Tanko crijevo – intestinum tenue

Tanko crijevo je dio probavne cijevi od želuca do debelog crijeva. Čine ga duodenum,
jejunum i ileum.
Duodenum ili dvanaesnik se nastavlja na želudac. Dug je oko 25 centimetara. Ima oblik
slova C. U zavoj duodenuma je uložena glava gušterače. Dijelovi su mu pars superior ili
gornji dio, pars descendens ili silazni dio i pars inferior ili donji dio. Gornji dio prelazi u donji
zavojem, flexura duodeni superior, a silazni u donji zavojem felxura duodeni inferior. Donji
dio se nastavlja u jejunum u zavoju flexura duodenojejunalis. Na sluznici dvanaesnika je
nabor, plica longitudinalis duodeni, kojeg izdiže završni dio glavnog žučovoda. Nabor
završava s izbočenjem, papilla duodeni major (papila Vateri), na kojem se glavni žučovod i
glavni vod gušterače otvaraju u duodenum.
Jejunum ili tašto crijevo se nastavlja na duodenum. Dugačko je oko 2,5 metra. Čini ga
nekoliko vijuga. Na sluznici jejunuma su polukružna izbočenja u lumen crijeva, tzv.
Kerkringovi nabori. Oni povećavaju površinu za apsorpciju (upijanje) hranjivih tvari u krv ili
limfu. Povećanju površine doprinose i crijevne resice ili villi intestinales, te na njima sitni
izdanci ili microvilli. U resicama su krvne i limfne kapilare, u koje se apsorbiraju hranjive
tvari.
Ileum ili vito crijevo je dugačko je oko 3,5 metra. Ostium ileale je ušće na kojem tanko
crijevo ulazi u debelo. Zatvoreno je naborima sluznice, valvula Bauchini, koji djeluju poput
zaliska, čime je spriječeno vraćanje stolice iz debelog crijeva u tanko. Ispod sluznice je limfno
tkivo, koje formira Peyerove ploče. I ileum se sastoji od više vijuga, ansae intestinales.

Debelo crijevo – intestinum crassum

Debelo crijevo je završni dio probavne cijevi, dugo oko 1,5 metra. Počinje u donjem
desnom dijelu trbušne šupljine. Ileum ulazi u debelo crijevo sa strane, tako da ispod tog ulaza
ostaje slijepo crijevo ili caecum. Na dnu cekuma se još nastavlja uži dio ili crvuljak, appendix
vermiformis. Od cekuma se po desnoj strani trbušne šupljine prema gore nastavlja uzlazno
debelo crijevo ili colon ascendens. Kada dođe do jetre čini zavoj, flexura coli dextra
(hepatica) i nastavlja se u poprečno debelo crijevo ili colon transversum. Ono dolazi do
slezene i čini zavoj, flexura coli sinistra (lienalis), u kojem se nastavlja u silazno debelo
crijevo, colon descendens. Na ulazu u malu zdjelicu, colon descendens mijenja ime u colon
sygmoideum. To je dio debelog crijeva koji čini nekoliko zavoja, da bi se nastavio u ravno
crijevo ili rectum, koje se spušta po prednjoj površini križne kosti. Na njegovom kraju je
analni kanal, canalis analis, koji završava otvorom, anus, na kojem su kružni mišići, sphincter
ani internus et externus. Unutarnji sfinkter je glatki mišić i radi bez utjecaja naše volje, a
vanjski je poprečnoprugasti mišić, pa privremeno možemo voljno odgoditi pražnjenje crijeva.
Uzduž debelog crijeva idu tri trake uzdužnog mišićnog tkiva, teniae coli, podjednako
razmaknute jedna od druge. Kraće su od samog crijeva, pa zato na njemu stvaraju nabore,
haustrae coli. Kružni mišići stvaraju brazde, sulci transversi.
Probava hrane je završena u tankom crijevu, pa se u debelom još preko sluznice koja više
nema resice apsorbiraju voda i elektroliti. Od neprobavljenih ostataka hrane i uginulih
bakterija se formira stolica, feces, koja se izbacuje defekacijom iz crijeva.
Organi pridruženi probavnoj cijevi

Jetra – hepar

Jetra je najveća žlijezda u tijelu čovjeka, teška oko 1,7 kg. Smještena je u desnom
hipohondriju. Grade ju režnjevi, lobus hepatis dexter et sinister, te lobus quadratus et
caudatus. Gornja površina, facies diaphragmatica, joj je glatka, a donja, facies visceralis
hepatis ima mjesto, porta hepatis, kroz koje prolaze krvne žile i žučovodi. Na mikroskopskom
preparatu se vide jetrene stanice ili hepatociti, združene u strukture koje se nazivaju jetreni
režnjići ili lobuli. Stanice su poredane u redove, koji poput polumjera idu od periferije prema
središtu režnjića. Između redova stanica su krvne kapilare i mali žučni kanalići. Kapilare se
ulijevaju u središnju venu, koja prolazi središtem režnjića. Arterijsku krv u jetra dovodi
a.hepatica propria. Krv iz probavnog sustava dovodi v.portae. Arterijska i venska krv se u
kapilarama pomiješaju i dospijevaju u središnju venu režnjića. Središnje vene iz više režnjića
se međusobno spajaju, te konačno nastaju jetrene vene, koje se ulijevaju u donju šuplju venu.

Žučni sustav

Hepatociti izlučuju žuč u sitne kanaliće, koji se spajaju u sve veće, dok ne izađu iz jetrenih
režnjeva kao ductus hepaticus dexter et sinister. Oni se spoje u ductus hepaticus communis,
koji se spaja s ductus cysticus, vodom iz žučnog mjehura, pa nastane glavni žučovod ili
ductus choledochus koji vodi žuč u duodenum. Žučni mjehur ili vesica felea, pohranjuje i
koncentrira žuč, a onda ju po potrebi istiskuje preko vodova do duodenuma.

Fiziologija jetre i žuči

Najvažnije uloge jetre su vaskularna, metabolička i sekrecijska. Vaskularna uloga je

pohrana krvi koja trenutno nije neophodna u cirkulacijskom sustavu i uklanjanje štetnih tvari
koje su došle iz probavnog sustava (uloga Kupferovih stanica). Jetra sudjeluje u metabolizmu
hranjivih tvari. Molekule glukoze, dospjele iz probavnog sustava, hepatociti ugrađuju u
glikogen u procesu koji se naziva glikogeneza. Kada u krvi padne koncentracija glukoze, u
jetrenim stanicama se razgrađuje glikogen do glukoze, koja se vraća u krv. Razgradnja
glikogena je glikogenoliza. Ako su rezerve glikogena u hepatocitima popunjene, a krvlju
dolazi nova glukoza, višak glukoze se u hepatocitima pretvara u masti. Taj proces se naziva
lipogeneza. Ukoliko je u organizmu manjak glukoze, hepatociti mogu od aminokiselina i
glicerola, sintetizirati glukozu u procesu glukoneogeneze. Hepatociti sintetiziraju bjelančevine
plazme. Iz amonijaka i ugljičnog dioksida sintetiziraju ureju. Sekrecijska uloga jetre je
stvaranje i izlučivanje žući. Ostale važne uloge su joj detoksikacija otrovnih tvari, pohrana
vitamina (A, D, B12) i željeza.
Žuč, fel ili billis je tekućina koju čine voda, žučne boje i soli, kolesterol, masne kiseline i
neke druge tvari. Soli glikokolne i taurokolne kiseline imaju ulogu emulgiranja masnih
kapljica u crijevu. Emulgiranjem se veće kapljice masti iz hrane rasprše na sitne, a onda na
njih mogu djelovati enzimi i razgraditi masne tvari. One će se dalje povezivati s drugim
tvarima u micele, koje su topljive u vodi i kao takve se onda apsorbiraju u limfne kapilare
crijevnih resica. S mastima se apsorbiraju i vitamini koji su u njima topljivi (A, D, E i K).
Izlučivanje žuči potiče crijevni hormon kolecistokinin, koji se opet izlučuje kada je u crijevu
puno hrane, posebno masnog sastava. Od žučnih boja ima najviše bilirubina. On nastaje
razgradnjom hema iz hemoglobina. Takav bilirubin dospijeva u krvnu plazmu gdje se veže uz
albumin. Naziva se nekonjugirani bilirubin, koji se ne može izlučiti niti u žuč, niti u mokraću.
Krv ga donosi do hepatocita, gdje se odvaja od albumina i spaja s glukuronskom kiselinom,
pa nastaje konjugirani bilirubin. On se izlučuje u žuč i dolazi u duodenum. Tu se bilirubin
pretvara u urobilinogen. Dio urobilinogena se iz crijeva apsorbira u krv i dolazi u mokraću,
pa joj daje žućkastu boju. Urobilinogen koji ostaje u crijevu se pretvara u sterkobilin, smeđi
pigment koji daje boju stolici.