Doc.dr.sc.

Blanka Kačer

NASLJEDNO PRAVO

Zakon o nasljeđivanju, NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje: ZN ili
Zakon o nasljeđivanju

OSNOVNE DEFINICIJE (POJMOVI) NASLJEDNOG PRAVA

Baveći se nasljednim pravom logično je odmah na početku dati definiciju samog

nasljednog prava1, a nakon toga i temeljne pojmove nasljednog prava koje smo poredali
abecednim redom, a ne po redu važnosti..

Postoje dvije definicije nasljednog prava. Prva je ona u objektivnom smislu prema
kojoj je nasljedno pravo skup pravnih pravila kojim se uređuju nasljednopravni odnosi (a to
su pravni odnosi u koje pravni subjekti stupaju povodom nasljeđivanja2). Nasljeđivanje je
prelaženje imovine3 ostavitelja uslijed i nakon smrti ostavitelja na druge pravne subjekte, a
nasljedno pravo je (u objektivnom smislu) dio građanskog prava. Druga je ona u
subjektivnom smislu prema kojoj je nasljedno pravo subjektivno pravo koje za ovlaštenika
proizlazi iz (temelji se na) normama objektivnog nasljednog prava i spada u tzv. apsolutna
prava, dakle u ona prava koja djeluju erga omnes.

Ascedenti su preci ostavitelja u tzv. uspravnoj crti (roditelji, djedovi i bake4,

pradjedovi i prabake…).

Delatio - delacija ili pripad nasljedstva je pozivanje određenih subjekata na

nasljedstvo5.

Descedenti su potomci ostavitelja u tzv. uspravnoj crti (djeca, unuci, praunuci…).

1
Radi se o primjeni one iste prakse koju neki zakonodavci (najviše oni sa anglosaksonskog područja)
primjenjuju kod izrade zakonskih tekstova, navodeći odmah na početku značenja ključnih pojmova koji se rabe
za taj zakon. U hrvatskom pravu tu (smatramo dobru) praksu bilježimo npr. kod Zakona o sprječavanju nereda
na športskim natjecanjima (NN 117/03, 71/06, 43/09, 34/11).
2
Ovdje pojam nasljeđivanje treba uzeti dosta široko jer obuhvaća i legatare (zapisovnike). Pri tome ostaje
otvorenim pitanje onoga što nesporno nije nasljeđivanje, a uređeno je ili je bilo uređeno normama nasljednog
prava (ugovori nasljednog prava).
3
Kako ćemo kasnije vidjeti, niti se nasljeđuje sva imovina (postoji ona koja nije podobna biti predmetom
nasljeđivanja) niti je isključeno nasljeđivanje onoga što nije imovina (postoje i slučajevi nasljeđivanja onoga što
nije imovina), ali to su ipak iznimke od općeg pravila.
4
Interesantno je da je prethodni istoimeni zakon koristio pojam „babe“ i to je tako trajalo od 1955. sve do 2003.
god. bez prijedloga za promjenu ili barem bez agresivnijih i javnosti poznatih prijedloga za promjenu. Tek rad
na novom zakonu o nasljeđivanju je omogućio „prostor“ da se i taj, slobodno možemo kazati jezični relikt,
ukloni iz zakonskog teksta.
5
Vidjeti tako u: Petar Klarić, Martin Vedriš, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 709.

1
 Collatio bonorum ili uračunavanje je postupak kojim se, u cijelosti (rjeđe) ili samo
donekle (češće) izjednačava položaj onih nasljednika koji su za života nešto dobili sa onima
koji to nisu ili pak jesu, ali manje od drugih. Razlikuju se idealna i realna kolacija.

Hereditas iacens (ležeća ostavina) je ostavina bez nasljednika koji još nije određen
odnosno kojemu još nije uručena ostavina. Radi se o pojmu svojstvenom pravnim sustavima u
kojima se ne nasljeđuje ex lege nego tek temeljem odluke nadležnog tijela (u pravilu suda), a
do tada taj budući nasljednik nije nasljednik i ako npr. ošteti nešto što spada u ostavinu
napravio je delikt i sl. To su sustavi u kojima su vremenski odvojeni trenutak delacije i
prihvata nasljedstva odnosno akvizicije, što u hrvatskom pravu nije slučaj.

Kaducitet ili ošasnost je prijelaz ostavine na fiscus ili grad ili općinu ili drugog
nasljednika sui generis, do čega dolazi u slučajevima kada nema nasljednika (ili zbog toga što
ih stvarno nema ili zbog toga što se ne mogu ili žele prihvatiti nasljedstva).

Kolaterali su pobočni srodnici ostavitelja, dakle oni koji sa njim maju zajedničkog
pretka (braća i sestre, unuci istog djeda i/ili bake…).

Komorijenti su osobe koje su umrle istodobno odnosno ne može se utvrditi da jedna

od njih je ili nije nadživjela onu drugu (ovo je čest slučaj kod prometnih nesreća, potresa,
poplava, požara, pada zrakoplova). Ovo je vrlo značajno za nasljedno pravo jer se takve osoba
ne mogu međusobno nasljediti6. U nekim pravima (za razliku od našeg) postoje pravila prema
kojima se u takvim situacijama određuje (kao predmnjeva) tko je koga nadživio i time stekao
uvjete za nasljeđivanje7. U suštini se radi o rješenju koje teži za tim da se postigne međusobno
nasljeđivanje tih osoba iz razloga koje se možda može nazvati praktičnim, ali izvan toga ne
samo da nema nikakvog opravdanja, nego često djeluje gotovo apsurdno ili groteskno.

Legatar ili zapisovnik je fizička ili pravna osoba koja iza smrti ostavitelja (i baš radi
toga što je do smrti došlo, jer je do tada mogla postojati samo tzv. nasljednopravna nada8)
stječe pojedinačno pravo iz ostavine kao singularni (a ne univerzalni) sukcesor.

Nasljednička izjava je izjava nasljednika dana u ostavinskom postupku kojom se

prihvaća pravni položaj nasljednika (temeljem zakona ili oporuke) ili se pak negira zakonska
predmnjeva da je baš ta osoba otvaranjem nasljedstva postala ostaviteljev nasljednik.

Nasljednička zajednica je zajednica nasljednika do njihove međusobne podjele i

jedan od primjera zajedničkog vlasništva (udjeli su neodređeni, ali odredivi). Smatra se da ova

6
Interesantna je situacija u kojoj prema službenim podacima jedna osoba umire npr. u 13, a druga u 14 sati
istoga dana. Prima facie je zaključak da je ona druga nadživjela prvu. Međutim, ako se radi o različitim
vremenskim zonama, rezultat može biti potpuno drukčiji, dakle da je osoba koja je umrla u 13 nadživjela onu
koja je umrla u 14 sati.
7
U francuskom pravu posebno su uređena četiri različita slučaja i to: a) ako su komorijenti mlađi od 15 godina
smatra se da je starije dijete nadživjelo mlađe, b) ako su komorijenti stariji od 60 godina smatra se da je mlađi
nadživio starijeg, c) ako su komorijenti kako osobe mlađe od 15 godina tako i starije od 60 godina smatra se da
su oni mlađi od 15 godina nadživjeli one starije od 60 godina, a u njihovom međusobnom odnosu se smatra da je
starije dijete nadživjelo mlađe, d) ako među komorijentima ima i osoba od 15 do 60 godina starosti smatra se da
su nadživjeli sve druge, a unutar njih smatra se da je mlađa osoba nadživjela stariju osim ako se radi o različitom
spolu, a iste starosti ili ako je razlika u dobi unutar godine dana u kojem slučaju se smatra da je muška osoba
nadživjela žensku osobu - vidjeti tako u: Borislav Blagojević - Oliver Antić, Nasljedno pravo, Nomos, 1991., str.
72.
8
Korijen pojma je u pojmu nada, a ne nasljednik (jer se i ne radi o nasljeđivanju).

2
zajednica prestaje kada se deklariraju9 nasljednički udjeli (dakle pravomoćnost10 rješenja o
nasljeđivanju).

Nasljednik je fizička – naravna ili pravna osoba (dakle za razliku od ostavitelja,

nasljednik može biti i pravna osoba) koja kao univerzalni sukcesor (što je suprotnost
singularnoj sukcesiji primjerenoj npr. kupoprodaji i sl.) stupa u zakonom određene odnose na
mjestu ostavitelja. Moguće je da se radi o jednom ili o više nasljednika, pa slijedom toga
dolazi do prijelaza cijele ostavine na jedinog nasljednika ili pojedinog dijela na
sunasljednike11 koji zajedno nasljeđuju cjelinu.

Odvojena ostavina (separatio bonorum) je nešto bitno različito od ležeće ostavine.

Radi se o situaciji u kojoj se na zahtjev ovlaštenih osoba (u našem pravu to su ostaviteljevi
vjerovnici) odvaja nasljeđeno od druge imovine nasljednika (da nema toga zahtjeva te dvoje
cjeline bi se stopile u jednu) i nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja samo i isključivo
sa tom odvojenom ostavinom. Pri tome treba računati sa mogućnošću da se od takvog
zahtjeva ima probitke, ali i štetu12.

Oporučna sposobnost je sposobnost sastaviti vlastitu oporuku i ima je (u hrvatskom

pravu) svatko tko ima 16 godina i sposoban je za rasuđivanje (ova sposobnost se predmnjeva,
ali je dopušteno dokazivati suprotno).

Oporuka je jednostrana izjava posljednje volje (jednostrani pravni posao) fizičke

osobe koja je ne samo jednostrana nego i opoziva u svakom trenutku, bez potrebe za bilo
kakvim obrazloženjem, jedini uvjet je da je to prava volja oporučitelja.

Ostavina je skup svega onoga što je preostalo od pravnog položaja ostavitelja i

podobno je za nasljeđivanje. Bitno je odmah naglasiti da je to pojam koji je vrlo sličan pojmu
imovine (ostavitelja) ali je ipak različit i to na način da postoji nešto što jest imovina, ali ipak
nije i ostavina13, ali i ono što jest ostavina ali nije imovina14.

Ostavinski postupak je postupak15 koji spada u izvanparnične postupke i u kojemu se

utvrđuje (deklarira, a ne konstituira) nasljednik, kao i što spada u ostavinu.

Ostavitelj je fizička (naravna16) osoba koja je ili umrla ili je nastupila činjenica
izjednačena sa činjenicom smrti (proglašenje nestale osobe za umrlu). Ostavitelj ni u kojem

9
Radi se o praktičnom rješenju, iako na razini teorije nasljednička zajednica (u našem pravnom sustavu u
kojemu se nasljeđuje ex lege) stvarno ni ne postoji (jer nasljednički udjeli postoje ex tunc, dakle od otvaranja
ostavine odnosno nasljedstva, a samo se deklariraju naknadno ili nikada).
10
Naravno da je nužna pravomoćnost, jer rješenje koje je još podložno pobijanju redovnim pravnim lijekovima
nije prikladno za definitivan (uz sve ograde o toj definitivnosti koje smo naveli) zaključak tko je postao
nasljednik u trenutku ostaviteljeve smrti.
11
U pravilu će se raditi o idealnom ili alikvotnom dijelu ali ne i uvijek. Naime, ako se oporukom izrijekom
jednom nasljedniku rasporedi zgrada kao pretežiti dio ostavine, nemoguće je ili barem vrlo, vrlo teško tu osobu
smatrati zapisovnikom samo zato što se radi o pojedinačno određenom dijelu ostavine.
12
Vidjeti više o tome u nastavku, u dijelu koji se posebno bavi tim pravnim institutom.
13
Npr. ono čime je ostavitelj raspolagao za slučaj smrti (ugovor o doživotnom uzdržavanju) pa nije „slobodno za
nasljeđivanje“.
14
Npr. neimovinska autorska prava podobna za prijenos za nasljednike.
15
Obzirom na to tko postupa i sudski i javnobilježnički.
16
Iako se unatoč potpunom jednoglasju radne skupine na čelu s tadašnjim predsjednikom Ustavnog suda
Republike Hrvatske i redovitim profesorom Pravnog fakulteta u Zagrebu Petrom Klarićem nije uspjelo u tekst
ZOO 05 uvesti pojam naravna osoba umjesto fizičke osobe (pa ni kao dvojni pojam, da bude barem unesen u

3
slučaju ne može biti pravna osoba (niti netko kome je ad hoc priznat pravni subjektivitet - ius
standi in iudicio) jer se pitanje prestanka pravne osobe (stečaj, likvidacija) rješava po drugim
pravilima, a nikako ne po onim nasljednopravnim.

Da li je neka fizička osoba mrtva utvrđuje se prema pravilima medicinske znanosti

koje pravni sustav prihvaća. Da je netko umro upisuje se u državnu maticu umrlih17 (radi se o
deklaratornom upisu jer čak i ako se upis ne izvrši to ne mijenja činjenicu da je netko umro, a
i ako se pogrešno upiše da je netko mrtav to ne mijenja činjenicu da je još živ) i to temeljem
odgovarajućih isprava (u pravilu ih izdaje mrtvozornik odnosno liječnik). Ukoliko ne postoji
leš (truplo) umrlog tada se provodi (sudski izvanparnični) postupak utvrđivanja (dokazivanja)
smrti18. To je postupak u kojemu se na neprijeporan način dokazuje da je netko umro (za
razliku od proglašenja nestale osobe za umrlu, kod koje se radi o prihvaćanju onoga što je više
ili manje vjerojatno kao da se dogodilo).

Ukoliko nije sigurno nego je samo (vrlo) vjerojatno da je neka osoba umrla, tada se
provodi postupak proglašenja nestale osobe za umrlu prema odredbama posebnog zakona19.
Kada i ako se donese takva odluka (koja mora20 steći svojstvo pravomoćnosti) situacija je
jednaka onoj iz prethodnog stavka, uz samo jednu (ali zato vrlo bitnu, u usporedbi sa
slučejevima dokazivanja smrti) razliku - kako se radi o vjerojatnosti, tada je jasno da je daleko
vjerojatnije da se pokaže da to nije pravo stanje stvari (dakle da «ostavitelj» nije umro nego se
npr. pojavi), makar je takva mogućnost postojeća i kod dokazivanja smrti.

Ošasna ostavina21 je ona ostavina koja ne prelazi na nasljednike jer ih nema ili ih
ima ali ili ne mogu ili ne žele naslijediti, pa uslijed toga prelazi na (po ZN) grad ili općinu u
kojoj je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području Republike Hrvatske22.

Otvaranje nasljedstva je nastup takvih okolnosti koje uzrokuju postanak nasljednog

prava u subjektivnom smislu23. To znači da je došlo do nečije smrti (ili supstituta smrti -
proglašenje nestale osobe za umrlu) i (zbog toga što nema ležeće ostavine - hereditas iacens)
u istom trenutku do prijelaza svega što čini ostavinu na nasljednike, pa makar oni za to i ne
znaju, a samo ako se protive (i daju valjanu nasljedničku izjavu kojom se odriču nasljedstva)
tada će sa učinkom ex tunc (od otvaranja ostavine) netko drugi preuzeti njihovo mjesto i
smatrati će se da ta nikad osoba nije ni bila nasljednik24.

zagradama) za očekivati je da pojam naravne osobe, sukladno stranim uzorima (nature person, naturliche
Person) ipak uđe u uporabu, pri čemu stručni i znanstveni tekstovi (posebno članova radne skupine, makar
naravno ne i samo njih) trebaju tome dati svoj doprinos, čemu se i mi u ovom tekstu nastojimo pridružiti.
17
Zakon o državnim maticama (NN 96/93, 76/13, 98/19).
18
Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti (NN 10/74).
19
Ibid.
20
Ne misli se na to da je nemoguća situacija u kojoj odluka nikada ne postane pravomoćna, nego da su učinci
uvjetovani baš nastupom pravomoćnosti.
21
U praksi se rabe i pojmovi ošasna imovina ili kaduktna imovina koji su neprecizni, u prvom redu jer ne
obuhvaćaju i one neimovinske komponente koje se nedvojbeno nasljeđuju ili „nasljeđuju“.
22
Vidjeti čl. 20. ZN.
23
Vidjeti tako u: Petar Klarić, Marin Vedriš, op. cit., str. 707.
24
Ovo može biti dovedeno u pitanje primjenom tzv. paulijanskih tužbi ukoliko odreka ugrožava vjerovnike te
osobe. Međutim, u tim slučajevima odreka ne vrijedi samo glede tih osoba i samo toliko koliko je dostatno za
namiru njihove tražbine.

4
 Rješenje o nasljeđivanju je sudska odluka koja u našem pravnom sustavu ima ulogu i
značenje deklariranja onoga što se stvarno već dogodilo u vrijeme otvaranja ostavine25.

Smrt je prestanak života fizičke ili naravne osobe i sa smrću je pravno izjednačeno
proglašenje nestale osobe za umrlu (to je neka vrsta pravne smrti). Smrt (ili sa njom
izjednačena činjenica) je uvjet za otvaranje ostavine i za nečije nasljeđivanje odnosno (drugim
riječima) bez smrti (ili činjenice koja zamjenjuje smrt) nema i ne može biti nasljeđivanja.

Zapis je pojedinačno pravo iz ostavine, ali zapisovnik nije nasljednik. Razlikuju se

vindikacijski (kojega naše pozitivno pravo ne prihvaća) i damnacijski zapis (kojega hrvatsko
nasljedno pravo prihvaća).

PRAVNI IZVORI

Kao i kod bilo koje druge grane prava, pravni izvori se i u nasljednom pravu dijele
prema različitim kriterijima (podjelama), a osnovna je ona na izvore u materijalnom i
formalnom smislu. Pravni izvori u formalnom smislu su pojavni oblici prava (ustavi, zakoni,
podzakonski akti, međunarodni ugovori), a pravni izvori u materijalnom smislu su konkretni
društveni odnosi u kojima se stvaraju i oblikuju pravne norme.

Prvi i temeljni i svakako najviši pravni izvor je svakako Ustav Republike Hrvatske26, u
kojemu je naročito značajno što je izrijekom zajamčeno pravo nasljeđivanja27. Za nasljedno
pravo je izuzetno značajno i što Ustav sadrži još neke odredbe koje su u nasljednopravnom
smislu izravno primjenjive, a to su u prvom redu načela o zabrani bilo kakve diskriminacije i
jednakosti svih pred zakonom28.

Drugi izvor je svakako Zakon o nasljeđivanju29 koji je sedes materiae glede svih
nasljednopravnih odnosa. Za određeni broj posebnih slučajeva vrijede drugi propisi kao lex
specialis, uz supsidijarnu primjenu ZN30. U svim slučajevima u kojima može biti dvojbeno
koji zakon (u smislu zakon koje države) treba primijeniti i/ili sud koje države je nadležan

25
Drukčije je u pravnim sustavima kao što je npr. austrijski gdje se nasljeđuje urudžbom i gdje sudska odluka
nema deklaratorno nego konstitutivno značenje.
26
Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01,
41/01 - pročišćeni tekst, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav).
27
Vidjeti čl. 48. stavak 4. Ustava koji glasi: Jamči vo se nasljeđivanja
pra.
28
Vidjeti npr. čl. 14. koji glasi:
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože,
lu, jeziku, vjeri, spo
političkom ili ju, drugomnacionalnom uvjeren ili socijalnom obrazbi, podrijetlu
društve
položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
29
Zakon o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje: ZN ili Zakon o
nasljeđivanju). Prije stupanja na snagu (odnosno prema zakonskoj formulaciji koju Ustav uopće ne poznaje
„prije početka primjene“) ZN-a postupalo se prema drugom propisu čak od davne 1955. god., dakle gotovo pola
stoljeća, što je inače (takva trajnost) i u bivšoj državi (a još više u sadašnjoj) bilo i ostalo prava rijetkost. Radilo
se o propisu istog naziva – Zakon o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ 20/55, Službeni list SFRJ 12/65, 42/65-
pročišćeni tekst, ispravci 44/65 i 47/65., Narodne novine 52/71., 52/73., 47/78 - dalje: RZN).
30
Npr. Zakon o odvjetništvu (NN 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 - dalje: ZO ili Zakon o odvjetništvu) u
slučaju smrti člana odvjetničkog društva, Zakon o oružju (NN 63/07, 146/08, 59/12, 70/17 - dalje: Zakon o
oružju) u odnosu na oružje itd. Vidjeti inače upute na čitav niz izvora u: RRIF d.o.o., Pregled propisa, Zagreb,
kazalo pojmova pod pojmom „nasljednici“ u različitim oblicima.

5
ogromno i nezamjenjivo je značenje Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih
zemalja u određenim odnosima31.

Zakon o obveznim odnosima32 je također vrlo značajan pravi izvor, i to u prvom redu
jer taj zakon ima u našem pravnom sustavu neku ulogu (pored ostaloga) supstituta općeg
građanskog zakonika koji nažalost (još uvijek) ne postoji. To znači da se za čitav niz pravnih
pitanja rješenje mora tražiti u općem dijelu ZOO (naravno, osim ako bi u ZN bilo određeno
drukčije, u kojem slučaju se primjenjuje načelo za razrješenje antinomije lex specialis derogat
legi generali). Posebno je značajno za nasljedno pravo što je ZOO 05 preuzeo uređenje dva
ugovora koji su se do sada smatrali nasljednopravnim ugovorima i bili uređeni sa RZN
(ugovor o doživotnom uzdržavanju) i pravnim pravilima (ugovor o dosmrtnom uzdržavanju).

Zakon o proglašenju nestale osobe za umrlu i dokazivanju smrti33 je vrlo značajan jer
(pravomoćno) rješenje suda kojim se nekoga proglašava za umrlog ima isto značenje kao i
činjenica smrti.

Isto tako, značenje pravog izvora ima i bilo koji drugi propis koji se bilo izravno bilo
neizravno bavi nasljednim pravom.

Pored domaćih pravnih izvora, značenje pravnog izvora imaju i propisi (uključujući
posebno međunarodne ugovore) međunarodnog značenja, odnosno izvora34, pri čemu posebno
treba istaknuti akte Vijeća Europe i sve ono što se obično naziva europskom pravnom
stečevinom ili acquis communautaire. Ukoliko se radi o međunarodnim ugovorima, oni
temeljem čl. 140. Ustava (i pod tamo određenim uvjetima - ratificiranje i objava) imaju snagu
iznad zakona, dakle i iznad ZN 35.

Sudska praksa (kao dio pravne prakse uopće) je, unatoč tome što Republika Hrvatska
spada u kontinentalnoeuropski pravni krug, unatoč tome što Ustav izrijekom određuje da
sudovi sude samo i isključivo temeljem Ustava i zakona (dakle ne i bilo čega drugog, pa ni
sudske prakse36) vrlo značajna i ne može joj se odreći značenje pravnog izvora, iako sui
generis.

Dva su razloga posebnom značenju sudske prakse.

31
Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (SL SFRJ 43/82.,
72/92., NN 53/91 – dalje: ZRSZ ili Zakon o rješavanju sukoba zakona).
32
Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO 05). Do 31. 12. 2005. je na
snazi bio Zakon o obveznim odnosima (SL 29/78, 39/85, 57/89, NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 91/96, 112/99 -
dalje: ZOO) koji se još uvijek primjenjuje u slučajevima koji su nastali prije 01.01.2006., zato jer ZOO 05 nema
povratni učinak.
33
Zakon o proglašenju nestale osobe umrlima i o dokazivanju smrti (NN 10/74 - dalje: ZPNOU).
34
U smislu donositelja.
35
Nažalost, nije izrijekom riješen odnos tih ugovora prema Ustavu. Iako je lako zaključiti da Ustav ima prednost,
sigurno je da ostaje niz problema koji izviru iz činjenice što se radi o ugovorima koje jedna strana (pa ni
Republika Hrvatska) ne može jednostrano mijenjati, a moguća odluka o nesuglasju s Ustavom bi mogla imati i
političke međunarodne posljedice. Ustavni sud RH, barem za sada, odbija svoju nadležnost u ispitivanju suglasja
međunarodnih ugovora sa Ustavom.
36
U hrvatskom pozitivnom pravu je unatoč navedenim odredbama Ustava obvezatnost sudske prakse kao
specifičnog pravnog izvora čak i institucionalizirana u formi zakonske odredbe (čl. 40. Zakona o sudovima - NN
28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 – dalje: ZS), što izravno dovodi u pitanje odredbu Ustava prema kojoj
sudovi sude prema Ustavu i zakonu, a ne prema sudskoj praksi.

6
 Prvi je u potrebi za tumačenjem pravnih normi, kojim postupkom se normi daje njeno
pravo značenje, a to rade primjenjivači prava, u prvom redu naravno suci i sudovi37. Dakle,
već i samo radi toga je (i) sudska praksa izvor prava.

Drugi razlog je u tome što odluke viših sudova ne samo snagom argumenta nego i
argumentom snage38 obvezuje niže sudove da slijede njihove stavove i time jasno pokazuju da
je njihov stav odlučujući za stvaranje sudske prakse koja (i) tako postaje izvor prava. Brojni
su (nažalost) primjeri u kojima se (pa makar i iz razloga koji su vrlo razumljivi, a svode se na
nemogućnost39 čekanja da zakonodavac nešto poduzme40) odstupilo od okvira koja pravna
norma omogućava i došlo do (nedopuštene) supstitucije zakonodavca na način primjeren
precedentnom pravu41.

(Pravna)42 znanost ima značenje pravnog izvora za nasljedno pravo (kao i za pravo
uopće) ali svakako treba naglasiti da je to pravni izvor koji vezuje samo i isključivo snagom
argumenata koje nudi43. To znači da, ako u nekom tekstu, u nekom dijelu pravne književnosti
postoji odgovarajuća pravna argumentacija (ne samo načelno prihvatljiva nego i jača od
protuargumenata) sudovi (i drugi koji primjenjuju pravo) će je prihvatiti (ili bi tako barem
trebalo, čak i moralo biti) i na taj način dati pravnoj znanosti značenje izvora prava. Naprotiv,
ako tih argumenata nema (ili nisu toga značenja) tada nema ni te uloge pravne znanosti kao
izvora prava.

POVIJESNI RAZVITAK NASLJEDNOG PRAVA UOPĆE

Nasljedno pravo je dio građanskog i imovinskog prava uopće i nastanak nasljednog

prava je logična posljedica činjenice postojanja prava vlasništva (to znači i da bi trebalo
vremenski povezati trajanje nasljednog prava sa pravom vlasništva - kada ne bi više bilo
prava vlasništva44, zasigurno bi nestalo i nasljedno pravo). Dakle, kao što je pravo vlasništva
zauzelo svoje mjesto u društvu, kada više nije sve bilo zajedničko pojavila se potreba dati
mogućnost vlasniku da i nakon svoje smrti (odnosno za slučaj svoje smrti) raspolaže svojom
imovinom. Prihvaćanje te potrebe je značilo početak nasljednog prava koje, od tada pa do
danas, predstavlja neizostavan i vrlo bitan dio svakog pravnog sustava, kako onih u državama
koje nazivamo razvijenim i čiji pravni sustav nam služi kao neka vrsta uzora, tako i onih koje

37
Poznato je npr. da niti jedan propis nije odredio (makar je mogao, a čini nam se čak i morao) metod koji se
rabi za izračun stupnja srodstva, iako postoje dva (computatio naturalis, computatio civilis) koja daju bitno
različite rezultate, a u nizu propis je određeno da određeni stupanj srodstva predstavlja pravno relevantnu
činjenicu (npr. kod izuzeća suca, kod nasljeđivanja...)
38
Radi ovlasti stavljati van snage odluke nižih sudova.
39
U smislu da bi došlo do prevelike štete.
40
Odnosno mogućnost čekanja postoji, ali se prosuđuje (od strane suda) da bi to nanijelo znatnu štetu.
41
Jedan vrlo značajan primjer je način izračuna kamate odnosno metod koji se rabi (ili prosti ili proporcionalan),
pri čemu su problemi s tim u svezi doveli i do tzv. vjerodostojnog tumačenja koje je konačno riješilo taj problem
- vidjeti Vjerodostojno tumačenje čl. 3. stavka 1. ranijeg Zakona o zateznim kamatama (»Narodne novine«, br.
28/96.), koje je objavljeno u – NN 58/04 od 7. svibnja 2004. god. Sada je na snazi Zakon o kamatama, NN
94/04, 35/05.
42
Uobičajeno je pod pravnim izvorima navesti samo pravnu znanost kao izvor sui generis. Međutim, napredak
znanosti i sve veća interdiscipliniranost sve više dovode do toga da se mora raditi o znanosti uopće, što naravno
uključuje i onu pravnu. Na području nasljednog prava npr., jasno je da o medicini ovisi kako i na temelju čega
treba (pravilno) utvrditi činjenicu prirodne smrti.
43
Ovo je donekle relativizirano ako su u istoj osobi i neka druga svojstva, npr. ako je znanstvenik istodobno i
sudac, posebno ako je sudac Vrhovnog ili Ustavnog suda Republike Hrvatske, što nije rijetkost i svakako samo
po sebi nije nešto negativno, nego naprotiv u pravilu (a nije nam poznata iznimka) vrlo pozitivno.
44
Ne radi se samo o pravu vlasništva nego i o drugim pravima, ali se svakako u prvom redu radi o pravu
vlasništva.

7
to nisu45. Danas se generalno prihvaća mogućnost nasljeđivanja kao pravilo od kojega se
može odstupiti, ali je tada to iznimka sa svim posljedicama takvog statusa (a u prvom redu
onoj prema kojoj se iznimke moraju usko - restriktivno tumačiti46) – takva iznimka je npr.
neimovinska šteta koja nije zatražena sukladno odgovarajućim odredbama ZOO.

POVIJESNI RAZVITAK NASLJEDNOG PRAVA NA PODRUČJU

REPUBLIKE HRVATSKE

Vrlo je bitno znati povijest kako bi se shvatila sadašnjost i izbjegle neke greške
prošlosti. Nasljedno pravo je nastalo i razvijalo se kao dio ukupnog pravnog sustava, što znači
da je dijelilo pravnu sudbinu pravnog sustava koji je postojao na području današnje Republike
Hrvatske. Jedna moguća vremenska podjela je sljedeća:

A) vrijeme do početka II svjetskog rata,

B) vrijeme od početka II svjetskog rata pa do 1955. god.,
C) vrijeme od 1955. god pa do 2003. god.,
D) vrijeme od stupanja na snagu i primjene ZN (2003. god.) pa dalje.

A) Prije nastanka bivše države u tzv. Staroj Jugoslaviji je bilo čak šest pravnih
područja zasnovanih na teritorijalnom principu (kao posljedica preuzimanja pravnih sustava
koji su postojali prije formiranje te, u to doba nove, države), pri čemu je za građane
muslimanske vjere prema personalnom kriteriju vrijedilo posebno šerijatsko pravo (dakle
nije postajala jedinstvenost pravnog sustava) kao sedmo pravno područje, neovisno o tome
koje bi se pravo inače primijenilo, a u sudovima su postojali i posebni odjeli koji su
primjenjivali to pravo. Postojalo je i posebno nasljedno pravo za pripadnike određenih staleža
(u prvom redu za crkvene vjerodostojnike, bez ograničenja samo na one katoličke). Svakako,
temeljna svojstva tadašnjeg nasljednog prava su bila:

a) pravni partikularizam (podjela na 6 odnosno 7 pravnih područja);

b) neravnopravnost muškaraca i žena (na štetu žena, u prvom redu na način da žena u
konkurenciji sa djecom nije nasljeđivala kao i oni, nego je dobijala samo
plodouživanje na dijelu ostavine);
c) postojanje staleškog nasljednog prava.

B) Nakon početka II svjetskog rata do 1955. god. postoji nekoliko razdoblja. Prvo
razdoblje je ono od 1941.-1947. god. i tada je osnovno svojstvo nasljednog prava bilo
odsustvo bilo kakvog pisanog propisa i rješavanje tih odnosa primjenom općih stečevina
revolucije i narodnog shvaćanja toga vremena (a narodno shvaćanje toga vremena je najčešće
bilo shvaćanje onoga ili onih koji su bili čelnici tadašnje komunističke partije). Posebno se
vodilo računa o ravnopravnosti spolova na način da su žene potpuno izjednačene sa
muškarcima i da su uopće svi građani pravno izjednačeni i kao ostavitelji i kao nasljednici.

45
Uključujući i bivši SSSR – čak ni u toj državi, koja je u osnovi negirala pravo vlasništva, nasljeđivanje nije
bilo ukinuto.
46
Quod contra rationem iuris receptum est, non est producendum ad consequentias. (Paulus. D.50,17,141, pr.).
Što je propisano suprotno pravnim načelima, ne može se proširiti na druge slučajeve. Iznimke se uvijek usko
tumače. Odstupa li kakva odredba od općeg pravila, tumači se u najužem opsegu. Exceptiones sunt strictissimae
interpretationis. (Sec. Paulus-D. 50.17, 141, pr.). Iznimke treba najuže tumačiti - vidjeti u: Dragomir Stojčević -
Ante Romac, Dictae et regulae iuris, Suvremena administracija, 1984., str. 443. (oznaka 434), str. 158. (oznaka
248).

8
Možda najznačajnije svojstvo je i izjednačavanje bračne i vanbračne djece. Smatra se da je
sudska praksa tadašnjih revolucionarnih (praktično vojnih) sudova bila vrlo heterogena, što
sigurno nije posljedica ničeg drugog do vrlo problematične dostupnosti tih odluka onima koji
su se tim poslovima bavili, što je u uvjetima tehnološke zaostalosti i ratnog stanja potpuno
normalno (sigurno nije bilo tako zbog političkih razloga, jer je vladalo prav(n)o jednoumlje
i jedna jedina partija na cijelom području i jasna subordinacija Vrhovnom vođi kao
neupitnom autoritetu u svemu, pa i pravu).

Drugo razdoblje (unutar ovoga od 1941.-1955.) je ono od 1947.-1950. god. U tom

razdoblju je tadašnje Ministarstvo pravosuđa FNRJ donijelo tzv. «Teze za predprojekt
zakona o nasljeđivanju»47, koje su imale svrhu poslužiti kao materijal za raspravu što šireg
kruga stručnjaka, kako bi budući zakon bio što kvalitetniji. Međutim, u praksi su se sudovi u
velikoj mjeri počeli odnositi prema tom tekstu kao da je to zakon koji je već usvojen.
Temeljni stavovi iz navedenih teza su:

1. krug zakonskih nasljednika je uži nego do tada (prema computatio civilis

negdje između trećeg i četvrtog stupnja srodstva);
2. uzdržavana osoba koja ne bi inače bila zakonski nasljednik smatra se
zakonskim nasljednikom;
3. pravo na nužni dio ovisi o socijalno - ekonomskom položaju nasljednika;
4. bračni drug je u prvom nasljednom redu, zajedno sa djecom ostavitelja;
5. ono čega se neki nasljednik odrekao pripadalo je državi (sudska praksa nije
prihvatila ovo rješenje iz Teza).48

Treće razdoblje je od 1950.-1955. U tom razdoblju (sukladno razvitku društvenih

odnosa i odmaku od sovjetskog uzora) je došlo do napuštanja Teza i do izgradnje sudske
prakse sa osloncem na noveliranom OGZ-u. To je vrijedilo za cijelo područje države, dakle ne
samo za ono područje na kojem se do 1941. god. OGZ primjenjivao. Novelirani OGZ je suzio
krug zakonskih nasljednika, ali ipak ne do mjere iz Teza. Utjecaj sovjetskog prava je ostao na
način da se kod nužnog nasljednog prava, kao jedan od uvjeta, zahtijevao i određeni socijalni
status.

C) 1955. god. tadašnji zakonodavac je donio prvi vlastiti zakon o nasljeđivanju baš za
cijelo područje tadašnje države49. To je RZN koji je uz manje značajne promjene bio na snazi
čak punih 49 godina i po tome je za bivšu državu apsolutni rekorder, što u odnosu na tzv.
velike zakone u velikoj mjeri vrijedi i za Republiku Hrvatsku 50. Naravno da to nije slučajno,
jer radi se o zakonu koji je u vrijeme donošenja bio bitno ispred svog vremena, koji je bio
temeljito pripremljen i koji je bio sve samo ne tipičan produkt društvenog sustava koji je tada
postojao i vladao.

47
Vidjeti u: Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 3/1947. Smatra se da je tekst bio pod bitnim utjecajem
tadašnjeg sovjetskog prava.
48
Vidjeti ovako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo (bilješke po predavanjima Čede Rajačića), Zagreb, 1973.,
str. 14. (dalje:: Rajačić-Gavella).
49
Odnosno za područje tadašnje Jugoslavije koje je uključivalo i područje današnje Republike Hrvatske.
50
Kad to usporedimo s nekim zakonima koji su doživljavali i nekoliko izmjena i dopuna tijekom godine, pa tako
više puta (nažalost ima čitav niz primjera, a školski primjer je Zakon o otkupu stanova na kojima postoji
stanarsko pravo čiji je osnovni tekst, objavljen u NN 27/91 do 1999. god. doživio čak 13 promjena – NN 33/92.,
43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 68/98., 96/99), tada taj podatak još
više znači. Ipak, formalno je u Republici Hrvatskoj (dakle od osamostaljenja) duže bio na snazi ZOO (do 01.
siječnja 2006. god.) nego RZN (do 03. listopada 2003. god.).

9
 Ustavnim promjenama u bivšoj državi nasljedno pravo prebačeno u nadležnost (sa
federacije) republika i pokrajina pa tako i tadašnje SR Hrvatske 51, najprije u dijelu koji se
odnosi na materijalnopravne odredbe, a nakon toga i glede ostatka - postupovnih normi52.
Sve, ali baš sve republike i pokrajine osim SR Hrvatske su tu mogućnost iskoristile i donijele
vlastite zakone o nasljeđivanju (odstupajući manje ili više od teksta koji je do tada bio na
snazi), a samo je na području SR Hrvatske silom propisa ostao na snazi postojeći zakon bez
ikakve promjene. To nije problem zato što bi zakon bio loš (naprotiv, bio je dobar) nego je to
pokazatelj onoga što se u hrvatskoj povijesti često (s pravom) nazivalo hrvatskom šutnjom
ili hrvatskom pasivnošću. Naime, teško je zamisliti da se kroz praksu nije ukazala potreba
promijeniti ni jedan jedini članak, ni jedan jedini stavak, ni jedno jedino slovo, a praksa je do
tada trajala više od 25 godina i u međuvremenu su se ipak dogodile brojne promjene53, koje su
barem dijelom zahtijevale ili barem poticale neke promjene u tom zakonskom tekstu.

Osamostaljenjem i neovisnošću Republike Hrvatske na planu nasljednog prava se

nije gotovo ništa dogodilo. Za razliku od brojnih drugih područja koja su bila uređena
normama saveznog zakonodavca, ovo je već bila nadležnost republičkog zakonodavca, tako
da se i nije imalo što preuzimati (pa tako ni bilo što mijenjati prigodom preuzimanja). Ostala
je naravno mogućnost naknadnih izmjena i dopuna, ili pak donošenje posebnog, potpuno
novog zakona. Aktivnosti na tom planu su stvarno snažno potaknute stupanjem na snagu
Zakona o javnom bilježništvu54 i afirmiranjem ideje da javni bilježnici, u sklopu programa
rasterećenja sudova, preuzmu dio sudskih poslova, pa unutar toga i veliki dio onog što je
uređeno pravnim normama nasljednog prava (sastavljanje oporuka, ugovora nasljednog prava,
vođenje ostavinskih postupaka). Prva ideja je bila da se izrade samo izmjene i dopune, ali je
tijekom rada na tom projektu prevladala ideja da se izradi potpuno novi zakon 55. Načelno,
takav pristup svakako treba podržati. Međutim, kako se radi o propisu koji je prema općoj
prosudbi stručne javnosti u najužem krugu najkvalitetnijih propisa bivše države (možda čak i
najkvalitetniji) to nameće i ogromnu odgovornost, jer novi propis (da bi opravdao svoje
donošenje) mora biti izuzetno kvalitetan. Prav(n)a katastrofa bi bila nešto što se pokazalo
dobrim (što ne znači da vrijeme koje je proteklo nije dovelo do nužnosti nekih korekcija 56)
zamijeniti nečim manje dobrim ili čak i samo jednako dobrim.57.

D) Slijedeće (aktualno) razdoblje počinje od stupanja na snagu (početka primjene) ZN i traje

(trajat će) do stavljanja toga propisa van snage. Sada, nakon već gotovo dvadesetogodišnje
primjene ZN u praksi, teško je tvrditi da je stanje normative pogoršano, ali još teže da je u
punoj mjeri iskorištena prigoda i napravljen bitno bolji zakonski tekst. Iako je teško

51
Socijalistička Republika Hrvatska.
52
Najprije su bile preuzete samo materijalnopravne odredbe, a kasnije i ostale norme toga zakona („Narodne
novine 52/1971., 52/1973.)“.
53
To se npr. odnosi i na status vanbračnog supružnika (iako je službena zakonska terminologija našeg
zakonodavca vanbračni drug, obzirom na to da bi to trebalo značiti i vanbračnu drugaricu što je neka vrsta
političkih kvalifikacija ili barem podsjećanja odlučili smo se ipak za neutralni pojam vanbračni supružnik).
54
Zakon o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 – dalje: ZJB).
55
I tu su se događale neobične stvari, od toga da je potpuno gotov nacrt prijedloga čekao u nekoj ladici dulje od
dvije godine, pa do toga da se nakon toga osniva nova Radna skupina sa (pretpostavljamo) zadatkom ispraviti
ono što je netko prosudio kao loše u prvom tekstu. Srećom, rezultat rada te nove skupine je ušao u zakonodavni
postupak već u lipnju 2002. god. i konačno je usvojen u ožujku 2003. god. (budući je određen vacatio legis u
trajanju od šest mjeseci, to je ZN stupio snagu 03. listopada 2004.- teško je i ovdje ne prigovoriti terminologiji
zakonodavca koji je izašao izvan okvira Ustava uvodeći različitost pojmova “stupio na snagu” i “početak
primjene”). Voditelj radne skupine je bio profesor emeritus Pravnog fakulteta u Zagrebu Nikola Gavella.
56
Npr. pitanje vanbračnog supružnika.
57
Čak i ne računajući da, ako su očekivanja velika kao što jesu, svako odstupanje od očekivanja je već samo po
sebi izuzetno negativno po pravnu sigurnost.

10
taksativno nabrojiti sve različitosti između ZN i RZN, ipak je najbitnije istaknuti ulogu javnih
bilježnika kao povjerenika suda i uvrštenje izvanbračnog druga kao zakonskog nasljednika.
Pri tome je potrebno posebno naglasiti da je ZN vjerojatno jedini zakon koji je doživio to da,
kod dosta dugog vacatio legis (u trajanju osam dana + šest mjeseci) neposredno prije početka
primjene (03. listopada 2003.) bude donesena novela kojom je mogućnost povjeravanja
ostavinskih postupaka javnim bilježnicima od strane suda postala obveznom – vrlo
nes(p)retan „timing“ donošenja novele je doveo do toga da se samo nekoliko dana ostavinski
postupci mogu (a ne moraju) povjeravati58, da bi nakon toga stupila na snagu novela koja je tu
mogućnost pretvorila u obvezu59. Inače, treba naglasiti da samo uvođenje javnih bilježnika u
vođenje ostavinskih postupaka ne samo da nije ništa loše, nego je dapače izuzetno dobro
rješenje. Ostavinski postupak je postupak koji se u pravilu vodi u ozračju velike tuge i
velikog dostojanstva i sigurno su mogućnosti koje u tom pogledu nude sudovi najčešće
neodgovarajuće60 i to je zahtijevalo promjenu. Međutim, postojećim zakonskim rješenjem
nasljednici nemaju nikakvu mogućnost sudjelovati u odabiru javnog bilježnika koji će voditi
taj ostavinski postupak, a ni javni bilježnici koji za taj dio posla nisu zainteresirani (ili pak
nemaju odgovarajuće prostorne i kadrovske uvjete) nemaju mogućnost ne voditi ostavinske
postupke. Čini nam se da je, kada je već prihvaćena obveza povjeravanja ovih postupaka
javnim bilježnicima61, trebalo barem dopustiti odabir javnog bilježnika (slično kao kod
ovrha), a tek ako nema suglasja stranaka62 supsidijarno primijeniti redoslijed po kojemu će se
povjeravati predmeti.

PRAVNA NARAV NASLJEĐIVANJA

Polazeći od toga da je nasljeđivanje svakako određeni pravni fenomen, treba jasno

utvrditi o čemu se stvarno radi, odnosno koja je to pravna narav nasljeđivanja. Drugim
riječima, što se to pravno događa kod nasljeđivanja (naravno i zašto).

Vrlo rano nakon pojave nasljednog prava pojavile su se prve rasprave i različita
gledanja na to što je pravna narav nasljeđivanja. Postoji učenje (teorija ili teorije) o tome da je

58
Da je netko o tome vodio računa (a morao je voditi) sigurno je da bi novela stupila na snagu tako da ove
nepotrebne dvojnosti ne bi ni bilo.
59
Zanimljivo je da je i konačni prijedlog ZN sadržavao obvezno povjeravanje postupaka javnim bilježnicima.
Međutim, zastupnik Mladen Godek je (makar član koalicije na vlasti) podnio amandman koji je prihvaćen i koji
je, od tada, pa sve do konačno usvojene novele koja je značila povratak na početak sadržan u konačnom
prijedlogu ZN bio bez prekida napadan kao loš, kao nešto što znači ugrozu cijele koncepcije i sl. Prema našem
mišljenju zastupnik (kasnije zamjenik ministrice pravosuđa) Godek je bio u pravu i bilo bi zasigurno bolje da je
tzv. Godekov amandman ostao na snazi.
60
Treba samo zamisliti čekanje ispred dvije sudnice zajedno osoba privedenih u lisicama i pod pratnjom
pravosudnih policajaca na jednoj strani i ožalošćenih nasljednika na drugoj strani.
61
Što smatramo lošim rješenjem koje se odlikuje kao prvo nepovjerenjem prema predsjednicima sudova, kao
drugo gubitkom prigode edukacije sudskim savjetnicima na sudovima (koji su se često baš na ovim poslovima
usavršavali, a radi se o osobama sa položenim praodudnim ispitom iz čijih se redova najčešće popunjavaju
upražnjena sudačka mjesta) i kao treće, izostankom poticajne konkurencije među javnim bilježnicima. Sigurni
smo da bi ogromna većina (u koju se apsolutno svrstaje i autorica) nasljednika (kada bi mogla birati) izabrala
javnog bilježnika da vodi ostavinski postupak, ali javnog bilježnika po vlastitom odabiru (naravno suglasnom
voljom svih nasljednika) a ne po zakonskom redoslijedu koji je npr. u Varaždinu doveo da u određenom trenutku
na red dolazi javni bilježnik udaljen od središta grada više desetaka kilometara. Sigurni smo da bi se dio javnih
bilježnika i posebno specijalizirao za ove postupke, što bi bilo dobro i za njih i za stranke, ali i za pravnu
sigurnost i vladavinu prava.
62
Ne samo na pozitivan način da odrede javnog bilježnika in concreto kojega žele, nego i negativno, bilo da
navedu poimenično koga ne žele bilo da odrede neki objektivan kriterij (npr. udaljenost od središta grada i sl.) i
unutar njega prihvate odluku suda.

11
nasljeđivanje samo a) nastavljanje ostaviteljeve osobnosti, zatim da se radi o b) stjecanju
ostavine i (naravno) učenje koju (koje) možemo nazvati c) mješovitim.
Oni koji tvrde da nasljeđivanje nije ništa drugo nego nastavljanje ostaviteljeve
osobnosti dijele se na dvije podskupine - one koji to tvrde u odnosu na ukupni pravni položaj
ostavitelja i one koji to ograničavaju na imovinska prava (i obveze).
Ono prvo je već prima facie neprihvatljivo, ali isti stav ostaje i nakon temeljitog
izučavanja. Naime, kada bi te tvrdnje bile osnovane, tada se stvarno ništa ne bi mijenjalo
nečijom smrću i nasljednik bi stupao u sve pravne odnose u kojima je do svoje smrti bio
ostavitelj (to bi značilo i npr. stupanje u brak, odnos roditelja i djeteta i dr.), što (notorno) nije
točno63.
Međutim, nije točno ni da se pravna osobnost nastavlja u odnosu na (sva) imovinska
prava i obveze. Naime, postoji ono što se ne nastavlja, unatoč tome što je imovinske naravi
(npr. osobne služnosti, pravo prvokupa, tražbina iz osnova nematerijalne odnosno
neimovinske štete pod određenim uvjetima). Sa druge strane, postoji i ono što je neimovinsko,
a ipak se nasljeđuje (npr. neimovinska autorska prava, legitimacija u neimovinskim
sporovima, posjed kao faktično stanje – nasljednički posjed koji pored tabularnog spada u tzv.
idealne posjede), pa i to negira ispravnost ove teorije, odnosno ovog učenja. Apsolutno treba
podržati autora prema kojemu «Da bi se objasnilo međusobnu po
nije potrebno služiti se subjektiviteta. tvrdnjom Istina je o nastavlj
da vezu
među pravima i be obvezama
uspostavlja za njenog
jedne oso života
činjenica upravo
da
ta prava i sve te obveze pripadaju istoj osobi. N
nekom smislu objektivizira…da pravni odnosi umrlog pravnog subjekta bi nastavili
se s
njegovim nasljednikom onakvi kakvi su bili, ne bi se s ostaviteljevom smrću s
veza među njegovim pravima i obvezama. Zato
obveze povezivalo za ostaviteljeva – života
pripadanje istombilo je Nakon
pravnom subjektu.
njegove smrti povezuje ih –pripadanje u sustav iste ostavine.»64

Drugo učenje je ono prema kojemu nasljeđivanje nije nastavljanje ostaviteljeve

osobnosti, nego samo stjecanje onoga što je od ostaviteljeve imovine ostalo nakon njegove
smrti. Ova teorija je na neki način nastala na temeljima kritike i suprotstavljanja onoj
prethodnoj. To je vrlo jasno vidljivo iz kazivanja jednog istaknutog zagovornika ove teorije
prema kojemu «Mi odbacujemo mitsku predodžbu da ostavitelj
nastavlja ž
ivjeti u nasljedniku….tko e stekao jostavinu kao imovins
nasljednika, jer u pogledu te imovine ima pravnu vlast koju nazivamo nasljedno pravo 65.» I
ovoj teoriji je moguće mnogo toga prigovoriti. Kako smo već naveli, nasljeđuje se i ono što
nije imovina i to se ne odnosi samo na pitanje obveza (koja su po starom učenju bile dio
imovine, a po modernom nisu), nego se odnosi i na neimovinska autorska prava, legitimaciju
u neimovinskim sporovima, posjed kao faktično stanje – nasljednički posjed koji pored
tabularnog (koji, za razliku od nasljedničkog nije dio našeg pozitivnog prava nego samo i
isključivo teorijska kategorija) spada u tzv. idealne posjede, te, kao posljednja novota,
tražbina zatražene neimovinske štete prema ZOO. Pored toga, za nasljednika baš uslijed
nasljeđivanja nastaju neka prava i obveze koje neprijeporno nisu postojale za vrijeme života
ostavitelja66, pa mu po naravi stvari nisu ni pripadale.

63
Međutim, nije točno baš zato što zakonodavac želi da nije točno, jer bi mogao ići i protiv onoga što nazivamo
“narav stvari”.
64
Vidjeti tako u: Nikola Gavella, op. cit., str. 4.
65
Friedrich Endemann, Erbrecht des Bürgerlichen Gesetzbuches, De Gruyter, Berlin & Leipzig, 1923., str. 13.
66
Npr. čitav niz prava i obveza povezanih sa pokopom ostavitelja.

12
 Jasno je da navedena učenja, unatoč kritikama (ne samo onima koje smo naveli), nisu
potpuno bez uporišta i da jedan njihov dio, ne samo može, nego i treba biti preuzet i prihvaćen
kao argumentacija za utvrđenje prave pravne naravi nasljeđivanja. Kao što je to često (ali ne i
uvijek) slučaj, prava istina se nalazi negdje između ovih teorija odnosno učenja i ono što je
prihvatljivo kao objašnjenje sadrži dio argumentacije oba navedena učenja, uz još neke
odgovarajuće dodatke.

Treća teorija koju možemo nazvati mješovitom polazi od potreba pravnog poretka, a
ne od ostavitelja ili nasljednika. Pravni poredak zahtijeva (da bi se udovoljilo temeljnim
načelima, a posebno pravnoj sigurnosti i vladavini prava) da u svakom trenutku bude jasno
kome nešto pripada i tko za nešto odgovara, pri čemu ne smije biti negativnog učinka
činjenice nečije smrti na udovoljavanje tim zahtjevima. Ova teorija, kao neka vrsta
kompromisa, u cijelosti pokazuje o čemu se stvarno radi i smatramo da je kao takvu i treba
prihvatiti, odnosno dati joj prednost pred one prve dvije u tzv. čistom obliku tih teorija.

NAČELA NASLJEDNOG PRAVA67

Načelo nasljeđivanja mortis causa

Prvo i temeljno načelo je da se nasljeđuje uslijed smrti ostavitelja (ili nastupa druge
okolnosti izjednačene po učincima sa smrću - proglašenje nestale osobe za umrlu), što znači
da bez smrti nema ostavitelja, a bez ostavitelja nema nasljeđivanja68. Prije nečije smrti
moguće je nekoga tko je živ nazivati samo potencijalnim ostaviteljem (a nikako ne
ostaviteljem) i nasljednike te osobe potencijalnim nasljednicima69 (a nikako ne nasljednicima)
jer svaki drukčiji postupak može izazvati ozbiljne zabune. Naime, sve dok ne dođe do
transformacije nečijeg pravnog položaja iz potencijalnog nasljednika u stvarnog nasljednika ta
osoba se ne može (odnosno ne smije) ponašati kao nasljednik, a ako se ipak tako ponaša,
izlaže se riziku da je takav postupak protupravan70.

Načelo obvezne i neposredne univerzalne sukcesije

Za razliku od singularne sukcesije (što je npr. slučaj kod prodaje) kod nasljeđivanja
dolazi do univerzalne sukcesije na način da nasljednik (bila to jedna osoba ili više njih) stupa
u pravni položaj ostavitelja u svemu osim onom što je po naravi stvari ili po zakonskoj
odredbi iz toga isključeno. Univerzalna sukcesija ipak nije potpuna jer nasljednik ne stupa u
pravni položaj ostavitelja u potpunosti (prema teoretičarima koji zastupaju teoriju
personaliteta nasljednik nasljeđuje ostaviteljevu osobnost i univerzalna sukcesija je potpuna,
no ta teorija o “seobi duša” je napuštena). Nasljednik stupa u pravni položaj ostavitelja samo

67
Neka od načela su izrijekom navedena u tekstu ZN, a neka nisu. Međutim, to što neko načelo nije kao takvo
izrijekom posebno označeno u zakonskom tekstu, ne znači da to nije načelo (hrvatskog) nasljednog prava. Pri
tome se ne radi o zatvorenom krugu (numerus clausus) nego na, prema našem mišljenju, najznačajnijim
načelima i nabrajanju exempli causa.
68
Dvojbeno je pitanje statusa tzv. krioniziranih osoba, što je u Europi kao pojava još rijetkost, ali je dosta
rašireno u SAD (tamo se radi o pravnoj industriji zaleđivanja (sa glavnim motivom u doživljenju čudesnog
ljekaza sve bolesti, uključujući i starost), sa razlikama u cijeni i opremi) sa ne samo potporom nego i ajnsim
protivljenjem potencijalnih nasljednika koji, dok zaleđivanje traje, ne mogu naslijediti.
69
Ili onima koji imaju manje ili više osnovanu nasljednu nadu - vidjeti tako u: Nikola Gavella, op. cit., str. 38.
70
Ovaj rizik je donekle manji od uobičajenog jer ako ta osoba postane nasljednik, tada će bilo kakav prigovor
lako otkloniti od sebe - to neće značiti da nije bilo protupravnosti, nego da neće biti nikoga ovlaštenog taj
postupak dovesti do kraja protiv volje nasljednika.

13
u onim pravnim odnosima koje pravni poredak ne smatra toliko osobnim da je nastavljanje
neprihvatljivo71, a sa druge strane dostatno važnima kako bi se prevladala kriza nastala uslijed
smrti ostavitelja i zaštitile ostavitelju bliske osobe, ali i svi treći koji su u času ostaviteljeve
smrti bili s njim u pravnim odnosima. Tako se štiti i samo društvo, jer se izbjegava (ili barem
smanjuje) pravna nesigurnost. Tako npr. nasljednik nasljeđuje procesnu legitimaciju u
paternitetskim sporovima, nasljeđuje moralna autorska prava, no ne nasljeđuje obvezu
uzdržavanja osoba koje je ostavitelj uzdržavao u času smrti72, ne izdržava kaznu koju je
ostavitelj morao izdržati. Osim toga, za nasljednika nastaju neka nova prava i obveze uslijed
smrti ostavitelja, a koja ostavitelj nije imao (obveza sahraniti ostavitelja, ispunjavanje
eventualnih zapisa i legata…). Dakle, nesporno je važeće načelo neposredne univerzalne
sukcesije, ali ne u potpunosti.

Načelo ipso iure stjecanja

Prema ovome načelu nije potrebna nikakva odluka bilo koga, pa tako ni suda, da bi
netko bio nečiji nasljednik. Odluka koja se donese (ako se uopće donese73) je samo i
isključivo deklaratorne naravi, što znači da samo potvrđuje ono što se i bez toga i neovisno
o tome već dogodilo i to baš u trenutku otvaranja ostavine. Dakle, za razliku od sustava koji
postoji u nekim drugim pravima (pa i onom austrijskom) u kojima je odluka nadležnog tijela
konstitutivna, ovdje to nije tako. Posljedice takvog stava su vrlo značajne. Nakon nečije smrti
onaj tko je njegov nasljednik smije se ponašati kao nasljednik, pa tako i npr. uništiti nešto što
je dio ostavine. U tom slučaju nasljednik uništava nešto što mu pripada i do problema može
doći samo ako je početna premisa pogrešna, dakle ako se utvrdi da nije nasljednik74. Drukčije
je međutim ako je potrebna i suradnja neke treće osobe. Nasljednik je ovlašten npr. pristupiti
u banku u kojoj je ostavitelj imao deponirana sredstva (štednju) i zatražiti isplatu, ali će tu
doći do problema koji su drukčije (praktične) naravi. Banka naravno niti hoće niti može
negirati postojanje bilo koje pravne norme, pa tako i ove nasljednog prava, ali je jasno samo
po sebi da do isplate neće i ne može doći sve dok nasljednik ne ponudi neki dokaz (ne bilo
koji, naravno, to mora biti pravomoćno rješenje o nasljeđivanju) o tom svojem statusu. Ako bi
se sredstva bez tog dokaza isplatila, to ipak (prema općim pravilima) ne bi bilo nezakonito,
osim ako se utvrdi da primatelj nije (bio) nasljednik (ali baš zbog nesigurnosti s tim u svezi do
isplate bez rješenja o nasljeđivanju neće ni dolaziti)..

Sustav ipso iure stjecanje je zamišljen kao racionalniji i učinkovitiji, na način da je

mnogo bliže realnosti koja traži neke postupke odmah, dakle bitno prije donošenja bilo čije
formalne odluke. Sa druge strane onaj drugi sustav (možemo ga nazvati austrijski ili sustav
urudžbe) je zasigurno kompliciraniji, ali i pravno daleko sigurniji. Ovisno o tome čemu se želi
dati prednost treba izabrati sustav75.

Načelo ravnopravnosti

Prema ovom načelu svi su ravnopravni, odnosno ne može (ne smije) biti
diskriminacije (nejednakosti) po spolu, dobi, rasi, vjeri i sl. Ovo načelo je praktično u cijelosti
71
Školski primjer je brak.
72
Misli se na zakonske, a ne na ugovorne obveze.
73
Vrlo često se odluka ni ne donese, posebno ako se radi ili o beznačajnoj ostavini ili o ostavini koju čine stvari i
prava glede kojih nasljednicima za uporabu i raspolaganje nije potrebna posebna odluka (a contrario, koju ne
čine nekretnine, vozila i brodovi i brodice koja podliježu registraciji i sl.).
74
Kao i ako uništavanjem svoga ošteti nešto tuđe.
75
Neobično je da se naš zakonodavac (koji trpi opravdane kritike o prevelikom formalizmu, prenormiranosti i
prekompliciranosti, ali i (pre)bitnom osloncu baš na austrijsko pravo) odlučio baš za ovaj sustav.

14
sadržano i u Ustavu, što znači da bi vrijedilo i u nasljednom pravu čak i da nije posebno
izraženo u toj grani prava. Postupanje suprotno ovome načelu u nasljednom pravu bi bilo
određivanje oporučnog nasljednika zato što je npr. muškarac, što je bijelac i sl76.

Na neki način se u ovo načelo uklapa novo rješenje hrvatskog nasljednog prva prema
kojemu i izvanbračni drug (pod zakonskim uvjetima) spada u prvi nasljedni red.

Načelo nasljeđivanja temeljem zakona i oporuke (načelo zatvorenog kruga – numerus

clausus pravnih osnova nasljeđivanja)

U našem pravnom sustavu postoje samo dva temelja nasljeđivanja - zakon i

oporuka77. To naravno ne znači da je nasljeđivanje temeljem oporuke nezakonito ili nešto
slično, nego samo znači da se kod nasljeđivanja temeljem zakona nasljeđuje izravnom
primjenom zakonskih normi (uslijed postojanja određenih činjenica koje zakon priznaje, ali
koje nisu oporuka), dok se kod nasljeđivanja temeljem oporuke baš temeljem zakonskih
normi uvažava oporuka i ostavina raspoređuje po oporuci (ali samo i isključivo zato jer je
zakon dao ili priznao oporuci tu pravnu snagu i taj pravni učinak).

Temeljno pravilo je nasljeđivanje temeljem zakona, ali ako postoji oporuka tada
oporuka ima prednost (uz iznimke koje zakon propisuje). Dakle, vrijedi pravilo prema kojoj je
oporučno nasljeđivanje «jače» od zakonskog, ali (i) to je pravilo koje trpi iznimke. Generalno,
u povijesti su se vodile velike rasprave treba li ostavitelja uopće ikako ograničavati ili (drugim
riječima) treba li ga ili ne treba prisiliti da nešto od svoje ostavine ostavi određenim osobama
(tzv. Zakonski ili nužni ili dječji ili ženski dio). Naravno, ako je prvi odgovor pozitivan tada
treba odrediti koje su to osobe i koliko je to dio ostavine. U pravilu zakonodavci koji
prihvaćaju model ograničavanja prava ostavitelja u ovom pogledu to svode na krug najbližih
srodnika pri čemu im jamče idealni dio koji bi im pripao da nije bilo oporučnog
raspolaganja78.

Iako se radi o vječnoj raspravi i uvijek novim i/ili «novim» argumentima, ključni
argument onih koji su protiv bilo kojeg ograničenja je u tome što nitko ne može ostavitelja
spriječiti da svu svoju imovinu npr. zapali (ili na drugi način uništi) ili pak otuđi, a ono što
dobije zauzvrat potroši na bilo koji način (uključujući kocku i sl.). Neprijeporno je da nitko ne
može ostavitelja spriječiti u ovakvim radnjama79. Ipak, polazi se od toga da velika većina ipak
neće postupiti na takav način (iako to i mogu i smiju) pa ako se već suzdrže od takvog
postupka, tada su prihvatili i posljedice svoje odluke. Iako je sve navedeno točno, ipak se

76
Sa druge strane je sloboda oporučivanja. U praksi to znači da bi samo u slučaju vrlo nespretnog izričaja i /ili
iskazivanja u postupku moglo doći do toga da se oporučna odredba smatra pravno nevaljanom. U barem jednom
konkretnom slučaju vođenom pred splitskim sudovima oba stupnja to se baš i dogodilo kada je u nazočnosti
odvjetnika oporučni nasljednik (očito bez pravne pripreme) izrijekom na ročištu pred parničnim sudom izjavio
da je njegov djed kao ostavitelj sve ostavio baš njemu zato jer je jedini muški potomak u obitelji (on je jedini sin
jednog od tri ostaviteljeva sina, pri čemu drugi ima dvije kćerke, a treći dvoje posvojene djece – ovo posljednje
negiranje posvojenja bi također ne samo moglo nego i moralo biti suprotno načelu zabrane diskriminacije) i kao
takav onaj koji jedini nastavlja nositi ostaviteljevo prezime. Treba se upitati i je li pitanje prezimena u tome bitno
ili ne – izgleda nam ipak da nije jer bi u protivnom diskriminacija bila riješena zadržavanjem prezimena od
strane unuka.
77
Bitno je uočiti da je isključen ugovor kao osnov nasljeđivanja.
78
U ovom smislu sa oporučnim raspolaganjima (a to su raspolaganja mortis causa) su izjednačena i besplatna
raspolaganja inter vivos kojima je ono što je (trebalo biti) ostavina umanjeno.
79
U smislu pravnih radnji ipak bi bilo moguće oduzeti mu (potpuno ili djelomično) poslovnu sposobnost, ali ne
zbog toga što ne želi ništa ostaviti svojim potencijalnim nasljednicima (pitanje jesu li nešto i zaslužili), nego bi
ipak valjalo naći neki drugi razlog.

15
teško oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti ucjene sui generis, jer, računajući na neko prosječno
ponašanje civilizirane osobe, upravo zato što se ta osoba ponaša civilizirano, mi je (odnosno
zakonodavac) kažnjavamo. Zakonodavac je ovlašten uvoditi takva ograničenja, ali bi svakako
trebalo jasno navesti da se radi o ograničenju prava vlasništva (u krajnjoj crti) i ne prikrivati
to ni na koji način. Naš zakonodavac je na crti većine modernih zakododavstava prihvatio
ograničenja slobode oporučnog raspolaganja tako da je odredio nužni dio kao onaj kojim
oporučitelj odnosno ostavitelj80 ne smije81 raspolagati.

Načelo kumulacije pravnih osnova nasljeđivanja

Prema ovom načelu nema nikakve zapreke da se naslijedi istodobno i temeljem

zakona i temeljem oporuke. Vjerojatno slijedom ovoga načela je i ovlaštenje da se nasljednik
posebno očituje i daje nasljedničku izjavu i glede jednog i glede drugog osnova (naravno kada
je to po naravi stvari moguće, dakle kada je i zakonski nasljednik i kada postoji oporuka
kojom se ista osoba određuje i kao oporučni nasljednik). U rimskom pravu je vrijedilo
suprotno načelo nemo pro parte testatus pro parte intestatus decedere potest, dakle da nije
moguće djelomično nasliejditio po zakonu, a djelomičnio po oporuci.

Načelo kaduciteta

Prema ovom načelu, ako nema nasljednika (neovisno o razlozima koji mogu biti
različiti82) nasljeđuje država odnosno (u našem pravu) jedinica lokalne uprave i samouprave
(općina odnosno grad) kao nasljednik sui generis. Specifičnost položaja je u tome što se ne
daje nasljednička izjava (nema mogućnosti izbora), a svakako se odgovara po istim pravilima
kao i kod nasljednika (iako to nije posebno naglašeno), jer bi u protivnom vjerovnici bili
izigrani, a to nije i ne može i ne smije biti ratio niti jedne zakonske norme.

Načelo slobodnog izbora (dragovoljnosti nasljeđivanja)

Prema ovom načelu svatko ima pravo odabira hoće li prihvatiti ono što nastaje ex lege
(dakle da bude nasljednik) ili će svojom nasljedničkom izjavom (ali sa učinkom ex tunc dakle
od otvaranja ostavine) postići kao da nikad nije ni bio nasljednik83 odnosno staviti nekog
drugog (tko dolazi na red) u položaj nasljednika (s tim da i tome pripada isto pravo odreći se
tog položaja i tako redom sve do odgovarajuće primjene starog rimskog načela fiscus post
omnes - u hrvatskom pravu se radi o jedinici lokalne uprave i samouprave). Navedena sloboda
postoji samo do davanja nasljedničke izjave o prihvatu odnosno do postupanja (ponašanja)
kao da je došlo do prihvata.

PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE
Iako se često ovaj dosta jednostavan problem nepotrebno usložava84, potpuno je jasno
da nasljeđivanja nema bez smrti ostavitelja, koji baš smrću i postaje ostavitelj, a prije toga je
samo potencijalni ostavitelj. Sa smrću su izjednačene i situacije koje zakonodavac smatra

80
Pravilnije je govoriti o ostavitelju jer se nužni dio može povrijediti I raspolaganjima za života, neovisno o
tome postoji li uopće oporuka ili ne postoji.
81
U smislu da, ako ipak raspolaže, na zahtjev ovlaštene osobe će to raspolaganje biti bez pravnog učinka.
82
Od toga da nasljednika stvarno nema, preko toga da ne mogu naslijediti, pa sve do toga da ne žele naslijediti.
83
Ova radnja podliježe pobijanju od strane vjerovnika sukladno pravilima o tzv. actio pauliana.
84
Vidjeti o jednom općem uvjetu – postojanje ostavine i tri posebna – smrt ostavitelja, postojanje nasljednika u
konkretnom slučaju i osnov pozivanja na nasljeđivanje u: Borislav T. Blagojević, op. cit., str. 51.

16
takvima kao da je ostavitelj umro. Kada je ovaj uvjet ispunjen, nema situacije u kojoj nema
nasljednika (pa makar to bio i fiscus, odnosno država u bilo kojem vidu kao nasljednik sui
generis) i ostavine (ne računajući tzv. siromaške redove koji su danas prilična rijetkost, teško
je zasmisliti nekoga tko nema baš nikakvu imovinu, kada je čak i imanje obične čačkalice
imovina), što se često navode kao pretpostavke ravnopravne onoj koju smo mi istaknuli –
smrt ostavitelja.

SMRT OSTAVITELJA

Smrt fizičke ili naravne osobe je jedna biološka činjenica kojoj pravni poredak daje
određeno pravno značenje i tretira je kao pravnu činjenicu za koju veže čitav niz pravnih
učinaka, među kojima je možda najznačajniji taj da dolazi do otvaranja nasljedstva i primjene
nasljednopravnih normi koja primjena je (osim iznimno) uvjetovana baš otvaranjem
nasljedstva (hereditatis viventis non datur).

Je li neka osoba umrla ili nije umrla određuju pravila medicine koja pravni poredak
prihvaća i to baš zato što ih pravni poredak prihvaća85. Pri tome razvitak znanosti otvara
neslućene, ne samo mogućnosti, nego i probleme od kojih u ovome kontekstu treba izdvojiti
tzv. zaleđivanje osoba. Radi se o procesu koji još uvijek nije ni približno istražen, a svodi se u
pravilu na osobe koje boluju od u ovom trenutku neizliječivih bolesti (uključujući tu i starost,
makar se ne radi o bolesti nego stanju) koje raspolažu dostatnim novčanim sredstvima koja
uzimaju oni koju su pojavu prepoznali i pretvorili je u unosan biznis. Kao što je to gotovo
uvijek slučaj, pojava je nastala u SAD i za očekivati je da će se raširiti po cijelom svijetu
odnosno da se neće zadržati na državnim granicama SAD. Pravno te osobe, ovisno o
konkretnoj normativi pojedine države, nisu ili jesu mrtve, što znači da i nasljedstvo nije ili
jest otvoreno. Pravi problem je što takvo stanje može trajati gotovo neograničeno dugo i
sigurno se radi o pojavi koja će pro futuro zahtijevati neke posebne pravne (pa i
nasljednopravne) norme, što za sada nije slučaj.

Smrt se prema pozitivnim hrvatskim propisima utvrđuje od strane mrtvozornika86 koji

izdaje potvrdu o smrti koju dostavlja u državnu maticu umrlih u koju se činjenica smrti
upisuje i u svakom trenutku omogućava izdavanje smrtnog lista sa svim pravno relevantnim
podacima. Naravno da su mogući i propusti87 koje je (također naravno) moguće pravnim
putem ispraviti.

Postoje i relativno brojne situacije u kojima nije izvjesna, ali je ipak vjerojatna nečija
smrt. U takvim situacijama zakonodavac smatra da je bolje (da je manja šteta) takvu osobu
proglasiti za umrlu nego je smatrati živom makar je vrlo vjerojatno da je mrtva. Radi se o
četiri različite situacije koje uređuje čl. 1. ZPNOU, u kojima neka nestala osoba može biti
proglašena za umrlu i to:

1. osoba o čijem životu u posljednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg
je rođenja proteklo 60 godina;
2. osoba o čijem životu u posljednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a postoji
vjerojatnost da više nije živa;

85
Ponekad pravni poredak die i protiv medicinskih pravila (npr. kod umjetne oplodnje promjene spola,
istospolnih brakova...).
86
Liječnik određen od strane gradske ili općinske vlasti za te poslove.
87
Npr. Potvrda o smrti osobe koja nije umrla, makar je pokazivala znakove smrti (što se će samo rijetko
dogoditi) ili klasični slučajevi namjerne ili nenamjerne zamjene identiteta.

17
 3. osoba koja je nestala u brodolomu, zrakoplovnoj ili drugoj nesreći, požaru,
poplavi, lavini, potresu ili u kojoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o
čijem životu nije bilo nikakvih vijesti šest mjeseci od dana prestanka opasnosti;
4. osoba koja je nestala tijekom rata u svezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu
nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana prestanka neprijateljstva.

U svakom od navedenih slučajeva se u propisanom postupku (ako su ispunjeni zakonski

uvjeti) donosi rješenje kojim se nestala osoba proglašava za umrlu na način da je nakon
pravomoćnosti toga rješenja pravna situacija jednaka onoj kod smrti fizičke ili naravne osobe.
Kao dan smrti se smatra onaj dan kad je, prema provedenom postupku, vjerojatno da je
nestala osoba umrla, odnosno dan koji vjerojatno nije preživjela, a ako se taj dan ne može
utvrditi, tada je to prvi dan po isteku rokova iz čl. 1. ZPNOU. Ukoliko je osoba koja je
proglašena umrlom živa ili je umrla nekog drugog dana, uvijek je otvorena mogućnost za
ukidanje ili preinaku rješenja kojim je nestala osoba proglašena za umrlu. Bitno je naglasiti da
se po rješenju kojim se nestala osoba proglašava umrlom vrši upis u državnu maticu umrlih i
otvara nasljedstvo, odnosno pokreće ostavinski postupak.

Bitno je naglasiti da onaj tko je utvrđen nasljednikom iza osobe koja je nestala i kao takva
proglašena za umrlu ima položaj poštenog posjednika (oboriva predmnjeva) u odnosu na
ponašanje prema naslijeđenom.

Pored proglašenja nestale osobe za umrlu postoji i postupak dokazivanja smrti (uređen
istim propisom) u slučaju u kojemu se smrt neke osobe ne može dokazati ispravama
predviđenim propisima o državnim maticama. To je postupak u kojemu se ne zaključuje na
temelju vjerojatnosti (kao kod proglašenja nestale osobe za umrlu) nego izvjesnosti.
Ukoliko je osoba u odnosu na koju je dokazivana smrt živa ili je umrla nekog drugog dana,
uvijek je otvorena mogućnost za ukidanje ili preinaku donesenog rješenja. Interesantno je da
je dokazivanje smrti stranog državljanina i osobe bez državljanstva (apatrida) dopušteno samo
iznimno, ako predlagatelj učini vjerojatnim da je takva osoba umrla na području Republike
Hrvatske, a te osobe (strani državljani i osobe bez državljanstva – apatridi) ne mogu biti
proglašene umrlima.

SMRT KAO PRAVNA ČINJENICA

1.1. Općenito o smrti i faze smrti

Pravno gledajući, smrt je pravna činjenica, dakle činjenica za koju pravo veže
postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u svezi s tim postanak, prestanak ili
promjenu subjektivnih prava. Preciznije, riječ je o pravnoj činjenici koja, s obzirom na
postanak, spada u skupinu prirodnih događaja (druga skupina su ljudske radnje). Prirodni
događaji za koje pravo veže pravne učinke nazivaju se i pravnim događajima.88

Postoje razne teorije (koje su se kroz povijest mijenjale) o tome što je smrt, odnosno koji
trenutak smatramo smrću čovjeka. U hrvatskom pravu prihvaćena je teorija prema kojoj
je smrt nastupila kada dođe do ireverzibilnog prestanka rada velikog, malog mozga i
moždanog debla. Pri tome se pravo poslužilo drugom znanošću – medicinom i u velikoj se
mjeri oslanja na ono što medicina smatra smrću. To znači da nema potrebe mijenjati propis
ovisno o nekim novim dostignućima, ali znači i da postoji određeni stupanj pravne
nesigurnosti u smislu mogućeg voluntarizma u tumačenju od strane onih koji propise tumače

88
O pravnim činjenicama vidjeti tako i više u: Petar Klarić, Martin Vedriš, op. cit., str. 25. - 26.

18
– nekada je, naime, neko dostignuće općeprihvaćeno i svima jasno, ali često to i nije tako pa
postoje sukobljavanja oko toga je li nešto ili nije medicinski prihvaćeno.

Smrt se kroz povijest različito određivala. U staro vrijeme jedini pouzdani dokaz o
nastupanju smrti je bilo raspadanje leša, a kasnije se smatralo da je osoba mrtva kada joj
prestanu raditi pluća i srce (primum movens, ultimum moriens). U doba feudalizma je
medicina napredovala te iz tog perioda datira pravilo da je smrt nastupila prestankom dviju
životno važnih funkcija: disanja i rada srca.89 To je definicija smrti koja je u medicinskoj
znanosti vrijedila jako dugo, sve dok nova tehnička dostignuća nisu omogućila utvrđivanje
prestanka rada mozga i centralnog nervnog sustava. Veliki napredak postignut je izumom
elektroencefalografa koji je omogućio utvrđivanje smrti vezano za prestanak rada mozga.90

Svjedoci smo da se može dogoditi da nekome srce stane, ali da uspije reanimacija i da srce
ponovno prokuca te da ta osoba normalno nastavi sa životom. Također znamo da je danas
moguće vršiti transplantaciju srca pri kojoj se događa da osoba koja dobiva organ neko
vrijeme bude održavana s nekucajućim srcem i nakon toga joj se implantira tuđe srce. Moguće
je živjeti i s tzv. umjetnim srcem, koje se nalazi izvan tijela i koje mašinski pumpa krv i
zamjenjuje funkciju srca.

Biologija i medicina smatraju da je smrt proces koji tek počinje prestankom disanja i rada
srca, a završava s moždanom smrću, poslije čega dolazi do dekompenzacije tkiva i organa i do
njihovog bespovratnog odumiranja. Pravo se time ne zadovoljava i traži rješenje koje će
odrediti točan trenutak nastupanja smrti jer je to činjenica za koju se vezuje nastanak, odnosno
prestanak niza subjektivnih prava i obveza.

Najdiferenciraniji organ u našem tijelu (pa tako i najosjetljiviji) je mozak, u kojem već
nakon 5-25 sekundi bez kisika nastaju difuzna oštećenja moždane kore (kortikalna smrt) i
centara u moždanom deblu za disanje i druge moždane funkcije (smrt moždanog debla). Neko
se vrijeme zadrže samo spinalni refleksi. Nakon smrti mozga, u različitim vremenskim
intervalima odumiru i ostali organi i tkiva, odnosno dolazi do potpune biološke smrti.91
Naglašavamo, smrt je samo jedna, ali je riječ o procesu u okviru kojega moramo utvrditi
kada je trenutak koji smatramo “trenutkom smrti”.

Bitno je razlikovati faze smrti92:

1. Faza smrti je klinička smrt – ova faza je stanje bez manifestnih znakova života i
praćena je prestankom disanja i rada srca i moždanih aktivnosti te smanjenjem krvnog
tlaka do nulte vrijednosti. Pravovremenom i adekvatnom liječničkom intervencijom
(reanimacijom) postoji mogućnost da se osoba vrati u život. Može potrajati 4-6 minuta
i u tom periodu ne nastaju ireverzibilne promjene na stanicama centralnog živčanog
sustava (uslijed održavanja minimalnih metabličkih procesa u njima).

89
Od 13. stoljeća postoje propisi koji nalažu obvezu pokušaja reanimacije davljenika koji su prestali davati
znakove života.
90
Vidjeti tako i više o tome u: Miodrag Janjić, Pravni problemi u vezi sa presađivanjem tkiva i organa, Institut
za uporedno pravo, Beograd, 1972., str. 62.- 83.
91
Vidjeti tako i više o tome u: CARDIOnet Zdravlje, Uzroci i mehanizmi zastoja disanja i krvotoka, na:
http://www.cardionet.hr/CardionetZdravlje/casopis/clanak.asp
92
Vidjeti tako i više o tome u: Smrt- wikipedia, slobodna enciklopedija, na: http://bs.wikipedia.org/wiki/Smrt

19
 2. Faza smrti je moždana ili cerebralna smrt - ukoliko dođe do kliničke smrti i ne
počne lječnička intervencija u svrhu oživljavanja, u roku od 4-6 minuta moždane
stanice počinju nekrotirati, odnosno propadati uslijed nedostatka kisika. To je
cerebralna smrt.

3. Faza smrti je biološka smrt – ona nastupa kada propadnu sve stanice organizma,
odnosno produkt je anoksije i hipoksije svih stanica organizma.

U hrvatskom pravu odgovor na pitanje što je, a što nije smrt ne daje niti jedan propis
zakonske razine, nego je to materija koja je prepuštena podzakonskim aktima. Treba izdvojiti
Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti93 i Pravilnik o
načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela
mogu uzimati radi presađivanja94. Pravilnik koji u svojem nazivu upućuje na ono što bi morao
biti sadržaj ni jednom rječju ne određuje što je smrt i kako je utvrditi, nego polazi od toga da
je to nešto što je opće poznato95. Drugačije je u Pravilniku o utvrđivanju smrti koji je vrlo
detaljan i u čl. 10. propisuje da se kao vrijeme smrti osobe uzima vrijeme utvrđivanja smrti
mozga, odnosno potpisivanja obrasca „Zapisnik o utvrđivanju smrti“96, koji čini njegov
sastavni dio. Dakle, nastupanje moždane ili cerebralne smrti je u hrvatskom pravu prihvaćeno
kao vrijeme smrti.

Prve preciznije kriterije za pojam smrti mozga odredio je Odbor Medicinskog fakulteta
harvardskog sveučilišta97 pod predsjedanjem prof. Beechera98 i to su:
- Nedostatak opažanja i reagiranja

- Nedostatak tjelesnih pokreta i disanja

- Nedostatak refleksa

93
Pravilnik o načinu pregleda umrlih te o utvrđivanju vremena i uzroka smrti, NN 46/11, 6/13, 63/14 - dalje:
Pravilnik.
94
Pravilnik o načinu, postupku i medicinskim kriterijima za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu
uzimati radi presađivanja, NN 03/06. – dalje: Pravilnik o utvrđivanju smrti.
95
Tako čl. 8. glasi:
Pri pregledu mrtvozornik osno mrtvorođenost
utvrđuje smrt, te odn vrijeme
slučajevima sum
nje na prividnu smrt (osobito slučaja a gromaugušenja,
ili električne vje
struje, srčanog udara ilu nema slično), ako na
znakova smrti, mrtvozornik tije
je obvezan poduzeti postupak
oživljavanja. Nakon što tvorođeno
je utvrdio
st, mrtvozornik ispituje smrt, odnosno
okolnosti pod kojima je mr
nastupila i utvrđuje uzr
ok smrti.
96
Taj obrazac je tiskan u Prilogu IV. Pravilnika o utvrđivanju smrti. Druga je stvar što je potpuno nesigurno da
je vrijeme smrti ili jedno ili drugo, a ovo drugo je samo administrativni posao koji se može bilo kada obaviti.
Dakle, smatramo da je pogrešno što u Pravilniku o utvrđivanju smrti stoji „odnosno“, jer sigurno nije riječ o
istom trenutku.
97
Vidjeti o tome i u: The neurologist and Harvard criteria for brain death, na:
http://www.neurology.org/cgi/content/abstract/61/7/970
98
Vidjeti tako u: Ljiljana Krulj, Trenutak čovjekove smrti kao pravni pojam, u: V.Klajn- Tatić, N. Djurdjević,
Lj. Krulj, H. Mujović-Zornić, J. Radišić, M. Mijačić, O. Popopović, Medicinsko pravo i medicinska etika,
Beograd, 1994., str 223., prema: Dippel, u: Leipziger Kommentar zum StGb, Band 4, 10. Auflage (1988),
marginalni broj 8; Uhlenbruck, Handbuch des Arztrechts, München, 1992., str. 770, marginalni broj 4., vidjeti o
tome i u: Vidjeti tako u : Erwin Deutsch, Arztrecht und Arzneimittelrecht,2.Auflage,Berlin, 1991., str. 202.

20
 - Rana linija na elektrocenfalografu

- Ponavljanje testa u roku od 24 sata, koji pokazuje nepromijenjeno stanje99.

1.2. Razgraničenje pojmova: koma, stanje vegetiranja, smrt,

utvrđivanje smrti i trenutak nastupanja smrti

Koma podrazumijeva patološko stanje za koje je karakterističan gubitak svijesti, spontane

pokretljivosti i osjećaja. Pacijent može pasti u komu zbog različitih razloga, najčešće zbog
trovanja, poremećaja metabolizma, tumora, trauma ili ozljeda mozga. Reverzibilna koma može
trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana; što je kraće trajanje kome, manja su eventualna
oštećenja mozga pacijenta.
Stanje vegetiranja može nastati iz kome, a karakterizira ga buđenje iz kome ali bez povratka u
svjesno stanje. Niti u jednom od dva slučaja, komi ili stanju vegetiranja, ne može se izvršiti
eksplantacija organa ili tkiva. 100 Trajno vegetativno stanje (tzv. socijalna smrt) je stanje s trajnim
oštećenjem mozga, pri čemu ozlijeđena osoba ostaje u nesvijesnom stanju, ali ima aktivan EEG i
neke reflekse.101
Smrt je pojam o kojem svu već prethodno govorili, riječ je o pojmu koji nije jednoznačan
i za kojeg je nužno precizirati o kojoj fazi se radi, dakle dali se misli na kliničku, moždanu ili
biološku smrt.
Utvrđivanje smrti je postupak kojim liječnici utvrđuju trenutak nastupanja smrti.
Trenutak nastupanja smrti se utvrđuje pomoću točno određenih postupaka utvrđivanja smrti,
točno određenim redoslijedom. O tome ćemo detaljnije kasnije u radu.
Trenutak nastupanja smrti – smrt je proces koji započinje kliničkom, a završava
biološkom smrću – dakle, završava kada umre i posljednja stanica u čovjekovom tijelu. 102
Pitanje je koji koncept je prihvaćen, dakle koji se trenutak smatra smrću čovjeka, u smislu
konačnog kraja kada se prestaje sa svim postupcima oživljavanja i osobu proglašava mrtvom,
nakon čega se mogu početi provoditi postupci poput eksplantacije organa, krionizacije,
neuroprezervacije i sl.
Napretkom medicine, u većini zemalja je prihvaćen model moždane (cerebralne) smrti
kao trenutak smrti, jer se postupci poput krioniziranja i transplantiranja ne mogu provoditi ako
je prihvaćen model biološke smrti kao trenutka smrti. Međutim, sve medicinske škole nemaju
jednaki koncept moždane smrti. Dva su glavna koncepta:

1. Smrt moždanog debla;

99
Vidjeti tako i više o tome u : Report of the Ad Hock Committee of the Harvard Medical School to Examine the
Definition of Brain Death. A Definition of Ireversibille Coma, 205 journal of American Med. Association, str.
337., prema: Ljiljana Krulj, Trenutak čovjekove smrti kao pravni pojam, u: V. Klajn- Tatić, N.Djurdjević, Lj.
Krulj, H. Mujović- Zornić, J.Radišić, M. Mijačić, O. Popović, Medicinsko pravo i medicinska etika, Beograd,
1994., str. 222.
100
Vidjeti tako na službenoj stranici Talijanske donorske mreže na: http://www.trapianti.ministerosalute.it.
101
Vidjeti tako na: http://www.prometna-zona.com/cestovni-sigurnost-002.medicina.
102
O tome vidjeti i u: Ljiljana Krulj, Trenutak čovjekove smrti kao pravni pojam, op. cit., str. 222.-223.

21
 2. Smrt cijelog mozga.103

1. Smrt moždanog debla

Definira se kao ireverzibilni gubitak svijesti i ireverzibilni prekid spontanog disanja.

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom, kojim se dokazuje izostanak aktivnosti
moždanog debla i nisu potrebni instrumentalni testovi.104

2. Smrt cijelog mozga

Ovaj koncept je prihvaćen105 u Republici Hrvatskoj. Riječ je o ireverzibilnom prekidu

funkcija velikog, malog mozga i moždanog debla. Dijagnoza se postavlja temeljem kliničkog
pregleda, a potvrđuje se jednim od parakliničkih potvrdnih testova.106

Četiri su koraka u dijagnosticiranju moždane smrti107:

1. Ispuniti preduvjete za postavljanje dijagnoze moždane smrti (to su: da je pacijent u

apneičnoj komi108 i da je poznat točan uzrok koji je doveo do oštećenja mozga te da je
sigurno da je oštećenje ireverzibilno i da je to dokumentirano CT nalazom);
2. Isključiti reverzibilne uzroke koji mogu oponašati moždanu smrt (to su hipotermija
ispod 35 stupnjeva C, hipotenzija sa sistoličkim tlakom ispod 80 mmHg, metabolički i
endokrilni poremećaji109 i intoksikacija lijekovima i alkoholom);
3. Nakon što su se prva dva koraka (uvjeta) zadovoljila, treba činiti klinički pregled
kojim se potvrđuje smrt moždanog debla i perzistirajuća apnea (pregledava se stanje
zjenica, kornealni refleks i izostanak spontanog treptanja, podražaj trigeminusa110,
okulocefalni refleks111, okulovestibularni refleks112, faringealni i trahealni refleks113,
atonija muskulature, atropinski test114, apnea test115;

103
Vidjeti tako i više o tome u: Nikola Žgrablić, I. Tečaj za transplantacijske koordinatore, Dijagnostika
moždane smrti, Ministarstvo zdravstva RH i Hrvatska donorska mreža, Pula, studeni 2003., str. 86.- 92.
104
Ibid, str. 88.
105
Uz ograde koje smo naveli jer se radi o prihvaćanju od strane medicinske znanosti, a samo posredno od
zakonodavca.
106
Čl. 3. Pravilnik o utvrđivanju smrti.
107
Vidjeti tako u: Nikola Žgrablić, I. Tečaj za transplantacijske koordinatore, Dijagnostika moždane smrti,
Ministarstvo zdravstva RH i Hrvatska donorska mreža, Pula, studeni 2003., str. 88.- 92.
108
To znači da nema spontanih pokreta disanja.
109
Kao što su hepatična encefalopatija, hiperosmolarna
erminalna uremija, miastenia gravis. koma,
110
Riječ je o izostanku reakcije na bolno podražavanje.
111
Izvodi se tako da se očni kapci drže otvoreni, a glava se rotira naglo na jednu stranu i zadrži u tom položaju
3-4 sekunde, a zatim se naglo rotira na drugu stranu. Kod mrtve osobe, oči prate pokrete glave. Ovaj se test ne
smije izvoditi kod pacijenta kod kojeg je dokazana ili postavljena sumnja na ozljedu cervikalne kralježnice.
112
Glava se podigne za 30 stupnjeva, injektira se 50 ml hladne vode u vanjski slušni hodnik, najlakše kroz
plastični kateter. Kod pacijenta s moždanom smrću oči se ne pomaknu.
113
Špatulom se podraži korijen jezika i stražnji zid ždrijela, a trahealni tako da se kroz tubus uvede kateter i
njime podraži traheja. Ovo je posljednji refleks koji nestaje.
114
Pacijentu se intravenski ubrizga atropin u dozi od 0,04 mg/kg, nakon čega porast srčane frekvencije ne smije
biti veći od 10% s obzirom na početnu frekvenciju.

22
 Smrt mozga utvrđuje se s dva uzastopna klinička pregleda. Između prvoga i drugoga
pregleda kojim se utvrđuje potpuni prestanak moždanih funkcija mora proći propisani
najkraći vremenski razmak od tri sata za odrasle osobe i djecu iznad 12 godina, to jest 12 sati
kod djece između 2 i 12 godina starosti te 24 sata kod djece stare između 2 mjeseca i 2
godine116.

4. Za utvrđivanje smrti mozga obvezno je nakon kliničkog pregleda izvršiti i jedan od

sljedećih parakliničkih potvrdnih testova:

1. selektivna panangiografija mozga;

2. transkranijska Doppler sonografija;
3. perfuzijska radionuklearna scintigrafija;
4. evocirani moždani potencijali;
5. EEG117;
6. CT multislice kontrastna panangiografija.118

Dijagnoza moždane smrti je vrlo ozbiljna i važna medicinska dijagnoza i nužno je

poštivanje redoslijeda dijagnostičkih postupaka, kao i osiguravanje da dijagnozu daju
nepristrani i stručni liječnici.119

Smatramo da je potrebno, radi temeljite obrade ove teme, navesti primjer iz prakse,
koji se direktno tiče problema vezanih uz pitanja utvrđivanja smrti. Mladić je stradao u
prometnoj nesreći. U bolnici su mu utvrdili smrt mozga ponavljanim kliničkim pregledima i
potvrdili su smrt metodom celebralne panangiografije (DSA) i potvrdnicu smrti mozga su
potpisali: liječnik koji je očitao DSA, liječnik anesteziolog - reanimatolog i liječnik
neurokirurg. Pacijenta su ostavili priključenog na aparatima kako bi razgovarali s obitelji o
doniranju njegovih organa. Razgovor je s majkom obavio dr. Ante Ujević, regionalni
koordinator Ministarstva zdravstva za eksplantaciju organa, obavijestivši je o njegovoj smrti i
ona je dala usmeni pristanak na doniranje. Međutim, majka je nakon toga vidjela sina
priključenog na aparate, vidjela je da on pomoću aparata „diše“ i odustala je od doniranja te
pokrenula medijsku hajku protiv liječnika i bolnice da su joj proglasili mrtvim „živo dijete“
jer ona je smatrala da je on živ dok ga aparati drže na životu, navodeći kao primjer slučajeve
kada su se ljudi budili iz kome nakon što su proglašeni „ klinički mrtvima“. Liječnici su i
majci i kasnije medijima detaljno objasnili da se trenutkom smrti smatra vrijeme smrti mozga
i potpisivanja potvrdnice smrti mozga, kojom se potvrđuje da je nečiji mozak mrtav120. Na
aparate je ostao priključen kako bi i dalje radila cirkulacija i organi bili sačuvani dok se obavi
sve potrebno za eventualnu eksplantaciju organa. Organi nisu eksplantirani, obitelj je zbog

115
Ovaj test se izvodi posljednji i njime se dokazuje odsustvo respiracijskih pokreta za vrijeme odvojenosti od
ventilatora kroz dovoljno dugo vrijeme, koje bi osiguralo dovoljno visok porast arterijskog CO2, a koji bi
potaknuo neurone respiracijskog centra. Vidjeti o načinu na koji se ovaj test provodi u čl. 5., toč. 10. Pravilnika o
utvrđivanju smrti.
116
Čl. 6. Pravilnika o utvrđivanju smrti.
117
Za utvrđivanje smrti mozga potrebne su dvije EEG snimke bez moždane električne aktivnosti u trajanju od 20
minuta napravljene u jednakim vremenskim razmacima.
118
Čl. 7. Pravilnika o utvrđivanju smrti.
119
Vidjeti o tome više u: C. Pallis, D. H. Harley, Osnove smrti moždanog debla - Dijagnoza smrti moždanog
debla, Medicinska naklada, Zagreb, 2002., str. 1.– 2., 22.- 35.
120
Vidjeti tako u: „Iako još na aparatima, mladi Splićanin proglašen mrtvim; Dr Ujević: „Smrt mozga znači smrt
čovjeka“ , Slobodna Dalmacija od 30.07.2004., str. 5.

23
neznanja proživjela uz bol zbog smrti, dodatni stres, a liječnici su, želeći spasiti druge živote
kada već tom pacijentu nažalost nije bilo spasa, doživjeli sumnjičenje i napade. Nakon
nekoliko dana u kojima je ostao priključen na aparate, prestalo mu je kucati i srce.121
Razumljivo je da je majka bila u šoku i da nije morala znati ništa o tome kada je trenutak
smrti, ali čudi činjenica da je postupak protiv liječnika pokrenula jedna poznata odvjetnica i
da su je mediji u tome podržali, što svjedoči o općem neznanju vezano za ovu materiju.

NASLJEDNICI

Nasljednici su pravni subjekti (pravne i fizičke ili naravne osobe) koje su pozvane na
nasljedstvo. U širem smislu pod pojmom nasljednici se misli i na nasljednike i na
zapisovnike, dok se pod tim pojmom u užem smislu (bitnom za ovaj dio teksta) misli samo na
nasljednike. Nasljednici mogu svoj temelj nasljeđivanja imati u oporuci i u zakonu.

OSTAVINSKI POSTUPAK

1. Uvodne napomene

Ostavinski postupak je postupak koji se pokreće i provodi nakon smrti svake fizičke
(naravne) osobe sa ciljem i svrhom utvrđivanja kako nasljednika, tako i onoga što se
nasljeđuje. Temeljno svojstvo ovog postupka je da se radi o izvanparničnom (dakle
nespornom) postupku, a ne o parničnom (spornom) postupku. To znači da se polazi od
(naravno oborive) predmnjeve da su odnosi među strankama toga postupka uredni i da ili
uopće neće biti suprotstavljanja ili će oni biti manjeg značenja. Ukoliko se ta početna
predmnjeva pokaže pogrešnom, tada se ostavinski postupak prekida i stranka ili stranke
upućuju u parnicu da riješe ono što nije prikladno za rješavanje u izvanparničnom postupku.
Treba naglasiti da se radi o posebnom izvanparničnom postupku koji je još od 1955 god. (isto
je ostalo i u ZN) posebno uređen unutar Zakona o nasljeđivanju122, a niti bivša država niti
Republika Hrvatska nakon osamostaljenja nisu donijele cjeloviti zakon o izvaparničnom
postupku, što je zasigurno vrlo negativno samo po sebi, a gotovo nevjerojatno kada se sagleda
zakonodavna produktivnost hrvatskog zakonodavca123 koji, unatoč gotovo nevjerojatnog broja
što novih zakona što izmjena i dopuna postojećih zakona, ipak nije našao za potrebno donijeti
jedan tako značajan propis. Treba naglasiti da se uvijek supsidijarno primjenjuje temeljni
postupovni propis - Zakon o parničnom postupku124.

2. Nadležnost za vođenje ostavinskog postupka

121
„U ponedjeljak ujutro mladić je stradao u prometnoj nesreći, u petak navečer mu je, unatoč priključenosti na
aparate, prestalo i srce kucati.“- vidjeti tako u: „Miji prestalo kucati srce“, Slobodna Dalmacija od 01.08.2004.,
str. 5.
122
I na području obiteljskih odnosa je unutar Obiteljskog zakona (ranije Zakona o braku i porodičnim odnosima)
posebno uređeno pitanje postupovnih normi. Nažalost, opći zakon o izvanparničnom postupku u Republici
Hrvatskoj ne samo da još uvijek ne postoji.
123
Iako ne postoje precizna usporedna istraživanja, za vjerovati je da smo u samom svjetskom vrhu (ili čak i na
vrhu, što bi značilo da nitko nema „bolje“ rezultate) po broju propisa koji se donose, a vjerojatno još i više po
broju onih koji se donose po tzv. hitnom postupku.
124
Zakon o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP). Vidjeti čl. 175. st.2. ZN-a koji glasi: “Ako ovim
Zakonom nije drukčije određeno, u dgovaraajući
ostavinskom se postupku
način pri
na
Zakona o postupku.” parničnom

24
 Pravila o nadležnosti određuju koji sud ili drugo tijelo će postupati u ostavinskim
postupcima. Za postupanje u ostavinskim postupcima nadležni su redovni sudovi, dakle
sudovi tzv. opće nadležnosti. U našem pravnom sustavu to su općinski sudovi. Prethodno
treba naglasiti da se radi uvijek i samo o sudskoj nadležnosti125, ali isto tako treba naglasiti da
činjenica da je nadležan hrvatski sud još uvijek ne mora značiti i da će taj sud primjenjivati
materijalnopravne norme hrvatskog prava. Hoće li ih primjenjivati ili pak neće ovisi o tome
što je propisano u kolizijskim normama126, pa je moguće da budu primjenjene hrvatske
materijalnopravne norme, ali isto tako i materijalnopravne norme nekog drugog prava. Od
stupanja na snagu ZN127 sudovi su u obvezi povjeriti vođenje ostavinskog postupka javnim
bilježnicima sa svojeg područja, što sudsku nadležnost donekle relativizira (sud zaprima spis i
povjerava vođenje javnom bilježniku kojega sukladno ZN i kontrolira).

Što se pak tiče mjesne nadležnosti, u prvom redu se ta nadležnost određuje prema
posljednjem prebivalištu ostavitelja, a podredno prema posljednjem boravištu ostavitelja128.

Ukoliko ostavitelj nije imao ni prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj u

vrijeme smrti (otvaranja ostavine) tada se mjesno nadležni sud (a time i javni bilježnik)
određuje prema području na kojemu se nalazi pretežiti dio ostavine129. Naravno da će se u
praksi raditi o dokazivanju, što je pretežiti dio na temelju vjerojatnosti, a nikako ne
izvjesnosti, jer bi u protivnom trebalo voditi složen postupak glede pitanja nadležnosti, a da
se još ni ne započne sa utvrđivanjem onoga što je odlučno, a to je tko su nasljednici i što su i
na kojem temelju nasljedili.

Ukoliko ništa od ostavine nije u Republici Hrvatskoj (a ostavitelj nije imao ni

prebivalište ni boravište u Republici Hrvatskoj) tada će mjesno nadležan u konkretnom
slučaju biti sud prema mjestu upisa ostavitelja u knjigu državljana.

Ukoliko bi se radilo o postupku u kojemu je za provedbu nadležan neki strani sud, a

ukaže se potreba za provedbu pojedinih radnji pred hrvatskim sudom, tada će se po naprijed
navedenim pravilima odrediti sud mjesno nadležan za provedbu tih radnji130.

Ukoliko dođe do prekida ostavinskog postupka i upućivanja na parnicu, tada je za

vođenje parnice nadležan parnični sud, ako o tome nema rješenja u Zakonu o nasljeđivanju,
supsidijarno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku. .

Treba posebno utvrditi što je sa nadležnošću ukoliko se radi o strancu (da li je hrvatski
sud ikada nadležan) i što je ako se radi o hrvatskom državljaninu koji nije imao ni prebivalište
ni boravište u Republici Hrvatskoj.

125
Time je riješeno tzv. pitanje apsolutne nadležnosti.
126
Vidjeti više u: Petar Bosnić, Hrvatsko međunarodno privatno pravo, PFS, Split, 1999.
127
Točnije od stupanja na snagu novele ZN koji u vrijeme njezinog donošenja još nije ni stupio na snagu, a zbog
trajanja roka od 8 dana (vacatio legis) od objave dogodio se još jedan apsurd – nekoliko dana je vrijedio i
primjenjivao se ZN bez novele (koja se odnosi samo na obvezno povjeravanje ostavinskih postupaka javnim
bilježnicima).
128
Vidjeti tako čl. 177. ZN-a. U praksi se prihvaća suglasna izjava nasljednika o tome koje je posljednje
prebivalište odnosno boravište imao ostavitelj, i to čak ne svih nego onih koji pokrenu ostavinski postupak i/ili
pristupe na ročište, čak i ako drukčije proizlazi iz službenih evidencija (npr. iz osobne iskaznice).– Zakon o
prebivalištu, NN 144/12, 158/13.
129
Vidjeti tako čl. 189. ZN-a.
130
Vidjeti tako čl. 189. st. 5. ZN-a.

25
 Ukoliko se radi o strancu, hrvatski sud je isključivo nadležan samo onda ako se radi o
nasljeđivanju nekretnina koje se nalaze u Republici Hrvatskoj. Dakle, ako se radi o takvim
nekretninama, neovisno o tome tko je ostavitelj, uvijek je nadležan samo i isključivo hrvatski
sud131.

Ukoliko se radi o strancu koji nema nekretnina u Republici Hrvatskoj (ali ima
pokretnina i / ili prava koje se tu nalaze), tada je moguća nadležnost hrvatskog suda pod
uvjetom da

1. tako određuje međunarodni ugovor ili;

2. ne postoji uzajamnost sa državom kojoj je ostavitelj pripadao132 ili;
3. je po zakonima države kojoj je ostavitelj pripadao hrvatski sud nadležan za raspravu ili
ako strana država izjavi da neće raspravljati ostavinu ili;
4. ako svi nasljednici koji se nalaze u Republici Hrvatskoj predlože da ostavinsku
raspravu provede hrvatski sud, a nasljednici i zapisovnici koji se nalaze u inozemstvu
ne stave u roku od šest mjeseci od poziva suda prigovor nenadležnosti hrvatskog
suda133.

Ako se radi o hrvatskom državljaninu koji nije imao ni prebivalište ni boravište u

Republici Hrvatskoj

3. Načela ostavinskog postupka

Svaki postupak, pa tako i ovaj ostavinski, počiva na nekim načelima. Ta načela služe
kako bi se lakše i jasnije razabrala prava volja zakonodavca, posebno u situacijama kada neka
pravna norma nije potpuno jasna odnosno kada izaziva određene dvojbe.

Prema uobičajenom klasifikacijama, ostavinski postupak je uređen po slijedećim

načelima:

1. načelu oficioznosti;
2. načelu supsidijarne primjene propisa o parničnom postupku134;
3. načelu dvostupanjskog postupka;
4. načelu da se sve što je sporno (osim iznimno) rješava u parnici;
5. načelu da (u pravilu ) svaka stranka snosi svoje troškove postupka;
6. obveznom povjeravanju vođenja postupka javnim bilježnicima.

AD.1. Ostavinski postupak se uvijek pokreće po službenoj dužnosti, a nastavlja se voditi po

službenoj dužnosti samo ako u ostavinu spadaju nekretnine. Ako to nije slučaj, ostavinski
postupak će se voditi samo ako to nasljednici (ili druge ovlaštene osobe, npr. zapisovnici)
traže. Ako ne traže, ostavinski postupak će se obustaviti, ali to neće promijeniti pravno
stanje stvari koje je nastalo u vrijeme otvaranja ostavine. Ako je netko postao nasljednik,
131
Nažalost, sadržaj odredbe čl. 187. st. 1. RZN (koja je glasila: “Za raspravu ostavine vljanina u stran
pogledu njegove nepokretne imovine u Republici Hrvatskoj isključivo je nadležan .”) nije prenesen u hrvatsk
ZN To znači da zaključak treba izvoditi iz općih postupovnih pravila što je glede razine pravne sigurnosti
sigurno jedan korak natrag i treba dopustiti i mogućnost drukčijeg zaključka o nadležnosti.
132
Misli se na pripadanje u smislu državljanstva.
133
Vidjeti tako čl. 187.st. 1. I 2. ZN-a.
134
Radi se o uobičajenom načelu u našem pravnom sustavu koje ne vrijedi samo za nasljedno pravo (vrijedi npr.
i za ovršno, obiteljsko…)

26
on je to postao neovisno o tome hoće li sudska odluka ikada biti donesena i, ako bude
donesena, kako će glasiti - ta odluka je samo deklaracija i ona prikazuje i znači samo
vanjsku manifestaciju stvarnog stanja koja (manifestacija) može biti i pogrešna.

AD 2. Da u hrvatskom pravu kojim slučajem postoji zakon o općem izvanparničnom

postupku vjerojatno ovo načelo ne bi ovako glasilo, odnosno supsidijarno bi se primjenjivala
pravila toga zakona, a tek taj zakon bi upućivao na supsidijarnu primjenu propisa o parničnom
postupku. U svakom slučaju, to načelo znači da, ako norme nasljednog (postupovnog) prava
ne sadrže rješenje za neko pitanje, tada ga treba potražiti u normama o parničnom postupku.

AD 3. Ovo načelo (koje se odnosi na redovne pravne lijekove, a ne uključuje one izvanredne)
je klasična primjena Ustavom zajamčenog prava na žalbu, što znači da svatko tko je
nezadovoljan ima pravo obratiti se (pod uvjetima propisanim zakonom) višem - žalbenom
sudu i zatražiti pravnu zaštitu135. Ukoliko se postupak kod javnog bilježnika smatra
posebnim stupnjem, tada se radi o načelu trostupanjskog, a ne dvostupanjskog
postupka.

AD 4. Ostavinski postupak je izvanparnični postupak i kao takav je ne samo zamišljen nego i

strukturiran. Taj postupak jednostavno ne raspolaže pravnim instrumentarijem pogodnim za
rješavanje spornih situacija (jer je predviđen za one nesporne) i zato, uvijek kada je nešto
sporno (osim iznimno) dolazi do upućivanja u parnicu. U toj parnici onda parnični sud
(opremljen za takve situacije pogodnim136 postupovnim instrumentima) rješava ono što je
sporno.

AD 5. Budući je ostavinski postupak izvanparnični postupak, logično je i da je pitanje

troškova riješeno na način da svatko snosi svoje troškove. Naravno, radi se samo o načelnom
rješenju, jer (temeljem supsidijarne primjene normi zakona o parničnom postupku) ako netko
uzrokuje određene troškove, treba ih i snositi. Ako dođe do upućivanja u parnicu, tada ovo
načelo uopće ne vrijedi, nego se izravno primjenjuju norme parničnog postupka, koje se po
pitanju troškova uglavnom rukovode uspjehom u parnici (znači ako netko uspije dokazati da
je oporuka sastavljena pod prisilom i sl., oporučni nasljednik će snositi troškove toga
parničnog postupka kao stranka koja je postupak izgubila137).

AD 6. Ovo je pitanje koje je već i prije početka primjene ZN dovelo do žučnih rasprava,
ponekad čak i potpuno neprimjerenih glede razine istih. Ipak, novelom ZN je konačno de lege
lata uređeno da se javnim bilježnicima obvezno povjerava vođenje ostavinskih postupaka.
Samo ako na području nekog suda nema javnog bilježnika138, kao i ako nastupi neka od
zakonom predviđenih okolnosti sud će vidjeti ostavinski postupak.

4. Tijek ostavinskog postupka

4.1. Pokretanje ostavinskog postupka

135
Ukoliko se radi o upućivanju u parnicu moguća je i trostupanjska zaštita, ako je revizija dopuštena. Revizija
(koja je izvanredni pravni lijek) je uvijek isključena u izvanparničnom postupku.
136
Nažalost, radi se o nečem kvalitetnijem od onog u izvanparničnom postupku, ali još uvijek ne i kvalitetnom i
učinkovitom.
137
Moguća je i raspodjela troškova za slučaj djelomičng uspjeha koji je nekad po naravi stvari isključen. Baš na
primjeru prisile bilo bi teško zamisliti djelomičan uspjeh (ali i moguće, npr. ako se pobija cijela oporuka, a pod
prisilom je sastavljena samo jedan njen dio).
138
Naravno i ako ga ima, ali nije u mogućnosti postupati (npr. zbog izuzeća, a postoji samo jedan javni
bilježnik).

27
 Ostavinski postupak se pokreće po službenoj dužnosti i sastoji se od više faza. U
pravilu će postupak započeti tako da se od strane suda zaprimi smrtovnica (a smrtovnicu
upućuje nadležni matični ured). Rjeđe će se dogoditi da ostavinski sud sam sastavi
smrtovnicu, na što je inače ovlašten139. Pri tome je potrebno naglasiti da postoji vrlo velika
razlika između smrtnog lista i smrtovnice i ta dva pojma se moraju strogo razlikovati. Smrtni
list može i smije sastaviti isključivo nadležni matični ured, a smrtovnicu kako matični ured
tako i sud, pri čemu nema nikakve razlike u pravnom značenju ovisno o tome tko ju je
sastavio. Međutim, velika je razlika u samom sadržaju. Smrtni list sadrži samo podatke o
umrloj osobi, uključujući roditelje i supružnika, a bez ikakvih podataka o drugim
srodnicima140, o mogućoj oporuci i sl. Smrtovnica sadrži te podatke koji služe kao temelj za
lakše vođenje ostavinskog postupka. U praksi ponekad smrtovnica i ne sadrži sve podatke za
koje je namijenjena (što ovisi i o tome da li je onaj tko daje podatke potpuno informiran i/ili
možda iz nekog drugog razloga neki podatak prikrije ili lažno prikaže), ali to ne umanjuje
njeno pravno značenje. Inače, zakon posebno navodi koje podatke smrtovnica sadrži odnosno
koje bi trebala sadržavati141, pri čemu je jedan dio postavljen imperativno, a drugi daleko
blaže. U svakom slučaju, prva i nužna isprava u jednom ostavinskom spisu je svakako
smrtovnica, neovisno o tome tko ju je sastavio (sud ili matični ured) i neovisno o tome kakav
joj je sadržaj (odnosno sadrži li ili ne sve podatke na koje upućuje ZN) .

Nakon što primi smrtovnicu ili smrtni list sud će (osim ako zaključi da nije nadležan)
donijeti odluku o povjeravanju vođenja ostavinskog postupka javnom bilježniku.

OPORUKA

Oporuka ili testament predstavlja jedan od samo dva pravna temelja za nasljeđivanje
u Republici Hrvatskoj (pored zakona). Prema definiciji, oporuka je izjava posljednje
volje142 ostavitelja. Nije nužno da se istom odredi nasljednik143, ali će se ta odredba (kojom se
određuje nasljednik) u pravilu ipak naći u oporuci. Nije nužan (iako je vrlo koristan) ni
nadnevak sastavljanja.

Treba naglasiti da postoji ogromna razlika između broja sačinjenih oporuka u tzv.
razvijenim državama zapada i broja oporuka u našoj državi. Iako ne postoji odgovarajuće
usporedno znanstveno istraživanje (a samo tako bi se došlo do potpuno pouzdanih podataka)
nema nikakve dvojbe da je broj oporuka u našoj državi (relativno) daleko manji.
Pojednostavljeno (ali iskustveno vrlo pouzdano) treba prihvatiti kao sliku današnjeg stanja da
se u razvijenim državama oporuka sastavlja čim se stekne neka imovina (dakle neovisno o
dobi144), a kod nas (ako se uopće i sastavi oporuka) u pravilu tek kada se dođe u visoku

139
Vidjeti tako u čl. 193. RZN-a, sada čl. 192. st. 3. ZN. Nažalost, treba konststirati da je ranije rješenje bilo
praktičnije, jer je sud mogao sastaviti smrtovnicu vanraspravno (što sada ne može) što je sigurno bilo bolje i
praktičnije rješenje, a pravna sigurnost sigurno nije bila ugrožena.
140
Što nije jasno iz kojeg razloga, barem kada se radi o djeci.
141
Vidjeti čl. 193. ZN-a.
142
Izraz ne treba doslovno shvatiti, jer netko može oporučiti mnogo godina prije svoje smrti. Međutim, ako
opruku nije promijenio, to ipak znači da je to ostala njegova njezina) volja do kraja života. Inače, i u stranom
pravu se rabi isti pojam (last willl u anglosaksonskom pravu npr.).
143
U nekim stranim pravima uvjet da bi nešto bilo oporuka je da se odredi nasljednik, a ako to nije tako, tada se
radi o kodicilu, a ne o oporuci.
144
Nužno je da je dob takva da onaj tko želi oporučiti ima oporučnu sposobnost.

28
starost ili kada se otkrije tešku i neizlječivu bolest koja ne daje izglede za dug život145.
Vrijeme i svekoliki napredak društva u cijelosti će zasigurno i ovo promijeniti pa je za
očekivati promjenu ovih odnosa u prilog što češćeg oporučivanja (što ne mora značiti bitno
odstupanje od zakonskog nasljeđivanja146).

Svaka oporuka ima (mora imati) određena svojstva. Obično se kao svojstva navode da
je:
a) strogo osobne naravi (što isključuje npr. sastavljanje putem punomoćnika), da je
b) opoziva u svako doba (što jamči slobodu oporučitelja - oporučiteljice147), da je
c) (u pravilu) formalne naravi i da je
d) jednostrani pravni posao mortis causa (dakle za slučaj smrti) odnosno prije
smrti ne proizvodi pravne učinke.

AD a) Jasno je da se i po naravi stvari i po odluci zakonodavca radi o strogo osobnom aktu, u

kojemu nitko ne može oporučitelja zamijeniti. Naime, bilo bi suprotno naravi stvari kada bi se
oporuka mogla sastaviti bilo po punomoćniku bilo po zakonskom zastupniku, jer bi se time
narušilo ono temeljno - da je to izraz posljednje volje baš oporučitelja. Ipak, treba dopustiti da
pismeno nazvano punomoć stvarno bude valjana pisana oporuka ukoliko udovoljava uvjetima
za tu oporuku i uz primjenu načela FALSA NOMINATIO NON NOCET.

AD b) Nema nikakvog ograničenje glede prava na opoziv. To znači da netko može poduzeti
toliko opoziva koliko mu vrijeme i narav stvari dopuštaju. Doslovno svatko tko ima
odgovarajuću sposobnost za opoziv (a to je oporučna sposobnost) može radnju opoziva
poduzeti u svakom trenutku i ponoviti je ili staviti van snage također u svakom trenutku.
Stavljanje van snage opoziva je stvarno novo oporučivanje sui generis sa sadržajem one ranije
opozvane oporuke ako je takva postojala, a sa sadržajem zakonskog nasljeđivanja ako je nije
bilo. Naravno, pretpostavka opoziva je postojanje oporuke, pa ako oporuke nema tada
nema ni opoziva, pri čemu je jedino moguće da se iz sadržaja onoga što je nazvano opoziv
protumači da se stvarno radi o oporuci (FALSA NOMINATIO NON NOCET).

AD c) Oporuka spada u pravne poslove za koje se smatra da su najopterećeniji formom.

Formalno, čak i usmena oporuka za koju se smatra da je dosta rasterećena forme je ipak
formalna. Razlog propisivanja forme je veliko značenje koje zakonodavci daju oporuci, što je
i logično jer se radi o izjavi posljednje volje kod koje (za razliku od npr. ugovora) nije
moguće dodacima (aneksima) unositi kasnije (nakon smrti, ili nakon izgubljene oporučne
sposobnosti) promjene polazeći od činjenice da nešto sa oporukom nije u redu).

AD d) U klasičnoj podjeli na pravne poslove inter vivos i mortis causa148 oporuka je pravni
posao mortis causa. To znači da je sve do oporučiteljeve smrti (ili nastanka okolnosti

145
U svrhu provjere navedenih teza rađena su ispitivanja (naravno ne na reprezentativnom izorku nego na
slučajnom uzorku od desetak studenata Pravnog fakulteta u Splitu u više generacija) na način da kada dođu kući
pitaju roditelje jesu li sastavili oporuku i (ako nisu) zašto nisu. Rezultati su porazni – ne samo da ni iz jednog
odgovara nije proizlazilo da je oporuka sastavljena (radilo se većinom o osobama srednje dobi i srednjeg
imovnog stanja) nego su neke reakcije bile vrlo neugodne (tipa “želiš me još živog pokopati” i sl.).
146
Poznati su primjeri u kojima je oporučitelj praktično ponovio zakonske odredbe i nije ni na koji način
promijenio ono kako bi se nasljedilo da nije sastavio oporuku. Ipak, htio je imati oporuku, htio je da svi vide da
je on tako htio, a da nije htio samo automatski (možda I ne znajući) prihvatiti ono što određuju norme zakonskog
nasljeđivanja.
147
Jednostavnosti radi, u ostalom dijelu teksta se navodi samo izraz oporučitelj koji (u tom smilsu) nije spolno
određen.

29
izjednačenih sa smrću) oporuka samo pravna činjenica (ali i pravna nada), ali ne i temelj da se
nekoga utvrdi nasljednikom. Naravno, navedeno ipak znači da je oporučni nasljednik ili
uopće osoba koja iz oporuke pretendira na neku korist (jer nemaju korist samo nasljednici
nego i zapisovnici, kao i oni u čiju korist glasi neka obveza na teret npr. oporučnog
nasljednika ili zapisovnika).ograničen (pored ostaloga) i time što mora doći do smrti
ostavitelja, to je condicio sine qua non svakog, pa i oporučnog nasljeđivanja.

Oporučna sposobnost

Da bi netko valjano testirao (sačinio valjanu oporuku) nužne su određene

pretpostavke koje moraju postojati u trenutku oporučivanja – jesu li ili nisu postojale prije ili
kasnije nije od pravnog značenja149. Ipak, iznimno, ako u trenutku oporučivanja oporučna
sposobnost nije postojala, a nastala je kasnije postoji makar načelna mogućnost dokazivanja
da je svojim postupanjem oporučitelj sadržajno prihvatio takvu oporuku. Međutim, sam
sadržajni dio nije dostatan, treba udovoljiti i jednom od oblika koji su nužni za pravu
valjanost oporuke.

Radi se, dakle, o:

a) oporučnoj sposobnosti oporučitelja, zatim o tome

b) da je svoju volju (koja mora ispunjavati zakonske uvjete u smislu da je slobodna,
ozbiljna, da nije bilo ni prijetnje ni prevare ni zablude) očitovao u propisanom
obliku.

Prema nekim autorima dodatni je uvjet i da oporuka ima dopušteni sadržaj150. U

svakom slučaju treba naglasiti da je moguće da je oporuka (kao cjelina) pravno valjana, ali
da neki njeni dijelovi nisu. Polazeći od toga treba dalje naglasiti da je praktično gotovo
nemoguće da netko za dio oporuke ima oporučnu sposobnost, a za dio nema151. Takva
različitost u smislu valjanosti oporuke i njenog dijela ili više dijelova je još jasnija kod oblika
i same volje. Netko može npr. vlastoručno pisati oporuku pa (jer se npr. umorio) zamoli
suprugu neka napiše još «par riječi». Ipak, najčešće će se razlika pokazati u pogledu
valjanosti temeljem dopuštenog ili nedopuštenog sadržaja (relativno često će u oporuci
biti nešto nedopuštenog sadržaja, npr. zabrana udaje supruzi, ali to nema pravnog učinka na
ostali dio oporuke).

Podjele oporuka

148
Iako se radi o suprotnostima sui generis, suprotnost pravnm poslu inter vivos (među živima) nije pravni posao
među mrtvima (koji je po naravi stavri nemoguć) nego za slučaj smrti (iako je navedeno jasno, nažalost često se
na postavljeni upit od studenata dobije brzoplet i pogrešan odgovor). Vidjeti više o ovoj podjeli u: Petar Klarić,
Martin Vedriš, op. cit., str. 110.-111.
149
Ipak, iznimno, ako u trenutku oporučivanja oporučna sposobnost nije postojala, a nastala je kasnije postoji
makar načelna mogućnost dokazivanja da je svojim postupanjem oporučitelj sadržajno prihvatio takvu oporuku.
Međutim, sam sadržajni dio nije dostatan, treba udovoljiti i jednom od oblika koji su nužni za pravu valjanost
oporuke.
150
Vidjeti tako u: Čedo Rajačić, op. cit., str. 60. Ipak, u pravilu (čak i ako bi se prihvatio navedeni stav) će biti
dvojben dio oporučnih odredbi, a vrlo rijetko i cijela oporuka, što cijelu dvojbu čini za praktične potrebe gotovo
nebitnom (drugim riječima, problem je primarno teorijske naravi).
151
To bi bio slučaj u kojemu oporučitelj neke odredbe napiše prije ponoći, a neke nakon ponoći, a nakon ponoći
(odnosno točno u ponoć) je navršio 16 godina i stekao oporučnu sposbnost (moguće su i razlike uvjetovane
vremenskim zonama). Iako je to naravno moguće, ipak više izgleda kao teorijska mogućnost a ne nešto što je od
praktičnog značenja.

30
Prema uobičajenim podjelama oporuke se dijele na:

1. redovne i izvanredne;
2. pisane i usmenu;
3. privatne i javne.

Svaka, baš svaka oporuka ima svoje mjesto u svakoj od ovih podjela, pa su tako moguće
različite kombinacije (npr. usmena oporuka je izvanredna, usmena i privatna, sudska je
redovna, pisana152 i javna itd.).

AD 1. Ova podjela počiva na kriteriju sa jedne strane da li su potrebni neki posebni uvjeti (ali
ne u smislu forme) ili ne i (kao posljedica toga) je li trajanje (pravna valjanost) takve oporuke
vremenski ograničeno ili pak nije.

Redovne oporuke su vremenski potpuno neograničene, odnosno vrijede od sastavljanja pa

do otvaranja ostavine153. Redovne oporuke su sve osim onih koje su izvanredne (tertium
non datur).

Izvanredne oporuke vrijede od sastavljanja, tijekom trajanja izvanrednih okolnosti i još

određeno vrijeme (propisano zakonom) nakon prestanka tih izvanrednih okolnosti. Ako u
tom razdoblju ostavitelj – oporučitelj umre po toj oporuci će se nasljeđivati (osim ako postoji
neki drugi razlog za njenu pravnu nevaljanost izvan postojanja izvanrednih okolnosti i ako se
oporučni nasljednik prihvati nasljedstva). Izvanredna oporuke prema ZN je samo usmena
oporuka, a prema RZN to su bile usmena oporuka (kao najčešća izvanredna oporuka),
oporuka sastavljena na hrvatskom brodu, oporuka sastavljena za vrijeme mobilizacije ili rata.

AD 2. Usmena oporuka je ona oporuka koja nema g0 g0 G(na428.an)-6ravnu nevaljanost izv

31
Pisana (alografska) oporuka pred svjedocima (testamentum allographum)

Pisana oporuka pred svjedocima je oporuka koju može sastaviti svatko tko zna i može
čitati i pisati (RZN je propisivao samo tko zna) i tko ispravu koju mu je netko159 sastavio
vlastoručno potpiše u istodobnoj nazočnosti dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to
njegova oporuka, a sami svjedoci se također potpisuju na oporuci. Dakle, nužno je da
oporučitelj zna i može i čitati i pisati160, ali je nužno i da je u stanju staviti svoj potpis i
izjaviti da je to njegova oporuka. Smatramo da bi zakonsku normu trebalo tumačiti na način
da nije nužno riječima dati tu izjavu nego je prihvatljiv bilo koji znak potvrde koji nesumnjivo
znači potvrdu (u protivnom onaj tko je nijem i/ili slijep ne bi mogao sastaviti ovu oporuku, a
udovoljava uvjetima da zna i može čitati i pisati161). Prema zakonskoj formulaciji (svjedoci će
se potpisati) izgleda da je njihov potpis nužan dio ispunjenja zakonske forme, ali nje
propisano je li taj potpis mora biti odmah stavljen ili ne – makar je logično da se to obavi
istodobno, jasne zakonske obveze u tom (vremenskom) smislu nema.

Treba naglasiti da svjedoci imaju ulogu samo onih koji će potvrditi izjavu oporučitelja
i da je on tu oporuku potpisao, a praktično nemaju nikakvog značenja u pogledu mogućeg
spora oko same oporuke. Zato bi u interesu pravne sigurnosti bilo uvijek da se i svjedoci
upoznaju sa sadržajem oporuke kako bi bili potpora oporuci i oporučnim nasljednicima ako
do osporavanja uopće dođe.

Za svjedoke pisane oporuke pred svjedocima (i javne oporuke) su propisane dvije

vrste uvjeta: pozitivni koji moraju biti ispunjeni i negativni (kojih ne smije biti).

Svjedoci pisane oporuke pred svjedocima mogu biti samo punoljetne osobe162 kojima
nije oduzeta poslovna sposobnost i koje znaju i mogu čitati163 i pisati164.

Ne mogu165 biti svjedoci pri pravljenju pisane oporuke pred svjedocima: potomci
oporučitelja, njegova posvojčad166 i njihovi potomci, njegovi preci i posvojitelji, njegovi
srodnici u pobočnoj liniji167 do zaključno četvrtog stupnja, bračni drugovi svih tih osoba i
bračni drug oporučitelja. Moglo bi biti prijeporno je li ovom popisu temeljem opće zakonske
odredbe iz čl. 8. ZN treba pridružiti i izvanbračnog druga oporučitelja koji je u pravu
nasljeđivanja izjednačen sa bračnim. Prema našem mišljenju odgovor je negativan jer je ova
opća odredba in favorem izvanbračnog druga (u svezi njegovog/njezinog prava nasljeđivanja)
i ne može se širiti na način da na tu osobu negativno djeluje (a djelovalo bi negativno kada bi
dodatno otežalo pravni položaj te osobe) makar izgleda nelogičnim da tako izvanbračni drug u
tom dijelu ima povoljniji položaj nego da je u braku sa oporučiteljem.

159
Očito ne bi bio problem ni da je sam oporučitelj sastavi, jer ratio je u zaštiti oporučitelja (ali ne od sebe
samoga).
160
Vidjeti drukčije u odnosu na RZN (ali bez argumentiranja u odnosu na zakonski tekst) u: Nikola Gavella, op.
cit., str. 172. Ukoliko se mislilo de lege ferenda, tada se ovakav stav i može prihvatiti, ali tadašnji zakonski tekst
je bio više nego jasan - pojmovi “znati” i “moći” su bitno različiti.
161
Naime, oporuka može biti i na tzv. brajevom pismu i kao takva, podobna za čitanje i slijepcu.
162
Dakle ne i maloljetne pa makar one imale i punu poslovnu sposobnost (npr. uslijed činjenice sklapanja braka).
163
Nije baš jasno zašto bi morale znati čitati kada uopće nije uvjet da znaju što piše u samoj oporuci.
164
Prema RZN je trebalo samo znati (a ne i moći) čutati.
165
Ovo treba tumačiti kao ne smiju, jer oni to mogu biti, ali to tada i zbog toga neće biti pravno valjana oporuka.
166
Ovaj ružan izraz preuzet iz obiteljskog zakonodavstva je u istom promijenjen prije stupanja na nsagu ZN, ali
je ipak u ZN tu promjenu propušteno preuzeti, što bi prigodom prve novele ZN svakako trebalo izmijeniti.
167
Interesantno je uočiti da ZN u čl. 35. rabi (prema našem mišljenju pogrešno) pojam loze umjesto crte ili linije.

33
 Potpuno je nebitno kada i kako je nastao tekst kojega oporučitelj priznaje kao svoju
oporuku. Moguće da je ga je baš on sastavio ali i da ga je sastavio netko drugi168 kojemu se
nikad i ne mora saznati identitet. Ta osoba koja je sastavila oporuku može biti i pravno
nerelevantne volje (bilo da je bez oporučne sposobnosti bilo da je pod prisilom ili prijevarom
ili prijetnjom ili u zabludi ili da volje uopće nema nego joj netko drugi vodi ruku kod pisanja
ako se radi o rukopisu).

Slijedeće tri oporuke su bile propisane prema RZN, ali ih ZN nije preuzeo, pa samo u
kratkim crtama ukazujemo na to o čemu se radilo.

Oporuka sastavljena pred diplomatskim ili konzularnim predstavnikom u inozemstvu

Radi se o redovnoj, pisanoj i javnoj oporuci koju može sastaviti svakom državljaninu
Republike Hrvatske u inozemstvu po odredbama koje vrijede za sastavljanje sudske oporuke
ili konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik Republike Hrvatske koji vrši konzularne
poslove.

Oporuka sastavljena na hrvatskom brodu

Na hrvatskom brodu (dakle brodu koji vije hrvatsku zastavu) oporuku može sastaviti
samo zapovjednik broda, po odredbama koje vrijede za sudsku oporuku. Ovakva oporuka je
izvanredna, pisana i javna oporuka.

Nema ograničenja glede državljanstva, tako da ovu oporuku mogu sastaviti i strani
državljani kao i apatridi169.

Oporuka sastavljena na hrvatskom brodu vrijedi samo 30 dana nakon povratka

oporučitelja u Republiku Hrvatsku. Ako u tom roku oporučitelju umre, roku je udovoljeno.
Ako unutar toga roka oporučitelj ponovo ode iz Republike Hrvatske, to nema nikakvog
značenja na pravnu valjanost one oporuke jer taj izlazak ne prekida navedeni rok.

Oporuka sastavljena za vrijeme mobilizacije ili rata

Po odredbama koje vrijede za sudsku oporuku osobi na vojnoj dužnosti oporuku može
sastaviti komandir čete ili drugi časnik toga ili višeg ranga ili koja druga osoba u nazočnosti
kojega od tih časnika170, kao i svaki komandir odvojenog odreda.

Oporuka sastavljena za vrijeme mobilizacije ili rata vrijedi samo 60 dana nakon
završetka rata, a ako je oporučitelj prije ili kasnije demobiliziran, po isteku 30 dana nakon
demobilizacije. Ako u navedenim rokovima oporučitelj umre, roku je udovoljeno. Treba
uočiti da je zakonska formulacija dosta nespretna jer iz nje proizlazi da ako je netko
demobiliziran dan nakon završetka rata, njegova oporuka u ovom obliku vrijedi samo 30
dana, a ako je demobiliziran na dan završetka rata, tada vrijedi još 60 dana, što je apsolutno
nelogično. Pravilno bi trebalo staviti dva navedena roka u jasan odnos.

168
Što znači i da isti pripremljeni tekst može poslužiti kao oporuka (naravno uz uvjet priznanja istog kao svoje
oporuke i svjedoka ispred kojih će to priznanje uslijediti) za više različitih oporučitelja, ali I da tekst mogao piati
i oporučni nasljednik (koji ne može / ne smije biti svjedok).
169
Hoće li ona biti podobna za nasljeđivanje po njenim odredbama, ovisi o tome koje će materijalno pravo na to
nasljedstvo biti primijenjeno.
170
Ili podčasnika ako su na tom položaju.

34
Javna oporuka

Javna oporuka je redovna, javna i pisana oporuka koju može sastaviti svatko, a (ako
želi oporučiti) samo u ovom obliku od redovnih oporuka može oporučiti onaj tko ne zna
ili ne može čitati ili se ne može potpisati171. Nažalost je u temeljnom članku ostalo
neuređeno što učiniti sa osobom koja ne može govoriti, a što je uređeno u čl. 150. ZN.

Za sastavljanje je u Republici Hrvatskoj nadležan sudac općinskog suda, sudski

savjetnik u općinskom sudu i172 javni bilježnik173, a u inozemstvu konzularni odnosno
diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske.

U osnovi treba razlikovati dvije različite situacije. U prvoj se oporučitelj uredovnim

jezikom174 može služiti, a u drugoj se radi o oporučitelju koji ne može služiti uredovnim
jezikom ili može ali to nije dužan.

Ako se oporučitelj može služiti uredovnim jezikom u stanju pročitati oporuku, tada
sudac tu oporuku sastavlja prema kazivanju oporučitelja175, a nakon toga će uz nazočnost suca
oporučitelj tekst pročitati i potpisati, što će sudac na samoj oporuci potvrditi.

Ako oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku (neovisno o razlogu koji može biti i
npr. nepismenost, ali i neka trajna ili privremena očna bolest) koju mu je sudac sastavio,
sudac će istu pročitati oporučitelju u nazočnosti dva svjedoka176, pa će nakon toga oporučitelj
u nazočnosti dva svjedoka177 istu potpisati ili staviti na nju svoj rukoznak, pošto izjavi da je to
njegova oporuka. Svjedoci će se potpisati na samoj oporuci, a sudac će (također na samoj
oporuci) potvrditi da su sve te radnje izvršene.

Svjedoci sudske oporuke mogu biti samo punoljetne osobe kojima nije oduzeta
poslovna sposobnost i koje znaju čitati i pisati i razumiju jezik na kojemu je oporuka
sastavljena. Ovaj dodatak u odnosu na pisanu oporuku pred svjedocima (razumiju jezik na
kojemu je oporuka sastavljena) je logična posljedica toga što su ti svjedoci predviđeni samo
ako oporučitelj nije u stanju pročitati oporuku. Sa druge strane, ako se već postavio uvjet
znati čitati i pisati kod pisane oporuke pred svjedocima tada je (iz istih razloga) bilo
logično i tamo postaviti uvjet razumijevanja jezika na kojemu je oporuka sastavljena.

Ne mogu biti svjedoci pri pravljenju sudske oporuke niti oporuku sastaviti po
kazivanju oporučitelja u svojstvu suca: potomci oporučitelja, njegovi usvojenici i njihovi

171
RZN je imao nejasan zakonski tekst glede “znati” i “moći” što je u ZN popravljeno.
172
ZN u čl. 32. rabi veznik ILI što je pogrešno – svi navedeni su nadležni što znači da mora stajati veznik I.
173
Istina, nije baš jasno u čemu je ratio da se to pravo negira sucu višeg suda, pa tako i Vrhovnog suda
Republike Hrvatske. Treba naglasiti da ovo ne isključuje predsjednike općinskih sudova jer su u prvom redu
suci, a baš zato što su suci imali su mogućnost kandidirati se i za predsjednika toga suda. Što se tiče javnih
bilježnika, oporuka koju oni sastave izvan svoja sjedišta i područja na kojem obavljaju službu neće samo zbog
toga biti nevaljana (čl. 147. st. 3. ZN).
174
Temeljem čl. 12. Ustava u Republici Hrvatskinje u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, uz
mogućnost da u pojedinim lokalnim jedinicama pored toga jezika i pisma mogu biti uvednei i drugi jezik te
ćirilićno ili drugo pismo, pod zkonom propisnaim uvjetima.
175
U praksi će oporučitelj često donijeti već napisani tekst koji će sudac unijeti u zapisnik kao da oporučitelj
diktira. Čini nam se da time (ipak) nije izigran ratio zakonske odredbe.
176
Interesantno je da se ne zahtijeva istodobna nazočnost svjedoka kao npr. kod usmene oporuke.
177
Bilo bi bolje da je naglašeno da su to ona ista dva svjedoka nego da se o tome mora izvoditi neizravne
zaključke.

35
potomci, njegovi preci i usvojenici, njegovi srodnici u pobočnoj liniji do zaključno četvrtog
stupnja, bračni drugovi svih tih osoba i bračni drug oporučitelja.

Međunarodna oporuka

Međunarodna oporuka je redovna, pisana i javna oporuka koja je svojstvena brojnim

pravima, pa tako i našem. Ona je posljedica potrebe da se riješi kriza koja može nastati
uslijed toga što je neka oporuka napravljena po pravilima koje država u kojoj se vodi
postupak odnosno materijalno pravo koje se primjenjuje ne priznaje. Moguće je npr. da
oporuka ima valjan oblik po pravu one države iz koje je oporučitelj potekao, ali on nije u njoj
napravio oporuku, nije bio njen državljanin u času oporučivanja niti u času smrti, niti se
nekretnine kojima je raspolagao nalaze u toj državi. Takva oporuka prema našem pravu nema
valjan oblik. Da bi se izbjegle takve situacije (koje se u manjoj ili većoj mjeri događaju ili
mogu dogoditi u svim državama u svim pravima178) došlo se do ideje ujednačavanja pravila o
obliku oporuke. Ako bi sve države unijele u svoja zakonodavstva jednaka pravila o obliku
oporuka, oporuke učinjene po tim pravilima imale bi valjan oblik bez obzira po čijim
nasljednopravnim normama bi se valjanost oblika prosuđivala. Radi toga je 1973. god.
održana posebna konferencija u Washingtonu, na kojoj je usvojena Konvencija o
jednoobraznom zakonu o obliku međunarodnog testamenta179, čime su države preuzele
obvezu unosa pravila o međunarodnoj oporuci prema navedenoj Konvenciji180.

Međunarodna oporuka je u bitnom različita od sudske i konzularne oporuke. Naime,

kod međunarodne oporuke sastavljanja teksta oporuke nije sastavni dio oporučivanje, jer
oporučivanje u ovom obliku (međunarodne oporuke) ne sadrži sastavljanje teksta oporuke.
Potpuno je svejedno tko je sastavio tekst oporuke, bitno je da ga oporučitelj prihvaća kao svoj.
Oporučivanje započinje podnošenjem teksta isprave nadležnom tijelu koje ga svojim
djelovanje čini javnom ispravom u kojoj je očitovana oporučiteljeva volja. Radi se o
testamentum iudici oblatum, a ne testamentum apud acta conditum (kao što su sudska i
konzularna oporuka181).

Oporučivanje započinje podnošenjem isprave koja sadrži tekst oporuke onome tko je
nadležan. Prema Konvenciji to je «ovlaštena osoba«, a tko udovoljava statusu i pojmu
«ovlaštena osoba» odlučuje svaka država potpuno autonomno, dok su ostale države potpisnice
Konvencije to dužne poštovati182. Pored «ovlaštene osobe»183 nužno je (kao dio oblika) i
sudjelovanje dva oporučna svjedoka (koji moraju mati i apsolutnu i relativnu sposobnost,
jednaku onoj koja se traži za sudsku oporuku). Pred njima svima oporučitelj mora izjaviti da
je ta isprava njegova oporuka i da je on upoznat sa njenim sadržajem (koji ne mora biti poznat
ni svjedocima ni «ovlaštenoj osobi»). Nakon te izjave oporučitelj potpisuje oporuku (ili
izjavljuje da je na njoj njegov potpis - priznaje potpis), a ako to ne može, razlog spriječenosti
mora iskazati «ovlaštenoj osobi» koja će taj razlog zabilježiti na oporuci. Na kraju «ovlaštena

178
Ovo ovisi o kolizijskim normama pojedine države.
179
Međunarodni ugovori koje je sklopila I kojima je pristupila bivša SFRJ primjenjuju se u Republici Hrvatskoj
temeljem Odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (NN 31/91) i čl. 33. Zakona o sklapanju i
izvršavanju međunarodnih ugovra (NN 53/91, 73/91), naravno pod uvjetom da nisu u suprotnosti s Ustavom i
pravnim poretkom Republike Hrvatske.
180
Hrvatska je to učinila Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju (NN 47/78).
181
Vidjeti tako u: Nikola Gavella, op. cit., str. 168.
182
Tehnički, svaka pojedina država o tome koga je odredila za “ovlaštenu osobu” obavještava SAD, a SAD dalje
obavještava (u suštini proslijeđuje obavijest) ostale države.
183
U našem pravu to je za tuzemstvo općinski sud, a za inozemstvo konzularno predstavništvo i diplomatsko
predstavništvo koje obavlja konzularne poslove.

36
osoba« i svjedoci jedna za drugim stavljaju svoje potpise na kraju oporuke. Datum oporuke (i
oporučivanja) je datum kada ju je potpisala «ovlaštena osoba» i to je izuzetno značajno
(posebno ukoliko postoji više oporuka184).

«Ovlaštena osoba» će upitati oporučitelja želi li dati izjavu o čuvanju oporuke, pa

(ukoliko to oporučitelj izrijekom zahtijeva), mjesto gdje on ima nakanu čuvati oporuku
(odnosno gdje kaže da je ima nakanu čuvati185) će biti označeno na potvrdi koja se izdaje, a
kojom se utvrđuje da su poštovane obveze propisane Jednoobraznim zakonom o obliku
međunarodnog testamenta186.

Izrijekom je propisano da ništavost oporuke kao međunarodne oporuke ne utječe na

njezinu eventualnu valjanost glede oblika kao oporuke neke druge vrste (radi se o specifičnoj
mogućnosti kombiniranja i konvalidacije i konverzije sui generis). Kako bi se potaklo
sastavljanje ovakvih oporuka187 potpisi svih potpisnika su oslobođeni svake ovjere i slične
formalnosti iako nadležna tijela mogu provjeriti istinitost potpisa «ovlaštene osobe»188. Točno
je da se radi o nečem što je praktično (silom Ustava) iznad zakona (jer se radi o ratificiranom i
objavljenom međunarodnom ugovoru koji je dodatno unesen i kao izmjena i dopuna Zakona o
nasljeđivanju) i što je praktično rješenje, ali ipak treba naglasiti da se radi o nečem što je vrlo
opasno po pravnu sigurnost i vladavinu prava uopće.

Usmena oporuka

Usmena oporuka je jedina usmena oporuka, izvanredna je i javna. Njeno trajanje je

ograničeno na 30 dana nakon što prestanu izvanredne okolnosti u kojima je napravljena.

Uvijek treba naglasiti da je jasno da oporuka ostaje na snazi ako oporučitelj unutar
toga roka umre. Sporno može biti što se događa ako oporučitelj u tom roku ne umre, ali ipak
postane nesposoban iskazati svoju volju ili ta volja prestane biti pravno relevantna u smislu
nasljednog prava (npr. oduzme mu se poslovna sposobnost189, padne u komu i sl.). Još
specifičnija je situacija u kojoj nestane pa se naknadno proglašava umrlim i sl. Čini nam se da
je ideja u tome da se oporučitelju da punih 30 dana da sastavi novu redovnu oporuku (ili novu
izvanrednu ako ponovo dođe do takvih okolnosti190), što znači da bi u slučaju npr. kome u
koju oporučitelj padne unutar tih 30 dana (ali i oduzimanja poslovne sposobnosti) trebalo
smatrati da rok miruje. Složenije je pitanje kod npr. proglašenja nestale osobe za umrlu, a u
svakom slučaju treba naglasiti da je zakonska formulacija dosta nespretna i bilo bi dobro
popraviti je i na taj način promijeniti191.

184
Ali ne i samo u tom slučaju. Bitno je npr. i ukoliko dođe do utvrđivanja je li bilo kakvih mana volje kod
oporučivanja.
185
Što niti znači da će biti tako niti obvezuje da bude tako.
186
Radi se o tekstu (preuzetom u naš pravni sustav) izvorno objavljenom u: “SL SFRJ - Međunarodni ugovori
br. 3/77).
187
Što se u praksi baš i nije potvrdilo.
188
Iz zakonske formulacije proizlazi kao da potpise ostalih (uopće) nije moguće provjeravati, što djeluje gotovo
nevjerojatno. Neovisno o svemu, kada bi to bilo tako, ta odredba bi bila izravno suprotstavljena čitavom nizu
Ustavom utvrđenih načela i kao takva ne bi smjela biti primjenjena (iz prakse proizlazi da se radi samo o dosta
nespretnoj formulaciji koja srećom ne izaziva teškoće).
189
Iako to na ovom mjestu nije moguće posebno elaborirati, oduzimanje poslovne sposobnosti nije moguće
automatski primijeniti na način da ta osoba nema ni oporučnu sposobnost (jer uvjeti za te dvije sposobnosti ipak
nisu isti). To bi ipak trebalo utvrđivati od slučaja do slučaja.
190
Koje se mogu ponavljati neograničeno mnogo puta.
191
Obzirom na to da se radi o međunarodnom multilateralnom ugovoru izgledi za tako nešto svakako nisu baš
veliki.

37
 Nevaljanost oporuke

Kod nevaljanosti razlikujemo nevaljanost kao posljedicu nedostatka oblika

oporuke192 i nevaljanost uzrokovanu uslijed oporučiteljeve nesposobnosti i/ili zbog
nedostataka u njegovoj volji193.

Ukoliko je bilo propusta na način da nije poštovan oblik oporuke194 poništenje može
tražiti (i to nakon otvaranja nasljedstva) samo osoba koja ima pravni interes195, i to u roku od
godinu dana od dana kada je saznala za oporuku (subjektivni rok), a najduže za deset
godina od proglašenja oporuke, pri čemu rok od godinu dana ne može početi teći prije
proglašenja oporuke196.

Ukoliko je oporuka sastavljena, a da oporučitelj nije imao oporučnu sposobnost tada

je oporuka po čl. 26. ZN-a ništetna, a zakonodavac nije posebno propisao rok za pokretanje
postupka, što djeluje kao da roka uopće nema To jest točno per analogiam učenju o
ništetnosti koja se samo deklarira kod pravnih poslova općenito, ali nije baš prihvatljivo o
tome imati samo neizravne zaključke.

Ako su postojali nedostaci u njegovoj volji (prijetnja ili prinuda, prevara li zabluda),
tada je moguće zahtijevati poništenje oporuke u cijelosti ili njene pojedine odredbe197 od
strane osobe kpja ima pravni interes, i to u roku od godine dana (subjektivni rok) od kada je
doznala za postojanje uzroka ništavosti, a najduže u roku od deset godina (objektivni rok) od
proglašenja oporuke, pri čemu rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja
oporuke. Dodatno, poništenje se iz ovih razloga prema nesavjesnoj osobi može tražiti u roku
od dvadeset (20) godina (samo objektivni rok)198.

U svakom slučaju treba poći do toga da je oporuka pravni posao i sedes materie glede
pravnih poslova uopće (uključujući i pitanje pravne valjanosti i nevaljanosti) je ZOO.
Naravno da ZN kao lex specialis može odrediti drukčije (što često i radi), ali ako nešto nije
uređeno specijalnim propisom, tada je jedini izlaz primjena odgovarajućih odredbi ZOO.

Još je u rimskom pravu postavljena i opće prihvaćena podjela na apsolutno i

relativno ništave pravne poslove. ZOO je ovu podjelu samo dijelom preuzeo i sadrži jedan
nadnaslov (sa očitom nakanom da se radi o širem pojmu koji sadrži one uže, dakle i ništavost
i pobojnost) koji glasi NEVAŽNOST UGOVORA199 koji je u svakom pogledu ne samo

192
Vidjeti čl. 29. ZN-a.
193
Vidjeti čl. 27. ZN-a.
194
U pravilu će se raditi o istom statusu cijele oporuke, iako je moguće zamisliti i drukčije slučajeve.
195
Taj interes zasigurno ima zakonski nasljednik. Međutim, prema našem mišljenju, taj interes mogu imati i
drugi, pa moguće i vjerovnici tog zakonskog nasljednika zainteresirani da baš on (a ne oporučni nasljednik)
naslijedi.
196
Vidjeti čl. 29. ZN-a. Treba uočiti da će proglašenje oporuke ponekad jako kasniti, u kojem slučaju je upitno
da li će potencijalni tužitelj imati korist od toga što mu subjektivni rok nije počeo teći, jer je moguće da istekne i
onaj objektivni rok.
197
U ovim slučajevima (koji se odnose na pitanje volje, a nikako ne oporučne sposobnosti) je daleko logičnije
i vjerojatnije da je moguć različit status pojedinih oporučnih odredbi (da neke budu poništene, a neke ne).
198
Vidjeti čl. 27.-28. ZN-a.
199
Radi se o Odsjeku 4., prije članka 103. ZOO, koji se bavi pitanjem ništavosti. Kasnije se (od članka 111.)
uređuje pitanje pobojnih ugovora (prema rimskoj terminologiji, to bi bili oni relativno ništavi). Inače, s pravom
se u teoriji tvrdi da je nevažnost pojam primjeren stanju propisa (koji važi ili ne važi odnosno na snazi je ili nije
na snazi) a ne pravnom poslu.

38
nepraktičan i uzrokuje nepotrebnu zabunu, nego je i teorijski neutemeljen. ZN (koji je stupio
na snagu daleko prije nego ZOO) sadrži nekoliko međusobno povezanih pojmova koji ipak
nisu dosljedno logično povezani. Pojam valjana oporuka200 je sam po sebi u redu, ali mora
imati (a contrario) svoju logičnu suprotnost, a to je nevaljana oporuka. Taj pojam ZN ni na
jednom mjestu ne sadrži. Umjesto toga, ZN sadrži pojam ništavosti oporuke i poništenje
oporuke201. Radi se o stvarima koje ne moraju, ali mogu uzrokovati ozbiljne probleme. U
teoriji je potpuno jasna razlika između ništavosti (koju ZOO 05 naziva ništetnošću) i
pobojnosti, pa makar i jedno i drugo djeluje ex tunc. U praksi se pokušava naglasiti razlika
time što se kod ništavosti202 zahtjeva formulacija tužbenog zahtjeva iz koje je jasno da se radi
o deklaraciji, a kod pobojnosti da se radi o poništenju. Teorijski navedeni pristup prakse
svakako trpi zamjerke, ali je barem jasno da nije ugrožena pravna sigurnost, a to je ipak nešto
što bi trebalo biti najvažnije.

Više je nego očito da se kod poništaja oporuke (u oba navedena slučaja, dakle i kod
nedostataka oblika manje i kod oporučiteljeve nesposobnosti i nedostataka u njegovoj volji
daleko više) radi o nečem što je daleko bliže pobojnosti nego ništavosti. Istina, bitno se
odstupilo od rokova iz ZOO 05 (koji su produljeni), ali to je nešto što je konačno i primjereno
za lex specialis. Vrlo je značajno jasno naglasiti da nakon što proteknu navedeni rokovi
(a tužbeni zahtjev nije podnesen) dolazi ex lege do konvalidacije oporuke203.

Pitanje je je li primjerenije ovo rješenje (prema kojemu se radi o pobojnosti i koje je

naše pozitivno pravo) ili ono drugo moguće, prema kojemu bi se radilo o ništetnosti (odnosno
apsolutnoj ništavosti prema rimskim podjelama). Moramo priznati da nam izgleda logičnijim
jasno urediti i pitanje ništetnosti (one koja nije ograničena rokovima, a u velikoj mjeri ni
pitanjem aktivne legitimacije) a ne to prepuštati neizravnim zaključcima. Konkretno, pitanje
je postoje li slučajevi u kojima je oporuku moguće tužbom napadati i izvan rokova koje sadrži
ZN. Prema našem mišljenju, temeljem općih pravila o pravnim poslovima i (apsolutno)
ništavim (ništetnim) pravim poslovima, odgovor je vrlo vjerojatno potvrdan. Međutim, bilo bi
daleko bolje kada bi odgovor (bio on pozitivan ili pak negativan) proizlazio iz jasne zakonske
norme, a ne ovako kako je sada – u tom slučaju pravna sigurnost bi bila daleko veće, a to je
izuzetno važno.

UGOVORI NASLJEDNOG PRAVA

Jedna od temeljnih postavki nasljednog prava je zabrana ugovora o nasljeđivanju.

Time se stvarno želi iskazati da je zabranjeno sklapanje ugovora kojim bi se određivali
nasljednici i/ili zapisovnici i želi se dodatno učvrstiti načelo slobode oporučivanja.

Ipak, navedeno ne znači da su svi ugovori iz oblasti nasljednog prava zabranjeni. Neki
ipak nisu zabranjeni (upravo suprotno – izrijekom su dopušteni), iako ih nema mnogo.

200
Čl. 26. ZN ima naslov – PRETPOSTAVKE VALJANOSTI OPORUKE.
201
Čl. 26., 27. ZN-a.
202
Odnosno ništetnosti što je pojam koji se sve više “probija”.
203
U odnosu na one nedostatke glede kojih je mogućnost poništenja određena u čl. 27. i 28. ZN. Ostali razlozi
(nazovimo ih razlozi “opće ništavosti”) ostaju na neki način otvoreni ne samo kao mogućnost po sebi nego I kao
bitan čimbenik zaključka o tome je li došlo do definitivne konvalidacije ili ne (odnosno je li ona uopće I
moguća).

39
 Konkretno, radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju i ugovoru o ustupu i
raspodjeli imovine za života. Ovi ugovori su izravno i relativno detaljno uređeni baš u RZN, a
nalaze se kao važan dio i u ZN. Međutim, od 01. siječnja 2006. god. prestale su važiti odredbe
ZN koje uređuju ugovor o doživotnom uzdržavanju204zato što ih sadrži ZOO 05 koji je kao
kasniji zakon ove odredbe iz ZN izrijekom stavio van snage.

Ugovori o diobi i ustupu se najčešće ne spominju kao ugovori nasljednog prava iako
to u svojoj suštini svakako jesu. I jedan i drugi su (barem dijelom) uređeni u ZN.

Izvan RZN i ZN (ali svakako sa vezom sa nasljednim pravom) ostaje tzv. Ugovor o
dosmrtnom uzdržavanju koji je vrlo sličan ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali ipak uz neke
bitne razlike (pored nazivlja). Radi se o primjeni pravnih pravila i to baš OGZ-a sve do
31. prosinca 2005. god., a od stupanja na snagu ZOO 05 i ovaj ugovor i ugovor o
doživotnom uzdržavanju su izravno i dosta temeljito uređeni sa tim propisom..

Ugovor o doživotnom uzdržavanju

Ugovor o doživotnom uzdržavanju205 je svakako najvažniji (ali i najčešći)

nasljednopravni ugovor. Radi se o ugovoru u kojemu postoje davatelj uzdržavanja i primatelj
uzdržavanja, pri čemu u obje uloge može biti samo (po) jedna, ali i više osoba. Radi se o
ugovoru koji je nastao kao posljedica nužde da se osobama koja imaju određenu imovinu koju
žele zadržati za sebe dok su živi da mogućnost prijenosa te imovine (cijele ili dijela) trećim
osobama koje će im zauzvrat davati uzdržavanje do kraja života. Da bi se stvorilo okruženje
koje će, ako ne poticati barem prihvaćati takve odnose, trebalo je dati primjerenu pravnu
sigurnost i jednoj i drugoj strani, ali posebno davatelju uzdržavanja jer ono što on daje bitno
vremenski prethodi onome što će dobiti. Time se pomaže i primatelju uzdržavanja206 jer ako
se ne da odgovarajuća sigurnost drugoj strani (davatelju uzdržavanja), neće biti moguće uopće
naći nekoga tko bi davao uzdržavanje.

Radi se, dakle, o dvostranoobvezujućem ugovoru u kojemu su i prava i obveze

ugovornih strana jasno određene, s jednom iznimkom koja stvarno daje elemente aleatornosti
ovom ugovoru. Naime, u vrijeme sklapanja ugovora (osim iznimno) neće biti moguće (osim
na razini predviđanja) odrediti koliko će to trajati davanje uzdržavanja (odnosno do kada će
živjeti primatelj uzdržavanja). To znači da unaprijed neće biti moguće ni prosuditi tko je i u
kojoj mjeri (u materijalnom smislu) bolje prošao. Polazeći od toga da su ugovorne strane zrelo
promišljale hoće li ili neće sklopiti ovaj ugovor, jasno je da i jedna i druga strana očekuju da
će dobro (jednako ili bolje od one druge strane) proći207. Ukoliko bi bilo jasno da te
aleatornosti (koja je u naravi samog ugovora) nema208 ne bi bili ispunjeni uvjeti koje

204
Vidjeti čl. 1164. u svezi čl. 1165. ZOO 05.
205
Vidjeti čl. 122.-127. ZN-a.
206
Ali i državi u krajnjoj crti, jer je država ta na koju konačno (ako nema drugih koji bi skrbili) pada teret skrbi
oko onih koji o sebi ne mogu skrbiti.
207
Iako to na neki način jako ružno zvuči, jasno je da to za davatelja uzdržavanja stvarno znači da ugovor traje
što kraće ili (drugim riječima) da primatelj što prije umre. Sa druge strane, jasno je da su očekivanja i želje
primatelja potpuno suprotne, usmjerene na što duže doživljenje i izum eliksira što duljeg života (ne vječnog,
barem što se tiče ovog ugovora, jer bi vječni život otklonio osnov ovakvih ugovora).
208
Npr. ako je jasno da primatelju uzdržavanja preostaje još smao kratko vrijeme do smrti, a imovina koja se
davatelju prenosi je u nesrazmjeru s tim rokom.

40
zakonodavac postavlja za ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali bi možda bili za neki
drugi209.

Radi se i o strogo formalnom ugovoru. ZN određuje ne samo pisanu formu nego i

formu ovjere od strane suca (što nije isto kao ovjera suda nego je još zahtjevnije), sastavljen u
formi javnobilježničkog akta ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. Ratio ovako
stroge forme je da se ugovorne strane (posebno primatelja uzdržavanja) na neki način prisili
na što veće promišljanje prije nego sklope ovaj ugovor. Naime, iako je i ovaj ugovor (kao i
druge) moguće i poništavati210 i raskidati, ipak se radi o vrlo visokoj razini obveze i dosta (u
usporedbi sa drugim ugovorima koji ne podliježu ovakvoj formi) malim izgledima za
«izlazak» iz ugovora211. U praksi ugovorne strane tekst ugovora dostave sudu koji zakazuje
ročište. Na tom ročištu sudac (ili javni bilježnik) po potrebi (dakle ako ima nedostataka)
upozorava na neke nedostatke ugovora, ali se radi samo o sugestiji i nije ovlašten odbiti
ovjeru nego samo u zapisnik unijeti svoje sugestije i upozorenja. Sudac i javni bilježnik su
dužni, po izričitoj zakonskoj odredbi, pročitati ugovor i upozoriti stranke na posljedice
ugovora.

Što se pak tiče sadržaja ugovora on je dosta jasno zakonom određen: jedna strana se
obvezuje uzdržavati drugu, koja joj (nakon smrti212) prenosi dio ili cijelu svoju imovinu koju
ima u vrijeme sklapanja ugovora. Do tada (dakle od sklapanja pa do trenutka smrti) moguće je
samo izvršiti upis213 stečenih prava u zemljišnoj knjizi, dok vlasnik ostaje (do svoje smrti)
primatelj uzdržavanja. Ono što je bilo sporno u RZN i što se svakako pokazalo kao jedan od
nedostataka kojeg treba popraviti je nužnost da predmet ugovora moraju biti (i) nekretnine.
Radilo se o starom i potpuno prevladanom shvaćanju prema kojemu nije bitno što nekretnina
može biti praktično bezvrijedna, a pokretnina214 može imati ogromnu vrijednost. To
konkretno znači da je naš zakonodavac (odnosno RZN) spriječavao svakoga tko je vlasnik
umjetničke zbirke215 (a nema nikakvih nekretnina) da sklopi ovakav ugovor sa bilo kime (što
je apsurdno, čak i sa državom216). U praksi se ovo ograničenje prevladavalo tako da bi se u
ugovor suglasnom voljom unijela kao vanknjižno vlasništvo nekretnina koja stvarno sa
primateljem uzdržavanja nije imala nikakvu vezu i zakonski uvjet je tako bio «poštovan»217.

209
Npr. ugovor o prodaji, moguće i s elementima ugovora o darovanju. Vidjeti bogatu sudsku praksu u: Jadranko
Crnić-Ana-Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima I
abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 320. i dalje.
210
Kako zbog apsolutne ništetnosti (u kojem slučaju se radi samo o utvrđenju, deklaraciji) tako i zbog relativne
ništetnosti (u kojem slučaju se radi o konstituciji).
211
A posebno brz izlazak što je imperativ (conditio sine qua non) ako se radi o nekom u visokoj životnoj dobi
(što je gotovo pravilo na strani primatelja uzdržavanja).
212
Ako do prijenosa dolazi u drugo vrijeme, to još uvijek ne znači da nešto sa ugovorom nije u redu, ali zato
znači da to nije ugovor o doživotnom uzdržavanju, nego eventualno neki drugi, neovisno o formalnom nazivlju.
213
Izgleda nam da je taj upis najsličniji predbilježbi, iako ima mišljenja (u prvom redu u primjeni RZN- vidjeti
npr. u: Jadranko Crnić, Zakon o nasljeđivanju, Tiskara Varteks - Otvoreno sveučilište Zagreb, 1994., str. 291., da
se radi o zabilježbi.
214
Npr. vrijedna umjetnička slika.
215
Kao što je ona poznata zbirka A.T. Mimare.
216
U praksi oko toga izgleda ipak nema problema, ali to ne mijenja na činjenici da su takvi ugovori ništavi jer ne
udovoljavaju uvjetima sadržaja koje propisuje ZN. Koliko je poznato, ugovorne strane to rješavaju na način
unošenja u ugovor bilo koje nekretnine koja se označava kao vanknjižno vlasništvo, dok je pravo stanje stvari
(da ta nekretnina nije predmet ugovora) poznato i jednoj i drugoj strani.
217
“Međutim, za predmet spora nije I odlučna okolnost je li pokojna primateljica uzdržavanja bila vlasnica
nekretnina, odnosno je li ugovorom raspolagala tuđim nekretninama, jer ta okolnost ne čini ugovor o doživotnom
uzdržavanju ništavim u smilsu č. 103. Zakona o obveznim odnosima, već taj ugovor u odnosu na vlasnike ili
suvlansike nekretnina ne proizvodi pravne učinke.” – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1365/96 od 21.
veljače 2001.- prema: Jadranko Crnić, Ana-Marija Končić, op. cit., str. 318.

41
Srećom, ZN je ispravio ovu nelogičnost i u današnjem hrvatskom pravu predmet ovoga
ugovora mogu biti i samo pokretnine. Uvijek kada se radi o pokretninama i pravima, moraju
biti ili određeni ili barem odredivi. Ako se radi o nekretninama, takva odredba ne postoji, pa
to izaziva određenu dvojbu. Jedno moguće rješenje je da bi i bez nabrajanja sve nekretnine
bile odredive, a stranke bi snosile teret utvrđenja o kojim se nekretninama radilo. Drugo
rješenje (koje se temelji u prvom redu na naravi zemljišnoknjižnih prava) je da je nekretnine
nužno točno navesti. Uz napomenu da bi bilo mnogo bolje da je zakonodavac ovaj problem
jasno riješio, ipak smo bliži onom prvom rješenju, rukovodeći se idejom održanja ugovora i
zabrane zlorabe prava.

Moguće je (ali nije nužno) da ugovorne strane ugovore zajednički život. U tom
slučaju, ako se međusobni odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv,
svaka od stana može od suda tražiti raskid ugovora. Naravno, ugovorne strane mogu
sporazumno ne samo raskinuti ugovor, nego ga i promijeniti., U svakom slučaju, ako se već
ugovora zajednički život, bilo bi korisno jasno ugovoriti način rješavanja situacije ako
dođe do pogoršanja međusobnih odnosa. Inače, obveza davatelja uzdržavanje se može
sastojati u davanju novčanih sredstava i/ili nekim drugim radnjama (kuhanje, spremanje,
liječnička i uopće medicinska skrb). Iako su korisne odredive obveze tipa «potrebno za
ugodan život», koliko god je to dobro jer ne ograničava kao što je jednom utvrđeni nominalni
iznos, toliko je i opasno jer ako svaki put treba tražiti pravorijek suda kako bi se utvrdilo što je
to obveza, tada je svrha ugovora izigrana. Najbolje rješenje je u pravilu kombinacija
nominalnog iznosa uz klauzule kao što je devizna koje služe kao osiguranje da će početna
vrjednost biti sačuvana.

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života

Kako smo već naveli, i ovo je ugovor koji je izrijekom i potanko uređen u ZN218.
Rezultat je prihvaćanja notorne činjenice da ostavitelji često žele odnose među nasljednicima
urediti anticipirano (dakle prije svoje smrti) i to na način da praktično vide kako funkcionira
ono što su učinili, uz mogućnost vlastite intervencije sukladno zakonu ako nisu zadovoljni. Pri
tome treba poći od toga zašto tu svrhu nije moguće postići nekim drugim ugovorom, u prvom
redu ugovorom o darovanju. Odgovor je (u odnosu na ugovor o darovanju) vrlo jednostavan.
Obzirom na specifične odredbe o nužnom dijelu darovanje je podložno određenim
korekcijama nakon otvaranja ostavine, kako bi se nužni nasljednici zaštitili, što znači da
stjecanje darovanjem219 ne riješava definitivno stanje stvari nego je ovisno o naprijed
navedenim mogućim korekcijama. Zato je trebalo naći način koji će (barem između
nasljednika ako ne i prema trećima) definitivno urediti odnose i ugovor o ustupu i raspodjeli
imovine za života predstavlja rezultat te potrebe za odstupanjem od ugovora o darovanju. Baš
da bi to rješenje među nasljednicim bilo definitivno ovaj ugovor ima ono što predstavlja
njegovu nasljednopravnu (pored one obveznopravne koja je svojstvena svakom ugovoru)
komponentu, a to je odreka od prava kasnije tražiti da ono što je predmetom toga ugovora
bude predmet nasljeđivanja. Ova argumentacija je vrlo logična u odnosu na ugovor o
darovanju (koji ne može postići iste željene učinke), ali nije baš logičan ako se radi o ustupu
uz određene terete jer tada ne vidimo prednosti220 (a vidimo mane221) u odnosu na ugovor o
doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju.

218
Čl. 105.-115. ZN-a.
219
Ovisno o tome radi li se o pokretnini ili nekretnini potreban je i različit modus stjecanja.
220
Jedina je vrijeme stjecanja ali i to je rješivo putem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
221
U prvom redu po pitanju pobijanja od strane vjerovnika.

42
 Taj ugovor mogu sklopiti samo ostavitelj sa jedne strane i njegovi potomci
(obavezno) i supružnik (neobavezno) sa druge strane222. Dakle, ugovorne strane su
unaprijed određene vrlo strogom imperativnom zakonskom normom. Istina, status
supružnika je (potpuno nepotrebno i nelogično) uređen u posebnom članku, ali je ipak
potpuno jasno da i supružnik može sklopiti ovaj ugovor, da ako i ne sudjeluje u tom
ugovoru ipak ima očuvana prava na nužni dio223 i da ugovor ostaje pravno valjan i ako
supružnik ne sudjeluje (a ako ne sudjeluju potomci koji će po zakonu biti pozvani na
nasljeđivanje224 ugovor nije pravno valjan i to je jedna ali bitna razlika).

Radi se o ugovoru koji zahtijeva vrlo strogu formu i to ne samo pisanu nego i ovjeru
od strane suca (dakle ne suda, nego suca, što je velika razlika). Pri tome će sudac prigodom
ovjere pročitati ugovor i ugovorne strane upozoriti na posljedice toga ugovora.

Ukoliko netko od potomaka ne da svoju suglasnost, može je dati i naknadno, ali uvijek
i samo u formi propisanoj za sam ugovor (u protivnom nije pravno valjana). Suglasnost
potomka nije potrebna samo ukoliko

a) umre prije ostavitelja a ne ostavi svoje potomke,

b) ili se odrekne nasljedstva
c) ili je isključen iz nasljedstva
d) ili je nedostojan225.

Predmet ovoga ugovora može biti (dijelom ili u cijelosti) samo i isključivo sadašnja (u
vrijeme sklapanja odnosno ovjere ugovora) imovina (budućeg) ostavitelja koji imovinu
ustupa, a isključena je mogućnost uključivanja buduće imovine.

Ovaj ugovor je u svojem temelju besplatni ugovor, dakle ugovor kojim druga strane ne
preuzima nikakve obveze. Zakonodavac to naglašava na više mjesta226, ali isto tako izrijekom
dopušta i različite naknade kao obvezu druge strane. Prema našem mišljenju, ukoliko postoji
naknada tada se ne radi o besplatnom ugovoru (osim ako bi se radilo o naknadi na koju je
druga strana obvezna već po općim normama o npr. uzdržavanju ili o nalogu kao dodatku
besplatnom pravnom poslu227), što znači da ovaj ugovor može biti i naplatan i besplatan,
ovisno o tome što je ugovoreno. Inače, radi se o vrlo bitnoj odrednici jer (polazeći od toga da
se radi o besplatnom ugovoru) je u čl. 118. ZN-a određeno da vjerovnici ostavitelja imaju
mogućnost pobijati ustup i raspodjelu pod uvjetima predviđenim za pobijanje raspolaganja
bez naknade (actio Pauliana). To dakle znači da bi raspolaganje koje je opterećeno značajnim
teretom (koji daleko premašuje obvezu uzdržavanja) bilo podložno pobijanju kao da je
besplatno što nam izgleda apsolutno neprihvatljivo228. Ukoliko se radi o naplatnosti (posebno

222
Međutim, neka korist može biti ugovorena I za treće osobe koje ne mogu biti ugovorne strane.
223
Istina, ovo svakako vrijedi i za one koji iako su nužni nasljednici ni u kojem slučaju ne mogu biti ugovorne
strane u ovom ugovoru (međutim, ako ima potomaka koji mogiu I hoće nasljediti oni ni ne mogu doći na red biti
pozvan na nasljeđivanje).
224
Naravno, radi se o stanju u vrijeme sklapanja odnosno ovjere ugovora koje se može naknadno promijeniti.
225
Malo je čudno rješenje za isključenje i nedostojnost koje odstupa od temeljne ideje da na mjesto te osobe
uvijek stupaju potomci (kao da je umrla prije ostavitelja). Svakako bi poželjna bila ujednačenost.
226
Iako nažalost ne na onom gdje bi to blo najlogičnije – prigodom definiranja ugovora u čl. 105..
227
Čini nam se da bi načelno ovo trebalo ovisiti i o odnosu vrijednosti jer ako su vrijednosti koliko toliko
izjednačene statusu naloga ne bi dolazio u obzir-vidjeti drukčije u: Nikola Gavella, op. cit., str. 362.
228
Kada bi to stvarno bilo tako, miminum koji bi trebalo poduzeti je da sudac izrijekom upozori ugovorne strane
na ovu moguću posljedicu.

43
obzirom na jednaku formu) bilo bi možda moguće ovaj ugovor smatrati i kao ugovor o
doživotnom uzdržavanju229.

Za razliku od naprijed navedene konverzije koja nije izrijekom propisana zakonodavac

je propisao konverziju za slučaj da se ona početna situacija (tko su potomci koji će biti
pozvani na nasljeđivanje) naknadno promijeni. U tom slučaju se sa ustupljenom i
raspodjeljenom imovinom postupa kao sa darom učinjenim nasljednicima. Isto vrijedi i za
slučaj da izostane suglasnost (očito iz bilo kojeg razloga, a to uključuje i da taj potomak nije
ni pozvan na davanje suglasnosti i/ili sklapanje ugovora) da nekog od onih koji su postojali u
vrijeme sklapanja odnosno ovjere ugovora. Potpuno isto rješenje je predviđeno i za
supružnika, pri čemu svakako treba naglasiti da se radi o supružniku koji taj status ima u
vrijeme smrti ustupitelja230.

Ustupljena imovina dakle ne ulazi u ostavinu i ostavinu će činiti samo ono što nije
uključeno u ugovor (a postojalo je u to vrijeme) i ono što je ustupitelj naknadno stekao.

Što se tiče odgovornosti za dugove ustupitelja, ona nije predviđena zakonom, nego
postoji samo ako je određena ugovorom o ustupu i raspodjeli. Kako je za vjerovnike
predviđena mogućnost pobijanja raspodjele i ustupa prema pravilima za pobijanje besplatnih
raspolaganja, izgleda da će u pravilu do tih pobijanja trebati doći prije otvaranja ostavine jer
će u protivnom rokovi za pobijanje isteći.

Ono što je posebno specifično za ovaj ugovor je posebna odredba prema kojoj
ustupitelj ima pravo zahtijevati da mu potomak ili bračni drug 231 vrati ono što je primio, ako
postoje uvjeti za opoziv darovanja (gruba nezahvalnost prema njemu, oskudica). Očito
se radi o primjeni rješenja o opozivu darovanja232 pa se može primijeniti i bogata sudska
praksa koja s tim u svezi postoji i prije donošenja ZN. Ustupitelj ima pravo na zahtjev da mu
se vrati ono što je dao i ako se ne izvršava ono što je kao teret naloženo ugovorom o ustupu i
raspodjeli a radi se o ustupiteljevim dugovima.

U oba navedena slučaja ustupitelj ima pravo jednostrano raskinuti ugovor, dakle
jednostrano očitovanje volje ustupitelja233 (ako su ispunjeni zakonski uvjeti) dovodi do
raskida ugovora, ali (i to je vrlo bitno) samo u odnosu na tog ustupitelja i tu konkretnu osobu
– raskid ne djeluje na ostale koji su ugovorne strane, a smatra se kao da ova osoba u odnosu
na koju je došlo do raskida ugovor nije ni sklopila niti se sa njim suglasila234. Ne dovodeći u
pitanje navedeni zaključak o pravnim učincima raskida, možda bi bilo dobro promišljati i o
nekoj vrsti sankcije za onoga u odnosu nekoga je ugovor raskinut jer to pretpostavlja određeni
stupanj nepoštovanja preuzetih obveza i nije logično da uslijed toga dođe u položaj koji može
biti isti ili možda čak i bolji od onog da raskida nije ni bilo.

Ugovori o diobi

229
I za to bi bilo daleko bolje kada bi postojala odgovarajuća izravna zakonska odredba o mogućoj konverziji.
230
Ni ovo nije izrijekom propisano nego treba izvoditi kao zaključak, što nije najbolje rješenje po pravnu
sigurnost iako (u ovom konkretnom slučaju) svako drugo tumačenje izgleda apsurdno.
231
Vidjeti čl. 114. ZN.
232
Pad u neimaštinu i gruba neharnost.
233
ZN ne sadrži ništa o formi te izjave, a iz odredbi ZOO 05 bi se moglo zaključiti i da je potrebna ista forma
koja je propisana za sam ugovor. U svakom slučaju, bilo bi korisno da je ta dvojba jasno riješana u ZN, što bi bio
pozitivan doprinos pravnoj sigurnosti.
234
Vidjeti uz detaljno obrazloženje u: Nikola Gavella, op. cit., str. 366.

44
 Nasljednička zajednica je jedan od (istina sve rjeđih) slučajeva zajedničarstva. Ona
praktično traje od otvaranja ostavine pa do trenutka u kojemu su prava nasljednika
formalno (jer stvarno se to dogodilo u trenutku otvaranja ostavine) barem idealno (ali
pravomoćno) riješena na način da svakom od nasljednika pripadne određeni idealni
(alikvotni) dio235. Nakon što je to učinjeno (a u praksi se to najčešće radi istodobno kako bi
se ugovor moglo unijeti u rješenje o nasljeđivanju236) nasljednici sklapaju (mogu, ali i ne
moraju) sporazum o diobi nasljeđenog (stvarno ugovor sa nasljednopravnom
komponentom237) kojim rade upravo ono isto što se diobom radi i neovisno o nasljeđivanju –
idealno određena suvlasnička zajednica se mijenja na način da ili dolazi do samovlasništva ili
ostaje suvlasništvo ali uz određene promjene (npr. neki sunasljednici međusobno imaju
odnose koji ne dovode do potrebe za diobom, što ne vrijedi u odnosu na neke druge). Za
razliku od ugovora o ustupa, ovdje se radi o zamjeni prava na dijelovima ostavine, što znači
da onaj tko nešto ustupa nešto i prima.

Ugovori o ustupu

Kako smo već naveli jedno od načela nasljednog prava je dragovoljnost stjecanja
pravnog položaja nasljednika. Kako netko dragovoljno stječe taj položaj, jasno je da je
slobodan i raspolagati sa nasljeđenim i to ne samo između nasljednika (dakle interno) nego i
prema bilo kome drugome (dakle eksterno). Međutim, u odnosu na te dvoje vrste raspolaganja
postoje bitne razlike. U svakom slučaju, ustup pretpostavlja (dakle uvjetovan je) prihvat
onoga u čiju korist se ustupa, jer ako prihvata nema nema ni ugovora. To znači da (osim kod
neizravnog ustupa) u tom slučaju ustupitelj ostaje sa pravima kao da ustupa nije ni bilo (ali je
prihvatio nasljedstvo).

U odnosu na ugovore o diobi (i za razliku od njih), kod ustupa ustupitelj praktično (u

pravilu) izlazi iz svojeg pravnog položaja (ali ne na način da više nije nasljednik238 jer je to
postao u trenutk

45
 Ukoliko do ustupa dolazi unutar ostavinskog postupka tada svakako postoje
nasljednopravni elementi, a razlikujemo izravan i neizravan ustup.

Neizravan ustup je jednostavna odreka (naravno na propisani način uključujući i

formu) od prava na nasljedstvo što stvarno znači i da će prava koja bi onome tko se odrekao
pripala da se nije odrekao pripasti nekom drugom (koji je onome tko se odriče u pravilu
unaprijed poznat), jer odricatelj odbija biti nasljednikom (na što ima pravo jer postoji sloboda
nasjeđivanja koja uključuje i slobodu ne biti nasljednik). Međutim, kako je odricanje
bezuvjetno, vrlo je teško kasnije (ako se pokaže da predodžba onoga tko se odriče nije
odgovarala onome što se stvarno dogodilo) nasljedničku izjavu (koja su suštini znači ustup)
mijenjati. Ukoliko se radi o ovakvom neizravnom ustupu tada ne nastaju nikakve obveze
između onoga tko je (stvarno) ustupio i onoga tko je (stvarno) primio ustup241.

Izravan ustup je ustup kojemu prethodi242 prihvat nasljedstva i nakon toga slijedi
ustup u korist jednog ili više sunasljednika. U ovom slučaju je sve pravno daleko jasnije i
daleko pravno sigurnije. Jasno je da se radi o ustupu koji u suštini najčešće ili u pravilu znači
darovanje243

ZN jasno razlikuje ustup između sunasljednika međusobno i ustup u korist trećem

osobe (koji je također pravno valjan ali nema nasljednopravne elemente).

Svaki sunasljednik može (bilo dijelom, bilo u cijelosti) prenijeti (ustupiti) drugima
(svima ili nekima) sunasljednicima svoj sunasljednički dio. To se radi ugovorom koji mora
biti sudski ovjeren244, a u praksi se to najčešće radi baš na sudskom ročištu u ostavinskom
postupku. Ta ista forma je propisana245 i za slučaj ustupa trećoj osobi prije diobe.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Ovaj ugovor je nastao kao izravna posljedica nedostatno elastičnog teksta ZN-a u
odnsu na ugovor o doživotnom uzdržavanju. Konkretno, radi se o dva nedostatka. Prvi je što
ZN zahtjeva da predmet budu (i) nekretnine, a drugi je vrijeme prijenosa prava na davatelja
uzdržavanja. Ukoliko konkretni zahtjevi (i mogućnosti) ugovornih strana nisu sukladni
navedenom, njima ugovor o doživotnom uzdržavaju ne odgovara. Dakle, ako žele prenijeti
prava koja na davatelja prije smrti primatelja (bilo odmah bilo nakandno ali svakako prije i
neosvono o smrti primatelja) i/ili primatelj nema mogućnosti (ili jednostavno ne želi) kao
predmet odrediti (i) neku nekretninu, tada moraju tražiti neku drugu mogućnost.

241
Čak i ako te osobe nešto međusobno ugovore (u smislu da će se jedna odreći nasljedstva) vrlo je velika
mogućnost da takav ugovor bude ništav I da ne izazove apsolutno nikakve posljedice.
242
U praksi se u pravilu radi o istodobnosti odnosno u istoj rečenici se najprije nasljednik prihvati nasljedstva I
odmah nakon toga ga ustupi. Vrlo često sudovi unose u zapisnik (ali i u rješenja o nasljeđivanju) jednu vrlo
nespretnu formulaciju prema kojoj se netko odriče u nečiju korist iako je potpuno jasno da se uopće ne radi
odreci nego o prihvatu i ustupu jer drukčije (osim kod neizravnog ustupa) nije ni moguće (da bi nešto dao to
moraš najprije imati).
243
Što i ne mora biti jer je moguće da se ustupom rješava neka ranija obveza ili neki raniji odnos između istih
osoba.
244
Interesantno je da se ovdje ne spominje sudac nego sud što je različito od formulacije u istom zakonu na nizu
drugih mjesta. Treba se nadati da se radi o smišljenom traženju nižeg stupnja formalnosti, a ne o propustu.
245
Iako za to nema nikakvog opravdana jer se radi o čistom obveznom odnosu.

46
 U praksi se vrlo često događa da davatelj želi odmah steći pravo vlasništva na
nekretnini, a bitno rjeđi je problem zbog izostanka nekretnina246. Takav davatelj je u pravilu
potpuno suglasan da primatelj (ili i primatelj i/ili netko treći) upiše npr. ius habitatio ili
ususfructus na toj nekretnini. U tom slučaju su obje strane pravno vrlo sigurne (uživaju visok
stupanj pravne sigurnosti) i ako one to žele stvarno nije jasno čemu ih u tome spriječavati247.

NASLJEDNIČKA IZJAVA

Kako smo već naveli, svatko je slobodan odlučiti hoće li (ako je pozvan na
nasljeđivanje) biti nasljednik ili neće. Ako neće (a to može iz bilo kojega razloga) tada će se
odreći nasljedstva odnosno dati će negativnu nasljedničku izjavu. Ako želi biti nasljednik dati
će pozitivnu nasljedničku izjavu, što može kako izrijekom, (što će najčešće biti slučaj) tako i
pasivnošću odnosno neodazivanjem na ročište, ali i ponašanjem iz kojega se može zaključiti
da je nasljedstvo prihvatio (jer mu takvo ponašanje onemogućava odricanje). Međutim, ako se
radi o postojanju oporuke kojom je taj nasljednik razvlašten tada će se pasivnošću praktično
dati negativna nasljednička izjava.

Nasljednička izjava je vrlo formalan i bitan čin, bitna izjava volje. To posebno
pokazuje činjenica što je nasljednička izjava neopoziva. Preduvjet za davanje nasljedničke
izjave je postojanje poslovne (djelatne) sposobnosti na strani nasljednika. To znači da
oporučna sposobnost nije dostatna za davanje nasljedničke izjave bilo glede oporučnog bilo
glede zakonskog nasljeđivanja. Ako netko, dakle, nema poslovnu sposobnost nasljedničku
izjavu može dati samo putem svojeg zakonskog zastupnika248.

ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE

Zakonsko nasljeđivanje je nastalo kao rezultat potrebe zakonodavca da na neki način

predvidi volju ostavitelja koji je nije posebno iskazao (oporukom) pri čemu se naravno
rukovodi svojim a ne ostaviteljevim kriterijima. Radi se o određivanju kruga pravnih
subjekata (fizičkih odnosno naravnih osoba249) koji će nekoga naslijediti, naravno uključujući
vrlo precizno određivanje njihovog međusobnog odnosa, kako unutar onih koji naslijede, tako
i prema onima koji nisu naslijedili. U povijesti nasljednog prava su poznata različita rješenja,
različiti modeli koje su zakonodavci prihvaćali kako bi odredili krug zakonskih nasljednika.
Vrlo ih je bitno barem u osnovnim obilježjima upoznati kako bi se bolje shvatio250 model koji
je prihvaćen kao naše pozitivno pravo.

246
Kada se to i dogodi, kako smo već naveli, u praksi se rješava unošenjem bilo koje nekretnine sa naznakom
“vanknjižno vlasništvo” što potpuno zadovoljava formu. Međutim, to ipak ugrožava pravnu sigurnost i to nikako
nije dobro.
247
U praksi smo naišli na niz slučajeva u kojima sudac ovjerava ugovor u kojemu je ugovoren prijenos prije
smrti primatelja, a da nije stavljena ni napomena da su ugovorne strane upozorene na taj nedostatak. To je
sigurno u najboljoj namjeri ali je sigurno i katastrofalno po pravnu sigurnost da bilo tko (pa i sudac ili posebno
ako se radi o sucu) uzima zakon u svoje ruke I samovoljno supstituira zakonodavca.
248
Ili pak zastupnika postavljenog odlukom nadležnog tijela.
249
Naravno, bilo bi moguće da zakonodavac odredi i neku pravnu osobu kao zakonskog nasljednika (u prvom
redu fiscus) ali to se u praksi ne događa osim ako nasljednik sui generis ako baš nema nikog od drugih
nasljednika. Država svoje (u prvom redu one materijalne, ali ne i samo te) interese u pravilu zadovolji na drugi
način (u prvom redu oporezivanjem nasljedstva).
250
Što uključuje ne samo prihvaćanje, nego i mogućnost kritike.

47
 Generalno se može tvrditi da su različiti čimbenici imali veću ili manju prevagu
prigodom određivanja kruga zakonskih nasljednika, ovisno o tome čemu je konkretni
zakonodavac (neovisno o razlogu) davao prednost. Stupanj srodstva između ostavitelja i
njegovih srodnika je uvijek bio vrlo značajan, bio je jedna od najbitnijih činjenica o kojima se
vodilo računa. Isto ili slično vrijedi i za razlikovanje da li je netko potomak, predak ili
pobočni srodnik (srodnik u pobočnoj liniji ili crti). Zajednica krvi, pripadnost muškoj ili
ženskoj liniji kao i neka osobna svojstva su također uzimana u obzir kod određivanja kruga
zakonskih nasljednika, ali u pravilu ne kao ključni kriterij.

U teoriji nasljednog prava uobičajeno se vrši podjela modela (sustava) grupiranja

zakonskih nasljednika u tri različite grupe:

1. sustav zajednice krvi

U ovom modelu se kao osnov za određivanje srodnika uzima količina zajedničke krvi
kod pojedinih srodnika u odnosu na ostavitelja. Slijedom toga, na nasljeđivanje se najprije
pozivaju oni koji imaju najviše zajedničke krvi i to ako ih je više na jednak dijelove, s tim što
su srodnici sa manjom količinom zajedničke krvi ne pozivaju na nasljeđivanje ako mogu i
hoće naslijediti ovi sa većom količinom251. U ovom modelu je potpuno nevažno radi li se o
potomku, pretku ili pobočnom srodniku, bitna je samo količina zajedničke krvi. Koliko je
ovaj model (ne)prihvatljiv dostatno govori činjenica da je po njemu prije pozvan na
nasljeđivanje brat nego dijete ili roditelj. Prema njemu najveću količinu zajedničke krvi imaju
baš braća i sestre ostavitelja, a njegova djeca imaju jednu polovicu zajedničke krvi (jer im je
druga polovica majčina). Ovaj model inače u svojem čistom obliku nigdje nije prihvaćen kao
pozitivno pravo i koristi se kao dopunski kriterij. Smatra se da je svojem čistom obliku
neprihvatljiv jer se ne poklapa se većinskim shvaćanjem tko je ostavitelju bliži a tko dalji.

2. sustav stupnja srodstva

Prema ovom sustavu se kao osnov za određivanje zakonskih nasljednika uzima stupanj
srodstva između ostavitelja i njegovih srodnika. Po tom sustavu se u prvom redu na
nasljeđivanje pozivaju oni koju su u bližem stupnju srodstva i to ako ih je više na jednake
dijelove, pri čemu oni u bližem stupnju srodstva isključuju one daljnje. I ovdje nije samo po
sebi bitno da li se radi o potomku, pretku ili pobočnom srodniku. Prema ovom modelu u
bližem stupnju srodstva je npr. roditelj nego unuk i u tom slučaju bi unuk bio pozvan na
nasljeđivanje a ne roditelj. Ti isti roditelji bi mali jednak položaj kao i djeca, dakle ne bi se
međusobno isključivali nego bi dijelili nasljedstvo. Ovaj sustav polazi od premise da daljnji
stupanj srodstva predstavlja slabiju vezu sa ostaviteljem i bio je prihvaćen kao osnov za
najstarije nasljedno pravo u Rimu. Ni ovaj sustav ne odgovara većinskom shvaćanju blizine
(bliskosti) sa ostaviteljem i to se najjasnije vidi prema tome što dijete (koje je apsolutno nešto
najbliže što je uopće moguće biti) nema prednost pred roditeljem, a unuk je čak i isključen u
konkurenciji sa roditeljem.

3. kombinirani sustavi

Upravo zato što ni sustav zajedničke krvi (više) a ni sustav stupnja srodstva (manje) ne
odgovaraju potrebama modernog prava trebalo je naći neko treće rješenje i to rješenje se našlo
(kao što je to obično slučaj) nekom vrstom kombinacije. Htjelo se izbjeći svaku jednostranost,
251
To je u ovom nastavku (da jedni isključuju druge) potpuno jednako kao i u modelu koji je naše pozitivno
pravo - razlika je u onom prvom dijelu u kojem se određuje kako odrediti one koji imaju prioritet.

48
a posebno i onu koja se temelji samo i isključivo na kriteriju fiziološke povezanosti. Time se
nije htjelo negirati značenje (pa ni ono nasljednopravno) ni količine zajedničke krvi a još
manje stupnja srodstva) nego ih se htjelo korigirati kako bi se postigao rezultat koji odgovara
(ako se to može tako nazvati) većinskom shvaćanju i koji se što je više moguće približava
stvarnom sadržaju i osjećaju srodničkog odnosa. U tom smislu izgleda potpuno jasnim (a to
može svatko provjeriti kontrolirajući vlastiti stav i stav svoje okoline) da je bitno različito je li
netko predak ili potomak ili pak (samo) pobočni srodnik. Te činjenice mogu imati i veće
značenje od samog stupnja srodstva npr. u nekim društvima (iako to pomalo prelazi u
povijest) činjenica pripadnosti određenoj lozi je također izuzetno značajna, a ona se u smislu
različitosti uopće ne pokazuju se u sustavu zajedničke krvi niti u sustavu stupnja srodstva.
Dodavanjem različitih kriterija kao određenih korektiva očito neprimjerenim rezultatima koji
se postižu čistom primjenom sustava zajedničke krvi i stupnja srodstva pokušalo se postići
odgovarajuće rezultate. Takao je došlo do sustava koji spadaju u tzv. kombinirani sustav, a tu
razlikujemo kao teorijski potpuno izgrađene modele (ili podmodele) sustav bliskosti srodstva i
parantelarni sustav.

COLLATIO BONORUM

DEFINICIJA, POVIJESNI RAZVITAK, POSTAVLJANJE I ANALIZA PROBLEMA

I DEFINICIJA I POVIJESNI RAZVITAK

1. DEFINICIJA I POVIJESNI RAZVITAK NASLJEDNOG PRAVA I PRAVNOG

INSTITUTA COLLATIO BONORUM OPĆENITO

Uračunavanje u nasljedni dio (latinski collatio bonorum, srpski kolacija, njemački

Anrechnung, Ausgleichung, francuski rapport, engleski hotchpot, talijanski collazione,
slovenski vračunanje
dedni) u
jedelež
pravni institut koji uređuje pravne odnose među
sunasljednicima na način da „uzima u račun i neka besplatna raspolaganja koja je ostavitelj
učinio u korist pojedinih sunasljednika“252. U svojoj biti uračunavanje se svodi na to da se
pravni položaj onih nasljednika koji su od ostavitelja ili za života ili mortis causa nešto dobili
(najčešće darovanjem, ali veliki je tu broj i zapisa ili legata) izjednači sa onima koji nisu
dobili ništa ili su dobili manje (to se, pojednostavljeno, provodi tako da od onoga što je ostalo
najprije dobivaju oni koji nisu dobili ništa, i to tako da se izjednače s onima koji su dobili
najmanje i tako redom). Drugim riječima, nasljednici koji nisu dobili ništa besplatnim
raspolaganjem ostavitelja trebaju se prvo izjednačiti s onim zakonskim nasljednicima koji su

49
za ostaviteljeva života od njega primili dar i/ili im je ostavljen legat i/ili zapis koji se
uračunava u nasljedni dio. Prilikom uračunavanje se postupa po posebno propisanom
postupku koji se sastoji u tome da se iz dobara ostavine svim zakonskim nasljednicima
najprije osigura izjednačenje s onim nasljednicima koji su već nešto primili, a počinje se s
onim koji je dobio najmanju vrijednost, pa se izjednačuje prvo u tom opsegu253, te onda
redom dalje. Kao primjer jednostavnosti može se uzeti definicija prema kojoj je uračunavanje
darova i zapisa ovlaštenje sunasljednika zahtijevati smanjenje nasljednih dijelova
sunasljednika u visini darova i zapisa koje su dobili od ostavitelja254.
Podrijetlo pravnog instituta collatio bonorum se, prema dostupnim vrelima, nalazi u rimskom
pravu255. Djeca pater familias-a su, naime, nasljeđivala ostavinu na jednake dijelove, a unuci i
daljnji potomci su dobivali nasljedne udjele po pravu predstavljanja. Međutim, u ostavini
pater familias-a se nalazila i imovina koju su njegovi potomci stjecali za vrijeme njegovog
života i koja je automatski pripadala ostavitelju, odnosno pater familias-u. Ukoliko bi
mancipirani potomak ostavitelja htio biti nasljednik, on je morao, zbog ravnopravnosti s
drugim nasljednicima, unijeti u ostavinu svoju imovinu koju je stekao poslije emancipacije256,
kao trenutka promjene pravnog statusa257.

Potrebno je potpuno se suglasiti s tezom prema kojoj se pravila zakonskog nasljeđivanja

temelje na dvostrukoj pretpostavci – da ostavitelj nije iskoristio svoju slobodu oporučivanja
kako bi uredio sudbinu svoje imovine mortis causa, odnosno da u konkretnom slučaju
ostaviteljeva posljednja volja iz nekog razloga nije primjenjiva i, s druge strane, na
pretpostavci ravnopravnosti zakonskih nasljednika.258 Navedena suglasnost ipak ne sprječava
da dodamo da se radi o oborivim pretpostavkama. Naime, nije prijeporno da uračunavanje ne
dolazi u obzir ako ga ostavitelj ne želi, a iznimka je rezervirana samo za slučaj povrede
nužnog dijela.

252
Gavella, N.; Belaj, V., op. cit. u bilj. 8, str. 336.-337. Za naglasiti je da je iz citata izostavljen dio glede kojega
imamo određenu rezervu, a koji glasi „….kod razvrgnuća (diobe) njihove zajednice…“. Naime, to je potpuno
točno samo ako se pod pojmom razvrgnuće misli na pretvaranje zajedničkog vlasništva u suvlasništvo, inače ne.
253
Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str. 159.
254
Babić, I., Nasljedno pravo, treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Službeni glasnik, Beograd, 2008., str. 99.
255
Vidjeti više o darovanju kao najčešćem uzroku collatio bonorum-a u: Kačer, H., Uračunavanje dar
(collatio bonorum) prema Zakonu
, Aktualnosti o nasljeđivanju
hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse,
Godišnjak 12, 2005., str. 699.-718. O zabrani darovanja u lex Cincia de donis et muneribus vidjeti više u:
Horvat, M., Rimsko pravo, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2002., str. 369.-370.
256
Antić, O., Nasljedno pravo, osmo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet u Beogradu, Službeni
glasnik, Beograd, 2009., str. 403. (bilješka broj 987.).
257
Vidjeti više o emancipaciji u: Horvat, M., op. cit. u bilj. 13., str. 149.-150.
258
Antić, O., op. cit. u bilj. 14., str. 403.

50
2. POVIJESNI RAZVITAK PRAVNOG INSTITUTA COLLATIO BONORUM NA
PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE DO OSAMOSTALJENJA

Kao početak u ovom dijelu možemo navesti Austrijski opći građanski zakonik259 ili OGZ koji
se na području današnje Republike Hrvatske primjenjivao do 1955. god., kada je donesen
Zakon o nasljeđivanju kao tadašnji savezni zakon koji je važio na cijelom području bivše
države260, dakle u svih osam konstitutivnih dijelova (šest republika uključujući Socijalističku
Republiku Hrvatsku i dvije socijalističke autonomne pokrajine unutar Socijalističke
Republike Srbije261). Uvođenje austrijskog prava je značilo veliku promjenu cijelog
društvenog sustava koji je do tada bio feudalan, ali i s izrazitim kolektivističkim obilježjima.
Nasljednopravnim normama ABGB-a (OGZ-a)262 uspostavljeno je jedinstveno
nasljednopravno263 uređenje, u načelu jednako za sve264, a interesantno je ukazati na to da je
npr. različito vrijeme procjene pokretnina i nekretnina265, te da su u krug nužnih nasljednika
spadali samo ascedenti i descendenti prema paragrafima 762. i 763.. Nakon završetka II
svjetskog rata i formiranja tzv. nove ili Titove Jugoslavije nasljednopravna pravila OGZ-a se
nisu u početku primjenjivala jer se zauzeo stav da to nije u skladu s novim pravnim poretkom,
a primjena pravnih pravila je, generalno, bila time uvjetovana. Nakon razdoblja prosuđivanja
„po narodnom pravnom shvaćanju“ i ugledanja na tadašnje sovjetsko pravo, osjetila se ipak
potreba za drukčijim pravnim pristupom, pa se posegnulo za primjenom nasljednopravnih
pravila iz OGZ-a, uz uvažavanje dotadašnje sudske prakse koja je razvijena primjenom načela
sovjetskog prava266, kao tada dominantnog po kriteriju utjecaja.

Točka prekretnica je, ipak, bio Zakon o nasljeđivanju iz 1955. koji je izvorno donesen kao
savezni zakon, da bi, nakon ustavnih promjena 1971. god. u tadašnjoj Jugoslaviji nasljedno

259
Austrijski Opći građanski zakonik (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch), 1811. - dalje: ABGB ili OGZ.
260
Taj Zakon o nasljeđivanju je objavljen u „Službenom listu FNRJ“ 11. svibnja 1955. i stupio je na snagu po
isteku šezdeset dana od dana objavljivanja, dakle 11. srpnja 1955. god. (dalje: ZN 1955 ili Zakon o nasljeđivanju
iz 1955.- vidjeti tako u: Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str. 778. (komentar uz članak 247.). Pročišćeni
tekst je objavljen u br. 42/65., Ustavnim promjenama u bivšoj državi došlo je do promjene nadležnosti i taj
zakon je postao republički odnosno pokrajinski zakon za svih osam konstitutivnih dijelova. Republički
zakonodavac je donio novele Zakona o nasljeđivanju iz 1955., koje su objavljene u republičkom službenom
glasilu Narodne novine broj 52/71., 48/78. i 56/00.
261
Dvije pokrajine su bile u sastavu tadašnje Socijalističke Republike Srbije – Socijalistička autonomna
pokrajina Vojvodina i Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo.
262
Radilo se o paragrafima 531.-824. Unutar institucijskog sustava ili pristupa. Vidjeti više u: Rušnov, A.;
Posilović, S. Tumač Obćemu austrijskomu đanskomu, knjiga zakoniku
gra
prva, & 1-530., St. Kugli, Zagreb.
263
Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str. 151., bilješka broj 5.
264
Gavella, N.; Belaj, V., op. cit. u bilj. 8., str. 14.
265
Antić, O., op. cit. u bilj. 14., str. 404.
266
Gavella, N.; Belaj, V., op. cit. u bilj. 8., str. 15.

51
pravo iz savezne prešlo u republičku i pokrajinsku nadležnost. Savezni Zakon o nasljeđivanju
iz 1955. god. je proširio krug nužnih nasljednika, sa samo descendenata i ascendenata,267 još i
braću i sestre i supružnike. Stupanj intervencije novih zakonodavaca je bio bitno različit, tako
da je postojao zakonodavac koji nije učinio ništa, nego se prepustio zakonskoj odredbi prema
kojoj je nedonošenje novog zakona u određenom roku značilo preuzimanje bivšeg saveznog
kao republičkog odnosno pokrajinskog268, ali su zato postojala i čak dva zakonodavca,269 koji
su kao nasljednike odredile i izvanbračne supruge.
Unatoč tome što nitko nikada nije proveo neku vrstu službene ocjene različitih zakona, ipak je
unutar krugova pravne struke praktično neprijeporna ocjena prema kojoj je Zakon o
nasljeđivanju iz 1955. god. vrlo dobar zakon koji, posebno ako se uzme u obzir vrijeme
donošenja (1955. god.) u uskom krugu onih iz područja građanskog prava s visokom
ocjenom.

Unutar Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god. nalazi se i dio tog zakona koji se odnosi na
collatio bonorum, i to u člancima 51.-63. Sukladno već navedenoj dosta visokoj kvaliteti
zakonskog teksta u istom su sadržana rješenja za čitav niz pitanja u svezi uračunavanja, od
toga kome se (na čiji teret) vrši uračunavanje, pa sve do toga tko može zahtijevati
uračunavanje270. Mi smo izdvojili rješenja navedena i označena od a) do f), sve kako slijedi u
nastavku.

a) PASIVNA LEGITIMACIJA

Glede pasivne legitimacije tadašnji zakonodavac je propisao kako je ima svaki zakonski
nasljednik (bilo kojeg nasljednog reda271) koji je, ma kada, dobio na dar, na bilo koji način,
bilo što od ostavitelja, što po posebno izričitoj odredbi iz članka 52. uključuje i zapis, odnosno
legat. Pri tome je izrijekom propisano kako se plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao
od darovanog ne uračunavaju.
Upravo tu je (na planu plodova i koristi) i prva prijeporna situacija. Naime, moguće je da je
predmet dara npr. plodouživanje koje se svodi odnosno ograničava baš na plodove, što je
bitno različito od darovanja prava vlasništva sa kojim se daruje i pravo na plodove (svake

267
& 762. i 763. OGZ-a.
268
SR Hrvatska.
269
SR Slovenija i SAP Kosovo.
270
Kada u nastavku elaboriramo pojedina zakonska rješenja i navodimo članke po njihovom rednom broju, to se
odnosi na članke iz Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god.

52
vrste). Jednostavno je neprihvatljivo i suprotno onome što je ratio legis da se plodovi ni u
takvoj situaciji (kada je predmet darovanja baš i samo pravo plodouživanja) ne bi uračunali,
ali činjenica je da je zakonski tekst takav i, strogo jezički, do uračunavanja očito ne bi došlo
(jer se plodovi ne uračunavaju). Istina, protijekom vremena i sve većim značenjem ciljnog ili
teleološkog tumačenja stvari se bitno mijenjaju, ali ni danas se ne bi smjelo izjednačiti ulogu
donositelja norme i tumača norme na način da putem tumačenja pa čak i ciljnog) dođemo do
ovlasti tumača da praktično nije ni vezan tekstom pravne norme nego amo gdje piše bijelo
može tumačenjem postići crno i obrnuto.

Zakonska formulacija „svakom zakonskom nasljedniku“ je otvorila dvojbu radi li se samo o

zakonskim nasljednicima in concreto (dakle onima koji su u konkretnom slučaju pozvani na
nasljeđivanje) ili o nasljednicima in abstracto, dakle o daleko širem krugu osoba272. Pravna
znanost je u vrijeme bivše države (ipak davala prednost užem tumačenju (samo oni stvarno
pozvani na nasljeđivanje)273, pri čemu se primarno radilo o problemu obračunske vrijednosti
ostavine i s tim u svezi utvrđivanja nužnog dijela, a samo se analogijom može to
primjenjivati i na druge slučajeve, pa tako i na uračunavanje darova i zapisa. Ipak, po našem
mišljenju prvenstveno vodeći računa o sprječavanju raznoraznih zloraba pojavili su se stavovi
in favorem šireg tumačenja, što je konačno dovelo i do (u tom dijelu) bitno promijenjenog
zakonskog teksta iz 2003. god274., što svakako podržavamo.

b) KOJI SE DAROVI NE URAČUNAVAJU

Zakon o nasljeđivanju iz 1955. god. je propisao da se ne uračunavaju darovi za koje je

ostavitelj tako odredio (bilo kada, uključujući i mogućnost da to bude u oporuci). Dodatno,
bilo je propisano i da se dar neće uračunavati ako se iz okolnosti MOŽE zaključiti da je to bila
volja ostavitelja.275 Gotovo uvijek će okolnosti dovesti do toga da se nešto može zaključiti, ali
ta riječ „može“ uključuje i onu najmanju mogućnost (npr. 0,1 %), koja je, ma kako mala bila,
još uvijek mogućnost, a daleko je od nekog višeg stupnja izvjesnosti. Drugim riječima,

271
Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str.150, bilješka broj 2.
272
Kačer, H., Koji se darovi uzimaju u račun Zakonitost, u svezi broj 7.- utvrđi
8./1991., str. 867.-880. (ovaj rad u kojemu se daje prednost tumačenju koje uključuje nasljednike in abstracto
datira iz vremena važenja Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god. – op. a.)
273
Blagojević, B. T., Nasljedno pravo u Jugoslaviji, Savremena administracija, Beograd, 1982., str. 381.; Kreč,
M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str. 88.
274
Članak 71. Zakona o nasljeđivanju glasi „….bilo kojem zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li
ostavitelja…“.
275
Vidjeti članak 51. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god.

53
uračunavanje će se primijeniti samo ako je potpuno sigurno da je volja ostavitelja bila da
uračunavanja bude.
Smatramo da je citirana formulacija vrlo slična onima „učiniti vjerojatnim“, koje se koriste
kod privremenih mjera osiguranja, ali to nije prikladno ovoj situaciji. Kod privremenih mjera
se radi o privremenoj situaciji, a kod uračunavanja ili neuračunavanja o nečem definitivnom i
jedino što bi bilo prihvatljivo je da se umjesto riječi MOŽE stavi riječ MORA. To ne bi
ugrozilo ostavitelja (koji ima mogućnost unijeti tu formulaciju), ali ni obdarenika, koji može u
tom pravcu savjetovati ostavitelja.

Posebno je propisano da se ne uračunava ono što je potrošeno na uzdržavanje nasljednika i na

njegovo obvezno školovanje276, što je logična posljedica činjenice što su to davanja koja nisu
besplatna (u klasičnom smislu toga pojma), nego se radi o izvršavanju zakonske obveze. Što
se tiče daljnjeg (neobveznog) školovanja, odluka je u praksi prepuštena sudu, koji će odlučiti
vodeći računa o okolnostima, a posebno o vrijednosti ostavine i napravljenim troškovima.
Jedino je nelogično zašto se i ovdje nije kao kriterij (ako ne onaj odlučujući, barem kao jedan
od više njih) uzela i volja ostavitelja. Da je ovaj slučaj unesen u osnovni članak 51., koji se
bavi neuračunavanjem (umjesto u članak 59. kako je stvarno učinjeno), možda ovog
nedostatka ne bi bilo. Slično se glede sistematike može prigovoriti i članku 60., kojim je
određeno da se ne uračunavaju uobičajeni manji darovi. Međutim, ovdje i glede sadržaja treba
prigovoriti jer su darovi koji se ne uračunavaju određeni s dva obilježja (uobičajeni, manji)
koji (oba) predstavljaju pravne standarde za koje se zakonodavac nije potrudio dati smjernice
za tumačenje. Naime, uobičajenost ovisi o mnogo kriterija, od mjesta, vremena, pa sve do
prigode, a što je to manji dar je moguće prosuđivati po objektivnim (vrijednost dara) i i/ili po
subjektivnim (vrijednost dara u odnosu prema imovini darovatelja) kriterijima. Za nekoga je
tako milijunski dar sitnica, a za nekoga je 1.000,00 Kn vrijednosti dara sve samo ne manji dar.
Problem predstavlja i formulacija „obvezno školovanje“, koja formalno ima jasan sadržaj
(obvezno je samo osnovno školsko obrazovanje), ali ne smijemo zanemariti činjenicu da se
isti ili slični pojam u svezi uzdržavanja djece tumači tako da obuhvaća, posebno ako je
roditelj boljeg imovnog stanja, izvanredne, čak i poslijediplomske studije.

Iako se to na neki način podrazumijeva, zakonodavac je pokazao poseban oprez i naglasio da

bilo kakve odredbe o neuračunavanju ne utječu na odredbe o nužnom dijelu, za izračun kojega

276
Članak 59. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god.

54
se uzimaju u obzir sva darovanja, dakle i na koja se inače uračunavaju i ona koja se inače ne
uračunavaju.

c) KAKO SE VRŠI URAČUNAVANJE DAROVA I ZAPISA I ODREĐIVANJE

VRIJEDNOSTI KOD URAČUNAVANJA

Uračunavanje je postupak koji je zakonodavac u članku 53. jednostavno propisao i koji takav
i jest po naravi stvari. To znači da ostali nasljednici dobivaju iz ostavine onoliko koliko je
obdarenik već dobio, pa kada se izjednače (naravno oni koji su u istom pravnom položaju,
dakle npr. braća i sestre, ne i oni koji npr. po ius representationis dođu u položaj nasljednika
umjesto svojeg oca) ostatak ostavine se dijeli svim nasljednicima. Možda bi samo bilo bolje (a
jednostavnije sigurno) da je u ovom istom članku i materija iz članka 57., koji određuje kako
se uzimaju vrijednost i stanje darovanog. Naime, sam po sebi članak 53. je bez ovih odredbi
neprimjenjiv.
U stvarnosti se ovdje radi o utvrđivanju tzv. obračunske vrijednosti ostavine kao vrijednosti
koja je temelj za utvrđivanje, najprije zakonskog, pa onda i nužnog dijela. Naime, bez
uzimanja u izračun svih darova (osim iznimno onih koji se ne uračunavaju), postupak
jednostavno nije moguće provesti. Iako smo već ranije prihvatili tezu da je velika razlika
između instituta uračunavanja i instituta nužnog dijela, naglasili smo i da su to povezani
instituti.
Svjestan da između trenutka darovanja i otvaranja ostavine može proći mnogo vremena, kao i
da tijek vremena može značiti i često znači i velike razlike u vrijednosti sredstva plaćanja i
uopće cijena, zakonodavac se odlučio za dva elementa kao pravno relevantna. Prvi je stanje
onoga što je darovano, drugi je (na temelju tog stanja) vrijednost darovanog. Promišljajući i
vjerojatno važući prednosti i nedostatke raznih rješenja, zakonodavac se odlučio za pravilo
prema kojemu se stanje darovanog (npr. je li automobil bio nov ili rabljen, a ako je bio rabljen
koja su obilježja te rabljenosti, od starosti, kilometraže, oštećenosti pa dalje) uzima kao stanje
u vrijeme darovanja (dakle ako je darovano novo, iako je ostavina otvorena poslije 100 godina
smatrati će se da je automobil bio nov u trenutku darovanja, a ako se takav ne proizvodi naći
će se onaj objektivno najsličniji), a vrijednost kao vrijednost u trenutku otvaranja ostavine.
Kao opće pravilo ovo je dobro postavljeno, ali je činjenica da sam zakonski tekst ili
formulacija ne daje mogućnost nikakvog elasticiteta, koji je ponekada neophodan, što bi
svakako valjalo mijenjati. Npr. u nizu slučajeva koji su se dogodili (mislimo na otvaranje
ostavine) u Dubrovniku za vrijeme Domovinskog rata jasno je da je vrijednost bila nerealno

55
niska i da je zakonsko pravilo, nužno, dovodilo do nepravičnog i neprirodnog rješenja. Iako
neko temeljito znanstveno istraživanje, koliko nam je poznato, do sada nije provedeno,
sigurno je da su u to doba i najskuplje nekretnine – stanovi i zgrade imali vrijednost koja je
bila (po metru kvadratnom obračunske površine) unutar 3.000,00 DEM (njemačkih maraka),
odnosno današnjih cca 1.500,00 EUR-a. Danas, niti 30 godina kasnije (ali i daleko ranije, npr.
deset ili šest godina ranije) metar kvadratni zna premašiti 10.000,00 EUR-a. Ovome treba
dodati i podatak da ponekad sporošću sudova i/ili stranaka i do otvaranja ostavine, kamoli
pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka277, prođe i više desetaka godina. Prema našem
mišljenju, načelno dobro zakonsko rješenje svakako valja dopuniti iznimnom mogućnošću da,
ako je rezultat očito nepravedan, sud ima mogućnost rezultat korigirati na način da odgovara
načelima pravednosti i poštenja.
Poseban je problem darovanje novca. Uzet će se u obzir nominalna vrijednost novca. Kada se
radi o stranoj valuti, vrijednost se određuje prema službenom tečaju valute na dan darovanja.
Dva su problema. Prvi je da glede novca (u bilo kojem obliku, od žiralnog do papirnatog i
onog u metalu) zapravo nije moguće odrediti „stanje“, osim ako pod pojmom uzmemo u obzir
(samo) je li npr. novčanica čista ili prljava, oštećena ili neoštećena i sl. Drugi je da bi mogli
utvrđivati vrijednost dara i prema ekonomskoj vrijednosti novca278.

d) PRAVO VRAĆANJA DAROVA

Svaki obdarenik prema kojemu (na teret kojega) se može zatražiti uračunavanje može to
spriječiti povratom dara, što zapravo znači da se sprječava, odnosno onemogućava, idealna
kolacija umjesto koje dolazi do one realne. Točnije, ta mogućnost ne dolazi u obzir samo ako
dar (objektivno) nije moguće vratiti (školski primjer tog slučaja je da dar više ne postoji).
Jednako kao što je situacija uslijed povrata dara jednostavna (komplicira se samo u slučaju
spora oko toga je li došlo do oštećenja koja su normalna i prihvatljiva ili koja to nisu - sve u
svezi poštenja obdarenika koje se predmnjeva279). Drugim riječima, radi li se o povratu koji
stavlja obdarenika (koji vraća dar) u položaj kao da darovanja nije bilo ili je riječ o povratu uz
obvezu obdarenika na plaćanje nekog pogoršanja stanja.

277
Posebno ako je došlo do prekida postupka i upućivanja u parnicu.
278
Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str. 95.
279
Ibid, str. 167.-168.; vidjeti članak 56. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god.

56
Generalno je pravo na povrat (i time izbjegavanja idealne kolacije) veliki privilegij
obdarenika. Naime, često će proći godine od darovanja pa do otvaranja ostavine (a još više do
povrata dara) i cijelo to vrijeme većina predmeta darovanja gubi na vrijednosti (ponekad ili
čak i često i drastično, npr. sva elektronika), uz istodobnu neospornu korist koju obdarenik
cijelo vrijeme ima (posebno u slučaju postojanja bilo kakvih plodova ako je stvar plodonosna)
tako da će često biti u realnim odnosima ogromna razlika, ovisno o tome primjeni li se idealna
ili realna kolacija.

Slučajeve kada ne dođe do povrata dara je moguće grupirati. Prva grupa su oni koji žele vratiti
dar, ali to ne mogu jer više ne postoji. Ponekad će biti moguće vratiti neku drugu stvar, a da
protivna strana to ili ne primijeti ili se radi o generičnoj stvari kod koje je bilo kakvo
dokazivanje već po naravi stvari neučinkovito. Druga grupa su oni koji ne znaju za ovo svoje
pravo, a vrijedi pravilo ignorantia iuris nocet (nepoznavanje prava škodi). Treća grupa su oni
koji su na dar dobili nešto što im je ili subjektivno neopisivo važno ili nešto što je vremenom
dobilo na vrijednosti (npr. pravilo je da slike i druga umjetnika djela dobiju na vrijednosti
nakon smrt umjetnika). Četvrta grupa su svi oni koji ne spadaju u prve tri.

e) TROŠKOVI UZDRŽAVANJA NASLJEDNIKA I DUGA PREMA OSTAVITELJU

Posebno je propisano da se ne uračunava ono što je potrošeno na uzdržavanje nasljednika i na

njegovo obvezno školovanje280. O troškovima uzdržavanja nasljednika je detaljno razrađeno u
dijelu b) KOJI SE DAROVI NE URAČUNAVAJU. Podsjetimo, što se tiče neobveznog
školovanja odluka je u praksi prepuštena sudu, koji će odlučiti vodeći računa o okolnostima, a
posebno ili naročito o vrijednosti ostavine i napravljenim troškovima.

Dugovi koje nasljednik ima prema ostavitelju podliježu uračunavanju. Stvarno se radi o
analogiji s dugovima koji se računaju kod utvrđivanja obračunske vrijednosti ostavine, s
jednom značajnom razlikom. Tamo je bitno da dugovi ne spadaju u kategoriju „očigledno
nenaplativi“, dok toga ovdje ni ne može biti, zato što nasljednik, ma kako siromašan inače bio
nema što vraćati, samo može ili ne dobiti ništa (ako je dovoljno dobio) ili će dobiti iznad već
primljenog kao dar.

280
Članak 59. Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god.

57
 f) AKTIVNA LEGITIMACIJA

Pitanje tko može zahtijevat uračunavanje je pitanje aktivne legitimacije. Onaj tko tu
legitimaciju ima na tom temelju ima i ovlaštenje postaviti takav zahtjev, onaj tko je nema
ovisi o tome hoće li zahtjev postaviti ovlaštena osoba. Prema Zakonu o nasljeđivanju iz 1955.
taj zahtjev mogu postaviti samo sunasljednici, u smislu da se radi o stvarnim nasljednicima,
dakle osobama koje su to postale in concreto – u konkretnom slučaju nasljeđivanja iza
konkretnog ostavitelja. To pravo ne pripada onima koji su se odrekli nasljedstva, koji su
postali nedostojni, koji su isključeni ili koji su lišeni nužnog dijela u korist svojih
potomaka281. To pravo ne pripada ni ostalima, a posebno ne vjerovnicima.

Svi zahtjevi u svezi uračunavanja spadaju u ono o čemu se raspravlja i odlučuje u postupku za
raspravljanje ostavine, dakle u izvanparničnom postupku. Međutim, ako dođe do spora o
činjenicama o kojima ovisi uračunavanje, doći će do upućivanja u parnicu kao posljedici
prekida ostavinskog postupka282.

3. RAZVITAK OD OSAMOSTALJENJA REPUBLIKE HRVATSKE DO DANAS

Republika Hrvatska je svoje osamostaljenje i prekid svih državnopravnih sveza s bivšom

državom dočekala 08. 10. 1991. god. U odnosu na Zakon o nasljeđivanju iz 1955. god. treba
naglasiti da on nije preuzet iz bivše države, nego je u novoj državi zatečen kao republički
zakon283, pa se nije ni imalo što preuzimati. Nakon nekog vremena počeo je rad na
noveliranju Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god., koji je nakon kratkog vremena „prerastao“
u rad na novom Zakonu o nasljeđivanju. Taj zakon je donesen 2003. god. i noveliran je
nekoliko puta. Kod citiranja i navođenja brojeva članaka u dijelu koji slijedi, radit će se o
člancima iz Zakona o nasljeđivanju koji ove godine navršava 16 godina. Iako, naravno,
primjedbi ima, to je zakon koji se smatra kvalitetnim. U nastavku ćemo, radi lakše usporedbe,
slijediti pojedine teme onim redom kojim smo ih prikazali kod Zakona o nasljeđivanju iz
1955. god.

281
Kreč, M.; Pavić, Đ., op. cit. u bilj. 2., str.181.
282
Ibid., str. 182.
283
Vidjeti bilješke broj 26. i 27.

58
 a) PASIVNA LEGITIMACIJA

Na prvi pogled se radi o jednakom rješenju kao što je bilo u Zakonu o nasljeđivanju iz 1955.
god., ali to ipak nije tako. Naime, aktualni zakonodavac je u formulaciju prema kojoj se
„svakom zakonskom nasljedniku na zahtjev uračunava u nasljedni dio vrijednost svega što je
dobio na dar od ostavitelja na bilo koji način“ dopunio i riječima „prigodom diobe“, što je
samo formaliziranje sudske prakse koja je iznjedrila ovaj stav. U preostalom dijelu nije bilo
promjena, što znači da se ne uračunavaju vrijednost plodova i drugih koristi od darovanja
stvari od samog darovanja do smrti ostavitelja, da se vrijednost dara ne uračunava ako je
ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije, ili u oporuci, da se dar ne uračunava ili se iz
okolnosti MOŽE zaključiti da je to bila volja ostavitelja, kao i da pri uračunavanju vrijede
odredbe o nužnom dijelu.
Smatramo da, jednako kao i glede Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god., naročito treba izložiti
kritici uporabu riječi MOŽE, kao i da se potpuno previdjelo mogućnost darovanja baš
plodouživanja284. Obzirom na identičnost formulacije koju je imao Zakon o nasljeđivanju iz
1955. u tom smislu upućujemo na komentar koji smo u tom dijelu dali.

b) KOJI SE DAROVI NE URAČUNAVAJU

I glede darova koji se ne uračunavaju Zakon o nasljeđivanju je dosljedno slijedio primjer

Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god., i to ne samo formalno nego i sadržajno. Formalno
ponovo sve što se ne uračunava nije objedinjeno u jednom članku (što bi nomotehnički bilo
poželjno, ali i što bi bilo logično i u skladu s načelom preglednosti pored ostaloga), nego se
nalazi u člancima 89. (vrijednost plodova i drugih koristi), 97. (troškovi uzdržavanja i
školovanja), 98. (uobičajeni manji darovi), ali sadržajno u usporedbi sa Zakonom o
nasljeđivanju iz 1955. god. nema bitne razlike285. Zato upućujemo na komentar tih odredbi u
odnosu na Zakon o nasljeđivanju iz 1955. god.

284
Misli se na slučaj kada vlasnik sklopi pravni posao kojim daruje plodouživanje i time ograničava vlastito
pravo vlasništva, zato jer plodouživatelj nema mogućnost raspolaganja tim svojim pravom.
285
Možda je samo moguće (alternativa je omaška) da je zakonodavac u aktualnom zakonu obvezno školovanje
kao ono izravno propisano zakonom (de lege lata je to osnovna škola u trajanju od osam godina) zamijenio
pojmom „školovanje“ u prvom stavku koji je daleko širi pojam od obveznog školovanja i praktično obuhvaća
svako školovanje, čemu onda nema granice, ali se korigirao u sljedećem koji glasi:
„Hoće li se izdatci koje je ostavitelj učinio za daljnje uzdržavanje i školovanje nasljednika uračunati u njegov
nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučit će se prema okolnostima, uzimajući u obzir naročito vrijednost ostavine i
troškova školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika“.

59
 c) KAKO SE VRŠI URAČUNAVANJE DAROVA I ZAPISA I ODREĐIVANJE
VRIJEDNOSTI KOD URAČUNAVANJA

Nikakve razlike nema u usporedbi Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god. i aktualnog zakona
po pitanju kako se vrši uračunavanje darova i zapisa i određivanje vrijednosti kod
uračunavanja. To znači da jednako vrijedi naša kritika iznesena u odnosu na Zakon o
nasljeđivanju iz 1955. god., posebno glede (ne)mogućnosti korekcije ako je rezultat očito
nepravedan, nepravičan, očito ne odgovara temeljnoj ideji uračunavanja - neka se pravni i
stvarni položaj nasljednika istog nasljednog reda maksimalno izjednači, osim ako je ostavitelj
ne samo želio drukčije, nego je i dovoljno jasno tu svoju želju pokazao.

d) PRAVO VRAĆANJA DAROVA

U odnosu na pravo vraćanja darova treba konstatirati da je preuzeto identično rješenje. To

znači da je u članku 94. propisano da ako nasljednik vrati dar (na što ima pravo) „neće mu se
njegova vrijednost uračunati u nasljedni dio, a glede troškova koje je imao za dar i glede
oštećenja koja je darovana stvar pretrpjela imati će položaj poštenog posjednika“, pri čemu je
to samo oboriva predmnjeva. Obzirom na identičnost formulacije koju je imao Zakon o
nasljeđivanju iz 1955. u tom smislu upućujemo na naš komentar koji je tamo naveden.

e) TROŠKOVI UZDRŽAVANJA NASLJEDNIKA I DUGA PREMA OSTAVITELJU

I glede troškova uzdržavanja i dugova prema ostavitelju zakonodavac nije, ili barem nije
bitno, odstupio od rješenja iz Zakona o nasljeđivanju iz 1955. god. Ponovo izražavajući
čuđenje što ova materija nije objedinjena u jedan članak upućujemo na naš komentar rješenja
iz Zakona o nasljeđivanju iz 1955. Jedino je aktualni zakon pojam „obvezno školovanje“ koji
je praksa jako široko tumačila promijenio u formulaciju „ostaviteljeva obveza da nasljednika
uzdržava, odnosno školuje“. Riječ odnosno znači alternaciju, znači ILI, a to očito nije ono što
je uneseno u zakonski tekst. Uzdržavanje je sigurno širi pojam od školovanja ne samo zato što

Naime, da se (kako može proizaći iz prvog stavka) radi o školovanju koje nije ograničeno na obvezno onda ne bi
imala nikakve svrhe odredba iz stavka drugog koji propisuje pod kojim uvjetima će se uračunavati ili
neuračunavati izdatci za daljnje školovanje – nikakvog daljnjeg školovanja ne bi ni bilo.

60
obuhvaća razdoblje od rođenja pa dalje (razdoblje školovanja je znatno kraće) nego i zato što
su u trošku uzdržavanja i troškovi školovanja.

f) AKTIVNA LEGITIMACIJA

Zakon o nasljeđivanju je propisao u čl. 101. da „pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog
nasljednika uračuna vrijednost darova i zapisa imaju njegovi sunasljednici, odnosno
nasljednici sunasljednika“. To je identična formulacija koju je imao Zakon o nasljeđivanju iz

61