Do Otoka i Čovjeka

Grafički ciklus Daljine, umjetnice Mirjane Drežnjak Naletilić dojmljiva je i sugestivna

analoška preporuka promatraču da promisli o suštinskom problemu aktualnog vremena u

kojemu se nalazi i promatrač i čovječanstvo.

Zanimljiva je to i vrhunski ilustrirana ilustracija odnosa Čovjeka i Otoka.

Jer, ako bi smo promatrali ove sjajne grafike prihvaćajući ih i samo kao tematsku ''ponudu'',

možemo osjetiti zadovoljstvo, sedativni učinak u svih tih trideset prizora, možemo se čak

zapitati kada smo zadnji put i jesmo li uopće ikada, istraživali neki otok, njegovu nutarnju

strukturu i sadržaj ili smo se samo pridruživali općim turističkim desantima i borbama za

mjesto na plaži ili u stoljetnim zasjenama. Ostavljajući suštinu daleko za leđima, u

unutrašnjosti otoka, ne misleći o njoj i ne istražujući ju. I ne pitajući se zašto smo onda uopće

došli na taj otok, premda ćemo po povratku jednostavno reći da smo bili na otoku! I jesmo, ali

zašto smo bili? Što smo vidjeli. Naučili? Ništa! Kupali smo se u masi drugih nervoznih ljudi

koji se otimaju za mjesto za ručnik, svađajući se za parkirališno mjesto u uvjerenju da se

sjajno odmaramo!

Baš tu zabludu je umjetnica i htjela apostrofirati. Predstavljajući nam ''naoko'' i stvarno

trideset ovih pogleda na otočne ambijente, ukazujući na njihove osamljeničke ljepote,

bezbrojne izbore uživanja i života na njima općenito.

Ispričana priča, naivno bi smo kazali...

I, gdje je tu čovjek? Taj koji dođe samo ljeti i nestane ga s prvom kišom pa se otok opet

prepusti osami i u dubokom moru i u dubokom značenju te riječi. Nema više ljudi, nitko se ne
susreće, nitko se ne svađa i nitko ne uživa.

E, tu je taj Čovjek. Onaj koji je zaludno odlazio na otok, baš se odmorio pa drugima po

povratku rado prepričava događaje sa zasluženog odmora, nesvjestan da se upravo vratio u

puno veću usamljenost i otuđenost, prave arhipelage osame, veće nego one koje je ostavio na

otoku.

Zato su Mirjanine boje, u svoj svojoj osamljeničkoj ljepoti, nekako svjesno prigušene, tu i

tamo zacrveni se neko staro krovište i neka bjelina, poneki čempres, manji i veći, koji se tiho

povijaju na vjetru ilustrirajući naraštaje. Čempresa ili čovjeka, isto je... Te nenaglašene

iznimke zbore o slabašnom pulsiranju života na otoku, te ljudi bježe ondje gdje je taj ''puls''

žestok i ubitačan. Valjda da ne budu sami. Nisu vidjeli tu prigušenost, tu koprenastu izmaglicu

nad otokom, jer misle da se to valjda samo otoka tiče, svih njegovih vrlina i mana, ne

prepoznajući da je on zapravo u fokusu umjetničine stožerne zamisli: razotkriti i prikazati

čovjeka kako slavodobitno uzdiže zastavu vlastite osamljenosti, posve otuđen i kada je

najvećoj gužvi arhipelaga ljudskih osama, otuđen od svega što mu je i u domašaju, čak i od

onoga uz kojega živi vrata do vrata i od onoga s kojim radi ili se dodiruje ramenom na

pokretnom stepeništu tržnog centra. S onim s kojim spava i s onima koje odgaja!

Strašno. Strašna je ta naša samodovoljnost, ograđenost i zagledanost u zaslone pametnih

telefona i u bankovna izvješća, u velike teme koje nam nasilno plasiraju mainstream mediji,

uzimajući nam dušu i volju, pa i sposobnost za komunikaciju. Tako nam je neuhvatljivo

zapravo sve ono što nam je u domašaju. Ali naši domašaji su već odavno vizualni, tehnički ili

fizički, prestali su biti duševni i emotivni.

Zato nam je Mirjana Drežnjak Naletilić ispričala priču o Otoku.

Da učinimo napor i upoznamo ga. Otiskujući se na put do otoka, pronaći ćemo put do čovjeka.

Jer, kako će mi umjetnica reći: '' Jer inače on ostaje nedokučiva ljepota u daljini, kao i što

današnji čovjek ostaje skriven iza koprene društvenih mreža, a njegovo javstvo se otkriva
neposrednim ljudskim kontaktom.''

Pokažimo Potoku da ga volimo i da ćemo mu doći kada liju kiše i udaraju bure, a Čovjeku do

sebe da nije sam!

U tom je smisao ove izložbe i njezina filantropska misija.

Dragan Marijanović

U Mostaru, 20. travnja 2024. godine