Dobar dan, ja sam Karla Torbarina učenica opće gimnazije Jurja Barakovića.

Poštovani profesore,
poštovani kolege i kolegice. Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća djeca diljem svijeta u
kinima su gledali filmove, uživali u televizijskim serijama, novo se desetljeće činilo uzbudljivo i
obećavajuće. Međutim u Hrvatskoj, stvari su bile posve drukčije. Umjesto filmskih eksplozija, djeca su
svakodnevno gledali razorne eksplozije. Umjesto filmskih smrti mnoga su je izbliza upoznali pravu smrt.
Skloništa, izbjeglišta, roditelja, braća i sestra kojih više nema, strah nasilje, hladnoća i glad, neizvjesnost
sve je to na žalost postalo iskustvo malih u ratom pogođenim krajevima Hrvatske. Prvi dio triologije,
Roman Stjepana Tomaša „Moj tata spava s anđelima“ potresan je dokument tog ružnog i djeci izrazito
nesklonog vremena. Temeljni je cilj ovoga govora prikazati što je Domovinski rat značio za djecu i odati
počast svakom djetetu koje je umjesto veselog i bezbrižnog djetinjstva, bilo suočeno s ratnom
katastrofom.

Iznenadnu promjenu načina života, predratno i ratno stanje gledamo iz perspektive desetogodišnje
djevojčice koja nije posve svjesna što se oko nje događa. Sve što vidi je uznemirenost, izlazak iz
normalne svakodnevice sve veći kaos, a onda i rastući strah koji se preko okoline i djevojčine najuže
obitelji polako slijeva i u nju. Upravo ovakve teme, provučene kroz svijest nevine, ali inteligentne
djevojčice, čini ovo djelo potresnima. Jedno je razmišljati o ratu kao produktu odraslih koji na kraju od
njega i nastradaju, a drugo kada se s njim moraju suočavati oni koji su najmanje krivi za njega, a to su
djeca. Njima se ne uskraćuje samo djetinjstvo, što je samo po sebi velika stvar koja se može uskratiti
nekome, već i normalnost kasnijeg života.

Djetinjstvo postavlja temelje za ostatak života. Stvari kojih se sjećamo, ljudi koje smo upoznali, aktivnosti
i životni događaji koje dijelimo postaju dio naših lijepih sjećanja iz djetinjstva, a zdravo djetinjstvo vodi
do kvalitetnijeg života u odrasloj dobi. Prednosti odrastanja uz sretna rana životna iskustva uključuju
bolje fizičko i mentalno zdravlje, manje problema u ponašanju, bolji akademski uspjeh, veću kreativnost,
bolju vještinu rješavanja problema, samopouzdanje i otpornost. No mnoga djeca tog vremena nisu
okusili što je to sretno i zdravo djetinjstvo. Ta djeca nisu išla svaki dan u školi ili igrali nogomet u
dvorištu, oni nisu svaki dan razgovarali sa prijateljima, ustvari većina njihovih dana bila je provedena u
kutovima podruma začepljenih ušiju s krunicom u ruci.

Neočekivana promjena u životu djece može uistinu probuditi nešto strašno u tom djetetu. Dijete koje ne
provede svoj život na kvalitetan i veseo način može probuditi gadne posljedice u njima samima, a tako i
u ljudima oko njih. Primjer toga nam je mlada djevojčica Cvijeta Zlatić, koja je u svom dnevniku opisivala
svoju brigu oko nadolazeće zime, kako je trpjela hladnoću i straha, žudjela je za nekadašnjim prijateljima,
bezbrižnu igre i odlazak u školu, a onda rastanak od roditelja i na kraju život u ratnom okruženju.

Djevojčica se suočava sa smrću ne samo vojnika i sugrađana, već i najbližih susjeda, prijatelja iz škole i
ostalih vršnjaka. Ona se tako izravno součava sa smrću i počinje propitivati vlastitu smrtnost, što nikako
ne bi smjela biti okupacija jednog djeteta.

Stoga Vas pozivam, da već danas prekinemo ova neopravdana razaranja. Ne smijemo dopustiti da moć
ovlada svijetom. Dok možemo moramo privest kraj onima koji hoće loše drugima. Jedino tako može doći
do pravednosti i jednakosti u svijetu, a tako i do osmjeha na svakom djetetu diljem svijeta. Hvala!