Povijesni razvoj

(proto)globalizacije

Jedna od najdiskutiranijih tema zadnjih desetljeća jest ekonomska, društvena,

politička i kulturološka međupovezanost svih dijelova svijeta, ili skraćeno
globalizacija. Globalizacija je pojava koja dominira svim područjima života
svake osobe na planetu. Čak ni zatvorene države poput Sjeverne Koreje i Kube
ne mogu izbjeći njen utjecaj, ma koliko se pokušavale izolirati od ostatka
svijeta. Nije preuveličavanje tvrditi da se protiv globalizacije ne može boriti,
nego samo izabrati kako se s njom nositi.

Odgovori društava i država na globalizaciju mogu biti proaktivni i reaktivni, s

različitim intenzitetom i različitom kombinacijom proaktivnih i reaktivnih
odgovora. S jedne strane su SAD i države članice EU koje ne samo da
prihvaćaju globalizaciju, nego je i potiču, a s druge strane države poput Sj.
Koreje, Kube i Irana koje se na različite načine opiru globalizaciji. Ali
nemoguće ju je ignorirati ili se izuzeti iz nje, bilo da se radi o poticanju ili
odbijanju.

Globalizaciju tj. njene učinke ljudi često pokušavaju pojednostavniti, kao što se
pokušava pojednostavniti većina kompleksnih fenomena. To nužno dovodi do
razvoja simplificiranih tumačenja o tome što globalizacija jest, stoga se različiti
narativi fokusiraju na negativne ili pozitivne efekte globalizacije. No, zaista se
radi o slojevitom fenomenu koji utječe na države, društva i pojedince na razne
načine te je svaka simplifikacija promašena. Mnogi misle da iza globalizacije
postoji neka mala skupina koja direktno upravlja njenim procesima i "uštimava"
je prema vlastitim potrebama. Naravno da postoje organizacije i pojedinci koji
pokušavaju usmjeriti ekonomske, političke, društvene i kulturološke procese u
njima poželjnom smjeru, ali to vrijedi za sve kompleksne fenomene. Interesne
skupine su sastavni dio ljudskog društva i svaka interesna skupina pokušava na
različite načine promovirati svoje ideje te poticati procese za koje smatra da ih
treba poticati, no to ne znači da je sama globalizacija vođena od strane neke
tajne organizacije najmoćnijih ljudi na planetu. Niti je to moguće napraviti na
efikasan način.

Dakako, postoje osobe i organizacije koje pokušavaju promovirati i usmjeravati

neke procese globalizacije, ali to vrijedi za svaki segment ljudskog djelovanja.
Svaki pojedinac ovisno o svojim umnim, financijskim, stručnim, političkim i
drugim sposobnostima pokušava utjecati na svijet oko sebe. Samo je pitanje
snage i raširenosti tog utjecaja, ovisno o sposobnostima pojedinca.

Ne može se definirati trenutak "početka" globalizacije, jer se ne radi o fenomenu

koji je nastao odjednom niti u određenom trenutku. Ako se ipak pokuša odrediti
taj trenutak, onda će različiti ljudi odrediti različite trenutke i događaje. Mnogi
događaji se mogu tumačiti kao trenutci kada je globalizacija započela; raspad
SSSR-a, kraj 2. svjetskog rata, prvu industrijsku revoluciju, Kolumbovo otkriće
Amerike i slično. Ustvari taj trenutak ovisi o tome kako se globalizacija definira
ili točnije o tome koja razina međunarodne povezanosti između različitih
dijelova svijeta je potrebna da bi se moglo govoriti o globalizaciji.

Dodatno se može raspravljati i o tome treba li se globalizacija promatrati samo u

okviru cijelog svijeta ili se može promatrati u okviru Starog svijeta tj. Europe,
Azije i Afrike.

Elementi globalizacije u prošlosti mogu se pratiti još od Brončanog doba i starih

civilizacija Egipta, Babilona, Asirije, Hetitske civilizacije, Mikenske i Minojske
civilizacije itd. Još tada su sve civilizacije, okupljene oko istočnog Mediterana i
Plodnog polumjeseca, bile ovisne jedna o drugoj. Ta ovisnost se ogledala ne
samo u trgovini, jer ni jedna od njih nije sama imala dovoljno sirovina da bi
proizvodila broncu, nego i u povezanosti ideja, vjerovanja i običaja.

Primjerice, najveća nalazišta kositra, nužnog sastojka za proizvodnju bronce,

nalazila su se na području današnjeg Afganistana i zapadne Europe te je bila
potrebna razgranata trgovačka mreža da bi se dopremio do svih civilizacija
Brončanog doba. Te civilizacije su bile toliko povezane da su praktički
istovremeno propale, u razdoblju od nekoliko desetljeća. Još ne postoji
konsenzus povjesničara što je dovelo do događaja poznatog kao "Kolaps
brončanog doba", ali vjerojatno se radilo o kombinaciji uzroka. Kratki
vremenski okvir u kojem se dogodio pokazuje kako su civilizacije bile toliko
međusobno povezane da je propast jedne domino efektom uzrokovao propast
svih. Doduše, neke su preživjele sistemski kolaps, ali samo kao sjena svoje
nekadašnje moći.

Jasno je da se radi o premalom geografskom prostoru da se može govoriti o

pravoj globalizaciji, ali međusobna povezanost svih civilizacija do te razine da
su domino efektom sve nestale u kratkom periodu pokazuje da su već tada
postojali elementi onoga što će se kasnije razviti u globalizaciju.

Daljnji korak prema globalizaciji je bio kasniji Put svile koji se protezao od
Kine preko Tibeta i Bliskog istoka do antičkog Rima, kasnije srednjovjekovne
Europe. Trgovina je za sobom povlačila i razmjenu ideja, vjerovanja i
tehnologija. Prototipi cijelog niza izuma koji su doveli do velikog gospodarskog
i kulturološkog rasta Europe su nastali u Kini, a sami arapski brojevi, koje su
Europljani tako nazvali jer su ih preuzeli od arapskog svijeta, originalno su
nastali u Indiji. To su samo glavni utjecaji koji su se prenosili trgovinom preko
cijelog tada poznatog svijeta. S pravom se može govoriti o poznatom svijetu jer
su Sjeverna I Južna Amerika, Afrika južno od Sahare i Australija bile izuzete iz
tih predglobalizacijskih zbivanja. Izuzetak tog pravila su Sahel i istočna obala
Afrike koji su bili povezani s muslimanskim svijetom.

Predvodnici te protoglobalizacije su bile civilizacije Kine, Indije i Bliskog

istoka dok je Europa dugo vremena nakon pada Zapadnog rimskog carstva bila
periferna regija koja je bila najnerazvijeniji dio tog protoglobalizacijskog
svijeta. Još u 11. stoljeću su glavni "izvozni proizvod" Europe bili robovi,
uglavnom nastali kao posljedica Vikinških osvajanja ili sukoba između
kršćanskih vladara i pogana. Zadnji poganski vladari u Europi su pokoreni tek u
14. stoljeću.

Nerazvijeni Zapad i razvijeni Istok bili su povijesni kontinuitet još od pada

Rimskog carstva. No to se postepeno mijenja još i prije otkrivanja Amerika te se
Europa sve više približava razvijenosti muslimanskog svijeta, Indije i Kine.
Razlozi takve dinamike su brojni i međusobno povezani pa se ne može govoriti
o samo jednom faktoru. Primjerice, Crna smrt je ubrzala taj proces i vjerojatno
imala pozitivan dugoročni utjecaj na promjenu socio-ekonomske dinamike u
Europi dok je isti efekt izostao u muslimanskom svijetu. Sami razlog zbog čega
je Crna smrt imala različit utjecaj na budući socio-ekonomski razvoj Europe u
odnosu na muslimanski svijet može se pronaći u prirodi samih političkih
institucija koje su u to vrijeme bile dominantne u navedenim dijelovima svijeta,
slično kao što će različite institucije kasnije različito djelovati na razvoj kolonija
Španjolskog carstva u Južnom Americi u odnosu na razvoj britanskih i
francuskih kolonija u Sjevernoj Americi.

Doba velikih geografskih otkrića označila su početak stvaranja stvarno

globaliziranog svijeta i početak prevlasti Europe nad ostatkom svijeta, iako je
uspon Europe počeo još prije. Civilizacije Sjeverne i Južne Amerike brzo
potpadaju pod vlast europskih kolonijalnih sila zbog tehnološke i biološke
nemoći. Biološka nemoć tj. slaba otpornost na viruse koje su Europljani donijeli
za sobom, a s kojima su se stanovnici Europe i ostatka Starog svijeta borili još
od nastanka prvih civilizacija, bila je i pogubnija od tehnološke nemoći.
Biološka i tehnološka nemoć civilizacija Sjeverne i Južne Amerike proizlaze iz
toga što su uglavnom nastale izolirano jedna od drugih i nije bilo toliko velikog
transfera znanja, informacija, ideja ali i virusa, između različitih društava.
Protoglobalizacija koja je postojala u Starom svijetu i u kojoj su Europljani
sudjelovali je ne samo odgovorna za samu sposobnost da se prijeđe cijeli ocean,
nego i za tehnološki i biološku nadmoć koju su kolonizatori imali u odnosu na
civilizacije tzv. "Novog svijeta".

Povijest nastanka globalizacije je zaista široka tema koja se ne može sažeti u

jedan tekst, ali poanta je da globalizacija nije nikakva moderna pojava. Naravno,
geografski dosezi globalizacije su se mijenjali, ali ako shvatimo da je poznati
svijet ono što predstavlja cijeli svijet u određenom trenutku za neku civilizaciju,
onda ne postoji suštinska razlika između globalizacije poznatog svijeta u
Brončanom dobu, globalizacije poznatog svijeta u Srednjem vijeku,
globalizacije većine svijeta u Doba velikih geografskih otkrića i današnje
globalizacije.

Ono gdje postoji značajna razlika je intenzitet svih procesa koji su sastavni dio
globalizacije te snaga međunarodne suradnje i nadnacionalnih svjetskih
organizacija. Iako je određena doza međunarodne suradnje, diplomatskih odnosa
i suradnje bila nužna i u povijesnim primjerima protoglobalizacije, danas je
zbog samog intenziteta globalizacije uska suradnja na međunarodnom planu
nužnost. Problemi ili promjene su se donekle mogle lokalizirati u prošlosti, iako
ne uvijek uspješno (kao što pokazuje primjer Kolapsa brončanog doba), no
danas je takvo što puno teže, često i nemoguće. Nikada u povijesti se događaji
na jednoj strani svijeta nisu širili na ostatak toliko brzo, bili oni pozitivni ili
negativni.
Svijet je oduvijek bio povezan, ovisno o tehnološkim mogućnostima i znanju o
poznatom svijetu. Brojni su povijesni primjeri te povezanosti, poglavito
ekonomski, ali i kulturološki, idejni pa čak i biološki. Bilo da se radi o
zapadnoeuropskom i srednjoazijskom kositru kojim su se opskrbljivale
civilizacije Brončanog doba, kovanicama Rimskog carstva pronađenima na
području današnje Kine, helenističkom utjecaju koji je preko osvajanja
Aleksandra Velikog i kasnijeg Greko-baktrijskog kraljevstva promijenio
budističku arhitekturu zauvijek, kineskoj svili i indijskim začinima u Veneciji,
slavenskim robovima u muslimanskom svijetu koje su u roblje prodali Vikinzi,
kugama koje su se širile trgovačkim putevima, zlatu i srebru Novog svijeta koje
je preplavilo Europu, indijskim brojevima koje su preko Arapa preuzeli
Europljani ili kršćanskom kraljevstvu u Kini, globalizacija je proces koji je
oblikovao ljudsku povijest i ljudska društva.

Nositelj globalizacije je primarno trgovina, a razmjena znanja, vjerovanja, ideja

i ljudi uvijek prati trgovinu.

Povijesne protoglobalizacije imale su iste odlike kao i današnja, puna

globalizacija. Ti procesi su svojstveni svim društvima koja nisu geografski
zatvorena od ostatka svijeta. Ljudskoj prirodi je svojstveno da istražuje, otkriva i
razmjenjuje. Prvo ljudsko zanimanje je ustvari trgovina. Bez trgovine je
nemoguća specijalizacija, a bez specijalizacije je nemoguće stvoriti kompleksna
društva i civilizacije. Trgovina će po prirodi svog funkcioniranja uvijek težiti
novim tržištima, novim proizvodima i novim izvorima, što dovodi do
globalizacijskih efekata.

Borba protiv globalizacije je uzaludna jer za sobom nosi visoke troškove. Bolje
rečeno, cijena otpora globalizaciji je trošak propuštenih prilika. To ne znači da
ne postoje različiti načini odgovora na globalizaciju ili da globalizacijski
trendovi uvijek jačaju. Dapače, brojni su uzroci jačanja ili slabljenja
globalizacije. Političke odluke, demografska kretanja, bolesti, prirodne
katastrofe i ratovi mijenjaju smjer kretanja globalizacije.

Samo u 19. i 20. stoljeću su se globalizacijski trendovi mijenjali nekoliko puta.

Kolonijalne sile Europe su nametale politike svojim kolonijama da ne mogu
direktno izvoziti robu nego su to morale činiti preko kolonizatora u Europi, a
državama koje nisu bile kolonije općenito politike slobodne trgovine. Svaki
kolonijalni sustav je trgovinski bio zatvoren prema drugim kolonijalnim
sustavima, ali je poticao slobodnu trgovinu od strane drugih država prema
njima. To je bila protekcionistička praksa, ali za velike europske sile koje su
imale kolonije diljem svijeta se ipak radilo o krnjoj globalizaciji. No, kolonije su
ipak bile u nepovoljnom položaju jer nisu smjele trgovati direktno nego samo
preko kolonizatora u Europi.

Intelektualna podloga tim praksama bila je ekonomska škola merkantilizma,

koja je tvrdila da se države mogu obogatiti samo ako više izvoze nego uvoze, a
time ostvaruju stalno priljev zlata i srebra u državu. Poznat je primjer tzv. Žitnih
zakona (Corn laws) Ujedinjenog kraljevstva kojima se ozbiljno ograničavao
uvoz žitarica u Veliku Britaniju, što je umjetno podizalo cijene žitarica i zemlje,
a na korist velikih zemljoposjednika. Ti zakoni su pogoršali Veliku glad u Irskoj
i indirektno doveli do smrti milijun ljudi. Zakone je srušio premijer
Konzervativaca koji je protiv volje većine u svojoj stranci stao protiv zakona, a
potaknut idejama Adama Smitha, Davida Humea i Davida Ricarda, koje je
proučavao prije svoje odluke. Kasnije se s dijelom Konzervativne stranke
ujedinio sa strankom Whigovaca u Liberanu stranku. Socijalisti su bili protiv
ukidanja Žitnih zakona s argumentom da će pad cijene žitarica omogučiti
industrijalcima da smanje plaće radnika. Marx se slagao s tim argumentom, ali
je podržao ukidanje jer je vjerovao kako će to dovesti do nezadovoljstva radnika
i ubrzati neizbježni put prema radničkoj revoluciji. Ukidanjem Žitnih zakona se
liberalizira trgovina žitaricama, cijena pada, a time raste realna kupovna moć
radničke plaće.

Ono trgovine što je postojalo između europskih sila se odvijalo prema

bilateralnim ugovorima između dvije države. S vremenom je postalo svima
jasno da države Europe koje imaju bilateralne ugovore u trgovini ostvaruju
prednost pa se tijekom vremena razvila komplicirana mreža trgovinskih
bilateralnih, a kasnije i multilateralnih ugovora.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uslijed vala potpisivanja trgovinskih

ugovora, između država Europe je zavladalo de facto stanje slobodne trgovine
na europskom kontinentu, što je dovelo do velikog gospodarskog razvoja i rasta
standarda. Za to se ipak ne može pripisati isključiva zasluga slobodnoj trgovini,
jer su u isto vrijeme padali transportni troškovi uslijed tehnološkog i prometnog
razvoja (posebno željezničke infrastrukture i parobroda), ali je slobodna
trgovina imala značajan efekt. Kombinacija tehnološkog razvoja, pada
transportnih troškova i de facto slobodne trgovine dovela je do gospodarskog
rasta koji je ne samo omogućio zadržavanje iste razine standarda uz veliki rast
stanovništva, nego i rast realnog standarda.

Početak Prvog svjetskog rata je doveo do novog zaokreta u svjetskog trgovini i

globalizaciji. U Europi se uvode politike ratne ekonomije, a za trgovinu je to
značilo da države ograničavaju izvoz i uvoz industrijskih proizvoda te potiču
uvoz, a istodobno ograničavaju izvoz sirovina. Trgovinska razmjena
industrijskih proizvodima pada, a raste uvoz sirovina iz drugih područja svijeta.
Korist od toga su imale države izvan Europe, poglavito SAD i države Južne
Amerike, jer je time Europa vlastitim politikama štitila i poticala industrijsku
proizvodnju tih država te istodobno poticala rast izvoza sirovina iz njih. Prihodi
od izvoza sirovina su se u tim državama mogli koristiti za poticanje razvoja
vlastite industrije, dok je u ranijim razdobljima vrijedilo da Europa iz njih uvozi
sirovine a izvozi industrijske proizvode.
Početkom 1. svjetskog rata i uvođenjem ograničenja na izvoz industrijskih
proizvoda u Europi se praktički štitila industrija u SAD-u i Južnoj Americi, jer
se više nije morala natjecati s industrijom iz Europe.

Završetkom rata obnavlja se i trgovina, ali ne na predratne razine.

Protekcionističke politike uvedene tijekom rata su se u većini država nastavile.
Argument koji se koristio za nastavak protekcionizma je nužnost vlastite
industrijske proizvodnje za slučaj novog rata i jednom uvedene
protekcionističke politike se teško uklanjaju jer interesne skupine industrijalaca i
radnika postaju ovisne u njima. Intelektualna, politička i društvena klima
jednostavno nije bila naklonjena novoj trgovinskoj liberalizaciji, u Europi
uglavnom zbog straha od novog rata, a u ostatku svijeta jer su interesne skupine
koje su imale koristi od protekcionizma lobirale za nastavak tih politika.
Dominantan stav u državama poput Japana i Njemačke postaje da je potrebno
proširiti granice kako bi se osigurale sirovine za industriju.

Upravo je to bila jedna od motivacija za ekspanziju Japanskog carstva u

Zapadnoj Aziji, Njemačku okupaciju Austrije i Sudeta, podjelu istočne Europe
između SSSR-a i Njemačke, talijansko osvajanje Libije, a posljedično početak
2. svjetskog rata te sukobe oko kontrole Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i
Kavkaza.

Kraj 2. svjetskog rata označava novu prekretnicu u povijesnom razvoju

globalizacije i postupni prelazak (ili povratak) na potpuno globalizirani svijet. O
razvoju globalizacije nakon WW2 i njenoj budućnosti, više u sljedećem tekstu.