Priča se, kako je neki kadija uvijek zvao Nasrudin hodžu, da mu dođe u posjete, ali mu on nije

htio nikada doći. Zato kadija jedamput nagovori svog ćatiba, da štogod naljuti hodžu, ne će li
on doći, da ga tuži. Iza toga do malo vremena ugleda ćatib hodžu na pazaru, gdje nešto
krupnije. Ćatib se došulja do hodže, te mu iza leđa odvali podobru ljosku, a onda tabanima
vatru i pobježe. Hodža potrči za njim, ali on uteče i negdje se sakri. Sjutradan dođe hodža
kadiji u mehćemu. Kad uniđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu:

- Hodi, hodža, sjedi, otkada mi nijesi došao!

- Ne ću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesretnika, - i pokaže prstom na ćatiba. -
Jučer mi odvali šamar, bi gajri hak, nasred ćaršije.

Na to se kadija okrene ćatibu i zapita ga:

- Jesi li ošinuo hodžu šamarom?

- Jesam, - odgovori ćatib.

- A zašto? - zapita kadija.

- Efendum, u mene ima jedna mahna, a to je: dođe mi svakog mjeseca, pa moram ošinuti
šamarom koga prije dohvatim. I jučer mi dođe ona moja mahna, pa, pošto je hodža bio
najbliži, njega ja udarih i odoh svojim putem.

Na to kadija dohvati ćitab, otvori ga i prevrnu nekoliko lista pa će ćatibu:

- Ovdje piše, da dadeš hodži haka četiri pare, što si ga udario, a on neka tebi halali.

- Nemam sitna, - reče ćatib.

- Pa idi razmijeni, - dočeka kadija, namignuvši okom na njega neka bježi.

Ćatib ustade i ode.

Kadija će opet hodži:

- Sjedi, hodža, dok on donese pare.

- Mogu i stajati, - reče hodža.

Prođe dosta vremena, sat dva, a ćatiba nema. Viđe hodža, da ćatib ne će doći s parama, pa se
primače kadiji, koji gledaše u ćitab smiješeći se. Priveza mu jedan šamar, što može bolje
govoreći:

- Eto tebi svoj hak predajem! Kad dođe ćatib i donese četiri pare, neka ih dade tebi, ja nemam
kada čekati.

To rekavši obode na vrata.

Jednog sparnog popodneva, Nasrudin-hodža se odmarao u sjeni orahovog drveta.
Poslije nekog vremena, poče razgledati oko sebe posmatrajući tikve, njihove loze i
plodove oraha koji su visili u krošnji drveta ispod koga je ležao.
“Nekad, zaista ne razumijem puteve Allahove!” – brecnu se naglas -
“ovako sitnim plodom poput oraha okititi ovako veličastveno drvo, dok
ogromne tikve povezati onako krhkim lozama.”
Taman, kad je ovo izustio, otkide se jedan orah sa grane i pogodi ga posred čela. On
u to ustade, podiže ruke u dovi i povika:
“Allahu dragi, oprosti mi što sam ikad posumnjao u mudrost tvog stvaranja! Ti
si Sveznajući i Onaj koji divno stvara, jer gdje bi sada hudi Nasrudin bio da su
tikve uistinu na drvetu rasle!“

Kad je Timur Lenk osvojio Nasrudin Hodžino selo, pozove on Nasrudina, kao
najčudnijeg čovjeka u selu, kod sebe pa ga priupita:
- Nasrudin-Efendija ,ti sigurno znadeš da su mnoge slavne vojskovodže ljudi
zvali”Bogu mili”.”od Boga slavljeni”.”od Boga darovani” i tome slično:
- Šta misliš kako bi mene zvali ?
- Tebe bi sigurno zvali “Bože me sačuvaj”!

Jedan dan Nasrudin ode do prijatelja i kaže:

- Molim te daj mi nešto para.
- A zašto ti trebaju pare? – upita prijatelj.
- Hoću da kupim slona! – odgovori Nasrudin.
Na to prijatelj reče:
- Ako nemaš para kako misliš izdržavati tog slona?
Nasrudin mu odgovori:
- Ja sam došao kod tebe po pare, a ne po savjet!

Nasrudin hodža je često prelazio iz Perzije u Grčku na leđima magarca. Svaki put bi
na magarca nabacio ogroman zavežljaj pun svakakvih stvari, i s time prelazio iz
zemlje u zemlju.
Graničari su znali da Nasrudin nešto krijumčari pa bi svaki put zaustavljali i temeljito
pretresali. Ali, koliko god tražili nikako da otkriju šta to Nasrudin prenosi. Kad bi ga
upitali šta prenosi hodža bi uvijek reci:
“Ma nešto krijumčarim”
Dugo nakon toga Nasrudin se naseli u Egipat. Jedne prilike ga srete jedan od onih
graničara pa ga priupita:
“Dina ti hodža, mnogo je prošlo od kako si ono prelazio preko granice, hoćeš li mi
sad reći šta si ono krijumčario s onim magarcima?”
- “Pa magarce” reče hodža.

Uzimao jednom Nasrudin – Hodža abdest, a odnekud mu se prikrade lopuža, pa mu

ukrade ćulah i pobježe.
Kad Hodža vidje da mu nema ćulaha, odmah ode na groblje, pa sjede kao da nekog
čeka.
Naiđe neki dječak koji je vido lopužu kad mu je ukrao ćulah pa reče Hodži:
-Ama, efendija, onaj lupež je pobjegao na drugu stranu. Nećeš ga tu dočekati.
Nek bježi, Vallahi, kud god hoće – reče Hodža, ovamo mora na posljetku doći.

Nasrudin hodža se bojao svoje žene, a taj strah nije toliko ni krio od svijeta,ali je opet
želio znati da li se kao on i drugi ljudi boje svojih žena.
Jednom, kad je u Aksehiru u džamiji držao vaz, zapita prisutne da li se boje svojih
žena.
- Ko se boji,neka na noge ustane! – poviče Hodža.
Svi ustadoše osim jednoga.
Nasrudin hodži odlahnu na srcu kad vidje da nije usamljen, ali kad vidje jednoga da
sjedi, bi mu drago da ima barem neko ko se ne boji žene.
- Evo, ljudi, pogledajte junaka! Evo čovjeka koji se ne boji svoje žene!
- Ama jok, efendija!Čim ti spomenu ženu, meni se obje noge podsjekoše,
pa nemam snage da na njih ustanem” – dočeka onaj.

Nasrudin hodža i car

Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću
školu.
Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje,da ga ne bi
poznali.
Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njime u
razgovor.
- A kuda ti ideš, sinko?
- U školu.
- Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama!
- Vidjeće me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući.
- Samo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži: “Dao mi je car” pa ti on
neće ništa reći.
-Neće mi vjerovati.
-Zašto ti neće vjerovati?
-Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu
zlatnicima, vjerovaće mi se.
Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga
kući.

Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te

jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i
napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!”
Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj
prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali,
spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj
prijatelj spasio!”
Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te
udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu – šta to
znači?”
Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na
pijesku da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini
kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj
nikada ne bi bio zaboravljen.”
Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari otiskivati na kamen!