Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika:
The Broken Girls

SIMONE ST. JAMES

SLOMLJENE
DJEVOJKE
S engleskoga prevela
Andrea Marić

2
Knjige.Club Books

Ova knjiga posvećena je mojoj majci,

najvećoj heroini mojeg života. Volim te, mama.

3
 Knjige.Club Books

PROLOG

Barrons, Vermont
Studeni 1950.

Sunce je nestalo ispod horizonta dok se djevojka penjala preko najstrmijeg

dijela Ceste Old Barrons. Noć, a pred njom je bilo još pet kilometara.
Zrak je ovdje u suton poprimao plavičast ton, ljubičast i hladan, sa svjetlom
koje zamagljuje detalje kao kada se gleda kroz dim. Škiljeći, djevojka je bacila
pogled natrag niz cestu koja se spuštala iza njezinih leđa, povjetarac joj je
zaplitao kosu i uvlačio se pod tanko tkanje košulje, ali iza nije bilo nikoga koga
bi mogla vidjeti.
Ipak: Brže, pomislila je.
Požurila je niz padinu, njezine tvrde školske cipele škripale su po
kamenčićima ispucale ceste, duge noge pokretale se poput nogu ždrebeta dok se
upinjala održati ravnotežu. Prerasla je sivu vunenu suknju koju je imala na sebi -
sada joj nije dosezala ni do koljena - ali tu se ništa nije dalo učiniti. Suknju od
uniforme nosila je u kovčegu koji ju je udarao po nogama, a obući će je ionako
vrlo skoro.
Budem li imala sreće.
Prestani, glupačo. Glupačo.
Brže.
Dlanovi su joj bili mokri oko drške kovčega. Umalo ga je bila ispustila, a onda
kad se s mukom progurala s njime van iz autobusa, kaplje znoja promočile su joj
bluzu na leđima i ispod pazuha dok je gledala gore u prozore autobusa.
- Je li sve u redu? - upitao je vozač, nešto panično u izrazu lica tinejdžerice
probilo se kroz njegovu nezainteresiranost.
- Da, da - blijedo mu se osmjehnula, mahnula rukom i okrenula se na drugu
stranu s kovčegom koji ju je lupao po koljenima kao da se gura kroz gužvu na
gradskoj ulici, a ne prelazi polako preko ispucanog komada asfalta poznatog samo
po nazivu Sjeverna cesta. Sjene su se izduljile, osvrnula se još jednom dok su se
zatvarala vrata, i onda još jednom dok je autobus odmicao.
Nitko drugi nije izišao iz autobusa. Škripanje njezinih cipela i daleko
kriještanje vrane bili su jedini zvukovi. Bila je sama.
Nitko nije išao za njom.
Ne još.
4
 Knjige.Club Books

Stigla je do dna padine Ceste Old Barrons, dašćući od užurbanosti. Natjerala

se držati pogled ravno pred sobom. Ako se okrene, to je isto kao da izaziva. Bude
li gledala samo naprijed, ostavit će je na miru.
Hladni se vjetar ponovno podigao, pretvarajući joj znoj u led. Nagnula se
naprijed, natjerala se hodati još brže. Ako presiječe kroz šumu, proći će točno
dijagonalom koja će je dovesti do sportskog igrališta, gdje ima šanse naići na
nekoga tko ide u spavaonicu. Kraći je to put od ovoga koji kruži oko šume i vodi
do ulazne kapije Škole za djevojke “Idlewild”. Ali to bi značilo napustiti cestu,
hodati kroz šumu u mraku. Mogla bi se izgubiti. Nije znala što napraviti.
Srce joj je kratko preskočilo ispod prsnog koša i potom se vratilo svojem
postojanom bubnjanju. Uvijek joj to izazove napor, kao i strah. Otrovni spoj
jednog i drugog nakratko ju je ostavio u vrtoglavici, nesposobnu razmišljati.
Tijelo joj još uvijek nije kako treba. Iako već ima petnaest godina, grudi su joj i
dalje male, a krvariti je počela tek lani. Doktor ju je upozorio kako bi moglo biti
određenih kašnjenja i da je to posve normalno, da je to biološka posljedica
neishranjenosti. Mlada si i oporavit ćeš se, rekao je, ali to je pakao za tijelo. Ta joj
se fraza neko vrijeme često vraćala, nalazeći svoj put kroz žagor njezinih misli.
Pakao za tijelo. Na neki mračan način bilo je čak i smiješno. Dok su daljnji rođaci
poslije piljili u nju i pitali što je rekao doktor, zatekla se kako im odgovara: Rekao
je da je to pakao za tijelo. Na začuđene izraze koji su uslijedili, pokušala je kazati
nešto utješno: Ako ništa drugo, još uvijek imam sve zube. Na to su svrnuli poglede,
ti Amerikanci koji nisu mogli shvatiti kakvo je postignuće bilo uspjeti zadržati
svoje zube. Nakon toga više nije govorila.
Sad je bila bliže ulaznoj kapiji škole Idlewild. Sjećanje joj je bilo nesigurno;
ne bi se mogla sjetiti imena pola djevojaka iz razreda s kojima stalno živi, ali
mogla se točno sjetiti ilustracije na naslovnici starog godišnjaka Blackie’s
Girls’Annual koji je pronašla na polici u spavaonici: djevojka u haljini nisko
krojenog struka, iz 1920-ih, kako šeće zaigranog psića preko brežuljka,
zaklanjajući rukom oči od sunca dok joj kosa leprša na vjetru. Toliko je puta zurila
u tu ilustraciju da ju je znala i sanjati, i mogla se sjetiti svake pojedine crtice, čak
i sada. Fascinacija slikom dolazila je dijelom od njezine nedužnosti, od čistog
mliječnog tena djevojke na crtežu koja može šetati sa svojim psićem ne
razmišljajući o doktorima ili zubima ili modricama i ogrebotinama, kao ni o bilo
kojoj drugoj stvari od onih koje je ona pokopala duboko u sebi i koje se katkad
načas pojave na površini prije no što opet potonu u tamu.
Nije čula nikakav zvuk iza sebe, ali svejedno je znala. Čak i s vjetrom u ušima
i zvukovima vlastitih koraka, čula je taj neki mrmor, nekakav šapat na koji je
vjerojatno bila posebno ugođena, jer kad je okrenula glavu ovaj put i vrat
joj škljocnuo u protestu, vidjela je figuru. Na vrhu uzvisine koju je upravo i sama
bila prešla, išla je cestom nizbrdo za njom.
Ne. Jedino sam ja izašla iz autobusa. Nije bilo nikoga drugog.

5
 Knjige.Club Books

Ali znala je da će biti tako, zar nije? Jest. Iz tog je razloga već gotovo trčala
dok su joj ruke i brada trnuli od hladnoće. Sada se dala u pravi trk, držak joj je
umalo ¡skliznuo iz ruke kad ju je kovčeg udario o nogu. Treptala je u tami koja se
spušta, pokušavajući razabrati oblike, neke prepoznatljive obrise krajolika.
Koliko je daleko? Hoće li stići?
Bacila je opet pogled iza leđa. Kroz omaglicu kasnog sumraka mogla je vidjeti
dugu crnu suknju, uski struk i ramena, prozirno njihanje crnoga vela preko lica
figure koja se kreće uz vjetar. Nevidljiva stopala miču se ispod ruba
suknje. Detalji su sad vidljiviji jer figura je bliže - kreće se tek hodom, ali već se
jako približila, sa svakim pogledom sve je bliže. Lice iza vela nije bilo vidljivo,
ali djevojka je znala da je se gleda, da je skriveni pogled fiksiran na nju.
U panici je naglo promijenila smjer, zamičući s ceste medu stabla. Nije bilo
stazice i usporeno se kretala kroz gusto grmlje, suhe stapke trava ubadale su je
kroz čarape. U sekundi, pogled na cestu iza nje nestao je i mogla je samo nagađati
ide li u pravom smjeru, nadajući se da hoda ravno prema sportskom igralištu.
Teren ju je usporio i znoj ju je škakljao između lopatica,, natapajući jeftini pamuk
bluze koja joj s zalijepila za kožu. Kovčeg je bio težak i nezgrapan i ubrzo ga je
pustila kako bi se mogla brže kretati kroz raslinje. Nije se čuo drugi zvuk osim
hrapava šištanja njezina vlastitog daha.
Izvrnula je zglob, bol je sijevnula kroz djelu nogu, ali ipak je nastavila trkom.
Kosa joj se oslobodila iz ukosnica i grane su joj izgreble ruke dok je njima štitila
lice, ali i dalje je trčala. Ispred nje nalazila se stara ograda koja sa svih strana
opkoljuje Idlewild, natrula i propala, lako će proći kroz nju. Nije bilo zvukova iza
nje. A onda ih je ipak bilo.
Mary Hand, crna dama, u zemlju je zakopana.
Brže, brže. Ne daj da te ulovi.
Tvoja prija želi biti, tako će ti govoriti.
Ispred se drveće prorjeđivalo, biserna svjetlost polumjeseca osvjetljavala je
zaravan sportskog igrališta.
Ne puštaj je natrag k nama!
Djevojčina pluća su gorjela i jecaj joj je provalio uz grlo. Nije bila spremna.
Ne. Unatoč svemu što se dogodilo - ili možda baš zbog toga. Krv joj je i dalje
bubnjala u ušima; njezino slomljeno tijelo i dalje je trčalo da spasi život, I
u trenutku čiste, mračne bistrine, bilo joj je jasno kako je sve to bilo nizašto.
Uvijek je znala da su čudovišta stvarna.
I da su ovdje.
Djevojka je pogledala u tamu i kriknula.

6
 Knjige.Club Books

1. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Reski zvuk mobitela trgnuo je Fionu iz sna na vozačkom sjedalu. Nagnula se

naprijed, primajući volan objema rukama, zureći u crnilo vjetrobranskog stakla,
Trepnula je, usredotočena. Zar je zaspala? Bila je parkirala na šljunčanom
proširenju Ceste Old Barrons, sjetila se, htjela je sjediti u nepomućenoj tišini i
razmišljati. Vjerojatno je zadrijemala.
Mobitel je ponovno zazvonio. Brzo je obrisala oči i bacila pogled na
suvozačko sjedalo na kojem ga je ostavila. Ekran je svijetlio u mraku. Pisalo je
Jamie i vrijeme: tri sata ujutro. Bio je to dan kada bi Deb navršila četrdesetu da je
bila živa. Uzela je mobitel i javila se. “Jamie”, rekla je.
Njegov glas bio je duboka grmljavina, napola uspavan i optužujući s druge
sirane linije. “Probudio sam se i nije te bilo”
“Nisam mogla spavati.”
“Pa si otišla? Za ime Božje, Fee. Gdje si?”
Otvorila je vrata i izbacila noge van na hladan zrak. Sad će se ljutiti, ali ona
tu ništa nije mogla. “Evo me na Cesti Old Barrons. Parkirana sam sa strane, na
proširenju ispod brdašca.”
Jamie je malo šutio i znala je da upravo računa koji je datum. Debin rođendan.
“Fee.”
“Namjeravala sam samo otići kući. Stvarno jesam.” Izišla je iz auta i uspravila
se, ukočene noge su se pobunile, hladni zrak ošinuo ju je poput pljuske i
razbarušio joj kosu. Koraknula je do ruba ceste i pogledala gore i dolje, gurajući
slobodnu šaku u džep dugačke jakne. Tamo, u smjeru iz kojeg je došla, mogla je
razaznati ploču na kojoj piše da je do Burlingtona 47 kilometara i vidjeti na vrhu
brežuljka blijeda svjetla benzinske postaje koja radi 24 sata dnevno. S
druge strane brijega, izvan njezina pogleda, nalazilo se križanje sa Sjevernom
cestom, uz koju je natiskan niz restorana brze prehrane, još benzinskih postaja i
nekoliko nadobudno velikih trgovačkih centara. U suprotnom smjeru, ispred
haube njezina automobila, prostirala se samo potpuna tama, kao da je Cesta Old
Barrons sletjela s lica zemlje.
“Nisi trebala ići kući”, govorio je Jamie.

7
 Knjige.Club Books

“Znam”, odgovorila je Fiona. “Ali bila sam nemirna, a nisam te htjela buditi.
Zato sam otišla, a kad sam počela voziti, spopale su me razne misli.”
Uzdahnuo je. Mogla ga je zamisliti naslonjenoga na jastuke, odjevenog u staru
pamučnu majicu i bokserice, viličaste mišiće njegove podlaktice koji se miču dok
dlanom prelazi preko očiju. Smjena mu počinje u šest i trideset; zaista je pazila da
ga ne probudi. “Kakve misli?”
“Počela sam misliti o tome koliko može biti prometa na Cesti Old Barrons u
ovo doba noći. Znaš, da netko ostavi auto sa strane i ode, koliko bi vremena prošlo
dok netko ovuda ne prođe i primijeti ga? Policija je uvijek tvrdila kako nije
moguće da je Tim Christopher ostavio auto ovdje i da ga nitko nije vidio. Ali oni
nisu nikad ni testirali tu teoriju, nije li tako?”
I eto ga tu: ružna stvar, demon, izlazi na površinu, govori naglas. Stvar koju
je ona tako dobro uvježbala držati zakopanu. Ideja ju je mučila nekoliko dana
kako se bližio Debin rođendan. Trudila se šutjeti o tome, ali noćas, dok je ležala
bez sna, više nije mogla obuzdati svoje misli. “Ovo nije zdravo”, rekao je Jamie.
“Znaš i sama da nije. Znam da često misliš na svoju sestru. Znam da tuguješ za
njom. Ali to da usred noći odeš u Idlewild - to je već malo drukčije, Fee.”
“Znam”, reče Fiona. “Znam da smo o tome već razgovarali. Znam što mi je
uvijek govorio terapeut. Znam da je prošlo dvadeset godina. Pokušala sam ne
misliti o tome, kunem se.” Pazila je da joj glas ne zvuči molećivo, ali svejedno je
zvučao. “Samo me poslušaj, okej?”
“Okej”, odvratio je. “Pucaj.”
Progutala je. “Došla sam ovamo i parkirala pokraj ceste. Sjedila sam ovdje
nekih’, pogledala je na sat, “trideset minuta. Trideset minuta, Jamie. Nije prošao
ni jedan jedini auto. Nijedan.” Po svojoj računici, ovdje je već dulje od četrdeset i
pet minuta, ali prespavala je sigurno petnaest, pa ih neće računati. “Mogao je
parkirati ovdje i napraviti to. Igralište Idlewilda samo je deset minuta udaljeno
kroz šumu. Imao bi dovoljno vremena.”
S druge strane linije čula je Jamieja kako diše. Prošla je godina otkako su
zajedno - to je činjenica koja ju je i dalje katkad iznenađivala - i dosad je već
naučio kako mu ne vrijedi izgovarati uobičajene prazne fraze. Nije više važno.
To je neće vratiti. On je već u zatvoru. Prošlo je dvadeset godina; moraš nastaviti
dalje. Umjesto toga, rekao je: “Cesta Old Barrons nije bila ovakva 1994. godine.
Stari drive-in bio je otvoren na istočnoj strani ceste. Devedesetih im posao
više nije cvjetao, ali klinci su se tu običavali okupljati, pogotovo oko Noći
vještica.”
Fiona proguta riječi protesta koje su joj već krenule uz grlo. Jamie je u pravu.
Okrene se i zagleda u mrak preko ceste, prema mjestu gdje je nekoć bilo staro
drive-in kino, a sad je napuštena parcela. Veliki ekran razmontiran je odavno,
masni kiosk s kokicama uklonjen i sad je tu bila samo zemljana čistina iza drveća,
zarasla u korov. Sjećala se kako je moljakala roditelje da odvedu nju i Deb u drive-
in, zamišljajući u svojoj dječjoj glavi kakvo će to biti uzbudljivo iskustvo, čudo
8
 Knjige.Club Books

za osjetila. Ubrzo se uvjerila da je nagovaranje uzaludno. Njezini roditelji

intelektualci neće ih odvesti ni u kakav drive-in da gledaju filmove kao što je
Policajac s Beverly Hillsa 2, jednako kao što ih neće odvesti na šetnju
Mjesecom. Deb, tri godine starija i mudrija, samo je odmahnula glavom i slegnula
ramenima na Fionino razočaranje. Što si očekivala?
“Ne bi bilo puno klinaca u drive-inu u utorak navečer u studenome” rekla je.
“Ali bilo je klinaca tamo”, rekao je Jamie s jednostavnom logikom osobe čiji
život nije presječen napola. “Nitko se nije sjećao da je vidio Christopherov auto.
Sve je to bilo pokriveno istragom.”
Fiona je osjetila pulsiranje umora iza očiju i kako ga poništava navala
nervozne energije koja joj neće dati da miruje. Okrenula se i počela koračati
suprotno od brijega i svjetala benzinske postaje, prema crnilu što se protezalo od
haube njezina auta k drugom kraju Ceste Old Barrons. “Naravno da ćeš ti misliti
da su sve pokrili”, rekla je Jamieju glasom koji je zazvučao oštrije nego što je
htjela. “Ti si murjak. Moraš im vjerovati. U tvom svijetu djevojka je ubijena i
najveći umovi Vermonta okupili su se kako bi riješili slučaj i strpali zločinca iza
rešetaka.” Njezine čizme drobile su šljunak pokraj ceste i vjetar ju je štipao kroz
nogavice traperica. Podigla je ovratnik jakne jer se stresla od hladnoće, ledeni
zapuh probio se kroz sve slojeve njezine odjeće.
Jamie nije zagrizao njezin mamac, što je bila jedna od stvari koje su je
izluđivale kod njega. “Fiona, ja znam da su sve pokrili jer sam proučio taj slučaj.
Ne jednom. Kao što si i ti, usprkos svim pravilima i regulama mojega posla. Sve
piše u dosjeu. Crno na bijelom.”
“Ona nije bila tvoja sestra”, rekla je Fiona.
Ostao je tih na trenutak, priznajući činjenicu. “Tim Christopher optužen je”,
rekao je. “Suđen je i osuđen za ubojstvo Deb. Zadnjih dvadeset godina provodi u
zatvoru maksimalne sigurnosti. A Fee, ti još uvijek stojiš na Cesti Old Barrons u
tri sata ujutro.”
Što je dalje hodala, tama je bila gušća. Ovdje je bilo i hladnije, zašla je u čudan
džep ledenog zraka koji ju je natjerao da se još više skupi u svojoj jakni dok joj je
nos trnuo. “Moram doznati kako je to učinio”, rekla je. Njezina sestra, u dobi
od dvadeset godina, zadavljena je i bačena nasred bivšeg sportskog igrališta na
napuštenom zemljištu Škole za djevojke “Idlewild”, godine 1994., ostavljena da
leži na boku, s koljenima skvrčenima uz prsa, otvorenih očiju. Njezina majica
i grudnjak bili su razderani, i tkanina i guma poderani i prekinuti. Zadnji put
viđena je u sobi koju je dijelila s cimericom na koledžu, odavde do tamo bilo je
48 kilometara. Njezin dečko Tim Christopher proveo je dvadeset godina u
zatvoru za taj zločin. Tvrdio je da je nevin, a tvrdi to i dalje.
Fioni je tada bilo sedamnaest.
Ni sada nije voljela razmišljati o tome kako je to ubojstvo razorilo njezinu
obitelj, kako je utjecalo na njezin život. Bilo je jednostavnije stajati pokraj ceste i

9
 Knjige.Club Books

stoti put zamišljati na koji je način Christopher odbacio tijelo njezine sestre, što
je do kraja ostalo donekle nerazjašnjeno budući da nisu pronađeni otisci stopa na
igralištu ni u šumi, kao ni tragovi automobilskih guma pokraj ceste. Imanje
Idlewild bilo je okruženo ogradom, ali već tada je bila desetljećima neodržavana
i na više mjesta uništena; lako je mogao unijeti tijelo kroz neku od rupa u ogradi.
Pod pretpostavkom da je došao ovuda.
Jamie je bio u pravu. Kvragu i on i njegov policijski mozak, s kojim se njezin
novinarski mozak nikako nije slagao. Upravo je to bio detalj koji ju je stalno
mučio, tjerao da se češe po rani koja krvari, dugo nakon što su svi drugi svoje rane
zalizali i odšepali dalje. Trebala bi i sama posegnuti za nekom štakom - alkohol
ili droge bile bi sasvim prikladne - i početi i sama šepati dalje s ostalima. Ipak,
drhtala je i zurila u drveće, razmišljajući kako ju je, dovraga, mogao odnijeti
i ostaviti tamo, a da ne ostavi tragove?
Mobitel joj je i dalje bio uz uho. Mogla je čuti Jamieja kako diše, čekajući.
“Ti se ljutiš na mene”, rekla mu je.
“Nije istina”, usprotivio se.
“Čujem to po načinu na koji dišeš.”
“Ti to sada ozbiljno?”
“Ja...” Začula je zvukove koraka iza sebe i protrnula.
“Fiona?” rekao je Jamie, kao da je i on čuo isto kroz slušalicu.
“Šššš”, rekla je, zvuk joj je instinktivno pobjegao s usana. Stajala je na mjestu
i osluškivala. Bila je sad u gotovo potpunoj tami. Škola za djevojke “Idlewild”,
nekadašnji ženski internat, bila je zatvorena i napuštena od 1979., dugo prije
no što je Deb stradala, školska vrata su odavno bila zaključana, teren zarastao u
šikaru. Nije bilo nikakvog svjetla ovdje na kraju ceste, na samoj ulaznoj kapiji
bivše škole. Ništa osim vjetra u krošnjama.
Ukočeno se okrenula na peti. Čula ga je vrlo jasno, zvuk koraka po šljunku.
Ako neki pervertit čuči tu među drvećem, ona sa sobom nema nikakvog oružja da
se obrani. Mo rat će vrištati Jamieju u mobitel i nadati se najboljem.
Zurila je u mračnu tišinu iza sebe, gledala kako zadnji umirući listovi trepere
na crnom drveću.
“Što je, koji kurac?!” zagrmio je Jamie. Nikad nije psovao ako nije bio jako
uzrujan.
“Šššš” rekla mu je opet. “Nema nikoga. Ništa. Učinilo mi se da sam nešto
čula, to je sve.”
“Zar ti trebam govoriti”, kazao je, “da se trebaš kloniti mračnih, napuštenih
puteva usred noći?”
“Jesi li ti kad razmišljao o tome da stvarno ima nešto sablasno u vezi s Cestom
Old Barrons?” upitala ga je. “Mislim, jesi li ikad bio ovdje? Ima tu nešto stvarno
neobično. Kao da je nešto...”

10
 Knjige.Club Books

“Ne mogu ovo više slušati”, rekao je Jamie. “Sjedaj u auto i vozi kući ili
dolazim po tebe.”
“Idem, idem.” Imala je žmarce u rukama, čak i u onoj šaci koja se smrzla oko
mobitela, i još uvijek je osjećala kako joj adrenalin straha plazi niz kičmu. To je
bio korak. Pravi. Brijeg odavde bio je zakriven drvećem i ona je osjetila
naglu žudnju za utješnim prizorom fluorescentnog svjetla na benzinskoj crpki.
Napravila je korak, a onda se nečega sjetila. Stala je i okrenula se unatrag,
koračajući brzo prema kapiji Škole za djevojke “Idlewild”.
“Nadam se da ovaj zvuk znači da upravo hodaš prema svojem autu”, mračno
je rekao Jamie.
“Bio je neki znak”, rekla je Fiona. “Vidjela sam ga. Stajao je na kapiji. Nije
tu bio prije.” Primaknula se dovoljno blizu da može pročitati slova u mraku.
Projekt obnove vodi MacMitlan gradnja d.o.o. “Jamie, zašto ovdje stoji znak
da se Idlewild obnavlja?”
“Zato što se obnavlja”, odgovorio je. “Od idućeg tjedna, čini mi se. Imanje je
prodano prije dvije godine i novi vlasnik ga napokon preuzima. Bit će obnovljeno,
prema onome što sam čuo.”
“Obnovljeno?” Fiona je treptala prema znaku, pokušavajući shvatiti.
“Obnovit će ga i preurediti u što?”
“U školu”, odgovorio je. “Popravljaju zgradu i pretvaraju je opet u internat.”
“Molim?”
“Namjerno ti nisam spominjao, Fee. Znam što tebi znači to mjesto.”
Fiona ustukne za korak i dalje zureći u znak. Obnova. Djevojčice će se igrati
po polju na kojem je ležalo Debino mrtvo tijelo. Izgradit će se nove zgrade, srušiti
stare, dodat će parkiralište, možda proširiti cestu. Cijeli taj krajolik koji je tu
stajao nepromijenjen dvadeset godina, krajolik koji ona tako dobro poznaje -
pejzaž Debine smrti - samo će nestati.
“Prokletstvo”, rekla je Jamieju okrećući se i marširajući do auta. “Nazvat ću
te ujutro. Idem kući,”

11
 Knjige.Club Books

2. POGLAVLJE

Katie
Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Kad je prvi put ugledala Školu za djevojke “Idlewild” Katie Winthrop je

umalo proplakala. Bila je na stražnjem sjedalu očeva Chevyja, gledajući između
tatina ramena u sivom odijelu i mamina utegnutog u plavi krep, i kad se velika
crna kapija pomolila na kraju Ceste Old Barrons, osjetila je peckanje u očima.
Kapija je bila otvorena, a dovoljno brzo doznat će kakva je to rijetkost. Tata
je provezao automobil kroz kapiju i vozio uz dugački prašnjavi put uzbrdo bez
ijedne riječi, a ona je zurila u zgradu koja se dizala ispred njih: glavna zgrada,
tri kata visoka i beskrajno široka, obrubljena šiljatim prozorima koji su izgledali
kao niz zuba, prekinuta jedino portikom koji je signalizirao da se tu nalazi ulaz.
Bio je kolovoz, zrak je bio gust i vruć, težak od predstojeće kiše. Dok su
prilazili automobilom, izgledalo je kao da putuju ravno u ralje zgrade i Katie je s
mukom gutnula, sjedeći uspravno i nepomično dok je to zdanje raslo i raslo u
vjetrobranu,
Tata je zaustavio auto i na trenutak nije bilo nikakva zvuka osim kvrckanja
motora. Škola za djevojke “Idlewild” bila je u mraku, bez znaka života. Katie je
pogledala u majku, ali mama je odvratila lice nijemo zureći kroz suvozački
prozor, i premda joj je Katie bila toliko blizu da je mogla vidjeti točkice rumenila
što ga je mama utisnula u obraz spužvicom, nije progovorila.
Žao mi je, najednom je poželjela reći. Molim vas nemojte me ostaviti ovdje.
Neću ja to moći. Tako mi je žao...
“Ja ću ponijeti tvoje torbe”, rekao je tata.
Bilo je to prije dvije godine. Katie se dosad navikla na Idlewild - dugačke
stare hodnike koji su vonjali na plijesan i djevojački znoj, prozore koji su zimi
oko okvira propuštali ledeni propuh, zapuhe mokrog, organskog mirisa s terena
za hokej, zelenog u svako doba godine, uniforme koje se nisu promijenile otkad
je škola otvorena 1919. godine.
Katie je bila ona vrsta djevojke kojoj se druge cure s lakoćom pokoravaju:
tamnokosa, dominantna, prelijepa, pomalo agresivna, neustrašiva.

12
 Knjige.Club Books

Nije bila zapravo popularna, ali šake je morala upotrijebiti samo dvaput i oba
je puta pobijedila s lakoćom. Dobra fasada, znala je, predstavlja veći dio bitke,
a ona je svoju koristila bez milosti. Nije bilo lako preživljavati u internatu punom
odbačenih djevojaka, ali nakon što je progutala svoje suze u onim prvim
trenucima, Katie je usavršila neplakanje.
Viđala je roditelje dvaput godišnje, jednom u ljeto i jednom na Božić, i nikada
im nije rekla da joj je žao.
Bile su po četiri cure u svakoj sobi u dvorani Clayton, spavaonici. Nikad se
nije znalo koga ćeš dobiti. Jedna od prvih Katienih cimerica, djevojka guste kose
iz New Hampshirea koja je tvrdila kako je potomak prave vještice iz Salema,
imala je naviku glasno mrmljati dok čita udžbenik iz latinskog, grizući kožicu
nokta na palcu s takvom predanošću da je Katie pomišljala kako to može biti
priznato kao opravdanje za umorstvo. Nakon što je salemska vještica otišla,
zamijenila ju je dugonoga, kovrčava djevojka kojoj Katie nikad nije uspijevala
zapamtiti ime i koja je veći dio noći provodila sklupčana u svojoj pregradi kreveta
na kat, tiho jecajući u jastuk, sve dok Charlotte Kankle, koja je bila krupna i uvijek
ljutita, nije skočila sa svojeg kreveta i rekla joj: Prestani cmizdriti, za Boga
miloga, ili ti se kunem da će te ove druge cure držati dok ti ja razbijam nos. Nitko
joj nije proturječio. Plačljiva djevojka nakon toga bila je tiha, a otišla je
nekoliko tjedana kasnije.
Charlote Kankle u međuvremenu se premjestila niže niz hodnik - nakon što
su se ona i Katie dohvatile šakama, što je bila jedna od Katienih pobjeda - i ona
je sada ovdje u sobi 3 C imala cimerice koje, morala je priznati, možda i
nisu totalni promašaj. Idlewild je bio internat posljednjeg izbora u koji su roditelji
odlagali svoju sramotu, svoje pogreške, svoje neposlušne djevojke. Skriven iza
šuma u zaleđu Vermonta, imao je samo 120 učenica: nepriznatih kćeri, kćeri prvih
supruga, kćeri služavki, imigrantice, cure koje se nisu znale ponašati ili su to
odbijale naučiti. Većina njih ovdje se i međusobno sukobljavala i nisu vjerovale
jedna drugoj, ali iz obrnute perspektive Katie je osjećala kako su te cure jedine
koje ju razumiju. Samo su ovdje djevojke ravnodušno slijegale ramenima kad bi
im rekla koliko je puta pobjegla od kuće.
Sjedila je u krevetu jedne noći nakon povečerja i prstima ispod jastuka pipala
tražeći kutiju cigareta koju je tu sakrila. Bio je listopad i hladna jesenska kiša
poprskala je jednostruki visoki prozor u spavaonici. Lupnula je šakom o dno
kreveta iznad sebe. “CeCe.”
“Što je?” CeCe je bila budna, naravno. Katie je to znala po zvuku njezina
disanja.
“Hoću ti ispričati priču o duhovima.”
“Stvarno?” Začulo se prigušeno šuštanje dok se CeCe izvlačila iz svojeg
kreveta i navirivala preko ruba, gledajući dolje u Katie. “O Mary Hand?”
“Oh, ne”, došao je glas s gornjeg kreveta s druge strane sobe. “Ne još jedna
priča o Mary Hand.”
13
 Knjige.Club Books

“Šššš, Roberta”, rekla je CeCe. “Probudit ćeš Soniju”

“Budna sam”, javila se Sonia ispod svojih pokrivača, s kreveta ispod Roberte.
Kad je bila ovako napola uspavana, njezin francuski naglasak bio je izraženiji.
“Kako da spavam kad svi govorite.”
Katie je istresla cigaretu iz kutije. Sve četiri djevojke u sobi imale su po
petnaest godina - Idlewild je odavno imao tradiciju grupiranja djevojaka iste dobi
budući da su starije obično maltretirale mlađe ako bi bile s njima u sobi.
“Mary Hand u mojem je udžbeniku latinskog”, rekla je. “Pogledaj.”
Izvukla je knjigu ispod kreveta - staru desetljećima i pljesnivu - zajedno s
malom džepnom baterijom. Baterijske svjetiljke bile su zabranjene u Idlewildu i
to su pravilo, bez iznimke, sve djevojke izbjegavale poštovati. Držeći usmjerenu
svjetiljku, brzo je prelistala knjigu do stranice koju je tražila. “Vidiš?” rekla je.
CeCe se spustila iz svojeg kreveta. Od njih četiri, imala je najveće grudi i
stidljivo je sa sobom povukla deku, ogrćući je preko ramena. “Oh”, rekla je
gledajući stranicu koju je Katie osvijetlila baterijom. “Imam i ja to u svojoj knjizi
iz gramatike. Nešto jako slično, zapravo.”
“Što je to?” Roberta je virila sa svojeg gornjeg kreveta, vitke potkoljenice
vidjele su se ispod spavaćice koju je prerasla, njezina smećkasto-plava kosa bila
je vezana u pletenicu što je padala niz leđa. Doskočila je na pod ne proizvevši
zvuk i navirila se preko CeCeina ramena. Katie je čula kako polako i duboko
udiše.
Uzduž ruba stranice, u uskoj traci bjeline, bila je poruka ispisana olovkom.

Vidjela Mary Hand kroz prozor 1G, dvorana Clayton.

Odlazila je preko polja.
Srijeda, 7. kolovoza 1941. Jenny Baird.

Gledanje u to izazivalo je u Katie nejasan, nelagodan osjećaj, brzo pulsiranje

straha koji je odbijala pokazati. Svi su znali za Mary Hand, ali nekako su je ove
riječi ispisane rukom činile stvarnijom. “Ovo nije zafrkancija, je li tako”, rekla je
- ali ne kao pitanje, već kao tvrdnju.
“Ne, nije zafrkancija”, rekla je CeCe. “Ona u mojoj knjizi iz gramatike kaže
Zahod, treći kat, pokraj zapadnog zida, tu sam vidjela Mary. Ta je iz 1939.”
“To je poruka.” Bila je to Sonia, koja je također ustala i zavirivala preko
Robertina ramena. Slegnula je i opet se povukla. “I ja sam ih viđala. Mislim da
ovdje nisu nikad mi jenjali knjige."
Katie je prelistavala pljesnive stranice udžbenika latinskog. Na naslovnici je
stajala 1919. kao godina izdanja, ista godina u kojoj je Idlewild otvoren. Pokušala
je zamisliti školu onakvu kakva je bila tada: zgrada ganc-nova, uniforme ganc-
nove, udžbenici ganc-novi. Sada, u godini 1950,, Idlewild je bio vremenski stroj,

14
 Knjige.Club Books

mjesto na kojem nema ni nagovještaja atomske bombe ili serije Texaco Starr
Theatre na televiziji. Imalo je smisla, na svoj uvrnuti način, to da djevojke u
Idlewildu prenose svoju mudrost jedna drugoj po marginama svojih udžbenika,
ispisanu uz popise bitaka američke revolucije i kemijske formule joda. Nastavnice
nikad nisu pregledavale te udžbenike, a nisu se nikada ni bacali. Ako želiš buduće
djevojke upozoriti na Mary Hand, knjige su bile najbolje sredstvo za to.
Kroz prozor 1 G, dvorana Clayton. Katie je kresnula šibicom i upalila svoju
cigaretu.
“Ne bi to trebala”, rekla joj je Roberta neodlučno. “Susan Brady će namirisati
dim i onda si nadrapala.”
“Susan Brady spava”, odgovorila je Katie. Susan je bila nadzornica
spavaonica za treći kat i svoj je zadatak shvaćala vrlo ozbiljno, što je značilo da
je nitko ne voli. Katie je utrnula baterijsku svjetiljku i njih četiri sjedile su u
mraku.
Roberta je bacila jastuk na pod i sjela naslonjena na uski ladičar. Sonia se tiho
povukla prema prozoru i malo ga otvorila da dim može izići.
“Onda” rekla je CeCe obraćajući se Katie. “Jesi li je vidjela?”
Katie je slegnula ramenima. Sad joj je bilo krivo što je to spominjala; poznaje
ove djevojke, ali još uvijek ne dovoljno da bi im vjerovala. Gledanje u olovkom
ispisane rečenice opet joj je izazvalo nemir. Stvar je bila u tome da nije bila posve
sigurna što joj se zapravo dogodilo i voljela bi da je to bilo nešto tako jednostavno
kao vidjeti idlewildskog duha u kupaonici. Činilo se stvarnim u tom trenutku, ali
sad joj se činilo nemogućim pretvoriti to u riječi. Progutala je uprazno i
promijenila temu. “Mislite li da je ona stvarno bila ovdje učenica?” upitala je
ostale djevojke.
“Ja sam čula da jest”, rekla je Roberta. “Mary Van Woorten, iz hokejaške
ekipe, kaže da je Mary Hand umrla kad su joj zaključali vrata škole navečer po
zimi i da se izgubila.”
“Vjerojatno je to bilo prije mnogo godina.” CeCe se uvukla na krevet do Katie
i namjestila jastuke uz uzglavlje. “Čula sam da po noći kucka po prozorima,
pokušava ući. Da preklinje djevojke da iziđu i slijede je, ali ako to napraviš, mrtva
si.”
CeCe je najdulje bila Katiena cimerica i o njoj je znala gotovo sve jer je CeCe
bila otvorena knjiga. Bila je izvanbračna kći bogatog bankara koju je napravio
jednoj od kućnih pomoćnica i slao je iz jednog internata u drugi veći dio
njezina života. CeCe, začudo, nije gajila animozitet prema svojem ocu i bila je
bliska s majkom koja je sada radila kao domaćica jedne obitelji u Bostonu. Sve je
to rekla Katie pri prvom njihovu susretu, dok je skidala jaknicu s grbom Idlewilda
i odlagala štap za hokej na travi.
“Katkada je možeš čuti kako pjeva u polju kad je vjetar u krošnjama”, dodala
je Roberta. “Nekakvu uspavanku, tako nešto.”

15
 Knjige.Club Books

Katie za to nije čula. “Zar je možeš čuti?”

Roberta je slegnula ramenima. Ona je u Idlewildu tek nekoliko mjeseci, dok
su druge cure tu najmanje godinu dana, a Sonia već tri. Roberta je bila pametna,
nadarena atletičarka iako nije govorila mnogo. Nitko nije znao ništa o
njezinoj obitelji. Katie nije uspijevala dokučiti što radi baš ovdje od svih mogućih
mjesta, ali po mračnom pogledu koji je često znala primijetiti u Robertinim očima
- taj izraz odvojenosti, kao da svijet promatra odnekud sa svoje strane zida, a koji
je bio zajednički brojnim curama iz Idlewilda - pretpostavljala je da postoji
razlog.
“Ja je nikad nisam čula, a tamo vježbam četiri puta tjedno.” Roberta se
okrenula Soniji, kao što je često činila. “Sonia, što ti misliš?”
Ako je CeCe bila ona u koju je najlakše proniknuti, Sonia je bila najteža.
Blijeda, mršava, tiha, lepršala je kroz skupine i komplicirane društvene klike,
doimala se odvojeno od svega, čak i za jednu curu iz Idlewilda. Bila je imigrantica
iz Francuske i u doba nakon rata, u kojem su tolike djevojke izgubile oca, brata,
ili su se muškarci vratili kući bolesni nakon boravka u zarobljeničkim logorima,
nitko je nije ništa pitao o tome. Bila je u Idlewildu dulje nego ijedna od njih.
Sonia se doimala potpuno samodostatnom, kao da je ono što se događa unutar
njezine glave, što god to bilo, njoj sa svim dovoljno. Iz nekog razloga je Roberta,
koja je bila brza, okretna i graciozna, postala opčinjena Soniom i često se mogla
vidjeti pokraj nje. Njih dvije slagale su se s takvom lakoćom da je i Katie poželjela
imati isto to. Katie se nikad ni s kim nije osjećala ležerno. Uvijek je bila djevojka
koja ima svoje obožavateljice, ali ne i prijateljice.
Sonia je na trenutak ulovila Katien pogled i kratko slegnula ramenima gestom
koja se doimala hladno i europski, čak i u njezinoj jednostavnoj bijeloj spavaćici.
“Nemam ja ništa s duhovima”, rekla je svojim slatkim, melodioznim naglaskom,
“iako sam i ja, kao i svatko drugi, čula da nosi crnu haljinu i veo, što je malo čudan
odabir odjeće ako si vani na snijegu.” Njezinu pogledu, koji je u mraku sobe
počivao na Katie, ništa nije promicalo. “Ti si nešto vidjela. Je li tako?”
Katie je bacila pogled prema cigareti, zaboravljenoj među prstima. “Čula sam
je”, rekla je. Ugasila je cigaretu o poleđinu mjedene medalje koju je neka od
starijih učenica ostavila za sobom i zgnječila filtar palcem.
“Čula si je?” pitala je CeCe.
Katie je udahnula.
Govoriti o Mary Hand na neki je način kao govoriti o obiteljskoj tajni. Jedna
je stvar pripovijedati sablasne priče u mraku, a druga kad otvoriš svoj pretinac
u garderobi prije sata tjelesnog odgoja i osjetiš kako ga je nešto gurnulo natrag.
Uvijek su to bile sitne stvari, osjećaj da te netko gleda ili hladan dah zraka u
hodniku za koji nisi siguran jesi li ga stvarno osjetio i glupo ti je govoriti o tome.
Ali ovaj put bilo je drukčije i Katie je imala potrebu izgovoriti to naglas. “Bilo je
to u zajedničkom dvorištu, na prolazu koji ide uz blagovaonicu.”

16
 Knjige.Club Books

Djevojke su kimale glavama. Glavna zgrada Idlewilda bila je građena u obliku

slova U oko unutarnjeg dvorišta, istočkanog nenjegovanim drvećem i u travu
obraslim puteljcima od kamenih ploča. “Taj dio uvijek me plaši”, rekla je
CeCe. “Onaj pokraj vrta.”
Plašio je i Katie. Nitko nije volio vrt iako je kurikulum uključivao tjedne
satove vrtlarstva kad su morale nevoljko prekapati po vlažnoj zemlji koja vonja
na trulež. Čak su i učiteljice u širokom luku zaobilazile vrt. “Iskrala sam se
da popušim cigaretu nakon večere i maknula sam se od stazice da me ne vidi
gospođa Peabody - znate da i ona tamo puši katkada iako ne bi smjela. Bila sam
ispod velikog javora i jednostavno sam osjetila nešto. Netko je bio tamo.”
CeCe se nagnula naprijed, ushićena. “Ali nisi ništa vidjela?”
“Bio je glas” rekla je Katie. “Bio je... nije mi se učinilo. Čula sam ga točno
pokraj sebe, kao da netko stoji baš uz mene. Čula sam ga tako jasno.”
Još uvijek je mogla prizvati u sjećanje taj trenutak ispod javora, dok je stajala
na tepihu od starih krilaca sjemenki javora, i kako joj je cigareta ispala na tlo, sitne
dlačice na zadnjem dijelu vrata se uspravile kad je glas negdje iza njezina desnog
uha progovorio. Idlewild je bio staro mjesto i strahovi su ovdje bili stari. Katie je
mislila da već dobro zna što znači bojati se, ali kad se začuo glas, pretrpjela je
strah koji je bio stariji i veći od bilo čega što je mogla zamisliti.
“Pa”, potaknula ju je Roberta. “Što je kazala?”
Katie se nakašljala. “Ne miči se”, rekla je.
Sve su utihnule na trenutak.
“Oh, Bože moj”, dahnula je CeCe.
Čudnovato, Sonia je bila ta u koju je gledala Katie. Sonia je sjedila na podu,
naslonjena na zid ispod prozora, njezine mršave noge bile su skupljene, s
koljenima kod prsa. Bila je jako mirna, okupana sjenom, i Katie nije mogla reći
jesu li Sonijine oči bile na njoj ili nisu. Daleko negdje zalupila su se vrata i nešto
je kuckalo, kao da kaplje voda, u stropu.
“Zašto?” upitala ju je Sonia, s blagim francuskim ritmom. “Zbog čega ti je to
rekla?”
Katie je slegnula ramenima tako naglo da je osjetila zatezanje u mišićima,
iako je bilo mračno i druge djevojke nisu je mogle vidjeti. “Ne znam”, obrecnula
se, grubim glasom prije no što ga je ublažila. “Bio je to samo glas koji sam čula.
To je sve što znam.”
Laž, laž. Ali kako bi neki prastari duh mogao to znati?
Ne miči se. Nije mogla govoriti o tome. Ni pred kim. Ne još.
“Što si ti napravila?” pitala je Roberta.
To je bilo lakše pitanje. “Potrčala sam kao luda, jebote.”
Samo je CeCe, naslonjena na uzglavlje kreveta, coknula jezikom na izbor
riječi. Bila je jako fino odgojena za jednu nepriznatu kći. “I ja bih potrčala”,

17
 Knjige.Club Books

dopustila je. “Ja sam jednom vidjela dječaka kad sam bila kod Ellesmereovih.”
Ellesmereovi su bili obitelj njezina bogatog oca, no CeCe nije dobila očevo
prezime. “Igrala sam se u stražnjem dvorištu jednog dana dok je mama radila.
Pogledala sam gore i tamo je bio dječak, na gornjem prozoru kuće, gledao je u
mene. Mahnula sam mu, ali on mi nije odmahnuo. Kada sam pitala majku o
njemu, zašto dečkića ne puste van da se igra, pogledala me jako čudno. Rekla je
da mi se priviđaju stvari i da više nikad ne smijem spomenuti ništa u vezi s tim
dječakom, pogotovo ne pred Ellesmereovima. Nikad ga poslije nisam vidjela.
Uvijek sam se pitala tko je bio.”
“Moja baka meni je pričala o duhu s njezina tavana”, rekla je Roberta. “Micao
je namještaj po cijelom tavanu i radio buku. Rekla je kako je bilo noći kad bi
ležala u krevetu i slušala kako navlači teške drvene kutije i komode preko
poda. Mama je uvijek govorila da je ona samo jedna stara gospođa koja traži
pažnju, ali jednog ljeta bila sam dva tjedna kod bake i čula sam ga. Bilo je točno
kako je i kazala - namještaj koji netko vuče po podu i zvuk mesingane podne
lampe koju netko podiže i spušta, opet i opet. Sljedećeg jutra pitala sam je li to
djedov duh, a ona me samo pogledala i rekla: ‘Ne, dušo. To je nešto puno gore.’”
Zastala je. “Nikad se više nisam onamo vratila. Umrla je za Božić te godine i
mama je prodala kuću.”
“A ti, Sonia?” pitala je CeCe. “Jesi li ti ikad vidjela duha?”
Sonia je raspetljala svoje duge noge i ustala pa dohvatila prozorsku kvaku i
zatvorila okno. Strujica hladnog zraka izvana je prestala, no Katie je ipak drhtala.
“Mrtvi su mrtvi”, rekla je Sonia. “Nemam ja ništa s duhovima.”
Katie je promatrala njezinu siluetu u gotovo potpunom mraku. Zvučala je
nezainteresirano, ali Sonia nije rekla da ne vjeruje u duhove. Nije rekla da nije
nikad vidjela nijednoga. Nije rekla da ne postoje.
Znala je, baš kao što su sve one znale.
Kiša je opet počela kvrckati po prozoru. Ne miči se, ponovio je glas u Katienoj
glavi. Ne miči se. Čvrsto je zagrlila samu sebe i sklopila oči.

18
 Knjige.Club Books

3. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

“Jonas”, zovnula je Fiona ulazeći rano ujutro u stvarima zakrčenu redakciju

novina Lively Vermont. “Jesi li ti znao da se Idlewild obnavlja?”
Glavna prostorija bila je prazna, ali Jonasova vrata stajala su poluotvorena i
znala je da je on tu. Uvijek je tu.
Krivudala je oko nesparenih stolova i kartonskih kutija kojih je bila puna
glavna soba idući najkraćim putem prema jedinom privatnom uredu u redakciji,
brlogu vlasnika i glavnog urednika Lively Vermonta.
“Ma zar si to ti, Fiona Sheridan?” začuo se glas iznutra. “Nisam te vidio
danima.”
Stigla je do vrata i navirila se unutra. Bio je nagnut nad svojim stolom, zureći
izbliza u ispisanu fotografiju u boji, pokraj računala isključenog ekrana i posve
zapostavljenog. Tipični Jonas. “Onda je možda dobro što nisam zaposlena kod
tebe” rekla je.
“Ti si freelancerica. I to se računa.”
Fiona je osjetila kako joj se krajevi usta podižu. “Ne kad je riječ o
zdravstvenom osiguranju.”
Pogledao ju je svojim pokeraškim pogledom, ali znala je da je samo zafrkava.
Jonas Cooper bio je u dobi oko pedesete, njegova prosijeda smeđa kosa bila je
začešljana od čela u dva uredna, impresivna krila, obrve su mu bile dva mrka biča
iznad intenzivnih očiju. Na sebi je imao crveno-crnu kariranu košulju otkopčanu
kod vrata, ispod koje se vidjela rebrasta potkošulja. On i njegova žena kupili su
Lively Vermont prije više od deset godina i otkako su se lani rastali, pokušavao je
održati posao na životu. “Imaš li priču za mene?” pitao je.
“Ne”, odgovorila je Fiona. “Ponudila sam ti jednu u petak. Rekao si da nemaš
novca u proračunu”
“Tako je, za ovaj broj. Ali uvijek postoji idući.”
Za sada, pomislila je. Lively Vermont bio je tek jedan od više lokalnih
časopisa za koje je pisala i mučio se, baš kao i svi ostali. “Što je to?” upitala je
pokazujući na fotografiju.

19
 Knjige.Club Books

“Lokalna fotografkinja”, odgovorio je. Bacio je pogled opet na sliku i slegnuo

ramenima. “Živi u East Charlotteu. Ne radi loše. Mogao bih objaviti priču o njoj
ako nađem tko će napisati tekst.”
“Ne. Apsolutno ne dolazi u obzir.”
“Zašto ne?” James se nagnuo u svojem vintage uredskom stolcu i odbacio
fotografiju na hrpu drugih.
“Zato što sam ti nedavno predala priču o siru iz lokalne radinosti. To je moj
vrh za ovaj mjesec.”
Jonas je pogledao pogledom koji govori znam da lažeš. I to je bilo točno.
Fiona je briljirala kad je riječ o lakim temama - nije imala nikakvih pretenzija
baviti se velikim novinarstvom. Nije htjela pisati članak o fotografkinji zato što
je fotografi uvijek ispituju za oca. “Razmisli o tome”, rekao je on. “Ako nam ovo
uspije, mogao bih iskopati nešto love iz madraca da to platim. A o čemu si ono
urlala dok si ulazila?” Fiona je osjetila kako joj srce ubrzava, kao da se
sprema upitati nešto zabranjeno. “Škola za djevojke ‘Idlewild’”, rekla je. “Čujem
da se sprema obnova.”
Jonas se namrštio, pa kimnuo. “Novi vlasnik.”
“Tko je on?”
“Ona. Margaret Eden. Supruga pokojnog investicijskog čarobnjaka Josepha
Edena. Zvuči li ti to ime poznato?”
Zvučalo je - nešto u vezi s ekonomskim slomom 2008. Viđala je njegovo lice
po vijestima. “Znači on je kupio imanje?
“Ne. On je umro, a ona je kupila imanje. Dolazi iz New Yorka nadgledati
restauraciju, mislim.”
Fiona se na neki način osjetila pogođenom što je Jonas to znao.
“Christopheri su bili vlasnici tog imanja desetljećima”, rekla je. “Cijelo
vrijeme otkako je škola zatvorena 1979. Nitko mi nije rekao da je prodano. Niti
da ga namjeravaju renovirati.”
Izraz simpatije preleti preko Jonasova lica. “Nije bilo na meni da ti to
govorim”, blago je rekao. “A i to s obnovom bile su samo priče, sve do sada.
Nisam mislio da će se netko zaista u to upuštati.”
“Pa, očito se upustio. Vidjela sam oznake gradilišta na ogradi kad sam bila
sinoć ondje.”
Jonas je šutio. Nije on ovdje živio 1994. - preselilo se ovamo tek nakon što su
kupili časopis - ali znao je za Debino ubojstvo, da je njezino tijelo bilo ostavljeno
na Idlewildu i da je Tim Christopher otišao u zatvor zbog toga. To su znali svi.
Nije bilo privatnosti u Barronsu, ne za obitelj žrtve najpoznatijeg ubojice u gradu.
Čak je i Jonas znao da je nešto nezdravo u tome što Fiona odlazi na teren
Idlewilda.
“Nemoj to reći”, upozorila ga je Fiona, “Jednostavno nemoj.”

20
 Knjige.Club Books

On je podignuo dlanove. “Hej, to su tvoja posla. Ja samo vodim časopis.”

Gledala je u njega šuteći dok joj je krvotokom strujala ista ona titrava energija
od sinoć. “Dakle, želiš li ti pravu priču od mene?” upitala je. “Glavnu temu?”
“Zašto imam dojam da ću požaliti ako kažem da?”
“Idlewild”, rekla je. “To je priča koju ću ti napisati. Napravit ću intervju s
Margaret Eden. Pogledat ću plan obnove škole. Proći ću cijelim imanjem,
napraviti fotografije, sve.”
“Oh, Isuse”, rekao je Jonas. “Ne znam baš, Fiona.”
“To ima lokalni kolorit”, rekla je, osjećajući kako joj se vrućina penje u
obraze. “Nova škola, oživljavanje starog, lokalna radna mjesta. Nitko drugi to ne
pokriva. Mnogo je bolje od priče o fotografkinji. Zar nije to ono što želiš za
Lively Vermont?” Pogledala ga je ravno u oči. “Meni to nije problem, Jonas”,
rekla je. “Časna riječ, stvarno sam okej.”
Na svoje olakšanje, ugledala je kako zabrinutost napušta njegove oči, a
računicu preuzima njegova urednička strana. On i njegova bivša žena Emily
kupili su Lively Vermont jer je stekao ugled kao ozbiljna publikacija, ali pod
Emilynom upravom pretvorili su ga u lagani lifestyle magazin, onoga tipa
koji objavljuje reklame za svijeće za osamdeset dolara i ručno rađene prekrivače
za pet tisuća dolara. Jonas je oduvijek bio nezadovoljan zbog toga - htio je nešto
više, a to i jest razlog što je i dalje držao Fionu na listi suradnika u nadi da će
pokazati istu žurnalističku žicu kakvu ima i njezin slavni otac. “Priznajem da je
zanimljivo, ali nemam novca za tako veliku stvar.”
“Svejedno ću napisati, pa ti vidi”, rekla je. “Sama ću snimiti fotke. Ne moraš
ništa platiti. Samo mi dozvoli da kažem kako radim priču za Lively Vermont kad
nazovem Margaret Eden. Tako će me prije pustiti da dođem.”
“Razumijem. A što ja dobivam time što ti puštam da se koristiš imenom mojeg
časopisa?”
“Dopustit ću ti da ga ti prvi odbiješ prije nego što ga ponudim dalje.” Pričekala
je dok je on odvagivao, najednom nestrpljiva. “Daj, Jonas. Znaš da je ovo dobar
dil.”
Gledao ju je kao da bi volio i sam u to vjerovati, no rekao je: “Ti se spremaš
pitati nešto drugo, je li tako?”
“Da” rekla je Fiona glasno ispuštajući zrak iz pluća. “Hoću početi s poviješću.
Možeš li me pustiti u arhiv?”

***

Lively Vermont prvi put je otisnut na fotokopirki, godine 1969., i svaki broj
čuvao se u arhivi koju je predstavljalo nekoliko oštećenih drvenih ladičara što su
pratili časopis kroz svaku njegovu selidbu. Sada su stajali nagurani uz stražnji zid

21
 Knjige.Club Books

redakcije, a na jednom je bio ostavljen tanjur sa sasušenim ostacima krafne i

davno ohlađenom kavom.
“Mogla bi otići u knjižnicu, znaš”, sumnjičavo je predložio Jonas dok je Fiona
izvlačila ladice s najstarijim izdanjima. “Sigurno imaju više o Idlewildu od nas.”
“Svi u knjižnici znaju tko sam”, rekla je Fiona. Svesci u njezinim rukama
imali su pljesniv miris koji ju je na trenutak učinio sretnom. “Kad bi znali što
istražujem, onda to više ne bi bila tajna.”
To je bila istina. Malcolm Sheridan, slavni novinar, bio je lokalna legenda u
Barronsu, a Fiona, njegova jedina preostala kći, imala je prepoznatljivu crvenu
kosu. Osoblje knjižnice Barrons radilo je predano svoj posao, ali bilo ih je jako
malo, a kako ih je Fiona tijekom godina mnogo puta posjetila zbog svojih
istraživanja, svi su je poznavali.
“Okej”, rekao je Jonas. “A zašto bi to uopće bila tajna? Nemoj mi reći da se
druge novine otimaju za tu temu.”
Okrenula se i pogledala ga značajno preko ramena.
Pogledao je i on nju. “Nisam još sreo novinara koji se boji knjižničara.
“Nisi još sreo novinara s mojom obiteljskom povijesti”, odgovorila mu je
Fiona, nastojeći zvučati ležerno, ravnodušno. “Mrzim tračeve. Uvijek mogu
potražiti i druge izvore, na internetu,”
Nastala je stanka ispunjena tišinom dok je vadila uvez s primjercima od 1969.
do 1979. “Ako želiš potražiti dodatne izvore, tvoj otac bi ih mogao imati”, rekao
je. “To znaš i sama.”
“Znam.” Fiona je zalupila ladicu. “Ionako idem k njemu uskoro. Pitat ću ga.”
“Dobro. Samo mi na kraju vrati moje stvari netaknute. I, Fiona...” Jonas je
slegnuo ramenima. “Kao što sam rekao, to su tvoja posla, ali tu će se spominjati i
Christopheri. Neizbježno.”
Imao je pravo. Prije no što je njihov sin otišao u zatvor zbog ubojstva, obitelj
Christopher bila je najbogatija i najuglednija u Barronsu. Veoma je vjerojatno da
će biti spomena o njima u ovim brojevima koje drži u rukama. Ali taj most će
prijeći kad dođe do toga. “Kao što sam već rekla”, obrati se Jonasu, “ja sam
sasvim okej.”
Jonas je izgledao kao da razmišlja o tome bi li joj naglas proturječio, ali sve
što je rekao bilo je: “Pozdravi oca.”
“Hoću.” Malcolm Sheridan bio je njegov novinarski idol i upravo joj je
Jonasovo divljenje prema Malcolmu osiguralo posao u Lively Vermontu. “Javit ću
se”, rekla je i zahvalno podigla uvezane primjerke dok se okretala prema vratima.

***

Bio je olujno sivi dan, sunce se otimalo iza oblaka.

22
 Knjige.Club Books

Ušće se ostavilo svojih vibrantnih boja, poprimilo blijedo-smeđe tonove i u

većini slučajeva napustilo i stabla. Šačica listova javora, koje je nosio vjetar,
sletjela je na Fionino vjetrobransko staklo. Maknula ih je odande u nekoliko
poteza dok je ulazila u auto.
Bacila je pogled na svoje lice u unutarnjem retrovizoru dok je pokretala auto
- crvena kosa, oči boje lješnjaka, blijeda koža, začeci mrežice bora oko vanjskih
kutova očiju koji svjedoče da joj je trideset i sedam - i okrenula glavu na
drugu stranu. Trebala bi se ovih dana potruditi i malo se našminkati. Trebala bi
vjerojatno i proširiti izbor svoje garderobe na nešto što nisu uvijek traperice,
čizme i pernata jakna, bar dok ne udari najjača zima. Bacila je uvezane primjerke
časopisa na zadnje sjedalo i krenula u središte grada.
Barrons se sastojao od nešto dobro očuvanih historicističkih zgrada u samom
centru, koje su znale privući i turiste koji bi se zatekli u prolazu, i izmučenog
stanovništva koje se nadalo da ti turisti ne primjećuju njihove propale trijemove i
hrpe ogrjevnog drveta pred kućama. Fiona se provezla pokraj znaka za knjižnicu
i, kilometar dalje, sprejem oslikanog simbola s jesenskom bundevom iako je Noć
vještica prošla prije više tjedana. Na trgu u središtu grada prošla je pokraj stare
gradske vijećnice i nastavila Novom cestom prema policijskoj postaji.
Parkirala je na malom parkiralištu u sklopu postaje i pokupila stvari sa
stražnjeg sjedala. Nije bilo nikoga na vidiku, nikakvog kretanja u niskoj,
četvrtastoj zgradi, izgrađenoj negdje u sedamdesetima, kada je Barrons postao
dovoljno velik da bi zavrijedio imati vlastite policijske snage. Dva stola za piknik
stajala su ispod starih hrastovih stabala ispred postaje i Fiona je sjela za jedan stol,
podignula nogu na sjedalo i izvadila mobitel. Poslala je poruku Jamieju: Jesi li
unutra?
Pustio ju je čekati pet minuta. Počela je prelistavati prvi svezak kad joj je
stigla poruka od njega: Evo me, izlazim.
Fiona je stavila mobitel natrag u džep i vratila se materijalima na stolu. On se
baš i nije požurio - očito je još uvijek bio ljutit zbog protekle noći - no na kraju su
se vrata postaje Širom otvorila i pojavio se Jamie, stisnutih ramena u jesenskoj
parki koju je prebacio preko uniforme.
Fiona je dignula glavu i gledala ga. Bilo je teško ne gledati ga, morala je
priznati. Jamie Creel iz policije Barronsa, sin i unuk šefova vermontske policije,
imao je pepeljastoplavu kosu, tamnoplave oči i neobrijanu bradu koja je njegovu
čeljust bojala u zlatnu boju meda. Bio je mlađi od Fione - dvadeset i devet naspram
njezinih trideset i sedam - i kretao se s lakom gracioznošću stišćući se u jakni pred
vjetrom.
“Imao si mnogo posla?” upitala ga je Fiona kad je prišao bliže.
Slegnuo je. “Tipkao sam izvješća.” Maknuo je šapku i vjetar mu je pokušavao
mrsiti kosu. Zastao je nekoliko koraka od stola za piknik, s rukama u džepovima
i nogama blago raširenima, kao da se sprema za napad.

23
 Knjige.Club Books

“Došla sam se ispričati”, rekla je.

Podignuo je obrve. “Za što?”
“Za to što sam te sinoć uzrujala. Što sam otišla.”
Njegove oči se stisnu. “Zapravo ti uopće nije žao”, primijetio je.
“Svejedno ti se ispričavam”, rekla je, izdržavajući njegov pogled. “Stvarno to
mislim. Okej?”
Nije odgovorio, ali je rukom mahnuo prema časopisima u njezinu krilu, gdje
ih je pritiskala rukom protiv vjetra. “Što je to?”
“Stari brojevi Lively Vermonta. Malo istražujem povijest imanja Idlewild.”
Jamiejevo držanje postane opuštenije i on se počeše po bradi. “Ovo bi trebalo
imati neke veze s onim sinoć, zar ne? Fiona, daj, molim te.”
“Ne, ovo je odlično” protestirala je. “Pišem priču za novine.”
“O Idlewildu?”
“O obnovi, o novoj školi.” Promatrala mu je lice. “To je dobra ideja.”
“Za nekog drugog možda i jest. Ali za tebe?”
“Nemoj se brinuti - velika sam ja cura. Mogu ja to.”
“Nisi baš mogla prošlu noć”, rekao je. “Bila si izvan sebe.”
Dobro, možda je to i bila čudna epizoda, ali nije joj bilo krivo. Taj odlazak na
Cestu Old Barrons kao da je pomogao da se nešto u njoj protrese i otpusti. Idlewild
je uvijek šutke lebdio u podlozi njezinih misli, tvorio mračni dio
njezina mentalnog obzora. Davala je sve od sebe da o tome šuti zadnjih dvadeset
godina i sad joj je govoriti o tome bilo kao da pušta višak krvi, bolno i
olakšavajuće u isti mah. “Danas sam bolje”, kazala je i potapšala klupu pokraj
sebe. “Dođi, sjedni.”
Uzdahnuo je, ali ipak je zakoračio prema stolu. Fiona ga je motrila s osjećajem
nestvarnosti koji ju je katkad još uvijek znao obuzimati dok ga gleda, unatoč
svemu. Prije otprilike godinu dana imala je lošu noć - usamljena, tonula je u
svome samosažaljenju i tuzi za Deb - i tako se zatekla u lokalnom baru kako pije
sama. Jamie je izvukao visoki stolac pokraj nje - zgodan, mišićav, veličanstven
na neki izmoreni način, tip koji je izgledao kao da je bio glavni atleta na koledžu
prije no što ga je nešto učinilo tihim i opreznim, poput divlje životinje. Fiona je
spustila na šank svoje piče i pogledala ga, očekujući ulet, iščekujući što će joj
kazati, ali Jamieju se nije osobito žurilo. Pijuckao je svoje pivo polako, pa ga
odložio na šank. Bok, rekao je.
Bilo je toga više, ali sve u svemu, svelo se na to - jednostavno bok. Dva sata
kasnije završili su u njegovu krevetu, što je i njoj bilo pravo iznenađenje, ali joj
je popravilo raspoloženje. Pretpostavila je da je to bilo za jednu noć, no on je
tražio njezin broj. Kad ju je nazvao, pravila se kako se ne čudi i rekla da. I kad ju
je nazvao ponovno, ponovno mu je rekla da.

24
 Knjige.Club Books

Nije to imalo smisla. Policajci i novinari bili su prirodni neprijatelji; ne bi se

nikad trebali miješati. I na mnogo raznih načina i nisu. Jamie nije predstavio Fionu
kolegama s posla niti ju je vodio sa sobom na bilo kakve njihove društvene
događaje. Nikada nije ulazila u postaju kad bi ga došla posjetiti na poslu, i radije
ga je čekala vani. Upoznao ju je sa svojim roditeljima, vidjeli su se točno jednom,
razgovor iz pristojnosti bio je gotov u minuti. Sa svoje strane, i ona je
dovela Jamieja da ga upozna s Malcolmom, ali samo zbog toga što je Malcolm
inzistirao, Bio se zabrinuo čuvši da mu kći hoda s murjakom, iako se nikad nije
htio miješati u njezin ljubavni život. Susret je bio čudan i ona još uvijek nema
pojma što su njih dvojica zaista zaključila jedan o drugome.
A ipak je Jamiejev posao bio dio onoga što se njoj na njemu sviđalo, kao što
je to bila i činjenica da je rođen u Barronsu i da mu je on u krvi. U svakoj vezi
morala se pomučiti objasniti svoju prošlost, objasniti Deb, ponovno govoriti
o onome što se dogodilo i kako se dogodilo. Većinom su se muškarci trudili imati
razumijevanja, ali Deb je uvijek bila tu, barikada koju Fiona nikad nije uspjela
zaista prijeći. Jamieju nikad nije morala ništa objašnjavati: znao je tko je ona kad
joj je prvi pristupio u baru; njegov otac bio je šef policije u vrijeme kada je Deb
ubijena. Nikad mu ništa nije morala govoriti jer je već znao sve.
I tako, unatoč razlikama, bilo je lako biti s Jamiejem. Lako na takav način da
je Fiona bila pripravna činiti ustupke. Bio je pametan, zabavan na svoj tihi način.
Što je on vidio u njoj, u to nije bila toliko sigurna, ali nije ni pitala; možda je
bilo zbog seksa - koji je bio više nego dobar - ili zbog druženja. Znala je samo to
da bi si radije prepilila ruku hrđavom pilom nego zapodjenula razgovor na temu
zajedničke budućnosti.
Sada je sjeo pokraj nje za stol za piknik i prekrižio svoje dugačke noge. “Ti
želiš nešto drugo”, izjavio je kao da navodi činjenicu. Reci o čemu je riječ.
“Imanje Idlewild”, priznala je. Nije imalo smisla okolišati. “Što znaš o
njemu?”
“Znam samo ono što znaju i svi drugi.”
“Lažljivče. Znaš sve. Kreni od početka.”
Jamiejev otac i djed bili su svaki u svoje vrijeme na poziciji šefa policije u
Barronsu. Creelovi su desetljećima bili vitalan dio ovoga mjesta i poznavali su
svaku obitelj u Barronsu, od najbogatijih naniže. Na neki način koji je Fioni bio
stran, Jamie je bio posvećen ovom mjestu i imao je brz mozak koji nikad nije
zaboravljao detalje kad je riječ o njegovu gradu. I zato je samo pričekala da on
dohvati informacije iz kojeg već pretinca u svojoj glavi i počne govoriti.
“Da vidimo. Idlewild je izgrađen neposredno nakon Prvog svjetskog rata,
mislim za djevojke koje su bile siročad ratnih veterana. S godinama je prelazio u
različite ruke, ali upis je bivao sve slabiji i slabiji. Obitelj Christopher kupila je
imanje kad je škola zatvorena 1979. godine.” Nije gledao u nju dok je spominjao
prezime ubojice njezine sestre i po tome je znala da se fokusirao na povijest.
“Christopheri su kupovali zemljišta kao ludi u to vrijeme”, nastavio je.
25
 Knjige.Club Books

“Vjerojatno su htjeli postati nekretninski veleposjednici, pretpostavljam. Neka

imanja koja su kupili donijela su im korist, druga nisu. Idlewild je definitivno u
ovoj drugoj grupi.”
“Zašto?” pitala je Fiona. Znala je ponešto od svega toga, ali htjela je čuti što
će on reći.
Jamie je slegnuo ramenima. “Sve što su pokušali je propalo. Partneri u poslu
su se povukli; nestalo je novca. Nisu mogli naći nikoga da vodi posao. O školi se
uvijek govorkalo da je ukleta, da ima duhova, što zvuči šašavo kad govoriš o
razvoju građevinskog projekta, ali mislim da su se Christopheri preračunali.
Činjenica je da je Idlewild uvijek plašio ovdašnje ljude. Nitko ne želi ići ni blizu
tom mjestu. Christopheri su imali i druge izvore primanja koji su ih
činili bogatima - bolje da kažem bogatijima - pa su se u konačnici orijentirali na
njih i pustili ldlewild na miru.”
Fiona je pamtila Idlewild iz vremena dok je odrastala - klinci su prepričavali
priče kad bi ostajali prespavati jedni kod drugih, tinejdžeri su izazivali jedan
drugog da odu na imanje nakon što padne mrak. Ona zapravo nikada nije
vjerovala u duhove i nije mislila da bilo tko od drugih klinaca to vjeruje, ali nije
bilo sumnje da su napušteni ostaci Škole za djevojke “Idlewild” izazivali
nespokoj. Ruševni portik, loze zarasle preko prozora, takve stvari. Ali koliko god
sablasno izgledalo, za nju je to bilo mjesto kao i svako drugo, sve do dana
ubojstva. “A onda je Deb umrla”, ponuka ona Jamieja.
“To je bio kraj Christophera ovdje”, reče Jamie. “Godine u kojima su oni bili
najuglednija obitelj u Barronsu završile su. Nakon što je Tim uhićen, njegov otac
Henry počeo je povlačiti sve svoje udjele, gotovo odmah. Do trenutka kad je
Tim bio priveden pred sud, obitelj je već prodala sve što je mogla i preselila se u
Colorado. I dalje su tamo, koliko znam.”
Fiona je gledala u svoje ruke. Deb je bila tako sretna kad je počela hodati s
Timom Christopherom; bio je visok, dobro izgledao, iz bogate i važne obitelji.
Deb nikad nije bila zadovoljna kao dijete intelektualaca srednje klase. “Ali
nisu prodali Idlewild.”
“Nisu mogli. Zgrade na imanju toliko su ruševne da su praktički bezvrijedne,
a ni samo zemljište ne vrijedi zapravo mnogo. Financijska kriza 2008. nije nimalo
pomogla. Obitelj se sigurno razveselila kad je napokon naišao kupac.”
“Margaret Eden”, reče Fiona. “Tko je ona?”
“To ne znam.” Jamie joj se u znak isprike nasmiješio. “Nije odavde. Iz New
Yorka je. Čujem da je postarija udovica s mnogo love, to je sve.”
“Želim je upoznati.”
“Tata je rekao da je vrlo povučena. Njezin sin vodi sve poslove.”
“Onda želim upoznati njega.”
“Fee.” Jamie se okrenuo prema njoj, izvijajući torzo kako bi je gledao u lice.
Očešao je svojim koljenom njezino i ona se morala truditi da ne poskoči.
26
 Knjige.Club Books

“Razmisli malo o tome što radiš”, rekao je. “To je sve što tražim od tebe. Samo
malo razmisli.”
“Razmislila sam već”, rekla je Fiona. Podigla je jedan uvez. “Ono što me
zanima jest zašto sada kretati u obnovu Škole za djevojke ‘Idlewild1? U tome ne
može biti zarade.”
“Ljudi i dalje šalju svoju djecu u internate”, rekao je Jamie.
“Ovdje? Znaš jednako dobro kao i ja koliki je prosjek plaće u ovom dijelu
zemlje. Tko bi slao svoju klinku u skupi internat za čiju je obnovu već moralo biti
utrošeno više milijuna? Margaret Eden sigurno ne financira sve sama. Ako ima
ulagače, tko su oni? Kako očekuju ostvariti povrat ulaganja?” Novac priča priču,
to je uvijek bio jedan od temeljnih pristupa njezina oca novinarstvu. Netko negdje
od toga gotovo uvijek zarađuje.
“Ti misliš da se nešto drugo događa.”
“Mislim da je to u financijskom smislu rupa bez dna. Možda je malo šenula
ili je netko iskorištava. Zar tebi to nije u najmanju ruku čudno?”
Ustao je od stola i stao ponovno ispred nje. “U redu” priznao je. “Čudno je. I
vjerojatno je dobra priča. I nitko je drugi ne pokriva.” Na njezin trijumfalan
osmijeh samo je odmahnuo glavom, ali lice mu je bilo opuštenije i znala je da ga
je uspjela uvjeriti. “Javi mi kako ti ide potraga za Anthonyjem Edenom."
“Anthony je njezin sin?”
“Da. Žive u jednoj od gradskih kuća na Mitchell Placeu - onoj velikoj na uglu.
Mogla si sve to i sama pronaći, znaš.”
“Znam”, odgovorila mu je Fiona i osjetila kako joj se lice opet pretvara u
osmijeh. “Ali mnogo je zabavnije čuti to od tebe”
“Moram unutra”, rekao je. Ulovio je njezin pogled i, evo, opet je bio tu:
električni luk koji između njih nikad, čini se, ne prestaje. Fiona je osjetila poriv
da ga dotakne, ali tko god da ih gleda kroz prozore policijske postaje - a gotovo
sigurno ih netko promatra - ne bi ga nikad prestao zezati zbog toga.
“Nazvat ću te poslije”, uspjela je reći.
“Možda”, odgovorio je. Koraknuo je unatrag pa se okrenuo i odšetao prema
postaji, mahnuvši joj preko ramena. Dok je stavljao ruku na kvaku ulaznih vrata,
zastao je. “Reci svojem ocu”, rekao je. “Nemoj da čuje od nekog drugoga.” I onda
je nestao unutra.

27
 Knjige.Club Books

4. POGLAVLJE

Roberta
Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Padala je kiša, fina, hladna omaglica spuštala se preko travnatog terena za

hokej, ali cure su i dalje igrale. U sedam sati ujutro sunce se jedva diglo i svjetlo
je bilo vodenasto i sivo, ali djevojke su odjenule svoje debele uniforme i zavezale
vezice kožnih tenisica pa se poredale pod strehom ispred garderobe s palicama za
hokej u rukama, čekajući signal.
To je Roberti bilo najdraže vrijeme. Tišina, hladnoća zaostala od noćnog
zraka, iglice leda u nogama i stopalima čije ju bockanje razbuđuje. Drveće oko
rubova terena bilo je crno naspram neba, s jednoga od njih poletjela su tri gavrana,
uzdižući se oštro i samotno pod oblake. Njihovo kriještanje tiho je odjekivalo u
blizini djevojaka koje su stajale, dahom stvarajući oblačiće pare. Kašljanje jedne
od njih, prigušeno, u ruku, bio je jedini zvuk odgovora.
Ginny Smith i Brenda Averton bile su kapetanice timova i tiho su se
konzultirale malo dalje, tik izvan strehe, a rosulja se skupljala u kapljice po
Ginnynoj sitno-kovrčavoj kosi. Roberta je bila dovoljno dobra da bude kapetanica
tima - igrala je hokej bolje i od Ginny i od Brende - ali u Idlewild je došla tek prije
nekoliko mjeseci, a ni Ginny ni Brenda nisu kanile odstupiti. Roberti nije smetalo
- sve što je htjela, zaista, bilo je igrati hokej.

“Tim sedam”, rekla je Ginny, okrećući se djevojkama i mašući rukom te

laganim trkom krenula prema jednom kraju terena.
“Tim devet”, nadovezala se Brenda, vodeći drugu polovicu grupe.
Nije bilo devet hokejaških timova u Idlewildu; brojevi su im ostali iz tko zna
čijeg prastarog rasporeda igre, iscrtanog shematski, olovkom, i pričvršćenog za
zid u garderobi, a potezi u grafitu izblijedjeli su od godina izloženosti. Roberta
je bila u timu devet i trčkarala je za drugim djevojkama, s palicom u ruci, dok je
Brenda, čija su debela bedra čujno strugala ispod hokejaške uniforme, izvikivala
današnju strategiju.
I onda je, napokon, mogla trčati.

28
 Knjige.Club Books

Bile su to elitne hokejašice Idlewilda - djevojke koje su odabrale igrati hokej

kao izbornu obavezu, jednu od rijetkih koje ne nameće kurikulum. Dvadeset i
dvije djevojke, bez alternacija, svaka s palicom, osim golmanica. Iako su prije
pola minute djelovale napola budno, čim je igra počela, potrčale su sa živošću
tinejdžerica, prateći loptu gore i dolje preko terena, kružeći, opkoljavajući,
presijecajući putanju jedna drugoj. Nije bilo nagrade za pobjednički tim, nikakve
lige u kojoj bi Idlewild mogao igrati, ni drugih škola koje bi valjalo pobijediti.
Idlewild je i po tome bio otok, kao i po svemu ostalom, pa su djevojke mogle
igrati jedino jedne s drugima. Svejedno su to činile sa svom energijom i žarom
ekipe koja cilja na osvajanje prvenstva.
To je bio prostor u kojem Robertine misli prestaju, gdje nestaje sve i ona
postoji samo kao tijelo čiji se svaki djelić simultano pokreće. Nije bilo brbljavih
cura na hokejskom terenu, nikakvih klika ni saveza, nije bilo ogovaranja ni laži.
Cure su igrale u gotovo posvemašnjoj tišini, u mutnom svjetlu, dah im se
bijelo ocrtavao u zraku, izrazi lica bili su napeti. Više ne bi osjećala tugu za
domom, za svojom spavaćom sobom i pogledom kroz prozor niz njihovu lijepu,
urednu ulicu, za krevetskim prekrivačem koji je izradila njezina baka, kutijicom
za nakit na komodi koju joj je darovala majka za trinaesti rođendan. Nije imala
srca ponijeti tu kutijicu sa sobom u Idlewild, gdje bi je mogle ukrasti druge
djevojke, neznanke koje mogu kopati po njezinim privatnim stvarima u
zajedničkoj sobi.
Pat Carriveaux dodala joj je loptu i Roberta se spretno uputila preko terena,
izbjegavši cure koje su joj dolazile slijeva i zdesna, cipele su joj cviljele i gnječile
travu. Kosa upletena u pletenicu bila je mokra, kiša joj se niz vrat slijevala
u ovratnik, ali hladnoća je godila njezinoj ugrijanoj koži. Zaokružila je oko gola,
ali Cindy Benshaw naglo je krenula na nju, kradući joj loptu praktički s vrha
palice, a Roberta je odskočila unatrag da izbjegne sudar s njom. Cindy je otrčala s
loptom, a Roberta je povratila ravnotežu i potrčala za njom.
Sad je letjela, tijela potpuno ugrijanog, jedva da je osjećala da stopalima
dodiruje tlo, zrak joj je bio grub i bolan u plućima. Bila je nezaustavljiva. Nije
više pred očima imala lice svojeg strica Vana, tatina brata koji je došao živjeti k
njima lani kad ga je ostavila žena i kad je ostao bez posla. Striko Van, koji se
borio na plažama Normandije i sada više ne može spavati ni raditi, koji nosi
užasan ožiljak što se proteže niz cijelu jednu stranu vrata i o kojem ne želi
govoriti, čije su se velike, žuljevite ruke uvijek doimale ubojito, čak i dok
su ležale opušteno u njegovu krilu dok bi slušao radio, satima i satima. Nije
mislila o onome što je vidjela kad je otvorila vrata garaže i zatekla striku Vana
kako sjedi unutra, sam, nagnut naprijed u stolcu, kad je vidjela...
Ptice su se javile iznad glava, a rominjava kiša okupala je Robertino lice,
miješajući se sa znojem s čela. Tijelo joj je gorjelo, osjećaj čistog zadovoljstva.
Najradije nikad ne bi prestala.

29
 Knjige.Club Books

Vrištala je tog dana, nakon što je otvorila garažna vrata, i nakon toga nije
govorila. Danima, tjednima, mjesecima. Otvorila bi usta i misli bi joj stale,
obuzela bi je čudnovata praznina, brišući joj riječi iz svijesti. Zabrinuti roditelji
prvo su je odveli liječniku, pitajući se je li posrijedi nešto u fizičkom smislu. Onda
su je odveli kod drugog liječnika, a onda - na njihov strahoviti sram - i psihijatru.
Roberta je sve to prosjedila u mukloj tišini. Znala je kako svi samo žele da
ona opet postane ona stara, da nešto napravi, da kaže nešto, ali sve što je Roberta
vidjela bila su vrata garaže kako se otvaraju, i opet i opet, i praznina. Nije mogla
nikome od njih objasniti da su je sve riječi ostavile i da im nema što reći.
I tako je došla u Idlewild. Njezini roditelji nisu znali što bi drugo učinili s
tvrdoglavom tinejdžericom koja ne želi govoriti, osim poslati je nekamo od kuće.
Roberta je šutjela i tijekom svojeg prvog tjedna u Idlewildu, a onda joj je
jednog dana učiteljica postavila pitanje i ona je odgovorila, glasom zahrđalim kao
kanta u starom bunaru. Njezine prve riječi u nekoliko mjeseci, progovorene u
ovom užasnom ženskom internatu koji je svaka djevojka iskreno mrzila.
Osjećaj je bio čudesan, izgovoriti te riječi, a opet je bio i nekako prirodan.
Viđala je vrata garaže u glavi sve rjeđe i rjeđe. A na terenu za hokej garažna vrata
potpuno su nestajala, a tišina je bila od one vrste koja te ispunjava mirom dok
bi komandu preuzimalo tijelo.
Brenda je zazviždala kroza zube i proglasila stanku kad je prošlo prvo
poluvrijeme i cure su počele napuštati travnjak. Roberta je na trenutak pustila
palicu da padne i nagnula se naprijed, s glavom blizu koljena, hvatajući zrak, dok
su druge cure trčkarale pokraj nje. Nešto joj je prošlo kroz rub vidnog polja, kao
zaljuljana tkanina, i okrenula je glavu očekujući vidjeti jednu od djevojaka iza
sebe, ali nije bilo ničega. Okrenula se opet naprijed i zurila u travu, dašćući.
Njezine cimerice sad se vjerojatno dižu, šuškaju po hodniku s drugim curama na
putu prema zajedničkoj kupaonici, sudarajući se međusobno dok se odijevaju za
nastavu.
Roberta je mogla govoriti kad je bila s cimericama. Navikla se na njih, postala
ovisna o njihovoj stalnoj blizini, navikla se čak i na to da joj katkad smetaju.
Svaku je sada mogla jasno zamisliti: Katie, s licem nadurene ljepotice i
držanjem nije me briga, CeCeino mekše obličje i ljubaznost punu povjerenja,
čvrstinu krhke Sonije, kojom je skrivala nešto jako oštećeno u sebi. Mogla je
govoriti tim djevojkama, na tom mjestu, a ipak, kad je njezina majka došla u
posjet - sama, bez tate - Roberti se opet zavezao jezik i bilo je čudno i
teško prisiljavati se da govori. Sad nije vrijeme da se vratiš kući, rekla je tada
njezina majka.
Krajem oka opet je primijetila kretnju, a ovaj put se ispravila i okrenula. I opet
nije bilo ničega tamo. Roberta je obrisala čelo i zagladila kosu, napola misleći
kako je to zbog vlasi kose koja se našla u vidnom polju, iako to kretanje nije
nimalo bilo nalik na dlaku pred okom. Izgledalo je kao suknja koja se zaljuljala

30
 Knjige.Club Books

za djevojkom u prolazu. Pomislila je čak i da je čula korak, ah to nije bilo moguće.

Sve druge cure otišle su s terena.
Okrenula se pogledati u djevojke koje su se skupile pod strehom da se
izmaknu od kiše. Ginny ju je pogledala stisnutih očiju, ali nije izravno naredila
Roberti da se makne s terena. Roberta je najednom osjetila kao da je pustila
korijenje tu gdje stoji, unatoč kiši koja je promače, unatoč mokrim kožnim
tenisicama, unatoč znoju koji je neugodno hladi ispod vunene uniforme. Nešto se
na terenu micalo - nešto što nije mogla sasvim vidjeti. A Ginny, gledajući ravno
u nju, nije to vidjela.
Začuo se zvuk iza nje, brzi, kao krišom načinjen korak, a onda je jeka glasa
došla odnekud iz drveća. Pjesma.
Oh, možda ću je noćas držati ja, dok mjesec s neba sja...
Znoj na Robertinu čelu postao je vruć i ruke su joj poskočile. Osvrnula se
opet, napravila puni krug, no vidjela je samo prazno, mokro igralište. Ginny se
okrenula na drugu stranu i sve druge cure stajale su i tiho čavrljale i hvatale
dah, njoj okrenute leđima.
Oh, možda ću je noćas držati ja...
Roberta je silom natjerala noge da se pokrenu. Sad su drhtale i krckale kao
hrđavi dijelovi stroja, ali uspjela je napraviti korak, pa još jedan. Znala je tu
pjesmu. Bila je to jedna od pjesama koje su puštali na KPLI-u, u emisiji Glazbeno
popodne koju je stric Van svaki dan slušao jer su puštali glazbu iz rata. Zvala se
“Moji snovi svaki dan postaju bolji” i svirala je na radiju i onog dana, taktovi su
se odbijali o gole zidove i betonski pod, kad je otvorila garažna vrata.
... dok mjesec s neba sja...
Nije to bio radio niti snimka. Bio je to glas, dolazio je iz drveća - ne, nego s
drugog kraja terena - djelić zvuka jedva čujan prije no što ga je odnio vjetar.
Roberta je počela trčati prema drugima, jeza joj se spuštala niz kralježnicu. Držala
je pogled uperen u leđa djevojaka u jaknama, sklonjenima od kiše, dok joj se
korak ubrzavao i noge kretale hitrije.
Striko Van. Sjedi na stolcu u garaži, nagnut naprijed, pištolj mu je pritisnut
na znojnu kožu, ta lijepa pjesma se čuje, striko Van plače i plače...
Osjetila je kako joj riječi nestaju, praznina se diže.
Bježi. Samo bježi. Ne misli o tome - samo trči...
Ginny se okrenula i opet je pogledala dok se Roberta priključivala vlažnoj, u
mokru vunu odjevenoj skupini djevojaka, udišući vonj kiše i mokroga znoja.
“Zašto ti je toliko trebalo?” obrecnula se.
Roberta je odmahnula glavom, odrvenjela. Sjetila se priče Mary Van Woorten
o Mary Hand koja se ukazuje na hokejaškom terenu, pjeva uspavanke u drveću.
Mary Van Woorten stajala je nekoliko koraka dalje, potpuno nesvjesna ovog,
obraza crvenih od zime, plave kose začešljane u čvrsti visoki rep i premještala je

31
 Knjige.Club Books

težinu s jedne na drugu nogu poput trkaćeg konja koji čeka znak. Uspavanke, tako
je rekla, ne pop-pjesme.
Ali Mary je ovaj put pjevala pop-pjesmu. Jednu koja je bila samo za nju.
Roberta je čvrsto držala palicu, ruku prekriženih na prsima, i primaknula se
bliže djevojkama u potrazi za toplinom. Ponovno je mislila na svoje cimerice, na
njihova bliska lica, glasove, njihov smijeh dok zadirkuju jedna drugu. I onda
je uspjela navesti riječi da joj se vrate.
“Nije bilo ništa”, rekla je. “Nije bilo ništa.”

32
 Knjige.Club Books

5. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Već jedan tjedan, otkako su počeli radovi na Idlewildu, građevinska vozila

kretala su se pokraj radnika i prikolica. Stara, na mnogim mjestima srušena
ograda, zamijenjena je novom, visokom ogradom od mrežaste žice, nakićene
znakovima upozorenja za zabranu prolaza. Drveće, kamioni i pozadina niza
prijenosnih zahodi priječili su pogled unutra.
Dok je čekala da Anthony Eden uzvrati jedan od njezinih brojnih telefonskih
poziva, Fiona se napokon odvezla do kuće svojega oca, na zavojitoj zabačenoj
cesti na samom rubu grada. Fionini roditelji razveli su se dvije godine
nakon Debina ubojstva, a majka joj je umrla od raka prije osam godina i dalje
slomljena od smrti svoje starije kćeri. Malcolm Sheridan živio je sam u malenom
bungalovu u kojem su prije živjeli kao obitelj, povlačeći se sve dublje i dublje u
svijet skriven unutar njegova još uvijek zadivljujućeg uma.
Na krovu je bilo rupa i to na mjestima gdje su se crjepovi pomaknuli,
primijetila je Fiona dok je zaustavljala automobil na prilazu. Krov bi trebalo
popraviti prije zime ili će početi prokišnjavati. Malcolm je vjerojatno za to već
sačuvao neki novac, ali pravi izazov bit će pronaći gdje ga je spremio. Fiona je
već razmatrala različite mogućnosti u glavi dok je kucala na vrata.
Nije odgovorio - obično nije reagirao na kucanje - ali njegov stari Volvo bio
je pred kućom, pa je Fiona širom otvorila vanjska vrata s mrežicom, nogom
gurnula nezaključana ulazna vrata iza njih i provirila glavom u kuću. “Tata, ja
sam.”
Čuo se zvuk struganja po podu iz stražnje sobe, pa škripanje. “Fee!”
Fiona je ušla u kuću. Rolete su bile navučene na svim prozorima - Malcolm
je tvrdio kako ne može raditi pri punom danjem svjetlu - i kuća je vonjala po
prašini i nečemu kiselkastom. Na svakoj površini bile su naslagane knjige i
papiri: po kuhinji, na stoliću za kavu, na velikom stolu, po naslonjačima. Fiona je
trepnula, prilagođujući se polumraku nakon blistavog jesenjeg dana vani, i prešla
preko malenog dnevnog boravka, opazivši da stara propala kuhinja djeluje
jednako nekorišteno kao i inače.
Malcolm ju je dočekao na vratima stražnje sobe koju je koristio kao radnu,
odjeven u hlače toliko stare da bi ih sada mogli prodati pod antikvitet i svoju
običnu flanelsku košulju. Iako mu je bilo više od sedamdeset, još je bilo smeđe
33
 Knjige.Club Books

u njegovoj poduljoj prosijedoj kosi i pokazivao je istu vitalnost kakvu je imao

uvijek. “Fee”, ponovio je još jednom.
“Bok, tata.” Malcolm ju je privukao u zagrljaj kojim joj je čvrsto stisnuo rebra
pa ju je pustio. Fiona mu je uzvratila zagrljaj, uronjena u kompliciranu mješavinu
sreće i bolnog gubitka koji je uvijek osjećala u prisutnosti oca. “Ne vidim nikakve
hrane u kuhinji. Jesi li išta jeo?”
“Dobro sam ja, dobro. Samo radim.”
“Nova knjiga?”
“Bit će...” Glas ga iznevjeri, misli su mu odlutale na knjigu koju piše već
godinama. “Još samo nekoliko sitnica, ali mislim da sam jako blizu.”
Okrenuo se i vratio u radnu sobu, a Fiona za njim. Radna soba bila je prostor
u kojem njezin otac zapravo živi. I u vrijeme dok je Fiona odrastala, njegov je um
tu bio najviše fokusiran, a nakon što je majka otišla, slutila je Fiona, u toj je sobi
njegovo fizičko tijelo provodilo najveći dio budnih sati. Bio je tu stol s još većom
količinom papira, staro računalo Mac koje bi sad vjerojatno mogli izložiti u
Appleovu muzeju i niska polica s knjigama. Na zidu su visjele dvije uramljene
fotografije: jedna na kojoj Malcolm u Vijetnamu 1969. u borbenoj uniformi
pozira klečeći jednim koljenom nasred polja obrubljenog palmama, s kolonom
vojnih kamiona iza sebe; druga na kojoj vijetnamske žene stoje u rižinom
polju, pognute nad svojim poslom dok četiri američka helikoptera lebde kao
zloslutne crne siluete nad njima. Jedna od dviju fotografija za koje je Malcolm
dobio nagrade. Fioni je uvijek bilo drago što drugu nije držao uramljenu i
izloženu; prikazivala je Vijetnamku kako nježno ovija tijelo svojeg mrtvog
šestogodišnjeg sina u lanenu tkaninu, dok se sprema pokopati ga. Fionina mama
nije dopustila da se ta slika drži na zidu, tvrdeći mu da će svakodnevno gledanje
tog prizora uznemiravati curice.
Je li ti ikad smetalo, pitao je Fionu jedan od terapeuta nakon ubojstva, što je
tvoj otac bio toliko odsutan dok si odrastala? Što ga nikad nije bilo kod kuće?
Sedamnaestogodišnja Fiona mu je odgovorila: A kako da tata spasi svijet ako
cijelo vrijeme sjedi kod kuće sa mnom?
Nije to bio samo rat, koji je već i završavao kad su se Malcolmu rodile kćeri.
Bilo je sve ono poslije; knjige koje je napisao, nagrade koje je osvojio, putovanja
u Washington, govori na konferencijama i druge obveze. I uvijek, kad je riječ o
njezinu ocu, tu su bili marševi, protesti i društvene akcije: za ženska prava,
crnačka prava, zaustavljanje policijske brutalnosti, napuštanje smrtne kazne.
Malcolm Sheridan uvijek je protestirao, čak i debelo u devedesetima, kad su
se drugi hipiji odavno već bili prodali i protesti više nisu bili kul. On je stvarno
želio spasiti svijet. Sve dok Deb nije umrla i sav njegov buntovni duh umro
zajedno s njom.
Sada je slagao neke papire po stolu. “Nisam znao da ćeš doći. Možda bi čaj...”

34
 Knjige.Club Books

“Sve je u redu, tata.” Osjetila je žalac brige gledajući ga. Jesu li ta široka
ramena, koja su uvijek bila tako moćna, sad postala uža, slabija? Je li on to blijed?
“Jesi li išao doktoru kao što sam ti rekla?”
“Warburtonu? Ja tom idiotu više ne vjerujem”, obrecnuo se Malcolm. “On
samo propisuje ono što mu farmaceutske kompanije kažu da propiše. Zar misli da
ja to ne znam?”
Fiona je stisnula zube. “Tata.”
“Hvala, dušice, ali mogu se brinuti za sebe.” Zatvorio je dokument na kojem
je radio tako žurno, kao da se prepao da će mu ona nešto pročitati preko ramena.
“Kad ćeš mi dati da pročitam rukopis?” upitala ga je. Radio je na novoj knjizi,
o financijskoj krizi 2008. Problem je bio u tome što je radio na njoj već pet godina,
očigledno bez nekog napretka.
“Ubrzo, ubrzo”, rekao je Malcolm, tapšući je po ramenu. “Idemo mi u kuhinju
pa mi lijepo reci kakav ti je bio dan.”
Poslušno ga je slijedila u kuhinju gdje je on klepetao po suđem po policama,
tražeći čajnik. Ona se uvijek osjećala baš kao i sada: stroga hrabrost koju je
osjećala kad nije blizu oca pretvorila bi se u zabrinuto grickanje usnice i
manjak pouzdanja kad stoji pokraj njega i gleda kako joj, starački zguren, pravi
čaj. Rilo je previše povijesti u ovoj staroj kući, previše bola, previše ljubavi.
Njezina majka kupila je taj čajnik, donijela ga je sa sobom jednoga dana u svojem
karavanu nakon što su tati isplatili neke tantijeme.
Ipak, uspjela je prevaliti preko usta. “Radim na jednoj novoj temi.”
“Da?” Otac nije odobravao njezin odabir zanimanja, pisanje članaka o tome
koja je poza u jogi dobra protiv stresa i kako napraviti mini štrudle od jabuke u
kalupu za muffine. Ali prestao je naglas izražavati svoje neslaganje, još prije više
godina, zamijenivši ga apatijom koja je značila da je uopće ne sluša dok govori.
Fiona je odvratila pogled, zagledala se u stari sat na zidu, pravila se da on nije
tu kako bi mogla oblikovati riječi. “O školi Idlewild.”
Voda je tekla iz slavine iznad sudopera, puneći čajnik, ali sad je prestala.
Nastala je tišina. “Oh?” rekao je. “Misliš na obnovu.”
“Molim?”, trznula je glavom prema njemu. “Ti si za to znao?”
“Zvao me Norm Simpson - oh, još prije dva tjedna. Mislio je da moram čuti.”
Fiona je trepnula, njezin se um trudio smjestiti to ime na neko mjesto. Njezin
je otac poznavao toliko ljudi da je to bilo nemoguće popratiti. “Meni nitko nije
rekao.”
“Pa, ljudi su jednostavno pažljivi, Fiona. To je sve. S kojeg gledišta pišeš?”
Sad je bio zainteresiran, budan, gledao ju je krajem oka dok je uključivao
električni čajnik.
“Želim razgovarati s tom Margaret Eden. I njezinim sinom Anthonyjem.
Želim znati koji im je motiv.”

35
 Knjige.Club Books

“U tom poslu neće biti novca”, rekao je Malcolm, okrenuvši se i naslonivši

na pult, prekriženih ruku. “To mjesto uvijek je bilo problematično. Gradsko vijeće
razmatralo je odluku da ga kupi od Christophera, i to tri puta od 2000. godine,
kako bi ga sravnili sa zemljom, ali nitko na kraju nije imao petlje. A sad im više i
ne treba.”
Fiona je potiskivala trijumf koji je osjećala - Da! On se slaže sa mnom! - i
okrenula se otvoriti hladnjak. “To i ja mislim. Ali ne mogu natjerati Anthonyja
Edena da mi vrati poziv, iako mu ostavljam poruke da radim za Lively Vermont.”
Čajnik je zazviždao. Otac im je nalijevao čaj i izgledao zamišljeno. “Ja bih
mogao obaviti koji poziv”, rekao je.
“Nije potrebno”, automatski je odgovorila. “Tata, što se tebe tiče, nemaš ništa
protiv da pišem o tome, zar ne?”
Prvi put lice mu je postalo kruto, izraz nečitljiv. “Tvoja sestra nije ondje.
Rekao sam istu stvar i Normu Simpsonu. Nje nema. Zvučiš isto kao tvoja majka,
još uvijek se svaki dan bojiš da ćeš nečim razočarati Deb.”
“Nije istina, ja...” Ali bilo je tako. Naravno da jest. Njezin otac uvijek je u
pravu kad stvari treba nazvati pravim imenom. Njezini roditelji rastali su se dvije
godine nakon ubojstva jer se više nisu mogli trpjeti. Majka je otišla raditi u
Walgreens nakon razvoda iako je imala doktorat. Rekla je kako je to zato što je
već umorna od akademije, ali Fiona je znala da je tako postupila zbog toga što je
Deb uvijek govorila kako joj je neugodno jer su joj roditelji takvi štreberi.
Njoj nije bilo lako nositi se s Malcolmovom slavom koju je postigao kao novinar
i aktivist. Dvadesetogodišnja Deb jedino je željela uklopiti se, biti popularna,
imati prijatelje, a mislila je da ima sve odgovore. Bila je tako mlada, razmišljala
je Fiona. Tako strašno mlada. Njezino držanje djelovalo je na majku, ali Malcolm
je, bez obzira na to koliko ga je Deb prekorijevala, odbijao ispričavati se što vodi
život kakav vodi.
Ali kad se Fiona sada osvrne po njihovu domu iz djetinjstva, po nabacanim
stvarima i neredu koji nije taknut godinama, počinjala se pitati je li i njezin otac
osjećao krivnju kao i svi oni. Bilo je svađa te godine prije no što je Deb umrla -
bila je na koledžu, jedva je polagala ispite dok se uklapala u društvo i zabavljala.
Pila je alkohol, išla na zabave i viđala se s Timom, na čuđenje i užas oba para
njihovih roditelja. Fiona, sedamnaestogodišnjakinja, gledala je sa strane
stvaranje pukotina. I onda je, jedne noći u studenom, sve bilo gotovo.
Ipak, Malcolm Sheridan bio je Malcolm Sheridan. Dva dana nakon što ga je
posjetila, Fiona je primila telefonski poziv asistentice Anthonyja Edena koja ju je
zamolila da se nađe s Edenom na kapiji Škole za djevojke “Idlewild”
zbog obilaska gradilišta i intervjua. “Ne mogu ja to” rekla je Jamieju te noći,
sjedeći na kauču u njegovu malom stanu, sklupčana uz njega i opet misleći na
Deb. “Ne mogu ići.”
“Dobro”, rekao je. “Nemoj ići.”

36
 Knjige.Club Books

Fiona je pritisnula dlanove na oči. “Da, mogu ja to. Mogu. Ići ću.”
“Ovo je najambicioznija stvar koju si dosad pisala, zar ne?” rekao je on.
Završio je s dugom smjenom i sjedili su u polumraku i tišini, čak ni televizija nije
bila upaljena. Mogla je osjetiti kako mu se mišići polako opuštaju, kao da ga
posao cijelo vrijeme drži na nekoj nepodnošljivoj razini tihe tenzije koju tek sada
može otpustiti.
“Ti to mene podbadaš?” upitala ga je, iako je znala da nije tako.
“Ne”, rekao je. “Ali otkako te poznajem, uvijek si pisala samo o nekim
zabavnim sitnicama.” Zastao je, pa nastavio pažljivo. “Samo imam osjećaj da si
daleko bolji autor nego što pokazuješ.”
Fiona je gutnula. Išla je na novinarstvo - bilo joj je posve prirodno slijediti
Malcolmov put, i nije bila sposobna ni za što drugo - ali tijekom cijele karijere
bila je freelancerica umjesto da radi u redakciji. Govorila je sebi da tako
može raditi bolje i veće stvari. Ali evo je tu gdje jest. “Pa, pretpostavljam da ćemo
to doznati. Kažu da bi čovjek trebao svaki dan napraviti nešto čega se boji, zar
ne?”
Jamie je zagroktao kroz nos. Vjerojatno nije slutio da je ona taj moto pročitala
na torbi za jogu. “Onda je baš dobro za mene da sam policajac.”
“Ma da? Stvarno?” Bio je to jedan od njezinih hobija - iskušavati dokle može
zadirkivati Jamieja. “Preusmjeravati promet zbog božićne povorke? To je sigurno
prilično zastrašujuće.”
Umjesto odgovora, spustio je glavu unatrag, na naslon kauča i zagledao se u
strop. “Kako ću te ubiti” rekao je ozbiljnog lica.
“Ili onaj put kad su popravljali most. Morao si tamo stajati satima.“ Fiona je
odmahnula glavom. “Ne znam kako se samo svaki dan s time nosiš.”
“Gotova si”, ponovno reče Jamie.
“Ili kad nam jako zapada snijeg i moraš pomagati svim onim vozačima koji
su zapeli...”
Bila je brza, ali on je bio hitriji. Prije no što se uspjela izmaknuti, srušio ju je
držeći je za bokove i zakucao je u kauč. “Povuci sve što si rekla”, rekao je.
Ona je podignula glavu i okrznula usnama njegova veličanstvena usta.
“Natjeraj me”, rekla je.
I jest. Na kraju sve je povukla.

***

Fiona je stajala pokraj visokih, uskih vrata kapije Idlewilda, naslonjena na

svoj auto, promatrajući Cestu Old Barrons. Izgledala je drukčije danju, iako je i
dalje djelovala strogo i pusto, a posljednje mrtvo lišće vjetar je nosio po cesti.
Nije bilo kretanja na benzinskoj crpki, nikog na vidiku na brdu. Ptice su se
37
 Knjige.Club Books

dozivale iznad njezine glave okupljajući se za jug prije no što udari brutalna zima.
Fiona je nadigla ovratnik svoje jakne i protrljala dlanove.
Crni Mercedes dolazio je s brdašca, vozeći sporo kao da je dio pogrebne
povorke, bešumnog motora. Fiona je promatrala kako staje pokraj njezina auta i
kako se prozor pokraj vozača spušta, pokazujući lice muškarca starijeg od
pedeset, širokog čela, istanjene smeđe kose i s parom oštrih očiju koje su bile
uperene u nju, ne trepćući.
“Gospodin Eden?” upitala je Fiona.
Kimnuo je jednom, kratko, iz tople kožnate unutrašnjosti svojeg vozila.
“Vozite za mnom, molim vas”, rekao je.
Pritisnuo je neki gumb Fiona je zamislila šminkersku konzolu u autu, kao iz
filmova o Jamesu Bondu - i kapija je napravila glasan, šuplji kleng. Automatska
brava - to je novo.
Motor je preo, a krila kapije polako su se širom rastvarala, otkrivajući pogled
na nepopločeni, zemljani put koji je vodio dalje, svježe raskopan, poput otvorene
rane.
Fiona je ušla u svoj auto i krenula za njim. Put je bio kvrgav i isprva se nije
imalo što vidjeti osim drveća. Ali drveće je postajalo sve rjeđe, put je krivudao i
prvi put u dvadeset godina ona je vidjela Školu za djevojke “Idlewild”.
Bože moj, mislila je. Ovo mjesto. Kakvo mjesto.
Nije postojalo ništa nalik na to - ne u seoskim predjelima Vermonta u kojima
su prevladavale daščare i historicističke kuće u kolonijalnom stilu, a možda ni
nigdje drugdje. Idlewild je bilo čudovište od zgrade, ne visoko, ali jako dugačko,
nazubljeno prozorima koji su slijepo reflektirali sivo nebo kroz sloj prljavštine.
Kupine i trava zaposjeli su prednju tratinu i upetljane grane suhe divlje loze
gmizale su uz zidove. Četiri prozora na udaljenom kraju zgrade bila su
polomljena, izgledali su poput očiju koje žmire. Ostatak prozora kesio se na prilaz
i automobile koji dolaze. Najdraže mi je pojesti te zajedno s tvojim autom, draga
moja.
Fiona je ovdje zadnji put bila četiri dana nakon što je nađeno Debino tijelo.
Policija joj nije dopustila da ode na samu lokaciju, ali nakon što su sve počistili,
prošla je kroz ogradu i stala na sredinu sportskog terena, na mjesto gdje je prije
ležalo Debino tijelo. Tražila je utjehu, možda, ili prostor u kojem će početi
shvaćati, no umjesto toga našla je hrpu raspršenog smeća koje se sastojalo od
kojekakvih omota, jeftinih buketa, boca piva i opušaka cigareta. Ono što je ostalo
nakon što su zabrinuti građani Barronsa - i njegovi tinejdžeri - obavili svoju
verziju posmrtnog bdijenja.
Zgrada je tad već bila ruševna. Sad je bilo gore. Kako se Fiona približavala,
primijetila je da je jedan kraj glavne zgrade, onaj s polupanim prozorima, zapravo
malo utonuo, kao da se krov uleknuo. Mali kružni tok ispred glavnih vrata bio je
neravan i blatan, morala je paziti gdje staje kad je izišla iz auta. Stavila je oko

38
 Knjige.Club Books

vrata vrpcu svoje DSLR kamere i okrenula se pozdraviti svojeg turističkog

vodiča.
“Oprostite zbog nereda”, rekao je muškarac dok je hodao od svojeg
Mercedesa prema njoj. “Prilaz je bio zarastao u šiblje, pločnik ispucao i neke
ploče bile su izvrnute. Morali smo sve prekopati prije nego što bilo što počnemo.”
Pružio je ruku. Izraz lica bio mu je prirodno ozbiljan, ali pokušao se nasmiješiti.
“Ja sam Anthony Eden. Drago mi je što smo se upoznali.”
“Fiona Sheridan.” Ruka mu je bila topla i glatka. Nosio je kašmirski kaput, za
razliku od traperica, čizama i jakne koje je ona obukla za prigodu obilaska
gradilišta.
“Bojim se da imam samo sat vremena”, rekao je Anthony. “Hoćemo li početi
s glavnom zgradom?”
“Naravno.” Kad su počeli hodati, Fiona je izvadila svoj džepni MP3 snimač.
“Nadam se da vam ne smeta da snimam što govorite? Tako se točnije mogu
prenijeti citati.”
Anthony je pogledom okrznuo snimač, pa odvratio pogled. “Samo izvolite.”
Električna sigurnosna konzola bila je instalirana na glavna vrata i on je utipkao
šifru. Konzola se oglasila kratkim piskom i otvorio je vrata.
“Brzi ste”, Fiona je prokomentirala, pritišćući tipku za snimanje. “Primijetila
sam da ste stavili nove ograde i električnu kapiju.”
“Sigurnost nam je uvijek na prvom mjestu. Ne želimo da se lokalni klinci
koriste ovim mjestom kao besplatnim hotelom.” Ušao je u glavni hol i stao. I
Fiona je stala.
Prostor je bio golem, mračan i nekako pljesniv, osvijetljen samo prigušenim
sunčevim svjetlom koje se probijalo kroz prozore. Strop je bio na tri kata visine;
pod je bio popločan drvenim panelima čokoladne boje, tako da je djelovao
crn. Ispred njih uzdizalo se stubište koje je zavijalo do proširenja na drugom katu
i onda još jednog na trećem, s ogradom od komplicirano izrađenog drveta.
Balkoni na gornjim katovima stršali su sa svake strane stubišta poput paukovih
mreža, vanjski krajevi su im nestajali u tami. Nije bilo nikakva zvuka osim tihog
šuškanja i meškoljenja ptičjih krila negdje visoko u gredama. Miris je podsjećao
na trulo drvo, podcrtan blagim vonjem nečeg pokvarenog.
“Oh, moj Bože”, promrmljala je Fiona.
“Sada gledate glavni hol”, rekao je Anthony Eden. Počela je primjećivati kako
njegovo držanje nije bilo samo uljudno na neki njegov ukočeni način - on vrlo
očito nije želio biti ovdje. Moguće da ga je majka na ovo natjerala.
“Zgrade potječu iz 1919., a sva drvenina je originalna. Mnogo toga neće se moći
spasiti, naravno, ali planiramo očuvati izvornu drvenariju gdje god budemo
mogli.”
“Je li to uopće moguće?” upitala je Fiona, podižući kameru i okidajući
snimak.

39
 Knjige.Club Books

“Stručnjaci za drvo dolaze idući tjedan. Ima nekih problema s drenažom na

istočnoj strani imanja pa se moramo na to fokusirati ovih prvih dana da
zaustavimo prodor vlage u ostale zgrade.”
Stubište, koliko god bilo staro, i dalje je držalo i oni su se popeli na drugi kat,
gdje ju je Eden poveo niz hodnik zakrčen otpacima i krhotinama. “Ovo je bio
funkcionirajući ženski internat sve do svojeg zatvaranja 1979.” rekao je,
započinjući svoj nastup u ulozi vodiča. “Namjeravamo ga vratiti u prethodno
stanje i ponovno ga otvoriti studentima.”
“Samo curama?” upitala je Fiona.
“To nam je namjera. Moja majka vjeruje kako bi sve djevojke trebale dobiti
svoju šansu u smislu boljeg obrazovanja koje im može biti odskočna daska u
svijet.”
Ušli su u učionicu. “Pa ovdje su još uvijek školske klupe” rekla je Fiona.
“Da. Većina prostorija u ovoj zgradi i dalje sadrži izvorni namještaj. Škola je
bila pred bankrotom kad je zatvorena i uglavnom je stajala netaknuta dok su
vlasnici pokušavali prodati zemljište.”
Fiona je ušla u učionicu. Klupe su bile od punog drva, vrlo stare. Većina ih je
bila išarana riječima i imenima koje su urezale generacije djevojaka. Ploča je i
dalje bila tu, prekrivena nečitkim črčkarijama kredom, i vidjela su se
ptičja gnijezda u stropnim gredama. Žbuka je s vremenom pala sa stropa na pod.
Plakat na jednom zidu, izblijedio, zavrnutih rubova, prikazivao je niz nacrtanih
sretnih, rumenih djevojaka u uniformama za stolovima, a ispod je pisalo Dobre
djevojke postaju dobre majke!
Fiona je snimila još fotografija. Ovdje je vonj bio manje pljesniv nego dolje
u prizemlju, ali bili su tu drugi mirisi - trulo drvo i nešto bakreno, možda od starih
slavina u zidovima. Fiona je prišla bliže ploči, zaobilazeći prazne klupe i stolce.
Tu su bili slojevi škrabotina - grafiti koje su ostavila djeca koja su ovuda lunjala.
Imena. Psovke i prosti crteži. Na podu je bio zgaženih komadića krede. A ploča
kao da je bila premazana filmom, mutnim slojem prašine pomiješane sa starim
tragovima krede, kao da nitko ovdje nije bio godinama.
Fiona je napravila još nekoliko fotografija te se okrenula prozorima. Dva
panela bila su napukla i polomljena, prozorska daska bila je posve trula na mjestu
gdje su ulazili kiša i snijeg. Treći prozor bio je čitav.
“Idemo dalje”, rekao je Anthony Eden iza njezinih leđa. I dalje je stajao u
dovratku; nije ni ušao u učionicu. Fiona se okrene i sunčano svjetlo što je dolazilo
kroz netaknuti prozor osvijetlilo je neke riječi, urezane u masni sloj prljavštine na
staklu, slovima tankim i paučastim.
LAKU
NOĆ
DJEVOJKO

40
 Knjige.Club Books

Fiona se namrštila. Riječi su bile svježe urezane, slova na staklu jasna, a ne

zamagljena kao sve ostalo. Ispisane su nečim tankim, kao noktom.
“Gospođice Sheridan?” rekao je Eden.
Fiona je zurila u ispisane riječi još dugi trenutak. Je li netko danas bio ovdje?
Kako je prošao kroz zaključane nove brave? Tko bi dolazio čak ovamo, potrudio
se provaliti da bi napisao ovakvu neku poruku? Zbog čega Laku noć djevojko? To
joj je vratilo u glavu sliku Deb, skvrčene vani na polju, s majicom i grudnjakom
razderanima, s vjetrom koji puše preko njezina nevidljivog lica.
“Gospođice Sheridan.” Anthony Eden provalio je u njezine misli. “Zaista
bismo trebali nastaviti.”
S mukom odvajajući pogled od prozora, pošla je za njim van iz učionice.
Obišli su još jednu učionicu, pa još jednu. S iznimkom oštećenja - voda je srušila
zidove u jednoj od učionica, a u drugoj se odlomio dio zida - izgledalo je kao da
su te djevojke otišle jučer, jednostavno ustale i odšetale. Fiona je zastala kod još
jednog slomljenog prozora i pogledala van, na zajedničko dvorište i teren iza
njega. “Što je ono tamo?” upitala je.
Eden je stajao na vratima, opet nestrpljiv da krene. Lice mu je problijedjelo i,
dok ga je Fiona gledala, izvukao je veliki platneni rupčić iz džepa i potapšao si
čelo. Pogledao je preko njezina ramena prema građevinskoj opremi koja
se užurbano pomicala u daljini. “To je ekipa koja je zadužena za problem drenaže.
Moraju iskopati stari bunar, koliko sam shvatio. Mislim da smo stekli dojam o
učionicama, nismo li? Idemo sada u blagovaonicu.”
Opet ga je slijedila niz hodnik. “Gospodine Eden...”
“Anthony, molim lijepo. Možemo na ti.” Glas mu je bio napet.
“Okej, hvala. Onda i ti zovi mene Fiona. Anthony, što misliš, koliko će trajati
radovi na obnovi?”
On je hitro koračao prema stubama, nije zastajao da je pričeka. “Moglo bi
potrajati, pogotovo kad je riječ o popravku urušenih stropova. Ali spremni su
učiniti to kako treba.”
“Ova obnova zapravo je zamisao tvoje majke?”
Definitivno se ohladio na te riječi. “Da, tako je.”
“Pitam se bih li mogla razgovarati s njom.”
“Nažalost, to neće biti moguće. Moja majka ne želi razgovarati s novinarima.”
To ćemo još vidjeti, pomislila je Fiona. Sišli su niz stubište i on je skrenuo
lijevo, vodeći je preko atrija. Nema šanse da će je odvratiti od razgovora sa
zagonetnom Margaret Eden. “Zašto ne?” upitala je Fiona. “Je li tvoja majka
bolesna?”
“Moja majka savršenog je zdravlja. Samo ne želi odgovarati na pitanja
novinara, to je sve.”

41
 Knjige.Club Books

Fiona je promijenila temu. “Zašto je odabrala Idlewild? Je li išla u školu

ovdje?”
“Ne. Moja majka je iz Connecticuta. Otac je iz Marylanda.”
“Tvoj otac bio je investitor”, rekla je Fiona. “Je li ovo bio jedan od njegovih
projekata? Tvoja majka ga sada provodi do kraja - je li o tome riječ?”
Stigli su do stražnjih vrata i Eden se okrenuo licem prema njoj. Bljedilo je
donekle nestalo s njegova lica, ali crvenilo koje ga je zamijenilo nije izgledalo
nimalo zdravije. “Niti blizu”, odgovorio je. “U stvari, moj otac uopće nije
odobravao ovaj projekt i zabranio je mojoj majci da u to ulazi. Rekao je da je to
čisti gubitak novca. Tek sad, kad je umro, majka je odlučila to napraviti.”
Tako dakle. Anthony je na očevoj strani u vezi s time i ne sviđa mu se što
majka postupa suprotno želji svojeg muža. To je objašnjavalo zašto izgleda tako
izmučeno što je ovdje, toliko nestrpljiv da ode drugamo. Pokušala je malo
ublažiti situaciju. “Jako mi je žao zbog tvojeg oca”, rekla je.
Ostao je ukočeno stajati sekundu. “Hvala, Fiona.” Potom se okrenuo i otvorio
stražnja vrata, vodeći je van na dvorište.
Hladni zrak ošinuo ju je po licu, raspršujući zagušljive, vlažne mirise koje je
udisala unutra. Sunčeva svjetlost, koliko god zaklonjena oblacima, natjerala ju je
da uzastopno trepće nakon polumraka u zgradi. Koji je vrag, pitala se, došao
Margaret Eden, ženi koja čak nije odavde, da tako odlučno spiska svoj novac na
Školu za djevojke “Idlewild”?
Prešli su u unutarnje dvorište. U najboljim danima Idlewilda, ovo je sigurno
bilo fino njegovana zelena površina, stvorena za spore šetnje i učenje na mekoj
travi. Sad je bila gruba i zarasla, a visoka trava bila je polegnuta, smeđa
pred nadolazećom zimom. Vjetar je grizao po nogama kroz Fionine traperice.
Bili su iza glavne zgrade, blaženo zaklonjeni od oštro nazubljenih usta
prednjeg pročelja. Slijeva, mračna zgrada od sivog kamena i s tamnim prozorima
nadvijala se u tišini. “Što je ovo?” pitala je Anthonyja.
Kratko je pogledao preko ramena. “To je učiteljska dvorana. Bila je
potopljena, bojim se, i ne mogu te odvesti unutra da vidiš jer su podovi previše
truli i opasni. Blagovaonica je ipak bolje prošla, pa možemo unutra.”
Hodali su prema zgradi s desne strane, imala je velike prozore i dvostruka
vrata. “Sve školske zgrade izgledaju sasvim drukčije”, rekla je Fiona dok su pazili
gdje staju hodajući po polomljenim pločama na stazici. “Znaš li nešto o
arhitekturi ove škole?”
“Gotovo ništa”, odvratio je. “Nema nikakvih sačuvanih podataka o
arhitektima koji su je gradili.” Zastao je na stazi. “Ako pogledaš gore, tamo”,
rukom u crnom rukavu kaputa pokazao je prema krovu glavne zgrade pa prema
krovu blagovaonice, “vidjet ćeš da su zgrade neobično nepodudarne. Ustvari, s
najjužnijih prozora dvorane za blagovanje pruža se pogled samo na cigleni zid
glavne zgrade. Neobična konstrukcija.”

42
 Knjige.Club Books

“Misliš da je na brzinu građeno?”

“Nemam pojma”, rekao je. “Još uvijek raspravljamo o tome što ćemo s tim.
Postoji vrt u usjeku između dviju zgrada, pa je škola, ako ništa drugo, tamo barem
pokušala nešto napraviti. Ali sunčeva svjetlost svakako im je bila problem. Nismo
sigurni što su uzgajali ili pokušavali uzgojiti.”
Fiona je zurila u prostor između dviju zgrada dok su prolazili. Tu su bili ostaci
zaraslog vrta, upetljanog u duge vlati trave, mokre i smeđe. Sunce je dopiralo u
vrt pod čudnim kutom, čineći sjene ispod mrtvog lišća crnima poput tinte. Prozori
obiju nasuprotnih zgrada blijedo su zurili dolje.
I na bravi dvorane za blagovanje nalazila se elektronička tipkovnica i Anthony
je ukucao kombinaciju.
Fiona je shvatila dok je ulazila da je već zamislila nešto nalik na dvorane iz
Harryja Portera, s visokim lučnim stropovima i toplom svjetlošću svijeća. Ali
blagovaonica Idlewilda nije bila nimalo slična tome. Žbuka na stropu bila je
vlažna od truleži i gljivica, zidovi prošarani vlažnim mrljama tako tamnima da su
u polusvjetlu izgledali kao krv. Teški, izlizani drveni stolovi bili su poslagani uz
zidove, neki od njih nagurani zajedno, jedan prevrnut na bok, s nogama koje strše
poput slomljenih kostiju. Svjetlo koje je dopiralo kroz nepokrivene prozore bilo
je sivo i ružno, ističući svaki trag propadanja. Učionice su se doimale napušteno;
ova dvorana izgledala je postapokaliptično, kao da je zadnje što se ovdje dogodilo
bilo previše strašno da bi se zamišljalo.
Fiona je polako došla do sredine prostorije. Dlačice na stražnjoj strani vrata
nakostriješile su joj se od zime. Odjednom više nije željela snimati nikakve
fotografije. Zapravo, uopće više nije htjela biti ovdje.
Bacila je pogled prema Anthonyju i vidjela da je i njemu isto kao i njoj. Izraz
lica govorio je da mu je muka od pogleda na ovo.
Nakašljao se, ponovno izvukao rupčić iz džepa i počeo govoriti. “Kuhinja je
zapravo još prilično upotrebljiva. Uređaji se moraju zamijeniti, naravno, a zidovi
i pod trebaju popravak. Ali osnovno postoji. Mislim da ćemo moći ovdje stvoriti
funkcionalnu kantinu za učenice.”
Fiona je odšetala do jednog od prozora. Zar on stvarno misli da bi nekakve
učenice htjele ovdje jesti? Od same pomisli bilo joj je muka. O školi se uvijek
govorkalo da je ukleta, da ima duhova, rekao je Jamie. Bila je to samo
napuštena zgrada, nalik na milijune drugih, ali stojeći na ovom mjestu, gledajući
ovu uništenu dvoranu, mogla je lako zamisliti kako su glasine krenule. Odakle su
potekle. Ako vjeruješ u takve stvari.
Podignula je kameru kako bi snimila još fotografija - bilo je vrijeme da
zaključe stvar, u tome se slagala s Anthonyjem - ali za oko joj je zapelo neko
kretanje iza prozora. Kut gledanja bio je drukčiji, no pružao se isti, pogled kao iz
učionica u glavnoj zgradi. Vidjela se druga zgrada i građevinska ekipa koja kopa
- ruše stari bunar, tako je rekao Anthony. Staklo je bilo prljavo i bez razmišljanja

43
 Knjige.Club Books

Fiona je svinula prste i bridom dlana dotaknula staklo pa očistila krug da bolje
vidi. Odmah je požalila što dira bilo Što u ovoj prostoriji i spustila ruku.
“Imam drugi sastanak”, rekao je Anthony s dovratka. Nije ušao ni u jednu od
prostorija koje joj je pokazao. “Žao mi je što nemamo više vremena.”
“Nisam postavila sva svoja pitanja”, rekla je Fiona, ometena prizorom na
građevinskom iskopu. Bager se prestao kretati, a dva muškarca u žutim kacigama
stajala su na travi, kao da se nešto dogovaraju. Prišao im je i treći čovjek, zatim i
četvrti.
“Možemo pokušati naći još neki termin, ali jako sam zauzet.” Zastao je.
“Fiona?”
“Pojavio se problem”, rekla je Fiona. Pokazala je prstom van, kroz mali krug
obrisanog stakla. “Ljudi su prestali raditi.”
“Možda je stanka.”
“Nitko ovdje nije na stanci”, reče Fiona. Sada je četvrti muškarac držao
mobitel pokraj uha, a peti počeo prilaziti iz smjera sportskog terena, gotovo
trkom, prema ostalima. U njegovim je žustrim koracima bilo nešto alarmantno.
“Mislim da je to tvoj nadzornik”, Fiona je pokazala opet. “Zvali su ga da dođe.”
“Ne možeš to nikako znati.”
Hladna jeza slutnje projurila je kroz Fionine žile. Zurila je u grupu ljudi,
skupljenih glava, držanje tijela odavalo je napetost i uzbunu. Jedan od njih otišao
je do grmlja, držeći ruku preko usta.
U vlažnoj praznini dvorane za blagovanje, Anthonyjev mobitel je zazvonio.
Fiona nije morala gledati kako odgovara. Bilo je dovoljno što je čula kako mu
glas, na početku odsječan, postaje grub i napet. Jedan dugi trenutak samo je
slušao. “Dolazim”, rekao je i poklopio.
Ona se okrenula. Bio je izmožden i nepomičan, pogled mu je bio daleko,
muškarac u dugom kašmirskom crnom kaputu u ruševnoj dvorani. Stavio je ruke
u džepove kaputa i kad ju je pogledao, lice mu je opet bilo blijedo, izraz potresen.
“Došlo je do - otkrića”, rekao je. “Ne znam - nešto su našli. Izgleda da je
tijelo. U bunaru.”
Zrak je iz nje izašao u dugom izdahu dok se vrijeme na trenutak zaledilo,
zaustavljeno. Osjetila je šok, da. Iznenađenje. Ali jednim dijelom, osjećala je
samo prihvaćanje. Dio nje nije ni očekivao ništa drugo.
Naravno da ovdje ima mrtvih tijela. Pa to je Idlewild.
“Povedi me”, rekla mu je. “Mogu pomoći."

44
 Knjige.Club Books

6. POGLAVLJE

CeCe
Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Samo je željela da ne bude stalno gladna. S petnaest godina CeCe je bila

gladna od jutra do mraka, tijelo joj je bilo šuplje kao izdubljena klada. Idlewild
im je davao tri obroka dnevno, ali sve što bi CeCe u sebe stavila naizgled je
nestajalo Čim bi joj prošlo preko usta. Bilo joj je vrlo neugodno - ne zato što je
bila debela - jer nije; bila je okruglije građe, to je sve - nego jer ju je to tjeralo da
se veseli obrocima u blagovaonici. Nitko se nije veselio obrocima u blagovaonici
jer je blagovaonica bila jeziva.
Bilo je vrijeme ručka i CeCe je hodala iza Katie od pulta s hranom prema
stolu, probijajući se kroz grupice djevojaka. Čak i u uniformi Idlewilda, Katie je
izgledala lijepo. Možeš na nju staviti bockavu pletenu suknju, jeftinu bijelu bluzu
i debelu zimsku vestu, i opet će izgledati kao Hedy Lamarr. CeCe je znala kako
njezino okruglo lice i kratka crna kosa i nju čine dovoljno lijepom, ali osjećala se
kao medvjed pokraj Katiena glamura. Katie je znala sve i nije se ničega bojala,
a upravo je takva CeCe željela i sama biti. Budući da je CeCe bila jedna od rijetkih
cura koje Katie nije mrzila, CeCe se prilijepila za nju kao priljepak i zauzvrat joj
servirala poneki slasni trač ako bi za koji čula.
Danas je imala jedan dobar i bila je uzbuđena. “Pogodi što ću dobiti večeras”,
rekla je urotničkim glasom dok su sjedale na klupu za jedan od stolova, zbog čega
su druge dvije djevojke na klupi poskočile. Nagnula se bliže Katienom
uhu. “Primjerak Ljubavnika Lady Chatterley od Pat Claiman.” Katie je zurila u
nju, s vilicom u zraku ispred usta, njezine velike oči s crnim dugim trepavicama
bile su razrogačene. Brat Pat Claiman prokrijumčario je knjigu na dan
obiteljskih posjeta prije dva mjeseca i sve otad kruži od jedne djevojke do druge.
Svaka cura u Idlewildu htjela ju je imati u svojim rukama. “Zafrkavaš me”, rekla
je Katie. “Kako si to uspjela?”
“Nije bilo lako. Morala sam dati Pat deset dolara.”
Katiene oči još više su se raširile. “Deset dolara? CeCe, kako si ih nabavila?”

45
 Knjige.Club Books

CeCe je slegnula ramenima. “Pa otac mi šalje novac, znaš to. Mogla sam
odabrati to ili čitati hrpu časopisa Life od Sandre Krekly, ali svi su stari barem
dvije godine.”
Današnji objed sastojao se od govedine, gnječenog krumpira i kukuruzne
kaše, i nekakvog ljepljivog, slatkastog kruha za koji je CeCe mislila da bi trebao
biti kukuruzni, ali po okusu mu nije bio ni sličan. Katie je uzela punu vilicu
krumpira i stavila je u usta, zamišljenog lica. CeCe je gledala kamo Katie gleda
dok joj pogled prelazi prostorijom, kako joj se oči skupljaju i kako računa. Uvijek
je vidjela razne stvari koje se zbivaju oko njih, a koje CeCe nikad nije uspijevala
primijetiti. Za neke stvari, mislila je za sebe CeCe, jednostavno je bila preglupa.
“Morat ćeš nam dosta toga pročitati naglas”, rekla joj je Katie.
“Ne mogu”, pocrvenjela je CeCe. “Nema šanse. Kad dođem do onih stvari,
samo ću ti dati knjigu.”
“Dobro onda, ja ću čitati.” Katie je zabacila kosu i ponovno se primila
krumpira. “Vjerojatno i nema ničeg što već nisam vidjela.”
To je bio uobičajeni Katien komentar. Držala se kao da je iskusna s
muškarcima, ali CeCe je počela primjećivati da im nikad ne otkriva nijedan detalj.
Nije joj to bilo važno. “Čujem da je sočna” rekla je, trudeći se držati i dalje
Katienu pozornost. “Pat kaže da ima čak i prostih riječi. I da rade neke stvari.”
Ali Katiena pozornost odlutala je. U stražnjem kutu Alison Garner i Sherri
Koustapos svađale su se za stolom, spuštenih glava. Sherri je imala ljutiti cerek
na licu. Katie ih je oprezno promatrala. Činilo se da ima radar za nevolje, kao da
ih može osjetiti iz svakog smjera.
CeCe joj je pokušala odvratiti pozornost. “Hej, eno Roberte.”
Roberta je prelazila preko dvorane, noseći pred sobom svoju drvenu tacnu s
hranom. Sjela je za stol s djevojkama iz svojeg hokejaškog tima koje su se
vrpoljile i smijuckale dok je Roberta šutjela. CeCe je spustila pogled na svoj
tanjur i shvatila da je pojela sve, pa je odložila vilicu i nož.
“Upitaš li se kada”, rekla je Katie, “zašto je Roberta ovdje? Ocjene su joj
dobre, sportašica je. Nekako ne pripada ovamo.”
“Oh, to je bar lako”, rekla je CeCe bez razmišljanja. “Njezin stric došao je
kući iz rata i pokušao se ubiti. Roberta je naišla dok je to činio pa su je poslali
ovamo.”
“Molim?” Katie je zurila u CeCe koja je shvatila da je upravo osvojila više
bodova nego maloprije s Ljubavnikom Lady Chatterley, “Odakle to znaš?”
“Susan Brady nije samo nadzornica spavaonice, znaš”, rekla joj je CeCe.
“Ona zna sve. Čula je kako gospođa Maxwell govori gospođi Peabody o tome i
onda je rekla meni.”
Katie je izgledala kao da to razmatra. “To nema smisla. Ako joj je stric
prolupao, zašto su nju poslali ovamo?”

46
 Knjige.Club Books

“Možda je vidjela krvavu scenu”, reče CeCe. “Možda je imala živčani slom
ili tako nešto. Da sam ja vidjela takav prizor, ja bih se rado maknula što dalje
mogu.”
To je bilo prihvatljivo gledište. Zagledale su se u Robertu koja je šuteći jela
svoj ručak, blijeda u licu. “Glavu dolje”, upozorila je Katie nakon minutu. “Evo
ide Luda Dama.” Svađa je za stražnjim stolom eskalirala i Sherri
Koustapos skočila je na noge, prevrćući klupu stražnjom stranom koljena. Alison
je i dalje sjedila, jela svoju kukuruznu kašu, ali lice joj je bilo crveno od
prigušenog bijesa. CeCe je samo jednom osjetila Alisonin gnjev, prvog mjeseca
po dolasku u Idlewild - Alison ju je nazvala “debelom kravom” i udarila je
potrganim reketom za badminton iz spremišta pokraj garderobe - i nije ga više
nikad željela iskusiti. Alison je mrzila svakoga, a kad bi udarala, udarala je
žestoko.
Polako preko dvorane, u smjeru stražnjih stolova, išla je gospođica London,
učiteljica koju su svi zvali T uda Dama. Njezina prljavo-plava kovrčava kosa
stršala je iz čvora na vrhu glave, a sintetička haljina na cvjetiće imala je znojne
krugove ispod pazuha. Bila je u svojim dvadesetima, najmlađa učiteljica u
Idlewildu, no nakon šest mjeseci rada na ovom mjestu i dalje je bila žalosno
nespremna. Izluđivali su je emocionalni ispadi djevojaka, njihove drame išle su
joj na živce, a njihov manjak discipline redovito ju je dovodio do bijesa.
Okružena s više od stotinu tinejdžerica, od kojih je većina bila nepopravljiva, i
koje su joj svakodnevno kidale živce, veći dio svojega vremena provodila je u
suludom gnjevu koji bi možda i bio smiješan da nije oko sebe nosio takvu auru
beznađa.
“Dame!” CeCe je čula kako nadglasava metež kod stola s posvađanim
djevojkama. “Dame! Sjednite sve, isti čas!” Djevojke je nisu primijetile. CeCe je
tiho ciknula, vidjevši kako se Sherri nagnula preko stola i pljunula u Alisonin
tanjur. Alison je gotovo istog trenutka skočila na noge i udarila iz sve snage
svojom teškom, voštanom pesnicom Sherri u nos tako jako da se jasno čulo
krckanje.
Druge učiteljice, koje su stajale ili šetale po drugim krajevima dvorane,
nevoljko su počele prilaziti, mumljajući. Luda Dama - imala je običaj djevojke
oslovljavati kao dame i to joj je priskrbilo nadimak - zgrabila je Alison za ruku i
odvukla je dalje od stola. Dvoranom je zavladala zaglušujuća buka. Djevojke su
vikale, Sherri je vrištala i krvarila, a učiteljice su se zbile u grupu. CeCe nije mogla
čuti njezin glas, ali vidjela je kako usta Lude Dame oblikuju riječi: Smirite se,
dame! Smirite se! Promatrala je kako krv kaplje kroz Sherrine prste i kako se
kapljice rasprskavaju o pod i primaknula se malo bliže Katie. “Mrzim krv”, rekla
je.
Pratila je Katien pogled, koji se maknuo s izvorišta gužve i ostao usmjeren na
nešto drugo. Sonia je stajala ispred jednog od golemih prozora, iza gomile
usplahirenih cura. Mala Francuskinja stajala je kao kip, blijeda lica. Kako to da

47
 Knjige.Club Books

CeCe dosad nije nikad primijetila koliko je sitna? Sonia se uvijek doimala tako
snažnom, čvrsta kao oštrica, tanka, ali nesalomljiva. Ipak, bila je niža od svih
Amerikanki oko nje i, kad je jedna od njih nahrupila pokraj nje da bolje vidi
metež, Soniju je gotovo srušila izbacivši je iz ravnoteže, kao krpenu lutku.
Ali nije to nego Sonijino lice bilo razlog što se CeCe uspravila na sjedalu,
uznemirena. Sonia je imala tako prazan izraz na licu, bijelom kao komad papira,
s otvorenim ustima. Njezin uobičajeni pogled, koji je odavao hitru, šutljivu
inteligenciju, kao da razmišlja o fascinantnim stvarima o kojima ne govori, nestao
je. Ruke su joj se klatile sa strane. Njezine oči, inače pronicljive i pomalo oprezne,
bile su otvorene i gledale su - sigurno je morala vidjeti - no nisu sadržavale ali baš
ništa.
Luda Dama obuzdavala je Alison koja je sad mlatarala nogama i kričala.
Sherri je potonula na koljena, a jedna od njezinih prijateljica se onesvijestila.
Učiteljice su se stuštile na grupu djevojaka, povlačile Sherri, pokušavale
napraviti mjesta oko onesviještene djevojke. Gospođa Peabody držala je Alison
za drugu ruku i CeCe je čula njezin jaki glas: “Zbog ovoga ćeš u posebnu kaznu,
da znaš, mala moja! Čuješ me? Kreći. Hodaj!”
CeCe je opet pogledala u Soniju. Ona je gledala i gledala. Koža joj je
posivjela.
Na drugoj strani dvorane CeCe je vidjela Robertu kako ustaje od svojeg stola
i kreće prema Soniji, probijajući se kroz metež, lica iskrivljenog od straha.
“Katie”, pitala je CeCe kroz buku. “Je li Soniji loše?”
Katie je dotaknula CeCein ručni zglob. “Brzo.” Ustala je i CeCe krene odmah
za njom, njih dvije probijale su si put kroz znojnu, uzgibanu gomilu cura idući
prema Soniji. Roberta je dolazila iz suprotnog smjera, ali napredovala je sporije,
mučeći se da prođe kroz zbijenu grupu svojih hokejaških prijateljica.
Katie je vješto manevrirala kroz oblake vunenih uniformi, koristeći se
laktovima i koljenima. CeCe ju je u stopu slijedila, razmišljajući o boji Sonijina
lica. Nešto s njom nije u redu, mislila je. Kako to da mi ne znamo za to? Kako
dosad nismo primijetile da nešto sa Soniom nije u redu?
Sonia je i dalje nepomično stajala ispred prozora. Katie je joj je prišla, primila
je za ruku, povukla je. Bez razmišljanja, CeCe ju je primila za drugu ruku, tako
da je Sonia sad bila zaštićena s obje strane.

Kad je CeCe bila mala, njezin bogati otac poslao joj je za Božić dar u njezin
prvi internat: lutku bebe. Beba je imala uznemirujuće staklene oči i tvrdu lubanju,
dvije tvrde šake, skvrčene, s tankim prstima koji su izgledali nemoguće odraslo.
Sonia je sad podsjetila CeCe na te ruke - malene, hladne, skvrčene, žive, a opet
nekako mrtve. CeCe ju je i dalje držala dok je s Katie izvodila malu Francuskinju
iz dvorane. Kutem oka vidjela je kako i Roberta ide za njima, njezine duge

48
 Knjige.Club Books

noge proždirale su pod da ih brzo sustigne, pletenica joj se ljuljala, čelo joj je bilo
namreškano od brige.
Sonia nije ispustila nikakav zvuk, nije se opirala. Njezine noge posrtale su
između Katienih i CeCeinih, ali ruke i šake nisu joj se micale. Izišle su iz dvorane
za blagovanje van na mokri zrak, njih četiri kretale su se kao jedno tijelo
prema dvorani Clayton. “Sve je u redu”, čula je sebe kako govori Soniji, premda
nije znala ni što je bilo krivo. “Sve je u redu.”
“Da je odvedemo u ambulantu?” pitala je Roberta. Ambulanta je bila preko
dvorišta, u učiteljskoj zgradi.
“Ne.” Katien glas bio je bezizražajan. “Nećemo je voditi sestri Hedmeyer.
Ionako ne može pomoći. Idemo s njom samo u našu sobu. Nastavite hodati.”
“Ali nekom bismo trebali reći”, rekla je CeCe.
“Kome?” Katie se okrenula k njoj u hodu, a oči su joj tako ljutito sijevale da
je CeCe osjetila kako blijedi od šoka. “Ludoj Dami? Gospođi Peabody? Njima da
kažemo? Samo će je kazniti. Jesi li sišla s uma?”
“Začepi, Katie”, rekla je Roberta. “Samo pokušava pomoći.”
CeCe je pogledala pepeljasto Sonijino lice, njezine napola sklopljene oči.
Događalo se nešto što nije razumjela. Uvijek je bila tako glupa, tako glupa. “Što
je uopće njoj?”
Nitko nije odgovorio. Ušle su u dvoranu Clayton i pomogle Soniji da se popne
uz stube do trećeg kata. Sonia je pokušavala hodati između njih, ali koljena su joj
klecala i glava padala. Rekla je nešto na francuskom što je zvučalo kao recitacija,
kao da joj riječi izlaze posve automatski preko usana.
Nijedna od ostalih djevojaka nije znala francuski, ali CeCe je gledala Sonijine
usne dok su njih četiri stizale na treći kat. “Mislim da se moli.”
“Ne moli se”, rekla je Katie.
U njihovoj sobi, stavile su Soniju u njezin krevet, položile su je na pokrivače
i izule joj cipele. Sonia je opet nešto tiho mrmljala, no ovaj put su engleske riječi
bile pomiješane s francuskima. Roberta je primaknula uho njezinim ustima i
uhvatila neke riječi: Molim vas nemojte me voditi tamo. Molim vas nemojte. Bit
ću tiha. Ponavljala je to ispod glasa. Naposljetku, djevojka se okrenula na krevetu
na leđa i prekrila lice drhtavim rukama sakrivajući se od njih, tanke noge stršale
su joj ispod zadignute suknje.
Roberta je sjela na rub kreveta. Katie je stajala, gledala u Soniju s neprobojno
mračnim izrazom na licu, a onda je rekla: “Donijet ću čašu vode”, i izišla iz sobe.
CeCe je gledala u Robertu, njezino izduljeno, lijepo lice, njezinu svezanu
plavu kosu. Izraz Robertina lica dok je gledala Soniju bio je zabrinut, ali pun
razumijevanja. Nije htjela progovoriti prva, ali nije si mogla pomoći. “Kako si
znala što se događa?” upitala ju je. “Kako si znala što treba napraviti?” Roberta je
odmahnula glavom. “Nisam znala.”

49
 Knjige.Club Books

“Ti si je već vidjela u ovakvom stanju, ha?”

Ovaj put je stanka prije no što je Roberta progovorila bila malo preduga. “Ne.”
Robertin izraz lica polako je postao nečitak, sve emocije s njega su nestale.
Postala je nepomična poput statue. Možda je Roberta sama imala ovakav nekakav
napad nakon što se stric pokušao ubiti. Možda, ispod njezine smirene
vanjštine, Roberta uopće nije bila tako mirna i samouvjerena kao što se činilo.
“Što to znači?” pitala ju je CeCe. “Je li ona bolesna?”
“CeCe, daj šuti.”
Ali nije mogla. Kad bi se CeCe uplašila, kad bi bila nervozna, nije joj bilo
lako šutjeti. “Katie je isto znala. Ona je sigurno vidjela to i prije.”
“Ne, nisam.” Katie je bila na vratima, s čašom vode u ruci. “Samo sam se
snašla. Imala je šok neke vrste i izgledala kao da će se onesvijestiti. Morali smo
je maknuti odande da je ne vide učiteljice. Sonia, hajde, popij ovo.” Ispružila je
ruku dolje, maknula jednu Sonijinu ruku s lica, pridigla joj glavu i pogledala je u
oči. “Slušaj me”, rekla je razgovijetno. “Ljudi su nas vidjeli kako odlazimo. Ako
se ne središ, gotovo je. Cure koje padaju u nesvijest završe u posebnoj kazni zbog
izgreda. A sad lijepo sjedi.”
CeCe je otvorila usta kako bi se usprotivila, ali na njezino oduševljenje, Sonia
je prebacila noge preko ruba kreveta i sjela uspravno.
Na trenutak se zaljuljala, pa ispružila ruku. “Daj mi vode”, rekla je promuklo,
s francuskim naglaskom izraženijim zbog iscrpljenosti.
Kucanje na vratima. “Dame.” Bila je to Luda Dama. “Što se tu događa?”
Katie je kimnula prema Roberti i Roberta je ustala i otvorila vrata. “Ništa,
gospođice London”, rekla je. “Soniji je malo pozlilo, ali sad je dobro.”
Sonia je u velikim gutljajima pila vodu, ali spustila je čašu i pogledala
učiteljicu. “Mrzim krv”, rekla je jasnim glasom. Luda Dama provukla je ruku kroz
svoju katastrofalnu kosu. “Popodnevna nastava počinje za dvadeset minuta”,
rekla je. “Tko ne bude prisutan, bit će zapisan i kažnjen. Je li to jasno?”
“Da, gospođice London”, rekla je CeCe.
Učiteljica je bespomoćno pogledala niz hodnik, pa na drugu stranu, a onda
odšetala prema stubama.
CeCe je gledala lica ostalih triju djevojaka. Ono što se dogodilo u dvorani za
blagovanje Soniju je umalo dovelo do živčanog sloma. Što se tako strašno
dogodilo, a da je to mogao vratiti pogled na dvije djevojke koje se tuku?
Obično se osjećala kao najgluplja u skupini, ali sad joj se činilo da počinje
shvaćati. Nije znala sve o svojim prijateljicama, ali sve su one cure iz Idlewilda.
Cure u Idlewild uvijek dospijevaju s razlogom. One su grube, kao Katie, ili
nepronične, kao Roberta, jer ih je nešto takvima učinilo. Nešto što su instinktivno
prepoznavale jedna u drugoj. Nisu znale što je točno Soniji - i dalje nisu znale -
ali sve su to jednako prepoznale.

50
 Knjige.Club Books

Molim vas nemojte me tamo voditi, rekla je Sonia. CeCe nije znala što to
znači, ali svakako je preživjela nešto užasno. Možda i gore od bilo čega što su njih
tri ostale ikada vidjele.
CeCe nikad nije bila željena, niti od oca, niti od majke, ali uvijek je bila na
sigurnom. Nikad se nije našla u takvoj opasnosti kakvu je Sonia, čini se,
promatrala u svojoj glavi. Nikad joj se nije dogodilo ništa loše. Ništa zaista
strašno.
Osim vode. Onog dana na plaži s mamom, prije puno godina, kad su plivale
u moru. Gledala je kroz vodu, u nemogućnosti da udahne, i gledala majčino lice.
A potom ništa.
Ali voda je bila prije mnogo vremena. I to se slučajno dogodilo, obična
nezgoda.
A kao što je CeCeina majka uvijek govorila, curicama se nezgode stalno
događaju.

51
 Knjige.Club Books

7. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Bilu je dvadesetak minula hoda preko stvrdnutog, blatnog terena do bunara.

Fiona je hodala iza Anthonyja Edena, pogledavajući njegova leđa u crnom kaputu
dok se mučio gaziti u svojim elegantnim cipelama. Držala je ruku na fotoaparatu
zato da joj ne poskakuje po prsima i bila zahvalna na činjenici što na nogama ima
čizme za planinarenje. Jednostavno ga je pratila od blagovaonice nakon što je
primio telefonski poziv, bez riječi, a on je bio toliko izvan sebe da se nije još sjetio
potjerati je.
Kroz procjepe između drveća pogled joj je hvatao djeliće sportskog terena na
kojem je nađena Deb. Tamo sad više nije bilo ničega, osim visoke trave. Bliže
njih bio je zatvoreni prostor za vježbanje i djevojačke garderobe, zgrada urušena
i u raspadu. Ispod dubokih streha na strani prema sportskom terenu mogla je
vidjeti zapetljane grančice generacija ptičjih gnijezda.
Radnici su bili okupljeni jedan pokraj drugog. Jedan od njih izvukao je veliku
plastičnu ceradu, neprimjereno vesele plave boje i pokušavao je raširiti. Ostali su
gledali Anthonyja dok je nadzornik istupio prema njemu.
“Jeste li sigurni?” pitao je Anthony.
Lice muškarca bilo je sivo. “Da, gospodine”, rekao je. “Prilično se dobro
vidi.”
“Da nije neka prevara? Tinejdžeri se već godinama koriste ovim prostorom
kako bi plašili jedni druge.”
Nadzornik je odmahnuo glavom. “Nije prevara. Ja sam u ovom poslu dvadeset
godina i nikad nisam vidio ništa slično.
Antony je naškubio usne. “Dajte da vidim.”
Poveli su ga oko uzvisine. Tu je stajao nekakav kopač i bager, oba stroja
parkirana i tiha. S jedne strane uzvisine bila je iskopana gruba rupa, s rubovima
od blata i komadića cigle. Iako je bio dan, središte rupe bilo je u crnom mraku,
kao da vodi u dubine u koje nikakvo svjetlo ne može doprijeti.
“Tamo unutra”, rekao je nadzornik.
Osjećao se vonj. Mokar, jedak, koji se ukapa u stražnji dio mozga, putuje niz
kralježnicu. Anthony je uzeo veliku baterijsku lampu od jednog radnika i prišao

52
 Knjige.Club Books

rupi, oprezno se penjući u svojim kožnim cipelama preko blata i slomljene cigle.
Plitko dišući, Fiona ga je slijedila u stopu.
Upalio je svjetiljku i obasjao crnilo dolje. “Ne vidim ništa.”
“Niže, gospodine. Vidjet ćete.” Nadzornik je zastao. “Vidjet ćete je.”
Nju.
Fiona je zurila u krug svjetla, gledala kako prelazi niz stijenku bunara. Donje
stijenke zida bile su nedirnute, cigle mokre i sluzave. Ruke su joj bile hladne, ali
nije ih mogla staviti u džepove. Nije se mogla ni maknuti dok je svjetlo putovalo
niže, niže.
I onda, ona.
Nije bila prevara.
Djevojka je bila skvrčena, koljena su joj bila savijena, zataknuta pod bradu.
Glava joj je pala dolje, skrivajući lice, kao da plače. Truli pramenovi duge kose
krivudali su niz leđa. Jedna ruka bila je spuštena sa strane, skrivena mrakom;
druga je bila prebačena preko goljenice, ništa osim prozirnog bjelasanja davno
nestale kože preko potamnjele kosti. Goljenica sama bila je išarani, pjegavi
kostur. Njezine cipele, koje su vjerojatno bile kožne, davno su istrunule,
ostavljajući samo gumene potplate ispod ostataka njezinih stopala. Ali bilo je
drugih, iskrzanih ostataka njezine odjeće: tanki vuneni kaput, uglavnom posve
propao. Ovratnik oko vrata koji je bio zadnje što je preostalo od onog što je nekad
bila bluza s okruglom kragnicom. Suknja bez boje od plijesni. S njezinih
kosturskih nogu visjele su niti koje su nekoć bile vunene dokoljenke.
“U bunaru nema vode.” Bio je to glas nadzornika, prigušen od stisnutog grla.
“Presušio je, zato se njime nisu više koristili. Voda, odlila se dolje...” Glas ga je
izdao i Fiona se zapitala pokazuje li možda nešto rukom. Ni ona ni Anthony nisu
ga gledali. “Uglavnom, tu je samo vlaga, okej, ali - eto, jednostavno je tu sjedila.”
Fiona je progutala i obratila se Anthonyju. “Daj mi bateriju.” On je izgledao
kao da je isključen; odmah joj je predao svjetiljku. Primila ju je čvrsto i usmjerila
u djevojčinu suknju. “Boja je izblijedjela”, rekla je. “U Idlewildu su imali
uniforme u kombinaciji mornarskoplave i tamnozelene.” Njezino noćašnje
istraživanje izvuklo je više fotografija iz razreda, djevojaka poredanih u redove,
odjevenih u identične suknje i bluze. “Ne vidim ima li grb Idlewilda.”
“Učenica je”, rekao je Anthony. Glas mu je bio dubok, riječi mehaničke, kao
da ne misli o tome Što govori. “Mora biti. Pa pogledaj je.”
“Tako je malena”, rekla je Fiona prelazeći opet trakom svjetla preko tijela.
“Izgleda kao dijete.”
“Nije dijete.” Njegov glas bio je gotovo šapat. “Nije dijete. Djevojka je. Ovo
je katastrofa. Ovo će nas dokrajčiti. Cijeli projekt. Sve.” Okrenuo se i pogledao je
kao da se tek sad sjetio gdje je. “Oh, Bože. Ti si novinarka. Hoćeš li pisati o
ovome? Što ćeš napraviti?”

53
 Knjige.Club Books

Fiona je odlijepila pogled s trupla u zdencu i zagledala se u njega. Nešto je

kroz nju puzalo od pogleda na to tijelo, osjećala je kao da joj puže i po koži. Ne
samo odbojnost i sažaljenje. Nešto veliko. Nešto što mora imati veze s Deb i
riječima urezanim na prozoru. Laku noć djevojko. “Ne znam” rekla je. “Možda je
pala unutra. Ali i to je dio priče.”
Gledala je kako se njegova čeljust stisnula, kako mu misli rade. Razmišljao je
o odvjetnicima, o ugovorima o povjerljivosti, klauzulama neobjavljivanja. Ništa
od toga nije bilo važno. Fiona je već stajala tu, gledala u tijelo i mačka je već
izašla iz vreće. “Ne možeš biti takav lešinar”, konačno je izgovorio.
“Ne znam ja što ja mogu”, rekla mu je, “ali lešinar nisam. Ja sam novinar. A
ovome”, pokazala je na razvaljenu rupu bunara, djevojku u njemu, “može se
pristupiti s poštovanjem.” Mislila je na Deb, na novinske članke od prije dvadeset
godina. “Ja to mogu. Možda sam ja jedina koja to može napraviti kako treba.”
Šutio je dugu minutu. “To ne možeš obećati. Policija...”
“I u tome mogu pomoći.” Izvukla je svoj mobitel i nazvala broj. “Slušaj.”
Zazvonio je samo dvaput prije no što je Jamiejev glas dopro s druge strane
linije. “Fee?”
“Jamie, ja sam u Idlewildu. Trebat će nam policija.” Zastao je, zatečen.
Nazvala ga je na privatni mobitel. “O čemu govoriš? Što se događa?”
“Našli su tijelo ovdje.”
“Sranje. Sranje, Fee. Zovi 911.”
Fiona se sjetila da se trebala drukčije izraziti u ovom slučaju. “Nije to svježe
tijelo. To su ostaci, definitivno ljudski, vjerojatno stari desetljećima. Trebat će
nam mrtvozornik, netko iz policije. Ali, može li se to obaviti tiho? Moguće da
je bio... nesretan slučaj. Mogla je i sama pasti.”
“Ona?”
“Da. Vlasnik ne želi da se o tome mnogo govori dok ne bude identificirana i
dok se ne vidi što je bilo. Je li to moguće urediti?”
Zastao je na trenutak. “U redu”, rekao je. “Pobrinut ću se za to. Dolazimo
odmah.”
“Lijepo je što hoćeš pomoći”, rekao je Anthony kad je spremila mobitel. “AH
je uzaludno.”
“Nemoj biti tako siguran.”
Svojom ledenom rukom primio je njezinu s baterijom i uperio je na stražnju
stranu glave mrtve djevojke. “Pogledaj”, rekao je. “Sad mi ti reci je li pala.”
Fiona se zagledala. Tko si ti?, mislila je. Što se dogodilo? Tko si i kako si
ovamo dospjela?
Čak i nakon toliko mnogo godina, nakon što je krv potpuno nestala, bilo je
jasno što se zbilo. Ispod pramenova kose, stražnji dio djevojčine glave bio je
razbijen, na jednom dijelu lubanje bile su samo krhotine slomljene kosti.
54
 Knjige.Club Books

***

Dan se protezao u beskonačnost i nakon hladne popodnevne svjetlosti i ranog

mraka. Oko šest popodne ekipa za očevid na mjestu događaja namjestila je svjetla
ispod dvaju šatora u kojima su radili - jedan preko ruševine bunara, drugi da u
njega stave i fotografiraju tijelo. Ekipa je bila mala.
Fiona se sjećala hrpe ljudi s novinskih fotografija nakon što je pronađeno
Debino tijelo - policajci u uniformama odgurivali su znatiželjnike, detektivi i
tehničari za obradu mjesta ubojstva žurili su unutra i van, još uniformiranih
policajaca raširilo se po terenu tražeći otiske stopala. Ali ovo je bilo drukčije. Tu
je bila samo šačica ljudi koji su ulazili i izlazili iz šatora, razgovarajući ispod glasa
kao da rade u knjižnici. Nije bilo drugih znatiželjnika osim Fione koja je sjedila
na hrpi kamenja i cigle iz bunara, pijuckajući vruću kavu. Anthony Eden otišao je
vjerojatno izvijestiti o svemu svoju majku. Jedna uniforma na poprištu zbivanja
pripadala je Jamieju.
Izašao je iz šatora s tijelom i prešao preko trave kako bi sjeo do nje, odjeven
u svoju tešku policijsku jaknu. Kosa mu je izgledala tamnije u sutonu, njegova
podšišana brada doimala se zlatno. “Još malo pa smo gotovi”, rekao je.
Fiona je kimnula i malo se pomaknula da i on sjedne. “Hvala ti za kavu,”
“Nema na čemu. Tu sjediš cijeli dan. Sigurno si se smrznula.”
“Dobro sam.” Prste je jedva osjećala u svojim planinarskim čizmama,
stražnjica joj je utrnula, ali nije to bilo ništa nepodnošljivo. Davno prije spremila
je kameru u auto jer bilo kakvo fotografiranje nije dolazilo u obzir. “Možeš li
mi išta reći?”
Zurio je u osvijetljeni šator i činilo se da se predomišlja. “Je li ovo
neslužbeno?”
“Jamie, za ime Božje.”
“Znam, znam. Moram pitati. To mi je posao.”
Prešla je palcem duž oboda svoje čaše s kavom. “Okej. Neslužbeno je.”
“Bila je tinejdžerica”, rekao je pomirljivo. “Četrnaest, petnaest godina.
Malena za svoju dob, ali na temelju kostiju, Dave Saunders je siguran.”
“Uzrok smrti?”
“To je samo preliminarno, dok se ne obavi obdukcija, ali vidjela si joj glavu.
Saunders kaže da je to bio udarac nečim velikim i tupim, kamenom ili krajem
lopate."
“Nije mogla tako udariti glavom pri padu u bunar?”
“Ne. Cigle u bunaru drukčijeg su oblika i veličine. Previše su glatke”
Očekivala je takvo što, ali svejedno je osjetila neku težinu u želucu. Pogled
joj je odlutao kroz drveće prema sportskom terenu, gdje je ležala Deb. Dvije mrtve
djevojke na razmaku od 120 metara. “Koliko je staro tijelo?”
55
 Knjige.Club Books

“Na temelju stupnja raspadanja, barem četrdeset godina. Saunders kaže da je

prilično dobro očuvana jer je bila u bunaru koji je suh. Tijelo je predugo tu da bi
se moglo provjeriti je li silovana. Nikakve životinje nisu je oštetile, a bila
je uglavnom dobro očuvana od vremenskih uvjeta. Ali raspala se. Predugo je tu.”
Djevojka je bila tu, odavno mrtva, sklupčana na dnu bunara i one noći kad je
Deb ubijena. I nakon što je Deb umrla, a prije no što je njezino tijelo pronađeno
na polju, Idlewild je bio počivalište dviju ubijenih djevojaka razdvojenih
desetljećima. Nije bilo načina da Piona u ovome bude nepristrana, nema šanse da
izbjegne prelaziti razne granice. “Vidjela sam fotografije uniformi Idlewilda, bile
su mornarski plave i zelene. Ona nije bila u uniformi, je li?”
Jamie nije ništa rekao i Fiona se okrenula da ga pogleda, I dalje je zurio prema
šatoru u kojem je bilo tijelo, čvrsto stisnute čeljusti.
“Što je?” rekla je Fiona. “Ti znaš još nešto. Što je bilo?”
Pošutio je još malo. “Ne možemo biti sigurni. A ako ti ovo kažem, morat ćeš
se držati podalje od svega barem dok ne obavijestimo obitelj.”
Fiona je osjetila kako su joj se dlačice na vratu nakostriješile. “Identificirali
ste je?”
“Ima nešto ušiveno na kragni bluze”, rekao je. “Izgleda da je ime.”
“Reci.”
“Fee, ti si u ovakvoj priči bila s te strane. Ako ima obitelj, a mi i najmanju
stvar napravimo pogrešno, sve ćemo samo pogoršati.”
Fiona je to znala. Sjećala se dana kad su joj policajci pokucali na vrata, onog
trenutka kad im je vidjela lica i kad je znala da se Deb više ne smatra nestalom
osobom. Izvadila je blok i olovku iz stražnjeg džepa traperica. “Jednostavno mi
reci.”
“Upozoravam te: nemoj sad početi kopati po tome. Daj nam barem nekoliko
dana. Ovo je policijska istraga”
“Znam.” Fiona je gledala u njega netremice. “Znam, Jamie. Reci mi.”
Prešao je rukom preko lica. “Sonia Gallipeau”, rekao je. “Ne prepoznajem
prezime - ne vjerujem da je neka lokalna obitelj. Moguće da je bila učenica koja
je došla izdaleka. Ne zvoni mi poznato ni kad je riječ o nestalim osobama, ali
već sam poslao Harveyja da prokopa arhiv u postaji. Nazvat će me svaki čas. Ali
nemamo još ni potvrdu da je ta djevojka doista Sonia Gallipeau - možda samo ima
na sebi Sonijinu bluzu. Mogla ju je ukrasti, mogla ju je posuditi ili kupiti
u trgovini rabljene robe.”
Fiona je zapisala ime u svoj blokić. “Napravit ću ja svoje istraživanje”, rekla
je podižući dlan da ga spriječi u negodovanju. “Samo na internetu. Nikakvi
telefonski pozivi. I pitat ću tatu.”
Jamie je otvorio usta da nešto kaže, ali predomislio se i zatvorio ih.

56
 Knjige.Club Books

Možda mu se to nije sviđalo, ali bio je dovoljno mudar da ne odbija pomoć

od Malcolma ako to može pomoći slučaju. “Želim čuti što je rekao. I što si ti
otkrila.”
“Svratit ću poslije.” Spremila je u džep blok i olovku pa ovila ruku oko
njegova vrata, primaknula mu se blizu uha, osjećajući tenziju u njegovim
ramenima čak i kroz jaknu. “Donijet ću hranu i možemo razmijeniti informacije.
Quid pro quo. Kako ti se to čini?”
I dalje je zurio naprijed, ali rumenilo mu se pojavilo u obrazima. “Što ti meni
radiš”, rekao je, odmahujući glavom. “Jebi ga. Donesi i pivo.”
“Hoću.” Mogla ga je poljubiti, ali nije. Umjesto toga, ustala je i krenula natrag
po blatnjavoj stazi prema svojem autu, ne osvrćući se provjeriti gleda li je.

57
 Knjige.Club Books

8. POGLAVLJE

Sonia
Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Knjige su bile njezin spas. Kao dijete, imala je policu s omiljenim knjigama
koje je voljela dovoljno da bi ih čitala opet i opet. Ali poslije, nakon bolnice i
dugog putovanja i hladnih dana u stravičnim odajama Idlewilda, knjige su postale
i više od pukih priča. Bile su linija njezina života, stranice esencijalne za nju
jednako kao i disanje.
Čak i sada, dok je sjedila u razredu, Sonia je dodirivala prstom požutjele
stranice svojeg udžbenika iz latinskog, kao da će je tekstura umiriti. Za pločom,
gospođa Peabody zvrndala je o konjugacijama glagola dok se deset djevojaka
u učionici vrpoljilo u stolcima. Charlotte Kankle gulila je kožicu oko nokta palca,
promatrajući ispod smrknutih obrva kako se pojavljuje kapljica krvi. Cindy
Benshaw premještala se po svojem stolcu i češala po uhu, kretnje ruke otkrivale
su krugove znoja pod pazusima njezine bluze, nalik na godove starog drveta. Vani
je bilo hladno, ali ovdje su se gušile, prostorija je bila bez zraka, mirisi neopranih
djevojačkih tijela i prašina od krede zarobljeni u isti mjehurić.
Sonia je već znala ovu lekciju iz latinskog. Iščitala ju je unaprijed prije mnogo
vremena; nije si mogla pomoći kad već ima udžbenik.
Knjiga je uvijek manjkalo u Idlewildu. Nije bilo knjižnice ni satova
književnosti, nikakve ljubazne knjižničarke koja će ti dohvatiti Moju prijateljicu
Flicku s police i predati je u tvoje ruke s osmijehom. Jedine knjige u Idlewildu
bile su one koje su poslali prijatelji ili članovi obitelji, ostavili ih tijekom rijetkih
dolazaka na dan obiteljskih posjeta ili koje su one sretnije među njima donijele sa
sobom nakon svojih božićnih posjeta kući. Zbog toga je svaka knjiga u Idlewildu,
ma kako šašava ili dosadna, kružila kroz stotinu gladnih ruku prije no što bi se
napokon dezintegrirala u pojedinačne stranice, koje je na kraju često na okupu
držala elastična uzica, dok i stranice same ne bi počele nestajati. A kad nije bilo
nikakvih drugih knjiga za čitanje, najočajnije djevojke čitale su udžbenike.
Napola prateći predavanje, Sonia je prelistavala stranice udžbenika, tražeći
rukopisom ispisane retke. Olovkom, baš kao i ono što im je Katie pokazala u

58
 Knjige.Club Books

knjizi pod svjetlom baterijske svjetiljke. Okrenula je opet prvu stranicu indeksa
udžbenika i zagledala se u riječi ispisane rukopisom po margini.
Mary mrzi učiteljice više nego što mrzi nas.
Jessie Dunn, siječanj 1947.
Sonia je opet podigla pogled s knjige i pogledala gospođu Peabody. Pisala je
po ploči, njezina široka stražnjica bila je izložena u svoj svojoj raskoši, debeli
struk bolno stisnut premalenim steznikom ispod sintetičke haljine. Politika
koje se Idlewild iz pristojnosti držao, a po kojoj će djevojke odavde otići
educirane, spremne za velike stvari - za Bryn Mawr, Yale, Harvard - bila je iluzija
u koju nitko nije vjerovao, čak ni učiteljice.
U glavi joj je još malo bubnjalo, posljedica jučerašnje epizode u blagovaonici.
Detalji su bili treperavi i nestabilni, kao film koji se prebrzo odmotao s kalema.
Smrznula se za ručkom, gledajući djevojke kako se tuku, slušajući ljutite povike
učiteljica. Prijateljice su je odvele natrag u sobu dok se ona borila sa sjećanjem na
nešto užasno i zastrašujuće, s nečim što nije htjela više nikad vidjeti ni dotaknuti.
Charlotte Kankle cuclala je jednu stranu palca, gdje joj je išla krv. Gledala je
u gospođu Peabody u nekoj vrsti hipnotizirane usredotočenosti, napola uspavane
koncentracije. Sonia joj je zavidjela na tome što može samo tako isključiti mozak,
jednostavno ne misliti ni o čemu. To je bio trik koji Sonia nikad nije svladala.
Njoj su za to služile knjige - one umjesto tebe ugase buku misli, stave ti svoje
misli u glavu tako da nemaš vlastite. Blago u njezinu posjedu bio je primjerak
godišnjaka Blackie’s Girls’ Annual, koji je našla na polici u spavaonici, zaostao
od neke ranije korisnice, i koji je žustro spremila među svoje stvari tako da može
zuriti u njegove trideset godina stare debele stranice i iznova čitati čudne priče o
engleskim djevojkama i njihovim odlascima na izlete.
Knjige, odlučila je Sonia, ono je s čime će živjeti kad jednom ode s ovoga
mjesta. Radit će u knjižnici - bilo kojoj knjižnici, bilo gdje. Prat će i podove ako
bude potrebno. Ali radit će u knjižnici i čitat će knjige svakoga dana do
kraja svojeg života.
Sonijin stolac pomaknuo se; Katie ju je straga ispod stola udarila nogom.
Sonia još nije srela drugu djevojku koja bi se tako naglo i tako opasno počela
dosađivati, kao što je to bio slučaj s Katie. Roberta je imala sposobnost biti mirna,
a CeCe gotovo nikad nije ni bilo dosadno, ali iza Katienih polusklopljenih,
tamnim trepavicama zasjenjenih očiju vrebala je nemirna inteligencija koja je
katkad tražila nevolju.
I, dakako, koji trenutak poslije komad papira preletio je preko Sonijina
ramena i sletio na njezin stol. Sonia ga je rastvorila i ugledala grubu skicu gospođe
Peabody, s vještičjim šeširom, s bradavicom na nosu, kako jaše palicu za hokej
na travi, crna suknja joj je zadignuta visoko i čuperci crne dlake strše joj iz
košćatih nogu. Ispod je Katienim rukopisom pisalo: Sportski duh, cure! Samo
sportski duh!

59
 Knjige.Club Books

Sonia je prigušila smijeh. Sportski duh je bila preokupacija gospođe Peabody,

lekcija koju im je redovito iznova držala, bilo da se radilo o ocjenama iz testova
ili o načinu na koji se ispravno trebaju poredati u blagovaonici ili na
sportskom terenu. Manjak sportskog duha, prema gledištu gospođe Peabody, bio
je korijen većine problema s djevojkama u Idlewildu. Kao i kod Lude Dame koja
je stalno koristila ono svoje “dame” ili gospođe Wentworth koja je pljuvala dok
govori, bio je to tik koji je bivao sve primjetniji u zagušljivoj familijarnosti života
u internatu, i dobro služio za malo šale. Lekcija o sportskom duhu bila je posve
neizbježna za svaku učenicu koja je provodila godine u razredu gospođe Peabody.
Sonia je gurnula papirić u svoju knjigu upravo u trenutku kad se gospođa
Peabody okrenula. “Gospođice Winthrop”, rekla je učiteljica mračnim glasom.
“Da, gospođo Peabody”, odazvao se Katien glas iza Sonijinih leđa.
“Ometate moju nastavu već treći put ovoga tjedna.”
Iako je nije gledala, Sonia je mogla zamisliti Katienu usnicu kako se izvija.
“Ništa nisam napravila.”
Oči gospođe Peabody smrknule su se. Bila je to žena u svojim pedesetima,
lica izbrazdana starim tragovima akni. Pristupala je djevojkama s više
dostojanstva nego Luda Dama, ali bila je tvrda kao Čekić i najčešće pakosna, zubi
i prsti bili su joj žuti od nikotina. Sonia se pitala što je natjeralo gospođu Peabody,
kao i ostale učiteljice, da prihvati posao u Idlewildu umjesto u normalnoj školi.
“Tvoja nepristojnost samo pogoršava tvoju situaciju”, rekla je ona Katie.
“Nisam ja ništa napravila, vještice stara”, odbrusi Katie.
Sonia je osjetila kako joj se znoj slijeva niz leda, ispod bluze. Charlotte
Kankle prestala je sisati ranicu na palcu, a Cindy Benshaw buljila je otvorenih
usta. Prestani vikati, pomislila je Sonia. Sjetila se da joj je ista misao prošla
glavom jučer u blagovaonici.
“Katie Winthrop!” viknula je gospođa Peabody i tresnula ravnalom po stolu
tako da su sve poskočile. “Ti si jedna najneposlušnija...”
Odmah pokraj ploče, vrata učionice otvorila su se širom, tako naglo da su
treskom udarila o zid.
Djevojke su opet poskočile, uključujući i Soniju. Zvuk je bio glasan poput
praska puške, kvaka je doslovno udubila zid. Nije bilo nikoga na vratima i ničega
što bi se vidjelo iza njih osim praznog hodnika.
Pustite me unutra, rekao je glas.
Gospođa Peabody ispustila je ravnalo. Dah tišine prošao je učionicom, zapuh
hladnoga zraka spustio se niz Sonijin vrat. Spustila se niže u stolcu, njezino tijelo
najradije bi se sklopilo samo u sebe. Što je ovo bilo? Sonia se osvrnula
okolo. Rose Perry držala je ruku preko usta, oči razrogačene. Charlotte Kankle
čvrsto se držala za strane svojeg stola, članaka bijelih od stiska. Zar su svi to čuli?
Ili samo ona?

60
 Knjige.Club Books

“Što je bilo ovo?” Gospođa Peabody gotovo je kreštala, glas joj je bio grub i
stisnut. Strah, shvatila je Sonia. Znala je prepoznati strah. U ovom trenutku, sama
je puzala kroz dubine vlastitog trbuha. “Je li ovo neka nova psina?” Učiteljica je
sijevala pogledom preko djevojaka.
Učinioca je bila potpuno tiha. Čak ni Katie nije progovorila. Netko se
zahihotao, smijeh je zvučao preplašeno i posve lišen humora. Šššš, šapnuo je
netko drugi. Sonia je zurila u pravokutnik otvorenih vrata. Što ako nešto dolazi?
Upravo sada? Hodnikom prema vratima, polako i sigurno, sve bliže, a kada
stigne do vrata, to će...
“U redu”, rekla je gospođa Peabody u tišini prostorije. “S obzirom na to da
nitko neće priznati, gospođice Winthrop, ustanite. Idete u kaznu.”
“Nije fer!” viknula je Katie. “Ja nisam ništa napravila!”
Gospođa Peabody izmarširala je iza svoje katedre i krenula niz učionicu. Lice
joj je sada bilo crveno, obrazi s mrljama. “Diži se”, rekla je. “Odmah.” Povukla
je Katie za ruku, grubo je podižući na noge. Katieni udovi poskakivali su kao da
je marioneta, a izraz lica stvrdnuo joj se u mrštenju. Dok ju je gospođa Peabody
nemilosrdno vukla niz prolaz, Katie je ulovila Sonijin pogled.
Djevojke su gledale kako učiteljica odvodi Katie van, kako joj cipele nemirno
klepeću po starom drvenom podu dok je nastojala održati ravnotežu u stisku
gospođe Peabody. Onda su obje nestale, a zrak je ostao opterećen tišinom.
Nijedna od djevojaka nije izustila ni riječ.
Trebala sam nešto učiniti, mislila je Sonia u sebi, zureći ponovno u udžbenik.
Trebala sam je pokušati braniti. Sad je prekasno.
I odjednom, osjetila je da će se rasplakati.

61
 Knjige.Club Books

9. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

U deset navečer Fiona je došla k Jamieju. Ponijela je svoj laptop, bilježnice i

obećano pakiranje od šest piva.
Jamie je živio na zadnjem katu dvojne zgrade u središtu Barronsa, stare
viktorijanske kuće koja je bila obnovljena - do određene mjere - i davana u najam.
Vlasnica je bila više nego sretna što može iznajmiti gornji kat policajcu, a obitelj s
dvoje male djece koja je živjela u donjem dijelu radovala se što im je on susjed.
Ulica je bila obrubljena drvećem i prije stotinu godina, kad je Barrons
proživljavao bolje dane, jer je to bio bogataški dio grada. Danas su velike
viktorijanske kuće podijeljene u stanove za radničku klasu i umirovljenike, a
zahrđali bicikli i napuštene dječje igračke stajali su razbacani po nepokošenim
travnjacima.
Kad je ušla, on je sjedio za svojim laptopom za stolom u kuhinji, odjeven u
isprane traperice i sivu majicu. Svjetlo je bilo upaljeno samo ovdje, ostatak stana
bio je mraku. Nije podignuo glavu s dokumenta koji je čitao kad je iza sebe
zatvorila ulazna vrata. “Jesi li jela? Ostalo je još nešto u hladnjaku.”
Spustila je svoje stvari na stol preko puta njemu i nakratko oklijevala. Nije
jela. Znao je to. Vjerojatno je trebala, ali mozak, joj je ključao od svega što je
otkrila i htjela je primiti se toga.
Jamie ju je pogledao odozdo, kao da joj čita misli. “Jedi ili nećemo ništa
napraviti”, rekao je.
Uzdahnula je. “Dobro.”
Mahnuo joj je prema hladnjaku i vratio se svojem računalu. Znala je točno
kako mu je. Zagnjurila je u hladnjak i pronašla tjesteninu s mesnim umakom,
hladnu. Ubacila je malo u zdjelicu, izvadila žlicu, izvukla dva piva iz pakiranja i
vratila se stolu.
“Tko će prvi?” pitala je, sjedajući i gurajući jedno pivo prema njemu.
“Ja ću.” Jamie je odignuo čep s boce i otpio malo. “Sonia Gallipeau, u dobi
od petnaest godina, nestanak prijavljen početkom prosinca 1950. Bila je učenica
u Idlewildu, nije bila odavde. Otišla je posjetiti prastrica i prastrinu u Burlington.
Dan nakon dolaska je otišla, bez njihova dopuštenja - pobjegla je. Ušla je u
autobus za Barrons. Nikad nije stigla i nikad poslije nije viđena.”

62
 Knjige.Club Books

“Znači to je ona”, rekla je Fiona. “Nije bila u posuđenoj bluzi.”

“Čini se da je tako, da.” Jamie je prelistao svoj kup papira. “Nemamo zubni
karton i nemamo nikakvog traga živućih rođaka. Prastric i prastrina odavno su
preminuli, bez potomaka. Tako da u ovom trenutku ne možemo usporediti
podatke, čak i da imamo DNK.”
Piona je uzela zalogaj hladne tjestenine. “Gdje je zadnji put viđena?”
“Burlington, dok je ulazila na autobus, prema iskazu prodavačice karata.”
“Što je rekao vozač autobusa?”
“Nitko ga nije intervjuirao. Nitko nije zabilježio ni njegovo ime.” Jamie je
izvadio stari fascikl iz gomile papira i pokazao ga. “Vidiš ovo? Ovo je dosje s
popisom nestalih osoba.”
Imao je dvije ili tri stranice, najviše. “Bila je cura iz internata, bilo joj je
petnaest, i pretpostavili su da je pobjegla. Slučaj zatvoren.”
“Tko je prijavio nestanak?”
“Ravnateljica Idlewilda. Neka Julia Patton.” Jamie odloži fascikl. “Umrla je
1971. pa je to slijepa ulica. Ne mogu dokučiti gdje su izvješća o polaznicama
Idlewilda jer je škola zatvorena tako dugo. A Anthony Eden ne javlja mi se na
telefon.”
“Aha.” Fiona je podignula žlicu. “Tu na scenu stupam ja. Meni se javlja.”
Jamie je zavrtio glavom. “Pa naravno.”
“Isplati se imati novinarsko njuškalo pokraj sebe”, rekla je Fiona. “Ali, u
ovom slučaju, i to je slijepa ulica. Jer, pazi ovo: prema Anthonyju Edenu, nema
nikakvih izvješća o učenicama.”
Jamie se zavalio u naslon stolca. “Nestala su?”
“Arhiva je nestala kad je škola zatvorena i najvjerojatnije je uništena. Arhiva
koja se nakupljala šezdeset godina.”
“To će nam otežati stvari.” Neko vrijeme nezadovoljno se češkao po bradi.
“Misliš da Eden možda laže?”
“Možda”, rekla je Fiona. Uzela je novi zalogaj tjestenine. “To je uvijek
moguće. Ali ne vidim zašto bi to činio. On želi da se ovo što prije riješi, a ne da
se zataška. Ne mogu zamisliti da bi on pokupio hrpetinu nekih prašnjavih kutija
odande i negdje ih skrio. I ne pada mi na pamet što bi to pokušavao sakriti budući
da se to dogodilo prije nego što se i rodio."
“Ne mogu ni ja. Ali provjerit ću je li iznajmio kakav skladišni prostor u građu.
Tako obimna dokumentacija trebala bi cijelu sobu.”
Što se nje tiče, super. Obećala je Anthonyju da će držati priču podalje od
javnosti, a ne da će mu omogućiti imunitet pred policijom. “Što si još pronašao?”
pitala je Jamieja.
“Napravili smo osnovnu provjeru imena”, odgovorio je. “Bilo joj je tek
petnaest, pa nismo našli mnogo. Nikakvih medicinskih ili zubarskih nalaza. Nikad
63
 Knjige.Club Books

nije bila registrirana u sustavu, niti kao maloljetni delinkvent niti kao bjegunac. A
nema ni izvoda iz matice rođenih - nije se ovdje rodila.” To ju je iznenadilo.
Nalazili su se nekoliko sati udaljeni od Quebeca i francuska imena nisu bila
rijetkost. “Bila je iz Kanade?”
Jamie je odmahnuo glavom. “Iz Francuske.”
Prokletstvo. Dovraga. Trebala je pomisliti i na tu mogućnost umjesto što je
pretpostavila i tražila lokalno. Nikad nemoj imati pretpostavke, opomenuo ju je
očev glas u glavi. “Jesi li potražio podatke o useljenicima?”
Kimnuo je, izmučenog lica. “Došla je 1947.”
Pogodilo ju je. Doći iz Francuske 1947., u dobi od dvanaest godina, bez
obitelji. “Sranje”, rekla je. “Hoćeš reći, bila je izbjeglica.”
“Da.”
Odložila je žlicu i protrljala prstima oči, razmišljajući. “Znači Sonia je provela
djetinjstvo u Francuskoj tijekom rata. Tijekom nacističke okupacije Francuske.
Izgubila je roditelje, obitelj. I došla je ovamo, samo da bi...”
“Da bi je netko ubio i bacio u bunar”, završio je Jamie rečenicu umjesto nje.
Šutjeli su neko vrijeme. To se dogodilo prije više od šezdeset godina, ali nešto
u vezi s tim još uvijek je podizalo utrobu, kao da ponovno osjeća onaj truli zadah
iz crnila bunara. Pritisnula je oči prstima, pa spustila ruke. Sve je već
gotovo; Sonia Gallipcau bila je mrtva, ma kako to bilo nepravedno. Ona to ne
može promijeniti, ali možda može učiniti nešto u vezi s tim. “A što je s njezinom
dokumentacijom iz Francuske?” rekla je Jamieju. “Možeš li doći do toga?”
Sjedio je naslonjen u stolcu, prazno zureći u svoj laptop kao da će mu on
ponuditi odgovore. Bezvoljno je podignuo svoje pivo i iskapio ga. “Poslao sam
zahtjev”, rekao je. “Potrajat će dan ili dva. Jedini razlog što sam dobio dozvolu da
to uopće napravim jest taj da možemo obavijestiti rodbinu, u slučaju da ima
rođake u Europi. Možda je netko negdje još uvijek traži.”
Fiona je zurila u njega. Znala je kako funkcionira mala policijska postaja, a to
je znala još i puno bolje sada, nakon što je provela s njim godinu dana. “Koliko
imamo vremena?” pitala je.
Jamie je odmahnuo glavom. “Ne mnogo. Nemamo mnogo detektiva, Fee, a
bilo je ubojstvo u Burlingtonu prošlog tjedna. Možemo uložiti određene resurse u
to, ali djevojka nije imala obitelj, a postoji velika vjerojatnost da je i osoba koja
je počinila ubojstvo dosad već umrla.”
“Ali to je i dalje ubojstvo”, usprotivila se ona. “Kad mrtvozornik to potvrdi,
slučaj će biti otvoren,”
“Stari slučaj. Ohladio se prije nego što ga je itko taknuo. Napravit ćemo sve
što možemo - istražit ćemo. Ali sredstva su nam ograničena. Ima svježih slučajeva
na kojima moramo raditi. Ako uskoro ne nađemo nešto, idemo dalje.”

64
 Knjige.Club Books

Fiona je shvatila da još nije ni taknula svoje pivo. Odčepila je bocu i otpila.
“Može li tvoj otac pomoći?” Jamiejev otac bio je umirovljeni šef policije i još
uvijek je u policijskim snagama imao prijatelje koji su imali prilično utjecaja.
“Već sam ga pitao”, rekao je Jamie. “Rekao je da nema svrhe.” Uzeo je opet
tanki fascikl s popisom nestalih, među kojima je bila i Sonia. “Ovo je iz vremena
mojeg djeda; on je bio jedan od policajaca koji su intervjuirali ravnateljicu. Djed
je umro 1982. Policajac koji je sastavljao zapisnik također je mrtav.”
“Treba nam netko tko je bio mlad u to vrijeme”, rekla je. Otvorila je svoj
laptop i uključila ga. “Takav netko mogao bi još biti među živima. Koliko si
umoran?”
“Nisam umoran” rekao je. Izgledao je umorno, ali znala je da ni on ni ona
nipošto ne bi sada spavali. Ovo još nikad nisu doživjeli, shvatila je - zajedno raditi
na nečemu. Obično ih je posao odvodio u suprotnim smjerovima, i to im se,
mislila je, upravo tako i sviđalo. Ali bilo je dobro raditi s Jamiejem. “Što imaš na
umu?” upitao je.
Usmjerila je misli opet na zadatak koji je pred njom. “Istraživanje će tražiti
neko vrijeme, ali ako podijelimo poslove, neće trajati dugo”, rekla je. Otvorila je
e-mail i potom otvorila jednu poruku koju je imala u pretincu pristigle pošte.
“Nema gotovo ništa o Idlewildu na internetu”, kazala je. “Većina škola ima svoja
udruženja alumnija ili što već, ali Idlewild je bio drukčiji. Kad je škola zatvorena,
jednostavno je nestala.”
“Nije to bilo mjesto na kojem bi se studenti povezivali kao inače”, rekao je
Jamie.
“Nije to bilo ugodno mjesto nijednoj od tih djevojaka, mislim. Tamo su
poslane zato što su bile problematična djeca. Koliko zasad mogu reći, nitko nije
planirao obilježavanje godišnjica, bar nema dokaza o pokušajima. Ni
Facebook, naravno, ne nudi ništa. Zato sam nazvala lokalno povijesno društvo.”
Društvo za povijest Barronsa, pokazalo se, činile su dvije stare obudovjele
sestre koje su čuvale svaki broj lokalnih novina i poneko slično izdanje u
iznajmljenom uredu koji je radio samo četiri sata tjedno. Možda su izvana i
izgledale kao zbunjeni ekscentrici, ali Hester, ona sestra s kojom je
Fiona razgovarala, posjedovala je znanje o Barronsu koje se moglo mjeriti s
Jamiejevim.
“Nikad nisam bio tamo”, rekao je Jamie.
“Mislim da bi ti se svidjelo”, rekla mu je Fiona. “Kako god, nemaju praktički
ništa o Školi za djevojke Idlewild’, samo nekoliko razrednih fotografija.
Nagovorila sam gospođu s kojom sam razgovarala da ih skenira i pošalje meni.”
Fiona je bila spremna sjesti u auto i kod njih u uredu to učiniti sama umjesto da
moli stariju ženu da to učini, ali Hester ju je iznenadila rekavši kako su ona i sestra
upravo u procesu digitaliziranja cijele arhive. “Fotografije su zanimljive, ali ne
osobito korisne. Osim jedne.”

65
 Knjige.Club Books

Otvorila je fotografiju preko cijelog ekrana i okrenula laptop k njemu da

pogleda. Jedanaest djevojaka stajalo je na travnjaku ispred Idlewilda, svaka s
palicom za hokej na travi. Na sebi su imale hokejaške uniforme i bile su pomno
poredane, djevojke koje su stajale s vanjskih strana zakrenute poluprofilom prema
unutra, s ramenima koja se preklapaju. Unatoč sportskim uniformama, sve su
djelovale službeno: nenasmiješene bjelkinje različitih oblika i veličina, zure
u leću aparata, čekaju da fotografija bude snimljena. Na lijevom kraju stajala je
žena koja je očito bila učiteljica iako je izgledalo kao da je tek u svojim ranim
dvadesetima. Uredan rukopis na vrhu fotografije utvrđivao je: Hokejaški tim Škole
za djevojke “Idlewild”, 1952. Dvije godine nakon Sonijine smrti.
Fiona je pustila Jamieja da pogleda sliku, a onda je otvorila drugi privitak.
Bio je to sken poleđine fotografije, ispisan istim urednim rukopisom, tintom koja
)e tek malo izblijedjela od vremena.
Jamie se nagnuo bliže. “Čovječe”, rekao je. “To je popis njihovih imena.”
“To je jedina fotografija na kojoj nešto piše”, rekla je Fiona. Opet je kliknula
na samu fotografiju i pokazala na piksele crne i bijele, na mutne obrise djevojačkih
lica. “Jedna od ovih cura sigurno je poznavala Soniju. A ako malo
prokopamo, netko od njih sigurno je još živ.”

***

Bilo je skoro jedan u noći kad su je našli.

Piva odavno nije bilo, a Fionu su oči žuljale, suhe kao da su od ispucanog
vulkanskog pepela s Pompeja. Nisu joj bile strane internetske potrage; bila je za
njih u stvari kao ekspert. Novinar to u ovo današnje vrijeme i mora biti. Ali
omekšala je, shvatila je o sebi. Previše je vremena provela pretražujući recepte za
čokoladne kolačiće bez glutena i načine kako s čašicama za jaja napraviti božićne
dekoracije i nikad nije ni pokušala pronaći toliko ljudi iz tako davnih godina.
Većina djevojaka na fotografiji, koliko su njih dvoje mogli reći, bila je mrtva.
Četiri od njih jedanaest imale su toliko česta imena da je bilo nemoguće odrediti
koja bi to mogla biti; budući da je malo idlewildskih djevojaka bilo iz
okolice, mogle su biti rođene bilo gdje, pa pretraživanje po arhivama nije imalo
smisla. Jedna cura, Roberta Green, visoka, lijepa djevojka s pletenicom blijede
kose, možda je postala odvjetnica u New Hampshireu pod prezimenom muža. To
je bilo zanimljivo i Fiona se pitala kako je cura iz Idlewilda na kraju završila skupi
pravni fakultet. Ali Jamie je bio taj koji je našao glavni zgoditak, i to u obliku
učiteljice.
“Sarah London”, rekao je. “Nije se udavala. Umirovljena učiteljica, članica
Ženske udruge East Mills Ladies.” Okrenuo je svoj laptop prema njoj, pokazujući
joj internetsku stranicu udruge s fotografijom i uputio joj umorni osmijeh od
kojeg je čak i ovako kasno, čak i uz bolno peckave oči, Fiona osjetila leptiriće u

66
 Knjige.Club Books

trbuhu. “Hvala Bogu za usidjelice”, rekao je. “Nabavit ću adresu iz glavne

datoteke sutra.”
Bio je to sretan pogodak. Napokon su otišli u krevet i, unatoč tome što su
oboje bili preumorni, skinuli su jedno drugome odjeću u tišini. Fiona nije trebala
nikakve riječi dok je provlačila svoje prste kroz njegovu kosu, a ni on dok je ljubio
nježnu kožu duž linije njezine čeljusti i tik ispod uha, dok je savijao svoje ruke
oko nje i stiskao je čvrsto uza sebe. Ona je nogama stiskala njegova leđa i udisala
miris njegove kože, puštala je da joj sve misli napuste tijelo, a preuzme
ga senzacija čula.
Poslije se Jamie obukao i sklupčao oko njezinih leđa u majici i boksericama
te usnuo prije no što mu je glava dotaknula jastuk. Fiona je ležala na boku s
podignutim koljenima, otvorenih očiju, osjećajući težinu njegove ruke preko
svojeg struka i duboki, blaženi ritam njegova disanja. Kao i toliko puta prije, opet
je mislila na Deb.
Fiona je bila na suđenju Timu Christopheru, sjedila je na prednjoj klupi
rezerviranoj za obitelj žrtve. Mislila je da je neće pustiti i da će se morati svađati
kad im kaže da želi ići, ali do trenutka kad je došlo do suđenja, izgledalo je već
kao da su njezine roditelje ukrali vanzemaljci i ostavili samo njihova tijela,
apatična i šutljiva, jedva sposobna pogledati je u oči. Možda sedamnaestogodišnja
djevojka i nije trebala biti tamo, ali to nije bilo važno. Bila je tamo.
Suđenje, kako je poslije shvatila, bila je njezina puna inicijacija u život
odraslih, čak i više nego što je to bilo samo ubojstvo. Nakon svega, više se nije
mogla pretvarati da se to događa nekome drugome, ili da je Deb samo umrla
prirodno i mirno u snu - i jednu i drugu fantaziju znala je vrtjeti u mislima dok bi
noću ležala budna, očajnički želeći da sve to nestane. Sudnica je bila mjesto na
kojem su govorili o krvi i o podjezičnoj kosti, o česticama nađenima pod
Debinim noktima, o Debinim seksualnim aktivnostima ili njihovu nedostatku te
analizirali kad je točno njezina sestra imala seks i koliko često. Vlasi duge crne
Debine kose nađene su na zadnjem sjedalu u autu Tima Christophera i uslijedila
je diskusija o tome na koje sve načine vlas djevojačke kose može dospjeti na
zadnje sjedalo auta njezina dečka. Je li tamo ležala jer su imali snošaj? Ili je tamo
ležala jer je bila zadavljena i već je bila mrtva?
Fiona je o sebi razmišljala kao o osobi upućenoj u zbivanja u svijetu ljudi
zbog oca i njegove karijere. Ali otvorene forenzičke debate između nepoznatih
muškaraca u odijelima ispred prepune sudnice o sadržaju Debine vagine - u
njihovoj kući nitko nije upotrebljavao riječ vagina - duboko su je šokirale, do
mučnine. Gledala je okolo po sudnici i znala da sada svatko od prisutnih zamišlja
pametnog, blistavog, zgodnog Tima Christophera kako dahće na njezinoj
sestri, na stražnjem sjedalu. Tamo, na tome mjestu, prvi put je jasno spoznala kako
odraslost neće biti nimalo slično onome što je zamišljala.
Jedan dan svjedočio je i jedan prijatelj, školski kolega Tima Christophera.
Vidio je Tima ujutro na dan ubojstva. Malo su gađali koš na košarkaškom

67
 Knjige.Club Books

igralištu, tijekom odmora. Nisu razgovarali ni o čemu posebnom, sjećao se

prijatelj - osim o jednom. Spomenuta je djevojka koju su obojica poznavali, a koja
je neuspjelo pokušala samoubojstvo tjedan prije. Prijatelj je time bio šokiran, ali
Tim Christopher samo je slegnuo ramenima pa bacio loptu u koš. Neke cure
jednostavno trebaju biti mrtve, sjećao se prijatelj kako je Tim rekao. Tu se ništa
ne može učiniti.
Deb, mrtva na onoj hladnoj poljani. Sonia Gallipeau, skvrčena u suhom
bunaru na dvadeset metara dubine.
Neke cure jednostavno trebaju biti mrtve.
Fiona je mislila o dugoj, prelijepoj crnoj kosi svoje sestre i zaklopila oči.

68
 Knjige.Club Books

10. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Noću je sniježilo, samo blagi sitan snijeg koji se skupio u pukotine i procjepe,
pa odande opet vitlao zrakom poput praznog celofana od kikirikija. Fiona je vozila
sve daljim i daljim cestama i bližila se East Millsu, majušnom gradu koji, kako se
činilo, nije nudio ništa više od benzinske crpke, nekoliko mračnih dućana i
kafeterije Dunkin’ Donuts. Kamioni su tutnjali pokraj nje, na svom putu prema
Kanadi ili iz nje, dok je vozila glavnom cestom. Nebo je bilo išarano, sunce se
pojavljivalo i skrivalo iza oblaka koji su se brzo kretali.
Šarah London živjela je u staroj viktorijanki s manjkom crjepova i poštanskim
sandučićem na stupu ispred ulaza do kojeg je vodio uzak i u mrtvu travu zarastao
travnjak. Fiona je pokušala najaviti se telefonom, ali imala je samo broj fiksnog
koji je zvonio i zvonio na drugoj strani, bez automatske sekretarice, a na svojem
mobitelu nije imala signala već barem pola sata. Izvadila je mobitel iz džepa,
sjedeći u autu na kolnom prilazu, no vidjela je kako i dalje nema ni crtice. Dobro
onda. Jednostavno će pozvoniti.
Izišla je i odšetala do drvenog trijema, njezine čizme bučno su odzvanjale na
vlažnim, uleknutim stubama. Prema službenom registru koji je Jamie izvukao,
Šarah London sada ima osamdeset osam godina, što logično objašnjava ovakvu
zapuštenost kuće, pogotovo ako stara gospođa živi sama.
Na prvo kucanje po vanjskim, zaštitnim vratima nije bilo odgovora, ali drugo
kucanje donijelo je udaljen zvuk šuškanja iznutra. “Gospođice London?” viknula
je. “Ne prodajem ništa. Zovem se Fiona Sheridan, ja sam novinarka.”
To je donijelo zvukove koraka i znala je da hoće. Unutarnja vrata širom su se
otvorila i na njima se pokazala žena pognutih leđa, s tankom bijelom kosom
zavezanom straga. Iako se držala zgrbljeno i na sebi imala staru kućnu
haljinu, nekako je odisala daškom uvrijeđenog dostojanstva. Suzila je oči na
Fionu gledajući je kroz prozirna zaštitna vrata. “Što bi jedna novinarka htjela od
mene?”
“Pišem priču o Školi za djevojke ‘Idlewild?’”
U trenu su se ženine oči rasvijetlile, no brzo je pokušala zamaskirati svoju
reakciju, kao da misli kako je Fiona navlači na tanak led. “Nikoga nije briga za
Idlewild”, rekla je, ponovno sumnjičava.
“Mene jest”, rekla je Fiona. “Obnavljaju školu. Jeste li to znali?”
69
 Knjige.Club Books

Na trenutak se žena zaljuljala naprijed u krajnjem čuđenju, oči su joj bile tako
prazne od šoka da se Fiona zapitala hoće li morati nagrnuti unutra i pronaći fiksni
telefon da nazove 911. Potom se žena primila za okvir vrata i oslobodila sponu
vanjskih vrata. “Moj Bože, moj Bože”, mrmljala je. “Uđite unutra.”
Unutrašnjost kuće zrcalila je eksterijer: mjesto za koje se nekoć brinulo, ali
sada tone u zanemarenost kako njegova vlasnica stari. Nekorištena dnevna soba
kruto je stajala na desnoj strani, stare figurice i sitnice skupljale su prašinu
na kaotičnim policama. Pod u hodniku bio je prekriven linoleumom koji je tu
stavljen vjerojatno u ranim osamdesetima. Fiona je pristojno zastala i odvezala
čizme dok je žena nastavljala u kuhinju.
“Nemam vas - nemam vas čime ponuditi”, rekla je žena ogledavajući se po
kuhinji u kojoj su novine koje je čitala bile uredno položene na stol. “Nisam
očekivala...”
“U redu je, gospođice London”, rekla je Fiona. “Ne bih ništa, hvala.”
“Kako ste ono rekli da se zovete?”
“Fiona Sheridan. Zovite me Fiona, molim vas.”
Sarah London kimnula je i Fiona je primijetila kako joj nije uzvratila poziv
da i ona nju oslovljava imenom. “Sjednite, Fiona.”
Poslušno, Fiona je izvukla stolac pokraj kuhinjskog stola i sjela. Jednom
učiteljica, uvijek učiteljica, pomislila je. Preklopila je ruke na stolu ispred sebe.
To se, činilo se, svidjelo staroj ženi. Izvukla je stolac za sebe i sjela. Šake su
joj bile čvornate i iskrivljene od artritisa, zglobovi bisernosivi. “A sad mi, molim
vas, recite sve o toj obnovi. Kao što vidite, čitala sam novine, što radim
svakodnevno. Nisam nigdje pročitala ništa o tome.”
“Upravo zato i pišem priču”, rekla je Fiona.
Gospođica London izgledala je kao da promišlja o tome. “Tko - tko na ovom
svijetu može biti toliko lud da bi obnavljao Idlewild?”
Njezine su riječi toliko vjerno zrcalile Fionine vlastite misli da je zastala. No
bilo je i neke razdraženosti u izrazu lica gospođice London, u tonu njezinih riječi.
“Žena po imenu Margaret Eden”, rekla je, “uz pomoć svojeg sina
Anthonyja.” Gospođica London trepnula je i odmahnula glavom, “Nikad nisam
čula za te ljude.”
Fiona je u glavi imala popis pitanja koja je namjeravala postaviti, ali naglo je
odlučila sve ih preskočiti. “Zašto mislite da je ludost obnavljati Idlewild?” rekla
je.
“Pa, naravno da je ludost.” Glas gospođice London malo je zadrhtao, ali
sačuvala je pribrano držanje, sjedeći zapeto kao puška. “Naravno da jest. Ta stara
zgradurina... to staro mjesto.” Odmahnula je iskrivljenom rukom, kao da Fiona
svakako zna o čemu ona govori. “Zar će to opet pretvoriti u školu?”
“Da.”

70
 Knjige.Club Books

“Oh, Bože dragi.” Riječi su izišle brzo, tiho, kao da su pobjegle sa ženinih
usana. Na to se oporavila i rekla: “Pa, neka im je sa srećom.”
“Dugo vremena bili ste tamo učiteljica, zar ne?”
“Dvadeset i devet godina. Do zadnjega dana same škole. Sigurno ste voljeli
biti tamo.”
“Nitko ”
“nije volio biti tamo”, ravnodušno je izvalila žena. “Te cure bile su živa
nevolja. Svima nama stalno su zagorčavale život. Nisu to bile dobre djevojke.
Nimalo.”
Fiona je osjetila kako su joj se obrve podignule. “Ali svejedno ste ostali.”
“Podučavanje je jedino što znam raditi, Fiona”, rekla je gospođica London,
lice joj je postalo strogo. “To je ono što ja radim. Ili što sam radila, bolje rečeno.”
“Je li Idlewild bila jedina škola u kojoj ste radili?”
“Radila sam u još nekoliko škola nakon što je Idlewild zatvoren, do mirovine.
Ja sam odavde.” Ona kretnja rukom se ponovila, kao da nema potrebe o tome
govoriti naglas. “Rođena na kilometar od mjesta gdje sada sjedimo.
Građanka Vermonta cijeli svoj život. Nikad nisam imala potrebu otići odavde.”
U mutnoj svjetlosti kuhinje Šarah London izgledala je mnogo starije nego što
je izgledala isprva, oči su joj bile vodenaste, krajevi usta obješeni. Bila je čvrsta,
stara Vermonćanka, ali to ne znači da je imala lagan život. “Imam fotografiju”,
rekla je Fiona. “Biste li je voljeli vidjeti?”
“Vjerojatno bih”, oprezno je odgovorila gospođica London iako ju je jasno
odao bljesak zanimanja u očima.
Fiona je izvadila isprint fotografije s hokejaškog terena iz džepa i izravnala
ga na stolu. Gospođica London dugo ga je promatrala. “Ovo sam ja”, napokon je
rekla. “Preuzela sam tim one godine kad je Charlene McMaster dala otkaz jer
se udavala. Izdržala je u školi jedva osam mjeseci. Nisam ja to htjela, ni najmanje.
Ali u ta vremena radili smo ono što nam se dodijelilo.”
“Sjećate li se tih cura?” upitala je Fiona.
“Naravno da se sjećam. Nismo imali baš tako mnogo učenica. A pamćenje
me još dobro služi, hvala Bogu.”
Fiona je bacila pogled na fotografiju, na poredane djevojke u njihovim
uniformama. Nisu to bile dobre djevojke. “Čak se sjećate njihovih imena?”
“Da, vjerojatno. Zašto pitate?”
“Ovo je snimljeno dvije godine nakon nestanka učenice po imenu Sonia
Gallipeau”, rekla je Fiona. “Sjećate li se toga?”
Kuhinja je odzvanjala zaglušujućom tišinom.
“Gospođice London?” rekla je Fiona.

71
 Knjige.Club Books

“Mala Francuskinja”, tiho je rekla gospođica London, kao da govori samoj

sebi. Odmahnula je glavom. “Nisam čula to ime više od šezdeset godina.”
“Nešto joj se dogodilo”, rekla je Fiona. “Godine 1950.”
“Pobjegla je, tako su rekli. Gospođica London podignula je ruku do lica.
Iskrivljeni, a ipak elegantni stari prsti gladili su obraz automatskom, zamišljenom
gestom. “Sjećam se tog dana. Moja prva godina. Otišla je posjetiti rođake i nije
se vratila.”
“Čega se sjećate?” blago ju je ponukala Fiona.
“Svega.” Prsti gospođice London ponovno su automatski gladili obraz.
“Tražili smo je, ali ne dugo. Nije se moglo mnogo učiniti u slučaju odbjegle
djevojke. Nisam nikome ništa ni govorila jer slučaj je zaključen i mi smo nastavili
dalje. Ali uvijek sam mislila da je mrtva.”
“Zašto ste mislili da je mrtva?” upitala je Fiona.
“Nemojte me pogrešno shvatiti. Imali smo mi djevojaka koje bježe.”
Gospođica London odmahnula je glavom.
“Jedna je bila baš godinu dana prije Sonije. Nemate što učiniti s trulom
jabukom. Ali nikad nisam mislila da bi Sonia to napravila. Nije imala kamo otići,
za početak. Nije čak ni bila Amerikanka. Bila je obična cura, tiha kao miš. Ne bi
ona otišla autostopom niti bi pobjegla s nekim dečkom. Nije ona to imala u sebi.”
“Dakle vi ne mislite da je pobjegla.”
“Mislila sam, na početku - to su napravili ti rođaci. Očita pretpostavka, zar
ne? Nitko o njima ništa nije znao. Došli bi je posjetiti jednom godišnje, za Božić,
i to je bilo sve. A onda ona ode k njima i ne vrati se. Ali provjerili su oni te rođake
i rekli su da je nisu odveli. To je bio samo par starijih ljudi koji su se sažalili na
nju, ali nisu htjeli djevojku uzeti k sebi. Žena je nagovorila muža da malu pozovu
u posjet - rekla je da se loše osjećala jer ostavljaju tu curu tamo tako dugo, s
jednim posjetom godišnje. Muž je bio protiv - nisu ga zanimale tinejdžerice, iako
je na kraju popustio. Ali ona je promijenila svoju autobusnu kartu i pobjegla i od
njih.”
Fiona je čekala. Oči gospođice London bile su širom otvorene, ali nije ona
vidjela ništa, ništa osim 1950. Nije bilo čak ni kuckanja sata u ovoj kući; bilo je
toliko tiho,
“Pronašli su njezin kovčeg”, nastavila je gospođica London. “U šumi, točno
uz rub Ceste Old Barrons, na mjestu gdje se cesta sastaje s kapijom škole. Našli
su ga u travi.”
Sad je bio Fionin red da se ukoči od šoka. Točno tamo gdje sam hodala,
pomislila je. Točno tamo gdje sam stajala, razgovarala s Jamiejem mobitelom i
čula onaj šum drobljenja šljunka kao da je ljudski korak.
Stara učiteljica nastavila je govoriti, riječi su se samo slijevale. “Koja bi cura
ikamo pobjegla bez svojeg kovčega? To vas ja pitam. Njezine prijateljice bile su
izvan sebe, ali ona Winthropica otišla je koju godinu kasnije, a ona druga,
72
 Knjige.Club Books

iz obitelji Ellesmere, otišla je odmah poslije nje. Ne znam što se s njima dogodilo.
Ne znam što je bilo s ijednom od njih,”
“Čekajte malo”, rekla je Fiona. “Pronašli su njezin kovčeg i ipak su svi mislili
da je riječ o bijegu?”
“Niste vi tamo bili” usprotivila se gospođica London. “Niste živjeli tamo s
tim curama. Na tom mjestu. Imali smo jednu koja je pobjegla godinu prije nego
što sam ja došla. Za nju su bili uvjereni da je mrtva. Onda se pojavila kod djeda i
bake na Floridi s nekim razbojnikom kojeg je dovukla sa sobom.” Njezine oči
susrele su Fionine, oči vodenaste i stare, a nekako ipak i dalje oštre. “Sonia je
pobjegla od vlastite rodbine, pa je odlučeno da je to bijeg. Nisam ja tu ništa
mogla. Bila sam nova, ali već tada mi je bilo jasno”
“Što vam je bilo jasno?”
“Možete vi tu sad sjediti i osuđivati. Ali provedite vi dvadeset i devet godina
u Idlewildu. Ja sam svaki dan bila' na rubu živaca. Gadno je to mjesto, grozno
mjesto. Morala sam ostajati jer mi je to bio posao, jer mi je trebao novac, ali
katkada su te cure... bježale. I duboko u duši, nismo im mogli zamjeriti.”
“Zašto ne?”
“Zato što smo se svi tako užasno bojali.”
Stražnja strana Fionina vrata postala je hladna kao led. “Bojali se čega?”
Usne gospođice London rastvorile su se, ali začuo se udar po zaštitnim
vratima na ulazu, praćen treskom unutarnjih vrata. “Teta Sairy!” dopro je do njih
ženski glas, ogrubio od cigaretnog dima. “Ja sam.”
Cipele su lupkale po linoleumu u hodniku i Fiona se okrenula u stolcu te
ugledala ženu u kasnim četrdesetima kako dolazi na kuhinjska vrata, tanke plave
kose vezane u rep, širokih bokova uvučenih u tajice ispod jakne. Mrštila se. “Oh,
bok”, rekla je sumnjičavo, oklijevajući.
Fiona je odgurnula svoj stolac i ustala, zaključivši da su je ponovno zamijenili
za prodavačicu tko zna čega, vjerojatno usred posla uvlačenja 88-godišnjakinje u
nekakvu prevarantsku shemu. “Ja sam Fiona Sheridan”, rekla je pružajući ruku.
“Novinarka sam i pišem priču o Školi za djevojke Idlewild.”
Oblak je nestao sa ženina lica i pogledala je u gospođicu London da to potvrdi.
“Okej, onda”, rekla je mrzovoljno, kratko prodrmavši svojom promrzlom rukom
Fioninu ruku. “Vidjela sam vaš auto vani. Teta Sairy gotovo nikad nema goste.”
“Cathy je kći moje sestre”, reče gospođica London sa svojeg stolca za stolom.
Povratila je svoj odsječni učiteljski ton.
Fionina šansa nestala je. Nije bilo načina da se vrati u trenutak u kojem je
nešto upravo trebalo biti izgovoreno - što god to bilo. Ali nije još bila spremna
otići, s Cathy ili bez nje. “Gospođice London, sad ću otići, ali mogu li vam prvo
postaviti nekoliko kratkih pitanja? Ništa komplicirano, obećavam.” Gospođica
London kimnula je, a Cathy je nahrupila u kuhinju i stala bučno premetati tanjure
u sudoperu. Gledam te, govorio je svaki njezin pokret.
73
 Knjige.Club Books

Fiona je brzo sjela natrag za stol. “Najprije, dokumenta čija iz Idlewilda nije
locirana. Imate li bilo kakvu predodžbu kamo su mogli premjestiti arhivu kad je
škola zatvorena?”
“Ne znam ništa ni o kakvoj dokumentaciji”, rekla je stara žena, dok je Cathy
lupila čašom posebno glasno po pultu iza nje.
“Okej”, rekla je Fiona. “Spomenuli ste Sonijine prijateljice. Možete li mi reći
još nešto o njima?”
“Te cure su joj bile cimerice u dvorani Clayton, u spavaonici”, stigao je
odgovor, prizvan odmah iz sjećanja stare gospođe. “Bile su često zajedno. Njoj
nije bilo lako stvarati prijateljstva, pretpostavljam, budući da je bila povučena
i nije bila lijepa. Sjećam se da sam se malo čudila što su takve djevojke postale
prijateljice. Nisu se uklapale.”
“Nisu se uklapale? Kako?"
“Oh, Gospode.” Odmahnula je opet rukom, a Cathy je snažno pustila vodu u
sudoperu, gotovo zaglušujući njezin glas. “Ona Winthropica, na primjer. Ona je
bila nevolja na dvije noge. Ona je bila loše društvo. Mala Greenejeva bila je dosta
zgodna, ali svi smo znali da je imala živčani slom kod kuće i da mjesecima nije
govorila. Tiha, ali udarena u glavu, ta mala. Ellesmereova je potjecala iz dobre
obitelji, ali nije bila prava, ako razumijete što hoću reći. Bila je i glupa. Nimalo
slična Soniji,”
Fiona je izvukla svoj blok i kemijsku iz džepa, prvi put danas. “Kako su se
zvale? Punim imenima? Počevši od Winthropice?”
“Bilo je to prije mnogo vremena”, dobacila je Cathy od sudopera, “Teta Sairy
ne može se sjećati tih imena.”
“Sjećam se”, inzistirala je gospođica London, njezin učiteljski glas bio je tako
leden da je smjesta ušutkao Cathy. “Winthropica se zvala Katie. Njezini su bili iz
Connecticuta, mislim - dobri ljudi, iako je njihova kći ispala loše. Imala
je problema s disciplinom od dana kad je došla do dana kad je otišla.”
“Kamo je otišla? Kući?”
“Ne. Bog zna. Mislim da je našla dečka ili tako nešto. Ne bi me čudilo. Imala
je takvu pojavu - onakvu za kakvom dečki polude. Ljepota, da, ali ne one zdrave
vrste.” Odmahnula je glavom. “Ona u glavu udarena, to je bila Roberta Green -
bila je u hokejaškom timu.” Povukla je isprint fotografije bliže sebi i lupnula
prstom po jednoj od djevojaka. “To je ona, ova tu.”
Fiona je kimnula, trudeći se ne pokazati koliko je uzbuđena. Roberta Green
bila je cura za koju su ona i Jamie mislili da je možda postala odvjetnica. Nije
mogla biti baš previše “udarena u glavu” ako je završila pravni fakultet i
položila pravosudni ispit. “Imala je živčani slom, kažete?” Možda negdje postoje
neki medicinski dokumenti.
“Prestala govoriti. Bilo je samoubojstvo u obitelji, vjerujem, ili pokušaj
samoubojstva, a izgleda da je ona to vidjela.”
74
 Knjige.Club Books

“Strašno.”
Gospođica London slegnula je ramenima. “Nismo imali socijalne službe i
dječje psihologe u to vrijeme. Nismo mi imali emisije kao što su Oprah ili Dr.
Phil. Roditelji jednostavno nisu znali što učiniti. Bili su na kraju snaga i poslali su
je k nama.”
“Okej.” Fiona je usmjerila sjećanja stare žene natrag na temu. “Zadnja
djevojka, ona glupa. Rekli ste da se preziva Ellesmere?”
Iza njih Cathy je konačno odustala i jednostavno stala pokraj njih
promatrajući Fionu, ruku prekriženih na prsima. Gospođica London odgovorila
je: “Ellesmereovi su bili ugledna obitelj u našem kraju tih godina. Djevojka -
Cecelia joj je bilo ime; sad sam se sjetila - bila je kći Brada Ellesmerea, ali rođena
s krive strane plahte, ako razumijete što mislim.”
“Razumijem.” Fiona je nakratko podignula oči prema Cathy i one su
razmijenile pogled. Generacija ljudi koja koristi fraze kao što je rođen s krive
strane plahte brzo je nestajala, pomislila je Fiona uz žalac tuge. “Dakle, ona je
bila dijete gospodina Ellesmerea, ali nije nosila njegovo prezime,”
“Točno.” Gospođica London malo je spustila glas, kao da bi netko mogao
načuti ovaj slasni trač. “Bila je kći kućedomaćice. Pustio je da se rodi, ali otpravio
ju je dalje. Bilo je nešto u vezi s njezinom majkom koja je također neko
vrijeme bila na nekom mjestu - poludjela jer je dobila izvanbračno dijete, ili sam
tako bar ja čula. Brad Ellesmere u braku nije imao djece, ali dobio je i više od
jednog kopileta. U to je vrijeme to bio skandal, ali šutjelo se o tome. Bile su to
privatne stvari. Ne kao sada, kad su svačije privatne stvari na internetu da ih cijeli
svijet gleda.”
Fiona je zapisala ime Cecelia. “A kako se onda preživala?” pitala je.
“Službeno?”
“Oh, mili Bože.” Gospođa London opet je gladila obraz prstima, ali ovaj put
bila je to predstava. Uživala je u situaciji i htjela ju je iscijediti do kraja. Fiona je
strpljivo čekala s kemijskom iznad papira. “Uvijek smo je svi zvali
malom Ellesmereicom. Nije to bila nikakva tajna - Brad Ellesmere osobno ju je
dovezao u školu. Obično je posvuda hodala za Winthropicom; njih dvije bile su
prirodan par, snažna, lijepa djevojka sa slabijom, debeljuškastom. Ah da - Frank.
Tako se preživala. Jesam li vam rekla da nemam nikakvih problema s
pamćenjem.”
“Nemate.” Fiona se nasmiješila. “To je sigurno.”
“Okej, teta Sairy”, umiješala se Cathy. “Moraš se odmoriti.”
“Mnogo vam hvala za pomoć, gospođice London”, rekla je Fiona.
“Nema na čemu. Što Sonia Gallipeau ima s pričom o obnovi škole?”
“Dio priče bavi se nekim neobičnim događajima u povijesti škole”, glatko je
odgovorila Fiona. “Sonijin nestanak jedan je od njih. Mislila sam da bih, ako
dođem do nekih njezinih prijateljica, mogla od njih čuti ponešto o njoj.”
75
 Knjige.Club Books

“To će biti komplicirano”, rekla je gospođica London praktično. “Većina

djevojaka nestala je nakon što su otišle iz škole. Nitko ne zna kamo su otišle i,
iskreno, nitko nije za to ni mario.”
Nastupila je sekunda tišine u prostoriji dok su se te teške riječi slijegale. Onda
se Cathy premjestila do kuhinjskih vrata. “Ne diži se, teta Sairy. Fiona, ja ću vas
ispratiti.”
Fiona je išla za njom kroz stvarima natrpan hodnik. Na ulaznim vratima obula
je svoje čizme i iskopala vizitku iz džepa, gurajući je u Cathynu ruku. “Mnogo
vam hvala što ste mi dopustili da razgovaram s njom”, rekla je. “Ako se sjeti još
nečega ili ako seja smijem vratiti da je ponovno posjetim, molim vas, nazovite
me.”
Cathy joj je uputila žučljiv, sumnjičav pogled, no uzela je vizitku. “Nikog više
nije briga za tetu Sairy”, rekla je. “Nikad nikoga nije bilo briga. Ona je dobra žena.
Ako objavite ijednu ružnu riječ o njoj, ja ću vas pronaći i tužit ću vas.”
Srdačniji rastanak očito neće dobiti, pa je Fiona samo kimnula i pozdravila je.
Dok je palila auto i odvozila se s prilaza, pitala se zbog čega je nećakinja Sare
London imala potrebu inzistirati, nakon svih tih godina, na tvrdnji da je njezina
teta dobra žena.

***

Prešla je osam kilometara od East Millsa prije nego što joj se pojavio signal i
njezin mobitel zazujao i zavibrirao na suvozačkom sjedalu. Bila je na seoskoj ulici
koja je vodila prema dvotračnoj asfaltiranoj cesti koja će se na kraju pretvoriti u
Seven Points Road, auto joj je podrhtavao preko starih rupa, ali zaustavila se ispod
krošanja koje su se nadvile nad ulicu i dohvatila mobitel. U ovom kraju uvijek je
bolje iskoristiti prednost signala kad ga već imaš.
Bila je to poruka od Jamieja: “Nazovi.” Nazvala ga je odmah, zaobilazeći
službenu liniju i koristeći njegov privatni mobitel. Javio se na drugo zvono.
“Gdje si?” pitao je.
“Vraćam se iz East Millsa. Razgovarala sam s učiteljicom.”
“I?”
“Imam imena nekoliko Sonijinih prijateljica. Počet ću ih tražiti. Što je s
tobom?”
U njegovu se glasu čulo razočaranje. Čuo se blag mrmor glasova u pozadini i
pretpostavila je da se nalazi u postaji, u otvorenom glavnom uredskom prostoru
kojim su se koristili policajci. “Nemam ništa, ako to možeš povjerovati.”
“Ništa?”
“Francuska policija mi se javila. Imaju izvod iz matične knjige rođenih Sonije
Gallipeau iz 1935., i to je sve. Ništa drugo.”

76
 Knjige.Club Books

Fiona je osjetila kako joj je srce potonulo. Pomislila je na djevojčino tijelo,

sklupčano u bunaru, s glavom položenom na koljenima. “Nikakvih živućih
rođaka?”
“Nikakvih. Postoji potvrda o smrti za njezina oca, umro je u koncentracijskom
logoru Dachau 1943. Ništa o njezinoj majci ili sestrama i braći.”
Fiona je zurila kroz svoje vjetrobransko staklo u kovitlac pahulja koji se dizao
s rubova cestice na vjetru. Te riječi - koncentracijski logor Dachau - imale su moć
da joj stisnu želudac mučninom, obliju tijelo ljepljivom, masnom hladnoćom
straha. “Mislila sam da su nacisti sve bilježili.”
“I ja sam mislio. Ali izgleda da smo u krivu. Ispada da se Sonia rodila, a onda
su i ona i njezina majka isparile s lica zemlje. Sve dok se Sonia nije pojavila u
imigracijskim registrima. Sama.”
Nije joj bilo lako stvarati prijateljstva, rekla je Šarah London o Soniji, jer je
bila povučena i nije bila lijepa. Kakav je život vodila Sonia, jedina preživjela iz
svoje male obitelji, u stranoj dalekoj zemlji? Fiona je osjetila bijes što je ona
umrla tako sama, razbijene glave, bačena u bunar na šezdeset i četiri godine. Deb
je umrla sama, ali nađena je unutar trideset sati, pokopana s ljubavlju na sprovodu
koji je okupio stotine prijatelja i članova obitelji. Za njom se žalilo do sada
dvadeset godina, mislilo se na nju s ljubavlju. I taj žal još uvijek traje. Sonia je
jednostavno bila zaboravljena. “Pretpostavljam da onda moramo naći
prijateljice”, rekla je Jamieju. “Gospođa London rekla je da su bile cimerice i da
su bile bliske. Jedna od njih mora je se sjećati.”
“Slažem se”, rekao je Jamie. “Slušaj, moram ići. Daj mi imena, hoćeš li?”
Na trenutak, Fiona je osjetila poriv da kaže ne. Ona je to htjela napraviti -
željela je sama pronaći te djevojke, razgovarati s njima, učiniti nešto za mrtvu
djevojku iz bunara. Ali nije mogla napraviti toliko sama, koliko je mogla uz
pomoć policije Barronsa. Tako je dala imena Jamieju i poklopila, zagledana u
pustu cestu s mobitelom u krilu, pitajući se zašto se sada osjeća kao da je upravo
predala slučaj drugome, pustila ga da joj isklizne kroz prste.
Nazvala je svojeg oca i istog trenutka kad je začula njegov glas, osjetila se
bolje. “Tata, mogu li doći do tebe?”
“Fee! Naravno da možeš.” Čula je šuštanje papira, pisak prastarog računala.
Radio je, kao i uvijek. “Koliko si daleko? Da stavim čaj?”
“Daj mi dvadeset i pet minuta.”
“Trebam nešto obaviti za tebe, je li tako, mala moja?”
“Da, tako je.”
“To je moja kći”, rekao je veselo i poklopio.
Drveće se ljuljalo na vjetru, gole grane iznad njezina auta pomicale su se kao
lepeza nad sultanom. Fiona se stresla i stisnula dublje u svoj kaput, nespremna još
krenuti. Ovo je radila i sinoć - sjedila u parkiranom automobilu pokraj ceste,

77
 Knjige.Club Books

gledajući u prazno i razmišljajući. Bilo je nešto utješno i meditativno u ugibalištu

ceste, mjestu pokraj kojeg većina ljudi samo prođe.
Kao dijete, vožnje je provodila gledajući kroz prozor, razmišljajući o
mjestima pokraj kojih su prolazili, pitajući se kako bi bilo stati ovdje ili ondje, ili
tamo. Njoj nikad nije bilo dovoljno jednostavno prijeći s jednog mjesta na drugo.
Sad je promatrala kako vrana slijeće na golu granu na drugoj strani ceste, crno
tijelo sjajilo joj se kao namazano uljem. Okrenula je svoj crni kljun prema njoj i
ubrzo joj se pridružila druga ptica, njih dvije oprezno su se premještale po grani
kako to ptice već čine, svaka se nožica dizala i spuštala s pomnom preciznošću,
kandže su se pružale i opet svijale oko grane dok su hvatale uporište. Zurile su u
nju svojim sitnim crnim očima, tako nespoznatljivima, a opet tako znajućima, kao
da upijaju svaki detalj u vezi s njom. Pri kraju grane, pronašavši dobro mjesto za
osmatranje, obje su se ptice umirile.
Mobitel je zazujao i zatresao se u Fioninu krilu, od čega je poskočila. Nije joj
bio poznat broj, ali bio je lokalni. Javila se. “Halo?”
“Okej, dobro.” Riječi su bile odsječne, bez zamaranja uvodnim pozdravom.
Fiona je prepoznala glas samo zato što ga je čula prije dvadeset minuta - bila je to
Cathy. “Teta Sairy drijema i ne može me čuti, pa mislim da ću vam sada reći. Ali
morate mi se zakleti da ona neće imati problema.”
Fiona je osjetila kako joj je srce poskočilo u grudima, stražnja strana vrata se
naježila. “Kako to mislite, problema?”
“Imala je samo dobre namjere”, rekla je Cathy. “Morate shvatiti da teta Sairy
ima dobro srce. Htjela je dobro. Paranoična je sve otkako je to napravila. Zato
vam nije ni rekla. Ali ona je sve slabija i mi ćemo se morati ubrzo riješiti kuće.
Useljava k meni. Bolje da vam to kažemo mi nego netko drugi.”
“Cathy.” Fiona je sjedila uspravnih leđa u vozačkom sjedalu, suhih usta. “O
čemu vi govorite?”
“O dokumentaciji”, reče Cathy. “Iz škole. Ona je to uzela, zadnji dan. Htjeli
su sve uništiti - šezdeset godina izvješća i spisa. Nisu imali kamo s tim, nisu imali
kamo to smjestiti. Nitko to nije htio uzeti. Christopheri su kupili zemljište
i odlučili su odnijeti arhivu na odlagalište. Tako je teta Sairy ponudila da uzme
kutije i odveze ih na smeće, ali umjesto toga donijela ih je kući.”
“Kući?”
“U šupi u stražnjem dvorištu”, rekla je Cathy. “Sve je tamo. Tamo je od 1979.
Morat ćemo se toga riješiti kad prodamo kuću. Dajte mi nekoliko dana da
nagovorim tetu Sairy i onda možete doći po kutije. Dovraga, to je bezvrijedno.
Možete odnijeti iz šupe sve do zadnjeg papirića, što se mene tiče.”

78
 Knjige.Club Books

11. POGLAVLJE

Katie
Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Katie nikad nije bila u posebnoj kazni, čak ni onda kad se potukla šakama s
Charlotte Kankle. Tučnjavu je prekinula Sally D’Alessandro, nadzornica
spavaonice s trećeg kata koja je još bila u Idlewildu i na čije je mjesto poslije
imenovano ono zabadalo od Susan Brady. Sally je imala neobično ležeran stav za
nadzornicu spavaonice i nikoga nikad nije poslala u posebnu kaznu - samo ih je
nevoljko prekorila stavši pred njih sa svojim mlitavim držanjem i košćatim
rukama. Hej, samo prestanite, okej?
Katie je slijedila gospođu Peabody preko dvorišta, ruke su joj se još tresle od
nervoznog straha. Što se to upravo dogodilo? Je li to bilo stvarno? Vrata koja se s
treskom otvaraju? Glas? Nije točno razabrala riječi, ali nešto je čula.
Visokim glasom, plačljivo. Druge cure izgledale su jednako prestrašeno kao i ona.
Katie je gledala u sintetikom obložena leđa gospođe Peabody, tražeći neki znak,
bilo što, neku reakciju odrasle osobe. Sve što je vidjela bio je ljutiti korak
učiteljice, fijuk njezinih skuta glasan u tišini.
Gospođa Peabody odvela ju je u prostoriju na prvom katu na kraju učiteljske
spavaonice. Pokazala joj je na kup udžbenika iz latinskog, kojem su društvo
pravili čisti papir i olovka. “Vježbe konjugacije”, naredila je. “To radi dok kazna
ne istekne. Dolazit ću provjeriti.”
Katie je ogorčeno buljila u hrpu knjiga. “Vježbe iz koje?” pitala je.
“Iz svih”, odgovorila je gospođa Peabody. “Drugi put dvaput razmisli prije
nego što mi se uopće obratiš ili izvedeš opet takvu psinu.”
“Nije bila nikakva psina” protestirala je Katie. Kako bi to bilo moguće? Kako
bi ona mogla natjerati vrata da se s treskom otvore?
Ali u ljutitom trenutku razumijevanja, znala je da nije važno. Jer gospođa
Peabody to je već znala. Sve je ovo predstava da se učiteljica osjeti bolje. “Bila je
to Mary” rekla je starijoj ženi, istinu tešku i čak na trenutak ugodnu dok je gledala
kako gospođa Peabody uzmiče. “To je bila Mary..
Gospođa Peabody sunula je naprijed i zgrabila je za nadlakticu tako jako da
je Katie jauknula. “Da više nisam čula takve besmislice!” siknula je, s licem toliko
79
 Knjige.Club Books

blizu Katienog da je mogla osjetiti slatki pepermint u njezinu dahu. Oči su joj bile
smrknute od straha. Protresla je Katie jednom, prsti su joj se ukopavali u njezino
meso. “Vježbe konjugacije. Jedan sat.” Pustila ju je i otišla, lupivši vratima uz
škljocanje brave.
“Ali to nije bila psina!” vrištala je Katie na zatvorena vrata, iz sveg glasa.
“To je bila Mary!”
Nije bilo odgovora.
Glupačo, glupačo. I dalje se tresla. Vrijeme je da se sabere. Katie je napravila
krug po sobi. Prašnjava ploča; mutni prozor koji gleda prema šumi; kup starih
lokalnih novina, uglavnom trulih; jedan stol i stolac, stol pun knjiga i papira te
jedna olovka. Katie je pritisnula kvaku; bilo je zaključano. Pokušala je otvoriti
prozor, ali uspjela je samo stresti čestice dotrajale boje na svoju kosu, S nogama
u vunenim čarapama kleknula je na stol i izbliza promotrila površinu,
proučavajući inicijale koje su tijekom godina urezale djevojke zaključane u
posebnoj kazni. Razočaravajuće, nije prepoznala nijedan inicijal, niti je itko
urezao išta zanimljivo u tvrdo drvo. Brzi pregled čistih papira pokazao je kako ni
tu nema ničega.
Onda je pogledala kup udžbenika. Knjige koje trajno stoje u ovoj sobi.
Učitelji su tako glupi.
Sjela je na tvrdi stolac s naslonom od kože i počela listati knjigu s vrha.
Odgovori na pitanja o konjugacijama glagola bili su ispisani po marginama; bit
će lako napraviti vježbe. Knjiga je bila puna i drugih poruka ostavljenih tijekom
godina, uključujući i cijelu priču o jednorogu ispisanu kemijskom preko prazne
zadnje stranice, zajedno s crtežima. Priča je počela nedužno i progresivno
postajala prostija do zadnje ilustracije koja je bila toliko vulgarna da se Katie
morala nasmijati. Tko god bio autor - priča je bila nepotpisana - Katie je od sveg
srca odobravala. Bilo je i drugih poruka na marginama knjige, neke od njih jedva
pismene, neke proste, neke pak potencijalno korisne.
Gđa Patton pravi se da ima supruga, ali ga nema. Zanimljivo. Gospođa
Patton ravnateljica je Idlewilda za koju svi znaju, ali rijetko je vide. Katie je
otpisala ovu malu poslasticu.
Mary Hand hoda po Cesti Old Barrens noću. Ona pije krv. Možda je istina,
vjerojatno nije, u svakom slučaju nije jako zanimljivo.
U vrtu je zakopana beba.
Katie je i ovo već čula. Bio je to jedan od mitova Idlewilda, no nije imala
pojma je li istinit. Svi su mrzili vrt koji su sve one bile prisiljene obrađivati u
redovitim aktivnostima zvanima “tjedni sat vrtlarstva”. Nije postojao određen
razlog da bi vrt bio toliko omražen, iako je neobično slinava zemlja i vječita
hladnoća koju su stvarale sjene dviju zgrada nad njim svakako dale tome svoj
obol. Vrt se nikad nije propisno prosušio i uvijek je imao vonj po biljnoj truleži,

80
 Knjige.Club Books

pomiješan s nečim još izraženije jetkim. Svako malo neka od njih uskrsnula bi
staru priču o mrtvoj bebi, vjerojatno kako bi zaplašila nove cure.
Katie je podignula oči primijetivši kretanje na zidu. Pauk se spuštao sa stropa,
s nožicama koje se elegantno pružaju, tijela debelog i crnog. Katie je zurila u njega
dugu minutu, očarana i drhteći. Idlewild je bio pun paukova - i miševa, i buba, i
šišmiša pod strehama ispred garderoba. Ali paukovi su bili najgori. Da ga sad
ubije cipelom, zaglavit će ovdje s njegovom mrtvom crnom mrljom do kraja
kazne. Nevoljko, spustila je opet glavu nad knjige.
Idući udžbenik sadržavao je nova zrnca mudrosti: Kad zazoveš Mary Hand u
zoru mladog mjeseca, ona ustaje iz groba.
Ispod toga, druga je djevojka ispisala čvrstim rukopisom u crnoj olovci:
Isprobala, nije istina.
Razgovor je nastavila treća djevojka, pišući po dnu stranice: Ona je stvarna.
Umrla 1907. nakon pobačaja. Tako piše u arhivama.
Ubacio se još netko u debatu: Idlewild nije bio otvoren do 1919., glupačo.
Na što je odgovoreno: Ova zgrada bila je ovdje pa to potraži. Njezina beba
zakopana je u vrtu.
Ponovno beba u vrtu. Katie je bacila pogled na pauka, koji je sad bio na
polovici zida, predan svom paučjem poslu. Bio je još jedan u udaljenom kutu
stropa, miran i skvrčen. Nije vidjela mrežu. Možda bih ih ipak trebala ubiti,
pomislila je. Osjećajući da je netko promatra, prisilila se spustiti glavu i posegnula
rukom kako bi okrenula stranicu.
Ne miči se, rekao je glas u njezino uho, dok je pauk, crn i krut, stizao preko
ruba stola i pretrčao preko njezine nadlanice.
Katie je kriknula, srušivši stolac i odskočivši unatrag, otresajući ruku. Pauk je
nestao iz vida, ali još je mogla osjetiti škakljanje njegovih tankih nožica po svojoj
koži, lagana perca njegovih koraka. Srce joj je lupalo tako žestoko da joj se vid
zamutio i začula je duboko, isprekidano disanje za koje je shvatila da je njezino
vlastito. Stisnula je uši dlanovima.
Ne miči se, ponovio je glas.
Zubi su joj počeli cvokotati. Borila se udahnuti zrak koji je u ustima ostavljao
okus stare krede i nešto kiselo, nadražujuće. Uzmaknula je sasvim do zida,
udarivši leđima, a onda se prekasno sjetila pauka kojeg je vidjela. Pogledala je
gore i vidjela da je on na pola metra iznad njezina lijevog uha, potpuno miran,
očito je motreći. Započeo je sporo, neujednačeno spuštanje k njoj, kao da mu je
to i bila namjera. Drugi pauk bio je nepomičan u kutu stropa, skvrčen, iako su mu
nožice sada bespomoćno mahale, kao da se ne može maknuti.
Katie je opet prodrmala kvaku na vratima, znojni dlan klizao je po metalu.
Zatim je skočila do stola, uzela jedan udžbenik i zgnječila pauka o zid.
Nije mogla gledati u mrlju koja je od njega ostala. Ispustila je udžbenik i
dohvatila drugi, držeći ga ispred sebe, manevrirajući unatrag prema vratima.
81
 Knjige.Club Books

Nekako su joj se vrata činila najsigurnijim mjestom. Ruke su joj se tresle.

Umalo je oslonila cijela leđa na vrata kad joj je sinulo da bi moglo biti još paukova
- paukova - i ostala stajati pedalj dalje od vrata, s udžbenikom ispod ruke.
“U pičku materinu, jebote”, rekla je naglas u tišinu. Bile su to strašne riječi -
najgora psovka koju je znala, najružnija fraza u njezinu vokabularu. Majka bi je
ošamarila da je čuje tako govoriti. Osjećaj je bio dobar, nekako osnažujući,
sad kad joj je to prešlo preko usana. “Jebote”, rekla je opet, glasnije. “Jebote!”
Nije bilo odgovora. Okrenula se oko sebe, i dalje ukočena i tresući se, s
podignutim udžbenikom, pogledom prelazeći brzo preko odurne mrlje na zidu.
Sve je bilo nepomično. Ona stvar u kutu gore prestala se micati.
Ispustila je drhtavi dah. Obrazi su joj bili hladni i mokri od suza, shvatila je,
iako se nije sjećala da je plakala. Pogledala je u knjigu u svojim rukama i otvorila
je. Ispisani olovkom, reci poznate pjesmice uzvraćali su joj pogled.
Mary Hand, crna dama, u zemlju je zakopana. Tvoja prija želi biti, tako će ti
govoriti. Ne puštaj je natrag k nama!
Zurila je u to, glava ju je boljela. Oči su je pekle. One tri riječi: Ne miči se.
Htjela je opet plakati.
Upoznala je Thomasa kad joj je bilo trinaest. Njemu je bilo šesnaest i imao je
široka, teška ramena, oči koje su pospano gledale i čudnovat miris po naftalinu.
Živio je na drugoj strani kvarta. Volio je flertovati s njom, a njoj je godila
pažnja: škakljanje, utrkivanje, hrvanje. Još škakljanja. Nadijevao joj je smiješne
nadimke, zadirkivao je, zafrkavao je. Ona se igrala s njim, bez daha, osjećajući se
posebnom, izdvojenom od svih drugih djevojčica. Imao je šesnaest godina!
A onda, jednog popodneva u srpnju: zrak vruć, nebo visoko i zasljepljujuće
plavo, njih dvoje sami u školskom dvorištu, natjerujući se preko igrališta
napuštenog za ljetne vrućine. Ulovio ju je iza tobogana, koji je tog dana bio
tako vruć da ga nisi mogao taknuti, tobogana koji joj je bio toliko poznat, zajedno
s besmislenim riječima oslikanim po bočnoj strani: Velika tobogan-zabava!
Thomas ju je pribio uza zemlju, zadigao joj suknju. Ne miči se, rekao je.
Izbio joj je zrak iz pluća i na trenutak njezine su oči bile prikovane za one
jarko žute riječi - Velika tobogan-zabava! - u zbrci, riječi su se preklapale jedna
preko druge. Onda je osjetila njegove prste na sebi i borila se. Ugrizla ga je,
ogrebla, ritnula ga nogom. On ju je udario - udario ju je - i oborio na koljena kad
je pokušala pobjeći, njegove velike ruke bile su svuda po njoj, njegov miris
naftalina u njezinim nosnicama.
Ne miči se. Dok je grubo svlačio njezine pamučne gaćice, tih nekoliko vrućih,
frenetičnih minuta, samo je ponavljao: Ne miči se.
Uspjela je pobjeći. Nije bila brža od njega, s njegovim velikim, dugačkim
nogama, ali brzo je odustao, ne želeći juriti za njom po susjedstvu. Sjećala se kako
je uletjela kroz ulazna vrata kuće i vidjela sebe u očima svoje majke koja je
upravo silazila niza stube: s odjećom u neredu, poderanim čarapama, bez gaćica

82
 Knjige.Club Books

na sebi, s prašinom u kosi, krvavih koljena, s crvenom masnicom na obrazu.

Majka je na trenutak šokirano zurila u nju i potom sjurila niza stube u nekoliko
hitrih pokreta, grabeći Katie za ruku.
“Za ime Božje, brzo se operi”, rekla je. “Zar hoćeš da te otac vidi ovakvu?”
“Ali ja nisam...”
“Katie.” Stisak majčine ruke nanosio je bol. Nosila je svilenu bluzu na
cvjetiće i tamnozelenu suknju, najlonke, štikle. Katie je osjećala majčin poznati
miris, Calgon sapun koji je koristila i pomadu za dame Severens Ladies u kosi.
Gledala je poznati izraz u majčinim očima: ljutnju, bijesni strah, duboko
gađenje. Ti ćeš se dovesti u nevolje, upozoravala ju je majka nebrojeno mnogo
puta, siktavim šaptom, kad otac ne bi bio u dosegu sluha, kada bi ona opet
pokušavala pobjeći. Ne znam što je to s tobom. Nikad mi nije bilo jasno. Dovest
ćeš se u nevolje.
“Idi”, rekla joj je majka gurajući je prema stubama.
Krivili su nju, naravno. Nisu je nikad ni pitali tko je bio taj dječak, iako im
ona ionako ne bi rekla. Prigušeni razgovori poslije, ispod glasa i iza zatvorenih
vrata, bili su nešto što je gotovo i očekivala. Katie je razmišljala o tome da opet
jednostavno pobjegne, ali umjesto toga ostavljena je u Idlewildu tri tjedna kasnije,
dokad je masnica na licu gotovo posve nestala i ogrebotine na koljenima zacijelile.
Soba za posebnu kaznu bila je tiha. Zrak je bio težak, ustajao. Pauk u kutu se
umirio. Ali Katie se nije dala zavarati.
Tu negdje netko diše. Tihi zvuk, dolazi s mjesta koje ne može vidjeti.
A onda je dah poprimio glas, molećiv. Pusti me unutra...
Katie je osjetila kako joj se mišići u nogama koče. Stisnula je bedra,
pokušavajući zaustaviti mjehur koji je želio prsnuti.
Pusti me unutra. Ovaj put jasnije, zvuk je dolazio od prozora. Molim te. Molim
te, tako mi je hladno. Pusti me unutra!
“Ne”, rekla je Katie naglas. Natjerala se da vikne. “Ne! Ne puštam te unutra!
Odlazi!”
Molim te. Glas je bio visok, tanak, molećiv. Umrijet ću ovdje vani.
Katie se tresla. “Ne možeš jer si već mrtva.” Zurila je u prozor, nije vidjela
ništa, i okrenula se oprezno u puni krug, očima iskolačenima od panike. “Ne
puštam te unutra i zato odlazi! Stvarno ti kažem!”
Pusti me unutra, ponovno se začula plačljiva molba - a za njom odmah,
majčinim glasom, odmah tu pokraj Katiena uha, kao da točno pokraj nje stoji
stručnjak za oponašanje. Dovest ćeš se u nevolje.
Izbacila je iz pluća dugi, prestravljeni dah. Čekala je, ali nije bilo više glasova,
ne u tom trenutku. Ali javit će se opet. Bilo joj je jasno da će ona još neko vrijeme
biti tu.

83
 Knjige.Club Books

Koraknula je do stola, uzela olovku i lagano udarila njome po stolu, ako je tu

skriven još koji pauk. Potom je uzmaknula natrag na svoje mjesto pokraj vrata.
Balansirala je s udžbenikom koji je držala u drugoj ruci i uspjela
napisati smrznutim, ukočenim prstima:
Zarobljena sam u posebnoj kazni s Mary Hand i ne mogu van.
Nepomično je čekala jedan beskrajan trenutak. Čekala.
A onda dopisala: Mary zna.
Spustila se na pod i prekrižila noge čvrsto pod svojom suknjom kad je nešto
slabašno i tiho zagreblo po prozoru.

84
 Knjige.Club Books

12. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Malcolm Sheridan strpljivo je slušao, pijuckajući čaj, dok mu je Fiona

govorila o djevojci u bunaru. Dok je govorila, prilično se uznemirio, sudeći po
neprestanom poskakivanju njegova koljena.
“Je li ona sad kod mrtvozornika?” upitao je kad je završila. Mislio je na tijelo.
Sonijino tijelo.
“Da.”
“To će sto posto raditi Dave Saunders. Možeš li preko Jamieja doći do
njegova izvještaja? Ako ne, mogu ga ja nazvati.” Fiona se zavalila unatrag u
majčinom naslonjaču s cvjetnim uzorkom, razmišljajući. “Ne vjerujem da će
izvješće donijeti bilo kakva iznenađenja”, rekla je. “Vidjela sam je - lubanja joj je
bila očigledno razbijena. Vjerojatno ću moći dobiti izvješće preko Jamieja.”
“To je stvarno nevjerojatna sreća, to s arhivom”, rekao je njezin otac, čiji je
um već letio dalje od njezina, slijedeći neke svoje prečice. Spustio je šalicu s
čajem i ostao zagledan u stakleni stolić, namrštenih obrva. Tako je izgledao uvijek
kad se u njemu kuhala priča, pomislila je. Nije ga dugo vidjela takvog.
“Ono što je meni važno”, rekla je, računajući na njegov nepresušni um, “jest
doznati jesmo li propustili nešto u Francuskoj. Obitelj, prošlost. Nešto više od
izvoda iz knjige rođenih.”
“Misliš, nešto iz logora”, rekao je Malcolm.
“Da. Jamie je našao njezin rodni list, ali.
“Ne, ne, ne”, prekinuo ju je Malcolm. Ustao je iz naslonjača i počeo hodati
po sobi. “Ima i drugih mjesta na kojima se može potražiti. Knjižnice, muzeji,
arhivi. Službena dokumentacija najmanji je dio priče. Je li bila Židovka?”
Fiona je odmahnula glavom. “Ne znam.”
“Moguće da i nije. Bila je mala djevojčica tijekom rata - nisu svi logori
uzimali djecu, niti bi ondje preživjela u slučaju da jesu. Ako je njezin otac bio u
Dachauu, ona je vjerojatno bila zatočena s majkom. Imamo više šanse naći nešto
o njoj ako potražimo podatke o njezinoj majci.”
Fiona je pogledala svoje bilješke. “Majka se zvala Emilie. Emilie Gallipeau.”
“Ali nema smrtovnice?” Malcolm je uzeo svoju šalicu i odnio je u kuhinju.
Njegov je glas odande dolazio k njoj. “Mogao je zapravo biti bilo koji logor.
85
 Knjige.Club Books

Ravensbrück je uzimao žene, pa i djecu, mislim. Toliko tih arhiva desetljećima je

bilo zapečaćeno, ali dobar dio njih polako postaje dostupan. I naravno, mnogo
toga jednostavno je nestalo. U ratu je bio totalni kaos s podacima, znaš, u eri prije
računala. S puno ljudskog pretjerivanja i pogrešaka. Drukčija vremena. Imam
neku literaturu u vezi s tim, ali dio toga već je zastario. Na neki način, ovo je
uzbudljivo vrijeme za povjesničare, prilika da nađu posljednje preživjele prije
nego što umru.”
“Okej”, rekla je Fiona. U grlu je osjećala kuckanje uzbuđenja, ali nastojala je
potisnuti to. Većina potraga u magli poput ove završe bez rezultata, podsjećala je
samu sebe. “S obzirom na to da ne mogu otići u Francusku i pretražiti
sve knjižnice i arhive, što da napravim?”
Otac se ponovno pojavio u dovratku. Oči su mu bile okružene nasmijanim
borama. “Razgovaraj s nekim tko može. Ili tko je to već obavio.”
“Policija..
“Fee, Fee.” Sad joj se već otvoreno smijao. “Predugo si već s tim svojim
policajcem. Policija nema sve odgovore, a isto tako ih nema ni vlada. Ljudi, ljudi
su mjesto na kojem otkrivaš stvari. Kao u slučaju te arhive koju si upravo
pronašla. Ljudi su ti koji čuvaju sjećanja i dokumente koje bi vlasti radije
uništile.”
“Tata.” Ako ga sad ne zaustavi, otići će on u svoju omiljenu temu, u
predavanja o politici koja su tako zabavljala njezinu mamu dok je Deb bila živa.
Jednom hipi, uvijek hipi. “Okej, okej. Možemo se poslužiti onim izvorom
informacija koji ti preporučuješ. Obećala sam Jamieju da se nećemo miješati u
policijsku istragu, to je sve.”
“Ne. Policija će obaviti obdukciju, potragu za živućim rođacima, a onda će
odložiti slučaj u kutiju s ostalim starim neriješenim slučajevima i baviti se novima.
Neće se oni ni upuštati u istraživanje bilo čega što je bilo u Francuskoj 1945. Ali
mi je možemo naći, Fee. Možemo doznati tko je ona bila.”
Na trenutak, Fionino grlo stisnulo se od emocija i nije mogla udahnuti. Njezin
je otac bio točno ovakav, nekoć davno. Muškarac s fotografije na zidu u drugoj
sobi, koji leži na zemlji u Vijetnamu 1969., bio je težak i zahtjevan i
najčešće odsutan, no bio je tako bolno, vibrantno živ da je bilo gotovo naporno
biti u njegovoj blizini. Zrak bi počeo pucketati kad bi taj ušao u prostoriju.
Malcolm Sheridan nikad nije vodio neobavezne razgovore - bio je od one vrste
ljudi koji te pri prvom susretu pogledaju u oči i pitaju stvari kao što su: Uživaš li
u onom što radiš? Osjećaš li da te to ispunjava? Ako bi imao hrabrosti odgovoriti
mu, slušao bi te kao da je to što govoriš najfascinantnija stvar koju je dosad čuo.
I u tom trenutku, tako je i bilo. Bio je briljantan sanjar, nemirna intelekta i stvarao
je probleme, ali ono što bi svakoga pogodilo u vezi s Fioninim ocem bilo je to što
je on zaista bio iskreno zainteresiran za sve.
Prošlo je dvadeset godina otkako je zadnji put vidjela tog čovjeka. On je
nestao kad je Debino tijelo pronađeno na polju u Idlewildu. Kada je Tim
86
 Knjige.Club Books

Christopher ubio njegovu kćer, Malcolm se nekako preklopio sam u sebe,

iščeznuo. Čovjek koji je izronio poslije iz tog iskustva bio je povučen,
nefokusiran, pun ljutnje koja začas proključa na površinu i začas potone natrag u
apatiju. Fionina majka, koja je prije Debina umorstva tako lako podnosila njegovu
osobnost veću od života, jednostavno se ugasila. Odvojila se od njegovih
zanimanja, od njihovih prijatelja. Nakon razvoda, odlučila je kako više neće biti
ta žena, Malcolmova supruga - Debina majka.
Ali ovaj Malcolm, koji se sad ponovno pomaljao pred Fioninim očima - to je
bio Malcolm o kojem ljudi još uvijek, dvadeset godina kasnije, govore s
poštovanjem, čovjek zbog kojeg ljudi i dalje ostave sve što rade kad on nazove.
Čovjek koji je budio takvo divljenje da je njegovo ime i nakon toliko vremena
priskrbilo Fioni posao u Lively Vermontu.
Ali nije mogla reći ništa od svega toga. Oni o tome nikad nisu govorili, o
onom što se dogodilo nakon Deb. Bilo je preteško. Fiona je pokupila svoje
bilješke, trudeći se svoje lice i glas držati u neutralnom tonu.
“Dobro”, rekla mu je. “To ću prepustiti tebi. Moram skoknuti u Lively
Vermont. A ja ću pronaći one djevojke, one Sonijine školske prijateljice.”
“Nazvat ću te poslije”, rekao je on okrećući se opet prema kuhinji. Doviknuo
je: “Pripazi da onaj tvoj dečko ne zariba istragu!”
Dok je Fiona bila na cesti koja je vodila prema redakciji Lively Vermonta,
zazujao joj je mobitel. Anthony Eden. Ignorirala je poziv. Reći će mu sve poslije.
Umirući od gladi, stala je kupiti burrito, pa se provezla kroz centar Barronsa
prema starim niskim zgradama nalik na kutije, gdje je cijena najma uredskih
prostora bila toliko niska da si je to i Lively Vermont mogao priuštiti. Iako je bilo
tek pet popodne, sunce je brzo tonulo po nebu, podsjećajući je kako zima u punoj
snazi tek stiže, zajedno sa svojom bjelinom i nanosima snijega.
Zakasnila je vidjeti Jonasa - valjda je danas otišao s posla na vrijeme, što je
bilo netipično za njega. Fionu je unutra pustio podvornik. Uredi su bili prazni,
Jonasova vrata zatvorena i zaključana. Nije ga željela ometati ako je već kod
kuće, pa je uzela komad papira s prvog stola i napisala poruku:
Svratila da ti kažem što je novoga. Ne mnogo, ali je dobro. Vjeruj mi.
Nazvat ću te sutra.
F.
Presavinula je list papira i gurnula ga ispod njegovih vrata.
Pod rukom joj je bio uvez koji je bila izvukla iz redakcijske arhive pa je pošla
prema iskrzanim komodama uz stražnji zid kako bi ga zamijenila drugim. Ali
zastala je, s uvezom u ruci, nad otvorenom ladicom.
Tu će se spominjati i Christophen, upozorio ju je Jonas.
I bio je u pravu. Vidjela ju je dok je pregledavala dokumentaciju: fotografiju
s otvorenja Hotela Barrons iz 1971., na kojoj je bio Henry Christophen nazvan
“uglednim lokalnim investitorom i poduzetnikom”, kako stoji odmah do
87
 Knjige.Club Books

gradonačelnika, u fraku, rukujući se s njime nasmiješen u kameru. Bio je mlad,

njegova sličnost s budućim sinom jasna, izrazita. Pokraj njega bila je zgodna,
plavokosa žena u sjajnoj svilenoj haljini, ukočeno se smiješeći. U istinskom stilu
sedamdesetih, u potpisu fotografije navedena je samo kao “gđa Christophen” Ilsa,
pomislila je Fiona. Njezino ime je Ilsa.
Zurila je u dva lica, oba mlada i atraktivna, u par koji je bio sretan i bogat i
imao je sve. Njihov sin, koji će postati Debin ubojica, rodit će se za tri godine,
kao jedino njihovo dijete. Kad je Tim otišao u zatvor zbog ubojstva, Henry i
Ilsa napustili su Vermont.
Fiona je samo prešla pogledom preko slike kad ju je prvi put vidjela, lecnuvši
se kao što se čovjek lecne kad vidi neočekivanu sliku nečeg stravičnog ili mrtvog,
ali sad se natjerala dobro je promotriti. Čekala je da je preplavi neka emocija -
mržnja prema ovim ljudima ili prijezir ili žaljenje. Ništa od toga. Henry se i dalje
smiješio u kameru svojim isklesanim, muževnim licem i Ilsa je i dalje izgledala
kao da joj je neugodno, ali Fiona nije osjećala ništa osim bućkanja u utrobi.
Henry Christopher doimao se opušteno uz gradonačelnika, kao da se njih
dvojica dobro poznaju. Hotel Barrons zatvoren je ni četiri godine kasnije jer nije
mogao poslovati pozitivno.
Na ovoj fotografiji Henry Christopher i gradonačelnik prodaju građanima
Barronsa prazna obećanja i pritom se široko smješkaju.
Trebala bi se ostaviti ovoga, no umjesto toga zatvorila je korice i premjestila
se dva ormarića dalje, do dokumentacije iz 1990-ih. Iskopala je 1994., godinu
Debina ubojstva, i otvorila debeli uvez.
Nikad nije čitala što su u Lively Vermontu pisali o ubojstvu, pod
pretpostavkom da su ga uopće popratili. U devedesetima časopis još nije dospio
u svoju lifestyle fazu i još se uvijek trudio biti ozbiljan mjesečnik, iako su očito
davali sve od sebe da budu bombastični, jer to je postalo moderno. Promijenili su
format u isti kakav je imao Rolling Stone, prebacili su se na veći, tanji papir i
trudili se stavljati seksepilnije priče na naslovnicu. Ah, zadnji dani slave
novinskog izdavaštva, sjetno je pomislila Fiona prelistavajući stranice izdanja iz
te godine kad su svi još zarađivali.
Ne bi mogla objasniti zašto to radi, jednako kao što ne bi mogla objasniti zbog
čega šeće po Cesti Old Barrons, motreći kretanja automobila, usred noći. Možda
je ovo imalo veze s tim što je vidjela iskru staroga duha kod Malcolma. Koji god
bio razlog, bila je to neka kompulzija. Krv joj je počela šumjeti u ušima dok je
listala stara izdanja časopisa, stražnji dio vrata joj se ježio baš kao prošlu noć. Ne
mogu sad prestati. Ne mogu.
Ubojstvo nije bilo na naslovnici - previše tabloidna tema za Lively Vermont -
ali popratili su priču nakon uhićenja Tima Christophera poduljim tekstom s
naslovom: “Nema mira: ubojstvo lokalne djevojke okončalo doba nevinosti
u ruralnom Vermontu.” Fiona se namrštila na naslov gledajući ime autora: tekst
je napisao Patrick Sailer, bivši zaposlenik kojeg je Fiona poznavala i koji je dobio
88
 Knjige.Club Books

otkaz u jednoj od brojnih čistki osoblja u Lively Vermontu, ali je još uvijek
povremeno objavljivao poneku priču kao vanjski suradnik.
Članak nije bio loš; Sailer je propisno obavio svoju zadaću. Vremenski tijek
zbivanja vezanih uz nestanak i ubojstvo Deb bio je korektan, uključujući opis
odjeće u kojoj je Deb zadnji put bila viđena (bijela bluza, tamnozelene
pamučne hlače, svijetlosivi kišni ogrtač, crna pletena kapa) i navedena je
činjenica da je njezina cimerica Carol Dibbs pogriješila u vezi s procjenom kad je
zadnji put vidjela Deb zbog toga što su u stanu koji su dijelile postojala dva sata i
svaki je pokazivao različito vrijeme.
Fotografije su također bile bolje od onih koje su objavljivali u dnevnim
novinama; pročelje zgrade u kojoj su stanovale Deb i Carol, mračno i hladno;
Debin portret izrezan s fotografije snimljene na proslavi njezina dvadesetog
rođendana dva tjedna prije ubojstva, na kojoj joj kosa leti, lice joj je opušteno i
nasmijano. Roditelji su dali Debine fotografije medijima kad je nestala, ali svi su
koristili onu formalniju, na kojoj Deb sjedi s rukama skromno položenima u krilu;
fotografija koju je objavio Sailer bila je malo mutnija ali je, mislila je Fiona,
točnije pokazivala Debinu osobnost. Najveća fotografija prikazivala je sportsko
igralište škole “Idlewild”, kakvo je Fiona i sama vidjela u danima nakon što je
uklonjeno tijelo, ugaženo polje zasuto komadima smeća i razbacanog plastičnog
cvijeća.
Bilo je to kao da je Sailer dobio snimak ravno iz Fionina pamćenja i ona je
dugo ostala zuriti u to, sjećajući se kako se osjećala dok je tamo stajala, pitajući
što je uopće, dovraga, očekivala da će vidjeti, i kako su joj se stopala smrzavala
u tenisicama i kako joj je nos curio preko gornje usnice. Sjećanje je sa sobom
dovuklo val mučnine, kao da je Fioni privremeno ponovno sedamnaest, i kao da
je nasred tog mračnog tunela bez izlaza, s roditeljima koji su postali stranci i
s učiteljima koji su je sažalno pogledavali. Ostatak te školske godine - koju je
jedva položila - ona je bila ona cura, ona kojoj su ubili sestru. Bila je to godina
terapija i iracionalnog gnjeva i nekakve prazne, zastrašujuće tuge, praćene -
hvala ti, adolescencijo - prištevima koji su izbili po licu i odbijali se povući.
Prošlo je, podsjetila se. Sve je to prošlo.
A ipak, dvadeset godina kasnije, ona je sjedila za stolom u praznoj redakciji
časopisa, čitajući članak.
Ali dok je očima letjela preko teksta, nešto joj je iskrsnulo pred očima. Nešto
što nikad nije vidjela.
Bilo je zakopano u nabrajanju dokaza, sastavljenih iz različitih izvora, jer
suđenje još nije bilo počelo. Podaci su joj bili poznati. U Timovu obranu, nije bilo
nikakvih svjedoka ubojstva; Deb nije bila silovana, i nije bilo tuđih stanica
kože ili tjelesnih tekućina na njoj; premda nikad nije bio baš najbolji učenik, Tim
je bio poznat kao pristojan, zgodan dečko iz dobre obitelji, nimalo nasilan. Tomu
su proturječile vlasi kose na stražnjem sjedalu, činjenica da je on bio
posljednja osoba koja je viđena s njom, svjedočenja da su se on i Deb svađali
89
 Knjige.Club Books

glasno i često, pa tako i toga dana kad je ubijena i - presudna činjenica - mrlja
njezine krvi na boku njegovih hlača. Krv je vjerojatno bila iz Debina nosa, budući
da je krvi bilo i u njezinim nosnicama, kao da je pretrpjela udarac, i Tim je
vjerojatno nesvjesno obrisao ruku nakon što je njoj briznula iz nosa.
Najveće pitanje bilo je ono Timova alibija. Isprva, bila je samo praznina u
narativu o Debinoj posljednjoj noći, kao dio u priči koji je zacrnjen; ali Patrick
Sailer razgovarao je s vlasnikom prodavaonice sladoleda Pop’s Ice Cream na
Njemačkoj cesti, koja je bila udaljena nekih dvadeset minuta od sveučilišnog
kampusa. “Bio je ovdje te večeri”, citirao je Sailer riječi vlasnika Richarda Rusha.
“Malo poslije devet sati. Bio je sam. Naručio je Rocky Road i bio je tu, jeo
sladoled sve dok nismo zatvorili u deset.” Rush je tvrdio da je Tim bio jedini gost
u prodavaonici sladoleda veći dio tog vremena i da ga zato nitko nije vidio.
Vrijeme Debine smrti procijenjeno je negdje između devet i jedanaest sati
navečer.
Fiona je gledala u taj odlomak, čitajući ga opet i opet. Riječi su joj se pred
očima bistrile i mutile.
Ništa od ovoga nije bilo spomenuto na suđenju niti u bilo kojim popratnim
materijalima. Na suđenju Tim nije imao alibi za vrijeme ubojstva, tvrdeći da je
otišao kući sam nakon što je odbacio Deb nakon svađe. Priznao je da ju je udario i
da joj je raskrvario nos, ali ništa više od toga. Upravo nedostatak alibija bio je
odlučujući prilikom donošenja osude. U Timovim iskazima pred sudom uopće
nije ni spomenuta prodavaonica Pop’s Ice Cream. Ako mu je Richard Rush bio
alibi, barem do deset sati, zašto to nije izneseno pred sudom? Nije mu pokrivao
cijelo vrijeme, ali bacao je razumnu sumnju na mogućnost da zločin izvede u tako
kratkom roku. Što se, dovraga, dogodilo? Zašto bi čovjek optužen za ubojstvo
propustio iznijeti pred sudom svjedočenje poput ovoga? Je li svjedok na neki
način bio kompromitiran?
Pusti to. Dok je to pomišljala, Fiona je već ostavila časopis na stolu i
posegnula rukom za telefonom na praznom stolu za kojim je sjedila. Pusti to.
Umjesto telefona, uzela je svoj mobitel i proguglala Pop’s Ice Cream i vidjela da
još uvijek posluje, i dalje je na Njemačkoj cesti. Uzela je fiksni telefon i izabrala
broj za slučaj da tamo imaju ekran s brojem pozivatelja.
“Pop’s” rekao je glas s druge strane linije.
“Dobar dan”, rekla je Fiona. “Trebala bih Richarda Rusha.” Bio je to pucanj
naslijepo, ali ništa je nije stajalo pokušati. “Hm”, rekao je glas za koji je zaključila
da je mlad, ali nije mogla razlikovati je li muški ili ženski. “Je li to netko tko ovdje
radi?”
“Prije je bio vlasnik”, reče Fiona.
“Oh, točno. Hm, Dajte da vam pozovem sadašnjeg.” Fiona je pričekala i
minutu kasnije odrasli muški glas začuo se u slušalici. “Mogu li vam pomoći?”

90
 Knjige.Club Books

“Dobar dan. Tražim Richarda Rusha koji je bio vlasnik prodavaonice

sladoleda tijekom devedesetih godina. Znate li o kome govorim?”
“Itekako.” Glas se neveselo nasmijao. “To mi je tata.”
“Radi li gospodin Rush još uvijek ili je u mirovini?”
“Tata je u penziji. Otišao je na Floridu”, rekao je muškarac. Ton mu je sad
postao hladniji, oprezniji. “S kime razgovaram?”
“Zovem se Tess Drake”, rekla je Fiona. Tess Drake bila je administrativna
tajnica u ordinaciji njezina zubara i uvijek joj se sviđalo njezino ime. “Pišem za
časopis Lively Vermont. Pišem nastavak priče koju smo objavili 1994.”
“Pa, ja sam Mike Rush”, odgovorio je muškarac, “i baš se čudim. Nisam znao
da je Lively Vermont ikad objavio priču o nama. A radim ovdje od svoje
šesnaeste.”
Puni pogodak. Sa srećom koju ima ovih dana, Fiona bi trebala sad odigrati i
lutriju. “Članak zapravo nije bio o Pop’su”, rekla je. “Bila je to priča o ubojstvu
koje se dogodilo 1994. Studentica s koledža. Vaš tata je spomenut u tekstu. Sad
je dvadeseta godišnjica i pišemo nastavak priče,”
“Govorite o Deb Sheridan”, rekao je Mike. “Sjećam se toga.”
Fioni se na trenutak stisnulo grlo, morala je pošutjeti. Toliko je bila naviknuta
da svi okolišaju i izbjegavaju spominjati Deb u njezinoj nazočnosti da joj je bilo
čudno čuti ovog čovjeka, koji nije imao pojma tko je ona, da tako lako izgovori
njezino ime. “Da. To je ta.”
“Strašno”, rekao je Mike. “Sjećam se te večeri.”
“Zaista?”
“Naravno, bio sam tu. Pa rekao sam vam, počeo sam sa šesnaest. Te večeri
radio sam s tatom u trgovini.” Mike je zastao, kao da se sjetio nečeg neugodnog.
“Nikad nisam znao što bih mislio o tome.”
“Vidjeli ste Tima Christophera u dućanu te večeri? Večeri ubojstva?”
“Bio je ovdje, da.”
U njegovu odgovoru bilo je oklijevanja koje je zategnulo Fionine žice. “Ali?”
On je uzdahnuo. “Slušajte, tata bi poludio da čuje da vam to govorim. Ali što
onda? Sad mi je trideset i osam, znate. Imam vlastite klince, tinejdžere. I on je na
Floridi, a ja se još uvijek zabrinjavam što bi tata rekao da me čuje.”
“Znam”, rekla je Fiona. “Mogu to potpuno razumjeti. O da. Ali on nije ovdje,
Mike. A mene jako zanima što imate reci.
Bile su to prave riječi. Odmah je to znala, unatoč tome što je linija nakratko
bila tiha dok je on razmišljao. Dvadeset godina i nikoga do sada nije zanimalo što
je osamnaestogodišnji Mike vidio te večeri, što je mislio, kako je to sve na njega
djelovalo. Koliko ga je uplašilo.

91
 Knjige.Club Books

Jer jest. Taj dvadeset godina dug strah bio je pokopan duboko u tenoru
njegova glasa, ali Fiona ga je mogla čuti. Bio je kao zvižduk na psećoj frekvenciji,
taj strah. Samo bi ga netko tko osjeća isto znao prepoznati.
“Tim Christopher došao je u trgovinu dok sam ja bio u smjeni”, rekao je,
nesvjestan da svaka njegova riječ reže kroz Fionu tako da krvari. “Tata je bio tu,
isto tako. Tim je imao na sebi crvenu flanelsku košulju i traperice i bejzbolsku
kapu.
Bio je krupan frajer, veličine ragbijaša, naočit, s rukama dvostruko većim od
mojih. Bio je sam. Naručio je sladoled Rocky Road, ja sam mu naplatio. Pojeo je
sladoled i otišao. To je istina. Tako se dogodilo. Jedino što se to dogodilo u
četiri popodne.”
Fionin mozak divljački je računao. Znala je napamet vremenski slijed. U četiri
sata popodne, prema onom što se navodi u službenom izvješću, Tim Christopher
je, prema vlastitim tvrdnjama, šetao nakon što je i zadnji sat za taj dan bio gotov,
i šetao je sam. Popio je pivo s prijateljima u pet i trideset, što je bilo sljedeće
vrijeme o kojem je netko mogao za njega posvjedočiti. U sedam i trideset otišao
je do Debine zgrade po nju i njih dvoje su se posvađali, što je kroz zid svoje sobe
čula i Carol Dibbs, gledajući na sat koji je pokazivao pogrešno vrijeme. U sedam
i trideset njih dvoje zajedno su otišli i Carol je gledala kroz prozor kako Deb, još
uvijek ljutita, ulazi u auto Tima Christophera. Do jedanaest navečer bila je mrtva
i položena na napušteno igralište Idlewilda.
Tim je tvrdio da je njihova svađa - Deb je bila iracionalno ljubomorna, rekao
je, i optužila ga da je vara - postala tako gadna da je ona od njega tražila da je
pusti van u središtu grada. Nije više htjela biti s njim u automobilu, tvrdio
je. Ostavio ju je tamo i odvezao se, ljutit. Pokazao je to mjesto policiji. Ali unatoč
stalnim upitima medija, istraga nikada nije pronašla nijednog svjedoka koji je
vidio Deb nakon što ju je Carol gledala kako ulazi u Timov auto i sad je Tim bio
u zatvoru, služeći kaznu za ubojstvo.
Svjedok koji ga je vidio samoga u razdoblju od devet do deset sati značio bi
puno.
“Ne razumijem”, promrmljala je Fiona u slušalicu.
“Ni ja”, složio se Mike. “Znam što sam vidio. Znam koliko je bilo sati i
itekako dobro znam razliku između četiri popodne i devet sati navečer. Ali tata je
bio ovdje kad je došao šef policije Creel - tada ja nisam bio u smjeni. Tata je
rekao što je vidio i rekao je da je bilo devet navečer. Mene nitko ništa nije pitao -
nitko nikada. Kad sam vidio taj članak u novinama pitao sam tatu kako to, a on se
jako naljutio. Tata me istukao remenom samo triput u životu, i jedan od ta tri puta
bio je taj dan. Zaprijetio mi je da ga više nikad o tome ne pitam.”
Šerif Creel. To je bio Jamiejev otac. Fioni je grlo bilo suho dok joj je ruka na
slušalici bila znojna. “Ali to svjedočenje nikad nije ni došlo do suda.”

92
 Knjige.Club Books

“Znam. Ne znam što se dogodilo. Tata mi je zabranio da to spominjem, a kao

što sam rekao, nitko drugi me nije ni pitao. Bilo je to neko gadno razdoblje. Tata
je neko vrijeme bio stvarno čudan. Znao sam da to nije bila pogreška - tata se
nikad ne bi tako zabunio. Nikad nije ništa zaboravljao, ni cijene svojih sladoleda,
ni mamine termine kod frizera, niti rođendane svoje djece. Znao je on dobro kad
je četiri popodne, kao i ja. Ali onda sam završio školu i otišao sam drugdje na
koledž, a suđenje je bilo mjesecima kasnije. I nekako sam zaključio da je tata
sigurno rekao šerifu Creelu da se zabunio jer poslije nije bilo nikakvog spomena
da je Tim uopće dolazio u našu trgovinu.”
“Okej”, protisnula je Fiona. “Okej, shvaćam. Bih li trebala pitati vašeg oca o
tome?”
“Neće htjeti razgovarati s vama”, rekao je Mike. “A poludjet će na mene
skroz-naskroz.”
To nije bio odgovor. “Vi mi ne biste dali njegov broj, je li tako?” ’
“Ne, ne bih, gospođice Drake. Možete ga nabaviti i sami. Ali dao bih vam
jedan savjet.”
“Koji?”
“Ovaj slučaj”, rekao je Mike. “Kad već pišete nastavak toga dvadeset godina
kasnije, morate naglasiti da ljudi ovdje nisu to zaboravili. To je mnogo važnije od
toga kad je što bilo ili od suđenja - Tim je osuđen zato što je ubio tu curu.
Uvjeren sam. Toga dana ja sam poslužio sladoled čovjeku koji je nešto kasnije
ubio svoju djevojku i bacio je tamo kao da je smeće. Ja i dalje vidim njegovo lice.
I dalje se pitam što sam mogao učiniti. Utjecalo je to na mnoge od nas, eto, čak
i na osamnaestogodišnje derište koje je radilo u prodavaonici sladoleda i koje
nitko nije htio čuti. Moja sestra tad je imala trinaest i kad je pročitala sve to u
novinama, imala je noćne more. Mama je više nije puštala samu van. Morate se
sjetiti kako je bilo tada, 1994. Nitko nije imao internet - nitko nije odrastao
gledajući sve te grozote. Moji klinci odrastaju na neki način imuni na to, manje
prestrašeni nego što sam bio ja. Ali 1994., mi smo se stvarno bojali.”
I ja isto, mislila je Fiona. “Hvala vam, gospodine Rush. Mnogo vam hvala.”
Poklopila je slušalicu - drška je bila mokra od njezina dlana - i ostala zuriti u
zid, ne videći. Probadalo ju je u glavi. Čeljust ju je boljela. Nezvane, vratile su joj
se riječi Sare London, one koje je izrekla upravo prije no što je Cathy došla
i prekinula ih.
Zato što smo se svi tako užasno bojali.
Sonia.
Deb.
Bilo je vrijeme da se vrati u Idlewild.

93
 Knjige.Club Books

13. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Fiona je pričekala do zore kad je nebo poprimilo hladnu sivu boju škriljevca
i prvi susjedi iz njezine zgrade počeli odlaziti na posao. Ostala je kod kuće sinoć,
iako ju je Jamie zvao da dođe k njemu. Izvukla se s nekom isprikom kad joj je
poslao poruku. Nije navaljivao.
Tako je ostala kod kuće, oprala rublje, pobacala najodurnije ostatke hrane iz
hladnjaka i zamijenila ih svježim namirnicama. Njezin je stan bio u niskoj zgradi
na južnom kraju grada, na obodu starog dijela kvarta koji je nekoć
vjerojatno planiran kao predgrađe, ali je ostao zaleđen u prostoru jer je i sam
Barrons prestao rasti, poput kukca u jantaru. Najam je bio jeftin, zgrada ružna -
nisu gradili ništa ljupko u ranim osamdesetima - a sam stan funkcionalno
raspoređen, namješten starim komadima koje je pokupila iz kuće svojih roditelja
i kupila preko internetskih prodaja. Jedini ukras na zidovima bio je uokvireni
Chagallov plakat koji joj je Jamie kupio prošlog ljeta i sam ga postavio na zid.
Fiona se najprije mislila buniti, dok nije vidjela kako plakat izgleda na zidu, sa
svojim dremljivim likovima koji plutaju nagnuti naprijed, zagledani jedno
drugome u oči. Morala je priznati da je to najbolja stvar u cijelom stanu, i ostavila
ga je gdje jest.
Jedva da je imalo spavala, a kad se nebo počelo rasvjetljavati, ustala je,
otuširala se, obukla traperice i majicu te preko nje sivu flanelsku košulju, i svoje
planinarske čizme. Povukla je zatvarač na dugačkoj zimskoj jakni, vlažnu kosu
nagurala pod pletenu kapu, zbog zime. Potom je sišla dizalom do malog
parkirališta zgrade, ušla u svoj auto i odvezla se u smjeru Ceste Old Barrons.
Parkirala je pokraj ceste, u podnožju brežuljka, blizu mjesta na kojem je
stajala s autom i neku noć. Proučavala je liniju posjeda Idlevild i prije, više no
jednom, pokušavajući dokučiti kojim je putem Tim Christopher mogao odnijeti
tijelo njezine sestre, Zapadna strana imanja, uz šumu s druge strane sportskog
terena, graničila je s državnim zemljištem, nedostupnim iza visoke ograde. Na
sjevernoj strani bile su sve školske zgrade - glavna zgrada, spavaonice, vježbalište
i stare garderobe, zgrada za učitelje, kafeterija, pomoćne prostorije. Nakon toga
teren se blago spuštao kosinom, zaraslom u gust korov i žbunje, mokar i blatnjav
toliko da se po njemu gotovo nije moglo hodati, i pružao se gotovo pet
kilometara dalje, do najbliže stražnje ceste. S južne strane također nije bilo
pristupa, ledeno blato prekrivalo je tlo po kojem je raslo samo gusto grmlje i tu i
tamo poneko drvo, sve do u travu obraslih polja. S ovog mjesta, na istočnom rubu

94
 Knjige.Club Books

gdje Cesta Old Barrons zakreće gore prema glavnoj kapiji škole - s ovog mjesta
najbrže bi se moglo doći od auta do igrališta Idlewilda ako nisi htio voziti kroz
glavnu kapiju. Ako si znao gdje se nalaze procjepi u staroj ogradi.
Fiona je izbacila noge iz auta i orijentirala se u odnosu na okolinu. Vjetar je
zavijao u zapusima ravno dolje niz brijeg, gust od ranojutarnje hladnoće. Prekasno
je shvatila da je zaboravila rukavice. Gurnula je ruke u džepove i zaputila
se prema drveću.
Među gustim stablima bilo je mračno, čak i sad kad su krošnje ostale gole.
Stabla su bila tanka, gusto izrasla, kroz njih se nije moglo vidjeti daleko. Kako se
svjetlo neba probijalo na drugoj strani šumarka, Fiona je vidjela novu
ogradu Anthonyja Edena, visoku ogradu od mrežaste žice nakićenu oznakama
upozorenja o zabrani prolaza. Držat će na odstojanju klince, skitnice i
znatiželjnike, bilo koga od ostalih mještana koji su ovuda prolazili otkad je škola
zatvorena 1979.
Stišćući zube zbog dodira golim rukama po hladnoj žici, Fiona se popela uz
ogradu. Do trenutka kad se našla na vrhu, znojila se pod jaknom. Inače je redovito
trčala zbog vježbe, imala je svoju rutu oko kvarta, ali u zadnje vrijeme popustila je
u tome.
Sa svojeg povišenog položaja mogla je vidjeti preko terena. Glavna školska
zgrada mračno se širila njoj slijeva, keseći na nju zube svojega pročelja u sivom
svjetlu. Vidim te, kao da joj poručuje. Iza nje nazirali su se obrisi drugih
školskih zgrada, mutni u sjeni. Dalje, na drugoj strani imanja, mogla je raspoznati
mjesto s raskopanim bunarom, još uvijek označeno ostacima policijske trake
kojom su ga bili okružili. Ispod nje nalazilo se sportsko igralište. Nije bilo nikoga
na vidiku, a kroz šumu nije čula nikakve zvukove vozila. Fiona je prebacila nogu
preko vrha ograde i počela se spuštati na drugu stranu.
Kojeg vraga ti ovdje tražiš, Fiona? Pitanje je došlo u istom trenutku kad je
čizmama udarila o tlo. Postavljeno je Jamiejevim glasom, tako jasno kao da joj
stoji pokraj ramena i vrti glavom. Prešla je preko igrališta i krenula prema
zgradama dok joj je vjetar pokušavao skinuti kapu. Opet je gurnula ruke u
džepove.
Nije joj se ulazilo ni u jedno od ovih zdanja iako je gledala kada je Anthony
upisivao sigurnosni kod na glavnoj tipkovnici i zapamtila broj za slučaj da joj
poslije zatreba. Prošla je pokraj glavne zgrade, natjerala se da stane i pogleda u
njezino iscereno lice, da promotri prazne prozore i uleknuti krov. Pokušala je
zamisliti Soniju ovdje, kako stoji točno tu na istom mjestu kao ona sada, nakon
što je pobjegla iz tko zna kakvoga pakla u Europi, pa se zatekla u nepoznatoj
zemlji i suočila s ovom zastrašujućom zgradom koja joj je trebala biti novi dom.
Je li osjećala olakšanje ili je i ovdje živjela u strahu, baš kao da je u nekom od
Boga zaboravljenom koncentracijskom logoru?
Slijedila je isti put kojim su ona i Anthony išli prema dvorani za blagovanje
uz glavnu zgradu. Kad je prošla vrt, ledeno hladan sa svojim mokrim sjenama
95
 Knjige.Club Books

između zgrada, mobitel joj je zavibrirao porukom. Fiona je izvadila mobitel iz

džepa i prešla preko ekrana od zime ukočenim prstom. Bio je to Jamie.
Zašto imam neki osjećaj da nisi kod kuće u krevetu?
Fiona je stala u pola koraka, zagledana u poruku. Kako je samo, dovraga,
znao? Obrisala je suze od hladnoće s trepavica i natipkala odgovor. Griješiš.
Ušuškana sam kod kuće pod poplunom, spavam.
Njegov odgovor smjesta je stigao. Ah, sranje. Gdje si?
Fiona je frustrirano otpuhnula. Nije htjela da se on brine; stvarno nije htjela.
Nema za tim potrebe. Može to ona sama. Mogla je sve vrijeme do sada. Brzo je
natipkala da je dobro i poslala poruku pa gurnula mobitel natrag u džep.
Kutem oka spazila je sjenu koja je promakla u vrtu.
Okrenula se i pogledala. Vjerojatno neka životinja - lisica ih zec. Nema je
sada. Ali iako ga je vidjela tek krajem oka, obris je bio... čudan. Nimalo sličan
životinjskom. Gladak, vijugav, kao nešto sagnuto, s glavom spuštenom prema
zemlji.
Kroz tišinu prodre blijedi visoki zvuk. Fiona se naglo okrene, gledajući stazu
kojom je došla, osluškujući. Glasovi? Ne, nisu glasovi. Glazba. Netko pušta
glazbu, tamo iza glavne zgrade, iz smjera igrališta.
Krenula je prema tamo. Nije mogla točno uhvatiti o kojoj pjesmi je riječ, ali
joj je ipak zvučala vrlo poznato - zvuk je bio previše udaljen, vjetar ga je nosio i
raspršivao. Tko je, dovraga, sad na Idlewildu i u ovo doba dana pušta glazbu?
Neki tinejdžer s MP3 playerom? Počela je trčati kad je zaobišla ugao glavne
zgrade, polako, srce joj je lupalo. Netko je bio tu, iz zafrkancije - nema razloga za
strah. Ali nešto u vezi s tom pjesmom - poznati ritam i bliska kadenca koju njezin
mozak još nije posve točno smjestio - natjeralo ju je da se upita je li možda ipak
ovdje sama. Shvatila je da sa sobom nema baš ništa što bi joj moglo poslužiti za
samoobranu.
Nije bilo nikoga pred školom, ničega na blatnom izlokanom putu, ničega uz
tamni rub šume. Nikoga na ulaznoj kapiji. Glazba ionako nije došla odatle -
dolazila je iz smjera igrališta.
Netko je stajao na igralištu.
Fiona se ukopala na mjestu ugledavši figuru. Bila je to žena, sitna i vitka -
djevojka, možda. Na sebi je imala crnu haljinu, dugu i tešku, kostim iz neke davno
prošle ere. Licem je bila okrenuta na drugu stranu, zagledana preko
igrališta, krajnje nepomična.
Koji je ovo vrag? Nije nikoga bilo na vidiku kad je sjedila na vrhu ograde
prije nekoliko minuta. Fiona je krenula prema djevojci, namjerno bučno
koračajući kako je ne bi prenula, i primijetila da djevojka na ovoj hladnoći nema
nikakav kaput. “Hej?” doviknula joj je kad je zakoračila na teren igrališta, tonući
čizmama u hladnu, blatnu travu. “Hej, tko je to tamo?”

96
 Knjige.Club Books

Djevojka se nije pomaknula. Vjetar je grizao Fionine ruke, uvlačio se pod

jaknu i za vrat, tjerao njezin nos da curi. Djevojka se nije okrenula, nije se
pomaknula. Nosila je neku vrstu šešira ili kapuljače, crnu, tako da joj Fiona nije
mogla vidjeti stražnju stranu glave. Glazba se pojačala i zvučalo je kao da dopire
iz drveća. Prepoznala ju je sada, poznatu melodiju pjevanu poznatim glasom,
pjesmu koju je čula tisuću puta: “I Will Survive” Glorije Gaynor. Debina najdraža
pjesma, ona na koju je najčešće plesala u njihovoj sobi, ustima oblikujući riječi i
izvodeći kukovima disco-pokrete dok je njezina mala seka, Fiona, gledala i
pljeskala rukama.
Fiona je usporila, zastala. Ta pjesma, sa svojim živahnim bitom prožetim
ranjivim, ali odlučnim glasom Glorije Gaynor, teško se mogla izbjeći u zadnjih
dvadeset godina. I dalje je bila popularna i to toliko da se Fiona izvježbala da više
ne misli na Deb svaki put kad je čuje. Tjerala se da u mislima vidi ružičaste trikoe
i šarena svjetla pozornice na kojoj plešu napirlitane cure s lažnim trepavicama i
rumenilom, a ne svoju sestru u pidžami kako stoji na krevetu i graciozno upire
prstom praveći rukom krug po sobi. Ali zašto ta pjesma svira sada i njezin se zvuk
prostire preko hladnog krajolika oko škole ‘Idlewild’ u sami svitaj hladnoga
zimskoga dana?
Nebo je izgledalo kao da se spustilo niže, i dok je sunce izvirivalo iza oblaka,
jutarnja svjetlost poprimila je čudnovato bijeli sjaj, čineći stabla crnima i tlo
treperavim, najednom čineći vidljivim svaki detalj do savršenstva. Fiona je
napravila korak i udarila o nešto vrhom čizme. Pogledala je dolje i vidjela da je
to buket plastičnog cvijeća.
Tako dakle, pomislila je s punim uvjerenjem, slušajući kako vjetar klepeće
tkaninom haljine čudne djevojke kroz melodiju glasa Glorije Gaynor. Ovo je san.
Jer rasprostrto preko trave između nje i djevojke sada je stajalo cijelo mnoštvo
cvjetova, plastike, celofana, papira, dječjih medvjedića - ostaci onih stvari kakve
ljudi ostavljaju na mjestima gdje se izražava sućut žrtvama. Isti ostaci kakve je
zatekla na ovom mjestu nakon što je tu nađeno Debino tijelo, Fiona se ogledala
oko sebe i shvatila, čudeći se što to tek sada shvaća, da djevojka stoji točno na
istom mjestu gdje je Deb ležala s raskopčanom jaknom i razderanom
bluzom, otvorenih očiju zureći u prazno.
Ponovno je pogledala dolje. ANĐEO, stajalo je najednom komadu papira,
ispisano rukopisom blijedim i razmočenim.
Gurnula je vrhom čizme još jedan jeftini buket plastičnog cvijeća, jasnožute
narcise i ružičaste ruže. Isto smeće koje je vidjela kad je bila tu u dobi od
sedamnaest godina. To je san. Noćna mora. Još sam u krevetu. Nisam ni ustala.
Podigla je pogled ponovno prema djevojci. Stajala je nepomično na istom
mjestu. Fiona joj je sad bila bliže i mogla je jasno vidjeti uska djevojčina ramena,
čak i niti tkanja guste tkanine od koje joj je bila načinjena haljina. Vjetar
je podignuo nekakav pokrov koji je imala na glavi, zavitlao ga poviše, i Fiona je

97
 Knjige.Club Books

shvatila da je to veo. Ispod njega Fiona je na trenutak ulovila pogled na

zlatnosmeđu kosu čvrsto vezanu na stražnjoj strani djevojčina vrata.
Bilo je nešto sablasno u vezi s njom, ali budući da je to bio san, Fiona je
odlučila ne bojati se. “Tko si ti?” pitala je. Izgleda tako stvarno, točno vidim da
diše, pomislila je. “Što radiš ovdje?”
Nije bilo odgovora. Nikakvog znaka da je djevojka svjesna Fionine
prisutnosti. Fiona je upravo podignula ruku kako bi je dotaknula - zašto ne? Pa to
je san - kad je začula da je netko zove. Duboki muški glas vikao je njezino ime u
vjetar.
Okrenula se. Muškarac u crnom kaputu dugačkim je koracima grabio prema
njoj. Anthony Eden.
“Fiona!” vikao je.
Je li vidio djevojku? Fiona se osvrnula preko ramena i sledila se. Djevojke
nije bilo. Pogledala je dolje; ostaci cvijeća i omota također su nestali. Gloria
Gaynor šutjela je.
“Zar si se odlučila na neovlašteni upad?” pitao ju je kad je prišao bliže. Bio je
bez daha, uzrujan, tanka kosa lepršala mu je na hladnom vjetru. “Nije ti to
pametno. Zaštitari upravo dolaze na posao. Da su te prvi vidjeli, zvali bi policiju.”
“Ja...” Fiona nije mogla progovoriti. Bila je u šoku od toga što je upravo
vidjela - što god to bilo. Gubim li ja razum?
“Samo sam...”
“Za ime Božje, maknimo se odavde.” Primio ju je za ruku i blago je povukao,
vodeći je preko poljane prema glavnoj zgradi. “Sreća da sam danas svratio ovako
rano i vidio tvoj automobil, u suprotnom bi sad bila u nevolji. Ne pada mi
na pamet zašto si dolazila. Što se mene tiče, mrzim ovo mjesto.”
“Anthony”, uspjela je izgovoriti Fiona dok su prelazili travnjak. “Mislim da
sam vidjela...”
Ali on ju je povukao, naglo, gotovo je izbacivši iz ravnoteže, i odjednom mu
je bila tako blizu da su im se ramena doticala. “Šššš”, rekao je prigušenim glasom.
“Molim te, nemoj to reći naglas. Mislim da ona sluša.”
Riječi su bile tako neočekivane da joj je trebalo malo vremena da ih pojmi.
Ali do tog ju je trenutka on već pustio i normalno hodao naprijed ne pogledavajući
više prema njoj, kao da uopće ništa nije rekao.
Obamrlo je slijedila njegov pogled prema mrtvim, praznim prozorima
Idlewilda. Idlewild ih je promatrao, gledao u nju, smijao joj se svojim slomljenim
zubima. Na trenutak njezin strah pretvorio se u prkos. Gledam i ja tebe, rekla je
u sebi obraćajući se zgradi. Mrzim te.
Ali Idlewild se i dalje kesio. I ja tebe.
Kad su stigli do blatnjavog prilaza, Anthony je rekao, “Javit ću zaštitarima da
otvore kapiju tako da možeš otići. Budeš li opet htjela razgledati, Fiona, molim

98
 Knjige.Club Books

te, prvo me nazovi, tako da ne završiš na stražnjem sjedalu policijskog

vozila.” Mahnuo je prema uniformiranom muškarcu koji je izlazio iz auta
označenog logotipom privatne zaštitarske tvrtke. Muškarac je kimnuo i pritisnuo
dugme unutar svojega auta i kapija se počela polako otvarati iščekujući da ona
ode.
Najradije bi bila potrčala preko utabanog prilaza i kroz kapiju. Htjela je što
prije otići odavde. Htjela je otići odavde zauvijek.
Umjesto toga okrenula se Anthonyju i rekla glasom jednako tihim i jasnim.
“Tko je ona?”
Odmahnuo je glavom. “To je specijalnost moje majke, bojim se. To ćeš nju
morati pitati.”
“Jedino što nemam dogovoren razgovor s njom”, uzvratila mu je Fiona.
“Trebala si mi se javiti kad sam zvao ili uzvratiti poziv”, rekao je. “To sam ti
htio reći. Majka se predomislila. Sad želi razgovarati s tobom.” Pogledao je na
svoj ručni sat. “U ovo vrijeme obično ustaje i pije čaj. Nazvat ću je i reći joj da
dolaziš, može?”
Nije bilo važno što ju je bilo strah, što joj je bilo hladno, što je bila bezvezno
obučena i zabrinuta za vlastito mentalno zdravlje. Konačno je dobila priliku
govoriti s Margaret Eden. “Da, hvala”, rekla je najuljudnije što je mogla. “Odmah
idem k njoj."
Dao joj je adresu. “Najbolje da joj ne spominjemo ovaj incident”, dodao je
on, mahnuvši neodređeno u smjeru igrališta, “ili smo oboje nadrljali.”
“Ona bi se ljutila?”
Na njezino iznenađenje, Anthony se na to nasmijao, smijehom kratkim i
pristojnim, ali iskreno zabavljen. “Ako se ikad pokaže da možeš predvidjeti nešto
u vezi s mojom majkom, onda ćeš je poznavati bolje od mene. A ja je znam
cijeli život.”
To ju je trebalo uznemiriti. Ali ipak nije.
Fiona se okrenula i spustila blatnjavim prilazom, spremajući se u mislima za
susret s Margaret Eden.

99
 Knjige.Club Books

14. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
listopad 1950.

Zadnja nedjelja u mjesecu bila je određena za dan obiteljskih posjeta

Idlewildu kad su članovi obitelji mogli doći vidjeti djevojke. Susreti bi se odvijali
u dvorani za blagovanje i svaka djevojka dobila bi stol za sebe i svoje posjetitelje.
Bilo je više od stotinu djevojaka u školi, ali obično bi se najviše šest ili sedam
obitelji pojavilo na dan obiteljskih posjeta. Ostali ili nisu znali za tu mogućnost ili
ih nije bilo briga,
CeCe je obukla čistu uniformu i pažljivo očetkala kosu. Bilo bi previše
očekivati da će doći baš mama; ona je živjela u Bostonu, gdje je radila kao
kućedomaćica, i nije joj bilo moguće u slobodnu nedjelju dolaziti čak ovamo.
Otac sigurno neće doći, dakako - nije ga vidjela otkako ju je dovezao i ostavio
ovdje. Ali, umjesto od njega, dobila je pismo od nekoga drugoga.
Gledala je, pomno motrila lica svakog došljaka koji je ušao u dvoranu. Par
roditelja. Majka s dvoje djece. Bližila se Noć vještica i dvoje djece svojoj sestri u
školu donijelo je slatkiše, od kojih su se očito bili nevoljko rastali.
Napokon, pojavio se mladi muškarac, uredan i njegovan, u plavom pamučnom
odijelu na pruge. Upućen je prema njezinu stolu. CeCe je ustala i nasmiješila se.
Uzvratio joj je osmijeh prilazeći. Imao je tamnu smeđu kosu zalizanu preko
glave, bijela košulja ispod sakoa bila mu je uštirkana i čista, kravata mu je padala
savršeno ravno. Imao je sive oči ispod istaknutih, ravnih obrva i usko lice s
visokim jagodičnim kostima. Baš je lijep, mislila je CeCe, osim tih prednjih zuba
koji su mu bili malo iskrivljeni. Ali po svemu ostalom bio je naočita, otmjena
izgleda. Reklo bi se da mu je oko dvadeset godina.
“Zdravo”, rekao je kad je došao dovoljno blizu da progovore. “Cecilia?”
“Ta sam” rekla je, treperava od nervoze. “Zovi me CeCe.” Stisnuo joj je ruku.
Ako je i primijetio koliko joj je dlan vlažan, nije to pokazao. “Ja sam Joseph.”
“Tako lijepo”, rekla je ona, a onda shvatila da nije dovršila rečenicu. “Tako
lijepo od tebe što si došao."
“Drago mi je što te vidim.” Gestom joj je pokazao da sjedne, a on se smjestio
njoj preko puta i opet se smiješio. “I, čini li ti se da jako sličimo jedno drugome?”
Nisu sličili uopće, ni najmanje, ali CeCe se nasmijala i rekla: “Ne znam.
Možda malo.”

100
 Knjige.Club Books

“Pa, s obzirom na to da imamo istog oca, neke sličnosti sigurno se mogu naći”,
rekao je. Pogledao ju je pažljivo, a ona je postala bolno svjesna mekih oblina koje
napinju njezinu uniformu, tamne guste kose koja nije bila ni izbliza njegovana
kao njegova. Bila je tako uzbuđena što će ga upoznati, ovog dečka. On je bio
drugo izvanbračno dijete njezina oca, s drugom majkom, iako njegova majka nije
bila sluškinja poput njezine. Njegova majka bila je kći bankara i Brad Ellesmere
pomogao joj je da se smjesti u vlastitoj kući kad je zatrudnjela i izdašno joj
pomagao dok si ne nađe muža. Također, pazio je da ostane u Josephovoj blizini -
Joseph je bio njegov miljenik, njegov sin. Ipak, ni Josephu nije dao svoje prezime,
kao ni CeCe.
Joseph joj je prošlog tjedna poslao pismo pitajući može li je doći posjetiti. Mi
smo obitelj, napisao je, bez obzira na to što su se naše obitelji našle s pogrešne
strane plahte. Nije imao druge braće ni sestara i želio je stupiti u kontakt sa
svom ostalom djecom svojega oca, uz njegov blagoslov, u nadi da će pronaći
obitelj koju nema. Ni CeCe nije imala braće i sestara, i odgovorila mu je s
oduševljenjem, pozivajući ga u posjet.
“Dakle” rekla je sada, pokušavajući se ne vrpoljiti na stolcu. “Jesi li pronašao
još koje dijete našeg oca?”
“Jesam”, kazao je. “Još dvoje. U Sjevernoj Karolini i u Baltimoreu. Tata se
znao snalaziti po svijetu.” Zastao je i pocrvenio u licu. “Oprosti, uh, nisam htio
ispasti neuljudan.”
“Daj, sve u redu.” CeCe je odmahnula glavom. “Čula sam ja to i prije. Čula
sam dosad sve što se uopće može čuti, a sigurna sam da si i ti.”
“Nije uvijek bilo lako”, suglasio se on. “Kad sam bio baš mali, znao sam ležati
u krevetu i sanjariti kako bi bilo lijepo imati normalne roditelje.”
“I ja isto.” CeCe je osjetila kako joj se obrazi počinju žariti. Bilo je i druge
nepriznate djece u Idlewildu, ali ona nikad nije s tim curama razgovarala o tome
kako im je bilo. “Ja sam maštala kako će tata jednog dana doći i oboriti mamu s
nogu i oženiti je.”
“I ja isto.” Joseph se glasno nasmijao. Zvuk je bio čudan, ali CeCe se svidio.
Zvučalo je isto kao kada se ona smije. “A vjerojatno nije mogao oženiti baš sve.”
Ovo je dobro, mislila je CeCe. Ovo je stvarno dobro. Imati obitelj, a da to nije
samo majka. Nije mogla vjerovati koliko je ljubazan bio prema njoj, a uopće nije
morao i uopće se nije sramio što su njih dvoje u rodu. “I, kakvi su ti koje si
otkrio?” upitala je. “Dečki ili cure?”
“Cure, obje”, rekao je. Položio je dlanove na stol i pokušao ih držati mirno.
“Tata kaže da sam ja jedini sin. Međutim, nijedna od njih dvije nije htjela upoznati
me.” Slegnuo je ramenima. “I njihove su se majke udale, kao i moja, i nisu
htjele imati ništa ni s tatom ni s tatinom ostalom djecom.”
Sestre. Ja imam sestre. Trudila se doimati se smireno. “Baš šteta.”

101
 Knjige.Club Books

“Aha. Evo, imam nešto za tebe.” Po dignuo je malu kartonsku kutiju. “Obična
sitnica. Nisam je stigao dati zamotati ili staviti mašnu.”
CeCe je treptala prema kutiji. “Dar? Josephe, stvarno nisi...”
“Hej, ti si moja sestra, je li tako?” blago je rekao. “To je najmanje što mogu.
Otvori.”
Trepnula je još nekoliko puta pa otklopila poklopac kutije. Unutra je bila
neobična kocka plastike, opremljena velikim okruglim izbočinama i s mnogo
rupica. “Što, ovaj”, rekla je posramljena zbog svojeg neznanja, “što je ovo?”
“To je radio” objasnio je. Podignuo je kocku iz kutije i uključio prekidač. “Tu
ga pališ, vidiš, i vrtiš stanice koristeći ovaj krug. Nov, ispod čekića, CeCe.
Prototip. Tata mi je prošlog mjeseca donio jedan. Najbolja stvar koja postoji.”
“Okej”, oprezno pristane CeCe. Vidjela je ona radiouređaje i prije - u kući
Ellesmereovih bio je jedan - ali ti su bili veličine ormarića. Nikad nije vidjela
ovako mali radio. Bila je gotovo posve sigurna da je takva stvar protivna
pravilima Idlewilda, ali Joseph to nije mogao znati. “Znači mogu ga jednostavno
uključiti i slušati glazbu?”
“Ili radijske emisije ili što je već na programu”, rekao je. “Nekad su simfonije
ili opere ili koncerti velikih orkestara. Ima svega.
Podigla je pogled prema njegovu licu, trepćući zadivljeno. Ovo je stvarno bio
krasan dar. “Zar to nije jako skupo?”
Odmahnuo je rukom. “Htio sam ti nešto donijeti. Tu si zatočena u prašnjavom
starom internatu. Tko ne bi želio imati radio na mjestu poput ovog?”
“Istina.” CeCe se glasno nasmijala. Nije se ona grizla što je kao kći
kućedomaćice poslana u internat, dok je on vjerojatno imao privatne učitelje.
Jednostavno, tako je to na svijetu.
Osim toga, i njoj otac katkada šalje novac i darove. Nije ju posve zaboravio.
“Ovdje se zaista ne događa mnogo toga. Ali morat ću ga skrivati, znaš, inače će
mi ga nadzornica spavaonice zaplijeniti.”
To ga je naizgled iznenadilo, ali samo je brzo spremio radio natrag u kutiju i
poklopio je poklopcem. “Sad ćeš zbog mene kršiti pravila?”
“Radila sam to i prije.”
Nacerio se. “Sviđa mi se kako to zvuči.” Nasmiješili su se jedno drugome na
trenutak i CeCe je opet pomislila: Ovo je dobro. “Slušaj”, rekao je Joseph. “Tata
kaže da je tvoja mama kućedomaćica u Bostonu.”
“Čudi me da je tako otvoren s tobom kad je riječ o tim temama”, rekla je. “Zar
se ne brine kako će reagirati ljudi?” Opet se zacrvenjela. “Što je s, kako bih rekla...
njegovom ženom?” Njoj majka nikad nije rekla ništa o zakonitoj supruzi njezina
oca - ni jednu jedinu riječ.
“Njegova je žena bolesna”, jednostavno je izgovorio Joseph. “Nikad nisu
imali djece u braku, znaš, njih dvoje. Tako da me tata u ovom podržava. Nema

102
 Knjige.Club Books

drugih sinova osim mene, Mislim da njega ne brine previše što će misliti
drugi ljudi. Želi da njegova djeca budu zbrinuta, bez obzira na to što im njegova
žena nije majka. Mislim, tko će jednog dana preuzeti njegov biznis ako to ne
budem ja?”
CeCe je kimnula i pogledala u kutiju na stolu pred sobom, povlačeći lagano
noktom palca po rubu poklopca. Nije dobro poznavala svojeg oca - zapravo, jedva
ga je poznavala - ali nikad nije bio neljubazan prema njoj. Neljubazni su bili drugi
ljudi. I, naravno, mama se nje sramila, dok tata nije. To je jednostavno tako.
Odjednom je imala osjećaj da ovaj posjet ima veze s još nečim, a ne samo s
prijateljstvom davno izgubljenog polubrata, iako nije mogla dokučiti s čim.
“Pretpostavljam da je uvijek bio iskren.”
“I jest” Joseph je malo pošutio. “Ispripovijedao mi je ono s tvojom majkom,
onaj put kad si zamalo umrla na plaži.” Glava joj se naglo podigla. Nitko o tome
ne govori. Nikada. “To je bio nesretan slučaj.”
Joseph je odmahnuo glavom. “Tata ne kaže tako.”
“On to ne zna”, rekla je, a riječi su zazvučale grubo zbog njezine nagle ljutnje.
“Nije bio prisutan. To je bila obična nesreća!” No on je i dalje odmahivao glavom,
tako smiren, tako siguran. Mladić kojem je otac kazao istinu, nesumnjivu.
“Gledaj, nitko tebe ne krivi. Ali tvoja majka...”
“Ona se pokliznula” CeCe je u ušima čula nadiranje vode i brzo odgurnula te
misli od sebe.
“CeCe, skoro si se utopila” rekao je. “Tata kaže da su morali na neko vrijeme
staviti tvoju mamu u jednu ustanovu.”
“To nije bilo fer.”
“Liječnici su kazali...”
“Dosta”, umalo je viknula CeCe. Obitelji koje su sjedile za drugim stolovima
sad su pogledavale prema njima i dežurna učiteljica, gospođa Wentworth,
promatrala ih je zabrinuto.
Liječnici je uopće ne poznaju.
Imala je šest godina. Majka ju je povela na plivanje na plažu. Sjećala se
tamnog, mokrog pijeska među svojim nožnim prstima, valova hladne vode.
Promatranja valova kako dolaze i odlaze, ostavljajući pijesak sjajan kao staklo
kad bi se voda povlačila. Dodirivala ga je opet i opet, nakon svakog vala,
pokušavajući osjetiti čvrstinu pijeska-stakla, promatrajući kako voda vijuga oko
njezinih prstiju. I ničega drugog. Nije se sjećala da ju je majka zvala da dođe u
dublje. Nije se sjećala neba ni glasova drugih ljudi na plaži, ni kričanja galebova,
ni vode koja joj je ispunila usta. Sjećala se samo kako je dodirivala glatki pijesak,
a nakon toga gledala majku kroz vodu.
I onda je netko vikao, otvorila je oči i vidjela muškarca s velikim brkovima
koji izbliza zuri u njezino lice. Malena, jesi li dobro?

103
 Knjige.Club Books

Majka se pokliznula držeći je u vodi. Pokliznula se i pala, a slučajno je CeCe

završila ispod nje. Ali došla je policija i, premda se CeCe nakon svega nije ničega
sjećala, samo bi joj se tu i tamo pojavili neki bljeskovi slika - nepoznata kuća
u kojoj je boravila i u kojoj je bilo štene, čovjeka koji je pravio lutke od prstiju i
pjevao joj i nasmijavao je - znala je što se dogodilo. Majka ju je uvjerila u to,
godinama poslije. Bio je to nesretan slučaj.
Njezina oca nije bilo tamo; ona i majka same su išle na plažu. Znači on se
umiješao kad je njezina majka otišla u bolnicu? Zar ju je on dao tamo zatvoriti?
To nije znala. Nije bilo fer. Njezina majka nikad nije imala priliku braniti se.
Nikad se nije vratila raditi kod Ellesmereovih nakon što je puštena van. Otišla je
u Boston, a otac je odvezao CeCe u njezin prvi internat, onaj koji prima mlađu
djecu, onaj u kojem je boravila prije no što je otac došao opet po nju i dovezao je
u Idlewild.
“Tata je brinuo za tebe”, rekao je Joseph. “Našao je tvojoj majci onaj posao
kad su je pustili iz bolnice i poslao te u školu. Kaže kako sada, kad sam odrastao,
i ja trebam paziti na tebe.”
“Za mene se brine moja mama”, rekla je CeCe neuvjerljivo.
“Joj, žao mi je, oprosti”, rekao je Joseph. “Nisam došao ovamo da bih te
ražalostio.” On jest izgledao prilično žalosno, tužnih očiju i spuštene glave.
“Znam samo da ti nije bilo lako - hoću reći, ja sam stvarno bolje prošao. I zato
sam te htio upoznati i donijeti ti dar. Htio sam ti dati do znanja da sam tu za tebe.
Ako ti ikad bude potrebna pomoć, samo mi javi.
Treptanjem je tjerala suze. Htjela je viknuti na njega, htjela je skočiti i
odmarširati iz blagovaone. Daje Katie na njezinu mjestu, ona bi znala izgovoriti
kakvu prostotu koja bi ga šokirala i natjerala ga da je prestane sažalijevati. Katie
nije nitko sažalijevao, a svima je uvijek bilo žao CeCe. Bilo joj je mučno od toga.
Ali samo je zurila u njega i nije to mogla napraviti. Nije mogla biti
bezobrazna. On se potrudio pokazati joj ljubaznost i potrošio je popriličnu svotu
za njezin radio. I tako je čula sebe kako govori: “Hvala ti za dar.”
“Okej”, rekao je on. “Mogu li te opet doći posjetiti?”
Ona je kimnula glavom, rukovali su se i on je otišao. Odnijela je radio u svoju
sobu i gurnula ga pod madrac zajedno s kutijom, misleći kako će ga jednostavno
tu zaboraviti, da ga nikad neće ni slušati. Ne treba meni njegov glupi radio,
mislila je. Ali poslije te večeri, kad su sve cure već bile u spavaćicama i svaka u
svom krevetu, okrenula se na bok i provirila pogledati Katie na krevetu ispod nje.
“Dobila sam danas dar”, rekla je ne mogavši to prešutjeti. Ne mogavši ne pokušati
udovoljiti Katie, s njezinom lijepom crnom kosom i vragolastim, crno
obrubljenim očima.
Katie je zijevnula, kao da su darovi nešto dosadno. “Što si dobila?”
“Radio.”
“To je laž”, ispalila je Katie.

104
 Knjige.Club Books

“Nije”, rekla je CeCe. Sad se smiješila. Možda će joj radio naposljetku ipak
biti od koristi. “Moj polubrat došao je na dan obiteljskih posjeta i donio mi ga je.
Kupio mi ga je. Ima love.”
“Ako imaš radio” rekla je Roberta sa svojeg kreveta s druge strane sobe,
“vjerojatno bismo ga vidjele. Radio je golema naprava.”
“Ovaj nije.”
Katie ju je postojano motrila svojim vještičje tamnim očima. “Onda dobro”,
rekla je, “Pokaži nam ga.”
CeCe je izvukla kutiju spremljenu pod donji kraj madraca i spustila se na pod.
Izvadila je radio, pomaknula prekidač i zavrtjela okrugli veliki gumb, baš kako
joj je Joseph pokazao.
“Možemo slušati muziku i štogod hoćemo”, rekla je. “Vijesti. Joseph kaže da
ima i koncerata”
Druge djevojke izvukle su se iz kreveta i okupile se oko nje, čak i Sonia, sve
četiri u bijelim spavaćicama poput duhova. “Pazi da zvuk ne bude glasan”,
šapnula je Roberta, pletenica joj je pala niz rame. “Ako ga čuje Susan Brady, uzet
će ga.”
Bile su tihe. CeCe je okrenula gumb i začulo se krčanje iz malene kutije,
nejasno pištanje statike. A onda su se čuli glasovi.
“Što kažeš, Charlie?”
“Ne govorim ja mnogo!”
“Ne pitam te to. Pitam te, Charlie, što ti kažeš?”
“Što je to?” šapnula je Sonia. “Radiodrama?” Glasovi su nestali jer je CeCe
još malo okrenula dugme i promijenila stanicu. Violinska glazba probila se kroz
statiku i lebdjela prozračno sobom.
“Bach”, rekla je Sonia.
Bila je to zadnja riječ koja je izgovorena za dulje vrijeme. Dok se vani
hladnoća spuštala i vjetar zavijao, one su sjedile prekriženih nogu, zanesene,
zureći u mali kvadrat metala i plastike u središtu njihova kruga, slušajući. CeCe
je razmišljala o svijetu daleko odavde, o valovima koji se kreću zrakom
posredstvom male kutije i pretvaraju se u glazbu. O svome bratu koji putuje za
Baltimore, o nepoznatim sestrama tamo negdje vani. Nije mislila o majčinim
rukama koje je guraju pod vodu. .Sve to tamo negdje postoji, mislila je. Kad bih
bar moglo otići.

105
 Knjige.Club Books

15. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Fiona je stigla pred kuću Margaret Eden na Mitchell Placeu, u bogataškoj

ograđenoj četvrti podignutoj tijekom godina procvata davno prije sloma 2008.
Čak i tada, naseljavanje novogradnji počivalo je više na nadi nego na stvarnom
lokalnom bogatstvu; nije bilo velike potražnje za “direktorskim” kućama za
imućne profesionalce u Barronsu, pa je i sama izgradnja trajala dulje no što je
planirano.
Sada je Mitchell Place ostao stiješnjen između želja svojih preostalih stanara
kojih nije bilo mnogo i realnosti zajednice u kojoj nema baš puno zakupaca. Kuće
su bile dobro održavane, ali zaštitar na ulazu, u poliesterskoj uniformi, bio
je unajmljen od jeftine lokalne zaštitarske tvrtke, i natpis na njegovoj kućici kod
kapije jasno je poručivao da se nakon sedam navečer prostor nadzire samo putem
kamera i alarmnog sustava. Trava je bila previsoka na travnjaku koji je vodio do
kapije, a kroz kovanu ogradu Fiona je vidjela ceradom pokriveni bazen, prazan i
suh u ovo doba godine, a moguće je da se to neće promijeniti ni dolaskom ljeta.
Vrata Margaret Eden, međutim, otvorila je služavka - mlada bjelkinja u
besprijekornoj uniformi, s kosom dignutom ukosnicama. Prednji hodnik bio je od
mramora, uzak i hladan, i Fiona se osjećala kao jogunasta kućna pomoćnica dok
je služavki do davala svoju jaknu. Skinula je kapu i nagurala je obzirno u rukav
jakne prije no što ga je djevojka odnijela.
Odvedena je u salon, također sav u mramoru. Bio je prazan, s izuzetkom
nekoliko komada namještaja u strogom, modernističkom stilu. Nije bilo nikakva
znaka Margaret Eden, pa je Fiona kružila prostorijom, instinktivno se prepustivši
novinarskoj znatiželji. Nije bilo nikakvih knjiga, nikakvih ukrasnih sitnica.
Nikakvih osobnih stvari. Na kaminu je stajala uokvirena fotografija Anthonyja u
znatno mlađem izdanju, odjevenog u togu i s četvrtastom kapom diplomanta,
nasmiješena lica. Bila je tu još jedna fotografija, na ovoj je bio muškarac s
izrazitom bijelom kosom, očito Anthonyjev otac, kako stoji na igralištu za golf.
“Znači ti si Fiona.”
Fiona se okrenula i ugledala stariju ženu kako stoji iza nje. Na sebi je imala
bijelu bluzu s visokim, strogim ovratnikom i široke hlače, tamnozeleni kardigan
preko ramena. Njezina bijela kosa bila je kratko ošišana i kovrčava. Izgledala je
kao baka, osim što se držala ravno i elegantno kao trstika, oštrog pogleda

106
 Knjige.Club Books

fiksiranog na Fionu. Pogledala je Fionu još jednom od glave do pete, očigledno

je procjenjujući.
“Gospođo Eden”, rekla je Fiona.
“Ja sam Margaret”, ispravila ju je starija žena. “A ti si bila u Idlewildu.”
Podigla je ruku s ravnim dlanom. “Naravno da mi je Anthony rekao. U životu nije
uspio preda mnom sakriti nijednu tajnu.”
“Brinuo se da ćete se ljutiti”, rekla je Fiona, iako je Anthony zapravo rekao:
Ako se ikad pokaže da možeš predvidjeti nešto u vezi s mojom majkom, onda ćeš
je znati bolje od mene.
“Ne ljutim se. Ali sam ipak znatiželjna. To moram priznati. Popela si se preko
ograde, zar ne? Pretpostavljam da si promrzla. Jesi li za čaj?”
“Ne, hvala.”
“Dobro. Sjedi.”
Fiona je poslušala, spuštajući se na jednu od neudobnih sofa. Ovo je trebao
biti intervju koji će ona voditi, prisjetila se. Otvorila je usta da nešto kaže, ali
Margaret je prva progovorila.
“Ova kuća je grozna”, rekla je. “Ne moraš mi to ni govoriti - vidim ti po licu.
Jedino što mogu reći u svoju obranu jest to da je nisam ja uređivala. Dobili smo
je ovakvu, s ovim namještajem, kad su bivši stanari odselili.”
“Vi niste vlasnica?” iznenađeno je pitala Fiona.
Margaret je slegnula ramenima. “Ne vjerujem da ćemo se ovdje dugo
zadržavati. Tek toliko da završimo s projektom Idlewild.”
“Jeste li vi bili učenica u Idlewildu?” upitala je Fiona.
“Nikada. Čak nisam odavde, kao što si dosad vjerojatno i sama otkrila. Ja sam
iz Connecticuta, a s mužem sam živjela u New Yorku.”
“Onda zašto?” Margaretina izravnost prenijela se i na nju; Fiona je preskočila
uvodne razgovore i postavila pitanje koje ju je najiskrenije zanimalo. “Zašto
Idlewild? Zašto obnavljati baš to mjesto, od svih mjesta na svijetu?”
Margaret se nagnula naprijed u svojem sjedištu i pogledala Fionu još jednim
procjenjivačkim pogledom. “I ja bih tebe mogla isto pitati”, rekla je. “Zašto
Idlewild? Zašto ti pišeš priču o toj temi? Zašto si se jutros popela preko
ograde?” Podignula je obrve kao da čeka. “Hmm?”
Fiona nije ništa rekla.
“Ti imaš svoje veze s tim mjestom, pokazalo se”, rekla je Margaret. “Znam
tko ti je otac, znam da ti je sestra ubijena i ostavljena tamo. Zato sam shvatila da
te želim upoznati. Anthony me samo pitao želim li razgovarati s novinarkom
i odbila sam. Nije mi rekao s kojom novinarkom. Jutros sam doznala da si ti sestra
Deb Sheridan, kći Malcolma Sheridana, i naravno da sam još prije Čula za
ubojstvo.”

107
 Knjige.Club Books

Čak i u New Yorku? pomislila je Fiona. “Nisam došla da bismo razgovarali o

meni”, rekla je i zazvučalo je ukočeno. “Danas razgovaramo o vama.”
“Aje li? Onda dobro. Obnavljam Idlewild tako da ponovno postane
djevojačka škola. Tako da buduće generacije djevojaka dobiju dobru naobrazbu.”
Fiona se promeškoljila na sofi, osjećajući se izloženo. Još joj je bilo hladno
za ruke i stopala. “Ljudi u ovome kraju ne mogu si priuštiti slanje svojih kćeri u
internat”, rekla je. “A vidjela sam kako to izgleda. Stajat će cijelo bogatstvo da se
to mjesto samo privede svrsi.”
“Zvučiš točno kao moj muž.” Margaret se nasmiješila, odsutno se prstom
igrajući s narukvicom na zglavku druge ruke. “On nije želio ni čuti za ovaj projekt.
Mrzio ga je bijelim usijanim gnjevom. A isto tako i Anthony. Boji se da
ću spiskati cijelo njegovo nasljedstvo.”
“Izgleda da vas ne more slične brige”, rekla je Fiona. “Anthony će imati više
nego dovoljno novaca”, rekla je Margaret. “Uvijek ga je imao. Rastavljen je,
nema djece, i tako smo tu samo on i ja. A ja još uvijek dišem. Pa sam
kupila Idlewild i napravit ću s njim što hoću.”
Ja ovaj razgovor ne kontroliram, mislila je Fiona. Pa je rekla: “Čak i nakon
što je tijelo pronađeno u bunaru?”
Sjena je prešla preko Margaretina lica i nestala. Bila je to prva stvarna emocija
koju je dosad pokazala. “Ako policija ne pronađe djevojčinu obitelj, ja ću se
pobrinuti da bude dostojno pokopana. A nakon toga će se projekt obnove
nastaviti.”
“Ali ne možete tako.” Riječi su Fioni same izletjele, prije no Što se stigla
spriječiti. Iskočile su iz neke njezine dubine, iz bunara nečega u njoj što gotovo
nikad nije htjela priznati. Žaljenje, ljutnja, bijes. Saberi se, Fiona, mislila je, ali
umjesto da se sabere rekla je: “Nijedna djevojka neće htjeti ići u školu na tom
mjestu.”
“Ali ipak su se tu djevojke školovale”, rekla je Margaret, nepomućena
Fioninim ispadom. “Punih šezdeset godina.” Pogledala je opet Fionu značajno,
no ovaj put izraz lica bio je mekši. “Reci mi nešto.” Glas joj je postao niži,
intimniji. “Tamo u Idlewildu. Jesi li je vidjela?”
Fiona je osjetila kako joj se koža hladi. Djevojka u crnoj haljini s velom,
nepomično stojeći na poljani. Ali ne. Nije to bilo moguće. “Jesam li vidjela
koga?”
“Mary Hand”, odgovorila je Margaret.
Fiona nikad još nije čula to ime, ali nešto u vezi s njim pritisnulo joj je želudac
nadolje, izazvalo joj sporu vrtoglavicu. “Ne znam...” Nakašljala se da pročisti
grlo. “Ne znam o kome govorite”
Ali Margaret je gledala njezino lice i ništa joj nije promaklo. “Da, znaš”, rekla
je. “Vidjela si je. Jutros, mislim. Anthony kaže da si samo stajala tamo na
igralištu.”
108
 Knjige.Club Books

Fiona je trepnula gledajući je užasnuto. “Zar je o tome riječ?” pitala je. “Zar
je to zapravo motiv svega ovoga? Vi ste nekakav lovac na duhove?”
“Imala je crnu haljinu, zar ne?” rekla je Margaret. “Imala je veo preko lica. Je
li ti govorila?”
Oči su im bile kao prikovane i Fiona nije mogla otrgnuti pogled. Sjetila se
riječi napisanih na staklu u učionici: Laku noć djevojko. “Tko je ona?” upitala je.
“Tko je Mary Hand?”
“Ona je legenda”, odvratila je Margaret. “Ne znam je li ikada živjela niti tko
je bila. Potrošila sam novca i novca istražujući. Ne mogu naći nikakav zapis o
njoj. Ne znam je li ikada bila stvarna.”
“Učenica?”
“Tko bi znao?” Margaret je slegnula ramenima i opet se naslonila na naslon,
prekidajući kontakt očima. “Ono što bih više od svega voljela imati jest školska
arhiva Idlewilda, pa da sama pogledam. Ali toga nije bilo kad smo kupili imanje.
Anthony kaže da je nestala.”
Fiona je mirno sjedila. Nije mislila o Sari London niti o Cathy koja joj je
otkrila tetinu tajnu da arhiva leži u njezinoj šupi u dvorištu. “Mislite li da biste tu
našli odgovore na svoja pitanja?” upitala je Fiona Margaret. “Mislite da je taj
duh, Mary Hand, negdje u dokumentaciji?”
No Margaret se samo nasmiješila. “Mislim da bi nam arhiva rasvijetlila
mnogo toga”, rekla je. “Zar ne misliš tako?”

109
 Knjige.Club Books

16. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Jamie je inzistirao da ide s njom k Sari London po dokumentaciju. Bio je

utorak, njegov slobodan dan, jer je kao mlađi pripadnik policijskih snaga - Jamieju
je bilo dvadeset i devet, ali policija nije bila baš preplavljena novim kadetima -
radio svakog vikenda. Kao muškarac rođen iz linije pravih murjaka, ignorirao je
Fioninu sugestiju da se na svoj slobodan dan zaista odmara i odvezao ju je u Bast
Mills kako bi joj pomogao očistiti starinsku šupu punu papira koji su tu
ležali zadnjih trideset i pet godina.
Fiona je popustila, ne samo zato što mu nije mogla odoljeti nego imajući na
umu i to da su njegove ruke mnogo snažnije kad treba dizati kutije, a njegov
terenac bio je mnogo veći od njezina auta. I tako su se odvezli po staroj cestici na
koju su izišli s autoputa baš kad se sunce dizalo, tukući im u oči svojim mršavim
kasnojesenskim blještavilom, iako je već bilo prošlo devet ujutro. Dani su
postajali sve kraći i još malo pa će ih u sebe uvući zima, doba kada Sunce ne
grije zrak ma kako blistavo bilo, i svjetlo nestane do pet.
Razgovarali su tijekom vožnje. Jamie je bio u trapericama i debeloj flanelskoj
košulji preko majice, s kosom začešljanom unatrag, s kavom iz Dunkiri Donutsa
u jednoj ruci, dok je drugom držao volan. Fiona je imala pleteni pulover i
traperice, kosu dignutu u rep, i naslonjena na suvozačka vrata pijuckala je svoju
kavu dok su razgovarali. Prošlo je već dosta vremena otkako su zadnji put proveli
dan zajedno - dva tjedna, možda tri. Jamie je prihvaćao sve prekovremene koje je
budžet policijske postaje mogao podnijeti, a Fiona je bila jednako zauzeta pišući
ovu ili onu priču za novine. Njihovi su razgovori obično bili ležerni i laki, ali
danas to neće biti slučaj. Previše toga ju je mučilo. Jamie je, kao i uvijek, bio
odličan slušač i prije no što je i odlučila ispričati mu sve, riječi su same potekle
van.
Ispripovijedala mu je o svojem posjetu Idlewildu. Nije to bio najugodniji
trenutak i još uvijek nije znala što bi mislila o onome što je vidjela na poljani. Ali
natjerala se da mu kaže sve, trudeći se da joj glas zvuči neutralno. Jamie je nije
prekorio zbog neovlaštenog upada niti što mu nije odgovarala na poruke, a njezino
svjedočanstvo o susretu s duhom primio je s iznenađujućom šutnjom.
“Isuse Kriste, Fiona” napokon je rekao.

110
 Knjige.Club Books

Fiona je otpila malo kave. “Slobodno reci”, potaknula ga je. “Ako misliš da
bih trebala početi uzimati lijekove, samo to reci.”
Odmahnuo je glavom. “Nikakvi lijekovi”, rekao je. “Ne mogu reći da znam
što si vidjela, ali ne mislim da si luda.”
Gledala je u njegov profil dugo, očekujući nastavak. Ali tišina se protezala u
autu, jedini zvuk između njih dvoje bio je tihi zuj motora terenca. “Što to znači?”
rekla je. “Ti misliš da sam zapravo vidjela duha?”
“Što drugo?” rekao je, na njezino čuđenje. “Želiš da ti kažem da tako nešto
nije moguće? Otkud bih ja, dovraga, znao što je moguće, a što nije? Klinci
oduvijek govore da tamo ima duhova.”
“Jesi li ikada čuo za ime Mary Hand?” pitala ga je Fiona.
“Ne.”
“Margaret Eden jest” rekla je. “Ona kaže da postoji legenda o djevojci po
imenu Mary Hand koja opsjeda to imanje. A Margaret svejedno tvrdi kako ona
sama nikad tamo nije bila učenica, kaže da uopće nije odavde.” Zastala je, zureći
u neodređenu točku iza suvozačkog prozora, ne videći. “Ona je znala što sam ja
vidjela, Jamie. Znala je.”
“Postoji li mogućnost da je na neki način samo ponovila nešto što si joj ti već
kazala?”
Fiona je prevrtjela razgovor opet u glavi. “Ne. Margaret je opisala crnu haljinu
i veo. Ja to nisam spomenula. Nisam joj ništa ni rekla.”
“Djevojka s velom”, ponovi Jamie, zamišljeno. “Konkretno tu priču nisam
prije čuo. A opet, nikad se nisam usudio ni kročiti na područje Idlewilda dok sam
bio klinac. Bio sam normalan, poslušan dečko, bilo mi je suđeno da budem
murjak. A ti? Kako je bilo s tobom?”
Fiona je otresla malo glavom. “Deb su zanimale prijateljice i dečki, a ne jezive
priče i duhovi. To znači da ni mene nisu zanimali.” Riječi su joj otvarale duboke
rane, sjećanje je bilo još posve jasno. Deb je bila tri godine starija i Fiona je
oponašala sve što je od nje vidjela - nosila je haljine koje je Deb prerasla, njezine
stare cipele, njezine stare zimske jakne. Bila je mnogo tiša i povučenija od svoje
ekstrovertirane sestre, ali trudila se koliko je mogla da bude poput nje. Deb je bila
njezina karta svijeta i njezin putokaz prema onome što i sama želi biti i, kad je
umrla, nestali su i mapa i putokazi, a Fiona je ostala u zrakopraznom prostoru. U
zadnjih dvadeset godina, kao i sada.
“Ako je to...” Bilo je Čudno govoriti o duhu kao da je stvarna osoba. “Ako je
Mary Hand tamo bila sve te godine, morao ju je vidjeti još netko osim mene. Sarah
London mi je spomenula da su svi u školi živjeli u strahu, tako nešto. Ali
za Margaret nije čula.”
“Dakle Sarah London zna”, rekao je on. “Možda je Mary Hand tamo bila u
internatu. Ako jest, onda će biti spomenuta negdje u dokumentaciji.”

111
 Knjige.Club Books

“To misli i Margaret.” Fiona je iskapila posljednje ostatke kave. “Strašno želi
doći do te arhive. Prepredena je to stara dama. Ne mogu skužiti koja je njezina
igra - je li riječ o novcu ili o duhovima ili ima neki drugi cilj. Ali ta arhiva
definitivno je dio onoga za čime traga. Mislim da je naslutila kako ja znam gdje
je.”
“Pa, onda smo korak ispred nje”, rekao je Jamie, cerekajući se. “Vidjet ćemo
što će se dogoditi kad čuje da je sve kod tebe. Možda će doći k tebi s drugom
pričom.”
Fiona mu se nasmiješila.
“Što?” rekao je, pogledavajući u nju.
“I tebe je povuklo”, rekla je. “Baš kao i mene. Priznaj.”
“Možda.”
“Da, možda”, zafrkavala ga je.
Skrenuo je na šljunčani prilaz pred kućom Sare London i isključio motor
automobila. Srce joj je blago poskočilo jer je poznavala taj izraz u njegovim
očima. Nepomična, gledala je kako odlaže svoju čašu od kave, naginje se k njoj i
prima njezino lice u svoje dlanove.
Poljubio ju je polako, kako treba, nimalo ne žureći. Pokušala je ostati sabrana,
ali on se ljubio tako dobro; osjećala je grebuckanje njegove brade i pritisak
jagodica njegovih palaca. I prije no što je osvijestila što radi, držala ga je za
zglavke i uzvraćala mu poljubac, puštajući da joj zubi kliznu preko njegove donje
usnice. On je tiho zaječao u njezina usta i poljubio je još strasnije. Katkada su
njihovi poljupci bili komplicirani, neka vrsta konverzacije između njih dvoje, ali
ovaj nije bio takav - ovo je bio jednostavno Jamie koji je ljubi u autu dok ih
zabljeskuje nisko sunce, a trenutak u vremenu traje i traje i traje.
Konačno, razmaknuli su se malo da uzmu zraka. “Dođi na večeru kod mojih
roditelja večeras”, rekao je i dalje joj držeći lice u rukama, dišući u njezin obraz.
Osjetila je kako se nešto u njoj koči. Srela je Jamiejeve roditelje jednom
nakratko i bila je prilično sigurna da jedna novinarka nije ono što bi oni htjeli za
svojeg dragocjenog sina. “Mislim da to nije dobra ideja.”
“Naravno da jest.” Poljubio ju je u vrat i ona je pokušala suzbiti drhtaj.
“Hodamo već godinu dana, Fee. Bilo bi već vrijeme da odemo na večeru do
mojih.”
I bilo bi. Znala je i ona da bi tako trebalo biti. Ali službeni posjet roditeljima
- uh, Isuse. Nije bila spremna za takvo što. “Nisam ti ja za te stvari”, upozorila ga
je. “Ne znam baš biti nečija cura. Zapravo sam grozna u tome.”
“Znam”, rekao je i nasmijao se blago kad je osjetio da se ukočila, uvrijeđena.
“Ali stalno me pitaju za tebe. Posebno mama. Želi te nahraniti goveđim pečenjem
s povrćem i krumpirom i postaviti ti neka osnovna pitanja o tvojim namjerama.”

112
 Knjige.Club Books

“Oh, moj Bože.” Fiona čak nije ni voljela goveđu pečenku s povrćem i
krumpirom. Sinoć je za večeru pojela perec.
“Znam da smo se dogovorili kako nam se nikamo ne žuri”, rekao je. “Kužim.
Ni ja ne želim ni u što srljati. Ali sad je vrijeme.”
Prokletstvo. U pravu je. Znala je da neće moći dovijeka odgađati neke stvari.
“Gledaj, mogu ja to podnijeti, ali ako to napravimo, oni će misliti da je naša veza
ozbiljna.”
Pokajala se odmah za te riječi - ovo bi moglo voditi u razgovor tipa zar nije
ozbiljna - i premda je osjetila da se htio suprotstaviti, Jamie je samo glasno
uzdahnuo i naslonio se natrag u svoje sjedalo. “Znam”, rekao je. “Ali nešto im
moram dati. Mama me već pitala kad ću si naći pravu djevojku i skrasiti se.”
Fiona je šutjela, šokirana time koliko ju je ovo uzrujalo. Riječi su kao
mjehurići izranjale na površinu - To ti želiš? Oženiti se i skrasiti? - ali potisnula
ih je natrag. Što ako joj on odgovori: Da, to je ono što želim.
Morala je prekinuti ovaj razgovor.
Zajedno su tek godinu dana. Nije to dugo; sad je 2014. Od ljudi se više ne
očekuje da se udvaraju i ožene kako je to bilo 1950. Ali Jamie je bio mlađi od nje
i nije odrastao sa slobodoumnim hipi roditeljima. Nije od nje tražio mnogo.
Koliko god joj se ideja o večeri s njegovim roditeljima nije sviđala, mogla bi to
ona. Zbog njega. Stisnut će zube i otići.
“U redu”, napokon je rekla, lupnuvši ga malodušno u prsa. “Doći ću, dobro.
Pojest ću pečenu govedinu. A sada, daj da krenemo. Stara učiteljica mogla bi još
dobiti i srčani udar ako nas gleda kroz prozor.”
Razvukao je usta u osmijeh i dohvatio svoju jaknu sa stražnjeg sjedala.
Gospođica London nije ih gledala kroz prozor. Nije se ni pojavila na vratima,
čak ni nakon poduljeg kucanja. Zabrinuta, Fiona je izvukla svoj mobitel i otišla
do kraja prilaza, tražeći signale. Bila je na pola ulice prema centru kad joj
se posrećilo s par crtica na ekranu, dovoljno da nazove Cathy.
“Morala sam odvesti tetu Sairy na pregled”, rekla je Cathy. “Liječnik je
promijenio termin, a ne smije propuštati svoje kontrole. Samo idite oko kuće do
ostave. Ostavila sam ključ ispod starog patuljka.”
I tako su obišli kuću i došli u stražnje dvorište. Gospođica London nije imala
susjede iza kuće, a stražnje se dvorište pretapalo u padinu načičkanu visokim
borovima koji su se oštro i crno ocrtavali prema sivom nebu. Iza njih, dolje,
vidjela su se obrađena polja i elektrana isprekrižana metalnim tornjevima. Vrane
su graktale negdje iznad glava i čula se buka kamionskih motora s obližnje stare
autoceste.
Naslonjena na oronulu kuću, tu je bila stara daščara prekrivena pločama od
zelene plastike. Fiona je pipala prstima ispod odignutog vrtnog patuljka dok je
Jamie micao s vrata ostave lopatu za snijeg i izvrnute, naslonjene tačke. Vrata
su bila hrđava, zatvorena lokotom istrošenim od godina i izloženosti kiši i suncu.
113
 Knjige.Club Books

Fiona je na trenutak pomislila kako se bravica neće dati otvoriti, ali ključ je lako
ušao na mjesto i Jamie je odigao lokot i širom otvorio vrata.
“Uh, čovječe”, rekao je.
Ostava je bila puna - doslovno puna - kartonskih kutija naslaganih od poda do
stropa, neke su bile jako uleknute od četvrt stoljeća tereta. Fioni je srce zakucalo
brže. To je bilo to: šezdeset godina povijesti Idlewilda nagurano u staroj dvorišnoj
šupi. Ovdje negdje nalazi se odgovor na pitanje tko je bila Sonia Gallipeau, možda
čak i odakle je došla. Ovdje negdje nalaze se podaci o Sonijinim prijateljicama
koje bi još mogle biti žive. Ovdje negdje možda je čak i dokumentacija o djevojci
po imenu Mary Hand.
Ne mogavši se savladati, dohvatila je prvu kutiju koja je stajala u visini očiju
i povukla je dolje, postavila je na hladno tlo i otvorila poklopac. Unutra su bili
udžbenici, stari i požutjeli. Gornji je imao naslov Gramatiku latinskog jezika
za djevojke.
Jamie je pročitao preko njezina ramena. “Dobra stara vremena”,
prokomentirao je, “izgleda da im je čak i latinski bio drukčiji ako si žensko.”
Fiona se složila. Podignula je udžbenik i vidjela da ih je još dosta nagurano
ispod prve knjige. Biologija. Povijest. “Čini se da je gospođica London htjela
sačuvati i nastavni program, zajedno s dokumentacijom škole.” Podignula
je pogled k njemu. “Hoće li sve ovo stati u tvoj auto?”
Gledao je, vrtio glavom, računao. “Svakako”, rekao je. “Ali pravo pitanje
glasi hoćeš li sve to držati u svojem stanu?”
“Imam mjesta.”
Slegnuo je ramenima, podignuo kutiju i odnio je do auta.
Trebalo mu je gotovo sat i pol dok nije ispraznio ostavu. S obzirom na to
koliko su dugo kutije stajale ondje, iznenađujuće malen broj bio je oštećen od
vlage. Čak i kad su pokrivali kolibu plastičnim pločama, Jenkiji iz sedamdesetih
godina prošlog stoljeća pazili su da to naprave vrhunski. Odvezli su se sa svim
kutijama iz Idlewilda naslaganim u Jamiejev terenac, koji je sada vonjao na mokar
karton.
Ukupno je bilo dvadeset i jedna kutija. Fiona ih je pokušala organizirati nakon
što su ih iskrcali u njezin mali stan, natrpali ih po dnevnom boravku. U nekim
kutijama bili su ispiti i planovi predavanja te su gurnute uza zid kao nevažne. U
nekima su bila financijska izvješća, o isplatama plaća i računa za dobavu
namirnica; te su kutije stavljene odmah do ovih kao potencijalno zanimljive. U
nekima su, čini se, bile nabacane kojekakve memorabilije, vjerojatno skupljene iz
učionica zadnji dan škole, prije zatvaranja: globus veličine stola, veliko ravnalo,
u tuljac namotan plakat, stare čitanke. Njih je Fiona stavila na stranu kao
fascinantne, ali ne nužne za priču. Kad završi članak, slikat će ih kako bi dodala
vizualni kontekst priči prije no što je preda uredniku.

114
 Knjige.Club Books

Preostalih pet kutija bile su bilješke o učenicama. Fiona i Jamie naručili su

dostavu iz kineskog restorana za ručak i podijelili među sobom zadnje kutije,
tražeći imena s Fionine liste, kao i bilo koja druga imena koja bi im se
učinila zanimljivima. Jamiejeva kutija sadržavala je prezimena na G, i prvi fascikl
koji je izvukao bio je onaj s imenom Sonie Gallipeau.
Na prvoj stranici naznačena je bila Sonijina visina, težina, dob, veličina
uniforme i datum dolaska u Idlewild. Kao najbliži srodnik naveden je prastric
Henry DuBois, iz Burlingtona, čije je ime Jamie prepoznao iz svoje potrage za
Sonijinom rodbinom. Henry DuBois i njegova žena Eleanor bili su ljudi koje je
Sonia otišla posjetiti za vikend prije no što je ubijena. Zadnji njoj poznati ljudi
koji su je vidjeli živu. Oboje su sada bili mrtvi i nisu imali djece.
Nije bilo fotografije. Fiona se zatekla kako priželjkuje znati kako je Sonia
izgledala.
Tu je bilo nekoliko stranica s ispisima Sonijinih ocjena - sve su bile visoke.
Učiteljica je napisala kemijskom: Bistra i tiha. Vješta u pamćenju. Fizička sprema
adekvatna. Sonijino tijelo bilo je malo; ako je bila u koncentracijskom logoru,
izvjesno je da se nije dovoljno hranila u dobi u kojoj je trebala rasti, ali morala je
biti jaka kad je to uopće preživjela, Fiona je zabilježila da treba o tome pitati
liječnika.
Bio je tu komad papira, ubačen u fascikl, s potpisom Gerte Hedmeyer, školske
bolničarke u Idlewildu. Učenica dovedena u ambulantu 4. studenoga 1950.
Srušila se na tjednom vrtlarenju. Ne zna se razlog. Učenica je mršava; mogući
manjak željeza. Žalila se na glavobolju. Dala joj aspirin i uputila je na
odmaranje. Puštena na brigu Roberte Greene, prijateljice iz iste sobe.
“Evo Roberte”, rekao je Jamie dok mu je Fiona čitala preko ramena. “Dokaz
da su bile prijateljice. Moramo s njom razgovarati.”
Fiona je zurila u bilješku. Roberta Greene, koja je dovela kolegicu u
ambulantu kad se ova srušila prije šezdeset i četiri godine, bila je u ovom trenutku
nešto najbliže obitelji što je Sonia Gallipeau imala. Definitivno je bilo vrijeme da
upoznaju Robertu.
“Ovo je zanimljivo”, rekao je Jamie pokazujući na bilješke bolničarke. “Kaže
da je moguć manjak željeza.”
“To je kod”, objasnila mu je Fiona.
“Molim?”
“Znači da je Sonia imala mjesečnicu taj dan kad se onesvijestila. U to vrijeme
bio je to pristojan način da se to kaže. Naš stari doktor i dalje se koristio tom
frazom dok sam ja odrastala.”
“Ali ovo su privatne bilješke bolničarke”, pobunio se on. “U djevojačkom
internatu. Na kilometre nije bilo nikakvog muškarca.”
“Nije važno. Išlo je u dokumentaciju, gdje će to i drugi moći pročitati.
Svejedno se morala pristojno izraziti. To je neka generacijska stvar.”
115
 Knjige.Club Books

Odmahnuo je glavom. “Ta generacija nije mi jasna. Izgleda da općenito nisu

razgovarali ni o čemu. Moj djed borio se u ratu i nikad o tome nije govorio, pa
čak ni mojem tati. Cijeli prokleti rat, a poslije ni riječi o tome.”
“Istina”, rekla je Fiona. “Ovdje nema ništa o tome da je Sonia bila u
koncentracijskom logoru. Ako je i došla iz logora, bolničarka to možda nije ni
znala. I Sonia je vjerojatno živjela sa svojim iskustvom ne spominjući ga nikada.
Sve te cure - djevojke iz Idlewilda. Što god da su prošle, zbog čega god da su ih
poslali u internat, vjerojatno nisu nikad o tome govorile. To se jednostavno nije
radilo.”
Sljedeća stranica u fasciklu, posljednja, sadržavala je izjavu o Sonijinu
nestanku. Potpisala ju je Julia Patton, ravnateljica Idlewilda, i natipkala uredno na
stranici s memorandumom.

5. prosinca 1950.
Ja, Julia Patton, ravnateljica Škole za djevojke “Idlewild”, ustvrđujem da je
28. studenoga 1950. učenica Sonia Gallipeau dobila dopuštenje za posjet
rođacima preko vikenda. Otišla je 11 sati prijepodne u petak 28. studenoga kako
bi stigla na autobus u 12 sati za Burlington. Na sebi je imala vuneni kaput i suknju
i nosila je kovčeg. Viđena je kako hoda uz Cestu Old Barrons u smjeru autobusne
stanice, što može potvrditi nekoliko učenica.
Također izjavljujem da se Sonia Gallipeau nije vratila u Školu za djevojke
“Idlewild”, ni na dan 30. studenoga kada se trebala vratiti, ni bilo koji idući dan.
Pod prisegom ovdje izjavljujem da je više nisam vidjela ni ja, ni bilo koja
učiteljica u mojoj službi, niti bilo koja od učenica koje su mi povjerene na brigu.
Na dan 1. prosinca 1950., kada sam od zaposlenika obaviještena da se Sonia nije
vratila, nazvala sam policiju u policijskoj postaji Barrons i prijavila njezin
nestanak. Sa mnom su razgovarali službenici Daniel O’Leary i Garrett Creel i
dala sam izjavu. Također sam pomogla policiji da pretraži Šumu pokraj Ceste
Old Barrons nakon što je policija dobila informaciju da je Sonia ušla u autobus
u Burlingtonu na dan 29. studenoga 1950. Pronašli smo kovčeg koji sam
prepoznala kao Sonijin, a koji je sada pohranjen u mojem uredu.
Uvjerenja sam da je Sonia pobjegla, vjerojatno uz pomoć neke osobe, moguće
dečka.
Vlastoručno,
Julia Patton

Na dnu stranice rukopisom je bilo dopisano:

Addendum, 9. prosinca 1950. Kovčeg je nestao iz moga ureda. Nije lociran.
J. P.

116
 Knjige.Club Books

Jamie je odložio fascikl i ustao, otišao k prozoru. Nije govorio.

Provlačeći ruku kroz kosu, Fiona se okrenula opet izjavi Julije Patton i primila
je u ruke. Okrenula je papir, primijetivši blijede tragove indiga na poleđini. “Ovo
je pisala na kopirnom papiru”, kazala je. “Kopiju je vjerojatno dala
policiji.” Policija, međutim, nije dobila rukom dopisani dodatak koji je naknadno
dometnut.
“Ovo nije bilo u dosjeu o nestaloj osobi”, rekao je Jamie. “Našao sam samo
izvješće Daniela O’Learyja.”
“Je li to čudno?” upitala ga je Fiona, “Da nedostaje stranica iz dosjea?”
“U slučaju starom šezdeset i četiri godine? Ne znam. Vjerojatno nije.”
Ponovno je utihnuo. Vjerojatno je mislio o Garrettu Creelu starijem, svome
djedu, koji je očito intervjuirao Juliju Patton u vezi s nestankom, zajedno s
kolegom, i o onome što dosje implicira o njemu. Fiona ga je pustila da se sam s
time hrva neko vrijeme.
“Bila su to druga vremena”, rekao je Jamie naposljetku, “ali prilično je jasno
da nitko nije ozbiljno shvatio Sonijin nestanak.” Zastao je. “Čak ni moj djed.”
To ga je mučilo. Jamie je bio ponosan na svoje policijske pretke. “Prosudba
o Soniji prilično je gruba”, potvrdila je Fiona, “pogotovo kad dolazi od
ravnateljice. Okej, pobjegla je od rođaka, ali zaključiti da je odbjegla s dečkom?
Pa to je bila djevojka koja je živjela pod strogim nadzorom u internatu. Teško da
je odlazila prevrtati Barrons naglavce i zavoditi dječake. I bila je bez kovčega.”
“Ne razumijem”, rekao je Jamie, još uvijek zagledan kroz prozor. “Kako to
da nikom nije palo na pamet da joj se moglo dogoditi neko zlo. Kako im to nije
ni u jednom trenutku palo na um. Petnaestogodišnja djevojka koja je ostavila
svoj kovčeg i iščezla.
Nezvane Malcolmove riječi pojave se Fioni u mislima: Je li bila Židovka?
Nije bilo ničega o tome u školskoj dokumentaciji, ali što ako je doista bila? Bi li
policija jednako pomno tragala za malom židovskom izbjeglicom bez doma i
obitelji, kao što bi za lokalnom djevojkom katoličke vjere?
I tko je uzeo Sonijin kovčeg iz ureda Julije Patton? Ubojica je bacio Sonijino
tijelo u bunar koji se nalazio praktički u dosegu pogleda s uredskog prozora
nadstojnice. Je li ubojica uzeo i kovčeg? Ako je kovčeg skrivao tajnu ubojičina
identiteta, onda ga se morao riješiti. Je li moguće da je Julia Patton znala tko je
Sonijin ubojica? Je li moguće da je to bila ona sama?
Iznova je pročitala izjavu. “Muči me i to što je otišla od svojih daljih rođaka
dan ranije. A toliki put je prešla da ih posjeti. Zašto se okrenula i otišla?”
“To vjerojatno nikad nećemo doznati.”
Fiona je spustila fascikl. “Idemo dalje”, rekla je. “Ne možemo sada odgovoriti
na ova pitanja. Daj da nađemo podatke o drugim curama.”

117
 Knjige.Club Books

“Nemamo vremena”, rekao je Jamie, okrećući se od prozora i gledajući svoj

sat. “Moramo na večeru k mojim roditeljima.”
“Ne, ne. Zezaš me.”
Jamie je odmahnuo glavom. “Obećala si, dakle dolaziš. Ovi papiri bit će tu i
kad se vratimo.”
“Ne mogu ići.” Osjetila je fizičku bol gledajući kutije koje je tako silno željela
otvoriti.
Da, možeš.
Nevoljko je ustala sa svojeg mjesta na podu i rukama otrla traperice. “U redu.
Ali neću se presvlačiti. I vraćamo se odmah ovamo.”
“Nakon večere”, rekao je Jamie. “Obećavam.”
Bili su u Jamiejevu autu i on je skretao u Ulicu Meredith kad je Fioni zazvonio
mobitel. Bio je to njezin otac.
“Imam nešto”, rekao je čim se javila. “O tvojoj curici Soniji.”
Fiona je osjetila kako su joj se usta osušila. “Što?”
“Jedna prijateljica profesorica spojila me s jednom studenticom da mi pretraži
arhive”, rekao je. “Našla ju je na popisu putnika broda koji je isplovio iz Calaisa
1947. Sonia Gallipeau, dob dvanaest godina. Putuje sama. Isti datum rođenja kao
i kod tvoje male.”
“To je ona”, reče Fiona.
“U popisu putnika navedeno je prijašnje mjesto boravka”, rekao je Malcolm.
“Zapisao je to brodski službenik, ali informacija je morala doći od nje.”
Fiona je zatvorila oči da ne gleda asfalt koji prolijeće pokraj nje, da ne gleda
golo drveće i sivo nebo, da ne vidi ništa. “Kaži mi sve” rekla je.
“Žao mi je, dušice”, rekao je njezin otac. “Njezino prijašnje prebivalište bio
je zatvor Ravensbrück.”

118
 Knjige.Club Books

17. POGLAVLJE

Roberta
Barrons, Vermont,
studeni 1950.

Od svih mrskih nastavnih predmeta u Idlewildu - a to je bila većina predmeta

- tjedno vrtlarenje bilo je najomraženije. Na to su došli, pretpostavljala je Roberta,
na temelju neke promašene ideje da bi kućanice budućnosti trebale znati
uzgojiti vlastito povrće. Ili je možda proizišlo iz ideje da bi se škola trebala
prehranjivati vlastitom proizvodnjom, poput redovničkog samostana. U svakom
slučaju, svaka djevojka koja je pohađala Idlewild morala je tjedno provesti jedan
sat u zajedničkom školskom vrtu, beznadno prčkajući po zemlji i trudeći se ne
zablatiti svoju uniformu dok nabada po mrtvom povrću.
Mjesec se pretopio u studeni, hladan i težak. Roberta je stajala u vrsti s još
četiri druge cure dok im je gospođa Peabody dodjeljivala, svakoj po jednu, vrtne
alatke, “Dodat ćemo i salatu svome uzgoju sljedećeg proljeća, pa ćemo zato danas
kopati zemlju da napravimo mjesta prije nego što se tlo smrzne.” Pokazala je na
otpisani pravokutnik zemlje, pun mrtve trave i kamenja. “Jedan sat, cure.
Počnite.”
Roberta je gledala u Soniju koja je stajala pokraj nje. Sonia se sva skupila u
svom starom vunenom kaputu, lica nabranog i ojađenog, tanašne ruke bile su joj
oslonjene na držak lopate. “Je li tebi dobro?”
“Bon.” Sonia je nadlanicom obrisala nos. Uvijek bi se vraćala francuskom
kad je umorna.
Roberta je zakopčala svoj kaput najviše što je mogla pod grlom i latila se
lopate. Nisu cure mrzile fizički rad - mrzile su sam vrt. Bio je smješten unutar
dubokih sjena koje su stvarale glavna zgrada i blagovaonica i bio je
nesmiljeno hladan, vlažan i pljesniv, bez obzira na to koja je bila sezona. Prozori
obiju zgrada slijepo su zurili u djevojke dok su radile. U Idlewildu je ustrajno
kružila legenda o tome da je beba Mary Hand bila pokopana u vrtu, što nije nimalo
pridonosilo privlačnosti tjednog sata vrtlarstva. Svaki put kad je ovdje prekapala
po zemlji, Roberta je očekivala da će ispod lopate izroniti malene ljudske kosti.
Djevojke su se zgurile svaka nad svojim poslom, njihov je dah stvarao oblačke
u jutarnjem zraku, koso zimsko sunce padalo je na dvorište smještajući sve njih u

119
 Knjige.Club Books

crnu sjenu. Roberta je osjetila kako joj propuštaju cipele - vrt je uvijek bio mokar,
voda se cijedila iz prevrnute zemlje i skupljala u lokvice u utorima između
grumenja.
Mary Van Woorten podignula je glavu i zagledala se u Soniu. “Ti uopće ne
kopaš”, rekla je, usta su joj se naškubila na blijedom okruglom licu.
“Kopam” mračno je odvratila Sonia, gurajući vrh lopate u blato.
“Ne, ne kopaš. Moraš gurnuti lopatu jače, kao i svi ostali.”
“Pusti je na miru”, rekla je Roberta. Krajem oka pratila je Soniju. Djevojka je
stiskala držalo, nabadala lopatom po mokroj zemlji, ali nije uspijevala prevrnuti
mnogo zemlje. Zubi su joj cvokotali. Sonia je bila sitna, ali bila je jaka i ovo nije
bilo nalik na nju. “Sonia?” blago ju je zazvala Roberta.
“Dobro sam ja.” Kao da to želi pokazati, Sonija je ponovno gurnula lopatu u
zemlju.
“Nisi napravila nijednu rupu!” inzistirala je Mary.
Sonia je dignula glavu i obrecnula se na nju. “Ti si obična glupača”, ispljunula
je, ruke su joj se tresle. “Ti nisi nikad morala kopati. Nikad nisi morala kopati.”
“Kako to misliš?” rekla je Mary. “Upravo sad kopam.”
“Mislim da nešto s njom ne štima”, ubacila se Margaret Kevin. “Mary, daj
zašuti.”
“Zašuti!” viknula je Sonia, sve ih prestrašivši, Roberta nikad nije vidjela
prijateljicu tako ljutitu. “Samo svi ušutite i pustite me na miru!”
Kopale su u tišini. Roberta je bacila pogled preko ramena i vidjela gospođu
Peabody kako puši kraj ulaza u učiteljsku zgradu, tiho razgovarajući s gospođom
Wentworth. Nečemu su se nasmijale i gospođa Wentworth je klimala glavom. S
mjesta na kojem je ona stajala u sjenama, dvije učiteljice izgledale su kao da se
kupaju u suncu, kao da ih Roberta promatra kroz čarobni okvir.
Vratila je pogled na tlo koje je kopala, prošarane grude blata. Dječje kosti.
Uvijek je mislila na dječje kosti ovdje. Kosti prstića, kosti nogu, mekana mala
lubanja...
Nemoj misliti o tome. Nemoj.
Oštrica njezine lopate proklizala je i na trenutak na njoj je bilo nešto bijelo i
sjajno, nabodeno na metal, nešto blijedo i meko i trulo. Roberta je odskočila
pustivši lopatu, umalo vrisnula, no prije je ipak prepoznala da je nabola gljivu,
veliku i mokru u hladnoj, vlažnoj zemlji.
Pokušavala se smiriti kad je čula glasan izdah pokraj sebe, poput uzdaha.
Okrenula se i ugledala kako Sonia pada na koljena u blato. Rukama je i dalje
stiskala lopatu iako su joj ruke kliznule niz držalo kad se spustila do zemlje.
Roberta se sagnula i primila prijateljicu za ramena.
“Ne mogu ja to”, rekla je Sonia, glave spuštene toliko da joj je čelo umalo
doticalo tlo, s očima koje se prevrću u glavi.

120
 Knjige.Club Books

“Gospođo Peabody!” viknula je Mary Van Woorten.

“Sonia”, šaptala je Roberta, čvršće je držeći.
Sonijina ramena dizala su se i spuštala i tiho je ispljunula par kapi sline na tlo.
Onda je malaksala, sklopivši oči. Roberta ju je držala čvrsto. Njezina prijateljica
gotovo da i nije imala težine.

***

“Jesi li spavala?” pitala je gospođica Hedmeyer, školska bolničarka. “Jela?”

“Da, madame.” Sonijin glas bio je blijed, umoran.
Gospođica Hedmeyer prstima je opipavala meko tkivo ispod Sonijine vilice,
provjeravajući limfne žlijezde. “Nema oteklina”, rekla je. “Nemaš temperaturu.
Što još?”
“Boli me glava, madame.”
Roberta je grickala rub palca dok je promatrala kako gospođica Hedmeyer
uzima bočicu aspirina iz ormarića i istresa dvije velike, kredaste tablete. “Viđala
sam to i prije”, rekla je gospođica Hedmeyer.
Imala je svijetloplavu kosu kojoj je u kontrast stajao iznenađujući roj tamnih
pjegica preko nosa. Uz to što je liječila boljke djevojaka iz Idlewilda,
podučavala je svoj oskudni znanstveni kurikulum, koji se sastojao uglavnom od
periodnog sustava elemenata i procesa fotosinteze, katkada s dodatkom
objašnjenja snijega i kiše. Od kućanica budućnosti nije se očekivalo da poznaju
znanost. “Dogodi se to nekim djevojkama kad trebaju obavljati fizičku
aktivnost tijekom svojih dana u mjesecu. Jesam li u pravu?”
Sonia je trepnula i nije rekla ništa, a čak je i Roberta mogla vidjeti koliko joj
je neugodno.
“Odmori se”, rekla je gospođica Hedmeyer. Potapšala je Soniu po rukavu
debelog školskog pulovera. “Moraš biti jača”, savjetovala joj je. “Cure kao ti.
Ništa vama ne nedostaje. Dobro vas ovdje hranimo.”
Sonijin glas bio je jedva čujan šapat. “Da, madame.”
“I manje francuskog, molim. Ovo je Amerika.” Bolničarka se okrenula
Roberti. “Razgovarat ću s gospođom Peabody i imat ćeš slobodan sljedeći sat, pa
pazi na nju da se opet ne onesvijesti. S obzirom na to da igraš u hokejaškom timu,
ni gospođa Peabody sigurno neće imati ništa protiv.”
Roberta je smjerno gledala u pod. “Hvala vam, gospođice Hedmeyer”
Uzela je Soniju za ruku i njih dvije izišle su iz sobe. Neodređeno je pomislila
kako bi mogla staviti njezinu ruku preko svojih ramena i napola je nositi do sobe,
ali Sonia je hodala ravno, čak se i uspela stubama prema spavaonici, iako je svoju
hladnu, znojnu ruku držala u Robertinoj, a pogled prikovan o svoja stopala. U
njihovoj sobi Roberta joj je pomogla svući blatne čarape i cipele. Radile su u tišini,
121
 Knjige.Club Books

Roberta je objesila čarape na kvaku da se osuše - suhog se blata lakše riješiti u

lavabou nego mokroga - dok je Sonia lijegala u krevet i navlačila pokrivače, još
uvijek u suknji i puloveru. Sonia je prekrižila ruke na prsima.
Roberta je zbacila svoje cipele i sjela je na rub kreveta, gledajući u blijedo
lice prijateljice. “Ispričaj mi”, kazala je.
Sonia je zurila u drvene daske koje su tvorile dno Robertina kreveta iznad
njezinog. “Tužna je to priča”, rekla je.
“Sve mi imamo tužne priče”, odvratila joj je Roberta, misleći na strica Vana.
Bez razmišljanja dodala je: “Molim te.”
Ta riječ je, čini se, iznenadila Soniju koja je pogledala u Robertu, a onda opet
gore u daske. Poslušno je progovorila. “Moja mama raspačavala je letke u ratu”,
rekla je. “Za Pokret otpora. Pomagala je da budu prokrijumčareni od mjesta
gdje su tiskani do mjesta gdje su bili potrebni. Ja sam joj pomagala.”
Roberta je opet zagrizla rub palca. U Francuskoj? pitala se. Kakve letke?
Otpor protiv koga, protiv Hitlera? Već se izgubila. Znala je tako malo - nitko nije
o ratu govorio djevojčicama njezine dobi. Neke cure imale su braću i rođake koji
su otišli i poginuli ili se vratili, kao stric Van. Nitko im u školi nije spominjao
Pokret otpora. Ali nije htjela prekidati Soniju i samo joj je tiho kimnula da nastavi.
“Znale smo da je opasno”, rekla je Sonia. “Papa je već bio odveden u Dachau
- on je bio pisac. On se protivio otvoreno. Njega su rano odveli, ali nas su ostavili
jer je mamin tata prije radio za vladu. Ali su nas uhitili 1944. Bilo mi je
devet godina.”
Roberta je disala što je tiše mogla, slušajući.
“Najprije su nas poslali u zatvor”, rekla je Sonia. “Nije bilo tako loše. Mama
je pokušala povući veze preko svojeg oca da nas ostave tamo. Ali njezin je otac
dotad već bio mrtav i nas su stavili na vlak. Otišle smo u Ravensbrück.”
“Što je Ravensbrück?” napokon je upitala Roberta, ne mogavši izdržati.
“Logor za zarobljenike.”
“Kao Auschwitz?” To je bio naziv za koji je znala - bilo je nešto o tome
jednom u kinu, prije filma, i vidjela je željeznu kapiju u crno-bijeloj tehnici,
tračnice vlaka. Nešto o oslobođenju. To je bilo malo prije nego što se striko Van
vratio kući.
“Da, ali samo za žene”, rekla je Sonia. “I djecu.”
Roberta je treptala, u šoku.
Sonia, čini se, nije primjećivala. “Stavili su nas u barake”, rekla je, “mamu i
mene. Natjerali su nas da radimo. Imale smo radni zadatak koji je značio da
moramo kopati po cijeli dan. Nikad nije bilo kraja kopanju - nismo mi ništa
svrhovito radili, samo smo kopale zemlju i prebacivale je s jednog mjesta na
drugo. Ipak, tjerali su nas da to radimo. Po vrućini, po hladnoći, bez hrane i vode.

122
 Knjige.Club Books

Koja god bi pala dok kopa, bila je ostavljena tamo da istrune. Žene su padale svaki
dan.”
Roberta je osjetila kako joj se srce diže i počinje kucati u grlu, stežući ga u
strahu. Nisam spremna za ovo. Ne mogu to slušati.
“Stajale smo svaki dan na Appelplatzu”, rekla je Sonia. “To je bio glavni trg
u logoru. Poredali bi nas i natjerali da stojimo, satima i satima. To je trebala biti
prozivka, ali naravno da nije bila. Ili smo se smrzavale ili se znojile pod suncem.
Tko je pao, ostao je tamo. Mama je prvo bila dobro, ali kako su odmicali dani,
tako je bivala sve tiša. Tiha, tiha. Mislila sam, dobro je, jer kad si tiho, provučeš
se i nitko te ne primijeti. Onda jednog dana, kad su nas poredali na Appelplatzu,
ona je počela vikati.” Sonia je zavrtala rub pokrivača polako pod prstima,
spustivši pogled na to. “Vikala je i vikala. Rekla im je da su ubojice i da će svi
skončati u paklu. Rekla je da će rat jednom završiti i da će se sve doznati. Rekla
je da će doći pravda, da na kraju neće biti tišine. Rekla je da će ubojice jednom
dobiti svoje, da će se morati suočiti sa Stvoriteljem. Odveli su je i više je
nisam vidjela. Čula sam da je jedna žena rekla kako su je pogubili, kako je dobila
metak u zatiljak, ali nisam znala je li to istina. Da je samo šutjela.” Pustila je rub
pokrivača. “Da je barem ostala tiho. Ali nije. I tako sam ostala sama.”
“jesi li pokušala pobjeći?” šapnula je Roberta.
Sonia je okrenula glavu k njoj i pogledala je. “Kad smo stigle, rekli su nam,
ako želimo, da možemo vidjeti zadnju žensku koja je pokušala prijeći preko
ograde. Jer još uvijek je tamo.” Okrenula je pogled opet prema drvenim
daskama. “I bila je.”
Roberta nije mogla progovoriti.
“Danas je bilo kao da sam opet ondje”, rekla je Sonia. “Ne bude to često. Rat
je završio, i sve su nas izvukli odande, i ja sam došla ovamo. Hrane me i brinu se
za mene. Ne mislim o tome. Ali danas, bilo je kao da tjedni sat vrtlarstva nikad
nije postojao. Opet mi je bilo deset godina i bila sam na radnom zadatku. Teško
je to objasniti. Meni je to bilo stvarnije nego što si mi ti sada.”
Roberta je spustila glavu u dlanove. Probadalo ju je u sljepoočicama i sad bi
joj bilo drago da je i sama dobila kredastu tabletu aspirina od gospođice
Hedmeyer. Oči su je pekle i htjela je plakati, ali suze su joj se zaglavile u grlu, u
obliku tvrde i bolne kvrge. Je li i stric Van vidio ovakve stvari? Je li zato pokušao
upotrijebiti svoj pištolj u garaži? Prisilila se duboko udahnuti. “A onaj dan? U
blagovaonici?”
“To je bilo...” Sonia je tražila prave riječi. “Imali smo blokovke”, kazala je,
“voditeljice bloka. To su bile zarobljenice koje su bile promovirane, određene da
nadziru druge zatvorenice.”
“Žene?” Roberta je upitala, ponovno šokirana.

123
 Knjige.Club Books

“Da. Neke su bile dobre, pokušavale nam prošvercati ponešto, ali većina nije.
Tražile su usluge. Mogle su te pretući i prijaviti. Ako se nisi ponašala kako žele,
poslale bi te u kazneni blok, samice i gore od toga.”
Roberta je pomislila na ono što se događalo u blagovaonici, Alison je udarila
Sherri, Sherrin nos je počeo krvariti, nastao je metež i vika, Luda Dama je vikala,
Zbog ovoga ćeš u posebnu kaznu, da znaš, mala moja! Čuješ me? Kreći.
Hodaj! Sad je imalo smisla. Jezivog smisla iz noćne more.
Vratila se na glavno pitanje. “Što ćeš napraviti?” pitala je drugu djevojku.
“Ovo se ne smije ponoviti. Poslat će te u posebnu kaznu.” Katie, najjača i
najhrabrija od njih, bila je poslana u posebnu kaznu i vratila se odande toliko
potresena da je odbijala išta reći o tome. Roberta nije bila sigurna da bi Sonia
preživjela. “Mogu te izbaciti iz škole”, rekla je. “Nemaš kamo otići.”
Sonia je stisnula usta; oči su joj bile mračne. “Neće se ponoviti.”
Roberta nije bila sigurna u to. Ali dok je Sonia tonula u san, ona je sjedila
mirno, razmišljala o problemu, pokušala ga sagledati sa svih strana. Sonia je bila
umorna, iscrpljena, ali Roberta je bila otporna. I CeCe isto, I Katie.
Dogurale su do ove točke, sve one. Nisu pukle, nisu umrle, Sonia nije sama.
Zajedno će nešto moći napraviti. Zajedno će sve izdržati.

***

Sjedile su na podu svoje sobe tu noć, sve četiri, okupljene oko CeCeina radija.
Zvuka utišanog tako da ih Susan Brady ne čuje, slušale su emisiju o policajcima
koji hvataju ubojicu i izvedbu “Three Little Maids” koja ih je sve nasmijala.
Onda još jednu emisiju, ovaj put o kaubojima, dok nije postalo toliko kasno da je
i program završio i CeCe ugasila radio. A onda su pričale.
U mraku, nakon što su sve sjedile i slušale satima, već opuštene, odjednom je
postalo lako. Riječi su tekle, preplitale se jedna preko druge, kao tkanje razgovora
koji je trajao i trajao. Roberta je ispripovijedala sve o stricu Vanu, o danu kad je
otvorila garažna vrata i zatekla ga kako sjedi na drvenom stolcu, jecajući, s
pištoljem u ustima. Rekla im je što je bilo dan poslije, o tišini u sebi koju nikako
nije mogla probiti, o liječnicima, o krvavim očima strica Vana. Nije ju mogao
pogledati. Roberta je ponovno osjetila knedlu u grlu dok je to govorila, dok se
prisjećala. Sad joj je bilo žao što se tad nije uvukla u krilo strica Vana i zagrlila
ga oko vrata; sada, sada ga ne bi nikada pustila. Ali bilo joj je trinaest i svi su bili
užasnuti i samo su šutjeli, uključujući i nju, i nije znala što bi učinila.
“Gdje je on sada?” Duboki Katien glas prošao je kroz tamu kad je Roberta
završila.
“Još je kod kuće”, rekla je Roberta. “Odlazi doktorima. Majka kaže da nije
dobro, da ga tata želi staviti u bolnicu.” Jedva je izgovarala riječi. “Svađaju se.
Majka i otac. Vidim kad dođu na dan obiteljskih posjeta - njih dvoje se i ne
124
 Knjige.Club Books

pogledaju, uopće ne razgovaraju međusobno. Jednako se srame i zbog mene i

zbog strica Vana. Znam da tata mnogo radi. Majčine oči bile su crvene i rekla je...
uvijek kaže da nije baš najbolje vrijeme da se vratim kući."
Druge su se raspričale sad kad je Roberta prestala. Teret joj se maknuo s prsa.
Svaka djevojka govorila je dok su druge šutjele, slušajući.
I tako je išlo, noć za noć. Katie, s CeCe kao asistenticom, počela je pribavljati
dodatnu hranu iz blagovaonice tijekom objeda, prikradala se kroz kuhinjska vrata
i usitno krala dok bi CeCe držala stražu. Svaku večer, nakon što se smrači,
prošvercale bi nešto hrane; pravile su se da je to za sve njih, ali po prešutnom
dogovoru najveći dio davale su Soniji. Pri ugašenim svjetlima i s hladnoćom zime
izvana, jele bi i slušale radio i pričale svaka svoju priču, jedna po jedna, sa sve
više detalja. Katie i Thomas, dečko koji ju je napao i rekao joj neka se ne
miče. Nezgoda koju je CeCe doživjela s majkom na plaži. Roberta im je ispričala,
s oklijevanjem, o pjesmi koju je čula na igralištu za hokej, istu onu koju je stric
Van slušao u garaži onog dana, baš kao da je netko ili nešto izvukao sjećanje ravno
iz njezine glave. A iduću noć Katie im je rekla što je bilo u posebnoj kazni, i za
paukove, i poruke po udžbenicima. I o grebanju po prozoru, i glasu koji je
moljakao da je pusti unutra.
Sonia je govorila rijetko, ali kad bi ona počela pričati, sve druge bi ušutjele i
slušale nju, od prve riječi. Ispričala im je polako, udjeljujući im malo po malo,
ono čega se sjećala o Ravensbrücku - kako su bile raspoređene barake i
druge zgrade, pa o ženama i drugoj djeci koju je srela ondje, o vremenu, hladnoći,
hrani, o svakodnevici logora, prepričavala im priče koje je čula od drugih žena.
Bilo je to sporo i teško slušati, ali cure su upijale svaku riječ. Dok je Sonia
govorila, Roberta je zaključila da joj je možda sad bolje. To što je uspjela pretočiti
u riječi strahote iz svoje glave, činilo ih je manje neizmjernima, manje
nemogućima. Uspostavile su sustav signalizacije kojim će im ona dati znak ako
osjeti da joj nailazi nova epizoda, ali Sonia se nije morala njime koristiti.
Bile su zarobljene tu u Idlewildu. Ali Idlewild nije bio sve. Nije on cijeli
svijet.
Jednoga dana, uz Božju pomoć, mislila je Roberta, ja ću se maknuti odavde,
jednoga dana sve ćemo otići. A onda ćemo napokon biti slobodne.

125
 Knjige.Club Books

18. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Jamiejevi roditelji živjeli su u drvenoj kući izgrađenoj šezdesetih i ojačanoj

vinilnim oplatama tijekom sedamdesetih, nakon čega se nije mijenjala. Uzdizala
se pokraj ceste koja izlazi iz središta Barronsa, gdje su kuće zbijene bliže
jedna drugoj, s urednim četvorinama dvorišta okrunjenim drvenim trijemovima.
Jamiejev otac Garrett Creei mlađi otvorio je vrata dok su se penjali stubama
na trijem. U svojim šezdesetima, i dalje je bio golem čovjek, visok i širokih
ramena, kratko ošišana kosa boje pijeska još je više isticala njegovo crveno lice.
Mogao je mirno oko vrata nositi tablu na kojoj piše ja sam umirovljeni policajac
i nitko ni trepnuo ne bi. Tresnuo je sina po ramenu i poljubio Fionu u obraz. Usne
su mu bile suhe i tvrde, dlan vlažan i Fiona je stisnula zube i namjestila osmijeh
dok ga je pozdravljala. Iz kuće je dopirao miomiris pečenja.
“Uđite, uđite!” zagrmio je Garrett. “Diane, došli su.”
Ona se odnekud pojavila u predvorju, mala ženica s kacigom od trajne
ondulacije koja je bila u modi negdje oko 1983., i prišla ravno jamieju, koji je
upravo dodavao svoju jaknu tati. “Tu ste dakle”, rekla je tonom kao da ga je
uhvatila u nekom prijestupu iako se poslušno odazvao pozivu na večeru i došao
točno na vrijeme.
Povukla je Jamieja u zagrljaj - bio je znatno viši od nje, zrcaleći visinu svojeg
oca, premda ne i njegovu masivnost i izgled - i poljubila ga zvučnim, posesivnim
poljupcem, pa mu još malo držala lice tako da ne može skrenuti pogled. Još nije
ni pogledala Fionu, a zbog načina kako je držala Jamiejevo 'lice, nije ju mogao
pogledati ni on.
“Kosa ti je i dalje predugačka”, rekla je svojem sinu, milujući mu tamnoplave
uvojke. “I ta brada. Što će ti to?” Primila ga je posesivnim prstima oko vilice.
“Tvoj otac trideset godina proveo je na dužnosti uvijek ošišan i uredno izbrijan.”
Jamie se nasmiješio, pričekao da ga pusti, i uspravio se kad je to napokon
učinila. “Mama, sjećaš li se Fione?”
“Da, naravno.” Diane je otrgnula pogled s Jamieja i okrenula se Fioni.
“Napokon. Pripremila sam pečenku s krumpirom i povrćem.”
Fiona je kimnula glavom. Može ona ovo. Nije tako teško biti nečija djevojka,
samo treba malo prakse, to je sve. “Divno miriše”, rekla je.

126
 Knjige.Club Books

Diane joj je udijelila ukočeni osmijeh. “Stigneš još malo razgovarati sa svojim
ocem”, rekla je Jamieju. “Večera je uskoro gotova.”
Garrett im je već nosio svakom po pivo i pokazivao im da uđu u dnevni
boravak.
“Dakle, tu si”, rekao je stišćući Fioni rame. “Jamiejeva majka već cijelu
vječnost čeka na ovo. Vas dvoje ste skupa - koliko dugo?”
Jamie je odmahnuo glavom. “Nismo došli na ispitivanje, tata.”
“Naravno da niste. Jednostavno nisam nikada pomislio da ću doživjeti dan da
vidim kćer Malcolma Sheridana u svojoj dnevnoj sobi, to je sve.”
Rekao je to žovijalno, s primjetnom primjesom nevjerice u glasu, i eto je opet.
Povijest koja je uvijek prati, prošlost koja odbija otići. Djelomice je s Jamiejem i
bila zbog toga što s njim nikad nije morala govoriti o tome, ali to je vrijedilo samo
za situacije u kojima su sami. Sad je shvatila, stojeći u ovoj staromodnoj dnevnoj
sobi, slušajući Jamieja kako s ocem razmjenjuje novosti iz policije, da će s
njegovom obitelji povijesti uvijek biti previše. Također je shvatila da joj je to bilo
cijelo vrijeme jasno i da je to i bio razlog što je uvijek odgađala dolazak na večeru.
Kao da to potvrđuje, Garrett je otpio dobar gutljaj svojeg piva i okrenuo se k
njoj. “Čujem da si bila u Idlewildu, Fiona. Neovlašteni upad. Popela se preko
ograde i sve.”
Fiona je čvršće stisnula svoje pivo koje nije još ni kušala. “Oprostite, molim?”
“Tata”, prekorio ga je Jamie.
Garrett se glasno nasmijao. “Izgledaš iznenađeno. Ja sam jako dobar s Jackom
Friesenom, koji posjeduje zaštitarsku tvrtku koju su uzeli za Idlewild. On mi je
rekao za mali incident s tobom.”
“Pišem priču za novine”, Fiona je nekako uspjela prozboriti prije no što je
Jamie stigao govoriti umjesto nje.
“A je li?” upitao je Garrett i kad ju je pogledao, vidjela je lice čovjeka koji je
svjedočio na sudu prije dvadeset godina. Tada je bio mlađi, mršaviji, ali lice mu
je ostalo isto. Doimao se kruto onda, doimao se kruto i sada, ispod svoje
rumene vanjštine dobrog-starog-dečka. “To mi se čini kao neka jako čudna priča
za tebe.”
Slegnula je ramenima, zadržala ležeran ton. “Zapravo nije.”
“A ja bih pomislio da je Idlewild zadnje mjesto na svijetu na kojem bi ti željela
biti dok otkrivaju još jedno tijelo. Ali valjda griješim.”
“Tata”, upozorio je Jamie. “Dosta.”
Prebacili su se u malu, strogu blagovaonicu gdje je Diane poslužila večeru u
lijepom porculanskom posudu. S druge strane prozora na Vermont se spustio
mrak i u tamnim je staklima Fiona mogla vidjeti jedino njihove odraze.

127
 Knjige.Club Books

“Razgovarao sam danas s Daveom Saundersom”, kazao joj je Garrett dok je

stavljao komad pečenke na svoj tanjur. “On je radio obdukciju na tijelu koje ste
našli.”
Isuse, pa zar on nije u mirovini, pomislila je. Umirovljenje očito nije ništa
značilo Garrettu Creelu. “Što je rekao?” pitala ga je, pijuckajući pivo i gledajući
kako se Dianino lice ušiljilo. Vjerojatno joj se nisu sviđali ovakvi razgovori za
stolom, ali s obzirom na to da su joj i muž i sin murjaci, morat će se pomiriti s tim
u nadurenoj šutnji.
“Ne mnogo” rekao je Garrett, bezbrižno režući meso na tanjuru. “Umrla od
udarca u glavu, gotovo sigurno. Nešto dugačko, nešto kao bejzbolska palica ili
cijev. Dva udarca koja je mogao vidjeti, jedan ju je vjerojatno srušio i drugi da
je definitivno usmrti. Bez drugih ozljeda. Bila je tinejdžerica, ali sićušna za svoju
dob. Mrtva najmanje trideset godina, sudeći po stupnju raspadanja. Bila je u
bunaru cijelo vrijeme, koliko on može vidjeti, budući da nema tragova
životinjskih ugriza.” Diane je napravila neki zvuk iz grla koji je njezin
muž ignorirao.
“I što još?” priupitao je Jamie stavljajući krumpire na svoj pladanj. Bio je
naviknut na ovakve razgovore za večerom, jednako kao i njegov otac. “Je li
spominjao prijašnje ozljede, neke koje je mogla pretrpjeti godinama prije smrti?”
“Ništa”, rekao je Garrett. “Zašto?”
Jamie je pogledao u Fionu i rekao: “Pronašli smo neke dokaze da je možda
bila u koncentracijskom logoru tijekom rata.”
Garrett je iznenađeno podignuo glavu. Potom je tiho zazviždao, dok je Diane
proizvela još jedan zvuk nezadovoljstva. “Stvarno? Kad ste to doznali?”
“Upravo prije no što došli ovamo”, rekao je Jamie. “Mislio sam da će
obdukcija pokazati...”
“Reći ću Daveu da pogleda opet, ali nije ništa našao”, rekao je Garrett.
“Koncentracijski logor, možda bi se vidjeli stari lomovi kostiju, polomljeni zubi.”
Nabio je na viljušku komadić mesa. “U to je vrijeme bila curica. Ako je
gladovala, možda zato nije narasla velika. Pothranjenost. Nevjerojatno da nije
završila u plinskoj komori.”
“Garrett, molim te”, morala je reći Diana.
“Oprosti, mama”, rekao je Jamie, ali se okrenuo ocu i rekao: “Njezina obitelj
nije preživjela.”
“Pa, gadna je to stvar”, rekao je Garrett. “Preživjeti tako nešto samo da bi te
ubili i bacili u bunar. Tko bi tako ubio djevojku? Zvuci kao nešto što bi mogao
napraviti neki nacist, a ona je prešla preko cijelog oceana da se makne od te
kopiladi.” Odmahnuo je glavom. “Uvijek sam se ponosio što je moj tata išao
tamo, boriti se s tim kurvinim sinovima.”
“Garrett”, ponovila je Diane, a Fiona je spustila pogled na svoj tanjur i počela
rezati meso.
128
 Knjige.Club Books

Nakon večere koja je naizgled trajala beskonačno u napetoj atmosferi, Diane

se okupirala nečim u kuhinji, pospremajući, a Jamie joj je pomagao. Fiona je
ostavljena u boravku s Garrettom i uključenim televizorom na kojem je, bez
tona, trajala nogometna utakmica. Zurila je tiho u ekran, krajnje nezainteresirana
za nogomet, dok nije pogledala u Garretta i vidjela da on promatra nju.
I najednom joj je bilo dosta toga da bude pristojna. Jednostavno dosta.
“Slušajte”, rekla je Garrettu, svjesna da bi bilo bolje šutjeti još dok je izgovarala
te riječi. “Jamie nije prisutan. Znam da me ne želite ovdje. Priznajem, ni ja ne
želim biti kod vas. Večerati s čovjekom koji je pronašao tijelo moje sestre, meni
to nije nimalo zabavno.”
Trepnuo je gledajući je, na trenutak u čudu, ali bez najmanjeg traga
suosjećanja u svojem izrazu. “Ono što ti ne razumiješ”, rekao je, “jest to da ti imaš
na njega utjecaja. Ali ne utječeš na način koji bi bio dobar za njega.”
Trebala joj je sekunda da shvati. “Na Jamieja?” pitala je. “Vi mislite da loše
utječem na Jamieja?”
“Ne može napredovati dok god se viđa s tobom”, rekao je Garrett. “Nitko
nema povjerenja u murjaka koji dijeli krevet s novinarkom.”
To je vjerojatno bila istina, ali Jamie joj nikad nije spomenuo ništa slično.
Nikad nije pokazivao nikakav prijezir prema njezinu poslu. Nije pokazivao
također nikakvu posebnu ambiciju da napreduje u hijerarhiji, a vjerojatno je baš to
mučilo Garretta. “O tome samo on odlučuje”, rekla je.
Garrett je odmahnuo glavom. “Ljudi katkada ne donose odluke koje su za njih
najbolje”, rekao je. “Jako malo ljudi svjesno je činjenice da se moraš voditi svojim
najboljim interesima. Uvijek i u svako vrijeme. Nekad mi se čini da Jamie to
najmanje razumije.
Zurila je u njega. Ovaj razgovor je nadrealan. “Jamie je dobar čovjek.”
“A Što bi ti o tome znala?” tiho ju je pitao i odjednom je znala, u savršeno
jasnoj slutnji, da će je sad povrijediti. Da se sprema jako je povrijediti. “I Tim
Christopher bio je dobar čovjek, a onda mu je život uništen.”
Na trenutak je ostala bez riječi. “Što ste vi to sada izgovorili?” uspjela je
protisnuti.
“Uvijek sam se pitao”, rekao je Garrett. “Svjedokinja koja ih je čula da se
svađaju, kap krvi na njegovim nogavicama? Sve su to indicije, a ne dokazi.”
Slegnuo je ramenima, ali pogled koji je uputio Fioni bio je dubok i oštar. “Možda
je bio natjeran na to. Nisi se nikad zapitala?”
“Prestanite.” Riječi su iz nje izišle kao da su izgovorene tuđim glasom.
“Jednostavno prestanite.”
“Ne mislim to samo ja”, rekao je Garrett. “Jer ni ti ne možeš tu stvar nikako
pustiti na miru.”
Čuo se zvuk zatvaranja vrata perilice za suđe, zuj vode. Diane se nasmijala
nečemu što je Jamie rekao.
129
 Knjige.Club Books

“Dvadeset godina je prošlo”, tiho je rekao Garrett. “Zar ti misliš da mi Jamie

ništa ne govori?”
Fiona je osjetila kako joj se večera prevrće u želucu, kiselinu koja se penje u
grlo.
“To tvoje lunjanje po Cesti Old Barrons”, rekao je Garrett. “Penjanje preko
ograde Idlewilda. Negdje duboko u sebi i ti se sigurno pitaš isto što i ja. S tobom
nešto ne štima, dušo.”
Njegov pogled bio je fiksiran na nju, isti pogled kojim je običavao zakucavati
lažljivce i prijestupnike u svojih trideset godina policijskog staža. “Ja sam bio
među prvima koji su pozvani na to polje”, rekao joj je. “Neki klinci su zvali.
Baš sam došao u smjenu. Jedini je u postaji bio Jim Carson, a njemu je jedva bilo
dvadeset godina. Nema šanse da bih pustio da klinac poput njega prvi priđe tijelu.
Poveo sam ga sa sobom, svakako. Ali znao sam da to moram biti ja,”
Fiona je samo šutjela, nesposobna maknuti s njega pogled.
“Svi se sjećaju”, rekao je Garrett. “Svi se sjećaju svega, ali nitko bolje od
mene. Prije nego što se stvorio cijeli cirkus, dok smo tamo bili samo Jim i ja i
vrane koje su kružile u tišini nad poljem gledajući nas dolje, pogledao sam u nju
i pomislio: Što god da ovo jest, bit će to najgora stvar koju je ovaj grad ikad vidio.
Ovo će biti početak kraja.” Trepnuo je. “I zaista je bio, zar nije? Zaista je bio.
Timov život je bio uništen. Christopheri su se odselili. Ljudi su se počeli
zaključavati u svoje kuće.”
“Vi ste Richardu Rushu rekli da slaže”, reče Fiona. Riječi su pale teško, ali su
pale. Bilo joj je to na umu sve otkako je pročitala članak i razgovarala s Mikeom
Rushom o njegovu ocu. “Vi ste otišli u tu trgovinu i nekako ste ga natjerali da kaže
to što je rekao. Da je Tim Christopher bio ondje u devet navečer. I on je tako
rekao. Ali iz nekog razloga to je naknadno morao povući jer taj iskaz na kraju nije
došao pred sud.” Kad sam vidio taj članak u novinama pitao sam tatu kako to, a
on se jako naljutio, rekao je Mike Rush. Tata me je istukao remenom samo triput
u životu, ijedan od ta tri puta bio je taj dan. Zaprijetio mi je da ga više nikad o
tome ne pitam.
“Ti to namjeravaš napraviti?” pitao ju je Garrett, ne mičući očiju s nje cijelo
vrijeme. “Ti ćeš to napraviti, dvadeset godina kasnije? To su ozbiljne riječi, Fiona.
Bolje bi ti bilo da ih povučeš.
Ali ona nije mogla stati, ne sada. “Zašto ste ga naveli da laže?”
“Što se ovdje događa?”
Jamie je stajao na vratima, gledajući ih. Oči su mu letjele malo na Fionu, malo
na oca.
“Hvala za posjet, sine”, rekao je Garrett ledenim glasom. “Mislim da je večer
završena.”

***
130
 Knjige.Club Books

Jamie je šutio cijelim putem kući, čvrsto stisnute čeljusti. Fiona ga je tek
kratko pogledala, dok su mu svjetla vozila u prolasku osvjetljavala profil, i onda
je okrenula glavu, gledajući ostatak vremena kroz prozor.
Nije progovorio sve dok nije zaustavio auto ispred njezine zgrade i parkirao
terenac ne gaseći motor. “To je imalo veze s Deb, zar ne?” rekao je i dalje
gledajući ravno pred sebe. To oko čega ste se moj otac i ti svađali. Imalo je veze
s tom tvojom opsesijom koju nikako ne želiš ostaviti na miru.” Zastao je.
“Naljutila si ga. Što si mu rekla?”
Ona je blijedo zurila u njega. “Što, nitko ne smije ljutiti velikog Garretta
Creela, ha? O tome je riječ?”
“Nemaš pojma o čemu govoriš”, reče Jamie, i glas mu je bio leden gotovo
kao i ranije glas njegova oca. “Što si mu rekla, Fiona?”
Najednom je i ona bila ljutita, toliko ljutita da su joj se ruke počele tresti.
“Rekla sam ti da to nije bila dobra ideja. Rekla sam ti da neće funkcionirati.”
“Rekla si da ćeš se potruditi. Nekoliko jebenih sati. Nisi se čak ni pokušala
lijepo slagati s njima.”
“Zar se samo o tome radi?” viknula je, izbacujući gnjev koji nije mogla
ispuhati na Garretta. “Samo da se svi lijepo slažemo?”
“To su mi roditelji.” I njegov je glas poletio u vis. “Pa on mi je tata.”
“Jamie, imaš dvadeset devet godina.”
Zagledao se u nju. “I što bi sad to, dovraga, trebalo značiti?”
“Navukao me je. On je počeo, čim smo ušli u sobu, i dok smo bili sami,
stisnuo je još jače. Branio je Tima Christophera, Jamie. Namjerno je ovo
napravio.” A ona se dala navući. Ušetala je ravno u klopku. Što to govori o njoj?
“Ne bi to tata napravio”, reče Jamie. Provukao je ruku kroz kosu. “Možda si
ga pogrešno razumjela. Bože, ne znam više ni što radim.”
“Hodaš s novinarkom”, rekla je. “Ti si murjak, a hodaš s kćeri Malcolma
Sheridana. Tvoji roditelji mrze to. Sigurna sam da to mrze i tvoji kolege na poslu.
Vaše sveto bratstvo. I ništa ja nisam pogrešno razumjela. Reci mi, zar ti i tata tu
i tamo sjednete uz svoje pivo i pričate pizdarije o smrti moje sestre?”
Jamie se ukočio i samo šutio.
“Ti si znao”, rekla mu je. “Onu noć kad smo se sreli u baru. Znao si tko sam
ja. Znao si više o slučaju ubojstva moje sestre nego ja. Tvoj otac bio je prvi na
mjestu na kojem je nađeno njezino tijelo. Kako si ti mislio da će ovo
funkcionirati? Zašto si mi, dovraga, uopće prilazio?”
“Nemoj sad to svaljivati na mene”, ljutito se obrecnuo. “I ti si uvijek znala,
Fee. Od te prve noći, znala si tko mi je otac. Bio je šef policije 1994. Znala si da
je radio na tom slučaju. Odsjedila si u sudnici cijelo jebeno suđenje, sva
svjedočenja, čitala dokumente. Zašto si onda, dovraga, htjela razgovarati sa
mnom?”

131
 Knjige.Club Books

Tišina se spustila, teška i napeta.

Eto zato, mislila je Fiona. Eto zato ovo nisam dosad činila, nikada. Ni s kim.
Zato sam svaki put rekla “ne”.
Jer uvijek je bila riječ o Deb. I uvijek će biti. Bez obzira na to je li to kome
pravo ili nije.
Pogledala je u Jamieja i zaustila da mu kaže kako je njegov otac natjerao
Richarda Rusha da laže o alibiju Tima Christophera. Nema načina da mu to
dokaže. Garrett bi porekao, a isto bi učinio i Richard. Ima samo riječ Mikea
Rusha, a Mike je već rekao kako ne želi izazivati gnjev svojeg oca. Mike nije znao
da razgovara sa sestrom Deb Sheridan kad joj je ispričao svoju priču jer mu je
Fiona slagala. Slagala mu je bez razmišljanja, i kad bi to trebala ponovno
napraviti, ponovno bi i ne trepnuvši učinila isto.
Ali ne može to reći Jamieju. Nema smisla. On je ipak policajac; otac mu je
bio policajac; djed mu je bio policajac. Nema ni potrebe truditi se da ga uvjeri.
Samo stvara povrijeđenost i ljutnju, i zbunjenost. Čak i kad bi njih dvoje pokrpali
ovo, ona će ga opet povrijediti. Ili će on povrijediti nju. Opet.
“Jamie”, rekla je.
“Nemoj.” Prešao je dlanom preko lica, pa pustio ruku da mu padne u krilo.
“Fee, ne možemo mi to. Samo... samo za sada, u redu? Previše sranja. Samo za
sada.”
Ona je zurila u svoje krilo. Ljutnja ju je napustila jednako brzo kao što je i
došla, i sad se osjećala drhtavo i pomalo posramljeno. Ali Jamie je u pravu. Ona
u ovom trenutku ne može ovo. Čak ni za Jamieja.
Ipak, zamisao da iziđe sad iz auta i ode sama u kuću stvarala je u njoj osjećaj
klonulosti. Prvi put se upitala: Kad će sve ovo prestati?
Ali već je znala odgovor na to pitanje. I tako je izišla iz auta.
Kad se odvezao, ostala je gledati za njim koji trenutak, a onda se okrenula i
popela stubama do svojega stana.

132
 Knjige.Club Books

19. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Malcolm joj je dao telefonski broj žene u Engleskoj koja je vodila istraživački
projekt u čijem je fokusu bio koncentracijski logor Ravensbrück. Žena se javila
nakon što je telefon zvonio gotovo punu minutu. “Ginette Harrison”, izgovorila je
odsječnim, uštogljenim tonom.
“Dobar dan”, rekla je Fiona. “Moje ime je Fiona Sheridan. Moj otac,
Malcolm, uputio me na vas?”
“Da” rekla je Ginette. Fiona je začula zviždanje čajnika u podlozi zvuka, kao
da se upravo uživo javila u BBC-jevu emisiju. “Fiona. Sjećam se.”
“Je li vam sada prikladan trenutak?” upitala je Fiona. “Imam nekoliko pitanja
o Ravensbrücku, ako vam je sada zgodno.”
“Pa, da, jest”, rekla je Ginette. Zvučala je nekako zabavljeno. Fiona je po
njezinu glasu pokušala naslutiti koje bi mogla biti dobi, ali zbog tog suhog
britanskog naglaska nije uspjela ustanoviti, mogla bi biti između tridesete i
šezdesete. “Oprostite, sigurno sam vam zazvučala iznenađeno”, rekla je.
“Zapravo, stvar je u tome da je ovdje tek devet ujutro, a Malcolm mi je rekao da
živite blizu njega, u Vermontu.”
“Tako je”, rekla je Fiona.
“To bi značilo da je kod vas četiri ujutro, zar ne?”
Fiona se obazrela po svom mračnom stanu. Sjedila je na kauču, odjevena u
majicu za spavanje i ženske bokserice, okružena kutijama iz Idlewilda. Popustila
je i nazvala Englesku nakon što je više sati bez uspjeha pokušavala zaspati. “Da”,
priznala je. “Ja samo... činilo mi se veoma važnim da se što prije čujem s vama.
Je li vam moj otac rekao da smo ovdje pronašli tijelo?”
“Da.” Čulo se komešanje, kao da Ginette Harrison upravo negdje sjeda,
smješta se udobnije. Možda stavlja šećer i mlijeko u svoj čaj. “Djevojka
pronađena u bunaru?”
“Nestala je 1950”, rekla je Fiona. “Pretpostavilo se da je pobjegla.”
“Shvaćam. I nitko je nije tražio?”
“Sudeći prema policijskoj dokumentaciji, nije. Ne nakon što je prošlo prvih
nekoliko dana.”

133
 Knjige.Club Books

“Shvaćam”, ponovno je rekla Ginette. “Zaintrigirana sam. Ne zato što volim

grozne stvari, nego zato što, ako ste pronašli tijelo djevojke koja je evidentirana
kao bivša zatvorenica Ravensbrücka, voljela bih je pridodati svojem istraživanju.
“Kako to mislite?”
“Dokumentacija iz Ravensbrücka je uništena”, rekla je Ginette, glasom
stisnutim od tihog gnjeva. “Spaljena je neposredno prije no što su Rusi oslobodili
logor 1945. Dokumentacija iz brojnih drugih logora je sačuvana, ali ona iz
Ravensbrücka je uništena. Namjerni zaborav, ako tako želite."
“Sve?” upitala je Fiona, osjećajući kako joj srce tone.
“Bojim se da je tako, da. Nacisti su ubacili kompletnu arhivu o zatvorenicama
u krematorij s tijelima prije no što su se maknuli odande pred nailaskom sovjetske
vojske. I kad su Rusi ušli u logor, nisu se trudili sačuvati ništa što je ostalo.”
“Shvaćam.” Fiona je pogledom prešla preko kutija iz šupe Sare London.
Namjerni zaborav.
“Veći dio mojeg istraživanja sastoji se u popunjavanju tih rupa”, nastavila je
Ginette. “Provela sam godine u potrazi za preživjelima ili za bilo kakvim pisanim
bilješkama koje su oni za sobom ostavili. Našli smo malo toga, a ono što
možda još uvijek negdje postoji, teško je pronaći.”
“Teško je pronaći?” upitala je Fiona. “U školama se na satovima povijesti uči
o koncentracijskim logorima. Mislila sam da postoji veliki korpus radova, djela
koje su napisali upravo preživjeli ili netko drugi na osnovi intervjua s njima.”
“Većina žena koje su preživjele Ravensbrück, o tome nije govorila”, objasnila
je Ginette. “Trudile su se što su bolje mogle zaboraviti to i vratiti se normalnom
životu koji je bio sve što su željele. Samo ih je nekoliko napisalo memoare, ali
ta se izdanja odavno ne mogu pronaći. Prikupila sam sve što sam mogla, pogotovo
priče onih nekoliko žena koje su htjele govoriti o tome. Ali Ravensbrück je samo
fusnota na margini stranice. To vašu mrtvu djevojku također čini fusnotom,
da tako moram reći.”
“Kako je to moguće?” rekla je Fiona. “Kako cijeli jedan koncentracijski logor
može biti fusnota?”
Ginette Harrison uzdahnula je. “Bio je to ženski logor, između ostalog. A kad
je rat bio gotov, a počeo je Hladni rat, našao se na krivoj strani željezne zavjese.
Nitko sa Zapada nije imao pristup toj lokaciji desetljećima. Povjesničari,
preživjele osobe, pisci - svi su bili podijeljeni na Istok i Zapad. Do vremena kad
je Hladni rat završio, većina preživjelih je poumirala. Nitko o tome nije pisao osim
šačice znanstvenika koji su održavali živom nadu da se priča može
rekonstruirati. Jedna od takvih sam i ja.”
Fiona se premjestila dublje u kauč i provukla ruku kroz kosu. Bila je umorna,
tako umorna. “Znači nema nikakve šanse da ću pronaći dokumentaciju o Soniji
Gallipeau, koja je tamo bila kao dijete, najvjerojatnije s majkom.”

134
 Knjige.Club Books

“Žao mi je”, rekla je Ginette. “Gotovo nikakve. Malcolm mi je dao ime Emilie
Gallipeau, ali nema ga ni u jednom od zapisa na koje sam ja naišla. Deseci tisuća
žena umrli su u Ravensbrücku, razumijete - u plinskim komorama ili radeći do
smrti robovskim radom, mučene, pogubljene, do smrti izgladnjele. Sve su one,
većina njih, postale anonimne u trenutku kad je dokumentacija spaljena.”
Fiona je u mraku zurila u strop, oči su je pekle. Nevjerojatno da deseci tisuća
ljudi mogu nestati iz povijesti bez ijedne bilješke. “Jesu li žene bile Židovke?”
upitala je.
“Vrlo malo njih, zapravo”, rekla je Ginette. “Bile su zarobljenice iz država
koje su okupirali nacisti, komunistice, članice Pokreta otpora, Romkinje, uhićene
špijunke. Bila je i jedna kategorija zatvorenica koje su nacisti označavali
kao asocijalne”
“Asocijalne?”
“Prostitutke, sirotinja, ovisnice i alkoholičarke, mentalno bolesne. Žene za
koje su nacisti smatrali da ih društvo ne smije nastaviti podržavati ili žene koje su
smatrali osobama niska morala.”
“Isuse Kriste”, reče Fiona. “Kako strašno.”
“Sada shvaćate zbog čega je tako malen broj žena ostavio zapise”, rekla je
Ginette tiho. “Neke od žena u Ravensbrücku bile su visokoobrazovane, ali većina
nije. Većina je jednostavno bila nemoćna.”
“A neke su bile djeca.”
“Da” potvrdila je druga žena. “Neke su bile djeca.”
Fiona je mislila o tome i dalje zureći u svoj strop. Užas te priče bio je toliko
golem da je lako mogao progutati sve na svome putu. Mora se moći kontrolirati,
ne dopustiti da je ta noćna mora izbaci s putanje koja je vođi prema onom što traži.
Mora misliti na Soniju. “Što je bilo s logorom nakon rata?”
“Uglavnom je demoliran, s vremenom”, odgovorila je Ginette. “Preuzela ga
je sovjetska vojska, nisu uložili trud u očuvanje u povijesnom smislu. Većina
zgrada odavno je nestala. Tamo sad postoji memorijal uz onih nekoliko
zgrada koje su ostale, uključujući krematorij. Posljednjih dana rata nacisti koji su
upravljali logorom pobjegli su, premda su neki od njih uhvaćeni, zajedno s
čuvarima. Bila su dva suđenja u vezi s Ravensbrüčkom 1946., i ta žena...”
“Žena?” prekinula ju je Fiona. “Čuvari su bili žene?”
“Tako je”, rekla je Ginette. “Upravitelj logora je bio muškarac, pripadnik SS-
a, odgovarao je izravno Himmleru. Ali čuvari su bili žene. Neke su regrutirane iz
ženskih zatvora gdje su radile kao čuvari, a neke su bile iz sela u okolici, žene koje
su htjele posao.” Zastala je, osluškujući Fioninu šutnju. “Prilično uznemirujuće,
zar ne? Volimo vjerovati da žene ne bi činile takve stvari drugim ženama - slale
ih u plinsku komoru s njihovom djecom, tjerale ih u peć. No bojim se da su to
nesumnjivo radile.”

135
 Knjige.Club Books

“Oprostite što sam vas prekinula”, rekla je Fiona. “Govorili ste o suđenjima
za ratne zločine.”
“Da. Čak i na to se posve zaboravilo tijekom desetljeća Hladnog rata. Arhive
su bile zapečaćene. Bilo je dosta presuda, ako ništa drugo, i nešto egzekucija
čuvara. Mnogi čuvari nikad nisu uhvaćeni. Tako je bilo sa svakim
koncentracijskim logorom. Sad tamo stoji memorijal iako je Ravensbrück
u zabačenom kraju, nekoliko sati vožnje od Berlina, po sporednim cesticama.
Namjerno je izgrađen izvan svih puteva, u zabačenom kraju pokraj jezera, gdje je
mu je u blizini bilo tek jedno manje, ruralno naselje.”
“Sad se čini nevjerojatnim što su svi to samo tako pustili, što nije bilo većeg
ogorčenja i skandala,”
“To je zato Što razmišljate kao pripadnica moderne generacije”, rekla je
Ginette Harrison i blagi ukor koji je osjetila u njezinu glasu otkrio je Fioni da je
ona ipak starija no što je pomislila, možda ima više od pedeset ili šezdeset
godina. “Da biste proveli istraživanje kakvo ja radim, morate razumjeti mentalni
sklop tog vremena. Nije bilo interneta, nije bilo načina da podignete javni bijes
putem Twitter-kampanje, ni digitalnih kamera s kakvima čovjek može snimiti
fotografiju i podijeliti je u sekundi širom svijeta.”
I to je ostavilo Ravensbrück napušten i razmontiran, zaboravljen. “Ta
djevojka”, reče Fiona, pokušavajući se držati glavne teme. “Sonia. Tijelo koje smo
našli. Mrtvozornik nije našao nikakve stare ozljede na kostima ili zubima.”
“Znači da je izbjegla nekim većim fizičkim torturama”, rekla je Ginette. “Ali
Ravensbrück, kao i brojni drugi logori, bio je bojišnica izdržljivosti. Bila je riječ
o čistom preživljavanju dok su svi oko tebe padali mrtvi.”
“Bila je malena za svoju dob.”
“To me nimalo ne čudi. Ako je bila u logoru, bila je pothranjena, a to može
utjecati na rast. Međutim, nisam doktorica, pa ne mogu tvrditi. Doduše, ako je
preživjela Ravensbrück, bit će da je imala u sebi neke snage.”
“Rekli ste da su Rusi oslobodili logor”, kazala je Fiona. Osjetila je da je
Ginette Harrison zauzeta još nečim, da pristojno postaje sve nestrpljivija, a ona je
htjela dobiti što više informacija. “Jesu li oni održavali ikakve arhive?”
“Ništa nismo pronašli. Crveni križ imao je neku dokumentaciju o
zatvorenicama koje su u općem kaosu završile kod njih, ali to već imam, i sve sam
prošla. Vaša imena ne pojavljuju se.”
“Ali došla je u Ameriku 1947. uz pomoć dalekih rođaka”, rekla je Fiona.
“Netko, negdje, pružio je ovoj djevojci pomoć i pomogao joj da stupi u kontakt s
njezinom obitelji u Americi. Bilo joj je deset godina kad je rat završio. Nije to
mogla sama organizirati.”
“Mogao je to biti bilo tko”, rekla je Ginettte. “Neka žena iz logora, sućutna
obitelj, bolnica. Žao mi je. Nema načina da to doznamo. Vi tražite njezinu obitelj,
zar ne?”

136
 Knjige.Club Books

“Tražim bilo što”, priznala je Fiona. “Bilo što u vezi s njom.”

Nastupila je kratka šutnja. “Gospođice Sheridan, mogu li vam ponuditi jedno
sasvim osobno mišljenje?”
“Molim vas.”
“Imate mladu curu, daleko od kuće. Došla je iz logora o kojem su spaljeni svi
zapisi. Svi članovi njezine obitelji su ubijeni. I ona se našla sama, u stranoj zemlji,
gdje je ne traži nitko osim anonimnog osoblja nekog mračnog internata.”
“Da”, rekla je Fiona.
“Nije bilo nikoga tko bi je tražio ako nestane. Nikoga kome bi bilo stalo. I što
se tiče vlasti i njihove brige, ako je itko znao da je bila u koncentracijskom logoru,
iskreno, oni bi pretpostavili da je bila Židovka.” Zastala je. “To je bilo 1950., u
ruralnom području, shvaćate me.”
“Što to govorite?” upitala je Fiona.
“Govorim”, rekla je Ginette Harrison, “najjednostavnijim riječima, ako je
netko tražio žrtvu koju će ubiti, da ne bi mogao naći boljeg kandidata.”
Fiona je progutala. “Vi mislite da je bila odabrana.”
“To mi jednostavno pada na pamet”, rekla je druga žena, a Fiona je mogla po
njezinu glasu čuti kako se trudi ne biti gruba. “Ne želim vas ozlojediti. Ali ta
djevojka nestala je bez traga na dulje od šezdeset godina i nitko je nije ni tražio.
Da ste ubojica u potrazi za žrtvom, biste li bolje izabrali?”

137
 Knjige.Club Books

20. POGLAVLJE

Sonia
Barrons, Vermont,
studeni 1950.

Ispričati priču prijateljicama bilo je to iskustvo koje oslobađa i ona je mogla

osjetiti kako se djelići njezine svijesti polako pokreću, kako se iznova slažu. Ali
najbolji dan je stigao onda kad je dobila bilježnicu.
Bila je CeCeina; ona ju je dobila od svojeg bogatog oca, nehajni božični dar
koji je vjerojatno odabrala njegova tajnica i poslala ga poštom njegovoj kćeri -
kopiletu u internat. Sonia je mogla zamisliti kako izgovara komandu: Pošalji
mojoj kćeri nešto lijepo. Ne znam - jednostavno nešto odaberi. Što curice
vole? Evo ti novca. I sada je CeCe imala tu bilježnicu, skupu stvar, s tvrdim
koricama s naslikanim cvijećem i debelim stranicama s linijama, koje stvaraju
kremasto-šuštav zvuk dok ih listaš, odmjeravaš im elastičnost i težinu i gledaš
kako se lijepo sklapaju nakon što provučeš palcem uzduž ruba. Dobra bilježnica.
CeCe je ispraznila svoju ladicu jednog popodneva kad je gotovo kasnila na
sat tjelesnog, tražeći čarape. Bilježnica je sletjela na pod zajedno s hrpom sitnica,
na većinu kojih je vlasnica ili zaboravila ili za njih nije nikada ni marila. Sonia je
podignula bilježnicu.
“Ah, to”, rekla je CeCe, bacivši pogled dok je otvarala drugu ladicu. “Nikad
je nisam upotrebljavala.”
Naravno da se CeCe nije njome koristila. Bilježnica je bila od one vrste kakva
se radi za djevojke što vole pisati, koje svaku riječ shvaćaju ozbiljno i pažljivo je
zapisuju. CeCe nije bila od te sorte, i po tome je Sonia znala da je to bio dar
od njezina oca. Tko je poznavao CeCe, pa barem na nekoliko minuta, znao bi da
ovo nije bio dar za nju.
“Evo ih, tu su”, rekla je CeCe, izvlačeći čarape iz donje ladice. Ponovno je
pogledala Soniju kako drži bilježnicu. “Želiš li je? Slobodno je uzmi.”
“Ne mogu”, rekla je Sonia. “To je skupo.”
CeCe se nasmijala. “Nisam je ja platila” Sad joj se CeCe činila drukčijom,
kao da je poprimila oštrije rubove nakon što im je ispričala priču o svojoj majci i
vodi. Ali oštri rubovi, kad je CeCe bila u pitanju, i dalje su bili meki kao
putar. “Meni to stvarno ne treba, časna riječ. Uzmi je. Moram ići.”
138
 Knjige.Club Books

I tako ju je Sonia uzela. Našla je lijepu olovku koja je stigla s bilježnicom -

ostala je na hrpi sitnica na podu koje CeCe u žurbi nije pospremila. Ne bi joj
manjkala; vjerojatno je zaboravila da ju je ikad i dobila. I tako je Sonia podignula
i olovku s poda i otvorila bilježnicu. Spustila je nos do hrpta bilježnice, udišući
duboko blagi miris papira, osjećajući kako joj se nešto čudno i mirno spušta niz
stražnji dio vrata, u ramena, u kralježnicu. Osjetila je male, ugodne žmarce na
vrhu glave. Šio ću zapisati u ovu predivnu bilježnicu?
Ostatak dana nije se odvajala od bilježnice, nosila ju je na nastavu, a te noći
spremila ju je pod jastuk i dalje nedirnutu. Sviđalo joj se kako je prazna i čista,
zasad, sviđalo joj se znati da je čeka, osluškuje. Baš poput njezinih prijateljica.
Na kraju, ispričala je bilježnici istu priču koju je ispričala prijateljicama.
Jedinu priču koju je zapravo imala. Jedinu priču koju je mogla ispričati. I dodala
je crteže.
Crtanje joj je dobro išlo prije rata. Crtala je svoju majku nebrojeno puta, dok
bi ova sjedila čitajući ili šijući. Bilo je u to doba mnogo stvari koje su osobu tjerale
da sjedi mirno, koje su tražile savršenu koncentraciju satima kako bi
bile obavljene. Bilo je lako crtati portrete. Crtala je majku, oca, mačku koja je
dolazila na prozor tražiti hranu. Potom, kad je postala brža, crtala je učitelje i
kolege iz razreda.
To je sve prestalo. Ali sada je skinula kapicu s olovke i pisala u svoju vlastitu
bilježnicu i povjerila joj je sve, stranicu za stranicom. A pokraj riječi crtala je
crteže. Po sjećanju je nacrtala majku, potom i oca. Nakon toga morala se
odmoriti od crtanja cijeli jedan dan, ali onda ju je opet povuklo i otvorila je
bilježnicu i zapisala sve čega se sjetila.
Crtala je Ravensbrück.
Kad je počela, nije mogla prestati, s ruba sjećanja vraćale su joj se slike dok
bi sjedila na predavanjima, dok je pisala zadaću i nevoljko trčala oko hokejaškog
igrališta i dok bi jela bezukusne obroke u dvorani za blagovanje. Ta sjećanja
nisu bila od one vrste da te poklope i savladaju, kao ona kakva su je prije mučila.
Ova su bila poput violinskog gudala što lagano prelazi preko jedne jedine žice,
tihi vrisak koji čeka da ga se zaustavi. Jedino što ga je zaustavljalo bilo je pisanje.
Mapirala je logor. Nacrtala ga je iz više kutova gledanja, pogled preko baraka
za spavanje, pogled prema krematoriju s njegovim stupovima dima. Nacrtala je
svako lice kojeg se mogla sjetiti: zatvorenice, žene koje su dolazile i
odlazile, blokovke, čuvarice, svoju majku. Svoju majku. Nacrtala je čovjeka koji
im je dolazio u inspekciju, visokog muškarca sa srebrnim slovima SS na ovratniku
uniforme i s dugačkim crnim kaputom. Crtala je krajolike ljeti i zimi, gomile
tijela. Nacrtala je lice prve osobe koju je ugledala onaj dan kad je oslobođen logor,
muškarca u sovjetskoj uniformi sa širokim, debelim licem. Pobjegla je od njega u
trenu, otrčala je bosa koliko su je noge nosile. Nije htjela imati ništa s vojnicima.
Nacrtala je bombama porušenu crkvu u kojoj je prespavala tu prvu noć. Ženu,
jednu od onih iz logora, koja je naišla na nju i pridružila joj se. Obitelj koja ih je
139
 Knjige.Club Books

obje primila. Njihovo dvoje djece, njihova mršava lica, širom otvorene
oči. Postojale su određene stvari koje joj je njezino sjećanje odbijalo isporučiti -
praznine u vremenu. Zaborav je bio dijelom frustrirajući, a dijelom vjerojatno
milostiv. Njezina majka kako stoji na Appelplatzu - toga se nije mogla prisjetiti,
ne jasno. Iz kojeg je kuta ona to gledala? Je li stajala ispred svoje majke ili iza
nje? To joj se nije htjelo vratiti i Sonia se počela pitati je li za taj događaj samo
čula od drugih, iako se mogla zakleti da ga je vidjela. Sve to bilo joj je vrlo
zbrkano.
Njezine prijateljice primijetile su što radi, naravno. Iskreno im je rekla o čemu
piše, ali isprva im nije htjela pokazati. Čak i sada, nakon tolikih noći koje su
provele ležeći i razgovarajući na podu uz CeCein radio, i dalje se nekako
sramila onoga što je u bilježnici. Ali napokon je to pokazala Roberti, a potom i
ostalima. Roberta je bila tiha i mrka dok je čitala; CeCe su se niz obraze kotrljale
tihe, krupne suze dok je čitala i gledala crteže iz bilježnice, i kad je završila, dugo
je i grčevito grlila Soniju.
Ali Katie je čitala bilježnicu s izrazom tvrdim i neprobojnim, kao da je od
betona. Sjedila je na rubu svojeg kreveta, bilježnica joj je bila otvorena u krilu
dok ju je listala polako i u tišini. Sonia je sjedila odmah do nje, s nogama
podvijenim ispod sebe, grickajući rub palca. Imala je tremu od toga što će reći
Katie, a nije mogla čitati njezine osjećaje dok su joj oči bile spuštene i zasjenjene
tim njezinim trepavicama. Čekala je.
Katie je držeći dlanove na koricama zvučno zaklopila bilježnicu tako da je
zvuk odjeknuo po sobi, velikom gestom, kao što su sve Katiene geste bile velike.
“Trebala bi postati pisac”, rekla je.
“Što to znači?” pitala je Sonia.
“Imaš talenta”, rekla je Katie. Pogledala je dolje u sklopljenu bilježnicu, u vir
cvjetova na koricama. “Znaš crtati. Znaš pisati. To je talent, Sonia. Talent možeš
upotrijebiti da ti donese novac.”
Sonia je pustila palac i gledala je otvorenih usta. “Misliš, kao nekakav
posao?”
“Ti bi mogla biti pisac”, ponovila je Katie, strpljivo, kao da je svjesna da ideji
treba neko vrijeme da sjedne na mjesto. “Možeš pisati knjige, članke. Možeš
postati objavljivana autorica. Onda se nećeš morati udavati.”
Djevojke su, više no jednom, razgovarale o tome kako nijedna od njih ne želi
udati se. Jedina kolebljivica među njima bila je CeCe, koja je rekla da bi voljela
imati djecu, ali da se užasno boji svega onoga s ljubljenjem i seksom što
tome prethodi. Ostale tri usuglasile su se da njima ni za što ne trebaju muškarci,
jedino što nisu mogle zamisliti kako se uopće snaći u svijetu bez muža, a da pritom
ne postanu grozne čudakinje poput Lude Dame. Bio je to problem koji su
njih četiri tek trebale razriješiti, ne samo zbog toga što je posvemašnji manjak
informacija - s iznimkom Ljubavnika Lady Chatterley - jako otežavao njihovu
sposobnost donošenja odluke.
140
 Knjige.Club Books

“Ne mogu napisati knjigu o Ravensbrücku”, rekla je Sonia. “Ne mogu.”

Katie ju je letimice pogledala, tim tamnim, očaravajućim očima ništa nije
promicalo. Katie je bila toliko lijepa da ju je nekad bilo teško gledati: gavran-crna
kosa, čisto savršenstvo čela, krilati potezi njezinih obrva, ravan nos i usta koja se
gotovo nikad ne pomiču kako bi iskazala ikakvu emociju. Ako si htjela pročitati
Katie, mislila je Sonia, moraš joj pomno gledati u oči, jer ostatak njezina lica
nikad, ali nikad nije odavao ništa. “Zašto ne?” rekla je Katie.
“Nitko ne želi čitati o ovome.” Sonija je rukom mahnula prema bilježnici. “To
su samo uspomene obične glupe curice. Svi možemo već sutra izginuti u
nuklearnom ratu. Ovo nikome nije važno,”
Katie je gledala u nju jedan dugi trenutak, misli su joj brzo promicale iza
očiju. Tako je Katie uvijek gledala kad nešto računa; Sonia je to naučila
prepoznati. “Onda nemoj” glatko je odvratila. “Ne moraš pisati o Ravensbrücku.
Ali ti znaš pisati. I lijepo crtaš. Možeš napisati knjigu o nečemu drugom.”
“O čemu?”
“O čemu god hoćeš.” Katie joj je stavila bilježnicu u ruke. “Možeš pisati priče
za djecu, kao Winnie-the-Pooh. Ili nešto za odrasle - nemam pojma. Možeš
napisati Ljubavnika Lady Chatterley.”
To je nasmijalo Soniju, što je i bila namjera. Osjetila je kako joj se istodobno
žare obrazi; čitale su one neke odlomke iz te knjige u svojim kasnonoćnim
seansama uz radio. “Ne mogu to pisati”, rekla je, “budući da smo se upravo
dogovorile da se neću udavati. Pisac mora pisati iz vlastitog iskustva.”
Katie je prevrnula očima, što je također učinila kako bi nasmijala Soniju.
“Stvarna iskustva nisu nešto o čemu bi itko želio pisati, vjeruj ti meni. Tom je bio
znojan i smrdio je na naftalin.”
Sonia je prasnula u smijeh, iako je ta priča bila bolna. Znala je da se Katie
smijehu utječe kao oružju, da se njime služi kako bi iskustvo učinila manje
važnim, lakšim za podnošenje. “Znaš što?” rekla je Sonia.
“Što?”
“Kad sam te upoznala, na početku, malo sam te se bojala.”
Katie je slegnula ramenima; navikla je na to. Svi su se pomalo bojali Katie;
bila je prelijepa, drska, nevjerojatno jaka. “A sada?”
A sad te jako volim, htjela je reći Sonia, ali umjesto toga rekla je: “Sad mislim
da ti samo voliš čitati proste knjige, pa me zato nagovaraš da ih pišem.”
To je natjeralo osmijeh i na usne druge djevojke, ta savršena linija usta
razvukla se nakratko u veselju koje je brzo suzbila. “Piši o djevojci koja živi u
internatu”, rekla je.
Riječi su samo dobačene, ali pogodile su Soniju s neočekivanom silom velike
ideje. Mislila je o tome danima, dok je prelistavala svoju bilježnicu. Mogla bi
početi crtati svoje prijateljice, djevojke odavde. Mogla bi prestati crtati

141
 Knjige.Club Books

Ravensbrück. Ionako je već nacrtala sve što je mislila nacrtati iz Ravensbrücka,

barem za sada.
I tako je krišom nacrtala brzinske portrete svojih prijateljica, najprije skice
dok cure ne bi gledale, a onda iduće po sjećanju. Nije još pisala riječi, još ne. Nije
znala kako bi riječi išle. Znala je samo lica. Riječi će već nadoći.
Jednoga dana dobila je pismo od prastrica i prastrine koji su sponzorirali
njezin put preko Atlantika. Povremeno bi joj poslali pismo i došli bi u posjet oko
Božića, ali nisu joj nikada nudili da živi kod njih. Bili su stariji ljudi i nisu
željeli dijete u kući. Ali ovo pismo bilo je drukčije, pozivali su je da provede
vikend kod njih.
Sonia je čitala pismo stalno iznova, podijelila vijesti s prijateljicama, pokušala
ga gramatički analizirati. Otkud to da je odjednom pozivaju u posjet? Zbog čega
su je poželjeli vidjeti? Je li moguće da razmišljaju o tome da je uzmu iz Idlewilda
i puste da živi kod njih? Razdirala ju je luda tjeskoba, pomiješana s ludom nadom.
Ne bi mogla ostaviti Idlewild i svoje prijateljice koje je doživljavala kao sestre.
Ti rođaci već su joj rekli da ne žele dijete u kući. Ali živjeti u kući, s vlastitom
sobom, i s jednim muškarcem i ženom... dvorištem... buditi se u vlastitoj sobi i ići
u školu svako jutro...
Prihvatila je njihov poziv i živjela u iščekivanju, pitajući se što joj se sprema.
Bio je 19. studeni 1950.
Za deset dana bit će mrtva.

142
 Knjige.Club Books

21. POGLAVLJE

Portsmouth, New Hampshire,

studeni 2014.

Fiona je udarala nogama da otrese ostatke bljuzge s čizama na ulazu u mali

kafić. Tanak, mokar sloj snijega pao je tijekom noći, tek toliko da vožnju od
Vermonta učini riskantnom i mokrom dok se brzo topio. Ipak, stigla je u New
Hampshire na vrijeme, na svoj sastanak s Robertom Montgomery, nekoć
Robertom Greene.
Fiona je iskušala sreću i nazvala je, pitala je li ona ustvari Roberta Greene
koja je nekoć pohađala Idlewild, i starija žena joj je dostojanstveno i rezervirano
potvrdila. Fiona je preko telefona odverglala svoju priču o obnovi škole i
svojoj želji da piše o tome, i nakon trenutka tišine Roberta je pristala naći se s
njom. Roberti je sad bilo sedamdeset i devet godina, i Fiona ju je lako prepoznala
u malom kafiću, ženu bijele kose koja je sjedila savršeno ravnih leđa i još
uvijek sličila djevojci s fotografije s hokejaškim timom, snimljenoj kad joj je bilo
sedamnaest.
“Hvala vam što ste pristali naći se sa mnom”, rekla je Fiona izvlačeći stolac i
naručujući kavu.
“Žao mi je što ste morali voziti po ovakvom vremenu”, rekla je Roberta. Bio
je to glas obrazovan, prirodno staložen, kao da pripada ženi koja rijetko gubi svoj
mir. “Ja više ne vozim, nažalost. A volim sjesti ovdje, preko puta firme.” Mahnula
je rukom prema velikom izlogu kafića, kroz koji se na drugoj strani Ulice
Islington mogao vidjeti veliki znak na jednoj od zgrada: Odvjetnički ured
Montgomery i True.
“Vi ste bili partnerica u odvjetničkom uredu?” pitala je Fiona.
“Punih trideset godina. Sad sam u mirovini, naravno.” Roberta je nagnula
glavu prema prozoru i Fiona je primijetila kako joj lice ima neku tihu, stoičku
ljepotu koja se opire vremenu. “Još me puštaju da dolazim nekoliko puta tjedno i
držim savjetovanja s klijentima. Samo da mi ugode, ali što me briga?” Okrenula
se opet Fioni i nasmiješila se. “Kušaj kroasane sa sirom. Peku ih ovdje, ja ih svaki
dan jedem. U ovoj dobi neću se valjda brinuti zbog težine.”
Fiona joj se nasmiješila i naručila kroasane sa sirom. Kava je bila toliko jaka
da su joj umalo oči ispale, ali godila joj je nakon duge vožnje. “Htjela bih
razgovarati s vama o Idlewildu”, rekla je.
“Da”, rekla je Roberta. “Netko ga obnavlja, rekla si.”
143
 Knjige.Club Books

“Vi to niste znali?”

Roberta je slegnula ramenima. “Pretpostavljam da niste našli mnogo o
povijesti internata. Nitko nije mario za to mjesto.”
Fiona je proučavala stariju ženu. Čitala je Robertine dokumente iz Idlewilda
prošlu noć: rođena 1935., poslana u Idlewild 1950. nakon što je svjedočila
pokušaju suicida svojega strica, ratnog veterana, pištoljem u garaži obiteljske
kuće. Bila je to ista priča koju joj je ispričala Sarah London: Bilo je samoubojstvo
u obitelji, vjerujem, ili pokušaj samoubojstva, a izgleda da je ona to vidjela.
Roberta je neko vrijeme nakon incidenta odbijala govoriti, što je navelo njezine
roditelje da je pošalju od sebe. U školskom dosjeu nije, međutim, bilo nikakvih
bilješki o tome da je Roberta imala ikakvih govornih problema nakon što je došla
u Idlewild. I opet, lakonska priroda dokumentacije iz Idlewilda bila je neizmjerno
frustrirajuća. Čini se da nitko nije polagao osobitu pažnju na djevojke koje su
tamo podučavali ili, ako jest, o tome ništa nije zapisano.
“Imate li jasna sjećanja na Idlewild?” upitala je Fiona, nabacivši prvi široki
volej svojeg intervjua.
Robertine ruke stisnule su se oko topline njezine šalice za kavu. “Bilo je
grozno” rekla je, “ali bilo je bolje nego kod kuće."
“U Društvu za povijest Barronsa pronašla sam jednu fotografiju.” Fiona je
izvadila isprint fotografije s hokejaškim timom i izravnala papir na stolu, okrećući
ga tako da ga Roberta vidi.
Nastupio je dug trenutak tišine. Roberta Montgomery - Roberta Greene, kako
ju je Fiona i dalje u mislima zvala - bila je jedna od onih ljudi s darom šutnje.
Jamie je bio isti takav; nije osjećao nikakvu potrebu ispunjavati tišinu
svojim čavrljanjem, što ga je i činilo dobrim policajcem. Pomisao na njega
zaboljela ju je. Niti je nazvao niti poslao poruku od večeri kod njegovih roditelja.
“Sjećam se ovoga dana”, rekla je Roberta. “Bio je svibanj. Snijeg se otopio,
ali nije još bilo toplo. Trava je bila mokra pod nogama.” Pokazala je na učiteljicu.
“Bože mili, to je Luda Dama.”
“Oprostite molim?” pitala je Fiona.
“Učiteljica”, rekla je Roberta. “To je bio njezin nadimak među nama. Uvijek
nas je sve zvala ‘dame’ kad bi vikala na nas.” Odmahnula je glavom. “Stvarno
iritantno.”
“A otkud joj ono Luda7.”
Roberta je prevrnula očima i na trenutak je Fiona vidjela tinejdžericu kakva
je nekoć bila. “Bila je luđakinja”, objasnila je. “Stvarno se nije znala nositi s
hrpom cura poput nas. Zapravo se zvala gospođica London.”
“Znam”, reče Fiona. “Živi u Vermontu.”
“Luda Dama još je živa?” Robertine obrve skočile su prema čelu. “Pa, nije
bila mnogo starija od nas, pretpostavljam. Uvijek sam nekako mislila da će je
strefiti šlag prije pedesete. Mi, cure, dovodile smo je do ludila”
144
 Knjige.Club Books

“Gospođo Montgomery..
“Zovi me Roberta, molim te.”
“Roberta”, rekla je Fiona. “Sjećate li se djevojke po imenu Sonia Gallipeau?”
Sjećala se. Fiona je to mogla vidjeti kao odštampano na njezinu licu u trenutku
kad je izgovorila to ime. “Da, naravno”, rekla je. “Bile smo u istoj sobi. Dobro
sam je poznavala.”
“Nestala je 1950.”
“Ubijena je, hoćete reći.”
Fiona je osjetila kako joj srce kuca u grlu. Nakon toliko nagađanja, toliko
istraživanja, tu pred njom je bila Sonijina živuća povijest, sjedila je pred njom u
kafiću, “Zašto to kažete?”
“Naravno da je bila ubijena”, ponovi Roberta. Pogled joj je opet pao na
fotografiju isprintanu na papiru. “Mi smo to odmah znale. Nitko nam nije
vjerovao, ali znale smo. Sonia ne bi tek tako pobjegla, a nikako ne bez svojeg
kovčega.”
“Ali pobjegla je od svojih rođaka kod kojih je bila u posjetu.”
“Znam”, reče Roberta. Glas joj je bio miran, a opet nekako neizmjerno tužan.
“To nije bilo nimalo nalik na nju.” Zastala je, a Fiona je čekala, osjećajući da
Roberta nije završila. Na kon nekoliko trenutaka, starija žena je nastavila. “Sonia
se malo previše ponadala u vezi s tim posjetom da će je rođaci primiti k sebi. I
ako je tamo doznala da im to nije bila namjera - da je to bio tek posjet za jedan
vikend i ništa više - to bi je svakako ražalostilo. Nije ona u stvari pobjegla, znaš.
Popela se u autobus za Barrons i njezin kovčeg bio je u visokoj travi pokraj kapije.
Nije ona krenula nekamo u nepoznato. Vraćala se u školu.” Podignula je pogled
s fotografije. “K nama. Mi smo bile njezine prijateljice. Mi bismo je razumjele i
utješile ako je bila povrijeđena. Ja mislim da se ona pokušala vratiti jedinom
domu koji je imala.”
“Ravnateljica je, čini se, mislila da je posrijedi dečko.” Roberta je kratko
otpuhnula, gorko se osmjehnuvši. “Nije bilo nikakvog dečka.”
Fiona je uzela zraka. Nikad još nije ovo radila; nikad nije morala reći nekome
da je osoba do koje mu je stalo, pa ako je to i bilo prije šezdeset i četiri godine,
mrtva. Možda bi trebala te stvari prepustiti policiji, Jamieju. Ali ne, Roberta nije
bila Sonijina obitelj. Bila joj je samo prijateljica, pred više od pola stoljeća.
“Roberta”, rekla je oprezno, koliko god je mogla. “Moram vam nešto reći. To još
nije nigdje objavljeno. Ali, tijekom radova zbog obnove Idlewilda, nađeno je
tijelo. U starom bunaru.” Roberta Greene polako je nakrivila glavu, potom
pogledala u strop i Fiona je gledala kako je tuga prekriva poput plahte. Stara je
žena trepnula i dalje gledajući gore, dvije suze kliznule su niz njezino izborano
lice. Njezina je tuga bila tako svježa, tako sirova, kao da sve te godine koje su
prošle uopće ne postoje.
“Sonia”, rekla je ona.
145
 Knjige.Club Books

Fiona je u vlastitim očima osjetila peckanje suza, promatrajući je. Ti si je

voljela, pomislila je. Pročistila je grlo. “Da”, tiho je rekla. “Sonia.”
“Reci mi sve. Molim te.”
“Dobila je snažan udarac u glavu. Vjerojatno je brzo umrla.” Fiona nije imala
pojma je li to bila istina, ali nije se mogla suzdržati od te opaske. “Bila je u
bunaru... Njezino tijelo bilo je u bunaru sve ovo vrijeme.”
“Oh, Bože”, dahnula je Roberta,
Žao mi je.
Roberta je odmahnula glavom. “Nakon toliko vremena pretpostavljam da
nema šanse da policija uhvati njezina ubojicu.”
“Vi ste je najbolje poznavali”, reče Fiona. “Možete li se sjetiti nekoga tko bi
joj želio nauditi? Bilo koga?”
“Ne” Starija je žena podignula ubrus sa stola i njime potapkala tragove suza
na licu. Činilo se da sad kontrolira svoju tugu.
“Je li postojao netko tko je gnjavio djevojke? Kakvi stranci koji su dolazili do
škole ili se zadržavali u blizini? Bilo tko kome se Sonia našla na piku?”
“Mi smo tamo bile tako izolirane da to ne možeš ni zamisliti”, rekla je
Roberta. “Nitko nije dolazio, nikada, a mi nikamo nismo išle.”
“A što je s vrtlarima? Kućepaziteljima? Majstorima za sitne popravke?”
“Ne znam. Nikad nismo vidjele kuhinjsko osoblje. Nije bilo nikakvih vrtova,
osim onog kojeg smo mi, cure, morale prisilno održavati. Pretpostavljam da su
postojali neki dostavljači, za rublje i takve stvari, ali ni njih nismo nikad vidjele.
A što se popravaka tiče”, nasmiješila se ukoso, “očito si stvorila pogrešnu
pretpostavku da je u Idlewildu ikada išta bilo popravljano. Osim kad bi neki otac
ili brat došao u posjet za dan obiteljskih posjeta, nisam vidjela muško lice tijekom
pune tri godine.”
“Imali ste dan obiteljskih posjeta?” To je Fioni bilo nešto novo.
“Da, posljednja nedjelja u mjesecu bila je određena za posjet obitelji, ako bi
tko želio doći.”
“Je li itko posjećivao Soniju?”
“Prastric i prastrina dolazili su jednom godišnje, za Božić, ali to je bilo sve.
Ostatak Sonijine obitelji izginuo je u ratu. U koncentracijskim logorima.”
Fiona je osjetila kako se neka napeta nit u njoj opušta, čuvši ovako jasnu
potvrdu onog što je već doznala istražujući. “Postoji dokaz da je Sonia provela
neko vrijeme u Ravensbrücku”, rekla je.
Robertine obrve ponovno su se podigle. Pošutjela je ovaj put dulje i Fioni je
bilo jasno da ju je zaista iznenadila. “Obavila si svoje istraživanje”,
prokomentirala je. “I to jako dobro.”

146
 Knjige.Club Books

Ako je to bio kompliment, nekako nije zvučao kao da jest; zvučalo je više kao
da je Fiona otkrila nešto što je Roberta smatrala privatnim, da se nametnula u to.
“Je li vam Sonia ikad govorila o Ravensbrücku?” upitala je.
“Nitko u to vrijeme nije pričao o ratu”, odgovorila je Roberta. “Mi smo bile
tinejdžerice. Nitko nam ništa nije govorio.
To nije bio odgovor, shvatila je Fiona. Ni blizu. “Kako je bilo u vašoj
obitelji?” pitala je. “Nisu vam ništa govorili o ratu?”
“Ne”, stigao je odgovor. A onda, ponovljen blažim glasom, “Ne.”
“Je li vas obitelj ikada dolazila posjetiti na dan obiteljskih posjeta dok ste bili
u Idlewildu?”
“Samo nekoliko puta tijekom godina. Moj odlazak od kuće nije bio idiličan.”
“Jer ste prestali govoriti nakon onoga što se dogodilo s vašim stricem”, rekla
je Fiona.
Roberta je trepnula gledajući je. “Da”, rekla je, hladnim glasom. “Oprosti, ali
mogu li te pitati odakle ti to o mojem stricu?”
“Piše u vašem školskom dosjeu.”
“Mom dosjeu?”
“Iz Idlewilda.”
Glas starije žene postao je još hladniji. “Ne postoje nikakvi dosjei iz
Idlewilda. Arhiva je izgubljena.”
Na trenutak, Fiona je osjetila kako je probada taj hladni pogled koji je
vjerojatno korišten u sudnicama i sudačkim prostorijama trideset godina. Bio je
impresivan, pomalo zastrašujući, čak i sada kada dolazi od stare žene. Roberta
je ljutita, shvatila je Fiona jer je pomislila da lažem. “Arhiva nije izgubljena”,
ustrajala je Fiona. “Postoji i danas. Ja sam je čitala.” Izostavila je podatak o šupi
u dvorištu Sare London i činjenicu da je kompletna arhiva sada nagurana u kutije
u njezinom vlastitom zapuštenom stanu.
“To nije moguće.”
“Kako onda ja znam da su vas poslali u Idlewild nakon što ste vidjeli pokušaj
suicida vašeg strica pištoljem? Nije to pisalo u novinama koje su tada izlazile.”
Provjerila je, dakako. Novinarske navike teško nestaju.
Roberta je stisnula usnice, razmišljajući. Onda je rekla, “Moj stric Van došao
je kući iz rata s teškim slučajem PTSP-a, premda taj pojam u to vrijeme nije
postojao. Bio je jako bolestan, ali svi su mu stalno ponavljali da samo nastavi
dalje, da će to proći.” Trepnula je i pogledala kroz prozor. “Kad mi je bilo
četrnaest, naišla sam na njega u našoj garaži kako sjedi na stolcu, nagnut naprijed,
držao je pištolj u ustima. Na radiju je svirala jedna stara pjesma. On je jecao. Nije
znao da je netko kod kuće.”
“I što se dogodilo?” blago je pitala Fiona.

147
 Knjige.Club Books

“Ja sam počela vrištati. Stric Van pogledao je u mene i nije to mogao
napraviti. Nije si mogao raznijeti mozak dok ja gledam. Na neki glupi način
spasila sam mu život.” Okrenula se ponovno pogledati Fionu. “Nakon toga nisam
mogla govoriti. Ne znam zašto; jednostavno nisam mogla. Bilo je to neka vrsta
šoka, stresa. U to vrijeme nismo imali znanja o tome kako pomoći takvim ljudima.
Pa jedva ga i sada imamo.” Zastala je. “I onda su me roditelji poslali u Idlewild,
i dok sam bila tamo, poslali su striku Vana u duševnu bolnicu, strpali su ga tamo
pod ključ, protiv njegove volje. Umjesto da mu nekako pokušaju pomoći, oni su
smatrali da je on sramota za obitelj. I ja sam bila sramota jer sam morala
odlaziti psihijatru, što je u to vrijeme bilo nešto čega se stidiš. Imala sam krasne
roditelje, kao što već možeš pretpostaviti.”
“Strašno mi je žao”, rekla je Fiona. “Vi niste mislili da je vaš stric lud?”
“Ne. Bila sam tužna zbog njega, žalila sam ga. Njemu je bilo grozno što sam
vidjela taj prizor, što sam prestala govoriti, što su me onda poslali od kuće. Bio je
to samo novi teret krivnje na njegovim plećima. Brak mojih roditelja raspao
se sljedeće godine i njima se činilo da mi je u školi bolje nego kod kuće - to je
opet bio taj sram, razumiješ. Kad sam otišla iz Idlewilda, krenula sam na studij
prava dijelom i zbog toga da bih našla zakonski put da oslobodim strica. Htjela
sam osloboditi te ljude, takve kao što je bio on, od njihovih posramljenih obitelji.
Htjela sam spriječiti da ljudima kao što je moj stric samo tako oduzmu slobodu,
imovinu, njihove domove i djecu. Taj dan u garaži na kraju je odredio kako će se
oblikovati cijeli moj život.”
“I nakon svega, što je bilo?” upitala je Fiona. “Vaši roditelji platili su vam
studij prava?”
Roberta je trepnula. “Ako netko nešto zaista jako želi, naći će načina, rekla
bih"
Još jedan odgovor koji nije odgovor, isporučen glatko i s lakoćom. Roberta
Greene bila je odvjetnica od glave do pete. “I jeste li?” upitala je Fiona. “Izvukli
strica van?”
Roberta se nasmiješila. “O da. Dobila sam strica Vana van. Trebalo je
vremena, ali pomogla sam mu da nađe posao, da ponovno stane na noge i osmisli
si život. Nije bilo puno alata koji bi mu mogli riješiti probleme, ali dala sam mu
ono što sam mogla. Stvari su se popravile. Oženio se 1973., kad je već bio u
svojim pedesetima. Supruga mu je bila žena koja je godinama živjela vrata do
njega i uvijek se potajno željela vjenčati s njim. Bili su u braku dvadeset godina,
do njegove smrti. Provela sam dobar dio svoje karijere radeći pro bono za druge
veterane. To je, po meni, bio najbolji dio mojeg posla.”
“Jeste li imali djece?”
“Da. Moj muž, Edvard, umro je od raka prošle godine. Naš sin živi u
Connecticutu, a naša kći u Sydneyu, u Australiji.

148
 Knjige.Club Books

Nemam unuka. Ali oboje su sretni, mislim. Ako ništa drugo, pokušala sam ih
odgojiti da budu sretni ljudi, koliko god mogu biti. Svakako sretniji od mene. Moj
muž je tu mnogo pomogao.”
“Što je s vašim ostalim prijateljicama iz Idlewilda?” upitala je Fiona, nadajući
se da će se razgovorljivo raspoloženje nastaviti. “Cecelia Frank i Katie Winthrop.
Jeste li ostali u kontaktu s njima? Znate li gdje bih ih mogla naći? Rado bih i s
njima razgovarala.”
Ali Roberta je odmahnula glavom. “Ne, draga. Prošlo je više od šezdeset
godina. Žao mi je.”
“Gospođica London mi je rekla da ste vas četiri bile dobre prijateljice.”
“I jesmo. Držale smo se skupa. Ali raspale smo se nakon što je Sonia umrla.
Sve smo bile potpuno sigurne da je ubijena, ali nitko nas nije želio poslušati. Ali
baš nitko.”
“A ravnateljica, Julia Patton? Nije vas htjela saslušati?”
“Ne. Ima li što o Sonijinu nestanku u školskoj arhivi?”
Izgovoreno je to mirnim tonom, ali Fiona je osjetila da Roberta jako želi znati.
Silno. Postojanje dokumentacije novost je za nju i vidjela je da gori od znatiželje,
ma koliko to dobro prikrivala.
“Ne mnogo, bojim se”, rekla je Fiona. “Izgleda da i nije bilo prave istrage. I
tamo je spomenuto samo ono sranje od pretpostavke s dečkom.”
Riječi su joj izletjele prije no što je i pomislila, i samu sebe je iznenadila
izborom riječi. Sve do ovog trenutka nije shvatila kako je ta teorija o dečku ljuti.
Da bi netko samo tako nestanak petnaestogodišnje djevojke koja je preživjela
holokaust otpisao kao nekakav impulzivni čin nekakve male droljice koja se
spetljala s bilo kim i otišla bez pozdrava, pa čak i bez svojih osobnih stvari i
kovčega. Najradije bi bila iskopala Juliju Patton i Garretta Creela starijeg iz
grobova i dobro ih protresla, urlajući na njih. Da ste samo htjeli poslušati,
možda biste je bili spasili prije no što je umrla. Sad to nikada nećemo znati.
Podignula je glavu i vidjela kako je Roberta promatra s druge strane stola.
Na usnama joj je titrao blijed osmijeh, kao da točno zna Fionine misli.
“Sranje, itekako”, rekla je.
Fiona je s mukom gutnula. Bila je umorna, ispala je iz igre. Gubi kontrolu nad
ovim intervjuom, ako ju je ikada imala. “Još samo nekoliko pitanja” rekla je,
pokušavajući zvučati poslovno. “Znate li ženu po imenu Margaret Eden?”
Roberta je odmahnula glavom. “Ne, draga. Žao mi je. Ne znam.”
“Ili njezina sina, Anthonyja Edena? Oni su ljudi koji su kupili i obnavljaju
Idlewild.”
“Onda su to ljudi koje veoma žalim, ali ne, ne znam ih.”
“Možete li se sjetiti ijednog razloga iz kojeg bi željeli obnoviti školu?”

149
 Knjige.Club Books

To joj je ponovno izmamilo osmijeh. “Ljudi koji ne poznaju Idlewild vide ga

i pomisle da bi to mogla biti dobra investicija. Jako su u krivu.”
Fiona ju je gledala ravno u oči. “Zašto su u krivu? Zbog Mary Hand?”
Nije bilo ni tračka iznenađenja, ni podsmijeha, ni obrane humorom na
Robertinu licu. Samo su joj se oči nekako smekšale, što je izgledalo prilično nalik
na sažaljenje. “Ona je još tamo, zar nije?” rekla je. “Naravno da je Mary još
tamo. Ti si je vidjela.”
“Jeste li vi?” upitala je Fiona, hrapavim glasom.
“Svaka cura koja je došla u Idlewild vidjela je Mary. Prije ili poslije.”
Izgovoreno tiho, kao puka činjenica. Ludilo viđenja duha pretvorilo se u
svakodnevnu stvar.
Fiona je mogla vidjeti čistu iskrenost u očima druge žene. “Što vam je
pokazala?” pitala ju je. Nije htjela priznati Margaret Eden što se dogodilo, kako
su čudnovato njezina najdublja, najbolnija sjećanja postala stvarnost. Ali bilo
je drukčije reći to Roberti. Roberta je išla u Idlewild; ona je znala.
“Nije važno što je meni pokazala”, reče Roberta. “Što je pokazala tebi? To je
pitanje kojim se moraš pozabaviti.”
“Ne razumijem to”, rekla je Fiona. “Tko je ona? Tko je bila Mary Hand?”
“Kružile su glasine.” Roberta je podignula ramena. “Umrla je kad su je
ostavili zaključanu izvan kuće, na zimi - to je bila jedna priča. U drugoj je bila
riječ o tome kako je njezina beba zakopana u vrtu.”
Fiona je pomislila na namočeni vrt, na onaj obris koji je vidjela krajem oka.
Ne. Nije moguće.
“Postojala je i pjesmica”, nastavila je Roberta. “Cure su je prenosile jedna
drugoj. Zapisivale smo je po udžbenicima tako da i iduće generacije budu
informirane. Ovako je išla: Mary Hand, crna dama, u zemlju je zakopana. Tvoja
prija želi biti, lako će Ugovoriti. Ne puštaj je natrag k nama! Nasmiješila se, kao
da je zadovoljna što se sjetila svih riječi. “Ne znam odgovor, Fiona, ali živjela
sam tri godine u Idlewildu, i mogu ti reći što ja mislim. Mislim da je Mary bila
tamo prije nego što je došla škola. Mislim da je dio tog mjesta - da je bila tamo
prije nego što je i prva zgrada sagrađena. Mi smo bili u njezinu domu. Ne znam
kakav je oblik uzimala prije no što je izgrađena škola, ali to je ono što ona radi -
poprima oblike, pokazuje ti stvari, čini da nešto čuješ. Uopće ne sumnjam da je
nekoć bila stvarna osoba, ali sada je samo odjek.”
Fioni se grlo osušilo. Mislila je o figuri koju je vidjela, djevojci u crnoj haljini
s velom. “Odjek čega?”
Roberta je pružila ruku preko stola i nježnim prstom dotaknula točku između
Fioninih očiju. “Onoga što se nalazi ovdje”, rekla je. “I onoga ovdje.” Pokazala je
prema Fioninu srcu. “Tako je plašila sve nas. Što ima strasnijeg od toga?”

150
 Knjige.Club Books

22. POGLAVLJE

Portsmouth, New Hampshire,

studeni 2014.

Fiona je drhtala dok je ulazila ponovno u svoj auto. Koža joj je bila tijesna i
oči su joj gorjele. Pa ja pucam po šavovima, pomislila je, kopajući rukom po torbi
da pronađe gumicu za kosu. Skupila je kosu u zategnuti visoki rep i grubo
navukla gumicu, slušajući kako elastika pucketa. Duhovi i mrtve bebe i ubijene
djevojke. Što je sljedeće?
Čvrsto je rukama primila volan, iako je auto bio još ugašen i parkiran, i
duboko udahnula. Nalazila se na plaćenom parkingu u Ulici Islington i netko je
po cijelom parkiralištu postavio reklamne letke dok je bila u kafiću s Robertom,
zaguravši dosadne papiriće za brisače na svakom vjetrobranu. Papir je klepetao
na mokrom vjetru. Morat će izići i izvaditi ga ispod brisača, zadatak koji joj se u
ovom trenutku činio iscrpljujućim.
Razgovor s Robertom vrtio joj se po glavi i pokušala je srediti misli. Zašto se
nije koristila diktafonom da sve snimi? Bila je to navika, a ipak jutros sa sobom
nije ni ponijela diktafon. U očaju, izvukla je bilježnicu i olovku i zapisala
neke primjedbe dok su joj još svježe.
Znala je za Ravensbrück, napisala je. Sigurno joj je Sonia rekla. Izbjegla je
moje pitanje o tome.
To je taktika koju će morati primijeniti, shvatila je, dok još jednom prolazi u
mislima cijeli razgovor. Neće bilježiti što joj je Roberta rekla, jer je toliko toga
što je rekla potvrđivalo stvari koje je Fiona već znala. Mora zapisati što je Roberta
izbjegla reći i odbila odgovor tako brzo i precizno kao da ispucava lopticu preko
mreže u teniskom meču.
Znala je da je arhiva iz Idlewilda izgubljena, nažvrljala je Fiona. Kako?
Jedino ako ju je već i sama tražila.
To ju je natjeralo na pomnije razmišljanje. Nije trebalo mnogo mašte da se
zamisli kako je kao odrasla osoba, kao odvjetnica, Roberta lako mogla napraviti
malu istragu, tražeći bilo što o nestanku svoje davne prijateljice. Jednom kad više
nije bila mlada djevojka, upotrijebila je svoja pravna znanja kako bi oslobodila
svojeg strica i ispravila u njegovu životu ono što je ispraviti mogla. Možda je isto
tako pokušala razjasniti i okolnosti Sonijine smrti, budući da je bila uvjerena kako
je Sonia ubijena. Moguće da je dobila pristup istom popisu nestalih osoba koji je
Jamie dobio od barronske policije, onome koji nije objašnjavao baš ništa.
151
 Knjige.Club Books

Postojanje idlewildske arhive, to je bila jedina Robertina omaška; nije znala za tu

činjenicu i za nju je bila živo zainteresirana. Bio je to jedini moment tijekom
intervjua kad je Fiona vidjela neku povišenu emociju iza mirne, pomno
kontrolirane fasade.
Tako je sljedeće pitanje koje je Fiona zapisala bilo jedino logično: Zna li
Roberta tko je to učinio?
I onda: Krije li to ona?
Bila je iskreno tužna kad je čula da je Sonijino tijelo pronađeno u bunaru - to
nije bila gluma. No Fiona se ipak natjerala da u mislima pažljivo opet prođe taj
trenutak. Ono što je Roberta pokazala - bili su tuga i bol. Ono što nije pokazala -
bilo je čuđenje.
Jebote. Jebote. Fiona bi najradije bila lupala glavom po volanu. Vidjela je to,
ali bilo je prebrzo, a ona je bila previše zabavljena vlastitim sranjima. Nadmudrila
ju je 79-godišnja starica. Starica koja je prije toga, doduše, trideset godina
bila uspješna odvjetnica, ali ipak... Nikad ne stvaraj pretpostavke, Fiona, rekao je
Malcolm u njezinoj glavi.
Sa suvozačkog sjedala, na koji je ispao iz torbe, zazvonio je njezin mobitel.
Poskočila je i na sekundu joj se javila divlja nada da je to Jamie. Ali ne - bio je to
Anthony Eden. Što on hoće? Pozvati je na još jedan sastanak sa svojom
majkom? Bilo joj je dosta frustrirajućih starih žena za danas. Ignorirala je poziv i
okrenula čistu stranicu u bilježnici.
Stavila je naslov: Potencijalni sumnjivci.
Izgledalo joj je kao da nitko u šezdeset i četiri godine nije napravio ni tu
najosnovniju stvar koju je nalagala logika, pa će je napraviti sama. Počela je s
onim što se svima tada činilo kao očit izbor, i u što je ravnateljica bila tako
uvjerena.
Dečko.
To bi značilo da je Sonia imala nekakvu tajnu romansu. Svakako bi je morala
skrivati od škole, jer bi je sigurno izbacili da su znali za to. To bi onda morao biti
neki lokalni dečko, budući da u eri prije interneta, prije Facebooka, nije bilo
načina da susretne dečka negdje drugdje. Nije se činilo vjerojatnim, ali Fiona je
to stavila na listu, jer ako je to bila istina, tada bi to Sonijina cimerica i prijateljica
Roberta vjerojatno znala.
I moglo se donekle povjerovati da je čuvala prijateljičinu tajnu sve ovo
vrijeme.
Zapisala je drugu mogućnost: Stranac.
Nit priče tu joj se razišla, rasplela u različite obrasce. To je bila teorija koju je
Ginette Harrison natuknuia, da je Sonia bila ciljana žrtva. Teorija o slučajnom
ubojici, predatoru u prolazu, možda dostavljaču ili nekom drugom radniku
u školi. Nisam vidjela muško lice pune tri godine, rekla je Roberta. Istina ili laž?
Zbog čega bi Roberta tajila da je, recimo, vrtlar ubio Soniju? Ili, što se toga tiče,
152
 Knjige.Club Books

bilo koji stranac na cesti? Morala se vratiti na činjenicu da Roberta možda laže iz
razloga koji Fiona ne uspijeva dokučiti.
Ako Roberta nešto prikriva, onda to vodi do sljedećeg: To je napravila jedna
od cura. Možda baš Roberta ili CeCe Frank ili Katie Winthrop.
Mi smo odmah znale, rekla je Roberta. Sonia ne bi pobjegla bez kovčega.
Moguće je da su se cure pravile da se bune protiv ideje da je Sonia nestala samo
zato da bi se prikazale nedužnijima. Cure su imale tu priliku, imale su
pristup Soniji, imale su njezino povjerenje. Zločin nije počinjen pištoljem ili bilo
kakvim oružjem - bio je to kamen ili lopata, nešto što su cure mogle imati na
raspolaganju. Bilo je lako zamisliti svađu, nešto učinjeno impulzivno, u bijesu,
bacanje tijela u najbližu rupu, djevojke koje se dogovaraju da će se međusobno
pokrivati, da neće nikada odati jedna drugu.
A motiv? Kakav je motiv uopće potreban tinejdžericama? Ljubomora,
odbacivanje, neka imaginarna uvreda? Krajnje zle djevojke - to bi objasnilo zašto
se Roberta nije začudila i zašto je htjela doći do idlewildske arhive: tako da u
spisima nade bilo kakve tragove koji bi mogli ukazivati na zločin pa da ih uništi.
Zato je jasno dala do znanja kako nema pojma gdje su sada ostale cure, što je
mogla biti laž.
Ta teorija poklapala se naizgled u svakom detalju, i to je bila teorija koja se
Fioni činila najviše odbojnom. Zatvorila je oči i pokušala jasno razabrati zašto je
tako.
Bila je previše banalna, za početak. Klišej, kao iz filmskih trilera. Postoji li
što zlobnije od djevojke tinejdžerske dobi? Ljutite i dvolične i pune mržnje. Svi
će rado zamisliti vještičju družbu tinejdžerki koje usmrćuju svoju
bespomoćnu kolegicu jer je to jednostavnije i više seksi nego zamišljati Soniju
kako je u potiljak udara neki muškarac iz mjesta, kojem je vjerojatno trebala neka
verzija liječenja mentalnih boleština iz pedesetih, i koji bi je možda prethodno i
seksualno napastovao. Ali ako je to bila slučajnost, pogreška koju su napravile
umjesto planirano ubojstvo, onda bi cure bile jednostavno prestravljene. Prvo bi
pokušale to zataškati.
Mrzila je tu ideju. Ali morala je priznati da je i to bilo moguće. Možda je
upravo popila kavu sa Sonijinom ubojicom - ili pak ženom koja prikriva ubojicu,
svoju školsku prijateljicu.
Možda bi se Fioni više svidjelo zamišljati da takvu stvar napravi muškarac ili
čak dečko, a ne djevojka. I to ju je, morala je sebi priznati, opet dovodi do Debina
ubojstva. Uvijek je htjela vjerovati da je Tim Christopher ubojica njezine sestre.
Bilo joj je lako vjerovati da je muškarac, okrutan, zao i s velikim rukama njezinoj
nedužnoj sestri uzeo život. Jer sve se uklapalo.
Ali nitko nije vidio da je Tim to učinio. I nitko ga nije vidio kako odbacuje
tijelo.

153
 Knjige.Club Books

I prvi put u dvadeset godina Fiona je pustila te riječi u svoju glavu kao hladan
zapuh iz slomljenog prozora: Je li moguće da su pogriješili?
Tim nije prestao tvrditi da je nevin. Naravno; to za sebe tvrdi gotovo svaki
osuđeni ubojica. Ali što ako je pogrešan čovjek završio u zatvoru? Što ako je
Debin ubojica cijelo vrijeme na slobodi?
Onaj tko je ubio Soniju izvukao se bez kazne. Ta osoba sad je već vjerojatno
mrtva nakon što je proživjela život tijekom kojeg nije otkriveno da je
petnaestogodišnja djevojka zapravo ubijena. Ili je ta osoba možda još živa i sad je
u poznoj dobi. Moguće je Čak da je ta osoba iza sebe imala plodnu odvjetničku
karijeru, rodila dvoje djece i provela jedno jutro igrajući se mačke i miša s Fionom
u kafiću u New Hampshireu.
Nema pravde, rekao joj je jednom Malcolm, ali mi se za nju svejednako
borimo. Pravda je ideal, ali ne i realnost.
Ako je Tim Christopher nevin, to će njezina oca dotući.
Vani je hladan vjetar jačao, a letak zataknut za njezin brisač lupkao je po
vjetrobranu. Fiona se najednom zagledala u njega kao začarana.
Nije to bio letak. To je bila poruka.
Izišla je iz auta i dograbila papir, umalo ga poderavši na pola. Brzo je sjela
natrag za volan i zalupila vrata, ravnajući papir na kojem je bila poruka ispisana
kemijskom olovkom. Potraži me iza crkve u jedanaest, pisalo je.
I ispod toga: Ne tražiš dovoljno pozorno.

154
 Knjige.Club Books

23. POGLAVLJE

Katie
Barrons, Vermont,
studeni 1950.

“Vjerojatno su cirkuske nakaze”, rekla je Katie, sjedeći s prekriženim nogama

na svojem krevetu i promatrajući Soniju kako se pakira. “On je najdeblji čovjek
na svijetu, a ona bradata dama. Zato tako dugo žive zajedno, sami, bez djece.”
“Zaboravljaš da sam ih vidjela”, rekla je Sonia, mirno preklapajući suknju i
polažući je u kovčeg. “Nisu nakaze. Vidjela sam ih čim sam došla u Ameriku.”
“I onda su te zaboravili na tri godine”, naglasila je Katie. “Možda su bili samo
zauzeti gradnjom zatvorske ćelije u kojoj će te držati.”
Ni sama nije znala zašto govori takve stvari, izgovarajući ih kao šale. Bilo je
to okrutno, nepotrebno, s obzirom na istinski užas Sonijine prošlosti. Ali nekako
nije mogla prestati.
Ne želim da ideš.
Sonia nije bila nimalo zabrinuta zbog Katiena podbadanja. Bila je mirna i
sretna, pomalo uzbuđena od iščekivanja. Kao i ostale tri, otkad je ovamo došla,
nikad nije izišla iz Idlewilda, čak ni na jedno popodne.
“Pa ti pakiraš sve stvari”, začudila se CeCe koja je sjedila na podu i igrala se
gumbima na svojem malom radioaparatu, iako je bilo jutro, neposredno nakon
doručka, i postojala je opasnost da ih ulove. Uvijek su slušale radio isključivo
po noći. “Ideš samo na dva dana. Zašto pakiraš i školsku uniformu?”
“Zato”, ubacila se Katie kad Sonia nije odgovorila, “jer misli da će je oni htjeti
zadržati kod sebe.”
“Daj šuti, Katie”, rekla je Roberta. Listala je Sonijin primjerak godišnjaka
Blackie’s Girls' Annual i nije je ni pogledala dok je dobacivala svoj prijekor. Nije
u njemu bilo otrova.
“Pa što, baš bi me i mogli zadržati”, rekla je Sonia stavljajući svoj žalosno
malen kup donjega rublja u kovčeg. “Zašto bi me inače zvali k sebi nakon toliko
vremena?”
Pogledala je prema gore i kratak pogled na njezino lice, iskreno i ozareno dok
je to govorila, bolno je žacnuo Katie. Bila je idiot, znala je to. Glupa i sitničava.

155
 Knjige.Club Books

Htjela je da Sonia bude sretna, ali ne da ih zbog toga ostavi, ne da ode živjeti sa
strancima.
I što ako ti stranci ne budu htjeli da Sonia ostane dulje od tog vikenda? Što će
onda biti s nadom na Sonijinu licu?
Sonia je dobila malo na težini proteklih nekoliko tjedana. Malo se popunila,
oči joj nisu više bile onako utonule, laktovi su joj bili manje košćati. Nije bila
lijepa - Katie je to znala, savršeno svjesna da pokraj nje nitko nije toliko lijep -
ali koža joj je imala zdraviju boju, oči mirniji sjaj. Suknja uniforme sad joj je bila
prekratka i počela ju je stezati oko bokova, premda je njezin djevojački procvat
bio slabašan i vjerojatno će takav i ostati. Kad se izbavimo odavde, besposleno je
mozgala Katie, nabavit ću joj jedan od onih podstavljenih grudnjaka. Nije bilo
filmskih magazina - nije bilo nikakvih časopisa - u Idlewildu, ali neke od
učiteljica nosile su grudnjake zbog kojih su im prsa izgledala kao da pod
bluzom nose meke rakete. Katie je bila fascinirana izumom, ne zato što bi joj se
to činilo privlačnim, nego zato što je životinjskim nagonom osjećala da će se
dečkima tako činiti. Ako joj se bokovi još malo popune i ja joj nabavim jedan
takav, nakovrčam joj kosu... Oh, imati osamnaest moglo bi biti i zabavno.
Onda se sjetila kako Sonia možda neće odavde otići kada i njih tri.
“Kladim se da su nekakva čudovišta”, rekla je, ne mogavši se zaustaviti. Ne
mogavši spriječiti da joj te riječi zagrebu po grlu.
“Tiho budi”, siknula je CeCe dižući pogled s radija. “Čudovišta ne postoje.”
Sve su šutjele na trenutak, nijedna nije vjerovala da je tako, pa čak ni CeCe.
Katie je pogledala u Soniju i vidjela da i ona gleda nju, da je promatra tim
mirnim očima. Prestala je s pakiranjem. “Vratit ću se u nedjelju” tiho je kazala.
To što je ona ozarenost nestala s prijateljičina lica, za Katie je ipak bilo gore
od svega, pa se klatno njezina raspoloženja, naravno, perverzno prebacilo na
drugu stranu. “Bit će najbolje da te oni ipak zadrže”, rekla je. “Tako ćeš biti u
poziciji da mi prošvercaš ovamo neki prosti časopis.”
Roberta se nasmijala, podigavši pogled sa svojeg godišnjaka Blackie's Girls
Annual, a Sonia je napravila grimasu. “A što ako nemaju nikakve proste
časopise?”
“Naći ćeš ti načina da ih se dočepaš, ludice”, uputila ju je Katie. “Traži da ti
daju džeparac.”
- “Ja hoću čokoladu”, rekla je CeCe, naglo živnuvši.
“Knjige”, ubacila se Roberta. “Za ime Božje, nabavi nam nešto za čitanje, a
da to nije Ljubavnik Lady Chatterley. Već smo sto puta pročitale proste dijelove.”
CeCein radio je zapištao i ona je brzo okrenula gumb. “Pazi s tim, hej, inače
ćemo ostati bez toga”, rekla je Katie.
“Dosad nas nitko nije čuo”, odvratila je CeCe. “Baš mi se sviđa. Želim znati
kakve emisije daju u ovo doba dana.”

156
 Knjige.Club Books

“Vjerojatno nikakve.” Katie je gledala kako Sonia stavlja svoju bilježnicu u

kovčeg i pokraj nje pozorno polaže olovku, svoju četku za kosu, spavaćicu.
“Mislim da program ne počinje ovako rano.”
Radio je ponovno zapištao dok je CeCe vrtjela stanice. Sonia je pogledala
knjigu u Robertinim rukama. “Možeš si to posuditi, ako želiš”, rekla je.
Roberta ju je pogledala. Njezin mirni pogled promijenio se na sekundu, preko
njega je preletjela sjena koju bi primijetio samo netko tko je jako dobro poznaje.
Katie je savršeno čitala njezine misli jer su u ovom trenutku točno zrcalile njezine.
Možda se neće vratiti. “Ne”, rekla je glasom koji je ponovno poprimio svoj mirni
ton. “Ponesi sa sobom.” Pružila joj je almanah i on je stavljen u kovčeg s ostalim
stvarima. “Ako te ne budu htjeli, vrati se ovamo”, rekla je Soniji. “Mi ćemo biti
tu.”
“Zakasnit ćete na sat” primijetila je Sonia, zatvorivši poklopac preko
oskudnog sadržaja kovčega i pritežući remenje. “Zar nemate latinski?”
I hoće zakasniti na sat. Nakon prvog sata dopušteno im je samo pola sata
pauze, a to je vrijeme već prošlo. Ubrzo će netko - nadzornica spavaonice Susan
Brady ili sama Luda Dama - doći lupati na njihova vrata, vičući da se lijene
djevojke moraju sabrati. Ipak, nitko se nije micao.
“U koliko ti je sati autobus?” pitala je CeCe deseti put, iako su sve znale
odgovor.
“Točno u podne”, odgovorila je Sonia, kao i svaki put do sada. “Trebala bih
uskoro krenuti prema stanici.”
“Jesi li provjerila gdje ti je karta?” pitala je Roberta.
Sonia je kimnula. Rođaci su joj poslali kartu čim im je javila da prihvaća
poziv. Pažljivo ju je spremila u unutrašnji džep svojeg vunenog kaputa tako da je
slučajno ne izgubi - kao da ima toliko stvari da uopće postoji opasnost da će nešto
zaboraviti. Sada je, unatoč ranijem uzbuđenju, čak i Sonia izgledala nevoljko.
Pokupila je svoje cipele s poda i sjela na rub svoje postelje, polako ih nazuvajući.
Radio pod CeCeinim prstima je prestao krčati i harmonija muškog vokalnog
kvarteta doprla je kroz zvučnike. Glas je prekrio glazbu: “Dobrodošli u emisiju S
vama u ranu zoru!”
“Rana zora vam je prošla prije više sati”, frknula je Katie.
“Ššš”, rekla je Roberta. Sonija je nastavila polako vezati cipele.
Pjevanje se nastavilo, slatko i kremasto, note su s lakoćom lepršale iz jednog
glasa u drugi. “Sweet dreams of you, sweet dreams are true... sweet dreams of us
saying, ‘Yes I do...” Djevojke su slušale u tišini, hipnotizirane, ne mareći više za
nadzornice spavaonica niti za učiteljice ili za latinski. Nekoliko slatkih trenutaka
spokoja, kakav im može dati samo radio, nekoliko trenutaka ničega osim zvuka
svijeta izvana, gdje su ljudi živjeli i pjevali i svirali.
Normalni ljudi u normalnom svijetu.

157
 Knjige.Club Books

Daleko niz hodnik neka su se vrata zalupila. Radio je zakrčao u CeCeinim

rukama, pjesma je stala.
Nakratko je zakrčalo iz zvučnika; onda opet tišina. Tišina je dopirala iz malog
uređaja. Ne statika, ne glazba. Samo tišina.
“Što si napravila?” rekla je Roberta.
“Ništa!” CeCe je blijedo zurila u radio. “Nisam ništa taknula.”
Koraci su se začuli po hodniku. “Netko dolazi”, šapnula je Katie, ustima
odjednom hladnim i utrnutim od navale straha.
CeCe je odmahnula glavom. “Ja...”
Čuo se zvuk disanja. Udah, izdah. Iz radija.
Katie je osjetila kako joj pulsira u sljepoočnicama, kako joj se vid muti. Čula
je već to disanje, osjetila ga, dok je bila u posebnoj kazni.
Ona je tu.
Četiri djevojke sjedile su smrznute u prizoru, nitko se nije pomaknuo. I iz
radija, prekidajući zvuk glasnog disanja, dopro je tanak, treperav, uzbunjujući
plač malog djeteta. Tonuo je i dizao se, kao da dolazi iz daljine, naglo slabi. I onda
se pojača.
CeCe je ispustila radio i on je udario o pod. Šutnula ga je nogom, jako, i on je
odletio pod krevet, udario u zid, plač i jauk bebe je zamro.
Kucanje na vratima, “Dame!” Luda Dama vikala je kroz vrata, natjeravši ih
sve na skok. “Dame! Kasnite na sat!”
Nastupio je još jedan zaleđeni trenutak u kojem se nitko nije pomicao. A onda
se Katie nagnula, uzela ledenu Sonijinu ruku u svoje ruke i pogledala je u lice.
“Kreni”, rekla je.

158
 Knjige.Club Books

24. POGLAVLJE

Portsmouth, New Hampshire,

studeni 2014.

Bilo je više od jedne crkve u Portsmouthu. Bilo ih je mnogo, i Fiona je u sebi

opsovala anonimnog autora poruke. Na koju je crkvu mislio - ili mislila? U Novoj
Engleskoj crkvi baš ne manjka.
Otpuhnula je ljutito i na mobitelu provjerila koliko je sati. Bilo je deset i
četrdeset i pet. Da ostane tu još petnaest minuta i zaigra igru te osobe ili da upali
auto i jednostavno se odveze? Čeka je mokra cesta do Vermonta, a jedva čeka
vratiti se arhivi iz Idlewilda, koju još nije stigla pošteno pregledati. Htjela je
razgovarati s Malcolmom. Pa čak i s Jamiejem, ako on bude htio.
Ipak... Ne tražiš dovoljno pozorno.
Prokletstvo.
Bilo je to kao da ta osoba, tko god da jest, točno zna kako uletjeti u njezinu
novinarsku psihu i stisnuti prekidač njezine znatiželje - prekidač koji se zapravo
ne da isključiti. Prekidač koji će ju jednog dana najvjerojatnije stajati glave. No
bilo je jutro u sunčanom New Hampshireu, s tankim pokrovom mokroga snijega
koji se topio i umirovljenicima koji su polako šetali prema ljupkim kafićima pod
zgodnim tendama.
Nije do kraja ni dovršila misao, a već je izišla iz auta i glasno za sobom
zalupila vratima. Udišući oštar zrak, stala je na mjesto pokraj haube - na koje je
otprilike morao stati i onaj tko je zataknuo poruku za brisač - i polako se
okrenula za 360 stupnjeva, skenirajući obzor,
Kad tako pogledaš, ne možeš je previdjeti. Crkva je bila udaljena nekoliko
stotina metara - jedna od novoengleskih historicističkih zdanja od crvene cigle, s
visokim, šiljastim tornjem komplicirane izrade, lijepa poput svadbene torte.
Sat na tornju pokazivao je vrijeme. Fiona je krenula s parkirališta prema crkvi,
preko popločenih staza šetnice. Sad je već bila dovoljno blizu da pročita natpis i
vidi da se naziva Sjevernom crkvom te da potječe iz 1671., a današnja zgrada
dovršena je 1855, Ulazna vrata bila su otvorena, znak s natpisom “Dobro došli”
istaknut ispred. Fiona je napravila krug oko crkve.
Nije vidjela nikoga - samo još nekoliko turista i umirovljenika, i jednog
uličnog prosjaka koji je sjedio na tlu, naslonjen na crkveni zid, s koljenima
privučenim k prsima. To joj se učinilo čudnim jer su prosjaci rijetki u ovakvim

159
 Knjige.Club Books

turističkim zonama, većinu odmah otjeraju privatni zaštitari ili policajci. Ponovno
je pogledala u prosjaka i shvatila da on promatra nju.
Bio je to muškarac mršav i štrkljast poput klinca, u svojim tridesetima, s
dugom kosom začešljanom od čela. Na drugi pogled, Fiona je shvatila da on uopće
ne prosi; nije imao pokraj sebe nikakav natpis ni prevrnuti šešir. Jednostavno
je sjedio naslonjen na zid i gledao je. Lice mu je bilo ispijeno i blijedo, oči
utonule, odjeća dobre kvalitete, no iznošena. Nije djelovao kao beskućnik, nego
kao čovjek kojem se prestala smiješiti sreća, možda bolestan, naviknut na to da
sjedi na hladnom tlu i promatra prolaznike.
Došla je do njega i pokazala mu poruku. “Tražite li mene?” Oči mu nisu
silazile s njezina lica dok ju je motrio iz svoje niske pozicije na tlu. Dugo ju je
gledao. Vidjela je nesigurnost u njegovu pogledu, i kalkulaciju, i ljutnju
pomiješanu sa strahom. Budi oprezna s ovim, rekla je samoj sebi.
Napokon, on se nasmiješio i ustao, primajući se za zid crkve. “Bok, Fiona”,
rekao je.
Ona je ustuknula, sada zadovoljna što se nalazi na otvorenom trgu usred bijela
dana, s puno ljudi oko sebe. Ovo je bila pogreška. “Znam li ja vas?”
“Žao mi je zbog poruke”, rekao je, promatrajući kako će ona reagirati. “Nisam
znao kako bih vam drukčije prišao. To mi se činilo kao najbolji način.”
“Okej, dobro, sad sam tu. Odakle me znate, i što želite?” Muškarac je
premjestio težinu na drugu nogu. Sad kad su stajali licem u lice, ni<e se više
pokušavao primaknuti bliže njoj. “Moje ime je Stephen”, rekao je. “Stephen
Heyer.”
Odmahnula je glavom. Nije on bio bolestan, vidjela je sada; bio je zdrav,
pogleda oštrog i nezasjenjenog. Sivilo njegove kože i to što je bio mršav kao
čačkalica govorili su da je prije posrijedi ovisnost.
Pogledao je preko njezina ramena, u daljinu, kao da smišlja što će reći. Očito
ovo nije planirao, pomislila je. Vjerojatno je mislio da ona neće ni doći nakon što
vidi poruku. Počešao se po stražnjoj strani vrata nemirnom rukom. “Pratio sam
vas ovamo od Barronsa.”
Fioni se smrznuta krv u žilama.
“Vi ste se našli s tom ženom”, nastavio je Stephen Heyer. “Mislio sam,
možda... Ali ne prepoznajem je. Ne znam tko je ona.” Pogledao je natrag u njezino
lice i vidjela je u njegovim očima nešto golo, neki očaj koji joj je izgledao
bolno poznato. “Ima li ona neke veze s Timom Christopherom?” Fiona je
napravila korak unatrag kao da ju je ošamario. “Odjebi”, rekla mu je, sa svom
ledenom hladnoćom koju je uspjela prizvati u svoj glas, niječući vlastiti strah i
tremor koji ju je spopao. Okrenula se i otišla.
Čula ga je iza svojih leđa, kako hoda za njom. “Čekaj”, viknuo je, “Ti odlaziš
u Idlewild. Zbog obnove. Tamo sam te vidio.”

160
 Knjige.Club Books

Što je ovo? Neka glupa igra? Nastavila je hodati. “Ostavi me na miru ili
zovem policiju.”
“Ja sam često na Cesti Old Barrons, spavam tamo katkada”, rekao je i dalje
hodajući za njom, kao da je nužno da joj objasni, “Stari lik koji je prije držao
ljetno kino pušta me da tamo spavam.”
“Odlaziš se tamo ušlagirati?” dobacila mu je preko ramena.
“Ne, ne”, pobunio se. “Imam nekih problema, okej, ali nije to razlog. Nije to
posrijedi.”
Misli su joj se utrkivale. Ako je on mještanin Barronsa, sigurno zna za Deb.
Bio je otprilike njezinih godina, znači mogao je biti u tinejdžerskoj dobi kad se to
dogodilo. Prečešljala je pamćenje ne bi li smjestila ime Stephen Heyer u
neki kontekst, ali bila je sigurna da ga nije prije čula, da nije išao s njom u srednju
školu. Procijenila ga je kao nekakvog ljigavca, strvinara, koji možda hoće od nje
iznuditi novac. Takva sranja stvarno joj nisu trebala. Nipošto.
“Vidio sam te”, rekao je. Sad joj je hodao pokraj ramena. Zračio je nekom
čudnom slabošću, kao da mu životne energije manjka do te mjere da ne može biti
opasan. Fiona je instinktivno znala kako nema potrebe da bježi ili vrišti; ako
sjedne u svoj auto i odveze se, on će se jednostavno povući, poražen. I tako je
odlučno hodala prema parkiralištu. “Ta crvena kosa”, nastavio je. “Ne možeš je
ne vidjeti. Vidio sam tebe, sestru Deb Sheridan, novinarku, kako se vraćaš
na Idlewild, Tražiš, tražiš, je li tako? Oni ga obnavljaju i ti se ne možeš držati po
strani. Zaključio sam da tražiš, tražiš. Ti misliš da ja ne razumijem, ali
razumijem.”
Fiona se okrenula i pogledala ga strogo. Nije lagao; govorio je istinu ili nešto
što sam smatra istinom. “Slušaj”, rekla mu je. “Što god ti mislio da znaš, živo mi
se fućka za to. Razumiješ li? Prestani hodati za mnom ili ću zvati policiju. Kakvo
god ti se suludo sranje sad mota po glavi, predlažem ti da ga zaboraviš. Zaboravi
na mene. Gledaj svoja posla.”
“Ti tražiš odgovore” rekao je Stephen. Nije se doimao drogirano, ali pitala se
koliko je prošlo od njegova zadnjeg šuta. “Razrješenje, zar ne? Tako to zovu.
Terapeuti i oni na grupnim seansama i savjetnici za tugovanje. Ne govore o tome
kakva je sve to hrpetina sranja.” Zurio je u nju i vidjela je frustraciju iza njegovih
očiju, neku vrst luđačkog bola koja se vrtložila u njemu neotupljenom drogom.
Pokazao je rukom po sebi. “Misliš da sam sad ovakav zato što sam dobio svoje
razrješenje?”
Usta su joj bila suha. “Razrješenje čega?”
“Ne tražiš dovoljno pozorno”, rekao je Stephen, ponavljajući svoju poruku.
“Ja sam tražio razrješenje dvadeset godina. Baš kao i ti. Ali ja sam znao tražiti. I
našao sam tebe.” Otresla je glavom. “Ne razumijem što bi to sad trebalo značiti.”
“Znam kako ti je.” Sada je zvučao neobično elokventno, oči su mu blistale,
sličio je na propovjednika koji govori istinu koju najbolje poznaje. “Ti si sva

161
 Knjige.Club Books

ovdje” - pokucao je prstom po svom čelu - “i ne možeš izići odatle. To se samo

vrti u krug. Ti misliš, misliš - uvijek jebeno misliš. Terapeuti i savjetnici za
tugovanje, nemaju oni pojma. Hoće da govoriš i pišeš stvari i da ih dijeliš, ali ništa
to ne pomaže. Ja sam uzimao droge. Ti odlaziš u Idlewild.”
Bilo je kao da je udara riječima, kao da joj zadaje udarce šakama u trbuh. “Jesi
li ti znao moju sestru?” promuklo je upitala.
“Ne”, rekao je Stephen Heyer. “Ali volio bih da je Tim Christopher mrtav.”
“Što...” Pokušala se sabrati, zvučati racionalno. “Zar si ti nekakav pobornik
smrtne kazne?” Vermont nije imao smrtnu kaznu.
“Briga me za smrtnu kaznu”, rekao je Stephen, blistavih očiju. “Samo želim
da je on mrtav. Ne zbog onoga što je učinio tvojoj sestri nego zbog onog što je
učinio mojoj.”
Postoje trenuci u kojima sve stane, kada svijet postane jezivo nalik na
kaleidoskop kakvim se igraju djeca, kod kojih se okretom jeftinog plastičnog vrha
sve promijeni, postane drukčije. Fiona je gledala u muškarca pred sobom i
smireni centar Portsmoutha je nestao; boje su se promijenile; zrak je odjednom
drukčije mirisao. Sve je poletjelo uvis, raspalo se i ponovno se sleglo. U glavi ju
je počelo probadati.
“Tko je bila tvoja sestra?” pitala je. “Što joj je Tim napravio?”
“Tko je moja sestra”, ispravio ju je, gorkim glasom. “Helen Elizabeth Heyer,
rođena 9. srpnja 1973. Želiš lije upoznati?”
Glas joj je bio hrapav, ali nije oklijevala, riječi su navrle iz nje kao što obično
i bude kad je ovako zbunjena, nemirna, kad joj ludilo sukne u krvotok. “Da”, rekla
je Stephenu. “Želim.”
“Moj auto parkiran je tamo”, rekao je, pokazujući niz ulicu. Nasmiješio se
kad je vidio njezin izraz lica. “Kako misliš da sam te, dovraga, pratio do New
Hampshirea? Ja sam jebeni ovisnik, a ne propalica. Vozim plavi Chevy. Izvest ću
ga van i čekati te.”
“Kamo idemo?” Fiona ga je pitala, u sljepoočnicama joj je bubnjalo.
“Natrag u Vermont”, rekao je, “Ja ću voziti naprijed. Ti sad prati mene.”

162
 Knjige.Club Books

25. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Policijska postaja Barrons praznila se u pet popodne, dnevna smjena se

spremala kući i odlazila. Preko noći imali su dispečera u službi, ali u gradu tako
malome kao što je Barrons, to je bilo sve što je potrebno. Nekoliko
policajaca uvijek bi bilo u stanju pripravnosti, u slučaju bilo čega hitnog, i dežurni
je policajac ostajao do ponoći za slučaj obiteljskih svađa, pritužbi na buku ili
klijenata barova kojima kočnice previše popuste. Parkiralište je bilo gotovo
prazno kad se Fiona dovezla, ali Jamiejev terenac je još bio tu.
Držeći fascikl u ruci, Fiona je ušla kroz ulazna vrata i vidjela dispečera kako
sjedi za prijamnim pultom. Izgledao je kao da bi mogao imati sedamdeset godina
i mirno je prelistavao ribički časopis. Pogledao ju je pomalo začuđeno.
“Mogu li pomoći?” rekao je.
Znao je tko je ona. Naravno da je znao. Fiona bi bila spremna pojesti svoju
diplomu novinarskog fakulteta ako taj ne zna da je ona kći Malcolma Sheridana i
da hoda s njegovim kolegom murjakom. Ali rekla je: “Tražim Jamieja Creela.
Je li ovdje?”
“Želite li prijaviti zločin?” pitao je.
“Došla sam vidjeti Jamieja.”
Dispečer joj preko pulta gurne papir na plastičnom podlošku. “Morate se tu
upisati. Ime, adresa, identifikacija.”
Koje sranje. Ovo je Barrons, a ne Rikers Island. “Samo mi kažite gdje ću ga
naći.”
Njegove čupave bijele obrve poskoče prema čelu. “Moram tražiti odobrenje
svojeg nadređenog da bih pustio novinara unutra.”
“Ako znate da sam novinarka, onda znate i kako se zovem.” Ona gurne
plastični podložak s formularom natrag k njemu. “Sami zapišite.”
Prošla je pokraj njega prije nego što se stigao pobuniti.
Nikada nije bila unutra, čak ni onda kad je Deb stradala. Policajci su je
intervjuirali kod kuće, sjedili su u njihovoj dnevnoj sobi, roditelji su bili pokraj
nje. Zadnji put sam vidjela svoju sestru u nedjelju kad je došla na večeru. Ne, od
tada nisam razgovarala s njom. Ne, ne znam kamo je mogla otići. A onda, nakon
što je tijelo nađeno: Ne, nije spomenula da je netko prati ili da joj prijeti. Da,

163
 Knjige.Club Books

upoznala sam Tima Christophera. Ne, nisam razgovarala s njom tu noć. Bili su
iscrpljeni, ti policajci koji su je intervjuirali. Smeteni, možda im je bilo svega
previše. Nijedan od njih nije bio Garrett Creel.
Jamie je bio za svojim stolom, u majušnom pregratku u otvorenoj glavnoj
prostoriji stanice, ispred računala iz ere 2000-tih. Bio je u uniformi, ali bez kape i
s otkopčanim gornjim gumbima na službenoj košulji. Bijela majica koju je nosio
ispod bila je vrlo uočljiva u kontrastu s tamnoplavom bojom košulje.
Očito je čuo Fionin glas jer je već gledao u nju dok je dolazila iza ugla s
prednjeg dijela u kojem je sjedio dispečer, i njegove oči, mrke i oprezne, motrile
su kako mu prilazi.
“Neki problem?” rekao je.
“Možemo li negdje razgovarati?” pitala ga je.
Njegov pogled ostao je na njezinu licu neko vrijeme i znala je da je pokušava
pročitati, da sluti kako nije došla ovamo iz privatnih pobuda. Što je očekivao? Zar
je mislio da će doći k njemu na posao ne bi li pokušala izgladiti stvari između njih
dvoje baš dok je on na dužnosti? Znao ju je predobro da bi to pomislio.
Oči su mu poletjele na stražnji dio dispečerskog pulta pa prema ostalima u
prostoriji - policajcu koji je upravo oblačio kaput i drugome koji je stajao pokraj
aparata za kavu - i odgurnuo se sa stolca. “Dođi sa mnom.”
Odveo ju je u sobu za intervjue, prostor veličine zahoda opremljen s dva stolca
i stolom između. Nije bilo zrcalnog stakla kao u TV serijama o policiji. Fiona se
zapitala je li Tim Christopher ikada bio u ovoj prostoriji, je li ikad sjedio u nekom
od ovih stolaca.
“Što se događa?” pitao je Jamie, pažljivo zatvarajući vrata za njima.
Fiona ga je gledala. Jamie: visok, širokih ramena, tamno-plave kose koja mu
je malčice preduga i odignuta od čela, strugotine zlata na njegovoj čeljusti.
Nedostajao joj je - ali kad bi Jamie nosio svoju uniformu, bio joj je manje
prisan, nekako različit od čovjeka koji joj je prišao i rekao bok u baru onog petka
navečer. Uniforma je imala tu moć, činila ga je drukčijim. “Je li ti poznato ime
Helen Heyer?” pitala ga je.
“Ne”, rekao je.
“Sjeti se”, rekla je. “Slučaj teškog napada. Neriješen. Skoro je umrla.”
Jamie je stavio ruke na bokove, raširenih lakata, klasična poza murjaka koji
te zaustavlja na cesti, i zaškiljio očima, razmišljajući. “Ne, ne bih rekao. Kad je to
bilo?”
“Bila je napadnuta 1993.” rekla je Fiona. “Bilo joj je dvadeset. Sad joj je
četrdeset i jedna.”
“Menije bilo osam 1993.”, rekao je Jamie.
“Ali zar ti ne zvuči poznato?” ustrajala je Fiona. “Nađena je točno pred
stražnjim vratima roditeljske kuće. Vjerojatno je dolazila s dvorišnog prilaza

164
 Knjige.Club Books

prema svojim vratima kad se to dogodilo. Oruđe koje je u napadu upotrijebljeno

bila je najvjerojatnije bejzbolska palica. Ništa nije ukradeno. Bila je na izdisaju
kad je njezin otac otvorio stražnja vrata kako bi iznio smeće, ali krv joj je bila
topla. Napad je izveden brzo i tiho.”
Jamie je zurio u nju. Po očima mu je vidjela da brzo razmišlja, proračunava.
Sagledava iz raznih gledišta. Govorio je istinu; vjerojatno stvarno nije čuo za
slučaj o kojem mu je govorila.
Ali bilo mu je jasno da ona nije ovamo došla bez razloga. Znao je da nešto
smjera. I pokušavao je dokučiti što. Na njegovu licu nije bilo zbunjenosti, samo
mirna odlučnost da pronikne iz kojeg kuta ga ona sad kani zaskočiti tako da se
na vrijeme može obraniti.
“Preživjela je?” rekao je. “Nisi spomenula riječ 'ubojstvo”’
“Preživjela je”, rekla je Fiona, s mukom gutajući knedlu u grlu. “Smještena
je u bolnici za dugotrajnu njegu u Bowfieldu. Kognitivne funkcije su joj oštećene
i ne može se brinuti za sebe. Jedva može oblikovati pokoju riječ, jedva
uspijeva obavljati osnovne životne funkcije. Od napada nije izgovorila punu
rečenicu.” Podignula je fascikl koji je nosila u ruci. “Otišla sam je vidjeti danas
popodne. Nitko nikad nije bio uhićen, Jamie. Nitko nije vidio napad, a Helen ne
može navesti ime svojeg napadača. Od udarca koji je dobila trebala je umrijeti.”
Jamie je odmahnuo glavom. “Kakve to veze ima sa mnom, Fee?”
Pljesnula je fasciklom po stolu, glasnije nego što je namjeravala. Samo mirno,
Fiona. Drži se činjenica. “Zanimljivo je”, rekla je otvarajući fascikl i vadeći
kopije novinskih članaka koje je pripremila kod kuće prije no što je pošla
ovamo. “U svoje vrijeme to je bila velika priča. Policija se obratila lokalnim
medijima za pomoć. Pozivali su svakoga tko je vidio zločin, svakog tko je vidio
kakvog stranca u susjedstvu da se javi. Bila je to tragedija, lijepa
dvadesetogodišnjakinja pretučena gotovo nasmrt, život joj je uništen na
kućnom pragu, njezino tijelo ostavljeno tamo da ga zatekne otac kad iznosi
smeće. Napadnuta dok su njezini roditelji bili unutra, jeli večeru i gledali
Jeopardyf’ Raširila je članke po stolu. “Ali nijedan od ovih članaka ne spominje
ono što mi je danas popodne rekao njezin brat. Helen je imala dečka -
novog dečka. Bio je velik, zgodan, bogat i bila je zaljubljena. Zvao se Tim
Christopher.”
Jamie je gledao isprintane papire - školski portret Helen Heyer na vrhu
stranice, njezino lijepo ovalno lice uokvireno tamnom kosom koju je uredno
položila preko jednog ramena za fotografiju, smiješeći se u kameru - ah kada je
spomenula Timovo ime, oštro ju je pogledao. “Molim?”
“Njezini roditelji nisu znali”, rekla je Fiona. “Veza je bila fizičkog tipa i
njezini bi roditelji bili užasnuti time što je njihova kći odustala od djevičanstva -
ali njezin brat znao je za njih. Zakleo joj se na čuvanje tajne, obećao da neće
spomenuti roditeljima Tima. Bila je opčinjena njime. Mislila je da je Tim
predivan veći dio vremena. Prema riječima njezina brata, bilo je situacija kada bi
165
 Knjige.Club Books

bila tiha i povučena jer su se ona i Tim posvađali. Ali onda bi mu ona oprostila i
sve bi opet bilo dobro.”
Osim u dijelu koji se odnosi na roditelje, tako je bilo i s Deb, to je bio točno
njezin obrazac odnosa s Timom, samo nešto kasnije u vremenu. Deb je također
bila tako sretna što hoda s Timom. Bilo joj je dvadeset i mislila je kako svijet
za nju ima veće i bolje stvari od njezine svakodnevice u Barronsu s otkvačenim
roditeljima i njihovim osrednjim primanjima. S Timom su joj se otvorili širi
horizonti, vjerojatno joj je on tako obećavao. I Helen je, dakle, bila Deb, godinu
dana prije no što je Deb upoznala Tima i bila ubijena.
Gledala je kako se iskra prepoznavanja pali na Jamiejevu licu. Dobro ga je
znala čitati. Nije znao za Helen, a opet nije pokazao iznenađenje, pa ni šok. Ono
što se smjestilo u kutove njegovih očiju bila je spoznaja teške vrste, kao da je čuo
nešto što nije znao, ali mogao je pretpostaviti da će se dogoditi. Ipak, glas mu je
bio napet, kao da se brani. “Jesu li mislili da je Tim sumnjiv?”
“Kad je Helenin brat rekao policiji, oni su Tima ispitali. U kući njegovih
roditelja, ne u stanici. Jedan razgovor i onda su se jednostavno toga ostavili.”
“Znači da je morao imati alibi.”
“Rekao je da je gledao filmove kod kuće - sam. Nije bilo nikoga da to potvrdi.
Također je tvrdio da nikad nije sreo Helen Heyer, da nema pojma tko je ona i da
sasvim sigurno s njom nije hodao.”
“Možda je govorio istinu.”
Pogledala ga je šokirano. “Svjestan si da govorimo o čovjeku koji upravo služi
doživotnu u zatvoru.”
“To što je počinio taj zločin, ne znači da je počinio i onaj prije.” Jamie je
uzdahnuo. “Fiona. Rekao sam ti, ne znam ništa o tom slučaju. Ali ako nije bilo
uhićenja, onda je to zato što istražitelji nisu našli dovoljno dokaza da uhite
sumnjivce. Njihov je posao dovršiti slučaj, oni se bave time da istjeraju stvari na
čistac. Ti tražiš nešto što ne postoji.”
“Nešto što ne postoji?” gotovo je viknula. “Da je policija obavila svoj posao,
da su učinili i najmanje što su mogli, Tim bi bio uhićen prije nego što ga je Deb
uopće upoznala. Ona bi bila živa”
“Pod pretpostavkom da je to Tim napravio”, suprotstavio se Jamie,
pokazujući na tekstove raširene po stolu. “Ta cura udarena je bejzbolskom
palicom, nije zadavljena. Ostavljena je pred kućnim vratima, nije bačena u polje.
Deb je bila viđena s Timom na desetke puta, dok ova djevojka nije. Kakve dokaze
imaš da je s njom uopće hodao?”
“Priznala je bratu da hoda s njim.”
“Je li ga brat ikada vidio?” pitao je Jamie. “Je li im Tim dolazio u kuću?
Upoznao njezine roditelje? Je li ih ikada nazvao na kućni telefon? Policajci bi
pitali njezine prijatelje i obitelj jesu li je ikada vidjeli s njim. I jesu li?”
Fiona je šutjela.
166
 Knjige.Club Books

“Naravno da jesu”, rekao je Jamie. “Dakle, ona nikad nije spomenula

roditeljima tog velikog dečka s kojim navodno hoda i nikad ništa nije spomenula
prijateljima. Samo jedna osoba je znala, njezin brat. A je li on pouzdan svjedok?”
“Drogirao se”, rekla je Fiona. “Nakon što mu je sestra stradala postao je
ovisnik. Ali nije bio ovisnik kad se to dogodilo. Bio je tinejdžer.”
“Za ime Božje, Fiona”, rekao je Jamie. “Ti vjeruješ pričama koje ti priča jedan
narkoman? Jer to je osoba s kojom si danas razgovarala, zar ne? Brat”
Prokletstvo. Znala je da će ovo dogoditi, da će on ovako reagirati, i to ju je
još više ljutilo. “On govori istinu”, rekla je, boreći se protiv poriva da zagalami.
“Zna što mu je rekla sestra. S njegovim pamćenjem sve je u redu.”
“I kako je došao do tebe?” Jamiejev pogled bio je strog i hladan. “Jer on se
obratio tebi, zar ne? Našao je način da ti priđe i uvuče te u to. Ti si pametna žena,
Fee, ali čim netko spomene ime tvoje sestre, u stanju si postati prokleto
glupa.” Zurila je u ovog Jamieja i nije ga poznavala. “Jebi se”, siknula je na njega.
“Ovo je nešto najokrutnije što si mi ikada rekao.”
“Ja sam sad okrutan?” rekao je. “Jesi li mislila otići svojem ocu s tom pričom?
Je li to bila ideja? Malo mu produbiti rane s nedokazanom teorijom da se smrt
njegove kćeri mogla spriječiti? Tvoji dokazi su rekla-kazala neke djevojke koja
ne govori smisleno već dvadeset godina i svjedočanstvo ovisnika. Ubit ćeš ga s
ovakvim sranjima.” Uzeo je zraka. “Ali tebi je sve to prihvatljiva žrtva, nije li?
Tvoj život, život tvoga oca, tvoja vlastita sreća, naša veza - sve je to za tebe
prihvatljiva žrtva. Taj slučaj već je uništio brak tvojih roditelja i uzeo život tvojoj
majci. Što znači još malo jada na takvu hrpu?” Od njegovih se riječi lecnula - a
opet je osjećala kako tek sada, nakon godine zajedno, dolaze do suštine. “Ti misliš
da se trebam ostaviti toga”, rekla je.
“Naravno da mislim da se trebaš ostaviti toga. Znaš zašto? Jer bi stvarno bilo
vrijeme da se, dovraga, ostaviš toga.”
“Zbilja? Ili to ima više veze s tvojim dragocjenim policijskim poslom?” Samo
mu je bacila riječi u lice. “Policija je obavila loš posao na ovom slučaju, Jamie.
Ti znaš, kao što i ja znam, da je uvijek prvi sumnjiv dečko. Uvijek je to
dečko. Misliš da joj se neki slučajni prolaznik prišuljao s leđa s bejzbolskom
palicom? Je li to itko uopće stvarno mislio, pa čak i na minutu? Ali mi ovdje
govorimo o Timu Christopheru, zar ne? Bogat, zgodan, njegova obitelj jedna od
najbogatijih u kraju. O ne, gospodine. Nema šanse da bi to bio dečko! Oprostite
što smo smetali - evo odmah zatvaramo slučaj!”
“Zaboga, Fee!” viknuo je Jamie. Lice mu je bilo crveno.
“I ti meni govoriš o prihvatljivoj žrtvi?” rekla mu je Fiona. “Što je tebi
prihvatljiva žrtva? Je li prihvatljivo što Helenin slučaj nikada nije riješen, što je
njezin napadač slobodno otišao zato da se Christopheri ne bi zamarali s previše
pitanja? Je li ti prihvatljiva žrtva to što si mene maknuo od sebe, tako da nitko ni

167
 Knjige.Club Books

sada ne postavlja pitanja? Tako da se policija ne bi suočavala ni sa kakvim

kritikama. Sve je puno ljepše i lakše samo ako sve lijepo pustimo na miru.”
Teško je disao, suzdržavajući se. “Moraš otići”, rekao je, glas mu je bio dubok
i gnjevan. “Odmah.”
“Imaš pravo”, rekla je Fiona. “Moram.” Pokupila je svoje papire, stavila ih u
fascikl i odmarširala kroz vrata.

168
 Knjige.Club Books

26. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Fiona je bila već jako gladna kad je došla u svoj stan. Izvukla je kutiju krekera
iz ormarića i stala uz kuhinjski pult, umačući krekere u teglu maslaca od kikirikija
i tako jela, zureći u fascikl u kojem je držala novinske materijale o Helen Heyer i
odbijala misliti o Jamieju. Teško je bilo gledati u fotografiju dvadesetogodišnje
Helen, u to mlado lice sa sjajnim očima i svilenkastom tamnom kosom, i
uspoređivati ga s licem koje je vidjela tog popodneva. Helen je, u svojoj četrdeset
i prvoj, bila odsutna, zbunjena, njezine oči utonule i kutovi usana potonuli prema
dolje, kosa joj je od sijedih postala siva. Izgledala je kao da joj je više od pedeset.
Sjedila je na stolcu u kutu svoje bolničke sobo i tjeskobno zurila u svojega brata,
gladeći nadlanicu lijeve ruke prstima desne u gesti tješenja same sebe.
Jamie je bio u pravu kada je rekao da se ništa u ta dva zločina ne poklapa, ali
Fiona je osjećala to u utrobi. Nije se poklapalo zato što je Tim Christopher bio
ćudljiv. Zločini nisu bili planirani; jednostavno je napravio ono Što mu je bilo
najlakše u usijanom bijesu kada ga djevojka razljuti. Udavio ju je na zadnjem
sjedalu. Udario je palicom za bejzbol. Što god treba, samo da začepi zauvijek. Bio
je nemaran do te mjere da je otro Debinu krv s ruke o traperice, palo joj je na
pamet.
Ali led u Jamiejevu glasu: Što znači još malo jada na takvu hrpu?
Jebeš ti to. Fiona je otvorila vrata ormarića ispod sudopera i izvukla bocu vina
koju je tu čuvala za hitne situacije. Stajala je tu od prošlog Božića jer se malo
situacija Fioni činilo toliko hitnim da bi pila chardonnay, ali jebeš sve. Sestra joj
je mrtva, ljubavni život joj je u kaosu, nema karijeru vrijednu spomena i umače
krekere u kikiriki-maslac sama u svome stanu. Bilo je vrijeme za čašicu.
Otpila je malen gutljaj, protiv volje stresavši se od one senzacije koju joj
uvijek izazove prvi gutljaj, kad je njezin mobitel zazvonio. Bio je to opet Anthony
Eden. Uzdahnula je i javila se. “Fiona Sheridan.”
“Fiona”, rekao je Anthony. “Zovu me iz novina zbog tijela nađenog na
Idlewildu. Što da im kažem?”
“Iz novina? Kojih? Tko?”
Naveo je dva imena koja Fioni nisu bila poznata, vjerojatno neki iz drugog
ešalona freelanceri. “Pročulo se”, rekao je. “Što da im kažem?”

169
 Knjige.Club Books

Fiona je podignula kreker i zabola ga u teglu s maslacem od kikirikija. Više

nije bila gladna. “Reci im da još nemate izjavu”, savjetovala ga je. “Čekate da
policija pronađe najbliže srodnike. Tako to ide. Najbliži rođak mora to čuti prije
javnosti.” Sonia Gallipeau nema najbližih srodnika, ali smicalica će neko vrijeme
paliti.
“U redu”, rekao je i zvučao kao da mu je lakše. “I još jedna stvar."
“Koja?”
“Čujem da si nekako pronašla idlewildsku arhivu.”
To ju je iznenadilo. “Otkud to znaš, dovraga?”
“Nije važno”, rekao je Anthony. “Nikakve dokumentacije nije bilo na imanju
u trenutku kad smo ga majka i ja kupili. Mislio sam da je arhiva nestala. Želio bih
je natrag.”
Margaret, Roberta, a sada i Anthony - činilo se kako arhiva zanima mnoge
ljude. Ali ona nije raspoložena za ljubaznosti. “Ne možeš je dobiti”, rekla mu je,
“Treba mi za istraživanje.”
“Ali to je dio imanja Idlewild.”
“U trenutku kad je arhiva poslana na smeće 1979. godine, prestala je biti
vlasništvo Idlewilda”, rekla je. “Postala je smeće. A to znači da je moja.”
“Fiona, ja bih zaista želio tu dokumentaciju.”
“Onda nabavi sudski nalog”, rekla je Fiona i sklopila slušalicu.
Pijuckala je opet svoje vino. Nije joj odgovorio na pitanje kako je čuo da je
našla arhivu. Roberta je znala, ali Anthony je ne poznaje. Možda je bio u kontaktu
sa Sarom London ili s Cathy. Ili je njegova majka jednostavno točno
pretpostavila.
Pogledala je kutije, naslagane u dnevnom boravku. Izgledalo joj je kao da i
one gledaju u nju.
Uzela je vino i počela pretragu.

***

Počela je s dokumentacijom o djevojkama. Fajlove sa Sonijom i Robertom

već je pročitala, pa je izvukla one o Katie Winthrop i CeCe Frank. Sarah London
spomenula je da je Katie Winthrop bila nevolja na dvije noge; njezin je dosje
to potvrđivao. U Idlewild su je poslali roditelji zbog ustrajnog i svojevoljnog
lošeg ponašanja, a škola je nije znatno popravila. Navodile su se tučnjave šakama,
bježanje sa sata, drsko odgovaranje učiteljicama, sve ono što je jedna nemirna
tinejdžerica uopće mogla učiniti u danima dok još nije bilo mogućnosti da šalje
poruke mobitelom prijateljima ili stavlja svoje gole selfije na društvene mreže. Za
djevojku u svojevrsnom zatvoru, bez pristupa drogama, alkoholu ili dečkima,
Katieni prijestupi zvučali su joj bolno nedužno (Objesila donji veš na prozor,
170
 Knjige.Club Books

pisalo je u bilješci iz posljednjeg tjedna prije zatvaranja Idlewilda), no učiteljice

su je očito doživljavale kao kugu koja može zaraziti i druge učenice. Izolacija
se preporučuje kad god je to moguće, napisala je jedna učiteljica, budući da ona
svoj utjecaj prenosi na ostale. Katie je otišla iste godine kad i Roberta, 1953., i
nema nikakvih naznaka u vezi s njezinim odlaskom jer su učiteljice vjerojatno
bile previše zauzete uzdisanjem od olakšanja.
Školski dosje CeCe Frank je bio iznenađujući. Šarah je bila rekla kako je
CeCe vječito hodala okolo za Katie, da je bila od onih djevojaka koje su bile
opčinjene njome. Fiona je bila zamislila vjernu sljedbenicu, akolitski tip cure.
Međutim, karton s CeCeinim podacima pokazivao je nešto sasvim drukčije.
Ocjene su joj bile iznad prosjeka, premda ju je Šarah bila nazvala glupom. Nikad
nije bila u kazni, nikad se nije potukla i nikad se nije isticala. Sarah ju je nazvala
debeljucom, ali ocjene su joj bile dobre čak i iz tjelesnog, gdje je učiteljica hvalila
njezinu okretnost. Mogla bi biti materijal za hokejaški tim, pisalo je u bilješci, ali
čini se da nije motivirana potruditi se. Sada se činilo kako je CeCe bila ljubazna i
prijateljski nastrojena djevojka, daleko od glupače, a ipak nije dobila ni mrvicu
priznanja odraslih oko sebe - a za to je mogao postojati samo jedan razlog. To što
je bila kopile, moralo je obojiti percepciju ljudi iz pedesetih godina. I dalje
je bojilo percepciju koju o njoj i danas ima Šarah London. Kad Fiona u fajlu nije
pronašla nikakav podatak o tome tko joj je otac, niti zašto je poslana u Idlewild,
znala je da je u pravu.
Natočila si je još jednu čašu vina i napravila pauzu od kopanja po arhivi kako
bi malo proguglala djevojke. Katie Winthrop bila je slijepa ulica - dvadeset
minuta pretraživanja interneta nije joj donijelo ništa ni izdaleka nalik na nekoga
tko je jednom mogao biti djevojka iz Idlewilda. Ime CeCe Frank pojavilo se na
popisu članica jednog sestrinstva na koledžu 1954., i nigdje drugdje. Znači, CeCe
je barem išla na koledž. Fiona se pitala je li i to platio njezin otac.
Vratila se kutijama i prolistala ostale bilješke o učenicama, tražeći bilo čije
ime koje će joj se učiniti poznato, ali ništa osobito nije iskočilo. S učeničkih
kartona prebacila se na druge kutije: nastavni program, financije, pomiješani
papiri očito skupljeni iz različitih razreda. Podignula je udžbenik latinskog koji je
prije primijetila - onaj smiješni naslov Latinska gramatika za djevojke - i prolistala
ga, njuškajući miris prašnjave stare knjige i pregledavajući debele požutjele
stranice, fontove koji se danas više ne koriste.
Rukopis je primijetila negdje na polovici knjige. Redak ispisan olovkom
uzduž bočnog ruba stranice, preko margina teksta. Okrenula je knjigu kako bi
pročitala riječi.
Mary Hand nosi crnu haljinu i veo.
Smije se točno kao moj pokojni mali brat.
Madeleine Grazer, 2. veljače 1935.

171
 Knjige.Club Books

Crna haljina i veo. Od tih joj se riječi dah zaledio u grlu i morala je zaklopiti
knjigu i na trenutak je maknuti od sebe. Veljača 1935. godine. Netko je 1935.
vidio istu figuru kao i ona nedavno na polju.
Što ti je pokazala? To je pitanje koje moraš postaviti.
Dohvatila je opet knjigu, prolistala, i pronašla drugi redak, ispisan različitim
rukopisom, krupnim slovima na dnu druge stranice:
MARY HAND ODUVIJEK JE OVDJE!
Isuse. Roberta je spomenula kako su djevojke pisale poruke jedna drugoj u
udžbenike. Ako se već udžbenici nisu mijenjali godinama, to je imalo smisla. Na
taj su način idlewildske djevojke razgovarale jedne s drugima, iz jedne generacije
u drugu. Odgurnula je kutiju s udžbenicima u stranu i počela pre kapati po kutiji
s poslovnim papirima Idlewilda: računi i priznanice, dokumentacija o
zapošljavanju, tablice s bilancom.
Pronašla je ono što je tražila gotovo odmah u fasciklu pod nazivom “Povijest
mjesta”, tankom, sa samo nekoliko papira. Bio je tu shematski prikaz i tlocrt
zgrada, mapa imanja s datumom od 1940. Iza nje nalazila se rukom crtana karta,
načinjena tintom koja je sada bila jako izblijedjela. Prikazivala je Cestu Old
Barrons, šumu, klanac. Unutar čistine na kojoj danas stoji Idlewild nacrtani su
kvadratići, jedan s nazivom Crkva i drugi s nazivom Kuća Hand. Objašnjenje na
dnu - također uneseno rukom - kazivalo je Karta izvornog imanja, 1915. Crkva je
spaljena 1835. i nikad nije ponovno izgrađena iako su temelji i dalje netaknuti.
Potpisano je imenom Lila Hendricksen, 1921.
Znači to je stajalo na lokaciji, ili je tako bar trebalo biti prije no što je izgrađen
Idlewild. Fiona je napravila brzu provjeru dokumentacije o zaposlenicima: Lila
Hendricksen bila je na popisu učitelja, predavala je povijest od 1919. do 1924.
Fiona je kucnula noktom po čaši s vinom, razmišljajući. Bilo je lako zamisliti
učiteljicu povijesti u Idlewildu, najvjerojatnije ženu iz mjesta koja je ujedno bila
i amater-povjesničar. U svakom slučaju, potrudila se napisati vlastite bilješke o
povijesti mjesta i sačuvati ih u dokumentaciji škole. Fionin pogled stalno se
vraćao na drugi kvadratić na karti. Kuća Hand. Postojala je dakle obitelj Hand i
živjela je ovdje prije no što je sagrađena škola.
Okrenula je stranicu i našla još jednu, također ispisanu besprijekornim
ukošenim rukopisom Lile Hendricksen. Na stranici je, kratko i sažeto, stajala
povijest - i tragedija - obitelji Hand.
Handovi su živjeli na imanju nekoliko generacija, privređujući kao mali
farmeri. Do 1914. obiteljsko se stablo svelo na jedan par roditelja i kći Mary. U
dobi od šesnaest godina Mary je zatrudnjela s dečkom iz mjesta. Posramljena,
krila je svoju trudnoću sve do poroda jedne noći kod kuće. Njezina zaprepaštena
majka pomagala joj je pri porodu dok je otac čuvao stražu.
Beba je rođena mrtva, iako je Mary bila uvjerena da su je ubili njezini
roditelji. Fiona se pitala je li možda bila u pravu. U svakom slučaju, nakon što su

172
 Knjige.Club Books

njezini roditelji odnijeli bebu od nje, Mary je poludjela i nastala je svađa. Završila
je tako da ju je otac izbacio iz kuće, na zimu, gdje je Mary nestala u noći.
Njezino je tijelo pronađeno idućeg jutra, sklupčano na ostacima razrušene
crkve. Nije pokopana na groblju u grobnici Handovih nego na imanju, s tijelom
svojeg djeteta pored sebe. Njezini roditelji odselili su odande dosta brzo.
Nakon toga imanje je kupljeno da bi se napravila škola, a obitelj Hand je
zaboravljena. Maryn grob, napisala je Lila Hendricks, nalazi se na južnoj strani
vanjskog zida spaljene crkve.
Fiona je okrenula mapu pred sobom. Orijentirala je stranicu, prisjećajući se u
kojem smjeru je sjever. Našla je točku koja bi bila južno pokraj kvadratića koji
prikazuje crkvu. Potom je izvukla mapu imanja napravljenu 1940. i položila je
odmah uz onu koju je nacrtala Lila Hendricks. Spaljena crkva nalazila se otprilike
na mjestu na kojem se sada nalazi dvorana za blagovanje. A grob u kojem leže
Mary i njezina beba tamo je gdje je sada školski vrt - vrt koji je uvijek bio u sjeni.
Njezina beba zakopana je u vrtu, rekla je Roberta.
Glasine su uglavnom bile istinite. Ispuštena je jedino činjenica da je i Mary
tamo pokopana.
Točno tamo kod zajedničkog dvorišta, preko kojeg su djevojke prolazile
svakodnevno šezdeset godina, koliko je postojala škola.
Fiona je skočila kad joj je zazvonio mobitel. Radosno se javila kad je vidjela
tko je. “Tata”, rekla je.
“I?” pitao je Malcolm. “Što mi imaš reći? je li povijest oživjela?”
Zurila je u mape ispred sebe, u linije koje je iscrtala Lila Hendrickson.
“Molim?”
“Ginette Harrison”, rekao je. “Povjesničarka koja proučava Ravensbrück.”
Fiona je sjela natrag na kauč, stražnjica i leđa boljeli su je od dugog sjedenja
na podu. “O, da.” Uopće mu nije javila što je bilo s tim. Sada ju je njegov glas
natjerao da misli na dan koji je provela sa Stephenom Heyerom i ono što joj je
rekao o Timu Christopheru. Zar misliš to reći i svome ocu? pitao je Jamie. Ubit
ćeš ga s tim sranjima.
“Kako je prošlo?” pitao je Malcolm. “Jako respektiram Ginnette. Poznajemo
se godinama.”
“Dobro”, rekla je, sabirući misli. Rekla mu je o čemu su ona i Ginette
razgovarale, ponavljajući mu sve što je doznala o Ravensbrücku.
“Jadna curica”, tiho je rekao njezin otac. “Sad više nikad nećemo doznati
njezinu životnu priču. Nitko nikad neće znati. Toliko toga je izgubljeno. Kakva
šteta.”
“Kao da nije s ovoga svijeta”, priznala je Fiona, “sve to o koncentracijskim
logorima. Kao da se dogodilo u davno prošloj eri ili na drugom planetu.”

173
 Knjige.Club Books

“Da”, složio se Malcolm. “Čini se kao da je bilo u davnoj prošlosti, sve dok
ne nađu nekog ostarjelog nacističkog ratnog zločinca koji još uvijek živi ispod
nekog kamena i stave ga na sud. Onda se sjetiš da je to za neke ljude još
uvijek živuća uspomena. Dovraga, Vijetnam je davna prošlost iz udžbenika
povijesti za većinu mladih ljudi, a ja ga se sjećam kao da je bio jučer.”
Nešto ju je zaškakljalo u mozgu od tih riječi. Sjetila se što je rekao Garrett
Creel dok je rezao svoje meso na tanjuru za večerom i sa sinom diskutirao o
ubojstvu: Zvuči kao nešto što bi mogao napraviti neki nacist, a ona je prešla preko
cijelog oceana da se makne od te kopiladi.
Dok su i dalje razgovarali, otvorila je svoj laptop i u Google upisala
“nacistički ratni zločini Vermont”. Otvarala je fajlove koji su se pokazali na
ekranu dok su ona i Malcolm s priče o životu Sonije Gallipeau prelazili na njezino
istraživanje idlewildske arhive - držala se podalje od teme duhova - i na druge,
osobnije teme. Govorio joj je o tome kako već dulje odgađa odlazak na kontrolu
liječniku i kako mrzi pišati u čašicu kad ga je prekinula. “Tatice.” Zurila je u ekran
laptopa, srce joj je kucalo u grlu. “Tatice.”
Znao ju je dovoljno dobro i dovoljno dugo bio je novinar da bi odmah
uzbuđeno skočio. “Što je, Fiona? Što je bilo?”
“Ti si spomenuo ratne zločince, naciste”, rekla je. “Pa, pogledala sam i imali
smo jednog ovdje. U Vermontu.”
Čula je krčanje i pucketanje dok je najvjerojatnije uzimao svoj stari telefon s
jako dugom žicom i žurio prema vlastitom kompjuteru. “Jesmo? Ja za to nisam
čuo.”
Fiona je skrolala kroz članak koji je bio otvoren na ekranu. “Godine 1973.,
zbog optužbe za nacističke zločine u Burlingtonu uhićena je jedna osoba.
Oslobođena je na sudu jer nije bilo moguće njezin identitet utvrditi izvan svake
sumnje.”
“Stvarno? I što se dogodilo s njim?”
Fiona je udahnula. “Postojala je mogućnost drugog suđenja u Njemačkoj. Ali
prije nego što se to stiglo dogoditi, ona je umrla od srčanog udara u svojem domu.”
Malcolm je prigušeno viknuo: “Ona?”
“Da”, rekla je Fiona povećavajući na ekranu sliku koja je pratila Članak. S
fotografije je u nju zurila žena: široko čelo, gusta kosa uredno stegnuta straga,
ravan nos, tanka usta na okruglom licu. Oči su joj bile savršeno jednake, lijepo
oblikovane, tamne, pogled miran i bez izraza. Silazila je niz stubište suda, tijelo
joj je već djelomice bilo okrenuto od kamere, kao da odlazi. Rose Albert, pisalo
je u potpisu pod slikom, optužena da je pod imenom Rosa Berlitz bila Čuvarica u
koncentracijskom logoru, napušta sud nakon što je jutros oslobođena optužbi,
“Bila je to žena”, rekla je ocu. “Optužili su je da je bila čuvarica u Ravensbrücku.
I otišla je slobodna.”

174
 Knjige.Club Books

27. POGLAVLJE

Katie
Barrons, Vermont,
prosinac 1950.

Isprva su mislile da su se možda Sonijini snovi ostvarili. Da su je njezini

rođaci zadržali kod sebe, otvorili joj svoj dom i svoja srca. Da, evo, upravo sada
ona sjedi na svojem krevetu, u vlastitoj sobi, preplašena i uzbuđena planira
kako će u školu.
Ali u ponedjeljak su se pročule glasine da je pobjegla, a to je bilo nešto sasvim
drugo. Sonia ne bi pobjegla nikad i nikako. Djevojke su to dobro znale. Bježanja
i putovanja u nepoznato bilo joj je dovoljno za cijeli život. Sve što je Sonia htjela
bila je sigurnost, mjesto kojem će pripadati. Čak i ako je to mjesto Idlewild, koje
nastanjuju neprilagođene djevojke i duhovi.
Katie je sjedila na satu engleskog u ponedjeljak popodne, osluškivala kako joj
bilo tiho kuca u zglavcima ruku, u sljepoočnicama. Gdje je Sonia? U glavi je
vrtjela razne mogućnosti. Autobus koji se pokvario; nagla upala grla o kojoj nitko
nije obavijestio ravnateljicu; krivi znak na autobusu koji ju je onda odvezao na
pogrešno odredište. Kasnila je samo dvadeset i četiri sata; nije se moralo dogoditi
baš ništa. Ali duboko u trbuhu osjećala je kako se nešto ipak dogodilo.
Pogledala je kroz prozor i vidjela kako se neki neobičan automobil penje uz
kolni prilaz prema glavnoj zgradi, usporava i zaustavlja se ispred ulaznog portika.
Učionica je bila na trećem katu i iz te je visine promatrala auto, s njegovim crnim
i bijelim crtama, glave dvojice muškaraca koji su izišli stavljajući svoje plave
policijske kape. Ne, pomislila je. Nisu došli zbog Sonije. Htjela je vrištati.
Te večeri, učiteljice su djevojkama rekle neka ostanu u sobama, bez iznimke.
Išle su od sobe do sobe u spavaonici s popisom u rukama, popisujući svaku
djevojku. (Stajale smo svaki dan na Appelplatzu, rekla je Sonia. To je trebala biti
prozivka, ali naravno da nije bila.) Osluškivale su korake gospođe Peabody uz
hodnik i niz hodnik, oštri zvuk njezina iznerviranog glasa. Jedna djevojka
pobjegla je i prošle godine i učiteljice su bile ljutite.
CeCe je kroz prozor gledala svjetla baterijskih svjetiljki u daljini dok su
odrasli pretraživali šumu tražeći Soniju. Naposljetku se CeCe popela ljestvama u
Robertin pregradak i zaspala, dvije djevojke sklupčane u svojim spavaćicama,

175
 Knjige.Club Books

izmorenih i blijedih lica. Katie je ostala budna, promatrajući svjetla. Motreći

šumu.
Sutradan i dalje nije bilo nikakvog traga Soniji, pa tako ni idućeg dana.
Pročulo se da je pronađen njezin kovčeg, da ga je gospoda Peabody odnijela u
svoj ured. Katie je razmišljala o lome kako se Sonia pakirala, pažljivo slažući to
malo svojih stvari, svoju bilježnicu, primjerak almanaha Blackie’s Girls’ Annnual
koji joj je Roberta vratila. Zaškripala je zubima u nemoćnom bijesu.
Vrijeme je postalo jako hladno, iako još nije pao snijeg. Nebo je bilo mračno
ujutro kad su djevojke ustajale na nastavu i bilo je opet mračno kad bi završile s
večerom i otišle iz blagovaonice, vukući noge preko zajedničkog dvorišta prema
spavaonici. Roberta je na jutarnji trening išla po mraku, a djevojke u svojim
tamnoplavim uniformama izgledale su poput mrlja tinte na travnjaku, u onoj
posebnoj nepomičnosti uoči svitanja, igrajući u tišini koju je prekidao tek tu
i tamo poneki povik. Katie je gledala kako se Roberta oblači, kako joj je koža
blijeda i siva baš kao što je bila, znala je, i njezina, oči uznemirene, usta čvrsto
stisnuta. Mrak i tišina - te dvije stvari dominirale su danima nakon Sonijina
nestanka. Mrak i tišina, buđenje i spavanje. I onda opet mrak i tišina.
Nakon one prve noći, baterijske svjetiljke nisu ponovno bljeskale po šumi
premda je djevojkama ostao strogi policijski sat nakon večere, kao i prozivke po
sobama koje su obavljale učiteljice. CeCe je bila ta koja je otišla do ureda
gospođe Patton, moleći da se potraga nastavi. Nije ona pobjegla, rekla je
ravnateljici, ženi kojoj se nijedna od djevojaka nije usudila prići. Nije mogla
pobjeći. Nešto joj se loše dogodilo. Molim vas, moramo joj pomoći. Bilo je
beznadno. Molila je Katie da ide s njom, ali Katie je odbila, povučena u vlastitu
tamu i nepomičnost, utrnuta tijela, utišanih misli, gledajući sve kao da je
svjetovima udaljeno od nje. Gledala je kako su druge idlewildske djevojke počele
gubiti izraz prestrašenosti na licu i počele opet čavrljati jedna s drugom.
“Jednostavno je pobjegla i to je sve”, rekla je Susan Brady. Susan je uživala
u svojoj važnoj poziciji nadzornice spavaonice i svaku večer je pomagala
učiteljicama u provjeri djevojaka. Čula bi stvari koje druge nisu mogle čuti, stvari
kakve učenice nisu ni trebale čuti. “Tako kaže policija. Kažu da je sigurno našla
dečka. Nije joj trebao kovčeg ako joj je on kupio sve nove stvari, naravno. To ja
mislim. Bila je tiha, tajanstvena.” Slegnula je ramenima. “Tko zna?”
Učiteljice su se prestale držati kao napeti pozornici i njihovu je ljutnju
zamijenila opet uobičajena svagdašnja živčanost. Dame, dame. Sportski duh. Tri
dana, toliko je sve trajalo. Tri dana, četiri. Pet. Šest.
Nešto joj se loše dogodilo.
Djevojke o tome nisu govorile.
Djevojke su gotovo prestale razgovarati.
Iznevjerila sam je, mislila je Katie, riječi su joj poput trajne jeke odzvanjale
duboko u dnu svijesti. Ona me treba, a ja sam je iznevjerila. CeCe je bila ta koja

176
 Knjige.Club Books

je skupila hrabrost otići do ureda ravnateljice, ne Katie. Roberta je bila ta koja je

odlazila ranije na treninge hokeja kako bi sama pretraživala po šumi. Katie je bila
nemoćna - jednako nemoćna kao što je bila i onda kad ju je Thomas bacio na
zemlju u parku i zadigao joj suknju, dašćući joj u lice; jednako nemoćna kao što
je bila onog dana kad je izišla iz automobila svojih roditelja i pogledala gore
u portik Idlewilda. Sva njezina hrabrost, sva drskost koju je izražavala, sve je to
bilo lažno. Na kraju balade, kad se radilo o onom što je važno, Katie je bila samo
djevojčica i ništa više.

***

Svaki kat u spavaonici imao je zajedničku kupaonicu na kraju hodnika; uz

svakodnevno obavezno pranje, djevojkama je bilo dopušteno okupati se u kadi
jednom tjedno, prema rasporedu koji je za svaku bio utvrđen. Kad je bio red na
CeCe, sedam dana nakon što se Sonia nije vratila, Katie je bila u sobi, ležala na
svojem krevetu i zurila u daske postelje iznad sebe, izdržavajući beskonačno
čekanje koje se protezalo između večere i policijskog sata, kad je začula vrištanje
s kraja hodnika.
Izletjela je iz kreveta i pojurila prema kupaonici, probila se kroz gužvu
djevojaka koje su se znatiželjno nagurale ispred vrata. Samo su se razmicale kad
su vidjele tko dolazi; nije bilo čak ni potrebe da bilo koju usput udari u
cjevanicu. Ušla je u kupaonicu i zatekla CeCe u kadi, kako se zgurila klečeći na
koljenima, ruku ovijenih preko svojih pozamašnih prsa, kose mokre i zalijepljene
po licu, plavih usana, odsutnog pogleda. Tresla se kao šiba.
Katie se naglo okrenula prema drugim curama. “Gubite se”, ispalila je na njih,
i kad su se odmaknule, treskom je zatvorila vrata. Onda se okrenula k CeCe. “Što
je bilo?”
CeCe je pogledala gore u nju, njezine velike oči bile su jezera straha. Zubi su
joj cvokotali.
Prvi put u ovih tjedan dana, sve je u tom trenutku bilo jasno. Lokvice vode na
hladnom, popločanom podu. Krivulja ruba velike stare kade koja je potjecala iz
vremena kada je Idlewild tek sagrađen. Miris školskog sljedovanja sapuna i
šampona, pomiješan s ljepljivim aromama lavande, koje su dolazile od kupke što
ju je starija sestra darovala Mary Van Woorten i koju je ona pobožno koristila.
Cijevi radijatora savijene poput crijeva na zidu. Rešetka ispusta za vodu na podu,
njezino crno kovano željezo u oštrom kontrastu s bijelim pločicama. Zrak je bio
hladan, kao da hladni propuh struji kroz kupaonicu, i Katie se osjećala kao da ju
je netko šamarom probudio iz sna. “Što je bilo?” opet je pitala CeCe.
CeCe je odgovorila, no Katie je u tom trenutku bila tako budna da je već znala
što će CeCe reći. “Bila je ovdje.”
“Mary?” rekla je Katie. “U ovoj prostoriji?”

177
 Knjige.Club Books

CeCe je okrenula glavu na drugu stranu i dalje cvokoćući. “Ispirala sam kosu.
Zaronila sam ispod vode. Vidjela sam obris...” Stresla se tako jako da se činilo
kao da ju je netko podbo ostanom za stoku. “Nešto me guralo dolje.”
Katie ju je gledala. Nije u njoj bilo ni najmanjeg šapta sumnje, nikakve
nevjerice. CeCe je vlastita majka pokušala utopiti, ona ju je gurala dolje. To je bio
razlog što je CeCe sada ovdje.
To je bilo upravo nešto što bi Mary Hand iskoristila.
Katie je zavrnula rukav, kleknula pokraj kade, gurnula ruku pod vodu i
izvukla čep. Dok je voda uz glogotanje otjecala, vrata iza njih otvorila su se s
tihim škljocajem - zahodi su se mogli zaključati, ali kupaonica ne, ne u Idlewildu
- i Katie se okrenula kako bi zagalamila na uljeza kad je vidjela da je to Roberta.
Roberta je tiho za sobom zatvorila vrata i pogledala jednu pa drugu prijateljicu
i izraz lica pokazivao je da razumije što se zbilo. Dohvatila je kupaonski ručnik i
pružila ga CeCe, koja ga je zgrabila i zamotala oko sebe.
“Jesi li dobro?” pitala je Roberta.
CeCe je kimnula, gledajući u pod. Tad su joj suze briznule niz obraze, a
ramena se počela tresti od jecaja.
“Daj da se maknemo odavde”, rekla je Katie.
Ali Roberta je zurila u zrcalo. “Gledaj”, rekla je.
Maglica na kupaonskom zrcalu je nestajala, ali kod vrha slova su bila jasno
vidljiva, ispisana nečim tankim i tvrdim:
LAKU
NOĆ
DJEVOJKO
CeCe je iz grla ispustila zvuk kao da se guši, a Katie je dohvatila njezin ogrtač
i prebacila joj ga preko ramena. Ali Roberta je bila ta koja se ispružila preko
umivaonika, podignula ruku i obrisala riječi agresivnim potezom, stisnute čeljusti.
Prvi potez po zrcalu bio je toliko čvrst da je proizveo zvuk cviljenja.
Znatiželjnice u hodniku ispred kupaonice izgubile su zanimanje i raspršile se.
Tri djevojke otišle su natrag u svoju sobu u potpunoj tišini, Roberta rukom grleći
CeCe oko ramena.
Ipak, CeCe je i dalje jecala kad su zatvorile za sobom vrata. Ogrtač joj je
skliznuo na pod i ona je rukama stiskala premali ručnik na sebi, ruke su joj drhtale
i suze se kotrljale niz lice. “Mrtva je”, rekla je ona, riječi su zvučale kao
kamenje koje pokušava izbaciti iz svojeg grla. “Možemo to i naglas reći. Ona je
mrtva.”
Roberta i Katie razmijenile su pogled.
CeCe je dlanom prešla preko mokrog obraza. “Mary ju je ubila ”
Gorka se kvrga stisnula u Katienu želucu. “Ne Mary”, rekla je. “Netko jest.
Ali ne Mary.”
178
 Knjige.Club Books

CeCe je podignula pogled prema njoj, oči su joj, raširene i pune bola,
pretraživale Katieno lice. “Što da napravimo?”
Ponovno je tu bila bespomoćnost, plazila je niz stražnji dio njezina vrata, ali
ovaj puta Katie se oduprla. Nešto se mora moći. Ali mrtvi su mrtvi. U srži svojih
kostiju je znala da Sonia više nije među živima, ne sada kad je već prošlo tjedan
dana. Nisu je više mogli spasiti. Možda nikad nisu mogli.
Roberta je podigla CeCein ogrtač s poda i objesila ga te otišla do CeCeina
ladičara i izvukla spavaćicu i jedne gaćice. Pružila ih je CeCe. “Znaš što mi se ne
sviđa?” rekla je. Lice joj je bilo blijedo i nezdravo, kao kod osobe koja je
izgubila puno krvi, ali oči su joj bile vatra. “Ne sviđa mi se što je njezin kovčeg
kod gospođe Patton.”
Katie je progutala. Sad je bila Ijutita, vatra u Robertinim očima prešla je i na
nju. To su bile Sonijine stvari. Njezine knjige, bilježnica, njezine čarape i gaćice.
Sve su je gledale kako ih pakira, s ljubavlju, u nađi se da se nikad ovamo
neće morati vratiti. Nije bilo u redu da hrpa odraslih, koji nisu poznavali Soniju i
koji su od nje dignuli ruke, sada zadrže njezin kovčeg i zaborave i na njega. Osim
toga, unutra je možda bio i ključ zagonetke. “Trebao bi biti negdje u uredu
gospođe Patton”, rekla je.
“Koji je zaključan”, rekla je CeCe. Uzela je gaćice od Roberte i navukla ih
ispod ručnika. Lice joj je bilo još puno crvenih mrlja, ali usta su joj sad bila
stisnuta u crtu.
“Kladim se da Susan Brady ima ključ”, rekla je Roberta.
“Od ravnateljičina ureda?” To se Katie nije činilo vjerojatnim.
“Postoji glavni ključ”, rekla je CeCe dok joj je Roberta pridržavala ručnik, a
ona okrenuta na drugu stranu odijevala spavaćicu. “Čula sam kako se Susan time
hvali. Taj otvara sve. Ne bi ga smjela imati, ali ona je ljubimica gospođe Peabody
i ona joj da je da obavlja stvari koje sama ne želi obavljati. Znači, mora imati
ključ.”
Dakle, dakle. Sve je tako jednostavno kad su cure - i učiteljice - glupe. “Onda
u redu”, rekla je Katie. “CeCe, ti si još uvijek potresena. Moraš otići do
bolničarke. Reci Susan da smo Roberta i ja ljutite na tebe i da te ne želimo odvesti,
a nemaš se kome drugom obratiti za pomoć.”
CeCe se uvijek pravila glupa, ali Katie nije prevarila. CeCe je odmah shvaćala
sve. “Nije fer”, rekla je, i njezin stres zbog incidenta u kupaonici vidljivo je
nestajao pred ogorčenjem, “I ja hoću sudjelovati. Držala sam vam stražu kad ste
potajno uzimale hranu iz kuhinje za Soniju. Dobro sam.”
“Jesi”, rekla je Katie i sama znajući da je tako, “ali upravo su te svi čuli kako
vrištiš u kupaonici, pa je sad pravi trenutak da izvučeš Susan iz njezine sobe. I
zato odi po nju da te odvede do gospođice Hedmeyer. Roberta i ja uzet ćemo
ključ.”
“Uzmite ga i čekajte mene”, inzistirala je CeCe. “Idem i ja s vama.”

179
 Knjige.Club Books

Katie se ugrizla za usnicu, ali nije se mogla protiviti. Da su uloge zamijenjene,

ni ona ne bi htjela sjediti sa strane. “Onda budi brza”, savjetovala joj je. “Reci
gospođici Hedmeyer da imaš grčeve, i dat će ti neki aspirin i poslati te u tvoju
sobu. Susan će biti ljutita, ali ti se samo drži postiđeno.”
CeCe je slegnula ramenima. “Susan tako i tako misli da sam glupa.”
Da poludiš od bijesa koliko ljudi sve shvaća pogrešno u vezi s tobom kad si
tinejdžerica, ali s obzirom na to da je to morala naučiti, Katie je svoj bijes znala
pretvoriti u nešto drugo. Upravo joj je u primozgu sijevala neka ideja, ideja mnogo
veća od krađe ključa iz sobe Susan Brady i uzimanja Sonijina kovčega iz
ravnateljičina ureda. Njezin bijes ju je hranio, kao što drvo hrani vatru. Bit će
potrebno razmisliti i isplanirati, i trebat će vremena. Katie je imala vremena.
Ali prije svega htjela je Sonijin kovčeg. “Obuj papuče i kreni”, rekla je CeCe.
Uštipnula je CeCeine obraze da joj crvene mrlje prebrzo ne izblijede. CeCe je
okrenula lice prvo Katie, pa Roberti, koja se brzo umivala iz lavora. Katie je
gledala s divljenjem kako je CeCe nakratko sklopila oči, spustila ramena i pustila
da joj se donja usnica objesi. Potom se okrenula i nestala iz sobe, zalupivši za
sobom vrata kao da odlazi usred svađe.
Bilo je gotovo previše lako. Susan Brady vodila je CeCe bolničarki, pri čemu
je Susan zanovijetala, a CeCe ispuštala prigušene jecaje; Roberta je držala stražu
u hodniku dok je Katie klisnula u Susaninu sobu i prekopala joj stvari,
tražeći ključ. Nasla ga je u Susaninoj kutijici za nakit, pokraj majušnih zlatnih
naušnica i jeftinog bižuterijskog prstena. Obje djevojke bile su u njihovoj sobi kad
se CeCe vratila nakon što je popila kredastu tabletu aspirina i otrpjela Susanino
grintanje. Brzo se obukla i njih tri su izišle, tiho se spustivši stubama do
zajedničkog dvorišta pa u glavnu dvoranu - glavni ključ sasvim je dobro radio - i
niz hodnik do ravnateljičina ureda.
Sonijin kovčeg bio je u ormaru u stražnjem dijelu ureda, odmah do zimskog
kaputa gospođe Patton i para zimskih čizama i predmeta konfisciranih od
djevojaka u Idlewildu tijekom godina; ruževa za usne, cigareta, pudera u prahu
i zrcala, para svilenih čarapa, fotografije Rudolfa Valentina na sjajnom papiru.
Koliko je ovo staro? pitala se Katie. Bila su tu i dva prekrasna, neprocjenjiva
predmeta: plosnata bočica alkoholnog pića i gomila časopisa, Nisu mogle izdržati;
Katie je strpala u džep pljosku, Roberta je uzela časopise, a CeCe je ponijela
kovčeg. Ispustile su glavni ključ u vrtu, Roberta ga je čak malo vrškom cipele
ukopala u meko, mokro tlo.
Ponovno u svojoj sobi, sjele su oko neočekivanog plijena i bez riječi
pregledale kovčeg, pobožno dodirujući Sonijine stvari. Kovčeg je bio uredno
spakiran i Katie je znala da ga nitko nije otvarao otkako ga je Sonia spakirala u
kući svojih rođaka. Nijedna osoba - ni ravnateljica, ni policija, ali baš nitko - nije
se zamarao time da pregledava stvari nestale djevojke.
Katie je otvorila Sonijinu bilježnicu, listajući stranice dok su ostale dvije
djevojke gledale s njom. Tu je bio Sonijin rukopis, portreti njezine obitelji koje je
180
 Knjige.Club Books

nacrtala i portreti ljudi koje je vidjela u Ravensbrücku. Bile su tu mape, i skice, i

stranice i stranice sjećanja, Sonijin kratki život prikazan kroz samo njezin privatni
žurnal. Na zadnjim stranicama bili su portreti njezinih triju prijateljica, nacrtani
pomno i lijepo.
Katie je već slutila da je Sonia mrtva, ali tek gledajući bilježnicu - koju Sonija,
da je živa, ne bi ostavila do svojeg posljednjeg daha - to je i znala.
Ovo je zbogom, mislila je Katie, ali ne i sretno vam bilo. Netko je ovo učinio.
I ja to neću pustiti. Nitko od nas neće.
Djevojke su zaklopile kovčeg i otišle u krevete.
I Katie je počela smišljati.

181
 Knjige.Club Books

28. POGLAVLJE

Burlington, Vermont,
studeni 2014.

Mala zgrada koja je nekoć bila autobusna stanica u centru Burlingtona odavno
je nestala. Onaj tko je htio uloviti autobus, morao je otići do stanice Greyhound,
tik izvan grada, na aerodromu. Fiona je stajala na pločniku Avenije
South Winooski i zurila u zatvoreni Rite Aid, s napola potrganim znakom i
daskama preko izloga. Promet je tutnjao na ulici iza nje. Ovo je dio grada koji
vrvi malim trgovinama, praonicama rublja, benzinskim crpkama i buticima, a
nešto dalje niz ulicu pretvara se u staru rezidencijalnu zonu. jedva da je sličio
onome što je tu bilo 1950., ali Fiona je i dalje osjećala povezanost, tihi nalet
energije, znajući da stoji na mjestu na kojem je Sonia Gallipeau stajala
posljednjeg dana svojega života.
Ignorirala je ljude što su prolazili oko nje i pogledavali u ženu koja stoji i
gleda u zatvoreni Rite Aid te se polako okrenula za puni krug. Nije ovo bio samo
sentimentalni posjet. Fiona je u glavi zamišljala kartu.
Rose Albert. Rosa Berlitz. Je li to bila jedna te ista osoba? Postoji li
mogućnost da su se putevi Rose Albert, u njezinu naknadno kreiranom
američkom životu, susreli sa Sonijinima?
Trebalo je samo malo kopanja, upotpunjenog provjerom poreznih podataka,
kako bi došla do adresa. U policijskom izvještaju stajalo je da je prodavačica
karata vidjela Soniju na autobusnoj stanici kako ulazi u bus. Fiona je bila na
nultoj točki Sonijina slučaja, na zadnjem mjestu na kojem ju je vidio još netko
osim vozača autobusa - koji nikada nije pozvan na razgovor - i njezin ubojica.
Ali Sonia jesi ušla u taj bus. To je posvjedočeno. A njezin kovčeg nađen je na
Cesti Old Barrons, na stotinjak metara od Idlewilda. Fiona je provela besanu noć
prolazeći kroza to i bolno joj je nedostajao Jamie, njegova bistra logika,
njegov smisao za činjenice. Nije bilo lako sve to povezivati. A nije bilo ni
zabavno.
Ali došla je do nekih zaključaka koji su joj se činili najlogičnijima,
najvjerojatnijima. Kao što je rekao Sherlock Holmes: Eliminiraj nemoguće i ono
što ostane mora biti istina. Ako prati teoriju s Rose Albert, nije nemoguće da je
žena koja je živjela u Burlingtonu slučajno stajala na Cesti Old Barrons, usred
ničega, upravo kad je Sonia Gallipeau prolazila. Ali nije bilo baš jako vjerojatno.

182
 Knjige.Club Books

Bilo je vjerojatnije da je Rose Albert naletjela na Soniju u Burlingtonu prije

no što je ušla u autobus.
Ali ne znači da se tako stvarno i dogodilo. U novinskim tekstovima o Roseinu
suđenju spominjalo se da je Rose Albert radila kao službenica u putničkoj
agenciji, četiri ulice dalje. Možda je Rose nekako ugledala Soniju iz svoje kuće,
na petnaest minuta od putničke agencije, kada su Sonia i njezini rođaci bili vani
uživajući u vikendu. Fiona je krenula niz Aveniju South Winooski prema kući u
kojoj je Sonija nekoć odsjela.
Ali pola sata kasnije nije dospjela daleko. Kuća Henryja i Eleanor DuBois
nije bila u blizini adrese na kojoj je živjela Rose Albert. Nije joj bilo jasno kako
bi se Rose i Sonia uspjele slučajno sresti u gradu u tako kratkom roku. Nije
pomagalo ni to što nije imala pojma kakvim su se aktivnostima bavili DuBoisovi
dok im je u posjetu bila pranećakinja. Obilazili su trgovine? Išli u razgledavanje
grada? Šetali parkom? Ručali vani? Ako je Sonia imala ikakve novokupljene
predmete ili suvenire u svojem kovčegu, moglo bi se ustanoviti gdje su bili toga
vikenda, no kovčeg je nestao iz ureda gospođe Patton nakon Sonijina umorstva i
nikada više nije viđen.
Hodala je natrag prema mjestu na kojem je prije bila autobusna stanica,
grizući se što bar netko 1950. nije intervjuirao prokletog vozača busa kad ju je to
pogodilo takvom silinom da je morala stati nasred pločnika da razmisli.
Autobusna karta. To je bila poveznica.
Godine 1950. karte se nisu kupovale online niti posredstvom aparata na
autobusnoj postaji, kreditnom karticom. Kartu si morao kupiti od službenika na
stanici ili u putničkoj agenciji. Rose je radila kao službenica putničke agencije,
izdajući karte i ispunjavajući papirologiju koja je pratila rezervaciju puta u
predinternetskoj eri.
Soniji su rođaci kupili povratnu kartu za Burlington. Ali budući da je Sonia
pobjegla od njih dan ranije kako bi se vratila u školu, morala je promijeniti kartu.
Fiona je osjećala kako joj uzbuđenje raste u prsima i počela je živahno hodati,
gotovo je trčkarala prema mjestu gdje je ostavila svoj auto. Bilo je lako zamisliti
Soniju kako stoji u putničkoj agenciji, mijenja svoju kartu dok Rose sjedi
za stolom i ispunjava formulare. Je li Sonia vidjela Rose? Je li je prepoznala?
Morala ju je prepoznati; Rose je sigurno shvatila kako Sonia zna tko je ona, da je
može identificirati kao Rosu Berlitz. Znala je kojim je autobusom Sonia otišla za
Idlewild. I u nekom trenutku bit će da je Rose Albert odlučila kako mora trajno
ukloniti rizik u vezi sa Sonijom ili će se njezin život raspasti u komadiće.
Bilo je to nagađanje. Nije imala ništa konkretno. Moglo je to biti krivo na
milijun načina. Bilo je daleko nategnutije od teorije da je jedna od njezinih
prijateljica jednostavno razbila Soniji glavu i bacila je u bunar.
Ali ako se dosljedno primijeni, sve se uklapa.

183
 Knjige.Club Books

Sonia je bila u isto vrijeme u istom gradu kao i žena koja je možda bila
čuvarica u Ravensbrücku, gdje je Sonia bila zatvorenica. Posjetila je rodbinu u
blizini kuće Rose Albert i njezina posla. Koliko su bile udaljene jedna od druge,
čuvarica logora i njezina zarobljenica? Kilometar i pol, najviše. Njih dvije, u
istom gradiću u Americi, pet godina nakon što je rat završen. Koincidencija, ali
dokumentirana. Uklapalo se.
Fiona je pomislila na fotografiju iz novina - mirno lice Rose Albert, lijepe oči
s velikim šarenicama, mliječni ten. Lice Rose Berlitz, žene koja je odvodila druge
žene u plinsku komoru, u pećnice. Ako je bila u stanju Činiti to, onda joj smrt
jedne tinejdžerice ne bi ništa predstavljala. Ne kad je riječ o njezinu opstanku. Ne
ako je bilo prijeko potrebno sačuvati tajnu.
Ako je bilo tako, tada ubojstvo Sonije Gallipeau nije bilo nasumičan ni
impulzivan zločin. Ona je bila odabrana i praćena, iako ne onako kako je
zamišljala Ginette Harrison. Njezina smrtna presuda pala je u trenutku kad je
ušetala u putničku agenciju. Praćena sve dok nije bila dovoljno daleko od grada i
ljudi, dok se autobus nije odvezao dalje, a ona ostala sama na napuštenoj cesti.
Rose Albert nije trebala čak ni uzeti isti autobus kao njezina žrtva; već je znala
kamo žrtva ide. Mogla je prestići autobus automobilom, ostaviti ga i čekati da
autobus stane i djevojka iziđe na svojem odredištu.
Da ste ubojica u potrazi za žrtvom, rekla je Ginette, biste li bolje izabrali?

***

U glavi joj je tutnjalo kad je došla kući jer jedva da je spavala i ništa nije jela.
Svjetlo je i dalje bilo u kvaru na njezinu katu - pregorjelo je prije gotovo tri tjedna
- no ovaj put bila je zahvalna i na sablasnom svjetlu koje je dopiralo iz
protupožarnih znakova. Misli su joj bile suviše teške, suviše bučne i željela je
samo tamu svojeg stana.
On je bio tu. Nije ga očekivala, ali nekako, kad ga je ugledala, nije se
iznenadila. Jamie je sjedio na podu, pokraj zatvorenih vrata njezina stana, leđima
naslonjen na zid, s dignutim koljenima. Bez uniforme, u trapericama i majici s
raskopčanom flanelskom košuljom i raskuštranom kosom. Promatrao ju je kako
prilazi hodnikom, izraz lica nije mu mogla vidjeti.
Fiona je stala točno pred njegovim stopalima i gledala dolje u njega u
polusvjetlu. “Koliko dugo si tu?” blago je upitala.
“Nisam dugo.”
“Pa imaš ključ.”
Podignuo je glavu prema njoj. Nestala je iz njega borbenost, ljutnja,
razmetljivost. Samo ju je gledao. “Trebalo mi je osam mjeseci da dobijem taj
ključ”, konačno je rekao.

184
 Knjige.Club Books

Bila je to istina. On je njoj dao svoje ključeve mnogo prije no što je ona njemu
dala svoje, a ni tada joj to nije bilo lako. Njezin otac nije imao ključ njezina stana;
nitko ga nije imao. Nikada. Ali nakon dugog čekanja, Jamie je dobio jedan.
Pitala se je li joj to pametno; nije imala povjerenja. Plašilo ju je to do te mjere
da nije ni primijetila koliko je on uvijek bio pažljiv u vezi s tim, da je uvijek
nazvao ili poslao poruku prije dolaska, da nije navaljivao. Sad joj je to tek
postalo jasno.
“Zadrži ga” rekla mu je promuklim glasom.
Okrenuo je glavu. Trebala bi sada otvoriti vrata, pozvati ga unutra kad već on
ne ulazi sam; znala je da bi to sada trebala učiniti. No on se doimao kao da nema
namjeru pomicati se, kao da je bolje da joj to što joj kani reći kaže tu na hodniku,
s neispravnim svjetlom i ružnim industrijskim tepihom. “Došao sam ti objasniti”
rekao je.
“Ne moraš ništa objašnjavati”
“Moram.” Gledala ga je kako se muči započeti. “Bila si u pravu.”
Spremao se reći joj nešto što je bilo duboko pokopano, a njoj se nije činilo da
bi mogla podnijeti još pokopanih stvari... ali toliko mu je dugovala. “U pravu u
vezi s čim?”
“Helen Heyer” rekao je. “Našao sam fajl.”
Želudac joj je potonuo. “Što želiš reći?”
“Ispitivali su Helenine prijateljice”, rekao je Jamie. “Policajci koji su radili na
slučaju. Ispitivali su njezine prijateljice o tome je li im ikada rekla nešto o svojoj
vezi s Timom Christopherom. Ali nisu ispitali nijednog od Timovih
prijatelja.” Fiona je šutjela.
“Tim je bio popularan” nastavio je Jamie. Pogledao ju je letimice. “Ti to znaš,
naravno. Imao je mnogo prijatelja. Mogli su ispitati i njih, čuti s kim se Tim viđa.
Neki od njih vjerojatno bi znao s kojom curom hoda, je li lagao ono o Helen. To
je rutina. Ali nisu to napravili. Razgovarali su s Timom u prisutnosti njegovih
roditelja. I onda su sve samo pustili.” Odmahnuo je glavom. “To ne dokazuje da
je Tim pokušao ubiti Helen. Modus operandi i dalje se ne poklapa. Ali...” Glas ga
je izdao. Fiona je ostatak znala i bez riječi. Činjenica da su istražitelji preskočili
Christophere znači da dio istrage nisu obavili. Da je neki njegov prijatelj priznao
da se Tim viđao s Helen, Deb bi ostala živa.
A onda joj želudac još jednom potone na Jamiejeve riječi: “Tatino ime je u
spisu. On je vodio razgovor.”
Tim Christopher bio je dobar čovjek prije nego što mu je život uništen, rekao
je Garrett. “Oh Bože, Jamie.”
“Kad sam bio klinac, vozio bi me sa sobom u patrole”, rekao je Jamie. “Zato
sam i htio postati policajac. Uzeo bi me u auto, a nije se mnogo toga zbivalo u
Barronsu, znaš? I tako smo veći dio vremena provodili zezajući se. Ja sam mislio

185
 Knjige.Club Books

da je biti policajac jako zabavno, a tata je bio šef, svi su se prema njemu ophodili
kao da je glavni. Što mi se tu nije imalo svidjeti?”
Protrljao je korijen nosa, umornih očiju, a Fiona je čekala.
“Jedne večeri dobili smo poziv u vezi s obiteljskim nasiljem”, nastavio je
Jamie. “Žena je prijavila muža da je tuče. Ja sam bio s njim. Bilo mi je deset.
Ostavio me na stražnjem sjedalu dok su on i partner bili unutra. Ne znam što se
dogodilo u kući, ali nakon deset minuta obojica su izišla i mi smo se odvezli dalje
bez riječi.
Pitao sam tatu što je to bilo. Rekao mi je da nije važno, da je sve u redu jer je
jako dobar prijatelj s bratom toga tipa. Onda se okrenuo na sjedalu i pogledao me.
Obitelj je na prvom mjestu, je li tako, sine? rekao je. Njegov partner nije rekao
ništa. Ni riječ. A meni je bilo deset i on mi je tata. Tako sam samo kimnuo i složio
se s njim. Mislio sam da sam zaboravio na tu večer sve dok nisam postao murjak.
A onda sam je se sjetio.”
“Što to govoriš?” upitala je Fiona.
“Samo sitnice, znaš?” rekao je Jamie. “Ili se tako čini. Kazna zbog prebrze
vožnje njegova frenda s golfa završi u smeću. Nećak drugog frenda izvuče se s
upozorenjem nakon što sprejem išara školu. Gradonačelnikov sin prođe bez
kazne kad ga ulove da je vozio brže od ograničenja brzine. Tata je još bio šef kad
sam počinjao i svi su to prihvaćali. Prvo smo se zbog toga sukobljavali, ali nitko
me nije htio podržati, a tata je uskoro išao u mirovinu. Počeo sam misliti, okej,
samo ću pričekati, a kad tata ode, učinit ću sve što mogu da bude drukčije.
Drukčije ću raditi stvari. Kao, ti stari dani bit će prošlost.”
Fiona se prisjetila kako je Garrett za večerom točno znao što se zbiva u stanici.
“Ali nije tako bilo, zar ne?” dopunila je.
Jamie je neko vrijeme samo šutio. “Toliko je jebeno moćan”, rekao je. “A
Barrons je tako malen. Nisam shvaćao dokle to seže, koliko duboko, sve dok
nisam proveo godine u službi. Nitko ne propituje šefove odluke niti ono što on
čini jer tu se odmah nađeš na skliskom terenu. Svi u postaji to uzimaju kao
normalno. Čemu ljuljati brod? Sami sebi govore, pa to nije ništa, sitnica tu, sitnica
tamo, nikad to nije nešto ozbiljno. Nitko ne trpi štetu. Ti napraviš uslugu
nekome; on napravi uslugu tebi. Lijepo obavi papirologiju i idi kući. I jednog dana
sam se probudio i zaključio da sam već sedam godina u službi i da sam i sam
počeo gledati stvari na taj način. Baš me briga. Kako toksično. Shvatio sam da se
moram nekako izvući, da se moram spasiti od toga.” Pogledao je gore u nju. “Te
večeri sam upoznao tebe.”
Fiona je zurila u njega, bez riječi.
“Znao sam tko si”, rekao je. “Te noći. I u pravu si. Naravno da sam znao. Ali
svejedno sam htio razgovarati s tobom.”
“Zašto?”

186
 Knjige.Club Books

Slegnuo je ramenima. “Izgledala si izgubljeno, poput mene. Ti si kći

Malcolma Sheridana. Živjela si život. Poznavala si ovo mjesto, ali nisi mu
podlegla, ti ničemu ne podliježeš tek tako. Nisi se pokolebala. I prelijepa si. I
majica ti je padala s ramena.”
Spustila se na koljena, stavila ruke na njegova ramena. Osjetila je njegovu
toplinu, napetost, njegove mišiće pod svojim rukama, “Jamie” rekla je. “Događaj
s Helen Heyer nije zametnuta kazna zbog prebrze vožnje.”
Pogledao ju je onako kako samo Jamie može, kao da već zna što ona misli.
“Znam” grubo je rekao dodirujući vrhovima prstiju njezinu bradu. “I neću to
pustiti, Fee. Istjerat ću to do kraja. Dosta mi je.”
Nagnula se i poljubila ga. Uzvratio joj je poljubac, ruke su mu bile u njezinoj
kosi. Kako je ovo lako; ovo, ovo znaju. Kliznula je naprijed među njegova koljena
i rukama preko traperica prešla preko vrhova njegovih bedara i polako otvorila
usta, nježno. Osjećaj je bio sirov i poznat i stvaran i znala je kamo to vodi. Seks s
Jamiejem nikad nije bio u žurbi; volio je dati si vremena, ići polako, kao da je
izučava. Sad je shvatila da je to tako zato što nije siguran hoće li mu se ona
opet vratiti. Jer nikad nije točno znao kad će im biti zadnji put. A ni ona.
Slijedila je poljubac tamo kamo ju je vodio, ne mareći hoće li netko od susjeda
sići u hodnik, ne mareći što je gladna i što je koljena žuljaju. Ne mareći za Idlewild
ni za mrtve djevojke ni za bilo što drugo osim za to kako mu kuca bilo ispod kože.
Prekinuo je poljubac i uzdahnuo, još uvijek joj držeći glavu. “Mi ovo ne
želimo”, rekao je. Nije to bilo pitanje.
Poljubila mu je vrat, osjećajući kako je grebucka brada po usnama. “Ne”,
potvrdila je. “Ne u ovom trenutku.”
Pustio je da mu glava klone unatrag, lagano lupnuvši po vratima. “Jebote”,
promrmljao je.
Fiona je naslonila obraz na njegovu ključnu kost. Spustio je ruku na dno
njezinih leđa. I ostali su tako dugo, dugo...

187
 Knjige.Club Books

29. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Fiona se probudila na kauču, u grlu ju je greblo, vrat ju je bolio. Prevrnula se

na bok, pogledala je u mraku nered u stanu. Gomile kutija i kupovi papira. Na
stoliću za kavu stajali su njezin laptop i napola pojedeno pakiranje krekera Ritz.
Dotaknula je tastaturu na laptopu da ga probudi i u kutu ekrana vidi koliko je sati.
Bilo je šest ujutro.
Zurila je u ekran, u članak koji je čitala prije no što je pala u san, negdje oko
tri. Rose Albert.
Roseino lice zurilo je u nju. Fotografiju je snimio na cesti neki nadobudni
fotograf u nekom trenutku nakon što je Rose bila uhićena i puštena uz jamčevinu.
Bila je dostojanstvena, u staromodnoj suknji i jakni s krznenom stolom nije to bilo
više u modi 1973., ali odisalo je otmjenošću. U vrijeme suđenja bilo joj je tek
pedeset i pet, koža joj je bila glatka kao i na fotografijama koje je Fiona prije
vidjela, usta stisnuta u čvrstu crtu, oči savršeno mirne i mračne, izraz zatvoren i
hladan. Fotograf ju je zatekao nespremnu i ruku je podignula do krznenog
ovratnika dok je hodala, gotovo grčevito ga stišćući. Fiona je u nekoliko članaka
o suđenju našla i opis prema kojem je i u sudnici nosila stolu od krzna lisice. To
je ova ista.
Samo suđenje nije bilo javno; transkripti su zapečaćeni. Bila je to srednje
velika priča u lokalnoj javnosti tih dana, vrijedna predanog reportera i fotografa
kojem će biti dodijeljen zadatak da je snimi na ulici koji put, ali nije to bila
vijest za naslovnice. Gledajući kako je članak napravljen, Fioni je bila savršeno
jasna logika kojom se vodio urednik vijesti iz 1973.: morali su pokriti priču iz
lokalnog kuta, jer bilo je ljudi koji tu ženu poznaju iz mjesta ali, kvragu, nitko nije
želio čitati o koncentracijskim logorima. Bilo je to previše deprimirajuće i
predaleko od svakodnevnog života. Aktualan je bio Vijetnam; Vijetnam im je bio
stvaran. Dama s lisicom oko vrata koja je možda, a možda i nije, bila nacist, bila
je vijest, ali ne velika.
Ipak, tema je popraćena dobro, s mnogo istraživačkog rada i spretno napisana,
što je u Fioni pobudilo nostalgiju za zlatnim danima novinarstva kad su novinari
zapravo bili zaposlenici redakcija, a ne slobodnjaci, i pisali priče koje nisu morale
nositi naslove tipa “A onda se dogodilo ovo...” kako bi prikupile što više klikova.

188
 Knjige.Club Books

Rose Albert bila je usidjelica koja je živjela u Burlingtonu, imigrantica iz

Europe nakon rata. Tvrdila je da dolazi iz Münchena, gdje je radila u tvornici.
Priznala je da je bila članica nacističke partije, no tvrdila je kako je to bila taktika
preživljavanja jer su pod Hitlerovim režimom svi koji nisu ušli u partiju bili
sumnjivi. Da, odlazila je na mitinge, ali samo zato da je susjedi ne bi denuncirali
i da ne bi bila uhićena. Ne, nije radila u koncentracijskom logoru, a kad je rat
završio, došla je u Ameriku ponovno početi svoj život i imala je sreće zaposliti se
u putničkoj agenciji.
Rosa Berlitz, Čuvarica logora, bila je zagonetka. Bila je regrutirana iz jednog
od okolnih njemačkih sela, djevojka bez iskustva i odmah je prionula na posao.
Puštala je na zatvorenice pse koje su nacisti dali stražarima, istrenirane da ulove i
ubiju. Stajala je sa strane dok su na ženama radili pokuse i izvršavali smrtne
kazne, a onda i pomagala provesti ubojstva. Tko su joj bili obitelj i prijatelji, to se
nije znalo; što se dogodilo s njom nakon rata, kad su Rusi oslobodili
Ravensbrück, također se nije znalo. Rosa Berlitz pojavila se niotkuda, mučila je i
ubijala zatvorenice u Ravensbrücku, a da i ne trepne, i nakon toga ponovno je
iščeznula.
Postojala je samo jedna poznata fotografija Rose: kako stoji u vrsti s drugim
čuvaricama tijekom inspekcije koju je napravio Himmler dok je obilazio logor.
Na fotografiji je Himmler bio glavna figura, u dugačkom kaputu i s nacističkim
znakovljem, snimljen u širokom raskoraku. Žene su bile u uniformama, poredane
u tri uredna reda, ali Roseino lice bilo je u zadnjem redu i pomalo mutno na
fotografiji koja je pokazivala samo dva tamna oka, ravan nos, dio bijele
kože. Mogla je to biti Rose Albert, a mogla je i ne biti. Nikakvog drugog traga o
Rosi Berlitz nije bilo, ništa što bi potvrdilo da je uopće postojala, osim sjećanja
zatvorenica koje su preživjele svoj boravak pod njezinom paskom.
Tri preživjele identificirale su Rose Albert kao Rosu Berlitz. Jedna je umrla
od raka tjedan dana prije prvog ročišta; druge dvije svjedočile su na sudu. Činilo
se da ima previše rupa, previše informacija je manjkalo da bi se na sudu dokazalo
kako je ona stvarno bila Rosa Berlitz, usprkos iskazima svjedokinja, i Rose je
oslobođena. Kad je Fiona zakopala malo dublje, otkrila je da su preostale dvije
svjedokinje umrle 1981. i 1987.
Rose Albert oslobođena je optužbi, no kasnije iste godine nađena je mrtva u
svojem domu. Mrtvozornik je kao uzrok smrti naveo srčani udar i brzo je
pokopana, njezina smrt zabilježena je sitnim slovima u novinskoj rubrici umrlih.
Fiona se teško odlijepila od kauča. Osjećala se grozno, kao da ju je valjak
pregazio iako nije radila ništa osim sjedila u svojem zamračenom stanu i čitala.
Pristavila je kavu i otišla pod tuš, no od toga je samo počela drhtati, ma koliko
pojačavala toplu vodu. Brzo se isprala, izišla iz tuša i obrisala se. Iskapila je kavu
i pokušavala ne misliti na Jamieja i na to što on radi sada. Ni na Garretta Creela.
Ni na Tima Christophera s bejzbolskom palicom kako se šulja po prilazu iza
leđa Helen Heyer.

189
 Knjige.Club Books

Možda je nešto pokupila. U glavi joj je kuckalo i grlo joj je i dalje bilo bolno,
Prekopala je ormarić i našla ibuprofen, još neke lijekove za prehladu i pastile za
grlo. Popila je tablete i stavila pastilu u usta, praveći grimasu zbog voštanog
okusa stare pastile s mirisom mentola. Nije imala vremena biti bolesna. Ne još.
Morala je riješiti neke stvari.
Navukla je svoju jaknu i čizme, nabila debelu vunenu kapu na još mokru kosu
i izišla iz kuće dohvaćajući usput svoje ključeve.

***

Zora je bila siva, vjetar leden i oštar, što je značilo samo jedno: uskoro će
snijeg. Prosinac se bližio i od sada sve do travnja Vermont će voditi svoju zimsku
bitku, kao i uvijek. Cesta Old Barrons bila je pusta, ali Fiona je kroz golo drveće
mogla vidjeti kretanje na imanju Idlewild. Stanka koju su napravili zbog
dohvaćanja Sonijina tijela je gotova i obnova je krenula dalje.
Ali ovaj put nije išla u Idlewild. Našla je drndavi, u korov zarastao prilaz s
lijeve strane ceste, umjesto onoga zdesna, i pratila ga sve do zarasle ledine na
kojoj je nekoć bilo ljetno kino. Sjetila se kako je hodala po Cesti Old Barrons,
razgovarajući s Jamiejem mobitelom. Činilo joj se kao da je to bilo prije mnogo
godina. Ali to ju je podsjetilo da je staro ljetno kino još bilo otvoreno 1994. U
noći kad je Deb umrla, nije se prikazivao nikakav film, jer studeni je bio izvan
sezone rada kina, ali tu su se i dalje okupljali mladi koji su dolazili piti na
napuštenom parkiralištu. Policija je razgovarala sa svim klincima koje je mogla
naći, a da su bili prisutni tamo u tom vremenu, ali nitko od njih nije se sjećao da
je vidio automobil Tima Christophera parkiran pokraj Ceste Old Barrons, gdje je
morao ostaviti auto da bi odložio Debino tijelo.
Kino je zatvoreno negdje krajem devedesetih i Fiona je, kao uglavnom i svi
ostali, mislila da je tamo samo prazna parcela. Sve dok nije susrela Stephena
Heyera u Portsmouthu koji joj je rekao da ju je vidio jer katkada prespava
tamo. Stari lik koji je prije držao ljetno kino pušta me da tamo spavam.
Auto joj je poskakivao po kvrgavom putu, grebući bokove o preraslo bilje.
Filmsko platno odavno je uklonjeno, kao i mali kiosk s kokicama, ali znak za kino
je ostao, postavljen na mjestu negdašnjeg ulaza za automobile, gdje se
strpljivo čekalo u redu za ulaznice. Bio je to pano veličine metar i pol, s nacrtanim
hot-dogom koji pleše i konzervom soka koja poskakuje na nacrtanim nogama.
Dobrodošli u naše drive-in kino! poručivao je pano. Voda je oštetila rubove
panoa, vrijeme izblijedilo boje, ali vandali i grafiteri začudo su ostavili na miru
relikt vremena na napuštenom platou.
Fiona je zaustavila auto odmah iza znaka, na početku bivšeg parkirališta, i
ugasila motor. Bilo joj je hladno, žmarci su joj prolazili kralježnicom iako je bila

190
 Knjige.Club Books

umotana u toplu jaknu, s grijanjem na najjače. Snijeg će, mislila je. Gledala je
oko sebe. Gdje, dovraga, Stephen Heyer ovdje može spavati?
Izvukla je mobitel, želeći nazvati nekoga važnog zbog nečega važnog, ali
onda je ostala gledati u ekran mobitela, zbunjena. Misli su joj prebrzo letjele,
bježale joj iz glave. Nisam bolesna. Nisam. Prešla je palcem preko svojih
kontakata i umalo nazvala Jamieja, samo zato da čuje duboku grmljavinu njegova
glasa. Ali podignula je palac s ekrana i umjesto toga nazvala Malcolma.
Dobila je njegovu automatsku sekretaricu. Mogla ju je zamisliti, doslovno
automat, starinska automatska sekretarica s kazetom koja stoji na zidnoj stalaži za
telefon - naravno da je njezin otac imao ugrađenu telefonsku stalažu - odmah
do njegova aparata iz ere zemaljskih telefona ranih devedesetih. Telefon je
zvonio, automat je oživio, šaljući Malcolmov glas niz liniju, tražeći da ostavi
poruku. A onda glasni biiip.
“Tatice”, rekla je, “moram ti nešto reći.” Rekla mu je za Stephena Heyera,
kako ju je našao, što joj je rekao. Kako je otišla vidjeti Helen Heyer, koju je
gotovo nasmrt bejzbolskom palicom udario Tim Christopher godinu prije no što
je upoznao Deb. Još je govorila kad ju je automat izbacio.
Poklopila je.
Ubit ćeš ga tim sranjima, tako je Jamie rekao.
A onda glas njezina oca, kad je imala četrnaest, a majka nije dala da
uznemirujuća fotografija koju je snimio u Vijetnamu visi uokvirena na zidu. Zar
ti misliš da one neće htjeti vidjeti stvarni svijet, Ginny? rekao je. Zar misliš da
stvarni svijet nikad neće doći do njih?
Fiona je taknula obraze. Bili su mokri od suza, iako su bile hladne i skoro
suhe. Obrisala ih je svojim rukama u rukavicama i izišla iz auta.
Vjetar joj je grizao lice. Prešla je preko zaravni koja je prije bila parkiralište
u drive-in kinu, gdje su svi automobili uvijek bili parkirani tako da gledaju u
ekran. Pod čizmama su joj pucketale grančice i šljunak. Nebo se spustilo
nisko, natmureno i sivo. Pošla je prema mjestu na kojem je nekoć stajalo platno,
htjela je pogledati što se vidi s uzvisine. Nije vidjela nikoga, nikakve automobile,
no primijetila je kako je napušteno parkiralište pomno očišćeno, bez ikakvih
ostataka i smeća, što se nije poklapalo s mjestom kojim su se tinejdžeri koristili
već desetljećima.
Ugledala ju je na kraju šljunčanog dijela. Staru kuću, uvučenu unatrag, gotovo
sakrivenu drvećem. Iza nje, još dublje u sjenama, kamp-prikolicu. Kamiončić na
prilazu. Kvragu, pomislila je, stvarno tu netko živi.
“Mogu li pomoći?” rekao je glas.
Okrenula se i vidjela muškarca u dobi njezina oca, ali vrlo mišićavog, glave
obrijane s kratkom vojničkom frizurom. Na sebi je imao debelu jaknu, čizme,
stare vojničke hlače, ali Fioni je oko zapelo za pušku koju je ležerno držao u
rukama, položenu blago preko prsa, pomalo kao da drži dijete.

191
 Knjige.Club Books

“Tražim Stephena Heyera”, rekla je.

Muškarac je odmahnuo glavom. “Nije ovdje.”
Fiona je trepnula. Kapci su joj bili hladni od vjetra. “Rekao mi je da katkada
prespava ovdje.”
“Da”, rekao je muškarac. “Ali ne danas.”
Fiona je osjetila kako su joj se ramena objesila. To joj je bila jedina ideja;
drugu nije imala. “Ali moram razgovarati s njim.”
Muškarac ju je znatiželjno pogledao, ne mičući pušku iz zagrljaja. “Žao mi
je”, rekao je. “Nerado vam to govorim, ali upali ste mi na posjed,”
“Nisam znala da je ovo privatni posjed”, rekla je Fiona kroz svoju omaglicu.
“Mislila sam da je napušteno. Oprostite.” Osvrnula se oko sebe. “Gdje Stephen
spava?”
“U mojoj prikolici”, rekao je čovjek. “Imam ja njih nekoliko koji dolaze
ovamo kad im treba zaklon. Malo mira i tišine. Puštam ljude da spavaju u mojoj
prikolici još od 1981.” Zastao je. Fiona je pokušala dokučiti što bi značio taj
neobično precizan podatak, kao da ima nešto u vezi s 1981. godinom što bi ona
trebala znati. Nije joj sinulo što on sad čeka dok nije rekao: “Moje ime je Lionel
Charters.”
Ah, to. “Oprostite”, rekla je. “Ja se zovem Fiona. Fiona Sheridan.”
Lionel se ukočio. “Što druga mala Malcolma Sheridana traži u mojem drive-
inu?”
To ju je natjeralo da mu se zagleda u oči. Druga mala od Malcolma
Sheridana. “Pretpostavljam da ste bili ovdje kad je moja sestra umrla”, rekla je.
Lionel je kimnuo ne skrećući pogled. “Moj ujak Chip otvorio je drive-in
1961.” rekao je. “Kad je Chip umro, ja sam preuzeo. Vodio sam ga do 1997.
Nijedan drive-in nije toliko dugo trajao.” Slegnuo je ramenima. “Nije baš
donosio novac, pogotovo pred kraj, ali meni nije mnogo ni trebalo. Moja žena je
otišla osamdesete, a sin mi je umro osamdeset i prve. Cijelo vrijeme od tada sam
sam.” Činilo se da je pomnije proučava pogledom, ali Fioni se opet počelo magliti
pred očima i hvatala ju je slabost. “Bio sam tu te noći. Bio sam tu svake noći. Bio
sam tu i kad su je našli. Vidio sam svu tu strku s vrha svojeg prilaza, ako bih
pogledao dolje prema Cesti Old Barrons. Ambulantna kola i ostalo. Kakva
strahota, to što se dogodilo tvojoj sestri.”
Fiona je s mukom progutala, nesposobna bilo što reći. “Čuo sam Stephenovu
priču”, rekao je Lionel. “Dugo već želi razgovarati s tobom. Izgleda da je to
konačno i učinio.”
“Je li to istina?” upitala je Fiona, hrapavim glasom. “Ja ne znam dobro
procijeniti ljude. Je li me zavarao?”
Lionel je na trenutak šutio, a onda odmahnuo glavom. “Stephen te nije
zavarao”, rekao je i njegov oprezni glas postao je gotovo ljubazan. “Ono što se

192
 Knjige.Club Books

dogodilo s Helen je istina. Ako se pitaš je li to Tim Christopher napravio, jest.

Baš kao što je ubio tvoju sestru. Zakleo bih se u to na grob svojeg sina.”
“Zašto?” pitala ga je. “Zašto ste toliko sigurni u to?” Lionel je skrenuo pogled
u stranu.
Nešto je prostrujalo kroz Fionu. Nemir koji je osjećala snažno joj je pritegnuo
utrobu, gotovo bolno, krv joj je šumjela u ušima. Najradije bi počela vrištati. “Vi
ste nešto vidjeli”, tiho je rekla. “Te noći. Vi ste nešto vidjeli.”
“Vidim ja svašta”, rekao je Lionel, smrknuta lica. “Onu utvaru, na primjer.
Vidim je.” Okrenuo se i pogledao je. “A ti?”
Fiona je osjetila kako joj lice blijedi. “Dolazi i ovamo?”
“Ne ovamo”, rekao je Lionel. “Nije ovo njezino mjesto. Ali tamo prijeko” -
kimnuo je u smjeru Ceste Old Barrons i Idlewilda - “vidio sam je kako hoda,
mnogo puta. Djevojka u crnoj haljini, s velom. Prvi put sam je vidio svojim
očima 1983. Mislio sam da se neka klinka obukla u kostim, da je posrijedi neka
psina, iako Noć vještica nije bila ni blizu. Tko bi znao što zabavlja te klince? Pa
sam tako otišao onamo.”
“Što vam je pokazala?” pitala je Fiona.
Lionel je trepnuo, pogled mu je postao hladan. “To se tebe ne tiče. Kao što se
mene ne tiče što je pokazala tebi. To što ta cura radi je okrutno, to je kršenje svega
što je dobro i ispravno. Do tog dana nisam vjerovao u duhove, a čak i sad ne
vjerujem u duhove - osim u ovoga. U nju vjerujem. I znao sam je vidjeti kako
hoda po cesti i kroz drveće, ali nikad se više nisam vratio na Cestu Old Barrons.
Ono što mi je pokazala, to ću odnijeti sa sobom u grob,”
Fionu je grlo boljelo kao rana; kao da je gutala žilete. Ipak, rekla mu je: “Dana
21. studenoga 1994. Što ste vidjeli?” Lionel je odmahnuo glavom. “To ti neće
pomoći, curo. Baš kao što ti neće pomoći ni ono što ti pokaže ta sablasna opačina
s druge strane ceste. To će ti samo izazvati bol. On je već u zatvoru zbog onoga
što je napravio.”
Ulagala je trud da se ne ljulja na nogama. “Recite mi.” Uzdahnuo je. Vrana
je preletjela iznad njih, ispuštajući svoj kreštavi zov. Hladni vjetar zviždao je kroz
gole grane drveća pokraj parkirališta. Prve suhe pahuljice snijega sletjele su na
Fioninu jaknu.
“Murjaci su došli tu noć”, rekao je Lionel, iznenadivši je. To dosad još nije
nikad čula. “Rekli su da je netko zvao da dođu na intervenciju, ali znao sam da ih
ja nisam zvao.” Po gledao je okolo. “Bio je studeni i bilo je četvero djece
ovdje, možda petero, sjedili su u krugu, pili bogznašto. Naložili su i vatricu, ali
meni to nije smetalo. Nije bila tako velika da bi se proširila i znao sam da će tim
klincima uskoro postati zima i da će otići kućama.” Podigao je pogled prema
grbavom prilazu po kojem se Fiona dovezla i podignuo ruku sa svoje puške kako
bi kratko pokazao u tom smjeru. “Upravo sam klincima govorio kako im je bolje

193
 Knjige.Club Books

da se nitko ne ispovraća u moje grmlje kad je sam Garrett Creel pješice došao gore
ovim putem.”
Fiona je sad buljila u njega, šokirana. “Garrett Creel?”
“Glavom i bradom” prezirno reče Lionel. “Taj stari isprdak me nikad nije
volio. Nije mu se nikad sviđalo što živim na svoj način, što živim na vlastitoj
zemlji i što me nije briga za njegova pravila. Dolazio je on ovamo više puta,
ispitivao bi me uzgajam li ja tu travu ili kuham meth ili što već. Kao da bih se ja
bavio takvim sranjima nakon onog što se dogodilo mojem malom. Ali te noći bilo
je drukčije.” Opet se okrenuo Fioni. “Došao je pješice uzbrdo, kužiš. Skroz od
dna padine. Parkirao je svoju lađu od auta dolje na Cesti Old Barrons i hodao
cijelim putem do tu, umjesto da se doveze. Zašto bi to učinio?”
Fiona je odmahnula glavom. Nije znala. Ništa od ovoga nikad nije spomenuto
u novinama, ni na sudu. Osjetila se poput Alise u zemlji čudesa.
“I tako Creel dođe gore, prestraši namrtvo tih par pijanih klinaca koji su tu
sjedili, očita im bukvicu. Nešto o loženju vatre na otvorenom - sad je odjednom i
vatrogasac, što li. Okrene se meni, kaže mi da sam ja odgovoran ako se što dogodi,
isto kao da sam sjedio tamo i pio usranu cugu s tim klincima. Sve prazne prijetnje.
Dao si je vremena. Mislio je da neću primijetiti, ali primijetio sam. I zato sam,
čim je pošao natrag, polako i ležerno niz moj brijeg, ja presjekao preko brijega
ovuda”, pokazao je nalijevo, gdje je Fiona mogla vidjeti samo visoku travu, “i
pogledao dolje na cestu. Bila je noć i Creel me nije vidio. Njegov službeni auto
bio je parkiran pokraj ceste. Ušao je i svjetlo u unutrašnjosti automobila na
trenutak se upalilo i ja sam vidio Tima Christophera.
Jasno kao što vidim tebe sada. Sjedio je u jebenom policijskom autu sa šefom
jebene policije. Onda je Creel okrenuo auto i odvezao se.”
U glavi joj je tutnjalo. Ovo je bilo kao ludi san. Tim Christopher u policijskom
automobilu i dvadeset godina kasnije, uza sve medijsko praćenje i suđenje, nitko
to nije čuo. “Zašto biste vi lagali o ovome?” upitala je Lionela. “Koji biste mogući
razlog imali?”
“Zašto bih ja lagao o bilo čemu?” rekao je Lionel. “Raspitaj se okolo o meni,
mala Sheridanova. Pitaj svojeg taticu ako hoćeš. Ja sam otvorena knjiga, uvijek
sam bio.”
“Zašto se onda ništa od toga nije pojavilo među dokazima u Timovu slučaju?”
“Zato što su mi rekli da začepim o tome” rekao je Lionel. “Jasno i glasno. I
to su mi rekli ljudi koji misle ozbiljno. Oni klinci nisu ni vidjeli Garrettov auto,
ali vidjeli su Garretta. Očitao im je bukvicu. Ali kad su bili na razgovoru,
nijedan od njih to nije spomenuo. Jer su ljudi koji su posjetili mene došli i do njih.
Bila je to Garrettova moć i njegovi murjaci, svi do jednog - nijedan nije bio
pošten. Klince je lako prestrašiti. Mene nije, ali ipak znam kad mi je bolje da šutim
ako hoću živjeti. A to je bila jedna od tih situacija.” Pažljivo ju je pogledao. “Osim
toga, imali su ga. Tim Christopher u zatvoru je već dvadeset godina. Morao sam

194
 Knjige.Club Books

izabrati manje zlo.” Njegov pogled sada je bio usmjeren preko njezina ramena
i začula je brujanje motora. “Kad smo već kod toga, izgleda da nam upravo dolazi
veće zlo.”
Fiona se okrenula pogledati kako kockasti smeđi Chevy dolazi uzbrdo i
zaustavlja se iza njezina auta, ostajući u leru. Vozačka vrata su se otvorila i velika,
teška figura Garretta Creela razmotala se s vozačkog sjedala i uspravila pokraj
automobila. Zurio je u nju, škiljeći kroz pahulje snijega u sivom svjetlu.
“Fiona”, rekao je blagim glasom ignorirajući Lionela Chartersa. “Ne izgledaš
mi dobro, draga”
Fiona je pogledala Lionela. Njegovo lice nije se dalo čitati. Nije rekao ništa,
I dalje je grlio pušku,
“Ja... Ja sam dobro” rekla je Garrettu, tjerajući riječi uz svoje bolno grlo.
Vjetar joj se uvukao pod ovratnik jakne i ona se stresla.
Garrett je odmahnuo glavom. “Ne bih rekao. Blijeda si kao plahta. Nešto kruži
okolo, znaš.” Kimnuo je. “Nešto jako gadno.”
Pokušavala je misliti - što Garrett radi ovdje? Što je htio? Ali odjednom se
počela osjećati kao da joj je netko stavio vrući ugljen za vrat i osjetila je kako joj
znoj klizi niz leđa u isto vrijeme dok se tresla od hladnoće. “Jedan aspirin i sve
će to proći”, uspjela je kazati.
“Mislim da ovakva ne bi smjela voziti, draga”, rekao je Garrett. Nije je prije
zvao draga i nešto u vezi s tim bilo joj je odvratno. “Izgledaš previše bolesno. Ja
ću te odvesti kući.”
“Garrette”, rekao je Lionel.
“Šuti, Lionele ili ću te dati zatvoriti”, ležerno je rekao Garrett. “Ti džankiji
koje puštaš u svoju prikolicu - misliš da policija ne bi našla cijelu apoteku da ti
naprave raciju ovdje?”
“Moja je prikolica za ljude koji apstiniraju”, rekao je Lionel. “I ti to znaš.”
“Ma nemoj?” rekao je Garrett. “Aha, onako kao tvoj sin? Umro je s toliko
kokaina u sebi da bi to ubilo dvaput većeg od njega. Baš zvuči kao apstinencija.”
Fiona je osjećala kako neprijateljstvo struji od Lionela poput vibracije.
“Odlazi s mojeg posjeda”, rekao je. “Ti više nisi policija. Nisi ti više ništa. Ovo
je privatno vlasništvo. Moje je. Gubi se.”
“Ti si iznevjerio naš dogovor, Lionele”, rekao je Garrett. “Trebalo ti je
dvadeset godina, ali napravio si to. Progovorio si. I mislio sam da bi te Fiona
mogla naći još otkad je došla na večeru u moju kuću, puna optužbi. Pa sam
zamolio nekoliko svojih prijatelja da bace oko na nju za mene. Ispalo je da sam
bio u pravu. A sada idemo.” Zakoračio je naprijed, njegovi su se koraci po šljunku
čuli glasno u hladnom zraku. Stavio je svoju veliku ruku na Fionino rame. “Hajde
sa mnom”, rekao je.
“Čekajte”, rekla je Fiona.

195
 Knjige.Club Books

Čuo se škljocaj i ona se okrenula i vidjela Lionela kako podiže cijev svoje
puške ciljajući u Garretta. “Ostavi je”, rekao je.
Garrett nije ni trznuo. “Hoćeš li me upucati?” rekao je. “Nemaš ti pojma o
gađanju. Pogodit ćeš nju, a ne mene.” Gurnuo je Fionu prema svojem autu dok se
ona pokušavala istrgnuti iz njegova stiska. “Samo daj, Lionele. Pucaj na mene.
Ubij sestru Deb Sheridan kad si već tu. A onda gledaj kako će tvoja mala misija
brzo propasti dok si u zatvoru.”
Otvorio je suvozačka vrata na svojem autu i Fiona se pokušala iskobeljati iz
njegova stiska, ali držao ju je čvrsto i ugurao je u auto s uvježbanom preciznošću.
Neće on meni ništa, govorila je samoj sebi u autu. On je Jamiejev otac. Bio je šef
policije. Bijeli je dan, imam svjedoka. On samo hoće razgovarati.
Garrett je pokrenuo auto i krenuo u rikverc s parkirališta. Pogledala je iza i
vidjela kako Lionel Charters stoji tamo, promatrajući ih, i dalje nišaneći puškom.

196
 Knjige.Club Books

30. POGLAVLJE

CeCe
Barrons, Vermont,
prosinac 1950.

Bio je samo jedan dan obiteljskih posjeta pri kraju godine, smješten između
Dana zahvalnosti i Božića. I tako su druge nedjelje u prosincu tri djevojke koje su
ostale u sobi 3 C dvorane Clayton tiho sjedile u svojim pregradcima, čitajući i
učeći u grozomornoj dosadi. CeCe je bila jadna; imala je noćne more, nesanicu,
nije mogla jesti. Dani su joj bili dugi, spori odjek tuge za Sonijom, eho pitanja što
se to dogodilo s njom. I je li je boljelo.
Bezvoljno je ležala na svojem krevetu i gledala Katie koja je listala jedan od
časopisa što su ih ukrale. Katie je bila tiha nekoliko dana, ali danas se ponašala
kao i obično, kao da je ljutita i nadurena i prelijepa i pametna. CeCe se možda
mogla i ljutiti što je Katie u samo tjedan dana prešla preko nestanka njihove
prijateljice, ali nije se ljutila, jer to jednostavno nije bila istina. CeCe je pomno
proučila Katie, proučila je dobro njezina držanja i ponašanje, naučila je to bolje
od bilo koje teme iz njihovih glupih udžbenika. CeCe je mogla doktorirati na
Katie; da je postojao ispit o svemu što se tiče Katie, CeCe bi ga položila s
briljantnim uspjehom. A Katie nije ni u kojem smislu prešla preko Sonijina
nestanka. Pretvarala se da je ona stara samo zato da odvrati pozornost, ali to je
bio trik. Katie uopće nije bila svoja. Katie je bila jako ljutita.
CeCe je gledala kako njezina prijateljica okreće stranice. Katiene pomalo
ukošene oči bile su tamne i, prema CeCei-noj procjeni, zloslutne. Drugi su vidjeli
lijepu djevojku prkosnog držanja; CeCe je vidjela do bjeline usijani gnjev koji
je bio spremljen tako duboko, tako pomno hranjen, da nije bilo šanse da će ikad
prestati gorjeti.
Ni Roberta se nije ponašala kao prije; postala je tiha, blijeda, naočigled je
žalila za prijateljicom. Učiteljice su prema Roberti pokazivale zabrinutu
ljubaznost, za razliku od teškog nepovjerenja koje su ispoljavale prema Katie i
razdraženog opominjanja da se trgne koje su izricale CeCe. No CeCe je i tu vidjela
gnjev, u načinu na koji je Roberta sjedila za stolom tijekom objeda i stalno šutjela,
u načinu na koji bi joj se trznula čeljust, u novom poletu s kojim je zamahivala
svojom hokejaškom palicom kao da želi sav gnjev ispuhati kroz mišiće. U tome
kako je škripala zubima dok spava i kako je svakoga jutra uplitala kosu u čvrstu
197
 Knjige.Club Books

pletenicu gluhim prstima, grubo povlačeći pramenove dok se ne bi pokorili.

Nisi morao biti genij da bi u tome vidio gnjev.
Što se CeCe ticalo, to je bilo u redu. I ona je bila ljutita.
Tako strašno, strašno ljutita. Nije znala što da radi s vlastitim gnjevom - da ga
kanalizira, kao Katie, ili potisne, kao Roberta. CeCein gnjev bio je poput
prenapuhanog balona koji bi ona najradije negdje spremila i ne bi ga se usudila
više dirati u strahu da ne eksplodira. Gušio ju je, stiskao joj grlo tako da nije mogla
disati. Nije imala svoj sport kroz koji će ga ispuhati i nije imala Katienu opaku
inteligenciju da srni šija to što je već smišljala Katie. Sve što je CeCe mogla bilo je
- patiti.
Problem je bio u tome što za svoj gnjev nije imala metu jer nije znala tko je
ubio Soniju. (U to da je Sonia mrtva, CeCe više nije nimalo dvojila. Znala je
onoga trena kad je vidjela riječi LAKU NOĆ DJEVOJKO u zrcalu. Jesu li joj to
učinili njezini ostarjeli rođaci? Ako je tako, zašto je Sonijin kovčeg nađen u šumi?
Katie je rekla kako to Mary Hand nije mogla učiniti jer je Mary bila duh; CeCe,
međutim, nije bila toliko sigurna. CeCe je vidjela Mary iz kade, njezin tamni,
zlokobni obris kako prolazi iznad nje, u crnoj haljini s velom. Vidjela je Mary
kako se naginje, osjetila kako je hladna ruka grabi za vrat, drži je pod vodom.
Mary možda i jest bila već jako dugo mrtva, ali CeCe nije sumnjala da je Mary
bila u stanju ubiti djevojku i odvući je onamo gdje god već sama boravi kako
bi zauvijek opsjedala sljedeće generacije u Idlewildu. CeCe u to nimalo nije
sumnjala.
Osim toga, Mary se pojavljivala na sportskom terenu, u šumi, na cesti. I Mary
je znala da je Sonia mrtva; to im je rekla porukom na zrcalu.
CeCe je zamišljala Soniju kako izlazi iz autobusa na Cesti Old Barrons i vidi
Mary kako je čeka. Što se onda dogodilo? Je li Sonia vrištala? Je li potrčala?
Zakucalo je na vratima. “Dame”, čuo se glas Lude Dame. “Cecelia. Imaš
obiteljski posjet.”
CeCe je zagunđala i izvukla se iz kreveta. “Evo me”, viknula je kroz vrata.
Roberta je provirila licem sa svojeg gornjeg ležaja i začuđeno je gledala. “Što
misliš, tko je?” upitala je.
CeCe je slegnula ramenima, primijetivši polukrugove u boji lavande pod
Robertinim očima, koji su je podsjetili na vlastite. U Robertin se pregradak
penjala više no jednom ovih dana i Roberti nije smetalo. CeCe je lakše spavala
kad su bile njih dvije protiv mraka, Robertino veće, košćatije tijelo ispruženo
pokraj njezina u debeloj noćnoj haljini. “Joseph”, bezizražajno je rekla CeCe.
“Moj polubrat.”
Katiene oči su poletjele s njezina časopisa. “Počešljaj se”, rekla je. “I popravi
tu bluzu.”
“Zašto?” pitala je CeCe.
Katie ju je strogo gledala. “Izgledaj lijepo za njega.”
198
 Knjige.Club Books

CeCe je opet slegnula ramenima, ali napravila je to što je Katie rekla. “Ne
vidim svrhu. Čak ne želim ni razgovarati s njim, ne danas. On je stvarno drag, ali
nemam energije.”
“Ostavi dobar dojam”, rekla je Katie. “Vjeruj mi.”
I tako se CeCe počešljala i uredno svezala kosu, pa popravila bluzu na sebi
tako da ne stoji čudno na grudima i dodala još i vesticu. “Mrzim ovo”, rekla je
dok je obuvala cipele. “Baš mi je pusto bez nje.”
“I meni”, rekla je Roberta.
Pregledale su Sonijin kovčeg više puta, ali nije im ponudio nikakve tragove.
Od toga im je samo bilo još gore, nedostajala im je još više kad su gledale te stvari
koje su viđale u Sonijinim rukama, u njezinoj ladici, na vješalici. Njezin češalj.
Mogle su je namirisati. Njihova prijateljica činila im se tako blizu. Nije moguće
da je mrtva, zar bi mogla biti?
“Ako ti Joseph donese neki dar”, rekla je Katie, “prihvati ga. Ponašaj se
stidljivo. Glumi glupu kravu, kao što znaš. I ne govori mu ništa za Soniju.”
CeCe je kimnula. Nije imala energije čak ni ljutiti se na komentar o glupoj
kravi jer Katie je bila u pravu. Dosad je već svakako morala znati da Katie vidi
sve. Nije morala ništa glumiti kad su bile u 3 C; zato i jesu bile prijateljice.
Spustila se stubištem i prešla zajedničko dvorište prema blagovaonici, u kojoj
su postavljeni stolovi za obiteljske posjete. Ovako kratko uoči Božića bilo je jako
malo posjeta; većina djevojaka otišla je kući preko blagdana, barem nakratko, što
je prosinačke posjete činilo vrlo oskudnim. Naravno da ne želite previše gledati
svoje kćeri, pomislila je CeCe s gorčinom koja njoj nije bila svojstvena. Naravno
da to ne želite kad ste se već tako potrudili da ih pošaljete ovamo, što dalje od
sebe.
Gospođa Peabody sjedila je u kutu, zijevala i čitala knjigu; danas je ona
zadužena za nadzor. Jenny White sjedila je sa svojim roditeljima, doimali su se
pretiho i čudno, Jenny je očajnički zurila kroz prozor. Alison Gardner sjedila je
sa svojom majkom, koja je imala trbuh do zuba i držala djetešce u krilu, malog
dječaka koji je kriještao, otvarajući i zatvarajući šakice, dok se naginjao prema
svojoj velikoj sestri.
A u kutu prostorije, pokraj prozora, stajala je Mary Hand.
CeCe je stala u mjestu, kao zamrznuta, dah joj je zapeo u grlu. Mary je imala
svoju haljinu i veo, i stajala je s rukama opuštenima uz tijelo. CeCe je mogla
osjetiti djevojčin pogled kroz neprozirni veo, zamislila je Maryno mršavo,
košćato lice, koje nitko nikad nije vidio. Mjehur joj se stisnuo i dlanovi su joj
postali ledeni i znojni. Lice ju je peckalo trnući od straha.
Mary se pomaknula. Napravila je korak naprijed, pa sljedeći, hodajući preko
dvorane prema CeCe. Oko njih ništa se nije događalo: gospođa Peabody okrenula
je stranicu; Jenny je gledala kroz prozor; mali Alisonin brat gugutao je. Bježite,

199
 Knjige.Club Books

svi! htjela je vrisnuti CeCe. Bježite! Ali shvatila je, dok se Mary primicala još
jedan korak, da nju nitko od njih ne vidi.
Došla je po mene, pomislila je. Baš kao što je napravila u kupaonici. Uspjela
je vrisnuti u kupaonici, uspjela je gurnuti glavu van iz vode i napraviti toliku buku
da su sve cure s kata dotrčale. Ali sada, dok je Mary hodala prema njoj preko
dvorane, nije mogla proizvesti nikakav zvuk.
Maryna haljina gibala se dok hoda i u CeCeinoj glavi, duboko u mozgu, začuo
se glas: Moja beba. Moja mala curica.
Usta su joj se bespomoćno otvorila, zvuk je zamirao u njezinu grlu. Pogledala
je pokraj Mary prema prozoru iza nje. Naravno: vrt. Zbog toga je Mary stajala
pokraj prozora. Jer je njezina beba zakopana u vrtu.
Molim vas, pomozite. Neka mi netko pomogne, pomislila je.
Moja mala curica, rekla je Mary prilazeći bliže. CeCe je vidjela grubo tkanje
njezine starinske haljine, kosturske ostatke njezinih šaka kako se klate sa strana.
Dušo. Dušo...
Napokon, CeCe je vrisnula.
Zvuk je bio tako glasan, krv je tako šištala u njezinim ušima, da je jedva i čula
reakciju u dvorani: grebanje stolaca o pod, povik učiteljice, prestrašen krik
dječačića. Otvorila je usta i puštala krik dok god joj grlo nije bilo izgrebeno
do bola. Toplina ju je oblila niz nogu i nejasno je shvaćala da je mjehur popustio.
Ruke su je grabile i gospođa Peabody ju je tresla, njezin glas je dolazio iz daleka.
“Cecelia! Cecelia!”
Hladni zapuh udario je CeCe u lice, ljutiti, ledeni dah. CeCe je trepnula,
okrenula glavu, pogledala ponovno.
Mary Hand više nije bilo.
Na njezinu mjestu stajala je žena. Trebala je proći duga, izmučena sekunda
prije no što je CeCe prepoznala vlastitu majku, u zimskom vunenom kaputu,
zakopčanom do grla, sa šalom oko vrata, sa svojom uobičajenom torbicom u
ruci. Kosa joj je bila dignuta kao i uvijek i izraz prestrašene zabrinutosti iskrivio
joj je mršavo, izborano lice.
“Dušo!” poviknula je. “Dušo!”
Ruke u kadi, koje je guraju dolje.
Ruke njezine majke, koje je drže dolje pod vodom, slani ocean ispunjava
CeCeine oči i nos i pluća dok se pokušava osloboditi.
Mary je znala sve. Mary je vidjela sve. Sve. Čak i stvari koje sama sebi nisi
htjela priznati, duboko u svojoj vlastitoj svijesti, nikada.
Mary je znala istinu, i kad bi se pojavila, ona bi ti je polca zala. Čak i ako je
istina bila da te je tvoja vlastita majka željela ubiti. Da je to tvoja majka već
jednom i pokušala. I da si to, ma koliko to blokirala iz svoje svijesti, duboko u
sebi uvijek znala.

200
 Knjige.Club Books

To se dogodilo Soniji. Ovo je ona vidjela kad je izišla iz autobusa. Vidjela je

Mary i iza njene maske osobu koja će je ubiti. Baš kao i CeCe sada. I Sonia je
potrčala, koliko su je noge nosile, ispustivši kovčeg. Samo što nije trčala dovoljno
brzo ni daleko.
CeCe je gledala u šokirano lice svoje majke, osjetila kako se lokva na podu
ispod nje širi, slušala kako dijete vrišti i počela plakati.

201
 Knjige.Club Books

31. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Garrett je vozio šuteći dok je njegov auto poskakivao niz prilaz do Ceste Old
Barrons. Fiona se naslonila u sjedalu, bol ju je probadala iz vrata u lubanju.
Unatoč hukanju grijača, ruke i stopala joj se nisu mogla ugrijati.
“Što ti je Lionel rekao?” pitao je Garrett nakon minute.
“Molim?” propentala je Fiona.
“Znaš da je on stari džanki, zar ne?” rekao je Garrett. “I on i onaj njegov sin.
Sin mu je sam sebi prosvirao mozak - kokainom, ali nije ni ovaj mnogo drukčiji.
Lionel već trideset godina izvodi ovo sranje s ‘rehabilitacijom’, ali znam ja
sve. Razumiješ li što ti ja govorim?”
“Meni se čini kao pošten čovjek”, rekla je Fiona.
“On je lažljivac”, rekao je Garrett i osjetila je kako se okreće prema njoj.
“Fiona, moraš mi reći što ti je rekao. Odmah.”
Ne bi to zaboravila dok je živa. “Rekao je da ste vi osobno bili u autu s Timom
Christopherom one noći kad je moja sestra ubijena” rekla je. “Da je to bio vaš
auto.” Osvrnula se oko sebe. Ne ovaj auto, ne. Nije bio ovaj.
Garrett je tada bio murjak i to je bilo patrolno vozilo. “Eto, zato nitko nije
vidio Timov auto te večeri”, rekla je, polako izgovarajući riječi. “Umjesto toga
vidjeli su policijski auto. Ali to nema smisla, jer niste vi ubili Deb.”
“Naravno da nisam ubio tvoju sestru”, rekao je Garrett.
“Tim je to učinio”, rekla je Fiona, ponavljajući to samoj sebi, jer to je bila
istina - unatoč svemu, unatoč dvadeset godina istraživanja i sumnje, unatoč
zbunjenosti i boli i tome što joj se činilo kao da joj vrući žarači svrdlaju mozak,
to je bila istina koja se nije promijenila. Presložila je podatke i onda joj je, u
kratkom bljesku, mozak proradio i sve je shvatila. “Sve one priče o tome da su
Timu namjestili bile su budalaština. Tim ju je ubio, ali vi ste bili taj koji mu je
pomogao počistiti poslije. Baš kao što ste učinili i s Helen Heyer.”
Garrett je uzdahnuo. “Bilo je to davno, Fiona”, rekao je, kao da govore o
kakvoj maloj nezgodi. “Dvadeset jebenih godina.”
“O čemu je bila riječ?” pitala ga je Fiona. Strah joj je stiskao grlo, držao je za
jezik. Nije smjela sjesti u auto s njim. Trebala bi pobjeći, ali auto se kretao. On je
sjedio s rukama na volanu, spuštajući ih pažljivo niz stari, kvrgavi put i nije čak

202
 Knjige.Club Books

ni izgledao kao da je ljutit. “U čemu se sastojao dogovor? Tim je ubijao cure, a

onda bi vas zvao da počistite nered za njim?”
“Vjeruj mi, nije mi bilo drago izigravati podvornika”, rekao je Garrett, “ali to
se moralo učiniti. Christopheri su bili važna obitelj ovdje. Dobri ljudi. Pred
Timom je bila velika budućnost. Ja sam im radio usluge; oni su meni radili
usluge. Tako je to išlo. Imali su veliki utjecaj na lokalne vlasti i da im nisam
pomogao, zamijenili bi me s nekim tko bi to radio. Nisam ih baš mogao otići
prijaviti. A na kraju krajeva, nije ni pomoglo, zar jest? Koliki rizik, kakvoj sam se
opasnosti izložio da ih pokrijem, a Tim je završio u zatvoru prije dvadeset
godina.” Zvučao je zgađeno. “Stavio sam na kocku sve - svoju karijeru, sve. I
samo zato što je on postao šlampav, na kraju su krivili mene. Nakon svega što
sam učinio za njih, za Tima. Mislio sam kako smo prijatelji, kolege - ma čak
obitelj. Oni su meni bili obitelj, bili su mi bliži od vlastite žene i sina. Međutim,
Tim je zaribao do daske, i najednom, da je išta od toga izišlo na sud, oni bi mene
izložili bez ijedne sekunde razmišljanja. To ti se dogodi kad imaš posla s
određenom vrstom ljudi, Fiona. Iskoriste te i ne kažu ti ni hvala. Njima je samo
do toga da te iskorištavaju dokle god mogu.”
Fiona je zurila u njega dok su je njegove riječi oblijevale poput valova. “Kako
to mislite, postao šlampav?”
Iskosa ju je pogledao. “Pretpostavljam da to nisam trebao reći, s obzirom na
to da ti je ona bila sestra. Samo pokušavam biti iskren s tobom. I želim da i ti
budeš iskrena prema meni.” Bila bi najradije zavrištala. “Što ste mislili time da je
postao šlampav?”
“Smiri se. Nije on bio nikakav serijski ubojica. Bio je prijeke naravi, to je sve,
a neke cure su mu stvarno znale dignuti tlak. Helen... Ništa nisam mogao u vezi s
Helen, ali nitko ga nikad nije vidio s njom, pa to nije bilo teško maknuti.” Opet je
onako pogledao Fionu. “Ali tvoja sestra - znao sam istoga časa kad su me pozvali
da je Tim gotov. Otac joj je bio novinar, za ime Božje, Svi su ih vidjeli kako se
svađaju, vidjeli da ona ulazi u njegov auto. Tim je nazvao mene i rekao da ga
je naljutila, da je otišlo predaleko i da mu moram pomoći da sad to sredi. Netko
će je vrlo brzo početi tražiti. Morao sam brzo misliti, a nisam imao puno opcija.
Nije bilo šanse da je prenesemo preko državne granice.”
Deb, mislila je Fiona. Moj Bože, Deb.
“U ono vrijeme Christopheri su bili vlasnici Idlewilda”, nastavio je Garrett.
“Mislio sam, odnijet ćemo je tamo, samo ćemo je ostaviti na brzinu, a ja ću se
poslije nekako vratiti i pošteno to obaviti ne privlačeći nikakvu pozornost. To
je bilo jedino čega sam se mogao sjetiti. I tako smo prebacili tijelo iz Timova auta
u moje službeno vozilo i dok ju je on nosio tamo, ja sam ometao pozornost
Lionelu i klincima u drive-inu. Rekao sam Timu da je baci u šumu, među
drveće, ali idiot ju je ostavio nasred polja kao da je jebena reklama. Žurba, što ćeš
- jednostavno mu je ispala i on je pobjegao, iako sam mu rekao što da napravi.
Koliko glup čovjek može biti?”

203
 Knjige.Club Books

Deb, skvrčena na tome polju, njezina bluza potpuno razderana. Bačena kao
smeće nasred polja, čeka da je netko vidi. Mary Hand, crna dama, zakopana posve
sama... Fionu je glava stravično boljela.
“Bio je to čisti niz jebenih sranja”, govorio je Garrett dalje. “Ne bi je bili tako
brzo našli da nije bila nasred polja i meni bi se bila pružila prilika da je maknem.
Ali netko ju je našao. Morao sam sve počistiti - sve to. Morao sam se pobrinuti da
njegovi tragovi budu uklonjeni prije nego što krenemo tražiti dokaze po šumi.”
“Richard Rush”, rekla je Fiona, sjetivši se čovjeka koji je vodio Pop’s Ice
Cream. “Vidio je Tima u četiri popodne. Ali vi ste mu rekli da kaže da je bilo
devet.”
“Jebeš njega”, ispljunuo je Garrett, sada ljutit. “Trgovina mu je bila u minusu,
imao je dug i obećao sam mu da će taj dug nestati ako napravi to što sam mu
rekao. Umjesto toga, on se odlučio povući kad je vidio da će ga zvati kao
svjedoka na sud. Rekao je da ne kani počiniti krivokletstvo, zbog svoje djece. To
je bila Timova jedina šansa da se izvuče na opravdanu sumnju i otišla je niz vodu.”
Toliko detalja. Previše. Garrett je na sve mislio. “Klinci u drive-inu” rekla je.
“Oni su vas vidjeli tu večer. Došli ste gore i držali im predavanje dok je Tim
odlagao tijelo.”
“To je bio lakši dio posla. Našao sam svakog od njih pojedinačno i rekao im,
ako samo spomenu da su me vidjeli, da će dobiti prijavu za zloporabu droga.
Maloljetnici, pa već piju. Imao sam na sebi uniformu kad sam ih postrojio i doveo
sam još jednog policajca sa sobom. Smrznuli su se. Svi do jednog su se usrali kao
grlice i nijedan nije ni pisnuo. S
Lionelom je išlo teže, ali lijepo sam mu objasnio da ću mu zapaliti imanje jer
sam znao da nije imalo love za plaćanje osiguranja. I na kraju, znaš što? Tim je
svejedno otišao u zatvor.” Pogledao ju je letimice, oči su mu sijevale, lice mu je
bilo crveno. “Ljudi su tako glupi, kako ne razumiješ? Možda ja tebi sad zvučim
kao luđak, ali trideset godina je to išlo tako jebeno glatko. Nikad mi se nije obilo
o glavu - ni jedan jedini put. Što je to s ljudima? Kako ništa ne kuže?”
Fiona je pogledala kroz prozor. Nisu se vozili natrag prema gradu; skrenuo je
na drugu sporednu cesticu, onu što vodi s južne strane Idlewilda.
“Pa čak i moj vlastiti sin”, rekao je Garrett. Dio vrata koji mu se vidio ispod
jakne bio je crven, a članci prstiju bijeli na volanu. “Uvijek sam htio da Jamie
postane policajac, ali nije prošla ni godina, a već mi je bilo jasno da on neće biti
kao ja. Dao sam sve od sebe da ga odgojim kako treba, ali nema on te instinkte.
Nije dovoljno čvrst. Još uvijek misli da može svima biti po volji. Tim je imao
mozga, a imao je i muda, bar do te večeri. Do te noći, ja sam uvijek mislio da je
Tim trebao biti moj sin umjesto Jamieja.”
Jamie zna za Helen, gotovo je rekla Fiona, ali zaustavila se. Bila je uvjerena
da Garrelt još ne zna da je Jamie izvukao dosje slučaja Helen Heyer i da je vidio

204
 Knjige.Club Books

koliko je nemarno obavljena istraga koju je vodio njegov otac. “Pustite me van iz
auta.”
“Oho, ne bih rekao” kazao je Garrett. “Nisi me slušala. To da moj sin hoda s
novinarkom, kćeri Malcolma Sheridana, sestrom Deb Sheridan - neće se to
dogoditi. Vas dvoje previše ste bliski. Mislio sam da ćeš se povući i lijepo ga
ostaviti, pustiti ga da si nađe pravu curu, ali nisi iskoristila svoju šansu. I vidi sad
u što si gurnula svoj nos, od svih stvari na svijetu. Nakon jebenih dvadeset godina,
još uvijek mi možeš uništiti sve, i meni i cijeloj policiji. Cijelom Barronsu jer ti
jednostavno ne znaš kad treba prestati. Jamie nikad ne bi imao muda da te se
jednostavno riješi, ali ja imam.”
Strah je procvjetao u Fioninu izmučenom mozgu, a ipak je uspijevala ostati
čudnovato mirna. On je namjerava ubiti; mislio je da je to jedini način da sačuva
svoje tajne. Nije mu trebao drugi razlog. Možda je ubijao i prije; nije to znala i
sad to nije bilo važno. Sad je važno to što kani ubiti nju. Mogla bi moliti
i preklinjati i uvjeravati, ali ne bi pomoglo. On je izabrao smjer i držat će se tog
smjera. To je bila realnost u ovom trenutku.
Otkopčala je svoj pojas, otvorila vrata i iskočila prije nego što se druga misao
uspjela oformiti u njezinoj glavi.
Cesta je bila tako loša da auto nije vozio jako brzo. Dočekala se tvrdo o tlo
ramenom, šljunak joj je razderao zimsku jaknu i koljena traperica. Dlanovi su joj
bili izgrebeni do mesa i divlje se okrenula bočno u jarak pokraj ceste, pun suhog
lišća i od zime skorenog blata. Čula je kako kočnice auta škripe, i skočila je na
noge, uspela se iz jarka i počela trčati.
Nebo iznad nje bilo je tamno, nisko i sivo, krošnje drveća crno su se ocrtavale.
Nalazila se na rubu otvorenog polja. Čak i u bunilu svoje groznice, straha i boli,
znala je instinktivno da je Idlewild bio na kilometar i pol u ovom smjeru, a grad
u suprotnom smjeru. Grabila je preko polja što je brže mogla, čizme su joj upadale
u mekano, napola smrznuto tlo. Mogla bi pokušati s benzinskom crpkom na vrhu
brijega, ali Idlewild je bio bliži, a sjećala se da je vidjela tamo radnike kad je
prolazila, strojevi su se kretali.
Ulovio ju je brzo; bio je veći od nje, jači, njegove noge dulje. Srušio ju je na
zemlju i zabio joj svoje koljeno u trbuh, lice mu je stajalo u zraku iznad njezina.
“Znao sam da ćeš to napraviti!” dreknuo je na nju, crvenog lica, iskrivljenog
od bijesa. “Znao sam!” Primio ju je rukama za grlo i stisnuo.
Fiona se ritala pod njim, pokušavala se izmaknuti, ali bio je toliko veći, toliko
jači. Mrlje su joj počele plesati pred očima. Udarala ga je šakama i gledala preko
njegova ramena u nebo otežalo od snijega, po kojem su kružile vrane i
mislila samo: Neću umrijeti kao Deb. Neću.
Uspjela je izmaknuti kukove ispod njega i koljenom ga jako udariti u slabine.
Kad je zajauknuo i popustio stisak na vratu, udarila ga je još jednom. I još jednom.

205
 Knjige.Club Books

On se odmaknuo i zamahnuo šakom i ona mu je zabila prste u lice, grebući

mu oči. Opsovao je i okliznuo se, izgubivši ravnotežu, i ona se uspjela izmigoljiti
ispod njega i potrčati.
Njemu je trebalo dulje da ustane - nije se okretala da provjeri zašto. Hvatajući
zrak, s grlom koje je gorjelo, sprintala je što je brže mogla u pravcu Idlewilda,
adrenalin joj je davao krila. Tlo je bilo tvrdo i neravno, nogama je zapinjala o
zapletenu mrtvu travu, ali nijednom nije krivo nagazila. Samo je trčala i trčala.
Kad je stigla u zaklon drveća, pluća su joj bila u vatri, noge slabe. Čula je
kako viče za njom, njegov glas kako odjekuje pod otvorenim nebom, ali nije
mogla razabrati riječi. A onda je, uz zvonjavu straha u ušima, čula zvuk
automobilskog motora. Presjeći će joj put kad se bude vraćala po Cesti Old
Barrons i neće to morati činiti pješice.
Fiona je prizvala kartu u mislima. Znala je svaki dio ovog mjesta, svaku stopu
terena. Prošla je iza drveća i spustila se u strmi jarak, sa smrznutim blatom na dnu,
pa se uspela na drugu stranu, probijajući se kroz raslinje. Ruke su joj bile ledene
kao led - negdje je izgubila rukavice; nije se sjećala kad - i grlo joj je gorjelo, ali
ispred sebe je vidjela južni dio ograde imanja Idlewild, na najudaljenijem kraju
sportskog igrališta. Popela se po ogradi, utrnuli prsti klizali su po mrežastoj žici,
i prebacila se na drugu stranu.
Stavila je ruke na koljena i gutala zrak, kao olimpijski sprinter. Glava i vrat
živo su je boljeli, probadalo ju je toliko da joj je bol iz glave kroz čeljust prodirala
i u korijene zuba. Usta su joj se ispunila slinom i ispljunula ju je na
zemlju, nadajući se da neće povratiti. Garrett je krenuo natrag na Cestu Old
Barrons; to znači da je planirao ili preskočiti ogradu ili proći kroz ulaznu kapiju
ako bude mogao. Kapija je bila zaključana novom i modernom automatskom
bravom Anthonyja Edena, ali Fiona nije ni sumnjala da bi se Garrett, koji je u
svojoj šezdesetoj i dalje bio u izvrsnoj formi, lako mogao popeti preko. Ipak, to
će mu oduzeti dragocjene minute. Ona ih mora iskoristiti.
Krenula je laganim trkom preko polja, noge su protestirale. Vjetar je puhao
jako, grizući je za uši i vrat i minutu kasnije nije se čak ni začudila što vidi ostatke
žalovanja pod svojim nogama - jeftino cvijeće i rukom ispisane kartice koje je
vidjela i prije. Ovo nije njezino mjesto, rekao je Lionel govoreći o drive-inu, no
ovdje u Idlewildu - to je bilo Maryno mjesto. To je mjesto gdje ona šeće. Fiona je
znala da je ona blizu, na isti način kao što je znala da su joj vrane iznad glave i da
je Garrett Creel na Cesti Old Barrons.
“To sam ja”, rekla je obraćajući se Mary Hand i nastavila trčati.

206
 Knjige.Club Books

32. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Bilo je jednostavnije ignorirati cvijeće i kartice ovaj put. Bilo je lakše gledati
kako ih vrhovi njezinih čizama odbacuju dok je u žurnom hodu grabila preko
polja. Sad kad je znala tko je bila Mary. Ali strah nije nestao. Svi smo živjeli u
takvom strahu, tako je rekla Sarah London, ali Fiona je tek sad razumjela. Da je
Sarah London provela trideset godina na ovom mjestu, s ovim strahom. Da su
djevojke živjele s tim. Da je Sonia živjela s tim, a opet se trčeći vratila, bježeći
od svojega ubojice, ispuštajući kovčeg u šumi. Baš ovako kao što je Fiona sada
trčala natrag.
Ovo mjesto, mislila je Fiona. Ovo mjesto.
Smeće pod nogama nestalo je i ona je prošla pokraj gimnastičke dvorane,
približavajući se glavnoj zgradi s njezinim redom iskešenih zuba. Dođi, dođi, kao
da joj je govorila, naslađujući se unaprijed. Dođi, kao što si uvijek dolazila.
Kao što uvijek dolaziš. I kao što ćeš uvijek dolaziti, opet i ponovno. Vrati se k
meni. Trčala je prema njoj bez pitanja, privučena njezinim iskešenim licem.
Bager je stajao parkiran ispred glavne zgrade i građevinski kamion odmah do
njega, ali nije vidjela ni traga radnicima. Koga god da je vidjela u prolazu ranije,
više nije bio tu.
Viknula je, ali iz nje je izišao samo promukli šapat kojeg je odmah odnio
vjetar. Vidjela je kretanje ovdje ranije jutros; bila je sigurna u to. Kamo su otišli?
Velika crna ulazna vrata bila su zaključana; nije bilo zaštitara na vidiku. Je li
Garrett već bio i otišao, ne mogavši ući? Koliko vremena je prošlo? Nije imala
pojma, ali kad je čula zvuk automobila koji prilazi s ceste, nije htjela
izazivati sreću. Okrenula se i potrčala prema ulaznim vratima glavne zgrade,
pokušavajući pozvati u pomoć opet i opet.
Vrata su bila zaključana. Fiona je zurila u tipkovnicu kraj brave, glupo
trepćući, pokušavajući se prisjetiti šifre koju je Anthony ukucao dok je ona
promatrala. Gledala je kako to radi, gledala je njegove prste kako se kreću po
tipkovnici - samo kad bi se mogla sjetiti. Izvukla je neko mutno sjećanje iz mozga
i ukucala kombinaciju, njezino iznenađenje bilo je prigušeno bolom kada je
vidjela da je zasvijetlilo zeleno i vrata su se uz elektronski škljocaj otvorila.
Kliznula je unutra, zatvarajući vrata za sobom. Izvana je čula blijedi zvuk
automobilskog motora i požurila je korakom preko hola s visokim stropom.
207
 Knjige.Club Books

Njezine čizme ostavljale su trag po prašnjavom podu. Dah joj se ledio u zraku i
nije bilo nikakva drugog zvuka osim šuškanja visoko među gredama - ptice ili
šišmiši.
Kako je itko ikad mogao učiti na ovakvom mjestu? pitala se hodajući prema
glavnom stubištu. Zurila je gore u balkone koji su se širili od stubišta poput kotača
i u glavi ju je probadalo. Zamislila je Robertu Green ovdje, mladu tinejdžericu s
pletenicom spuštenom niz leđa, u uniformi Idlewilda koju je vidjela na fotografiji.
Kako se penje i silazi ovim stubama, s knjigama pod rukom, pognute glave. Pitala
se je li i ona susretala kućnog duha. Ona je odjek, rekla je tada Roberta.
Fiona je zakoračila na prvu stubu s idejom da se popne i kroz prozore pogleda
gdje su radnici, ali nešto ju je zaustavilo. Okrenula se.
Djevojčica je stajala u sjenama zapadnog dijela ulazne dvorane, gledajući u
nju. Bila je malena i tanka, lice joj je bilo u sjeni. Nosila je zeleno-plavu kariranu
suknju i bijelu bluzu. Uniforma Idlewilda.
Fiona je prestala disati. Ostala je na pola koraka, poluokrenuta, s jednom
nogom na stubi, dok je vjetar vani zviždao i urlao kroz rupu negdje u krovu. Mrtvo
lišće šuškajući se pomicalo preko poda napuštenog ulaznog hola.
Gledala je djevojčinu uniformu, njezin sitan stas, i premda nikad nije vidjela
fotografiju, odjednom je znala.
“Sonia?” rekla je, glas joj je bio hropac.
Djevojka se nije pomaknula.
Polako, Fiona je podigla nogu sa stube i odmaknula se od stubišta. Krenula je
prema djevojci.
“Sonia?” ponovno je upitala.
Kako je prilazila, mogla je nazrijeti djevojčino lice u sjeni.
Imala je visoko čelo, bistre sive oči, malen i ravan nos. Usnice tanke i lijepo
oblikovane. Lice dugo i srcoliko, s bradicom čistom kao kod skulpture, na vratu
dugom i elegantnom. Kosa joj je bila pepeljasto plava, tanka i ravna, do
ramena, odmaknuta od čela dvjema ukosnicama. Izgledala je kao obična
djevojčica, s tihom ljupkošću i nekim dostojanstvom oko sebe, koja bijednom
odrasla i postala lijepa, markantna žena s mudrošću u očima. Samo što neće biti
tako jer nije preživjela petnaestu.
Bila je stvarna u Lom trenutku, kao da stvarno stoji tu. Gledala je kako joj se
Fiona približava, lice joj nije otkrivalo ništa, a onda se okrenula i zakoračila u
sjene.
Nekamo me vodi, pomislila je Fiona.
Išla je za njom. Ovo je bio isti onaj stražnji hodnik kroz koji ju je vodio
Anthony Eden na njihovoj turi, sada tako davnoj. Hodnik je vodio, sjetila se
Fiona, do stražnjih vrata u zajedničko dvorište.
Otraga se začuo grub zvuk drmanja vrata, netko ih je pokušavao otvoriti.

208
 Knjige.Club Books

Krenula je brže. Sonije nije više bilo; možda joj je prenijela poruku koju je
htjela prenijeti. Fiona je našla stražnja vrata i gurnula ih, ona su se otvorila, baš
kad je do nje dopro novi nalet treskanja po dalekim ulaznim vratima. Klisnula je
na unutrašnje dvorište i ostavila ih pritvorenima iza sebe.
Kamo sada, Sonia?
Hladni zrak ju je pogodio i počela se nekontrolirano tresti, na trenutak joj je
djelo tijelo ispod jakne drhtalo, zubi su joj zacvokotali. Tiho, tiho budi. Ne pravi
zvukove. Sonia je stajala na najudaljenijem kraju dvorišta, hodajući prema zgradi
u koju je Anthony prošli put nije vodio. Pokušala se sjetiti što joj je tada rekao da
je tamo. Spavaonice.
Požurila je preko četvorine dvorišta za djevojkom, otresajući od sebe upornu
misao da je sve ovo ludilo. Nije se činilo kao ludilo. Grlo ju je jako boljelo na
mjestu gdje ga je Jamiejev otac stisnuo kad ju je pokušao zadaviti. Dok su
joj pahulje snijega padale u kosu i trepavice, to joj se činilo kao ludilo. Ovo sad
se činilo razumnim.
Na pola dvorišta okrenula se pogledati iza sebe. Na jednom od prozora glavne
zgrade stajala je silueta djevojke koja je promatra: mršava djevojka u crnoj haljini,
s velom preko lica.
Mary Hand, crna dama, u zemlju je zakopana...
Laku noć djevojko.
Fiona se okrenula i potrčala brže.
Zgrada spavaonice, za razliku od ostalih, nije bila zaključana, iz jednostavnog
razloga što su ulazna vrata bila razbijena. U nekom davnom trenutku izvaljena su
iz šarki, drvo je istrunulo, neraspoznatljiv grafit bio je našaran s prednje strane.
Otkako je obnova počela, vrata su ispravljena i umetnuta na mjesto, na kojem ih
je pridržavala daska zakucana preko vrata i dovratka. Drvo dovratka bilo je toliko
trulo da je Fiona lako iščeprkala dasku van, a drvo se odlamalo poput maslaca pod
njezinim prstima. Gurnula je vrata da se otvore i ušla u zgradu u koju je očigledno
bilo provaljeno najmanje jednom otkako je škola zatvorena. Slomljene boce,
razbijeno staklo, opušci cigareta pa i mnogo gore smeće prekrivalo je pod. Stara
vreća za spavanje, prekrivena nečim neizrecivim, ležala je u kutu, raskomadana
uredno na sitne komadiće višegodišnjim trudom miševa.
Garave mrlje na podu govorile su o barem jednoj vatri koja je ovdje ložena.
Fiona je osjetila zahvalnost kad je vidjela kako je Sonijina sjena zatreperila na
vrhu stuba i brzo je prošla pokraj svega toga i krenula uza stube.
Bila je gotovo na vrhu kad je čula pucanj.
Bio je to tako nagao zvuk da je Fiona klecnula i nespretno pala na stubama,
grabeći rukom rukohvat. Bio je samo jedan pucanj, a onda drugi, pa onda dva
uzastopna. Čulo se izvana, negdje izbliza. Oštri praskovi odjekivali su joj kroz
bolnu glavu i otvorila je usta da vrisne, ali ništa nije izišlo iz njezina izmučenog
grla.

209
 Knjige.Club Books

Vid joj se nakratko zamutio, a kad je shvatila da su pucnji prestali, ponovno

je ustala na noge, ramena su je boljela. Nije se više ništa čulo izvana. Tiho, tiho
budi. Sakrij se. Nije znala da je Garrett naoružan. Čudno da je pucao vani, a ne na
nju. Možda je pucao na Mary.
Skliznula je što je tiše mogla niz hodnik, trepćući u polumraku, tražeći
pogledom Soniju. Vidjela je kako se obris djevojke pomiče kroz vrata, tih poput
sjene, i krenula za njom. Na vratima je ispucalom, izblijedjelom bojom stajalo: 3
C.
Bila je u spavaćoj sobi. Tu su nekoć stajali kreveti - dva kreveta na kat s
pregradcima, sudeći prema onome što je od njih ostalo - ali bili su davno propali,
madraca nije bilo, stranice kreveta raspadnute su i u komadima. Starinska
komoda još je stajala uza zid s jedne strane. Soba je odisala vonjem plijesni i
prolivenog piva i starog, hladnog urina. Bila je demolirana i oskvrnuta i
zaboravljena, ali Fiona je znala da je to bila Sonijina soba. Zato je Sonia ušla na
ova vrata.
Ako je to bila Sonijina soba, onda je to soba koju je dijelila s Katie Winthrop,
Robertom Greene i CeCe Frank. Drhteći, Fiona se spustila na pod i zaklopila oči.
Ovo je soba u kojoj su one živjele, spavale. Zamislila ih je, iako nije
imala predodžbu o tome kako su Katie ili CeCe izgledale, kako su im stajale
njihove uniforme, kako razgovaraju i zezaju jedna drugu i prepiru se i došaptavaju
tajne noću onako kako to cure već čine. Pitala se kakve su se tajne šaptom
izgovarale u ovoj sobi. Pitala se je li ovo bilo mjesto na kojem su se djevojke
osjećale sigurne.
Nije više mogla bježati. Bila je previše umorna. Tresući se od groznice, legla
je na pod, nadajući se da je Garrett neće pronaći.
Fiona nije znala da je zaspala dok nije otvorila oči. Gledala je u strop sobe,
ali tamne mrlje po stropu su nestale. Smrad piva i mokraće je nestao. Čula je kako
vjetar jauče kroz jedini prozor sobe, ali nikakav drugi zvuk nije čula. Tijelo joj je
bilo previše bolno da se pridigne, ali okrenula je glavu i vidjela da su kreveti s
pregradama na mjestu, postelje uredno namještene sa zeleno-plavim kariranim
dekama nategnutima preko madraca. Hokejaška palica bila je naslonjena na jedan
zid. Bio je tu jedan jedini stolac, pokraj prozora, i na njoj je sjedila djevojka, lica
okrenuta prozoru. Počela se okretati i Fiona je čula zaprepašteni uzdah koji je
dopirao iz njezina vlastitog grla.
Bila je to Deb.
Na sebi je imala onu odjeću koju je nosila na dan kad je ubijena. Njezin sivi
baloner bio je svezan pojasom na uskom struku, iako nije imala crnu pletenu kapu
koju je nosila onog dana kad je Tim Christopher došao po nju. Nije bila ni pokraj
njezina tijela i nikad nije pronađena. Debina tamna kosa bila je svezana u labavi
rep, pričvršćen kod potiljka. Gledala je u Fionu zeleno-plavim očima koje Fiona
nije vidjela dvadeset godina.
“Ne puštaj je unutra” rekla je Deb.
210
 Knjige.Club Books

Fiona je podignula glavu od poda. “Deb”, rekla je.

Deb se okrenula opet prozoru. “Tražit će da je pustiš”, rekla je. Glas joj je bio
treperav, kao da ga sluša kroz udare olujnog vjetra. “Preklinjat će. Zvučat će tako
jadno. Ne puštaj je natrag k nama.”
Ja haluciniram, pomislila je Fiona, ali dio nje nije mario za to. Njezina sestra
bila je prelijepa, sjedeći ondje s nogama prekriženim kod gležnjeva, u onim
njezinim tamnozelenim hlačama, s tenisicama koje nosila na svoj spoj s Timom
Christopherom. Bila je mirno, bolno prelijepa, zauvijek dvadeset godina mlada.
Na njezinu mrtvom tijelu, tamo na polju, još uvijek su bile te tenisice.
“Deb”, rekla je opet Fiona, boreći se da nađe riječi. “Jesi li ti dobro?”
“Ne”, rekla je Deb, i dalje gledajući kroz prozor.
Fiona se pridigla na laktove. “Jesi li uvijek ovdje?”
Njezina sestra malo je šutjela, pa odgovorila: “Ponekad.” Zvučala je nekako
zbunjeno. “Sve je tako čudno. Kao san, zar ti se ne čini?” Okrenula se i zabola
opet u Fionu svoj zeleno-plavi pogled. “Molim te ne puštaj je unutra.”
“Koga, Mary?” hrapavo je protisnula Fiona.
“Tako je hladno ovdje.” Deb je opet okrenula lice prozoru. “Zvuči tako
žalosno”
Fiona je opet otvorila usta pokušavajući privući Debinu pažnju. Ima toliko
toga što joj želi reći, toliko toga pitati, ali sestra je nije mogla čuti. Glasovi i povici
dolazili su izvana. Trepnula je i soba je zatreperila. Ne, pomislila je. Ne. Davala je
sve od sebe da se digne - da dotakne Deb možda, da je primi rukama - ali tijelo je
nije htjelo slušati. Uspjela se ne spretno pridići na koljena, kad je već ruke nisu
htjele držati. “Ne”, zavikala je glasno.
Glasovi su se opet čuli, ovaj put bliži. Povici. Fioni se jedna noga omakla i
ona se meko srušila na pod, naslonjena na rame, pokušavala je osloboditi ruku
ispod sebe. Treptala je dok je soba opet treperila.
“Tako sam se bojala”, rekla je Deb.
I onda se soba ponovno vratila, napuštena školjka sa svojim kosturima kreveta
i odurnim vonjem. Fiona je ležala na boku i suze su joj curile niz lice, hladne na
koži. Zubi su joj cvokotali.
Čuo se šum tkanine, šuštanje haljine u blizini.
Fiona je htjela zažmiriti, ali nije mogla.
Rub crne haljine došao je u njezino vidno polje. Prošao je kroz vrata. Mary
Hand bila je unutra. Fiona je ležala, koljena skvrčenih uz prsa, nesposobna da se
pomakne, da ispusti zvuk. Nesposobna bježati. Nije se imalo više kamo pobjeći.
“Nisam je pustila unutra”, šapnula je više samoj sebi. “Nisam.”
Porub crne haljine prešao je po prljavom podu, tkanina toliko stvarna da je
Fiona vidjela sjaj debelog svilenog konca. A onda se Mary okrenula prema njoj,

211
 Knjige.Club Books

njezina stopala bila su prozirna i vidljiva ispod ruba haljine. Bila su bosa, ledeno-
bijela i plava od hladnoće. Tanka koža napinjala se preko kostiju.
Mary je napravila korak, pa još jedan. Fiona je vrisnula, zvuk nije bio ništa
drugo osim zraka koji je natjeran da iziđe iz njezina grla. Onda je vrisnula opet.
Čuo se povik i netko je dolazio na vrata. Dvoje ljudi, troje. Muški. Glasovi su
odzvanjali po sobi. Ruke su je dodirivale.
Fiona je okrenula glavu i vidjela da je Mary otišla.
Sklopila je oči i pustila da je odnesu.

212
 Knjige.Club Books

33. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Boljelo je. Sve. Svijet je dolazio i nestajao - glasovi, zvuci, ruke, vruće i
hladno. Fionina glava bila je poput prenapuhanog balona, zaglušno joj je bubnjalo
u sljepoočnicama. Otvorila je oči i ugledala nepoznati strop, čula nepoznat
glas. Opet je zažmirila.
Probudila se i shvatila da je u bolničkoj sobi. Bila je noć i bila je sama. Bila
je žedna do bola. Netko je prigušenim glasom govorio na hodniku, čuo se tihi
smijeh. Ovdje me ne može naći, pomislila je Fiona s vrućim valom olakšanja
i onda je opet zaspala.
Kad se ponovno probudila, njezin je otac bio tu.
Glava joj je sad bila bistrija. Slaba svjetlost dopirala je kroz prozor; znači bio
je dan. Malcolm je sjedio na stolcu odmah do njezina kreveta, odjeven u kariranu
košulju kratkih rukava, izblijedjele vojničke hlače, čarape i sandale. Par gumenih
čizama stajao je kraj vrata - uvijek je nosio gumene čizme po zimi, a sandale u
kući. Njegova poduga, prosijeda smeđa kosa bila je zapetljana i zataknuta iza
ušiju, a naočale u obliku polumjeseca stajale su mu na pola nosa dok je
čitao novine raširene u krilu.
Nije još primijetio da je budna.
Fiona ga je gledala jedan dugi trenutak, upijajući očima svaki detalj njegova
lica. “Tata”, rekla je, razbijajući čaroliju.
Spustio je novine i pogledao je preko ruba svojih naočala, lica ozarenog od
zadovoljstva. “Fee”, rekao je smiješeći se.
Nasmiješila se i ona njemu, iako ju je peklo grlo i ispucale usne su je zaboljele.
“Jesam li okej?” pitala ga je.
“Pa sad.” Preklopio je novine i odložio ih sa strane. “Imaš krasan oblik gripe,
pomiješan s hipotermijom, a još malo pa bi imala i smrzotine. Plus te modrice na
vratu. Ali kažu da ćeš biti okej.”
Podignula se u sjedeći položaj, on joj je pomogao te joj dodao času vode s
ormarića pokraj kreveta. “Što se dogodilo?”
“Ti si me nazvala”, rekao je Malcolm, popravljajući joj kosu. “Sjećaš li se?”
Sjećala se, iako joj je sve još bilo zbrkano, u neredu. “Htjela sam ti reći za
Stephena Heyera.”

213
 Knjige.Club Books

“Tako je.” Opet joj je pogladio kosu. “Ostavila si mi dugačku poruku.

Preslušao sam je kad sam se vratio iz dućana. Odmah sam znao da nešto nije u
redu, ali nisam znao što, dovraga, da radim. Dok sam se pitao što ću sada, telefon
mi je zazvonio. Ovaj put bio je Lionel Charters.”
Fiona je odložila čašu s vodom. Ruka joj se malo tresla, ali pazila je da ne
prolije. “Lionel te zvao?”
“To je bilo najčudnije” rekao je Malcolm. “Znam tko je on već godinama,
naravno. Znaš da vodi svojevrsni rehabilitacijski centar u svojoj staroj prikolici?
Lionelu je sin umro od predoziranja i otada pušta ovisnike da budu kod njega
dok su na odvikavanju. Ne upali svaki put. Drogiraju se i tamo, i dilaju, i katkada
bude problema. Ali Lionelove namjere su dobre.”
Fiona je samo sjedila, slušala njegov glas dok joj je gladio kosu. On je stari
džanki, čula je u glavi Garretta Creela. Sin mu je sam sebi prosvirao mozak
kokainom. Imala je toliko toga reći, toliko pitanja postaviti. Ali sad je Malcolm
govorio, a ona je bila tako umorna, mogla je zaspati slušajući ga. Kad bi Malcolm
krenuo govoriti svoje, nije ga se više moglo omesti.
“Lionel nije prijatelj medija”, nastavio je Malcolm, “ali više od novinara mrzi
policiju. I tako me je nazvao i rekao mi da je moja kći upravo bila na njegovu
imanju tražeći Stephena Heyera. Da si mu izgledala nekako bolesno. Rekao je da
se Garrett Creel dovezao za tobom i da te nagurao u svoj auto i odvezao se s
tobom.”
“Meni je rekao...” počela je Fiona, pa uzdahnula skupljajući snagu. “Bio je na
drive-inu onu noć kad je Deb umrla. Rekao mi je...”
“Znam što ti je rekao”, rekao je Malcolm. “Znam što je Lionel vidio.”
S mukom je pokušala progutati kroz hrapavo grlo. “Znao si? Da je Garrettov
patrolni auto bio tamo?”
Ruka njezina oca prestala je gladiti njezinu kosu. Umirila se i ukočila nad
glavom. Gledao je pokraj nje, u zid, bezizražajnog pogleda. “Ne”, kazao je
varljivo mirnim glasom. “Ali sada znam.”
Na trenutak je izgledao kao isti onaj stranac koji je odsjedio djelo suđenje
Timu Christopheru, stranac koji je premjesečario razdoblje vlastitog razvoda. No
onda mu se lice promijenilo u čistu tugu. Fiona mu je nešto htjela reći, bilo što.
“Tata”, protisnula je.
“Lionel te pustio da uđeš u taj auto”, rekao je otac.
Nije mogla raspoznati je li to bilo pitanje. “Imao je pušku i ciljao je”, rekla je.
“Ali nije mogao pucati.”
“I meni je tako rekao”, rekao je Malcolm. “Rekao sam mu da je trebao bar
pokušati. Onda sam mu poklopio i nazvao Jamieja.”
Fiona je mislila na Jamiejeva oca, na njegovo koljeno u svojem trbuhu, njegov
dah na svom licu. Znao sam da ćeš ovo napraviti. Njegove ruke na njezinu grlu.

214
 Knjige.Club Books

Vjerojatno se na njoj vidjelo da je postala napeta, jer joj je Malcolm opet pogladio
kosu.
“Gdje je on?” rekla je Fiona. “Gdje je Garrett?”
“U ovom trenutku?” rekao je Malcolm. “Ne bih točno znao. Vjerojatno u
pritvoru. Ili možda razgovara sa svojim odvjetnikom.” Potapšao ju je po ramenu
dok se ona s olakšanjem naslanjala na njega. “Jamie nije mogao dobiti
svojeg oca”, rekao je nastavljajući priču, “i nije mogao dobiti tebe. Pa je pozvao
pojačanje i odvezao se do Lionela. Zatekao je automobil svojeg oca parkiran
ispred kapije Idlewilda.” Uzdahnuo je. “Nisam išao s njim, pa ti govorim kako
sam čuo. Ali prema tome što sam doznao, oni su ušli i Garrett je pucao na njih.”
“Molim?” rekla je Fiona, odmičući se od njega i sjedajući uspravnije. U glavi
joj se zavrtjelo.
“Polako, Fee” rekao je Malcolm. “Metak je okrznuo Jamieja po ruci, ali ništa
više.”
“Nisam znala da ima pištolj”, rekla je Fiona. Vjerojatno ga je Garrett držao
spremljenog negdje u autu, možda u prtljažniku, pa je to razlog što ga nije odmah
primijenio na njoj. “Kako je Jamie?”
“Dobro je”, reče njezin otac. “Morali su uzvratiti vatru, ali nitko nije stradao.
Pronašli su tebe u jednoj sobi u staroj spavaonici, kako vičeš upomoć, a onda si
se srušila na pod i imala si na vratu modrice od njegova stiskanja. Uhapsili
su Garretta. I evo nas tu.”
Drhtala je; trebala bi pozvati medicinsku sestru. Vjerojatno su joj dali nešto,
neki lijek za bol i upalu. Bila je tako umorna. “Pokušao me ubiti”, rekla je.
“Pokušao me zadaviti na polju, pokraj jedne od sporednih cestica. Htio me ubiti
i sakriti tijelo.”
“Znam”, rekao je Malcolm. “Doktori su ti pregledali vrat. Garrett nije ništa
govorio, ali policija će doći uzeti tvoju izjavu.”
“Zataškao je Timov napad. Na Helen.” Riječi su joj se sudarale u glavi, ali
osjećala je potrebu da ih sve hitno izgovori, prije no što ponovno zaspi.
“Znam, dušo”, ponovno je rekao njezin otac.
Ubit ćeš ga, tako je bio rekao Jamie. Nije bilo natrag. Sad je bilo jasno da je
Tim mogao biti spriječen prije no što je uopće upoznao Deb. “Tako mi je žao,
tata”, rekla je.
On je trepnuo i pogledao je odozgo. “Zbog čega?” pitao je.
“Nisam trebala ići tamo.” Riječi su same otišle uz njezino ranjeno grlo.
“Trebala sam sve to pustiti na miru. Ali mislila sam - počela sam se pitati je li
moguće da Tim to nije napravio. Je li moguće da je netko drugi ubio Deb i da i
dalje slobodno hoda.” Osjetila je kako joj suze moče obraze. Sjetila se Deb, kako
sjedi na stolcu pokraj prozora, ali nije mu mogla to reći. Nije bila čak ni sigurna
da je to stvarno doživjela. “Stalno sam promišljala o tome i nisam mogla prestati.
Nisam mogla prestati.”
215
 Knjige.Club Books

Malcolm je izgledao zabrinuto i onda joj je opet pogladio kosu. “Imala si

sedamnaest godina kad se to dogodilo”, rekao je. “Imala si mnogo pitanja.”
Uzdahnuo je. “Ja nisam imao odgovore, a isto tako ih nije imala ni tvoja majka.
Nismo mogli odgovoriti ni na vlastita pitanja. Bojim se, Fee, da smo te ostavili da
se posve sama nosiš s tim.”
“Nije riječ o tome.” Sada je plakala, prsa su joj podrhtavala jecajima dok je u
glavi slušala Debin glas, kako govori Tako sam se bojala. Pritisnula je lice o
njegovu kariranu košulju, osjećajući miris njegove stare kolonjske vode i miris
cedrovine od ladice u kojoj je držao svoje potkošulje. “Trebala sam sve samo
ostaviti na miru. Tako mi je žao.”
Pustio ju je da se isplače i osjetila je kako joj je usadio poljubac u vrh čela.
“A sada, dobro”, rekao je i u njegovu glasu čula je tugu, ali i starog Malcolma
Sheridana. Uvijek taj Malcolm Sheridan. “Nisam te tako odgojio, zar ne?
Da puštaš stvari na miru. Samo smo ti i ja još ostali, Fee. Nismo htjeli da bude
tako, ali tako je. I ti si moja kći.” Pustio je da se njezine suze upijaju u njegovu
košulju kad je prestala plakati i onda je opet progovorio. “K tome, Helenina
obitelj nikad nije doživjela nikakvo uhićenje, nikakvu presudu, a mi jesmo. To
možemo popraviti, i hoćemo.” Poljubio ju je još jednom. “Naspavaj se. Imat ćemo
mnogo posla.”
Htjela je još nešto reći, ali kapci su joj bili teški kao da su od brusnog papira
i sklopila je oči. Potonula je u san prije no što je uspjela išta zaustiti.

***

Svijet je bio nakratko rastavljen na dijelove, slike su promicale u obliku

snova. Sanjala je dug, vrlo živ san kako trči preko polja prema drveću, mrtve
grančice deru je po potkoljenicama, dah joj gori u plućima, dok Garrett trči za
njom. Vrane su kriještale na sivom nebu iznad nje. Piona se trzala iz sna svako
malo, dezorijentirana, pa bi opet utonula u isti san. Sanjala je opet da se budi i
gleda svoju ruku u Jamiejevoj ruci, položenu na krevetu. Njegova ruka bila je u
zavojima, a njezini prsti svijeni oko nje. Bila je svjesna njegova prisustva, mogla
je vidjeti poznate čvrste kosti njegove ruke, linije njegove podlaktice, ali nije
podignula glavu da mu pogleda lice prije no što je opet zaspala.
Groznica je popustila negdje idućeg dana i ona je sjedila u krevetu, znojna i
izmorena, pijuckajući jabučni sok, dok je policija uzimala njezinu izjavu.
Malcolm je sjedio u kutu sobe, slušajući, u svojim sandalama preko čarapa, s
novinama preklopljenima u krilu.
Nije se čula s Margaret Eden, ali čula se s Anthonyjem. Kad se oporavila
dovoljno da joj otac vrati njezin mobitel (“A što će ti to uopće?”), odgovorila mu
je na poziv. Rekao je da mu je žao i pitao može li on nešto učiniti. Osjetila je da
joj se začinje neka ideja na rubu svijesti i postavila je Anthonyju pitanje. Odgovor

216
 Knjige.Club Books

koji je čula stavio je sve djeliće na mjesto i shvatila je da joj je to cijelo vrijeme
bilo pred nosom.
Sad je imala svoje odgovore.
Naći će se s djevojkama iz Idlewilda čim joj bude dobro. Ali slutila je da će
one doći do nje.

217
 Knjige.Club Books

34. POGLAVLJE

Katie
Barrons, Vermont,
travanj 1951.

Ovo mora upaliti.

U Katienom umu nikada nije bilo sumnje. Ipak, osjećala je napetost
iščekivanja kod ostalih cura iz sobe 3 C. Roberta je sjedila na stolcu kraj prozora,
praveći se da uči. CeCe je svukla svoju uniformu i obukla spavaćicu iako je bilo
tek rano poslijepodne, nakon ručka. Izvukla je ukosnice iz kose i razbarušila kosu
prstima.
S druge strane, Katie je provjeravala jesu li joj čarape dobro zategnute i
zaglađivala suknju. Očetkala je cipele do visokog sjaja i obula ih. Umetnula je
preklopljene papirnate ubruse u grudnjak, pa navukla svoju najčišću bijelu
bluzu, popravljajući je na sebi tako da se tkanina napinje preko njezinih uvećanih
prsa. Navukla je i vesticu s grbom Idlewilda preko bluze i zakopčala je strogo do
vrata.
CeCe je izula svoje cipele i čarape, sjedeći na rubu kreveta. “Stvarno ne
znam”, rekla je. Obrazi su joj bili blijedi. Odlično, mislila je Katie, tako će
izgledati samo još uvjerljivije.
Roberta je bila ta koja je odgovorila. “Samo se drži plana”, rekla je, naginjući
glavu nad udžbenik. U pet mjeseci koliko je prošlo otkad je Sonia nestala - otkad
je umrla, otkad je ubijena; sve tri su znale da je bila ubijena - Roberta je postala
suzdržana i stroga, rijetko se smiješila, prestala se smijati. Ocjene joj nisu
popustile i na hokejaškom je polju bila bolja nego ikada, ali promjenu je Katie
jasno vidjela. Roberta je svoju tugu i ljutnju pokopala, pustila da joj potone u
kosti. Sad je manje izgledala kao djevojka, a više kao odrasla žena, i postala je
žestoka. Katie ju je voljela više nego ikada.
“Znaš da ja nisam dobra u tim stvarima” rekla je CeCe, odgrćući pokrivače i
poslušno liježući u krevet. “Kad je Katie varala na onom ispitu, skoro sam se
onesvijestila.”
Katie se nagnula bliže jedinom zrcalu u prostoriji, popravljajući i zaglađujući
kosu, i gledala kako joj se krajevi usana podižu. CeCe se uvijek ustrtari, ali uvijek

218
 Knjige.Club Books

sve obavi jednako dobro kao i sve ostale od njih. “Bila si savršena”, rekla je
pogledavajući CeCe, “i ti to dobro znaš.”
CeCe se zarumenjela; pohvala od Katie joj je uvijek godila, čak i nakon svega
ovog vremena. Ipak, morala je malo kukati. “Ali imam osjećaj kao da lažem.”
“Nije to laganje.” Roberta je podignula lice od svoje knjige i uperila pogled u
CeCe, koja je ležala u krevetu. “Mjesecima smo govorile o ovome. Nije laganje
ako će nekoga učiniti sretnim. Ako će sve nas učiniti sretnima.”
CeCe se ugrizla za usnicu i pogledala u Robertu. “Ne i Katie”, usprotivila se.
“Ona neće biti sretna na kraju.”
Znači to je ono što je nju mučilo. Katie je trebala već pretpostaviti. Nasmijala
se, dirnuta i protiv svoje volje. “Ja ću biti najsretnija od svih”, rekla je. Nije to bila
laž, ne potpuno; srce joj je bubnjalo u iščekivanju i čudnoj vrsti uzbuđenja. Bila
je spremna. Je li to isto što i sretna? Nije znala i u ovom trenutku nije osobito ni
marila. Upravo je navršila šesnaest. Važno je bilo samo to da će dobiti ono što
želi.
“Bit će sve okej”, rekla je Roberta, bezizražajnim glasom. “Ako upali” rekla
je CeCe.
Katie se nagnula još bliže zrcalu, gladeći prstom obrve i lagano grickajući
usne. U Idlewildu šminkanje nije bilo dopušteno - apsolutno ne - i bilo joj je krivo
što nema bar nešto, bar neku crnu olovku i maskaru kakve je vidjela kod filmskih
zvijezda, ali opet, to bi izgledalo previše napadno. Definitivno je morala izgledati
kao školarka. “Upalit će”, rekla je.
CeCe se zavalila natrag u krevet, navukla pokrivač preko svojih zamašnih
prsa. Katie je ulovila Robertin pogled u zrcalu i razmijenile su trenutak
razumijevanja.
Ja ću to napraviti.
Da, hoćeš, i obje znamo zašto.
Upalit će. Ja ću učiniti da upali.
Robertin pogled se raznježio, linije oko njezinih očiju se opustile i nasmiješila
se Katienom odrazu u zrcalu.
Začulo se kucanje na vratima. “Dame!” rekla je Luda Dama. “Dan za
obiteljski posjet. Cecelia, imaš posjetitelja!”
Katie je namjestila lice u zabrinut izraz i otvorila vrata. “Oh, ne, gospođice
London”, rekla je. “Jeste li sigurni?”
Luda Dama izgledala je zaprepašteno, pramičci kose stršali su joj iz punđe na
vrhu glave. “Naravno da sam sigurna, Katie”, rekla je. “Što je pak sad?”
“Samo to da se CeCe ne osjeća baš dobro.”
Katie je ustuknula za korak, puštajući Ludu Damu u sobu, gledajući u CeCe
u krevetu. CeCe je tiho jauknula. Izgledala je doista zelena u licu, vjerojatno od
straha, što je pridonijelo učinku.

219
 Knjige.Club Books

“Što je bilo?” upitala ju je Luda Dama.

“Oh”, rekla je CeCe, ližući usne kao da su joj suhe. “Moj želudac, gospođice
London. Je li to moj otac došao posjetiti me?”
Luda Dama stisnula je šake tako da su joj Članci pobijelili. “Ne, to je - tvoj
brat, vjerujem.” Mrzila je što to mora izgovoriti, Katie je to mogla vidjeti, držeći
lice ozbiljnim. Luda Dama nije voljela upućivati na CeCein status kopileta, ni na
status njezina brata, a to su baš i htjele.
“Oh, ne”, zaječala je CeCe, prilično uvjerljivo. “Prešao je toliki put. Ja ne
mogu. Jednostavno ne mogu.”
“Bilo bi jako nepristojno tako ga odbiti”, mirno je dobacila Roberta preko
svoje raširene knjige. “Možete li vi razgovarati s njim, gospođice London?”
Oči Lude Dame iskolačile su se. Izgledala je iskreno užasnuto. “Ja? Dame, ja
sasvim sigurno neću razgovarati s tim mladim gospodinom.” Nepriznatim
kopiletom, to nije rekla.
“Ali on je doputovao izdaleka”, ponovila je CeCe.
“Možda jedna od nas može otići umjesto nje”, rekla je Roberta.
“Možda”, rekla je Katie, kao da joj je to dosad nije ni palo na pamet. “Roberta,
zašto ne bi ti otišla?”
Roberta se namrštila. “Imam ispit iz latinskog sutra, moram učiti.”
Katie je prevrnula očima. “Ma daj, molim te. Zašto bi učila?”
Na to je Luda Dama poskočila u mjestu, kao što su i mislile da hoće. “Naravno
da mora učiti, Katie Winthrop”, oštro je izjavila. “A budući da ti očito imaš
slobodnog vremena, ti ćeš otići razgovarati s Cecelijinim bratom iz ovih stopa
i objasniti mu sve.”
“Ja?” Katie je samo malo izbočila donju usnu, nadureno. “Ali ja ne želim.”
“Učinit ćeš to što se od tebe traži, mlada damo. A sad kreni.”
Katie je otpuhnula vrlo uvjerljivo i odmarširala iz sobe. Nije se osvrnula.
On je sjedio za stolom u dvorani za blagovanje, čekajući. Prije no što ju je
primijetio, Katie ga je dobro promotrila. Imao je dvadeset i jednu godinu, tako je
rekla CeCe.
Tamna kosa začešljana od čela. Lijepo odijelo, ispeglana košulja. Usko lice,
sive oči. Sjedio je pristojno, nije se vrpoljio. Ruke su mu bile preklopljene na stolu
ispred njega i primijetila je da su elegantne i muževne, prsti dugi, članci lijepo
oblikovani. Lijepe ruke, pomislila je, skupljajući hrabrost. Mogla bih podnijeti
muškarca s tako lijepim rukama.
Obazrela se da se uvjeri kako je nitko ne gleda. Onda je podignula suknju kod
struka i preklopila rub jednim brzim pokretom ruku, od čega je suknja postala pet
centimetara kraća, pa još jednom tako. Otkopčala je idlewildsku vesticu, ali ju nije
skinula, puštajući da se naprijed upravo toliko rastvori da on može baciti pogled
na zategnutu bluzu ispod. Onda je ispravila ramena i krenula prema njemu.
220
 Knjige.Club Books

On je očekivao CeCe, pa mu je trebao trenutak da shvati kako ona dolazi baš

k njemu, da prilazi gledajući ga. Podignuo je bradu i pogledao je i ostao savršeno
nepomičan.
Katie je trepnula svojim dugim, zavinutim trepavicama i nasmiješila mu se.
Slatko i znalački u isti mah. Postiđeno, kao da on na nju tako djeluje, a ona to ne
želi pokazati.
Joseph Eden gledao je kako prilazi i oči su mu se širile, a vilica padala dok je
promatrao kako se njezina bedra pomiču ispod ruba suknje.
“Hej, ti”, rekla mu je Katie izvlačeći stolac i sjedajući sučelice njemu.
“Ti…” Zastao je i pročistio grlo. “Ti nisi CeCe”, uspio je reći.
Nasmiješila mu se opet. “Ne, nisam. Ja sam joj cimerica. Danas se ne osjeća
dobro, ali još joj je gore što si prevalio toliki put da bi je posjetio. Pa je poslala
mene da je zamijenim.” Pružila mu je ruku preko stola, puštajući da joj vesta
sklizne s ramena upravo toliko koliko treba. “Moje ime je Katie”, rekla je. “Katie
Winthrop.” Dok joj je stiskao ruku svojom, većom - lijepom rukom, pomislila je
Katie, uzvratila je stiskom i nagnula se preko stola. Sad je mogao nazrijeti
i dekolte, skriven u sjenama njezine veste i bluze. “Moram ti nešto priznati,
odavno te želim upoznati”, rekla je stišanim, urotničkim glasom.
Trepnuo je. “Mene?”
“CeCe često govori o tebi.” Katie je u oči pustila dremljivi izraz. “Njezin
predivni brat. Sve smo umirale od znatiželje.” Spustila je glas još malo.
“Pogotovo ja.”
Ulovio je njezin pogled i vidjela je kako mu se u sekundi ramena opuštaju.
Nasmiješio se. Zagrizao je, ali nije ulovljen. Ne još. “Pa, ja sam Joseph”, rekao
je. “Joseph Eden. Zaista je lijepo od tebe što si došla praviti mi društvo ako se
CeCe ne osjeća dobro. Zaista jesam prešao daleki put.”
Pustila je njegovu ruku i nasmiješila se. Imao je prilično lijep osmijeh, lijepe
ruke i dobro odijelo. Nije bio zakoniti sin, ali je bio jedini sin Brada Ellesmerea i
jednoga dana bit će mu nasljednik.
Katie je računala na to.
Stvaraš svoju sudbinu, mislila je. Svaki dan je gradiš. Ovako to počinje.
“Pa onda”, rekla je Josephu Edenu. “Imamo vremena prije nego što kreneš
natrag cijelim tim dalekim putem. Mislim da možemo malo zabaviti jedno drugo.
A ti? Što ti misliš?”

221
 Knjige.Club Books

35. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
studeni 2014.

Dala je svoju izjavu policiji i liječnici su joj dopustili da ode iz bolnice pa je

Fiona izvukla odjeću iz vrećastog ruksaka koji joj je donio Malcolm i oklijevala
još gotovo sat vremena prije no što je polako navukla rublje, traperice, majicu i
gornji dio trenirke s kapuljačom i patentnim zatvaranjem. Groznica je prestala, ali
još joj je bilo slabo i tijelo joj je bilo umorno, kao da su joj mišići od toplog
maslaca. Navukla je čarape i odšetala u kupaonicu koja je bila dio njezine sobe te
se umila. Lice joj je u zrcalu izgledalo sablasno, koža joj je bila voštana, sjene
ispod očiju tamne. Njezina crvena kosa doimala se strogo pod neonskim svjetlom
i u kontrastu s bljedilom njezine kože. Zataknula je kosu za uši i spustila opet
glavu nad umivaonik.
Kad je završila, otišla je do kupaonskih vrata i stala.
U njezinoj bolničkoj sobi stajala je žena. Malena rastom, ali velika držanjem.
Gusta bijela kosa ošišana kratko i kovrčava. Na sebi je imala vuneni kaput, s
pojasom u struku i velikim našivenim džepovima u kojima je držala ruke. Kad se
Fiona nakašljala na kupaonskim vratima, okrenula se i pogledala u nju, s jednom
podignutom obrvom. Bila je to Margaret Eden.
Fiona je zurila u nju. Još joj se malo vrtjelo; ovo joj je izgledalo pomalo
nestvarno. Upitala je: “Što vi radite ovdje?”
“Došla sam te vidjeti”, rekla je Margaret.
Čak ni u ovom bolesnom stanju, Fiona nije ni na trenutak pomislila da je
Margaret Eden bila zabrinuta za njezino zdravlje. “Zašto?” pitala je.
Margaret je ostala stajati na mjestu, s rukama zaguranim u džepove svojeg
skupog kaputa i čekala. Napokon je rekla: “Fiona. Ne misliš li da moramo
porazgovarati o nečemu?” Fiona je prišla za koji korak, primajući se rukom za
dovratak. “Znam tko ste vi. Tko ste stvarno.”
“Da?” Starija žena izgledala je znatiželjno, ali ne i zabrinuto. “Da.” Fiona je
osjetila kako joj se prsti kližu po vratima, hladni znoj na dlanovima. “Vi ste Katie
Winthrop.”
Nije znala što je očekivala, ali svakako nije očekivala osmijeh koji se razlijeva
po licu Margaret Eden, njezino držanje koje se opušta. Margaret je okrenula
bradu, dobacujući riječi nekome iza sebe. “Cure”, rekla je. “Ona zna.”

222
 Knjige.Club Books

Druge dvije žene ušle su u sobu. Jedna je bila Roberta Greene, visoka i stasita,
smirenog izraza. Druga, iste dobi kao Katie i Roberta, bila je niža i okruglija, očiju
ljubaznih i kose ošišane kratko do glave. CeCe Frank, pomislila je Fiona, ili kako
god se danas već zove.
“Baš mi je drago što te vidim, dušo”, rekla je CeCe, primajući Fioninu ruku u
svoje ruke. “Oh, daj sjedi. Katie, pa ona je još bolesna.” CeCe je uzdahnula i
pogledala Fionu u oči. “Ona tu i tamo zaboravi na osjećaje drugih ljudi.”
Fiona se okrenula i opet zagledala u Katie. “Kad smo se prvi put srele, vi ste
mi rekli da nikad niste bili učenica u Idlewildu.”
Katie je slegnula ramenima. “Slagala sam”, rekla je. “Radim to katkada. Kad
moram. Kako si shvatila da sam to ja?”
“Vidjela sam vaš učenički karton. Na njemu stoji vaše puno ime - Katherine
Margaret Winthrop. Nije mi odmah sjelo na mjesto. Ali poslije sam pitala vašeg
sina kako vam je glasilo djevojačko prezime i kad je rekao Winthrop, sve mi je
bilo jasno.”
To je nasmijalo Katie. “Okej, pa i nije to državna tajna. Samo ne volim javno
izlagati svoju prošlost, to je sve.”
“Kako ste to učinili?” pitala je Fiona Katie, odlazeći do kreveta i sjedajući na
njega. “Kako ste promijenili ime? I zašto?” Katie je mirno stajala, s rukama u
džepovima. Ljepota, da, ali ne one zdrave vrste, tako je Sarah London opisala
Katie Winthrop iz 1950. Imala je problema s disciplinom od dana kad je došla,
do dana kad je otišla. Pogledala je Fionu odozgo, jer je Fiona sjedila na krevetu,
i u izvijenim lukovima obrva i odlučnoj liniji čeljusti Fiona je mogla vidjeti
djevojku otprije šezdeset i četiri godine. “Pa, udala sam se za Josepha Edena, za
početak”, rekla je. “I nisam više htjela biti Katie. Htjela sam sve to ostaviti iza
sebe - svoju obitelj, Idlewild. Ne djevojke, naravno. Ali ostalo - da. Moji roditelji
uvijek su me tretirali kao obiteljsku sramotu, a kao Josephova supruga mogla
sam mirno zaboraviti na njih. Bila sam mlada i mislila da je to novi početak. Rekla
sam Josephu da sam uvijek mrzila ime Katie i da bih htjela da me se zove po
mojem srednjem imenu, Margaret. Rekla sam mu da želim ostaviti tu
neželjenu djevojku u prošlosti i početi nov život kao njegova žena.” Slegnula je
ramenima. “Nije imao ništa protiv.”
“Tko je bio Joseph Eden?” pitala je Fiona.
“Moj brat”, ubacila se CeCe. Privukla je stolac i sjela točno ispred Fione, kao
da će njih dvije malo porazgovarati. Katie je ostala stajati, a Roberta je otišla do
prozora, odakle ih je slušala gledajući van. “Zapravo, moj polubrat. Imali
smo istog oca.”
“Brad Ellesmere”, rekla je Fiona.
CeCe je trepnula. “Je li to u mojem kartonu?”
“Nije važno što je u kartonu”, rekla je Fiona. “Katie se udala za nezakonitog
sina vašeg oca?”

223
 Knjige.Club Books

“Njegova nasljednika.” To je bila Roberta, obraćajući joj se preko sobe, od

prozora. Glas joj je bio dubok, zapovjedan, i sve tri pogledale su u nju. “Bio je
nezakoniti sin, ali ujedno i jedini sin. Brad Ellesmere stavio ga je u oporuku. On
je bio nasljednik Ellesmerea.”
“Shvaćam.”
“Ti misliš da je to proračunato”, rekla je Katie. “Vidim ti to na licu, Fiona,
Misliš kako sam zbog toga manipulativna kučka. Meni je bilo šesnaest kad sam
upoznala Josepha i on je čekao dobre dvije godine dok ne postanem
punoljetna kako bi me oženio. Imala sam šesnaest i morala sam se pobrinuti za
sebe kako god sam znala.”
Fiona je s mukom progutala. “Nisam ja pomislila ništa loše o vama.”
“Nisi? Onda si u pravu. Udala sam se za njega jer sam mislila da će mi on
koristiti. Jer sam bila proračunata i ljutita. Ali znaš što? Ispalo je da mi se on sviđa.
Da ga činim sretnim. Nikad nisam pomislila da bi netko mogao biti sretan zbog
mene. Ostali smo zajedno gotovo šezdeset godina i sasvim smo se lijepo slagali.
Nema mnogo bračnih parova koji to za sebe mogu reći.” Nasmiješila se. “Joseph
me izvukao iz Idlewilda, spasio od moje obitelji, od svega. Njegov novac sam
upotrijebila da pošaljem Robertu na pravni fakultet tako da može pomoći svojem
stricu. Upotrijebila sam ga i da pošaljem CeCe u Vassar tako da se može maknuti
što dalje od svoje užasne majke. Da je više ne mora nikada vidjeti.”
“Moja majka bila je kućedomaćica kod Brada Ellesmerea”, objasnila je CeCe.
“To što je imala izvanbračno dijete s njim, njoj je to bio teret. Bilo je sve mnogo
teže u ta vremena. Sve je bilo sramota. Pokušala me utopiti u oceanu kad sam
imala šest godina.” Blago je prstom prešla preko donje usnice. “Zapravo nije bila
stabilna”, rekla je, glasom gotovo punim razumijevanja. “Moj otac ju je poslao na
terapiju nakon što me pokušala ubiti, ali izašla je navlastitu odgovornost. Otišla
sam na koledž i postala učiteljica, samo da ne moram ići kući k njoj.”
“Vi ste učiteljica?” pitala je Fiona.
“Oh, ne, više nisam.” CeCe je spustila ruku. “Dala sam otkaz kad sam se udala
i rodila prvo dijete. Postigla sam što sam htjela, a ionako sam bila mnogo bolja
kao majka. Bilo mi je draže biti kod kuće i odgajati svoju djecu. Katie je urlala na
mene, to ti moram priznati, ali taj put me nije uspjela pobijediti u diskusiji.”
“CeCe je uvijek željela imati djecu.” Katie je i dalje stajala, gledala dolje,
promatrala Fionu kako pokušava pratiti konverzaciju. One su, čini se, ovako
uvijek razgovarale, završavajući rečenice jedna drugoj. Znale su što koja od njih
i misli nakon toliko godina.
“CeCe je bila najbolja majka od nas svih, čini mi se”, rekla je Roberta stojeći
pokraj prozora.
“To je istina”, rekla je Katie. Bila je prelijepa nekoć; Fiona je to mogla sada
vidjeti. I dalje je bila lijepa. Katie je bacila pogled dolje na CeCe i Fiona je vidjela
kompliciranu ljubav u tom pogledu. “Da nisi imala onu diplomu, udala bi se

224
 Knjige.Club Books

za nekog seoskog šmokljana u osamnaestoj, a ne za inženjera u dvadeset i

sedmoj.”
CeCe je pružila ruku i, na Fionino iznenađenje, primila Katienu ruku u svoje
obje šake i stisnula je čvrsto. “Ona nas je spasila odande”, rekla je Fioni i dalje
držeći ruku svoje prijateljice. “Sve tri. Izvukla nas je od naših obitelji, naše
prošlosti. Katie nas je oslobodila.”
“Ali to nije bilo sve”, rekla je Roberta. Promatrala ih je, naslonjena ležerno
na prozor. “Iza toga je uvijek bio veći plan. Viši cilj.”
“Sonia”, reče Fiona. “Htjele ste otkriti tko je ubio vašu prijateljicu.”
“Policija nije htjela provesti istragu”, objasnila je CeCe. “Za to sam ja bila
kriva. Rekla sam ravnateljici da je Sonia preživjela Ravensbrück kad sam joj
pokušavala dokazati da nikako nije mogla pobjeći. Mislila sam najbolje. Nisam
imala pojma kako će zbog toga svi pretpostaviti da je bila Židovka, da će zbog
toga istragu smatrati manje, a ne više važnom. Ali oni su postavili nekoliko
pitanja, potražili po šumi sat ili dva i zaključili slučaj. Bilo je gotovo.”
“S novcem”, objasnila je Katie, blagim glasom, “mogle smo barem same
pokrenuti privatnu istragu.” Napokon je uzela stolac i sjela pokraj CeCe,
elegantno prebacujući nogu preko noge. “Uzimala sam razne istražitelje tijekom
godina, ali nitko nije postigao nikakav rezultat. Škola je još uvijek radila i nisu
dopuštali mojim privatnim istražiteljima da prekapaju teren. Tvrdili su da je to
stari slučaj odbjegle djevojke i da nije bilo motiva. Kad je škola zatvorena, molila
sam Josepha da je kupi, ali nažalost, to je bio jedini put da mi je rekao ne. Rekao
je da bi to bilo katastrofalno ulaganje i da bi samo izgubio velik novac. Nije bio
spreman izgubiti baš toliko novca samo da udovolji mojem hiru.” Nasmiješila
se Fioni. “Ali ipak smo to na kraju riješile. Same. Rado ću ti reći, ako te zanima.
Želiš li znati tko je ubio Soniju?”
Bilo je to iskušenje, isto ono koje ju je namamilo u ovaj slučaj, zbog kojeg je
umalo i poginula. Katie Winthrop, shvatila je Fiona, vrlo je dobro znala iskoristiti
očekivanja ljudi s kojima razgovara.
“Ja to već znam”, rekla je Fiona. “Međutim, kad sam se tek počela time baviti,
među najvažnijim sumnjivcima bile ste mi vas tri.” Pogledala ih je, svaku
ponaosob. “Vi ste imale pristup do nje i svakako ste imale mogućnost. Sonia je
ubijena udarcem tupim predmetom u glavu, a ne pravim oružjem. Bio je to zločin
počinjen jer se ukazala prilika, netko tko ju je mrzio vidio je svoju šansu da je se
riješi.”
Žene su šutjele. Katie je djelovala zabavljeno. Roberta je zurila kroz prozor,
stisnutih usta. CeCe je gledala u nju širom otvorenih očiju.
“Ali mi se ta teorija nikad nije sviđala”, nastavila je Fiona. “Prema
svjedočenju koje sam čula, vas tri bile ste njezine prijateljice, voljele ste je.
Roberta ju je odvela školskoj bolničarki nekoliko tjedana prije nego što je
ubijena”

225
 Knjige.Club Books

To je natjeralo Robertu da okrene glavu. “Imala je napadaj u vrtu”, rekla je.

“Kopanje ju je prebacilo u radni zadatak u Ravensbrücku. Čisti flashback, iako se
taj pojam u to vrijeme nije koristio. Sonia je gotovo sigurno imala neki oblik PTSP
ja. Taj put skoro se onesvijestila.”
Fiona je kimnula. “Vi ste pazile na nju. To je mogla biti i laž, ali kada ste
govorili o njoj dok smo govorile uživo, nije mi se činilo da je laž. Trebala sam
jednostavno zaključiti kako je to učinila jedna od vas i prestati tražiti dalje.”
“Ali nisi, zar ne?” blago je upitala Katie. “Kako pametno.”
“Ne, nisam. Krenula sam drugim tragom.” Susrela je Katiene oči. “Ne znam
kako ste vi došle do toga, ali imam osjećaj da ono što sam otkrila vama neće biti
iznenađenje.”
“To nećeš doznati dok ne provjeriš, zar ne?” rekla je Katie. “Obavila sam neka
istraživanja”, rekla je Fiona. “Doznala sam za ženu koja se zvala Rose Albert.
Također poznata i kao Rosa Berlitz.”
Nastupila je duga, razvučena minuta šutnje. Fiona je mogla čuti vlastiti dah,
pisak aparata iz drugih bolničkih soba, klepetanje nekoga tko je za sobom vukao
stalak s infuzijom. Sestre su tiho razgovarale i smijale se u hodniku. Njih
četiri stajale su nepomične. Roberta još uvijek zagledana kroz prozor, ali Katie i
CeCe gledale su Fionu.
“Dakle.” Katie se naslonila u svome stolcu i pritisnula dlan o dlan. Izgledala
je sabrano, čak kao da se zabavlja, ali Fiona je ipak imala osjećaj da je prvi put
danas nečim impresionirala tu ženu. “Vrlo zanimljivo.”
“Kako si uspjela?” izvalila je CeCe. Izgledala je kao da se jedva suzdržava.
“Nisi nikad vidjela crteže.”
“Kakve crteže?” pitala je Fiona.
“Sonijine. Ono što je crtala u bilježnici.” CeCe je bacila pogled prema Katie
koja joj je uzvratila ledenim pogledom i nestrpljivo coknula jezikom. “Pusti sad,
Katie - vidiš da već zna. Zašto joj ne bih rekla za bilježnicu?” CeCe se opet
okrenula Fioni. “Sonia je imala bilježnicu. Zapravo, ja sam joj je dala - dobila sam
je, a nisam je nikad upotrijebila. Sonia ju je uzela i pisala u nju. Sve čega se
sjećala. I crtala je - mamu i tatu, Ravensbrück, ljude koje je tamo vidjela.
Bilježnica je bila u njezinu kovčegu kad je nestala.”
“U kovčegu koji je nestao iz ravnateljičina ureda?” pitala je Fiona.
CeCe je ignorirala još jedan značajan Katien pogled. “Mi smo ga uzele,
naravno. Željele smo natrag Sonijine stvari. Nije im bilo mjesto u nekom starom
prašnjavom ormaru, a i mislile smo da ćemo tu možda naći neki trag, neku
naznaku. I tako smo ga uzele. Ali nismo u njemu našle nikakav trag, ne prije
1973.”
“To je bila godina suđenja Rosi Berlitz”, rekla je Fiona. “Te godine je i
umrla.” Srčani udar u vlastitom domu, pisalo je u novinama.

226
 Knjige.Club Books

Sa svoje pozicije kod prozora, javila se Roberta. “Ja sam rodila 1973.” rekla
je. “Sina. Nisam znala za suđenje Rosi Berlitz. Ali kad sam se vratila na posao s
rodiljnog dopusta, ljudi su pričali o tome. Moja tvrtka nije imala veze s
tim slučajem, ali bio je to važan slučaj u lokalnim odvjetničkim krugovima. Čula
sam da se spominje Ravensbrück i počela sam se pitati.” Okrenula se licem prema
Fioni, oštro svjetlo s prozora osvjetljavalo je njezin i dalje besprijekoran ten.
“Iskopala sam članke o suđenju. Suđenje za ratni zločin, a nigdje nije bilo
glavna vijest.”
Fiona je kimnula. I sama je to primijetila.
“Napravila sam kopije članaka i poslala ih postom Katie i CeCe”, nastavila je
Roberta. “Pitala sam ih misle li da bi to moglo imati nekakve veze sa Sonijom,
budući da je Rosa Berlitz živjela u Burlingtonu. Bilo je jednostavno nevjerojatno
da bi se ona i Sonija negdje mogle sresti. Ali sigurna sam da si i sama došla na
isto.”
“Ja sam shvatila sve”, rekla je CeCe. “Vidjela sam fotografiju iz novina i
odmah sam je prepoznala. Kod mene je bio Sonijin kovčeg, znaš, s tom
bilježnicom. Sve smo mi nju iščitale, ali ja sam je čitala i gledala jako često. I čim
sam vidjela lice Rose Berlitz, prepoznala sam je. Sonia ju je bila nacrtala po
sjećanju. Rosa je definitivno bila čuvarica u logoru Ravensbrück.”
“Čekajte”, rekla je Fiona. “Rosa Berlitz je oslobođena. Govorite mi da ste
imale dokaz njezina identiteta i niste s time otišle na policiju?”
“Otišle bismo kamo god treba”, tiho je rekla Katie. “Ali nismo stigle. Prvo
smo otišle Rosi.”
“Sve tri zajedno”, rekla je Roberta.
“Otišle smo ravno njezinoj kući”, dodala je CeCe. “Pokucale smo na vrata i
bila je tamo.”
“Moram priznati” rekla je Katie, “da nas stvarno nije očekivala. Nije još bila
stara, ali držala se jako povučeno, pogotovo nakon suđenja. Nije bila dobro.”
Odmahnula je glavom. “Uopće nije bila dobro.”
Fiona je osjetila kako rukama stišće rub kreveta, toliko da su joj članci bili
bijeli. “Što ste učinile?” rekla je. “U osmrtnici je pisalo da je umrla od srčanog
udara. Što ste učinile?”
Katie joj se nasmiješila. “Postavile smo joj neka pitanja. O Ravensbrücku. O
Soniji. O svemu.” Slegnula je ramenima. “Prvo nije htjela ništa priznati, ali bile
smo uporne, a Roberta je imala već mnogo iskustva s ispitivanjem svjedoka
na sudu. Bila je veličanstvena. Pretpostavljam da se može reći da smo malo
pritisnule Rosu Berlitz, ali to ovisi o tome kako se gleda, zar ne? U svakom
slučaju, uvjerile smo je da je gotova, da već znamo sve što se moglo znati. Dale
smo joj do znanja da imamo dokaze protiv nje ne samo za Ravensbrück, nego i za
Sonijino ubojstvo, također. Izgledala je kao da joj je loše, već sam to rekla - i onda
je počela govoriti.”

227
 Knjige.Club Books

“Priznala je?” pitala je Fiona.

“Da”, rekla je Roberta. Glas joj je bio gorak. “Znala je po autobusnoj karti
kamo ide Sonia. Sonia je svoju kartu zamijenila u njezinoj agenciji. Odvezla se
vlastitim autom do stajališta i čekala. Kad je Sonia izišla iz busa, slijedila ju je u
šumu i ubila je natrulim stupom iz stare ograde. Sakrila je tijelo, otišla natrag do
svojega auta i odvezla se. Bilo joj je jako, jako žao.”
“Stara nacistička kujetina” mračno je kazala Katie.
“Da, bila je kučka”, dodala je CeCe. “Nije nam htjela reći gdje je sakrila tijelo,
jer je znala da bi to zapečatilo stvar pred sudom. Ovako je bila njezina riječ protiv
naše, ali tijelo bi bilo dokaz. Ali nismo se dale. Ispitivale smo je i ispitivale. Bile
smo ljutite i nakon svih tih godina. Iznervirala se.” Fiona je morala pitati, “jeste
li je ubile?”
Katie je ovaj put odgovorila. “Misliš da smo je mi ubile?” pitala je. “Kakvu
to sliku da je o nama. Zamisli, nas tri na nju jednu, davimo je - možda gušimo
krpom? - iz osvete. Mrtvozornik to pogrešno protumači kao srčani udar. Nas
tri vlastoručno šaljemo Sonijinu ubojicu u pakao.” Kimnula je. “Sviđa mi se. Nije
se tako dogodilo. Ali ne mogu reći da mi se takav prizor ne bi svidio.”
“Ne, nismo je mi ubile”, dodala je Roberta. “Imala je srčani. Pravi. Dok smo
stajale tamo, ne prestajući je ispitivati gdje je Sonijino tijelo. Mislim da ju je
jednostavno svladao strah i stres. Pala je na pod. Mislili smo da se pretvara,
ali nije. Stvarno je umirala.”
“Katastrofa”, rekla je CeCe. “Ona je bila jedina koja je znala gdje je Sonia
zakopana. Kako mi je bilo krivo.”
Fiona je zurila u nju. “I? Što ste onda učinile?”
“Umrla je”, rekla je Katie, glasom hladnim i oštrim. “Otišle smo. To je bilo
to.”
“Jednostavno ste je ostavile da leži tamo?”
Roberta je zaroktala kroz nos, što je bio najmanje ženstven zvuk koji je Fiona
ikada čula od neke starije žene. Ali Katie je bila ta koja je odgovorila.
“Da je to nacističko smeće ubilo tvoju sestru”, rekla je, “i onda mirno živjelo
desetljećima dok ona trune u bunaru - što bi ti napravila?”
Sobom je zavladala tišina. Fiona nije imala odgovor.
Katie Winthrop ustala je sa stolca i dotaknula rukom Fionu po ramenu.
“Nisam ja tako loša osoba”, rekla je. “Nitko od nas nije takav. Ali ona je ubila
Soniju. Svoje živote provele smo tražeći je, dok nitko drugi nije mario, nakon što
je policija odmah odustala. Mislim da nas, od svih ljudi na svijetu, baš ti možeš
razumjeti.”
“Isuse”, dahnula je Fiona.
“Vidiš s čime smo se morale boriti”, rekla je Katie. “Morale smo biti čvrste.
Uvijek smo morale biti čvrste. Ili to ili bismo propale”

228
 Knjige.Club Books

“Imam još jedno pitanje”, rekla je Fiona.

“Samo daj”, rekla je Katie. “Zaslužila si odgovore,”
“Idlewild.” Fiona se uspjela natjerati da izgovori to ime. “Obnova. Je li ikad
to bilo za ozbiljno?”
Katie je odmahnula glavom, iskreno. “Kupila sam Idlewild jer sam znala da
je Sonia zakopana tamo negdje”, rekla je. “Morala je biti tamo. Naumila sam proći
svaki metar terena i nacije. Anthony nije to znao. Mislio je da me netko nagovorio.
Isprva se nije htio u to uplitati, baš kao ni njegov otac ranije. Ali to je bilo tako
samo zato što nije znao što ja tamo zaista tražim.”
“I sad ste našli Soniju”, rekla je Fiona.
“Jesmo”, blago je rekla Katie. “Napravit ću joj pošteni pogreb. I onda se,
dušo, možeš opustiti. Neću ja obnavljati Idlewild. Ja ću ga sravniti sa zemljom,
zajedno sa svim njegovim duhovima i zakopat ću ga. Namjeravam rastaviti
svaki kamen i ciglu dok od Idlewilda ne ostane baš ništa, i onda ću ga pustiti da
trune na miru, baš kao što samo mjesto to i želi.”

229
 Knjige.Club Books

36. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
prosinac 2014.

Fiona je ostala u očevoj kući prve noći nakon bolnice, na velikom krevetu koji
je i dalje stajao u njezinoj bivšoj sobi i onda je otišla kući. Bila je drhtava i
umorna, ali najgore je prošlo, gripa se povlačila, kao i modrice na vratu. Vratila se
u svoj mali stan, natovarena povrćem koje joj je uvalio Malcolm i pogledala
naslagane kutije iz škole “Idlewild” u dnevnoj sobi. Otišla je u krevet.
Pomislila je da bi možda tamo mogla i ostati. Da je možda ostala bez
pogonskog goriva koje ju je pokretalo zadnjih dvadeset godina i da joj bez toga
nije preostalo ništa. Onaj osjećaj uzbuđenja koji bi joj prostrujio krvotokom
posve je nestao i mislila je kako će tjedan dana samo spavati. No umjesto toga
zurila je u strop, dok je njezin um kuckao - nešto sporije, nešto opuštenije nego
obično, ali kuckanje je ostalo. U manje od sat vremena već je ponovno ustala,
u starim boksericama i razvučenoj majici za spavanje, jela je krekere i juhu iz
konzerve, s nogama dignutima na jednu od kutija iz Idlewilda. Izvukla je laptop
nakon nekog vremena i provjerila svoju elektronsku poštu.
U pretincu pristigle pošte bila je cijela lavina poruka. Jonas se nada da je
dobro. Novinar lokalnih novina prati priču o uhićenju Garretta Creela i volio bi
dobiti njezinu izjavu. Hester, jedna od sestara iz Društva za povijest Barronsa,
šalje joj poveznice na priče iz lokalnih novina. Nije bilo ništa od Jamieja.
Bilo je prijepodne, u njezinoj zgradi bilo je tiho, većina stanara na poslu.
Fiona je otvorila linkove koje joj je poslala Hester i pogledom prelazila preko
novinskih tekstova.
Garrett Creel optužen je za otmicu i pokušaj ubojstva zbog svojeg napada na
nju, kao i za napad vatrenim oružjem na policijskog službenika, koji je, igrom
slučaja, bio njegov vlastiti sin. Saslušanje u vezi s odobravanjem jamčevine
zakazano mu je za idući dan. U člancima na internetu ukratko se spominjala
Fionina pozadinska priča, o Debinu ubojstvu i osudi Tima Christophera, o
njezinoj vezi s Garrettovim sinom, ali nije ponuđen nikakav motiv njegova
napada. I nije se spominjalo njegovo zataškavanje dokaza Timovih zločina i
ubojstva Deb iz 1994.
To je nije čudilo. Policija će svoju internu istragu držati podalje od javnosti
dokle god bude mogla. Uvijek postoji mogućnost internog curenja podataka u
policijskim slučajevima, ali potreban je predani novinar da to iskopa. Ovo

230
 Knjige.Club Books

nije bila velika priča - umirovljeni policajac napao ženu od trideset i sedam godina
i pokušao je zadaviti. Obiteljska svađa. Možda čak ljubavna. Nešto što se događa.
Poziv novinara za izjavom ostavila je bez odgovora. Ona će odlučiti s kime
će razgovarati i kada.
Uzela je u ruku mobitel, zurila u niz notifikacija, i odjednom se opet osjetila
jako umornom. Htjela je da je Jamie tu.
Nije joj poslao poruku. Nije nazvao. Bio je u bolnici - to nije izmislila. Pitala
se što on radi, kako je doživio očevo uhićenje. Zamislila je onu udobnu, u
vremenu zaustavljenu kuću bez Garretta u njoj, zamislila je Diane koja sama
tumara sobama.
Dok je gledala u mobitel, on je zazvonio. Nepoznati broj. Nagonski, javila se.
“Bok, Fiona”, čula je duboki, poznati glas starije žene s druge strane.
Fiona je osjetila kako joj se steže trbuh. “Bok, Katie.”
Katie Winthrop je uzdahnula. “Nitko me tako ne zove”, rekla je. “Osim
Roberte i CeCe. I sada ti. U bolnici kažu da su te pustili. Kako se osjećaš?”
“Dobro, valjda.”
“Upravo sam razgovarala s Anthonyjem. Naslutio je da se nešto zbiva. Pitao
me zašto si uopće ti htjela znati moje djevojačko prezime.”
“Onda biste mu trebali kazati istinu, zar ne mislite tako?”
“Pa baš bih i mogla”, rekla je Katie. ”Sad sam već stara. Dosadilo mi je biti
Margaret. Mislim da je vrijeme da opet malo budem Katie. Ali nije to razlog što
te zovem. Zovem te zbog idlewildske arhive.”
Refleksno, Fiona se okrenula i pogledala po svome zamračenom stanu kutije,
naslagane uza zidove. “Anthony je već pokušao”, rekla je.
“Da, jest. A sad ću ja pokušati pregovarati s tobom. Ja želim tu arhivu. Već
posjedujem i školu i imanje. Želim i arhivu škole.”
“A zašto?”
“Jer je to moja prošlost”, rekla je Katie. “Naša povijest, mene i mojih cura.
Sonijina povijest. I možda sam naivna starica, ali i dalje mislim da bi mogla
sadržavati neke odgovore.”
“To je hrpetina starih udžbenika i učeničkih osobnih kar tona”, rekla je Fiona.
“Bojim se da nećete tu naći odgovore koje tražite.”
“Onda ću biti razočarana, pretpostavljam. Ali spremna sam dati ti ponudu”,
rekla je Katie. “Što ti želiš, Fiona?”
Fiona je zurila dolje u svoje gole noge, bosa stopala i riječi su joj odjeknule
duboko. Što ti želiš, Fiona?
Željela je da sve ovo bude gotovo. Željela je biti drukčija. Željela je da joj je
život drukčiji. Željela je priliku da sve napravi ponovno.

231
 Knjige.Club Books

Željela je imati novca, karijeru koja nešto znači. Željela je da joj se Jamie
vrati.
Ali rekla je samo: “Želim Sonijin dnevnik.”
S druge strane linije nastala je ledena tišina.
“Mislili ste da ću tražiti novac, zar ne?” rekla je Fiona. “Pretpostavljam da svi
od vas traže novac. Ali to nije ono što ja želim od vas.”
“Što točno namjeravaš učiniti s dnevnikom?” pitala je Katie.
“Postoji jedna povjesničarka u Ujedinjenom Kraljevstvu koja piše o
Ravensbrücku”, rekla je Fiona. “Službena dokumentacija spaljena je prije no što
je sovjetska vojska oslobodila logor. Svjedočanstva preživjelih žena su rijetka.
Ona pokušava sastaviti dijelove slagalice, ispričati priču. Sonijin dnevnik
osvijetlit će dio povijesti.”
“Voljna sam razmisliti o tome”, rekla je Katie, “Pitat ću cure. Ali nismo
spremne odreći se Sonijine bilježnice trajno. Možemo je samo posuditi ili dati
kopiju. Mi smo također unutra - nacrtala je svaku od nas. Nama je to vrlo osobno.”
“Mislim da će i to biti sasvim dovoljno.”
“Pokopat ću je, znaš”, rekla je Katie. “Soniju. Sad kad je mrtvozornik s njom
dovršio posao, a budući da nema rođake, tražila sam da tijelo predaju meni.
Pobrinut ću se da dobije pravi pogreb na groblju Barrons Memorial, s nadgrobnim
spomenikom. Bit će mala ceremonija idućeg tjedna, ako želiš doći.”
“Doći ću”, rekla je Fiona. “A ja i dalje pišem priču o slučaju, o njezinu
nestanku i nalasku tijela.”
“Razumijem”, rekla je Katie. “I hoće li se u toj tvojoj priči spominjati Rosa
Berlitz??”
“Moguće.” Naravno. Naravno da će se spominjati. S kim ona misli da ima
posla?
“Daj sve od sebe”, rekla je Katie, rezignirano. “Ja sam sad stara. Imam
odvjetnike.”
“Hoću. Hvala. I još samo jedna stvar.”
“Koja?”
Fiona je spustila ruku u jednu od obližnjih kutija i izvukla fascikl u kojem se
nalazila karta s ucrtanom kućom Hand i crkvicom iz vremena prije no što škola
sagrađena, koju ju sastavila Lila Hendricksen, učiteljica povijesti iz
Idlewilda. “Kad dobijete arhivu, ima jedna stvar koju ćete sigurno posebno htjeti
proučiti. To je povijest Mary Hand - stvarne Mary Hand. Bila je stvarna osoba i
njezina kuća bila je u Idlewildu, na mjestu gdje je kasnije izgrađena škola.”
Nastupila je još jedna hladna tišina, ali ova je bila natopljena strahom. “Bože
dragi”, rekla je Katie. “Je li tamo pokopana?”
“I ona i njezina beba, da”, rekla je Fiona.

232
 Knjige.Club Books

“Ona je u vrtu, je li tako?” Katie je sad zvučala uzbuđeno. Nije čekala

odgovor, nego je rekla, “Znala sam. Taj prokleti vrt. E, pa sad je to moj vrt, što i
nju čini mojom. Odmah zovem cure.”
“Katie...”
“Ja ću se za to pobrinuti”, rekla je Katie, i poklopila.

233
 Knjige.Club Books

37. POGLAVLJE

Barrons, Vermont,
prosinac 2014.

Policijska postaja Barrons izgledala je kao što je izgledala uvijek, kockasto i

tvornički. Fiona je hrskala čizmama preko ledene pokorice jučerašnjeg snijega
preko parkirališta i stazom prema ulazu. Prošla je pokraj stola za piknik za kojim
je sjedila onda kad je prvi put ispričala Jamieju priču o Idlewildu.
Božić je stizao za nekoliko tjedana i netko iz policijske postaje izvukao je
kutiju s olinjalim ukrasima. Prekratka girlanda od srebrnih resica labavo je visjela
preko vrata kad je Fiona ušla i malo plastično božićno drvce, sa Snoopyjem
na vrhu, stajalo je pultu od dispečera. Stari policajac za pultom pogledao je u
Fionu i kimnuo joj dok je ulazila. “Straga u sobi za intervjue”, rekao je. “Šef vas
čeka.”
Fiona je u dnu grla osjetila bakreni okus na sam spomen šefa. Šef vas čeka.
To nije bio Garrett Creel; bio je to sadašnji šef policije Barronsa, Jim Pfeiffer.
Ipak, nije bila naviknula slušati takve riječi. Kimnula je i produžila.
Otvoreni dio ureda brujao je tiho od aktivnosti koja je zamrla u trenutku dok
je ona prolazila. Jamiejev stol bio je prazan, njegove jakne nije bilo, računalo je
bilo ugašeno. Jamie je bio na dopustu dok se slučaj njegova oca ne provede kroz
sustav.
Ljudi su je gledali dok je prolazila.
To je tako kada si osoba koju je dugogodišnji omiljeni šef barronske policije
napao i umalo ubio, osoba koja je skrivila njegov pad u nemilost. Gledala je ravno
pred sebe i hodala prema stražnjoj sobi za intervjue.
Jim Pfeiffer imao je pedesetak godina, bio je u formi i pun elana, neupadljiva
izgleda s iznimkom crnih okvira naočala koje su mu davale više izgled inženjera
iz NASA-e 1960-ih nego suvremenog policajca. Protresao je Fioninu ruku i
ponudio se da joj uzme jaknu prije no što je zatvorio vrata sobe za intervjue.
“Sjednite”, rekao je, ne neljubazno. “Mislio sam kako je bolje da razgovaramo
nasamo”
Fiona je sjela. “Već sam dala izjavu”, rekla je. “Nekoliko puta, zapravo.”
“Da, svjestan sam toga”, rekao je Pfeiffer. “Ima nekoliko drugih stvari koje
želim s vama proći.” Nasmiješio se. “Prije svega, kako ste?”

234
 Knjige.Club Books

Fiona mu se ukočeno nasmiješila. “Odlično. Hvala. Cijela vaša policijska

postaja me mrzi zato što me vaš bivši šef pokušao ubiti, ali to je u redu. Mirno
spavam noću znajući da su ga odmah pustili uz jamčevinu.”
Pfeiffer se naslonio u svojem stolcu. “Tako to ide, Fiona. Sudac odlučuje.”
Sudac koji je sto posto neki od Garrettovih frendova s golfa. Ali Fiona je to
ipak prešutjela.
“Zovu nas iz nekih medija”, rekao je Pfeiffer. “Uhićenje šefa Creela bilo je
popraćeno u javnosti, ali ja primam upite koji ukazuju na to da mediji barataju
nekim insajderskim informacijama.” Zurio je u nju kroz crne okvire naočala.
“Konkretno, ispituju nas za slučaj iz 1993., napad na djevojku po imenu Helen
Heyer. Čini se da se zameće neko uvjerenje kako slučaj Heyer ima veze s Timom
Christopherom.”
“Je li tako?” pitala je Fiona.
Pfeiffer je uzdahnuo. “Daj, Fiona, prestani glumiti. Svi znamo da je slučaj
Heyer bio jedna od tvojih ludih teorija prije nego što se sve ovo dogodilo.”
“Da, naravno”, rekla je Fiona. “Sad je moja teorija luda, a Garrett me pokušao
ubiti zato da o njoj ne govorim. Ali teorija je luda. Kako da ne.”
“To će biti obrađeno kroz uobičajene kanale istrage”, rekao je Pfeiffer,
doslovno ponavljajući frazu koju je izgovorio i na novinskoj konferenciji. “Ali
nije nam drago da mediji od toga rade skandal.”
“Onda razgovarajte s medijima koji rade skandal, a ne sa mnom.”
“Osim što si to ti”, rekao je Pfeiffer. “Ne zoveš nas ti, ali ti njima daješ
informacije. Molim te, nemoj me vrijeđati sugerirajući suprotno.”
Fiona je zurila u svoje ruke i šutjela. Znala je od početka da ništa od svega
toga neće biti popraćeno kako treba - ni Garrettovo prikrivanje Timova napada na
Helen Heyer ni Garrettov pokušaj da prikrije Debino umorstvo. Otac ju je odgojio
da bude novinar, a ne budala.
I zato je bila nazvala Patricka Sellera, novinara koji je pisao izvorni članak o
ubojstvu Deb za Lively Vermont 1994. godine. Patrick je sada bio freelancer i
Fiona mu je ponudila sve što zna o slučaju policijske korumpiranosti koji će
se uskoro razotkriti - slučaj koji je čvrsto povezan s Debinom smrću, s člankom
koji je Patrick tada pisao, uključujući i njegov razgovor s Richardom Rushom u
kojem je ovaj ustvrdio kako je Tim Christopher pojeo sladoled u njegovoj
prodavaonici u devet navečer. Sailer se sjećao svakog detalja vezanog uz slučaj i
uz vlastiti tekst, i skočio je na njezinu inicijativu.
Ali to nije kanila kazati Pfeifferu,
“Okej”, rekla je Fiona. “Hoćete da vas mediji puste na miru. Još nešto?”
Pfeiffer je odmahnuo glavom. “Nikako da doprem do tebe, ha?”
“Kao što sam rekla, morate razgovarati s novinarima koji vas nazivaju, ne sa
mnom.”

235
 Knjige.Club Books

“Postoji web-stranica”, rekao je Pfeiffer. “Zove se Istina o Timu

Christopheru. Tu se nalazi hrpa smeća o policijskom nemaru u ta dva slučaja.
Christopherov odvjetnik zna za to. Rekao je da će možda podići tužbu.”
“Zanimljivo”, rekla je Fiona. Ne možeš tužiti ako ne znaš koga tužiš, mislila
je.
“Tu su i te stranice na društvenim mrežama. Uključen je neki hipi-odvjetnik
koji radi pro bono. Netko je napravio podcast. Fiona, ovo je ludo.”
“Pa, ima puno ludih ljudi tu okolo”, složila se Fiona. “Ali to stvarno nisam
ja.”
Sad je bio ljutit. “Iza toga stojite ti i tvoj otac, i znaš da to znam.”
Fiona je suspregnula smiješak. Malcolm možda i ne zna mnogo o modernoj
tehnologiji, i ne bi mogao sam napraviti web stranicu ili objavu na Facebooku ni
da mu život o tome ovisi, ali nije to bilo važno. Nitko nije znao kako potaknuti
prave ljude da prenesu poruku javnosti tako brzo ni tako sofisticirano, kao
Malcolm Sheridan. Na svojoj strani imao je Patricka Sellera, kao i umirovljenog
odvjetnika koji se građanskim pravom bavio još od njegovih vijetnamskih dana.
Imao je podršku i Jonasa Coopera, Fionina urednika iz Lively Vermonta, koji je
znao nekolicinu tehnoloških frikova s lokalnog koledža.
A kad se radilo o izlaganju pokušaja prikrivanja ubojstva njegove kćeri,
Malcolm je bio i dobro umrežen i visoko motiviran. Potpaliti policiji pod petama,
to je bio njegov bogomdani talent.
“Ne bi me uopće bilo briga za sve to”, rekao je Pfeiffer. “Ljudi stavljaju sranja
na internet cijelo vrijeme. Moj problem je u tome što su me jučer nazvali iz BKI-
a. Otvaraju internu istragu o Garrettu Creelu i o još četvorici mojih policajaca
zbog sumnje na kriminalno udruživanje.”
Fiona se potrudila prikriti svoj šok. Ovo je za nju bila novost. Koliko je ona
znala, čak ni Malcolm nije imao načina da dođe do glavnog državnog Biroa za
kriminalna istraživanja. Zato se i jesu odlučili na internetsku kampanju.
“To je tek početak”, rekao je Pfeiffer. Sad mu je već para izlazila na uši.
“Pojavit će se još imena. Morat ću poslati još svojih ljudi na dopust, što znači da
neće imati tko raditi. Morat ću plaćati prekovremene, a to će se loše odraziti na
budžet postaje. I moral će pasti. A ionako nemamo neku navalu regruta u ovom
kraju. Plus što ja i dalje moram svako jutro ustati i doći na posao u ovoj sredini.”
“I sad sam ja za to kriva?” rekla je Fiona. “Prikrivao je ubojicu moje sestre, a
onda je pokušao ubiti i mene, čovječe.”
“Razumijem. Stvarno razumijem. I strašno me to ljuti. Ali ja moram biti
ekipiran da bih mogao uhvatiti nekog sljedećeg Tima Christophera kad naiđe.”
“Onda vaši policajci nisu trebali pokušavati zataškati nedjela onog prvoga.”
Fiona je odgurnula svoj stolac. “Mislim da smo gotovi.”
“Opozovi svoje pse, Fiona”, rekao je Pfeiffer.

236
 Knjige.Club Books

“Već sam vam rekla, nisu moji”

“Samo mi odgovori na još jedno pitanje.”
“Koje?” pitala je Fiona.
“Pročitao sam tvoju izjavu. Rekla si da je Garrett kazao Timu neka odbaci
tijelo u šumi, da može kupiti vremena prije nego što bude nađeno. A ipak ga je
Tim ostavio nasred polja. Njegove riječi, prema tvojoj izjavi, glasile su: ‘Samo
ju je bacio i pobjegao.’” Pfeiffer je zastao. “To se nekako ne uklapa, zar ne? Tim
je bio dovoljno pribran tu večer da nazove Garretta, dovoljno pribran da provede
njihov plan.” Pogledao je Fionu kroz svoje naočale i bilo joj je jasno kako
nije propustio nijedan detalj u ovom slučaju. “Što misliš, zašto je tako grdno
zeznuo? Zašto je izgubio sabranost?”
Fiona je o tome zaista već podrobno razmišljala; istina je da se nije uklapalo,
Osim kada se sjetiš da je to ipak bio Idlewild. “Mislim da ga je nešto uplašilo”,
rekla je. “Mislim da ju je ispustio i pobjegao jer se uplašio.”
Pfeifferove obrve su se podignule. “Tim Christopher tako se uplašio da je
trčeći pobjegao?”
“Da.”
“Što bi ga tako uplašilo?”
I o tome je ona već razmišljala. Zapravo, ležala je noću u krevetu budna i
pitala se o tome. Što je njemu pokazala Mary Hand? Kakve prizore, koje
zvukove? Tim Christopher, ubojica - što li je morala izvući iz njegove podsvijesti
i pokazati mu, a da je bilo toliko strašno da on ispusti Debino tijelo i potrči?
Odmahnula je glavom, gledajući Pfeiffera. “To nećemo nikada znati”, rekla
je. “Ali iskreno se nadam da je bilo jezivo.”

***

Oblačić pare njezina daha išao je ispred nje dok je hodala udaljujući se od
stanice. Kad je skrenula za ugao zgrade, u smjeru parkirališta, stala je ugledavši
figuru naslonjenu na njezin auto. Srce joj je počelo lupati i najednom joj se
opet vrtjelo u glavi, kao da bi od naglog naleta radosti mogla i poletjeti.
“Jamie”, rekla je.
Pomaknuo se s mjesta i ispravio, s rukama u džepovima jakne. Hladan vjetar
prebacivao mu je kosu.
Izgledao je bljeđi nego zadnji put kad ga je vidjela, ali njegova vitalnost nije
bila umanjena i njegove oči bile su prikovane za njezine, izraza mračnog i
zabrinutog. “Hej” rekao je. Pročistio je grlo, obuhvaćajući je pogledom od glave
do pete. “Jesi ti... okej?”
Bila je tiho, iznenađujuće ushićena što ga vidi; ono što joj se prije činilo
kompliciranim, sad joj se više nije činilo nimalo komplicirano. Ali Jamie je bio
237
 Knjige.Club Books

napet, držao se kruto. “Naravno”, uspjela je reći. “Sad sam dobro. A ti, kako si
ti?”
“Isto okej, valjda”, rekao je. “Slučajno sam u prolazu vidio tvoj auto.
Impulzivno sam stao. Pretpostavljam da se ne znam držati podalje od ovog mjesta.
Ne uhodim te, u svakom slučaju.”
“Lijepo je to znati.”
Bacio je pogled preko nje prema postaji. “Išla si se naći s Pfeifferom?”
“Bila sam pozvana.” Fiona je prekrižila ruke. “Iznerviran je zbog istrage BKI-
a. Misli da sam ja kriva za to. Ali mislim da će i sam dovoljno brzo shvatiti tko
stoji iza toga.”
Gledao ju je dugi trenutak i promatrala je kako iz njegovih očiju suzdržanost
nestaje, kao da je ispire voda. “Nisam uključen u slučaj - s obzirom na sve, sami
su pokrenuli istragu. Ali surađujem, Fee. Govorim im sve što znam.
“O svojem vlastitom ocu?” blago je upitala.
“Prikrivao je Tima. Pokušao je ubiti tebe. Pucao je na mene.” Jamie je
odmahnuo glavom. “Ali već sam ti sve to rekao. Već mi je bilo dosta. I mislio
sam ono što sam rekao.” Slabašno joj se nasmiješio. “Mislim da sada već mirno
mogu reći da neću više biti policajac.”
“Pa što ćeš onda raditi?”
“Ne znam. Nešto ću morati smisliti. Možda se počnem baviti drvodjelstvom
ili uzgojem jabuka.” Izvadio je ruke iz džepova i vidjela je zavoj na njegovoj ruci.
“Čujem da novinarstvo nudi posebno plodnu karijeru, jedini problem jest što ne
znam pisati.”
To ju je nasmijalo, smijeh se čuo kratko prije no što je zamro. Nije morao biti
policajac da bi činio dobro, pomagao ljudima. Možda će to s vremenom shvatiti.
“Isuse, Jamie”, rekla je, prelazeći dlanom preko svojeg čela. “Koji kaos. Kako se
drži tvoja majka?”
“Ne baš najbolje”, rekao je tmurno. Pogledao ju je. “Misli da si ti kriva za
sve.”
Naravno da to misli. Ona je žena policajca i majka policajca. Njegova majka
me mrzi, a njegov me otac pokušao ubiti. Neće to nikada funkcionirati.
Kao da joj je pročitao misli, Jamie je rekao, “I što ćemo sada, Fee?”
Pogledala je okolo po praznoj, hladnoj ulici, ispod sivog neba koje je prijetilo
novim snijegom. Prema policijskoj postaji iza sebe. U muškarca ispred sebe.
Što ćemo sada?
A onda je bacila kocku.
“Jesi li za kavu?” upitala ga je.
On je razmislio i potom odgovorio.
Nije zapravo ni morao. Odmah je znala kakav će odgovor biti.

238
 Knjige.Club Books

EPILOG

Barrons, Vermont,
prosinac 2014.

Dok su se strojevi kretali i ekipa radnika cirkulirala oko njih, Fiona je uperila
svoju kameru u mokri kvadrat zemlje i snimila još jednu fotografiju.
“Nema se još što vidjeti, znaš”, rekla je Katie Winthrop pokraj njezina
ramena.
Fiona joj nije odgovorila. Prvi put tijekom njihova kratkog poznanstva Fiona
je nesavladivu Katie Winthrop vidjela nervoznu. Stara žena bila je dobro umotana
u svoj kaput i šal, debele rukavice skrivale su joj ruke, a elegantna stopala
par zimskih čizama. Bila je razgovorljiva i nemirna, osjetljiva i emocionalna.
Danas je Fiona mogla jasno vidjeti u njoj petnaestogodišnju nevolju na dvije noge
koja je izluđivala svoje učiteljice.
Anthony se motao negdje iza njih, strepeći za svoju majku, spreman ponuditi
joj čaja iz termosice. Fiona nije na njega obraćala pozornost dok je gledala kako
se dvojica radnika dogovaraju oko iskopavanja, a potom zovu trećega da
čuju njegovo mišljenje.
“Bože, mrzim ovo mjesto”, rekla je Katie.
“I ja”, rekla je Fiona i dalje motreći radnike. “Svi mrze ovo mjesto.” Bio je
mračan prosinački dan, zimsko sunce skrivali su niski oblaci, a pri mutnom svjetlu
Idlewild je izgledao još gore. Iza njih, sjenke su vrebale iz dubokih prostora ispod
strehe koja je obrubljivala glavnu zgradu, zbog čega su još više nalikovali na
pokvarene zube. To što joj je ta zgrada iza leđa, Fioni je izazivalo jezu, kao da će
je zaskočiti dok ne gleda. Plastika rastegnuta oko staroga vrta nemilosrdno je
klepetala na zimskom vjetru. Sve je izgledalo kao da napeto čeka.
Još samo malo, pomislila je Fiona, gledajući ljude.
“Oh, hvala Bogu”, rekla je Katie. “Došle su cure,”
Fiona se nakratko osvrnula i vidjela Robertu i CeCe kako prilaze, zabundane
jednako dobro kao i Katie, ruku pod ruku. Uz njih je išao Jamie, pazeći da se
nijedna ne poklizne na sleđenom blatu prilaza. Roberta je mrko gledala
prema njima, a CeCe je pristojno mahnula rukom.
“Dobri Bože”, reče Roberta kad su prišle blizu. “Ovo mjesto izgleda još gore
nego što ga se sjećam. Hoće li ovo dugo trajati?”

239
 Knjige.Club Books

“Kakav je to vonj?” pitala je CeCe. “Ah - pa to je vrt. Sad se sjećam.” Lice

joj se smračilo kad su joj sjećanja navrla. “Odvratno.”
I bilo je. Čak i u ledenoj hladnoći, čim je ekipa prevrnula prvi sloj od leda
skorene zemlje, močvarni, odvratni vonj osjetio se iz te četvorine tla, kao da izdiše
svoj smrdljivi dah njima u lice. Radnici su govorili nešto o drenaži i glini i pH, ali
Fiona nije obraćala pozornost na njihove komentare. Taj vonj, to su bile Mary i
njezina beba. Uvijek je tako bilo.
Jamie je prišao i stao pokraj Fione. “Jesi li ti dobro?” nježno ju je upitao.
“Ovo je baš lijepo od tebe”, promrmljala je Fiona. “Nisi morao dolaziti.”
Okrenula se k njemu i oči su im se susrele na dugi trenutak. Napola joj se
nasmiješio, a njoj se osušilo grlo. “Htio sam doći”, rekao je.
Fiona je otrgnula pogled s njegovih očiju i opet se zagledala naprijed.
“Nakon ovoga vodim te na pivo”, rekao je, “Nema veze što je još rano.”
“Okej”, rekla je, osjetivši kako joj obrazi postaju topli. Ovo je bilo kao da su
na prvom spoju.
“Katie”, požalila se Roberta dok je Fiona opet fokusirala svoju kameru na vrt.
“Tvoj sin mi pokušava uvaliti čaj.”
“Uzmi”, rekla je Katie. “To ga čini sretnim.”
“Ja bih radije toplu čokoladu”, rekla je CeCe. “To bi me razveselilo. Rado bih
gledala toplu čokoladu. Zapravo, uopće ne želim gledati nikakvo mrtvo tijelo. O
ne. Opet previše govorim, jel’ da? Tako mi dođe kad sam nervozna.”
Ušutjela je i Fiona je znala da su je ili Katie ili Roherta - ili možda obje -
primile za ruku.
Bez CeCeina čavrljanja čulo se samo klepetanje najlona i vjetar. Ekipa
radnika koju je unajmila Katie bila je ovdje već pet sati i svjetlo će uskoro nestati.
Ali četvorina zemlje koju su pretraživali nije bila velika i tlo je bilo rahlo i
mokro usprkos vremenu. Već su iskopali dosta dubok sloj, mah bager stajao je
parkiran, a muškarci su sada kopali lopatama. Konačno, voditelj ekipe napravio
je krug oko rupe koju su napravili u zemlji, i prišao Katie s ozbiljnim izrazom
lica. “Naišli smo na nešto”, rekao je. “Drveno.”
Lijes. Maryni roditelji ostavili su je vani, da umre od hladnoće, ali pokopali
su nju i bebu u lijes.
Trebalo je četrdeset minuta, ali lijes je bio iskopan i podignut iz dubine
staroga vrta. Bio je truo, grub, nestručno sklepan od dasaka, očito kućne izrade.
Smrad koji se s njime podignuo, usprkos oštrom vjetru, bio je tako jak da su i
muškarci iz radne ekipe navukli šalove preko nosa i usta.
Fioni je također smrdjelo, ali držala je ruke na kameri, snimajući dok se lijes
dizao iz zemlje. Napisala je veći dio svoje priče o Soniji Gallipeau, tužnu priču o
njezinu životu i smrti. Jonas ju je namjeravao iskoristiti u novom, redizajniranom
izdanju Lively Vermonta - napokon je, nakon toliko vremena, odlučio fokus

240
 Knjige.Club Books

časopisa maknuti s pitkih turističkih tema i napraviti zaokret prema magazinu koji
će ozbiljno pratiti lokalne probleme, kakav je i želio voditi.
Prodao je svoju polovicu kuće bivšoj supruzi, uzeo novac i uložio ga u
časopis, a ostao stanovati u sobi iznad garaže kod svoje postarije majke.
Neobično, ali bio je u boljem raspoloženju no ikada otkako je to napravio.
Osjećam se kao da mi je opet dvadeset godina, rekao je.
Dio njegova slavljeničkog raspoloženja dolazio je i od činjenice da glavna
priča novog Lively Vermonta uopće zapravo neće biti priča o Soniji Gallipeau.
Glavna priča bit će ekskluziva s potpisom legendarnog Malcolma
Sheridana, izvadak iz njegove nadolazeće knjige o financijskom krahu iz 2008.
godine. Jonas je dogovorio prvu suradnju s Malcolmom Sheridanom u dvadeset
godina i čak ni to što živi u majčinoj garaži nije mu moglo pomutiti veselje.
Nemoj se previše nadati, upozorio je Malcolm Jonesa dok su sjedili u njegovoj
dnevnoj sobi, a Fiona ih zabavljeno promatrala. Ja sam penzioner. Ne kanim pisati
za tebe cijelo prokleto vrijeme. Ali Fiona je znala da on uživa u ovome.
Njezin otac je pisao - to je bilo jedino što je važno. Nastavak priče o Timu
Christopheru, koliko god bio bolan, otpustio je neke čvorove. Ponovno je
probudio u njezinu ocu želju da iziđe u svijet i učini nešto. Baš kao što je probudio
i nju.
I Fiona je također pisala. Sonia Gallipeau bila je samo početak. Počet će pisati
prave priče, prvi put u svojem životu. Njezin će fokus biti na neriješenim
slučajevima, na nestalim voljenima koji nikada nisu nađeni, na hladnim
slučajevima koji su ostali bez zaključka. Pisat će o onome što je važno, ma
koliko je to stajalo. A Jamie će joj pomagati, posuđujući joj svoju ekspertizu
stečenu tijekom deset godina policijskog iskustva.
Čim tijela s Idlewilda budu pokopana.
Nije bilo nikakve priče o Mary Hand. Nije to bio razlog što je stajala ovdje i
snimala fotografije. Snimala je zato što je mislila kako, nakon tolikih godina
patnje u tišini, netko treba ovo dokumentirati.
“Nadam se da nikome neće pozliti”, rekao je Anthony. Stajao je odmah do
CeCe, gledajući lijes kako se diže iz zemlje, i svima je bilo jasno da zapravo
govori o sebi.
Cure su šutjele, stojeći jedna do druge, poredane, motreći. Točno ovako
stajale su i na Sonijinoj komemoraciji prije četiri dana, dostojanstveni red starih
žena, na bdijenju za svoju prijateljicu. Sonia je sada bila pokopana kako dolikuje,
na groblju i ispod spomenika koji nosi njezino ime.
Lijes je položen na grube drvene grede i voditelj ekipe ponovno je prišao. “Što
ćemo sad?” upitao je Katie. Fiona je spustila kameru. Osjetila je kako je Jamie
prima za ruku.
Katie je žmirnula na voditelja kao da se probudila. “Otvorite ga”, rekla je.

241
 Knjige.Club Books

Anthony je gledao u nju. “Majko”, rekao je. “Mislim da to ne bismo baš smjeli
mi raditi.”
Katie je pogledala u voditelja radova. “Možemo li to napraviti?”
Voditelj se osvrnuo pogledati svoje kolege iza leđa, pa slegnuo ramenima.
“Vjerojatno bismo trebali zvati policiju”, rekao je. “Ali što se mene tiče, nema
problema. Ovako stari lijes, to će biti tek nekoliko starih kostiju.”
“Što ti misliš, bivši policajče?” upitala je Katie Jamieja.
Jamiejev pogled bio je fiksiran na lijes. Ruka mu je bila topla u Fioninoj. “Ja
kažem - otvarajte”, rekao je.
“Onda tako i napravite”, uputila je Katie voditelja.
Roberta je odnekud iz kaputa izvadila rupčić i prinijela ga nosu. “Što ćemo
napraviti s njom?” pitala je Katie dok se voditelj radova vraćao prema grobu.
“Pokopat ćemo je”, rekla je Katie. “Onako kako treba, kao što smo i Soniju.
Mary i njezinu bebu. Onda će se smiriti.”
“Ja ovo ne želim vidjeti”, rekla je CeCe, ali nije se pomaknula.
Fiona je čula nešto iza sebe i okrenula se.
Nije bilo ničega.
Opet se okrenula naprijed, ali čula je isti zvuk ponovno. Korak.
Navala šuma u njezinim ušima i čudan miris koji je jako podsjećao na
muškatni oraščić. Fiona se zagledala u sjene i vidjela Mary kako stoji na rubu
šume u svojoj haljini i s velom, gledajući ih. Držala je malenu, umotanu bebu u
naručju.
Iza Fioninih leđa, voditelj je rekao: “Dodaj mi polugu.” Čuo se zvuk pucanja
drveta. CeCe je jauknula.
“Isuse” rekao je Jamie.
Nepomična, Mary je promatrala. Fiona je stajala kao smrznuta, s rukama na
kameri.
“Moj Bože”, rekla je tiho Katie. “O, Bože moj. To je ona.”
Mary se nije pomaknula.
“Pretpostavljam da sad nekoga trebamo nazvati”, rekao je voditelj.
“U pravu si, Katie”, rekla je Roberta. “Moramo je pokopati. Moramo napraviti
pogreb za njih dvoje”
U Marynim rukama djetešce se pospano pomaknulo. Fiona je trepnula. Mary
je nestala u sjenama drveća.
I nije više bilo ničega osim vjetrometine, praznog zimskog neba, daha ledenog
vjetra. I tišine.

242
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Hvala mojoj urednici Danielle Perez jer je vjerovala u ovu knjigu i otpočetka
navijala za nju. Hvala mojoj agentici Pam Hopkins što mi je pomogla pisati nešto
novo i zastrašujuće. Hvala mojoj majci, bratu i sestri koji me drže čvrsto na zemlji
i mojem suprugu Adamu zbog kojega nisam (posve) izgubila razum, Molly i
Sinead jer su čitale prvu verziju knjige i odgovorile me od ideje da odustanem, i
Stephanie jer je čitala kasniju verziju i opet me odgovorila od iste ideje. Hvala,
cure.
Podatke o Ravensbrücku mogu zahvaliti radu Sarah Helm, prvo iz njezina
rada A Life in Secrets, a onda iz njezina potresnog djela o samom Ravensbrücku,
If This Is A Woman. Pogreške, ako ih ima, isključivo su moje. Čitatelji koji
žele čitati više o Ravensbrücku trebali bi pronaći roman Rose Under Fire autorice
Elizabeth Wein.
I hvala svakom od mojih čitatelja koji su mi ikad poslali pismo ili e-mail ili
poruku preko Facebooka, svakom knjiškom klubu koji je neku od mojih knjiga
odabrao za čitanje i svakom autoru bloga ili osvrta kojem se dalo pisati o
mojem radu. Bez svih vas taj rad jednostavno ne bi postojao.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

243