NAŠA JE PAMET DOVOLJNO

RAZVUČENA, SADA SAMI SEBE

IZLUĐUJEMO
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 03. May 2020. 20:05:22

SEAD ZUBANOVIĆ: Koji je narod, u Bosni i Hercegovini najviše radio i radi po rudnicima? Koji
je narod najviše radio i radi po željezarama, šumama i pilanama, cementarama,
galvanizacijama i hemijskim tvornicama? Za pripadnike kojeg narod su bili i evo ostali
rezervisani najteži i najprljaviji poslovi? Koji je narod, bio i ostao, kičma ove države? Šta je ovaj
narod, koga on optužuje za stanje u današnjici i sve greške kroz prošlost, podnio tokom
agresije, a šta tek u daljoj historiji? I ostao i opstao, uprkos svemu. Jesu li Bošnjaci pljačkali,
silovali i ubijali? Nisu, a mogli su! Jesu li rušili crkve i prekopavali groblja? Nisu, a mogli su! Koja
je država, uključujući i njen glavni grad, razrušena kao Bosna i Sarajevo pri raspadu
Jugoslavije?

Pravna država je nasušna potreba svakog društva. Poštivanje zakonskih normi je ono
što što čovjeka čini civilizovanim. U tako organizovanim državama sve cvjeta, i kultura
i sport i svaka druga vrsta nadgradnje. Pri vrhu prioriteta takvih sistema je afirmacija
socijalane brige o svakom pojedinom članu zajednice. Ispunjavajući sve ove osnovne, i
još mnoge druge uslove, države, pored ostalih, kao što su Švicarska, Švedska, i Turska
u posljednje vrijeme, postaju primjeri kako se stvaraju uslovi u kojima svaki pojedinac
ima šansu lične afirmacije na bilo kojem polju, počevši od prava na rad. Suprotno
ovome, države u kojima zakon nije isti za sve, podložne su korupciji koja razara
vezivno tkivo sistema i ulazeći u sve društvene pore, uništava zdrave pojedince poput
malignog oboljenja. Nezadovoljstvo, bunt, nemiri i konačni, obično krvavi raspad, više
je nego izvjestan kraj svake takve tvorevine koja je zasnovane na nepravdi!

Mnogi će reći nekim čudom, a ispravno je jedino kazati Allahovom voljom, država
Bosna i Hercegovina još postoji. Kažem još, jer su centrifugalne sile skoro potpuno
ovladale njome. I vanjski i unutrašnji faktori uporno rade na rastakanju i nestanku
jedne od najstarijih evropskih država. Pod ino palicom je obesmislen sudski i tužilački
sistem i na takav način stvoreno stanje pred eksplozivnog momenta koje opravdava
svrhu njihovog prisustva na ovim prostorima. To je ono kada vatrogasci podmeću
požare, pa ih onda samo kontrolišu, bez namjere njihovog gašenja. Na takav način je
omogućeno prvo pojedincima pa sada i organizovanim grupama, u oba entiteta,
nezakonito bogaćenje, doslovna pljačka naroda. Hapšenja i sudskih procesa, odnosno
presuda, nema. Tužbe se gase i nestaju po sistemu, pojela maca. Poput embarga na
oružje i čuvenog ratnog zločinca Mladićevog razvlačenja pameti, nastavlja se agresija
na državu BiH i u uslovima nekakvog mira. Ova životna umrtvljenost, koja je nastupila
kao posljedica aktuelne zaraze, izbacila je i izbacuje na površinu zastrašujuće rezultate
organizovanog kriminala, doslovne bezočnih pljački. Bošnjački narod, prije svih,
izgubljeno gleda i ibreti se jer samom sebi ne može da vjeruje da je ovo njegova
stvarnost. Nakon tri stoljeća patnje i genocida, progona, ubijanja, silovanja,
protjerivanja i ponižavanja, varaju ga i uništavaju njegovi vlastiti, nazovi, političari.
Novac se više ne krade nego uzima, kao sa bankomata. Javna preduzeća propadaju
ispunjavajući finansijske želje odabranih. Privreda i turizam su na koljenima, a
zdravstvo doslovno izdiše, prvenstveno zahvaljujući politici. Struka se nigdje ne pita,
poslušni rukovodioci igraju onako kako im iskompleksirani nadređeni sviraju. Zaista,
organizovano ludilo!

U takvoj našoj današnjici, u nevjerovatno osmišljenom beznađu kome se ljudi odupiru,

prije svega, oslanjanjem na Allaha dž.š., pojavi se čovjek, navodno bošnjački
intelektualac, sa obaveznom kapom na glavi ispod koje mu po vratu strše čopovi
neuredne kose, zakopčan do zadnjeg dugmeta na garderobi i počne pričati javno, kako
njegov, dakle bošnjački, narod nevalja. Nevalja iz hiljadu razloga! Neradan je,
paradoksalan, nezainteresovan, prirodno lijen, neće da promišlja, hoće samo socijalu,
čeka tuđu pomoć da od nje živi i tako dalje i tako redom. Selimovićski odvratnim
crnim promišljanjem, a i spominjao je u kritici i Hasana iz Derviša kao prototip
smušenog Bošnjaka, reče haman sve najgore o svojima! Svu krivicu i teret za tegobe
današnjice, ovaj nekadašnji profesor i preko pedeset godina hatib jedne sarajevske
džamije, zaista predug i ničim objašnjiv period tog angažovanja, natovari na bošnjačka
pleća. I to sada, kada je ovom narodu, možda najteže!

A hajde da poredamo činjenice koje drugačije govore. Koji je narod, u Bosni i

Hercegovini najviše radio i radi po rudnicima? Koji je narod najviše radio i radi po
željezarama, šumama i pilanama, cementarama, galvanizacijama i hemijskim
tvornicama? Za pripadnike kojeg narod su bili i evo ostali rezervisani najteži i
najprljaviji poslovi? Koji je narod, bio i ostao, kičma ove države? Šta je ovaj narod,
koga on optužuje za stanje u današnjici i sve greške kroz prošlost, podnio tokom
agresije, a šta tek u daljoj historiji? I ostao i opstao, uprkos svemu. Jesu li Bošnjaci
pljačkali, silovali i ubijali? Nisu, a mogli su! Jesu li rušili crkve i prekopavali groblja?
Nisu, a mogli su! Koja je država, uključujući i njen glavni grad, razrušena kao Bosna i
Sarajevo pri raspadu Jugoslavije? Nije ovo vrijeme socijalističke samoupravne
samokritike i niko nema pravo Bošnjake izjednačavati sa agresorom ili pokušavati
proglasiti nesposobnim. Čija su djeca, gospodine intelektualče, gorila u živim
lomačama zapaljenih kuća? Koji je narod na Balkanu primoran živjeti na
kompromisima? Što nisi rekao jasno i glasno da nas ovo svo zlo od strane dušmana
snalazi zbog toga što oni misle da smo mi muslimani, pa nas zato i mi mrze. A da smo
Bogdo. Onda nam ne bi jedna stranka birala reisa! Onda bismo imali bar jedan
jedinstven front naspram zla koje nam se čini. Zato vama i vama sličnim kažem,
prestanite nas izluđivati!

Ponovila se istinitost one Skenderova tvrdnje iz 1939. godine, da Bošnjaci nikada nisu
imali svoje intelektualce koji su bili njihova avangarda. Da ih ima, oni bi danas stali uz
svoj narod, ohrabrili ga, ukazivali na probleme i predlagali način kako da se riješe. Ovo
je proces sazrijevanja jednog kolektiviteta u jako teškim uslovima. Ali, uspjećemo, ako
Bog da. Sami smo naučili biti svoje bitke. Samo neka nam naši dušebrižnici ne
pomažu. Lakše ćemo doći do cilja bez njih i po ko zna koji put pobijediti i nepravdu i
dušmane, posebno one iz vlastitih redova. Naravno, uz Njegovu pomoć!