Professional Documents
Culture Documents
Nocna Smjena
Nocna Smjena
Nocna Smjena
1
Chita(m) Knjigoteka
NOĆNA SMJENA
Goran Tribuson
2
Chita(m) Knjigoteka
Uspomeni na Doca
3
Chita(m) Knjigoteka
4
Chita(m) Knjigoteka
1.
5
Chita(m) Knjigoteka
6
Chita(m) Knjigoteka
7
Chita(m) Knjigoteka
deterdžent, kaj ne? – zamisli se Pako, pa potom kucne svojom čašom o Banićevu.
– I kome ćeš to prodati? – upita Banić, i sam provjeravajući kvalitetu patvorene
ulaznice.
– Nikom! – odreže Pako ljutito. – Koncert je bil prekjučer, a idiot je karte završil
jutros. Ni stigel prije. Jebi ga, odličan maher, al spor ko smrt.
– Znači, izgubio si tisuću maraka?
– Frajer je ipak bil pošten – objašnjavao je Pako – pa mi je priznal petsto maraka
na penale kaj je prekoračil rok.
– I to je nešto – lakonski će Banić, dok je Pako zgrabio onih dvjesto ulaznica i
bacio ih u košaru za smeće pokraj šanka.
– Pako, opet mi praviš smeće! Nosi to van! – vikala je konobarica, ali je Pako
uopće nije slušao. Izlio je u sebe gemišt i, ljutito zalupivši vratima, izišao.
Već je padao mrak kada se Banić u svom stančiću iznad ureda još jedanput
istuširao i sasvim nevoljko obukao jedino odijelo i zavezao jedinu, još k tome –
neizglačanu – kravatu. Trebao je obaviti posao za odvjetnika Hercegovića i njegova
anonimnog klijenta, pa mu se nekako činilo da zbog poslovne ozbiljnosti mora obući
mrsko mu odijelo. Otvori ormarić do kreveta u kojemu se nalazio njegov Smith&Wesson,
ali se ipak predomisli i zalupi ladicom, misleći kako revolver opasne situacije kadšto
učini još opasnijima. Posao koji je trebao obaviti činio mu se više dostavljačkim ili
poštarskim no istražiteljskim, pa je to više izišao sasvim miran i bez pucaljke. Zaputio se
gore prema Rokovu perivoju, gdje je običavao parkirati svoj »novi stari« renault 4.
Naletio je na nju baš na najraskopanijem dijelu Britanskog trga, koji su tog ljeta,
poput dobrog dijela gradskog središta, obnavljali. Bila je u širokoj muškoj košulji i
trošnim trapericama, imala je sasvim kratku frizuru i dva velika oka u kojima se zrcalilo
žutilo gradske rasvjete. U jednom časku, zaboravivši valjda da mu već podulje vrijeme
nije žena, tako se obradovao da ju je gotovo zagrlio, u drugom je već brže-bolje navukao
na lice onaj službeni izraz koji sprečava svaku prisnost.
– Lidija! Nisi otišla na more? – upita je vadeći iz džepa kutiju cigareta.
– Zar ti Nika nije javila da smo se predomislile? – upita ona, značajno
promatrajući kako on brzopleto i nespretno pokušava zapaliti cigaretu. Kao da je uživala
u njegovoj zbunjenosti, držeći je valjda dobrim znakom da on i nakon tolikih godina
razdvojenosti još uvijek nije ravnodušan prema njoj.
– Ah, da, rekla mi je – reče on, i sâm nesiguran je li mu doista rekla.
– Hoćeš li me pozvati na kavu? – upita Lidija. – Baš sam pošla k tebi. Moramo
porazgovarati.
Sjeli su u kafić, jedan od onih kakvima je val privatnog poduzetništva preplavio
Zagreb, i ona je naručila vinjak, dok je on samo zapalio cigaretu, osjećajući kako ga u
posljednje vrijeme susreti s Lidijom čine pomalo neurotičnim.
– Nika želi napustiti fakultet – reče Lidija gledajući ga prodorno preko čašice u
kojoj se ljeskala rumena tekućina. – Nije položila nijedan ispit i tvrdi kako joj je medicine
pun kufer.
– Pa neka studira nešto drugo.
– Kako možeš biti tako ravnodušan? – prekori ga ona. – Ti si joj otac i morao bi
porazgovarati s njom.
– Nisam ravnodušan, samo sam praktičan. Mislim, ako ne podnosi medicinu,
8
Chita(m) Knjigoteka
može studirati nešto drugo. Pa i Komarov je sin napustio medicinu i sada je uspješan na
stomatologiji...
– Komarov je sin s medicine otišao na elektrotehniku, pa na pravo, pa na
agronomiju... i sada radi kao skladištar u Unikonzumu! – ljutilo ju je njegovo
nepoznavanje stvari. – Štos je u tome što više uopće ne želi studirati. Želi raditi.
– Ni to nije loše – mirno će Banić otresajući pepeo.
– Možda bi joj Tamarin mogao pronaći kakav prikladan posao... On još uvijek ima
veza...
– Da sam znala da ćeš biti takav, ostala bih kod kuće! – rekla je Lidija više
razočarana no ljuta. – Dobro znaš da sam Tamarina ostavila, da smo se rastali prije
nepune tri godine. Ne očekuješ valjda da ću bivšeg muža moljakati da mi zaposli kćer.
– Znam da si se razvela... ali, opet, znam da će on i danas napraviti sve što zatražiš
od njega.
– Čuješ li me, rekla sam ti da neću od bivšeg muža moljakati usluge! – razljuti se
Lidija.
– Pa, i ja sam ti bivši muž – promrmlja Banić zaboravljajući da je rekao nešto
sasvim neprilično i uvredljivo. Iako je uistinu bio bivši muž, Nika je ipak bila njegova, a
ne Tamarinova kći.
Lidija ga pogleda srdito, popije svoj vinjak i bez pozdrava iziđe na Ilicu.
– Dobro ste razljutili damu – lukavo primijeti konobar koji se u praznom lokalu
hladio ventilatorom što je zujao na šanku. Banić ga pogleda, a zatim brzo ustane i požuri
za Lidijom.
– Trebalo bi platiti! – podvikne konobar. – Ili možda imate pokaz?
Banić priđe šanku i iz džepa izvuče dvije novčanice, jednu od tisuću, drugu od
petsto maraka.
– Nemate nešto sitnije? – začudi se konobar držeći u rukama novčanice kakvima
se obično ne plaća piće u usputnim birtijama. – Hoćete li da vam razmijenim ili ćete
zasjesti i popiti ostatak?
Uvidjevši kako je Banić sasvim ravnodušan spram njegovih ugostiteljskih
duhovitosti, konobar se odgega u sporednu prostoriju, a zatim se brzo vrati s ostatkom
novca. Zgrabivši novac, Banić hitro iziđe na Ilicu, ali tu više nije bilo ljutite Lidije.
9
Chita(m) Knjigoteka
2.
Zaustavio je automobil u Bogišićevoj ulici, baš ispred kuće na čijem je ulazu bila
ploča s natpisom Omniart d.d. Shvati odmah da je riječ o jednoj od onih novih tvrtki koje
su u nedostatku poslovnog prostora otkupljivale veće stanove i u njima obavljale svoju
djelatnost. Bilo je nešto čudno u tome što su se oko ulaza u takve tvrtke, uglavnom
otmjenih i pomodnih naziva, mogli vidjeti klinački grafiti ili oslonjeni bicikli, dok se iz
susjednih stanova širio prodoran miris gulaša ili kuhanog bakalara. Želeći biti poslovno
ozbiljan, Banić se odluči pojaviti u Omniartu upravo onako kako je bilo dogovoreno –
točno u deset sati. Imao je još malo vremena pa iziđe iz automobila ne bi li provjerio
zgradu u kojoj je trebao obaviti čudan posao. Prozori prizemlja bili su mračni i imali su
spuštene rebrenice; tu je zacijelo živio netko tko je imao dovoljno novca i živaca da ovaj
burni kolovoz provede na moru. Na prvom katu, prema onome što je pisalo na ploči,
nalazio se Omniart i ondje su sva četiri prozora bila osvijetljena i otvorena, dapače čula
se i tiha mediteranska melodija koja je sasvim dobro pristajala uz sparnu ljetnu noć.
Prozori iznad Omniarta bili su otvoreni, ali u sobama nije bilo svjetla. Banić zapali još
jednu cigaretu, vrati se do automobila i kroz otvoreni prozor izvuče aktovku u koju je
namjeravao spremiti paketić koji će, bude li sve u redu, dobiti u upravi. Iz susjednog
dvorišta lajao je dosadni pas, a tamo negdje u daljini podno Sljemena nisu se više vidjele
zvijezde i pomalo je sijevalo. Bila je to varava nada da bi mogla pasti kiša i bar malo
rashladiti ovaj pregrijani grad.
Točno u deset Banić otvori vrata zgrade i uđe u mračno stubište. Kao i u tolikim
starim zgradama, stubišna rasvjeta nije radila, tako da si je put do prvog kata morao
osvijetliti džepnim upaljačem. Na lijevom kraju stubišta bila su išarana vrata s izbijenim
poklopcem špijunke, a na desnome skupocjena hrastova vrata s modernim logom
Omniarta. Desno od ulaza vidjelo se slabašno svjetlo zvonca.
Banić pritisne tipku i stubištem se razlegne prodorna i sasvim indiskretna
zvonjava, primjerenija provincijskoj školi no modernoj tvrtki koja drži do sebe. Iako je
bilo nevjerojatno da takvu zvonjavu nitko nije čuo, vrata su i dalje bila zatvorena.
Pokuša stoga još jedanput, pristojno i odmjereno kratko, pa kad se ni tada nitko nije
odazvao, on nalegne na zvonce i pusti ga da bjesomučno zvoni cijelu minutu. Posljedak
je bio isti: tiho, mračno stubište i neumoljivo zatvoren ulaz. I baš kad se namjeravao
okrenuti i otići te odnijeti odvjetniku Hercegoviću njegovih tisuću i pol maraka, sjeti se
kako je honorar već počeo trošiti, pa još jedanput pozvoni, a potom, za svaku sigurnost,
lupi šakom nekoliko puta po vratima. Ni ovaj put nitko nije izišao, ali su se vrata, kako ih
je valjda prejako lupio, polako otvorila i otvorila mu put u osvijetljeni hodnik.
Osjećajući se pomalo kao noćni tat, pomalo kao uljez, Banić uđe u prvu
prostoriju. Bio je to ultramoderno namješten ured s halogenim svjetiljkama i nizom od
četiri velika kompjutora. Na zidu je bio kuglasti zvučnik s kojega se čuo neki od novih
zabavnih hitova. Uza zid su bile poredane police s plastificiranim registratorima
različitih boja. Mučen neodoljivom radoznalošću, Banić izvuče iz korica jedan od
registratora i pogleda u nj. Bio je prazan. Potom izvuče drugi i treći, ni u njima nije bilo
ničega. I četvrti je registrator bio prazan, samo su se na njegovim šipkama vidjeli ostaci
10
Chita(m) Knjigoteka
papira, baš kao da je netko nasilno izvadio sadržaj. Priđe potom kompjutoru,
obnavljajući u glavi svoja oskudna računalna znanja. Uključi ga, a na zaslonu se pojavi
natpis: disc empty.
U drugoj se sobi nalazio stol za sastanke s deset stolaca, a u kutu još jedan manji
stol na kojem je bio kompjutor. I njegov je disk bio prazan. Na podu pokraj stola ležala je
hrpica razbacanih disketa. Uzme jednu, ubaci je u flopy i zatraži joj direktorij. Na zaslonu
je pisalo bad CRC i nijedna od ostalih disketa nije bila uporabljiva.
Pokuca na vrata treće sobe, nadajući se da bi u njoj moglo koga biti. Kako mu
nitko nije odgovorio, odškrine vrata iza kojih ga zateče još veća praznina; u sobi nije bilo
baš ničega i izgledala je kao da su je netom napustili soboslikari i parketari.
U četvrtoj sobi, na čija vrata više nije ni kucao, nalazili su se radni stol s uređajem
za umnožavanje, trosjed i ono što službenici obično zovu klupskom garniturom. Pokraj
prozora bio je postavljen veliki staromodni trokrilni ormar otvorenih vrata i prazne
unutrašnjosti. Kaljeva peć iza radnog stola bila je još topla i Banić se sagne ne bi li
provjerio zašto ju je netko po ovoj pasjoj vrućini uopće ložio. U peći su bile gomile
spaljenog papira, zapravo slojevite naslage pepela koje su se na nekim mjestima još
žarile. Bio je to jasan znak da je netko prije stanovitog vremena bio ovdje te da je otišao
ne pogasivši svjetla i ne zaključavši vrata.
Jasno, nigdje nije bilo ničega što bi oblikom ili sadržajem podsjećalo na
»memorabiliju« koju je vlasnica trebala isporučiti Baniću. Shvativši kako će se morati
vratiti neobavljena posla, on pogasi sva svjetla, iziđe na stubište i polako zatvori ulazna
vrata, primijetivši tek tada da je brava na vratima oštećena nasilnim otvaranjem. Sav u
čudu, spusti se mračnim stubištem, i da mu u džepu nisu bile one njemačke marke,
zacijelo bi pomislio kako je žrtva nečije neslane šale.
Vozio je dobro osvijetljenom Zvonimirovom ulicom prema središtu i grad mu je,
pun neona i zastava izvješenih zbog munjevite pobjede u akciji »Oluja«, djelovao nekako
svečano i prisno. Jedino što mu je uistinu smetalo bila je ova pasja vrućina koja čak ni
noću nije popuštala. Tamo iznad Sljemena prestalo je bljeskanje, pa je tako i sitna nada u
noćašnju kišu propala. Uključio je radio na kojemu su u poodmaklim vijestima ponovno
pričali o tome kako je neki bog ponovno otvoren i posvećen, i on, već pomalo ojađen
uvijek jednim te istim sadržajima, prebaci tipku na tape pa se unutrašnjošću »četvorke«,
koju je tog proljeća kupio u Sloveniji, razliju mistični tonovi saksofona Colemana
Hawkinsa. Prava glazba za nepodnošljivo vruću noć!
Odvjetnikov stan u Gundulićevoj našao je vrlo lako, bio je u blizini evangeličke
crkve, i Hercegovićevo se ime dalo lako pročitati na osvijetljenoj pločici pokraj ulaza.
Popeo se na četvrti kat zgrade koja nije imala dizala i nekoliko puta pozvonio na vratima
s metalnom pločicom na kojoj su bili Hercegovićevo ime i titula. Za nekoliko časaka na
poluotvorenim se vratima pojavila plava glavica naočita dečka koji nije mogao imati više
od deset godina.
– Koga trebate? – upita dječak.
– Gospodina Stjepana Hercegovića, sine – Banić je nastojao zadobiti dječakovo
povjerenje.
– Gospodine, sada je pola jedanaest i deda već spava.
– Žao mi je – ispričavao se Banić – ali tvoj mi je gospodin deda rekao da mu se
svakako javim čim obavim posao koji mi je povjerio.
Dječak ga pogleda sav u čudu.
11
Chita(m) Knjigoteka
12
Chita(m) Knjigoteka
3.
Iako je nebo bilo čisto optimističko plavetnilo, a vijesti na radiju niska političkih i
gospodarskih trijumfa, Baniću se sve više činilo kako je u, patetično rečeno, šarenom
kolaču života sve više gorkih sastojaka. Tržnicu pokraj koje je živio već od rana jutra
obilazile su otužne spodobe loše odjevenih umirovljenika, prebirući po gomilama
odbačena povrća ne bi li iz njih izdvojili ono što još nije sasvim trulo; vijesti o
otpuštanjima, famoznim odlascima »na čekanje« i beskrupuloznoj pljački cijelih
tvornica dopirale su sa svih strana, a štrajkovi i drugi oblici nezadovoljstva suzbijani su
vještinom koja je bila ravna onoj iz prijašnjeg režima. Ozarena lica TV voditelja
uvjeravala su puk kako brizi nema mjesta, kako je put u sutrašnje blagostanje već
obilježen te kako treba samo usput porješavati nekoliko problema, pa spremno pohrliti
u Arkadiju koja nam se smiješi. Znao je Nikola Banić da on sâm nije nikakvo mjerilo, da
je nadomak opasnih pedesetih, kad nepovjerenje, nezadovoljstvo i stalno gunđanje na
sve postojeće postaju nekom vrstom životnog stava. Možda stvari i nisu tako loše, znao
se umirivati, možda sam samo ja loš i dotrajao, preumoran da sudjelujem u općem kolu
zadovoljstva. I, konačno, dvije su stvari u ovom traljavom svijetu ipak u redu: pospane i
zamišljene balade velikog maga Johna Coltranea i gotovo sasvim novi rabljeni renault 4,
koji besprijekorno radi, bez obzira na činjenicu da i sam pripada nekoj vrsti
automobilske povijesti. I baš kad je zamirala Coltraneova It’s Easy to Remember, Banićev
se automobil stade spuštati u dolinu sred koje se smjestila velebna kućerina Valerijana
Mandića, čovjeka koji ga je sinoć pozvao tvrdeći kako nikoga ne moli, ali svakoga plaća.
Sudeći po njegovoj kući u, treba li reći, sjevernom dijelu grada, Valerijan Mandić
nije mogao pripadati staležu koji svakoga dana zaviruje pod tezge piljarica ili se veseli
kad mu vlada uz slavodobitnu halabuku pokloni pedeset kuna mirovinskog dodatka.
Asfaltni put obrubljen nizom niskih svjetiljki vodio je kroz netom zasađenu bijelu
šumicu mladih breza, potom je blago vijugao između otmjenih čempresa i neke druge
ukrasne crnogorice, da bi se zatim ustremio na pročelje žute dvokatne kuće što je
podsjećala na dvorac kojega od bolje stojećih iliraca. Ispred kuće bilo je parkirano
nekoliko luksuznih automobila, a desno, uz niski dograđeni trijem, vidjelo se plavetnilo
bazena okruženog nečim što je mogao biti samo bijeli mramor. Podalje iza bazena
nazirala su se dva crvena teniska igrališta ograđena visokom mrežastom ogradom, a iza
njih drvene barake koje su, kako se Baniću činilo, mogle biti i konjušnice. Dobar dio te
nove klase došao je u metropolu s kamenjara i nitko nije znao dovoljno uvjerljivo
protumačiti njihovu upravo opsesivnu strast za tenisom.
Banić zaustavi kola ispred kućice s rampom, podignute stotinjak metara ispred
Mandićeva zdanja. Iz kućice se poput guštera izvuče golemi snagator u tijesnim plavim
hlačama i bijeloj košulji strašno napetoj preko čvrste trbušine. Mrlje znoja na košulji
širile su mu se od pazuha sve do mjesta gdje bi mu bio struk da je bio mršaviji. Imao je
debilno čelo Frankensteinove novotvorine i šiju Mikea Tysona, a dobrodušni izraz lica
što ga je nekako uspio namjestiti činio se čistim, uvježbanim falsifikatom.
– Vraški vruće – promrmlja debeli prišavši vratima Banićeva automobila.
– Što se malo ne osvježite u onom bazenu?– primijeti Banić, a debeli se kiselo
13
Chita(m) Knjigoteka
14
Chita(m) Knjigoteka
15
Chita(m) Knjigoteka
16
Chita(m) Knjigoteka
voljan prodati bar dvostruko od nominale, a onda, od direktora do čistačice, sve pod
nož! Ha, ha, ha!
Mandić spusti slušalicu pa upre prstom u Banića.
– Čovječe, to mi se sviđa! To zbilja nije loša ideja.
– Ja na sve to gledam ovako: ta pisma zacijelo piše netko od vaših prošlih ili
sadašnjih neprijatelja, netko tko vam želi nauditi... Možete li se sjetiti kome ste sve u
životu nagazili na prste? Tko su vam neprijatelji?
– Komunisti su mi oduvijek bili najljući neprijatelji – srdio se Mandić. – Protiv
njih se borim od malih nogu.
– To je u redu – umirivao ga je Banić. – Ali, znate, sasvim je mala mogućnost da
vam ta pisma šalju Stipe Šuvar i Jakov Blažević. Ili Dušan Dragosavac, primjerice. Pod
neprijateljima sam mislio na one osobne, intimne, dakle na ljude koje uglavnom
poznajete.
– Nemam nikakvih neprijatelja! Ja sam dobrotvor! Milijune maraka pomoći donio
sam ovoj zemlji i ovom narodu kad mu je bilo najpotrebnije.
Izgovorio je to s takvom narcisoidnom sigurnošću i odlučnošću da je Baniću
odmah bilo jasno kako ima toliko neprijatelja da ih do večeri ne bi uspio nabrojiti.
– Dobro, onda ćete mi dati te papiriće i dopustiti mi da vas posjetim kojega od
idućih dana kako bismo podrobnije popričali o ljudima iz vaše i Marine okoline. Jer, sve
to sigurno radi netko tko vam je vrlo blizu. Samo, kad sljedeći put dođem, reći ćete onom
debelome na ulazu da me zaobiđe u širokom luku.
– Ah, pustite vi Đuru! – veselo će Mandić. – To je dobričina, jedan od prvih
banijskih dragovoljaca. Zove se Vakumec, a svi ga zovu Vakum, jer nema baš mnogo u
glavi... Drag je i pošten, ali pametan... e, to baš nije... No, dogovoreno, neće vas više
uznemiravati.
– I još nešto – nastavi Banić. – Kako ću prepoznati vašu kćer?
– Maru!? – začudi se poduzetnik, a potom mu valjda i samome postade jasno da je
istražitelj nikad nije vidio. – Evo, tu je! Dođite!
Valerijan ga pozove do prozora i prstom mu pokaže dolje prema bazenu. Na rubu
je sjedila izazovna plavuša u minijaturnom dvodijelnom kupaćem kostimu. Ništa na njoj
nije govorilo da ima tek sedamnaest godina.
– Ako i po gradu ide u te dvije sićušne krpice, onda je u redu – promrmlja Banić. –
U suprotnome će mi trebati koja novija fotografija.
Valerijan nešto ljutito promrmlja, a potom odmah pritisne tipku na radnom stolu.
Za nekoliko časaka na vratima se pojavi mrtvozornička prilika slabašna muškarca u
crnom odijelu i s debelim naočalama na nosu.
– Ovo je moj savjetnik, doktor Sironić, mozak svih mojih pothvata –
ceremonijalnim će glasom Valerijan, dok je čovjek u crnome, poput vjerna psa, stajao na
vratima i čekao gazdinu zapovijed. – Doktor Sironić će vam dati Marine nove fotografije
i podrobno vam objasniti kamo mala izlazi, kakve su joj navike i slično. U redu?
Malo poslije, kad su u jednoj od sporednih prostorija pretraživali po brdu
obiteljskih fotografija, Banić upita ozbiljnoga i šutljivog Sironića:
– Gdje je vaš gazda nabavio sve te silne antičke kipove? Mislim da ih ni Grci
nemaju toliko.
– Priznajem, nije baš čovjek od ukusa – nasmije se Sironić. – Zamislite, imao je
17
Chita(m) Knjigoteka
ideju da im se svima nadomjeste ruke. Ali ostavimo to! Želim vas upozoriti da dobro
pripazite. Strašno je osjetljiv na Maru, a ona... ona je sklona brzim i površnim
poznanstvima...
– Oho! – iznenadi se Banić. – A vi, vi ste njezin doktor?
– Zašto bih bio?
– Gazda vas je predstavio kao doktora. Mislio sam...
– Prevarili ste se – prekine ga Sironić. – Nisam doktor. Zapravo, doktor sam samo
za stvari kojima se gazda bavi, pa me tako zove od milja...
– A čime se gazda bavi?
Umjesto da mu odgovori, Sironić se nekako pakosno i dvosmisleno nasmije, pa
mu pruži dvije Marine portretne fotografije, a potom ga brzo izgura u predvorje puno
lažnih antičkih statua. Ondje je već stajao gotovo dva metra visok muškarac napadno
riđe kovrčave kose. I on je bio jak i podebeo, ali ne kao debil iz kućice na ulazu. Imao je
opasan i podmukao izraz lica te sako zadebljan ispod lijevog pazuha, baš kao da tu drži
futrolu s revolverom.
– To je naš Aldo Kokot, kojega svi zovu Tromblon – objasni Sironić. – Čovjek silno
zaslužan za našu stvar... i za Hrvatsku.
Sa svim tim dobrotvorima na grbači domovini se uistinu dobro piše, pomisli
Banić pa krene.
– Tromblon, isprati gospodina do auta! – naredi Sironić kovrčavom tipu, a on
krotko krene ispred Banića.
Dakle, upoznao sam i trećeg Mandićeva kućnog psa, mislio je koračajući iza
širokih Tromblonovih leđa, pomalo sretan što napušta taj novokomponirani poslovni
raj.
18
Chita(m) Knjigoteka
4.
19
Chita(m) Knjigoteka
– Ecstasy!?
– Da. To je neko smeće što ga žderu da ih podigne. Od čega mislite da mogu tako
tancati satima? A vi, vi ste ovdje sigurno zbog djeteta?
– Ne... zapravo da.
– Ne stidite se – umirivao ga je šanker. – Kad bi bar više roditelja zavirilo ovamo
da vide što im djeca rade, ne bi bilo loše. A koje je vaše?
– Ona tamo cura – reče Banić i pokaže prstom prema Mari Mandić, koja je
desetak metara dalje razgovarala s dvjema djevojkama i ženskastim mladićem koji je
maločas pokušao iskamčiti piće.
– Vi ste tata od Mary!? – zine šanker od iznenađenja. – Vi ste, dakle, onaj
tvorničar novca Mandić, pardon... onaj poduzetnik!
– Zapravo, ja sam joj tetak – smete se Banić. – A ona, ona se ne zove Mary nego
Mara.
– Mislite da se ja zovem Jean? – ljutitim će glasom šanker. – Zovem se Ivo, ali me
svi zovu Jean, kao što i vašu Maru... Ali, slušajte, nije dobro što vam se nećakinja druži s
tim pederom.
– Kojim?
– Kako kojim!? – sve uzrujanijim glasom govorio je šanker Ivo. – S onim koji je
maločas žicao piće. To vam je društvo kojemu ništa nije strano. Mislim da se i fiksaju.
Dođite jedanput poslije fajrunta da vam pokažem što sve čistačica Barica pronađe u
zahodu, pa će vam biti jasno... Ne, s Gracijom se ne treba družiti.
– Gracija!?
– Da, tako se zove topli bratac. Nego, hoćemo li još koje pivo? Znate, za ovu pasju
vrućinu B-vitamin iz piva najbolja je prevencija od dehidracije organizma.
– Može – složi se Banić. – A one dvije... tamo s Marom, vidite one dvije?
– Vidim, vidim – otpovrne Ivo otvarajući nove boce plzenjskog zlata. – I to vam je
tuga, jad i bol. Zapravo, danas vam se žensku djecu, ako hoćete imati miran san, isplati
dati isključivo u samostan, sve ostalo je užas i noćna mora. Ona visoka je Štuka. Ta vam
sto posto vremena provodi ovdje, a otkud joj novac, vrag neka zna. Osim toga, kad
nekoga zovu Štuka, tu onda nešto smrdi. Sigurno ste i sâmi ribič, pa već znate što je u
riječnom svijetu štuka, grabljivica koja ždere sve što joj je u vidnom polju.
– A ona druga?
– To je Zizi! Ona pokušava napraviti pjevačku karijeru i važna je kao dokaz.
– Kakav dokaz? – upita Banić paleći Marlboro.
– Kao dokaz da svatko može snimiti jebeni cd! – odbrusi Ivo, pa požuri poslužiti
klinčadiju novim limenkama vitaminsko-mineralnog eliksira. Potom se vrati i mirno
nastavi piti svoje pivo.
– Evo, pazite sad taj užas! – pokaže Ivo prema podiju na koji se Zizi popela. –
Pjeva nekakva sranja koja su glazbeno i tekstualno jednostavnija od dječjih brojalica.
En-ten-tini je prema njezinim pjesmama čisti Mozart. Čujte, ja sam vam odrastao na
Micku Jaggeru i Jimu Morrisonu i meni je ovo tu sve sami smrdljivi drek!
– Zašto uopće radite ovdje? – upita ga Banić, iznenađen njegovom gorčinom.
– Jebi ga! Za soma maraka! Magistrirao sam fiziku i radio sam u institutu ni za
pola te plaće. Petnaest kolega zapalilo je van, a ja sam zbrisao u ovaj elektronički geto. I
sad sam osuđen na noćnu smjenu, a po danu ćorim. Radite li i vi kad u noćnoj smjeni?
20
Chita(m) Knjigoteka
– Uglavnom.
– Onda znate njezine prednosti. Noću su ti čula izoštrenija, a mozak radi triput
preciznije, hipersenzibiliziran si na svaki šum, osjećaj... i te stvari. Ljudi iz noćne smjene
bolje razumiju svijet oko sebe i zato su opasniji za vlast – tumačio je Ivo.
Ono što je pjevala Zizi uistinu je bilo nepodnošljivo, ali se ipak bar pedeset
klinaca klimatalo u tom ritmu. Banić potraži pogledom Maru, pa s laganom jezom shvati
da je više nema u dvorani.
– Na kraju, kad ovi bahati frajeri bariranim čekovima pokupuju cijelu zemlju –
nastavi Ivo svoj solilokvij – ostat će nešto sirotinje da im šljaka za par kuna, a svi s
faksom zbrisat će u inozemstvo. Na fakultetima će morati predavati bravari, a ljude će
liječiti soboslikari... To je logika mesnice u kojoj je kila mišića duplo skuplja od kile
mozga premda se mozak puno teže nađe.
– Niste li vidjeli Maru? – zaustavi ga Banić.
– Maločas je s Gracijom i onom Štukom izišla van. Sigurno su otišli na neko drugo
mjesto.
– Oprostite – žurio je Banić. – Moram za njom!
Izbroji novac pred iznenađenim Ivom, pa izjuri van.
– Dođite opet! – vikao je za njim šanker, ali to Banić sred klimaksa Zizine pjesme
nije mogao čuti.
Čim je izišao na parkiralište, zapljusne ga topli zrak ljetne noći. Promotri brzo
parkiralište i s olakšanjem spazi Maru kako s društvom ulazi u svoj žuti fiat Uno. Slijedio
ih je, neprekidno se bojeći da će izići iz grada, gdje njegova »četvorka« više neće moći
pratiti brzi talijanski auto. Nasreću, žuti se auto zaustavi na parkiralištu hotela
Intercontinental.
Nikola Banić, raznim životnim okolnostima osuđen na usputne hamburgere,
hot-dogove ili neukusne konzerve što se otvaraju u tišini samačke kuhinje, nikad se nije
dobro snalazio u sladunjavim nazivima Intercontijevih restorana, pa je, slijedeći potajno
Maru, sjeo u nešto čemu ponovno nije znao ime. Nenametljivo se uvukao u separe do
onoga u kojemu je sjedila Mara s prijateljima i naćulio uši ne bi li pohvatao komadiće
njihova razgovora. No u njihovu razgovoru nije bilo gotovo ničega što bi bilo blagodat za
istražiteljeve uši. Gracija je blebetao o umijeću gospođe Alide, očito neke mondene
frizerke, opisivao sjaj i glazuru pojedinih lakova za nokte, koje, uzgred, večeras nije
uspio dotjerati, i slično. Štuka je šutjela dostojanstvenim mirom kakvome su neobično
vični praznoglavi, i tek bi se tu i tamo uključila u razgovor kratkim komentarima poput
uistinu!, kolosalno!, ma nemoj mi reći!
Požalivši već zbog toga što je zasjeo u lokal s kojim ga inače ništa pod kapom
nebeskom nije vezalo, Banić se okrene i u kutu prostorije spazi priliku sasvim
neprikladnu za gospodski spleen tog otmjenog hotela. Imao je isposničko lice s kratkom
bradicom ili s tek nekoliko dana neobrijanim obrazima, bio je povisok, mršav, ali jak,
nosio je strašno iznošenu majicu s natpisom Fruit of the Loom, kakve su se nosile
dobrano prije ovog rata, traperice, zacijelo marke Levi’s i gumene natikače kakve su se
za nekoliko kuna mogle kupiti u prizemlju većih robnih kuća. Vjerojatno nije imao ni
četrdeset godina. Gledao je prema Marinu stolu i moglo se očekivati da će njegovi prvi
problemi nastati kad se pojavi konobar, poslovično nesnošljiv prema proleterskom
looku. I sam već pomalo uzrujan vlastitom senzibiliziranošću na socijalne slučajeve,
Banić svrne pogled s neugledno odjevena čovjeka u kutu pa usmjeri pozornost na Maru.
Ona je upravo tada nesigurnim glasom punim bojazni govorila nešto što je istražitelja
21
Chita(m) Knjigoteka
moralo zanimati.
– Tako se bojim! Mislim da me uvlači u neku svoju igru koja neće dobro završiti.
– Daj mu nogu! – kratko će Gracija. – Kad te se konačno riješi, možda baci oko i na
mene, ha, ha, ha!
– Idiote! – zasikće Mara. – Katkad mi se čini da nije sa mnom zbog mene nego
zbog nečega do čega može doći uz moju pomoć.
– Do love tvog tatice! Ha, ha, ha! – cerekao se Gracija.
– Bože, hoće li netko izbaciti ovog pedera!? – s gađenjem će Mara, pa dometne još
nešto što Banić nije uspio čuti, jer se pred njim pojavio konobar.
– Što izvoli gospodin?
– Hladno pivo! – brzo će Banić, nastojeći ga se što prije riješiti.
– Oprostite, ali ovdje je postavljeno samo za jelo.
– Onda mi donesite burek od mesa! – reče Banić, nimalo ne skrivajući da mu
konobar ide na živce.
– Po to ćete morati skočiti do Kulen Vakufa. Ceste su upravo oslobođene.
– Onda donesite bilo što! – odbrusi Banić, a konobar se lukavo nasmije i uljudno
povuče.
Za susjednim stolom Mara je plakala i sve o čemu su dotad razgovarali bilo je za
istražitelja nepovratno izgubljeno. Sućutni Gracija pokušavao ju je utješiti, pa čak i
zagrliti, ali je to Mandićevu kćer toliko uzrujalo da je zgrabila torbicu i izjurila iz
restorana. Vidjevši kako se Gracija i Štuka ne miču sa svojih mjesta, Banić polako ustane
i pođe za njom. Dospio je zamijetiti kako ulazi u ženski zahod. Krene za njom, osvrne se i
s olakšanjem shvati da je hodnik prazan. Ne želeći pobuditi ničiju sumnju, otvori vrata
muškog zahoda, uđe u nj i zapali cigaretu. Glavom mu sijevne misao kako još od
gimnazijskih dana nije pušio u zahodu. Čekao je da mala iziđe; ne zatvorivši dokraja
vrata, nadao se da će je čuti. Nakon što je popušio prvu cigaretu, učini mu se da se
predugo zadržala. Ipak zapali i drugu, pa kad je i nju ugasio u zidnoj keramičkoj
pepeljari, pomisli kako bi bilo pametno provjeriti što se zbiva. Znao je da će na taj način
prokockati svoju anonimnost i da je više neće moći nadzirati na tako jednostavan način.
I već kad je bio siguran da mu poslovna obveza nalaže da uđe u ženski zahod i provjeri
nije li djevojka napravila kakvu nesmotrenost, ona mirno iziđe i zaputi se natrag prema
restoranu. Isprva pomisli krenuti za njom, ali ga neki radoznali vražićak u glavi pritjera
da zaviri u zahod. Nasreću, kao i hodnik, bio je prazan! Otvorio je prvu kabinu, potom
drugu i treću, ali ni u jednoj od njih nije bilo ništa sumnjivo. I kad je već pomislio da trati
vrijeme, dosjeti se, uđe u prvu kabinu, neobično lako podigne poklopac vodokotlića i
spazi kako na površini vode pliva plastična šprica kakvu rabe narkomani. Zatvori brzo
vrata kabine i iziđe.
Već na hodniku zatekne metež i dernjavu. Iz restorana je upravo istrčao onaj tip
u iznošenoj majici i gumenim natikačama te spretno pojurio prema stubištu. U ruci je
držao žensku torbicu, istu onakvu kakvu je Mara nosila u zahod. Nekoliko je glasova
vikalo: »Drž’te ga!« i »Ukrao je torbicu!« Za lopovom je istrčao vižlasti Gracija i uspio ga
dostići na prvom odmorištu. I zacijelo bi Gracija te večeri postao Marinim herojem
zaštitnikom da se tip s torbicom nije okrenuo i dobro odmjerenim udarcem u bradu
nokautirao nadobudnog homoseksualca. I tad, dok se obnevidjeli Gracija pokušavao
dignuti s poda, pogled loše odjevenog tipa susretne se s Banićevim. Da, Banić ga je
možda mogao i sustići, ali se u tako nešto nije htio miješati; on je imao »mandat« da se
22
Chita(m) Knjigoteka
24
Chita(m) Knjigoteka
5.
Kada je vani trideset pet u hladu, u čajnoj kuhinji u kojoj vriju špageti zacijelo je
sto stupnjeva, mislio je Banić nespretno otvarajući konzervu s umakom od rajčice i
bosiljka. Nakon deset minuta sruči vrelu tjesteninu u cjediljku, protrese je, prebaci u
zdjelu umazanu od jučerašnjega identičnog ručka, pa sve zalije umakom i pospe ribanim
parmezanom. Da su ga pozvali u koju od onih televizijskih emisija u kojima gosti
pokazuju vlastita kulinarska umijeća, kuhani špageti s kupovnim umakom bili bi jedino
čime bi se mogao podičiti pred gledateljstvom. Jeo je malo, tek onoliko koliko se po
pasjoj vrućini dalo pojesti, pa se potom prihvatio ledenog piva, kojega je uvijek bar
pokoja boca morala biti u hladnjaku. Zatim se, samo u kupaćim gaćicama, svalio na
krevet i zapalio Marlboro. Da je kojim slučajem bio vješt peru, činilo mu se kako bi o
ledenom pivu, Marlboru i džezu mogao ispisati opsežne filozofske eseje. Na kasetofonu
su se vrtjele pozne talijanske snimke Cheta Bakera, a opori dim Marlbora bio je
ponajboljim pomagalom da se otputuje u mistične prostore pjesme, dok je ledeno pivo
značilo buđenje, povratak boljim sastavnicama stvarnosti.
No kako su svi užici tijela časoviti, iz popodnevnog ga je snatrenja prenula
prodorna zvonjava telefona. Podigao je slušalicu i začuo zabrinuti, gotovo panični glas
Valerijana Mandića.
– Morate hitno za Marom! Otišla je u Rijeku!
– Sigurni ste? – upita Banić, koji se nadao da će razmažena klinka i ovo pasje
popodne provesti na bazenu svojega doma.
– Siguran sam! Ostavila mi je poruku da ide i da se sutra vraća... Ali tko će imati
živaca čekati do sutra!
– Možda je ondje sigurnija nego ovdje.
– Ne zanimaju me vaša nagađanja – ljutio se Valerijan. – Jedno od onih prijetećih
pisama imalo je baš riječki žig. Smjesta krenite za njom. Boga mu, pa pošteno vas
plaćam!
– Ali kako da je nađem? Rijeka ima gotovo dvjesto tisuća stanovnika, od kojih
velika većina ne poznaje vašu kćer.
– Otišla je žutim fiatom – objašnjavao je Valerijan.
– U Rijeci ima prijateljicu u Đakovićevoj ulici broj sedam i rodicu u Cara Emina,
na samom kraju... Budete li imali sreće, na jednoj od tih adresa naići ćete na njezin auto.
I nikako je ne ispuštajte iz vida!
– A ako je ne nađem?
– Ako je ne nađete, ne pojavljujte mi se pred očima! – izdere se Mandić pa spusti
slušalicu.
Banić pomisli kako je lijepo mogao za sitni novac voditi u šetnju pse bogatih
Zagrepčana, a ne baviti se ovim glupavim njuškanjem, pa se, ljut na samoga sebe, sjuri
pod tuš. Potom, još pomalo mokar, navuče traperice i majicu, strpa odijelo i dvije košulje
u torbu, a povrh toga nekoliko kaseta i Smith&Wesson, zatvori torbu, uzme isprave i sve
25
Chita(m) Knjigoteka
one marke koje nije dospio razmijeniti, pa krene prema mjestu gdje je ostavio
automobil. U automobilu je bilo toplije nego u pećnici, ali ipak hladnije nego u visokoj
peći. Otvori sve prozore pa krene, duboko u duši poželjevši jedan cjelodnevni pljusak.
Promet na autocesti bio je rijedak; iako su nakon uspješne akcije oslobađanja
krajiških prostora dežurni optimisti predviđali turističku eksploziju, kao da nitko više
nije išao na more. Na radiju je svirala ona pjesma s refrenom »lupi petama« i Baniću se,
premda nije imao osobita smisla za tu vrstu glazbe, učini da je u stihovima neko
elementarno poštenje kojim se od Boga moli da zaštiti sirotinju i golubove, dok se
bogate prepušta njihovoj lovi i vezama, što zna biti jednako učinkovito. Pronađe potom
vijesti u kojima je čuo kako Srbi oko Sarajeva opet započinju svoje topničke orgije, pa ih
u tom smislu međunarodna zajednica strogo opominje i traži te ovo, te ono...
Oko Delnica je prestigao dva dosadna šlepera i češki trailer koji je izgledao kao
da je stigao iz onih dana kada su na Jadran iz te zemlje dolazili samo članovi ck i njihova
svojta.
Sa slabom nadom da će u velikom lučkom gradu pronaći malu poduzetnikovu
kćer, stigao je u Rijeku. Spuštajući se prema gradu, spazio je sivu tvornicu papira,
zapjenjenu svijetlozelenu Rječinu i zaustavio se doskora pokraj gradskog kanala s
kojega se, sred teške zapare kasnog popodneva, širio neugodan smrad. Jednog od
malobrojnih prolaznika zapitao je gdje se nalazi ulica koja ga je zanimala, a potom,
našavši je, osjeti neočekivano zadovoljstvo, spazivši pokraj jedne od kuća parkirani žuti
fiat Uno zagrebačke registracije. Našavši parkiralište s kojega je imao dobar pregled,
zavali se u naslon, nabije na nos tamne naočale koje je rijetko i nerado nosio, pa se
prepusti dokolici čekanja. Fiat Uno je svejednako mirovao, iz kuće nitko nije izlazio.
Nakon pola sata čekanja osjeti kako mu lice miluje lagani vjetar koji je dolazio
odozdo s morske strane. Isprva jedva osjetan, vjetar uskoro zapuše jače, a nakon
desetak minuta pretvori se u topli vihor koji je cestom nosio papiriće od sladoleda, stare
novine i kotrljao prazne limenke od piva i sokova. Škure na okolnim kućama brzo su se
počele zatvarati, jedna je žena s prozora žurno skidala mokro rublje, a starčić sa štapom,
na pločniku preko puta, brzo je tapkao prema nadstrešnici ispred kuće. Banić proviri
kroz prozorčić i pogleda prema nebu. Bilo je puno tmastih oblaka koji su prigušeno
titrali nabijeni elektricitetom. Bilo je nedvojbeno da nailazi nevera. I tek što je sklonio
glavu u sigurnost automobila, zagluši ga snažna grmljavina, a po krovu se prospe gusta i
teška kiša, koja se nakon nekoliko minuta pretvori u pravi prolom oblaka.
Nadajući se da Mara neće izlaziti po tom nevremenu sličnom smaku svijeta, Banić
se iskrade iz auta i pojuri do kafića u kojemu su se u taj čas upalila svjetla. Iako je bio
poprilično brz, za šank je stigao već gotovo mokar do kože.
– Ča ste se malo osvježili? – upita ga žena za šankom.
– Hladno pivo – reče on, izvlačeći novac iz džepa.
– More li riječko?
– Ne more! Dajte neko strano.
Žena stavi pred njega bocu Budweisera, a potom mu vrlo uslužno razmijeni sto
maraka.
– Imate li možda telefon?
Gostioničarka zaroni pod šank, pa izvuče stari crni telefonski aparat i tresne
njime o pult.
– Samo, bez međunarodnih razgovora!
26
Chita(m) Knjigoteka
Banić okrene Mandićev broj. Telefon je neko vrijeme zvonio, a zatim se začuje
Valerijanov glas.
– Našao sam je – reče Banić.
– Hvala Bogu! – čuo se Valerijanov težak uzdah olakšanja.
– Ne znam koliko ću ovdje morati čekati. Pada li vam na pamet kamo bi se mogla
zaputiti?
– Ništa mi ne pada na pamet – nakon podulje stanke će Valerijan. – Osim ako...
znate, kad je bila mala, često smo iz Njemačke dolazili na Cres... Imala je tamo i neke
prijatelje. Možda krene na Cres. Iako bih rekao da će prije u Zagreb... Pazite mi na nju.
Ako sve dobro završi, galantno ću vam nadoknaditi troškove.
Banić mu obeća kako Maru neće ispuštati iz vida, pozdravi ga, a zatim se vrati
hladnom pivu. Vani je i dalje lijevalo kao da se nebo otvorilo. Gostioničarka dohvati
metlu i počne mesti prostoriju u kojoj, osim nje i Banića, nije bilo nikoga. Popivši pivo,
Banić kupi još četiri boce, stavi ih pod ruku, iziđe iz kafića i potrči prema svojoj
»četvorki«. Godila mu je posve mokra odjeća što mu se lijepila po tijelu i veselio se kiši
onako kako to znaju samo djeca. I prije no što će ući u auto, pod brisačem spazi crveni
papirić. Misleći kako mu je to policajac ostavio kaznu, uzme papirić i zagleda se u nj. Na
njemu je netko jarkim crvenilom za usne napisao njuškalo. Sledi se shvativši što bi to
trebalo značiti, pogleda ispred sebe i zamijeti da je Marin fiat nestao.
Bacivši boce piva na pod automobila, sjedne brzo za upravljač i iz sve snage
nagazi na papučicu gasa. Nije imao previše izbora, pojurio je prema Martinščici, južnom
izlazu iz grada, nadajući se da je Valerijan imao pravo kad je nagađao kako bi mu kći
mogla krenuti na Cres. Cesta je bila skliska, prepuna vode što je presporo otjecala kroz
lošu kanalizaciju, tako da se Banićev auto, nenavikao na brzine veće od sto na sat,
zanosio i klizao po mokrom asfaltu. Znao je kako je suludo očekivati da će stara
»četvorka« stići fiat, ali se ipak nadao da je klinka za volanom manje iskusan i odvažan
vozač od njega.
Dok se približavao Krčkome mostu, kiša je svejednako padala, a vjetar je bio
toliko jak da se pobojao kako će most biti zatvoren.
– Nije li maločas ovuda prošao žuti fiat Uno zagrebačke registracije? – upita
čovjeka u naplatnoj kućici.
– S plavušom i muškarcem? – zaškilji tetovirani službenik žvačući gumu.
– Valjda! – začudi Banića podatak da je s malom i nekakav muškarac.
– To je jedino što je prošlo – reče čovjek pružajući mu tiket. – Nekad ih je u ovo
doba godine bilo od početka do kraja mosta... jedan za drugim, a danas samo taj fiat i ova
vaša starudija. Pa daj ti onda živi od turizma. A svake nas zime jebu da će iduće ljeto biti
bolje...
Nemajući vremena za njegovu tužbalicu, Banić plati i pojuri vlažnom cestom.
Iako mu je laknulo što je Mara prešla most, sve ga je više mučilo to što ne zna gdje će
odsjesti. Jest da je njezin otac slutio kako će na Cres, ali je ipak mogla odsjesti i tu negdje
na Krku, u Malinskoj, Njivicama, Vrbniku, Puntu i bog-te-pitaj gdje. Ipak, gonjen valjda
profesionalnom intuicijom, odluči poći ravno do trajektne luke za Cres. Nakon što je
dvadesetak minuta tjerao svoju jadnu »četvorku« kao vrag grešnu dušu, skrene s glavne
ceste i nastavi prema Valbiski. Srce mu je snažno tuklo dok se spuštao prema
trajektnom pristaništu, približavajući se onome mjestu s kojega puca dobar pogled na
cijelu uvalu. Ugledavši žuti fiat, shvati da ipak ima sreće, pa kad je taj fiat kao posljednji
27
Chita(m) Knjigoteka
ušao na trajekt, koji je odmah napustio luku i krenuo prema susjednom otoku, shvati i to
da je sreća katkad sasvim relativna stvar.
Spustio se do lučice i izišao iz auta. Čovjek koji je u plastičnoj kabini prodavao
brodske karte rekao mu je da će sljedeći trajekt krenuti otprilike za jedan sat.
Otputi se do metalne gljive o koju se vežu brodovi, sjedne na nju pa osloni glavu o
dlanove. Kiša je posve prestala, jenjao je i vjetar, tako da se more u trenu smirilo. Polako
je padao mrak i on je lijepo mogao vidjeti u daljini svjetla velikog trajekta koji mu je tako
red pred nosom odveo Maru Mandić. Ali čudesan večernji smiraj trajao je tek
minutu-dvije, a onda je, isprva polako, a potom sve žešće – okrenulo na buru. Vratio se u
auto i otvorio još jednu bocu piva.
Kad mu je auto dodirnuo cresko tlo, bilo je već deset sati i puhala je snažna bura.
Kamo sad, pitao se, u koje se od jebenih creskih mjesta skrila Mara Mandić? Bila je već
druga polovica kolovoza, Primorje je zjapilo prazno i mala je mogla lijepo birati između
tridesetak hotela i nekoliko stotina ili tisuća privatnih soba na Cresu i Lošinju. Ipak, bio
je to dan kad je imao sreće, kad je, kako se to kaže, Bog bio uz njega od trena kad je
poželio kišu, pa sve do kasne večeri, kad je ispred creskog hotela Cresa spazio parkirani
žuti fiat Uno.
Odvezao je svoj auto podalje od hotela, uzeo putnu torbu s rezervnom odjećom i
revolverom te se oprezno ušuljao u posve prazno hotelsko predvorje. Nigdje šareno
odjevenih turista, nigdje vesele hotelske glazbe što svira pretpotopne hitove, ni ostalih
pouzdanih znakova dobre sezone. Osvijetljena diskretnim svjetlom, na recepciji je
sjedila mala crnokosa djevojka i zabavljala se čitajući strani modni časopis.
– Buona serra! Che cosa volete? – upita recepcionarka vidjevši ga kako bojažljivo
prilazi.
– Vi ste sigurno Zdenka? – reče Banić, pokazavši joj odmah da nije Talijan.
– A zašto bih bila? – nasmije se ona neobičnom gostu.
– Sve zagrebačke recepcionarke, frizerke i konobarice zovu se Zdenka ili Ružica.
– Nažalost, ja sam Maja. Mogu li vam pomoći?
– Možete – šaptao je Banić kao da je riječ o strašno povjerljivoj stvari. – Vidite,
prije sat-dva ovamo su došli moji zagrebački prijatelji... onim tamo žutim autom.
– Aha! – shvati recepcionarka. – Da ih pozovem?
– Ni za Boga! – priprijeti on prstom. – Htio bih ih iznenaditi. Onoj plavoj curi
sutra je rođendan pa sam joj pripremio veliko iznenađenje. Nemaju pojma da sam na
Cresu. Znate, oni misle da sam u Johannesburgu.
– U Johannesburgu!? – zine Maja od iznenađenja. – I kako da vam pomognem?
– Dajte mi sobu do njihove – reče Banić, ravnajući polako novčanicu od sto kuna
na glatkom pultu recepcije. Vidjelo se da ona razumije njegovu gestu.
– Evo, dvjesto dva na drugom katu. Oni su u dvjesto tri – reče djevojka pruživši
mu ključ s velikim drvenim privjeskom u obliku creske kule.
Banić uzme ključ, pa preko pulta gurne osobnu iskaznicu ispod koje je bila
novčanica. Potom zahvali, zgrabi torbu, pa pojuri nečujno uza stube, baš kao osoba koja
nekome priprema iznenađenje.
U sobi se temeljito istušira, objesi mokru odjeću o prozorske kvake, pa potom
počne istraživati stijenku što je dijelila njegovu sobu od Marine. Pokuša pronaći ono
slabo mjesto kroz koje bi se moglo čuti što se događa u susjednoj sobi. Prislonio je uho
28
Chita(m) Knjigoteka
valjda na stotinu mjesta, ali se ni na jednome ništa nije čulo. Možda već spavaju, pomisli,
a potom iziđe na balkon i pogleda prema susjednoj sobi. Jasno, sobe su bile identične,
imale su jednake balkone, ali se s jednoga na drugi nije moglo bez iznimno opasne
vratolomije. Da je detektiv s filma, ili bar iz romana, pomisli, zacijelo bi bio spreman na
spektakularna rješenja, ovako se morao povući i razmisliti o nečemu jednostavnijem.
Pomišljao je da ode do prizemlja i malo prošvrlja po hotelskim prostorijama, ali se bojao
da bi i nehotice mogao naletjeti na svoju štićenicu. Ceduljica što ju je našao pod
automobilskim brisačem upućivala je na to kako ona možda već i zna da je netko prati.
Legne stoga radije u krevet, ugasi svjetlo i stade osluškivati tišinu. Bila je to neka vrsta
vježbanja discipline sluha, a s dolaskom noći sve se nekako bolje čulo jer su se zvuci
doimali bližima i jasnijima. Možda je imao pravo šanker Ivo kad je ljude iz noćne smjene
držao nadmoćnijom kastom. Ali premda to nije želio, tišina ga uljulja u san.
Kad ga je probudila buka, nije mogao znati koliko je dugo spavao. Refleksno je
skočio do zida i prislonio uho uza nj. Iz Marine su se sobe čuli udarci i stenjanje, potom
pad teškog predmeta i deranja tkanine. Čuo je još i sasvim tihi ženski šapat, ali nije
mogao razaznati riječi, zatim se šapat pretvorio u vrisak, a nešto veliko i teško kao da se
strovalilo na pod.
Skočio je i u mraku poskidao već suhu odjeću s prozora, nastojeći se što prije
odjenuti. U nezakopčanim hlačama, bosonog i s naopako navučenom majicom, nemajući
vremena tražiti revolver, izjurio je na hodnik osvijetljen slabom noćnom rasvjetom.
Vrata susjedne sobe bila su poluotvorena i unutra je bilo upaljeno svjetlo koje je na
vidljivom dijelu zida ocrtavalo veliku sjenu.
I to je bilo posljednje što je mogao vidjeti. Snažan, prodoran bol sijevnuo mu je
zatiljkom, ispunivši mu vidno polje sitnim kovitlavim iskricama. Stigao je tek opipati
stražnji dio glave, ravnodušan spram činjenice da se silnom i nezaustavljivom brzinom
približava podu. Osjetio je još meku toplinu tepiha koja mu je omotala lice, a čas poslije
bio je već negdje drugdje, gdje su mrak i ravnodušnost jedine sigurne stvari.
29
Chita(m) Knjigoteka
6.
31
Chita(m) Knjigoteka
izvuče cigarete i šibice. Ali, kako se to kaže, nesreća nikad ne dolazi sama – i cigarete i
šibice bile su premokre da bi mogao pušiti.
Nije znao koliko je tako sjedio uz obalu kad su se, s prvim svjetlom praskozorja,
gore na cesti začule sirene policijskog auta. Isprva se pobojao da će policajci projuriti
pokraj ovoga mjesta, ali su oni ipak stali, zacijelo spazivši »četvorku«, automobilski
kotač i druge tragove nesreće. Gore na cesti vidio je bljeskanje plavih svjetala i čuo
zatvaranje automobilskih vrata. Učini mu se da su stigla dva auta.
Izdere se iz sve snage ne bi li ga tako zamijetili, a potom ih strpljivo pričeka. Bila
su dvojica i, srećom, jedan je od njih bio pušač.
Zapalivši drhtavim prstima dobivenu cigaretu, Banić im ispriča tko je i što se
dogodilo.
– U autu ih je bilo dvoje? – upita mlađi od policajaca, premda je Banić vrlo
podrobno prepričao cijeli događaj.
– E, ti se, Boga mi, više neće kupati! Ovo im je zadnja turistička sezona.
Banića isprva začudi policajčeva hladna ironija, ali se odmah dosjeti da je ovo za
njih samo jedna od mnogih nesreća na koje su osuđeni i koje tijekom radnog vijeka
moraju gledati, opisivati i istraživati.
– Ništa mi tu ne možemo. Mi smo prometnjaci, a ovdje je, kako ste rekli, bilo i
nasilja – reče stariji policajac.
– Pričekat ćemo da dođe inspektor iz Rijeke. Trebat će i ronioci i dizalica –
dometne mlađi – a to će potrajati. No ovima unutra više se ne žuri...
32
Chita(m) Knjigoteka
7.
U jedanaest sati bura se već smirila, ali je nebo bilo i dalje sivo, puno oblaka
kojima se nije vidio kraj. Uz obalu, tamo gdje je potonuo automobil, bila je već sva sila
svijeta, inspektor Družijančić, nekoliko policijskih stručnjaka, službenih fotografa, dva
ronioca s barkom, lokalni prometni policajci, pa čak i dva riječka novinara. Ogrnut
vjetrovkom što ju je donio iz automobila, Banić je sjedio malo postrani, nastojeći što
manje sudjelovati u tome, njemu već i predobro poznatom ritualu i što više slušati i
pamtiti pojedinosti o kojima se neprekidno razgovaralo. Na sreću, u svom paketu prve
pomoći našao je i nekoliko plivadona, tako da mu je i glavobolja popustila.
Inspektor Družijančić bio je tih i mrk čovjek koji je stalno nešto mrmljao sebi u
bradu i govorio kratkim, škrtim rečenicama. Osobito mu je, čini se, smetala Banićeva
nazočnost, jer je u njemu gledao samo obično amatersko njuškalo koje je možda i
vlastitom nesmotrenošću skrivilo ovu nesvakidašnju nesreću.
Desetak metara od obale pojavi se glava ronioca koji se upravo vratio iz dubine.
Izvadio je disalicu iz usta i obratio se inspektoru:
– Auto je na osam metara dubine, ali tijela nema nigdje.
– Otvorite prtljažnik! – vikne Banić kojega nitko nije ništa pitao. Inspektor se
okrene i prijekorno ga odmjeri pogledom od glave do pete.
– Znate li što znači otvoriti prtljažnik karamboliranog vozila pod tim tlakom? –
hladno će Družijančić. – Osim toga, oni znaju svoj posao. Oni su profesionalci, a ne
amateri koji samo njuškaju naokolo.
Ronilac zagrize disaljku i nestane pod vodom. Banić primijeti kako se dvojica
prometnih policajaca došaptavaju i pokazuju prema obzoru. I sâm pogleda što im je to
zaokupilo pozornost i u daljini spazi brod koji se zibao na laganim valovima.
– Stiže dizalica! – vikne policajac inspektoru koji pogleda u tom smjeru,
promrmlja nešto, pa nastavi uzrujanim koracima mjeriti obalu.
Na morskoj se površini ponovno pojavi roniočeva glava; po boji maske vidjelo se
da je to onaj drugi. Izvadi disalicu iz usta pa zapliva prema obali. Policajci mu pomognu
da iziđe jer je kamena obala bila prilično nepristupačna.
– Otvorili ste prtljažnik? – upita inspektor.
– Kakav prtljažnik!? – čudio se ronilac. – Pa prtljažnik se raspao od udarca i
njegov poklopac leži pet metara od automobila. Našao sam ovo...
Ronilac pruži inspektoru mrežastu vreću nalik na one u kakvima Međimurci
prodaju krumpir. U njoj su bile stvari koje je pri prvom ronjenju uspio naći u
automobilu. Banić ustane i diskretno zaviri ne bi li i on vidio što je unutra.
U vreći je bila ženska cipela, identična onoj što ju je Banić vidio u hotelskoj sobi,
poderana plahta s koje more još nije uspjelo oprati krvave mrlje te veliki polukružni
rožnati držač za kosu.
– To je hotelska plahta! Pogledajte znak! – govorio je policajac koji je stajao do
inspektora Družijančića. – Onaj tamo rekao je da su je najvjerojatnije iznijeli umotanu u
33
Chita(m) Knjigoteka
plahtu.
»Onaj tamo« odnosilo se na Banića, koji se nije htio miješati u razgovor. Držao je
da im je rekao sve što je mislio da im treba reći.
– To što nema tijela – nastavi policajac – znači li to da u autu nije bilo nikoga? Da
je gurnut... onako prazan?
Drugi se policajac nasmije njegovoj naivnosti.
– Tako može zaključivati samo žabar koji se rodio negdje podno Papuka! Znaš li
ti kako su ovdje jake morske struje? Prije pet godina ovdje... to jest tamo, petsto metara
dalje... sletjela je talijanska turistkinja. Znaš kad su je našli? Nakon dva mjeseca. Vidiš,
tamo kod one punte u daljini... deset kilometara dalje...
– Dobro, dobro – nije se predavao prvi policajac.
– Ali ako je cura ubijena već u hotelu, možda ju je ubojica stavio u auto, u
prtljažnik, recimo... i gurnuo auto niz strminu...
– To je već vjerojatnije – složi se njegov kolega. – Što vi mislite, inspektore?
– Mislim na to – reče polako Družijančić gledajući prema brodu dizalici koji se
sad mogao jasnije vidjeti – kako mi žena kod kuće peče kozletinu na koju ću zbog ove
pizdarije zakasniti i jesti je hladnu.
Jedan od fotografa na ovećem je ravnom kamenu složio stvari što ih je ronilac
donio s dna spremajući se da ih snimi.
– Pazi na blendu! – upozori ga nadobudni policajac.
– Ono od prošlog tjedna izgledalo je kao da si snimao u mraku babina dupeta.
– Jebala te blenda! – promrmlja fotograf namještajući fotoaparat.
Sad se na obali pojavio i drugi ronilac. Vidjelo se da mu je već dosta hladne vode
te da ništa važno nije našao.
– Šefe, išao sam petsto metara u smjeru struje, ali ništa nisam našao. Treba
popodne naručiti ekipu pa da sve detaljno pretraže.
Inspektor ne odgovori nego prstom pokaže na brod dizalicu čiji se motor već
sasvim jasno čuo.
– Ah, da! – promrmlja ronilac, namjesti masku pa se vrati u hladnu vodu.
– Mora zavezati sajlu dizalice za auto. Kako bi ga inače izvukli? – tumačio je jedan
od policajaca.
Nakon nekoliko minuta, teško brekćući, brod se pokušavao namjestiti u položaj iz
kojega će biti najlakše spustiti sajlu i zavezati potonuli automobil. Djelovao je sporo i
nespretno, ali je ipak nakon stanovitog vremena uspio zauzeti položaj koji su mu
odredili ronioci.
– To će potrajati – tumačio je onaj isti policajac koji se pačao baš u sve. – Bio sam
na tri ovakva očevida.
Okrenuvši leđa sporom poslu vađenja potonulog auta, inspektor Družijančić
priđe Baniću.
– Sve ste mi ispričali, ali mi još niste dali da provjerim vaše papire.
Iz nutarnjeg džepa vjetrovke Banić izvuče svoju osobnu iskaznicu i dozvolu za
rad, koja je u određivanju onoga čime se on smije baviti bila krajnje nejasna. K tome je
od stalnog nošenja u džepu bila u stanju gotovo potpunog raspadanja.
– I vi kažete da vam ovo papirno smeće dopušta da štitite ljude?
34
Chita(m) Knjigoteka
– Dopušta.
– E, tad ste je baš krasno zaštitili! Njezina će oca sigurno razveseliti vaš rad.
Znate, već smo mu javili.
Banić protrne, znao je da taj neugodni susret neće moći izbjeći.
– Nekad ste bili policajac? – upita Družijančić.
– Bio sam inspektor.
– A zašto više niste?
– Izbacili su me zbog narkomanije, sodomije, pedofilije i ikebane – reče Banić,
siguran u to da Družijančić pretežit dio tih riječi nije ni razumio.
– Zadržat ću vašu dozvolu – reče inspektor spremajući pohabani papirić u džep. –
I budite sigurni da ćemo još popričati!
– Nećemo! – otpljune Banić ustranu. – Zaboravljate zakon i poslovne uzuse.
Budete li me trebali, morat ćete službeno zatražiti od zagrebačkog Mup-a da me ispita. A
ondje rade svi moji kumovi, stričevi i nećaci... i svi su u »središnjici«! Znate valjda kojoj!
Inspektor ga prezirno pogleda ne znajući laže li ili govori istinu, a zatim izvadi
dozvolu iz džepa i baci je na tlo.
– Inspektore, inspektore – trčao je niz padinu mladi policajac, koji je sve to
vrijeme proveo gore na cesti dežurajući uz radiovezu. – Sad su javili iz laboratorija!
Tragovi krvi u hotelu odgovaraju onome što nam je javio Zagreb. Krv pripada toj maloj...
Mari Mandić!
– Imate li megafon? – upita inspektor jednoga od svojih policajaca.
– Zašto? – upita on.
– Zato da ga date idiotu, pa da preko njega viče o izvještajima.
Mladi policajac, očito početnik, tek pristigao iz škole, dotrči do Družijančića i
ponosno ga pogleda, kao da je ta analiza krvi bila njegova zasluga.
– Bože, ti si trebao biti kolporter, a ne policajac – promrmlja inspektor, okrene
mu leđa i zagleda se u dizalicu čije je vitlo radilo, a sajla bila napeta. I uistinu, ubrzo se
površina vode zažuti, pokaže se auto iz kojega je, kako ga je dizalica podizala, sa svih
strana curila voda. Prednji mu je dio bio sav zgužvan od udaranja u kamenje,
vjetrobrana i ostalih stakala nije bilo, gume su mu bile poderane, a poklopac prtljažnika
otpao.
Znajući da mu neće dopustiti da se mota oko auta i zaviruje u nj, Banić se čvršće
zaogrne vjetrovkom pa polako krene gore prema cesti. Vidio je još novinare kako
škljocaju svojim aparatima, ronioce kako konačno izlaze iz vode, policajce kako se
pokušavaju ukrcati na brod, a onda im je definitivno okrenuo leđa znajući da će cijeli
dan čačkati po autu, slikati ga sa svih strana i da na kraju ništa pametno ni korisno neće
doznati.
I kad je već bio gotovo nadomak ceste, iza leđa začuje korake i razgovor, pa
naćuli uši. Bila su to ona dva policajca koja su se prepirala o tome je li u autu bilo ljudi.
Jedan od njih rekao je nešto što je Banić mogao sasvim jasno čuti:
– Znaš što je rekao ronilac? Da je upravljač bio zaglavljen kukom kako bi auto
zadržao smjer.
U tom času i Banić je znao da Marin ubojica nije mogao biti u autu u času kad je
krenuo smrtonosnom strminom.
35
Chita(m) Knjigoteka
8.
kažem, nesretnoj djevojci bili za petama, pa bi nas zanimalo vaše mišljenje. Kako
zapravo interpretirate događaje u hotelu?
Banić se nakašlje pa izvadi kutiju Marlbora.
– Smijem li pušiti?
– Molim vas da se suzdržite – hladno će i neprijazno Sironić. – Umjesto da pušite,
radije govorite. Moje je vrijeme, nažalost, ograničeno. Već navečer putujem na Lošinj da
gospodinovim novcem utrostručimo posao traganja za tijelom. Angažirali smo dva
ronilačka športska kluba.
– Ovako – reče Banić, ne znajući odakle da počne. – Ne znam tko je čovjek koji je s
njom unajmio sobu. Morali su se upisati u hotelsku knjigu, ali su se mogli poslužiti
lažnim dokumentima ili izmišljenim imenima. Pretpostavljam da je uživao njezino
povjerenje, ako ne i nešto više. Držim da ju je negdje poslije ponoći hladnokrvno ubio,
stavio u prtljažnik automobila, a automobil gurnuo u provaliju.
– Što mislite, zbog čega ju je ubio?
– Imam premalo podataka da bih gradio ikakve konstrukcije. Zbog novca očito
nije. Naime, u sobi je ostao novčanik... U njemu čak i nije bilo novca zbog kojega vrijedi
ubiti...
– Koliko, po vama, čovjek treba imati novca da bi ga vrijedilo ubiti?
– To je akademsko pitanje – nasmije se Banić, iako situacija nije uopće trpjela
smijeh. – Kako se uzme. Ima ljudi koje bi vrijedilo ubiti i bez novca. Tako, iz osobnog
zadovoljstva.
– Nadam se da to nije aluzija – zaškilji Sironić na jedno oko, pa se sa zanimanjem
zagleda u Banića.
– Ne daj Bože! – brzo će Banić, poigravajući se otvorenom kutijom cigareta. – Ja
vam ništa više ne mogu reći.
Riječka je policija obavila očevid, pri čemu, što je sasvim razumljivo, mene nisu
puštali da njuškam naokolo...
– Da, to i nije bio vaš zadatak – kuckao je Sironić prstima po stolu. – Vi ste trebali
djevojku samo zaštititi. Zašto to niste napravili? Znate, s obzirom na iznos koji vam je
plaćen, držim da je moje pravo da vam kao zastupnik gospodina Mandića postavim
takvo pitanje.
– Imate to pravo – mirno će Banić vadeći iz džepa zgužvane novčanice. Izbroji
dvije tisuće maraka, stavi ih na stol, pa ih kažiprstom lagano gurne prema Sironiću. –
Znam da vi i vaš gazda prezirete svaki posao u kojemu ne možete zaraditi dvorac,
mramorni bazen i gomilu pseudoantičkih kipova bez ruku, pa tako prezirete i moj. Ali
ovo što ja radim trudim se obavljati profesionalno i savjesno. Ja nisam mogao leći
između njih dvoje i budno paziti što će tip tijekom noći raditi. Najbolje što sam mogao
bilo je da uzmem sobu do njihove i držim ih na oku. Kada sam primijetio da se u njihovoj
sobi nešto događa, izjurio sam na hodnik, ali me netko mlatnuo drškom revolvera po
glavi. To se inače zove ozljeda na radu. Svaki zadnji jebeni šljaker u ovoj zemlji za tu
stvar ima pravo tražiti naknadu, a kakvo pravo imam ja? Da me preslušava poslodavčev
sluga kojemu je smisao života da ždere mrvice s velepoduzetnikova stola!
Sironić stisne usne, ali ne reče ništa. Valjda je držao da je i srdžba neprimjerena
tužnoj atmosferi.
– I još nešto! Uspjeh mog posla ovisio je i o stupnju moje nezamjetljivosti. A oni,
oni su znali da ih pokušavam slijediti i nadzirati. Podatak pak o tome mogao je doći
37
Chita(m) Knjigoteka
38
Chita(m) Knjigoteka
39
Chita(m) Knjigoteka
9.
40
Chita(m) Knjigoteka
hmelja, piće sa snagom zemlje, bez tehnološkog odoriranja i koloriranja. I sam ću vam se
pridružiti.
Rekavši to, Mihael zatvori vratašca ormarića, priđe velikom američkom
hladnjaku koji je tiho preo u hodniku i iz njega izvuče dvije orošene boce. Otvori ih, stavi
na stolić ispred Banićeva trosjeda, pa sjedne na stolac koji je Banić držao primjerkom
bidermajera.
– Pit ćemo iz boca. Slažete se? Brušene štamprle i teške kristalne čaše izmislili su
u hedonističkom smislu impotentni ljudi koji nisu znali uživati u tekućinama. Stari su
Nijemci, pa i Česi, poznavali tu jednostavnu mudrost, pa su pili prirodu iz zemlje, što
njihove kupe od pečene gline zapravo i jesu.
Koliko riječi, pomisli Banić, za nešto tako jednostavno, za nešto što bi Pako riješio
sa »Stari, buš pivo?«. Pogleda etiketu i pomisli: iako u ovoj zemlji mnogo toga ne štima,
uvoz piva je u svom zlatnom razdoblju. Kilkeny nije bilo ni crno ni svijetlo pivo; bilo je
ukusno, ali ga se nije moglo popiti više od dvije do tri boce.
– Da vam bude jasno – počne Mihael. – Odmah vam moram kazati kako sa svojim
bratom Valerijanom, za kojega ste radili, već niz godina uopće ne razgovaram. Mi smo
dva svijeta, vatra i voda, jin i jang, da ne kažem Kain i Abel.
– Koji je od vas Kain? – upita Banić ne mogavši svladati vlastiti cinizam.
– Ha, ha, ha! – nasmije se Mihael. – Lucidni istražitelj! Tko bi rekao da i toga ima!
S bratom sam u takvim odnosima da jučer, u ovom teškom trenutku, nisam čak ni otišao
k njemu. Premda sam s Marom bio u vrlo prisnoj vezi.
– Tad ste propustili dobru predstavu.
– Mogu misliti! – spremno će Mihael. – U vlastitoj malograđanskoj neumjerenosti
mora da je upriličio faraonsku pogrebnu ceremoniju... premda pogreba uopće neće biti.
– Možda bi bilo bolje da prijeđemo na stvar – predloži Banić, kojemu je irsko pivo
sve manje godilo. – Zašto ste me uopće zvali? Pretpostavljao sam da ću nakon ovog
incidenta biti strašno omražen u cijeloj obitelji Mandić.
– No, da – reče on, prstom gladeći orošenu bocu. – Latili ste se posla koji niste
uspješno obavili, ali vam ja ništa ne zamjeram. Držim da Marina smrt nije vaša krivnja.
Ja bih naprosto htio da pronađete ubojicu.
– Ali to je posao policije. Nikad ne prihvaćam takve angažmane.
– Pustite vi policiju! – rasrdi se Mihael. – Ništa oni neće pronaći, možda čak ni
tijelo. To su komunjare koje je iz milicije u policiju pretvorio modni kreator, zamijenivši
im odore i zvijezdu šahovnicom. Morate znati da neću biti nimalo škrt dođete li mi
nakon nekog vremena, recimo nakon mjesec dana, i kažete mi: ubojica je taj i taj. Kad ga
označite, sve ostalo je moja briga. Bit će to kao da mu je sova u praskozorje triput
huknula pod prozorom. Razumijete?
– Razumijem – naježi se Banić. – Smijem li pušiti?
– Ne pušim, ali uživam u dimu drugih pušača. Ha, ha, ha, to vam je neka vrsta
pušačkog voajerstva! Zar ne?
– Moja je pretpostavka da je djevojku mogao ubiti netko od Valerijanovih
neprijatelja. Mislim da ih je morao imati...
– I te koliko! – složi se Mihael. – Ali to je tako dugačak popis da bismo na nj
potrošili cijeli dan. Morate znati da je i djevojka imala vlastiti život u kojemu je moglo
biti kandidata za ubojicu. Ali, pitajte, trudit ću se da vam odgovorim na sve što znam.
41
Chita(m) Knjigoteka
– Vaš je brat proveo deset godina u Njemačkoj? – upita Banić. – Bili ste s njim?
– On je bio u Frankfurtu, a ja u Stuttgartu. Rijetko smo se viđali. Ja sam inženjer
elektronike, specijaliziran za složene medicinske uređaje. On se oduvijek bavio
trgovinom, ulaganjima, preprodajom, lihvom, dok sam ja noćima rastavljao tanane,
sićušne dijelove medicinskih aparata. Tajna njegova bogatstva leži u spretnom i
bešćutnom mešetarenju koje iza sebe ostavlja gomilu žrtava ispražnjenih lisnica, a tajna
mojega su tri priznata i patentirana tehnološka unapređenja na jednom tipu takozvanih
umjetnih pluća i na nekoliko tipova umjetnih bubrega, kao što biste vi laici rekli. On se
vratio u domovinu kako bi nastavio s beskrupuloznim biznisom, a ja sam se vratio da
bih trošio veliki royalty što mi redovito doznačuju proizvođači medicinskih pomagala. I
taj dio naših curriculuma vitae svjedoči o našim beskrajnim i nepremostivim
svjetonazornim razlikama. On se okružuje nalickanim kičerajem, kipićima od prešane
kamene prašine, nacionalnim žanr-sličicama, a ja sam suzdržani kolekcionar autentičnih
umjetnina. No time vas neću zamarati.
– I nemojte – složi se Banić paleći cigaretu. – U tim sam stvarima nepopravljiva
neznalica. Nažalost, moji zidovi ne vape za slikama nego za soboslikarom. Otkada se ne
slažete s bratom? Mislim, što je priroda vašeg sukoba, ako se zanemare različiti pogledi
na umjetnost?
– Vidite, od početka sam ga osuđivao zbog njegova nepodnošljivo autoritativnog
odnosa prema ženi, to jest Marinoj majci.
– Ona je umrla prije petnaest godina – uplete se Banić.
– Da, tako vam je on rekao – nevoljko se nasmije Mihael. – A znate li kako je
umrla? Ako ne znate, ja ću vam reći! Od gušenja! Od gušenja koje uzrokuju konopac oko
vrata i u očaju odgurnuti stolac.
– Objesila se? – zine Banić.
– Objesila se nakon tri godine braka, što govori o njezinoj nevjerojatnoj
izdržljivosti. Ni strpljivi Job ne bi dulje izdržao. Živjeti s mojim bratom Valerijanom,
gospodine Baniću, znači pojmiti samoubojstvo kao sasvim prihvatljiv oblik eutanazije.
– A kći? Kakav je bio s njom?
– Is njom je bio gad, ah na jedan, rekao bih, dijametralno suprotan način. Znate,
postoje ljudi koji vas ubijaju pakošću, mržnjom i zlostavljanjem. Ah postoje i oni koji će
to isto učiniti ljubaznošću, popustljivošću i umiljavanjem. Maru je uništavao upravo na
takav način, puštajući je da pliva u izobilju, u komforu, ispunjavajući svaku njezinu
suludu želju i dajući joj beskonačnu slobodu kakva se djeci ne smije dopustiti. Vama je
svakako jasno da toj sirotoj sedamnaestogodišnjakinji nisu bile strane stvari o kojima
njezini vršnjaci i ne sanjaju. Mislim na seks, drogu, neumjereno rasipanje novca i slične
stvari.
– Imate li o tome nekih podrobnijih znanja? – zanimalo je Banića.
– Nemam! – otpovrne on. – Ah što su znanja? Ljudi ne stvaraju vlastite svjetove
samo od znanja nego i od indicija, od jasnih spletova indicija. A njih imam i previše.
– Na primjer?
– Na primjer – zastane Mihael kao da premišlja treba li taj dio prljavog rublja
uopće rasprostirati pred istražiteljem, a potom ipak nastavi: – U posljednje je vrijeme
živjela, doduše sporadično, u iznajmljenom stanu s vrlo opasnom osobom, s nekakvim
dečkom koji je bio upleten u razne opačine, među kojima je trgovina halucinogenima
možda samo porok nižeg reda.
42
Chita(m) Knjigoteka
– Ako mi ne kažete što je to, vratit ću vam kuvertu s novcem i zaboraviti ovaj
razgovor – ustrajao je Banić i uistinu je bio spreman udovoljiti vlastitoj tvrdoglavoj
prirodi, iako su mu novci što ih je već držao u stražnjem džepu trebali.
– K vragu! – uzrujano će Mihael Mandić. – Uistinu ste uporni! To je neka vrsta
križa. Je li vam to dosta? Ako ga nađete, zaradili ste više no što možete i zamisliti. A ako i
dalje budete ovako bezobrazno tvrdoglavi, uvući ćete se u neprilike kakve također ne
možete ni zamisliti.
Zadovoljan što ga je uspio natjerati da svuče zmijsku košuljicu smirene i
dostojanstvene pristojnosti, Banić ponovno ustane i uz nevoljki pozdrav napusti njegov
tuškanački dom. I dok je palio motor svoje »četvorke«, sve mu se više činilo kako
odmjerenom estetu Marin ubojica nije ni upola toliko važan koliko izgubljena sakralna
dragocjenost.
44
Chita(m) Knjigoteka
10.
Kad je Nikola Banić ujutro ušao u kafić Kico, u njemu je bilo neobično živo. Za
stolom do šanka sjedili su Pako, ostarjeli štemer Kembra, koji je još šezdesetih godina
ispred tog kina tržio »kartu više« i izazivao tučnjave, te mali »pukljavi« gospon Marijan,
inače lokalni televizijski inkasator. Marijan je osobito volio piti s Pakom jer se s njim,
kao s jedinim čovjekom koji u ovom dijelu Zagreba nije posjedovao televizor, nikad nije
uspio posvaditi prilikom dosadnog žicanja pretplate. Pako je bio strašno ljut i vikao je na
visokog Kembru.
– Kaj me jebeš, zakaj bi bil komunjara ak sam rekel da je religija opijum za
narod!? Kaj misliš da su to zmislila ona njihova braća Marx? To sam izumil ja sam!
Opijum, i basta!
Kembra, čiju su štemersku eksplozivnost polako rastočile godine, govorio je
polako i tiho, tako da ga Banić nije mogao dobro čuti. Umjesto da im se pridruži, Banić
uzme pivo na šanku, ode do svojega stalnog mjesta uz prozor, zapali cigaretu, pa nastavi
pratiti njihovu prepirku. Pako je bio strašno ljut i vikao je na Kembru.
– Ma kaj mi ti pričaš!? Tebe nisu ni puštali u crkvu da se ne poštemaš s
velečasnim! Ti da veruješ u Boga koga nisi nikad videl!? A evo, gospona Marijana su svi
vidli kad po kućama žica lovu za onog Vrdoljaka, pa mu niko ne veruje. Ma pusti ti tu
filozofiju!
Pako je tako žestoko gestikulirao da je u jednom trenu uspio prevrnuti svoj i
Marijanov gemišt. I tko zna što bi se dogodilo da pritom nije spazio Banića, pa je Kembri
i gosponu Marijanu pokazao »bosanski grb« i prišao istražitelju.
– Primići! – siktao je Pako kroz nos. – To kaj je televizija puna popova njima je
čist u redu! Ne znam zakaj uopće taj pukljavi Marijan skuplja pretplatu za televiziju,
trebal bi je skupljat za Kaptol. Svet je pun tipova kaj su još jučer cinkali na Komitet one
kaj su za Božić kitili bor, a sad su na misi od matineje pa do zadnje predstave. Slušaj me,
detektiv, kad grad preplave zalagaonice i popovi, to ti je najbolji znak da je sve otišlo u
kurac. Zalagaonice ti poćapaju sve materijalno, a popovi ti dojdu s reversom za dušu
koju moraš vratit tam gore. A tak je baš sad kod nas! Si videl novu zalagaonicu u Ilici?
Banić ga pokuša umiriti; iz iskustva je znao da se to najlakše postiže ako mu se
naruči gemišt, pa tako učini. Pijuckajući razrijeđeni rizling, Pako promijeni temu.
– Znaš, ona pušionica s kartama za Stonse bila je čisti moj zajeb. Sve sam delal u
zadnji čas. Osnova pravog biznisa je u pravovremenosti. Sve stvari treba zrihtat par
meseci unapred. Kužiš?
To što je Pako tumačio načela pravog biznisa Baniću se činilo jednako suludim
kao kad bi, primjerice, slijepac objašnjavao načela fotografije u boji ili gluhi načela
kvadrofonije. Ipak, nije ga htio prekidati.
– Zakaj ti to uopće pripovedam? Zato kaj sam pred tim da uletim u jedan
bravurozan posel. Našel sam tipa kaj mi nevjerojatno jeftino nudi par tisuća petardi...
– Petardi!? – začudi se Banić. – Pa do Nove godine ima više od četiri mjeseca.
45
Chita(m) Knjigoteka
nažalost, čini se da nitko nije volio nju. Bila je poprilično bistra, pisala je krasne poetske
sastavke, ali nikad nije učila... imala sam dojam da je baš ništa od svega gradiva ne
zanima. A kad te baš ništa ne zanima, tad si za školu izgubljen.
– Načuo sam da je imala problema s narkoticima – pogleda je Banić, ali je ona
njegovo pitanje dočekala s ravnodušnim mirom.
– Malo vam znam o tome. Prošle je godine jedan radnik MUP-a posjetio školu i
raspitivao se o tome. Rekao je da je mala na liječenju i da će se za mjesec dana vratiti.
Kada se vratila, uspjela je nekako završiti razred, ali je o liječenju nitko ništa nije pitao.
– Ima li još što? – upita Banić, razočaran što gotovo ništa važno nije saznao.
– Mislim da je imala dečka... ali ne iz naše škole. Negdje u proljeće, mislim krajem
travnja, predavala sam u svom razredu povijest kad ju je dolje pod otvorenim prozorom
netko počeo glasno dozivati. Izišla sam na prozor i spazila mladića koji je stajao pokraj
zelenog automobila i zvao je. Zatvorila sam prozor i okrenula se. I znate što se dogodilo?
Dok sam ja bila na prozoru, Mara je pobrala stvari i pobjegla sa sata.
– Sjećate li se kako je dečko izgledao? – zanimalo je istražitelja. – Možda pamtite
boju kose, uzrast... tako nešto...
Ona se duboko zamisli, ali se ni po čemu nije moglo zaključiti da bi se nečega
korisnog mogla sjetiti.
– Ne, stvarno ne znam – prizna na kraju.
– A auto?
– Da, auto... vidite, imao je isti auto kao i moj šogor, samo zeleni...
– A kakav auto ima vaš šogor?
Ona ga pogleda bespomoćnim pogledom. Vidjelo se da kao prava profesorica
povijesti zna sve o ratovima i mirovima, o tome tko se kada rodio ili umro, ali o autima
je znala samo to da imaju otprilike četiri kotača te da se razlikuju po boji.
– Čekajte! – sine joj spasonosna ideja. – Odmah ćemo saznati! Prišla je telefonu i
okrenula nekoliko brojeva.
– Franjo, ja sam, bok... Dobro, nema veze... Ne, ne, moja Inga to nije mogla kazati...
Ma znaš da je Bobi uvijek dobrodošao... Kada?... U srijedu... No, to će već ići... Ne, reci joj
da to nije dovoljna metraža jer je flanel jednostruk.
Banić ustane pa počne uzrujano premještati težinu s jedne noge na drugu,
vidjevši kako taj telefonski razgovor nikako ne vodi pravom sadržaju. I, konačno, kad su
mu se već sve nade istopile, ona ga, onako usput, upita za automobil.
– Ima nekakvu Asconu – reče ne odmičući slušalicu, pa se potom brzo vrati
razgovoru sa šogorom, ne mareći za Banića koji je već napuštao zbornicu.
Kasno navečer, drugi put u životu, otišao je u mondeni First i odmah se zalijepio
za šank, držeći ga jedinim prihvatljivim mjestom u tom klubu.
– Ivo je u hladnjaku uvijek imao i po nekoliko ledenih boca Plzenja – reče
niskome smeđokosom mladiću koji je te večeri radio na Ivinu mjestu.
– Imam samo Tuborg. Hoćete? – službenim će glasom šanker tresući se pomalo u
ritmu grozne glazbe.
– Može – složi se Banić. – A gdje je Ivo?
– Neće ga više biti – nasmije se smeđokosi. – Otišao je jer je našao bolji posao.
– A gdje?
47
Chita(m) Knjigoteka
48
Chita(m) Knjigoteka
49
Chita(m) Knjigoteka
padalo i u njezinu unutrašnjost. Banić izvadi nožić iz džepa, razvali bravu i sjedne u
auto. Znao je da bi netko mogao zamijetiti kako prčka po tuđem autu, pa se odluči za onu
najdrskiju provalničku strategiju: otvori vrata, upali radio i pojača ga tako da se ludi rap
orio cijelom ulicom.
U autu nije bilo ništa zanimljivo, pogotovo ne onih stvari kojima se Princ, čini se,
bavio. Pronašao je rukavice za vožnju, one bez vrhova prstiju, kakve više nitko ne
kupuje i ne nosi, potom papirić od čokolade, lopaticu za skidanje leda sa stakla, nekoliko
kaseta s imenima koja mu ništa nisu govorila i druge svakovrsne vozačke sitnice. I tada
na gumenom podnom štitniku spazi zgužvani plavi papirić. Podigne ga i shvati da je to
kuverta. Pokuša je izravnati i osjeti da je tvrda jer se unutra nešto nalazilo. Otvori je i u
njoj nađe zgužvanu polaroidnu fotografiju, već izblijedjelu od vremena, na kojoj se ipak
sasvim jasno mogao vidjeti kombi obojen smeđim, žutim i zelenim maskirnim bojama.
Vrati sliku u kuvertu, a zatim, prije no što će je spremiti u džep, primijeti da na njoj
nešto piše. Prinese je bliže i u rasutoj žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pročita sitna
verzalna slova. Pisala je samo jedna jedina riječ: mogul.
50
Chita(m) Knjigoteka
11.
Drugo jutro ponovno je bilo poprilično hladno, padala je kiša i puhao vjetar malo
neuobičajen za kraj kolovoza. Počeo je onaj ružniji dio ljeta, i Banić je, prije no što će
izići, morao dobro promisliti hoće li uzeti samo laganu vjetrovku ili će ispod nje obući i
pulover. Bilo je već pola devet kad ga je nazvala Lidija i zamolila da se navečer svakako
nađu. U njezinu glasu nije bilo ni trunke ljutnje i po tome je znao da je sve već
zaboravila. Vani, pred raskopanim trgom, naišao je na staricu s cekerom koja je, iako je
bilo prilično hladno, ipak bila pretoplo odjevena. Imala je na sebi nešto između stare
pelerine i zimskoga kaputa, a staračka joj je punđa bila omotana vunenom maramom.
Od kiše se štitila kišobranom čije su žice vapile za generalnim popravkom.
– Oprostite, gospodine – presretne ga starica – ali ovdje je bio plac. Što su učinili s
njim?
– Raskopali su ga – ravnodušno će Banić. – I tako će valjda ostati do jeseni.
– Bila sam u bolnici na Svetom Duhu više od dva mjeseca. Ondje vam se jako fino
jede. Jučer sam stigla doma i nisam ni znala da su napravili ovaj užas. Što ću sad?
– Imate tržnicu gore na Dolcu.
– Znam, ali tamo odmah na brzinu sve pometu i odnesu. .. – lakovjerno će ona, da
bi odmah umuknula, svjesna valjda da je neznancu otkrila prirodu svog zanimanja za
tržnicu. Zacijelo je pripadala onom golemom sirotinjskom pokretu koji se prehranjuje
po gradskim tržničama, tražeći među otpacima uporabljiv list salate, nedovoljno trulu
papriku i obrezane vrškove mladog luka. Znajući dobro da se jadima svijeta pojedinac
ne može uspješno suprotstaviti, Banić joj se pristojno nakloni i ode na svoju stranu.
Petnaestak minuta kasnije bio je već pred kućom koju je Štuka označila kao tajno
prebivalište Mare i Princa. Mara i Princ, pomisli Banić, baš kao naslov dječje bajke iz
domaće baštine.
Zidovi oko ulaza bili su išarani grafitima i Baniću nikako nije bilo jasno kakve
veze s trešnjevačkom klinčadijom imaju natpisi kao što su Salt’n’Pepa, Metalica ili Inner
Circle. Pločica sa zvoncima i popisom stanara jedva se držala u svom ležištu i samo na
jednome mjestu nije bilo prezimena. Bilo je sasvim jasno da pripada upravo stanu koji
ga je zanimao.
Vrata zgrade bila su otključana i Banić uđe u hodnik prizemlja, našavši odmah
vrata koja su morala pripadati stanu sa spuštenim rebrenicama. Kao što je mogao
očekivati, ni na tim vratima ništa nije pisalo. Nagne se nad špijunku, ali je unutra bio
samo neprozirni mrak. Uhvati kvaku i pokuša otvoriti vrata, ali mu to nije uspjelo, čak ni
kad ih je dva-tri puta dobro protresao. I baš kad je izvadio nožić ne bi li njime otvorio
bravu, na susjednim se vratima pojavi debela žena s pregačom i viklerima u kosi.
Promatrala ga je ljutito i sumnjičavo.
– Kaj tu delate? Nema nikog doma!
– Vi ste? – okrene joj se Banić strogo i autoritativno.
– Kobasić... Ravijojla Kobasić. A tko ste, prosim fino, vi?
51
Chita(m) Knjigoteka
52
Chita(m) Knjigoteka
– Kakav access?
– Program. Baza podataka. Evo, priveden je neki Boris Vitez, star trideset šest
godina, bez zaposlenja, na neki način ratni veteran, zapravo bivši dragovoljac s Banije... i
tako dalje... i tako dalje... Nadimak mu je Grom.
– Zašto je pokušao provaliti?
Komar zaškilji i zagleda se u zaslon; vidjelo se da je slabijeg vida i da mu
kompjutor zadaje podosta problema.
– Zašto ne uzmeš naočale?
– Nema to veze – promrmlja Komar. – Izvrsno vidim. Evo, htio je provaliti zato
što su mu oni iznutra bili dužni neke novce... ali se ispostavilo da je pogriješio adresu...
odnosno da ti koji su mu dužni uopće ne stanuju u toj zgradi.
– I to je sve? – razočarano će Banić. – Što je poslije bilo s njim?
– Ništa. Proveo je noć u stanici, a potom je pušten...
– Ima li adresu?
– Nažalost, ne. Tužna priča. Nezaposlen i beskućnik. Ali bio je u ZNG-u. Pokušaj
potražiti u kojoj od veteranskih udruga. Možda je član neke od njih.
– Komar, za ovo te vodim na ručak – reče Banić ustajući.
– Čekaj malo! – zaustavi ga Komar. – Ma ovaj je program zbilja savršen! Što sve
ne pokazuje! Evo, pogledaj!
Banić se približi zaslonu i zaviri u plavkastu masku, ali nikako nije mogao shvatiti
što tu ima fantastično.
– U ovom tu malome meniju piše da je jučer netko ulazio u bazu i tražio isti
podatak. Vidiš, čak ga je i isprintao.
– I što to znači?
– To znači da se netko od naših također zanima za Borisa Viteza.
– Odlično – zaključi Banić, pa prilično nezadovoljan napusti policijsku zgradu.
Namjeravao je pronaći neko zgodno mjesto gdje bi mogao nešto prigristi, ali mu je
pozornost zaokupila gužva ispred susjedne prodavaonice televizora. Prišao je bliže i
preko ramena znatiželjnika ugledao grozne prizore što su se vidjeli na sedam ili osam
televizijskih prijamnika: žene koje leže u lokvama krvi, mrtav mladić presavijen preko
metalne ograde uz pločnik, starčić koji leži i zapomaže pokazujući da mu nedostaje cijela
potkoljenica...
– Što je bilo? – upita mladića koji je stajao ispred njega.
– Srbi su ponovno pogodili središte Sarajeva – otpovrne mladić pa pljune na
pločnik i opsuje.
Već je pao mrak kada je zaustavio auto ispred Šumskog dvora i požurio kako ga
Lidija ne bi predugo čekala. Začudo, iako je većina ljudi sjedila unutra, Lidija ga je čekala
sjedeći u vrtnom dijelu restorana, ogrnuta mekom bijelom vestom čije je rukave
zavezala na grudima. Došla je desetak minuta prije njega i već mu je naručila pivo. Otpio
je nekoliko gutljaja i pogledao je. Djelovala mu je nekako čudno, večeras je bilo u njoj
neke nesvakidašnje bezbrižnosti, mirnoće, nečega što se ne da opisati, nečega što u nje
već dugo, predugo nije zamijetio. Zapravo, učini mu se da ga sve ove godine ona
svejednako voli, ali uvijek samo do one granice koja njemu odgovara. I odjednom
primijeti da mu je nekako neugodno, da krivi sebe što je njihov brak propao, učini mu se
da nešto mora kazati, popraviti niz zabluda i ispričati se, ali ipak ne uradi ništa nego
54
Chita(m) Knjigoteka
55
Chita(m) Knjigoteka
12.
U udruzi invalida Domovinskog rata bili su pomalo službeni, ali su ipak poduzeli
sve ne bi li pronašli podatke o nekadašnjem ratniku Borisu Vitezu. No sve što su uspjeli
bilo je samo njegovo ime na beskonačno dugačkoj listi bojovnika ranjenih u jesen 1991.
U središnjem kompjutoru službe nije bilo nikakva traga da se javljao, zahtijevao nešto,
tražio pomoć ili slično.
– Popriličan je kaos vladao 1991., pa nam je još i danas ta godina slabije
obrađena od ostalih – tumačila mu je mlada službenica kvrckajući po tipkovnici
kompjutora. – Bilo je i ranjenih koje nitko nije evidentirao i onih koji se nikad nisu javili
radi ostvarivanja kakvih prava. Usto, ako je i bio ranjen, nije nužno da je i invalid.
Sigurni ste da je invalid?
– Nisam – otpovrne Banić svejednako držeći cedulju s Vitezovim imenom. –
Siguran sam samo da mi treba njegova adresa.
– Pokušajte na drugome mjestu. Postoje evidencije u veteranskim udrugama, u
Ministarstvu obrane, pri Crvenom križu i drugim međunarodnim udrugama... To je
popriličan posao, tako velik da bi se privatni detektiv imao čime baviti.
– Da, da – zamisli se Banić. – A da angažiram kojega?
– Ako ih uopće u nas ima – nasmije se službenica.
Za računalom u Crvenom križu sjedio je povisok mladić prave kompjutoraške
fizionomije, visoka čela, debelih naočala i glave jako izbačene naprijed, tako da mu je
nos gotovo dodirivao zaslon monitora. Primjenjujući razne »makrokomande«, kako je
nazivao hitro prelijetanje prstiju preko tipkovnice, pročešljao je bazu u svim
smjerovima, ali nije našao nikakvog Borisa Viteza zvanoga Grom. Predložio je da ga
pokuša potražiti primjenjujući najtipičnije pogreške u pisanju vlastitih imena,
pretpostavljajući da je netko mogao pogrešno utipkati ime, ali ni ta se polusatna
pretraga nije isplatila.
Najveća od veteranskih udruga imala ga je u kompjutoru, ali je ondje bila
navedena njegova daruvarska adresa, gdje je živio do samog rata. Da je adresa prastara,
dalo se zaključiti i po tome što je ulica nosila ime nekakvoga vojvođanskog korpusa ili
brigade.
– Nažalost, ne mogu vam pomoći – sažalno je kazala krupna plavuša pokraj čije
se tipkovnice nalazio napola pojeden sendvič. – Pokušajte negdje drugdje.
Ima li još koje mjesto gdje nisam bio, mislio je Banić na rubu očaja. Sat na zidu
pokazivao je pola dva: u traženju je proveo punih šest sati, a da sada nije bio pametniji
ni za jedan podatak o Vitezu.
Djevojka koja je radila za kompjutorom do plavuše sa sendvičem, zacijelo nešto
mlađa, ali prilično razroka, digne prste s tipkovnice i pogleda prema kolegici.
– Biba, ako sam dobro čula, tražite Borisa Viteza?
Plavuša, kojoj je sad Banić znao i ime, okrene se i potvrdno kimne glavom.
– Gospodinu treba adresa. Zašto pitaš? – reče Biba.
56
Chita(m) Knjigoteka
– Zato što su ga neki dan tražili. Prvo je bio nekakav visoki u civilu, inače
djelatnik Mup-a, a oko podne nazvali su iz Doma za nezbrinutu djecu...
Banić živne pa se uplete u razgovor.
– Iz kakvog doma?
– Pa rekla sam vam. Iz Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu. Tražili su podatke o
radnom odnosu, primanjima ili nešto slično... ali im nisam mogla pomoći.
– A zašto im je to trebalo? – zanimalo je istražitelja.
– Zato što je u tom domu Vitezova malodobna kći.
– Rekli ste u Lovranu! – zamalo će veselim glasom Banić, pa, ostavljajući ceduljicu
s Vitezovim imenom na pultu ispred Bibe, brzo iziđe iz zgrade.
Preskočivši ručak, u pola tri zaustavio je auto ispred trešnjevačke zgrade u kojoj
su do prije dva tjedna živjeli Mara i nepoznati mladić kojega su svi zvali Princ.
Dvadesetak metara od kuće, na onom istome mjestu, još je uvijek stajala uredno
parkirana zelena Ascona. Banić uđe u zgradu nadajući se da će gospođa Kobasić ovaj put
manje dosađivati. Jasno, mora da ga je ugledala čim je zaustavio auto, pa ga je dočekala
vireći kroz odškrinuta vrata. Uistinu je bila jedna od onih groznih osoba kojima malo što
promakne. Čitajući o ratu što se vodio na ovim prostorima i u susjednoj Bosni, naišao je
na brojne reportaže o tome kako su pojedine postrojbe iznenadile one neprijateljske,
kako se netko ušuljao negdje ili kriomice prošao kroz neprijateljske crte. Da su na
stražarska mjesta i promatračke čuke postavljali gospođe Kobasićke, to se nikad ne bi
dogodilo.
– Kaj ste opet došli? – javi mu se ona vireći s praga. – Nemate sreće, još se nisu
vrnuli s mora.
Zauzevši ponovno stav strogoga i odlučnog policajca, Banić brzim korakom priđe
Kobasićkinim vratima i priprijeti joj prstom.
– Opet ih niste prijavili! U stalnom ste raskoraku sa zakonom, tako da bi vaša
neodgovornost mogla završiti i suzama! Ja ću malo pogledati po stanu, a vi se vratite
svom gulašu.
– Kak znate da kuham gulaš? – začudi se Kobasićka njegovoj vidovitosti.
– Osjeti se miris već od Trešnjevačkog placa. Hajde, unutra! I o ovome nikome, ali
nikome, ni riječi!
– Šutila bum kak zalivena – reče ona prekriživši se, premda je Baniću bilo jasno
da će već sutra bar polovica Trešnjevke znati što se ovdje zbilo.
Znajući da baba više neće izlaziti na hodnik, Banić izvadi nožić i primijeni
vještinu kojoj su ga naučili oni što ih je nekoć, dok je još radio u »narodnoj miliciji«,
hvatao i uhićivao zbog različitih provalnih nedjela. Ne postoje nekorisna znanja i nikad
ne znaš kada će ti koje od njih zatrebati, mislio je dok je brava polako popuštala. Ušao je,
zatvorio za sobom vrata i odahnuo, zadovoljan što je konačno na mjestu na kojemu je
njegova bivša štićenica Mara vjerojatno provela podosta vremena.
Stan je bio malen, imao je samo jednu sobu, oveću kuhinju i malu kupaonicu.
Znajući da nije pametno podizati rebrenice, Banić uđe u sobu i upali svjetlo. Starinski
drveni krevet nije bio pospremljen, preko zgužvane deke ležala je neuredno odbačena
muška pidžama, a na jastuku otvoreni magazin s fotografijama automobilâ. Sudeći po
svemu, u njemu je posljednji put spavala samo jedna osoba, najvjerojatnije muškarac. U
plakaru je bilo nešto muške odjeće, a na stolu nekoliko zgužvanih kuna, nož na oprugu i
čaša s tragom crnog vina. Preko stolca je bila prebačena majica s logotipom skupine
57
Chita(m) Knjigoteka
Black Sabath, a na tamnoj komodi cigaršpic i pepeljara puna opušaka bez filtra. Banić se
zagleda u pepeljaru, podigne je i pomiriši, ali osim mirisa izgorjela duhana, ništa drugo
nije mogao osjetiti. Na zidu je bilo povješano dosta starinskih vjerskih sličica i manjih
goblena koji su, kao i namještaj, morali pripadati stanodavki, gospođi Kobasić, a među
njima, kao uočljiv kontrast, stajao je čavlićima pribijen poster srednje veličine na
kojemu je bio crnac s gitarom. U donjem dijelu postera, očito istrgnutoga iz nekog od
časopisa za mladež, pisalo je Prince. Ispod postera nalazila se polica koja je nekoć
najvjerojatnije pripadala onome što na selu zovu psiha, samo što iznad nje nije bilo
velikog zrcala. Na polici je stajalo nekoliko vrlo ružnih predmeta od grube, crne
keramike koje je sigurno izradio anonimni kipar amater. Jedan je predmet imao oblik
svijećnjaka, drugi loše obrađenog križa, a treći je podsjećao na kratko kraljevsko žezlo.
Na crnoj glazuri predmeta bile su iscrtane nepravilne šare što su podsjećale na urese s
narodnih nošnji. Banić uzme svijećnjak i pogleda mu podnožje na kojemu je ponosni
autor bijelom bojom napisao ime i godinu: J. Anić, 1990. Iako se u kiparstvo nije ni
najmanje razumio, Banić s prezirom vrati svijećnjak na njegovo mjesto, primijetivši
pritom da je i na ostalim artefaktima isti potpis i ista godina.
U kupaonici je tiho tekla voda iz nedovoljno zatvorene slavine, poklopac školjke
bio je podignut, a zavjesa na tuš-kadi pokidana. Na staklenoj polici iznad umivaonika
bilo je nešto jeftine muške kozmetike, jednokratnih nožića za brijanje, engleski šampon
za kosu, paketić prezervativa i dvije-tri bočice ženskog parfema. Preko kromiranog
držača bio je prebačen veliki ručnik kakav se može vidjeti na plažama i ružičaste ženske
gaćice. Sve u svemu, obično, prosječno i nedostatno za bilo kakve zaključke.
Banić je znao da je droga, kojom je Princ po svemu sudeći trgovao, ako je uopće i
bila u stanu, negdje dobro skrivena. Ali nije imao vremena za podrobno pretraživanje
najskrovitijih kutaka niti ga je to uopće zanimalo.
Uđe potom u kuhinju i upali svjetlo. Prostorija je bila tako čista i uredna da je
odmah shvatio kako se tu, osim kave, ništa drugo nije kuhalo. Naime, na plinskom se
štednjaku nalazila prazna džezva od vatrostalnog stakla, a do nje limenka gotovo puna
crnog praha. U zidnim policama nije bilo nikakva posuđa, a slavina iznad sudopera bila
je neispravna. Preko stolića za koji je moglo sjesti dvoje ljudi bio je prebačen bijeli
stolnjak s crvenim šestinskim ukrasima, a ispod stola, uza sam zid, ležao je veliki
Magnum s prigušivačem na cijevi. Banić se sagne i pruži ruku prema revolveru, ali se
ipak predomisli. Duh policijskog inspektora, koji je još uvijek tinjao negdje u njegovoj
nutrini, nije mu dopuštao da na tako glup način upropasti dragocjene dokaze. Odluči
ostaviti revolver da na istome mjestu dočeka policiju; on ionako s daktiloskopskim
nalazima ne bi imao što raditi. Ali ako je revolver tu, pomisli, gdje je onda leš, premda
nije bilo nužno da uz svaki revolver na ovome svijetu ide i po jedan leš! Zapravo, da je
leša i bilo, mislio je dalje, nakon petnaest dana od njega bi se širio tako nepodnošljiv
smrad da bi to okolina morala zamijetiti.
Velik dio kuhinje zauzimala je golema tristolitarska škrinja za duboko
zamrzavanje, po čemu se dalo zaključiti da su oni koji su tu živjeli prije Princa i Mare bili
nepopravljivi žderači mesa i druge zamrznute hrane. Motor škrinje tiho je i
ravnomjerno preo, kontrolne su lampice svijetlile, i Baniću se odjednom učini
sumnjivim to što škrinja u kuhinji ljudi koji uopće ne kuhaju nije isključena. Podigne
stoga njezin poklopac.
U škrinji se, čudno sklupčan, naguran zapravo, nalazio posve zaleđen leš golog
muškarca. Pojedini su mu dijelovi tijela bili prekriveni sitnim ledenim prahom, glava mu
je bila okrenuta nagore, prema poklopcu, a tupe staklaste oči duboko smrznutog
58
Chita(m) Knjigoteka
pokojnika kao da su uporno zurile u Nikolu Banića. Na čelu mu je bilo mnogo tamnih
grudica leda, i Banić odmah shvati da je to mjesto kroz koje je prošao metak. Zaista
neobičan način spremanja pokojnika, pomisli istražitelj nad prizorom čija je grozota bila
umanjena njegovom bizarnošću.
– To je, dakle, Princ – izusti tiho, premda je znao da je takav zaključak možda
preuranjen.
Zatim na dnu škrinje nešto zasvjetluca, nešto što nije bio led. Kroz usku pukotinu
Banić teškom mukom progura ruku, napipa hladan predmet i izvuče ga. Bio je to
kromirani ključić čiji je gornji bakelitni ili plastični dio bio slomljen. I to je nešto,
pomisli, spremajući ključić u stražnji džep traperica. Zatim odmah spusti poklopac
škrinje i rupčićem obriše znoj s čela. Vrati se u sobu i na podu pokraj komode spazi
telefonski aparat. Sjedne na parket, nasloni se na zid, okrene dva broja što pripadaju
policiji i obavijesti ih o trešnjevačkoj adresi na kojoj mogu naći lijep, dobro očuvan i
duboko zamrznut leš.
– Kakve su to blesave šale? – derao se dežurni policajac. – Tko ste vi?
– Ne morate žuriti, on može još dugo izdržati ovako ! – odbrusi mu Banić pa
spusti slušalicu.
Znajući da će za četvrt sata stan biti preplavljen policijom, iziđe na hodnik,
zatvori vrata i, ne javljajući se dosadnoj kućevlasnici, napusti zgradu.
Stigavši kući, shvati da danas neće moći ručati iako od jučer nije ništa pojeo.
Popije pola boce piva, razmišljajući o tome kako se stvari sve više zapetljavaju. Princ,
sasvim sigurno, nije bio taj koji je ubio Maru. I njega i nju ubio je netko treći, premda su
ih mogle ubiti i dvije osobe. Zapali cigaretu zaričući se da danas više neće misliti ni na
Maru ni na Princa. Radije priđe telefonu i nazove
989, gdje su mu odmah dali telefonski broj lovranskog Doma za nezbrinutu
djecu. Drhtavim prstima okrene devet brojeva i dobije dom čijoj se pomoći nadao. Oni
su znali sve što ga je tog trena zanimalo. Vitezova šestogodišnja kći bila je njihova
štićenica, zvala se Sonja i otac ju je prilično redovito posjećivao. A otac, Boris Vitez, kako
su mu rekli, trenutačno je stanovao kod neke žene u Grebengradskoj ulici. Znali su čak i
ulični broj.
59
Chita(m) Knjigoteka
13.
Rano ujutro počela je padati kiša, za njezinim tihim rominjanjem začula se i buka
građevnih strojeva koji su uništavali Britanski trg, a potom je uslijedilo i ono najglasnije
– snažna eksplozija koja je uzdrmala cijelu zgradu. Banić skoči iz kreveta, navuče hlače i
izjuri van. Cijeli prolaz kina Apolo bio je u gustom oblaku prašine, ispred Pakove sobe
bilo je mnogo šute i otpalih cigala, a okvir njegova prozora ležao je na drugoj strani,
ispod plakata za filmove koji su tek dolazili. Ubrzo se i Pako pojavi na prozoru, prekorači
ono malo zida što je ostalo i kroz oblak prašine krene prema Baniću. Bio je crn u licu,
košulja mu je bila poderana, a malje na grudima spaljene.
– Detektiv, si videl, bile su prava roba! Sam ti rekel?
– Što to? – začudi se Banić njegovoj smirenosti.
– Petarde! Uopće nisu bile prevlažne. Osušil sam ih u roru, a onda sam ih išel
isprobat. Jedna mi je pala u...
– Isuse! – zavapi Banić zapanjen Pakovom ludošću. – Što će reći vlasnica?
– Zato sam baš i krenul k tebi – mirno će on. – Naime, situacija se tak
zakomplicirala da bum pak moral na par dana u ilegalu. Daj se ti malo zauzmi kod stare
da mi ne da nogu. Oba smo neoženjeni, al’ na tebe nekak bolje gleda. Buš?
– Dobro, dobro – promrmlja Banić, koji je već znao što to znači »zauzeti se kod
stare«. Morat će ugađati bogatoj usidjelici, hvaliti joj frizuru, ten i novi kostim, platiti
popravak zida i prozora, pa čak i zaostalu stanarinu, a onda, kad sve bude sređeno, kad
potroši more love, doći će Pako iz ilegale i reći: »Čuj, stari, kaj bi mi mogel uletit s jedno
sto do dvesto maraka, našel sam tipa kaj za bagatelu prodaje pedeset komada knjige Bilo
je časno živjeti s Titom. Znaš, ima dost komunjara koji bi to platili suhim zlatom. Imaš
dvadeset posto!«
– Stari si drug! – veselo će Pako, pa se vrati u svoju sobu da uzme stvari koje su
mu potrebne za nekoliko dana života u »ilegali«.
Kućica u Grebengradskoj djelovala je kao uprizorena povijest zagrebačke
periferije. Imala je drvenu ogradu, malo dvorište sa zapuštenim travnjakom, prazan
kokošinjac i neravan krov s mnogo propalih crepova koje je netko zamijenio četvrtastim
komadima lima. Žbuka s kuće na mnogim je mjestima otpala, tako da se tu vidjela gola
cigla, okviri na prozorima bili su sasvim oljušteni, a pojedina su razbijena stakla bila
zamijenjena debelim kartonima. Iako je djelovala nekako izvan vremena i prostora, ipak
se na Trešnjevci moglo pronaći još takvih zdanja što su pobuđivala nostalgiju, ali i tugu.
Nikola Banić otvori dvorišna vrata i preko nogostupa od uleknute cigle prijeđe
onih nekoliko koraka što su ga dijelili od ulaza u trošnu kućicu. U prorez vrata bio je
zataknut kartončić na kojemu je pisalo: Vraćamo se za pol sata. Već na prvi pogled
Baniću se taj nevješti radnički rukopis učini nekako poznatim, a potom se odmah i
dosjeti: ista je ruka vjerojatno napisala i prijeteće poruke koje je primao Valerijan
Mandić.
Banić stane pod malu nadstrešnicu, zapali cigaretu i odluči pričekati Borisa
60
Chita(m) Knjigoteka
Viteza.
I uistinu, došao je već nakon petnaestak minuta u pratnji visoke, mršave žene
koja je imala neurednu kosu i jednostavnu sirotinjsku haljinu kakva se, valjda, još jedino
može dobiti u centrima za humanitarnu pomoć. Ali unatoč svojemu prosječnom,
nezanimljivom izgledu, imala je velike živahne plave oči koje su pametno gledale
sugovornika. Vitez i Banić pogledali su se pogledom ljudi koji se otprije znaju. Naime,
Boris Vitez bio je čovjek koji je one večeri u Intercontinentalu onako drsko ukrao
torbicu Mare Mandić i spretno nokautirao njezina homoseksualnog pratioca.
Osjećajući, valjda, da je Banićeva nazočnost važna, Vitez mu otvori vrata i pusti
ga u skromni dom.
– Čija je ovo kuća? – upita istražitelj čim je sjeo za stol od grubih jelovih dasaka
na kojemu nije bilo nikakva stolnjaka.
– Moja – reče žena. – Zapravo, moje bake. Boris živi sa mnom tri mjeseca. Otkako
smo se upoznali. A zašto ga trebate?
– Višnja, molim te, ne govori umjesto mene! Punoljetan sam! – grubo će Boris, u
čijim se riječima ćutjela prijeka narav.
Banić izvadi iz džepa kartončić na kojemu je pisalo »Vraćamo se za pol sata« i
tutne ga domaćinu pod nos.
– Svaki bi sudski grafolog u tren oka ustvrdio da je ovaj rukopis identičan onome
kojim su pisane ucjenjivačke prijetnje Valerijanu Mandiću. I to bi bilo sasvim dostatno
da se onoga tko je to pisao uhiti i optuži za ucjenu i ubojstvo.
Vitezovo se lice zamrzne od iznenađenja. On ustane, iz vitrine starinskog
kredenca izvadi bocu rakije i dvije čašice u kakvima se inače prodaje senf. Jednu stavi
ispred Banića, drugu ispred sebe.
– Boris nije nikoga ubio... – tihim će glasom žena. – On ne bi travku zgazio. Samo
kad biste ga bolje poznavali...
– Višnja, ušuti! – izdere se Boris, pa izlije rakiju u grlo pokretom kojim se baca
voda u miješalicu. – Vi niste policajac? – promrmlja, gledajući u Banića koji nije ni
taknuo svoju čašicu rakije.
– Nisam. Ali ako odem na policiju i ispričam sve što znam, posljedice za vas bit će
iste kao i da jesam. Recite mi, pokušali ste provaliti u Marin stan kako biste došli do
njezinih sitnica i njima potkrijepili ozbiljnost ucjenjivačkog pisma? Iz istih ste joj razloga
ukrali i torbicu?
– Da – prizna tiho Boris, znajući valjda da tom čovjeku nema što lagati, da je
otkriven te da ga još samo istina može spasiti.
– A zašto ste to radili? Mislim, zašto ste uz pisma stavljali ukosnice, gumbe i što ja
znam... Tko vam je dao tu ideju?
– Vidio sam to u jednom filmu.
– Bez veze! – nasmije se Banić. – Nikad ne smijete život prilagođavati onome što
vidite u kinu.
– Vidjeli smo i na televiziji – umiješa se Višnja, a on je ovaj put ne ukori.
– Dobro, sve mi je jasno. To što ste radili strašno je glupo, ali ipak dojmljivo.
Tražili ste dvadeset tisuća maraka. Valerijan Mandić mi je rekao kako je dva puta
dolazio na naznačeno mjesto s novcem, ali mu se nitko nije javio.
– Znam da je dolazio... – tiho će Boris dolijevajući si rakiju. Dok je prinosio čašicu
61
Chita(m) Knjigoteka
ustima, ruke su mu drhtale, ali se Baniću činilo da bi mu bez rakije drhtale još jače.
– Zašto mu se niste javili? Zašto niste uzeli taj novac?
Boris se rasrdi, pogleda Višnju u oči kao da od nje očekuje pomoć, a onda dlanom
raspali po stolu tako jako da su se od udarca prevrnule i boca i čaše.
– To je zato što sam takav jebeni čovjek! Ne mogu si pomoći, ne mogu si pomoći!
Baniću se čak učini da će se taj snažni tip rasplakati, ali se on ipak nekako smiri,
podigne brzo bocu i čašice, pa nastavi.
– Bio sam siguran da će mi uspjeti. S pravom sam odlučnošću napisao sva ta
pisma, došao do sitnica koje su pripadale gadovoj kćeri, a onda kad bi trebalo uzeti
novac... e, onda se u meni neki vrag pobunio, pa bih se pitao: trebam li..., smijem li to ja...,
neće li mi se to osvetiti...?
– Prije tjedan dana, dakle onog dana kad je Mara ubijena – počne Banić prateći
njegove reakcije – gdje ste bili?
On se zamisli, pogleda u strop kao da u sebi računa, pa potom odgovori:
– U Rijeci. Išao sam kćeri u Lovran.
– Znači, mogli ste lijepo skoknuti do Cresa i ubiti je...
– Ubiti je!? – skoči Vitez. – Ali zašto bih to učinio? Imao sam razloga da uzmem
novac njezina oca... ali da bih je ubio... pa to je previše! Gospodine, ja sam ionako tu
bedastu ideju definitivno napustio.
I Baniću se učini da Vitez ima pravo. Tâ on je, po svemu sudeći, bio šeprtlja,
sasvim nesposobna za onako sofisticirano ubojstvo.
– Možda – razmišljao je naglas istražitelj – možda je i tako, ali budite uvjereni da
policija neće pokazati ovoliko razumijevanja koliko pokazujem ja...
– Ako vi niste policajac – upita Višnja, koja je sve vrijeme mirno sjedila ruku
prekriženih u krilu – tko ste onda?
– Običan privatni istražitelj koji radi za honorar i nema nikakvih ovlasti. Unajmio
me stric pokojne Mare da pokušam pronaći njezina ubojicu i neke obiteljske
dragocjenosti.
Po praznom Borisovu pogledu odmah se vidjelo da on ne zna ni za kakve
dragocjenosti. Jedino što je znao bio je taj djetinje naivan plan zbog kojega se sada gorko
kajao.
– Ako niste policajac – nastavi Višnja – znači da ga ne morate prijaviti. Bilo bi
strašno kad biste ga prijavili. On više nikad ne bi dobio skrbništvo nad Sonjom, a to bi ga
ubilo. A bez svoje kćeri neće moći živjeti.
Boris je šutio, a u očima kao da su mu se caklile suze, ili je to bio samo sjaj kakav
zna izazvati alkohol.
– Zašto ne možete dobiti skrbništvo? – okrene mu se Banić, već pretpostavljajući
kako će mu odgovoriti kakvom tužnom životnom pričom.
– U jesen 1991. otišao sam s dečkima kao dragovoljac na Baniju. Sjećate se kakvo
je to ludo vrijeme bilo. Nismo bili organizirani i u prvo vrijeme svi smo naređivali, ali i
slušali naređenja. Jednostavno, osjećali smo da je domovina u smrtnoj opasnosti i da je
to naš rat. Od tih nesretnih i hrabrih dečki, od postrojbe iz Visovca, mislim da smo živi
trojica ili četvorica. U studenome sam teško ranjen pa sam četiri mjeseca proveo po
bolnicama i toplicama. U međuvremenu me ostavila žena pobjegavši s drugim čovjekom
u Švedsku. Našu trogodišnju kćer ostavila je kod babe u Daruvaru. Babaje nakon mjesec
62
Chita(m) Knjigoteka
dana umrla, a malu su prebacili u lovranski dom. Kad sam izišao iz bolnice, saznao sam
da sam izgubio posao, a novi nisam mogao naći, to više što su mi oslabili i živci. Sva
vrata na koja sam pokucao ostala su zatvorena. Ako bih nešto i našao, bilo je to na crno,
kratkoročno i strašno bijedno plaćeno. Gospodine, bili su prema meni takvi kao da sam
se vratio iz srpske, a ne iz hrvatske vojske... Kad sam pokušao uzeti Sonju, rekli su da mi
je ne mogu dati jer nemam materijalnu osnovu da se brinem za nju...
– I zato ste pokušali doći do dvadeset tisuća maraka?
Umjesto njega, odgovori Višnja.
– Da ste ga samo vidjeli kakav je bio kad su mu proljetos ponovno odbili dati
Sonju. Noćima nije spavao, izlazio bi, pio po birtijama i upadao u tučnjave. Sad se malko
smirio, ali ako ne dobije dijete, on će jednostavno umrijeti od tuge...
– Pusti to! – prekine je on, zacijelo postiđen. Potom nastavi okrenut prema
Baniću. – Znate, gospodine, kad se čovjek osjeti prevarenim, a prevarenih i
zaboravljenih danas je stvarno previše, onda najprije pokuša nešto učiniti, kad to ne ide,
rasplače se, a nakon plača ustane na noge, hvata ga bijes pa kreće ne bi li pravdu
ostvario sam. I tad ponovno pucaju glave, teče krv, gore kuće, a dim kulja prema nebu...
Banić se naježi pri pomisli koliko će još revolucija nezadovoljnika protutnjati
ovim prostorima prije no što se sve smiri i prije no što ljudi prihvate stvarnost sa svim
njezinim nesavršenostima.
– U redu, ali jedna mi stvar nije jasna – prekine Banić njegovu ispovijed. – Zašto
ste odabrali baš Valerijana Mandića i njegovu kćer? Koliko sam čuo, on je dobrotvor koji
se vratio iz Njemačke da pomogne domovini.
– Malo morgen! – odbrusi Vitez pa još jedanput snažno potegne, ovaj put iz boce.
– Boris! – zavapi Višnja. – Obećao si da ćeš manje piti!
– Obećao sam! A što sve meni nisu obećali! – izdere se on tako da se Banić poželio
što prije maknuti s ovoga mjesta.
– Njegovi su ljudi dolazili u jesen 1991. na naše crte – nastavi Vitez. – Dobrotvor
je trgovao oružjem i prodavao ga braniteljima. Vlasnik stočne farme iz Visovca dao je
sav imutak da nas opskrbi kalašnjikovima, zoljama, streljivom... Mandićev šleper bio je
šareni dućan u kojemu se sve to moglo nabaviti. A pričalo se da je sve to još ljetos
prodavao i Srbima. Kako idiotski! Borili smo se tamo i krvarili u njegovu aranžmanu, s
puškama koje nam je svima prodavao... Jasno, poslije je shvatio da dolaze nova,
sređenija vremena, pa se povukao iz te rabote, ali novac što ga je zaradio neizmjeran je,
a na svakoj je novčanici i Sotonin potpis.
– Vi biste to mogli dokazati? – upita Banić.
– Ne budite smiješni! – prekori ga Vitez tonom upućenijega i realnijega. – Tko bi
to mogao dokazati!? Kada bih i pokušao, tko zna u kojem bi mi noćnom jarku bio kraj.
Razoružan Vitezovom gorčinom, Banić ustane i natoči si rakiju koju inače nikad
nije pio, čak ni kad ga je mučio želudac. Iskapi čašicu, a potom, kako se previše približio
izlazu, osjeti snažan udarac vrata koja je netko iznenada i svom silinom otvorio, pa se
spotakne o stolac i padne na pod. Jedan od policajaca koji su upali u prostoriju već je
iznenađenom Vitezu namaknuo lisice, a drugi je zgrabio Višnju i zavrnuo joj ruku. Ona je
na sav glas vrištala:
– Pustite ga! On nikome nije učinio nikakvo zlo! On se samo borio za svoju
domovinu i želi svoju kćer!
Za policajcima u sobu uđe i inspektor Vinko Dogan, pogleda Viteza s lisičinama,
63
Chita(m) Knjigoteka
potom Višnju koja se svejednako otimala, ali ipak najveće zadovoljstvo pokaže spazivši
Nikolu Banića kako leži na podu.
– Oho, i privatnik je tu! – nasmije se zlobno. – Sherlock Holmes traži tragove na
podu! Hajde, Nediljko, pusti curu, a ovu dvojicu odvedi da se dobro naspavaju i odmore,
kako bi bili orniji za razgovor.
64
Chita(m) Knjigoteka
14.
65
Chita(m) Knjigoteka
nediscipliniranog ispitanika.
– Poslušajte moj savjet – govorio je dalje Banić. – Neizmjerno bolji dojam ostavili
biste kad biste im ujutro, umjesto da im date uredan zapisnik, rekli: »Dečki, nemojte me
zajebavati! Što ja imam ispitivati tog svojeglavog tipa!?«
– Imamo mi i druge metode! – priprijeti mladić neuvjerljivim glasom.
– Mislite da imate, a zapravo ih nemate! Ima ih inspektor Dogan koji bi, da sam
mu se ovako suprotstavio, razbio pola stvari u ovoj sobi, među njima i moje zube. Ali vi
nemate druge metode. Sami smo tu u sobi, a ja zbog vašeg propusta nemam ni lisice na
rukama. Osobno sumnjam da biste se usudili primijeniti silu riskirajući da vas možda
nokautiram i izvrgnem podsmijehu kolega... Vidim po vama, vi ste samo dobar dečko
koji se zabunio na satu profesionalne orijentacije...
– Straža! – vikne mladić koji više nije mogao podnositi Banićeve drskosti.
Umjesto stražara, na vratima se pojavi pospana faca inspektora Komara, kojega
je netko vjerojatno obavijestio o tome da mu je bivši kolega priveden. Komar nije samo
bio pospan nego je u žurbi obukao majicu naopako, a jedna mu je cipela bila nezavezana.
– Hajde, Iviću, dosta si ga ispitivao. Napiši za sutra sve što si doznao, a Banić ide
kući jer ovdje nema što tražiti.
– Nisam li vam dobro savjetovao? – nasmije se Banić mladiću, koji zausti da kaže
nešto, ali se na kraju ipak samo okrene i postiđen napusti sobu.
Poslije, dok su se spuštali prema izlazu, Komar potapša Banića po ramenu i reče:
– I ti upadaš u razna nepotrebna sranja! Čuvaj se! Dogan mi je rekao kako ima i
previše dokaza za to da je Vitez ubio malu Mandićku.
Izišli su na ulicu. Vani je već svitalo. Prvi ranojutarnji automobili jurili su vlažnim
asfaltom, a preko puta policijskog ulaza stajao je kamion s kojega su radnici skidali
kašete svježeg mlijeka.
– Nije ju ubio – reče Banić pa pospano zijevne.
Nakon neugodne noći Banića je čekalo i jednako neugodno prijepodne. Kako nije
mogla pronaći netragom nestaloga Paka, gospođica Nikolić, vlasnica zgrade u prolazu
kina Apolo, čekala je Banića s kojim je htjela popričati o šteti što ju je objektu nanijela
eksplozija petardi. Koristeći se prokušanim sredstvima, Banić je pohvalio njezin ten,
potom novi broš, pa i frizuru, iako se ono što je imala na glavi nikako nije moglo nazvati
tako pretencioznim imenom. Paka, kojega je ona ovaj put odlučila definitivno istjerati,
uspio je obraniti prokušanom laži da je jadnik odrastao bez oca koji je stradao na
Križnom putu te da ga je poslije zlostavljao očuh, inače djelatnik zločinačke Udbe. Jasno,
sve je to imalo nekakvog učinka, ali bi bilo sasvim nedostatno da joj nije ponudio kako
će sam naći zidara i platiti popravak. Tek kad je to čula, bila je spremna prihvatiti sve
komplimente i naširoko se raspričala, dok se Banić zbog noći provedene u ćeliji gotovo
rušio od pospanosti.
Poslijepodne se u Splendidu našao sa Santinijem, jedinim novinarom kojega je
poznavao. Iako je Santini radio u državnom mediju, Banić je pretpostavljao da će znati
skrovite detalje biografije Valerijana Mandića. Naravno, Santini nije osobito podnosio
Banića, ali je bio njegovim dužnikom jer mu je istražitelj nekoliko puta omogućio da prvi
dođe do podataka kakvi se u novinskim krugovima drže prestižnima.
– Imam vrlo malo vremena – požali se odmah Santini srčući capuccino. – U
redakciji je ludnica.
– Nešto se događa? – upita Banić mučeći se s pivom koje je za njegov ukus bilo
66
Chita(m) Knjigoteka
Mandićevo mešetarenje oružjem, i taj je sadržaj bio nešto po čemu se neće kopkati.
– A brat? – padne na pamet istražitelju. – Zna li se što o njegovu bratu?
– Kakvom bratu!?
– O Mihaelu Mandiću.
– Časna riječ, prvi put čujem da ima brata. Po svemu sudeći, on mora da je
anonimus. Ne znam ni čime se bavi.
– A čime se konkretno bavi Valerijan? – upita Banić. – Navodno je iz trgovine
oružjem izišao 1992.
– Jest – potvrdi Santini. – Vlasnik je mnogih tvrtki, trgovačkih poduzeća i slično.
Imena vam ništa ne bi značila. Osim toga, onome čemu je vlasnik danas, već sutra možda
neće biti. Kupite jeftinu tvrtku, upropastite je dokraja i prodate zgradu za veći novac od
onoga koji ste uložili u kupnju. Ali tako mora biti!
– Svakako, svakako – zamisli se Banić. – Ohrabrujuće je kako ste uspjeli
evoluirati, mislim s obzirom na ono mračno vrijeme kada ste vjerovali u radničke
savjete.
Santini pocrveni, ali ipak ne uzvrati. Bila je to situacija na kakvu se već morao
naviknuti. Nažalost, neposredna prošlost nije se uvijek mogla izbrisati potezom gumice.
– Imate li još kakvo pitanje?
– Imam – dometne Banić. – Poslušajte ovakvu pretpostavku. Netko tko se 1991.
bavio trgovinom oružjem mogao se zamjeriti mnogim ljudima, ponajprije onima koji su
braneći domovinu morali to oružje kupovati. Potom onima koji iz te trgovine nisu
izvukli očekivani dio profita. Stoga ne bi bilo čudno da i danas, četiri godine poslije, ima
ljudi koji bi mu se rado osvetili, vidjeli ga iza rešetaka ili mu na neki drugi način
napakostili...
– Još i kako! – usklikne Santini. – Morate znati da se mogao mnogima zamjeriti. I
ne samo prodajom oružja.
Na terenu je bila osobita situacija, pomalo nalik na Divlji zapad: prazna,
napuštena naselja, stoka koja luta po poljima, vrijedna imovina u kućama, nezaštićene
crkve s vrijednim umjetničkim slikama, namještajem i drugim dragocjenostima. Ljudi
poput Valerijana Mandića mogli su se zamjeriti mnogima, i to ne na jedan nego na tisuću
načina.
– Za tragediju njegove kćeri Mare ste čuli?
– Kako ne!? – odvrati Santini, čak pomalo i uvrijeđen što mu se kao dobro
obaviještenom novinaru postavlja takvo pitanje. – Evo, sutra ćemo i o tome imati vijest.
Pročitajte Crnu kroniku. Jučer je iz mora, negdje oko otoka Raba, izvađen njezin leš.
68
Chita(m) Knjigoteka
15.
Nebom su brzo jurili niski oblaci, tako da je sunce časkom obasjavalo veliku
skupinu ljudi, časkom je pak sve bilo u sumornom sivilu, tako prikladnoj scenografiji za
sprovode. Nastojeći da ga što manje ljudi primijeti jer je njegova nazočnost mnogima
mogla zasmetati, Banić je stajao podalje od onih što su u dugoj koloni čekali ispred
krematorija kako bi iskazali sućut ocu pokojnice i najbližoj rodbini. Začudila ga je
odluka Valerijana Mandića da na taj način postupi sa, kako se to kaže, zemnim ostacima
svoje kćeri, jer je mislio kako je kremiranje mladih nekako neprilično. No zašto je tako
mislio, ni sam nije znao objasniti.
Ubrzo se gomila stala tiskati oko glavne dvorane krematorija, gdje je trebao
početi ceremonijal opraštanja. Znajući Valerijanovu neumjerenu narav i njegovu
sklonost pretjerivanju, Banić je bio siguran da će sve biti na najvišoj razini i da će trajati
vrlo dugo. Vidio je kako u dvoranu ulazi djevojački zbor sav u crnome, a za njim i
komorni sastav s glazbalima, koji je na sprovodima zacijelo svirao samo iznimno i samo
za velik novac. Nakon petnaestak minuta iz dvorane se začula glazba, svečana i turobna,
neka klasična stvar o kojoj Banić, naravno, nije imao pojma.
Osvrne se naokolo i shvati da je ostao vani sam samcat; svi su bili u dvorani
krematorija. Odluči i sam ući i iz prikrajka pogledati što se unutra događa, ali ga od te
namjere odvuče poznata prilika koja se spuštala širokim stubištem prema krematoriju –
pokojničin stric Mihael Mandić. Bio je u otmjenom crnom odijelu, hodao je uspravno, a
vjetar mu je mrsio prosijedu kosu, tako da je odozdo, odande gdje je stajao Banić,
djelovao uznosito i moćno. Prošavši pokraj istražitelja, značajnim mu pogledom pokaže
da ga je zamijetio, a zatim mirnim, svečanim korakom uđe u dvoranu. Iznutra su dopirali
visoki ženski glasovi pjevajući tužnu pjesmu, riječi koje Banić nije mogao razumjeti.
Kako se sve to razlikovalo od kompjutorizirane glazbe iz Firsta, glazbe u kojoj je
pokojnica uživala! Izvadi potom cigaretu i zapali, premda mu pušenje vani na vjetru
nikada nije bilo užitak. Kad je nakon nekoliko minuta bacio opušak, spreman da krene
kući, na vratima dvorane pojavi se Mihael Mandić. Sada više nije djelovao uznosito nego
slomljeno; dok su mu se ramena tresla, bijelim je rupčićem brisao oči. Na kraju glasno
obriše nos pa priđe istražitelju.
– Oprostite – reče trudeći se vratiti sigurnost. – Znam da osobi moje dobi ne
pristoji plač, ali kad sam tamo sred dvorane vidio taj bijeli lijes koji će u vatru... u meni
se nešto slomilo i, vidite, morao sam izići...
Banić ne odgovori; u situacijama u kojima je trebalo pokazati razumijevanje i
sućut bio je krajnje nesnalažljiv i nespretan. Mihael ga uhvati pod ruku, nagne mu se do
uha i glasom prisna prijatelja reče:
– Prošećimo malo parcelama... Zanimat će me da mi ispričate dokle ste došli.
Groblje uz krematorij bilo je razmjerno novo i maleno, tako da se cijelo moglo
obići za nekoliko minuta. U usporedbi s raznolikom arhitekturom, mirnim skladom,
dubokom hladovinom i starim natpisima Mirogoja, nije bilo dobar ambijent ni za šetnju,
ni za meditaciju. Jasno, Baniću to nije nimalo smetalo jer Mihael Mandić nije bio osoba s
69
Chita(m) Knjigoteka
kojom bi poželio provesti više vremena u šetnji i meditaciji. Mihael je, naprosto, bio
klijent koji plaća, i s njim se trebalo družiti upravo u skladu s onim koliko plaća.
– Prekjučer je policija uhitila stanovitog Borisa Viteza sa živopisnim nadimkom
Grom. Nedvojbeno je da je on pisao ucjenjivačka pisma vašem bratu, a na dan ubojstva
bio je u Rijeci, dakle vrlo blizu mjesta gdje se sve odigralo – pričao je Banić dok su
lagano koračali šljunčanom stazicom.
– Znate li nešto više o tom čovjeku?
– To je gradski lumpenproleter, ako smijem upotrijebiti taj mrski marksistički
izraz – ironično će Banić.
– Smijete – dometne Mihael. – To je njemačko-latinska riječ za one koji su od
vlasništva posjedovali samo proles, dakle djecu. Nema to mnogo veze s marksizmom!
Latini su bili stariji od Carla Marca, kako ga je zvala moja baba Istrijanka.
– Moram se ispričati, jer u tom slučaju nije čak ni lumpenproleter jer nema... kako
ste rekli?
– Proles – ponovi Mihael.
– On je u velikoj novčanoj stisci, a pod utjecajem glupe televizije skovao je
infantilni plan o tome kako da se domogne novca vašeg brata. Prije četiri godine bio je
na banijskom ratištu, gdje se osvjedočio da se vaš brat bavi nedopustivom trgovinom
oružjem. Baš se zbog toga odlučio za vašeg brata kao za gada kojemu bez pretjeranih
moralnih obzira može oduzeti dvadeset tisuća »dojčmaraka«.
– Slažem se s njegovom ocjenom samo djelomično – zamišljenim će glasom
Mihael. – Moj brat jest gad, ali mu tu legitimaciju ne daje trgovina oružjem. Takva su bila
vremena. Hrvatskoj je trebalo oružje, i to je ono najbitnije. Uza sav šverc, preprodaju i
što ja znam... posljedak svega bio je to da se domovina ipak naoružala.
– Želite kazati da su i nitkovi obavljali svetu dužnost?
– Ne budite cinični! – reče Mihael zaustavivši se nasred malenoga groblja. –
Uistinu su napravili čudo od ovoga! Više podsjeća na groblje kućnih ljubimaca nego na
dostojanstveno počivalište ljudi.
– Pretpostavljam da će policija, bude li dovoljno dokaza, pokušati natovariti to
ubojstvo Borisu Vitezu na vrat.
– Zašto ga tako aprioristički pokušavate izuzeti od krivnje? – začudi se Mihael
Mandić. – To što je, kako kažete, lumpenproleter, drži ga dostojnim naše socijalne skrbi i
sućuti. Ali, složit ćete se sa mnom, ne postoje društveni slojevi koji bi bili imuni na
zločin. Ako mu se dokaže da je ubio, onda je ubio, i tu moralni obziri prestaju.
Uzrujan njegovim pametovanjem, Banić zastane pokušavajući suzbiti bijes koji ga
je u Mandićevu društvu spopadao.
– Tvrditi da je Boris Vitez protagonist tako složenog zločina jednako je blesavo
kao kad biste tvrdili da sam ja napisao Labuđe jezero ili da je vaš brat projektirao
ciklotron Instituta »Ruđer Bošković«. Tu se ne radi o socijalnom statusu nego o
intelektualnoj razini.
– Volite li Labuđe jezero? – upita Mihael. – Mislim kad vam je ono prvo palo na
pamet.
– Ne, uopće ne volim opere! – ljutito će istražitelj.
– Joj ! No, pa to je lapsus. Riječ je o genijalnom i velebnom baletu.
– Isti vrag! – otpljune Banić premda je na groblju bilo sasvim neprilično pljuvati.
70
Chita(m) Knjigoteka
– Usto, ako nije uzeo novac, tih jebenih dvadeset tisuća maraka koje je mogao uzeti,
zašto bi onda ubio?
– To je umjesno pitanje! – složi se Mihael. – No, priznajem da imate pravo. Taj
siromašni nesretnik nije ubio Maru. A dragocjenosti, što je s njima? Sjećate se, molio
sam vas da se raspitate za križ.
– Vitez živi s nekom siromašnom ženom u kući u kakvu vi još nikad niste nogom
kročili. U toj je kući jedina dragocjenost boca rakije... A i ona je već pri kraju.
– Živahan opis – pogleda ga Mihael, kao da ga se dojmio njegov književni dar. –
Sad bih se morao vratiti. Htio bih se maknuti odavde prije no što moj brat iziđe. Jeste li
možda doznali s kim je živjela moja nećakinja?
– Djelomično. To je sitni narkodiler, očito ne osoba s kakvom bi trebala živjeti
sedamnaestogodišnja djevojka. Ime mu nitko ne zna, a nadimak mu je Princ, po onom
crnom pjevaču.
– Eto, vidite – pecne ga Mihael – ne snalazite se u operama i baletima, ali vam
crni pjevač nije nepoznat.
– I Princ je mrtav!
– Ah, da! U tom svijetu glazbene estrade lako se gine. Verdi i Toscanini imali su
povlasticu duga života, a današnji crni pjevači, napojeni drogom, alkoholom i
seksualnom neumjerenošću, odlaze znatno brže. To je danak vremenu i stilu života.
– Pjevač nije mrtav, bar koliko ja znam – ispravi ga istražitelj. – Mrtav je onaj
Princ koji vam je tucao nećakinju. Upucan u čelo, a onda, poput svinjske polovice,
naguran u škrinju za zamrzavanje.
Mihael Mandić naglo zastane i pogleda ga, očito začuđen njegovom srditom
izravnošću.
– I što mi još možete kazati o tome?
– Ništa! Time se sada bavi zagrebačka policija.
– Onda dobro – službenim će tonom Mihael. – Vidim da niste ljenčarili. Sada,
nažalost, moram otići. Čut ćemo se drugom prilikom. Treba li vam novca ili još uvijek
disponirate onim predujmom?
– Prije no što odete – reče Banić kao da je prečuo njegovo pitanje – vi biste mogli
odgovoriti meni na nekoliko pitanja.
– Može, može... ali samo kratko i jezgrovito. Vjerujte, krajnji mi je čas...
– Vašu je nećakinju mogao ubiti samo netko tko je neprijatelj njezina oca – počne
Banić. – Za nas koji smo u ovom poslu to je neka vrsta matematike. Da bih znao nešto o
neprijateljima vašeg brata, prije svega moram znati nešto o njemu. Recite mi, nije li
možda tamo u Njemačkoj, kako se to kaže, nagazio nekome na žulj?
– Malo smo se družili...
– Pričali ste vrlo nježno o njegovoj ženi, Marinoj majci.
Mihael ga pogleda hladno i ljutito, vidjelo se da mu je dirnuo u stare rane.
– Ako baš hoćete, imali smo kontakte sve dok je ona bila živa. Dolazili su k meni u
Stuttgart, ili bih ja putovao njima u Frankfurt. Nakon njezina samoubojstva posve smo
se razišli. Već iduće godine on se spetljao s bogatom udovicom, kućevlasnicom, s kojom
je živio u nevjenčanom braku, što ja nisam odobravao.
– I nju je napustio? Mislim, kad se vratio u Hrvatsku?
71
Chita(m) Knjigoteka
– Ne, Amaliju Geiger nije napustio. Ta ima nekakvu čudnu moć nad njim. Mislim
da je još uvijek redovito posjećuje.
– Nije li ovdje? Na pogrebu?
– Ne – zamisli se on. – Vidite, to je zaista čudno ! Amy nije tu, premda je dolazila i
zbog mnogo manjih razloga. A bila je i vrlo bliska s Marom. Zbilja, kako to da nije tu?
– Recite mi još...
– Gospođine Baniću – odbije ga Mihael – sve ću vam kazati, ali nekom drugom
prilikom. Rekao sam vam da idem. Ne želim više ostati ovdje i suočiti se s patetičnim
bijesom svoga primitivnog brata. Do viđenja!
Pozdravio je tako odrješito da ga se Banić nije usudio ni ispratiti. Promatrao ga je
kako se brzo uspinje stubištem prema cesti iza koje je bilo parkiralište. Pa kad je po
zvuku automobila shvatio da je Mihael otišao, i sam požuri, preskačući po dvije stube
odjednom, ali onda začuje kako ga netko doziva. Okrene se i spazi mršavu ženu u jeftinoj
cvjetnoj haljini kako trči za njim. Bila je to žena u čijoj je kući živio uhićeni Boris Vitez
Grom.
– Gospodine, gospodine! – govorila je sva zadihana uspinjući se strmim stubama.
– Oprostite, znala sam da ćete biti ovdje pa sam vas potražila. Samo, razgovarali ste s
onim finim gospodinom, pa nisam htjela smetati. Sakrila sam se među grmlje i čekala.
– Vi ste Višnja? – reče Banić nadajući se da joj je pogodio ime.
– Da. Višnja Knaflec – pocrveni ona. – Htjela sam vas zamoliti da pomognete mom
jadnom Borisu. On je u zatvoru i molio je da ga svakako posjetite. Želi vam kazati neke
važne stvari. Oh, Bože, on je u zatvoru, a mi nemamo novca za odvjetnika. Tako je sam i
očajan da se bojim da ne prizna nešto što nije učinio. Recite, tuku li u istražnom zatvoru?
– Kako se uzme – dvosmisleno će Banić. – Ako nije ništa učinio, ništa mu se neće
dogoditi.
– Ništa on nije učinio! On je samo smislio taj naivni plan i slao ta blesava pisma.
Da sam ga samo mogla odgovoriti! Poslao bi pismo, a nakon toga po tri dana ne bi
spavao jer ga je mučila savjest. Sve što je želio bilo je da dobije natrag svoju Sonju. Da
samo vidite to krasno dijete! Bila sam jednom s njim u Lovranu i mala me nazvala
mamom. Znate, ja nikad nisam imala djece, a ta mala...
I tad se ona, ne mogavši se više svladati, rasplače, neprekidno kukajući kako
njezin Boris ne bi ni mrava zgazio. Stajala je pred njim pognute glave i jecala, lica
pokrivena koščatim dlanovima. Nije znao kako da joj pomogne, kako da je utješi; nije
bilo ničega što ga je moglo toliko zbuniti kao ženski plač. I nekoć, kad bi se Lidija znala
rasplakati, on bi neopazice šmugnuo iz sobe trpeći poslije njezina predbacivanja da je
bešćutna policajčina.
– Hoćete li mu pomoći, gospodine? – upita Višnja kad se malo pribrala. – Mi
nemamo nikoga, vi ste jedina utjecajna osoba koju poznajemo...
Jaku ste vezu našli, pomisli Banić, pa potvrdno kimne glavom iako nije imao
pojma kako bi im mogao pomoći.
– Uzmite onda ovaj mali dar – reče ona, obriše suze sa svojih velikih plavih očiju i
nasmije se, radosna što će joj »moćnik« poput njega pomoći. – Uštedjela sam i kupila ih
za vas.
Gurne mu u ruku kutiju zamotanu u tanki bijeli papir, pa kako se papir malo
rastvorio, on prepozna Kraševu kutiju napolitanki od pola kilograma. Znao ih je s polica
trgovine, koštale su osamnaest kuna i nikad ih nije kupovao jer ništa nije tako mrzio kao
72
Chita(m) Knjigoteka
napolitanke.
– Hva... hvala – promuca Banić čvrsto stežući kutiju jeftinih keksa. Osjeti kako mu
je nešto veliko zastalo u grlu, pa se u jednom trenu poboja da će se i sam, nakon tolikih
godina, rasplakati.
Vidjevši, valjda, da je i njemu teško, ona ga iznenada poljubi u obraz, okrene se i
pobjegne gore prema cesti.
73
Chita(m) Knjigoteka
16.
Na zaslonu malog televizora što ga je gazda kafića Kico postavio iznad šanka
mogao se vidjeti jedan od zapovjednika NATO pakta kako sa štapićem u ruci na karti
Bosne i Hercegovine pokazuje ciljeve zračnih napada. Radio je to s jednostavnom
ozbiljnošću kojom profesor zemljopisa objašnjava djeci osobitosti pojedinih regija.
Nakon toga satelitskom slikom ili slikom iz zraka zorno je potkrijepljena razornost
svakoga pojedinog napada. Ispred televizora sjedili su inkasator Marijan, bivši štemer
Kembra u svojoj obveznoj plavoj majici s logotipom Dinama i Pako, koji se tog jutra
vratio iz »ilegale«. Nakon svake snimke Pako bi uzviknuo »dva nula za nas«, pa »tri nula
za nas«, i tako redom, zalijevajući svaki pogodak gemištom.
– Ako Ameri tak nastave... – govorio je gospodin Marijan Paku – ti buš kraj ovog
rata dočekal s virozom jetre!
– S cirozom! Vrag te bedasti! – ispravi ga Pako. – Od tog mi je i stari riknut, al tek
dvajst let nakon što ju je dobil.
Banić priđe šanku i naruči kavu, a konobarica Zdenka mu u povjerenju reče:
– Gospon Banić, dajte ga vi odvedite. Popio je već šest gemišta i stalno priča da se
ubacio u nekakav biznis. Vidite one kutije...
Banić pogleda na stolić do Paka, pa mu se lagano zavrti u glavi; ondje je stajalo
pet kartonskih kutija, svaka bar dvostruko veća od kutije za cipele.
– Detektiv! – radosno će Pako čim ga je spazio. – Dobro si obradil staru frajlu.
Valjda te ni preveč koštalo. Bum ti vrnul čim zdilam ovo tu.
Pokazivao je iste kutije na koje je Banića već upozorila konobarica. Banić sjedne
za stol, a Pako dovuče novi gemišt i otvori jednu od kartonskih kutija.
– Gle, ovo za dva meseca bacam na tržište. Planule buju kak’ alva. Dobil sam ih po
deset lipa komad.
U kutijama je bila gomila novogodišnjih, odnosno božićnih čestitki, razvrstanih
prema motivima i obavijenih gumicama po pedeset komada. Pako im se nije mogao
nadiviti.
– Gle, kakav kinstleraj ! Snegović, zima na selu, sveti Nikola i drug Krampus, bor s
kuglicama... dobro, kod ove se sjebal, žečeki više pašeju za Uskrs, al nema veze. Evo ti
pedeset komada zabadav, sigurno imaš dost svojte za čestitat.
Pako mu uvali svežanj čestitki, a potom natrpa kutije jednu na drugu pa,
hvatajući ravnotežu poput cirkuskog ekvilibrista, iznese robu iz kafića. Čulo se još kako
viče:
– Zdenka, daj natoči još po jedan gemišt, a detektivu daj pivo! Vrnem se za deset
minuta.
Banić promiješa kavu, srkne malo, a potom rastvori svežanj čestitki. Bile su
jeftine, loše otisnute, takvog formata za koji je nemoguće pronaći kuvertu, a na svakoj od
njih pisalo je Sretan Božić i Nova 1995. Lakomislenom Paku netko je uvalio neprodane
prošlogodišnje zalihe.
74
Chita(m) Knjigoteka
75
Chita(m) Knjigoteka
– Imate li cigaretu?
Banić izvuče iz džepa dvije kutije Marlbora i stavi ih pred njega. Potom na isto
mjesto stavi i dvije novčanice od sto kuna, znajući da će Boris i u zatvoru lako doći do
cigareta bude li imao novca.
Uhićenik drhtavim prstima pripali cigaretu, otpuhne dim, pa počne.
– Pričao sam vam kako sam ujesen 1991. bio dragovoljac na banijskoj bojišnici.
Bili smo stacionirani u selu Visovcu, nas tridesetak branitelja i nitko više, jer je selo bilo
evakuirano. Oružje smo dva puta dobili od Mandićevih ljudi i nije bila tajna da su mu
naši dobrotvori plaćali kalašnjikov po sedamsto ili osamsto njemačkih maraka. Mandića
nisam nikada vidio, ali sam upoznao jednoga golemog tipa kovrčave kose kojega su svi
zvali Tromblon. Taj je dovezao oružje i bio je neko vrijeme u selu.
– Znam Tromblona – kratko će Banić, dok je odvjetnik Livadić sve vrijeme šutio i
začuđeno pogledavao čas Banića, čas uhićenika, uopće se ne snalazeći u njihovu
razgovoru.
– Od Tromblona je važniji stanoviti Matošević. Mislim da se zvao Josip. Hoćete li
zapisati njegovo ime?
Istražitelj izvadi kemijsku olovku, otrgne poklopac Marlbora pa zapiše.
– Matošević je od početka bio s nama, ali se s vremenom, kako se to kaže, slizao s
Tromblonom i počeo raditi za Valerijana Mandića. Čini se da mu se trgovina oružjem
svidjela više od stajanja u rovu, u kojemu je početkom jeseni bilo vode i do koljena.
Dakle, na bojišnici je provodio sve manje vremena, a sve je više obilazio teren s
Tromblonom i Mandićevim ljudima.
– To se moglo? Mislim, s obzirom na vojnu disciplinu?
– Moglo se – nasmije se Vitez. – Nije to bila vojska kao ova danas. Vladao je
popriličan kaos, ali smo se ipak dugo održali jer su Srbi pretpostavljali da nas je bar
deset puta više i da smo mnogo bolje naoružani. Ali, ruku na srce, loša organizacija bila
je glavni razlog zbog kojega su nas konačno odbacili prema Sisku. Pazite, Mandićevi ljudi
nisu samo trgovali oružjem, oni su razvili široku djelatnost na cijelom terenu. Čuo sam
da su jednom prilikom odvezli dva kamiona stoke. Tobože su je evakuirali, a mora da su
je negdje prodali... Potom se govorkalo o blagu opljačkanom po crkvama i još o
koječemu što bi se danas teško moglo dokazati...
– I što je bilo s tim Matoševićem? – prekine ga Banić jer su ga zanimale samo
konkretne pojedinosti.
– On se početkom 1992. razišao s Valerijanom Mandićem. Bio je ojađen, pričao je
da ga je Mandić krvavo prevario i tvrdio je kako ima dovoljno materijala kojima ga može
otpremiti na tisućljetnu robiju. Jednako je tako bio ljut i na nekog drugog čovjeka koji se
vrlo čudno zvao. Mogil... ili Mogul. Tvrdio je da je on glavni mozak svega i da pred njim i
Valerijan stoji mirno.
– I je li što poduzeo?
– Ne znam – zamisli se Vitez. – To biste vi trebali saznati. Znam samo da je jedne
noći u Lici, ili na Kordunu, kamionetom neoprezno zašao u unpa zonu i da su ga Srbi
uhvatili. Vidio sam ga čak na banjalučkoj televiziji, gdje su ga predstavili kao uhićenog
člana ustaškoga letećeg zdruga koji je trebao upasti u srpsko selo i sve poklati. No u
srpnju iste godine upao je u neku od onih razmjena zarobljenika, ali ga ja više nikad
nisam vidio. Znam samo da je neko vrijeme živio u Sisku.
– I to je sve? – upita Banić.
76
Chita(m) Knjigoteka
On je šutio, nemajući valjda više što kazati. Banić primijeti kako mu podrhtava
kut usnice, a oči mu se pune suzama.
– Gospodine – reče on poniznim glasom – pomozite mi da se nekako izvučem
odavde. Okrive li me za ubojstvo, nikad više neću vidjeti kćer.
– Našao sam vam dobrog odvjetnika – smirivao ga je Banić. – Ali budite realni.
Ako vas i ne optuže za ubojstvo, ostaju vam još anonimne prijetnje, krađa torbice i takve
stvari... Trebat će iznimno mnogo vještine da vas odvjetnik izvuče s uvjetnom kaznom.
Zar ne, Livadicu?
– Napravit ćemo sve što možemo – nekako će preko volje Livadić.
– Znam – reče Vitez. – Tješi me ipak to da sam nevin i pravedan, pa će mi i Bog
pomoći. Ako je netko ubio Mandićevu kćer, onda to može biti samo Matošević. Pa i sam
je to jednom rekao. Doduše, pri piću... Rekao je: tako ga mrzim da ću mu i kćer ukokati
ako ne bude drugog načina...
– Dosta je priče! – izdere se stražar koji je sve vrijeme u kutu sobe čitao novine. –
Da si bio pametan, razmišljao bi prije, pa sad ne bi morao kukati.
– A ja!? – skoči Livadić. – Ja još nisam razgovarao s njim! Konačno, ja sam mu
odvjetnik!
– Da ste htjeli, mogli ste razgovarati – bio je neumoljiv stražar. – Žao mi je, drugi
put.
Ne obazirući se na stražara, Vitez brzo ustane, strpa u njedra cigarete i sto kuna,
a drugu novčanicu pruži Baniću.
– Sto će mi biti dosta. Ako biste bili... tako dobri... pa da ovu stotku odnesete
Višnji... Ona nema nikakvih prihoda... Radila je prije u tvornici trikotaže, ali su je
otpustili kao višak.
77
Chita(m) Knjigoteka
17.
U dva popodne došla je Nika, bacila u kut ureda šarenu Benettonovu naprtnjaču,
zavalila se u fotelj i, zabacivši dugu kosu preko naslona, zatvorila oči i duboko
uzdahnula. Potom je, ne odgovorivši ni na jedno od očevih pitanja, izvadila iz njegove
kutije cigaretu i zapalila je. Otpuhivala je polako kolutiće dima i djelovala poput osobe
kojoj su, kako se obično kaže, potonule sve lađe. Banić ju je već vidio u trenucima
mladenačke depresije i uvijek ga je iznova čudilo kako tada neodoljivo podsjeća na svoju
majku.
– Evo, imam već šest sati radnog staža – rekla je kad joj je već i samoj šutnja
postala blesava.
On shvati veliku istinu pa se obraduje, premda bi mu bilo draže da je nastavila
studij.
– Zaposlila si se! Hoćemo li to proslaviti?
Nika bez riječi ustane, podigne naprtnjaču i krene prema vratima, jedva izustivši
kako prihvaća njegov poziv.
Odvezli su se do Šestinskog lagvića i sjeli za stol na terasi s koje je pucao širok
pogled na Zagreb. U lokalu je u ovo doba bilo malo ljudi pa se moglo mirno pričati i
uživati u pogledu na grad koji je ležao u dolini.
– Što ćeš pojesti? – upita je on razmišljajući kakvo bi jelo bilo najprikladnije za
tako važan dan.
– Samo ću piti – reče ona nevoljko, lijeno se opustivši na slabom suncu koje je
nakon nekoliko kišnih dana provirilo kroz oblake.
Banić konačno shvati da nešto nije u redu. Otkako su se on i Lidija razveli, ručao
je s Nikom bar jedanput u tjednu i svaki put je uživala smišljajući kamo bi mogli izići i
što bi mogli pojesti.
– Što je? – upita je on nazirući uzrok njezinoj zlovolji. – Ne sviđa ti se posao?
– Oh, ne! Sad je već sasvim uredu. Isprva je bilo grozno, ali sada je sasvim o.k.
– Kako!? – začudi se on. – Navikla si se već nakon šest sati?
– Ne! – srditim će glasom Nika. – Nakon šest sati dala sam otkaz.
– Mislim da ću i ja samo piti – uzdahne on pa pozove konobara.
Golobradi mladić, najvjerojatnije praktikant iz ugostiteljske škole, priđe stolu,
otrese mrvice sa stolnjaka, zamijeni pepeljaru, pa ih upita što će piti. Oboje u isti glas
rekoše: »Pivo!«
Iznenađena i sama tom podudarnošću, ona ga pogleda, a potom pokrije lice
rukama i počne se smijati.
– Vidiš, prava sam Banićka. Pijem pivo i pušim Marlboro.
Zatim se nastavi smijati, a nakon nekoliko trenutaka njezin se smijeh pretvori u
plač.
– Prestani plakati! – strogo će on. – Sad više nisi Banićka!
78
Chita(m) Knjigoteka
Nika brzo obriše suze, obriše nos, pa zgrabi kriglu s pivom koju je mlađahni
konobar upravo spustio na stol.
– Zamisli, odveli su me u skladište nekakve nove knjižnice i posjeli ispred brda od
deset tisuća knjiga. Iz svake je trebalo izvaditi kartonski džepić i nalijepiti nekakav bar
code. Radila sam to šest sati i pritom upropastila četiri knjige te nalijepila desetak
pogrešnih bar codova. Nadzirala me debela stara vještica u crvenoj kuti koja me
oslovljavala s »gospođice pomoćna knjižničarko«.
– Tamarin ti je našao taj posao?
– Mama je progutala knedlu i zamolila ga. Bio je užasno ponosan što mi je uspio
naći tako dobro mjesto. A na tom jebenome mjestu osjećala sam se najosamljenijim
stvorom na kugli zemaljskoj. Stara mi je vještica rekla kako ću, budem li dobra, nakon
dvije do tri godine moći raditi i sa strankama...
– Stani! – prekine je on. – Sada već dramatiziraš! Osjećala si se najosamljenijom
na svijetu ne zato što si lijepila bar codove nego zato što te ostavio dečko.
Ona ga pogleda kao da se čudi kako on to zna, a onda shvati da mu je sigurno
Lidija to rekla.
– Nije zbog toga – slaže ona. – Ostavio me i neka mu bude. Kao da svijet nije
prepun takvih prosječnih budala!
– Bio sam student kada me ostavila prva mačka – reče on naginjući iz krigle,
svjestan da joj prvi put priča o svojim davnim ljubavima. – Znaš što sam u očaju
napravio? Napisao sam pjesmu, prvu i posljednju u životu.
– I jesi li joj je poslao?
– Kamo sreće da jesam – gorko se nasmije. – Da jesam, ne bi je se dokopali moji
cimeri. Naučili su je napamet i pola su me godine tako zafrkavali da mi se ogadila i
poezija, a i ta cura. Tako sam je prebolio.
Ona kao da je bila iznenađena, ali i zadovoljna njegovom neočekivanom
iskrenošću.
– I što je bilo u pjesmi?
– Ne sjećam se više – zbuni se on. – Valjda ono što mora biti... sivi oblaci, kiša,
suze, jesenje lišće... Sve ono što vide mladi kad ih ostavi onaj koga vole.
– Mogli bismo ipak nešto pojesti – predloži ona, sada već u boljem raspoloženju.
Poslije, kad su već dovršavali teleće odreske s gljivama, Nika obriše usne
salvetom, pa mu se povjerljivo nagne.
– Tata, ti bi mogao utjecati na mamu. Htjela bih van.
– Van!?
– Da. U inozemstvo. Ondje bih nešto radila.
– I tamo su dosadne knjižnice... i još više bar codova.
– Znam – nastavi ona jednako molećivim glasom – ali je sve nekako vedrije,
šarenije, življe... Ne mogu više u ovom sivilu... Zar ne vidiš da svi odlaze van?
– Ako svi vi mladi odete – odloži on vilicu i nož – ovdje će biti još sivlje.
– Znam! Ali to nemoj govoriti meni nego njima!
Nakon ručka napunio je automobilski spremnik na crpki na Langovu trgu i
krenuo prema Sisku. Kasno popodne oblaci su se posve razišli, tako da mu je sunce
neugodno tuklo u vjetrobran. Čak mu se učini da se, eto, potkraj kolovoza, ljeto vraća u
79
Chita(m) Knjigoteka
svom velikom stilu. Iako se maločas ljutio na kćer, iznenada i sam poželi da je negdje
drugdje, da se kupa u mirnim lošinjskim uvalama, da luta po pariškim dućanima s
rijetkim pločama džeza ili da mirno leži zavaljen u sjedalo putničkog zrakoplova osam
tisuća metara iznad zemlje.
Ured sisačkoga gradskog MUP-a bio je zatvoren, pa je morao skočiti do pošte,
nadajući se da će u gradskom telefonskom imeniku pronaći Matoševićevu adresu.
Imenik je, nažalost, bio poprilično star i pun ulica koje su nosile nazive po narodnim
herojima i partizanskim jedinicama. Mogao je staviti ruku u vatru da se više nijedna ne
zove svojim starim imenom; čitao je u novinama kako su u jednom gradu, u nastupu
totalne neobaviještenosti, promijenili imena i ulicama Slave Raškaj, Stjepana Konzula
Istranina i Julija Klovića, misleći valjda da su mrski komunistički odličnici. Srećom, uz
ime stanovite Jadranke Matošević pisalo je Zagrebačka ulica, pa je požurio da je nađe,
iako nije znao je li ta Jadranka u kakvom rodu s onim Matoševićem kojega je tražio.
Na prvom katu sasvim loše očuvane barokne zgrade bila su dvoja vrata. Na
jednima je pisalo Cerjak, a na drugima ništa. Ta druga bila su zaključana i zagrađena
debelim letvama koje je netko zabio preko drvenog okvira. Začuvši valjda korake što su
odzvanjali dugim vlažnim hodnikom, mršavi starčić otvori susjedna vrata. Nosio je
zgužvane hlače, usku vestu bez rukava i debele natikače od slame.
– Vi ste Cerjak? – upita Banić zagledavši se u pločicu na vratima.
– Ja sam Mustafa Čehajić od Bihaća. Tu su me smjestili. A koji si ti?
– Tko stanuje ovdje prijeko? – preskoči Banić njegovo pitanje.
– Tu su stanovali Ivankovići iz Kostajnice, ali su se neki dan vratili u svoje mjesto.
A i mi ćemo uskoro, bude li Alahova volja.
Iza starčevih leđa u Banića je zurilo pet-šest pari radoznalih dječjih očiju.
– Husnija! Vodi tu djecu! – izdere se starčić na ženu u dimijama, pa zatvori vrata
ostavši s Banićem na hodniku.
– Što ćete!? Unučad... radoznala... sve bi da vidi.
– A Matošević? – upita Banić, ne vjerujući kako će od staroga previše saznati. –
Nije li tu stanovao Josip Matošević?
– A šta ja znam tko je stanovao – slegne stari ramenima. – Kad su ovi iz
Kostajnice otišli, bio je neki čovjek i pribio to na vrata. Rekao je da je stan prodan i da će
prvoga netko useliti.
S čudnom sviješću da je ovaj prokleti rat toliko izmiješao pučanstvo da više nitko
nikoga neće moći naći, Banić se spusti na ulicu i uđe u susjednu gostionicu, gdje je
debela konobarica posluživala tri mladića u maskirnim uniformama. Stol im je bio pun
malih čaša u kakvima se poslužuju žestoka pića, ali su dečki razgovarali savršeno mirno
i tiho.
Konobarica priđe stolu za koji je sjeo Banić, pa preokrene karirani stolnjak, iako
je i s druge strane bio podjednako prljav. Banić naruči pivo, zadovoljan što se i u tako
neuglednim lokalima može dobiti strano pivo, pa kad mu je žena donijela bocu, on upita:
– Nije li tamo prijeko na katu stanovao Josip Matošević?
Ona pogleda kroz veliko staklo gostionice prema susjednoj zgradi kao da se
pokušava sjetiti tko je sve tamo stanovao, pa otpovrne:
– Tamo vam već podulje stanuju samo izbjeglice.
– Mislim, prije rata.
80
Chita(m) Knjigoteka
– Ne znam – ravnodušno će ona. – Prije rata živjela sam u Petrinji. Idući se mjesec
vraćam i ni za što me nije briga.
Banić se vrati svojemu pivu. Pio ga je polako, pitajući se što uopće radi u toj
neuglednoj sisačkoj birtiji. I tad, umjesto da se digne od stola, osjeti da mu treba još
jedno piće. Konobarica ga donese zajedno s tri nova vinjaka za dečke sa susjednog stola.
Banić primijeti kako ga je jedan od vojnika lagano taknuo po nadlaktici.
– Gospodine – reče vojnik – ako se ne varam, raspitivali ste se za Josipa
Matoševića.
– Poznajete ga? – obraduje se Banić.
– Sasvim sam ga površno poznavao. Znam da je bio dragovoljac u Visovcu i da je
stanovao tu negdje u blizini.
– I ja sam ga poznavao – glasnije će drugi vojnik, koji je raskopčao odoru jer je u
gostionici bilo toplije nego vani. – Znam da je bio svinja i kao svinja je morao skončati.
Spominjali su ga oko one afere s visovačkom crkvom...
– Kakve afere? – s pravom je zanimalo Banića.
– Prestani, Blaž! – umiješa se prvi vojnik. – Previše si popio pa su ti svi svinje i svi
su imali nekakve afere!
– Dobro, dobro – povlačio se Blaž. – Ali, kad vam ja kažem, taj Matošević nije bio
čist.
– Ne biste li mi ipak rekli o čemu je riječ? – pitao je Banić iako je znao da tri
vojnika, koji su u sebe nalili podosta vinjaka, nisu društvo koje bi po njegovoj narudžbi
odgovaralo na dosadna pitanja.
– Zaboravite to! – uvjeravao ga je prvi vojnik. – Blaž je poznat po pretjerivanjima.
Matoševića nećete ovdje naći. Sjećam se samo da su ga Srbi zarobili i da je u ljetu 1992.
razmijenjen, ali ga već godinama nisam vidio. Najvjerojatnije je nekamo odselio.
– Ima li ovdje kakve rodbine?
– Ima samo bivšu ženu. Ostavila ga je još dok je bio u zarobljeništvu. Ne znam
gdje stanuje, ali je katkad vidim.
– Biste li mi mogli ugovoriti razgovor s njom? – navaljivao je istražitelj.
– Ne bih! – odreže vojnik. – Ponovno se udala i ima najljubomornijeg muža u
ovom dijelu svijeta. Ali znate što? Možete mi dati vašu posjetnicu pa ću je pitati čim je
sretnem. Ako želi razgovarati, neka vam se javi.
Banić izvadi kemijsku olovku pa na poleđini računa napiše svoje ime i telefonski
broj. Dok je to radio, vojnik ga odmjeri od glave do pete i upita:
– Što da joj kažem, tko ste vi?
– Istražitelj.
– Oho! Mupovac! Onda mora pristati na razgovor – zaključi vojnik.
– Ne mora. Ja sam privatni istražitelj.
– Privatni istražitelj!? – začudi se vojnik. – Mislio sam da toga ima samo u
filmovima.
– Gotovo tako...
– Znate, za nju sam čuo da je vrlo proračunana i koristoljubiva osoba. Doći će
vam na razgovor samo ako shvati da joj se to isplati.
– Evo, isplatit će se – reče Banić, pa na papiriću ispod svoga telefonskog broja
81
Chita(m) Knjigoteka
Mandićevi trogloditi udaljavaju prema džipu, ulaze unutra, i kako crvena pozicijska
svjetla njihova vozila nestaju u noći. Potom je ustao, opipao krvave usne i zube koji su se
klimali te krenuo prema prvim kućama ne bi li odande pozvao službu za vuču vozila.
83
Chita(m) Knjigoteka
18.
Komar napravi kiselo lice kao da mu ta slika kvari tek, a zatim pokuša obrisati
ruke papirnim ubrusom. Škrob iz kuhane svinjetine lijepio se za papir i salveta se u
njegovim rukama posve poderala. Ali ni to, čini se, nije smetalo njegovu neukrotivom
apetitu.
– Sada bismo mogli kotlovinu s policama – reče on.
– Samo uzmi – kazao je Banić i otpio malo piva. Bilo je ledeno i godilo mu je
natečenoj usni.
– Onaj smrznuti je stanoviti Princ. U podzemlju ga poznaju kao trgovca
narkoticima na sitno. Mali žohar koji velikim kanalima samo smeta, plete se drugima
pod noge... Ali bar do ovog trena nitko mu ne zna pravo ime niti odakle je. Zamisli, nije
imao nikakvu, ali baš nikakvu osobnu ispravu. Face mu nema u kartotekama, otisci
prstiju su nepoznati, kao da je pao s Marsa. Čak je i auto što ga je vozio ukraden prije
šest mjeseci. Hej, zašto i ti nisi naručio kotlovinu? Pa moraš nešto jesti!
Tanjur s kotlovinom se pušio i Komar je radosno buljio u nj. Ljepljivim prstima
punim ostataka papirne salvete on uhvati vilicu i nož te počne rezati meso.
– Tog smo Princa našli nakon anonimne dojave.
Banić se nakašlje, a Komar nastavi nemajući pojma o tome tko je zapravo bio
anonimni dojavljivač.
– Otkrilo se da je s pokojnom kćeri Valerijana Mandića bio u ljubavnoj vezi.
Zamisli taj spoj: kći bogatoga i uglednog poduzetnika i mali anonimni diler. Mogu ti
kazati da moramo biti presretni s našom djecom...
– Jeste li mu objavili sliku u novinama?
– Jesmo – odvrati Komar, pobirući gusti sok komadom kruha nabodenim na
vilicu – ali se nitko nije javio. Nije ni čudno! Slikali su ga kad se odmrznuo i fotos je bio
strašan. Hoćemo li još gulaš juhu? Mislim, na kraju...
– Previše je...
– Imaš pravo – složi se Komar hvatajući kriglu piva na kojoj je već bilo mnogo
slijepljenih komadića salvete.
– Jeste li otkrili tko ga je ubio? – upita Banić znajući da je u stanu ostao revolver
na kojemu su morali biti otisci nečijih prstiju.
– I to se zna – dometne Komar važno. – U stanu smo našli revolver s
prigušivačem, a na njemu otisaka koliko želiš.
– Čijih otisaka?
– Mare Mandić! Pokojne Valerijanove kćeri. Ona ga je ubila hicem u čelo. I tu se
krug zatvara jer je, kao što ti je poznato, i klinka mrtva.
86
Chita(m) Knjigoteka
19.
87
Chita(m) Knjigoteka
88
Chita(m) Knjigoteka
89
Chita(m) Knjigoteka
mjesta.
– Je li tko bio optužen ili osumnjičen? – upita Banić.
– Sumnjam. To je bila posebna godina! Bilo je mnogo važnijih poslova i brojni su
nitkovi iskoristili tu okolnost. Evo, pogledajte ove kataloge!
Službenik uzme sa stola hrpicu knjižica različitih formata i tutne ih Baniću u
ruke, a on ih raširi kao što se šire svježe kupljene karte u pokeru. Naslovi su im bili na
različitim svjetskim jezicima, ponajviše na njemačkome.
– Na nekim aukcijama umjetničkih predmeta, osobito onima u Njemačkoj, već su
se nekoliko puta pojavile umjetnine nelegalno otuđene iz hrvatskih crkava. Ministarstvo
vanjskih poslova uspjelo je za neke pokrenuti postupak restitucije, ali o mnogima
nemamo pojma. Pogotovo o onima što se prodaju privatnim, tajnim kanalima, onako iz
ruke u ruku.
– A visovački križ? Nije li se i on pojavio na kojoj od aukcija?
– Ne – otpovrne službenik. – S obzirom na njegovu vrijednost, za lopove bi to bilo
preopasno.
– Hvala, pomogli ste mi – reče Banić vraćajući mu kataloge, pa pozdravi i krene
prema vratima.
– Nešto ste zaboravili! – zaustavi ga službenik.
Ne znajući na što misli, Banić se okrene. Čovjek mu pruži plastičnu kutiju s
kasetom.
– Gniersovu vam knjigu ne mogu pokloniti, ali kasetu s Bakerom i Twardzikom
mogli biste uzeti. Ionako kod kuće imam ploču.
Ne vjerujući da ima takvu sreću, Banić uzme kasetu, a službenik dometne:
– Uputa o uporabi piše na kutiji.
I uistinu, na kutiji je bila žuta etiketa na kojoj je neurednim slovima pisalo: slušati
noću.
90
Chita(m) Knjigoteka
20.
91
Chita(m) Knjigoteka
Nakon nekoliko minuta u lokal uđe gazda, niski nabildani čovjek sa zaliscima
kakvih se ne bi postidio ni Elvis Presley iz lasvegaskog razdoblja.
– Vozite opel Asconu? – upita gazda i uđe u radni dio lokala.
– Ne – otpovrne Banić, misleći da je gazda ljut što je netko parkirao Asconu na
njegovu ulazu. – Vozim »četvorku«, a ostavio sam je u Masarykovoj zbog prometne
gužve.
– Čiji je onda ovo ključ? – upita gazda, pokazujući na ključić što je ležao na pultu.
– Moj.
– Tko tu koga zeza? – ljutio se bravar. – To nije ključić od »četvorke« nego od
Ascone. Da je ovaj dio od bakelita malo širi, mogao bi biti i od Vectre, ali nije! Nema sa
mnom zafrkancije, izrađujem automobilske ključeve dvadeset godina i mogu žmireći,
dakle samo pipajući, razlikovati više od dvjesto vrsta. Onda, vozite li renault 4 ili
Asconu? Odlučite se!
– Dobro, vozim Asconu – pomirljivo će Banić, iako je dobro znao da nikad u
životu neće imati dovoljno novca za takav auto.
– Trebate duplikat?
Banić kimne potvrdno, a gazda uzme metalnu matricu, gurne je u stroj i za pola
minute izvuče gotovu kopiju.
– Sigurni ste da je od Ascone? – upita istražitelj izvlačeći iz džepa dvadeset kuna
koliko je koštao posao.
– Kao da vam je žao...
– Ah, ne, ne – nasmije se Banić, iako mu je uistinu bilo žao. Jedina stvar što ju je
izvukao iz stana u kojemu je ubijen Princ bila je bezvrijedna! Ključić je očito pripadao
ubijenome i bio je od onog automobila parkiranoga nedaleko od kuće.
Vraćajući se preko Jelačićeva trga, kojega je još uvijek po navadi zvao Trgom
Republike, naleti na nekoga koga bi u ovoj prilici radije izbjegao. Nosila je žutu
mladenačku plastificiranu vjetrovku kakvu nose jedriličari i narančastu kapu s velikim
šiltom. Mašući mu otvorenim kišobranom, veselo ga je zvala da se skloni od kiše.
– Lidija, otkud ti?
– Čudiš se kao da smo se sreli na Manhattanu, a ne stotinjak metara od kuće –
reče ona, pogledavši ga od glave do pete. – Isuse, Nikola, skroz si mokar. Prehladit ćeš se.
Da bar hoću, pomisli on, poželjevši za sebe, umjesto ovog blesavog rintanja za
antipatičnog klijenta, bolesnički krevet u kojemu se obaviješ toplom dekom i uživaš u
vlastitoj vrućici dok ti neka dobra duša donosi topli čaj, vitamine i mirisne naranče. Ali,
nažalost, u njegovu stanu nije bilo ni dobre duše koja bi to radila, ni vitamina, ni naranči,
ničega osim jeftinih konzervi i ledenog piva.
Jedva je pristao da ga ona povede na kavu, pitajući se zašto ljudi čim se sretnu
odlaze lokati tu glupu crnu tekućinu.
– Vidim da si skroz down – reče ona promatrajući ga kako, onako mokar i
odsutan, prolijeva kavu i trese pepeo cigarete pokraj pepeljare. – Jedan od tvojih loših
dana. Što te muči?
– Ovo! – odvrati on pokazujući joj ključić što ga je netom dao kopirati. Jasno, ona
to nije mogla shvatiti, ali je dobro znala da njegovu zlovolju može izazvati i mnogo
manja stvar od ključića. Uzme mu cigaretu pa se nasmije.
– Ti si najčudniji čovjek kojega sam ikad poznavala. Unatoč tome, nikad nisam
92
Chita(m) Knjigoteka
93
Chita(m) Knjigoteka
94
Chita(m) Knjigoteka
21.
Onaj dio neba koji se mogao vidjeti kroz veliki prozor prvog kata hotela
Dubrovnik tako se zamračio da su u prostoriji morali upaliti svjetlo. Iz tmastih oblaka što
su podrhtavali neprekidnim svjetlucanjem munja naglo se izlije pravi prolom oblaka.
Ljudi s Trga bježali su na sve strane, brže i paničnije no što su to radili prije četiri godine
za vrijeme zračnih uzbuna. Uskoro su na otvorenome ostali samo tramvaji i kolporter,
koji je od naglog pljuska pokušavao spasiti svoj improvizirani kiosk s ovećom količinom
šarenog tiska.
Jadranka Balić sjedila je za stolom i polako srkala vermut koji joj je naručio Banić.
Znao je da mu se nikad ne bi mogla svidjeti osoba koja pije vermut, i promatrajući je, bio
je sve sigurniji da je ta pretpostavka točna. Imala je nešto više od četrdeset godina,
visoko čelo i pomalo rošavo lice s brojnim kozmetičkim intervencijama. Iako malo
predebela, nosila je usku ružičastu majicu koja joj je isticala prevelike grudi i uske
zelene tajice koje nisu mogle skriti celulit. Na prstima je imala gomilu, zacijelo jeftinog
prstenja, a oko vrata podosta svjetlucave bižuterije, koja je pri svakom njezinu pokretu
zveckala. Govorila je sporo i držala se jako važno rabeći često strane riječi, uglavnom na
sasvim pogrešnim mjestima.
– Otkad je počeo taj rat, jako sam ga rijetko viđala. Pretpostavljala sam da se bavi
nečim nedopuštenim jer je stalno imao uza se seriozne svote novaca, ali dugo nisam
znala da taj kapital potječe od trgovine oružjem. Ne, Matošević i ja nismo se dobro
slagali jer smo imali obrnuto disproporcionalne naravi karaktera. On je bio neuk, a ja
intelektualka, s gotovo perfektuiranom srednjom školom.
– Po kojim se bojištima kretao?
– Josip je uglavnom bio u Visovcu, na Baniji, a poslije se zbog te trgovine kretao i
u širem dijapazonu.
– Čuli ste za Valerijana Mandića?
– Da – otpovrne ona nakon kraćeg premišljanja. – Mislim da je za njega radio. I za
nekakvog Mogula, sve dok se Mandić i Mogul nisu posvadili.
– Tko je Mogul?
– Mogul!? – zamisli se ona. – Zvali su ga Mogul, ali mu pravo ime ne znam.
Navodno je taj bio krucijalno iznad svih njih, čak i iznad Valerijana Mandića. Ali, rekla
sam vam, rijetko je dolazio kući i malo je govorio. U oralnom pogledu moj vam je bivši
muž bio strašno suzdržan, ne biste ni riječ iz njega izvukli.
Banić se zamisli. Sve što je napirlitana primitivka govorila o događajima iz 1991.
bilo je zanimljivo, ali nedostatno. U njezinim riječima nije bilo onog svjetla koje bi
događajima dalo novo značenje i uklopilo ih u smislenu cjelinu.
– Sjećate li se iz tog vremena nečega osobito zanimljivog, nečega neobičnog u
njegovim postupcima? Nije li se zbog nečeg ljutio, nije li tvrdio da ga je netko izigrao,
prevario ili slično?
– Sjećam se – otpovrne ona, pa srkne još malo slatkog vermuta. Banića podiđe
95
Chita(m) Knjigoteka
jeza pri pomisli da bi ga netko mogao natjerati da pije nešto poput vermuta.
– Čega?
Ona odloži čašu pa na stol stavi svoju plastičnu torbicu, otvori je i iz nje izvuče
cedulju koju je Banić ispisao u sisačkoj birtiji. Na papiru je pisalo »500 kn«.
– Ah, kako sam mogao zaboraviti!? – lupne se istražitelj po čelu pa iz džepa izvadi
zgužvanu hrpu novca. Odvoji pet novčanica i stavi ih pred nju. Ona krene kao da će ih
pokupiti, ali joj on zaustavi ruku.
– No, što je bilo?
– Negdje u listopadu ili studenom iznenada je došao kući iz Visovca u velikom
volkswagenovu kombiju. Unio je u kuću zaključanu metalnu kutiju s navodno važnom
dokumentacijom i sakrio je u kuhinji ispod podne daske. Rekao je da ta dokumentacija
vrijedi enormno novca i da o tome nikome živom ne smijem kazati ni riječi, čak ni pod
ultimativitetom smrti.
– Ultimativitetom smrti... – ponovi tiho Banić čudeći se njezinu načinu
izražavanja.
– Zatim su on i sin utjerali kombi u garažu i noću ga prekolorirali u maskirne
šare. Imali su čak i druge registarske pločice koje su pričvrstili na kola.
– Odakle mu kombi?
– Ne znam – odgovori ona. – Valjda ga je ukrao... zaključujem to po tom
konspirativnom prebojavanju. Nisam ga ni pitala, jer mi ne bi ni odgovorio. Ili bi me
možda ošamario...
– Tukao vas je?
– Tu i tamo. Ne stalno, nego ovisno o trenutnom momentu sentimenta.
– Da, da – zamisli se Banić. Priča o prelakiranom kombiju bila je vrijedna, možda
svih petsto kuna.
– Ujutro je otišao s tim kombijem. Poslije se još jedanput javio telefonom i pitao
me je li ptica u gnijezdu.
– Što je to trebalo značiti?
– Pa, jesu li dokumenti još uvijek u kuhinji ispod daske. Po onome što je pričao
mogla sam zaključiti da se konfliktno posvadio s Mandićem i Mogulom i da će im tim
dokumentima nanijeti nekakvu štetu, ali ne znam kakvu. Da, još je rekao: zapaprit ću im,
neka me se dobro čuvaju!
– I što je bilo dalje? – zanimalo je Banića.
– Mogu li dobiti još jedan vermut? Ovaj put tamni.
Banić naruči još jedno piće, a ona nastavi.
– Gospodine Baniću, iz vaše sam ponude razabrala da moji putni troškovi ne
ulaze u ovih petsto kuna.
– Svakako – reče Banić, vadeći još sto kuna. – Je li ovo dosta, ili ste možda iz Siska
došli avionom?
– Nisam! – naljuti se ona. – Ali sam od stanice išla taksijem, a moram se, dakako, i
vratiti, što ukupni konto maksimira još za jedanaest kuna.
– Svakako, i to ćemo benevolentno subvencionirati – složi se Banić posluživši se
njoj svojstvenim riječima, pa iz džepa izvadi petnaest kuna.
– Zacijelo ste i taksistu dali četiri kune napojnice – reče on ne učinivši ništa dok je
96
Chita(m) Knjigoteka
97
Chita(m) Knjigoteka
– I gdje je sad?
– Slaven!? – reče ona s blagim prizvukom tuge u glasu. – Ne znam. Nije se slagao s
mojim novim mužem pa je prije dvije godine otišao. Ne znam kamo. Nikad mi se više
nije javio. Pretpostavljam da je negdje u inozemnoj dijaspori. Znate, na mene je,
intenzivno je talentiran i osobito darovit. Sigurno je daleko dogurao.
– Imate li možda njegovu sliku? – kopkao je Banića crv sumnje.
– Imam – otpovrne ona. – Tri godine staru, ali se otad nije mogao jako
promijeniti. Jako vam je važna ta slika?
– Jest! Jako! – reče Banić shvativši odmah da se zaletio.
– Onda vam je mogu prodati za dvjesto kuna jer imam još jednu sličnu kod kuće –
nasmije se ona pa iz torbice izvadi fotos veličine razglednice.
– Može za sto? – cjenkao se on.
– Nažalost, ne može! Slika je u koloru.
Banić opsuje u sebi, pa izvadi dvjesto kuna znajući da će uskoro, nastavi li tako,
morati k antipatičnom poslodavcu po još novca.
Jadranka uredno presavine dvije stotke, stavi ih u torbicu, a nakon toga preda
Baniću fotografiju.
On je pogleda i zadrhti. Bila je to amaterska, ali prilično oštra portretna
fotografija ljepuškastoga plavokosog nasmijanog mladića u crnoj dolčeviti. Iako ga je
vidio u sasvim drugačijoj situaciji, istražitelj odmah prepozna te crte lica. Slaven
Matošević bio je zapravo Princ.
98
Chita(m) Knjigoteka
22.
Naravno, istražitelj nije rekao Jadranki Balić kako se njezin sin neće vratiti iz
bijelog svijeta kao imućan čovjek blistave karijere. Prešutio je njegov sitni biznis s
narkoticima i strašan kraj na minus šesnaest stupnjeva, ne stoga što bi mislio da će to
nju jako ganuti, već zato što je to držao poslom policajaca. Kad-tad morat će otkriti
njegov identitet i s lošim vijestima krenuti u potragu za najbližom rodbinom.
Poput šarenih kaleidoskopskih stakalaca, razne su se pretpostavke u
najrazličitijim kombinacijama rojile Banićevom glavom. Slaven Matošević odabrao je za
sebe neobičnu masku princa Ecstasyja, kokaina i drugih slatkih bombončića na koje
nasjeda mladež, dolutao u Zagreb i sasvim sračunano zaveo sedamnaestogodišnju kćer
bogatog poduzetnika. Tad ga je počeo i ucjenjivati, tko zna čime i tko zna kako, s
obzirom na to da se Valerijan poodavno prije toga domogao metalne kutije s
dokumentacijom koja bi ga mogla kompromitirati. I kakvi su to dokumenti mogli biti?
Možda oni koji pružaju jasan uvid u njegovo profitersko poimanje rodoljublja, dakle u
trgovinu rumunjskim kalašnjikovima i drugim stvarčicama što proizvode buku i
mrtvace. I tad ga je Mara ubila, u velikom stilu, revolverom s prigušivačem, baš kao na
filmu kakve je mogla posuđivati u zagrebačkim videotekama. Ali zašto? Teško je
vjerovati kako je to učinila da zaštiti oca; njihovi svjetovi mora da su već odavno bili
nepovratno odvojeni: droga i techno glazba nisu imali baš nikakve veze s prešvercanim
šleperima i ispod cijene otkupljenim dionicama. I pošto ga je ubila, Mara se odlučuje
skloniti na neko vrijeme. Odlazi u Rijeku, potom na Krk, pa u creski hotel i na kraju u
hladnu, duboku vodu noćnog zaljeva. Čijom voljom i od čije ruke? Zar je postojao netko
tko bi bio voljan osvetiti Princa, toga anonimnog provincijskog otpadnika?
Navečer je nevrijeme prestalo i daleko na obzorju pojavili su se okrajci vedrog
neba što je nestajalo u zagasitom crvenilu sutona. Nikola Banić zaustavi auto ispred
tuškanačkog zdanja svoga privremenog poslodavca Mihaela Mandića. Dvorišna vrata
opet su bila poluotvorena, a do njih se nalazio poštanski sandučić pun publikacija koje je
vjerojatno nagurao poštar. Banić zaviri kroz prorez sandučića, ali žigove na omotnom
papiru nije mogao pročitati. Stoga odustane od bezrazložne radoznalosti pa pođe
putićem prema kući, čudeći se što ni na jednom prozoru nema svjetla. Kao što je i
očekivao, ulazna su vrata bila zaključana. Požalivši što je došao nenajavljen, pomisli
vratiti se, ali se ipak predomisli, pa pođe prema velikim metalnim vratima smještenima
desetak metara od ulaznih. Po svemu sudeći, bio je to ulaz u podrum. Uhvati kvaku i
začudi se vidjevši da su vrata otključana. Otvori ih polako i pred njim se nađoše
diskretno osvijetljene stube koje su vodile u prostoriju ispod kuće. I tad se začuje glasan
pucanj, u kojemu je, kao nekadašnji iskusni policajac, odmah prepoznao revolver
velikog kalibra. Zastane zbunjen, čak pomalo i uplašen, da bi već u idućem trenu, kad su
se začula još tri hica zaredom, shvatio o čemu je riječ. Spusti se stubama i nađe se na
početku dvadesetak metara dugačkoga betonskog hodnika u kojemu je Mihael Mandić
napravio svoju privatnu podzemnu streljanu. U dnu streljane bila je kartonska meta na
pokretnoj žici, a na početku pult ispred kojega je stajao Mihael sa štitnicima na ušima.
Držeći objema rukama veliki Magnum, gađao je u crno poprsje u dnu hodnika. Ispalivši
99
Chita(m) Knjigoteka
šest metaka, Mihael pritisne gumb, a mehanizirana meta krene prema njemu. Skine
štitnike s ušiju i uhvati metu promatrajući rezultat gađanja. Tad primijeti Banića i
prijekorno ga pogleda.
– Trebali ste se najaviti.
Banić se zagleda u metu, gotovo svi pogoci bili su grupirani u predjelu glave.
– Bravo! – tiho će Banić. – Možda bi bilo još bolje da ste umjesto siluete postavili
bratovu fotografiju.
– Nekad sam bio i bolji ! – hvalio se Mihael kao da ne primjećuje Banićevu ironiju.
– Prije tridesetak godina nastupao sam i na državnim prvenstvima. Hoćete li vi
pokušati?
Mihael mu pruži revolver i kutiju s mecima, pa cinično primijeti:
– Znate ga valjda napuniti...
– Ne, hvala – branio se Banić. – Rijetko se služim revolverom. Vjerojatno bih se
osramotio.
Mihael slegne ramenima, pogasi svjetla na streljani, pa ga povede gore u kuću. I
dok je Banić sjedio na onom istom trosjedu, domaćin opere ruke, pa iz hladnjaka u
hodniku izvuče dvije limenke plzenjskog piva i stavi ih na stol. Banić odbije ispričavši se
glavoboljom. Bilo je to pivo koje je najviše volio, ali ono što jako voliš ne možeš dijeliti s
ljudima koji ti se više ni najmanje ne sviđaju.
Odluči biti kratak i vrlo izravan.
– Mladić kojega je vaša nećakinja ubila zove se Slaven Matošević i sin je Josipa
Matoševića. Govori li vam što to ime?
Mihael se zagleda u njega, pa zatim, kao da želi skrenuti razgovor u druge vode,
počne:
– Bolje bi bilo da o tome što manje pričamo. Kako vrijeme prolazi, sve sam više u
mislima s jadnom Marom i to me većma boli taj gubitak. A vi kao gavran kopkate samo
po ranama, po onome što boli. Znate li koga Shakespeare naziva gavranom?
– Nisam zamijetio koga – suho će Banić koji je, doduše, znao za pisca
Shakespearea, ali se češće družio s istoimenim rolama za blinker. – Josip Matošević
harao je po Baniji s vašim bratom i njegovim ljudima. Bavili su se koječime, što se mene
ne tiče, i vaš mu se brat toliko zamjerio da je imao dobrih razloga da mu se osveti.
– Mislite li da bi on mogao biti ubojica?
– Ne mislim, jer je stradao još 1992. Ali imao je sina koji je podosta znao, pa je i
on mogao krenuti u Zagreb da namiri dug. Međutim, i on je mrtav.
– Kažete da je 1991. radio za Valerijana?
– Da. I za stanovitog Mogula. Govori li vam to ime što?
– Govori – reče on poigravajući se neotvorenom limenkom piva. – To je vladar iz
Timurova roda. Taj je rod vladao u Indiji u šesnaestom ili sedamnaestom stoljeću. Ne
znam više točno, ali ako hoćete, mogu provjeriti u Povijesti svijeta...
– Da! – prekine ga Banić. – Mogul je indijski vladar, a Valerijan su biljne kapljice
za srce. Tako vi pristupate stvarima, ironično i mistifikatorski.
– Mistifikatorski!? – nasmije se on. – Prilično smion izraz za bivšeg policajca.
Primjećujem da vam se od našega posljednjeg susreta zamjetno proširio rječnik. Idete li
na kakve tečajeve? Ako idete, i ako ste zaokupljeni gradivom, ne biste smjeli zaboraviti
zašto sam vas unajmio... da pronađete Marina ubojicu. Jeste li u tome uspjeli?
100
Chita(m) Knjigoteka
101
Chita(m) Knjigoteka
jednoga od njih bio je jasno otisnut logotip tvrtke Amy Geiger – art & deco.
102
Chita(m) Knjigoteka
23.
Navečer se u prolaz kina Apolo vratio stari ilegalni ratnik Pako. Bio je dobre volje
iako je oko oka imao tamnu modricu, po čemu se dalo zaključiti da nije uspio izbjeći
susret s gospodinom Škorom.
– Detektiv, imaš možda neangažiranih petnaest kuna? – upitao je ispijajući hladni
gemišt kojim ga je u Kici počastio Banić.
Istražitelj izvadi novce i odbroji mu petnaest kuna, a on, spazivši hrpu novca,
brzo dometne:
– I još osam za pljuge.
Zgrabivši novac, ostavio je gemišt i brzo otrčao na Ilicu.
Banić naruči još jedno pivo, pa upita konobaricu:
– Zdenka, što mu je?
– Ne znam tko ga je sredio – odvrati ona brišući šank. – Došao je danas popodne i
opet nudi nekakvih petnaest tisuća čestitaka. Kaže da imaju mali feler, ali neće reći
kakav. Ima još toliko do Božića, ja mislim da se on u taj posao bacio prerano.
– Što se tiče tih čestitaka, bacio se prekasno – reče Banić zagonetno, a Zdenka se
okrene i uključi televizor. Na ekranu se mogao vidjeti sumorni, poluosvijetljeni studio u
kojemu je šest predstavnika vlasti razglabalo o nekom vrlo važnom problemu. Vodila se
oštra i neizvjesna polemička bitka između onih koji su tvrdili da je plan Vlade u tom
smislu jako dobar i onih koji su ustrajavali na tvrdnji da je odličan. Voditelj se držao
neutralno tvrdeći da je plan izvrstan. Ne obazirući se na polemičke iskrice, u lokal ude
Pako, sav zajapuren. Na nosu su mu bile tamne naočale koje su mu otežavale kretanje u
ionako mračnom prostoru, ali je zbog njih djelovao nekako ponosnije.
– Vidiš, samo petnaest kuna – reče taknuvši lagano kažiprstom okvir naočala. –
Kaj se ne isplati?
Banić mu se zagleda u lice; naravno, sada se modrica oko oka jedva nazirala.
– Odakle ti?
– Tu, pedeset metara dalje... u Ghetaldusu...
– Ne izmotavaj se! Odakle ti šljiva? – ljutito će Banić.
– Ah, to! To je samo mali poslovni rizik – odvrati on neodređeno pa se vrati svom
gemištu. – Al platil sam Kembri gemišt i on bu tipu nabil po šljivu na svako oko.
– Ma nemoj! Kembra se zadnji put tukao prije dvadeset godina. Sad ima kilu i
bolesnu prostatu.
– Pa je – dosjeti se Pako. – Od onog gemišta triput je išel pišat. Jebi ga, al sam je
rekel da bu tipa već zbombardiral.
U devet navečer, baš kad se presvukao odlučivši izići, zazvonio je telefon. Bila je
Nika; glas joj je djelovao sigurno i radosno, ni traga onoj sumornosti kojom je opisivala
svoj šestosatni radni staž pomoćne knjižničarke.
– Dobila sam posao! Javila se jedna obitelj iz londonskog Wimbledona. Čuvat ću
103
Chita(m) Knjigoteka
im djecu i malo pospremati. Čekaju me da dođem. Zamisli, čak sam govorila engleski s
gospođom!
– I kad ideš? – zadrhti mu glas. Negdje u sebi još se uvijek nadao da će se
predomisliti i nastaviti studij.
– Za koji dan. Danas su mi avionski poslali kreditno pismo. A onda na aerodrom i
ravno u London! Strašno se veselim.
– Ako se veseliš ti, veselim se i ja – reče tonom u kojemu nije bilo ni trunka
veselja.
– Napravi brzo popis svih onih crnaca koji zavijaju na saksofonu – šalila se ona. –
Sve što ti nedostaje odmah ću ti nabaviti i poslati.
– Ma, pusti to – branio se od njezine ljubaznosti. – Najprije kupuj sebi, ja mogu i
pričekati. Trebaš li novca?
U slušalici nastane podulji muk, a zatim se ona, pomalo okolišajući, javi.
– To sam te baš htjela pitati. Mama je trenutačno dekintirana, a avionska karta
košta šeststo maraka.
– Dobro.
– I možda... možda... – nastavi Nika kao da joj je neugodno – možda sto maraka za
prvu ruku... za podzemnu i...
– Dat ću ti tisuću – predloži on.
– Super! – oduševljeno će ona. – I Tamarin mi je obećao dvjesto...
– Čekaj ! – vikne Banić. – Dat ću ti tisuću dvjesto da ne moraš žicati od njega.
Ali Nika je već, radosna i uzbuđena, spustila slušalicu.
Kasno navečer sjedio je u malom i mračnom džez-klubu na Gornjem gradu. Klub
je bio zapravo jednostavna i skromna adaptacija većeg podruma s golim ciglastim
zidovima i svodovima. Sjedio je sam u najdubljem i najmračnijem kutku prostorije, za
stolom na kojemu je veoma brzo uspio nanizati četiri prazne pivske boce. Unatoč tomu
što je prekinuo suradnju s antipatičnim poslodavcem i tako se ponovno našao sred
preobilja slobodnog vremena, osjećao se neizrecivo mučno. Posao je bio završen, ali
ništa nije bilo ni jasno, ni pospremljeno na svoje mjesto. Usto, glazba je bila
nepodnošljivo loša. Gitarist, basist i bubnjar razmjerno su uspješno stvarali atmosferu,
pridonoseći ugodnom ozračju, ali je idiot od saksofonista pretjerivao sa svojim solom,
ne mičući se s podija i po desetak minuta. Banić je oduvijek držao da je solo misterij,
eliksir doziran na kapaljku, da solist mora znati doći u pravom trenutku i povući se čas
prije no što se to očekuje, stvarajući tako napetost i iščekivanje potrebno za novi ulazak.
Na ovom je istome mjestu prije dvadesetak godina gledao Freddyja Hubbarda, koji je
osamdeset posto koncerta proveo postrance, uz kriglu piva, ali onih dvadesetak posto
trubačkog sola bili su dovoljni da te griju godinama i ne zaboravljaju se cijeloga života.
Kada je pacer sa saksofonom počeo štreberski precizno svirati Parkerov Autumn
in New York, Banić se izvuče iz svog kutka, plati i iziđe na svjež noćni zrak. Disao je
punim plućima misleći kako je svježi zrak, čak i za okorjelog pušača, neusporedivo bolji
od lošeg džeza. Doskora iz kluba iziđe i teturavi tip koji se osloni o zid i pobljuje.
– Previše pića? – dobaci Banić sažalno.
– To je od glazbe – procijedi čovjek pijanim glasom pokušavajući rupčićem
očistiti mrlje na nogavicama. – Jeste li čuli taj solo? Tip je šizofrenik kojemu se gubica
zalijepila za pisak. Ako je kompozicija pečenka, onda je solo začin. Pospeš malo i ideš
104
Chita(m) Knjigoteka
dalje.
Banić se nasmije, zadovoljan što još netko na ovom blesavom svijetu misli kao
on. Pa makar samo i o džezističkom solu. Potapša pijanca po ramenu i krene dolje
prema Jelačićevu placu.
Ne znajući ni sam kako se i zašto to dogodilo, iznenada, kad je već bio u Radićevoj
ulici, jedna mu smiona i nesvakidašnja misao padne na pamet. Iz iskustva je znao da
bizarne noćne misli treba provjeriti odmah, dok su još svježe i dovoljno šašave. Požurio
je prema glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, nadajući se da još radi.
Nasreću, pošta je bila otvorena cijele noći i bila je posve prazna. Ušao je u odjel
međunarodnoga telefonskog prometa i ondje zatekao samu i snenu plavokosu
službenicu, tako brižljivo dotjeranu i našminkanu kao da se večeras spremila za
kazalište, a ne za rad u noćnoj smjeni.
– Imate li strane telefonske imenike? – upita je ljubazno.
– Kako se uzme – otpovrne plavuša. – Ako tražite broj nekoga iz Gabona ili
Burkine Faso, onda nemamo. Ali ako trebate nešto uobičajenije, možda bi se našlo.
– Frankfurt – reče on.
– Odmah ćemo vidjeti – reče ona pa se uputi do police na kojoj su ležale hrpe
stranih telefonskih imenika. – Samo, nisu baš novi.
Prevrtala je teške knjižurine, uglavnom prilično oštećene, govoreći više za sebe:
Beč, Rim, Zürich, Düsseldorf, München... aha, evo ga! Vratila se do pulta i tresnula pred
Banića debelu knjigu oštećenih rubova i presavijenih uglova.
– Frankfurt je iz 1992. Jedan od novijih imenika. Jučer smo bacili Trst iz 1966.
Nikoga se više nije moglo dobiti.
Banić odnese imenik do visokog stola, okrene ga prema svjetlu i počne ga
prelistavati. Na samom početku pronađe tvrtku art & deco. Zapiše broj i adresu pa krene
dalje. Negdje pri sredini knjige nalazile su se dvije Amalije Geiger, jedna u
Philosophenwegu 14, a druga u Schillerstrasse 18. Srce mu brže zakuca. Uz tvrtku art &
deco i uz ime ove druge Amalije Geiger stajali su isti telefonski broj i ista ulica.
Vrati službenici telefonski imenik, stavi pred nju papirić s brojem i zamoli je da
ga nazove.
– Možete i sami – zijevne ona, pa mu ispred broja napiše predbroj za Njemačku. –
Eno tamo, u kabini sedam!
S papirićem u ruci Banić uđe u kabinu i podigne slušalicu iz koje se čuo
ravnomjeran zvuk slobodne linije. Kao da još uvijek premišlja, pričeka nekoliko časaka,
a zatim polako okrene onih četrnaest brojeva što su bili napisani na papiriću.
Čuo je kako telefon na drugoj strani, tisuću i pol kilometara dalje, dugo i uporno
zvoni, a onda je netko ipak podigao slušalicu.
– Ja! Bitte?– rekao je tanani ženski glasić koji nije mogao pripadati staroj osobi
kakva je bila Amalia Geiger.
Ne usuđujući se uporabiti svoj katastrofalno loš njemački, Banić je oklijevao, pa
kad se već pobojao da će žena spustiti slušalicu, protisne nesigurnim glasom:
– Frau Geiger, bitte!
Mlađahni glas odgovori:
– Tante Amy ist im Badezimmer...
Istražitelj vrati slušalicu na njezino mjesto i osloni se o stijenku telefonske kabine
105
Chita(m) Knjigoteka
u kojoj je bilo tako toplo da mu se tanak mlaz znoja počeo slijevati niz čelo. Srce mu je
snažno tuklo, a ruke drhtale. Bio je siguran da sada zna sve.
Izišao je iz kabine, platio razgovor, a potom u obližnjoj prodavaonici, koja je
također radila cijele noći, kupi dva sendviča i šest limenki piva. Petnaestak minuta
nakon toga bacio je to na pod svoje »četvorke«, a zatim povukao čok, upalio motor i
krenuo.
Drugi put ovoga traljavog ljeta vozio se na more.
106
Chita(m) Knjigoteka
24.
Rano ujutro sjedio je na obali i promatrao sivo, kao staklo ravno more. Bilo je
posve tiho, zrak je bio vlažan i pun mirisa crnogorice. Ustane potom i priđe olupini
žutog fiata koji su nakon očevida ostavili na obali, na mjestu gdje je vjerojatno sletio u
vodu. Ostaci auta bili su u jadnom stanju, ljudi su tijekom vremena pokupili sve što se
dalo skinuti. Pod poklopcem nije više bilo motora, kotači su bili skinuti i odneseni,
sjedala također, čak je netko izvadio i radiokasetofon. Može li se radio uopće osposobiti
nakon što je neko vrijeme bio u morskoj vodi, pitao se Banić, ali mu nikakav odgovor
nije padao na pamet. Obiđe auto pa spazi da su čak i retrovizori nestali, a zatim se vrati,
sjedne na kamen s kojega je maločas ustao, pa se zagleda u more. Zapijukalo je nekoliko
galebova, a nakon toga se začulo i tiho pljuskanje vesala. Ubrzo se pred istražiteljem
pojavi stari drveni čamac u kojemu je stajao koščati ribar u plavom puloveru i polako
udarao veslima po morskoj površini.
– Dobar dan – pozdravi ribar, s čuđenjem promatrajući Banića kako bez ikakva
vidljiva razloga u rano jutro sjedi na obalnom kamenu. – Što tu radite?
– Ništa – odvrati istražitelj. – Gledam ovu olupinu. Pokrali su iz nje sve što se dalo
odnijeti.
– Takvi su ljudi – reče ribar zaustavivši barku. – Vi ste neki rod djevojci koja je
ovdje stradala?
– Ah, ne, ne – smete se Banić. – Samo sam došao... Znate li da su prije desetak
dana pronašli njezino tijelo?
Ribar sjedne na krmeni dio svog čamca, izvadi iz džepa lulu i počne je
minuciozno čistiti. Potom uspe duhan što ga je držao u vrećici vezanoj za struk, pa
zapali. Tek nakon što je povukao nekoliko dimova, udostoji se progovoriti.
– A gdje?
Banić ustane i upre prstom u daljinu, prema otoku koji se jedva nazirao u sivoj
daljini.
– Tamo. Blizu Raba. Odnijele su je morske struje.
– Ma nemojte!? – reče ribar s ironijom i prezirom u glasu. – To su valjda zaključili
Slavonci!
– Ne razumijem – zbuni se Banić. – Zašto baš oni?
– Zato što oni znaju sve o tovu svinja i sijanju pšenice, a ništa o morskim
strujama. Ako se utopila ovdje, onda su je struje mogle odnijeti samo dolje na jug. Tamo
negdje prema onoj punti.
Stari je slobodnom rukom pokazivao negdje u daljinu, dok je u drugoj sveudilj
držao lulu. Mjesto koje je pokazivao bilo je daleko od Raba.
– Ako su nekoga našli blizu Raba – nastavi ribar – taj se, bogme, nije mogao
utopiti ovdje. To je jasno kao dan.
– Tko bi onda mogao biti taj koga su našli kod Raba?
107
Chita(m) Knjigoteka
– Dragi će Bog znati! – zaključi ribar. – Znate koliko se ljudi utopi za vrijeme
sezone? Koliko ih usmrte gliseri, koliko njih odluta na daskama za jedrenje, koliko ih
doživi srčani udar sunčajući se na zračnom jastuku? Jedno je sigurno: nema te struje
koja bi nešto odavde odnijela na Rab. Vjerujte meni, imam šezdeset šest godina i sve
sam ih proveo ovdje na otoku.
Pola sata kasnije Banić uđe u creski hotel, onaj isti u kojemu je proveo noć kad su
napali Maru Mandić. Hotel je već bio zatvoren za goste, ali je njegovim predvorjem
prolazilo mnogo radnika koji su ga pripremali za dugo zimovanje. Sezona je bila tako
očajno loša da se od rujna, osim praznih soba i gubitaka, ništa drugo nije moglo
očekivati.
Imao je sreću, pa je već s ulaza spazio recepcionarku Maju, koja mu je one noći
ljubazno ustupila ključ sobe broj dvjesto dva. Začudo, nije ga se više sjećala, ili se samo
pravila da ga je zaboravila zbog svih neugodnosti što ih je imala zbog zločina u hotelu.
– Ne mogu vam dati podatke o hotelskim gostima – rekla je službeno, ne
prekidajući rad na spisima u koje se udubila.
– Zanima me samo tko je boravio u sobi dvjesto tri noću s petnaestoga na
šesnaesti kolovoza.
– Razumijete li vi hrvatski? – reče ona posve neljubazno. – Takve podatke može
dobiti samo policija. Ali vi ne!
– Čak i kad bih bio spreman odužiti se – pokuša on s podmićivanjem.
– Čak ni tada – hladno će ona.
I baš kad je smišljao kakvu bi još taktiku mogao upotrijebiti, ne bi li je smekšao,
nju pozove netko s drugog kraja hotelskog predvorja.
– Evo me odmah! – vikne ona i potrči.
Nemajući drugog izbora, Banić spazi recepcijsku knjigu na desnom rubu pulta,
zgrabi je i počne brzo prelistavati. Sasvim je lako pronašao šesnaesti kolovoza. U koloni
koja je počinjala brojkom 203 pisalo je Ana i Marko Marković. Pokraj imena nije bilo ni
brojeva osobnih iskaznica, ni brojeva putovnica, po čemu se moglo zaključiti da su uzeli
sobu ne pokazavši nikakve isprave. Ana i Marko Marković, pomisli Banić, smiješno, to je
nešto kao Mary i John Smith! Zaklopi knjigu i krene prema izlazu, primijetivši kako se
ljutita Maja vraća. Bio je siguran da ga je vidjela kako zaviruje u knjigu.
Ideju što ga je mučila bilo je veoma teško provjeriti, jer je na Lošinju bilo previše
hotela. Pretpostavljao je da bi mogli postojati tragovi koji od creskoga vode do nekoga
od lošinjskih hotela. Onaj tko je te noći bio s Marom morao je bar do jutra ostati na
Cresu ili Lošinju, jer noću nije bilo trajekta kojim bi se vratio na Krk, odnosno na kopno.
Hotel Zlatna uvala na Lošinju bio je otvoren, čak je u njemu bilo i ponešto turista
koji su uglavnom šetali uz obalu izbjegavajući kupanje u moru koje se previše rashladilo.
Prišao je recepcionaru i zamolio ga da mu pokaže tko je sve one noći boravio u hotelu.
Jasno, momak je imao spreman odgovor.
– Samo uz policijski nalog.
Ponašaju se kao da rade u vojnim bazama ili nuklearnim elektranama, pomisli
Banić, i više nego ljutit na hotelsku diskreciju. Izvadi potom iz džepa sto maraka i stavi
ih na pult pred recepcionara. On shvati smisao njegove ponude, nasmije se i namigne,
ispričavajući se kako mora na nekoliko minuta skočiti do kuhinje. Kad je ostao sam,
Banić uzme knjigu gostiju, nađe datum koji ga je zanimao i prstom prođe preko imena
svih onih koji su boravili u hotelu. Nije pronašao ništa sumnjivo, a uz sva su imena bili
108
Chita(m) Knjigoteka
uredno zabilježeni brojevi iskaznica ili putovnica. Razočaran, sklopi knjigu i krene
prema izlazu, a zatim se predomisli, vrati se i pokupi s pulta svojih sto maraka, misleći
kako se ovih dana uistinu naplaćao tuđih korisnih i nekorisnih informacija. Primijetivši
da na pultu više nema novčanice, recepcionar je viknuo za njim, ali se Banić nije ni
osvrnuo znajući da mu ne može ništa.
Recepcija u Aurori bila je prazna, tako da se knjigom gostiju mogao drsko
poslužiti prije no što je recepcionar došao i shvatio o čemu je riječ.
Kasno popodne stigao je i do hotela Punta u Velom Lošinju, zaustavivši auto na
parkiralištu pokraj jednoga od brojnih teniskih igrališta. Spustio se do hotela i naišao na
zaključana vrata; hotel je već bio zatvoren. Pokuša na druga, ali i ona su bila zaključana.
Izvadi iz džepa kovanicu od pet kuna i lupne njome nekoliko puta po staklenim vratima.
Iz dubine mračnog prostora pojavi se mladić u plavoj kuti, koji mu otključa.
– Hotel ne radi. Mi samo sređujemo električne instalacije – tumačio mu je čovjek
u kuti brišući istodobno kvaku koju je zaprljao umazanim prstima.
Banić brzo izvuče iz džepa svoju American Express karticu, pokaže je sasvim
nakratko električaru i grubo se izdere:
– Policija! Smjesta me odvedite do recepcije!
– Ali, ja ne smijem... morao bih zvati nekoga iz uprave...
– Mladiću! Stvar je hitna! Ne tovarite si tuđe probleme na leđa! Moram samo
časkom zaviriti u recepcijske knjige.
Istražitelj je djelovao tako autoritativno da je mladić ustuknuo i odveo ga do
recepcije. Pobojavši se da bi dokumentacija već mogla biti pospremljena i zaključana,
zađe brzo iza pulta i počne tražiti. Srećom, knjiga na kojoj je pisalo »kolovoz« bila je još
tu. Podigne je na pult i počne listati.
Mladi ga je električar neko vrijeme promatrao, a zatim je pomalo neodlučno
prišao telefonu i podigao slušalicu.
– Koga zovete? – upita ga strogo istražitelj.
– Dir... direktora hotela – zamuca električar. – On bi morao biti obaviješten o
ovome...
– Hoćete li da vas uhitim? – priprijeti mu Banić jedva svladavajući smijeh.
Električar spusti slušalicu, okrene se i zagleda prema moru koje se s recepcije
dobro vidjelo. Oblaci su se razišli i ono je bilo nježno plave boje kao u najboljim danima
ljeta.
Na stranici što se odnosila na šesnaesti kolovoza među brojnim domaćim i
stranim prezimenima bili su upisani i gosti Ana i Marko Marković, jasno – bez ikakve
oznake koja bi se odnosila na osobne dokumente. A odmah do njihovih pisalo je i treće
ime, ime čovjeka koji je prenoćio s njima u istoj sobi. Taj treći zvao se Aldo Kokot, i Banić
se odmah prisjeti da je to pravo ime čovjeka kojega su svi zvali Tromblon!
109
Chita(m) Knjigoteka
25.
Na odjelu prodaje karata u nevelikoj zgradi riječke zračne luke na Krku sjedila je
dobrodušna crnka pedesetih godina, koja je izgledala poput žena koje sav život vode
neravnopravnu bitku sa suvišnim kilogramima. Imala je kosu uvijenu u staromodnu
punđu, lice joj je bilo dobrano namazano, a velike su joj grudi visjele gotovo do
kompjutorske tipkovnice. Žustrim kretnjama pravoga poslovnog čovjeka Banić dođe do
njezina stola pa se bez dopuštenja zavali u niski fotelj od skaja. Crnka mu uputi pogled
ocvale femme fatale.
– Vi ste nekoć išli u zagrebačku Petu gimnaziju? – veselo upre prstom u nju Banić.
Ona zbunjeno zaniječe glavom.
– Nemojte mi samo reći da niste Nives Novak!
– Nisam – prošapće ona i dalje se čudeći.
– Isuse! Nevjerojatno! A takva sličnost! Cijela je škola bila luda za Nives Novak.
Plesati s njom bio je san svakoga gimnazijalca. Ljepotica nad ljepoticama! Kad sam vas
spazio, rekao sam samome sebi: Bože, gle, Nives radi na krčkom aerodromu! Kako se
malo promijenila!
Njezine se usne razvuku u širok osmijeh, godile su joj njegove riječi.
– Ako i niste Nives – odmahne on rukom kao da to nije važno – ondje gdje ste išli
u gimnaziju mora da ste žarili i palili. Sigurno ste hodali po pločniku napravljenome od
slomljenih srdaca jadnih gimnazijalaca.
Ona počne hihotati tako da su joj grudi lupkale po tipkovnici.
– Pa jest. Dečki su se zanimali... Bila sam mršavija...
– Ma, haj’te, molim vas! – prekine je Banić. – Čemu mršavija!? Ako čovjek i navuče
koju kilicu, u našoj je to dobi samo plus. Znate, kad čovjek prođe tridesetu, nauči cijeniti
volumen.
– Ah, prošla sam ja i četrdesetu, a kamoli ne tridesetu! – porumeni ona, ne
priznavši da je najvjerojatnije prešla i pedesetu.
– Nevjerojatno! – napasnički će Banić. – Najprije tvrdite da niste školska ljepotica
Nives Novak, a sad kažete da ste prešli četrdesetu. Pa vi me obmanjujete!
– Ne, ne – cerekala se i dalje. – A što gospodin treba?
– Ma, nema veze! – odmahne on pa se zagleda u nju kao da je opčinjen. – Zapravo,
nešto što mi vi možete dati. Popis putnika koji su letjeli s ovog aerodroma sedamnaestog
kolovoza. Je li uopće tog dana bilo letova?
Ona otkuca nešto na tipkovnici, pa reče:
– Samo jedan, u devet ujutro. Za Frankfurt...
– Eto vidite – opet će on. – Trebao bih taj popis. Čekam našeg odvjetnika da mi
donese pismenu dozvolu Ministarstva prometa.
– Čime se bavite?
110
Chita(m) Knjigoteka
111
Chita(m) Knjigoteka
112
Chita(m) Knjigoteka
denaturirani špirit. Jeste li ikad vidjeli kako izgleda karcinom jetre u poodmakloj fazi ili
rak želuca koji je veći od tog istog želuca, ili bar lice koje je samljela elisa glisera?
Roditelji su me natjerali na tu jebenu medicinu, premda sam htio biti violinist.
Unatoč pijanstvu, djelovao je tako uvjerljivo da je Baniću u jednom trenu bilo čak
i drago što je Nika napustila taj studij.
Patolog koji je htio postati glazbenik ustane i nesigurnim korakom priđe ormaru
s kojega skine prašnu violinu i gudalo. No ipak nije zasvirao jer je bio tako pijan da
bradom nije uspio pridržati donji kraj violine. Zatim ljutito baci violinu i gudalo pod
krevet, pa se teturajući vrati do stola i sjedne.
– Što ja znam je li mu to bila kći!? U papirima sam napisao da jest i sve podatke
prilagodio, za što mi je pošteno platio dvije tisuće maraka, koje sam već uspio zapiti. I
uopće me zbog toga ne peče savjest. Ako čovjek ne želi da mu lijepa i skupa obiteljska
grobnica zjapi prazna, zašto mu ne bismo ugodili?
Banić je sjedio i razmišljao. Prvo što mu je palo na pamet bila je ekshumacija, ali
se dosjetio da je Valerijan Mandić dao tijelo kremirati. Bilo je teško ne pomisliti da je to
učinio sračunano. Pogleda zatim prema patologu, ali on je u međuvremenu pao u dubok
alkoholičarski san. Glava mu je ležala na stolu, a neoprano je posuđe brujalo od njegova
glasnog hrkanja.
Predvečer se Nikola Banić zaustavio ispred Doma za nezbrinutu djecu u Lovranu,
gdje je odmah potražio ravnateljicu. Slagao joj je da je odvjetnik Borisa Viteza te da bi
htio vidjeti njegovu kćer i uručiti joj novac što joj ga šalje otac. Ravnateljica ga je
pogledala s prezirom i tek nakon podužeg nagovaranja dopustila mu da s malom
provede nekoliko minuta u domskom parku pod paskom dežurnog bolničara.
Sonja je bila sitna, nježna šestogodišnja djevojčica duge svijetle kose skupljene u
rep. Bila je odjevena u lošu domsku odjeću, zacijelo prikupljenu po skladištima
humanitarne pomoći. Imala je velike smeđe oči i govorila je plaho i polako, kao da se
boji ljudi, što, s obzirom na iskustvo koje je s njima stekla, nije bilo ni čudno.
– Sonja, pozdravlja te tata i šalje ti ovo da si kupiš bombona. A pozdravlja te i teta
Višnja.
Mala pogleda u novčanicu od dvjesto kuna koju joj je pružio Banić, pa
demonstrativno stavi ruke na leđa.
– Tata se nada da će te uskoro posjetiti. No, hoćeš li uzeti novac?
– Neću! – reče ona tiho dok su joj se u očima caklile suze. – Rekla sam mu da mi
pošalje onakav veliki kasetofon kakav imaju crnci. Nikad nisam imala nešto s čega bih
mogla slušati glazbu. A on šalje novac. Neću novac!
Banić se zamisli; tko zna hoće li njezin otac ikad u životu imati novca za jedan
ghetoblaster kakve su uistinu nosili crnci u američkim filmovima. Nije znao kako
postupiti; iako je i njegova Nika svojedobno imala šest godina, nikad nije znao kako
postupati s djecom, kako ih na nešto privoljeti, što reći kad te najviše zbune.
Vidio je strogu ravnateljicu kako izlazi iz domske zgrade i nešto šapće
nabildanom bolničaru, koji nakon toga odmah požuri do Banića, zgrabi Sonju za ruku i
odvuče je u tužnu i dosadnu sigurnost doma.
Nije znao što je uzrok tom naprasnom postupku, sve dok se ravnateljica nije
vratila i prišla mu. Gledao ju je zbunjen, još uvijek držeći onih dvjesto kuna što ih je mala
odbila uzeti.
– Upravo nas je obavijestila zagrebačka policija da je Boris Vitez danas pobjegao
113
Chita(m) Knjigoteka
114
Chita(m) Knjigoteka
26.
115
Chita(m) Knjigoteka
stijenke u siv, mutan dan i osjeti neku čudnu, tešku tugu. Nika konačno odlazi i više neće
biti njihovih zajedničkih nedjeljnih ručkova, neće mu više dolaziti kasno noću i gnjaviti
ga svojim problemima, neće ga više zafrkavati zbog njegovih čarobnjaka saksofona... Čak
će se i Lidija osjetno manje javljati jer neće biti Nike koja ih je ipak na neki način vezala
u tu neobičnu razvrgnutu zajednicu. On uzdahne, naruči dva piva, pa izvadi novac i
odbroji tisuću dvjesto maraka.
– Ti nisi predao prtljagu? – reče Nika sjedajući za stol.
– Nemam prtljagu. Obećao sam ti lovu – pokaže on na novčanice što su ležale na
stolu. – Oprosti što nisam prije...
– Nema veze – veselo će ona. – Sve je u redu. Mama je posudila za kartu pa njoj
vrati šeststo maraka.
Nika izdvoji šest novčanica i gurne ih pokraj čaše, a ostalo strpa u džep.
– Nemaš lisnicu?
– Ne – odvrati ona.
– Hoćeš li da ti kupim jednu? Ima ih tu u giftshopu...
– Ne treba – nasmije se ona. – Rekla sam ti da sam prava Banićka. Ni ti je nikad ne
nosiš.
Imala je pravo; kako je vrijeme prolazilo, uviđao je kako je nepogrešivom
preciznošću pokupila sve njegove loše osobine. Sjedio je i promatrao je. I sad kad je pred
njima ležalo vrijeme duge razdvojenosti, nikako mu nije padalo na pamet o čemu bi
mogli razgovarati. Primijetivši njegovu zbunjenost, shvaćajući da mu ovaj rastanak pada
mnogo teže nego njoj, Nika lagano položi svoj dlan na njegovu ruku i zagleda mu se u
oči.
– Tata, jesi li napravio popis džez-kaseta?
– Nisam stigao – otpovrne on tiho. – Više bi me veselilo da ih i sama počneš
slušati nego da ih kupuješ meni.
– Zamisli! – reče ona. – Sinoć sam na radiju slušala emisiju o nekakvom Lesteru
Youngu. Bilo je tako lijepo i tužno da sam pomislila kako vukovi samotnjaci poput tebe
takvu glazbu uopće ne bi trebali slušati.
Shvatio je da blefira, da nije slušala Lestera Younga i da je to samo vješt uvod u
nešto što namjerava reći.
– Pa sam mislila... – nastavi ona s prekidima –... da bi bilo lijepo... da se ti i mama
malo zbližite... mislim sad kad ste sami kao duhovi...
Htio je primijetiti kako mama nije sama, ali mu se to učinilo glupim i
neprikladnim, pa umjesto toga svrne pogled na susjedni stol za kojim je drijemao
slijepac s crnim naočalama, čiji je bijeli štap bio oslonjen o stolac. Putuju li i slijepi
avionom, upita se, a potom se odmah nasmije gluposti vlastite pomisli.
– Mislim da bi se ona htjela pomiriti – nastavi Nika s pričom kakve je on nerado
slušao, pogotovo ako se od njega tražio kakav stav ili pak odgovor. – Shvatila sam to
između redaka. Često govori o tebi... te Nikola bi rekao ovo, te Nikola to ne bi nikad te...
Zamisli, sinoć mi je, ne znam više zbog čega, ljutito odbrusila kako sam se trebala
ugledati u oca.
– Dobro je što nisi – odvrati on, paleći cigaretu.
– Tata, ne mogu te gledati ovako dešperatnoga! – unese mu se ona u lice. –
Razvedri se, ne odlazim u Patagoniju ili Kamerun! Pisat ću ti, čut ćemo se telefonom,
116
Chita(m) Knjigoteka
117
Chita(m) Knjigoteka
118
Chita(m) Knjigoteka
27.
119
Chita(m) Knjigoteka
120
Chita(m) Knjigoteka
121
Chita(m) Knjigoteka
122
Chita(m) Knjigoteka
123
Chita(m) Knjigoteka
28.
124
Chita(m) Knjigoteka
– Gotovo ništa – odvrati Banić. – Ali ako ga malo pritisneš, sigurno ćeš štošta
saznati. Znaš da mi amateri nemamo tih sredstava, nama se svi smiju, tjeraju nas s
kućnog praga i odbijaju govoriti...
– Ako nisi lagao, puno si mi pomogao – mirnijim će glasom Dogan. – Ali ako si
lagao, onda me se čuvaj!
– Čuvam te se ionako...
– A što tebe zanima?
Banić ustane, ne znajući odakle da počne. Znao je da će Dogan ponovno planuti.
– Tamo u tom stanu na Trešnjevci našli ste revolver s otiscima pokojne Mare
Mandić.
– Dakle, i to znaš – zaškrguće Dogan zubima.
– Zanima me je li metak kojim je ubijen mladić neosporno ispaljen iz tog
revolvera.
– Slušaj me, Baniću! – ustane i inspektor Dogan. – Ti si prokleto njuškalo s kojim
ne valja imati posla! Ni sam ne znaš da si sada dirnuo u moju najveću sumnju. Taj Princ
ubijen je hicem u glavu. Metak je napravio prostrijelnu ranu i izišao na zatiljku.
– A je li ispaljen iz revolvera koji ste našli?
– Što ja znam?! – rasrdi se Dogan. – Prekopali smo cijeli stan sto puta, a da jebeni
metak nismo našli. Očito ga je ubojica odnio, tako da ne znam iz kojeg je revolvera
ispaljen.
Zadovoljan što je doznao sve što ga je zanimalo, Banić pođe prema vratima, ali se
onda zaustavi sjetivši se da još nešto mora pitati.
– A što je s Borisom Vitezom? Čuo sam da vam je zbrisao.
– Idiot! – promrmlja Dogan. – Skočio je kroz prozor istražnoga... s drugog kata.
Dan prije no što su ga trebali pustiti. Izvukao bi se s uvjetnom, a ovako si je na glavu
natovario i bijeg, i krađu automobila, i uništenu imovinu...
– Čekaj! – zaustavi ga Banić, iznenađen njegovim riječima. – Što se dogodilo?
– Zbrisao je iz zatvora, ukrao novi bmw i zapalio prema Rijeci. Valjda je htio u
Lovranu pokupiti kćer. Kod Skrada je sletio s ceste, napravio na bmw-u totalku, a sam
završio u šok-sobi. Ne zna se hoće li ostati živ.
Rastužen tom činjenicom, Banić nabije ruke u džepove pa iziđe iz policijske
zgrade, uporno misleći kako stvari opet idu svojim propisanim redom: bogati će se
izvući uz pomoć love, a siromasi, oni će jedini nagrabusiti...
Čim je zaustavio auto ispred kuće na Trešnjevci, bio je siguran da je gospođa
Kobasić već primijetila njegov dolazak. Pozvonio je na njezinim vratima, a ona ga je
pozdravila gotovo kao starog prijatelja.
– Oho, gospon policajac... Ste vidli kaj se strašno dogodilo tu poleg mene? Jedva
sam uspjela pronać nove podstanare. I uredno sam ih prijavila, tak da se ne morate nikaj
živcirati. Samo, prosim vas da pred novim podstanarima ne pripovedate nikaj o
ubojstvu! Oni ništ ne znaju.
– U redu – složi se odmah Banić. – Zanima me što ste napravili sa stvarima onih
koji su tu prije stanovali.
– A kaj bi napravila!? Ionak je namještaj moj. Ono ostalo su vaši pregledali pa sam
sklonila dole u drvarnicu.
125
Chita(m) Knjigoteka
126
Chita(m) Knjigoteka
29.
128
Chita(m) Knjigoteka
130
Chita(m) Knjigoteka
30.
Bio je već na dvorišnim vratima kad je Višnja s kuvertom u ruci izišla na kućni
prag.
– Gospodine! – rekla je odlučno. – Idite tom čovjeku i vratite mu njegov novac!
Recite mu da nas ne može kupiti i da se na nama ne može vježbati dobročinstvo. A kad
bi se i moglo, svakako mu recite da je prekasno!
Rekavši to, ona baci kuvertu koja padne u mokru travu, a zatim se ponosno
okrene i zalupi vratima.
Banić je stajao nekoliko časaka na kiši, a zatim je pošao prema automobilu.
Nadao se da je njezin patetični odgovor posljedica trenutka te da će se poslije smiriti i
pokupiti kuvertu što je ležala na kiši u mračnom dvorištu. Nadao se, ali više ni u što nije
bio siguran.
Unatoč kiši, večer u gradu bila je nekako živahna, ceste su bile pune automobila,
mnogo pješaka šetalo je s kišobranima u ruci i zastajkivalo pred šarenim, osvijetljenim
izlozima, iz usputnog kina izlazila je svjetina, a u restoranu do kina nije se mogao vidjeti
slobodan stol. Iako je to bila sasvim obična kasna ljetna večer, djelovala je nekako
svečano i blagdanski. Čak su i radijske vijesti bile dobre. Srbi su pristali na ozbiljne
mirovne razgovore u Americi, u čemu su mnogi komentatori nazirali početak kraja rata
na ovim prostorima. Banić osjeti čudan mir i zadovoljstvo čovjeka koji je upravo završio
posao do posljednjeg detalja.
I u Kicu je vladala nesvakidašnja, gotovo pijana živost. Cijeli je lokal bio zasut
velikim brojem božičnih čestitaka koje su, poput velikih četvrtastih konfeta, prekrile
pod i sve stolove. Usred grupice ljudi stajao je razdragani Pako, koji je iz kartonske
kutije vadio čestitke i bacao ih u zrak. Gospodin Marijan sokolio ga je u tome dok mu je
bivši štemer Kembra sa šanka dodavao gemišt za gemištom.
Banić priđe šanku i upita Zdenku:
– Koji mu je vrag?
– Slavi. Kinooperater Apola otišao je u invalidsku, pa su ga pozvali natrag. Od
prvoga opet radi u kinu.
– To zvuči tako pametno da mi djeluje pomalo nestvarno – zamisli se Banić, pa
naruči pivo.
Spazivši ga, Pako vikne:
– Zdenka! I detektivovo pivo stavi na moj račun!
Banić se nasmije, uzme pivo i ode do stola koji je bio uza sam prozor. Pijuckao je i
gledao van na kišu koja je prala prazni prolaz Apola. Čudno je to, pomisli, kako u tom
kinu, desetak metara od stana, zapravo nikad nije gledao nijedan film.
– Si čul novost? – upita ga Pako koji mu je prišao i prijateljski ga potapšao po
ramenu.
– Jesam. Drago mi je da si se opametio.
– Da. Al’ ne baš skroz. Znaš, u ovu sam proslavu uletil pomalo napamet, pa se
nadam da buš mi došel s jedno tristo kuna. Jasno, dok ne dobim prvu plaću.
– I to je bolje nego da ti posuđujem za mokre petarde – promrmlja Banić, pa mu
pruži tri stotke.
– Gle, eno ti bivše žene! – upozori ga Pako nagnut nad prozor. – Već je treći put
tu. Mora da još uvijek trza na tebe kad te traži po takvoj kiši.
Banić ostavi pivo i brzo iziđe.
132
Chita(m) Knjigoteka
Kao u nekom starom filmu, osvijetljena crvenim neonom Apola, Lidija je stajala
pred njim s kišobranom u ruci i u lijepom svijetlom kišnom kaputu koji još nikad nije
vidio na njoj.
– Došla sam ti reći da se Nika javila. Zvala je i tebe, ali te nikako nije mogla zateći
kod kuće.
– Kad sam prokleta skitnica – nasmije se on pa joj uzme kišobran iz ruke. –
Otpratit ću te, a ti pričaj. Što kaže mala?
Lidija ga uhvati pod ruku i oni krenuše prema zgradi u kojoj su proveli najveći
dio zajedničkog života.
– Ma lajala je gotovo pola sata – veselo je pričala Lidija. – Ne znam što će reći ti
ljudi, već im je prvi dan nabila takav telefonski račun. Uglavnom, tamo je sve jako fino,
čuvat će petogodišnje blizance, Davida i Grahama, koji su je zavoljeli na prvi pogled... i
tako. Ima svoju sobicu s televizorom, popodne ima slobodno, krasan pub joj je u blizini, a
navečer će na tečaj jezika...
– Znači, sve je idealno – zadovoljno će on.
– Pa... ne baš... Znaš, na kraju se rastužila i uhvatila ju je nostalgija. Rekla je da je
ondje sve perfa... ali da bi dala sve da joj je ponovno deset godina i da opet živimo svi
zajedno na Britancu...
Ona umukne, a ni on nije znao što na to kazati.
– Ah, da – reče on kao da mu je tek sad palo na pamet. – Moram ti dati šesto
maraka koje sam joj obećao za avionsku kartu. Izdala te i rekla mi da si morala
posuđivati.
– Jesam – nasmije se ona. – Ne ide mi baš najbolje. Tvrtku nam je kupio nekakav
bogati poduzetnik i sad nas pokušava rastjerati niskim plaćama.
– Zove li se možda Mandić? – upita on vadeći iz džepa zgužvane novčanice.
– Ne! Zašto bi se zvao Mandić!? – odgovori Lidija.
– Ništa... tako... – promrmlja on, izdvojivši šeststo maraka, shvativši da mu gotovo
ništa nije ni ostalo.
– Mogao si mi dati i sutra – reče ona uredno spremajući novac u torbicu.
– Tko zna kad ćemo se opet vidjeti – odvrati on, svjestan da je opet rekao nešto
posve neprilično.
Stajali su već ispred njezinih vrata.
– Ako me zatrebaš, slobodno me nazovi – reče on pomalo nesigurnim glasom, ne
bi li popravio dojam.
– Hoćeš li malo gore? Nisi dugo bio – prošapće ona, a njemu se učini kako su u
njezinu prijedlogu skrivene i neke tajne primisli.
– Možda koji drugi dan – zbuni se on.
– Što je? Da nemaš opet noćnu smjenu?
– Ne, ne! – odvrati on, pokušavajući naći kakvu zgodnu izliku. – Idem se istuširati
i ispavati. Pogledaj kako sam mokar!
– Kako hoćeš – nasmije se ona, mahne mu veselo rukom i nestane u mračnoj veži.
133