U čemu je sastoji čovjekovo blaženstvo?

Blaženstvo kao postignuće konačnoga cilja čovjeka

Blaženstvo se ne može sastojati ni u dobru bogatstvu, ni u častima, ni dobru glasu, u slavi, ni u moći
ni u bilo kojem dobru, ni požudi, ni duševnom dobru te ni u kakvom stvorenom dobru.
Tomina argumentacija zašto se u tim dobrima ne može naći blaženstvo nego jedino u Bogu
*Beatitudo: savršena sreća kojoj ništa ne nedostaje, za njom teže ljudi bez izuzetaka.
Kod Tome ona se ne može naći u ovome životu.
Utrum beatitudo hominis consistat in divitiis?
Sastoji li se blaženstvo čovjeka u bogatstvu?
-aktualno pitanje
-misli se na materijalna bogatstva
-2 vrste materijalnih bogatstava prirodna i umjetna bogatstva. Prirodno su ona kojima čovjek uklanja
moje prirodne nedostatke (hrana, pice, vozila, ) a umjetna su ona kojima se ne izlazi izravno ususret
ljudskoj naravi (novac).
-svrha materijalnih dobara jest do budu u službi održanja biološkoga života.
-umjetna bogatstva potrebna su radi prirodnih. Ta bogatstva još manje mogu poprimiti značenje
konačne svrhe negoli prirodna
-materijalna bogatstva su sredstva za postizanje drugih dobara
-budući da je rijec o ne-duhovnim dobrima, ona ne mogu zadovoljiti čovjekovu težnju, kao duhovnog
bića, za blaženstvom
Ako materijalna bogatstva ne mogu čovjeka učiniti sretnim, mogu li to časti?
-Ljudi nerijetko poduzimaju i najveće žrtve i odricanja ne bi li postigli časti. Mogu li dakle, "časti
ispuniti čovjeka?
Sv. Toma isključuje tu mogućnost jer se čast iskazuje nekom čovjeku zbog njegove izvrsnosti koju je
postigao. Dakle, čast upućuje na nešto drugo, vrijednije.
-kad bi netko kreposno djelovao očekujući zauzvrat nagrade, to ne bi bila krepost nego častohleplje.
Blaženstvo je nagrada za krepostan život.
Može li se čovjekovo blaženstvo sastojati u glasovitosti odnosno slavi?
-Slava je jasna spoznaja popraćena pohvalom (posuđeno od Ambrozija)
- argumentacija je dvostruka: čovjekovu spoznaju uzrokuju stvari a božanska je spoznaja stvaralački
uzrok spoznatih stvari. Dakle blaženstvo ne može potjecati od ljuske spoznaje. Dobro čovjeka zavisi
uzročno od spoznaje Boga stoga blaženstvo čovjeka zavisi od slave koju ima pred Bogom. Drugi je
razlog manjkavost ljudske spoznaje i čovjekovih djelovanja zbog koje je pohvala nesigurna.
-Tek je Božja slava istinita jer se Bog ne može varati.
Može li se blaženstvo sastojati u vlasti?
- vlast i blaženstvo pripadaju dvjema različitim metafizičkim razinama: vlast ima karakter načela a
blaženstvo konačne svrhe
-i na političke realnosti, Toma argumentira u korist blaženstva: blaženstvo se više sastoji u dobroj
upotrebi vlasti, za koju je potreban krepostan život, negoli u samoj vlasti u argumentaciji se polazi od
blaženstva kao savršenog dobra.
Ako je blaženstvo vrhovno dobro, gore navedena odličja imaju i dobri i zli ljudi. Ako blaženstvo po
svojoj naravi potpuno ispunjava sve aspiracije čovjeka onda mu po njegovom ispunjenju ne bi bilo
ništa više potrebno.
Vidimo da pojedinci posjeduju neka gornja odličja ali im neka nedostaju.
Ako je blaženstvo savršeno dobro, onda iz njega ne bi mogla proizići nikakva zla. To, vidimo nije
slučaj.
I četvrti razlog: budući da čovjek svojim duhovnim moćima teži fa blaženstvom, vidimo da sva
navedena dobra dolaze iz izvanjskih izvora a nerijetko i pukim slučajem. Stoga je očito da se
blaženstvo ne sastoji u ovim dobrima.
Može li se čovjekovo blaženstvo sastojati u nekom tjelesnom dobru?
-Su Toma tu ubraja zdravlje, snagu i brzinu. Ona su usmjerena prema očuvanju života. Je li očuvanje
života najveće čovjekovo dobro? Da je tako, čovjek tada ne bi više ni za čim težio pa ni za srećom,
odnosno blaženstvom.
-čovjek nije sam vrhovno dobro stoga je nemoguće do je konačni cilj ljudske volje i razuma puko
očuvanje ljudskog postojanja.
-Na taj je način Toma otklonio antropocentrizam kao ontološku nesuvislost

Još jedan razlog zbog kojega se čovjekova sreća ne sastoji u nekom tjelesnom dobru. Taj razlog Toma
izvodi iz hilemorfističkog shvaćanja čovjekove sastavljenost prema kојој је duša kao odrednica ili
oblikovnica iznutra neovisna o tijelu, a tijelo je usmjereno na dušu. Iz toga vidimo da su sva tjelesna
dobra usmjerena prema duhovnom dobru.. Dakle u tjelesnim vrednotama ne može se naći konačna
svrha čovjeka.
-život nije da ga se čuva pod svaku cijenu, nego da ga se založi, upotrijebi.
Je li savršena sreća u požudi, odnosno u osjetnom zadovoljstvu?
-sreća se e može poglavito sastojati u osjetnom zadovoljstvu ili nasladama
-naslada je popratna pojava onih dobara što ih zapažamo osjetilima, to jest duševnom moći koja
djeluje u svezi s tijelom. Dobro koje je povezano s tijelom i koje spoznajemo osjetilom ne može biti
savršeno dobro čovjeka
-tjelesna požuda nije ni blaženstvo, niti je bitno pripadno svojstvo blaženstva
Je li čovjekova srha njegova duša?
-duša je zbiljnost u potenciji. Budući da je mogućnost usmjerena prema zbiljnosti kao svojoj dopuni,
isključeno je da je konačna svrha ono što je po sebi u stanju mogućnosti
Može li čovjekova težnja svoje potpuno ispunjenje (savršenu sreću) postići u nečemu što kao
odličje pripada duši?
-svako dobro što ga posjeduje ljudski duh djelomično je i ograničeno. Stoga se ni u jednom od njih ne
može sastojati konačna svrha čovjeka.
-u blaženstvo je uključena ljudska duša, ali zbilja koja sačinjava ljudsko blaženstvo nalazi se izvan
ljudske duše
Postoji li načelna mogućnost da bi se blaženstvo moglo naći u nekom stvorenom dobru?
-to je prema Tomi nemoguće jer savršeno dobro bez ostatka može ispuniti ljudsku težnju za
savršenom srećom
-volja se u svojoj težnji za dobrim smiruje u univerzalnoj dobroti, samo sveopće dobro može smiriti
ljudsku volju a to se dobro ne može naći u stvorenom dobru nego samo u Bogu
- kad čovjek ne bi konačno došao do Boga, tada bi najdublja čežnja čovjekove naravi bila
frustrirajuća, blaženstvo nemoguće a sam čovjek nedostatno i apsurd no biće