MEĐUNARODNO PODUZETNIŠTVO

2. Kolokvij

8 TJ - IMPLEMENTACIJA I UPRAVLJANJE U MEĐUNARODNIM

PODUZETNIČKIM STRATEGIJAMA

 IZVOZ kao strategija poduzeća- Širenje poslovanja na nova tržišta omogućuje

poduzeću bolje iskorištavanje domaćih i međunarodnih poslovnih prilika i ostvarivanje
većeg profita. Internacionalizirana poduzeća imaju po pravilu bolje kapacitete za
stvaranje inovacija i postizanje rasta. Međutim, širenje poslovanja na strana tržišta nosi
sa sobom i određeni rizik. Kako bi se on minimizirao i smanjili troškovi
internacionalizacije, potrebno je pronaći odgovarajuću strategiju.
Najčešće korišten, tradicionalan i etabliran način prodora na strana tržišta je izvoz. Na izvoz se
gleda kao na prvi korak procesa internacionalizacije koji služi kao polazište za buduća
međunarodna širenja poslovanja. Izvozom poduzeća brzo i jednostavno prodiru na inozemna
tržišta, uz minimalan rizik i investicije.
 Ovisno o pristupu poduzeća, potrebno je razlikovati tzv. pasivni i agresivni izvoz. Ako
poduzeće izvoznik pasivno čeka narudžbe iz inozemstva ili dođe do njih slučajno, tada
ono ima pasivni pristup izvozu. Nasuprot tome, razvije li poduzeće unaprijed strategiju i
plan izvoza na inozemno tržište kojim će biti detaljizirani svi njegovi koraci i postupci
te na taj način iskorištene sve tržišne prilike, tada ono zauzima agresivan stav prema
izvozu. Pasivni izvoznik ne može dugo opstati na tržištu niti ostvariti sav svoj
potencijal. S obzirom na međunarodnu konkurenciju, agresivan i aktivan pristup tržištu
nužan je uvjet opstanka.
Osnovne prednosti izvoza kao strategije su: niski troškovi, smanjenje rizika djelovanja na
stranim tržištima i smanjen rizik proizvodnje budući da se obavlja na lokalnom tržištu.
 Izravan izvoz znači da poduzeće izvoznik izravno prodaje uvozniku ili kupcu na
inozemnom tržištu. Izravan izvoz zahtijeva dobro poznavanje stranog tržišta, osobito
glede prometne infrastrukture i strukture gospodarstva i stanovništva te stoga poduzeće
može angažirati agenta, distributera ili podružnicu za obavljanje izvoznih aktivnosti.
 Neizravan izvoz podrazumijeva angažiranje samostalnih organizacija lociranih u zemlji
domaćinu. Poduzeća koja primjenjuju neizravan oblik izvoza ne ulažu mnogo u analizu i
prikupljanje informacija o inozemnom tržištu te najčešće imaju ograničene ciljeve
međunarodne ekspanzije.
Brojni čimbenici prate odluku o izvozu. Najčešće ih dijelimo na unutarnje i vanjske.
 Unutarnji čimbenici proizlaze iz karakteristika i specifičnosti poslovanja poduzeća
 Vanjski čimbenici su posljedica djelovanja okruženja, odnosno tržišta na kojemu
poduzeće posluje.
U unutarnje čimbenike odabira izvoza ubrajamo međunarodno iskustvo poduzeća (poduzetnika)
koje pozitivno utječe na odluku o izvozu i izvoznu uspješnost. Ako poduzeće stvori mrežu
kontakata u inozemstvu, to može dodatno olakšati ulazak na inozemno tržište.
Prilikom odbirra načina ulaska na strano tržište poduzeće se osim izvoza, može odlučiti za
neki oblik ugovornih (licenca, franšiza) ili za inozemna ulaganja.

LICENCA – je oblik ugovornog posla kojim poduzeće davatelj licence, daje drugom
inozemnom poduzeću primatelju dozvolu korištenja proizvodnih procesa, tržišne marke,
know-howa ili drugih vještina prema ugovoru. Glavne prednosti licence su: niski troškovi,
kapital nije vezan za strane operacije, suradnja davatelja i primatelja licence koja omogućuje
maksimiranje prednosti marketinških aktivnosti za davatelja i primatelja. S druge strane,
nedostaci takvog oblika poslovanja su u kratkoročnosti licence, zahtjevnom i dugotrajnom
planiranju i istraživanju prije samog sklapanja ugovora. Također, kad istekne licenca,
dotadašnji primatelj može postati konkurencija njezinu davatelju.

FRANŠIZA – je ugovorni posao kojim davatelj franšize daje pravo korištenja tržišne marke i
imena primatelju franšize te pravo obavljanja poslovnih aktivnosti u skladu s navedenim
odredbama ugovora. Franšize su obično dugoročni ugovori i stoga pružaju primatelju osjećaj
sigurnosti i vlasništva nad preuzetim imenom i markom. Također, franšiza omogućuje bolju
kontrolu nad maloprodajnim operacijama i jačanje vrijednosti tržišne marke. Problemi s
franšiznim ugovorima mogu se pojaviti prilikom kontrole obavljanja aktivnosti primatelja
franšize, rješavanja zakonskih aspekata ugovora te pronalaženja kvalificiranih i povjerljivih
primatelja.

ZAJEDNIČKO ULAGANJE – kao jedan od oblika inozemnih ulaganja je poduzeće u kojem

dva ili više ulagača dijele vlasništvo i kontrolu upravljanja i odlučivanja. Neke od najvećih
prednosti takvih ugovora su: smanjen rizik djelovanja, udruživanje financijske snage, bolji
pristup znanju o lokalnim tržištima i dijeljenje informacija. Kao negativne strane zajedničkih
ulaganja navode se gubitak kontrole nad upravljanjem i potencijalni sukobi partnera.

INOZEMNA IZRAVNA ULAGANJA. znače trajan interes i preuzimanje kontrole nad

inozemnim poduzećem. Razlikuju se dvije strane – davatelj i primatelj inozemnih izravnih
ulaganja. Putem inozemnih izravnih ulaganja davatelji mogu ostvariti određene strateške
ciljeve poput pristupa novim tržištima, pristupa resursima koji nisu dostupni na domaćem
tržištu, eliminiranja transportnih troškova ili troškova carina i sl. Primatelji inozemnih izravnih
ulaganja mogu doći do prijeko potrebne nove tehnologije, novih znanja ili upravljačkih
vještina, a ako inozemni izravni ulagač otvori novu podružnicu u zemlji domaćinu, može doći
do otvaranja radnih mjesta, povećanja efikasnosti domaćih poduzeća poradi povećane
konkurencije, što u konačnici pozitivno djeluje na zemlju primatelja. Negativne pak strane
inozemnih izravnih ulaganja najčešće se ogledaju u opasnosti zauzimanja monopolističkog
položaja inozemne kompanije na domaćem tržištu te prevelikoga političkog utjecaja u zemlji
domaćinu. Također, ako su inozemne kompanije znatno jače, razvijenije i konkurentnije, može
doći do istiskivanja slabijih, manjih domaćih poduzeća s tržišta.
SPAJANJA I AKVIZICIJE znače osnivanje poduzeća u punom vlasništvu pripajanjem ili
spajanjem s postojim poduzećem u stranoj zemlji. Glavna prednost osnivanja takvih poduzeća
je brz i lak pristup stranom tržištu. Međutim, kao i u zajedničkim ulaganjima mogu se pojaviti
sukobi između poduzeća partnera. Problemi se pojavljuju i pri pronalaženju odgovarajućeg
ciljanog tržišta i poduzeća na tom tržištu. Nerijetko strane zemlje imaju zahtjevne i dugotrajne
administrativne procedure ulaska na njihovo tržište što može obeshrabriti odluku o spajanju ili
preuzimanju poduzeća.
SAVEZI su oblici kooperacije između jednog ili više samostalnih poduzeća u kojima ona
dijele rizike i prihode s ciljem zajedničkog postizanja jače konkurentske pozicije. Strateški
savez je oblik poslovnog povezivanja poduzeća koji se temelji na posebnom sporazumu o
povezivanju s konkurentom, dobavljačem ili kupcem, a na osnovi kojega se, kombinacijom
prednosti i snaga partnera, postiže bolja konkurentska pozicija na svjetskom tržištu. Strateški
savezi su najpopularnija strategija internacionalizacije malih i srednjih poduzeća u
industrijama visoke tehnologije. Strateški savez je skupni rad više poduzeća. Više kompanija
posjeduje više resursa, znanja i sposobnosti od svake kompanije pojedinačno i kad se
komplementarni resursi pravilno organiziraju, zajednički mogu ostvariti veću vrijednost od
svakog partnera u savezu posebno.
Različite strategije su i različito podređene riziku i kontroli na inozemnom tržištu. Neizravni
izvoz nosi najmanji rizik, ali i najmanji stupanj kontrole. Nasuprot tome, vlastita proizvodnja u
inozemstvu uključuje najveći stupanj kontrole, ali i rizika.

9 TJ – MALO I SREDNJE PODUZETNIŠTVO U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

Poduzetništvo je u punom zamahu svoga razvoja, a pokretanje malih i srednjih poduzeća

smatra se važnim izvorom stvaranja inovacija te promjena načina razmišljanja i djelovanja
ljudi. Sposobnost inoviranja nije samo u rukama velikih globalnih kompanija. Naprotiv,
upravo su manja poduzeća izvori brojnih i novih revolucionarnih ideja.
 Poduzetništvo znači spremnost na poduzimanje rizika, postojanje vizije, postojanje volje
i upornosti za njezino ostvarenje, kao i sposobnosti prenošenja vizije ostalim
sudionicima poduzetničkog pothvata. Ideja je početak poduzetničkog pothvata.
Društveno orijentirana poduzeća karakterizira usmjerenost stvaranju i poticanju društvenog
napretka.
 Mogu biti organizirana kao profitna ili neprofitna poduzeća, a ključna karakteristika je
da im je cilj pronaći rješenja na aktualna društvena pitanja i probleme. Društveni
poduzetnici imaju ideje kako poboljšati živote ljudi i implementiraju ih u gradovima,
zemljama i regijama diljem svijeta.
Nadalje, definicija obiteljskog poduzeća uključuje tri dimenzije: posao, obitelj i vlasništvo.
 Obiteljska poduzeća karakterizira sudjelovanje čitave obitelji ili određenih članova u
vlasništvu i poslovanju poduzeća. To su obično manja poduzeća za čije osnivanje sama
obitelj pribavlja i ulaže potreban kapital. Najčešće se obiteljska poduzeća osnivaju zbog
određenih osobnih razloga poduzetnika poput potrebe za vlastitim organiziranjem
radnog vremena i poslovnih obaveza, obiteljske tradicije u nekom poslu i želje za što
boljim usklađivanjem privatnog i poslovnog života. Osobni ciljevi poduzeća i
poduzetnika međusobno su povezani i osobne karakteristike poduzetnika i ciljevi utječu
na određivanje ciljeva poduzeća.
Poduzetnički proces započinje idejom ili inovacijom. Kakva će ideja biti, predstavlja li novi
proizvod ili uslugu, za koje tržište je namijenjena ovisit će o osobnim karakteristika samog
poduzetnika, njegovim ambicijama, sklonosti riziku, iskustvu i okruženju u kojem se nalazi.
Ideja nije dovoljna da bi se poduzetnik zaista odlučio na pokretanje poduhvata, za to je
potreban neki poticajni događaj koji će motivirati i uvjeriti poduzetnika da vrijedi razvijati
ideju i pokušati ju ostvariti. Prilikom osnivanja i razvoja poduzeća moguća je različita
geografska orijentacija malih i srednjih poduzeća. Poduzeće može biti primarno usmjereno na
domaće tržište i putem ugovora, umrežavanja i ekspanzije usmjeriti se regionalno i globalno ili
se se internacionalizirati putem kanala ponude.
Poslovni inkubatori osiguravaju novim poduzećima resurse poput prostora, financijskih
sredstava, marketinških, računovodstvenih, pravnih i drugih usluga kako bi im omogućili rast i
razvoj. Poslovni inkubatori, zapravo, čine okruženje u kojemu se malim poduzećima
osiguravaju sredstva i predispozicije za opstanak na tržištu.
U suvremenim uvjetima poslovanja na makrorazini povećana je konkurencija, gubitak
zaštićenih tržišta poradi procesa liberalizacije i konstantne promjene na tržištu izazov su
poslovanja poduzeća. Mala i srednja poduzeća ranjiva su u takvoj turbulentnoj okolini budući
da imaju više ograničenja u poslovanju od velikih poduzeća.
 Na poslovanje poduzeća, neovisno o njegovoj veličini, utječu čimbenici domaćeg, ali i
cjelokupnog svjetskog okruženja.

Čak i ako poduzeće nije internacionaliziralo svoje poslovanje te djeluje samo na domaćem
tržištu, suočava se s ostalim poduzećima na tom tržištu, među kojima su i inozemna.
Konkurentnost na razini poduzeća odražava tržišnu snagu poduzeća. Općenito, konkurentnost
poduzeća ovisi o okruženju (politici, regulaciji, pravnom sustavu, korupciji, političkoj
stabilnosti) i efikasnim lokalnim uvjetima kao što je infrastruktura, menadžment, rad.
 Mala poduzeća često nakon osnivanja često kreću s pristupom domaćem tržištu i
inputima, a nakon što se razviju do određene razine, okreću se izvoznoj orijentaciji,
izlaze na strana tržišta, izgrađuju kapacitete, razvijaju marketinške aktivnosti i
prihvaćaju industrijske standarde.
Otvorenost za međunarodno poslovanje povećava ekonomsku učinkovitost zemlje, a izvozna
je konkurentnost često povezana s razvojnim orijentacijom u domaćoj ekonomiji. Što je veća
konkurencija u domaćoj ekonomiji, to su produktivnija i konkurentnija domaća poduzeća na
inozemnim tržištima i veća je dodana vrijednost u proizvodnji i prosperitet nacionalne
ekonomije. Veća integriranost u međunarodnu ekonomiju dovodi do produktivnije upotrebe
resursa i višeg životnog standarda.
Ključno za uspjeh u izvozu i podizanje konkurentnosti poduzeća su:
- Dugoročna nastojanja menadžmenta za izvozom
- Dovoljni kapaciteti za ulaganje resursa u izvoznu proizvodnju
- Raspoloživi financijski resursi za potporu marketinčkih aktivnosti
- Učinkoviti unutarnji sustavi za brzo prilagođavanje promjenama
- Kvalitetni proizvodi i u sluge koji zadovoljavaju inozemne kupce
- Prodaju po konkurentnoj cijeni i isporuka u ugovorenom roku
- Razvoj usluga koje prate proizvod (rezervni dijelovi i servisi)
- Jako domaća poslovna baza
- Planiranje razvoja ciljnih izvoznih tržišta.
Prilikom izrade strategije rasta izvoza i ulaska na strana tržišta potrebno je:
1. procijeniti trgovinsku konkurentnost (analizom domaćih i stranih proizvodnih faktora,
tehnologije, infrastrukture, poslovnog okruženja, političke i makroekonomske stabilnosti,
pravnog sustava i administrativnih procedura te efikasnosti tržišta i intersektorske
povezanosti),
2. identificirati sektore za izvoznu promociju i procijeniti izvozni potencijal: izvoznu
učinkovitost (rast izvoza, tržišni udjel, izražena komparativna prednost), svjetska tržišta (rast
svjetskog uvoza, uvjeti pristupa tržištima), uvjete domaće ponude (proizvodi i procesi,
podupiruće industrije), socioekonomski utjecaj (zaposlenost, smanjenje siromaštva,
industrijalizacija, ruralni razvoj i održivi razvoj),
3. identificirati atraktivna tržišta za trgovinsku strategiju: uvjeti ulaska na ciljna tržišta,
dinamičnost i otvorenost tržišta (carine na proizvode zemlje), preferencijalne carine.

10 TJ – RIZIK I MOGUĆNOSTI POVEZIVANJA U MEĐUNARODNOM

PODUZETNIŠTVU

Klasteri se mogu opisati kao koncentracija međusobno povezanih organizacija,

specijaliziranih dobavljača i pružatelja usluga, poduzeća iz srodnih djelatnosti, institucija koje
na području djelatnosti međusobno surađuju i konkuriraju.

 Klaster je lokalna odnosno regionalna koncentracija poduzeća u posebnu poslovnu

sektoru, povezanih industrija i institucija koje konkuriraju, ali istodobno surađuju u
nekim aktivnostima, osobito u kreiranju znanja.
  Stvaranje klastera povezanih poduzeća i institucija može biti motivirano olakšavanjem
pristupa posebnim inputima, javnim dobrima i znanju, smanjenjem troškova poslovanja,
razvojem novih proizvoda i usluga.
 Klasteri potiču povećavanje inovacija i produktivnosti.

Tri su najvažnije dimenzije klastera:

- Geografska koncentracija je prva dimenzija koju valja uzeti u obzir budući da postoji
konsenzus da klastere tvore zemljopisno koncentrirana specijalizirana poduzeća i
specijalizirana radna snaga te podupiruće institucije koje omogućuju slobodan protok
znanja kao rezultat blizine članova klastera
- Druga dimenzija koncepta klastera je pružanje niza specijaliziranih i prilagođenih
usluga određenim grupama poduzeća kao što su, primjerice, usluge osiguravanja
potrebne infrastrukture poduzećima, različite usluge poslovne podrške poput treninga
ili podučavanja radnika i menadžera itd.
- Klastere karakterizira posebano dinamičan društveno-organizacijski element, odnosno
klasteri povezuju različite aktere u zemlji poput sveučilišta, vlade i poduzeća i nastoje
potaknuti njihovu međusobnu suradnju.

Poduzeća se mogu udružiti u klastere zbog povećanja konkurentnosti domaćih proizvoda na

domaćem i međuanrodnom tržištu, zbog boljeg korištenja domaćih resursa, zbog iniciranja
suradnje među poduzećima i drugim institucijama ili zadovoljavanja zajedničkih potreba
upodručju nabave, specijaliziranih usluga, kadrova, kupaca idr. S povećanjem tržišnog udjela
na svejtskom tržištu, poduzeća mogu imati koristi od ekonomije obujma, istraživanja,
marketinga itd.
Klasteri iz raznih industrija usmjereni su i distribuirani na niše različite dodane vrijednosti
zbog prirode djelatnsoti, ali ima razlika u distribuciji klastera među razvijenim i nerazvijenim
zemljama. Klasteri razvijenih zemalja jače su usmjereni na niše više i visoke dodane
vrijednsoti dok su klasteri nerazvijenih zemalja jače usmjereni na niše niske dodane
vrijednosti.

Proces globalizacije i internacionalizacije poslovanja stvorio je niz novih mogućnosti, ali je

doveo i do povećane izloženosti rizicima u međunarodnom poslovanju kao i nastanka novih
zahtjeva za brzim i učinkovitim prilagodbama globalnom okruženju. Nastanak rizika je
povezan s globalnom trgovinom: politički, ekonomski, kulturni, regulacijski, komericjalni,
logistički i financijski rizici. Dolazi do velikih promjena u poslovnom riziku u uvjetima
globalizacije, a koje uvjetuju ovi čimbenici:
- Nove tehnologije donose nove rizike
- Smanjene su mogućnosti kontrole
- Rastu troškovi strateških greški
- Virtualna organizacija mijenja profil rizika
- Konkurencija postaje sve intenzivnija
- Povećane su mogućnosti poslovnih prijevara
- Intenzivniji su globalizacijski i integracijski procesi
- Dolazi do promjena regulacije na nacionalnoj i nadnacionalnoj razini
- Rastu potrebe za fleksibilnim financiranjem.
 Iako poslovni rizik znači izloženost mogućem obliku gubitka u poslovanju, on je i izvor
poduzetničkog profita, jer profitna stopa obično raste s većim rizikom. Različite su vrste i
različiti načini klasificiranja rizika kojima je poduzeće izloženo u međunarodnom
poslovanju. Postoje četiri tipa rizika: međukulturni, komercijalni, financijski i rizik zemlje.

Međukulturni rizik proizlazi iz kulturnih razlika, načina sporazumijevanja, načina

donošenja odluka i moralnih načela u pojedinim zemljama i regijama, Komercijalni se
rizik odnosi na strateški rizik mogućnosti ostvarivanja ciljeva poduzeća, slabosti partnera,
operativni rizik, mogućnost kontrole, loše provođenje strategije te intenzitet konkurencije.
Financijski se rizik odnosi na mogućnost gubitka kapitala zbog valutne izloženosti i
tečajnog rizika, kretanje kamatnih stopa i kreditni rizik, inflaciju, vrednovanje imovine,
strano oporezivanje, burzovni rizik, cjenovni rizik, rizik likvidnosti, način plaćanja i
nemogućnost naplate i namirenja. Politički i pravni rizik zemlje uključuje: socijalne i
političke nestabilnosti i nemire, ekonomski loše upravljanje, jaku državnu intervenciju i
birokaraciju, regulacijski rizik, barijere pristupa tržišta i reputaciju profita, rizik za okoliš,
infrastrukturni rizik, pravo zaštite intelektualnog vlasništva i reputacijski rizik koji utječe
na organizacijsku reputaciju, brand, javni ugled i sigurnost poslovanja.

Prilikom poslovanja poduzeća s inozemstvom posebno značenje ima tečajna izloženost

uvjetima tečajnih fluktuacija, a mogu biti tri tipa izloženosti:
- Transakcijska izloženost (nastaje prilikom prodaje ili kupnje robe i usluga ili
zaduživanja u stranoj valuti)
- Operativna izloženost (nastaje zbog utjecaja promjena tečajeva na vrijednost budućih
prihoda i troškova).
- Translacijska izloženost (rizici su vezani za dobitke ili gubitke koji nastaju zbog
preračunavanja vrijednosti aktive i pasive nastale od investiranja u inozemstvu od
jedne valute u drugu.

Na pojavu i pojačavanje rizika poduzeće može odgovoriti tako da aktivno upravlja rizicima, a
pri upravljanju rizicima ima sljedeće mogućnosti izbora:
- Prihvaćanje rizika i održavanje postojećeg stanja
- Prijenos rizika s jednog posla na drugi ili na osiguravatelja
- Uklanjanje rizika napuštanjem poslovne jedinice ili područja djelovanja
- Povećano izlaganje za postizanje većih očekivanih povrata
- Smanjenje rizika putem poboljšanja kontrole i poslovnih procesa
- Poduzimanje akcija za ublažavanje rizika promjenom poslovnog upravljanja.

Proces upravljanja rizikom ima nekoliko koraka: identificiranje i rangiranje rizika, određivanje
razine prihvatljivog rizika, mjerenje rizika, razvoj aktivnosti ublažavanja rizika, praćenje
(monitoring) rizika i povremeno izvješćivanje o upravljanju rizikom.

Promjene koje sa sobom nosi globalizacija i internacionalizacija čine sposobnost poduzeća na

brze i efikasne prilagodbe okruženju jednom od ključnih karakteristika. Novi uvjeti na
suvremenom tržištu te važnost međunarodno poslovanja čine okvir za stvaranje novih oblika
poduzeća među koje ubrajamo i born global (odmah internacionalizirana) poduzeća. Born
global poduzeća su poslovne organizacije koje od trenutka osnivanja teže ostvarivanju
konkurentskih prednosti na temelju uporabe resursa i prodaje outputa na više međunarodnih
tržišta. Dva su najvažnija kriterija po kojima born global poduzeća razlikujemo od
tradicionalnih internacionaliziranih poduzeća, a to su:
- Brzina internacionalizacije (vremenski okvir)
- Geografski opseg (broj tržišta)

Ove kriterije različiti autori različito interpretiraju, ali kad se sažmu njihova stajališta može se
zaključiti da born global poduzeća su poduzeća koja djeluju na pet ili više različitih stranih
tržišta, dio su najmanje dva klastera i ostvaruju najmanje 10% udjela inozemne prodaje u
ukupnoj prodaji poduzeća.

11 TJ - MEĐUNARODNO PODUZETNIŠTVO U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU I

REGIONALNI RAZVOJ

Specifična uloga poduzetništva u turizmu i ugostiteljstvu proizlazi iz činjenice da svaki dio

turističkog proizvoda čini određenu poduzetničku aktivnost koja može biti uspješna samo ako
su svi dijelovi međusobno povezani i koordinirani sadržajem, kvalitetom, cijenom i drugim.
Proces poduzetništva u turizmu je vrlo složen i međusobno povezan jer svi sudionici stvaraju
ukupan turistički proizvod. Složena proizvodna funkcija turizma osnova je za razvoj različitih
poduzetničkih aktivnosti u njemu.
 Poduzetništvu u turizmu može se označiti kao proces ulaganja resursa u određenu
poslovnu aktivnost radi stvaranja proizvoda i turističkih usluga te ostvarivanja
određenih ekonomskih učinaka.
 Poduzetništvo se danas smatra generatorom ekonomskog rasta i razvoaj različitih
sektora i gospodarstva u cjelini te ima snažan utjecaj na regionalni razvoj. Kad se gleda
s makroekonomskog pristupa poduzetništvu njime se stvaraju pretpostavke za veću
zaposlenost, tehnološki napredak zemlje te poticanje razvoja temeljena na znanju.
Mikroekonomski pristup podrazumijeva poduzetničko djelovanje znači osnivanje novih
gospodarskih subjekata, otvaranje novih radnih mjesta, pokretanje novih poslova,
proizvodnju novih proizvoda i usluga, stvaranje tržišnih niša i dr.
Institucijski okvir u kojem proces poduzetništva u turizmu se realizira je poslovna
organizacija, a ulagač je poduzetnik bez obzira na vlasništvo resursa. Pri pokretanju novog
posla poduzetnici se često susreću s problemom prikupljanja sredstava potrebnih za početak
poslovanja.
Turizam nadilazi opseg gospodarske grane, a i cijelog tercijalnog sektora pa je proces
poduzetništva u svim gospodarskim djelatnostima unutar sustava turizma vrlo specifičan u
svim gospodarskim djelatnostima. Poduzetništvo u turizmu pojavljuje se u malim, srednjim i
velikim poslovnim organizacijama, u privatnom, ali i u javnom sektoru.
 Poduzetništvo u turizmu i ugostiteljstvu na različite načine sudjeluje u procesu
međunarodnog poslovanja i okrenuto je najčešće tržištima gdje nastoji plasirati svoju
 ponudu. Inače, poduzetništvo u turizmu temelji se na istim ekonomskim načelima kao i
u ostalim gospodarskim djelatnostima, ali se razlikuje prema specifičnostima resursa i
složenosti turističkog proizvoda koja se valorizira na turističkom tržištu (i to najvećim
dijelom na međunarodnom tržištu). U Hrvatskoj se poduzetništvu u turizmu i
ugostiteljstvu velikim dijelom oslanja na obiteljske poslove. Tako je i u ostalim
europskim zemljama.
Rizici u poslovanju mogu biti unutarnji i vanjskI.
 Unutarnji rizici rezultat su nepredviđenih događaja u radu i poslovanju. Oni obuhvaćaju:
rizik imovine, rizik ljudksih potencijala, rizik asortimana, rizik upotrebe resursa
(iskorištavanje kapaciteta), rizik ulaganja kapitala, rizik uspješnosti poslovanja, rizik
inovacija.
 Vanjski rizici su u okruženju gospodarskog subjekta, a mogu znatno utjecati na
uspejšnost njegovog poslovanja. Obuhvaćaju: gospodarske rizike (npr. ekonomska
kriza, recesija), tržišni rizik, rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora (prodavatelja i
kupca), prijevozni rizik (distribucija), izvozne rizike (prodaja, naplata), političke i
socijalne rizike (nemiri, štrajkovi i sl.).

12 TJ – ORGANIZACIJSKI OBLICI U TURIZMU MEĐUNARODNOG

PODUZETNIŠTVA

Pod pojmom poslovnih organizacija u turizmu podrazumijevamo različite oblike gospodarskih i

ostalih subjekata koje obavljaju određenu djelatnost u turizmu.

Temeljni kriterij za razvrstavanje gospodarskih subjekata u određeni oblik organizacije jest

oblik vlasništva.

Prema vlasništvu razlikuju se:

 trgovačka društva u društvenom vlasništvu
 trgovačka društva u privatnom vlasništvu
 trgovačka društva u mješovitom vlasništvu
 obrti.
Pri pokretanju poduzetničkog projekta mogu se primijeniti određene strategije kao što su
počinjanje od nule, kupnja postojećeg gospodarskog subjekta te kupnja franšize.

Strategija početka od nule je strategija osnivanja i razvoja vlastitog poslovanja. Ovakvi

poduzetnici ostvaruju često veće zadovoljstvo koje dolazi od vlastite ideje i njegove realizacije.
Ova strategija nosi i veći rizik i neizvjesnost uspješna ostvarenja projekta. Kupnja postojećeg
gospodarskog subjekta je vrlo česta strategija ulaska u poduzetništvo i na tržišta. Kad je riječ o
uspješnoj tvrtki koja se dokazala na tržištu, takvo ulaganje može biti manje rizično. Ako
postojeći subjekt ima tržište (kupce, dobavljače), zaposlenike, materijalne i druge resurse veća
je vjerojatnost da će se nastaviti uspješno djelovanje.
Kupnja franšize – oblik je poduzetništva u kojem franšiza ugoor između prodavatelja i kupca
koji kupcu dopušta da prodaje proizvod ili uslugu prodavatelja. Ovaj oblik je vrlo čest u
međunarodnom poduzetništvu u turizmu i ugostiteljstvu i općenito u području usluga. Prednosti
tog oblika poduzetništva mogu biti: marketing, uređenje objekata, zaštitni znak proizvoda, tržište
kupaca, dobavljača, zaposlenici i dr.
 Davatelj franšize (engl. Franchisor) je najčešće poznata tvrtka koja je standardizirala svoj
poslovni koncept, a to može biti poznata tvrtka s uhodanim imenom ili trgovačkom
formulom u vezi s prodajom određenog proizvoda ili obavljanjem određene usluge.
Davatelj stavlja primatelju na raspolaganje pravo korištenja određenih proizvoda i usluga.
 Primatelj franšize je pravna ili fizička osoba (pravno neovisna osoba)koja potpisom
franšiznog ugovora prihvaća sustav rada koji mu daje na raspolaganje davatelj franšize,
što ujedno predstavlja njegov poduzetnički pothvat.
Franšiza kao model smanjuje rizik investiranja. Među prvih 100 svjetskih franšiznih kompanija,
5 je hotelskih i to Wyndham Hotel Group, InterContinental Hotels and Resorts, Hilton Hotels
and Resorts, Marriot International, i Choice Hotels. Većina franšiza je iz Amerike, al i europsko
tržište ne zaostaje u franšiznim poslovima.

Putem ugovora o franšizi najčešće posluju veliki svjetski lanci. Karakteristike hotelskih lanaca
su jak brand, poznat na globalnoj razini, specifiĉnost ponude, standardi, kvaliteta usluge.
Najveće hotelske grupacije često imaju i nekoliko brandova, od kojih je svaki specifiĉan pa
oznaĉuje prepoznatljivu vrstu, kategoriju i namjenu objekta. U trenutku kada se vlasnici hotela
kao primatelji franšize odluče pridružiti zaštićenoj marki, potpisuju ugovor o franšizi s
direktorom zaštićene marke kao davateljem franšize. Najbitnije elemtni franšiznog ugovora
smatraju se: naknade, prava i obveze vlasnika i primatelja franšize. naknade koje primatelj
franšize plaća vlasniku franšize uglavnom obuhvaćaju: naknade za pridruživanje - jednokratne
ulazne naknade u fiksnom iznosu te dodatno fiksnom iznosu po sobi; tantijeme - naknade koje
se plaćaju prema unaprijed dogovorenoj formuli koja se temelji na visini ostvarenog prihoda
hotela; marketinške naknade - naknade koje se plaćaju prema visini hotelskog prihoda i koriste
se za reklamiranje zaštićene marke; naknade za rezervacije - naknade koje se plaćaju za rad
rezervacijskog sustava zaštićene marke eventualno i naknade koje se plaćaju u fiksnom iznosu
za obučavanje djelatnika ako je pružena ta usluga.

Što primatelj franšize dobiva s franšizom: pravo korištenja i poslovanja pod imenom zaštićene
marke, know-how poslovanja, provjerene sustave i procedure, standarde kvalitete,
centralizirani rezervacijski sustav, centralizirani marketinški sustav, centralizirani
distribucijski sustav, podršku u poslovanju (osoblje, operativna podrška), dodatno
osposobljavanje menadžmenta radi održavanja razine kvalitete, smanjenje rizika poslovanja u
odnosu na potpuno samostalno poslovanje, relativnu poslovnu samostalnost, povećanje
hotelske prodaje i prihoda zbog korištenja imena zaštićene marke, smanjenje troškova
poslovanja (zajednička nabava, marketing, rezervacije), povećane mogućnosti financiranja
zbog bolje ocjene kreditne sposobnosti.

Primatelj franšize mora ispuniti: pridržavati se priručnika s pravilima i standardima zaštićene

marke, koristiti zaštićeni znak, sudjelovati u zajedničkom rezervacijskom sustavu, sudjelovati
u zajedničkom marketing sustavu, tražiti dozvolu od davatelja franšize prilikom izgradnje i
renoviranja hotela, podijeliti račune i druge dokumente s davateljem franšize, plaćati sve
naknade sukladno ugovoru o franšizi.

Što primatelju franšize može predstavljati nedostatak kod franšize: vođenje poslova prema
ugovorenim obvezama iz ugovora o franšizi, plaćanje fiksnih naknada te naknada ovisnih o
prodaji a ne o ostvarenoj dobiti, relativni gubitak poslovne samostalnosti, ograničeno trajanje
franšize.