Godine 1938. otkrivena je fisija, tj.

lančana reakcija diobe atomske jezgre pogođene

neutronom na dva dijela podjednake mase, praćena emisijom neutrona, gama-zračenja i
oslobađanjem velikih količina energije. Iste su godine znanstvenici Leo Szilard (1898.-1964.) i
Albert Einstein (1879.-1955.) upozorili tadašnjega američkog predsjednika Franklina D.
Roosevelta (1882.-1945.) da energija oslobođena tim procesom može poslužiti u ratne svrhe. I
tako je u lipnju 1942. pod nazivom "Projekt Manhattan" u SAD-u započeo rad na konstrukciji
nuklearne bombe. Prva nuklearna proba pod imenom "Trinity" izvedena je 16. lipnja 1945. na
području Alamogordo u američkoj saveznoj državi Novome Meksiku.
Amerikanci nisu željeli da se Drugi svjetski rat produži unedogled pa su već 6. kolovoza iste
godine bacili atomsku bombu "Little Boy" na japanski grad Hiroshimu. Eksplozija siline
20.000 tona TNT-a uništila je više od 10 četvornih kilometara gradske površine, ubila više od
66.000 i ranila oko 70.000 stanovnika. Samo tri dana poslije, druga je atomska bomba "Fat
Man" bačena na grad Nagasaki. Ona je pobila oko 40.000 i ranila 25.000 ljudi. Od pedesetih
godina prošlog stoljeća nekoliko je država nastavilo razvijati vojnu nuklearnu tehnologiju.
Prema podacima iz 2019., u svijetu postoji 13.865 bojevih glava, a posjeduje ih devet država:
SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna
Koreja. Imajući u vidu sve te povijesne činjenice, ne čudi da su sve naše asocijacije na
nuklearno oružje vezane za 20. stoljeće. No već godinama neki stručnjaci,
pseudoznanstvenici, istraživači i "alternativci" govore o nuklearnim katastrofama koje su
pogađale drevne civilizacije, što iz današnje perspektive zvuči poput veoma maštovite
spekulativne fikcije.

xxxxxxxxx
Najpoznatije takvo mjesto zacijelo je arheološki lokalitet Tall el-Hammam koji se nalazi u
Jordanu na granici sa Zapadnom obalom. Kada je američki arheolog Steven Collins (70)
godine 2005. ondje započeo iskapanja, ustvrdio je da je riječ o biblijskome gradu Sodomi, što
je naišlo na osporavanje brojnih stručnjaka.
No u prosincu 2018. svjetski su mediji prenijeli tvrdnju istraživačā kako analiza 3700 godina
stara lokaliteta ukazuju na to da je neki "termički silovit eksplozivni događaj razorio otprilike
500 četvornih kilometara površine sjeverno od Mrtvog mora i time trenutačno izbrisao
naprednu civilizaciju što je ondje postojala tisućljećima". Dok su neki konzervativniji
komentatori taj događaj usporedili s nerazjašnjenom Tunguskom eksplozijom 1908., oni
smjeliji zaključili su da je to "novi dokaz o nuklearnom sukobu u drevnim vremenima".
"S obzirom na to da udarni krater ne postoji, istraživački tim smatra da je to razaranje bilo
uzrokovano niskom eksplozijom, ne višom od jednog kilometra iznad tla. Eksplozija je bila
toliko silovita da se cirkon sadržan u lončariji pretvorio u plin, zahvaljujući temperaturama i
do 4000 °C. Usporedbe radi, temperatura na površini Sunca je oko 5600 °C. Lončarija se
pretvorila u staklo. Datiranje ugljikom-14 pokazalo je da su zidovi od glinenih cigli iznenada
nestali prije oko 3700 godina, ostavivši samo kamene temelje", izjavili su istraživači.
Za razliku od tunguske, ova se eksplozija dogodila u, za ono doba, gusto naseljenu području
te je ubila između 40 i 65 tisuća ljudi koji su nastanjivali nizinu Ghor. Dotada plodno tlo zbog
nevjerojatne vreline ostalo je jalovo, a potom i zasoljeno vodama Mrtvog mora jer je nakon
eksplozije uslijedio tsunami. Zahvaćeno se područje oporavilo tek nakon šesto godina.
Dakako, vodeći se Collinsovim idejama, neki su komentatori iznijeli teoriju da je taj događaj
zapravo razaranje Sodome, kako je opisano u Bibliji: "Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot
ulazio u Soar, Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one
gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena
obazre i pretvori se u stup soli (Knjiga postanka 19:23-26).

xxxxxxxxx
Dok se krajem 1932. britanski istraživač Pat Clayton (1896.-1962.) u Libiji vozio kroz pustinju
Saharu, čuo je krckanje pod gumama. Tada je primijetio ono što je poslije nazvano "libijskim
pustinjskim staklom", jednom od neriješenih znanstvenih enigmi. Jer, da bi se pijesak
pretvorio u staklo, potrebna je temperatura od barem 1815 °C. Tek je mnogo godina poslije
na području Alamogordo u Novom Meksiku otkriveno da su nuklearni testovi proizveli isti
učinak – pijesak se pretvorio u komadiće stakla. No, s obzirom na veličinu područja na kojem
je pronađeno staklo, snaga drevnoga oružja u libijskoj pustinji morala je biti deset tisuća puta
veća od snage prve nuklearne bombe testirane u Alamogordu.
Kako su slični komadići stakla pronađeni i u drugim pustinjama diljem svijeta, neki su
stručnjaci zauzeli stav kako su oni nastali od udara asteroida. No ta je teorija odbačena jer
nigdje u blizini nisu pronađeni krateri koji bi nastali nakon takvih udara. I ne samo to,
libijsko pustinjsko staklo odlikuje se prozirnošću i čistoćom od čak 99 posto, što nije slučaj s
tvarima nastalim po udaru asteroida ili meteoroida.

xxxxxxxxx
Istraživači indijske kulture i povijesti navode kako neobična oružja koja se spominju u
drevnim epovima ne mogu biti ništa doli nuklearno oružje. Kao dokaze nude tragove
razaranja zemljišnih slojeva koje arheolozi još nisu objasnili.
Američki teorijski fizičar J. Robert Oppenheimer (1904.-1967.) tijekom Drugog svjetskog rata
bio je na čelu istraživačkog rada za proizvodnju atomske bombe u Los Alamosu, a poslije je
postao jedan od najvećih kritičara uporabe nuklearnog oružja. Sedam godina nakon rata,
tijekom jednog predavanja neki ga je student upitao je li pokus u Novom Meksiku doista bio
prvi nuklearni test ikada održan. On je znakovito odgovorio: "Jest, u moderno vrijeme".
Oppenheimer je, naime, strastveno proučavao drevne hinduističke spise. Poznato je da je
kritizirajući nuklearno oružje citirao Bhagavad-gitu u kojoj bog Višnu izgovara: "Sada sam
postao smrt, uništavatelj svijeta".
Mohendžo Daro bio je grad na donjem toku rijeke Ind, u današnjoj pakistanskoj pokrajini
Sind. Uz Harrapu bio je najveće prapovijesno nalazište predarijske Indske dolinske
civilizacije koja je postojala otprilike od 3300. do 1300. pr. Kr. Nedugo nakon njegova otkrića
dvadesetih godina prošloga stoljeća, istraživači su iskopali i prve ostatke njegovih žitelja. Svi
su pronađeni u položajima koji ukazuju na iznenadnu katastrofu. Tijela su bila razasuta po
gradskim ulicama, a ne u grobovima.
Britanski neovisni istraživač David W. Davenport nakon dvanaest godina proučavanja
drevnih indijskih tekstova, kao i samog lokaliteta, godine 1979. objavio je knjigu "Atomsko
uništenje 2000. prije Krista" u kojoj je iznio tezu da Mohendžo Daro nije propao zbog dolaska
Arijaca i klimatskih promjena, kako to tumače znanstvenici, nego da je nestao u eksploziji
razorne nuklearne bombe. Njegovi su dokazi debeli slojevi gline i zelena stakla koji mogu
nastati samo nakon iznimno visokih temperatura, što se može objasniti jedino nuklearnom
eksplozijom apokaliptičkih razmjera. Davenport navodi kako je razina radioaktivnosti na
području Mohendžo Dara i dan-danas deset puta viša od normalne.
Osim toga, 400 km istočno od najvećeg indijskoga grada Mumbaija, nalazi se jezero Lonar u
krateru promjera 154 metra za koje neki tvrde da je dokaz nuklearne eksplozije, iako
stručnjaci smatraju da ga je uzrokovao udar meoteoroida prije otprilike 40.000 godina.

xxxxxxxxx
U indijskim su epovima opisana čudesna oružja i ratovi koje su vodili mitski likovi. U
Mahabharati se tako spominje "brahmastra", tj. oružje boga Brahme: "I ispali eksplozivni stup
koji se rastvori u svim pravcima i izazva jaku svjetlost kao stotinu tisuća sunaca… Tada je i
voda postala vrela od topline, a svijet je izgorio od žara". Štoviše, javljaju se i njegove inačice:
"brahmaširša astra" i "brahmanda astra".
"Tada Rama pusti strijelu neobranjive moći, užasnu, smrtonosnu. I ta dalekometna strijela
spalila je moćnoga rakšasu (demona) i kočije s konjskom zapregom. Potpuno zahvaćene
plamenom, raspadoše se na pet prirodnih elemenata. Njegove kosti, meso i krv ne izdržaše.
Sažgalo ih je oružje. Ni pepeo ne ostade od njih." Tako se u Mahabharati opisuje učinak tog
razornog oružja.
Na drugom se mjestu spominje kako je oružje bio projektil ispunjen "svom silom svemira".
Usijani stup dima i plamena, blistav poput tisuće sunaca podigao se u svom sjaju. Željezna
munja, divovski glasnik smrti, u pepeo je pretvorila cijeli rod Vršnija. Leševi su izgorjeli da
se nisu mogli prepoznati. Kosa i nokti su im otpali, posuđe se lomilo bez vidljivog razloga, a
ptice su pobijeljele. Ubrzo je sva hrana bila zaražena pa su se vojnici bacali u potoke da operu
sebe i svu svoju opremu.
Spominje se i oružje "vayavya" za koje se govorilo da "ubija i plod u ženama", pa su
istraživači zaključili da je i ono moralo imati jako radijacijsko djelovanje. "Šataghni" je oružje
koje se ispaljuje poput rakete čiji udar izaziva jak bljesak. "Mohanastra" pak uništava cijele
vojske, a "tvaštra" sve pred sobom. O tim je neobičnim oružjima postojao i nauk zvan
"astravidya" o kojemu danas nema gotovo nikakvih podataka jer je sve to naprosto nestalo iz
povijesti.
U drevnim spisima brojni istraživači vide fascinantne opise nuklearnog oružja, što bi značilo
da ono nije izmišljeno nego samo ponovno otkriveno, kao i to da se ljudska povijest ponavlja.