See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/354604929

50 godina "Slova Gorčina": Dijalog (post)kolonijalne historije s diskursom

putopisne sadašnjosti u putopisima Zulfikara Zuke Džumhura

Article · August 2021

CITATIONS READS

0 804

1 author:

Mirzana Pašić Kodrić

University of Sarajevo
57 PUBLICATIONS 17 CITATIONS

SEE PROFILE

All content following this page was uploaded by Mirzana Pašić Kodrić on 15 September 2021.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

 50 godina
SLOVA GORČINA

1
Ilustracija na naslovnici: Juraj Neidhardt © ANUBiH/Tatjana Neidhardt

2
50 godina Slova Gorčina
Uredio: Alija Pirić

Stolac, 2021
SADRŽAJ
Alija Pirić
UVOD ........................................................................................................................................ 11

I NA TEMELJIMA MAKOVE POEZIJE

Džafer Obradović
SVJEDOK NAŠE OPSTOJNOSTI I DUHOVNOG KONTINUITETA................................................... 20
Senadin Lavić
KULTURNA FORMA BOSANSTVA................................................................................................ 26

II UTEMELJITELJI, PRIJATELJI, SARADNICI

Đuro Basler
KONJ U STIJENU UREZAN......................................................................................................... 35
Zdravko Marić
NASELJE IZ 16. STOLJEĆA PRIJE NAŠE ERE
DAORSON - ILIRSKI GRAD PLEMENA DAORSI........................................................................... 38
Gorčin Dizdar
STEĆCI I SREDNJOVJEKOVNA ARMENSKA UMJETNOST............................................................ 41
Enes Pelidija
OSMANISTA HERCEGOVINE - HIVZIJA HASANDEDIĆ............................................................... 50
Juraj Najdhart
SMJENA KULTURA..................................................................................................................... 59
Mejrema Zatrić
ARHITEKTURA U REGIJAMA - O POETICI JURAJA NEIDHARDTA............................................... 68
Amir Vuk
NEIMARI DUHA......................................................................................................................... 74
Džemal ČELIĆ / Mehmed MUJEZINOVIĆ
STARI MOSTOVI NA BREGAVI................................................................................................... 82
Aida ABADŽIĆ-HODŽIĆ
ARHITEKTURA ZLATKA UGLJENA I KAKO IZNOVA VIDJETI POSTOJEĆE .................................. 91
Ivan Lovrenović
ZLATKO UGLJEN, ZUKO DŽUMHUR - DVA VEZANA ZAPISA........................................................ 98
Mirzana Pašić-Kodrić
DIJALOG (POST)KOLONIJALNE HISTORIJE S DISKURSOM PUTOPISNE SADAŠNJOSTI U
PUTOPISIMA ZULFIKARA ZUKE DŽUMHURA........................................................................... 107
Jan Beran
USTOLIČENI GRAD VIDA......................................................................................................... 117
Mugdim Karabeg
STOCU U POHODE................................................................................................................... 120
Alija Isaković
MIRIS SJEĆANJA.................................................................................................................... 128
Miroslav Palameta
ZAOKRET KA SUVREMENOJ EVROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI.......................................................131
Muhidin Džanko
RIJEČI I SVJETOVI ENESA DURAKOVIĆA I ALIJE ISAKOVIĆA:
ETIČKO-KRITIČKA SIMBIOZA................................................................................................. 135

5
Nijaz Duraković
KROKI SVAKODNEVNOG NACIONALISTE................................................................................140
Safet Halilović
MILJENIK SUDBINE - NIJAZ DURAKOVIĆ................................................................................144
Refik Bulić
ČOVJEK KOJI JE SPASIO GRAMATIKU
(UZ ŠESNAESTU GODIŠNJICU SMRTI PROFESORA MUHAMEDA ŠATORA)............................... 152
Sead Mahmutefendić
POEZIJA O PROZI ŽIVOTA
(O KNJIŽEVNOM DJELU DŽAFERA OBRADOVIĆA).................................................................... 155
Ale M. Poljarević
OSVRT O STOLAČKOJ LIKOVNOJ BAŠTINI SA PREGLEDOM LIKOVNOG STVARANJA
KONCEM XIX I U PRVOJ POLOVINI XX STOLJEĆA....................................................................158

III O MAKU
Mak Dizdar
PJESME................................................................................................................................... 173
Enes Duraković
GOVOR I ŠUTNJA TAJANSTVA.................................................................................................180
Muhamed Šator
VERZIJE KAMENOG SPAVAČA................................................................................................. 195
Sanjin Kodrić
KAMENI SPAVAČ MAKA DIZDARA I NJEGOVA RUKOPISNO-TEKSTUALNA POVIJEST............... 209
Marko Vešović
BILJEŠKE UZ MODRU RIJEKU ................................................................................... 224
Jasmin Hodžić
O MAKU DIZDARU I POČETNIM TOKOVIMA SAVREMENE LINGVISTIČKE BOSNISTIKE (S
FOKUSOM NA PITANJE BOSANSKOG JEZIKA I ŠKOLSTVA)..................................................... 239
Alen Kalajdžija
LEKSIČKI ARHAIZMI I NEOLOGIZMI U KAMENOM SPAVAČU ................................................... 245
Hadžem Hajdarević
TRI MOJA ČITANJA DIZDAREVA KAMENOG SPAVAČA.......................................................... 254

IV TI LJUDI, PROSTORI SJEĆANJA

Čedo Kisić
ZOV “MODRE RIJEKE”............................................................................................................. 261
(STOLAČKI ZAPIS).................................................................................................................. 261
Mile Stojić
KNJIGA MOJE LJUBAVI........................................................................................................... 266
Alija Kebo
SPAVAČEV PJEV ..................................................................................................................... 269
SANJAČEV GNJEV................................................................................................................... 269
Fahrudin Rizvanbegović
BEHAUDIN SELMANOVIĆ – SLIKAR......................................................................................... 274
Admir Mujkić
AUTOBIOGRAFIKA TISKARSKOG ČAROBNJAKA..................................................................... 281
Enver Dizdar
SVAKOM SVOJE, ZAJEDNIČKO SVIMA ................................................................................... 287

6
Šaćir Filandra
SLOVO O ZIKETU..................................................................................................................... 291
Mile Stojić
OTTÓ TOLNAI, PJESNIK ERUDICIJE I TJESKOBE.................................................................... 294
Hadžem Hajdarević
KAKO SVOM IZVORU DA SE VRATIMO
(ULOMCI IZ DNEVNIKA I OSTALE BILJEŠKE: SEDAM SLIKA O STOCU,
RADIMLJI, MAKU, “SLOVU GORČINA”, PRIJATELJIMA IZ STOCA...)........................................ 299
Nenad Rizvanović
INDEXI: SUPERGRUPA I KOMUNITARNI ROCK BAND..............................................................304

V VRIJEME DESTRUKCIJE
Samija Rizvanović
HERCEGOVAČKE KRISTALNE NOĆI..........................................................................................313
Meliha Husedžinović
STOLAČKA SERDŽADA HALILA TIKVEŠE................................................................................. 322
Fahrudin Rizvanbegović
STOLAC, BEGOVINA................................................................................................................ 326

VI GOSTI PJESNICI
Gosti pjesnici na književnoj manifestaciji Slovo gorčina u Stocu
POLA STOLJEĆA POEZIJE....................................................................................................... 331
Bisera Alikadić (1939).........................................................................................................................332
VRIJEME
UZ MORE RASTE NOĆ
Amir Brka (1964).................................................................................................................................333
ODA KUKAVICAMA
IZ DNEVNIKA
EPITAF
Darko Cvijetić (1968)...........................................................................................................................334
U VRTU
VOĆNJAČKI SOK
ZAKOPAVANJE SESTRE
Oskar Davičo (1909-1989)...................................................................................................................335
KAŽEM SMRT A LJUBIM
PIJANSTVO
NEZNANKA
Ferida Duraković (1957)......................................................................................................................336
IGRA
SARAJEVSKI HAIKU 1993.
SELIDBA IZ LIJEPOG KRAJA GDJE UMIRU RUŽE
Petar Gudelj (1933).............................................................................................................................337
ZEMLJA U JEZIKU
LEŽAO NA LEDINI
ZMIJA MLADOŽENJA
Ibrahim Hadžić (1944).........................................................................................................................338
ŽENA SVIRA NA HARFI
ZAPIS NA VOZNOJ KARTI
SRICANJE

7
Hadžem Hajdarević (1956)..................................................................................................................339
MAJKA, MUSHAF
KRUŠEVO, POVRATNIK
SNOVI UREDNA ČOVJEKA
Miljenko Jergović (1966).....................................................................................................................341
SEVDAH ZA HAUZMAJSTORA ŠULCA
IZGUBLJENI PRSTEN
BOLEST RIZE ABADŽIJE
Ibrahim Kajan (1944)...........................................................................................................................342
HARFA U POLJU
ZA MRTVOG LJUBAVNIKA
KRAJ MOĆNIH
Jure Kaštelan (1919-1990).................................................................................................................343
ČAROBNA FRULA
AKO SAM VAL
JABLANI
Enes Kišević (1947).............................................................................................................................343
JABUKA
PROFESOR POVIJESTI
BRZO SE SAKRIJ U MENE
Zilhad Ključanin (1960-2016)..............................................................................................................344
PJESMA NEVINOSTI
KRAJEM MILENIJA
ALEF
Blažo Koneski (1921-1993).................................................................................................................346
POVRATAK
VEZILJA
Ivan Kordić (1945)...............................................................................................................................347
ODRAZ
RAZGRNUO SAM ZEMLJU
SONET ZA STARI MOST U MOSTARU
Veselko Koroman (1934).....................................................................................................................348
DOĆI ĆE VRIJEME
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Dušan Kostić (1917-1997)...................................................................................................................349
VOLIO BIH
CRNI KONJI
TAMNE SU MOJE RIJEČI
Gustav Krklec (1899-1977).................................................................................................................350
SUSRET
SRETAN SUSRET
V GORICAH
Sender Kulenović (1910-1978)............................................................................................................351
ČUDA
STEĆAK
ŠETNJA
Ivan V. Lalić (1931-1996).....................................................................................................................352
PRSTEN
ZAVIČAJI
BELEŠKA O POETICI
Semezdin Mehmedinović (1960).........................................................................................................353
SARAJEVO
RAT
MEZARJE ŠEHIDA

8
Velimir Milošević (1937-2004).............................................................................................................354
USRED RAZBOJIŠTA
FOSFOR I MASTILO
NOSIM NA RUKAMA NEKI BELI HRAM
Vesna Parun (1922-2010)....................................................................................................................355
RIJEKA I MORE
ZAHVALNOST
TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE OD MOJIH
Miro Petrović (1954)............................................................................................................................357
PJESAN ZA PJESNIKA
GRADITELJ
KAD BIH DOBIO NA LUTRIJI
Vasko Popa (1922-1991).....................................................................................................................358
MAJSTOR SENKI
ZVEZDOZNANČEVA SMRT
U SELU PRAOČEVA
TO SAM JA ODGOVARA ONGLASOM SA ONOGA SVETA
Stevan Raičković (1928-2007)............................................................................................................359
DVOJNIK
KNJIGE
MOLITVA ILI EPITAF
Giacomo Scotti (1925).........................................................................................................................360
OTKADA POZNAJEM MORE
NEOBIČAN KUNIĆ
Dara Sekulić (1931-2021)....................................................................................................................361
ONO
AVE MARIJA
PERIFERIJA
Abdulah Sidran (1944).........................................................................................................................362
UZEVŠI KOST I MESO
SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU
ZAPIS O ČUDU
Ivan Slamnig (1930-2001)...................................................................................................................364
BOGOČOVJEK
STARI PRIJATELJ
EVANĐELISTI
Mile Stojić (1955).................................................................................................................................365
STROFE ZA JOBA
VOLIM POPLJUVANE
MOLITVA
Stevan Tontić (1946)............................................................................................................................ 367
ISPOVIJEST EGZILANTA
SJAJ I MRAK
GROB
Marko Vešović (1945)..........................................................................................................................368
ŽENSKA BLUZA
VIOLINA SE ČUJE
U RADIMLJI
Ciril Zlobec (1925-2018).....................................................................................................................369
LJUBAV - NAŠA UZVIŠENA PJESMA
VEČER ZALJUBLJENIH

9
VII NAGRAĐIVANI PJESNICI
NAGRADA MAK DIZDAR........................................................................................................... 375
Mile Stojić............................................................................................................................................ 376
BRATSTVO I SESTRINSTVO
Selim Arnaut........................................................................................................................................ 376
PORTRET FOTOGRAFIJE
Munib Delalić.......................................................................................................................................377
NEKAD I SAD
Dragoslav Dedović...............................................................................................................................377
KARTA NEBA
Zilhad Ključanin...................................................................................................................................378
POTOMAK
Admiral Mahić......................................................................................................................................378
U AŠČINICI
Džemaludin Latić.................................................................................................................................379
HOMMAGE GORANU
Goran Simić.........................................................................................................................................379
ORDENJE
Muamer Kodrić....................................................................................................................................380
ŽELJA ISPOD TREPAVICA
Mito Travar...........................................................................................................................................381
O3
Mladenko Marijanović..........................................................................................................................381
HAJDUCI STUPAJU U ŠTRAJK
Mensur Ćatić........................................................................................................................................382
ROMEO, JULIJA, GUME ZA KLJUN
Miljenko Jergović.................................................................................................................................383
DŽAMIJA U FOLNEGOVIĆEVOM
Rapko Orman.......................................................................................................................................383
PTICE KO PTICE
Diana Burazer......................................................................................................................................384
DNEVNIK HIPERBOLE (*)
Mehmed Đedović.................................................................................................................................385
SVE NAS JE MANJE
Melida Travančić..................................................................................................................................385
PRAH
Naida Mujkić........................................................................................................................................386
NAD NAMA TUGA JER DRUGOG NEBA NEMAMO
Bojan Krivokapić..................................................................................................................................386
PTIČJA
Vernes Subašić....................................................................................................................................387
KLONOVI
Srđan Sekulić.......................................................................................................................................387
ARGADINI
Almin Kaplan.......................................................................................................................................388
NAŠ OTAC
Aldina Medija.......................................................................................................................................388
SMIJEŠNA PJESMA/RAZGOVOR S MAKOM/

10
Aleksandra Jovičić..............................................................................................................................389
NA KRAJU SVIH PUTEVA
Adem Garić..........................................................................................................................................389
LJETO
Željana Vukanac..................................................................................................................................390
IGRA PROLEĆA
Amila Kahrović-Posavljak....................................................................................................................390
LUTANJE MAJKE
Anita Pajević........................................................................................................................................391
METAMORFOZE NA TAVANU
Diana Ondelj-Maksumić......................................................................................................................391
ODGOVOR
Enesa Mahmić.....................................................................................................................................392
ČAROBNI TRENUTAK
Vladana Perlić.....................................................................................................................................392
MOJI RODITELJI
Maša Živković......................................................................................................................................393
KORA JAVORA
Armin Stefanović.................................................................................................................................393
CVJETOVI ZLA

11
12
A L I JA P IR IĆ

UVOD
Od one tamne septembarske noći ranih sedamdesetih godina, “dok su stiho-
vi letjeli zrakom i gorjele baklje u rukama bijelo odjevenih djevojaka”, kada je gru-
pa mladih stolačkih entuzijasta s diplomama upravo završenih fakulteta, napravila
prvi recital poezije netom preminulog pjesnika Maka Dizdara, zatvorio se jedan ge-
neracijski krug pregnuća i nastojanja, dubok evo ravno pedeset godina, da se pobi-
jedi provincija u sebi i da se samodefinira vlastiti kulturni prostor. Od tada do da-
nas Bregavom je proteklo dosta vode i jedna je ideja slovogorčinovske strasti ostala
lebdjeti nad kulturnim prostorom Stoca paleći svjetla nad tminama i mrtvouzlica-
ma kulturne historije, istovremeno trošeći onu iskonsku energiju s početka priče.
Svaki je život i svaki početak, u svojoj klici, prijatnost, a tako je bilo u fenomenu sto-
lačkih entuzijasta dok su stvarali “apsolutno pribježište”, i dok su se “vraćali” izvo-
rima oniričke kuće nisu ni pomišljali, na izvoru njihovih snova, na neprijateljstvo
svijeta. Zar bi ljudi gradili svoje gnijezdo, pita se Bachlard, kada ne bi imali instik-
tivno povjerenje u svijet i kada ne bi živjeli sa kosmičkim uvjerenjem u sigurnosti
iskonskog prebivališta. Ne bi, naravno, i zato bi bilo izlišno i nepotrebno nabrajati
materijalne razloge toga povjerenja i onog strastvenog paljenja baklji u beskrajnoj
tmici Radimlje. Poezija, ona Dizdareva, ispunjavala je nostalgijom za mladošću i za
“izrazima mladosti” jedne generacije koja je sebi postavila, u osnovi, romantičarski
zadatak: opisati dijahronijsku dimenziju vlastitog bića kako bi se suočilo sa svojom
prezentnošću i svojom budućnošću. Stoga su prilježno i sistematski slagali kockice
mozaika stolačkog kulturnog prostora koji čuva “komprimirano vrijeme” i ispisiva-
li dijahronijsku i sinhronijsku strukturu svoga bića.
Stolački kulturni prostor je činjenica koja obavezuje, ne toliko zbog drago-
cjenog i dugotrajnog historijskog iskustva toga specifičnog areala, koliko zbog re-
prezentativnog i elitnog Makovog pjeva i filozofičnosti njegove poetske riječi, koja
se morala dogoditi u tom podneblju mediteranske blagosti i oporosti da bi oplodi-
la jednu cijelu generaciju mladih ljudi koji su slijedili njezine snove i njezine me-
tafizičke domete. Imperativi egipatske etike, da se mišljenjem jedan na drugoga
ne raspadne socijalna mreža, označeni su apelom Spominjite!, piše Asman, kojeg
egipatski grobni monumenti hiljadama puta upućuju komemorativnom pamćenju.
Istovremeno, treba znati, kako nisu nužno potrebni materijalni monumenti, jer to
očigledno mogu biti i glasovi recitatora koji govore Dizdareve stihove u kojima nje-
govo ime i njegova misao nastavlja da živi na jedan čudan i volšeban način. Dakle,
čovjek je živ ako mu se spominje ime, veli opet jedna egipatska poslovica.
Princip memorije u manje ili više izraženijem obliku u svim društvima djelo-
tvoran je u obje dimenzije kulturnog sjećanja, u traženju učinka i pijeteta u prisje-
ćanju. „Nada da ćemo nastaviti živjeti u uspomeni grupe, predodžba da možemo

13
svoje mrtve povesti sa sobom u napredujuću sadašnjost, očito spada u temeljne
strukture ljudske egzistencije“ (M. Fortes). Stoga K. Schmit piše kako je spomen
na mrtve u paradigmatičnom smislu pamćenje koje tvori zajednicu. To znači da
se u unatražnom vezivanju za svoje mrtve putem sjećanja, zajednica osvjedočuje
o svom identitetu. Nema nikakve sumnje kako su utemeljitelji književno-kulturne
manifestacije Slovo Gorčina u Stocu, 1971. godine, bili svjesni ove činjenice da se
vezivanjem i sjećanjem na svoga mrtvoga pjesnika Maka Dizdara i njegovo djelo za-
pravo svjedoči suština vlastitog identitarnog bića, pri čemu se ta metafizička ener-
gija između pjesnika i grupe mladih intelektualaca, kao reprezentativne elite jedne
sociogrupe, uzajamno i interaktivno razmjenjivala na onoj ravni kada se prepozna-
je sama suština identitarnog izvora.
U kolektivnoj i kulturnoj mnemotehnici, uostalom u ukupnoj kulturi sjećanja,
prostor igra znakovitu ulogu. To znači kako je medij svake mnemotehnike zapravo
uprostorenje, kada „kultura sjećanja operira sa označavanjem u prirodnom prosto-
ru“. U našem slučaju cijeli prostor Stoca (Bregava, ćuprije, parkovi) i bližih toposa
(Radimlja, Stari grad) služe kao cijeli krajolici, odnosno kao medij kulturnog pam-
ćenja. Mada nisu nužno označeni znakovima, ipak se kao mnemo-cjelina uzdižu u
rang znaka, dakle bivaju semiotizirani. Doda li se tome poetski znak (Radimlja i ste-
ćci) koji dominira Dizdarevom poetikom kulturnog prostora, odnosno rodnog pod-
neblja, što ga pjesnik uzdiže u rang kosmičkog značenja, onda biva jasno zašto su
prostori Stoca dobili nepojamnu semantičku dimenziju i harizmu.
Dakle, kulturna i književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu započela je
već spominjanim recitalom Makove poezije na semiotiziranom prostoru nekropole
Radimlje 1971. godine, a recitatori su bili mladi srednjoškolski profesori Mehmed
Dizdar, Fahrudin Rizvanbegović, Muharem Dizdar i Muhamed Šator. Izbor poezije i
organizaciju recitala na Radimlji uradio je Mehmed Dizdar, tada profesor u stolač-
koj gimnaziji. Tada su se u slučaju začetka ove poetske manifestacije sretno i sud-
bonosno složile i susrele nekolike pogodne situacije koje su mogle dati jednu rezul-
tantu u formi kulturne paradigme, što će potrajati evo već pedeset godina. Nikada
Stolac, u svojoj bogatoj kulturnoj i povijesnoj zbilji, nije imao uspješniji početak,
nikada takvu prvinu što je imala sve potrebne pretpostavke da uspije. Pogodovale
su tom činu početka barem tri značajne društvene i kulturološke pretpostavke; te
godine umro je Mak Dizdar, Stočanin koji je još za života ostvario izvrsnost na juž-
noslavenskom planu originalnim pjesničkim izrazom, potom što je Stolac tada do-
bio prvu generaciju autohtonih Stočana, profesora i obrazovanih ljudi, koji su na-
kon završenih studija došli u Stolac i čvrsto riješili da pobijede provinciju u sebi i
oko sebe, i konačno, politička vlast podržavala je takvu vrstu kulture i kulturnog
pamćenja i stimulirala ga na najvišem nivou. Dakle, najbolji način da se realizuje
jedna ideja jeste da dođe u pravo vrijeme, pri čemu valja reći kako su od ove tri sret-
ne okolnosti da se ideja aplicira najvažnija ona da se u stolačkim uslovima formira-
la kritična masa mladih obrazovanih ljudi, utemeljitelja manifestacije, kojima će se

14
vrlo brzo priključiti i oni nešto mlađi: Miroslav Palameta, Alija Pirić, Emir Buzaljko,
Kasim Korjenić, Hikmeta Rizvanović, Samija Rizvanović, Ale Poljarević i drugi. Ta
generacija stolačke mladosti prepoznala je u Makovoj poeziji jednu od osnovnih
njenih vrijednosti „u tome što su se u njoj sretno saželi i topli sjaj zavičajnog ognji-
šta i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine“, kako piše Enes Duraković i na-
stavlja tako da „autentičnost Makove poezije proizlazi iz pune svijesti da pjesma
mora nositi korijenske sokove baštinjenog nasljeđa, ali da pravu vrijednost zado-
bija tek onda kada, napojena snagom te elementarne životne zbiljnosti vlastitog
svijeta, prevaziđe sva ona ograničenja koja je čine vremenitom, nacionalnom i li-
terarnom poviješću kruto omeđenom duhovnošću“ (Enes Duraković, Govor i šutnja
tajanstva).
Prvi broj publikacije Slovo Gorčina izašao je 1973. godine, projektovan i za-
mišljen kao bilten koji će pratiti istoimenu kulturno-književnu manifestaciju, pri
čemu treba reći kako je odmah na početku publikacija imala planski jasno osmi-
šljenu koncepciju promoviranja bosanskohercegovačke, a naročito stolačke kultur-
ne baštine i kulture sjećanja. Međutim, nisu to bile tvrdo zakovane odrednice, jer će
vremenom ona donositi i afirmirati sadržaje i ličnosti iz šireg podneblja i južnosla-
venskog kulturnog prostora. Publikacija je otvorila mogućnosti osvjetljavanja i valo-
riziranja kulturne prošlosti, bogatog nasljeđa i duha podneblja, okupila ozbiljne na-
učnike poput Đure Baslera, Hivzije Hasandedića, Zdravka Marića, Džemala Čelića,
Juraja Najdharta, Enesa Durakovića, Alije Isakovića, Avdu Sućesku, Enesa Pelidiju,
Rusmira Mahmutćehajića, Zijada Šehića, Nijaza Durakovića i druge. Istovremeno,
publikacija Slovo Gorčina je afirmirala i do tada relativno nepoznate mlađe autore
poput Ale Poljarevića, Kasima Korjenića, Alije Pirića, Džafera Obradovića, Enesa
Ratkušića, Šabana Zahirovića, Šaćira Filandre, sve do najmlađih Edima Šatora i
Jasmina Hodžića. Osim toga saradnja sa ovim časopisom i uopće učešće u mani-
festaciji pokrenula je mnoge od ovih autora na postdiplomske studije i bavljenje
naukom na jednom ozbiljnijem i širem planu. Arhitekte i glavni projektanti ove pu-
blikacije bili su Muhamed Šator, prvi i dugogodišnji urednik i Juraj Najdhart koji je
publikaciji podario prepoznatljivi vizuelni izgled. Muhamed Šator je najzaslužniji
čovjek koji je profilirao koncepciju biltena, koju i danas, uz manje ili više preinake,
poštujemo i provodimo.
Kulturna manifestacija Slovo Gorčina, kojoj ove godine slavimo rijedak jubi-
lej, pedeset godina od osnivanja 1971. godine, imala je i realizirala jednu od naj-
bolje osmišljenih koncepcija takvih kulturnih priredbi u južnoslavenskom kultur-
nom prostoru, sa primarnom zadaćom afirmacije bosanskohercegovačke kulture
te otvorenošću prema Drugima. Ta je koncepcija ponudila do tada neviđen model
predstavljanja umjetnika; jedan pjesnik-gost i jedan slikar-gost, uz niz drugih mu-
zičkih i filmskih sadržaja, pri čemu je akcenat bio na elitnom, individualnom pred-
stavljanju portreta pjesnika-gosta i slikara-gosta. Drugi su producirali festivalski
oblik predstavljanja više pjesnika i više umjetnika, pa smo često trpjeli kritike od

15
strane pjesnika kako smo elitni i ekskluzivni, a to nije, je li, standard onoga bivšega
društva koji je preferiralo kolektivni brend mi-zajednice. Koncepcija i oblici afirmi-
ranja umjetničkih sadržaja vjerovatno je zasluga svih utemeljivača ove manifesta-
cije, ali, treba ovom prilikom reći, kako je u tom smislu najveći doprinos profilu i
uopće trajanju manifestacije Slovo Gorčina u Stocu, koja sad već bjelodano slovi kao
jedna od najvećih kulturnih referenci Stoca i Bosne i Hercegovine, dao Fahrudin
Rizvanbegović, profesor u Gimnaziji u Stocu, kasnije profesor na Pedagoškoj aka-
demiji u Mostaru, te na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Profesor Rizvanbegović
je bio utemeljivač manifestacije, njezin prvi i dugogodišnji predsjednik, pisac tek-
stova u biltenu, neumorni aktivista, koji nikad nije „digao ruke“ od ove manifesta-
cije. Koncepcija i sadržaji ove manifestacije imali su najčešće potpis i pečat profe-
sora Rizvanbegovića. Nemjerljiv doprinos kulturnoj i književnoj manifestaciji Slovo
Gorčina u Stocu, dali su visoki intelektualci i umjetnici iz Sarajeva, Stočani i prijatelji
Stoca i Slova: Hasan Grabčanović, Čedo Kisić, Alija Isaković, Ivan Lovrenović, Enes
Duraković, Nijaz Duraković, Juraj Najdhart, Jan Beran, Zulfikar Zuko Džumhur,
Muhsin Rizvić, Džemal Čelić, Mile Stojić i drugi, najprije ispisivanjem tekstova za
Slovo, ali i ukupnim ličnim nastojanjem da se program profilira i učini boljim.
Svim ovim prijateljima i dobrim ljudima smo zahvalni što su se odvažili da
stanu uz Slovo Gorčina, da ono zadobije svojevrsni kulturni, umjetnički te konačno
i politički obol prepoznavanja i potvrde bosanskog duhovnog bića, pri čemu va-
lja istaknuti temeljno opredjeljenje ove manifestacije, koja je svojom ustrajnošću i
kontinuitetom iznijela ideju originalnosti i uvjerljivosti bosanskohercegovačke du-
hovne i uopće kulturne tradicije, one iste tradicije i baštine koja se ugnijezdila i za-
čela upravo na poetskoj platformi poezije i djelovanju Mehmedalije Maka Dizdara.
Je li uvijek bilo sve uredno i uspješno? Nije, naravno. Bilo je i padova i uspona,
kriza i odustajanja, spoljne podrške i podmetanja klipova, dobrih i manje dobrih
sadržaja, kritika opravdanih i manje opravdanih, lutanja i improvizacija, prekid u
posljednjem ratu itd. A zar je u ljudskoj raboti negdje drugačije? Sve je ljudsko krh-
ko i trošno, ali nikada se ne računa koliko si puta posrnuo, nego koliko si se puta
podigao. Mi smo dočekali pedesetu godišnjicu Slova Gorčina u Stocu, a to znači kako
smo se barem jednom više podigli.

16
17
18
 I
Na
temeljima
Makove
poezije

19
 Godine 1971. održana su dva sastanka organizacijskog odbora s ciljem da se u
Stocu formira jedna kulturno-poetska manifestacija, a povod je bio izlazak Kamenog
spavača, najkompletnije i najkvalitetnije zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara,
u kome su prepoznati identitarni znaci svih žitelja Bosne i Hercegovine, pa se onda
činilo logičnim da ova manifestacija na temeljima Makove poezije može značiti
taj društveni amalgam zajedništva. Prvi sastanak je održan u Stocu, u Lovačkom
domu, na kome je prisustvovao pored ostalih i Mak Dizdar. Dizdar je tada predložio
da se pokrene pjesnička manifestacija pod nazivom Orfejevi dani, što je prihvaćeno.
Ubrzo nakon toga sastanka Mehmedalija Mak Dizdar je naprasno umro. Iste godine
održan je novi sastanak na Buni kod Mostara, u prostorijama mostarskog HEPOK-a i
tada je donesena odluka, a na prijedlog Jana Berana, snimatelja Televizije Sarajevo,
da se pokrene pjesnička manifestacija, ali pod imenom Slovo Gorčina. Nažalost, da-
nas nemamo nikakve pisane tragove o tim sastancima pa se oslanjamo na sjećanje
jedinog još živog učesnika tih sastanaka prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića.

A.P.

20
Utemeljitelji Slova Gorčina su bili:
1. Džemal Čelić
2. Fahrudin Rizvanbegović
3. Alija Isaković
4. Ihsan Mutevelić
5. Osman Pirija
6. Mehmedalija Mak Dizdar
7. Jan Beran
8. Zdravko Marić
9. Neđo Šipovac

Predsjednici manifestacije Slovo Gorčina bili su:

1. Fahrudin Rizvanbegović
2. Alija Pirić
3. Edim Šator
4. Gorčin Dizdar

Urednici publikacije Slovo Gorčina bili su:

1. Muhamed Šator
2. Miroslav Palameta
3. Džafer Obradović
4. Enes Ratkušić
5. Edim Šator
6. Muamer Kodrić
7. Nenad Rizvanović

21
DŽ A FE R O B R A D OV IĆ

SVJEDOK NAŠE OPSTOJNOSTI I

DUHOVNOG KONTINUITETA

I
Jedna, nešto novija, njemačka poslovica kaže: “U igri u kojoj je laž adut, sve
karte istine su beskorisne,” a druga, pak, naša domaća veli: “Ne može se Sunce ru-
kama sakriti.” Sa ovom se drugom bez dvojbe možemo složiti, dok bi se o smislu
one prve moglo porazmisliti, jer je istina kao i Sunce: neuništiva, vječno živa i neu-
gasiva. To je zato što su i istina i Sunce koje isijava svjetlost oličenje Božije svemo-
ći i svemilosti i, da se poslužimo mehanicističkom “atribucijom”, imaju snagu pri-
rodnih zakonitosti koje nisu uvjetovane ničim, osim sveobuhvatnom voljom Tvorca
svijeta, a uvjet su i primordijalni uzrok svih drugih stvari i pojava.
Kada su 1992. godine nečasni i zli ljudi, razbojnici i palikuće, izrodi i protu-
he počeli, a naredne dvije-tri godine nastavili i dokrajčili rušenje i razaranje Stoca,
bili su posve ubijeđeni da će ubijajući grad ubiti i istinu o njemu, da će je pokopati
zajedno sa raskošnim ruhom koje je ukrašavalo ovaj pitomi kutak životnog obilja i
davalo mu pečat jedinstvenog civilizacijskog dragulja, da će zatrti tragove njegovog
povijesnog trajanja, pretvarajući ga u nekropolis. Kao i svi ostali prethodni barba-
rogeni rušitelji, zaboravili su, ili toga nisu ni bili svjesni, da svaki grad, pored građe-
vina i ljudi, ima i svoju dušu. Ne može se ubiti grad i istina o njemu sve dok je živa i
vjerodostojna njegova duša. Samo gradovi izopačenih i mrtvih duša, gradovi poput
Sodome i Gomore, mogu biti izbrisani sa lica zemlje i iza sebe ostaviti ružne uspo-
mene. Govoreći o tom arhetipskom načelu civilizacijske urbofilije, Lewis Mumford
u svojoj kultnoj knjizi Grad u historiji kaže: “Nije li pomalo utješna ironija sudbine
da su gradovi toliko puta nadživjeli osvajačke imperije koji su bili uvjereni da su ih
zauvijek razorili,” a Zenon Kosidowski u knjizi Kad je Sunce bilo Bog spominje neke
stare gradove u Mezopotamiji koji ispod svojih sadašnjih temelja imaju čak devet
slojeva ruševina prethodnih naselja, što znači da su se najednom te istom mjestu
devet puta iznova gradile i isto toliko puta iznova rušile ljudske naseobine. Taj bi
se fenomen mogao pripisati neuništivosti duše jednog grada, ili - po nešto prozaič-
nijem tumačenju - geografskoj pogodnosti lokaliteta na kojem se grad utemeljuje i
raste.
U slučaju Stoca, oba ova objašnjenja mogu se smatrati prihvatljivim, pa čak
i vjerodostojnim. Stolac ima svoju osobenu i jedinstvenu dušu, ali je, isto tako, či-
njenica da se nalazi na prostoru koji je oduvijek privlačio ljude vrijednih ruku, ne-
ograničenog optimizma i sanjalačkih vizija. Zato su ga tako često rušitelji uništava-
li, a graditelji, isto tako, često iznova vraćali u život. Čak i onda kad bi bivao posve

22
porušen i iskasapljen, ovaj grad je nadtrajavao svoje rušitelje i uvijek se iznova di-
zao iz pepela poput Fenixa. U to se može uvjeriti svako onaj ko danas pogleda pre-
lijepi prizor Careve džamije u centru Stoca, iznikle - u doslovnom smislu riječi - iz
praha i pepela. Stara a nova, neobična a poznata, nestvarana a stamena, usmrćena
a preporođena, ona danas jednima djeluje uznemiravajuće a drugima ulijeva sigur-
nost i spokojstvo. Za jedne je opomena i oličenje njihovog poraza, za druge je ohra-
brenje i znak neuništivosti istine i volje za životom. Ali, u svakom slučaju, središnja
stolačka džamija je trajna metafora grada koji se k sebi vraća iz mrtvila, iz tragične
zapalosti u opake zamke ljudske pomahnitalosti i beščašća.
Obnavljajući se i ponovo se uspravljajući, Stolac danas liječi svoje bolne i du-
boke rane i traži neke nove oblike svoga trajanja. Kao poslije teškog košmarnog sna,
on razaznaje razloge svoga stradanja i značenje svog usudnog položaja u uskogru-
dom i surovom okruženju, pokušavajući prevladati i obesnažiti zlo koje ga je pod-
muklo i nemilosrdno htjelo razgraditi. Za razliku od ljudi koji učinjeno im zlo brzo
zaboravljaju, svaki obeščašćeni i izmrcvareni grad, pa tako i Stolac, pamti i bilježi
svako zlo (kao, uostalom, i dobro) koje ga je snašlo i svojim rušiteljima ne prašta.
Zato je većina njih netragom i pobjegla i još uvijek bježi iz grada koji se preporađa,
plašeći se njegovog prezira i osvete. Oni naslućuju da nisu prispodobni njegovoj
duši, da su strano tijelo u njegovom okrilju i da grad prihvata samo one koji - poštu-
jući njega - poštuju urednost, koherentnost i smislenost svijeta. Uostalom, u tome
se i sastoji civilizacijska uloga svakog urbanog ljudskog naselja.

II
Kulturna manifestacija “Slovo Gorčina” i bilten istog naslova, koji su u životu
Stoca bili prisutni od 1971. pa sve do agresije na BiH, 1992. godine, u ratnom su i
poratnom vremenu u svemu dijelili sudbinu unakaženog grada i njegovih progna-
nih ljudi. Rušitelji Stoca su svoj bestijalni naum zatiranja istine o gradu, osim na
vjerskim objektima, iskazali upravo na njegovom kulturnom i civilizacijskom bla-
gu. Budući da je manifestacija “Slovo Gorčina” već bila izrasla u respektabilnu i
prepoznatljivu kulturnu instituciju koja je njegovala, otkrivala, znanstveno vredno-
vala i promovirala autentičnu duhovnu baštinu ovog podneblja, to i ne treba čuditi
što se upravo ona našla na udaru najžešćih nasrtaja onih koji su osporavali pravo
ovdašnjim ljudima na svoju samobitnost, kulturu, jezik, vjeru, državu itd. Jer ova
je manifestacija od svoga postanka bila i drugačije zamišljena i drugačije realizira-
na od nekih drugih njoj sličnih (“Šantićeve večeri” u Mostaru, “Šimićevi susreti” u
Grudama, “Trebinjske večeri poezije” u Trebinju i dr.). U svom osnovnom polazištu
ona je izražavala i promovirala ideju univerzalnosti kulture i duhovnog života, ali i
samosvojnosti države Bosne i Hercegovine i njezinog prava na postojanje. Nije stoga
ni čudno ni slučajno što je začeta na poetskoj platformi poezije Mehmedalije Maka
Dizdara, tog izvornog pjesnika srednjovjekovne Bosne i bosanskohercegovačke

23
duhovne baštine. Bez želje za potcjenjivanjem ili omalovažavanjem sličnih mani-
festacija, koje su u suštini bile smotre ili “susreti”, “Slovo Gorčina” je bio svojevrsni
kulturni, umjetnički, pa i politički sabor prepoznavanja i potvrđivanja bosanskog
duhovnog bića. Ono što je u temeljnom opredjeljenju ove kulturne manifestacije
bilo najizraženije i najustrajnije, bilo je njezino zalaganje za ideju kontinuiteta i sa-
mobitnosti bosanskohercegovačke duhovne tradicije.
Ali, kao što su u jednoj izokrenutoj i izopačenoj ideološkoj slici svijeta bili ra-
zumljivi nasrtaji i onemogućavanje “Slova Gorčina”, tog, kako rekosmo, probosan-
skog duhovnog projekta, tako su razumljivi i razlozi njegovog današnjeg obnav-
ljanja. Kažemo “obnavljanja”, a ne “pokretanja iznova”, jer ukoliko se držimo one
osnovne ideje ove manifestacije - ideje kontinuiteta i povijesne samobitnosti - onda
prekid u njezinom održavanju izazvan agresijom na BiH, valja smatrati samo pri-
vremenim. Danas treba nastaviti tamo gdje se, uzrokom “više sile”, stalo 1991. go-
dine. Jasno je da su se u međuvremenu desile mnoge ružne i neželjene stvari, da
se iz temelja promijenio politički, pa i kulturni ambijent manifestacije, te da njezi-
na koncepcija, barem zasad, više ne počiva na onim nekadašnjim političkim, eko-
nomskim i organizacionim pretpostavkama. Ali i pored tih očiglednih činjenica,
smatramo da se njezina osnovna značenjska i tematska opredijeljenost ne treba
mijenjati i da joj treba i nadalje zadržati istu onu usmjerenost na propagiranju i
snaženju općeljudskog humaniteta i kulture. Ona i nadalje treba biti otvorena pre-
ma svim civilizacijskim vrijednostima i istinskom ljudskom stvaralaštvu, ali i kri-
tična prema svemu što ulazi u njezin sadržaj. To što neki novi “gospodari” povije-
sne istine i oblikovatelji nove kulturne politike Stoca na to ne pristaju, neka bude
njihov problem. Što se tiče nas, okupljenih oko obnavljanja “Slova Gorčina”, svim
dobronamjernim i bespredrasudnim kulturnim poslenicima, bez obzira kojem na-
rodu i staležu pripadali i koji vjerozakon i svjetonazor prihvatali, nudimo ruku sa-
radnje. Otvorenu i širom ispruženu ruku povjerenja i prijateljstva među ljudima,
čiji prikaz vidimo na stećcima, tim osobenim biljezima naše prošlosti, i pod čijim se
simbolom ova naša publikacija pojavljuje već bezmalo tri desetljeća.

24
III
Prvi broj publikacije “Slovo Gorčina” izašao je 1973. godine i bio je zamišljen
kao bilten koji prati kulturnu manifestaciju istoga naziva. Sa svojom planski osmi-
šljenom koncepcijom promoviranja bosanskohercegovačke i, posebno, stolačke
kulturne baštine i u svom prepoznatljivom vizuelnom obliku, izlazila je sve do agre-
sije na BiH 1992. godine. U izuzetno teškim političkim i materijalnim poslijeratnim
prilikama izašla su još tri broja i - dalje se nije moglo. Od 1997. do ove, 2002. go-
dine, traje svojevrsno skanjivanje i presabiranje motiva, snage i razloga za nastav-
ljanje jedne korisne i nadasve vrijedne tradicije. Konačno, stalo se na stanovište da
su se stekli svi potrebni uvjeti za ponovno obnavljanje sistematskog i trajnog izla-
ženja publikacije koja bi od sada trebala prerasti karakter i okvire biltena i postati
godišnjak.
Ima nekoliko razloga za takvu preinaku, a osnovni je spoznaja da se ova pu-
blikacija ne bi trebala ubuduće neizostavno i izravno vezivati za kulturnu manife-
staciju “Slovo Gorčina”. Naime, ta manifestacija, svojim sadržajem i obimom kako
je zamišljena i dosad provođena, redovno će zahtijevati znatne finansijske izdatke
(kažemo “znatne”, mada su i takvi zapravo skromni i minimalni), pa će ta činjeni-
ca biti presudna za njezino kontinuirano održavanje. Publikovanje godišnjaka, koji
objektivno ne iziskuje neke velike materijalne troškove, ne treba ovisiti o održava-
nju ili neodržavanju manifestacije, te u tom smislu njih treba formalno razdvojiti.
Ako stolačke ekonomske, političke i kulturne prilike ne budu u stanju iz godine u
godinu obezbjeđivati pretpostavke za održavanje manifestacije, to ne znači da gru-
pa stolačkih kulturnih entuzijasta, uz minimalne troškove, ne može obezbijediti iz-
davanje jedne ovakve publikacije. U tom slučaju to više ne bi bio bilten manifesta-
cije, nego godišnjak stolačkih kulturnih događanja, među kojima bi manifestacija
“Slovo Gorčina” zauzimala dominantno mjesto.
Uostalom, upravo nam se takva situacija dešava ove godine. U neizvjesnosti
oko obezbjeđivanja sredstava za održavanje kulturno-poetske manifestacije “Slovo
Gorčina”, pri čemu smo nastojali očuvati njezinu kvalitativno visoku razinu, neho-
tice smo zanemarili aktivnosti na izradi i objavljivanju publikacije. Zato nam se i
dogodilo da ona, uvjetno rečeno, kasni u odnosu na onaj njezin nekadašnji termin
izlaženja - mjesec oktobar. U zadnji čas novac za manifestaciju je, doduše, obezbi-
jeđen, ali se bojimo da je, barem za ovu godinu, ostalo malo vremena za valjanu re-
alizaciju i prezentaciju svih njezinih pretpostavljenih sadržaja. A ukoliko želimo (a
želimo) da nam godišnjak bude odštampan do kraja godine, onda je krajnje vrijeme
da ga dovršavamo bez obzira hoće li se ili neće manifestacija održati i kakvi će joj
sadržaj i obim biti. U svakom slučaju, godišnjak “Slovo Gorčina”, kao nastavljač bil-
tena istog imena, i ubuduće se treba oslanjati na idejnu matricu spomenute manfe-
stacije, te u tom smislu i nadalje zadržati stari naziv i koncepciju.

25
 Dakle, u rukama imate novi broj stare dobre publikacije, sa znatno uvećanim
brojem stranica, sa brižljivo odabranim tekstovima posvećenim našim kulturnim,
umjetničkim, historijskim itd. temama, sa prigodnim slikama našeg poznatog li-
kovnog umjetnika i pedagoga Halila Tikveše, sa nešto osavremenjenim likovno -
tehničkim rješenjima i sa našom toplom željom da je prihvatite kao nekoga svoga
najrođenijeg koji je, mimo svoje volje, bio odsutan neko vrijeme. Ne možemo vam
obećati ništa drugo nego da ćemo se svim silama potruditi da se njezin sljedeći
broj pojavi (već) sljedeće godine, uz želju i nadu da će se tada održati i manifestaci-
ja “Slovo Gorčina”, i to u svom uobičajenom terminu, obimu i značenju. Ako osku-
dijevamo novcem i političkom moći, ne nedostaje nam barem stvaralačkog dara i
pameti. Doista je teško pronaći neko mjesto poput Stoca koje obiluje ne samo boga-
tom duhovnom baštinom nego i tolikim brojem kulturi i umjetnosti privrženih po-
jedinaca, bez obzira šta ko pod tom formulacijom podrazumijevao. U to se, pored
ostalih potkrijepa tom iskazu, možete uvjeriti ako pročitate jedan od priloga ove
publikacije, onaj koji govori o književnom stvaralaštvu Stočana tokom posljednjih
deset godina. Pa se sad zapitajte: ako su bili tako plodotvorni u vremenu svoje neza-
pamćene golgote, tj. tokom tih svojih desetak “najtežih godina”, kakvi bi tek bili da
su djelovali u normalnim okolnostima!? Neki gradovi, i deleko veći i deleko bogatiji,
toliki broj knjiga svojih sugrađana nemaju u čitavoj svojoj historiji!
Ali, upravo ta činjenica obavezuje stolačke umjetnike, kulturne pregaoce i in-
telektualce da krajnje ozbiljno porade na prevazilaženju svojih unutarnjih među-
sobnih trvenja, nesporazuma i sukoba, koji nerijetko zasjenjuju, pa i nadvladavaju
sve ono pozitivno i plemenito što odlikuje stolački duhovni izraz.
Ti latentni, i u svojoj suštini, tragikomični sukobi i razmirice već su poprimi-
li obilježja međuplemenskog rata, kakav je još davno utihnuo u nekim dijelovima
Afrike, a neki današnji stolački kvaziintelektualci i egocentrični skorojevići čitav je-
dan osirotjeli i nesretni grad još uvijek pokušavaju držati kao svoga taoca. Pri tome
ne uviđaju kako su u svome samoljublju bez pokrića smiješni i prevaziđeni i kako
se niko ozbiljan na ovome svijetu više ne obazire na njihovo perverzno istjerivanje
“pravde” na čistac, na njihove međusobne podvale, ogovaranja i upinjanja da se ur-
bisu et orbisu pokaže ko je glavni badža u mahali, ko je veći junak i ugledniji plemić.
Stolac je već podobro platio danak zbog mahlukatskog i pehlivanskog držanja
njegovih vedeta “plave krvi” u prošlosti, a neke od današnjih samozvanih “povije-
snih ličnosti” iz mahalskih budžaka trebaju mu manje negoli nekadašnji “revoluci-
onari” koji su kamenom iz kula sa Starog grada gradili stolačke škole. Oni bistrom,
otvorenom i iskričavom stolačkom duhu zaprečavaju iskoračenje iz letargije i dezo-
rijentiranosti koji ga sapliću i prigušuju.
A taj vedri i još uvijek živi stolački duh, a s njim zajedno i ovu publikaciju, po-
trebno je, kako to nedavno reče jedan od članova naše Redakcije, izvesti iz memlji-
vih mahalskih đeriza i gluhih čikmali-sokaka, kojih ako i nema više u stvarnosti
jer su, nažalost, zdrobljeni u prah i pepeo, još uvijek ima u nekim našim glavama.

26
Potrebno ga je izvesti na čistinu životnih prostranstava, da prodiše punim plućima,
radi naše bolje sutrašnjice, a u inat onim isfrustriranim smutljivcima koji bi ga i da-
lje držali zatvorenog u Aladinovoj lampi.
Ovaj “nelicemjerni kroničar”, kako bi to kazao Evlija Čelebija, tj. potpisnik
ovog uvodnika, nema ama baš nikakvih posebnih, a pogotovo ne ličnih motiva i
pretenzija na to, osim ako ćemo uvažiti onu poznatu Mallrauxovu metaforu o ribi i
akvariju. Ali publikacija koju vam nudimo ima.

(Slovo Gorčina, 24, 2002.)

27
S E N A DIN L AV IĆ

KULTURNA FORMA BOSANSTVA

Povodom pedeset godina kulturnog angažmana Slovo Gorčina

…
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U roblje
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju
(Mak Dizdar, Gorčin)

Organizacija kulturnih programa u jednoj ljudskoj zajednici vođena je ide-

jom konteksta u kojem se izvodi neka zamišljena i planirana manifestacija. To se,
prije svega, odnosi na kulturnu manifestaciju Slovo Gorčina u Stocu koja se u bosan-
skohercegovačkom povijesnom kontekstu pojavljuje na tragu slova i pitanja Maka
Dizdara o zemlji, o riječi, o govoru, o Gorčinu, o životu i, najzad, o Bosni. Dizdar je
otvorio taj bogati zdenac ili skriveno izvorište vlastitog veritativnog bitka na kojem
su se počele napajati generacije ljudi vezanih za duh, za um, za poeziju i riječ, za
skrivenu tajnu bosanskog Erosa i duhovnosti, za “modru rijeku”. Iz tog izvorišta či-
ste energije kulture oblikovali su se svjetovi čovjeka zapitanog nad tajnom lapidar-
nog zapisa na kamenu, sasvim odlučni da se suprotstave banalizaciji i profanizaciji
ljudskog bivstvovanja. Ostvarila se zamisao da u jednom lijepom, malom gradiću
na Bregavi može da se zapali baklja koja svijetli decenijama i obasjava dramu živo-
ta prometejskim svjetlom.
U riječi “slovo” odjekuje mistično jedinstvo ovostrane pluralnosti i dokučiva-
nje “onostrane” konotacije riječi, govora, misli. “Slovo” je pismeni znak za fonem,
za glas, za ostvarenje govora. Iz “slova” počinje riječ, jezik, govor, misao, svijet. Alfa,
beta, gama, delta… (Α/α, Β/β, Γ/γ, Δ/δ…) su alfabetski znakovi ili A/a, B/b, C/c, Č/č,
Ć/ć… (abecedni znakovi) ili А/а, Б/б, В/в, Г/г, Д/д, Ђ/ ђ… (ćirilični, azbučni znakovi)
koji nam osiguravaju pisanje i čitanje na mnogim jezicima. Iz “slova” se zapisuju
riječi, iz riječi se otvaraju galaksije jezičkih igara i igre značenja. Ljudska potreba

28
da se ostavi znak o vlastitom trajanju otpočinje semiotičku igru koja je beskonačna
i koja se nikada ne može okončati u mogućnostima “jezičke igre” i krhke interpre-
tacije. Govorenje pomoću znakova u različitim jezicima otvara svjetove smislenog
bivstvovanja ili slutećeg traganja za osmišljenim krajolicima humskog prostran-
stva u kojima se pronalazi znakovlje s tajnom i zaboravom. Pjesničke ili filozofske
znakovne forme označavaju narasli duh bivstvujućeg zapitanog, koji se predao ne-
sigurnosti pitanja i postao njegov najjasniji glas u vremenu, kako bi iz uronjenosti
u tajnu znakovlja pretvorio zapitanost u životnu neponovljivost. Semantički poten-
cijali znakova fluktuiraju od vremena do vremena, čuvajući u pozadinu njihovu ar-
hetipsku simboličku snagu za ljude. Obilje značenja, koja proizvodimo oko pojava,
upućuje na bogatstvo naših ljudskih tvorevina u kulturi.
Ljudi žive u društvenim skupinama koje ih bitno određuju i orijentiraju u sva-
kodnevnom životu. Od starogrčkog vremena smatra se, već kod Aristotela, da je čo-
vjek društveno biće i da je nezamislivo da živi izvan društva i opstane. U kontekstu
društvenog života čovjek razvija svoj identitet u kojemu se iskazuje i čuva smisao,
vrijednosti, ideali, pripadanje, vjerovanje, oblikovanje života uopće i drugi bitni
konstruirajuće-tumačeći procesi ljudskog djelovanja na razvijanju svijest ili sa-
mosvijesti. Moguće je identitet čovjeka pojmiti kao skup oznaka ili atributa koji su
bitni za njegov život u nekom povijesnom sklopu, a po kojima se on određuje i iden-
tificira. U tim oznakama sadržane su ideje, emocije ili stavovi koji imaju orijentira-
juće-interpretacijsku moć za svakog pojedinog čovjeka i njegovu društvenu grupu.
U različitim vremenima pojedinci i društvene grupe se vežu uz različite sadržaje
identiteta. Nekada su to rodovske zajednice, plemenske grupe, narodne grupe, na-
cije ili jezičke zajednice, poslovne i političke organizacije, religijske zajednice, da-
kle, raznovrsne forme u kojima se čovjek nalazi na neki način. U prošlosti su ljudi
svoj identitet vezali za neki krajolik, za nekog vladara, za nekog vlastelina, za ne-
kog religijskog predvodnika i slično. Time su stupali u širi društveni kontekst koji
ih je obilježavao prema određenom skupu identitetnih oznaka, prepoznatljivih u
povijesti pojedinih ljudskih grupa (političkih, etničkih, ekonomskih, znanstvenih,
klasnih i dr.). U našem vremenu ljudi se identificiraju s umjetničkim i kulturnim
pokretima, s muzičkim sadržajima, sportskim timovima, državama, značajnim i
uticajnim ličnostima. Sve to nas podsjeća da identitet moramo posmatrati kao ne-
što fluidno, konstruirano i kontekstualno. Sporno je razumijevanje identiteta kao
nečega datog, vječno trajućeg i nepromjenljivog sadržaja koji definitivno određuje
čovjeka.
Uvijek je pitanje o značenju ljudskih djela uključivalo pustolovno predava-
nje nedovršenosti i neispunjenosti tumačenog, a samo značenje se otkrivajući svo-
je bezbrojne nijanse nije moglo nikako svesti na jednu slučajnu misao ili logičnu
tvrdnju u kojoj bi se lijena umišljenost ljudske taštine vječno zaokružila kao u mr-
tvoj ljušturi. Pitanje o znakovima kulturne forme cilja na očuvanje njihove seman-
tičke naslage u vremenu i prostoru, najvećeg bogatstva za čovjeka koje osmišljava

29
postojanje i podiže ga u višu sferu, iznad pukog bivstvujućeg koje je postalo pra-
zno. Stoga je u manifestaciji Slovo Gorčina sačuvano osviješteno nastojanje da se
punina života misli, čuva, predstavlja bez obzira što je krhkost života nemoćna da
je postavi kao trajući sadržaj. Kulturna forma jeste, prije svega, ljudski konstrukt u
kojem se smješta čovjek sa svojim slikama svijeta ili, drugim riječima, preko kojeg
se predstavlja u trajanju na neki specifičan način. U njoj se uvijek nalazi neka sim-
bolička forma, jer simbol prevazilazi vrijeme i čuva smisao koji se naknadno može
interpretirati. Možemo prihvatiti da je slovo, riječ ili zapisano simbol čovjeka u kojem
iščitavamo značenje ljudskog postojanja. Čovjek je tako biće riječi ili govora što su
već starogrčki mislioci izrazili kao zoon logon echon (moguće misliti kao “živo biće
koje ima jezik i govor”) što je na latinski prevedeno prilično neadekvatnim izrazom
animal rationale od strane Cicerona. Stoga je čovjek nešto fragilno! U slavenskim je-
zicima, tako onda i u bosanskom jeziku, čovjek je “biće vremena” što možemo u se-
mantičkoj igri interpretacija razumijevati kao biće koje “čelom gleda vrijeme”, koje
“ide naprijed u vrijeme ili kroz vrijeme”, koje se “potvrđuje u vremenu” a smrtno je
biće, koje je “vremenom određeno” jer nije vječno.
Ljudsko nastaje iz ograničenosti i zanosa da se uzvisi jednokratno smrt-
no trajanje. Starobosanski tekst kojim se Mak Dizdar upušta u nutrinu bosanskog
bića stalno podsjeća na krhkost ljudskog, na tančinu zanosa od zemlje do neba.
Slovoumlje bosanske Humnine, mudroslovlje, govor, slovo na kamenu, lapidarni
iskaz iskustva starobosanskog bića, svjedoče o kulturnoj formi iz koje se rađa bo-
sanska duhovnost. Dizdar je podsjetio s pravom da starobosanska pismenost bašti-
ni četiri pisma – grčko, latinsko, glagoljicu i ćirilicu. Pismo je pomoć da se zabilježi i
sačuva misao kao znak čovjeka.
Mistična neprozirnost bosanske Humnine podrazumijeva slutnju koja na-
goviještava saznanje da iz velova moćnih nametnutih interpretacija stoji Humski
svijet koji je stariji okvir od balkanskog konstrukta! Ime Balkan je odnedavno, u
povijesnom smislu! Humski svijet je uništen i fragmentiran na etničke, religijske,
nacionalne, jezičke konstrukte i nestao je kao cjelina iz našega uma ili kao jedna
veća slika iz našeg vidika.
Dizdar je otvorio, između ostalog, u povijesnom smislu posmatrano, zdenac
bosanskog duha i tako pokrenuo umno-stvaralačko djelovanje i usmjerio gledanje
na zlatnu žilu života. Stoljeća zapriječenosti bosanstva najednom su počela šiklja-
ti ka nebu, odnosno između zemlje i neba kao da su ponovo oživljena i vraćena u
postojanje iz kojeg su bila izgnana surovošću života. Pred očima čežnje ponovo je
izronio bosanski tekst i starobosanska nada u slobodnu riječ, misao, odvažnost za
smisao, za znak u beskraju interpretacijske umnosti. Bile su to šezdesete i sedam-
desete godine 20. stoljeća u Bosni kada se pojavila jasna svijest o bosanstvu.
Povijesni tokovi imaju svoju unutarnju “pravilnost”, odnosno u njima se pre-
poznaje nastojanje čovjeka u vremenu. Raspoznavanje ideje koja vodi to nastojanje
i njeno kultiviranje u društvenom ambijentu, znak je odvažnosti interpretacijskog

30
uma da se egzistencijalni sadržaj uzdigne u manifestaciju, ispoljavanje vlastite for-
me i njeno oživljavanje u autentičnosti po kojoj se jedna kulturna forma, kakva je
bosanska, prenosi kroz vrijeme i predstavlja u njezinoj polaznoj cjelovitosti i ople-
menjujućem tumačenju. Objektiviranje te bosanske prepoznatljivosti ne mora biti
podvrgnuto mehanizmu komodifikacije, kojim se emocije, duh, ideje, umnost ili
poetski izraz pokušavaju pretvoriti u konzumerski predmet globalno kapitalizira-
nog sistema življenja ljudi. Pojave u društvenom ambijentu komodificiraju se, na-
žalost, osjećaji humanuma, identiteti, jezici, književnost, usmena predaja – posta-
ju konzumerske robe sistema tržišta.
Najbitnija pripovijest našeg doba jeste ona koja se odnosi na raskrivanje poti-
snute i falsificirane slike Bosne kao povijesnog, kulturnog, političkog i geografskog
bića u jugoistočnom dijelu Evrope. Bosna je u Dizdarevom razumijevanju besko-
načan, neiscrpan semiotički znak, ali je staro evropsko biće s tisućljetnim tokom.
Odvažnost duha da se upusti u igru fluktuirajućih identiteta i nezaključenih znače-
nja osigurava trajanje na nivou čovjeka kao umnog bića, otvorenog za “modru rije-
ku” i gradnju smisla koji se ne može oduzeti od ljudskog bića. U svijesti o kulturnom
dobru koje nasljeđujemo i dalje prenosimo unutar povijesnog toka, skuplja se du-
hovnost koju ne možemo pretvoriti u profitabilnu robu za tržište, ali tu energiju mo-
žemo udahnuti i nositi kao identitetnu matricu od koje se ne može odvojiti. U duhu
našeg vremena je memorijsko spajanje s bosanskim tokovima koji su bili potisnu-
ti, skriveni, zanemareni, odgurnuti pod pritiskom velikih manipulacija. Bosanska
“modra rijeka” je u sklopu potisnutosti svega bosanskog od strane etno-religijskih
mitova potekla novim koritom povijesnog konteksta. U očuvanju značenja dubin-
skog povijesnog toka “modre rijeke” sažima se zadatak manifestacije Slovo Gorčina.
Sačuvati značenja u vremenu što troši sve ljudsko, kao neoskrnavljene sfere
humanuma na kojima se nadahnjuje svako traganje za vlastitim određenjem u tra-
janju, pokazuje se kao veličanstveni zadatak i izazov generacijama koje ne odusta-
ju od sebe. Nadahnuće kojim je pjesnik oplemenio naš govor, riječi, jezik, misao,
nije mehanički sklop koji se može preuzimati kao u nekoj radionici za izradu še-
šira ili ukrasa od srebrenog nakita. Iz tog zlatnog nadahnuća se otvara duh, umna
nit ljudskog bića, koju razumijemo i nosimo sa sobom kao znamen krhkog trajanja
u pustolovini svijeta. Bez obzira što je svijet u kojem živimo mehanički sveden na
proračunljivu cjelinu u kojoj se preko znanstvenih nacrta novovjekovni subjekt (res
cogitans) urezuje u prirodu kao objekt, ostaje otvoreno pristupanje tom svijetu kroz
druga vrata ili preko drugih dimenzija bivstvovanja koje nam otkriva. Uvjerenje u
vrijednost i neponovljivost života, u smislenost ljudskog oblikovanja i mogućnost
da se iz tog procesa preuzima znanje ili očovječena emocija, nosi ljudski zanos i
odvažnost da se bude umno biće u haosu obezvrijeđenih uniformnosti i reducira-
nja humanih određenja na površnost prosječnosti koja je postala dominantna u
svakodnevlju.

31
 Izuzetne ljudske avanture su uvijek bile poticajna motivacija za manifestaci-
je očuvanja kulture i lijepog njegovanja ljudskih proplamsaja duha koji pokazuju
ljudsko, odveć ljudsko povrh spornih nakaradnih krivotvorina patološkog definira-
nja znanja, vjerovanja, građenja, oblikovanja, oduhovljavanja jednokratnog posto-
janja. U tom kontekstu manifestacija kulture Slovo Gorčina u kulturnoj povijesti bo-
sanskog bića zaslužuje najviše poštovanje i cijenjenje napora generacija predanih
vjeri u ljudski stvaralački duh.

32
33
34
 II
Utemeljitelji,
prijatelji,
saradnici

35
36
Đ U RO BA S L ER

KONJ U STIJENU UREZAN

Na stijeni u Badnju urezana gravura danas je najstariji spomenik umjetno-
sti u Jugoslaviji. Premda je to naizgled primitivna tvorevina, mi joj ne bismo mogli
osporiti svojstvo umjetničkog djela sve i kada bismo kao mjerilo uzeli opus jednog
Michelangela, Rubensa ili Vlaha Bukovca. Prigovor se, u najboljem slučaju, može
uputiti »školi« u kojoj je badanjski majstor ispekao svoj zanat.
Ovaj spomenik pripada regionu mediteranske umjetnosti paleolitskog čovje-
ka. Iako savremena, franko-kantabrijskoj umjetnosti sa poznatim spomenicima
kao što su Lascaux i Altamira, mediteranska umjetnost predstavlja sasvim specifič-
nu regionalnu varijantu evropskog paleolitika. Njeni spomenici se po mnogo čemu
razlikuju od čuvenih slika u pećinama na jugozapadu Francuske i sjeveru Španije.
Gravure slične onoj u Badnju nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i
u Apuliji. To su danas već poznata nalazišta Levanzo, Giglio, Niscemi, Addaura,
Racchio, Romito i Romanelli.
Razlika između umjetničkih djela na zapadu Evrope i ovih u jadransko-jon-
sko-mediteranskoj zoni odraz je različitih materijalnih kultura stanovnika jedne
i druge regije u vrijeme kasnog paleolitika (oko 20.000 do 10.000 god. prije nas).
Ljudi bliže Atlantika izrađuju alatke od kremena sasvim drugačijih oblika nego ovi
uz obale Sredozemnog mora. Tim kulturama su arheolozi dali i razna imena: ona
na zapadu nazvana je magdalenien, a ova na Mediteranu tardigravettien. Postojale
su, dakle, nesumnjive razlike u načinu života između ovih skupina. Nosioci mag-
daleniena čine nam se kao suptilni ljudi s istančanim osjećajem za reprodukciju
forme i izraza. Međutim, ti ljudi kao da su neprodorni, statični, gotovo skloni deka-
denci: ne množe se, niti se teritorijalno šire, pa se zbog toga ni ne nameću drugima.
Svoju umjetnost razvijaju do virtuoznosti, tolikoj, da u jednoj etapi (u Altamiri oko
15.000 god. prije nas) dospijevaju na granicu manirizma.
Mediteranski ljudi, oni sa tarigravettienskom kulturom, po svojim intelektu-
alnim sposobnostima ne zaostaju za magdalencima, ali su u biološkom pogledu
svjež i prodoran narod. Prvobitno ograničeni na Apuliju, Albaniju i sjeverozapadni
dio Grčke (oko 27.000 do 24.000 god. prije nas), oni se vremenom proširuju prema
istoku i zapadu, pa do 14.000 prije nas zaposjedaju dio Španije, Balkan i Panoniju.
Ta ekspanzija čini se da iscrpljuje njihovog genija. U borbi za prevlast na velikim
prostorima, njima ostaje malo snaga za umjetničko stvaranje. Oni se zadovoljavaju
tek urezivanjem gravura u stijenu i kost.
Kao dio mediteranske umjetničke regije, badanjska »umjetnička kolonija«
veže se, prema našim današnjim saznanjima, za nekoliko već spomenutih mjesta
na jugu Apeninskog poluotoka. Slična djela morali bismo očekivati i u primorskim
oblastima Crne Gore, Albanije i Grčke.

37
 Kako su održavane veze između udaljenih pokrajina kao što su Apulija i
Hercegovina, kada znamo da pračovjek nije preplivavao nepregledne vodene mase?
U doba cvjetanja paleolitske umjetnosti prilike u Sredozemnom moru bile su
sasvim drugačije nego su danas. Jadransko i Jonsko more bili su tada za 100 (a
uz dalmatinsku obalu - zbog kasnijeg tonjenja tla, i do 150 metara) niži od današ-
nje razine. Paleolitski ljudi kretali su se uz tadašnju obalu negdje između Korčule i
Visa, gdje su morali preplivati danas već nestali donji tok Neretve, pa veliku rijeku
u produžetku Pada, ili jedan do dva morska tjesnaca između Lastova i Palagruže.
Uska su bila i Otrantska Vrata između Jadranskog i Jonskog mora.
Gravura konja u Badnju nije bila anatomski savršeno reproducirana figu-
ra. Za tadašnjeg čovjeka, kako se čini, nije bilo važno kako će biti predstavljen lik,
nego više ono što je tim trebalo biti rečeno. To je, uostalom, i bio smisao paleolitske
umjetnsti. Njenim autorima lebdjele su pred očima, prije svega, potrebe magije —
ona je bila osnovni pokretač umjetnosti. Sve drugo pokoravalo se tom principu.
Umjetnost paleolitskih ljudi je ikonografski točno određena, pa su i vrste li-
kova bile unaprijed fiksirane u svom izgledu i međusobnom rasporedu unutar veće
kompozicije. Teme su obično lovačkog sadržaja. Osnova ove umjetnosti bilo je vizu-
elno ovladavanje životinjama, simbolika nadmoći nad prirodom. Ta davna čovjeko-
va želja zapisana je, uostalom, i na prvim stranicama Mojsijeve Geneze.
Pračovjek se očito utječe nekoj »višoj sili« koja treba da mu osigura bogatu
lovinu.
Ne znamo danas kako je on zamišljao tu tajnu i nevidljivu pomoć u lovu.
Pretpostavljamo tek da su njoj u čast oslikavane pećine životinjama obasutim
strelicama.
Sa ovim slikarijama kromanjonski čovjek legitimira se pred nama kao začet-
nik evropske umjetnosti, jer Michelangelo, Rubeus i Vlaho Bukovac nisu ništa dru-
go do sljedbenici onih anonimnih slikara iz Lascauxa, Altamire i Badnja.

(Slovo Gorčina, 1997.)

38
Na prvi pogled teško je prepoznati lik na stijeni u Badnju. Me-
đutim, komparacijom sa drugim spomenicima paleolitske umjetnosti
čini se da je ovdje predstavljen zadnji dio trupa konja. Oslanja-
jući se na poznatu sliku sa stijene u pećini Niaux (Francuska),
A. Ivanković je nacrtao mogući prvobitni izgled gravure u cjeli-
ni. Rekonstrukcija se ne temelji na konkretnom nalazu, budući da
je preostali dio stijene već davno razoren.

39
ZD R AV KO M A R IĆ

NASELJE IZ 16. STOLJEĆA PRIJE NAŠE

ERE
DAORSON - ILIRSKI GRAD PLEMENA
DAORSI
Ostaci utvrđenja i naselja na Gradini u Ošanićima kod Stoca otkriveni
su još 1891. godine i odonda su, iako neistraženi, godinama privlačili pažnju
brojnih stručnjaka, a u zadnje vrijeme i pažnju turista. Prije svega pogled
privlače ruševine utvrđenja građene od ogromnih kvadara dugih ponekad
gotovo tri metra. Svojom monumentalnošću, oblikom i ambijentom u kojem
se nalaze, ove ruševine podsjećaju na mnogo starije zidove i kapiju drevne
Mikene u Grčkoj.
Stari grad na Ošanićima smješten je na krševitom terenu uz lijevu oba-
lu potoka Radimlja, upravo na onom mjestu gdje Radimlja ulazi u plodno
Vidovo polje. Ruševine kuća, manjih gospodarskih zgrada i stepeništa nazi-
ru se na svim dijelovima grebena visokog oko 250 metara na čijem vrhu se
nalaze ostaci moćnog utvrđenja, danas visoki mjestimično i više od pet me-
tara. Na krševitom platou ispred utvrđenja nalazi se gradski trg, zatim osta-
ci javnih zgrada, ogromna cisterna i neke zajedničke gospodarske zgrade.
Vjerovatno se na ovom platou nalazi i groblje stanovnika Gradine, ali ono do
danas nije otkriveno.
O značaju ovog nalazišta za šira izučavanja Ilira, naročito za izučavanje
procesa urbanizacije ilirskih krajeva, najbolje govori podatak da su Ošanići
jedino do sada otkriveno ilirsko gradsko naselje u kojem će se u potpunosti
moći dobiti plan grada i istražiti svaki objekat koji je ovdje postojao u mo-
mentu gašenja života u ovom naselju. Ovakva kompleksna istraživanja ilir-
skog grada moguća su samo zato što tokom više od 2.000 godina, koliko je
prošlo od momenta prestanka života u ovom starom gradu, na gradskom po-
dručju nije niklo novo naselje.
Već prva iskopavanja godine 1963. dala su bogati arheološki materijal
iz III/II stoljeća pr. n. ere, prije svega keramiku porijeklom iz južne Italije,
ali i niz drugih vrijednih arheoloških objekata kao što su željezne strelice i
bronzani novčići. U jednom od dva otkrivena groba nađen je, pored ostalog,
i jedan zlatni prsten.
Kasnija istraživanja, započeta 1967, davala su sve vredniji arheološ-
ki materijal, naročito keramiku, time i sve jasnije okvire u kojem je nase-
lje nastalo, živjelo i ugasilo se. Na osnovu nešto keramičkih nalaza može se

40
zaključiti da je naselje osnovano negdje u 16. stoljeću pr. n. ere, i da je sigur-
no postojalo od kraja 5. stoljeća do 1. stoljeća pr. n. ere. Za sada se ne može
utvrditi da li je postojao kontinuitet života od 16. do kraja 5. stoljeća pr. n.
ere, ali to će se tačno saznati nakon opširnijih iskopavanja. Gradsko utvrđe-
nje sa zidovima građenim od ogromnih kamenih blokova nastalo je, najvje-
rovatnije, u 4. stoljeću pr. n. ere.
Svako novo iskopavanje utvrđenja i stambenih objekata jasno ukazuje
na nasilni prestanak života u ovom gradu. Naime, pri temelju svih objekata
ove vrste nailazilo se na sloj ugljena, pepela i izgorenog kamena sa crijepom
i, nerijetko, razbacanim oružjem. Sloj ugljena i pepela nađen je čak i u ci-
sterni unutar utvrđenja, na dubini od oko pet metara, što govori da je izgor-
jela drvena konstrukcija cisterne i srušila se na dno.
Bogati arheološki materijal iskopan na Ošanićima sadrži i mnogo pr-
vorazrednih objekata među koje, svakako, spadaju brojni bronzani i srebr-
ni novčići kovani u 4., 3. ili 2. stoljeću pr. n. ere u Sirakuzi na Siciliji, Rimu,
Draču u Albaniji, Risnu, na otoku Hvaru i na samim Ošanićima. Otkrivanje
većeg broja novčića jasan je znak postepenog prelaska sa naturalne na nov-
čanu privredu. Međutim, novčići mogu da budu važni i za donošenje niza za-
ključaka drugačijeg karaktera. Takav je slučaj sa pet bronzanih novčića ko-
vanih na Ošanićima, najvjerovatnije oko 170. god. pr. n. ere. Na jednoj strani
ovih novčića predstavljen je portret nepoznatog vladara, a na drugoj strani
lađa sa grčkim natpisom DAORSON. Pojava imena Daorson na novčićima iz
Ošanića potvrđuje svjedočanstva starih pisaca o tome da su Daorsi živjeli
oko Neretve, ali i dozvoljava pretpostavku da se stari grad na Ošanićima zvao
Daorson.
Vrijeme i uzrok uništenja starog grada na Ošanićima ne može se još
uvijek tačnije utvrditi, prvenstveno što su istraživanja još u početnoj fazi.
Zahvaljujući vijestima starih grčkih i rimskih pisaca, omogućeno nam je da
to bar pretpostavimo. Poznato je, naime, da su susjedni Delmati 158. god. pr.
n. ere zauzeli daorsko područje sa desne strane Neretve i da su u toku daljih
100 godina s vremena na vrijeme ugrožavali Daorse. Na osnovu ovih poda-
taka i arheološkog materijala sa Ošanića, koji ne može biti mlađi od sredine
1. stoljeća pr. n. ere, moglo se pretpostaviti da su, negdje između kraja 2. i
sredine 1. stoljeća pr. n. ere, grad zapalili i stanovnike poubijali ili odveli u
ropstvo susjedni Delmati.
Radi boljeg razumijevanja značaja Ošanića za izučavanje Ilira i proš-
losti Hercegovine potrebno je naglasiti da su novčići sa grčkim natpisom
DAORSON najstariji pisani spomenici današnje Hercegovine. Veoma snaž-
ni uticaj grčkih kolonija na jadranskoj obali, kao i rano uključivanje Daorsa
u sastav velike Rimske države (167. godine pr. n. ere), sigurno je rezultiralo

41
i ranom pojavom pismenosti na ovom području. Zbog toga, a naročito zbog
samog postojanja natpisa DAORSON na novčićima, na Ošanićima se mogu
očekivati i kameni pisani spomenici koji bi nam najdirektnije svjedočili o
događajima u ovim krajevima u trećem, drugom, a djelimično i u prvom sto-
ljeću pr. n. ere. Sigurno je da će buduća istraživanja donijeti mnoga arheo-
loška iznenađenja i saznanja od općeg interesa za izučavanje Ilira pa time i
za izučavanje prošlosti naše domovine.

(Slovo Gorčina, 1973.)

Jan Beran - poeta kamere - snima u Daorsonu

Život u srcu kamena: Motiv sa stećaka

42
G O RČ IN DI ZDA R

STEĆCI I SREDNJOVJEKOVNA ARMENSKA

UMJETNOST1
U brojnim historiografskim istraživanjima utvrđene su upečatljive paralele
između vjerskih učenja armenskih pavlićana i bugarsko-makedonskih bogumila,
kao i velika vjerovatnoća direktnog pavlićanskog utjecaja na bogumile nakon prisil-
nog preseljenja pavlićanskih zajednica na teritoriju Bugarske od strane Bizantskog
carstva u 10. stoljeću. U kulturi stećaka moguće je identificirati niz paralela s umjet-
nošću srednjovjekovne Armenije, što potencijalno nudi značajan dokaz u korist
teze o direktnim vezama između pavlićana i bogumila (kao i bogumila i bosanskih
krstjana). Međutim, ovakva hipoteza zahtijevala bi dodatno istraživanje ostataka
ranosrednjovjekovne bugarske umjetnosti, koje će ostati van opsega ove studije.
U ovom radu, cilj je ponuditi kratku formalnu komparativnu analizu monu-
mentalne umjetnosti srednjovjekovne Armenije i Bosne. U fokusu su tri aspekta
srednjovjekovne armenske umjetnosti: stil skulpturalnih reljefa na Crkvi sv. Križa
na otoku Ahtamar (na jezeru Van u jugoistočnoj Turskoj), ikonografija relativno
dobro poznatih srednjovjekovnih memorijalnih spomenika hačkara, te generalna
koncepcija rijetke i mahom nepoznate (i u samoj Armeniji) vrste spomenika koja se
lokalno naziva ororots odnosno bešika.2
Prvi predmet diskusije jeste veličanstvena (i, nažalost, u zapadnoj historiji
umjetnosti uveliko zanemarena) Katedrala sv. Križa na otoku Ahtamar (Aght’amar),
sagrađena početkom 10. stoljeća (sl. 1). Najupečatljiviji aspekt ove crkve jeste boga-
to ukrašen vanjski zid, veoma rijedak oblik dekoracije u arhitekturi ovog perioda,
ne samo u Armeniji, već i u cjelokupnom bizantskom svijetu i latinsko-germanskoj
zapadnoj Evropi.3 Dok je ikonografija ove crkve fascinantan predmet istraživanja

1
Vrijedi spomenuti sljedeću opasku istaknutog britanskog medievaliste Stevena Runcimanna: “Bulgarian architectu-
re of the ninth century shows an Iranian influence that was doubtless supplied by Armenian architects. Whether the-
se Armenians came from the Paulician colonies that Constantine V had planted in Thrace or whether they came from
Armenia itself we cannot tell; but doubtless some of them were Paulicians“ (Runciman, Steven. 1982. The Medieval
Manichee. Cambridge: Cambridge University Press, 65).
2
Armenski istraživač srednjovjekovne umjetnosti Hamlet Petrosyan insistira na tehničkom pojmu pravougaoni paralle-
lopiped. U privatnoj korespodenciji, Petrsoyan je primijetio: “At first about the term of ‘ororots’, which means ‘cradle’ in
Armenian. It comes from a child’s bed with the form of rectangular parallelepiped and with arch form in his upper part.
Some later medieval tombstones really have the same form and first Armenian describers of such tombstones had used
this term for making understandable their descriptions.”
3
Dok su bareljefi na vanjskim zidovima crkava rasprostranjeni u armenskoj arhitekturi, Ahtamar se ističe njihovom ko-
ličinom i kvalitetom. Sličan stil nalazimo i u susjednoj Gruziji, kao i u tzv. Vladimir-Suzdal stilu srednjovjekovne Rusije.
Najznačajniji primjer je katedrala Sv. Đorđa I gradu Jurjev-Polski, sagrađena 1230-ih godina, kada je kneževina Vladimir-
Suzdala gajila snažne kulturne odnose s Kavkazom (Voyce, Arthur. 1967. The art and architecture of medieval Russia.
Norman: University of Oklahoma Press, 124). Između 1212. i 1228. godine, knez Vladimir-Suzdala Juri bio je oženjen
gruzijskom kraljicom Tamarom.

43
po sebi4, u ovom radu obratit ću pažnju na stil njenih reljefa. Formalno, glavna sku-
pina prikaza (većinom biblijskih motiva) postavljena je između dva horizontalna
okvira, od kojih se donji sastoji od visoko stilizirane kombinacije grožđa i listova
akanta, a gornji od naturalističkog prikaza loze u kojoj se skrivaju životinje i ljud-
ska bića.
Pored samog sadržaja, dva okvira se značajno razlikuju u stilu: dok je donji
ornamentalan i dekorativan, mahom ograničen na dvodimenzionalnost, vegetacija
i figure na gornjem okviru imaju visok stepen dubine i plasticiteta (pored toga, niz
plastičnih skulptura životinja ukrašava prostor između centralnih slika i gornjeg
okvira). Po dubini reljefa, centralni motivi su negdje između dva okvira, najčešće se
ograničavajući na jednu ravan, ali povremeno dopuštajući aluzije plasticiteta, po-
sebno u licima figura.
Da li su ove stilističke varijacije tek plod estetičkih eksperimenata graditelja
Katedrale sv. Križa? S obzirom na kompleksnu historiju kršćanskog stava prema
skulpturi, kao i simboličkom značaju crkvene arhitekture, posebno na istoku, od-
govor ne može biti tako jednostavan.5 Nakon što je bio potpuno zabranjen na isto-
ku, upravo u vrijeme izgradnje katedrale sv. Križa, tj. sredine desetog stoljeća, na
zapadu se pojavio Geronov križ, najstariji poznati skulpturalni prikaz raspeća. Tek
čitavo stoljeće kasnije započet će razvoj romaničkih klesanih portala, koje karakte-
rizira dubina i plasticitet veći od onih na bareljefima Katedrale sv. Križa.
U teleološkom okviru, razvoj skulpture na zapadu koji je slijedio nakon po-
jave romanike često se opisuje kao postepeno „oslobađanje“ skulpture od arhitek-
tonskog okvira. Unutar ove sheme, bareljefi crkve sv. Križa predstavljali bi primjer
faze kada je skulptura još uvijek bila čvrsto kontrolirana arhitekturom. Smješteni
u oblasti sa snažnim ikonoklastičnim tradicijama, oni se mogu smatrati rezulta-
tom kompromisa između eksplicitne biblijske zabrane skulpture i evidentne že-
lje za stvaranjem monumentalne figuralne umjetnosti inspirirane Biblijom. Kako
bih ga razlikovao od bareljefa sa izraženijom dubinom, ovaj stil ću nazivati plošnim
reljefom.
Umjetnost stećaka dala bi se klasificirati kao primjer upravo ovakvog, ploš-
nog reljefa. To je jasno vidljivo na najpoznatijem motivu sa stećaka, čovjeka s podi-
gnutom desnom rukom na nekropoli Radimlja. Čak ni kompozicijski vrlo sofistici-
rani stećak iz Donje Zgošće ne odudara od ovog umjetničkog principa, pokazujući
njegov temeljni značaj za umjetnost stećaka u cjelini. Dok bi se ovakav stil mogao
tumačiti kao posljedica tehničke rudimentarnosti graditelja stećaka, nepostojanje

4
Za detaljnu analizu, vid. Lynn Jones, Between Islam and Byzantium: Aght’amar and the visual construction of medieval
Armenian rulership. New York: Routledge, 2007.
5
“The history of Eastern Christian church architecture from its beginnings to our own times reveals an
unaltered dual concern for providing a place for the assembly of the community members, while simultaneously
conveying the symbolic expression of God’s invisible and uncontainable realm” (Ćurčić, Slobodan and Hadjitryphonos,
Evangelia. 2010. Architecture as icon : perception and representation of architecture in Byzantine art. Princeton, N.J. :
Princeton University Art Museum ; New Haven : Distributed by Yale University Press, 9).

44
gotovo niti jednog primjera kršenja ovog pravila snažno govori protiv ovakve mo-
gućnosti, posebno ako uzmemo u obzir relativnu blizinu dalmatinskih majstora,
koji su sigurno poznavali skulpturalne tehnike prisutne u zapadnoj Evropi u ovom
periodu.6 U nedostatku drugačijih objašnjenja, nameće se zaključak da je razlog
dominacije plošnog reljefa bio osvjedočeni vjerski konzervatizam srednjovjekov-
nog bosanskog društva uopće, posebno pripadnika Bosanske crkve.7 Dok su opozi-
ciju prema skulpturi dijelili i pripadnici istočno-pravoslavne crkve, reljefni stil ste-
ćaka snažno sugerira da njihova umjetnost nije mogla biti oblikovana umjetničkim
principima katoličke crkve.
Drugi element srednjovjekovne armenske umjetnosti o kojem će biti govora
jeste hačkar ili „križni kamen“ (sl. 2). Hačkar je uzdignuta kamena ploča koji defi-
nira centralni motiv križa, primarno korišten kao nadgrobni spomenik, ali i, rje-
đe, spomenik armenskog kršćanstva. Kao i katedrala sv. Križa, umjetnost hačkara
može se smatrati primjerom tehnike plošnog reljefa (iako treba naglasiti da se u
oba slučaja radi o tehnički značajno kvalitetnijim reljefima nego onima koje nala-
zimo na stećcima). U ikonografskom smislu, vrijedi uporediti način na koji je mo-
tiv križa tretiran na hačkarima i stećcima. U tek nekoliko primjera (i niti jednom
na stećcima), na hačkaru je prikazano raspeće.8 Najčešće, on je ukrašen takozva-
nim krilatim križem iz čijih krakova izrastaju loze, dok se „krila“ ponekad pretva-
raju u ljudske ruke koje drže dodatne križeve. Ostatak prostora na kamenu obično
je ispunjen filigranskim ornamentima, te ponekad i dodatnim križevima. Ukratko,
cjelokupna koncepcija hačkara kao da sugerira da križ nije primarno prikazan kao
oruđe Kristovog ubistva, već mistički simbol čije puno značenje se otkriva tek pro-
cesom kompleksne interpretacije.
Dok između ikonografije hačkara i stećaka ne postoje direktne analogije, te-
melj za njihovo upoređivanje može se pronaći u vezi između njihovih ikonografi-
ja i oblika kršćanstva u kojem su one stvorene. Armenska crkva pripada nekalce-
donskom ogranku orijentalne ortodoksije, koja propovijeda miafizitsku teologiju,
naglašavajući božansku prirodu Krista u većoj mjeri nego što to kalcedonska orto-
doksija dozvoljava. Dominantnost simboličkog križa nad raspećem, motivom koji
na tako izrazit način naglašava Kristovu ljudskost, može se protumačiti kao odraz
ovog centralnog učenja armenskog kršćanstva. Slijedeći ovaj zaključak, križevi
koji se pojavljuju na stećku mogu poslužiti kao temelj određivanja kristologije koju
odražavaju.
Drugi temelj za poređenje nalazimo u simbolu rotirajućeg točka na hačkaru,
koji se generalno interpretira kao simbol koji je preuzet iz zoroastrijanizma, religije

6
Treba imati na umu da su stećci podizani u periodu rane Renesanse na ne tako dalekom Apeninskom poluostrvu.
7
Ovom tvrdnjom ne zagovaram kontinuitet i direktne veze između armenskih i bosanskih vareljefa. Bliže Bosni, sličan
stil moguće je naći u umjetnosti Lombarda, kao npr. na poznatom Račisovom oltaru iz grada Cividale, i njenim odjecima
na dalmatinskoj obali.
8
Ovaj tip hačkara smatra se zasebnom vrstom spomenika koja se naziva armenaprkich.

45
Armenaca prije njihovog prelaska na kršćanstvo. Dok se rotirajući točak povreme-
no pojavljuje i na stećcima, upravo je koncept harmoničnog spajanja križa s pretkr-
šćanskim simbolom nešto što stvara model za razumijevanje ikonografije stećaka.
Međutim, najintrigantniju paralelu između armenske i bosanske umjetnosti
nalazimo u tipu nadgrobnog spomenika koji je poznat pod nazivom ororots. U svo-
joj temeljnoj koncepciji, ororots je suštinski identičan stećku – monolitni, pravilno
oblikovani blok često opremljen dodatnim postoljem u obliku ploče, ponekad ukra-
šen ornamentalnim, simboličkim ili figurativnim reljefnim ukrasima. Jedna zna-
čajna razlika između ova dva tipa nadgrobnog spomenika jeste činjenica da ororots
obično ima zaobljen krov umjesto onoga na dvije vode uobičajenog na stećku (iako
postoji barem jedan primjer ororots sa krovom na dvije vode, i jedan primjer stećka
sa zaobljenim krovom).
Ororots je veoma rijedak tip nadgorbnog spomenika: tokom relativno siste-
matičnog istraživanja preživjelih srednjovjekovnih armenskih nekropola, prona-
đeno je oko stotinu ororotsa, nasuprot nekoliko hiljada hačkara. U užem smislu,
ororts se ne može klasificirati kao srednjovjekovni: tek nekoliko epitafa na armen-
skom jeziku (objavljeno je njih šest, od kojih se na tri spominje precizan datum)
datirano je u 16. i 17. stoljeće.9 Nadalje, čini se da je tradicija postavljanja ororotsa
nastavljena do najmanje 19. vijeka, kao što je vidljivo na nekoliko primjera sa ne-
kropole Noratus (iako kasniji primjeri imaju ravne krovove i nemaju nikakvih ukra-
sa, te stoga možda i ne predstavljaju dio iste tradicije).
Po stilu i sadržaju, ororots predstavlja snažan kontrast hačkarima. Dok su
mnogi hačkari primjeri fascinantne tehničke virtuoznosti, reljefi na orortsima su
mnogo jednostavniji, u većini slučajeva ostajući na nivou umjetničke naivnosti.10
U odnosu na stroge kompozicijske principe hačkara, ukrasi na orortsima djeluju
spontano i živahno. Najvažniji kontrast između ova dva tipa nadgrobnog spomeni-
ka nalazimo u ikonografiji: dok je hačkar određen centralnim motivom križa, uz tek
povremeno i marginalno uključivanje figuralnih predstava, centralni motiv ororot-
sa je ljudska figura, često uz životinje i objekte, i mnogo rijeđe apstraktne simbole.
U brojnim slučajevima, prikazane figure obavljaju svakodnevne aktivnosti, kao što
su lov, obrada zemlje ili sviranje muzičkog instrumenta. Međutim, ovi motivi ne
mogu biti klasificirani kao čisto „sekularni“, jer često sadrže i objekte s duhovnim
značajem, kao naprimjer vrč za vino i tzv. lavaš pecivo, centralne elemente euhari-
stije, kao i mističke simbole poput rotirajućeg točka, isprepletenih zmija, rozeta ili
ornamentalnih čvorova.11

9
Prijevodi epitafa obezbijeđeni su privatnom korespondencijom s Hamletom Petrosyanom. Veoma kratki natpisi spomi-
nju ime preminulog, te povremeno i ime autora spomenika. U jednom zanimljivom slučaju s nekropole Noratus, u natpisu
se spominje ova fraza: “This Holy Cross is an intercession for Giqor”.
10
Naivnost ororotsa se značajno razlikuje od one stećaka, ukazujući na analitičke limitacije ovog izraza. I “naivna” ili “pri-
mitivna” umjetnost ima stilističke karakteristike koji moraju biti uzeti u obzir pri ikonografskoj analizi.
11
Prema Petrosyanu, ikonografija ororots ukorijenjena je u paganskim vjerovanjima o zagrobnom životu, te predstavlja
život u idealističnim uslovima.

46
 Posebno je upečatljtiva heterogenost stila i sadržaja ukrasa na ororotsima.
Na temelju vlasitith istraživanja, ukrasi bi se dali podijeliti u tri grupe. Prva gru-
pa nalazi se na nekropoli Noratus, najveće preživjelo nalazište hačkara.12 Ororotse
Noratusa karakterizira strogo pridržavanje plošnog reljefa te bogata i raznovrsna
ikonografija, uz nekoliko prikaza svakodnevnog života. Na ovoj nekropoli nalazi se
vjerovatno najpoznatiji ororots, na kojem je (prema lokalnoj tradiciji) prikazana ži-
vahna proslava vjenčanja (sl. 3). Nedostatak poštovanja prema umjetničkim kon-
vencijama koje karakterizira ororots veoma je jasno prikazan na ovom kamenu,
gdje elementi centralne kompozicije prodiru u okvir koji sadrži epitaf i ornamente.
Druga grupa spomenika nalazi se u okolini crkve svete Majke Bogorodice iz
14. stoljeća u selu Areni.13 Ororotse ove grupe karakterizira mnogo viši nivo tehnič-
ke i kompozicione sofisticiranosti, kao i izražena plastičnost predstavljenih figura
(sl. 4). Figure na ororotsima u Areniju prikazane su na konjima, pojedini drže svitke
ili sviraju žičani instrument oud (umjesto što obrađuju zemlju kao u Noratusu), uka-
zujući na njihov viši društveni status.14 Konačno, treća grupa ororotsa nalazi se na
jugu zemlje, na dva lokaliteta, u selu Agitu i oko manastira Vorotnavank. Spomenici
na ovim lokalitetima također su tehnički naivno ukrašeni, ali na način koji se ra-
zlikuje od onih u Noratusu, uz vrlo specifične, gotovo dječje prikaze čovjeka (sl. 5).
Nadalje, ororotse Vorotnavanka karakterizira kombinacija naizgled sekularnih i
sakralnih motifva, kao u slučaju lova sa simbolom ornamentalnog čvora ili strijelca
koji je oružje uperio prema paru preuveličanih isprepletenih zmija.
Osim motiva isprepletenih zmija, ne postoje direktne analogije u ikonografi-
jama stećaka i ororotsa. Uprkos suštinskoj konceptualnoj jednakosti ova dva tipa
nadgrobnih spomenika, teško je zagovarati postojanje direktnih veza ili međusob-
nih utjecaja između njih.15 Naprotiv, upravo kroz razlike ororotsi otkrivaju neke
značajne aspekte stećaka. Najprije, uprkos mnogo većem broju i relativno većem
prostoru njihovog rasprostiranja, stećke karakterizira značajno veći nivo stilističke
uniformnosti. Uistinu, s obzirom na vjersku (ili denominacijsku) raznolikost sred-
njovjekovnog bosanskog područja i okolnih krajeva, kao i relativno kratak period
u kojem je ono bilo politički ujedinjeno, stilistička (i, u nešto manjoj mjeri, ikono-
grafska) homogenost stećaka je iznenađujuća, sugerirajući postojanje duboko uko-
rijenjene kulture koja se u preživjelim pisanim izvorima iz ovog perioda nazire tek

12
Nakon dokumentiranog uništenja nekropole Julfa, koja se nalazi u azerbejdžanskog eksklavi Nahičevan, od strane
azerbejdžanskih vojnih snaga tokom 1990-ih i 2000-ih godina. Nekropola se sastojala od gotovo 10.000 srednjovjekov-
nih nadgrobnih spomenika, većinom hačkara.
13
Prema lokalnim legendama, u ovo selo se nakon biblijske poplave nastanio Noa sa svojim sinovima.
14
Ovaj utisak potvrđuje jedan od epitafa, u kojem stoji da se radi o spomeniku parona Mehraba, plemićem čija titula je
ekvivalentna baronu. Natpis je pročitao i na engleski jezik preveo Hamlet Petrosyan, uz napomenu da je original objavljen
u Corpus of Armenian Inscriptions, vol. 3, Vaiots Dzor, Sedrak Barkhudaryan, Yerevan, Academy of Sciences of ArmSSR,
1967.
15
Sličan tip nadgrobnih spomenika može se pronaći i u kineskoj provinciji Xinjiang kod turkijskog naroda Ujugura, koji su
u 10. stoljeću kao jedini narod neko vrijeme prihvatili maniheizam kao oficijelnu religiju. Moguće je da ova tri tipa nad-
gorbnog spomenika imaju nepoznato zajedničko porijeklo na području centralne Azije.

47
u tragovima. Potom, bez obzira na relativno nizak nivo tehničke sofisticiranosti re-
ljefa, stećci se u većoj mjeri pridržavaju kompozicijskih principa, generalno ne do-
puštajući anomalije poput narušavanja ornamentalnog okvira natpisom. Konačno,
iako ikongrafija stećaka sadrži naizgled sekularne motiva poput lova na jelena, dvo-
boje ili kola, raspon tih motiva je manji nego u slučaju ororotsa (posebno s obzirom
na mnogo veći broj spomenika), dok se način njihovog prikazivanja čini u većoj
mjeri formulaičnim. Prema tome, Petrosyanovo upozorenje da motivi prikazani na
ororotsima ne bi smjeli biti klasificirani kao čisto sekularni čini se još relevantnijim
u slučaju stećaka.
Kratka analiza srednjovjekovne armenske umjetnosti, tradicije s mogućim
vezama sa srednjovjekovnom Bosnom putem kontakata između pavlićana i bo-
gumila, pokazala je da bi ukrasni stil koji nalazimo na Crkvi sv. Križa iz 10. stoljeća
na otoku Ahtamar trebao biti smatran posebnim oblikom bareljefa koji sam nazvao
plošnim reljefom. Sugerirao sam da plošni reljef nije tek umjetički manirizam ar-
menskih skulptora, već rezultat kršćanske zabrane skulpture koja je na katoličkom
zapadu postepeno „zaboravljena“. Nadalje, tvrdio sam da bez obzira na njihov niži
tehnički nivo, ukrasi na stećcima trebaju biti klasificirani kao primjer plošnog re-
ljefa, a ne tek primitivne verzije romaničke ili gotičke umjetnosti. Usvajanje i strogo
pridržavanje principa ovog stila u srednjovjekovnoj Bosni ne treba smatrati poslje-
dicom direktnog ili indirektnog armenskog uticaja (iako ni ovu mogućnost ne treba
u potpunosti isključiti), već prije odrazom generalnog konzervatizma Bosanske cr-
kve (ili srednjovjekovnog bosanskog društva u cjelini).
Konačno, uprkos upečatljivim paralelama u temeljnoj koncepciji stećka i tipa
armenskog nadgrobnog spomenika poznatog pod nazivom ororots, ne postoji do-
voljno dokaza za tezu o direktnoj povezanosti između njih. Naprotiv, upravo razli-
ke među njima dovele su do niza značajnih uvida u umjetnost stećaka, kao što je
iznenađujući nivo stilističke uniformnosti reljefa na stećcima, relativno strogo pri-
državanje kompozicionih principa, te nužnost obraćanja pažnje na duhovni zna-
čaj naizgled sekularnih motiva. Zaključak koji slijedi iz poređenja stećka i njego-
vog najbližeg stilističkog i konceptualnog srodnika jeste da se stećak istinski može
smatrati autentičnom kreacijom srednjovjekovnog bosanskog društva. Iako dijeli
neke osnovne konceptualne pretpostavke i ikongrafske elemente s nizom umjet-
ničkih fenomenta iz različitih kultura i društava, stećak se zaista može smatrati pri-
mjerom originalne kreacije unutar šireg konteksta kršćanske materijalne kulture.

48
Sl. 1 Crkva sv. Križa, Ahtamar, detalj

Sl. 2 Hačkari, manastir Kečaris

49
Sl. 3 Ororots, nekropola Noratus

Sl. 4, Ororots, selo Areni

50
Sl. 5 Ororots, selo Agitu

51
E N E S PE L IDI JA

OSMANISTA HERCEGOVINE - HIVZIJA

HASANDEDIĆ
Među najpoznatije ličnosti Hercegovine novijeg doba spada Hivzija
Hasandedić. Cio njegov život i radna djelatnost vezani su za Hercegovinu.

a) Osnovni biografski podaci

Hivzija Hasandedić je rođen u Jablanici 1. jula 1915. godine.1 Školovao se u
Seonici i Gazi Husrev-begovoj medresi, te Višoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu
koja je bila u rangu fakulteta.2 Već u Gazi Husrev-begovoj medresi učio je arap-
ski, turski, njemački i latinski jezik. Produbljivanje stečenog znanja ovih jezika na-
stavio je na Višoj islamsko-šerijatskoj školi, gdje je više pažnje posvećivao učenju
savremenog, ali i osmansko-turskog jezika. Tokom studiranja stekao je potrebno
znanje iz osmansko-turskog jezika; najstarijih pisama; vrsta turskog jezika; faza
turske književnosti; pravaca u poeziji; dijelova poezije (stihu, distihu, uvodu i stro-
fi); vrsta poezije (rubaiji, mesneviji, tahmisu, tesdisu, munadžatu, medihi i dr.); ob-
novi poezije; o brojnim književnicima; novoj turskoj književnosti (edebijatu džedi-
de); i posljednjem periodu književnosti.3 Stečeno znanje bit će mu od neprocjenjive
koristi u naučnom radu kome je kao orijentalista i osmanista posvetio cio život.
Nakon studija, u Mostaru. U ovom najvećem i najljepšem hercegovačkom gra-
du 1940. godine zasniva radni odnos kao vjeroučitelj Građanske škole. Od 1945. do
1954. godine radio je kao službenik u Statističkom uredu Oblasnog narodnog od-
bora. Preostale 22 godine od 1954. do penzionisanja 1976. godine provodi u Arhivu
Hercegovine.4 I kao penzioner, narednih 27 godina (1976-2003) sa porodicom osta-
je u Mostaru u kome je proveo ukupno 63 godine života.5
Odlazak u penziju za profesora Hasandedića nije značio i prestanak sa ra-
dom na prikupljanju osmanske arhivske građe, ali i pisanje ne samo manjih rado-
va, nego i knjiga na teme koje su ga cio život interesirale i kojima je poklanjao pa-
žnju. Već naredne godine po odlasku u mirovinu dodijeljena mu je nagrada 27. juli,
najveće priznanje Republike Bosne i Hercegovine. Iste, 1977. godine Arhiv Bosne
i Hercegovine i Društvo arhivskih radnika Bosne i Hercegovine u povodu proslave
1
Mr. Edin Čelebić, Mr. Šaban Zahirović, Hivzija Hasandedić kao arhivist i historičar, Zbornik radova sa naučnog skupa
Život i djelo Hivzije Hasandedića, Mostar, 2011. godine, 114; Dr. sci. Ibrahim Kajan, Književni oblici i književne reference
u Hasandedićevom Historiografskom tekstu, Zbornik radova sa naučnog skupa Život i djelo Hivzije Hasandedića, Mostar,
2011. godine, 174.
2
Mr. Šaban Zahiragić, Hivzija Hasandedić (195 - ), Tragom bošnjačke baštine Hivzije Hasandedića, Mostar, 2000. godine.
3
Prof. dr. Omer Nakičević, Muhamed Pašić, zaboravljeni direktor Šerijatske gimnazije, Sarajevo, 2009. godine, 365.
4
Hatidža Čar-Drnda, Hivzija Hasandedić (1915-2003), Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XXIII-XXIV, Sarajevo,
2005. godine, 403.
5
Š. Zahiragić, Hivzija Hasandedić, 6; I. Kajan, Književni oblici, 174.

52
tridesetogodišnjice osnivanja Arhiva Bosne i Hercegovine i djelovanja arhivske
službe u SR Bosni i Hercegovini dodijelio mu je Plaketu u znak priznanja za rad na
razvoju i unapređenju arhivske službe u SR Bosni i Hercegovini. Godine 1979. za
sve što je uradio u profesionalnom životu dobio je Orden zasluga za narod sa sre-
brenom zvijezdom. Naredne 1980. godine dodijeljeno mu je priznanje u povodu
tridesetogodišnjice rada i djelovanja Orijentalnog instituta u Sarajevu, kao saradni-
ka za uspješnu saradnju. Iste godine dobio je i zvanično priznanje Vrhovnog islam-
skog starješinstva u SFRJ za predan i uspješan rad u Islamskoj zajednici. U 1981.
godini dobiva nagradu „14. februar“ za naučnoistraživački rad u oblasti istoriogra-
fije i arhivistike i doprinos afirmaciji kulturne baštine Mostara. Iste, 1981. godine
Radnički savjet I. P. „Veselin Masleša“ dodjeljuje mu nagradu za najbolje djelo objav-
ljeno u 1980. godini za knjigu Spomenici kulture turskog doba u Mostaru. I Regionalni
zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode iz Mostara dodjeljuje mu Zahvalnicu
za doprinos na području zaštite kulturne baštine 1988. godine. Zahvalnicu mu do-
djeljuju i organizatori „XVII Mostarsko ljeto ‘96.“ za učešće u programu.
Imajući u vidu vrijednost radova koji su otrgli od zaborava mnoge historijske
stranice Hercegovine, na prijedlog Nastavnonaučnog vijeća Univerziteta „Džemal
Bijedić“ u Mostaru, dodjeljuje Hivziji Hasandediću zvanje „počasnog doktora na-
uka“.6 Tako su se na najbolji način Hasandedićeve kolege, prijatelji, Mostar i
Hercegovina, kao i cijela Bosna i Hercegovina odužili za djela koja je posvetio rod-
nom kraju. Kako je i živio, mirno i bez puno medijske pažnje, Hivzija Hasandedić
napustio je ovaj svijet 19. oktobra 2003. godine.

b) Arhivski i prevodilački rad

Hivzija Hasandedić je objavljivao u više publikacija. Pisao je o pojedinim her-
cegovačkim porodicama, poznatijim ličnostima, kulturno-historijskim spomenici-
ma sa prostora Hercegovine, te drugim temama iz starije i novije historije. No, pravi
naučno-istraživački rad počeo je dolaskom u Arhiv Hercegovine. Prihvatio je posao
kojeg je zavolio od mladih dana, i kako su pisale njegove kolege i prijatelji Hivzija se
opredjeljuje da pretresa periškan evraklari – rasturenu građu, rasute papire u zabačenim i
prašljivim skloništima, gdje su pojedinci izbacivali iz svojih kuća to, jer stari papiri kada se
raspadaju, puštaju oko sebe neugodan vonj.7
Predanost arhivskom radu u prikupljanju i obradi arhivske građe, po-
sebno orijentalne provenijencije, doprinijelo je da su ga kolege smatrale pioni-
rom arhivske službe u Hercegovini.8 Radom, znanjem i iskustvom učinio je da
Arhiv Hercegovine iz Mostara stekne zavidan ugled ne samo na području Bosne

6
Prof. dr. emeritus Mustafa Selimović, Profesor Hivzija Hasandedić počasni doktor nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“
u Mostaru, Zbornik radova sa naučnog skupa Život i djelo Hivzije Hasandedića, Mostar, 2011. godine, 9, 11.
7
Prof. dr. Omer Nakičević, Faktori usmjerenja Hivzije Hasandedića u radu i djelovanju, Zbornik radova sa naučnog skupa
Hivzija Hasandedić, Život i djelo, Mostar, 2011. godine, 22.
8
Š. Zahiragić, Hivzija Hasandedić, 6.

53
i Hercegovine, nego i prostoru ex-jugoslovenske države. Dokumente pisane na
osmansko-turskom, arapskom i perzijskom jeziku nalazi kod pojedinaca, porodi-
ca sa ovih prostora, ali i u bibliotekama i arhivima Sarajeva, Zagreba, Dubrovnika,
te samostanskim zbirkama Mostara, Makarske, Zaostroga, Livna, te mnogih većih i
manjih mjesta. Zahvaljujući Hivziji Hasandediću vremenom je višestruko bila obo-
gaćena Orijentalna zbirka Arhiva Hercegovine u Mostaru. Sve postojeće i u među-
vremenu sakupljene dokumente Hasandedić je podijelio u tri grupe: a) dokumen-
ti; b) rukopisi i c) štampana djela. Svaku od navedenih grupa zavodio je u posebne
inventare. Posebnu pažnju poklanjao je dokumentima. Ovu vrstu izvora zavodio je
u kartoteci po vrstama i hronološki, a rukopise u katalog.9 Zajedno sa kolegama iz
drugih arhiva Bosne i Hercegovine 1958. godine je radio tri mjeseca u Državnom
arhivu u Dubrovniku i Državnom arhivu u Kotoru, pregledajući i prikupljajući do-
kumenta koja se odnose na prostore Hercegovine za Arhiv u kome je radio.10 Tako
je vremenom nastala poznata i čuvena Orijentalna zbirka Arhiva u koji dolaze svi
oni naučni radnici koji se interesuju za osmansku i ne samo osmansku prošlost
Hercegovine. Orijentalista mr. Šaban Zahiragić navodi da zahvaljujući Hasandediću
Rukopise (na turskom, perzijskom i arapskom jeziku) posjeduju tri institucionalne zbirke u
Mostaru (Arhiv Hercegovine, Muzej Hercegovine i Provincijalat hercegovačkih franjevaca),
a neke sadržajno bogate su u privatnom vlasništvu (Biščević, Kajtaz, Muslibegović). Ovo isti-
čemo što je profesor Hasandedić sve ove zbirke obradio, a 1977. godine štampan je Katalog
arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine. Katalog obuhvata 756 kataloš-
kih jedinica, čije štampanje Hasandediću obezbjeđuje mjesto u samom vrhu orijentalističke
znanosti, a Mostaru mjesto među malobrojnim centrima koje uopšte posjeduju zbirke ovog
sadržaja.11 Još 1973. godine je kao koautor napisao Vodič kroz fondove i zbirke Arhiva
Hercegovine.12 Posvećenost arhivu i arhivskoj građi uticala je da pred naučnu javnost
1984. godine izađe i sa djelom Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1446-1862. Tu
su 612 regesta iz Analitičkog inventara acta turcarum Provincijalata hercegovačkih
franjevaca.13
Vrijednost arhivskog rada profesora Hasandedića bila je tim veća što je ra-
dio sam, nije imao kolege da se sa njima konsultuje. Dr. Ahmed S. Aličić za Hivziju
Hasandedića kaže da je bio dobar poznavalac toponomistike, onomastike i homonimi-
je, osobito za vrijeme kada su i prezimena uvedena. Tako ti radovi (i prijevodi – prim. m.)
pružaju dobru sigurnost za interpretaciju.14 Na drugom mjestu u povodu 85. Hivzijinog
9
E. Čelebić, Š. Zahirović, Hivzija Hasandedić, 105.
10
Isto, 109.
11
Š. Zahiragić, Hivzija Hasandedić, 9.
12
Mostar, 1973. godine, 210. Kao jedan od sedam koautora na stranicama ovog Vodiča Hivzija Hasandedić pisao je na
stranama: 1,2, 7-17, 23-24, 26-28, 54, 58, 62, 67, 101, 109-110, 112, 116, 130, 135, 137, 147-148, 152-153, 158-
159, 174, 177, 179-180, 192.
13
Mostar, 1984. godine, 204.
14
Ahmed S. Aličić, Hivzija Hasandedić – samosvojna pojava na polju prikupljanja, istraživanja i obrade djela iz kulturne
baštine naše zemlje, posebno spomenika islamske kulture na području Hercegovine, Hivzija Hasandedić, Zbornik radova
sa naučnog skupa Život i djelo Hivzije Hasandedića, Mostar, 2011. godine, 34.

54
rođendana dr. Aličić piše: Mostar i Hercegovina imaju veliku sreću da na njihovom pro-
storu više od pola stoljeća djeluje kulturni djelatnik sposobnosti, valjanosti i samoprijegora
kakav je bio Hivzija Hasandedić.15
O Hasandedićevom arhivskom radu i zasluzi pisao je i prof. dr. Fehim Nametak.
On je (misli na prof. Hivziju Hasandedića – prim. m.) naprosto u posljedni čas spasavao po-
datke o kulturnim spomenicima, orijentalnim rukopisima, mostarskim i hercegovačkim po-
rodicama, da je nezamislivo šta bi bilo sa svom tom nemjerljivo dragocjenom građom da nije
došla do ruku ovog marljivog istraživača. Uz to identificirao je i katalogizirao veliki broj ori-
jentalnih rukopisa.16
I druge kolege i poznanici isticali su veliki doprinos kojeg je Hivzija Hasandedić
dao na polju arhivistike. Prof. dr. Amir Ljubović konstatuje: Dovoljno je samo spomenuti
„Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa“ Arhiva Hercegovine u Mostaru (objav-
ljenog 1977.) sa 756 obrađenih kodeksa i prisjetiti se brojnih radova Hivzije Hasandedića koji
nam predstavljaju sadržaje manjih orijentalnih zbirki sa područja Hercegovine i Dalmacije
(franjevačkih samostana ili porodičnih zbirki), pa da svaki orijentalista, istinski poznavalac
ove problematike i svih problema s kojima se susretao gospodin Hivzija Hasandedić, osta-
ne zadivljen rezultatima koje je postigao.17 Dugogodišnji Hivzijin prijatelj Seid Smajkić
govoreći o naučnom opusu ovog vrijednog orijentaliste i osmaniste, ističe njegov
naučni tragalački poriv i kaže: Jedino je bio iskusniji, zaljubljeniji u svoj tragalački rad,
otimajući od zaborava brojne historijske fakte visoke naučne vrijednosti, čime je dao svoj ve-
liki doprinos reafirmaciji bošnjačkog identiteta i našeg nacionalnog, kulturnog i duhovnog
oporavka.18
Istog ili sličnog mišljenja su i drugi orijentalisti. Svi su bez izuzetka naglašavali
njegovo dobro poznavanje arapskog, osmanskoturskog i perzijskog jezika i prevo-
đenje svih vrsta dokumenata orijentalne provenijencije. Posebno su isticali muko-
trpni rad i fizičku zahtjevnost posla po prašnjavim tavanima i vlažnim podrumi-
ma u traganju za sačuvanim rukopisima po brojnim kućama, kao i kod pojedinaca,
sklonutim arhivama iz bošnjačkih institucija koje su ugašene poslije 1945. godine.
Slijedeća faza predstavljalo je sakupljanje pronađenih manuskripata i njihova naučna iden-
tifikacija, uz bilježenje svih relevantnih podataka za kasniju katalošku obradu svakog pre-
gledanog rukopisa.19 Tako je nastala i Hasandedićeva knjiga Katalog arapskih, turskih
i perzijskih rukopisa.20 U njoj su prevedeni dokumenti zbirke Arhiva Hercegovine u
Mostaru. Podaci koje je Hivzija Hasandedić iznio u obradi 756 kodeksa manuskripata iz
ove zbirke predstavljaju mnogo više od kataloške obrade svakog pojedinog djela.21

15
Dr. Ahmed S. Aličić, Tragom bošnjačke baštine – Hivzija Hasandedić, Mostar, 2000. godine, 54.
16
Prof. dr. Fehim Nametak, Tragom bošnjačke baštine – Hivzija Hasandedić, Mostar, 2000. godine, 58.
17
Dr. Amir Ljubović, Tragom bošnjačke baštine – Hivzija Hasandedić, Mostar, 2000. godine, 62.
18
Seid Smajkić, Tragom bošnjačke baštine – Hivzija Hasandedić, Mostar, 2000. godine, 50.
19
Dr. Lejla Gazić, Doprinos Hivzije Hasandedića istraživanjima rukopisne građe na orijentalnim jezicima, Zbornik radova
sa naučnog skupa Život i djelo Hivzije Hasandedića, Mostar, 2011. godine, 63.
20
Arhiv Hercegovine, Mostar, Sveska 2, Mostar, 1977. godine.
21
L. Gazić, Doprinos Hivzije Hasandedića, 64.

55
 Na polju arhivistike i obrade historijske građe osmanske provenijencije,
Hivzija Hasandedić je uradio i katalog za internu upotrebu za zbirku od 34 kodeksa ma-
nuskripta na orijentalnim jezicima Muzeja Hercegovine u Mostaru.22 Takođe je uradio i
šest rukopisa na orijentalnim jezicima koji se nalaze u ovom Muzeju koje je obja-
vio u časopisu Anali Gazi Husrev-begove biblioteke iz Sarajeva23 i interni katalog
za orijentalnu zbirku rukopisa Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru.
U njemu je obrađeno 339 kodeksa.24 Orijentalna zbirka Provincijalata hercegovač-
kih franjevaca u Mostaru ima 2.250 dokumenata pisanih na osmanskoturskom je-
ziku. Njihov analitički inventar je takođe uradio Hivzija Hasandedić. O historija-
tu nastanka ovako bogate i vrijedne zbirke sa brojnim podacima koje nudi sadržaj
dokumenata i rukopisa širu naučnu javnost upoznao je profesor Hasandedić. To
je uradio u članku „Orijentalna zbirka Provincijalata hercegovačkih franjevaca u
Mostaru“.25
I poslije odlaska u penziju, sa nesmanjenim radnim elanom nastavio je da
prevodi brojne osmanske dokumente i piše radove i knjige. Tako je u ovom periodu
iz štampe izašla Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru, 1446-1862. U ovom djelu do-
neseno je 612 regesta iz Analitičkog inventara acta turcarum Provincijalata herce-
govačkih franjevaca.26
Svaki novi dokument ili rukopis bio je izazov za orijentalistu Hasandedića.
Zajedno sa mr. Šabanom Zahiragićem izradio je interni katalog koji sadrži sedam
rukopisa na arapskom, a sedam na osmanskoturskom. Sa velikim naučnim žarom
je pregledao, prevodio i priredio inventarne popise sadržaja rukopisnih zbirki koje
su privatno vlasništvo pojedinih uglednijih mostarskih porodica.27 Zahvaljujući ta-
kvom i tolikom radu od zaborava su otrgnute mnoge ličnosti, porodice, lokaliteti,
a prije svega brojne i zanimljive stranice historije Hercegovine. Iz prevodilačkog
rada posthumno su mu štampani: Sidžil blagajskog kadije 1728-1732. godine (regesta)28
i Sidžil nevesinjskog kadije 1767-1775. godine (regesta).29

22
Isto, 65, 66.
23
Hivzija Hasandedić, Nekoliko rukopisa iz orijentalne zbirke Zavičajnog muzeja Hercegovine u Mostaru, Anali GHb,
knjiga V-VI, Sarajevo, 1978. godine, 181-186.
24
L. Gazić, Doprinos Hivzije Hasandedića, 66.
25
Hercegovina – časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, 5, Mostar, 1986. godine, 225-232.
26
Mostar, 1984. godine.
27
L. Gazić, Doprinos Hivzije Hasandedića, 67.
28
Mostar, 2009. godine, 213.
29
Mostar, 2009, 231.

56
c) Naučni opus – knjige i radovi

**

Tokom višedecenijskog rada Hivzija Hasandedić je napisao više knjiga i na

desetine članaka, osvrta i prikaza. Za razliku od većine orijentalista i osmanista
koji su svoja djela pisali na teme iz političke i vojne historije, Hasandedić je naj-
veću pažnju poklanjao istraživanju nastanka brojnih sakralnih i profanih objeka-
ta na tlu Hercegovine. Zato se u njegovim radovima čitalac upoznaje sa brojnim
džamijama, tekijama, medresama, bibliotekama, hanovima, karavansarajima, be-
zistanima, mostovima, šadrvanima, musafirhanama, ali i brojnim hercegovačkim
porodicama koje su podizale većinu navedenih kulturno-historijskih spomeni-
ka.30 Jedan od boljih znalaca prošlosti Hercegovine osmanskog perioda i osmanista
koji ima velikog uvida u izvornu osmansku građu koja se odnosi na Hercegovinu i
Hercegovački sandžak dr. Ahmed S. Aličić u povodu 85-te godišnjice života Hivzije
Hasandedića konstatira: Zahvaljujući njegovim radovima, ova regija Bosne ima svoga, go-
tovo kompletnog kulturnog historičara za period osmanske vladavine, pa i nešto dulje. Time
se, nažalost, ne može pohvaliti nijedna druga regija ili grad u Bosni. Istraživačka djelatnost
Hivzije Hasandedića je raznorodna, tako da gotovo nema ni jedne kulturnohistorijske obla-
sti o kojoj on ne ostavlja značajne, a prije svega korisne radove. Na kraju svog omaža o
prof. Hasandediću zaključuje: Mnogi objekti kulturne baštine muslimana Hercegovine
danas ne postoje. Oni nisu nestali zbog zuba vremena, nego, uglavnom, u barbarskom ruše-
nju od strane naših sunarodnika. Oni danas postoje identificirani samo u radovima Hivzije
Hasandedića. Otuda je značaj njegovih radova nemjerljiv danas, a svakim danom će posto-
jati sve veći.31
O vrijednosti Hasandedićevog naučnog rada, slično mišljenje ima i dr. Behija
Zlatar: U radovima Hivzije Hasandedića nema velikih događaja, ratova, socijalnih nemi-
ra... u njima su otrgnuti od zaborava mnogi podaci vezani za historiju gradova, posebno nje-
mu drage Hercegovine. To su radovi puni podataka o kulturno-historijskim spomenicima,
posebno islamske arhitekture: džamijama, hamamima, medresama, sahat-kulama, bibli-
otekama, česmama, mostovima, memorijalnim spomenicima. Njihova vrijednost je poseb-
no u tome što se Hivzija Hasandedić uvijek oslanja na autentične osmanske izvore. Neko je
zapisao da je Mostar imao sreću, a ja bih rekla i čitava Hercegovina, što u svojim redovima
ima takvog pregaoca kao što je Hivzija Hasandedić da piše o nečemu što pred našim očima
nestaje.32
Posebno interesantno mišljenje o generaciji Hivzije Hasandedića, koja je
dala više istaknutih naučnih radnika i uspješnih stvaralaca, iznio je prof. dr. Iljas

30
Lamija Hadžiosmanović, Turbeta u Hercegovini u djelu Hivzije Hasandedića, Zbornik radova sa naučnog skupa Život i
djelo Hivzije Hasandedića, Mostar, 2011. godine, 12.
31
A. S. Aličić, Tragom, 54.
32
Dr. Behija Zlatar, Tragom, 60.

57
Hadžibegović. Hivzija Hasandedić spada među najznačajnije ličnosti Mostara i Hercegovine
u XX stoljeću. On pripada onoj generaciji muslimansko-bošnjačkih intelektualaca koja je
30-tih godina XX stoljeća stasavala u medresama, Šerijatsko sudačkoj školi i Višoj islamsko
šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu. Podstaknuta idejama i publikovanim radovima svo-
jih profesora i prethodnika, kod ove generacije snažno je sazrijevala ideja o nasljeđu. O sa-
mom Hasandediću piše: Hivzija Hasandedić je poput snažnog hrasta davno pustio svoje
duboke korijene u orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko nasljeđe i preko 60
godina publikovao više stotina bibliografskih jedinica naučnih i stručnih radova o Mostaru i
Hercegovini.33

**

Sva navedena mišljenja kolega i stručne javnosti, kao i brojna priznanja nauč-
nih institucija, te društvene zajednice bio je rezultat strpljivog, marljivog, upornog
i naučno utemeljenog rada Hivzije Hasandedića u više kataloga, knjiga, članaka,
priloga i osvrta. Koliki je naučni opus ovaj vrijedni poslenik nauke uradio govori i
podatak da mu se prijevodi i radovi i posthumno objavljuju.34
Od 1934. godine kada se po prvi put kao srednjoškolac javlja u tuzlanskom
„Hikmetu“ pod imenom Muhamed-Hivzi,35 pa u narednih sedam decenija, trajao
je neprekidan temeljiti, tihi i uporni Hivzijin rad na polju nauke. Rezultat toga je
do sada preko 430 bibliografskih jedinica.36 Skoro cio Hasandedićev naučni opus
odnosi se isključivo na prošlost Hercegovačkog sandžaka. To je znatno veći prostor
od današnje Hercegovine. Ovaj sandžak obuhvatao je i znatne dijelove teritorije su-
sjednih država Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Već prvi objavljeni rad „Povijest Seonice i njenih porodica“37 bio je uvod da
naučni opus posveti Hercegovini. Osim „Popis terzija, ćurčija i čebedžija u Mostaru
iz 1755. godine“ kojeg je napisao u koautorstvu sa dr. Ahmedom S. Aličićem,38 svi
drugi radovi iz historijske tematike su njegov samostalni rad. U toku plodnog i
bogatog naučnog rada članke, priloge i osvrte objavljivao je u brojnim listovima i
stručnim časopisima. Među njima su: Hikmet, Tuzla; Islamski svijet, Sarajevo; Novi
behar, Sarajevo; Islamski glas, Sarajevo; Pravda, Sarajevo; Narodna pravda, Sarajevo;
Jugoslovenski list, Sarajevo; Osvit, Sarajevo; Glasnik IVZ, Sarajevo; El-Hidaje, Sarajevo;
Sloboda, Mostar; Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo; Oslobođenje, Sarajevo; Glasnik

33
Prof. dr. Iljas Hadžibegović, Tragom, 56.
34
Hivzija Hasandedić, Genealoška istraživanja (porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih porodica u Hercegovini),
Mostar, 2009. godine 190; Sidžil blagajskog kadije 1728.-1732. godine, regesta, Obradio Hivzija Hasandedić, Mostar,
2009. godine, 231.
35
Noćni ibadet, /Muhamed-Hivzi/, Hikmet, god. V, br. 58, Tuzla, 1934. godine, 341.
36
Bibliografija radova Hivzije Hasandedića, Tragom bošnjačke baštine – Hivzija Hasandedić, Mostar, 2000. godine,
13-40.
37
Novi behar, Sarajevo, 1938. godine, god. XII, br. 5, 63-66, i Sarajevo 1939. godine, god. XIII, br. 7-14, 127-130,
separat.
38
POF, XVIII-XIX, 1968-69, Sarajevo, 1973. godine, 315-371.

58
VIS-a, Sarajevo; Glasnik Arhiva i arhivskih radnika BiH, Sarajevo; Almanah sa prilogom
Takvima za 1387/88 godinu, Sarajevo; Vakfilar dergisi, Istanbul; Takvim, Sarajevo;
Godišnjak Društva istoričara BiH, Sarajevo; Zora, Mostar; Preporod, Sarajevo; Almanah
Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo; Glasnik arhiva Bosne i Hercegovine,
Sarajevo; Čevren, Priština; Most, Mostar; Islamska misao, Sarajevo; Glas, Trebinje;
Muallim, Sarajevo; Muslimanski glas, Sarajevo; Informativni list RBiH, Prva mostarska
brigada, Treći bataljon, Mostar; Behar, revija za kulturu, Mostar; Nur, Mostar; Ljiljan,
Sarajevo; Evlad, Mostar; Kabes, Mostar; Slovo Gorčina, Stolac; Mostarski mostovi,
Nürnberg; Stari most, Mostar; Mostarska informativna revija, Nürnberg; Naši putokazi,
Mostar i Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko nasljeđe, Mostar. Gledajući
u cjelini od 1934. do kraja 2003. godine Hivzija Hasandedić je bio saradnik u 37 li-
stova i časopisa. Mnogi od navedenih pripadaju najznačajnijim referentnim časo-
pisima ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire. Interesantno je primijetiti da je
Hivzija Hasandedić u prvim decenijama svog stvaralačkog opusa radove najčešće
objavljivao u Sarajevu, a zadnje u Mostaru. Gledajući pojedinačno, najviše rado-
va objavio je tokom 1966. i 1986. godine. U 1966. godini napisao je i objavio 40, a
1986. godine 19 radova. Uglavnom su to bili manji članci, prilozi i osvrti.39
Prema dosadašnjim dostupnim podacima u navedenim časopisima i printa-
nim medijima Hivzija Hasandedić je najviše članaka objavio o islamskim spome-
nicima. O brojnim sakralnim i profanim objektima napisao je i objavio ukupno 157
članaka, priloga i osvrta. Drugo pitanje koje ga je cio radni vijek interesiralo bilo je
pisanje o muslimanskim porodicama. O tome je napisao 47 radova. Uporedo s tim
piše o istaknutijim pojedincima, kako iz osmanskog, tako i postosmanskog perio-
da. Pojedinačno, posebnu pažnju posvećivao je brojnim hercegovačkim džamijama
i mesdžidima. O njima je napisao i objavio ukupno 43 rada. Uporedo sa tim, pisao je
i o katoličkim i pravoslavnim vjerskim objektima. Takođe je u raznim povodima na-
pisao 30 radova o istaknutijim ličnostima. Posebnu pažnju je posvetio mostarskom
gradonačelniku Mujagi Komadini. Ne malo truda uložio je u izučavanje vakufa i va-
kifa. Na tu temu, pored knjige, pojedinačno je objavio 12 radova.40
Hasandedić u svim radovima navodi brojna urbana i ruralna mjesta, te broj-
ne toponime, samo u osam radova konkretno u naslovu naglašava da isključivo
općenito daje pregled historije tih mjesta, dok je o toponimima objavio svega dva
rada. Toliko radova je objavio i o štamparijama i knjigoveznicama. Takođe je pre-
vodio i pisao o natpisima na nišanima (tarih). Za historijsku nauku korisna su i tri
Hasandedićeva rada o poplavama na prostoru Hercegovine. Kao vrstan osmanista
i znalac orijentalnih jezika relativno dosta je pisao o objavljenim izvorima i mjesti-
ma gdje su pohranjeni. Na tu temu objavio je 31 rad.41 Vrijednost napisanih knjiga i

39
Bibliografija, 13-40.
40
Isto, 13-40.
41
Isto, 13-40.

59
članaka je i u činjenici što je pišući o Hercegovini i Hercegovačkom sandžaku pisao
i o onim mjestima koji su bili u njegovom sastavu, a sada se nalaze na teritorijama
susjedne Hrvatske i Crne Gore.
Iako je iza sebe objavio desetine i stotine radova, tek 1980. godine izlazi mu
prva knjiga Spomenici kulture turskog doba u Mostaru.42 Zbog velikog interesovanja u
naučnim krugovima i kod šire čitalačke publike, prvo izdanje ove knjige je proda-
to. Zato je ova studija doživjela i drugo izdanje.43 Deceniju kasnije iz štampe mu je
izašla nova knjiga Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini.44 U narednom perio-
du štampane su mu sljedeće knjige: Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj)
Hercegovini45, Muslimanska baština Bošnjaka II, Herceg-Novi i okolina, Vrgorac i okolina,
Imotska krajina, makarsko primorje i zapadna Hercegovina46, Tragom bošnjačke baštine47
i Mostarski vakifi i njihovi vakufi.48
Iza Hasandedića je ostalo više vrijednih i korisnih djela. Cijeneći njihov na-
učni opus, Hivzijine kolege i prijatelji su iz njegove bogate zaostavštine pripremile
i objavile: Genealoška istraživanja, porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih musliman-
skih porodica u Bosni i Hercegovni.49
Gledajući u cjelini naučni opus Hivzije Hasandedića, vidimo da se radi o jed-
nom izuzetno vrijednom, plodnom i značajnom osmanisti koji je iza sebe ostavio
raznovrstan i bogat opus. Bez njegovih objavljenih izvora, knjiga i radova nemogu-
će je ozbiljnije poznavati prošlost Hercegovine osmanskog perioda. Osim izvorne
arhivske građe, koristio je stručnu literaturu, ali i kazivanja pojedinih ličnosti za
određene sakralne i profane objekte. U takvoj situaciji su se na pojedinim mjestima
potkrale i određene greške. No, u odnosu na cjelokupni naučni opus, one su rijetke
i od strane mlađih kolega se koriguju. To se dešava i kod drugih stvaralaca. To su
pojave koje ne umanjuju značaj autora u cjelokupnom stvaralačkom radu.
Cio svoj radni vijek Hivzija Hasandedić posvetio je Hercegovini u kojoj je izu-
zev srednjoškolskog i studentskog perioda, proveo cio život. Rodnoj grudi odužio se
na najbolji i najtrajniji način kao malo koji stvaralac sa ovih prostora. Tih, vrijedan,
sa značajnim naučnim opusom s pravom se može nazvati jednom od istaknutijih
ličnosti rodne mu Hercegovine.

(Iz knjige: Enes Pelidija, Osmanisti Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo

obrazovanja, Mostar, 2020.)

42
Izdanje IRO „Veselin Masleša“, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Sarajevo, 1980. godine, 229.
43
Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Mostar, 2005. godine, 252.
44
Mešihat Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 1990. godine, 350.
45
Islamski centar (Humica Bosnica), Mostar, 1997. godine, 194.
46
Mostar, 1999. godine.
47
Mostar, 2000. godine.
48
Mostar, 2000. godine, 338.
49
Mostar, 2009. godine, 191.

60
JURAJ NAJDHART

SMJENA KULTURA
Pišem u želji da ovogodišnja priredba »Slovo Gorčina« na Radimlji dobije svo-
je puno opravdanje, tj. da se pokraj žive riječi poete čuje i koja riječ o arhitekturi,
o ambijentu i okviru u kojem riječ dobija svoj eho, svoj dublji smisao, svoju treću
dimenziju.
Na trokutnoj relaciji Stolac — Radimlja — Ošanići susrećemo se sa neobično
bogatim izborom kulturnog nasljeđa od Ilira, Rimljana, stare Bosne i Hercegovine
do Turaka. Svaka od tih historijskih epoha ostavila je svoje spomenike. Ove misli
su usmjerene upravo u otkrivanju tih kulturno-historijskih pojava, međusobno po-
vezanih, a ne kako smo dosad naviknuti da sva zbivanja u prošlosti gledamo samo
parcijalno. Na taj način dobit ćemo i realniju sliku historijske sedimentacije na na-
šem terenu. Upravo to je misao vodilja ovih redaka, neke vrste oblikovne sinteze,
sagrađene na temelju smjena kultura kroz vijekove. Ne možemo se oteti utisku da
je tu svuda prisutan narodni genij — kreator u svom najljepšem obliku. To je rizni-
ca motiva, jedinstven arhitektonski rječnik, gdje moć izražavanja zadivljuje svo-
jom simbolikom i jednostavnošću. Ako uzmemo u obzir da se region Stoca nalazi
na turističkoj bosanskohercegovačkoj magistrali od Save do Jadrana, onda vidimo
da treba prići rekonstrukciji i revitalizaciji spomenika sa naročitom pažnjom, jer
oni predstavljaju na toj turističkoj ogrlici tri vrlo značajna bisera. Ovakvu akciju
možemo započeti samo na dugoročnom planu i sa mnogo više optimizma, naroči-
to gledajući u budućnost, jer je i UNESCO proglasio jadransku obalu i njeno zaleđe
rekreativnom zonom Evrope. Svakako izreka »svetost ambijenta« ne smije ostati
samo mrtva riječ na papiru.
Na spomenutoj magistrali nalazi se nekoliko mjesta koja su zbog svojih spo-
menika stekla svjetski glas. Tako, naprimjer, profesor Valter Gropius tvrdi da je
Dubrovnik najljepši grad na svijetu. Radimlja je poznata kao najljepša srednjovje-
kovna nekropola. Mostarski most je ušao u antologiju građevinarstva kao jedan od
najljepših mostova. Žan Kasu tvrdi da je groblje na Alifakovcu u Sarajevu jedno od
najljepših na svijetu, itd. Ove konstatacije su nam najbolji podstrek za ovu našu
akciju.
Uzbuđeni smo kada čujemo toliko lijepih riječi, a istodobno žalosni, jer mo-
ramo konstatirati da smo toliko indolentni prema ovim mrtvim kapitalima našeg
kulturnog nasljeđa. Planirana magistrala Banjaluka — Jajce — Travnik — Sarajevo
— Mostar — Počitelj — Radimlja — Stolac — Trebinje — Dubrovnik je kao da ju je
sama ptica trasirala. Teče, vijuga, penje se i spušta, kao da traži najljepše krajeve
zemlje, da bi završila u Dubrovniku, biseru Jadrana. Organsko povezivanje zaleđa
sa Jadranom dobilo je već odavno svoje građansko pravo. Koristimo tu okolnost bli-
zine mora, pa krenimo pravilno naprijed!

61
 Kulturni turista bježi od civilizacije u prirodu, željan humaniziranog turiz-
ma, željan mira, ljepote i arhitekture za rekreaciju duha i tijela. Znatiželja postaje
neograničena pogonska snaga svakog turiste. A, što je naročito značajno, da se na
našem terenu susrećemo sa tekovinama kultura, kako sa zapada, tako i s istoka.
Svakako je to raritet na evropskom kontinentu i zato interesantno za naše turistič-
ko tržište. Toga treba da postanemo svjesni i da to iskoristimo. U tom smislu ove
riječi treba da pomognu našim kulturnim i turističkim radnicima da se izbore za
jedan zajednički stav i program na temelju smišljenog postupka, pa makar realiza-
cija ovih misli čeka i do trideset godina. Važno je da svaki utrošeni dinar postane
sastavni dio jedne cjeline. Gledajući tako na problem zaštite spomenika kulture ši-
roko, sveobuhvatno i ljudski, saznajemo da nisu toliko važni historijski stilovi, već
ona vanvremenska komponenta — simbolika, koja je proistekla iz jednog životnog
stava, jednog impulsa kroz vijekove, a koja je još i danas aktuelna.
Iz priložene slike se vide ti kreativni impulsi, koji su nastali kroz historiju u
teškoj borbi za opstanak i zato su poprimili tako zdrave i nepatvorene životne obli-
ke, koji nemaju nikakve veze sa dekadentnim formalizmom.
Zato se predlaže da se Ošanići — Radimlja — Stolac proglase historijskom spo-
meničnom oazom od posebne kulturne i turističke vrijednosti i da se izradi dugo-
ročni regionalni plan, u kojemu bi trebalo da učestvuju svi zainteresirani. Priložena
slika prikazuje na grafički i simboličan način tok raznih kultura, odnosno »smjena
kultura« i zato je potrebno da se osvrnemo i na neke historijske fakte, kao i neke
programske smjernice za njihovu buduću namjenu.
ad 1) Na Gradini u Ošanićima sačuvani su djelimično veličanstveni ostaci ilir-
skog grada Daorson (vidi tekst dr. Z. Marića) iz trećeg ili drugog vijeka prije nove
ere. Ovaj grad djelomično je sačuvao svoju akropolu zaštićenu zidovima od kiklop-
skog kamenja, agoru — jednu od najvećih starog vijeka, ulice, cisterne i stambene
četvrti. Daorson je bio grad u najboljem helenističkom smislu, bio je daleki odblje-
sak Mikene i Tiriusa. Daorson bi se mogao rekonstruirati u vidu ogromnog etnopar-
ka, gdje bi bili smješteni i svi elementi materijalne kulture Ilira u pratećim muzej-
skim prostorijama.
1 a) Ilirska gradina i svetište na Vrstniku ovalnog oblika predstavlja stvarni
raritet na našem terenu.
ad 2) Na mjestu današnjeg Stoca Rimljani su u I. vijeku sagradili grad pod
imenom Diluntum. Stambene zgrade i gradske kupke bile su ukrašene skupim mo-
zaicima, a u IV. vijeku na brijegu iznad grada podignuta je velika tvrđava sa kulama
koje još i danas djelomično prkose vremenu.
U srednjem vijeku, kao i poslije u turskom periodu, dograđivane su i nove
kule koje bi mogle postati muzej rimske kulture cijele Hercegovine. Isto tako bi se
mogle koristiti za nastambe turista prolaznika, jer se s istih pruža prekrasan vidik
na dolinski pejsaž.

62
 ad 3) Čudni su bili sljedbenici »crkve bosanske«, a još čudniji spomenici što
su ih oni na svoju uspomenu podigli na Radimlji. Njihova bogumilska vjera bila je
tajna već za savremenike, a još veća za nas. Vjerovali su dva počela: u dobro i zlo,
svjetlo i tamu, duh i materiju — kao ekvivalente ljudskog prisustva na zemlji; svoju
vjeru isklesali su na kamenu izvaljanom iz hercegovačkog masiva.
Trebalo bi izvršiti devijaciju postojećeg kolnog puta koji je presjekao nekro-
polu na pola i izgraditi jednu veću pergolu koja bi obuhvatila na diskretan način
sve urbanističke sadržaje (nastambe, ugostiteljstvo, parking prostore, itd). Pergola
bi propagirala Hepokove poljoprivredne proizvode koji bi u vidu plodova (grožđe,
smokve, cvijeće) visili s iste, a bili bi za turiste u ležećim stolicama vrlo atraktivni.
Tako bi gotovo svi prateći objekti postali gotovo nevidljivi, a pejsažni karakter kon-
cepcije bi došao u prvi plan.
ad 4) Miloradovića zadužbina na Ošanićima (XVI vijek) je jedan od mnogih
mauzoleja što su ih plemeniti ljudi stare Hercegovine podizali kao svoju »vječnu«
kuću. Skromne po dimenzijama i dekoru, ove su crkvice namijenjene za meditaciju
o prolaznosti svijeta i sjećanje na dobra djela. Zvonik crkve je vrlo liričnog izgleda.
Pored crkve još dan-danas stoji sudačka stolica gospodara ovog kraja, usječe-
na u živi kamen, kao spomenik feudalnog društva i njegovih nedaća.
ad 5) Prisustvo turske vlasti ostavilo je u Stocu spomenike pod uplivom ori-
jentalnog svijeta; na stambenu kulturu posebno pitomog ugođaja i javne građe-
vine uklopljene u pejsažni ambijent. Arhitektura na “dohvat ruke” (vidi tekst I.
Rizvanbegovića).
Napomena: Čitav niz primjera raznovrsnih kultura i kulturnih objekata ovdje
nisu mogli biti spomenuti, kao što je, naprimjer, grob rabina Danona itd. Nadamo
se da će o svemu tome biti riječi u narednim brojevima Biltena. Raduje nas što će
profesor Esad Kapetanović objaviti opširnu studiju o Begovini.
Korito Bregave bi trebalo svakako u cjelini rekonstruirati u smislu stare am-
bijentalne arhitekture, sa pokrovom od kamenih ploča. Pošto stari zanati, kao mli-
nice i stupe, odumiru, možda bi najbolje bilo da se ti objekti u budućnosti kori-
ste za nastambe turista sa pratećim muzejskim prostorijama, gdje bi se prikazali
ti stari zanati. Dapače, u starom stilu bi se mogli izgraditi manji prizemni objekti u
vidu kamenih prizemnih bungalova uz vodu. Ovakvom namjenom dobili bi uzduž
Bregave lijep kapacitet turističkih ležaja, koji bi nam omogućili rekonstrukciju toga
područja.
Skup kuća u Begovini bi trebalo ostaviti sa njenom starom namjenom u smi-
slu stambene kulture prošlosti, a nasuprot Begovini, kuću Đul-hanume adaptirati u
manji hotel, sa svim pratećim savremenim sadržajima.
ad 6) Usred krša i vrelog kamena putnik se, silazeći ka izletišnom mjestu
Hutovu Blatu, začas nađe u ambijentu obilja vode, zelenila, među pticama koje
bježeći od zime na sjeveru Evrope nalaze ovdje pribježište i snagu za povratak u

63
domovinu. Put ptica slijede jegulje u dubinama oceana, nalazeći isto tako u vodama
Hutova svoj prostor.
ad 7) U proteklih 3.000 godina čini se kao da se u obrisima ove pastirice i nje-
nog stada nije ništa promijenilo. Za stare Ilire ovce su bile osnova privrednog pros-
periteta, čiji bog zaštitnik je bio ujedno i glavni bog naroda. Vojske i ratovi, kuga i
pomor, uništili su čitave narode, ali ovce i pastiri ostali su kao vječni spomenik i ne-
zamjenjiva konstanta ilirskog pejsaža.
ad 8) Plodovi prirode stolačkog kraja jesu sinteza sunca i tla ovog područja, no
jednako i rezultat teškog rada hercegovačkog ratara.
Svi imenovani historijski spomenici i prateći ambijenti čekaju sukcesivno na
svoje vrijeme rekonstrukcije, što će biti detaljnije opisano u knjizi »Mrtvi kapitali
našeg nasljeđa«. Svakako iste bi trebalo osposobiti za potrebe savremenog čovje-
ka, da bi im se produžio vijek trajanja. U vezi toga bi trebalo pojedinim objektima
naći najlogičnije sadržaje. Ne plašimo se tog veleljepnog zadatka, ali isti bi trebalo
rješavati u sklopu turističke magistrale Bosne i Hercegovine (vidi studiju u broju
ARHITEKTURE 113-114/1972. g.).

(Slovo Gorčina, 1973. i 1997.)

Kompozicioni rječnik

Orijentacioni plan

64
Region Stoca
Oblici naslijeđa, mate-
rijali i pisma kao do-
kumenti vremena raznih
historijskih epoha

65
Smjena kultura
Grafičko simboličan prikaz »smjena kultura« kroz vijekove.

Arhitektonski elementi:

1) Gradine Daorson u Ošanićima,

2) rimske kulture u Stocu,

3) bogumilske nekropole na Radimlji,

4) zadužbine Miloradovića na Ošanićima,

5) turskog perioda u Stocu

Prateće pojave:

6) Hutovo Blato — izletišno mjesto,

7) pastirica sa čoporom ovaca

8) plodovi zemlje (duhan, grožđe, smokve)

66
Voda je duša naselja
Situacija Bregave u
Stocu

Turističko naselje uz
Bregavu

Velika pergola (odri-

nja) na Radimlji

Turkovića kuća u Stocu

67
Sve iz kamena
Tvrđava, kuće živih i kuće mrtvih

Kamena utvrda

68
Život na kamenu
Dječački crtež

Ukrasni motivi na stećcima u Bosni i Hercegovini

69
M E J RE M A Z AT R IĆ

ARHITEKTURA U REGIJAMA - O POETICI

JURAJA NEIDHARDTA
Put zasveden protegnutim pramenovima loze i tankim betonskim ljuskama
vodi do niskog, kamenom obloženog zdanja. Volumen je nediscipliniran, razigran,
a svaki njegov detalj prkosi izvjesnosti standardnih rješenja: bočna fasada diskret-
no “upada” u unutrašnjost zgrade, krovni zabat se rastače razotkrivajući tajanstve-
no ćoše zasjenjeno brisolejima, balkonske ograde se pretvaraju u zidne pregrade a
betonski svodovi u skulpturalne dimnjake.
Na ovom crtežu Juraja Neidhardta iz 1974. godine, pejzaž Hercegovine pri-
kazan je vještim grafičkim sugestijama, i uz pomoć tek nekoliko linija: u pozadi-
ni valovita dinarska topografija i slojevi kamenog suhozida; u prednjem planu ne-
kropola stećaka, vodenice i čamci. Usred ove, grafikom uspostavljene atmosfere,
uronjen je projekt zgrade etno-turističkog motela. Rezultat je skladna kompozicija,
prijatna oku, koja, uz to, budi niz geografskih i istorijskih asocijacija. Sa aspekta
savremene arhitektonske kulture lako je protumačiti ovu pažljivu “vizualizaciju”
kao nastojanje da se projekt jasno i atraktivno predstavi laičkoj publici (cilj koji da-
nas isuviše ležerno postižu opsjenarske tehnike kompjuterske grafike). Širi uvid
u Neidhardtovo pisano i projektirano djelo, međutim, razotkriva stvarno značenje
ove reprezentacijske strategije: motivi sa kojima njegov crtež pažljivo objedinjuje
kulturu i prirodu, zgradu i okruženje, daleko nadrastaju pitanje dopadljivosti i za-
diru u samu suštinu ove arhitekture i njene dublje civilizacijske poruke.
Neidhardt je ovaj crtež izradio kao dio projektne dokumentacije za etno-park
na Bilećkom jezeru, za koji je studije započeo već 1968. godine. Kraj 1960. godina
je vrijeme učvršćivanja novog oblikovnog manira u njegovim projektima. Za razli-
ku od Neidhardtovih međuratnih i ranih poslijeratnih ostvarenja, čijom je poeti-
kom eksplicitno vladao nepisani zakon “bezimenog neimarstva”, djela njegove zre-
le faze pokazuju liberalnije interpretiranje arhitektonskog naslijeđa i novi registar
oblika nedvosmisleno inspirisan prirodnom morfologijom: hotel Agava na Jadranu
(1969) izgleda kao egzotična biljka, turističko naselje na Vranjači (1967) kao jato
ptica, a umjetnički paviljon u Sarajevu (1971) kao pčelinje saće. U pisanim objaš-
njenjima ovih svojih projekata, Neidhardt je često citirao davno formulisanu mak-
simu “umijeće plasiranja”: “Treba voditi računa da arhitektura samo dopuni priro-
du, da joj se prilagodi i da ostane što suzdržljivija i nenametljiva. Treba da dođe do
organskog prožimanja prirode i arhitekture, da bi se stekao sličan osjećaj, kao kad
gledamo jato ptica koje se spustilo na gromade kamenja.”1 Za razliku od reprezen-
tativnih fasada neoklasičnih stilova i sandučastih oblika masovne arhitektonske

1
Juraj Neidhardt, “Kao himna prirodi”, Oslobođenje (29. oktobar 1967.): 4.

70
produkcije visokog modernizma (koje je kritikovao), Neidhardt je zagovarao pro-
jektovanje koje je režiralo estetski doživljaj ovog prožimanja. Zaista, fotografije mo-
dela i foto-montaže njegovih zrelih ostvarenja uzbuđuju i nadahnjuju posmatrača
upravo brisanjem ovih granica: volumeni su nježni, nepogrješivo pro-organski i
kao privremeno položeni u svoje prirodno okruženje.
U Bileći je, međutim, zadatak kompliciran istorijskim sadržajem lokacije: po
vrletima razasute “mnogobrojne gradine, tumuli, ostaci naselja u kamenim suho-
zidinama, rimska, vizantijska, predromanska itd. (…) oko 80 nekropola sa stećci-
ma i nadgrobnim pločama (…) razne crkvice i džamije“.1 Ovo pridruživanje istorij-
ske kompleksnosti neposrednom doživljaju prirodnog okruženja vratilo je problem
projektantske intervencije u domen Neidhardtovih promišljanja iz ranih poslije-
ratnih godina.
U knjizi Arhitektura Bosne i put u savremeno, napisanoj u koautorstvu sa slovenač-
kim arhitektom Dušanom Grabrijanom, izdatoj 1957. godine, Neidhardt je pokušao
da definira principe svoje projektantske prakse. Inspirisani Grabrijanovim arhitek-
tonsko-etnografskim istraživanjima srednjovjekovne gradske jezgre Sarajeva, au-
tori su formulisali “nepisane zakone bosanske orijentalne arhitekture i urbanizma”
i zagovarali njihovo beskompromisno poštivanje u okviru moderne arhitektonske
produkcije. Iako su autori uskladili svoje zaključke o najvrednijim elementima ori-
jentalnog graditeljskog naslijeđa, premise na kojima su utvrdili ovaj apel za ostva-
rivanje kulturološkog kontinuiteta u arhitekturi su bile veoma različite.
Grabrijanovo oduševljenje lokalnim miljeom je iscrpno dokumentovano u
njegovim međuratnim člancima. Specifični kvaliteti orijentalnog graditeljskog
naslijeđa su inspirisali njegovu ideju moderne arhitekture oplemenjene tradicio-
nalnim vrijednostima.2 U osnovi njegovih razmatranja bosanske orijentalne kuće
nalazila se otvorena naklonost prema orijentalnoj kulturi, a njegovi zapisi obilu-
ju opisima kontrasta između “racionalnog Zapada” i “emocionalnog Istoka.”3 Ova
kuća je prikazana kao stanište “orijentalca” koji je apsolutno različit od “zapadnog
čovjeka” i sklon kulturološkim praksama sračunatim na čulni užitak i razonodu.4
Neidhardtovo gledište, definisano ranih 1950. godina, je građeno upravo kao
reakcija na latentni “orijentalizam” ovako postavljenog teoretskog okvira. Umjesto
veze sa ne-zapadnim kulturama, relevantnost bosanske vernakularne arhitekture
objašnjavao je njenom vezanosti za specifičan, istorijski konstruisan lokalni amal-
gam prirode i društva - geografiju Bosne.5 Ovo opredjeljenje je utjecalo na struktu-
ru knjige Arhitektura Bosne. Njena poglavlja se nižu po zakonu “opadajućih” mjerila,

1
Jelica Karlić-Kapetanović, Juraj Neidhardt: Život i djelo (Sarajevo, Veselin Masleša, 1990): 255.
2
Džemal Čelić, ed., Grabrijan i Sarajevo (Sarajevo, Muzej grada Sarajeva, 1950): 13.
3
Dušan Grabrijan i Juraj Neidhardt, Arhitektura Bosne i put u savremeno (Ljubljana, Državna založba Slovenije, 1957).
4
Vidi, naprimjer D. Grabrijan i J. Neidhardt, Arhitektura Bosne, 291.
5
Mejrema Zatrić, “Geography of Architecture and the Way to Modernity - Juraj Neidhardt’s Organicism in Early Socialist
Yugoslavia” (PhD diss., ETH Zürich, 2020), 138.

71
a “najkrupnije” od njih se odnosi na prvo poglavlje naslovljeno “Narod i zemlja”.
U ovom kratkom, bogato ilustriranom tekstu, autori su opisali geografsko-istorij-
sku specifičnost Srednjeg Bosanskog Basena: brdoviti neprohodni reljef, raspro-
stranjenost stećaka, porijeklo bosanskih muslimana, dinarsku kuću, dinarsko selo
i krvnu zadrugu. Bosanska orijentalna arhitektura je na taj način, stavljena u svoje
karakteristično okruženje, autohtona poput vegetacije koja je izrasla na lokalnom
tlu.
Metafora arhitekture kao biljke koja jedinstveno odgovara određenom podne-
blju je višestruko prisutna u knjizi Arhitektura Bosne, ali je vjerovatno najupečatljivi-
ji jednostavni kolaž koji predstavlja Neidhardtovu planersku koncepciju “turistič-
ke magistrale”: uz mapu magistrale aranžirane su slike zimzelenog i listopadnog
drveta. Na suprotnoj stranici nalaze se dječiji crteži karakterističnih pejzaža dva
bosanskohercegovačka regiona - Bosne i Hercegovine. Lateralno postavljen na-
slov objašnjava logiku likovne kompozicije dvolisnice: “Arhitektonska kolekcija
raznih naseobina turističke osi mijenja se od Vranduka prema Dubrovniku, kao i
vegetacija.”6
Iako diskretna, ova grafičko-tekstualna propozicija je ključna za razumijeva-
nje kompleksnosti i vanvremenskog značaja Neidhardtove arhitektonske teorije.
Potcrtana razlika između Bosne i Hercegovine omogućila je autoru da svoju idio-
sinkretičnu praksu unaprijedi u istinsku metodologiju arhitektonskog stvaranja:
regioni su neponovljivi geografsko-istorijski fenomeni koji zahtijevaju uvijek nova
istraživanja; moderna arhitektura se treba ukorijeniti u region poput njegove au-
tohtone vegetacije. “Nepisani zakoni” nisu, prema tome, bili ekskluzivna vrlina su-
periorno senzibilne, civilizacije istoka, već princip postojanja jednostavnih druš-
tvenih organizacija u neposrednoj vezi sa geografijom.
Ovo razumijevanje arhitektonskog projektovanja kao nadogradnje speci-
fičnog, neponovljivog okruženja regiona bilo je motivisano jednom novom kon-
ceptualizacijom koja se nalazila u osnovi arhitektonskog modernizma. Način na
koji je vernakularna, narodna arhitektura izražavala specifičnost minulih epoha
je bio model za definiciju moderne arhitekture kao neposrednog izražaja “mašin-
skog doba”.7 Utemeljivaču ove konceptualizacije, švicarsko-francuskom arhitektu
Le Corbusieru, upravo je proputovanje kroz zemlje Balkana predočilo neposrednu
vezu između premodernih društava i njihovih artefakata.8 Ova bliskost koja se ra-
đala kroz iskrenu upotrebu predmeta (uključujući arhitekturu) inspirisala je ideju
da bi i moderno društvo moralo proizvesti nereprezentativne, “objektivne” artefak-
te koji tačno odgovaraju potrebi, bez estetskog “ostatka”. “Poetika mašine”9 je crpi-

6
D. Grabrijan i J. Neidhardt, Arhitektura Bosne, 442-443.
7
Francesco Passanti, “The Vernacular, Modernism, and Le Corbusier”, Journal of the Society of
Architectural Historians 56, no. 4 (Dec. 1997): 438-451.
8
Passanti, “The Vernacular, Modernism, and Le Corbusier”, 438.
9
Alexander Tzonis, Le Corbusier: The Poetics of Machine and Metaphor (Universe, 2002).

72
la svoju snagu upravo iz ove iskrenosti. Shvaćena u fundamentalnom smislu koji
nameće grčka riječ poiesis, ona je podrazumijevala stvaranje koje je bilo sudbinsko,
predodređeno širokim tehno-istorijskim tokovima.
Elementi ovakvog razmišljanja - potreba da se dizajn i oblikovanje “ugrade”
u neku postojeću, autentičnu realnost - prožimaju gotovo sve poznate diskurse ar-
hitektonskog modernizma. Dušan Grabrijan je, naprimjer, rado citirao koncepciju
Kunstwollen austrijskog istoričara umjetnosti Aloisa Riegla, koja je definirala stvara-
laštvo pojedinaca kao produkt “umjetničke volje” naroda u specifičnom istorijskom
trenutku.10 Grabrijan se trudio da u svojim člancima prikaže orijentalnu arhitektu-
ru Sarajeva kao materijalizaciju bosanskog kolektivnog umjetničkog identiteta. Već
su njegova etnografska istraživanja bila istinski originalni doprinos arhitektonskoj
teoriji i praksi modernizma. Njegovi zapisi objašnjavaju da “orijentalac” ima naro-
čit afinitet prema prirodi, pa je zato i “orijentalna kuća” izrazito povezana sa priro-
dom koja je okružuje.11
Neidhardtov doprinos knjizi Arhitektura Bosne, međutim, unosi suštinske iz-
mjene u ovaj teoretski sklop: umjetnička volja društva, etnografski rad kao kreativ-
na interpretacija, civilizacijske determinante narodne arhitekture - sve ove teme
dobijaju odsudno “usidrenje” u konkretno podneblje “brdovite i šumovite Bosne”.
Geografija je produktivna. Samoorganizovano nastajanje narodne arhitekture u in-
terakciji sa specifičnom klimom, topografijom, vegetacijom i hidrografijom, kroz
istoriju, je primjer istinskog “samoizrastajućeg pojavljivanja,”12 ultimativni poiesis.
Poetika Neidhardtove arhitekture je određena pokušajem njenog umetanja u ovaj
istorijski proces koprodukcije između geografije i društva.
U vrijeme kada su unificirani građevinski programi moderne države bili na
vrhuncu, Neidhardt je razmatrao raznovrsnost podneblja i zagovarao prilagodbu
graditeljstva njihovim specifičnostima. Njegova poznata arhitektonsko-planerska
koncepcija turističke magistrale prolazila je kroz četiri različita regiona (kojima
su odgovarale različite gradske “fizionomije”): posavski (Brod na Savi), bosanski
(Zenica na Bosni), hercegovački (Mostar na Neretvi) i mediteranski (Trebinje na
Trebišnjici). “Upravo zato”, pisao je Neidhardt o Trebinju, “jer je ovdje jak medi-
teranski upliv u smislu načina života, narodnih običaja, stambene kulture, klime
itd., treba promijeniti onaj urbanistički modul kojim smo se služili u Bosni”.13 Ova
promišljanja preduprijedila su slične teze dalmatinskog istoričara umjetnosti Grge
Gamulina, koji je sredinom 1960. godina pisao o geografsko-duhovnim podneblji-
ma14 kao determinantama istinski savremene prakse sračunate na “stvaralačko

10
Dijana Alić, “Transformations of the Oriental in the Architectural Work of Juraj Neidhard and
Dušan Grabrijan” (PhD diss., University of New South Wales, 2010), 46-48.
11
D. Grabrijan i J. Neidhardt, Arhitektura Bosne, 302.
12
Martin Heidegger, “The Question Concerning Technology” u ed. David Krell, Martin Heidegger: Basic Writings (New
York: Harper Collins, 1977): 317.
13
D. Grabrijan i J. Neidhardt, Arhitektura Bosne, 474.
14
Grgo Gamulin, “Prostori u regijama”, Život umjetnosti, no.1 (1966): 39.

73
čuvanje čitavih regija”.15 Kritikujući socijalističko gradograditeljstvo “oslonjeno na
cestu” i sklono “adiciji bez invencije”, Gamulin je zagovarao “otvaranje dijaloga sa
prirodom i regijom”, kao i “kontinuiranje prirodnog i urbaniziranog pejzaža”.16 Za
postizanje ovih ciljeva, tvrdio je Gamulin, bilo je potrebno ostvarivanje nove “kohe-
zije” izgrađenog okruženja (“koju bi bilo preslabo nazvati estetskom”) i nove “blizi-
ne” rasutih tijela savremenog urbanizma (koja bi trebala biti “nabita velikim osje-
ćajnim potencijalom”).17
Kada je 1968. godine Neidhardt citirao Gamulinovu koncepciju “svetost am-
bijenta”, bilo je to motivisano upravo pokušajem da donekle racionalizuje ostvari-
vanje ovih zadataka. U istom tekstu, opisao je svoju viziju etno-parka na Bilećkom
jezeru kao novu paradigmu rekreativne zone “duha i tijela”.18 Jezero okruženo
“kamenom ogrlicom” zgrada raznih namjena, nekropola stećaka spašenih iz do-
line Trebišnjice potopljene akumulacijom, “zeleni plašt” botaničkog vrta - svi ovi
elementi planirani su tako da “stvaraju u kompoziciji atmosferu hercegovačkog
ambijenta”.19
Motel “Jezero,” sa svojim mnogobrojnim referencama na ovu atmosferu (krov
pokriven kamenim pločama, kaldrma, izvajani dimnjak, pergola, loza) istovreme-
no se na nju oslanja i afirmiše je. U okviru enklave zamišljenog etno-parka, među-
tim, ovaj je regionalni ambijent zgusnut i osnažen. Njegove granice su priznanje
neophodnosti jedne urbanizacije koju je Gamulin nazvao “poopćenim principom”,
bez “stvaralačke adaptacije”.20 Čak mu je i raison d’être lociran duboko u kontra-
dikcijama modernizacije i industrijalizacije.21 Zato i osjećamo, uz poetiku Juraja
Neidhardta, udaljeni ali jasan odjek patosa: njegovi zreli radovi odustali su od sis-
tematskog mijenjanja društva koje je najavila knjiga Arhitektura Bosne i tražili svoje
regionalno ishodište daleko od urbanih aglomeracija - ovo je bila, rečeno jezikom
samog autora, “fantazija u turizmu”.22 Ipak, ona nije ni tradicionalna, niti romantič-
na. U poetici Neidhardtove arhitekture prepoznajemo onu tako modernu potragu
za “samoizrastajućim” stvaranjem, za utapanjem izgrađenog u akumulaciju vrijed-
nosti kojima sama neumitnost geografije i istorije daju potvrdu.

15
Gamulin, “Prostori u regijama”, 43.
16
Gamulin, “Prostori u regijama”, 48.
17
Gamulin, “Prostori u regijama”, 47.
18
Juraj Neidhardt, “Naš ambijent”, studija, 1968.
19
Ibid.
20
Gamulin, “Prostori u regijama”, 44.
21
Najveći dio istorijskog “materijala” za etno-park na Bilećkom jezeru je bio sakupljen u zoni potopljenoj stvaranjem
akumulacije za potrebe hidroelektrane.
22
Juraj Neidhardt, “Naš ambijent”, studija, 1968.

74
Slika 1

Slika 2

75
A MIR V U K

NEIMARI DUHA
Zamisli se čovjek kad počne da promišlja ovu rečenicu. Ko su ti ljudi - međa-
ši koji su svojim djelovanjem mijenjali, oblikovali i usmjeravali razvoj duha jedne
nacije? U današnjem dominirajućem, racionalnom diskursu, nestalo je te rječi. Ko
danas spominje stanje duha jednog naroda, jedne nacije, a koju svi oko nje poriču
i negiraju. O “plemenitosti duha“ niko više ne govori. Da odgovorim na sebi postav-
ljeno pitanje. To su oni ljudi koji svojim djelovanjem otvaraju nove puteve i stvaraju
nove odnose, otkrivaju i čine vidljivom novu paradigmu. Obično su takve gromade
od ljudi u nekom garažiranom sjećanju, pa ih povremeno iz istog tog nemara i za-
borava izvuku ljudi koji dublje proniknu u bit, i u svom radu ili istraživanju naiđu
na te zaboravljene bisere. Jedan od boljih primjera za to je arhitekta, neimar, profe-
sor Juraj Neidhardt. Arhitekta rođen u Zagrebu, školovan kod Berhensa, tada naj-
veće škole moderne, dolazi u Sarajevo na poziv svog prijatelja, Slovenca na radu u
tadašnjoj Bosni, zaljubljenog u Sarajevo - Dušana Grabrijana. Veliki pedagog, kakav
je bio Grabrijan, promovira ideje moderne kroz organizovanje izložbi, kritika ta-
dašnje graditeljske aktivnosti u gradu, promišljanja, arhitektonskih konkursa. Prvi
koji je, čini mi se, stručno izvršio valorizaciju i verifikaciju zatečenog narodnog gra-
diteljskog naslijeđa, koje će se kasnije imenovati vernakularnom arhitekturom. Moj
stav je da ljudi sa strane bolje vide, to je kao u šahu, tako kažu. Sarajevu, kao gra-
du, su upravo takvi ljudi, naročito u arhitekturi, davali mnogo i time nastavljali ali
i formirali duh tog grada. Od onih neznanih neimara, iz doba kada je ova zemlja
bila evropska Turska (dio “trećeg Rimskog carstva“, kako neki od turskih istoričara
vide taj period), zatim arhitekata Austro-Ugarske monarhije, koji dolaze sa novim
carstvom u ove prostore: Vancaša, Paržika ili Pospišila. Upravo Pospišil, kome na
grobu stoji epitaf da je Čeh po rođenju, a Bosanac po opredjeljenju, je prvi upotre-
bljava, definiše nepisani zakon narodnog graditeljstva, kojeg on sa poštovanjem i
respektom cijeni. O tome piše i za vrijednosti tog arhitektonskog oblikovanja u pro-
storu se bori kod tadašnje zemaljske vlade, za vrijeme svog boravka u Sarajevu. On
je definisao to nepisano pravilo narodnog graditeljstva u našim mahalama - PRAVO
NA VIDIK.

NEPISANO PRAVILO - PRAVO NA VIDIK

Logika narodnog graditeljstva

Na toj rečenici profesori Grabrijan i Neidhardt izgradiće svoju mantru.

Njihova zajednička knjiga - ARHITEKTURA BOSNE - Put u savremeno, je jedinstvena
arhitektonska knjiga, rekao bih u svijetu, a regionalno sigurno, i kao takva pripada

76
kulturnom blagu ove države, a za koju se ne zna. Tada je ta knjiga urađena dvojezič-
no, a to je bilo početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, sa obiljem strukturalnih
analiza, od zemlje - Bosne, stećaka, ruralnih seoskih nastambi, do osnovnog fokusa
knjige, Sarajeva kao longitudinalnog grada, njegovih dijelova, čaršije gdje se poslo-
valo do mahala gdje se živjelo, a onda do detaljne analize kuće, čak se pedantno išlo
do popisa posuđa koje se koristilo u toj kući. Nisu to puka taksonomija i nabrajanje,
kakvim obiluju današnji brzi doktorati na ovu temu, nego duboka analiza principa
građenja i kulture stanovanja, koju dopunjuje niz prijedloga nadgradnje tih prin-
cipa i njihove implementacije u moderni način življenja, sa jasnim prijedlozima
i vizonarskim projektima. Predgovor u toj knjizi potpisuje čuveni Le CORBUSIER,
kod koga je radio profesor Neidhardt. Prije nego što se odluči da ide za Sarajevo,
zbog ljubavi, ali i po nagovoru njegovog prijatelja Grabrijana, jer tada je to bila ak-
tivna graditeljska sredina sa jasnim redom, Neidhardt dolazi iz tadašnjeg Pariza,
gdje vrije od umjetnika, u “tadašnje Sarajevo“ gdje su žene još pod zarom, a gdje je
tek počela industrijalizacija, da promoviše “modernu“, novu arhitektonsku paradi-
gmu, a da istovremeno odbije poziv velikog Le Corbuseira da ide sa njim u Brazil!!!!
Dolazi i zaljubljuje se u svoju Slovenku i svoju Bosnu.
Rođeni Zagrepčanin dao je Bosni više nego malo koji arhitekta Bosne. Na tom
nauku, na toj školi koju simbolizuje profesor Neidhardt i njegovo učenje, kritičkom
regionalizmu - kako teoretičar arhitekture Kenneth Frampton definiše taj spoj mo-
derne i tog lokalnog načina poimanja do prostora, simbiozu modernog promišlja-
nja, u korelaciji sa zatečenim graditeljskim nasljeđem. Upravo u toj “bibliji - svetoj
knjizi“ za arhitekte Bosne i Hercegovine, pa time i za arhitekte regije, dat je jasan
smjer i kurs promišljanja za budućnost ovih prostora. Nažalost, moji profesori,
koje je Neidhardt odabrao, nisu održali vatru tog vulkana. Mislim da je to bila je-
dinstvena arhitektonska škola. Unikatan je bio to pristup u arhitekturi tadašnjeg
doba, tako da danas to sa distance izgleda kao jedan gorostasan kulturni iskorak, u
kratkom vremenu od samo par desetljeća. Moderna se u regiji ostvarila, odrazila,
u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, ali samo u Bosni je imala svoju specifič-
nost, kako na svjetskom nivou ima japanska arhitektura, kao što je to npr. bila ar-
hitektura brutalizma Japanca Kenzo Tangea, i o tome ćemo kasnije. Ta specifičnost
moderne u Bosni je slična primjeru kako se sevdah odnosi prema ostaloj narodnoj
muzici u regiji. On je svoj i autentičan, zato opstaje.
Za identitet Bosne arhitektura Neidhardta je što je poezija Maka, pojava
Indexa, Energoinvesta … U drugoj polovini dvadestog stoljeća nastaje put osvješte-
nja i svjesnosti o sebi, ali ne iz nekih mitskih pobuda, kao kod susjeda i komšija
nam, nego iz jedne istorijske datosti i metafizičnosti ovih predjela.

77
GEOGRAFIJA KAO ODREĐENJE
U sada popularnim knjigama o geostrateškom promišljanju, jasno se kaže da
geografija određuje sudbinu jednog naroda, a time i karakter. To saznanje mi živi-
mo, a ne znam koliko smo svjesni toga. Ova naša Bosna uvijek je bila zemlja unu-
trašnjosti, “terra intera“, kako nam je osvijetlio Ivan Lovrenović, koji je to našao u
jednom starom putopisu nekog Mlečanina koji je obišao u svom vremenu ondašnju
Bosnu. U tu “unutarnju” zemlju se dolazilo iz ravnih površina Panonije sa sjeve-
ra i Jadranskog mora sa juga. Onda, kada bi počela avantura ulaska u tu utrobu od
zemlje, počela bi da vam se otvara njena metafizičnost i da vas zavodi, jer ako ste
savladali neki prevoj planinski, pred vama se tek tada otvarala čitava paleta novih
izazova. Takva Bosna je sigurno bila zemlja “GOSPODARA prstenova”.
Tu duboku metafizičku poruku Bosne upio je u sebe profesor - neimar
Neidhardt. Nažalost, meni nije predavao, jer su ga nepravedno otpremili u penziju
na jedan nečastan način. Rješenje za penziju ga je nenajavljeno čekalo i zateklo u
kancelariji. Iznenađen, i sigurno ljudski povrijeđen, profesor se na to našalio, re-
kavši: “Ako moram da biram onda između mirovine, kako se kaže u mom rodnom
gradu ili upokojenog, kako se to kaže u deželi moje supruge, ja ću da uzmem ovu
našu penziju!“ Koja je to lucidnost u tako neugodnom momentu za takvu personu.
TAKVI LJUDI NE IDU U PENZIJU, jer kada ode takav jedan čovjek šteta je rav-
na kao kad bi neko spalio biblioteku. Ode orginal sa njim. Zato sada nama nedo-
staje takvog filmskog zapisa o radu neimara - profesora Neidhardta, o njegovim
čuvenim predavanjima. To je profesor od koga sam najviše naučio, a da mi nije
predavao. Pamtim jednom jedan njegov spori hod na onoj blagoj uzbrdici prema
Arhitektonskom fakultetu kada sam ga sreo. Ja sam tada student i u susretu ispred
faksa prepoznajem velikog Neidhardta. Profesor u penziji, hoda oborene glave na
kojoj je nakrivljena francuzica kapa koja je postala njegov simbol, pogleda oborena
od misli, sa krombi prskanim kaputom, sneno korača prema toj kući - našem fakul-
tetu, a koju svi volimo koji smo studirali arhitekturu. Upravo je on taj koji je davao
dušu i specifičnost toj školi. O toj arhitektonskoj školi trebalo bi više pisati. Taj slu-
čajni prolazak pored takve veličine ja i danas dobro pamtim.

PROFESOR JE NEKO KO TI NE KAŽE NIŠTA, A OPET SVE TI POSTANE JASNO

To je kao kod zen majstora iz čuvenih “koan priča“. Svako prosvjetljenje je
inicijacija u sebi, saznanje kroz sebe. Majstor te uči da su pitanja i odgovori u tebi.
Čemu me naučio profesor koji mi nije predavao?
Sjećam se kada mi je profesor Aleksandar Trumić, na mom seminarskom
radu o Nadmlinima, mahali kod sarajevske Vijećnice, kojeg sam ja nekako iz sebe
uradio prema nekoj mojoj unutarnjoj potrebi, a koju je profesor vidio kao jako bli-
sku analizama iz knjige Grabrijana i Neidhardta. On mi je prvi pokazao tu knjigu.

78
Do te knjige se i u to vrijeme teško dolazilo. Imali su je rijetki. Kada sam je prelistalo,
sve mi se razdanilo.
JASNO MI JE POSTALO - KO SAM. Prostor koji me oblikovao, u kojem sam ži-
vio, postao je moj najbolji učitelj samo zahvaljujući radoznalosti i susretu sa pra-
vom knjigom, u pravom momentu. Nikad od tada nisam gubio vjeru u ove prostore.
Susret sa porukama koje je nosila ta knjiga me formatiziralo. Diskurs tih poruka i
optimizam danas možda izgledaju malo arhaično za ovo mehaničko vrijeme uka-
lupljenih i sterilnih rečenica današnjih knjiga. Naprimjer: ZELENILO SU PLUĆA
GRADA, VODA JE NJEGOVA DUŠA… Osjeti se u tim rečenicama zanos i svježina jed-
ne zaljubljenosti u te principe građenja koji postaju postulati jedne modernije pro-
storne poetike. Nije to slijepo kopiranje formi i oblika, kakve danas srećemo u jed-
nom neiskrenom “retro-nacionalnom“ stilu, nego je to bila promocija univerzalnih
principa i vrijednosti koju je ta narodna graditeljska tradicija baštinila. Prvo, treba-
lo je to prepoznati, pametno sortirati i na njih ukazati u tom vremenu kada je svaki
pogled unazad bio osuđivan kao retrogradan, kada su ovi prostori i dalje smatrani
zaostatkom nekog feudalnog orijentalnog duha, čije znakove prepoznavanja treba
zatrijeti, kako se to već uradilo istočno od ovih prostora. Da, bilo je to prelomno
vrijeme, po opstojnost i identitet Bosne i Hercegovine. Danas kada se ovi prostori
izlažu novim - starim kušnjama, upravo određenja iz tog vremena je ono što nas da-
nas održava. Arhitektura i prostorno oblikovanje nije ODRAZ nekog vremena, nego
njegov IZRAZ. Ona je kristalizovano vrijeme. Upravo u tom djelovanju, koje jedan
iskreni entuzijazam i zaljubljenost u ove prostore i ljude, je i ta vanvremenska po-
ruka u bolje sutra za sve nas, koju profesor propagira u svom aktivnom djelovanju.
Esencijalnost tih tadašnjih tendencija u arhitekturi se crpi iz tih nepisanih nauka i
principa o prostoru i organizaciji grada, koji dolaskom Osmanlija donose taj istoč-
ni, orijentalni odnos do prostora. To je prije svega odnos do horizontale, do poda,
kao osnovne ravni života, dok je zapadna misao o prostoru svoj izraz našla u verti-
kali. Tako da je u tom stremljenju ka tom budućem svijetu strop postao najzname-
nitiji element unutarnjeg naboja takvog prostora. Istok te uvijek vraća sebi, jer je
cikličan u svom razmišljanju, dok je zapadna misao vektorskog karaktera, od tač-
ke lansiranja prema neosvojenim prostorima. Sve se to može osjetiti u misli i djelu
profesora Neidhardta, koju smatramo jednom autentičnom školom koja nije do-
voljno promovirana i kojoj se treba više posvetiti. Zašto? Upravo takvim pristupom
mi možemo naprijed, na jedan savremen, a opet autentičan način. Po tom princi-
pu, od spominjanog Kenzo Tangea, djeluje japanska arhitektura, jer danas Kengo
Kuma, Fujimori, Fujimoto, Shigeru Ban, Sejima … održavaju ljudskost i osjećajnost
u arhitekturi. Kako? Tako što su jako savremeni, ali ipak nose u sebi duh Japana,
metafiziku tog naroda, taj jedinstven svjetonadzor ugrađuju u arhitekturu i time
regeneriraju “duh”, tako da je to arhitektonska scena koja i dalje zrači svježinom.

79
 Tako nas je učio Neidhardt. Nigdje u njegovim razmišljanjima nije bilo aro-
gancije, nego naprotiv, njegov angažman je uvijek bio obojen ljudskošću i jednom,
rekao bih, naivom kada je maštao o arhitekturi Bosne.

NEIDHARDT JE NAŠ PLEČNIK

Napomena: poredite ovu logiku i logiku koja je formirala naselje Ciglane, gdje
je brdo blokirano zgradama i vidjećete zašto je nauk profesora još aktuelan.
Znamo da je Slovenija svoj iskorak prema osamostaljenju započela promoci-
jom djela i rada velikog i autentičnog Plečnika. Taj gorostas, koji je bio van vreme-
na, je obojio specifičnost male slovenske nacije. U vremenima kada su se vijeko-
vi lomili, on je svojim prostornim izrazom oformio i definisao Sloveniju. Današnja
škola arhitekture Slovenije je na postamentima njegovog odnosa do prostora kojom
je označio deželu i daleko je od ostalih u okruženju, jer nije pomodna, nego svjesna
svojih kvaliteta. Mislim da bi BiH mogla svoju autentičnost graditi na postulatima
koje je postavila generacija koju je predvodio svojim pedagoškim i angažovanim ra-
dom profesor Neidhardt. Arhitektura Zlatka Ugljena, Hamdije Salihovića, Ahmeda
Đuvića, Nikole Bašića su dokazi za to. Danas mi nismo svjesni te podloge, jer nisu
moji profesori nastavili taj kod. Nije kasno da se opet okrenemo sebi i sa ove distan-
ce opet promislimo o porukama koje nam je ostavio u amanet Neidhardt. Jedan je
od rijetkih arhitekata koji nije čekao narudžbe da bi mislio o arhitekturi, nego bio
ispred njih. Njegovo razmišljanje o turističkoj magistrali kroz Bosnu i Hercegovinu,
od Vrbasa, rijekom Bosnom preko Vranduka i Sarajeva, onda Neretvom kroz Mostar,
do Počitelja, a tada se skrene i preko Radimlje, Stoca do Trebinja, i danas je aktu-
elno. On je upravo u toj, kako on zove “turističkoj arhitekturi“ vidio šansu za ma-
štovitu slobodniju arhitekturu. Otuda njegovi viseći hoteli nad kanjonom Miljacke,
analize Mostara, Počitelja …

STEĆAK I SLOVO GORČINA

Neidhardt je bio opčinjen magijom kamenih spavača i ona ispružena ruka na
čuvenom stećku na Radmilji su ga pozvali da sav svoj život posveti toj zemlji dobrih
ljudi. Profesor je bio poznat po svojim skicama koje su imale neku zatalasanost, ali
i arhaičnost oblika sa stećaka. Gesta koju danas arhitekti nemaju, jer su se preda-
li kompjuteru. Znano je da se on zanimao za pravljenje crtanog filma o stećcima.
Do realizacije ne dolazi. Malo ljudi je vidjelo njegove “piktograme“ koje je radio za
manifestaciju Slovo Gorčina. Upravo njegov crtež jelena na kojima su sokolovi, taj
astralni znak sazvježđa Orion, tog nebeskog jahača, a koji se nalazi na stećcima, je
zaštitni znak kultne edicije KULTURNO NASLIJEĐE, na prijedlog i kreaciju profe-
sora. Svaka knjiga iz te edicije je prava riznica znanja, koju danas, nažalost, nema-
mo, jer to više ne radi država, nego privatni izdavači entuzijasti skromnog dometa.
Upravo ti piktogrami bi se mogli iskoristiti za razne grafičke aplikacije povodom

80
proslave ove obljetnice. Nevjerovatno je koliko je taj istinski neimar otišao duboko
u bilo Bosne, i omamljen njenom mistikom, maštao o tom boljem sutra. Ko to danas
tako misli o zajednici? Kako nam danas nedostaje takvog duha. Svako vrijeme svoje
breme nosi. Danas u ovom vremenu hajki, rigidnog individualizma, nevjerovatno
je kada se osvrnemo na vrijeme kada djeluje profesor, a da se ne upitaš kako bi on
danas djelovao? Danas takoder imamo profesora i aktivnih arhitekata, ali malo ili
gotovo nikoga, ko ima takvu jednu poziciju aktivnog mislioca kakav je bio profesor
Neidhardt.
Zato mislim da je velika čast napisati ove riječi i sjetiti se ovog velikana u toj
velikoj obljetnici jedne istinske kulturne manifestacije, što formira bosanskohece-
govački duh.
Istinski neimari svojim djelovanjem prekorače okvire svoje profesije.
Neidhardt nije bio angažovani intelektualac, nego ANGAŽOVANI MISLILAC u svom
vremenu, kojih je jako malo.
GENIJALAC NIJE PROTIV, NEGO IZNAD PRAVILA.

Ilustracije su iz monografije JURAJ NEIDHARDT - autora Ibrahima Krzovića i

Tomislava Premerla.
Izdavač: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Stablo koje pokazuje

ukorijenjenost misli
o Bosni

81
Genijalna prostorna analiza orijentalnog Sarajeva

Stambene kuće u Alipašinoj ulici, kao primjer kako treba graditi

u padini. Pustiti kuću nizbrdo, da bi se formirao sokak u pro-
storu između.

82
Turistička magistrala sa analizom pokrova na kućama.
Kapa govori o čovjeku, a krov o kući.

Motivi sa stećaka kao inspira-

cija za grafičku obradu publika-
cije KULTURNO NASLJEĐE

Piktogrami koji mogu biti isko-

rišteni u promociji kulturne
manifestacije SLOVO GORČINA

83
DŽE M A L Č EL IĆ / M EH M ED M U J E Z IN OV IĆ

STARI MOSTOVI NA BREGAVI

Uz rijeku Bregavu, koja izvire iznad Stoca, a ulijeva se u Neretvu kod Čapljine,
nalazimo tragove ljudskih naselja iz svih epoha, od neolita, preko Ilira i Rimljana,
do srednjeg vijeka, Turaka i najnovijeg doba.
Sam Stolac, gradić koji se razvio u gornjem toku ove rijeke, veoma je staro
naselje. Još krajem prošlog vijeka u okolini današnje katoličke crkve pronađeni su
značajni ostaci rimske antike. Naselje se razvilo naročito u srednjem vijeku na ko-
munikaciji od Dubrovnika prema Srbiji. Nedaleko od današnjeg naselja, po prilici
još u III stoljeću pr. naše ere, nastalo je naselje na Ošanićima, a Vidoški Grad, čiji je
suburbijum naselje Stolac, svakako je stariji od slovenskog perioda. Polovinom XV
stoljeća Stolac je u posjedu Kosača, da bi ga 1471. zauzeli Turci. Pod Turcima Stolac
je sjedište kapetanije i kadiluk, »to je lijepa kasabica«, kako kaže Evlija Čelebija,
»ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo, svratište, dvadeset dućana i oko
dvije stotine osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašte, vinograde i svo-
je vode«.
Kako se grad razvijao duž Bregave uz obje obale, a pri tome je voda u priličnoj
mjeri što prirodno, što vještački razvedena, razumljivo je da je od najstarijih vre-
mena ovdje moralo biti i mostova. Interesantno je da ih Evlija ne spominje, mada
druge objekte tačno nabraja. Također se ni kasnije ni arhivski podaci, ni putopisci,
kao po dogovoru, uopšte ne osvrću na mostogradnje u Stocu, iako je sigurno još u
doba Rimljana, a naročito u srednjem vijeku, ovdje morao biti barem jedan solidan
prelaz preko rijeke. Lokalitet »Mostine« vezan je valjda upravo za najstariji prelaz
preko Bregave, a u prošlom vijeku Truhelka mu je ovdje našao i tragove zidine te-
melja triju stubova od tesanog kamena koji su most nosili. Širina mosta je iznosila
3 m, razmak stubova 4 m, a širina stubova 0,96 m.
Danas u Stocu postoje tri velika kamena mosta i četiri manja1, svi su oni u
upotrebi i u relativno dobrom stanju. Premda se razlikuju veličinom, koncepcijom,
starošću, detaljom itd., povezuje ih jedna zajednička crta, tj. da su sve odreda ostva-
renja domaćih majstora i da se prisustvo školovanog graditelja iz centra ovdje čak
ni posredno ne osjeća. Čovjek koji sa određenim interesovanjem prođe kroz Stolac
moraće osjetiti najneposredniju vezu ovih mostova s objektima primitivne proi-
zvodnje najčešće utilitarnosti, bez bilo kakvih stilskih pretenzija, kao što su sta-
re mlinice na istoj rijeci. Upravo te mlinice, kakvih je u Stocu nekada bilo veoma
mnogo, a i do danas ih se sačuvalo izvjestan broj, izražavaju strogošću svoje funk-
cionalne forme, tu ograničenu vezanost domaćeg graditelja za kamen i polukružne

1
Obuhvaćeni su samo oni objekti mostogradnje koji su nastali do dolaska Austro-Ugarske, a iz kasnijeg perioda samo oni
koji se po formi, konstrukciji i materijalu vežu za stariju, domaću tradiciju. (Prim. Red.)

84
svodove, kao njegovu najlogičniju konstruktivnu formu. U dugim ritmičkim nizo-
vima, koji put po desetak jednakih lučnih otvora premošćuje jazove i nosi na sebi
goleme pogonske građevine. Graditelj koji je umio svojom primitivnom tehnikom i
materijalom koji mu se najneposrednije našao pri ruci da sagradi preko rijeke kuće
koje spajaju dvije suprotne obale, razumljivo da nije imao naročitih problema kad
je trebalo na istom konstruktivnom principu graditi most. Primijenio je isti materi-
jal, isti konstruktivni sistem, isti način izvođenja. Istina, rasponi otvora na mosto-
vima postali su veći. No, treba shvatiti da on nije pravio male raspone svodova pod
mlinicama zato što se bojao većih otvora, već zato što je upravo promjer mlinskog
kamena, kao primarnog pogonskog elementa, diktirao raspon protočnog otvora.

Ćuprija u Stocu
U centru grada postoji most koji nema imena — Stočani ga jednostavno nazi-
vaju Ćuprija, štaviše, i okolni predio nazivaju Ćuprijom, a za džamiju kažu džamija
na Ćupriji. Pored inače vrlo rustikalnog izgleda ovog mosta, mislimo da upravo ovo
pomanjkanje svake pobliže oznake rječito govori da je svakako ovo najstariji most
u Stocu (ostali se nazivaju Podgradska ćuprija, Ćuprija u Begovini, itd., što znači da
su nastali kasnije, kad je već jedan most postojao, pa ih je trebalo pobliže označiti).
Kada je Ćuprija nastala i ko ju je gradio, ne može se reći, no nije isključeno da se
radi o srednjovjekovnom objektu, koji je uz izvjesne adaptacije i povremene veće
i manje opravke izdržao kao vrlo solidan most do naših dana. Njena rustikalnost
i pomanjkanje svakog stilskog detalja, koji bi nas bar donekle orijentirao na neko
određeno vrijeme, te činjenica da se radi o najstarijem mostu u veoma starom na-
selju, dozvoljavaju nam ovakve pretpostavke; dapače, dozvoljena je i dvojba ne po-
čiva li ova građevina na temeljima kakvog rimskog mosta, mada sačuvana nadgrad-
nja ni po čemu nije rimska.
Most ima pet zasvođenih polukružnih otvora, koji po rasponu i visini rastu
od obale prema sredini u pravilnom ritmu. Polukružni čeoni lukovi ocrtavaju se
na uzvodnoj i nizvodnoj fasadi mosta jasnom profilacijom, naglašenom plastičnom
uvlačenjem lukova u odnosu na čeone zidove, te preciznije obrađenim materijalom
lukova i svodova, u suprotnosti sa rustikalnijom obradom samih čeonih zidova.
Mjereno od lijeve obale prema desnoj širine svodova i stubova su slijedeće:
Prvi svod.............................. 2,95 m
Prvi stub.............................. 1,20 m
Drugi svod........................... 3,10 m
Drugi stub........................... 1,80 m
Treći svod............................ 3,75 m
Treći stub............................ 1,60 m
Četvrti svod......................... 2,90 m
Četvrti stub......................... 1,60 m

85
 Peti svod.............................. 2,90 m
Obalni prilazi...................... 5,00 m
.................................Svega 26,80 m
Ukupni svijetli otvor svih svodova iznosi 15,60, dok širina svih stubova izno-
si 6,20 metara, što znači da konstrukcija mosta smanjuje profil rijeke za oko 30%.
Širina kolovoza na mostu iznosi prosječno 4 m, ogradni zidići su debeli po 45 cm.
Uzvodni istaci kreću se od 1,70-2,5 m, a nizvodno od 1,75-2,25 m. Po svojim di-
menzijama najjači je drugi stub sa lijeve strane.
Postignuta stabilnost građevine oblikovano je naglašena relativno uskim i
jako izduženim stubovima mostova, čiji oštri završeci, prema uzvodnoj, i nepra-
vilno otupljeni kontrafori, prema nizvodnoj strani, izbijaju ispod osnovne konture
objekta jače nego u ma kom drugom primjeru koji smo na ovom terenu obradili.
Novija krpljenja ovih zidova cementnim malterom, nažalost, potpuno su prekrila
njihovu osnovnu kamenu strukturu, pa je nemoguće reći koliko su ove preinake,
pored toga što su prekrile primarnu strukturu, djelovale i na promjenu prvobitne
forme.
Niveleta staze i u ovom slučaju, kao i kod najvećeg broja starih mostova, raste
od obala prema sredini. Međutim, ovdje je došlo do odstupanja od osnovnog princi-
pa preloma nivelete približno na sredini; umjesto toga vidimo formu laganog luka,
prilično pravilnog, koji se u pogledu na most ocrtava na završnoj liniji ograde.
Na čeonim zidovima, koji su izvedeni od grubog priklesanog kamena, prilično
utopljenog u malter i obraslog zelenilom, izuzev plastičnog ispada nad lukovima,
nema nikakvih drugih plastičnih ili konstruktivnih detalja. Ovdje nema vijenca ni
korkaluka, već sami čeoni zidovi nadvisuju stazu na mostu toliko da ujedno formi-
raju i ogradu.
Iako najstariji od svih stolačkih mostova, ovdje je i danas najstabilniji i najčvr-
šći most u ovom gradu.
Stolačka Ćuprija, horizontalno razvučena preko rijeke, do krajnosti jedno-
stavna u konturama i detalju, srasla je s terenom i slikovitom okolinom, koja je sa-
čuvala mnoge starije objekte i, prije svega, mjerilo. Ona impresionira posmatrača
snagom svog likovnog izraza, u kome autoritet svrhe i stereotomska zatvorenost
funkcionalno dosljedne forme jesu osnovni zakoni kompozicije.

Podgradska ćuprija
Podgradska ćuprija se nalazi nizvodno od Ćuprije i prvi je stolački most na
koji se naiđe kad se u ovaj grad dolazi od Mostara i Čapljine, preko Domanovića. Ime
je, očito, dobio kao pobližu oznaku svog položaja, jer se nalazi na mjestu iznad koga
dominira Stolački ili, kako se u historijskim izvorima naziva — Vidoški Grad. Da je
ovaj most mlađi od Ćuprije govori ne samo pridodata pobliža oznaka, već i sama
urbana struktura, u kojoj je jasna osnovna orijentacija naselja i javnih objekata u

86
naselju prema ćupriji, dok ovaj most ostaje neka vrsta ulaza u naselje. Za dokaz da
je most znatno mlađi od Ćuprije može poslužiti i činjenica da se pokraj njega nase-
lje razvilo, uglavnom, samo na lijevoj obali, što znači da nije nastala ona nužna or-
ganična simbioza mosta sa urbanim ambijentom.
Ko i kada je gradio ovaj most, ne zna se, kao, uostalom, ni za ostale stolačke
mostove, no prema nekim strukturalnim komparacijama, o kojima će još biti govo-
ra, skloni smo da pretpostavimo da nije stariji od početka osamnaestog stoljeća. Na
ključnom kamenu čela jednog svoda na nizvodnoj strani uklesana je 1898 (?), što je,
očito, godina opravke mosta u doba austrougarske okupacije, a ne godina gradnje.
Te godine su zapravo okupacione vlasti, u cilju osavremenjivanja saobraća-
ja, proširili most sa njegove nizvodne strane za nešto više od dva metra. Ako se
zađe pod svodove Podgradske ćuprije, linija ove dogradnje može se jasno uočiti.
Upotrebljivost mosta ovim je svakako poboljšana, ali je nesumnjivo objekat mnogo
izgubio na svojoj ljepoti i eleganciji.
Michel je za vrijeme svoje kratkotrajne posjete Stocu, zajedno sa slikarom
Bucherrom, naišao najprije na ovaj most, pa ga je slikar skicirao, dok je pisac u
kratkoj šetnji došao do Ćuprije. Podgradsku ćupriju primijetili su na samom ulazu
u naselje »kako je svojim teškim svodovima polegla po Bregavi, poput pleća kakve
moćne životinje.«
Podgradski most ima svega dva zasvodena lučna otvora, različite veličine, koji
se oslanjaju na jedan stub u rijeci i dva priobalna podzida. Ovdje su obale više i ko-
rito rijeke dublje, pa je bila normalna koncepcija mosta sa nešto višim strijelama
lukova, kako bi se normalno položenom niveletom mosta povezali putovi na su-
protnim obalama.
Različit raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični dojam.
Stub ima trokutasti uzvodni završetak, koji u ukupnoj slici nije naročito naglašen.
Nejednaka širina i približno ista visina lukova djeluju kao improvizacija ili nesmo-
tren postupak; u svakom slučaju, manjka proporcionalna usklađenost kao predu-
slov za harmonično djelovanje. Manji svod uz lijevu obalu ima raspon 5, a veći uz
desnu obalu 8 m. Stub je širok 2,5 m, isto toliko iznosi njegov istak na uzvodnoj
strani. Širina kolovoza je 4,80 m, debljina ogradnih zidova po 35 cm, a ukupna du-
žina objekta s prilazima oko 26,5 m.
Svodovi su izvedeni od sedre, sa zaključnim kamenom od krečnjaka na ni-
zvodnoj strani. Svodnici su pravilni, klesani u radijalnim formama. Čeoni zidovi
su neznatno istaknuti plastičnim diferenciranjem površina, ali je zato naglašena
razlika u materijalu jer, za razliku od čeonih lukova na svodovima, koji su od se-
dre, ove fasadne plohe su od bijelog krečnjaka, u relativno pravilnim kvaderima, sa
naglašenim fugama. Nizvodna fasada ovo naročito jasno pokazuje, dok se na jače
patiniranoj uzvodnoj strani ta koloristički naglašena razlika dvaju materijala gubi.
Način upotrebe materijala, kao i kontura većeg svoda prilično podsjećaju na sara-
jevsku Kozju ćupriju, čiji je svod u današnjem obliku nastao, kao što smo već vidjeli,

87
početkom osamnaestog stoljeća. Premda je ovaj stolački most daleko od spome-
nutog sarajevskog mosta, skloni smo da ih vremenski povežemo, te da tvrdimo da
je Podgradska ćuprija djelo domaćih majstora, pošto već znamo da su u osamnae-
stom stoljeću i sve sarajevske mostove gradili i obnavljali domaći majstori, većim
dijelom dobavljani iz Hercegovine.
Niveleta mosta ovdje je naglašena profiliranim vijencem, koji ide približno
horizontalno od sredine jednog do sredine drugog svoda, tu se lomi i koso pada
prema obalama. Sličan tretman vijenca naći ćemo jedino još na Arslanagića mostu
kod Trebinja. Da li je iznad vijenca nekada bio korkaluk od kamenih ploča, kao na
većini starih mostova, ne može se reći, tek danas je kao ograda izveden nadozid od
dosta grubo obrađenog kamena i različite visine, na uzvodnoj strani, te od krupnih
klesanaca, na nizvodnoj strani.
Podgradska ćuprija je u relativno dobrom građevinskom stanju i stalno služi
za potrebe međugradskog saobraćaja, uključujući najveća vozila koja komunicira-
ju na putu od Mostara i Čapljine prema Ljubinju i Trebinju. U sklopu sa džamijom
Ali-paše Rizvanbegovića, koja se nalazi na lijevoj obali Bregave blizu ovog mosta,
stambenom izgradnjom i gradom on je vrijedan kulturno-historijski elemenat ur-
bane aglomeracije.

Ćuprija u Begovini
Najmlađi od tri veća kamena mosta u Stocu bez sumnje je onaj u Begovini.
Sagrađen je krajem osamnaestog ili početkom devetnaestog stoljeća, kada je jedna
grana porodice stolačkog kapetana Rizvanbegovića iselila iz Vidoškog Grada i sebi
sagradila odžak uzvodno uz Bregavu, na istočnoj periferiji naselja. Upravo po tom
odžaku i cijeli je predio dobio naziv Begovina.
Veći dio Rizvanbegovića kuća u Begovini nalazi se na lijevoj obali; kako je
porodica rasla, izvjesni njeni članovi grade sebi kuće i na desnoj strani. Tako je
Ćuprija u Begovini prvenstveno bila važna za povezanost kuća ove moćne porodice,
pa se begovi Rizvanbegovići i brinu za njeno održavanje i opravke sve do austrou-
garske okupacije.
I ovaj most ima pet lučnih otvora, kao i Ćuprija, ali se ni po načinu zidanja, ni
po očuvanosti ne može mjeriti sa svojim starijim uzorom. Nesolidna gradnja deka-
dentne faze našeg bosanskohercegovačkog stvaralaštva pod orijentalnim utjeca-
jem nije dugo odolijevala ... Pošto je most bio napola porušen, došlo je do primitivne
intervencije našeg doba, sa puno betona i nimalo sluha za likovnu vrijednost objek-
ta; ovaj beton danas nam ne dozvoljava ni da u grubljim potezima shvatimo kakav
je prvobitni izgled ćuprije u Begovini.
Lukovi mosta imali su nepravilan ovalan oblik; te nepravilnosti, moguće, u
početku nisu bile tako jake, ali su vremenom usljed slijeganja i deformacija sve
više dolazile do izražaja. Dva svoda uz desnu obalu bila su iza Prvog svjetskog rata

88
porušena, pa je umjesto rekonstrukcije odgovarajućim materijalom došlo do krpa-
nja urušenih dijelova betonom. Također su betonom pokriveni donji dijelovi stubo-
va mosta i danas se ne može reći tačno kakav im je bio osnovni oblik. Karakteristično
je da je prvi stub uz lijevu obalu znatno širi u svojoj osnovi od ostalih stubova, pa
tako i prvi otvor uz lijevu obalu izgleda izdvojen iz ritma ostalih lukova.
Niveleta mosta je gotovo u potpunosti ravna. Nema nikakvog vijenca koji bi
naglašavao, niti korkaluka, već je objekat završen podužom betonskom ogradom,
koja se direktno nastavlja na čeone zidove, i to u istoj ravnini s njima.
Sa uzvodne strane preko mosta je proveden otvoreni betonski kanal za vodu,
što je most još više suzilo i nagrdilo.
Vidljivi zidani dijelovi mosta izvedeni su od grubog priklesanog kamena, čije
su spojnice na površini skoro potpuno isprane. Kamen u svodovima je nešto bolje
obrađen.
Rasponi svodova na ovom mostu su ujednačeni, od 3,85 do 4,10 m. Izuzetak
čini svod uz lijevu obalu čiji je otvor svega 3,20 m. Stubovi su široki po 1,75 m izu-
zev onog uz lijevu obalu čija je širina 3,70 m. Širina kolovoza je 2,64 m, debljina
ograde po 15 cm, a ukupna dužina sa prilazima 35,5 metara.
Ovaj most danas služi isključivo za pješački saobraćaj, što je uvjetovano kako
slabim građevinskim stanjem, tako i malom širinom.
Intervencija na mostu, pri kojoj je objekat na opisani način nagrđen beton-
skim krparijama, bila je sigurno neophodna za njegov opstanak. Ta je intervencija,
međutim, od kulturno-historijskog objekta, čija je vrijednost uz sačuvani ansambl
Begovine bila neosporna, napravila nešto što se mora neugodno dojmiti svakog iole
kulturnijeg posmatrača.

Manji stolački mostovi

Bregava je u svom toku kroz Stolac jako razvedena, pravi slapove i vodopade,
teče na raznim nivoima, pravi adu. Zato je logično da pored tri veća mosta ima i više
manjih mostića i prelaza. Od ovih manjih mostova spomenućemo četiri, koji se po
svom izgledu i veličini izdvajaju od ostalih.
Most Sare Kašiković nalazi se na desnom kraku Bregave iznad Ćuprije, idu-
ći prema Begovini. Most je na jedan svod, čiji je luk segmentan, blizak polukrugu.
Građen je od poluobrađenog kamena, koji je u svodu nešto bolje dotjeran, a u čeo-
nim zidovima grublji i nepravilniji, te više utopljen u malter. Sa nizvodne strane,
iznad naglašenog zaključnog kamena svoda, nalazi se ugrađena ploča s ćirilskim
natpisom koji kaže da je to Most Sare Kašiković, kao i da je godina gradnje — 1896.
Čeoni zidovi i ograda spojeni su u jednu masu sa blago naglašenim prelomom na
sredini.

89
 Most spaja cestu paralelnu sa rijekom sa vrtovima na suprotnoj obali. Zbog
razlike u nivoima dviju obala sa mosta se u vrtove na lijevoj obali silazi pomoću ne-
koliko stepenica, također izvedenih u kamenu.
Budući da je most bio čisto privatnog karaktera, to su s desne strane uz ulicu
u nastavku ograde mosta podignuta dva stuba zidana od klesanog kamena, u koja
su nekada bila učvršćena vrata za zatvaranje prelaza.
Raspon luka iznosi 8,40 m, njegova visina iznad vode 3,60 m. Debljina svoda
je 40 cm. Širina staze na mostu 1,87 m, debljina ogradnih zidova po 37 cm, ukupna
dužina mosta sa kapijom i stepenicama iznosi 12,5 m.
Iako građen krajem prošlog vijeka, u doba austrougarske okupacije, on je u
cijelosti izveden u ustaljenim tradicionalnim formama domaćeg graditeljstva i sva-
kako ga je gradio domaći majstor. Posebno je interesantno da je ovo, sigurno, najve-
ći most, za koji znamo, građen isključivo za privatne potrebe.
Most za prilaz Adi nalazi se na lijevom rukavcu Bregave, ispod Vidoškog
Grada, a uzvodno od Podgradske ćuprije. Povezuje adu, u kojoj su sačuvane intere-
santne stare kuće Ljubovića i Jašarbegovića, sa glavnom ulicom u naselju.
To je mali most; ima tri svoda — raspona 2,40 m i dva stuba širine 1,70 m;
Ukupna dužina mu je 13,70 m zajedno s pristupima, a širina 3,10 metara. Budući
da se u ovom rukavcu Bregave vodostaj bitno ne mijenja u toku zime i poslije većih
padavina, to su lučni otvori mali i nad vodom se ocrtavaju kao niski segmenti. Kao
i ostali stolački mostovi, izveden je od grubo priklesanog kamena, nešto bolje obra-
đenog u svodovima, a slabije u čeonim zidovima, koji u jednostavnoj masi prelazi
u ogradu mosta.
Mostić je potpuno ravan, a isto tako i njegova ograda.
Kada je nastao ovaj mostić, ne može se pouzdano reći, niti njegovi formalni
elementi daju osnova za bilo kakvo datiranje. Izgleda, međutim, da je Ada bila do-
sta davno nastanjena, a arhitektonski detalji na nekim objektima, naročito prozori,
govore da su morali nastati najkasnije u sedamnaestom stoljeću. Nema razloga za
pretpostavku da bi mostić bio mlađi, budući da je već prvim izgrađenim kućama na
adi od momenta kada su nastali trebalo osigurati prilaz.
Most kod Šarića ljetnikovca spada u manje prelaze preko vode na rukavcu
gdje je vodotok uglavnom konstantan i bezopasan, što se posebno odražava na uku-
pnoj propusnosti triju otvora od jedva nešto preko 3 m, dok je dužina građevine u
cijelosti skoro 15 m. Zanimljivo je da ovaj mostić ne premošćuje rukavac okomito
na vodotok, već pod uglom; svodići pak prateći kretanje vode leže koso ispod gornje
konstrukcije.
Mostić kod Ali-pašine džamije spada, također, među manje prelaze u Stocu.
On se, međutim, nalazi pod glavnim putem, koji je krajem prošlog vijeka proši-
ren na preko sedam metara, i time je skoro potpuno uništen prvotni dojam ovog
mostića.

90
 Kao što se iz prethodnih opisa moglo vidjeti, stolački mostovi imaju izvjesnu
zajedničku karakteristiku. Mada su nastali u vremenskom rasponu od barem tri
stotine godina, svi su izvedeni sa polukružnim, odnosno segmentnim lučnim otvo-
rima; nema klasičnog prelomljenog turskog luka. Svi su građeni od grubo priklesa-
nog poluobrađenog kamena. Nema klasične nivelete sa usponom od obala i prelo-
mom: dvaput je niveleta uglavnom ravna, jedanput segmentna, jedanput sa duplim
prelomom — dakle, u svakom slučaju atipična za vrijeme nastanka objekta. Nema
korkaluka od kamenih ploča, dapače ni vijenca, osim u jednom slučaju. Snažna
domaća građevinska tradicija, koja, međutim, nikada nije ostvarila rješenja koja
bi dostigla vrijednosti standarda, ovdje nam se prezentira u punoj životnosti, koja
preoblikuje srednjovjekovne romanične i mlađe turske forme u specifično svoj or-
ganični izraz.

(Iz knjige: Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović, Stari mostovi u Bosni i

Hercegovini, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1969.)

(Slovo Gorčina, 1976.) (Slovo Gorčina, 1997.)

Čuvena stolačka
Ćuprija

Podgradska ćuprija

91
 Ćuprija u Begovini

Most Sare Kašiković

Most za prilaz Adi

92
A IDA A BA DŽ IĆ- H O DŽ IĆ

ARHITEKTURA ZLATKA UGLJENA I KAKO

IZNOVA VIDJETI POSTOJEĆE

Svakim novim arhitektonskim djelom zahvaća se u određenu historijsku situa-

ciju. Za kvalitetu tog zahvata odlučujuće je uspijeva li se to novo opskrbiti svoj-
stvima koja stupaju u smislen odnos napetosti s onim što je već bilo tu. Jer, da bi
novo moglo naći svoje mjesto najprije nas mora potaknuti da iznova vidimo ono
postojeće.1

Tako u knjizi eseja o arhitekturi, pisanih krajem prošlog stoljeća u vidu inti-
mnih promišljanja o različitim aspektima arhitekture i objavljenih pod naslovom
Misliti arhitekturu, piše jedan od najznačajnijih arhitekata naše savremenosti, švi-
carski arhitekt Peter Zumthor (r.1943). Arhitektura Zlatka Ugljena (r.1929) stalni je
razgovor sa onime što je već bilo tu, što je činilo višestoljetno iskustvo života, rada,
običaja i vjerovanja ljudi koji su živjeli susrete različitih kultura i svjetonazora, a
koja tom slojevitom iskustvu pristupa sa znanjem, poštovanjem i dobrom mjerom,
podsjećajući na drevnu misao Aristotela o tome kako prekomjernost sveg osjetilnog
uništava osjetila (De anima).
Već su najraniji Ugljenovi idejni projekti, poput onog za Planinarski dom na
Bobovcu (1968) u sebi sažimali izvanredno iskustvo za prostorne i ambijentalne vri-
jednosti, a u koje bi se novi objekat trebao ugraditi nenametljivo, ali markantno. Tu
je Ugljen sažeo ono najbolje iz klase svog profesora J. Neidhardta kroz sjećanje na
njegov, nažalost, stradali planinarski dom na Trebeviću i koji se, poput Ugljenovog
projekta za Bobovac, položajem, gabaritima, upotrebom materijala, usklađivanjem
sa prirodnim formama, ritmom razvijanja volumena, sintezom unutrašnjeg i vanj-
skog prostora izvanredno pitko, ali upečatljivo uklapao u prirodni ambijent, podsje-
ćajući da se percepcija veličine i plastične dojmljivosti nekog objekta ne krije u nje-
govim dimenzijama nego u odnosu dijelova prema cjelini i osjećaju mjere. I takav
je Ugljenov pristup i u kasnijim radovima, poput hotela Ruža u Mostaru (1974-75) i
hotela Bregava u Stocu (1973-75), Spomen doma Hasana Kafije Pruščaka u Pruscu (1998-
2002), projektu Upravne zgrade Rijaseta IZ u Sarajevu (2007). Kako Ugljen uspješno
čuva i čini živim genius loci, duh nekog kraja ili zavičaja, izvanredno ilustrira način
njegovog mišljenja određenog prostora prije negoli pristupi projektiranju, kao što
je to bilo u slučaju hotela Ruža u Mostaru. Ugljen je želio sačuvati sjećanje na neka-
dašnju kafanu „Ruža“ koja se nalazila na tome mjestu, u voćnjaku kroz koji su pro-
ticali rukavci Radobolje, među stablima trešanja, kajsija i breskvi. U artikulaciji i
doživljaju prostora, Ugljen je probudio ugođaj hercegovačkih i mediteranskih avlija

1
Peter Zumthor, Architektur denken, Birkhäuser Verlag GmbH, 1999. / Peter Zumthor, Misliti arhitekturu, AGM, Zagreb,
2003. (prevoditelj: Damir Barbarić).

93
i bašti, pokrivenih oblucima, osvježenih žuborom hladne vode i usklađenih po mje-
ri čovjeka.
„Visokom planinskom masivu što uokviruje Mostar, arhitekt je na malom zelenom
proplanku suprotstavio kristaličnu strukturu nekoliko prizmatičnih armiranobetonskih vo-
lumena, raznosmjernih, u dinamičkoj ravnoteži s uvučenim otvorenim pa ipak natkritim
prostorima, što se u sunčanoj rasvjeti pretvara u živu igru svjetlosti i sjena, kao što se noću
ponavlja isto samo u odnosu pozitiv-negativ: sada su šupljine rasvijetljene, a mase tamne.“1
Ovako je izvanredno precizno prepoznao vrijednost prostorne artikulacije
hotela „Ruža“ moj dragi, pokojni profesor Radovan Ivančević, zaključujući kako ho-
tel „Ruža“ „u malom ponavlja – opet u načelu, bez imitacije morfologije – razigranu igru
urbanog modela samog Mostara“ te da je riječ „o djelu koje, iako po svojim svojstvima niče i
sraslo je sa svojom sredinom, po dosegnutim vrijednostima pripada europskoj kulturnoj ba-
štini“. Ovim su objektima, na najboljem tragu Zumthorove misli, stvoreni „smisleni
odnosi napetosti“ koji su nas potaknuli da „iznova vidimo ono postojeće“, ljepotu
i nenarušeni sklad prirodnog ambijenta u koji se drevni čovjek uklapao svrhovito
i s poštovanjem. Otuda su u Ugljenovom projektu za stolni grad bosanskih kralje-
va oživjeli reski zvuci nekadašnjih srednjovjekovnih kovačnica u Očevlju, žubor i
svježina vode sa vodenica u okolici Jajca, mirisi i teksture tih jednostavnih drvenih
gradnji.
Onako kako ja razumijevam Ugljenov način arhitektonskog mišljenja, taj se
„smisleni odnos napetosti“ između tradicije i savremenosti u njegovom opusu gra-
di kroz dvije središnje premise: kroz, s jedne strane, uvažavanje zatečenih prostor-
nih, pejzažnih i ambijentalnih vrijednosti te, s druge, kroz gusto tkanje različitih
kulturnih i povijesnih modela koji su obilježili određeni prostor, ispisujući u ar-
hitekturi jednu „historiju dugog trajanja“ (F. Braudel), a u kojoj vremenitost više
nije monotoni slijed i linearno uzlazna krivulja napretka već je ta „vremenitost složen
proces, dijalektika približavanja i udaljavanja različitih trajanja (…) proturječja, divergen-
cije i presijecanja različitih povijesnih događaja“.2 U izvanrednom projektu revitaliza-
cije Bijele tabije u Sarajevu (2004), Ugljen u svom kompleksnom projektu kreće od
situacije Bijele tabije, kao fortifikacijskog objekta čiji je izgled još bio sačuvan na
akvarelu Eduarda Loidolta iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini
(1882) i u kojem je, kroz ljetnu pozornicu, lapidarij, šetnicu, vidikovac Ugljen želio
probuditi zapretene slojeve iz bogate historije Sarajeva, od ilirskog, kasnoantičkog,
srednjovjekovnog perioda, preko osmanlijskog, austrougarskog sve do savremenog
trenutka, oživljujući pritom i duh starog vratničkog grada kroz stihove sevdalin-
ke, miris lipa, sjećanje na poznati vratnički orah i izvor Moščanice („Na Vratniku
pod orahom voda prevrela“) i otvarajući u ovoj sinesteziji doživljaja prostor za jedan
iznimno vrijedan sadržaj: muzej arhitekture Sarajeva na otvorenom. Dispozicija

1
Radovan Ivančević, Ruža ili trn?, „Oslobođenje“, Sarajevo, 10. 6. 2001, 4-5.
2
Carlos Antonio Aguirre Rojas, Braudelov longue durée u zrcalu. Dugo trajanje s onu stranu „življenog“ i „otuđenog“ vre-
mena (s njemačkog prevele: Mirela Landsman Vinković, Azra Plićanić- Mesić), Pro Tempore 8/9, Zagreb, 2010, str. 80.

94
ugostiteljskih sadržaja na kaskadnim platoima prati slobodne, „nedisciplinira-
ne“ forme i rasporede tradicionalnih gradnji i bašći, a njihovi interijeri oblikovani
igrom svjetla i sjene, u filigranskom arhitektonskom tkanju odaju Ugljenov rafini-
ran i istančan osjećaj za oblikovne i simboličke vrijednosti svjetla.3
Kako Ugljen oblikuje prostore svjetlom, to izvanredno pokazuju njegovi pro-
jekti sakralnih objekata. U jednom je razgovoru, sam autor istaknuo:
Vidjeti bogomolju kao kuću otvorenih vrata za svakoga ko u drugom vidi prije svega
čovjeka.(…) Otkrivam tada kako se sa svjetlom i magijom sjena može „klesati“ prostor sin-
tetizirajući fizičko i metafizičko, gradeći transcendentnost od emfaze numinoznog. Bilo da
se radi o islamskoj ili kršćanskoj bogomolji, idem istim putem: gradim prostor duhovnog
smiraja.4
Već u najranijim primjerima, Ugljen svjetlošću gradi atmosferu prostora i de-
materijalizira snažnu tektoničnost armiranobetonske konstrukcije, kao što je to
bilo na primjeru Šerefudin (Bijele) džamije u Visokom (idejni projekat 1969, realizacija
1979.), u to vrijeme kontroverznom, ali za autorov opus seminalnom, projektu. Kao
izvornu inovaciju i zamjenu za standardne prozore, Ugljen oblikuje pet zenitalnih
otvora kroz koje ulazi svjetlost i koji simboliziraju pet temeljnih postulata islama i
pet dnevnih molitvi. U toku dana, kroz ove zenitalne otvore svjetlost ulazi u prostor
i oživljava ga u kontrastnoj igri svjetla i sjene, a noću se otvara pogled na zvjezdano
nebo. Sam autor je jednom prilikom naglasio kako je po prvi puta upravo radeći na
džamiji u Visokom otkrio “koliko svjetlo može oplemeniti prostorne doživljaje, koliko svje-
tlo može pomoći u otkrivanju i stvaranju plastično-prostornih varijabilnosti (…) te da draž
prostora ovisi o varijaciji sjena”.5
Upravo kroz oblikovanje svjetlom, oblikovna elegancija i svedeni purizam
Ugljenovog rukopisa dobili su u ovom projektu rafiniranu notu ekspresivnosti, ono
što čini prepoznatljivi i jedinstveni detalj autorskog rukopisa i originalnosti. Ugljen
u projektu Šerefudinove džamije promišlja temeljne premise u oblikovanju tradici-
onalne džamije u Bosni i Hercegovini i otvara razgovor između tradicije i savreme-
nosti na jedan sasvim nov način, kako je to prepoznato već u ocjeni za Aga Khanovu
nagradu (1983), ali i u recentnom priznanju Udruženja mađarskih arhitekata (2007)
u kojem je arhitektonsko rješenje kompleksa Bijele džamije u Visokom proglašeno
jednim od tri najljepša moderna sakralna objekta u Evropi (pored Samostana Novy
Dour u Češkoj i Sinagoge u Dresdenu). Ugljen u ovom projektu kreće od činjenice da
su osmanlijske džamije na prostoru BiH potkupolne gradnje te su, u stupnjevanju i
ritmičkom nizanju manjih kalota ka centralnoj kupoli, u osnovi piramidalne forme,
odnosno da se njihovo tijelo može upisati unutar piramide. Kako ova džamija zbog

3
Detaljnije o Ugljenovom odnosu tradicije i suvremenosti u: Lejla Bušatlić, Arhitektura Zlatka Ugljena – kontinuitet tradi-
cionalnih formi u modernoj i postmodernoj reinterpretaciji (završni diplomski rad, mentor: prof dr. Aida Abadžić-Hodžić),
Filozofski fakultet u Sarajevu, 2016.
4
Alen Žunić, „Arhitekt Zlatko Ugljen – U traganju za transcendentnim“, (intervju s akademikom Zlatkom Ugljenom).
Zagreb: Projekt: novine za arhitekturu, graditeljstvo i dizajn, 51-32, 20-22, 2012.
5
Stjepan Roš, Andrija Rusan, Zlatko Ugljen – intervju, Oris br. 12, Zagreb, 2001, str. 19.

95
svoje lokacije unutar guste trgovačko-zanatske jezgre nije saglediva u cjelini nego
tek u fragmentima, Ugljen piramidalnu formu reducira na fragment tako da je če-
tvrtina piramide postala osnova centralnog tijela džamije, a princip fragmentarno-
sti sa oblikovne razine dosegao je i simboličku, kao prepoznatljiva signatura našeg
vremena. Tragajući za novim izrazom u kojem bi tradicionalne forme progovorile
jezikom suvremenosti, Ugljen je kao tragalac postao i vizionar, kako je u uvodu svoje
opsežne studije o Ugljenovoj arhitekturi postojanosti zapisao Stane Bernik.6
Taj Ugljenov izvanredni osjećaj za ambijentalne vrijednosti kojim on priro-
dom su-oblikuje svoje prostore do izraza osobito dolazi u nekoliko primjera. Ovdje
izdvajam idejni projekat za rimokatoličku katedralu u Mostaru (1972), na lokali-
tetu u neposrednoj blizini rijeke Radobolje. Sakralni je prostor bio koncipiran kao
“kuća otvorenih vrata” koja u sebi okuplja bogatstvo razliĉitih svjetonazora, a polazi
od tradicionalne forme trobrodne bazilike, karakteristične forme u vremenu grad-
nje najvećeg broja evropskih katedrala gotičkog perioda, a koja se u Ugljenovom ru-
kopisu transformira u objekt modernistiĉkog vizuelnog identiteta koji kablovskim
strunama suptilno refererira forme križno-rebrastog svoda i prstenove rozete, obli-
kovane kablovskim strunama, asocirajući na prozračnost gotičkih interijera. Ono
što čini osobitu ambijentalnu vrijednost ovog projekta je izvanredna sinteza unu-
trašnjeg i vanjskog prostora, i na formalnoj i na simboličkoj razini. Umjesto zatvore-
ne, polukružne forme apside, oltarni prostor otvara se transparentnim, staklenim
zidom prema kaskadnim vrtovima hercegovačkih vinograda, sa zavjetnim biljka-
ma masline i vinove loze između kojih je smješteno raspelo. Ovakav način obliko-
vanja podsjeća na najbolje primjere japanske arhitekture, poput rješenja “Crkve na
vodi” Tadao Anda na otoku Hokaidu (1985-88) te rješenja iz opusa Kenzo Tangea,
arhitekata koji su upravo u vrijeme Ugljenovog kreativnog sazrijevanja snažno utje-
cali na evropsku i svjetsku arhitektonsku scenu.
Projektirajući svoje, le Corbusierovim riječima, “nastanjene skulpture” upra-
vo na prostoru rodne Hercegovine, Ugljen je na paradigmatski način sublimirao
svoje razumijevanje koncepta “kritičkog regionalizma” u arhitekturi. Za njega je
to “arhitektura koja je svjesno ograničena – izrasla ili urasla u okoliš, a ne postavljena u
njega”.7 I jedan od najreprezentativnijih primjera ovakvog razumijevanja ne samo
unutar Ugljenovog opusa nego i u cjelokupnoj savremenoj bosanskohercegovačkoj,
ali i ex-jugoslavenskoj arhitekturi, je projekt, danas u ratnim dešavanjima devasti-
ranog, hotela Bregava u Stocu za koji je Ivan Štraus zapisao da je riječ o “primjeru kako
se gradi u starim urbanim strukturama, u gradovima s identitetom i dušom”8, primjer
kako se položajem objekta, njegovom prostornom mjerom, upotrebom materijala,
komunikacijom s korisnikom, koncipiranjem prostora kao mjesta susreta, poput

6
Stane Bernik, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002, str. 7.
7
Stjepan Roš, Andrija Rusan, Zlatko Ugljen – intervju, str. 14.
8
Ivan Štraus, 99 arhitekata sarajevskog kruga, Šahinpašić, Sarajevo, 2010, str. 91.

96
unutrašnjih trgova, na najljepši način, savremenim vokabularom, parafraziraju
i čuvaju najbolji principi orijentalne graditeljske baštine, a o kojoj još uvijek živo
svjedoči obližnji kompleks Begovine, familije Rizvanbegovića.
I u (idejnom) projektu, nažalost, nerealizirane džamije Hadži Alije
Hadžisalihovića u Stocu (1993) Ugljen polazi, kako je sam naglasio u obrazlože-
nju svoga projekta, od želje da “traga za akordima prošlosti bogato nataloženog gradi-
teljskog koda Hercegovine, prostora gdje su epohe Ilira, bogumila, kršćana i muslimana po-
sijale plodno sjeme različitih kultura i civilizacija”9, evocirajući u složenoj drvenoj i
čeličnoj konstrukciji kalote koja natkriljuje prostor džamije - jurte prvih bogomo-
lja. Svedenu mirnoću džamijskog interijera, Ugljen je, u avlijskom prostoru, otvo-
rio svim čulnim doživljajima koji se, u toplini hercegovačkog sunca, bude uz me-
andrirane vodene kanale, šadrvane, pergole, zimzelenu vegetaciju. Ugljen priziva i
Makovu hižu u Milama i potrebu za “milim dostom i dragim gostom”, podsjećajući
da je arhitektura prije svega upućena ljudima, da oblikuje ljude koji u njoj obitavaju
da je izraz I odraz duha. I takvim svojim dostojanstvenim, majstorskim i izvornim
pristupom Ugljen je doista arhitektonski vizionar, ne samo u jeziku forme koja ot-
kriva izvanredno poznavanje historije svjetske arhitekture, nego i kroz upućivanje
na potrebu promišljanja sadržaja savremene arhitekture, kao mjesta susreta, pro-
žimanja i razumijevanja.
U eseju pod naslovom “Upotpunjeni krajolici”, Zumthor piše:
Prisutnost određenih zgrada za mene ima nešto tajanstveno. Čini se da su jedno-
stavno tu. Ne poklanja im se osobita pažnja. A ipak je mjesto na kojem stoje bez
njih naprosto nemoguće zamisliti. Te zgrade izgledaju kao da su čvrsto usidrene u
tlu. Djeluju kao samorazumljivi dio svoje okoline i čini se kao da govore: “Jesam
tako kako me vidiš i tu pripadam.” Moći projektirati zgrade koje u tijeku vremena na
taj samorazumljivi način srastaju s likom i poviješću svojeg mjesta – to budi moju
strast.

Takva je, u jednoj slici, arhitektura Zlatka Ugljena.

9
Zlatko Ugljen, Projekt džamije Hadži Alije Hadžisalihovića u Stocu, u: katalog izložbe Zlatko Ugljen: džamija Hadži Alije
Hadžisalihovića – Stolac, 1994. b.p.

97
Zlatko Ugljen, Bijela džamija

98
Zlatko Ugljen, Dzamija H Alije Hadzisalihovica
Zlatko Ugljen, Upravna zgrada Rijaseta

99
I VA N LOV REN OV IĆ

ZLATKO UGLJEN, ZUKO DŽUMHUR

- dva vezana zapisa

ZLATKO UGLJEN, ILI O PORIJEKLU LJEPOTE

Jedna intimistička varijacija
Kakvo iskustvo; kakvo izravno, doživljeno iskustvo Ugljenove graditeljske me-
štrije imaš, koje bi te osposobilo da se o njoj usudiš govoriti - barem kao uživalac,
ako već ne možeš kao poznavalac? Što su oči vidjele, što druga čula zabilježila, pa
ostalo utisnuto u doživljaj koji, živ i obnovljiv, traje ne podliježući trošenju?
Zahvaljujući divljaštvu rata i tranzicije (teško je reći koje je od kojega gore,
herostratskije), dva Ugljenova ostvarenja iz te osobne evidencije, dva neponovlji-
va i neprežaljiva remek-djela, ionako postoje još samo u sjećanju: hotel „Ruža“ u
Mostaru i hotel „Bregava“ u Stocu. Čime još raspolažeš: kapela u Franjevačkoj te-
ologiji u Sarajevu, crkva sv. Petra apostola u Tuzli, Hotel „Kalin“ u Bugojnu, „Bijela
džamija“ u Visokome, Narodno pozorište u Zenici, crkva Sv. Marka na Plehanu,
Dom Hasana Kjafije u Pruscu...
Sveto i profano. Svetišta i svratišta. U uobičajenoj, stereotipiziranoj predodžbi
– pojmovi antipodni, po značenju i zračenju polarno razmaknuti. Što je u Ugljenovoj
graditeljskoj poetici ono, što ih u tvojemu iskustvu nekako tijesno povezuje, gotovo
stapa u jedinstven doživljaj?

***

U Stolac dolazilo se na književne skupove, na debate o kulturnom naslijeđu,

teme su bile važne, još važniji razlog dolaska bili su ljudi među kojima je, uz ostale,
uvijek bilo pametnih, dragih, jedinstvenih, no nimalo manje važan razlog od svih
pobrojanih bila je radost i tiho zadovoljstvo – odsjesti u hotelu „Bregava“. Već i sami
prilazi k njemu bili su dio njegove čarobne cjeline. Bilo da dolaziš cestom s gornje
strane, pa u hotelsku recepciju ulaziš „s krova“, bilo da mu prilaziš iz grada, starim
niskim mostom preko Bregave, a gradnja ti se pruža pred očima cijelom svojom
dužinom koja slijedi tok i blagu zakrivljenost rijeke... To, taj mudri i zapravo zenov-
ski neizbježan način na koji je majstor dvostruko položio i razveo kuću: okomito, niz
padinu k rijeci, i uzdužno, niz rijeku – snažno se osjećalo kao organičnost; kao u
isti mah funkcionalna i estetska suradnja sa zatečenim, uzajamno nadopunjavanje
s onim što je zadano. Nadvijena nad zelenu horizontalu rijeke stalno promjenlji-
ve snage i huka, postavljena na pozadini sprženoga kamenitog brda, ispresijecana
tankim visokim vertikalama čempresa, slika Ugljenove gradnje unosila je u žarki,

100
orgijastički ambijent juga svoje geometrijske plohe blještave vapnene bjeline, oper-
važene i umirene zlaćano medenim drvetom, a ove su se svijetle plohe ritmički
smišljeno smjenjivale s plohama hladovite tame prostora otvorenih prema unu-
trašnjosti. Gradnja je očuđivala ambijent svojom nenametljivom, pitomom umno-
šću, ambijent je gradnji davao okvir i kontekst koji nije mogla imati nigdje drugdje.
Jedno s drugim, predstavljalo je novu stvarnost, čvrstu i eteričnu u isti mah, onako
ozbiljno i obavezujuće stvarnu kakvu katkad imaju naši najsnažniji snovi, poslije
kojih osjećamo da smo u svijet vlastite jave pali kao u niži svijet, manje vrijedan,
plošan i siromašan, manje stvaran.
Temeljnu svrhu – udoban i miran konak – Ugljenovo svratište na Bregavi is-
punjavalo je na tako potpun način kakav nisam upoznao ni na jednome drugom
mjestu, ni pod jednim drugim krovom pod koji me je put nanosio. Nije se tu ra-
dilo tek o pukim materijalnim pogodnostima, poput, recimo, onih sasvim unikat-
nih, carski odmarajućih prostranih ležaja što ih je Ugljen specijalno dizajnirao za
„Bregavu“, iako su te realije vjerojatno bile u temelju cijele zamisli o ovoj gradnji.
(U obiteljskom pamćenju ostao je, tako, jedan sasvim sitan a dirljiv i nezaboravljiv
detalj. Djeca su bila malena, s onom snagom doživljaja na koju Henry Michaux vje-
rojatno misli kada kaže: „Kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi“, sve ih se na
tom putovanju u Stolac doimalo i sve su upamtili, pa je tako u njihovoj maloj inti-
mnoj mitologiji hotel zauvijek ostao pod imenom „Hotel Magarac“. Odredila ga je
Ugljenova dizajnerska dosjetka da ključeve od soba objesi na fino urađene pločice
od punoga drveta u stiliziranoj formi magareta – zoo-simbola podneblja.) Jest, da-
kle, dodir s realijama određivao prvi, taktilni i vizualni dojam, ali je tajna „Bregave“
bila u jedinstvenoj atmosferi kojom je bila prožeta sva ta čudesna kuća, a stvarala
ju je, sasvim evidentna, emocija kojom je graditelj osmišljavao sve te prozore, ve-
rande, doksate, hodnike s neočekivanim vizurama, unutarnja mala dvorišta, terase
nad rijekom... U psihologiji gosta rađalo je sve to osjećajem potpune prihvaćenosti,
onom vrstom intimne srođenosti koja je vrlo bliska osjećaju rođenoga doma.
Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako o-življeno-
ga i o-ljuđenoga prostora, u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem:
ostvarivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susre-
ta i razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki, izuzetni ljudi. U
mojemu pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu „Bregava“ – a ne mogu ni
zamisliti da bi bila moguća igdje drugdje – u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali
kristalno stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura.

***

Pokušavam proniknuti u porijeklo osjećaja koji se – već stabiliziran i prepo-

znatljiv - uvijek javlja u dodiru s nekim od Ugljenovih ambijenata. Riječ je o snaž-
nome osjećaju da sam na Ugljena bio pripremljen i prije nego što sam išta njegovo

101
vidio; da u mojemu iskustvu ima neki damar koji je Ugljenova umjetnost u stanju
tako taknuti i razbuditi, nešto što se s njome intimno „rimuje“...
U taj „rimarij“ – znam to odavno - kao neka vrsta arhetipskoga modela sva-
kako spada doživljaj stare bosanske kuće s drvenim krovom na četiri vode: bijela
pačetvorina i nad njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na elementar-
ne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast bijelo-crno. U svojim izvedbama ma-
lih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom nagledao najviše, sadržavale
su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja: ispod mrkoga tro-
kuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena otvora
(prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj
prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća
glava nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega... K tomu još, sezonske mijene: u pro-
ljeće ta je „glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim
krošnjama, u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljiva-
ma, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim
trima otvorima...
Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj
od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od
drvenih greda i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradaci-
ja u čvrstoći – od čvrste vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojača-
ne zemljom i žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za
nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome
konceptualnom porijeklu ima nečega drevno kozmogonijskoga?
Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada
vidiš iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam
da su svi ti elementi pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katni-
ca, do gornjih prostorija vode lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati
uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni
i produžuju se u verandu cijelom dužinom kuće. Takve su verande, s pogledom na-
daleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad Vrbasa, upravo on-
dje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu
s baščama i voćnjacima...
No, Ugljenov se graditeljski rukopis u mome doživljaju doziva i s mnogim dru-
gim slikama i predodžbama. Neke od njih su iz nama bliskog tradicijskoga svijeta,
neke kao da su, materijalizirane, dolebdjele iz poetskih snoviđenja poput svemir-
skih motiva Nikole Šopa, neke me iznenade potpunom neočekivanošću: tako sam,
naprimjer, na Ugljenovo korištenje svjetla pomišljao čak i onoga poslijepodneva
u Torontu, sjedeći za ručkom pod Calatravinim prozirnim svodovima u The Allen
Lambert Galleria, kao u kakvoj profanoj stakleno-čeličnoj verziji gotičke katedrale.
Nevjerojatna, potpuno onirična bijela rotonda crkve Sv. Marka na ple-
hanskome brijegu pobudi snažno sjećanje na doživljaj crkve Sv. Križa u Ninu iz

102
davnoga ljeta godine devetstosedamdesete, koji je kasnije obogaćen i iznutra osmi-
šljen jedinstvenom studijom Mladena Pejakovića Broj iz svjetlosti, pa sada sve to: i
novi Ugljenov Sv. Marko na Plehanu, i prastara crkvica iz Nina, i Pejakovićev zapa-
njujući otkrivalački postupak – živi zajedničkim životom.
Spomen-dom Hasana Kjafije u Pruscu, čvrsto razveden po horizontali podno
staroga grada i tvrđave Akhisara (turski: Bijeli grad, Biograd), kao da nije ni sagra-
đen ničim drugim do bjelinom i svjetlom. Mogu samo slutiti čime je sve majstora
Ugljena punilo ovo čudesno mjesto; o svojemu doživljaju Prusca za prvoga dolaska,
prije više od četrdeset godina, zabilježio sam i ovo: „Bez veličine, izvan putova, lišen
modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmje-
nošću i duhovnošću. U ljudima, u njihovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim
fizionomijama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u
se, savršeno čiste dikcije. Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvr-
đave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do
Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mje-
sta, na proplanku Srtu.“
U međuvremenu, stara tvrđava još više se je stopila s travom, bijeloga bora
davno je nestalo, propala je i izvorna Hasan Kjafijina džamija. Ugljenova bijela
gradnja pod Akhisarom nije nadomjestak ni za što; nadat se je da može biti sjeme
nečega novog...
Tko god jednom uđe u kapelu Franjevačke teologije u sarajevskim Nedžarićima
– a u nju ulaze jednako vjernici-katolici kao i vjernici drugih „zakona“ ali i nevjer-
nici svih vrsta – ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve
univerzalne, vedre spiritualnosti koju je Ugljen tu postigao bjelinom, intimnošću
relativno niskoga prostora, posebno dizajniranim bijelim namještajem, te moćnim
kontrastom što ga čini veliki, mrki drveni reljef Šime Vulasa na zidu iza oltara.
U isti krug svjetlosne magije spada unutrašnjost crkve Sv. Petra apostola u
Tuzli, s ingenioznom Ugljenovom likovnom intervencijom – koncentričnom po-
stavkom nekoliko suvremenih slikarskih remek-djela, među kojima je središnja
slika strašna, genijalna Pièta Ljube Ivančića.
Bijela džamija u Visokome, građena još sedamdesetih godina prošloga sto-
ljeća, na dotada neviđen i nezamisliv način skladno spaja pitomu tradicijsku spi-
ritualnost i potpuno autorski individualiziran, beskompromisan iskorak u tretma-
nu oblikā i u modeliranju unutarnjega prostora svjetlom. S tom gradnjom događa
se ono što je svojstveno samo najautentičnijim umjetničkim ostvarenjima u jav-
nome prostoru. U srcu starog Visokoga ona stoji već desetljećima, svuda uokolo
okružena nepreglednom masom zbijenih niskih kuća pod tradicionalnim crvenim
krovovima na četiri vode. Na većem ili manjem razmaku od nje je i desetina kla-
sičnih džamija i munara, što zidanih, što malih drvenih, džematskih. U svakodnev-
nici takvoga ambijenta, graditeljski, koloristički i običajno homogenoga, Ugljenova
Bijela džamija doživljuje se kao izrazit znak otklona, kao forma i simbol koji je s

103
posebnom porukom i ciljem ovamo pao iz nekoga svog svijeta, ali u isti mah i kao
već potpuno integriran element ovoga ambijenta, dapače, upisan u nj kao njegovo
novo središte i žarište.

***

Ono što kroz cijeli Ugljenov opus prolazi kao poetička konstanta, kao autor-
ski pečat i potpis, tako mi se nakon svega čini, najprije je njegov jedinstveni način
oblikovanja prostora svjetlom, odnosom svjetla i njegove odsutnosti, u bogatoj gra-
daciji od sjene do mrkline, te njegovo operiranje bjelinom kao samosvojnim ele-
mentom, katkada na samomu rizičnom rubu potpune apstrakcije, nestajanja – i
promatrača i onoga što je promatrano.
Također: način na koji Ugljen u sklad i u suradnju uvodi hladne i tople, čvrste i
podatne materijale; način na koji se u tomu (kao i u mnogim drugim svojim postup-
cima) naslanja na tradicijske modele i obrasce, nikada ne bivajući oponašateljem
i tradicionalistom nego uvijek stvarajući stilsku i graditeljsku novost. Upravo to je
ono zbog čega se događa da u Ugljenovim rješenjima tradiciju ne vidimo, kao nešto
preslikano, trivijalno prepoznatljivo, nego tek osjećamo - kao duh i atmosferu nepo-
novljive intimnosti.
Napokon, sve opisano rezultira posvemašnjom izuzetnošću i estetičnošću, i
to kao imperativom koji dolazi iznutra, iz srca zamisli, a finalno se ostvaruje kao
moćna aura cijele građevine i njezina mjesta u prostoru, te načina na koji ona obo-
gaćuje i preobražava značenje toga prostora.

(Oris, časopis za arhitekturu i kulturu, Zagreb 71/2011)

(Isus u Ahmićima, Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2015)

104
ZUKO DŽUMHUR - SABLJA I GOMILA
Važno bi bilo percepciju Zuke Džumhura kao dragog i blagog šereta preobli-
kovati tako da Džumhura možemo sagledati kao cjelovitu autorsku i umjetničku
pojavu. Pri tome prvenstveno mislim na njegov pisani opus, iako je on, možda i
pretežno, bio i čovjek vizualnih medija. Džumhur jest bio beskrajno duhovit še-
ret, sjajan ironičar s onom sasvim posebnom vrstom ironije koja nikad ne prela-
zi u otrovni cinizam iako je precizna i oštra kao potez grafičarskom iglom, ali u
Džumhuru imamo i mislioca, ozbiljnog mislioca, koji svoje uvide saopćava na način
ležeran, tako kompatibilan sa zahtjevima današnje civilizacije koja ne trpi ozbilj-
nost. Tu negdje, između te vanjske pojavnosti kao šeretske, i tih uvida koji su mu-
njeviti i lucidni, čini mi se da bi valjalo tražiti nekog malo drukčijeg Džumhura nego
što je općenito upamćen, posebno od strane televizijskog gledateljstva. Zato kažem
da bi Džumhura ipak trebalo najviše tražiti u onome što je ostavio u tekstu. Tekst
je, čini mi se, na kraju krajeva glavni dio njegove baštine, što nimalo neće umanjiti
čudesnu duhovitost njegove dosjetke, njegovoga televizijskog putopisa, ili, recimo,
činjenicu da možda nikada nismo imali tako genijalnoga novinskog karikaturista,
posebno u žanru političke karikature.
Netko sklon igrama riječi, traženjima značenja ispod i iza koincidencija, mo-
gao bi početi, recimo, od samoga imena i prezimena, jer se tu stvara neka vrlo za-
nimljiva igra. Zulfikar je mitska sablja a džumhur izvorno znači masa, gomila, veli-
ki skup ljudi. Zulfikar Džumhur - sablja i gomila, to je na prvi pogled nešto što sa
Zukom Džumhurom, kakvoga znamo kao umjetnika individualistički emancipira-
noga i „meke duše“, ne samo da nema veze nego mu je antipodno. A opet, tu se stva-
ra neko široko značenjsko polje u kojemu se, u metafori, može naći mjesta i za na-
čin na koji je Džumhur artikulirao svoj doživljaj svijeta, bogat i nesvodljiv.
Nekrolog jednoj čaršiji u mom intimnom doživljaju najljepša je i najvažnija
Džumhurova knjiga. Ta čudesna knjiga putopisa i crteža izašla je devetsto pedeset
osme u Sarajevu u prekrasnom izdanju koje danas nećete naći nigdje. Imao sam
problem da je nađem kada sam kao urednik neke od prošlih godina pravio novo iz-
danje Nekrologa jednoj čaršiji. Svoj primjerak, s jednom vrlo važnom posvetom, no-
sao sam kroz cijeli život, a onda mi je u ratu propala - to je jedna od stvari koje najvi-
še žalim. To izdanje „Svjetlosti“ iz pedeset osme bilo je doista posebno, napravljeno
i na posebnom papiru i u posebnom formatu, radi Džumhurovih crteža. Da odluču-
jem u kakvoj kulturnoj ustanovi, raspisao bih nagradni natječaj za onoga tko prvi
donese prvo izdanje Nekrologa jednoj čaršiji u očuvanom stanju, pa da ga ustanova
otkupi i čuva kao eksponat!
Ivo Andrić je u predgovoru toj knjizi napisao (legenda kaže: jedinomu koji je
ikada ikomu napisao), iako prividno bez velikih pretenzija, ono što bi se moglo na-
zvati kvintesencijom načina na koji je Zuko Džumhur putovao, promatrao, doživlja-
vao, i onda to uspijevao posredovati čitatelju u svom putopisnom tekstu:

105
 „Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz sli-
karevog putničkog bloka. Pa ipak, nailazimo u njoj i na druge osobine koje dolaze
pravo od književnosti i književnih pravaca i manira prošlosti i sadašnjosti. To je
malo neobična mešavina raznorodnih uticaja onih koji su pre njega putovali i pisa-
li, i sopstvenih originalnih traženja i pronalazaka. U šarenilu koje ponekad prelazi
u baroknu bujnost, a ponekad u ekspresionističke sažetosti vezane mrtvim uzlom,
pisac stvara svoj najbolji mogući način kazivanja koji je ipak, pre i više od svega sli-
kovit. (On sam, negde uzgred, čini zanimljivo priznanje: ‘Samo se slike dugo pam-
te, a reči već sutradan promene svoj red.’) Njegova slika je često tako uspela da za-
stajemo zadivljeni ne samo pred njenom lepotom nego i pred njenom tačnošću.
(Naprimjer slika starog kaluđera u Jerusalimu: ‘Ovako okrenut leđima i podbočen,
ličio je na neko ogromno crno slovo koje je ispalo iz Biblije.’).“
Na početku sam pokušao sugerirati kako bi vrijedilo Džumhura potraži-
ti i malo ispod vanjske dopadnosti, duhovitosti, šarma kojim je plijenio. Taj drugi
Džumhur vidljiv je i u prvim putopisima iz ove knjige, a može ga se vidjeti i u nekim
malim, jedva primjetljivim naznakama koje on pravi i u svojim televizijskim puto-
pisima, kada se na čas pred očima televizijskog gledaoca ukaže Džumhur u nekoj
blago osjenčenoj melankoličnoj situaciji, iskazu, raspoloženju. Takvih nema puno
i njih treba baš loviti, jer Zuko Džumhur je bio čarobnjak - on je znao da publiku
treba plijeniti, a publiku nećeš baš plijeniti tegobom i melankolijom. Ali je isto tako
znao mudro dozirati takva svoja autentična raspoloženja koja graniče s melankoli-
jom, pa onda u tim trenucima ugledate, čak i u televizijskim hodoljubljima koja su
pravljena za široku publiku, toga drugog Džumhura.
Ljudi koji su ga poznavali i koji mogu svjedočiti o njemu, znali su za to njegovo
drugo lice; ono je bilo mnogo snažnije i u komunikaciji s ljudima mnogo ozbiljnije
od šarmantnih televizijskih putopisa. Nedavno sam pisao kratki esej o arhitekturi
Zlatka Ugljena, pa kada sam se sjetio vlastitoga doživljaja njegovoga remek-djela -
sada već nepostojećeg hotela „Bregava“ u Stocu - i kada sam pokušavao rekonstru-
irati neke trenutke, iskrsnuo mi je kao zapravo najsnažniji i najvažniji doživljaj u
pamćenju - Zuko Džumhur!
Evo kako:
Sav unutarnji, duhovni potencijalitet tako oblikovane kuće, tako oživljenog i
oljuđenog prostora u svojoj savršenoj punini iskazivao se, gotovo da kažem ostva-
rivao se, u nepredvidljivim a neponovljivim trenucima ljudskih susreta, susreta i
razgovora kojima su ton i sadržaj određivali neki posve rijetki izuzetni ljudi. U mo-
jem pamćenju trajno živi takva jedna noć u hotelu ‘Bregava’, a ne mogu ni zamisliti
da bi bila moguća igdje drugdje, u kojoj smo nekolicina sretnika dočekali kristal-
no stolačko praskozorje uz pripovijedanje Zuke Džumhura. Mnogo godina kasnije,
pošto je Džumhur bio već odavno preselio a ni ‘Bregave’ više nije bilo, čitao sam u
novinama uspomene njegove vjerne Vezire, koja je tiho i neprimjetno, a nepopust-
ljivo bdjela nad svakom Zukinom čašicom rakije više kada je već bio zdravstveno

106
iznemogao, ali ga nije bio napustio onaj čudesni eros razgovaranja i ljudovanja.
Pripovijeda, dakle, Džumhurova udovica kako je od svih Zukinih poznatih lica sli-
kara, crtača, pisca hodoljupca, nenadmašnoga kozera, televizijskog putopisca va-
ljda samo ona poznavala onoga Džumhura koji je iz njihovoga carigradskog stana
odlazio do Čiček-pasaža odakle bi u gotovo mističkoj ozarenosti, pušeći nargilu i
pijuckajući rakiju, gledao stambolske zalaske sunca.
Kada mi se te dvije slike u pamćenju nekako vežu u jednu, pretapaju jedna u
drugu, to je svakako zbog Džumhura - toga sasvim neobičnog mudraca i čarobnjaka
od stotinu darova, ali pouzdano znam da je to i zbog Ugljenove ‘Bregave’.
Ovako u priči Trup ljepotu pripovijedanja starog fra Petra opisuje Ivo Andrić:
‘Nikad se ne bi moglo kazati u čemu je upravo bila lepota njegovoga pričanja. U sve-
mu što je govorio bilo je nečeg nasmejanog i mudrog u isto vreme, ali pored toga
oko svake njegove reči lebdeo je još naročit prizvuk kao neki zvučni oreol kakvoga u
govoru drugih ljudi nema i koji je ostajao u vazduhu i titrao i onda kada je izgovore-
na reč ugasla. Zbog toga je svaka njegova reč kazivala više nego što ona u običnom
govoru znači. To je izgubljeno zauvek.’ Zapanjujuće je kako se ovaj opis može bez
ostatka primijeniti i na Ugljenov hotel ‘Bregava’ u Stocu i na cijelu auru kojom je ta
kuća zračila i na Zuku Džumhura i na noć iz mojega pamćenja. Sve to izgubljeno je
zauvijek.
Doista ta noć, o kojoj, evo, pokušavam nešto izgovoriti, koja se dogodila dav-
no, doista je živa kao neko živo biće. I danas se sjećam - iako sam u međuvremenu
izgubio i zaboravio koješta važno, možda i važnije od toga - svakog trenutka te noći
koja je sva bila noć Zuke Džumhura. Oko njega je bilo nas, ne znam pet ili šest, on
je bio od nas svih naizgled slabiji jer je već bio baš bolestan i iznemogao, ali cijelu
tu noć je on držao na svojim mentalnim plećima, i sve nas je držao na tim plećima,
i to kako je on pripovijedao te noći, i što nam je sve pripovijedao, i kako je sve nas
na isti način uvukao u taj magični krug svoga pripovijedanja - to je nešto što se ne
zaboravlja, to je nešto što nije zapisano, čega nema ni na televiziji ni u knjizi ni u
tekstu, a ja to bilježim radi onog „drugog“ Džumhura, koji je bio neka vrsta medija.
Medija historije, mudrosti, pučkih znanja...
Te noći meni se Džumhur otkrio kao čovjek koji zna sve o najkrupnijim i naj-
važnijim temama naše i svjetske historije; on je nama te noći, između ostaloga, odr-
žao kratki kurs alternativne političke historije naših krajeva - Jugoslavije, Bosne i
Hercegovine u dvadesetom stoljeću, tako da smo ga slušali otvorenih usta. Čovjek,
dakle, koji je bio prava enciklopedija znanja, ali ne onoga drvenog, dosadnog, nego
čovjek koji sve to priča i artikulira potpunim unutarnjim znanjem i neodoljivim da-
rom plastičnoga govorenja. Tada sam Džumhura vidio posljednji put, a i danas sam
mu zahvalan na toj noći kao na nečemu najmudrijem i najduhovnijem...
Zuko Džumhur je prije svega bio biće komunikacije; neutažive žeđi za komu-
nikacijom, ali i čudesne darovitosti za nju. Pa i kada ga gledate na mrtvome film-
skom platnu, vi osjećate kako vam taj čovjek izlazi u susret, kako govori upravo

107
vama, kako upravo s vama hoće da podijeli svoje oduševljenje, kako želi da gotovo
fizički izađe iz platna do vas, jer ste vi ta osoba koju on u tom trenutku hoće za svoga
sugovornika, onoga kome prenosi svoje znanje.
Ima jedan fragment iz Džumhurove proze kojim se primjereno može ilu-
strirati primisao o „drugome“, „težem“ Džumhuru. To je fragment sa samog kraja
Nekrologa jednoj čaršiji, iz teksta Pijesak i zvijezde. Inače, to je svijet koji je Džumhur
očito najviše volio, odnosno svijet u kojem se on empatijski nekako osjećao najbo-
lje; to je onaj svijet što ga je Andrić zvao Levantom. Priča Džumhur, dakle, svoj do-
jam iz Antiohije, i opisuje jednu sliku:
„U hladu jedne česme, na kraju prljavog naselja u dolini, provedoh čitavo po-
podne u potpunoj tuposti misli i osjećanja. Duboka jaruga dijelila je malo naselje
na skoro dva jednaka dijela. Kuće su bile trošne i male. Onako skupljene na brije-
gu izgledale su kao gomile starih, iznemoglih prosjaka pred dverima nekakvog ba-
snoslovnog carskog hrama. Iznad sela lebdio je miris kozjeg loja i jasmina. Uzalud
sam satima pokušavao da nožnim palcem otkinem jednu grančicu masline ili nekog
drugog drveta. Pred veče je prošao pogreb. Četiri hitra seoska kostura nosila su leš
neke nesretne djevojke. Za nosilima je išao mali, pognuti sveštenik. Sveštenikove
ruke bile su pobožne i gladne. Njegova brada ličila je na staru isluženu džamijsku
metlu. U pustinji je smrt običaj i svakodnevna stvar. Fatalizam je naučio ove ljude
da će svi koji žive umrijeti i da će umrijeti i oni koji se još nisu ni rodili. Niko nije bio
uzbuđen. Niko nije plakao. Nikoga nije ni bilo. Na pogrebima bogataša i uglednih
ljudi uvijek ima nečeg trivijalnog. Zaželio sam da što prije odem u Bejrut i da se po-
novo vratim na obale Mediterana...
Rano mru na Jugu,
Saloma!
Saloma!
Zvijezde nad pustinjom bile su noćas tako stare i otežale. Bilo ih je odjednom
mnogo, beskrajno mnogo, kao bezvrijednog sitnog novca nekog starog carstva koje
je odavno propalo.“
Eto, to je majstor.

(Izgovoreno na jednoj od priredaba Susreta Zija Dizdarević u Fojnici, uz projekciju

dokumentarnoga video-zapisa o Zuki Džumhuru. Objavljeno u knjizi Isus u Ahmićima,
Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2015.)

108
MIR Z A N A PA Š IĆ- KO D R IĆ

DIJALOG (POST)KOLONIJALNE HISTORIJE

S DISKURSOM PUTOPISNE SADAŠNJOSTI
U PUTOPISIMA ZULFIKARA ZUKE
DŽUMHURA
Putopisi Zulfikara Zuke Džumhura vrlo često komuniciraju s prošlošću na či-
tav niz različitih načina, no osobito je važno fokusirati se na dijaloge s prošlošću u
kojima ovaj „razgovor“ problematizira izvjesne elemente imperijalne moći i uloge,
te njihov odjek spram onog što je zatečeno stanje iz perspektive putopisnog diskur-
sa „danas“. Džumhurovi putopisi humorom, zapravo, vrlo britko pregovoraju s teko-
vinama prošlosti, gotovo znanstveno precizno predstavljajući historijske činjenice
surovih tekovina globalnog imperijalizma, a sve u cilju shvatanja apsurdnosti ono-
ga što je imperijalnim težnjama proizvodilo niz sukoba, netrpeljivosti i historijskih
zabluda o “trajnosti” imperijalnih dominacija. Zbog svega toga, putopisno-pripo-
vjedačko djelo Zulfikara Zuke Džumhura vjerno nagovještava i prati socijalno-kul-
turni trend sedamdesetih i osamdesetih godina proteklog stoljeća u svijetu, kada
se sve više počinje govoriti o globalnom prestrojavanju te ideološkim preokretima
u smislu demistifikacije imperijalizma. Moglo bi se reći da komuniciranje imperi-
jalnih moći iz prošlosti sa zatečenim stanjem iz perspektive putopisnog diskursa
„danas“ gotovo uvijek u stvaralaštvu Zulfikara Zuke Džumhura podrazumijeva ra-
finiranu tugu zbog u osnovi apsurdne, a neizbježne želje nekad velikih imperija za
globalnim posjedovanjem. S druge strane, da bi se ova rafinirana tuga ublažila te da
ne bi prerasla u neukusnu patetičnost, kod Džumhura je ovakvo što uvijek praćeno
kontrastnom dozom zdravog humora.

Možda ću jednoga dana ponovo učiti istoriju, iako mi to savršeno nije potrebno.1

Humor u putopisima Zulfikara Zuke Džumhura često ima pozitivan odnos

prema budućnosti i to u humanistički obećavajućem koraku s vremenom koje je
jače od svih negativnih tekovina civilizacije. Međutim, riječ je o humoru koji vrlo
odgovorno (i) osuđuje tu i takvu prošlost.

Žica i visoka članarina su ostali, ali Englezi i Francuzi su otišli.2

Dovoljno je samo prisjetiti se nekih od najuspješnijih Džumhurovih putopisa,

poput npr. putopisa Grad zelene brade, putopisa u kojem se već u naslovu, intimno
izvrsno pjesnički intoniranom, da naslutiti i diskretno demistificiranje višestrukih

1
Džumhur, Zuko, Zapisi pod gorom, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 101.
2
Džumhur, Zuko, Ljetni dan popodne, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.

109
imperijalističkih projekata moći, onog jakog, moćnog, velikog i snažnog što je u
historiji pohodilo Počitelj. Jer iako je „grad brade“, njegova brada je ipak još uvijek
zelena. Kako je stasavala i rasla ta i danas zelena brada Počitelja, ekstradijegetički
pripovjedač pojasnit će u svega nekoliko ključnih detalja.
Rodio se bezimen, nekršten, neturčen... kao pastirska varda na obali zelene reke
čudnog romanskog imena... hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga po-
menuše na dnu stare Povelje; Počitelj – tvrdi grad na Narenti... čuvala ga mađarska
posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj.1

Ne opterećujući čitatelja bespotrebnim pojedinostima o tačnim i preciznim

historijskim podacima, npr. o nazivima mađarske posade, datumima iz prošlosti
te imenu ugarsko-hrvatskog kralja, koji je tek „jedan kralj“, Džumhurov ekstradije-
getički pripovjedač diskretno, rafinirano problematizira, gotovo do beznačaja je
ignorišući, evropsku, pa i svjetsku ideologiju teritorije i posesivnosti.
...dvadeset sedam godina utvrđivanja, dubrovačkih zlatnika, Matije Korvina i ma-
đarskih oklopnika... nadžive sedog Hercega Stjepana... završi svoju hrišćansku bio-
grafiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim čaušima posle kratke opsade...
zadrža staro ime i dobi novi čin.2

Kroz cjelokupni putopis Grad zelene brade ideja smjena jedne pa druge vla-
sti, vojski i njihovih vojskovođa, te svega onog što su osvajačke imperije donije-
le na prostor Počitelja, postaje temeljna okosnica za fabulu ove putopisne priče te
njen centralni dio, jer je naracija o prošlosti jasno dominantnija, ali i intrigantnija
od svega što pripovjedač zatječe u Počitelju iz njegove perspektive „sada“. S druge
strane, putopisna naracija vidno odiše razočaranošću, besmislom i osjećanjem pa-
radoksa u odnosu na pripovjednu sadašnjost koja je otužna, pohabana i istrošena,
između ostalog upravo i imperijalnom prošlošću gotovo bezbrojnih „velikih i moć-
nih“, sve to uz elemente humornosti.
...menjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama... zavijao čalme i turba-
ne, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane... opasivao se tabijama, topo-
vima, kumburama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava... zidao
zidarske konake... i mrtve carevine... General Filipović prođe Bosnom... Jovanović
– Hercegovinom...3

Upravo ova humorna nota pripovijedanja vrlo je interesantna i originalna ka-

rakteristika Džumhurovog stvaralaštva općenito, pa se javlja i ovdje. Ona je vrlo če-
sto androcentrističke prirode, ali ne na način da pripovjedač vlastitim svjetonazo-
rom ponizi, ismije ili na bilo koji način degradira ženski spol, već funkcionira tako
da pripovjedač samo „objektivno“ ukazuje na kritičko razumijevanje kolonijalnih

1
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 9.
2
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 9.
3
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 10.

110
posljedica, uključujući i kolonijalni androcentristički pogled na svijet.4 U pitanju
je, dakle, nastojanje pripovjedača da jasno upozori i na ovaj nesretni segment
kolonijalnih procesa, u kojima su upravo posebno ugrožene žene, tim prije što če-
sto predstavljaju samo jedan od instrumenata kojima se demonstrira moć, dok su
sami kolonijalni procesi dominatno vođeni od strane muškaraca i muških centara
moći, uključujući i moć ne samo nad teritorijem već i nad „slabijem spolom“.
...služio je Be-Ha regimente... dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini
sadile grincajg, kuvale ajnpren-supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i
od Metaljke do Domanovića... pisale anzihtkarte sa „domaćim krajobrazima u boji i
nakladi St. Kugli“ – „Grus aus Čapljina...“ 5

Pripovjedač u putopisnoj priči Grad zelene brade na ovakve i slične načine želi,
dakle, skrenuti pažnju na kolonijalne ekspanzije te kolonijalnu androcentrističku
moć, uz političku, ekonomsku, religioznu i ostale vidove kontrole te degradaciju
ženskog spola, upravo iz razloga što kolonijalna svijest nužno podrazumijeva do-
minaciju muške moći.
Sada mu u baštama srušenih starih amama venu poslednje devojke, s ibrikom u
ruci... pune mladeža, viklera i sevdaha.6

Putopisna sadašnjost u očima heterodijegetičkog pripovjedača u putopisnoj

priči Grad zelene brade krajnje je dotrajala, a takvim su je učinila i stalna smjenjiva-
nja nekada velikih imperija i njihovih imperijalnih ideologija prostora, teritorije i
posesivnosti. U tom smislu, Grad zelene brade reprezentativan je primjer demistifi-
kacije imperijalizma kao svjetskog fenomena uopće, pri čemu ova putopisna priča
nije samo priča o jednom, npr. osmanskom imperijalizmu, već naprosto i priča o
interkulturaciji, ali i propasti koja ostaje na kraju.
...I ovog proleća na mrtvoj straži mrtvih carevina... Gologlav. Goloruk. Golokrak.
Gologuz.7

Značenje putopisne priče o Počitelju nije, međutim, ograničeno samo na ovaj

stari hercegovački grad, već u širem smislu to je i priča o bosanskohercegovačkoj
prošlosti uopće. Kroz sam naslov, u kojem se jasno implicira ideja grada (a ne poje-
dinačnog naselja, kako bi bio slučaj da se riječ „Počitelj“ javila u naslovu), ova puto-
pisna priča nadilazi granice vlastitog ili bilo kojeg konkretnog prostora, pri čemu,
po sadržaju pričanja, istovremeno postaje i primjer hibridnosti poetike putopisa
u smislu njegovog žanrovskog približavanja drugim književnim vrstama i nemo-
gućeg preciznog definiranja. Tako je Grad zelene brade (i) istinska putopisna priča,

4
Usp. Pašić-Kodrić, Mirzana, Ideologies of Territorial Ownership, Global Possessiveness and Gender in Zuko Džumhur
Travelogues, Knowledge International Journal, Vol. 42.6 (The Power of Knowledge), Skopje, 2020, str. 1083-1087.
5
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 10.
6
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 10.
7
Džumhur, Zuko, Grad zelene brade, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.

111
ali i svojevrsna kontrastna storija humora i tuge o imperijalizmu, a potom i an-
drocentrizmu ispričana različitim žanrovskim modalitetima. Na vrlo sličan način,
kroz nekoliko uvezanih putopisnih priča o Afganistanu (Put u Bamijan, Mrtva voda
Amuradija, Ni raj ni kraj putovanja, Čarobna visoravan, Hiljadu i jedna tuga) bit će ispri-
čana (i) kolonijalna prošlost i ove velike raskrsnice centralne Azije i to upravo na
već spomenuti način dijaloga historije nekad koloniziranog Afganistana s diskur-
som putopisne sadašnjosti. Različitim naratorskim tehnikama, naratori ovih pu-
topisnih priča upoznat će čitatelja potpuno spontano, ali opet upečatljivo, tužno i
besmisleno uz kontrastnu obaveznu dozu humora, baš kao i u prethodnoj priči
Grad zelene brade (i), s vrlo zanimljivim kolonijalnim odnosom prema Afganistanu
uz intimna podsjećanja na mnogobrojne smjene različitih civilizacija, imperija,
vojski i vojskovođa na prostorima Afganistana, od Perzijskog carstva, Džingis-kana,
Aleksandra Velikog... pa sve do Ujedinjenog Kraljevstva i dalje...
Obraćajući se čitaocu, heterodijegetički pripovjedač priču o Afganistanu za-
počet će putopisnom pričom Put u Bamijan – putem ka poznatoj, a danas ruiniranoj
dolini Buda.
Topčider se ni po veličini, ni po izgledu, ni po čemu ne razlikuje od ostalih ubogih
naseobina kraj puta, sem po imenu što mu je ostalo od davno pomrlih tobdžija
slavnog osvajača hindustanskih strana, sultana Nadira Šaha, „sina svoga mača,
unuka svoga mača i sve tako redom“.8

U navedenom citatu, koji se nalazi na samom početku ove putopisne priče,

krenuvši čak od Topčidera, heterodijegetički pripovjedač jasno će odmah započeti
s pripovijedanjem o prošlosti Bamijana, i to kroz Džumhurovo tipično humorno
demistificiranje prošlosti, koja u Afganistanu podrazumijeva ratnu ulogu iranskog
osvajača Nadira-šaha Afšara, koji se naziva još i „perzijskim Napoleonom“. Nakon
kratkih opisa šta je ovaj prostor i njegov „Svileni put“ nekada podrazumijevao za
historiju ove zemlje, kao simbol svega lijepog i rafiniranog, uslijedit će opet tipični
džumhurovski kontrast iz sadašnjosti putopisnog diskursa, koja nije nimalo svile-
na, lijepa niti rafinirana.
Nećeš videti ni travke, ni cveta, ni drveta – ništa što ima svoj vek, trajanje i kraj.
Ekran je ispunjen samo onim što je već umrlo zauvek, što je balsamovano i skame-
njeno, što se neće menjati dok je ovoga sveta i veka.9

Demistifikacijom prošlosti i nesimetričnim neskladom glorificirane prošlo-

sti i potpunog zastoja u sadašnjosti – balzamiranost u toj iluziji – putopisna priča
Put u Bamijan jasno skreće pažnju i na ne samo asimetrije na relaciji glorificirana
prošlost – besmislena sadašnjost, već i na gotovo podjednaku konfuziju unutar svih
drugih procesa interkulturacije u Afganistanu, zemlji gdje je potčinjena domaća

8
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 9.
9
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 11.

112
kultura, umjesto da vremenom odabire i rekreira materijal dominantne kulture,
odnosno dominantnih kultura osvajača na području Afganistana, naprosto zapala
u opću letargiju i nepomičnost koja ne vodi gotovo ničemu, a najmanje realnom sa-
gledavanju prošlosti.
Tako, naime, paradoksalno, jedini posjetilac otužnog Bamijana (uz hipike koji
će biti spomenuti tek kasnije) jeste tek filmska ekipa koja snima film vrlo simbolič-
nog, a upravo teritorijalno posesivnog, ali i androcentrističkog naslova Jahači ste-
pe. Snimanje filma obuhvata i ulogu opisanog glumca u priči – Omara Šarifa, koji
je humorno i groteskno predstavljen kako je na nekoj od terasa Hiltonovog hote-
la na konferenciji za štampu izjavio da je najdublji utisak na njega ostavio put od
glavnog grada Afganistana, Kabula, do Bamijana, gdje je prije osam vjekova rato-
vao Džingis-kan. A prethodno će čitatelja ove putopisne priče pripovjedač upoznati
da glumac, zapravo, glumi nekog neodoljivog Čapandaza, što predstavlja neku vr-
stu „afganistanskog kauboja“. Ovim efektnim opisom glumca Omara Šarifa koji se
na terasi luksuznog hotela glupavo i naivno raduje ulozi „afganistanskog kauboja“
ova putopisna priča širi svoja značenja i ka androcentrističkom poimanju svijeta,
te još uvijek zadržanih androcentrističkih vrijednosti koje se neminovno kriju iza
svakog imperijalnog viđenja, a koje podrazumijeva doživljavanje svijeta iz prven-
stveno muške perspektive, gdje muška ljepota, slava i moć nužno uključuju i „kau-
bojstvo“ i razbojništvo, čijoj se, makar i fikcionalnoj realizaciji, potpuno nesvjestan
istinskih vrijednosti stvarnog herojstva i muškosti, glumac neskriveno raduje. Uz
ovo, spomenuta „neka od terasa Hiltonovog hotela“ u ovom opisu također je efektna
pozornica za daljnje odvijanje putopisne priče, jer i ona, upravo, ukazuje na ostat-
ke imperijalnih projekata, tj. konkretno u ovom slučaju na imperijalna nastojanja
„integracije“ Afganistana u globalizirani zapadnjački svijet nakon nekadašnje in-
vazije Velikog Kraljevstva. Demistificiranje prošlosti u priči Put u Bamijan svakako je
prikazano i u slučaju lika velikog mongolskog osvajača Džingis-kana, utemeljitelja
Mongolskog carstva.
Prvi i jedini put veliki osvajač, ubica i palikuća svetio se u Bamijanu lično pogođen
i ucviljen. Posle smrti svoga voljenog unuka naredio je da se pobije i sravni sa ze-
mljom sve živo: ljudi, žene, deca, stoka, psi, mačke i ptice. Cela oblast je u spomen
njegovog unuka postala pustinja puna ruševina i nagomilanog kamenja i stotinama
godina kasnije nekadašnja cvetna i plodna dolina bila je pusto i nenaseljeno mesto,
prokleti kralj: Moabdik.10

Postupak demistificiranja prošlosti preko demistifikacije historijskih ili dru-

gih istaknutih ličnosti te njihove uloge vrlo je dominantna pojava Džumhurovog
stvaralaštva općenito. Naime, preko konkretnih ličnosti (u ovoj priči Nadira-
šaha Afšara, Džingis-kana, ali i poznatog glumca Omara Šarifa) demistificirana je i
historija uopće, ali kroz nju i sadašnjost, jer se i sadašnjost razumijeva kao također

10
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.

113
oblikovana ideologijom imperijalnih viđenja. Pritom, kod Džumhura je i ovdje go-
tovo neizostavno prisutna i izvjesna doza humora, koji ima za cilj da relaksira cijelu
ovu povijesnu dekonstrukciju, da čitatelja „spasi od suza“, tim prije što Džumhorovi
pripovjedači grade uistinu jedinstvenu poetiku kontrasta i stalnih izrazito zanimlji-
vih, ali nerijetko i potresnih obrta u priči. S druge strane, u ovakvoj nesimetričnoj
poziciji jasno kolonizirane prošlosti i nesvjesno kolonizirane sadašnjosti pripovje-
dač u putopisnoj priči progovara i o drevnim Budama Bamijana.
Jedini preživeli svedoci ovog klanja su velike Bude u stenama Hindukuša. Oni su
uspravni, vitki i okrenuti prema reci i obroncima Kohibabe. Jedan je visok 56 me-
tara, drugi je nešto manji i dostiže visinu od 35 metara. Obojica su u odelima grčkih
plemića, nemaju trbuha i nisu zagledani u svoj pupak. Nastali su u vreme snažnih
uticaja helenizma u Avganistanu, kada su granice između Olimpa i Pamira bile jed-
va uočljive.11

Zanimljivo je da će kroz prizmu upravo Bude – simbola duhovne svetosti bu-

dizma – u ovoj putopisnoj priči biti artikulirano i pitanje demistifikacije „vlasništva
kulturnog naslijeđa“ kroz njegovu nasilnu migraciju, tj. krađu tuđih spomenika du-
hovne i materijalne kulture unutar projekata kolonijalnih ideologija posjedovanja
teritorija i posesivnosti.
Kažu da ih nisu dirali ni Arapi, ni divlje horde Džinkis-kanove, nego da su ih opljač-
kali i unakazili sitni kokošari i protuve malih i beznačajnih prinčeva čija imena
jedva da je istorija i zabeležila. Oni su sa njih i oko njih razvukli zlato, bisere i ostale
dragocenosti, koje su vekovima darivali pobožni hodočasnici.12

Ovaj primjer demistifikacije vlasništva nad kulturnim naslijeđem predstavlja

također jednu od prepoznatljivih pojava u putopisima Z. Z. Džumhura, jer njegovi
pripovjedači često i u drugim putopisnim pričama problematiziraju fenomen na-
silnog izmještanja i otuđivanja spomenika materijalno-duhovne kulture. U puto-
pisnoj priči Put u Bamijan vrlo je dominantna i uloga turista, koje pripovjedač, opet
tipično džumhurovski, djelimično kritizira ukazujući na ono što je putopisna kriti-
ka prepoznala kao razliku između putnika i turiste napomenuvši kako putnik, za
razliku od turiste, ne eksploatira drugo podneblje, već ga istražuje.13
Reprezentativan primjer takvog putnika, koji ima otklon prema (neo)imperi-
jalnom turisti, jeste upravo pripovjedač iz putopisne priče Put u Bamijan.
Da bi se u potpunosti realizirala razlika između putnika i turiste14 i pozici-
ja pripovjedača u ovoj putopisnoj priči je i naratološki specifična. Priča je, naime,
ispričana očima heterodijegetičkog pripovjedača – putnika koji odjednom – baš u

11
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.
12
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.
13
Usp. Holland, Patrick i Huggan, Graham, Tyrists With Typewriters, University of Michigan Press, Ann
Arbor, 2003.
14
Usp. Pašić-Kodrić, Mirzana, Tourists and Travellers in the Travelogues of Zuko Džumhur, Knowledge International
Journal Vol. 42.6 (The Power of Knowledge), Skopje, 2020, str. 1101-1105.

114
momentu kada posmatra i turiste – postaje i akter u priči (autodijegetičko pripovi-
jedanje), pri čemu putnik – sada i kao akter pripovijedanja – jasno naglašava svo-
ju ulogu osviještenog putnika po Bamijanu koja se u potpunosti razlikuje od uloge
(neo)imperijalnog turiste.
Od podnožja do Budinog temena imaju stepenice. Turisti se penju na glavu božan-
stva i slikaju. Ja sam odbio da se Bogu popnem na glavu.15

Ovaj Džumhurov vrckavi putnik također će pokušati izbjeći svaki isključivi

sud u smislu generaliziranja svih turista, te će ubrzo diskretno pojasniti da nisu svi
turisti i posjetioci Afganistana njegovi (neo)imperijalni „osvajači“, pri čemu se sad
direktno obraća i čitaocu, naglašavajući tako razliku koju ističe.
Čitaoče, nemoj se zbuniti kada ovde sretneš plavu ženu u šalvarama uvijenu u crnu
bošču sa detetom na leđima koja govori engleski, francuski ili švedski, sa riđobra-
dim divom kanadskog porekla u turbanu i u tiftiku. Na njegovim iskićenim grudima
vise brojanice od sedefa sa ključevima od kola. Uverićeš se da danas sveta dolina
nije više pusta i da se u sumrak opet pale uljarice u ćelijama gde su nekada živeli
budistički kaluđeri od kojih ovde više nema ni traga, ni glasa.16

U putopisnoj priči Istorija Alžira diskurs o prošlosti koja je prepunjena smje-

nom mnogih vojski, njihovih vojskovođa te silnih kolonijalnih projekata stožerna
je tema ove putopisne priče, a demistifikacija imperijalne i kolonijalne moći te ide-
ologija prostora i posesivnosti ostvarena je upravo kroz tek naizgled besmislena
nabrajanja i smjenjivanja različitih imperija, što, zapravo, ima jasan cilj da skrene
pažnju na odveć burnu kolonijalnu historiju Alžira, danas najveće države na afrič-
kom kontinentu i područja oko kojeg su se kroz historiju naprosto otimale mno-
ge svjetske sile. Tako će čitatelja heterodijegetički pripovjedač, koji je ovdje i vrlo
obrazovani historičar, kroz formu zanimljive priče podsjetiti da su prve kolonije u
Alžiru stvorili Feničani, pa Rimljani koji su pokorili berbersku kraljevinu Numdiju
i učinili je svojom provincijom, da su tim prostorom prošli i „vandali Bizantinci“, te
Arapi, koji su starosjediocima Berberima donijeli islam i „jezik Arabljana“. Zatim
su vladali marokanski Idrizidi i tuniski Fatemidi itd., sve do pojave španskog kralja
Ferdinanda Katoličkog (Ferdinand II Aragonski), koji je zauzeo Alžir, zatim turske
vladavine, pa Karla V i Luja IV, koji su tipično džumhurovski kontrastno demistifi-
cirani. Pritom se heterodijegetički pripovjedač ove putopisne priče upravo u Alžiru
prisjeća i Karla V i Luja IV nudeći, uz najprije jasne i provjerljive historijske činjeni-
ce, i posve demistificiranu i na specifičan način dotematiziranu sliku dvaju velikih
moćnika.

15
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 12.
16
Džumhur, Zuko, Put u Bamijan, Pisma iz Azije, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 13.

115
 Karlo Peti polomio je zube na obalama Alžira. Luj Četrnaesti, kralj Sunce, tuče grad
topovima sa svojih ratnih lađa, ali Francuzi moraju još dugo čekati, sve do hiljadu
osam stotina tridesete da upadnu u Alžir.17

Dakle, cijela historijska priča posvećena je kolonijalnoj prošlosti Alžira kako

bi se skrenula pažnja (i) na neveselu historiju globalne ideologije posjedovanja tu-
đeg teritorija te kako bi se ponudila (i) nešto drugačija interpretacija historije i „ve-
likana“ koji je „stvaraju“. Putopisna priča Istorija Alžira reprezentativan je primjer
poetike Z. Z. Džumhura upravo i zbog postupka nadasve originalnog spoja histo-
rijskih činjenica i tipičnih džumhurovskih njihovih interpretacija i dotematizaci-
ja18, uz izvrsno služenje kontrastom i humorom.
Priča o Alžiru i njegovoj burnoj kolonijalnoj prošlosti bit će nastavljena i u
kratkoj putopisnoj priči Kami, koju je također važno spomenuti u ovome kontekstu.
Naime, ova priča je i primjer osobenog tematskog uvezivanja putopisnih priča Zuke
Džumhura, a kada je riječ o različitim „dopunama i uvezivanjima“ u Džumhurovom
stvaralaštvu, mora se i ovdje spomenuti da u Džumhorovim putopisima crteži ni-
pošto nisu tek „likovna oprema teksta“ već, naprotiv, integralni dio cjeline putopi-
sno-pripovjednog konteksta, pa i sami crteži pritom „pričaju“ svoje priče na svoj,
neverbalni način.19 Ako se priča Kami uporedi s putopisnom pričom Istorija Alžira,
može se zaključiti kako se ova druga priča (Kami) izravno naslanja na prvu (Istorija
Alžira) nudeći ono što prvoj priči „nedostaje“, ali i da bi na neki način „dovršila“
prethodnu putopisnu priču. Tako se u ovakvim i sličnim slučajevima pojedine
Džumhurove priče „nadopunjavaju“, pri čemu svijet jedne putopisne priče reflek-
tira se na svijet druge. To je slučaj i ovdje, jer dok putopisna priča Istorija Alžira ne
nudi nikakav doticaj prošlosti sa sadašnjošću, budući da je kolonijalna prošlost
Alžira dovoljna tema za sebe, putopisna priča Kami uvodi i putopisnu „sadašnjost“,
čime se dodatno „zaokružuje“ i prethodna priča.
Alžir nije samo zemlja plavoga neba. Godine borbe za slobodu koje su rodile narod-
nu samosvijest, nisu se nastavile godinama prenošenja mržnje na potomstvo [...]. U
tom združenju ruševina i proljeća, ruševine su iznova postale kamenje i izgubiše sjaj
koji im je nametnuo čovjek, vratile su se prirodi.20

U ovom odlomku progovara i karakteristična Džumhurova humana nota, a čiji

pripovjedači pričaju svoje putničke priče i da bi uživali u dobru, koje svugdje na svi-
jetu postoji bez obzira na karakter povijesti, te bez obzira na disbalans kolonijalne
prošlosti i otužne sadašnjosti. Džumhurov svijet zato nije crno-bijeli svijet, između

17
Džumhur, Zuko, Istorija Alžira, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 104.
18
Pašić-Kodrić, Mirzana, Additional Thematization in Zuko Džumhur’s Travelogues and Potential Risks in the Interpretation
of Travel Literature, Business Risk in Changing Dynamics of Global Village (BRCDGV-2020), Novelity & Co, Patna, Indija,
2020, str. 230-238.
19
Pašić-Kodrić, Mirzana, Multimediality and Intermediality in Zuko Džumhur’s Literary Work: Relationship between
Drawings and Text, HRPUB – Linguistics and Literature Studies, Vol. 9(1), San Jose, CA, USA, 2021, str. 27-35.
20
Džumhur, Zuko, Kami, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 110.

116
ostalog i zbog ljudske želje za slobodom, čovjekove želje da živi i sve preživi, da
ostvari pravdu, a tu je, dodatno, i stapanje s prirodom u čijoj organskoj harmoniji
sve imperije, vojske i vojskovođe bivaju na kraju pobijeđeni.
Ideja slobode i naposljetku globalne pravde do maksimuma će biti zaokruže-
na u putopisnoj priči Kazba, koja opet nastavlja, nakon putopisne priče Kami, priču
o Alžiru, dalje šireći temu prošlosti Alžira.
Kazba je grad u gradu. Ona je svijetla stranica povijesne knjige koja nenametljivo
pripovijeda alžirske podvige, junaštva, stradanja i žrtve u dugoj i teškoj borbi za
slobodu. Čitava Kazba je spomenik! Kazbi niko ne može nikada oduzeti hrabrost,
mudrost i radost.21

Na sličan način bit će ispričane i putopisne priče o Tunisu, uz niz činjeničnih

historijskih reminiscencija, ali i efektne, za Džumhura tipične i prepoznatljive ma-
štovite dotematizacije.
Ljuti ratnici berberski ugledaše jednoga davnoga dana prije dvadeset i devet
vijekova, nije šala prije dvadeset i devet vijekova, neke nepoznate ljude na svojim
obalama. Ti nepozvani i nepoznati gosti bili su Feničani.22

U ovom odlomku, koji ne slučajno podsjeća i na neke elemente bajke, što je

inače zanimljiva karakteristika cjelokupne putopisne priče Tunis, heterodijegetički
pripovjedač, opet s kompetencijama vrsnog historičara, ali sad i pričaoca bajki, či-
taoca vješto uvodi u kolonijalnu prošlost Tunisa, koja započinje njegovim zaposje-
danjem od strane Feničana, preko osvajanja Tunisa od strane Rimskog carstva pa
nadalje. U priči se spominje i lik kraljice Didone, osnivačice i prve kraljice Kartage.
Interesantno je, međutim, da je ovdje početna kolonijalna transkulturacija pred-
stavljena kao vrlo uspješna, a riječ je o odnosu između domaćeg berberskog sta-
novništva te Feničana i kraljice Didone, čiji opis u priči više podsjeća na izmišljeni
lik nježne princeze ili bajkovite kraljice negoli na stvarni historijski lik. Uzroke za
ovakav, opet drugačiji, nestandardni pristup prošlosti, a posebno za ovakvo pred-
stavljanje kraljice Didone, moguće je tražiti u činjenici da svjetska literatura pamti
Didonu po njenoj nesretnoj sudbini i bezuvjetnoj ljubavi, te da se upravo ova znače-
nja Didoninog lika prenesena i u ovu Džumhurovu putopisnu priču. Uz ovo riječ je
upravo o ženskom liku, kao i liku nesputane ženstvenosti, ali i o tome da se kao re-
zultat berbersko-feničanskog kulturnog susreta javio i do današnjeg dana začudan
svijet koji je predstavljala Kartaga. Kartaga je i jedan od simbola težnje za slobo-
dom, kao i strahovitog stradanja na kraju, pa je transkulturacija u narednom kolo-
nijalnom slučaju, slučaju zaposjedanja Tunisa od strane Rimskog carstva, pred-
stavljena na potpuno drugačiji način.

21
Džumhur, Zuko, Kazba, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 112.
22
Džumhur, Zuko, Tunis, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 115.

117
 Ali, Rim, neobuzdani i zavidljivi gramzljivac i siledžija nije mogao da to gleda i da
podnosi. I lukavi i nabusiti Rim, kome je more bilo do koljena, napade i razori divnu
Kartagu.23

Rimsko carstvo kao primjer svjetske imperijalističke i kolonijalne sile kod

Džumhura je, naravno, predstavljeno s negativnim konotacijama, kao i svi dru-
gi osvajači vođeni globalnom ideologijom teritorija i posesivnosti. Također, slika
Rima je vidno muška, odnosno androcentrična u svojoj maskulinoj antropomor-
fnosti. Uporedi li se ova predstava s predstavom o Kartagi i njenoj kraljici Didoni,
onda je još dokraja jasna Džumhurova nesumnjiva kritika svjetskog imperijalizma
i kolonijalizma, ali i androcentrizma, uprkos nekad vrckavim pojedinačnim auto-
rovim primjedbama na račun žena. To je posebno slučaj u putopisima sabranim u
knjizi Pisma iz Azije, što je samo po sebi i razumljivo, ali je ovo pojava koja se, kao
opća karakteristika Džumhurovog putopisnog svijeta, javlja i u nizu drugih njego-
vih putopisa, praktično u cjelini njegovog putopisno-pripovjedačkog djela. U tom
smislu, Džumhurovi putopisi jesu i melahnolični dijalog prošlosti opterećene im-
perijalizmom i kolonijalizmom i putopisne sadašnjosti u kojoj su tragovi ove i ova-
kve prošlosti i dalje prisutni i vidljivi.
Zbog svega toga, putopisno-pripovjedačko djelo Zulfikara Zuke Džumhura
prati trend globalnog prestrojavanja te ideološkog preokreta u smislu demistifika-
cije imperijalizma te potvrđuje aktuelnost Džumhurovih putopisa te njihov bogati i
(post)kolonijalni karakter. I, svakako, Džumhurovo stvaralaštvo kontinuirano raz-
matra savremeni interes za putopise, a koji iz dana u dan, u različitim oblicima i u
svojoj hibridnosti, postaju predmet niza znanstvenih studija24, iako su još uvijek
nedovoljno istraženi, kao i sam putopis općenito.
Svijest o žanrovskoj posebnosti putopisne književnosti, izgrađuje se u novije vri-
jeme. Međutim, ta svijest, kao ni historijsko ni teorijsko određenje putopisa, još ni
izbliza nije formirana.25

Sve ovo jasno upućuje da se proučavanju putopisno-pripovjedačkog djela

Zulfikara Zuke Džumhura mora posvetiti mnogo više pažnje, kao i općenito prou-
čavanju bošnjačke i bosanskohercegovačke putopisne književnosti.

23
Džumhur, Zuko, Tunis, Pisma iz Afrike i Evrope, Oslobođenje, Sarajevo, 1991, str. 115.
24
Usp.: Pašić-Kodrić, Mirzana, Travelogue and Contemporary Interest in „Boundary Literary Genres“ Knowledge
International Journal Vol. 38.6 (Knowledge without borders), Skopje, 2020, str. 1391-1394.
25
Pirić, Alija, Mogućnosti čitanja teksta, IC štamparija, Mostar, 2015, str. 121.

118
JA N B ER A N

USTOLIČENI GRAD VIDA

Vidoštica, Vidoštak, Vidoši, Vidovo polje, Vidoški grad... a sve zapravo Vid ili
Svetovid, kao pokršteni slovenski bog, koji je ovdje označio luk pogleda sa vrha bri-
jega od onog časa kad su naši preci svoju skitalačku glavu najzad ovjenčali jednim
mjestom.
Bio je to Dilluntum, starorimski municipium, sa još uvijek sjajnim građevina-
ma, peristilima, šetalištima, vilama, cvjetnim vrtovima, atrijima, kolonadama, ku-
patilima i nenadmašnim mozaicima.
Na jednom od njih predstavljena je i boginja proljeća. Ali rimski bogovi tada
više nisu bili besmrtni.
Omamljeni vrtoglavicom sveopšteg varvarskog nadiranja, jurnuše pridošlice
i na taj grad pogubnog obilja, da plamenom i garom osjenče njegovu presvijetlu an-
tičku sliku.
U tom zgarištu bilo je ipak ponajviše avarskog ognja.
A kad, nakon svega, ti Obri naprosto nestaše, gonjeni daljim osvajačkim topo-
tom, na ovoj zemlji ostaše njeni novi slovenski orači i preostali stočari, da se ubrzo
pomire i srode. Došljaci starosjedioce pregovoriše jezikom, a i mnoge njihove latin-
ske riječi odjenuše svojim ruhom. Tako od »mater« posta mati, od »vesica« — beši-
ka, od »arca« — raka, od »clausura« — klisura, od »magister« — majstor, od »altare«
— oltar, od »krus« — krst... Jedino je naziv za vino ostao nepromijenjen, a »veritas
— verum« pretoči se kao stara istina u novoj vjeri.
Negdanji »ilur«, što znači zmija — a od koga su ranija plemena ovog tla i dobila
svoje ime — zauvijek se zavuče ispod temelja novosagrađenih zidina i zdanja.
Spuštam se sa ilirske gradine prema selu Ošaniću, kao da lebdim na krilima
vremena. Jer, malo se gdje na tako kratkoj stazi može prolaziti kroz vijekove.
Zagledan u golemu prahistorijsku gromilu, gazim po komadima rimske ope-
ke i časom se nađem pored srednjovjekovnih kamenih stolica. Na jednoj od njih
čitam: »Ase sto voevode Štipana Miloradovića«, pa onda još »a ponovi ga voevoda
Petar sin mu«.
Nešto dalje, ograđena visokim zidom, skriva se crkvica. Poput izvrnute lađe,
sa kitnjasto ukrašenim zvonikom umjesto kormila. U njenom predvorju kamena
ploča čiji natpis kazuje da pod njom leži voevoda Radoslav Orabren.
Sve su to Batnoge u kojima je stolovala moćna porodica Hrabrena-Miloradovića,
a godina je — bar pod grobnom pločom — 1505. Za nekoliko stotina metara prešao
sam više od jednog milenijuma. Ne računajući naravno pomenutu gromilu, koja je
izvan tako neznatnog računanja vremena.

119
 Ponovo prilazim sudačkim stolicama (ona manja je za dijaka »što sve vjerno
zapisa«), pa se sjetim one iz Blagaja i njene uklesane sentence o sudištima i pravdi:
»Sij kami, varda (vidi!) ... Či li je bio? Či li je sade? Či li neće biti!«
Ko zna koliko je i kakvih presuda ovdje »na Batnogah« krivo ili pravo izrečeno,
i ko li je to prvi zasjeo u ovaj župni kraj, kad je Vidoški grad — sagrađen od potam-
njelog kamenja razorenog Dilluntuma — ponio ime Stolac.
Bilo kako bilo, biće dovoljno što on usred kraškog bespuća stoliči životnom
ljepotom svakog svog vida i pogleda.
Radimlja.
Prvih dana, dok su mi oči bile još nesite, provedoh ćutke, želeći da je sa svih
strana sagledam.
Ploče, sanduci, krstače, sljemenjaci.
Sigurni zemljom.
Grobište jasnije od dana.
Osunčana smrt.
Samostalnost umiranja.
U grozdu, maču, trolistu, kolu... u zvijezdi i ruci... »na svojoj zemli, na pleme-
nitoj« ... u natpisima sa skraćenim riječima nezaborava.
Svojim grubo isklesanim likovima, ukrasima i simbolima, »kovači« i dijaci
izražavaju težinu nebesa, punih sudbinskih pogleda i zaboravljenih vrata zemalj-
ski naslućenog raja. I nije to samo grobište vlastele, već i uzburkana nepomičnost
samosvojnog postojanja.
Ptice podižu obzorje Vidova polja.
Nisam prečesto sjedio u Stocu sa Makom, čak ni onda kad se on dizdarski us-
pinjao na svoju najvišu kulu pjesništva. Od usnulog autora Kamenog spavača osta
mi probuđeno Slovo njegovog Gorčina, da s njim i nadalje snatrim dok vodenica
vjetra u granama jablanova pored rijeke melje sunčano klasje.
Vidoštica, Bigava, Brzava, Bregava ...
Struji svježinom ispod Hrguda.
Voda plava i kovrdžasta, toliko laka kao da je sva od pjene i neba, obasipa me
varnicama, a one mi se u oko nasele poput kakvih krijesnica vida. Odjek predjela
dotiče mi usta nejakih riječi.
Stupe i sapeti konji pored svježe okrečenog zida mlinice, a sijeno miriše ...
Prelazim staru ćupriju koja me odmah prekorači svojom legendom. A ja joj onako
»uz inat« neću da pomenem izmišljene graditelje. Čini mi se boljim i prikladnijim
malo znano uputstvo o tome kako se ona sagradi:
»Neka se ćuprija sagradi k’o burma, s jednom polom na suncu... a s drugom
u vodi!«
Mnogo se toga, ne samo ovdje, dogodilo u jednoj jedinoj riječi — Begovina.
Šarići, Rizvanbegovići (»Nek se grad gradi i vinograd sadi, neka čekić kuca ili
puška puca!«), kapetani, kavazbaše, rivalstva i pobratimstva, Visoka Porta, Zmaj

120
od Bosne i vezir od Hercegovine, mukla prijateljstva, svilene bube i masline, grd-
nje i pohvale, nevlastite vlasti i egzekucije poturčenog seraskera... krupna doga-
đanja sve do krajiške Sitnice ... Premnogo ne hvalim niti bih da ružim. Ali, Alipaša
Rizvanbegović — Stočević imao je i kćerku Habibu. U rodoslovnom imenu oca,
Rizvan znači zadovoljstvo. A Habiba isto je što i voljena. Nakon smrti oca ode u pro-
gonstvo Male Azije sa velikim bolom pjesništva. Osta od nje i ovaj gazel, kao lirska
tjeskoba prema otkazanoj ljubavi voljenog čovjeka ili zauvijek izgubljenog zavičaj-
nog tla:
»O Habiba, spasiti se teško
od ljubavnih neprebolnih jada,
kao i ti mnoga nesretnica
pustoj sreći nikad se ne nada.«

Sjedim pored rijeke, usred zelenila, zagledan u krševitu i golu stranu Hrguda.
U meni modra misao: vjerujem u gnijezdo što kruži orlovim krilom ispod beskraj-
nog plavetnila.

(Iz knjige: Jan Beran – Safet Zec, Sanovnik zavičajnih predjela, Svjetlost,
Sarajevo, 1982.)

121
M U G DIM K A R A B EG

STOCU U POHODE
Sjedimo ispred sarajevske kafane Park u Titovoj ulici, podno zgrade naše
Redakcije Oslobođenja. Jesen je, sunčana i topla, neobična za sarajevsku “domuz kli-
mu”. Godina sedamdeset i neka, ko bi se danas, tri decenije kasnije, sjećao tačnog
datuma. Jan Beran se raspričao, Čedo Kisić nikako da mu upadne u monolog, dok
Adiju Mulabegoviću to polazi za rukom njegovim nezaboravnim dosjetkama. Jan
ispija petu, šestu, možda i sedmu lozu. Pričamo, uz ostalo, o književnim večerima
Slovo Gorčina, ko bi se danas sjetio kojih po redu, koji počinju za tri dana u Stocu.
Beran kaže: “Idem na Slovo, obavezno. Zbog mog Maka, rahmet mu duši!” Uzvratih
mu: “Idem i ja, obavezno. Izvještavaću za kulturnu rubriku Oslobođenja.” Jan, ne ča-
seći ni časa, reče gotovo zapovjednički: “Povešćeš me sa sobom, taman fino!”

Kad u mojoj “zastavi 1300” izađosmo iz dugačke tame tunela na Ivanu, opet
nas dočeka sunce. Ali nekako sasvim drukčije od onog sarajevskog, koje nas se pra-
tilo do tunela. Sivkasto-žuta nijansa, matirana uvijek prisutnim sarajevskim magli-
nama, odjednom se pretvori u blještavu, zaslijepljujuću kuglu istopljenog bijelog
zlata, okačenu o nepregledne modre prostore svemira, koja neprestano prska vo-
doskocima srebrene prašine.
“Vidi, Karabeže!” - uzviknu Jan kao da mi čita misli, “iza leđa nam ostade
isto sunce, i isto nebo, a ovo sada je sve drukčije! Kao da je dio neke sasvim nove
galaksije!”
“Imam uvijek, kada pređem Ivan, isti osjećaj,” uklapam se u zapažanja
Beranovih meditacija. “Ovo ti je, moj Jane, Hercegovina, a mi smo na stazi koja vodi
u, ne bez razloga nazvani, Grad sunca - Mostar.”
Svakih petnaestak minuta Jan uzima lijevom rukom litrenjak ljute lozovače,
koji je smjestio u tijesni prostor između mog i njegovog sjedišta, pa potegne podu-
gački gutljaj. Nudi i mene, ja potegoh od Sarajeva do Konjica tri puta, a onda mu
rekoh da neću više, već mi se pomalo okreće ringišpil u glavi, mogu naletjeti i sao-
braćajci. “Tako, burazeru, samo tako,” smije se Beran.”Prije svega zakonitost i red!”
“Raduješ li se ponovnom susretu sa Stocem?”
“Ovo mi je prvi susret,” uzvrati Jan i zaćuta.
Pogledah ga sumnjičavo iskosa. Nije pijanska, jer Jan, ma koliko gutljaja sr-
kn’o, nikad nije pijan. On može samo biti manje ili više veseo i raspričan. Izraz nje-
govog lica anđeoski čist, kao da nije izrekao najveću laž na svijetu. Gledao sam do-
kumentarce o Stocu za koje je Beran pisao divne scenarije, čitao sam njegove ode
Stocu u Odjeku, u Oslobođenju, ko zna još na kojim stranicama.

122
 “Bio si tamo barem dvadeset puta,” uzvratih suho.
“Bio sam sto puta, ali nikad nisam bio,” nadoveza se Beran. “Ja i Stolac smo
veliki ljubavnici. Svaki naš susret se događa prvi put. I svaki put, oboje, gubimo ne-
vinost u ljepoti međusobnog stapanja. Stolac je moja najvoljenija žena kod koje mi
je uvijek sve novo, s kojom uvijek sve počinje ispočetka.”
Gle, kako je pogodio isti tonalitet moje lirske žice!

Razmišljam, dok se iza Bune i iznad Hodbine penjemo serpentinama pre-

ma Domanovićima. I meni se svaki susret sa Stocem događa prvi put. I za mene je
svako novo putovanje prema Stocu ustreptalo iščekivanje novog, prvog ljubavnog
sastanka. Sa ljepotom natočenom stalnim, neiscrpnim izazovima. S ljubavlju uza-
vrelih virova uvijek novih duhovnih i putenih nuđenja i podavanja. Sa uskipjelim
vrelinama grozničavih sažimanja, nikad zadovoljenih strasti, nikad dokraja odgo-
netljivih slatkih tajni. Rađanje nove molekularne čestice u kojoj se ogledaju sve zvi-
jezde, sistemi i galaksije Kozmosa.
Lijevo, skretanje od Domanovića prema Maslinama. Naselja krajputaši reda-
ju se nizbrdicama i uzbrdicama, uz rub zavojitog asfalta, krase okolne pejzaže po-
put niske raznobojnih školjki. Rečice, Potkosa, Aladinići, Crnići, Rivine, Masline,
Poprati... S lijeve strane pitomine Dubrava, nasadi vinograda i voćnjaka, iza kojih
stražare vrhovi brda i planina Dabrice. S desne, iza kamenjara, takođe oplemenje-
nog nasadima i duhaništima, sunovrat korita Bregave, modre, ustalasale, virovi-
te, ljeskave... Iznad nje, kraj pećine Badanj, crtež konja star deset-dvanaest hiljada
godina, iz perioda neolita. Nije čudo da je u tim ljepotama odabrao stanište neki
od naših dalekih prapredaka, među kojima su se, inspirisani okolišem, rodili prvi
slikari.
Osunčana jesen odslikala je raskošno platno početka privremenog smiraja
prirode. Pojedini listovi kvrgavih čokota vinove loze požutjeli, odupirući se svom si-
linom zelenim pjegicama ostatka života neumitnom umiranju. Druge kao da je dži-
novska ruka poprskala slikarskim kistom umočenim u prašinu stare hrđe. Treće
već savladale tamno-smeđe nijanse, četvrte navukle haljinu jarko-crvenog grimi-
za, pete poput tek uglačanog dna bakrenog lonca. Jedino su Masline još uvijek ta-
mno-zelene. Stamena snaga i otpornost maslinovih stabala, odišući snagom koju
je posjedovao i Ali-paša Rizvanbegović koji ih je tu zasadio, produžava život sitnog
lišća.

Eno Radimlje, eno Gorčina! Digao na kamenu trpezu desnu ruku rašire-
nog dlana i prstiju, kao da kaže: Putniče, ovdje zastani! Ovdje snivaju vječne sno-
ve Bogumili, ovdje je Mak svoju romantiku natapao nadahnućima lirike prošlosti,

123
produživši je, svojim poetskim darom, za sva buduća vremena, stvarajući tako
nove bujice i nanose života. Ovdje je Mak slušao kameni govor šutnje i pretočio ga u
živi govor čovjeka. “Kamen ćuti, a govori nijemo, Mak je taj govor učinio zvučnim.”
Tako je govorio poeta Velimir Milošević na prvoj manifestaciji Slova Grčina, navo-
deći Makove riječi svjedočenja o iščitavanju enigme Radimlje: “Stećak sam vidio u
Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu tajnu mogao da odgonetnem samo u sebi.”
Zastani, putniče, na kapiji Stoca! Osvrni se udesno, podigni oči prema
Ošanićima, pokloni se kiklopskim zidinama starostavnog grada ilirskog - Daorsona,
gdje je vrijeme ispisalo burne trenutke prohujale istorije. Zagrabi šaku vode iz vo-
dotoka rječice Radimlje na domak stećaka, rashladi se, i nastavi put Vidovim po-
ljem, prema Stocu, gradu kakvih je malo u svijetu!
Jan je drijemao od Domanovića. Onda je odjednom otvorio oči, negdje iznad
Maslina, kao da je dobio neku metafizičku poruku da je već u zagrljaju svoje ljubavi
s kojom uvijek počinje sve ispočetka. I njegov pogled, zajedno s mojim, uzlijeće pre-
ma visini Ošanića. Čujem ga kako ponavlja svoj stih u prozi: “Preda mnom, na kr-
ševitom platou, ilirska gradina kod sela Ošanića iznad Stoca. Opsjednuta vjetrom,
naga snaga kiklopske utvrde, mirno odmjerava svoj dio vječnosti...” Sa Makom, sa
Janom, sa desetinama drugih koje je inspirisalo stolačko neponovljivo podneblje,
sva ta davnašnja istorija, sva ta prirodna raskoš, počinju da žive za današnje i bu-
duće ljude, dobijaju vrijednosti koje ne prolaze.

Ravno Vidovo polje se na istoku sudara sa sapima brda i planinskih ogranaka

i, začuđeno, poput uskomešanog zelenog mora, zaustavlja negdje u Podgradi. Kao
da mu put priječi i opasno prijeti utvrda na vrhu brdašca, koja je služila Herceg
Stjepanu, Osmanlijama i Austrougarima. Odatle se polje upinje da napravi proboj
prema istoku i sjeveroistoku, prema Uzinovićima i koritom Bregave do Berkovića.
Ali to je zaludan napor. Hercegovački strmi kamenjar koji se stalno propinje nebu
isuviše je jak protivnik. Zbog toga se polje tvrdo ušančilo na toj borbenoj liniji, ne
može dalje, ali i ne uzmiče, milenijumima, ni pedalj natrag.
Tako nastade ta neobična stolačka kotlina, jedna velika trokraka morska zvi-
jezda, koja me podsjeća na drvene račve iz djetinjstva, što su nam služile za prav-
ljenje gumenih bacaljki i gađanje ptica. Isto tako se iznad Stoca nebo podijelilo na
tri kraka - jedan široki od zapada, iz polja do Ćuprije i Podgrade, druga dva oivičena
vrhovima brda prema istoku.
Čini se, u prvi mah, da je gradu tijesno i neugodno u tim procjepima. A to je
samo privid, jer je upravo taj praiskonski reljef ponukao čovjeka da stalno nepo-
sredno druguje sa okolišem, da u tim tjesnacima gradi široke prostore fizičkog op-
stanka i još šire duhovnih uzdignuća, osluškujući pažljivo tonove, ritmove i titraje
prirode, čije je stihijom oblikovano djelo oplemenjivao stotinama godinama svojim

124
prisustvom i majstorstvom, prilagođavajući ga svojim potrebama, ali ne narušava-
jući harmoničnu suštinu stihije. Stolac i jeste takav kakav je, jedna skladna simfo-
nija u prividnom neskladu brda i zgužvanog sivila kamenjara, zbog bliskog dosluha
čovjeka i prirode.

Stećci na Radimlji i kiklopske zidine na Ošanićima tek su uvertira cjelovitog

stolačkog oratorija. Ti kameni spavači predstavljaju se kao daleka slutnja nečeg ve-
likog, grandioznog i trajnog, što bi moglo biti, što bi se moglo zbiti, a što se i nije
moralo još dogoditi. To su zlatne žice duboko u utrobi rudokopa koje se pretaču u
bogatstvo, u raskošne i maštovite nakite, u pokrića jakih valuta u trezorima moćnih
banaka, tek posredstvom vještih rudara - znalaca. Tako i kamena znamenja Stoca
počinju da žive tek posredovanjem onih rijetkih ljudskih duhova koji svojom me-
tafizičkom snagom otkrivaju najdublji smisao poruka za sadašnjost i budućnost,
uklesanih u tvrdine hercegovačkog kamena.
Mak je bio jedan od tih rudara, duhovnih dragulja čija je lirska intuicija,
ovjenčana raskošnim poetskim talentom, u mrtvoj strukturi tvrde materije osjetila
duboko skrivenu suštinu vječnih vrijednosti rijetkih ali zakonomjernih duhovnih
uzleta, ali isto tako i običnih iskrenja svakodnevnog življenja.

Toliko puta iznova otkrivam i doživljavam Stolac kao nerazdvojnu skladnost

koloritnih djelića maštovitog mozaika i njegove cjelovitosti. Jedno bez drugog ne
ide, kao što se šuma ne može dokraja doživjeti bez istovremenog opažaja njenih
stabala, krošnji, grana, grančica, pupoljaka, behara i listova. Iz toga, uvjeren sam, i
potiče moje i Janovo uvjerenje kako se svaki novi susret sa Stocem događa prvi put.
Kao što se raskošno rađanje svake nove zarumenjene zore, kao što se svako novo
izlaženje sunca, uvijek doživljavaju kao čudo zemlje i svemira, kao čudo života, koje
se nikad ranije nije dogodilo, niti će se više ponoviti. Jer svaka svetkovina buđenja
novog dana toliko je snažna i veljepna da svojom cjelovitom freskom briše sva rani-
ja doživljavanja i iskustva i stvara dojam nemogućnosti da je to ikad ranije bilo, da
se to više ikad ponovi.

Razigrani tokovi Bregave, od rubova Vidova polja pa do Centrale, i još dalje

prema izvorištu podno Komanjeg brda, takođe su dugačka niska blještave ogrlice,
nanizana od ametista, keramike, bisera, dijamanata, zlatnih i srebrenih zrnaca, ri-
jetkih morskih školjki, žada i drugih plemenith materijala, u kojoj svaki od tih dje-
lića ima svoju posebnu vrijednost i ljepotu, ali samo kao cjelina oni blješte punim

125
sjajem. I Bregava se doživljava svojom puninom samo posmatrana i upamćivana
kao jedinstvo njenog toka kroz Stolac. Nisam propuštao ni jedno putovanje prema
Dabru ili natrag, s proljeća nakon obilnih kiša, a da ne svratim do izvorišta u Dolu,
pri dnu visokih brdskih glavica. Tada vode nezadrživo ključaju iz unutrašnjih ka-
verni kamenjara, koje se hrane pljuskovima i kraškim jezerima što se u serijama
redaju prema is­toku. Vruci naviru sa svih strana, svaki za sebe kao dio velikog vo-
denog broša koji mi se, uprkos stalnom kretanju, prskanju, zaskakivanju talasa i ta-
lasića, stalnog hrvanja, kao u dječijoj igri, virova i vrutaka, nezaustavljivog preliva-
nja preko kamenih oblutaka i prepreka, pričinjava kao statična cjelina dinamičnog
iskrenja srebrenog medaljona. Odatle se vodotok rijeke, veselo i razuzdano, poput
pripitog seoskog bekrije, valja silinom zemljine teže prema Centrali. Tu su čovjek
i stihija, u prisnom dosluhu svojih nakana i želja, podno strmine Komanjeg brda
i Hrguda, izgradili djelić zemaljskog raja. Uski vodotoci, skrenuti iz glavnog toka
Bregave, žubore kamenim žljebovima, hvataju se u kola u kružnim i četvrtastim
bazenčićima uvijek punim žive ribe. Da bi odatle opet obradovano skrenuli prema
svojoj matici.
Ispod Centrale se rijeka, kao da je izgubila dah zbog jurcanja u gornjem toku,
lijeno zaustavlja na privremenoj ravnini, dopuštajući da se u njenim dubinama
kupaju i skrivaju sjenke okolnih brda i stabala, da bi zatim naglo ubrzala prema
Begovini, prema mlinicama, stupama, Inat ćupriji, Adi i dalje pitominama Vidova
polja. U tom međuprostoru vode se zaskaču i sunovraćaju preko ruba okomitog
vodopada Provalije, jedan mlaz sustiže drugi, ulijeće u drugi, u treći, u četvrti, uta-
pajući se u zapjenjene bijele virove ispod vodopada, pa se čini kao da se voda kupa
u samoj sebi. Onda opet, u bokoru zelenila, smiraj, obale nasute sitnim pijeskom,
šljunkom i šoderom, nanosi bujica milenijuma, gradeći, uvjeren sam, smišljeno,
s predumišljajem, divno malo kupalište za ljude. Blizu izlaza iz središnjeg dijela
Stoca rijeka još jednom usporava tok, jer su joj ljudi prepriječili brze vodotoke ka-
menjem i betonskim izlivcima, kao i lučnim otvorima i potpornjacima još jedne
ćuprije i još jednom za trenutak smirili brzake u zelenkasto modro ogledalo. Ali
čim se domognu ruba brane, vode se vragolasto, kao da mladi kozlići izvode svoje
nestašluke, zaskaču preko gornje ivice, hrvu, sudaraju, kovitlaju, i zatim hiljadama
srebrenih kapljica i pjenušavom bjelinom vodopada skaču u podnožje prepreke da
bi se sjedinjeni zaputili prema zapadu, do uvorišta. Drugi krak teče Adom, šapuće
danonoćno snenim žuborima riječi ašikovanja okolnim zelenim gustišima, provla-
či se poput lopova ispod niza kratkih i uskih ćuprijica.
Siguran sam da je malo naselja u svijetu u kojima, na tako kratkoj stazi, nji-
hova rijeka izvodi toliko majstorija i priređuje toliko ljepote kao što to čini Bregava
u Stocu. Siguran sam da ni jedno mjesto nema toliko mostova na tako kratkom
vodotoku.

126
 *

Najljepša pripovijest o drugovanju čovjeka i prirodne stihije je, svakako, na-

selje Begovina, Rizvanbegovića “dvori”. Kamene kuće izlomljenih fasada prilagođa-
vaju svoje oblike najbližem okolnom ambijentu prirode. Krovovi popločani kame-
nim “odrescima” kao da izviru iz stijenja na padinama Komanjeg brda ili, pak, kao
da brdo nastavlja svoj život iz tih ploča. Oblucima kaldrmisane uske staze između
kuća kao da se, ruku pod ruku sa vodama Bregave, ulijevaju u mozaično kaldrmisa-
ne avlije Begovine, ne mareći za široke, masivne drvene kapije, koje krase željezne
halke na pomno iskovanim, zvjezdastim podmecima.
Žuboravi klokot vode kroz avlijske đerize odaje radost rijeke što uljepšava
život čovjeku. Prostrani hajati, trijemovi, kuhinja sa dolafima, drvenih stropova,
niše, spavaće sobe sa musanderama izrezbarenih vratnica čije drvo brižno njegu-
je patinu vremena. Primaća soba, divanhana, sa sećijama prekrivenim šiltetima,
serdžadama razigranih šara, ubijeljenim ovčijim pustećijama, čipkama obrublje-
nim bjelinama. Mumtahta, na njoj srebrena tacna sa orijentalnim gravurama, ve-
lika bakrena džezva iz koje se puši neodoljivim mirisima vrela kahva, oko džezve
fildžani na bakrenim podmetačima sa orijentalnom ornamentikom, uz svaki fil-
džan po jedan rahatlokum, nadjeven jezgrama oraha... I glas domaćina Fahrudina
Rizvanbegovića, uvijek natopljen istinskom dobrodošlicom: “Bujrum, prava je!”
Fahrudin i njegova supruga učinili su sve da u ambijentu stare Begovine obnove
stanište čiji je svaki detalj u bliskom dodiru sa potrebama i ugodnostima svakod-
nevnog življenja.
Zelenilo u avliji, u baštama iza kuća, u krošnjama iznad kamenih krovova.
Sve je to, u idealnoj ravnoteži između sila i ćudi stihije i čovjekovih potreba, učini-
lo život srećnim i, istovremeno, oplemenilo okolnu prirodu, zajednički sklad tije-
la i duše, kao što ruke vještih majstora brušenjem oplemenjivaju drago kamenje.
Begovina je praktična škola arhitektima i graditeljima iz časova prilagođavanja ne-
imarskih zahvata najintimnijim ljudskim potrebama, prohtjevima i željama.
Arhitekt Emir Buzaljko izučio je to umijeće na licu mjesta, u školi praktične
nastave u Stocu, gdje je rođen i proveo svoj kratki život. Nadahnućem talentovanog
neimara i poetskih evokacija, kad god bi, u raznim listovima i časopisima, pisao o
svom gradu, projektovao je građevine u bliskom susretu sa tradicionalnom orijen-
talnom arhitekturom, komponujući nešto modifikovane nove ahitektonske oblike i
sadržaje sa istorijskim naslijeđem, čuvajući prošlost grada, produžavajući njegovo
trajanje. Svaki put kada bismo sjeli, u hladovini smokve ili šipka u njegovoj avliji,
pričao mi je i pričao o tom drevnom - modernom Stocu do u beskraj, a svaka njego-
va riječ dodavala je nove skupocjene detalje ljepote jedinstvenoj stolačkoj urbanoj
cjelini.

127
 *

Istančanim stvaralačkim duhom Mak Dizdar je neprestano otkrivao te stolač-

ke vrijednosti i upijao ih svakom porom svog bića. Dok sam bio urednik kultur-
ne rubrike Oslobođenja, često mi je pričao o tim draguljima i pominjao Orfejeve dane
koje bi trebalo uvesti kao tradiciju u gradu na Bregavi. Jer, govorio je, nisu slučaj-
no tu stanovali ljudi starog i mlađeg neolita, ali i u vremenima Slovena, Rimskog
carstva, Ilira i Dalmata, osmanlijske vladavine, pa do današnjih dana. Gdje god za-
počnu iskopavanje temelja za nove zgrade, graditelji nabasaju na ostatke drevnih
nastambi, na keramiku, na grnčariju, na starostavne novčiće, na nakit, na prastare
grobnice... I Mehmed Dizdar, kojem je Mak bio amidža, svjedoči u svojim sjećanji-
ma o Makovoj želji da se Orfej stalno nastani u Stocu. “Bolan, mi Stočani ne znamo
koliko je ovo lijep grad!” - govorio je Mak Mehmedu. “Treba ovdje organizovati ma-
nifestaciju. Nazvaćemo je nekako... Eto, Orfejevi dani, naprimjer. Večeri ili dani, tako
nekako. Vrijeme poezije, muzike, slikara, pozorišta... Svi sadržaji. Neka to traje ne-
koliko dana, možda i cijeli mjesec. Treba jednom organizovati dobro, a onda se sve
samo otvara...”.
Nije se Maku tada još umiralo, a ubrzo poslije takvih govorenja zadesila ga je i
iznenadna smrt. Nije mogao ni sanjati da će odmah nakon njegovog odlaska Stolac
dobiti svoje, Makovo Slovo Gorčina, upravo onakvih orfejskih sadržaja i bljeskova ka-
kvim ih je on zamišljao. Jer to Slovo se moralo dogoditi u gradu na Bregavi, kao što
se Mak morao i mogao roditi i uzrasti jedino u tom inspirativnom podneblju.
Zatim su duhovni stvaraoci otpočeli svoje pohode Stocu, kao da su samo čeka-
li orfejski trenutak Slova Gorčina, koji se takođe morao dogoditi.

Za mlade pjesnike - početnike poziv da dođu na Slovo Gorčina u svojstvu dobit-

nika jedne od tri nagrade za neobjavljenu zbirku poezije predstavljalo je nešto naj-
ljepše i najuzbudljivije što im se moglo dogoditi na ovom svijetu. Jer Gorčinova na-
grada otvarala je hiljadama brava zakračunata vrata lirike. Ali i već poznati stvaraoci
sa prostora cijele bivše Jugoslavije osjećali bi se počašćenim kada im Organizacioni
odbor Slova pošalje poziv za učešće na jednoj od mnogobrojnih jesenskih svetkovi-
na duha.
Tako su tokom tog dugačkog niza jesenskih dana kroz Stolac prohodili prega-
oci pera i pisane riječi kao što su: Gustav Krklec, Oskar Davičo, Dušan Kostić, Ćamil
Sijarić, Zuko Džumhur, Alija Isaković, Čedo Kisić, Midhat Begić, Velimir Milošević,
Jan Beran, Hasan Fazlić, Milo Kralj, Alija Kulenović, Muhamed Filipović, Stojan
Vučićević, Ivan Lovrenović, Skender Kulenović, Đakomo Skoti...
Oko Stoca su se jatili ili su u njemu misaono djelovali zaneseni istraživa-
či kulturno-istorijske prošlosti i naslijeđa, tragači za tajnama bogumila i stećaka,

128
arhitekte, publicisti, filozofi, kao što su: Đuro Basler, Zdravko Marić, Alojz Benac,
Vuka Atanacković-Salčić, Šefik Bešlagić, Đoko Mazalić, Rusmir Mahmutćehajić,
Zdravko Kajmaković, Hamdija Kreševljaković, Hamdija Kapidžić, Muhamed
Ždralović, Šaban Zahirović, Hajrudin Ćurić, Salih Trako, Hivzija Hasandedić, Munib
Maglajlić, Juraj Najdhart, Džemal Čelić, Esad Kapetanović, Vojislav Bogičević i de-
setine drugih stvaralaca.
Tu, na majušnom komadiću zemlje, vlada čvrsto artikulisana koncentracija
kreativne stvaralačke energije i invencije, ta usijana magma duha koja se morala
pretočiti u plimu stvaranja. Tu su se rodili i djelovali davnašnji umjetnici i majsto-
ri koji su stvarali crteže u pećinama Badanj, projektovali i izgradili kule i nastam-
be Daorsona, izrađivali poetične mozaike u rimsko doba, odsanjali idejne projekte
stećaka i Begovine, Careve džamije, crkve u Zagrađi, Behmenluka, Turkovića ćoška,
Šarića kuće, sknadili kompozicije i sadržaje čaršije u i oko tržnice, orijentalnog ha-
mama, mlinice, stupa, novog hotela, objekata Lovca i Centrale...
Uz sve te brojne davnašnje neimare i Maka Dizdara, Stolac je dao i brojne
druge kreativce i zanesenjake, mnogo ih je dao mjereno veličinom malog grada na
Bregavi. Tu se oblikovao poslenik pisane riječi i misaoni erudita razuđenog moza-
ika, Rusmir Mahmutćehajić. Tu je upijao prve oblike i boje majstor Branko Šotra.
Tu je uzrastao Fahrudin Rizvanbegović, kulturni pregalac, istraživač pisane riječi i
istorije. Tu je artikulisao svoj poetsko - arhitektonski opus neimar Emir Buzaljko.
Dobro je rekao Mehmedalija Mak Dizdar: “Rijetko je u svijetu naći takvo mje-
sto kao što je Stolac na razigranoj Bregavi!”
Jer ljudi od duha i stvaralaštva snagom centripetalne sile stalno teže ishodištu
trajnih duhovnih inspiracija, uzdignuća i vrijednosti. A Stolac je jedan od dragocje-
nih svjetskih izvorišta neprestanih inspirativnih vrutaka stvaralaštva i visokih, ra-
doznalih uzleta u prostore nepoznatog.
Makovim rođenjem, životom, djelom i nezamjenljivim duhovnim posredova-
njem zaokružena je stvaralačka epoha i epopeja koja je koritom Bregave, zajedno
sa njezinim nemirnim vodama, proticala kao nezadrživa bujica uvijek novih pre-
gnuća, desetinama vijekova.
Njegovom smrću i rađanjem Slova Gorčina ta epopeja je krunisana kao sjeci-
šte sila novog produžavanja onog što mora da traje. Koja će, bez obzira na erupciju
ljudskih zloća i atilovskog, odnosno džingiskanovskog razaranja, do uništenja sve-
ga što je bilo uzvišeno, plemenito, korisno i lijepo, stalno dubiti nova korita za ljud-
ska stremljena i ostvarenja koja nemaju vrijeme trajanja.
Zbog toga će ponovo, kunem se, iz ruševina i pepela grada na Bregavi nezadr-
živo uzletjeti stolački Feniks.
Gnijezdo je privremeno razgrađeno, ali Feniksa koji je jednačina duhovnosti,
nikada niko u istoriji svijeta nije uspio odstrijeliti.

(Slovo Gorčina, 24, 2002.)

129
A L I JA I SA KOV IĆ

MIRIS SJEĆANJA

Ovdje sve stvari dolaze umiljavajući se tvome govoru

i laskajući ti: jer one bi htjele jahati na tvojim leđima
(F. Nietzsche)

Doći u rodni kraj. Izdaleka doći u rodni kraj. Doći poslije svega, svega. Istanjen
godinama i bolom. Sam.
Prvo je naš avion kasnio više od tri sata i već smo se uveliko klatarili svjetlim
hodnicima Fiumicina kao apatična goveda u klaoničkom labirintu. Zatim je avion
kasnio četiri sata i ponekad mi je izgledalo da starim rapidno i da ne poznajem vla-
stitu ženu pred jednim od niza blještavih izloga. To mi sama neočekivano priznade,
koračajući neko vrijeme pored mene dugačkim hodnicima Fiumicina i gubeći se
ponovo, lijevo ili desno, ili drugdje. Stran si mi, reče žena uzgred, i nikad s tobom ne
bih da već nisam. Susrećemo se, gledamo se, taj crni ogrtač... Dosada, besciljnost,
tragikomedija izgubljenog popodneva.
Titraju na semaforu brojke i gradovi, stakla Fiumicina podrhtavaju neujedna-
čeno, aluminijska grotla gutaju i bljuju kao Nojeve lađe, sva ta lica koja nešto govo-
re, koja očekuju, koja se nadaju. Bijela, žuta, crna... Pored nas mlada Egipćanka is-
pisuje na koljenu stranice arapskog brzopisa, pored nas tri mlada Japanca iščekuju
riječ Tokio, pored nas hrpa Dalmatinaca nagađa razloge našeg kašnjenja, pored nas
buljuk beduina. Svi beduini su poodmaklih godina, svi bosi ili približno bosi, svi s
kanticama vode za abdeset, svi u bijelim galabijama i svi s crnim kišobranima. Tako
su upadljivi ti kišobrani. Tako mi je ružna riječ kišobran. Tako sam zaokupljen tri-
vijalnostima. Ovim prizorom. Beduinke gledaju daleko preko ramena i pored ušiju
onih ispred sebe, kao u zgusnutom krdu. Ne podnose ovaj pejzaž. Ubacuju polivi-
nilske zavežljaje u aerodromske rendgenske komore i ubacuju tamo crne kišobra-
ne koje im službenici ljutito vraćaju, prirodan pustinjski narod ne da se zbuniti i ta
igra se ponavlja do posljednjeg zavežljaja i posljednjeg kišobrana. Svi šute i klize
glatkim hodnicima Fiumicina, mirni, kao da tek idu na Kabu ili kao da se tek vra-
ćaju. Oni idu, mi čekamo. Ustade mlada Egipćanka, odoše tihi Japanci, isprazniše
se susjedne čekaonice, zatvoriše se mjenjačnice i prodavaonice suvenira. Mi već ne
podnosimo međusobna zgledavanja, ne osluškujemo zvučnike, ne čitamo semafo-
re. Dalmatinci gestikuliraju i psuju i smišljaju nove razloge zakašnjenja. Naša do-
movina je blizu, samo da se preleti Jadran, samo da se pokrenemo, samo da dota-
knemo rodno tlo. Samo.
Kratak decembarski dan pod nogama i prva svjetla u oblačnom nebu
Fiumicina. Više se ne sjećamo kad smo doputovali, šta smo osjećali i čemu se na-
dali. Čekamo i tanjimo se kao zakrpe. Još čekamo, istrajno. Neko dade lažan znak,

130
vratismo se i ubrzo krenusmo, jer znak nije bio lažan. Dočeka nas leden vjetar na
pisti, domaća lica pod repom aviona, domaće riječi, umorne i nedotjerane stjuarde-
se i glupa sjedišta o koja se vežemo. I šutimo. Odmah. Zatim ponovo nešto čekamo.
Jedno dijete plače. Gledam, sve je puno. Ne volim kad je sve puno i ne volim kad je
sve prazno. I ne volim ovaj avion. Gledam trag gumenog stopala na lijevom krilu,
trag kakav će ostaviti homo sapiens fossilis u vještačkoj stijeni koju će istaložiti ova
civilizacija. Već smo iznad Apenina, u ledenom i mračnom nebu, i stjuardesa, bez
trunke uvijanja, priznade da nas ne prima ni jedan aerodrom u zemlji. Tako reče.
Blijeda i smirena. Na Primorju vjetar, u unutrašnjosti snijeg. Jedno je već izvjesno:
ne slijećemo u Dubrovnik. Već smo deset sati u avionu, reče domaćinski brižno.
Vidim joj desnu stranu lica i vidim bradavicu na licu. Neću da gledam.
Let je miran ali niko ne ustaje sa sjedišta kao da to ustajanje može narušiti
ravnotežu i time pojasniti bilo šta i bilo kako. Sada. Dogovaramo se o večeri, šapa-
tom. Propustili smo kamenice i pelješko vino na Gundulićevoj poljani, propustit
ćemo purice s mlincima kod Bednjanca, zakasnit ćemo na domaće kobasice i zelje
u Gostilni pri Žabarju na Miklošičevoj cesti, a sasvim je neizvjesna svaka pomisao
o Beogradu i večeri kod Ive u Klubu, jer je pista zaleđena, snijeg dubok, a magla gu-
sta. Javi se glavni pilot i kaza da nas Zagreb prima. Slijećemo za dvadesetak minuta.
Opet silno čekanje u hladnim staklenim pregradama, uz mrzovoljnu aero-
dromsku poslugu, bez izvinjenja, bez ohrabrenja. Izgleda nam, na jedan od bezbroj
mogućih načina, da smo mi koji dolijećemo s juga krivi što je u našoj zemlji snijeg,
što je pao iznenadno i obilno, tako iznenadno kao da nikad ranije nije padao.
Doći u rodni kraj. Izdaleka doći u rodni kraj. Doći poslije svega, svega. Istanjen
godinama i bolom. Sam. Nevjerovatno... Nema onih ljudi iz djetinjstva. Nema majke
na vratima. Svijetlo lice, blag i pomalo prijekoran osmijeh. I praštanje u uglovima
toplih očiju i na rubu usana. Moja nedolaženja i njene bore kao stijena i lišaji. Njene
prosute godine u svehlim njedrima. Ista blaga kretnja ka mahrami i stidna suza. Isti
onaj glas, dragahan, umoran i bliži zemlji. Lijevo oko titra mjereći moje nedolaže-
nje i moj talog. Sretna je i nijema. Ne zna hoće li prije riječju ili suzom. Stid je što je
zatečena.
Stojim pred izlizanim kućnim pragom i nemam koga da zagrlim. Pamtim kad
me odbi od sise. Tu, pred vratima, desno. Pod odrinom. Toplo ljeto, svježi grozdo-
vi i mlake pčele nad glavom. Kao sada. Majka je namazala bradavicu smrčevom
smolom. Tako. Strugao sam smolu treščicom i plakao. Nisam odmah znao otkud
najednom to gorko i ljepljivo čudo i kad me majka sažalno pomilova, znao sam da
je to čudo njeno i da me odbija ozbiljno. Draža mi je bila lijeva dojka i dok sam se
upinjao, pomilovala me rukom po tjemenu, čak je pokušavala da moju mladu srdž-
bu ublaži veselošću koja joj nije pristajala. Bijah duboko povrijeđen. Iamo sam tri
godine. I sada jasno vidim majku kako se naginje i nježno nudi pridržavajući doj-
ku palcem i kažiprstom. Još gledam svoje sitne, nedorasle kretnje. To je bilo kao
da sada gledam. Pamtim miris njedara, miris njenog lijevog pazuha. Ne mogu reći

131
kakav miris. Možda miris kakvim odiše vrela nepokošena livada, možda miris pre-
zrelog mlijeka i miris topline, dobrote i dragosti. Možda samo miris sličan mome,
sadašnjem... Nikada više ne bijasmo tako bliski. Kao da se prekinu ona nevidljiva
pupčana vrpca. Toga dana se odmetnuh. Tog dana odrastoh. Tog popodneva. Tako
je bilo. Majke više nije, ali je sve tako bilo. Tako.
E-e!
Stojim pred izlizanim kućnim pragom i osluškujem. Nikoga. Gledam, čini
mi se da svaki kamen razgovara sa mnom. Sjedoh pod košćelu. Zagrlio bih kamen
što me pamti i poznaje moj dodir. Vidim, još su u njemu slova koja sam prva nau-
čio i prva uklesao. Jedno ime. Hej! Milujem plitke nevješte bridove i zaustavljam
dah. Nema više košćele. Nema njene sjenke nad guvnom. Nema traga da je bila.
Nevjerovatno. Toliko praznog neba nad glavom. Zamišljam dokle su dopirale grane
koje smo mrsili i brstili sitne plodove, lagahni kao ptice.
Miriše suha zanovet, mirišu odžaci, miriše škrabotina, bijela kao mladinski
vijenac, mirišu kapine pored zaraslog guvna i pored janjila. Ne vidim čatrnju ispod
harema, ne vidim otkriven bosnik i žedne pčele, ne vidim naliveno burilo začeplje-
no šišarikom. Ne vidim uže i gipka majčina ramena. Ništa ne vidim. Samo osjećam.
Opet avion i šutnja. Izmijenili smo se. Svi smo zreliji. Dijete ne plače. Vezani
smo, umorni i osamljeni. Letimo iznad uzoranog i zasniježenog panonskog blata.
Jedva nazirem krilno poziciono svjetlo u magli koja je čađava i končasta. Naša ne-
besna letjelica sudara se sa česticama zemaljskih otpadaka što su u kapima vode
i podrhtava kao dječiji zmaj iznad zavičaja. Ronimo. Stopalima, kao da su ponovo
bosa i tek moja, osjećam izvlačenje flapsova na krilima i čujem šum mehanizma,
šum uvećan strahom. Samo smo korak iznad zemlje ali ništa ne vidimo. Samo osje-
ćamo blizinu rodne grude i bojazan od prvog dodira.

(Iz knjige: Alija Isaković, Jednom, Prva književna komuna, Mostar.)

132
MIROS L AV PA L A M E TA

ZAOKRET KA SUVREMENOJ EVROPSKOJ

KNJIŽEVNOSTI
Poznata romantičarska maksima, da čovjek ispoljava svoje biće tek tamo gdje
se igra, nije izgubila svoju osnovnu smislenost. Čak, štoviše, postaje ona danas ak-
tualnija negoli ikad. Međutim, naše doba, vrijeme takozvanog tehničkog prosperi-
teta i atomske moći, ovu staru premisu, skupa s onom o čovjeku ukrotitelju prirode,
ironično izokreće i prožima dubokim sarkazmom. U svojoj stvaralačkoj igri, čovjek
suvremene ere prešao je rub umnog i, iskoračivši u naličje umnosti, narušio opću
ravnotežu. Time je doveo u pitanje ne samo svoju opstojnost već i postojanje cijele
pojavnosti. Biblijski i drugi potopi, najezde divljaka u civilizirane prostore, sred-
njovjekovne pošasti i klasični ratovi samo su lokalni folklor prema mogućem kon-
kretizmu suvremenih negativnih mitova o velikom zagađenju i automatskoj kata-
klizmi. Nada da će umnost ipak prevagnuti uzmiče pred strahom od sve većih i sve
jačih razornih sila, pred neželjenim vidovima otvorenih mogućnosti. Sve su to za-
pravo osnovne pretpostavke Pobune materije, najnovijeg literarnog ostvarenja Alije
Isakovića.
Ova zanimljiva proza, koja se može čitati kao apokalipsa i kao ironično intoni-
rana poema, koncentrira se oko “atomske krivnje” i “hirošimskog grijeha”. Pritom,
samo sagriješenje, kao u klasičnim tragedijama, stoji s onu stranu morala, u moti-
viranju, slično praroditeljskom grijehu, konačne sudbe svijeta. Zaokupljena povje-
snošću, a sa stajališta izvanpovijesnog spontano sveobuhvatna, ne doduše kroz po-
jedinačne ljudske sudbine, Pobuna materije nosi u sebi neke bitne značajke epopeje.
Zapravo, takva relacija u ovom slučaju izgleda kao ona što je romanac trojski us-
postavlja sa svojim predloškom. Tim više, što Pobuna materije elemente fantastnog
utemeljuje u suvremenim naučnim dostignućima i hipotezama, kao što ih srednjo-
vjekovne proze učvršćuju u tadašnjim religijskim shvatanjima.
Roman ili romanac, sasvim svejedno, započinje gotovo nevažnim incidentom.
Stari gospodin Pave, poznati razbijač atoma, na svojoj uobičajenoj nedjeljnoj šetnji
nagazio je na grudvicu gnjile, negdje na beogradskom Savskom mostu, okliznuo se
i iz svoje “krhke vertikalnosti” dospio, dakako, u prilično neugodan položaj. No, sve
se završilo sa vidljivom mrljom na odijelu starog gospodina i sa njegovim osjeća-
jem stida i poniženosti. Međutim, ta nezgoda, koja je šetaču izgledala kao padanje
sa nebesa, u romanu postaje jedan od ključnih motiva, ne samo zato što ga Isaković
ponavlja u nepromijenjenoj jezičkoj formi još nekoliko puta, već stoga što on pokre-
će i usmjerava dijalog s Mehom, znancem koji ga čeka na drugoj obali Save. Geologu
Mehu desio se nekoć formalno isti incident. Proučavajući stijene u avalskom ka-
menolomu, okliznuo se sa skele, onesvijestio se i u magnovenju osjetio neobično

133
strujanje u prstima, govor fonolita, te je tim daktiloskopskim kontaktom ostvario
razumijevanje i neobičnu prisnost s materijom. Zapravo, taj motiv okliznuća, što
u širem kontekstu ove proze zadobiva značaj mitskog pada čovjekova, u ovoj ko-
relaciji suprotstavlja dvojicu sugovornika, prvenstveno u njihovom odnosu prema
stvarnosti.
Paralelno ovom toku oskudne fabule, Isaković od samog početka uvodi neo-
bične likove. Granit iz savskog keja, deponirani venčački mramor, pješčar iz obala,
glina, voda, jablanit, bazalt i drugo stijenje nastavlja davno započeto usaglašava-
nje u pobuni protiv čovjeka, koji je u ovom stoljeću iz lančane reakcije urana oslo-
bodio delirijsku energiju i time do maksimuma intenzivirao unižavanje materije i
svoje povijesti. Stoga se pričinja da je Isaković primijenio izobičajeni romaneskni
postupak paralelne kompozicije sa jedva vidljivim i jedva uvjerljivim sjecištima i
prožimanjima ovih fabulativnih tokova. Tako sa stajališta tradicionalnog čitalačkog
afiniteta, ova fragmentarna proza bez vremenske sukcesivnosti, može izgledati kao
još jedna literarna raspra s naglašenom angažiranošću na planu borbe protiv nega-
tivnog pandemonizma suvremene atomske ere.
Međutim, ono što će takvoj čitalačkoj recepciji izgledati kao slabost izokreće
se u kvalitete ovoga romana. Polazeći od dijalektičkog poimanja materije, od či-
njenice da je ona prostor zračenja, a ne mrtva ili jalova tvar, objekt samo takozva-
ne igre čovjekove, Isaković je u ovoj prozi “zastrujio” dominantno iz aspekta same
materije, iz ugla prilično nekonvencionalnog, prilično stranog tehniziranoj savjesti
suvremenog čovjeka. Otuda su, dakle, relativizirani svi elementi epske strukture.
Likovi Pave i Meh prestaju biti subjekti ove proze. Oni su samo najmlađi oblici ma-
terije same, jedan sasvim otuđen, inkontaktibilan, drugi potpuno vitalan. I njihov
dijalog tematski je produžetak “strujenja” elemenata, zapravo, konflikt autentičnog
i neautentičnog, u povijesnomisaonoj terminologiji sukob tehnizirane i materija-
lističkodijelektičke svijesti, koja se ovdje, sasvim logično, izgrađuje, i očituje vita-
listički. Stoga, Pave i Meh nerijetko izgledaju samo alegorijama takvih čovjekovih
odnosa prema fizisu. Odnosno, sugeriranjem pogubnog otcjepljenja čovjekova od
materične prirodne podloge, stvara se ovdje privid dvostrukog ili paralelnog razvi-
ća pripovjednih tokova.
Preferiranja Beograda kao najodređenijeg epskog prostora nema drugu ulogu
osim određivanja životne aree posljednjeg živog atomiste, koji u žargonu materi-
je ima posprdni atribut “krematorac”. Inače, epski prostor Pobuna materije, poradi
ovog dominantnog stajališta i same problematike, sasvim jednostavno, postaje či-
tava Gea, u čijem opsegu, kako se ovdje ističe trag ljudske civilizacije može osta-
viti samo tanki sloj od nekoliko desetina centimetara. Sasvim logično da ovo rela-
tiviziranje povijesnog vremena proizlazi nenametljivo iz same pozicije iskaza, sa
stajališta geoloških slojeva i kristala, te da se u čitavom romanu osjeća, ne samo
drugačiji odnos prema epskoj podlozi od onog iskustvenog, već i prilično snažan
antihistoricizam.

134
 Čak i više od toga, moguću iluziju unutarnjeg kontinuiranja sadržaja na povi-
jesnoj osnovi razvija roman svojom kompozicijom. Pojedina poglavlja i njihovi di-
jelovi neočekivano se ponavljaju neizmijenjeni, pa ono što bi se u iskazu odnosilo
na prošlost ili budućnost izgleda da traje u jednom stalnom “sada”, tako da katego-
rije vremenosti nemaju iščekivani značaj. Gesla na početku poglavlja iz Lukrecija,
Kur’ana, Ovidija..., tehnika citiranja i pastiša, koja nije strana ovoj prozi, stvaraju
isti dojam. Izgleda, da sve to što se vremenosti tiče, bez gubljenja uzročno poslje-
dičnih sprega, svoje s(t)jecište iznalazi u lajtmotivskoj, dakle, i stilemskoj rečenici
“To je trajalo”. S obzirom na to sve, na spomenuti antihistoricizam, u tematskom i
kompozicijskom razvoju, s obzirom na dominantni aspekt izlaganja, romanac ak-
cipira i preferira mitsko vrijeme, čiji kvalitet najočitije rasvjetljava tehnika njegova
završetka.
Romanac svršava ulomkom babilonskog epa Enuma eliš, koji sadržajno odre-
đuje “tohu wa bohu” stanje. Cijeneći da je razbijanje atomske jezgre ostvareni
“kobnosti uzrok”, što prema Lukrecijevim stihovima, navedenim u početnom motu
romana, vodi neumitnoj propasti svega, Isaković je rebelističke težnje materije
koncipirao kao “pineplein” (zaokrugljivanje), a zatim kao kataklizmičku eksploziju
magme, u kojoj će biti ostvarena bezumna, kaotična ravnoteža. Tu sliku, bez ikak-
ve patetičnosti, pokazuje spomenuti svršetak, odlomak iz spjeva Enuma eliš. No, ta-
kvim se okončanjem Pobuna materije očituje kao kozmogonija na svom kraju, a vri-
jeme romanca kao svršavanje kozmogonijskog ciklusa.
U takvom svjetlu Pave, aktivni sudionik prvog uspješnog razbijanja atoma,
poprima odrednice negativnog mitskog junaka. Prastare epske kozmogonije, kao
i ova koju denotira Pobuna materije, započinju djelovanjem kulturnih heroja koji u
početnu bezobličnost prodahnjuju umnost i red. Adekvatno tome prema ovom ro-
mancu, kozmogonija na kraju ima također svoje mitske poslenike, koji prekorače-
njem one heraklitovske mjere u kosmosu, zazivaju i pospješuju bezumne sile ka-
osa. I premda ostaje, zbog specifične organizacije ove proze, negdje na periferiji,
glavni se junak ovom dimenzijom predstavlja kao sasvim originalna kreacija.
No, radi se, zapravo, kad je riječ o glavnom liku, o postupku travestiranja, što
jasnije razotkriva perspektivu Isakovićeve ironije i jednu od bitnih uloga mita u
ovom romanu. Sasvim se jasno ovdje kozmogonijsko izjednačuje s umnim i stva-
ralačkim. A budući da ova proza oslikava moguću kozmotanaziju, a ne kozmogoni-
ju, to čitav mitski potencijal romana djeluje najprije kao sredstvo snažne ironije.
“Strujenje” materije, kao izvorni mitski govor, razobličuje suvremeni tehnički mit o
prosperitetu, a utopiju tehnizirane svijesti pokazuje kao ludost. Međutim, i mitski
govor materije, koja se zaokuplja samoubilačkim namjerama, ne može biti sasvim
izvoran. Isaković ga je posredovao, opet ironično, žargonom političkih usaglašava-
nja i beskrajnih jalovih sastanaka, dakle onim jezikom koji je najmanje kreativan.
Ta višestrukost pravaca ironije svakako je jedna od najhitnijih značajki ove proze.

135
 Pobuna materije u sveukupnom Isakovićevu literarnom stvaranju nedvojbeno
predstavlja novinu i zaokret. Roman sasvim kompleksno pokazuje sklonosti suvre-
mene evropske književnosti. Međutim, bilo bi neumjesno ovu izvanrednu prozu
proglasiti usamljenom i bez uporišta u našem domaćem književnom stvaralaštvu.
U tom smislu bilo bi dovoljno spomenuti poetiku Nikole Šopa i preokupacije njego-
vih književnih ostvarenja iz pedesetih godina. Šopova Pompejanska balada (Zadarska
revija, 6/1961.), satirično-fantastična drama, pokazuje, bez obzira na žanrovske
razlike, jače podudarnosti u ključnim momentima poetiziranja one problematike
koja je jedinstvena za ova oba djela. Dakako, ova činjenica ni u kom slučaju ne uma-
njuje vrijednost Isakovićevog romana. Naprotiv, Pobuna materije sasvim spontano
zasniva, skupa s Pompejanskom baladom, novi književni trend u suvremenoj bosan-
skohercegovačkoj književnosti.

(U: Alija Isaković: Taj čovjek. Pobuna materije. Muslimanska književnost XX vi-
jeka, knj. 17. Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 199-205.)

136
M U HIDIN DŽ A N KO

RIJEČI I SVJETOVI ENESA DURAKOVIĆA

I ALIJE ISAKOVIĆA: ETIČKO-KRITIČKA
SIMBIOZA
Po mnogo čemu životni i stvaralački putevi Enesa Durakovića i Alije Isakovića
višedecenijski su se susretali, ukrštavali i podudarali; prijateljski i profesionalno
podržavali i podupirali, kao da su generacijski bili srodnici, iako ih je po rođenju
dijelilo petnaest godina. U stvaralačkom i kulturološkom aspektu oni su pripada-
li istoj generaciji bošnjačkih i bosanskohercegovačkih intelektualaca (afirmira-
nih koncem 60. i početkom 70. godina XX stoljeća)26 i upravo o toj generacijskoj
srodnosti i usudnosti Enes Duraković i piše na samom početku svoje monograf-
sko-esejističke knjige „Riječ i svijet Alije Isakovića“, ukazujući na izuzetnu energi-
ju, te međašnu i prekretničku važnost i vrijednost svega što je Isaković tokom svoga
stvaralačkog vijeka radio, osobito na planu (samo)prepoznavanja autentičnih kul-
turnih vrijednosti:
„U osjećanju nesigurnosti i krhkosti bošnjačke etničke i bosanskohercegovač-
ke nacionalne zajednice, izloženih hirovitosti i surovosti historije, rađa se i potreba
za konstituiranjem kolektivnih naracija, osvjetljenjem zasjenjenih kulturnih vri-
jednosti, pa je i Isakovićevo djelo prožeto autorefleksivnim traganjima za imagi-
nativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture. Za njega se književnost i jezik
ukazuju i u nezanemarivoj i važnoj funkciji prepoznavanja posebnosti nacional-
ne kulture, u mnogostrukosti simboličkih formi, diskurzivnih praksi i raznovr-
snih oblika simbolizacije specifičnih vrijednosti kolektivnog identiteta i društvene
zajednice, ali su ta autorefleksivna traganja lišena one vrste nacionalnog imagi-
narija u kojem se bez kritičkog otklona sakrificira vlastita etnija, njena povijest i
kultura.“27
Generaciji bošnjačkih intelektualaca koja je djelovala od kraja 1960. do kon-
ca 1990. godina XX stoljeća pripadali su mnogi književni historičari, književnici,
politikolozi, filozofi, sociolozi, umjetnici iz različitih područja, a ovom prigodom
spomenut ćemo samo najznačajnije književne historičare i kritičare: Midhat Begić,

26
Sam Duraković na više mjesta ukazuje na „izuzetnu energiju“ kojom se Alija Isaković skraja šezdesetih godina uklju-
čio u onaj snažni pokret bosanskohercegovačkog i bošnjačkog samoprepoznavanja u autentičnim vrijednostima vlastite
kulturne tradicije, dugo vremena zanemarene, svedene na stereotip „tamnovilajetske“ subkulturne zaturenosti. (V. Enes
Duraković: „Riječ i svijet Alije Isakovića/Enes Duraković: Bibliografija i Literatura“, Izabrana djela, knjiga 4, izd. Dobra
knjiga, Sarajevo, 2020, str. 8. U daljem tekstu v. pod Duraković.) Očito je da Duraković izbjegava termin „drugi kulturni
preporod“ kod Bošnjaka za ovaj period, što se može povezati i sa nestalnošću nekih pokušaja periodizacije bošnjačke
književnosti i kulture, gdje je termin „preporod“ (primjerice kod Šaćira Filandre) postao nekom vrstom floskule. Vidimo
da se Duraković radije opredjeljuje za termin „pokret bh. i bošnjačkog samoprepoznavanja u autentičnim vrijednostima
vlastite kulturne tradicije“.
27
V. Duraković, str. 9.

137
Muhsin Rizvić, Alija Isaković i Enes Duraković.1 Upravo su njih četvorica sudjelovali
u oblikovanju bošnjačke kulturnoidentitetske strategije, a jedan od njezinih vođa -
prema mišljenju Enesa Durakovića - bio je upravo Alija Isaković, jer je vrijeme u ko-
jemu je Isaković živio i stvarao bilo vrijeme velikih etničkih, kulturnih i povijesnih
izazova, što je nužno iziskivalo i ljude „izuzetne energije“:
„Bilo je to vrijeme kada je bošnjačka književna zajednica, oslobođena zabra-
na i težih represija, aktu političkog „priznanja“ muslimanskog (bošnjačkog) naci-
onalnog identiteta priskrbljivala pouzdane naučne argumente, pa su i Isakovićevi
diskurzivno različiti tekstovi i projekti dio te zamašne i entuzijastičke strategije i
obnove.“2
Svojim raznolikim stvaralačkim opusom i pregalačkim društvenim anga-
žmanom Alija Isaković nastojao je popuniti ogromne hijatuse u razvoju bošnjač-
ke kulture i otuda potječe njegov ustrajni hrestomatijski, antologičarski, književ-
nokritički, pripovjedački, putopisni, romaneskni, dramski, esejistički, lingvistički
i uredničko-redakcijski rad, koji nikada nije bio lišen polemičkog tona i ukazivanja
na potrebu ustrajnog rada na selektiranju i sistematizaciji svih vidova bošnjačke
kulturne povijesti, a osobito potrebe da se izradi jedna cjelovita povijest bošnjačke
književnosti. To je bila i ostala (pre)zahtjevna zadaća svih bošnjačkih književnih
historičara i ko zna kada će ta zadaća biti kvalitetno ispunjena.
Bez Isakovićevog „Biserja“, „Hodoljublja“, bez njegovih pionirskih tekstova o
nekim zaboravljenim bošnjačkim književnicima (H. Bjelevac, A. Karabegović, N.
Sarajlić) danas je nezamisliva suvremena bošnjačka književna historiografija, baš
kao što je nezamisliva i bez knjiga Enesa Durakovića koje sada možemo čitati i kroz
njegova petotomna „Izabrana djela“. Veliko je pitanje koliko smo mi, kao današ-
nja generacija bošnjačkih književnih historičara, valorizirali djela Alije Isakovića i
Enesa Durakovića, ili smo se kao nezahvalna „rakova djeca“ udaljili i otuđili od tih
djela?
Alija Isaković i Enes Duraković činili su nerazdvojivu „etičko-kritičku simbio-
zu“ bošnjačke književnosti u povijesno prekretničkim decenijama XX stoljeća, tog
bošnjačkog fine de sièclea o kome mi, nažalost, nemamo niti jedne relevantne naučne
studije. Baš u jednom bitnom aspektu studiju takve vrste ispisao je Enes Duraković
u svojoj knjizi o Aliji Isakoviću („Riječ i svijet Alije Isakovića“), ali bez i najmanje
primisli da se Isakovićevo djelo sakrificira u bilo kojem segmentu njegova opusa.
Decenijama dijeleći sa Alijom Isakovićem muku i tegobe cijele jedne generacije
bošnjačkih intelektualaca, Enes Duraković je, pišući o Isakoviću, nužno pisao i o toj
generaciji, a posredno i o samome sebi kao njezinom neraskidivom dijelu.

1
Bilo bi veoma važno svakome studentu na odsjecima za nacionalne književnosti u BiH (gdje se proučava bošnjačka knji-
ževna komponenta) naglasiti na početku njihova studija da su ova četvorica velikana i njihovo svekoliko djelo nezaobila-
zna imena i opusi na kojima počiva studij bošnjačke i bh. književnosti. Jednostavno, bez ovih ljudi ne može se zamisliti
bilo kakvo sustavno proučavanje tih književnosti.
2
V. Duraković, str. 10.

138
 Kao glavnu misiju te generacije Duraković je prepoznao obnavljanje kultu-
re sjećanja i rekonstrukcije vlastitog kulturnog identiteta, te će stalno inzistirati
na akcentiranju širine Isakovićevog kulturološkog podviga i pregalačkog zahvata:
„U tom zahtjevnom i odgovornom zanavljanju kulture sjećanja i rekonstituiranju
vlastitog kulturnog identiteta Isaković je radio predano i odlučno, ali i kritički odgo-
vorno, uporno naglašavajući i posebnosti i uzajamnosti kulturnih fenomena kako
u bosanskohercegovačkom, tako i u južnoslavenskom historijskom, društvenom i
kulturnom obzoru.“3
Međutim, Duraković stalno inzistira da svaka kulturnomemorijska rekon-
strukcija može odvesti u pogrešnom pravcu „doživljajem mitskog svejedinstva jezi-
ka, književnosti, kulture i identiteta“. Zato Duraković kritički smireno i mudro ana-
lizira svaki segment Isakovićevog književnog, filološkog i kulturnog djela, polazeći
najprije od ukazivanja na značaj Isakovićevog lingvističkog angažmana, gdje je on
imao reformatorsku ulogu u (re)standardizaciji bosanskoga jezika.
O Isakovićevom lingvističkom radu dosta je pisano, a objavljen je i jedan na-
učni zbornik pod nazivom „Alija Isaković i bosanski jezik“ (izd. Instituta za jezik u
Sarajevu), ali u svome promišljanju o Isakoviću kao lingvisti Enes Duraković pola-
zi od premise da Isakovićeva „kulturnomemorijska pripovijest o bosanskome jezi-
ku“ ne počiva na nacionalromantičarskom patosu. Naprotiv, Isakovićev „etnolin-
gvistički narativ“ bio je subverzivan spram svih oblika potiranja bosanske jezičke
posebnosti, ali je istodobno taj narativ bio i lišen krajnosti uprkos diktatima etno-
lingvističkih elita iz Beograda, Zagreba ili Sarajeva. U izuzetno obimnoj i akribičkoj
studiji o Isakovićevom lingvističkom opusu Duraković je do sada napisao i najiscr-
pniju analizu lingvističkih kretanja u BiH od početka 70. do konca 90. godina XX
stoljeća, gdje je uloga Alije Isakovića za reafirmaciju bosanskoga jezičkog nasljeđa
bila nezamjenjiva.
U ostalim poglavljima svoje knjige o Aliji Isakoviću, Duraković ukazuje na svu
širinu i dubinu „riječi i svjetova“ ovoga pisca koga je krasila izuzetna „interžanrov-
ska preobražajnost“. Naravno, Duraković najprije ukazuje na veličinu Isakovićeve
pripovjedačke umjetnosti bez koje je i nezamisliv njegov ukupni književni portret.
Imajući već dokazani osjećaj za sintezu opserviranja književnih strujanja
u bošnjačkoj i bh. književnosti, Duraković s pravom svrstava Isakovića u pisce
„evropskog moderniteta“ kod kojih je ishlapila socrealistička ideološka kontami-
nacija pripovjedne proze, što je kod Isakovića vidljivo u romanu prvijencu „Sunce
o desno rame“, a još više u novelističkoj zbirci „Taj čovjek“, gdje se desio „...radi-
kalan raskid s već ovještalim obrascima bosanskohercegovačke pripovijetke, što
su mimetičkim prosedeom zasnovanim na epskom ili baladesknom narativu po-
sredovale „sudbinski značajne“ teme društvenog ili patetično-ljubavnog sadržaja,

3
Isto, str. 13.

139
a ucjelovljene linearno-hronološkim fabuliranjem u pripovijesti čvrstih, koheren-
tnih oblika“.4
Cjelokupna Isakovićeva proza (i pripovjedna i putopisna i romaneskna) lišene
su ideoloških funkcionalizacija, a pojedine Isakovićeve putopise Duraković smatra
samim vrhuncima bošnjačke i bosanskohercegovačke putopisne proze. Isaković
je inače, kako to dobro primjećuje Enes Duraković, bio posebno fasciniran puto-
pisnim žanrom, pa čak izvrsno rezonira cijelo poglavlje o Isakovićevoj prozi uka-
zujući da je ona bila „...neka vrsta neprekidno i strasno ispisivanog kulturološkog
putopisa u kojem se prvotna inspirativno-poticajna neposrednost susreta s nepo-
znatim, ljudima i predjelima, književnim i kulturnim fenomenima, u prošlom i slu-
ćenom, kristalizira u slojevitu viziju životne i stvaralačke punoće“.5
Prema mišljenju Enesa Durakovića cijeli književni opus Alije Isakovića bio je
kontinuirano ispunjavanje jednog književnoumjetničkog univezuma koji je svoju
kulminaciju doživio u romanu „Pobuna materije“ u kojemu Duraković na kritički
maestralan način ovaj roman ubraja u niz onih bošnjačkih književnih tekstova gdje
se estetski realizira čin ezoterijskog misticizma, počevši od Vahdetija, preko Safvet-
bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, do M. Dizdara, M. Selimovića, S. Kulenovića, Z.
Ključanina i Dž. Latića.
Duraković tretira Isakovića kao vrsnog oblikovatelja različitih sintaksičkih i
semantičkih struktura, interžanrovskih prožimanja i bogatih stilogenih postupaka.
Sve će to doći do punoga izražaja i u dramskom opusu Alije Isakovića, čijom anali-
zom se i završava knjiga „Riječ i svijet Alije Isakovića“.
Završavajući i kritički poentirajući ovu izuzetnu esejističku knjigu, Enes
Duraković snagom svoje izuzetne analitičke pronicljivosti uspoređuje neke dra-
me Alije Isakovića („Dodir“) sa antologijskim dramama Miroslava Krleže („Aretej“).
Uspoređujući naročito ove dvije drame, Duraković, zapravo, ukazuje i na tragičnu
dramu postmodernističke civilizacije i gotovo proročki govori o apokalipsi kojoj svi
mi danas svjedočimo.
Kao niko prije njega, Enes Duraković je u svekolikom književnom stvaranju
Alije Isakovića prepoznao njegov proročanski karakter. Isakovićevo sveukupno dje-
lo, naime, pojavilo se u povijesti naše kulture i civilizacije (i nacionalne i svjetske)
kada je Svijet na globalnom nivou izgubio svoje uporišne tačke i kada je „ta veli-
ka ravnoteža narušena u prirodnom ili antropološkom, intimnom ili kolektivnom,
kulturnom ili socijalnom obzoru čovjekovog svijeta“.6
Zato Duraković s punim pravom iščitava cjelokupno Isakovićevo djelo kao je-
dan vid socijalne i estetske utopije, odnosno težnje da se obnovi i zanovi „anto-
logija hodoljublja i biserja ljudskog duha“, iako ni Duraković ni Isaković, makar u

4
Isto, str. 48.
5
Isto, str. 67.
6
Isto, str. 96.

140
najintimnijem vidu, nisu mnogo vjerovali u povratak te „velike ravnoteže“, koja
se, barem za njih, skrivala u suglasju „riječi i svijeta“, čina i govora ili u „odvaž-
nosti izricanja“ - kako je to umstveno definirao Kasim Prohić, a Enes Duraković je
tu genijalnu sintagmu prihvatio i prepoznao kao jedan od ključnih motoa i svoga i
Isakovićevog književnog i kritičko-esejističkog stvaranja.
Riječi i svjetovi Alije Isakovića i Enesa Durakovića podudarni su i u etičkom i
u stvaralačkom smislu i uistinu čine jedinstvenu etičko-kritičku simbiozu u našoj
kulturi. Ostaje samo pitanje da li mi tu simbiozu prepoznajemo i u bilo kojem smi-
slu nasljeđujemo kao naše opće kulturno dobro?7
Nadam se da će stolačko „Slovo Gorčina“, objavljivanjem ovoga teksta, dopri-
nijeti da se s punim pijetetom osvrnemo na ova dva velikana naše kulture, koji su,
između ostaloga, bili i veliki poštovaoci Grada na Bregavi i ostavili neizbrisiv trag u
povijesti književne manifestacije „Slovo Gorčina“, kao i u kritičkoj valorizaciji cje-
lokupnog djela Maka Dizdara.

7
Ovaj tekst samo je dio jedne šire studije o Izabranim djelima Enesa Durakovića, koju namjeravam objaviti u svojoj knjizi
„Raskršća i bespuća Bosnistike“.

141
NI JA Z D U R A KOV IĆ

KROKI SVAKODNEVNOG NACIONALISTE

U posljednjih petnaestak godina kako u BiH, tako i na prostorima ex-
Jugoslavije sigurno da se ni o čemu više nije govorilo, pisalo, analiziralo kao o naciji
i nacionalizmu.
Već polovinom osamdesetih godina svi do tada glorificirani teorijski koncepti
i pristupi u izučavanju nacionalnog pitanja padaju u vodu. Klasno-socijalno nije
potisnulo nacionalno, samoupravno socijalistički model, oličen u utopističkim
floskulama asocijacije slobodnih proizvođača, udruženog rada, bratstva i
jedinstva, klasno-nacionalne emancipacije itd., se srušio kao kula od karata, a
zatomljene nacionalne energije su eksplodirale u vidu zapjenušanog nacionalizma,
primitivnog šovinizma i sveopće ksenofobije. U pervertiranoj parafrazi Manifesta,
avet nacionalizma se širio Jugoslavijom, a sve sile komunizma se nisu ujedinile i
nisu bile dovoljne da je poraze.
Iako je bio proglašen neprijateljem broj jedan jugoslovenskog društva i
dežurnim krivcem za sve slabosti, njegovi korijeni nisu sasječeni i suprotno svim
ideološkim ofanzivama, alarmantnim upozorenjima – njegovo stablo se sve više
granalo i natkrilo Jugoslaviju teškim mrakom i zimomorom koja je jezivo ušla u
kosti svakodnevnog građanina.
U vješto orkestriranoj pomami o nacionalizmu se ubrzo počinje govoriti kao
o „prirodnom svojstvu nacije“, gdje on postaje „prosječno stanje svijesti ljudi“. Uz
to, on ubrzo postaje najkonjukturnija roba na Balkanu i najefikasniji opijum za
ustalasane i izmanipulirane mase.
Ni jedan ozbiljni teoretičar nije mogao pretpostaviti snagu te magije i
krvoločnu moć koju će politokratske elite iz njega izvući. On brzo postaje ne samo
glavnim instrumentom manipulacije masama, već i glavna poluga samog vladanja.
Malo je ko shvatio moć te magije kao Slobodan Milošević, a njega će u nešto
drugačijim uvjetima i na drugačiji način vješto „kopirati“ i Tuđman, a u suptilnijoj
i tamošnjim prilikama prilagođenoj mjeri i Kučan, odnosno Gligorov. Izetbegović bi
u ovom kontekstu bio „poseban slučaj“.
Naprimjer, beogradski sociolog Dušan Ičević (1983.) dobro primjećuje da
nacionalizam sobom nosi izražena emotivno-iracionalna svojstva čime postaje
i vrsta pribježišta iz banalne ili tegobne svakidašnjice, te zamjena za vlastitu
samodjelatnost ljudi. On izaziva porive u dubini ljudskog bića, atavističke i mitske,
pa i religiozne treptaje.
Primamljivost mu je što, pored ostalog, naizgled zadovoljava potrebe grupnog
identificiranja sa svojom nacijom kao izbavljenjem iz neizvjesnosti i postvarenosti
svakodnevne egzistencije. Upravo nacionalizam nudi naciju kao jedinu čovjekovu

142
potrebu, nacionalnu državu kao svetinju i spasonosnu snagu za sve nevolje, a
nacionalnu elitu za pravo i istinsko vođstvo.
Njegova žilavost, primamljivost i dugogodišnja opstojnost i može se razumjeti
ako se pronikne u iracionalno-psihološku dojmljivost. Ako se prvobitno pod tzv.
pozitivnim nacionalizmom podrazumijevala borba za nacionalno oslobođenje i
tažnja za sopstvenom nacionalnom emancipacijom, kasnije u „zreloj“ fazi svaki
nacionalistički pokret se ustremljuje protiv prava i interesa drugih naroda, za
pripajanje i osvajanje tuđih teritorija. On na osoben način vodi teritorijalno-
političkom izdjeljivanju, cijepanju i nasilnom nametanju prevlasti pojedine nacije
nad ostalim nacijama.
U ovom kraćem osvrtu se ne mislim baviti korijenima i oblicima ispoljavanja
nacionalizma, već fenomenom njegove instrumentalizacije oličenom u našem
„svakodnevnom“ nacionalisti.
On je, prije svega, malograđanin koji se najprijatnije osjeća u krilu Majke
Nacije u kojoj vidi šansu identificiranja sa grupom i nadoknadu za sopstvene
inhibicije, duhovnu i materijalnu prikraćenost.
Herman Broh takvog malograđanskog nacionalistu vidi kao „kič-čovjeka“
sa „kič-sviješću“, kao raspolućenog čovjeka, konzumenta jeftinih vrijednosti.
Prikraćen u ispunjenju svojih materijalnih prohtjeva, duhovno osiromašen, on ideal
traži i hranu pronalazi u mitskim maglinama, nacionalnoj epici, slavnoj povijesti i
slavnim precima. Njemu nacija doista postaje glavno zanimanje, profesija koju bi u
smutnim vremenima da što bolje unovči.
Uz rame malograđanskom nacionalisti ide i dio iz reda tzv. tradicionalističke,
bolje rečeno, kvazi inteligencije. Ta skorojevićka inteligencija je bukvalno ophrvana
avetima prošlosti, ali ne na potki svog duhovnog habitusa i potreba, već prije svega
u cilju očuvanja novostečenih pozicija i povlastica.
Fanfare nacionalnih zasluga u kreštavom ehu odjekuju ovim našim nesretnim
prostorima. Bjesomučna je utrka u sticanju raznih nacionalnih lenti i odličja, a
ako se to još potvrdi džamijskom ili crkvenom pravovjernošću, prisustvom u prvim
safovima ili redovima, odanošću Vođi i militantnošću u proskribiranju dušmana
i inih munafika, onda su vrata uspjehu i visoko etabliranoj strukturi garantirano
otvorena. Taj krug koji naročito dominira u dirigiranim medijima, nacionalnim
društvima, (kvazi)humanitarnim organizacijama, pa i na pojedinim fakultetima,
fetišizira svoje „nacionalne zasluge“ do granice neukusa i profaniranja i onoga što
jeste svjetlo i pozitivno u dotičnoj nacionalnoj kulturi i tradiciji.
Iz tog kruga se regrutuju glavni nacionalni ideolozi, cenzori i kerberi
nacionalnih svetinja. Oni hoće da budu i glavni prosvjetitelji i „majstori“ osvajanja
masa. Objektivno su glavni dileri „nacionalističkog opijuma“, sijači nacionalnih
stereotipija, prodavači nacionalne magle i trgovački putnici svekolike ksenofobije.
Svojevremeno sam napisao da ih mrzim, jer nas uče da mrzimo. Ne volim ih,
jer nas uče da ne volimo. Oni ne vole sve što je drugo, sve što je različito, sve što

143
nije uniformno, podaničko i poslušno. Oni nacionalno klasificiraju, prebrojavaju i
svojataju ono što im ne pripada. Svo zlo, slabosti, boljke, zaslijepljenost, šovensku
mržnju, bestijalnost – vide u drugima. Drugima kao pripadnicima drugog naroda.
Najsretniji su kad se odijele, razbroje i etnički prebroje. Odijele gvozdenom
zavjesom podozrenja, mržnje i osvete. Ganjajući „nacionalnu pravdu“, ostvaruju,
prije svega, probitak za sebe.
Sljedeći najbolji saveznik „svakodnevnog nacionaliste“ jeste stara – nova
birokracija u sprezi s politokratskom elitom. Ona je odani čuvar i graditelj ne samo
novopečene i mucave pravne države, već i glavni „čuvar pečata“ nacije. Ona određuje
pravovjernost i „nacionalnu podobnost“. Rigidno je desničarska i antidemokratska,
lajavo antisocijalistička. Ali joj ne smetaju socijalistička dobra ni titule koje su u
socijalizmu stekli. Ako su u pitanju vile, stanovi, fabrike i ostale nekretnine, one
nemaju ideološki miris, ni socijalistički predznak.
Sve u ime Majke Nacije, pa prekonoćno stečeno bogatstvo. Sve u ime
patriotizma, pa ratno profiterstvo. Sve u ime Allaha i Boga, pa u sopstveni džep.
Ta vrsta nacionalista je kameleonske prirode, sa izraženim osobinama
beskrupuloznosti, pretvornosti i konvertitnosti. Osobina nacionalnog konvertita
je da najviše napada ono čemu je najviše služio. To su podrepaši i krpelji koji na
općenacionalnoj tregediji izvlače golemi ćar i njima je nacija i nacionalno najbolja
roba kojom maestralno trguju.
Sljedeći nacionalist je, uslovno rečeno, klero-nacionalist. U našim bh.
prilikama, a i šire, na prostoru ex-Jugoslavije, crkva-džamija se prilično ofanzivno
postavlja kao glavni zaštitnik nacionalnih interesa, tradicija, pa i kulture. Ona to u
određenoj mjeri sigurno jeste, ali problem je u tome što je izraženo nastojanje da
se vjersko i nacionalno totalno identificira, pa srpstvo postaje jednako pravoslavlju,
bošnjaštvo islamu, a hrvatstvo katoličanstvu. Protagonisti te koncepcije nerijetko
vrlo militantno proskribiraju sve one koji su npr. ateisti, vjerski indiferentni i koji
ne prihvataju takvu jednostranu identifikaciju. Oni sve zasluge za nacionalno
opstojanje i nacionalnu emancipaciju pripisuju sebi. Oni religiju vide kao isključivog
tvorca nacije, a svoju naciju kao bogom odabranu, sve do smiješnih koncepcija
o „nebeskom“, „izabranom“ i sličnom narodu. Narodu koji je u posebnoj Božijoj
milosti. Osnovno je da se propovijeda da samo vjernik može biti pravi pripadnik
nacije, pravi patriota, podobni i odabrani. Gotovo da se formira monopol na Boga,
kao što se htio uspostaviti monopol i na patriotizam.
Revnostan musliman jeste uzoran i „podoban“ Bošnjak, revnostan katolik jeste
pravi Hrvat, a revnostan pravoslavac jeste pravi Srbin. Time se, zapravo, vjersko-
nacionalni ciljevi do kraja politiziraju, vjera se instrumentalizira i na određen način
profaniše u političke svrhe, a građani na taj način podvajaju i sukobljavaju. Visoka
crkveno-džamijska hijerarhija i ne krije svoje političke ciljeve. Ona je rezolutno
protiv sekularne države i traži svoje učešće u svjetovnoj vlasti.

144
 Na ruku im idu stravične posljedice rata i genocida, te uzajamna pothrana u
vidu optužbi za učešće, ili podršku samom ratu. Iako se to nikako ne može ujednačiti,
ipak se, kao po zakonu spojenih posuda, klerikalizmi uzajamno pothranjuju
i dijelom nadopunjuju. Oni se čak sve više i politički organiziraju, što je dodatni
faktor međunacionalnog nepovjerenja i isključivosti.
„Balkanski dar snalaženja“ u suptilnim nacionalnim poslovima jeste u
funkciji očuvanja vlasti i sticanja profita. A na nacionalnoj tragediji, sudeći bar po
bosanskohercegovačkim prilikama, se najbolje zarađuje.
Dokle i kako, ostaje da se vidi?!

(Svijet, 16. 11. 1997.)

145
SA FE T H A L ILOV IĆ

MILJENIK SUDBINE - NIJAZ DURAKOVIĆ

Na prvu godišnjicu od smrti našeg Nijaza Durakovića, pruža nam se prilika
da nešto više kažemo o njegovom životu i djelu, i o tome šta za nas on znači, šta se
nalazi u njegovim knjigama i spisima.
Nijaz Duraković je bio jedna od najmarkantnijih figura ukupnog društvenog
života posljednjih decenija u Bosni i Hercegovini, sa vrlo polivalentnim angažova-
njem i rezultatima. Dosta dugo je posjedovao značajnu društvenu moć, iako u biti
nije obnašao funkcije vlasti u pravom operativnom smislu.
Moglo bi se reći da je Nijaz Duraković, gledano u cjelini, bio miljenik sudbine,
premda mu je životni vijek protekao u silnim protivrječjima, ali i mogućnostima
tog vremena, proživjevši rijetko viđenu intelektualnu avanturu, ali i nesvakidašnji
politički angažman. Uz njega prevalira atribucija sretnog, uprkos tome što je u spi-
sateljskom smislu najviše poznat po knjizi gotovo zlokobnog naslova “Prokletstvo
Muslimana”, sa deset izdanja u pedesetak hiljada primjeraka (od toga polovina na
stranim jezicima), i sa zlosrećnom sudbinom da mu politički projekt, - kome je
on “bio i otac i sin” a koga je stvorio u najtežim uslovima ratne kataklizme krajem
1992. godine - praktično preotmu oni koji će u međuvremenu iznevjeriti i njega i
taj politički projekt.
Nijaz Duraković je gotovo bio predodređen za ulogu koju će kasnije realizira-
ti. Još u mladosti iskazao je intelektualnu darovitost, literarni talenat, kulturološku
radoznalost i mladalački aktivitet, silno željan, kao i većina mladih ljudi, da to od-
mah pokaže u životu. Mladalački buntovan i pravdoljubiv, u duhu šezdesetih godi-
na prošlog vijeka, bio je spreman da se bori za bolji i pravedniji svijet.
Studij sociologije u Sarajevu od 1967-1971. godine, koji je u to vrijeme bio
među najkvalitetnijima u zemlji, jer su u njemu učestvovali gotovo svi najznačajniji
jugoslovenski profesori iz te oblasti, a posebno postdiplomski studij koji je odmah
poslije toga uslijedio, sa praktično istim akterima, omogućili su Nijazu Durakoviću,
u punom kapacitetu studijskog angažmana, da stekne temeljita znanja u širokom
dijapazonu od sociologije, filozofije i kulturologije, do prava, politologije i među-
narodnih odnosa. Pri svemu tome Duraković je posebnu pažnju usmjerio na pita-
nja koja su se nalazila u žiži svih relevantnih društvenih zbivanja ali i istraživanja
u posljednjem stoljeću, a to su socijalni dinamizam klasne borbe društva moder-
nog doba, i nacionalnu zbilju i nacionalnu emancipaciju kao bitan faktor političkih
procesa unutar društva, ali i na međudržavnom planu, artikuliranim kao pravo na
nacionalno samoopredjeljivanje i stvaranje sopstvenih država. U ovim izučavanji-
ma Duraković se vodio humanističkom idejom svekolike ljudske emancipacije, a
inspiraciju nalazio u analizama klasnog i nacionalnog od strane Lenjina, za koga

146
je smatrao da na kreativan način primjenjuje marksističku doktrinu u posebnim
uslovima razvoja višenacionalnog nedovoljno industrijaliziranog ruskog društva
(sa 164 naroda). U tome je Duraković nalazio paralele sa jugoslovenskim i bosan-
skohercegovačkim društvom i mogućnostima njihovog razvoja.
Seriozno teorijski pripremljen, a željan da testira sva ta akumulirana sazna-
nja u političkoj praksi tadašnjeg bosanskohercegovačkog društva o kome on nije
imao previše iluzija, Duraković se upustio u angažman unutar ezoterične partijske
strukture, prvo kao stručni saradnik, a od 1986. godine i kao politički akter osobe-
nog profila. Dakle, upravo u periodu kada je nastupilo vrijeme odlučnih političkih
procesa u jugoslovenskom i bh. društvu, sa svim protivrječnostima preispitivanja,
povijesnih revizionizama, raskola i lomova. Bilo je to vrijeme u međunarodnim re-
lacijama globalnih sučeljavanja političke, vojne i društvene stvarnosti gdje je jedan
društveno povijesni eksperiment monističkog karaktera sa planskom netržišnom
privredom, doživljavao svoju imploziju i neviđeno urušavanje, ustupajući supre-
maciju tzv. novom svjetskom poretku.
Kao dio tih širih društveno-povijesnih pomjeranja, taj proces na jugosloven-
skom prostoru artikulirao se na način raspada starog političkog sistema, ali i du-
boke krize do tada relativno prosperitetne države višenacionalnog sastava, sa šest
ustavno jednakopravnih republika, utemeljenih na avnojevskom federalizmu i ti-
tovskom principu bratstva i jedinstva naroda. Šansa za pluralizam i demokratiza-
ciju, žrtvovana je tom prilikom, nažalost, u korist demona prošlosti i destruktivnog
nacionalizma.
Nijaz Duraković 1986. godine biva prvi put izabran za člana Predsjedništva
SKBiH, a 1989. godine za predsjednika Predsjedništva SKBiH i čini sve da spasi
brod koji tone. Prvo u pogledu profila stranke kojoj je došao na čelo, Duraković čini
sve da je reformiše, redizajnira, demokratizira, da joj promijeni organizaciju i na-
čin djelovanja, primjerene novostvorenim prilikama. On ljubomorno čuva pozitiv-
ne tekovine prethodnog sistema, ali se odlučno ograđuje od svega lošeg što je taj si-
stem činio. Duraković snažno afirmira činjenice pozitivnih tekovina socijalističkog
perioda postojanja BiH:
- da je BiH formirana kao jedinstvena i samostalna država - republika unutar
federativne Jugoslavije,
- da je gotovo pola stoljeća živjela bez ratova i nasilja,
- da su u tom periodu stvorene solidne pretpostavke za društveni, ekonomski,
kulturni i intelektualni razvoj BiH, itd.
Duraković je svjestan i svih grešaka komunističkog režima i on ih priznaje, ali
najčešće pripisuje nedemokratičnosti pojedinaca u ranijim partijskim i državnim
rukovodstvima.
Osvrćući se na određena mišljenja da je u to vrijeme bilo kurentno bavi-
ti se nacionalnim pitanjem u BiH, te na upit da li je i on osjetio dio slasti bavlje-
nja tom problematikom, Duraković negira takvu ocjenu i navodi da mu je bavljenje

147
nacionalnim, uglavnom donosilo neprijatnosti, kritike i sl. Neki su zato platili i ka-
rijerom, a neki žrtvom.
Iako je član Predsjedništva SKBiH postao tek u ljeto 1986. godine, Duraković
se nije libio da i u najburnijem periodu pred izbore 1990. sasvim otvoreno progovo-
ri o represivnoj strani dotadašnjeg sistema, tehnologiji i logici njegovog djelovanja,
te sprezi između policijskog, državnog i partijskog vrha, kao i njihovoj ulozi u mon-
tiranim političkim procesima osamdesetih godina.
Analizirajući unutarstranačke sukobe sedamdesetih godina u BiH, i šta su
oni značili u pogledu promjena na političkom i društveno-ekonomskom planu,
Duraković ih ocjenjuje veoma produktivnim, jer je ta nova, srednja generacija poli-
tičara čiji su protagonisti Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, uz koje su još uvijek
i predstavnici stare generacije Rato Dugonjić, Džemal Bijedić, Cvijetin Mijatović, -
odigrala krupnu ulogu, primarno u afirmaciji BiH kao faktora u Jugoslovenskoj fe-
deraciji. Na ekonomskom planu BiH se otada sve više oslanja na sopstvene snage,
zahtijevajući pravednije ekonomske odnose u Federaciji i ravnopravniji tretman
BiH u njima. Do progresa dolazi i na kulturnom i planu međunacionalnih odnosa,
jer tada na čuvenom Mostarskom savjetovanju u organizaciji navedenih političkih
rukovodilaca dolazi do značajnog pomaka na utvrđivanju principa književnojezič-
ke tolerancije, a u pogledu napretka u međunacionalnim odnosima dolazi do potvr-
de i afirmacije muslimanskog naroda. Tada je također realizovan koncept hiljadu
škola u BiH, izvršeno povezivanje svih bosanskohercegovačkih općina asfaltnim
putevima, ubrzan razvoj pojedinih regija kao npr. zapadna Hercegovina, zaokru-
žena izgradnja velikih privrednih sistema Energoinvesta, Šipada, Unisa, Upija
i dr. Puni procvat desio se na kulturnom planu: afirmira se Narodno pozorište u
Sarajevu, osniva bh. Filharmonija, počinje sa radom RTVSA, a nakon dužeg perio-
da nesporazuma i suprotstavljanja formirana je Akademija nauka i umjetnosti BiH.
U suštini, unutarpartijski sukob iz 1972. godine Duraković je ocjenjivao tako
da je on vodio učvršćenju federalne pozicije BiH i nužnom koraku ka njenoj suvere-
nosti, jer tek tada BiH počinje ličiti na jednu suverenu i samostalnu državu, dolazi
do njenog oslobađanja iz stega unitarnog zagrljaja i pozicije svojevrsnog pijemon-
tizma i pravovjernog jugoslovenstva. U tom periodu odlučnije se počinje razvijati
svijest o neophodnosti oslonca na vlastite snage, afirmirati pripadnost BiH i zajed-
nički život ljudi koji u njoj žive. U desetak godina takvog trenda BiH je uspjela izbo-
riti svoju poziciju u Federaciji, a njen glas, kao nikada do tada, postajao je sve zna-
čajniji i uticajniji, a mnoge probleme na relaciji Srbija - Hrvatska, kao i na drugim
relacijama bilo je lakše riješiti pomoću takvog statusa i pozicije BiH...
Nijaz Duraković je otvoreno i vrlo zanimljivo još 1990. godine opisao teh-
nologiju vladanja u Jugoslaviji i BiH, posebno u posljednjih 20-ak godina, preci-
zirajući da je partijski vrh bio čvrsto hijerarhijski strukturiran gdje se tačno zna-
lo kolike su čije kompetencije i prava, ko je taj koji naređuje, presuđuje, te da je
u cijeloj Jugoslaviji u to vrijeme sva vlast bila skoncentrisana u SK, odnosno u

148
njenom rukovodstvu i prvim ljudima tog rukovodstva. A u BiH bio je prisutan i tzv.
trijumvirat.
Za Durakovića slučaj Agrokomerc je bio neobično težak fenomen koji je sadrža-
vao čitav koloplet političkih, idejnih, ekonomskih i ukupnih socijalnih događanja,
iza kojih stoji i ono što je eminentno privredna problematika i razvojne perspekti-
ve, ali ono što je pragmatska politika, kao i ono što je problem borbe za vlast i obra-
čun određenih struktura.
Ovakvim odnosom narod cijelog jednog kraja doveden je na ivicu gladi i si-
romaštva, navodne ekonomske krivice prevedene su na nacionalne, pa i naciona-
lističke licitacije o karakteru ovog ili onog naroda, čime se Bosna i Hercegovina na
duži period zabavila sama sobom, a svoje učešće u jugoslovenskoj politici reducira-
la na minimum. (Prema knjizi: Nijaz izbliza, autora S. Avdića, s. 44.)
Prema Durakoviću ubrzano fabrikovanje slučajeva kakvi su Agrokomerc i
Neum, Moševac i Milići, kao i neki drugi kojima je davan veliki publicitet, služili
su tome da se dizajnira slika o BiH kao mračnoj staljinističkoj prašumi, dok su se
identični pa i drastičniji primjeri koji su se mogli naći u svakom dijelu Jugoslavije,
ostavljali po strani, bez bilo kakvog zanimanja. Zapravo, smatra Duraković, sve je to
„predstavljalo test za izvođenje antibirokratske revolucije, te da su ti Miloševićevi
patenti za testiranje nacionalizma velikodržavnih ambicija ipak najprije primije-
njeni ovdje kod nas”. (Ibid., 52.)
Uz svoj ukupni politički aktivitet, Nijaz Duraković je nadaleko postao poznat
po svojoj knjizi intrigrantnog naslova Prokletstvo muslimana, koju je napisao u lje-
to 1992. godine, u vrijeme, kako autor u predgovoru kaže, trajanja najstravičnijeg
rata u našoj cjelokupnoj povijesti, koji je predstavljao takvu golgotu, stradanja, obe-
spravljenosti i poniženja kakvu je rijetko koji narod u povijesti doživio. Budući da se
već 20-tak godina nalazio, (a posebno od 1989. kao čelnik SKBiH) u središtu lomova
predratne Jugoslavije i jasno sagledao strateške ciljeve, glavne aktere i tehnologiju
raspleta, čiji režiseri su nedvosmisleno ukalkulirali masovne zločine kao sredstvo
provedbe takve politike, Nijazu Durakoviću je od samog početka ratne katakliz-
me bilo jasno da nije stvar u bilo kakvom pravednijem političkom redizajniranju
Jugoslavije niti BiH, nego naprosto o klasičnoj agresiji na referendumom obnov-
ljenu državnost BiH, kao i činjenju genocida prema svima ovima koji ne prihvataju
rezultate agresije kao svršen čin.
Duraković svrhu ovakve knjige vidi u potrebi da podsjeti, upozori da se štošta
ne zaboravi, a da bi se razumjelo sadašnje stanje i navedena stradanja neophod-
no je bilo makar u najkraćem presjeku naznačiti historijske korijenje bošnjačkog
etnosa, složene i protivrječne puteve njegovog nacionalnog osvješćenja, afirma-
cije samobitnosti. Zato autor prezentira neophodne naznake o porijeklu bošnjač-
kog naroda, njihovom položaju u Osmanskom carstvu, preko okupacije BiH 1878,
aneksije 1908, njegovog položaja u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji,
preko ratnog i poratnog perioda, do recentnog perioda njegove savremene drame.

149
 Nakon sedam mjeseci dodatnih zločina i planetarne tragedije kojoj je BiH bila
izložena, Duraković prethodnom spisu dodaje poglavlje pod naslovom Umjesto epi-
loga, u kome se bavi rezultatima pregovora o političkim aranžmanima za BiH. Tako
za Londonsku konferenciju 1992. čiji je dokument potpisalo preko 40 zemalja, au-
tor navodi da je polazila od toga da se neće priznati ništa od onoga što je osvojeno
silom i agresijom, da se neće priznati rezultati nasilnog etničkog čišćenja i protje-
rivanja ljudi, da nije dozvoljena nasilna promjena granica, niti samog ustavnog po-
retka, da se za počinjene zločine pred Međunarodnim sudom treba odgovarati itd.
(Ibid. 236.)
Izvjesne nade su polagane u tzv. Vens-Ovenov plan kojim se predviđa očuva-
nje Bosne i Hercegovine kao labave savezne države, koja bi bila maksimalno de-
centralizirana, podijeljena na 10 gotovo potpuno autonomnih provincija, sa veo-
ma širokim nadležnostima vlasti. Naime, svugdje gdje su Srbi bili u većini, Plan je
predviđao autonomiju sa maksimalnom samostalnošću u izvršnoj, zakonodavnoj,
a najvećim dijelom i u sudskoj vlasti, uz punu ekonomsku samostalnost, sa sop-
stvenom policijom i punom autonomijom u oblasti kulture, zdravstva, prosvjete i
obrazovanja. Prerogative savezne BiH države bile su svedene na najmanju mogu-
ću mjeru, tako da je bilo čak neizvjesno i njezino funkcionisanje. Bez obzira, da-
kle, što je Plan nudio paljanskoj kliki mnogo više nego što su oni sami na početku
agresije na BiH tražili, paljanska Skupština je, uz čitavu predstavu za međunarod-
nu javnost, odbacila Vens-Ovenov plan, čime su razotkrivene neistine o tobožnjoj
ugroženosti i neravnopravnosti srpskog naroda u BiH, te pokazali prave ciljeve ve-
likosrpske agresije koja se nije mirila sa opstankom bilo kakve BiH, kao suverene i
međunarodno priznate države u njenim historijskim granicama. Velikosrpski pro-
jekat je želio ili cijelu BiH, ili njezinu podjelu sa velikohrvatskim nacionalistima ili
u krajnjem slučaju njeno cijepanje na tri, tobože suverene države, od kojih bi dvije
(srpska i hrvatska) prvom prigodom izvršile secesiju i priključile se tzv. nacional-
nim maticama. (Ibid. 234). Dodatni razlog odbacivanja Vens-Ovenovog plana je bio
po njemu predviđeni povratak svih prognanih u svoje domove, čime bi se pod me-
đunarodnom kontrolom poništili rezultati provedenog etničkog čišćenja.
U završnoj rundi Ženevskih pregovora (august-septembar 1993.) Duraković
je vidio da su svjetski moćnici (prije svega politika V. Britanije i Francuske) spre-
mni da pogaze temeljne principe svjetske zajednice, povelju UN-a, kao i rezolucije,
koje su upravo na njihov prijedlog i pod njihovom auspicijom izglasane. U Ženevi
su prekonoćno napušteni svi principi i sam smisao Londonske konferencije, a ko-
predsjedavajući Oven i Stolteneberg, iako su dobili mandat upravo na osnovu te
konferencije, svojim prijedlozima i ustavnim projektom buduće Unije republika
BiH išli su na rastakanje bosanskohercegovačke države, suverene i međunarodno
priznate, a u prilog koncepta tri kvazietničke državice, gdje se apstrahira od toga ko
je agresor, kakve je zločine počinio i kakvi su njegovi stvarni hegemonistički plano-
vi. (Ibid s. 236.)

150
 Nakon izostanka pomoći Zapada i vojne intervencije, ili barem zaustavljanja
varvarskog bombardiranja prevashodno gradova i civilnih ciljeva, kao i elemen-
tarne zaštite tzv. sigurnosnih zona i humanitarnih konvoja, građani branitelji BiH
postupno shvataju da su ostavljeni na cjedilu, da su žrtva interesa velikih, svjet-
skih moćnika i da svijet, a posebno Evropa, kako to potcrtava Duraković, upravo
na indiferentnom odnosu prema bosanskoj tragediji drastično potiru i devalvira-
ju sve principe na kojima hoće graditi demokratsku budućnost i tzv. novi svjetski
poredak.
Nakon rata Nijaz Duraković je 1999. objavio knjigu Bosanski izazovi, kao rezul-
tat sabranih kolumni kojih je iz sedmice u sedmicu ispisivao prije svega u sarajev-
skom nedjeljniku „Svijet” gdje je tematizirao brojna pitanja bosanskohercegovačke
političke svakodnevnice, zapleta, kontroverzi i izazova koji pred BiH još uvijek stoje
i koja se pregnantno nameću kao pitanja njezine sudbine.
Nijaz Duraković 2004. godine objavljuje knjigu Prevara Bosne u kojoj nastoji da
osvijetli dio nesretne predratne i ratne povijesti BiH, s ciljem da razjasni neke bitne
momente koji su odlučujuće uticali na njezinu budućnost. Ova knjiga je, kako sam
autor navodi, svojevrsni nastavak knjige Tragedija Bosne (koju je napisao zajedno sa
Muhamedom Filipovićem) i ima pretenziju da utvrdi i literalno verificira „gole isto-
rijske činjenice i da otrgne od zaborava ono što je o Bosni istina”: da u duhu naslo-
va „Prevara Bosne” razotkrije beskrupuloznost tzv. međunarodne zajednice, silna
mešetarenja i prevare Bosne i Hercegovine. Jer prema autoru BiH je „prevarena
iznutra (od strane domaćih političkih faktora), i spolja (od strane međunarodnih
moćnika)”.
Duraković jedno poglavlje naznačuje kao Zablude i greške politike Alije
Izetbegovića, koje on pronalazi u političkoj ulozi A. Izetbegovića, svrstavajući ih i
eksplicirajući kroz sedam pitanja, da bi zaključio: „Moglo bi se još dosta govoriti o
greškama i zabludama Izetbegovićeve politike. Naravno, moglo bi se još i više kaza-
ti o njegovim ne malim zaslugama u odbrani Bosne i Hercegovine, stvaranju Armije
BiH, te za međunarodno priznanje i afirmaciju Bosne i Hercegovine... Za sada osta-
je utisak da je u ključnim momentima Izetbegovićeva politika najblaže rečeno bila
kontroverzna. Često oklijevajuća i kolebljiva, bez strateške vizije, odabira pravih
političkih saveznika, a gotovo po pravilu, ključne političke odluke Izetbegović je do-
nosio sa zakašnjenjem”. (Prevara Bosne, 220.)
Na kraju knjige Prevara Bosne nalazimo sukus Durakovićeve poruke: „Bosna
je prevarena još davne 1463. izmalipulirana, prevarena. Ostavljena od Turske na
Berlinskom kongresu 1878, na prevaru evropske diplomacije i starih evropskih
sila... data na pladnju Esterajhu, pa onda poslije raspada starih imperija, monarhi-
ja (Turske, Rusije i Austro-Ugarske) Krfskom deklaracijom - bez da se iko iz Bosne
pita - data u zagrljaj Kraljevini SHS. Prevarena je i 1945. i poslije, jer u prvom grbu
DFJ, FNRJ bilo je samo pet buktinja (pet republika - pet nacija), iako je ustavno bila

151
ravnopravna i suverena Federalna Republika. Konačno, krvavo je prevarena u dra-
matičnim zbivanjima u periodu 1990-1992. godine ...“(Ibid 253.)
U užem smislu, u oblasti naučnoistraživačkog i pedagoškog rada na
Univerzitetu u Sarajevu i kao član akademske zajednice prof. dr. Nijaz Duraković
je djelovao autorski, istraživački i pedagoški na svoj specifičan dinamičan način,
sa mnogo spontanosti i neposrednosti, ali veoma autoritativno, predano i istrajno.
Raspon tog aktiviteta je bio rijetko uporediv, i kretao se od institutskog i projektnog
istraživanja, pisanja univerzitetskih udžbenika (što je posebno zahtjevan posao),
knjiga, studija, različitih priloga po časopisima, na naučnim konferencijama, savje-
tovanjima, seminarima, o raznim fenomenima, događajima, knjigama, prigodama
i ličnostima, do vrlo frekventnih medijskih učešća i oglašavanja o gotovo svim rele-
vantnim procesima u našem društvu i međunarodnim odnosima. Kao većina nje-
govih knjiga i udžbenici prof. Durakovića su doživljavali više izdanja posebno onih
o uporednim političkim sistemima i međunarodnim odnosima. U univerzitetskom
udžbeniku Uporedni politički sistemi prof. Duraković na vrlo akribičan način uspješno
prezentira relevantne činjenice o političkim sistemima od Ujedinjenog Kraljevstva
Velike Britanije, Kanade, Australije, Nizozemske i Sjedinjenih Američkih Država,
preko Rusije, Kine, Njemačke, Švicarske i Francuske, do Republike Srbije, Republike
Hrvatske, Kine i Turske, u njihovim bitnim oblicima i karakterima, transformacija-
ma, promijenjenim međunarodnim pozicijama i sl., naglašavajući da je poznavanje
političkih institucija drugih zemalja „veoma važno za svakog ko želi da bolje shvati
političke institucije i funkcioniranje organa vlasti u sopstvenoj zemlji”.
Prof. Duraković je autor i univerzitetskog udžbenika Međunarodni odnosi, koga
je štampao 2009. godine, i to je prva cjelovita studija iz oblasti međunarodnih prav-
no-političkih odnosa, koju je neko sačinio u modernoj povijesti u BiH, od 1945. do
danas.
Tačna, precizna i objektivna ocjena o svakom od oblika aktiviteta Nijaza
Durakovića u uporedbi sa drugima zahtijevala bi vrlo detaljna istraživanja i kom-
paracije, ali ovom prigodom zadržimo se samo na još jednoj. Naime, nakon što je
napisao program transformirane stranke koju je predvodio od 1989. godine i pred-
ložio joj novo ime - SDP, Nijaz Duraković je 27. decembra, ratne 1992. godine (na 16
stepeni ispod nule u opkoljenom Sarajevu, pod granatama i općoj gladi) - zakazao
i održao Kongres svoje partije po svim uzusima demokratske procedure, uz prisu-
stvo 305 delegata, čime je ovu stranku vratio na izvorne demokratske principe mo-
derne socijaldemokratije.

***
Danas godinu dana poslije smrti Nijaza Durakovića, može se reći da se radi o
vrlo osebujnoj, i to bitno povijesnoj ličnosti naše zemlje, jednoj iz prvog reda u po-
sljednjih stotinu godina. On je 20-ak godina u vrijeme predratnih, ratnih i poratnih

152
zbivanja u BiH bitno uticao na njih i to na krajnje konstruktivan način. Bio je među
ključnim političkim akterima, koji su omogućili demokratsku transformaciju i tran-
ziciju vlasti monističkog jednostranačkog sistema, u pluralistički, tranzicijsko-de-
mokratski, iako je cijena toga bila izborni poraz SKBiH na čijem se čelu on našao.
Odolio je iskušenjima ponuda da sa nedemokratskim snagama prisvoji vlast, su-
protno volji većine građana na izborima 1990.
U odbrani cjelovite i demokratske BiH bio je iskreni patriota, a učinio je sve
što je mogao da očuva ravnopravnost građana i naroda, i multietnički karakter
BiH, u što je cijelim svojim bićem vjerovao. U toku rata 1992. godine napisao je
program SDP-a i svoju partiju vratio na izvorne demokratske principe moderne
socijaldemokratije.
Darovit naučnik i profesor koji je svoju znanstvenu akribiju uvijek stavljao u
funkciju općeg interesa i općeg dobra. Bio je beskrajno odan svojoj zemlji i njezi-
nim građanima, ali isto tako i svojim prijateljima kojih je imao na svim stranama i
u svim društvenim slojevima.
Ova zemlja odužila bi se Nijazu Durakoviću ukoliko bi sačuvala uspomenu na
njega na stupnju na kojem je on volio nju i činio za nju - u dramatičnim uslovima u
kojima je živio i djelovao - sve što je mogao i znao.

(Povodom godišnjice smrti Nijaza Durakovića, Sarajevo, 29. 1. 2013. g.)

153
RE F IK B U L IĆ

ČOVJEK KOJI JE SPASIO GRAMATIKU

(Uz šesnaestu godišnjicu smrti profesora
Muhameda Šatora)
Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine zasigurno predstavlja jednu od
onih knjiga o bosanskom jeziku koja je najviše spominjana u novijoj lingvističkoj li-
teraturi o bosanskom jeziku i koja je izazvala najviše polemičkih stavova. Gramatika
je bila srednjoškolski udžbenik bosanskog jezika iz koga su učile brojne generacije
učenika iz vremena austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Originalni rukopis Gramatike bosanskoga jezika
Izradi Gramatike bosanskoga jezika pristupilo se 1884. godine na osnovu sta-
vova Komisije za jezik, koja je formirana godinu dana ranije. Rukopis Gramatike
bio je gotov 1888. godine. Mnogi podaci o nastajanju Gramatike bosanskoga jezika
i njenom „putu“ od rukopisa do konačnog oblika knjige otkrio je originalni rukopis,
koji je pronađen u Arhivu Bosne i Hercegovine. Originalni rukopis Gramatike pro-
našao je rahmetli profesor Muhamed Šator. Pronalazak rukopisa i radovi koje je o
Gramatici napisao Muhamed Šator razriješili su brojne nejasnoće koje su se u vezi
s njom javljale u literaturi do kraja dvadesetog stoljeća. Nikada ne treba zaboraviti
da za čuvanje onoga što je historijska vrijednost zaslugu imaju institucije kao što
je Arhiv Bosne i Hercegovine, u kome je sačuvan i pronađen rukopis Gramatike.
Zasluge za čuvanje historijske građe imaju i zaposleni u takvim institucijama koji
vole svoj posao, a ovdje želim posebno pohvalno spomenuti gospodina Šabana
Zahirovića, koji je u vrijeme pronalaska rukopisa Gramatike bio direktor Arhiva.
Kad je pronašao rukopis, profesor Šator je bio veoma radostan i vijest je podi-
jelio sa mnom. Imao sam priliku držati rukopis Gramatike u svojim rukama i rado-
vati se zajedno s njim. Teško mogu opisati ushićenje iz tih trenutaka. Nešto za šta se
vjerovalo da nije sačuvano, odjednom je bilo tu. Rukopis koji je stariji od sto godina
bio je sav išaran crvenom olovkom, što je bilo veliko iznenađenje.
Jedan od najčešće spominjanih podataka o Gramatici do pojave Šatorovih ra-
dova o njoj jeste podatak da se njen autor Franjo Vuletić nije htio potpisati kao autor
zbog toga što se nije slagao s nazivom bosanski jezik. Da taj često spominjani po-
datak u brojnim osporavanjima bosanskog jezika nije tačan, pokazala je naslovna
strana rukopisa, na kojoj je crvenom olovkom bilo precrtano ime Franje Vuletića,
„učitelja jezika na velikoj gimnaziji u Sarajevu“. Profesor Muhamed Šator razriješio
je i mnoge druge dileme u vezi s Gramatikom bosanskoga jezika iz 1890. godine.
Ko je mijenjao rukopis Gramatike?
Rukopis Gramatike, pokazao je profesor Šator, mijenjao je Davorin Nemanić,
koji je u vrijeme nastanka rukopisa bio relativno poznat lingvist toga vremena, a

154
ujedno i direktor sarajevske gimnazije, u kojoj je u to vrijeme predavao i Franjo
Vuletić.
Osim precrtavanja imena Franje Vuletića, na naslovnoj strani rukopisa pre-
crtan je i njezin naziv – Vuletićev je naziv bio Slovnica jezika bosanskoga za sred-
nja učilišta, a naslov je ispravljen u: Gramatika jezika bosanskoga za srednje škole.
Kasnije će u štampanom izdanju naslov knjige biti Gramatika bosanskoga jezika za
srednje škole.
Bio je precrtan i cijeli predgovor knjizi, koji je bio napisao Franjo Vuletić.
Profesor Šator je pokazao da je Nemanić mijenjao mnoge termine i dopisivao nove
primjere, ali da „je vršio i smjelije intervencije u rukopisu, tako da je tekst ispisan
crvenim mastilom (Nemanićev) gotovo jednak tekstu ispisanom crnim mastilom
(Vuletićev)“. Nemanić je izbacivao i cijela poglavlja iz rukopisa, ali je vršio i znat-
ne izmjene u preostalom dijelu rukopisa Gramatike. Na osnovu brojnih izmjena u
rukopisu i izvještaja Davorina Nemanića koji je uputio Zemaljskoj vladi, „lahko je
zaključiti“, kaže profesor Šator za Nemanića, „da je ovaj lingvist sebe smatrao ko-
autorom Gramatike“.
Značaj pronalaska rukopisa Gramatike
Pronalazak rukopisa Gramatike bosanskoga jezika iz 1890. godine nemjerlji-
va je značaja za bosanski jezik. Analizom rukopisa profesor Šator je nizom dokaza
pokazao da je o Gramatici bosanskoga jezika iz 1890. godine u literaturi bilo puno
netačnih podataka, kako onih koji se tiču lingvistike, tako i onih koji se tiču histo-
rije. Rukopisom je razriješeno pitanje autorstva Gramatike i pitanje imena jezika u
naslovu knjige. Pronalaskom rukopisa Gramatika je iz „anonimnosti“ našla svoje
odgovarajuće mjesto u društvu i nauci jer, kako navodi profesor Šator, Gramatika
ranije nije bila zastupljena čak ni u programima katedri za jezik na Filozofskom fa-
kultetu u Sarajevu. „Originalni rukopis Gramatike bosanskoga jezika“, navodi pro-
fesor Šator, „u potpunosti daje drugu sliku od one koju su o njoj stvorili T. Kruševac,
M. Papić, V. Bogićević, T. Kraljačić i drugi historičari, ali na temelju njihovih tvrd-
nja i neki lingvisti (Lj. Stančić, M. Okuka, H. Kuna i gotovo svi koji su spominjali
Gramatiku bosanskoga jezika)“. Otkrićem rukopisa „otkrio“ se i Davorin Nemanić,
autor svih izmjena u Gramatici, a za koje se do tada u naučnoj javnosti uopće nije
ni znalo.
Pronalaskom rukopisa Gramatika je postala nova tema mnogih rasprava o je-
ziku u Bosni i Hercegovini ali sa novim podacima koje je naučnoj javnosti predočio
profesor Šator. Gramatika bosanskoga jezika ne spominje se samo u temama koje
se tiču jezika iz austrougarskog perioda, već i onima koji se tiču savremenih grama-
tičkih tema. To je zbog toga što se u raspravama o gramatičkim pitanjima sve ćešće
prave usporedbe sa gramatičkim pojavama opisanim u Gramatici iz 1890. godine.
To je zbog toga što je profesor Šator jednu veoma važnu, a gotovo zaboravljenu,
knjigu vratio u središte interesa naučne javnosti.

155
 Profesor Muhamed Šator rođen je 16. 12. 1945. godine (Lokve, općina
Čapljina). Osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje stekao je u Stocu. Studirao je
srpskohrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je zavr-
šio i postdiplomski studij iz lingvistike i magistrirao 10. 7. 2000. godine, odbranivši
magistarski rad „Razvoj pravopisne norme u Bosni i Hercegovini do 1914. godine“.
Na istom je fakultetu 14. 6. 2004. godine odbranio doktorsku disertaciju „Jezik i stil
Maka Dizdara“.
U periodu do 1992. godine bio je profesor i direktor Gimnazije u Stocu, a na-
kon rata prosvjetni savjetnik u Pedagoškom zavodu u Mostaru i saradnik u nastavi
na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Radio
je u više ekspertskih timova OHR-a i UNESCO-a koji su se bavili organizacijom na-
stave jezika u bosanskohercegovačkim školama. Bio je sudionik brojnih naučnih
skupova, simpozija i rasprava o bosanskom jeziku. Recenzirao je brojne udžbenike
i druge knjige. Radio je na širenju i popularizaciji standardnoga bosanskog jezika
pa je u obrazovnom programu Radio Mostara u 1994. i 1995. godini uredio i objavio
preko dvije stotine kratkih priloga o standardnom bosanskom jeziku.
Profesor Šator umro je 16. 7. 2004. godine. Za života je objavio knjige Bosanski
/ hrvatski / srpski jezik u BiH do 1914. godine (Univerzitet „Džemal Bijedić“, Mostar,
2004), Naš jezik: Udžbenik za prvi razred srednjih škola (koautorstvo s Refikom Bulićem,
„Bosanska riječ“, Tuzla, 2001). Nakon njegove smrti objavljena mu je knjiga Jezik i
stil Maka Dizdara („Slovo Gorčina“, Stolac, 2013). Osim toga, objavio je brojne nauč-
ne i stručne radove o bosanskom jeziku.

(Rad je objavljen u časopisu Lingvazin, broj VIII/1 decembar 2020.)

156
S E A D M A H M U T EFEN DIĆ

POEZIJA O PROZI ŽIVOTA

(O književnom djelu Džafera Obradovića)
Možemo mi o Obradoviću imati mišljenje pozitivno ili negativno, ali valja pri-
znati da u estetskom sistemu, sklopljenom u knjizi Bosna u ogledalu ima mnogo su-
gestivne ljepote. Njegova Bosna, bolesna, polomljena, panična, ponižena, ucvilje-
na, decivilizirana, otpremljena na mejtaš, sve to kod ovog vrsnog esejiste, majstora
naracije i velestiliste djeluje kao dokument doživljaja i kao iskren subjektivni stres
napisan s, isto tako, iskrenom jednostavnošću.
Njemu još dosad niko nije posvetio relevantnu analitičku pažnju kakvu za-
služuje ova knjiga-događaj. Ustvari, postoji već dvadeset godina Džafer Obradović,
lirik, filozof, pripovjedač i esejist, rodom iz Borojevića kod Stoca, čovjek koji je više
duhovno bogumil, a ritmički musliman. U temelju svake njegove misli je neka vrsta
diskretne elegične moralnosti, ali ne kao propovijed i profetska grmljavina ex cat-
hedra, već kao njen intelektualni back-ground. On podučava bez pedagogije, tumači
i piše bez skolastike, odgaja bez didaktike. U svom bolu nad devastiranom duhov-
nošću, on do ambivalentnog cizelirstva afirmira ove nijanse, prešaltavajući mani-
hejsku dvostruku ekspoziciju na pluralno poniranje i sondiranje problema o kome
piše. On, dakle, afirmira ove nijanse slobodnog razmišljanja o bilo čemu čega se
dokopaju njegovi intelektualni i etički senzori, koje potom vješto kadrira fokusira-
jući poput rentgena široku skalu zanimanja vezanih za Bosnu onakvu kakvu smo je
artikulirali na početku ovog osvrta u bilo kojem svom eseju, što ih je tematski podi-
jelio u 10 ciklusa (Ogled o ogledalu, Ogled o čovjeku, Ogled o zemlji, Ogled o vodi, Ogled o
životu, Ogled o smrti, Ogled o majci, Ogled o kući, Ogled o državi, Ogled o vjeri).
Njegova Bosna iz njegova rakursa, a bogami i sviju nas, svojim je moralnim
imprimaturom A.D. 2000. ponovo potvrdila duhovno, civilizacijsko, kulturološko i
pravno ubistvo kao jasnu opremu svima da dirati u Bosnu onakvu kakva je u svijesti
njene historije je isto kao čačkati zahrđalom žicom po zjenici nakon čega ponudiš
tom oku da popravi ručni sat.
Za njega pisati, ne znači ništa drugo nego misliti. Pošto je čovjek odlučio da iz-
vrši inventuru onog što je ranije bilo i što je od toga ostalo, a to znači da čovjek hoće
da od nereda u glavama, u mislima, u krvnoj slici, u sredinama stvara red, tada taj
čovjek ne smije biti neuredan ni u rečenicama, ni u glavi, ni u mislima, ni u stilu,
pa ni u srcu.
A to, apsolutno, nije, već je, naprotiv, svemu tome dijametralno suprotan i
antipodan.
E sad: da li govoriti režući gnojna mjesta poput hirurškog skalpela ili brblja-
ti time što u bol nećeš dirati prekrivši ga zavojem da se emotivnija srca i želuci ne

157
uzbude. A on piše i misli maestralno, kao pravi jezički virtuoz veoma vješto izbjega-
vajući najstupidnije zamke pisanja, a to je fraziranje.
On x svojih dojmova sliva u neznatnu, na prvi pogled nevažnu školjčicu jedne
rečenice, a često samo jedne riječi, u kojoj se čuva nepregledna množina pamće-
nja i zapažanja kao što u kaplji vode blista ogromna količina svemira, neba, sunca,
čokota loze, zemlje, vinograda, pjesama cvrčaka pod zvijezdama, ljudskog znoja,
patnje.
Kad on piše, vjerojatno zna kome piše. Ponajprije sebi i svome narodu da bi
stvorio kakav-takav red, a bogami ga dovodi do savršenstva, a potom piše nevidlji-
vim, a možda i nepostojećem prijatelju tako da sve dobija formu uzbudljivog episto-
larnog krimića.
Ako nije riječ da ovo štivo nije i neka vrsta stilske vježbe, i to sjajna stilistička,
najviših estetskih dosega, onda se on, doista, obraća elitističkoj čitalačkoj publici,
jer naša hit-knjiga podrazumijeva kulturu čitanja recepcije svraka, koje će letjeti
očima po listovima tih istih knjiga političke rekla-kazala smisalice u stilu najprize-
mnijeg trača i to kao da ih upaljeni ventilator okreće.
Obradović piše, pojačava i smanjuje, ubrzava ili usporava, nagomilava ili re-
ducira masu utisaka kojima želi da stvori potencirani dojam umjetničkog doživlja-
ja. On piše za one s kojima će se sresti. Pišući, on ljušti život i smrt kao koru naran-
če. On zna šta je jezgra, a šta je ljuska, i još je, uz to, dovoljno lucidan i manihejac
da i samog sebe sa diskretnom ironijom upita da li se nešto može uopće sljuštiti
pisanjem, kao što se ne može bilo kakvim življenjem, već samo na distanci, čovjeku
ostaje da se samo čudi, s radošću i divljenjem ili pak s očajem i bolom.
No, jedno je sasvim sigurno da ono što dohvati njegovo pero i misao, boks je
najteže kategorije nakon kojeg iz dvorane izađemo iscijeđeni poput limuna.
On je impresije o ljudima, krajevima i pojavama zapisivao ustrajno, kao i one
o snovima, a to znači: odmah i stalno. To znači neprestano, s pozornošću uperenom
na zagonetno protjecanje likova, toliko prozirnih kao sjenke što se rasplinjuju iz
pamćenja u kojima se krvavije znoji nego na javi.
E, pošto je Džafer svladao svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kada sve te
lutke i kiborzi postaju prozirni i plastični, i to ne samo u svojim bijednim ulogama
nego i u najskrivenijim mislima, onda on uzima “objektivnu” distancu razmatra-
nja, uzvišen iznad svih ljudskih napetosti, te na taj način ovu knjigu pretvara do-
ista u uvjerljivo svjedočanstvo, a to znači – još jednom da napomenem – uzvisiti
se iznad motiva kojeg želi fokusirati, a ne podleći mu, odnosno biti inferioran na-
spram njegova izazova. On “zaboravlja” svoju ličnost, svoje frustracije da se slijepo
ne bi predao nekom uzbudljivom događaju kojeg je lično preživio, pa i sada, privat-
no nosi kao osobnu ranu, jer takvi korozivni osjećaji javljaju se kao opasnost da pi-
sac ne potone u vlastitim “ličnim” i “mrskim” raspoloženjima, što kod pisanja dje-
luje, manje-više, smiješno, kao onaj biblijski starozavjetni oglas vječne Jeremijade

158
nad vlastitim truplom, kako bi se izbjegao manirirani glas oslobođen svakog inti-
mnog balasta.
Obradović obrađuje svoje teme slikarski uz izvjesnu prikrivenu ironiju te-
meljnog osvjetljenja zalazeći u tihom lirizmu u čitav kompleks psihološki, u duši
potisnutih događaja. On, pritom, uspijeva održati aristokratsku distancu lirske lje-
pote, koju će potom dovesti u sraz s vanjskim, anarhičnim, neciviliziranim, još uvi-
jek azijatskim elementima života. On ima verlenovski strah pred dolaskom barbara
i onih kojima je jedini smisao i morbido u rušenju onoga što je čovjek svojim snovi-
ma i znojem sagradio i napravio za sebe i druge. U prozi je njegova analitička meto-
da dotjerana do vrhunca u, recimo esejima koji mi prvi padaju na pamet (a koji to
nije?): Likovi i sjene, Zvijeri i hajvani, Memento “Željenoj planeti”, Michel de Montaigne se
ipak kupao, Krstaški rat protiv života, Kupus i smrt!!!!, Bosanski tip smrti, Čovjeka čovjekom
čini kuća, Kuća sa halkom na vratima...
U analizi i razglabanju izgubljene i davno proživljene sreće, a to znači bo-
gumilski potencijal sagrađen na zasadima humanizma i islamske etike, prenesen u
savremenu današnjicu građanskog društva.
Knjiga nas nosi kao apokaliptička bujica stvarnosti, koja je strašnija nego što
je bila tiranija najcrnjih do danas poznatih “apsolutizama” o kojima se naštimava-
ju u eksternim i internim duhovnim i političkim ambijentima kakofonične violine i
tromboni i o čemu se danas tako melodramatski deklamira. Ako se to drži za neku
vrstu harmonije u kontrapunktu, koju još samo luđaci ne razumiju, u tom slučaju
je Džafer stopostotni luđak, a njegova knjiga obična kakofonija u moru idilične i ba-
lavoslatke “harmonije”.

159
A L E M . P O L JA RE V IĆ

OSVRT O STOLAČKOJ LIKOVNOJ BAŠTINI

SA PREGLEDOM LIKOVNOG STVARANJA
KONCEM XIX I U PRVOJ POLOVINI XX
STOLJEĆA
Različitim se prigodama o Stocu pisalo i govorilo kao o “otvorenom gradu”,
“gradu svjetlosti”, “maloj balkanskoj Sevilji”..., ali još niko nije uočio izuzetnu slič-
nost Stoca sa živopisnim, lavandulom namirisanim provansalskim gradom Saint-
Paulom u Francuskoj. Saint-Paul je mala slikarska Meka, omiljeno boravište Pabla
Picassoa, Georgesa Braquea, Fernanda Lgra. Razlika između Saint-Paula i Stoca je
u tome što su u Saint-Paul talenti dolazili, a iz Stoca su odlazili, odnoseći sa sobom
diljem svijeta dio ove jedinstvene ljepote i prirodnih valera. Razlika je i u tome što je
Stolac grad sa najdužom likovnom tradicijom, što stoji rame uz rame sa Niauxom,
Romanellijem, kao i sa ostalim paleolitskim lokalitetima mediteranske regije.
Badanjski crtež predstavlja jedan od vrhunaca paleolitske umjetnosti i kulture, u
stilskom pogledu veže se za spomenike mediteranske regije paleolitske umjetno-
sti. Neolitsko naselje čairi ima balkanski značaj i važnost. Na Ošanićima je najbolje
očuvan ilirski grad, čiji su umjetnici bili najbolji majstori umjetnosti i obrta svoje
epohe. O periodu Rimljana i njihove umjetnosti najrječitije govore izuzetni moza-
ici, danas u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Srednjovjekovna je umjetnost obilje-
žena Vidoškim gradom i sudačkim stolicama na Ošanićima. Nekropole Radimlja i
Boljuni najsnažnije obilježavaju XIV, XV i početak XVI stoljeća. Ako Francuzi ima-
ju gotiku, a Italijani renesansu, onda Bosanci imaju srednjovjekovnu umjetnost
stećaka, čiji se najljepši primjerci nalaze u stolačkom kraju. Podizanje džamije u
Dabrici vezujemo za osmansku dominaciju, kao i čuvene ćuprije i stupe na Bregavi,
hanove, hamam i bogomolje. Fresko-slikarstvo u Trijebnju i ikona iz Ošanića spa-
daju u sam vrh umjetnosti XVI stoljeća. Spomenimo i kamenorezbarske i drvorez-
barske radove i kućnu radinost, tj. poznate stolačke ćilime, vezivo i čipku. XVIII i
skoro cijelo XIX stoljeće su obilježeni prepisivanjem knjiga na arapskom, turskom
i perzijskom jeziku, kao i kaligrafijom. U gradu je djelovalo tridesetak prepisivača.
Nesklonost prema umjetnosti figurativnog smjera u ovom periodu lahko se može
objasniti. XIX stoljeće je obilježeno smjenjivanjem dvije tuđinske okupacije i dva
društvena sistema, kada se stara feudalna umjetnost još opirala neumitnom kra-
hu, dok se nova umjetnost mučila da se pojavi kao zakonito čedo novog građanskog
društva koje se sve više okretalo novoj evropskoj kulturi.
Slikarstvo se javlja lagano, buja neopaženo i sporadično baš u gradu Stocu.
Veoma je značajna zadnja decenija XIX stoljeća kada djeluje veoma darovit slikar

160
Mehmed ef. Šarić, koji slikarstvo ne bira za svoj životni poziv, jer, prosto rečeno,
nije postojao nikakav javni interes za likovne umjetnosti. I on se, kao i ostali umjet-
nici slikari te generacije u Bosni i Hercegovini, radije priklanja traženijoj i uno-
snijoj profesiji, ali slikarstvo ipak ostaje njegova ljubav kojoj se predavao iskreno i
strastveno.
Osim Šarića, u tom periodu djelovao je i slikar Nikola Nardeli, koji je u gradu
boravio u svojstvu sudije. Nije bio ni vješt crtač ni poznavalac kompozicije, a likove
je najčešće radio po fotografijama.1
Izneseni podaci rječito govore o postojanom trajanju likovne tradicije i nepre-
kinutoj likovnoj niti još od paleolita.
Prekretnica u likovnoj umjetnosti i odlučan zaokret ka novom i suvremenom
slikarstvu nastupa sa stolačkim umjetnicima koji su rođeni u doba austrougarske
vladavine koncem XIX i početkom XX stoljeća (Šarić, Kurilić, Ružić). Generaciji tih
slikara prethodili su bezimeni i malo poznati slikari, čiji su talenti ugušivani po-
sljednjih godina turske vladavine, koji su ostavili za sobom mnoge radove. Njihovo
se stvaralaštvo ne može porediti sa njihovim suvremenicima u drugim bosansko-
hercegovačkim gradovima, ili u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, niti su mogli biti uzor
budućem naraštaju.
Neki su umjetnici, šibani sterilnošću kulturno nerazvijene sredine i nerazu-
mijevanjem koje ih je demoralisalo i stvaralo im prepreke, odlazili u druge napred-
nije sredine, u veće gradove i u druge države, ondje gdje je postojala snošljivija i
pogodnija atmosfera za umjetničko stvaranje. Oni koji su ostajali nalazili su u sebi
još inspiracije i snage da neshvaćeni stvaraju, da se svojim pionirskim djelom bore
za umjetničku istinu i da postojano odolijevaju svim nedaćama i nerazumijevanji-
ma. U tom nekomformističkom stavu, koji predstavlja žrtvu u osobnom, a podvig u
socijalno-kulturnom smislu, leži, čini se, najveća zasluga tih pionira stolačke i bo-
sanskohercegovačke umjetnosti. Materijalno nezbrinuti, prepušteni osobnoj sna-
lažljivosti, stihiji i slučaju, slikari su odlazili u Beograd, New York ili Pariz, mijenja-
jući profesore i akademije. Ne može se reći da je neki likovni centar uživao osobitu
pažnju stolačkih slikara, niti je neka od evropskih škola imala izuzetnog utjecaja na
formiranje neke određene slikarske škole ili posebnog stila. Slikarima je bilo suđe-
no da progovore šarolikim slikarskim jezikom, a ako imaju zajedničku značajku,
onda je to upravo heterogenost. Zanesene mlade slikare u njihovom napretku pre-
kidaju ratovi. Tek uspostavljene veze sa domaćom publikom se prekidaju, omete-
na je njihova afirmacija, a što je najvažnije onemogućeno im je da se ukorijene na
svom vlastitom tlu i da, što bi bilo normalno, eventualno djeluju na stvaranju likov-
nog podmlatka.

1
Lj. Mladenović, Građansko slikarstvo u BiH u XIX vijeku, Kulturno naslijede, str. 79.

161
 Među najtalentiranije umjetnike od 1900. godine do poslije Prvog svjetskog
rata u BiH su spadali: Branko Radulović, Đorde Mihajlović i, jedan od najnadareni-
jih, upravo Stočanin Dušan Ružić.2
Bosna i Hercegovina se između dva rata nije pokazala naročito pogodnom za
razvitak likovne umjetnosti, pa ništa bolje stanje, zbog kulturne učmalosti, zaosta-
losti sredine i pasivnosti krugova odgovornih za likovnu umjetnost, nije bilo ni u
Stocu. No, upravo u tom periodu, suprotno očekivanjima, u Stocu nastaje veliki dio
umjetničkih djela koja su i danas sačuvana. Za taj period može se reći da je najbo-
gatiji i najplodniji, ako se izuzme razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. Slikarstvo
zadnje prijeratne decenije obilježeno je djelovanjem Vaska Hamovića, Branka
Šotre, Hamida Dizdara i Ilije Kurilića, koji je do kraja života ostao vjeran stolačkoj
sredini. Uglavnom se može reći da je značajka slikarstva pred Drugi svjetski rat u
Stocu ta da je ono bilo prepušteno samo sebi, odnosno inicijativi samih umjetnika.
Heterogenost u stilu je očigledna. Hamid Dizdar se napaja francuskim impresioniz-
mom, Vasilije Hamović akademskim realizmom Paje Jovanovića i Uroša Predića te
Jaroslava Čermaka. Ilija Kurilić je uglavnom slikao za svoju dušu, a najčešće pre-
ma ukusu poručilaca, nastojeći da bude dopadljiv. Branko Šotra, koji se opredije-
lio za napredni radnički pokret, svoja djela prožima socijalnom tematikom (napra-
vio naslovnu stranicu “Vidovopoljske noći” Maka Dizdara i almanaha KPJ “Oblaci
nad kolibama” 1930, ilustrirao je drugu zbirku pjesama Hamida Dizdara “Zapisi
na kamenu” 1936.3) Istovremeno je imao velikog utjecaja na društveno opredje-
ljenje Hamida i Maka Dizdara i Vaska Hamovića. Milena Šotra, nakon usavršavanja
u Parizu kod Andrea Lotha, nastavlja svoj životni put i djelo kod Arhipenka u New
Yorku.
Ponovo su ratne godine jednog novog svjetskog klanja privremeno prekinu-
le nit likovnog razvoja u Stocu, nit koja će se neometano razbuktati odmah nakon
oslobođenja. Tu nit prvi put utkiva Branko Šotra 1942. godine u Divinu kada kaze-
inskom temperom oslikava zid Doma sa figurama herojskih pora u prirodnoj veli-
čini koje su prkosile i mobilizirale.
Likovnim su znalcima poznati slikari Šarić i Ružić. U knjizi Građansko slikar-
stvo u BiH u XIX vijeku, na str. 77 i 78, autor Lj. Mladenović navodi podatak da je
Šarićevo djelo Panorama Stoca izgorjelo u požaru i da “...zbog ove nesreće nismo u
mogućnosti da sagledamo Šarićev talenat, a po jednoj maloj impresiji izgleda sto-
lačkog grada rađenoj 1916. godine, koja je sva u svetlo plavičastim maglama, može-
mo naslutiti u kome se pravcu njegovo slikarstvo kretalo”. O Šariću je također pisala
Azra Begić u katalogu izložbe Umjetnost BiH od 1894. do 1923.
Ovom prilikom želim ukazati na činjenicu da mi je uspjelo pronaći tri do da-
nas nepoznata Šarićeva crteža kao i fotografiju izgorjelog djela Panorama Stoca. Ovo

2
Smiljka Šinik, 50 slika Umjetničke galerije u Sarajevu, katalog izložbe, Sarajevo, 1964.
3
Branko Šotra 1935. god, pristupa grupi „Krug“, u koju su još prišli i Mijić, Mazalić...
A. Begić, Umjetnost u BiH 1924-1945, katalog izložbe.

162
će poslužiti u pokušaju da se osvijetli djelo Mehmeda ef. Šarića, koji je nesumnjivo
bio izuzetno snažan talenat.
Slikari V. Hamović, I. Kurilić i H. Dizdar su potpuno nepoznati široj likovnoj
publici. O Hamidu Dizdaru kao književniku napisao je Fahrudin Rizvanbegović ma-
gistarski rad Književno stvaranje Hamida Dizdara. Ne postoji također cjelovitiji prikaz
stvaralaštva Milene Šotre, dok je monografija o djelu Branka Šotre u pripremi.
Stvaralaštvo Dušana Ružića je obradila Vera Jablan u “Odjeku” br. 9 iz 1955.
godine, a o njemu je pisala i Azra Begić u katalogu izložbe Umjetnost u BiH od 1894.
do 1923.
Naredni kroki o životu i djelu starijih i manje poznatih stolačkih slikara po-
služit će nam kao uvod za opširniji rad o stolačkim slikarima, što će uslijediti u na-
rednim prilikama. Nećemo se zadržati na već poznatom i obrađenom djelu Branka
Šotre, čija je monografija, kako sam već naveo, u pripremi.
MEHMED ef. ŠARIĆ,4 (Stolac, 22. I 1852 - Stolac, 16. IV 1920), bio je jedan
od najuglednijih i najobrazovanijih ljudi svoga vremena ne samo u Stocu nego i u
Hercegovini, pa i šire. Završio je ruždiju u Mostaru. Govorio je njemački i francuski,
a poznavao je tri pisma: arapsko, latinicu i ćirilicu. Kao ugledan i poštovan čovjek
bio je poslanik u Saboru. Prve pouke o slikarstvu dobio je od nekog Dalmatinca, uči-
telja osnovne škole, koji se i sam bavio slikarstvom. Kao slikar prvi put se spomi-
nje 1885. godine, kada je na izložbi u Budimpešti dobio jednu od nagrada za crtež.
Jedanaest godina poslije, 1896. godine, na Milenijskoj izložbi u istom gradu dobio
je nagradu od pedeset forinti za veliko platno Panorama Stoca, viđena sa ošanićkog
puta. Taj događaj - proslava hiljadugodišnjice Mađarskog kraljevstva - iza kojeg su
se krili veoma jasni imperijalistički ciljevi velikomađarske buržoazije, bio je prilika
da se na izložbu, pored Paje Jovanovića i ostalih velikih slikara, pozove i Šarić, e da
bi se stekao dojam da umjetnost cvjeta i u “tamnom vilajetu” - u Bosni.
Neki neidentificirani pisac (S. V. P.) tom prilikom piše: “Na izložbi je jedna li-
jepa slika crtača samouka. Slika grada Stoca koju je izradio neki mladi Mehmed
slobodnom rukom. Zaista koji god pogleda ovu sliku, svako će se zadiviti ovolikom
daru od naravi i poželjet će da taj mladi Mehmed ode na slikarsku školu, koji bi vala,
za koju godinu bio vještak, za koga bi se znalo po cijelom svijetu...”5 Nažalost, to
i skoro sva ostala njegova djela izgorjela su u požaru 1930. godine. Danas postoji
sačuvana fotografija tog djela u vlasništvu porodice te P. Šeremeta u Sarajevu. Do
danas su sačuvani crteži koje je Šarić radio na knjizi Franje Vallae Poviest srednjeg
vieka, 1896, vlasništvo S. Behmena, i na knjizi Život i običaji muslimana u BiH, Mostar
1900, autora A. Hangija, vlasništvo Fahrudina Rizvanbegovića. U Tešnju, u zaostav-
štini Hamida Dizdara, čuva se blok za crtanje Mehmeda ef. Šarića.

4
Podatke o Šariću dobio sam od njegove kćerke Remzije Bukić.
5
“Sarajevski list”, 7. VI 1885. i 10. VI 1885.

163
 Šarić nije poslušao kritičarevu preporuku i otišao na studij slikarstva, nego
se priklonio traženijem i unosnijem poslu, ali je do kraja života ostao vjeran slikar-
stvu, svojoj najvećoj strasti, koju je volio jednako jako kao i svoj rodni Stolac. Tiho je
živio u Stocu, pomažući kulturom i znanjem svojim sugrađanima.6
Sačuvani crteži pokazuju umjetnikov izuzetno istančan smisao za crtež, sre-
brnaste prozirnosti, lahkoću komponiranja i velike mogućnosti poniranja u psihu
likova. Bio je izvanredan opservator i rijetko nadaren znalac psihologije. Premda su
to crteži i studije, oni su filigranski čisto urađeni, u ponekom detalju nenametljivo
minuciozni, a govore o umjetnikovoj ležernosti i sposobnosti za duboku koncentra-
ciju. Kao kaligraf, Šarić je ukrasio zidove Careve džamije u Stocu ajetima iz Kur’ana.
Izradio je i nekoliko levhi, a jedna od najljepših, rađena na kumašu, čuvana je (do
razaranja Stoca 1993, op. ur.) u Carevoj džamiji. Izvezla je neka stolačka djevoj-
ka, koja je, kako se priča, trebala, vezući je, zaboraviti na svoju zabranjenu ljubav.
Predložak za nju, kao i za ostale levhe, uradio je Šarić.
Ako se ima u vidu činjenica da je grad Stolac, sa pećinom Badanj, kolijevka li-
kovne umjetnosti na području Balkana i jedan od gradova sa najdužom likovnom
tradicijom, onda je Šarićevo djelovanje skoro jednake važnosti za našu likovnu tra-
diciju. S njim grad Stolac ponovo, po ko zna koji put, najavljuje začetak slikarstva
koje će se u BiH razbuktati svom snagom, a Stolac će u tom zamahu dati zavidno
veliki broj umjetnika koji nisu igrali beznačajnu ulogu u likovnom životu Bosne i
Hercegovine. Fotografija Šarićevog nagrađenog djela i sačuvani crteži svjedoče o
snažnom talentu nesagledivih mogućnosti, te Šarić mora zauzeti visoko mjesto u
likovnoj povijesti BiH.
HAMID DIZDAR, književnik i slikar (Stolac, 22. II 1907 - Sarajevo, 17. VII 1967),
književni ljevičar još iz Knjige drugova (1929) i član grupe sarajevskih književnika,
pisao je pjesme i prozu, književne, likovne i pozorišne kritike, feljtone, reportaže i
historijske reminiscencije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim časopisima
i listovima.
Za Drugog svjetskog rata ilegalac i rukovodilac aktiva pri ustaškoj polici-
ji što ga je organizirao MK KPJ za Sarajevo, otkriven je kao ilegalac, i kad je tre-
bao biti izveden pred prijeki sud, pobjegao je iz zatvora, a ustaše su mu uhapsile
i u Jasenovcu ubile majku i sestre. Uređivao je Slobodnu riječ (1931), Jugoslavensku
poštu (1931-1934), Gajret (1935-1941), Službeni list BiH (1946-1948), Odjek (1947-
1948), Vidik (1949-1950) i Život (1957-1958), bio je urednik u Izdavačkom preduze-
ću “Svjetlost” (1949-1950) i direktor Arhiva grada Sarajeva. Skupljao je i proučavao
narodne pjesme i bavio se bibliografskim i arhivističkim radom. Još kao gimna-
zijalac, kako tvrdi Alija Nametak u “Novom Beharu”, Hamid Dizdar je pokazivao
jak slikarski talenat, a profesori su mu proricali zamjetnu slikarsku budućnost.7

6
Godine 1907. sa gradonačelnikom Hasanom ef. Šehićem je predvodio delegaciju grada Stoca na pregovorima u Beču o
gradnji vodovoda u Stocu. Šarić je tom prilikom bio prevodilac. S. Jaganjac, “Iz stolačke prošlosti”,”Slovo Gorčina”, 1985.
7
“Novi Behar”, 1929-1930, III, 8, str. 132.

164
Naslikao je znatan broj ulja na platnu i na šperploči, te crteža i akvarela. Od sačuva-
nih djela, dva ulja na šperploči danas se nalaze u vlasništvu dr. H. Mehmedbašića,
akvarel u vlasništvu njegove žene i akvarel kod njegove kćerke.
Dizdar je prije svega bio čovjek sa istančanim osjećajem za boju, za akvarel
ponajprije, te je mogao ispjevati ovakve stihove:
Pao je sinoć prvi sneg
visok, beo, modar u zasenjenim kutovima
i izvezao bele priče
po krovovima gradskih kuća
i po zamrzlim putevima.
(“Prvi sneg” iz zbirke Arabeske)

Možda se među njegovim radovima nalazio baš ovakav akvarel:

Negde cvetaju mirisne bašte
i pevaju tanane munare na suncu
ko gole razbludne devojke,
negde gore crveni krovovi
ko plameni lampioni
u carskim noćima
(“Leto u hercegovačkoj kasabi”)

Ili pak ovakav:

Opojno mirišu nasadi duhana
brecaju jablani u vrelini zraka
i kameni krovovi gore
na naš grad se spustio ogroman val toplote
ko krvavo goruće more
(“Leto u hercegovačkoj kasabi”)

Slikao je sa dubokom osjećajnošću prirodu, šumarke, čistine, vodu, vedute u

finim skalama smeđih, zelenih, modrih, svijetložutih, narandžastih, oker i ažurnih
tonova poprskanih cinoberom. Već na prvim radovima pokazuje sposobnost ton-
skog rješavanja volumena i prostora, mada često pribjegava kolorističkim rješenji-
ma treće dimenzije. Njegovi pejsaži su transponirani iz poezije i “prelamaju se kroz
prizmu melankolije, samoće i tišine sa elegijskim tonovima baštinjenim iz sevda-
linke”.8 Dizdar primjenjuje samo neke tekovine impresionizma, ne usvajajući pot-

8
Fahrudin Rizvanbegović, Književno stvaranje Hamida Dizdara.

165
puno njegovu suštinu. Djelovanja osvjetljenja nema mada su na slici prisutne sjene.
Pejzaž sa mladićem u čamcu i djevojkom koja trga behar sa bajno rascvalog stabla,
na kojem po lijevoj dijagonali dominira vodena ploha, kao da je preuzet iz njegove
pjesme “Voda”, no pjesma je mlađa od pejzaža za jedanaest godina:
Još uvijek je zelena
još uvijek je bijela...
Ova voda nikuda se ne miče,
voda u očima zabrinutih riba,
zarobljena u jazovima i gazovima,
pod pločama memljivih mlinica,
u grlićima kamenih škrapa,
i škrgama pijeska...
(“Voda” iz zbirke Hercegovina)

Ta slika i nije slika već nadahnuće. Svakako je takva slika “literarna”. Ono što
je Dizdar tražio u umjetnosti bio je osjećaj, ona izražajna snaga koja prevazilazi
estetsko. Njegovim pejzažima snažno pulsira veliki lirski impuls.
Akvarel Stolačka Sahat-kula sa pogledom na Tepu ne želi ostati u okvirima real-
nog svijeta poput nekih impresionističkih pejzaža. Dizdarev je crtež na tom djelu
stenografski koncizan. Bodler je govorio da je slika dio prirode prelomljene u umjet-
nikovom duhu. U tom smislu najbolji prikaz slike mogao bi biti sonet ili elegija.
Dizdarevi pejzaži su natopljeni dubokom melankolijom, usamljenošću i ide-
alnim mirom. Zanatski su zrelo urađeni, bez pretenzije da budu minuciozni. Od
sačuvanih radova postoji i devet crteža starog Sarajeva, kojima je Dizdar opremio
knjigu Envera Čolakovića Legenda o Ali-paši u izdanju MH 1944. u Zagrebu. Crteži
su rađeni tušem, a signirano je pet crteža velikim pisanim slovom H. Na tim crte-
žima Dizdar teži da uz minimum sredstava da maksimum izražajnih efekata. To
nije samo njegov tehnički postupak, to su isto pokušavali i priželjkivali mnogi sli-
kari, ali nisu uspjeli postići. Kod Dizdara ne postoji pitanje stila kao pitanje tehnike,
nego pitanje njegove vizije. Napustio je reprezentativnost i didaktizam i tragao je za
osnovama obuhvatnije duhovnosti i sklada. Nije volio da bude deskriptivno bujan
ili pedantan faktograf, nego je vrlo često suhoparan.
VASKO HAMOVIĆ, slikar i književnik (Stolac, 17. II 1904 - Stolac, 16. VIII 1936),
rođen je u braku Milana i Jelisavete Hamović rođene Giga. Nakon završene osnovne
škole u Stocu odlazi u Mostar, gdje završava gimnaziju. Tokom školovanja isticao se
druželjubivošću i pravdoljubivošću. Plijenio je pažnju svojih sagovornika dubokim
osjećajem za humano, što će se odraziti i u njegovom djelu. Profesori uočavaju nje-
gov slikarski talenat, te po završetku gimnazije, s nadimkom Mazalo, odlazi 1925.

166
godine u Beograd na studij slikarstva, u klasu profesora Ljube Ivanovića.9 Zbog
privrženosti naprednom radničkom pokretu uhapšen je već na prvoj godini stu-
dija. Prilikom demonstracija skače s prozora da pomogne uhapšenom drugu koga
je vodila policija. Tom je prilikom Vasko ozbiljno ozlijeđen i pretučen. Narušenog
zdravlja napušta studij slikarstva na trećoj godini. Izjedan podmuklom bolešću
kojoj će podleći u cvijetu mladosti i punom stvaralačkom naporu, dolazi u rodni
Stolac. Prepušten neumitnoj bolesti, nije klonuo duhom, a njegova najveća podrš-
ka, pored njegove vulkanske mikelanđelovske energije, bili su njegovi najmiliji,
majka Jelisaveta, sestre Sena i Vasilija i brat Rato. Intenzivno je nastavio slikati, či-
tati i pisati. Bavio se sakupljanjem hercegovačkih narodnih umotvorina, koristeći
se bogatom zbirkom nadaleko poznatih šala, pjesama i dogodovština. Vasko stvara i
dramska djela. Nažalost, nije sačuvan njegov cjelokupan literarni i slikarski opus. U
policijskim premetačinama neposredno pred Drugi svjetski rat uništeno je njegovo
književno djelo. Mnogo je sarađivao sa Hasom Pitićem. Ukazivao je na dolazeću hi-
tlerovsku neman. Haso Pitić je inkriminirani materijal često skrivao ispod Vaskove
postelje na kojoj je mladi umjetnik nepokretno ležao, te niko nije sumnjao u Vaska.
Kao zahvalnost za drugovanje sa Hasom Pitićem, koji ga je redovno i brijao,
naslikao je jedno od svojih najznačajnijih djela - Ciganska čerga, danas u vlasniš-
tvu slikarevog brata Rate. Imao je tri samostalne izložbe: 1929. godine u Stocu i
1930. i 1931. u Mostaru u hotelu “Neretva”. “Gajret” 1932. štampa njegovu kome-
diju Vukodlaci kao najuspješnije djelo na konkursu tog kulturno-umjetničkog druš-
tva. U djelu je želio pokazati prosvjetiteljske težnje društva “Gajret” i želju za općom
emancipacijom bosanskohercegovačke žene. Komedija je mnogo nakon njego-
ve smrti doživjela svoje uprizorenje - u Narodnom pozorištu u Sarajevu u režiji
Sulejmana Kupusovića.
Hamović je kao slikar slikao pejzaže, portrete, mrtve prirode, genre scene i
historijski genre, te predloške za ćilime za Ćilimaru u Sarajevu. Slikao je pastelom
po ugledu na Betu i Ristu Vukanovića i Savu Šumanovića, kao i u uljanoj tehni-
ci. Njegovi su pejzaži doživljeni kao stvarnost, bez teatralnog scenarija i fantazma.
Vidjevši njegove stolačke pejzaže, profesor Ljubo Ivanović je, ne vjerujući da ta-
kva ljepota postoji, govorio da je Hamović fantasta i da ih izmišlja. Došavši u posjet
Vasku u Stolac, uvjerio se da Vasko transponira stolačku ljepotu na svoja platna.
Uredio je da njegov omiljeni učenik izlaže u “Cvijeti Zuzorić”. Njegovi su pejzaži
najčešće zeleni travnjaci, srebrnasta Bregava živih i svježih boja, pikturalno bogati,
ponekad sa patetičnom atmosferom, a često su to reminiscencije na holandske pej-
zaže, ali Hamović veoma živo naglašava koloristički momenat sa svijetlim i proz-
račnim skalama. U prirodi otkriva punu, sočnu ljepotu, te mu pejzaži ponekad odi-
šu vangogovskim nemirom. Nikad nije tražio dramatske motive, a ponekad se jeste
priklanjao romantičnim motivima. Najosebujniji je na portretima. Portret Hasage

9
Podatke o Hamoviću dobio sam od umjetnikove sestre Ksenije Vukičević.

167
Sarajlića je pobudio takvu pažnju sugrađana da su u kolonama dolazili da ga vide.
To isto vrijedi i za portrete A. Pecelja, A. Hamovića, Avde Bašića, kao i za portrete
Hamida Dizdara i Lenjina. Portrete radi s mnogo slobode, iskrenosti i neposredno-
sti. Nije laskao niti je to umio. Potez mu je paučinasto mekan i slobodan. Portret A.
Pecelja je lišen idealizacije, reprezentativnosti i sporednih efekata. I pored svega, ne
obiluje suhoparnom faktografijom. Njegovo djelo otkriva slikara snažnog tempera-
menta, kolorit mu je jedar i sočan, širokog poteza, veoma otvorenih boja punih op-
timizma i radosti življenja. Hamović je bio veliki znalac svog zanata. Njegova veza
sa svijetom nije nikada prestajala, jer je kroz svaku poru njegovog bića u njega ula-
zio život. Tankoćutno je osjećao duh vremena, kao i nestalnost i modnu prolaznost,
odbacujući hedonizam.
Na kompozicijama folklornog karaktera, lazurnim potezima četke, vođenim
sigurnom rukom, kompaktno i virtuozno modelira i precizno crta. Prisutno je ve-
oma zavidno osjećanje za psihologiju i atmosferu. Na portretima kao što su Portret
Halila Turkovića, Portret Vasiljke s Hrguda, Portret Blagoja s Hrguda, Hamović je tražio
karaktere. Crtež, mehkoću postavljanja likova i smisao za dekorativnost baštinio
je od slavnog Paje Jovanovića. Često se oduševljavao akademskim realizmom Paje
Jovanovića, Uroša Predića i Jaroslava Čermaka.
Otac uči sina mačevanju (prema P. Jovanoviću) nije faktografska kopija, nego
rezultat Hamovićevog rada po sistemu: pčela leti od cvijeta do cvijeta i stvara vla-
stiti med. Volumen je naglašeniji, crtež delikatnije slijedi obrise likova, što evocira
na Predića, a neki likovi “posuđeni” su sa slike Borba petlova. To se odnosi na lik koji
sjedi i u ruci drži mač. Svjetlost je iskorištena u kompoziciono-vezivnu svrhu, što
nije bio slučaj kod Jovanovića.
I Otac uči sina mačevanju i Crnogorsko roblje, koje je radio prema Čermaku, sup-
tilne su etnografske studije, a Hamovićeva inspiracija je epski romantična, a pouka
duboko rodoljubiva.
ILIJA KURILIĆ, slikar i fotograf (Stolac, 16. IV 1889 - Stolac, 28. VII 1941), sin
Jefte i Rose rođene Vreća.10 Izučio je fotografski i soboslikarski zanat. Slikarstvom
se počeo baviti slučajno, zahvaljujući nekom Čehu koji ga je uputio u prve tajne sli-
kanja. Njegov se slikarski opus dijeli u tri ciklusa: sakralni ciklus, pejzaži i portreti.
Sakralni ciklus. U Hrđusima je 1912. godine oslikao ikonostas sa 24 ikone. U
Stocu i u Blagaju, u privatnom vlasništvu, sačuvano je još nekoliko ikona. Na tim
ikonama predstavio se kao dobar crtač i kolorista. Figure mu imaju elegantne sta-
vove, a proporcije su neskladne. Ikone su rađene u “starinskoj” maniri sa tradici-
jom kao uzorom. Služio se poznatom obratnom perspektivom istočne ikonografije.
Posebnu je pažnju posvetio obradi odjeće, koju je vrlo skladno drapirao, znalački
birajući tonove kojima je uspio dati iluziju zaobljenosti i efekte svjetla i sjene. Sjene

10
Podatke o Kuriliću dobio sam od njegove kćerke Ranke Kurilić, udate Đordević, Rašida Burine, Sulejmana Sarajlića i
popa Slobe Kurilića.

168
je izvlačio sa dva tona različita intenziteta, što predstavlja odstupanje od tradicije i
slikama daje osobni pečat. Na odjeći nije davao više od tri boje. Često je upotreblja-
vao oker i žuto, te mu ikone djeluju lagano i prozračno. Najomiljenije boje su mu bi-
jela, cinober, grimiz, tamni i svijetli oker, živo crvena. Osim tih boja, upotrebljavao
je zelenu, tamnu i svijetlu, narandžastu i vrlo rijetko crnu.
Pejzaži. Pejzaži su mu neujednačenog kvaliteta, jer mu je bliži i draži ljud-
ski lik, koji je prisutan kako na sakralnim kompozicijama tako i na portretima. Na
pojedinim pejzažima, kao što su pejzaži Stoca iz 1932. godine, vlasništvo Fatime
Mehmedbašić, pokazuje da mu nije strano sezanovsko sintetiziranje pojedinih di-
jelova grada. Prve planove rješava precizno i tonski, da bi se izgubio u srednjem
planu, ne vodeći računa o italijanskoj perspektivi, te su mu svi krovovi iste boje, da
bi se donekle korigirao u zadnjem planu. Jedan od zrelijih pejzaža je Pejzaž sa stolač-
kom crkvom, iz 1935. godine, Jurkovićevog plavetnila punog svježine i optimizma.
Portreti. Na portretima koje je slikao po narudžbi, često u duplikatu, obično
nema psihološke karakterizacije, slikar je hladni analitik, jer time zadovoljava že-
lju poručioca za sigurnim prepoznavanjem. Period od 1930. do 1940. godine, kada
češće kontaktira sa Hamovićem, kvalitetno je najzreliji, sa svim odlikama zrelog
portretiste. Portreti su mu psihološki izdiferenciraniji, majstorski zreliji. Crtež mu
je virtuozniji, lagan, sa jasnom i preglednom kompozicijom. I dalje se trudi da bude
dopadljiv. Uticaj Paje Jovanovića i Uroša Predića i njihovog akademskog realizma
je veoma uočljiv, te zanat i tematika često zauzimaju mjesto ispred i iznad slikarske
problematike. Taj uticaj akademskog realizma naročito je došao do izražaja na za-
storu “Prosvjetinog” doma kulture koji je Kurilić oslikao na temu “Kosovka djevoj-
ka”. Ti elementi razumljivi su ako se uzme u obzir da je Kurilić samouk slikar i da je
sazrijevao zahvaljujući svom neospornom talentu i ogromnoj volji i samoprijegoru.
DUŠAN RUŽIĆ, (Poplat kod Stoca 1889 - New York 1918). Kao sedamnaesto-
godišnjak je 1908. godine, u vrijeme aneksije BiH, emigrirao u SAD (“da ne bi služio
austrijskoj vojsci”).11 Uz pomoć Ace Despića upisuje se na slikarsku školu u New
Yorku. Ondje pokazuje svu raskoš svog talenta, što se potvrđuje već nakon prve
godine, kada dobiva prvu nagradu i stipendiju za četverogodišnji studij u Parizu.
Krhkog zdravlja i slabe fizičke konstrukcije, Ružić često pobolijeva. Iste godine
kad je dobio stipendiju umire od španjolske gripe, ne ostvarivši san o studijama u
Parizu. U Umjetničkoj galeriji u Sarajevu ostala su njegova djela: Ženski akt, Sjedeći
ženski akt, Portret Ace Despića, Portret Veronike Despić, Portret Slovaka i Muški portret.
Ružić s istančanim smislom psihologa ulazi duboko u dušu svojih likova i uspijeva
ih potpuno psihološki diferencirati. Na portretima je ili lirski raznježen ili prijatelj-
ski prisan, ne želeći suhom deskripcijom zadovoljiti portretiranog da se sigurno
prepozna. Muški portret je ozbiljna psihološka studija suptilnih kolorističkih i ton-
skih odnosa i virtuoznih prozirnih namaza četkice. To je mršav muškarac, svijetlih

11
A. Begić, Umjetnost u BiH od 1894-1923, katalog izložbe.

169
i krupnih očiju, sa licem na kome mišići lagano trepere. Prijateljska prisnost auto-
ra sa modelom očituje se na pomalo prevelikim ušima muškarca, čije visoko čelo
odaje osobu profinjene inteligencije. Portret Ace Despića predstavlja čovjeka otmjene
uglađenosti, na kome se osjeća mnogo građanske samouvjerenosti. Slikar je lirski
raznježen nad likom dragog prijatelja, uz čiju se pomoć upisao na Likovnu akade-
miju. Od dva portreta Ace Despića, mnogo je vredniji portret iz 1917, dimenzija 20
x 25 cm. Manira je renesansna, a vide se tri četvrtine lica. Dat je ticijanovskim smi-
slom za valere. “Veronika Despić” je naslikana u lahkoj, lepršavoj balskoj haljini,
obnaženih ramena i dubokog dekoltea. Data je pastelnom mehkoćom. Njezin por-
tret je majstorski psihološki definiran. Ne smeta nam blaga akademska strogost i
reprezentativnost u stavu i osmijehu. Najznačajnije Ružićevo djelo ipak je Portret
Slovaka. Autor ga je lahko i nenametljivo dao odvažnim razigranim potezom. Snaga
kolorističkih kontrasta prosto razgaljuje gledaoce, a harmonija tonova govori o pre-
finjenom i istančanom umjetnikovom ukusu. Radnik je obučen u slovačku narodnu
nošnju. Suprotno očekivanju, nije to studija folklora, koja bi omogućila deskripciju
i šarenilo boja, već psihološki portret. Ružića je zanimala jedino ljudska duša u koju
je ponirao lagano, znalački, s najsuptilnijim osjećajem za ljudsko. Na tom izvan-
rednom radu, jedinstvenom po snazi izraza, došla je do izražaja sinteza crteža kao
kunstruktivnog skeleta slike sa plastičnim izrazom forme i bogatim skalama boja, a
po blagom treperenju zraka i svjetlosti predstavlja umjetnikov najveći domet i jed-
no je od najznačajnijih djela u povijesti bosanskohercegovačkog slikarstva.
MILENA ŠOTRA, (Pješivac kod Stoca, 1909 – 2003 /op.S.R/), udala se već kao
šesnaestogodišnja djevojčica, a ubrzo potom otputovala je u New York. Ponovo je
u domovini 1934. godine, i uključuje se u napredni revolucionarni pokret. Uz tu
aktivnost, uči slikarstvo na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Učitelj joj je Petar
Dobrović. Po zadatku Partije 1935. godine odlazi u Ameriku, ali prije toga neko vri-
jeme boravi u Parizu kod Andrea Lotha.12 U Americi se usavršava kod Arhipenka,
ali je istovremeno i politički aktivna - otvoreno istupa protiv fašizma i naših izdaj-
nika. Inicijator je i organizator društva Demokratske Srpkinje (po uzoru na AFŽ) i
njegov sekretar do povratka u Jugoslaviju. Milena je neumorna, putuje, drži govore,
agitira, sukobljava se, polemizira, želeći da prava istina o Jugoslaviji i NOB-u dopre
do svakoga.
Ponovo je u domovini 1947. godine. Po zadatku CK Srbije postaje jedan od ini-
cijatora i organizatora Matice iseljenika Srbije, njen prvi sekretar i urednik časopisa
“Zavičaj”. Također je radila u Tanjugu. Član je ULUS-a. Redovno je sa Udruženjem
ili sa grupom izlagala u Beogradu, Sarajevu, Herceg-Novom, Mostaru, Osijeku,
Vukovaru, S. Stefanu, Trebinju, Stocu, Ljubljani i Cetinju. Osnovne karakteristike
Mileninog slikarstva su zvonki kolorit i ljubav za prirodu. Stvorila je svoj vlastiti
izraz - ekspresionizam. Boja je nosilac njenog likovnog izraza i njoj je podredila

12
Lj. Zeković, Legat Milene Šotre, Muzeji Cetinje, Cetinje, 1984.

170
sve elemente plastične strukture. Lepeza tih njezinih boja je veoma široka - od naj-
dubljih tamnih tonova do biserno prozirnih. Najkarakterističniji je tirkiz, odnosno
“boja moje Neretve”, kako je govorila Milena. Ta zelenoplava, sukobljena sa cinobe-
rom, pulsira veoma snažno, pobuđujući buru emocija. Namaz četkice joj je čas la-
zuran, a čast gust poput tijesta, reljefan. Kompozicija joj je jasna i stabilna. Prirodu
gleda realno, te je njeno slikarstvo neposredna vizija viđenog. Zagledana u vreli
hercegovački krš, cvijeće, livade, vodu, vedute, interijer, vitke zvonike i munare,
Milena se pokazuje kao izvanredan posmatrač, čovjek neraskidivo vezan za priro-
du čija je jedina istina radosna iskrenost.

(Slovo Gorčina, 27, 2005.)

171
172
 III
O Maku

Foto: Arhiv Fondacije Mak Dizdar

173
174
M A K DI ZDA R Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
PJESME I velikom
Teže

HIŽA U MILAMA Za sve one što pravu riječ

U pravi čas
Djedovska tu hiža bi stvorena Rekoše
Krepča da krepost
U srcima I na stazi krvavog ishoda
Ostane Što ruku im
Odsjekoše
Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage Za riječ da hljeb je hljeb
I velikane Da vino je vino
Srčane A voda da je
Voda
Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre Za one kojima su meso smudili
Bošnjane I ognjenim pečatom
Čist obraz
Za sve vojnike u velikoj vojni Žigosali
Što vojuje se
Protiv Oni koji se vazda pozivaju
Vojne Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
I raznih drugih golemih zala Milosti
I inih silnih Božije
I sitnih
Zlica Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Za sve one što u vijeku bježe Jer datu riječ
Iz svoje hiže Nijesu
Koja im se Odali
Ožeže
Za one koji su bez suda osuđeni
Iz širokog ognjenog kruga Da umru na repovima konja
U kojima zapaljene Između dva crna klika
Lomače Dvojice crnih
Leže Konjika
Ispod visokih krvnikovih vješala Neka je ova djedovska kuća
I križnih Vazda i širom
I kužnih Otvorena

175
Za one koje su sa svetih oltara Nego ih uvijek jasno i javno
Provanse i Lombardije I ruže
Zare i Rasije I kude
I Arkadije
Neka su vrata djedovske hiže
Proklinjali
Širom otvorena
U omami teškog tamjana
Za one što na mučnom ročištu
U bornome zboru
Znaju za riječ
Krstova i
Blagu i
Mačeva
Čistu
U tome gorkome koru
Za riječi koje su jednako dane
Riječi od Kuzme
Za one daleke i neznane
I od Damjana
Kao za one uz skute
Što su nam
Za one koji su trikleto kleli Bliže
Jer još ih nisu
Za one hude što život bez jala žive
U svome mlinu
A život im se
Samljeli
Povazdan
Neka je djedovska velika kuća
Ruga
Uvijek i širom
Otvorena Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Za one koji nikada ne mare
Druga
Za starostavne
Ni za nove Za one koji u tmici svoje tamnice
Care U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate
Koji ne mare za kralje
Niti za bane Žudeći da slovo ono bude
Ni bojare Za svekolike
Ljude
Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate Da se svi oni konačno
Za dinare Sa tim slovom
Za te Zbrate
Zle
Neka je djedovska hiža
Pare
Širom otvorena
Neka je otvorena za sve ljude Posvunoć i
Što mitnice ne minu Povazdan
Al mitničare
Ne mite

176
Za onog što davno je već pošao ZAPIS O ZEMLJI
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan Pars fuit Illyrici quam nunc vocat incola
Iz daleka Bosniam.
Dura sed argenti munere dives humus.
Al zna da stići će jednom budan Non Illic virides spacioso margine campi.
Tamo gdje Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Nekto ga Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo.
Čeka Castell et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El.
Neka je zato djedovska hiža
VI)
Otvorena
Širom Pitao jednom tako jednoga vrli pitac
neki:
A ako li kto ta vrata kreposti
A kto je ta šta je ta da prostiš
U sebeljublju svom
Gdje li je ta
Nenadno
Odakle je
Zatvori
Kuda je
Neka se hiža djedovska do temelja Ta
Sori i sruši Bosna
U mojoj Rekti
Duši
A zapitani odgovor njemu hitan tad
U obor čađavi neka se obori dade:
Neka se u gar goli Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I pepeo crni I posna i bosa da prostiš
Neka se I hladna i gladna
U veliko ništa I k tomu još
Neka se Da prostiš
Satvori Prkosna
Od
Neka se u njoj Sna
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije

(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika

Ali hiža djedovska

Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)

177
SUNCE da se vascijelim svojim bićem ne grije-
mo još
Jedno mlado sunce odbjeglo od oca Od onih davnih njegovih zlatnih i topli
nastani se na ledini izmeđ ledenih dlanova
planina

Ne prepoznasmo ga odmah i pogleda-

smo poprijeko

Ono zasuka rukave i preora zemlju du-

boko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog
srca

Kada od trudova odahnu pozdravi ve-

selo rukom
i izdiže se kao tica krilima iznad same
tame

I obasja sve staze sva raskršća i stram-

putice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice

Zagrlismo se tada kao da smo čekali

samo na to
Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili

Nije navraćalo sunce od ljeta do ljeta

samo
i na jalovoj dolini cvijet do cvijeta
procvjeta

Mlado sunce se nenadno iskrade od

nas
Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada može da zna

I možda bismo ga zaboravili kao lijepu

slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)

178
SUOČENJE
Vjetar u broju crnom kiša u mramorju
Usudna smjena godišnjih doba od bo-
nog proljeća do proljeća
bonog
Kroz dane kroz godine kroz stoljeća
hodimo za
suncem visokim kroz kamenje i šume
ledenog gorja onog
S morom na grudima sa zorom u zje-
nama srljamo
slanom gorkomodrom morju
A zamke zamamne u znacima neba u
toploj mahovini tla
i žutom žižku hljeba
Imenujemo tako stvari oko nas da nam
zasvjedoče korake na rubu
ove oštre jave
Na povjerenje toplo one ostaju nijeme
na zdušno one se
ravnodušno objave
Imenujemo pitamo bilje žarke ptice pi-
tamo zovemo davne zvijeri
I u toj vjeri zato pravo i nemilice u lice
zagledamo ljude
Predjele beskonačnog obzorja molimo
da se iz hladnog besćutja probude
Ronimo tajno tamnom maticom dana
od juče
Omamljeni neizvjesnošću kraticom po
dnevu ovom se skitamo
Pitamo mudrace nesigurne o tome šta
s jutra biće
Zovemo tako između oblaka na sve
strane svoje pravo biće
A samo u snu znamo za ono zlatno
lišće
179
Tražimo vrijeme a ono za nas kao i da
ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u
grotlu bezdna
U ovom tijestu glasova opet šutnja sva-
kako caruje svijetom
Pa hajde da ti se s tim cvijetom šutnje
uputimo
U slutnji jednoj na iskonosku šutnju da
i mi zašutimo
Skrhani konačno slomljeni u zemlji
ovoj zelenoj grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji ovoj
udomljeni
Da uputismo se strasno u zagrljaj sa
svojim slatkim jadom
Kad sastati se nikad nećemo sa nade
svoje svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini
iskonskoj ne čuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u
meni –
Čisto od vatre stare teško od novog
smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno –
Do zvijezda neka
Odjekuje
ZAPIS O PETORICI GORČIN

Četvorica jednog vode Ase ležit

Jednog gone četvorica Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Četvorica mrka lica
Na baštini
Preko vode preko žica
Tuždi
I od ića i od pića
Žih
I od ruha i od kruha
A smrt dozivah
Noć i dan
Kroz živice kroj ižice
Mrava ne zgazih
Od svodobe do slobode
U vojnike
I od hiža i od greba Odoh
I od zemlje i od neba
Bil sam
Četvorica jednog vode U pet i pet vojni
Jednog vode četvorica Bez štita i oklopa
E da ednom
Četvorica jednog broji
Prestanu
Četiri se jednog boji
Gorčine

Zgiboh od čudne boli

Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe sablja

Zgiboh od boli
Nepreboli

Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Ako Kosaru sretnete

Na putevima
Gospodnjim
Molju

Skažite
Za vjernost
Moju

180
JABUKOV CVIJET MODRA RIJEKA

Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao Nikto ne zna gdje je ona
grijesi malo znamo al je znano
U životu koji se bliži svome kraju
iza gore iza dola
Hoćemo li još uvijek imati oči iza sedam iza osam
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli
i još huđe i još luđe
cvijet
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače

preko žege preko stege
iza devet iza deset

i još dublje i još jače

iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju

gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe

iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka

široka je duboka je

sto godina široka je

tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –

valja nama preko rijeke

181
E N E S D U R A KOV IĆ

GOVOR I ŠUTNJA TAJANSTVA

U raznovrsnim pjesničkim tokovima naše poslijeratne književnosti temat-
sko-idejnim opredjeljenjima se lahko uočavaju dvije osnovne, u biti divergentne
pjesničke struje. Prva je sva u znaku još iz narodne tradicije i romantičarske po-
ezije baštinjenog zavičajno-patriotskog izraza, a druga se, oslobođena ove dugo-
trajne domoljubno-herojske simbolike, obraćala univerzalnim motivima ljudske
opstojnosti. Ni jedna ni druga motivskoidejna orijentacija nije i zaloga pjesničke
autentičnosti, jer tematsko opredjeljenje nikada ne može biti pretpostavka literar-
ne vrijednosti. Prije bi se moglo reći da obje tematske struje nose u sebi stanovite
opasnosti koje ugrožavaju literarnu samosvojnost pjesničke ličnosti. Pjesnici na-
cionalnog mita rijetko uspijevaju da pronađu onaj spasonosan izlaz izvan skuče-
nih obzora zavičajnog viđenja i patetike nacionalno-povijesne simbolike, dok se u
poeziji kosmopolitski orijentiranih pjesnika nerijetko gubi sva ona iskonska sna-
ga jezika u kojem je pohranjena povijest, duhovnost i sudbina jednog naroda, ali i
iskušavanje i obogaćivane mogućnosti i bogatstva metaforičkog iskaza pjesničkog
jezika.
Stoga bismo i razgovor o najznačajnijoj pjesničkoj zbirci Mehmedalije Maka
Dizdara mogli započeti hipotetičkom konstatacijom da je jedna od osnovnih vri-
jednosti Kamenog spavača u tome što su se u njemu sretno saželi i topli sjaj zavičaj-
nog ognjišta i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine. Autentičnost Makove
poezije proizilazi iz pune svijesti da pjesma mora nositi korijenske sokove bašti-
njenog naslijeđa, ali da pravu vrijednost zadobija tek onda kada, napojena snagom
te elementarne životne zbiljnosti vlastitog svijeta, prevaziđe sva ona ograničenja
koja je čine vremenitom, nacionalnom i literarnom poviješću kruto omeđenom
duhovnošću.
Kameni spavač sabire i asimilira svekoliko književno iskustvo Maka Dizdara.
U njemu se zrcali i zbira čitav jedan stvaralački put i pjesnička sudbina i ukazuje
u raznovrsnosti i bogatstvu preobražaja i mijena, ali obasjanih novim, drukčijim
ozračjem, svedenim na neponovljiv zajednički imenitelj cjelovite pjesničke sinte-
ze. Sve što se “zbivalo” u poeziji Maka Dizdara u tridesetpetogodišnjem stvaranju
i nosilo oznake i atmosferu, boju i aromu vremena u kojem je nastajalo, pojavljuje
se iznova u Kamenom spavaču, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano, lišeno sla-
bosti i naplavina trenutka. “Poezija se piše kao što se i živi - dugo i mučno” - ista-
knuo je Dizdar u jednom intervjuu. “Misaoni i poetski elementi iz moje posljednje
knjige (misli se na Kameni spavač - E. D. ) vuku korijene iz samih početaka moga
stvaralaštva. Te korijene je lahko uočiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige.
Pažljiv čitalac, koji poznaje moje djelo, prepoznat će u mojim stihovima iz Kamenog
spavača iste one akcente i preokupacije u sudbini čovjeka koje sam fiksirao u svojoj

182
zbirci Vidovopoljska noć.“1 Putove i prirodu tih preobražaja i konstanti, neizmjenjivih
karakteristika i evolutivnih tokova, možemo pratiti u Dizdarevoj poeziji i u motiv-
sko-idejnom i na stilsko - izražajnom planu.
Dizdareva pjesnička metamorfoza bogumilskog dualističkog učenja otkriva
se u prvom značenjskom sloju u alegorijskoj paraboli o tragičnoj sudbini Bosne i
njenih ljudi, izloženih vjekovnim vjetrometinama zla na krvavim razbojištima ze-
maljskih pošasti, od kojih se brani ustrajnošću trpnje, sviješću o časovitosti moći i
sile. Umjesto agonalnih zanosa i dobošarskih ritmova patriotske ekstaze naše du-
gotrajne epsko-viteške heroike, Makova poetska vizija prošlosti sva se prelila u sti-
hove humanističkog spokoja ljudske uspravnosti pred zlom i duboke plemenitosti
katarktičkog nadrastanja patnje, poraza i bola istrajnošću čovjekovog sna o kosmič-
koj utjehi i ništavnosti pobjednih peana pred velikim sudom Vremena. U njegovom
stvaralačkom uobličenju i viđenju prošlosti otud i nije mogla inspirativno djelovati
naša narodna epika. Njegovi dijaci i kovači ne pjevaju slavne povjesnice o osveti,
svijetlom oružju i silnim junacima, nego baladične ispovijesti o praštanju i ljubavi,
dobroti i čistoti življenja. Zato i povijesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari veliča-
njem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda, ona se otkriva u oživljenim glasovima
mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike “nevoljnih vojna”, čija su grobišta rasu-
ta vjekovnim pirovanjem zla. Takve su njegove pjesme Zapis o vitezu ili Nevoljni vojno,
istom porukom ljudskosti zrači i Zapis o petorici, a takva je i balada o Gorčinu, u kojoj
se surovost historijskih sukoba javlja u drugom planu pjesme, a u prvom iskrsava
intimna drama ličnosti, prouzročena tim animalnim silama onečovječenja.
I pored sve gorčine koja je natopila stihove Kamenog spavača, Mak Dizdar je
odolio onom opasnom iskušenju emotivnog odnosa da u suočenju s tragičnom po-
viješću stalnih istraga i pomora kojim je bila izložena njegova domovina, idealizira
njenu prošlost i sva ona silna razmirja davne i bliske prošlosti svede na uprošćen
kontrast dobra i zla. Tako će i u minijaturi Zapis o štitu Dizdar izraziti spoznaju o
dualističkoj uvjetovanosti dobra i zla u svakom čovjeku, saznanje o onom iracio-
nalnom razmeđu na kojem se tako često humani poriv neočekivano i paradoksno
izmetne u svoju protivnost.
Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me.

Tako se u Dizdarevim stihovima rastvarala i nova dimenzija svjedočenja o zlu:

ono je prisutno ne samo u Drugom, u badcima i nespinama s Istoka i Zapada, Sjevera
i Juga; zlo je i stalan izazov i mračna kušnja pjesničkog subjekta. Između uvodnih
Putova, gdje se začinje dramatičan razgovor s antropomorfnim silama zla, pa do
završne Poruke, u kojoj se tragična izvjesnost i konačan ishod borbe dva principa

1
Mak Dizdar. Kako je nastajao “Kameni spavač“, Bagdala, Kruševac, 1968, X, br. 106-107, str. 18.

183
prevazilazi umirujućom sviješću o etičkoj veličini kojom se poraz preobraća u po-
bjedu, Dizdar je ispisivao katarktički put ljudske i pjesničke samospoznaje. U Slovu
o sinu i Uspavanki, Zapisu o vitezu i Gorčinu tragično suočenje sa surovošću vječnih
razmirja, šizmi i pogroma, ali i vlastitih povampirenja, ma kako bolno odjekivalo u
govoru lirskog subjekta, vazda je ozareno i osnaženo istim onim etičkim smislom
svjetlosti kojim zvoni glas Pravednika razgoneći mrakove svijeta i prosvjetljujući
tmine vlastitog bića. Zato glas Pravednika “može razabrati samo onaj koji i sam
svojom mišlju, riječju i djelom teži tome da se pravda ostvari u svijetu” - napominje
Dizdar u bilješci uz ovu pjesmu, gotovo brišući liniju između komentara narodne
predaje i vlastitog pjesničkog i ljudskog uvjerenja.
Glasu Makovog Pravednika pridružuju se tihi glasovi kamenih spavača: svi su
oni kroz mrakove svijeta koračali očiju uprtih u nebo, stalno zapitani nad smislom
vlastitog življenja. Stoga i svjetlost u svim ovim pjesmama ima simbolički smisao
etičkog, katarktičku snagu kojom se ublažuje bol pred dijaboličkim orgijanjem svi-
jeta. Sazdana na najdubljim sponama s našom narodnom lirskom pjesmom, tako će
i pjesma Uspavanka već prirodom leksičkog izbora, toplinom i nježnošću asonant-
ske melodioznosti stišanog majčinog glasa i mehkim sazvučjima poredbi i metafo-
ra u svakoj slici i stihu treperiti tom prelivnom toplinom svjetlosti. A upravo tu je
položeno ono duboko kongenijalno srodstvo Dizdareve Uspavanke s Kulenovićevom
Stojankom majkom Knežopoljkom ili, još više s posthumno objavljenom poemom Na
pravi put sam ti, majko, iziš’o.
Ni Kulenovićeva, ni Dizdareva majka ne pjevaju ditirampsku himnu života.
Vedrinu i svjetlost majčinske ljubavi zatamnit će surovost svijeta i sudbinska ukle-
tost podneblja na kojem se “i umire da bi se živjelo” (Dizdar) i gdje je “samrt vršaj
zavrgla” (Kulenović), pa će se topli šapat uspavanke preobraziti u krik tužbalice,
kod Kulenovića u istoj poemi, a kod Dizdara u pjesmi Slovo o sinu, tužbalici koja je
organski nerazdvojna od Uspavanke, isto onako kao što su sudbinski vezane pjesme
o Kosari i Gorčinu.
Vjerom u etički smisao postojanja i nadmoć duhovne čistote nad satanskim li-
cem svakodnevice (Zapis o petorici), simbolikom ljudske otvorenosti i kultom gosto-
primstva pravednim i progonjenim (Hiža u Milama), Makova svojevrsna obnova naše
patriotske poezije dobiva svoj najljepši finale u pjesmi Zapis o zemlji. Podijeljena na
dva dijela na bazi antietičkog paralelizma, pjesma Zapis o zemlji sabire svu gorčinu
pred prezirom i ironijskim pogledom Drugog, da bi se u odgovoru na sarkastički
upit ta sudbinska ukletost zavičajnog tla preobrazila u viziju prkosnog istrajavanja
snagom i utjehom sna u kojem se uboštvo pretvara u raskoš, a stid u ponos uznosi-
tog trajanja.
Mada je najveći dio pjesama u kojima je u prvom planu istaknuta poetska vizi-
ja prošlosti Bosne okupljena u ciklusu Slovo o zemlji, čitava zbirka je, zapravo, ozna-
čena ovom simbolikom zavičaja, baš kao što je i ovaj ciklus rastvorio i univerzalne
probleme Dizdarevog doživljaja svijeta.

184
 I pored sve autentičnosti pjesničkog doživljaja prošlosti Bosne, Kameni spavač
Maka Dizdara rastvara jednu mnogo značajniju viziju Čovjekove sudbine: njegova
zavičajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane
simfonije o čovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju.
U krugu sakralnih motiva s bogumilskih stećaka uronjenih u magline i šut-
nje vremena, Dizdar je prepoznavao u kamen urezan drhtaj našeg pečalnog lutanja
i bola, trag vječne ljudske žudnje za sunčanim počivalištima smisla. Obraćajući se
medijevalnoj bosansko-bogumilskoj ostavštini, pjesnik je izričitost njene sakralne
simbolike i dokumentarnost trenutnog svjedočenja preobražavao u gorgijski zata-
mnjen pjesnički iskaz uvijek istih ljudskih nedoumica pred svijetom, sobom i smr-
ću i tako smjelo i uporno iscrtavao vlastitu pjesničku kosmogoniju. Stoga i pjesni-
kove riječi da još uvijek nije siguran da je “... na putu skidanja plašta sa ove tajne”
valja osloboditi bilo kakve mistične sadržine. One su prije svjedočanstvo jedne izu-
zetne upornosti da se u škrtim zapisima i ostacima nestale kulture zasnuje vlastiti
govor, koji će u sebi okupljati krik našeg časovitog življenja i tišinu transcendental-
nog spokoja, molitvu za kruh nasušni i usplamtjelu žed za božanskom besmrtno-
šću. Na taj način se i pjesnički svijet Maka Dizdara, mnogoznačan u svojim simbo-
ličkim tokovima, sabrao u svojevrsnoj preobrazbi bogumilskog učenja o dualizmu
materije i duha, dobra i zla, svjetla i tame. Otuda i uvodnu pjesmu u ciklusu Slovo
o zemlji, Zapis o jednom zapisu, ne shvatamo tek u bukvalnosti početne inspiracije,
nego u simboličkom značenju programskog određenja Dizdareve poetike: pred taj-
nom drevnog zapisa i zagonetkom povijesti otkrivamo one iste životne nedoumice
što ih je osjećao davno nestali svijet Dizdarevih „nevoljnih vojna”, dijaka i kovača,
inokosnih majki i nesretnih sužanja.
Dizdareva pjesnička zbirka Kameni spavač spada, naime, u red onih rijetkih
stihozbirki koje svojom cjelovitošću, unutarnjom punoćom i duhovnom sabrano-
šću svjedoče o vazda prisutnoj žudnji pjesnika za Knjigom koja bi u sebi zbirala
svekolik smisao zemaljskog i nebeskog zbivanja. Taj san o pjesničkom ostvarenju
koje bi trajnošću svoga svijeta odmijenilo tragičan i kratkotrajan trepet našeg inti-
mnog postojanja vidljiv je i u ranijim pjesničkim zbirkama Maka Dizdara.
Podijeljena u četiri ciklusa (Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slo-
vu), uokvirena uvodnim Putovima i završnom Porukom, obogaćena Bilješkama, koje
pokazuju sav onaj silni raspon i kompleksan put od neposrednog inspirativnog
izvora do autentičnog pjesničkog uobličenja, pjesnička zbirka Kameni spavač već u
ovom kompozicionom sklopu otkriva pjesnikovu namjeru da ostvari cjelovitu pje-
sničku kozmološku viziju u kojoj lirski subjekt, skoljen tajnama vlastitog bića, suro-
vošću zemaljskog života i šutnjom nebeskog prostranstva, ispisuje dramu intimnog
traganja za smislom postojanja. Objedinjujući pjesme u ovakve motivsko-struktur-
ne cjeline, Dizdar istodobno razbija njihovu statičnost: njegova kosmološka vizija
utopijskog sna o spasenju ne ostvaruje se u izravnosti konačnih spoznaja i odgonet-
nutih tajni života i smrti, nego dramatski intoniranim solilokvijem, čas ozarenim

185
osmijehom nade, čas zamračenim sjenkama bola. Zamišljen kao jedinstveno izve-
dena poema rađena na zakonima kontrapunkta, zbirka Kameni spavač otkriva i du-
blju, složeniju stukturnu osnovu nego što je navješćuje formalna podjela na cikluse.
U ciklusu Slovo o čovjeku starozavjetnom antropološkom predstavom o čovjeku
kao palom anđelu Mak Dizdar imenuje temeljnu antinomiju ljudske egzistencije:
zatvoren granicama konačnosti svoga bića, surovo bačen u prostor trpnje i bola, čo-
vjek je stalno raspet između tvarnosti kratkotrajnog biološkog življenja i duhovnog
uzleta i povratka bezgraničnoj i vanvremenskoj sigurnosti nebeskog zavičaja.
Zasnovane na kontrastu svjetla i tame, zemaljskog i nebeskog principa, pje-
sme iz ovog ciklusa naizgled stalno variraju istu misao, ali se ova temeljna spozna-
ja jedva zamjetnim nijansama semantički obogaćuje u svakom novom Slovu. Tako
će u drugoj pjesmi statičku atmosferu poremetiti saznanje o izvanjskom neskladu,
razmirju zemaljskog i nebeskog principa (“Sanjaš da se nebo / sa tom zemljom slo-
ži”), da bi u trećem Slovu taj izvanjski dualizam postao i čovjekovo dvojenje izme-
đu trenutnih želja za zemaljskim užitkom i žudnjom za vječnošću nebeskog spa-
sa. Istodobno, vizija općeg nesklada produbljuje se i u protivnosti čovjekovih želja
i škrtosti zemaljskog pejzaža, kao i udesom čovjekove fizičke patnje i ispaštanja.
U četvrtoj pjesmi, opet, javlja se simbolika “okrutnosti kruga”, ali sada u alegorij-
skoj predstavi “kola bola”, simboličnoj viziji ljudske sudbine svedene na stalan san
o izlasku iz kružnice fizičkog egzistiranja, neizmjenjivo omeđene neminovnošću
smrti. U posljednjoj pjesmi iz ciklusa Slovo o čovjeku ovo mračno “kolo bola”, u ko-
jem svaki korak određuje predvodnik Smrt, ukazuje se u univerzalnoj predstavi ži-
votnog prstena: čitava povijest postaje besmislena igra smrti s uvijek istim žarom
ljudskih pitanja i uvijek istom šutnjom tajanstva.
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela grob za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo.

Sumorni glas kamenog spavača porukom i opomenom onostranosti tek je

škrta naznaka i antropološka skica, čiju će sliku mozaički upotpunjavati probuđe-
ni glasovi sa stećaka u ciklusima Slovo o nebu i Slovo o zemlji. U pjesmama Kolo i Kolo
bola, semantički vrlo bliskim minijaturama, opet susrećemo viziju sudbinske ukle-
tosti života i čovjekovog raspeća između zemaljskog mraka i eterične samozabav-
ljenosti nebeskog prostranstva. Sve su ove pjesme svedene na gnomički iskaz čo-
vjekova prvog ogledanja u čudu svijeta, zamračenog gorčinom spavačeve spoznaje
o sebi i svome odnosu prema zemlji i nebu. Tako se ovakav sumorni doživljaj ži-
vota, ogledan na neumitnom licu smrti, stekao u značenjima davno napisane mi-
nijature Zapis o izvoru, u kojoj se intimna sudbina i ljudska kob univerzaliziraju u

186
simboličkoj viziji općeg prirodnog kretanja kao izraza prolaznosti života, ali i želje
za povratkom iskonskoj vedrini i prvotnosti postojanja. Ova će pjesma simbolič-
kom eksterionalizacijom subjektivnog doživljaja imati svoj logičan produžetak u
pjesmi Zapis o rijeci, u kojoj se pjesnički postupak mijenja, pa proces izvanjskog zbi-
vanja postaje proces intimne samospoznaje: personificirani glas prirode iz Zapisa o
izvoru javlja se ovdje unutarnjim odjekom spoznaje o općoj prolaznosti i smrtnosti,
učini se na tren da je priroda posudila čovjeku sliku, a čovjek prirodi glas da bi u za-
jedničkom ogledalu pjesme spoznali isto obličje sudbine.
U Makovoj poetskoj kosmološkoj viziji mračnim tmačama zemaljskih prosto-
ra i neumitnoj prolaznosti i rastvornosti života stalno je kontrastirana plotinovska
staza uspona i katarktičkog očišćenja istrajnom vjerom lirskog subjekta u iskru
svoje iskonske svjetlosti, koja se iz stiha u stih razgara u sunčani stup smisla. Žed za
metafizičkom utjehom ostvaruje se u Kamenom spavaču u eshatološkim predstava-
ma utopijske vizije solarnog mita, koji u Makovim pjesmama literarnu uvjerljivost
zadobija u stvaralačkom preobražaju zavičajno-bogumilskog učenja o dualizmu
svjetla i mraka. Tako je dualistička osnova Dizdarevog pjesničkog doživljaja svije-
ta, što smo je u zbirkama Koljena za Madonu i Okrutnost kruga susretali u polarnosti
egzistencijalističke filozofske misli i panteističkog misticizma, univerzalnu osnovu
antičkog mita o Odiseju zamijenila zavičajnom potkom, a simboliku spasonosnog
mediteranskog otočja poetskom vertikalom čovjekova sna o povratku nebeskom
zavičaju.
Iz mračnog pejzaža zemaljske pustoši, iz surovosti historijskog trenutka i oča-
ja zbog čovjekove konačnosti, u Dizdarevim stihovima antietički niče put svjetlo-
snog uspona i dematerijalizacije u sfere nebeske zračnosti i vječnosti. U arhetipskoj
jednostavnosti poetski ozračenih ornamentalnih simbola sa stećaka na kojima se
“često prikazuju stubovi raznog oblika i nad njima simbol sunca“. Dizdar je žudnju
pjesničkog subjekta za kosmičkom sintezom protivnosti, izraženu u Slovu o čovjeku
(Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi) pjesnički ozvučio u paganski bajoslovnoj
personifikaciji Sunca, antropomorfno predstavljenog u liku mitskog orača. Sve je
u ovoj pjesmi drukčije negoli u prethodnim: narativni ton metaforički razvijenog
stiha, vedrina pripovijednog izraza i elementarna snaga svjetlosti kojom se preli-
va bogatstvo pejzažno-deskriptivne slikovnosti, sve to prosvjetljuje govor lirskog
subjekta, makar završni stihovi zazvučali tek kao evokacija davnog sna o sunčanoj
iskri ljudskog bića.
U Makovom pjesničkom viđenju prošlosti i doživljaju povijesne sudbine Bosne
svjetlost je imala etički smisao: glas Pravednika pročišćavao je tmine bića vjerom u
moralnu snagu i premoć nad silama zla. U cjelini Dizdareve kosmološke vizije svje-
tlost ima, prije svega, metafizički smisao: to je put preobražaja i oslobađanja čo-
vjeka od tvarne egzistencije u eteričnu vječnost svjetlosti. Bolje rečeno, u Makovoj
pjesmi etički i metafizički smisao svjetlosti traju istodobno, jer su nerazdvojni na
isti način kao što je nerazdvojna zavičajna i univerzalna slika što je otkriva Kameni

187
spavač. I glas Pravednika i glas Sunčanog Hristosa pokazuju isti put metafizičkog i
ljudskog uspona, istu stazu nebeskog spasa i tajne putove koji vode prema drugom
čovjeku: kroz nebeska vrata na razmeđu života i smrti prolazi samo onaj ko je vrata
djedovske hiže širom otvorio za “sve pod nebom dobre ljude” (Hiža u Milama).
U pjesmama Loza i njene rozge i Sunčani Hristos lirski subjekt se javlja nezamu-
ćenom snagom božanske poruke, pa se i Dizdareva pjesma ostvaruje u ravnomjer-
noj struji biblijskog iskaza, bez unutarnje bilo značenjske bilo ritmičko-ekspresiv-
ne tenzije pjesme. Otud će i poanta, naznačujući put utješnog sjedinjenja s Jednim,
biti bez onog, kod Dizdara uobičajenog, paradoksnog sjenčenja i kontrastnog obo-
jenja značenja.
On čeka me od vijeka
On čeka me i vidim ga zacijelo
I silazim k njemu
Kroz to bijelo
Lozje
(Loza i njene rozge)

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni

Iz zatvora tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke
(Sunčani Hristos)

U pjesmi Zapis na dvije vode ova sunčana staza uspona i smirujuća svijest o
transcendentalnoj izvjesnosti životne sudbine ispunila je radošću i humanošću i
životni put Radojice Bijelića, u čijem je imenu već položena izvjesna simbolika ži-
votne radosti. Čitava pjesma se ostvaruje u spokojnom, množinom polisindetskog
vezivanja riječi usporenom ritmu, simbolikom svjetla i vedrine kojom se ispunjava
prostor između neba i zemlje, naslikanih u arkadijskoj atmosferi općeg sklada: ete-
rična modrina i bliskost nebosklona obasjanog zvijezdama kao da je odslikana na
nebeskoj livadi, pa su i zemaljski i nebeski putovi otvoreni koraku lirskog subjekta.
Tamni akordi smrti što na tren pomućuju ovu lahkoću i vedrinu sklada u završnim
stihovima se iznova prosvjetljuju vizijom “sunčanih počivališta”.
Ali pjesma Zapis na dvije vode ima i drugi dio, poruku u kojoj se javlja sumnja u
mogućnost spasa i žalost za prolaznim trenucima ovozemaljskog života: iz tamne
vječne hiže dopire molba za ljudskim spomenom i pamćenjem u kojima se produ-
žuje čovjekov ovozemaljski trag. Taj drugi dio pjesme stilizirana je poruka koja se

188
vrlo često sreće na bogumilskim stećcima, a u sličnim oblicima i na muslimanskim
nišanima.
Oprostite mi
što ipak vas molju
i bratiju i družinu i gospodu
do vratiju mojih da dođu da me pohodu
molju i kume i prije i strine i nevjeste
da me ne minu već da me kad pominu da me se kad sjete
jer ja sam bil kako vi sada jeste
a vi ćete biti kako sada jesam ja.

Isti postupak susrećemo i u pjesmi Vrata, koja čini smisaono središte veće po-
etske cjeline Radimlja. U prva četiri stiha naizgled se ponavlja ista ova vjera u riječ
božanske poruke da je trenutak smrti obećani trenutak radosti i prolaza kroz ne-
beska vrata svjetlosti, ali će miran tok melodijske skladnosti izraza uznemiriti prvi
akordi kontrapunktalnog zasnova: spokoj što je izvirio iz eshatoloških predstava
naviješćenih u pjesmama Loza i njene rozge i Sunčani Hristos načinje razorna snaga
heretičke sumnje. Tako će se u Dizdarevoj kosmološkoj viziji otvoriti novi dramski
akcenti dualističkog doživljaja svijeta, pa će se u pjesmama opet pojaviti i kontrast
i antitetički paralelizmi kao bitno strukturalno obilježje.
U ovom dramski intoniranom paralelizmu biblijske poruke i grčevitog dvo-
jenja između nade i skepse, vjere i sumnje, položena je, zapravo osnovna gradiv-
na struktura čitave zbirke Kameni spavač. U traganju za utopijskom vizijom spasa
pjesnički subjekt ispisuje martirijsku ispovijest bića rastrzanog sumnjama i stra-
hovima. Taj mučni put uspona kojim se premošćuju provalije besmisla, uporna je
odiseja lirskog subjekta od apokaliptičnih slutnji Slova o čovjeku preko bolno-njež-
ne želje za oživljenjem nestalog svijeta u zgaslim očima spavača u pjesmama Dažd
i Svatovska, do konačne utjehe u pjesmi Smrt kojom se zatvara ciklus Slovo o nebu.
Zapravo, ta drama je nagoviještena već u uvodnoj pjesmi Putovi, u kojoj se progonje-
ni heretik obraća progonitelju bez straha od smrti koja, ma kada i kako došla, do-
nosi uvijek isto pitanje o tajni nebeskih vrata. Tek sada, sagledani iz cjeline Makove
kosmološke vizije stihovi iz Slova o zemlji i uvodne pjesme Putovi dobijaju pravi smi-
sao i razjašnjenje.
Heretička pobuna i sumnja u istinitost objave spasa ispočetka se javlja jedva
zamjetnom alegorijskom aluzivnošću o dugom čekanju “stećih gostiju“ pred vra-
tima neba (Zapis o jednome zapisu, Zapis o vremenu, Zapis na dvije vode, Ruke, Dažd ...),
potom u otvorenom dijalogu s božanskom riječju u pjesmi Vrata, da bi se u pjesmi
Brotnjice s kamenih nadgrobnika oglasila koliko tragična, toliko i gnjevna spoznaja
o praznom nebu i, naizgled konačno, razorila iluzija o nebeskim vratima i obećanoj

189
stazi svjetlosti. Heretička misao samospoznaje ostvaruje se ovdje gradacijski, od
punog povjerenja u istinitost religijske poruke, preko prvih tragova sumnje pred
nijemim protokom vremena, do konačnog saznanja o praznini transcendencije, što
je uočljivo već iz odlomaka koje ćemo navesti.
Čekali smo dugo
Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali
Jedni su bili praznih ruku a drugi ne znaše dobaciti
Svi jednako okrenuti suncu ali sudbina raznih
Na ovom putu
Sad smo prvi put zastali
Znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči
Vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi
i djela uzalud čekali
(Brotnjice)

Pred usudnim pomračenjem spasonosnih staza povratka, u Dizdarevim sti-

hovima uvijek ostaje bar iskra ljudskog otpora besmislenosti življenja, makar se
pristalo i na svjesnu poetsku iluziju i san o mogućnosti spasa. Tako će se i ovaj dra-
matičan dijalog pjesnikove vjere i sumnje u pjesmi Vrata svesti na nerazrušivu vje-
ru u stvarnost sna kojim se poriče tragična determiniranost sudbine i surova nepo-
bitnost racionalne spoznaje svijeta. I nigdje, čini nam se, kao uz Makovu poeziju ne
pristaju tako uvjerljivo riječi španskog sanjara Migela de Unamuna: “Pustite me da
sanjam; ako je taj san moj život ne budite me.”
Ako su vrata iz riječi samo san ako su samo gatka bajna
Ja opet hoću tamo da snim
Tu slatku
Gatku.
(Vrata)

Prkosnim istrajavanjem i etičkim otporom apsurdu zabrujat će i glasovi ka-

menih spavača u pjesmi Brotnjice: prostor između zemlje i neba umjesto božan-
skog stupa svjetlosti prosvijetlit će stamena snaga čovjeka kojom se pristaje na
paradoksalnost života. Na taj način će se prvobitna suprotnost zemaljskog i nebe-
skog principa preobraziti u heretičku pobunu čovjeka protiv religijskog autoriteta.
Nespoznatljivoj bezmjernosti vremena i bešćutnoj šutnji kosmosa suprotstavlje-
na je časovita, ali hrabra, etički nadmoćna mjera ljudskog postojanja. Tajanstveni
ključ za vrata spasa lirski subjekt je napokon pronašao u sebi, istim onim paradok-
salnim obrtom kojim je progonjeni heretik i u životu i u smrti otkrivao tajne putove

190
ljudskog pred kojim je svako zlo ostajalo nemoćno. A čitav put otkrovenja opet će
se ukazati na poetski neponovljiv način u Suočenju, možda najljepšoj pjesmi cje-
lokupnog Dizdarevog pjesničkog djela, “gdje je problem vremena, kao najtrajnija
tajna ljudskog postojanja i umjetničkog stvaranja, našao akcente istinski vrijedne
poezije”.2
Suočenje čovjeka i vremena, ljudske žudnje i ravnodušne bezgraničnosti sve-
mira ostvaruje se u ovoj pjesmi monologom lirskog subjekta koji Riječju imenuje
stvari i tako besmislenu vječnost materije, nesvjesne vlastitog postojanja, artikulira
u smisaonu sliku svijeta. Tek u ljudskom govoru i doživljaju priroda postaje i pojav-
ljuje se bogatstvom oblika, boja i zvukova, ali je to svijet ograničenog trajanja koji
se čovjekovom smrću rastvara, ali i dalje traje u amorfnosti mineralnog besmisla,
apsurdno nadmoćnog nad vremenitošću svoga tvorca. U pjesmi Suočenje pojavlju-
je se upravo takva slika svijeta razbuđena u govoru kamenog spavača: tek u njego-
vim riječima mehanička izmjena i monotona (nesvjesna) preobrazba fenomenal-
nog svijeta oduhovljena je doživljajem, subjektivnim odnosom prema pojavama koje
se ukazuju tek u čovjekovoj spokojnosti razlikovanja i pridijevanja određenog smisla
stvarima koje ga okružuju. Apsolutnom smislu ljudskog govora suprotstavljena je
besmislena šutnja svemira. Stoga će se u tim trenucima suočenja, umjesto vjere u
smisao govora, pred čovjekom rastvoriti ambis vlastite šutnje kao jedini, nijemi ot-
por bezglasnoj tami svemira i ravnodušnom muku beskonačnog. Raskošna slika
svijeta što se ukazivala u ljudskom govoru potonula je u “grotlu bezdna”, ali se staza
uspona ipak rastvorila, ovaj put dostojanstvom otpora praznini svijeta i zagonetki
neba.
Tako je u Dizdarevoj pjesmi heretička misao kamenog spavača na kraju po-
rekla vrhunaravni smisao svijeta i transcendentalni smisao Riječi. Ponavljajući
uvodnu sliku tajanstvenog romora svijeta, pjesnik ne ponavlja i onaj osjećaj nemoći
pred usudnošću vremena, nego joj suprotstavlja tajnu vlastitog bića. Staza uspona
i spasa iznikla je u čovjeku pa je čitav taj svijet opet utonuo u spokojnu šutnju nad-
grobnog mramorja. Ozvučujući nemušti jezik spavača ispod kamena, Mak Dizdar
je na kraju potpuno desakralizirao simboliku ornamentalnih predstava sa stećaka.
Tako se i solarni mit Maka Dizdara ukazao na koncu u obrnutoj perspektivi, ne više
kao glas neba, nego kao pobjeda čovjeka.
U pjesničkom planetarijumu Maka Dizdara javlja se i lunarna simbolika svje-
tlosti: baršunastonujna svjetlost Mjeseca kosmička je emanacija čovjekove tuge
zbog prolaznosti života i nježna slika njegove “neizrecive boli i nade”. Za razliku od
pjesama u kojima sunčeva svjetlost prosvjetljuje biće pjesničkog subjekta svjetlo-
snom stazom uspona i spasa, lunarna svjetlost se javlja u Makovim stihovima do-
lorističkim sjenčenjem svijeta i vizijama opće prožetosti tihom svjetlošću nestan-
ka i bola. U Kamenom spavaču postoji čitav niz pjesama u kojima se lirski subjekt ne

2
Midhat Begić: Epitafi kao osnova poezije, Odjek, Sarajevo, 1972, XXV, br. 18, str. 3.

191
javlja ni krikom užasa ni uzdahom radosti, nego ovim stišanim šapatom boli i nok-
turalnom sjetom života na izmaku. Na stećku na kojem je kovač Grubač zemaljsku
radost i elementarno životno kretanje skamenio u tvarnosti nepokretnog kamenog
znaka, javlja se sada žudnja za povratkom, ali ne više kroz obećana vrata nebeskog
spasa, nego kroz trošna vrata zemaljskog grada.
Trebalo bi se opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada
Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada
Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti kako dažd pravedni pada pada pada
(Dažd)

U pjesmi Dažd pjesnik je stvorio punu iluziju o stvarnosti jednog svijeta koji
tiho izranja u sjećanju lirskog subjekta i blago potanja i nestaje u monotonom ro-
moru dažda iz čijeg se onomatopejskog zvuka i pojavio. U zgaslim očima spavača taj
oživljeni zemaljski pejzaž javlja se sada radosnim romorom i vedrom nijansom ra-
skošnog morfološkog obilja, žamorom i prelivom jedva zamjetnih životnih senzaci-
ja koje se sjedinjuju u ustreptaloj viziji sveprirodnih skladnosti života. Blagotvorna,
svuda prisutna i živodajna svjetlost kojom je razbuđen ovaj davno zamrli zemaljski
pejzaž rasipa se u Dizdarevim stihovima mehkim i neprekinutim slivanjem eufo-
nijskih sazvučja učestalih spiranata (s, z), svijetlih vokala (o, i, o) i sonanata (m, n,
lj, j), blagošću sintagmatskih spojeva (obilje bilja; ozorna rosa) i stišanom vedrinom
melodijske linije stiha. I kao u drevnom vajarskom gestu kovača Grubača u pjesmi

192
Zapis o lovu, tako će i u ovoj pjesmi impresionistička svetkovina pokreta stvrdnuti u
jedva čujnom šapatu kamene ornamentike Dizdarevih završnih stihova.
Na isti način Dizdar će “ozvučiti” sjećanje kamenog spavača i u pjesmi
Svatovska u demijurškoj viziji ponovnog stvaranja svijeta.
Pa vidim na svom obzorju
Kako se iz ničeg
Podiže opet
Zora
Eno žuto podne do svog srca zrije.
Eno veče truda
Na trudna
Ramena

U svega osam gnomički sažetih stihova pjesnik je sažeo jedinstvenu viziju či-
tava života, rađanja, življenja i umiranja, od snenog buđenja životnih impulsa u
slici jutarnjeg prosvjetljenja tmine, preko ekstatičnog bujanja životnog zanosa, do
blagog i nezaustavljivog svijanja i klonuća u trudnom smiraju večeri. I gotovo da bi
se moglo reći da je čitava ta vanredno ostvarena vizija i životnog luka svu sugestiv-
nost značenja položila u blago izvedenoj melodijskoj paraboli Dizdarevih stihova. Taj
melodijski luk začinje se eufonijskim slivanjem glasova i leksema unutar slobod-
nih stihova, da bi u petom stihu snaga životnog intenziteta zabubnjala trohejskom
silinom dvanaesterca, i onda opet u posljednjim stihovima kantilenski zamrla mol-
skim akordima daktila.
Kao i u pjesmi Dažd, i u Svatovskoj se javlja želja lirskog subjekta da se
“Odkameni“ i utopi u himničkoj ekstazi ovozemaljskog života i ditirampskoj, pan-
teistički pomamnoj igri i slavlju sunca, pokreta i ploda.
Žitka kad požute kad sazru žita
Zažele da ih žanju
Žene
Za hrabrene bojne
Za hrabre vojne
Za mlade ženike
I za žedne pute
Jer pravo od travničke Lašve
Pa preko Rame i Neretve
Do travunjske Lastve
Lete te laste

193
 Na Lastovo
Plavo

U prvom dijelu ovih egzaltiranih slika životne radosti pojavni svijet se uka-
zuje zvučnim akordima teških sunčanih ritmova i boja u horizontalnoj pejzažnoj
slikovnosti, a onda se sva ta zemaljska pritežnost ozračuje i izdiže u silnom pole-
tu radosti sugestivnom zvukovnom evokacijom leta u aliteracijsko-asonantskom
stapanju nepčanih suglasnika (l, t) i otvorenih vokala (e, i) na svijetlom fonu plave
nebeske boje. Himničkom ekstazom prirodi i ekspanzijom zvukovnog sloja kao ele-
menta kolorističke deskripcije, ovaj pasaž iz Dizdareve pjesme snažno asocira na
Kulenovića, i to u obje dimenzije zemaljskog i nebeskog zbivanja.
U pjesmi Svatovska ova romorava slika života javlja se kao stalan kontrast ska-
menjenog svijeta stećaka, na kojima se zauvijek okamenio smrću zaustavljeni let
“lasta na Lastovo plavo“. Poput nebeskih, i zemaljska su vrata zauvijek zatvorena,
ali se ni sada Dizdareva pjesma ne zatvara u nihilističkom klonuću, nego humani-
stički rastvara u radosnoj spoznaji o vječnom obnavljanju i pobjedi života.
Opet se u nekim očima
Svjetlost
Zanavjek
Gasi
U nekim mehkim
Tek počinju
Da plamte
Snovi
Pa preko visokih brana
Preko zabrana
Preko
Grobnog
Kamena
Preko kostiju što sve jače
Svijetle
U tami
Gorom i dolom
Kićeni
Svatovi.

194
 Ova utješna slika “nezaustavljivog kruženja životnog prstena”3 ne samo da je
zatvorila još jedan tok pjesničkih traganja za utopijskom vizijom spasa, nego je,
istodobno, otkrila stalno prisutnu viziju Dizdarevog poetskog svijeta, koju u dija-
hronijskom prijesjeku i slijedu možemo pratiti usporedbom stihova iz davno napi-
sanih pjesama. Utjeha za onu koja više ne igra, Uspavanka i Maslina, pa sve do pjesama
Svatovska, Smrt i Poruka u zbirci Kameni spavač. Stalno okrenut bitnim pitanjima ljud-
ske egzistencije, Mak Dizdar je u čitavom svom pjesničkom djelu tragao za slikom
apsolutnog kosmičkog sklada. U Kamenom spavaču ta su se gonetanja tajne života
i smrti granala u nekoliko pravaca međusobno ovisnih i prepletenih, i u dramski
zasnovanom solilokviju pjesničkog subjekta svaki put svijala i zbirala u jedinstve-
no izvedenoj kosmološkoj viziji i strukturalnoj cjelovitosti zbirke. U ovakvom pje-
sničkom planetariju Maka Dizdara središnje mjesto pripada čovjeku, njegovoj ne-
iscrpnoj snazi otpora i stvaranja. Na razmeđima života i smrti, pred ravnodušnim
pirovanjem vremena koje sve što postoji osipa u besmislenu prazninu vječnosti,
Dizdarev pjesnički subjekt sizifovski uporno polaže kamen sudbine u temelje svoga
ruševnog svijeta, ali nerazrušivog pjesničkog sna, jednako dostojanstven i uspra-
van u svome usponu i svome silasku niz strminu života. Davno započeta, strpljivo
zidana i dograđivana, utopijska vizija pjesnikova sna konačno je dovršena u zbirki
Kameni spavač, ukazujući se neponovljivom estetskom ljepotom i trajnošću svoga
svijeta pred kojim smrt i vrijeme doista ostaju nemoćni.
Kameni spavač je knjiga Makove pjesničke zrelosti koja je neponovljivu zbilju
svoga poetskog govora brusila u tihoj i upornoj kristalizaciji one zagonetne vizije
posljednje tajne Slova, koja je za Dizdara svoj pravi smisao imala tek ako je, kao u
Ivanovu Evanđelju, zadobila primordijalnu snagu Logosa. Pitajući se o tajni svijeta,
Makov pjesnički subjekt na kraju će se zapitati i o tajni svoga govora, čime će pje-
snik zapravo otvoriti mogućnosti da u vijencu pjesama bbbb i ciklusu pjesama Slovo
o slovu iznese principe vlastite poetike.
Već u prvoj od četrnaest pjesama objavljenih pod zajedničkim naslovom bbbb.
Dizdar će ovaj put stvaralačkog traganja za metafizičkim smislom pjesničkog go-
vora i tajnom ontološke tvarnosti Riječi izjednačiti s čovjekovom žudnjom za vječ-
nošću istom onom simbolikom utopijske vizije sunčane staze uspona. Tako će ova
Dizdareva razmišljanja o poeziji postati nerazdvojan dio sveukupne kosmološke vi-
zije, tvorni element cjelovite strukture pjesničke zbirke Kameni spavač.
Neka krhka riječ penje se veoma smjelo
Zracima tankim i zlatnim
Kao sićušna puzavica
Ona se vješto propinje
Od posnog kamena

3
Isto, str. 3.

195
 Do sunčanog grma
I samog
Sunca
(bbb, 1)

Ali, kao i u traganju za transcendentalnim smislom života, i ovaj put dosegnu-

ća metafizičkog smisla riječi put je mučnog traganja i lutanja kroz privide i opsjene
govora za tvoračkom snagom Slova, u čijem bi se svjetlu obznanila istina o čovjeku,
zemlji i nebu u nezamućenoj slici Iskona. Tako se pjesnik pred tajnom pjesme na-
šao u istoj situaciji kao i spavač pred tajnom života i smrti. I svijet i riječ javljaju se
dvojnošću svoga bića, obećanjem metafizičkog smisla i obmanom egzistencijalne
ispraznosti oblika. Na taj način je identifikacija životne i pjesničke drame izvede-
na do kraja, zasvođena jedinstvenom cjelovitošću Dizdareve poetske kosmološke
vizije. Jer, na kraju lirskog dnevnika u Kamenom spavaču, Mak Dizdar će traganje za
smislom vlastite pjesme svesti na uzaludnost napora da se u tajanstvenoj poruci sa
stećka oživi ta metafizička svjetlost. Vrata Riječi poput vrata neba i “kapije grada”
ostaju zauvijek zatvorena, ostaju tajna i stalan izazov pjesničkog čina stvaranja.
Poezija, zapravo, nikada i ne donosi odgovore, ona ne daje konačnu sliku svi-
jeta, nego je neprekinut razgovor sa Tajnom, zagonetno platno čiju tkanicu sazna-
nja i vjere uvijek oparaju mrakovi sumnje, pobjede i poraza. Smisao pjesničke želje
da se pronikne u tajnu zauvijek je određen tom graničnom situacijom pjesničke
egzistencije gdje se u svakoj pobjedi začinje i rađa i klica poraza. U svakoj pjesmi
Maka Dizdara svijet se ukazivao tom dvojnošću svoga lika, i ako bismo tražili smi-
saono jezgro njegova svekolikog pjesničkog djela, onda bi se ono otkrilo u tom grče-
vitom zagrljaju i paradoksnom smisaonom rimovanju istine i tajne, vjere i sumnje,
pobjeda i poraza.
Takvo će viđenje svijeta iskrsnuti i u jednoj od posljednjih, rekli bismo zavje-
štajnih pjesama Maka Dizdara, u glasovitoj Modroj rijeci. I kao što se u zbirci Kameni
spavač pojavila kao sugestivna poanta, ova pjesma je istodobno cjelovitost Makove
utopijske vizije spasa ostavila otvorenom, naznačujući poetsku neizrecivost tajne
svijeta. Zato se Modra rijeka i mogla pojaviti na početku istoimene knjige stihova u
kojoj je Mak Dizdar rezimirao neke tokove ranijeg stvaralaštva, a s nekoliko novih
pjesama najavio, možda, i nove putove traganja i preobražaja, definitivno i surovo
prekinutih juna 1971. godine pjesnikovom preranom smrću.

(Tekst je preuzet iz knjige: Mak Dizdar, Kameni spavač, Ljiljan, 1997.)

196
M U H A M ED ŠATO R

VERZIJE KAMENOG SPAVAČA1

Kušah urezat slovo o Slovu

što u nama vapije i vrišti…

Da je Mak Dizdar stalno nastojao da napravi kompaktnu zbirku pjesama, da

je pjesnik u nastajanju svake njegove pjesme mislio i na zbirku, može se vidjeti
u brojnim izmjenama mnogih pjesama i njihovim različitim objavljenim verzija-
ma. Međutim, Mak Dizdar nije pravio samo različite verzije pjesama, nego i razli-
čite verzije zbirki. To njegovo traganje za pravim izrazom, za jezgrovitim stihom,
intuitivnim naslućivanjima potencija jezika, prenijelo se u zreloj pjesničkoj fazi i
na traganje za cjelovitom, zaokruženom, savršenom i završenom zbirkom pjesa-
ma. Autokritičnost pjesnikova prema sebi nije samo vidljiva u njegovom Dnevniku
i intervjuima, u kojim često naglašava da objavljuje malo i da bi želio da objavljuje
još manje, ali i još bolje. To je vidljivo i u kreiranju i koncipiranju zbirki, što se ja-
sno može vidjeti na primjeru zbirke Kameni spavač, koja je nastajala veoma dugo,
u rasponu od gotovo dvadeset godina. Mnoge pjesme koje su nastale prije zbirki
Okrutnosti kruga i Koljena za Madonu uvrštene su tek u zbirku Kameni spavač.
Kao što je poznato, Mak Dizdar je za života štampao dvije verzije Kamenog spa-
vača, 1966. i 1970. godine, a pripremio je također i treće izdanje, koje je izdato po-
sthumno, 1973. godine. Sva tri izdanja imaju dosta razlika, ali se osnovna struktura
zbirke nije mijenjala, jer su svi ciklusi, slova o čovjeku, o nebu, o zemlji, te Bilješke sa-
držane u sve tri zbirke. Promjene u ta tri izdanja mogu se svesti u nekoliko grupa:
1. promjene u broju pjesama unutar pojedinih ciklusa i unutar zbirke;
2. promjene u redoslijedu pjesama unutar ciklusa u strukturi zbirke;
3. promjene stihova zbirki i njihovo sažimanje;
4. promjene u grafičkom rasporedu stihova;
5. uklanjanje štamparskih i drugih očiglednih grešaka.

Promjene u broju pjesama u sastavu zbirke

U drugom izdanju Kamenog spavača Mak Dizdar je proširio zbirku i dao neko-
liko napomena o tim promjenama, prije svega o uvrštenim novim pjesmama. Ovo
izdanje je obogaćeno uvodnom pjesmom Putevi i završnom pjesmom Poruka, čime
je zbirka dobila mnogo na sintezi i kompaktnosti i svakako je doprinijela čvršćem
kompozicionom jezgru. U zbirku su uvrštene nove pjesme Sunce, Ljeljeni, Mjesec,
Ruka i 14 pjesma pod zajedničkim nazivom BBBB u ciklusu Slovo o nebu, te Zapis
o jednome zapisu, S podignutom rukom, Slovo o sinu, Jabukov cvijet i Zapis o otkivanju u

1
Tekst je preuzet iz knjige Jezik i stil Maka Dizdara, Slovo Gorčina, Stolac, 2013.

197
ciklusu Slovo o zemlji. U ciklusu Slovo o slovu unesene su pjesme Proslov, Razbojište,
Slojevito, Dvadeseto, Slovoslavlje, Dvadeset i drugo i Modra rijeka.
U trećem izdanju zbirke izostavljene su pjesme Labud djevojka, Zapis o rijeci,
Onemuštio i Uspavanka kao i čitav ciklus Slovo o slovu. U ovom izdanju Redakcija je
naknadno donijela pjesmu Zapis o očima s napomenom da je ta pjesma slučajno
ispuštena.

Promjene u redoslijedu pjesama

Osim drukčijeg sastava zbirke u sva tri izdanja bitne su izmjene u redoslije-
du pjesama i one se nikako ne bi mogle smatrati formalnim, jer njihov redoslijed
u pojedinim ciklusima je veoma bitan. Isto tako, važno je istaći da pjesnik nije pre-
bacivao pjesme iz jednog ciklusa u drugi, nego je uvijek redoslijed mijenjan unutar
pojedinog ciklusa.
Da bi se mogao steći pravi uvid u strukturu zbirke i mijenjanje redoslijeda
pjesama unutar ciklusa, donosimo redoslijed pjesma u sva tri izdanja:

Prvo izdanje (1966) Drugo izdanje (1970) Treće izdanje (1973)

SLOVO O ČOVJEKU PUTEVI2 PUTOVI
Prvo SLOVO O ČOVJEKU SLOVO O ČOVJEKU
Drugo Prvo Prvo
Treće Drugo Drugo
Četvrto Treće Treće
Peto Četvrto Četvrto
Peto Peto
SLOVO O NEBU SLOVO O NEBU SLOVO O NEBU
Pravednik Pravednik Pravednik
Prepoznavanje Molitva Prepoznavanje
Labud djevojka Labud djevojka Zapis o lovu
Smrt Zapis o otkivanju Sunce
Zapis o lovu Zapis o lovu Kolo
Kolo Prepoznavanje Molitva
Molitva Kolo Ljeljeni
Zapis o izvoru Ljeljeni Ruke
Ruke Zapis o izvoru Zapis o izvoru

2
Boldiranim slovima su označene pjesme koje su uvrštene u drugo izdanje. Italikom su obilježene pjesme koje su izo-
stavljene u trećem izdanju.

198
Zapis o vremenu Sunce Mjesec
Dažd Ruke Zapis o vremenu
Zapis na dvije vode Mjesec Dažd
Kolo bola Zapis o vremenu Zapis na dvije vode
Zapis o rijeci Dažd Kolo bola
Kosara Zapis na dvije vode Radimlja
Gorčin Kolo bola Ruka
Radimlja Zapis o rijeci Loza i njene rozge
Loza i njene rozge Radimlja Sunčani Hristos
Sunčani Hristos Ruka Vrata
Vrata Loza i njene rozge Vijenac
Vijenac Sunčani Hristos Četvrti jahač
Četvrti jahač Vrata bbbb
Suočenja (greška: Vijenac Suočenje
Souočenje)
Brotnjice Četvrti jahač Zapis o otkivanju
Zapis o očima bbbb Brotnjice
Svatovska Suočenje Svatovska
Smrt Smrt
SLOVO O ZEMLJI Brotnjice
Krajina Svatovska SLOVO O ZEMLJI
Zapis o petorici "Zapis o jednome zapisu
Zapis o prijestolju SLOVO O ZEMLJI S podignutom rukom
Zapis o odlasku Zapis o jednom zapisu Zapis o prijestolju
Zapis o vitezu S podignutom rukom Zapis o petorici
Zapis o Nespini Zapis o petorici Slovo o sinu
Zapis o štitu Zapis o prijestolju Zapis o odlasku
Zapis o časti Slovo o sinu Zapis o vitezu
Zapis o nadi Zapis o odlasku Zapis o nespini
Nevoljni vojno Zapis o vitezu Kosara
Hiža u Milama Zapis o nespini Gorčin
Blago Kosara Zapis o štitu
Razmirje Gorčin Zapis o časti

199
Onemuštio (1-7) Zapis o štitu Zapis o nadi
Zapis o blagu Zapis o časti Nevoljni vojno
Zapis o smijehu Zapis o nadi Hiža u Milama
Uspavanka Nevoljni vojno Blago
Zapis o Zemlji Hiža u Milama Razmirje
Blago Zapis o blagu
SLOVO O SLOVU Razmirje Slovo o smijehu
Prvo Onemuštio (1-7) Jabukov cvijet
Drugo Zapis o blagu Krinovi
Treće Slovo o smijehu Krajina
Četvrto Zapis o očima Zapis o zemlji
Peto Uspavanka PORUKA
Šesto Jabukov cvijet Bilješke i rječnik manje
pozantih riječi, fraza i
pojmova
Sedmo Krajina Nakon Bilješki Redakcija je
Osmo Krinovi donijela pjesmu Zapis o o
očima uz napomenu da da
Deveto Zapis o zemlji
će ‘’znalci Kamenog spavača
Deseto
pomoći da se Zapis s vreme-
Jedanaesto SLOVO O SLOVU nom uvrsti unutar zbirke.’’
Dvanaesto Proslov
Trinaesto Prvo
Četrnaesto Drugo
Petnaesto Treće
Šesnaesto Četvrto
Bilješke i rječnik ma- Peto
nje pozantih riječi, fraza i
pojmova
Šesto
Duboko
Osmo
Deveto
Kolo
Jedanaesto

200
 Dvanaesto
Trinaesto
Razbojište
San
Sedamnaesto
Osamnaesto
Slojevito
Dvadeseto
Slovosavlje
Dvadeset i drugo
Slovo o bolesti
Modra rijeka
Čeono i potonje
PORUKA
Bilješke i rječnik

Promjene stihova i poetska sažimanja

Izmjene stihova koje je tokom cijelog poetskog stvaralaštva, još od Vidovopoljske
noći, činio Mak Dizdar, nisu nikako formalne. Slijedeći svoje vjerovanje da pjesma
mora imati samo onoliko riječi koliko je potrebno da se razjasni neki problem, kako
je to rekao u jednom intervjuu,3 pjesnik je intuitivno tragao za savršenom i završen-
om pjesmom neprestano naslućujući traženo sinhronizovano sazvučje i značenje
u stihovima. Gotovo uvijek u verzijama pjesama ovog pjesnika je riječ o sažiman-
ju i reduciranju stihova, a u intervjuu koji je autor ovih redova vodio sa Makom
Dizdarom pjesnik je rekao da pjesmu stvara teško, godinama. U tom razgovoru na-
veo je primjer pjesme Ruka iz ciklusa Radimlja. Ta pjesma je najprije imala osamn-
aest stihova, potom dvanaest,4 da bi u drugom izdanju Kamenog spavača ta pjesma
bila objavljena sa šest stihova. U tom razgovoru Mak Dizdar je istakao da će ta pjes-
ma u trećem izdanju (koje je upravo pripremao) imati samo dva stiha:
Ova ruka kaže ti da staneš
I zamisliš se nad svojim rukama.

3
Stolačke novine, br. 1, 1970.
4
U Muzeju književnosti u Sarajevu sačuvane su verzije te pjesme sa osamnaest, dvanaest, šest i četiri stiha.

201
 Govoreći o toj pjesmi, Mak je bio veoma autokritičan prema sebi pa je na-
pomenuo da je sa ta dva stiha rekao sve ono što je mislio, a što je bio iskazao u počet-
nom obliku te pjesme sa osamnaest stihova. Ta pjesnikova sažimanja gotovo uvijek
su kristalizirala misao i ideju, jezgrovito reducirala stih, preoblikovala pjesmu na
manji broj stihova, stvarala čvršću strukturu pjesme. Jezik u tim sažimanjima je
uvijek maksimalno racionalizovan u konačnoj redakciji pojedinih pjesama pa su te
izmjene gotovo uvijek pokazivale veoma uspjele poetske efekte. Racionalizirajući
stih i svodeći ga uglavnom na manji broj riječi, Mak Dizdar je često nastojao da
preoblikuje i cijelu pjesmu, a time je, ustvari, istovremeno dograđivao i stvarao
čvršću i zaokruženiju cijelu zbirku. Zato je Kasim Prohić potpuno u pravu kada tvr-
di da je Kameni spavač knjiga poetskog sažimanja. Gotovo da u ovoj poeziji ništa nije
bilo definitivno, jer su rijetke pjesme u kojima je pjesnik ostavljao isti oblik u više
izdanja.5 Mak Dizdar je cijeli život tragao za neiskorištenim potencijama jezika i
skrivenim mogućnostima koje jezik pruža. Zato u njegovim stihovima susrećemo
tragove letrizma i narodnih bajalica, jer je magijsku moć jezika želio da ostvari i u
svojim stihovima. Njegova poezija i jeste vrlo često traganje za tim čarobnim zvu-
kom koji će imati magijsku moć.
Stepen sažimanja gotovo je redovno pratio i novi grafički raspored stihova,
čime je u mnogim slučajevima ritmiziran stih, a čitaočeva pažnja fokusirana na
pojedine lekseme ili cijele sintagme. Posebno je to vidljivo u pjesmama Svatovska
i Hiža u Milama, koje su novim grafičkim rasporedom stihova dobile ne samo novi
ritam nego i gotovo potpuno nov oblik. Te preoblike nisu samo izmjene u pojedinim
stihovima nego ponekad i potpuno nove, prerađene pjesme sa istom idejom, ali sa
potpuno novim oblikom. Često su u tim sažimanjima ideje pronalažene u jeziku i
njegovim neslućenim mogućnostima.
Mak Dizdar je često mijenjao i naslove svojih pjesama. Tako je, naprimjer,
pjesma Molitva najprije nosila naslov Slovo o molitvi, Zapis o lovu imao je naslov Slovo
o lovu, Prepoznavanje je najprije imalo naslov Slovo o prepoznavanju, pjesma Izvor na-
jprije je nosila naziv Zapis o izvoru, Kolo je nosilo naziv Slovo o kolu, Kolo bola je na-
jprije bilo Slovo o bolu, pjesma Dažd imala je naziv Majski sastanak, pa potom Slovo o
daždu. Pjesma Nevoljni vojno najprije je imala naslov Slovo o vojnu, a pjesma Zapis o
vremenu imala je više naslova: Davno li legoh, Davno li, Slovo o vremenu, Vrijeme, Pjesma
o vremenu.6 Takva je i pjesma Zapis o nespini, koja je najprije imala naziv Badac, pa
Nespina, potom Slovo o nespini.
Antologijska pjesma Dažd može pokazati kakav je bio put Maka Dizdara u stva-
ranju pjesme. Objavljujući prvu verziju te pjesme s naslovom Majski sastanak u mo-
starskom listu Sloboda 1963. godine, pa potom u Kolu 1965, te napokon u Kamenom
spavaču 1966, pjesnik je pronalazio znatno bolja rješenja nalazeći pravu riječ svojom

5
Takve su mahom kraće pjesme kao što su Kolo bola, Smrt, Zapis o izvoru, Ruke.
6
Pjesme su sačuvane u Muzeju književnosti u Sarajevu.

202
pjesničkom intuicijom.7 Nije riječ samo o mijenjanju pojedinačnog leksema nego
se mijenjala cijela unutrašnja struktura stiha, posebno njena zvukovna dimenzi-
ja i ritam, a ponegdje je i cijela pjesma potpuno grafički i sadržajno promijenjena.
Vjerujući da jezik sadrži potencije koje pjesnik treba naći, Mak Dizdar je tragao za
tom pravom riječi vjerujući da je “najdublje slovo što u nama ćuti“.
Prvi stih u pjesmi Majski sastanak8 glasi ovako:
Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako pada kiša

A u konačnoj verziji ove pjesme pod nazivom Dažd u Kamenom spavaču9 taj
stih glasi ovako:
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada pada

Zamjenom riječi kiša starom slavenskom riječi dažd, sa vrlo zanimljivim

glasovnim sklopom, potom prebacivanjem glagola, odnosno predikata, nakon
imenice i subjekta, uz tri puta ponovljeni glagol pada, koji je svojim glasovnim
sklopom blizak riječi dažd, dakle stvaranjem zvukovnog sklada, te novom
organizacijom pjesničke tvorevine lomljenjem stiha na dva dijela, dobio se
potpuno novi ritam, novi zvuk, novi poetski iskaz koji je nesumnjivo snažniji
od onog u prvoj verziji. Taj traženi ritam i nova grafička i ritmička organizacija
pjesme potpuno su izmijenili prvobitnu verziju ove pjesme koja je od osam dobila
ukupno dvadeset stihova sa osnaživanjem gotovo svakog stiha. Naprimjer:
Umjesto stiha
Trebalo bi u zelenom zagrliti makove i mrave

dobiven je stih
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

a umjesto
Trebalo bi iznova umirati sa kapima jutarnje rose

napravljen je stih
Trebalo bi se iznova umiti
I sniti u jasnim kapima ozorne rose

7
Mak Dizdar je vjerovao da u pjesmi postoji samo jedna prava riječ koju treba naći: „Poezija treba da ima tačno onoliko
riječi koliko je potrebno da razjasni neki problem“. (Stolačke novine, 1, 1970).

8
Sloboda, 1. V, 1963.
9
Gotovo ista verzija pjesme Dažd u rukopisu nalazi se i u Muzeju književnosti u Sarajevu.

203
 Pored promjene ritma pjesma je prije svega dobila nove vrijednosti u fonostrukturi
stiha novom organizacijom zvuka, jer su asonance i aliteracije (obilje bilja ili ozorne
rose) stvorile izuzetnu eufoniju, ali i sadržinski osnažili pjesmu. ‘’Obilje bilja’’ i
‘’u zelenom’’ ne samo da drukčije zvuče nego sintagma ‘’obilje bilja’’ i semantički
obogaćuje pjesmu svojom skliskom metaforom, što se može reći i za zamjenu
sintagme ‘’jutarnja rosa’’ sintagmom ‘’ozorne rose’’, koja u tom stihu ima gotovo istu
poetsku snagu kao i sintagma ‘’obilje bilja’’ u prethodnom. Ovakve promjene stihova
pročišćavale su pjesnički iskaz, zvukovnu strukturu pjesme učinile uvjerljivijom,
jer se pjesnička emocija snažnije iskazala u gotovo jednostavnim oblicima.
Pjesma je zadržala ritmički zamah i prvobitnu anaforu na početku stiha (trebalo
bi), ali je uz druge izmjene unutar stiha, a posebno potenciranjem ponavljanja
obogaćenog prvog dvostiha na kraju

Trebalo bi htjeti
I svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

konačno inverzivnom sintagmom sa postponiranim atributom dažd pravedni

dobila svojim poentiranjem puni semantički a i zvukovni smisao. Tako je
pjesma uokvirenim istim stihovima zatvorila krug svojom zrcalnom strukturom.
Sintaksička ponavljanja iz prve verzije činile su pjesmu monotonom u svojoj
strukturi, što je u konačnoj verziji, uz bitne izmjene u gotovo svakom stihu, novom
ritmizacijom uklonjeno, a opći smisao pjesme je time dobio mnogo veću snagu.
Sažimanje pjesme ponekad je bilo još radikalnije. Poznata pjesma Kosara najprije
je bila zamišljena kao poema, moglo bi se reći kao pandan pjesmi Onemuštio. U
Muzeju književnosti u Sarajevu sačuvan je rukopis te prvobitno zamišljene poeme
o Kosari sa naslovom Povijest o djevici Kosari sa deset poglavlja. Inspiraciju za ovu
pjesmu Mak Dizdar svakako je našao u historijskim dokumentima koji svjedoče
da su mnoge bosanske djevojke u srednjem vijeku prodavane ‘’u roblje’’, kao što
se to vidi i u pjesmi Gorčin. Kosara je jedna od tih djevojaka, a opći ton te balade
je blizak stihovima iz poeme Onemuštio, koja je također pravljena u više poglavlja.
Umjesto narativnog tona i priče o djevojci Kosari koju su kupili Dubrovčani na
nekom trgu, pjesnik je napravio pjesmu od samo četiri distiha sublimirajući u mali
broj stihova osnovni smisao poeme. Međutim, u rukopisu te neobjavljene poeme
o Kosari nailazimo motive i jezik koji su prepoznatljivi u osnovnom tonu cijele
zbirke Kameni spavač: tu su motivi neostvarene ljubavi, motiv ruke koja se ponavlja
u cjelokupnom stvaralaštvu ovog pjesnika, tu su kose, oči, nebo, crni konjici, kamen,
cvijeće, trave, lišće, stabla, ptice, dažd, oblaci, koplja, strijele, ustvari cijeli vokabular koji
susrećemo i u drugim pjesmama, posebno u Kamenom spavaču. U toj neobjavljenoj
poemi nailazimo i na jezik Kamenog spavača: arhaizirane oblike tuždi, kto, dažd,
nove proljeti, sinkopirane oblike glagolskog priloga sadašnjeg (ne znajuć’) i infinitiva
(proletjet’), redukciju vokala u vezniku ali (al’), aferezu (‘tica), ekavske oblike (strela,

204
kao i u pjesmi Gorčin), inverzivne sintagme sa postponiranim atributom (oči njegove,
šapat njegov, lišće pogaženo, sela spaljenog, trg dubrovački, kamen zlatan), uobičajene
kontrastirane boje (bijele ruke, crnji konjici), brojne glagole u perfektu jer je riječ o
naraciji, kombinovano treće i prvo lice u ispovijesti mlade djevojke, itd.
I pjesma Gorčin je u početku imala sasvim drukčiji oblik, a prvobitni naziv
pjesme bio je Spavač pod kamenom.10 Ta prva verzija pjesme, koju je pjesnik proči-
tao na Plitvičkom festivalu poezije 1956. godine, doživjela je u kasnijim objavl-
jivanjima dosta izmjena, ali je u potpunosti zadržala osnovni prvobitni smisao. U
konačnoj verziji ova pjesma je dobila naziv Gorčin11 a ima i znatno drukčiji grafički
raspored stihova, jer je opkoračenjima i izmjenama dobijen novi ritam. U odnosu
na konačnu verziju pjesme uočavaju se znatne razlike:
U prvoj verziji pjesme prvi stih glasi ovako: A se leži vojnuk Gorčin. U konačnoj
verziji prilog A se napisan je skupa (Ase), a glagolski oblik prezenta leži napisan je
sa starim oblikom sa zadržanim t: ležit. Riječ vojnuk zamijenjena je riječi vojnik12,
a napravljen je i novi stih prenošenjem sintagme ‘’vojnik Gorčin’’ u sljedeći stih.
Umjesto stihova ‘’na zemlji tuždi’’ napravljena je veoma uspjela zamjena sa ‘’u zemlji
svojoj na baštini tuždi’’, čime je u antonimskom suprotstavljanju pojmova zemlji-baš-
tini, svojoj-tuždi, uz naglašene postponirane kongruentne atribute, dobijena veoma
efektna parabola uz pojačano stvaranje baladičnog tona koji daje upravo takva vrs-
ta antiteze. Stihovi iz prve verzije ‘’Mrava ne zgazih / a odoh u vojnike’’ vrlo uspjelom
izmjenom, izostavljanjem veznika a, te prebacivanjem glagola u inverzivnu pozici-
ju kao i novim grafičkim rasporedom dobili su mnogo na poetskoj snazi, jer su
umjesto dva stiha napravljena tri: ‘’Mrava ne zgazih / u vojnike / odoh’’.
Riječ smert iz prve verzije je također izmijenjena u oblik kakav je u standardnom
jeziku: smrt, a stih ‘’e da prestanu jednom gorčine’’ iz prve verzije također novim
grafičkim rasporedom kao i novim oblicima i novim redom riječi (‘’e da ednom /
prestanu /gorčine’’) dao je novu poetsku snagu cijeloj pjesmi.
U pjesmi je riječ boljka zamijenjena je riječi bol, a imperativ glagol kažite uz
dodavanje prefiksa s dao je na kraju pjesme oblik skažite, čime je opći ton pjesme
još jednom pojačan.
Jedna od verzija pjesme Gorčin čuva se i u Muzeju književnosti, a i u tom rukopisu,
uz druge izmjene koje su očite u konačnoj verziji, zadržani su oblici vojnuk, smert,

10
Pod tim imenom pjesma Gorčin je objavljena u mostarskoj Slobodi, 27. IX 1956, uz napomenu da je to deseta pje-
sma iz ciklusa Spavač pod kamenom. U časopisu Život, 12, 1957, Mak Dizdar je objavio četiri pjesme s podnaslovom Iz
Spavača pod kamenom (Davno li, Petorica, Kaža o kokoški koju priča Sretan i Badac). Pjesma Kaža o kokoški koju priča
Sretan nije ušla ni u jedno izdanje Kamenog spavača.
11
U intervjuu u Životu (1959, 8) Mak Dizdar na pitanje da li je pjesma o Gorčinu početak intenzivnijeg bavljenja stećcima,
odgovara ovako: ‘’Nije početak. Već sam objavio nekoliko takvih pjesama. Samo, pjesmu o Gorčinu još nisam dostigao. Ne
znam da li ću je ikada i dostići. To ne zavisi od stećaka.’’
12
Ovu riječ vojnuk, koja zvuči arhaičnije i više odgovara općem arhaičnom izrazu u pjesmi, pjesnik je izostavio zbog toga
što je vjerovatno kasnije vidio da su vojnuci bili poseban rod vojske u Turskoj carevini. Ta riječ vojnuk je zamijenjena i
u sljedećim stihovima oblikom vojnik. O vojnucima i njihovoj službi u turskoj vojsci opširan tekst je objavio Branislav
Đurđev u Glasniku Zemaljskog muzeja, 1947.

205
 a uz stihove Bil sam u pet i pet vojni dodato je petnadeset, što je remetilo opći ritam
pjesme, pa je taj arhaizirani oblik broja u kasnijim izdanjima izostavljen.
Nesumnjivo je da je pjesma Gorčin nastajala dugo, a sve te izmjene govore o
stalnoj pjesnikovoj muci da nađe željeni izraz, što je vidljivo i u brojnim drugim
pjesmama.
Sažimanje pjesama i pojedinih stihova kao i izmjena pojedinih leksičkih jed-
inica vidljivi su i u mnogim drugim pjesmama u Kamenom spavaču. U preradi pjesa-
ma često je jedna jedina riječ učinila snažnijim pojedini stih. U pjesmi Zapis na dvije
vode,13 naprimjer, naknadnim izmjenama, koje su uglavnom bazirane na povratku
na stare arhaične oblike, pjesnik je različitim izmjenama reda riječi, kumulacijom
sličnih ili istih, često sinonimskih leksema, korištenjem novih neiskorištenih po-
tencija jezika, ostvarivao mnogo bogatiji i zgusnutiji stih. Tako je umjesto priloškog
izraza u vijek u novoj verziji te pjesme došao arhaizirani oblik vavijek, umjesto ob-
lika cvijeće došao je oblik sa neizvršenim jotovanjem cvijetje, uz arhaični oblik žitije
došla je i stara pokazna zamjenica sije, umjesto sintagme plava neba došla je sin-
tagma modra neba, a uz stare oblike ništor dodat je blizak, gotovo sinonimski novi
arhaični oblik niktor, što je, uz druge izmjene u ritmu i redoslijedu riječi, učinilo
stihove arhaičnijim, ali i poetski snažnijim. I na zvukovnom planu ta pjesma je do-
bijala novu zvukovnu orkestraciju, jer su stvarani novi pjesnički homofoni, u koji-
ma se cvijetje svojim zvukovnim sklopom približava također arhaiziranom obliku u
lijetu, a stvaranjem unutarnje rime ubacivanjem oblika sije uz žitije u postpoziciju
(žitije sije), te vezivanjem nove riječi sličnog glasovnog i semantičkog sklopa ništor i
niktor, uspostavljeno je vrlo uspjelo sinhronizovano semantičko i zvukovno ponavl-
janje. I naoko sitne izmjene u ovoj pjesmi kao što je izmjena pridjeva jarka sa žarka,
dodavanje pokretnog vokala (umjesto genitiva svog dat je oblik svoga), prebacivanje
pomoćnog glagola prije glagolskog pridjeva radnog (i kad cvijeće je brao – i kad je cvi-
jetje brao), jednostavnim ubacivanjem – redupliciranjem prijedloga u (u radosnom u
bijelom u svijetu) učinili su opći utisak u pjesmi mnogo uvjerljivijim i zaokruženijim.
Stepen prevrednovanja pjesama u Makovim cjelokupnom djelu, a ne samo u
pojedinim stihovima, je gotovo uvijek išao ka sažimanjima. Intuitivno je pjesnik
tragao za sazvučjem koje bi odgovaralo značenju, pa je taj zvukovni eksperiment
često davao bolje pjesničke efekte. Pjesma Zapis o štitu, izuzetno uspjela minijatura
u kojoj su maksimalno iskorištene sve mogućnosti jezika, primjer je takvog uspjelog
poetskog sažimanja, što ćemo vidjeti kompariranjem dvije verzije te pjesme:

13
Pjesma Zapis na dvije vode (Kameni spavač, III izdanje) upoređena je sa verzijom te pjesma koja je pohranjena u
Muzeju književnosti u Sarajevu.

206
 Zapis o štitu14 Slovo o štitu15
Poiskah štit dobri da štiti me Poiskah štit taj
Poiskah štit taj dobri
Bacih ga potom dobrog jer da štiti me
Tišti me Bacih ga potom
Bacih ga potom dobrog
jer tišti me

Oslobađajući se ponavljanja pojedinih leksema ali i cijelih sintaksičkih sklopova,

svodeći stih na maksimalno reducirani izraz, pjesnik je veoma uspjelom stilskom
figurom paronomazijom fokusirao čitaočevu pažnju na glagole istog glasovnog
sklopa a različitog značenja (štiti me – tišti me), što je dovelo do veoma efektne
minijature čija snaga upravo i jeste u toj semantičkoj i zvukovnoj interferenciji.
Takva sažimanja su vidljivija u mnogim manjim pjesmama u kojima se Mak
uglavnom oslobađao ponavljanja kao što je to u pjesmi Zapis o nadi. Umjesto
distiha:
Nek bude potonji sužanj
Potonji čovjek što izgubio nadu je

izbacivanjem apozicije potonji čovjek distih je dobio novu vrijednost:

Nek bude potonji sužanj
Što izgubio nadu je

Takve primjere nalazimo i u brojnim drugim Makovim pjesmama. Neke

pjesme kao da nikako nije mogao da dovrši, što se posebno može vidjeti u pjesmi
Zapis o nespini. Ta pjesma najprije je imala naziv Badac i pod tim imenom je objavl-
jena najprije u časopisu Život 1957. godine. Međutim, prve verzije pjesme, pisane
pjesnikovim rukopisom, pokazuju da se pjesnik dugo mučio s tim stihovima, a da je
i ovdje vršio znatna sažimanja vidi se po tome što je izostavljao cijele stihove.16 Tako
su prvi stihovi Sa kopljem badi badac / sa kopljem oštrim / i nožem potpuno izostavljeni,
jer su mogli izazvati previše jasne aluzije. Pjesma je posebno lingvistički interesant-
na zbog dvije riječi, badac i nespina, koje su pjesniku zazvučale poetski, a neposred-
nu inspiraciju Mak Dizdar je mogao naći u tekstu dr. Jove Vukovića i Ante Kučana

14
Treće izdanje Kamenog spavača.
15
Verzija pjesme u Muzeju književnosti u Sarajevu.
16
S obzirom na konotacije koja je ova pjesma mogla imati u tom još uvijek nesigurnom vremenu za stvaralaštvo, moguće
je da je Mak Dizdar nastojao da cijela pjesma bude što više metaforična da bi se mogao naslutiti njen pravi smisao. Iz au-
tografa koji se čuva u Muzeju književnosti u Sarajevu može se vidjeti da je pjesnik izostavio sve one stihove koji bi suviše
jasno mogli da budu aluzija na savremeno mu doba. Naprimjer, izostavljeni su stihovi: ‘’On bije onog ko se glasno smije / i
onog ko se krije…’’ , potom ‘’badac dovodi i odvodi…’’, itd. Jedna od verzija ove pjesme ispisana je ćirilicom sa imitacijom
starih slova uzetih iz bosančice uz napomenu ‘’Iz bogumilskog ciklusa Spavač pod kamenom’’. Pjesma u rukopisu ima
naziv Izvještaj o badcima a početni stihovi imaju šest verzija. Međutim, prilikom prvog objavljivanja sve te verzije su izo-
stavljene i pjesnik je pjesmu počeo riječima ‘’Na ishodu jedan badac stoji…’’ Pjesma je inače započinjala stihovima ‘’Po
duši po umu i duši po vjeri čelovječnoj…’’

207
Jedan stari bosanski nadgrobni spomenik i natpis.17 Dr. Jovo Vuković smatra, kao i pro-
fesor A. Solovjev, da imenica badac, koja se inače prvi put spominje u Dušanovom
zakoniku 1355. godine,18 dolazi od glagola bdjeti, a riječ nespina od odričnog oblika
glagola spati u smislu biti budan. U spomenutom zapisu, koji lingvistički analizira dr.
Jovo Vuković, riječ nespina je vlastita imenica i označava velikog kaznaca Nespinu.19
Međutim, Mak Dizdar u pjesmi Zapis o nespini i jednoj i drugoj riječi daje sasvim dru-
go, pjesničko značenje unutar poetskog konteksta. Badac u pjesmi je onaj koji bdije
nad svakim pokretom onih koji drukčije misle a nespina je taj koga badac prati i bdi-
je nad njim.20 To se upravo vidi u završnim stihovima ove pjesme u kojoj je uz druge
arhaične oblike (ašte – ako, spiju – spavaju) postignut željeni smisao ove pjesme u
jasno ciljanoj poenti:
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju

Zamjena leksičkih jedinica u pojedinim stihovima bila je česta praksa ovog

pjesnika. Pjesma bi ponekad zadržala istu formu, isti ritam, isti raspored stihova,
ali bi leksičke zamjene činile pjesmu kompaktnijom a atmosferu uvjerljivijom, što
se može vidjeti u pjesmi Bajka o labud djevojci, najprije objavljenoj u časopisu Život.21
Zadržavajući istu formu pjesme, pjesnik je vršio samo leksičke zamjene: riječ ka-
pija je zamijenio sa dveri, riječ soba sa odaja,22 riječ skrinja sa kovčeg. Tražeći odgov-
arajući ritam, pjesnik je često dodavao ili izostavljao pokretne vokale u priloškim,
pridjevskim ili zamjeničkim riječima. U ovoj pjesmi Mak je mijenjao oblike tada
(umjesto tad), u ovome (umjesto u ovom), nikad (umjesto nikada) i sl. Takvi primjeri se
mogu naći gotovo u svim njegovim pjesmama ako se uporedi prvo objavljivanje pje-
sama sa stihovima u zbirci. U osam verzija pjesme Zapis o jednome zapisu čak u šest
je naslov Zapis o jednom zapisu, a takav naslov je i u drugom izdanju Kamenog spavača.
Sve to govori da je pjesnik često bdio i nad jednom jedinom riječi ili njenom obliku
tražeći odgovarajući ritam ili zvuk koji bi najviše odgovarao kontekstu.
Rijedak je bosanskohercegovački, a posebno bošnjački, pjesnik koji je toliko
izbjegavao u svojoj poeziji turcizme kao što je to Mak Dizdar.23 U poemi Onemuštio,

17
Glasnik Zemaljskog muzeja, 1947. Taj tekst govori o jednom zapisu pronađenom 1946. godine, a u transkripciji dr. Jove
Vukovića glasi ovako: ‘’U ime velikog kaznaca Nespina, njena (svoga) brata, pozida kaznačica Bjeloka Nespinu uz svoga
gospodina i ostavi sebi mjesto pored svoga gospodina’’.
18
U Dušanovom zakoniku postoji oblik бьдьць i бьци (nom. množine).
19
Kaznac je bio veliki velikodostojnik, zadužen za finansije, blagajnik na dvoru.
20
Takav smisao riječi badac Mak Dizdar daje i u Bilješkama: ‘’ badac – onaj koji bdije…ovdje onaj stražar koji čuva zako-
nitost, skrojenu protiv slobode mišljenja’’.
21
Portret u plavom, Život, 5, 1960. Ova pjesma je objavljena zajedno sa ciklusom pjesama koje su ušle u zbirku Koljena
za Madonu.
22
Pjesnik je u cijeloj zbirci izbjegavao turcizme a u ovoj pjesmi, koja je izostavljena iz trećeg izdanja, pojavljuje se riječ
odaja, koja je pjesniku bila bliža od stilski nemarkirane riječi soba.

23
Ako se izbjegavanje orijentalizama u Kamenom spavaču može opravdati pjesnikovim bavljenjem srednjovjekovljem,
u kome se u Bosni još uvijek nije osjećao jači uticaj Turaka, izbjegavanje turcizama u drugim zbirkama jedino se može

208
objavljenoj najprije 1956. godine,24 pjesnik je upotrijebio dva turcizma, jer je pjes-
ma pisana pod očiglednim uticajem narodne bosanske lirske pjesme – sevdalinke.
U toj verziji pjesme postoje sljedeći stihovi:
Kada je stigao
Na pendžeru su ga dočekali
Handžari
Tišine

U konačnoj verziji, u prvom izdanju Kamenog spavača, ti stihovi ovako glase:

Kada je stigao
Na vidiku su ga dočekali
Bodeži
Tišine

Da li su ove leksičke izmjene pojačali tekst, veliko je pitanje.

Neke pjesme u novijim izdanjima Mak Dizdar nije samo mijenjao nego i pot-
puno prerađivao uspostavljajući često novi ritam drukčijim grafičkim rasporedom
stihova, a pjesma Svatovska25 u trećem izdanju Kamenog spavača najbolja je potvrda
za to. Umjesto 40 dugih stihova koji su opterećivali pjesmu svojim sporim ritmom,
pjesnik je napravio 132 kraća stiha, čime je svakako ubrzao ritam ove pjesme. U
pjesmu Svatovska osim novog grafičkog rasporeda sa više stihova i sa ubrzanim rit-
mom pjesnik je pravio i druge izmjene: ponegdje je dodao pokretni vokal u priloškoj
riječi (sad - sada), napravio arhaični oblik (neko – nekto, savila – svila, navijek - zanavi-
jek), u dosta slučajeva dodao novu riječ (Pa vidim na obzorju – pa vidim na svom obzor-
ju, pod nebom visokim – pod nebom veoma visokim, A ja bez ruku – A ja bez jedinih ruku,
Mojom smrću umro je svijet – Mojom smrću umro je i moj svijet, Pa preko brana – Pa preko
visokih brana, i sl.), izbacio poneku riječ (Lete te laste na Lastovo lastno – Lete te laste na
Lastovo plavo), izmijenio red riječi (Opet se stanak sastao u Podvisokim – opet se stanak u
Podvisokim sastao), itd. Svakako da je time pjesma dobila na općem značenju a i na
ritmu. Arhaiziranje leksike u ovoj pjesmi (nekto umjesto neko) svakako je zanimljivo
s obzirom na to da je u dosta pjesama, a posebno u pjesmi Pravednik, taj postupak
bio obrnut.
Znatne izmjene doživjela je i pjesma Zapis o vitezu. Iako je tekst u sva tri izdanja
Kamenog spavača gotovo isti, sačuvana verzija ove pjesme u Muzeju književnosti u

tumačiti pjesnikovim nastojanjem da u svojoj poeziji progovori tradicionalnim, starim bosanskim jezikom, jezikom Bosne
i svojih predaka.
24
Život, 5, 1956.
25
Pjesma Svatovska je bila posvećena izučavaocu srednjovjekovne Bosne Aleksandru Solovjevu, ali je ta posveta na-
knadno izbačena iz konačne verzije ove pjesme.

209
Sarajevu pokazuje da Mak Dizdar nije vršio samo sažimanja nego je u pojedinim
pjesmama nastojao da svoju pjesničku ideju proširi, ponekad i novim sadržajima
obogati ili drukčijim leksičkim jedinicama nadopuni. U Slovu o vitezu, kako se ova
pjesma naziva u verziji u Muzeju književnosti, samo je sadržana osnovna ideja
o stradanju bosanskog čovjeka na razmirjima čime se ova pjesma po temi a i
po osnovnoj ideji potpuno uklapa u spoljni okvir pjesme Razmirje ali i u osnovni
koncept Kamenog spavača.

(Muhamed Šator, „Jezik i stil Maka Dizdara“, Slovo Gorčina, 2013.)

210
SA N JIN KO D R IĆ

KAMENI SPAVAČ MAKA DIZDARA I

NJEGOVA RUKOPISNO-TEKSTUALNA
POVIJEST

1.
Po općeprihvaćenom književnohistorijskom sudu, Mak Dizdar jedan je od
najznačajnijih autora cjelokupne bošnjačke i bosanskohercegovačke književno-
sti, a njegova pjesnička zbirka Kameni spavač svrstava se među najvažnije pjesničke
knjige u Bosni i Hercegovini, pa i u širem južnoslavenskom kontekstu, a mnogi je
smatraju i najznačajnijom u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Pa
ipak, uprkos golemom značaju Kamenog spavača, kao i ukupnog književnog djela
Maka Dizdara, ni Kameni spavač ni cjelina Dizdareva književnog rada još uvijek nisu
u dovoljnoj mjeri istraženi, mada je o Dizdarevu književnom stvaranju napisano
više studija, od kojih su neke i vrlo vrijedne. Zato i dalje postoji evidentna potreba
za sveobuhvatnijim i temeljitijim književnohistorijskim istraživanjima Dizdareva
ukupnog književnog rada, a ta istraživanja – da bi bila istinski sveobuhvatna i te-
meljita – svakako bi morala uključiti i autorovu rukopisnu ostavštinu, bez koje nije
moguća stvarna i potpuna književnohistorijska predstava o Dizdarevu književnom
stvaranju.
O ovom, uostalom, svjedoči već i činjenica da u književnohistorijskoj praksi
još uvijek postoji i problem kanonskog, odnosno autentičnog i definitivnog teksta
Kamenog spavača u tekstološkom smislu riječi („editio authentica et definitiva“),1 a
budući da je ova pjesnička knjiga izvorno objavljena u tri bitno različita autorska iz-
danja 1966,2 1970.3 i 1973.4 godine, a da se nakon piščeve smrti desetljećima objav-
ljuje najčešće prema priređenom izdanju iz Izabranih djela Maka Dizdara iz 1981.
godine,5 no koje se, međutim, u više važnih aspekata ne podudara ni sa jednim au-
torskim izdanjem, te u tekstološkom smislu nije autorski ni autentično ni definitiv-
no.6 Naime, uz sitnije razlike u pojedinim pjesmama, među autorskim izdanjima

1
Usp. npr.: Dušan Ivanić, Osnovi tekstologije, Narodna knjiga / Alfa, Beograd, 2001.
2
Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966.
3
Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970.
4
Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1973.
5
Mak Dizdar, Izabrana djela, knj. 1-3, prir. Enes Duraković, Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo,
1981.
6
Usp.: Sanjin Kodrić, „O autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača Maka Dizdara“, u: Mak Dizdar, Kameni
spavač: Autentično i definitivno izdanje, prir. Sanjin Kodrić, ur. Gorčin Dizdar, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2017,
str. 189-206; odnosno: Sanjin Kodrić, „Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara (O povijesti teksta i tek-
stološkom historijsko-kritičkom čitanju)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme),
Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 149-180.

211
Kamenog spavača postoje i vrlo krupne promjene različitih vrsta, naročito između
drugog i trećeg izdanja kao izdanjâ čiji je odnos ponajviše sporan, pa je, tako, izme-
đu svega ostalog, treće izdanje i znatno skraćeno, a što je prema autoru trebao biti
konačni oblik ove knjige. 7 Tako su iz Kamenog spavača u trećem autorskom izdanju
u cijelosti izostavljene pjesme Labud djevojka i Zapis o rijeci iz ciklusa Slovo o nebu te
pjesme Onemuštio i Uspavanka iz ciklusa Slovo o zemlji, ali i cijeli ciklus Slovo o slovu,
sa svim pjesmama, a izostavljeni su, posljedično, i dijelovi pratećih Bilješki i rječnika
manje poznatih riječi, fraza i pojmova koji se odnose na izostavljene četiri pjesme i ci-
klus Slovo o slovu. Osim ovog, izvršene su i nove pojedinačne promjene u pojedinim
pjesmama – manje ili veće promjene u sadržaju nekih pjesama ili je na nekim mje-
stima promijenjena struktura stiha ili strofe i sl. U odnosu na drugo autorsko izda-
nje Kamenog spavača promijenjen je i redoslijed pjesama u ciklusima Slovo o nebu,
gdje su ove promjene izraženije, i Slovo o zemlji, gdje su ove promjene ostvarene u
svega dva slučaja (obrnut je redoslijed pjesama Zapis o petorici i Zapis o prijestolju te
Krajina i Krinovi), a što, međutim, nije našlo odraza u priređenom izdanju iz 1981.
godine, koje je, de facto, nastalo naročitom priređivačkom kombinacijom drugog i
trećeg autorskog izdanja Kamenog spavača – tako što je zadržana unutrašnja struk-
tura zbirke iz drugog, a uvrštene su verzije pjesama iz trećeg autorskog izdanja.8 Uz
ovo, priređenom izdanju iz 1981. godine priključena je i pjesma Poruka u mramor-
je prispjelom, koja je, istina, poetički dokraja bliska pjesmama Kamenog spavača, no
koja nikad prethodno nije bila dijelom nijednog autorskog, autentičnog izdanja ove
knjige, već je objavljena posthumno u sarajevskoj kulturnoj reviji Odjek u oktobru
1971. godine, dakle tri mjeseca nakon Dizdareve smrti.9
Neistraživanje rukopisne ostavštine Maka Dizdara, jednako kao i slobodniji
priređivački pristupi njegovu djelu, u osnovi su razumljivi i objašnjivi s obzirom
na desetljećima dominantnu tzv. metodu interpretacije, odnosno prvenstveno tzv.
književnoestetski pristup piscu i njegovu književnom radu, pa tako i priređivanju
teksta, što, međutim, ne umanjuje već, naprotiv, naglašava potrebu i za cjelovitijim
književnohistorijskim pristupom, uključujući i tekstološki pristup te uzimanje u
obzir i rukopisne ostavštine autora. Zato je potrebno da se, uz elementarno rasvjet-
ljenje autorove rukopisne ostavštine kao cjeline,10 barem u osnovnim, početnim
naznakama skrene pažnja i na dosad uglavnom nedovoljno poznatu povijest teksta
Kamenog spavača kao jedinstvene pjesničke knjige te da se u tom kontekstu ukaže
na barem neke od prvih, tek početnih mogućnosti za tekstološko historijsko-kritič-
ko čitanje ove pjesničke zbirke. Riječ je, dakle, o otvaranju problema historičnosti

7
Redakcijska bilješka u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1973, str. 145.
8
Enes Duraković, „Napomena priređivača“, u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Izabrana djela, knj. 2, prir. Enes Duraković,
Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 239.
9
Mak Dizdar, „Poruka u mramorje prispjelom“, Odjek, god. XXIV, br. 20, Sarajevo, 1971, str. 13.
10
Usp.: Sanjin Kodrić, „Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara (O povijesti teksta i tekstološkom historij-
sko-kritičkom čitanju)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komi-
tet, Sarajevo, 2018, str. 149-180.

212
teksta Kamenog spavača i mogućnosti njegova razumijevaju iz perspektive rukopi-
sne ostavštine Maka Dizdara, odnosno njegove geneze i onih njegovih verzija ili ver-
zija pojedinih pjesma iz ove zbirke koje se nisu javile u kasnijim, štampanim izda-
njima ove knjige.

2.
Rukopisna ostavština Maka Dizdara ni po obimu, a posebno ne po značaju ni-
pošto nije zanemariva, zbog čega i čudi da dosad gotovo uopće nije bila predmetom
književnohistorijskog, a naročito ne tekstološkog historijsko-kritičkog istraživanja,
osim rijetkih predstavljanja tek najosnovnijih informacija.11 Nakon Dizdareve smr-
ti pohranjena je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine,
gdje se čuva kao zasebni fond pod imenom Zbirka Maka Dizdara.12 Čine je nekolike
stotine arhivskih jedinica, odnosno više stotina stranica rukom pisanih i strojopi-
snih tekstova, a riječ je o, uglavnom, pjesmama i verzijama pojedinih pjesama iz
različitih faza Dizdareva književnog stvaranja, pri čemu rukopisna ostavština uk-
ljučuje i jedan broj drugih tekstova, među kojima su i oni koji se dosad uopće nisu
tretirali, pa čak ni spominjali u književnoj historiografiji, odnosno bili su praktič-
no nepoznati (naročito onda kad je riječ o piščevu proznom, romaneskno-pripo-
vjedačkom te naučno-stručnom i publicističkom radu), a tu je, dodatno, i obimna
Dizdareva privatna i službena prepiska. Izuzev u tek nekoliko slučajeva, rukopisi,
nažalost, nisu datirani, a o tačnijem vremenu njihova nastanka može se zaključi-
vati tek posredno, npr. po književnohistorijskim i poetičkim, odnosno drugim unu-
trašnjim karakteristikama pojedinih tekstova, ili na temelju različitih vanjskih in-
dikatora, poput npr. različitih informacija ili zabilješki na papirima na kojima su
tekstovi pisani i sl. Međutim, očito je da postojeći rukopisni fond Maka Dizdara nije
potpun, tako da u danas poznatoj autorovoj rukopisnoj ostavštini nedostaje čitav
niz tekstova koji bi ovdje po prirodi stvari bili očekivani, pri čemu u ovom trenutku
nije poznata sudbina ostatka Dizdarevih rukopisa – moguće je da su izgubljeni u re-
dakcijama izdavačkih kuća i književnih časopisa u kojima je Dizdar objavljivao, ili,
jednostavno, da ih autor nije sačuvao.13
Pa ipak, iako je tek djelimično sačuvana i iako u njoj nedostaju neki važni
segmenti, rukopisna ostavština Maka Dizdara najvećim svojim dijelom odnosi se
upravo na Kameni spavač, odnosno na tekstove koji će biti objavljeni u ovoj knjizi.

11
Usp.: Medhija Maglajlić, Mak Dizdar: Vremeno kolo, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1997; odnosno: Medhija Maglajlić, Osvojena tajna, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 2007. [Katalozi izložbi povodom 80. i 90. godišnjice rođenja Maka Dizdara].
12
Dizdarev rukopisni fond u međuvremenu je većim dijelom digitaliziran, pa se ovdje autorovi rukopisi referiraju prema
njihovim digitaliziranim kopijama. Za mogućnost korištenja Dizdarevim rukopisima posebno se zahvaljujem autorovu
unuku dr. Gorčinu Dizdaru, predsjedniku Fondacije „Mak Dizdar“, kao i direktorici Muzeja književnosti i pozorišne um-
jetnosti Bosne i Hercegovine mr. Šejli Šehabović te višoj kustosici i kustosu Muzeja mr. Đani Kukić i mr. Zlatanu Deliću.
13
Usp.: Sanjin Kodrić, „Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara (O povijesti teksta i tekstološkom historij-
sko-kritičkom čitanju)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komi-
tet, Sarajevo, 2018, str. 149-180.

213
Nažalost, sam autograf ili izvorna verzija Kamenog spavača onakvog kakav će biti
objavljen u svojem prvom, drugom ili trećem autorskom izdanju 1966, 1970. i 1973.
godine nije sačuvan, pa autorov rukopisni fond uključuje tek pojedine nepotpune
verzije ove najznačajnije Dizdareve knjige, od kojih su posebno značajne najmanje
dvije, uvjetno govoreći nešto mlađa i starija.14 No, na drugoj strani, uz književno-
historijske zanimljivosti kakve su fragmenti rukopisa dramsko-scenskih adaptaci-
ja Kamenog spavača, od kojih je jedna naslovljena kao Odysseus,15 autorova rukopisna
ostavština sadržava značajan broj Dizdarevih pjesama iz ove zbirke, ali i, što je još
važnije, njihove verzije, uključujući i tekstove s autorskim korekcijama i drugim
bilješkama, a što je upravo od neprocjenjive književnohistorijske važnosti za razu-
mijevanje Kamenog spavača. Među sačuvanim tekstovima jesu i tekstovi za koje se
gotovo sasvim sigurno može tvrditi da su neke od prvih pjesama iz ove knjige, kao
i drugi tragovi koji upućuju na neka izrazito važna pitanja njezine geneze, odnosno
na povijest teksta ove vjerovatno najznačajnije pjesničke zbirke u bošnjačkoj i bo-
sanskohercegovačkoj književnosti uopće.
O genezi Kamenog spavača s autorskih pozicija na više mjesta govorio je i Mak
Dizdar, istina dosta općenito i šturo, ali je već i to od velike koristi i pri pristupu
njegovoj rukopisnoj ostavštini. U ovom smislu posebno je značajan Dizdarev in-
tervju Kako je nastajao „Kameni spavač“, odnosno razgovor s pjesnikom Velimirom
Miloševićem za časopis Bagdala iz Kruševca 1968. godine. Prema ovom intervjuu,
za nastanak Kamenog spavača presudna je bila pjesma Gorčin i njezino javno čitanje
12 godina ranije, na Prvom jugoslavenskom festivalu poezije na Plitvicama u augu-
stu 1956. godine (ne 1958, kako to u intervjuu po sjećanju navodi Dizdar!):
Ja ne znam kako sam i zašto napisao tu pjesmu. I to baš tu a ne neku drugu.
Ali znam da sam je morao napisati. A napisana je davno, čak veoma davno. Ona ima
već svoj život i svoju istoriju. I svoju sudbinu.
Čudno je to da sam je u svojim rukopisima dugo držao kao neku posebnu pje-
sničku tvorevinu koja je bila izvan serije. Slučaj je htio da sam na Plitvičkom festi-
valu, 1958. godine morao napraviti izbor za svoj nastup. Na putu od hotela do po-
zornice, na nekim travnatim počivalima, u uzajamnoj konsultaciji sa pjesnikinjom
Vesnom Krmpotić ona mi reče: „Moraš čitati ovu čudnovatu pjesmu“. Poslušao sam
mlađeg (i ljepšeg!), jer mlađeg uvijek moraš slušati. I čitao sam, prvi put Gorčina.
Poslije čitanja hajdučki su me zaskočili Branko V. Radičević, Vasko Popa i Radonja
Vešović tražeći tu pjesmu da bi je objavili. Oni su tu pjesmu zaista i objavili, insisti-
rajući, poručujući mi, da napravim takvu knjigu. Naravno, sve bi bilo uzalud da ta-
kva knjiga već nije bila u meni. Trebalo je da ona u meni doživi svoju fermentaciju.
Da sama sebe doživi. Duh je bio tu. Samo se čekalo njeno otjelovljenje. Mislio sam

14
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7926, I-7929.
15
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-8008, I-8010.

214
dugo i mnogo kako da već u meni stvorenu, gotovu knjigu realizujem. Tako je na-
stao Kameni spavač. Čekan i pisan više od deset godina.16
Prema autorovim riječima, pjesma Gorčin napisana je 1954,17 a prvi put objav-
ljena je u beogradskom časopisu Delo 1956. godine uz napomenu „Iz ciklusa Spavač
pod kamenom“, i to je prvi javni spomen kasnije zbirke Kameni spavač. No, još neko-
like pjesme Kamenog spavača po postanku i prvim objavljivanjima manje-više jed-
nako su stare, pa i još starije –1954. godine u časopisu Život objavljena je Uspavanka
kao prva objavljena pjesma koja će kasnije biti uvrštena u ovu zbirku,18 inače izvor-
no dio ranije poeme Majka,19 a u intervju za Bagdalu Dizdar kazuje da je pjesmu
Petorica, odnosno Zapis o petorici, kako će biti finalno naslovljena u Kamenom spa-
vaču, napisao još tokom Drugog svjetskog rata, kao „izraz otpora protiv zla“, „koje
uvijek mijenja svoje moduse, ali je u suštini isto“, a „zabilježio je u svojim papiri-
ma arapskim slovima, radi kamuflaže, da se ne bi otkrio njen sadržaj i smisao“20.
Ovakvo što potvrđuje te donosi druge ključno važne informacije i uvide s ovim u
vezi upravo rukopisna ostavština Maka Dizdara, gdje uza sve ostalo postoji i origi-
nalna Dizdareva bilješka o pjesmi Zapis o petorici s dva reda teksta pisana arebicom,
„našim alhamijado pismom“, kako kaže autor.21
Niz je važnih pitanja o Kamenom spavaču u kontekstu Dizdareve rukopisne
ostavštine, a prvo, koje je na samom početku njezina istraživanja u ovom smislu i
nezaobilazno, jeste upravo pitanje geneze ideje o samoj ovoj zbirci i njezinoj kon-
cepciji, odnosno unutrašnjem ustroju.
Uz Gorčina, jedna od nesumnjivo najstarijih pjesama u kojima se počela obli-
kovati Dizdareva ideja Kamenog spavača jeste i pjesma Spavač pod kamenom.22 Riječ
je o teže čitljivom tekstu pisanom autorovom rukom, a koji je mogao nastati do po-
četka ili, najkasnije, do sredine pedesetih godina 20. st., a koji u ovom obliku nikad
nije objavljen. U mottu pjesme stoji prilagođeni natpis sa stećka „Nemoj po meni da
gaziš“, što je vrlo važno, a – barem prema onom što se jasnije može pročitati – sama

16
Mak Dizdar, „Kako je nastajao Kameni spavač“, Bagdala, 1968, god. X, br. 106-107, str. 18. [Intervju, razgovor vodio
Velimir Milošević].
17
Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966, str. 136.
18
Mak Dizdar, „Uspavanka“, Život, god. III, br. 27, Sarajevo, 1954, str. 320-321.
19
Mak Dizdar, „Očekivanje – odlomak iz poeme Majka“, 7 dana, Sarajevo, 9. 12. 1954, II, 81; odnosno: Muzej književ-
nosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7948. (Poemu Majka i njezinu vezu s
Uspavankom Dizdar spominje i u Bilješkama i rječniku u drugom autorskom izdanju Kamenog spavača, gdje piše, između
ostalog, i sljedeće, potvrđujući tako neposredne nalaze iz njegove rukopisne ostavštine: „Uspavanka je samo dio poeme
Majka od koje su objavljeni neki odlomci, ali poema nije dovršena i ne znam da li će ikada biti. Međutim, Uspavanka je u
sebi završena poetska tvorevina i predstavlja cjelinu, koja je i formalno i sadržajno čini posebnom pjesmom. Tematski,
ona se potpuno mogla uklopiti u Kameni spavač, čak je njegov organski dio danas, s obzirom na njenu poetsku i sadržaj-
nu prirodu.” /Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 160./ Inače, mada je pjesma Uspavanka
također dio prvog autorskog izdanja Kamenog spavača, ova bilješka ne navodi se u prvom izdanju, kao ni u trećem, gdje
je izostavljena zajedno s pjesmom na koju se odnosi.)
20
Mak Dizdar, „Kako je nastajao Kameni spavač“, Bagdala, 1968, god. X, br. 106-107, str. 18. [Intervju, razgovor vodio
Velimir Milošević].
21
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.
22
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7876.

215
pjesma neka je vrsta meditacije savremenog čovjeka u susretu sa stećkom i umrlim
čovjekom pod njime, odnosno u susretu sa smrću i njezinim mirom. Očito je, dakle,
u pitanju tek početno Dizdarevo okušavanje s poezijom temeljenom na stećcima i
njihovim natpisima kao polazištem, pri čemu, međutim, sama ova pjesma svojim
jezikom nije još uvijek dosegnula dominantno arhaični i arhaizirani jezički izraz
Kamenog spavača. Inače, uz ovu pjesmu, na istom papiru, dopisan je i nacrt za pje-
smu Kolo mrtvačko, u čijem mottu stoji također zanimljiva referenca na stećke „Mi
smo željeli i kamen da procvjeta“, a samu pjesmu Dizdar nije napisao ili, pak, nije
sačuvana u autorovoj rukopisnoj ostavštini.
Još u prvoj polovini pedesetih godina 20. st. Dizdar je, očito, već značajno za-
okupljen pjesničkom temom spavača pod kamenom, što će pokazati i važan bi-
bliografski podatak jednog drugačijeg „odlomka iz pjesme“ pod istim naslovom
– Spavač pod kamenom iz 1956. godine.23 Na ovakvo što, naravno, ukazuju i drugi
rukopisi koji se mogu vezati za ovo vrijeme, a onda i sve veći broj kasnijih rukopi-
sa s istim pjesničkim zanimanjem. Jedan od zasigurno najstarijih je i autorovom
rukom pisani rukopisni fragment naslovljen kao Putnik, a riječ je najvjerovatnije
o početku teksta koji po prisutnim elementima svojih žanrovskih okvira podsjeća
najviše na neku vrstu poetskodramskog spjeva. Tekst je također vrlo teško čitljiv, a
u sačuvanom dijelu započinje dijalog između Putnika (vjerovatno savremenog čo-
vjeka koji se, zaintrigiran njome, okreće dalekoj prošlosti) i Spavača pod kamenom
(očito srednjovjekovnog bosanskog čovjeka), koji u svojoj prvoj dijaloškoj replici
govori distih sa sadržajem natpisa s grobne ploče Stipka Radosalića u Premilovu
polju kod Ljubinja „Davno ti sam legao / i dugo ti mi je ležati“. Riječ je, dakle, o sti-
hovima koji će se kasnije naći u Dizdarevoj pjesmi Zapis o vremenu, prvi put objav-
ljenoj pod naslovom Davno li... u časopisu Život 1957. godine,24 nakon čega je uvr-
štena i u zbirku Minijature 1965. godine pod naslovom Slovo o vremenu,25 a najzad i u
sva tri autorska izdanja Kamenog spavača, pod svojim konačnim naslovom. Sačuvani
fragment mogućeg poetskodramskog spjeva, nažalost, završava se odmah nakon
ovog pitanjem iznenađenog Putnika „Ko si ti?“, a pored ovog sačuvan je i još jedan
također kratak fragment sa sličnim tekstom, ali ovaj put s naslovom Spavač pod ka-
menom.26 Uz ovo, iz manje-više istog vremena potječe također autorovom rukom
pisana i teško čitljiva duža pjesma ponovo naslovljena kao Spavač pod kamenom s
citatima i referencama na stećke i druge motive koji će kasnije biti karakteristič-
ni za poeziju Kamenog spavača.27 U Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini sačuvan je, ta-
kođer, i sam ciklus pjesama Spavač pod kamenom, u koji je Dizdar uključio pjesme
Davno li..., Petorica, Badac, (Kaža) o kokoški (koju priča Sretan) i Gorčin, u svojoj prvoj

23
Mak Dizdar, „Spavač pod kamenom – odlomak pjesme“, Sloboda, Mostar, 27. 9. 1956, 39 (474).
24
Mak Dizdar, „Davno li...“, Život, god. VI, br. 12, Sarajevo, 1957, str. 367.
25
Mak Dizdar, Minijature, Bagdala, Kruševac, 1965.
26
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7889.
27
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7884.

216
poznatoj verziji.28 Ovaj ciklus objavljen je također u časopisu Život 1957. godine, ali
bez pjesme Gorčin, najvjerovatnije zato što je štampana ranije u beogradskom Delu,
dok će pjesma Badac kasnije, u svojoj konačnoj verziji biti naslovljena kao Zapis o
nespini.29 Isto tako, tu je i rukom pisana bilješka o ciklusu pjesama Spavač pod kame-
nom, za koji autor daje objašnjenje da je inspiriran „natpisima sa bogumilskih ste-
ćaka, poveljama i listinama srednjovjekovne Bosne“, a na istom papiru uz dijelove
spomenutog natpisa sa stećka iz Premilova polja stoji, između ostalog, i bilješka
„Petorica – likovni motiv na nekoliko stećaka“.30
Među najstarijim rukopisima u vezi s Kamenim spavačem jeste i pjesma nas-
lovljena kao Kosara.31 Pjesma je također pisana rukom, ali je nešto čitljivija od dru-
gih spomenutih rukom pisanih tekstova, a osim po naslovu potpuno se razlikuje od
istoimene pjesme koja će biti objavljena najprije u časopisu Život 1965. godine,32 a
potom i u sva tri autorska izdanja Kamenog spavača:
Probudili su me iz snova
i otjerali na zeleniku.
Prstima
kao da još milujem runo
bijelo runo
stada izgubljenog.
U očima
nosim šume
zelenu šumu sela
sela zapaljenog.
U ustima
jetku gorčinu
gorčinu rastanka
od Gorčina.

Budući da je pisana na poleđini ugovora koji je 1954. godine kao urednik za

stranu književnost Gustav Krklec potpisao s izdavačkim preduzećem „Narodna
prosvjeta“, može se zaključiti da je pjesma najvjerovatnije nastala ove, 1954. godi-
ne, dakle u isto vrijeme kad i pjesma Gorčin, mada Gorčin već ima sve bitne odlike
poezije Kamenog spavača, a što, očito, u ovoj ranoj Kosari ipak nije dokraja slučaj. U
rukopisu se ne navodi šira cjelina, odnosno ciklus ili zbirka kojoj bi pjesma trebala
pripadati, ali je, naravno, potpuno jasno da je u vezi s pjesmama iz cjeline koju je
Dizdar u ovo vrijeme zvao Spavač pod kamenom. Slično se odnosi i na pjesme Povijest

28
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7924.
29
Mak Dizdar, „Iz Spavača pod kamenom“, Život, god. VI, br. 12, Sarajevo, 1957, str. 367-368.
30
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7881.
31
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7876.
32
Mak Dizdar, „Kosara“, Život, god. XIV, br. 1, Sarajevo, 1965, str. 29.

217
o Tvrdošu i Pridjite, odnosno Priđite mi bratja i neviste, pa i pjesmu Počitelj,33 također
najvjerovatnije jedne od najstarijih pjesama u pjesničkom korpusu iz kojeg će se
kasnije razviti Kameni spavač.
Dizdar je, očito, u početku dvojio o različitim mogućnostima i pravcima sa-
mog pristupa temi spavača pod kamenom kao za njega vrlo posebnom pjesničkom
izazovu, kako to u autorovoj rukopisnoj ostavštini pokazuju i brojne verzije teksto-
va s istom temom i motivom, ali je sasvim sigurno da je naslov Spavač pod kamenom
naslov u vezi s kojim se začela ideja o pjesničkoj knjizi kakva će na kraju postati
zbirka Kameni spavač. Zato je, uostalom, ovaj naslov u svim dosadašnjim književno-
historijskim istraživanjima književnog djela Maka Dizdara s punim pravom potvr-
đen kao prvobitni naslov ove zbirke. Međutim, za razliku od pitanja samog naslova,
autorova rukopisna ostavština jasno pokazuje da je Dizdar dugo vremena, odno-
sno, praktično, kontinuirano tražio adekvatnu koncepciju knjige u koju će na kraju
izrastati Kameni spavač, a zapravo da je u vidu imao više različitih koncepcija, čak
i radikalno drugačijih. U tom smislu, upravo autorov sačuvani rukopisni fond do-
kraja potvrđuje da je Kameni spavač nastajao zaista „dugo i mučno“, kako je to autor
kazao u spomenutom intervjuu za Bagdalu, i to ne samo uporedo već i u bliskoj vezi
s ostatkom njegova djela, na što je Dizdar nesumnjivo s razlogom također upozorio
na istom mjestu.
Sudeći po rukopisnoj ostavštini i njezinu odnosu s dinamikom pojavljivanja
autorovih tekstova u književnoj javnosti, posebno onih vezanih za Kameni spavač,
naredni ključni trenutak u vezi s genezom ove pjesničke knjige i njezine koncep-
cije bit će onaj trenutak kad Dizdar u temi spavača pod kamenom dokraja otkriva i
cjelovito osvješćuje motive slova i zapisa. Takvo što nimalo ne iznenađuje jer tema-
tiziranje fenomena riječi, ljudske i književne riječi, odnosno književnosti kao um-
jetnosti riječi, ali i tematiziranje umjetnosti uopće, jedna je od velikih tema ili meta-
pripovijesti cjelokupne modernističke književne prakse, kojoj pripada i Dizdarevo
književno djelo, s jedne strane, dok, s druge strane, fenomen slova ili riječi ima vrlo
značajno mjesto i u kršćanskoj teologiji. Izgleda da je to posebno bio slučaj sa sred-
njovjekovnim bosanskim krstjanima, odnosno učenjem Crkve bosanske, a upravo
tako, po svemu sudeći, ovo pitanje tumačio je i sam Dizdar. Uz ovo, Dizdara su od
samog početka interesa za pitanja bosanskog srednjovjekovlja, čak i onda kad očito
nije bio cjelovito ušao u ovu problematiku, posebno privlačili upravo zapisi, kako
je to i sam napomenuo govoreći o svojoj inspiriranosti „natpisima sa bogumilskih
stećaka, poveljama i listinama srednjovjekovne Bosne“ u povodu ciklusa Spavač pod
kamenom, kao i na čitavom nizu drugih mjesta.
Ipak, a s obzirom na to da nijedan od Dizdarevih rukopisa u vezi s Kamenim spa-
vačem nije datiran i da većina rukopisa u fondu nije organizirana po hronološkom
ili nekom drugom principu koji bi mogao dati više informacija o vremenu nastanka

33
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7933, I-7934, I-7960.

218
pojedinih tekstova, nije moguće s punom sigurnošću tvrditi kad se u Dizdarevu
književnom radu javlja značajnija pojava motiva slova ili zapisa. Ovakvo što, dakle,
potrebno je književnohistorijski rekonstruirati, pa je sa značajnom vjerovatnoćom
moguće pretpostaviti da se ovaj trenutak u Dizdarevu književnom stvaranju javlja
već u drugoj polovini pedesetih ili, što je još vjerovatnije, početkom šezdesetih go-
dina 20. st. Riječ je i o vremenu nakon što je Dizdar za objavljivanje priredio, a onda
i objavio najprije zbirku Okrutnosti kruga,34 a potom i Koljena za Madonu,35 nakon čega
i inače njegov književni razvoj kreće u drugačijem pravcu, a to korespondira i s au-
torovim iskazom u intervjuu za Bagdalu da je Kameni spavač „čekan i pisan više od
deset godina“. Uz ovo, već u ovim dvjema zbirkama javilo se i nekoliko pjesama koje
će kasnije biti uvrštene i u Kameni spavač, a među njima jesu upravo i pojedine pje-
sme u čijim će se naslovima u rukopisnim ili objavljenim verzijama javiti i odred-
nica „slovo“ ili „zapis“, poput pjesama Zapis o izvoru i Zapis o očima, koje su u zbirci
Okrutnosti kruga objavljene pod naslovima Kako svom izvoru da se vratim i Oči.
Pri svemu ovom, dosta pouzdano moguće je pretpostaviti da je u Dizdarevoj
rukopisnoj ostavštini prva zaokruženija cjelina u vezi s motivom slova tad još uvi-
jek kratki ciklus Slovo o slovu, odnosno, u drugoj verziji, K slovu o slovu, koji sadrži i
neke od pjesama koje će kasnije biti objavljene i u Kamenom spavaču.36 Zanimljivo je
da je u oba ova slučaja ciklus posvećen Skenderu Kulenoviću, pjesniku koji i sam u
ovom trenutku ulazi u novu i drugačiju pjesničku fazu, a koji je, npr., još 1959. go-
dine objavio i svoj glasoviti sonet Stećak, vrlo blizak Dizdarevu pjesničkom svijetu
i njegovoj viziji stećka, pri čemu ovakvo što nesumnjivo ima veze i s Dizdarom, a
svakako može posredno pomoći i vremensko određenje pojave motiva slova ili za-
pisa u Dizdarevu književnom radu. Po svoj prilici, tek nakon ovog, nakon kratkog
ciklusa posvećenog Kulenoviću, pojam slova ili zapisa javit će se i u čitavom nizu
Dizdarevih pjesama iz njegove rukopisne ostavštine, gdje funkcionira kao jedno od
autorovih opsesivnih mjesta u naslovu kao jakoj poziciji teksta. Međutim, kasnije,
u samom Kamenom spavaču, neke od ovih pjesama pojavile su se s modificiranim
naslovima, najčešće bez odrednice „slovo“ ili ponekad sa zamjenom ove odredni-
ce odrednicom „zapis“, kako to pokazuju i brojne Dizdareve ispravke ove vrste na
samim rukopisima. Takav je slučaj, npr., i s ranije spomenutom pjesmom Badac
ili Zapis o nespini, koja će se u prvom autorskom izdanju Kamenog spavača javiti kao
Zapis o Nespini, u drugom i trećem autorskom izdanju kao Zapis o nespini (dakle, s pi-
sanjem imenice „nespina“ ne kao vlastitog imena već kao opće imenice), dok se u
rukopisu javlja najprije kao Slovo o Nespini, a potom s naknadnom, autorovom ru-
kom unesenom promjenom u naslov O Nespini, pri čemu je u svojoj najstarijoj ver-
ziji bila naslovljena kao Badac.37

34
Mak Dizdar, Okrutnosti kruga, Veselin Masleša, Sarajevo, 1960.
35
Mak Dizdar, Koljena za Madonu, Svjetlost, Sarajevo, 1963.
36
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7974, I-7978.
37
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7926.

219
 Puno otkrivanje motiva slova ili zapisa predstavljao je, najvjerovatnije, pre-
kretno važan trenutak u Dizdarevu radu na zbirci Kameni spavač, te je presudno
odredilo koncepciju ove zbirke. Iako su mnoge pjesme u objavljenim verzijama iz-
gubile odrednicu „slovo“ (ili „zapis“ u nekim slučajevima), sam Kameni spavač u svo-
jem prvom izdanju stoga je bio upravo ključno obilježen idejom slova. Sa svoja četi-
ri ciklusa, bez uvodne pjesme Putevi i zaključne Poruka, koje će se, naime, javiti tek
u drugom autorskom izdanju ove zbirke, Kameni spavač u prvoj svojoj objavljenoj
verziji bio je, zapravo, svojevrsna „knjiga slova“, četiriju ciklusa koji su slova – Slovo
o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu. Međutim, a sudeći po autorovoj ru-
kopisnoj ostavštini, pogrešno bi bilo zaključiti da je ideja slova ili zapisa odjednom
ili lahko i brzo riješila sva koncepcijska pitanja i probleme Kamenog spavača, napro-
tiv rukopisi govore bitno drugačije.
Veliki broj pjesama u autorovoj rukopisnoj ostavštini u čijim je prvobitnim
naslovima stajala odrednica „slovo“ i naknadne autorovom rukom unesene korek-
cije koje su ovu odrednicu uklanjale iz naslova kazuju ne samo o izmjenama u poje-
dinim pjesmama već potvrđuju i šire Dizdareve koncepcijske dileme. Dizdar je naj-
vjerovatnije, i to potpuno opravdano, htio izbjeći nepotrebna ponavljanja, nešto što
je bila neka vrsta koncepcijske redundantnosti ili pleonastičnosti, pa je, izgleda, iz
naslova uklanjao spomenutu odrednicu tek onda kad se odlučio da pjesme poveže
u cikluse-slova. A to će reći da se ideja o organizaciji zbirke kao skupa ciklusa-slova
javila vjerovatno tek naknadno, tek nakon što je broj pjesama s odrednicom „slovo“
u naslovu postao velik, a sama ova odrednica pritom došla u opasnost da postane
možda i suvišan, odveć upadljiv i nametljiv manir. Na osnovu spomenutih i drugih
indikacija iz Dizdareve rukopisne ostavštine, moguće je pretpostaviti da se ovakvo
što dešavalo već početkom šezdesetih godina 20. st.
Uz ovo, autorova rukopisna ostavština svjedoči, također, da je Dizdar vjerovat-
no dugo dvojio i o rasporedu pjesama u pojedine cikluse-slova. Kako to pokazuje
vjerovatno stariji rukopis pjesama Kamenog spavača, ovakvo što posebno je slučaj
s odnosom ciklusa Slovo o čovjeku, Slovo o nebu i Slovo o zemlji. Naime, u ovoj verziji
zbirke postoje samo ciklusi Slovo o čovjeku i Slovo o slovu, odnosno još uvijek nema
ciklusa Slovo o nebu niti ciklusa Slovo o zemlji, što se ne može objasniti samo nepot-
punošću rukopisa. Pritom, ciklus Slovo o čovjeku ne sadrži one pjesme koje će sadr-
žavati u prvoj objavljenoj autorskoj verziji Kamenog spavača, već uglavnom pjesme
iz kasnijeg ciklusa Slovo o nebu, poput pjesama Gorčin ili Brotnjice, ili kasnijeg ciklu-
sa Slovo o zemlji, kao što su npr. Slovo o Nespini ili O Nespini (Zapis o nespini), Slovo o
prijestolju ili Prijestolje (Zapis o prijestolju), Slovo o vitezu (Zapis o vitezu), Slovo o ljubavi
jednog pastira (Blago), Slovo o štitu (Zapis o štitu) ili Onemuštio.38 Drugačiji je, međutim,
jedan drugi rukopis, vjerovatno mlađi, u kojem se javlja i ciklus Slovo o zemlji, i to
isključivo s pjesmama koje će sadržavati i u prvom objavljenom autorskom izdanju

38
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7926.

220
Kamenog spavača, uključujući i pjesme koje su u prethodnoj verziji bile uvrštene u
ciklus Slovo o čovjeku, mada istovremeno nedostaju i neke druge pjesme iz konačne
verzije ciklusa Slovo o zemlji.39
Da je ideja slova, kao i ideja zapisa, bila izrazito važna u genezi Kamenog spa-
vača, ali i da je sama koncepcija zbirke bila dugotrajna i teška autorova dilema, po-
tvrdit će, naravno, i odnosi između triju izdanja ove zbirke koja je za objavljivanje
pripremio autor. U drugo autorsko izdanje zbirke, iz 1970. godine, uz izmjene u
pojedinim ranijim pjesmama, bit će uvršten i čitav niz novih pjesama, od kojih je,
prema autoru, većina „bila već ranije skicirana, ali u prvo izdanje nije mogla biti
uvrštena zbog svoje nedovršenosti“40. To su pjesme Zapis o otkivanju, Ljeljeni, Sunce,
Mjesec, Ruka (iz pjesme-ciklusa Radimlja) i BBBB u ciklusu Slovo o nebu, potom Zapis o
jednom zapisu, S podignutom rukom, Slovo o sinu, Jabukov cvijet i Krinovi u ciklusu Slovo
o zemlji te Proslov, Duboko, Kolo, Razbojište, San, Sedamnaesto, Osamnaesto, Slojevito,
Dvadeseto, Slovoslavlje, Dvadeset i drugo, Slovo o bolesti, Modra rijeka i Čeono i potonje u
ciklusu Slovo u slovu. Pjesma Zapis o smijehu iz ciklusa Slovo o zemlji postala je Slovo o
smijehu, iz ciklusa Slovo o nebu u ciklus Slovo o zemlji premještene su pjesme Kosara,
Gorčin i Zapis o očima, dok su u pojedinim pjesmama iz ciklusa Slovo o slovu izvršene
čak i radikalne izmjene, tako da je u nekim slučajevima riječ, praktično, o sasvim
novim pjesmama pod starim naslovima.41 Na samom početku zbirke javila se novo-
uvrštena pjesma Putevi, a na samom kraju zbirke, kao posljednja, pjesma Poruka,42
čime je Kameni spavač, u svojim inkoativnim i finalnim pozicijama, dobio i svoj na-
ročiti, vrlo važni okvir, koji je posljedično resemantizirao i zbirku kao cjelinu i tako
je i značenjski bitno izmijenio.

3.
Treće autorsko izdanje Kamenog spavača bit će objavljeno tek 1973. godine kao
bibliofilsko izdanje nekoć vrlo ugledne Prve književne komune u Mostaru, pozna-
te upravo po književnoj izuzetnosti. Međutim, iako je posthumno, ovo izdanje za
objavljivanje pripremio je sam autor, što se napominje i u redakcijskoj bilješci na
kraju knjige, gdje se ističe da je Dizdar ovim izdanjem Kamenog spavača nastojao
napraviti „njegov konačni izgled“.43 Kako se to saopćava i u kratkoj autorovoj na-
pomeni te redakcijskoj bilješci, uz nove pojedinačne promjene u pojedinim pje-
smama, iz ovog izdanja u cijelosti su izostavljene pjesme Labud djevojka, Zapis o rijeci,

39
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7929.
40
Mak Dizdar, „Uz drugo izdanje Kamenog spavača“, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 163.
41
Dizdareva napomena o pojedinačnim izmjenama u drugom izdanju Kamenog spavača nije potpuna, a u pojedinim
slučajevima razlikuje se od stvarnog stanja. (Usp.: Mak Dizdar, „Uz drugo izdanje Kamenog spavača“, Kameni spavač,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1970, str. 163.)
42
U Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini sačuvano je više različitih ranih verzija i fragmenata pjesama Putevi i Poruka, pri
čemu se pjesma Putevi javlja i pod naslovom Putovi od tebe do mene. (Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i
Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7928, I-7962, I-7964, I-7970, I-7980, I-7987(1), I-7897(2).)
43
Redakcijska bilješka u: Mak Dizdar, Kameni spavač, Prva književna komuna, Mostar, 1973, str. 145.

221
Onemuštio i Uspavanka, kao i cijeli ciklus Slovo o slovu, koji je Dizdar prethodno izmi-
jenio i proširio u drugom izdanju Kamenog spavača. Međutim, čak i ako su postojali
i izvjesni drugi, izvanknjiževni, praktični razlozi za ovo znatno skraćivanje zbirke,
to nipošto ne znači da istovremeno nije bilo u pitanju i dalje prisutno Dizdarevo
dvoumljenje u vezi s koncepcijom Kamenog spavača. Naprotiv, autorova rukopisna
građa vrlo jasno navodi upravo na ovakvo što, odnosno na izrazito važan zaključak
da je Dizdar ciklus Slovo o slovu iz drugog izdanja Kamenog spavača u trećem izdanju
izostavio zapravo zato što ga je namjeravao objaviti kao zasebnu pjesničku zbirku,
kako to, naime, zorno pokazuje jedna autorovom rukom pisana bilješka sa sadr-
žajem moguće pjesničke zbirke Slovo o slovu.44 Ova bilješka naročito je važna, pri-
tom, i zbog toga što otkriva i koncepciju same zbirke, pa su je trebale činiti pjesma
Slovo pravednika te sve pjesme-slova iz drugog izdanja Kamenog spavača, uključujući
i Modru rijeku, a bilješka otkriva i Dizdarevu ideju o novom, drugačijem načinu na
koji su pojedine pjesme-slova trebale biti naslovljene, odnosno numerirane: Jedan
na deseto (umjesto Jedanaesto), Dva na deseto (umjesto Dvanaesto), Tri na deseto (umje-
sto Trinaesto) itd. Riječ je, dakle, o prvorazrednom izvoru od višestrukog značaja, a
koji je posebno bitan prije svega zato što rješava ključnu nepoznanicu u vezi s tre-
ćim autorskim izdanjem Kamenog spavača, pri čemu istovremeno i vrlo uvjerljivo
potvrđuje upravo to da je koncepcija ove zbirke bila autorov trajni izazov.45
Na ovakvo što upućuju i brojna druga mjesta u Dizdarevoj rukopisnoj ostav-
štini, a u ovom kontekstu posebno je značajno barem još nekoliko bilješki iz autoro-
vih rukopisa. Jedna od ovih autorovom rukom pisanih bilješki, koja najvjerovatnije
potječe s kraja 1970. ili početka 1971. godine, tiče se eksplicitno trećeg autorskog
izdanja Kamenog spavača, a predstavlja neku vrstu podsjetnika o inovacijama koje
bi trebalo unijeti u ovo izdanje.46 Dizdar, pritom, spominje epitaf s groba Williama
Shakespearea (čiji je prijevod inače prisutan i u autorovoj rukopisnoj ostavštini) te
neki nečitljiv detalj u vezi s francuskim piscem Françoisom Villonom, ali i „natpi-
se sa muslimanskih nišana“, s čim u vezi posebno izdvaja natpis s nišana Ali-paše
Rizvanbegovića, pokopanog u haremu Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci, uz na-
pomenu i o još ranijim natpisima s nišana. Po svoj prilici, riječ je o Dizdarevu raz-
mišljanju da možda Kameni spavač u novom izdanju proširi i pjesmama koje bi se
intertekstualno temeljile i na drugim izvorima, pa tako i na kasnijoj tradiciji pisa-
nja i književnog stvaranja u Bosni, uključujući, dakle, i osmanski period, a što ko-
respondira i sa sličnom idejom koju je, prema rukopisima, Dizdar imao i u vezi sa

44
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7984.
45
Nakon što sam gornje zaključke književnohistorijski i tekstološki izveo neposredno iz Dizdareve rukopisne ostavštine,
naknadnu potvrdu njihove tačnosti dobio sam od dr. Gorčina Dizdara, autorova unuka: prema porodičnom sjećanju, po-
stoje indicije da Dizdar jeste imao ideju da ciklus Slovo o slovu objavi i kao zasebnu zbirku pjesama, s tim što se do ovog
istraživanja njezina koncepcija nije znala. Ovu Dizdarevu ideju djelomično je ostvarila Fondacija „Mak Dizdar“ niz godi-
na kasnije objavljivanjem knjižice Slovo o slovu, koju čine sve pjesme iz istoimenog ciklusa iz drugog autorskog izdanja
Kamenog spavača, ali bez pjesme Slovo pravednika i bez inovacija u naslovima te uz dodatak pjesme Poruka na kraju
knjige (usp.: Mak Dizdar, Slovo o slovu, Fondacija „Mak Dizdar“, Sarajevo, 2001).
46
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

222
Starim bosanskim tekstovima,47 kao naučno-stručnom knjigom koja je najuže vezana
za Kameni spavač,48 zajedno sa Starim bosanskim epitafima49 i drugim sličnim auto-
rovim objavljenim ili rukopisnim radovima poput npr. rukopisne knjižice Glasovi
iz tmače (Izbor starobosanskih zapisa i natpisa) iz 1962. godine50 ili rukopisa Znamenja
drevne Bosne51 i Stari hercegovački epitafi52. Ovu ideju, kao ni u slučaju Starih bosanskih
tekstova, Dizdar, međutim, nije ostvario, ali je i ovaj podatak nesumnjiv pokazatelj
trajuće autorove okupiranosti pitanjima i problemima koncepcije Kamenog spavača.
U istom smislu, relevantno je i još nekoliko sličnih autorovom rukom pisa-
nih bilješki iz Dizdareve rukopisne ostavštine, a koje s prethodnom bilješkom čine
jedinstven arhivski dokument iako se razlikuju po nekim formalnim osobinama
poput npr. papira na kojima su zabilježene ili po olovci kojom su pisane.53 One se
također tiču Kamenog spavača, ali i zbirke Modra rijeka iz 1971. godine,54 na osnovu
čega se može pretpostaviti da potječu iz vremena nakon objavljivanja drugog autor-
skog izdanja Kamenog spavača a prije objavljivanja Modre rijeke, dakle također s kra-
ja 1970. ili početka 1971. godine, mada nije potpuno nemoguće da su ove bilješke
vezane i za vrijeme kad je Dizdar pripremao drugo izdanje Kamenog spavača i kad
je, možda, već imao neku početnu ideju o zbirci Modra rijeka, s tim da je ova pretpo-
stavka znatno manje vjerovatna. Pritom, bilješke su važne i za razumijevanje gene-
ze kako Kamenog spavača, tako i Modre rijeke i njihovih koncepcija, ali i za razumije-
vanje međusobnog odnosa ovih dviju zbirki, koji je mnogo bliži negoli to izgleda na
prvi pogled, a posebno bez uvida u autorovu rukopisnu građu.55
U kontekstu Kamenog spavača naročito je važna bilješka u kojoj Dizdar navodi
sadržaj neke šire pjesničke cjeline, dakle manje zbirke ili većeg ciklusa pjesama,
a kao čiji naslov najprije se javlja upravo Kameni spavač, da bi potom autor rukom
precrtao ovaj naslov, a zbirku ili ciklus prenaslovio kao Poruka. Ovakvo što zahti-
jeva posebno naglašenu pažnju uzme li se u obzir popis pjesama koji se ovdje jav-
lja, a koji je krajnje iznenađujući s obzirom na naslov i ispravku naslova za koje je
vezan – najprije se navodi 12 pjesama u zadatom redoslijedu: Dažd, Zapis o lovu,
Zapis o zapisu, Sunce, Mjesec, Ljeljeni, Radimlja (uključujući pjesme Ruka, Loza i njene

47
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
48
Usp.: Sanjin Kodrić, „Rukopisna ostavština i Kameni spavač Maka Dizdara (O povijesti teksta i tekstološkom historij-
sko-kritičkom čitanju)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme), Slavistički komi-
tet, Sarajevo, 2018, str. 149-180.
49
Mak Dizdar, Stari bosanski epitafi, Život, Sarajevo, 1961.
50
Rukopisna knjižica Glasovi iz tmače (Izbor iz starobosanskih zapisa i natpisa) nije sačuvana u zbirci Muzeja književno-
sti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, već u Historijskom arhivu Sarajevo: Mak Dizdar, Glasovi iz tmače (Izbor iz
starobosanskih zapisa i natpisa), Sarajevo, 1962, Historijski arhiv Sarajevo, Zbirka „Varia“, ZV-522.
51
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8048.
52
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8050.
53
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.
54
Mak Dizdar, Modra rijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
55
Pored ovdje spomenutih, drugi izvori o zbirci Modra rijeka vrlo su oskudni u Dizdarevoj rukopisnoj ostavštini, s tim što
rukopisni fond sadrži rane, odnosno vjerovatno prve verzije same pjesme Modra rijeka. (Muzej književnosti i pozorišne
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopisi I-7980, I-7984.)

223
rozge, Sunačni Hristos i Vrata), Svatovska, Otkivanje, S podignutom rukom, Smrt i Poruka,
a u nastavku su potom dopisane i tri dodatne pjesme: ponovo Smrt, Četvrti jahač i
Petorica. Jedna je mogućnost da je u pitanju nacrt za neku novu, još radikalnije iz-
mijenjenu verziju Kamenog spavača (možda neki prvobitni nacrt za njegovo treće
autorsko izdanje?), ili je, pak, u pitanju ideja o zbirci Poruka, koju je, možda, Dizdar
namjeravao „izvući“ iz Kamenog spavača, a moguće je i da je riječ o tek ciklusu pje-
sama neke potpuno drugačije i znatno šire verzije zbirke Modra rijeka, o kojoj dosad
nije bilo nikakvog drugog sličnog traga. U istom dokumentu istovremeno se javljaju
i mogući nacrti zbirke Modra rijeka, također potpuno drugačije u odnosu na verziju
koja je objavljena 1971. godine: prema jednom, zbirku Modra rijeka činile bi pjesme
i/ili ciklusi pjesama Plivačica, Poruka, Slovo o slovu i Modra rijeka (pri čemu je naslov
Poruka naknadno precrtan autorom rukom), prema drugom ona bi bila još šira i
sačinjavale bi je pjesme i/ili ciklusi pjesama Poruka, Plivačica, Kameni spavač, Slovo
o slovu, Modra rijeka i O vratima (?!), dok bi prema trećem uključivala pjesme i/ili ci-
kluse pjesama Modra rijeka, Znakovi, Zapisi i Poruka. Pritom, sasvim je sigurno da su
Znakovi i Zapisi ciklusi, i to isključivo s pjesmama koje su dio zbirke Kameni spavač
– uz novu pjesmu Krik, čiji je nacrt sačuvan u nastavku, i naknadno dodanu pje-
smu Četvrti jahač, u zadatom redoslijedu ciklus Znakovi činile bi pjesme S podignu-
tom rukom, Sunce, Kolo, Krik, Loza, Sunčani Hristos, Mjesec, Vrata, Ljeljeni, Vijenac, Ruka,
Molitva i Štit, a ciklus Zapisi pjesme Zapis o zapisu, Izvor, Petorica, Zapis o lovu, Kosara,
Gorčin, Nevoljni vojno, Razmirje, Otkivanje, Hiža u Milama, Krajina, Svatovska i Smrt.56
I Kameni spavač i Modra rijeka objavljeni su u radikalno drugačijem obliku u
odnosu na moguće nacrte iz autorovih bilješki o kojima je riječ, a sam ovaj pro-
blem vjerovatno mora ostati bez konačnog odgovora. No, kao i prethodna pitanja, i
ovaj slučaj dovoljno jasno pokazuje da je geneza Kamenog spavača (kao i Modre rije-
ke) bila vrlo složen, ali i otvoren proces, odnosno da je pitanje koncepcije ove zbirke
za Dizdara bilo i dalje konačno neodgovoreno čak i nakon što se pojavilo njezino i
prvo i drugo autorsko izdanje, a vjerovatno ni njezino treće autorsko izdanje ne bi
dokraja riješilo ovu autorovu očito ključnu i konstantnu dilemu. A sve ovo, onda,
reći će i to da je u trenutku Dizdareve smrti, Kameni spavač (a vjerovatno i Modra rije-
ka) još uvijek bio „živa“ knjiga, knjiga i dalje izrazite unutrašnje dinamike, a koja je
kao takva vjerovatno mogla imati i svoj daljnji razvoj. Sve ovo postaje još očiglednije
onda kad se istraživanje pitanja i problema geneze i koncepcije Kamenog spavača ili
istraživanje povijesti njegova teksta fokusira na slučaj pojedinih pjesama i njihovih
verzija, odnosno njihovih međusobnih odnosa, tj. na slučaj povijesti pojedinačnih
pjesničkih tekstova. Dizdareva rukopisna ostavština i u ovom smislu nudi izrazito
velike mogućnosti i otvara sasvim nove uvide u Kameni spavač, na što tek informa-
tivno može uputiti i slučaj pjesme Ruka iz pjesme-ciklusa Radimlja – iako je zasi-
gurno nastala ranije, pjesma, naime, nije uvrštena u prvo autorsko izdanje Kamenog

56
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-8016.

224
spavača, prisutna je u drugom, ali kao pjesma od tri distiha, u trećem je svedena
na svega jedan distih, dok autorova rukopisna ostavština sadrži čak 12 različitih,
ali i znatno dužih verzija ove pjesme.57 Osim toga, složenost pitanja i problema ge-
neze Kamenog spavača i njegove koncepcije, odnosno složenost uopće povijesti tek-
sta ove knjige postaje, napokon, još evidentnija onda kad se u obzir uzme i cjelina
Dizdareva djela, tj. ostatak njegova književnog stvaranja, ali i njegov neknjiževni,
naučno-stručni i publicistički rad, s kojim je Kameni spavač od samog početka ostva-
rio najbliže veze. No, to su, međutim, istraživanja koja tek slijede, a koja bi na kraju
trebala dovesti i do konačnog razrješenja problema kanonskog – tekstološki auten-
tičnog i definitivnog izdanja ove knjige, a onda i do kritičkog izdanja sabranih djela
Maka Dizdara.

57
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Zbirka Maka Dizdara, rukopis I-7966.

225
M A RKO V E Š OV IĆ

BILJEŠKE UZ MODRU RIJEKU

I
Modra rijeka je najčuvenija Dizdareva pjesma. Antologičari je nikad ne pre-
skaču, kritičari je razmatraju češće nego ostale, ili bar stihove iz nje navode obi-
latije nego iz drugih pjesama Dizdarevih, čak je i uglazbljena – stvar koju, tako-
đer, ne bi trebalo zanemarivati, jer ukazuje na poletnost njenoga ritma i muzike, na
providnost njenih značenja, na bitnu jednostavnost izraza. Naizgled, u njoj nema
zagonetnih mjesta, ni teško razmrsivih značenjskih čvorova, koji bi zadavali veću
glavobolju tumačima: sve u toj pjesmi kao da gostoljubivo hrli ususret čitalačkom
naporu razumijevanja.
Modra rijeka je nezahvalno lovište za analitičare koji teško odolijevaju napasti
učitavanja, pa je možda i to jedan od razloga što dosad nije dobila tumačenje koje
zadovoljava. Tačnije, koje je doraslo njenom tekstu. Ta je pjesma, vjerovatno, naj-
bolje što je izašlo iz Dizdareva pera, a kritičarske nevolje sa njom, izgleda, potiču
otud što je to prvorazredna pjesma, ali na sasvim običan, svakodnevan način, ako
tako mogu da kažem. U njoj pjesnik ništa ne pokušava skriti, već ulazi u igru tako-
reći otvorenih karata, i ne mami tumače obećanjem nečuvenih otkrića do kojih i
neko drugi, manje pozvan, manje upućen, ne bi mogao doći. Sladokusci, čitači ek-
skluzivnijega ukusa, čini se, nemaju u njoj šta da traže. Pjesnik nas tu, u metafori
rečeno, ne poslužuje specijalitetima, nego hljebom našim svagdanjim. Te nije čudo
što je Modra rijeka pjesma koju svi priznaju, a malo ko pomnije u nju zaviruje i radije
se obraća Dizdarevim pjesmama koje su manje isturene na vidjelo, nadajući se da
će u njima otkriti nezamijećena čudesa.
Neko će zapitati: a šta je sa tesktom Kasima Prohića? Njemu se zbilja nema šta
zamjeriti, osim što je to filozofska analiza, i uopšte cijela Prohićeva knjiga o Dizdaru,
koliko god bila književnoteorijska interpretacija Dizdarevog djela, toliko je i “svo-
jevrsna filozofija pjesništva, bar njen nacrt”, kako autor upozorava u predgovoru.
Ne bih želio ispasti surevnjiv čuvar “rezervata” poezije od upada “uljeza” iz
drugih oblasti, i ne mislim da se drevna svađa između poezije i filozofije i danas
vodi sa nesmanjenom žestinom, mada se često sjetim ne samo one Geteove: pje-
sniku je potrebna sva filozofija, pod uslovom da je ne unosi u svoje djelo, nego i
Valerijeve: u pjesmu ne mogu ideje, nego jedino misli.
Znam da filozof može ponuditi itekako legitimna tumačenja poezije, ali volio
bih da je, osim Prohića, i neki nefilozof, do sada, stavio ruku na Modru rijeku i rastu-
mačio je na zadovoljavajući način. Kad kažem “nefilozof“, mislim na čovjeka koji će

226
se pomučiti oko pjesme zbog nje same, a ne, možda prevashodno, zbog mogućih fi-
lozofskih migova koje u njoj uočava.
Ne možemo Prohića, kad tumači Modru rijeku, optužiti za učitavanje, i za sve
do čega je došao u filozofskoj raščlambi Dizdareva teksta očito je postojao podsti-
caj, nagovijest, zametak u pjesnikovoj viziji, ali je poezija tu – tako sam bar ja čitao
Prohića – ostala povod, a ne cilj, i dobijao sam povremeno dojam da je pjesnik “po-
klopljen” filozofskom mišlju. Sve i da griješim, nema sumnje da sam osjećao kako
Prohićeva, ma koliko lucidna, analiza ne iscrpljuje ono što je meni u Modroj rijeci
najsuštastvenije.
Ali neka se ne misli da sam ove bilješke pisao s potajnim uvjerenjem da sam
onaj koji je pjesmu, napokon, “pročitao” na pravi način. Imao sam namjeru tek da
pomnije opipam nekoliko čvorišta oko kojih se, vjerujem, sabralo najviše od njene
dublje tajne, da se dulje zadržim kod nekih njenih mjesta koja me tjeraju da se pi-
tam, bacaju me u nedoumicu iz koje spontano niču pretpostavke, manje ili više pri-
mjerene Dizdarevoj pjesmi.
I priznajem da nemam nikakav unaprijed gotov metod analize. Što ne znači
da je gola čitalačka intuicija ovdje bila jedino oruđe istraživanja. Međutim, kako vri-
jeme prolazi i množi se broj pjesama koje vjerujem da sam uspješno pročitao, sve
više dijelim mišljenje onih koji upozoravaju da kritičari, nerijetko, divinizuju me-
todu i stoga što se nadaju da će im ona, u neku ruku, omogućiti da sude o poeziji, a
da pritom ne moraju imati ukusa.
Katkad je zbilja veseo prizor vidjeti kritičara kako, s punom torbom instrume-
nata, kao kakav ljekar opšte prakse, nasmrt ozbiljan, prilazi pjesmi kao bolesniku.
Čobanin u planini ponekad ima samo nož, ali u njegovoj ruci taj nož pokazuje šta
vrijedi: njim dere ovna, siječe kruh, rezbari štap, pušta ovci krv iz uveta, služi mu
kao lična odbrana. Možemo prigotoviti svu silu teoretskih oruđa kada se suočava-
mo sa pjesmom, ali zaboravljamo jednostavnu istinu: imamo dvije ruke i ne može-
mo baratati istodobno sa desetak ključeva kad kušamo otvoriti pjesmu.

II
Pjesma počinje dvostihom u kojem pjesnik kaže da se u isti mah i ne zna i zna
gdje se nalazi ova tajnovita rijeka:
Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Ti stihovi kao da zahtijevaju, da se poslužim Dizdarevom sintagmom, “hitan

odgovor” na barem dva pitanja: šta znači iskrsavanje ovog arhaizma na početku
pjesme, kakva mu je stvarna uloga, koji mu je zbiljski učinak? I, dalje, zbog čega pje-
snik, već od prvog akorda u pjesmi, pokušava smisao svog ponajkrupnijega simbo-
la razapeti između jeste i nije, ili, preciznije kazano, šta bi moglo značiti ako pjesnik
veli da postoji simultano neznanje i znanje o modroj rijeci?

227
 Prva stvar koja će nam, naravno, pasti na um povodom ovog “nikto” s početka
prvog stiha jeste Dizdarev pjesnički postupak iz Kamenog spavača: arhaizmi su tamo
istinska neophodnost, i, kad pjesnik kaže – primjer je uzet nasumce – “ase ležit /
vojnik Gorčin”, onda pjesnikovo odbacivanje savremenog jezičkog standarda nago-
vještava različite stvari.
Ovo “ase ležit” uobičajen je obrt kojim počinju epitafi sa stećaka: iz tih riječi,
istodobno, obraćaju nam se i čovjek koji je pod stećkom sahranjen, i ruka majsto-
ra koja je te riječi zajedno s likovima u kamen uklesala, i moderni pjesnik zastao
pred bosanskom nekropolom sa vjerom da se njene tajne otvaraju “na prvi odani
pogled”, kako stoji u jednoj bilješci uz Kamenog spavača.
U arhaizmima ove knjige, kad “legnu” gdje treba, čujemo bruj cijelog jednog
hora glasova. Takvi oblici jezički sabiraju, da se tako izrazim, istine različitih teži-
na: jedno je istina savremenoga pjesnika koja traži svoj duhovni oslonac i egzisten-
cijalnu potvrdu u simbolima minulog življenja skamenjenim na stećcima, drugo je
istina ovog kovača što je šaru vlastitoga smisla urezivao “u vele / u bijele / u kami”,
a treće je istina onog koji nam se, s onu stranu, ispod stećka, obraća glasom gdje se
miješaju zagonetke smrti i života.
A sve te istine se sliježu u punoću koja je ambivalentna: posjeduje okus i nečeg
arhetipskog i nečeg modernog. Napokon, ovo “ase ležit”, u pjesmi odakle je uzeto,
obavlja i posebnu funkciju, koju naše, savremeno “ovdje leži” ne bi moglo da obavi:
Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi

Zar “ležit” ovdje dublje ne pokapa, neopozivije ne sahranjuje no što bi mo-

glo savremeno nam “leži”? Ovim “t” koje doživljavamo kao višak, kao poetski “do-
datak”, zar nisu nagoviješteni glomaznost i težina stećka što pritiskuje Gorčina?
Njime je, u izvjesnom smislu, sugerisan i teret ljubavne čežnje Gorčinove, koja ni s
onu stranu groba nije utrnula. Čovjek je u neku ruku “mrtviji” kad “ležit” nego kad
“leži”, jer ovo “t” naprosto prikiva za zemlju. Time je i zagrobna vjernost ljubavni-
kova, koja iskrsava u poenti pjesme, postala beznadežnija, uzaludnija, tragičnija.
Ali šta će onda arhaizam na početku Modre rijeke, koja nema poetski “ali-
bi” kakav imaju pjesme iz Kamenog spavača: opštenje sa prošlim, tako da ar-
haizmi postaju “lozinke” što ih pjesnik povremeno izvikuje na svom putu
kroz carstvo mrtvih?
Uostalom, ovo “nikto” u pjesmi prilično je usamljeno: od arhaizama javlja se
još samo “tmača” ako izuzmemo riječ “tma” koja i do danas živi u govoru unutar
idioma “tušta i tma”, čak je pitanje je li „tmača“ arahizam ili možda narodna riječ.
Ako ovo “nikto” nije tu da unese dah drevnine u jezik pjesme, šta njegovo javljanje

228
na početku prvog stiha znači? Bi li se šta izgubilo ako bismo ga zamijenili sa “nit-
ko” ili “niko”?
No, čim smo postavili takvo pitanje, odmah smo i pojmili da bi se tu moralo
nešto izgubiti već i samim tim što nas “nikto” baca u jezičku situaciju koja pretho-
di novijem “nitko” i “niko” – oblici koji danas obilježavaju pripadnost raznim naci-
onalnim kulturama.
Pored toga, počinjući čitanje, mi se odmah naprosto “spotaknemo” na prvoj
riječi pjesme, i moramo je, tu riječ, htjeli ili ne, doživjeti kao opomenu, svejedno ka-
kav joj je smisao. Mi smo, zapravo, od prve riječi, a da to i ne znamo započeli put u
drugu zbilju, put u onostrano, put ka modroj rijeci smještenoj “iza” i “preko”.
Osim ovog smisla, koji riječ “nikto” dobija unutar sklopa pjesme kao cjeline,
postoji i još jedno značenje tog arhaizma gledanog unutar prve strofe: ta riječ je tu
da probije međe sadašnjosti. Ljudsko neznanje nije tu više samo stvar aktuelnog
trenutka, već se, posredstvom arhaičnog oblika, smješta u istorijski ram: pjesnik
ne pjeva čisto svojim glasom, već mu dopisuje i još jedan glas što dopire iz neodre-
đenog nekad – glas istorijskog iskustva čovječanstva. Kategorija neznanja se “ovre-
menjuje”, da se još jednom poslužim Dizdarevom riječju.

III
U drugom stihu, pjesnik nastavlja sa razvijanjem početnog stava: ne samo što
niko ne zna gdje je modra rijeka, nego je i ljudsko znanje uopšte veoma ograničeno.
Ali, najednom nastaje prekid, govor naglo zaokreće u neočekivano: “al je znano”,
dodaje pjesnik ne objašnjavajući otkud, kako, zašto je “znano”. Biva: ne znamo, pa
ipak znamo. Ovaj paradoks vrijedi potanje razmotriti.
Svojim kontekstom, pjesma nam, čini se, mnogo neće pomoći da paradoks
razriješimo. Radi li se o neobrazloženom iskliznuću pjesničke misli unutar jedne
dosljedno, cjelovito, logično razvijene i ka efektnoj poenti poletno vođene pjesme?
Obratimo li se ostalim Dizdarevim pjesmama za pomoć, često ćemo uočavati ovaj
ukus za paradoksalno sprezanje različitih emocija, oprečnih misaonih stavova.
U pjesmi Putevi – uzimam samo jedan primjer – odmah se, na početku, javlja
jedno “ti”, rušilački nastrojeno, koje “smijući se i plačući / pred sobom / sve čisti / i
ništi”. Pjesma je duga četiri stranice, ali ni jednim stihom, ni riječju, to “ti” nije po-
bliže određeno: ono je iracionalna razgradilačka sila o kojoj se, možda, ni znati ne
može što li se i smije i plače dok razara. Ali, to kanda, nije ni važno. Bitno je da su
takvi stihovi veoma sugestivni, a ovoj sili koja se i veseli i pati dok “neantizuje” svi-
jet možda i priliči takva ambivalentnost.
Ovakvih mjesta u Dizdarevu pjesništvu ima mnogo, i svagda ih pjesnik ostavlja
bez “objašnjenja” – čitaocu ostaje da se tek preda neposrednom djelovanju njiho-
vih protivurječnih smislova. Možemo na isti način postupiti i sa uvodnim stihovima

229
iz Modre rijeke: ne pitati se kako to da se o njoj ne zna ništa, pa ipak zna. Ali, ko uzi-
ma na se da javno tumači pjesmu, ne može se zadovoljiti time.
Ta zagonetna modra rijeka je, naime, jedan od središnjih simbola u Dizdarevu
pjesničkom svijetu, i, poetski gledano, značenjima možda najpuniji, najzaokruže-
niji. Pjesma bi, čak, mogla ući u škole kao izrazito podesna da se na njoj teoretski
pokaže dublja priroda i svekoliko smisaono i nagovještajno bogatstvo pjesničkoga
simbola.
A simbol – ma kakva bila njegova retorička ili filozofska definicija – nesumnji-
vo je, prije svega i nakon svega, znak za “neshvatljivu bivstvenost” – kako bi rekao
Jung. Tamo gdje se nedostatnim pokažu svi čovjekovi načini uobličavanja proti-
vurječnoga smisla vlastitog iskustva sa svijetom i sopstvenim bićem, tamo simbol
ostaje takoreći kao posljednji “adut”. Istinski simbol, onaj koji niče iz doživljaja
u sebi potpuno oformljenog, svagda upućuje u dva suprotna značenjska smjera
jednovremeno.
Zašto je to tako, posebno je pitanje. Možda i stoga što je načelo opreke temelj
našeg unutarnjeg opstanka. U svakom slučaju, ako je modra rijeka jedan od ključ-
nih simbola Dizdareva pjesništva, prirodno je što je i shvatljiva i neshvatljiva u isti
mah, i normalno je da postoji i ono što je o njoj “znano”, svejedno što niko “nikto ne
zna gdje je ona”. Tu ne može biti istinskog protivurječja, jer, kad je riječ o simboli-
ma, suočeni smo sa iskustvima s onu stranu zahtjeva za logičkom koherencijom:
pred nama je plod sintetičnog rada uobrazilje koja artikuliše ambivalencu: osjećaj-
nu, spoznajnu, doživljajnu, kako vam volja.
Na mene djeluje, na poseban način, riječ “znano”, njena “pasivnost”, njena
“bezličnost”. To što je ipak o modroj rijeci na neki način ponešto “znano” – činje-
nica je iracionalnoga reda, baš kao što je iracionalna i ta rijeka koja teče “iza uma,
iza boga”. O rijeci koja se nalazi iza uma, može se posjedovati znanje koje je i samo
“izaumno”. A tamo, u “izaumlju”, ne vrijede više podjele kakve važe sa ovu stranu:
prostor i vrijeme kao da tamo postaju uzajam- no razmjenljivi, stoga je i modra ri-
jeka široka “sto godina”, a duboka “tisuć ljeta”.
Drugim riječima, ako to znanje ne potiče ni iz jedne pojedinačne glave, ali ni
“iz glave cijela naroda”, to navodi na pomisao da je riječ o znanju bez uzroka, bez
porijekla, bez onoga koji saznaje, da se miljkovićevski izrazimo. Prosto, tako, samo
se od sebe saznalo! Mahnit mi ga kazivao! – veli se u narodu za istine do kojih se
došlo niko ne zna kako. Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju, kaže poslovi-
ca koja, reklo bi se, nagovještava, u svakoj tajni, postojanje poriva ka samoobjavlji-
vanju, ka ukidanju sebe.
Okružio sam asocijacijama Dizdareve stihove kako bih istakao kakav tip isku-
stva uobličavaju. Bitno je tu, prvenstveno, da znanje o modroj rijeci liči na nju samu:
uostalom, ako je istina ono što je isto sa stvarima, pojmljivo je što se ne može znati
otkud znanje o predmetu o kojem se ništa ne može znati!

230
IV
Nakon uvodnog dvostiha, slijedi niz od sedam dvostiha, punih izvornog po-
etskog zamaha, kojima pjesnik pokušava, ipak, nekako situirati tu rijeku nepodat-
nu situiranju:
Iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još huđe i još luđe
preko gorkih preko mornih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

Odmah se uočava da je ovdje sačinjen niz od elemenata takoreći nasumce po-

kupljenih iz raznih domena ovog našeg svijeta. Veoma je važan taj postupak kojim
se modra rijeka, skrivena u onostranom, pokušava situirati u terminima ovostra-
nog. Nema sumnje da je značenje riječi “iza” i “preko”, u ovim stihovima, i metafi-
zičko, te filozofski pristup pjesmi može postati sasvim legitiman.
Ali, kad se hoće pjesma proglasiti, prevashodno, najradikalnijim Dizdarevim
iskušenjem onostranog, valja ponajprije pogledati u kakvom omjeru stoje slike svi-
jeta sa ovu, i slike realnosti sa onu stranu. Svega tri dvostiha su posvećena mo-
droj rijeci, neposredno, a u sedam dvostiha dato je kretanje ka njoj, kroz ovaj svijet.
Putovanje ka onamo čini mi se isto tako važno koliko i stizanje, ako ne i važnije, jer
je taj put preduzet ne samo da bi se doprlo do modre rijeke već i da bi se iz sasvim
drugog ugla otkrio sklop ovog svijeta, iz kojeg se vrši pjesnički proboj. To putovanje
omogućuje da opipamo ogoljene kosturne kategorije ovostranog.
Pjesma je zasnovana na arhetipskom obrascu: putovanje duše ka drugoj oba-
li, ali to putovanje nam otkriva i prirodu onog što se napušta, od čega se “bježi”.
Koliko god je u pjesmi bitan zamah ka nedosežnom, toliko ona znači i vaganje onog
što je dosežno, vaganje sa jedne, ako tako mogu reći, arhimedovske tačke gledišta.
Taj dosežni svijet dat je u elementarnom, uproštenom, grubom crtežu, u ko-
jem su stvari uronjene u samoću, ogoljene, lišene atributa, ili pak atributi stoje ot-
kinuti od stvari: u pjesmi dugoj dvadeset i pet stihova susrećemo samo dvije ime-
ničko-pridjevske sintagme.
Tu brojevi zalud dozivaju imenice na koje se odnose, imenice zalud vape za
svojim pridjevima, osamostaljeni pridjevi postali su “stvari za sebe”, a osim toga,
iskonski smisao svake od riječi uvedenih u pjesmu počinje da se ljulja, čak da se
poništava.

231
 U jezičkom pogledu, pjesma djeluje kao smion opit, iako ova tvrdnja može
izazvati čuđenje, s obzirom na jednostavnost sintakse i providnost smislova svakog
iskaza. U čemu se taj opit sastoji?
Riječima, dozvanim sa raznih strana, riječima koje upućuju na veoma različ-
ne oblasti iskustva, dato je jedinstveno značenje. Značenje toposa. Toposi su ovdje
ne samo gora i dol nego i brojke, slutnje, sumnje, stege, žege, glo govi, drače, um,
bog. Sve su te riječi naprosto prisiljene da nađu zajedničko ušće smisla. Sa tim ri-
ječima pjesnik postupa kao da označavaju jednu tačku u prostoru iza koje se sluti
prisustvo modre rijeke.
Posljedice ovog jezičkog postupka višestruke su: pjesma je dobila poseban
elan kazivanja, osjećamo da je svaka riječ pod “visokim naponom”. Taj napon i na-
preg, djelimično, potiče i iz metričkog i ritmičkog ustrojstva stiha: osmerac, s pau-
zom iza četvrtog sloga, raspada se na dva simetrična, kratka, zbijena, udarna bloka,
i cijelu pjesmu organizuje kao seriju odsječenih, energičnih udaraca koji nas nose
sve dalje i dalje, ili sve više i više, ako hoćete.
Ali zamah pjesme potiče i iz značenjskih potencijala riječi: u svakoj od njih
bori se ustaljeno, prvotno, samobitno značenje sa ovim novim koje joj je, nakon
njenog ulaska u pjesmu, naprosto silom nametnuto. A to je prostorno značenje.
Jednostavnije rečeno, u Dizdarevoj pjesmi “žega” je ostala i dalje “meteorološka”
pojava, ali je u isti mah i postala neka vrsta “predmetnosti” u prostoru iza koje valja
“pogledati” dok se traga za modrom rijekom.
Najbolje će biti da razmotrimo ovo jezičko zbivanje na primjeru cjelovitog
dvostiha. Jer ova je pjesma rasan plod onog pjesničkog mišljenja koje se može na-
zvati “kretanjem u parovima”: svaka strofa sastoji se od dva stiha, a u gotovo sva-
kom stihu zatičemo po dva središnja simbola dovedena u veoma bogate odnose:
Iza gore iza dola
iza sedam iza osam

Prvi par znakova ima konvencionalno značenje, kako i mora biti, jer oni, sna-
gom klišea, treba da preobražajno djeluju na smisao sljedećeg znakovnog para.
Drugi stih je iznenađenje: brojevi “sedam” i “osam” stavljeni su na istu iskustvenu
razinu kao i imenice “gora” i “dol”. Broj se, da tako kažem, poimenčava, iako i dalje
ostaje što je bio. Pored toga, “gora” i “dol” bude asocijaciju na ustaljene obrte, kakve
susrećemo recimo u bajkama, gdje se događaji smještaju u neodređeno daleko: “iza
sedam gora i devet voda” i slično.
Pjesnik je rascijepio utvrđenu formulu, i svakom od njenih dijelova dao samo-
stalnost cjeline. Šta se dobilo ovim raščinjanjem konvencije? Osamostaljujući riječ
“gora” i “dol”, postao je osjetniji njihov kategorijalni smisao: pored geografskog
značenja, isplivava, u tim riječima, drevna opreka između “gore” i “dole”.

232
 Drugim riječima, pjesnik predlaže da modru rijeku tražimo ne samo iza opi-
pljivih gora i dolova nego i iza naših uobičajenih predstava o “gore” i “dole”, to jest,
u prostoru gdje ta opozicija prestaje da važi? Je li ovo “učitavanje”? Uvjeren sam da
nije.
Pjesma je, u prvoj verziji, sadržavala i ove stihove:
Tamo dolje ispod zemlje
I onamo iznad neba

Zašto ih je Dizdar izbacio? Jer je ta slika, mora da mu se učinilo, bila u sukobu

sa ostalim slikama u pjesmi: sve one naznačuju jedno stalno napredovanje u dale-
ko, svaka od riječi nagomilava nove i nove razmake između nas i modre rijeke. A
vertikalno kretanje u maločas navedenim stihovima sudara se sa “horizontalnim”
kretanjem u ostalim stihovima, unosi zbrku u imaginativni prostor pjesme – uklo-
njeni su da bi čistota tog prostora bila veća: ne možemo se istovremeno kretati i u
daljinu i u visinu i u dubinu. Ja, sa svoje strane, žalim što su ti stihovi izbačeni, sve-
jedno što komplikuju pjesničko viđenje, jer oni nas upravo uvode u prostor s onu
stranu, gdje je mogućno istodobno kretanje u svim pravcima.
Nego svejedno, važno je da su ti stihovi o nebu i zemlji u prvi plan izbacivali,
u prvobitnoj verziji pjesme, poetsko značenje koje je, u konačnom obliku pjesme,
ostalo da živi tek u nagovještaju: modra rijeka se simultano nalazi i ispod zemlje i
iznad neba, a to je mogućno zamisliti samo ako prekoračimo u jedan prostor, jedan
svijet korjenito različan od našeg, gdje ne postoji “gore” ni “dole”, gdje kretanje u
bilo kom pravcu znači kretanje u svim pravcima.
Osamostaljujući brojeve, u drugom stihu navedene strofe, pjesnik ih je pri-
silio da zatrepere značenjima koja su im nesvojstvena, ali je, u isti mah, ura-
njajući ih u samoću, iz koje zaludu dozivaju svoju imeničku dopunu, snažnije
istakao i njihovo brojčano značenje. Šta bi mogla, naime, da nagovještava pjesniko-
va izjava da se modra rijeka nalazi “iza sedam iza osam”?
Nagovara li nas tim stihom da odbacimo brojku, da se odreknemo naših broj-
čanih operacija, našeg brojčanog mjerenja svijeta, kako bismo s onu stranu takvog
odnosa spram stvari potražili modru rijeku?
Tu neko može primijetiti da brojka sedam, i brojka devet koja iskrsava neko-
liko strofa docnije, posjeduje simbolički, mistički smisao. Ne treba ni ovaj “talog”
zanemariti u tim brojevima. Istina, broj osam i deset ne nude nikakvo očiglednije
simboličko značenje.
Dobijaju se, tako, parovi od kojih jedan ima, a drugi nema taj dodatni smisao.
Razmotrimo li iz ovog ugla dvostih koji smo dosad raščlanjivali, otkriva se cijela
mreža odnosa u koje su dovedeni njegovi simboli: “gora” se suprotstavlja “dolu” na
osnovu temeljne opozicije između “gore” i “dole”, “sedam” se nalazi u opoziciji pre-
ma “osam” kao simbolično prema nesimboličnom, i najzad oba stiha su, međusob-
no, u odnosu opreke između konkretnog, opipljivog i apstraktnog, neopipiljivog.

233
Ostvarena je savršena, dinamička ravnoteža ne samo u tom dvostihu nego i u sva-
kom od njih sedam koje smo citirali.
Pa ipak, to su sporedne funkcije brojeva u ovoj pjesmi. Njina suštinska
uloga se otkriva ako stihove, u kojima se javljaju, stavimo jedan kraj drugog: “Iza
sedam iza osam / iza devet iza deset”. Šta smo dobili? Odlomak iz našeg decimal-
nog sistema. Pjesnik je uzeo parče tog sistema, od njega napravio dva zasebna
fragmenta i ugradio ih na razna mjesta u pjesmi. Pjesnički je razgradio taj si-
stem i time izrekao svoj sud o njemu. Modra rijeka se nalazi s onu stranu broja.
Odbacivanjem našeg “najtačnijeg” odnosa prema svijetu, sadržanog u cifri, mi
ćemo se, makar i za pedalj, približiti modroj rijeci.

V
Sintaksa pjesme krajnje je uprošćena. Ona ogoljuje sve stvari kojih se dota-
kne, svodeći ih na činioce prostog niza. A time su, vidjeli smo, oštrije istureni na
vidjelo temelji svijeta koji se kuša “transcendirati”. Pjesma je mišljenje u parovima
koji su dovedeni u mnogostruke unakrsne smisaone odnose.
A sve je to postignuto veoma prostim oruđem: nabrajanjem. Pravljenjem spi-
ska. Sve što se našlo na tom spisku uhvaćeno je u letu, nasumce, slučajno, ali kad
je već ušlo u niz, prestaje na njega djelovati zakon slučaja, a zakoni strukture po-
tčinjavaju ga i preobražavaju korjenito. Nabrajanje, jukstapozicija, ovdje je koliko
sredstvo sređivanja, toliko i sredstvo razgrađivanja. Nabrajanjem se raščinjuje do-
hvatljivi svijet, ali se od njegovih krhotina grade stube koje vode ka nedohvatljivom.
I svaki elemenat svijeta kroz koji se krećemo istovremeno nagovještava nešto o pri-
rodi svijeta ka kome se krećemo.
Kad pjesnik kaže da se modra rijeka nalazi “iza šutnje, iza tmače” – taj stih
stavlja pred nas, neposredno, opipljivo, neprozirnost svijeta u kojem smo, šutnju
stvari koje nas okružuju, ali, u isti mah, savjetujući proboj iz takvog svijeta, posred-
no nagovještava utopijske prostore prozirnosti i razumljivosti svega, koji nas čeka-
ju iza.
Svaki je stih licem okrenut ka ovom, a naličjem ka onom svijetu. Ponekad je ta
dvojnost smisla bukvalno prisutna u stihu: ako se modra rijeka nalazi “iza slutnje,
iza sumnje”, nesumnjivo je da nas slutnja izvodi iz ovog svijeta, a sumnja ga razgra-
đuje. Slutnja nudi lelujave obrise transcendencije, a sumnja rastače čvrste obrise
zbilje.
Modra rijeka je na klasičan način stegnuta, harmonična, uravnotežena pje-
sma, a otkriva nam na svakom koraku bitnu haotičnost, ravnoteženost svijeta. Ovo je
njen temeljni paradoks. Pjesnik “vezuje neslike s neprilikama”, da se tako izrazim,
pa ipak u rezultatu imamo sklad – disonance zbilje o kojima govori Hugo Fridrih ra-
zriješene su barem na imaginativnom planu. Kako se to postiže? U stihovima:

234
 preko gloga preko drače
preko žege preko stege –

odmah zapažamo da su “glog” i “drača” iz istog registra, spadaju u isto asoci-

jativno “gnijezdo”, i mogu se uzeti kao simboli muke postojanja na ovom svijetu, ali
i kao prepreke na putu ka onom. U svakom slučaju, rimuju se smislom. Nakon njih
slijede “žega” i “stega”, riječi koje spadaju u različna asocijativna gnijezda: “žega”
vodi ka prirodi, a “stega” ka temeljima društva, pa i ka metafizičkom ustrojstvu sve-
mira uopšte. Ali te riječi su slične zvukom. Strofa je krajnje cjelovita: naspram riječi
koje se rimuju smislom, a razlikuju zvukom, stoje riječi razdaleke smislom, a bliske
zvukom. Koliko god ova pjesma plijenila svojim osobenim zamahom, ona privlači
i zrelim spokojem koji se sluti iza svih njenih ritmičkih i značenjskih “propnjeva”.

VI
Uočavamo i da je pjesnik, putujući ka modroj rijeci, stalno nadovezivao jedno
“iza” na drugo. Time želim reći da u pjesmi ne postoji jedna transcendencija, već
mnoštvo njih. Ili, bar, postoji mnoštvo različnih stepena transcendencije. Samo jed-
nom, umjesto “iza” i “preko”, pjesnik će upotrijebiti “gdje”:
Gdje pjetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

Prvi stih je neka vrsta citata: opominje na formule iz bajalica kojima se odgoni
bolest u daleku zemlju “gdje sjekira ne siječe, gdje pijetao ne poje” ili slično. Drugi
stih, pominjanjem “glasa roga”, koji je ljudska ruka stvorila, svjedoči da je to pro-
stor netaknut čovjekom. Oba stiha ocrtavaju svijet čist, djevičanski, ispražnjen i od
glasova prirode, i od glasova ljudskog porijekla.
Očekujemo da će pjesnik tu stati. Učini nam se da je stigao napokon tamo gdje
je krenuo. Da je konačno iscrpljena i posljednja daljina. Da je i posljednji stepen
transcendencije iskušan. Ali pjesnik čini još jedan imaginativni napreg i odbacuje
rijeku u zaumlje, i još dalje, bogu iza leđa. Dalje se nema kud. Bog je posljednja da-
ljina. Posljednja nedohvatljivost. Do modre rijeke se, naprosto, ne može doprijeti.
Na toj činjenici se i zasniva neočekivanost i snaga poente.
Modra rijeka je toliko pomaknuta u daljinu, i to postupnim, metodičnim sla-
ganjem razmaka na razmak, da nam se čini: nemogućno je do nje doprijeti, a ka-
moli je preći. A poenta pjesme nas tjera preko nje. Uz to, nakon što smo, napokon,
nekako prispjeli na njenu obalu, odjednom poimamo da je rijeka neprebrodiva:
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

Sto godina, to je vrijeme u koje će ljudski život stati kao manja lutka u veću.
Sto godina, to znači da niko neće preći tu rijeku koju modrina čini rođakom ro-
mantičnog “plavog cvijeta”, kao simbolom žeđi za beskonačnim. Ali pjesma i jeste

235
iskušavanje nemogućnog, da upotrijebim riječ omiljenu nadrealistima. Već je i do-
piranje do te rijeke čudo i nemogućnost, s obzirom na njenu golemu odmaknutost
od našeg svijeta. A preći preko rijeke, takođe je nova nemogućnost, zahtijeva novu
intervenciju čuda. Pa ipak:
valja nama preko rijeke

Poenta nas nosi dalje. Ta narodska riječ “valja” izraz je za nutarnje moranje,
za kategorički imperativ. Poenta je cijelu pjesmu smjestila u tako širok obzor smi-
sla da mi spontano u pamćenju iskrsava Njegošev stih: Neka bude što biti ne može!
Modra rijeka je moderno, imaginativno ozbiljnije onog osjećanja svijeta koje saži-
ma ova Njegoševa lozinka. Realizacija istog zamaha ka apsolutnom, svejedno što
Njegoševo viđenje ima etički, a Dizdarevo metafizički smisao. Otvara se pred nama
prostor beskrajnih čovjekovih samoprevazilaženja. Ova otvorenost pjesme ka be-
skrajnom njezina je najviša imaginativna vrijednost. Jer svojevrsna utopija, obeća-
vana bogatim slikama i nagovještajima, ili bolje rečeno: pripremana kroz dvadeset
i četiri stiha, u dvadeset i petom se jednim udarcem razara, odbacuje, zarad nove
transcendencije, zarad novog prodora u dalje, otiskivanja u neistraženo.
Na pitanje: šta nas čeka iza modre rijeke, koje postavlja Kasim Prohić, na
osnovu pažljivijeg osluškivanja imaginativne logike pjesme, moglo bi se odgovoriti:
čeka nas i nad popom pop. Čeka nas nova, još “huđa” i još “luđa” transcendencija,
još nesavladiviji beskraj. Još neprebrodivija rijeka. Čeka nas nova otvorena besko-
načnost, ka kojoj su ljudska duša i duh vječito zamahnuti.
(1976)

JEZIK I VJEČNOST

ZAPIS O VREMENU

Davno ti sam legao

I dugo ti mi je ležati
Davno
Da trava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
Da stekoh tisuću imena
Davno
Da zaboravih svoje ime
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je ležati

236
 Zapis o vremenu, kao i glavnina pjesama iz Kamenog spavača, temelji se na di-
jalogu sa minulim: tekstovi koje je predaja ”namrijela” modernom pjesniku, kao
uzbudljiv izazov njegovoj osjećajnosti i uobrazilji, postaju ”isprikom” za književnu
igru ogledalima u kojoj današnje sebe prepoznaje u davnašnjem, i obrnuto, drevno
vaskrsava u dnevnom, ili, tačnije, ”otkamenjena” prošlost, svojim još uvijek živim
energijama, napaja duh i biće savremenog čovjeka.
Zapis o vremenu uokviren je epitafom: ”Bože, davno ti sam legao i vele ti mi
je ležati”, urezanim na stećku Stipka Radosalića u Premilovom polju kod Ljubinja.
Pjesnik je epitaf malo prilagodio današnjem jeziku (prevodeći ”vele” u ”dugo”), što
upućuje na bitno svojstvo ”Kamenog spavača”: jezička drevnina, koja ovoj knjizi
daje osebujan okus i boju, pomno je dozirana i rijetko se kad upotrebljava u ora-
mentalne svrhe, čak bi se moglo kazati da su arhaizmi u Dizdarevim pjesmama ne
jedanput promaknuti u kamenove-temeljce pjesničkog viđenja.
Prisjetimo se i primjera: kad u Zapisu o zemlji ”vrli pitac neki” kaže: ”Kto je ta...
Bosna?”, osjećamo da drevni oblik upitne zamjenice nije tu samo jezički začin već
nagovještava proboj svijesti u vrijeme prije nego su postojali i ”tko” i ”ko” i nagovje-
štava štošta o Bosni kao zemlji koja je ”starija od svih svojih naroda”, kako bi kazao
Abdulah Sidran.
No, pjesnik je ispustio i obraćanje Bogu, kojim počinje izvorni epitaf, a pro-
ziremo i zašto: nije želio da konačan smisaoni dobačaj pjesme ostane zaokviren
krstjanskom vjerom u uskrsnuće, stoga postoje dvije mogućnosti čitanja pjesme: u
svijesti onih koji ne vjeruju u Sudnji dan, taj epitaf otvara vremensko bezmjerje
koje nas ošine istinskom jezom: na­spram ništavne dužine našeg života stoji cije-
la vječnost preležana u ništavilu. Dobijen je, na ovaj način, svojevrstan dvoglas: iz
epitafa nam se obraća krstjanin iz četrnaestog vijeka, čovjek na čijoj ”grobnoj plo-
či” je ”uklesan polumjesec – lađa koja bi trebalo da ga preveze u pravi, vječni život”,
kako stoji u pjesnikovoj bilješci uz Zapis o vremenu, ali čujemo i glas današnjeg atei-
zovanog čovjeka za koga se ljudska avantura okončava i iscrpljuje ovdje, na zemlji.
Jedno je čekati da dođe apokalipsa, a drugo čekati da prođe vječnost. ”Gotovo svi
njihovi spisi”, kaže Dizdar o bosanskim krstjanima, ”sadrže Apokalipsu”, a računa-
nje vremena odsad pa do Strašnoga suda nalazimo u vladarskim poveljama kojim
su uređivane zemaljske stvari: Stjepan Kotromanić, recimo, Dubrovčanima daje
Stonski Rat i Prevlaku sve ”do zgorenja svijeta”.
Hoću da kažem: uzdah, uklesan u stećku Stipka Radosalića, uzdah je čovjeka
kome je predugo čekati apokalipsu kao trenutak konačnog svođenja svih svjetskih
računa, uzdah čovjeka kome je predugo ležati u čežnji da se konačno zbude tren
ostvarenja apsolutne istine svijeta u njegovom ”zgorenju”, ali, taj epitaf, uključen u
Dizdarevu pjesmu, zadobija i nov preliv smisla: iz njega čujemo i uzdah modernog
nevjernika, kao, naprosto, davljenika u bezgraničnom okeanu ništavila.
Uključujući, na različite načine, odlomke iz starih bosanskih tekstova u svoje
pjesme, Dizdar je, nekad sitnijim, nekad krupnijim interve­ncijama u njima, pravio

237
”otvore” ka savremenosti, čime je omogućeno dvosmjerno strujanje smisla: od
srednjevjekovnog čovjeka ka nama i obrnuto. Nije slučajno Dizdar negdje rekao da
je odgonetke onih tajni kojima su ga privlačili i opsjedali kako epitafi tako i orna-
mentika sa stećaka našao isključivo u sebi samom, u vlastitoj duši. U knjizi Kameni
spavač ”otkamenjuje” se smisao drevnih riječi i likova, koji, oživljeni, nekad počnu
da zrače i dramatikom, jer osjećamo kako smisao, koji nam nude glasovi doprli iz
jednog nestalog svijeta, glasovi ljudi koji već stoljećima leže pod stećcima, dolazi u
koliziju sa onim smislom koji pjesnik iz dvadesetog stoljeća, dok osluškuje te glaso-
ve, otkriva na dnu vlastite duše.
Ne samo ova već i mnoge pjesme u kojim se čuje pjesnički dijalog sa tradi-
cijom imaju u naslovu riječ ”zapis” koja, sagledana unutar simboličkog sustava
u Kamenom spavaču, ima precizan smisao. U jednoj od napomena na kraju knjige
Dizdar kaže: ”Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga koji vrište upit-
nicima Apokalipse”. Očigledno, ti zapisi današnjem pjesniku su više po ukusu no
ostali bosanski tekstovi iz prošlosti, prvenstveno zbog tih ”upitnika”, jer kanonske
knjige nude neupitno znanje, konačne istine s kojima današnji pjesnik uglavnom
ne zna šta da radi, nisu upotrebljivi u pjesničke svrhe.
Ali, ti ”zapisi sa margina starih knjiga” Dizdaru su dragocjeni i zbog toga što
je ”u tim glosama na marginama pravovjernih kodeksa” mogućno ”naslutiti ele-
mente jedne dualističke kosmogonije, u čijem je vjerskom i ideološkom znaku živio
bosanski čovjek srednjeg vijeka”. Potom dodaje: ”učenje Crkve bosanske”, koje se
nazire u tim glosama, ”do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve
nastalim iz potrebe pobijanja ‘manihejskih zabluda’ kojim je kao idejnom kugom
bila zaražena Bosna”.
Ovi navodi bacaju snažno svjetlo na jednu naoko sporednu književnu činje-
nicu u Kamenom spavaču: riječ zapis javlja se u naslovima 18 pjesama, a jedna od
njih se zove Zapis o jednom zapisu, i u svakoj se može otkriti, ili bar nazrijeti, temelj-
ni poetički stav: prema tekstovima što mu ih podastire kulturna baština pjesnik se
manje ili više odnosi kao bosanski krstjanin, koji pravi ”glose na marginama starih
knjiga”, prema kanonskim teksto­vima. Riječ zapis nagovještava čitavu malu poeti-
ku: ako su stari bosanski tekstovi neka vrsta književnog ”kanona”, Dizdareva pje-
sma nastaje bilo kao književni ”komentar”, zapisan na njegovoj margini, bilo kao
unošenje manje ili više vidljivih preinaka u konfiguraciju njihovog smisla, kao što
su bosanski krstjani ”intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se služili” po-
nekom ”neznatnom skoro neopazivom izmjenom”, kao što su, recimo, ”inočedni”
umjesto ”jedinočedni sin”, ili pak ”hljeb naš inosušni”, umjesto ”nasušni”.
Čuli smo riječ o hljebu nasušnome:
Da hljeba valja dati svakome
Koji ga treba
No neka se od sada zna da nije sve u
Hljebu ovome:

238
 Neka se istina zna o hljebu
Inosušnome

To jest o hljebu čija tajna, čiji skriti smisao dobacuje iz ovog u drugi svijet: po-
sve neznatna intervencija u glasovnom sklopu jednog pridjeva razmakla je međaše
zemaljskog, otškrinula vrata u onostrano, u ”drugobitno”.
Dizdar je, kao pjesnik, odolio iskušenju da, savladan jakom smisaonom gravi-
tacijom starih bosanskih tekstova, očaran njihovom drevnom zagonetkom, napusti
poziciju modernog čovjeka koji je temeljito različit od srednjevjekovnog hristjani-
na, koliko god mu, sa druge strane, bio sličan. Istodobno se odupro i iskušenju ne-
umjerenog moderniziranja smisla koji nude takvi tekstovi, stoga se može reći da se
na ravnoteži davnog i savremenog temelji bitna čar ove poezije: Dizdar jest pjesnik
sa istorijskom vizurom, ali mu ona omogućava, prvenstveno, da u najširi istorijski
okvir smjesti vlastite slutnje i prozrenja, da shvati šta oni zaista jesu, sa kojih ima-
ginativnih i egzistencijalnih vrela potiču, i kolika im je ljudska i duhovna ”težina”.
Šta je pjesnik stavio u taj okvir napravljen epitafom koji se ponovio na kraju,
šta je smjestio u taj tekstualni prsten čiji je smisao naglašeno metafizičan? Ispisao
je osam stihova koji svjedoče da Dizdarev Zapis o vremenu možemo čitati i kao is-
crpljivanje izražajnog potencijala koji u sebi krije riječ “davno”, baš kao što je i
Šimićeva pjesma Opomena utemeljena na iscrpljivanju izražajnih mogućnosti riječi
“zvijezde”:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

”Ići malen ispod zvijezda” prirodna je ljudska pozicija na koju se, međutim,
ne smije pristati. U prirodi je zvjezdanog neba da nas svodi na trun prašine, ali je i u
prirodi našeg bića da ne pristajemo na vlastitu ništavnost. Pjesnik nas poziva na to
nepristajanje, na to neprihvatanje neumitnosti, kao da su se uvid u nju i otpor njoj
rodili istodobno, i kao da je najviši moralni zakon čovjekov opirati se vlastitoj svije-
sti o beznačajnosti svog prisustva pod zvijezdama.
U drugoj strofi, međutim, zvijezde, inače posve ravnodušne na naše prisustvo
pod nebom, odjednom kao da su nadohvat ruku, i u najdubljem saglasju s našim

239
bićem, njihova svjetlost postaje ”blaga” kao kišica na kojoj se raste, a puna otvore-
nost našeg bića zvjezdanom svjetlu i jest jedini put na kojem se raste, jedini način
da se ne ostane ”malen pod zvijezdama”: biti do kraja otvoren daljini znači ukinuti
daljinu, puna otvorenost beskraju znači pounutrenje beskraja.
Sličan je i odnos između treće i četvrte strofe: ”rastanak od zvijezda” neoče-
kivano se prometne u puni ”prelazak u zvijezde”. Tren smrti je i tren zakoračenja u
zvjezdanu vječnost.
Na pjesnički gotovo istovjetan način je i riječ “davno” ključ Dizdareve pjesme
Zapis o vremenu. Unutar osam stihova, optočenih epitafom, odmah uočavamo dva
odjeljka: prva četiri stiha:
Davno
Da trava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso

zasnovani su na elipsi, a slijedeća četiri imaju ”neokrnjenu” sintaksu. Koji je

pjesnički učinak ovog izostavljanja glagola koje ostavlja ”neuposlenim” i subjekat i
objekat? Prije svega, time je data mogućnost svakom čitaocu ponaosob da, po svom
ukusu, prema svom iskustvu sa životom, popunjava prazna mjesta.
Time je, na jednoj strani, glagol isključen iz pjesme, ali je, na drugoj, u čita-
lačkoj realizaciji, prisustvo tog istog glagola umnoženo, prepušteno je svakom od
nas napose da neimenovano u svojoj mašti imenujemo. Elipsa je uvijek umnožitelj
smislova, izvor pjesničke višeznačnosti. Jer u elipsi, mislim onoj koja je stilski, pje-
snički aktivna, na mjesto riječi koja nedostaje uvijek ravnopravno konkurišu dvije
ili više riječi, a svaka je prava.
Ali te, ustvari nedovršene rečenice prizivaju nam u svijest stećke sa kojih je
vrijeme izbrisalo pojedine riječi epitafa.

240
JA S MIN H O DŽ IĆ

O MAKU DIZDARU I POČETNIM TOKOVIMA

SAVREMENE LINGVISTIČKE BOSNISTIKE
(S FOKUSOM NA PITANJE BOSANSKOG
JEZIKA I ŠKOLSTVA)
Kao što su bosanska jezička politika i školstvo u tješnjoj vezi nego što bi se
prostim uvidom u ovu problematiku to dalo nazrijeti, tako su i tokovi savremene
samostalne jezičke politike u Bosni i Hercegovini povezani s Makom Dizdarom u
većoj mjeri nego što bi se to moglo pretpostaviti ili nego što bi se to po dosadašnjoj
sociolingvističkoj praksi i bližem iskustvu u tokovima i kretanjima moderne bh. je-
zičke politike moglo znati.
Mak Dizdar je u martu 1970. pokrenuo Anketu o jeziku pod nazivom “Tradicija,
teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini”, a
u aprilu iste godine održan je poznati sarajevski Simpozij(um) o jezičkoj toleranciji
na kojem se govorilo o temi Jezička tolerancija u nastavi (u školama SRBiH). Pošto je
Simpozij (1970) nastao na zasadama Novosadskog dogovora i jezičkog zajedništva dva-
ju lingvističkih centara, Beograda i Zagreba, a pošto je Mak Dizdar u jeziku, književ-
nosti i kulturi imao čistu bosnističku orijentaciju, po nekim zaključcima Makove
Ankete objavljenim u dvanaest pojedinačnih autorskih tekstova krajem 1970. u ča-
sopisu Život, čiji je Mak bio urednik, i u zaključcima Simpozija iz 1970. godine, na
nivou očiglednosti možemo uvidjeti suprotstavljena stajališta i poglede na uvijek
osjetljiva pitanja jezika u jugoslavenskom i bosanskohercegovačkom društvu.
Naime, Mak je 1970. godine otvoreno afirmirao autohtonu bosansku kulturu i
tradiciju, književnost i jezik, pa je tako:
“ (...) dao teze o autohtonom jeziku u BiH koji nije povezan s većim utjecajem
varijanata i otvoreno se protivio pravu srpske i hrvatske jezičke varijante u Bosni i
Hercegovini. Onda je i zvanična politika podržala teze da bi zalaganje za prava tih
varijanata u BiH bio odraz paternalističkog i hegemonističkog odnosa. Zato se i kod
Maka i u zvaničnim dokumentima politike isticalo da su izvjesni varijantski utjeca-
ji kod nas procentualno beznačajni i da Bosna i Hercegovina ima svoj jezički izraz
koji se treba statusno izjednačiti s jezičkim izrazima drugih država i naroda, što se
na kraju i desilo.” (Hodžić, 2021: 78-79)
Pa, iako samostalnost bosanske (bosanskohercegovačke) jezičke politi-
ke svoje korijene ima u odlukama osmanske administracije u Bosanskom vilaje-
tu 1866. godine, što je godina koju i Muhamed Šator (Šator, 2004) označava kao
početak standardiziranja jezika u Bosni i Hercegovini (već sljedeće, 1867. štam-
pan je i Bukvar za osnovne škole u Vilajetu bosanskom, a 1868. i Prva čitanka za osnovne

241
škole u Vilajetu bosanskom, što je konkretno uspostavljena veza planskih djelatnosti
oko uređenja jezika u društvu ovdje opet sa školstvom; dok se direktnija veza udž-
beničke politike, bosanskog jezika i školstva očituje preko ilmihala Omera Hume
“Sehletul-vusul”, štampanog već 1865. u Istanbulu; Humo se zalagao za značajni-
je mjesto bosanskog jezika u tadašnjem školstvu), pa iako je nizom svjesnih orga-
niziranih aktivnosti kod planiranja jezika u vrijeme austrougarske administracije
već 1883. nastavljeno sistemsko planiranje jezika kod potvrđivanja ranijih pra-
vopisnih odredbi i tradicije fonološkog pravopisa (pa je tako sljedeće, 1884. izdat
Franji Vuletiću nalog za izradu Gramatike bosanskog jezika) (Vuletićeva gramatika
štampana je 1890, a 1893. u Istanbulu prema povlasticama tamošnje Visoke obra-
zovne komisije izlazi tursko-bosanska gramatika Edhema Berbića Bosanski turski
učitelj) (v. Hodžić, 2018: 142-155), svjesnu savremenu plansku aktivnost kod uređe-
nja jezičkih pitanja direktnije samo u bosanskohercegovačkim okvirima konkretno
imamo tek 1971. godine kada se i zvanično (u širem društvenom kontekstu) poči-
nje govoriti o autohtonom jezičkom izrazu u Bosni i Hercegovini, a zatim i o potre-
bama normiranja kolektivnog bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza,
ali i njegovoj ravnopravnosti s tadašnjim drugim standardnojezičkim izrazima (v.
Hodžić, 2021).
Naime, “Idejno-politička pitanja u oblasti književnojezičke situacije u Bosni
i Hercegovini bila su predmet razmatranja na zajedničkoj sjednici Komisije CK
SKBiH za rad Saveza komunista na daljem jačanju i razvoju međunacionalnih od-
nosa i međurepubličke saradnje, Komisije CK SKBiH za idejno-političko djelova-
nje Saveza komunista u oblasti kulture i javnog informisanja, Komisije CK SKBiH
za idejno-političko djelovanje Saveza komunista u oblasti obrazovanja i nauke,
Sekretarijata CK SKBiH i Izvršnog odbora Republičke konferencije SSRN BiH, odr-
žane 17. februara 1971. godine. Tada je usvojen dokument “Književni jezik i knji-
ževnojezička politika u Bosni i Hercegovini” (v. Prstojević, 1984: 23).
Tu je rečeno da: “Bosna i Hercegovina, kao suverena i ravnopravna republi-
ka u SFRJ, ima pravo da sve svoje probleme, pa tako i probleme u vezi s upotre-
bom književnog jezika, rješava sama“ (Prstojević, 1984: 27), a to zato što: “(...) ne
postoje povoljni uslovi za zajedničko razmatranje naših književnojezičkih odno-
sa.“ (Prstojević, 1984: 26), a ovo je skupa podrazumijevalo okrenutost bosanskom
autohtonom književnojezičkom i kulturnom naslijeđu kroz njegovanje autohtonih
vrijednosti (v. Hodžić, 2021: 21). Posebno je važno ukazati da je Mak Dizdar, već
krajem 1970. (nekoliko mjeseci prije februarskog skupa 1971.) pisao: „Autohtoni,
standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova eventu-
alna kanonizacija traži zato i specifičan pristup i posebno rješenje“ (Dizdar, 1970:
118), a konkretno o jeziku izvan Bosne i Hercegovine je kazao: „Vidi se jasno kako
su protagonisti istočne varijante učinili sve da ona, bar u nekim vidovima, prodre
na područje Bosne i Hercegovine. Naravno, ona to niti može niti smije. Za prodira-
nje zapadne varijante nema nikakvih realnih uslova, bez obzira ne poneke i nečije

242
pretenzije“ (Dizdar, 1970: 118), u čemu se vidjela i otvorena Makova koncepcija u
njegovanju književnojezičke politike posebno u bosanskim okvirima. (Dodatno,
Mak se složio s mogućim njegovanjem srpskog ili hrvatskog jezika na tlu BiH, ali na
nivou građanskih (ljudskih) prava, a ne prisile.)
Slično kako je u širem smislu govorio Mak stajalo je i u Dokumentu iz 1971.:
“Zalaganje za “prava varijanata” u BiH direktan je izraz paternalističkog odnosa
prema našoj Republici i kulturi njenih naroda. Mi prava varijanata uvažavamo kada
je riječ o književnojezičkoj praksi u SR Srbiji i SR Hrvatskoj” (Prstojević, 1984: 30);
pa kada se ovdje doda zapažanje da: “(...) na našem tlu, u BiH, varijante kao relativ-
no izgrađeni sistemi, koji žele da funkcionišu kao posebni književni jezici – hrvat-
ski i srpski, nemaju nikakvih svojih prava (Prstojević, 1984: 30), kako stvari (treba-
ju da) stoje postaje sasvim jasno.
Dodatno, isticana je i direktna posljedica koju jezička politika može imati na
bosanskohercegovačko školstvo i društvo u cjelini:
“Varijantska polarizacija, dalje, nužno bi doprinijela dezintegraciji bosansko-
hercegovačke kulture, a školstvo - u dosljednom provođenju varijantske podije-
ljenosti - moralo bi biti razdvojeno: s dva programa, dvije stručne terminologije,
s različitim udžbenicima itd. Imali bismo, dakle, neku vrstu “nacionalnih” škola,
što je veoma slično konfesionalnom školstvu u XIX stoljeću. U krajnjoj konsekven-
ci, takva politika vodila bi nas dezintegraciji suvereniteta SR Bosne i Hercegovine.
(Dokument, 1971, u: Prstojević, 1984: 30)
Ne treba posebno ni napominjati da se u Bosni i Hercegovini od devedesetih
naovamo desilo zapravo obratno: u okupiranim dijelovima države uspostavljeni su
jednonacionalni hrvatski ili srpski zakoni i uspostavljeno je i posebno nacionalno,
hrvatsko i srpsko školstvo; što se u modernim sociolingvističkim teorijama podvo-
di pod fenomen jezičkog imperijalizma (up. Hodžić, 2020). No, kako tadašnja zvanič-
na lingvistika i stavovi proklamovani na Simpoziju 1970. i kasnijem Mostarskom savje-
tovanju o književnom jeziku (1973) nisu afirmirali bosansku samosvojnost i kulturnu
i književnojezičku posebnost (štaviše, negirali su je), a zvanična politika 1971. i ka-
snije 1974. počinje insistirati na jezičkom zajedništvu u bosanskim (a ne u jugo-
slavenskim okvirima), imamo slikovit primjer da nakon Mostarskog savjetovanja
prosvjetni savjetnik iz Pedagoškog zavoda u Sarajevu otvoreno iznosi javnu dilemu:
„Šta će se od sada izučavati u školama: srpskohrvatski-hrvatskosrpski književni je-
zik ili tzv. bosansko-hercegovački književnojezički standard, odnosno, standardni
jezički izraz?“ (Idrizbegović, 1974: 195)
Naime, već je u Dokumentu 1971. zvanično inauguriran bosanskohercegovač-
ki standardnojezički izraz, jer je isticano da “zajednički život i zajedničke institucije
(društvene, političke i druge) zahtijevaju normiranje književnog jezika kao kolek-
tivnog sredstva izražavanja u službenoj upotrebi: u školama, administraciji, sred-
stvima javnog informisanja i dr.” (Dokument 1971, u: Prstojević, 1984: 36), čime se
zaključilo da se treba krenuti u formiranje Instituta za jezik u kojem će se pokrenuti

243
sistemski naučnoistraživački rad, pri čemu će Institut osigurati “stručnu argumen-
taciju za normiranje kolektivnog književnojezičkog izraza u administraciji, sred-
srvima javnog informisanja i drugim javnim institucijama u SR BiH” (Dokument
1971, u: Prstojević, 1984: 36).
Koliko su se stavovi Maka Dizdara slagali s tokovima zaokreta u bosanskoj
književnojezičkoj politici od 1971. pokazuje i sljedeće.
Što se tiče bosanskih autohtonih književnojezičkih i kulturnih vrijednosti, one
su se “kad je u pitanju književni jezik i jezik uopće” po Dokumentu 1971. odnosile
na “gotovo sve ono što je nastalo i razvilo se na našem tlu” (v. Prstojević, 1984: 31),
a Mak je 1970. pisao: “Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije
od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti - bogati
narodni jezik”, pa je direktno navodio i otvorene pohvale bosanskom jeziku koje su
dolazile od poznatih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo je da istraživači
do sada nisu naglašavali da Mak Dizdar po svom odgovoru na Anketu 1970. za SR
Hrvatsku veže hrvatski književni jezik (hrvatski navodi i kao postojeću zapadnu
varijantu srpskohrvatskog), a za Srbiju starosrpski i srpski kao istočnu varijantu
srpskohrvatskog. Za Bosnu i Hercegovinu Mak veže stari narodni jezik (koji, slično
kao i starosrpski, odvojeno spominje od šireg, staroslavenskog), te u više navrata
nedvosmisleno i termin bosanski jezik, naročito za jezik bosanskohercegovačkog
prostora od XV vijeka naovamo (kontinuitet narodnog jezika), dok posebnu svijest
ima i o pismenosti i književnosti bosanskog u odnosu na južnoslavensko srednjo-
vjekovlje, pa tako prepoznaje i, kako navodi, posebnu bosansku vrstu glagoljice i
ćirilice, gdje je, proučavajući stare bosanske tekstove imao potrebu istaći i to da:
„Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća, najstariji spomenik svjetovnog
karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne bude više
jedini reprezentant bosanskog kulturnog nasljeđa u južnoslavenskoj književnosti”
(Dizdar, 1969: 35).
Tako i pored staroslavenskog, pa bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, Mak
Dizdar u južnoslavenskom kontekstu 1970. godine spominje još slovenski (slo-
venački) jezik (oba termina), te i bugarski književni jezik, nasuprot kojeg za SR
Makedoniju veže makedonski književni jezik (koliko god su i danas prisutni pater-
nalistički odnosi bugarskog prema makedonskom, ili nama bližih južnoslavenskih
jezika prema bosanskom).
Istini za volju, treba reći da u Dokumentu 1971. (v. Prstojević, 1984) uglav-
nom ima i sve ono što je rečeno i na Simpoziju o jezičkoj toleranciji 1970, pa bi se
nedubinskim čitanjem možda dalo zaključiti da od 1971. i nema nekog posebnog
zaokreta u tadašnjoj jezičkoj politici. Međutim, na Simpoziju nema ono što je bitno
drukčije u Dokumentu 1971, koji, kako smo pokazali, vidno pravi otvoreni zaokret s
jugoslavenskog na bosanskohercegovački književnojezički okvir. Tako se već 1974,
na ponovljenim zaključcima iz 1971, a naročito 1975, desio svojevrsni tzv. otvo-
reni sukob koncepcija, pa su oni koji su se idalje držali Novosadskog dogovora o

244
zajedničkom srpskohrvatskom jeziku i u Bosni i Hercegovini tada nastavili zagova-
rati šire južnoslavensko jezičko zajedništvo, dok je zvanična politika ipak podržala
uže, bosanskohercegovačke koncepcije. Zato se 1971. može uzeti i kao temeljna za
priznavanje bosanske jezičke posebnosti u tadašnjim južnoslavenskim okvirima
ili za službeno uvođenje u praksu tzv. bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izra-
za, a koji se već od 1975. praktično i zvanično bio statusno izjednačio s drugim bli-
skim južnoslavenskim jezičkim standardima, pa i sa hrvatskim i srpskim jezikom
(v. Baotić, 2012, v. Hodžić, 2021).
Konačno, 1971. je i godina u kojoj su počele pripreme za osnivanje sarajev-
skog Instituta za jezik, koji je osnovan sljedeće, 1972. godine, a počeo s radom u ja-
nuaru 1973. (Interesantno, današnji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu u
periodu između 1973. i 1977. godine upravo je nosio naziv kao i sarajevski, Institut
za jezik. Postavi li se pitanje otkud to da u jugoslavenskom društvu poseban je-
zički institut postoji u Zagrebu, poseban u Sarajevu, odgovor je i više nego jasan.
Paralelno, u Beogradu je postojao Institut za srpskohrvatski jezik SANU, od 1992.
Institut za srpski jezik SANU.)
Kodifikacija jezika na bosanskohercegovačkom tlu posebno u odnosu na osta-
le jugoslavenske republike, odnosno posebnost jezika u drugim jugoslavenskim re-
publikama u odnosu na jezik u Bosni i Hercegovini, bila je za Maka Dizdara oči-
gledna, nedvosmislena, i na neki način podrazumijevajuća činjenica. Dokument
Književni jezik i književno-jezička politika u Bosni i Hercegovini donesen je u Sarajevu
u februaru 1971, a u julu iste godine umro je Mak Dizdar. Međutim, ono što je u
bosanskoj jezičkoj politici zvanično zacrtano 1971. sam Mak Dizdar je već u do-
broj mjeri sam ranije istražio, pokazao i dokazao. U poznatom radu Marginalije o
jeziku i oko njega (1970), što je ovdje već (u pojedinim važnim detaljima) elaboriran
njegov odgovor na Anketu o jeziku 1970, Mak je govorio o kulturnom naslijeđu i vri-
jednostima Bosne i Hercegovine kao o hiljadugodišnjoj tradiciji, a koja se posebno
očituje u književnosti i jeziku. Dizdar ukazuje na to da je bosanski narod napustio
nerazumljivi i nenarodni jezik, a da se ljepota narodnog govora kod nas njeguje i
u srednjem vijeku, i u osmansko doba (interkonfesionalno), te da je narodni jezik i
u istočne i u zapadne krajeve u odnosu na jezik Bosne prodro mnogo kasnije, kao i
posebno to da su već u 12. stoljeću bosanski dijaci uzimali načelo “piši kao što go-
voriš” (v. Hodžić, 2018: 23-24).
Zbog svega se i pored svega se još s ponosom može izvesti zaključak o tome
da je sociolingvistička djelatnost Maka Dizdara imala velikog udjela u početnim to-
kovima samosvojne moderne bosanske jezičke politike, čime ni savremena lingvi-
stička bosnistika bez Maka ne bi bila ono što jeste.
Zato, uputno je ovdje (u duhu postavljene teme) završiti važnim upozorenjem,
kojim je Mak Dizdar 1970. počeo svoju sociolingvističku besjedu: “Kada se dešava
bilo kakva diskriminacija treba ostaviti sve poslove ma koliko oni bili važni i poku-
šati da se takva pojava spriječi.”

245
 Dakle, obratimo pažnju na žive i živuće procese diskriminacije na osnovu je-
zika i u tom smislu ostavimo sve drugo na stranu, kako je to govorio Mak, bar toliko
vremena koliko je potrebno da iskoristimo svoje pravo na pravdu.

246
A LE N K A L A J DŽ I JA

LEKSIČKI ARHAIZMI I NEOLOGIZMI U

KAMENOM SPAVAČU
Mak Dizdar u svome vrhunskom jezičko-umjetničkom stvaralaštvu Kameni
spavač (1966) uspio je skrenuti pažnju na specifičan stariji jezički izraz bosanskoga
jezika. Posmatrano sa stanovišta moderne i historijske nauke o jeziku, Mak Dizdar
vratio je na zasluženo mjesto svijest o značaju srednjovjekovnog jezika, koji se u
bosnistici zove starobosanskim jezikom1.
U Kamenom spavaču može se ustanoviti važna komponenta koje se tiče organ-
ske jezičke baze starobosanskoga jezika. Starobosanski jezik kontinuant je na-
rodnog slavenskog organskog idioma, posjedujući ujedno nekoliko važnijih crta:
korpus, pismo, dijalekatsku bazu, normu. Pod pojmom korpusa podrazumijeva se
epigrafika i epistolarna pismenost (Kuna, 2009); pod pismom zapadna ćirilica (up.
Nakaš, 2011), koja se katkada tretira i kao bosanska ćirilica ili bosančica; dijalekat-
ska baza obuhvata zapadnu i južnu štokavštinu (Jahić, 1999), dok se pod normom
misli na progresivnost organskih jezičkih crta u odnosu na staroslavensku normu
(up. Kalajdžija, 2010).
Jedan od elemenata preko kojega Dizdar reafirmira ukupnost preispitivanja
našeg odnosa prema prošlosti: kulturalnoj, tradicijskoj i identitarnoj, jeste i pre-
ko leksike. Zapravo, leksika je samo jedan od segmenata koji čine ukupnost sloje-
vitosti jednoga književno-umjetničkog pogleda na svijet i povijest. U tom smislu,
Mak Dizdar upotrebljava veoma malo riječi stranoga porijekla,2 čime potvrđuje ne
samo svoju intencionalnost u smislu odabira leksike, već i na određeni način poka-
zuje fizionomiju srednjovjekovnog jezičkog izraza okrenutog primarno slavenskoj
leksičkoj bazi, o čemu Muhamed Šator (2004: 335) iznosi određena zapažanja:
„Kakav je selektivan pjesnikov odnos prema leksici bio u Kamenom spava-
ču, pokazuje gotovo potpuno odsustvo orijentalizama. Iako je rastao u podneblju
i okruženju u kome su neobično živi brojni orijentalizmi u svakodnevnom govoru
(Stolac, Sarajevo, i inače cijela Bosna i Hercegovina), Mak Dizdar je u cijeloj zbirci
Kameni spavač upotrijebio samo devet riječi koje upućuju na prisustvo Turaka: až-
daha, aždahaka – pojavljuje se pet puta u Kamenom spavaču. Ta riječ je preuzeta iz
Daničićevog i Vukovog prevoda Starog i Novog zavjeta, zatim tu su riječi: bajat, boja,
buđa, čokot, hajde, kapija, kidiše, odaja. To dovoljno govori o pjesnikovoj preciznosti i
brižljivom biranju svake riječi, koje je, to je sigurno, provjeravao u rječnicima, što se
vidi i u Bilješkama uz ovu zbirku. Međutim, Mak Dizdar nije izostavljao i izbjegavao

1
Sam Dizdar (up. 2012) svoju čuvenu studiju s odabranim tekstovima upravo je naslovio izrazom “stari bosanski” tek-
stovi, u čemu se zapravo vidi veza sintagmatska povezanost pridjeva “star” i “bosanski” u složenici “starobosanski”.
2
Pod time se misli na onu leksiku koja je bila sastavni dio praslavenske jezičke baze, premda je mogla biti preuzeta iz
drugih jezika.

247
riječi orijentalnog porijekla da bi pokazao da je bosanski jezik vitalan i sposoban da
poetski oplemeni svaku ideju i bez orijentalizama, jer u Kamenom spavaču ima veo-
ma malo i drugih riječi preuzetih iz stranih jezika. Stranih riječi u Kamenom spavaču
ima, kao što smo vidjeli, veoma malo i one se uglavnom odnose na religijske i me-
tafizičke pojmove kakve je pjesnik nalazio u starim bosanskim tekstovima. Tako je
strana leksika ove zbirke gotovo potpuno identična sa stranim riječima iz tih starih
tekstova bosanske redakcije.“
Što se tiče književnojezičke srednjovjekovne baze iz koje Mak crpi upotrebu
arhaičnih leksema, ona se veže za dva izvora: jedan je izvor stsl. tradicija a drugi
stbos. U stsl. leksiku uključuje se općeslavenska leksika prisutna kako u stsl. ka-
nonskim spomenicima, tako i u redakcijima (a posebno onoj bosanskoj)3, kao i u
narodnom idiomu, a u stbos. normu uključuje se leksika iz nereligijskoga, crkve-
noga diskursa, odnosno ona leksika u kojoj je sublimiran jezički izraz nastao kao
produkt bosanskoga narodnog srednjovjekovnog stvaralaštva. Tako se među arha-
izmima može govoriti o dvjema osnovama: staroslavenskoj odnosno redakcijskoj i
starobosanskoj.
Naime, stara leksika (koju zovemo upravo tim neutralnim imenom) predstav-
lja formalni ili spoljni pokazatelj prirode nekoga jezičkog sistema. Međutim, u su-
štinskom, a to znači prije svega značenjskom smislu, leksika je najmarkantniji sloj
jezičkog izraza koji izbija na površinu razumijevanja sadržajne razine teksta. Preko
stare leksike Mak Dizdar – svjesno ili nesvjesno – ne samo da u punom umjetnič-
kom kapacitetu odražava duh svoje poetike i filozofije jednoga posebnog pogleda
na život, već i književnoumjetničkom smislu majstorski pokazuje kako ta leksika
čini elementarni instrumentarij našeg starog i novog jezika.
Govoreći o leksičkoj slojevitosti Dizdareva Kamenog spavača, Ivo Pranjković
(2005: 93) navodi: „Arhaični i torzični leksički inventar kojim ga nadahnjuju nat-
pisi na stećcima te neobično brojni i osebujni neologizmi, stvoreni neponovljivom
pjesničkom imaginacijom, u kojima se u pravilu osjeća patina prohujalih vremena,
pomažu pjesniku da nam na vrlo uvjerljiv način oživi taj potonuli svijet, da nas pri-
bliži ‘slovu što se samo sluti’.“
Preko leksike Dizdar potvrđuje organsku povezanost između dvaju naučnih
principa: lingvističkog i književnoteorijskog. S obzirom na izrazitu stilsku vrijed-
nost leksike kojom se služi kako bi adekvatno predstavio historijsku podlogu ve-
zanu za same srednjovjekovne zapise i natpise, u prvom planu ističu se dvije ter-
minološke odrednice koje određuju poetski diskurs Kamenog spavača: arhaizmi i
neologizmi, ne ulazeći pri tome u domen aktuelnog poimanja u iskorištavanju po-
stojećih književnojezičkih tradicija u jednom novom kontekstu. Naime, ova dva
pojma – arhaizmi i neologizmi – suštinski gledajući, nalaze se na suprotstavljenim

3
Pod time se općenito podrazumijeva temeljni sloj leksike koji je prisutan u svim slavenskim jezicima bez obzira na redakcijsku
markaciju.

248
instancama u leksikološkom sistemu prema njihovoj upotrebnoj vrijednosti: arha-
izmi su lekseme koje su nestale iz jezičkog sistema zbog najčešće unutarjezičkih
razloga, a neologizmi po svojoj funkciji podrazumijevaju najčešće tvorbu novih ri-
ječi koje nastaju po određenim obrascima – bilo da nastaju kao kalkovi, bilo da na-
staju u procesu unutarnjih jezičkih potreba iniciranih kulturnim i civilizacijskim
okolnostima. Kada su u pitanju neologizmi koji nastaju u poetskom diskursu, oni
imaju svoje specifične unutarnje zakonomjernosti i uzroke nastanka zasnovane pr-
venstveno na ekspresiji izraza.
Mak Dizdar u svom opusu ne ide samo za time da se koristi arhaičnom leksi-
kom u svom izrazu; on zapravo poseže i za onim suštinskim potrebama poezije –
tvorbom novih riječi, koje možemo zvati neologizmima. Ali, tu se Mak ne zaustavlja.
On dalje poseže za ukrštanjem ovih dviju dominantnih crta njegova literarnog izra-
za: tako kombinacijom arhaizacije i neologizacije proizvodi jednu posebnu vrstu
leksike koju bismo u njegovu izrazu mogli nazvati arhaičnim poetskim neologiz-
mima ili neologiziranim arhaizmima, dakle onim leksemama koje su po porijeklu
preuzete iz starijega, srednjovjekovnog bosanskog jezika i koji su u posebnom lite-
rarnom postupku idiolekatski neologizirane.
U tom smislu, kao posebnost odnosa srednjovjekovnog i modernog s aspekta
vremenske raslojenosti leksike u Kamenom spavaču ističu se, ustvari, tri leksikološ-
ke komponente: arhaizmi, neologizmi i arhaični (idiolekatski poetski) neologizmi
odnosno neologizirani arhaizmi, koje bismo mogli nazvati i „neoarhaizmima“.
Razmatrajući osnovne postulate termina arhaizam, u nauci je, pored niza ne-
doumica i otvorenih pitanja u vezi s ovim pojmom, posve izvjesno njegovo postoja-
nje, s tim da se on može primarno smatrati formalnim i sadržajnim (Zgusta, 1991;
Šipka, 1998).4
U Makovoj upotrebi leksike, najveći je broj primjera među kojima se može go-
voriti o formalnim arhaizmima na razini fonetsko-fonoloških karakteristika, među
kojima se npr. izdvajaju lekseme: bil, vas, kopje, plno i dr. Na razini morfoloških crta
arhaizama izdvajaju se npr. lekseme: az, kto, nikto; kami, žitije, ležit, volju, velji, ot i dr.
Navedeni primjeri omogućuju daljnju analizu, koja se može posmatrati sa stano-
višta uključivanja i drugih kriterija kao što su npr. kriterij porijekla, funkcije, zna-
čenja, tvorbe, stilske markiranosti itd. U novijim istraživanjima došlo se do nalaza
da je određeni fond arhaizama u stbos. spomenicima imao i svojevrsnu funkciju
stilskih markera teksta, kakvi se upravo mogu naći i kod Maka Dizdara u Kamenom
spavaču, što upućuje na zaključak da je Mak očito predosjetio stilski naboj i stilske
mogućnosti navedenih leksema, kako to npr. potvrđuju primjeri na različitim jezič-
kim nivoima: počten, vs(ak)i, kami, pridjevi na -ago, sie, kto i dr. (up. Kardaš, 2011:
143–150).

4
Napominje se da je u djelu ekscerpirano više od stotinu različitih arhaičnih leksema i oko tridesetak neologizama. Također, primjeri
su navedeni u odgovarajućoj sintagmatskoj i tekstualnoj formi.

249
 Među sadržajnim arhaizmima podrazumijevaju se oni arahaizmi kod kojih se
ističe zamjenjivanje značenja, odnosno upotreba drugih leksema u savremenom
jeziku kojim se obiljažava identičan plan sadržaja: ljeto (u značenju godine), slovo
(riječ), tisuća (hiljada), kruh (hljeb),5 sebar (rob) itd.
Arhaizmi se u Kamenom spavaču mogu podijeliti i prema kriteriju iz kojeg sred-
njovjekovnog idioma dolaze: knjiškog – staroslavenizmi, ili organskog, narodnog –
starobosnizmi. U prvoj su skupini lekseme koje pripadaju općoj slavenskoj leksici i
koje su prisutne u kanonskim crkvenim i liturgijskim tekstovima, npr.: bdenije, čte-
nije, dnev, kami, povelenije, vaseljena, vražda, ležit, sije, ašte, bo, eže, ot i dr., bez obzira na
to da li se i same pojavljuju u pojedinoj redakciji stsl. jezika.6 U drugoj skupini na-
lazimo lekseme kao što su: badac, greb, hiža, kaznac, končina, nespina, esam, az, projde,
spiti, kto, nikto, niktor, ništor, ase, nikadar, sadar, brez i dr., koje su karakteristične za
starobosanski narodni idiom i čija se potvrda nalazi u spomenicima nereligijskoga
karaktera. Navedene lekseme traže posebnu obradu i također omogućavaju analizu
sa stanovišta različitih kriterija, pri čemu je najvažnije ustanoviti ustvari kako sta-
ra leksika funkcionira u savremenom jeziku. Isto tako, u Kamenom spavaču postoje
i one arhaične lekseme koje svoje zajedničko porijeklo vode iz zajedničke prasla-
venske baze.7
Među arhaizmima koji se pojavljaju u pjesmama, treba istaći da se mogu po-
dijeliti prema kriteriju pripadnosti određenoj vrsti riječi: imenički, glagolski, pri-
djevski, zamjenički, priloški, prijedložni, veznički.
Neologizmi se mogu podijeliti na one koji su nastali pod utjecajem savreme-
nog jezika i pjesničke intencije, a takvih je uistinu nemali broj leksema: kao npr. ni-
štiti, namrijeti, opepeliti, trikleto, žilište, visokan, travan, sumnjen, nebosklon. Posebna je
skupina arhaičnih neologizama / neologiziranih arhaizama („neoarhaizama“), koja
je nastala kao produkt Makove inventivnosti: tmica, žilište, žreci, zatok, Prazno-slovija,
besćutje, istinia, tmuša, tmača, kupinje, pupinje, zbitije, sebeljublje, gordinje, vatralj, na-
vist; satvoren, kaman, starostavan; rastepsti, izmed. Među ovim leksemama najviše je
imeničkih, a potom glagolskih, pridjevskih te priložnih i prijedložnih – vrlo rijetko.

5
Lekseme kao što su tisuća, kruh, tko u savremenom bosanskom jeziku mogu imati i status teritorijalno markirane lek-
sike, što znači da se te lekseme ne mogu olahko zaobilaziti ili proglašavati nanosom iz drugih književnojezičkih tradicija.
6
Zbog kompliciranosti navedenog problema u vezi s porijeklom pojednih leksema s obzirom na njihovo prisustvo u ra-
zličitim žanrovima srednjovjekovnog jezika, u ovoj analizi takve se lekseme svrstavaju u širi kontekst, tj. staroslavenski.
7
Svakako, pisanje navedene leksike podrazumijeva određenu vrstu fonetske latinične transkripcije kojom se služi autor
kako bi se upotrebna, formalna i sadržajna vrijednost što adekvatnije prenijela. Posve je razumljivo da bi izvorno naučno
transkribiranje ili transliteriranje dodatno bilo opterećujeće u samom tekstu Kamenog spavača. To, međutim, svakako
nije bila autorska intencija, čime bi sami tekst dodatno bio hermeneutičniji. U tom smislu, kada se govori o leksici koja
svoje porijeklo vodi iz različitih izvora srednjovjekovne pisane kulture, tada se podrazumijeva fonetski prilagođen tran-
skibirani tekst.

250
Popis leksema prema morfološkom kriteriju i abecednom redu8

Imenički arhaizmi i neologizmi

aždahaka stbos. neol. (otrovna guja aždahaka. Vijenac) zmaj iz mazdaističkog

učenja
badac stbos. neol. (Budnim za badce bludne. Četvrti jahač) koji bdije nad
zakonom
bdenije stsl. arh. (Za njima čtenija i bdenija. Četvrti jahač) bdijenje, svenoćna
molitva, bogoslužje
besćutje neol. (da se iz hladnog besćutja probude. Suočenje) nešućenje
bojar neol. (Neka je čast kaznacu i tepačiji / ...i bojarima. Zapis o časti) koji vodi
bojeve; vojnik
bratija stsl. stbos. arh. (Što ipak vas molju / i bratiju. Zapis na dvije vode) braća
brenije stsl. (Do nas su stigle i kroz brenija. Četvrti jahač) blato, glib
cvijetje stbos. arh. neol. (Ali cvijetja svijeta. Svatovska) cvijeće
čelnik stbos. (Neka je čast kaznacu i tepačiji neka je čelniku. Zapis o časti) koji
je na čelu bratstva
čtenije stsl. stbos. arh. (Za njima čtenija i bdenija. Četvrti jahač) čitanje iz vjer-
skih knjiga
dažd stsl. stbos. arh. (Da slušamo kako dažd pada pada. Dažd) kiša
dijavol stbos. arh. (Zapreštaju vam dijavole. Brotnjice) đavao, sotona, šejtan
dneva stbos. arh. (po dnevu ovom se skitamo. Suočenje) dan
gordinje neol. (Cvijet i raste u gordinju. Onemuštio) gordost, oholost
greb stbos. arh. (Na putu ka grebu. Pravednik) grob
grozje stbos. arh. (a vi ste / grozje. Radimlja) grozdovi
gvozje stbos. arh. (A djelo kao vrelo / Gvozje. Radimlja) gvožđe
hiža stsl. stbos. arh. (Hiža u Milama) kuća
istinia neol. (Az esam loza istinia. Loza i njene rozge) istinitost
kami stsl. stbos. arh. (Iz onog bijelog kama eno niče klica. Krajina) nadgrobni
spomenik
kaznac stbos. arh. (Neka je čast kaznacu i tepačiji. Zapis o časti) haznadar, glav-
ni finansijski službenik na dvoru
končina stbos. arh. (Sada u končini / Odlazim. Zapis o odlasku) konac, završe-
tak; smrt
kopje stbos. arh. (Ne probi me kopje. Gorčin) koplje
kruh stbos. arh. (Molitvu o kruhu / Inosušnom. Molitva) hljeb
kupinje neol. (Kroz pupinje ovo kroz kupinje. Brotnjice) kupine
listje stbos. arh. (Negdje kroz listja sna. Svatovska) lišće

8
U popisu leksema provjera značenja i porijekla riječi vršeni su prema leksikografskim priručnicima navedenim u popisu
literature.

251
 ljeljen stbos. arh. (Ljeljeni) jelen
ljeto arh. (Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu. Zapis o odlasku) godina
meteh stbos. arh. (Da ne prihodite siemu ka metehu. Brotnjice) crkvena zemlja,
selište; zajedničko dobro
mitničar stbos. neol. (Neka je čast kaznacu i ...mitničarima. Zapis o časti) mitar,
carinik
navist neol. (Vidio je navist. Pravednik) mržnja, zavist
nespina neol. (Ni nespine klete ne spiju. Zapis o nespini) koji ne spava, nespavač
otrok stsl. arh. (Neka je čast kaznacu i ...otrocima. Zapis o časti) dijete
ozor neol. (Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru. Zapis o lovu)
jutarnje proviđenje, cik zore
peharnik stbos. (Neka je čast kaznacu i tepačiji neka je čelniku i peharniku.
Zapis o časti) glavni dvorski priređivač gozbi; vinotoča
pjesan arh. neol. (čuti ovaj plač i ovu pjesan. Brotnjice) pjesma
povelenije stbos. arh. neol. (ki postavlja povelenije o časti. Zapis o časti) povelja,
pravni akt najčešće o pravima nekoga
prazno-slovija neol. (Prazno-slovija) „bezrječnost“
prenija arh. neol. (Do nas su stigle i kroz brenija / Prenija. Četvrti jahač)
prenuće?9
proljetje arh. neol. (Kroz cvijetja proljetja. Vrata) proljeće
pupinje neol. (Kroz pupinje ovo kroz kupinje. Brotnjice) pupovi
putovi arh. (Putovi) putevi
robje stbos. arh. (Volju a djevu mi odvedoše u robje) robovi
sebar stsl. arh. (I kad si visokan bjelji ni od sebra. Drugo) pripadnik niže klase;
rob
slovo stsl. stbos. arh. (Slovo o slovu) riječ
sulica stbos. arh. (Odapeti neće iz sulice vite. Zapis o lovu) oružje slično koplju
svjetlilo neol. (Između svjetlila / I / Tmice. Putovi) svjetlost
tepačija stbos. arh. (Neka je čast kaznacu i tepačiji. Zapis o časti) carski namje-
snik, službenik
tisuća stbos. arh. (Da stekoh tisuću imena. Zapis o vremenu) hiljada
tmača neol. (Kroz tmuše i tmače. Brotnjice) velika tama
tmica neol. (Između svjetlila / I / Tmice. Putovi) tama
tmuša neol. (Kroz tmuše i tmače. Brotnjice) velika tama
toga arh. (Čuli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama. Radimlja. Četvrti ja-
hač) dugačka bijela haljina
trzan arh. (velikih trgova i trzana. Četvrti jahač) livada, utrina, tratina
vaseljena arh. (I kada se tiho rečene vaseljena ječi. Četvrti jahač) vasiona, svemir
vatralj neol. (Na kakvom je vatralju. Onemuštio) lopata za nošenje žara: maša

9
U konsultiranim rječnicima data leksema nije navedena.

252
vražda stsl. arh. (Iako vraždu jaku s vragom. Brotnjice) sukob, razmirica,
neprijateljstvo
zahod arh. (Na zahodu sunce ne utrne. Zapis o lovu) zapad
zatok arh. (Iz zatoka tvari. Sunčani Hristos) zaljev, zaton; mejdan, zatočište
zbitije neol. (Pitao si me brate i pobrate za zbitije. Brotnjice) zbivanje
zdur arh. (Izmed sokolara i gospara pokraj zdura. Brotnjice) građanin koji u
Dubrovačkoj republici obavlja neku političku funkciju
zlica neol. (I sitnih / Zlica. Hiža u Milama) zlo
žiće arh. (Jer najmanje znaš da u svome žiću. Putovi) življenje
žilište neol. (U žilište slišćen zatvoren u krvi. Slovo o čovjeku. Četvrto) osnova,
baza, korijen
žitije stsl. arh. (Na putu kroz žitije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) život

Glagolski arhaizmi i neologizmi

baditi neol. (Posvunoć badi badac. Zapis o nespini) bdjeti, biti budan
bil stbos. arh. (Bil sam u pet i pet vojni. Gorčin) bio
bugariti arh. (Na putu kroz žitije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) tužiti
časiti neol. (Ne časih ni časa namjernika ne častih. Zapis o odlasku) gubiti
vrijeme
dobriti neol. (još uvijek dobrimo. Brotnjice) činiti dobro
esam stbos. arh. (Az esam loza istinia. Loza i njene rozge) jesam
glagoljati arh. (koje vam glagoljah. Loza i njene rozge) govoriti, pričati
glasiti neol. (Badac se nikadar ne vidi niti se glasi. Zapis o nespini) oglašavati se
ležit stbos. arh. (Ase ležit / vojnik Gorčin. Gorčin) ležati
namrijeti neol. (Sudbina / Namrijela. Putovi) nanijeti smrti
nesti stsl. stbos. arh. (revno ko mrav u svoj dom nesoh. Zapis o odlasku) glagol
„donesti“
opepeliti neol. (Koje ni vatra ne mogaše da opepeli. Ljeljeni) učiniti od nečega
pepeo, spaliti
osvoboditi stsl. arh. (i vlasti vražje osvobodimo. Brotnjice) osloboditi
prihoditi stbos. arh. (Da ne prihodite siemu ka metehu. Brotnjice) prilaziti
projde stbos. arh. (Kroz mnoge ova glava vojne projde. Nevoljni vojno) proći
rastepsti arh. (Psi kosti rastepu. Pravednik) razasuti, raznijeti
skažite neol. (Skažite za vjernost moju. Gorčin) kazati
spiti stsl. stbos. arh. (Ne nespine klete ne spiju. Zapis o nespini) spavati
volju stbos. arh. (Volju a djevu mi odvedoše u robje. Gorčin) voljeti: volim
zapreštati stbos. arh. (Zapreštaju vam dijavole. Brotnjice) zabraniti
žih stbos. arh. (Na svijetu ovom dugo ja žih. Zapis o odlasku) živjeti
žvatati neol. (pa žvatasmo jezike svoje. Vijenac) žvakati

253
Zamjenički arhaizmi

az stbos. arh. (Az esam loza istinia. Radimlja) ja

ki stbos. arh. (i stavilcu ki postavlja povelenije o časti. Zapis o časti) koji
kto stbos. arh. (kto hoće da čuje. Vijenac) ko
nikto stbos. arh. (Ovako još nikto / Govorio / Nije. Četvrti jahač) niko
ništor stbos. arh. (Sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba. Zapis na dvije
vode) ništa
nitkor stbos. arh. (Sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba. Zapis na dvije
vode) niko
sije stbos. arh. (Na putu kroz žitije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) ovo
vas arh. (sa vasemim silama nebesnim. Brotnjice) sav
vsaki stbos. arh. (i vsaku rozgu na meni. Radimlja) svaki

Pridjevski arhaizmi i neologizmi

kaman neol. (Samo ptice kamne ove ptice amo. Svatovska) kamen
nebesan neol. (sa vasemim silama nebesnim. Brotnjice) nebeski
nebosklon neol. (Na putima nebosklonu. Zapis o sinu) koji je usmjeren ka nebu,
onostranom
ozoran neol. (I sniti u jasnim kapima ozorne rose. Dažd) koji pripada zori
plno stbos. arh. (A nebo bi plno. Pravednik) pun
satvoren neol. (Satvoren u tijelu zatvoren u koži. Slovo o čovjeku. Prvo) stvoren
starostavan neol. (Za starostavne. Hiža u Milama) koji je staroga kova ili koji je
porijeklom star
steći arh. (Samo steći gosti. Radimlja) stojeći, statični
sumnjen neol. (Sumnjen i / Smušen. Četvrti jahač) koji je u sumnji / na koga se
sumnja
travan neol. (U tamnim vlasima neke travne kose. Dažd) travnat
trudan arh. (Sad ruke ove trudne žive. Ruke) vrijedan
veli arh. (I u toj noći boja velega. Zapis o vitezu) veliki
velji arh. (Znamenjima veljim oko sebe velim. S podignutom rukom) veliki
vini arh. neol. (Čuli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama. Četvrti jahač)
krivi
visokan neol. (I kad si visokan bjelji ni od sebra. Slovo o čovjeku. Drugo) visok

Brojevni arhaizam

petnadeset stbos. arh. (Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina. Razmirje)
petnaest

254
 Priložni arhaizmi i neologizmi

ase stsl. stbos. arh. (Ase ležit vojnik Gorčin. Gorčin) ovdje; ovo
nikadar arh. neol. (Badac se nikadar ne vidi niti se glasi. Zapis o nespini) nikada
sadar arh. neol. (Sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba. Zapis na dvije
vode) sada
vavijek arh. neol. (Dobri radojica bjelić vavijek se radovao. Zapis na dvije vode)
uvijek
trikleto neol. (Za one koji su trikleto kleli. Hiža u Milama)

Veznički arhaizmi

ašte stsl. stbos. arh. (Ašte su badci budni. Zapis o nespini) koji, kojigod
bo stsl. stbos. arh. (Bo glas se izgubi. Pravednik) jer
eže stsl. stbos. arh. (Eže leti vječno. Pravednik) što; jer

Prijedložni arhaizmi i neologizmi

brez arh. Oni što brez duše. Pravednik) bez

ot stsl. stbos. arh. (Muka ot olova. Pravednik) od
izmed neol. arh. (Izmed sokolara i gospara pokraj zdura. Brotnjice) između

Čestični arhaizam

temže arh. (Za službu temže vjernu. Zapis o vitezu) naime; stoga; dakle

Imajući u vidu navedene teorijske okvire za razumijevanje utjecaja specifič-

ne leksike Kamenog spavača i praktične pokazatelje zasnovane na određenim leksi-
kografskim principima koji govore o različitim nivoima slojevitosti te leksike, po-
tencirajući pri tome fenomen arhaizama, neologizama i neologiziranih arhaizama,
kao i činjenicu da se Mak Dizdar koristi različitim jezičkim potencijalima i konkret-
nim korpusom za izražavanje sublimacije poetskog iskaza, ističe se zaključak da
analizirani sloj leksike u Kamenom spavaču ima posebnu stilsku, značenjsku i poet-
sku funkciju, kojom se potvrđuje preduvjet adekvatnog razumijevanja Dizdareve
poetike uopće.

255
H A DŽEM H A J DA RE V IĆ

TRI MOJA ČITANJA DIZDAREVA KAMENOG

SPAVAČA
Svako prilježnije čitanje krajnje je složen intelektualni proces. Neposredni či-
talački rezultati ovise od kvaliteta softvera kojim se raspolaže, kao i od funkcional-
nosti svih odgovarajućih intelektualnih sastavnica u čitaočevu softverskom siste-
mu. U različitim životnim dobima drukčije, možda i potpunije, razgovjetnije, cjelovitije
čitamo i percipiramo različite ostvarene sadržaje. Tako je i s čitanjem književnih
djela. Bilo koji žanr da je u pitanju...
U ovome svom životnom dobu mogao bih reći da sam imao, najmanje, tri
osobna čitanja Kamenog spavača Maka Dizdara, ali tako da ni jedno od mojih čitanja
ne poriče i potire neko ranije ili kasnije čitanje. Uvijek se čitanja međusobno nado-
punjuju. Misaona i umjetnička veličanstvenost svakog književnog djela upravo se
ogleda u činjenici da mu se više puta vraćamo u svome životu i da ga nikada ne pre-
stajemo čitati i otkrivati.
Svaki sam put Dizdarov Kameni spavač doživljavao kao neponovljivo pjesničko
čudo. Najveće pjesničko čudo koje je ostvareno na bosanskom jeziku!

PRVO ČITANJE
Prvo moje ozbiljnije čitanje Kamenog spavača vezano je za studij književnosti
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Čitanje je bilo suviše vezano za studij i polaganje ispita, bilo je to dosta brzo čita-
nje, moglo bi se reći površno čitanje, uz to i prilično opterećeno dvjema tadašnjim
velikim i važnim knjigama o ovome pjesničkom ostvarenju – Apokrifnost poetskog
govora Kasima Prohića te temeljita književnokritička studija Govor i šutnja tajanstva
Enesa Durakovića... Bilo je teško u hladu tih velikih autoritativnih opservacija osob-
no pronicati u tajnoviti i čuvstveni svijet Makova lirskog subjekta. Bilo je to vrijeme
kad sam s prijateljem Orhanom Bajraktarevićem, koji je, doduše, studirao filozofiju
i kojemu je profesor Prohić predavao Estetiku na Katedri za filozofiju, Makove sti-
hove čitao glasno u ponoćnim tramvajima, po sarajevskim kafićima, u čestim stu-
dentskim druženjima. Nekoliko smo puta, držeći se za raskošno izdanje Kamenog
spavača Prve književne komune iz Mostara, u caffeeu Kod Piketa pokretali i male pje-
sničke recitale. Orhan je imao dara za govorenje poezije.
U tim sam godinama Kameni spavač doživljavao kao čvrstu magijsku vezu s ne-
poznatim i tajnovitim bosanskim iskonima. Malo se šta, kroz redovno obrazovanje,
moglo znati o bosanskoj povijesti prije dolaska osmanlijskih agresorskih konjica na
ove prostore, sve je bilo dosta ideološki uzmućeno i izuvjetovano, kao što je, dodu-
še, i dan-danas vrlo uzmućeno i vrlo ideološki izuvjetovano, ali ta moja mladalačka

256
veza s nekom tajnovitom Bosnom preko Makovih stihova pomogla mi je da u tim
godinama brže dođem do velikih historiografskih djela koja su iza sebe ostavili
Šefik Bešlagić, Nada Klaić, Muhamed Hadžijahić, i da se počnem uvjeravati kako
je svaka velika književnost svojevrsna alternativna historija društvene zajednice u
kojoj je ta književna tradicija nastajala. Iz tog mi je razloga bio veoma blizak tekst
Muhameda Filipovića “Bosanski duh u književnosti – šta je to”, vezan za Kameni spa-
vač Maka Dizdara.

DRUGO ČITANJE
Drugo čitanje Kamenog spavača doživio sam u vrijeme barbarske opsade
Sarajeva i agresorskog rata 1992-1995. godine, kao najsnažniju poetsku “priču” o
zemlji Bosni i njezinoj trajno uzvrtloženoj sudbini.
Uvodna poema “Putovi” i završna poema “Poruka” nevjerovatno su se podu-
darile s vremenom još jedne križarsko-genocidne agresije na zemlju Bosnu. Te dvi-
je poeme doživio sam kao dvije čvrste “kapije” (ulazna kapija i izlazna kapija) jed-
ne moćne poetskotvorne građevine postavljene na četiri fundamentalna poetska
stupa: 1. “Slovo o čovjeku” – odnos prema pojedincu i njegovu egzistencijalnom i
etičkom odnosu prema svijetu u kojemu živi, te svijesti o vlastitoj pripadnosti; 2.
“Slovo o nebu” – odnos prema duhovnosti i ukupnoj bosanskoj duhovnoj tradiciji;
3. “Slovo o zemlji” – odnos prema vlastitom kućnom pragu, domovini, kulturalnoj
posebnosti i vlastitoj otvorenosti/zatvorenosti prema svijetu i njegovim različitosti-
ma; 4. “Slovo o slovu” – odnos prema jeziku i maternjem jezičkom naslijeđu. U sva-
kom od ovih ciklusa prepoznavana je univerzalna čovjekova drama odnosa prema
svakodnevnim pitanjima Života i Smrti, prema ljubavi, stradanju, progonstvu, ži-
votnim obavezama i radostima. Tako, naprimjer, pjesme “Gorčin” i “Kosara” mogu
se čitati i kao vrhunske ljubavne pjesme, ali i kao jasne ilustrateme čovjekove pogi-
belji u strahovitim i traumatičnim povijesnim okolnostima.
I dok u uvodnoj poemi “Putovi” lirski subjekt otvara svoje svjetove i puteve ko-
jima se dolazi do jedinstvenih zagonetnosti tih svjetova: Ti si nakanio da mene nema i
pod svaku cijenu / Ideš prema meni. I u jurišu / Smijući se i plačući / Pred sobom / Sve čistiš /
I ništiš...” – završnom poemom, “Poruka”, lirski subjekt, iz pozicije četiri učvršćena
lirska stupa, kao svojevrsnog svoga zaštitnog ovozemaljskog staništa, recimo, svo-
ga identitetnog bosanskog doma, šalje prkosnu poruku svim ovosvjetskim silama,
nevoljama, neprijateljima, agresijama: “Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sje-
vera / I srušiti do temelja moj grad / Blažen u sebi / Veleći // Uništen je on sad / I uništena je
/ Nevjerna / Njegova / Vjera // I čudit ćeš se potom kad čuješ kako / Ponovno koračam / Tih
po gradu / Opet te / Želeći, prkosno naglašavajući: Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja ži-
vim / Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem / Ti ne znaš ništa / O hladnom zdencu / Iz koga
ja / Pijem...” Cijeli svijet Dizdarova lirskog subjekta je stilski i jezički pozicioniran u

257
prostrani mozaik vremenskih ogledala u kojima se moćno spajaju ono što je vizual-
no i što je u sferi neposredna govorenja.
Šta je drugo lirski svijet Kamenog spavača, govorio sam i sebi i drugima, negoli
eho davnih, dalekih i učestalih genocida nad zemljom Bosnom i bosanskim čovje-
kom posvjedočen, eto, kroz pjesnički genij Maka Dizdara?!

TREĆE ČITANJE
Sad bih mogao reći da sam u fazi trećeg i, nadam se, cjelovitijeg čitanja
Kamenog spavača.
Danas pojedine pjesme, kao i cijele pjesničke dionice Kamenog spavača, čitam
povremeno. U znatnoj se mjeri prestalo s nekadašnjim lovom na metafore i druge
ukrivene “znakove” u tekstu. Na prvom je mjestu magija jezika i magija postignute
pjesničke atmosfere. Nema tog učitavanja pri čitanju bilo kojega književnog djela
koje nije sumnjivo i problematično. Jer, koliko god se ticala određenog vremena,
bilo vremena u kojima je zatečen lirski subjekt, bilo vremena samog njihova na-
stajanja, velika pjesnička djela ostaju biti velikima u mjeri svoje univerzalnosti i
svevremenitosti. Najsuštinskija je istina da Kameni spavač ostaje zauvijek biti otvo-
renom i vječito čitanom knjigom, to je njegova primarna književnoestetska i jezič-
kokulturalna vrijednost.
U prilog svemu navedenom što je vezano za moja osobna čitanja, razumijeva-
nja, doživljavanja Dizdarova Kamenog spavača, mogao bih pridodati i riječi profeso-
rice Marine Katnić-Bakaršić iz teksta “Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka
Dizdara”: “Važno je uočiti da recepcija Kamenog spavača nije ista u svakom vremenu,
te u raznim etapama bosanskohercegovačke historije nužno poprima različite di-
menzije. Danas je više nego ikad teško isključiti emotivan odnos prema proročan-
skoj viziji Makovih stihova...”
Ono što bi za mene, kao višedecenijskoga prilježnog čitaoca, moglo biti naj-
važnije jest moje osobno osjećanje da je Kameni spavač Maka Dizdara ostao traja-
ti u bosanskom jezičkom naslijeđu kao njegov najstameniji i najposjećeniji poet-
skotvorni stećak!

258
259
260
 IV
Ti ljudi,
prostori
sjećanja

261
262
ČE D O K I S IĆ

ZOV “MODRE RIJEKE”

(STOLAČKI ZAPIS)
Proticale su godine, i one ispunjene radosnim očekivanjima, i one sve neve-
selije, tužnije i stravičnije u minuloj deceniji, nemalo davnih događaja i susreta po-
krio je zaborav, ali neka sjećanja ostaju da žive u nama dok i mi živimo. Kada god
je riječ o “Slovu Gorčina”, o “Modroj rijeci” ili o nekoj drugoj Makovoj pjesmi, uvi-
jek se sjetim jednog putovanja u Sloveniju, početkom šezdesetih godina, zajedno s
Makom, Mešom Selimovićem i Miodragom Žalicom. Vidim i čujem Maka dok govori
ljubljanskim piscima, kako se pripremao za svoje čuveno djelo, koje će ga prosla-
viti, kako se rađao “Kameni spavač”. Pominjao je tada Mak davno opustošena i još
neistražena područja pisane riječi, kroz koja je valjalo krčiti put do “Zlatnog slova”,
stranstvovati po tamnim stoljećima, da bi se, kako reče, uspostavio kontakt s lju-
dima drevnih vremena, govorio o fragmentima pergamentskih svitaka, listovima
uništenih knjiga i jedva vidljivim slovima na nadgrobnim spomenicima. Ozarena
lica on će reći: “I čudo se dogodilo. Ustali su i progovorili naši davni preci. Iz dubina
stoljeća sinule su njihove riječi, mudre i bolne...” Potrajala je Makova priča o mile-
nijskoj prošlosti Bosne, o stećcima, o zavičajnim uspomenama, koja je s pažnjom i
divljenjem slušana kao bajka o nepoznatom svijetu...
Mnogo sam lijepih trenutaka doživio na “Slovu Gorčina” u Stocu. Koliko neza-
boravnih susreta na Radimlji, u hotelu Bregava, pored rijeke, u rajskoj Begovini, u
stolačkim vinogradima. Duge šetnje uz Bregavu i prema Radimlji s prof. Begićem,
Kaštelanom, Davičom, Koneskim, Stojićem... Ugodni razgovori, često do ranih ju-
tarnjih sati, s pjesnicima i našim domaćinima. Mogla bi se pripremiti i objaviti ve-
oma zanimljiva knjiga sabranih uspomena onih koji su sudjelovali na toj značajnoj
književno-kulturnoj manifestaciji. Dosta svjedočanstava o njoj može se, svakako,
naći u nekadašnjim biltenima “Slova Gorčina”.
Sačuvao sam notes u kome su zapisane riječi Makovog bliskog prijatelja, knji-
ževnika Draška Ređepa, iz njegove besjede na “Slovu Gorčina” 19. septembra 1981.:
“Pred pjesmama Maka Dizdara stajali smo godinama kao pred tek pronađenom,
blistavom tapiserijom po kojoj brode ljeljeni, vitorozi se sapliću u trku po šumskim
prostorima, a nujna lica onih koji nestaju i koji su nesrećni ostaju pred nama kao iz-
gnanici, kao brodolomnici, kao ničiji... Kao pradavne kiše, planetarne i pretpotop-
ske, i kao kataklizme kojima često tako izmiče Makov tragični junak, njegov Gorčin,
njegov putnik, tako se i ta kruta, suluda ograničenja svake vrste nadnose nad vidike
ove lirike kao zlehudi oblak, kao smrt, kao ništavilo samo... Radimlja itekako opo-
minje, ali se bogati brevijar lirike Maka Dizdara iskazuje i kao opomena modernih
vremena, za koje prošlost nije okamenjena već data, uslovljena, naslovljena...”

263
 U živom mi je sjećanju i petnaesto po redu “Slovo Gorčina”, održano u drugoj
polovini septembra 1985. Bilo je u znaku obilježavanja 40-godišnjice oslobođenja
zemlje od fašizma. Odbor “Slova Gorčina” pozvao me je da otvorim ovu uglednu pje-
sničku manifestaciju. Bila je za mene radost i čast odazvati se pozivu organizatora
i u Makovu Stocu podsjetiti na imena i djela pisaca koji su obilježili borbu protiv fa-
šizma i dugo minulo književno razdoblje. Uz imena autora slavnih poema i proznih
svjedočanstava o narodnooslobodilačkoj borbi - Ivana Gorana Kovačića, Vladimira
Nazora, Skendera Kulenovića, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Oskara Daviča,
Hasana Kikića, Zije Dizdarevića, Mihaila Lalića, Rodoljuba Čolakovića, Edvarda
Kocbeka, Desanke Maksimović, podsjetio sam i na djelo pisaca iz znamenite plejade
kojoj je pripadao i pjesnik “Kamenog spavača” - Miroslava Krleže, Ive Andrića, Meše
Selimovića, Isaka Samokovlije, Midhata Begića, Josipa Vidmara, Blaže Koneskog,
Tina Ujevića, Branka Miljkovića, Vesne Parun, Vaska Pope, Hamze Hume, Dobriše
Cesarića, Veljka Petrovića, Mateja Bora, Nikole Šopa, Marka Ristića, Gustava Krkleca,
Izeta Sarajlića, Mirka Božića, Cirila Kosmača, Derviša Sušića, Aleksandra Tišme,
Ćamila Sijarića, Envera Đerdekua, Danila Kiša, Ranka Marinkovića, Esada Mekulija,
Ervina Šinka i drugih. Njihova djela ostvarivala su onaj drevni nalog i zadaću knji-
ževnosti, kako pjesnik reče, “da svojom živom, orfejskom ili prometejskom rječju
bude spona kroz vijekove, od čovjeka do čovjeka, do bola do bola, od zanosa do za-
nosa, od naroda do naroda, u neiscrpnom spletu asocijacija, u pjesmi o onom što je
zajedničko svima.” Ta djela nisu prestajala govoriti da zajedno živimo i dijelimo ne-
preglednu gamu životnih manifestacija od rođenja do umiranja, te da se moramo
s najvećom ljudskom pažnjom odnositi jedni prema drugima, kao prema samima
sebi. Zajedno sa Midhatom Begićem i Kaštelanom maštali smo o “pjesničkoj magi-
strali” koja će od Šimićevih Drinovaca, preko Šantićeva i Humina Mostara, Makova
Stoca i Dučićeva Trebinja - voditi u Dubrovnik na more, na Mediteran, u svijet.
“Uskoro će petnaest godina”, rekoh tada, “kako nema među nama Maka
Dizdara, ali njegov Kameni spavač i Modra rijeka ne prestaju okupljati pjesnike iz svih
krajeva, ne pitajući iz kog roda i jezika dolaze, koje su nacionalnosti i vjere i ko su
im bili preci.
I evo nas sa ovim mislima na ‘Slovu Gorčina’, pred Makovom ‘Modrom rije-
kom’, novim istinskim remek-djelom naše moderne poezije. U njenim stihovima
složena je drama svakog od nas. Pročitajte ‘Modru rijeku’ jednom, dvaput, triput, i
vi ćete često ponavljati: ‘ima jedna Modra rijeka’. Ima jedan zajednički cilj koji nam
valja dostići, idući ka idealu pravde, bratstva, mira. Ali, koliko nam prepreka valja
preći! Ova pjesma, uzdignuta do univerzalnog sim­bola, sama pronalazi put do vaše
duše i vašeg uma i vi ćete tražiti utjehu na obali Modre rijeke koliko god bilo gloga i
drače na vašem putu. Uzalud ćete se opirati njenom zovu. ‘Valja nama preko rijeke,
kaže pjesnik’”...
U okviru “Slova Gorčina” te godine zbilo se nekoliko važnih događaja, koja
će ostati u trajnom sjećanju. U gradskom parku otkrivena je spomen-bista Maku

264
Dizdaru. Bistu je otkrio Makov prijatelj, ugledni makedonski pjesnik Blaže Koneski,
predsjednik Makedonske akademije nauka i umjetnosti. Toplim riječima, on je go-
vorio o odlikama Makove poezije, naglasivši da je ona “toliko srasla s njegovim za-
vičajnim tlom da se prosto čini da je izrasla iz njega, da je prije prirodna pojava,
sestra travi i rastinju po hercegovačkom i bosanskom kršu, te bi čovjek rekao da
je ona dio ovog pejsaža, koji diše njome, kao što diše mirisom sušenog bilja i topli-
nom kamena, koja polako čili u ljetnje predvečerje. Rijetko će se u svjet­skoj poeziji
naći tako intimna povezanost jedne poezije sa podnebljem, kao što je to slučaj sa
pjesmama Maka Dizdara” - rekao je Koneski. Čin otkrivanja biste bio je praćen reci-
talom Makove poezije, koji je priredio prof. Enes Duraković, u interpretaciji Hasije
Borić-Stojić i Faruka Sofića.
Te godine predstavljen je i bogat likovni program “Slova Gorčina”: izložba
grafika Safeta Zeca, ulja Branka i Milene Šotre, izložba “Slikarstvo u Stocu krajem
XIX i početkom XX stoljeća” (djela slikara-amatera Mehmeda Šarića, Ilije Kurilića,
Hamida Dizdara). Hvala A. Behramu i I. Ragužu, koji su u svom uzorno napisanom
prikazu manifestacija na “Slovu Gorčina”, objavljenom u “Oslobođenju” (samo
je Alija Kebo umio tako lijepo, živo, iscrpno prikazi­vati pjesničke manifestacije u
Hercegovini) zabilježili riječi Zuke Džumhura na otvorenju izložbe Safeta Zeca.
Zuko je tada rekao da se “na slikama Safeta Zeca nagledao čarobnog bjelila, rume-
nila i zelenila, brojao na njegovim platnima uboge i drage kućerke i oronule čarda-
ke, zagledao se u prozore koje slikar probija po duvarima i džombama, pendžere
po odajama sa našom prostirkom, našim sećijama i kahvenjacima, pendžerima što
vire iz avlije, đulbašče i bostančiće po kojima cvatu sitni mirišljivi katmeri, akšam-
čići, zambaci i sevlije...”.
U sjećanju mi je i nadahnuta riječ Ale Poljarevića na izložbi “Slikarstvo Stoca
na kraju XIX i početkom XX stoljeća”, koji je podsjetio na dugu i plodnu tradiciju sli-
karstva na stolačkim prostorima, koja seže čak u paleolit, i promocije knjige knji-
ževnika-amatera Mirka Mihića, koju je priredio Čedo Radović i, posebno, impresiv-
ni recital poezije Blaže Koneskog među Makovim kamenim spavačima na Radimlji,
koja ne prestaje privlačiti poklonike poezije i umjetnosti stećaka.
Stolac, zavičaj “Slova Gorčina”, ove značajne i nadaleko čuvene pjesničke ma-
nifestacije, može se radovati i ponositi što je u njemu ponikla elita vrsnih autora
pjesnika, pripovjedača, dramatičara, romanopisaca, esejista, slikara, arhitekata,
historičara umjetnosti, znanstvenika i drugih stvaralaca, koji su dali zapažen i ve-
oma cijenjen doprinos književnosti i umjetnosti, kulturi i napretku naše zajednice.
Mogla bi se prirediti lijepa izložba knjiga i drugih publikacija Maka i Hamida Dizdara,
Alije Isakovića, Nijaza Durakovića, Rusmira Mahmutćehajića, Esada Ćimića, Šaćira
Filandre, Alije Pirića, Džafera Obradovića, Branka Šotre, Emira Buzaljka, Hajrudina
Ćurića, Fahrudina Rizvanbegovića, Ahmeta Obradovića, Džemala Čelića, Miroslava
Palamete, Mirka Mihića i drugih autora iz bliže i dalje prošlosti, kojih će se Stočani

265
sigurno sjetiti i koje neće zaboraviti, cijeneći svako vrijedno književno i umjetničko
svjedočanstvo i naučno djelo.
Poštujući plemenitu i inspirativnu tradiciju Makova “Slova Gorčina”, uvjeren
da će svakom od spomenutih autora biti poklonjena pažnja na ovoj manifestaciji,
kao i drugim stvaraocima iz svih nacion­alnih i kulturnih sredina zaslužnim za na-
predak Stoca i Bosne i Hercegovine, slobodan sam kao prijatelj i učesnik manifesta-
cije od njenih početaka, predložiti da jedan od prvih simpozija na “Slovu Gorčina”,
na povratku u njegov zavičaj poslije nesretnih i tragičnih zbivanja u minuloj dece-
niji, bude posvećen knjigama “Bosna u ogledalu” i romanesknoj prozi “Borojevići”
Džafera Obradovića. Mislim da su to izuzetno zanimljiva ostvarenja, koja su istin-
ska novost i osvježenje u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
“Bosna u ogledalu” je prava riznica svježih, modernih, lijepih i dubokih misli,
opservacija i asocijacija o čovjeku, njegovoj duši i okolini, o Bosni i njenoj drami i
sudbini (ogledi o zemlji, vodi, životu, smrti, majci, kući, državi, vjeri...). Možemo se
u nečemu i ne složiti s autorom, i vidjeti neke relacije drukčije, ali ćemo istinski uži-
vati čitajući njegove maestralno napisane stranice.
Visokim ocjenama, lijepo i uvjerljivo okarakterizirali su u svojim recenzijama
ovo Obradovićevo djelo akademik prof. dr. Muhamed Filipović, nazvavši ga “u biti
veoma artikuliranim i sofisticiranim filozofskim tekstom u diskursu moderne pro-
ze... dobrom knjigom koja treba što prije da se pojavi u našoj filozofskoj i literarnoj
javnosti” i prof. dr. Alija Pirić, koji ističe da je to “djelo pisca sa posve autentičnim
iskustvom” i da ćemo u knjizi “susresti znalca i umjetnika istovremeno, i jednog i
drugog začuđenog i zapitanog pred kosmološkim vizijama i univerzalnim pitanji-
ma čovjekova bića”.
I proza “Borojevići” snažno se doima pripovjedačkom invencijom, životnošću
slika i stilskim kvalitetima.
Simpozij bi doprinio da se prekine šutnja o djelu ovog darovitog pisca i tihog i
skromnog čovjeka, od koga možemo očekivati nova značajna djela.
Od Isakovićeva “Biserja” naovamo stalno se bogatila bošnjačka književnost
novim otkrićima i novim djelima i projektima, koji nisu samo doprinos afirmaciji
bošnjačke književnosti, nego i prilog zajedništvu i sveukupnom bosanskohercego-
vačkom književnom i kulturnom nasljeđu.
Činjenica je da je uz djela renomiranih i veoma cijenjenih stvaralaca starije i
srednje generacije, sve prisutnije i stvaralaštvo mlađih autora. Zadivljujući uspjeh
oskarovca Danisa Tanovića sam za sebe veoma mnogo govori svima nama. No, nije
teško zapaziti visoke umjetničke vrijednosti, širok kulturni horizont i kvalitetan
doprinos i drugih mlađih autora - u književnosti: Miljenka Jergovića, Aleksandra
Hemona, Senadina Musabegovića, Muharema Bazdulja, Asmira Kujovića, u filmu
- Srđana Vuletića, Ahmeda Imamovića, Aide Begić, u teatru - Aleša Kurta, Selme
Alispahić, u pozorišnoj kritici - Indire Kučuk-Sorguč, te niza darovitih mladih ljudi
u oblasti slikarstva i primijenjenih umjetnosti, muzike, televizije, filma...

266
 Spomenuh samo nekoliko imena, primjera radi, a osjećam kako se čini ne-
pravda nespominjanjem drugih, također zaslužnih, uvjeren da mladih talenata ima
mnogo širom Bosne i Hercegovine, u svim oblastima, i svih nacionalnosti, i onih
koji su otišli u svijet, samo, nažalost, naše društvo nema cjelovitog i stvarnog uvida
u situaciju u kojoj živi mlada generacija, niti u njene preokupacije i životne potrebe.
Pažljiva analiza aktuelnih društvenih prilika i problema s kojim je naša za-
jednica suočena, uz pomno čitanje Lovrenovićeve studije o kulturnom nasljeđu
“Unutarnja zemlja” (koja nas sve razložno opominje da “ne vidjeti ili ne htjeti vidje-
ti bilo koji član komplicirane bosanskohercegovačke kombinacije znači pristati na
osiromašenje našeg vlastitog bića”) i drugih naših znanstvenika - mogu pomoći da
dođemo do veoma korisnih zaključaka u sagledavanju kompleksne problematike
vremena u kome živimo i traženju puteva izlaska iz krize.

(Slovo Gorčina, 24, 2002.)

267
MIL E S TO JIĆ

KNJIGA MOJE LJUBAVI

Pjesnika Maka Dizdara sreo sam jednom u životu. U proljeće 1971, mislim da
je bio kraj svibnja, pozvan sam na „Šimićeve susrete“, u Drinovce, gdje sam dobio
prvu nagradu na natječaju za mlade pjesnike. Bio sam uzbuđen kad sam primao
priznanje, diplomu i novčani iznos (koji sam kasnije utrošio tako da sam kupio svoj
prvi pisaći stroj „Rog“ i gitaru marke „Vegas“). Dizdara sam upamtio kao čovjeka
srednjeg rasta, prosijede brade i duge, valovite kose koja je vijorila na vjetru po-
put kakve zastave. Tada je nosio tamne sunčane naočale i izgledao je kao kakav
rock-pjevač.
Tad je na, od dasaka skovanoj, bini ispred osnovne škole pročitao jednu vrlo
kratku pjesmu, ne sjećam se više koju, a meni je prišao nakon te ceremonije s pje-
snikom Anđelkom Vuletićem i stisnuo mi ruku, a onda se okrenuo Vuletiću, rekavši
nešto u smislu da je divota biti mladi pjesnik, kao svi te hvale jer još nikog ne ugro-
žavaš. Ja sam bio tad učenik drugog razreda ljubuške gimnazije i ta nagrada me
je motivirala, pa sam počeo kupovati i kolekcionirati knjige suvremenih pjesnika,
među njima i Dizdarova „Kamenog spavača“. Svega par mjeseci kasnije, u srpnju
iste godine, na radiju sam čuo da je Mak Dizdar iznenada umro.
Njegova poezija u prvi mah mi se učinila arhaičnom i cjelomudrenom, jer su
me tad, kao srednjoškolca više privlačili autori poput Slamniga i Miljkovića, pje-
snici koji su bili u dosluhu s duhom modernosti, kakav smo mogli zamišljati u jed-
noj zapadnohercegovačkoj provinciji. Ali, Dizdara sam počeo dublje upoznavati tek
kroz njegov rodni Stolac, u koji sam počeo redovito dolaziti kad je, godinu dana
nakon njegove smrti, osnovana kulturna manifestacija „Slovo Gorčina“, gdje je već
1972. nagrađena jedna moja pjesma, a nekoliko godina kasnije i moj prvi pjesnički
manuskript. U srebrnim virovima Bregave i tišini Radimlje, iz koje su nicali lapi-
darni stihovi „Kamenog spavača“ uspostavio se receptivni luk.
Teško ću ikad zaboraviti te stolačke dane i noći, kad je to drevno srednjevje-
kovno groblje postajalo mjesto susreta pjesnika iz cijele bivše države, sklopilo se tu
sve ono što je otjelovljavala Dizdarova poezija – duh modernosti iznikao iz stećka,
posađenog u taj radimljanski antički krajolik. Na mjestu gdje su preci svoje stihove
macom i dlijetom urezivali u kamene gromade, nicali su novi lapidarni stihovi ne-
prolazne ljepote.
Pjesnici Makovog i mog zavičaja pjevali su u to vrijeme pohvalnice kamenu i
suncu, ljubavi i vinu, a pojedinci i stihovane pohvale socijalizmu, dok je Dizdar sila-
zio u dubine vremena, dajući drevnim zapisima predaka pečat modernog iskustva,
stvarajući jedinstven književni izraz i senzibilitet. „Stećak je za mene ono što nije
za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen,
ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali

268
jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost,“ opisuje
Dizdar svoju poetiku u jednom zapisu.
Godine 1966. kad se pojavila zbirka „Kameni spavač“, u Jugoslaviji je još uvi-
jek kao književni pravac bio poželjan socijalistički realizam, kome su se istaknuti
autori odupirali bijegom u hermetizam i nadrealizam, pjevajući nemušto i nerazu-
mljivo. Tim povodom Meša Selimović je napisao: “Od Gorčina nastaje čudo; rodio
se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo
ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima: da uspostavi pravu, nena-
silnu vezu s tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu savremenost, da
na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećaje današ-
njeg čovjeka.”
Po dolasku na studij u Sarajevo čuo sam za njegovu predsmrtnu dramu.
Povodom jednog njegova natpisa o bosanskom jeziku („Marginalije o jeziku i oko
njega“) objavljenog u časopisu „Život“, koji je tad uređivao, na njeg se obrušila hajka
nacionalističke srpske čaršije, koja je tad u gradu na Miljacki bila vrlo moćna (neki
od njenih zatočnika, kakvi su R. P. Nogo, N. Petković, T. Dutina, aktivno su svojim
tekstovima podržavali i agresiju na grad devedesetih), što neki suvremenici sma-
traju uzrokom njegove prerane smrti.
Kao mlad pisac i novinar često sam se viđao s Makovim sinom Enverom
(1944-2012), novinarom, koji je, isto kao i ja, radio u tadašnjem tiskarskom koncer-
nu „Oslobođenje“: Enver je fizički bio čista kopija svog oca, a naslijedio je od nje-
ga i književni dar, koji se ogledao u njegovim novinskim reportažama. Sprijateljio
sam se još više s Enesom Durakovićem, koji je objavio dosad najkompetentniju mo-
nopgrafiju o Dizdarovu pjesničkom djelu.
No, Dizdar je u moj život „na sva vrata“ ušao zahvaljujući mojoj životnoj ljuba-
vi. Kad sam, početkom osamdesetih upoznao H., rekla mi je da je već u Zagrebu, u
Teatru ITD, gdje je tad bila zaposlena, uprizorila recital Makove poezije, koji će usko-
ro obnoviti u Sarajevu i izvoditi ga na desetine puta u raznim prigodama. Gottfried
Benn veli da i najveći pjesnici ostaju upamćeni po dvije-tri pjesme, a u Makovu slu-
čaju to su pjesme o vrlom pitcu, vojniku Gorčinu i modroj vodi preko koje nam svi-
ma valja prijeći, što nisu njegove najveće pjesme.
Meni je H. otkrila polifoniju i polivalenciju „Putova“, „Brotnjica“, „Poruke“, koje
bruje kao pretkazanja i grme kao Beethovenove simfonije, te „Dažd“ i „Jabukov cvi-
jet“, koje su bistre lirske kantilene, kristalna jezera na vrhuncima planinskih masi-
va našeg jezika. H. je uvijek, kroz svoju nadahnutu interpretaciju, iznova otkrivala
te nesvakidašnje i moćne poetske harmonije, bilo na kazališnoj sceni, bilo u kakvoj
provincijskoj školi, a za vrijeme rata i egzila i u brojnim izbjegličkim smještajima.
Nakon jednog nastupa u sarajevskom Narodnom pozorištu, Enver joj je prišao, re-
kavši: „Nakon tvoje interpretacije ja sam osjetio svu dubinu ‘Brotnjica’“.
Tad sam vidio kako, kroz dubinsku interpretaciju, velika poezija djeluje na
ljude. Makove stihove oni su upijali bez riječi, često na rubu suza. Devedesete su

269
Stolac, to graditeljsko remek-djelo naših predaka, pretvorile u pustinju, a njegove
građane Bošnjake poslale na put progonstva i stradanja. Srušena je tad i Dizdarova
bronzana bista u centralnom gradskom parku (rad Ibrahima Bilajca), a Stolac je
pretvoren u jednu divovsku razvalinu, o čemu sam pisao nekoliko gorkih tekstova
u „Feral Tribuneu“.
Nakon rata, bista je ponovno postavljena, a na svečanom otvorenju H. je govo-
rila „Brotnjice“ i „Dažd“. Kroz jesenju mediteransku noć lepršali su, poput nebeskih
ptica tad Makovi stihovi „...Trebalo bi se konačno sastati / sa već davno odbjeglim vlastitim
srcem/Trebalo bi se odkameniti/ i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog
grada/ Trebalo bi htjeti/ i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada.“
Poslije svečanog otvaranja moja supruga i ja šetali smo te noći obalama
Bregave, gledajući tužne ostatke hotela Bregava, arhitektonskog dragulja koji je
izgradio naš prijatelj Zlatko Ugljen, gdje smo sredinom osamdesetih proveli prvu
našu, nezaboravnu noć. Sad su te razvaline sablasno blještale u blagoj hercegovač-
koj noći kao skršene ljudske ruke. Mi smo se sjećali nekog vremena, boljeg od ovog
koje je zadesilo nas. Tako se priča o Maku i Stocu spontano otvorila na stranicama
knjige naše ljubavi.

270
A L I JA K EB O

SPAVAČEV PJEV
SANJAČEV GNJEV
Svaki put, dolazeći na “Slovo Gorčina”, Stolac nas je dočekivao u neodoljivom
pejsažu neke usrdne jarke svjetlosti u kojem, na neki način, doživljavamo renesan-
su sebe i bivamo sretni - uvijek u bliskom dodiru s umjetnošću koja je oaza i pribje-
žišta u koje se sklanjamo, koja je vječna čovjekova pratilja, kao hljeb koji jedemo,
kao zrak koji dišemo. I samom neimaru Stoca, kažu, kao da je igralo srce kada je
počeo graditi ovaj grad u kojem graditeljstvo bijaše umjetnost. On, neimar, kao da
na Bregavi i nije htio graditi ljudsko stanište, nego buket u kamenoj vazi.
To odista Stolac bijaše, kameni cvijet za ukras Hercegovine.
Himna zelenila i vode koja se u krčagu sunca toči.
Pjesma koja slavi život.
U tom prisnom ambijentu, u toj lirici neba i zemlje, kuće Dizdara,
Rizvanbegovića, Mehmedbašića, Behmena, Mahmutćehajića, Buzaljka, Šatora,
Pirića, Obradovića davno postadoše domovi umjetnika u kojima su naišli na toplu
dobrodošlicu i Skender Kulenović, i Jan Beran, i Dušan Kostić, i Gustav Krklec, i
Ćamil Sijarić, i Oskar Davičo, i Zuko Džumhur, i Đakomo Skoti, i Safet Zec i toli-
ki drugi koji su, drugujući i ljudujući sa Stočanima, gotovo na isti način, kao i oni,
osjetili emotivnu privrženost Hercegovini, zemlji koja uzima i daje, surovo kažnja-
va, ali prašta i voli - u uvjerenju da je ovo i njihova postojbina, da su zarobljenici
ovog raskošnog vrta pripitomljene prirode, zatočenici njene istorije i njenih snova.
Ali... nemoguće je govoriti ili pisati o jednoj značajnoj kulturno-književnoj
manifestaciji a da se ne pomene i novina u kojoj je ovaj autor proveo svoj radni vi-
jek - “Oslobođenje”. U njegovom novinarskom bloku ostalo je zapisano:

Stolac, 23. septembra 1977.

Ovo je sedmi put kako se poštovaoci pjesme i pjesnika susreću s njima dra-
gim i odavno znanim stihovima na stolačkoj priredbi koja ima za cilj afirmaciju
sveukupne bosanskohercegovačke kulturne baštine. Ako je pjesnik zapisao: “Ima
kamen što liči na čovjeka”, onda za Stolac valja reći - ima grad što liči na pjesmu.
Takva konstatacija čini se prirodnom posebno ovih dana kada ova kolijevka vrsnih
pjesnika i stvaralaca i revolucionara otvara svoju dušu i kapije bajnim gostima sa
strane. Svečano otvaranje priredbe obaviće se večeras pored drevne Inat-ćuprije;
za sutradan je predviđena posjeta pisaca školama i radnim organizacijama Stoca i
Ljubinja, dok se u večernjim satima manifestacija nastavlja na Radimlji recitalom
poezije Maka Dizdara, nastupom amatera KUD “Marko Mihić” i koncertom kamer-
ne grupe “Vergl” iz Sarajeva.

271
Stolac, 19. septembra 1981.
Na sinoćnjem poetskom mitingu, građane Stoca i brojne stvaraoce - pjesnike,
glumce, slikare, izdavače i druge poslenike kulture je pozdravio književnik Miodrag
Bogičević koji je, uz ostalo, rekao: “Dizdareva Modra rijeka jedno je od svjedočan-
stava kako se jednostavno i moderno, gotovo iskonski nužno, iskazuje spoj čovje-
ka zavičajnog hercegovačkog podneblja sa opšteljudskim udesom. Takva ostvare-
nja negiraju malograđansku ograničenost, nacionalistička i egoistička podozrenja,
te i stolačko Slovo, svojom otvorenošću i raznolikošću doprinosi toj humanistič-
koj usmjerenosti, snažeći poznanstva kultura, uzajamna povjerenja stvaralaca i
publike.”

Stolac, 25. i 26. septembar 1982.

Manifestacija je počela u popodnevnim satima u tvornici “Inkos” gdje je glu-
mica Jadranka Matković izvela monodramu “Kako je Mileva uvatila lad poda se”,
prema romanu “Knjiga o žrvnju” Milosava Popadića. Divna atmosfera pratila je i
program u Galeriji “Branko Šotra”, gdje je otvorena izložba “Stolac u arheologiji kroz
vijekove”. Fotosi. Predmeti. Zemljane posude. Ugljenisano oružje i oruđe. Biljezi
vremena i čovjeka, njegovog muka i jauka kroz bure i prašume istorije... Recital po-
ezije Ivana V. Lalića, uz uvodno slovo dr. Dejana Đuričkovića izveli su učenici i pro-
fesori stolačkog Srednjoškolskog centra. Uručene su i nagrade “Mak Dizdar” mla-
dim pjesnicima koje su dobili: Nedeljko Zarić iz Bosanskog Broda, Nedis Žugar iz
Olova, Siniša Jurković iz Sarajeva i Alen Turković iz Stoca... Stolačke susrete pra-
ti i istoimena publikacija koja ovom prilikom donosi mnoštvo zanimljivih priloga
čiji su autori: Skender Kulenović, Duško Milidragović, Izet Rizvanbegović, Milan
Bodiroga, Ivan V. Lalić, Kasim Korjenić, Rusmir Mahmutćehajić, Munib Maglajlić,
Emir Buzaljko, Šaban Zahirović, Džemal Čelić, Selam Jaganjac, Anđelko Zelenika,
Đuro Basler, Vukosava Atanacković-Salčić, Danka Ivić i dr.

Stolac, 25. septembar 1983.

Otvarajući 12-tu po redu stolačku priredbu, prof. Nijaz Duraković je rekao da
je “Slovo Gorčina” uspjelo da profilira svoje sadržaje, da okupi plejadu pjesnika, na-
učnika, slikara, da afirmiše niz novih pjesničkih imena, te da i na izdavačkom pla-
nu učini značajne poduhvate. Opet je Stolac zapjevao stihom Gorčina i Kosare, tim
najčarobnijim instrumentom. Cijeli grad je na nogama. Pozornica od trave, svitaca
i stećaka, kao i blaga vidovopoljska noć, s punim bakrenim kolutom na nebu čini-
li su izvanredan dekor izvođačima programa, članovima ansambla Privremenog
pozorišta iz Mostara koji su pružili jedinstven ugođaj, izvođenjem recitala poezi-
je Anđelka Vuletića, uz uvodnu besjedu Oskara Daviča. Iako stolačka manifestaci-
ja svojim imenom asocira na gorčinu i tegobu, ona svojim programom i porukom

272
govori o uznesenosti poezije, ljepoti življenja i spomenicima kulture koji spajaju
ljude u legendi i stvarnosti...

Stolac, septembar 1984.

U okviru stolačkog “Slova”, u Galeriji “Branko Šotra” je otvorena izložba
“Počiteljska viđenja”, priređena povodom jubileja Umjetničke kolonije u čijoj im-
pozantnoj zbirci ima preko 800 slika, grafika i skulptura. Fundus Kolonije i nje-
ne postavke u 80 gradova naše zemlje, svjedoče o jednom izuzetno stvaralačkom
naporu i skoku, za kakve su, u drugim uslovima, kako veli profesor i slikar Hakija
Kulenović, potrebni vijekovi... Praznik poezije u Stocu i Počitelju bio je posvećen i
djelu pjesnika i akademika Dušana Kostića. Učestvujući u programu, Kostić je go-
vorio svoju pjesmu “Vjerovati” koja na neki način obilježava njegov životni i stvara-
lački put, njegovu duhovnu i moralnu biografiju. Uvodne napomene o Kostićevom
opusu dao je crnogorski kritičar i esejista Sreten Perović, pomenuvši da ovaj lirik,
slobodar, sanjar, borac, putopisac, novinar i humanista ne zaboravlja ni bitke, ni
poginule drugove, ni planine, ni mećave, ni svoje snove ni bolove.

Stolac, 22. septembra 1985.

Petnaesto “Slovo” je počelo otvaranjem izložbe grafika Safeta Zeca za koje će
pisac i hodoljubac Zuko Džumhur reći da se na njima “nagledao čarobnog bjelila,
rumenila i zelenila, brojao na Safetovim platnima uboge i drage naše bošnjačke
kućerke i oronule čardake, brojao pendžere po odajama sa našom prostirkom, se-
ćijama i kahvenjacima...” U lijepo uređenom parkiću u centru grada, književnik,
akademik, i “avnojevac” Blaže Koneski je, otkrivajući spomen-bistu Maka Dizdara,
ustvrdio da se čini da je Makova poezija izrasla iz zavičajnog tla, da je prije prirodna
pojava, sestra travi i rastinju po hercegovačkom i bosanskom kršu.

Stolac, 27. septembar 1987.

Dvodnevna priredba nastavljena je danas u hotelu “Bregava”, gdje je pred-
stavljena knjiga putopisa “Jednom” Alije Isakovića. Govoreći o osobenostima ovog
vrijednog djela, dr. Miroslav Palameta je naglasio da se Isakovićeva putovanja doi-
mlju kao intimna traganja za nečim što će makar nadomjestiti puninu jednom dav-
no oduzete nepovratne prisnosti, dok je manirom briljantnog analitičara i estete,
dr. Krunoslav Pranjić ukazao na osnovne odlike Isakovićevog stila i izraza.

Stolac, oktobar 1988.

U Stocu je održano 18-to po redu “Slovo Gorčina”. U ovom ljupkom gra-
du i oazi drevnih spomenika bila je to svečanost knjige, slike, sunca i pjesme...
Jučerašnji program dešavao se u hotelu “Bregava”, gdje su Ivan Lovrenović i Stevan
Tontić predstavili nova izdanja sarajevske “Svjetlosti” - “Umjetničko blago Bosne i

273
Hercegovine” i “Kameni spavač” Maka Dizdara, a Zilhad Ključanin i Selim Arnaut
najnoviji broj “Književne revije”. Vođenje i zanimljiv dijalog o stolačkoj biblioteci, s
uvodnim izlaganjem prof. Džemala Čelića... U Galeriji “Branko Šotra” je priređena
prva posthumna izložba Mehe Sefića o kome dr. Ale M. Poljarević reče: “Kada je Sefić
šezdesetih godina shvatio da treba slikati zrak, otada je njegovo slikarstvo postalo
mehasefićevsko, samo njemu svojstveno, udahnuvši mu prepoznatljiv pečat”...

Stolac, 30. septembar i 1. oktobar 1990.

Ima gradova koje volimo zbog ljudi čije oči, i kada odu, sa svih strana zrače
toplinom. Osvjetljavaju nas u hodu. Takve su bile oči Maka Dizdara, spavača i sa-
njača čiji zavičaj bijaše tamo gdje su i stećci. Kada je umro, prije dvadeset godina,
svake jeseni slikoviti gradić na Bregavi postaje stjecište umjetnika i onih koji vole
umjetnost, svih što su ovamo dolazili, donosili breme nespokoja i žar ljubavi, ostav-
ljali slovo o zemlji i slovo o pjesmi što nikada nije zanijemila, pa ni u ovo nemilo-
sno pretkataklizmično vrijeme. Ponovo su se svi našli na ovoj rujanskoj gozbi stiha,
oglasili se starom izrekom da nema ni jedne velike ljudske misli koja nije zapisana
u kamenu. “Mrtvi smo ali nismo zaspali, kamen vas našim očima gleda” - epitaf je
koji smo sinoć čuli na Radimlji, tamo gdje je davno iznjedrena pjesma s kojom se na
ovom posnom i tvrdom stolačko-dubravskom tlu rađalo i umiralo, nadalo i čeznulo
- slovo o radosti i voljenju, ali i o patnji i očaju što čovjeka prate na njegovom putu
od gnijezda do zvijezda, od bešike do bašluka.

U bloku reportera “Oslobođenja” (koji je dobrotom Vukosave Atanacković-

Salčić vraćen njegovom vlasniku, a koji je nađen u hrpi smeća kraj kontejnera pred
zgradom u ulici Matije Gupca 16-A, sada Franjevačkoj, u Mostaru) - svi ostali datu-
mi i zapisi bili su nečitki i umrljani...

Septembar 1996.
Izišao iz štampe tematski broj časopisa “Most” (95-6, nova serija) kompletno
posvećen graditeljskoj i kulturnoj baštini Stoca, s prilozima Alije Isakovića, Rusmira
Mahmutćehajića, Džemala Čelića, Emira Buzaljka, Saliha Rajkovića, Advana Hozića,
Safeta Plakala, Jana Berana, Zuke Džumhura, Mirona Kanjuha, Stojana Vučićevića,
Vlade Puljića, Planinke Mikulić, Mehmeda Dizdara, Jusufa Jelina, Muhameda Šatora,
Muhameda Elezovića, Hivzije Hasandedića, Zlatka Topčića, Rapke Ormana, Alije
Pirića, Fazlije Alikalfića, Abida Jarića, Hamida Begića, Ede Alijagića, Juse Nikšića,

274
Salke Peze, Kemala Kebe, Aleksandra Janičića, Ekrema Handžića, Smiljana Vićenca
Popovića...
Tamo je sve što bijaše bošnjačko sravnjeno sa zemljom.
Sve do rata, Stočani bijahu svoji. Nikome ni-potamo se. Divan narod koji je
držao da nikakve ograde: ni vjerske, ni političke, ni društvene ne treba da odvajaju
čovjeka od čovjeka. Vjerovao da je cijela Bosna i Hercegovina njegova domovina, svi
Stočani njegovi sugrađani.
Bilo tako oduvijek, sada više nije.
Ali, iako gnjevni i prepuni bola kojim se do mira i slobode stiže, Stočani s gor-
kom nadom očekuju dan kada će se posve vratiti na svoju svetu grudu.
Tamo je izgrijala njihova zvijezda.
Tamo je prakolijevka njihovih predaka.
Sada su rastjerani po svim zemljinim meridijanima, ali će svuda, svojom pri-
snošću i merhametlukom, naći utočište, makar privremeno.
Sa Bregave, zapravo, oni nikada nisu ni otišli.

(Slovo Gorčina, 24, 2002.)

275
FA H RU DIN R I Z VA N B EG OV IĆ

BEHAUDIN SELMANOVIĆ – SLIKAR

Ne mogu opisati svoje uzbuđenje, radost i veselje što povodom stogodišnji-
ce rođenja slikara rahmetli Behaudina Selmanovića imamo ovako reprezentativ-
nu izložbu, postavljenu ovdje u Bošnjačkom institutu i Umjetničkoj galeriji Bosne i
Hercegovine, i što se održava ovaj skup o njegovom djelu. Posebno me raduje kon-
ferencija studenata historije umjetnosti i likovnih akademija u Bosni i Hercegovini.
Moja radost je utoliko veća što sam s Behaudinom Selmanovićem i njegovom po-
rodicom bio i ostao prijatelj. Molim vas da mi ne zamjerite lični ton kojim će biti
obilježeno ovo moje izlaganje. Ja vjerujem da može biti korisno svjedočenje o ži-
votu i djelu jednog od najsamozatajnijih i najvećih umjetnika u bosanskoj kulturi i
umjetnosti.
Završio sam 1968. godine Filozofski fakultet u Zagrebu (južnoslavenski jezici
i književnosti i komparativna književnost) i odbio da ostanem asistent na Odsjeku
za hrvatsku književnost kod akademika Ive Frangeša (na njegovo veliko zaprepa-
štenje) i vratio se u Stolac. Obnova Begovine kao najznačajnijeg stambenog kom-
pleksa osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini bila je moja preokupacija i fasci-
nacija, i ostala je evo do danas.
Prošlo je svega pola godine kako sam radio u Stocu, a rahmetli Behaudina
Selmanovića, koji je boravio u Galeriji Branka Šotre u Šarića kući, koja je također
bila spomenik kulture, sreo sam sasvim neočekivano. Odmah smo se prepoznali
iako sam bio znatno mlađi. Kasnije sam spoznao da generacijska pripadnost nije
uvijek starosna kategorija.
Susret sa Stocem, posebno s Begovinom, za Selmana je bio očaravajući. Moja
odluka i razlog življenja u Stocu su ga također, nakon posjete Begovini, oduševili.
Nezaboravan je trenutak kada je ušao u moju (babinu) kuću, kad je sjeo na sećiju na
hajatu i kad su se njegove zeleno-plave oči napunile suzama. Šutnja je dugo trajala.
Danima smo šetali, sjedili, pričali i šutjeli. Zapravo, on je šutio otpočetka. Ja
sam tada htio saznati šta čita, koja je to estetska, filozofska i druga osnova njegova
razumijevanja umjetnosti i slikarstva. Mlad sam, zelen, nadobudan “znalac”, koji
je pokazivao sve svoje znanje, a on svu svoju šutnju i smiješak. Moja nadobudnost
je polahko splašnjavala. Bio sam sve obezoružaniji, a on nije htio biti nadmoćan,
niti je pokazivao da mu moja mladalačka nametljivost mnogo smeta. Sve je, neka-
ko, postalo prirodno kada mi je jednom objasnio da se on odavno odmakao od želje
da izučava i razumijeva sve te teorije i estetike, koje bi da propišu itd. “Ti to trebaš
pratiti, čitati, naročito dok si mlad. To može pomoći tvome zanatu, ali nemoj tome
pridavati prevelik značaj, nemoj se time zanositi i vjerovati.” Sve je ovo govorio s

276
delikatnom i pažljivom gospodstvenošću, koju ja danas ne mogu tako jednostavno
prepričati.
Išao je na spavanje ranije, a ustajao vrlo rano. Znao je zoru čekati prekoputa
Begovine ili pored Inat-ćuprije, kao što je znao, u svako doba dana, čekati onu svje-
tlost koju je tražio. Ta fasciniranost bojama neba, Bregave, kamena kao okruženja
tog plavetnila i zelenila, fasciniranost Mediteranom svodila se, zapravo, na odušev-
ljeni uzvik, ponekad, ili samo šapat, češće: “Bolan, bolan... Bolan ne bio...”
Susret s interijerima Begovine, mahramama, ćilimima, sećijama, musande-
rama, levhama, ibricima, bakrenim posuđem, i sve to živo i u upotrebi, tako je če-
sto tih dana i sedmica tjeralo suze u njegove oči i činilo ga, zapravo, “sijedim dječa-
kom”. Kasnije sam shvatio da je sve to bilo vezano, ustvari, za Pljevlja, za nježnost
njegove nene. Ona ga je odgojila. Majka mu je umrla kad je imao dvije godine, a otac,
odgovoran i ozbiljan, nije se ženio ponovno, pa je nena bila sva ljubav, a otac sav
oslonac. I sve njegovo djetinjstvo bilo je, zapravo, u ambijentu koji je, evo, nakon to-
liko decenija susreo u Stocu.
Naše priče su bile romantične, nerealne, nestvarne i pune nekih izmaglica
sjećanja i emocija. I historijskih reminiscencija. Sve nas je to zbližavalo u toj mjeri
da mi je rekao kada je upoznao moju djevojku: “Kad se budeš ženio, bit ću ti, vallah,
šahid (svjedok na vjenčanju).” I bio je na neobičan način (o tome malo kasnije).
Crtao je, skicirao neumorno. Slikao je po cijeli dan. I na suncu, mada je bio vrlo
osjetljive kože i s tim je imao problema. Moja bi rahmetli mati s nekim blagim pri-
jekorom govorila: “Boga mi, kad slikaš, ti ne znaš za se.” Ja bih mu tiho prilazio kad
“radi”. Gledao sam, šutio je. Nisam se usuđivao progovoriti dok on ne bi započeo,
a to je bivalo onda kad bi se izmicao od štafelaja da pogleda šta je uradio. Sjećam
se i onih oduševljenja kada bih pomislio: “Pa ovo je savršeno, ovo je prelijepo, ovo
je slika. Neće je valjda sad, dorađujući je, pokvariti.” Čak sam se usuđivao da mu
kažem da je to odlično, da je to završena slika, da ga molim da je “ne popravlja”. A
on bi: “Bolan, bolan... Bolan ne bio... Ovo ja moram u ateljeu dovršavati barem pet-
šest mjeseci.” Moja naivnost i nevinost, moje neznanje, a dobrohotnost, otvorenost
i iskrenost, njemu su bili radost i veselje. Čudio sam se skoro dječački, a tek kasnije
shvatio koliko je to mučno, radosno završavanje slike bilo suštinsko za njegov stva-
ralački postupak. Čini mi se da ga je najviše mučila linija što razdvaja boju ili game
jedne boje. Pričali smo o tome dugo. Od tih linija, jasnih i nedvosmislenih, nije se
odmicao, čini mi se, nikada. Uvijek i uvijek je htio, paradoksalno, da se linija na slici
ne vidi! Ne da spaja, ne da razdvaja, nego da je tu, a da se ne vidi. Možda je i to jedan
od razloga što je s toliko pažnje i skrupuloznosti minuciozno dorađivao svoje slike.
Osjećao je iz bića umjetnika da je to ona “metafora” čije prisustvo u slikama
Behaudina Selmanovića svi osjećamo, a ne možemo je pretvoriti u riječi.
Govorio je kako je profesor (mislio je na profesora Tartagliju) odvodio njega i
kolege studente pred remek-djela. Nosio je neke krpe s prorezima, prekrivao slike i

277
ostavljao da samo kroz prorez gledaju komadić slike i tražio od studenata da istra-
žuju i govore šta su vidjeli, šta su otkrili... Često je ovu priču ponavljao.
Godine 1971, 15-22. aprila, dakle samo sedam dana, trajala je samostal-
na izložba Behaudina Selmanovića posvećena Danu mladosti vojnika. Tako se
zvala. Ja sam bio u vojsci u Bileći. Pozvao me je general, čestiti Milan Ačić, koji je
tu u Sarajevu bio cijeli rat, i rekao mi: “Ko ti je ovaj slikar što te poziva na izlož-
bu?” Dakako da sam došao i bio na otvorenju. Selmana sam zatekao s profesorom
Tartaglijom. Zagrlio me i predstavio starome profesoru, a onda je, dok smo se “pita-
li”, prišao Džemal Muminagić, predsjednik Sindikata BiH, i Ljubo Jandrić, zadužen
za kulturu: “Druže Selmanoviću, daj da se dogovorimo koja je slika za Tita (koji je
došao sutra u Sarajevo na Kongres Sindikata).” “Molim Vas, pustite me, kakav Tito!
Doš’o mi je profesor i prijatelj! Kakav Tito! Idite odavde.” Takav je bio. Sliku je po-
klonio tek sutra na zaprepaštenje svih tih “funkcionera”. Mogu zamisliti, pomislio
sam tada, kako je bilo te strašne 1948. godine, kada je došao direktoru gimnazije i
podnio usmeni otkaz na rad u školi, koji mu nisu htjeli prihvatiti, a on odbio dolaziti
na posao. Mora da je bio ovako odlučan, grub i nepokolebljiv.
21. novembra 1971. došao sam na “bračno putovanje” kod Selmanovića
doma. Naime, “preveli” smo mladu uoči Bajrama 19. novembra, a kod našeg smo
šahida bili 21. novembra. Bio je bolestan, u postelji, a bio je ozaren što smo mu
došli. “Nevjesta”, govorio je svojoj snahi, “daj iznesi onu”, pa „daj nam iznesi onu
sliku...” To je bila izložba! Bio je to izbor da li dvadeset, da li trideset slika, ja to ne
znam. Znam da je trajalo cijeli dan. Bili smo svjedoci njegova oduševljenja. Tišine
je prekidao samo njegov glas: “Nevjesta, gdje ti je baklava? Bajram je!” I odgovor, uz
blag smiješak: “Boga mi, pred vama.” Kad bi došla nova slika kod onih koje je najvi-
še volio, izgovorio bi: “Bolan, bolan...”, što je pokazivalo njegovo zadovoljstvo slikom
koju smo gledali. Rijetki su bili susreti u kojima sam se oduševljavao gledajući nje-
gove slike, a da nije rekao: “Treba ovo još raditi.”
Sada je bio zadovoljan. Kasnije sam spoznao, kad je preselio, da je tada, dva
mjeseca prije smrti, osjećao, jer je bio sav duhovnost, da se svom Gospodaru može
vratiti sretan.
Nedavno, dok je gospodin Sanjin Lulić obnavljao slike, došao sam u Bošnjački
institut da gledam taj rad majstora restauracije. Ali opet me preplavio Selman.
Uzalud je bilo što sam, čini mi se, sve što je o njemu napisano pročitao, sve sam u
trenutku zaboravio. Selmanove slike, samo Selmanove slike! A kako, a zašto, a šta,
sve je to negdje ostalo. Ljepota! Ljepota! Pulsiralo je mojim bićem.
Kod kuće sam ponovno čitao sve one prelijepe dijelove eseja što sam ih bio
izdvojio i ustanovio, uz skoro istovjetnost sudova znalaca, značaj slikara, ljepotu
njegove umjetnosti, utjecaj Renoira, Matissea i drugih, tradiciju, utjecaj minija-
ture itd. Sve to imamo napisano. Ali mi se učinilo da bi dobro bilo pogledati esej
Skendera Kulenovića iz 1968. godine, koji mi se odavno nametao kao moguć i za-
nimljiv pristup Selmanovom djelu. Riječ je o eseju Iz smaragda Une: Grozdanin kikot

278
Hamze Hume. Može zvučati neobično, ali treba to pročitati bez obzira na to što je ci-
tat malo podugačak. Ja sam siguran da ovaj esej za buduće istraživače Selmanovog
djela može biti inspirativan.
„Bila je i u našim razmišljanjima o pjesništvu, jedna teorema - prije možda
jedno, fanatizirano, empirijsko vjerovanje.
“Stih je naš zanesena igračica, on svoju ekstazu pretvara u gole pokrete.”
Rečenica je Miloša Crnjanskog. (...)
Za moj rodni Bosanski Petrovac Volter, ismijavajući teleologe, morao bi reći:
ovo nije grad; jer bi Bog, koji je svakoj svojoj tvorevini dao neku svrhu, pa tako i rije-
kama (da svaka teče kroz neki grad), navratio i kroz njega bar neku manju.
Ali Bog svrhoviti na jednoj strani uzima, na drugoj daje, tako i meni: jednoga
dana uzbuđeno sam ugledao nešto, prvi put, za šta nisam imao imena ni riječi, i što
nikako nije moglo da stane ni pod kakvu riječ i ime, ni poslije. (...)
Ušli smo već bili u taj krajnji Bihać, ništa - sve kao da sam već jednom vidio!
Najedanput, ispod fijakera nešto zatutnja i zabobota. (Prelazili smo preko dr-
vene ćuprije na Uni.) Skočih i ugledah nešto... ah, nešto... ah, tata, šta je ovo? (Bila
je to Una.) Otac se smije, misli da sam se prepao, pa me pridržava i govori mi da se
ne bojim, da je ćuprija tvrda, a ja se ne bojim: samo lebdim, sav prosjan tom Unom,
tim neviđenim čudom, za koje bi jedino znao reći ljepota, ljepota, malo mi očiju da
gledam, malo mi pluća da dišem.
Bila je to moja prva (i takva posljednja), najljepša, neuporediva, nezaboravna
i neiskaziva rijeka. Senzacija ta možda bi se mogla uporediti jedino sa prvom zra-
kom svjetlosti i prvom kapi majčinog mlijeka, kad one ne bi ostajale u tmini koja
prethodi našem pamćenju. (...)
Čitajući poslije svakovrsne stihove i najrazličitije rasprave o njima, često sam
se sjećao one svoje neopisive rijeke koja se prvi put zasmaragdila potpuno bijelom
hartijom moga djetinjstva. Ova moja Una uživljavala me, više nego sva ta štiva, u
onu maniju, ili onaj grč, pjesnika da vide i objelodane jedan svijet nikad viđen, uvi-
jek nov, nov i onda kad je ogrezao u poznato, i da pritom između njih i onog što se u
njih upija ne bude ništa nego samo čarolija pjesničke krede i tabula rasa, njen u be-
skraj otvoreni prostor, a između pjesme i onoga koje upija ništa nego pjesma sama,
takva kakva je bila ta moja rijeka. (...)
Četiri decenije račvanja i stakanja naše književnosti, s mnogo prijelomnih vo-
dopada, prošlo je od pojave Grozdaninog kikota, a on i danas sja u mene kroz svoju
bistrinu, kroz koju blista u njemu jedan svijet poznat a drukčiji, okupan kao zemlja
poslije olujne kiše, nevin u svojoj nagosti, očišćen od one hrđe koju po njemu stva-
raju razne mrene naših očiju, ili njihova kratkovidost i sitost. (...)
Ovaj lirski izliv, otkad je počeo da plijeni čitaoca, često priman kao blizanac, ili
kao pozajmljena pa individualizirana svjetlost Pana, nekad i kod nas bestselerskog
Knuta Hamsuna.

279
 Koliko god sam i ja podlijegao tome, pa i sam ostajao pod nekim mutno ta-
kvim utiskom, u meni se nešto opiralo: neko osjećanje da ipak nije tako, ili sasvim
tako. Dok najzad nisam prislonio knjigu uz knjigu. Ispalo je da su i one nametljive a
prividne srodnosti, u stvari, očevidne a duboke razlike i da može biti riječi samo o
onom srodstvu po kojem su pjesnik i pjesnik uvijek rođaci, ili o onom pjesničkom
zajmu u kojem su pjesnici uvijek pošteni zajmoprimci i pošteni zajmodavci. (...)
Nije li ovaj rafinman kvasao pod zračenjima iz nekih onovremenih poetskih
žiža, pod prevratnim, prodornim i zasljepljujućim zračenjima one poezije koja je
vladala u godinama kada se Grozdanin kikot pojavio (1927)?
Takvih pigmenata u ovoj poemi sigurno ima. (...)
Ali je u svemu najviše one potrebe da se ide za svojim zovom, u ovom slučaju
rekao bih najviše onog neumijenja da se ide drukčije nego slobodnim pokretom.
(...)
Jedno osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu svijeta ispod svojih očnih
kapaka i da je na svijet iznese takvu kakva je, svojom rukom i svojim riječima - to je
ono jedino i jedino plodonosno što je Humo upio od tadašnjih beogradskih moder-
nista; sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre
domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske
ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrečenih en-
terijera, u kojima vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a
nevjerovatno istančane gradske kulture.
Grozdanin kikot sav je na selu, ali nije iz seljačkog vidokruga, nego sav iz ru-
stike, u kojoj se, kao i u svakoj pravoj, tjeskobe gradske mogao osloboditi samo ur-
bani lirski temperamenat; to što je u Huminom slučaju gradska duša još u simbiozi
sa dušom feudalnog čardaka samo je sreća, time je ovoj rustici jači panj.
Međutim, simbioza je to samo historijski, a u krajnjem plodu jedna je to duša,
samo što je ta duša jedno vrijeme u gradu, na ćepenku, a drugo, ljetnje, na selu, u
ljetnjikovcu.
(...)
Kad mi se pružila prilika da nekog stranca dovedem u ovaj svijet, bio sam re-
dovno svjedok jednog njegovog skrivenog ogromnog razočarenja: sve je ovdje pri-
prosto, skromno, gotovo ubogo. Ali je odmah čovjeka sa strane počelo da zahvata i
jedno ogromno, i otvoreno iskazivano, iznenađenje: u ovoj skromnosti nastanilo se
jedno osobeno i nevjerovatno rafinirano osjećanje života.
U ovom svijetu, pred kućnim pragom svi spoljni tragovi ostavljaju se sa obu-
ćom. Unutra je stalna sutonska tišina, govor je ispod glasa, zidovi bez šara i sli-
ka, samo na ponekom visi, levha: to je neki, uokvireni, kaligrafski ispis iz Kur’ana.
Sećija, šiljteta, ćilimi, mangala, na zidu pustećija (ovčije runo na kojem se klanja)
- odaje su bez mnogo namještaja, kao kraljevske dvorane, kao da se hoće prostor i
u njemu ljudski lik, a stvar samo kao njegova pozadina. U jednom uglu je nešto kao
izrezbaren i neobojen ormar, to je musander: tu se poslije svake plotne noći mora

280
okupati, da bludna aroma ne ponesreći dan koji je svanuo. Donesena pod osmanlij-
skim alaj-bajracima, kuhinja je ovdje zrela vizantijska, kult jedan kulinarski prila-
gođen domaćoj biljci i životinji. Kumrija i lastavica pod strehom opomena su protiv
grjehote, badem i trešnja - procvali poziv da se još jednom živi. Mati je ovdje živa
svetinja (ženu čovjek uvijek nađe, majku nikada), pred starošću se ustaje na noge,
brat i sestra dvojnici su jedne ljubavi kakva samo među njima može da bude (i stoga
dvojnici najvećega grijeha). Svijet je ovo dozlaboga čulan: i mašta o raju mu je čul-
na. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izračio se u najčišći ljubavni fluid - ispje-
vao, u svojoj drevnoj riječi, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih
lirika u svijetu. (...)
Slike ovoga svijeta (paradoksalno na prvi pogled!) u ovoj poemi nema, ali joj
svaku stranicu natapa njegova senzibilnost u kojoj se rodila i oblikovala i Humina
pjesnička senzibilnost.
Kod Hamze Hume u Grozdaninom kikotu ova je senzibilnost izbila u, moder-
nopoetski ohrabrenom, čistom mladom erotsko-poetskom izlivu, i to je sve, i to je
ono najljepše. Vraćam se onom čistom smaragdu svoje Une.“
Možemo li zamijeniti sav taj narativ o književnosti narativom o slikarstvu.
Dakako! Ja to ne mogu sada ovdje učiniti jer to traži novi esej. Ali, sve je ovdje pri-
sutno i sve je tu metafora kojoj ne znamo ime, ali znamo da sve ono što je Kulenović
rekao o Grozdaninom kikotu može biti rečeno o Selmanovom djelu. Svaku sliku na-
tapa senzibilnost koju nam je darovao Selmanović, a on je “posudio” iz onoga svije-
ta koji je Skender opisao i koji ni u jednom trenu kod Selmanovića, baš kao ni kod
Hume, nije ni puki folklor ni dekoracija. Sve je to iz dubine umjetnikova bića, sva ta
harmonija smirenosti hoće da nam se daruje.
Prisjećam se jednog događaja u mojoj kući. Rahmetli profesor Muhsin Rizvić
je došao s pjesnikom Jurom Kaštelanom da mu pokaže Begovinu. Sjedili smo, obiš-
li kuću, pa se vratili u sobu koju zovemo hamam. Duga tišina. Prekida je profesor
Rizvić i pita: “Jure, kako ti ovo izgleda?” “Više ljepote u više jednostavnosti nikada
nisam vidio.”
Imam neodoljivu potrebu da neke od prijatelja dovedem pred Selmanove sli-
ke i upitam: “Pa kako ti ovo izgleda?”
Jure Kaštelan nikada do tada nije bio u muslimanskoj kući, a neki moji prija-
telji nisu nikada vidjeli Selmanove slike. Hoće li reagirati kao Kaštelan? Dakako. U
to vjerujem zato što ne znam nikoga ko se susreo sa Selmanovim slikama a da ne
bi tako reagirao i uzviknuo ili pomislio: „Više ljepote u više jednostavnosti nikada
nisam vidio!” Je li to ključ? To ću upitati studente na njihovoj konferenciji koju or-
ganizira Bošnjački institut da provjerim hoće li Selmanovićeva djela imati u njiho-
voj generaciji onu recepciju koju su imala u mojoj generaciji. Želim provjeriti, a ja
sam siguran, i potvrditi izvanrednu tezu izuzetne Azre Begić: “Tragično je to što je
bio neshvaćen, čak i kada su se traženja podudarala sa estetikom decenije (šeste):
militantna kritika danas bi ga, problemski, spustila na same početke moderne ili

281
još dublje u prošlost... i time nas razriješila brige i obaveze da se bavimo i njime i
njegovim opusom. Ovo nas ipak ne smije ni obeshrabriti ni zbuniti: Selmanovićevo
vrijeme nije za nama, već ispred nas; njegov garant je urođena čovjekova potreba
za ljepotom koja, što je dublje pritisnemo, to sigurnije, eruptivnije i pobjedonosnije
izbija na površinu.”
Ovo je napisano 1979. godine. Vjerovatno je ovome moguće dodati samo jed-
no: Selman je klasik. On nije u vremenu, on je izvan vremena. Ponavljam: on je kla-
sik. Vrijeme između velikih umjetnika, vrijeme avangardi i epigonstva, vrijeme ge-
nijalnih dosjetki i dekonstrukcije i konstrukcije - začas u historiji prođe, ali vrijeme
lijepoga uvijek i uvijek iznova zauzima svoje mjesto.

(Izlaganje na naučnom skupu Homage slikaru Behaudinu Selmanoviću po-

vodom stogodišnjice rođenja, Sarajevo, 2019.)

282
A D MIR M U J K IĆ

AUTOBIOGRAFIKA TISKARSKOG
ČAROBNJAKA

Ono što je zapisano ostaje

ali ono što je ugravirano ostaje još duže.

Kazati nešto veliko i značajno o profesoru Dževadu Hozi je sasvim jedno-

stavno, ali istovremeno i vanredno teško. Pravilo da su svi veliki umjetnici u svo-
joj primarnoj, ljudskoj esenciji jednostavni, a u svojoj umjetnosti zagonetni i kom-
plicirani, vrijedi i u ovom slučaju. Profesor Hozo je jedan od onih pionira koji je
negdje u isto vrijeme, zajedno sa profesorima Mersadom Berberom i Borislavom
Aleksićem umjetnost grafike donio u Bosnu i postavio je kao samostalnu umjetnič-
ku oblast na tek osnovanoj Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, davne 1973.
godine. Prethodno je na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti učio od velikih:
Božidara Jakca, Rike Debenjaka i Franceta Miheliča. Umijeće i grafičku tajnu koju
je sa sobom tada donio podijelio je tadašnjim prvim generacijama studenata grafi-
ke, a taj odjek, miris i kultura lista kao konstanta u različitim su oblicima prisutni
i danas, pola stoljeća kasnije. Izučavanje umjetnosti grafike na način da su upravo
posrednost i zavisnost tehnoloških etapa i procesa u umjetničkom stvaranju uslov
za sadržajni, estetski i umjetnički kvalitet, rezultiralo je sasvim novom karakteri-
stikom u čitanju i shvatanju lista. Nekad se to nazvalo fenomenom Sarajevske grafičke
škole, mada se u Hozinom slučaju radi o izuzetnom insistiranju na tipičnoj karak-
terizaciji forme koja je uslovljena istim takvim odnosom u vezi s poznavanjem teh-
nologija i poštivanja tiskarske kulture. Takav se rezultat i ne može nazvati fenome-
nom koji je posljedica spleta okolnosti, nego se radi o čvrstoj činjenici koja je svoj
identitet izborila kroz naučni i empirijski pristup. O tom zanosu i energiji u prvom i
drugom desetljeću postojanja Odsjeka slušao sam nostalgične priče starijih kolega.
Profesor Hozo je konstantno unapređivao nastavu, istraživao, sakupljao literaturu,
izlagao, osvajao nagrade i uz sve to postao redovni član Akademije nauka i umjet-
nosti Bosne i Hercegovine. Petnaest godina nakon formiranja Odsjeka, 1988. godi-
ne objavljuje knjigu Umjetnost multioriginala – kultura grafičkog lista u izdanju Prve
književne komune Mostar; knjiga istog trenutka postaje obavezno štivo na svim
umjetničkim akademijama bivše Jugoslavije.
Uvijek mi je drago sjećanje na anegdotu iz 2002. godine, kada je Odsjek za
grafiku posjetilo troje postdiplomaca sa Akademije umjetnosti iz Sofije (Bugarska).
Ugledavši ovu knjigu, rekli su kako je uz neki neformalni prijevod i oni koriste kao
matičnu za predmet grafika. Kada sam im rekao da će imati priliku upoznati autora
koji će doći na redovnu nastavu, bili su iznenađeni jer su bili uvjereni da je knjiga,

283
s obzirom na njene gabarite i sadržaj, objavljena prije barem stotinu godina i da
autor više nije živ. Kada se profesor Hozo pojavio, bili su oduševljeni; uslijedilo je
upoznavanje, fotografiranje, a profesor im je bez imalo usiljenog protokola poklo-
nio kataloge i dopustio da prisustvuju nastavi.
Svi koji su ga poznavali znaju da je bio izrazito duhovit i opušten; da je čak u
predavanjima i korekturama sa studentima često pričao viceve i šale, koje su uvijek
imale za svrhu da se na posredan način ukaže ili riješi neki problem u nastavi. O
toj osobini govori i činjenica da je tu knjigu, njegovo kapitalno djelo, u šali nazivao
„grafičkom kuharicom“.
Nakon ove knjige uslijedila je Dževad Hozo data – 1961-2001 u izdanju
Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine i izdavačke kuće Kult B. iz 2002. godine,
koju je uz prateću izložbu u galeriji Collegium artisticum priredio u vidu vrlo origi-
nalne autorske monografije sa svim bitnim podacima za period od četrdeset godina
umjetničkog rada. Već naredne godine objavljuje knjigu Majstori grafičkih umijeća u
kojoj donosi prikaz razvoja grafičke umjetnosti u rasponu od 550 godina. Godine
2007. objavljuje nekomercijalni komplet od deset separata – stručnih knjiga iz
oblasti visokog, dubokog i plošnog tiska, sa glosarijem i predstavom tiskarske um-
jetnosti Dalekog istoka, izdavača Grafotisak Grude i Akademije likovnih umjetnosti
Sarajevo.
Iako ne po rođenju, ali po korijenima i opredjeljenju, Hozo je bio Krajišnik.
Krajinu je shvatao kao svoju mitološku čudesnu zemlju lijepih rijeka, predivnih
šuma i dobrih, iskrenih ljudi. Shvatio je da ta mitska zemlja, uz historijske okolnosti
i prokletstvo života uz rubna granična područja, nikad nije uspjela sazidati veliku
ćupriju, crkvu, džamiju, medresu ili manastir kao u ostatku Bosne. Kako to obično
biva, umjetnost je i u takvom okruženju pronašla prostor gdje će se razviti. Razvila
se u krajiškom nišanu, karakterističnom nadgrobnom spomeniku iz osmanskog
perioda, koji je Hozo osjetio i usvojio kao dio svog egzistencijalnog korpusa tako
da je sasvim logično i prirodno uslijedila velika grafička mapa ciklus Nišani, gdje
se prvi put (u evropskoj umjetnosti tadašnjeg enformela) pojavljuje jedna original-
na i nekonvencionalna ikonika, koja je tih kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih
godina prošlog stoljeća nagrađena na svim značajnim svjetskim bijenalima i tri-
jenalima. Listovi iz tog ciklusa, koji su predstavljeni na ovoj izložbi (Galerija ALU
Sarajevo, juli 2021.) meni lično su najdraži upravo zbog tog, tada velikog i odvažnog
izleta u boji, koji je grafiku kao umjetnost pomjerio iz dotadašnjeg crnog spektra.
Frotaži koje je neposredno sa nišana valjkom prenosio na papir bili su ti primarni
predlošci koji su transponirali svoju rudimentarnu ornamentiku u metalnu ploču,
da bi nakon višefaznih energičnih jetkanja poprimili konačni izgled na grafičkim li-
stovima sa skoro slikarski ekspresivnom fakturom. Prethodio im je jedan izuzetno
sadržajan studij na ljubljanskoj Likovnoj akademiji, o čemu svjedoče izrazito suge-
stivna ostvarenja u visokoj i plošnoj štampi u periodu 1961-63. godine. To su mae-
stralno rezani pa štampani drvorezi: Autoportet, Kazna i Ženidba, litografija kredom

284
Kulin ban, litografija struganjem Kazna III kao i bakropis Žena kentaur. Nije čudo da
već u isto vrijeme, tačnije 1964. godine, nastaje grafički list Crveni turban, sa eksplo-
zijom vermilion crvene boje, netom stečenog grafičkog znanja što označava ako ne
polazni, onda strukturni i suštinski moment svega čime će se Hozo u budućnosti
baviti. Ovdje je moguće priložiti i listove Preproga – ćilim i Sedam bijelih nišana, koje
u prvom čitanju karakterizira boja, odnosno njena zasićenost i zvuk netipičan za
„crnu umjetnost“. Zajednički dijele položeni format, usuđujem se reći neobičan za
Hozinu kompoziciju, ali tkivo pripada njegovom rukopisu. U njima se naziru oblici
polumjeseca koji su, zahvaljujući primijenjenim hemijskim procesima, svojom du-
binom skoro pa izdvojeni iz cjeline bakarne matrice, naslućujući postupke koji će
okarakterizirati cjelokupan kasniji opus – narušavanje standardizirane pravouga-
one pravilnosti grafičke ploče. U tom smislu posmatramo radove Ognjena Moreska,
Srebrena gora i Zlatna gora, gdje masivna visoko tiskana površina u svom bestežin-
skom centralnom dijelu još uvijek nudi simbolične opisne predstave nišana koje su
svedene na nivo asamblaža. Svaki dio raspoložive površine grafičke ploče tretiran
je u primarno tonskom smislu, dok su duboki linearni prikazi svedeni na minimal-
nu ekspresiju sugestivnog crteža. Listovi Bosanski monument i Crveni turban već sadr-
že tu težnju za izlaskom iz klasičnog formata, gdje se dijelovi tiskarskog ansambla
planski odvode u drugi plan dajući prioritet znaku, odnosno simbolu. Zlatno jedro,
kao vrlo atipičan list, svojom neobrađenom svjetlinom ploče i margine lista pažnju
fokusira u simetriju kruga. Kombinacije tonova akvatinte i visokog bakropisa, vrlo
smišljenom primjenom zelene boje, dominantu grade u horizontalnoj asocijaciji
kretanja jedra, što je u kompoziciji kružnog oblika teško postići. Rubovi ovog kruga
kompoziciju izdvajaju iz neutralnosti ostatka ploče, sa vizuelnim utiskom glodanja
njegovog ruba, što će se u nastavku ciklusa pojavljivati skoro kao pravilo i što će do-
vesti do stvarnog isijecanja ploče u klišej koji tim činom postaje objekat ili samo-
stalan artefakt. Istim postupcima i gamom dolazi list Zeleni kamen, koji vertikalnim
postavom i svedenim iskazom predstavlja konkrektan oblik nišana. Likovni utisak
lista Rubinski u prvom gledanju predstavlja vertikalnu stabilnu formu, ali s moti-
vom ženskog simbola, stilizovane forme u obliku ženske pletenice koja će se poja-
viti i na listovima Simbolično kamenje i Ženski simbol. Riječ je o kombinaciji nekoliko
istih klišeja tiskanih različitim rasporedom u kompoziciji i eksperimentiranjem s
primjenom lazurnih i pokrivnih odnosa boje. Zanimljivo je da se na tom području
taj oblik slova Y i do danas zadržao u izradi ženskih nišana. Listovi Modrim obilježen,
Odlikovanje, Črni-beli, Zlatna rozeta, Zlatni monumenti, Simbolična pokrajina, Zlatnega
srca, Tri i S trojnim znamenjem dio su ovog legata, koji potvrđuju izvedbene i likovno
estetske principe ciklusa gdje se akcentira iskaz transferiranog detalja ornamenta
u cjelini primarnog oblika nišana. Pored primjene principa istodobnog duboko–vi-
sokog tiska, gdje se odnosi u granulaciji pigmenta i same aplikacije boje smjenjuju
u tisku, pojavljuje se i finalna dorada manuelnim dodavanjem zlatnih listića koji
listovima daju karakterističnu patinu. Taj princip zadržava u daljnjem razvijanju

285
forme, tako da se u vrlo cizelističkim pasažima pojavljuje na listovima Zlato zapon-
ko, Crvena, a pogotovo na listu Par, koji će pored kasnijeg lista Plemenitaš, kroz škol-
ske udžbenike i stručne časopise, biti najreproduciranije Hozine grafike kroz koje
ga je javnost upoznala.
S obzirom da su nišani krajiški, da su grafike iz ove mape obišle cijeli svijet, od
Tokija do Sao Paola, nije ni čudo da ih je profesor darovao Krajini, odnosno Muzeju
Unsko-sanskog kantona u Bihaću, koji se u međuvremenu pobrinuo da 2009. go-
dine budu proglašene nacionalnim blagom Bosne i Hercegovine. Opisavši puni ži-
votni i stvarni put, ovi listovi vratili su se u svoj prirodni habitat, u podneblje gdje
im je ishodište.
„Tamo gdje prestaju nišani – počinju stećci“, govorio je. Taj mikrolokali-
tet Krajine, koji je inspirisao pomenuti ciklus u najfinijoj autorskoj lirici, nastavio
se u ciklusu Iz Makove mape, gdje se ponovno pojavljuje nadgrobni spomenik, ali
ovog puta srednjevjekovni stećak, a što se desilo, kako Hozo reče, nakon drugova-
nja s pjesnikom Makom Dizdarom u Počitelju. Kameni spavač Maka Dizdara ponov-
no pokreće i intrigira Hozinu strast prema patini kamenog ornamenta, natalože-
nim principima odnosa života i smrti kao i cjelovitom bivstvu bosanskog čovjeka.
Njegova strast prema eksperimentu, ponekad kontroliarnom a ponekad prepušte-
nom samom kemizmu procesa, prisutna je i u ciklusima Suočenja, Povratak i Strašila.
Uvodeći fotografske i letraset postupke u pripremi ploče, ostaje vjeran ekspresiji
doboko štampane boje na pamučnom papiru, ne gubeći niti jednog trenutka ot-
mjenost u nivelaciji odnosa tiskovne površine i majstorski purizam finalne štam-
pe. Radovi iz ovih ciklusa dio su jednog lijepog i stabilnog vremena i okolnosti, da
bi se već sa ciklusima Čovjek i vrijeme, Dvanaest, a pogotovo Ecce homo, dalo naslutiti
da je svjestan i pogođen općom destrukcijom vrijednosti koja će jednu zemlju koju
je volio odnijeti u nepovrat. Koristeći vernis mou tehnike direktnog transfera, motivi
iz kamenog prelaze u teksturu organizma koji boluje. U karakterističnoj figuri koja
može biti i čovjek i nišan pojavljuju se jezivi grafički krvotoci ranjene epiderme.
Iako je imao mnogo ponuda i načina da ode, odluka Dževada Hoze da rat pro-
vede u opkoljenom Sarajevu bila je duboko lična i konačna. “Najbolji grudobran
mi je kućni prag”, znao je reći. U tom vremenu je izveo dva ciklusa. 40 grafičkih sli-
ka i 1001 noć, koje su predstavljene na nezaboravnoj izložbi u Umjetničkoj galeriji
Bosne i Hercegovine 1996. godine. Hozine signature su u grafičarskom miljeu bile
općepoznate. Ispisivao ih je vodeći računa o njihovoj konvencionalnoj ispravnosti,
ali krasnopisom koji je taj grafizam automatski uvrštavao u organizam lista, čineći
ih tako sastavnim dijelom kompozicije. Kako su ovi radovi nastali u nekonvencio-
nalnim uslovima, odlučio je da ih nekonvencionalno i predstavi tako da je listove
potpisivao kao unikatni grafički psihogram, psihografski zapis ili sarajevski psi-
hogramski unikat, što je samoj signaturi dalo sasvim novu težinu neposredno pro-
življene traume. S obzirom na ratne okolnosti, u većem obimu koristi mogućno-
sti neposrednog otiskivanja metodom visoke štampe sa metalnih ploča, kartona,

286
pleksiglasa sa manjim udjelom površina koje su jetkane. I u ovim ciklusima domi-
nantna je vertikala koju svodi u stilizovani oblik pogurene, umorne ljudske figure,
ali koja u inat zlu svojom stamenošću i čvrstim uzemljenjem u kompoziciji poruču-
je da i takva ima još mnogo da kaže. Od ciklusa Nišani pa do posljednjeg, 1001 noć,
dominantna vertikala niti jednog momenta ne prelazi u manir. Ona je sveprisutni
izbor i manifest Hozinog optimizma, duhovitosti i izvanrednog autorskog i ljudskog
šarma. Ove listove umjetnik koristi da u njihovom sadržaju kritikuje, da se šali, a
nekada i ismijava kulturu Zapada koja je na cjedilu ostavila jednu mikrocivilizaci-
ju tako da konzerve iz humanitarne pomoći gnječi, presuje i pretvara ih u grafičke
matrice, koje u maniru pop arta aplicira na listu čija poruka pored umjetničke po-
staje i aktivistička. On se nikada nije razmetao dimenzijama svojih grafika, već je u
svim ciklusima ostao vjeran takozvanom srednjem B formatu, govoreći da se u ras-
ponu lista od dimenzije rokovnika do onoga što može stati pod ruku može sve reći.
Poslije ovih ciklusa, koji su obilježili i ostvarili jedan izvanredan umjetnički
legat, polako se prestaje baviti grafikom u klasičnom smislu. Manipulaciju teških
metalnih ploča od oblikovanja, rezanja, rada u digestoriju pa do finalne štampe na
mehaničkoj presi, zamjenjuje novootkrivenom strašću – računarom. Novonastali
poslijeratni tranzicijski cirkus, koji i danas traje, a koji je kulturu vratio na nivo
prvobitne zajednice, obeshrabrio ga je – srećom samo na trenutak. Iako je bio već
u poznim godinama, njegova potreba za eksperimentom ga je održala svježim,
tako da je za vrlo kratko vrijeme računarske programe, koristeći ih kao grafičarski
alat, potčinio svojoj umjetnosti i otvorio sebi sasvim novu lepezu izražajnih izazo-
va. Koristeći osnovne dizajnerske programe na način kako grafičar koristi svoj in-
strumentarij, totalno neopterećeno, tangibilnu materiju je zamijenio digitalnom.
Svoje postojeće radove dorađuje, prerađuje i multiplicira u sasvim nove relacije, u
kojima fotografske reprodukcije pretvara u grafike, montira video klipove gdje ni-
šani, stećci, zmajevi, kentauri i konjanici oživljavaju u tom za njega novom medi-
ju, koji koristi sa istim oduševljenjem s kojim je pristupio grafici šezdesetih godina
prošlog stoljeća. U tim video radovima, opet s originalnim nazivima Autobiografika,
Penzionerske neumalije, uvodi i muziku kao prateći medij. Pozivajući se na obaveznu
praksu probnog otiska u umjetničkoj grafici, a referirajući na nepregledne moguć-
nosti izbora u digitalnom mediju, često se šalio da bi častio pićem onoga ko je u ra-
čunarskim programima izmislio opciju undo.
Profesor Hozo je proživio jedan fantastično raskošan i uzbudljiv život u svo-
joj umjetnosti, a svoj privatni dio je zadržao privatnim. Medijima je izlazio u susret
kad je morao i kad je imao nešto kazati. Nikada se nije otimao za taj varljivi prostor,
tako da ga to nije učinilo općepoznatom zvijezdom iako je to u takvoj definiciji bio.
Svoju misiju umjetnika, pedagoga i istraživača ispunio je na ljudski, najpošteniji,
a svojom predanošču gotovo na religiozan način. Fascinantna sadržajnost njego-
ve ličnosti istovremeno je i monumentalna i sasvim obična. Njegova blaga narav,
jednostavnost i duhovitost, u kombinaciji s njegovom izvanrednom erudicijom i

287
elokvencijom, činile su ga izuzetnim. Spomen njegovog imena otvarao je vrata na
svim akademijama i galerijama u regiji. To dobro znaju kolege grafičari koji su ima-
li sreću da budu njegovi studenti, jer su školovanjem u njegovoj klasi već dobijali
poseban pedigre, u koji se nije sumnjalo.
Iza njega kao profesora i akademika ostaje Odsjek za grafiku naše akademije,
kao i akademija likovnih umjetnosti u regiji, čije biblioteke sadrže i čuvaju njegove
udžbenike. Naša zemlja u svjetskim razmjerama ima umjetnika koji je svojevreme-
no, samo na primjer na VII Međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani 1967. godi-
ne, izlagao zajedno sa imenima kao što su Joan Miró, Hans Hartung i Antoni Tàpies.
Umjetnici poput Dževada Hoze danas ne postoje, jer današnje vrijeme ne trpi
niti je u mogućnosti da percipira i shvati pojavu, koja nema nikakav zabavljački i
komercijalni nego isključivo društveni i umjetnički poriv. U maniru vrhunskog in-
telektualca, duboko svjestan teoretski postavljenih deklaracija evropskih kulturnih
vrijednosti (koje u praksi, uslovljene politikom i uticajem, ne vrijede)– te u inat tom
licemjerju – profesor Hozo odlazi ostavljajući sve što je imao isključivo nama.

Povodom In memoriam izložbe akademika Dževada Hoze (1938 -2020)

Galerija Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, juli 2021. godine/

288
E N V E R DI ZDA R

SVAKOM SVOJE, ZAJEDNIČKO SVIMA

Čovjeka bez vjere ne može ni biti. Od roditelja učeći, ja vjerujem u ono što
sam, sam za sebe, nazvao – „božanstveno ljudsko“. Nisam, avaj, religiozan u okvi-
rima ceremonijalnih igrokaza služenja bogovima i njihovim agenturama i agenti-
ma na Zemlji. Nisam, zato jer sve oficijelne svjetske religije su – po mojemu ra-
suđivanju – pred misterijom bitka logično, pa i sasvim razumljivo, objašnjivo pa
i prihvatljivo, placebo pomagalo u tjeskobi neizvjesnosti mukotrpnog odrastanja i
sazrijevanja čovjeka i njegove samospoznaje. Religija je obećanje i zakletva, katar-
zično ushićenje i divna privilegija, isto koliko i neodrživ izazov i porok jeste uzviše-
ni početak i cilj ljudskog puta, isto koliko i ponižavajući alibi strašnih, stranputica
čovječanstva ...
Da bih naglasio kako, i spontano i svjesno, uvažavam i ne dovodim u sumnju
fenomenološku realnost ozbiljnih, sistematičnih i sveobuhvatnih religijskih doktri-
na i pokreta, kako prihvatam Religiju kao nezaobilaznu genetsku, ontološku i gno-
seološku konstituentu i konstantu čovjekova duhovnog nastajanja, postojanja, zre-
nja i, potom, konačne sudbine našeg svijeta – citirat ću par odlomaka iz govora što
sam ga održao prošle godine povodom otvaranja grandiozne svjetske manifestaci-
je u organizaciji znamenite kuvajtske, Al Babtin Fondacije, posvećene zbližavanju
među civilizacijama, kroz prezentaciju djela Maka Dizdara i egipatskog pjesnika
Halila Mutrana, inače koptskog pravoslavca:
... Zašto je poezija čovjeku i svijetu tako važna, zašto bi svakome morala biti
razumljiva i bliska?!
Naše svete knjige primordijalno su poezija, još bolje reći – poetika su svije-
ta i života čovjekova, temelji humanističkog svjetonazora i ćudoređa. Svete knji-
ge Stvoriteljev su zakon. Poezija, pak, koju sluti, stvara, piše i živi čovjek – od prije
pamtivjeka je izazov i dokaz koliko nam, u ljudskom vremenu i prostoru, suštinski
neograničene mogućnosti i slobode ta stroga i božanska poruka nudi i poklanja ...
... Poezija Maka Dizdara – kažu oni koji je znaju i razumijevaju – hoće i
može razdaniti sumrak nad ovom našom Zemljom Bosnom, Državom Bosnom i
Hercegovinom ...
Nije zato Mak slučajno postao jednim od simbola ovoga veličanstvenog sa-
mita o dijalogu, potrebi i usudnoj nužnosti zbližavanja među narodima i ljudima.
Makova poezija ne samo da je poziv na susretanje nego jeste i putokaz povratka
civilizacija jedne drugoj. Mak nam kaže da je civilizacija istorodna i kontinuirana,
iskonski jedna, da su je samo vrijeme i prostor privremeno razmrvili, otuđili od
sebe i svoga zajedničkog bića. I da će se, te sada daleke obale, jednom opet sresti,
prepoznati i oroditi ...

289
 Dalo mi je tada na ovakve riječi pravo i pedesetak inostranih prevoda i izdanja
Makovih knjiga, osobito onih svježih edicija, iz posljednjih godina. Ekskluzivno ita-
lijansko izdanje – kako su to oni u predgovoru napisali – „grandioznih i veličanstve-
nih“ Makovih stihova, to uvrštavanje Maka u biblioteku najznačajnijih djela evrop-
ske civilizacije, sa Homerom, Heraklitom, Danteom ...
Američka studija o Makovu „Kamenom spavaču“, kao mogućem mediju po-
novnog „obosnjivanja“ Bosne i Hercegovine ... Pakistanski „Kameni spavač“, svr-
stan je među vrhunsku sufijsku poeziju ... Aktualno, krajnje akribično prevođenje
„Spavača“ na perzijski, arapsko izdanje kao putokaz i put mogućih zbližavanja ci-
vilizacija ... Otkrivanje Maka „doma“, u Evropi, kao jednog od najvećih evropskih
pjesnika uopće ...
Sve to, ipak, ne priječi efendiju Mustafu Cerića, Reisa bosanskohercegovač-
kog, da Maka Dizdara, zajedno sa Skenderom Kulenovićem i ko zna koliko naših
pisaca između njih dvojice („... Imali smo mi niz velikih, odličnih ... od Kulenovića
do Dizdara ...“ – kaže Cerić) odbaci kao nešto što smo imali, a, po njegovom sudu
valjda, više nemamo. On ih je, eto, diskvalificirao iz korpusa nacionalne književno-
sti i mudrosti, zato što se oni, u strahu od režima, za života nisu deklarirali i iska-
zali kao muslimani, kao vjernici nasuprot ovdje potpuno nedužnom, za tog Reisova
govora upravo sahranjivanom, Nedžadu Ibrišimoviću, koji je, eto, na vrijeme došao
tobe i glasno se i strasno izjasnio i ponašao kao musliman i zadobio milost Reisovu
... Inače, veliki meštar pisane riječi i življenja, plemeniti čovjek Nedžad, moj dobri
prijatelj gotovo pedeset godina, oduvijek je pisao fantastičnim bosanskim jezikom
i vazda o univerzalnim ljudskim temama. I u ovom znanom, i u ovim bezimenim i
besmislenim režimima. Nikada nije mijenjao svoj stvaralački credo. Kao i Nedžad,
ni Skender ni Mak, sasvim sam siguran, ne bi se sebe i svojih ljudskih i stvaralačkih
vjerovanja i svjetonazora, svojih riječi i djela odricali niti bi ih i za jotu mijanjali u
najopakijem, čak ni u ovome režimu ...
Nešto bi Reis efendija Mustafa Cerić i njegovi prateći „cerićevci“ morali be-
zuslovno znati i ne zaboravljati. Ovo: ne znati – zna biti veoma bolno i opasno. A
još gore i strašnije biva – znati, a od neukih ili neupućenih znanje i istinu skrivati i
na njihovom neznanju beskrupulozno profitirati. I, koja god od ove dvije varijante
u njihovom slučaju igrala, valja svakako reći da je neznanje, što se njime poslužio
Reis na dženazi velikom i divnom čovjeku i piscu Nedžadu Ibrišimoviću – zapanju-
juće, zaprepašćujuće i zastrašujuće.
Pa, hajde što književnost ne (neće da) znaju čitati. Ali ne znati ili praviti se da
ne znaš notorne, ili potpuno krivo i zlonamjerno interpretirati, zašto ne reći i – sa-
svim čiste historijske činjenice, žrtvovati istinu i ljude, čovjekovo ime i djelo, samo
da bi lakše poentirao, ubjedljivije argumentirao i osnažio svoje rabote i naume i za
njih masovnije pridobio stado svojih sljedbenika i pristalica, to je već prenisko i de-
gutantno i da je od kakvog običnog čaršijskog mutivode.

290
 U Makovoj kući sam se rodio, Skender nas je ćesto pohodio. Otad znam i pam-
tim: da Skender, nekim čudom, nije neizmjerno volio život i bio tako tankoćutni i
očaravajući bonvivan, ubio bi, ili sebe ili nekoga od „njih“, u nekom od čestih naleta
i trenutaka teškog razočarenja i rezignacija pred nemilosrdno prisutnim pitanjem:
„Šta li ovo bi od onoga za šta smo se borili?!“ I to nije previše krio i skrivao, ni pu-
nim plućima živeći, ni duboko ljudski i za čovjeka pišući. A, da nije bio kakav mu-
sliman, nije!
Maku je, opet (to još bolje znam) cenzura starojugoslovenskog režima, kao
dječaku od 19 godina, prvu zbirku poezije skratila tačno napola. U Drugom svjet-
skom ratu bio je ilegalac u antifašističkoj borbi, tadašnje vlasti pobile su mu poro-
dicu, i u tom režimu i o tom režimu sigurno jeste ponešto zapisivao, ali ne i objavlji-
vao. Poslije rata, nesklon socrealizmu i veličanju tadašnjeg režima, poeziju je pisao
uglavnom „za sebe“ i za neka bolja vremena. Kao osnivač i glavni urednik Narodne
prosvjete, jedne od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu, nakon petnaest go-
dina šutnje, svoju prevratnički modernu i nerežimsku poemu „Plivačica“ objavio
je 1954. godine, u vlastitom izdanju, za svoje pare. Kao i sljedeću plaketu, poemu
„Povratak“. Režim, kao režimu nepoćudnu, preslobodnu i po državu opasnu, hame-
tice ukida Narodnu prosvjetu, a Mak petnaestak posljednjih godina ostaje bez po-
sla, sa tek ponekim povremenim, mahom nedostojnim i uvijek beskrušnim uhlje-
bljenjem. Umro je sa 53 godine, temeljito „poguran“ režimlijama. Do pred samu
smrt, živio je i radio sa ženom i troje djece u stanu od 52 kvadrata. Pred samu smrt
dobio je nešto veći stan i, odmah potom, „državno pismo“ koje mu naređuje da stan
napusti jer ga je – „bespravno dobio“. To ga je pismo dokrajčilo. Posljednja njegova
rečenica u komentarima „Kamenog spavača“, njegove poetske zbirke slavne širom
svijeta, bila je ova: „Bosni je bilo suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da
na nju čeka, ali da je ne dočeka.“ Tako i u to vrijeme može pisati samo hrabri vitez
– borac za bosansku Bosnu, a ne sluga režima koji Bosni tiho, mudro i smrtonosno
o glavi radi.
Toliko o Skenderu i Maku i njihovim nevjerama. Uostalom, dodat ću to bez
ikakva zazora – čak i da su bili režimski pisci, služili su svojim djelom, prema na-
rodu i ljudima, njihovom životu, njihovoj sreći, kulturi i umjetnosti ..., generalno,
mnogo milostivije gospodare nego što su to ovi naši današnji.
Hoću još, istim povodom, a u kontekstu njihova pseudopolitičkog glasanja i
graktanja, ef. Ceriću i njegovim saborcima citirati i ovu: „Moje neznanje i moja ne-
pamet najstrašnija su oružja u rukama mojih neprijatelja.“ Hoću im i tako dokaza-
ti kako se opasnim mislima i rabotama bave. Jer, izgleda, oni ne znaju kako svaka
praška ove Zemlje Bosne i Države Bosne i Hercegovine, svako vrijeme u njenom
postojanju, svaka njena historijska činjenica, svaki grumen njena tla, svaka nje-
na ljudska misao i čovječno djelo, svaki artefakt ... svaka njena pjesma, svaki njen
stih, pa i svako zlo i zlica – jesu djelo, vlasništvo, bogatstvo i breme svih nas u našoj
zemlji i našoj državi. I kako nikome nikakav njegov metafizički predznak, ma kako

291
prisutan bio, ne daje pravo na bivše ili buduće, ekskluzivno i vječno posjedovanje –
osim onoga što je isključivo individualno i vlastito – nad onim što je naše, svakoga
od nas. Slogan ove zemlje, kažem, morao bi i jednom će biti – Svakom svoje, zajed-
ničko svima ...
Ako pak neko, slijeva ili zdesna, odozgo ili odozdo, u suludom svome sebelju-
blju i nemilosrdnoj nakani poželi ovdje graditi samo svoju zemlju i državu, izolira-
nu kao kakvo infektivno odjeljenje, na zajedničkoj baštini kojoj je takva tvorevina
potpuno tuđa i nasilna, da ga upitam kako misli dizajnirati i realizirati taj krajnje
kompleksan i sofisticiran organizam, kako poroditi tu paradržavicu? Hoće li ona
sama s nebesa pasti i nekome dopasti? Kako himere graditi, kuću u kući sklepa-
ti, bez japije i kapije, bez krova i osnova, dunđerski, odričući se imena, bića i duha
svog doma i svoje domovine i njene najdragocjenije imovine? Kako je satvoriti, ba-
hato ignorirajući i zaboravljajući sve što ona jeste i tvarno i stvarno, odbacujući
svjedočanstva njena trajanja, njenu prošlost, njene povijesti i pripovijesti, njene
najveće ljude i njihova ponajbolja i najplemenitija, pa čak i najpatriotskija i najdr-
žavotvornija djela...?! Tako se, takvim ubistvenim rezovima, zapravo, mnogo lakše
može razoriti ova današnja – kakva je takva je, ali istrajava – nego na njenim patr-
ljcima graditi neka nova, ad hoc, fantomska, sterilna idila od države. U jednome su
svi jedinstveni, jedno znaju svi što ovu našu državu znalački razvaljuju, svako iz
špilje vlastitog solipsizma: najprije udri po kolektivnom pamćenju i simbolima, pa
ljubav u ljudskoj duši ruši, pa su na redu umni ljudi i umjetnici, najprije književnici
i pjesnici, pa njihova djela, pa sve tako i sve redom ... Vidi se to, kao na dlanu.
Akoli neko od ovih crtača novih i sve novijih granica i zemljica ipak uspije iz-
mudrati i izneimariti (gluho bilo) takvu kuću i takvu zemlju – ni ja ni mnogi u njoj
nećemo živjeti. Ponijeću otud sa sobom i Skendera i Maka, ma koliko bi to i nove
„državotvorce“ radovalo... I Nedžada, jer i on beskrajno ljubljaše slobodu...
Uostalom, svačije na njegov obraz.
Svakome što je nakanio i što mu pripada. A, što se tiče najnovijeg reisovanja,
da opet kažem: Preveliki su zalogaj za vas i Skender i Mak. I Nedžad. Ostavite se
toga. A o ocu mi ni istinu niste zaslužili govoriti, ma koliko vam nekad možda i to
valjalo i zatrebalo. U oca mi ne dirajte.
Ni u ovu našu Zemlju Bosnu. Jer, ako pameti i srca bude, biće ona jednom, in-
šallah, ono što može i mora biti. Lijepa kao što su pjesme o njoj ...

REAGOVANJE: Reis i književnost

VELIKANI NA RASPRODAJI
Oslobođenje/Pogledi, 1. oktobar 2011.

292
ŠAĆ IR F IL A N D R A

SLOVO O ZIKETU
Reći da je Zilhad Ključanin bio osobena i autentična umjetnička figura zvuči
kao otrcana fraza, uobičajena memorijska stilska figura, koju u načelu pridajemo
rano preminulim autorima. Malo je to reći za Ziketa, kako su Zilhada odmilja pri-
jatelji zvali, budući da je on bio i više i šire od tih i bilo kojih riječi. Zilhad je bio u
mnogo čemu poseban, a nadsve meni drag čovjek. U ranoj mladosti smo životno,
poslovno i profesionalno bili nerazdvojni, i o Ključaninu ću pisati kao o prijatelju
iz te faze naših života.
Zilhada i mene je povezalo „Slovo Gorčina“. Mada smo studirali u isto vrijeme
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nismo se družili, ali jesmo poznavali. Kada
se nakon primljene stolačke nagrade Mak Dizdar 1985. godine za zbirku pjesama
Mlade pjesme, ranije je 1983. godine dobio istu nagradu za zbirku Sehara, pojavio
pred mojom kućom, pred čardakom pod platanom gdje smo nizali duhan, onako
visok, lijep, rekli bi u Hercegovini kršan, sav razbarušene plave kose, plemenita lica
i istaknute donje usne, odmah je stekao naklonost, povjerenje i ljubav moje majke.
A majka me je trebala pustiti od kuće, dozvoliti mi da idem u svijet, u Sarajevo, tra-
žiti posla i selameta, budući je vidjela i znala da mi je hercegovačka seoska sredina
i mala i tijesna. Moje ranije sarajevske studentske kolege, Braco iz Niša, s Likovne
akademije, te Radivoje Kerović, kolega sa studija filozofije a danas redovni profesor
Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, nisi imali ni šarm niti upornost koju je Zilhad
iskazivao u rješenosti da me otrgnu od Dubrava.
Zilhad se nakon studija nije vraćao u Sanski Most, ostao je sam u gradu tra-
žeći posao i gradeći književnu karijeru. Bila su to kokuzna vremena. Trebalo mu je
društvo. Budući sam već i sam kao postdiplomac filozofije bio sarajevski orijenti-
ran, on me ohrabrio i bukvalano „poveo“ sa sobom u Sarajevo, nije se htio vraćati
bez mene, kako je govorio, te smo te predratne godine proveli skupa. Nismo imali
zaposlenje, nismo imali rodbinu, prijatelje niti političke veze u Sarajevu, znali smo
imati i problema s hranom, spavali smo u istom krevetu i pod istim jorganom, spa-
šavala nas je blizina tržnice na Vjećnici, a nismo bježali ni od istovaranja brašna u
bistričkim pekarama.
Naličije ovog statusa imalo je i svoje lice. Bili smo mladi, ludi, odvažni i talen-
tirani. Zilhad je „grizao“ svaku priliku, morao je, želio je opstati i afirmirati se. I us-
pio je. Ganjao je honorare od „Odjeka“ i „Večernjih novina“ do moderiranja književ-
nih tribina. Tada je u Sarajevu i mlad umjetnik mogao preživjeti od honorara, što
danas nije slučaj, budući se stvaralaštvo tada ipak vrednovalo. Takvom djelatnošću
stekao je prijatelje i afirmaciju, ali nije mogao naći stalni posao, a što je meni, uz-
gred budi rečeno, uz pomoć Nijaza Durakovića ubrzo pošlo za rukom.

293
 Važne ličnosti te njegove rane životne faze bili su pjesnik Ilija Ladin, pravi sa-
rajevski boem, te majstor televizijske i filmske fotografije Jan Beran. Kod Berana je
Ključanin jedno vrijeme s porodicom, suprugom Slobodankom i kćerkom Biserom,
i stanovao i preko ovog, danas apsolutno nespominjanog čovjeka, smo Ključanin
i ja ušli u teme i pitanja srednjevjekovne Bosne, bosanskih krstjana i stećaka. Jan
Beran je svoju fascinaciju stećcima i Radimljom, a o čemu svjedoče njegovi sjaj-
ni snimci juga Hercegovine, širio na nas dvojicu. Druga ličnost koja je utjecala na
Zilhadovo istraživanje bosanske duhovnosti bio je Muhamed Hadžijahić. Mene je
s Hadžihajićem spojio moj i Zilhadovov profesor Muhamed Filipović, čovjek s ko-
jim smo se tih godina intenzivno družili, a posredstvom koga je Zilhad nastojao
doći do druga Hamdije Pozderca i iskamčiti kakav stalni posao. Istovremeno, pro-
fesor Filipović je u jednom trenutku meni predlagao da diplomiram na temi o filo-
zofskom mišljenju Tahira Dautbegovića, glavnog književnog lika romana Ponornica
Skendera Kulenovića. Uputio me na Hadžijahića koji je sve znao o tom od komuni-
sta potisnutom svijetu građanske i begovske Bosne, što je opet povezivalo Zilhada
i mene i razgaljivalo njegov krajiški identitet, do kojeg mu je čitav život bilo stalo.
Hadžijahić je tih godina bio centralna figura formiranja Zilhadovog „bosan-
skog“ stava, njegovog društvenog, političkog i poetičkog sinkretizma. Naša zajednič-
ka fascinacija Hadžijahićevim ranosrednjevjekovnim bosanskim tekstovima išla je
dotle da smo njegovu studiju Predislamski elementi u kulturi bosanskih Muslimana pre-
tipkali na onoj maloj Unisovoj mehaničkoj pisaćoj mašini. Naime, nismo imali nov-
ca da sačinimo fotokopirani primjerak za sebe, tada u gradu i nije bilo fotokopirni-
ca kao danas, a ta usluga je bila i skupa. Budući da smo studiju, rađenu za potrebe
Fakulteta političkih nauka u procesu priznavanja nacionalnosti Muslimana, htjeli
imat u posjedu, jedini način da to ostvarimo bilo je njeno prekucavanje. Mašina je
bila na trpezarijskom stolu i svaki od nas je u slobodno vrijeme prilazio mašini i na-
stavljao prekucavanje teksta, tako da taj prekucani primjerak imam i danas.
Tih sarajevskih plodonosnih kasnih osamdesetih godina prošlog stolje-
ća Zilhad je bio vrlo aktivan u Književnoj omladini Bosne i Hercegovine, a budu-
ći da sam ja tih godina uređivao omladinski časopis Lica, opet smo bili skupa. Ta
aktivnost je išla dotle da je Zilhad postao pokretač i urednik njene Književne revi-
je, književnog, kulturnog i dijelom političkog glasila mlade i angažirane književne
i kulturne bosanskohercegovačke scene. Budući su godine pred kolaps socijaliz-
ma obilovale slobodom i mogućnostima novih izričaja, Ključanin je u toj reviji kao
mlad čovjek pekao urednički zanat i iskazao talenat za njega, čime se, uostalom,
čitavog života i bavio. Zilhad je bio strastan, inventivan, hrabar i nekonvencionalan
duh što je njegovoj uređivačkoj djelatnosti davalo preimućstvo nad drugima. Uvijek
je s izborom tema i autora bio korak ispred svog vremena, od vremena Književne re-
vije pa do vlastitog poduzeća „Biblioteka Ključanin“.
Prije osnivanja vlastite izdavačke kuće Zilhad i ja skupa smo bili osnivači iz-
davačkog preduzeća „Bosna“, ja u poziciji direktora, a on glavnog urednika. Budući

294
da zakon još nije dozvoljavao takvu vrstu privatne izdavačke djelatnosti u Bosni ja
sam firmu osnovao u Đakovu, u Hrvatskoj. Njegovim starim plavim citroenom vo-
zali smo se Slavonijom, u sjećanju mi je živ obilazak katedrale u Đakovu. Odmah
smo izdali četiri knjige vezane za bošnjačku tematiku, autora Ćamila Avdića, Atifa
Purivatre, Mustafe Imamovića, Safvet-bega Bašagića i Alije Izetbegovića. Posebno
smo se nadali zaradi od izdanja Islamske deklaracije Izetbegovića, koju smo prvi i
izdali, obilazili smo osnivačke skupove upravo osnivane stranke SDA i uzaludno
je pokušavali prodati, sve dok se nije pojavio Esad Sejtarija, još jedan čovjek iz
Zilhadove mladalačke faze, koji je posao prodaje za nas uspješno obavljao. U tome
je došao rat, Zilhadov odlazak u Istanbul te preko Slovenije povratak u Bosnu i ra-
tišta u Krajini, gdje je aktivno sudjelovao. S okončanjem rata naši životni putevi se
razilaze, ali prijateljstvo i povremeno, mada odista rijetko, viđanje se nastavlja, sve
do njegova izabranog kraja.

295
MIL E S TO JIĆ

OTTÓ TOLNAI, PJESNIK ERUDICIJE I

TJESKOBE
Tek nakon pada Berlinskog zida, ponovno se počelo učestalo govoriti o kulturi
i književnosti Srednje Europe. Austrijski pjesnik Peter Handke među prvima je iro-
nizirao taj pojam, kao kategoriju prošlog svršenog vremena, nazvavši Mitteleuropu
tek meteorološkom kategorijom. No, Handke k’o Handke, više sklon da šokira i pro-
vocira nego da se zamisli. Srednja Europa, međutim, danas je više kulturološki,
nego politički termin – vladavinu feljtona, kavane i opere odavno je supstituiralo
carstvo televizije, filma i interneta. Engleski se ustoličio tamo gdje su vladali nje-
mački i latinski. Mađarski jezik, koji je bio važnom sastavnicom tog carstva, danas
je lokalni europski jezik, bez obzira što su ga još jučer govorili najznačajniji juž-
noslavenski pisci, kakvi su, recimo, Krleža i Crnjanski.
“Kakanija je”, pisao je Musil, “bila raj za genije”, a Danilo Kiš je pisca Srednje
Europe risao kao čovjeka koji “vuče za sobom užasan teret melodija, jezičkih i mu-
zičkih, vuče za sobom klavir i mrtvog konja i sve ono što je na tom klaviru svirano i
sve ono što je taj konj nosio u bitkama i porazima”. Jedino što je ostalo od toga svije-
ta danas jest književnost, utemeljena na velikoj erudiciji i velikoj tjeskobi.
Nostalgija za Austro-Ugarskom javila se na Balkanu tek nakon sloma komu-
nizma, a usmjerena je uglavnom prema Beču, mada su veliki trag na ovom pro-
storu ostavili upravo Mađari. Imena, primjerice, Benjamina Kallaya (1839 -1903),
utemeljitelja moderne bosanske državne strukture ili Josipa Vancaša (1859 -1932)
graditelja europskog urbaniteta Sarajeva (pa i Zagreba) uglavnom se vezuju za Beč,
mada su obojica bili Mađari. U povijesti srednjoeuropske kulture na cijelom zapad-
nom Balkanu znatno su participirali mađarski autori, kako u graditeljstvu i javnom
životu, tako isto u glazbi, slikarstvu i književnosti. No, vrtlozi povijesti koji su obi-
lježili dvadeseto stoljeće kao vijek najvećih ljudskih zala i stradanja, izbrisali su
i same korijene naših višeslojnih identiteta. Die Wüste weckst, upozoravao je još
Nietzsche, a rast te duhovne pustinje obuhvatio je i naše dane i ne vidi mu se kraja.
Nakon propasti komunizma najznačajnije otkriće tog potonuloga otoka sva-
kako su bili mađarski pisci – svijet je ponovno počeo govoriti s velikim respektom o
mađarskoj književnosti, kao jednom od srednjoeuropskih duhovnih centara. Pa su
jedan po jedan na velika vrata europske literarne scene izlazili: Imre Kertész, Péter
Esterházy, István Eörsi, György Konrad, Peter Nadas… To srednjoeuropejstvo sad se
nastavljalo na tradiciju književnosti kao izdanka erudicije, ukrštanja različitih kul-
tura i jezika, ali i svojevrsne srednjoeuropske melankolije, o kojoj je ponajviše pisao
László Végel. Ono što su u prozi postigli spomenuti pisci, u poeziji je dosegao Ottó

296
Tolnai. Iako se uspješno bavio prozom i dramom, likovnom kritikom i esejistikom,
njegovo pjesništvo predstavlja najviše vrhunce mađarskog jezika danas.
Međutim, kao i većina velikih srednjoeuropskih umova, Tolnai je pisac bez
obala. Njegova poezija dobrim dijelom naslonjena je i na južnoslavensku kulturnu
tradiciju, koju je autor neprestano dodirivao svojim tijelom i djelom. Rođen u Kanjiži
1940. godine, jednom pograničnom gradu tadašnje Jugoslavije, Tolnai se školovao
u Novom Sadu i Zagrebu, a svoju je književnu karijeru započeo u Újvideku, gradu
kojem su graditeljski i kulturološki pečat dali upravo Vengri. On je najistaknutiji za-
točnik naraštaja što je uvodio modernistički program u jugoslavenski tada još uvi-
jek socrealizmom hibernirani prostor i umjetnički senzibilitet. Književni časopis
Új Simposion (Novi simpozij), koji je Tolnaieva generacija osnovala i Tolnai uspješ-
no vodio niz godina, iako je izlazio na mađarskome, širio je granice stvaralaštva u
cijeloj bivšoj državi, boreći se za one slobode i umjetničke postulate, o kojima real-
socijalistička Mađarska u to vrijeme još nije mogla ni sanjati.
Ottó Tolnai je, moglo bi se reći bio predvodnik i duhovni lider te značajne ge-
neracije autora, među kojima su se još isticali István Koncz, pjesnik, Nándor Gion,
prozni pisac, Tibor Váradi, prozaist, István Domonkos, pjesnik i romansijer, István
Brasnyo, pjesnik i prozaist, László Végel, prozaist, dramski pisac, romansijer i ese-
jist, László Gerold, kazališni kritičar, Csaba Utasi, književni kritičar, István Bosnyák,
književni povjesničar i publicist, Kálmán Fehér, pjesnik, Katalin Ladik, pjesnikinja
i glumica, Ferenc Deák, pjesnik, dramski pisac i scenarist. Ta generacija, rekli smo,
bila je za generacije mladih pisaca širom Jugoslavije svojevrstan kružok avangar-
dnih stremljenja, otimali smo se za prijevode njihovih pjesama i eseja objavljivanih
tih godina po srpskoj i hrvatskoj književnoj periodici.
Iako je bio jedan od začetnika Új Simposiona, Tolnai je i u sklopu tog pokreta
ipak ostao na neki način usamljena i apartna pojava. Njegove pjesme, koje sam prvi
put čitao početkom sedamdesetih u prijevodu Danila Kiša, bile su izraz te srednjo-
europske tjeskobe i pobune, ali u njima je progovarala i erudicija, “pjevalo znanje”,
kako bi to rekao Miljković. Forma se tu destruirala, ali smisao se ponovno konstitu-
irao na tim krzotinama i opiljcima. Možda baš zbog toga što je prijateljevao s Kišom
i s njim zajedno prevodio velike mađarske pjesnike, Tolnai je imao sreću da njego-
ve pjesme ovaj veliki kovač jezika maestralno pretoči u slavenske kadence i molo-
ve srpskohrvatskog jezika. Od tada, od te knjige ja sam lovio po novinama svaku
Tolnaijevu pjesmu, a kasnije sam kao urednik sarajevskog Odjeka započinjao nje-
govim stihovima i svoje editorske produkte.
Moja je biblioteka opustošena u ratu, tako da sam izgubio većinu knjiga koje
su mi poklanjali prijatelji i za koje bih danas dao pola svog bogatstva. Tko zna gdje
su sad svesci s posvetama od Kaštelana, Marinkovića, Pope, Ugrinova, Daviča…
Jedna od rijetkih knjiga koja nije ukradena (valjda zbog tog što je bila na mađar-
skome) je Tolnaijeva knjiga Cápácskám: apu!, koju mi je Otto darovao u listopadu
1990. godine, kad sam ga bio posjetio u njegovu novosadskom domu, u tadašnjoj

297
Cvećarskoj ulici. Ni danas ne znam čak ni značenje naslova, ali tu knjigu čuvam
ljubomorno među svojim najdražim stvarima, odmah iznad pisaćega stola. Tolnai
mi je tad bio poklonio još jednu knjigu, čiji sam naslov upamtio – Vilagpor, čiji sam
naslov citirao u jednoj svojoj pjesmi posvećenoj Ottu – “prašina svijeta”, ali se i ona
izgubila u prahu iz vlastitoga naslova.
Zanimljivo je da je prvi ozbiljniji izbor ovog pjesnika izišao te iste, 1990. go-
dine u Sarajevu, pod naslovom Rusma ili minijum možda, u prijevodu Save Babića,
a u nakladi sarajevskog Zadrugara, poduzeća što je štampalo uglavnom agrarnu
literaturu, priručnike o kalemljenju sadnica ili ozimom obrezivanju vinove loze.
Ta Tolnaijeva knjiga bit će nekom vrstom njegove ulaznice u sarajevski pakao,
gdje je, početkom devedesetih, sudjelovao na skupu Nezavisnih pisaca, zajedno s
Kovačem, Tišmom, Davidom, Lovrenovićem… i tada bio izabran za predsjednika
Saveza Književnika. Predsjednik svijeta koji se raspada, to nekako Tolnaiju i odgo-
vara, rimuje se s njegovim djelom. U svojim autobiografskim romanima Ton konca
i Pjesnik od svinjske masti on to naše nastojanje da se, kako bi rekao Pekić, upokoji
vampir, evocira s gorkom ironijom, a sarajevsku agoniju doživljava kao vlastitu traj-
nu traumu i bol. Neke od najljepših stranica o stradanju Bosne u proteklome ratu
izišle su iz pera ovog Mađara, na jeziku koji u današnjoj Bosni jedva da itko čita i
poznaje.
U vremenima egzila, kad sam bio izgubio svaku nadu u povratak, ili odlazak
bilo kamo, sreo sam Tolnaija u Beču. Povezao me s njim naš zajednički poznanik
György Buda, prevodilac s njemačkoga na mađarski, divan i šarmantan čovjek.
Putovali smo zajedno u jedan franjevački samostan u Burgenlandu (mislim da se
mjesto zvalo Mariasdorf?), raskošnu kasnogotičku crkvu, koju je čak početkom pet-
naestog stoljeća podigao neki grof kao svoju zadužbinu. U tom malom pitoresknom
mjestu, župi bez župljana, lokalni svećenik, koji je i sam pisao stihove, organizirao
je književni festival. Buda je čitao prijevode Ottovih pjesama, a ja sam svoje govorio
na njemačkom u vlastitom traljavom prijevodu, ali je efekt naših riječi na pozvane
trećoredice uglavnom bio zanemarljiv.
Poslije smo u tom seocetu jedva našli neku kafanu, neki jadni bajzl, gdje smo
sve do fajronta pili rakiju s pivom; jedan prognani Hercegovac i jedan eksjugosla-
venski Mađar, bratski ridajući nad sveprisutnim zlom u našim surim zavičajima.
Zaključili smo da je svećenik bio blizak s domaćicom župe, koja je bila lijepa i s
Ottom je govorila mađarski. Nakon toga, Otto se vratio na Palić, a ja sam ostao u
Beču; sjećam se i sada njegove ruke kako mi, udaljavajući se, dugo maše kroz vje-
trobran automobila u jednoj pokrajnjoj bečkoj ulici.
Knjiga Balkanski lovor predstavlja izbor iz nekoliko zadnjih Tolnaijevih knji-
ga, koji je sačinio profesor István Ladányi, u suradnji s autorom. Ovi pjesnički ciklu-
si naslovljeni su po jednoj anegdoti – kad je umro veliki srpski pjesnik Vasko Popa,
njegova supruga Haša, kojoj je pokojnik posvetio sve svoje knjige, htjela je svom
mužu isplesti jedan mali lovorov vjenac i položiti na grob. Međutim, u to vrijeme

298
(praskozorje bratoubilačkog rata) Milošević je bio uveo trgovinske sankcije, tako da
u bivšoj prijestolnici nisi mogao kupiti niti jedan list lovora, koji je, naravno, oduvi-
jek stizao iz Dalmacije… Kroz tu bezazlenu anegdotu pjesnik riše sablasne dimen-
zije bezumlja koje je proizvelo toliku krv i nesreću. Popa, najveći srpski moderni
pjesnik, ostao je tako bez vijenca svoje ljubavi, kad su mračnjaci već bili preuzeli
sve u svoje ruke.
Na novinarsko pitanje kakva je razlika između jugoslavenskih i mađarskih
Mađara, Tolnai je u jednom davnom novinskom intervjuu odgovorio: razlika je u
tome što jugoslavenski imaju more. Može zvučati paradoksalno, ali Tolnai je jedan
od najvećih pjesnika i zaljubljenika mora. Uvodna pjesma – molitva govori o nihi-
lizmu koji je produkt velike beskrajne patnje: “nemoj me spasiti/ znam nisi nikada
nikog ni spasio/ ali bojim se da ćeš sa mnom učiniti iznimku”.
Njegovi “marinizmi”, pjesme o moru, varijacije su doživljenih slika, ali i maj-
storskih pejsaža, kao u savršenoj pjesmi Pjevajući o moru, gdje se jukstaponiraju
srednjoeuropsko i mediteransko, hrvatsko i mađarsko: “pjevajući u nekom dalma-
tinskom selu/ gdje ne razumiju moj jezik/ mada ja razumijem njihov/ i istina je bo-
gme da i oni slute nešto/ o našim kraljevima/ koji su bili i njihovi kraljevi”. Poetske
razglednice Trpnja i Tisnog u mediteranski krajolik učitavaju drevna značenja,
stvarajući neobične kontrapunkte, čudesne literarne efekte.
Ciklusi iz Danske i Nizozemske, te slike iz Vesprema i Pečuha snažno predoča-
vaju jugoslavensku ratnu dramu, ali uvijek izvedeno; kroz obilje stvarnosnih i pro-
čitanih fakata otkrivaju se užasne konture pojedinačne i kolektivne naše tragedije,
drhtanje bića pred zločinom i ništavilom. Tolnaijev opsegom veliki i razuđeni opus
predstavlja jednim svojim dijelom i most mudrosti i ljepote, okrenut upravo prema
nama, koji to i ne slutimo. Zbog toga Sarajevski stećak, kao mali krajputaš na tome
veličanstvenome zdanju. Zbog svega toga ovaj zeleni listić sarajevskog lovora.
U Budimpešti sam posljednji put bio od 20. do 24. rujna 2006.; istodobno su
se odvijali književni festival Budapest Transzfer i demonstracije oporbe pred dr-
žavnim parlamentom. Dok su prosvjednici tražili ostavku premijera Gyurcsányja,
demonstrirajući pritom huligansko nasilje, u Petöfijevu muzeju mi smo govorili sti-
hove. Premijer je priznao da je kao političar lagao narodu i to ne želi više činiti,
ali oporba se uhvatila tek za prvi dio rečenice. U silini vandalizma prepoznavao
sam ponešto od frustracija iz bivšeg sustava. Pomislih: kad bi u nas ljudi kažnjavali
političare zbog laganja, demonstracije nikad ne bi ni prestajale. Bijah gostom Otta
Tolnaija, koji je Peštanima predstavljao moje pjesme u svome (i Beszedesevom) pri-
jevodu. Zvučalo je veličanstveno, iako nisam razumio ni jednu jedinu riječ. Na kra-
ju večeri, ljudi koje ništa nisam razumio, prilazili su mi i stiskali mi ruke s razumi-
jevanjem i respektom.
Svi su te oporbene nemire povezivali s polustoljetnicom mađarske pobu-
ne protiv Sovjeta, kada je, u jesen 1956. godine, nesretni komunistički premijer
Imre Nagy, titoist, zatražio azil u bivšoj jugoslavenskoj ambasadi, gdje se skrivao

299
dvadesetak dana. Rusi su ga izvukli, obećavši mu amnestiju, potom su pogazili ri-
ječ, odvukli ga u jedan rumunjski zatvor, a nakon dvije godine mučki ga smaknuli,
kao psa.
Otto i ja spavali smo te dvije noći u apartmanu Poljoprivrednog muzeja, od-
mah u blizini peštanskoga Trga heroja. Oko nas, na zidovima, bile su povješane pre-
parane ptice, što su, kad se ugase svjetla, izgledale sablasno, kao uklete i ostavljene
duše. Tolnai mi je tad u tišini prepričavao dirljivu priču o ženi iz Srebrenice, koju
već bješe objavio u nekom mađarskom časopisu. Priču je nazvao “Najljepša knji-
ževna večer moga života”. Bio sam na rubu plača, ali suze nisu tekle. Nisam mogao
dugo zaspati, jer se sivi sokol raširenih krila iznad moje glave okomljavao na moje
rasute i rastrojene misli, zobao ih kao jalovo i besmisleno zrnevlje.

300
H A DŽEM H A J DA RE V IĆ

KAKO SVOM IZVORU DA SE VRATIMO

(Ulomci iz dnevnika i ostale bilješke:
Sedam slika o Stocu, Radimlji, Maku,
“Slovu Gorčina”, prijateljima iz Stoca...)

1. SLOVO GORČINE
(Dnevnik: 25. IX 1993.)
“Hladno je. Rat kao da nikada neće prestati...
Do svijesti mi intenzivno dolazi slika Stoca...
Gdje li su i kako li su sada Alija, Fahrudin, Ale Poljarević, Bregava, Makova bi-
sta, galerija “Šotra”, onaj postapokaliptični slikar Vićenco, stećci... Uvijek sam se
radovao dolascima u Stolac. Redovno su me tamo čekali dragi ljudi koje sam želio
imati kao prijatelje, topla duša grada, hiljadu i jedan ranije ostavljeni tren. Krajem
svakog septembra trajala je književnokulturna manifestacija “Slovo Gorčina”...
Poezija. Radimlja. Gosti, Fahrudin i Begovina, Alija Pirić, mnoga važna i pažena lica
koja su netom stigla iz Sarajeva, Mostara, iz daleka svijeta, došla su u Stolac da se
umiju, okrijepe, da dođu do ruke i riječi nanovo prepoznata prijatelja. Zato za po-
sljednju stranicu Muslimanskoga glasa pišem tekst Slovo gorčine.
Danas je Stolac mrtav grad. Ubijene su džamije, stećci, Gorčin i Kosara, a doš-
li su svi opaki i zli iz Makove Poruke. (...) Bože Dragi, pa šta je drugo Kameni spavač
negoli eho učestalih i nekih davnih genocida nad Bosnom proslovljen kroz pjesnički
genij Mehmedalije Maka Dizdara?!”

2. KRUNO & ZUKO

Prvi put sam na “Slovo Gorčina” pozvan 1985. godine. Nikada prije (gotovo,
ni poslije) nisam bio pozvan na neku od književnih manifestacija. Ne mislim da je
samo politička podobnost igrala presudnu ulogu. Nije. Jednostavno, nisam bio “na
spiskovima”. Ni u kafanama.
Sobu sam u tih nekoliko septembarskih dana, u hotelu “Bregava”, dijelio sa
Zukom Džumhurom. Navečer ne bih čuo kad bi Zuko došao, ili kad su ga, pijana
dibidus, unijeli, ali bih ga svakog tog jutra zatekao na balkonu kako pije jutarnju
kahvu, seiri i šuti i svaki bi me put, nakon sabahhajrulovanja, zabrinuto upitao:
“Jesam li šta, mladiću, smetao?” Taman posla, moj Zuko, nisam ni čuo kad si ušao
u sobu...
Jedno smo poslijepodne - Zuko, profesor Krunoslav Pranjić iz Zagreba i ja -
presjedili u domu Alije Pirića. Nikad nisam prežalio što nisam bar nešta zapisao od

301
onoga što sam čuo. Zuko je pričao o svome ocu, beogradskom imamu, o dječačkim
šetnjama Kalemegdanom s Ivom Andrićem, o Skenderu i o tome kako su se Zuko i
Skender našli u Mostaru nakon njihove “hidžre” iz Beograda, o balkanskim politi-
kama, jugoslavenskim narodima, književnosti, izdavačima, o Ici Muteveliću i cijeloj
galeriji likova od Stoca i Mostara do najdaljih zakutaka postojećeg svijeta... Zuko i
profesor Pranjić su možda jedini ljudi na svijetu koji spika demantiraju Cioranovu
misao kako je svaki razgovor sa nekim ko nije propatio puko brbljanje.
Predvečer smo svi zajedno, koliko se sjećam, otišli do Radimlje, stećaka, pa do
Rizvanbegovića i Begovine... Tamo je već bio Enes Duraković, Alija Isaković, čini mi
se i Munib Maglajlić, profesor Rizvić... Gost “Slova Gorčina” bio je slovenački pjesnik
Ciril Zlobec... Vani se čula ponesena dječija cika: Adni Alije Isakovića, Fahrudinova
djeca: Elha i Harun, Enesova i Hibina Selma... Ta sveprelijevajuća slika od lica, rije-
či i zvukova iz septembra 1985. godine intenzivno mi se nametala onoga dana kad
je bila dženaza Hibi, supruzi Enesa Durakovića (25. II. 1993.). Spašavao sam ruke,
dok je po daskama od naslona zvonila smrznuta, ravnodušna bosanska zemlja, a po
nama trusio sledeni Azrailov znoj...
Stolac je bio grad u kojemu su se ljudi uvijek sretali, upoznavali, prepoznavali.
Zato me malo šta obradovalo kao želja da se ove godine, 2002, nanovo pokrene knji-
ževnokulturna manifestacija “Slovo Gorčina”.

3. FAHRUDINOVE FOTOGRAFIJE
(Dnevnik: 20. IV 1995.)
“Fahrudin (Rizvanbegović) sa sjetom pokazuje fotografije razorenog i opu-
stošenog Stoca. Fotografije mu je napravio novinar Gordan Malić. Nema džamija,
nema Begovine, nema Šarića-kule, srušena je kuća Sulejmana Behmena, od Careve
džamije ostao je samo pretureni šadrvan, ali zato ima grafit: USTAŠE - GRADAC, ZA
DOM SPREMNI! i naše vrijuće uspomene da se u nekom ranijem vremenu bivalo na
tim pojedinim prostorima. Fahrudin pokazuje i fotografije Stoca prije križarsko-
ustaškog pirovanja. Odlučujem da za slijedeći broj Ljiljana na srednjim stranicama
pripravim kolaž fotografija ovoga tužnog i okupiranog grada.
Za Stolac, kao jedan od najljepših bh. gradova koje oči bosanske mogu da vide,
vežu me jako drage uspomene. Nigdje na drugom mjestu i na manjem prostoru nije
bilo toliko gospodstvene tradicije u arhitekturi i toliko domaćinske dobrohotnosti
bilo otkuda da ste navraćali u Stolac. Arheološki nalazi iz predrimskog i rimskog
doba, Ošanići, Vidoški grad, stećci na Radimlji, džamija Alipaše Rizvanbegovića i
druge džamije, kameni mostovi preko Bregave, hamam iz XVI stoljeća, pa moder-
ne građevine sretno ukomponovane u postojeći mediteranskobosanski ambijent...”

302
4. NJEMAČKA PROMOCIJA “KAMENOG SPAVAČA”
(Dnevnik, 25. XI 1997.)
“Svečanost u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine i promoci-
ja Kamenog spavača u Bonnu. Hotel “Bristol”. Prelijepa, uredna, draga atmosfera...
Promotori: profesor Enes Duraković, Alija Pirić i ja. Domaćin: ambasador BiH u
Njemačkoj gospodin Enver Ajanović. Dosta uglednih zvanica iz bosanskoga iselje-
ništva i onih sa izbjegličkim statusom u ovoj zemlji, dosta poznatih lica, doduše ne-
što starijih, ali jednom već negdje viđenih. Profesor Duraković ne voli ove masovne
susrete, ne voli promocije, ne voli gužve, toliko sve to ne voli da, skoro redovno, za-
obilazi književne i neke druge kulturne smotre u Sarajevu, ali večeras je posebno
htio svima pričati da mu je lijepo. Promocija i svečano ambasadorovo slovo o Bosni,
njezinoj povijesti i aktualnim političkim prilikama trebalo je početi u šest sati; me-
đutim, kako to obično biva kad su Bošnjaci u pitanju, sve je počelo sat vremena
kasnije. Mnogima je, kao onima iz Düseldorfa, smetala gužva na putevima. Ali i če-
kanje je čak izuzetno prijalo. Imponirala je gospodstvenost, svečanost u licima, pri-
jaznost, odsustvo profanodomoljubnog kiča, čemu su bosanski iseljenici znali biti
vrlo skloni, svijest o sebi...
Nikad mi se u ranijim čitanjima Kameni spavač nije ovoliko doimao kao opo-
etizirana pohvala/himna bosanskome identitetu. O tome sam i govorio otvarajući
“Putove” s početka knjige pjesama i “Poruku” s njezina kraja i govoreći o ciklu-
sima stupovima tog bosanskog “doma identiteta” načinjenog prema arhitektonici
Dizdareva pjesničkog genija:
Zemlja, Nebo (duhovnost), čovjek (pojedinac, narod), Slovo (jezik, bosanski
jezik)”...

5. PJESNIČKI RECITAL NA RADIMLJI

U okviru obilježavanja Dana Alije Isakovića (16-19. oktobar 2002.), upriličen
je izlet u Stolac, Blagaj i Mostar (petak, 18. X 2002.), a na nekropoli u Radimlji svoje
stihove su govorili savremeni bh. pjesnici. Glumac Izudin Bajrović govorio je oda-
brane odlomke iz Dizdarevog Kamenog spavača i iz putopisa Alije Isakovića... Stećci
su izgledali kao ljuta i sa svojom sudbinom pomirena čeljad. Nekolicini prijatelja
pošao sam prenijeti ono što sam i sam jednom čuo, da je Mak Dizdar, pišući pje-
smu “Suočenje”, prve stihove neposredno zahvatio odavde. To je, kažu, i sam Mak
pričao. Miješale su mi se slike iz 1985, 1986, ili 1990, kad su sva ova okolna lica
bila mnogo sretnija i stećci očuvaniji. Sad je sve bilo na svome samozadatom rubu.
Pjesničko slovo može da istodobno krijepi i da rastužuje. Svi smo pomalo postali
skeptici, u svemu skeptici, nostalgični, sjetni, a sve to govori da smo sve manje od
ovoga svijeta.

303
 Makove biste, dakako, nije bilo na svome mjestu. Spašena je. U Sarajevu.
Ali ima svud uokolo grafita, koji su već i onima koji su ih žustro ispisivali postali
besmislenima.

6. SAN O ALIJI PIRIĆU

(Dnevnik, 15. II 1992.)
“...Sanjam Aliju Pirića. Odavno se nismo ni čuli ni vidjeli. Gotovo sam na nj za-
boravio. Ali, sjećajući se sna, znam da mi je vrlo drag taj čovjek... U snu, Alija obra-
đuje lijehu luka, ali tako uredno, čisto, lijepo, kako je to nekada radio moj tetak
Ibrahim Jašarević u Ćurevu kod Foče, da luk već u jednom dijelu lijehe počinje da
raste, i u snu vidim to propinjanje zelenih mladica kroz prhke gromuljice zemlje.
Alija se smije, zadovoljan mojom djetinjom zablehnutošću nad nesvakidašnjim pri-
zorom, i hoće da mi kaže kako je to u zemlji humskoj sasvim očekivajuće, nemam
se čemu čuditi. Sve hoću da ga pitam zašto je sam, gdje mu je supruga Minka, gdje
su Faruk i Ehlimana, ali ne uspijevam u strahu da im se nije šta dogodilo... Koji čas
poslije, ne znam ni kamo, nit zašto, ali Alija i ja žurimo, gotovo da se utrkujemo, ko
će prije stići nekom neznanom cilju. Prostor nalikuje raskrsnici kod Čapljine pre-
ma Stocu, Višićima, Čapljini i, sjeverno, prema Mostaru... Odjednom, Alija prelazi
preko mosta, reče da mora završiti neki vrlo važan posao; ja se ponovo vraćam na
ono mjesto gdje je maločas stajala Alijina lijeha s lukom, ali ničega više nije bilo. Sve
bijaše preplavljeno tvrdokrilim raznobojnim bubama. Gazio sam polahko da ih što
manje zgnječim i u tom stanju se budim...”

7. ŠETNJA SA ŠAĆIROM, BRIGA OKO ČEDE KISIĆA

Navečer bi u danima “Slova Gorčina” onima koji nisu pili ili, pak, pravili druš-
tvo onima koji piju znalo pomalo postati dosadno. Tako je bilo i septembra 1986. U
jednom trenutku Šaćir Filandra, kojeg do tog dana nisam poznavao, pozvao me na
šetnju i zrak... Bilo je to ono doba kad se, kako je to negdje zapisao Marko Vešović,
od vlastite sjene tražila lozinka. Imao sam solidnog iskustva u informativnim raz-
govorima pred Zgonjaninovim pitbulima pa se vodilo računa o tome s kim se i šta
se priča. Godinama kasnije ćemo se i Šaćir i ja smijati toj vrsti rezerviranosti i opre-
za. I Filandra je imao iste probleme kao ja. Kao i svi mi iz onoga vremena. Ovoga
časa, međutim, hoću da upamtim jednu sliku (nigdje je prije nisam zapisao), sliku
dviju crnobijelih mačaka - kao da bijahu blizanke koje su se pokušavale popeti uz
banderu kraj mosta. U isto vrijeme bi pokušale, u isto vrijeme bi stale da se odmore,
odustajale, pa opet pokušavale. Gore je bilo svjetlo i bit će da su u svjetlu prepoznale
neki svoj plijen. Šaćir je govorio da nastavimo; ja nisam otkrivao da pratim akciju
dviju crnobijelih mačaka... Ne znam kad ih je nestalo. Je li sve bio pričin. Bijaše mi
drago što ne šetam s nekim od hodža jer bi već uslijedila priča o džinima. Danas o
tim mačkama razmišljam kao o pokretnim sunđerima koji su izbrisali sve što sam

304
tu večer, u jednosatnoj, dvosatnoj šetnji, izgovorio ili čuo... Zaboravljanje je naša
najustrajnija životna popudbina...
Te su godine domaćini “Slova Gorčina” osjetili kako im politika u Sarajevu
nije baš najnaklonjenija, manifestacija gotovo da visi o koncu, pa su sarajevsko ras-
položenje uznastojali pročitati s lica druga Čede Kisića. A Čedo je taj dan, koliko je
boravio u Stocu, bio ozbiljan, čak namrgođen, mrzovoljan... A Čedo, kojeg ću kasni-
je i sam lično upoznati kao dobra i širokogrudna čovjeka, tu večer se žalio kako ci-
jeli dan ima problema s probavom, kako ga muči želudac, pa mu nije ni do jela, ni
do pića, ni do smijeha...

(Slovo Gorčina, 24, 2002.)

305
N E N A D R I Z VA N OV IĆ

INDEXI: SUPERGRUPA I KOMUNITARNI

ROCK BAND
Lako je zamisliti kako će izgledati proslava šezdesetgodišnjice grupe Indexi
u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog negdje u aprilu 2022. Na pozornicu će
još jednom izaći muzička formacija Indexi i prijatelji, vrsta polutribute benda –
slična nekadašnjem Pozdravu Azri, na čelu s Fadilom Redžićem i nekolicinom ne-
kadašnjih, povremenih ili stalnih članova grupe, poput Kornelija Kovača, Sinana
Alimanovića, Nenada Jurina, Pece Peteja ili Miroslava Šaranovića. Na sceni će im se
pridružiti nekoliko manje ili više poznatih estradnih djelatnika, uglavnom na zala-
sku karijere, no takva obljetnica još će jednom opisati golemu prazninu koja je na-
stala nakon smrti pjevača Davorina Popovića 2001. i gitarista Slobodana Kovačevića
2004. godine.
Izdanje Da sam ja netko Indexa i prijatelja (Croatia Records, 2010) potvrđuje
da je izbor “prijatelja” uglavnom prigodan (Bebek, Tifa, Zoran Predin, Arsen Dedić,
Dado Topić, Massimo, Halid Bešlić, Hrvoje Hegedušić, Ivica Šarić, Bisera Veletanlić)
ili sasvim slučajan (Toni Cetinski, Vanna, Boris Novković, Hari Mata Hari, Kaliopi,
Ivana Husar i Tarik Fillipović). Naravno, puno bi smislenije bilo da su kao “prija-
telji” izabrani Goran Bregović, Saša Lošić, Davor Sučić ili Elvis J. Kurtović, Bare,
Darko Rundek ili Električni orgazam, koji možda nisu bili “prijatelji”, ali bi se si-
gurno na kreativan način pozabavili Indexovim repertoarom, možda čak i na razini
Dušana Prelevića koji je na albumu “Na oštrici brijača” (PGP RTB, 1982) kreativno
interpretirao, preradio i protumačio pjesmu “Jutro će promijenit sve”.
No i bez novih suvislih muzičkih i tekstualnih interpretacija, čak i bez novih
diskografskih izdanja – posljednji je takav primjer bio odličan izbor Siniše Škarice
iz 2015. unutar Ultimate Collection u izdanju Croatia Records – Indexi su još uvi-
jek popularan i slušan bend. Na streaming servisima Indexi imaju više slušatelja
od, recimo, Arsena Dedića ili Zabranjenog pušenja, i u istoj su kategoriji s Azrom,
Ribljom čorbom ili Gibonnijem. No Indexi – za razliku od Arsena Dedića, Olivera
Dragojevića ili Kemala Montena – nisu u Croatia Records dobacili čak ni do klasič-
ne četverostruke kompilacije. Zanimljivo da Ismet Nuno Arnautalić u intervjuu za
ovaj broj Journala veli da su Indexi u karijeri snimili ukupno 135 kompozicija, koji-
ma treba pribrojiti i dva koncertna albuma, što znači da bi se uređeni box set Indexa
mogao protegnuti na najmanje osam kompaktnih diskova. Pritom je još neistraže-
no postoje li negdje neke neobjavljene studijske ili koncertne snimke.

306
Indeksi i Indexi
No koji je to zapravo bend osnovao Ismet Nuno Arnautalić kada je 1962.
osnovao Indekse? Povjesnica veli da su se prvi Indeksi iščahurili iz Nuninog pr-
vog benda Eho 61 i da je novi bend prvi put javno nastupio u jesen 1962. u sa-
rajevskom Domu milicije u postavi Ismet Nuno Arnautalić (ritam gitara), Šefko
Akšamija (bas), Slobodan Bobo Misaljević (solo gitara), Đorđe Uzelac (klavijature),
Nedim Hadžihasanović (bubnjevi ) i Alija Hafizović (vokal). To nije baš isti bend koji
je snimao i nastupao pod istim ili sličnim imenom 1969, 1978,1983. ili 1996. godi-
ne, što i nije neobično za dugovječnu grupu iz 1960-ih koja se mijenjala, odrastala i
ponajprije živjela sa svojom publikom i lokalnom scenom. Davorin Popović je 1964.
došao iz grupe Pauci, a ubrzo su mu se, 1965, pridružili Slobodan Bodo Kovačević
i Fadil Redžić iz grupe Lutalice u kojoj su još svirali i pjevali (buduća balerina)
Gordana Magaš i drugi Slobodan Kovačević – gitarist Slobodan M. Kovačević – ka-
snije vođa grupe Stijene. To je bio važan trenutak grupe jer od tada Indexi – tada
još uvijek Indeksi – počinju funkcionirati kao supergrupa i ubrzo postaju – kako
to konstatira Dražen Vrdoljak u Leksikonu jugoslavenske muzike (1984) – “vodeći
jugoslavenski pop ansambl“. No i prije nego što su postali prva sarajevska super-
grupa, Indeksi su se na poticaj producenta i radijskog urednika – i Ismetovog brata
– Esada Arnautalića formirali kao prva autorska grupa. Esad ih, naime, naprosto
više nije puštao u studio Radija Sarajevo sve dok ne donesu autorsku pjesmu i taj je
bratski potez za ovaj bend imao dalekosežne posljedice.
Kad Nuno Arnautalić 1969. godine bude odlazio iz benda da zajedno s Goranom
Bregovićem osnuje grupu Jutro (zapravo Bijelo Dugme), čitava Arnautalićeva po-
stava već je, nimalo slučajno, izvan grupe. Za Arnautalićevog vremena Indexi su bili
skloniji instrumentalnom rocku i ranim Beatlesima i Stonesima, dok su Kovačević
i Redžić – ali i Davorin Popović – unijeli drastične stilske novine: ukus prve dvoji-
ce vukao je prema psihodeliji, progresivnom i simfo-rocku, dok je Pjevač više volio
zabavnu glazbu. Pa ipak – kako to piše Siniša Škarica u ovom broju Journala – je li
to dovoljno da ustvrdimo da Indeksi nisu isto što i Indexi? Zaključci mogu biti ra-
zličiti, no istina je da se bend zvao Indeksi sve do 1969, dok je snimao za PGP RTB,
da bi nakon prelaska u zagrebački Jugoton bio preimenovan u Indexe. Ova jezična
sitnica – možda i bendu u onom trenutku samo nevažna pravopisna razlika ili čak
jezična omaška – mogla bi ipak ukazivati na promjene kroz koje je bend prolazio.
No ako su Indexi od početka doista bili supergrupa, onda je i ta jezična ili
nejezična razlika zapravo nebitna i predstavlja tek možda detalj u razumijevanju
zašto su Indexi s takvom lakoćom mijenjali postave, muzičare, suradnike, teksto-
pisce i aranžere i zašto su na kraju krajeva postali tako amblematično sarajevski
rock-bend.

307
Supergrupa ili komunitaran rock-bend
U vrijeme kad su započeli s ozbiljnim radom, Indexi su morali nastupati na
festivalima da bi uopće bili primijećeni. Diskografske kuće reagirale bi tek kad bi
publika u prodavaonicama ploča tražila ploču s pjesmom koju su čuli na televi-
ziji, no čak i ako je pjesma bila snimljena, to još nije značilo da će i biti objavlje-
na. Pjesma Plima – danas evergrin i zaštitni znak grupe – snimljena je još 1969.
godine, a objavljena zapravo slučajno 1972. zajedno s pjesmama Povratak Jacka
Trbosjeka i Ugasila je plamen.
Svirati u Indexima u Sarajevu bila je stvar prestiža i muzičkog dokazivanja,
bez obzira na uspjeh singlova, festivala i nastupa. Za tridesetak sarajevskih mu-
zičara – i muzičara koji su se zatekli u Sarajevu – suradnja s Indexima bila je po-
četak, pa i vrhunac karijere. U kasnijoj fazi Indexi su se iz supergrupe pretvorili u
neku vrstu komunitarnog rock-banda. Eksperimentirali su s različitim žanrovima
i stilovima – ne samo s psihodelijom i prog-rockom već i s bluesom, soulom, hard roc-
kom i toliko spominjanim “šlagerom”, a za tako nešto bili su im potrebni različiti
suradnici.
Za ovu su vrstu benda tipični neprestani novi počeci, inzistiranje na kon-
ceptualnosti i umjetničkom eksperimentu, na velikoj, šarolikoj i maštovitoj zbirci
ideja, muzičkih, tekstualnih i aranžmanskih. Indexi su ponekad podsjećali na sek-
ciju napredne muzičke omladine, u kojoj svatko, netko malo a netko više, pridonosi
radu na kompleksnoj i složenoj muzičkoj fresci. Indexi su motivirali glazbenike da
baš za njih napišu ili odsviraju najbolje. Na jednoj (možda malo višoj) razini, tako je
funkcionirao Miles Davis, pa čak i David Bowie, no neupitno je da su u svoje vrijeme
i na svom mjestu Indexi bili neobično moderna muzička pojava.
Gabor Lenđel, Enco Lesić, sarajevski Phill Spector Nikola Radovan Borota, ka-
snije Enes Bajramović iz grupe COD ili Edo i Adi Mulahalilović iz Hari Mata Hari – ni
izbliza nisu bili tako kreativni u matičnim bendovima kao što su bili dok su surađi-
vali s Indexima.
U Indexima su kratko svirale i tako različite i kompleksne muzičke ličnosti
poput Đorđa Novkovića, Kornelija Bate Kovača i Ranka Rihtmana – i svatko od njih
ostavio je trag neovisno o tome koliko se dugo zadržao u grupi.
Ranko Rihtman unio je melodijsku i aranžersku disciplinu. Kornelije Bata
Kovač potaknuo ih je na smjele muzičke eksperimente i inovacije. Karijere Indexa
i Korni grupe samo su naizgled bile slične: i dok je Korni grupa paralelno radi-
la na dva kolosijeka, malo poskočice i hitovi, malo eksperimenti i improvizacije,
u slučaju Indexa te su se dvije poetičke linije međusobno isprepletale. Strategija
se Korni grupe pokazala pogrešnom, a njihov je opus uglavnom potonuo, dok pje-
sme Indexa još uvijek traju. Đorđe Novković podučavao je Indexe da je publika u
Jugoslaviji limitirana i da se za prave hitove mora zaroniti duboko u baruštinu šun-
da i kiča. Indexi su taj poučak samo naizgled prihvatili – zapravo su ga preinačili

308
u pravilo kreativnog poigravanja klišejima zabavne glazbe – što je sigurno bliže
“campu” grupe Roxy Music nego onom grupe Pro Arte s kojima su u jednom suma-
nutom trenutku pokušali fuzionirati. Poslije Indexi nikada nisu posegnuli za pje-
smama Đorđa Novkovića kao sigurnim komercijalnim rješenjem, što se dugoročno
pokazalo inteligentnom odlukom. Index se i danas sluša, dok nečisti opus Đorđa
Novkovića tone u estradni mulj.
Bodo Kovačević i Fadil Redžić nesumnjivo su izvanredne autorske ličnosti:
prepuni samopouzdanja i uvjereni da je njihov bend velik, neponovljiv i nedosti-
žan, oni su lako prihvaćali tuđe skladbe, ne zato što slične ne bi mogli ili znali napi-
sati, već zato što bi u tuđim pjesmama – i boljima i lošijima – znali pronaći neku po-
sebnu emociju ili melodijsku liniju koju bi prepoznali kao svoju. To je naprosto bila
drukčija metoda od notornog potkradanja ili posuđivanja svjetske rock-produkcije
od koje je uglavnom živio jugoslavenski rock, a ponajprije Goran Bregović; Indexi
su tuđe originale pretvarali u vlastite pjesme, što se pokazalo kao neočekivana vri-
jednost i kreativni čin. Kakva je autorska vještina potrebna da se tuđe pretvori u
nešto veličanstveno i intimno! I često su baš po tim hitovima Indexi bili prepoznat-
ljivi, kao da su baš te pjesme čuvale neku autentičnu emociju, ili su njima zabilježili
važan trenutak koji su slušatelji u Sarajevu i Jugoslaviji još dugo pamtili kao nešto
važno i svoje. Originalni autori znali su da će njihova pjesma u interpretaciji Indexa
doživjeti čudesnu metamorfozu i dobiti dodatnu kvalitetu i dubinu kojih možda ni
autori nisu uvijek bili svjesni.
Fadil Redžić i u filmu Indexi veli da nitko od njih nije bio pjesnik i da je to
za Indexe bio problem. Istovremeno su bili magnet za niz spisateljskih talenata,
kao što su Maja Perfiljeva, Želimir Altarac Čičak, Duško Trifunović, Kemal Monteno,
Mišo Marić, Ranko Boban, Vlado Dijak, Abdulah Sidran, pa čak i Bato Kovač. Nije
baš svaka od tih suradnji ispala savršeno, no u konačnici je rezultat najčešće bio
impresivan.

Voljeni, nevoljeni i neshvaćeni

Indeksi su po mnogo čemu bili prvi u jugoslavenskom rocku. I prije nego što
su postali supergrupa, Indeksi su prvi, 1964, snimili ploču s autorskim instru-
mentalom “Nikad “ (autor Ismet Aranutalić) i tri pjesme izvanredne obrade (Sedam
veličanstvenih, Večeras u gradu mladih i Atlantis). To je jedina ploča Indeksa/Indexa
rađena bez Kovačevića i Redžića. Nadalje, Indexi su bili prvi rock-sastav koji je
1967. nastupio na Opatijskom festivalu. Iste su godine sa simfonijskim orkestrom
Radiotelevizije Sarajevo snimili pjesmu “Pružam ruke” s kojom su nastupili na
Pjesmi Eurovizije. Ta je pjesma ponijela titulu prve autorske rock-skladbe.
Indexi su eksperimentirali s etnoglazbom (Boj na Mišaru) prije Bijelog
Dugmeta, Teške industrije i grupe Kamen na kamen. Indexi su bili prvi bend – puno
prije Bijelog Dugmeta – koji je odsvirao koncert pred rasprodanom sportskom

309
dvoranom. Tom je koncertu u Skenderiji prisustvovalo 15 000 gledatelja i Bijelo
Dugme morat će se dobro pomučiti da skine taj rekord 1985. godine. Upravo taj pri-
mat u svim kategorijama Indexima je donio mnogo prikrivene ili nevidljive mržnje
koja ih je godinama polako podlokala.
Priča o Indexima – kao i priča o svakom drugom velikom rock-bendu – vrvila
je stranputicama, kolapsima, zavijutcima, usponima i padovima. Iznenadni preki-
di izmjenjivali su se s provalama ambicija i smjelim projektima, pop-hitovi s izni-
mnim umjetničkim djelima, iznimna muzička profesionalnost s krajnjom nebri-
gom za karijeru i diskografiju.
Indexi su bili i stigli biti pioniri, rock-metuzalemi, eksperimentatori i “šlage-
raši”, smjeli inovatori i zadnji rutineri, ali što god svirali i kakvi god bili, krasila ih je
“muzikalnost pjevača Davorina Popovića, instrumentalna besprijekornost i rafini-
rani zvuk“ (Dražen Vrdoljak). Indexi nisu uopće vodili računa kako izgledaju i kako
se ponašaju – činilo im se da su toliko muzički posebni, izvanredni i unikatni da im
ne mogu naštetiti ni festivali, ni drugi bendovi, ni nova vremena – ta je smjela pro-
cjena bila, naravno, pogrešna. U Modroj rijeci, prvom pravom samostalnom albumu,
samo će lucidni rock-kritičar Petar Peco Popović prepoznati remek-djela.
S očitim viškom talenta, muzičkog interesa i ambicije, Indexi su naprosto mo-
rali biti inovatori. Oni su možda ponudili previše i prerano, ni publika ni kritika ni
diskografi – koliko god da su voljeli Indexe – zapravo nisu bili spremni za takvu
muzičku eksploziju, pa čak i danas pokušavaju ovaj bend svesti na neku sebi razu-
mljivu razinu.
Indexi su mogli objaviti još barem šest ujednačenih albuma, ali eto nisu, a
možda je i bolje da nisu. Već 1972. mogli su izdati dvostruki konceptualni rock-al-
bum – između psihodelije ili progresivnog rocka – no oni su već tada u nekom svom
vremenu i nisu se osvrtali na diskografske okvire te su snimali i stvarali u nekoj
svojoj paralelnoj stvarnosti.
Samo se tako moglo dogoditi da su ona dva albuma koja su naposljetku snimi-
li – Modra rijeka (1978) i Kameni cvjetovi (1998) – u času kad su izašli malo kome bili
potrebni. Njihova je diskografija i nadalje razasuta na mnoštvu kompilacija, singlo-
va i festivalskih ploča, što ih možda i čini vječno mladim.
Jednom su Indexi u SSSR-u prodali milijun primjeraka neke svoje prigod-
ne ruske kompilacije i opet se nije dogodilo ništa. Indexi su vjerojatno mogli ura-
diti pristojnu evropsku karijeru, no oni su se radije muvali po sarajevskoj čaršiji.
Možda je to bila tajna njihovog uspjeha: oni valjda jedini nisu mislili da se moraju
dokazivati kao uspješni umjetnici negdje izvan Sarajeva Možda su baš zato bili i
ostali tako veliki i najveći.

310
311
312
 V
Vrijeme
destrukcije

313
314
SA MI JA R I Z VA N OV IĆ

HERCEGOVAČKE KRISTALNE NOĆI

Ne pucajte u Stolac
Još aprila 1992. grupa od 109 građana Stoca nastanjenih u Sarajevu, Srba,
Hrvata, Muslimana, Jugoslavena i ostalih, napisali su apel za spas Stoca pod naslo-
vom “Ne pucajte u Stolac”. Znali su da se nešto sprema, ali ni slutili tada nisu da će
njihov grad doživjeti najgore dane u svojoj bogatoj historiji.
“Ostavite Stolac na miru!
Ne pucajte u grad iz kojeg je potekla Makova“Modra rijeka”, u čijim zelenim vodama,
čempresima i kamenu je zapisano slovo Gorčinovo! Ne rušite grad u kojem vjera i nacija ni-
kada nisu dijelili ljude. Ostavite Stolac na miru, on i njegovi ljudi ništa vam nisu učinili! Od
Ilira do danas ljudi u ovom sunčanom kamenom gradu uvijek su živjeli zajedno i uvijek se
dijelili samo na dobre i loše, na pjesnike, slikare, sanjare i one koji to nisu.
Ostavite Stolac na miru, na njega nisu pucali i nisu ga rušili ni mnogo moćniji tuđini
koji su sa svojim vojskama dolazili ko zna otkud. Čak su i oni poštovali njegovu ljepotu, nje-
govu starinu, njegov antički mir. Ne pucajte u Stolac!”1 - stajalo je u ovom nadrealnom
apelu, koji se doima veoma naivnim i smiješnim kada se pogleda sa vremenske
distance.
Uprkos nadama, apelima i vapajima u Stocu, tom veličanstvenom gra-
du, kako ga je nazvao Hector Gullan, oficir SFOR-a u BiH, 1993. godine srušeno
je i popaljeno sve. Nestalo je srce grada - stara čaršija sa tepom (tržnicom) i du-
ćanima, kulturno-historijski kompleks Begovina, sve četiri džamije (Pogradska/
Alipašina (1732./33), Careva/Sultan Selimova (1519), Uzinovićka/Ismail-kapetana
Šarića i Ćuprijska/Hadži-Alije Hadžisalihovića (prije 1736), galerija “Branko Šotra”
(kuća Ismail-kapetana Šarića) (1734./35.), Turkovića kula (1828.), Đulhanumin/
Mustajbegov konak (1835), stambeni kompleksi Ada i Behmenluk (18. vijek), spo-
menik graditeljskog naslijeđa visoke kategorije Hamam iz 17. stoljeća, gradske cje-
line Ćuprija, Podgrad, Zagrad, Uzinovići, Pravoslavna crkva/Sv. vaznesenja Hristova
(1870) i sve građevine koje su plijenile svojom neponovljivom ljepotom. Devastirani
su i opljačkani i svi privredni objekti, a bošnjačke i srpske kuće minirane ili spalje-
ne. Od srpskih granata ispaljenih sa Hrguda u ljeto 1992. je izgorio hotel “Bregava”,
izgrađen po projektu vrsnog sarajevskog arhitekte Zlatka Ugljena. Privredni objekti
Željezara, Inkos, Tvornica enterijera, Metal, Duhanska stanica, Vinarija i drugi, ta-
kođe su uništeni i opljačkani. Narušeno je i korito bistre rijeke Bregave gdje su novi
moćnici na liniji razgraničenja uz put ka Berkovićima i Crnoj Gori, napravili veliku

1
Ne pucajte u Stolac, Oslobođenje, 13. april 1992.

315
šverc-pijacu na kojoj se trgovalo svakojakom robom od ukradenih automobila do
droge.
“Rat ostavlja nebrojene rane na prelijepom licu Vidoškog Grada, kako se
Stolac zvao starinom po rijeci Vidoštici. U svojoj 17 stoljeća dugoj povijesti, bogatoj
svime pa i ratovima, za vrijeme ilirskog plemena Daorsa i vremena Grka i Rimljana,
pa do današnjih dana, Stolac ne pamti takvu devastaciju kakva će mu se dogoditi –
posebice muslimanskim bogomoljama i drugim građevinama u orijentalno-medi-
teranskom stilu – tijekom i nakon hrvatsko-muslimanskog ‘sukoba’ 1993. godine.”2
Kao opomena i upozorenje, grafit na preostalom zidu nekadašnjeg kina u Stocu:
“Čuvajte se, stižu psi rata”, a na samoj kapiji grada natpisi: “I ovo je Hrvatska” i
“Dobrodošli U hrvatski Stolac” (sa velikim U u obliku potkovice). A na zgarištu ne-
stale stolačke čaršije, među kamenjem, dogorijevale su razbacane fotografije iz
mladosti zatočenih i protjeranih Stočana.
“Tako sablasan i porušen grad, u kojem je sve, i rat i mržnja, ostavilo traga,
teško da ćete u ovoj zemlji pronaći. Poluspaljene, porušene kuće, gomile smeća na
ulicama, koze, krave i ovce što pasu uz nikada prljaviju i ružniju Bregavu, to je slika
nekadašnjeg hercegovačkog bisera.”3
Tek maja 1994. godine svijet će saznati za grad kome su uspjeli uništiti dušu
i prošlost i zgroziti se nad slikama avetinjskog, srušenog i pustog Stoca koje su
Gordan Malić i Rino Belan, hrabri reporteri lista Feral Tribune, uspjeli snimiti. Zbog
činjenice da je ovo prva reportaža iz ovog ubijenog grada prenijećemo neke njene
dijelove.
“Kada smo krenuli u Stolac, ne bez bojazni da ćemo se vratiti neobavljena po-
sla, sam Bog nam je poslao – mostarskog biskupa! Bio je dan krizme i pojava msgr.
Ratka Perića u stolačkoj crkvi okupila je smjerni i bogobojazni katolički živalj, osta-
vivši na kišnom vremenu samo rijetke nevjernike i dva “Feralova” reportera koje
je providnost uputila da taj dan neometano zabilježe priču koja slijedi.” Obilaženje
grada, koji reporterima nije bio nepoznat, obavljeno je kradom i uz rijetke prolazni-
ke. Njihova kamera, “prije nego što se svijet iz crkve razišao kućama” dokumentira-
la je prizore koje hrvatska javnost nije imala do tada prilike vidjeti... “Napustili smo
misno slavlje da bismo vidjeli i snimili sve što je ‘politika’ učinila od ovoga grada,
koji su nakon sedamnaest stoljeća povijesti napredni hercegbosanski političari od-
lučili preorati i obnoviti, sve u duhu vremena i kontinuiteta jedne politike.
Na spaljenim bošnjačkim kućama netko je ispisao potkovice okrenute nao-
pako. Slijedeći te nesretne simbole, nismo mogli promašiti stari dio grada do jučer
karakterističan po bošnjačkoj arhitekturi, a danas tek poligon za ‘obnoviteljska’ na-
dahnuća. Prizor koji smo zatekli teško se može usporediti s bilo čim u ovom gra-
du. Stara i Nova tepa (tržnica) i glavni stolački trg potpuno su polegli na zemlju. Iz

2
Feral Tribune, Željko Maganjić, Zločini u Herceg-Bosni, Herceg lager, 29. travnja 1996., str. 19-22.
3
Suzana Mijatović, Prljavština od etničkog čišćenja, Slobodna Bosna, 14. juli 1996., str. 10 i 11.

316
kamene prašine vire ostaci dogorjelih greda. Niske kamene kuće, za Stolac karak-
terističnih orijentalno-mediteranskih obilježja, nalaze se na zajedničkoj hrpi koju
brzo prelazimo da bismo naišli na prostor gdje se nekad nalazila Alipašina džamija
sagrađena u 18. stoljeću. Od veličanstvene građevine podignute na polukružnim
mediteranskim lukovima nisu ostali ni temelji. Stari stolački trg bit će, kako kažu,
pretvoren u suvremeni Trg Ante Starčevića. Ali to je samo početak urbicida koji su
hercegbosanske vlasti napravile za godinu dana vladavine. Spaljene su i do teme-
lja srušene i ostale tri stolačke džamije, od kojih je najstarija, Careva, podignuta
1519. godine. Gotovo je nevjerovatan trud kojim je HVO uklonio svaki trag posto-
janja džamija. Taj higijenski rez napravljen je u očitoj namjeri da se rekonstrui-
ra bogata povijest grada, da se redefiniranjem prostora naglasi politički trenutak
hercegbosanske svevlasti... Od znamenite stolačke Begovine, graditeljskog komlek-
sa u vlasništvu obitelji Rizvanbegović, ostale su spaljene zidine i teški zvekiri na
vratima...”4
Stolac nije razoren slučajno, kazaće za list Oslobođenje ugledni profesor Jel uni-
verziteta Ivo Banac. „Stolac je razoren zbog toga što je to bio dio jednog plana, da se
u Bosni i Hercegovini stvore nacionalno homogena područja, a što se Hercegovine
tiče to je značilo da u njoj, barem u njenim zapadnim i središnjim dijelovima, mogu
živjeti samo Hrvati.“5
Svi Stočani koji nisu bili Hrvati su već bili protjerani ili odvedeni u logore. U
Stocu je ostalo samo nekoliko Bošnjaka i Srba koji su bili u srodstvu sa Hrvatima.
Zabilježeno je da je u ljeto 1993. jedan stolački musliman, da bi ostao u Stocu, pre-
šao na katoličanstvo (u Crkvi proroka Ilije u Stocu je pokršten). Ubijeno je ili se vode
kao nestali 51 osoba. Već u drugoj polovini septembra 1993. godine rukovodioci
Herceg-Bosne/HVO-a uvjeravali su predsjednika Tuđmana da u opštini Stolac nije
ostao nijedan Musliman, te da je “HVO to područje naselilo Hrvatima iz srednje
Bosne, koje je nastanio po muslimanskim kućama.”6
Pitanje Stočanina Fahrudina Rizvanbegovića: “Šta je obuzelo taj narod pa da
niko, ama baš niko u Stocu se nije našao da kaže: nemojte voditi moga komšiju, ne-
mojte paliti njegovu kuću!”7, nije imalo odgovor...

Čudesni grad Počitelj

U jednom od najstarijih kulturno-istorijskih cjelina Hercegovine, srednjovje-
kovnom gradu Počitelju je miniranjem raznijeta Šišman Ibrahim-pašina džamija

4
Feral Tribune, Gordan Malić i Rino Belan, Stolac, grad bez prošlosti, Aladin više ne stanuje ovdje, 2. svibnja 1994.
5
Intervju Ivo Banac, HDZ je rastao na greškama Koalicije, Oslobođenje, Pogled, 30. IV/1. V 2004, str. 4.
6
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Predmet br. IT-04-74-T, Druga izmijenjena Optužnica protiv Jadranka
Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, str. 44.
7
Edina Kamenica, Fahrudin Rizvanbegović, Naš svjedok genocida, Profesore, gledaj sunce, Oslobođenje, evropsko ne-
djeljno izdanje, 29. IX - 6. X 1994. str. 20 i 21.

317
318
(Hadži-Alijina)8 sagrađena 1562. godine, remek-djelo arhitekture osmanskog peri-
oda, uništena Ibrahim-pašina medresa sa velikom bibliotekom (16. vijek), oštećena
Sahat-kula, a na Gavran-kapetanovoj kuli i na samom ulazu u ovaj drevni grad po-
stavljeni su veliki križevi. U rušilačkom pohodu u plamenu je nestala i Umjetnička
kolonija (osnovana 1964.), smještena u konaku Gavrankapetanovića, kroz koju je
do tada prošlo više od hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta da u “tvrdom gradu duge
zelene brade”, kako ga nazva putopisac Zuko Džumhur i “na kamenu, u Počitelju”
(Andrić), okušaju svoje umijeće, da toj koloniji i gradu Počitelju, toj “južnoj Provansi
Francuske” (Obralić) ostave svoja vrijedna slikarska djela. U ovom nesvakidašnjem
gradu uklesanom u kamenu i na kamenu nestali su i pokradeni prepuni ateljei vr-
snih majstora kista Affana Ramića, Salima Obralića i Safeta Zeca.
“Komšije su mi pričale da je moj atelje obijen među prvim kućama i da su
planski i organizovano sve stvari odnesene... Sve je bilo devastirano, počupane gre-
de, pregrade, sve uništeno”,9 pričao je slikar “zaluđen Počiteljem” Safet Zec kada se
nakon 16 godina ponovo vratio među sorene i razvaljene zidine svoje puste avlije
u ovom nekada čudesnom gradu. “Bio sam prosto zaljubljen u taj srednjovjekovni
gradić i nisam baš slučajno odabrao da devetnaest godina moga života bude vezano
za taj urbani prostor o kome je toliko pisano, pjevano, bio je omiljena tema slikara, i
kao što znamo, ni Andrić nije bio ravnodušan prema njemu. Godinama sam to gra-
dio, i praktično par godina pred rat je to bilo kompletirano, posebno grafički atelje,
u kojem sam imao namjeru da organizujem neku vrstu ljetne grafičke škole. A onda
je, kako to već biva na ovim prostorima, došao rat i te moje želje i snove pretvorio
u gomilu ruševina.”10 Tako je sa sjetom govorio nenadmašni slikar prozora, kuća,
kapija i avlija, Safet Zec. A, uz magistralu, u podnožju kuće Gavrankapetanovića,
osvanuće tabla u obliku grba “Herceg-Bosne” na kojoj je ispisano: “Hrvatskim voj-
nicima, osloboditeljima tisućljetnih prostora”!!!
Samo iz Umjetničke galerije u Počitelju izvršena je pljačka oko 1750 umjet-
ničkih slika u vrijednosti preko dva miliona DM.11
Zakačen na kamenim liticama neretvanskog kanjona koje dodiruju nebo i za-
gledan prema moru, ovaj grad, za koga će mnogi reći da je bio najljepši na bh. pro-
storima, doživio je nezapamćene nasrtaje na svoju jedinstvenu ljepotu i postojanje.
Čuvena tekija koja se ugnijezdila podno ogromne stijene ispod koje izranja
studena Buna, pretrpjela je velika oštećenja od mnogobrojnih granata upućenih od
strane oba agresora. A niz bistro korito Bune - Blagaj, grad-heroj, utočište brojnih
hercegovačkih izbjeglica, je posebna, surova i tužna priča o borbi za goli život…

8
„Kažu da je nekoliko sati prije rušenja džamije cestu blokirala vojska, kako šteta ne bi bila veća od koristi. Eksplozija je
bila toliko jaka da su kameni komadi letjeli preko Počitelja i padali na okolne kuće. Dobro da tamo više i nema Muslimana
da gledaju tu sramotu. Iz Hercegovine je većina njih raseljena.“ Gordan Malić, Lijepa naša Herceg-Bosna, Hare Krishna
na putu u Međugorje, Feral Tribune, Glede& Unatoč, 18. siječnja 1994. str. 14 i 15.
9
Adisa Čečo, Povratak Safeta Zeca u Počitelj, Slobodna Bosna, 21. 6. 2007. str. 54-57.
10
Enver Dragulj, Safet Zec, umjetnik, Vraćanje samom sebi, Dani, 11. maj/svibanj 2001.
11
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, inv. br. 2-3113, od 31. 10. 1993.

319
 *****

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine vijekovima je bio osvajački cilj bližih

i daljih susjeda. Neshvatljivo je šta su sve pokušavali u prošlosti i kakvim su se ri-
zicima izlagali ne bi li se domogli dijelova njene teritorije. Bile su rijetke situacije
u dugoj istoriji Bosne u kojima se neki od susjeda stavio na stranu Bosne. Uprkos
svemu, Bosna je ostala i opstala.
Čim su se pojavile naznake mogućeg raspada Jugoslavije, odmah su se poja-
vile i floskule o Bosni i Hercegovini kao Jugoslaviji u malom. Svakom mislećem ro-
doljubu moralo je odmah biti jasno: pretendenti na njen teritorij imaju pripremlje-
ne planove za njeno čerupanje, po onoj: ako se po nacionalnim šavovima raspala
Jugoslavija, još će lakši posao biti rasturiti i Bosnu i Hercegovinu po istom principu.
To je pogotovu bilo jasno kad su zagovornici očuvanja Jugoslavije odustali od toga
da tu Jugoslaviju brane na njenim postojećim granicama. Čim je došlo do proglaše-
nja nezavisnosti Republike Slovenije u decembru 1990, ciljevi zagovornika „očuva-
nja“ Jugoslavije postali su bjelodano jasni. Jugoslavija – da, ali u granicama velike
Srbije.
Dugo će se tražiti odgovor na pitanje: kako je u takvoj situaciji i odnosu sna-
ga, stiješnjena među neprijateljima sa svih strana, Bosna i Hercegovina uspjela da
sačuva svoj teritorijalni integritet? Pored svih mogućih i nemogućih objašnjenja,
jedno je sigurno. Neprijetelji Bosne i Hercegovine su zanemarili ili, još vjerovatni-
je, nisu mogli ni pretpostaviti ni shvatiti da postoji jedna kritična masa i spremnost
njenih patriota da odbrane svoju zemlju.
Knjiga Hercegovačke kristalne noći govori o kraju Jugoslavije, tajnim dogovorima
između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana da se Bosna i Hercegovina podi-
jeli, korijenima i pripremama Republike Hrvatske za agresiju i aspektima bošnjač-
ko-hrvatskog sukoba. Detaljno je obrađeno stvaranje Hrvatske zajednice Herceg-
Bosne i Hrvatskog vijeća odbrane, analiziran je rat u ratu, tj. sukob Armije RBiH s
jedne i HVO-a i HV s druge strane. Opisane su opsade i rušenja gradova, hapšenja i
progoni, deportacije u logore kao i logorske patnje brojnih nevinih ljudi.
U ovoj knjizi je opisan samo dio patnji i zabluda kroz koje su prošli stanovnici
jednog dijela Bosne i Hercegovine.
Rat protiv Bosne i Hercegovine bio je totalan: rat protiv njenih stanovnika,
protiv njene kulture, tradicije, prošlosti i svega što Bosnu čini Bosnom.
Nismo skloni tezama da je ovo bio vjerski ili neki drugi rat. Ovo je bio i ostao
rat za osvajanje teritorija, pljačku i uništavanje njene ekonomske moći i osnove za
budućnost.
Sva moguća politika i snaga susjednih zemalja bila je usmjerena samo u tom
smjeru: otkinuti makar djelić njene teritorije i ostvariti vjekovni san da se pređe
Drina ili uđe u dolinu Neretve. Za ostvarenje toga cilja nisu prezali ni od čega: zločin
je bio potpis na njihovo prisustvo na teritoriji Bosne i Hercegovine.

320
 Uvođenjem embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući dru-
gima širom otvorena vrata i na istoku i na zapadu da bez kontrole uvezu šta im god
bilo volja, tzv. međunarodna zajednica je zažmirila na oba oka i na taj način poka-
zala na čijoj je strani. To je bilo prosperitetno vrijeme međunarodne zajednice kad
je mogla iz udobnih fotelja u svom penjoaru, u direktnom tv prijenosu, posmatrati
zločin u neposrednoj blizini, nadajući se onoj: neće dugo.
Kao posljedica nedjelovanja međunarodne zajednice u odbrani od njih pri-
znate Bosne i Hercegovine, u Evropi poslije rata počinju da dižu glavu nacionalisti
svih boja, u čvrstoj vjeri da će proći nekažnjeno. Ako je neko tada mislio da su do-
gađaji u Bosni i oko Bosne beznačajni u odnosu na veliko tijelo i inertnost međuna-
rodne zajednice – grdno se prevario. Od tada se u Evropi, s više ili manje uspjeha,
bûde i drugi nacionalizmi.
Ipak, u samom početku rata u Bosni, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija do-
nijelo je 1993. godine odluku o osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za biv-
šu Jugoslaviju (MKSJ), što u tom trenutku agresori na Bosnu i Hercegovinu i nisu
ozbiljno prihvatili u nadi da će doći vrijeme da im se prizna „stanje na terenu“.
Pokazaće se da im je, na koncu, taj sud došao glave. Vrijeme je pred žrtvama njiho-
vih zločina da na osnovu presuda MKSJ-a dobiju materijalnu i svaku drugu satis-
fakciju na teret počinilaca.
Iz svega što je u ovoj knjizi rečeno, obimne dokumentacije, sudskih presuda,
arhivske građe kao i autentičnih izjava preživjelih logoraša o ratnim stradanjima u
Hercegovini u periodu 1992-1995. godine, jasno je:
Republika Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Bjelodano je
jasno da je agresija na jedan dio teritorije Bosne i Hercegovine dugo i temeljito pri-
premana u Zagrebu, a iz čega se vidi apsolutni diletantizam u postupcima nove hr-
vatske vlasti prema Bosni i Hercegovini. Ta vlast je slijepo gledala u jedan zamišlje-
ni, sebi postavljeni cilj, koji se praktično ogledao u želji da se Bosna i Hercegovina
potpuno rastroji i pripremi za podjelu. Na realizaciji postavljenih ciljeva, najvećim
dijelom su korišteni potencijali Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Ovakvoj situaciji je doprinijelo nesnalaženje i nejedinstvo novog državnog ru-
kovodstva Bosne i Hercegovine u planovima za odbranu zemlje i prepuštanje uprav-
ljanja zemljom strankama na vlasti i stranačkim liderima, što je definitivno dovelo
do legitimiranja agresivnog djelovanja domaćih snaga na rušenju vlastite države
Bosne i Hercegovine. Znači, došlo je do podjele po stranačkim (nacionalnim) šavo-
vima, a ne do polarizacije na osnovi očuvanja države Bosne i Hercegovine.
Na snazi je izdaja međunarodne zajednice u odbrani legitimnih prava među-
narodno priznate države Bosne i Hercegovine, što je kulminiralo uvođenjem em-
barga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu. Ni istočni ni zapadni susjedi (agresori)
ni u primisli nisu imali namjeru da sprovedu embargo, nego su „i kapom i šakom“,
u toku agresije, svim i svačim, snabdijevali sve one snage koje su se na terenu borile
da Bosnu i Hercegovinu bace na koljena.

321
 Po ko zna koji put u istoriji, pokazalo se da nije jednostavan i lak zadatak uni-
štiti jedan narod i državu, čak i kada su se nemoćni našli u stupici, bez moguć-
nosti izbora i, praktično, natjerani da se goloruki brane i bore za spas i opstanak,
bez ikakve pomoći međunarodne zajednice u odbrani legitimnih prava naroda i
države, a na šta je međunarodna zajednica bila obavezna samim tim što je priznala
Bosnu i Hercegovinu i prihvatila je kao svoju ravnopravnu članicu. Ne može se pri-
hvatiti objašnjenje međunarodne zajednice da nisu imali sredstva i način za obuz-
davanje agresije.
Ciljevi koje je hrvatski agresor postavio detaljno su razrađeni u Drugoj izmije-
njenoj optužnici protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja
Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, od kojih najveću težinu nosi cilj da
se jedan narod u potpunosti ili djelimično uništi i raseli, s namjerom da se očišćeni
prostor zaokruži i u nekoj budućnosti priključi teritoriji susjedne države – agreso-
ra. U tom cilju počinjen je zločin protiv čovječnosti nad civilnim stanovništvom u
Hercegovini: a) odvođenje u logore, b) tortura i c) oduzimanje života.
Cjelovito istraživanje o stradanju stanovništva u Hercegovini tokom hrvat-
sko-bošnjačkog sukoba nastalo je na temelju arhivske građe, literature i autentič-
nih izjava preživjelih logoraša. Politički projekt Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
izveden je primjenom nasilja i zločina protiv čovječnosti.
Za udruženi zločinački poduhvat presuđeno je glavnim vinovnicima zločina
pred Međunarodnim sudom u Hagu. Na višegodišnje izdržavanje kazne osuđeni
su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i
Berislav Pušić. Haška presuda objelodanila je mračne težnje hrvatske države i po-
tvrdila njene aspiracije prema susjednoj Bosni i Hercegovini.
Iz svih izjava logoraša se vidi da su ti ljudi, bez obzira na godine, profesiju,
imovinsko stanje, stepen obrazovanja i drugo, duboko bili svjesni situacije u kojoj
su se našli, ali do srži izjedeni i izgriženi iznutra zbog nemoći da se odupru ili sta-
ve pod zaštitu mlade države koja se služila svim raspoloživim (ali slabim i nedo-
voljnim) sredstvima, lukavstvima, popuštanjima, povremenim dizanjima glave, da
spasi što se spasiti dâ.
Rat je agresivne namjere i ciljeve istoka i zapada prema Bosni i Hercegovini
razgolitio do kraja.
I pored svega, makar i u prikrivenoj formi, ukazala se jedna koheziona snaga
koja je održala Bosnu i Hercegovinu da se ne raspadne, a koja je sadržana u nje-
nom milenijskom biću i izražena kroz djelovanje pripadnika svih naroda i poje-
dinaca koji su svoj interes vidjeli samo u opstanku njihove im države i u želji da
je kakvu-takvu ostave slijedećoj generaciji, koja će je armirati iznutra i prilagoditi
svojim potrebama.
Ova knjiga ima ambiciju da posluži za druga naučna istraživanja, spoznaju
istine i izgradnju mira.

322
 Bosna i Hercegovina ima svoju budućnost koja je svijetla uprkos svim silama
koje joj stoje na putu i od kojih njena sudbina neće nikad zavisiti. Bosna i Hercegovina
ima sudbinu čovječanstva. Ako ovaj svijet ima ikakvu budućnost, imaće je i Bosna i
Hercegovina. Jer, svijet se neće i ne može razvijati u onom pravcu u kome su nekoć
pokušali (da li zbog eksperimenta) gurnuti državu Bosnu i Hercegovinu.

(Iz knjige: Samije Rizvanović, Hercegovačke kristalne noći, Dobra knjiga,

Sarajevo, 2020.)

Feral Tribune, 2. 5. 1994.

Centar Stoca, plato na kome je do rata bila tepa i

Careva džamija

Pogled na Stari grad iz sruše- Počitelj, 1996.

ne kuće Salke Obradovića preko
lokacije na kojoj je bila Pod-
gradska džamija

323
M E L IH A H US EDŽ IN OV IĆ

STOLAČKA SERDŽADA HALILA TIKVEŠE

Izgled i karakter Tikvešinih djela nije se mijenjao decenijama. On se davno
obavezao na odanost vlastitom zavičaju, bez obzira gdje je živio i radio. Zavičaju
je bježao iz velegradske vreve, kao nekim dalekim obalama spokojstva i meditaci-
je, na kojima se sastaje sa samim sobom. Iz takvih meditacija nastajali su njegovi
čuveni grafički ciklusi Ljeto i Kao srž ljeta, sa osobenim neretvanskim čamcem, koji
je postao najprepoznatljiviji simbol Tikvešinog djela, jednako kao i bezmjerna tiši-
na talasavih bregova što se nižu u njegovoj pozadini. U njegovoj utrobi, a ponekad
i izvan nje, nalazile su se ženske figure hipertrofiranih tjelesnih oblina i njima ne-
srazmjerno malih stopala i šaka, a rijetko i tromi muškarci lijenih gesta i pokreta.
Tako sve do devedesetih godina.
Oni koji su imali priliku da zađu u njegov atelje mogli su zapaziti da je Tikveša
imao jednu sakupljačku strast. Izrezivao je fotografije, naslove, tekstove o događa-
jima iz bliže i dalje okoline, iz dnevne i periodične štampe. Kolažirao ih je na velike
panoe, praveći od njih kompozicije pune parodije i ironije. To je, gledano sa sadaš-
nje distance, bila izvjesna uvertira za opus koji će nastati u desetoj deceniji, kada
će Tikveša postati umjetnik kritičkog ponašanja u trenutnom društvenopolitičkom
kontekstu. Svoj prvi ciklus angažovanih radova, koji su nastali kao “plodovi rata”,
nazvao je Isječcima iz dnevnika jednog štampomana i pokazao ga je prvo u Beogradu
(Paviljon Veljković - Centar za kulturnu dekontaminaciju), a potom, po prestanku
rata, u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Ruka koja je gotovo svakodnevno, u rat-
nim godinama, isijecala fotose i naslove pa ih kolažirala na papirne panoe, bila je
vođena mišlju - kako da od ritmično raspoređenih znakova, sa obaveznim nagla-
skom na centralnoj krstastoj formi, u likovnom smislu, napravi smjenu lica i scena
naše tragedije, legitimaciju vremena i sredine, sredine čiji se “primitivizam poka-
zao lišenim svake tolerancije i svakog sjećanja”. Tako su ovi panoi postali komentar
i čvrsto artikulisana priča o “autentičnom barbarstvu na djelu”, ali i žestoka reakci-
ja na okrutnost i neetičnost svijeta u kojem živimo. Jedna istorijska činjenica obli-
kovala se ovdje u umjetnički čin, nađenom artefaktu dat je novi konceptualni sloj i
sklop. Nije vjerovatno da je Tikveša osjećao zadovoljstvo i kontemplaciju u stvara-
nju ovih sklopova. Mirjana Miočinović je napisala da je njihova materija nastajala u
“trenucima očajanja i dokolice”. Ali, materija je tek materija, ideje i koncept preo-
blikovanja dale su joj puni smisao.
Kada je rat prestao, Tikveša je ponovo bio u zavičaju, spreman da stvari vidi
svojim očima, iz blizine. Vidjevši ih, prvo je napravio ciklus crteža posvećenih
Mostaru, a nekoliko godina kasnije, ciklus posvećen Počitelju i Stocu, mjestima u
kojima je njegovo budno oko ugledalo kuće koje nisu pogodile ni granate, ni bom-
be, a možda na njima nema tragova ni puščanih metaka. Njihovi ostaci govorili su

324
tek o civilizacijskom identitetu njihovih rušitelja i palitelja. Nestvarnost situacije i
mjesta Tikveša nije gledao pogledom izvještačenog patosa, već onim oštrim, ana-
litičkim. Nacrtao ih je bez metafora, u crtežima ovih mjesta i situacija osjeća se
doslovno obraćanje. Na jeftinom, toniranom papiru (što nije slučajno) iscrtavao je,
ponekad pažljivo i do najsitnijih detalja, ruševine nekih kuća, tih tihih prostora in-
dividulanog i privatnog. Naglašenim grafičkim postupkom i njegovanom linijom
pokazao je strukturalnost oronulog zida i spletove kamenih slogova. Metamorfoza
linije kretala se od senzibilnog mrežanja naslaganih struktura do zgusnute opo-
rosti ekspresivnih zgarišta. Utisak nestvarnog, nadrealnog nije u plastičkom sloju
ovih crteža već u metafizičkom. Iz njega čitamo da to nisu prikazi kuća već slike
odsutnosti, odsutnosti kako onih kojima su pripadale tako njihovih palitelja, onih
koji su ih prethodno, vjerovatno, temeljito opljačkali. Sve je ispunjeno potpunom i
zastrašujućom tišinom, tišinom koja ima snagu i upozorenja i opomene.
Ishodište djela za ovu Tikvešinu izložbu je tragedija ova dva grada, Stoca i
Počitelja. Čine je “različiti dijelovi iste realnosti” - crteži i asamblaži. Cijela je izlož-
ba mišljena, konceptualno sređena kao jedno tijelo.
Od 1912. godine, od sintetičkog kubizma, preko dade i nadrealizma, recikli-
raju se već brojni korišteni materijali. Njihova tvarnost i tekstura su itekako rele-
vantni u konačnom izgledu djela i postizanju utiska istinitosti. Reciklaža je posta-
la jedan od najlegitimnijih prosedea savremene umjetnosti, u kojoj se pokazalo
da je sve građa od koje je moguće stvarati umjetnička djela. Razlog što je i Halil
Tikveša odlučio da proširi polje vlastitih izražajnih postupaka ovakvom građom ne
treba tražiti ni u nomadskom ponašanju umjetnika od osamdesetih godina nao-
vamo, ni u potrebi da ostane i opstane u tokovima savremene umjetnosti. U obi-
lju zasebnih pojava, koje su u našoj ratnoj i poratnoj umjetnosti pojam destrukcije
zamijenili pojmom gradnje, svoje mjesto imaće i Tikveša zbog načina na koji su
nastali i sredstava uz pomoć kojih su napravljeni njegovi asamblaži. Nisu to nika-
kvi eksperimenti sa strukturama i predmetima, nema tu improvizacije i slučajnih
rješenja, nema neutralnosti i ravnodušnosti. Ovim asamblažima Tivkeša je izvr-
šio neponovljive i autentične pretrage kroz nekoliko duhovnih slojeva: kroz filozo-
fiju prostora i istorije, kroz koncepciju života na tom prostoru i, na kraju, pretragu
po “istoriji materije i materiji kao istoriji”. U procesu percipiranja ovih asamblaža,
prvo ćemo uočiti materiju, zatim tehnike kojima Tikveša pristupa da bi je obliko-
vao (kovanje, lijepljenje, šivanje, vezanje, zamotavanje itd.). Riječ je, dakle, o deli-
katnim i prefinjenim manuelnim postupcima, suprotnim svakoj brutalnosti. Tek
poslije ovog vizuelnog evidentiranja, moguće je udubiti se u priče koje će izazvati
mnoštvo asocijacija. Efekti materije unesene na ove plohe nude dva vida realnosti
- prošlu i sadašnju. Proces miješanja različitih materijala podrazumijeva daske i
daščice, bilo nagorjele, bilo vremenom patinirane kao podloge, fotografije, pone-
ki vlastiti crtež, poneki grumen nanesene boje, zahrđale eksere, brave i baglame,
kitice sasušenog smilja i, na jednom mjestu, kao snijeg bijelu šamiju. Slog daski i

325
daščica čini da nekad asamblaž preraste u pravi reljef. Dogodi se da se ovaj slog od-
voji od dvodimenzionalne podloge i da čitava konstrukcija zađe u prostor i postane
objektom ili instalacijom, kao u slučaju Stolačkog obeliska, Stolačkog tabuta i Dove za
sve. Isprovociranost nekim unešenim detaljem nameće naslov svakom asamblažu.
Neki fragmenti imaju ekspresivnu snagu veću i od samog djela u koje su interpo-
lirani. Fotografije posebno pomažu da se dođe do mentalne i vizuelne rekonstruk-
cije ovih prostora, ponekad eksplicitno, a ponekad skriveno, u aluzijama. Prošlost
i sadašnjost prepoznaju se jedna u drugoj. Putem fotografija miješaju se stvarnost
kakvu je zatekao i kakva je nekad bila. Fotografija, kao mimetička umjetnost, pret-
postavlja autorovo prisustvo na mjestu koje je snimano. Sve fotografije, osim onih
na Pucanju duše, Tikveša je sam snimio, a one koje imaju izgled novinske, provukao
je kroz kopir-aparat. Fotografije su na daske zakucane zahrđalim ekserima i na taj
način umjetnik nam želi reći da to što je na njima nikad ne treba iščupati iz pam-
ćenja ili zagubiti u podsvijesti. Miris i tragovi paljevine govore da je u radu koristio
plodove vatre. Iz simbolike znamo da je vatra “instrument demijurga i demona”, da
postoji vatra što dimi i guta, što simboliše snage “psihičke regresije” i ona, suprot-
na, koju simboliše plamen što osvjetljava. Plodovi koje je Tikveša koristio su ma-
terijalni tragovi demonske akcije i erupcije destruktivne energije. Zbog sasušenog
smilja nam se učini da ove kompozicije imaju krhku strukturu. Diskretni, simbolič-
ki šum smilja i njegov neočekivani taktilni kvalitet, dopunjavaju referencijalnu moć
ovih asamblaža. Snop ili kitica su simbol društvene sloge.
Nema sumnje da je svako konačano djelo iz ciklusa asamblaža proizvod pa-
žljivog promišljanja, da nijedna ideja nije data ogoljeno i bukvalno, na prvi pogled
vidljivo, već da je sve uključeno u suptilnu igru dvosmislenog i dvoznačnog, puno
diskretnih i posrednih simboličkih svojstava. Dova za sve, riješena kao kvadratna
forma sačinjena od nagorjelih greda, ima otvor u kojem se, preko obješenog kame-
nja (kao dijelova brojanica, tespiha) ikonica i teksta jedne dove, odvija simbolički
dijalog i pokušaj nadilaženja protivrječnosti, simboličko značenje nečeg što inte-
griše i ujedinjuje. Kao suprotnost ovom ansamblu, čija je građa izrazito složena,
stoji Stolački tabut, čija je građa krajnje suzdržana. To je ansambl sačinjen od mate-
rije koja govori sama sobom, one najtiše i one najglasnije. Stolački obelisk - čija us-
pravnost stoji kao snažan simbol uzdizanja i napredovanja, te Otvorena vrata Stoca
i Stolačka serdžada, vizuelno i kompoziciono su snažna rješenja, u kojima je, iako
se radi o plošnosti, naglašena arhitektonika forme, koja u sebi pretpostavlja čitav
niz varijacija i kombinacija drvenih kocki i predmeta koji su promijenili svoju eg-
zistencijalnu prirodu i poziciju. Oni takođe u sebi nose ideju rasta, metamorfoze,
životne energije, pa čak i erotike, svega onog što je uslov obnove i života. Kod ova tri
ansambla Tikveša je problem cijele predstave sveo na pojam građenja, u kojem je
sve trebalo odabrati, obraditi i postaviti u odnos, tj. primjerenom materijalu odre-
diti i primjerenu formu i njeno značenje.

326
 Tako se od materijala sa ruševina i zgarišta začeo jedan novi vid Tikvešinog
opusa, u kojem oblik i misao čine potpuno jedinstvo. Svi asamblaži su artikulisa-
ni nekom estetskom izbirljivošću koja, možda, psihološki više iritira i uznemirava
nego što dozvoljava kontemplaciju. Različite oblikovne i strukturalne elemente što
su u njih ukomponovani Tikveša je, kroz mentalnu optiku, preradio u metafore i
aluzije, ali se nije odrekao ni istine dok je stvarao ove, naizgled fiktivne predme-
te, moguće jedino u mašti umjetnika. “Naturalizam materije” koristilo je mnoštvo
umjetnika, ali Tikveša ne podsjeća ni na jednoga. Priroda same tehnike i materijala
čine ga različitim. Različitim zbog sudbine duhovnog prostora i kulturnog nasljeđa
sredine, različitim zbog djela koja emituju autentičnu snagu u svim slojevima um-
jetničkog izraza: u likovnom jeziku, u sadržaju i u emocionalnoj osnovi.

327
FA H RU DIN R I Z VA N B EG OV IĆ

STOLAC, BEGOVINA
Stolac je mali grad na osnovnoj geografskoj i turističkoj transverzali koja spa-
ja kontinentalnu granicu Bosne i Hercegovine sa Jadranskim morem. To je najjuž-
niji primorski grad Bosne i Hercegovine. Oduvijek je bio grad i oduvijek se gradio
skoro samodopadno i skoro samodovoljno, gospodski.
Nema u Bosni Hercegovini grada koji se može mjeriti sa Stocem u historij-
skom kontinuitetu urbanog postojanja. Bio je antički, helenski i ilirski grad u dru-
gom vijeku stare ere i zvao se Daorson. To je svakako najznačajniji arhitekton-
sko-urbanistički spomenik antičke kulture Bosne i Hercegovine. Poslije, u rimsko
doba, ovaj grad se zvao Diluntum, a najljepši su rimski mozaici iz Diluntuma i ču-
vaju se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovni grad-tvrđava
samo je nastavak gradske tradicije Stoca. Onako kako ga vidimo danas traje već 17
vijekova, a na Tvrđavi su prepoznatljivi tragovi postantičkog, i srednjovjekovnog, i
osmanskog, i austrougarskog perioda bosanske historije.
Iz srednjeg vijeka su i nekropole nadgrobnih spomenika stećaka specifičnih
obilježja jedinstvenih u Evropi. Najljepše dekorisana i u svijetu najpoznatija je ne-
kropola Radimlja, baš kod Stoca, a nekropola sa najviše natpisa je u selu Boljuni,
takođe kod Stoca.
Period osmanske vladavine zlatno je doba ovog grada. Kule na srednjovjekov-
nom gradu i četvrti urbaniziranog grada izgrađene su sa suverenom sigurnošću
i mjerom gospodskih potreba stanovništva. Kompleksi kuća u tim četvrtima su u
prostudirano izabranom prostoru i ambijentu. Sve su to karakteristike koje ovome
malome gradu daju živopisnost i čine ga gradom muzejom.
Na sjeveru Stoca, na lijevoj obali rijeke Bregave, porodica Rizvanbegović iz-
gradila je svoj, zaseban kompleks kuća zaokružen i izdvojen. Rizvanbegovići su
jedna od najznačajnijih aristokratskih porodica u Bosni i Hercegovini, a prema
svjedočenju austrougarskog dvorskog historičara Thalozija i jedna od najbogatijih
porodica pred Berlinski kongres 1878. godine.
Begovina je bila najznačajniji i najbolje očuvani spomenik stambene arhitek-
ture u Bosni i Hercegovini do jula 1993. godine kada je u barbarskom, bezbožnič-
kom plamenu potpuno izgorjela.
Begovina je bila kompleks koji je građen s plemenitim osjećajem mjere i za-
dovoljstva. To je bio sretan spoj gospodareve želje, arhitektine vizije i graditeljskog
umijeća kakav se rijetko susreće.
Gradeći ovaj kompleks arhitekta se očito oslanjao na tradiciju lokalne grad-
nje, a s mjerom jasnog znanja o tadašnjim najboljim vrijednostima prostranog
Osmanskog carstva. Graditi u Stocu bio je oduvijek izazov. Izbor lokacije Begovine
pažljivo je probran. Zato je ovaj kompleks izmaknut iz grada, zato je zaklonjen od

328
vjetra, zato nije na sunčanoj nego na sjenovitoj strani grada, zato je na rijeci, sa-
svim na rijeci. Voda je u ovome kompleksu nervni sistem koji mu daje atraktivne
vrijednosti.
Sva na vodi, Begovina je nestala u vatri.
Begovina je kompleks kuća, gdje je stanovala porodica, konaka, gdje je gost
i prijatalj i putnik besplatno odsjedao na svome putu. Škola je unutar kompleksa
samo za djecu porodice, a tu su i gospodarske i pomoćne zgrade. Zapravo čitav je-
dan život. Ali tu ništa nije bilo obično, a sve je bilo blisko i čovjekovo. Toliko ljepote
u toliko jednostavnosti rijetko se može susresti.
Begovina je nastajala mirno i staloženo od 18. stoljeća, a dograđivala se s mje-
rom i ukusom. Konačni oblik dobila je 30-tih godina 19. stoljeća. Kada je u njoj ne-
što mijenjano, mijenjano je pažljivo i oprezno, tako je čuvalo svoju autentičnost.
Zadnja restauracija Begovine završena je 1990. godine. Bila je previše lijepa da ne
bi izazivala barbare. Lijepi su i danas njezini ostaci kad njezini vlasnici mogu u svo-
jim avlijama prespavati u šatorima.
Zaista.

(Napisano u Stocu, u Begovini u avliji ispred šatora, 1998. godine.)

329
330
 VI
Gosti
pjesnici

331
332
G OS T I PJ E S NIC I N A K N JI ŽE V N O J M A NIFE S TAC I JI SLOVO G O RČINA U
S TO C U

POLA STOLJEĆA POEZIJE

Otkako je, od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Stocu pokrenuta
književna manifestacija Slovo Gorčina, jedan od važnih programskih sadržaja bilo
je ugošćavanje nekog od reprezentativnijih pjesničkih stvaralaca s bosanskoherce-
govačkih i ukupnih jugoslavenskih prostora, a u kasnijem vremenu pjesnika i pje-
snikinja s prostora Bosne i Hercegovine, te regije, kako se to uobičajeno voli reći.
Tako su u Stocu, najčešće među stećcima na Radimlji, organizirani svečani pjesnič-
ki recitali odabranih stihova Oskara Daviča, Skendera Kulenovića, Cirila Zlobeca,
Blaža Koneskog, Petra Gudelja, Vesne Parun, Abdulaha Sidrana, Marka Vešovića,
Bisere Alikadić, Ibrahima Hadžića, mnogih drugih pjesnika i pjesnikinja, sve do
pjesničkih ostvarenja kasnijih pjesničkih generacija – Zilhada Ključanina, Amira
Brke, Darka Cvijetića, Semezdina Mehmedinovića, itd... Pjesnička riječ nije bila ka-
dra mijenjati svijet, nije to ni namjeravala, društvenopolitički konteksti češće su po-
stojeći svijet unakazivali negoli ga činili ljepšim i prihvatljivijim za normalan život,
uloga poezije se prvenstveno sastojala u tome da svijet u kojemu se živi učini što
podnošljivijim onima koji vole i razumijevaju poeziju, bez obzira na sve ovdašnje
turbulentne socijalne izazove, povijesti, antipovijesti, razrooke naciokracije i sva-
đalačke vrveže agresivnih balkanskih identiteta.
U ovome prigodnom izboru predočeni su stihovi onih pjesnika/pjesnikinja
koji su bivali pozivani kao posebni gosti književne manifestacije Slovo Gorčina. Svake
bi godine čast bila ukazana jednom domaćem ili inostranom pjesniku. Redoslijed
pjesnika nije dat hronološki, poredan je abecedno prema prezimenima pjesnika,
čime se htjelo i simbolički ukazati na činjenicu koliko je poezija univerzalna, gene-
racijski izmiješana, koliko ne trpi nikakve hronološke, generacijske, ili bilo koje dru-
ge uvjetujuće “markiranosti” i “formativnosti”.

H. H.

333
Bisera Alikadić (1939) VRIJEME
ŽIRAFA U PLAMENU
Te jeseni
Stihove sam sklapala
(U slavu spaljene Biblioteke
Male
1992. i Salvadora Dalija)
Kao mrtvačke sanduke
Žirafa sam u plamenu. Za bube.
Gori iz mojih leđa. Narkomane sam razumjela
Sedam fioka iznad koljena I blud za konzervu
U nozi do prepona. Između dvije granate.
Velika ladica u visini srca, U novembru, pored škole
U visini hvatanja daha, Sa moga prozora
U visini primanja zraka. Vidjela sam
Možda ne razumijem genija Ranjene i ubijene.
Niti vi mene, Te jeseni na jedno
Ali puna sam vatre – Preživjelo stabalce
Surove realnosti – Vijenac su stavili
Utemeljene nadrealnosti –
Pakla na djelu. UZ MORE RASTE NOĆ
Uostalom,
Na izdisaju sutona
I grom s neba kad uždije
Rujanska puna mjesečina
Pita se: “Čemu biblioteka
I večernja zvona.
I njena klasična kartoteka?”
Lepršanje zvuka
Internet caruje bezumljem.
Kao da se ogleda
Sve gori...
U ogledalu stare petrolejke.
I ja nosim požar na svojim leđima.
Pozlata drhti na mjesečevoj stazi,
Ja gorim u Sarajevu i svijetu.
Ne spavaj srce, još jedno ljeto odlazi...
Uzalud.
Azrail basa, traži... upire prstom,
Markira. Predbilježava.

334
Amir Brka (1964) IZ DNEVNIKA
ODA KUKAVICAMA
Umoran, beznadan, kročim sve teže,
Drukčije povijest uči, premda je vred- misao olovom sumorne stapa stope,
nija tiha hrabrost nogu uz nogu kao sindžir spreže,
dezertera no junačka; na pijedestalu je desna se s lijevom spletena koči,
herojska jarost, no sunce, jarkū, istu mi varku toči,
to Smrt trijumf označava i sopstveni pa, opet, zanesen, mlade sanjam galo-
podiže spomenik, pe –
a patron bdije nad svime: u tmini isce- šta li je bolnije, šta gorče, šta teže žeže:
ren Sotona cinik surova java – ili krasne snovida mreže?

Ideal uzvišeni generacijama novim EPITAF

oduvijek su gazije,
uzori koji se kao vitezi uzdižu slovima Šum tupoga besmisla
opskurne jazije glagoli olovnog beznađa:

Za buduća bratoubilaštva naraštaji se kako teče vrijeme –

pomno odgajaju, sve je manje
stoga se životi njini nepovratno već u razloga da umrem
začeću osvajaju,

a samo još bjegunci svijetle kao puto-

kazi u općoj noći,
zavedenome čovjeku primjerom tek
oni mogu pomoći

Bez svijesti i namjere, od apokaliptične

miču ga ivice,
izbaviti nas mogu samo prezrene i od-
bačene kukavice

Makar se riječi ove doimale poput grd-

noga paradoksa,
ni spasa biti neće dok se ne promijeni
ubistvena doksa

335
Darko Cvijetić (1968) druge uzbunjuju na bijeg
U VRTU A onda se voda vrati koritu
I požar palidrvcu, zeko vuku pod zube
Ubojice možeš poznati po kostima onih Komšiji dabogda nasipi popustili
koje su ubili.
Griju ih i čuvaju, nose sa sobom, jer ZAKOPAVANJE SESTRE
neće ni njihovo meso
bez mesa ubijenog moći samo na nebo. Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put
nakon rata sreo 2001. godine
U riječi koje su jaukane, uvuku se ka- Živjela je u Nizozemskoj udata za
pljice masti. Nijemca
Kad svoje lice zapipaš, uvijek ostane Imaju već velike kćerke
gline na podnokticama. Javili krajem godine da su joj identifi-
Ptica obori glavu na prsa kao da će pot- cirali
kljunicom pridržati violinu Brata u masovnoj
ili ciperak zamrljan sjenkama iz šume. I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Mlada siromašna dojilja vlastelinkinih
Opet joj našli brata
blizanaca, upravo osjeti, da je minut
Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj
mlađi umro –
masovnoj
u lijevoj sisi utabava se staza.
Još joj brata iskopali
Bor rašiva proplanak – šapat i šabat
Ove 2015. bila je mirna i puno starija
svijeta.
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Kučićima, koje će na zimu pronaći Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
moja kćer – još uvijek su laveži od ze- Šta ću, moj školski, ako mi dogodine
mlje. nađu
Pahuljice kruha ispadaju baki iz usta. Još brata?
A meni pun mezar
VOĆNJAČKI SOK Misli crvlji bog
Zabavljen krečenjem dokoljenki jabuč-
Vidiš kad je poplava bila kako su se po- jem sadu
magali Srbi i Bošnjaci i Hrvati, čamci- U visini vodinih tragova
ma pomoć dovozili, jedni druge spaša- Nakon povlačenja
vali, kruhove dijelili, i dušeke, i krvnu
plazmu i pelene
Vidiš, kako možemo zajedno, veli
Pa šutimo pomalo
I u šumi, kada je požar recimo, velim,
bježe zajedno i zeko i lija i ježić i vuk
i jelen uporedo bježe, ne napadaju se,
zadihani, jedni uz druge trče, jedni

336
Oskar Davičo (1909-1989) Reknem li – kraj – zvonim od strasti
KAŽEM SMRT A LJUBIM buduće.
Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo
Kažem – smrt, a ljubim usnom kao i naše smejanje s okna svake kuće.
predeo.
Smrt ćuti, ja zvonim od starosti budu- PIJANSTVO
će.
Pod tobom ja vidim grad mlad, uzavreo Pio sam mleko, na dim je mirisalo,
i naše smejanje s okna svake kuće. na rublje plavo, na stope po ledini,
na različak i zrak koji je disalo
O, nikada takve strasti bilo nije nebo i kim i čovek u dolini.
ko poljem te noći na ivici groba.
Ja nisam ljubio nikada silnije Bilo je snažan jablan. U njemu su dah-
tu rosu i tebe no u ono doba tale jele
oznojene. Mirisalo je belo na ptice pe-
kad su nam svrdlali meci i vrtlozi, vačice,
bol što je iz rana loptio na sve, na sneg u vrtačama kog nisu odnele
kad je brat prohodo na drvenoj nozi, ni kiše, ni beli vetar, ni lude kresnice.
kad su nam vezali i oči i sne.
Bilo je toplo kao sunce, kao disanje,
Tišinom? Ne. Pesmom srce moje vrije. kao krilo…
Ljubav je kćer čiji je sin imao sina Puno sam se smejao kad sam ga pio.
da odagna stravu iz zemlje Srbije Seo sam na kamen i tako mi je bilo…
i ljubi devojke u kucaj malina. ni da sam se od mleka do zemlje opio.
Dim za žar, mir za bol, muk za reč – ja
neću.
NEZNANKA
Ja pucam da ljubim tvoja vita rebra.
Kruži nad rekom našom
I ranjen ja tražim, ko sloboda – sreću,
neznano nezvana.
ko dan – taj smeh pod prokislim kro-
Brsti nad našom
vom neba.
pašom
Raduj se, o raduj, radujte se svi crna i zadihana.
prkosu što cveta na oštrici more, Šestari iznad sela
toplome zrnu što pod ženskim rebrom neviđeno nečuta.
zri, Leti kao bela
morima što okom devojke njonjore. strela
žilama puta.
Reknem li – smrt, ljubim ko usnom –
A noći mrtve padaju
predeo.
bez mirisa, bez boje.
Zašto psi tužno laju?
Šta znaju?
Što se boje?

337
Ferida Duraković (1957) noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
IGRA i ljubav,
zagušljiva i duga,
Uvijek se u nevrijeme igramo skrivača, ispadala je iz starih pisama i knjiga
onda kad nema ko da nas traži. na vrelu cestu,
sve dok teški kamion nije nestao
Zavučemo se pod labudovo krilo
u oblaku zagušljive prašine
otvorenih usta
na dirljivo ružnom izlasku iz grada.
skupljeni u sebe,
nestrpljivi,
i treptimo.

Ne smijemo vikati – to je pravilo,

jer našle bi nas tuđe ruke
i iz toplog skrovišta vratile na vrtešku.

Svijet bi se okretao,
a mi za nepovratnim labudovima
do proljeća plakali.

Igra se ne bi ponovila.

SARAJEVSKI HAIKU 1993.

Minobacač doručkuje
Granate šute
U preostaloj krošnji
Vrapčić cvrkuće
Tamna noći tamna li si
Nema kestena
Pod slijepim oknima
Duga je noć

SELIDBA IZ LIJEPOG KRAJA

GDJE UMIRU RUŽE

Ruža je vrisnula, u snu, umirući,

i iz tog vriska rodio se julski dan.
Zatreperilo je srce usamljenog malog
pauka
u uglu gluhe sobe.
Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću

338
Petar Gudelj (1933) Vukovi kod mene
ZEMLJA U JEZIKU školuju glas.

Čovječja ribica u mom oku

Imam zemlju u jeziku.
uči da pliva.
Jezik u zemlji.
Imam zemlju u jeziku.
Zemlju nad jamama,
Imam jezik u zemlji.
jezik pun jama.
Ne mogu iskopati
Imam Mosor i Velebit
zemlju iz jezika.
od lubanja.
Ne mogu iščupati
Imam mjedeni Mjesec.
jezik iz zemlje.
Imam medeno Sunce.

Iz lubanje, iz jezika izađe. LEŽAO NA LEDINI

U lubanju, u jezik, zađe.
Po Mosoru čuvam koze.
Po Velebitu vukove.
U lubanje sadim smokve.
Po jeziku sijem pšenicu.
U očnim dupljama
držim pčele.
Jako je moje vino.
Sladak je moj kruh.
Ležao na ledini, u Dvogrljači,
licem okrenut k nebu.
Gledao u oblake, slušao jarebice
i vjetar.
Zaspao.
Na lijevi mi rukav ušla
na desni rukav izašla.
Moja ljubavnica zmija.

Gust je med i bistar vosak Izgubila se u kupinama.

iz mojih ulišta. U godinama i travi.

Nebo mi je u ponorima, ZMIJA MLADOŽENJA

a u nebesima zemlja.
Ženite me Mletkinjom,
Jednako volim
tankom i visokom.
nebo i zemlju.
Najmlađom i najljepšom
I sve što gmiže i hoda,
duždovom kćeri.
leti i pliva.
Kojoj iz pupka ljiljan raste,
Lisicama i lasicama
ljubica među nogama cvjeta.
kujem krv.
Kosa joj je mrk oblak.
Kopcima
Opasala se munjom.
oštrim kljun.

339
Hita se narančama. Ibrahim Hadžić (1944)

Za kojom se suče mjesečina ŽENA SVIRA NA HARFI

i svila.
Žena svira na harfi
Čini mi se: za mene bi bila. Žena na razboju
Prebira žice
Sedlajte nam konje. Njoj lastavicu,
meni vilu. Grgolji voda u snu
To žena svira na harfi
Potkujte ih mjesecom
i zauzdajte zvijezdom. To je more u moju kuću navalilo
To je zvuk iz harfe
Dug je od Mletaka do Budima
Kao voda potekao
put.
I prastara zemlja spava

Žena iz kamenog doba

Svira na harfi

Harfa vasiona

Žena na razboju
Prebira žice

To je more
To je more
Potopilo moju kuću
To je vasiona zatrpala svijet
To žena svira na harfi

ZAPIS NA VOZNOJ KARTI

Posvećeno putnicima iz voza

nestalim u Štrpcima 1993.

Bježim. Osjećam da me neko prati,

Skrivam se između paprati.

Osluškujem i molim Svevišnjeg

Da me sačuva od bližnjeg.

Nemirna je šuma, njiše se drveće:

Mrmljam:
-Nedužan sam ja, on mene neće.

340
Ali otud ide zakrvljeni ubica,
Na njemu je glava bez lica.
Vadi nož i nježno mi vrat savija,
Pala je moja glava -
Al’ preživjela je ova hartija.
SRICANJE
Na šumskoj stazici vjetar, kao površ-
na učiteljica, brzo prelistava bačenu
svesku đaka prvaka. Nevešto ispisana
ćirilična slova izblijediće na suncu i
kiši i rasturiće se papir, a tada se pisac
te početnice neće ni sjećati sa kakvom
je mukom pisao i sricao: Mama, Momo
ima auto.
341
Hadžem Hajdarević (1956)
MAJKA, MUSHAF
Moja je majka otvarala sobne prozore
Kao što bi otvarala stranice mushafa
S predanom pobožnošću prema svemu
Što je dolazilo iz radionice Božije
Zato ptice gnjezdašice nigdje nisu to-
liko
Zanosno cvrkutale kao pod našim pro-
zorima
Zato se vjetar snebivao u majčinoj baš-
či
Kad bi zašao redom lomiti seoske
voćke
U sobu su ulazili svi čedni mirisi ovoga
Svijeta i mati ih je pakovala u male zra-
čne
Kalupe poviše prozora, ili prelágala
U posteljini i drugim stvarima pred
Bajram
A kad bi se “sita nagledala Dunjaluka
Dok sam živa” – tako je govorila –
Mushaf bi sam sletio u njezine šake
Spletene od vena poput košara za voće
KRUŠEVO, POVRATNIK
Tri debele mačke i hromi
Džukac kojemu stalno
Suze oči – to je sve moje
Društvo u nedovršenoj kući
Nisam znao da mačke su
Toliko zlobne: jedna psu
Gricka rep a druga šamara
Šapom kao kći pijana oca
Brzo ga spašavam pa vodim
U šetnju niz ubijeni voćnjak
I ne znam u kojemu trenu
On se vrne mačkama – da
Opet prave budalu od njega
a ispod treperi voda, barke i omaglica...
Ne uznam nikad kako skupim rasutost
bića
– kako se duša vrati u olupinu od
tmica.

A noću, dok se one zbijaju

Uz vatru, a ja prebirem sate
Sutrašnjeg dana, on uz vratnice
Zaštitnički laje i priziva goste
Koji bi jednom morali doći

SNOVI UREDNA ČOVJEKA

Iziđem noću, lutam, duša me vodi k’o

psića
u duge šetnje, bez kojih lud bih doček’o
zoru.
Putem onjušim stabla i lica stvrdla u
mȍru,
pa prije sunca se budim, prepun džin-
skih otkrića.

U mnogim šetnjama noćnim, sretnem

jednog mladića
sličnog potpuno meni iz nekog umrla
doba;
on mene ne vidi nikad, ni kad me taći
proba,
samo se smješka i bludi, rasut u sto
djelića...

Dušu to nervira, pa me pridigne kao

ptića
i kaže: Prošlost je samo arhivarij sitni-
ca!
Utom, osjetim krila, pa letim iznad
Maglića,

342
Miljenko Jergović (1966) Da ide muškim putem
SEVDAH ZA HAUZMAJSTORA Salihu Nurkiću, sirotoj duši bjelavskoj
ŠULCA Od tog vremena popravim svaki kvar
A kvari mu se sve jer ničega nema
Što je život: tri koraka od avlije do so- I više je dijelova mojih nego što e nje-
kaka govih stvari
Kratak kaljav put, pjeva mi Salih Četiri noge na jedinoj stolici i sve četiri
Nurkić su moje
Sirota duša bjelavska, kad mu popra- I onda na tu stolcu sjednem
vim nešto On na sećiji sklapa oči kao da gleda
Vazda mu prazni džepovi, a Šulc ne mrvu kruha na horizontu
radi nikome zabadava I meni pjeva
Znao je dobro Salih, nudio orahe ukra- Što je život: tri koraka od avlije do so-
dene u nečijoj bašči kaka
Nudio cvijeće da ponesem Magdi i dže- Kratak kaljav put
pni sat kao zalog Pa više ne znam, ili neću reći,
Dok se ne snađe i dok ne kapne neka Tko od nas dvojice u poslu tom prolazi
para bolje
Novac nije ni suza, ni kiša, pa da iz oka
i s neba kapa IZGUBLJENI PRSTEN
Rekao sam mu, Šulc nikome ne radi
Moj bratić Rudi u Fojnici ispire zlato
zabadava
Obuče čizme, zagazi rijeku, pastrmke
I proplaka Salih Nurkić, sirota duša
ga u korak znaju
bjelavska
Jer svakog ljeta, čim juli je i august
A znaš šta ti je kad odrasli plaču, ili pu-
Moj bratić Rudi u Fojnici provodi go-
kni il im se pokloni
dišnji odmor
Ali Šulc ne poklanja nikome: Šta će ti
Rijeka i mjesto isto se zovu, a nekima
suze kad nisu od zlata
to je čudo
Rekao sam mu tad i još da su priča o
I razlog dobar da zbunjeni budu
novcu i priča o duši
Od zbunjenosti on ovaj svijet liječi tako
Dvije različite priče i nikad se u istoj ri-
što ispire zlato
ječi ne nađu
Umjesto da lovi ribu, da bere jagode i
Ne pamtim kako je dalje išlo, jer davno
među bukvama traži gljive
sam Salihu
On skuplja zlato u rijeci koja je zlatna
Popravljao prvi put, i kako je došlo do
bila
toga da zapjeva
A danas više nije, jer su tragači izgubili
Ne pamtim, ali kad sam mu čuo glas
vjeru
Što je živio: tri koraka od avlije do so-
Moj bratić Rudi ima vjere da ju po cr-
kaka
kvama prodavati može
Kratak kaljav put, suzu sam pustio u se
Kad dovoljno zlata skupi, prsten će mu

343
iskovati Ibrahim Kajan (1944)
Najbolji zlatar čaršijski HARFA U POLJU
Da ga noću niz ulicu našu baci
I ko ga nađe – njegov da bude Iz široka se polja
glazbala nekog
BOLEST RIZE ABADŽIJE jecaj javlja.

Tamo leži Rizo abadžija, žena mu pro- Zanesenjak vjetar

zore ne otvara u zelenu harfu
Nikad, jer njemu dašak vjetra lomi ko- trave
sti, jer njemu leptir prstima dira,
Proleti li, sve zglobove u staklenu pra- i sad,
šinu mrvi, opčaran –
I tako već treća godina, u perju, u svili, svira
u tišini svira
Muke svoje u dušu već zna, Rizo abad-
žija ZA MRTVOG LJUBAVNIKA
A doktor kad dođe govori isto: brzo će
Jahači bijeli jahači
on, nema u njemu
na vilinim konjicima
Kuveta, žena Jadranka ne čuje to, jad-
sa preklanim ljubavnikom
na je gluha
na koljenima
Od rođenja, nego dan po dan, dever po
dever, oko postelje igra Jahači bijeli jahači
Na vrhovima prstiju, u bolest ne vjeru- skrivaju ruke u mrtvu školjku
je, od leptira lakša, buru Kradu bijelo ljubavno zdanje
Za nju trpi Rizo abadžija. i ljube mu put meku
Pa život ne da ni bogu ni vragu, da njoj
ne uzme jedino što ima KRAJ MOĆNIH
Tvoj uzdah mu lomi kosti, ne diši dok
ovo slušaš “Putuješ po svijetu
U ljubavi počiva živ i ne znam što mu je da bi vidio kako su završili
lakše: Voljen biti oni prije tebe
Ili mrtav Bili su od tebe moćniji
i više su spomenika
na zemlji ostavili.”

I što si vidio?

Pusto groblje bez kraja i početka.

Vidio si samo zemlju crnicu
kojom je Voljeni
dušu njihovu napunio.

344
Jure Kaštelan (1919-1990)
ČAROBNA FRULA
Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvjezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
AKO SAM VAL
Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?
JABLANI
Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.
345
Enes Kišević (1947)
JABUKA
Jabuka jedna neobrana
još se drži na grani.
Tako je zrela, tako je sočna,
da oči naprosto mami.
Nitko ne gleda opalo voće,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju, svi imat hoće
tu sladost osamljenu.
Palo je lišće, pale su kiše
i snijeg već po njoj pada.
A ona blista u goloj krošnji
k’o sunce iznad grada.
O što li misli u svojoj ljepoti,
ta zavisti crvena meta?
Možda se njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta?
Penju se djeca, klipaju starci,
vjetru se rose zubi.
Još nitko ne prođe a da se na nju,
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi, rukave suče,
„Tresite!“-naređuju vlasti.
A ona stoji, žarom boji,
niti ne misli pasti.
Padoše sjekire, padoše riječi,
uz krik se stropošta deblo.
I gle, sve oči padoše k zemlji,
a jabuka padne u Nebo
PROFESOR POVIJESTI
Tražeći metaforu za zlodjela
počinjena u ratu,
profesor povijesti nikako nije mogao
pronaći riječ
kojom bi opisao zlo.
– Zvijeri! – dobacivali su učenici –
To su bile zvijeri!
– Ne, djeco. To su bili ljudi. Zilhad Ključanin (1960-2016)
Zvijeri to nikada učinile ne bi. PJESMA NEVINOSTI
To su bili ljudi.
Ljudi su to bili… Iz zla ispiljen, dobrote glasnik postah
Dugo je sa stidom ponavljao u sebi. na dugom putu, kroz ovaj život sjena.
Nije mi dano da znam, zaboravih dosta
BRZO SE SAKRIJ U MENE toga što mi je ljudski krasilo lik,
no, pamtim bljesak oštrice, munju zje-
Brzo se sakrij u mene. na,
Ja ću se u tebe skriti, talasno čelo ono na kom zjapi: krvnik.
Da neznam tko sam ja, Dano mi nije da znam, jer s ramenā
Da ne znaš tko si ti. mi skidoše glavu, jedini moj svjetionik.
Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema, Šehid sam, i nosim svoj nevini usud
To smrt nas naša traži, kao što nosim glavu pod pazuhom.
I vidi da nas nema. Korakom manjim od kreta, proći mo-
ram svukud,
svaku poru Zemlje zasadit moram isti-
nom.
Mada oči nemam, nisam obdaren slu-
hom,
i ne znam gotovo ništa, Zemljo, sinom
me uzmi nebnim, u krilu tvome suhom
niknut će cvijet, darivat ću te krinom.

Moj put je dug, nakana mnogo veća.

Nada mi krijepi tijelo, uprtih
je, kad i meleka svoga, na pleća.
Stoga, ne ćutim stud, vatru, vodu,
strah,
nit’ bilo šta od ljudskih nejakosti.
Sijač sam, što pobjedno sije sjeme, dah
mrtvome dari, slabom snagu, i blagosti
oštrim zube da zlosti smrvi u prah.

Dug je put moj, stoga sam i ja vječan.

Šehid sam, i od sebe viši usud nosim
kao balon kad svijetom nosi dječak.
Lagahan, jer ne znam gotovo ništa,
ćutim krine pod tabanima bosim,

346
zemljo, naša vidim čeda, kriništa, Na dva gola tabana
i znam, kada glavu spustim, kad u rosi Izložena suncu
smiraj nađem, znam, da neću biti Visi mapa svijeta
ništa.
U vremenu će se
Održati samo stvari
KRAJEM MILENIJA
Koje ne bijahu od vremena.
Rijetko prilazim stolu, još rjeđe poezija
meni.
Tek toliko da, povremeno, lijekove po-
slažem
u bočice davno poredane na stalaže.

Nesanica na koncu sve u podočnjake

gurne,
u crvene vrećice. Začudo: talog histo-
rije
uvijek sam zamišljao sivim, poput
urne.

Još doduše razlikovat mogu pad dudo-

va
od pada metaka, po putu, prije kiše.
Ali, prašinu, pritom, domirušit – nikad
više.

Poezija na početku milenija, na kraju

krajeva,
sliči kričanju gluhonijemog logoraša

kojega zlikovac šipkom nagoni da

zapjeva.

ALEF

(Jorge Luis Borges)

Iz živice otpadaju
Sitni žuti listovi
Kao sunčeve oči

347
Blažo Koneski (1921-1993) 2.
POVRATAK Veziljo, lice pognuto okreni,
pogledaj nebo u ta podna zlatna,
I vrati se čovek u rodni svoj grad, iz kog se blista i čudno šareni
Posle godina boli. tvoj vez sred plavog, nebeskoga platna.
Što ostavi ne pronađe sad,
Ti ne znaš nikad ni za večer kasnu,
Ne pronađe ništa da mrzi i voli.
ti si ko oko ustreptalih srna.
I prošeta danju ulicama sam Tamo sve boje čas gore, čas gasnu,
iščekujući glas radosti bujne, dve šare tvoje - crvena i crna.
I prošeta danju, a kad pade mrak,
Zar se ne plašiš već od bleska toga
On zastade mračan pokraj reke
da će tvoj spomen svaki da ugase?
strujne.
Zašto nestaješ tako divna, stroga,
Pevao je dole brzotoki val prolaze dani, a kobi se glase.
O nečem što u nepovrat ga goni
– Spomeni dragi kad u duši blesnu
I čovek oseti posred duše žal,
gase se od njih ko cveće bez boje.
Dođe mu da viče i suze da roni.
A ti što loviš zvuk za čudnu pesmu
već si sam reko reč sudbine svoje.
VEZILJA
(Sa makedonskoga preveo Pavle Zorić)
1.
Veziljo, kaži kako da se rodi
prosta i stroga makedonska pesma,
iz ovog srca, što sa sobom vodi
razgovor noćni sred nemira besna?

Nek se dva konca iz srca opara,

jedan crn, drugi od crvene boje,
prvi što tugu grozničavu stvara,
a drugi svetlu čežnju gladi svoje.

Pa s njima niži jednolične nize,

pesmu od čežnje i pesmu od muke,
ko što ja vezem na lanene rize
rukav za bele nevestinske ruke.

Sudbinsko nešto plelo se odavno

od te dve niti, dve reči sazvučne,
jedna što budi mrak i nešto tavno,
a druga zore krvave i mučne.

348
Ivan Kordić (1945) SONET ZA STARI MOST U
ODRAZ MOSTARU

Uzbudljivo uvijek jutro je I zlato svjetla, kamen sjaja a tih

Vodom hladnom ruke pereš I ledno što žeže oči i spaja
Umaviš lice i gledaš gad ok Bijelim letom u zelen i plav stih
Briješ se Sunuo iz daha vjetra i raja

Tek poslije zanimljivo ti postaje Zgrađen iščilio u mir, sklad i zvuk

Kako zagledao si se Glasom sna probuđen, od neba otet
A da čudio se nisi Nad zelenom rijekom labudov luk
Odrazu tvom vlastitom Nebeski vihor vratit će ga opet
U ogledalu U ljudsku zjenu u kojoj se briše
Jesi li očekivao sebe Sve od postanka (gdje se on sam sakri)
Da ćeš baš prvoga vidjeti Viđena čuda da se nikad više
Ni svjestan da stvarno i bivaš Ne nađu tako jedna i jedina
Najvažniji u tome danu Na zemlji ovoj dok se sunce bakri
A onda uđeš Kao u ruci starog Hajrudina
U pusto mnoštvo
Sasvim gdje nestane
Tvojega lika
Ni zrcalo jutarnje
Više te ne pamti

RAZGRNUO SAM ZEMLJU

Razgrnuo sam zemlju

hrabro,
kopajući prstima,
noktima,
kušajući jezikom:

Hrapava i glatka
Pod njom:
konjska kopita
i potkovice
kosti, samo kosti

349
Veselko Koroman (1934)
DOĆI ĆE VRIJEME
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog
što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog
što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i
tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog
što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tmi-
nu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu
praznina.
I neće ga dozvati ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri
načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što
počiva u brdima.
Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
IĆI ĆU NA ISTOK
Živjet ću s tobom dok ne umrem.
Cijelo vrijeme što ga imam.
Ići ću na istok dok ne umrem.
S toplim licem usred neba,
s jasnim nebom oko lica,
živjet ću s tobom dok ne umrem.
Cijelo vrijeme što ga imam
s ovom zemljom ispod sebe.
Ići ću na istok dok ne umrem.

Ne treba biti naivan. Dva mrava su je-

dan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije
ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu sta-
riji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.

Ne treba biti naivan. Jedan mrav je je-

dan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao
jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.

350
Dušan Kostić (1917-1997)
VOLIO BIH
Jovanu Popoviću
Volio bih da pred tobom opet zaigraju
jaganjci
na pašnjaku nekom, po mekoj kosi li-
vade;
jutro da bude, nabrekli da krenu oblaci
u daljine, u sive mrkline; i mlade
sa brijega iz rascvjetanih bašta da ti
mašu grane –
volio bih, tako bih volio, Jovane! ...
Da dođeš drugu u goste, ukraj mora,
gdje smokve zriju, gdje sunca su pune
pržine.
Sve bi te zdravilo: i galebovi, i valovi, i
pjesma borja,
i ribari, i brodovi sa pučine!
Sve bi te radovalo, sve bi ti liječilo rane
–
volio bih, tako bih volio, Jovane!...
Već dugo ležiš i vrela je tvoja postelja
– golubovi, gdje su? Gdje ljubavi puna
zdravica?
Daj ruku! Željna je, žedna je duša vese-
lja,
nek zora prijeće preko umornog lica!
Što prije, što prije da srcem zdravlje
kane –
volio bih, tako bih volio, Jovane!...
CRNI KONJI
Dođoše po nju crni konji,
ah crni konji, crni konji!
za maglenim.
Izmaknu se vedrina. Odmami smijeh.
Ostadoh sam na pijesku,
sam na pijesku.
Za leđima posljednji trzaj, stisak za-
dnji.
Ošinu me jedna smrt,
ostavi da razmišljam.
Odnesoše je crni konji,
ah crni konji, crni konji!
TAMNE SU MOJE RIJEČI
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
gladne su moje oči, sve gladnije,
od šiblja noći stanka nemam;
ružne su moje psovke, sve ružnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?
Na nekoj grani trava raste,
na nekoj livadi granje plaste
(zle vode gmižu naopako);
nad humovima divljač love,
po humovima zvijezde plove
— zašto je tako?
Gorko mi nebo kroz kosu rije,
prostorom mojim lišće gnjije,
jablana nemam.
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?

Sav zaliv utonu, zagubi se

za brdima sad mi mrkim,

351
Gustav Krklec (1899-1977) Trs za trsom z brega ide,
SUSRET V lozju veter sluša:
Slatko grozdje ispodi listja
O Bezimena, mi ćemo se sresti Stiha sršan kuša.
jedanput negdje na dalekoj cesti,

bjegunci bijedni, beskućnici, raja,

bez praga rodnog i bez zavičaja.

I naše oči, nekad žive vatre,

kružit će tuđim krajem ko da snatre.

Naš susret bit će samo ruku stisak.

Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?

Krvavi vrisak, što su prošli dani

i što smo na tom strašnom putu strani.

SRETAN SUSRET

Guslara sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: “Sinko, život je lijep!”

Zbunih se malko: “Zar zbilja lijep?!”

“Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!”

V GORICAH

V breg se penje trs za trsom,

Bota sakom v šaki,
Prignuli se k zemli doli,
Čas i vrh bu taki.
Vun z brajdaša puca ide,
Kralevina rozna.
Je l‘ je bila pri pudaru,
Ali v kvaru – šta zna?!
Spod robače dve cehulke.
Jaj, kak bi je zabal !
Zakaj grojzdje drugim nesti?!
Pušća, bum ga probal!

352
Sender Kulenović (1910-1978) Njegov mjesec i sunce, što znače po-
ČUDA smrtne lađe,
Davno su prevezli dušu, vjekuju sad u
Svrh snijega do juga rijeka: zveket vi- doku.
linskog nakita.
Udaljili su se od njega i gradovi i sela.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gni-
Vidik mu stvore listopad i koze što tu
jezdi se jasen.
brste.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s
Vjetar podsjeti lijeske, i one se šaptom
češljem rakita.
krste.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut
Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef
sam i spašen.
svije sred čela.
Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso
Zašto sam došao ovdje kad sve već ov-
cara
dje piše?
domisli odmah i prazi iz sebe obličje
Posljednju bijedu zelen s jesenjom tra-
krasa.
vom dišem.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu
Čuj, zvoni zrelo stablo: to lijes mi teše
svog nara.
žuna.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan
sunčani stasa. Stihove što još bruje – dlijetom po steć-
ku svom stišaj
I na dnu go sam oblutak ljubljen obli-
i, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
nama vode.
lezi pod stećak stiha bez
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi
prevoznika-čuna.
oči rode.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zuj- ŠETNJA
na mi saća.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok Sadimo gluh bat nogu, gleda nas ćut-
duge iz pjene. nja asfaltna.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u Potiljci, brda pamćenja, pognuti nam u
sladostrašću mijene, tugu.
u praroditeljku čuda, u prakap breme- Slijepac sa slijepcem idemo svak u
nu vrača. svom vidokrugu.
Ruka se klati kraj ruke – još samo da
STEĆAK stanu i klatna.

Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu

Stećak mramorni ćuti govorom scena
usta.
po boku.
Iz bora nam se gledaju zmije
Jači od kandža kiše, povampirenja i
krađe.

353
nemilosrđa.
Kubeta očiju izjele nebeska čađ i rđa.
U grlu nam stoji još kost strašnoga
neizusta.
Vjetar pod nogom prevrne žuti list sa-
novnika:
i, ja sam sunca nozdrva – ti krin mi
pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga – ti zlatno
kube si oka.
Ti s bulkom svijeće čekaš me, ja hrlim,
konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam
loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem
iz žila čoka.
Ivan V. Lalić (1931-1996)
PRSTEN
Sve ono što se sakriva u ništa
Svetluca sjajem netaknute rude;
Što ne postoji, moglo je da bude
Ili postoji izvan odredišta.
U rudi prsten, da venca prisustvo
Nepostojećeg s prepoznatom javom;
U rudi vatra, da proključa lavom,
Neiskušano kad hoće iskustvo.
Sve ono što se sakriva u ništa
Dodiruje me na ivici bdenja
Da me opomene, il’ da me menja –
Tako u krošnji stabla koje lista
Iza visokog zida gubilišta
Pevaju ptice. Namera je ista.

ZAVIČAJI

U tvome zavičaju gde je ništa,

Godišnja doba žive uporedo;
U tri koraka ti ih mimogredom
Prolaziš lako,ko knjigu da listaš.

U mome zavičaju, koji stvaram

Poraz po poraz,sad počinje leto;
Bolesne kavge plaminjaju svetom –
Vek plod je, juče zreo, danas kvaran.

A u tvom veku moje ubrzanje

Usklađuje se s tvojim nepokretom,
U aporiji koju ne zna Zenon.

A leto brojim pedeset i peto,

U čilenju, u ovom ostrašćenom,
Dok bivam jači, a sve me je manje.

354
BELEŠKA O POETICI
Sačuvati neizgovoreno, kao srž.
Učiti od jabuke: zemlja, kreč i kiša
Rade samo za plod, i nalaze izraz
U toj nesavršenoj, ali zreloj lopti
Što se ne sabira s kruškom.
Uvežbati umetnost odricanja.
Utabati trag.
Stati pred ogledalo, bez straha
Od povratne slike: ona uzvraća izraz,
I to nesavršen, nekog upornog napora
Da se apstrakcija odene u meso,
U dobar provodnik bola.
Ipak, bez ustezanja
Hlebu reći hleb, vinu reći vino
A voljenoj ženi: volim te.
355
Semezdin Mehmedinović (1960)
SARAJEVO
Nekada sam pisao
kako pjesma o Sarajevu treba mirisati
na hartiju onu, davnu, kojom su trgovci
umotavali naranče –
sa crtežom utisnutim na šuškavoj har-
tiji
sa slučajnim prolaznikom na crtežu
i minaretima pogužvanim.
Sada je grad načet; rastvorene forme,
Sarajevo podsjeća na postmoderno
djelo
fantastičnih razmjera.
Toliko je stradanja, toliko jeftinih osje-
ćanja: niko ne plače.
Smrt je opća i kič je opći.
Što je mislio Jeff Koonse
veličajući vrednote Kitscha?
Sad više ništa nije važno.
Smak svijeta otpočinje običnom ge-
stom: pokretom ruke
mladića u maskirnoj uniformi
koji trga ružu i nosi je svojim putem.
Zauvijek kasni saznanje
da trgati ima nekog smisla –
samo ako je ruža namijenjena.
RAT
Rat je
i ništa se ne događa –
u grad idem da nam izmolim cigarete
znam tvoj miris oduvijek a opet mi
nisi nikad bila bliže – u hladna
jutra nekada si greškom u žurbi
oblačila moje donje rublje
za deset godina nismo bili skupa
koliko za ovih pet mjeseci –
sad si u mome džemperu po cijeli dan
veseli me i rastužuje istovremeno
tvoje radovanje
paketićima humanitarne pomoći
pitam se gdje nalaziš kafu
za svaku božiju večer?
ni jednog stakla na našim prozorima
nema
iz sobe se kasne muhe ne daju istjerati
MEZARJE ŠEHIDA
Tijelo pred pokopavanje. Gledam voj-
nika na koljenima: još je dječak. U kri-
lu mu se puška odmara. Čuje se žamor
grlenih arapskih glasova. Tuga se zbira
u podočnjacima; muškarci otvorenim
dlanovima prelaze preko lica. Dok traje
ritual, osjećam prisustvo Boga u sve-
mu; kad ovo prođe, uzeću olovku i na-
praviti spisak svojih grijehova. Sada se
sve u meni opire smrti; jezikom pre-
đem preko zubi i osjetim okus ženskog
karmina. Niko ne plače. Šutim. Mačka
preskače sjenu minareta.
356
Velimir Milošević (1937-2004)
USRED RAZBOJIŠTA
Drhti mi glas kada govorim pesme
Drhti mi glas i ostajem bez daha
Ko je pogasio svetiljke i zvezde
U dubokoj gorkoj noći siromaha
Ko mi sa stola uze koru hleba
Ko se tim hlebom baca na drugoga
Ko mi te zemljo odvoji od neba
Boga od čoveka – čoveka od Boga
Ko ubi u pesmi pesnika i sveca
U doba kad se anđeli i deca
Okupljaju oko hleba i ognjišta
Drhti mi glas kada govorim reči
Koje još liče na glas čovečji –
Otkud ja ovde usred razbojišta
FOSFOR I MASTILO
Moje su noći fosfor i mastilo
Vosak i mozak prosut sred stihije
Bojim se svega što se dogodilo
Dogodiće se opet još strašnije
I grca duša i guta ludilo
I jeca srce iznad provalije
Bojim se svega što se dogodilo
Dogodiće se opet još strašnije
I ništa nije kao što je bilo
Kao što će biti više ništa nije
Padam u nebo koje se srušilo
Nad tragedijom moje poezije
Bojim se svega što se dogodilo
Dogodiće se opet još strašnije.
NOSIM NA RUKAMA NEKI
BELI HRAM
Što se ne odeneš k’o nekad u cvet
U karanfil leta i u lipov hlad
K’o nekad u lahor u leluj u let
K’o nekad u polje i u vinograd
Plamen predvečerja – lelujavi svod
Ljubičasto okno večernje k’o hram
Zanjihana zvezda nad domom a dom
Ljuljnut u nebesa nestvaran a sam
Zašto ne išetaš u život k’o pre
K’o nekad u ljubav i u zavičaj
Kada mineš nebom da mi se ne mre
Sloveni pod lipom piju med i čaj
Vatre s proplanaka – narandžasti svod
Nosim na rukama neki beli hram
Što mi ne došetaš pred umorni hod
Bolan sam k’o oganj loman kao plam
Što se bar ne skineš k’o podnevni tren
Gola kao suza kao vodopad
Da umrem od tuge što mogu da mrem
Tu kraj tvoje senke večan – večno mlad
357
Vesna Parun (1922-2010)
RIJEKA I MORE
On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.
Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.
On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.
ZAHVALNOST
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
TI KOJA IMAŠ RUKE ne primih u svoja njedra
NEVINIJE OD MOJIH koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i pohlepnih razbojnika.
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ja neću nikad voditi za ruku
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
njegovu djecu. I priče
bolje od mene njegovu samoću,
koje za njih davno pripremih
i koja otklanjaš spore sjenke
možda ću ispričati plačući
kolebanja s njegova lica
malim ubogim medvjedima
kao što proljetni vjetar otklanja
ostavljenim u crnoj šumi.
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
i tvoja bedra zaustavljaju bol, budi blaga njegovu snu
ako je tvoje ime počinak koji je ostao bezazlen.
njegovim mislima, i tvoje grlo Ali mi dopusti da vidim
hladovina njegovu ležaju, njegovo lice, dok na njega budu
i noć tvojega glasa voćnjak silazile nepoznate godine.
još nedodirnut olujama. I reci mi katkad nešto o njemu,
Onda ostani pokraj njega da ne moram pitati strance
i budi pobožnija od sviju koji mi se čude, i susjede
koje su ga ljubile prije tebe. koji žale moju strpljivost.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
I blaga budi njegovu snu ostani kraj njegova uzglavlja
pod nevidljivom planinom i budi blaga njegovu snu.
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni
gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost

358
Miro Petrović (1954) I sve bih poslao Gore
PJESAN ZA PJESNIKA Iliji Ladinu
Neka jede, neka se hrani –
narednih dvije tisuće i petnaest godina
Maku Dizdaru
I gajbu piva, molit ću lijepo,
Nisi ni svjestan Poslao bih mu, odsebe,
koliko ulica mračna Da zalije, u dane blagdanske!
otkad ne prolaziš njome
Suncu nanosi bola.

GRADITELJ

Dobroslavu, ocu Miljenka

Jergovića

Između
graditi djecu
ili graditi pjesmu
birao sam
graditi djecu
između
graditi kuću
ili graditi pjesmu
birao sam
graditi kuću
da bi djeca imala
što rušiti
da bi im pjesma
mogla oprostiti

KAD BIH DOBIO NA LUTRIJI

Kad bih dobio na lutriji

Jedan bih dio uložio
U sabrana djela
Ilije Ladina
Pa bih od prodaje
I profita
Kupio
Deset ili svih dvadeset tona
Ribljih konzervi

359
Vasko Popa (1922-1991) Morao je kažu da umre
MAJSTOR SENKI
U SELU PRAOČEVA
Hodaš čitavu večnost
Po svome ličnom beskraju Neko me grli
Od glave do pete i natrag Neko me gleda vučjim očima
Neko skida šešir
Obasjavaš sam sebe Da ga bolje vidim
U glavi ti je zenit
U peti smiraj sjaja Svako me pita
Znaš li ti ko sam ja
Pred smiraj puštaš svoje senke
Da se izduže da se udalje Nepoznati starci i starice
Da stvaraju čuda i pokor Prisvajaju imena
I sebi dase klanjaju Mladića i devojaka iz mog sećanja

U zenitu svodiš senke Pitam i ja jednog od njih

Na njihovu pravu meru Živi li, bogati, još
Učiš ih tebi da se poklone Georgije Kurja
I u poklonu nestanu
TO SAM JA ODGOVARA ON
Hodaš ovuda i dan danas GLASOM SA ONOGA SVETA
Ali se od senki ne vidiš
Pomilujem mu dlanom obraz
ZVEZDOZNANČEVA SMRT I molim ga očima da mi kaže
Živim li još ja
Morao je kažu da umre
Zvezde su mu bile bliže
Nego sami ljudi

Pojeli ga kažu mravi

Uobrazio je da zvezde
Rađaju mrave a mravi zvezde
Pa je kuću mravima napunio

Došle mu glave kažu

Njegove nebeske pokvarenice
I smešne su glasine o bodežu
Sa ostacima ljudskih prstiju

Našao se prosto van sveta kažu

Pošao je da nađe suncokret
U kome se stiču putevi
Svakog srca i svake zvezde

360
Stevan Raičković (1928-2007) MOLITVA ILI EPITAF
DVOJNIK
Kad znam
On nema oči – al’ me vavek gleda. Već dobro
Ima za mene uvek reč nemuštu. Da niko ne leči boljku
On prvi šane onu mis’o suštu Koju sam od rođenja
Od koje bežim ko od vatre, leda. Poneo u gorkoj vazi:
Neka me trave
Kad pođem za njim – osvanem sred Bar jednom
blata. Zaklope u svoju školjku,
Strašno me drži, a ne ima šake. Da budem kao na dnu
Il’ me pušta nebu pod oblake, Nečega
A kad padam – on me ne prihvata. Što prolazi.
Zbog njega ćutim danima ko mutav
I nosim suvu stenu iznad vode
A sam se pravim – prazan, lak i plutav.

Kad reč zaustim - ja umesto eha

Naježen čekam da me sveg izbode
Slomljeno staklo njegovoga smeha.

KNJIGE

Opkolile me noćas knjige –

Zure u mene iz svog praha.
Ćutljive – ko od strašne brige.
Zbijene – ko od teškog straha.

Ja znam da svaka kao živa

(Mada neima oka, uha!)
Za mene neki govor skriva
U nepomičnoj urni duha.

I sve što gledam u njih dublje

Sve mi se manje mrtvim čine
Te škrinje mraka, tajne zublje.

Jedne me mame, druge plaše –

Neznanim glasom ko iz tmine:
Uđi u mrtvo carstvo naše!

361
Giacomo Scotti (1925) što su mu je napravili iiz koje nikada
OTKADA POZNAJEM MORE nije izlazio.
I noge mu postadoše kraće. Ukratko,
Otkada poznajem more pretvorio se u kunića.
U mojim se žilama valja Sve se u njegovu životu promijenilo, ali
Velika voda, se nije promijenio kraj života.
Beskrajni obzori blistaju
Kao i zečevi, kunić je jednoga dana za-
U mojim očima.
vršio u tavi.
Ptkada poznajem more
Moji su koraci
Neumorne rijeke: svagda
Spuštajuć se prema nekoj
Nepostojećoj obali.

Otkada ga poznajem
Znam da živim tamo
Gdje more prebiva.

NEOBIČAN KUNIĆ

Bio jednom jedan zec koji je živio u

šumi. Stalno su ga
iz legla gonili lovački psi i progonili
lovci, te se toliko
uplašio da je počeo strahovati od sva-
koga šušnja i šuma i
bježao bi čim bi začuo lavež pasa ili pu-
canj puške. Više nije
mogao ni spavati bojeći se najgorega.
Umoran od tako opasnog i neizvjesnog
života, željan
mira i stalnog boravišta, odluči se jed-
nog dana
nastaniti na jednom salašu, u kući se-
ljaka.
Budući da više nije morao trčati ni bo-
jati se, a imao je
i obilje zelene hrane, počeo se debljati.
Umjesto da trči
i razgibava tijelo, učinio bi tek nekoliko
skokova u drvenoj kućici

362
Dara Sekulić (1931-2021)
ONO
Čovjek je dijete,
sve dok mu živi matera.
Matera je ono što više nije majka,
ona koja oduvijek je bila suvišna,
ali nužna, sve dok te nije
od sebe odbacila.
Mati nikom ne treba, kad u srednji rod
može da se ugura. Suvišna je i u jezici-
ma
u kojima nema rodova.
Odavno su to shvatili zapadnjaci.
Počeli su s dramom o drvenom tanjiru,
iz koga starkelje kusaju, a završili
s pilulama. Humano je, kažu, časkom
ubrizgati — i, gotovo.
Previše je isluženih na zemljici.
U kući, ili barem iza kuće,
dovoljan je pas, jer, mi još uvijek
rano liježemo i rano ustajemo
AVE MARIJA
Prođoše kroz tvoje djevičanstvo krstaši
s bodežima
i blijedi mjesečari s molitvama
i dječaci brzosagorljivi i kosmati kra-
kani govorljivi
i tihi kompleksaši otrovani
i malaksali Don Žuani neodoljivi
o bože moj o moja Marija
u koliko si prljavih postelja
svoj sveti miris posijala.
Zdravo Marija. Niko nije imao milosti
ni milošte za tebe.
363
Jurišali su do tebe preko tvog prekla-
nog pogleda.
Dok ovo jecam ja tako tužno mislim na
sebe.
Zvali su te gospom od zdravlja
i svi samo jednom pred tobom klečali
a poslije po krčmama pričali da obič-
na si
i da se samo praviš svetica.
O Marija moj gorki oreole
gašen u presramne zore
i paljen u vjeri u večeri.
Tvoje su usne žedne tihih dodira.
Podlo te silovaše i ruke ti otežaše.
Svi su te imali a ti nikad nikog nisi
imala,
niko te dodirnuo nije.
Zato si tako jadno po svetom duhu za-
čela.
U padu i jadu svi su te s pobožnošću
spominjali
preklinjali
bogom kumili
u vezu s nekim gospodinom dovodili.
Svi su tvoju molitvu prosili za sebe.
Ti si ih na koljenima svojim milošću
svojom uznosila
o jadna Marija.
Ovo je moja molitva za tebe.
PERIFERIJA
Vozovi i danju prolaze ali danju ih ne
primjećujemo
zato oni noću u nas ulaze, čujte im
piskove:
to je mog sina nešto pregazilo
to je mog dragog nešto zabolelo
to mog brata vode na robiju
to svjetovi pobješnjeli ratuju
to sestru moju četa razbojnika siluje
to kćer moju nerođenu nebo čelom mi-
luje
to moja mrtva majka ime moje izgova-
ra
to mene tama na zločin nagovara
to ja umirem uz pisak
dok voz jedan nekud u noć odlazi
to nas živi spominju
to nas mrtvi opominju
to naš život prolazi.
364
Abdulah Sidran (1944)
UZEVŠI KOST I MESO
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s
malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to
pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjed-
nom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i pre-
pun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka
vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće
sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pa-
met i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje
soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak.
Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju
pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun
je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.
SLIJEPAC PJEVA SVOME Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen
GRADU kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i
Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana već ne vidim
i ispod podova trošnih kuća u predgra- kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego
đu se sjećam tog
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom
tražeć sklanjaš
naročit smisao u tom: slijepac sam, i gust pramen kose sa čela.
dato mi je
Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera
da vidim samo ono što drugi ne vide.
plamen svijeće
Tako
na stolu pred nama:“Napolju je oluja“,
biva nadoknađena moja neimaština:
i nešto
prepoznajem,
što nisam ja, ali u čemu me ima, iteka-
u južnom vjetru što me dotiče, glasove
ko, seli u sjećanje
onih
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sje-
koji su napustili ovaj grad. Kao da pla-
ćam kako te čujem,
ču.
kao da se sjećam tvoga glasa što trepe-
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu
ri i
je
pomjera plamen svijeće na stolu pred
most, i drukčije je po njemu zvoniti ko-
nama,
rak
sjećam se večeri, i glasa što govori:
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim
“Napolju je oluja.”
tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju A još je napolju oluja, i još traje veče,
dvije muhe. jednako
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vru- kao što traje i život, kojeg eto kao da ne
ća, živim,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. već kao da ga se sjećam, poput glasa
Koračam, kojim
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me govoriš „Napolju je oluja“, glasa kojeg
korača: se sjećam,
“Zar iko od mene bolje poznaje ovaj poput ruke kojom pomjeraš pramen
grad? kose sa
Od mene, Bože, kome si dao da nikad čela dok govoriš, poput ruke koje se
ne vidi sjećam,
onu koju ljubi?” dodirujući je prvi put.

ZAPIS O ČUDU

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

365
Ivan Slamnig (1930-2001) EVANĐELISTI
BOGOČOVJEK
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
Bog uze ljudsko tijelo i jedan doktor, zakučasti, stari,
i u noći s oštrim i čupavim vjetrom sa malo kose i sa malo zuba;
stvori si kožuh, zatim a među njima jedan zvrkast mali,
šubaru i meke čizme. što sve je knjige prozreo od šuba.

Zatim zaželi krčmu uz cestu Sa borama, što pecati ih napor,

(koja se stvori) uđe u toplo i kratkovidni i izbrazdanih ruka
popije dobru kuhanu rakiju. pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
“Bože, vama pristaje najbolja soba”, zapisat: Riječ je bila u početku.
reče krčmar i odvede ga
u meke gunjeve. I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
“Još kad si stvorim”, reče Bog, “dobru i tako svi se čudili.
ženu,
bit ću bog bogova.“ Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
STARI PRIJATELJ i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
Imam starog prijatelja. on bio nježan, djetinjaste ćudi,
Za nekoliko stvari služe stari prijatelji. i kužio je Isusa ko žena.
Prvo, po njima vidimo da starimo.
A onda, razabiremo, da smo drugačiji.
Dobar stari prijatelj je uvijek pomalo
sporedan.
Tolerirat će te

Ne trebaš biti oprezan s njime.

Stari prijatelju, o stari prijatelju,
jezik ti je odlakavio: mjesto da kažeš
da govorim gluposti, ti se samo pristoj-
no
smješkaš.

366
Mile Stojić (1955) Što me nisi ostavio na suroj hercego-
STROFE ZA JOBA vačkoj gori
Koja je i o ilindanu prekrita pokrovom
Zašto si mi gospode dao mogućnost da inja.
pišem
Da zapisujem i pamtim ono što zabora- VOLIM POPLJUVANE
viti treba
Živjeti u skučenome i malom a težiti Volim one lude, što su prvi vrisnuli
prema višem ne racunajuci što ce dobiti, što izgubiti
Ispod ovog okrutnog sunca, ovog sivo- One što su vazda bili u manjini. Što su
ga neba. stajali po strani na koncertu i na stadi-
onu
Zašto si mi gospode dao iluziju da se Kad je svjetina tražila vješala i krv.
nadam
Da stolujem u plaveti i kraljujem u Volim one blesave što nisu cekali kraj
oblacima da bi uzeli rijec. Za njih je
Kad znao si da ću pasti i da još uvijek lomaca spremna, neprestano tinja
padam Uvijek ih ceka omašten konopac,
U ove kratere oštre u kojima caruje podmazana giljotina, skovan križ.
zima. U ovom se casu zida tisucu zatvora
za nekoliko njih.
Zašto si mi gospodine dao slabost da
plačem
Volim budale što su prešutjele glas
Da svaki prag prekoračim i odem bez
opreznih, što su prve stavile glavu u
osvrtanja
torbu
A sve što sam gradio i tkao prepustio si
(i još uvijek ih tamo drže)
jačem
jer im oci nisu mogle mirno gledati zlo.
Čija je pohlepa veća a blagorodnost
Volim bene što su proklele izvodace
manja.
radova
Zašto si mi gospode dao sposobnost da kad je podizan zid, kad je rušen most.
volim
I da se moja ljubav godinama ko nija- Volim popljuvane, ismijane,
gara pjeni One što se nisu obazirale na formu
Zar bolje mi ne bi bilo u nebeskoj ka- Što su ustali protiv rimske vlasti
ranteni nacionalnog raja, one što su ih se
U čijoj bjelini traju prezreni i nevoljeni. odrekla braca, što su ih napustile žene
zatajili ucenici, osudili svecenici.
Pred čijim si me vratima pustio dok
očaj romori
Oni su nam osvjetljavali put.
Sa tijelom koje ne leti i dušom koja ko
dim praminja

367
MOLITVA
Isuse moj
zaštiti nas od onih koji te štite
obrani nas od onih koji te brane
koji te brane od mladića koji u očaju
hule tvoje ime
mladića sličnih tebi
zaštiti nas od onih koji te štite
jer njihove riječi zvone zveketom zlat-
nika
dok licitiraju tvojom mukom, dok te
sažaljevaju
kažu jadni naš gospod, umro je muče-
ničkom smrću
kao da si ti netko dostojan sažaljenja
a možda si se ti toj smrti radovao
i otići što prije iz svijeta u kome oni
kroje pravdu
U svakom slučaju ti nisi umro da bi te
oni žalili
tvoja rasječena usna i danas
odbija ocat iz pehara njihove milosti
zaštiti nas od onih što siti podriguju
dok te brane od gladnih, od prezrenih
opljačkanih novih proletera i prosjaka
čije se kćerke na drumu prodaju za de-
set maraka
čiji mladi sinovi od bola režu vene
jer im je ukradena budućnost
Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke
od utajivača poreza
od pedofila i krivokletnika
od novinskih strvodera
koji od tvoje probušene utrobe
i trnove krune prave udarne vijesti
od organizatora izbora ljepotica
od svećenika bordela
koji tvojim imenom ušutkavaju
gnjev ljudi koji pate
Možda je tvoja smrt bila spasenje za
368
tebe
a ne samo nas
jer si želio što prije otići iz ove doline
suza
iz ove doline kojima stoljećima vlada
tek zakon jačega
zakon noža
iz ove zemlje koju nitko ne voli
a čije krvave prnje njeni sinovi
prodaju u bescjenje
želio si se sresti s licem oca
koji te je prodao razbojnicima
otišao si jer nisi htio ovakav svijet
Isuse moj
znam da više vjeruješ ružnim riječima
onih što se
krvavo znoje, nego laskama licemjera
da više voliš muslimane sirote bosne
nego katolike bogatoga rima
Puno više mladiće i djevojke što su te
hinjili iz svoga očaja
no krvnike što su ti podizali zlatne ol-
tare
bio si neprijatelj svećenika i farizeja
a brat prosjaka i pijanica
radovao si se životu
stvarao od vode vino
da bi se slavila gozba rađanja
a ne ples smrti
Rekao si „tko je od vas bez grijeha nek
prvi
baci kamen.
Amen.
Stevan Tontić (1946) GROB
ISPOVIJEST EGZILANTA
Na visoravni, molim,
Iako ne znam ni kako ni rašta, na visoravni,
vučem se svijetom, dišem, gledam, u bistroj zemlji
o miru još brbljam i raspredam u izbistrenom zviježđu.
sred svekoliko ubilaštva – U ničijem prostoru,
greškom živ, svjedok – ko to prašta? u zvonkoj praznini,
S neprijateljem za sto sjedam!? čist od zavičajâ
Proklet biću u koljena sedam. čist od istorija.
I preživjeti i život dati – U dvojcu sa onom
sve miriše darom podlaštva. koju ljubih
dok bijah ovdje —
SJAJ I MRAK u nesnosnoj radosti dvojine.

Nikad toliko sjaja u vazduhu, U kristalu bez imena,

nikad toliko žara u visinama bez svojine.
kao ovog ljeta.
Dvoje ledičnika
Nikad takvo blistanje Tvorca u ledenici
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici, pod modrom krpom nebeskom.
u mlazevima, u plodovima.
U bistrom ognju zvjezdanom. U bezda-
Svaka stvar darnuta svjetlošću nu.
u bezumnu ljepotu roni, Svoji. Na svom.
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.

Nikad takva sveta bistrina,

nikad ovakvo mirisno podne.

Nikad, nikad ovoliki mrak

natovaren na ljude.

Nikad ovolika planina mraka

na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.

369
Marko Vešović (1945) VIOLINA SE ČUJE
ŽENSKA BLUZA
Da je Bog više nego blizu, voda
Smrkava, a na zapadu, nečija noga Kazuje, kroz sve zide.
gurnula krčag s vinom koje se prolilo I duša nije zgurena mi ko da
vidikom. Kroz nizak tunel ide.
Mlad mjesec kao rogovi s kacige u ko- Diže je ponad sviju ljaga
joj, Bijeli lijet rodin.
na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše To je dan kad svaka putljaga
borovina Iz vijavice vodi.
na smjesu limuna sa tamjanom
Dok u snu ponad adskog rova,
Na straži borac, dugačak, i krt ko sla- Krcatog ralja, mostim:
mka ražana. Vodič mi bubica Skenderova,
Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači Prozirna do vječnosti.
iz njedara
bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u I valjda trun se kriti mora,
nju lice. Iza tih mesnih rita,
Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama Trun djetinjstva, kad sam sa prozora
tekstila Vidio svijet čitav.
mogao bi provući kroz burmu vjenča- A kad prestanu hučati vali
nu Violina se čuje:
Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga rije- Valjda ovako anđeo pali
čima Za nebom tuguje.
bilo bi što i težinu zrake sunčeve
na terazijama izmjeriti. U RADIMLJI
Odjedanput, od svega, od vinskog za-
Muk, zaglušan ko zvono,
pada
Međ stećcima caruje,
od rogatog mlađaka, od ženske bluzice
Al u njemu se ono
po čijemu se mirisu, kao po koncu,
Što misliš gotovo čuje.
izlazi iz pakla—
odjednom, od svega toga, lakše mi je Ta misao ne sludi
na duši. Nego te čak razgali:
Dolaze-odlaze ljudi
I lakše na svijetu
Kao u moru vali.
Znaš i dalje da na zemlji postoji
rat kao crno klupko. Al s njime bi se U ovom zemnom mraku
duša... Prostio sve bih Ti rane
Kad bi mi dao smrt laku
Ko snijeg kad pane s grane.

370
Nakon sviju skitanja
(Zaludu sebe tražiš!) –
Mrtvi ti na pitanja
Odvrate šumom raži.
Al stupim na put pravi
Koji me vodi kući
Kad svijet zaboravim,
O njemu pjevajući.
371
Ciril Zlobec (1925-2018)
LJUBAV - NAŠA UZVIŠENA
PJESMA
Ljubav – najskrivenija tajnovitost
u nebo se popne, u pakao se ruši, pada,
a kad neko umre, zapravo je vječno
mlad,
punoj sofri mami, prisiljava na post.
Ah ta ljubav! Ko je stvarno zna?
Pohotna i djevičanski stidljiva,
voza nas, pred nama se skriva,
ubrzava, usporava otkucaj srca.
Put nam pokazuje, zvijezda repatica,
kad ponekad prođe, opet se nama
vrati, kao u svoje gnijezdo ptica.
Ljubav – je sve: strast, zanos, nesvijest.
Njoj se obraćam: Ko? Šta? Gdje sam?
Ljubav – naša Uzvišena pjesma.
VEČER ZALJUBLJENIH
Večer zaljubljenih. Uplašen bez tebe!
Ko sunce si bila, što se pred suncem
skriva,
bolja si od života, od sebe same bolja
bježiš – kuda? zašto? kao da si kriva
pred njim i pred sobom, cijela ljubav,
svijet snova, put unutra – ćilim crveni,
bio ti je lijepo izvezen,
starinska mustra s laskavim imenom
– sreća.
Sad idem jecati na tvoj grob: s tobom
svađamo se, o Bože! S tom grudvicom
pepela
u bakrenoj urni pedalj ispod mene,
očitavam ti: Mogla si, kćeri, još živjeti...
Ali se ne čuje, previše je bučno,
previše glasova u tišini moga muka.

(Sa slovenskoga preveo Amir Talić)

372
373
374
 VII
Nagrađivani
pjesnici

375
376
NAGRADA MAK DIZDAR
Nagrada Mak Dizdar je ustanovljena 1973. godine i dodjeljivala se mladim pje-
snicima za prvi neobjavljeni rukopis poezije. Osim prve nagrade koja je podrazu-
mijevala štampu rukopisa zbirke, dodjeljivane su i druga i treća nagrada. Dosada
je u sklopu Slova Gorčina oko stotinu mladih pjesnika nagrađeno ovom nagradom.
Ako posmatramo bosanskohercegovačku književnu scenu srednje generacije, onda
se može reći da skoro svi najznačajniji bosanskohercegovački pjesnici su nagra-
đeni Nagradom Mak Dizdar (jednom od tri nagrade). U suštini bi se moglo reći da bi
antologija Gorčinovih pjesnika, ako bismo je danas radili, bila, uz manju dopunu,
antologija savremene bosanskohercegovačke poezije.
Valja ovdje spomenuti da je nažalost prijeratna arhiva Slova Gorčina unište-
na ili izgubljena, tako da danas nemamo potpun spisak svih onih koji su nagrađeni
prije rata.
Izbor koji je ovdje predstavljen ne pretenduje na iscrpnost niti nastoji biti sve-
obuhvatan. Ovdje predstavljamo samo neke od nagrađivanih pjesnika, a sasvim si-
gurno je da bi detaljan izbor, kao što je već rečeno, bio antologičarski rad. Na na-
rednim stranicama među nagrađenim pjesnicima koje objavljujemo nisu svi bili
prvonagrađeni, ali bez obzira na to, može se reći da su na bosanskohercegovačkoj
i južnoslavenskoj književnoj sceni ostavili značajan trag. Uvršten je i određen broj
nagrađenih mladih pjesnika koji su Nagradu Mak Dizdar dobili u posljednjih desetak
godina, a koji su nastavili svoj pjesnički put i već sad se za neke od njih može reći da
spadaju među značajnije južnoslavenske i bosanskohercegovačke autore.

377
Mile Stojić Selim Arnaut

BRATSTVO I SESTRINSTVO PORTRET FOTOGRAFIJE

Kada bih se ponovo rodio Majka gleda kroz prozor, u nebo,

i mogao birati, ne bih izabrao kao u veliku, velursku, pozivajuću
ovaj jezik, ni ovo zanimanje. protupriliku.
I prstokršljivo je osmjehnuta.
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
Sto je postavljen.
bez nade. Ne bih prihvatio
Sestrica se pod stolom šamanski
da me ubojice uče pravdi.
saziva sa svojim tijelom.
Ne bih izabrao ovo vrijeme U doba ove pjesme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe nemadoh brata.
nema. Ni ovu braću koja su me Peć uljudno, sa distance, grije
atmosferu roditeljskog doma.
prodala. Ni ovaj narod što
Ali oca još nema.
svoje sinove prinosi teletu
Svi čekamo oca.
od zlata. Bacio bih svoje
Kad otac uđe u sobu,
ime. Jedino bih ponovo soba stekne ćoškove
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

378
Munib Delalić Dragoslav Dedović

NEKAD I SAD KARTA NEBA

Nekad sam, mislim, bio cijel. neke riječi ne izgovorim godinama

Sad mi je, mislim, samo misao cijela. tako ugledam srebrna svjetlašca na
I nikako se skupiti u cjelinu, nebu
nikako se ocijeliti. i pomislim: sada bi trebalo pokazati pr-
stom nagore
Nekad. Prije nego što me je zadesilo
nekome reći – vidi zvijezde! ali ravno-
porijeklo, ugasio izvor. U zemlji
dušnost
koja mi je sve dalja, koja sad živi
koja me za njih veže ostala bi neizreče-
jedino u nejasnu, maglovitu sjećanju.
na
Sad uživam luksus samoće, koristim gradska svjetla kroz prozorče aviona
tuđe riječi, jer svojih više nemam. govore mi više
I ni za što na svijetu to ne bih dao: možda je to tako na kraju svakog dje-
tinjstva
taj bezdomovinski rat, to svakodnevno
znam samo da su prvo prestale svjetlu-
kontroliranje ničim potaknute ekstaze.
cati riječi
Tek sad mislim da je poezija nemogu- a potom u njima i nebeska tijela
ća,
nakon svih ratova, svih crtanih filmo-
va,
nakon svega nijemoga što u nama vri-
šti.
I da je u tome sva njezina ljepota.

Izgubio sam, ali bio bih ništa bez toga

poraza. Kao što sam sve s njime.

Sve sam sad što me okružuje, sve su-

višno
što postaje važno. Ničim potaknut sad
kažem:
u što vjeruje nemoguća rečenica, vje-
rujem i ja.

379
Zilhad Ključanin Admiral Mahić

POTOMAK U AŠČINICI

“Tu sam, naslonjen na rub šume. U aščinici

Odavde, malen čovjek sa oštrim ušima
ako ne sklizne u ponor koji puči tiši- kratko podšišan
nom, mirno raspoređuje
moj svijet je vršak trepavice, jasena komadiće hljeba
moga. udrobljene u čorbu –
I kula koja raste koliko iza nje mjesec. Rekao je jednoj mrvici:
Tamo je iščez’o, za punoga jednog mje-
– Ti ćeš javno reći da nisam
seca,
zadovoljan življenjem,
naš posljednji herceg.
na ivici sam egzistencije,
Trpak je pogled. Lisnat je dah: uz pr- a trebao bih otići na more zbog
šljen reume…
dišu četkice nevidljivih kuna. Ipak, do-
Rekao je drugoj:
maja
ovo je moja, grb i štit, pečatni znak. – Ti ćeš javno reći da se mnogo laže…!
Imela
Glavni konobar u crnom odijelu
koja me je nekad imala. Tu sam, stoga,
posmatra
davan,
malenog čovjeka koji
o panjić tarem buđ. Kad danica izjed-
mrmlja.
nači zelēn
zjenica i mlade šume, rikne rasanjen
jelen.
Treba uzeti štap, staviti krunu, i poći.”

380
Džemaludin Latić
HOMMAGE GORANU
Isto brdo nam pripada, Gorane.
Isto brdo i isti krik.
Kad se revolucije dižu
i kad otaljavaju
pjesnici istim krikom končavaju!
Gore
u svakoj jami
reži tvoja smrt.
Grozna, sa sijevom noža.
Baš onakva kako si je opisao.
Drhtim pod ovim strašnim brdom
i ne mogu da spavam.
Brdo je ugazilo u rijeku
a rijekom otiče krv –
tako tvoja poezija živi u meni.
Krv je tvoje svjetlo i tvoja tama
jer su te zaklali u svitanje!
Ja, Gorane, svjetla nemam,
moja je samo tama.
Evo
na vjetru
palim
tvoju zgaslu svijeću.
381
Goran Simić
ORDENJE
Kada se vratio iz rata djeda se zatvorio
na tavan
i petnaest dana se nije pojavljivao.
Danju je ćutao a noću je
tako strašno jaukao da su se svijeće
pod ikonom gasile.
Baka je vidjela lice smrti kada je napo-
kon sišao.
Kada se otac u krvavom šinjelu vratio
iz rata, samo je s vrata
iz torbe istresao gomilu ordenja i oti-
šao na tavan
a da nikog nije ni pogledao. Danju smo
upoređivali njegovo
i dedino ordenje a noću bi glave zavla-
čili pod jastuk
da ne čujemo kako doziva svoje mrtve
drugove i kako jauče.
Jutro bi majku zaticalo kako uglancano
ordenje stavlja
na prozor da bi ga vidjeli prolaznici. Ali
pored kuće više niko
nije prolazio jer više niko nije imao str-
pljenja za jauke.
Kraj kreveta smo jednog jutra zatekli
sablast u šinjelu.
Sablast što gleda njegovim očima.
Prošlo je od tada mnogo vremena.
Porodična grobnica je
sve deblja. Na zidovima još uvijek stoji
njihovo ordenje što ga
činovnici povremeno skidaju i odnose
u vrijeme praznika
da bi ga vratili nakon par dana. Ne bih
primijetio ni da ga
nikada ne vrate. Samo ponekad nakon
vijesti o ratu sa užasom
ga primijetim na zidu. Jer sve što je
ostalo od oca i djede
jesu krici i jauci a ja se tješim da to vje-
tar struže
dotrajale tavanske grede naše obične
kuće.
Muamer Kodrić
ŽELJA ISPOD TREPAVICA
Kažeš da ispala mi je trepavica
uzimaš je među prste
i pušemo tri puta.
Svako je za sebe nešto poželio.
Biram kažiprst.
Njega se diže kad svjedočiš da Bog je
Jedan.
Trepavica se zalijepila za palac.
Svoju želju sad ne smiješ reći.
Tražiš da ja kažem svoju.
Osmjehneš se kad čuješ da sam poželio
da budem čovjek svog života.

382
Mito Travar Mladenko Marijanović

O3 HAJDUCI STUPAJU U ŠTRAJK

Bog stvori Sunce Ma u što se pretvori zemlja ova

I bi Sunce ni namjernika u njoj
Bog stvori Kišu čestito da pljačkam
I bi Kiša da iz žbuna
Bog stvori Snijeg skrasim ga sa konja
I bi Snijeg da se kao nekad
Bog stvori četiri godišnja doba prekobrčim preda nj
I bijahu Jesen, Zima, Proljeće i Ljeto bogme trcaju se leđa
o bukove žile
A onda Bog stvori čovjeka
al bitno je na prsima
I bi čovjek
isturiti malje
I napravi čovjek od gotovog veresiju
I napravi čovjek od četiri jedno plaću svoju zarađivah časno
I bi sunce u sumrak u mome
I bi kiša od nekolko kvadrata
I bi snijeg šumarku
I bi + 40
Ali šume više nema
I bi -­ 30
ni u šumi reda
I bi suša
ni kamena
I bi poplava
da triput privrnut nije
I bi mraz
da se i pod njim kakve
I bi sve to u jednom danu badave ne krije
I ode sve to do đavola svuda je zrelo za štrajk
I ode sve to u tri lijepe ko nikad prije
Ozonske rupetine a vi ni mukajet

Vas uz vašu himnu

i dalje zvizga stoji
jer u vama ni ponosa
ni pjesme ni slave
pa neka vas perušaju
svi ti glagoljivi fakini
smiješni kako se šepure
u metalik crnoj limuzini
kad dohode po glasove vaše

A jok
ja svoj glas ne dam

383
radije ću u ponor ga bacit Mensur Ćatić
il u lemozinu dati ROMEO, JULIJA, GUME ZA
svecu što ga neku noć KLJUN
kad umiven i začešljan
htjedoh orobiti crkvu Rekao sam odmah
spazih sa momačkim mačem da je surovo
jest dat ću ga tome borcu žena reče: humano
pa makar i nacrtanu kakva je pomislim razlika
i odoh djeci za papagaja
korijenja narendati i stavimo u kafez
ogledalce
(koje kroz godine
nazivasmo Julija
i kupali smo je
da bude ljepša
ja zapravo, samo jednom)
Rekao sam odmah da
ne volim tog papagaja
čije povjerenje
traje jedan dan.
I zakopah ga zajedno
sa komadićima stakla
Na grudici zemlje iznad kuće
žena vidjeh krišom
napravila je od njegovih
guma za kljun
dva mala nišana

384
Miljenko Jergović Rapko Orman

DŽAMIJA U PTICE KO PTICE

FOLNEGOVIĆEVOM
u srcu malog toplog doma
Pitanje koje me pred tvojom vitkom u dnevnom boravku
munarom mori o zid obješene žičane krletke
Hoće li dobri Allah pomoći Turčinu u njima kućni ljubimci
druge vjere ptice pjevice

Da preživi ovaj dušin namet, da pod- hranim ih i pojim

smijehu se smiješi mazim i pazim
Da plućima punim diše ovaj zrak, da
krletke s pticama često na balkon izne-
ne posustane ni danas
sem
Pitam se može li dobri Allah učiniti sve odem pred kuću pa ih dugo
to za Turčina druge vjere milujem pogledom dozivam
Za kojeg ni rod mu najbliži, ni ummet, mašem
ni veliki On što stoluje
no ptice ko ptice
na nebu
šute i pate
Ne znaju da Turčin jest, jer ime mu u kao sužnji tužni na šumarak motre
zemaljskim knjigama visoko u zanosu šaraju nebo
Tako upisano nije, i ništa ga do sirotice i
Bosne drugo lete
Turčinom učinilo nije lete

Pred tvojom svetom nevidljivošću za

oko zla gledača
Pred tvojom vitkom munarom koja se
pokaže onom koji je
dušom gleda

Pred čudom tvoga izuzetka na kraju

kršćanskog grada
Ja pitam se hoće li dobri Allah Turčina
imati u vidu

Ako je Turčin samo po tome što s

Turcima bosanskim uvrede
iste prima

385
Diana Burazer Peti dan
DNEVNIK HIPERBOLE (*) Uspjela sam sve opet dovesti pod kon-
trolu.
Prvi dan Izbjegnut sudar bio je razlog za malo
Imam začepljene uši. slavlje.
Odbijam padobran i bombon. A i ne padam više.
Neka se dogodi sve ono što se treba Ili mi se samo čini?
dogoditi.
Šesti dan
Drugi dan Ako zažmirim na jedno oko, čini mi se
Još uvijek padam. kao da se rastojanje između mene i tla
Gore je nego što sam mislila. više ne smanjuje i da se uspijevam kre-
Sva moja težina nastanila se u, sad već tati po bliskoj paraleli.
izduženoj, glavi koja precizno reže pro-
Sedmi dan
stor ispred sebe.
Sve znam..
Ostali dijelovi tijela su laki, i na trenut-
Ali pristajem na iluziju da beskonač-
ke ih ne osjećam. Strmoglavljuju se,
nost ne postoji. Ili ako baš postoji, neg-
bez nekog napora, u nizu.
dje u dalekoj budućnosti, da je nestvar-
Treći dan no lijepa.
Još uvijek dobivam na brzini, ali i na
(*) – matematička krivulja u prvom
opasnoj lakoći kretanja.
kvadrantu
Strah koji me je obuzimao u početku, iz
nekog neobjašnjivog razloga, potisnut
je.
Skoro da postaje zabavno.
I blago erotizirano.
Nisam sigurna da su svi organi uredno
poredani u tijelu.
Zapravo sam sigurna da srce nije u
grudima i da lupa negdje na začelju.

Četvrti dan
Strahoviti bol u leđima. Presavila sam
se u posljednjem trenutku da spasim
glavu od sudara sa onim čemu sam se
vrtoglavo približavala.
Svatko ima svoju fatalnu granicu, uvi-
jek prijeteću X crtu.
Ne mogu niti pisati dugo. Svu snagu
trošim na opstanak.

386
Mehmed Đedović Melida Travančić

SVE NAS JE MANJE PRAH

Ko da nikad ni bili nisu pri mom dodiru

Moji drugovi rasprskavaš se
I drugarice u milijardu
sitnih komadića
Nosi ih vjetar
koji se za čas
Ko sitno perje
sa zemljom stapaju
Iz pijetlova krila
Vitla i igra se iza sebe ostavljaš
A onda digne i koncentrične krugove
Pošalje u nebo slične onima
koje ocrtava kamen
Ostane uzdah
pri padu u vodu
I tišina
Neka čudna tuga spuštam se na koljena
Ko pred kišu ruke u središte zemlje
stavljam
Sve nas je manje
Mali moj meka je i topla
Nedosanjani… poput majčinog krila

387
Naida Mujkić
NAD NAMA TUGA JER
DRUGOG NEBA NEMAMO
Izašla sam da prostrem veš
Na štriku iza zgrade: tu je bila ona
U bijeloj pamučnoj majici kratkih ru-
kava
Ispod je nosila samo potkošulju
Sjedila je na stepenicama, pušila
Sunce je izlazilo i njeno lice u dimu
Kao cvijet se prosjajivalo
Dolazila je na biciklu i brinula o jednoj
Staroj ženi što je tu živjela
Sve što smo bili nismo
Ona me gleda jer još ima oči
Ona me sluša jer još ima uši
Ona mi kaže da je obišla sve polovke
Nije ništa kupila jer treba vremena
Kad odeš
Pjevuši nešto
⁃ Šta pjevaš?, pitam, a već znam
Pjeva za nas obje i pjesma struji
Kroz čaršafe na štriku kao kroz duboki
snijeg
Onda ulazi u zemlju od koje nas
Više niko neće zamijesiti
Kuhala je pogaču, za sina
U tepsiji na podu
Kuhala je od pšenice pogaču
Kad geler je prošao kroz naslagane
Balvane u glavu djetešceta
Koji su putevi gelera zna samo bog
Ali, njegov jezik mi ne prepoznajemo
Mi samo svaka sa svoje strane žive
ograde
Cijele tumaramo ponekad pjevušeći
I čekamo da se sve završi
388
Bojan Krivokapić
PTIČJA
Nekim sam danima tražio tekst
U dvorištu, na pijaci, na keju
U maloj bakalnici, na mostu
Ispod mosta
Pročitao da je umrla najusamljenija
ptica na svetu
Pomislio: Čemu gradacija usamljeno-
sti?
Bela ptičurina žute glave
Udvarala se izlivenoj golubici
Pred komadom glatkog betona
Šepurila se i pevala.
Na balkonu golubovi su svili gnezdo
Prethodno raščerupali biljku
Od saksije napravili dom
Sneli jaje koje čuvaju na smenu.
Nebo je danas bilo perlin plavo
Kao u Parizu
U kojem nikada nisam bio
U Pazinu, u Pazaru nebo je možda iste
boje
Plavo i srebrno
Bez ijedne ptice koja izvodi
Salto mortale.
Vernes Subašić Srđan Sekulić

KLONOVI ARGADINI

majke rađaju kloniranu djecu „Argadini!“ *

prvo rode epruvetu, potom inkubator
pri prvom izlasku na svjetlo
u susretu s prvim čovjekom
počnu u njemu tražiti
svoj original
ostatak života će, više-manje,
provesti isto
uzviknuo je plavokosi dečak
albanske nacionalnosti
na pristaništu brodova
u gradu zvanom Thessaloniki.
Alexandros, slavni pesnik na samrti,
zapisao je ovu reč u svoj notes i pružio
dečaku smotuljak novčanica.

Plaćao je za reči.

„Argadini“ ponovio je stari pesnik

a snežne planine Severnog Epira
ukazaše mu se pred očima.

Plavi dečak je gledao odlazeće brodove

i žalio za svojim mrtvim drugom.
„Hej, Selim. Plašim se, more
je tako veliko.
Sve što se sada vidi je more,
beskrajno more.
Noćas sam sanjao majku pred kućnim
vratima, u suzama.
Bio je Božić. Zvona su zvonila,
sneg je pao na planinu.
Hej, Selime.
Hej, Selime!“
*Argadini - veoma retka i stara grčka reč koja se koristi
po selima u regiji Severnog Epira i ima dvojako značenje:
„veoma kasno“ i „duboko u noći“.

389
Almin Kaplan Aldina Medija

NAŠ OTAC SMIJEŠNA PJESMA

/RAZGOVOR S MAKOM/
Među četiri kamena zida
u krevetu od punog Ja bih da se smijem,
orahovog drveta da puknem od smijeha,
Na bijelom čaršafu da se u tren raspem
koji postranično pada do tala u očima djece,
Ispod jorgana i da se smijem
što čipkom graniči sa ostatkom svijeta: do bola
gol spava otac. i do grijeha,
i dok mrijem,
Majka k’o zapeta puška
i kad umrem
drži liniju između noći i dana.
da se smijem.
Ja bih
da se smijem
od smijeha!
Da se rastočim
u milion smijeha vrela
i da se mnome
umivaju djeca
pa da se smiju,
i dok mrijem
da umrijeti smijem

390
Aleksandra Jovičić
NA KRAJU SVIH PUTEVA
Nije oduvek bila tako stara,
njena su se vrata s bukom otvarala
i dvorištem je odzvanjao smeh,
jer nije oduvek tako tiha.
A sada ničeg nema,
i zatvorena su vrata,
i ona je sad stara kuća.
Samo ponekad sluti.
Kad zarđale šarke zaškripe,
dva usahla lica uzdrhte,
a onda čuju svoje glasove
kako šapuću u dlanove od soli:
Vetar, opet samo vetar.
Mi više ne otvaramo vrata stare kuće,
ti i ja,
jer moć ume da bude opasna igračka
kad se nađe u rukama pogrešnih ljudi,
a smrt, smrt je nepromenljiva realnost.
I zato ostaju zatvorena.
Samo još dva para staračkih očiju u
njih zure
i čekaju, a znaju da nas nema,
jer znaju da je moć opasna igračka
u rukama pogrešnih ljudi
i znaju za smrt, smrt koja je nepro-
menljiva realnost.
391
Adem Garić
LJETO
Dane sam provodio na gradilištima.
Noću sam čitao.
Poeziju, uglavnom.
U obližnjem Starbucks cafeu
Ili u kancelariji
Između dvije molitve.
Čitao bih dok mi ne naumpadne cigara
Ili dok mi ne dojadi pisac
Ili dok se ne izgubim u (bes)mislu
Svega što je pjesnik htio reći.
Poslije fakulteta, kad sam dakle lutao
besposlen
Često me vodila misao
Da ću, ako ikad budem fizički radnik
Na pauzama se odmarati uz knjigu.
Danas vidim, to je ipak i smiješno, i
teško.
Barem dok šindra noći ne prekrije
Krovove dotrajalih kuća.
Željana Vukanac Amila Kahrović-Posavljak

IGRA PROLEĆA LUTANJE MAJKE

Hajde da igramo na rukama sunca Moj smisao raznesen je

da se raširimo u oku vetra Metkom u potiljak
ja ću biti prva linija trave Ujamljen niz hiljade godina svijeta
ti budi ona visoka sa lepezom na vrhu Prekopan viljuškom kojom hrane se
hajde da talasamo silnici
dok po nama padaju bele pahulje Sasut u prah čije obrise
sa širokog drveća i pletu se u kosu Otkriva tek po neka zaostala
sakrićemo ih kao svilene komarce pred Kost
oluju
Na čemu da se
da porastu na nama
Zaustave mi oči?
hajde da zamirišemo
kao otežali grozdovi bagrenja
da se povijemo u traženju zemlje
izgorimo u danu bez dima
i razvejemo se sa plavim jatom lasta

neće nam biti ništa

preko noći ćemo se naći opet
i sačekati jutro
uspravljeni i otežali od rose.

392
Anita Pajević Diana Ondelj-Maksumić

METAMORFOZE NA TAVANU ODGOVOR

Cijevi orgulja u mom malom šumskom Što se zaista dogodilo?

potkrovlju Odgovaram:
već dvije servilno uslužne noći zače- „Riječi su mi odveć umorne
pljene su; za jednu takvu priču.“
u pokrajnjoj uličici dječak je zadavio I mislim:
mačka kockastom kravatom sve jednostavnosti ne mogu se
pijanog vodoinstalatera. Na terasama mjeriti s tvojom
trokatnice u čijem ždrijelu a ja
prebiva moj ženski kostur duh ruke tvrdoglavo vjerujući u
kuk gosti se anemični kor ništa
plahog Črtomira. pred tako jasno jednostavnim pitanjem
Crveno-crnim bubnjevima, uvijanjem padam na zemlju
pupka, coktanjem jezika i zemlji govorim:
uslijed gutanja pljesnivog biskvita „U jednom trenutku
(zdravstvuj, o sestrice mila!) sve će smrti biti
lijepe djeve srču manu i podmeću jed- tako male
na drugoj zube u vrijeskov čaj ni u knjigama
s mojom čarapastom rukavičastom ni u stvarima
sjenom disonantnoga glasa. ni u bivšim željama
Raskravljena očekujem Črtovu masnu neću ih naći.
sonatu s neba; Sva tvoja utjeha
s gradskih žica pjevaju mi neznane pti- tvoje pamćenje svega
ce, nagađam, skriveno pod svjetlom
na ruskome, valjda. kojim me hoće natjerati
Iz utroba iskaču šašavi šeširi mali da govorim pogrešno.
Domaći ruse trave. Moja velika slova
‘Barbarskog li dana, pogane li noći’ - ispisana po leđima grada
štucali su pantomimičarski na nepoznat prevešće jezik
susjedi lovci zauzevši upravo grote- i sve će se zaboraviti
skan položaj istiskivanja mesa iz u jednom trenutku
konzerviranih si tijela. sve će smrti biti
Jutros pakosno zamijetih; pokraj nji- tako male.
hove kućice rasli su
Divovski Bijeli Maslačci!

393
Enesa Mahmić Vladana Perlić

ČAROBNI TRENUTAK MOJI RODITELJI

Na mjestu koje izaziva uzdah – Moji roditelji su se podmladili

Tvoja ruka Sada nose pelene i guguču
Otvaram se kao školjka Krhki su kao dojenčad
Oku ronioca Vozim ih po ljekarima da prime bocu
Viču mi mama, mama!
Na šta se ja srdim, pa kažem
ko je koga ovdje rodio!?
Od njihovog plača ne sklapam oka no-
ćima
Još devet mjeseci kaže doktor
Plašim se njihovog rođenja

394
Maša Živković Armin Stefanović

KORA JAVORA CVJETOVI ZLA

konačno sklapam knjigu 2014.

da na miru razmislim
o bori na tvom desnom obrazu
obrasloj crnom mahovinom
koja odaje šum kad je okrznem prsti-
ma
poput one na kori javora
u njemu Sarajevo gori
represijom finansijske krize
zbog koje je i njegova ljubav
sumpornog mirisa
i okusa najlona
– Da l’ on piše pjesme –

njega ubijaju
snajperskom preciznošću
uspomene na njegove bližnje
na njihova okrenuta leđa
odsustvo

oko njega Bosna trune

u kozmičkom sjaju supernove
sa nedostatkom vita nuove
i sjećanjem na Frost Novu

– Zašto o tome ne piše pjesme –

oko njega cvjetaju ljudi

previše banalni od danas
previše blijedi od jučer
obješeni o sutra

njega bole ljudi

onda kada ne mogu da vide
čuju
a mirisa svakako i nema
(njegova bol

– O kojoj ne piše pjesme – )

u njemu cvjeta kraj

vjetar nosi miris izgorjela lišća:
ono što nije
ono što neće biti

– Al’ on piše pjesme –

395
Izdavač:

U.G. Slovo Gorčina Stolac

Za izdavača:

Gorčin Dizdar

Urednik:

Alija Pirić

Lektura i korektura:

Samija Rizvanović

Oblikovanje:

Bor Dizdar

Tehnička asistencija:

Šefik Rizvanović, Vesna Pirija, Samir Kamenjaš

Ilustracije naslovnica poglavlja:

Ćiril Ćiro Raič

396
Izdavanje monografije Senad Duraković Mensur Turković
50 godina Slova Gorčina
Mina Hajdarović Jasminka Turković
finansijski su podržali:
Hernæs
Begzudin i Munevera
Ahmed Lindov Omerović

Irfan Turković Mirsad Mujanović

Amir Kreso Nura Avdić

Mirza Ajdinović Senad Dizdar

Omar Mulać Alija Ivanković

Edin Kadribegović BZK Preporod Čapljina

Alma Dautbegović Ibrahim Krgo

Jasmin Eminović Zumreta Humačkić

Nermin Eminović Elma Asotić

Lejla Dizdar Novo Ehlimana i Davud

Čolaković
Miralem Bećirović
Zlatan Filipović
Fadil Dizdarević
Marta Raič
Sibila Gujić-Bašić
Ahmed Šuko
Mirad Taso
Džeko Hodžić
Enes Dizdar

Helmin Taso

Merzuk Jugo

Ðevad Mešan

Amra Grebiđela

Haris Dizdar

Fondacija Izvor nade

Senad Obradović

Ahmet Smajić

397
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

061.7(497.6 Stolac)”1971/2021”
821.163.4(497.6)-4(082)

PEDESET godina
50 godina Slova Gorčina / uredio Alija Pirić. - Stolac : Udruženje građana Slovo
Gorčina, 2021. - 396 str. : ilustr. ; 27 cm

Bibliografske i druge bilješke uz tekst.

ISBN 978-9926-8138-5-7

COBISS.BH-ID 44923142

-----------------------------------

398
399
 Petog oktobra 1991. god., 19 sati. U Galeriji „B. Šotra“ izložba slika Afana
Ramića. Počeli su 21. susreti „Slovo Gorčina“, kulturno-poetske manifestaci-
je upriličene povodom smrti pjesnika Maka Dizdara daleke 1971. godine, izra-
sla do danas u nezaobilazan reper u kulturnom životu, ne samo ovog grada.
Doživljavam ovu noć kao dugo očekivano svjetlo, kao neuništivo blještavilo u
mraku tamnog tunela kojim lutamo. I svjetlost mi, što izbija iz gusto poredanih
oštrih hridi na Ramićevim platnima, i bljesak plave žile Neretve što se poput
ljudske misli tegobno izvlači iz raspukline tvrdog kamena, ulijeva nadu. Afan je
heroj u ovoj noći stolačkoj, i brana ratu što grmi tamo oko Dubrovnika, ne tako
daleko odavde...
A sa požutjelih listova publikacije „Slova Gorčina“, datirane još 1973. go-
dine, čitam riječi dragog Jana Berana: Na taj način „Slovo Gorčina“, od svog po-
stanka pa do danas, predstavlja napor da se u jednoj – kulturnim slojevima pre-
bogatoj sredini – na odgovarajući način prezentiraju i afirmišu svi oni sadržaji
preko kojih se opšteljudske poruke prošlosti pretaču u ovu današnju sadašnjost.
Nadalje, da se otklanja i demistificira svaki pristup građanske historiogra-
fije u vidu cijepanja i dijeljenja realne i logičke cjeline našeg bića u prošlosti, a
preko toga nacionalističko i šovinističko parcelisanje njegove jedinstvene bašti-
ne, što ugrožava naše historijski predodređeno zajedništvo... Željeli smo puni
sklad svih autonomnih boja ovog našeg ljudskog predjela, jer, kako se kaže – „ni
u jednoj rijeci voda ne pritiče samo iz jednog vrela“.
Na Radimlji kameni spavači uvijek na istom mjestu. Od tvrdog kamena
sazdani, onog istog što ga maločas vidjeh na Afanovim slikama; izdržat će valjda
i ovo vrijeme pošasti koje ono sa sobom nosi. Biva mi to nekom, makar malom
intimnom nadom u prolaznost svega, pa i onoga što se sada zbiva.
Ima nade, razmišljam, dok očekujem da na Stolac više nikada ne padnu
tamni mrak i stid.

Emir Buzaljko, „Slovo u slavu čovjeka“, 10. oktobar 1991

400

View publication stats