ETF Podgorica, 12.11.2019.

Dame i gospodo,
Koleginice i kolege, studenti i profesori,
Poštovana generacijo 60-tih,

Vaš matični fakultet je odlučio da vam pozlati diplome koje ste stekli prije 50 i
više godina.
Ako ćemo pravo, vaše diplome su i onda bile zlatne. Ovim simboličnom
ispravom i današnjim susretom Fakultet želi da izrazi poštovanje vašim
uspješnim karijerama. A i zahvalnost što ste bili i ostali najbolji promoteri
njegovog renomea i ove prestižne profesije.
Inače, pripadam onom krugu ljudi koji vjeruju da je visoko obrazovanje jedan
od nosećih stubova istoriske zrelosti i samostalnosti jednog društva. Da ovo ne
bi zvučalo deklarativno, citiraću vama poznatog američkog književnika s kraja
XIX vijeka Marka Tvena, koji je uz to bio i preduzetnik: "Bez mudre naučne
politike i bez dobrih propisa o patentima i patentnim uredima, država je kao rak
- može da se kreće samo unazad i u stranu."
A bez ijedne univerzitetske jedinice prije 60-tih, Crna Gora je mogla biti samo
uboga provincija, čija se mladost školuje i nepovratno odliva preko njenih
granica. Zbog toga duboko poštovanje osnivačima i prvim profesorima ovog
fakulteta kojima sam se i ja pridružio tačno prije 50 godina.
Vaše diplome nijesu bile po Bolonji i po kredit transfer sistemu, niti za „tržište
rada“ u današnjem značenju tog termina. Pa opet su bile zlatne i otvarale su
vam širom vrata struke i nauke u zemlji i u svijetu. Jer, sticane su upornim
studiranjem, i to baš studiranjem, složenih elektromagnetskih fenomena koji su
teorijska osnova naše profesije. I polaganjem preko 40 predmeta od kojih su
oni najteži bili još i dvosemestralni.
Kad o ovome govorim, želim samo jednim primjerom sa ETF-a iz Beograda da
ilustrujem koliko se ono vrijeme do neprepoznatljivosti razlikuje od današnjeg,
odnosno koliko su bili strogi ondašnji ispitni kriterijumi. Naročito na prvoj,
eliminacionoj godini. Pritom imam u vidu da je u to vrijeme i ovaj fakultet
organizaciono i programski bio „replika u malom“ ETF-a u Beogradu pa,
vjerujem, da je u mnogo čemu slijedio beogradsku praksu.
1
Iako bih mogao, ali da ne budem ličan, neću se poslužiti nekim drastičnim
primjerima moje generacije 64-te koja je na tri odsjeka brojala 450 studenata,
odabranih bodovanjem srednjoškolskog uspjeha između 1200 kandidata.
Ovaj primjer je iz generacije 1966., kada Fakultet uvodi prijemni ispit. Zar nije
fascinantna činjenica da su od 1300 kandidata prijemni ispit položili samo
četvorica! Radi vjerodostojnosti, interpretiraću interesantno svjedočenje
Dobrila Tošića, profesora matematike u penziji, prilikom dodjele „zalatnih
indeksa“ toj generaciji 2016.
Na toj proslavi „zlatnog indexa“ 2016. pokupilo se pedesetak ondašnjih
brucoša, među kojima su i veoma istaknuti profesori i naučnici u SAD, Navode
oni i četiri imena, ali se za govornicom pojavljuje stari profesor Dobrilo Tošić
koji je već zagazio u devetu deceniju i kaže:
Griješite kolege, - bilo ih je 5. Pa ko je peti, pita jedan od one četvorice. Ja –
kaže Tošić. Kako vi, kada ste tada bili asistent profesora Mitrinovića?
Dan prije prijemnog, svjedoči Tošić, pozove me profesor i šef katedre za
matematiku Dragoslav Mitrinović i kaže: Kolega, sjutra ujutro u 5 da budete u
mojem kabinetu. (Tošić je tada već bio doktor nauka i imao je 33 godine.)
Podranim i koji minut ranije pokucam na vrata kabineta, kad tamo već sjedi
Mitrinović. Pruža mi ispitne zadatke za prijemni i kaže da imam dva sata da ih
tu pred njim rješavam. Poslije dva sata predajem ono što sam stigao da riješim i
pitam da li sam položio? Da, jeste kolega, pa dodaje - što mislite o ovim
zadacima? Rekao da su teški, naročito neki koji na prvi pogled izgledaju
trivijalno. Profesor nije ništa izmijenio, samo je rekao da ono što asistent može
da uradi za dva sata, može dobar budući student za četiri. Eto, tako sam ja bio
taj peti, kaže Tošić.
Inače, kad se uočilo da je zbog teških zadataka iz matematike kompromitovan
prijemni ispit, nekom kombinacijom ranijeg i novog koncepta, upisano je te
godine 326 studenata. Intresantno je takođe da je od njih 326 u roku, dakle
1970., diplomiralo samo njih 5. Jedan od njih je bio i naš kolega, profesor Ivo
Kostić.
Tako je to bilo kod nedodirivog Mitrinovića, a ništa bolje ni kod docenta
Dragomira Đokovića kojeg sam i lično dobro zapamtio. A donekle i kod
profesora Simona Ćetkovića koji prvih godina i ovdje držao nastavu. No
kolikogođ da je ovo bilo surovo, kad profesor čak koristi asistenta kao pokusnog
kunića, vremenom sam shvatio i izvjesnu svrhu takve surovosti. Htjelo se na
2
vrijeme poslati jasno upozorenje budućim studentima da sa studijama
elektrotehnike nema šale, zbog čega su slovile kao najteže na univerzitetu, a po
tvrdnjama nekih dekana taj fakultet u ono vrijeme bio među prvih 20 u svijetu.
Eto tako ili slično tome je to bilo prije 50 i više godina. Ne kažem da je to bilo
dobro, kao što će vrijeme pokazati koliko je ovo danas bolje.
Na kraju dragi kolege, želim vam dug život pa da se kroz 20 godina, što da ne,
sretnemo na dodjeli „dijamantske diplome“. Kažu da neki ljudi stare kao cipele,
a neki kao katedrale. Ja vam želim da starite kao katedrale.
A sada vas pozivam da primite ove diplome, samo, molim vas, nemojte sa njima
ići na „tržište rada“.