Godina je 2093

Ti i ja smo pokriveni velom zaborava.

Odavno su nam naši najbliži prestali slati selame i dove.
Oni su se zabavili o sebi i svojim voljenim
Ponekad svrati neki prolaznik i obraduje nas selamom i dovom...
Tvoj nišan, na kojem sotji tvoje ime i godina rodjenja uvleiko je oronuo...
Jedva da se vidi od trave i busenja...
Da, i ja i ti smo imali voljene...
I bili smo voljeni
A sad, naše prostrane kuće zamjenjene su tijesnim kaburovima.
Svaku noć i svako jutro meni i mojim komšijama se prikazuju naša
mjesta u džennetu ili džehenemu...
Ovisno, ko je sebi i kakvo vječno prebivalište pripremio..
Evo sad, evo sad čujem lance, plač, krike...
Uzaludno kajanje...
Da sam Bogdo zemlja ost'o.
Čujem i malo podaljeg komšiju kako smirenim i spokojim glasom u
blagostanju ponavlja
moj namaz,
moj spas...
Često se prisjetim onog momenta kada je sve prestalo...
Bože, bilo je to zaista iznenada.
Sasvim neočekivano.
Sjećam se, prvo što mi je na um palo, te prve mračne noći u kaburu,
Bilo je
Bože, pa ovo je Istina...
Sve što sam slušao od svog imama iz tih davnih mektepskih dana, u šta
sam polovično vjerovao,
bilo je Istina...
Sve moje, do tadašnje brige, kuća, porodica, posao, krediti zamjenjeni su
jednom...
Kako račun položiti???
Svakodnevno se prisjetim i tog, tada meni čudnog mladića koji je svakim
danom gotovo u isto vrijeme prolazio pored moje kuće
Znao sam kuda ide, ali sma se trudio da o tome ne mislim.
Znajući da sam tim putem i ja trebao krenuti, jer bio je to pravi put...
Sjećam se svih svojih propusta i razmišljam,
O Bože,
Kako bih to iznova drugačije uradio...
Ali, nema više iz nova...
Rečenica je koju sam sebi, po ne znam ni sam koji put, ponavljam...
Evo ponovo,
Ponovo čujem onog istog čovjeka
Moj namaz
Moj spas...