POTRAGA ZA ZNANJEM

Igrokaz
……………………
■ PRIPOVJEDAČ: Dobar dan, draga djeco! Ja sam Pripovjedač, a to znači
da ću vam ispripovijedati jednu priču. A budući da većina priča započinje s
«Jednoga dana…», tako ću ja započeti i ovu priču. Dakle, jednoga dana jedan
se 7. a razred probudio potpuno… oprostite, ali moram ovo reći đačkim
rječnikom – glupav! Da, da, dobro ste čuli – cijeli je razred postao jednostavno
– glup! Ništa više nisu znali, a ono se malo znanja, što je ostalo, potpuno
pomiješalo. Nitko se na cijeloj školi nije mogao načuditi količini gluposti u tom
razredu, pogotovo jer su prije bili straaaašno pametni. Uostalom, što se uopće
može poduzeti kad odjednom zaboravite sve što ste znali i postanete glupavi?
Imate li vi kakvu ideju? Molim? Nemate? Onda ćemo pustiti priču da se sama
ispriča….
(Pripovjedač odlazi sa scene, a odmah iza njega se, jedan po jedan,
pojavljuju glumci. Ulaze s različitih strana.)
■ UČENIK 1 (baca torbu nasred scene): Ljudi moji, ja više ne mogu ovako!
Jutros me nastavnica pitala što je futur prvi, a ja sam rekla da je to vrsta
salame. Svi su mi se smijali!
■ U 2: Znam, i ja sam ti se smijao! Ali sam onda skoro zaplakao od muke kad
me nastavnik pitao tko su bili nomadi, a ja rekao da su to ljudi koji se sele sa
svojim stablom…
■ U 3: (ulazi glasno ridajući): Buuuuuu, buuuuu – hu-huuuu! Nikada neću biti
liječnica, nikada! Kako ću biti liječnica kad sam danas na biologiji rekla da je
fotosinteza upala slijepog crijeva!
■ U 4: Ali što nam se to događa? Zašto više ništa ne znamo?
■ ANICA: Ne znam kako je vama, društvo, ali meni se sve ovo baš sviđa…
Mislim, ne razmišljam uopće o tome…i to je tako sve super…Mislim, sve
to…..Hmmm…Što sam ono htjela reći?
■ U 5: Ljudi, ne možemo više ovako! Moramo nešto poduzeti!
■ U 6: Tako je! Stvarno moramo nešto poduzeti!Moramo ponovno postati
najpametniji razred na školi!
■ U 7: U pravu si! Samo, što točno trebamo poduzeti?
■ U 1: Možda moramo….. možda moramo….Znam! Otići u trgovinu!
■ U 2: Joj, što si ti glup! I što ćemo u trgovini? Tražiti Znanje po policama?
■ U 5: Pa da, možda možemo pokušati! Mislim, možda se Znanje stvarno
može kupiti. Uđeš u trgovinu i lijepo kažeš: Molim vas kilu znanja!
■ U 2: Ne mogu vjerovati koliko ste svi glupi! Ne mogu vjerovati da ne znate
da se znanje traži … kod automehaničara!
■ U 6: Tako je! Baš si pametan! Moramo naći automehaničara! On će nam
sigurno pomoći.
■ ANICA: Čekajte! Znam ja, znam ja! Hmmm, a što sam ono htjela reći?
■ U 7: Ja znam što je najpametnije! Nećemo ići u trgovinu niti k
automehaničaru.
■ SVI: Nego što ćemo?
(Svi se okrenu ka U7.)
■ U 7: Idemo sami pronaći svoje znanje. Ali! Ne smijemo imati nikakav plan!
Krenut ćemo na put pa ćemo vidjeti kamo ćemo stići. Siguran sam da ćemo
naći svoje znanje negdje usput, na nekakvoj cesti.
■ U 1: Što si ti pametan! Da sam barem ja pametan kao ti!
■ U 6: Tako je, ovo je najpametnije što smo do sada čuli. Idemo na put!
■ SVI: Idemo tražiti Znanje!
(Odlaze sa scene, ostaje Anica koja skače od sreće i ne vidi kamo su svi
otišli.)
■ ANICA: (pjevajući) :Ju – hu, idemo na put, idemo na put! Idemo, idemo,
idemo……hej, kamo ono idemo…hmmm….u Prkovce?Ne, idemo u Pariz!
Hej, društvo, stanite, je l’ idemo u Pariz ili u Prkovce?
(Odlazi trčeći sa scene. Odmah iza nje na scenu dolazi Pripovjedač.)
■ PRIPOVJEDAČ: I tako je naš 7. a otišao tražiti svoje Znanje. I – našli su
ga! Ma, zezam se! Da su ga odmah našli, ovaj igrokaz bi završio, a ja bih
ostao bez posla. Dakle, 7. a je duuugo tražio svoje Znanje. Zavirivali su ispod
svakog kamena, (Dok on govori, učenici glume da zaviruju ispod
kamena…) zapitkivali ptice koje su im lijetale nad glavama, pokušali su čak
razgovarati i s Vjetrom, ali ga nisu uspjeli uhvatiti. Putem su naišli i na
Crvenkapicu koja se po tko zna koji put uputila k svojoj baki, ali ni ona nije
srela nikakvo Znanje. Ona je njih pitala jesu li možda usput sreli kakvog vuka,
a oni su joj odgovorili da ne znaju kako vukovi izgledaju. A onda….
(Pripovjedač odlazi sa scene na kojoj se pojavljuje Lijenost – leži na klupi
ili stolici, pjevuši neku veselu melodiju (ili sluša MP3) i gleda u strop.
Sedmaši mu se oprezno približe.)
■ U 1: Dobar dan! Oprostite što smetamo, ali moramo vas nešto pitati.
■ LIJENOST: Samo me nemojte dugo gnjaviti, vidite da radim! Što trebate?
■ U 2: Zanima nas jeste li možda vidjeli Znanje?
■ LIJENOST: Znanje? Naravno da jesam!
■ U 3: Dakle?
■ LIJENOST: Što dakle?
■ U 4: Pa, gdje je…Znanje?
■ LIJENOST (ustaje): Ma dajte, društvo, opustite se! Sjedite, zabavit ćemo
se malo, a onda ću vam reći gdje ćete naći svoje Znanje! Bez žurbe, molim
vas!Imamo vremena, neka Znanje čeka!Uostalom, kome još treba Znanje?
Razmislite malo, bolje je biti glupav cijeli život, onda nemate nikakvih briga.
Koga je još briga za tablicu množenja, nominativ ili genitiv, Afriku ili Aziju?
Čim nešto znate, odmah morate i raditi. A ako radite, ne možete uživati. Samo
vi sjedite, zaboravite na to svoje Znanje i opustite se…
(Lijenost ih posjeda na pod, svi se opuste.)
■ LIJENOST: Eto! Nije li vam lijepo? Uživajte!
(Počinje pjevati pjesmu Opusti se i uživaj, nemoj da nam sada kvariš
doživljaj… svi prihvaćaju i počinju pjevati. Na sceni se polako pojavljuje
glumac na čijoj bi majici moglo pisati Znanje.On ulazi s igricom u rukama,
smiješi se i viče «To! To! Pet tisuća bodova! Bravo ja!Yes!!» Kad ugleda
ostale, naglo se uozbilji i sprema igricu.)
■ ZNANJE: Hm, hm, a što je ovo?
■ LIJENOST: Ništa, što bi bilo? Sjedi i uživaj s nama.
■ ZNANJE: Da uživam s vama? Jesi li ti normalan? Ovo je najpametniji
razred u kojem sam bila, i ti ćeš ih, Lijenosti, sasvim upropastiti!
■ U 1: (ustaje s poda, lijeno, još uvijek pjevušeći pjesmu): Oprostite, a tko ste
vi?
■ ZNANJE: Tko sam ja?! Tko sam ja?! Zar ti ne znaš čitati?!
(Pokazuje na svoju majicu.)
■ U 1 (gleda u majicu i slovka): Z…z…na…nje. Hej, to mi je poznato! Pa da!
Hej, društvo, našao sam ga! Evo ga! Evo našega Znanja!
(Dok on govori, svi se polako ustaju i prilaze Znanju. Odjednom svi
počinju govoriti, kao da se upravo bude iz sna, razne definicije.)
■ U 1: Hej! Fotosinteza je…
■ U 2: Nomadi su narod koji se seli s jednog mjesta na drugo.
■ U 3: Dativ znači cilj kretanja, a lokativ mjesto!
■ U 4: Znam kako izgleda vuk, znam kako izgleda vuk!
■ ANICA: HNOS je kratica za Hrvatski nacionalni obrazovni standard!
■ SVI (uglas, skaču): Jupi!!! Ponovo smo pametni!
■ U 5: Znanje, jako si nam nedostajalo i nadam se da nam nikada više nećeš
pobjeći.
■ U 3: Da, a bez tebe smo bili taaako glupavi!
■ U 6: A kada smo već kod toga, gdje si bilo do sada?
■ ZNANJE: Ma, malo sam se….znate, igralo…!
(Znanje im počinje objašnjavati i učenici zajedno s njim odlaze sa scene.
Na sceni ostaje samo Lijenost koja slegne ramenima, mahne rukom i
legne nazad u isti položaj, pjevušeći Opusti se…Na scenu polako dolazi
Pripovjedač.)
■ PRIPOVJEDAČ: I tu naša priča završava. Mislim da vam ne moram govriti
o tome kako je 7. a ponovo postao najpametniji razred u školi.
(Dok on govori, približuje mu se Lijenost koja ga zagrli.)
Naravno, iz ove priče treba izvući i neku pouku. A pouka je…
(Pripovjedač počinje zijevati i odlazi zajedno s Lijenosti sa scene.)
….Ma, ne da mi se reći vam tu pouku, izvucite je sami… A ja idem….gledati
televizor….
(Lijenost i Pripovjedač odlaze polako pjevajući Opusti se…)