RAZGOVOR JE SPONA MEĐU LJUDIMA, MOŽDA JEDINA..

„ Da li znaš prijatelju da postoji nešto što sve ljude veže? To trebamo pametno
koristiti. “

Tako poče razgovor između dva poznanika koji se nisu godinama vidjeli. Jedan
prosijed, krupnih zelenih očiju koje se cakle i ističu na duguljastom, obrijanom
licu. Zove se Mirza ima pedesetak godina. Svog prijatelja kojeg poznaje još iz
djetinstva, tačnije od prvog razreda, gdje su se upoznali u školskim klupama kao
dječaci koji su tek počeli istraživati svijet pun nedaća i iznenađenja, sa veselim
okicama i dječijom maštom, sanjajući da nekada postanu „Nešto“, je zadnji put
vidio prije trideset godina. Danas je nakon toliko godina Rijad, kako se zove Mirzin
školski prijatelj, odlučio posjetiti svog druga. Mirza i Rijad su se razlikovali u
svakom pogledu. Mirza je bio mirna i staložena osoba, mada je imao crnu kosu
koja je letjela na sve strane i nemirne oči koje su pokušeale da od njega naprave
neku razigraniju osobu, ali nisu uspjele. Dok su naočare, koje je Rijad nosio još od
svoje desete godine, donekle uspjele ga predstaviti ozbiljnijim.

Obojica su osjetili da slijedi novo upoznavanje, jer znaju da su se obojica

promijenili kako izgledom tako i ponašanjem.

Dogovorili su se da će se naći kod Mirze na kahvi. Daju se posljednje instrukcije,

kako doći do kuće i eto... za pola sata se sastaju. Hvata ih nervoza, neki čudan
osjećaj, razmišljanje kako će izgledati ponovni susret, šta očekivati... Mirzina
supruga i njegova djeca su otišli neni u posjetu , a on je već sve pripremio: nasuo
vodu, poredao fildžane, izvadio lokum i čekao da Rijad dođe. I eto ga, čuje se auto
koje se parkira u njegovoj bašti i lagani hod koji se približava ulaznim vratima.
Mirza uzbuđeno otvori vrata. Blagi osmijeh, pozdrav i stisak ruke obilježili su prve
trenutke ponovnog susreta starih prijatelja.

„Mirza, dobro izgledaš, nisi se puno promijenio, po neka bora i nekoliko

sijedih ti nisu učinile da izgledaš starije.“ uz osmijeh govori Rijad.

Mirza mu odgovori malo filozofski, što je bilo tipično za njega

 „ Da su bore i sijede vlasi mjerilo vremena ti bi još uvijek imao dvadeset pet
godina“. Obojica se nasmijaše i uđoše u kuću.

Ali stvarno, Rijad nije imao mnogo bora, nekoliko kod očiju, ali i one su poprilično
bile u sjeni naočara, a sijede vlasi se nisu isticale na svijetloj kosi. Sjedoše , Mirza
posluži kahvu i lokume, a Rijad poče razgovor rečenicom kojom sam i ja počela
ovu priču. Mirza ga čudno pogleda, malo zbunjen, ne znajući šta da odgovori.
Nakon nekoliko trenutaka Rijad nastavi

-„ Sjećaš li se našeg zadnjeg susreta?“

-„ Naravno da se sjećam.“ - hitro odgovori Mirza.
-„ Taj dan smo šetali, razmišljali i šutali. Nismo skoro ni jednu riječ rekli, a
cio dan smo proveli zajedno.“ -laganim tonom reče Rijad.
-„Da, baš tako je bilo. Ti si mi tog jutra rekao da si dobio ponudu i da želiš
otići u Francusku. Ja sam bio malo razočaran i skrhan. Nisam znao šta da
kažem...Toliko si mi bio drag i mio da sam htio da zauvijek ostaneš sa
mnom, da mi budeš prijatelj i uvijek tu pored mene, a zatim si ti tog jutra
došao i rekao da ideš, da me ostavljaš. Bojao sam se kako ću dalje živjeti u
onom prijeratnom dobu koje je bilo teško, puno tenzija.. Nisam znao kome
vjerovati, osim tebi, svi ostali su bili strani i nisam znao kome oni pripadaju,
samo sam znao za tebe ti si pripadao meni. Bio si veliki dio mene, mog
života, a onda si odlučio otići daleko. Pozvao si i mene, ali sam znao da ja ne
mogu sa tobom. Ali te nisam mogao ni zaustaviti, mislio sam da ću biti
sebičan. Pa sam zato samo šutke razmišljao. Znaš, kasnije mi je bilo žao što
ti nisam rekao da želim da ostaneš, jer..“
-„Eh da si rekao..“ Kratko ga prekide prijatelj kojem se pogled gubio u
proljetnom pejzažu koji se ogledao na staklima prozora.
-„Jer da sam taj dan govorio mislim da bismo do danas ostali bliski prijatelj,
ali eto..“ nastavio je Mirza pomno gledajući svog prijatelja.

Zavladala je tišina, čuo se jedino lavež psa i poneki uzdah koji je označavao kraj
poglavlja neke priče, nekog događaja i sjećanja koja su sumirali u svojim mislima.
Sada nisu znali šta da kažu jedan drugom, a prošlo je toliko godina i događaja.

Tišinu prekide Rijad i reče:

 -„Vjeruj Mirza, da si mi to rekao onda, a ne sad mi bismo sad šutali jer smo
istrošili teme za razgovor, a ne zato jer ne znamo odakle početi.
Znaš da sam se taj dan dvoumio otići ili ne, ostaviti sve i poći novim putem
gradeći novi život ili ostati i nadograđivati ono što sam već sagradio.
Nije mi bilo neophodno otići. Ovdje sam imao sve što mi je trebao, ali
radoznalost i želja da vidim i probam nešto novo me je vukla. A mi smo taj
dan šutili i ja nisam imao argumenata za ostati i otišao sam..“

Zagledaše se i Rijad nakon kraće stanke nastavi.

-Tamo sam živio, radio, stvarao i pokušao ostvariti nešto, i eto imao sam i
imam sve: kuću, automobil, karijeru.. ali ja nemam mir i sreću. Jedino je
moja porodica bila tu za mene, ali u tuđem svijetu i ljudi se drugačije
ponašaju, tako da su i moji najmiliji ponekad bili stranci. Nisam imao sa
kime da popričam, popijem kahvu, nisam imao sa kime brinuti i strahovati
kada se ovdje odvijao rat. Svaki dan sam pokušao stupiti u kontakt sa nekim,
da čujem jeste li živi, ali često bez uspjeha. Tek nakon završetka rata saznao
sam da si preživio, a sve do tada sam pratio preko radija i TV-a i slao pakete,
koji su nadam se došli do vas.“

Pomalo zadihan govori Rijad, koji pije svoju kahvu gledajući u sat koji je
otkucavao tri sata poslije podne.

-„Jeste, tih godina je bilo baš teško, ali eto čovjek svašta preživi. Tako bih
volio da se to nikome ne ponovi, ali eto nažalost u svijetu ljudi nikada mira,
da bi pojedinci dobili ono što žele, napune puške i ratuju. Bilo je kod nas,
sada je u Siriji ko zna gdje će sljedeći izbiti. Šteta što je to jedini način da
carevi dobiju sve što požele, a mi tu ništa ne možemo učiniti.“

-„Možemo!“ Visokim tonom reče Rijad, te presiječe Mirzin govor i pogled

koji se lagano spuštao ka podu.

-„Možemo mi sve učiniti. Nisu puške i bombe jedini način. Možemo pričati,
razgovarati.“ Sad već mirnim glasom nastavi.

Mirza pogubljen odmjeri Rijada i poče shvatati o čemu on priča. Blagim

osmijehom i klimanjem glave nastavi slušati svog prijatelja koji nastavlja sa
govorom.
 -„Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina. Možemo ratovati i do
Sudnjega dana, ali nećemo ostvariti ono što želimo, sve dok ne popričamo,
sjednemo i dogovorimo se. Uzalud sva ratovanja i sva prosuta krv koju peru
rijeke, sve žrtve i svi izgubljeni životi, ako mi ne znamo kada stati. Svaki rat
završava nekim sporazumom koji uzrokuje mir!
Pa Bože, zašto se onda na početku ne dogovorimo?
Zašto nam je draže ispaliti metak, nego riječ koja je moćnija?“ – završi Rijad

-„U pravu si Rijade, da više razgovaramo sve bi bilo bolje.“- reče Mirza.

Tako njih dvojica ostaše pričajući o moći riječi.

Jer doista riječi jesu naše najjače oružje, a razgovor naša najjača ofanziva.