SALONA OD 119.

GODINE PRIJE KRISTA

DO KASNE ANTIKE

Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa

održanog u Splitu 23. i 24. rujna 2019.

Uredili
Nenad Cambi i Ivan Matijević

KNJIŽEVNI KRUG
SPLIT
2022
 Kornelija A. Giunio

ORGANIZACIJA KULTA IZIDE U SALONI

UDK: 255.6(398Salona)“652“ Kornelija A. Giunio

Izvorni znanstveni članak Arheološki muzej Zadar

Sjedište uprave rimske provincije Dalmacije nalazilo se u Saloni (Salonae, Salona),

najvećem gradu provincije i najstarijoj rimskoj koloniji. Metropola se smjestila u duboku
zaljevu, danas zvanom Kaštelanski, onda zvanom Salonitanski (sinus Salonitanus), na po-
ložaju označenom deltom male rijeke Salon (današnji Jadro). Položaj je savršen za lokaciju
grada: raskršće cesta, zaštićena luka u dubokom zaljevu, obilje vode, plodno tlo. Salona
nije bila jedinstveno naselje, nego se sastojala od više aglomeracija na širem prostoru
(territorium Salonae), zato je u najranijim izvorima naziv grada dan u množini. Postupno
naselje uz luku, kraj ušća rječice Jadro, preuzima ulogu središta, a ime grada dano je u
jednini.1 Kolonija postaje vrlo rano, u doba samog Julija Cezara ili Oktavijana Augusta,
prvog rimskog cara – Colonia Martia Iulia Salona.2
Ovaj rad moja su razmišljanja o organizaciji kulta Izide u glavnom gradu rimske
provincije Dalmacije. Razmišljanja su temeljena na nekim nalazima i svjedočanstvima
njezina kulta. Sasvim je izvjesno postojalo i svetište, odnosno hram božice.
Ključne riječi: kult Izide; Salona

* * *

U razdolju helenizma, kao i u rimskom razdoblju, kult štovanja Izide proši-

rio se i izvan granica Egipta. Ona je smatrana »Jednom«, to jest svim stvarima,
jedinstvenom osobnošću koja predstavlja sve bogove i boginje. Među kultovima s
Istoka koji su se infiltrirali u rimski panteon, kult Izide, »kraljice mnogih imena«,
zauzimao je vodeće mjesto. Izida je bila dominantan lik egipatskog kulta koji se
proširio grčkim i rimskim svijetom, no ona nije bila jedino egipatsko božanstvo
koje su prihvatili prvo Grci, potom i razne etničke i socijalne skupine Rimskoga

1
N. Cambi, 1991., 7-36; D. Rendić-Miočević, 1991., 47-63; N. Cambi, 2002., 55-56.
2
M. Suić, 1958., 11-38; G. Alföldy, 1965., 99-105.

467
Carstva. Bili su tu i Oziris i Serapis, Anubis,3 Harpokrat,4 kao i zagonetna figura
Jupitera Amona, koji su uključivanje mogli zahvaliti svojim obiteljskim ili mi-
sterijskim vezama s Izidom.
Egipat je redom očarao Perziju, Grčku i na kraju Rim. Otac grčke (i svjetske)
povijesti, Herodot, u 5. je stoljeću prije Kr. posvetio više od jedne cijele knjige
svog remek-djela upravo Egiptu.5 Aleksandar Veliki u Egiptu je osnovao grad,
Aleksandriju, što je bilo njegovo najveće dostignuće, a njegovi nasljednici, Pto-
lomejevići, iako su zadržali drevno faraonsko nasljeđe, u Aleksandriji su osnovali
najdjelatnije kulturno središte grčkoga svijeta. Prvi od Ptolomejevića, Ptolomej
I. Soter (vladao od 305. do 283. god. pr. Kr.) uvidio je da bi Grcima neka od
tradicionalnih egipatskih božanstava u životinjskom liku, jastrebi ili psi, šakali
ili krokodili, bila smiješna. Došao je na zamisao da Izidu i njezina muža Ozirisa
učini središtem novoga kulta, vješto ih helenizirajući.6
Nakon poraza Marka Antonija i Kleopatre u bitki kod Akcija 31. god. pr. Kr.,
Egipat je došao pod rimsku upravu i egipatska su božanstva pronašla put do Rima.
Pogledamo li malo bolje, čini se da su Izida i, nazovemo li je njezinim
drevnim egipatskim imenom Iset, dva različita božanstva. U trenutku kad se u
grčkom i rimskom razdoblju počelo štovati Izidu, Iset je već bila skoro u zaboravu
stotinama godina. Grčki i rimski način nametanja kulturnih vrijednosti egipatskoj
kulturi utjecali su na tumačenje izvorne Iset, poričući njezino egipatsko podrijetlo
i pretvarajući je u rimsko božanstvo. Egipatska Iset drevno je egipatsko žensko
božanstvo, čije se ime pisalo hijeroglifom za »prijestolje« ili »sjedište«.7 Kao
personifikacija prijestolja Egipta, koje je »stvaralo kraljeve«, ona je bila simbo-
lički majka Kralja i kao takva imala je za njega posebno značenje. Prvotno ona
nije bila velika i rasprostranjena božanska majka. Njezin prvi spomen potječe iz
razdoblja 4. dinastije, kao mitski član Eneade iz Heliopolisa. Ondje je se spominje
kao sestru i ženu koja oplakuje Ozirisa (Wsir, grčki Osiris), majku Horusa (Herw,
grčki Horus) i sestru Neftide (Nebe-Hwt, grčki Nephtys) i Seta, djece Geba (boga
zemlje) i Nut (božice neba) heliopolitanske Eneade. Iset je bila zagrobno božanstvo

3
U Egiptu, Anubis je bio bog koji se izričito povezivao sa sepulkralnim kultom.
Prvotno, on je bio bog-šakal, bog nekropole, pripadnik podzemnog suda te stoga najbliži
Ozirisu. Dakle, njegove funkcije u grčkom razdoblju uključuju ulogu pratitelja duša u
Podzemlje i njegovu povezanost s Hermesom koji je imao analogne funkcije. Također
je poznat u obliku Hermanubisa, vodiča mrtvih, posrednika između dvaju svjetova. J. C.
Grenier, 1977., 169-175.
4
Helenizam je preobrazio još jednog egipatskog boga, Horusa, koji će postati Harpo-
krat i preuzeti funkciju novog mladog boga. On je bio i novo sunce koje se pojavljivalo u
cvijetu lotosa. U faraonskom Egiptu, dječak s prstom na ustima simbolizirao je djetinjstvo,
ali u grčkom i rimskom razdoblju taj se znak tumačio kao simbol tišine i misterije tako da
je postao bogom misterija.
5
Herodot, Povijest, Knjiga druga: Euterpa, i početak Knjige treće: Talija [Herodot,
Povijest, preveo i priredio Dubravko Škiljan, Zagreb 2007.].
6
J. Leclant, 1997., 19-27; M. Malaise, 1997., 86-95.
7
S. F. Donadoni, 1997., 32-36.

468
i, zajedno sa svojom sestrom Neftidom, prikazivana je na sarkofazima u obliku
zmaja ispruženih krila, štiteći pokojnike. Također je susrećemo prikazanu na Po-
sljednjem sudu kako zaštitnički stoji iza Ozirisova prijestolja. Mitološki ciklus
Izide, Ozirisa i Horusa naznačen je i u Tekstovima piramida (Staro kraljevstvo),
a u velikoj ga je mjeri preradio i proširio Plutarh.8
Plutarh, grčki spisatelj koji je živio od 46. do 120. god. poslije Kr., napisao je
De Iside et Osiride, djelo koje se smatra glavnim izborom kasnih mitova o Izidi.
U svom djelu piše da je Izida boginja »i mudra, i ljubiteljica mudrosti, kao što
joj ime govori, te znanje pripada njoj«. U svojoj metamorfozi u grčko-rimskom
svijetu, Izida je poprimila osobine vrhovnog i univerzalnog božanstva koje nije
mogla posjedovati u okviru osobitog ustroja egipatske religije. Osnovni podaci o
tim preobrazbama potječu iz nekoliko grčkih izvora koji se nazivaju aretalogije.9
Sve one počivaju na preteči znanoj pod nazivom Aretalogija iz Memfisa, nastaloj
najvjerojatnije u 3. st. pr. Kr., na početku razdoblja Ptolomejevića, kad je diljem
Egipta započeo proces prilagođavanja faraonskog božanstva grčkoj religiji. Izidi je
pripala ključna uloga božice čiji je karakter predstavljao službeni temelj tadašnjeg
svjetskog poretka. Ona je bila božica koja je omogućila uspostavu temelja civili-
zacije te vladavine reda i pravde. Štoviše, njezina osnovna uloga božice plodnosti
utkana je u cjelokupnu svrhu njezina kozmičkog postojanja.
Podatke iz aretalogija o univerzalnosti Izidine božanske prirode upotpunjuju
drugi izvori, kao što su Izidorove himne i poznate Apulejeve Metamorfoze. Izido-
rove himne ispisane su na zidovima predvorja hrama u Fayumu u 1. st. pr. Kr.10 U
himnama namijenjenima širenju njezina kulta grčko-rimskim svijetom naglasak
je bio na Izidinoj soteriološkoj naravi, odnosno prirodi spasiteljice. Ona je bila
univerzalno božanstvo i na različitim se mjestima javljala pod raznim imenima.
Bila je polynymos ili myrionymos, Boginja s Deset Tisuća Imena, Velika Božan-
ska Majka (una quae es omnia). Poprimajući sve šire funkcije, Izida se povezala,
putem svojih temeljnih značajki, sa ženskim božanstvima prednje Azije, Male
Azije, Fenikije, Sirije, Grčke.

8
Tekstovi piramida predstavljaju niz magijskih rečenica vezanih uz pogrebne običaje
faraona. Napisani su na zidovima grobnica u piramidama iz razdoblja potkraj 5. i 6. dina-
stije Starog kraljevstva (2670. – 2150. pr. Kr.), te u Prvom prijelaznom razdoblju koje je
potom uslijedilo. Kronološki je prvi primjer Unasova piramida 5. dinastije u Sakari, koja
predstavlja ključ za razumijevanje egipatske religije. R. O. Faulkner, 1925., 153-161; A.
Piankoff, 1968., 9-110; M. Lehner, 2008., 153-165.
9
Aretalogija je u grčko-rimskoj literaturi pripovijest u slavu božanstva. Na grčkom
arete znači vrlina kao dio etike, znanosti o ćudoređu u ljudskom ophođenju. Najstarija
je Aretalogija iz Andra. Jedino je Aretalogija iz Kyme iz 1./2. st. poslije Kr. sačuvana u
cijelosti. Aretalogija iz Soluna istodobna je s njom, dok je nešto mlađa Aretalogija s Hija
iz 3. st. poslije Kr.: A.-J. Festugiere, 1972., 136-163; F. Mora, 1990., 47-71.
10
Na kraju svake himne jasno je istaknuto Izidorovo ime. Himne su otkrivene 1935.
god., in situ, upisane na južnom ulazu u veliki grčko-egipatski hram u blizini današnjeg
Medinet Madija, sela na krajnjem jugu Fayuma. V. F. Vanderlip, 1972., 9-96; E. Bresciani,
1997., 37-41.

469
 U Apulejevim Metamorfozama ona se opisuje na sljedeći način: »Vidiš me
ovdje, Lucije, u odgovoru na svoju molitvu. [...] ja, mati sve prirode, vladarica
svih počela, početak i prvo stvaranje vjekova, najviša od božica, kraljica sjena
pokojnika, prva od nebeskih bogova i u meni su sjedinjeni likovi svih bogova i
božica. Ja svojom voljom upravljam sjajnim vrhovima neba, blagotvornim dahom
mora i očajnom tišinom podzemlja. Ja sam jedino božanstvo i sav me svijet obo-
žava na mnoge načine, raznim obredima, i pod raznim imenima. [...] neki me zovu
Junonom, neki Belonom [...]. Egipćani koji se ističu svojom drevnom znanošću,
obožavaju me uz obrede koji mi najviše pripadaju i nazivaju me mojim pravim
imenom ... Izida«.11
Nova se i složena religija proširila na Rim preko Sicilije i Velike Grčke.12
U Rimu, kamo je ova religija prvotno stigla u vrijeme Lucija Kornelija Sule,
nije bila osobito popularna.13 S jedne strane, bila je prilično putena te kao takva
uvredljiva za rimsko poimanje časti. S druge strane, pristigla je iz zemlje koja je
zadnjih godina Republike bila gotovo uvijek u lošim odnosima s Rimom, što je
kulminiralo u nesretnom odnosu Marka Antonija i Kleopatre. Rimski je Senat četiri
puta u deset godina (58., 53., 50. i 48. god. pr. Kr.) naložio uništavanje egipatskih
svetišta i skulptura.14 Nakon poraza Marka Antonija i Kleopatre, prakticiranje
kulta postalo je opasnije no ikada. Godine 28. pr. Kr. bilo je zabranjeno podizati
oltare aleksandrijskim božanstvima unutar gradskih zidina (pomerium), a sedam
godina poslije Marko Vipsanije Agripa, Augustov vojskovođa, proširio je zabranu
na područje u krugu jedne milje od grada.
August se u Rimu odupirao širenju izijačkih vjerovanja, a u Egiptu posve-
ćivao hramove tamošnjim bogovima.15 Augusta je zahvatila i svojevrsna egipto-
manija. Ukrasni elementi egipatskog svijeta poprimili su vrijednost simboličke
aluzije na kraljevstvo, kao da označava prijenos moći iz faraonskog i ptolomejskog
svijeta na novi principat. Tako je u oslikavanju svoje kuće na Palatinu koristio
ukrasne motive povezane s boginjom Izidom (tzv. Aula Isiaca),16 a na ulazu u svoj
mauzolej dao je postaviti dva egipatska obeliska.17

11
Apulej, Metamorphoses, XI, 4.
12
L. Vidman, 1970., 106-124; F. Dunand, 1973., 196-254; M. Malaise, 1972.; M.
Malaise, 1972a; M. Malaise, 1978., 627-717; M. Malaise, 1984., 1629-1648; A. Grimm,
1997., 120-133; E. M. Orlin, 2010., 203-212.
13
Svetište na Kapitoliju prvo je svetište Izide u Rimu iz vremena konzulata Lucija
Kornelija Sule iz polovice 1. st. pr. Kr., privatnog karaktera, a bilo je i drugih svetišta
privatnog karaktera u Rimu (Iseum Metellinum): S. Ensoli, 1997., 306-321; V. Mazzuca,
2014., 25-46.
14
A. Grimm, 1997., 122-123.
15
Augustovo ime javlja se na dvostrukom portiku unutar Izidinog hrama na otoku
File: J. Leclant, 1958., 125; R. H. Wilkinson, 2000., 213-215.
16
F. Coarelli, 1997., 173-175; I. Iacopi, 1997., 5-45.
17
K. A. Giunio, 2019., 56-57.

470
 Godine 19. poslije Krista, u vrijeme cara Tiberija, Izidin kult izazvao je velike
skandale, što je imalo za posljedicu progone Izidinih sljedbenika.18 Veliki skandal
koji je šokirao Rim tiče se stanovitog rimskog viteza Decija Munda koji je u sve-
tištu Izide, maskiran kao bog-šakal Anubis i uz pomoć korumpiranih svećenika
silovao rimsku matronu Paulinu, suprugu Saturninovu. Suprug je to dojavio caru,
a Tiberije je naredio da se sruši Izidin hram i njezin kip baci u Tiber,19 a svećenike
hrama dao je raspeti.
No, sve su te mjere bile neučinkovite. Religija se proširila čitavom Italijom
premda su njezini sljedbenici u Rimu bili izloženi progonstvu. S Tiberijevom
smrću prestalo je i razdoblje progona ove religije.
Godine 38. poslije Kr., car Kaligula na Marsovu je polju (Campus Martius)
u Rimu sagradio veliki Izidin hram, koji su kasniji carevi dodatno uljepšavali
(Sl. 1).20 Car Oton bio je deklarirani poklonik Izide, no to je bio tek nagovještaj
onog što će uslijediti za vrijeme vladavine Flavijevaca. Vespazijan je proglašen
carem u Egiptu te su ga prvo priznale egipatske legije, a onda i žitelji Aleksan-
drije. Nakon početnog oklijevanja oko preuzimanja carskih funkcija, posjetio je
Serapisov hram u Aleksandriji i ondje pronašao potrebnu snagu i podršku.21
Prodor egipatske vjere u rimski duhovni svijet postao je neizbježan. Ne smi-
jemo zaboraviti da je jedan od aspekata koji najviše karakterizira rimsku religiju,
tendencija asimilacije rimskih božanstava sa »stranim« bogovima i kultovima u
Rim prenesenih iz osvojenih gradova i područja. Bilo je »stranih« kultova koji
su ostali čvrsto povezani s određenim etničkim skupinama u Rimu, i oni koji su
bili izborni, kojima se pristupalo osobnim izborom i prema afinitetima, kakav je
bio i Izidin kult.
Car Hadrijan posjetio je Egipat 130. god. poslije Kr., u pratnji supruge Sa-
bine i Antinoja (Antinous), mladića iz Bitinije koji je zbog svoje ljepote postao
ljubimac cara Hadrijana. Taj posjet nije bio isključivo političke prirode.22 Čini se
da je Hadrijan u Hermopolisu iniciran u tajno znanje Hermes-Totha. Hadrijanova
egipatska iskustva dobila su posebno mjesto u njegovu duhovnom životu. Veliku
ulogu odigrala je smrt utapanjem u Nilu njegova miljenika, kasnije diviniziranog
Antinoja. Antinoj je smrt izabrao dragovoljno jer je, prema proročanstvu, za ono-
liko godina za koliko je skratio svoj život trebao produljiti život tada bolesnome

18
Svetonije, Vita Tiberi, 36 [Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, preveo,
uvod i bilješke napisao Stjepan Hosu, Zagreb 1978., 138]; Tacit, Annales, II, 85 [Tacit,
Anali, preveo i priredio Josip Miklić, Zagreb 2006., 190-191].
19
Josip Flavije, Antiquitates Iudaicae, XVIII, 3, 4. Bacanje sakralnih predmeta u Tiber
arheološki je potvrđeno nalazom šest sistruma i ulomaka kipa božice, München, Staatliche
Sammlung Ägyptischer Kunst, inv. br. ÄS 7080-7084: A. Grimm, 1997., 174-175.
20
L. Sist, 1997., 297-305.
21
Svetonije, Vita Divi Vespasiani, 7 [Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih ca-
reva, preveo, uvod i bilješke napisao Stjepan Hosu, Zagreb 1978., 293]; P. Derchain – J.
Hubaux, 1953., 38-52; A. Grimm, 1997., 127-129; G. Capriotti Vittozzi, 2014., 237-259.
22
A. Grimm, 1997., 129-130.

471
 Slika 1. Isis-Sothis kao simbol plodnosti i poplave Nila, iz Iseja na Marsovu polju u
Rimu, 1. st. Zvana Madama Lucrezia, smještena je na Piazza San Marco u Rimu kao
jedna od »govorećih statua« Rima (statue parlanti) (privatna fototeka)

Hadrijanu. Kao svoga spasitelja, Hadrijan ga je proglasio bogom i doveden je u

vezu s ostalim egipatskim božanstvima u Rimu i štovan u Iseumu na Marsovu
polju. Antinojev lik nalazi se na reljefima i novcu, a prikazuju ga i mnogobrojne
statue.
Hadrijan je bio čovjek profinjenih umjetničkih sklonosti i njegov je boravak
u Egiptu, osim što je imao vjersko značenje, snažno utjecao na cara i na estetskoj
razini. Careva naklonost prema predmetima egipatskih obilježja odražava se

472
i u svojevrsnoj egiptomaniji u ukusu Rimljana. Nadalje, pretpostavlja se da je
Hadrijanov boravak u Egiptu imao za posljedicu isticanje egipatskog karaktera i
podrijetla božanstva izidinskog kruga u njihovu štovanju u Italiji i drugim rimskim
provincijama širom Europe.
Hadrijanova fascinacija egipatskom i grčkom kulturom posebno je dobro
vidljiva u Hadrijanovoj vili u Tiburu (danas Tivoli), pored Rima.23 Hadrijan nije
volio palaču na Palatinu zbog velike gužve i želio je mirnije mjesto za život iz
kojega će vladati Carstvom. Hadrijanova vila, kompleks od preko 30 građevina
koji zauzima prostor oko 1 km², većinom je još neistražen. Kompleks je sadržavao
palaču, nekoliko kupališta, teatar, hramove, knjižnice i državničke prostorije i oda-
je za dvorjane, pretorijansku gardu i robove. Jedan od najbolje očuvanih dijelova
jest bazen Canopus (ime po egipatskom gradu u kojemu je bio Serapisov hram) i
umjetna špilja posvećena Serapisu.
U tom je razdoblju započeo uspon Serapisa koji je dotad uvijek bio u Izidinoj
sjeni, što mu je dalo status moćnog i univerzalnog božanstva koje su prihvatili
i podržali rimski carevi. Car Karakala uzdiže ga na rang službenog, vrhovnog
božanstva. Car mu posvećuje na Kvirinalu hram s dedikacijom Serapidi Deo.
Komod je tijekom svoje vladavine objavio snažnu sklonost istočnjačkim re-
ligijama u skladu sa svojom željom da, prema istočnjačkom poimanju, u jednakoj
mjeri naglasi božanski karakter svoje vladavine. Štovanje izidinskih božanstava
doseglo je vrhunac u razdoblju Severske dinastije početkom 3. st. Nakon toga,
ona su počela ustupati teren svojim sirijskim i perzijskim »suparnicima« te, napo-
sljetku, kršćanstvu. Njihova je propast privremeno zaustavljena za vladavine cara
Dioklecijana, odnosno u razdoblju tetrarhije. Usponom kršćanstva tijekom 4. st.
njihovo je štovanje zadržano uglavnom u aristokratskim krugovima.

* * *

Pojava egipatskih kultova u rimskoj provinciji Dalmaciji uklapa se u tijek

njihova rasprostiranja na čitavom području Carstva. Možemo sa sigurnošću po-
tvrditi da Izidin kult u drugoj polovini 1. i na početku 2. st. osvaja i našu obalu.
Od vremena cara Kaligule Italija postaje važan posrednik u širenju egipatskih
vjerovanja kod nas. Kult Izide svojim je karakteristikama imao jednu opću pri-
hvatljivost u raznim dijelovima rimskoga svijeta. Širenju Izidina kulta pomogao je
i njegov izrazito »demokratski« karakter jer pristup je bio omogućen i najnižim i
najvišim slojevima društva, te su ravnopravno u kultu sudjelovale i žene, odnosno
imale su vrlo značajnu ulogu.24
Paralelan je s tzv. »običnim« kultom i misterijski kult. Svi vjernici izidinskog
kulta nisu morali biti uvedeni u misterije. Inicijacija je viši stupanj odnosa

23
H. Kähler, 1950.; S. Aurigemma, 1962.; B. Adembri, 1997., 326-331.
24
E. Erman, 1937., 483.

473
s božanstvom. Pristup izidinskoj vjeri i misterijima osobni je izbor koji nije
uvjetovan vjerskom tradicijom ili lokalnim vjerskim običajima. Izborom se,
također, ne obvezuje vjerska isključivost.25 Izidin kult, kao i mnogi kultovi Istoka,
imao je spasiteljski karakter. Brojni epigrafički spomenici podižu se pro salute,
za prevladavanje opasnosti i slično.
Možemo pretpostaviti širenje kulta Izide od obale, lučkih gradova pa prema
unutrašnjosti. Čini se da su uvođenju ovoga kulta pogodovale bogate trgovačke
obitelji koje su se više generacija povezivale s Istokom i općenito sredozemnim
obalama pomorskim prometom. Povoljan zemljopisni položaj Salone, u središ-
njem dijelu istočne obale Jadrana, kao i dobre cestovne veze sa zaleđem, sve je
doprinijelo brzom i nesmetanom razvoju i širenju kulta.
U Saloni možemo (i moramo) pretpostaviti postojanje svetišta ili hrama
posvećenog Izidi (i Serapisu). Hramovi posvećenici Izidi kao glavnom božan-
stvu nazivaju se na latinskom isea (singular iseum od grčkog iseion).26 Često je
Izida, zbog svojih višeznačnih karakteristika, bila štovana i u hramovima drugih
božanstava (primjerice serapea).
Hramovi uglavnom čuvaju forme bliske onima koje su hramovi imali u Egip-
tu, a i odvijanje kulta: rano ujutro hramski bi pjevač budio božanstvo na staroe-
gipatskom jeziku, zatim su slijedile libacije vodom, palio se tamjan, oblačilo se i
hranilo božansku statuu. Svećenstvo je bilo jednako kao u Egiptu: bio je tu veliki
svećenik (propheta primarius),27 profeti, zatim kolegij pastofora.28 Pastophoroi
skupina su svećenika koji služe Izidi i Ozirisu, inicirani u misterijski kult Izide, u
tajne kultne knjige. Dimenzijama su hramovi odgovarali lokalnoj situaciji, broju
vjernika i njihovu društvenom položaju.
Najbolje sačuvani Izidin hram izvan Egipta jest onaj u Pompejima (Sl. 2).29
Sagrađen već krajem 2. st. pr. Kr., srušen je u potresu 62. god. poslije Kr., domalo
posve obnovljen o trošku šestogodišnjeg dječaka Numerija Popidija Celzija. Gra-
đevina se sastojala od prostrana porticima uokvirena dvorišta s malim hramom
u sredini, oslikanim likovima egipatskih božanstava, široka nenatkrita žrtvenika,
bunara (purgatorium) i podzemne kripte gdje su se posvećeni prali vodom što je
u posebnim posudama stizala s Nila. Iza portika bile su dvije dvorane namjenu
kojih ne možemo još točno utvrditi, ali je veća zacijelo služila održavanju vjerskih
obreda ili priredbi.
Možda ne djeluje tako, ali još uvijek znatan dio Salone nije arheološki istra-
žen, pa i dalje ima izgleda utvrditi postojanje i položaj hrama. Veliki rimski pisac

25
R. E. Witt, 1997., 152-161; F. Coarelli, 2005., 84-103.
26
L. Bricault, 2005., 251-259.
27
Velikog svećenika Apulej naziva propheta primarius: Apulej, Metamorphoses,
II, 28, 2.
28
R. E. Witt, 1997., 89-99.
29
P. Hoffmann, 1993., 41-71; S. De Caro, 1997., 338-343; E. La Rocca – M. & A.
De Vos, 2002., 166-171.

474
 Slika 2. Izidin hram u Pompejima (privatna fototeka)

i arhitekt Vitruvije u dijelu gdje govori o izboru gradilišta za javne zgrade navodi
da se hramovi Izidi i Serapisu izgrade u pristaništima, lukama.30 Salonitanska luka
nalazila se pred gradom na jugu i imala je siguran prilaz brodovima sa zapada iz
Kaštelanskog zaljeva. Iako sama luka nije sačuvana jer je s vremenom uništena
u mulju iz rijeke Jadro, na to ukazuju brojna skladišta i prostori za pretovar i
pohranu robe. Glavna skladišta nalazila su se uz luku, a građevine za pohranu
robe sačuvane su i u središtu grada, istočno od teatra. Uz teatar, u jugoistočnom
dijelu grada (Urbs Vetus) sagrađen je forum s kapitolijem kao središtem javnog,
političkog i vjerskog života. Hram bi, po mome mišljenju, trebalo tražiti negdje
uz luku, ne jako daleko od salonitanskog foruma.
Među rukopisnim materijalima koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u
Splitu, otkriven je spis na latinskom jeziku pod naslovom Cupreum Salonitanae
Iunonis simulacrum illustratur.31 Tekst počinje riječima: »Od paganskih kultnih
spomenika kojima je nekoć obilovala rimska Salona, ovih dana sam imao priliku

30
Vitruvije, I, 7: ... ut Isidi et Serapi, in emporio ... [Vitruvije, Deset knjiga o arhi-
tekturi, prijevod Matija Lopac i Vladimir Bedenko, Zagreb 1999.].
31
M. Nikolanci, 1963-65., 119-125; M. C. Budischovsky, 1977., 194-198, br. 6; P.
Selem, 1997., 67; P. Selem – I. Vilogorac Brčić, 2012., 17-20.

475
vidjeti kip Junone kojim sam bio uvelike ushićen. Divim se uzvišenosti duha
predaka kojim su umjeli predočavati svoja božanstva«.32
Bilješke na dnu stranica ukazuju na to da je spis pisan s namjerom da se obja-
vi. Po papiru i rukopisu spis se datira na prijelaz iz 18. u 19. stoljeće. Anonimni­­­
pisac ovu skulpturu izlivenu u bronci naziva Junonom, temeljeći svoj sud po
njezinu izgledu, u prvom redu po gesti dojenja. Opisuje je punom zrele ženske
dostojanstvenosti, obučenom u žensku stolu koja se spušta do stopala, ogrnutom
šalom ukrašenim resama skladno počešljanim u tri brazde i padaju sprijeda preko
ramena. Desna ruka spuštena je uz tijelo, dok lijevu ruku prinosi prema desnoj
dojci, na mjestu gdje je bradavica, kao da želi istisnuti mlijeko (Isis lactans).
Nadalje, navodi da je glava kipa ovjenčana zrakastom krunom. Po ponuđenom
opisu, M. Nikolanci, sasvim opravdano, interpretirao je ovu skulpturu kao Izidu.
Na to upućuje šal s resama, iako se ne navodi da je sprijeda vezan u čvor. U hele-
nističko-rimsko vrijeme šal s resama determinativ je za Izidu.
Egipatska je Iset prikazivana kao žena odjevena u tijesne halje, obavijene
oko tijela od vrata do nožnih zglobova. Na glavi nosi krunu u obliku prijestolja.
Sinkretizmom s Hator prikazuje se s krunom iz koje izbijaju kravlji rogovi. Oni
uokviruju sunčevu ploču, dok se ispred nalazi uspravljena kobra (ureus). Dvije
odrednice koje su Izidu pratile u grčko-rimskom razdoblju bile su izidinski čvor,
znamen mistične navale energije i zvečka (sistrum), glazbalo također podrije-
tlom iz faraonskog razdoblja, koje je sa svoje karakteristične četiri (ili tri) šipke
objavljivalo cjelovitost svijeta.33 Proces oblikovanja helenističke Izide započeo je
u trenutku izdavanja kanopskog dekreta kojim se divinizira rano umrla kći kralja
Ptolomeja III. Euergeta, Berenike, princeze-djevice. Berenike je u hramu Kanope
posvećena uz Ozirisa, postajući tako Izida.34
Razni su joj bili naglavci: dva klasa, ureus i stabljika papirusa, zatim kravlji
rogovi i sunčana ploča (basileion),35 kao i naglavak s položenim mladim mjese-
com, a uz klasove javljaju se i pera.36
Problem predstavlja spominjanje zrakaste krune, ali sasvim je moguće da
je prilikom opisa anonimni autor pogrešno interpretirao neke detalje, neke i

32
Slobodni prijevod K. A. Giunio.
33
Sistrum je glazbalo tipa udaraljki koje se poglavito povezuje s drevnim Irakom i
Egiptom. Sastoji se od drška i metalnog okvira u obliku slova U, izrađivao se od mjedi ili
bronce, a širina mu varira između 76 i 30 cm. Kad ih se protrese, tanke metalne karičice
ili petlje na pokretnim poprečnim prečkama proizvode zvuk u rasponu od nježnog zveketa
do glasnog štropotanja. Ime je izvedeno iz grčkog glagola σείω, seio, tresti, i σείστρον,
seistron, ono što se trese. U staroegipatskom se ovo glazbalo nazivalo sekhem ili sesheshet.
T. Tibiletti, 1997., 660-663.
34
S. F. Donadoni, 1997a, 42-43, 82-83; R. H. Wilkinson, 2000., 87, 214.
35
Izvorno hatorički naglavak. Još u starom Egiptu došlo je do spajanja boginja koje
povezuje karakter majčinstva i plodnosti.
36
R. Veymiers, 2014., 195-236.

476
­izostavio.37 Opisuje se i baza statue kružna oblika, ukrašena cvjetovima šipka i
štitovima. Štitovi (scuta) na bazi vezuju Izidu s vojskom u širem značenju, odno-
sno i s institucijom carske vlasti, carskim kultom.
Nisu iznesene dimenzije statue, ali iz opisa (... ex cupra conflatum ...) i izve-
denog zaključka kako je ova pripadala hramu božice, može se pretpostaviti da je
bila približno naravne veličine. O položaju nalaza anonimni pisac kaže površno
kako je nađena negdje u ruševinama stare Salone, vjerojatno na mjestu gdje se
nalaze i nepoznati ostaci staroga hrama.
Do dana današnjega nikakvih saznanja nemamo o sudbini ove skulpture. Sa-
svim je moguće da je skulptura završila kod nekog sakupljača umjetnina, manje je
vjerojatno u nekom muzeju ili galeriji jer bismo joj do danas ušli u trag. Nadajmo
se da nije nesretno završila.
Najljepši opis grčko-rimske Izide daje nam Apulej u Metamorfozama: »Bujne
i duge vlasi rastirahu se u blagim uvojcima niz božanski vrat i blago lepršahu oko
njega. Na tjemenu stajaše nepravilan vijenac ispleten od mnogoga cvijeća. Iznad
čela, u sredini, bila je obla ploča nalik zrcalu, ili, bolje rečeno, Mjesecu, i ona je
širila neku blijedu svjetlost, a s obje strane vile su se dvije zmije uzdignutih glava,
dok se iznad njih, kao u Cerere, savijalo klasje.
Njezina tunika, koja se prelijevala u mnogim bojama, bila je od najfinijega
platna; tren je bila bijela kao dan, tren žuta kao šafranov cvijet, tren crvena kao
plamen. Ali, što je iznad svega zasjenjivalo moje oči, bio je crn ogrtač koji je
blistao u svojem crnilu: on je obavijao cijelo tijelo i ispod desne ruke prelazio je
preko lijevog ramena. Tu mu je kraj padao slobodno, tvoreći jedan čvor, pa se u
naborima spuštao do tla, a rese na kraju krasno su lepršale na vjetru.
Po samom izvezenom rubu i po materijalu bile su posijane sjajne zvijezde, a
u sredini je u svomu punom sjaju blistao pun mjesec. Kako je padao ovaj krasni
ogrtač, tako je svuda po njemu išao neprekidni vijenac napravljen od cvijeća i
voća.
U rukama je držala različite stvari: u desnoj ruci zvečku od bronce, kojoj su
preko uske pločice savijene u obliku remena bili namješteni neki štapići, koji su
glasno zvonili čim bi se ruka triput zatresla. S lijeve ruke visjela je svjetiljčica
od zlata nalik čamcu: na najvidljvijem mjestu drške bila je zmija nabrekla vrata
i dizala je glavu.
Na božanskim su nogama bile sandale obrubljene lišćem palme, drveta
pobjede.«38

37
M. Malaise spominje kod Izide i zrakastu krunu, ali ne daje primjera: M. Malaise,
1997., 94. U dostupnoj mi literaturi, koja nije mala, nisam našla primjera Izide sa zraka-
stom krunom.
38
Apulej, Metamorphoses, XI, 3-4 (Apulej, 1997., 208-209).

477
 Izida iz Salone nije nam sačuvana, ali za
ilustraciju s istočne obale Jadrana imamo pri-
mjer sačuvanog kipa Izide, onaj iz Nina (Sl. 3).39
Radi se o izvanrednom radu, Izida je prikazana
stojeća, odjevena u jonski hiton preko kojega
je prebačen himatij. Na grudima se šal skuplja
u izidinski čvor.
Iz Salone potječu i nalazi triju brončanih
poprsja Izide, Serapisa i jedne anonimne krilate
muške figure.40 Otkriveni su u prvim arheološ-
kim istraživanjima Carla Lanze 1820. godine,
a datiraju se u 3. st. poslije Kr. Poprsje Izide
(visine 18 cm) predstavlja boginju kao rimsku
boginju plodnosti (Izida – Junona) (Sl. 4). Da se
radi o Izidi, svjedoči haljina učvorena na prsi-
ma i šal s resama. Na glavi ima visoki dijadem
ukrašen s dvije uspravljene zmije (netipičan
izidinski naglavak).
Drugo poprsje (visine 15 cm) prikazuje
Sera­pisa, bujne brade i kose koja se u dugim i
malo sapletenim pramenovima spušta skoro
do leđa i koja uokviruje lice (Sl. 5). Na glavi
ima modius (kalathos) s po jednim klasom sa
strane i s maslinovom grančicom na prednjoj
strani. Široka haljina bez rukava, zatvorena do
vrata, prekriva bistu.
Serapis je bio bog proglašen posebnom
odlukom. Ozirisa su nazvali Serapis, od Osor-
Apis ili Oziris-Apis, koji je prvotno bio bog koji
je štitio nekropolu u Memfisu.41

Slika 3. Kip Izide iz Nina, Arheološki

muzej u Zagrebu (foto: Igor Krajcar)

39
Mramor, visina 136 cm, Arheološki muzej u Zagrebu: M. C. Budischovsky, 1977.,
176-177; P. Selem, 1997., 54; K. A. Giunio, 2005., 218-219; K. A. Giunio, 2015., 205-207;
P. Selem – I. Vilogorac Brčić, 2015., 32-33, br. 23. Zahvaljujem kolegi Sanjinu Miheliću,
ravnatelju Arheološkog muzeja u Zagrebu, na dopuštenju za objavu fotografije, fotografu
I. Krajcaru na fotografiji.
40
Danas se nalaze u Kunsthistorisches Museum u Beču, bista Izide inv. br. ANSA VI
395, bista Serapisa inv. br. ANSA VI 376, anonimna krilata figura inv. br. ANSA VI 543:
E. Sacken, 1871., 90-91; W. Drexler, 1900., 145-150; M. C. Budischovsky, 1977., 198; P.
Selem – I. Vilogorac Brčić, 2012., 20-23; A. Torlak, 2017., 15-16.
41
Memfis je grčko ime egipatskoga administrativnog centra iz Donjeg Egipta. Memfis
je bio središte Ptahovog kulta, izvorno egipatsko ime jest Het-Ptah-Ka.

478
 Slika 4. Poprsje Izide iz Salone, Slika 5. Poprsje Serapisa iz Salone,
Kunsthistorisches Museum, Wien, Kunsthistorisches Museum, Wien,
inv. br. ANSA VI 395 inv. br. ANSA VI 376
(preuzeto iz E. Sacken, 1871, T. XXXV, 4) (preuzeto iz E. Sacken, 1871, T. XIX, 7)

Uspostava novog božanstva nije iskorijenila Ozirisa. To nije bilo ograničeno

samo na Egipat gdje je bilo duboko ukorijenjeno štovanje Ozirisa. U grčkom i
rimskom razdoblju, Serapis je preuzeo ulogu vrhovnog državnog božanstva koje
se u službenoj religiji poistovjećivalo sa Zeusom – Jupiterom. Serapis je bio javni
bog, dok je Oziris bio poznat samo onima koji su sudjelovali u svetim obredima.
On je bio bog posvećenik, bog tajnih obreda, bog misterija.42 Novi je bog imao
osobine vrhovnog i univerzalnog božanstva nalik Zeusu (Jupiteru), no njegov ga
je naglašeni htonski karakter i soteriološka priroda kao i povezanost s kultom
Zemlje, povezivala s Ozirisom. U helenističko-rimskom svijetu Serapis je preuzeo
funkcije i Amona i Ozirisa, zauzeo je mjesto Izidina supruga. Ikonografski proto-
tip Serapisa izrađen je za njegov prvotni hram u Aleksandriji, koji je projektirao
arhitekt Parmenisk, a autor prvog kipa grčki je kipar Brijaksis.43 Ikonografski je
vrlo vezan uz lik Zeusa: zreli muškarac bujne kose i brade, dostojanstveno sjedi na
prijestolju, a i munja je jedan od njegovih temeljnih atributa. Ono što ga ­povezuje

42
P. M. Fraser, 1967., 23-45; L. Vidman, 1970., 125-138; L. Castiglione, 1978., 208-
232; P. Selem, 1971., 304-313; J. Assmann, 1979., 93-115; U. Bianchi, 1980., 9-36; W.
Burkert, 1991., 5-70; J. Leclant, 1997., 19-27; L. Kákosy, 1997., 148-150.
43
P. Bruneau – M. Torelli – X. Barral – Altet, 1991., 99; R. R. R. Smith, 1995., 205-
207; R. H. Wilkinson, 2000., 102-103.

479
 Slika 6. Klečeći mladić s krilima iz Salone, Kunsthistorisches Museum, Wien,
inv. br. ANSA VI 543 (preuzeto iz E. Sacken, 1871, T. XXXVI, 3)

s Ozirisom put je novoga boga koja je plavozelene boje. Kao bog vegetacije i
bog plodnosti, Oziris se na brojnim slikama iz vremena Nove države prikazuje s
tamnozelenom puti.
Treća je figura klečeća mladića (visine 6 cm) odjevenog u karakterističnu
egipatsku pregaču ili suknju (shendyt) i stisnutih ruku položenih uz tijelo, s veli-
kim krilima, a na glavi ima faraonski nemes (khat), pokrivalo za glavu od tkanine,
obično s prugama, koje nose vladari: prekriva glavu, a donji dijelovi padaju sa
strane na lice i prsa (Sl. 6).
Moguće je da pripada ukrasu nekog predmeta koje se nalazilo unutar svetišta
Izide i Serapisa.
Ukrasu fontane, vijencu zdenca koje se nalazilo u krugu svetišta, mogao je
pripadati blok s reljefom s nilskim krajolikom otkriven u Saloni 1891. godine
(scena nilotica, paesaggio nilotico) (Sl. 7).44 Pojedina Izidina i Serapisova ­svetišta

44
Mramor, 38 x 67 x 32 cm, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. D-150: K. Prijatelj,
1954., 30-32; M. Abramić, 1959., 53-57; M. C. Budischovsky, 1977., 199, br. 9; N. Cambi,
2005., 72-73, sl. 101. Želim zahvaliti na dopuštenju za objavu ove i sljedećih fotografija
muzejskoj savjetnici dr. sc. Zrinki Buljević, a višem muzejskom fotografu Tonću Seseru
na izrađenim fotografijama.

480
 Slika 7. Ulomak zdenca s ležećom figurom i reljefom s nilskim krajolikom iz Salone,
Arheološki muzej u Splitu, inv. br. D 150
(foto: Tonći Seser)

u drugim rimskim gradovima (primjerice Rim, Pompeji) pokazuju postojanje ta-

kvih zdenaca u okviru svetišta jer je voda imala važnu ulogu u obredu očišćenja
vjernika (purgatorium).
Blok ima prednju stranu raščlanjenu u obliku stuba i s reljefom. Na gornjoj
površini bloka ležala je poluodjevena figura (Nil ili Nimfa). Reljef prikazuje nilski
krajolik s raznim životinjama koje napadaju ljude. Lijevo je prikazan brod s krme-
nim jarbolom, kvadratnim jedrom i naznačenim duguljastim valovima. Prikazane
su dvije figure, patuljastog stasa i relativno velikih glava i s velikim falusima, omo-
tanim pojasom oko bedara. Unose amforu (ravnog dna i visoko podignutih ručki)
na brod. Sasvim lijevo vidimo dva stabla, po svoj prilici stilizirane palme. Drugi je
brod naznačen s dva vesla na desnoj strani reljefa. Prikazan je veliki krokodil koji
je uhvatio jednog mornara, drugi ga pokušava spasiti kopljem probadajući zvijer.
Treću figuru velika rakovica hvata za falus. Veliki nilski konj, izgleda, uhvatio
je još jednu osobu. Abramić ove figure tumači kao Pigmeje. Pigmeji su naziv za
plemena tamnoputih ljudi izrazito niskoga rasta, nastanjenih u tropskim šumama
središnje Afrike. Povijest Pigmeja slabo je poznata zbog njihove izoliranosti, no

481
 Slika 8. Reljef s prikazom cara i Viktorije iz Salone, Arheološki muzej u Splitu,
inv. br. 68794 (foto: Tonći Seser)

ipak ih spominju u starom Egiptu u vrijeme faraona Pepija II. oko 2250. god. pr.
Kr., a Homer u svojoj Ilijadi u opisu borbe Pigmeja sa ždralovima.45
Svi dekorativni elementi koje nalazimo na ovom bloku (palme, krokodili,
nilski konji, Pigmeji) elementi su aleksandrijske umjetnosti, koji se već u doba
helenizma i potom u rimsko carsko vrijeme javljaju na reljefima, freskama, moza-
icima, predmetima sitne umjetnosti.46 Blok s reljefom datira se u drugu polovinu
1. st. poslije Kr.
M. C. Budischovsky navodi još jedan reljef iz Salone kao »egiptizirajući«.47
Radi se o reljefu s prikazom cara i Viktorije (Sl. 8).48 Lijevo je prikazana Vik-
torija s podignutom desnom rukom, do nje je propeti konj s jahačem odjevenim
u potpasanu tuniku s paludamentum, a desna mu je ruka podignuta. Do konja

45
Homer, Ilijada, III, 2; II, 459 [Homer, Ilijada, preveo i protumačio Tomo Maretić,
Zagreb 1987.].
46
Mozaik s nilskim krajolikom iz 3. st., moguće iz sjeverne Afrike (Metropolitan
Museum of Art, New York), freska s nilskim krajolikom s Pigmejima iz Pompeja, Casa del
Fauno (Museo Archeologico Nazionale, Napoli).
47
M. C. Budischovsky, 1977., 199, br. 10.
48
Mramor, 50 x 25-30 cm, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. 68794: N. Cambi,
2005., 143-145, sl. 214.

482
 Slika 9. Glava crnčića iz Salone, Slika 10. Torzo crnčića iz Salone,
Arheološki muzej u Splitu, Arheološki muzej u Splitu,
inv. br. 74322 (foto: Tonći Seser) inv. br. B 192 (foto: Tonći Seser)

je rimski vojnik u oklopu i s kacigom na glavi, podignutom rukom pozdravlja

konjanika – cara. Desno su prikazana dva muškarca odjevena u tunike s plaštem.
Prednji na koljenima s pijetetom dočekuje konjanika. Njegova je kosa kovrčava,
a lice pokazuje negroidne značajke. Očito se radi o figurama dvojice domorodaca
koji se podanički odnose prema caru. Ispod konja prikazan je krilati lav (kojeg
M. C. Budischovsky tumači kao krilatu sfingu) i zmija s podignutom trokutastom
glavom. Reljef se datira u drugu polovicu 3. st., vrijeme u kojem je bilo određenih
problemčića u Egiptu, te je ovo reljef dio carske propagande i javnog karaktera.
Helenističkog su izričaja i izrađeni od crnog granita, glava crnčića (Sl. 9)49 i
torzo crnca iz Salone (Sl. 10),50 ali upitno je možemo li ih vezati uz okoliš svetišta
Izide (Nubijski robovi?).
Iz Salone potječe i ulomak natpisa s posvetom Isid(i).51

49
Visina 15 cm, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. 74322: K. Prijatelj, 1954., 32; N.
Cambi, 2005., 73-74, sl. 102 i 103.
50
Visina 42 cm, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. B 192: K. Prijatelj, 1954., 33.
51
CIL 3, 12834; M. C. Budischovsky, 1977., 192, br. 1.

483
 Slika 11. Poklopac sarkofaga Aurelija Satrija i Aurelije Maksime iz Salone,
Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A393 / D 86
(foto: Tonći Seser)

Svjedočanstvo je jake prisutnosti Izidina kulta u Saloni i prekrasan poklopac

sarkofaga Aurelija Satrija i Aurelije Maksime (Sl. 11).52 Otkriven je još davne
1880. god. na lokalitetu Smiljanovac, blizu ceste Salona – Epetium. Radi se o
poklopcu sarkofaga izdubljenog u živoj stijeni. Oblikovan je poput krova, sa
središnjim zabatom i dva bočna medaljona na mjestu akroteriju. Lijevi medaljon
prikazuje dječaka Aurelija Satrija, odjevena u široku bijelu haljinu (palla contabu-
lata), kratke kose sa čuperkom, pletenicom iza desnog uha (tzv. Horuslocke) (Sl.
12).53 Uz desno je dječakovo rame diptih. Desni medaljon prikazuje djevojčicu
Aureliju Maksimu, na čijoj su glavi dvije vrpce, jedna okružuje glavu, a druga je
postavljena aksijalno preko tjemena, na mjestu gdje se spajaju ukrasna je kuglica,
oko vrata ima ogrlicu (Sl. 13). Djevojčica u lijevoj ruci drži pticu. U središnjem
medaljonu isklesan je natpis: D(is) M(anibus) / Aur(elio) Satrio / qui vixit a/nn(os)
VIII m(enses) IIII / et Aur(eliae) Max/imae quae vi/xit ann(os) VI m(enses) III
fili(i)s piissimis Aur(elius) Flav(us) et Cer(e)s par(entes) et Is(idis) Vic(tricis)
Vr(aniae ?) (et) Sa(rapidis) Con(servatoris) Alum(n)is P(ublius) Hipetius et ...

52
Dimenzije 234 x 129 x 63 cm, vapnenac, Arheološki muzej u Splitu, inv. br.
A393 ili D86: CIL 3, 8921; M. Abramić, 1924-25., 68; N. Cambi, 1963-65., 85-97; M. C.
Budischovsky, 1977., 192-193, br. 3; N. Cambi, 1991., 138, br. 121; N. Cambi, 2000., 88,
419, br. 144; N. Cambi, 2005., 207; N. Cambi, 2010., 120, br. 118; P. Selem – I. Vilogorac
Brčić, 2012., 12-17, br. 2.
53
V. von Gonzenbach, 1957., 903-941.

484
Slika 12. Poklopac sarkofaga Aurelija Satrija i Aurelije Maksime iz Salone – detalj:
lijevi medaljon, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A393 / D 86
(foto: Tonći Seser)

Slika 13. Poklopac sarkofaga Aurelija Satrija i Aurelije Maksime iz Salone – detalj:
desni medaljon, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A393 / D 86
(foto: Tonći Seser)

485
 Slika 14. Poklopac sarkofaga Aurelija Satrija i Aurelije Maksime iz Salone – detalj:
središnji medaljon, Arheološki muzej u Splitu, inv. br. A393 / D 86
(foto: Tonći Seser)

(Sl. 14). Natpis nije dovršen, nedostaje još jedno ime i posuerunt. Kako natpis
nije stao unutar medaljona, nastavljen je na donjoj vrpci naprijed i desno bočno.
Odjeća i atributi dječaka i djevojčice (pletenica, ptica u ruci, vrpce na glavi
djevojčice) ukazuju na njihovu pripadnost malodobnim članovima izijačke vjer-
ske zajednice (collegium isiacum), još nepunopravni, ali koji su držani kao djeca
božanske majke Izide. Prvi prijem u mističku zajednicu u dječačkoj je dobi u klasi
ministranta, poslužitelja kod svečanosti.
Cvjetni motivi na sarkofagu interpretiraju se kao mahune lotosa. Natpis podi-
žu roditelji Aurelije Flav i Cerera svojoj rano preminuloj djeci, te Izidi Pobjednici
i Serapisu Čuvaru, a posvetiteljima se priključuje Publije Hipecije s još jednom
osobom. Termin alumni upotrebljava se za učenike u vjeri, štićenike. Diptih pokraj
glave dječaka dokaz je njegove upućenosti u misterije. Ovaj je nalaz dokaz da je
još početkom 4. st., kada se datira sarkofag, u Saloni postajala razvijena izidinska
zajednica. Publije Hipecije jedan je od mistagoga ili vjerskih učitelja ove zajed-
nice, moguće i svećenik salonitanske vjerske zajednice.

486
 Moguća alumna izidinskog kulta u Saloni jest i djevojčica Julija Restuta.54
U zabatu njezine nadgrobne stele, izrađeno je poprsje djevojčice odjevene u
bogato ukrašenu haljinu istočnjačkog ukusa, a na glavi ima ukras kao i Aurelija
Maksima. Djevojčica je umrla s deset godina kao žrtva ubojstva, moguće iz
vjerskih razloga: D(is) M(anibus) / Iul(iae) Res/tutae in/felicissi/mae inter/fectae
annor(um) / X caus(a) or/namentor(um) Iul(ius) / Restut(utus) et / Statia Puden/
tilla parent(es). Razmišljanja prof. Cambija o ovoj temi djeluju mi vrlo zanimljiva
i sasvim moguća.
U manjim vjerskim zajednicama kakve su bile na području rimske provincije
Dalmacije, svećenička hijerarhija u egipatskom kultu bila je pojednostavljena.
Na čelu zajednice vjernika nalazila se osoba označena općim imenom sacerdos.
Potvrda zasada nemamo na natpisima u rimskoj provinciji Dalmaciji. Sigurno je
neki sacerdos bio na čelu organizirane vjerske zajednice s odgovarajućim kolegi-
jem, collegium Serapis Salonitanus, kojem nalazimo spomena na jednom natpisu
iz Aterna (Aternum, današnja Pescara).55 Lucije Kasije Hermodor, podrijetlom
s helenističkog Istoka, kako nam sugerira njegov cognomen, plovio je morima
i pučinama, nošen vjetrovima i valovima, onda je zacijelo značajan dio svojega
života proveo u Saloni, oženio se Solinjankom i bio članom kolegija boga Serapisa,
da bi svoje dane završio na suprotnoj obali Jadrana: L(ucio) Cassio Hermo/doro
nauclero / qui erat in colleg(io) / Serapis Salon(itano). Per / freta per maria tra/
iectus saepe per und(as) / qui non debuerat / obitus remanere / in Atern(o) set
mecum / coniunx si vivere / nolueras at Styga /perpetua vel rate / funerea utinam /
tecu(m) comitata / fuisse(m). Ulpia Candi/da domu Salon(itana) con(iugi) / b(ene)
m(erenti) p(osuit). Kao istočnjak, Hermodor je možda već ranije bio iniciran u
kult aleksandrijskog boga. U novom je prebivalištu u Saloni našao organiziranu
vjersku zajednicu, s odgovarajućim kolegijem. Budući da se vjerski kolegiji znaju
organizirati i po stanovitim profesionalnim afinitetima, može se pretpostaviti da
su u Saloni, jednoj od najznačajnijih jadranskih luka, u Serapisovu kolegiju bili
okupljeni pomorci.56 Natpis Hermodora može se datirati u 1. do 2. st. poslije Kr.
Pisana i druga vrela nerijetko definiraju Izidu kao božicu mora i pomorstva.57
Svakog se 5. ožujka obilježavala svečanost Navigium Isidis ili Ploiaphesia i
označavala je ponovni početak sezone plovidbe pod zaštitom Izide.58 Održavala se
redovito te je, uz svakodnevne rituale i obrede inicijacije, u grčko-rimskom svijetu

54
Nadgrobna stela iz Salone čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu, inv. br. 317.
Vapnenac, dimenzije 63 x 25,5 x 5,5 cm. N. Cambi, 1964-65., 94-95.
55
CIL 9, 3338; W. Drexler, 1900., 145-146; N. Cambi, 1971., 103; M. Malaise, 1972.,
53; M. C. Budischovsky, 1977., 29; P. Selem, 1997., 62-64; P. Selem, 2009., 180-181; P.
Selem – I. Vilogorac Brčić, 2012., 11-12. Natpis se nalazio uzidan uz vrata crkve San
Comizio u Pescari, danas, nažalost, izgubljen.
56
P. Selem, 1997., 164-165
57
M. W. Meyer, 1987., 172-174; P. Selem, 2009., 177-183; I. Santamaría Canales,
2018., 35-48.
58
K. A. Giunio, 2012/2013., 421-440.

487
predstavljala kult božice, pružajući vjernicima priliku da božanske slike, koje su se
obično držale u svetištima i hramovima, vide u sklopu svečane povorke. Vrlo vri-
jedni izvor za poznavanje ovih Izidinih svečanosti jesu Apulejeve Metamorfoze.59
S vremenom, svečanost je doživjela određene izmjene. Više se nije obilje-
žavala 5. ožujka, nego 3. siječnja, na dan kada su se obilježavali vota publica za
zdravlje i dobrobit cara, te samim time i Carstva. Rimske su kovnice na novčićima
donosile različite prikaze Izide kao zaštitnice luka i plovidbe te izumiteljice jedara.
Novčići ili medalje s carskim bistama prvi je dao iskovati Dioklecijan prigodom
dolaska broda iz Aleksandrije, a tradicija se nastavila tijekom 4. stoljeća.
Svi ovi nalazi upućuju na zaključak da je u Saloni postojala razvijena egi-
patska, izijačka vjerska zajednica koja je imala i svoje svetište. Primjeri natpisa
s egipatskim teoforičnim imenima u priobalju Dalmacije mogu se povezati s
nazočnošću Egipćana, ali oni nikako ne moraju biti neporecivi dokaz vjerske pri-
padanosti (Serafio, Isicia, Isidorus ...).60 Nadalje, u Saloni otkriven je i izuzetno
velik broj statueta egipatskog božanskog para Izide i Ozirisa i drugih božanstava te
drugi nalazi, koji su potvrda postojanja znatne etničke skupine Egipćana u gradu.61

LITERATURA

Abramić, M., 1924-25., »Poklopac rimskog sarkofaga iz Salone«, Vjesnik za

arheologiju i historiju dalmatinsku, 47-48, Split, 68-70.
Abramić, M., 1959., »Pigmeji i ždralovi«, Zbornik za umetnostno zgodovino, n.
v., V-VI, Ljubljana, 53-67.
Adembri, B., 1997., »Iside a Tivoli«, Iside. Il mito, il mistero, la magia, Milano,
326-331.
Alföldy, G., 1965., Bevölkerung und Gesselschafft der römischen Provinz Dal-
matien, Budapest.

59
Apulej, Metamorphoses [Zlatni magarac, Zagreb 1969., preveo Albin Vilhar;
lektura i stilizacija hrvatskoga izdanja Jozo Vrkić]. Lucije Apulej, latinski prozni pisac,
numidijski Berber, rođen oko 125. god. u Madauri (današnji M’ Daourouch u Alžiru),
rimskoj koloniji u Numidiji (umro oko 180. god.). Studirao je platonističku filozofiju u
Ateni, proputovao Italiju, Malu Aziju i Egipat te je iniciran u nekoliko kultova i misterija,
uključujući dionizijske misterije i Izidin kult. Bio je svećenik Asklepijev i sacerdos pro-
vinciae Africae.
60
Teoforična imena u Dalmaciji javljaju se uglavnom kao cognomina: CIL 3, 2359,
8935, 8798 i 12834, 2401; M. C. Budischovsky, 1977., 193, br. 4; P. Selem, 1997., 80-81,
155-156; P. Selem – I. Vilogorac Brčić, 2012., 59-60.
61
W. Drexler, 1900., 145-158; P. Selem, 1959., 94-110; P. Selem, 1961-1962., 125-
144; P. Selem, 1963-65., 113-117; M. C. Budischovsky, 1977., 199-222; P. Selem, 1997.,
73-92; P. Selem – I. Vilogorac Brčić, 2012., 23-59.

488
Assmann, J., 1979., »Isis und die ägyptischen Mysterien«, Aspekte der spätägyptis-
chen Religion, Wiesbaden, 93-115.
Aurigemma, S., 1962., Villa Adriana, Roma.
Bianchi, U., 1980., »Iside dea misterica. Quando?«, Perennitas: Studi di A. Bre-
lich, Roma, 9-36.
Bresciani, E., 1997., »La Iside di Medinet Madi«, Iside. Il mito, il mistero, la
magia, Milano, 37-41.
Bricault, L., 2005., Iseum et Serapeum, Thesaurus Cultus et Rituum Antiquorum,
IV, Los Angeles, 251-259.
Bricault, L. – Versluys, M. J., 2014., »Isis and Empires«, Power, Politics and the
Cults of Isis, Proceedings of the Vth International Conference of Isis, Studies,
Boulogne-sur-Mer, October 13-15, 2011 (eds. L. Bricault – M. J. Versluys),
Religions in the Graeco-Roman World, 180, Leiden – Boston, 3-35.
Bruneau, P. – Torelli, M. – Barral, X. Altet, 1991., Sculpture, part I. from Antiquity
to Middle Ages, Köln.
Budischovsky, M. C., 1977., La diffusion des cultes isiaques autour de la mer
Adriatique, I: Inscriptions et monuments, Etudes préliminaires aux religions
orientales dans l’ Empire Romain (EPRO), 61, Leiden.
Burkert, W., 1991., Antichi culti misterici, Roma-Bari.
Cambi, N., 1963-65., »Nove potvrde egipatskih kultova u antičkoj provinciji Dal-
maciji«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 65-67, Split, 85-97.
Cambi, N., 1991., »Uvod«, Antička Salona (ed. N. Cambi), Split, 7-36.
Cambi, N., 2000., Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split.
Cambi, N., 2002., Antika, Zagreb.
Cambi, N., 2005., Kiparstvo rimske Dalmacije, Split.
Cambi, N., 2010., Sarkofazi lokalne produkcije u rimskoj Dalmaciji (od II. do IV.
stoljeća), Split.
Capriotti Vittozzi, G., 2014., »The Flavians: Pharaonic Kingship between«,
Power, Politics and the Cults of Isis, Proceedings of the Vth International
Conference of Isis, Studies, Boulogne-sur-Mer, October 13-15, 2011 (eds.
L. Bricault – M. J. Versluys), Religions in the Graeco-Roman World, 180,
Leiden – Boston, 237-259.
Castiglione, L., 1978., »Nouvelles données archéologiques concernant la génese
du culte de Sérapis«, Hommages à Maarten J. Vermaseren, Leiden, 208-232.
Coarelli, F., 1997., Roma, Milano.
Coarelli, F., 2005., »Iside. Il rito segreto«, Misteri in Grecia e a Roma, Milano,
84-103.
De Caro, S., 1997., »L’Iseo di Pompei«, Iside. Il mito, il mistero, la magia, Mi-
lano, 338-343.
Derchain, P. – Hubaux, J., 1953., »Vespasien au Sérapéum«, Latomus, XII,
Bruxelles, 38-52.

489
Donadoni, S. F., 1997., »Iside faraonica«, Iside. Il mito, il mistero, la magia (ed.
E. A. Arslan), Milano, 32-36.
Donadoni S. F., 1997a, »File«, Iside. Il mito, il mistero, la magia, Milano, 42-43,
82-83.
Drexler, W., 1900., »Il culto delle divinità egiziane in Dalmazia«, Bullettino di
archeologia e storia dalmata, 23, Split, 145-158.
Dunand, F., 1973., Le culte d’Isis dans le basin oriental de la Méditerranée, I-III,
Leiden.
Ensoli, S., 1997., »I santuari isiaci di Roma e i contesti non culturali: religione
pubblica, devozioni private e impiego ideologico del culto«, Iside. Il mito, il
mistero, la magia (ed. E. A. Arslan), Milano, 306-321.
Erman, E., 1937., La religion égyptienne, Paris.
Faulkner, R. O., 1925., »The King and the Star-Religion in the Pyramid Texts«,
Journal of Near Eastern Studies, 25, Chicago, 153-161.
Festugière, A.-J., 1972., »A propos des arétalogies d’Isis«, Etudes de religion
grecque et hellénistique, Paris, 138-163.
Fraser, P. M., 1967., »Current Problems concerning the Early History of the Cult
of Serapis«, Opuscula Athenensia, 7, Athens, 23-45.
Giunio A., K., 2002., »Egyptian Gods on the Eastern Adriatic Coast«, Aegyptus
et Pannonia 1, Acta Symposii anno 2000, Budapest, 21-63.
Giunio A., K., 2005., »Religion and Myth on Monuments from Zadar and surroun­
dings from the Archaeological Museum in Zadar«, Akti VIII. međunarodnog
kolovija o problemima rimskog provincijalnog stvaralaštva, Zagreb, 213-222.
Giunio A., K., 2011., Svećenici i svećeničke organizacije u rimskoj provinciji
Dalmaciji, doktorski rad, Zadar.
Giunio A., K., 2012/2013., »Isis – the Sea Star and the ceremony of Navigium
Isidis«, Diadora, 26/27, Zadar, 421-440.
Giunio A., K., 2015., »Isis and her Affiliates in Dalmatia. Some reflections on
Isiac Religious Communities«, A History of Research into Ancient Egyptian
Culture conducted in southeast Europe (ed. M. Tomorad), Archaeopress
Egyptology, 8, Oxford, 201-213.
Giunio A., K., 2019., Memento mori, Pogrebni obredi i običaji staroga Rima,
Katalozi i monografije, 36, Zadar 2019., 4-61, 121-136.
Gonzenbach von, V., 1957., Untersuchungen zu den Knabenweihen im Isiskult
der römischen Kaiserzeit, Bonn.
Grenier, J. C., 1977., Anubis alexandrin et romain, Leiden.
Grimm, A., 1997., »Iside imperiale. Aspetti storico-culturali del culto isiaco al
tempo degli imperatori romani«, Iside. Il mito, il mistero, la magia (ed. E.
A. Arslan), Milano, 120-133.
Gwyn Griffiths, J., 1980., The Origins of Osiris and His Cult: Studies in the
History of Religion, Leiden.
Hoffmann, P., 1993., Der Isis-Tempel in Pompeji, Münster – Hamburg.

490
Iacopi, I., 1997., Aula Isiaca. Palatino, Milano.
Kähler, H., 1950., Hadrian und seine Villa bei Tivoli, Berlin.
Kákosy, L., 1997., »Riti iniziatici e misteri nel culto isiatico«, Iside. Il mito, il
mistero, la magia, Milano, 148-150.
La Rocca, E. – De Vos, M. & A., 2002., Pompei, Milano.
Leclant, J., 1958., Dans le pas des pharaons, Paris.
Leclant, J., 1997., »Prefazione«, Iside. Il mito, il mistero, la magia (ed. E. A.
Arslan), Milano, 19-27.
Lehner, M., 2008., The Complete Pyramids, London.
Malaise, M., 1972., Inventaire préliminaire des documents égyptiens découvertes
en Italie, Leiden.
Malaise, M., 1972a, Les conditions de pénétration et de diffusion des cultes
égyptiens en Italie, Leiden.
Malaise, M., 1978., »Documents nouveaux et points de vue récents sur les cultes
isiaques en Italie«, Hommages à Maarten J. Vermaseren, II, Leiden, 627-717.
Malaise, M., 1984., »La diffusion des cultes égyptiens dans le provinces europée-
nes de l’Empire romain«, Aufstieg und Niedergang der römischen Welt, II,
17.3, Berlin-New York, 1629-1648.
Malaise, M., 1997., »Iside ellenistica«, Iside. Il mito, il mistero, la magia (ed. E.
A. Arslan), Milano, 86-95.
Mazzuca, V., 2014., »I santuari isiaci di età repubblicana a Roma, l’Iseo Capi-
tolino, l’Iseo Metellino e l’Iseo della Regio III: rilettura delle fonti scritte e
archeologiche. Nuove riflessioni«, Bullettino della Commissione Archeolo-
gica Comunale di Roma, 115, Roma, 25-46.
Meyer, M. W., 1987., The Ancient Mysteries. A Sourcebook of Sacred Texts,
Philadelphia.
Mommsen, Th., 1873., Corpus inscriptionum latinarum, Consilio et auctoritate
Academiae litterarum regiae Borussicae editae. Vol. III pars posterior: Ins-
criptiones Asiae provinciarum Europae Graecarum Illyrici latinae, Suppl.
1902 et 1903, Berlin.
Mommsen, Th., 1883., Corpus inscriptionum latinarum, Consilio et auctoritate
Academiae litterarum regiae Borussicae editae. Vol. IX: Inscriptiones Cala-
briae, Apuliae, Samnii, Sabinorum, Piceni Latinae, Berlin.
Mora, F., 1990., Prosopografia Isiaca, II. Prosopografia storia e statistica del
culto Isiaco, Etudes préliminaires aux religions orientales dans l’ Empire
Romain (EPRO), 113, Leiden.
Nikolanci, M., 1963-65., »Jedna izgubljena Izida iz Salone«, Vjesnik za arheolo-
giju i historiju dalmatinsku, 65-67, Split, 119-128.
Orlin, E. M., 2010., Foreign Cults in Rome. Creating a Roman Empire, Oxford.
Piankoff, A., 1968., The Pyramid of Unas, texts translated with commentary,
Princeton NJ.

491
Prijatelj, K., 1954., »Einige hellenistische Elemente in der Skulptur des antiken
Salona«, Archaeologia Iugoslavica, I, Beograd, 29-35.
Rendić-Miočević, D., 1991., »Salona »Quadrata«. Salonitanski oppidum (Caes.,
B. C. III 9) u svjetlu novih istraživanja«, Antička Salona (ed. N. Cambi),
Split, 47-63.
Sacken, E., 1871., Die antiken Bronzen des k.k. Münz- und Antiken Kabinets in
Wien, I, Wien.
Scheid, J., 2006., »Le statut du culte d’ Isis à Rome sous le Haut-Empire«, Les
religions orientales dans le monde grec et romain: cent ans après Cumont
(1906-2006) (eds. C. Bonnet, V. Pirenne-Delforge, D. Praet), Bruxelles-
Rome, 173-186.
Santamaría Canales, I., 2018., »How does a Goddess of the Earth became the
Mistress of the Sea?«, Acta classuca Universitatis scientiarum Debreceniensis,
LIV, Debrecen, 35-48.
Selem, P., 1959., »Egipatska božanstva u Arheološkom muzeju u Splitu«, Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku, 61, Split, 94-110.
Selem, P., 1961-1962., »Egipatski šauabtiji i amuleti u Arheološkom muzeju u
Splitu«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 63-64, Split, 125-144.
Selem, P., 1963-1965., »Egipatski šauabtiji iz zbirke Carrara-Bratanić«, Vjesnik
za arheologiju i historiju dalmatinsku, 66-67, Split, 113-117.
Selem, P., 1971., »Boginja s tisuću imena. Neki aspekti pojave egipatskih bogova
u dalmatinsko-panonskom krugu«, Hrvatski znanstveni zbornik, 1, Zagreb,
291-332.
Selem, P., 1979., »Nekoliko zapažanja o difuziji egipatskih kultova po rimskoj
Dalmaciji«, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 72-73, Split,
79-92.
Selem, P., 1997., Izidin trag. Egipatski kultni spomenici u rimskom Iliriku, Split.
Selem, P., 2009., »Jadran – Izidinsko more«, Histria Antiqua, 18/2, Pula, 177-183.
Selem, P. – Vilogorac Brčić, I., 2012., Religionum Orientalium monumentaet
inscriptiones Salonitani (ROMIS), Znakovi i riječi (Signae et litterae), III,
Zagreb.
Selem, P. – Vilogorac Brčić, I., 2015., Religionum Orientalium monumenta et
inscriptiones ex Croatia I. (ROMIC I.), Znakovi i riječi (Signae et litterae),
V, Zagreb.
Selem, P., 2014., »Izidinski krug egipatskih ženskih božanstava. Prolegomena«,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, 46, Zagreb, 21-23.
Sist, L., 1997., »L’Iseo-Serapeo Campense«, Iside. Il mito, il mistero, la magia
(ed. E. A. Arslan), Milano, 297-305.
Smith, R. R. R., 1995., Hellenistic Sculpture, London – New York.
Suić, M., 1958., »O municipalitetu antičke Salone«, Vjesnik za arheologiju i
historiju dalmatinsku, 60, Split, 11-38.

492
Tibiletti, T., 1997., »Il sistro«, Iside. Il mito, il mistero, la magia, Milano, 660-663.
Torlak, A., 2017., »Antički salonitanski spomenici Ivana Grubića Jablana«, Pe-
ristil, 60, Zagreb, 9-20.
Vanderlip, V. F., 1972., The Four Greek Hymns of Isidorus and the Cult of Isis,
American Studies in Papyrology, XII, Toronto.
Veymiers, R., 2014., »Le basileion, les reines et Actium«, Power, Politics and the
Cults of Isis, Proceedings of the Vth International Conference of Isis, Studies,
Boulogne-sur-Mer, October 13-15, 2011 (eds. L. Bricault – M. J. Versluys),
Religions in the Graeco-Roman World, 180, Leiden – Boston, 195-236.
Vidman, L., 1965., »Die Isis und Serapisverehrung im 3. Jahrhundert u. Z.«, Neue
Beiträge zur Geschichte der alten Welt II: Römisches Reich, Berlin, 390-394.
Vidman, L., 1970., Isis und Sarapis bei den Griechen und Römern. Epigraphische
Studien zur Verbreitung und zu den Trägern des ägyptischen Kultes, Reli­
gionsgeschichtliche Versuche und Vorarbeiten, 29, Berlin.
Wilkinson, R. H., 2000., The Complete Temples of Ancient Egypt, London.
Witt, R. E., 1991., Isis in the Ancient World, Baltimore-London.

493
 THE ORGANISATION OF THE ISIS CULT IN SALONA

Abstract

The seat of government of the Roman province of Dalmatia was in Salona

(Salonae, Salona), the biggest town of the province and the oldest Roman colony.
The metropolis was located in a deep bay, today called Kaštela Bay, then called
Salonitan (sinus Salonitanus), its position marked by the delta of the little River
Salon (today called the Jadro). The site was an excellent location for a city, a
crossroads, a protected haven in a deep bay, abundance of water and fertile soil.
Salona was not a unified settlement but consisted of several agglomerations over
a wide area (territorium Salonae) and so in the earliest sources the name of the
city was given in the plural form. Gradually the settlement by the port, by the delta
of the Jadro, took on the role of centre, and the name of the city was given in the
singular. It very early on became a colony, in the time of Julius Caesar himself, or
perhaps Octavian Augustus, first Roman emperor – Colonia Martia Iulia Salona.
This article comprises my thoughts about the organisation of the cult of Isis
in the capital of the Roman province of Dalmatia. My ponderings are based on
certain finds and testimonies to the cult. It is also completely sure that there was
a shrine, a temple of the goddess.
Key words: Isis cult; Salona

494
 SADRŽAJ

Predgovor (Nenad Cambi) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Salona – kratka povijest grada od nastanka do propasti . . . . . . . . . . 5
Salona – a Brief History of the City from its Founding to the Fall . . 11
Raspored izlaganja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Robert Matijašić: Cecilije Metel u Saloni 119./118. pr. Kr. . . . . . . . . . . 21

Caecilius Metellus in Salona in 119-118 BC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31

Siniša Bilić-Dujmušić: Salona pod opsadom Marka Oktavija . . . . . . . . . 35

Salona under Siege by Marcus Octavius . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92

Jasna Jeličić Radonić: Urbanizam Salone u svjetlu novih istraživanja. . 93

The Urbanism of Salona in the Light of New Research. . . . . . . . . . . 108

Radoslav Bužančić: Salonae prije integracije antičkih naseobina u

središte Ilirika emporij, epineion i oppidum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
Salonae before the Integration of Ancient Settlements into the Centre
of Illyricum – emporium, epineion and oppidum. . . . . . . . . . . . . . . . 133

Dražen Maršić: Službe i karijere Lucija Anicija Petinata starijeg i mlađeg

(CIL 3, 14712-14713) s posebnim osvrtom na kontroverzu
kolektiviteta praefectura phariaca Salonitana. . . . . . . . . . . . . . . . . . 137
The Posts and Careers of Lucius Anicius Paetinas the Elder and the
Younger (CIL III 14712-14713) with Special Reference to the Contro-
versy of the Collective Nature of the Praefectura Phariaca Salonitana 173

Željko Miletić: Kvatuorviri i duoviri Salone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177

The Quattuorviri and Duoviri of Salona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187

Branko Matulić: Salonitanska škola – radionica mozaika. . . . . . . . . . . . 189

The Salona Mosaic School or Workshop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212

Marija Buzov: Mozaička baština Salone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

The Mosaic Heritage of Salona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245
Ivan Radman-Livaja: Textile Crafts in Salona According to Epigraphic
Evidence . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249
Tekstilni obrt u Saloni na temelju epigrafske građe. . . . . . . . . . . . . . 274

Dino Demicheli: Dva neobjavljena zavjetna žrtvenika Jupiteru iz Salone. 277

Two Unpublished Votive Altars Dedicated to Jupiter from Salona. . . 287

Ivan Matijević: Kronologija rimskih vojnih postrojbi u Saloni tijekom

principata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289
The Chronology of Roman Military Units in Salona During the
Principate . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299

Nikola Cesarik: Bilješke o natpisima vojnika pomoćnih konjaničkih

postrojbi s područja Salone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301
Notes about Inscriptions of Soldiers of the Auxiliary Cavalry Units
from the Salona Area. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322

Patrice Faure: Salona and the Roman Army in the third Century
(A.D. 170-285) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323
Salona i rimska vojska u 3. stoljeću (170. – 285.). . . . . . . . . . . . . . . 344

Naser Ferri: I membri dell’esercito romano nella Dardania romana

originari da Salona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345
Pripadnici rimske vojske u rimskoj Dardaniji podrijetlom iz Salone. 361

Domagoj Tončinić: Gaii Lucretii ex legionis VII Claudia pia fidelis i

pitanje obiteljskih odnosa na stelama VII. legije u Saloni. . . . . . . . . 365
The Gaii Lucretii ex Legionis VII Claudia Pia Fidelis and the Issue
of Family Relations on Stelae of Legio VII in Salona. . . . . . . . . . . . 388

Sanja Ivčević: Nalazi dijelova vojničkog pojasa s područja Salone iz

razdoblja 2. i prve polovine 3. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389
Finds of Military Belt Parts from the Salona of the 2nd and 3rd Century 417

Ivana Jadrić-Kučan — Ivana Banovac: Nekoliko crtica o carskom

štovanju Flavijevske i Antoninske dinastije u Saloni. . . . . . . . . . . . . 421
A Few Remarks about the Imperial Cult of The Flavian and Antonine
Dynasties in Salona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 443

Ana Torlak: Kult Merkura u Saloni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 445

The Mercury Cult in Salona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 465
Kornelija A. Giunio: Organizacija kulta Izide u Saloni. . . . . . . . . . . . . . 467
The Organisation of the Isis Cult in Salona. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 494

Guntram Koch: Marble Sculptures in Salona: Imports – Local Production 495

Mramorna skulptura u Saloni: Import – lokalna produkcija. . . . . . . 520

Erwin Pochmarski — Barbara Porod: Der spätantike Porträtkopf aus

Salona in Graz. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 529
Kasnoantički portret iz Salone u Grazu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 543

Zrinka Buljević: Tehnike oblikovanja i dekoriranja ranorimskog

salonitanskog staklenog posuđa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 545
The Techniques of Forming and Decorating Early Roman Salona
Glass Vessels . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 570

Vedrana Jović Gazić: Transformacije i kontinuiteti u urbanističkoj

strukturi kasnoantičke Salone (od 3. do 7. stoljeća). . . . . . . . . . . . . . 571
Transformations and Continuities in the Urbanistic Structure of
Late Antique Salona (from the 3rd to the 7th Century). . . . . . . . . . . . . 600

Mirjana Sanader: Salona u kasnoj antici – propast ili promjena?. . . . . . 601

Salona in Late Antiquity – Downfall or Change? . . . . . . . . . . . . . . . 617

Fabrizio Bisconti: Ultime riflessioni sulla plastica funeraria cristiana

in Istria e Dalmazia . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 619
Najnovija razmišljanja o nadgrobnoj plastici u Istri i Dalmaciji . . . 635

Josipa Baraka Perica: Agers of Ancient Colonies in Late Antiquity:

Examples of Salona and Iader. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 641
Ageri antičkih kolonija u kasnoj antici: primjeri Salone i Iadera . . . 654

Zvonimir Forker: Prokopije i Salona: uloga Salone u Gotskom ratu . . . 655

Prokopios von Kaisareia und Salona: die Rolle Salonas in dem
Gotenkrieg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 683

Nino Švonja: Lokalitet Crikvine u Vranjicu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 685

The Locality of Crikvine in Vranjic . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 702

Ema Višić-Ljubić: Nova saznanja o zidanoj grobnici E u tzv. bazilici

diskoperti na Marusincu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 703
New Knowledge Concerning the Built Tomb E in What is Called
the Basilica Discoperta in Marusinac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 718
Vesna Lalošević: Slika Salone u legendama mučenika Dioklecijanova
progona kršćana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 719
The Image Of Salona in the Legends of the Martyrs of Diocletian’s
Persecutions of the Christians. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 750

Kazalo imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 751

Kazalo geografskih pojmova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 761