DUH SVETI - Sv.

Bazilije Veliki ; DJELOVANJE SVETOGA DUHA

Na Duhove o Duhu Svetom

Od prvog spomena Duha na stranicama Svetoga pisma njegova je djelatnost vezana za život:
- U početku stvaranja “ Duh je Božji lebdio nad vodama ” ( Post 1,2 ) ;
- potom dolazi stvarateljska riječ: “ I reče Bog: ’ Neka bude … ’, i bi tako ” .

Riječ Božja i Duh su stvarateljska Božja svemoć koja dokida ništavilo i podiže život:
- “ Riječju Božjom sazdana su nebesa i dahom usta njegovih sva vojska njihova ” ,
- pjeva starozavjetni psalmist ( Ps 33,6 ) .

Sve stvoreno ovisi o ovom životnom dahu ( Duhu ) .

Zahvaljujući udahnutom dahu, čovjek je postao živo biće ( Post 2,7 ) .

No, ako Bog dah im oduzme, ugibaju i u zemlju se vraćaju ( Ps 104,29-30 ; Job 34,14-15 ) .

Kao stvarateljska moć Ruah vrši svoje dobrohotno i oživljujuće djelovanje nadasve u pogledu Izabranog
naroda (Izraela), najprije obuzimajući slabe ljude te ih preobražujući u karizmatske vođe ( 1 Sam 10,6 sl. ) ,
a potom u vrijeme najdublje krize čitavog naroda, kada su se činili kao hrpa usahlih kostiju,
obećava se Duh koji će izravno intervenirati u život naroda da ga oživi ( Ez 37,1-14 ) .

U Isusu Kristu Duh se u punini očituje kao izvor života,

bilo s obzirom na sam njegov život, bilo na njegovo djelovanje.

Od početka njegove zemaljske egzistencije Isusov je život pod znakom Duha:

začet je silaskom Duha Svetoga te je sav njegov život prožet životvornom prisutnošću Duha.

Nakon krštenja na Jordanu i povratka iz pustinje Isus na sebe primjenjuje riječi proroka Izaije:
“ Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza ” ( Lk 4,14 ) .

U snazi pomazanja koje je primio od Duha Isusu je moguće, kako reče Petar u Djelima,
oslobađati i “ ozdravljati sve kojima bijaše ovladao đavao ” ( Dj 10,38 ) .

Sam se Isus, u objašnjenju vlastite moći kojom liječi i izgoni đavle, poziva na prisutnost Duha koji je u njemu
( Mt 12,28 ; Lk 11,20 ).

Uskrs je najintenzivnija točka i vrhunac djelovanja oživljujuće snage Duha Svetoga,

koji se objavljuje kao “ Duh onoga koji je uskrisio Isusa Krista od mrtvih ” ( Rim 8,11 ) .
Zahvaljujući oživljujućoj provali Duha u grob, mjesto smrti i raspadanja, Duh zaslužuje naziv “snaga Božja” .

1
Isus “ bî raspet, istina, po slabosti, ali živi po snazi Božjoj ” ( 2 Kor 13,4 ) ,
ili, kako za Krista reče sv. Petar: “ Ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u Duhu ” ( 1 Pt 3,18 ) .

O Duhu Svetom progovara i sv. Bazilije u svojoj homiliji

Bazilije Veliki (329-379) bio je crkveni otac, naučitelj Crkve.

Među najvažnijim spisima mu je De Spiritu Sancto (O Duhu Svetom).

O Duhu Svetom progovara i sv. Bazilije u svojoj homiliji:

„ Sva stvorenja dolaze Duhu u njihovoj iskonskoj potrebi za posvećenjem.

Svako živo stvorenje ga traži u skladu sa svojim mogućnostima.

Njegov dah – dah Svetog Duha – daje moć da svatko dostigne vlastiti naravni smisao i cilj.

Sveti Duh je izvor svetosti, duhovno svjetlo, i svoje svjetlo nudi svakom umu kao pomoć u potrazi za istinom.

Po svojoj naravi, Sveti Duh je izvan dosega našega razuma,

ali možemo ga poznati po njegovim dobročinstvima.

Moć Duha ispunja čitav svemir,

ali on se daje samo onima koji su ga dostojni i djeluje u svakome prema mjeri njegove vjere.

U sebi je jednostavan, a otkriva se u svojim silnim djelima. Punina njegova bića je svakome dostupna.
Punina njegova bića je sveprisutna.

Premda ga mnogi dijele, on ostaje nepromijenjen. Svojim razdavanjem on ne gubi ništa.

Poput sunčeve svjetlosti koja obasjava čitavo postojanje, šireći se nad morem i kopnom,
a opet ju svako stvorenje uživa tako kao da je samo za njega tu,
tako i Duh izlijeva svoju blagodat u punoj mjeri, koja je sasvim dostatna za svakoga i za sve,
a opet se daruje kao da je sva samo za onoga koji ju može primiti.

Svim stvorenjima koji ga primaju on omogućuje da ga uživaju,

a to uživanje je ograničeno samo njihovom vlastitom naravi, a ne njegovom sposobnošću da se daje.

Duh uzdiže naša srca k nebu, upravlja koracima nemoćnih i slabih,

te dovodi do savršenstva sve koji napreduju u duhovnom životu.

2
On prosvjetljuje sve koji su očišćeni od svake ljage grijeha i čini ih duhovnima po sjedinjenju s njime.

Kao što prozirne tvari postaju vrlo svijetle kada ih obasja sunčevo svjetlo te sjaje novim sjajem,
tako isto i duše u kojima prebiva Sveti Duh i koje su njime prosvjetljene,
postaju u sebi duhovne i izvorom blagodati za druge.

Od Duha dolazi znanje o budućnosti,

razumijevanje otajstava vjere, uvid u otajstvena značenja Svetog pisma i drugi posebni darovi.

Po Duhu postajemo građani neba,

prima nas se u društvo anđela i ulazimo u vječnu radost da prebivamo s Gospodom.

Po Duhu zadobivamo sličnost s Bogom.

Uistinu, zadobivamo ono što je iznad naših najdubljih očekivanja – postajemo Bogom. “

( Iz: Bazilije Veliki , ” Duh Sveti ” , preveo Marijan Mandac, Makarska, 1978. ) .

Sveti Bazilije Veliki svećenik i crkveni naučitelj (329. - 379.)

spomendan 2. siječnja

Sveti Bazilije Veliki otac je istočnog redovništva. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se
kasnije svi veliki utemeljitelji redova.

Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina.
U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi - božanski život.

U Komentaru Izaiji obrađuje darove Duha Svetoga, koji su se u punini izlili na Mesiju, ali koje Duh Sveti
izlijeva i na krštenike i krizmanike.
3
Sv. Bazilije napisao je i Ascetiku,
koja sadrži vrlo korisna pravila i praktične pouke o krepostima i dužnostima monaha.

On je bio duboka redovnička duša

i zato su mu i djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život.

On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkoga života.

Za njega su samostani i njihove crkve "kuće molitve",

a " molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu " .

U svojim Asketskim govorima

daje odlične duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša.
Navest ćemo samo jedan:
" Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao,
- pravo je da si svatko prije počinka u svome srcu ispita savjest. "

Sv. Bazilije bio je i sam velik kontemplativac, čovjek molitve i razmatranja, čovjek čitanja Božje riječi.

Nije onda čudo da se često zaustavljao i na onome prizoru na Kalvariji koji nam je očevidac, sv. Ivan,
tako jednostavno a opet tako svečano opisao, da je taj opis postao hrana i nadahnuće svih onih koji su po
otvorenom Kristovu boku htjeli ući u tajne njegove neizmjerne ljubavi.

" Jedan od vojnika kopljem (Isusu) probode bok pa odmah poteče krv i voda " ( Iv 19,34 ) .

Bazilija zanima to Srce, sjedište Isusova osjećajnog života.

On naučava da je Isus imao prave ljudske osjećaje koji su u isto vrijeme bili i sveti.
Ako je Isus čeznuo, želio, ti osjećaji su bili sveti.
Ako je Isus usplamtio gnjevom, taj osjećaj bio je svet.
Ako je Isus ljubio, a "ljubio je ljudskim srcem", kako nas lijepo uči II. vatikanski sabor
(Radost i nada, broj 23), onda je taj osjećaj ljubavi bio nadasve svet; on se protezao na Oca i na sve ljude.

Evo doslovnih Bazilijevih riječi o osjećajima Srca Isusova:

" Premda je svima poznato da je Gospodin preuzeo naravna čuvstva
- kako bi potvrdio stvarnost istinskoga a ne prividnoga utjelovljenja,
- ipak on od sebe odbacuje neuredne osjećaje što kaljaju čistoću našega života,
- jer ih drži nedostojnima svoga prečistoga božanstva. "

Ako bismo mogli govoriti o Bazilijevoj pobožnosti Srcu Isusovu, onda bi se ona sastojala u promatranju
Gospodinova osjećajnoga života.

Suvremena psihologija otkrila je silno značenje osjećajnoga života.

4
Imati zdrav, normalan i razvijen osjećajni život za čovjeka je veliko bogatstvo.

Čovjek bez osjećaja duševno je sakat. Nedostaje mu nešto što je veoma važno za čovjeka.

Čovjek, koji se ne zna ničemu diviti, ni za čim čeznuti, ništa ljubiti, pravi je duševni bogalj.

A kad čovjeku nedostaje plemenitost, ljubaznost, požrtvovnost, ona neka nutarnja i vanjska finoća, on
postaje grub, neotesan, pravi divljak.

Kakve sve strahote čovjek može počiniti ako ga zahvati osjećaj srdžbe, mržnje, strastvenosti!

Zato na potpun čovjekov odgoj spada i odgajanje njegovih osjećaja, osjećajnog života.
Zanemarivanje toga odgoja nikad ne ostaje bez teških posljedica.

Sv. Bazilije, utemeljitelj kršćanskog redovništva na Istoku,

znao je dobro da redovnik naročito mora odgojiti svoje srce, sjedište osjećajnog života.

No to vrijedi i za svakog kršćanina.

Uzor su, pak, i najbolja škola toga odgoja Isusovi osjećaji,

koji su bili pravi ljudski, ali uvijek sveti te nisu nikad okaljali ni njegovu ljudsku ni božansku narav.

Kršćanin, doduše, ima samo ljudsku narav,

ali ona je po milosti pobožanstvenjena, zato i njegovi osjećaji moraju uvijek biti sveti,
dostojni njegova kršćanskog dostojanstva, njegova dioništva u božanskoj naravi.

Zato i kršćani, prema nauku sv. Pavla,

moraju " težiti među sobom za onim za čim treba da teže u Kristu Isusu " ( Fil 2,5 ) .
Kršćaninove težnje, osjećaji, moraju biti slični Isusovima. Isus im mora biti norma i uzor.

Prema tome, u odgajanju svoga osjećajnog života kršćanin će poći u školu Srca Isusova kako bi svoj osjećajni
život naučio sveto proživljavati.

Pobožnost Srcu Isusovu za njega treba da postane škola istinskoga i svetoga osjećajnog života.

To će postati ako se svaki dan u molitvi, razmatranju, bude uživljavao u osjećaje Isusova Srca, ako ih bude
usvajao, ako se bude njima zadojio.

Naše osjećanje treba da je onakvo kakvo je i u Isusovu Srcu.

I tako nam nauka sv. Bazilija, koji je živio davno prije nas, prije 1600 godina, može i danas poslužiti kao
veoma praktična životna pouka.
Ako ga je Crkva proglasila svojim naučiteljem,
onda je smisao toga da je poučava u svim stoljećima njezina životnog hoda.
5
U svome govoru u pohvalu Bazilija sam Grgur Nazijanski je najbolje ocrtao te sretne mladenačke dane.

" Svi su u Ateni smatrali kao da smo nas dvojica poput jedne rijeke što se iz istog matičnog izvora,
zbog želje za naukom, razdvaja u dva rukava da se opet, Božjim nagnućem, sastanemo.
Svoga i velikoga Bazilija susretao sam tada s poštovanjem zbog uvida u njegovu ćudorednu ozbiljnost, a i
zbog zrelosti i razbora u razgovorima.
A na to sam poštovanje i druge pobuđivao koji ga još nisu poznavali.
I čim bi ga upoznali ili čuli, odmah su mu iskazivali poštovanje. Odakle to?
Jedini je on gotovo između svih koji su došli u Atenu na nauke bio izuzet od općeg zakona:
uživao je veće poštovanje nego je to uobičajeno za početnike.
Odatle je počelo naše prijateljstvo, odatle je zaiskrila povezanost te smo bili kao ranjeni uzajamnom
privrženošću.

Tijekom vremena očitovali smo si zajedničku želju za filozofijom i postali smo sudrugovi, sustanari i prijatelji,
idući jedino za tim da danomice sve žarčim i upornijim zalaganjem ostvarimo tu svoju želju.
Vodila nas je ista želja za najpoželjnijom stvari, za naukom.
Ali, među nama nije bilo zavisti, a cijenili smo natjecanje.
Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će prvi drugome je prepustiti.
Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.

Činilo se da je u nama jedna duša u dva tijela. Ne valja, doduše, vjerovati onima što vele da je sve u svemu.
Ali, nama se može vjerovati da bijasmo jedan u drugome. Obojica smo imali isti posao i isto nastojanje:
razvijati kreposti da živimo u zbiljnostima drugoga života te se tako pripravimo na to da se onamo
preselimo. Imajući to pred očima, sav smo svoj život i djelatnost upravljali tome da vršimo Božje zapovijedi,
da jedan drugoga potičemo na njegovanje kreposti. Zapravo, ako to nije odveć samosvjesno reći:
jedan drugome bijasmo norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla.

I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami nadjeli, već prema svojim
životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima."

Pobožna legenda puna znakovitosti pripovijeda kako su se Grguru u snu prikazale dvije lijepe djevice:
čistoća i mudrost i ponudile mu zaruke.
On se u stvari s njima i zaručio, ljubio ih i ostao im vjeran do konca života.
Čistoća srca omogućivala mu je da sve više ulazi u tajne Bogom objavljene nauke.

Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik
ugled. Kako je bio osjetljive savjesti, bojao se da zbog uspjeha ne upadne u taštinu pa je napustio
poučavanje i otišao u samoću. No, to je bilo samo na kratko.

6
I njegov prijatelj Bazilije morao je napustiti omiljelu samoću i preuzeti vodstvo biskupije u Cezareji.
U doba teoloških borbi i trzavica i Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog
istoka, za Carigrad.

Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja. Prvo je nijekalo
božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu došla je do izražaja bijedna ljudska zavist nekih biskupa koji
su ga okrivljivali da se sam narinuo za biskupa. Da izbjegne kavgu, odrekao se drage volje biskupske stolice u
Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu, gdje je u biskupskoj časti naslijedio svoga oca.
Sada je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje.

Napisao je dragocjenih spisa.

U svojim Govorima ocrtava pravi lik svećenika, život monaha, obrađuje ljubav prema siromasima,
kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu.

Pjevao je i pjesme u kojima je također riječ o djevičanstvu, taštini svijeta itd.

U pismu Amfilohiju, svetom biskupu Ikonija, piše:
"Nemoj oklijevati posredovati za nas kad riječju budeš privukao Riječ, kad nekrvnom sječom budeš sjekao
Gospodnje tijelo i krv, upotrijebivši mjesto mača riječ!"
Taj slikoviti govor snažna je preporuka u molitvu kod slavljenja Euharistije.

Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica.

Pjevao je i himne.

U starosti Bog je pripustio na njega strašne napasti.

Bile su to kušnje da bude prokušan kao zlato na vatri i da još više omili Gospodinu.
Svladao ih je molitvom i zazivanjem Presvete Bogorodice.

Svoj život i talente odlično je iskoristio za Crkvu i duše.

Umro je Bogu odan 9. svibnja 389. ili 390. godine.

7
 Duh Božji i Duh Sveti Anto Popović Izvor: Svjetlo riječi

El Greco, „Silazak Duha Svetoga”

Kristovo obećanje Duha Branitelja jamstvo je trajne i univerzalne nazočnosti Duha Svetoga
kao temelja na kojem počiva i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crkve.

Duh Božji o kojem govori Biblija je po svojoj naravi tajanstvena stvarnost,

koju je moguće opisati samo slikovito.

Za predočavanje stvarnosti Duha često se upotrebljava slika vjetra.

Ova slika temelji se na hebrejskoj riječi "ruah", koja može označavati i "duh" i "vjetar".
Ovo drugo značenje riječi "ruah" slikovito definira što je "duh".
Naime, kao što vjetar nije vidljiv, a ipak ga je moguće osjetiti, takav je i Duh.

Ova usporedba Duha s vjetrom javlja se i u Starom i u Novom zavjetu.

Tako Isus u razgovoru s Nikodemom kaže:
" Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
- Tako je sa svakim koji je rođen od Duha " ( Iv 3,8 ) .

Knjiga Propovjednika (Koheleta) tvrdi:

" Kao što ti nije poznato kojim putem vjetar putuje ... ,
- tako nije poznato ni djelovanje Božje, koji sve oblikuje " ( Prop 11,5 ) .

Temeljno značenje Duhu Božjemu daje njegovo božansko podrijetlo.

Svijet i čovjek proizlaze od Boga Stvoritelja.
Pri tome je Duh Božji nositelj povezanosti između Boga i stvorenog svijeta.
Kao što čovjek svojim duhom prodire u Božju stvarnost,
tako Bog po svome Duhu djeluje u svijetu i u čovjeku.

Starozavjetna očitovanja Duha Božjega

Bitno obilježje Božjeg Duha u Starome zavjetu jest njegova učinkovitost (Mudr 1,7).
U povijesti Božjeg naroda od početaka se javljaju ljudi u kojima je Duh Božji posebno prisutan i djelatan.
Takvi su likovi Mojsija (Br 11,17) i Jošue (Pnz 34,9).
8
Knjiga Sudaca opisuje kako se izbavljenje ugroženog Božjeg naroda događa po karizmatičnim vođama na
koje je sišao Duh Božji (Suci 3,10; 6,34; 11,29).

Obdarenost Duhom Božjim kao stalna karizma javlja se kod kraljeva Šaula (1 Sam 16,14) i Davida (1 Sam
16,13; 2 Sam 23,2).

Posebno su proroci nastupali kao ljudi koje je vodio Duh Božji i koji su tako naviještali volju Božju (Ez 2,2;
3,12.14; 8,3 itd.; Zah 7,12).

Vrlo rano, u okviru mesijanskih očekivanja, pojavile su se najave da će doći vrijeme univerzalne raširenosti i
trajne prisutnosti Duha Božjega.
Na mesijanskom kralju počivat će Duh Jahvin (Iz 11,2).
Duh Božji osposobit će Božjeg slugu da narodima navijesti radosnu vijest (Iz 42,1ss; 61,1-3).
Bog će po svome Duhu dati narodu novo srce i novi duh (Ez 36,27).
Cijeli će narod, čak i sluge i sluškinje, postati prorocima zahvaljujući izlijevanju Duha (Jl 3,1-2; Br 11,29).

Duh Božji odnosno Duh Gospodnji uvijek je u Starom zavjetu shvaćen kao „snaga”,
a ne kao personificirana stvarnost.
Gdje se pak Duhu Božjem pripisuju ljudski atributi, to se događa radi pojašnjenja Božjeg djelovanja.

Novozavjetna novost Duha Božjega ‒ Isusovo djelovanje i Duh Sveti

Novozavjetne knjige na različite načine govore o očitovanju i djelovanju Duha.

Uvijek je, međutim,

prisutno uvjerenje da je s pojavom Isusa Krista nastupila očekivana punina, odnosno izlijevanje Duha.

Duh je prisutan u događajima i osobama koje pripravljaju i najavljuju dolazak Isusov:

Ivan Krstitelj (Lk 1,15), Elizabeta (Lk 1,41), Zaharija (Lk 1,67) i Šimun (Lk 2,25-27).

Isusovo začeće dogodilo se po Duhu Svetom (Lk 1,35).

Duh je najtješnje povezan s Isusovom osobom.

U trenutku Isusova krštenja Duh je, na vidljiv način, sišao na Isusa (Lk 3,22).

Isus je „snagom Duha” otpočeo svoje djelovanje u Galileji (Lk 4,14), a u sinagogi u Nazaretu Isus se
predstavio kao Pomazanik Duhom Božjim (Lk 4,18) koji svojim djelovanjem donosi radost „ubogima,
slomljenima, zarobljenima, sužnjevima”, sukladno najavi proroka Izaije (Iz 61,1).

Duh koji je u događaju krštenja sišao na Isusa (Iv 1,32-34) ostao je na njemu kao znak njegova božanskog
sinovstva sve do otkupiteljske smrti na križu.

9
Isus je, dakle, na jedincat način i trajno i u punini posjedovao Duh Božji.

Novozavjetna novost Duha Božjega vezana je uz Kristovu osobu i njegovo djelovanje,

a kulminacijsko očitovanje Duha Svetoga vezano je uz događaj uskrsnuća.

Naime, Duh Sveti je dar Uskrslog i Proslavljenog Gospodina (Iv 20,22).

Mjesto posredovanja Duha Svetoga vjernicima jest krštenje kao događaj rađanja iz Duha (Iv 3,5-8).

Isus je u svome oproštajnom govoru najavio dolazak Duha „Parakleta”, tj. Branitelja (Iv 14,16),
koji će snažiti njegovu zajednicu iznutra i podsjećati je na ono što je Isus naučavao i uvoditi je u cijelu istinu
(Iv 14,26; 16,13) i braniti je od izvanjskih napada (Iv 15,26; 16,8).

Događaj kulminacijskog očitovanja Duha Svetoga

Sukladno najavama proroka (Iz 44,3; Ez 39,29; Jl 3,1-2) da će doći vrijeme kada će snaga Božjega Duha biti
izlivena na cijeli narod, u novozavjetnom vremenu stvarno se dogodilo „izlijevanje Duha”.

Djela apostolska govore o izlijevanju Duha na blagdan Duhova (Dj 2) i iz toga događaja rođena je Crkva,
tj. nova zajednica Božjeg naroda.
Snaga Duha Svetoga, koja je sišla na apostole i koja je privukla pozornost brojnih hodočasnika u Jeruzalemu,
opisana je ponajprije kao nova sposobnost shvaćanja i razumijevanja.
Naime, svatko je čuo apostole kako govore njegovim vlastitim jezikom (Dj 2,7-8).
U središtu duhovskog izvještaja je Petrova propovijed u kojoj je Petar citirao (Dj 2,17-18) starozavjetnu
najavu proroka Joela o izlijevanju Duha Božjega na sve članove Božjeg naroda (Jl 3,1-2).
Zajednica onih koji vjeruju u Krista postala je mjesto nazočnosti Božjeg Duha, a Duh Sveti se očitovao kao
snaga kohezije, kao snaga koja nadilazi razlike i stvara zajednicu vjernika – Crkvu.
Trajnost novonastale kršćanske zajednice utemeljena je upravo na trajnoj nazočnosti Duha Svetoga.

Nazočnost Duha Svetoga trajno je obilježje Crkve sve do Kristova ponovnog dolaska (Dj 2,20).

Duh Sveti je pratio misijsko djelovanje Filipa i Petra (Dj 8,29.39; 11,12), i posebno Pavlova misijska
putovanja (13,1-4; 16,6-7; 20,22-23; 21,11).
Isti Duh sudjelovao je u donošenju odluka rane Crkve, kao što je tzv. „apostolski dekret” (Dj 15,28) i nazočan
je pri postavljanju starješina kršćanskih zajednica (Dj 20,28).
Misijsko djelovanje Crkve trajno je povezano sa stvarnošću Duha Svetoga,
kao što to ustvrđuje zapovijed Uskrsloga Isusa na kraju Matejeva evanđelja:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19).

U događaju krštenja krštenici stupaju u zajedništvo s Duhom Svetim i u zajedništvo s Ocem i Sinom.

10
Odnos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Svetoga

Uz neosporno postojanje kontinuiteta između starozavjetnog i novozavjetnog govora o božanskom Duhu,

ipak postoje i razlike između Duha Božjega u Starome zavjetu i Duha Svetoga u Novom zavjetu.

Ovaj odnos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Svetoga

može se opisati uz pomoć analogije.
Naime, kao što na kristološkoj razini, postoji kontinuitet,
ali i apsolutna novost između starozavjetnih mesijanskih najava i njihovih novozavjetnih ispunjenja,
tako slično, na pneumatološkoj razini postoji kontinuitet, ali i apsolutna novost između Staroga i Novoga
zavjeta. U tom smislu starozavjetni govor o Duhu Božjemu je priprava i najava za novozavjetno izlijevanje i
puno očitovanje Duha Svetoga.

O kakvom je kontinuitetu riječ i o kakvoj je novosti riječ to pojašnjava Poslanica Hebrejima koja ustvrđuje da
je isti Bog govorio nekoć i da isti Bog govori sada, ali da je bitno drugačiji način Božjeg govora nekoć i sada.

Sada, na kraju vremena, Bog je progovorio po Isusu Kristu, svome Sinu (Heb 1,1).

Parafraziranjem ove tvrdnje Poslanice Hebrejima i primjenom te tvrdnje na govor o Duhu Svetome,
može se reći da je isti Božji Duh na djelu i u Starom i u Novom zavjetu, ali je drugačiji način kako se taj Duh
Božji očitovao nekoć u Starome i kako se očituje sada u Novome zavjetu.

Nekoć se Duh Božji očitovao po odabranim Božjim ljudima, a sada se očituje po Isusu Kristu, Sinu Božjemu.

Prema tome, nenadmašna pneumatološka novost Novoga zavjeta proizlazi iz punine Božje objave u Kristu.

Kristovo obećanje „Parakleta” – Duha Branitelja, jamstvo je trajne i univerzalne nazočnosti Duha Svetoga
kao temelja na kojem počiva i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crkve.

11
 Duh Sveti u Isusu Kristu fra Ivan Crnković

Sveto pismo za riječ „duh“ koristi hebrejsku riječ „ruah“ i grčku riječ „pneuma“.

Temeljno značenje tih riječi glasi: vjetar, dašak, dah.

S obzirom na to da je duh znak života, riječ znači i život, duša i napokon u prenesenom smislu: duh.

Hebrejska riječ za duh za nas je mjerodavna jer je iskustvo Duha Gospodnjega u Starome zavjetu polazište
kasnijih iskustava i razmišljanja o Duhu Svetomu.

U Starome zavjetu riječ „ruah“ pojavljuje se u tri značenja:

1. vjetar, snažan vjetar, udar vjetra,
2. čovjekov duh, dah života, životno počelo,
3. Duh Gospodnji koji sve oživljuje i pokreće na djelovanje, izvor svega života.

U Svetom pismu „ruah“ je tako Božja stvarateljska snaga koja poziva na egzistenciju,
koja sve uzdržava i vodi.

Kada govorimo o Duhu Božjem u Novom zavjetu on se označava kao Duh Sveti, Duh Božji, Duh Isusa Krista.
Govor o Duhu Svetom u Novom zavjetu predstavlja središte pneumatologije i cijele teolgije.
Pneumatologija obasjava i kristologiju.

Isus Krist pomazan Duhom Svetim vrhunac je povijesti Duha Svetoga.

U nastupu, svjedočenju, djelovanju Isusa Krista te u njegovoj smrti i uskrsnuću prisutan je Duh Sveti.

Govor o Duhu Svetom u Isus Kristu ima nekoliko etapa.

Razlikujemo tri etape duhovske povijesti:
krštenje na Jordanu – smrt na Križu – proslava: uskrsnuće, uzašaće i poslanje Duha Svetoga.

Osim toga Duh Sveti ima svakako presudnu ulogu u dolasku Isusa Krista na svijet.
Isus je začet silom Duha Svetoga (Mt 1,20; Lk 1,35).
To nam govori da je u začeću bio pun Duha Svetoga,
ali prije krštenja na Jordanu on ne nastupa u sili Duha Svetoga.
Događaj navještenja jest prije svega Marijino duhovsko iskustvo
te ga možemo smatrati predpovijest Isusova pomazanja Duhom Svetim.

U ovom radu prikazat ću ukratko glavne etape duhovske povijesti. Rad ima četiri poglavlja.

Prvo poglavlje govori o Isusovom pomazanju Duhom Svetim i krštenju na Jordanu.

Drugo poglavlje govori o djelovanju i prisutnosti Duha Svetoga u Isusovoj muci, smrti i umiranju.

12
Treće poglavlje govori o djelovanju Duha Svetoga u Isusovom uskrsnuću.
Posljednje, četvrto poglavlje govori o Isusovom predanju Duha Svetoga svijetu i o izljevanju Duha Svetoga
koje ima četverostruki kristološki pečat.

1. Pomazanje Duhom Svetim na Jordanu

O događaju Isusova krštenja na Jordanu kojega smatramo i njegovim pomazanjem Duhom Svetim govore
nam sva četiri evanđelista na početku svojih evanđelja. Krštenje Isusovo po mišljenju mnogih egzegeta
pripada u najpouzdanije podatke iz njegova života.

Pomazanje su u Starom zavjetu primali kraljevi i od toga časa pomazani kralj pripada Bogu i postaje svet i
zaštićen, a Duh Sveti ga ispunja i vodi (1 Sam 10,1; 16, 13).

Osim kraljeva pomazivali su se i svećenici i predmeti jer se pomazanjem nešto isključivalo iz svjetovne
uporabe i stavljalo u službu Božju. Pomazanik je ljude zastupao pred Bogom i govorio je narodu u Božje ime.

S vremenom taj naziv poprimit će eshatološko značenje.

Govorit će se o budućem Izraelovu kralju i spasitelju,
Mesiji koji će biti trajno i u punini prožet Duhom Svetim. Taj pomazanik bit će sam Krist.
„Mesija“ doslovno znači „Krist“, to jest „Pomazanik“, što u povijesti spasenja znači „Pomazanik Duhom
Svetim.“

Događaj Isusova krštenja i pomazanja jedinstveni je spasenjski i povijesni događaj.

O svemu tome govore znakovi koji prate događaj na Jordanu, a možemo ih nazvati apokaliptičkim motivima.
Četiri su takva motiva koji će u daljnjem tekstu biti pobliže objašnjeni.

• „Otvoriše se nebesa“ (Mt 3,16) . Slika otvorenog neba potiče na poziv proroka Ezekiela:
„Otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja“ (Ez 1,1).
Otvorena nebesa nad Jordanom nadilaze okvire osobnog proročkog poziva.
Ovdje se nebesa otvaraju, upravo razdiru kao što će biti razdrt hram u času Isusove smrti kao znak
da je otvoren pristup u svetinju nad svetinjama.
Zato evanđelist Marko oba događaja opisuje glagolom „shizo“ (razdirem).

Nakon Isusova pomazanja bit će slobodan pristup Bogu,

a njegov život, smrt i uskrsnuće to će do kraja objaviti.

• „Glas se s neba zaori: Ti si Sin moj ljubljeni…!“ (Lk 3,22) .

Tim riječima Isus je očitovan i proglašen Mesijom, Božjim slugom, Sinom i Ljubljenim.
„U židovstvu je „Bath – Kol“ (Glas s neba) zaparavo bila zemaljska jeka na nebu izgovorenog Božjeg

13
 glasa, no sasvim je uobičajeno u židovstvu spajanje epifanije Duha i Božjeg glasa – a to je tipično i za
evanđelje.“ Očev glas koji se čuo nakon Isusova krštenja znači da Bog opet govori, da progovara.
Postoje dvije značajke toga govora:
a) upravljen je cijelom svijetu,
b) upravljen je preko novoga Pomazanika i Proroka, a to je Isus Krist.
U Očevim riječima: „Ti si sin moj ljubljeni“ očituje se prizvuk davnih navještaja:
„Ti si sin moj danas te rodih“ (Ps 2,7)

• „Siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba“ (Lk 2,22) .

Silazak Duha Svetoga na Isusa spominju sva evanđelja. Teološki je značajan Ivanov izvještaj (Iv 1, 32
– 33) koji ističe da Duh ostaje na Isusu kao trajan i potpun posjed, a to je oznaka Mesije.
Po Isus Kristu kao novom Pomazaniku
započinje nova prisutnost Božjeg Duha koja je trajna i neopoziva.
Jedinstvenost ovoga pokazuju i riječi:
„ to je onaj koji krsti Duhom Svetim“ (Iv 1,33), „on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Mt 3,11).
Apokaliptički silazak Duha Svetoga na Isusa u liku goluba – „poput goluba“ nije neka merafora nego
to valja shvatiti konkretno, „u tjelesnom obličju“ kako ističe Lk 3,22.

Snagom pomazanja Duh Sveti djeluje u Isusu Kristu izvana, ali još više u njegovu srcu.
Sve što će se kasnije događati u Isusovu životu plod je njegova pomazanja na Jordanu.
Isus je posve u vlasti Duha Svetoga on upravlja svaki njegov korak te Isus ne određuje sam svoj put.
Isus „nagnan“ od Duha Svetoga odlazi u pustinju.
Duh Sveti navodi ga da liječi (Lk 5,17), da izgoni đavle (Mk 1, 34.39) i oslobađa sve što je porobljeno.
Isus govori kao onaj koji ima vlast i po njemu kraljevstvo Božje dolazi i već je prisutno.

Uranjajući u vode Jordana, Mesija se izjednačio s grešnicima, preuzeo njihovu sudbinu i pristao da im u
svemu bude jednak.
Voda znači uništenje starog da bi iz nje nastalo novo,
kao što se iz voda potopa i kroz Crveno more rodio novi život.
U krštenju Isus na otajstven način umire, krštenje znači smrt:
„ krstom kojim se ja krstim bit će te kršteni“ (Mk 10,39).
Ovim umiranjem on svojem Ocu daje svjedočanstvo potpune poslušnosti i ispunjava svu pravednost.
Ulazak u vodu je veliki zavjet poslušnosti do kraja, poslušnosti do smrti (usp. Fil 2, 7 – 8).
Na tu poslušnost Otac mu odgovara izljevom Duha.
Tek nakon što je Isus ovako prihvatio smrt i izvanjskim činom to posvjedočio,
postaje sposoban primiti neograničenu puninu Duha i davati ga dalje.

14
 2. Duh Sveti u Isusovoj smrti na križu

2.1. Aktivna prisutnost Duha Svetoga na križu

U govoru o aktivnoj prisutnosti Duha Svetoga u Kristovu umiranju i smrti

važno je početi od poslanice Hebrejima:
„ doista ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću,
koliko će više krv Krista – koji pod Duhu vječnom samog sebe besprijekorna prinese Bogu – očistiti savjest
našu…“ (Heb 9,14).

Na poslanicu Hebrejima nadovezuje se papa Leon XIII. koji u svojoj enciklici „Divinum illud munus“ ističe da
je Krist svako svoje djelo izveo po prisutnom Duhu, a osobito žrtvu sama sebe.

Ovo nas sve upućuje na to da je Duh Sveti prisutan i djelatan u času Isusova umiranja i smrti na križu.
Duh Sveti se u času Isusova umiranja povlači u njegovu nutrinu u srce gdje pali plamen ljubavi u kojem će
izgorjeti Isusova žrtva kao što su u plamenu izgorjele starozavjetne žrtve paljenice.
Duh Sveti je sam taj plamen i on je moć Isusove žrtve.
Pritom nije Duh Sveti prikazao Isusa, Duh Sveti nije sama sebe prinio na križu, nego je on snaga Isusova
prikazanja.
Sama žrtva dobiva vrijednost od osobe koja se predaje,
a ta osoba je Isus Krista po kome žrtva ima neizmjernu vrijednost.
Način predanja je vlastiti Duhu Svetom, a to je dati sve do kraja u ljubavi.
Duh Sveti je u osobi, taj način predanja.
„ Upravo po tome Duhu Isusova žrtva je vječna, vječno prisutna, stalno djelatna,
- uvijek plodna i traje u neograničenu budućnost i nošena je Duhom vječnim. “

2.2. „Pasivna“ uloga Duha Svetoga na križu

Za vrijeme svoga zemaljskoga života Isus je bio jedini nositelj Duha.

U času njegove smrti Duh dobiva mogućnost da se izlije u širinu.
Isusovom smrću Duh Sveti se oslobađa te tako dobiva nov način postojanja koji se sastoji u tome da se
može priopćiti svemu svijetu i čitavom svemiru te tako djelotovorno ući u povijest.
Tako Duh Sveti postaje vrhunski djelatan u umiranju, on se razlijeva, daje se čovjeku kad srce tone u mrak,
samoću i smrt.
Duh Sveti daje da se iz smrti rađa novi život i u tome se sastoji njegov način postojanja.
Prema Ivanovu evanđelju Isus je to navijestio riječima:
„ Ako je tko žedan neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!
- Kao što reče pismo: rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!

15
- To reče o Duhu koga su imali primiti oni što vjeruju u njega.
- Tada još nije bio došao Duh jer Isus još nije bio proslavljen “ ( Iv 7, 37 – 39 ).

Ovaj tekst je vrlo važan jer govori da je Duh postojao, ali ga u isto vrijeme nije bilo u svijetu i svijet je bio bez
Duha Svetoga jer se punina toga Duha nalazila u Isusu Kristu.

Tako uvjet da Duh Sveti dođe je Isusova proslava, a proslava prema Ivanovu evanđelju znači smrt na križu.

Evanđelist Ivan ovako nas izvještava o času Isusove smrti:

„ Naklonivši glavu predade duh “ ( Iv 19,30 ) .
Riječ Duh na ovome mjestu označuje najprije ljudski duh, dah života što ga čovjek u času svoje smrti
predaje svome Stvoritelju.
Sveti su oci u sintagmi „predade duh“ vidjeli dublji smisao.
Tumačili su to time da je Isus u času smrti predajući svoj ljudsku duh Ocu, udahnuo crkvi Duha Svetoga.
Važno je reći da Isus ima iskustvo Duha i u času umiranja na križu.
Polazeći od istine da se Duh Sveti više priopćuje onome iz kojeg se obilno daje
onda moramo vjerovati da su dubine Isusova bića u času krajne napuštenosti doživljavale dodir Duha.
To se naslućuje iz Isusovih riječi na križu:
„ Oče oprosti im “ , „ Još danas ćeš biti samnom u raju “ , „ Evo ti majke “ , „ Svršeno je “ .

3. Duh Sveti u Isusovu uskrsnuću

Isusovo uskrsnuće razumijevamo kao djelo Oca

koji je Krista uskrisio od mtvih i to „ djelotvornošću sile i snage “ ( usp. Ef 1, 20.19 ) .

Ta sila snaga i moć kojom je Isus uskrišen

jest Duh Sveti te se tako djelo uskrsnuća izričito pripisuje Duhu Svetom.

Kristovo uskrsnuće kruna je, vrhunac i sažetak svih Božjih djela.

Čin uskrsnuća kruna je svega stvaranja te najveće djelo Božjega Duha u kojem se on očituje kao Gospodar i
Životovrac, Djelitelj života i Pobjednik nad smrću.

Uskrisujući Isusa od mrtvih Duh Sveti ga ne vraća u stari život, već ga uvodi u novi život po Duhu.

Duhom prožet i preobražen, uskrsli Isus ima svojstva slična Duhu, to jest živi „pneumatski“.
Tu pneumatsku egzistenciju novozavjetni pisci doživljavaju i tumače različito.
Evanđelisti govore o ukazanjima Uskrsloga, on dolazi i odlazi, javlja se neočekivano, ulazi kroz zatvorena
vrata, to jest možemo reći da nije podvrgnut fizikalnim zakonima.
Pavao ovu vrst tjelesnosti naziva „duhovno tijelo“.
To nije fizkalni pojam, ne označuje strukturu, nego kvalitetu proslavljenog tijela.
16
To je čovjekovo stvarno tijelo koje je po uskrsnuću Duhom Svetim preobraženo te ima svojstva slična Duhu.

Između Krista i Duha Svetoga postoji nakon uskrsnuća neka vrsta identičnosti,
a Pavao je izražava glasovitom formulom: „ Gospodin je Duh “ ( 2 Kor 3,17 ) .

No, Krist i Duh Sveti nisu ontički nego dinamično identični.

Oni su dva subjekta djelovanja te se neki atributi među njima ne mogu izmjeniti
(Isus je bio žrtvovan, a ne Duh Sveti, Isus šalje Duha Svetoga, ne šalje Duh sama sebe).

No, oni čine isto tako nedjeljivo zajedno da se u tim učincima ne mogu razlikovati.
Sve što čini Duh Sveti čini i Krist te je tako iskustvo Duha Svetoga uvijek i iskustvo Krista i obratno.

Po uskrsnuću je došlo do tajanstvene razmjene između proslavljenog Krista i Duha Svetoga.

Isus je tako po Duhu Svetom prisutan u svim vremenima i prostorima, ali ne dakako kao povijesni već je
prisutan u Duhu Svetom. Duh Sveti koji ispunja svemir unosi ga u sva vremena i prostore.

Isus je dao svijetu Duha Svetoga nakon svoga odlaska kao drugoga Branitelja
koji nije nadomjestak za odsutnog Isusa nego je shvaćen kao njegova živa prisutnost.

4. Proslavljeni Krist daje Duha Svetoga

Nakon smrti i uskrsnuća Isus daje Duha Svetoga kako je i obećao.

Započinje ga dijeliti odmah nakon uskrsnuća. Prvi čin te djelatnosti jest izljev Duha Svetoga na Pedesetnicu i
tu djelatnost Krist obavlja kroz čitavu povijest.

Značajke toga djelovanja daju čitavoj povijesti četverostruki kristološki pečat :

1. Krist daje Duha Svetoga.

Samo Krist daje Duha Svetoga jer je on jedini posrednik između Boga i ljudi, izvor spasa i univerzalni djelitelj
Duha Svetoga. Isus je od početka to dijeljenje vezao uz neke službe i vanjske znakove.
Na uskrsno jutro kada se je ukazao apostolima dahnuo je u njih i predao im Duha Svetoga, a sada to
nastavlja preko ljudi koje je odredio za to. O tome nam svjedoči i Dogmatska konstitucija o Crkvi – Lumen
gentium koja ističe da je apostole Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga kako bi mogli ostvariti
tako veliku službu, a aposotoli su to predali svojim pomoćnicima polaganjem ruku.
Taj dar Duha je sve do nas došao u biskupskom posvećenju.

2. Krist daje Duha Svetoga u širinu.

Isus od sada nije više jedini nosilac Duha Svetoga. Svoju duhovsku puninu on sada može izliti na širinu,
a to znači na svako tijelo i tim izljevom on izgrađuje svoje otajstveno tijelo – Crkvu.

17
3. Krist osobno daje Duha Svetoga.
Prema nauci sv. Tome Akvinskog milost ne prelazi od Krista na nas posredovanjem ljudske naravi nego samo
Kristovim osobnim djelovanjem.
U svakom dolasku Duha Božjega i u svakom duhovnom pomaku Krist je osobno na djelu i svjesno jer u
svijetu Božjega Duha ništa se ne događa automatski, neosobno, već je sve izraz osobne ljubavi.

4. Krist dajući prima.

Djela apostolska govore o izljevu Duha Svetoga ovako:
„Primio je od oca obećanje Duha Svetoga, i izlio ga…“ (Dj 2,33).
To se bez prestanka ponavlja. Isus od Oca prima Duha Svetoga i daje ga svijetu, to jest svome tijelu, a to je
Crkva i tako uspostavlja vezu sa svakim pojedinim udom.

Zaključak

„ …(Vjerujem) i u Duha Svetoga, Gospodina i životovorca, koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom
skupa časti i slavi, koji je govorio po prorocima…“

Ovako Crkva izražava vjeru u Duha Svetoga.

Ova vjera Crkve u Duha Svetoga vidljiva je i razumljiva u Isusu Kristu.

Duhovska povijest započinje Isusovim krštenjem na Jordanu.

To krštenje možemo shvatiti kao mesijansko posvećenje Isusa Krista jer od tada Božji Duh počiva nad
Mesijom. Od te scene mesijanskog posvećenja čitava Isusova egzistencija prikazana je kao krštenje u Duhu,
kao trajna prisutnost Duha u Isusu kao Mesiji.

Početak mesijanskog djelovanja započinje u Nazaretu u sinagogi kad Isus čita tekst proroka Izajie
(Iz 11, 1 -2) koji se kadkad naziva „petim evanđeljem“ ili „evanđeljem Staroga zavjeta“
jer ukazuje na dolazak otajstvene osobe koju novozavjetna objava poistovjećuje s Isusom.
No i Isus će sam sebe poistovjetiti s tim tekstom: „Danas se ispunilo pismo koje vam još odzvanja u ušima“
(Lk 4, 16 – 21; Iz 61,1). Na ovaj način Isus je proglasio da je on „Pomazanik“ Očev, da je Mesija, onaj na
kome počiva Duh Sveti kao dar samoga Boga, onaj koji posjeduje puninu Duha i onaj koji predstavlja novi
početak dara što će ga Bog pokloniti čovječanstvu u Duhu.

Početak Očevog darivanja Duha Svetoga svijetu započinje dakle Isusovim pomazanjem.
No, to će se potpuno ostavriti u Kristovoj smrti i uskrsnuću kada će se obilje Duha Božjega što ga je dao
Otac sinu, Isusu Kristu izliti na svijet. Tako će se ostvariti proročanstvo proroka Joela po kojem Bog obećaje
da će izliti Duha Svetoga na svako tijelo (usp. Jl 3,1).

18
Tek nakon što Isus bude žrtvovan Duh Sveti će početi djelovati u dva smjera:
u širinu razlijevajući se na sve tijelo i
u nutrinu ponirući u dubine Isusova bića tako da i on sam postane Duh.
Tako nakon Kristova uskrsnuća stan Duha Svetoga jest Isus iz Nazareta, njegovo proslavljeno tijelo,
a onda i sve što pripada Isusu: narod božji – Crkva, čitavo otajstveno tijelo koje je mjesto iskustva i
eshatološkog izljevanja Duha Svetoga.

Tako je možemo reći Duh Sveti postao „dohvatljiv“, ali On opet puše gdje hoće i svime suvereno vlada.

Stoga možemo reći da je Crkva mjesto naše spoznaje i iskustva Duha Svetoga danas i to u :
- Svetom pismu koje je On nadahnuo,
- u predaji kojoj su crkveni Oci aktualni svjedoci,
- u crkvenom Učiteljstvu koje Duh Sveti vodi,
- u sakramentalnom bogoslužju,
- u molitvi u kojoj nas On zagovara,
- u znakovima apostolskog i misionarskog života i
- u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja.

Sveti Bazilije Cezarejski Dr. Ivan Bodrožić 2. siječnja 2015.

2. siječnja Crkva slavi spomendan sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog.

Život svetog Bazilija

Bazilije je rođen u kapadocijskoj Cezareji u bogatoj kršćanskoj obitelji, poznatoj po kršćanskom duhu.
Bazilijev otac, poznati retor u Neocezareji na Crnom Moru i sin svete Makrine starije, sinu je dao temeljno
obrazovanje. Majka mu se zvala Emelija, kći mučenika, imala je desetero djece od kojih se četvero časte kao
sveci: tri biskupa (Bazilije, Petar iz Sebaste, Grgur iz Nise) i Makrina mlađa. Bazilije je bio slabašan, stidljiv i
ne osobitog zdravlja, ali je već od mladosti posjedovao autoritet koji je izbijao iz cijele njegove osobe. Što se
tiče višeg obrazovanja, Bazilije je pohađao školu retorike u rodnom gradu, a zatim u Carigradu i na kraju u
Ateni. U Ateni je upoznao Grgura Nazijanskog s kojim će uspostaviti prijateljstvo koje će trajati do konca
života. Oko 356. vraća se u rodni grad gdje započinje retorsku karijeru, od koje će kasnije odustati, na
poticaj sestre Makrine, da bi se potpuno posvetio Bogu.

19
Premda je u obitelji primio solidnu kršćansku pouku, ipak nije bio kršten, te se krstio nakon velikih životnih
odluka koje je donio u ovom razdoblju života: 358., nakon očeve smrti, odustaje od svjetovne karijere,
prodaje svoja dobra, traži krštenje (krstio ga je cezarejski biskup Dijanej) i povlači se u Anesi, na imanje
svoje obitelji na rijeci Iris na Pontu, s majkom i sestrom Makrinom. Prethodio mu je i stariji brat Naukracije,
a na stanoviti način, ovaj stil života podijelio je i mlađi brat Grgur Nisenski, sve dok se nije vjenčao. Grgur
Nazijanski nije u tome pronašao životni ideal, ali je ipak u Anesi uživao gostoprimstvo te je svojim dugim
boravkom doprinio Bazilijevoj formaciji.

Nakon putovanja u sirijskim i egipatskim centrima gdje se raširilo monaštvo, Bazilije je sastavio „dossier“ od
1500 novozavjetnih redaka, takozvana Moralna pravila, sažetak kršćanskih dužnosti u odnosu prema
onodobnoj krizi. U isto vrijeme se posvetio, zajedno s Grgurom Nazijanskim, proučavanju Origenove misli,
izvlačeći iz njegovih djela egzegetsku i filozofsku metodologiju, uslijed čega je nastalo djelo Filokalija.
Također se osjeti da poznaje spise Euzebija Cezarejskog, premda će od 360. zauzeti jasniji stav protiv
anomejaca, te će biti mnogo oprezniji glede određenog subordinacionističkog origenizma. Nešto prije 364.
napisati će tri knjige Protiv Eunomija (Contra Eunomium).

A kako je, osnivajući samostane, pokazao da je čovjek akcije, tako je cezarejski biskup Euzebije odlučio
zarediti ga za svećenika, želeći staviti njegov potencijal na službu cijele Crkve. Oko 364. je prihvatio biti
zaređen, ali je već iste godine došao u spor sa svojim biskupom, što ga je natjeralo da se još jednom povuče
u samoću. Posredovanjem Grgura Nazijanskog nesuglasica je izglađena, te se Bazilije vraća i punih pet
godina pomaže svom biskupu u pastoralnom radu, gdje se ističe asketskim aktivnostima i karitativnim
radom. Asketske zajednice, pa i one koje su nastale prije njega i koje su relativno bile neovisne o njemu,
ipak se oslanjahu na nj, te mu u isto vrijeme davahu potporu. Ujedno su ga pozivali da odgovori na njihove
upite glede tumačenja Evanđelja, iz čega je nastao Asceticon, zbirka odgovora. Ovo izdanje će biti nazvano
Mali Ascetikon, za razliku od Velikog koji će nastati nešto kasnije.

Na temelju teoloških uvjerenja može se reći da je Bazilije tada pripadao homojuzijscima naklonjenima
nicejskoj ispovijesti, koji su odlučno odbacili carevu homejsku ispovijest.već kao svećenik Bazilije je preuzeo
u ruke upravu biskupije, budući da cezarejski biskup Euzebije nije bio na visini zadatka tako složene
situacije. Odmah je počeo provoditi dva bitna cilja koji će mu biti prioritet cijeloga života: borba protiv
carske filo-homejske politike i ujedinjavanje istočnih homojuzijskih Crkva na tragu Nicejske ispovijesti i
zajedništva s Rimom. U tom duhu su bili održane sinode u Lampsaku (364.) i Tijani (366.), a isto tako je bio
potaknut otpor grada Cezareje protiv cara Valenta (365.).

Kad je 370 umro Euzebije, Bazilije ga je naslijedio kao metropolit kapadocijske Cezareje. Usprkos snažnog
protivljenja carske politike i dijela episkopata i klera, narod je ipak bio za njega. Postavši biskupom požurio
se staviti uz bok Atanaziju u borbi protiv arijanizma, zauzvrat primio je zalog zajedništva sa Zapadom.

20
U novoj ulozi njegova asketska i karitativna djelatnost postala je još intenzivnija, jer je imao veće
mogućnosti i prihode. Tako je 374. osnovao izvan gradskih zidina svoga biskupskog sjedišta novi grad,
takozvanu Bazilijadu, s ciljem da prihvati i skrbi za gubave, ozlijeđene, bolesne, siromašne, hodočasnike.
Ovaj grad, koji je uzeo Bazilijevo ime, predstavlja se kao ostvarenje evanđeoskih principa siromaštva i
karitativne ljubavi.

Što se tiče unutarcrkvenih rasprava, ni kasniji pokušaji samoga cara Valenta 372. nisu urodili plodom da se
Bazilija odvrati pravovjerja od zacrtanih ciljeva. Pa čak kad je stvorena nova pokrajina, Kapadocija II s
glavnim sjedištem u Tijani, Bazilije nije dopustio da mu stvari izmaknu iz ruku, nego je uvećao broj
biskupskih sjedišta na području svoje jurisdikcije. Zato je imenova brata Grgura biskupom u Nisu, prijatelja
Grgura biskupom u Sazimu, a učenika Amfilohija u Ikonij. Bazilije je svim silama radio oko jedinstva Crkve
trudeći se smanjiti razlike među maloazijskim biskupima. Podržavao je umjerenu dogmatsku formulu koja je
jamčila ispovijest vjere bez nametanja različitim predajama više od onoga što je tražilo Pismo: ispovijest
Nicejske vjere i prekidanje zajedništva s onima što su Duha Svetoga držali stvorenjem, s time da nije
nametao nove i pozitivne formule. Bilo je teško održati zajedništvo s biskupima različitih struja koji nisu
imali povjerenja jedan u drugoga, kao što je bilo između Eustacija iz Sebaste i njegovih prijatelja, Teodota iz
Nikapolija (Melecijev legat) i Atarabija iz Neocezareje. Godine 373. u Sebasti, usprkos nekoliko dana
prijateljskih i mirnih razgovora, gdje se u jednom trenutku uspjelo doći do dogovora o jedinstvu štovanja
Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustacije je povukao svoj pristanak i optužio samog Bazilija za odstupanje od
vjere. Nakon dvije godine šutnje Bazilije je objavio spis O Duhu Svetome, raskidajući ujedno zajedništvo s
Eustacijem.

Bazilije će poživjeti još nekoliko godina nakon toga, s time da je izgleda već 378. njegova aktivnost bila
prilično smanjena. Dočekat će smrt cara Valenta (378.), a time i bolja vremena za Crkvu, premda ne i
konačno rješenje spora, što će se dogoditi na Carigradskom saboru 381. Umrijet će 1. siječnja 379.

Djela

U izlaganju je jasan i sređen.

Dogmatski spisi:

• Adversus Eunomium (Protiv Eunomija), nastao između 363. i 365.: Pobija Eunomijevu Apologiju
objavljenu oko 361. Eunomije je bio jedan od najistaknutijih predstavnika radikalnog arijanizma –
anomejaca.

• De Spiritu Sancto (O Duhu Svetome) govori o istobitnosti Sina i Duha Svetoga s Ocem.

21
Asketski spisi:

• Moralia (najranije napisani spis); skup od 80 pravila ili moralnih uputa, potkrijepljenih
novozavjetnim navodima.

• Dva monaška Pravila – Detaljno pravilo i Kratko pravilo: okosnica monaškog života bio bi zajednički
život i djela milosrđa

Pedagoški spisi:

• Ad adolescentes; upućuje mladiće kao zauzeti kršćanski stav pred književnošću i poganskom poukom
u školama.

Propovijedi i Govori:

• 9 homilija o danima stvaranja (In Hexaemeron)

• Homilije o Psalmima (Homeliae in Psalmos)

• Komentar na Izaiju (Enneratio in prophetam Isaiam)

Pisma (više od 300): među njima prijateljska pisma, preporuke, pisma utjehe, kanonska pisma, moralna i
asketska, dogmatska, liturgijska, povijesna.

Liturgija: u njegova velika ostvarenja ubraja se i obnova liturgije u Cezareji iz vremena kad je još bio
svećenik.

Nauk

Bazilijev nauk je usmjeren na obranu nicejskog nauka protiv različitih arijanskih frakcija.
Bio je vjeran prijatelj svetom Atanaziju prepoznajući u njemu prvaka pravovjerja, no Bazilije je čak išao dalje
od Atanazija i doprinio je pojašnjenju trojstvene i kristološke terminologije.

Trojstvena teologija

Najznačajniji Bazilijev doprinos u raspravama protiv arijanaca je bio taj da je doprinio vraćanju jednog dijela
homojuzijaca u zajedništvo s nicejskom strujom, te da je jednom zasvagda odredio smisao pojmovima ousia
i hypostasis.

Naime, još na Aleksandrijskoj sinodi govorilo se o zakonitoj upotrebi ovih pojmova, ali nitko ih nije točno
definirao da među njima odredi razliku.

22
A doista je bilo zbunjujuće ukoliko se govorilo o jednoj hipostazi i trima hipostazama.

Bazilije je prvi inzistirao na razlikovanju, držeći da je prihvatljiva formula samo jedna ousia i tri hypostaseis,
gdje je pojmu ousia pridao značenje biti, a pojmu hypostasis značenje osobe (mia ousia, tres hypostaseis).

Po njemu ousa je označavala postojanje ili bit ili jedinstvo supstancije u Bogu,
a hypostasis postojanje na poseban način, način postojanja pojedine osobe.

Ousia odgovora latinskom substantia i predstavlja supstancijalni bitak koji posjeduju kao zajednički Otac, Sin
i Duh Sveti.

Bazilije definira hypostasis kao vlastiti predikat koji označava ograničenje, odvajanje u odnosu na opću ideju
određenih sadržaja koji bijahu sadržani u općem, a koji odgovaraju pojmu persona (osoba) pravne
terminologije Latina.

Po njemu bit (ousia) stoji u odnosua prema osobi (hypostasis) kao opće u odnosu prema pojedinačnom.
Isto tako valja naglasiti da Bazilije radije koristi pojam hypostasi nego prosopon,
koji se također rabio za osobu.
Osobna Očeva karakteristika je očinstvo, Sinova je sinovstvo, a Duha Svetoga je posvećenje.

Bazilije, kako vidimo, jasno razlikuje tri osobe u Trojstvu, a to razlikovanje je nastalo iz potrebe da se pobija
sabelijanizam koji je govorio o jednoj hipostazi.

Zato je jasno razlikovanje pojmova ousia i hypostasis, termina koje su često držali istoznačnima (redovito
upotrebljavani u smislu „supstancije“).

Dok je za Bazilija pojam ousia mnogo općenitiji i naznačuje cjelokupnost vlastitosti zajedničkih trima
osobama Trojstva, dotle se hypostasis odnosi na jednu individualnu jedinku (suštinu, bitnost), te dobija
značenje koje se u biti podudara s pojmom „osoba“.

Između pojma ousia i hypostasis postoji razlika kao između onog što je opće i što je pojedinačno:
stoga dopuštamo da je u božanstvu jedna jedina bit (supstancija) … ,
ali također držimo da postoji individualnost hipostaze,
na način da je ideja koju imamo o Ocu, Sinu i Duhu Svetome lišeno zbrke i vrlo jasna.

Otac je princip svega, uzrok postojanja svih bića, korijen svih živih bića, korijen i izvor Sina i Duha Svetoga.

Otac ne proizlazi iz nijednog drugog bića, nerođen je i nepropadljiv,

neizmjeran je i nije podložan kronologiji vremena (starosti i mladosti).

Činjenica da je Otac nerođen, Bazilije ne tumači kao Eunomije koji je tvrdio da je to izraz njegove biti, te
posljedica njegove prethodnosti u odnosu na sva bića.

23
No u toj činjenici da je Otac nerođen Bazlije vidi tek jednu sporednu posljedicu i stečenu vlastitost u odnosu
prema Sinu, te dakle stranu iskonskoj biti
(sporedna posljedica i stečena vlastitost ne mogu pripadati biti – ousia).

Bazilije tako odbacuje Eunomijevu definiciju Oca i njegove biti (nerođena bit, nedostatak rođenja)
kojom je arijanac htio dokazati različitost između njegove biti i Sinove.

Istobitnost Sina i Oca

Druga osoba presvetoga Trojstva je Logos, izraz Očeve volje, po Baziliju je prvi pokret njegova razuma.

Postoji prije vjekova, njegovo rođenje isključuje bilo kakvu ideju stvaranja, kako su htjeli arijanci.

Zajedništvo naravi praktički se poistovjećuje s nicejskom formulom homoousios, kojom se potvrđuje

jednakost dostojanstva Sina sa Ocem.

Upravo zahvaljujući preciziranju pojmova ousia i hypostasis Bazilije je doprinio da se oko nicejskog pojma
istobitan (homoousios) stvori široki konsenzus, te također prema pobjedi stava Kapadočana na
Carigradskom saboru.

Nisu stoga u pravu oni koji predbacuju Kapadočanima (novi nicejci) da su nicejski pojam istobitan sveli na
sličnobitan (homoiousios), jer Bazilije ispovijeda jedinstvo u Bogu, gdje s jedne strane izbjegava politeističku
koncepciju, a s druge strane sabelijansku koja nije razlikovala tri osobe.

U svojoj teologiji je insistirao na govoru o jednoj biti (ousia) a tri osobe (hypostaseis).

Ousia je bitak i bit tj. supstancionalno jedinstvo koje postoji u Bogu.

Hipostaza je označavala postojanje na određeni način.

Kod Bazilija je to postojanje pojedinih osoba.

Jedna ousia je opća za cijelo Božanstvo, a hipostaza je način na koji pojedina osoba posjeduje to Božanstvo.

Druga božanska osoba je homousios.

Sin je rođen na način da ne unosi nikakvu promjenu u Očevoj biti,

jer se njegovo rađanje ne događa u kronologiji vremena.

Otac ostaje savršen kakav je i bio, kao što je savršen i Sin.

Sina nije moguće lokalizirati na nekom određenom mjestu, nego je on neizmjeran i posvudašnji je;
poput Oca lišen je oblika i lika, nema veličine ni kvantitete, niti je složen.

24
Po Bazliju Logos ima ne samo ulogu Demijurga, već je moć koja steže, drži zajedno i upravlja svemir,
iz čega se opet zaključuje na njegovo gospodstvo nad svemirom, te potom i dalje na njegovo božanstvo.

Zato on ne može biti stvorenje, nego je Stvoritelj.

Valja također naglasiti da identitet biti između Oca i Sina Bazilije ne shvaća kao jednu vrstu naravi koja je
postavljena iznad dviju osoba, niti kao neki izvorni i prethodni supstrat iz kojeg bi izišli kao dva brata uslijed
procesa podjele.

Duh Sveti

Već je rečeno da je Bazilije napisao traktat O Duhu Svetomu.

U pneumatologiji slijedi Atanazija i Didima, autore koji su već prije izlagali o božanstvu Duha Svetoga i
njegovoj jednakosti s Ocem i Sinom.

No zanimljivo je da u ovom djelu O Duhu Svetome ipak ni na jednom mjestu nije za Duha upotrijebio pojam
Bog (theos), premda implicitno podrazumijeva da je Bog.
Zbog toga je bilo teologa koji su ga smatrali poluarijancem, no takav sud je neprimjeren.

Bazilije je imao rezervu prema pojmovima, potaknut osjećajem za razboritost, no nije imao rezervu prema
sadržaju. Pa i kad nije tražio od svih struja da rabe nebiblijske pojmove, pa i kad je i sam izbjegavao
nametati formulacije kojih nije bilo u pojedinoj crkvenoj predaji, kao što je istobitan, ipak nije imao nikakve
dvojbe o božanstvu Duha Svetoga, svjestan da je zasebna osoba, te da nije drugi Očev Sin, kako su tvrdili
arijanci krivo tumačeći teologiju pravovjernih teologa.

On je u svojim spisima naučavao božanstvo i istobitnost Duha Svetoga na implicitan način, premda nije
rabio pojam za treću osobu Presvetoga Trojstva „istobitan Ocu“ (homoousios to patri).

Bazilije navodima Svetoga pisma i Predajom dokazuje da je Duh Sveti Bog jer mu pripada ista čast i slava kao
Ocu i Sinu. Istočasnost se temelji na jednakosti naravi.

S većinom otaca Bazilije je uvjerenja da Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu (kao što je naučavao i Didim),
koji dolazi od Oca, premda ne putem rođenja poput Sina.

Duh Sveti je dah iz usta Očevih,

ali također i urođena dobrota, naravno posvećenje i kraljevsko dostojanstvo.

Njega se zove i Duhom Kristovim, ali to ne uključuje da bi Sin bio jedini izvor Duha, kako je tvrdio Eunomije,
jer ga Sveto pismo zove i Očevim Duhom.

25
Bazilije daje razumjeti, ne tvrdeći otvoreno,
da je Duh Sveti u određenom smislu iz Sina (ex Filio) i izlazi od Sina.

Glede načina na koji treba upravljati molitvu Presvetom Trojstvu,

Bazilije počinje koristiti negdašnji doksološki izraz koji je bio gotovo zaboravljen:
Slava Ocu Ocu sa Sinom i s Duhom Svetim,
umjesto uobičajenoga: Slava Ocu po Sinu u Duhu Svetomu.

Duha se nije moglo smatrati samo posrednikom pohvala Bogu,

nego osobi koja je i sama subjekt tih pohvala i sama čašćena istom čašću koja se pridaje Ocu.

Zbog svega rečenog Bazilije će utrti put jasnoći teologije Carigradskog sabora,
koji ni sam neće upotrijebiti riječ Bog (tehos) za Duha Svetoga,
ali će nedvojbeno definirati njegovu istobitnost s Ocem i Sinom, kao i njegovo božanstvo.

Tako je Bazilije u teologiji izradio sintezu između nicejskog nauka (koji je bio više proegipatski i
prozapadnjački orijentiran jer je naglašavao jedinstvo, zbog čega su ga istočnjaci definirali sabelijanskim) i
nauka istočnjaka (Antiohija) koji je naglašavao više tri hipostaze.

Kapadočani su, na izvana, insistiraju više na razlikovanju osoba nego na jedinstvu supstancije
(zbog čega ih Harnack naziva neonicejcima, misleći time na semiarijanski nauk u ruhu nicejskih pojmova),
ali u biti oni uspostavljaju pravovjerni nauk dajući dajući svakom pojmu konačno značenje u teologiji.

SV.BAZILIJE VELIKI I GRGUR NAZIJANSKI

To su dva nerazdvojna prijatelja, stoga se i slave na isti dan. Obojica su bili crkveni naučitelji.

Sveti Bazilije i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji, bili su najžešći borci protiv arijevaca koji su
nijekali Kristovo božanstvo.

Obojica su rođeni tridesetih godina IV. stoljeća u Kapadociji u Maloj Aziji u kršćanskim obiteljima, pa su
prema rodnom mjestu poznati i pod imenom Veliki Kapadočani.
26
Resilo ih je prijateljstvo još od studijskih dana. Bili su veliki govornici i pisci.

Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski se, uz sv. Atanazija i sv. Ivana Zlatoustog,
ubrajaju u četiri velika istočna crkvena oca.

Vrsno su tumačili i osvjetljavali tajnu Presvetoga Trojstva i na prikladan način i vrlo razumljivim jezikom
predstavljali biblijske i apostolske sadržaje vjere.

Premda su obojica voljela samoću, morali su prihvatiti biskupije: Bazilije u Cezareji, a Grgur u Carigradu.

U vrijeme Grgurova upravljanja carigradskom biskupijom, bijedna ljudska zavist uzela je maha i Grgur se
dragovoljno odrekao biskupske časti. Preuzeo je malu biskupiju u Nazijanu gdje je naslijedio svoga oca.
Time je dobio više vremena za pisanje, a čemu možemo zahvaliti niz dragocjenih spisa.

U svojim ‘Govorima’ naznačuje pravi lik svećenika, život monaha, ljubav prema siromasima i kontemplaciju.
Od njega nam je ostalo oko 500 pisama i 240 poslanica. Pisao je i himne.

Umro je odan Bogu i Crkvi, sa 60 godina života 389. ili 390.

Sveti Bazilije otac je istočnoga redovništva. Njegova pravila kasnije su koristili mnogi utemeljitelji redova.
Bazilijevo djelo ‘O Duhu Svetom’ odiše dubokom mistikom.

U ‘Komentaru Izaije’ govori o darovima Duha Svetoga, a ‘Ascetika’ je i danas uzor monaškoga života.

Za Bazilija su samostani bili kuće molitve, a sama molitva prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu.

Umro je s 48 godina.

Sveti Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski - velikani rane Crkve, nerazdvojni prijatelji 02 Siječanj 2023

Danas slavimo dvojicu svetih zaštitnika, Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog, koji su i za života bili
nerazdvojni.

Sveti Bazilije Veliki (Bazilije iz Cezareje ili Vasilije Veliki), biskup i crkveni naučitelj, rodio se kao sin
uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija) i uz svojeg prijatelja Grgura Nazijanskog i svojeg brata
Grgura Nisenskog pripada trojici velikih crkvenih otaca iz Kapadocije (Mala Azija, danas središnja Turska).

Njegovi baka, djed, tri brata i sestra također se štuju kao sveci. Školovao se u Cezareji, Carigradu i Ateni.
Sjajan govornik, najprije je podučavao retoriku, a nakon krštenja, godine 356, posvetio se asketskom životu.

27
Prodao je sve što je imao, novac razdijelio i postao svećenik i redovnik-pustinjak.

Od 370. biskup Cezareje, reformirao je liturgiju, pomagao siromasima, borio se protiv arijanizma i
apolinarizma. Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička i asketska djela, a najpoznatija su mu pravila
redovničkog života, kojima je utemeljio organizirano istočnjačko monaštvo.

Osnovao je red bazilijanaca koji u samostanu žive zajedno i proučavaju Sveto pismo.

Uredio je i liturgiju Istočne crkve. Za kasniji razvoj europske književne tradicije posebno je važno njegovo
djelo „Govor mladićima o tome kako im može koristiti helenska književnost“, u kojem Bazilije smatra da je i
kršćanima potrebna tradicionalna književna naobrazba.

Napisao je i brojna značajna retorička djela, od kojih se ističe devet „Propovijedi o stvaranju svijeta u šest
dana“.

Jedan je od najvećih crkvenih autoriteta i najštovanijih svetaca Istoka, a svojim književnim radom pridonio
je da se u kršćanstvu očuva helenska kultura. Preminuo je 1. siječnja 379. u Cezareji.

Zaštitnik je Rusije, reformatora, redovnika, odgojitelja, egzorcista i upravnika bolnica.

Drugi današnji zaštitnik, sveti Grgur Nazijanski, zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rodio se oko 329. u
Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa.

Učio je retoriku u Cezareji, Aleksandriji i u Ateni, gdje je studirao sa svojim zemljakom Bazilijem i Julijanom
Apostatom.

Učitelj govorništva, po povratku u domovinu, 361, krstio se, zaredio i pridružio se prijatelju Baziliju u
pustinjačkom samostanu.

Od 372. bio je biskup u Sasimi (Kapadocija), od 374, nakon očeve smrti, upravljao je biskupijom u Nazijanzu,
ali se uskoro povukao u samostan. Jedan od najvažnijih teologa na općem saboru u Carigradu i u
protuarijanskim borbama, izabran je 380. za carigradskog patrijarha.

Tada je nastalo i njegovo najpoznatije djelo, pet „Govora“, u kojima je branio pravovjerni nauk o Svetom
Trojstvu.

Uskoro se zahvalio, vratio se u Nazijanz i u samoći se bavio književnim radom.

Glasovit je po svojim stilistički dotjeranim govorima teološkog sadržaja, prožetim smjelim slikama i
neočekivanim obratima (sačuvano ih je 45).

Bizantinci su ga prozvali kršćanskim Demostenom.

28
Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih
remek-djela.

Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama („O svome životu“) i
lirskih himni.

Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu.

Preminuo je 25. siječnja 389. u rodnom Arijanzu.

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski fra Mate Bašić / Vesna Jurić Rukavina

Spominjemo se sv. Bazilija Velikog i na sv. Grgura Nazijanskog.

Kao što su za života bili nerazdruživi prijatelji, tako ih Crkva slavi i nerazdruživim spomendanom.

Kao i Bazilije, i Grgur Nazijanski bio je duh kojeg je resio sveti žar i svjetlo Božje nauke.

Vrsno su tumačili i osvjetljavali tajnu Presvetoga Trojstva i na prikladan način i vrlo razumljivim jezikom
predstavljali biblijske i apostolske vjerske sadržaje.

Sveti Bazilije Veliki, rodio se kao sin uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija).

Otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su
se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna
onoga što može unapređivati redovnički život.

Dubokom mistikom odiše njegovo djelo O Duhu Svetom, nestvorenoj Božjoj ljubavi, koja izlazi od Oca i Sina.
U njemu opisuje utjecaj Duha Svetoga u duši krštenika koji se krštenjem rađa na novi - božanski život.

29
Dobro je znao da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života.

Za njega su samostani i njihove crkve „kuće molitve“,

a „molitva je prošnja za dobro koju dobri upravljaju Bogu“.

U svojim Asketskim govorima daje duhovne savjete kojima se još i danas može hraniti vjernička duša.

Evo jednog savjeta: „Kad već završi dan i svaki kako tjelesni tako duševni posao, pravo je da si svatko prije
počinka u svome srcu ispita savjest.“

Umro je 14. lipnja 379. prirodnom smrću.

Sveti Grgur zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rodio se oko 329. u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza
(jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa.

Nakon završenih nauka Grgur je najprije poučavao u govorništvu u svome rodnom gradu i ubrzo stekao velik
ugled. Kraće vrijeme napustio je poučavanje i otišao u samoću.

U vrijeme teoloških borbi Grgur je morao preuzeti odgovornost za glavnu biskupiju kršćanskog istoka, za
Carigrad. Ondje je neustrašivo branio pravovjerje protiv arijanskog i makedonijevskog krivovjerja.

Prvo je nijekalo božanstvo Sina, a drugo Duha Svetoga.

Za vrijeme Grgurova biskupovanja u Carigradu, kako bi izbjegao veliku svađu i razdor, odrekao se biskupske
stolice u Carigradu i preuzeo malu biskupiju u Nazianzu.
Tamo je napisao mnogo dragocjenih spisa, u kojima se ocrtava prava osoba svećenika, život monaha, ljubav
prema siromasima, kontemplaciji, kreposti stidljivosti i djevičanstvu.

Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih
remek-djela.
Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama („O svome životu“) i
lirskih himni.

Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu.

Pod kraj života povukao se u mir. Umro je 9. svibnja 389. ili 25. siječnja 390. godine.

Ova dvojica velikana i svetaca, svakome od nas mogu biti ne samo primjer istine, nauka, pobožnosti i
svetosti, već također i primjer prijateljstva.

Mogu nam biti primjer za našu svakodnevicu i za naše odnose, naša prijateljevanja.
Njih dvojica kao braća u Kristu, jednostavno žude jedan za drugim.

30
Oni su kao jedna duša u dva tijela i jedan drugoga nose, jačaju, ispravljaju, opominju i na taj način Kristovim
duhom vole.

Njih dvojica i nama mogu u naše vrijeme mnogo toga pokazati jer kod njih radost i nada, žalost i tjeskoba
jednog, postaje radost i nada, žalost i tjeskoba drugog, kako nas to uči i Drugi vatikanski sabor.

Stoga ne čudi da se Bazilije i Grgur natječu u dobru, ali ne u dobru koje bi bilo okrenuto na sebe, već u
dobru koje je uvijek usmjereno na drugoga.

Dakle, prijateljstvo kakvo nam ih pokazuju ova dvojica otaca, uči nas da se i mi natječemo u dobru, ali u
dobru koje želi biti dobro za drugoga i u kojemu ispunjen život jest samo onaj život koji ispunjava život
drugoga.

2. SIJEČNJA

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji Benedikt XVI.

Na današnji dan Crkva se spominje dvojice velikana četvrtoga stoljeća:

sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski.

O ovoj dvojici nerazdvojnih prijatelja, koje Crkva upravo zbog njihove nerazdruživosti slavi na isti dan,
na izvanredan je način progovorio papa Benedikt XVI.,
stoga donosimo njegove dvije kateheze o ovim istinskim velikanima Crkve.

Bazilije Veliki: otac monaštva, obnovitelj bogoslužja i duhovnosti, borac za pravu vjeru

Sveti Bazilije, u bizantskim bogoslužnim tekstovima označen kao “sjajni prvak Crkve”, bio je veliki biskup 4.
stoljeća, prema kojemu kako istočna, tako i zapadna Crkva gleda s divljenjem zbog svetosti njegova života,
zbog izvrsnosti nauka, te zbog skladnog sklopa spekulativnih i praktičnih sposobnosti.

Rodio se oko 330. godine u obitelji svetaca, u “istinskoj obiteljskoj Crkvi”, koja je živjela u ozračju duboke
vjere. Svoje je škole završio pri najboljim atenskim i carigradskim učiteljima.

Nezadovoljan svojim svjetovnim uspjesima, i postavši svjestan da je mnogo vremena potrošio na

ispraznosti, on sam ispovijeda: “Jednoga dana, kao da sam se probudio iz duboka sna, obratih se predivnu
svjetlu istine Evanđelja…, i rasplakah se nad svojim bijednim životom” (usp. Ep. 223: PG 32,824a).
Kristom privučen, počeo je gledati prema Njemu i slušati samo Njega (usp. Moralia 80,1: PG 31,860bc).

Sa svom odlučnošću posvetio se monaškom životu u molitvi, u razmatranju Svetih pisama i spisa crkvenih
otaca, te u vršenju djela milosrđa (usp. Epp. 2 i 22), slijedeći tako i primjer svoje sestre, svete Makrine, koja
je već živjela monaškim asketskim životom.
31
Potom je zaređen za svećenika, a na koncu, 370. godine, i za biskupa Cezareje u Kapadociji.
Kroz propovijedanje i spise razvio je snažnu pastoralnu, teološku i književnu djelatnost.
Mudrom je uravnoteženošću znao sjediniti služenje dušama i posvećenost molitvi i razmatranju u samoći.
Oslanjajući se na osobno iskustvo, pomagao je utemeljivanje mnogih “bratstava” ili zajednica kršćana
posvećenih Bogu, te ih često posjećivao (usp. Grgur Nazijanski, Oratio 43,29 in laudem Basilii: PG 36,536b).

Riječju i spisima, od kojih su mnogi sačuvani do naših dana (usp. Regulae bravius tractatae, Proemio: PG
313,1080ab), poticao ih je da žive i napreduju u savršenstvu.

Njegovim su se djelima okoristili i razni pisci drevnih monaških pravila, među kojima i sveti Benedikt, koji
je Bazilija smatrao svojim učiteljem (usp. Regula 73,5).

Mnogi od onih koji su se posvetili monaškom životu nadahnuli su se na njemu ili su se pozivali na
njegov naum dok su oblikovali ili reformirali način zajedničkoga života u samostanima.

Tako, piše sluga Božji Ivan Pavao II., “mnogi drže da je monaštvo kao izrazito značajan oblik života Crkve,
za sva stoljeća ustrojio u prvom redu sveti Bazilije; ili barem da ono nije moglo biti definirano u svojoj
naravi bez njegova odlučujućeg doprinosa” (apostolsko pismo Patres Ecclesiae 2).
Kao biskup i pastir svoje prostrane dijeceze, Bazilije se neprestano brinuo o teškim materijalnim uvjetima u
kojima su živjeli vjernici; snažno je osuđivao zla; djelovao je u korist najsiromašnijih i pridošlica; pri vlastima
se zauzimao kako bi se olakšale patnje stanovništva, posebice u trenucima nevolja; bdio je nad slobodom
Crkve, opirući se i moćnicima kako bi obranio pravo na ispovijedanje prave vjere (usp. Grgur Nazijanski,
Oratio 43,48-51 in laudem Basilii: PG 36,557c-561c).

Bogu koji je ljubav i milosrđe, Bazilije je dao vrijedno svjedočanstvo izgradnjom raznih svratišta za potrebite
(usp. Bazilije, Ep. 94: PG 32,488bc), gotovo čitavog grada milosrđa, koji je po njemu nazvan Bazilija (usp.
Sozomen, Historia Eccl. 6,34: PG 67,1397a). Ona predstavlja početke suvremenih bolničkih ustanova za
prihvat i liječenje bolesnika.

Svjestan da je “liturgija vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a istodobno i vrelo iz kojeg izvire sva
njezina snaga” (Sacrosanctum Concilium 10), Bazilije je bio i mudar “obnovitelj bogoslužja” (usp. Grgur
Nazijanski, Oratio 43,34 in laudem Basilii: PG 36,541c).
Ostavio nam je, tako, veliku euharistijsku molitvu (ili anaforu) koja je po njemu i nazvana, te je postavio
temeljno ustrojstvo molitve i psalmodije: njegovim je poticajom narod upoznao i zavolio psalme, pa ih je
noću išao moliti (usp. Bazilije, In Psalmum 1,1-2: PG 29,212a-213c).

Revno i odvažno znao se oprijeti krivovjercima koji nisu priznavali da je Isus Krist Bog kao i Otac (usp.
Bazilije, Ep. 9,3: PG 32,272a; Ep. 52,1-3: PG 32,392b-396a; Adv. Eunomium 1,20: PG 29,556c). Slično je,
protiv onih koji nisu prihvaćali božanstvo Duha Svetoga, potvrđivao da je i Duh Bog i da “mora biti s Ocem i
Sinom zajedno ubrojen i zajedno slavljen” (usp. De Spiritu Sancto: SC 17bis, 348).
32
U svojoj ljubavi prema Kristu i prema njegovu Evanđelju, veliki je Kapadočanin nastojao prevladati i podjele
unutar Crkve (usp. Epp. 70 i 243), zauzimajući se da se svi obrate Kristu i njegovoj Riječi (usp. De iudicio 4:
PG 31,660b-661a), sjedinjujućoj snazi kojoj svi vjernici moraju biti poslušni (usp. ibid. 1-3: PG 31,653a-
656c).

Zaključno, Bazilije se sasvim posvetio vjernom služenju Crkvi i raznolikom vršenju biskupske službe.

Prema programu što ga je on sam iscrtao, postao je “apostol i služitelj Kristov, djelitelj otajstava Božjih,
glasnik kraljevstva, uzor i pravilo pobožnosti, oči tijela Crkve, pastir Kristovih ovaca, sućutan liječnik,
otac i dadilja, suradnik Božji, poljodjelac Božji, graditelj hrama Božjega” (usp. Moralia 80,11-20: PG
31,864b-868b).

To je program što ga ovaj sveti biskup predlaže navjestiteljima Riječi – kako jučer, tako i danas – program
koji je i on sam velikodušno nastojao provesti u život.

Godine 379. Bazilije je, još ni pedesetogodišnjak, potrošen teškoćama i askezom, pošao Bogu “u nadi
vječnoga života, po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (De Baptismo 1,2,9).

Grgur Nazijanski: Bez Boga nema pravoga čovještva

Prošle srijede govorio sam o velikom učitelju vjere i crkvenom ocu svetom Baziliju.
Danas mi je želja progovoriti o njegovu prijatelju Grguru Nazijanskom, koji je također, poput Bazilija,
podrijetlom iz Kapadocije.

Slavni teolog, govornik i branitelj kršćanske vjere u 4. stoljeću, bio je poznat po svojoj rječitosti,
a kao pjesnik imao je i istančanu i osjetljivu dušu.

Grgur se rodio u plemenitoj obitelji.

Majka ga je posvetila Bogu od samoga rođenja, oko 330. godine.

Nakon početnog obiteljskog odgoja pohađao je najpoznatije škole toga doba: najprije je bio u Cezareji
Kapadocijskoj, gdje je sklopio prijateljstvo s Bazilijem, budućim biskupom toga grada, a potom je boravio
po drugim metropolama drevnoga svijeta, kao što su egipatska Aleksandrija i osobito Atena, gdje je
ponovno sreo Bazilija (usp. Oratio 43,14-24: SC 384,146-180).

Spominjući se njegova prijateljstva, Grgur će kasnije zapisati:

“Tada se nisam samo ja osjećao obuzet divljenjem prema mome velikome Baziliju zbog ozbiljnosti njegova
načina života i zrelosti i mudrosti njegovih govora, nego sam na to poticao i druge koji ga još ne
poznavahu… Vodila nas je ista žeđ za znanjem… Bila je to naša utrka: ne tko bi bio prvi, nego tko
će drugome dozvoliti da bude prvi. Činilo se kao da imamo samo jednu dušu u dva tijela” (Oratio 43,16.20:

33
SC 384,154-156.164). Riječi su to koje oslikavaju svojevrstan autoportret ove plemenite duše. No, može se
zamisliti da je ovaj čovjek, koji se tako snažno odrazio od zemaljskih vrijednosti, morao i trpjeti zbog stvari
ovoga svijeta.

Vrativši se kući, Grgur je primio krštenje te se upravio prema monastičkom životu, prema samotništvu, a
privlačile su ga filozofska i duhovna meditacija.

On će sam napisati:
“Ništa mi se ne čini većim od ovoga: ušutkati vlastita osjetila, izaći iz tijela ovoga svijeta, sabrati se u sebi
samome, ne brinuti se više za ljudske stvari osim onih nužno potrebnih, razgovarati sa sobom samim i
s Bogom, voditi život koji nadilazi vidljive stvari, nositi u duši uvijek čiste božanske slike nepomiješane sa
zemaljskim i krivim oblicima, biti doista bez mane odraz Boga i božanskih stvari, te postajati sve više taj
odraz, uzimajući svjetlo od svjetla…, uživati, u sadašnjoj nadi, buduća dobra i razgovarati s anđelima, već
sada napustiti zemlju, premda stojeći na zemlji, duhom prenesen u visine” (Oratio 2,7: SC 247,96).

Kako se povjerava u svojoj autobiografiji (usp. Carmina [historica] 2,1,11 de vita sua 340-349: PG 37,1053),
primio je prezbitersko ređenje s određenim oklijevanjem, jer je znao da će poslije morati biti pastir, brinuti
se za druge, o tuđim stvarima, pa neće više moći biti tako sabran u čistoj meditaciji.

Ipak, prihvatio je ovaj poziv i primio pastirsku službu u punoj poslušnosti, prihvaćajući, kao što se to često
događa u životu, da ga Providnost nosi onamo kamo nije želio ići (usp. Iv 21,18).

Godine 371. njegov prijatelj Bazilije, biskup Cezareje, protiv volje samoga Grgura odlučio ga je posvetiti za
biskupa u Sasimi, u strateški važnom mjestu za Kapadociju.

Zbog raznih poteškoća Grgur nikad nije preuzeo biskupsku dužnost u tom mjestu, nego je ostao u Nazijanzu.

Oko 379. godine Grgur je pozvan u Carigrad, tadašnju prijestolnicu, kako bi vodio malu katoličku zajednicu
vjernu Nicejskome saboru i trojstvenoj vjeri.

Većina je pak pristala uz arijanstvo, koje je bilo “politički ispravno”, a carevi su ga držali politički korisnim.

Tako se Grgur našao u manjini i okružen neprijateljstvom.

U crkvici Uskrsnuća izrekao je pet Teoloških govora (Orationes 27-31: SC 250,70-343) upravo radi obrane i
pojašnjenja trojstvene vjere. Ti su govori ostali slavni po sigurnosti nauka, jednostavnosti razlaganja, koji
doista olakšavaju prihvaćanje da je to božanska logika.

Izvrsnost forme kojom su sastavljeni čini te govore i danas privlačnima.

Grgur je zbog ovih govora dobio nadimak “teolog”. Tako ga naziva osobito Pravoslavna Crkva: Grgur Teolog
ili Bogoslov. I to stoga što teologija za njega nije samo ljudsko promišljanje, a još manje je plod samo
složenih spekulacija. Ona za njega proizlazi iz života molitve i svetosti, iz ustrajnog dijaloga s Bogom.
34
Upravo se na taj način našem razumu pokazuje Božja stvarnost, trojstveno otajstvo.
U kontemplativnoj tišini,
zahvaćena divljenjem pred čudesima objavljenoga otajstva, duša prima božansku ljepotu i slavu.

Dok je sudjelovao na Drugom ekumenskom saboru 381. godine, Grgur Nazijanski je izabran za carigradskog
biskupa te je preuzeo predsjedanje Saborom.
No, ubrzo su se protiv njega podigli snažni protivnici, te je njegov položaj postao neodrživ.

Za tako osjetljivu dušu ova su neprijateljstva bila nepodnošljiva.

Ponovilo se ono na što se Grgur već ranije žalio riječima koje su mu izlazile iz srca:
“Podijelili smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima zbog Istine,
pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se jedni od drugih!” (Oratio 6,3: SC 405,128).

U takvom je napetom ozračju došlo i do njegova povlačenja s biskupske stolice.

U prepunoj katedrali Grgur je dostojanstveno izrekao svoj upečatljivi oproštajni govor (usp. Oratio 42:
SC 384,48-114). Svoje je duboko proživljene riječi ovako zaključio: “Zbogom, veliki grade, od Krista
ljubljeni… Sinovi moji, preklinjem vas, čuvajte poklad [vjere] koji vam je povjeren (usp. 1Tim 6,20),
spominjite se mojih patnji (usp. Kol 4,18). Neka milost Gospodina Isusa Krista bude sa svima vama” (usp.
Oratio 42,27: SC 384,112-114).

Vratio se u Nazijanz, te se kroz oko dvije godine posvetio pastirskoj skrbi za tu kršćansku zajednicu.
Potom se konačno povukao u samoću u obližnji Aranz, svoj rodni kraj, posvetivši se učenju i asketskom
životu.

U tom je razdoblju sastavio većinu svoga poetskoga djela, posebno njegov autobiografski dio:
De vita sua, iščitavanje u stihovima vlastitoga ljudskog i duhovnog puta, uzornoga puta kršćanina koji trpi,
čovjeka duboke nutrine u svijetu punom sukoba.
To je čovjek koji nam omogućuje da osjetimo Božji primat, pa tako progovara i nama, ovom našem svijetu:
bez Boga čovjek gubi svoju veličinu, bez Boga nema pravoga čovještva.

Poslušajmo stoga ovaj glas i nastojmo i mi sami upoznati lik Božji.

U jednoj od svojih pjesama Grgur je napisao, obraćajući se Bogu: “Budi dobrostiv, Ti koji si Onostranost
svega” (Carmina [dogmatica] 1,1,29: PG 37,508).

Godine 390. Bog je u svoj zagrljaj primio ovoga vjernoga slugu koji ga je oštrim umom branio u svojim
spisima i koji mu je tolikom ljubavlju pjevao u svojoj poeziji.

( Kateheze pape Benedikta XVI., 4. srpnja i 8. kolovoza 2007. )

35