Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Josipa Dulić
Nela Gulam

Sibilarizacija u općim imenicama

Seminarski rad

Mentorica: izv. prof. dr. sc. Maja Glušac

Osijek, 2022.
SADRŽAJ

1. UVOD

2. O SIBILARIZACIJI

3. O OPĆIM IMENICAMA

4. SIBILARIZACIJA U OPĆIM IMENICAMA

4.1. Sibilarizacija u općim stranim imenicama

5. ISTRAŽIVANJE

6. ZAKLJUČAK

7. LITERRATURA I IZVORI
SAŽETAK

U radu se govori o sibilarizaciji u općim imenicama. Opisuje se sibilarizacija kao glasovna

promjena i općenito o njoj, kao i o općim imenicama te prikazati sve kroz primjere. Za rad se
provodi kratko istraživanje za bolji prikaz učestalosti pojedinih imenica u svakodnevici. Cilj
rada je pokazati učestalost sibilarizacije, glasovne promjene u općim imenicama i kako se to
provodi u svakodnevnom govoru.

Ključne riječi: sibilarizacija, opće imenice, imenice

1. UVOD

Rad obrađuje provođenje sibilarizacije u općim imenicama. U početnom dijelu rada teorijski
se opisuje sama sibilarizacija i njena obilježja te što su opće imenice i njena obilježja, kako bi
imali lakši uvid i razumijevanje za samu temu, a to je sibilarizacija u općim imenicama što je
središnji dio seminarskog rada. Taj dio prolazi kroz prikaz teme uz primjere općih „domaćih“
odnosno hrvatskih imenica i općih stranih imenica. Literatura koja se koristila je Klaićev
znanstveni rad (1961), pravopis Sande Ham, Stjepana Babića i Milana Moguša (2005.),
Hrvatska morfonologija Ivana Markovića (2013.), Babićeva i Težakova gramatika (2005.),
gramatika Sande Ham (2017.), „nacrti za gramatiku“ Babića, Brozovića, Moguša,, Pavešića,
Škarića, Težaka (1991.) te knjiga Babića, Brozovića, Škarića i Težaka (Glasovi i oblici
hrvatskoga književnog jezika, 2007.). Za rad je i provedeno istraživanje koje prikazuje
učestalost u svakodnevnom govoru sudionika. Korišteni su i članci na internetu (npr. Večernji
list, 24sata i slično). Te završni dio rada u kojemu je donesen zaključak i navedena je
korištena literatura i izvori.
2. SIBILARIZACIJA

Sibilarizacija je glasovna promjena u kojoj velari k, g i h prelaze u tjesnačnike iliti frikative s i

z te u slivenik iliti afrikat c, a provodi se kada se navedeni velari nađu ispred i. Upravo je tako
sibilarizacija dobila naziv, zbog glasova c, z, s koji se nazivaju sibilanti. Sibilarizirana osnova
je osnova riječi u kojoj se provodi sama sibilarizacija. Postoje i dvije sibilarizacije, regresivna
i progresivna.1 Regresivna sibilarizacija je ona u kojoj se velari k, g, h mijenjaju ispred i u
sibilante c, z, s u željenoj morfološkoj okolini, a progresivna jest ona u kojoj se isti velari u
željenoj morfološkoj okolini ispred a u c, z, s u slučaju ako su ispred tih sibilanata glasovi i, e,
ě, u, ŗ ili jedan od njih. Te dvije sibilarizacije „podvrste su palatalizacije u širem smislu, pa ih
tradicionalno zovemo drugom i trećom palatalizacijom.“ (Marković, 2013:135) Time se
potkrepljuje isto „Ono što tradicionalno u hrvatskome zovemo dakle palatalizacijom,
sibilarizacijom, jotacijom – sve su to u širokome smislu vrste palatalizacije.“ (Marković,
2013:45).

1
Detaljnije objašnjava Marković u Hrvatskoj morfonologiji, 2013.
3. OPĆE IMENICE

Imenice su riječi koje se mijenjaju po padežima, imaju stalan rod i imenuju bića, stvari i
pojave. Po tome što obuhvaća taj pojam, izražen imenicom, razlikuju se opće, vlastite i zbirne
2
imenice. Što se tiče pravopisa samih imenica one se mogu zapisivati sastavljeno odnosno
rastavljeno. Pišu se sastavljeno kada ime je prvi dio a) imenička, pridjevna, brojevna,
glagolska i priložna osnova (polubog), b) predmetak domaćega ili stranoga podrijetla
(bezvjernik), c) riječ auto, audio, foto, kino, radio, video (autocesta, fotoaparat), d) mjerna
jedinica (ampersat), e) niječna čestica ne (neradnik). I sastavljeno se pišu imena stanovnika
mjesta koja se zapisuju rastavljeno (Dugo Selo > Dugoselac). Imenice se sastavljaju sa
spojnicom (spomen-ploča, e-pošta, vlak Zagreb-Rijeka, Ivana Brlić-Mažuranić). 3„Opća
imenica je ime koje je zajedničko svim bićima, svim predmetima, svim ili svim pojavama iste
vrste: čovjek, muž, žena, ovca, pijetao, biser, kamen, rijeka, potok, brdo, zvijezda, crv, kukac,
životinja, zec, ptica itd.“ (Težak, Babić; 2005:97). Opće imenice mogu postati vlastite i
obratno odnosno vlastite mogu pretvorbom postati opće. „Opće se imenica često uzme kao
ime jednog predmeta ili bića uz niza onih koje označuje, ali i kakvog drugog, i time prestaje
biti ime vrste, a postaje vlastito ime“ (Babić, 1991: 482). Na primjer otok (kopno okruženo
vodom) : Otok (mjesto u Slavoniji), vir (kružno kretanje vode) : Vir (otok). U trenutku kada
opće imenice postanu vlastite odnosno kada su upotrijebljena kao vlastita imena nemaju više
svoje osnovno značenje već služe samo kao ime.

2
Literatura koja je korištena je Težak, Babić; 2005.
3
Korišten je Hrvatski školski pravopis, 2005. (Babić, Ham, Moguš)
4. SIBILARIZACIJA U OPĆIM IMENICAMA

Nakon detaljnog uvida u samu teoriju sibilarizacije odnosno općih imenica, vidi se da je
sibilarizacija u općim imenicama veoma prisutna u svakodnevnom pismu i govoru. Taj
„zaključak“ potkrijepit će se nadalje samo provođenje i ne provođenje sibilarizacije općih
imenica u svakodnevici.

Sibilarizacija se provodi u a) dativu i lokativu jednine, ženskoga roda: ruka; ruk-i > ruci,
slika; slik-i > slici, b) u nominativu, dativu, vokativu, lokativu i instrumentalu množine,
muškoga roda ispred nastavka -i i -ima: seljak-i > seljac-i seljac-ima, junak-i > junaci; junak-
ima > junacima, c) u imperativu se provodi sibilarizacija ispred nastavaka -i, -imo, -ite : leg-i
> lezi, lezimo, lezite, vuk-i > vuci, vucimo, vucite i d) imperfekt u kojemu se ispred nastavaka
-ijah, -ijaše,… provodi sibilarizacija: vuk-ijah > vucijah, vucijaše. A iznimka u kojoj se
provodi jest provođenje sibilarizacije u dativu, lokativu i instrumentalu množine, a primjer je
klupko > klupcima (klupkima). U nekim oblicima se može provesti i ne mora odnosno
dvostruki oblici, na primjer sluga – slugi,sluzi. I ima primjera u kojima se sibilarizacija ne
provodi, a to je baka – baki, kolega – kolegi, te se ne provodi u genitivu množine imenice
ženskoga roda ispred nastavka -i. Pa na primjer u dativu i lokativu jednine riječ bi glasila
majci, a u genitivu množine se ne provodi sibilarizacija, pa tako pišemo i govorimo majkī4.
Pa zbog toga možemo reći da „sibilarizacija ima ulogu dodatnoga razlikovnoga padežnoga
obilježja“ (Ham, 2017:17). To sve nam ukazuje da se sibilarizacija ne provodi uvijek kada su
velari ispred i već u određenim oblicima riječi.

4.1. Sibilarizacija u općim stranim imenicama

Hrvatski se pravopisi bave i provođenjem sibilarizacije u stranim riječima kako i u

„domaćim“. Klaić5 se u svom znanstvenom radu obazire isključivo na posuđenice u
hrvatskom jeziku. Neki od primjera ne provođenja sibilarizacije u stranim općim imenicama
su: psiha – psihi, najlonka -najlonki, epoha – epohi, ali neki pravopisi navode da može biti
u književnom jeziku i eposi. U jednosložnim imenicama muškog roda ponajviše duge
množine, također se ne provodi sibilarizacija što možemo vidjeti u idućim primjerima:
4
Primjer označava množinu što se vidi po dugom i na kraju riječi
5
Korišten je znanstveni časopis „Sibilarizacija u stranim riječima“ spomenutog Klaića Bratoljuba.
cehovi, čekovi, štrajkovi, parkovi i tako dalje. Sibilarizacija se provodi u grčkim, turskim,
talijanskim, njemačkim, engleskim, francuskim, ruskim i drugim riječima koje je naš jezik
„posudio“.

Primjer posuđenice iz grčkog jezika koja je učestala u hrvatskom jeziku jest đak > đaci,
turskog jezika jest bag > bazi6, talijanskog brek > breci7 ili poznatiju riječ rizik > rizici.
Posuđenice njemačkog jezika Klaić je podijelio na one koje završavaju na -h i -ung. Neki
primjeri „prve“ grupe odnosno grupe riječi koje završavaju na -h su: tepih > tepisi, šarlah >
šarlasi i slično, a riječi „druge“ grupe odnosno grupe riječi koje završavaju na -ung su:
pakung > pakunzi, pakunzima. Primjeri engleskih posuđenica su buldog > buldozi, trening >
treninzi i tako dalje, i u njima se bez izuzetaka provodi sibilarizacija. I u francuskoj možemo
primijetiti učestalu glasovnu promjenu, sibilarizaciju, na primjer konjak > konjaci. Nadalje,
ruske riječi također imaju učestalu pojavu sibilarizacije: boljševik > boljševici, burlak >
burlaci. Potom, u hrvatskom jeziku nailazimo na još sličnih posuđenica iz drugih europskih i
vaneuropskih jezika u kojima se provodi sibilarizacija, na primjer, za početak mađarski: beteg
> betezi. potom norveški: kvasling > kvaslinzi, te australske, eskimske, španjolske, latinske,
malajske posuđenice i mnoge druge.

U općim imenicama ženskog roda ima nešto više odstupanja od sibilarizacije. Ova glasovna
promjena se ne provodi u određenim riječima, na primjer: deka - deki, foka – foki, psiha -
psihi i tako dalje. Kod nekih dvosložnih riječi ipak vidimo promjenu: jaka > jaci, banka >
banci i tako dalje. Veći je broj dvosložnih imenica bez sibilarizacije, kao na primjer:
centrifuga -centrifugi, štuka – štuki. Postoje primjeri u kojima se može i ne mora provesti
sibilarizacija, ali njih nema iznimno puno: maska > maski, masci, freska > freski, fresci i
slične.

Trosložne i višesložne riječi ženskoga roda pokazuju vise sklonosti za sibilarizaciju. To

možemo vidjeti u sljedećim primjerima: fabrika > fabrici, gotika > gotici, republika >
republici.

Sibilarizacija se može bilježiti i u riječima koje završavaju na -nka i sa dva suglasnika, a

primjer je palačinka > palačinci, palačinki. A u riječima koje završavaju na -jka i -lka uvijek
je vidljiva sibilarizacija: moralka > moralci, a u riječima na -tka i -nga sibilarizacija se ne
provodi: cibetka – cibetki, bitanga – bitangi.

6
Riječ ima dva značenja: 1. sveza, zavežljaj i 2. lanac od sata
7
U prijevodu riječ je pas.
Riječi srednjeg roda u kojima se sibilarizacija provodi nema puno, a Klaić u svom
znanstvenom radu govori da „o njima ne bi trebalo ni govoriti“ (Klaić, 1961:89).
5. ISTRAŽIVANJE

Ovim istraživanjem će se prikazati učestalost sibilarizacije provedene u općim imenicama na

portalima na internetu kao što su 24sata, Jutarnji list, Večernji list, Joomboos, Gloria, Index,
Tportal i slično te je provedena anketa u kojoj smo ispitali znaju li ispitanici što je sama
sibilarizacija i koliko je ona učestala u njihovom svakodnevnom govoru.

Nadalje, prikazati ćemo rezultate provedenog istraživanja odnosno ankete. Sudjelovalo je

dvadeset i sedam ispitanika preko kojih smo vidjeli kolika je učestalost sibilarizacije u
njihovom govoru.

Vidimo da čak 44,4% ispitanika razmišlja o sibilarizaciji odnosno uviđa samu glasovnu
promjenu u svakodnevnom govoru, što znači da su svjesni same provedbe.

Potom na idućim rezlutatima možemo vidjeti da neki upotrebljavaju sibilarizaciju, a neki

riječi ostavljaju u prvotnom obliku.
Proučavajući članke na određenim online portalima utvrdili smo prisutnost provedbe
sibilarizacije u gotovo 90% slučajeva, jer naravno ima i slučajeva gdje novinari ne prepoznaju
kad se treba provesti siilarizacija te rade po svome govoru, a ne po pravilu.
6. ZAKLJUČAK

Sibilarizacija je glasovna promjena u kojoj se glasovi k, g, h prelaze u c, z, s ispred glasa i.

Zbog tih istih sibilanata je dobila i naziv. Postoje dvije sibilarizacije regresivna i progresivna
te su one podvrste palatalizacije, pa su se u staroslavenskom zvale druga i treća palatalizacija.

Opće imenice su one koje imaju zajedničko ime svim bićima, predmetima i pojavama iste
vrste. Opće imenice mogu postati i vlastite i obratno.

Sibilarizacija u općim imenicama je višestruko zastupljena u svakodnevnom razgovoru i

pismu. Sibilarizacije se može provoditi u dativu i lokativu jednine, ženskog roda, potom u
nominativu, dativu, vokativu, lokativu i instrumentalu množine muškoga roda ispred
nastavaka -i i -ima. Provodi se također u imperativu ispred nastavaka -i, -imo, -ite. U
imperfektu se provodi ispred nastavak -ijah, -ijaše itd. Sibilarizacije se provodi i u općim
stranim imenicama stranih jezika kao što su grčki, talijanksi, turski, njemački, engleski,
francuski i drugi.

Provedbom istraživanja uočava se učestala uporaba sibilarizacije u općim imenicama. Neki od

ispitanika su svjesni da koriste sibilarizaciju u svakodnevnom govoru, a neki o tome ne
razmišljaju tijekom govora te se također kao zaključak istraživanja donosi da neki provode
samu sibilarizaciju, a neki ne.
7. LITERATURA

1. Babić, Stjepan; Brozović, Dalibor; Moguš, Milan; Pavešić, Slavko; Škarić, Ivo; Težak,
Stjepko, 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, Globus, Nakladni zavod, Zagreb

2. Babić, Stjepan; Brozović, Dalibor; Škarić, Ivo; Težak, Stjepko, 2007. Glasovi i oblici
hrvatskoga književnoga jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb

3. Babić, Stjepan; Ham, Sanda; Moguš, Milan, 2005. Hrvatski školski pravopis. Školska
knjiga, Zagreb

4. Ham, Sanda, 2017. Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb

5. Klaić, Bratoljub, 1961. Sibilarizacija u stranim riječima, u Jezik: časopis za kulturu

hrvatskoga književnog jezika, br. 3, str. 81.-90.

6. Marković, Ivan, 2013. Hrvatska morfonologija, Disput, Zagreb

7. Težak, Stjepko; Babić, Stjepan, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno
jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb

IZVORI

1. GISKO

2. Internet ( hrčak url: https://hrcak.srce.hr/ portali/članci)