Kajanje

U nekoj staroj livadi, na blagoj padini,

Dok sam bludno gazio moju mladost izvan,

Uz vidokrug pun neba, cvjetova i izvora,

Pod nebom plavim, raskošnim i vedrim,

Ja sam te, ljubavi, volio, pun gorčine.

Moja je ljubav bila samo letargija Gnusna, mrtva; ja nisam znao

Da cvijet, koji miriše, donosi zelene korijene

Snažnog otrova koji uništava tijelo.

Iz neba, gdje živi vječna

Pravda, Gospode, čiji pogled prožima sve,

Ti si vidio moju dušu, punu tjeskobe,

Kako je griješila, u nesreći, puna ponora.

U tom si traganju za djevojkom, ljubav se gasila;

U sjeni, moj život, kao ratnik bez riječi,

Nastojao je ubiti često, iz čista mira,

Sve što sam ljubio – zvijezde, cvjetove, svijet.

Pobijedio sam: sada moje kosti

Samo što ne propadnu; vjetar, u noci studenoj,

Na spomen mojih grješaka, peče i broji

Sve zvijezde po nebu, na kojem ležim.

Ali tvoja milost, koja nam daje oproštenje,

Iz kojeg izvire čista i sveta radost,

Na svezanu dušu obasjava bljeskom,

Kao sunce koje izlazi iz duboke tmine.