TEORIJSKO PROUČAVANJE TALIJANSKE KNJIŽEVNOSTI

Ispitna pitanja za 1. kolokvij

1. Pokušaji definiranja književnosti, znanost o književnosti, podjela, srodne znanosti

M. Solar, Priroda književnosti i proučavanje književnosti, u: Teorija književnosti, str.9-34.
M. Machiedo, „Kroz pokušaje definiranja i bježnu recepciju“, u : O modusima književnosti, str. 9-23.
F.Čale, M.Zorić, Povijest svjetske književnosti, IV, str. 143-145.

1.1. Na koja se tri područja dijeli znanost o književnosti? Opišite svako od njih.
O: Znanost o književnosti dijeli se na: povijest književnosti (proučava razvoj književnih djela u njihovom
povijesnom slijedu: određuje period nastanka, razvoj jezika, te stilove kojim su pojedina djela napisana),
teo-riju književnosti (objašnjava književne fenomene, opisuje kontekst pojedinog djela, jezične fenomene
kojima je djelo obilježeno, te funkcionalnost djela i njegovu svrhu) te književnu kritiku (interpretirajući
samo djelo, ocjenjuje kvalitetu djela, daje opći sud o pojedinim obilježjima te pomaže autoru i čitatelju
razumijevati djelo, kako bi se uputilo čitatelja na neke osnovne vrijednosti samih djela).
1.2. U čemu se sastoji osnovni problem u proučavanju nacionalnih književnosti? Objasnite.
O: Osnovni problem leži u višejezičnosti samih autora (N. Tommasseo – tal./franc./lat./grčki, S. Beckett –
engl./franc., Dante – lat./tal...), u retroaktivnom projiciranju nacionalnog identiteta prije stvaranja novih
država (Dante – talijanski književnik prije rep. Italije, 15. – 18. st.), te problemu autora s višenacionalnim
obiljež-jima (Andrić, Kafka, Tommasseo...).
1.3. Kada se stvara kanon talijanske književnosti? Koja je prva antologija talijanske književnosti? Tko je
njen autor, kada nastaje i koje su bile njegove poetičke i ideološke premise u stvaranju kanona talijanske
književ-nosti? (Čale, Zorić, Povijest svjetske književnosti, IV, str. 143-145.)
O: Kanon tal. književnosti stvara se u okviru vremena pokreta za ujedinjenje, Risorgimenta (1815. – 1870.),
u vrijeme težnje za nacionalnom povezanošću čitave Italije. Prva antologija je Povijest talijanske
književnosti, njezin autor je Francesco de Santis, nastaje u godini ujedinjenja Italije (1870.), čime daje na
važnosti ne samo onome što je lijepo i istinsko, već život u cjelini (vitalističke teze) te prihvaćanje talijanske
civilizacije i knji-ževnosti kao njenog neodvojivog i najosvještenijeg dijela.
1.4. Kako se dijeli povijest književnost? Čime se bavi svako pojedino područje?
O: Povijest književnosti dijeli se na povijest nacionalne književnosti (razvoj i osobitosti pojedine
nacionalne književnosti u okvirima njezinih državnih granica, političkih zbivanja i povijesnih okolnosti po
kojima se knji-ževnost razvija), komparativnu povijest književnosti (uspoređuje vrijednosti i obilježja
književnosti iz razli-čitih cjelina te pronalazi sličnosti i razlike među djelima ili književnim cjelinama) te
opću povijest književ-nosti (komparativno proučavanje književnosti u globalnim granicama koje spaja
temelje svake civilizacije s temeljima globalne književnosti).
1.5. S kojim je disciplinama najuže povezana teorija književnosti i koja su područja njihovog istraživanja?
Navedite uža područja teorije književnosti.
O: Najuže je povezana s estetikom (umjetnost postaje svrhom filozofskog studija i namijenjena je osjetilnoj
ideji spoznaje; djela pokušava razvrstati u cjeline i analizirati pojavnosti), modernom strukturalnom
lingvis-tikom (jezik, njegov postanak i razvoj te odnos označitelja s označenim) te semiologijom i
semantikom (pro-učava znakove u jeziku i kako se međusobno odnose). Uža područja teorije književnosti
su struktura i forma književnog djela i opće zakonitosti književnog oblikovanja.
1.6. Navedite dva osnovna načela jezičnog medija na kojima De Sausure osniva modernu lingvistiku i
objasnite ih. Navedite sve aspekte u kojima se ogleda utjecaj lingvistike dvadesetog stoljeća na teoriju
književnosti.
O: To su: načelo arbitrarnosti lingvističkog znaka (veza između označitelja i označenog je slučajna i društve-
no dogovorena) i načelo sukcesivnosti jezične komunikacije (jezična komunikacija se odvija u vremenu, kao
nizanje riječi). Utjecaj moderne lingvistike na teoriju književnosti: književno djelo počinje se proučavati
prije svega kao jezična tvorevina i tako različiti oblici upotrebe jezika postaju temeljna razlikovna odlika
književ-nosti u odnosu na druge umjetnosti, filozofiju i znanost. Psihološki aspekti modernih lingvističkih

1
istraživanja, načini na koje slušalac razumije poruku, uvjete komunikacije između govornika i slušatelja
omogućili su uvide u strukturu književnog djela i načine recepcije književnih djela sa strane čitatelja.
Utjecala je na strukturali-zam, književno-teorijsku školu 1960-1980.
1.7. Pokušaji definiranja književnosti (Wallek/Warren, Z. Škreb, I. Calvino, C. Segre) (M. Machiedo)
O: Wallek i Warren postavljaju četiri teze koje pobijaju protuargumentima: književnost ne može biti sve
što je tiskano, ona je postojala i prije izuma Gutenbergova stroja, a temeljila se na rukopisnim izvorima ili
usmenoj predaji, književnost nije baš sve u odnosu na povijest civilizacije, ona samo vrednuje jedan segment
civiliza-cije, književnost nije samo tek takav zbir remek djela neke kulture, već je potrebno napraviti red,
kanon. Škreb doživljava književnost kao zbir funkcija: zabava čitatelja ili publike, zadovoljava kolektivnu
potreba za razu-mijevanjem života, služi kao vrelo informacija te umjetnička spoznaja (fantazijom i jezičnim
izričajem gradi novi svijet). Calvino tvrdi da je književnost prije služila u svrhu potvrđivanja i posvećivanja
vrijednosti i prih-vaćanja autoriteta, a čim se pomakne jedan segment u tom svijetu, za njim idu i drugi, u
suprotnom pravcu. Segre tvrdi da je temeljni cilj književnosti spoznaja i kao takva književnost stvara modele
svijeta.

2. Klasifikacija književnosti i analiza književnog djela (temeljni pojmovi)

M. Solar, Klasifikacija književnosti, u: Teorija književnosti, str. 142-166, 192-200, 227-248.

2.1. Iz kojih se filozofskih i književnoteoretskih tradicija razvila tipološka teorija klasifikacije književnosti?
Objasnite glavne postavke tipološke teorije. U čemu se sastoji glavni problem tipološke teorije?
O: Razvila se iz njemačke filozofske i književnoteoretske tradicije: Hegel, Goethe, Schiller, Steiger; prih-
vaćena je u Njemačkoj, Poljskoj i Rusiji, a nikad u anglosakson. zemljama, a polazi od teorije da je svrha
knji-ževnog djela postizanje ljepote, dobrote i istine, te da književnost mora voditi računa da po sadržaju i
formi teži idealu jedinstva tih formi. Glavne postavke su da postoji idealan koncept triju načina književnog
izraža-vanja, tri roda. Problem je što u definiciju ulaze samo djela visoke književnosti, poput epa ili
tragedije, a svi ostali književni oblici se ne smatraju predmetom proučavanja. Taj problem je nastao u
romantizmu kada su se miješale tradicionalne lirske i epske vrste te se mijenja poimanje smisla i svrhe
književnosti.
2.2. Iz koje se tradicije proučavanja književnosti razvila morfološka klasifikacija? Koje su glavne postavke
suvremene morfološke teorije (polazni stupanj klasifikacije, kriterij grupiranja, uloga povijesne dimenzije
unutar ove teorije)?
O: Morfološka klasifikacija vuče korijene iz retoričke tradicije, koja naučava da je književnost pragmatična i
uvijek ovisi o nekoj svrsi – funkciji. Suvremena morfološka klasifikacija polazi od teorije po kojima je žanr
polazni stupanj klasifikacije, a ne rod, da je zajednički dominantni postupak koji je i distinktivno obilježje u
odnosu na ostale žanrove podjela prema specifičnim postupcima (realistični roman, naturalistični roman,
post-moderni roman...) ili glavnim vrstama likova (kaubojski, doktorski, ljubavni...). U povijesti su romani i
novele imali različite oblike ovisno o funkciji koja im se pridavala, a te funkcije su bile međusobno ovisne;
nije mogu-će provesti analizu žanra dokle god se ne analizira cijeli repertoar pojedinog žanra kroz određene
epohe.
2.3. Dijakronijska/književno-povijesna klasifikacija književnosti: Koje su razlike između termina književna
epoha, književno razdoblje i književni pravac? Navedite glavne književno-povijesne epohe europskog kultur-
nog kruga od antike do danas i povijesna razdoblja u kojima su se odvijali.
O: Književna epoha je dulje vremensko razdoblje u kojem postoji okvirna relativna stabilnost u načinu
kako se književna djela pišu i razumijevaju, kao i u tome kako se shvaća što je svrha i temeljna funkcija
književ-nosti. Književno razdoblje ili period je obično kraće vremensko razdoblje unutar književne epohe,
a književ-ni pravac je tip književne proizvodnje u vremenu, prepoznatljiv u prihvaćanju neke opće zamisli
o svrsi knji-ževne djelatnosti i o književnim postupcima koji se smatraju bitnim za odlikovanje književnih
djela. Glavne europske književno-povijesne epohe su: antika (Grčka i Rim od najstarijih epova do propasti
Rimskog Car-stva), Srednji vijek (od kraja petog stoljeća do polovice petnaestog st. – latinska književnost
bliska Crkvi, humanizam i predrenesansa), renesansa (od kraja 15. do početka 17. st. – čovjekov integritet u
svijetu, njegova postignuća), barok (katolička obnova, 17. st – jači odnos prema religioznosti, mistici,
mračno i bizarno), klasi-cizam (od kraja 17. do početka 19. st. u vrijeme prosvjetiteljstva – vraćanje na
2
izvore književnog stvaralaštva), romantizam (od kraja 18. i početka 19 st. do 1860. – težnja za originalnošću
izraza, patetičnim tonom i subjek-tivnim raspoloženjem), realizam (od 1860. do kraja 19. st.) i modernizam
(od početka 20. st. nadalje – epoha koja nema svoj općeniti naziv i generalnu stvaralačku tradiciju).
2.4. Temeljni pojmovi analize književnog djela: struktura, izraz, sadržaj, tema, motiv, kompozicija, fabula,
siže, pripovjedač, priča, karakterizacija, lik.
O: Sadržaj književnog djela upućuje na pojedine komponente od kojih je djelo sastavljeno, što je to što se u
djelu iznosi, a izraz djela je način kojim se izriče nešto, što uključuje jezik, karakterizaciju, motivaciju lika.
Tema književnog djela je ono o čemu to djelo govori, nosi jedinstveno značenje djela i nastaje kao rezultat
ob-rade. Motiv je najmanja tematska jedinica koja nosi samostalno značenje u okviru teme – broj motiva
ovisi o književnoj vrsti, oni mogu biti statični ili dinamični. Kompozicija je način na koji je književno djelo
sastav-ljeno od svojih djelova, koji su manje, zasebne cjeline unutar književnog djela. Fabula je niz događaja
koji su raspoređeni onako kako bi mogli izgledati u zbilji, a siže je niz događaja kakav postoji u djelu.
Pripovjedač je važna uloga u strukturi priče, može pripovijedati u prvom ili trećem licu, biti pouzdani,
sveznajući ili nepo-uzdani pripovijedač. Priča govori o nečemu što se dogodilo u vremenu, tijekom kojeg su
se zbile promjene; može se pričati raznim sredstvima i načinima i ima svoj početak i kraj. Lik je tvorevina
književnog djela u prepoznatljivim fizičkim i psihičkim osobinama; u književno-znanstvenom stilu nije ga
lako odrediti i on postoji jedino u književnom djelu. Karakterizacija je postupak kojim razaznajemo kakav je
koji lik u djelu – psihološka, etička, socijalna i govorna karakterizacija.
2.5. Glavne karakteristike lirske i epske poezije, epske vrste.
O: Lirska poezija je uglavnom subjektivna i pristrana, skladna u zvuku riječi i njenom značenju, tu nestaje
razlika između pojedinca i svijeta, obično rabi slikovite izraze, opisuje autorovo raspoloženje prema onome
što iznosi u pjesmi i nema svoj vremenski tok. Epska poezija pripovijeda neki događaj, opisuje nizajući
moti-ve po njihovoj sličnosti i izriče autorove misli u filozofiji i znanosti. Epske vrste su: ep, epska pjesma,
epo-peja/herojski ep, religiozni ep, idilski ep, životinjski ep, komični ep, didaktički ep, romantični ep te
balada, poema i romanca.
2.6. Struktura dramskog teksta, kompozicija drame, dramske vrste, njihova geneza u europskim književ-
nostima.
O: Dramski tekst sastoji se od dijelova namijenjenih glumcima i redatelju (didaskalije i redci) i dijelova na-
mijenjenih publici (oglas ili program). Autor se izražava preko onoga što likovi govore, a opis i
pripovijedanje su sporedni. Osim toga svaki dramski tekst sadrži i monolog kojim glumac izažava svoje
misli i osjećaje, te dijalog, koji čini većinu dramskog teksta, a zasniva se na međusobnom odnosu glumaca.
Kompozicija je uvjetovana jedinstvom govora i zbivanja, ima svoj početak, središnji dio i kraj. Idealna
drama se sastoji od 5 dijelova: ekspozicija/prolog (uvod u radnju), zaplet (pojava dinamičkih motiva koji
pokreću radnju izazivanjem određene suprotnosti i sukobima likova), kulminacija (vrhunac same dramske
napetosti), peripetija (preokret koji nastaje kad radnja skreće u nekom drugom pravcu) i rasplet (razrješenje
svih suko-ba i napetosti, službeni završetak drame).
Dramske vrste su: tragedija (dramska vrsta ozbiljnog sadržaja u kojoj glavni lik tumači žrtvu svoje nesretne
sudbine zbog ideala koji se suprotstavlja zbilji, vlastite plemenitosti ili moralnih načela te završava tragično,
glavni dijelovi su prolog, epizodij, stasim i eksod), komedija (humoristični dramski tekst koji jednu
određenu situaciju ili određeni lik nastoji izložiti kako bi zabavio publiku – satira, humor i groteska) i drama
u užem smislu (podvrste drame ili posebne književne vrste: farsa, vodvilj, melodrama, pastorala i opera).
Geneza drame je u Grčkoj, čije tragedije i komedije utječu na većinu europskih književnosti; razvojem kaza-
lišta i umijeća glume, razvija se i drama, iz grčke komedije (Aristofan) proizlazi rimska komedija s Plautom
(tipični odnosi, tipični karakteri, tipični načini), na koju se nadovezuje renesansa (komedija svađe oca i sina,
škrti otac). U srednjem vijeku nastaje i kršćanska drama neovisno o Grčkoj – misteriji (prikazanja ili
skazanja), mirakuli i pasije. Vrhunac dramske umjetnosti je renesansna drama, commedia dell'arte i
Shakespeareove tragedije i komedije. U Francuskoj drama ima svoj najveći odraz u klasicizmu, naročito u
Moliereovim tragedijama. Naturalistička drama opisuje dileme i psihološke sukobe građanskog čovjeka
(Ibsen i Haupt-mann), Pirandellove drame koje nastaju pod utjecajem filozofije – dovodi u pitanje načelo
dramske iluzije. Ionesco i Beckett su predstavnici tzv. antiteatra, kojim se izražava otuđenost, izgubljenost,
osamljenost i strah; Brecht razvija epski teatar kojim pojave i likove prikazuje u neprirodnom aspektu i
ubacije komentare, čime izaziva kritički stav prema drami.

3
3. Umjetnička proza/porijeklo i razvoj, struktura, klasifikacija, vrste
M. Solar, Klasifikacija književnosti, u: Teorija književnosti, str. 203-223.
3.1. Navedite pravce razvitka umjetničke proze do renesanse. U kojoj je epohi došlo do razdvajanja umjet-
ničkih proznih vrsta od znanstvenih proznih vrsta? Koji prozni žanr je presudan za afirmaciju umjetničke
proze? U kojem stoljeću on postaje dominantna književna vrsta?
O: Pravci razvijanja umjetničke proze do renesanse: mit, filozofija, govorništvo i historiografija – njegovao
se specifičan način proznog izražavanja, dotjerani i visoki stil – vodilo se računa u upotrebi raznih govornih
figura, što je za funkciju imalo razumski dokazivati i uvjeravati u istinitost tvrdnje. U renesansi je došlo do
razdvajanja umjetničke (novela i roman) i znanstvene proze (esej i rasprava) – dvostruko porijeklo iz zna-
nosti i mita. Roman je žanr koji je presudan u afirmaciji umjetničke proze i u 19. stoljeću postaje dominantna
književna vrsta - realizam.
3.2. Struktura djela umjetničke proze. Kako se dijele prozni žanrovi? Navedite sve tri podjele i objasnite ih.
O: Umjetnička proza se oblikuje sredstvima koja nisu osobitost isključivo književnog/umjetničkog načina
izra-žavanja. Za razliku od poezije, označiteljska razina znakova u prozi ostaje u drugom planu. U analizi
strukture proznog književnog djela najvažniji su: IZBOR TEME – uvjetuje obradu, tj. kompoziciju i izbor
stila, GRAĐA – svi elementi djela koji se mogu zamisliti i u zbilji (događaji, likovi, radnja) te IZVORI –
prethodno zabilje-žena iskustva o građi (povijesni spisi, legende, mitovi, zapisi o ličnostima, crna kronika,
itd.). Prozni žanrovi mogu biti jednostavni ili složeni (ovisno jesu li postankom usmena predaja, prenose li
neko životno iskustvo na jednostavan način, ili je pisano, nastajalo u duljem vremenskom periodu, a svi ti
jednostavni oblici mogu biti dijelom složenih, novele, pripovijetke i romana), veliki ili mali (bilo da je riječ
o sažetom pripovijedanju određene situacije ili neke životne priče kao o noveli ili pripovijetci ili onima kod
kojih je potrebno mnogo vremena i dobro poznavanje tematike, kao što je roman) te fabularni ili
nefabularni (imaju li čvrstu kompo-ziciju ili drugu tematiku, fabularni su roman i novela, a nefabularni
eseji, putopisi i memoari).
3.3 Jednostavni oblici (mit, legenda, bajka, saga, vic, zagonetka, poslovica).
O: Mit je jezična tvorevina koja se oslanja na pripovijedanje o postanku svijeta i naroda, objašnjava pojedine
zakonitosti, a služi se i nekim bajkovitim pričama o bogovima, kraljevima, herojima, koji na kraju postaju
temelj civilizacije naroda. Legenda je slična mitu, a prikazuje osobu čiji je život i ponašanje uzor mnogima,
najčešće o svecima. Bajka je oblik koji isprepleće nadnaravno s naravnim i koristi formulaičan početak i
kraj. Saga je skandinavska priča o nekom događaju iz obiteljskog života, najčešće nastala usmenom
predajom. Vic je oblik priče o nekom događaju ili osobi koja svojim krajem izaziva humor. Zagonetka je
oblik pitanja o skri-venim osobinama nekog predmeta ili osobe, pri čemu se daje kratak, jasan i
nedvosmislen govor. Poslovica je uputa koja izražava neke skrivene osobitosti životnih pojava, ljudskih i
prirodnih zakona ili načina ponašanja.
3.4. Opišite porijeklo novovjekovnog romana. Kakvo iskustvo svijeta i pojedinca karakterizira novovjekovni
roman? Od kojeg elementa polazi analiza romana?
O: Dolazi od talijanske riječi il romanzo, a označavao je svako djelo pisano na narodnom jeziku. Postoji
više teorija o nastanku romana, a najčešće navodimo: grčki ljubavni roman, srednjovjekovni viteški roman,
pikar-ski/lutalački roman ili Platonovu priču o Atlantidi. Roman nastaje iz demitologiziranog svijeta, koji
shvaća osobu kao povijesni individuum, jer nastaje kao ishod sekularne kulture koja smisao traži u
ovostranosti. Zato se roman okreće prema pojedincu i njegovoj sudbini. Analiza romana polazi od analize
tematike, da se po karakteru onoga o čemu se govori u romanu odredi i tijek zbivanja.
3.5. Navedite sve kriterije podjele romana te tipove romana koji proizlaze iz svake od tih podjela.
O: 1. Prema tematici (pustolovni, kriminalistički, povijesni, socijalni...), 2. prema načinu pristupanja temi
(humoristički, sentimentalni, tendenciozni, satirički i publicistički), 3. prema načinu izgradnje sižea (stepe-
nasti, prstenasti i paralelni) i 4. prema dominantnom faktoru integracije (roman zbivanja, roman lika,
roman prostora i roman vremena).

4
3.6. Koje su karakteristike romana zbivanja? Koje su najvažnije podvrste romana koje spadaju u tu
skupinu?
O: Roman zbivanja je prvi povijesni oblik romana, čiju strukturu nosi fabula. Fabula se sastoji u prevlada-
vanju zapreka koje stoje na putu prema cilju kojega glavni likovi romana žele postići. Podvrste takvog tipa
romana su: ljubavni, viteški, povijesni, pikarski, kriminalistički i znanstveno-fantastični roman.
3.7. Koje su karakteristike romana lika ili karaktera? U kojem stoljeću dolazi do afirmacije romana karakte-
ra? Koji se posebni podžanrovi takvog tipa romana?
O: Prema liku romana se gradi fabula romana i njegova ideja. Takav roman prikazuje lika ili više njih u spe-
cifičnim situacijama, gdje se otkrivaju njihove osobnosti. Afirmacija romana karaktera dogodila se u 19. sto-
ljeću. Podžanrovi romana lika su roman o odgoju i razvitku karaktera (njem. Bildungsroman) i roman o
suviš-nom čovjeku – razvoj iz ruske književnosti, a riječ je o likovima iz intelektualnih plemićkih sredina
koje propa-daju ili pučani s demokratskim idejama.
3.8. Koje su karakteristike romana prostora? Za koju se podvrstu romana on genetski vezuje? Objasnite
razliku.
O: Roman prostora predočava društvo ili njegove različite slojeve u sinkronijskom presjeku. Genetski se
vezuje za pikarski roman, ali je razlika što pikarski roman služi razvoju radnje i zabavlja čitatelje, dok
roman prostora služi socijalnoj karakterizaciji društva, da se preko reprezentativnog uzorka likova prikaže
društveno stanje određenog prostora.
3.9. Koji su tipični podžanrovi romana vremena? Navedite primjere.
O: To su: obiteljski roman (romani Emilea Zole u Francuskoj, roman Giovannija Verge Obitelj Malavoglia u
Italiji i romani Thomas Manna, Buddenbrookovi, u Njemačkoj) te roman vremena i prostora kao npr. Rat i
mir (L. N. Tolstoj), Tihi Don (Šolotov).
3.10. Romani F. Dostojevskog se smatraju pretečama koje dvije podvrste romana? Objasnite njihove glavne
karakteristike i predstavnike.
O: Preteče monološko-asocijativnog romana i romana eseja. Mon.-asoc. roman se ne temelji na razvoju
zanimljive fabule, nego na što uvjerljivijem reproduciranju ljudske svijesti (predstavnici James Joyce, Virgi-
nia Woolf, Marcel Proust...), a u romanu eseju fabula nije podređena samo monologizaciji glavnog lika,
nego i idejama koje sporedni likovi izriču. Dijalozi nisu svaki put psihološki motivirani i tako opravdani
(pred-stavnici Thomas Mann, Miroslav Krleža, Carlo Levi...)
3.11. Koji su temeljni novelistički pripovjedni postupci? Objasnite ih. Objasnite razlike između novele i
romana..
O: Temeljni novelistički pripovijedni postupci su ograničavanje na jedan središnji lik ili događaj i sažimanje
naracije i karakterizacije na najnužnije elemente priče i karakterne crte likova – teži ostvarenju fabularne
kom-pozicije, ali je svodi na minimum. Razlike između romana i novele su da se u noveli provodi postupak
razgra-ničavanja i sažimanja, roman iz niza slučajnosti gradi fiktivnu cjelinu, a novela ostaje na
fragmentarnosti i ne inzistira na povezivanju pojedinih slučajeva. Roman je opći i cjeloviti prikaz lika u
raznim situacijama dok se novela svodi na pojedini fragment – roman je dug, a novela kratka priča.
3.12. Koje su osnovne sličnosti i razlike novele i drame? Objasnite ih.
O: Sliče u postupku sažimanja i fragmentiranosti, dok su razlike u tome što drama ne treba opise likova i
doga-đaja, a novela treba, iako su sažeti. Drama ljudski život prikazuje u segmentu, ne u toku. Između
novele i drame ne postoje veće funkcionalne sličnosti.
3.13. Navedite i objasnite osnovne sličnosti i razlike novele i eseja.
O: Sličnosti su u kratkoći izražaja, prezentiranju u fragmentima, ti fragmenti se ne povezuju u logičku i
dovr-šenu cjelinu – oboje nastaju paralelno s europskom književnošću i suprostavljaju se mitskom iskustvu
svijeta i života karakterističnog za Srednji vijek. Razlike su u izboru građe: novela bira građu u
svakodnevici, esej u literaturi, esej sadrži velik stupanj uopćavanja, a novela bez uopćavanja i zaključivanja
može iznositi primjere svakodnevice. Razlika je i u apologijskoj funkciji: esej daje korisne životne savjete, a
novela je zanimljiv slu-čaj svakodnevice koji nikog ne obvezuje i ne poučava.
3.14. Koja su glavna distinktivna obilježja eseja u odnosu na ostale prozne žanrove? U kojoj epohi dolazi do
procvata eseja kao umjetničke vrste? Objasnite razloge.
5
O: Roman i novela imaju svoju fabulu, esej nema, jer je to spoznaja u čijem se središtu nalazi neka ideja –
može se oblikovati kao do kraja izrečena misao koja se zatvara u filozofski sustav, ona je uvijek ideja
fragmen-ta, što uvjetuje izbor relevantnih tema. Esej kao umjetnička vrsta doživljava procvat u 20. stoljeću
analizom umjetničkih i književnih djela i određenih životnih pojava koje se reflektiraju u umjetničkim
djelima.

4. Izvori talijanske književnosti („Egipat“, Grčka, Rim)

M. Machiedo, „Razmatranja o izvorima europske književnosti“, u : O modusima književnosti, str. 207-257.

M. Beker, Povijest književnih teorija (17-110).

4.1. Talijanska književnost i književnost „Starog Egipta“ i Etrurije (recepcija: motivi, autori, djela,
apokrifni tekstovi)
O: Egipat utječe na formiranje talijanske ''solarne književnosti'', tj. na djela o suncu: himan De Sole (da
Vinci), Grad sunca (T. Campanella) – utopijska želja za idealnom državom, Pjesma Suncu/Al Sole (Ugo
Foscolo), Canto del Sole (D'Annunzio); autori su proizašli iz čitanja hermeneutičkih spisa. Montale i
Bigongiari kombi-niraju božanske likove iz grčke mitologije s motivima suncokreta, sunčane utvare Klitije,
u koju se zaljubljuje i Sunce..., te Himna Suncu u slučaju drugog autora koji ga preuzima u Akhnatonovog
himna, crni labud, bijeli gavran. Apokrifni egipatski tekst je utjecao na formiranje nekih ključnih
renesansnih tema; Corpus Hermeti-cum je zbirka od sedamnaest rasprava, dijaloga u prvoj kršćanskoj eri. To
je jedan dio veće zbirke tekstova koji su nestali, Marsilio Ficino prevodi ga na latinski, a autor kome su se ti
tekstovi pripisivali bio je Grk Her-mes Trismegist. U tom tekstu dane su konotacije o sinkretizmu egipatskog
(Athon) i grčkog (Hermes) božan-stva, a vjeruje se da je tu iznesena staroegipatska filozofija.
Iako je apokrifna, talijanska književnost ima veće reference na egipatsku, nego na etrursku civilizaciju i knji-
ževnost. Vergilije Etrušćane spominje kao saveznike Eneje u borbi protiv Latina, od njih dolazi i naziv regije
Toscana, A. Savinio (Kažem tebi, Clio) ističe da romantični osjećaj povezuje Etrušćane s Grcima, a ne s
Latini-ma. Etrušćanske nekropole spominju se u Bassanijevom romanu Vrt obitelji Finzi-Contini o bogatim
židovima iz Ferrare, metafora nijemih grobova, te opis druženja s tim židovima prije holokausta u 2. svj.
ratu, u kojem svi stradaju u logorima.
4.2. Talijanska književnost i Grčka (recepcija: autori, djela, likovi, književne vrste,)
O: Tu se često tematiziraju junaci iz Ilijade i Odiseje, Dante spominje Homera i Orfeja u Limbu, Odiseja u
8. krugu pakla, stariji pisci češće tematiziraju Ilijadu, mlađi Odiseju, Odisej im postaje pojam moderne
individua-cije čovjeka. U djelu Dijalektika prosvjetiteljstva Horkheimer dokida mitove, želi da se znanjem
razbija strah ljudi od začaranosti, omogućuje se ovladavanje prirodom. Glavni problem je je li ovladavanje
prirodom razu-mom nad nagonom vođenje do prave humanosti ili do barbarstva: odgovor na to je primjer
individuacije Odise-ja, čija je glavna karakteristika podvojenost između lutanja i povratka kući. Lukavstvom
Odisej nadvladava prirodu, ali joj priznaje primat – tu se spominju mitska bića Scylle i Harybde, sirene,
vile...
U talijanskoj književnosti lik Odiseja se koristi u poeziji (Posljednje putovanje u Gozbenim pjesmama G.
Pascolija, pjesma Odisej u Sabinoj zbirci Kanconijer), romanu (Moravia – Prezir je intertekstualni odnos s
Odisejom na razini snimanja superspektakla Odiseja, opis privatne, bračne odisejade, te intelektualnoj debati
o interpretacijama Homera; Mascioni – Puck opisuje dijelom radnju i u Hrvatskoj, a motiv sazrijevanja opi-
suje u osobi Odiseja) te drami (farsa Kapetan Ulix – Ulix je želja, nostalgija što luta, a ženski likovi nisu
više mitologizirani; Pavese – Dijalozi s Leukotejem spominju 3 dijaloga između likova iz Odiseje).
Također se spominje i lik kralja Edipa: kod Pasolinija to je filmska radnja suvremene priče o kralju Edipu,
u R. Jacobbija tu je drama Edip bez sfinge s 18 epizoda i 18 citata koji se ''sukobljavaju'': Diderot, Hegel,
Rilke, Sofoklo i Levi-Strauss. Sofoklova se djela više obrađuju jer se odbacuje Eshilov fatalizam i
Euripidova auto-destrukcija, Sofoklova ljudskost proizlazi iz dobre namjere i nenamjerne posljedice
(psihoanaliza – Freudov primjer kralja Edipa u objašnjenju čovjekovih psihičkih fenomena). Tri su faze
utjecaja Grčke na Rim: 1) opo-našanje Grka (komedije Nevija i Plauta), 2) nadmašivanje Grka –
mecenatstvo u doba Augusta (Vergilijevi epovi: Eneida, Bukolike i Georgike) i 3) ispravljanje Grka –
patristika (sv. Jeronim, sv. Augustin i sv. Toma Akvinski).
4.3. Talijanska književnost i Rim (recepcija: autori, djela, likovi, književne vrste,)

6
O: Vergilijeva Eneida je ep o nacionalnom junaku koji nakon pada Troje putuje prema Apeninima i tamo
osniva grad Rim. To je najprisutnije djelo u talijanskoj nacionalnoj književnosti: preuzimaju se likovi,
motivi, događanja... Božanstvena komedija koristi lik Vergilija kao Danteova vodiča kroz Pakao i Čistilište
i spomi-nje ga kao navjestitelja kršćanstva, a kako je Eneida nacionalni ep o utemeljenju Rima, Dante o njoj
razmišlja kroz perspektivu ujedinjenja Italije.
Osim Eneje, bitan je i lik Didone (kartaške princeze koja se zaljubila u Eneju) – nju spominju Metastasio
(Napuštena Didona), Ungaretti (Obećana zemlja – dvije figure žrtava Didona i Enejin kormilar) i A.
Savinio (Gospodin Dido, autobiografsko djelo). Publije Petronije Niger/Gaj Petronije piše Satyrikon –
latinsko pjesničko-prozno djelo, njega imitiraju i Sanguinetti (Igra satirikona. Imitacija Petronija) i Fellini u
filmu Satyrikon.
4.4. U sklopu kojih pitanja se razvila filozofska tradicija u proučavanju književnosti? Koja su dva grčka filo-
zofa utemeljili dva osnovna tipa mišljenja o prirodi književnosti? Ukratko opišite njihova polazišta i stavove.
U čemu se sastoji glavna Platonova zamjerka pjesnicima?
O: Filozofska tradicija u proučavanju književnosti razvila se iz pitanja postanka svijeta, o čovjekovoj prirodi,
o općeljudskim karakteristikama, te pitanja prirode umjetnosti. Platon i Aristotel su utemeljili dva osnovna
tipa mišljenja o prirodi književnosti. Platon tvrdi kako je svijet načinjen od ideja, od kojih je najviša ideja
dobra. Fizički svijet je odraz svih tih ideja, a one se mogu spoznati jedino razumom uz odsustvo strasti. Aris-
totel smatra da je poezija oponašanje ideja, ali da nije manje vrijedna od stvarnosti i predmeta koje pokazuje.
Platonova najveća zamjerka pjesnicima je da oni ne vode računa o stvarnosti, jer im je cilj izazvati uspjeh u
strastvenih i hirovitih ljudi, a ne u razumnih. Zato je razlika u Platona i Aristotela razlika u njihovoj
filozofiji: Platon vidi sve u idejama, Aristotel u mnoštvu, ne u individualnim prabićima.
4.5. Aristotel, 'Poetika': Koji su sve oblici oponašanja po Aristotelu te koji su kriteriji njihovog
razlikovanja? Kako Aristotel objašnjava prirodu i postanak oponašanja?
O: Po Aristotelu glavni oblici oponašanja su epsko pjesništvo, tragedija, komedija i lirska poezija, a svi
se razlikuju po: različitim sredstvima oponašanja – ritam, melodija i govor/stih, različitim predmetima
(teme) koje oponašaju – ljude prikazuju boljima nego što su oni u stvarnosti (tragedija, ep) ili lošijima
(komedija), jednom ili više načina oponašanja – impersonalno pripovijedanje u trećem licu, pripovijedanje u
prvom licu, direktni govor, (najviše prisutan u tragedijama i komedijama ali i u Ilijadi npr). Što se tiče
prirode i samog postanka oponašanja, Aristotel zastupa tezu da je oponašanje čovjeku urođeno i da ga ono
uveseljava. On također smatra da je čovjeku urođen smisao za ritam i melodiju. Kako su stihovi očigledno
isječci ritmova, obdareni pojedinci su vremenom iz improvizacija stvorili pjesničko umijeće.
4.6. Aristotel, 'Poetika': Navedite Aristotelovu definiciju tragedije. Koji su dijelovi tragedije po Aristotelu?
Koji od tih dijelova zauzima središnje mjesto?
O: Tragedija je oponašanje ozbiljne i cjelovite radnje primjerene veličine ukrašenim govorom, i to svakom
od vrsta ukrašavanja napose u odgovarajućim dijelovima tragedije; oponašanje se vrši ljudskim djelovanjem
a ne naracijom i ono sažaljenjem i strahom postiže očišćenje takvih osjećaja/katarzu. Djelovi tragedije su po
Aristo-telu: karakteri, fabula, dikcija, misli, vizualni dio, skladanje napjeva. Fabula zauzima središnje
mjesto, jer je karakterizacija u službi fabule i ne može biti sama sebi svrhom.
4.7. Aristotel, 'Poetika': Što Aristotel podrazumijeva pod cjelovitošću radnje u tragediji? Objasnite odnos
fabule i karakterizacije u tragediji. U čemu se sastoji jedinstvo fabule: u jedinstvenoj radnji ili u jednom
glav-nom liku?
O: Radnja u tragediji određena je svojim početkom, sredinom i krajem: početak je ono što samo ne dolazi
nuž-no poslije nečeg drugog, a poslije njega nešto drugo po prirodi jest ili nastaje; obrnuto kraj je ono što
samo po prirodi jest poslije nečega drugog, ili po nužnosti ili u pravilu, a poslije njega nema više ničega
drugoga. Sredina je ono što dolazi poslije nečeg drugog i poslije čega dolazi nešto drugo. Fabula je u drami
bitan element jer ona objašnjava zašto nešto ide baš tako. Karakterizacija ljudi nije radi oponašanja
karaktera, već da bi se uključila u radnju; stoga je fabula svrha tragedije, a fabula mora biti jedinstveno
uređena. Njezino jedinstvo je jedinstvo radnje, ne u jednom glavnom liku.
4.8. Aristotel, 'Poetika': Kako Aristotel definira veličinu tragedije? Brojem činova ili nekim drugim krite-
rijem? Po čemu se razlikuju jednostavne od kompleksnih fabula? Da li Sofoklova tragedija Kralj Edip ima
jednostavnu ili kompleksnu radnju?
7
O: Veličina tragedije po Aristotelu nije u broju činova ili u duljini govora, već u zakonu vjerojatnosti i
nužno-sti: nizanje događaja u neprekinutom smjeru, obrat iz nesreće u sreću ili iz sreće u nesreću je proizvod
vjero-jatnosti ili nužnosti. Jednostavne fabule su one u kojima obrat nastaje bez peripetije ili prepoznavanja,
dok su kompleksne fabule one koje sadrže prepoznavanje ili peripetiju ili oboje. Po tome bi Kralj Edip imao
komp-leksnu radnju.

4.9. Aristotel, 'Poetika': Što je peripetija? Koje su, po Aristotelu, vrste prepoznavanja te koju vrstu
prepozna-vanja on smatra umjetnički uspjelom? Koji događaj u tragediji 'Kralj Edip' dovodi do peripetije?
O: Peripetija je najsnažniji emocionalni element tragedije, to je ustvari nagli obrat radnje kojom se ona
usmje-rava u potpuno suprotnom pravcu npr. glasnik u Kralju Edipu donosi Edipu vijest za koju smatra da
će ga raz-veseliti ali postiže suprotan efekt – Edipa to razočarava. Pritom razlikujemo dvije vrste
prepoznavanja:
1. na temelju vanjskih crta junaka i ostalih likova;
2. na temelju unutarnjeg razvoja tragedije – njega Aristotel smatra umjetnički uspjelijim te se zalaže
za razvoj kojim ne upravljaju vanjski faktori (deux ex machina) nego logične posljedice razvoja
rad-nje ljudskih likova.

4.10. Aristotel, 'Poetika': Po Aristotelu, koja je razlika između pjesnika i povjesničara? O kakvim
događajima govori povijest a o kakvim pjesništvo? Po Aristotelu, čiji je posao ozbiljniji (filozofskiji)?
O: Pjesnik i povjesničar razlikuju se time što povjesničar pripovijeda stvarne događaje a pjesnik ono što bi se
moglo očekivati da se dogodi. Aristotel je cijenio više govor dosljedan dramatskom oponašanju stvarnosti,
nego impersonalno iznošenje znanja. Zato je pjesničko umijeće ozbiljnije od povijesti. Pjesništvo govori više
ono što je općenito a povijest ono što je pojedinačno.
4.11. Retorika - ukratko opišite njen nastanak i razvoj. Koji su dijelovi retorike? Iz kojeg se dijela retorike
razvilo učenje o visokom, srednjem i niskom stilu? Navedite glavne predstavnike retoričke tradicije u
Starom Rimu.
O: Retorika se razvila u Grčkoj u 5. stoljeću pr. Kr., njezin predmet je umijeće uvjeravanja, tj. pridobijanje
naklonosti. Razvija se usporedno s razvitkom državnih i pravnih institucija,a njen nastanak vezan je uz sve
aktivnosti u kojima je važno utjecati na odluke koje se donose i formiranje mišljenja o nekoj temi. Na njezin
razvoj utjecala je demokracija, u Rimu ona se učila u školama, kao predmetom retorike poslužili su književ-
nost i filozofija. Dijelovi retorike su: izbor teme (inventio), razrada teme (dispositio), odabir načina izraža-
vanja – jezik, stil, izraz (elocutio), odrada – tehnički dio izvedbe (actio) i pamćenje sadržaja (memoria). Iz
elocutia se učilo o visokom, niskom i srednjem stilu. Najpoznatiji retoričari su Ciceron (retorika mu je
najviši oblik književnosti), Tacit (retoričar i povjesničar) i Kvintilijan (retoričar i povjesničar umjetnosti).

4.12. Po retoričarima, koji je uvjet i svrha književnog stvaralaštva? Na koji se način, po njima, mjeri
vrijednost književnog djela? U čemu se sastoji razlika između retorike i moderne stilistike?
O: Razumijevanje književnosti unutar retoričke tradicije temeljilo se na idealu kultiviranog govora, tj. uvje-
renju da je vještina dobrog govorenja i pisanja osnovni uvjet i svrha književnog stvaralaštva. Učenje o tome
kako valja lijepo i pravilno pisati/govoriti za staru retoriku bilo je istovjetno s učenjem o tome kako valja
stva-rati književna djela. Vrijednost književnih djela nije mjerena mjerilom izražavanja individualnosti (kako
je mi danas shvaćamo) nego stupnjem vjernosti zadanim uzorima – lat. auctores. Nove autore se upućivalo
na imiti-ranje tih autora. Iz elocutia se razvila moderna stilistika. Razlika između retorike i moderne
stilistike jest: retorika unaprijed propisuje, a moderna stilistika opisuje sredstva i postupke jezičnog
izražavanja koji su karakteristični za pojedina djela, autore i razdoblja.
4.13. Kvint Horacije Flak – 'Poslanica Pizonima'. Koja je svrha poezije po Horaciju? Za što se on zalaže?
Kakav po njemu mora biti predmet umjetničkog djela?
O: Svrha poezije po Horaciju je poučiti i zabaviti čitatelja. Svrha je isto znati pisati, izabrati pravu građu, a s
njome i nove riječi. Zalaže se za dosljednost i originalnost, funkcionalnost i sažetost djela, ali i za pjesničku
slobodu. Predmet umjetničkog djela moraju biti teme iz svakodnevnog života, moralne teme i književne
teme.

8
4.14. Djelo 'O uzvišenom' - Koji su po autoru izvori uzvišenog? Po autoru 'O uzvišenom', tko može stvarati
velika djela? - tj. da li je za stvaranje velikih djela dovoljna samo vještina pisanja kako su učili retoričari?
Što autor misli o miješanju različitih pjesničkih sredstava u jednom djelu?
O: Autor tog djela je Dionizije Kasije Longin, po njemu izvori uzvišenog su sposobnost za velike zamisli,
du-boko i nadahnuto osjećanje, posebna obrada figura, plemenitost izraza (izbor riječi i govor u dotjeranom i
prenesenom izražavanju) te kompozicija i poredak riječi. Za stvaranje nije potrebna samo vještina pisanja,
već i zanos misli i osjećaja, za to je potrebna sloboda: čovjek se ne smije zamarati prolaznim i smrtnim, već
onim što je vječno i uzvišeno. Miješanje različitih pjesničkih sredstava ovisi o trenutnoj ekstazi, može se
dogoditi da se upotrijebi mnogo sredstava, ali ne da ispadne pretjerano – fantazija je potrebna za
pobuđivanje osjećaja, treba emocionalno iznenaditi, a govornička fantazija biti jasna.
5. Srednji vijek/renesansa
M. Beker. Povijest književnih teorija, str. 111-151.
F. Čale, M. Zorić, Povijest svjetske književnosti, sv. IV, Mladost, zagreb, 1974. str. 7-89.

5.1. Talijanska književnost i Stari i Novi Zavjet (recepcija: autori, likovi, djela, književne vrste).
O: Stari zavjet je talijanska književnost preuzela u renesansi, u njemu inspiraciju nalazi Dante u Komediji
(izgon iz raja tumači na osnovu svog političkog izgona iz Firence, temu Izlaska kao izlazak iz svoje
grešnosti); Alfieri u djelu Šaul iznosi svoje psihološke borbe čovjeka i tiranina (David i Šaul) i tiranina u
sebi; u 20. st. Ungaretti koristi temu raja u djelu Obećana zemlja, kao stanje duše određeno raznim razinama
značenja; Pri-mo Levi o svom iskustvu u Auschwitzu piše u zbirci novela Lilith i druge pripovijetke, gdje
iznosi lik Lilith, prve Adamove žene koja je htjela ravnopravnost s njim, ali u nemoćnosti da se za to izbori,
ljuta napušta raj – refleksija na feminizam i traženje jednakosti. Božanstvena komedija oponaša SZ u svim
aspektima, dok u rene-sansi ističe moralno-psihološku sferu djela, u 20. st. sz slike služe kao pokriće
nekakve sanjarije ili refleksije.
Novi zavjet poslužio je kao inspiracija za djela nakon Milanskog edikta 313. godine. Otad pa nadalje teme
postaju prolaznost života i odvajanje tijela od duha; Dante koristi NZ kao odmak od tadašnjih učenja i
hereza: pojedine crkvene poglavare smješta u pakao, a heretike u raj, dok o čistilištu piše kao osvrtu na novo
učenje srednjovjekovne teologije – koristi srednji stil kao i sv. Augustin; javljaju se i romani s
novozavjetnom tema-tikom poput I promessi sposi (A. Manzoni), Fede e bellezza (N. Tommasseo),
Agostino (A. Moravia), Il codice di Perella (Palazzeschi). U 20. st. tema NZ bila je Apokalipsa, koju je
koristio U. Eco u romanu Il nome della rosa: smješta ga u benediktinsku opatiju, u godinu 1327.; to je
kriminalističko-povijesno-filozofski i alegorij-ski roman, gdje ubojstva slijede scene iz Apokalipse.
5.2. U čemu se sastoji temeljna razlika između srednjovjekovne i renesansne estetike? Objasnite poimanje
ljepote u učenju Tome Akvinskog? Koje je glavno obilježje ljepote?
O: Srednjovjekovna estetika koristi religijsku podlogu za objašnjavanje lijepoga, oslanja se na skolastičko
učenje o transcedentalima, oznakama bića koja su najčešće: unum, verum, bonum et pulchum. Ljepota je
nešto što dolazi sa samim bićem, umjetnost stoga nije oponašanje stvorenoga, nego načina kako priroda
stvara da bi se došlo do toga što je istinski lijepo. Renesansna estetika pretpostavlja čovjeka kao centar
razmišljanja, a este-tika se tumači u formalnoj besprijekornosti te gomilanju figura: metafore, ritma,
svečanosti izričaja, odmjere-nosti i profinjenosti izraza – retorički pristup!
Ljepota u učenju Tome Akvinskog sastoji se u skladu/proporcijama (kvantitativna matematička proporcio-
nalnost i kvalitativna koja određuje odnos između dvije cjeline koji nije samo matematički), cjelovitosti
(savr-šenost dovršene stvari, ružno je ono što je potpuno krnje – simbolika brojeva) i sjajnosti (svjetlost i
fizička boja, svjetlo razuma koji se očituje, odsjaj zemaljske slave i nebeske slave u preobraženom Kristu).
5.3. Djelo kojeg katoličkog sveca (porijeklom iz Italije) predstavlja vrhunac srednjovjekovne duhovne
poezije? Navedite ime autora i djela.
O: Djelo svetog Franje Asiškog koje se zove Pjesma bratu Suncu ili Pjesma stvorova; pjesma slavi prirodu i
sve stvorenje, kršćansku mistiku obogaćuje motivima evanđeoske vjere, jaslica, stigmatizacije..., a usto je
pisana i vulgarnim latinskim.

5.4. Koja su glavna obilježja srednjovjekovne talijanske književnosti?

O: Obuhvaća sva djela od propasti ZRC do početka renesanse: tu prevladava vjerska književnost nad
svjetov-nom, alegorijska funkcija, književnost služi teologiji, koristi se latinski jezik i autori su često
9
anonimni – razlo-zi su mali podatak o autorima tog doba i drugačije shvaćanje autora u renesansi. Od djela
religiozne književ-nosti izdvajamo poetska djela: himne (liturgijske i neliturgijske); prozna djela:
hagiografije i legende, čija je uloga ohrabriti ljude i poticati na krepostan život; dramska djela: mirakuli,
pasije i misteriji, razvijeni iz liturgijskih drama – dramskih prikaza izvođenih tijekom misnih slavlja – to
jedino nisu pisali svećenici, dram-ska tematika bili su biblijski događaji i dugo bi se znali izvoditi.
5.5. Prve pjesničke škole u Italiji, Slatki novi stil, predstavnici, poetika.
O: Prve se pjesničke škole su se izdvajale iz ljubavnog religioznog i moralističkog sadržaja, ostvaruju prvu
etapu književnog stvaralaštva talijanske književnosti do 16. stoljeća. Njihova djela su klasici europske
književ-nosti, a razvili su se iz sicilijanske dvorske lirike i zrelijeg iskustva Slatkog Novog stila. Sicilijanska
je škola najstarija, ona je pretežito ljubavne dvoranske tematike: ljubav plemića prema dami, koristi birani
pučki jezik kao svoju jezičnu podlogu – naziv su dobili, jer su djelovalina dvoru sicilijanskog kralja
Fridricha II Hohen-staufena.
Dante ju smatra ishodištem talijanske lirike. Uz cara i njegove sinove, tu su i pravnici, dvorjanici i bilježnici.
Najpoznatiji predstavnik je Jacopo da Lentini (carski bilježnik, prvi se služio sonetom kao pjesničkim obli-
kom), skupa s Pierom Della Vigna, Guidom Delle Colonne, Giacominom Pugliese... Nakon Hohenstaufena
sele se u Toscanu, gdje se uz ljubavnu tematiku javlja i politička: pjesnici – Buona Giunta Urbiciani, Chiaro
Davanzati i Guittone D'Arezzo.
Slatki novi stil je razvio Guido Guinicelli, pravnik koji se bavio istraživanjem fenomen ljubavi, njezine
naravi i podrijetla. Najveći liričar je Dante Alighieri. Veliki predstavnik je Guido Cavalcanti: blizak Danteu,
piše kancone, balade, sonate... u kojem istražuje fenomen ljubavi. Opisuje nadnaravnu ljubav prema ženi i
veliku bol i sjetu koja proizlazi iz tog osjećaja. Još neki pjesnici su: Gianni Alfani, Lapa Gianni i Dino
Frescobaldi.
5.6. Dante Alighieri, 'Novi život', 'O pučkom jeziku', 'Divina Commedia' (Povijest svjetske književnosti, IV,
str. 21-30)
O: Danteov Novi život je djelo s 25 soneta i 42 prozna poglavlja: progovara o ljubavi prema Beatrice,
predstav-lja vrhunac poetike Slatkog novog stila. Tu gradi atmosferu mistike, već koristi svoje iskustvo kao
poticaj mašti. O pučkom jeziku je znanstvena rasprava na latinskom jeziku namijenjena učenim ljudima. Tu
ističe važ-nost ujedinjenja Italije i da jedinstveni jezik bude onaj birani pučki jezik, govori o potrebi nove
književnosti s punom sviješću o njezinom značaju na pučkom jeziku.
Božanstvena komedija je najznamenitije djelo Trecenta: pisana u obliku iskustva i s mistično-religiozno-
mitološkim motivima, Dante u njoj progovara o potrebi za humanošću i jedinstvom. Tri su dijela: Pakao,
Čisti-lište i Raj, od kojeg svako ima po 33 pjevanja u tercinama. Koristi i likove Vergilija i Beatrice kao
svoje osob-ne vodiče koji mu pokazuju put, nakon što se gubi u mračnoj šumi. Djelo predstavlja unverzalnu
pouku čovje-čanstvu i želju za političkim ujedinjenjem Italije, i što je najvažnije, pisana je toskanskim
govorom, koji je postao standardno narječje talijanskog jezika.
5.7. Francesco Petrarca, djela, jezik, stil, poetika (Povijest svjetske književnosti, IV, str. 30-38)
O: Francesco Petrarca je za razliku od Dantea introvertiran, pjesnik, iznosi subjektivne stavove i osjećaje
prema ženskoj ljubavi i svojoj vlastitoj boli zbog neuzvraćene ljubavi. Štogod je pisao, pisao je iz svoje pers-
pektive, o svojoj intimi, proživljavanjima, svojim unutarnjim sukobima i krizama. Njegova poznata djela su
mu epistolarna prozna djela: 24 knjige prijateljskih pisama, Staračka pisma, Različita pisma – sve djela koja
otkrivaju njegove ideale, doživljaje na putovanjima, njegovo poimanje talijanske lirike; od latinskih djela
naj-opsežnije je Africa, u kojem želi stvoriti nacionalni ep kojim bi slavio Italiju, ali je problem što je on
liričar i nije ''stvoren'' za objektivnije i uzvišene oblike. Najzanimljivije latinsko djelo, koje je pisano u
obliku dijaloga (Petrarca i sv. Augustin) je Secretum; napisan na latinskom jeziku, u tom djelu Augustin
predočuje zbilju kazne Božje i smrti, a Petrarca iznosi svoju podvojenost između ljubavi prema Lauri i
žudnje za zemaljskom slavom.
Najznačajnije djelo je zbirka pjesama – soneta je Kanconijer. Napisan je na talijanskom (pučkom) jeziku i
podijeljen je na dva dijela: prvi nastaje za Laurina života, a drugi nakon njezina života. Zbirka počinje
uvodnim sonetom kojim Petrarca aludira na mladenačke grijehe koji su ga udaljavali od stvarne ljubavi i
završava sa zazivom Djevice i mirom. Njegova je ljubav istovremeno i uzvišena i patološka: osjeća duhovnu
žudnju za Laurom, predstavlja ju kao ideal sve ljepote i dobrote, ali njegova ljubav je više irealna i kao da ga
drži u zatočeništvu; iznosi i vlastita razmišljanja o samoubojstvu ukoliko ga ljubav potpuno osvoji, on već

10
žudi za njom. Drugi dio je više uspomena na nju i progovara u perspektivi realnog čovjeka. Kanconijer je
bogat suprot-nostima: nagonsko-razumsko, idealno-realno i očaj-nada.
Trijumf je njegovo drugo talijansko djelo. To je kraći spjev u tercinama koje imaju oblik vizija. Postoji 6
trijumfa: Trijumf Ljubavi, Trijumf Čednosti, Trijumf Smrti, Trijumf Slave, Trijumf Vremena i
Trijumf Vječnosti.
5.8. Giovanni Boccaccio, F. Sacchetti (Povijest svjetske književnosti, IV, str. 38-46).
O: Giovanni Boccaccio je treći predstavnik Trecenta. Njegova ljubav bila je Fiammetta, koju je otpjevao u
prozi i u stihovima – zbirka pjesama Rime. Uz Rime piše i Filocolo, roman u prozi ljubavno-pustolovnog
sadržaja, koji govori o ljubavi dvoje mladih koji su se zavoljeli u djetinjstvu, koji su se rastali zbog raznih
peripetija i ponovno se sastali – mnogo autobiografskih elemenata i psiholoških karakterizacija Boccaccia
kao autora. U Filostratu piše o nesretnoj ljubavi i tragičnom kraju mladog junaka koga žena ostavlja –
Prijamov sin Troiol i Criseida, koja ga ostavlja zbog Diomeda; piše i Ametove nimfale, Ljubavnu viziju i
Fiesolski nimfale.
Piše i neke ekloge, zbirku životopisa..., sve manja djela dok nije na red došao Decameron, zbirka novela u
10 dana – sastanak 7 djevojaka i 3 mladića koji su zbog kuge pobjegli u provinciju, gdje se zabavljaju svatko
pričajući svoju novelu. Tu se ističe tipičan srednjovjekovni svjetonazor, koji uz šale i dosjetke uključene u
pripovijedanje uključuje i sukob naravi, pobjedu dobra nad zlim i uključuje svakog ponaosob + simbolika
brojeva 3, 7, 10 i 100.
Franco Sacchetti je za uzor uzimao Boccacciova djela, Rime za djelo Tumačenja Evanđelja, Tristo novela
po uzoru na Decameron... Svoj put na teritorij naše zemlje opisuje u pjesmi o ''Schiavoniji''; Tristo novela je
zbir slikovitih pripovijetki u komunama 14. stoljeća, ta je proza kroničarska i anegdotska, sagledava situaciju
u visokim staleškim krugovima i umjetničkim okružjima – tipična slika sredjovjekovnog društva i gradova.
5.9. Što je humanizam, kada se javlja i gdje i koja su njegova glavna obilježja? Navedite glavne talijanske
predstavnike humanizma? (skripta i Povijest svjetske književnosti, str. 50-52).
O: Humanizam je epoha koja se javlja u 14. stoljeću, jako obilježena antropocentrizmom i univerzalističkim
čovjekovim mogućnostima – proučava se antička filozofija i antički uzori, koja se uključuje u onodobno raz-
mišljanje. Javlja se jaka prevodilačka aktivnost, jezični stil koji je bio dostupan aristokraciji i bogatijem
puku. Cilj je uz oponašanje uzora, izdignuti se nad njima i biti originalan: važno je proučavati retoriku, birati
stil, uzeti uzor iz antike, ali i unijeti originalnost u izrazu. Koristio se latinski jezik i pisala su se znanstvenija
djela. Predstavnici talijanskog humanizma: Petrarca, Boccaccio, C. Salutati, N. Niccoli, L. Bruni i V. Da
Feltre.

5.10. Koja su glavna obilježja renesanske poetike i koji su glavni predstavnici talijanske renesanse?
Navedite glavne autore i njihova djela.
O: Renesansna poetika je formalno besprijekorna, puna metafora, ukrasa, bogata ritmom, svečana,
odmjerena i profinjena. Pisana je na talijanskom jeziku, a uzor su bili retoričari (Ciceron i Kvintilijan), zbog
toga se kaže da je renesansna poetika ancilla rhetoricae. Glavni autori su bili Lodovico Ariosto (Bijesni
Orlando, Komedija o škrinji, Zamjenjivanja, Lena i studenti), Niccoló Machiavelli (Vladar, Ratno umijeće,
Mandragola – komedi-ja), Michelangelo Buonarroti (Kanconijer), Gaspara Stampa (lirika motivirana prema
conteu Collaltinu) i Mat-teo Bandello (Novelle – zbirka od 214 novela).
5.11. Navedite glavna Castelvetrova odstupanja od Aristotelove Poetike - (ona koja se odnose na tumačenje
katarze i pravilo o jedinstvima).
O: Castelvetro je prilično kompliciran u tumačenju katarze: prema njemu mi suosjećamo s tragičnom sudbi-
nom junaka i smatramo da smo zbog toga dobri, te nam to uviđanje predstavlja zadovoljstvo. Katarza je po
tome piacere obliquo – indirektno zadovoljstvo. Prvi je dao formulaciju triju jedinstava, jer polazi od prilika
kazališta, smatrajući da ta tri jedinstva treba poštovati s obzirom na ograničenost prostora pozornice i
vremen-skog toka izvedbe radnje.
5.12. Tko prevodi Platona na latinski, kada i gdje? Koji su povijesni događaji pospješili recepciju Platona u
Italiji? Osim Platona, koji je apokrifni tekst upitnog autorstva uvelike utjecao na razvoj renesansnog svjeto-
nazora? (M. Machiedo, str. 212-214).
O: Platona na latinski prevodi Marsilio Ficino 1463. godine. Za recepciju Platona u Italiji najviše su utjecali
širenje gnosticizma, važnost retorike i renesansa kao novi umjetnički pokret. Za razvoj svjetonazora
11
renesanse jako je bitan Corpus hermeticum, koji datira u prvom stoljeću poslije Krista, koji je skupljao
egipatsku mudrost i filozofiju. Prvo se pripisivao božanstvu Hermesu Trismegistu, ali je kasnije dokazano
podrijetlo toga teksta.
5.13. F. Petrić (Patrizzi) - u čemu se sastoji njegov glavni prigovor Aristotelu? Koju teoriju on suprotstavlja
Aristotelovoj imitativnoj teoriji? Po Petriću, iz čega je proizašla poezija? Koji je njegov stav prema upotrebi
stiha u poeziji?
O: On smatra kako je Aristotelova teorija o porijeklu poezije netočna, da se epopeja ne može izraziti u prozi
i da laže kad tvrdi da su harmonija i ritam instrumenti pjesničkog oponašanja. Po njemu, pjesnikov način
opona-šanja sudbine i stvarnosti mora biti meditativan. Njemu suprotstavlja Teofrastovu ekspresivnu teoriju
po koje-mu su uzroci za porijeklo glazbe bol, veselje i oduševljenje – poezija polazi od glazbe, a stih igra
najvažniju ulogu u poeziji.

12