Knjige.

Club Books
Naslov izvornika
The Dutch House

Ann Patchett

Nizozemska
kuća
S engleskog preveo Saša Stančin

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno Patricku Ryanu

3
Knjige.Club Books

PRVI DIO

4
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Kad je naš otac Andreu prvi put doveo u Nizozemsku kuću, naša domaćica Sandy
ušla je u sestrinu sobu i rekla nam da siđemo. “Vaš otac želi da se upoznate s
njegovom prijateljicom”, rekla je.
“Je li to kolegica s posla?” upitala je Maeve. Bila je starija od mene pa je bolje
razumijevala nijanse prijateljstva.
Sandy je razmislila. “Mislim da nije. Gdje ti je brat?”
“Do prozora”, odgovori Maeve.
Sandy je morala povući zavjesu da me pronađe. “Zašto navlačiš zavjesu za
sobom?”
Čitao sam. “Privatnost”, odgovorio sam, makar mi s osam godina nije bilo
jasno što bi to trebalo značiti. Riječ mi se sviđala, a sviđao mi se i taj osjećaj
zatvorenosti koji su stvarale navučene zavjese.
Posjetitelj je, pak, bio potpuna zagonetka. Otac nije imao prijatelja, ili barem
ne tako bliskih da nam u subotnje predvečerje dolaze kući. Izvukao sam se iz svog
tajnog mjesta i otišao do vrha stubišta, gdje sam legao na sag kojim je bilo
prekriveno odmorište. Iz iskustva sam znao da ako legnem na pod, između prvog
i drugog balustera, mogu vidjeti salon. Otac je stajao pred kaminom u društvu
neke žene, a koliko sam mogao vidjeti, proučavali su portrete gospodina i gospođe
VanHoebeek. Ustao sam i vratio se u sestrinu sobu podnijeti izvještaj.
“Žena”, rekao sam Maeve. Sandy je to već znala.
Upitala me jesam li oprao zube, što je značilo, jesam li ih oprao jutros. Nitko
ne pere zube u četiri popodne. Sandy je sve morala sama jer je Jocelyn subotom
imala slobodno. Zapalila bi vatru i otvorila vrata, ponudila gosta pićem, a povrh
svega je još bila zadužena i za moje pranje zuba. Sandy je slobodno imala
ponedjeljkom. Obje su imale slobodno nedjeljom jer je otac držao kako se
ljude ne smije tjerati da rade nedjeljom.
“Jesam”, odgovorio sam, jer je tako vjerojatno i bilo.
“Operi ih opet”, rekla je. “I počešljaj se.”
Drugi dio rečenice bio je upućen sestri, koja je imala dugu, crnu kosu, gustu
kao da si vezao deset konjskih repova. Koliko je god češljao, nikad ne bi izgledala
počešljana.

5
 Knjige.Club Books
Kad smo za naš stupanj dotjeranosti dobili pozitivnu ocjenu, Maeve i ja
spustili smo se dolje i zastali ispod širokog luka koji je tvorio strop foajea pa
promatrali oca i Andreu kako gledaju VanHoebeekove. Nisu nas primjećivali, ili
nam možda nisu htjeli dati do znanja da nas vide, teško je bilo reći, pa smo i dalje
čekali. Maeve i ja kućom smo se vješto kretali nečujno, na što nas je navodila
želja da ne uzrujavamo oca, iako bi se on više uzrujao kad bi procijenio da mu se
prikradamo. Na sebi je sad imao plavo odijelo. Inače subotom nikad nije nosio
odijelo. Sad sam prvi put primijetio da mu je kosa odostraga malo prosijeda. Pored
Andree je djelovao još viši.
“Sigurno vam je utješno što ih tu imate”, rekla mu je Andrea, misleći na
portrete, a ne na djecu. Gospodin i gospođa VanHoebeek, čija krsna imena nikad
nisam čuo, na slikama su bili stari, ali ne baš posve drevni. Oboje su bili u crnom
i stajali uspravno i kruto, kao nagovještaj nekog drugog vremena. Čak su i u
zasebnim okvirima djelovali toliko skupa, toliko u braku, da mi se vječito činilo
kako je tu sigurno posrijedi bila jedinstvena slika koju je netko potom razrezao na
pola. Andrea je malo zabacila glavu da prouči ta dva para lukavih očiju koja kao
da su dječaka vječito pratila pogledom punim negodovanja, na koju bi god sofu
odlučio sjesti. Maeve me šutke ubola prstom pod rebra da ciknem, ali sam se
uspio suzdržati. Još nas nisu upoznali s Andreom koja je straga, u svojoj haljini s
pojasom, djelovala sitno i uredno, s crnim šeširom veličine tanjurića nataknutim
na punđu svijetle kose. Kako sam išao u školu kod časnih, dobro sam znao da se
gostu ne smijem smijati i tako ga dovesti u neugodnu situaciju. Andrea nije mogla
znati da su likovi na slikama dio namještaja s kojim je kuća kupljena, da su
zapravo inventar.
VanHoebeekovi iz salona bili su glavna atrakcija, dokumentacija zuba
vremena u prirodnoj veličini, stroga nimalo dražesna lica prikazana nizozemskom
izravnošću i izrazito nizozemskim smislom za osvjetljenje, no na svakom katu
visjeli su još deseci manje važnih portreta: njihova djeca po hodnicima, preci po
spavaćim sobama, bezimeni ljudi kojima su se divili razbacani po cijeloj kući. Bio
je tu i jedan portret desetogodišnje Maeve, koji, iako nije ni približno bio
dimenzija portreta VanHoebeekovih, umjetničkom izvedbom za njima nimalo
nije zaostajao. Otac je vlakom dopremio slavnog slikara iz Chicaga. Priča se kako
je trebao portretirati našu majku, kojoj nitko nije najavio kako će u kuću na dva
tjedna primiti umjetnika, pa je odbila pozirati, a slikar je onda naslikao Maeve.
Kad je portret dovršen i uramljen, otac ga je objesio u salonu, točno nasuprot
VanHoebeekovih. Maeve je voljela reći kako je tad naučila kako natjerati ljude
da pred njom obore pogled.
“Danny”, rekao je otac kad se napokon okrenuo, s izrazom lica kao da je baš
očekivao da nas ugleda. “Dođite se pozdraviti s gospođom Smith.”
Nikad neću prestati misliti da se Andrei na trenutak, kad je ugledala Maeve i
mene, stisnulo lice. Sve da otac djecu uopće nije spomenuo, znala bi da ih ima. U
Elkins Parku svi su znali što se događa u Nizozemskoj kući. Možda je mislila

6
 Knjige.Club Books
kako nećemo silaziti. Naposljetku, došla je razgledati kuću, a ne upoznati djecu.
Ili je taj izraz lica bio upućen jedino Maeve, koja je s petnaest godina u tenisicama
već bila za glavu viša od nje na visokim petama. Maeve se stalno grbila otkako je
postalo jasno kako će u razredu prerasti sve djevojčice i većinu dječaka, a otac joj
je neumoljivo ponavljao da se ispravi. Čovjek bi pomislio kako se u stvari zove
glavu gore, ramena ravno. Godinama ju je, kad god bi prošao pored nje, dlanom
pljeskao među lopatice, što je imalo neželjenu posljedicu da se Maeve sad držala
uspravno i kruto poput kakvog vojnika na kraljičinom dvoru, ili možda čak i same
kraljice. Vidio sam i sam da može djelovati zastrašujuće: tako visoka, sa slapom
sjajne crne kose, kako bi, umjesto da sagne vrat, čovjeka gledala svisoka. Ali s
osam godina, još sam bio utješno manji od žene kojom će se otac poslije oženiti.
Ispružio sam ruku prema njenoj ručici i predstavio se dok smo se rukovali, onda
je to obavila i Maeve. Iako će se poslije pričati kako se Maeve i Andrea od samog
početka nisu slagale, to nije bila istina. Kad su se upoznale, Maeve se prema
njoj vladala posve normalno i pristojno, a tako se nastojala ponašati sve do
trenutka kad to više nije bilo moguće.
“Kako ste?” rekla je Maeve, a Andrea joj je odgovorila da je dobro. I bila je.
Naravno. Godinama se nastojala uvući u našu kuću, oca uhvatiti pod ruku pa
krenuti bijelim kamenim stepenicama, preko crvenih pločica terase. Otac je sad
prvi put otkako je majka otišla neku ženu pozvao u kuću, iako mi je Maeve otkrila
kako je neko vrijeme nešto bio mutio s našom dadiljom, Irkinjom Fionom.
“Hoćeš reći da je spavao s Fluffy?” upitao sam je. Fionu smo kao djeca zvali
Fluffy, djelomice zato što mi je bilo teško izgovoriti njeno ime, a djelomice zbog
mekih valova crvene kose koja joj je u očaravajućem oblaku padala niz leđa. Za
tu vezu doznao sam onako kako doznajem i većinu drugih informacija, puno
godina poslije, dok sam sa sestrom sjedio u autu parkiranom ispred Nizozemske
kuće.
“Ako nije, onda mu je valjda usred noći dolazila čistiti sobu”, odgovorila je
Maeve.
Otac i Fluffy uhvaćeni in flagranti. Odmahnuo sam glavom.
“Ne mogu si to predočiti.”
“Ne bi trebao ni pokušavati, Danny, pa stvarno, to je baš odvratno. U svakom
slučaju, bio si praktično beba u doba Fluffynog režima. Čudi me što je se uopće
sjećaš.”
Ali Fluffy me, kad sam imao četiri godine, udarila kuhačom. Uz lijevo oko
još imam malu brazgotinu u obliku štapa za golf: Fluffyn znamen, kako je to
nazvala Maeve. Fluffy je tvrdila kako je upravo kuhala lonac umaka od jabuka
kad sam je uhvatio za suknju i prepao. Rekla je kako je samo htjela da se
odmaknem od štednjaka i da me nikako nije namjeravala udariti, iako mi se čini
da nije baš lako dijete nehotice udariti kuhačom. Priča je bila zanimljiva
samo utoliko što se radi o mojem prvom, ranom sjećanju na neku drugu osobu u
Nizozemskoj kući ili životu uopće. Majku ne pamtim, ali se zato sjećam kako me
7
 Knjige.Club Books
Fluffyna kuhača sa strane opalila po glavi. Sjećam se kako je Maeve, koju je moj
krik zatekao u hodniku, u kuhinju doletjela onako kako su srne prelijetale živicu
na kraju imanja. Zaletjela se u Fluffy i oborila je na štednjak, čiji su
plavi plamenovi buknuli kad je lonac umaka tresnuo na pod i sve nas opekao
vrelim, raspršenim kapljicama. Poslali su me u liječničku ordinaciju gdje sam
dobio šest šavova, a Maeve zamotali ruku, dok je Fluffy dobila otkaz, iako se
sjećam kako je plakala i ponavljala da joj je žao, da je sve to samo nesretan slučaj.
Nije htjela ići. To je, prema sestri, bila očeva druga veza, a ona bi valjda znala,
jer ako su meni bile četiri godine kad sam zaradio taj ožiljak, njoj je bilo jedanaest.
Inače, Fluffyni roditelji radili su kod VanHoebeekovih, kao vozač i kuharica.
Fluffy je odrasla u Nizozemskoj kući, u stančiću nad garažom, pa sam se, kad joj
se nakon tolikih godina opet spomenulo ime, morao zapitati kamo je mogla otići
nakon što je dobila otkaz.
Fluffy je bila jedina osoba u kući koja je poznavala VanHoebeekove. Čak ih
ni otac nikad nije upoznao, iako smo sjedili na njihovim stolicama, spavali u
njihovim krevetima i objedovali iz njihovog Delft keramičkog posuđa. Cijela
priča nije bila o njima, ali jest na neki način o kući, a kuća je bila njihova.
Obogatili su se veleprodajom cigareta, a gospodinu VanHoebeeku posrećilo se da
se u taj biznis upusti neposredno pred početak Prvog svjetskog rata. Cigarete su
se dijelile vojnicima na frontu, radi dizanja morala, a onda su oni naviku donijeli
kući, da tako proslave desetljeće prosperiteta. VanHoebeekovi su iz dana u dan
bili sve bogatiji pa su krenuli graditi kuću u okolici Philadelphije, na parceli koja
je u to vrijeme bila poljoprivredno zemljište.
Kuća je ispala zapanjujuće uspješan projekt, što se može pripisati arhitektu,
iako, kad sam se jednom sjetio provjeriti, nisam pronašao nijedno njegovo drugo
ostvarenje. Možda je netko iz tog mrzovoljnog para VanHoebeekovih bio nekakav
estetski vizionar, ili su to možda čak bili oboje. Možda je samo imanje nadahnulo
arhitektonsko čudo koje je premašilo sve što su njih dvoje mogli zamisliti, ili je
pak Amerika nakon Prvog svjetskog rata vrvjela zanatlijama čiji je rad bio sad već
odavno zaboravljene kvalitete. Što god da je bilo posrijedi, kuća u koju su se na
kraju uselili - kuća u koju smo na kraju uselili i mi - predstavljala je jedinstven
spoj, darovitosti i sreće. Ne mogu objasniti kako je moguće da trokatnica
djeluje kao da je baš idealne kvadrature, ali tako je ispalo. Ili bi možda bilo bolje
reći kako je bila prevelika za bilo koga, idiotski uludo utrošen prostor, ali da ni u
jednom trenutku nismo poželjeli da bude drugačije. Nizozemska kuća, kako su je
počeli nazivati u Elkins Parku i Jenkintownu, Glensideu pa sve do Philadelphije,
nije bio termin koji se odnosio samo na arhitekturu, nego i na njene
stanare. Nizozemska kuća bila je kuća u kojoj su živjeli ti Nizozemci čija se imena
nisu dala izgovoriti. Gledana s određene distance, činilo se kao da lebdi nekoliko
centimetara iznad brežuljka na kojem je smještena. Staklena okna koja su
okruživala staklena ulazna vrata bila su veličine izloga, pričvršćena viticama od
kovanog željeza. Prozori su kuću činili svijetlom i sunce reflektirali po

8
 Knjige.Club Books
širokom travnjaku. Kuća je možda bila neoklasicistička, iako je po jednostavnim
linijama bila bliža mediteranskom ili francuskom stilu, pa iako nije bila
nizozemskog stila, pričalo se da su konzole kamina ukrašene plavom Delft
keramikom u salonu, knjižnici i glavnoj spavaćoj sobi izvađene iz dvorca u
Utrechtu, pa onda prodane VanHoebeekovima kako bi princ platio kockarske
dugove. Kuća je dovršena 1922. godine, s već ugrađenim kaminima.
Proveli su u njoj sedam lijepih godina, sve dok se bankari nisu počeli bacati
kroz prozore”, rekla je Maeve i tako našim prethodnicima odredila mjesto u
povijesti.
Primjedbu na to zdanje prvi sam put u životu čuo onog dana kad je Andrea
kročila u kuću. Pratila je našeg oca u foaje i pogledala prema travnjaku.
“Previše je tu stakla”, rekla je, kao da preračunava može li se stakleni zid
zamijeniti pravim. “Zar vas ne brine što vam ljudi zaviruju u kuću?”
A u Nizozemsku kuću ne samo što se moglo viriti nego se i vidjelo kroz nju.
Kuća je u sredini skraćena, pa je duboki foaje vodio ravno u ono što smo nazivali
opservatorijem, gdje je zid prozora nudio pogled u dvorište. S kolnog prilaza
mogao si pogled pustiti da klizi uz prednje stubište, pa preko terase na glavni ulaz
i onda dugim mramornim podom foajea sve do opservatorija, iza kojeg bi
promatrač onda pasao oči na jorgovanima koji su se, nesvjesni okoline, ljuljali u
vrtu iza kuće.
Otac je pogledao prema stropu pa onda prema vratima sjedne i druge strane,
kao da mu se takva mogućnost tek sad ukazala. “Dovoljno smo daleko od ulice”,
rekao je. Tog svibanjskog predvečerja, drvored lipa koji se protezao međom činio
je gusti, lisnati zid, a zeleni travnjak po kojem sam se ljeti valjao poput psa bio
je dovoljno strm i širok.
“Ali kad padne mrak”, nastavila je zabrinutim glasom Andrea. “Pitam se
mogu li se tu nekako objesiti zavjese.”
Zavjese koje bi zastirale pogled, ne samo što mi se to činilo neizvedivim nego
je još zvučalo kao najgluplja ideja koju sam u životu čuo.
“Vidjeli ste nas po mraku?” upita Maeve.
“Ne zaboravite koliko je to imanje bilo kad su kuću sagradili”, rekao je otac i
time poklopio Maeve. “Tu je bilo više od sto hektara. Parcela se protezala sve do
Melrose Parka.”
“Ali zašto su je rasprodali?” Andrea je odjednom shvatila kako bi arhitektura
djelovala smislenije kad ne bi bilo drugih kuća. Pogled se trebao protezati daleko
iza padine travnjaka, iza gredica božura i ruža. Bilo je predviđeno da se dalje
spušta širokom dolinom i zaustavi na šumi, tako da bi, čak ako bi VanHoebeekovi
ili netko od gostiju noću gledao kroz prozor plesne dvorane, promatrač vidio samo
svjetlo zvijezda. Tada nije bilo ulice, nije bilo susjedstva, dok su se sad i ulica i
kuća Buchsbaumovih preko puta zimi, kad s drveća otpadne lišće, jasno vidjeli.
“Zbog novca”, rekla je Maeve.

9
 Knjige.Club Books
“Zbog novca”, ponovio je kimajući otac. Nije to bilo teško pojmiti. Taj sam
koncept shvaćao već s osam godina.
“Ali pogriješili su”, rekla je Andrea. Nekako su joj se stisnula usta. “Zamislite
kako je tu moralo biti lijepo. Ako mene pitate, trebali su pokazati više poštovanja.
Kuća je pravo umjetničko djelo.” A ja sam se ovaj put na njene riječi nasmijao,
jer sam shvatio da Andrea misli kako su VanHoebeekovi trebali pitati nju,
prije nego što su prodali zemljište. Otac je uzrujano rekao Maeve da me odvede
gore, kao da sam, valjda, zaboravio put.
Već smotane cigarete pakirane u kutije bile su luksuz za bogate, baš kao i
hektari zemljišta na koje nikad nije stupila vlasnikova noga. Zemljište oko kuće
otkidalo se malo po malo. Propadanje imanja zabilježeno je u zemljišnim
knjigama, kao povijest ispisana posjedovnim listovima. Parcele su se prodavale
kako bi se platili dugovi - pet hektara, pa dvadeset i pet, pa još petnaest.
Elkins Park sve se više približavao vratima. Tako je obitelj VanHoebeek uspjela
preživjeti Veliku depresiju, a onda je gospodin VanHoebeek 1940. godine umro
od upale pluća. Jedan od sinova umro je još kao mali, a dvojica starijih poginula
su u ratu. Gospođa VanHoebeek preminula je 1945., kad se više nije imalo što
prodati, osim dvorišta uz kuću. Kuća i sve u njoj vratili su se banci, prah su bili i
u prah se opet pretvorili.
Fluffy je ostala u kući ljubaznim dopuštenjem Pensilvanijske štedionice, koja
joj je plaćala skromnu mjesečnu naknadu za održavanje objekta. Roditelji su joj
umrli, ili su možda našli neko drugo zaposlenje. Kako bilo, živjela je sama iznad
garaže i svaki dan obilazila kuću da provjeri prokišnjava li krov ili da nije
pukla vodovodna cijev. Kosilicom si je probila stazu od garaže prema ulaznim
vratima, a ostatak travnjaka prepustila je divljini. Brala je voćke s drveća koje je
još stajalo blizu stražnje strane kuće, radila maslac s jabukama i konzervirala
kruške za zimnicu. Kad je naš otac 1946. kupio kuću, plesnu dvoranu već su bili
zauzeli rakuni koji su progrizli instalacije. Fluffy je u kuću ulazila samo kad bi
se sunce popelo na sredinu neba, bas u onaj sat kad bi noćne životinje zbijene
čvrsto spavale. Bilo je pravo čudo da životinje u kući nisu izazvale katastrofalan
požar. Rakune su naposljetku pohvatali i riješili ih se, ali su za sobom ostavili
buhe koje su se uvukle u sve. Maeve je pričala kako joj je najranije sjećanje iz
kuće neprestano češanje i kako joj je Fluffy svaki ugriz premazivala štapićem
za uši uronjenim u losion od kamilice. Roditelji su je zaposlili kao dadilju moje
sestre.

Maeve i ja prvi smo put u životu parkirali na VanHoebeekovoj ulici (koju su svi
u Elkins Parku pogrešno izgovarali kao vanhobikova, umjesto vanhubejkova) kad
sam prvi put iz Choatea došao kući na proljetne praznike. Proljeće je te godine
bilo pomalo varav termin, jer je bilo trideset centimetara snijega, kao kakva
prvoaprilska šala za kraj oštre zime. Pravo proljeće mogli su iskusiti samo dečki

10
 Knjige.Club Books
koje su roditelji poveli na krstarenje Bermudom, što sam shvatio tijekom prvog
tromjesečja internatske nastave.
“Što to radiš?” upitao sam je kad je auto zaustavila ispred doma
Buchsbaumovih, preko puta Nizozemske kuće.
“Hoću nešto vidjeti”, Maeve se sagnula i uključila grijač upaljača.
“Nema se tu što vidjeti”, rekao sam joj. “Bez zaustavljanja.” Osjećao sam se
prilično posrano zbog tog ružnog vremena i raskoraka između onoga što sam
mislio da zaslužujem i onoga što sam dobio, ali svejedno mi je bilo drago vratiti
se u Elkins Park, bilo mi je drago što sjedim u sestrinom autu, plavom karavanu
marke Oldsmobile iz našeg djetinjstva, koji joj je otac prepustio kad je unajmila
stan. Kako sam bio petnaestogodišnjak i općenito idiot, mislio sam da je osjećaj
povratka kući koji me obuzeo vezan uz automobil i mjesto na kojem je parkiran,
umjesto da ga u cijelosti i vrlo zahvalno pripišem sestri.
“Negdje ti se žuri?” Istresla je cigaretu iz kutije i onda namjestila ruku nad
upaljač. Ako ga nisi odmah uhvatio, prejako bi iskočio pa progorio rupu u sjedalu
ili podmetaču za noge, kamo bi već sletio.
“Dolaziš li ovamo autom dok sam ja u školi?”
Hop. Uhvatila je upaljač i pripalila cigaretu. “Ne dolazim.”
“Ali smo nekako, eto, tu”, rekao sam. Mekani snijeg ustrajno je padao dok su
se posljednje zrake dnevnog svjetla uvlačile u oblake. Maeve je u duši bila pravi
islandski kamiondžija, nema tog vremena koje bi je zaustavilo, ali ja sam nedavno
doputovao vlakom pa sam bio umoran i bilo mi je hladno. Palo mi je na pamet
kako bi bilo baš fino složiti testirane sendviče sa sirom i ležati u kadi. Kade
su inače u Choateu bile predmet beskrajne sprdnje, čemu nikad nisam uspio otkriti
razlog. Samo se tuš držao dovoljno muževnim.
Maeve je uvukla dim u pluća, ispustila zrak pa isključila motor. “Nekoliko
puta mi je palo na pamet da se dovezem ovamo, ali sam onda odlučila pričekati
tebe.” Tu mi se osmjehnula i spustila prozor taman toliko da se u auto uvuče tanki
sloj arktičkog zraka. Prije nego što sam krenuo u školu, gnjavio sam je da prestane
pušiti, a onda joj propustio reći da sam u međuvremenu i sam propušio.
U Choateu nam je pušenje bilo nadomjestak za kupanje u kadi.
Isturio sam glavu da pogledam gore na kolni prilaz. “Vidiš li ih?”
Maeve je pogledala kroz prozor s vozačke strane. “Ne znam zašto, ali
neprestano mislim na ono kad je prvi put došla u kuću, prije sto godina. Sjećaš li
se ti uopće toga?”
Naravno da se sjećam. Pa tko bi mogao zaboraviti kad se pojavila Andrea?
“I kad je ono pričala kako se brine da nam ljudi navečer ne vire kroz
prozore?”
Tek što je to izustila, foaje je preplavilo toplo, zlatno svjetlo lustera. Onda su
se nakon stanke upalila svjetla iznad stubišta i nekoliko trenutaka nakon toga
svjetlo u glavnoj spavaćoj sobi na drugom katu. Osvjetljenje Nizozemske kuće
11
 Knjige.Club Books
tako se uskladilo s njenim riječima da mi je gotovo stalo srce. Naravno da je i
bez mene dolazila pred kuću. Znala je da Andrea pali svjetla čim zađe sunce.
Zanijekala je da dolazi samo zbog ovog teatralnog dojma i kad sam to shvatio,
nije mi bilo žao. Jer je taj teatar ispao stvarno krasan.
“Ma vidi ti to”, šapnuo sam.
Lipe su bile bez lišća, padao je snijeg, ali ne pretjerano gust. I stvarno se
vidjelo i u kuću i kroz nju, naravno, nisu se vidjeli konkretni detalji, ali je sliku
popunilo sjećanje: ispod lustera je stajao okrugli stol, na kojem je Sandy našem
ocu navečer ostavljala poštu, a iza njega se nalazio samostojeći sat koji sam imao
zadatak navijati svake nedjelje nakon mise, tako da se brod ispod šestice i dalje
može lagano ljuljati između dva plava reda naslikanih valova. Nisam mogao
vidjeti ni brod ni valove, ali sam svejedno znao da su tu. Uza zid je stajao
polukružni konzolni stolić, s kobaltnom vazom na kojoj je naslikana djevojka s
psom, dvije tapecirane francuske stolice u koje nitko nikad nije sjedao, golemo
ogledalo čiji me okvir uvijek podsjećao na isprepletene krakove zlatne
hobotnice. Andrea je, kao da joj je inspicijent dao znak, prošla predsobljem. Bili
smo predaleko da joj vidimo lice, ali prepoznao sam je po koraku. Norma se
punom brzinom sjurila stubištem, ali onda bi se iznenada zaustavila jer bi joj
majka rekla da ne smije trčati. Norma je sad viša, makar pretpostavljam da je to
mogla biti i Bright.
“Sigurno nas je promatrala”, rekla je Maeve, “prije nego što je prvi put došla
u kuću.”
“Ili su nas možda svi promatrali, svatko tko god bi se zimi provezao ulicom.”
Izvukao sam cigarete iz njene torbice.
“Možda nam malo previše napuhavaš važnost”, rekla je Maeve. “Da su nas
baš promatrali svi.”
“To nas uče u Choateu.”
Nasmijala se. Vidjelo se da je smijeh bio spontan, što mi je bilo strašno drago.
“Bit ćeš doma punih pet dana”, rekla je i otpuhnula dim kroz spušteni prozor.
“Najboljih pet dana u godini.”

12
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Nakon što se prvi put pojavila u Nizozemskoj kući, Andrea se tu zakvačila kao
virus kojeg kuća nikako da se riješi. Čim bismo zaključili kako je više nećemo
vidjeti, nakon što je mjesecima nitko nije ni spomenuo, eto ti nje opet za stolom
u blagovaonici, gdje ju je isprva sputavala duga odsutnost, a onda bi se, polako,
s vremenom opustila. A kad se Andrea sasvim zagrijala, pričala bi samo o kući.
Beskonačno bi raspredala o nekom detalju na stropnoj štukaturi ili bi nagađala
koliko je točno visok strop, kad da nam je strop bio nešto posve novo. “To je pravi
barokni detalj”, rekla bi mi pokazujući gore. Baš kad bi postala istinski
nepodnošljiva, opet bi nestala, pa bi mene i Maeve preplavilo olakšanje (tako
se, pretpostavljali smo, osjećao i otac) koje bi donijela prekrasna tišina.
Jednom smo se kući vratili s nedjeljne mise i zatekli je na jednoj od visokih
bijelih željeznih stolica kod bazena, odnosno, zatekla ju je Maeve. Maeve je
hodala knjižnicom i opazila ju je sasvim slučajno, kroz prozor. Nije pozvala oca
onako kako bih ga pozvao ja, samo je izašla na kuhinjska stražnja vrata.
“Gospođo Smith?” rekla joj je, dlanom zaklonivši oči od sunca. Obraćali smo
joj se kao gospođi Smith sve dok se nisu oženili, jer nam nitko nije rekao da je
oslovljavamo drugačije. Nakon što su se oženili, siguran sam kako bi ona više
voljela da smo joj se obraćali kao gospođi Conroy, ali to bi u cijelom aranžmanu
samo pojačalo nelagodu, budući da smo se Maeve i ja također preživali Conroy.
Maeve mi je ispričala da se Andrea prenula, tko zna, možda je bila zaspala.
“Gdje ti je otac?”
“U kući.” Maeve je pogledala iza. “Očekuje vas?”
“Ja sam očekivala njega, još prije sat vremena”, poklopila ju je Andrea.
Kako je bila nedjelja, obje su, Sandy i Jocelyn, imale slobodno. Sumnjam da
bi je pustile ući ako nismo kod kuće, ali u to ne mogu biti posve siguran. Sandy
je bila prijaznija od njih dvije, a Jocelyn suosjećajnija. Andrea im nije bila
simpatična i vjerojatno bi je pustile da čeka vani, dok se ne vratimo kući.
Nije bilo jako hladno, dan je bio dovoljno lijep da se može sjediti uz bazen u
kojem se plava voda ljeskala na suncu, a nježne crte mahovine rasle između
kamenih ploča. Maeve joj je odgovorila da smo bili u crkvi.

13
 Knjige.Club Books
A onda su jedna drugu dalje samo fiksirale, nisu obarale pogled. “Ja sam
napola Nizozemka, da znate”, rekla je naposljetku Andrea.
“Kako molim?”
“Po majci. Bila je čistokrvna Nizozemka.”
“Mi smo Irci”, rekla je Maeve.
Andrea kimne, kao da je nekakav spor sad riješen u njenu korist. Kad je
postalo jasno kako se razgovor neće nastaviti, Maeve je otišla obavijestiti oca da
ga kod bazena čeka gospođa Smith.
“Gdje je dovraga parkirala?” rekla mi je Maeve nakon što je otac izašao. Tih
dana gotovo nikad nije klela, posebno ne odmah nakon mise. “Pa uvijek parkira
pred kućom.”
I onda smo otišli naći njen auto, prvo smo pogledali da nije s druge strane
kuće, a onda provjerili iza garaže. Kad smo obišli sva mjesta koja čovjeku prva
padnu na pamet, spustili smo se na ulicu niz kolni prilaz čiji nam je sitni šljunak
škripao pod najboljim, nedjeljnim cipelama. Nismo imali pojma gdje Andrea
stanuje, ali znali smo da nam nije susjeda, dakle, nije došla pješice. Na kraju smo
njenu bijelu Impalu našli u susjednoj ulici i vidjeli da joj se prednji lijevi kut
sasvim zdrobio. Maeve je čučnula da vidi kolika je šteta pa je čak prstom
dodirnula branik koji je visio s auta i čudom se čudila kako je far ostao čitav.
Andrea je očito negdje lupila auto i nije htjela da to doznamo.
Ocu nismo rekli za auto. Naposljetku, nije ni on nama ništa govorio. Andreu
nikad nije spominjao, ni kad bi otišla niti kad bi nam opet došla. Nije nam govorio
namjerava li joj prepustiti neku ulogu u našoj budućnosti. Kad bi bila kod nas,
držao se kao da je tu stalno, a kad je nije bilo, nismo ga na nju željeli podsjećati,
iz straha da je opet ne pozove u goste. Da budem iskren, ne vjerujem da je za nju
bio nešto naročito zainteresiran. Problem je bio jedino, što se nije znao nositi s
njenom upornošću. Koliko sam uspio razabrati, strategija mu je bila da se na nju
ne obazire, sve dok napokon ne ode iz njegovog života. “Nema šanse da to
uspije”, rekla mi je Maeve.
Jedino do čega je ocu u životu bilo doista stalo bio je posao: zgrade koje je
gradio i koje je kao vlasnik iznajmljivao. Rijetko, bi nešto prodao, radije se
zaduživao na račun postojeće imovine da bi mogao graditi dalje. Nije išao na
sastanke u banku, nego je osobni bankar dolazio k njemu, otac bi ga onda natjerao
da ga čeka. Očeva tajnica, gospođa Kennedy, bankara bi ponudila kavom i rekla
mu, evo, sad će, iako je ponekad to znalo potrajati. Bankaru ne bi preostalo ništa
nego da sjedi u maloj čekaonici pred očevim uredom i drži šešir u ruci.
Ono malo pažnje za ostatak svijeta koji bi mu na kraju tjedna preostao, otac
bi potrošio na mene, a čak i to je uklopio u posao. Poveo bi me sa sobom da se
svake prve subote u mjesecu vozimo njegovim Buickom i naplaćujemo stanarinu,
dao bi mi olovku i evidencijsku bilježnicu da u stupac s dugovanjima stanara
upisujem koliko su uplatili. Ubrzo sam povezao koga od njih nikad nema kod

14
 Knjige.Club Books
kuće, a tko će nas na pragu čekati s kovertom. Znao sam tko će se tužiti - curi
vodokotlić, začepio se zahod, ne radi šteker. Neki su svakog mjeseca imali
prigovore i nisu se htjeli rastati s novcem sve dok se ne riješi ono na što su se
žalili. Ocu je u ratu stradalo koljeno pa je pomalo šepajući odlazio do prtljažnika
automobila da iz njega uzme ono čime je već problem namjeravao riješiti.
Kad sam bio mali, mislio sam da je taj prtljažnik nekakva čarobna škrinja -
kombinirke, kliješta, čekići, odvijači, brtve, čavli - svega je u njemu bilo. Danas
znam kako su problemi koje će ljudi prijavljivati u subotu ujutro obično lako
rješivi, a otac je ovakve sitne popravke volio obavljati sam. Bio je bogat, ali je
htio ljudima pokazati da i dalje zna kako što funkcionira. Ili je možda cijela
predstava bila namijenjena meni, jer se nije baš morao sam voziti i ubirati
stanarinu, kao što nije morao svoju ozlijeđenu nogu vući ljestvama da provjeri je
li negdje skliznuo crijep. Za takvo održavanje plaćao je majstore. Možda je za
moje dobro zasukao rukave i skinuo ploču štednjaka da preglede grijače dok sam
seja divio što sve čovjek zna. Govorio mi je da pažljivo pratim što radi jer će
firma jednog dana biti moja. Morat ću znati kako se vodi posao.
“Jedini način da čovjek stvarno shvati značenje novca je da neko vrijeme bude
siromašan”, rekao mi je dok smo ručali u njegovom autu. “To je problem koji ćeš
morati prevladati. Dečko kao ti koji odraste bogat, može si priuštiti što hoće, nikad
nije gladan”, tu je zavrtio glavom, kao da je razočaran mojom odlukom da
tako živim, “ne znam kako se to može riješiti. Možeš promatrati ove ljude i koliko
god hoćeš gledati kako im je u životu, ali to nije isto kao kad to preživiš sam.”
Odložio je sendvič i popio gutljaj kave iz termosice.
“Razumijem”, rekao sam, jer što se tu drugo moglo reći?
“Najveća laž u biznisu je da moraš imati novca da bi zaradio još. Zapamti to.
Moraš biti pametan, moraš imati plan, pratiti što se oko tebe događa. A to ti je sve
besplatno.” Otac nije bio sklon pretjeranom dijeljenju savjeta pa se činilo kako ga
je ovo iscrpilo. Kad je završio, izvadio je maramicu iz džepa i obrisao si čelo.
U trenucima blagonaklonosti, u sjećanju mi, kao razlog zašto se sve odigralo kako
se odigralo, iskrsne baš taj razgovor. Otac je htio da se okoristim njegovim
iskustvom.
Otac se uvijek opuštenije osjećao u društvu stanara nego sa zaposlenicima
svoje tvrtke ili s ljudima koji bi mu došli u kuću. Stanar bi razvezao nekakvu
priču, ponekad o tome kako bejzbolska momčad Philliesa ne može na zelenu
granu protiv Brooklyna, ili bi objašnjavao zašto u omotnici nema dovoljno novca
i po očevom stavu sam vidio, kad bi u ovom ili onom trenutku kimnuo, da prati što
mu sugovornik priča. Ljudi koji nisu imali za cijelu stanarinu nikad se nisu žalili
na prozor koji se ne da otvoriti jer ga je netko na pogrešan način ličio. Htjeli su
mu samo ispričati što im se taj mjesec dogodilo i uvjeriti ga kako se to neće
ponoviti. Oca nikad nisam čuo da stanarima prijeti ili ih prekorava. Samo bi ih
slušao i onda rekao da učine sve što mogu. Ali nakon tri mjeseca razgovora, kad
bismo se našli usred nove ture ubiranja stanarine, u tom bi stanu živjela neka druga

15
 Knjige.Club Books
obitelj. Nisam znao što bi se događalo s ljudima koji bi upali u probleme, ali što
god da je bilo, nije se događalo prve subote u mjesecu.
Kako je dan prolazio, otac bi sve više pušio. Sjedio sam pored njega na
širokom, jednostrukom prednjem sjedalu automobila, pregledavao cifre u
evidencijskoj bilježnici ili kroz prozor gledao kako promiče drveće. Znao sam da
otac kad puši razmišlja i da zato trebam šutjeti. Kad smo počeli ulaziti u
Philadelphiju, kvartovi su bili sve gori. Svoje najsiromašnije stanare ostavio bi za
kraj dana, kao da im da je još koji sat da prikupe iznos koji duguju. Na tim zadnjim
postajama radije bih ostao u autu i petljao po radiju, ali već sam dobro znao da
molbu da ostanem mogu mirno preskočiti, jer bi uvijek stigao negativan odgovor.
Stanari u Mount Airyju i Jenkintownu uvijek su bili ljubazni prema meni,
zapitkivali su me za školu i bejzbol i nudili me slatkišima za koje mi je rečeno
kako ih nikad ne smijem uzeti.
“Svaki dan si sve više isti tata”, govorili bi. “Kad odrasteš, bit ćeš baš kao
on.” Ali u siromašnijim je kvartovima bilo drugačije. Nije da su stanari tu bili
neljubazni, ali su bili nervozni, čak i kad su u ruci držali dovoljno novca da plate
stanarinu, jer su se možda sjećali prizora iz prošlog mjeseca ili se plašili što će biti
sljedećeg. Držali su se smjerno, ne samo prema ocu, nego su bili puni poštovanja i
prema meni, zbog čega bih najradije iskočio iz kože. Muškarci stariji od oca
oslovljavali su mene desetogodišnjaka s gospodine Conroy, kao da su među nama
vidjeli nešto više od fizičke sličnosti. Možda su na sve gledali isto kao i otac,
jednog dana stanarinu će plaćati meni pa je neumjesno da me zovu Danny.
Dok smo se penjali stepenicama stambenih zgrada, gulio sam komadiće boje
i koračao preko potrganih žaluzina. Poluotvorena vrata lamatala su na šarkama i
nikad nije bilo nikakvih mreža na ulazu. Hodnici bi uvijek bili zagrijani do tropske
vrućine ili potpuno hladni.
To me navelo da pomislim kakav je samo luksuz blebetati o slavini kojoj treba
staviti gumicu, a da me nitko ne podsjeti kako je i ovo zgrada u očevom vlasništvu
i da on može bez problema otvoriti prtljažnik auta i stanarima poboljšati
kvalitetu života. Redom bi kucao na vrata koja su se potom otvarala, a mi bismo
slušali što nam ljudi koji iza njih žive imaju reći: suprug je ostao bez posla, otišla
žena, djeca bolesna. Jednom nam je jedan tip razvezao priču kako nema za
stanarinu jer mu se sin tako razbolio da sam nije mogao na posao jer ga je morao
paziti. Muškarac i sin živjeli su sami u mračnom stanu, pretpostavljam da su svi
drugi otišli. Kad je otac zaključio da mu je dosta priče, otišao je u dnevnu sobu i
s kauča u naručje podigao grozničavo dijete.
Tih dana nisam imao pojma kako izgledaju mrtvaci, no dječakova ruka
je beživotno visjela, a glava mu je pala unatrag, ocu u naručje. To me prestravilo
na mrtvo ime. Da nije teško disao, pomislio bih da smo zakasnili. Zrak je u stanu
strašno vonjao po mentolu, vonju patnje. Dječaku je moglo biti pet ili šest godina,
bio je jako malen. Otac ga je odnio niz stepenice i smjestio u Buick, dečkov otac

16
 Knjige.Club Books
nas je pratio i govorio da se ne trebamo brinuti. “Nije to ništa”, ponavljao je. “Bit
će on dobro.” Ali je svejedno sjeo na stražnje sjedalo i vozio se sa sinom u bolnicu.
Nikad nisam sjedio sprijeda dok je neka odrasla osoba sjedila pozadi pa me
to činilo živčanim. Mogao sam samo zamisliti što bi časne rekle, da smo kojim
slučajem prošli pored njih. Kad smo stigli u bolnicu, otac je kod žene na
prijavnom pultu obavio formalnosti i onda smo njih dvojicu ostavili i kući se
vozili po mraku, a da o onom što se malo prije dogodilo nismo razmijenili ni riječi.
“Zašto je to napravio?” upitala me nakon večere u svojoj sobi Maeve. Nju
nikad nije vodio kad je išao ubirati stanarinu, iako je bila sedam godina starija od
mene i svake godine bi u školi dobila matematičku nagradu, tako da je bilo
smiješno koliko bi se lakše nego ja snašla s ciframa u evidenciji. Svake prve
subote u mjesecu, kad bismo dobili dopuštenje da se dignemo od stola, a otac se
povukao u knjižnicu s novinama i čašicom pića, Maeve bi me uvukla u svoju sobu
i zatvorila vrata. Tražila bi da joj prepričam cijeli dan, do u najsitnije detalje: što
se dogodilo u svakom stanu, što su rekli stanari i što im je otac odgovorio. Čak je
htjela znati i što smo za ručak kupili u Carterovom dućanu, kamo bismo uvijek
išli po sendviče.
“Klinac je bio jako bolestan, to je sve. Uopće nije otvarao oči, čak ni kad ga
je tata smjestio u auto.” Kad smo došli u bolnicu, otac me poslao u zahod oprati
ruke, obavezno toplom vodom i sapunom, iako dečka uopće nisam dirao.
Maeve se zamislila.
“Što?” upitao sam.
“Pa, razmisli malo. Mrzi bolesne. Je li uopće prekoračio prag tvoje sobe kad
si bio bolestan?” Ispružila se na krevetu pokraj mene i protresla jastuk pod
glavom. “Ako mi misliš dizati noge na krevet, skini barem te prljave cipele.”
Zbacio sam cipele s nogu. Je li sjedio na rubu mojeg kreveta i opipavao mi
čelo? Je li mi donio đumbirovo pivo, pitao ide li mi opet na povraćanje? To je
radila Maeve. Ili Sandy i Jocelyn, kad bi Maeve otišla u školu. “U moju sobu
nikad ne ulazi.”
“Ali zašto je sve to radio, ako je tamo bio i dečkov otac?”
Inače sam si rijetko znao objasniti stvari prije nego bi mi odgovor ponudila
Maeve, ali u ovom je slučaju objašnjenje bilo prilično očito. “Zato što nije bilo
majke.” Da je u stanu bila žena, nikad se ne bi išao miješati.
Majke su bile mjerilo sigurnosti, što je značilo da sam ja sigurniji nego Maeve.
Nakon što je naša majka otišla, Maeve je za mene preuzela njenu ulogu, ali ona
nije imala nikog tko bi to radio za nju. Naravno, majčinski su se prema nama
odnosile Sandy i Jocelyn.
Pazile su da održavamo osobnu higijenu i da smo siti, da nam se složi užina
koju ćemo nositi u školu i plati članarina u izviđačima. Voljele su nas, u to sam
siguran, ali krajem radnog dana, odlazile su svojoj kući. Sandy ili Jocelyn nisam
se usred noći mogao uvući u krevet ako bih ružno sanjao, a kucati ocu na vrata

17
 Knjige.Club Books
stvarno mi nikad nije palo na um. Zato bih odlazio k Maeve. Naučila me kako se
drži vilica. Išla je na moje košarkaške utakmice i poznavala sve moje prijatelje,
pregledavala mi zadaće i svakog me jutra poljubila prije nego što bismo u školi
otišli svatko na svoju stranu pa onda opet navečer, prije odlaska na spavanje, htio
ja to ili ne. Stalno mi je neumoljivo ponavljala kako sam drag, pametan i brz te da
ako tako odlučim, mogu izrasti u velikog čovjeka. To joj je sve strašno dobro išlo,
iako njoj samoj to nitko nije pružao.
“Pa meni je to radila mama”, rekla mi je, iznenađena što to uopće spominjem.
“Slušaj, mali, ja sam imala sreće. Provela sam godine s njom, a ti nisi. Ne mogu
ni zamisliti kako ti mora nedostajati.”
Ali kako mi može nedostajati netko koga nikad nisam upoznao? U to vrijeme
bile su mi tek tri godine, i čak i ako sam razumio što se događa, toga se uopće ne
sjećam. Sandy mi je ispričala cijelu priču, iako sam naravno dijelove čuo od
sestre. Maeve je bilo deset godina kad je majka počela odlaziti. Jednog jutra je
ustala iz kreveta i razmaknute teške zavjese pred prozorskom klupom, da provjeri
je li preko noći padao snijeg. Padao je. U Nizozemskoj kući vječito je bilo hladno.
U sobi je imala kamin u kojem je Sandy složila suha drva iznad izgužvanih novina
tako da je ujutro samo trebala kresnuti šibicu, što je smjela otkako je navršila
osmu godinu. (“Mama mi je za osmi rođendan poklonila kutiju šibica”, jednom
mi je rekla. “Rekla je kako je ona od svoje majke dobila šibice kad je navršila
osam godina, a onda ju je cijelo jutro učila kako ih kresnuti. Pokazala mi je kako
se pali vatra i te večeri mi je dopustila da sama zapalim svjećice na rođendanskoj
torti.”) Maeve je zapalila vatru, odjenula kućni ogrtač i obula papuče pa otišla u
susjednu sobu provjeriti kako sam ja. Bile su mi tri godine i još sam spavao. U
cijeloj toj priči nisam igrao nikakvu ulogu. Onda je hodnikom otišla do spavaće
sobe roditelja i vidjela da u njoj nema nikog i da je krevet već namješten. Vratila
se u svoju sobu spremiti se za školu. Oprala je zube, umila se i već se napola
odjenula kad ju je Fluffy došla probuditi.
“Svakog me jutra pretekneš”, rekla je Fluffy.
“Moraš me ranije probuditi”, rekla je Maeve.
Fluffy joj je onda kazala kako ne mora ranije ustajati.
Nije bilo neobično što je otac već izašao. To što majke nije bilo u kući jest,
ali opet, nije baš bilo sasvim bez presedana. Sandy, Jocelyn i Fluffy držale su se
kao i uvijek. Ako se one nisu zabrinule, onda i nema razloga za brigu. Maeve je u
školu obično vodila majka, ali tog jutra ju je odvezla Fluffy i u školuje poslala s
užinom koju joj je složila Jocelyn. Kad je završila nastava, opet je po nju došla
Fluffy. Kad ju je Maeve pitala gdje nam je majka, slegnula je ramenima. “Možda
je s ocem?”
Majke te večeri nije bilo ni za večerom, a kad se pojavio otac, Maeve ga je
pitala gdje je mama. Obgrlio ju je i poljubio u vrat. Tih dana se takvo što još moglo
dogoditi. Maeve je kazao da je majka otišla posjetiti stare prijatelje u
Philadelphiji.
18
 Knjige.Club Books
“A da se nije ni pozdravila?”
“Pozdravila se sa mnom”, rekao je otac. “Ustala je jako rano.”
“I ja sam rano ustala.”
“Pa, ona je ustala čak i prije tebe i rekla mi da ti kažem kako se vidite za koji
dan. Svakom treba odmor.”
“Od čega?” upitala je Maeve, a mislila je: Od mene? Od nas?
“Od kuće.” Uzeo ju je za ruku i uveo je na večeru. “Ovaj dom nosi sa sobom
veliku odgovornost.”
Koliku odgovornost, kad su Jocelyn, Sandy i Fluffy obavljale toliki dio posla,
kad su vrtlari dolazili održavati travnjak, skupljati lišće i čistiti snijeg, kad je
Maeve bila spremna učiniti sve na svijetu da pomogne?
Kad se Maeve sutradan ujutro probudila, majke i dalje nije bilo, a Fluffy ju je
opet odvezla u školu i došla po nju. Ali kad su se tog dana vratile kući, majka je
u kuhinji sjedila s Jocelyn i Sandy i pila čaj. Ja sam se igrao na podu, skidao sam
svim loncima poklopce.
“Djelovala je tako umorno”, ispričala mi je poslije Maeve. “Kao da sve to
vrijeme dok je bila odsutna ni oka nije sklopila.”
Majka je odložila šalicu i Maeve posjela u krilo. “Evo moje dušice”, rekla je
i poljubila je u čelo i u kosu.
“Moje prave ljubavi.”
Maeve ju je zagrlila oko vrata, spustila joj glavu na grudi i udisala miris, dok
ju je majka milovala po glavi. “Pa tko ima takvu djevojčicu?” upitala je Sandy i
Jocelyn. “Tko ima tako lijepu djevojčicu koja je i tako draga i pametna? Kako
sam to ja zaslužila da imam takvu djevojčicu?”
Razne verzije ove priče odigrale su se još triput.
Tijekom sljedeća dva mjeseca, majke nije bilo dvije noći, pa potom četiri i
onda cijeli tjedan. Maeve je počela ustajati u gluho doba noći i u roditeljskoj
spavaćoj sobi provjeravati je li majka tu. Katkad bi je zatekla budnu pa bi je ona
ugledala na vratima i na to bešumno podigla pokrivač, a Maeve bi se uvukla do
njenog toplog tijela. Zaspala bi bez razmišljanja u majčinom zagrljaju, s
majčinim bilom i dahom za leđima. Ne postoji trenutak u životu koji bi se s tim
mogao usporediti.
“Zašto se, kad odlaziš, sa mnom nikad ne pozdraviš?” upitala bi je Maeve, a
majka je onda na to samo odmahnula glavom.
“Ne mogu to. Nikad i nikako ne bih se mogla s tobom rastati uz pozdrav.”
Je li nam majka bila bolesna? Je li joj bilo sve gore?
Maeve je kimnula. “Pretvarala se u sablast. Jedan tjedan bila bi mršavija, onda
bljeđa, tako je brzo kopnila. Svi smo se raspadali. Mama bi se vratila kući i danima
plakala. Poslije škole otišla bih posjediti uz nju u njenom krevetu. Katkad bih se
u tom krevetu igrala. Ako je tata bio kod kuće, stalno je djelovao kao da je
19
 Knjige.Club Books
pokušava uhvatiti, kao da okolo hoda ispruženih ruku. Sandy, Jocelyn i Fluffy već
su od ove situacije počele dobivati mlade, ali to nitko nije spominjao. Kad je nije
bilo, bilo je nepodnošljivo, a kad bi se vratila, opet je bilo nepodnošljivo, ali na
drugi način, jer smo znali da će opet otići.”
Kad je naposljetku stvarno otišla, Maeve je oca pitala kad će se majka vratiti.
Dugo ju je samo gledao. Nije znao koliko bi od stvarnog stanja stvari trebao otkriti
desetogodišnjakinji i na kraju se odlučio za cijelu priču. Maeve je otkrio da se
majka neće vratiti. Otišla je u Indiju i više se neće vraćati.
Maeve se nikad nije mogla odlučiti što je u toj priči gore: to što je majka otišla
ili to što je Indija s druge strane zemaljske kugle. “Pa nitko ne ide u Indiju!”
“Maeve”, rekao je otac.
“Možda još nije otišla!” Nije mu povjerovala, ma ni za tren, ali ako se priča
pokrenula, trebalo ju je zaustaviti.
Otac je odmahnuo glavom, ali nije ispružio ruke prema njoj. To je nekako u
svemu možda bilo i najneobičnije.
To je pripovijest o majčinom odlasku i trenutak u kojem je svaka daljnja priča
stala. Trebala su slijediti pitanja, objašnjenja. Ako je u Indiji, otac je trebao otići
po nju, ali ništa se od toga nije dogodilo jer je Maeve prestala ujutro ustajati iz
kreveta. Nije htjela ići u školu. Sandy bi joj na pladnju donijela njene zobene
pahuljice Cream of Wheat, sjela na rub kreveta i pokušavala je nagovoriti da uzme
koji zalogaj, ali rekla je kako je s Maeve to rijetko uspijevalo. Svima se činilo
kako je posrijedi razumljiva bolest djevojčice koja žudi za majkom. Svi su patili
od neke verzije toga pa su dijete pustili da utone dublje, a da im uopće nije bilo
čudno što i dalje pije svoj sok od naranče i čašu vode, popije cijeli čajnik kamilice.
Odnijela bi šalicu u kupaonicu i stalno u nju točila vode, dok na kraju više ne bi
mogla izdržati pa bi gurnula glavu u umivaonik i pila ravno iz slavine. Fluffy bi
me dovela u njenu sobu i smjestila me u krevet uz Maeve, koja bi mi čitala priču
i potom opet zaspala. Onda se jednog poslijepodneva, niti tjedan dana otkako je
majka zauvijek otišla, Maeve nije probudila. Fluffy ju je drmala i tresla i onda
je podigla u naručje i sjurila se stubištem u auto.
Gdje su bili ostali? Kamo su nestali otac, Sandy i Jocelyn? Gdje sam bio ja?
Sandy je rekla kako se ne sjeća. “Takvi grozni dani”, rekla je vrteći glavom. Znala
je samo kako je Fluffy Maeve odvezla u bolnicu i odnijela je u predvorje gdje su
joj neke sestre iz naručja uzele usnulo dijete. U bolnici je ostala dva tjedna.
Liječnici su rekli kako je dijabetes mogla izazvati trauma, ili je mogao biti i
virusnog podrijetla. Kad ne razumije što se događa, tijelo na to može reagirati na
sve. moguće načine. Maeve je u bolnici, dok su joj se trudili stabilizirati šećer u
krvi, stalno iznova upadala u komu i budila se. Sve što joj se događalo bilo je dio
sna. Sebi je govorila kako majci nisu dopuštene posjete, kao kazna koja je
određena za obje, zbog nečeg što je sama skrivila, ali se nije baš mogla sjetiti što.
Majčine prijateljice sestre milosrdnice dolazile su joj u posjet. Djevojčice iz škole
Sveto srce donijele su joj čestitku kojom joj je cijeli razred želio ozdravljenje, ali
20
 Knjige.Club Books
im nisu dopustili ostati. Otac je dolazio s večeri, iako nije puno govorio. Maeve
bi kroz bijelu pamučnu plahtu držao za stopalo i ponavljao joj da sad mora
ozdraviti jer za ovo nitko nema snage. Jocelyn, Sandy i Fluffy naizmjence su
sjedile u njenoj sobi.
“Jedna je s tobom, jedna s bratom, a jedna s ocem”, rekla bi joj Sandy. “Sve
smo pokrile.” Sandy je ispričala kako je, ako bi joj došlo da se isplače, pričekala
da Maeve zaspi pa otišla u hodnik.
Kad se Maeve vratila iz bolnice, stvari su se pogoršale. Logika je nametnula
zaključak kako se razboljela zbog majčine odsutnosti, iz čega je onda izvela
premisu kako bi je dodatno spominjanje majke moglo ubiti. Nizozemska kuća je
utihnula. Sandy, Jocelyn i Fluffy posvetile su se sestri, špricama, inzulinu.
Prestravilo ih je kako bi se mijenjala sa svakom injekcijom. Otac nije htio
imati ništa s tim. Fluffy je tih tjedana spavala u krevetu s Maeve i na kraju ju je
usred noći morala vratiti u bolnicu. Opet su joj nastojali stabilizirati stanje i
ponovno je vratili kući. Maeve bi neprestano plakala dok joj u sobu ne bi došao
otac i rekao joj da prestane.
Svi su postali likovi najgoreg dijela bajke. Njemu je sad bilo sto godina.
“Prestani”, rekao bi, kao da jedva uspijeva izgovoriti te riječi. “Moraš prestati.”
I onda je napokon prestala.

21
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Gotovo dvije godine nakon što je počeo njen neredoviti angažman, Andrea je
jednog subotnjeg popodneva u kuću ušla u pratnji dviju djevojčica. Što god mi
mislili o njoj, imala je smisla za pretvaranje nemoguće situacije u normalnu. Nije
bilo jasno hoćemo li se to sad Maeve i ja upoznati s njenim kćerima, ili postojanje
Norme i Bright Smith predstavlja otkriće čak i našem ocu. Mislim da je ipak
morao znati. Sama činjenica što ih nije ni pogledao značila je da su mu već
poznate. Bile su puno mlađe od mene. Bright je bila manja od njih dvije i
ostavljala je dojam kao da je iskoračila iz božićne čestitke, svjetlokosa poput
majke, ružičastih obraza i plavih očiju, svima upućenog širokog osmijeha. Norma
je imala svijetlo smeđu kosu i zelene oči. Nije baš pristajala uz svoju blještavu
sestru, već i time što je bila jako ozbiljna. Usnice je stalno držala stisnute u ravnu
crtu. Očito je Norma bila ona sestra koja mora voditi računa o svemu.
“Djevojke”, rekla je njihova majka, “ovo je Danny, a ovo njegova sestra
Maeve.”
Ostali smo, naravno, šokirani, ali smo negdje duboko u sebi bili sretni, sigurni
kako će pojava malih Smithovki označiti Andrein konačan kraj. Otac nema
nikakvu namjeru pustiti još dvoje djece u kuću, posebno ne djevojčice. Tko se za
njih brinuo svih onih subotnjih večeri kad je dolazila na večeru, a da nijednom
nije ni spomenula kako bi se možda morala vratiti kući? To joj se neće oprostiti.
Kad smo se nakon razmjerno kratkog posjeta s njih troje pozdravljali na vratima,
pomislili smo kako se s njima opraštamo zauvijek.
“Sajonara, gospođo Smith”, rekla je Maeve te večeri u kupaonici, dok nam
je istiskivala zubnu pastu na četkice. Tuba zubne paste nije mi inače predstavljala
nikakav problem, ali ovo nam je bio ritual. Zajedno bismo prali zube i onda se
pomolili.
“Buenas noches, Bright i Norma”, dodao sam. Maeve me pogledala jer nije
mogla vjerovati da sam se toga dosjetio i onda prasnula u tako jak smijeh da je
počela lajati poput tuljana.
Vječito nam se činilo kako samo što nismo provalili šifru svog života pa
ćemo, eto, uskoro razumjeti nepronicljivu misteriju koju nam predstavlja otac, no
pojavu Andreinih kćeri sasvim smo pogrešno protumačili. Posrijedi nije bilo neko
nedorečeno upoznavanje.

22
 Knjige.Club Books
Konačno otkrivanje da Andrea stiže u cijelom paket-aranžmanu bio je dokaz
da se do kraja uklopila, što nam je nekako uspjelo promaknuti. Djevojčice su
uskoro postale redovite gošće koje su s nama sjedile za večerom ili su skidale
čarape da praćakaju nogama po bazenu - nijedna nije znala plivati. Bilo je nekako
čudno što se tu sad vrte druga djeca. Maeve i ja imali smo školske prijatelje,
ali smo na zabave, učiti i prespavati išli k njima. U Nizozemsku kuću nije dolazio
nitko. Možda je to bilo stoga što nismo htjeli privlačiti pažnju na našu situaciju s
odsutnom majkom, ili smo se plašili kako će nas zbog kuće ismijavati, ali mislim
kako smo zapravo shvaćali da otac ne voli djecu, zbog čega je bilo još teže
razumjeti zašto je pripustio ovo dvoje. Jedne večeri, djevojčice su se pojavile s
majkom, odjevenom u vrlo elegantnu plavu svilenu haljinu. Bright je neprestano
prelazila rukama preko široke suknje da bi šuškala kao lišće na vjetru, dok je
Norma hodanje po mramornom podu u foajeu pretvorila u igru, u kojoj je
pokušavala koračati samo po crnim kvadratićima. Andrea je nas četvero izvijestila
kako večeras izlazi s ocem. Bez ikakvog upozorenja, djevojčice je namjeravala na
čuvanje uvaliti meni i Maeve.
“Pa što da radimo s njima?” upitala je Maeve, jer, iskreno rečeno, stvarno
nismo imali pojma. Nismo bili odgovorni za njih. Nikad se prije s njima nismo
našli nasamo.
Andrea je na naše pitanje samo odmahnula rukom. Tih dana je bila euforična,
kao da je sve već odlučeno. Možda je i bilo. “Nećete raditi ništa. To je rekla mojoj
sestri i onda se široko osmjehnula svojim djevojčicama. “Vi se djevojke brinete
za sebe, je li tako? Imate li knjige? Norma, zamoli Maeve da ti da knjigu.”
Maeve je na svom noćnom ormariću naslagane držala romane Henryja
Jamesa. Okretaj zavrtnja. Nešto u tom smislu? Otac se u svojem najboljem odijelu
spustio širokim stubištem, gledajući ravno pred sebe. Držao se za rukohvat, znak
da ga boli koljeno, što je dalje značilo da je zlovoljan. Bi li Andrea to mogla
znati? Vrijeme je da krenemo, rekao joj je, ali nama ostalima nije se obratio, ni
hvala ni doviđenja. Otišao je ravno prema vratima. Mislim da ga je bilo stid.
“Ponašajte se besprijekorno”, dobacila nam je pijevnim glasom iz okreta
Andrea i otišla van za ocem. Nije ju čekao. Dvije djevojčice potreseno su gledale
kako se udaljava majčino tjeme, a kad ga više nije bilo na vidiku, briznule su u
plač.
Kriste Isuse, rekla je Maeve i otišla po papirnate maramice. Djevojčicama se
ipak mora priznati da nisu baš naricale. Zapravo su se maksimalno trudile da ne
zaplaču, ali su ih svejedno shrvale suze. Skupa se sjele na jednu tapeciranu stolicu.
Bright je spustila glavu sestri na grudi, a Norma prekrila lice rukama kao da im je
upravo stigla vijest da počinje apokalipsa. Pitao sam ih žele li stvarno knjigu, ili
bi gledale televiziju, možda su za sladoled? Nisu me htjele ni pogledati. Ali onda
se vratila Maeve i dala svakoj maramicu, pa ih onda, kao da se nitko tu nije bio
rasplakao, pitala bi li voljele razgledati kuću.

23
 Knjige.Club Books
Bilo je jasno kako su je Norma i Bright, usprkos svom jadu koji ih je obuzeo,
dobro čule. Htjele su nastaviti plakati, jer je večer išla u smjeru suza, ali su onda
manje šmrcale da je bolje čuju.
“Foaje nije cijela kuća”, rekla je Maeve. “To je samo mali dio. Molim da
obratite pažnju da se kroz kuću mogu vidjeti dvorišta. Dvorište ispred kuće” -
pokazala je prema vratima na koja su ušle pa se okrenula u suprotnom smjeru i
pokazala na prozore u opservatoriju - “dvorište iza kuće.”
Bright se pridigla da pogleda u oba smjera, a kad se Normi iscijedila i zadnja
suza, oprezno je pogledala i ona.
“Blagovaonicu i salon ste vidjele.” Maeve se okrenula meni. “To je to, zar
ne? Mislim da nisu bile u kuhinji.”
“Zašto bi bile u kuhinji?” Nastojao sam izbjeći mrzovoljan ton - mrzovoljne
su bile djevojčice - ali sad bih se bez problema sjetio sto stvari kojima bih se radije
bavio, nego da ugošćujem Andreinu djecu. Maeve je otišla potražiti baterijsku
svjetiljku i onda otvorila vrata koja vode u podrum. “Nemojte se hvatati
za rukohvat”, dobacila im je, “jer ćete se našpranjiti. Samo pazite i pratite gdje
ćete stati.”
“Neću u podrum”, rekla je Bright dok je s najviše stepenice virila u mrak.
“Onda nemoj”, odgovorila je Maeve. “Nećemo dugo.”
“Nosi me”, predložila je Bright. Maeve se nije udostojala ni odgovoriti.
Norma je stala nakon dvije stepenice. “Ima tu pauka?”
“Sasvim sigurno”, Maeve se nije dala smesti. Nastavila je dalje i tražila uzicu
koja je visjela sjedine žarulje na stropu. Djevojčice su razmišljale koje im
mogućnosti sad stoje na raspolaganju: hoće li gore, ili dolje i ubrzo potom krenule
su za njom, dok sam ja išao kao odstupnica cijele ekspedicije. Obje djevojčice su
bile u haljinama, bijelim štramplama i lakiranim cipelama. Podrum nije bio iz
ovog stoljeća. Nimalo nije nalikovao građevini smještenoj iznad njega. U nekim
kutovima, zidovi su se strusili i pretvorili u hrpe zemlje. Tu sam jednom našao
vrh strelice. Kopao bih i dalje, ali da budem iskren, ni mene podrum baš nije
privlačio.
“Zašto dolaziš ovamo?” upitala je Norma, pola u čudu, napola prestravljeno.
“Pokazat ću ti.” Maeve je onda bateriju okrenula prema suprotnom kutu
prostorije sve dok se snop svjetla ne bi odbio o mala metalna vrata u zidu. “To je
razvodna kutija. Recimo da pregori svjetlo u zahodu u hodniku gore, a znaš da
nije žarulja. Onda moraš sići ovamo i pregledati razvodnu kutiju. Nekad
nemamo osigurača pa samo uguramo novčić iza pregorjelog, da opet proradi. A
ako stane grijanje, moraš sići i provjeriti peć, a ako nema tople vode, moraš
provjeriti kotao. Možda se samo ugasio plamenik, tad moraš oprezno zapaliti
šibicu. Možda curi plin. Bum”, rekla je ravnodušnim glasom.
Iskreno, nisam imao pojma o tome.

24
 Knjige.Club Books
Maeve je hrabro nastavila dalje, dok smo se Norma, Bright i ja nastojali držati
negdje blizu snopa baterijske svjetiljke. Otvorila je drvena vrata koja su tako
glasno zaškripala da su se djevojčice na trenutka stisnule uz mene, onda je Maeve
povukla još jednu uzicu i osvijetlila novu golu žarulju.
“Ovo je podrumska smočnica, gdje se drže zalihe hrane, što je važno ako
ogladniš dok si još tu. Sandy i Jocelyn kisele povrće i rade pekmez i salsu. U
principu, sve što ide u staklenku.” Pogledali smo prema policama besprijekornih
staklenki koje su sve imale etiketu s datumom, poredane po bojama, zlatne
polovice breskvi plutale su u sirupu, vidio se pekmez od malina. Na hladnom podu
stajale su gajbe krumpira, russet jabuka i luka. Prije nisam nikad pomišljao da smo
bogati, dok nisam, u društvu tih djevojčica, ugledao sve te zalihe hrane.
Kad smo napokon bili pred povratkom gore, Bright se zaustavila i pokazala
na kutije složene ispod stepenica. “Što je tamo?”
Maeve je okrenula svjetiljku prema kuli od pljesnivog kartona. “Božićni
ukrasi, nakit za jelku, takve stvari.”
Bright se na spomen Božića razvedrila i upitala smije li otvoriti neku od
kutija. Logična pomisao bila bi da, ako su tu ukrasi, možda onda ima i darova,
možda čak i njenih, ali Maeve joj je rekla da ne smije. “Možeš opet doći za Božić
i onda ih otvoriti.”
Te večeri, dok smo prali zube, Maeve nisam rekao ni riječi, a kad smo poslije
molili, nisam je spomenuo.
“Ma daj”, rekla je. “Što se sad duriš?”
Ali nadurio sam se. Otišao sam srdit na spavanje. Razgledavanje je trajalo
cijelu večer. Pokazala im je sve što se moglo: batlerovu smočnicu u kojoj se drži
posuđe, a stolnjaci stoje smotani u široke bale, ormar u spavaćoj sobi na trećem
katu sa stražnjim vratašcima koja vođe u uski prostor na tavanu. Pustila ih je da
se vrte po plesnoj dvorani i pretvaraju da plesu valcer. Nama nikad nije palo na
pamet da gore plešemo.
“Pa tko ima plesnu dvoranu na trećem katu?” pitala je Norma.
Maeve joj je objasnila kako se, kad je kuća građena, plesna dvorana na trećem
katu držala zadnjim modnim krikom. “Zapravo, pomodnim”, rekla je. “Nije
potrajalo. Ali kad jednom smjestiš dvoranu na treći kat, malo ju je teško maknuti.”
Maeve im je pokazala sve spavaće sobe u kući, do zadnje.
Obje su se djevojčice složile kako je njena soba najbolja i sjele su na njenu
prozorsku klupu, a Maeve je onda iza njih navukla zastor.
Djevojčice su cičale od smijeha i onda vriskale: “Ne, nemoj!” kad ga je
otvorila. Nakon što je razgledavanje završeno, donijela im je iz kuhinje ljestve,
tako da mogu naizmjence navijati samostojeći sat, iako je znala da to radim ja,
svakog nedjeljnog jutra.

25
 Knjige.Club Books
Maeve je sjela na krevet pokraj mene. “Zamisli samo koliko ih se kuća morala
strašno dojmiti, kako smo ih se dojmili mi, pa ako smo im pokazali sve, a ne samo
lijepe stvari, to je ispalo, ne znam, srdačnije?”
“Bilo je vrlo srdačno”, rekao sam glasom koji srdačan nije bio nimalo.
Maeve mi je položila dlan na čelo, kako je to radila kad bih bio bolestan.
“Danny, male su, sažalim se na svakog tko je tako malen.”
Smjestila ih je u svoj krevet, a kad su se otac i Andrea vratili, odnijeli su
svatko po jednu zaspalu djevojčicu u Andrein auto. Maeve se morala sjuriti
stubištem za njima jer su djevojčicama zaboravili cipele. Prenijela mi je da se
Andrea malo napila.
Dugom popisu stvari za koje mojoj sestri nikad nije odano priznanje može se
dodati i ovo: bila je dobra prema tim djevojčicama. Ako su otac ili Andrea bili u
prostoriji, Maeve bi pristojno ignorirala djecu, ali ako bi je ostavili nasamo s
Normom i Bright, uvijek bi za njih učinila nešto lijepo: učila ih heklati ili ih
pustila da si pletu pletenice ili im pokazala kako se radi tapioka puding. Zato su
je kućom pratile kao koker španijeli puni obožavanja.

Mjesto na kojem bismo večerali određivao je kompliciran skup kućanskih pravila

koja su uvele Sandy i Jocelyn. Ako je otac na vrijeme došao s posla, nas troje
bismo objedovali u blagovaonici, gdje nas je posluživala Sandy, a mi bismo
udisali uljasti vonj laštila za namještaj s aromom limuna koji je poput oblaka
lebdio nad masivnim stolom. Ali ako bi se otac zadržao na poslu ili imao
drugih obaveza, Maeve i ja bismo jeli u kuhinji. Sandy bi tad u hladnjaku ostavila
tanjur s večerom, prekriven voštanim papirom, a otac bi, kad bi se vratio kući, isto
jeo u kuhinji. Ili sam barem tako pretpostavljao. Možda je tanjur nosio u
blagovaonicu i tamo sjedio sam. Naravno, kad bi došle Andrea i djevojčice, jeli
smo u blagovaonici. Ako bi Andrea bila kod nas, Sandy bi posluživala i odnosila
tanjure, a kad nije bilo Andree tanjure bismo na kraju objeda sami odnijeli u
kuhinju. To nitko nije objavio kao pravilo, ali svima nam je bilo jasno, baš kao
što nam je bilo jasno kako ćemo Maeve, otac i ja nedjeljom u šest sati uvečer u
kuhinji jesti hladan obrok koji nam je Sandy ostavila dan prije.
Andrea i djevojčice u nedjelju navečer nikad nisu objedovale s nama. Kad
bismo u kući ostali sami, nas troje bismo se natisnuli za mali kuhinjski stol pa bi
nam se gotovo činilo da smo prava obitelj, ako ništa drugo, već i zato što smo
se nagurali u mali prostor. Koliko god Nizozemska kuća bila velika, kuhinja je
začudo bila neobično mala. Od Sandy sam čuo kako je to zato što je u kuhinju
trebala zalaziti samo posluga, a ni jedan projektant ili graditelj otmjenih zdanja
nije davao pola pipe baguša (to je bio izraz baš u Sandynom stilu, pola pipe
baguša) ima li posluga dovoljno mjesta za manevriranje. Tu se u kutu nalazio mali
plavi stol od iverala za kojim je sjedila Jocelyn i ljuštila grašak ili rastezala tijesto
za pitu, a za istim stolom su objedovale Sandy i Jocelyn. Kad bismo bili gotovi,

26
 Knjige.Club Books
Maeve nikad ne bi propustila obrisati stol i sve vratiti onako kako je bilo jer je
kuhinju držala područjem koje pripada Sandy i Jocelyn.
Ono malo kuhinjskog prostora zauzimao je golemi plinski štednjak s devet
plamenika, policom za podgrijavanje i dvije pećnice, dovoljno velike da se
u svakoj ispeče purica. Zimi je ostatak kuće bio pravi Sjeverni pol, bez obzira
koliko bi Sandy raspalila vatre, ali malu kuhinju štednjak je uvijek lijepo zagrijao.
Ljeti je to, naravno, bila druga priča, ali čak i ljeti sam radije boravio u kuhinji.
Vrata prema bazenu stalno su bila otvorena i u kutu je stajao ventilator koji je
uokolo raspršivao miris onog što se peklo.
Mogao sam po zasljepljujućem podnevnom suncu plutati na leđima u bazenu
i onda namirisati pitu od trešanja koju je Jocelyn ubacila u pećnicu.
Kad bi nam subotom navečer u krilo ubacili Andreine kćeri, pažljivo sam
promatrao Maeve i mislio kako nešto s njom definitivno nije kao obično. Šećer u
krvi inače sam na njoj znao očitati kao da proučavam vremenske prilike. Kad bi
me prestala slušati, znao sam: samo što se nije srušila. Uvijek bih prvi zamijetio
da je oznojena ili blijeda. To su primjećivale i Sandy i Jocelyn. Znale su kod joj
tek treba dati soka, a kad će joj same morati dati injekciju, ali oca bi to svaki put
iznenadilo. Uvijek bi gledao malo iznad njene glave.
Ali ovaj put, nije se radilo o šećeru. Dok sam je promatrao, Maeve je napravila
zapanjujuću stvar, kao nikad prije u životu: ležerno je, dok je iz zdjele vadila
krumpirovu salatu, ocu rekla kako se mi nismo dužni brinuti za Andreine kćeri.
Neko vrijeme je samo sjedio s tom informacijom u glavi i žvakao zalogaj
piletine koji je netom bio ubacio u usta. “Jesi li sinoć planirala raditi nešto drugo?”
“Pisati zadaću”, odgovorila je Maeve.
“Subotom?”
Maeve je bila dovoljno zgodna i popularna da subotom navečer nikad nije
morala ostajati kod kuće, ali uglavnom je ostajala i sad sam prvi put shvatio da to
čini zbog mene. Nikad me ne bi ostavila samog u kući. “Ovaj tjedan sam imala
puno zadaće.”
“Pa”, nastavio je otac, “reklo bi se da si sve stigla. Možeš pisati zadaću i dok
su djevojčice u kući.”
“U subotu nisam stigla ništa napisati. Morala sam se baviti djevojčicama.”
“Ali sad si napisala zadaću, zar ne? Sutra se u školi nećeš osramotiti.”
“Ne radi se o tome.”
Otac je ukrstio vilicu i nož na tanjuru i pogledao je.
“Zašto mi onda ne kažeš o čemu se radi?”
Maeve ga je spremno dočekala. Sve je unaprijed promislila. Možda je
razmišljala o tome još otkako sam prigovorio razgledavanju.
“To su Andreina djeca, zato bi se o njima trebala brinuti ona, a ne ja.”
Otac je pokazao glavom prema meni. “Brineš se za njega.”
27
 Knjige.Club Books
Činila je to od jutra do sutra. Je li možda mislila na to? Kako joj ne treba još
dvoje djece za koje će se morati brinuti?
“Danny mi je brat. Te djevojčice nemaju s nama nikakve veze.” Sve čemu ju
je otac u životu naučio sad je okrenula protiv njega:
Maeve, ravno sjedni. Maeve, pogledaj me u oči ako me hoćeš nešto zamoliti.
Maeve, na petljaj rukama po kosi. Maeve, ne gunđaj si u bradu, nitko ti neće
izlaziti u susret i slušati što imaš reći, ako se ne poslužiš vlastitim glasom.
“Ali da su djevojčice dio tvoje obitelji, to ti ne bi bio problem?” Pripalio je
cigaretu za stolom, a da još nije ni pojeo, što je bio tako agresivno nepristojan čin
kakvom nikad prije nisam svjedočio.
Maeve je samo zurila u njega. Jedva da sam mogao povjerovati kako i dalje
uspijeva ne oboriti pogled. “Ali nisu.”
Kimnuo je. “Ako živiš pod mojim krovom i jedeš moju hranu, valjda se onda
možeš zagnjaviti time da pripaziš na naše goste, ako te to zamolim.”
Iz slavine u kuhinji čulo se kapanje. Kap, kap, kap. Bila je to nevjerojatna
buka, odjekivala je od zidova, baš kao što su stanari opisivali kad su se žalili na
vlastite slavine. Oca sam toliko puta gledao kako mijenja gumicu da mi se činilo
kako bih to i sam mogao bez poteškoća obaviti. Pitao sam se, ako se dignem od
stola i odem potražiti ključ, bi li njih dvoje uopće primijetili da me nema.
“Nisi me zamolio”, rekla je Maeve.
Otac je počeo odgurivati stolicu, ali bila je brža. Ustala je od stola, u šaci je i
dalje čvrsto stezala ubrus i udaljila se, a da nije zatražila dozvolu.
Otac je neko vrijeme sjedio, šuteći kao i obično, onda je na tanjuriću za kruh
ugasio cigaretu. Obojica smo dovršili objed, makar mi sad nije jasno kako sam to
uspio izdržati.
Kad smo bili gotovi, otišao je u knjižnicu gledati vijesti, a ja sam raspremio
stol, isprao tanjure i ostavio ih u sudoperu da ih Jocelyn ujutro opere. Inače je to
bio Maevein posao, ali sad sam ga obavio sam. Otac je zaboravio na desert. U
hladnjaku je u plitkoj zdjelici bilo kocki od limuna, jednu sam uzeo sebi, Maeve
uzeo naranču i onda sve to na istom tanjuru odnio gore.
Bila je u svojoj sobi, sjedila je na prozorskoj klupi i ispružila svoje duge noge.
U krilu je držala knjigu, ali nije čitala, gledala je van, u vrt.
Soba je bila okrenuta na zapadnu stranu, iako nije gledala ravno na zapad,
posljednje zrake dnevnog svjetla obasjavale su je tako da je više djelovala kao
slika.
Dao sam joj naranču, zarila je u nju nokte da je raspoluti. Privukla je noge da
mogu sjesti pred nju. “Danny, nama se s ovim ne piše dobro”, rekla je. “Možda je
bolje da ti netko to već sad kaže.”

28
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Šest tjedana nakon što je počela prvu godinu koledža u Barnardu, Maeve je
pozvana na vjenčanje u Elkins Parku. Otac se s Andreom vjenčao u blagovaonici,
pod budnim pogledom VanHoebeekovih. Bright je po španjolskom Savonnerie
tepihu pobacala šake ružičastih ružinih latica, a Norma je, pripijena uz majku, na
jastučiću od ružičastog baršuna držala dva vjenčana prstena.
Maeve i ja stajali smo među tridesetak gostiju. Tog dana doznali smo da
Andrea ima i majku, sestru, šurjaka koji prodaje osiguranja te šačicu prijatelja koji
su zabacivali glave i zurili u strop blagovaonice u kojoj se posluživala svadbena
torta. (Strop blagovaonice oličenje nijansom plave koja je istovremeno, tamna i
intenzivna, a prekriven je minuciozno izrađenim slojevima rezbarenog lišća
oličenog zlatnom bojom, ili točnije rečeno, prekriven je pozlaćenim listovima.
To pozlaćeno lišće smješteno je u kitice okružene novim krugovima pozlaćenog
lišća, s kvadratićima pozlaćenog lišća. Strop bi više priličio Versaillesu nego
istočnoj Pennsylvaniji, a kao dijete bi me na smrt prestravio. Maeve, otac i ja
tijekom večere u blagovaonici uvijek smo pazili da gledamo u tanjure). Sandy i
Jocelyn na koktelu su posluživale šampanjac, obje u istim crnim odorama s
bijelom kragnom i manžetama koje je baš za tu priliku kupila Andrea. “Izgledamo
kao čuvarice u ženskom zatvoru”, rekla je Jocelyn i pokazala podlaktice da
pokaže manžete. Maeve je odlazila u kuhinju svaki put kad je trebalo otvoriti novu
bocu šampanjca jer je kuražno objavila kako je na koledžu, kao prvo novostečeno
znanje, već naučila kako se vade čepovi iz vinskih boca. Sandy i Jocelyn pak
šampanjac je predstavljao nabijeni pištolj.
Vjenčanje se održalo na tako svijetao jesenski dan da se činilo kako ne sije
tek sunce, već svjetlo dolazi i od trave i lišća. Svi prozori na stražnjoj strani kuće
bili su trokrilni francuski prozori i otac ih je za ovu prigodu sve otvorio, što nikad
dotad nisam doživio. Tako otvoreni, prozori su se pretvorili u desetak vrata
na stražnju terasu prema bazenu, koji je sad bio prekriven lopočima.
Ma tko bi uopće znao da se lopoče može unajmiti na samo jedan dan? Svi su
razvezli kako je to sve divno i krasno: kuća, cvijeće i svjetlo, čak je i žena koja je
u opservatoriju svirala klavir bila prekrasna, ali Maeve, Sandy, Jocelyn i ja znali
smo kako je sve to uludo potrošeno.

29
 Knjige.Club Books
Naš otac nije se mogao Andreom oženiti u crkvi Bezgrešnog začeća niti
velečasnog Brewera zamoliti da ih dođe vjenčati u kući jer je bio razveden, a ona
nije bila katolkinja, zbog čega je dojam bio kako se njih dvoje ne žene za ozbiljno.
Ceremoniju je vodio sudac kojeg nitko od nas nije poznavao, muškarac kojem je
otac platio da to dođe obaviti, kao što bi platio električara. Kad je bilo gotovo,
Andrea je stalno dizala čašu prema svjetlu i ponavljala kako je šampanjac iste boje
kao i njena haljina. Prvi put sam uvidio koliko je lijepa, sretna i mlada. Na dan
njegovog drugog vjenčanja, ocu je bilo četrdeset i devet godina, a njegovoj novoj
supruzi u satenskoj haljini boje šampanjca trideset i jedna. Maeve i ja svejedno
nismo imali pojma zašto ju je oženio. Kad danas razmišljam, o prošlosti, mogu
reći kako nismo bili naročito maštoviti.

***

“Misliš li da prošlost ikada možemo vidjeti baš onakvom kakva je bila?” upitao
sam sestru. Sjedili smo u njenom autu, usred bijela dana parkiranom ispred
Nizozemske kuće, početkom ljeta. Zbog razlistanih lipa vidjeli smo samo drveće.
Kad sam bio mali, mislio sam da su te lipe već goleme, ali nastavile su i dalje
rasti. Možda će jednog dana izrasti u zid o kojem je Andrea sanjala. Prozore
smo spustili i ruke s cigaretom držali vani, Maeve lijevu, a ja desnu. Dao sam prvu
godinu medicine na Columbiji. Tog ljeta ćemo manje ili više prestati pušiti, ali
baš tog dana o tome smo još samo razmišljali.
“Ja je vidim baš onakvom kakva je bila”, rekla je Maeve. Gledala je drveće.
“Ali prošlost premazujemo sadašnjošću. Sagledavamo je kroz objektiv
današnjeg znanja, pa je ne vidimo onako kako smo je vidjeli kad smo je
doživljavali, vidimo je s današnjih pozicija, što znači da je drastično izmijenjena.”
Maeve je povukla dim i osmjehnula se. “To mi se strašno sviđa. Je li vas to
uče na fakultetu?”
“Uvod u psihijatriju.”
“Daj mi molim te reci da ćeš biti psihijatar. To bi bilo tako korisno.”
“Razmišljaš li ti kad da možda odeš psihijatru?” To je bilo negdje 1971.
Psihijatrija je bila strašno popularna.
“Ne treba mi psihijatar jer jasno vidim prošlost, ali ako na nekom moraš
vježbati, nema problema, tu sam. Neka ti moja psiha bude tvoja psiha.”
“Zašto danas nisi na poslu?”
Kao da ju je pitanje skroz zaskočilo. “Kakvo je to glupo pitanje? Pa upravo si
stigao. Neću ići na posao.”
“Jesi li im javila da si bolesna?”
“Rekla sam Ottersonu da stižeš kući. Svejedno mu je kad sam tamo. Posao
uvijek obavim.” Otresla je pepeo kroz prozor.

30
 Knjige.Club Books
Kod Ottersona je radila u knjigovodstvu, počela je odmah nakon diplome na
koledžu. Pakirali su i distribuirali smrznuto povrće. Sestra mi je na Barnardu
osvojila matematičku medalju. Imala je viši ukupni prosjek ocjena od tipa koji je
te godine pobijedio na Columbiji, a tu je zgodnu činjenicu doznala od njegove
sestre koja joj je bila prijateljica. Bila je tako obrazovana i sposobna da ne samo
što je obračunavala plaće, poreze i doprinose nego je unaprijedila sustav dostave
i bila odgovorna da se vreće smrznutog kukuruza brzo dostavljaju u zamrzivače
trgovaca živežnim namirnicama diljem sjeveroistoka zemlje.
“Misliš ostati tamo raditi? Trebala bi se vratiti na fakultet.”
“Doktore, sad razgovaramo o prošlosti, a ne o budućnosti. Morate se držati
teme.”
Kucnuo sam po cigareti. Prošlost o kojoj sam htio razgovarati bila je Andrea,
ali onda je gospođa Buchsbaum izašla iz kuće provjeriti ima li pošte i vidjela nas
kako sjedimo u autu. Prišla je ravno mojem otvorenom prozoru i gurnula glavu
unutra. “Danny, došao si doma!” rekla je. “Kako ti je na Columbiji?”
“Isto kao i prije, samo teže.” Na Columbiju sam išao i prije medicine, na
koledž.
“Pa, znam da ti se ova tu obradovala.” Pokazala je glavom na Maeve.
“Zdravo, gospođo Buchsbaum”, pozdravila ju je Maeve.
Gospođa Buchsbaum spustila mi je dlan na ruku. “Moraš sestri naći dečka. Pa
sigurno u bolnici ima neki fini doktor koji si nema vremena tražiti ženu. Fini
visoki doktor.”
“Visina mi nije jedini kriterij”, rekla je Maeve.
“Da me krivo ne razumiješ, drago mi ju je vidjeti u starom kvartu, ali svejedno
me brine.” Gospođa Buchsbaum se obraćala samo meni, kao da se nas dvoje
nalazimo u nekom odvojenom dijelu auta. “Ne bi smjela tu stalno sjediti sama.
Ima ljudi koji bi to mogli krivo shvatiti. Naravno, dobrodošla je, ne mislim na to.”
“Znam”, rekao sam. “To i mene brine. Pričat ću s njom.”
“A ova preko puta.” Gospođa Buchsbaum neodređeno je pokazala čelom u
smjeru lipa. “Ništa. Kad se proveze pored, ne mahne. Kao da nikad tu nema nikog
osim nje. Rekla bih da mora biti jako tužna osoba.”
“Ili možda nije”, rekla je Maeve.
“Ponekad vidim djevojčice. Viđate li ih vi? Bolje su odgojene. Ako mene
pitate, one su te koje treba žaliti.”
Odmahnuo sam glavom. “Ne viđamo ih.”
Gospođa Buchsbaum mi stisne podlakticu i onda mahne Maeve na pozdrav.
“K nama možete uvijek”, rekla je, a mi smo joj, dok je odlazila, zahvalili.
“Gospođa Buchsbaum potvrđuje moje sjećanje na prošlost”, rekla je Maeve
kad smo opet ostali sami.

31
 Knjige.Club Books
***

Nakon što su se Andrea i djevojčice uselile u Nizozemsku kuću, a Maeve se vratila

na koledž, otac i ja smo se zbližili. Sestra je oduvijek bila zadužena za mene, a
sad kad je više nije bilo, otac se neočekivano počeo zanimati za moj uspjeh u
školi i bejzbolske utakmice. Nitko nije ni pomislio kako bi se uloga koju je u
mojem životu imala Maeve mogla prenijeti na Andreu. Pravo pitanje bilo je
koliko sam s jedanaest godina u stanju živjeti bez nadzora. Sandy i Jocelyn davale
su kao i uvijek svoj doprinos tako što su me hranile i govorile mi kad ne smijem
van bez kape. Obje su mogle naslutili kad sam usamljen. Pisao bih zadaću u sobi,
a Sandy bi mi pokucala na vrata. “Dođi učiti dolje”, rekla bi i onda se okrenula, a
da mi uopće ne bi dala priliku odgovoriti. Onda bih s matematičkom vježbenicom
u ruci otišao u kuhinju. Jocelyn bi ugasila svoj mali radio i izvukla mi stolac.
“Uvijek se bolje razmišlja kad je u blizini hrana.” Odrezala bi mi okrajak
kruha koji je sama ispekla pa ga namazala maslacem, Oduvijek sam najviše volio
okrajak.
“Došla nam je razglednica od Maeve”, rekla je Sandy i pokazala na dopisnicu
koja je magnetom bila pričvršćena na hladnjaku, sa slikom snijegom prekrivene
knjižnice u Barnardu. Ovako izložena razglednica bila je dokaz da Andrea ne
ulazi u kuhinju. Veli da te trebamo i dalje hraniti.”
Jocelyn kimne. “Nismo to baš planirale, nakon što je otišla, ali ako Maeve
veli da moramo, onda moramo.”
Maeve mi je pisala duga pisma, pričala o New Yorku, predavanjima i cimerici
Leslie koja je u kantini svake večeri radila u večernjoj smjeni, kao dio svog
stipendijskog paketa, a onda bi, dok bi u krevetu pokušavala učiti, zaspala
odjevena. Maeve nikad ne bi dala do znanja je li joj teško u školi ili je možda muči
čežnja za domom, iako bi uvijek napisala da joj nedostajem. Sad kad mi više nije
mogla pomagati oko zadaća, prvi sam se put zapitao tko je to njoj pomagao kad
je bila mala. Fluffy? Sumnjam. Sjeo sam za kuhinjski stol i otvorio knjigu.
Sandy baci pogled preko mojeg ramena. “Daj da vidim. Nekad mi je
matematika dobro išla.”
“Nema potrebe”, odgovorio sam.
“To ti se samo čini da se sestre želiš riješiti”, rekla je Jocelyn i čvrsto me
uhvatila za rame da mi ne bude neugodno. “Onda kad je više nema, ispadne da ti
nedostaje.”
Sandy se nasmijala i pljesnula Jocelyn kuhinjskom krpom.
Bila je samo napola u pravu. Nikad se nisam želio riješiti Maeve. “Imaš li ti
sestru?” upitao sam Jocelyn.
Obje su se u tom trenutku prestale smijati. “Zezaš me?” upita Jocelyn.

32
 Knjige.Club Books
“Ne baš”, odgovorio sam i pitao se što je to bilo smiješno, a sad više nije. Ali
sekundu prije nego što su me stigle ispraviti, shvatio sam: otkako znam za sebe
svjestan sam sličnosti tih dviju žena.
Sandy nakrivi glavu. “Danny, ti to ozbiljno? Nisi znao da smo sestre?”
U tom trenutku mogao sam im početi navoditi po čemu su slične, a po čemu
se sasvim razlikuju, svejedno ništa ne bih promijenio. Nikad se nisam pitao koga
imaju u obitelji, kome odlaze kad idu kući. Znao sam samo da se brinu o nama.
Sjećam se kako Sandy nije bilo dva tjedna dok joj je muž bio bolestan i onda
opet nekoliko dana kad je umro. “Nisam znao.”
“To je zato što sam ja toliko zgodnija”, rekla je Jocelyn. Pokušavala se našaliti
da me izvadi, ali nije mi se baš činilo da je jedna zgodnija od druge. Bile su mlađe
od oca i starije od Andree, ali bliže od toga nisam mogao odrediti. Pitati, znao
sam, ne smijem. Jocelyn je bila viša i vitkija, imala je kosu neprirodne plave
nijanse, a Sandy je, smeđe kose uvijek pričvršćene s dvije kopče, možda imala
ljepše lice. Imala je rumene obraze i vrlo lijepe obrve, ako je to uopće moguće.
Ne znam. Jocelyn je bila udana, a Sandy udovica. Obje su imale djecu, što sam
znao jer im je Maeve davala odjeću koju bismo prerasli. Znao sam i zašto, kad je
jedno od djece bilo jako bolesno, nisu došle na posao. Jesam li ih, kad su se
vratile, pitao tko se to razbolio? Je li joj sad bolje? Nisam. Obje su mi bile tako
drage, Sandy i Jocelyn. Osjećao sam se grozno što sam ih ovako iznevjerio.
Sandy odmahne glavom. “Dečki”, rekla je i tom jednom riječju oslobodila me
svake odgovornosti.
Porta studentskog doma u kojem je stanovala Maeve imala je telefon. Broj
sam znao napamet. Kad bih nazvao, poslali bi neku djevojku na treći kat da joj
pokuca na vrata i vidi je li u sobi, što obično nije bila jer je voljela učiti u knjižnici.
Cijela ta operacija s provjerom je li u svojoj sobi i potom ostavljanja poruke
trajala je najmanje sedam minuta, približno četiri minute dulje nego što je otac
držao da smije trajati poziv na međugradskoj liniji. Stoga je, iako sam očajnički
htio razgovarati sa sestrom i pitati je li ona znala, i ako jest, kako je moguće da mi
je to propustila reći, nisam nazvao. Otišao sam u salon i stao pred njen portret i u
sebi kleo pod njenim dobrostivim desetogodišnjim pogledom. Odlučio
sam pričekati do subote da pitam oca. Kako su prolazili dani, sličnost između
Sandy i Jocelyn postajala je više nego očita: uviđao sam je svakog jutra dok su
jedna pokraj druge stajale u kuhinji, a ja odlazio na školski autobus, vidio sam je
u tome kako su mi mahale poput para natjecateljica u sinkroniziranom plivanju i
naravno, imale su isti glas. Shvatio sam da zapravo nikad ne znam koja me od njih
doziva kad sam gore. Koji mi je vrag bio da mi je to sve uspjelo promaknuti?
“Kakve sad to ima veze?” upitao je otac kad je napokon došla subota, a mi se
otputili ubirati stanarinu.
“Ali ti si znao.”
“Naravno da sam znao. Ja sam ih zaposlio, ili ih je zaposlila tvoja majka.
Vječito je zapošljavala ljude. Prvo je došla Sandy, onda je nekoliko tjedana poslije
33
 Knjige.Club Books
Sandy rekla da joj sestra traži posao, pa smo tako dobili par. Pa uvijek si prema
njima ljubazan. Ne vidim u čemu je problem.”
Htio sam reći kako je problem u tome što svijetom hodam zatvorenih očiju.
Čak ni u vlastitoj kući nemam pojma što se događa. Majka ih je zaposlila jer je
znala da su sestre, što znači da je bila dobra osoba. Ja pak nisam imao blagog
pojma da su sestre, što znači da sam ljigavac. Ali to sad premazujem prošlost
sadašnjošću.
U to vrijeme ni pod razno ne bih mogao reći zašto me to uzrujalo. Tjednima
sam, kad god sam mogao, nastojao izbjegavati Sandy i Jocelyn, samo što bi to
ispalo nemoguće. Na kraju sam odlučio sam sebe uvjeriti kako sam oduvijek znao
za njihovu povezanost, samo sam to zaboravio.
Sandy i Jocelyn kućanstvo su od početka vodile potpuno samostalno. Možda
bismo im povremeno rekli kako bi bilo fino opet jesti goveđi paprikaš s
okruglicama ili onaj divni kolač s jabukama, ali čak je i to bilo rijetko. Znale su
što volimo i to su nam davale, a da ih nismo morali pitati. Krekera i jabuka nam
nikad ne bi uzmanjkalo, u lijevoj ladici pisaćeg stola u biblioteci uvijek je
bilo marki, u kupaonici čistih ručnika. Sandy nam je peglala ne samo odjeću nego
i plahte i jastučnice. Iz vrata hladnjaka uvijek se, kad je Maeve bila kod kuće, sjao
red inzulinskih bočica srebrnih kapica. Sterilizirale su šprice, u ono vrijeme kad
šprice još nisu bile za jednokratnu upotrebu. Nikad im nismo govorili da treba
oprati rublje ili pod jer bi se sve uvijek obavilo prije nego što smo uopće imali
priliku primijetiti.
Sve se to promijenilo kad je stigla Andrea. Jocelyn bi dobila ispisan tjedni
jelovnik, a Andrea bi onda o svakom jelu glasno iznosila primjedbe: juha nije
dovoljno slana, djevojčice su dobile previše pire krumpira. Kako bi mogle pojesti
toliko pire krumpira? Zašto je Jocelyn poslužila bakalar kad joj je Andrea dala
vrlo jasnu uputu da pripremi list? Zar nije mogla otići u drugu ribarnicu? Pa mora
li Andrea baš sve sama? Svaki dan se trudila Sandy naći dodatan posao, da obriše
prašinu s polica u smočnici ili opere zavjese.
Sandy i Jocelyn više nisam čuo razgovarati u hodniku. Više nisam čuo ono
spektakularno zviždanje kad bi Jocelyn ujutro dolazila u kuću. Više im nije bilo
dopušteno da nam odozdo sa stubišta dovikuju pitanja, morale su se popeti i
pronaći nas, kao svi civilizirani ljudi. To je rekla Andrea. Sandy i Jocelyn su se
trudile biti manje vidljive, civiliziranije, raditi kad god ne radimo mi. Ili se to
možda tako činilo meni. Nakon što je otišla Maeve, više sam vremena provodio u
svojoj sobi.
Na drugom katu kuće bilo je šest soba, očeva, moja, Maeveina, sunčana
dvokrevetna soba u kojoj su spavale Bright i Norma, soba za goste koji nam nikad
nisu dolazili i zadnja soba, pretvorena u kućni ured. Na vrhu stubišta nalazio se i
prostor za sjedenje u kojem nitko nikad nije sjedio dok se nisu pojavile Norma i
Bright. Kao da su obožavale sjediti na vrhu stubišta.

34
 Knjige.Club Books
Andrea je jednog dana za večerom objavila plan preraspodjele. “Premjestit ću
Normu u sobu s prozorskom klupom”, rekla je. Otac i ja smo je samo pogledali,
a Sandy je ustuknula korak od stola na kojem je dolijevala vodu u čaše.
Andrea ništa od toga nije primijetila. “Norma je sad najstarija djevojčica. To
je soba za najveću djevojku.”
Norma je na to blago zinula. Vidio sam da je i njoj sve ovo novost. U toj sobi
je rado boravila jer bi tu bila s Maeve.
“Maeve će se vraćati kući”, rekao je otac. “Otišla je samo do New Yorka.”
“I kad se bude vraćala u posjet, dobit će krasnu sobu na trećem katu. Sandy
će se za to pobrinuti, je li tako Sandy?”
Ali Sandy joj nije odgovorila. Stisnula je bokal vode na grudi kao da samu
sebe mora spriječiti da ga ne baci.
“Mislim da nije potrebno da to baš sad radimo”, rekao je otac. “Tu barem ne
fali mjesta za spavanje. Ako hoće, Norma se može smjestiti u gostinjsku sobu.”
“Gostinjska soba je za naše goste. Norma će dobiti sobu s prozorskom
klupom. To je najljepša soba u kući, s najljepšim pogledom. Blesavo je tretirati tu
sobu kao nekakvo svetilište, hram osobe koja ovdje ne stanuje. Iskreno, prvo sam
pomislila kako bismo se u nju trebali sami preseliti, ali ormar baš nije naročito
prostran. Norma ima male haljinice. Taj ormar će ti biti po mjeri, je li?”
Norma je polako kimnula, užasnuta majčinim riječima i očarana mislima na
prozorsku klupu i prekrasni zastor koji čovjeka može ograditi od ostatka svijeta.
“Ja hoću spavati u Maeveinoj sobi”, rekla je Bright. Nije se još priviknula na
toliko prostora pa se držala sestrinih skuta, isto kao i ja.
“Imat ćete svaka svoju sobu i Norma će te primati u goste”, rekla joj je majka.
“Svi će se moći prilagoditi. Kao što je tvoj otac rekao, kuća je dovoljno velika da
svatko ima svoju sobu.”
I time je stvar zaključena. Nisam rekao ni riječi. Pogledao sam oca, koji je
izgleda sad postao i otac Norme i Bright, u nadi kako će pokušati opet, ali odustao
je. Andrea je bila vrlo zgodna žena. Može joj dati na volju sad, ili pričekati pa
popustiti poslije, ali u svakom će slučaju na kraju biti po njenom.
Sve se to događalo nekako u vrijeme kad sam se zaljubio u jednu od kćeri
VanHoebeekovih, ili točnije rečeno, u njen portret, koji sam nazvao Julija. Imala
je uska ramena i žutu kosu koju je podigla i vezala zelenom vrpcom. Njen portret
visio je u sobi na trećem katu Nizozemske kuće, iznad kreveta u kojem nitko nikad
nije spavao. Ako izuzmemo Sandy, koja bi četvrtkom prošla usisivačem i krpom
obrisala prašinu, u sobu osim mene nitko nije ulazio. Bio sam uvjeren kako smo
Julija i ja pravi ljubavnici čiju je vezu spriječila razlika u godinama rođenja. Tako
sam se raspalio zbog te nepravde da sam jednom pogriješio i nazvao sestru u
Barnard da je pitam je li ikad razmišljala o djevojci čija slika visi u sobi na
trećem katu, djevojci sivozelenih očiju, jednoj od kćeri VanHoebeekovih.

35
 Knjige.Club Books
“Kćeri?” upitala je Maeve. Imao sam sreću da je uhvatim blizu telefona. “Nisu
imali kćeri. Mislim kako je to gospođa VanHoebeek u djevojačkoj dobi. Skini
sliku pa je odnesi dolje i pogledaj ih jednu pored druge. Mislim da obje prikazuju
nju.”
Sestra me inače bez problema zadirkivala dok mi ne bi izbila para na uši, ali
je isto tako često znala sa mnom razgovarati kao s ravnopravnom osobom i
iskreno mi odgovoriti na pitanje. Po glasu sam raspoznao da se ne šali, a to što
sam je pitao nije ju baš nešto naročito zaokupilo. Otrčao sam zavojitim stubištem
na treći kat, stao na nikad korišteni krevet da skinem pozlaćeni okvir moje voljene
sa zida (okvir je bio raskošniji nego što bi htjela i premalo raskošan za onaj kakav
je zaslužila). Nije moja Julija gospođa VanHoebeek.
Ali kad sam sliku odnio dolje da je naslonim na kamin, postalo mi je jasno
kako Maeve ima pravo. Bili su to portreti iste žene, s početka i kraja života, stara
gospođa VanHoebeek s crnom svilenom dugmadi zakopčanom sve do vrata i
mlada Julija koju je uhvatio povjetarac.
A čak i da to nije bila ista žena, po sličnosti se vidjelo kako će se kći jednog
dana pretvoriti u majku. Onda se iza ugla pojavila Jocelyn i uhvatila me kako
stojim i uspoređujem dvije slike. Zavrtjela je glavom. “Vrijeme leti”, rekla je.
Sandy i Jocelyn prenijele su Maeveine stvari na treći kat. Soba je gledala na
vrt iza kuće, kao i njena stara soba. Barem će pogled biti manje-više isti, možda
čak i bolji: s manje grana i više lišća. Ali prozori su naravno bili krovni i naravno,
nije bilo prozorske klupe. Nova soba je bila i višestruko manje kvadrature i
smještena u potkrovlju, pa je imala kosi strop. S obzirom na njenu visinu, tu bi
svako malo lupila glavom.
Cijeli taj depresivni pothvat pretvaranja Maeveine sobe u Norminu potrajao
je dulje nego što je itko mogao zamisliti, jer je, kad su iznijeli stvari, Andrea tražila
da se prostorija oliči, a kad je oličena, predomislila se i počela donositi kataloge s
tapetama. Onda je po trgovinama tražila novu navlaku za krevet, novi sag.
Nekoliko tjedana pričalo se samo o preuređenju, ali tek kad je Maeve stigla kući
za Dan zahvalnosti, shvatio sam kako nitko nije imao hrabrosti sestru izvijestiti o
progonstvu. Pa, to je valjda trebalo zapasti oca, a svi smo znali da on to neće
obaviti nikad. Maeve se nalazila u foajeu, vrtjela me oko sebe, ljubila je Sandy i
Jocelyn, poljubila djevojčice i odjednom smo svi shvatili kako samo što nije
krenula gore gdje će zateći red lutki poredanih preko bivšeg kreveta. U tom
trenutku, od svih nas Andrea je, kao vječiti zapovjednik, pokazala prisebnost.
“Maeve, otkako te nema, neke smo stvari izmijenili. Sad si na trećem katu.
Jako ti je lijepa soba.”
“Na tavanu?” upita Maeve.
“Na trećem katu”, ponovila je Andrea.
Otac joj je podigao kofer. Nije progovarao o novom aranžmanu, ali barem je
bio spreman s njom otići na treći kat. Kako ga je na stepenicama mučilo koljeno,

36
 Knjige.Club Books
nikad se nije penjao gore. Maeve je na sebi i dalje imala svoj crveni kaput, nosila
je rukavice. Nasmijala se: “To je baš kao u Maloj princezi!” rekla je. “Djevojka
ostane bez novca pa je smjeste na tavan i natjeraju da čisti kamine.” Okrenula se
Normi. “To si gospođice možete odmah izbiti iz glave. Kamin vam bogami neću
čistiti.”
“To i dalje radim ja”, rekla je Sandy. Mjesecima je nisam čuo da se uključila
u neku šalu. Ako je uopće išta bilo smiješno u činjenici da se Maeve seli na treći
kat.
“Pa, hajdemo onda”, rekla je Maeve našem ocu. “Treba se gore popeti. Ako
mislimo stići na vrijeme na večeru, bolje da odmah krenemo. Nešto baš fino
miriše.” Pogledala je Bright. “Jesi li to ti?” Bright se nasmijala, ali Norma je onda
istrčala u suzama jer je odjednom shvatila koliko bi Maeve moglo pogoditi što joj
je preuzela sobu. Maeve je gledala za njom i na licu joj se vidjelo kako nije sigurna
koga bi trebala tješiti: Normu? Sandy? Mene? Otac joj je nosio torbu i već se
uputio gore. Oklijevala je trenutak i krenula za njim. Zapravo ih jako dugo nije
bilo, a nitko se nije popeo na treći kat da ih požuri, da im kaže kako je večera na
stolu i čekamo ih.

37
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Maeve se kući opet vratila za Božić, ali ostala je samo nekoliko dana. Pozvana je
na skijanje kod prijateljice u New Hampshire i gore ju je mogla povesti kolegica
s Barnarda koja je živjela u Philadelphiji. Sve su te djevojke bile bogate. Pametne,
popularne djevojke koje su znale kako se spuštati niz padinu ijednom namjeravale
pročitati Crveno i crno na francuskom. Kad je otkrila kako se studentski domovi
za Uskrs neće zatvoriti, Maeve je odlučila ostati na koledžu. Puno prijatelja
stanovalo je u gradu i stalno je dobivala pozive na večeru. A imala je i posla.
Mogla je na uskršnju misu u crkvu Svetog Patrika pa Petom avenijom prošetati s
djevojkama koje su baš to radile svaki dan. Nitko joj zbog toga ne bi mogao
prigovoriti, ali ja svejedno jesam. Pa kako ću izgurati Uskrs bez nje?
“Dođi vlakom u grad”, rekla je preko telefona. “Doći ću po tebe, nazvat ću
oca na posao i sve dogovoriti. Vlak si organiziraj sam.” Osjećao sam se stariji od
prijatelja u školi koji su imali po dva roditelja i živjeli u obiteljskim domovima
normalne veličine. A starije sam i izgledao. Sad sam bio najviši u razredu. “Dečki
s visokim sestrama izrastu u visoke dečke”, rekla je Maeve i imala pravo. Ipak,
nisam baš bio siguran hoće li me otac pustiti samog u New York. Iako sam bio
visok i dobar učenik i uglavnom se svakog dana o sebi brinuo sam, ipak sam bio
tek dvanaestogodišnjak.
Ali otac mi je, na moje veliko iznenađenje, rekao kako će me sam odvesti u
New York, a kući se poslije mogu vratiti vlakom.
Do Barnarda ima kakvih dva i pol sata vožnje. Otac je rekao kako ćemo otići
po Maeve pa ćemo nas troje onda na ručak, a on će se sam vratiti u Elkins Park.
Kad je to izgovorio, zvučalo je tako nostalgično, nas troje, kao da smo nekad bili
jedinica, a ne tek skup okolnosti.
Andrea je dočula za planove i onda za večerom objavila da ide i ona. Ima hrpu
stvari koje treba nabaviti u New Yorku. Ali kad je još malo razmislila, dodala je
kako bi zapravo trebale ići i djevojčice, pa bi ih otac, nakon što me ostavi kod
Maeve, mogao povesti u razgledavanje grada. “Djevojčice još nikad nisu bile u
New Yorku, a ti si od tamo!” rekla je Andrea, kao da im je on nekako zatajio taj
svoj New York. “Otići ćemo brodom do Kipa slobode. Zar to ne bi bilo nešto
posebno?” upitala je djevojčice.

38
 Knjige.Club Books
U New Yorku nikad nisam bio ni ja, ali to nisam namjeravao spomenuti, u
strahu da se ne pomisli kako tražim da u razgledavanje vode i mene. Kad je Sandy
poslužila desert, Andrea je već pričala o rezerviranju hotela i odlasku u kazalište.
Zna li otac koga tko bi im mogao nabaviti karte za Moje pjesme, moji snovi?
“Zašto vječito čekaš zadnji čas da napraviš planove?” upitala ga je, pa počela
razmatrati moguću organizaciju razgovora sa slikarima portreta. “Moramo dati
naslikati djevojčice.”
Proučavao sam zadnje mrvice mrvljene pite od rabarbare na tanjuru. Ma nema
veze. Samo ću ostati bez ručka, te idiotske predodžbe nekakvih nas troje. Ostaje
plan da me vozi u posjet Maeve, a to je zapravo jedino što sam htio. Što ima veze
tko je sve u autu. Razočaranje potječe od neispunjenog očekivanja, a tih dana
sam očekivao samo da Andrea uvijek dobije sve što hoće.
No, ujutro je otac, dok sam još jeo svoje pahuljice, prošao kroz kuhinjska
mimokretna vrata. Pokucao mi je s dva prsta pred zdjelom. “Idemo”, rekao je.
“Odmah.” Andree nigdje nije bilo na vidiku. Djevojčice su i dalje bile u
Maeveinoj sobi (spavale su zajedno, kako je Bright i predvidjela), Sandy i Jocelyn
još nisu došle. Nisam ga pitao što se dogodilo, niti ga podsjećao kako je plan da s
nama ide i njegova supruga sa svojim kćerima. Nisam otišao po knjigu koju sam
u povratku planirao čitati u vlaku ili mu rekao da trebamo krenuti tek za dva sata.
Sandy sam prepustio da na stolu zatekne moju napola pojedenu zdjelicu pahuljica
Cheerios i otišao za ocem. Iskrast ćemo se bez Andree. Uskrs je te godine pao
kasno i jutro je bilo natopljeno ludom slatkoćom zumbula. Otac je hodao brzo i
imao tako duge noge da sam, čak i s njegovim ozlijeđenim koljenom, morao
potrčati da držim korak. Išli smo ispod duge pergole prekrivene glicinijom koja
još nije bila procvala i cijelim putem do garaže mislio sam, bježimo, bježimo,
bježimo. Tu smo riječ koracima utiskivali u šljunak. Jedva da sam mogao zamisliti
hrabrost potrebnu da se Andrei kaže kako ne može s nama, što je potom moralo
izazvati prepirku koja je ocu bila nepodnošljiva. Bilo mu je jedino važno
pokupiti se od kuće prije nego što ona siđe s novim argumentom i to nas je onda
nagnalo na bijeg. U autu smo se našli nekoliko sati prije nego što smo planirali.
Ako bih oca, dok bi šutio, nešto upitao, odgovorio bi mi da razgovara sam sa
sobom i da ga ne smijem prekidati. Vidio sam da sad vodi jedan od tih razgovora,
zato sam u to prekrasno jutro samo gledao kroz prozor i razmišljao o Manhattanu
i sestri i kako ćemo se sjajno provoditi. Od Maeve neću tražiti da me vodi da
vidim Kip slobode, uvijek bi dobila morsku bolest, ali sam se pitao mogu li je
nagovoriti za odemo do zgrade Empire Statea.
“Znaš da sam živio u New Yorku”, rekao mi je otac kad smo izašli na
autocestu Pennsylvania Turnpike. Odgovorio sam kako sam to pretpostavljao.
Izostavio sam da je to Andrea spomenula za večerom.
Onda je upalio žmigavac i počeo se prestrojavati prema izlazu s autoceste.
“Imamo puno vremena. Pokazat ću ti.”

39
 Knjige.Club Books
O ocu sam uglavnom znao samo ono što sam mogao vidjeti: bio je visok i
mršav, koža mu je odavala godine, a kosu je imao boje hrđe, kao i ja. Sve troje
imali smo plave oči. Mučio se saviti lijevo koljeno, što se pogoršavalo zimi i kad
je padala kiša. Koljeno nikad nije spominjao, ali se lako moglo vidjeti kad ga boli.
Pušio je cigarete Pali Mall, pio kavu s mlijekom i u novinama rješavao križaljku
prije nego što bi pogledao naslovnicu. Zgrade su mu bile drage onako kako
dječaci vole svoje pse. Kad mi je bilo osam godina, oca sam za večerom pitao
hoće li glasati za Eisenhowera ili za Stevensona. Eisenhower se natjecao za novi
mandat i u školi su svi dečki bili za njega. Otac je kucnuo vrhom noža po tanjuru
i rekao mi da se takve stvari ne smiju pitati, ni njega, niti bilo koga. “Možda je u
redu da dečki špekuliraju za koga bi glasali, jer dečki nemaju pravo glasa”, rekao
je. “Ali ako to pitaš odraslog čovjeka, time mu narušavaš pravo na privatnost.”
Kad sad razmislim o tome, čini mi se kako je oca užasnula pretpostavka da
uopće mogu pomisliti kako bi on glasao za Stevensona, ali tad to nisam razumio.
Zato sam razumio kako vruću peć diraš samo jedan put. Evo o čemu sam s ocem
razgovarao kad sam bio dječak; o bejzbolu - navijao je za Philliese. O drveću -
znao je kako se zove svako drvo, iako me korio kad bih ga ponovno pitao za isto.
O pticama - isto. Iza kuće je postavio hranilice i bez problema je znao prepoznati
sve svoje mušterije. O zgradama - bilo da se radi o statičkoj stabilnosti,
arhitektonskim detaljima, vrijednosti nekretnina, porezu na nekretnine, što god
vam padne na um - otac je volio razgovarati o zgradama. Načiniti spisak stvari o
kojima nisam razgovarao s ocem bilo bi kao da sam popisao zvijezde na nebu, ali
jednu ću ipak spomenuti: oca nikad nisam pitao za žene. Žene općenito i što bi
čovjek trebao s njima raditi, a definitivno ne za konkretne žene, moju majku,
sestru, Andreu.
Nisam mogao procijeniti zašto je taj dan ispao poseban, iako je valjda neke
veze imala svađa s Andreom. Možda je to, kao i povratak u New York, odakle su
bili on i majka, kao i što će prvi put na koledžu posjetiti Maeve u njemu pokrenulo
val nostalgije. Ili je možda tek bilo onako kako mi je rekao: imao je vremena.
“Sve se ovo promijenilo”, rekao je dok smo se vozili bruklinskim ulicama.
Ali Brooklyn se nije naročito razlikovao od kvartova Philadelphije koje sam
poznavao i gdje smo subotom ubirali stanarinu. Jedino što je u Brooklynu svega
bilo više, osjećaj guste naseljenosti protezao se u svim smjerovima.
Usporio je tako da se auto jedva kotrljao i pokazao: “Ove stambene zgrade?
Kad sam ja tu živio, bile su drvene. Stare su srušili, ili ih je progutao požar. Cijelu
ulicu. U ovom lokalu na uglu...” Pokazao je na zalogajnicu Bobova šalica, u kojoj
su se vidjeli ljudi kako dovršavaju vrlo kasni doručak, neki su čitali novine, a
drugi gledali van na ulicu. “Sami su radili uštipke od kuhanog tijesta. Nikad više
nisam uspio naći ništa slično. Nedjeljom bi se nakon mise stvorio red koji bi se
protezao ulicom. Vidiš onu postolarsku radnju? Piše Pošteni popravak cipela. To
je oduvijek tu.” Opet je pokazao na izlog jedva širi od ulaza.

40
 Knjige.Club Books
“Išao sam u školu s klincem čiji je otac bio vlasnik. Kladim se da bih ga, ako
bismo sad ušli unutra, zatekli kako mijenja potplate na cipelama. Ma, to bi bio
život.”
“A valjda”, rekao sam. Zvučao sam poput idiota, ali nisam bio siguran kako
da sve to shvatim.
Skrenuo je na uglu i opet na semaforu pa smo se našli na Četrnaestoj aveniji,
“Baš tu”, rekao je i pokazao na treći kat zgrade koja je nalikovala na sve druge
pored kojih smo prošli. “Tu sam živio, a tvoja majka je stanovala ulicu dalje, na
onu stranu.” Pokazao je palcem iza sebe.
“Gdje?”
“Iza nas.”
Kleknuo sam na sjedalo i pogledao kroz stražnji prozor, htjelo mi je iskočiti
srce. Moja majka? “Hoću vidjeti”, rekao sam.
“Ista je kao i sve druge.”
“Još je rano.” Bio je Veliki četvrtak pa su ljudi koji idu na misu već bili otišli,
ili su otišli na posao s kojeg će poslije na misu. Na ulicama su bile samo žene koje
su krenule u trgovinu. Stajali smo na ulici do parkiranih automobila i baš kad mi
je otac htio reći da ne možemo, auto ispred nas je izašao s parkirnog mjesta, kao
da nas poziva.
“Pa, sad stvarno više nemam izgovora”, komentirao je otac i parkirao se na
njegovo mjesto.
Nebo se, nakon što smo izašli iz Pennsylvanije, naoblačilo, ali nije padala kiša
pa smo se pješice vratili niz ulicu, otac je na toj studeni lagano šepao. “Tamo. Na
prvom katu.”
Zgrada se nije razlikovala od ostalih, ali ideja da mi je tu živjela majka učinila
je da se osjećam kao da smo sletjeli na Mjesec, bilo je to nešto posve nemoguće.
Na prozorima su bile rešetke, podigao sam ruku da ih dodirnem.
“To je protiv protuha”, rekao je otac. “Tako je govorio tvoj djed. On ih je
postavio.”
Pogledao sam ga: “Moj djed?”
“Otac tvoje majke. Bio je vatrogasac. Često je znao prespavati u stanici, zato
je stavio rešetke na prozore. Ne znam jesu li baš bile nužne, nije se tad tu
bogznašto događalo.”
Uhvatio sam se za rešetku. “Živi li još tu?”
“Tko?”
“Moj djed.” Sintagma koju u životu nisam izgovorio.
“A, ma ne, zaboga.” Otac je zavrtio glavom kad se prisjetio. “Stari Jack je
odavno umro. Nešto mu nije bilo u redu s plućima. Ne znam što. Previše požara.”

41
 Knjige.Club Books
“A moja baka?” I ta me rečenica zapanjila. Vidio sam mu na licu da ovo nije
planirao. Htio se samo provesti Brooklynom, pokazati mi mjesta koja je poznavao
i zgradu u kojoj je živio. “Upala pluća, ubrzo nakon što je umro Jack.”
Pitao sam ga postoje li drugi.
“Ti to ne znaš?”
Odmahnuo sam glavom. Skinuo mi je prste s prozorske rešetke, pažljivo, i
okrenuo me prema autu pa rekao: “Buddy i Tom umrli su od gripe, a Loretta u
porodu. Doreen se odselila u Kanadu s nekim tipom za kojeg se udala, a James,
on mi je bio prijatelj, James je poginuo u ratu. Tvoja majka je bila najmlađa u
obitelji, mala beba, a nadživjela ih je sve, osim možda Doreen. Pretpostavljam da
bi Doreen još mogla biti živa, gore u Kanadi.”
Posegnuo sam duboko u sebe da izvučem nešto za što nisam bio siguran da
uopće postoji, neki dio mog bića koji nalikuje na sestru. “Zašto je otišla?”
“Tip za kojeg se udala se htio odseliti”, odgovorio je, ne shvaćajući. “Bio je
Kanađanin i gore je dobio posao. Ne sjećam se više kakav.”
Zastao sam, nisam čak ni glavom odmahnuo. Jednostavno sam krenuo
ispočetka. To je bilo središnje pitanje mojeg života i nikad ga prije nisam
postavio. “Zašto je moja majka otišla?”
Otac je uzdahnuo, nabio ruke u džepove, pogledao gore da provjeri gdje su
sad oblaci i onda mi rekao da je poludjela. To je istovremeno bila i sažeta i duga
verzija objašnjenja.,
“Na koji način je poludjela?”
“Tako što bi skinula kaput na ulici i dala ga nekom tko je uopće za kaput nije
pitao. Tako što je skinula i tvoj kaput pa ga nekom dala.”
“Ali nije li to ono što bismo trebali činiti?” Hoću reći, nismo to činili, ali nije
li to nekakav cilj?
Otac je odmahnuo glavom. ‘Ne. Ne bismo. Čuj, nema smisla razmišljati o
majci. Svatko u životu nosi neki teret, a to je tvoj. Otišla je. Moraš se s tim
pomiriti.”
Nakon što smo se vratili u auto, razgovor je bio gotov i Manhattanom smo se
vozili kao dvojica neznanaca. Stigli smo do Barnarda i u dogovoreno vrijeme
pokupili Maeve. Čekala nas je na ulici ispred svojeg doma, u crvenom zimskom
kaputu, a crnu kosu splela je u tešku pletenicu koja joj je visjela preko ramena.
Sandy joj je stalno ponavljala da bolje izgleda sa spletenom kosom, ali kod kuće
to nikad nije htjela.
Potreba da sa sestrom razgovaram nasamo posve me preplavila, ali tu se sad
nije moglo ništa. Da se mene pita, pozdravili bismo se s ocem na licu mjesta i
poslali ga kući, ali planirali smo zajedno ručati. Otišli smo u talijanski restoran
blizu studentskog doma za koji je Maeve znala i gdje su mi poslužili golemu
zdjelu špageta s mesnim raguom, jelo za koje Jocelyn nikad ne bi povjerovala da
se može jesti za užinu. Otac je Maeve ispitivao o predavanjima, a ona mu je,
42
 Knjige.Club Books
uživajući u ovoj rijetkoj prilici, pričala o svemu. Slušala je Višu matematiku II i
Ekonomiju, uz Europsku povijest i kolokvij iz Japanskog romana. Otac je nad
kolokvijem o japanskom romanu u nevjerici vrtio glavom, ali ga nije kritizirao.
Možda mu je bilo drago što je vidi, ili mu je bilo drago što sad ne stoji na uglu
ulice u Brooklynu i razgovara sa mnom, ali eto, jednom je u životu sasvim
pažljivo slušao kćer. Maeve je bila na drugom semestru, a on nije imao pojma
koje ima predmete, ali ja sam znao sve. Sestre Makioka bile su joj nagrada što je
pročitala Pripovijest o Genjiju; profesor ekonomije bio je autor udžbenika kojim
su se služili, Viša matematika II bila joj je lakša od jedinice. Trpao sam špagete
u usta da ne dođem u napast promijeniti temu.
Kad je naš rani ručak bio gotov, što nije trebalo dugo čekati jer otac nije imao
strpljenja sjediti po restoranima, otpratili smo ga do auta. Nisam znao trebam li se
kući vratiti isti dan, ili sutradan. O tome nismo razgovarali, no nisam ponio
nikakvu prtljagu, a povratak nitko nije spominjao. Opet sam bio sestrin i to je
bilo to. Otac ju je na brzinu zagrlio i ugurao joj nešto novca u džep kaputa, a
Maeve i ja smo onda stajali i mahali mu dok je odlazio. Dok smo ručali, vjetar je
donio studenu kišu pa je Maeve, iako kiša nije jako padala, odlučila kako ćemo
do Metropolitana i egipatske izložbe ići podzemnom, jer nema nikakvog smisla
da pokisnemo. Podzemna željeznica bila je druga na listi stvari koje sam
najviše htio vidjeti, odmah nakon zgrade Empire Statea i sad sam je, dok smo se
spuštali stepenicama, jedva slušao.
Maeve se trenutak prije nego što ćemo ući među okretne rampe zaustavila i
oštro me pogledala. Možda je pomislila da se spremam povratiti, što ne bi bilo
posve krivo. “Jesi li se prejeo?”
Odmahnuo sam glavom. “Bili smo u Brooklynu.” To joj se sigurno moglo
reći na neki ljepši način, ali svoje jutro nisam znao pretočiti u riječi.
“Danas?”
Pred nama se nalazila crna metalna kapija, a iza nje je bio peron vlaka. Onda
je vlak stigao i otvorila su se vrata pa su ljudi izlazili i ulazili, ali Maeve i ja i dalje
smo samo stajali. Drugi su se žurili pored nas, da na vrijeme uđu na peron.
“Krenuli smo prerano. Mislim kako su se on i Andrea posvađali, jer je ona trebala
ići s nama. Andrea i djevojčice isto, ali onda je tata sišao sam i jako mu se žurilo
da krenemo.”
Zaplakao sam, iako za plač nije bilo razloga. A ionako sam odavno prerastao
plakanje. Maeve me povela do drvene klupe na koju smo sjeli, a ona je onda iz
torbice iskopala papirnatu maramicu i pružila mi je. Držala mi je ruku na koljenu.
Kad sam joj ispričao cijelu priču, vidio sam i sam da tu nema bogznašto, ali
stalno sam mislio na sve te ljude koji su živjeli u tom stanu i sad bili mrtvi, osim
sestre koja se odselila u Kanadu i naše majke, a i njih dvije bi isto tako sad mogle
biti pokojne.

43
 Knjige.Club Books
Maeve mi se sasvim primaknula. Pojela je pepermint iz zdjele u restoranu. I
ja sam. Oči joj nisu bile plave kao moje, bile su puno tamnije, gotovo tamnoplave.
“Bi li znao naći tu ulicu?”
“Na Četrnaestoj, ali nemam pojma kako se tamo stiže.”
“Ali sjećaš se zalogajnice i postolarske radnje, što znači da je možemo naći.”
Otišla je do muškarca koji je u kabini prodavao žetone i vratila se s planom grada.
Našla je Četrnaestu aveniju i onda isplanirala rutu vlakom, vratila kartu u kabinu
i dala mi žeton.
Brooklyn je velika gradska četvrt, veća od Manhattana i čovjek ne bi
povjerovao kako bi dvanaestogodišnjak koji tamo nikad prije nije bio mogao naći
put do stambene zgrade koju je vidio na pet minuta, ali sa mnom je išla i Maeve.
Kad smo izašli iz vlaka, pitala je nekog kako se stiže do Bobove šalice i kad smo
došli do zalogajnice, dalje sam znao put do zgrade: skrenuti na uglu, skrenuti na
semaforu. Pokazao sam joj rešetke koje je naš djed postavio na prozore kao
obranu od protuha i neko smo vrijeme tu stajali, naslonjeni na cigleni zid. Tražila
je da joj ponovim imena ujaka i ujni. Uspio sam se sjetiti Lorette, Buddyja i
Jamesa, ali ne i preostalih dvoje. Rekla je da nema problema. Kad je kiša pojačala,
otišli smo do Bobove zalogajnice.
Konobarica se nasmijala kad smo naručili uštipke od kuhanog tijesta. Rekla
je da se rasprodaju do osam sati, svakog jutra. To nam nije bio neki problem jer
nismo bili gladni. Maeve je naručila kavu, a ja vruću čokoladu. Ostali smo dok
se nismo ugrijali i donekle posušili.
“Ne mogu vjerovati da ti je pokazao gdje je živjela”, rekla je Maeve. “Svih
tih godina kad sam ga zapitkivala o njoj, o njenoj obitelji, kamo je otišla, nikad
mi nije rekao ni riječi.”
“Jer je mislio da bi te to ubilo.” Nije mi se sviđalo pred sestrom igrati ulogu
očevog branitelja, ali to je bila istina. Maeve se razboljela jer je majka otišla.
“Besmislica. Pa ljudi ne umiru od informacija. Jednostavno mi nije htio reći.
Jednom sam mu, dok sam išla u srednju školu, rekla kako idem u Indiju da je
pokušam pronaći i znaš što mi je odgovorio?”
Odmahnuo sam glavom, užasnut groznom pomisli da se u Indiji nađe i Maeve,
pa da ih onda više nema obje.
“Rekao mi je da je trebam smatrati preminulom, da je dosad vjerojatno već
umrla.”
I kako god to grozno zvučalo, shvatio sam. “Nije htio da ideš.”
“Rekao je: ‘U Indiji sad živi skoro 450 milijuna ljudi. Sretno ti bilo.’”
Konobarica se vratila s lončićem kave, ali Maeve je odbila da joj dotoči.
Razmišljao sam o onim rešetkama na prozorima stana. Pa onda o svim tim
protuhama diljem svijeta. “Znaš li zašto je otišla?”
Maeve je iskapila šalicu. “Jedino što sigurno znam je da je mrzila kuću.”

44
 Knjige.Club Books
“Nizozemsku kuću?”
“Nije ju mogla podnijeti.”
“Nije tako govorila.”
“Ma, je. Svaki dan je to davala do znanja. Nije htjela sjediti ni u jednoj
prostoriji osim kuhinje. Kad god bi je Fluffy nešto pitala, odgovorila bi: ‘Napravi
kako misliš da je najbolje. To je tvoja kuća.’ Stalno je ponavljala kako je to
Fluffyna kuća. Sjećam se da je oca to dovodilo do ludila. Jednom mi je rekla kako
bi, da se nju pita, kuću dala časnim sestrama, da je pretvore u sirotište ili
starački dom. Onda je rekla kako bi siročad, časne i starce vjerojatno bile suviše
sram da ovdje žive.”
Pokušao sam to zamisliti. Mrziti strop blagovaonice, to da, ali cijelu kuću? Pa
nema bolje kuće! “Možda si je krivo shvatila.”
“Rekla je to više puta.”
“Onda je bila luda”, odgovorio sam i požalio čim su mi riječi izletjele iz usta.
Maeve odmahne glavom. “Nije bila luda.”
Kad smo se vratili na Manhattan, Maeve me odvela u trgovinu muškom
odjećom gdje mi je kupila donje rublje, novu košulju i pidžamu. Onda mi je u
susjednoj drogeriji kupila četkicu za zube. Te večeri smo otišli u kino Paris
Theater i gledali Mog ujaka. Maeve je rekla da je zaljubljena u Jacquesa Tatija.
Malo me kopkalo kako ću gledati film s titlovima, ali se na kraju ispostavilo da
baš i nije bilo dijaloga. Poslije projekcije otišli smo na sladoled pa se vratili u
Barnard. Dečkima svih vrsta pristup je dalje od predvorja bio izričito zabranjen,
ali Maeve je djevojci na porti, koja joj je bila prijateljica, objasnila situaciju i
odvela me gore. Njena cimerica Leslie otišla je za uskršnje praznike kući pa sam
spavao u njenom krevetu. Soba je bila tako mala da smo se preko praznog prostora
među krevetima bez poteškoća mogli dodirnuti prstima. Kad sam bio mali stalno
sam spavao u njenoj sobi i zaboravio sam kako je to lijepo kad se probudiš usred
noći i čuješ njeno ravnomjerno disanje.
Na kraju sam u New Yorku ostao cijeli petak i veći dio subote, a ako je Maeve
i zvala kući da ih izvijesti o našim planovima, nisam tome prisustvovao. Rekla je
da je bila previše zaokupljena učenjem da bi stigla obaviti sve turističke obilaske
koje je planirala pa smo otišli u Prirodoslovni muzej i zoološki vrt u Central
Parku. Popeli smo se na vrh zgrade Empire Statea iako je padala kiša i mogli smo
vidjeti samo guste, kišne oblake usred kojih smo se nalazili. Provela me po
kampusu Sveučilišta Columbia i rekla mi da bih ovdje trebao ići na koledž. Na
misu na Veliki petak otišli smo u crkvu Notre Dame i ljepota tog zdanja uspjela
me zaokupiti tijekom pola beskrajne službe. Maeve se ipak morala iskrasti u
bočni vestibul crkve, gdje si je dala injekciju inzulina. Poslije mi je pričala kako
su ljudi vjerojatno mislili da je nekakva narkomanka, onako odjevena samo u
vestu.

45
 Knjige.Club Books
Poslije me na Veliku subotu odvela na kolodvor Penn. Rekla je kako bi otac
volio da sam za Uskrs kod kuće, a ionako smo oboje u ponedjeljak morali opet u
školu. Kupila mi je kartu i obećala kako će nazvati kuci da Sandy objasni kad da
me dočeka, natjerala me da ja njoj obećam kako ću se, čim stignem kući, javiti
telefonom.
Nosaču je dala napojnicu i zamolila ga da mi nađe mjesto pored osobe koja
će mu u cijelom vlaku izgledati najsigurnijom, ali ispostavilo se kako nas se tog
kasnog poslijepodneva na Veliku subotu u Philadelphiju vraćala tek šačica, pa
sam u cijelom redu sjedio sam.
Maeve mi je kupila knjigu o Juliju Cezaru za koju sam je opsjedao u Brentano
su, ali sam je na kraju ostavio u krilu jer sam cijelo vrijeme gledao kroz prozor.
Vlak je već prošao Newark kad sam shvatio kako sam joj zaboravio pokazati
zgradu u kojoj je tata odrastao kao i da me ona to zaboravila tražiti.
Dok sam bio na putu, ni jednom nisam pomislio na Andreu, ali sad sam se
počeo pitati da se nije dogodila neka užasna svađa. Onda sam se sjetio što mi je
rekao otac, kako je stvari na koje ne možemo utjecati najbolje izbaciti iz glave.
Pokušao sam i otkrio kako je to lakše nego što sam očekivao. Samo sam gledao
kako pored prozora vlaka promiče svijet, gradovi, pa onda kuće pa drveće pa
krave, onda drveće i kuće, gradovi, i tako stalno.
Sandy me dočekala na stanici kako je Maeve i obećala i dok smo se vozili
prepričao sam joj svoje putovanje. Htjela je znati kako je Maeve i kakva joj je
soba u domu, a ja sam je opisao kao jako malu. Pitala me mislim li da dovoljno
jede. “Za Božić je djelovala tako mršavo.”
“Stvarno?” upitao sam. Meni je izgledala isto.
Kad smo stigli u kuću, svi su večerali, a otac je rekao: “Ma gle tko se vratio.”
Tanjur mi je serviran na mojem uobičajenom mjestu.
“Za Uskrs ću dobiti zeca”, rekla mi je Bright.
“Nećeš”, poklopila ju je Norma.
“Da pričekamo sutra i vidimo što će se dogoditi”, umiješala se Andrea i
pogledala me. “Pojedi večeru.”
Tu je bila i Jocelyn, koja mi je namignula kad mi je donijela tanjur. Došla je
na posao jer je Sandy morala po mene na stanicu.
“Ima li u New Yorku zečeva?” upitala je Bright. Djevojčice su se na neki
neobičan način prema meni odnosile kao da sam već odrasla osoba, po dobi i
statusu bliži ocu i Andrei nego njima.
“Ima puno zečeva”, odgovorio sam.
“Jesi li ih vidio?”
Zapravo sam ih vidio u uskrsnom izlogu Saksa na Petoj aveniji. Ispričao sam
joj kako su skakutali oko gležnjeva lutki u kostimima za maskenbal te kako smo

46
 Knjige.Club Books
Maeve i ja u gomili drugih ljudi dobrih deset minuta stajali na ulici i promatrali
ih.
“Jesi li bio u kazalištu?” upitala je Norma, a onda je Andrea podigla glavu pa
sam shvatio kako bi je baš dotuklo ako bi čula da smo Maeve i ja radili nešto što
je htjela ona. Kimnuo sam. “Puno su pjevali, ali je ispalo bolje nego što sam
očekivao.”
“Kako ste zaboga nabavili karte?” upitao je otac.
“Preko Maeveine prijateljice s koledža. Otac joj radi u kazalištu.” U to doba
nisam imao pretjeranog iskustva u laganju, ali sam očito prirodno nadaren. Nitko
od prisutnih za stolom moju priču neće provjeravati, a i kad bi provjerili, Maeve
bi me bez razmišljanja podržala.
Nakon toga nije bilo novih pitanja pa sam za sebe zadržao pingvine u
zoološkom vrtu u Central Parku i kosti dinosaura u Prirodoslovnom muzeju, Mog
ujaka, sobu u domu i sve ostalo. Planirao sam to sve ispričati svom prijatelju
Matthewu, kad se u ponedjeljak vratim u školu. Matthewa je ideja o odlasku na
Manhattan gotovo izludjela. Andrea je načela temu sutrašnjeg uskršnjeg ručka i
koliko će s tim biti posla, iako mi je Sandy, dok smo se vozili, ispričala kako je
sve već skuhano. Čekao sam da uhvatim očev pogled, da dobijem nekakav jedva
primjetan signal kako se naš odnos izmijenio, ali je to izostalo. Ništa me nije pitao
o vremenu koje sam proveo s Maeve ili o kazališnoj predstavi koju nisam gledao
i nikad više nismo razgovarali o Brooklynu.

***

“Ne čini li ti se čudnim da je više ne viđamo?” upitao sam Maeve. Tad sam bio u
kasnim dvadesetim godinama. Mislio sam da smo je možda vidjeli jednom ili
dvaput.
“Zašto bismo je morali viđati?”
“Pa, parkiramo se pred kućom. Jednom bismo valjda morali naletjeti na nju.”
Jednom smo vidjeli Normu i Bright kako u kupaćim kostimima hodaju dvorištem,
ali to je bilo davno.
“Pa nismo u policijskoj zasjedi, ne sjedimo tu stalno. Naletimo na petnaest
minuta svakih nekoliko mjeseci.”
“Dulje od petnaest minuta”, rekao sam, a moglo je isto tako biti i češće nego
svakih nekoliko mjeseci.
“Svejedno. Imali smo sreće.”
“Razmišljaš li ikad o njoj?” Andrea mi nije često padala na pamet, ali koji put
mi se činilo kako bi, dok smo bili parkirani ispred Nizozemske kuće, slobodno
mogla sjediti na stražnjem sjedištu.

47
 Knjige.Club Books
“Ponekad se pitam da možda nije na samrti”, rekla je Maeve. “Pitam se kad
će umrijeti. To je manje-više sve.”
Nasmijao sam se, iako sam bio prilično siguran da se ne šali. “Mislio sam više
u smislu - pitam se je li sretna, je li koga poslije upoznala.”
“Ne. O tome ne razmišljam.”
“Ne može biti jako stara. Mogla je naći nekog.”
“Ne bi ona nikog pustila u tu kuću.”
“Slušaj”, rekao sam, “prema nama se na kraju užasno ponijela, priznajem, ali
katkad se pitam, je li jednostavno takva. Možda je bila premlada da bi se sa svim
tim nosila, možda ju je shrvala tuga. Ili su joj se u životu dogodile stvari koje nisu
imale nikakve veze s nama. Hoću reći, a što smo uopće znali o njoj? Iskreno,
sjećam se puno događaja kad se ponijela sasvim pristojno. A ispada kako sam se
odlučio fokusirati na one kad nije.”
“Odakle ti ta potreba da o njoj kažeš bilo što lijepo?” upitala je Maeve. “Ne
vidim kakvog to smisla ima.”
“Smisao je u tome što je to istina. Tad je nisam mrzio pa ne vidim zašto bih
trebao prebrisati svako sjećanje na njene susretljive ili čak pristojne poteze da bih
napravio mjesta sjećanju na nečije grozno ponašanje?” Smisao je, htio sam reći,
da se ne bismo trebali voziti do Nizozemske kuće i što više podgrijavamo vlastitu
mržnju, više ćemo biti osuđeni da zauvijek živimo u parkiranom autu
na VanHoebeekovoj ulici.
“Jesi li je volio?”
Ispustio sam zvuk koji je mogao značiti samo iritaciju. “Ne, nisam je volio. A
to su mi jedine dvije mogućnosti, ili sam je volio ili mrzio?”
“Pa”, rekla je sestra, “veliš da je nisi mrzio, samo želim znati o kojim
parametrima govorimo. Ako hoćeš moje mišljenje, rekla bih kako je to besmislen
razgovor. Uzmi, recimo, da u susjedstvu živi klinac, nisi s njim neki prijatelj, ali
isto tako nemaš ništa protiv njega. A onda ti jednog dana uđe u kuću i bejzbolskom
palicom ubije sestru.”
“Maeve, za ime božje.”
Podigla je ruku.
“Pusti da završim. Briše li onda sadašnja činjenica prošlost? Možda ne briše
ako si klinca volio, ako si ga volio, ostat ćeš na istoj poziciji i pokušati otkriti što
se dogodilo, sagledati stvar s njegovog gledišta, pitati se kako su s njim postupali
roditelji, da nije bilo neke unutarnje kemijske neuravnoteženosti. Moći ćeš čak
razmišljati nije li ti sestra sama nekako utjecala na ishod - je li možda mučila tog
dječaka? Bila prema njemu okrutna? Ali to ćeš se pitati samo u slučaju da si ga
volio. Ako ti je samo bio simpatičan, ako ti nikad nije predstavljao ništa više od
prihvatljivog susjeda, ne vidim kojeg bi smisla imalo tražiti nekakva pozitivna
sjećanja. Otišao je u zatvor. Kurvinog sina više nikad nećeš vidjeti.”

48
 Knjige.Club Books
Bio sam na specijalizaciji iz interne medicine na Medicinskom fakultetu
Einstein u Bronxu i svaka dva do tri tjedna vlakom sam putovao u Philadelphiju.
Nisam imao dovoljno vremena da prenoćim, ali sam barem jednom u mjesec dana
dolazio u posjet. Maeve je stalno ponavljala kako se nadala da će me češće viđati
kad diplomiram medicinu, što se nije ostvarilo. Tih dana nisam imao viška
slobodnog vremena i ono malo što bi mi preostalo nisam htio provoditi sjedeći
ispred te proklete kuće, ali tamo bismo vječito završili, poput lastavica ili lososa,
bili smo bespomoćni robovi vlastitih migracijskih obrazaca. Gradili smo se da je
kuća ono što smo izgubili, a ne majka, ili otac. Pretvarali smo se da nam je ono
bez čega smo ostali otela osoba koja tamo i dalje živi. Nakon nekoliko hladnih
noći lišće lipa počelo je žutjeti.
“U redu”, rekao sam, “neću to više spominjati.”
Maeve se okrenula od mene prema drveću. “Hvala.”
I tako sam se samo ja pokušao prisjetiti onog dobrog u njoj: Andree kako se
smije s Normom i Bright, Andree koja me jednom usred noći došla obići nakon
što su mi izvadili umnjake, kako je stajala pred vratima moje sobe i pitala me
jesam li dobro, nekoliko puta kad sam vidio da je uspjela razvedriti oca, kako bi
joj nakratko spustio ruku na križa. Bile su to sitne stvari, i istinu govoreći,
napor da ih se prisjetim me zamorio pa sam pustio da mi misli odlutaju natrag u
bolnicu, tako da sam u glavi brojio pacijente koje ću te večeri morati primiti,
razmišljao što ću im reći. Dežurstvo mi je počinjalo u sedam.

49
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Maeve se nakon što je diplomirala vratila kući, ali nije se uopće spominjalo da bi
u njoj mogla opet živjeti. Otkako je prognana na treći kat, jedva da je dolazila.
Našla si je mali stan u Jenkintownu, gdje su stanarine bile osjetno niže nego u
Elkins Parku, a stanje bio blizu Bezgrešnog začeća, crkve u koju smo išli.
Zaposlila se u novom poduzeću koje se bavilo distribucijom smrznutog
povrća. Rekla je kako planira pauzirati godinu ili dvije pa se onda vratiti
na fakultet i magistrirati ekonomiju ili pravo, ali znao sam da se zapravo vratila
kako bi me držala na oku tijekom zadnjih razreda srednje škole i u mojem životu
predstavljala nekakav stabilan oslonac.
Tvrtka Smrznuto povrće Otterson nije ni slutila što ih je snašlo. Nakon što je
provela dva mjeseca u odjelu za naplatu, Maeve je osmislila novi sustav izdavanja
računa i evidencije zaliha. Ubrzo je postala odgovorna za uplatu poreza i
doprinosa cijelog poduzeća i osobnu poreznu prijavu gospodina Ottersona. Posao
joj je bio blesavo lagan i govorila je kako je upravo to i željela, odmoriti se. Njene
prijateljice s Barnarda također su se odmarale, ali tako što bi provele godinu dana
u Parizu ili se udale ili volonterski stažirale u Muzeju moderne umjetnosti, dok su
im očevi plaćali stanarinu na Manhattanu. Maeve je oduvijek imala svoju vlastitu
definiciju odmora.
Tih dana vladao je nekakav spokoj. U drugom razredu igrao sam u
srednjoškolskoj košarkaškoj ekipi, ili bolje rečeno, sjedio sam na klupi, ali
zadovoljan što sam tu, gdje ću osigurati mjesto u budućem timu. Imao sam puno
prijatelja pa time onda i puno mjesta kamo sam nakon nastave mogao otići, među
njima i u njen stan. Nisam se trudio izbjegavati odlaske kući, ali kao i svaki
drugi petnaestogodišnjak iz svoje okoline, imao sam sve manje razloga da
ostajem kod kuće. Andrea i djevojčice živjele su u nekom svom paralelnom
svemiru satova baleta i odlazaka u šoping. Orbite su nam se tako udaljile da
gotovo nikad nisam razmišljao o njima. Katkad bih, dok bih učio, čuo Normu i
Bright u Maeveinoj sobi. Smijale bi se ili svađale zbog četke za kosu ili jedna
drugu stubištem jurile gore ili dolje, ali predstavljale su mi tek zvuk. Nikad im
nisu dolazile prijateljice, baš kako je to bilo i s Maeve i sa mnom, ili prijateljica
možda uopće nisu ni imale. O njima sam uvijek razmišljao kao o nekom
jedinstvenom entitetu: Norma-i-Bright, kao da se radi o kakvoj marketinškoj

50
 Knjige.Club Books
agenciji koju dvije djevojčice vode. Kad bi mi njihovi glasovi dosadili, uključio
bih radio i zatvorio vrata.
Otac je isto dosta izbivao, pa je svima bilo zgodnije da me nema. Svoju
odsutnost objasnio je širenjem predgrađa, pratio je mogućnosti da udvostruči
poslovanje, što je doduše bila istina, ali je isto tako bilo posve jasno da se oženio
pogrešnom ženom. Svima je bilo lakše ako smo se držali svaki za sebe. Ne samo
lakše, nego smo bili i sretniji, a kuća je bila dovoljno prostrana da svatko može na
miru voditi svoj zaseban život. Sandy bi Andrei i djevojčicama poslužila ranu
večeru u blagovaonici, a Jocelyn bi meni ostavila tanjur. Kad bih se vratio s
košarkaškog treninga uvijek bih jeo, bez obzira jesam li prije s prijateljima pojeo
pizzu. Ponekad bih ocu biciklom po mraku dostavljao sendviče na posao, pa bih
onda opet jeo s njim. Otac bi razmotao goleme plahte arhitektonskih nacrta pa mi
pokazivao što nas čeka u budućnosti. Svaka poslovna zgrada koja se gradila od
Jenkintowna do Glensidea nosila je ime CONROY na velikoj drvenoj ploči pred
gradilištem. Tri puta mjesečno subotom bi me slao gdje bi bilo potrebno - nosio
bih drvenu građu i zabijao čavle, čistio novosagrađene prostorije. Lijevao se beton
za temelje, dizali se okviri konstrukcije. Naučio sam po skelama hodati kao i pravi
radnici, tipovi koji se nisu vraćali kući u palače u Elkins Parku i koji su me stalno
zadirkivali. “Pazi da ne padneš, Danny mali!” dovikivali bi, ali kad sam naučio
skakati s daske na dasku poput njih, kad sam počeo govoriti o električnim
instalacijama i vodoinstalaterskim radovima, prestali su. Tad sam već pomoću
mitarske kutije rezao stropne letvice. Na gradilištu sam se osjećao kao kod kuće,
više nego u školi ili na košarkaškom terenu, više nego u Nizozemskoj kući. Poslije
nastave sam odlazio raditi kad bih god mogao, ne radi novca - otac baš nije držao
da moje vrijeme na gradilištu zavređuje financijsku nagradu - nego zato što sam
volio taj miris i buku. Sviđalo mi se što sam dio zgrade koja niče. Prve subote u
mjesecu, otac i ja i dalje smo išli ubirati stanarinu, ali sad smo razgovarali o tome
kad na jedno mjesto treba poslati kamion s betonom, dok drugo može pričekati.
Nikad nije bilo dovoljno tih kamiona, radnika ili dnevnih sati za sve što smo htjeli
obaviti. Razgovarali smo o kašnjenju jednog projekta, dok se drugi odrađuje točno
prema rokovima.
“Dan kad ćeš izvaditi vozačku dozvolu mogao bi mi ispasti najsretniji dan u
životu”, rekao je otac.
“Je li ti dosta vožnje? Mogao bi me naučiti.”
Odmahnuo je glavom, lakat je bio isturio kroz otvoreni prozor. “Ma, gubitak
vremena, to što idemo obojica. Kad navršiš šesnaest, možeš sam ubirati
stanarinu.”
Tako to ide, pomislio sam i divio se vlastitoj zrelosti. Radije bih zadržao tu
jednu subotu mjesečno kad smo zajedno u autu, ali više mi je značilo njegovo
povjerenje. To znači odrasti.
Kako se ispostavilo, ostao sam bez oboje. Umro je dok mi je još bilo petnaest
godina.

51
 Knjige.Club Books
Sa žaljenjem moram priznati kako sam oca, kad je umro, smatrao starim. Bile
su mu pedeset i tri godine. Penjao se stepenicama u skoro završenoj poslovnoj
zgradi da provjeri izolaciju i brtvljenje prozora na najvišem katu, gdje mu je
izvođač radova javio da zgrada prokišnjava. Dan je bio vruć, desetog rujna. U
zgradi je struju trebalo uključiti tek za mjesec dana, što znači da nisu radili ni lift
niti klima-uređaj. Na stubištu su bila svjetla koja je napajao generator, zbog čega
je tu bilo još toplije. Gospodin Brennan, voditelj projekta, rekao je da je moralo
biti preko 35 stupnjeva. Kad su prošli drugi kat, otac se požalio da je u lošoj formi
i dalje nije progovarao. Zbog koljena se nikad nije kretao brzo, ali tog mu je dana
trebalo dvaput dulje nego obično da se popne stepenicama.
Znojio se kroz sako. Šest stepenica prije nego što su stigli na krajnje odredište,
bez riječi je sjeo, povratio i onda pao ravno naprijed, tako da je glavom udario u
betonsku stepenicu. Potom mu se visoko tijelo zakotrljalo. Gospodin Brennan nije
ga uspio uhvatiti, ali ga je zato koliko je uspio ispružio na odmorištu i sjurio se
niz stubište do apoteke preko puta, gdje je djevojci za blagajnom rekao da zove
hitnu. Onda je pokupio četvoricu radnika s radilišta pa su oca donijeli dolje.
Gospodin Brennan rekao je da nikad nije vidio da čovjek tako problijedi, a on je
bio u ratu.
Gospodin Brennan odvezao se s ocem u vozilu hitne pomoći i kad su stigli u
bolnicu, nazvao je gospođu Kennedy u očevom uredu. Ona je pak nazvala Maeve.
Dok sam bio na satu matematike, neki klinac je ušao u razred i učitelju predao
ceduljicu, učitelj ju je u sebi pročitao i onda mi rekao da uzmem stvari i idem kod
direktora škole. Nitko ne ulazi u razred usred sata matematike da bi ti rekao kako
ćeš na sljedećoj košarkaškoj utakmici biti u prvoj petorki.
Dok sam išao hodnikom, mislio sam samo na Maeve. Tako me obuzela strava
da sam jedva hodao. Ostala je bez inzulina, ili inzulin nije djelovao. Previše,
nedovoljno, u svakom slučaju, ubio ju je. Do tog trenutka nisam bio ni svjestan
koliko sam se toga stalno bojao, svake minute. Bio sam najviši u razredu, sav
mišićav od košarke i gradilišta. Direktorov ured imao je stakleni zid ispred kojeg
je bilo predvorje i kad sam ugledao Maeve kako meni okrenuta leđima stoji pred
pisaćim stolom, s tom kosom u pletenici koja joj pada niz leđa i ne možeš je
pobrkati ni s jednom drugom ženom, nekako sam ciknuo, visokim, oštrim zvukom
koji kao da sam ispustio negdje iz koljena. Okrenula se, svi su se okrenuli, ali nije
me bilo briga. Boga sam molio zajedno i to mi je uslišio - sestra je živa. Maeve me
zagrlila u suzama i nisam je čak ni pitao. Poslije je rekla kako je, zbog izraza mog
lica, pretpostavljala da već znam, ali nisam imao pojma. Ništa nisam znao sve dok
se nismo našli u autu, kad je rekla kako idemo u bolnicu i da nam je otac umro.
Napravili smo strašnu pogrešku, ali i sad mi je teško zaključiti tko je tu
zapravo pogriješio. Gospodin Brennan? Gospođa Kennedy? Maeve? Ja? Gospođa
Kennedy u bolnicu je stigla prije nas i kad smo došli, već je čekala s gospodinom
Brennanom. On nam je ispričao što se dogodilo. Rekao nam je da ne zna dati prvu
pomoć, umjetno disanje i masažu srca. Tada jedva da je itko to znao. Bio je

52
 Knjige.Club Books
oženjen medicinskom sestrom i supruga mu je rekla da treba otići na tečaj prve
pomoći, ali nije išao. Na licu mu se ogledala tolika bol da ga je Maeve zagrlila, a
gospodin Brennan se onda nagnuo nad njeno rame i zaplakao.
Oca su smjestili u malu prostoriju do šok sobe, da ne moramo ići u
mrtvačnicu. Ležao je u običnom bolničkom krevetu, bez kravate i sakoa, plava
košulja bila mu je raskopčana ispod vrata i umrljana krvlju. Bilo mi je jasno da su
mu usta ostala otvorena jer se nisu dala zatvoriti. Ispod plahte virila su njegova
snježno bijela stopala. Nisam mogao ni zamisliti kamo su nestale cipele i
čarape. Očeva stopala nisam vidio godinama, od nekog ljeta kad smo zadnji put
išli na jezero. Na čelu je imao groznu, beskrvnu posjekotinu preko koje je bio
zalijepljen grubi flaster. Nisam ga dirao, ali Maeve se nagnula nad njega i
poljubila ga u čelo ispod flastera, onda ga je opet poljubila, a njena duga pletenica
pala mu je preko vrata. Nisu joj izgleda smetala njegova otvorena usta, ali mene
su užasnula. Bila je tako nježna prema njemu i uhvatio sam se kako razmišljam o
tome da mu, kad se probudi, moram ispričati kako je bila dobra, koliko ga voli. Ili
ću mu to možda ispričati kad se ja probudim. Jedan od nas je spavao, nisam znao
tko.
Medicinska sestra nas je predugo ostavila nasamo s njim, a onda je u
prostoriju ušao liječnik i objasnio nam od čega je umro. Rekao nam je da je srčani
udar nastupio jako brzo i da se za njega ništa nije moglo učiniti. “Moguće je da je
bio mrtav prije nego što je pao. Čak i da se to dogodilo tu, usred bolnice”, rekao
je, vjerojatno bi sve ispalo isto.” Tad još nisam znao da liječnici znaju lagati da
utješe ljude. Bez obdukcije, iznosio nam je samo moguću verziju, ali mi smo se
za nju uhvatili bez ikakvih dodatnih pitanja. Maeve je morala potpisati dokumente
pa su joj onda dali sako i kravatu u vrećici, uz žutu omotnicu s njegovim
novčanikom, satom i vjenčanim prstenom. Bili smo jako mladi i umro nam je
otac. Ni danas ne mislim kako je odgovornost bila na nama. Pojavili smo se na
kuhinjskim vratima, tamo su bile Sandy i Jocelyn kojima smo ispričali što se
dogodilo. Čim su počele plakati, shvatio sam što smo napravili. Sandy me
zagrlila, a ja sam se izvio da se iz tog zagrljaja izvučem. Morali smo naći Andreu.
I to sam ja morao prvi naći nju, nije nas smjela zateći tu, ali netom što sam to
pomislio, ušla je u kuhinju u kojoj smo se bili natisnuli nas četvero s našom
isključivom, zajedničkom boli. Čula je da netko nariče, Jocelyn se okrenula i
zagrlila svoju poslodavku, što, zakleo bih se, nikad prije ni poslije nije učinila. “O,
gospođo Smith”, rekla je.
Užas koji se Andrei tad ukazao na licu - tog sam se izraza sjećao svih tih
godina. Dugo nakon što više nisam mogao prizvati prizor oca u bolničkom
krevetu, i dalje mi je pred očima bila strava na Andreinom licu. Ustuknula je.
“Gdje su mi djevojčice?” šapnula je.
Maeve je jedva primjetno zavrtjela glavom jer je, naravno, sad već i ona
shvatila. “Dobro su”, jedva je protisnula. “Radi se o ocu. Izgubili smo ga.”

53
 Knjige.Club Books
Na kuhinjskom stolu stajala je plastična vreća s njegovom odjećom, dokaz
protiv nas. Poslije smo si govorili kako smo bili sigurni da ju je nazvala gospođa
Kennedy, ali se zapravo nije događalo ništa što bi nas moglo navesti da to
pomislimo. Istina je bila da nam do tog trenutka Andrea uopće nije pala na um.
Tema je zato umjesto očeve smrti postala naša okrutnost, kako smo je iz te smrti
isključili.
Bi li ishod bio drugačiji da smo to obavili bolje? Da je gospodin Brennan
nazvao Andreu, a ne gospođu Kennedy (ali gospodin Brennan Andreu nije
poznavao, a s gospođom Kennedy je radio dvadeset godina), da je gospođa
Kennedy nazvala Andreu, a ne Maeve (ali Andrea je svaki put kad bi oca zvala
na posao bila neljubazna prema gospođi Kennedy i nikad joj nije uputila nijednu
riječ osim “želim razgovarati sa suprugom.” Gospođa Kennedy Andreu nikad ne
bi nazvala. To sam shvatio iz njenih riječi na pogrebu.) Da je Maeve iz Ottersona
dojurila u Nizozemsku kuću izvijestiti Andreu, umjesto što je otišla po mene u
školu, ili da smo zajedno otišli iz škole po nju pa sve troje onda otišli u bolnicu,
gdje bismo sad bili?
“Upravo tu gdje jesmo”, rekla bi Maeve. “Nismo je mi napravili takvom.”
Samo što ja u to nikad nisam bio siguran.
Andrea je svoj osjećaj povrijeđenosti nosila kao odličje i zato tih zaslijepljenih
dana odmah nakon očeve smrti nisam osjećao bol zbog gubitka, nego stid zbog
onog što sam učinio. Norma i Bright držale su se ozbiljno svake sekunde koje su
se uspjele sjetiti da se tako moraju držati, ali ipak su bile premale. Nisu mogle
dugo zadržati tugu. Andrea ih nije poslala u školu dan nakon što je umro, ali već
dan poslije preklinjale su je da ih pusti. Kod kuće je bilo tako tužno. I ja sam se
vratio u školu, nisam htio ostajati s njom u kući. Kupila je dvostruku parcelu na
protestantskom groblju i jasno nam dala do znanja kako ga misli pokopati pokraj
praznog mjesta koje će jednog dana sama zauzeti. Maeve je tad pozvala
velečasnog Brewera. Andrea i svećenik nisu izlazili iz biblioteke dvadeset i
pet minuta, vrata su bila zatvorena, a kad su se opet pojavili, ocu su ipak vraćena
prava. Andrea se složila pokopati ga na katoličkom groblju. I to nam je isto
zamjerila.
“Sad će ostati sam”, rekla je kad je na hodniku prošla pokraj mene. Bez
ikakvog uvoda. “Baš kako ste željeli. Pa, neka vam bude. Prokleta bila ako
provedem beskonačnost s hrpom katolika.” Dan nakon što su se vjenčali, Maeve,
otac i ja kretali smo na misu. Andrea je sjedila sama u blagovaonici i kako sam
htio ispasti blagonaklon, pitao sam maćehu žele li ona i djevojčice s nama.
“Ne bih tamo ni mrtva”, rekla je i nastavila jesti svoja meko kuhana jaja, kao
da me malo prije podsjetila da ponesem kišobran.
“Ako toliko mrzi katolike, čovjek se mora zapitati zašto se onda za jednog
udala”, rekla je Maeve dok smo sjedali u auto.
A otac se na to nasmijao, od srca, kako smo ga rijetko čuli. “Htjela je
katolikovu kuću”, rekao je.
54
 Knjige.Club Books
Iako je Maeve mislila drugačije, kad sam bio mali jako sam rijetko pomišljao
na majku. Nisam je upoznao i bilo mi je teško osjećati žal za osobom ili vremenom
kojeg se ne sjećam.
Obitelj koju mi je ostavila - kuharica, domaćica, sestra koja me obožava i otac
koji mi nije bio blizak - u životu mi je predstavljala prednost. Kad pogledam tih
nekoliko fotografija koje su se uspjele sačuvati, visoka, mršava, tamnokosa žena
oštro ocrtane čeljusti previše mi nalikuje na Maeve da bih pomislio kako mi je
nešto nedostajalo. Ali na dan očevog pogreba mislio sam samo na majku i za
njenom sam utjehom žudio tako bolno kako nikad nisam mogao ni zamisliti.
Kuća je bila pretrpana cvijećem. Andrea je pretpostavljala kako nećemo dobiti
dovoljno vijenaca pa je naručila na desetke aranžmana. Da je bila pametna, sjetila
bi se krivotvoriti i pokoju traku i karticu.
Nikad nije shvaćala položaj koji je otac imao u zajednici, cvijeće je stizalo za
svih strana, od ljudi iz crkve do građevinaca, zaposlenika njegove tvrtke i bankara.
Stigli su vijenci policajaca, ugostitelja i učitelja, od ljudi kojima je otac tijekom
godina potiho činio usluge. Cvijeće su poslali stanari koji su svakog mjeseca
plaćali puni iznos stanarine, kao i oni prema kojima je u krizna vremena bio
fleksibilan. Većinom su to bili ljudi koje sam poznavao, ali cvijeće je stiglo i od
onih ljudi koji su ga poznavali u doba prije nego što sam se pojavio ja, ljudi koji
su se u međuvremenu odselili ili kupili vlastite kuće. Neka sam imena prepoznao
iz evidencija stanara. Aranžmani su tvorili cvjetni pokrivač koji se protezao preko
svih stolova i cijelog klavira. Održavali su ravnotežu na improviziranim
postoljima i stajali na metalnim žičanim stalcima. Kuća se pretvorila u vrt
nemogućih sparivanja i iznenadne eksplozije visine. Nije se gdje imalo odložiti
čašu. Andrea je tražila da se cvjetni aranžmani poslani za pogreb u Bezgrešno
začeće pokupe iz crkve i odvezu u kuću, dok smo stajali uz grob i gledali
snažne muškarce kako na užadi spuštaju lijes u zemlju.
Kad smo se vratili kući, buketi cvijeća bili su poredani uz ulazne stepenice, a
vrata širom otvorena. Andrea je to dodala u osmrtnicu, nakon pogreba, u kući će
se održati karmine, zaboravljajući da postoje ljudi slični njoj koji bi čak i ovakvu
priliku iskoristili da dođu zvjerati po kući. Sandy i Jocelyn u kuhinji su slagale
male sendviče koje su potom raznosile samo za ovu prigodu angažirane žene u
crnim haljinama i bijelim pregačama. Sandy i Jocelyn povrijedilo je što nisu
dobile slobodno da mogu ići na misu, a pogodila ih je i procjena kako nisu
dovoljno respektabilne da bi u primaćim sobama gostima točile piće. “Valjda
moraš biti ljepši od mene da bi nekom mogao natočiti vino u čašu”, rekla je Sandy.
Maeve se vratila u kuhinju da im pravi društvo i sad je mazala topljeni sir na kriške
mekog bijelog kruha, s kuhinjskom krpom vezanom oko struka da joj posluži kao
pregača preko najbolje tamnoplave haljine, dok sam ja ostao u prednjem dijelu
kuće da se mogu brinuti za Andreu i djevojčice. Obično nisam imao previše
strpljenja kad bi me Norma i Bright slijedile uokolo, ali danas sam ih držao blizu.
Iako više nije bilo oca da mi govori kako da se vladam, znao sam što bi od

55
 Knjige.Club Books
mene očekivao. Djevojčice su prstima prelazile preko latica i preduboko gurale
nos u bukete ruža da im udahnu miris. Govorile su da traže koji im je aranžman
najdraži jer im je majka rekla kako svaka može po jednu vazu odnijeti u sobu.
“Koju bi ti?” upitala je Norma. Na sebi je imala crnu, pamučnu, na prsima
nabranu haljinu. Bilo joj je dvanaest godina, Bright deset. “Kladim se da će i tebi
dati jednu.”
Da ne kvarim igru, odabrao sam malu vazu s nekim čudnim narančastim
cvijećem koje je izgledalo kao da je izraslo na dnu oceana. Nisam imao pojma
kakvo je to cvijeće, ali sam cijenio što je narančasto, na dan kad je bilo toliko
užasne bjeline.
Sad mi se čini jako neobično koliko sam se tad zabrinuo za Andreu. Već je
četiri dana plakala. Plakala je tijekom cijelog sprovoda. U tom kratkom razdoblju
od očeve smrti još se više usitnila, plave oči bile su joj natekle od suza. Ljudi s
kojima je otac radio neprestano su dolazili i hvatali je za ruku, tihim glasovima
izražavali joj sućut.
Susjedi koji nikad nisu pozvani u kuću sad su bili posvuda. Prepoznavao sam
ih, obraćali su mi se toplim riječima dok su, uz diskreciju koju je prigoda
nametala, pokušavali vidjeti što se više kuće dalo. Upoznao sam šutljivog
Šveđanina koji je pognuo glavu dok je izražavao sućut. Zamolio je da se sućut
prenese i sestri. Ispostavilo se kako je to gospodin Otterson. Kad sam mu rekao da
pričeka, da idem po Maeve, odlučno me odbio. “Ne smijete je uznemiravati”,
rekao je, kao da sad plače na trećem katu, a ne da u kuhinji na pladnju reda
sendviče. Velečasni Brewer ostao je na trijemu, gdje su ga pred kućom zarobile
dvije žene iz oltarskog društva. Kad sam ugledao Maeve kako mu nosi čašu čaja,
rekao sam joj da je došao gospodin Otterson. Prošla je možda minuta otkako sam
s njim razgovarao, ali kad smo ga otišli potražiti, više ga nigdje nije bilo.
Među gostima se nisam mogao nigdje skrasiti, a da me ne počnu grliti ili
milovati. Cijeli danje prošao kao u snu, onako kako vam nešto opisuju da je bilo
kao u snu. Kako sam to uspio ostati bez obitelji? Tako mi je dobro išlo samo s
jednim roditeljem, ali sad mi je bilo jasno da jedan roditelj nije nikakvo osiguranje
za budućnost. Maeve će vrlo brzo na fakultet, a ja ću ostati s Andreom i
djevojčicama, sa Sandy i Jocelyn? Hodat ću po kući u kojoj su samo žene? To
mi nije zvučalo kako treba, nije bilo ono što bi otac želio. On i ja, rekao sam sebi,
ali tu je rečenica stala. To je bilo baš ono što sam mislio reći o svom prošlom
životu, on i ja.
Prostoriju u koju se natisnulo mnoštvo ljudi počele su preplavljivati mirisne
arome raznog cvijeća, zato sam se pitao da to velečasni Brewer nije ostao vani da
bi mogao disati. Izdaleka sam vidio kako u foaje na čelu cijele srednjoškolske
košarkaške ekipe ulazi trener Martin. Bili su na sprovodu, ali nisam očekivao
da dođu na karmine. Nikad nisu bili u mojoj kući. Uzeo sam čašu vina s pladnja
koji je držala žena odjevena kao sobarica i kad me nije ni pogledala, otišao sam u
zahod i iskapio je.

56
 Knjige.Club Books
Nizozemska kuća je nemoguće zdanje.
Ta mi pomisao nikad prije nije pala na um. Kad mi je Maeve ispričala da je
majka mrzila kuću, uopće nisam mogao shvatiti o čemu govori. Zidovi toaleta
za goste bili su u bareljefu, s lastavicama izrezbarenim u orahovini, koje između
peteljki cvijeća izlijeću prema polumjesecu. Paneli su izrezbareni u Italiji
početkom dvadesetih godina i dopremljeni u sanducima kako bi se montirali u
gostinjskom toaletu u prizemlju kuće VanHoebeekovih. Koliko je godina života
netko morao provesti rezbareći te zidove u nekoj drugoj zemlji? Ispružio sam ruku
u vis pa jednim prstom prešao preko lastavice. Je li majka na to mislila? Osjećao
sam kako cijela kuća leži na meni kao kakav kornjačin oklop koji ću do kraja
života morati nositi na leđima. Naravno, nije tako ispalo, ali na dan sprovoda,
činilo mi se kako već vidim vlastitu budućnost.
A što se tiče te budućnosti, prvi hici brzo su ispaljeni. Maeve se sutradan
vratila u kuću i Andrei rekla kako će dati otkaz kod Ottersona i zaposliti se u
Conroyu. Ne treba ni reći kako Andreu očeva tvrtka nikad nije nimalo zanimala
te da nije dokraja shvaćala čime se to otac zapravo bavio. Voditi tvrtku vjerojatno
ne bi bila u stanju ni u svojem najboljem izdanju, a u sadašnjoj koroti od tog je
izdanja bila prilično udaljena.
“Mogu se pobrinuti da se svi planirani projekti dovrše”, rekla je Maeve.
“Sredit ću isplatu plaća i poreza. To bi bilo za sad, dok se ne odlučimo što ćemo
s tvrtkom.”
Svi smo sjedili u salonu. Bright je držala glavu Maeve u krilu, Maeve joj je
prstima mrsila zapetljanu žutu kosu, Norma je sjedila na sofi pored nje.
“Ne”, rekla je Andrea.
Maeve je isprva pomislila da to Andrea možda dvoji oko njene sposobnosti,
ili je to što je najavila baš najbolje za tvrtku, ili, vrag će ga znati, najbolje za samu
Maeve. “Mogu ja to”, rekla je sestra. “Prije sam ljeti radila u tvrtki, dok sam išla
na koledž. Znam kako vode knjigovodstvo. Poznajem ljude koji tamo rade. Ne
razlikuje se naročito od onog što sad radim kod Ottersona.”
Čekali smo. Čak je i Bright podigla glavu da čuje objašnjenje koje će
uslijediti, ali uslijedilo nije ništa.
“Imaš li neki drugi plan?” naposljetku je upitala Maeve.
Andrea je lagano kimnula. “Norma, idi reci Sandy da mi donese šalicu kave.”
Norma je jedva dočekala da se makne od tenzija i dosadnog razgovora, skočila
je na noge i nestala.
“Ne trči!” viknula je za njom Andrea.
“Ne mislim preuzeti vođenje tvrtke”, rekla je Maeve, da se ne bi mislilo kako
želi prigrabiti previše kontrole. “To je samo privremeno.”
“Majka bi te natjerala da odrežeš tu kosu”, rekla je Andrea.
“Što?”

57
 Knjige.Club Books
“Ocu sam ti to rekla valjda sto puta: natjeraj je da odreže kosu. Ali nije htio.
Bilo mu je svejedno. Uvijek sam ti to htjela sama reći, za tvoje dobro - grozno
izgleda - ali mi nije dao. Stalno je ponavljao da je kosa tvoja.”
Bright je sva ustreptala dok je gledala moju sestru.
Primjedba je bila tako bizarna da ju je bilo lako zanemariti, objasniti je
žalovanjem, šokom, bilo čime. Pa nije moguće da je Andrei sad stalo do Maeveine
frizure. Cvijeća sa sprovoda bilo je posvuda, stalno sam mislio kakva će to samo
biti katastrofa kad sve uvene. Pitao sam se jesmo li razgovor trebali početi nekom
manje važnom temom, ponudom da se, kad dođe vrijeme, isprazne vaze, ljudima
pošalju dopisnice sa zahvalom. “U subotu mogu ubirati stanarinu, rekao sam, u
nadi kako ću nas tako vratiti u područje razumnih stvari. “Maeve me može voziti,
znam cijeli put.”
“Neće biti potrebno.”
To uopće nisam razumio. “Uvijek sam išao ubirati stanarinu.”
“Tvoj otac je uvijek išao ubirati stanarinu”, rekla je Andrea. “Ti si se vozio u
autu.”
Prostoriju je sad okovala tišina, koju nitko od nas nije znao razbiti. Osjećao
sam kako mi pogledi VanHoebeekovih svrdlaju tjeme. To sam inače stalno
osjećao.
“Pokušavamo reći da želimo pomoći, biti korisni”, rekla je Maeve.
“Znam”, odgovori joj Andrea, koja je onda nagnula glavu u stranu i pogledala
svoju kćer u krilu moje sestre. “Znaš da samo želi pomoći.” Opet nas je pogledala.
“Nemam pojma kako je moguće da toliko treba da se donese šalica kave. Znamo
da u kuhinji imaju lonac kave. Možda misle da je kava u tom loncu
njihova.” Andrea se dlanovima nestrpljivo potapšala po bedrima pa onda ustala.
“Izgleda da moram sama po kavu. Znate što se kaže, je li? Ako hoćeš da se nešto
napravi dobro...”
Dosta smo dugo čekali, nakon što je otišla, Maeve, Bright i ja, a onda smo na
katu čuli korake. Odnijela je svoju kavu gore. Razgovor o tvrtki bio je gotov.
Dva kratka tjedna nakon što je umro, tugovao sam i za ocem i zbog toga što
mi se činilo kako je trenutak kad ću preuzeti svoje mjesto u svijetu sad odgođen.
Da je postojala takva mogućnost, ispisao bih se iz škole i s Maeve vodio tvrtku
Conroy. Tvrtka je bila ono što sam želio, što sam očekivao i što je otac planirao
da radim. Ako se to dogodi prije nego što budem spreman, onda ću se za to morati
spremiti brže. Nisam mislio da već znam kako se sve radi, ni približno, ali sam
poznavao svakog tko mi je u tome mogao pomoći. Tim sam ljudima bio drag.
Godinama su me učili poslu.
Ostatak problema predstavljao je spoj tuge i nelagode koji se nije dalo
raščlaniti. Andrea me izbjegavala, a s djevojčicama sam ostao blizak. Norma ili
Bright dolazile bi mi u sobu gotovo svake noći da mi pričaju što su sanjale. Ili me
ne bi probudile, ali bih jednu od njih ujutro zatekao kako spava na kauču u mojoj

58
 Knjige.Club Books
sobi. Gubitak oca pogodio je, pretpostavljam i njih, iako se jedva mogu sjetiti
da je s njima razmijenio ijednu riječ.
Onda sam se jednog poslijepodneva vratio iz škole, pozdravio Sandy i Jocelyn
i u kuhinji si složio sendvič od šunke. Dvadeset minuta poslije, Maeve je uletjela
na stražnji ulaz. Sasvim zajapurena, izgledala je kao da je pretrčala cijeli put od
Ottersona do Nizozemske kuće. Nešto sam čitao, ne sjećam se što.
“Što se dogodilo? Zašto nisi na poslu?” Maeve je uglavnom radila do šest.
“Jesi li dobro?”
Oborio sam pogled kao da provjeravam je li mi košulja krvava. Zašto ne bih
bio dobro?”
Zvala je Andrea. Rekla mi je da dođem po tebe. Rekla je da moram odmah
doći.”
“Da dođeš po mene radi čega?”
Prešla je rukavom preko čela, pa stavila ključeve na vrh torbice, e znam kamo
su nestale Sandy i Jocelyn, ali u tom smo trenutku Maeve i ja u kuhinji bili sami.
“Prestravila me na mrtvo ime. Mislila sam...”
“Dobro sam.”
“Idemo onda vidjeti o čemu se radi”, rekla je. Ustao sam i krenuo za njom, jer
sam ja bio taj koji nekamo treba ići.
Ušli smo u foaje i ogledali se. Djevojčice nisam vidio otkako sam se vratio
kući, ali to nije bilo neuobičajeno. Vječito su nekog vraga vježbale. Maeve je onda
zazvala Andreu.
“U salonu sam”, javila se. “Ne moraš vikati.”
Stajala je ispred kamina, ispod dvoje krupnih VanHoebeeka, na istom mjestu
na kojem smo je zatekli toliko godina prije.
“Došla sam s posla”, rekla je Maeve.
“Trebaš odvesti Dannyja”, Andrea je gledala samo nju
“Kamo?”
Svojoj kući, prijateljima.” Odmahnula je glavom. “Ovisi o tebi.”
“Je li se nešto dogodilo?” Maeve je to izgovorila, ali pitanje smo postavili
oboje.
“Je li se nešto dogodilo?” ponovila je Andrea. “Pa, da vidimo. Umro vam je
otac. Možemo početi od toga.” Andrea je izgledala lijepo. Kosu je digla u punđu.
Nosila je kariranu crvenobijelu haljinu koju se ne sjećam da sam vidio prije,
crveni ruž, pitao sam se da se to ne sprema poći na kakav domjenak. Nisam
shvatio da se sredila zbog nas.
“Andrea?” upita Maeve.

59
 Knjige.Club Books
“On nije moj sin”, rekla je i u tom trenutku joj je puknuo glas. “Ne možeš
očekivati od mene da ga odgajam. Nisam odgovorna za njega. Tvoj otac mi nikad
nije rekao da ću trebati odgajati njegovog sina.”
“Nitko to od tebe ni ne...” zaustio sam reći, ali zaustavila me podignutim
dlanom.
“Ovo je moja kuća”, rekla je. “Imam se pravo u svojoj kući osjećati sigurnom.
Vi ste se prema meni grozno ponašali, oboje. Nikad vam nisam bila po volji.
Nikad me niste podržavali. Dok vam je otac bio živ, pretpostavljam da mi je bila
dužnost to prihvaćati...”
“Ovo je tvoja kuća?” upita Maeve.
“Kad vam je otac umro, pokazali ste pravo lice. Oboje. Kuću je ostavio meni.
Htio je da bude moja. Da u njoj budem sretna, sa svojim djevojčicama. Želim da
ga... odvedeš gore, da pokupite njegove stvari i odete. Ovo mi nije lako.”
“Po čemu je to sad tvoja kuća?” upita Maeve.
Mogao sam nas zamisliti u odrazu njenih očiju, kako smo u usporedbi s njom
bili idiotski visoki, mladi, snažni, košarka, građevina. Maeve sam odavno
nadrastao, baš kako mi je i govorila. Na sebi sam i dalje imao ono što sam nosio
na treningu, majicu kratkih rukava i donji dio trenirke.
“Možete razgovarati s odvjetnikom”, rekla je Andrea. “Ali sve smo prošli,
redak po redak. Ima svu dokumentaciju. Možete s njim razgovarati koliko želite,
ali sad morate otići.”
“Gdje su djevojčice?” upitala je Maeve.
“Ne tiču te se moje kćeri.” Lice joj je sjalo od energije koja joj je bila potrebna
da nas zamrzi, da samu sebe uvjeri kako smo za sve što joj se u životu loše
dogodilo krivi mi.
U tom trenutku i dalje nisam do kraja shvaćao što se događa, što je bilo
idiotski, jer Andrea teško da je mogla biti jasnija. Maeve je pak razumjela sve i
podigla se poput Ivane Orleanske, spremne suočiti se s lomačom.
“Mrzit će te”, rekla je, smirenim tonom. “Smislit ćeš nekakvu laž koju će
večeras za večerom progutati, ali to će biti kratkog vijeka. Djevojčice su pametne.
Znaju da ih ne bismo tek tako ostavili. Kad jednom počnu istraživati, otkrit će što
si napravila. Neće to čuti od nas, ali netko će im već reći. Svi će znati. Kćeri će te
mrziti još više od nas. Mrzit će te nakon što te mi budemo sasvim zaboravili.”
A ja sam i dalje mislio kako se to još da srediti, kako ćemo možda u
budućnosti Andrea i ja naći način da razgovaramo pa će vidjeti da joj nisam
neprijatelj, ali Maeve je ta vrata zalupila i povukla zasun. Andrei nije odredila
budućnost - ona je to činila sama - ali ono što joj je rekla, kako je to izrekla,
zvučalo je kao da na nju baca kletvu.
Maeve i ja otišli smo gore u moju sobu i u moj jedini kofer natrpali odjeću,
onda se ona spustila u kuhinju po nešto vreća za lišće s travnjaka i vratila se sa
Sandy i Jocelyn. Obje su bile u suzama.
60
 Knjige.Club Books
“Hej”, rekao sam, “hej, nemojte tako. Smislit ćemo nešto.” Nisam htio reći
kako ćemo izgladiti trenutnu situaciju, nego da će se ispostaviti kako smo Maeve
i ja zakonski nasljednici Nizozemske kuće koji će svrgnuti uljeza. Bio sam grof
Monte Cristo. Čvrsto sam se namjeravao vratiti kući.
“Pa to je noćna mora”, rekla je Jocelyn vrteći glavom. “Jadni vaš otac.”
Sandy je praznila komodu u vreću za lišće, ladicu po ladicu, kad se pojavila
Andrea i stala na vrata, da vidi što odnosimo. “Morate otići prije nego što se
djevojčice vrate kući.”
Jocelyn je prošla podlakticom ispod očiju. “Moram dovršiti večeru.”
“Nemoj završavati večeru”, rekla je. “Idite svi, sve četvero. Oduvijek ste se
držali skupa. Ne treba mi da mi za sobom ostavite uhode.”
“O pa za ime božje”, rekla je Maeve i prvi put podigla glas. “Pa ne možeš im
dati otkaz. Koji su ti vrag one krive?”
“Vi ste komplet”, osmjehnula se Andrea, kao da je rekla nešto duhovito.
Sandy i Jocelyn nije namjeravala otpustiti. Bilo je očito da joj to do prije minutu
uopće nije bilo palo na um, ali sad, kad je to izgovorila, odluka joj se učinila
ispravnom. “A komplet se ne smije razbijati.”
“Andrea”, rekao sam. Zakoračio sam prema njoj, ne znam zašto, htio sam je
nekako zaustaviti, da se vrati sama sebi. Nikad mi nije bila pretjerano draga, ali
nisam je doživljavao tako zlom.
Ustuknula je korak.
“Da vam ja kažem što smo joj krive”, rekla je Jocelyn, kao da Andree nema.
“Poznavale smo vam majku, eto što. Vaša majka nas je zaposlila, prvo Sandy, pa
onda mene. Sandy je vašoj majci rekla da ima sestru kojoj je potreban posao, a
Elna je odgovorila, dovedi sestru sutra. To je bila vaša majka, svi su bili
dobrodošli. Ljudi su po cijeli dan dolazili u ovu kuću i ona im je davala hranu,
davala im posao. Voljela nas je i mi smo voljeli nju, a ova to zna.” Trznula je
kratko glavom da pokaže kako je svjesna da joj žena stoji iza leđa.
Andrei su se oči razrogačile od nevjerice. “Ta je žena ostavila vlastitu djecu!
Ostavila je muža i djecu! Neću ovdje slušati tvoje...”
“Od tvoje majke nije bilo ljubaznije žene”, nastavila je Jocelyn kao da nitko
drugi ne govori. Iskopala je hrpu mojih vesta i ubacila ih u otvorenu vreću. “I
prava ljepotica, a ljepota joj je izvirala iz srca. To je vidio svatko tko bi je upoznao
i svi su je voljeli. Bila je sluga, ako znaš na što mislim?” Pogledala je ravno u
mene. “Baš onako kako nam Bog govori. Sve je ovo bilo njeno, a o tome ni časka
nije razmišljala. Zanimalo ju je samo što može učiniti za tebe, kako ti može
pomoći.”
Sandy i Jocelyn nikad nisu govorile o našoj majci. Nikad. Tu su bombu čuvale
da eksplodira u ovakvoj prilici. Andrea se uhvatila za dovratak da povrati
ravnotežu. “Završite to”, rekla je jedva čujnim glasom. “Bit ću dolje.”

61
 Knjige.Club Books
Jocelyn je pogledala ženu koja joj je nekoć bila poslodavac. “Svakog dana
koji si provela u ovoj kući, glasno bismo se pitale: ‘Pa što je zaboga bilo
gospodinu Conroyu?’”
“Jocelyn”, sestra je izgovorila samo jednu riječ, kao upozorenje.
Ali Jocelyn je odmahnula glavom. “Čula je što sam rekla.”
Andrea je lagano otvorila usta, ali iz njih se nisu čule riječi. Sasvim je gubila
kontrolu, to smo jasno vidjeli. Primila je udarce i pustila nas da nastavimo svoj
posao.
Što sam mislio tog dana, tog sata? Nisam mislio na sobu u kojoj sam proveo
više-manje svaku noć svog života. Maeve mi je rekla da mi je kolijevka stajala u
kutu u kojem je sad kauč, da je Fluffy u početku spavala sa mnom u sobi, da se
majka može odmoriti. Nisam razmišljao niti o svjetlu koje je sobu ispunjavalo niti
o hrastu čije su mi grane za olujnog vremena strugale po prozoru. Mojem hrastu.
Mojem prozoru. Razmišljao sam kako što prije pobjeći odavde i od Andree.
Sišli smo širokim stubištem, nas četvero, svaki s vrećom za smeće u ruci i
ubacili ih u Maevein auto. Kuća je, dok smo odlazili, djelovala veličanstveno: tri
kata visokih prozora nadvila su se nad travnjak pred kućom. Svijetlo žuta žbuka,
gotovo bijela, bila je iste boje kao i oblaci u predvečerje. Široka veranda s koje je
Andrea, u haljini boje šampanjca, preko ramena bacila svoj vjenčani buket bila je
isto ono mjesto na kojem su ljudi četiri godine kasnije stajali u redu da očevoj
udovici izraze sućut. Uzeo sam bicikl i ubacio ga na vreće u prtljažniku
automobila, ali samo zato što sam ga bio ostavio u travi i sad se na njega umalo
spotaknuo.
Andrea je ocu vječito govorila da mi kaže da ne ostavljam bicikl. To bi mu
govorila dok smo obojica bili prisutni: “Cyrile, zar ne možeš Dannyja naučiti da
se bolje brine za ono što si mu dao?”
Na odlasku smo se izljubili sa Sandy i Jocelyn. Obećali smo kako ćemo opet
biti zajedno, kad se stvar sredi, a da nitko od nas u tom trenutku nije shvaćao kako
iz Nizozemske kuće odlazimo zauvijek. Kad smo sjeli u auto, Maeve su se tresle
ruke. Istresla je torbicu na prednje sjedalo i otvorila jarko žutu kutiju u kojoj
je držala zalihe. Morala si je pregledati šećer u krvi. “Moramo se maknuti
odavde”, rekla je. Počela se znojiti.
Izašao sam iz auta i obišao ga. Važna je bila samo ona, Maeve, Sandy i
Jocelyn već su se odvezle Sandynim autom. Nitko nas nije gledao. Rekao sam
sestri da se pomakne sa sjedala. Pripremala je špricu. Nije mi rekla da ne znam
voziti. Znala je kako nas mogu odvesti barem do Jenkintowna.
Totalni idiotizam stvari koje smo ponijeli i onog što smo ostavili upravo je
nepojmljiv. Spakirali smo odjeću i cipele koje ću prerasti za šest mjeseci, a
ostavili pokrivač koji je majka bila sašila od svojih haljina. Ponijeli smo knjige s
mojeg radnog stola, a u kuhinji ostavili posudu za maslac od prešanog stakla, koja
je, koliko smo znali, jedino što je majka donijela iz stana u Brooklynu.

62
 Knjige.Club Books
Nisam uzeo ništa očevo, iako sam se poslije sjetio stotine predmeta koje bih volio
imati: sat koji je stalno nosio bio je u omotnici s novčanikom i prstenom. U ruci
sam je držao cijelim putem iz bolnice i potom je predao Andrei.
Većina sestrinih stvari pregledana je i spakirana u kutije kad joj je Norma
preuzela sobu i puno tih kutija je nakon koledža već bilo prenijeto u njen stan, jer
je Andrea rekla kako je Maeve sad odrasla osoba i sama treba nadzirati vlastitu
imovinu (izravan citat). No, njen fini zimski kaput visio je u ormaru od cedrovine
jer je prethodno ljeto imala problema s moljcima, a bilo je tu i drugih stvari,
školskih godišnjaka, nekoliko kutija s romanima koje je već pročitala, lutki za
koje je rekla kako ih čuva kćeri koju će, mislila je, sigurno jednog dana imati, sve
se to nalazilo u tavanskom potkrovlju, iza sićušnih vrata smještenih iza ormara u
sobi na trećem katu. Zna li Andrea da taj prostor uopće postoji? Maeve ga je
pokazala djevojčicama one večeri kad im je pokazivala kuću, ali jesu li se one
toga sjetile i ikad više tamo zavirile? Ili će te kutije sad postati dio kuće, zatvorene
u zidu kao kakva vremenska kapsula iz djetinjstva? Maeve je tvrdila kako joj je
svejedno. Imala je sve albume s fotografijama, njih je odnijela u koledž. Jedina
fotografija bez koje smo ostali bila je uramljena fotografija oca kao dječaka, dok
drži kunića u krilu. Ta je fotografija nekako ostala u Norminoj sobi. Poslije, kad
smo do kraja shvatili što se dogodilo, Maeve je bila srdita što smo ostali bez mojih
glupih izviđačkih diploma uramljenih na zidu, nekakvih košarkaških pehara,
popluna, posude za maslac i te fotografije.
Ali ono na što nisam mogao prestati misliti bio je portret Maeve koji sad visi
u salonu, gdje nas više nema. Kako smo njega zaboravili? Maeve u dobi od deset
godina, u crvenom kaputiću, bistrog, izravnog pogleda, raspuštene crne kose.
Portret kvalitetom nije zaostajao za slikama VanHoebeekovih, ali je prikazivao
Maeve i što bi onda Andrea s njim? Strpala ga u vlažni podrum? Bacila ga? Iako
mi je sestra bila pred očima, osjećao sam se kao da sam je nekako u toj kući
ostavio samu, u kući u kojoj neće biti sigurna.
Maeve se sad oporavila, ali rekao sam joj da ode gore i sjedne, dok sam ja sve
svoje stvari vukao tri kata u njen stan. Imala je samo jednu spavaću sobu i rekla
mi je da se smjestim u nju. Odbio sam.
“Ti ćeš spavati u krevetu”, rekla je, “jer si predug za kauč, a ja nisam. Na tom
kauču stalno spavam.”
Ogledao sam se po njenom malom stanu. Tu sam već bio puno puta, ali čovjek
prostor vidi drugačije kad zna da će u njemu živjeti. Bio je malen i neugledan,
odjednom mi je bilo žao sestre, jer sam pomislio da nije fer što ona mora živjeti
tu, a ja u VanHoebeekovoj ulici, zaboravivši na trenutak da tamo ni ja više ne
stanujem. “Zašto spavaš na kauču?”
“Gledam televiziju pa zaspim”, rekla je i onda sjela na taj kauč i sklopila oči.
Uplašio sam se da ne zaplače, ali nije bilo suza. Maeve nije bila od onih što plaču.
Maknula je gustu crnu kosu s lica i pogledala me. “Drago mi je što si tu.”

63
 Knjige.Club Books
Kimnuo sam. Na trenutak sam se zapitao što bi sa mnom bilo da nema nje -
otišao bih kod Sandy ili Jocelyn? Nazvao košarkaškog trenera, gospodina Martina
da ga pitam bi li me on primio? Na to pitanje nikad neću morati tražiti odgovor.
Tu noć sam proveo u sestrinom krevetu zureći u strop i istinski osjetio da sam
izgubio oca. Ne gubitak njegovog novca ili kuće, nego čovjeka do kojeg sam
sjedio u autu. Tako me zaštitio od svijeta da nisam imao pojma što je taj svijet u
stanju učiniti. Nikad nisam pomislio na njegovo djetinjstvo. Nikad ga nisam pitao
kako je bilo u ratu. Na njega sam gledao samo kao na oca i kao takvog sam
ga prosuđivao. To nije imalo nikakve veze sa sadašnjim trenutkom, ali može se
dodati zbirci mojih pogrešaka.

64
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Advokat Gooch, kako smo ga oduvijek zvali, bio je očev vršnjak i prijatelj, i zato
što mu je bio prijatelj pristao je Maeve primiti već sutradan, tijekom njene pauze
za ručak. Nije mi dozvolila da izostanem iz škole i idem s njom. “Idem samo čuti
kako stvari stoje”, rekla je sutradan ujutro dok je za malim kuhinjskim stolom
jela pahuljice. “Imam osjećaj kako ćemo poslije imati puno prilika da idemo
zajedno.”
Maeve me prije posla odvezla do škole. Svi su znali da mi je umro otac i
trudili se prema meni biti naglašeno ljubazni. Učitelji i trener to su činili tako što
bi me pozvali u stranu i rekli kako su tu da slušaju, a ja mogu uzeti koliko mi god
vremena treba da predam radove za koje se bliži rok. Što se pak tiče mojih
prijatelja - Roberta, koji je bio malo bolji košarkaš od mene, T. J.-a, koji je bio
puno gori igrač i Matthewa, koji je od svega najviše volio sa mnom ići na
gradilište - njih je ovo gurnulo u posve novu situaciju: nelagoda koju im je stvarala
vidjela se u zgrčenom pristupu, zajedničkom trudu da se ne smiju smiješnim
stvarima dok sam prisutan.
Privremenom obustavljanju međusobnog podbadanja. Nema podbadanja dok
je žalovanja, tako nešto. Nikad mi ne bi palo na pamet vladati se kao da nisam
ostao bez oca, ali nisam htio da itko zna što je bilo s Nizozemskom kućom. Taj je
gubitak bio suviše osoban, u nekom smislu sramotan, što nisam mogao razumjeti.
I dalje sam bio uvjeren kako će Maeve i advokat Gooch to sve razriješiti pa ćemo
se kući vratiti prije nego što se dozna da su nas izbacili.
Ali znači li “vratiti se” boravak u kući bez Andree i djevojčica? Što će točno
biti s njima? Još sam čekao da moja mašta riješi taj dio cijele jednadžbe.
Imao sam kasni trening pa se Maeve već bila vratila s posla kad sam stigao u
stan. Rekla je kako za večeru planira kajganu i tost. Ni ona ni ja nismo znali
kuhati.
Odložio sam školsku torbu u dnevnoj sobi. “I onda?”
“Puno je gore od bilo svega što sam mogla zamisliti.” Rekla je to nekim
vedrim tonom, zbog čega sam pomislio da se šali. “Hoćeš li pivo?”
Kimnuo sam. Nikad mi prije nije bilo ponuđeno. “Može pivo.”
“Imam dva.” Nagnula sa da na plameniku štednjaka pripali cigaretu.

65
 Knjige.Club Books
“Možda bi bilo bolje da to prestaneš raditi.” Jer, htio sam reći, ti si mi sestra,
jedini rod. Ne guraj lice u kurčevu vatru.
Ispravila se i kuhinjom odaslala dugi oblak dima. “Uvježbala sam se. Prije
nekoliko godina spalila sam si trepavice na tulumu u Villageu. Jednom ti je dosta
da naučiš.”
“Super.” Izvadio sam dvije boce piva, uzeo otvarač i jednu bocu pružio njoj.
Otpila je gutljaj pa pročistila grlo i počela. “Dakle, koliko sam uspjela shvatiti,
sve što na ovom svijetu posjedujemo je manje-više ovo što vidiš oko sebe.”
“A to je ništa.”
“Upravo tako.”
Nisam računao s mogućnošću da nećemo imati ništa, zato me sad prostrijelio
napad adrenalina, kao priprema za borbu ili bijeg.
“Kako je to moguće?”
“Advokat Gooch nije mogao biti ljubazniji, bio je stvarno drag, dakle, rekao
je kako je opće pravilo da se krug od gaća na štapu do novih gaća na štapu prođe
u tri generacije, što je nama ipak uspjelo samo u dvije, ili smo to, striktno gledano,
uspjeli čak u jednoj.”
“Što bi značilo?”
“Da prva generacija obično zaradi novac, druga ga potroši, a treća onda mora
opet na posao. No, u našem slučaju, otac je zgrnuo imetak, ali ga onda uspio rasuti.
Cijeli krug opisao je u vlastitom životnom vijeku. Bio je siromašan, onda se
obogatio, a sad smo siromašni mi.”
“Tata nije imao novca?”
Odmahnula je glavom, rado će mi objasniti. “Imao je gomilu novca. Ono što
nije imao jest sposobnost da ga sačuva. Mlada žena rekla mu je kako ona misli da
je brak partnerstvo. Danny, zapamti te riječi: brak je partnerstvo. Sad sve glasi na
nju.”
“Sve zgrade glase na nju?” To mi se činilo nemogućim. Zgrada je bilo puno,
stalno ih je kupovao i prodavao.
Odmahnula je glavom i otpila novi gutljaj. “To bi bilo amaterski. Conroy
nekretnine i gradnja su poduzeće s ograničenom odgovornošću, što znači da je
sve što ima pod jednim krovom. Kad bi prodao neku zgradu, novac bi ostao u
d.o.o.-u, a on bi njime onda kupio drugu nekretninu. Andrea se upisala kao
suvlasnica poduzeća, što znači da ima vlasnički udjel i pravo nasljeđivanja
partnera.”
“A to je po zakonu?”
“Sva imovina prešla je zakonski u ruke njegove supruge, zbog zajedničkog
vlasništva. Jesi li razumio? Meni je trebalo neko vrijeme da shvatim.”
“Razumio sam”, makar nisam baš bio siguran da je tako.
“Onda si pametan dečko. Isto vrijedi i za kuću. Kao i sve što sadrži.”
66
 Knjige.Club Books
“A to je obavio advokat Gooch?” Poznavao sam ga. Znao je dolaziti na moje
košarkaške utakmice i s ocem sjediti na tribini. Dva njegova sina išla su u školu
Bishop McDevitt.
“A, nije.” Odmahnula je glavom. Advokat Gooch joj je bio drag. “Andrea je
dovela svojeg odvjetnika. Nekog iz Philadelphije. Iz velikog odvjetničkog ureda.
Advokat Gooch veli da je tati to puno puta spominjao, a znaš što mu je tata
odgovarao? Rekao je: Andrea je dobra majka. Pobrinut će se za djecu. Kao, on se
njome oženio jer je mislio da zna s djecom.”
“A oporuka?” Možda je Maeve imala pravo s drugom generacijom, jer sam
čak i ja znao toliko da pitam za oporuku.
Odmahnula je glavom. “Nema oporuke.”
Sjeo sam na kuhinjski stolac i potegnuo veliki gutljaj iz boce. Digao sam
glavu i pogledao sestru. “Zašto sad ne vrištimo?”
“Još smo u šoku.”
“Pa mora postajati neki izlaz.”
Maeve kimne. “To i ja mislim. Znam da ću pokušati. Ali advokat Gooch me
upozorio da se ne nadamo previše. Tata je bio pri zdravoj pameti. Imao je pravnu
sposobnost. Ona ga nije natjerala da potpiše dokumente.”
“Naravno da ga je natjerala!”
“Hoću reći, nije mu prislonila pištolj na čelo. Razmisli malo. Mama ga je
ostavila, onda se pojavila ova prefrigana činčila s pričom kako ga ona nikad neće
ostaviti. Hoće biti dio svega čime se on bavi, što je moje to je tvoje. Ona će se za
sve pobrinuti, pa više neće morati on.”
“Pa, to je istina. Ne mora se brinuti.”
“Žena koja je u braku provela četiri godine dobila je sve. Čak je i moj auto
njen, rekao mi je advokat Gooch. Auto je njen, ali rekla mu je da ga mogu zadržati.
Sasvim sigurno ću ga prodati prije nego se predomisli. Mislim da ću uzeti
Volkswagen. Kako se to tebi čini?”
“Zašto ne?”
Maeve kimne. “Pametan si”, rekla je, “i ja sam prilično pametna. Mislila sam
da je i tata pametan, ali nas troje zajedno nismo ni do koljena Andrei Smith
Conroy. Advokat Gooch hoće da zajedno dođemo kod njega. Veli da je ostalo još
nekoliko stvari kroz koje moramo proći. Rekao je da će nas i dalje zastupati,
besplatno.”
“Bilo bi bolje da nas je zastupao dok je tata još bio živ.”
“Navodno je pokušao. Rekao je kako se tati nije činilo da je toliko star da
mora sastavljati oporuku.” Maeve se nakratko zamislila. “Kladim se da je Andrea
svoju već sastavila.”
Iskapio sam pivo, a Maeve se naslonila na štednjak i pušila. U vlastitim očima
bili smo pomalo delikventi.

67
 Knjige.Club Books
“Dva mrtva muža”, rekao sam, iako je Andrei tad moglo biti, koliko, trideset
i četiri, trideset i pet godina, što je po muškim adolescentskim standardima
duboka starost. “Jesi li se ikad zapitala što je bilo s gospodinom Smithom?” rekao
sam.
“Nikad.”
Zavrtio sam glavom. “Ni ja. A to je čudno, zar ne? Da nam gospodin Smith
baš nikad nije pao na um, nikad se nismo pitali kako je umro?”
“Zašto misliš da je mrtav? Ja sam vječito pretpostavljala da ju je sigurno s
djecom izbacio van, na pločnik, a tata je onda naišao u pogrešnom trenutku i
ponudio da ih poveze.”
“Žao mi je Norme i Bright, same su tamo.”
“Ma, dabogda trunuli u paklu”, Maeve je ugasila cigaretu na tanjuriću. “Sve
troje.”
“Nemoj tako”, rekao sam. “Ne i djevojčice.”
Sestra se tako bjesomučno nagnula unatrag da sam na trenutak pomislio kako
me želi udariti. “Pokrala nas je. Zar to ne razumiješ? Spavaju u našim krevetima
i jedu s naših tanjura, a mi nikad, nikad ništa od toga nećemo moći vratiti.”
Kimnuo sam. Htio sam reći, a nisam, kako sam isto to mislio i o ocu. Ni njega
nikad nećemo vratiti.

Maeve i ja smo se upustili u stvaranje zajedničkog kućanstva. U trgovini

dobrotvorne zaklade Goodwill našli smo rabljeni ormar i ugurali ga u kut spavaće
sobe, tako da imam gdje spremiti odjeću. I dalje mi nije bilo po volji što prisvajam
spavaću sobu, ali Maeve bi se svake večeri sa svojim svežnjem pokrivača
smjestila na kauču. Htio sam je pitati da možda nađemo veći stan, ali budući da je
ona morala zaraditi za sve, i hranu i krov nad glavom, zaključio sam kako je bolje
da šutim.
Kad smo namjestili stan, pozvali smo Sandy i Jocelyn da dođu vidjeti kako
smo se smjestili. Maeve je iz pekare donijela bijelu kutiju kolačića. Rasporedila
ih je po tanjuru i kutiju bacila, kao da ćemo ih tako prevariti. Poravnao sam
jastučiće na kauču, a ona je u vitrinu spremila čaše koje su se sušile na cjedilu.
Kad se napokon začulo zvono na vratima, otvorili smo ih i sve četvero
eksplodirali od radosti. Opet smo se našli zajedno! Čovjek bi pomislio da
se nismo vidjeli godinama,
A prošla su tek dva tjedna.
“Ma vidi ti njega”, rekla je Sandy i stavila mi ruke na ramena. Učinilo mi se
da joj je kosa dodatno posijedjela. Imala je suze u očima.
Sandy i Jocelyn grlile su nas i ljubile kao nikad prije. Jocelyn je bila u traper
kombinezonu, a Sandy u pamučnoj suknji i jeftinim tenisicama. Sad su bile
normalne osobe, a ne ljudi koji rade kod nas. Svejedno, donijele su nam veliku

68
 Knjige.Club Books
zdjelu minestrone juhe (koju je Maeve najviše voljela) i lonac goveđeg paprikaša
(koji sam najviše volio ja).
“Pa ne možete nas hraniti!” rekla je Maeve.
“Uvijek sam vas hranila”, rekla je Jocelyn.
Sandy se sumnjičavo ogledala po dnevnoj sobi. “Mogla bih doći tu i tamo, da
vam pomognem održavati stan.” Maeve se nasmijala. “Pa kako bi mi ovo tu
moglo biti previše Za održavanje?”
“Ideš na posao”, rekla je Sandy, pogledala je pod i prešla po njemu vrhom
tenisice. “Ne moraš se uz sve ostalo još brinuti i za kućanstvo. Pa koliko bi meni
za to trebalo vremena, sat?”
“To mogu ja”, rekao sam, a sve tri su me pogledale kao da sam predložio da
si sam šijem odjeću. “Maeve ne da da se zaposlim.”
“Drži se ti košarke”, rekla je Sandy.
“I dobrih ocjena u školi”, dodala je Jocelyn.
Maeve kimne. “Možda bolje da malo pričekamo, da vidimo kako će nam ići.”
“Dobro smo, stvarno”, rekao sam.
Sandy je nestala u spavaćoj sobi i vratila se pet sekundi poslije, pogleda
uprtog u mene. “Gdje ti spavaš?”
“Zna li se on brinuti za tebe?” upitala je Jocelyn moju sestru.
Maeve je samo odmahnula rukom. “Dobro sam.”
“Maeve”, rekla je Jocelyn. Neobično je to reći, ali postavila se strogo. Sandy
i Jocelyn prema Maeve nikad nisu bile stroge.
“Mogu se pobrinuti za sve.”
Jocelyn se okrene meni. “Tvoju sestru sam više puta zatekla u nesvijesti.
Zaboravi jesti, ili ne uzme dovoljno inzulina. Nekad ništa ne bi propustila ili
pogriješila, a šećer bi joj svejedno pao. Trebaš je držati na oku, posebno kad je
pod stresom. Ona će ti tvrditi kako stres s tim nema veze, ali ima.”
“Prestani”, rekla je Maeve.
“Ima šećerne tablete. Reci joj da ti mora pokazati gdje ih drži u torbici. Ako
ima napad, moraš joj dati šećernu tabletu i zvati hitnu.”
Pokušao sam zamisliti da Maeve zateknem kako leži na podu. “To znam”,
rekao sam, pazeći da mi glas ne zadrhti. Za inzulin sam znao, ali ne i za šećerne
tablete. “Pokazala mi je.”
Maeve se zavali u. naslonjaču s osmijehom na licu. “Sad ste čuli iz prve ruke.”
Jocelyn se na trenutak zagleda u nas pa zavrti glavom.
“Grozni ste, oboje, ali nema veze. Sad kad je za to čuo, natjerat će te da mu
pokažeš. Gnjavit ćeš je dok ti ne veli, kad odemo, je li tako Danny?”
Iako sam reagirao na fluktuacije sestrinog šećera u krvi, shvatio sam da ne
znam pojedinosti. Znao sam stajati po strani i gledati je kako se brine za sebe, što

69
 Knjige.Club Books
nije isto kao i brinuti se za nju. No, Jocelyn je imala pravo, kad njih dvije odu,
Maeve neću pustiti dok mi ne objasni sve. “Hoću.”
“Svjesni ste da sam sve ovo vrijeme ovdje živjela sama, je li?” upitala je
Maeve. “Nije baš da mi je Danny svake večeri dolazio biciklom zato da bi mi dao
injekciju.”
“Ili možeš zvati mene”, rekla je Jocelyn kao da sestra nije rekla ništa.
“Objasnit ću ti sve što trebaš znati.”
Sandy se zaposlila kao domaćica u Elkins Parku. “Ljubazni su. Plaća je
manja”, rekla je, “ali je manje i posla.” Jocelyn se zaposlila kao kuharica kod
obitelji u Jenkintownu, ali je morala pomagati i oko njihovo dvoje djece, uz što se
još očekivalo da šeće psa. Manja plaća, ali dosta više posla. Sestre su se
nasmijale. Bolje da smo dobile otkaz, govorile su. To im je bilo kao
kakvo odlikovanje za čast. Ionako bez mene ni minutu ne bi ostale u toj kući.
Kad se smjestim, pokušat ću svoju obitelj nagovoriti da zaposle i Jocelyn.
Treba im kuharica. Tako bismo opet mogle biti zajedno”, rekla je Sandy.
Da sam se u situaciji postavio bolje i da nisam bio toliko kritičan, ne samo sad
na kraju, nego i svih tih godina od kad nam je u živote ušla Andrea, Sandy i
Jocelyn i dalje bi zajedno sjedile za plavim kuhinjskim stolom, ljuštile grašak i
slušale radio.
Sandy je pogledala prema stropu, pa prema prozorima, kao da u sebi mjeri
kvadraturu. “Zašto se nisi uselila u neku od očevih zgrada?” upitala je sestru. “Ah,
ne znam ni sama”, odgovorila je Maeve. Još se nije smirila nakon priče o inzulinu.
Jocelyn se smjestila na kauču pokraj Sandy. Maeve je sjedila u naslonjaču, a
ja na podu.
“Nije mi to uopće palo na pamet kad si unajmila ovaj stan, ali stvarno nema
nikakvog smisla”, rekla je Sandy. “Čovjek se u ovom gradu baš mora potruditi
naći zgradu kojoj vlasnik nije tvoj otac.”
To sam se i sam pitao. Jedino objašnjenje koje mi je padalo na pamet bilo je
da je oca pitala za stan, a on ju potom odbio.
Maeve nas pogleda, sve troje, jedinu obitelj koju na svijetu ima. “Mislila sam
kako ću ga time impresionirati.”
“S ovim tu?” Sandy se nagne i poravna stupić mojih školskih knjiga na stolu.
Maeve se opet osmjehnula.
“Isplanirala sam si proračun i ovo sam si mogla priuštiti. Mislila sam kako će
primijetiti da ga ništa nisam tražila, da sam uštedjela džeparac sa zadnje godine
koledža. Imala sam za dva mjeseca stanarine. Zaposlila sam se. Kupila sam krevet
i onda sljedeći mjesec kauč, pa fotelju u Goodwillovom dućanu. Znate kako je
volio raspredati o velikim prednostima siromaštva, kako čovjek mora sve steći
sam, ako išta želi naučiti. Mislila sam kako mu time pokazujem da se razlikujem
od bogatašica s koledža. Nisam čekala da mi on kupi konja.”

70
 Knjige.Club Books
“Pa, to je u redu”, osmjehne se Jocelyn. “Znam da je bio ponosan na tebe,
kako si to sve sama uspjela.”
“Ma, nije ni primijetio”, rekla je Maeve.
Sandy odmahne glavom. “Naravno da je.”
Ali Maeve je imala pravo. Nikad nije vidio ono što mu je htjela pokazati.
Oslanjanje na vlastite snage nije mogao ni pojmiti. Jedino što je otac na sestri
primjećivao bilo je kako se drži.
Maeve je skuhala kavu, pa su ona i Jocelyn pripalile, dok smo Sandy i ja
gledali. Jeli smo kekse i iz sjećanja izvlačili sve primjere Andreinog groznog
ponašanja, do zadnjeg. Razmjenjivali smo ih kao sličice bejzbolaša i uzvikivali
kad bi netko iznio nešto što već nismo znali. Prepričavali smo kako je spavala do
kasna i opisivali svaku ružnu haljinu koju je odjenula i kako bi sa svojom
majkom provela sat vremena na telefonu, ali je nikad nije pozvala u kuću. Bacala
je hranu i ostavljala upaljena svjetla cijelu noć, a ni po čemu se nije dalo zaključiti
da je u životu pročitala neku knjigu. Satima bi sjedila pokraj bazena i samo zurila
u svoje nokte, a onda je od Jocelyn očekivala da joj na pladnju donese ručak. Oca
nije slušala.
Maeve je oduzela sobu. Mene je izbacila iz kuće. Montirali smo joj ražanj i
na njemu je pekli.
“Može li mi netko objasniti zašto se uopće njome oženio?” upitala je Maeve.
“Naravno.” Jocelyn uopće nije morala razmišljati. “Andrei se jako svidjela
kuća. Vaš otac je mislio kako je kuća najljepša stvar na svijetu i našao si je ženu
koja je mislila isto.”
Maeve digne ruke. “Svi su mislili isto! Kao da bi bilo jako teško naći dobru
ženu kojoj se sviđa kuća.”
Jocelyn slegne ramenima. “Pa, vaša majka ju je mrzila, a Andrea voljela.
Mislio je da je riješio problem. Ali našla sam joj bolno mjesto, zar ne? Kad sam
sve ono rekla o vašoj majci!”
Sandy prekrije lice rukama i nasmije se. “Mislila sam da će na licu mjesta
pasti mrtva.”
Pogledao sam Sandy, pa Jocelyn. Sad su se obje smijale. “Nisi. to stvarno
mislila?”
“Što?” upita Sandy i otre oči.
“Ono kako nam je majka bila, što ja znam, nekakva svetica?”
U sobi se odjednom osjetila napetost, iznenada smo svi postali jako svjesni
gdje sjedimo i što radimo rukama.
“Vaša majka”, rekla je Jocelyn, ali se onda zaustavila i pogledala sestru.
“Naravno da smo voljeli vašu majku”, rekla je Sandy.
“Svi smo je voljeli”, rekla je Maeve.
“Dosta je izbivala”, Jocelyn se trudila birati riječi.
71
 Knjige.Club Books
“Radila je.” Maeve je bila napeta, ali na drugačiji način nego Sandy i Jocelyn.
Nisam imao pojma o čemu pričaju, kao ni da je majka imala posao. “Što je
radila?”
Jocelyn zavrti glavom. “Što nije?”
“Radila je za siromašne”, rekla mi je Maeve.
“U Elkins Parku?” U Elkins Parku nije bilo siromašnih, ili ih barem ja nisam
nikad vidio.
“Radila je za siromašne odasvud”, rekla je Sandy, iako sam vidio kako se
svojski trudi situaciju objasniti pristojno. “Uvijek je znala naći ljude kojima je
nešto bilo potrebno.”
“Odlazila je tražiti siromašne?” upitao sam.
“Od jutra do sutra”, rekla je Jocelyn.
Maeve ugasi cigaretu. “U redu, prestanite. Sad zvučite kao da je nikad nije
bilo kod kuće.”
Jocelyn slegne ramenima, a Sandy uzme kolačić koji je u sredini imao
marmeladu od marelice.
“Pa”, rekla je Maeve, “uvijek smo bili radosni kad bi se vratila kući.”
Sandy se osmjehne i kimne. “Uvijek”, rekla je.

Maeve je u nedjelju rano ujutro ušla u spavaću sobu i otvorila žaluzine. “Ustani i
obuci se. Idemo u crkvu.”
Prebacio sam jastuk preko glave, u nadi kako ću se nekako vratiti snu iz kojeg
me izvukla, a koji sam već uspio zaboraviti. “Neću.”
Maeve se nagnula nad mene i maknula jastuk. “Ne šalim se. Diži se. Ustaj.”
Zaškiljio sam na jedno oko. Bila je u suknji, a kosu, još mokru od tuširanja,
splela je u pletenicu. “Spavam.”
“Bila sam jako ljubazna prema tebi. Pustila sam te da prespavaš misu u osam.
Idemo na onu u pola jedanaest.”
Zario sam lice u jastuk. Budio sam se, a da to nisam htio. “Nitko nas ne gleda.
Više nas nitko ne može natjerati da idemo u crkvu.”
“Ja mogu.”
Odmahnuo sam glavom. “Natjeraj sebe. Ja se vraćam na spavanje.”
Srušila se svom težinom na rub kreveta, pa sam malo odskočio. “Ići ćemo. Mi
smo ljudi koji idu u crkvu.”
Okrenuo sam se na leđa i nevoljko otvorio oči.
“Ne razumiješ me.”
“Ustaj, diži se.”
“Neću da me ljudi grle i izgovaraju sućut. Hoću još spavati.”

72
 Knjige.Club Books
“Grlit će te ove nedjelje, a sljedeće će ti samo mahnuti kao da se ništa nije
dogodilo.
“Ne idem ni sljedeće nedjelje.”
“Otkud sad ovo? Prije se nikad nisi žalio da te netko tjera u crkvi.”
“A kome bih se žalio? Tati?” pogledao sam je. “U svakoj prepirki pobijediš.
To ti je jasno, je li? Kad budeš imala vlastitu djecu, možeš ih tjerati da svako jutro
idu u crkvu i prije škole mole krunicu. Alija ne moram ići, a ne moraš ni ti.
Nemamo roditelje. Možemo otići na palačinke.”
Slegnula je ramenima. “Na palačinke idi sam”, rekla je. “Ja idem u crkvu.”
“Ne moraš me ovako gnjaviti.” Podigao sam se na laktove. Nisam mogao
vjerovati da i dalje inzistira. “Ne trebaju mi uzori.”
“Ne radim to zbog tebe. Isuse, Danny. Volim ići na misu. Volim vjerovati u
Boga. Zajednica, dragi ljudi. Kog vraga si svih ovih godina radio u crkvi?”
“Trudio se zapamtiti košarkašku statistiku.”
“Onda se vrati na spavanje.”
“Nije valjda da si i na koledžu išla u crkvu? U New Yorku si rano ustajala
svih onih nedjelja, kad te nitko nije vidio?”
“Naravno da sam išla u crkvu. Zar se ne sjećaš kad si mi došao u posjet? Otišli
smo skupa na misu na Veliki petak.”
“Mislio sam da to samo mene tjeraš da idem.” Što je bila istina. Mislio sam
da je ocu obećala kako će me natjerati da na Veliki petak odem na misu, ako mi
dopusti da ostanem kod nje.
Zaustila je nešto dodati, ali onda odustala. Potapšala me po gležnju ispod
pokrivača.
“Odmori se” rekla je i onda otišla.
Ne bi bilo lako objasniti zašto smo zapravo išli u crkvu, ali išli su svi. Otac bi
se u crkvi viđao s kolegama i stanarima. Maeve i ja smo se sreli s učiteljima i
prijateljima. Možda je otac htio moliti za duše svojih pokojnih irskih roditelja, ili
je to bio zadnji tračak poštovanja prema majci. Pričalo se kako ne samo što je
voljela crkvu i župljane, nego i svakog svećenika i časnu sestru. Maeve je
govorila kako je majci u crkvi bilo najljepše kad bi časne ustale i zapjevale. Na
temelju ono malo stvari što sam o njoj znao, bio sam siguran kako se ne bi pristala
udati za oca da nije htio ići u crkvu, a on nas je i nakon nje nastavio vući do oltara,
čime je, u odsutnosti sadržaja, barem održavao formu. Možda je to činio jer mu
nikad nije palo na um da bi moglo biti drugačije, ili zato što je njegova kći
propovijed napeto slušala nagnuta naprijed, s molitvenikom u rukama, dok mu je
sin razmišljao o šansama Sixersa u doigravanju, a on sam mozgao o zgradi na
rubu naselja Cheltenham, koja je oglašena za prodaju, makar je otac isto tako
mogao slušati što govori svećenik i čuti glas Božji.

73
 Knjige.Club Books
O tome nismo nikad razgovarali. Sjećanjem mi dominira prizor Maeve koja
nedjeljnim jutrom jurca uokolo i tjera nas da se na vrijeme spremimo: odjenemo,
najedemo, sjednemo u auto. Nakon što je otišla u koledž, ocu i meni bilo je lako
cijeli taj projekt obustaviti. Ali moralo se misliti i na Andreu. Prezirala je
katolicizam, mislila kako se radi o kultu luđaka koji štuju idole i tvrde da
jedu ljudsko meso. Otac bi od ponedjeljka do petka prije zore odlazio na posao i
pronalazio izgovore da se kući ne vrati dok ne prođe večera. Subotom je mogao
jesti u autu dok je ubirao stanarinu ili obilazio razne građevinske projekte. Ali
nedjelju nije bilo lako ispuniti.
Za bijeg od svoje mlade supruge ostala bi mu samo crkva. Otac je s
velečasnim Brewerom razgovarao o mogućnosti da postanem ministrant, onda me
bez pitanja prijavio. Ministranti su u crkvu morali doći pola sata ranije, da
pomognu pripremiti sakramente i kako bi velečasnom Breweru asistirali u
odijevanju. Iako sam bio raspoređen za misu u osam sati, puno puta sam
ministrirao i na onoj od pola jedanaest. Netko bi uvijek javio da je bolestan, ili bi
otišao na ljetovanje ili mu se jednostavno nije dalo ustajati, što je luksuz koji šija
nikad nisam mogao priuštiti. Budući da sam bio ministrant, otac je držao kako je
važno da nedjeljom idem i na vjeronauk, kako bih, rekao je, primjerom pokazao
drugima, iako je vjeronauk bio namijenjen djeci iz državne škole koja nisu od
ponedjeljka do petka već bila izložena nekom obliku vjerske indoktrinacije. Ali
nije bilo prilike da se ocu kaže kako je to idiotski. Nakon mise je sjedio u autu s
cigaretama i novinama i čekao me, a kad se sav posao priveo kraju, kad
je izgovorena i zadnja molitva, opran i zadnji kalež, odveo bi me na ručak. Dok
je Maeve bila kod kuće, nikad ne bi išao van na ručak. Tako bi se jedan sat mise
protegnuo na pola nedjelje i time nas štitio od obiteljskih obaveza i omogućavao
nam da barem neko vrijeme provedemo zajedno, između paljenja i gašenja
svijeća. Na tome ću vječito biti zahvalan, ali ne baš toliko da se ustanem iz
kreveta.
Ali u ponedjeljak ujutro, trener Martin pozvao me u svoj ured i ponovno mi
izrazio sućut zbog onog što me snašlo. Onda mi je rekao kako sam morao doći na
misu i moliti za oca.
“Svi igrači školske ekipe Bishopa McDevitta idu na misu”, rekao mi je. “Do
zadnjeg.”
Još neko vrijeme i sam ću činiti to brojno stanje.

Tjedan dana poslije zvali su iz odvjetničkog ureda da zakažemo termin. Može nas
primiti u tri sata, poslije škole, no to je značilo kako ću propustiti trening, a Maeve
će usred radnog dana morati otići s posla. Nas troje posjeli smo oko stola u maloj
sali za sastanke i tu nam je odvjetnik onda rekao kako nam je otac ipak
nešto ostavio: zakladu za školovanje.
“Za oboje?” upitao sam. Sestra je sjedila na stolcu pokraj mene, u istoj
tamnoplavoj haljini koju je nosila na sprovodu. Ja sam imao kravatu.
74
 Knjige.Club Books
“Zaklada je namijenjena tebi i Andreinim kćerima.”
“Normi i Bright?” Maeve je skoro skočila preko stola. “Dobila je sve, a mi im
još moramo plaćati školovanje?”
“Ne morate vi plaćati. Sve plaća zaklada.”
“Ali ne i za Maeve?” upitao sam. To je bila svinjarija, dio koji je radije
prešutio.
“Budući da je Maeve već diplomirala na koledžu, vaš otac je procijenio kako
je završila školovanje”, rekao je advokat Gooch.
Osim za vrijeme tog jednog jedinog ručka u talijanskom restoran u New
Yorku, naš otac s Maeve nikad nije razgovarao o školovanju, niti je slušao kad bi
ona o tome govorila. Ako ode na fakultet, mislio je, samo će se na pola studija
udati i neće ga nikad dovršiti.
“Zaklada će plaćati koledž?” upitala je Maeve. To je izrekla tonom koji me
naveo da shvatim kako joj je to bila jedna od briga, kako me poslati na koledž.
“Zaklada plaća školovanje”, odgovorio je advokat Gooch, a riječ školovanje
izgovorio je vrlo jasno.
Maeve se nagne naprijed. “Bilo kakvo školovanje?” Razgovarali su kao da su
sami u prostoriji.
“Bilo kakvo.”
“Za sve troje.”
“Da, ali Danny će se naravno prvi dalje školovati, jer je najstariji. Mislim kako
je jako mala mogućnost da se potroši sav novac. Norma i Bernice trebale bi bez
problema dovršiti svoje školovanje.”
Bright, htio sam reći, ali nisam. Nitko je nije zvao Bernice.
“A što će biti s novcem koji će preostati, ako nešto ostane?”
“Sve što ostane u zakladi nakon što troje djece dovrši školovanje podijelit će
se među vama na četiri ravnopravna dijela.”
Kao da je rekao da će pola novca natrag Andrei u novčanik.
“A zakladu vodite vi?” upitala je Maeve.
“Organizirao ju je Andrein odvjetnik. Vašem ocu je rekla kako želi da
školovanje djece bude osigurano i od tog trenutka...” Mahnuo je glavom sjedne
na drugu stranu.
“Kad smo već u odvjetničkom uredu, zašto da ne stavimo moje ime na sve što
ti posjeduješ?” nagađala je Maeve.
“Manje-više.”
“Onda Danny treba razmisliti o fakultetu”, rekla je Maeve.
Advokat Gooch zamišljeno je kuckao pisaljkom po žutom notesu. “Do toga
ima puno vremena, ali da, ako bi Danny bio zainteresiran za fakultetsku ili dalju
naobrazbu, zaklada bi to financirala. Zaklada zahtijeva minimalan prosjek ocjena

75
 Knjige.Club Books
od 3,0 i da je školovanje redovito. Otac je čvrsto vjerovao kako školovanje
ne može biti raspust.”
“Otac se nikad nije morao brinuti za Dannyjeve ocjene.”
U tom trenutku rado bih i sam nešto dometnuo, ali nije se činilo da bi me
slušali. Otac nimalo nije mario za moje ocjene, doduše, možda bi ga bilo briga da
su iskrsnule kao problem. Nije ga zanimalo kako bacam tricu, sve dok sam
pogađao. Njega je zanimalo koliko brzo i ravno znam zabijati čavle i da
shvaćam vremenske aspekte nalijevanja betona. Bilo nam je stalo do istih stvari.
“Znate da sam ja išao u Choate?” upitao je odvjetnik, kao da su njegovi
srednjoškolski dani odjednom postali bitni za ovaj razgovor.
Maeve je nekoliko trenutaka razmišljala o informaciji i onda mu odgovorila
niječno. Izrekla je to iznenađujuće tihim glasom, kao da ju je pomisao da su
advokata Goocha strpali u internat rastužila. “Je li bilo jako skupo?”
“Skoro kao koledž.”
Kimnula je i zagledala se u dlanove.
“Mogao bih se raspitati telefonom. Obično ne primaju učenike usred školske
godine, ali s obzirom na okolnosti, pretpostavljam da bi ih zanimalo razmotriti
slučaj košarkaša s odličnim ocjenama.”
Njih dvoje je onda odlučilo da u siječnju trebam prijeći u Choate.
“Znaš li ti koja djeca idu u internatsku školu?” upitao sam je u autu, kad smo
izašli iz odvjetničkog ureda. Ton mi je bio optužujući, iako zapravo nisam
poznavao nikog tko je pohađao takvu školu. Poznavao sam samo klince kojima
su roditelji time prijetili, nakon što bi ih uhvatili da puše travu ili kad bi pali
matematiku. Kad se Andrea mojem ocu požalila da prljavu odjeću nisam bacio u
korpu, da izgleda mislim kako je Sandyn posao da moju odjeću skuplja s poda,
pere je, slaže i nosi natrag u moju sobu, otac bi rekao: “Pa, pretpostavljam kako
ćemo ga onda morati poslati u internat.” To je bila internatska škola, prijetnja, ili
šala o mogućoj prijetnji.
Maeve je na to drugačije gledala. “Pametni, bogati klinci idu u internatsku
školu, a onda na Columbiju.”
Utonuo sam u sjedalo i strašno se sažalio nad samim sobom. Stvarno mi nije
trebalo da povrh svega još ostanem i bez svoje škole, prijatelja i sestre. “Zašto ne
skratimo stvar, pošalji me ravno u sirotište.”
“Nemaš uvjete”, odgovorila je.
“Nemam roditelje.” O toj temi nismo razgovarali.
“Imaš mene”, rekla je. “Prema tome, ne ispunjavaš uvjete za sirotište.”

***

76
 Knjige.Club Books
“Čime se sad baviš?” upitala je Maeve. “Znam da bih trebala znati, ali uvijek
zaboravim. Pretpostavljam da te previše seljakaju.”
“Pulmologijom.”
“Znanost o pumama?”
Osmjehnuo sam se. Opet je došlo proljeće. Zapravo je bio Uskrs, i u Elkins
Parku ću provesti skoro tri dana. Trešnje iz drvoreda uz kuću Buchsbaumovih
podrhtavale su, ružičaste, iscrpljene teretom tolikih latica. Pretvorile su se u boje,
svjetloružičastu i zlatnu. Bio je dan trešnjinog cvata, baš taj sat i ja, koji nikad
nisam izlazio iz bolnice, sad sam se našao tu da mu budem svjedokom. “S
pumama smo skoro gotovi, sljedeći tjedan počinje ortopedija.”
“Jak kao mazga i dvaput pametniji.” Maeve je lamatala rukom isturenom kroz
prozor parkiranog automobila, prsti su iz sjećanja dozivali davne cigarete.
“Što?”
“Nisi to čuo? Onda se ortopedi tako ne šale. Tata je to znao stalno ponavljati.”
“Tata je imao nešto protiv ortopeda?”
“Nije. Imao je nešto protiv karfiola. Ortopede je mrzio.”
“Zašto?”
“Jer su mu koljeno stavili naopako. Sjećaš se toga.”
“Netko mu je koljeno stavio naopako?” Zavrtio sam glavom. “To je moralo
biti prije nego što sam seja pojavio.”
Maeve je trenutak razmišljala. Vidio sam da u glavi lista godine. “Možda.
Htio je ispasti duhovit, ali sjećam se da sam kao mala mislila kako je to istina.
Koljeno mu se stvarno savijalo na krivu stranu. Stalno je išao ortopedima, valjda
je to pokušavao ispraviti. Kad se sad toga sjetim, čini mi se grozno.”
Popis stvari za koje mi je žao što oca nikada nisam pitao ostat će neiscrpan.
Nakon tolikih godina, rekao bih kako otac nije baš toliko toga zadržavao za sebe
koliko sam ja bio glup što se nisam više potrudio te stvari doznati. “Čak i da mu
je kirurg koljeno stavio naopako, što, naravno, nije moguće, vjerojatno bismo
mu trebali biti zahvalni što mu nije amputirao nogu. To se, znaš, u ratu stalno
događa. Treba puno više vremena da se nešto spasi, nego da se odreže.”
Maeve je iskrivila lice. “Pa nije bio u američkom građanskom ratu”, rekla je,
kao da su nakon Appomattoxa prestali amputirati. “Mislim da mu koljeno nisu
čak ni operirali. Rekao je da se liječnicima u Francuskoj toliko žurilo da nisu
uvijek pazili. Stvari bi se stavile naopako. Zapravo je dirljivo da se s tim mogao
šaliti.”
“Morao je proći operaciju kad se to dogodilo. Ako si ranjen u koljeno, netko
ti ga mora operirati.”
Maeve me pogledala kao da sam upravo otvorio vrata automobila i do nje sjeo
kao potpuni stranac.
“Nije bio ranjen.”
77
 Knjige.Club Books
“Naravno da je bio.”
“Slomio je rame kad je skakao s padobranom i nešto pokidao u koljenu, ili
mu se zaglavilo. Doskočio je na lijevu nogu i onda pao i slomio lijevo rame.”
Nizozemska kuća vidjela se točno iza nje, kao stalna pozadina. Pitao sam se
je li to ista ona u kojoj smo odrasli. “Zašto sam uvijek mislio da je ranjen u ratu?”
“Nemam pojma.”
“Ali bio je u bolnici u Francuskoj?”
“Zbog ramena. Problem je nastao jer nitko nije obraćao pažnju na koljeno.
Pretpostavljam da mu je rame stvarno bilo u groznom stanju. Onda se koljeno s
vremenom pretjerano opteretilo. Godinama je nosio protezu, a onda je noga
otvrdnula. To su nazvali arto...” Stala je usred riječi.
“Artofibrozom”
“Tako je.”
Sjećam se da mu je ta proteza bila izvor bola: bila je teška i nije mu dobro
pristajala. Nije se žalio na koljeno nego na protezu. “A što je bilo s ramenom?”
Slegnula je ramenima. “Valjda se izliječilo. Ne znam. Rame nikad nije
spominjao.”
Kroz cijeli medicinski fakultet i još barem desetljeće poslije, sanjao sam da
sam na vizitama gdje me dovode pred pacijenta kojeg nisam pregledao i baš sam
se tako osjećao tog uskršnjeg jutra. Cyril Conroy je padobranac američke vojske,
star trideset i tri godine. Nije ranjen...
“Da ti nešto kažem”, rekla je Maeve. “Kad je imao infarkt, uvijek sam mislila
da je to bilo zbog stepenica. Nisam ga mogla zamisliti kako se pokušava popeti
na šesti kat. Morao je stvarno biti lud od bijesa da se po onoj vrućini penje
stubištem kako bi provjerio izolaciju prozora. Koliko ja znam, u životu se samo
dvaput popeo na treći kat Nizozemske kuće, onog dana kad je mamu i mene poveo
da je prvi put razgledamo i onog Dana zahvalnosti kad sam došla kući, a Andrea
je objavila da me šalje u progonstvo. Sjećaš se toga? Odnio mi je gore torbu. A
kad smo došli gore, morao je leći na krevet. Noga ga je rasturala od bola. Stavila
sam mu svoj kofer pod nogu da je može držati u podignutom položaju. Trebala
sam urlati o tome što je Andrea izvela, ali mislila sam samo kako mu neću moći
pomoći da se stubištem vrati dolje. Morat ćemo živjeti u dvije male spavaće sobe
pokraj plesne dvorane, tata i ja. Zapravo, baš dražesna pomisao. Voljela bih da je
tako ispalo. ‘Kuća izgleda lijepo, ali je prokleto previsoka.’ Onda sam mu rekla
da je treba prodati i kupiti prizemnicu. Rekla sam mu kako bi time riješio
sve probleme, i oboje smo se nasmijali. To je stvarno bilo nešto posebno”, rekla
je dok je kroz prozor gledala trešnje Buchsbaumovih, “natjerati tatu tih dana da
se na bilo što nasmije.”

***

78
 Knjige.Club Books
U životu ima nekoliko trenutaka kad skočiš u vis, prošlosti na kojoj si dotad stajao
više nema, a budućnost u koju si mislio doskočiti još se nije pojavila, pa na
trenutak ostaneš u zraku, nesvjestan ičeg i ikog, čak ni samog sebe. Te zime kad
me Maeve Oldsmobileom odvezla u Connecticut našao sam se u strašno živoj
sadašnjosti. Tog se automobila namjeravala riješiti, ali tako nam je malo
stvari ostalo iz prošlosti. Nebo je bilo prekrasna modrina, a sunce je svom snagom
sjalo po snijegu i gotovo nas zaslijepilo. Usprkos svemu što smo izgubili, te jeseni
bili smo sretni, zajedno u njenom malom stanu. Andrea je rasprodala cijelu tvrtku.
Nije ostala nijedna zgrada u očevom vlasništvu. Nisam mogao ni zamisliti koliko
se novca uspjela domoći. Maeve sam htio reći kako to što ćemo izmusti nešto
sitniša iz budućnosti Norme i Bright, jer se vjerojatno neću moći dovoljno dugo
školovati da uzmemo više, ali da to ne vrijedi toliko da se nas dvoje razdvajamo.
Ići ću na koledž, naravno da hoću, ali zasad sam još htio s prijateljima igrati
košarku i sjediti s njom za kuhinjskim stolom nad jajima i tostom i razgovarati
o tome kako smo proveli dan. Ali stvari su se pokrenule i činilo se kako zastaviti
ih više nije bilo u našoj moći. Maeve je odlučila da moram u Choate. Odlučila je
i da ću studirati medicinu. Specijalizaciju je dodala tako da ispadne najdulje i
najskuplje školovanje koje je mogla složiti.
“Je li ti uopće važno što ja ne želim biti liječnik?” upitao sam je. “Je li u sve
to uračunato i ono što bih ja htio u životu?”
“Pa, što bi ti htio?”
Htio sam raditi s ocem, kupovati i prodavati nekretnine. Htio sam ih graditi
od temelja do krova, ali to kao mogućnost više nije postojalo, “Ne znam. Možda
ću igrati košarku.” Sam sebi zvučao sam tvrdoglavo. Maeve bi se rado sa mnom
zamijenila za probleme, pa da ispituje granice rokova i cijene svog školovanja.
“Igraj koliko hoćeš kad si gotov sa smjenom u bolnici”, rekla je dok je pratila
putokaze za Connecticut.

79
Knjige.Club Books

DRUGI DIO

80
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

U New Yorku je u srijedu, dan prije Dana zahvalnosti, padao gust i mokar snijeg.
Kolodvor Penn izgledao je kao obor kakve stočne farme na otvorenom, putnici su
poput goveda stajali u lokvama bljuzgavice, zgurani i natiskani u pregrijanom
terminalu. Nismo mogli skinuti kapute, kape i šalove jer su nam ruke bile pune
kofera, torbi i knjiga koje nismo željeli spuštati na odvratni pod. Zurili smo u
ploču s voznim redom odlazaka i čekali upute. Što se prije domognemo vlaka,
veća nam je šansa da dograbimo sjedalo koje gleda u smjeru kretanja i nije suviše
blizu zahoda. Klinac s naprtnjačom punom cigli stalno se okretao da svojoj
djevojci nešto kaže i svaki put bi me opalio punom težinom svoje imovine.
Htio sam opet biti u svojoj sobi u domu u Columbiji.
Htio sam biti u vlaku.
Htio sam skinuti kaput.
Htio sam učiti periodni sustav elemenata.
Maeve me svega toga mogla spasiti da se sama potrudila doći u New York.
Nakon što je završila s nadgledanjem pretpraznične isporuke sam bog zna koliko
tona smrznutog povrća trgovinama živežnih namirnica, tvrtka Otterson zatvorila
je sve do ponedjeljka. Moj cimer je za Dan zahvalnosti otišao roditeljima u
Greenwich, pa je Maeve mogla prespavati u njegovom krevetu, mogli smo otići u
kineski restoran i možda u kazalište. Ali Maeve je u New York dolazila samo kad
su to okolnosti baš zahtijevale - recimo, kad mi je tijekom prvog semestra kao
brucošu na koledžu prsnulo slijepo crijevo. U bolnicu Columbia-Presbyterian
odvezla me hitna pomoć i dopratio nadglednik studentskog doma. Kad sam se
nakon operacije probudio, u sobi je spavala Maeve, stolac je privukla krevetu, a
glavu spustila na madrac do moje ruke. Tamna, raspuštena kosa prekrila me kao
dodatni pokrivač. Ne sjećam se da sam je zvao, možda ju je nazvao netko drugi.
Naposljetku, bila je navedena kao kontakt za izvanredne situacije, najbliži rod.
Još sam bio na rubu izlaska iz anestezije, gledao sam je kako sanja i mislio,
gle, Maeve je došla u New York. Maeve mrzi dolaziti u New York. To ima neke
veze s lijepim sjećanjima na Barnard i potencijalom koji je tad u sebi vidjela. New
York joj je bio utjelovljenje stida zbog stvari za koje ni po čemu nije bila kriva,
ili barem to tako vidim ja. Sklopio sam oči, a kad sam ih opet otvorio, sjedila je
na istom stolcu i držala me za ruku.

81
 Knjige.Club Books
“Evo tebe”, rekla je smiješeći se. “Kako se osjećaš?”
Tek sam nakon više godina poslije shvatio koliko je to što mi se dogodilo
uistinu bilo opasno. U to vrijeme sam na operaciju gledao kao na nešto između
gnjavaže i izvora stida. Zaustio sam se našaliti, ali gledala me s toliko nježnosti
da sam umuknuo. “Dobro sam”, rekao sam. Usta su mi bila suha i ljepljiva.
“Slušaj me”, rekla je tihim glasom. “Prvo ja, onda ti. Je li ti jasno?”
Blesavo sam joj se osmjehnuo, ali ona je odmahnula glavom. “Prvo ja.”
Na ploči se počeo okretati niz slova i brojki i kad su se kotačići zaustavili,
ispisalo se HARRISBURG 4:05, KOLOSIJEK 15, NA VRIJEME. Kao košarkaš
sam naučio kako se treba kretati kroz gužvu. Većina jadnih goveda na kolodvor
Penn dolazila je tek jednom godišnje i nije ih bilo teško zbuniti. Dok se masa
pomicala, jako malo ih se okrenulo u pravom smjeru. Kad su shvatili kojim putem
trebaju ići, ja sam već bio u vlaku.
Pozitivna stvar s vlakom je što će mi putovanje ponuditi više od sat vremena
za učenje, a to mi je vrijeme bilo nužno za nastavak mojeg iskupljenja iz organske
kemije. Dr. Able, profesor prikladnog imena, pozvao me početkom listopada u
svoj kabinet i rekao da ću dobiti negativnu ocjenu. To je bilo 1968. i Columbia je
bila sva uzavrela.
Studenti su se bunili, marširali, okupirali. Bili smo mikrokozmos nacije u ratu
i svaki smo dan toj naciji pred oči iznosili ogledalo, s namjerom da joj pokažemo
kakvom je vidimo. Bilo je besmisleno uopće pretpostaviti da bi ikog bilo briga što
je neki brucoš pao kemiju, ali, eto, u toj sam se situaciji našao. Već sam bio
izostao s nekoliko predavanja, a on je sad pred sobom imao svežanj mojih testova,
pa čovjek ne treba biti vidovit da shvati kako mi se ne piše dobro. Kabinet dr.
Ablea na trećem katu bio je pretrpan knjigama, a tu je bila i omalena ploča na
kojoj je bila ispisana neka nerazumljiva sinteza, koju će možda, plašio sam se,
tražiti da objasnim.
“Vodiš se kao student koji se sprema za medicinu”, obratio mi se kad je
pogledao u bilješke. “Je li to točno?”
Odgovorio sam da je točno. “Još smo na početku semestra. Uhvatit ću korak.”
Kucnuo je olovkom po hrpi mojih loših testova.
“Na medicini kemiju shvaćaju ozbiljno. Ako ne položiš, ne možeš se upisati.
Zato bi bilo najbolje da razgovaramo u ovoj fazi. Budemo li čekali, nećeš uhvatiti
korak.”
Kimnuo sam, osjetio sam kako mi se grči abdomen. Jedan od razloga zašto
sam se u školi uvijek zalagao i dobivao dobre ocjene bio je baš da spriječim
ovakve razgovore. Dr. Able je rekao kako već jako dugo predaje kemiju pa ima
puno iskustva s momcima kao što sam ja, da problem nije u tome što nisam
sposoban svladati gradivo, nego što tome ne posvećujem potrebno vrijeme.
Naravno, imao je pravo. Od početka semestra nisam se uspijevao usredotočiti, ali
tvrdnja kako je već imao puno iskustva s momcima poput mene bila mu je

82
 Knjige.Club Books
pogrešna. Mršav muškarac s loše ošišanom čupom guste smeđe kose. Nisam
mogao ocijeniti koliko je star, samo da je zbog kravate i sakoa predstavnik, kako
sam to shvaćao, one druge strane.
“Kemija je prekrasan sustav”, rekao je dr. Able. “Svaki blok nadovezuje se
na prethodni. Ako ne razumiješ prvo poglavlje, nema smisla prelaziti na drugo.
Prvo poglavlje ti nudi ključ za razumijevanje drugog, a prvo i drugo poglavlje
nude ključeve za treće. Sad smo na četvrtom poglavlju i nemoguće je odjednom
se početi jako zalagati na četvrtom poglavlju i tako uhvatiti korak s
ostalim studentima. Nemaš potrebne ključeve.”
Odgovorio sam kako mi se i samom tako čini.
Dr. Able mi je potom rekao da se vratim na početak udžbenika, pročitam prvo
poglavlje i odgovorim na sva pitanja na njegovom kraju, bacim odgovore i kad se
sutradan ujutro probudim, opet na njih odgovorim. Tek kad oba puta točno
odgovorim na sva pitanja, smijem ići dalje.
Htio sam ga pitati zna li da studenti spavaju na podu pred dekanovim uredom.
Ali samo sam rekao: “Moram držati korak i u svojim drugim predmetima”, što je
zvučalo kao da pregovaramo koliko svojeg dragocjenog vremena smijem
posvetiti kemiji. Od drugih polaznika nitko nije tražio da odgovore na sva pitanja,
a kamoli da to učine dvaput.
Dugo me, bezizražajno gledao. “Onda ovo možda nije tvoja godina za
kemiju.”
Organsku kemiju nisam si mogao dopustiti pasti, nisam zapravo smio pasti
ništa. Imao sam regrutacijski broj 17 i bez studentske odgode novačenja, sad bih
u Vijetnamu spavao u rovu negdje kod Khe Sanha. No ono što bi mi, ako izgubim
studentski status, napravila sestra daleko bi nadmašilo sve što je u stanju učiniti
vlada. Ovo nije sala. To je kao kad zaspiš za volanom dok se u ponoć kroz mećavu
autocestom voziš kroz New Jersey. Dr. Able me prodrmao taman da ugledam
farove kako idu ravno na moje vjetrobransko staklo i ostao mi je djelić sekunde
da trznem volanom i vratim se u vlastitu traku. Udaljenost između mene i
potpunog uništenja nije bila veća od snježne pahuljice.
U vlaku sam sjeo do prolaza. Nije mi trebao prozor, od Manhattana do
Philadelphije nije bilo ničeg što bih morao vidjeti. U normalnim okolnostima
stavio bih torbu na susjedno sjedalo i pokušao se raširiti da djelujem što krupnije,
ali bio je tjedan Dana zahvalnosti i nitko se neće moći protegnuti na dva mjesta u
vlaku. Zato sam samo otvorio udžbenik i nadao se ostaviti dojam osobe kakva
sam zapravo i bio: ozbiljan student kemije koji se neće dati uvući u razgovor o
vremenu, Danu zahvalnosti ili ratu. Dio goveda s kolodvora Penn koji je išao za
Harrisburg natiskivao se kroz okretnu rampu i formirao vrstu po jedan koja se
protezala do perona i vagona, a svaki je njen pripadnik treskao prtljagom u svako
sjedalo kraj kojeg bi prošao. Nisam skidao oči s knjige sve dok me neka žena
promrzlim prstima nije potapšala po vratu. Ne po ramenu, kako bi to napravili svi
drugi, nego po vratu.
83
 Knjige.Club Books
“Mladiću”, rekla je i onda pogledala kofer koji joj je stajao do nogu. Bila je
to nečija baka koja se sad pita kako se to našla u svijetu u kojem muškarci
dopuštaju ženama da u ime ravnopravnosti same vuku prtljagu u vlak, goveda
koja su dolazila za njom i dalje su se naguravala, jer nisu mogla razumjeti zašto
je nastao privremeni zastoj. Bili su prestravljeni da vlak ne ode bez njih. Ustao
sam i podigao prtljagu, koja se sastojala od smeđeg kofera od karirane vune
dodatno ojačanog remenom (patentnom zatvaraču nije sasvim za vjerovati), pa je
ubacio na policu iznad glave. Tim ljubaznim potezom očito sam oglasio svoje
usluge nosača pa su me žene duž cijelog vagona počele dozivati. Nekoliko ih je
uz kofere vuklo i vrećice iz Macy’sa i Wanamaker’sa, pune zamotanih božićnih
darova, pa sam se čudom čudio kakvo li je to samo dugoročno razmišljanje. Torbu
po torbu nabijao sam predmete na željezne rešetke iznad sjedala, u prostor u koji
nikako nisu mogli stati. Svemir se možda neprestano širi, ali polica nosača
prtljage ne.
“Pažljivo”, rekla mi je jedna žena i digla ruke da mi pokaže kako bi to ona
radila da je tridesetak centimetara viša.
Kad sam napokon pogledao lijevo pa desno i zaključio da se tu više ništa ne
može, okrenuo sam se protiv plime putnika i progurao se do svojeg sjedala. Tu
sam zatekao djevojku s plavim kovrčama kako sjedi do prozora i čita moj
udžbenik iz kemije.
“Sačuvala sam ti mjesto”, rekla je kad je vlak krenuo.
Nisam znao misli li na mjesto gdje sam stao u knjizi ili sjedalo u vlaku, ali
nisam je pitao, jer nijedno ni drugo nije trebalo sačuvati. Bio sam na 9. poglavlju,
nakon što mi je kemija napokon podarila svoje ključeve. Sjeo sam na kaput jer
sam propustio priliku da ga ubacim iznad glave.
“Imala sam kemiju u srednjoj školi”, rekla je plavuša i okrenula stranicu.
“Druge djevojke su imale daktilografiju, ali petica iz kemije više vrijedi od petice
iz daktilografije.”
“U kom smislu?” Veća je šansa da kemija posluži općem dobru, ali svakako
će puno većem broju ljudi u životu dobro doći daktilografska vještina.
“Za prosjek ocjena.”
Lice joj je bilo skup kružnica: okrugle oči, okrugli obrazi, okrugla usta, mali
okrugli nos. Nisam imao namjeru s njom razgovarati, ali opet, nisam znao imam
li nekog izbora, sve dok u ruci drži moj udžbenik. Kad sam je pitao je li onda
dobila peticu iz kemije, nastavila je čitati. Naletjela je na nešto što ju je
zanimalo pa je na moje pitanje samo odsutno kimnula. Kemija ju je više zaokupila
od činjenica što je jednom iz nje imala pet, a to je, morao sam priznati, bilo
privlačno. Pričekao sam cijele dvije minute prije nego što sam joj rekao da mi
vrati knjigu.

84
 Knjige.Club Books
“Svakako”, rekla je i pružila mi je, prstom je označila drugi odlomak 9.
poglavlja. “Čudno je to opet vidjeti, skoro kao kad naletiš na osobu s kojom si
provodio puno vremena.”
“Provodim puno vremena s kemijom.”
“Ne mijenja se”, rekla je.
Pogledao sam stranicu dok je ona prekopala po torbici i izvukla tanku knjižicu
poezije Adrienne Rich pod naslovom Necessities of Life. Pitao sam se je li to za
školu ili je jedna od onih djevojaka koje u vlaku čitaju poeziju. Pitanje nisam
ponovio naglas, pa smo sve do Newarka zajedno sjedili u tišini. Kad se vlak
zaustavio i potom otvorila vrata, izvadila je žvakaću gumu iz paketića Juicy Fruita
u džepu i stavila je u knjigu pa me pogledala, opet onako nepodnošljivo ozbiljno.
“Moramo razgovarati”, rekla je.
Moja djevojka Susan rekla mi je Moramo razgovarati na kraju naše brucoške
godine, a onda mi priopćila da prekidamo. “Moramo?”
“Osim ako baš ne želiš spuštati prtljagu svim ženama koje silaze u Newarku
pa je onda dizati svim ženama koje će ući u vlak.”
Imala je, naravno, pravo. Žene su me strijeljale pogledom pa onda znakovito
pogledavale prtljagu. U vlaku je bilo i drugih tjelesno zdravih muškaraca, ali na
mene su se navikle.
“Dakle, putuješ kući”, rekla je moja susjeda i nagnula se naprijed s osmijehom
na licu. Nečim je premazala usne pa su joj sjale. Iz daljine je izgledalo kao da
vodimo neki smislen razgovor ili da smo zaručnici. Sjedio sam joj dovoljno blizu
da osjetim miris njenog šampona koji joj se još zadržao u kosi.
“Za Dan zahvalnosti”, odgovorio sam.
“Baš fino.” Kratko je kimnula i gledala me u oči tako da sam lijepo mogao
vidjeti da ima blago spušten lijevi očni kapak, što je mana koja bi prošla
neopaženo da se nije tako prodorno zapiljila u mene. “U Harrisburg?”
“Philadelphiju”, odgovorio sam, a zato što smo u tom trenutku sjedili jako
blizu, dodao sam i predgrađe.
“Elkins Park.” Na trenutak sam zaboravio da više ne stanujem u Elkins Parku.
Stanovao sam u Jenkintownu, ako se može reći da sam negdje uopće stanovao. U
Jenkintownu je stanovala Maeve.
Kad sam spomenuo Elkins Park, u očima joj je bljesnulo prepoznavanje.
“Rydal.” Dotakla je plavi vuneni šal koji joj je prekrivao prsnu kost. Elkins Park
bio je susjedno naselje Rydalu, što znači kako smo i mi gotovo susjedi. Žena se
nagnula nad nas da nam nešto kaže, ali moja susjeda joj je samo odmahnula
rukom.
“Buzzy Carter”, rekao sam, jer to je bilo ime koje je trebalo spomenuti kad se
govori o Rydalu. Buzzy i ja skupa smo bili u izviđačima i poslije igrali u
suparničkim crkvenim košarkaškim ekipama. Čovjek se rodio popularan i u

85
 Knjige.Club Books
srednjoj školi imao dobre ocjene, čvrste zube i meku ruku kojom je ubacivao 40
koševa po utakmici, plus asistencije. Sad je već igrao na Pennu.
“Bio je godinu dana stariji”, rekla je s izrazom lica koji bi djevojke obično
imale kad bi im se Buzz našao na pameti. “Vodio je moju rođakinju na maturalnu
zabavu, iako mi nikad nije bilo jasno zašto. Išao si u Cheltenham?”
“Bishop McDevitt”, odgovorio sam jer se nisam želio upuštati u komplicirano
objašnjavanje, “ali zadnje dvije godine sam bio u internatskoj školi.”
Osmjehnula se. “Roditelji te nisu mogli podnijeti?”
Svidjela mi se. Imala je smisao za dobro tempiranje šale. “Je”, odgovorio sam,
“tako nekako.”
Kad je vlak krenuo sa stanice, vratili smo se svojim odabranim ulogama
neznanaca, ona sa svojom poezijom, a ja s udžbenikom iz kemije. U miroljubivoj
koegzistenciji gotovo smo i zaboravili na onog drugog.
Kad je vlak ušao na kolodvor u 30. ulici, žena s kariranim koferom, koja je
sve to zapravo pokrenula, sjurila se ravno prema meni i odvukla me niz prolaz da
joj dohvatim prtljagu. Kofer je bio baš lijepo zapeo, onako uguran među druge
torbe. Čak i da se popela na naslon ne bi ga mogla dohvatiti. Onda je pomoć
trebala druga žena, pa još jedna i na kraju mi se učinilo kako će mi se
zatvoriti vrata pa ću se morati voziti dalje do Paolija i onda vraćati natrag.
Vidio sam plavu glavu moje susjede kako se približava vratima. Možda je
pričekala koliko joj se činilo pristojnim, možda uopće nije čekala. Rekao sam si
da nema veze. Spustio sam zadnju torbu ženi koja je sasvim ozbiljno očekivala da
joj prtljagu odnesem na peron i onda sam ih se konačno oslobodio, dograbio
kaput, kofer i udžbenik pa uspio sići s vlaka trenutak prije nego što su se
vrata zatvorila.
Sestru nikad nije bilo teško naći. Prije svega, uvijek sam mogao računati kako
će biti viša od manje-više svih ostalih, a drugo, nikad nije kasnila. Ako bih dolazio
vlakom, Maeve bi stajala u sredini prvog reda gomile koja je čekala. I te je srijede
pred Dan zahvalnosti već bila tu, s druge strane perona, u trapericama i mojoj
crvenoj vunenoj vesti za koju sam mislio da se izgubila. Mahala mi je pa sam
podigao ruku da joj uzvratim pozdrav, ali susjeda iz vlaka me uhvatila za
podlakticu.
“Doviđenja!” rekla je, sva onako plava i nasmiješena. “Sretno s kemijom.”
Prebacila je torbu preko ramena. Pretpostavljam kako ju je bila spustila dok me
čekala.
“Hvala.” Odjednom me spopao neki čudan poriv da je sakrijem ili otjeram,
ali eto ti već moje sestre kako nam prilazi dugim koracima. Maeve me obgrlila,
podigla me koji centimetar s tla i protresla. To je prvi put napravila kad sam za
Uskrs došao kući iz Choatea i onda je to postala tradicija, da mi dokaže kako je to
i dalje u stanju.
“Jesi li upoznao koga u vlaku?” upitala je, gledajući mene, a ne nju.

86
 Knjige.Club Books
Okrenuo sam se djevojci. Bila je skroz prosječne visine, iako bi svatko
djelovao malen, kad bi stao pokraj mene i sestre. Sjetio sam se da je nisam pitao
kako se zove.
“Celeste”, rekla je djevojka i ispružila ruku, pa smo se svi rukovali. “Maeve”,
predstavila se Maeve, a ja sam rekao: “Danny” i onda smo svi jedni drugima
zaželjeli sretan Dan zahvalnosti, pozdravili se i otišli.
“Ošišala si kosu!” rekao sam čim nas više nije mogla čuti.
Maeve je podigla ruku i dodirnula mjesto na vratu gdje je kosa ošišana na bob
naglo prestajala. “Kako ti se čini? Mislila sam da ću tako izgledati odraslo.”
Nasmijao sam se. “Ja bih pomislio kako će ti baš dosaditi vječito ostavljati
takav dojam.”
Uhvatila me pod ruku i nagnula glavu da mi dodirne rame. Kosa joj je na
trenutak pala i prekrila lice, potom je zabacila glavu. Kao djevojka, pomislio sam,
a onda se sjetio kako Maeve zapravo i jest djevojka.
“Ovo će biti najbolja četiri dana ove godine”, rekla je. “Sve dok opet ne dođeš
kući za Božić.”
“Možda za Božić ti dođeš k meni. Ja sam tebi dolazio na Uskrs, dok si bila na
koledžu.”
“Ne volim putovati vlakom”, rekla je Maeve, kao da je time stvar riješena.
“Možeš se dovesti autom.”
“Na Manhattan?” Zagledala se u mene da istakne koliko je to glup prijedlog.
“Puno je lakše doći vlakom.”
“Vlak je bio noćna mora”, rekao sam.
“Je li ta cura dio te noćne more?”
“Ne, cura je u redu. Zapravo mi je dosta pomogla.”
“Sviđa ti se?” Već smo bili skoro kod izlaza na parkiralište. Maeve je
inzistirala da po mene dođe autom.
“Onoliko koliko ti se može svidjeti osoba koja u vlaku sjedi do tebe.”
“Odakle je?”
“Zastoje to uopće važno?”
“Jer još uvijek stoji i čeka, a nitko nije došao po nju. Ako ti se sviđa, možemo
joj ponuditi da je povezemo.”
Zastao sam i okrenuo se. Nije nas gledala, gledala je na drugu stranu. “Sad
imaš oči i na leđima?” Uvijek sam mislio da kod nje to nije nemoguće. Celeste je
u vlaku djelovala tako snalažljivo, a sad je na kolodvoru izgledala sasvim
izgubljena. Spasila me od jako puno navlačenja kofera. “Iz Rydala je.”
“Pa možemo potrošiti još deset minuta da se odvezemo do Rydala.”
Sestra je bila svjesnija okoline od mene. Bila je i susretljivija. Poslala me da
Celeste pitam treba li joj prijevoz, a ona je ostala čuvati kofer. Nakon što je još

87
 Knjige.Club Books
nekoliko trenutaka pogledom pretraživala po kolodvoru, da još jednom provjeri
neće li ipak ugledati nekog člana svoje obitelji - nikad nije jasno rečeno tko je to
trebao doći po nju - opet me pitala hoće li nam to biti skroz izvan ruke. Odgovorio
sam kako nam to neće biti nikakav problem. Potom smo nas troje zajedno krenuli
parkiralištem, a Celeste se i dalje ispričavala. Onda su uvukla na stražnje sjedalo
sestrine bube pa smo je odvezli kući.

***

“Ti si rekao da je trebamo povesti”, rekla je Maeve. “Jasno se sjećam. Išli smo za
Dan zahvalnosti Goochevima i morala sam kući da zamijesim pitu, kad si ti rekao
kako si u vlaku upoznao tu djevojku i obećao joj da ćemo je odvesti kući.”
“Totalna laž. U životu nisi zamijesila pitu.”
“Trebala sam do pekare po pitu koju sam naručila.” Odmahnuo sam glavom.
“Uvijek sam išao vlakom u 4:05. Do mog dolaska, pekara bi se već zatvorila.”
“Daj prestani! Sve što hoću reći je kako nisam odgovorna za Celeste.”
Vozili smo se njenim autom i smijali. Volkswagenovu bubu odavno je
zamijenio Volvo karavan s grijanim sjedalima. Auto se probijao kroz snijeg.
Ali tog dana je bilo hladno, no snijeg nije padao. Svjetla Nizozemske kuće
već su sjala na tamnoj pozadini.
To je bio dio nove tradicije koja je uspostavljena godinama poslije: nakon što
smo Celeste i ja bili u vezi pa prekinuli pa obnovili vezu, nakon što smo se oženili
i nakon što su se rodili May i Kevin, nakon što sam postao liječnik, pa prestao biti
liječnik, nakon što smo svi godinama pokušavali na civiliziran način naći se za
Dan zahvalnosti pa od toga odustali. Svake godine u srijedu pred Dan zahvalnosti
Celeste, klinci i ja odvezli bismo se iz grada u Rydal. Njih troje ostavio bih u kući
njezinih roditelja i onda otišao večerati sa sestrom. Na Dan zahvalnosti, Maeve je
beskućnicima služila ručak s grupom iz crkve, a ja bih se vratio objedovati s
Celesteinom golemom obitelji koja se stalno povećavala. Navečer bismo se klinci
i ja odvezli posjetiti Maeve u Jenkintownu. Donijeli bismo posude iz frižidera
natrpane ostacima večere i kriškama pite koju je ispekla Celesteina majka. Hranu
smo jeli hladnu, dok smo za stolom u blagovaonici igrali poker za sitniš. Moja
kći, čiji je smisao za dramatične izjave bio očit još od najranijeg djetinjstva,
govorila je kako je to gore nego biti dijete razvedenih roditelja, sve to vozikanje
tamo-amo. Rekao sam joj da nema pojma o čemu priča.
“Pitam se dolaze li i dalje Norma i Bright za Dan zahvalnosti”, rekla je Maeve.
“Pitam se jesu li se udale za tipove koji Andrei nisu nimalo po volji.”
“A, pa sigurno jesu”, rekao sam i shvatio kako bi tako stvarno i moglo biti.
Sažalio sam se nad tim muškarcima koje nikad neću upoznati. “Jao onom jadnom
tipu kojeg dovedu u Nizozemsku kuću.”

88
 Knjige.Club Books
Maeve odmahne glavom. “Teško je zamisliti tko bi tim djevojčicama bio
dovoljno dobar.”
Sestru sam znakovito pogledao, misleći kako će shvatiti šalu, ali nije.
“Što?”
“To Celeste uvijek govori za tebe”, rekao sam.
“Što to Celeste uvijek govori za mene?”
“Da misliš kako nitko nije dovoljno dobar za mene.”
“To nisam nikad rekla. Rekla sam kako si mogao naći bolju od nje.”
“A”, odgovorio sam i podigao ruku. “Bez problema.” Moja žena je
omalovažavala sestru, a sestra suprugu, dok sam ih ja obje morao slušati, jer to
nisam mogao izbjeći. Godinama sam ih pokušavao natjerati da prestanu, branio
sam čast jedne pred drugom, a onda digao ruke. Svejedno, postojale su granice
dokle mogu ići i obje su to znale.
Maeve pogleda prozor kuće. “Celeste ima prekrasnu djecu”, rekla je.
“Hvala.”
“Nimalo ne sliče na nju.”
Ah, da smo barem oduvijek živjeli u svijetu u kojem su svaki muškarac, žena
i dijete automatski opremljeni uređajem za snimanje zvuka, fotografija i kratkih
filmova. Volio bih raspolagati neoborivim dokazima, a ne samo varljivim
sjećanjem, jer me ni sestra ni supruga u ovom nisu htjele podržati. Maeve je, a ne
ja, odabrala Celeste, a Celeste je od nas dvoje prvo zavoljela nju. Našao sam se
na toj snježnoj vožnji 1968. između kolodvora u 50. ulici i kuće Celesteinih
roditelja u Rydalu i Maeve je prema njoj pokazivala toliko topline da se na cesti
otapao led. Celeste je sjedila pozadi, zgurana među naše kofere, a koljena je
morala dići u vis jer na bubinom stražnjem sjedalu za njih nije bilo mjesta.
Maeve je neprestano pogledavala u retrovizor i zatrpavala je pitanjima. U koju
školu ide?
Celeste je bila na drugoj godini koledža Thomas More. “Utvaram si kako je
to dio Fordhama.”
“Tamo bih se i ja upisala, kad bih se htjela školovati kod isusovaca.”
“Gdje si ti bila na koledžu?” upitala je Celeste.
Maeve uzdahne. “Na Barnardu. Dali su stipendiju, i to je onda bilo to.”
Koliko ja znam, ništa od toga nije bila istina. Maeve posve sigurno nije bila
ničiji stipendist. “Što studiraš?” pitala je Maeve.
“Glavni predmet mi je engleski”, odgovorila je Celeste. “Ovaj semestar
slušam američku poeziju 20. stoljeća.”
“Poezija mi je bila omiljeni predmet!” Maeve zadivljeno digne obrve. “Ne
pratim stvari koliko bih trebala. To je nezgodno kad diplomiraš. Nikad nemaš
dovoljno vremena za čitanje, kad te nema tko na to natjerati.”

89
 Knjige.Club Books
“Kad si ti to slušala poeziju?” upitao sam sestru.
“U kući je tako tužno”, rekla je Maeve. “Ostavljena da ugodi zadnjim
stanarima, kao da ih snubi da se ipak vrate. A sad, kad ugoditi više nema kome,
kopni, bez snage da se suoči s gubitkom.” Kad je bila sigurna da je Maeve
završila, Celeste je nastavila stih tišim glasom. “I pretvori se opet u dom s početka,
taj veseo pokušaj da sve bude po volji, odavno promašen cilj. I vidiš lako kako je
to bilo, pogledaj samo slike i pribor za jelo. Note na klaviru. Tu vazu.”
“Larkin”, kriknule su uglas. Mogle su se vjenčati na licu mjesta, Maeve i
Celeste, toliko su se u tom trenutku voljele.
Zapanjeno sam pogledao Maeve. “Kako ti to znaš?”
“Propustila sam ga pitati da mi odobri nastavni program”, nasmijala se Maeve
pa glavom pokazala prema meni, na što se onda i nasmijala i Celeste.
“Što ti je bio glavni predmet?” upita Celeste. Kad sam se okrenuo da je
pogledam, djelovala mi je posve tajanstveno. Obje su mi tad tako izgledale.
“Knjigovodstvo.” Maeve je udarcem dlana prebacila mjenjač u nižu brzinu
dok smo se pažljivo spuštali snijegom prekrivenim brijegom. Prešli smo rijeku i
ušli u šumu. “Jako dosadno i jako praktično. Trebala sam se nekako izdržavati.”
“Ah, da, naravno”, kimnula je Celeste.
Samo što Maeve nije diplomirala knjigovodstvo. To se na Barnardu nije ni
moglo diplomirati. Diplomirala je matematiku. Kao najbolja na godini.
Knjigovodstvom se bavila, ali ga nije studirala. A poslovne knjige mogla je voditi
u snu.
“Ima jedna dražesna episkopalna crkva”, Maeve je na Homestead Roadu
usporila. “Jednom sam tamo bila na vjenčanju. Dok sam bila mala, časne bi dobile
napad ako bi čule da smo uopće kročile u protestantsku crkvu.”
Celeste kimne, a da nije imala pojma da joj je upravo upućeno pitanje.
Thomas More je isusovačka škola, što ne mora nužno značiti da je djevojka na
stražnjem sjedalu katolkinja. “Mi idemo u Sv. Hilarija.”
Katolkinja je.
Kad smo se zaustavili ispred njene kuće, ispostavilo se kako je osjetno manje
impozantna od Nizozemske, ali osjetno impozantnija od stana na trećem katu u
kojem je Maeve tih dana još uvijek živjela. Celesteina otmjena kuća u
kolonijalnom stilu bila je obložena sindrom žute boje s bijelim zaključnim
letvicama, pred kućom su drhtala dva gola javora, a s jednog je na užetu visjela
ljuljačka. Kuća u kojoj se bez problema moglo zamisliti sretno djetinjstvo, što se
u njenom slučaju pokazalo točnim.
“Tako ste ljubazni”, zaustila je Celeste, ali Maeve ju je odmah prekinula.
“Ispratit ćemo te do vrata.”
“Ali ne morate...”

90
 Knjige.Club Books
Sad kad smo već tu”, rekla je Maeve i povukla ručnu, “najmanje što možemo
je da ti pomognemo da uneseš torbe.”
Ja sam ionako morao izaći, pomaknuo sam sjedalo i nagnuo se da Celeste
pomognem da se iskobelja iz auta, a onda sam joj uzeo torbu. Otac joj je i dalje
radio plombe u svojoj zubarskoj ordinaciji, produljio je radno vrijeme jer će za
Dan zahvalnosti biti zatvoren dva dana. Ljudi su za praznike stizali kući sa
zuboboljama koje su dotad uspijevali odgoditi. Dvojica mlađe braće gledala su
televiziju s prijateljima i dovikivala joj, ali nisu pokazivali nikakvu namjeru da
skinu pogled s ekrana. Puno topliji doček priredio joj je crni labrador Kvrgica.
“Dok je bio štene zvao se Larry, ali onda je postao nekako kvrgav”, rekla je
Celeste.
Celesteina majka bila je srdačna i unezvjerena, kuhala je cijeli praznični objed
za dvadeset i dva rođaka koji će se sutradan u podne sjatiti u njihovoj kući. Nije
čudno što je zaboravila otići na kolodvor po svoje treće dijete. (Norcrossi su ih
ukupno imali petero.) Nakon što su se svi upoznali, Maeve je Celeste natjerala
da joj na komadić papira napiše broj telefona, s obrazloženjem kako svako malo
ide autom u grad pa je može prebaciti, a sljedeći put joj čak može obećati vožnju
na prednjem sjedalu. Celeste je bila zahvalna, a zahvalna joj je bila i majka, dok
je miješala umak od brusnica na štednjaku.
“Trebali biste ostati na večeri, vas dvoje. Pa dugujem vam veliku uslugu!”
rekla nam je Celesteina majka,, a onda shvatila vlastitu pogrešku.
“Pa što to govorim? Ti si isto upravo došao kući. S Columbije! Roditelji ti
sigurno jedva čekaju da te vide.”
Maeve joj je zahvalila na pozivu i prihvatila Celestein zagrljaj, dok sam se ja
rukovao. Sestra i ja krenuli smo natrag prilaznim putem pod snijegom. Činilo se
kao da su u svim kućama upaljena sva svjetla, u cijeloj ulici, s obje strane. Cijeli
Rydal došao je kući za Dan zahvalnosti.
“A kad si ti to slušala predavanja iz poezije?” upitao sam je kad smo se vratili
u auto.
“Od trenutka kad sam vidjela da je u torbu ugurala pjesničku zbirku.” Maeve
je pojačala inače beskorisno grijanje. “I što onda?”
Nikad se nije trudila impresionirati nikoga, čak ni advokata Goocha, u kojeg
je, držao sam, bila potajno zaljubljena. “Zašto bi ti bilo stalo da neka Celeste iz
Rydala misli kako si imala predavanja iz poezije?”
“Zato što ćeš prije ili kasnije nekoga naći, a ja bih radije da to bude katolkinja
iz Rydala nego, budist iz, šta ti ja znam, Maroka.”
“Ti to ozbiljno? Tražiš mi curu?”
“Hoću zaštiti svoje interese, to je sve. Ne razbijaj s tim previše glavu.”
Nisam razbijao.

91
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Ako ste 1968. živjeli u Jenkintownu ili ste u školu išli u Choate, sva je prilika bila
kako ćete kad-tad negdje naletjeti na većinu drugih ljudi, pa makar tek toliko da
im kimnete i pozdravite ih. Ali New York je bio nešto posve drugo. Svaki sat
donosio je cijeli niz nasumičnosti i ako ste odlučili krenuti ovom, a ne onom
ulicom, to je potencijalno moglo izmijeniti sve, koga ćete upoznati, što
ćete ugledati ili što nećete morati vidjeti. U prvim danima naše veze, Celeste je
priču o tome kako smo se upoznali obožavala pričati i prijateljima i neznancima,
a katkad, kad ne bi bilo nikog drugog, meni. Tog je dana trebala putovati vlakom
koji u 13:30 polazi s kolodvora Penn, ali je cimerica htjela da se podzemnom
zajedno voze sve do kolodvora Grand Central. Cimerica je onda toliko otezala s
pakiranjem da su na kraju zakasnile na vlak.
“Mogla sam otputovati nekim drugim vlakom”, rekla je i spustila mi glavu na
grudi. “Ili sam mogla putovati baš onim u 16:05, ali sjesti u neki drugi vagon. Ili
sam mogla sjesti u isti vagon, ali na neko drugo sjedalo. Mimoišli bismo se.”
“Možda se ne bismo sreli tog dana”, odgovorio bih i - prošao vršcima prstiju
po njenim fascinantnim kovrčama. “Ali na kraju bih te pronašao”, rekao sam, jer
sam znao da je to ono što Celeste želi čuti, ta topla djevojka u mojem naručju,
koja je mirisala na sapun marke Ivory, ali i zato što sam u to i sam vjerovao,
ako već ne iz romantičnih razloga, onda statističkih. Dvoje klinaca iz Jenkintowna
i Rydala koji u New Yorku idu u koledž vjerojatno će jednom negdje naletjeti
jedno na drugo.
“Za to mjesto sam se odlučila samo zato što sam ugledala udžbenik iz kemije.
Nisi čak ni sjedio tamo.”
“Istina”, rekao sam.
Celeste se osmjehnula. “Uvijek sam voljela kemiju.”
Celeste je tih dana bila jako sretna, iako je, kad se pogleda iz ove perspektive,
na kraju ispala žrtvom lošeg tempiranja kad je mislila kako se, zato što joj je išla
kemija, treba udati za liječnika, umjesto da sama postane liječnica. Da je naišla
koju godinu poslije, mogla je sasvim izbjeći da upadne u tu zamku.
Udžbenik iz kemije sam je po sebi bio slučajnost. Da sam od početka godine
na predavanjima pazio onako kako sam trebao, dr. Able mi ne bi imao razloga
utjerivati strah u kosti najavom da ću pasti kemiju, pa Organsku kemiju ne bih
92
 Knjige.Club Books
pretvorio u produžetak vlastite ruke. Tko bi mogao pomisliti kako će taj udžbenik
poslužiti kao mamac lijepim djevojkama?
Da nisam bio blizu da padnem kemiju, ne bih u vlaku učio. Da nisam učio u
vlaku, ne bih je upoznao i moj se život ne bi odvio onako kako samo ga proživio.
Ali predstaviti tu priču samo u smislu knjige, vlaka, kinetike i djevojke
značilo bi zanemariti razlog zašto sam zapravo zamalo pao kemiju.
Maeve mi je izbrisala svaku nadu kako ću jednom skupiti hrabrost da odem
na probu košarkaške ekipe na Columbiji. To bi mi, rekla je, samo odvlačilo pažnju
od nastave, uništilo prosjek ocjena, pa ne bih imao priliku isprazniti zakladu prije
nego Norma i Bright počnu koristiti njena financijska sredstva. To mi je onda
omogućilo da košarku igram kad god mogu skupiti društvo, a na sunčano subotnje
jutro početkom svoje prve godine spetljao sam se s petoricom momaka s
Columbije koji su se uputili u park Mount Morris. Nosio sam loptu. Bili smo
skupina mršavih, dugokosih, bradatih i u jednom slučaju bosonogih momaka s
naočalama. Bosonog je bio Ari, koji je tako krenuo iz svoje sobe u studentskom
domu i rekao nam kako preko u Mount Morrisu uvijek ima tipova koji traže s kim
bi igrali. Dojmilo nas se samopouzdanje kojim je to izgovorio, iako sam sad
prilično siguran kako zapravo nije imao pojma o čemu priča. Harlem je bio
prilično zaguljeno mjesto i ako je gradonačelnik Lindsay bio spreman hodati
njegovim ulicama, studenti s Columbije uglavnom su se držali svoje strane
ograde. Situacija je bila drugačija 1959., kad je Maeve išla u Barnard. Studentice
i momci koji su po njih dolazili tad su se još uvijek lijepo odijevali i išli u Apollo
kad bi večernji program bio otvoren amaterima, ali do 1968. već je gotovo svaki
primjer nekakve nade u zemlji bio stavljen pred zid i strijeljan. Dečki su na
Columbiji išli na predavanja, a dečki iz Harlema u rat, ta se stvarnost nije
prekidala radi subotnje prijateljske utakmice.
Dok smo išli prema parku, nas šestorica to smo počeli shvaćati. Držali smo
širom otvorene oči, a takve su bile i one svih pored kojih bismo prošli - klinaca
koji su se izvalili po trijemovima, muškaraca okupljenih na uglovima ulica te žena
koje su se naginjale kroz otvorene prozore - svi su budno motrili. Žene i djevojke
koje su prolazile predlagale su nam da se vratimo kući i jebemo se. Vreće smeća
nagomilane uz rub pločnika bile su poderane, a sadržaj je ispadao po ulici. Čovjek
u bijeloj potkošulji bez rukava koji je u svoju afro-frizuru zataknuo češalj ne manji
od velikog tanjura nagnuo se kroz otvoreni prozor automobila i pojačao radio. Na
višekatnici s fasadom od kamena, preko čijih su prozora bile zabijene daske,
a ulaznih vrata nije bilo, stajala je objava pričvršćena na cigle: Ovrha Porezne
uprave. Prodaje se na javnoj dražbi. Mogao sam vidjeti oca kako datum i sat
dražbe zapisuje u svoj mali notes spiralnog uveza, koji je nosio u džepu košulje
na grudima.
“Kad vidiš takvu obavijest”, jednom mi je rekao dok sam još bio mali, kad
smo stajali ispred stambene zgrade u sjevernoj Philadelphiji, “to ti je kao da piše,
uzmite je.” Rekao sam mu da ne razumijem.

93
 Knjige.Club Books
“Vlasnici su digli ruke, banka je digla ruke. Jedini koji nisu digli ruke su
zaposlenici Porezne uprave, jer oni nikad ne dižu ruke. Trebaš samo platiti porez
i zgrada je tvoja.”
“Conroy!” doviknuo mi je klinac imenom Wallace. “Daj se ne vuci.” Već su
bili na kraju ulice i sad sam ostao usamljeni bijelac s košarkaškom loptom u ruci.
“Conroy! Mrdni dupe!” rekao mi je jedan od dječaka koji su sjedili na
stepenicama pred sljedećom kućom, a onda je drugi viknuo: “Conroy! Napravi mi
sendvič!”
I to je bio trenutak mojeg duhovnog buđenja u 120. ulici.
Pokazao sam na zgradu na kojoj je stajala obavijest. “Tko tu stanuje? upitao
sam klinca koji je mislio da sam mu došao pripremiti ručak.
“Otkud da ja to u kurac znam?” rekao je žargonom desetogodišnjaka.
“To je drot”, rekao je drugi.
“Drotovi nemaju muda”, dodao je treći pa su sva trojica prasnula u histeričan
smijeh.
Moja ekipa je čekala, ubrzali su korak i počeli se vračati. “Vrijeme je da
kreneš, stari”, rekao je Ari.
“To je drot”, ponovio je dječak i ispružio prst kao da drži pištolj. “Svi ste vi
drotovi.”
Bacio sam loptu klincu u crvenoj majici kratkih rukava u grudi, a on ju je
odmah bacio natrag, dupli pas.
“Daj meni”, rekao je sljedeći.
“Odvedite ove tipove u park”, rekao sam dječacima. “Dolazim za minutu.”
Nikom se to nije činilo dobrom idejom, ni mojoj ekipi ni dječacima na
stepenicama, ali već sam se okrenuo prema trgovini alkoholnim pićima na uglu,
gdje sam se nadao posuditi olovku. Sve što mi treba mogao sam zapisati na dlan.
Na putu do partije hakla u Mount Morrisu postao sam jedini nasljednik
imovine koja je nadmašila očevu tvrtku ili njegovu kuću. Odjednom mi se cijeli
život ukazao jasno, kao u tehnikoloru. Trebao sam zgradu, odnosno, trebala mi je
baš ta zgrada u 120. ulici blizu Lenoxa da postanem ono što mi je suđeno.
Prozore i vrata ugradit ću sam. Ožbukat ću je i izbrusiti podove i jednog dana
ću subotom ići ubirati stanarinu. Maeve je mislila da mi je sudbina namijenila
medicinski fakultet, Celeste da mi je namijenila nju, a nijedna nije imala pravo. U
ponedjeljak sam nazvao advokata Goocha i objasnio mu situaciju, otac je ostavio
novac za moje školovanje, istina, ali ne bi li bilo puno više u duhu onoga što mi
je namijenio da se taj novac iskoristi za kupnju stambene zgrade, pa da tako
pokrenem karijeru koju mi je namijenio? Kad se pogleda mimo nasilja i
prljavštine, džepova neprobojnog bogatstva, Manhattan je naposljetku ipak otok,
a ovaj dio otoka nalazi se u susjedstvu sveučilišta koje se neprestano širi. Bi li on
mogao u moje ime uputiti molbu zakladi? Advokat Gooch me strpljivo saslušao i

94
 Knjige.Club Books
onda mi objasnio kako se logika i želje ne mogu primijeniti na zaklade. Otac je
uredio da se mogu školovati, a ne da započinjem karijeru nekretninskog
poduzetnika. Dva tjedna poslije došao sam na javnu dražbu zgrade koja mi je
trebala promijeniti život. Prodana je za 1.800 dolara. Ostao sam zauvijek bez svog
jedinog projekta.
Ali, kao i obično, ispostavilo se da nisam imao pravo. U kvartu je bilo
mnoštvo zgrada za kojima sam se dao u potjeru i nije bilo nemoguće naći neku
drugu, opožarenu, punu skvotera, određenu za javnu dražbu. U Harlemu sam
provodio toliko vremena da sam postao sumnjiv sam sebi. Bijelac je tu osoba koja
dolazi nešto prodati ili kupiti, ili planira pomrsiti poslove drugima. Tu se
moglo ubrojiti i mene, iako sam namjeravao kupiti nešto više od vrećice trave i
ostati u četvrti. Dok većina studenata s Columbije nikad nije bila u Harlemu, ja
sam se već mogao zaposliti kao turistički vodič. U knjižnici i arhivu marljivo sam
istraživao kakvi su porezi na nekretnine i cijene zgrada u radijusu od deset ulica.
Zakazivao sam sastanke radi obilaska zgrada koje su bile za prodaju i u novinama
pratio ovrhe. Jedino što sam zanemario bila je kemija, dok nisam počeo
zanemarivati i latinski, fiziologiju te europsku povijest.
Otac me naučio kako da provjerim ima li u gredama pod trijemom crvotočine,
kako smiriti srditog stanara i uzemljiti priključak, ali nikad ga nisam vidio da
kupuje išta veće od sendviča.
Shvatio sam da o njegovom životu imam dvije verzije; jednu, u kojoj je bio
siromašan i živio u Brooklynu i drugu, u kojoj je bio bogati vlasnik i direktor
velikog građevinskog i nekretninskog poduzeća. Nedostajala mi je premosnica.
Nisam znao kako je sjedne prešao na drugu stranu.
“Nekretnine”, rekla je Maeve.
U subotu sam je nazvao kući, sa šakom kovanica koje bi bilo bolje da sam
uštedio, stajao sam ispred telefonske govornice u studentskom domu. “Znam da
su bile nekretnine, ali kako? Što je kupio? Tko bi mu htio dati zajam, ako je
stvarno bio tako siromašan kako je stalno pričao?”
Veza je na trenutak utihnula. “Što to radiš?”
“Pokušavam shvatiti što nam se to u životu dogodilo. Pokušavam raditi ono
što ti stalno radiš. Dešifrirati prošlost.”
“U subotu ujutro?” upitala me. “Preko međugradskog poziva?” Maeve je bila
baš ona osoba s kojom sam trebao razgovarati, jer mi je bila sestra i znala je s
novcem. Ako će mi itko pomoći u rješavanju tog problema, pomoći će mi ona,
samo što Maeve nije htjela ni čuti, ako bi me to skrenulo s puta do medicinskog
fakulteta o kojem je sanjala. A čak i da sam joj smio reći, što bih joj točno kazao?
Našao sam još jednu zgradu u Harlemu koja se prodaje na dražbi? Stambenu
zgradu koja na svakom katu ima samo jednu kupaonicu? “Samo pokušavam
shvatiti što se dogodilo”, rekao sam, što i nije bila laž. U očevom društvu proveo
sam bezbrojne sate, a da ga nikad ništa nisam pitao. Na liniji se začuo glas

95
 Knjige.Club Books
operatera s telefonske centrale i rekao mi da za sljedeće tri minute trebam ubaciti
još 75 centi, a kad sam to propustio učiniti, veza se prekinula.
Dr. Able jedini je uočio moje skretanje s puta i upravo me on pozvao u svoj
kabinet da me vrati na svijetle staze kemije. Poslao me u tajništvo odsjeka da
dogovorim konzultacije na koje ću mu dolaziti, jednom tjedno, u radno vrijeme.
Rekao je da više nemam pravo izostati nijedno predavanje i da se od mene nadalje
očekuje da nastavu pohađam bez obzira na zdravstveno stanje. Dok bi
ostali studenti dobili zadaću da na kraju svakog poglavlja odgovore na četiri ili
pet pitanja, ja sam morao odgovoriti na sva i odgovore donijeti na pregled. Nikad
nisam bio siguran je li me zapalo dodatno kažnjavanje, ili sam odabran za
povlašten pristup, ali što god bilo, držao sam kako to ne zaslužujem.
“Dovedi roditelje”, rekao mi je nekoliko dana prije vikenda, kad su u koledž
dolazili roditelji. “Želim im reći kako ti dobro ide, da ljudima olakšam brige.”
Stajao sam na vratima njegovog kabineta i trebala mi je dodatna sekunda da
odlučim hoću li mu reći istinu, ili mu zahvaliti i otići. Moj mučitelj bio mi je drag,
ali moja je priča komplicirana i obično je u drugih izazivala suosjećanje kakvo
nikad nisam mogao podnijeti.
“Što?” upitao je i čekao da mu odgovorim. “Nema roditelja?”
To je trebala biti šala pa sam se nasmijao. “Nema roditelja”, rekao sam.
“Pa, ja sam u subotu u kabinetu, već prema svečanom programu, ako ti i tvoj
pravni skrbnik želite doći.”
“Mogli bismo”, rekao sam i na odlasku mu zahvalio. Nije mi bilo teško
povezati stvari, a više godina poslije Maurice Able, kojeg su svi zvali Morey,
potvrdio je moje sumnje: u referadi je pogledao moj dosje. Nikad me poslije nije
pitao za roditelje, ali mi je počeo predlagati da jednom tjedno odemo na kolače u
kavanu Mađarska slastičarnica. Pozivao me na večere koje su on i supruga
priređivali za studente kemije na fakultetu. Provjeravao je kako mi idu drugi
predmeti i nastavnike upozoravao na moju situaciju. Morey Able sažalio se na
mene i postao mi savjetnik jer je mislio kako mi uspjeh na koledžu ugrožava to
što sam bez roditelja, a zapravo je krivac bio moj otac. Negdje na pola koledža
shvatio sam da dobrano nalikujem na njega.
Arhimedov poučak kaže kako kod svakog tijela koje je djelomično uronjene
u tekućinu, na ostatak tijela djeluje potisna sila prema gore, čija je snaga jednaka
masi tekućine koju je tijelo istisnulo. Ili drugim riječima, loptu za plažu možete
držati pod vodom, ali čim je pustite, skočit će gore. Tako sam i ja, tijekom svoje
beskrajne akademske karijere potiskivao vlastitu prirodu. Radio sam sve što sam
morao i stalno potajno sastavljao popis zgrada pored kojih sam prolazio, s
traženom cijenom, cijenom po kojoj su prodane, duljinom razdoblja u kojem su
se prodavale. Zavirivao sam u nekretnine na ovršnim dražbama, što mi je postala
navika koje se nisam mogao otresti. Kao i Celeste, dobio sam peticu iz organske
kemije i u drugom semestru prešao na biokemiju, što je slijedila godina
dana fizike u laboratoriju na zadnjoj godini koledža. Dr. Able, čovjek koji me
96
 Knjige.Club Books
opazio dok sam se utapao, poslije više nije skidao pogled s mene. Bio sam, osim
u tom jednom tromjesečju, dobar student, ali i nakon što sam povratio taj status,
uvijek je mislio da mogu bolje. Naučio me kako nešto učiti pa potom naučiti, učiti
dok u malom prstu nisam imao kod za odgovor na svako pitanje. Rekao sam mu
da želim biti liječnik i on mi je povjerovao. Kad je došlo vrijeme da se prijavim
na medicinu, ne samo što mi je napisao pismo preporuke nego je moju molbu
pješice odnio dvadeset ulica dalje i osobno je predao direktoru upisnog odjela na
Sveučilištu Columbia.
To što nikad nisam htio postati liječnik bila je tek fusnota u priči koja nikog
nije zanimala. Čovjek bi pomislio kako je nemoguće završiti nešto tako teško kao
što je studij medicine ako to uopće ne želite, ali ispostavilo se kako sam dio duge
i plemenite tradicije potiskivanja vlastitih želja. Mogao sam pretpostaviti kako bi
se najmanje pola studenata na mojoj godini radije nalazilo bilo gdje drugdje.
Ispunjavali smo očekivanja koja su nam nametnuta: od sinova liječnika očekivalo
se da nastave tradiciju i sami postanu liječnici, od sinova useljenika očekivalo se
da postanu liječnici kako bi svojim obiteljima omogućili bolji život. Od sinova
koji su se najviše zalagali i bili najpametniji očekivalo se da postanu liječnici jer
je u to vrijeme medicina još bila područje u koje su se usmjeravali pametni klinci.
Ženama još nisu dopuštali upis na diplomski studij na Columbiju, ali na mojoj
godini studija medicine svejedno ih je bila šačica. Tko zna, možda su one
pripadale skupini koja je tu stvarno htjela biti. Godine 1970. nitko od kćeri nije
očekivao da postane liječnica, za to su se još uvijek morale izboriti. L&K, ime
pod kojim je bio poznat Fakultet liječnika i kirurga, imao je uspješnu kazališnu
trupu glumaca studenata medicine i kad bi gledao predstave koje je postavljao
Klub L&K - grozne buduće radiologe i urologe kako veselo pjevaju s centimetar
debelim tušem na očima - mogao si vidjeti kako bi si sami organizirali život da je
taj život pripadao tek njima.
Prvi dan orijentacijskog programa za brucoše održavao se u predavaonici s
tribinom. Razni predavači opisivali su nemoguće slučajeve i govorili nam kako
ćemo do kraja godine i mi takve slučajeve, ako već ne riješiti, onda zasigurno o
njima moći upućeno raspravljati.
Pročelnik kardiokirurgije popeo se na pozornicu da bi veličao kvalitetu
programa kardiokirurgije, a momci koji su svojim majkama govorili kako će biti
kardiokirurzi zviždali su, podvriskivali i pljeskali. Svaki je mislio kako će to
jednog dana biti on: gospodar svoje okoline. Onda je izašao neurokirurg pa su
glasno odobravali drugi u publici. Jedan po jedan, svaki je organ dobio svoj
trenutak na velikoj sceni: bubrezi! Pluća! O, kako su im sjala lica! Bili smo
najpametnija hrpa idiota koja se mogla naći.
Dok sam studirao medicinu, u stanu sam imao telefon. Svi smo ga imali. Već
na prvoj godini htjeli su nam jasno dati do znanja kako nas u bilo koje doba mogu
pozvati u bolnicu. Kad sam u drugom tjednu studija ulazio u stan, telefon mi je
zazvonio.

97
 Knjige.Club Books
“Imam krasne, fantastične vijesti”, rekla je Maeve. Međugradski pozivi bili
su jeftiniji iza šest sati i onda još jeftiniji iza deset navečer. Na satu je stajalo deset
i pet.
“Pretvorio sam se u uho.”
“Danas sam ručala s advokatom Goochom, strogo prijateljski, misli kako bi
mi sad trebao izigravati oca. Negdje na pola ručka spomenuo mi je da mu se javila
Andrea.”
Svojedobno bi me ta vijest razgalila, ali sad sam bio previše umoran da mi
uopće bude stalo. Ako odmah počnem pisati zadaću, na spavanje mogu već u dva.
“I?”
“Zvala ga je da mu kaže kako misli da je slati tebe na medicinu pretjerivanje.
Rekla je da je ona razumjela kako je zaklada samo za koledž.”
“A od koga je to tako shvatila?”
“Ni od koga. Izmišlja. Rekla mu je da se nije žalila na Choate jer si tad netom
izgubio oca, ali sad drži kako je ovo što radimo zlouporaba zaklade.”
“Zloupotrebljavamo zakladu.” Sjeo sam na jedini stolac u kuhinji i naslonio
se na stolić. Telefon je bio u dijelu kuhinje koji sam zvao ostava. Pogledom sam
pratio žohara dok je lutao niz žuti metalni ormarić pa kliznuo ispod vrata.
“Provjerila je kolika je školarina na Columbiji i ispalo je kako je to najskuplji
medicinski fakultet u zemlji. Jesi li to znao? Prvi na listi. Rekla je da je to dokaz
kako je to običan komplot protiv nje i da bi za pola te svote mogao studirati na
Pennu i nešto novca ostaviti djevojčicama. Rekla mi je da jednostavno više neće
plaćati školarinu za Columbiju.”
“Ali ona je i ne plaća. Plaća je zaklada.”
“Ona sebe vidi kao tu zakladu.”
Protrljao sam oči i kimnuo, što nije vidio nitko. “Pa što na to veli advokat
Gooch? Ima li kakav pravni temelj?”
“Nikakav!” U uhu mi je glasno odjeknulo njeno zlurado veselje. “Rekao je da
možeš studirati do kraja života.”
“To baš neće tako ići.”
“Nikad ne znaš. Ima puno fascinantnih stvari kojima se možeš baviti. Mogao
bi se posvetiti intelektualnom životu.”
Pao mi je na um nepregledni labirint Medicinskog centra Columbia-
Presbyterian, naši profesori kako klize hodnicima u bijelim kutama, poput kakvih
nebeskih bogova. “Ne želim biti liječnik. Toga si svjesna?”
Maeve se nije dala smesti. “Ne moraš postati liječnik, trebaš samo studirati za
liječnika. Kad završiš, što se mene tiče, možeš glumiti liječnika na televiziji.
Možeš biti što god želiš, pod uvjetom da se za to treba jako dugo školovati.”
“Daj, idi pomaži siromašnima”, rekao sam. Maeve je u večernjoj školi držala
nastavu o financijskom planiranju putem katoličkih dobrotvornih organizacija, a
98
 Knjige.Club Books
utorkom navečer im je ispravljala bilješke i popravljala gramatičke greške.
“Moram učiti.”
“Žao mi je što te ovo ne veseli”, rekla je. “Ali, zapravo, nema veze. Mene je
razveselilo za oboje.”
Sreća i veselje za dogledno su vrijeme ukinuti. Slušao sam humanu
histologiju, embriologiju i anatomiju. Ono što me o kemiji naučio dr. Able i dalje
me dobro služilo, odgovarao sam na sva pitanja na kraju svakog poglavlja i kad
sam se ujutro probudio, odgovarao bih opet. Rasporedili su nas u četveročlane
skupine, dobili smo po jedan leš, pilu i skalpel i uputu da se bacimo na posao.
Do tog trenutka, otac je bio jedini mrtvac kojeg sam u životu vidio pa sam si jako
lako mogao predočiti skupinu bijelih kuta kako se poput strvinara okupila oko
njegovog kreveta i čeka da ga otvori. Rastavi, sastavi.
Naš leš bio je stariji od oca, onizak muškarac smeđe kože. Usta su mu bila
otvorena na isti onaj grozni način, kao da je to neki univerzalni posljednji čin
kojim ljudi uzalud pokušavaju udahnuti zadnji dah. Čovjek bi pomislio kako bi
mi za rezanje i označavanje ljudskog tijela trebala barem neka doza znatiželje,
ali nije tako. To sam radio jer su mi dali zadatak. Neki od kolega s godine u
laboratoriju su prvi dan povraćali, drugi su uspjeli stići do hodnika, čak i do
zahoda, ali mene to mesarenje koje smo izvodili nije pogodilo sve dok se nisam
opet našao vani, s bolesno slatkastim mirisom formaldehida u nosu. Povratio sam
na pločnik Washington Heightsa, skupa s narkomanima i pijancima.
Na trećoj i četvrtoj godini koledža tu i tamo bih se viđao s Celeste.
Bilo je i drugih žena. To je zahtijevalo promišljanje, planiranje i vrijeme, a na
medicinskom fakultetu to je bio nedostupan luksuz. Veza sa Celeste nimalo nije
nalikovala hodanju. Od mene gotovo ništa nije tražila, a zauzvrat je davala sve.
Bila je susretljiva i vedra, zgodna, ali ne tako da na to skreće pažnju. Kad sam
vlakom putovao u Philadelphiju, putovala je sa mnom. Maeve i ja bismo
je odvezli u Rydal, ali Celeste nikad nije tražila da vrijeme provodim u društvu
njene obitelji. Maeve i Celeste tih su se dana još uvijek simpatizirale. Maeve je
bila sretna jer je Medicinski fakultet na Columbiji bio skup, prestižan i nije nudio
nikakvu financijsku podršku studentima.
Celeste je bila sretna jer sam se nalazio sjeverno od glavnog kampusa na
Columbiji pa je tamo lakše stizala s Thomasa Morea, gdje je još studirala engleski.
Moj sićušni stančić nalazio se dvije ulice od Medicinskog fakulteta, a Celeste bi
se petkom poslijepodne, nakon zadnjeg predavanja spustila iz Bronxa i ostala sve
do ponedjeljka ujutro, kad joj je počinjala smjena tajnice u dekanovom uredu.
Dok sam bio na koledžu, usklađivali smo se s cimerovim rasporedom, ali na
medicinskom fakultetu upali smo u svojevrsni brak na tri dana u tjednu i što je,
kad sad o tome razmislim, vjerojatno onoliko braka koliko smo mogli podnijeti.
Živjeli smo prema pravilima uspostavljenim kad smo se upoznali u vlaku: moram
učiti, a ona me mora pustiti da učim. Ali istovremeno smo živjeli i u Americi
1969.: rat se i dalje vukao, prosvjednici su izlazili na ulice, studenti su i dalje

99
 Knjige.Club Books
okupirali urede dekanata, a mi smo si priuštili onoliko krivnje lišenog seksa uz
zaštitu dijafragme koliko je vrijeme dopuštalo. Učenje ljudske anatomije vječito
ću povezivati ne s lešom koji mi je dodijeljen, nego s Celesteinim mladim tijelom
koje je golo ležalo na mojem krevetu. Puštala me da prstima prelazim preko
svakog mišića i kosti, koje sam imenovao dok sam ih dodirivao. Dijelove tijela
koje nisam mogao vidjeti tražio sam pipajući i tako naučio kako da je vezem uz
sebe. Ono malo zabave koje sam si tih dana mogao priuštiti bilo je s njom - hrpa
rezanaca na sečuanski koje smo iz bijelih kartonskih kutijica kasno navečer jeli
na bolničkom krovu kad je dobila besplatne karte za Ponoćnog kauboja, od
profesora francuskog koji ju je namjeravao voditi. Sve nam je tako lijepo išlo sve
dok se nije počela baviti svojom skorom diplomom. Htjela je da počnemo
planirati budućnost. Tad mi je rekla da se moramo vjenčati.
“Ne mogu se oženiti nakon prve godine medicine”, rekao sam, dok sam
informaciju da se uopće ne želim ženiti izostavio. “Imat ću samo sve više posla,
a ne manje.”
“Ali moji roditelji nam neće dopustiti da živimo zajedno, niti će mi plaćati
stan u kojem ću čekati da ti diplomiraš. Ne mogu si to priuštiti.”
“Onda ćeš se, valjda, zaposliti. Mislim, to ljudi rade nakon koledža.”
Ali čim sam to izgovorio, shvatio sam kako bih Celesteino zaposlenje trebao
biti ja. Kolokviji iz poezije i diplomska radnja o Trollopeu fine su stvari, ali ono
što je zapravo studirala bio sam ja. Namjeravala je moj mali stan održavati čistim,
kuhati večere i u konačnici imati dijete. Žene su o emancipaciji čitale u knjigama,
ali malo ih je tu emancipaciju imalo prilike vidjeti na djelu. Celeste nije imala
pojma što bi započela sa životom koji bi bio samo njen.
“Hoćeš prekinuti”, rekla je.
“Neću prekinuti.” Htio sam ono što sam već imao: tri noći tjedno. A da budem
sasvim iskren, radije bih da su samo dvije. Nije mi bilo jasno zastoje baš morala
kod mene spavati u nedjelju i onda se tako rano ustajati ponedjeljkom da bi stigla
na vlak kojim se vraćala na koledž.
Celeste je sjela na krevet i kroz prozor se zagledala u prljavi ventilacijski otvor
i cigleni zid iza njega. Savila je kralježnicu, lijepe plave kovrče ispreplele su joj
se po ramenima, a ja sam joj htio reći da se ispravi.
Sve bi joj u životu puno bolje išlo da se mogla ispraviti.
“Ako ne idemo na sljedeći korak, to znači da hoćeš prekinuti.”
“Neću prekinuti”, ponovio sam, ali nisam sjeo na krevet pokraj nje i uhvatio
je za ruku.
Te nemoguće plave oči napunile su se suzama. “Zašto mi ne želiš pomoći?”
upitala je tako sitnim glasićem da sam je jedva čuo.

***

100
 Knjige.Club Books

“Pomoći?” upitala je Maeve. “Pa nije joj pukla guma. Hoće da je oženiš.”
Za vikend sam vlakom došao kući. Morao sam razgovarati sa sestrom. Morao
sam o svemu promisliti dok pored sebe u krevetu nemam Celeste, koja će, usprkos
tvrdnjama da hoću s njom prekinuti, i dalje od petka do nedjelje spavati u mojem
krevetu. Došao sam kući da si sredim život.
Maeve je rekla da u pretincu u autu drži kutiju cigareta za hitne situacije pa
smo oboje zaključili kako je ovo pogodan trenutak da se vratimo staroj navici.
Lišće i cvijeće ranog proljeća već nam je smetalo da jasno vidimo Nizozemsku
kuću. Carići su pregledavali pločnik u potrazi za grančicama. “Ne možeš se
oženiti njome nakon prve godine medicine. To bi bilo suludo. Nema pravo to od
tebe tražiti. A čak i kad diplomiraš, kad počneš stažirati, stvari će se samo
pogoršati. Nećeš imati vremena ni za što, sve dok ne budeš gotov.”
Situacija na medicini bila je takva da mi je cijeli koledž sad djelovao kao
velika partija badmintona. Nisam imao pojma kako ću se sa svime nositi kad se
stvari još pogoršaju. A pogoršavale su se stalno. “Kad završim s obukom, neću
imati vremena ni za što”, rekao sam. “Otvorit ću ordinaciju. Radit ću. Odnosno,
možda neću otvoriti ordinaciju, jer nemam namjeru raditi kao liječnik pa ću
si morati naći neki drugi posao i opet neće biti pravo vrijeme za to. A to vrijedi za
ostatak mojeg života, zar ne? Nije pravo vrijeme.” Iako mi je dr. Able tvrdio kako
će biti drugačije. Rekao je da je prva godina najteža, pa iza nje druga, onda treća.
Da je najvažnije usvojiti novi sustav učenja pa će mi stvari sa svakom novom
fazom postajati tečnije. Dr. Ableu nisam rekao za Celeste.
Maeve je zgulila celofan s kutije. Kad je pripalila, vidjelo se da ipak nije
prestala pušiti. Djelovala je suviše prirodno, suviše opušteno. “Onda se tu ne radi
o tempiranju”, rekla je. “Imaš se pravo oženiti, a tempiranje će uvijek biti
nezgodno.”
“Dijabetičari ne bi smjeli pušiti.” Već sam stigao toliko daleko na studiju da
to mogu reći. Makar, ovaj uvid nije imao nikakve veze sa studijem medicine.
“Dijabetičari ne bi smjeli raditi ništa.”
“Jesi li provjerila šećer?”
“Isusa ti boga, sad ćeš me početi zapitkivati za šećer u krvi? Drži se teme. Što
ćeš napraviti po pitanju Celeste?”
“Mogu je oženiti kad dođe ljeto.” Trebao sam zvučati otresito, jer se ona
otresla na mene, ali čim sam to izgovorio, iznenadila me spoznaja kako bi to
zapravo bilo baš praktično. Zašto ne? Čisti stan, dobra hrana, puno seksa, sretna
Celeste, stupanj odraslosti koji još nisam mogao ni zamisliti. Ponovio sam te riječi
da osjetim kako ih moja usta izgovaraju. Nekako mi je to zazvučalo realno.
Mogu je oženiti kad dođe ljeto. U svim scenarijima koje sam dotad vrtio u glavi,
Celeste bih razočarao - bila bi povrijeđena, a ja se osjećao krivim, a onda bi mi,
nakon što bismo prekinuli, nedostajala gola djevojka u krevetu. Ali nikad mi na

101
 Knjige.Club Books
pamet nije palo da pristanem, da gledam na to jednostavno kao na jedno nezgodno
razdoblje u nizu takvih razdoblja koja me čekaju. Možda ako se oženim sad, stvari
ne bi postale gore. Možda bi bile bolje.
Maeve kimne kao da je očekivala kako ću baš to reći.
“Sjećaš li se kad su se oženili tata i Andrea?”
“Naravno.” Nije me slušala.
“Čudno je to, ali u sjećanju uvijek brkam događaje s vjenčanja s događajima
sa sprovoda.”
“Nije toliko čudno, to i ja radim. Mislim da ima veze s cvijećem.”
“Misliš li da ju je volio?”
“Andreu?” upitao sam, kao da je postojala mogućnost da razgovaramo o
nekom drugom. “Nimalo.”
Maeve opet kimne i kroz prozor ispusti dugu traku dima. “Mislim da mu je
dosadilo biti sam, eto, to mislim. Da je u životu imao veliku prazninu, a Andrea
je vječito bila tu i govorila mu kako je ona osoba koja bi je mogla popuniti, pa je
na kraju odlučio povjerovati joj.”
“Ili mu je dosadilo slušati je.”
“Oženio je samo da je ušutka?”
Slegnuo sam ramenima. “Oženio ju je da okonča taj razgovor trebaju li se
oženiti.” Čim sam to izgovorio, shvatio sam o čemu pričamo.
“Dakle, voliš Celeste i hoćeš s njom proživjeti ostatak života.” To nije bilo
pitanje. Samo je provjeravala, da okonča razgovor.
Neću se ženiti na ljeto. Ta se ideja tako brzo i potpuno rasplinula kao što je i
nastala, a meni je ostalo sve što sam zamišljao: tuga, razdraganost, gubitak. “Ne,
ne tako.”
Neko vrijeme smo sjedili s tom konačnom odlukom. “Jesi siguran?”
Kimnuo sam, zapalio drugu cigaretu. “Zašto nikad ne razgovaramo o tvojem
ljubavnom životu? Strašno bi mi laknulo.”
“I meni”, rekla je Maeve, “samo što gaja nemam.”
Pogledao sam je ravno u oči. “Ne vjerujem ti.”
A moja sestra, koja je mogla natjerati sovu da obori pogled, tu je okrenula
glavu u stranu. “Pa, trebao bi.”

***

Kad sam se vratio iz Jenkintowna, Celeste je zaključila kako je za sve kriva

Maeve. “Rekla ti je da prekineš sa mnom tri tjedna prije završnih ispita? Pa tko to
radi?”

102
 Knjige.Club Books
Bili smo u mojem stanu. Rekao sam joj da ne dolazi, da ću stići vlakom do
nje pa možemo tamo razgovarati, ali odgovorila je da je to blesavo. “Pa nećemo
razgovarati pred cimericom.”
“Maeve mi nije rekla da prekinem s tobom. Ništa mi nije rekla. Samo me
slušala.”
“Rekla ti je da me ne oženiš.”
“Nije.”
“A tko uopće o takvim stvarima razgovara sa sestrom? Misliš da je moj brat,
kad je odlučivao hoće li studirati stomatologiju, došao u Bronx da možemo o tome
razglabati? To se ne radi. To nije normalno.”
“Možda samo nije htio razgovarati s tobom.” Osjetio sam da mi je nešto jako
brzo sjelo na živac pa sam pustio da me preplavi srdžba, koja je neusporedivo
bolja od krivnje. “A možda nije htio razgovarati jer je znao da ga ne bi slušala. Ili
bi to raspravio s roditeljima, jer vi imate roditelje, a ja imam Maeve, shvaćaš? O
tome se radi.”
Celeste je osjetila da gubi prednost pa je taktiku promijenila brzinom kojom
jedrilica na vjetrovitom jezercu mijenja smjer. “O, Danny.” Uhvatila me za ruku.
“Nemoj inzistirati”, rekao sam, kao da će odluka povrijediti mene. “Neće ti
uspjeti. Nitko ne mora biti kriv. Jednostavno nije pravo vrijeme, to je sve.”
I zbog te kratke pomirljive rečenice koju sam ne znam odakle izvukao, otišla
je sa mnom u krevet za kraj. Poslije je rekla da bi prespavala, da bi otišla rano
ujutro, ali ja sam odbio. Bez daljnje rasprave, spakirali smo njene stvari i zajedno
sjedili na vlaku do Bronxa, svatko sa svojom torbom u krilu.

103
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

Jako mi je dobro išla kirurgija. Bio sam podjednako savjestan kao i svi na godini,
ali dvostruko brži, dokaz kako mi se košarka u životu pokazala korisnom. Bolnica
je zarađivala na brzini, točnost se jako cijenila, ali brzinom bi zapeo za oko. Baš
pred diplomu liječnik kod kojeg sam bio na praksi nagovarao me da nakon
stažiranja odem na trogodišnju specijalizaciju iz torakalne kirurgije. Prethodna
dva sata proveo sam asistirajući pri lobektomiji donjeg desnog režnja, a on se
divio vještini kojom sam vezivao čvorove. Sjedili smo u sićušnoj prostoriji s
krevetom na kat i radnim stolom, u kojoj smo između operacija trebali odspavati
dvadeset minuta. U glavi mi se stalno vrtjelo da još osjećam miris krvi pa sam po
drugi put ustao da se umijem u malom lavabou u kutu, dok je liječnik nastavio
mljeti o mojem unosnom daru. Nisam bio naročito dobro raspoložen i dok sam se
brisao papirnatim ubrusima, rekao sam mu kako dara možda imam, ali se njime
ne planiram služiti.
“Pa što onda radiš tu?” Smiješio se, očekivao je poantu šale za koju je bio
siguran kako će nakon moje uvodne rečenice obavezno uslijediti.
Odmahnuo sam glavom. “Kirurgiju sam dobio po rasporedu. Nije to za
mene.” Nije imalo smisla objašnjavati. Roditelji su mu vjerojatno stigli iz
Bangladeša samo zato da bi on jednog dana mogao raditi kao kirurg u New Yorku.
Cijela obitelj se nesumnjivo zadužila do grla i ne bi baš dobro primio priču o tome
kako ja samo praznim zakladu za školovanje.
“Čuj”, rekao je dok je skidao gornji dio kirurškog odijela koji je bacio u kantu
za smeće. “Kirurzi su ti kraljevi. A ako možeš biti kralj, kakvog ima smisla u špilu
biti dečko?”
Mogao sam mu prebrojiti rebra. “Ja sam dečko”, odgovorio sam.
Nasmijao se, iako se nisam uspio našaliti. “Odavde izlaze dvije vrste ljudi:
kirurzi i oni koji to nisu uspjeli postati. Trećeg nema. A ti ćeš postati kirurg.”
Rekao sam da ću razmisliti, tek toliko da umukne. Od dvadeset minuta ostalo
mi je samo četrnaest i trebala mi je svaka sekunda, jer u životu nisam bio tako
iscrpljen. Htio sam mu reći da neću stažirati, niti ići na specijalizaciju. Medicinski
fakultet će završiti, a ja ću provaliti šifru tržišta nekretnina i odavde kliznuti, a da
ni jednom to ne požalim.

104
 Knjige.Club Books
Samo što mi to nije uspjelo. Pokušavao sam, bez uspjeha, pa pokušavao opet
i opet doživljavao neuspjeh. Zgrade bi se na tržištu vrtjele godinama, a onda
odjednom otišle po cijeni višestruko ispod stvarne vrijednosti. Vidio sam da se
zgrade pod ovrhom da ju za samo 1.200 dolara, a čak i onda kad su bile samo
izgorjeli kosturi zgrada prekriveni grafitima, čak i kad im je kroz svako
prozorsko oko proletjele cigla, mislio sam kako ću ih baš ja spasiti. Pazite,
ne ljude, one koji su možda u tim zgradama stanovali. Nisam imao nikakvih
velikih iluzija o spašavanju muškaraca i žena koji su se nabili u hodnike
traumatologije i čekali da im udijelim minutu svog vremena. Htio sam zgrade. Ali
onda bih morao platiti zaostale poreze, kupiti vrata, popraviti prozore, platiti
osiguranje. Morao bih izbaciti skvotere i riješiti se štakora. A ništa od toga
nisam znao raditi.
Usprkos silnim obećanjima koja sam si davao, prijavio sam se za program
stažiranja na Albertu Einsteinu u Bronxu. Ne samo da se za to nije plaćala
školarina (“U redu”, rekla je Maeve, “to nisam znala.”), nego su oni plaćali meni.
U toj fazi, zaklada mi je morala plaćati samo stanarinu i male dnevnice, što sam
stavljao u banku. Andreu više nisam ni na koji način financijski potkopavao, što
doduše, nisam činio ni prije. Nisam više bio sestrin osvetnik. Zapravo sam samo
dovršavao svoje liječničko školovanje.
Dobro sam se slagao s kolegama, ostavljao dobar dojam na liječnike,
pomagao pacijentima i svaki dan shvaćao ispravnost pouke koju sam izvukao iz
kemije: svoj posao ne moraš voljeti da bi ga dobro radio. Na Albertu Einsteinu
ostao sam i stažirati, pa iako sam tu i tamo još znao otići na Pravni fakultet na
Columbiji i na predavanju iz zakonodavstva vezanog uz nekretnine stajao
pozadi, to sam činio jako rijetko. Tržište nekretnina pratio sam onako kako drugi
prate bejzbol: pamtio sam statistiku i nikad nisam odigrao nijednu utakmicu.
Dr. Able me i dalje držao na oku, ili smo možda, rekao bi on, postali prijatelji.
Svaka tri ili četiri mjeseca pozvao bi me na kavu i nije odustajao dok ne bismo
uglavili datum. Na kavi bi mi pričao o svojim studentima, a ja bih se žalio na
količinu posla. Razgovarali smo o tome tko kome smješta na odsjeku, ili, kad
bismo bili u plemenitijem izdanju, o znanosti. S njim nisam razgovarao
o nekretninama, niti sam ga pitao je li kemija baš ono čime se cijeli život želio
baviti. To mi nikad nije palo na pamet. Konobarica nam je donijela kavu.
“Ovo ljeto idemo u London”, rekao je. “Unajmili smo stan u Knightsbridgeu.
Puna dva tjedna. Kći nam tamo radi, Nell. Nell poznaješ.”
“Znam Nell.”
Dr. Able je svoju obitelj rijetko spominjao, uviđavan prema mojoj situaciji ili
zato što se to nije uklapalo u prirodu našeg odnosa, ali ovog proljetnog dana bio
je suviše sretan da bi privatan život zadržao za sebe. “Bavi se umjetničkom
restauracijom. Otišla je tamo prije tri godine kao postdoktorant, a studij se onda
pretvorio u stalan posao. Sumnjam da će se uopće vraćati.”

105
 Knjige.Club Books
Nije imalo smisla da mu pričam kako smo prije više godina, za jednog dočeka
Nove godine u njegovom stanu, Nell Able i ja izmijenili šampanjcem natopljeni
poljubac. Ušla je u spavaću sobu svojih roditelja dok sam kopao po hrpi crnih
kaputa na krevetu, u potrazi za onim koji nosi Celeste. Soba je bila u mraku,
milijun kilometara hodnikom od glazbe i raskalašenog smijeha. Nell Able. Srušili
smo se na hrpu kaputa na nekoliko minuta, a onda se uspravili.
“Ni jednom je nismo posjetili otkako je otišla”, nastavio je priču njen otac.
“Uvijek je tjeramo da ona dolazi k nama. Ali Alice je napokon dobila veliku
donaciju za kampanju izgradnje zgrade medicinskih znanosti. Već pet godina
pokušava doći do tog novca. Alice im je onda rekla kako će, ako ne dobije dopust,
dati otkaz.”
Alice Able, žena koja mi je svih ovih godina tako ljubazno za svojim stolom
servirala objed, radila je u razvojnom uredu Medicinskog fakulteta Sveučilišta
Columbia. Pitam se jesam li o njenom poslu ikad znao išta, izvan tog kratkog
opisa. Pitao sam se je li mi dr. Able to možda govorio već godinama: posao
njegove supruge bio je prikupljati financijska sredstva potrebna za gradnju
zgrade medicinskih znanosti. Pitao sam se je li mi Alice to već sama objasnila pa
jednostavno nisam registrirao što mi govori. Nekad sam znao svako malo na nju
naletjeti, dok bi hodala kampusom. Raspitivala se za moj studij. Jesam li joj
uzvratio protupitanjem, da zadovoljim pravila pristojnog razgovora, ili sam tek
odgovorio i čekao da me još štogod upita?
“Sad rade nekakvo rendgensko snimanje slika”, pričao je dalje dr. Able, “da
provjere je li možda ispod slike još jedna. Pentimento bez sveg tog nagađanja.”
“Gdje?” upitao sam. Osjetio sam što dolazi, još prije nego što sam to do kraja
shvatio - svoju budućnost, ovaj trenutak.
“U Taten”, dogovorio je dr. Able. “Nell radi u Taten.”
Otpio sam gutljaj kave i brojio do deset. “Gdje će graditi novu zgradu
medicinskih znanosti?”
Mahnuo je rukom da pokaže, gore, na sjeveru. “Nemam pojma. Čovjek bi
pomislio kako bi to bilo prvo što će odlučiti, ali dok ne dobiju tu veliku donaciju,
nisu se htjeli ni na što obvezati. Pretpostavljam kako će to biti negdje blizu zgrade
Armory. Jesi li čuo što rade s Armoryjem? Kakva će to biti katastrofa.”
Kimnuo sam i dohvatio račun koji je konobarica donijela. Dr. Able se počeo
boriti da on plati, ali prvi put otkad ga poznajem, tu sam bitku uspio dobiti.
Otišao sam do knjižare na Columbiji da kupim karte kampusa Medicinskog
centra i Washington Heightsa i onda krenuo natrag u Bronx. Studenti s koledža
pored kojih sam prolazio mogli su biti četrnaestogodišnjaci, neuredne kose,
bosonogi, na putu za plažu. Sjeo sam na stepenice knjižnice Butler ispred stadiona
South Field i razmotao ono što sam kupio. Složio sam se s dr. Ableom kako je
područje blizu Atletske kuće slavnih u kompleksu Armory neizbježna lokacija,
iako Medicinski fakultet sam još nije stigao do tog zaključka. Upravo se spremao

106
 Knjige.Club Books
projekt u kojem će Armory preurediti u sklonište za beskućnike koje može primiti
1800 ljudi, što bi nesumnjivo smanjilo cijenu obližnjih parkirališta. Nije ih bilo
teško naći. Do kraja tjedna već sam potpisao ugovor za dva, uz šestomjesečno
razdoblje provjere poslovanja. Nakon što sam svih tih godina lupao na zaključana
vrata, sad sam ista ta vrata zatekao širom otvorena. Parkirališta je prodavao čovjek
odavno uvjeren kako je to jedino što mu je preostalo. Otkazao je svojem agentu
za prodaju nekretnina i na sastanak došao u košulji i kravati, u nadi kako će sve
moći obaviti sam. Toliko mu je već bilo dosta svega da se nije cjenkao nego je
prihvatio moju ponudu. Rekao sam mu da sam liječnik, a liječnici nemaju gdje
parkirati. Nasmijao sam ga kad sam mu rekao da zato ni jedan liječnik nema auto.
Bio sam mu dovoljno simpatičan da se osjeti krivim što mi je uvalio
dva parkirališta koja su se bezuspješno prodavala već tri godine. Mislio je kako
sam se preračunao kad sam tražio da se u ugovor unese konkretna odredba o
poslovanju: obje strane odriču se prava da se predomisle. Ugovor nas je time
obojicu zarobio. Prodavatelj je dobio obećanje kako će u roku od šest mjeseci iz
tog posla izaći s novcem u ruci. Kupac je obećao kako će taj novac osigurati
i preuzeti parkirališta. Sad mi to izgleda normalno, ali u to vrijeme je bilo kao da
stojim leđima okrenut kockarskom stolu i preko ramena bacam kockice. Kupovao
sam dva parkirališta pored golemog skloništa za beskućnike. Kockao sam se
novcem koji nisam imao, pod pretpostavkom da ću biti vlasnik zemljišta za
zgradu kojoj još nije određena lokacija. Stavljao sam sve na okladu kako će
se odluka o lokaciji donijeti prije nego što budem morao dići zajam za koji nikad
neću ispuniti uvjete.
Pet mjeseci poslije, parkiralište sam prodao Fakultetu liječnika i kirurga i iz
pozamašne sume isplatio prodavatelja, digao kredit kod stambenog fonda i dao
polog na svoju prvu zgradu u zapadnoj 116. ulici. Većina od osamnaest stanova
bila je zauzeta, dok su poslovni prostor u prizemlju dijelili praonica i kineski
restoran za van i oboje dobro poslovali. Prema usporedivim cijenama nekretnina,
zgrada je bila podcijenjena za dvanaest posto. Napokon sam se upuštao u poslovni
pothvat koji nadmašuje moje financijske resurse. Nisam bio liječnik. Bio sam,
napokon, svoj. Stažiranje i specijalizaciju prekinuo bih isti dan kad sam potpisao
dokumente o otvaranju uvjetnog računa, ali me Maeve odgovorila.
“Možeš doktorirati kemiju”, rekla mi je preko telefona. “Kemiju si volio.”
Nisam je volio, samo se na kraju ispostavilo da mi ide. Taj smo razgovor već
vodili.
“Onda razmisli o ekonomiji. To bi ti sad dobro došlo. Ili pravo. S diplomom
pravnog fakulteta bio bi nezaustavljiv.”
Odgovor je bio negativan. Imao sam karijeru, ili sam je barem započeo. Nikad
nisam bio bliže pobuni nego u tom trenutku.
“Pa”, rekla je, “nema smisla sad odustati. Završi što si započeo.”
Maeve mi je pristala voditi knjigovodstvo i brigu oko poreznih propisa, a ja
sam se vratio na Albert Einstein, gdje mi je bilo ostalo manje od šest mjeseci
107
 Knjige.Club Books
stažiranja. I nisam požalio. Ti završni mjeseci bili su jedini dio mojeg liječničkog
školovanja koji mi je bio ugodan, jer sam znao kako ću se toga za koji dan riješiti.
Kupio sam dvije gradske višekatnice pod ovrhom, jednu za 1.900 dolara i drugu
za 2.300. Bile su u katastrofalnom stanju. I postale su moje.
Tri tjedna poslije otišao sam u crkvu Bezgrešnog začeća u Jenkintownu na
pogreb gospodina Martina, trenera moje srednjoškolske košarkaške ekipe. Rak
nemalih stanica pluća u dobi od pedeset godina, a da u životu nije pušio ni dana.
Gospodin Martin bio je uviđavan onih burnih dana nakon očeve smrti i sjećao sam
se njegove supruge, koja je s tribine gledala sve utakmice i navijala za ekipu,
svima nam bila majka. U crkvenom podrumu su nakon pogreba održane karmine
i kad sam ugledao djevojku u crnoj haljini, iglom uredno pričvršćene plave kose,
prišao sam joj i dotaknuo je po ramenu. Kad se Celeste okrenula, u trenutku sam
se prisjetio ama baš svega što sam kod nje volio. Nije mi ništa prigovorila, nije se
držala suzdržano. Sagnuo sam se da je poljubim u obraz, a ona mi je stisnula ruku,
kao da smo dogovorili sastanak na karminama u podrumu crkve. Bila je
prijateljica Martinove kćeri, što sam sasvim zaboravio, ako sam to uopće znao.
Puno sam toga shvatio o Celeste tih godina kad je nije bilo. Uočio sam
spremnost da ne odvlači pažnju ili zahtijeva napor.
To sam naučio cijeniti tek kad sam poslije bio s drugim ženama, koje su htjele
da im ujutro, dok sam učio, čitam iz novina, ili su one meni čitale svoj horoskop,
ili pak moj, ili su mi objašnjavale kako se osjećaju dok bi plakale zato što ja njima
nikad ne govorim kako se osjećam. Celeste bi utonula u svoj debeli britanski
roman i iz njega ne bi izlazila. Nije treskala tanjurima da mi privuče pažnju ili
hodala na prstima da mi pokaže koliko pazi da je se ne čuje. Ogulila bi krušku i
narezala je u zdjelici, ili bi mi napravila sendvič i ostavila ga na stolu, bez
komentara, kako su to nekad radile Sandy i Jocelyn. Celeste me tako uspješno
pretvorila u svoj posao da nisam ni primijetio da to radi. Tek kad je otišla
shvatio sam kako je u nedjelju navečer ostajala kod mene jer je nedjeljom prala
plahte i ostatak rublja, pa bi onda namjestila krevet i legla u njega. Nas dvoje
nastavili smo gdje smo stali, odnosno, nastavili smo gdje smo stali nekoliko
mjeseci prije prekida. Živjela je u kući svojih roditelja u Rydalu. U državnoj
osnovnoj školi djeci je predavala materinji jezik. Rekla je da joj nedostaje grad.
Ubrzo je počela petkom dolaziti vlakom i vraćati se kući nedjeljom, kako sam
oduvijek htio. Dok sam u bolnici bio na viziti, pripremala je svoje nastavne
planove. Ako su joj roditelji bili nezadovoljni našim aranžmanom kao
nemoralnim, nikad to nisu spominjali. Celeste je bila usred poslovnog pothvata, a
oni su joj puštali da pogodbu postigne na vlastiti način.
Svih tih godina, od prve vožnje vlakom i udžbenika iz kemije, nikad joj nisam
otkrivao svoje planove. Znala je da nemam roditelje, ali joj nitko nije do kraja
objasnio što to zapravo znači. Nije znala za Andreu niti za zakladu, niti da smo
ikad živjeli u Nizozemskoj kući. Nije znala da sam kupio dva parkirališta i onda
ih prodao kako bih kupio zgradu ili da nikad neću raditi kao liječnik.

108
 Knjige.Club Books
Tu informaciju joj čak nisam uskratio svjesno, tek o svojem životu nikad nisam
pričao. Bio sam gotovo na kraju stažiranja i ostale kolege obavili su razgovor za
posao, prihvatili ponude i dali polog za kamion za selidbe. Celeste se uvijek
trudila ne pitati previše i sad nije znala kamo ću i ide li ona sa mnom.
Vidio sam da se obuzdava jer je znala što se dogodilo zadnji put kad je
postavila ultimatum. Znam kako ju je ta neizvjesnost plašila, no vodili smo ljubav,
jeo sam večere koje je spravljala i razgovor s njom odgađao koliko sam god
mogao, jer mi je tako bilo lakše.
Na kraju sam joj, naravno, ispričao sve. U vodu se ne može skočiti dopola.
Jedno objašnjenje vodilo je drugom i uskoro smo počeli klizati u prošlost; majka,
otac, sestra, kuća i Andrea s djevojčicama te zaklada za školovanje. Sve je to
saslušala i dok su se rasplitale priče o prošlosti, sa mnom u potpunosti suosjećala.
Nije se pitala zašto mi je tako dugo trebalo da joj ispričam sve o svojem životu, to
što sam joj pričao tek tad, shvatila je kao dokaz moje ljubavi. Stavio sam joj ruku
na bedro, a ona je prebacila drugu nogu preko nje i tako me pričvrstila uz sebe.
Jedino što nije razumjela bila je najmanje zanimljiva pojedinost cijele sage. Neću
raditi kao liječnik.
Ali kako si mogao proći svu tu obuku, ako je nikad nećeš koristiti?” Sjedili
smo na klupi koja je gledala na rijeku Hudson. Oboje smo nosili majice kratkih
rukava, potkraj travnja. “Sve to školovanje. Sav taj novac.”
“O tome se i radilo”, rekao sam.
“Nisi želio studirati medicinu. U redu. Stigao si do kraja na svoj način. Ali
sad si liječnik. Moraš barem probati.”
Odmahnuo sam glavom. Nedaleko od nas šleper je gurao golemu teglenicu i
na trenutak sam uživao u fizici tog prizora. “Neću biti liječnik.”
Pa nisi čak ni radio kao liječnik. Ne možeš prestati raditi nešto što nisi ni
započeo.”
I dalje sam gledao rijeku: “Kad stažiraš, radiš kao liječnik.”
“Pa čime ćeš se onda u životu baviti?”
Cijelim svojim bićem žudio sam to pitanje okrenuti njoj, ali ipak nisam.
“Bavit ću se nekretninama i građevinskim poduzetništvom. Imam tri zgrade.”
“Liječnik si i ideš prodavati nekretnine?”
Nije bilo predviđeno da Celeste o mojoj budućnosti ima pravo glasa. To je
ipak malo više od toga.” U svojem sam glasu čuo miroljubiv, pokroviteljski ton.
Odbijala je shvatiti najjednostavniji element u onome što govorim.
“To je takva šteta”, rekla je očiju sjajnih od srdžbe. “Zapravo ne znam kako
se s tim možeš pomiriti. Nekome si uzeo mjesto u programu, padne li ti to ikad na
um? Nekome tko je htio postati liječnik.”
“Vjeruj mi, tko god to bio, ni on nije htio postati liječnik. Učinio sam mu
uslugu.”

109
 Knjige.Club Books
Naposljetku, problem nije bio moj, nego njezin. Celeste se bila čvrsto odlučila
udati za liječnika.

***

Maeve i ja igrali smo tenis na srednjoškolskom terenu kad je nakon prvog bljeska
munje prekinula partiju. Imao sam aluminijski reket, a ona je rekla da nema
namjeru gledati kako me dok serviram udara grom, pa smo sjeli u auto i odvezli
se do Nizozemske kuće, tek toliko da prije mraka provjerimo kako stvari stoje.
Ljeto je praktično već prošlo i ubrzo ću se morati vratiti u Choate i početi drugu
godinu školovanja. Zbog toga smo oboje bili potišteni, ali svatko na svoj način.
“Sjećam se kad sam tu kuću vidjela prvi put u životu”, iz vedra neba je ispalila
Maeve. Nad nama je pak visjelo nekakvo filcano nebo koje samo što se nije
otvorilo.
“Ne sjećaš se. Tad si još bila skoro beba.”
Spustila je prozor svoje bube. “Imala sam gotovo šest godina. Čovjek se sjeća
što mu se događalo sa šest godina. A mogu ti slobodno reći, dolazak ovamo ne bi
zaboravio.”
Naravno, imala je pravo. Jasno se sjećam svog života otkako mi je Fluffy
kuhačom razbila glavu. “I kako je to bilo?”
“Tata je posudio nečiji auto pa smo se dovezli iz Philadelphije. To je onda
moralo biti u subotu, ili je izostao s posla.” Maeve je ušutjela i pogledala kroz
lipe, da se vrati u taj dan. Ljeti se zapravo ništa nije vidjelo, toliko je lišće bilo
gusto. “Kad smo se našli na prilaznom putu, kuća me šokirala. To je jedini pravi
izraz. Hoću reći, ti si s njom srastao, rodio si se tu. Vjerojatno si odrastao
misleći da svi žive u takvim kućama.”
Odmahnuo sam glavom. “Mislio sam da svi koji idu u Choate žive u takvim
kućama.”
Maeve se nasmijala. Iako me baš ona natjerala u internatsku školu, uvijek bi
se razveselila kad bih je ocrnjivao. “Tata je kuću već bio kupio, a mama nije imala
blagog pojma o tome.”
“Što?”
“Ne šalim se. Kupio joj je kuću da je iznenadi.”
Odakle mu novac? Još u srednjoj školi to mi je bilo prvo što sam se sjetio
pitati.
Maeve odmahne glavom. “Znam samo da smo živjeli u vojnoj bazi, a on nam
je rekao kako ćemo se provozati u prijateljevom autu. Spakirajte ručak! Svi u
auto! Hoću reći, to je već samo po sebi bilo ludo. Nikad prije nismo posudili nečiji
auto.”
Obitelj se sastojala od njih troje. Mene nije bilo na vidiku.

110
 Knjige.Club Books
Jednu dugu, osunčanu ruku ispružila je preko vrha sjedala, meni iza glave.
Našla mi je ljetni posao kod Ottersona, gdje sam trebao brojati plastične vrećice
kukuruza i pakirati ih u kutije. Vikendom smo u srednjoj školi igrali tenis. Rekete
i limenku s lopticama držali smo u autu, a ona bi se katkad pojavila u pauzi za
ručak i odvukla me na partiju. Usred radnog dana, što nam nitko nije zamjerio,
kao da je ona tu vlasnica. “Tata je, dok smo se vozili, gotovo cvao. Stalno smo se
zaustavljali uz cestu da bi mi pokazao krave, ovce. Pitala sam ga kamo noću idu
spavati, a on je rekao da postoje staje, velike staje iza onog brda i da svaka
krava ima svoju sobu. Mama ga je pogledala pa su prasnuli u smijeh. Sve je bilo
jako veselo.”
Sjetio sam se onih bezbrojnih kilometara koje smo otac i ja kroz godine prešli.
Nije to bio čovjek koji bi zaustavio auto da bi išao gledati kravu. “Teško mi je to
zamisliti.”
Kao što sam rekla, bilo je to davno.”
“U redu, dakle, stigli ste.”
Kimnula je dok je kopala po torbici. “Tata se dovezao skroz gore pred kuću i
nas troje je izašlo iz auta pa smo stajali tamo, otvorenih usta. Mama ga je pitala je
li to neki muzej, a on je odmahnuo glavom, onda je pitala je li to knjižnica, a ja
sam rekla: ‘To je kuća.’”
“Je li tad izgledala isto ovako?”
“Uglavnom. Dvorište je bilo malo zapušteno. Sjećam se kako je trava bila
jako visoka. Tata je pitao mamu kako joj se čini kuća, a ona je odgovorila: ‘Pa
stvarno je nešto posebno.’ Onda ju je pogledao u oči, s osmijehom od uha do uha
i rekao: ‘Tvoja je. Kupio sam ti kuću.’”
“Stvarno?”
Zrak je u autu bio težak i vruć. Noge su nam se zalijepile za sjedala, bez obzira
na spuštena stakla.
“Nije imala blagog pojma.”
Što bi to trebalo biti? Romantično? Bio sam tinejdžer i tako sam zamišljao
ljubav, ženi, da je iznenadiš, kupiš palaču. Opet, dobro sam znao sestru, svjestan
kako mi vjerojatno nije ispričala baš cijelu priču.
“I onda?”
Maeve je šibicom pripalila cigaretu. Upaljač u bubi nikad nije radio. “Nije ga
razumjela, opet, kako bi i mogla? Upravo je završio rat, živjeli smo u kutijici s
dvije prostorije u mornaričkoj bazi. To je bilo kao da ju je odvezao pred Taj Mahal
i rekao, Evo, sad se selimo ovamo, samo nas troje. Čovjek će te pogledati u oči i
to izgovoriti, ali ga nećeš razumjeti.”
“Jeste li ušli?”
“Naravno da smo ušli. Imao je ključeve u džepu. Bio je vlasnik Uzeo ju je za
ruku pa smo se popeli stepenicama do ulaza. Kad razmisliš, ovo je zapravo ulaz u

111
 Knjige.Club Books
kuću”, pokretom ruke pokazala je na krajolik, “ulica, drveće, kolni prilaz. To ljude
drži vani. Ali kad dođeš do kuće, pročelje je stakleno, tako da ti je cijela
stvar položena pred tebe. Ne samo što nikad nismo vidjeli takvu kuću, nikad
nismo vidjeli ni ono što s tom kućom ide. Jadna mama ” Maeve je na tu pomisao
zavrtjela glavom. “Prestravila se, kao da je namjerava gurnuti u prostoriju s
tigrovima. Stalno je ponavljala: Cyril, to je nečija kuća. Ne smijemo ulaziti.’”
Tako je to išlo s Conroyevima: jednu generaciju si morao gurnuti u kuću, a
sljedeću su onda izbacili van.
“A kako si je ti doživjela?”
Zamislila se. “Bila sam dijete pa mi je bilo zanimljivo. Mama je bila očito
skamenjena, što me uznemirilo, ali sam shvatila da je to naša kuća pa ćemo sad tu
živjeti. Petogodišnjaci se ne razumiju u nekretnine, njima su sve to bajke, a u
bajkama čovjek dobije dvorac. Ako baš želiš istinu, bilo mi je žao tate. Ništa što
bi pokušao nije ispalo kako je zamislio. Čak mi ga je možda bilo više žao nego
nje.” Napunila je pluća svjetlosivim dimom, a onda ga poslala u svjetlo-sivo nebo.
“Evo ti nešto zapanjujuće. Sjećaš se kako bi se predvorje zagrijalo poslijepodne,
čak i kad vani nije bilo naročito vruće?”
“Naravno.”
“Bilo je baš tako. Počeli smo razgledavati, isprva nismo išli daleko jer se
mama nije htjela previše udaljiti od vrata. Sjećam se da je brod u samostojećem
satu nepomično ležao na valovima, jer sat nitko nije navio. Sjećam se mramornog
poda i lustera. Tata se trudio biti turistički vodič: ‘Gledajte ovo ogledalo!
Pogledajte stubište!’ Kao, ona ga možda ne bi vidjela. Ženi je kupio
najljepšu kuću u Pennsylvaniji, a onda ga je gledala kao da ju je ustrijelio. Na
kraju smo obišli sve sobe, do zadnje. Zamisli ti to. Mama je ponavljala: ‘Tko su
ti ljudi? Zašto su sve ovo ostavili tu?’ Krenuli smo kroz stražnji hodnik, sa svim
onim porculanskim pticama na malim policama. Bože, tako su mi se svidjele da
sam jednu htjela strpati u džep. Tata je rekao da su kuću početkom dvadesetih
godina sagradili VanHoebeekovi, koji su sad svi umrli. Onda smo ušli u salon i
tamo ih zatekli, divovski VanHoebeekovi zurili su u nas kao da smo upali kao
lopovi.”
“Svi su mrtvi”, rekao sam umjesto oca, “a kuću sam kupio od banke, pa
možemo zadržati sve njihove stvari.” Je li stvarno sve još bilo tu? Je li odjeća
visjela u ormarima? Majku nisam poznavao, ali kad sam to pogledao iz njene
perspektive, smrklo mi se pred očima.
“Tati je trebalo neko vrijeme da se popne stepenicama. Obišli smo sve
spavaće sobe. Sve je još bilo tu: njihovi kreveti i jastuci, ručnici u kupaonicama.
Sjećam se da je na komodi u glavnoj spavaćoj sobi ležala srebrna četka u kojoj je
još bilo kose. Kad smo došli u moju sobu, tata je rekao: ‘Maeve, meni se čini da
bi ti se ovdje moglo svidjeti.’ Pa kojem se klincu ta soba ne bi svidjela? Sjećaš
li se one večeri kad smo je pokazali Normi i Bright?”
“Bogami se sjećam.”
112
 Knjige.Club Books
“Pa, mogu ti reći kako sam ja bila baš takva. Otišla sam ravno prema
prozorskoj klupi i otac je navukao zastor. Shangri-La. Izgubila sam glavu, a onda
ju je izgubila mama, jer je i dalje mislila kako će se stvar razjasniti, a ja ostati
strahovito razočarana kad ne dobijem vlastite princezine odaje. Rekla mi je:
‘Maeve, izlazi van. To nije tvoje.’ Ali bilo je. Znala sam da je moje.”
“Već tada si znala?” Nikad se nisam našao u situaciji da moram razmišljati o
onom što sam dobio. Razumio sam samo ono što sam izgubio.
Umorno mi se osmjehnula i još jednom mi prešla rukom preko potiljka. Imao
sam kratku kosu i obrijan vrat. Tako je to bilo u Choateu, čak i sredinom
šezdesetih. “Razumjela sam donekle, ali, ne, iskreno govoreći, nisam stvarno
razumjela sve dok mi Norma i Bright nisu priredile predstavu u kojoj su pred
mojim očima opet odigrale moje djetinjstvo. Čini mi se da sam se zato sažalila
nad njima, jer sam se, na neki način, zapravo sažalila nad samom sobom.”
Tempirala si sve kako treba. Ja sam se tad posve sigurno sažalio nad sobom.”
Maeve na to nije reagirala. Ovaj put je priča bila o njoj, a ne o meni. “Nakon
fijaska s mojom sobom, popeli smo se na treći kat. Tata nam je htio sve pokazati.
Znao je da tu razgledavanje nudi sve gore prizore, ali nije si mogao pomoći. Treći
kat ga je dokrajčio. Tad je na koljenu nosio protezu koja mu nije pristajala kako
treba pa se stepenicama morao penjati tako da ne savija nogu. Stepenice su mu
bile prava golgota. Jedan kat bi još i mogao, ali dva ne. Kad je kupio kuću, nije se
penjao na treći kat i kad smo napokon stigli gore, ispostavilo se da se dio stropa u
plesnoj dvorani urušio. Izgledalo je kao da je eksplodirala bomba, veliki komadi
žbuke ležali su razbijeni po podu. Rakuni su si progrizli ulaz i to oni s
buhama. Razderali su madrac iz male spavaće sobe da si načine gnijezdo, poderali
su jastuke i prekrivač, pa je posvuda bilo perja i mucica. Osjećao se neki grozan,
divlji vonj, kao da se istovremeno osjeća miris divlje životinje, njenog dreka i
njenog uginulog rođaka.” Iskrivila je lice kad se toga sjetila. “Da je htio ostaviti
dobar dojam kad se prvi put nađemo u kući, ne bi nas vodio gore.”
Još sam bio u onoj životnoj fazi kad je kuća bila glavni lik svake priče, naša
izgubljena, voljena domovina. Bila je tu niska živica od šimšira, šišana tako da
raste preko poštanskog sandučića, pa sam htio izaći iz auta i preko nje preći
prstima, kako sam to činio kad god bi me Sandy poslala da izađem po poštu, kao
da je kuća i tada bila moja.
“Daj mi molim te reci da ste nakon toga otišli.”
“O, dragi moj, to ti je bio samo početak.” Okrenula se leđima kući, tako da je
sad bila okrenuta meni. Na sebi je imala majicu kratkih rukava koju sam joj donio
iz Choatea i stare kratke hlače, duge, osunčane noge podigla je na sjedalo.
“Tatu je grozno boljela noga, ali je svejedno otišao do auta i donio nam
spakirani ručak, onda je u kuhinji uzeo tanjure, u čaše nalio vodu iz slavine i
posjeo nas u blagovaonicu, dok je mama sjedila na onim groznim francuskim
tapeciranim stolicama iz predsoblja i tresla se. Sendviče nam je servirao na tanjure
i pozvao nas da dođemo. Pozvao nas u blagovaonicu! Hoću reći, da ju je barem
113
 Knjige.Club Books
pogledao i vidio kako reagira, pustio bi nas da jedemo u kuhinji, ili u autu ili bilo
gdje drugdje, samo da nema tog plavog i zlatnog stropa. Blagovaonica bi i u
najnormalnijim situacijama bila nepodnošljiva. Odveo ju je do stola kao da je
slijepa. Sendvič je stalno uzimala i vraćala na tanjur, dok je tata i dalje cvrkutao
o površini parcele i kad je kuća sagrađena i kako su VanHoebeekovi novac
zaradili tijekom posljednjeg rata, na cigaretama.” Uvukla je zadnji dim iz cigarete
i ugasila čik u pepeljari auta. “Baš vam hvala, VanHoebeekovi.”
Zagrmjelo je i odjednom se spustila kiša, u eksploziji ogromnih kapljica koje
su odmah dobro oprale vjetrobranske staklo. Ni ona ni ja nismo podizali prozor.
“Ali niste tamo prespavali.” To sam rekao kao da već znam, jer nisam mogao
podnijeti pomisao da su ostali spavati.
Odmahnula je glavom. Kiša je tako tukla po krovu da je morala govoriti malo
glasnije. Leđa su nam se skroz smočila. “Nismo. Nakratko nas je poveo oko kuće,
ali okućnica je bila strašno zapuštena. Bazen je bio pun lišća. Svejedno sam htjela
skinuti cipele i čarape i gurnuti noge u vodu, ali me mama zaustavila. Mislila sam
da me drži za ruku jer se boji da ne pobjegnem, ali držala me zato što se, ono,
morala za nešto uhvatiti. Onda je tata skupio dlanove i rekao kako bismo
vjerojatno trebali krenuti kući. Auto je na jedan dan posudio od čovjeka koji radi
u banci i mora ga vratiti. Zamisli ti to! Kupio je kuću, ali nije imao auto.
Vratili smo se u kuću, gdje je pokupio sve sendviče, zamotao ih i vratio u vrećicu.
Nitko zapravo ništa nije okusio pa je bilo logično da ih uzmemo sa sobom i
jedemo za večeru. Pa neće ih pustiti da propadnu. Mama je počela skupljati
tanjure, a tata joj je dodirnuo podlakticu, toga se najbolje sjećam, i rekao: “Ostavi
ih. Pokupit će ih djevojka.”
“Ma daj.”
“A mama je onda upitala: Kakva djevojka? Kao, povrh svega, sad još ima i
roba.”
“Fluffy.”
“To možeš mirne duše reći”, dodala je Maeve, “naš otac svoju vlastitu ženu
uopće nije poznavao.”

114
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Sandy je zapalo da mi javi kako je Maeve u bolnici. “Planirala je na brzinu otići i

sve riješiti tako da ti i ne znaš, ali to je idiotski. Rekli su kako će je vjerojatno
morati zadržati tri dana.”
Kad sam Sandy upitao zbog čega je u bolnici, osjetio sam u vlastitom glasu
liječnički ton, onu naučenu mirnoću čiji je cilj ljudima umiriti strahovanja. Da
čujem što se dogodilo. A najradije bih izletio na vrata pa do kolodvora Penn stigao
trkom.
“Ima tu strašnu crvenu prugu koja joj se penje rukom, grozno izgleda. Vidjela
sam joj ruku i pitala što joj je to, ali odgovorila mi je da gledam svoja posla, pa
sam onda zvala Jocelyn, koja ju je prizvala pameti. Odmah je došla i odvela je
liječniku. Rekla joj je kako će, ako ne sjedne u auto, zvati hitnu. Jocelyn je
zastrašivanje uvijek išlo bolje nego meni. Tvoju sestru je znala natjerati na ono što
bi meni odbila. Ja je nisam mogla natjerati ni da se počešlja.”
“I što je rekao doktor?”
“Da istog časa mora u bolnicu, eto, to je rekao. Nije ju čak pustio ni doma po
stvari. Zato je morala zvati mene, da joj spakiram i donesem torbu. Natjerala me
da joj se zakunem na šutnju, ali baš me briga. Nije valjda da misli kako tebi neću
reći da je u bolnici?”
“Je li rekla koliko dugo ima tu crvenu prugu?”
Sandy uzdahne. “Rekla je da je nosila duge rukave, da ne mora o tome
misliti.”
Bila je sredina tjedna, zato je Celeste bila kod roditelja u Rydalu. Kad sam
stigao na kolodvor Penn nazvao sam je s telefonske govornice i rekao kad mi
dolazi vlak. Došla je po mene u Philadelphiju i odvezla me u bolnicu, izašao sam
na kružnom prilazu pred ulazom. Celeste je Maeve zamjerala što me nije natjerala
da otvorim internističku ordinaciju, kao da bih je ja poslušao. I dalje je mislila
kako je ona kriva što sam onda prekinuo vezu i upropastio joj svečanu promociju
na koledžu. Celeste je Maeve krivila za sve za što se plašila kriviti mene. Maeve
pak Celeste nikad nije oprostila što je zahtijevala da se njome oženim na prvoj
godini medicine. Maeve je također držala kako se Celeste svjesno pojavila
na sprovodu gospodina Martina jer je jako dobro znala kako će tamo naletjeti na
mene. S tim se nisam slagao, iako to ionako nije bilo važno. Važno je bilo što se
115
 Knjige.Club Books
njih dvije više nisu trpjele i nisu željele jedna drugoj na oči, pa sam samo htio
izaći iz auta i potražiti sestru.
“Javi mi ako te trebam odbaciti kući”, rekla je Celeste, poljubila me i odvezla
se.
Bio je dvadeset i prvi lipnja, najdulji dan u godini. U osam navečer, kose zrake
sunca i dalje su prodirale kroz sve bolničke prozore na zapadnoj strani. Žena na
informacijama dala mi je broj sobe u kojoj je ležala Maeve i prepustila mi da se
sam snađem kako ću do nje. To što sam posljednjih sedam godina života proveo
po raznim njujorškim bolnicama ni na koji mi način nije pomoglo da pronađem
sestrinu sobu u toj bolnici u Pennsylvaniji.
Ni u jednoj bolnici odjeli i sobe nisu raspoređeni logično - sve su se širile
poput karcinoma, u neočekivanim metastazama novih krila na kraju dugih
tunelskih hodnika. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem odjel opće medicine,
pa da u tom jednoličnom moru pronađem sestru. Vrata njene sobe bila su
odškrinuta pa sam dvaput pokucao prije nego što sam ušao. Bila je u dvokrevetnoj
sobi, ali zavjesa između kreveta nije bila navučena pa se vidjelo da nekog čeka
uredno namješten krevet. Na stolcu pokraj njenog kreveta sjedio je svjetlokosi
muškarac.
O, Isusa ti Krista”, rekla je Maeve kad me ugledala. “Zaklela mi se na sestrinu
glavu da te neće nazvati.”
“Slagala je”, rekao sam.
Muškarac u odijelu je ustao, trebala mi je sekunda, a onda sam ga se sjetio.
“Danny”, ispružio je ruku gospodin Otterson.
Rukovali smo se, a onda sam se nagnuo da Maeve poljubim u čelo.
Lice joj je bilo zajapureno i malo vlažno, koža vrela. “Dobro sam”, rekla je.
“Ne mogu biti bolje.”
“Prima antibiotike”, pokazao je gospodin Otterson na srebrni stup s kojeg je
visjela vrećica s tekućinom pa pogledao Maeve. “Mora se odmarati.”
“Pa odmaram se. Kako bih se mogla više odmarati od ovog?” U krevetu je
djelovala tako nezgrapno kao da je bila na audiciji za pacijenta u kazališnoj
predstavi, ali je ispod pokrivača zadržala vlastitu odjeću, s cipelama na nogama.
“Trebao bih krenuti”, rekao je gospodin Otterson.
Očekivao sam da ga Maeve pokuša zaustaviti, ali nije. “Vraćam se u petak.”
“Ponedjeljak. Misliš da ni tjedan dana ne možemo izgurati bez tebe?”
“I ne možete”, rekla je, a on joj se na to strašno nježno osmjehnuo.
Gospodin Otterson ju je potapšao po zdravoj ruci, kimnuo mi i otišao. Puno
puta smo se susreli tijekom prošlih godina, čak sam ljeti radio u njegovoj tvornici
dok sam pohađao Choate, ali nikad o njemu nisam stekao nikakav dojam, osim da
je stidljiv čovjek. Nikad mi nije bilo jasno kako je takav čovjek uspio razviti
takvo poduzeće. Ottersonovo smrznuto povrće sad se slalo u svaku saveznu

116
 Knjige.Club Books
državu istočno od Mississippija. To mi je, uz znatnu dozu ponosa, svojedobno
otkrila Maeve.
“Da si me prvo nazvao, rekla bih ti da ne dolaziš.”
“A da si ti nazvala mene, ja bih ti rekao kad stižem.” Uzeo sam medicinski
karton koji je visio pred krevetom. Tlak joj je bio devedeset sa šezdeset. Davali
su joj Cefazolin, svakih šest sati. “Namjeravaš li mi reći što se dogodilo?”
“Ako se nećeš profesionalno baviti medicinom, nije mi jasno zašto bi ti bilo
dopušteno da se medicinom baviš amaterski?”
Obišao sam krevet i uzeo je za ruku u kojoj joj je bila spojena infuzija. Ljuta
crvena traka celulitisa počinjala je kod posjekotine na vrhu dlana pa se onda
uvijala oko i duž unutrašnje strane ruke i nestajala joj u pazuhu. Netko ju je ocrtao
crnim flomasterom, da se može pratiti kako se infekcija širi. Ruka joj je bila vruća
i malo otekla. “Kad je to počelo?”
“Ako mi pustiš vražju ruku, imam ti nešto reći. Mislila sam pričekati do
vikenda, ali sad si tu.”
Opet sam je pitao kad je to počelo. Možda sam ipak imao neke koristi od
medicinskog fakulteta. Barem sam naučio da ne odustajem od pitanja na koja ljudi
misle kako nema smisla odgovarati.
“Kako si ozlijedila ruku?”
“Nemam pojma.”
Prstima sam joj prešao do zapešća.
“Miči mi se od pulsa”, rekla je.
Je li ti netko objasnio što se događa s ovakvim stvarima? Dobiješ otrovanje
krvi, nastane sepsa, otkažu ti organi.”
Maeve je vikendom sudjelovala u akcijama skupljanja odjeće, hrane,
dopremanja odjeće i prehrambenih proizvoda u ormare i smočnice siromašnih.
Uvijek bi se negdje porezala, nekakva spajalica ili čavao bi virili i zahvatili joj
kožu. Od kutija koje je tovarila u prtljažnike automobila koji su čekali u redu
imala je masnice.
Daj, prestani biti toliko negativan! Pa ležim u bolnici, je li tako? Šopaju me
antibioticima. Nije mi jasno što bih još trebala uz to?”
“Trebala bi otići doktoru prije nego što infekcija koja je počela na dlanu dođe
do srca. Ovo izgleda kao da ti je netko kistom prešao po ruci. Zar to nisi
primijetila?”
“Je li tebe zanimaju moje novosti ili ne?”
Srdžba koju sam osjećao dok je ležala preda mnom nije baš bila oku ugodna.
Imala je groznicu. Možda osjeća i bol, iako mi to nikad ne bi priznala. Govorio
sam si kako se moram suzdržati, inače mi nikad neće reći. Vratio sam se s druge
strane kreveta i sjeo na stolac, koji je još bio topao od gospodina Ottersona.
Krenuo sam ispočetka: “Žao mi je što ti nije dobro.”

117
 Knjige.Club Books
Na trenutak je procjenjivala moju iskrenost.
“Hvala ti.”
Prekrižio sam ruke u krilu da ne čupkam po njoj.
“Da čujem te novosti.”
“Vidjela sam Fluffy”, rekla je.
Tog dana u bolnici bilo mi je dvadeset i devet godina. Maeve je imala trideset
i šest. Fluffy smo zadnji put vidjeli kad su mi bile četiri godine.
“Gdje?”
“Što bi ti rekao?”
“Ma, daj, šališ se.”
“Stvarno bi bilo bolje da sam ti to mogla ispričati u autu. Sve sam bila
isplanirala.”
Najvažnije razgovore uvijek smo čuvali za auto, ali s obzirom na okolnosti,
morat ćemo se zadovoljiti bolničkom sobom, podom od zelenih pločica i niskim
akustičnim stropom, povremenim objavama preko javnog razglasa koje je netko
slao u šifriranom obliku. “Kada?”
“U nedjelju.” Druga polovica kreveta malo se podignula. Ostala je ležati, ali
je okrenula glavu prema meni. “Taman sam izašla iz crkve i pomislila da na
minutu naletim do Nizozemske kuće dok se budem vraćala kući.”
“Stanuješ dvije ulice od crkve.”
“Ne prekidaj. Niti pet minuta poslije, iza mene se zaustavio drugi auto, iz
kojeg je izašla žena i prešla na drugu stranu ulice. Bila je to Fluffy.”
“Kako si je za ime božje mogla prepoznati?”
“Eto, tako. Sad bi joj moralo biti preko pedeset i svu je onu kosu ošišala. I
dalje je crvena, ili se farba. I dalje je svilena. Jasno je se sjećam.”
I ja sam je se jasno sjećao. “Izašla si iz auta...”
“Prvo sam je promatrala. Stala je na kraju kolnog prilaza, kao da namjerava
doći do kuće i pokucati na vrata. Tu je, znaš, odrasla, baš kao i mi.”
“Nimalo kao mi.”
Maeve kimne na jastuku. “Prešla sam ulicu. Na tu stranu nisam nogom kročila
otkako smo otišli iz kuće i ako baš želiš znati, bilo mi je pomalo mučno. Stalno
sam mislila kako će se niz prilaz sjuriti Andrea s tavom u ruci.”
“Što si joj rekla?”
“Samo njeno ime. Rekla sam, Fiona, a ona se okrenula. O, Danny, da si joj
samo mogao vidjeti izraz lica.”
“Prepoznala te?”
Maeve opet kimne, grozničavog pogleda. “Rekla je da izgledam kao mama,
kad je bila mlada. Da bi me prepoznala bilo gdje.”

118
 Knjige.Club Books
Ušla je mlada medicinska sestra s bijelom kapicom i kad nas je ugledala,
zaustavila se. Toliko sam se bio nagnuo prema naprijed da mi je brada bila skoro
na sestrinom ramenu.
“Jesam došla u krivo vrijeme?” upitala je sestra.
“Skroz”, odgovorila je Maeve. Sestra je onda još nešto rekla, ali više je nismo
slušali. Izašla je i zatvorila vrata, a Maeve je nastavila priču. “Fluffy je rekla da je
prolazila pa se pitala živimo li još uvijek u kući.”
“A ti si joj odgovorila, ma ne, samo dolazimo iz auta vrebati nove stanare.”
“Rekla sam joj da smo otišli ‘63., nakon što je otac umro. Nisam to smjela
tako formulirati, ali nisam razmišljala. Čim su mi riječi izletjele, jadna Fluffy je
pocrvenjela, a oči su joj se ispunile suzama Mislim da se nadala kako će ga zateci
u kuci. Da ga je došla vidjeti.”
“I što je onda bilo?”
Pa, rasplakala se, a ja nisam htjela tamo stajati s krive strane ulice pa sam je
pozvala da dođe sjesti u moj auto da možemo razgovarati.”
Zavrtio sam glavom. “Ti i Fluffy sjedite parkirane ispred Nizozemske kuće.”
Moglo bi se tako reci. Danny, to je bilo nešto nevjerojatno. Kad je sjela u auto,
bile smo tako blizu kao sad ti i ja i osjećala sam se... bila sam nevjerojatno sretna,
kao da će mi iskočiti srce. Na sebi je imala plavu vestu na kopčanje, gotovo onako
kako sam je upamtila. Mogla sam se nagnuti i poljubiti je. Uvrtjela sam si u glavu
kako je mrzim, da te udarila i spavala s tatom, ali ispostavilo se da je uopće ne
mrzim. Kao da nisam u stanju mrziti bilo koga i bilo što iz svojeg života prije
nego što se u njemu pojavila Andrea, a to su bili Fluffyni dani. Još ima ono zgodno
lice, još i sad. Ne znam sjećaš li se njenog lica, ali bilo je tako mekano, jako irsko
lice. Svih onih pjega više nema, ali i dalje ima one velike, zelene oči.”
Rekao sam kako se tih očiju sjećam.
“Prvo sam ja puno pričala. Ispričala sam joj kako se tata oženio i da je umro i
kako te Andrea izbacila van i znaš što je rekla?”
“Što?”
Rekla je: “Koja pizdurina!”
“Fluffy!”
Maeve se smijala dok joj se nisu zatamnjeli obrazi pa se zakašljala. “Znaš što,
odmah je prešla na stvar”, rekla je, a ja sam joj dodao papirnatu maramicu. “Htjela
je čuti sve što je bilo s tobom. Jako je se dojmilo što si postao liječnik. Stalno je
ponavljala kako si bio strašno živo dijete, da nije mogla zamisliti da bi bio
dovoljno dugo miran da pročitaš knjigu, a kamoli studiraš medicinu.”
“Pokušava zametnuti trag. Nisam bio tako živ.”
“Jesi.”
“I gdje je bila sve ovo vrijeme?”

119
 Knjige.Club Books
“Prije je živjela na Manhattanu. Rekla je kako nije znala što bi kad ju je tata
izbacio. Da je samo stajala na kraju prilaza i jecala i onda je konačno izašla Sandy
i rekla joj kako će zvati muža da dođe po nju. Primili su je Sandy i njen muž.”
“Dobra stara Sandy.”
“Rekla je kako su nekoliko dana razmišljali o svim mogućnostima i na kraju
odlučili otići u Bezgrešno začeće i razgovarati sa svećenikom. Stari velečasni
Crutcher pomogao joj je naći posao dadilje kod nekih bogataša na Manhattanu.”
“Katolička crkva pomogla je ženi koja je dobila otkaz jer je udarila dijete tako
što joj je našla posao gdje će se brinuti o djeci. Prekrasno.”
“Znaš što, stvarno bi me trebao prestati prekidati. Ometaš ritam naracije.
Dobila je dobar posao dadilje i dok su djeca još bila mala, udala se za vratara u
zgradi u kojoj je radila. Rekla je da su brak tajili dok nije zatrudnjela, da ne dobije
otkaz. Prvo dijete koje su dobili bila je djevojčica i sad ide na Rutgers. Išla joj je
u posjetu i odlučila navratiti do stare kuće.”
“Nitko više ne uči zemljopis. Nizozemska kuća nije na putu iz centra New
Yorka u Rutgers.”
“Sad živi u Bronxu”, Maeve se nije obazirala na moj komentar. “Ona i muž.
Imaju troje djece, kćer i dva sina.”
Trebala mi je sva životna snaga da se suzdržim i ne kažem kako se
Nizozemska kuća i ne nalazi na putu od Rutgersa do Bronxa.
“Fluffy je rekla kako bi tu i tamo obišla kuću, nije si mogla pomoći. Tamo je
radila prije nego što smo se mi doselili. Nakon što je umrla gospođa VanHoebeek,
posao joj je bio da pazi na sve. Rekla je da se bojala pokucati jer nije znala što će
tata reći kad je vidi, ali da se uvijek nadala kako će naletjeti na nekog od nas.”
Odmahnuo sam glavom. Zašto mi nakon svih tih godina nedostaju
VanHoebeekovi?
Pitala me imam li još uvijek dijabetes, rekla sam joj naravno da imam i onda
se opet uzrujala. Kao dijete Fluffy se sjećam kao vrlo jake osobe, ali tko zna?
Možda nije bila takva.”
“Bila je.”
“Želi te vidjeti.”
“Mene?”
“Živite relativno blizu.”
“Zašto se želi naći sa mnom?”
Maeve me pogledala, u smislu, pa valjda sam dovoljno pametan da to sam
shvatim, ali stvarno nisam imao pojma. “Želi se iskupiti.”
“Reci joj da iskupljenje nije potrebno.”
“Slušaj. To je važno, a nije da si baš pretjerano zauzet.”

120
 Knjige.Club Books
Maeve posao koji sam obavljao oko zgrada nije računala kao zaposlenje. U
tom su se ona i Celeste slagale.
“Ne osjećam potrebu da se opet sastanem s nekim koga nisam vidio otkako
su mi bile četiri godine.” Priznajem kako je priča u sebi nosila neku sablasnu
fascinaciju dok je bila o tome kako je Maeve vidjela Fluffy, ali nije me niti malo
zanimalo razvijati s njom nekakav odnos.
“Pa, dala sam joj tvoj broj. Rekla sam joj kako ćeš se s njom sastati u
Mađarskoj slastičarnici. To ti neće biti nikakva gnjavaža.”
“Ne radi se o gnjavaži, jednostavno ne želim se sastajati s njom.”
Sestra je izvještačeno zijevnula i jače nabila lice u jastuk. “Sad sam umorna.”
“Iz ovog se nećeš samo tako izvući.”
Kad me pogledala, plavim očima s crvenim rubom, sjetio sam se gdje smo i
zašto smo tu. Odjednom ju je preplavila neodgodiva potreba za snom pa je
sklopila oči, kao da je to izvan njene moći. Ostao sam sjediti i promatrao je. Pitao
sam se trebam li preseliti bliže kući, sad kad sam završio sa stažiranjem i
specijalizacijom nisam vise morao živjeti u New Yorku. Imao sam tri zgrade, ali
sam pouzdano znao kako sasvim prihvatljiva nekretninska carstva nastaju i izvan
tog grada.
Kad ju je poslije liječnik došao obići, ustao sam i rukovao se s njim.
“Dr. Lamb”, predstavio se. Nije bio puno stariji od mene. Čak smo mogli biti
vršnjaci.
“Dr. Conroy”, uzvratio sam. “Ja sam Maevein brat.”
Nije se ni pomaknula kad joj je podigao ruku da prstima pređe preko trake
koja joj je nestajala u rukavu spavaćice. Isprva sam pomislio da se sigurno
pretvara, jer ne želi odgovarati na pitanja, ali onda sam shvatio da stvarno spava.
Nisam znao koliko je dugo prije mene kod nje sjedio Otterson. Predugo sam je
držao budnom.
“Trebala je doći prije dva dana”, rekao je Dr. Lamb i pogledao me.
Odmahnuo sam glavom. “Zadnji sam doznao.”
“Pa, ne dajte se zavarati.” Govorio je kao da smo sami u sobi. “Ovo je
ozbiljno.” Spustio joj je ruku uz bok i opet je pokrio. Onda je nešto upisao u karton
i ostavio nas same.

121
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Kraj moje medicinske karijere ispunio me neočekivanom vedrinom. Nakon što

sam završio stažiranje i specijalizaciju, proživio sam razdoblje u kojem sam u
svemu vidio nešto dobro, posebno u ozloglašenom sjevernom Manhattanu. Prvi
put sam kao odrastao čovjek mogao uludo potrošiti sat vremena na razgovor s
prodavačem u željezariji o zaptivnoj smjesi. Mogao sam pogriješiti dok sam nešto
popravljao, recimo, zahod, a da to nije imalo smrtne posljedice. Izbrusio sam pod
i oličio zidove u jednom od praznih stanova u zgradi i kad sam završio, uselio sam
se. Stanje, prema mjerilima soba u studentskim domovima i garsonijera u kojima
sam stanovao u ekstravagantnoj mladosti, bio prilično prostran - sunčan, bučan i
moj. Biti vlasnik stana u kojem živim, ili barem stana kojem je u moje ime vlasnik
banka, zatvorilo je rupu u meni kroz koju je vjetar godinama zviždao. Celeste je
u Rydalu na majčinoj singerici sašila zavjese i donijela ih vlakom. Našla je posao
u osnovnoj školi nedaleko od Columbije i počela poučavati materinji jezik te
ono što su zvali jezičnom kulturom, dok sam ja odlazio raditi u druge stanove u
zgradi, pa potom u svoje druge gradske višekatnice. Nisam imao razloga vjerovati
kako se s mojom odlukom pomirila, ali imala je toliko pameti da me o tome
prestane zapitkivati. Zagazili smo u rijeku koja te nosi dalje. Zgrada, stan, njen
posao, naša veza, sve se to spojilo neporecivom logikom. Celeste je rado
prepričavala umivenu verziju naše priče, kako smo, nakon što je diplomirala na
koledžu, otišli svatko svojim putem, žrtve tempiranja i okolnosti, pa smo se onda
opet pronašli, i to, zamislite, na sprovodu. “Bilo nam je suđeno”, govorila bi i
onda se naslonila na mene.
O Fluffy zato uopće nisam razmišljao. Nisam o njoj razmišljao sve dok mi
nekoliko mjeseci nakon što je Maeve otpuštena iz bolnice nije zazvonio telefon,
a glas s drugog kraja linije me upitao: “Jesam li dobila Dannyja?”
Istog časa sam znao, isto onako kako je Maeve odmah znala kad ju je ugledala
na VanHoebeekovoj ulici. Znao sam da joj je trebalo toliko vremena da nazove
jer je skupljala hrabrost i kako ćemo, htio to ja ili ne, otići na tu kavu u
Mađarsku slastičarnicu. Energija koju bih utrošio na pokušaj da to izbjegnem bila
bi potrošena uludo.
Nije postojalo neko doba dana kad u toj slastičarnici ne bi bila gužva. Fluffy
je došla rano i čekala da se oslobodi stol do prozora. Kad me ugledala kako

122
 Knjige.Club Books
dolazim pločnikom, pokucala je po staklu i mahnula mi. Kad sam došao do stola,
dočekala me na nogama.
Pitao sam se hoću li je uspjeti prepoznati, na temelju sestrinog opisa. Nikad
mi nije palo na um da bi ona, prema onom četverogodišnjaku, mogla prepoznati
mene.
“Smijem te zagrliti?” upitala me. “Bi li to bilo u redu?”
Zagrlio sam je jer nisam mogao zamisliti da je odbijem. Fluffy sam se sjećao
kao diva koji je s vremenom samo još narastao, a zapravo je bila sitna žena,
gotovo dječačke građe.
Na sebi je imala hlače i plavu vestu na kopčanje koju je spomenula Maeve, ili
je imala više tih plavih vesta. Na trenutak mi je pritisnula obraz na grudni koš i
onda me pustila.
“Uh!” rekla je i dlanom si hladila lice, vlažnih zelenih očiju. Sjela je natrag
za stol, za svoju kavu i rolicu s grožđicama. “Puno je to. Ti si bio moje dijete,
znaš. Tako se osjećam kad god vidim nekog od djece za koje sam se brinula, ali
ti si mi bio prvi. U to vrijeme još nisam znala da djetetu koje nije tvoje ne smiješ
dati cijelo srce. To je pravo samoubojstvo, ali tad sam i sama još bila dijete, ali
majke ti više nije bilo, sestra je bila bolesna, a otac...” Preskočila je opis. “Imala
sam puno razloga da se vežem.”
Ušutjela je taman koliko joj je trebalo da iskapi pola čaše vode s ledom, a
onda je usnama prinijela papirnati ubrus. “Tu je vruće, je li? Ili možda samo meni.
Nervozna sam.” Vršcima prstiju odmaknula je okrugli ovratnik košulje s vrata i
počela se njime hladiti. “Nervozna sam, ali sad sam još i u tim godinama. To
ti smijem reći, ha? Liječnik si, iako izgledaš kao da bi još trebao ići u srednju
školu. Jesi li stvarno doktor?”
“Jesam.” Nije imalo smisla objašnjavati.
“Pa, to je dobro. Drago mi je. Roditelji bi ti bili ponosni. A mogu još nešto
reći? Sjedim i gledam te i lice ti je normalno. Ne znam što sam očekivala, ali
nemaš nikakvih ožiljaka.”
Razmišljao sam da joj pokažem malu brazgotinu kod obrve, ali sam se onda
predomislio. Konobarica Lizzy koju sam znao od prije i koja je gumicom na vrhu
glave vezivala crne kovrče, prišla je stolu i poslužila mi kavu i muffin s makovim
sjemenkama. “Friški”, rekla je i otišla. Fluffy je začuđeno gledala kako odlazi.
“Ovdje te znaju?”
“Blizu stanujem.”
“I zgodan si”, rekla je. “Žena će zapamtiti zgodnog muškarca kakav si ti.
Maeve veli da imaš djevojku, o kojoj, ako to ne znaš, nema neko visoko mišljenje.
Nije moje da se u to miješam. Samo mi je drago što ti nisam unakazila lice. Zadnji
put kad sam te vidjela, vrištao si sav krvav, a onda je utrčala Jocelyn i odvela te
u bolnicu. Mislila sam, sigurno sam te ubila, koliko je bilo krvi, ali ispao si sasvim
u redu.”
123
 Knjige.Club Books
“Dobro sam.”
Razvukla je usne u nešto nalik na osmijeh. “Sandy mi je rekla da si dobro, ali
nisam joj vjerovala. Pa što bi mi drugo rekla? Godinama sam to nosila na duši.
Osjećala sam se grozno. I znaš, nisam ostala u kontaktu ni sa kim. Kad sam se
preselila u New York, to je bilo to - nema osvrtanja. Čovjek nekad prošlost
mora ostaviti u prošlosti.”
“Svakako.”
“Što me onda dovodi do tvog oca.” Iskapila je ostatak vode. “Maeve mi je
rekla da je umro. Moja sućut. Znaš da strašno ličiš na njega? Moji klinci su pravi
mješanci, sve troje. Ni jedno ne liči ni na muža niti na mene. Bobby je Talijan.
DiCamillo, Fiona DiCamillo ne može više zvučati kao ime mješanca. Bobby ne
zna za mene i tvojeg oca.” Tu je umuknula, odjednom joj se vratom počeo penjati
val panike. Ovu ženu biologija izdaje u svakoj prilici.
Emocije su joj projurile licem mašući velikom zastavom. “Maeve ti je za to
rekla, je li? O tvojem ocu i meni?”
“Je.”
Fluffy glasno izdahne pa zavrti glavom. “Bože mili, mislila sam kako sam si
upravo skočila u usta. Bobby za to ne mora znati. Vjerojatno ni ti, ali, eto. Tad
sam bila tek dijete, i bila sam glupa. Mislila sam da će me tvoj otac oženiti.
Spavala sam u onoj sobi na drugom katu, pokraj tvoje i sestrine i mislila da se
samo trebam preseliti na drugi kraj hodnika. Eh, da ne bih!”
Konobarice su se u Mađarskoj slastičarnici morale okretati bočno da prođu
između stolova i visoko su dizale lonce s kavom. Svakog gosta malo bi gurnule,
dok je po stolovima od iverala, srebrnim i debelim bijelim porculanskim šalicama
padalo svjetlo, a ja ništa od toga nisam vidio. Vratio sam se u kuhinju u
Nizozemskoj kući, gdje sam bio s Fluffy.
“Tog jutra”, rekla je i kimnula da budem siguran o kojem jutru pričamo, “tvoj
otac i ja smo se posvađali i glava mi je bila sasvim mutna. Ne velim da nisam
kriva, ali kažem da nisam bila sva svoja.”
“Oko čega ste se posvađali?” pustio sam da mi pogled luta preko vitrine s
kolačima, gdje su pite i torte bile dvaput veće nego što bi trebale biti.
“Oko toga što se nećemo vjenčati. Nikad mi otvoreno nije obećao da će me
oženiti, ali koje je to bilo godine, 1950. ili 1951.? Nikad mi na pamet nije ni palo
da se nećemo vjenčati. Ležala sam u njegovom krevetu, ako mi možeš oprostiti
što to govorim, on je ustao da se obuče, a ja sam bila tako sretna zbog svega da
sam rekla kako bismo trebali početi planirati. A on me pitao: ‘Planirati što?’”
“O”, rekao sam, osjetivši nelagodu od ulaska u intimu.
Fluffy je digla obrve pa su joj se zelene oči sad činile još većim.
“Da je bilo samo to što me ne namjerava oženiti, već bi i to bilo grozno, ali
razlog...” Ušutjela je i vilicom prinijela komadić svoje rolice ustima. Onda je
zalogaj po zalogaj pojela cijelo pecivo. I to je bilo to. Fluffy, koja nije prestajala
124
 Knjige.Club Books
pričati od trenutka kad sam se pojavio, isključila se kao mehanički konjić u koji
treba ubaciti novu kovanicu. Pričekao sam puno dulje nego što pristojnost
nalaže da nastavi s pričom.
“Hoćeš li mi reći?”
Kimnula je, lišena sve one goleme energije. “Imam ti puno toga ispričati”,
rekla je.
“Sav sam se pretvorio u uho.”
Oštro me pogledala, pogledom koji bi guvernanta uputila djetetu koje izigrava
pametnjakovića. “Tvoj otac je rekao da me ne može oženiti jer je još uvijek
oženjen s vašom majkom.”
To mi nikad nije palo na pamet. “Bili su još uvijek u braku?”
“Bila sam spremna na nemoral, mislim da je to jasno. Spavala sam s
muškarcem za kojeg nisam bila udata, u redu, nema problema, moja greška, nije
o glavu. Ali mislila sam da je tvoj otac razveden. Nikad ne bih otišla u krevet s
oženjenim. To mi vjeruješ, zar ne?”
Rekao sam joj da joj vjerujem, naravno. Ono što nisam rekao je da muškarac
koji želi spavati sa zgodnom mladom dadiljom s druge strane hodnika nikad nema
nikakvu namjeru oženiti je. Pa što bi bilo bolje, nego da joj slaže kako je i dalje u
braku? Otac nije bio puno veći katolik od mene, ali je bio dovoljno katolik
da izbjegne bigamiju, a Andrea je bila suviše pametna da bi se udala za bigamista,
kao što je i advokat Gooch bio suviše pedantan da takav detalj previdi.
“Nikad ne bih učinila ništa protiv vaše majke. Otac mi se svidio, istina. Bio
je zgodan i tužan i sve te besmislice za koje djevojke u toj dobi misle da su važne,
ali Elna Conroy mi je bila u srcu. Nikad se nisam vidjela na njenom mjestu, nitko
to ne bi mogao, ali namjeravala sam se brinuti za tebe i sestru i oca onako kako bi
to ona htjela. Prije nego što je otišla, strašno je brinula za vas. Jako vas je voljela,
sve troje.”
Prije nego što mi se ukazala prilika da formuliram sva pitanja koja su se
morala postaviti, osjetio sam stisak snažne ruke na ramenu.
“Danny! Dobio si slobodan dan!” Dr. Able je bio sav ozaren. “Trebali bismo
se češće viđati sad kad si završio stažiranje, a viđamo se rjeđe. Čuo sam nekakve
glasine.”
Fluffy i ja sjedili smo za stolom za četvero. Dva slobodna mjesta bila su
servirana, nadao sam se kao će biti dovoljno uviđavan da zanemari srebrninu i
ubruse.
“Dr. Able”, rekao sam. “Moja prijateljica, Fiona.”
“Morey, drago mi je.” Dr. Able se nagnuo nad stol i rukovao s njom.
“Fluffy, drago mi je.”
Morey Able se osmjehne i kimne. “Pa, vidim da ste vas dvoje zauzeti. Danny,
nećeš me natjerati da te moram tražiti, je li?”

125
 Knjige.Club Books
“Neću. Pozdravite gospođu Able.”
“Gospođa Able zna tko je bio vlasnik onih parkirališta”, rekao je i nasmijao
se. “Ove godine možda nećeš dobiti poziv za Dan zahvalnosti.”
“Super”, rekla mu je Fluffy. “Onda Danny može za Dan zahvalnosti k nama.”
Kad se udaljio od stola, Fluffy je izgleda shvatila kako u slastičarnici nećemo
biti dovijeka. Odlučila je prijeći na stvar. “Znaš da ti je majka ovdje”, rekla je.
“Vidjela sam je.”
Lizzy je kliznula pored nas i pokazala mi lončić kave. Odmahnuo sam
glavom, dok je Fluffy podigla šalicu da joj dotoči. “Što?”
Na vrata je ušao hladan vjetar. Mrtva je, htio sam reći. Dosad je valjda već
sigurno umrla.
“Nisam mogla reći tvojoj sestri. Nisam joj smjela pogoršati dijabetes.”
“Dijabetes se ne pogoršava zato što čovjek dozna gdje mu je majka”, rekao
sam, u pokušaju da primijenim logiku na razgovor u kojem nikakve logike nije
bilo.
Fluffy odmahne glavom. “Pogoršava se, itekako. Ne sjećaš se koliko je bila
bolesna. Bio si premlad. Majka ti je dolazila i odlazila, stalno i kad je konačno
zauvijek otišla, Maeve je skoro umrla. To je jednostavno činjenica. Nakon toga,
otac joj je zabranio da se ikad vrati kući. Napisao joj je pismo, dok je Maeve ležala
u bolnici. To znam. Rekao joj je da vas je gotovo ubila.”
“Oboje?”
“Pa”, rekla je, “tebe ne. Tebe je dodao da bi je pogodilo teže. Ako mene pitaš,
pokušavao ju je natjerati da se vrati. Samo je to radio na pogrešan način.”
Da me netko samo sat prije ovog sastanka pitao što mislim o svojoj majci,
zakleo bih se da bi moj odgovor bio: posve sam ravnodušan, zato mi je teško
shvatiti nevjerojatne razmjere srdžbe koja me spopala. Podigao sam ruku da
Fluffy dam znak da na trenutak ušuti, tek toliko da vlastitom mozgu ponudim
priliku uhvatiti korak, a ona je onda podigla svoju i dotakla mi lagano dlan, kao
da odmjeravamo tko ima duže prste. Možda zato što je upravo sad sjedio dva stola
dalje sa studentom, dečkom otprilike istih godina kao kad sam ga upoznao ja,
ugledao sam sebe kako stojim na vratima kabineta Moreyja Ablea.
Nema roditelja? upitao je.
“Gdje je sad ona?” Odjednom mi je sinulo kako uopće nije nemoguće da moja
majka sad uđe u slastičarnicu i sjedne za naš stol, nije nemoguće da je cijeli ovaj
ponovni sastanak priprema pozornice nekog groznog iznenađenja.
“Ne znam gdje je sad. Vidjela sam je pred više od godinu dana, možda čak i
dvije. Nisam nešto vješta kad moram odrediti koliko je vremena prošlo. Zato sam
sigurna da je to bilo u Boweryju. Pogledala sam kroz prozor autobusa i ugledala
je, Elnu Conroy, kako stoji tamo baš kao da me čeka. Skoro mi je stalo srce.”

126
 Knjige.Club Books
Ispustio sam zrak, kad je moje vlastito srce opet zakucalo. “Hoćeš reći, iz
autobusa si vidjela nekog tko izgleda kao moja majka?”
Ideja da čovjek kroz prozor autobusa ugleda nekog poznatog činila mi se
pretjeranom, ali nisam se baš često vozio autobusom, a kad jesam, ne vjerujem da
sam gledao kroz prozor.
Fluffy zakoluta očima. “Isuse, Danny, pa nisam idiot. Izašla sam iz autobusa,
vratila se i pronašla je.”
“I to je bila ona?” Elna Conroy, koja je usred noći pobjegla u Indiju, ostavivši
muža i dvoje zaspale djece, nalazila se u Boweryju?
“Nimalo se nije promijenila, kunem se. Kosa joj je posijedjela i sad je nosi u
pletenici, onako kao nekad Maeve. Obje imaju tu nevjerojatnu kosu.”
“Je li te se sjetila?”
“Nisam se baš toliko promijenila”, rekla je Fluffy.
Ja sam bio onaj koji se promijenio.
Fluffy je izlila kavu u čašu iz koje je popila vodu i pustila da se led otopi.
“Prvo me pitala za tebe i Maeve, a kako ni sama ništa nisam znala, nisam joj ništa
mogla ni reći. Nisam znala ni gdje živite. Vratila mi se sramota svega toga kao da
se jučer dogodilo. Nikad to neću preboljeti. Kad se sjetim da sam dobila otkaz,
razloga zašto sam ga dobila i da se nisam ostala brinuti za vas onako kako sam joj
obećala.” Njena tuga nekako je između nas ostala visjeti u zraku.
“Mi smo njena djeca. Čovjek bi rekao, ona je morala ostati i brinuti se za nas.”
“Ona je divna žena, Danny. Strašno je to proživljavala.”
“Strašno je proživljavala život u Nizozemskoj kući?”
Fluffy pogleda u prazan tanjur. Nije ona kriva. Čak i ako me udarila, čak i ako
su je zbog toga izbacili. U srcu sam nosio jako malo oprosta, ali koliko sam imao,
dao sam Fluffy.
“Ne postoji način da ti to shvatiš”, rekla je. “Nije mogla tako živjeti. Pokora
joj je što tamo dolje poslužuje juhu. Pokušava se iskupiti za ono što je učinila.”
“A kome se iskupljuje? Meni, ili možda Maeve?”
Fluffy se zamislila. “Pretpostavljam, Bogu. Nema drugog razloga da bude u
Boweryju.”
Ja, čovjek koji kupuje nekretnine u Harlemu i Washington Heightsu, Bowery
ne bih štapom dirao. “Kad je otišla iz Indije?”
Fluffy je razderala dvije vrećice, usula šećer u svoju kavu s ledom i
promiješala. Htio sam joj reći da bi joj bilo lakše da je šećer stavila u još vruću
kavu. Zapravo sam joj htio reći da bih neusporedivo radije s njom tu sjedio zato
da raspravljamo o rastapanju šećera.
“Davno. Rekla je, prije dosta godina. Rekla je da su ljudi bili jako dragi prema
njoj. Možeš li to zamisliti? Rado bi bila ostala, ali morala je ići tamo gdje ju
trebaju.”
127
 Knjige.Club Books
“Ali ne u Elkins Park.”
“Odrekla se svega, moraš to razumjeti. Odrekla se tebe i tvoje sestre i oca i
kuće da bi mogla pomagati siromašnima. Živjela je u Indiji i sam Bog zna na
koliko drugih užasnih mjesta. Bila je dolje u Boweryju. Cijeli kvart smrdi, to znaš.
Ogavno je dolje, smeće i ljudi, a tvoja majka dijeli juhu drogerašima i pijancima.
Ako to nije okajavanje, ne znam što jest.”
Odmahnuo sam glavom. “To su teške zablude, a ne okajavanje.”
“Žalim što nisam dulje mogla s njom razgovarati”, rekla je Fluffy, vidjelo se
da su je moje riječi povrijedile. “Ali kasnila sam na posao. Sad sam njegovateljica
male djece. Prekinem raditi s njima prije nego što se previše vežem. I ako baš želiš
istinu, sve je bilo puno propalica i nisam se na ulici osjećala ugodno. Čim sam to
pomislila, rekla mi je kako će me otpratiti do autobusnog stajališta. Uzela me za
ruku kao da smo stare prijateljice. Rekla mi je da će dolje neko vrijeme raditi i
ako hoću, mogu doći opet i posluživati, ili joj samo doći u posjet. Stalno sam
mislila kako ću je na slobodan dan otići posjetiti, ali Bobby ni da čuje. Rekao je da
nemam što raditi ručak hrpi tipova koji se bodu.”
Zavalio sam se na svom stolcu, čekao sam da mi sve to uđe u glavu. Bilo mi
je drago što Maeve nije došla u New York, ne bih volio da je ona tako kroz prozor
autobusa ugledala našu majku. “Znaš li gdje je sad?”
Odmahnula je glavom. “Trebala sam te ranije pokušati naći, tako da ti mogu
reći. To ne bi bilo teško. Osjećam se krivom zbog toga.”
Mahnuo sam Lizzy da nam donese račun. “Da nas je majka željela vidjeti,
sama bi nas pronašla. Kao što si rekla, to ne bi bilo teško.”
Fluffy je prstima uvijala papirnati ubrus. “Vjeruj mi, znam kroz kakve su sve
nedaće svi prošli. Bila sam tamo. Ali vaša majka osjeća viši poziv od nas, to je
sve.”
Stavio sam novac na stol. “Onda se nadam da u njemu uživa.”
Kad sam pogledao na sat, shvatio sam da već kasnim. Zakazao sam bio
sastanak s izvođačem radova, zato da unaprijed ograničim vrijeme koje mogu
provesti s Fluffy. Otpratila me dvije ulice dok nije shvatila da ide u pogrešnom
smjeru. Uzela me za ruku. “Sjest ćemo opet na kavu, je li?” rekla je. “Maeve ima
moj broj. Htjela bih vas vidjeti oboje, da upoznate moju djecu. Sjajna su mi
djeca, baš kao i ti i tvoja sestra.”
Maeve je imala pravo. Ne samo što je opet vidjeti Fluffy ispalo nešto posebno,
nego prema njoj nisam osjećao ni trunku srdžbe. Našla se u nemogućim
situacijama. Nitko ne bi mogao ustvrditi da je sama kriva za ono što ju je snašlo.
“Bi li ih mogla ostaviti?”
“Koga?”
“Tvoju sjajnu djecu”, rekao sam. “Bi li mogla sad otići i ostaviti ih tako da im
nikad više ne javiš da si još živa? Bi li ih mogla ostaviti prije nego što toliko
narastu da te se sjećaju? Ostaviti ih Bobbyju da se sam brine za njih?”
128
 Knjige.Club Books
Vidio sam kako joj udarac prolazi kroz tijelo, odmaknula se korak od mene.
“Ne bih”, rekla je.
“Onda si dobra osoba ti”, rekao sam, “a ne moja majka.”
“O, Danny”, rekla je, a glas joj je zastao u grlu. Zagrlila me za rastanak. Kad
smo krenuli svatko na svoju stranu, tako se često osvrtala prema meni da se činilo
kako pločnikom odlazi u nizu koncentričnih krugova.
A zapravo sam majku i sam vidio, iako toga tad nisam bio svjestan. Dok sam,
nakon što sam se rastao s Fluffy, išao prema 116. ulici, nimalo više nisam dvojio
da se to stvarno dogodilo. Prije možda kakve dvije, tri godine bio sam oko ponoći
na odjelu hitne službe na Albert Einsteinu. Sva mjesta u čekaonici bila su zauzeta.
Roditelji su u krilu držali napola odraslu djecu, drugi koračali s djecom u naručju.
Ljudi su stajali naslonjeni na zidove, krvarili i stenjali, povraćali si u krilo, tipična
atmosfera subotom navečer u Krčmi kod noža i pištolja. Upravo sam bio
pregledao mladu ženu zdrobljenog dušnika, (volan, dečko?) i kad sam joj
endoskop spustio niz nosnice, obje glasnice su joj pale. Krv i pljuvačka navirali
su na sve strane i trebala mi je cijela vječnost da joj namjestim endotrahealnu
cijev. Kad sam dovršio zahvat, otišao sam u čekaonicu po osobu koja ju je dovela.
Izgovorio sam ime koje je bilo na kartonu, a žena iza mene me potapšala po
ramenu i rekla, doktore.
To su svi radili, bolesni i oni koji su ih zastupali, skandirali su i preklinjali,
doktore, sestro, doktore, sestro. Odjel za hitne intervencije na Albert Einsteinu
bio je vrtlog ljudske potrebe i s tim si se nosio tako da se usredotočiš na ono što
si došao obaviti, ne obazirući se na ostalo. Ali kad sam se okrenuo, žena me
pogledala s takvim - čime? Iznenađenjem? Strahom? Sjećam se da sam prinio
ruku licu da provjerim da nije krvavo. Jer to mi se već događalo. Bila je visoka i
jadno mršava, u sebi sam je odmah svrstao na hrpu bolesnih od raka pluća u
kasnoj fazi ili među tuberane. A među okupljenima se po tome nimalo
nije isticala. Jedino po čemu sam je upamtio je to što me nazvala Cyril.
Baš sam je mislio pitati odakle poznaje mog oca, ali onda se pojavio muškarac
koji je rekao da je žena koju sam upravo pregledao njegova djevojka. Razgovarao
sam s njim na hodniku i pitao se je li je to možda baš on davio. U čekaonici sam
proveo manje od minute i kad sam se opet mogao zapitati tko je žena sa
sivom pletenicom koja mi se obratila očevim imenom, već je odavno nije bilo, pa
me prestala zanimati. Nisam se pitao da nije možda stanovala u nekoj od
Conroyevih zgrada ili ga je možda poznavala još iz Brooklyna. A posve sigurno
ni u jednom trenutku nije mi na pamet pala majka. Kao i svi ostali iz hitne službe,
okrenuo sam se prvoj sljedećoj intervenciji i tako izgurao noć.
Odrasti kao dijete kojem je majka pobjegla u Indiju i o kojoj se poslije ništa
nije čulo bilo je jedno - u tome je bilo nešto konačno, nekakva vrsta smrti. Ali
otkriti kako je ona petnaest stajališta Jedinice dalje, vlaka koji vozi na liniji prema
Canalu, bila je stvarno divlja okrutnost. Kakvu god da sam romantičnu predodžbu

129
 Knjige.Club Books
u sebi nosio, kakve god izgovore ili razumijevanje koji su za nju u mojem srcu s
vremenom nastali, sad su utrnuli poput šibice.
Kad sam se vratio, izvođač me čekao u predvorju pa smo raspravljali o
prozorskim okvirima s prednje strane zgrade koji su ispadali iz zida od cigle. Sat
kasnije, kad se Celeste vratila iz škole, i dalje je radio izmjere. Bila je tako puna
života, vedrine, vjetar koji je zapuhao zamrsio joj je žutu kosu. Pričala mi je o
djeci u razredu, kako su svi od raznobojnog papira izrezali listove i na njima
ispisali svoja imena tako da na vratima razreda može načiniti drvo. Slušao sam je,
manje riječi, a više taj ugodan zvuk njenog glasa. Znao sam kako će Celeste uvijek
biti tu. Mnogo puta mi je dokazala svoju privrženost. Ako muškarce prati sudbina
da se moraju oženiti vlastitom majkom, s njom sam imao priliku iskočiti iz tog
trenda.
“Ah!” rekla je i spustila vrećice s knjigama na pod i podigla ruke da me
poljubi. “Previše pričam! Ista sam kao i moja djeca u školi. Sva se zanesem. Pričaj
mi o svijetu odraslih. Pričaj mi kakav si ti imao dan.”
Ali nisam joj ispričao ništa o slastičarnici, Fluffy ili majci. Ne, rekao sam joj
da sam razmišljao i zaključio kako je vrijeme da se oženimo.

130
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Rado bih da moj dio priprema nije sav zapao Maeve, koja se odvezla u Rydal na
ručak sa Celeste i njenom majkom, gdje su razgovarale o bojama ubrusa i treba li
na svadbi biti žestokih pića ili su dovoljni pivo i vino, uz šampanjac za zdravice.
“Smrznuto povrće”, rekla mi je poslije Maeve. “Htjela sam joj reći kako će to
biti moj doprinos. Natrpat ću im dvorište smrznutim graškom i tako izbjeći dalju
raspravu o tome hoće li travnjak u srpnju još uvijek biti dovoljno zelen.”
“Ispričavam se”, rekao sam joj. “Ne bi te trebali time gnjaviti.”
Maeve zakoluta očima. “Pa, sumnjam da ćeš to preuzeti na sebe. Ili ću se
uključiti ja, ili nas na svadbi nitko neće zastupati.”
“Ja nas planiram zastupati.”
“Ne razumiješ. Ja nisam čak ni udana, a razumijem.”
Celeste je rekla kako Maeve teško pada što se ženim prije nje. Rekla je kako
u dobi od trideset i sedam godina gotovo da nema nikakvih izgleda nekoga naći.
Pa je pripreme za svadbu ne ispunjavaju radošću. Samo što se nije radilo o tome,
prije svega, Maeve mi nikad ne bi zamjerila na sreći, a uz to, nikad nisam čuo da
je za brak izrazila čak i neobavezno zanimanje. Maeve je baš bilo briga za svadbu.
Problem joj je bila mladenka. Sestri sam pokušao objasniti da sam hodao s puno
žena i Celeste je od svih stvarno najbolji izbor. Ne ulijećem u to navrat-nanos. U
vezi smo, s prekidima, još od koledža.
“Ženu koja ti se najviše sviđa odabrao si iz skupine žena koje ti se ne sviđaju”,
rekla je Maeve. “U sastavljanju kontrolne skupine potkrala ti se ključna
pogreška.”
Ali odabrao sam ženu koja se posvetila tome da me podržava, da moj životni
put učini što lakšim. Problem je bio u tome što je Maeve to držala svojim
zadatkom.
Što se pak tiče njenog ljubavnog života ili je li ga uopće imala, o tome nisam
imao pojma. Ali jedno ću ipak reći: cijeli život je gledam kako provjerava šećer u
krvi i ubrizgava si inzulin, no to nikad nije radila pred drugim ljudima, osim u
kakvoj neizbježnoj, hitnoj situaciji. Na medicinskom fakultetu i poslije dok sam
stažirao, pokušavao sam s njom razgovarati o tome kako se nosi s bolešću, ali nije
htjela ni čuti. “Imam svog endokrinologa”, rekla je.

131
 Knjige.Club Books
“Nemam ga nikakvu želju zamijeniti. Samo se kao tvoj brat zanimam za tvoje
zdravlje.”
“Jako ljubazno od tebe. A sad prestani s tim.”
Maeve i ja imali smo nebrojeno razloga da budemo sumnjičavi prema braku
- povijest naše mladosti bila je takva da bi se svatko okrenuo protiv - ali da sam
baš morao odlučiti, krivnju ne bih prebacio na Andreu ili nekog od naših roditelja.
Za Maeve bih rekao da nikog ne bi pustila u sobu u kojoj si trbuh bode iglom.
“Daj ti meni opet objasni kakve veze ima to što ja nisam u braku s tim što se
ti ženiš sa Celeste.”
“Nikakve. Samo sam htio provjeriti da je s tvoje strane sve u redu.”
“Vjeruj mi”, rekla je, “nemam se nikakvu želju oženiti sa Celeste. Potpuno je
prepuštam tebi.”
Da nije bilo Maeve, svaki vid vjenčanja, svi troškovi i odluke pali bi na leđa
obitelji Norcross. Maeve je držala kako jedan Conroy ne smije ući u obiteljski
savez u tako neravnopravnom položaju. Naposljetku, kad se dodaju svi stričevi,
ujaci, tete, strine i ujne, Norcrossa je s njihovim potomstvom bilo više nego što je
na nebu zvijezda, a Conroya samo nas dvoje. Shvaćao sam kako se u svemu tome
mora ukazati i netko s naše strane, a budući da se cijela strana sastojala od Maeve
i mene, zadatak je dopao Maeve. Ja sam se tih dana sastajao s električarima i
svladavao iznenađujuće tešku vještinu popravljanja suhomontažnih zidova. Imao
sam previše posla da bih se bavio detaljima, pa sam kao svojeg izaslanika poslao
sestru, koja je živjela samo petnaest minuta od Celesteinih roditelja.
U tom duhu podjele rada, Maeve se ponudila da nam napiše oglas kojim ćemo
u novinama objaviti zaruke. Mary Celeste Norcross, kći Williama i Julie
Norcross, udaje se za Daniela Jamesa Conroya, sina Elne Conroy i pokojnog
Cyrila Conroya, u subotu, 23. srpnja.
Ali Celeste se nije svidjela riječ “pokojni”. Mislila je kako u najavu sretnog
događaja unosi notu turobnosti.
“A onda, tvoja majka?” upitala me Maeve preko telefona, nestvarno dobro
oponašajući Celestein glas. “Želiš li stvarno da ti se majčino ime pojavi u najavi
zaruke?”
“Ah”, rekao sam.
“Rekla sam joj da majku stvarno imaš. Majku koja nije tu i oca koji je umro.
To je ono što imamo. Onda sam je upitala trebamo li ih sasvim izostaviti, s
obzirom da nisu tu? To ih ionako neće povrijediti.”
“Pa?” Nije mi se činilo kako bi to bilo baš tako strašno.
“Povrijedili bismo mene”, rekla je Maeve. “Nisi gljiva koja je iznikla poslije
kiše. Imaš roditelje.”
Julie Norcross, moja vječito racionalna punica prekinula je pat poziciju u
korist Maeve. “Takav je običaj”, rekla je kćeri. Predloženi kompromis, pred kojim

132
 Knjige.Club Books
je nakon puno gunđanja Maeve naposljetku kapitulirala, maknuo je iz poziva na
vjenčanje imena svih roditelja.
A sestri kroz sve to nisam otkrio da nam majka kruži u blizini. Odgađao sam
to, ne zbog njenog zdravlja, nego zato što nam je bolje bez nje. To sam shvatio
nakon što mi je Fluffy donijela vijest. Nakon tolikih godina kaosa i izgnanstva,
životi su nam se napokon sredili. Sad kad više nisam morao raditi na pražnjenju
zaklade, Andreu smo rijetko i spominjali. Nismo o njoj razmišljali. Nisam radio
kao liječnik. Imao sam tri zgrade. Ženio sam se. Maeve je, iz kojeg god osobnog
razloga, nastavila raditi kod Ottersona i nije se na to tužila. Djelovala mi je sretnije
nego ikad u životu, čak i ako se protivila mojem braku sa Celeste. Nakon što nam
je godinama život bio reakcija na prošlost, sad smo se iz toga nekako
čudesno ispetljali i krenuli naprijed u budućnost, kao i svi ostali. Otkriti Maeve
da nam je majka tu negdje, da nisam siguran jesu li nam se roditelji uopće razveli,
značilo bi raspaliti vatru koju sam cijeli život dosad nastojao utrnuti. Zašto bismo
je išli tražiti? Ona nikad nije potražila nas.
A time ne mislim kako Maeve ne zaslužuje znati, ili da joj nikad neću reći.
Jednostavno nisam mislio kako je tada bio pravi trenutak za to.
Celeste i ja oženili smo se na sparan dan potkraj srpnja, u crkvi Sv. Hilarija u
Rydalu. Jesenje vjenčanje bilo bi ugodnije, ali Celeste je rekla kako želi da se sve
sredi i obavi prije nego što u rujnu počne škola. Maeve je ustvrdila kako mi
Celeste ne želi dati vremena da se predomislim. Norcrossovi su za svadbu
unajmili šator, a Celeste i Maeve za tu su priliku zanemarile svoje neslaganje.
Kum mi je bio Morey Able. Njemu je moj bijeg iz znanosti bio urnebesno
smiješan. “Potratio sam pola svoje karijere na tebe”, rekao mi je kad me, kao
kakav ponosni otac, obgrlio oko ramena. Puno godina nakon toga, kupio sam
zgradu na Riverside Driveu, baš pravu predratnu kutijicu za dragulje s predvorjem
u art déco stilu i s intarzijama od zelenog stakla na vratima dizala. Ableovima sam
za cijenu kakve garsonijere dao pola najvišeg kata i ključeve krova. Tamo su
stanovali do kraja života.

Celeste je na medenom mjesecu zavitlala dijafragmu u Atlantski ocean. U ranim

jutarnjim satima promatrali smo kako je hvata val i odnosi s obale Mainea.
“To je pomalo odvratno”, rekao sam.
Ljudi će misliti da je meduza.” Zaklopila je praznu ružičastu kutijicu i ubacila
je u torbicu. Dan prije pokušali smo se okupati u moru, ali smo brzo shvatili kako
čak i potkraj srpnja u vodu ne uspijevamo ući dublje od koljena, pa smo se vratili
u hotel, a Celeste je navukla kupaći kostim da joj ga mogu skinuti. Mislila je kako
smo već gotovo predugo čekali. S dvadeset i devet godina nije imala namjeru
odgađati sljedeći prirodni ciklus. Kći nam se rodila devet mjeseci poslije. Uz
prosvjede, dao sam joj ime po sestri, a kompromisno smo je zvali May.
S njom je sve bilo lako. Celeste sam ponudio da, ako bi radije ostala kod kuće,
prebacim šatorsko krilo preko kreveta i sam je porodim, ali je odbila. Taksijem
133
 Knjige.Club Books
smo se usred noći odvezli u bolnicu Columbia-Presbyterian i šest sati kasnije kćer
nam je porodio jedan od mojih bivših fakultetskih kolega.
Celesteina majka došla je k nama na tjedan dana, Maeve samo na dan. Maeve
i Julie Norcross zbližile su se dok se pripremalo vjenčanje, a Maeve je ustanovila
kako joj je sa Celeste lakše kad je tu i njena majka. Zato je svoje kratke posjete
planirala prema svekrvi. Celeste je dala otkaz u školi i pet mjeseci poslije opet je
bila trudna. Rađanje joj ide, rado je govorila. Bavit će se onim u čemu je dobra.
Ali kod djece je prisutan faktor sreće, nema nikakve garancije kako će ono što
je jednom ispalo lako, tako ispasti i drugi put. U sedmom mjesecu druge trudnoće,
Celeste je osjetila trudove pa su je polegli u krevet. Rekli su joj da ima lijeni
cerviks koji nije u stanju držati dijete na jednom mjestu i opirati se neumornoj
sili gravitacije. To je shvatila kao osobnu zamjerku.
“Prošle godine mi nitko nije govorio da sam lijena”, rekla je.
Primili bi je da leži u bolnici, ali se držalo kako sam ipak još toliko liječnik
da joj mogu davati lijekove i mjeriti tlak. Ali uz posao i Celeste, nisam se još
mogao brinuti i za May.
“Morat ćemo uzeti nekog”, rekao sam. Celeste je vrlo jasno odbila da joj se
majka preseli u New York, a mogućnost da nam Maeve dođe pomoći uopće se
nije našla na dnevnom redu.
“Voljela bih da ima netko koga poznajemo”, rekla je Celeste. Bila je
nezadovoljna, uplašena i srdita na sebe što nije u stanju za sve se sama pobrinuti.
“Ne želim da se za May brine stranac.”
“Možemo probati pozvati Fluffy”, rekao sam, iako preko volje. Činilo mi se
kako bi uzeti nju, kao i neke druge stvari, značilo učiniti veliki korak unatrag.
Držao sam May na boku, a ona se vrpoljila i prema majci pružala bucmaste ručice,
“Što je to fluffy?”
“Tko je Fluffy.”
“O čemu ti?”
“Nikad ti nisam pričao o Fluffy?”
Celeste uzdahne i poravna deku. “Izgleda da nisi. Jer Fluffy se ne zaboravlja.”
U najranijim danima naše veze, Celeste me pitala za taj mali ožiljak pored
oka, a ja sam joj rekao kako sam dobio bekendom dok sam u Choateu igrao u
teniskim parovima. Neću valjda zgodnoj curi u svojem krevetu reći kako me to
kuhačom udarila irska dadilja. Ako je nikad nisam spomenuo, onda Celeste ne
zna ni za očevu vezu s njom. Nije lako predložiti kandidata koji je već spavao s
poslodavcem i udario dijete, ali iskreno, to sam joj sve oprostio. Kao što je rekla
Maeve, nismo bili kivni ni na koga iz tog razdoblja naših života. “Naša nekadašnja
dadilja. Sad živi u Bronxu”, rekao sam.
“Mislila sam da su ti dadilje bile Sandy i Jocelyn.”
“Sandy je bila domaćica, a Jocelyn kuharica, dadilja je bila Fluffy.”

134
 Knjige.Club Books
Celeste je sklopila oči i pomirljivo kimnula. “Teško mi je popamtiti tko je tko
u tom kućanstvu.”
“Da je pozovem?” May je imala nestvarnu sposobnost usredotočiti svu svoju
težinu na jedno mjesto, u rukama mi se pretvorila u vreću krumpira od dvadeset i
pet kila. Spustio sam je pokraj majke.
“Zašto ne bismo probali? Mi smo sasvim dobro ispali.” Celeste je ispružila
ruke prema našoj kćeri, koju je mogla polegnuti pored sebe, ali ne i podići.
“Barem imamo gdje početi.”
I tako se onda dogodilo da je Fluffy, gotovo trideset godina nakon što smo
prestali živjeti pod istim krovom, došla u 116. ulicu voditi brigu o našoj kćeri.
Celeste je taj aranžman bio savršeno po volji.
“Posvuda je bilo buha!” čuo sam kako je Fluffy rekla mojoj supruzi dan nakon
što smo je zaposlili. Taman sam ušao u stan i stajao u sićušnom predsoblju i
slušao. Nisam prisluškivao, stan je za to bio premalen. Jako su dobro znale da sam
tamo. “Kad sam se došla upoznati s Conroyevima, stajali su i češali se.
Očajnički sam željela ostaviti dobar dojam, bila sam domarka prazne kuće
i nadala se kako će me zadržati na poslu, pa sam pred njih izašla u najboljoj
haljini, a oni su tamo stajali s hrpom kutija. Buhe sam jasno mogla vidjeti na
Maeveinim nožicama. Grizle su je kao da je šećerna glava.”
“Čekajte malo”, rekla je Celeste, “niste li živjeli u kući?”
“Živjela sam u garaži. Iznad garaže je bio stan u kojem su mi živjeli roditelji,
dok su radili za VanHoebeekove. Naravno da sam stanovala u kući dok sam se
brinula za staru gospođu, nisam je ostavljala samu. Ali nakon što je umrla, sve me
to rastužilo, zato sam se vratila u garažu. Tamo sam odrasla. Bila sam jedna od
posluge, onda sam postala jedini njen član u cijeloj kući, pa sobarica-
njegovateljica i onda domarka, na kraju dadilja kod Conroyevih, prvo Maeveina,
a onda Dannyjeva.”
A onda si još bila i ljubavnica, pomislio sam, dok sam odlagao poštu.
“Svaki posao mi je dobro išao, osim domarskog. U tome sam bila grozna.”
“Ali to je skroz drugi posao”, rekla je Celeste. “Brinuti se za ljude i održavati
praznu kuću.”
“Kuće sam se bojala. Stalno mi je bilo u glavi kako su VanHoebeekovi još tu,
kao duhovi. Kuću jednostavno nisam mogla zamisliti bez njih, čak i nakon što su
umrli. Jedva sam se uspijevala natjerati da jednom tjedno usred dana uletim u
kuću i pregledam je, tako da nisam znala za rakune koji su si progrizli put u
plesnu dvoranu i donijeli sve te buhe. Morale su se friško izleći jer ih nije bilo kad
je bio čovjek iz banke i kad su Conroyevi došli vidjeti kuću, ali kad su se uselili,
bilo ih je posvuda, vidio si ih kako skakuću po tepisima, po zidovima. Ne bih im
zamjerila da su me na licu mjesta izbacili.”
“Pa niste vi bili krivi za buhe”, rekla je Celeste.

135
 Knjige.Club Books
“Ma jesam, ako malo razmislite. Omanula sam na svom radnom mjestu. Što
mislite? Da spustim malu i skuham vam ručak?”
“Danny?” doviknula mi je Celeste. “Hoćeš li ručati?”
Ušao sam u spavaću sobu. Celeste se ispružila na krevetu, a Fluffy je sjedila
u fotelji s uspavanom May u naručju.
Celeste me pogleda i osmjehne se. “Fluffy mi je pričala o buhama.”
“Njegova majka me ostavila u kući”, rekla je Fluffy i osmjehnula se kao da
sam za to ja zaslužan. “Nije bila puno starija od mene, ali se držala kao da mi je
majka. Bila sam tako usamljena! A ona je bila tako draga. Elna je bila jadna, ali
ja sam se uvijek osjećala kao da je sretna što sam tu.”
“Bila je jadna zbog buha?”
“Zbog kuće. Jadna Elna je mrzila tu kuću.”
“Mogao bih istrpiti nešto za ručak”, rekao sam.
Zašto jadna Elna ? upita Celeste. Otkako sam joj ispričao svoju životnu priču,
supruga je o mojoj majci imala strašno loše mišljenje. Držala je kako ne postoji
razlog da netko napusti dvoje djece.
Fluffy pogleda moju kćer koja joj je spavala na grudima.
“Bila je previše dobra da bi živjela na takvom mjestu.”
Celeste me zbunjeno pogleda. “Mislila sam kako je ta kuća bila lijepa.”
“Idem po sendviče”, rekao sam i okrenuo se. Htio sam Fluffy reći da prestane
s tim, ali opet, zašto? Priče je pričala Celeste, jedinoj osobi na svijetu koja ih je
željela slušati. Fluffy joj je o Nizozemskoj kući pripovijedala kao kakva
Šeherezada koja pričom pokušava dobiti još jednu noć, a Celeste je, nakon što je
napokon mogla prestati misliti na vlastite probleme, ni za što na svijetu ne bi
otpustila.
Kevin je stigao prerano i prvih šest tjedana života proveo u inkubatoru, iz
kojeg je kroz prozirni plastični zid žabljim očima zurio u nas, dok je Fluffy kod
kuće čuvala May. “Sve je u redu”, rekla bi mi Fluffy i moju kćer ljubila po glavi
rafalnim nizom kljuckanja. “Svi smo gdje trebamo biti.” Maeve je, dok je
Celeste bila u bolnici, doputovala vlakom, ne samo zato do provede dan sa svojom
imenjakinjom nego i da se vidi s Fluffy. Kad bi se našle zajedno, Maeve i Fluffy
pokazivale su neutaživ apetit za prošlosti. Kroz Nizozemsku kuću prolazile su
sobu po sobu. “Sjećaš li se tog štednjaka?” rekla bijedna. “Kako su se plamenici
morali paliti šibicom? Vječito sam mislila kako ću nas sve dignuti u zrak, toliko je
trebalo da vatra uhvati.”
“Sjećaš se onih ružičastih svilenih plahti u spavaćoj sobi na trećem katu? U
životu nisam poslije vidjela takve plahte. Kladim se da su i dalje savršeno
namještene. U tom krevetu nitko nikad nije spavao.”

136
 Knjige.Club Books
“Sjećaš se kad smo se nas dvoje otišli kupati u bazenu, a Jocelyn je rekla kako
nije baš dobro ako se guvernanta usred radnog dana praćaka kao tuljan?” Smijale
bi se i smijale, a May bi se smijala s njima.
Celeste sam odmah, čim se rodila May, kupio stambenu zgradu kod sjeverne
strane Prirodoslovnog muzeja i vikendom bih je tamo išao renovirati, tu veliku
četverokatnicu kakvu si nismo mogli priuštiti, zgradu u kojoj bismo mogli ostati
do kraja života. Susjedstvo nije bilo baš savršeno, ali svakako bolje od onog u
kojem smo tad živjeli. Upper West Side davao je mnoštvo signala kako će
se uskoro lijepo pogospoditi, zato sam htio preduhitriti trend. Novi život čekao
nas je samo dvadeset i pet ulica dalje. Sandy i Jocelyn platio bih da dođu
vikendom i s Fluffy nam spakiraju stvari u kutije, pa ih poslije opet izvade u
novom stanu.
“Sad ćemo se seliti?” pitala je Celeste dok smo sjedili u čekaonici NJIL-a.
Vrijeme za posjet počinjalo je u devet.
“Za selidbu nikad nije pravo vrijeme”, odgovorio sam. “Ovako Kevin može
doći kući u svoj novi dom.”
Nova kuća imala je četiri spavaće sobe, no Kevina i May smo, dok su još bili
mali, smjestili u istu sobu. “Manje trčanja”, rekla je Fluffy. “U ovoj kući je previše
vražjih stepenica.” Celeste se s tim složila i natjerala me da u već pretrpanu dječju
sobu uguram još i samački krevet. Na kraju je rodila hitnim carskim rezom i
rekla kako bi radije da ne mora ići daleko, kad netko od djece zaplače.
Jedne večeri, nakon što je iz naše sobe na najvišem katu donijela Celeste
vestu, pa oprala košaru rublja u prizemlju, na trećem katu previla May pelene i
presvukla je, a onda uprljanu odjeću odnijela dolje na pranje, Fluffy se srušila na
kauč pored Celeste, zajapurenih obraza i grudnog koša koji se ubrzano dizao i
spuštao.
“Jeste li dobro?” upitala ju je Celeste, s Kevinom u naručju. May je načinila
nekoliko nestabilnih koraka prema kaminu u kojem sam upravo namjestio drva za
potpalu.
“May”, rekao sam.
Fluffy je duboko udahnula i ispružila ruke, a May se u tom trenutku okrenula
i odgegala ravno prema njoj.
“Previše vražjih stepenica”, rekla je Celeste.
Fluffy kimne glavom i malo kasnije povrati dah.
“To me podsjeća na vrijeme kad je umirala jadna stara gospođa VanHoebeek.
Mrzila sam sve te stepenice.”
“Je li pala?” upitao sam, jer o VanHoebeekovima nisam znao ama baš ništa,
osim da su proizvodili cigarete i bili mrtvi.
“Pa, nije pala niz stepenice, ako na to misliš. Pala je u vrtu, dok je obrezivala
božure. Pala je u lijepu, mekanu travu i slomila kuk.”

137
 Knjige.Club Books
“Kad je to bilo?”
“Kad je to bilo?” ponovila je Fluffy, koju je pitanje na trenutak zaskočilo.
“Rat je već dugo trajao, to znam. Svi momci već su bili mrtvi. Ni gospodin
VanHoebeek više nije bio živ. Milostiva i ja u kući smo bile same.”
Fluffy je Celeste pokušavala nazivati milostivom kad je došla raditi kod nas,
ali Celeste za to nije htjela ni čuti.
“Kako su momci umrli?” Celeste je pokrila Kevina dekom oko vrata. U sobi
je bilo hladno, čak i s upaljenim kaminom. Morat ću popraviti prozore.
“Mislite li na sve njih? Linus je imao leukemiju. Umro je mlad, nije mogao
imati ni dvanaest godina. Od starijih momaka, Pieter i Maarten su obojica
poginuli u Francuskoj. Rekli su kako će se, ako ih ne primi SAD, ići boriti u
Nizozemsku. Stigla nam je vijest da je jedan od njih stradao, a nije prošlo ni
mjesec dana kad nam je javljeno i za drugog. Bili su krasni muškarci, poput
prinčeva iz slikovnice. Nikad se nisam mogla odlučiti u kojeg sam od njih više
zaljubljena.”
“A gospodin VanHoebeek?” sjeo sam u veliki naslonjač blizu kamina. Sat je
otkucavao minute večeri. Nisam namjeravao ostati s njima, ali ostao sam. Dnevna
soba omotala se pri treperavom svjetlu oko nas. Mogao sam čuti kako ulicu dalje
automobili jure Broadwayem. Mogao sam čuti i kišu.
“Emfizem. Zato nikad nisam pušila. Stari gospodin VanHoebeek pušio je
dovoljno za cijelu obitelj. To je grozna smrt”, rekla je Fluffy gledajući me.
Celeste je podvukla stopala pod tijelo. “I onda, gospođa VanHoebeek?” Htjela
je čuti priču. May je koju minutu gugutala Fluffy u krilu i onda se smirila i
namjestila kao da će i ona slušati.
“Pozvala sam hitnu pomoć koja je došla po nju u vrt i odvezla je. Pratila sam
ih u zadnjem autu koji nam je ostao. Otac mi je bio šofer, pa sam znala voziti. U
bolnici sam pitala mogu li spavati u sobi stare dame, držati je na oku, ali mi je
sestra rekla da ne mogu. Rekla je kako će joj u kuk morati staviti vijak, a onda se
mora odmarati. Roditelji su sebi zajedno našli posao u Virginiji, a ostale sluge su
otpustili još tijekom Velike depresije. Tad sam u kući ostala samo ja. Imala sam
preko dvadeset godina i nikad u životu nisam noć provela sama.” Fluffy zavrti
glavom kad se prisjetila. “Bila sam skamenjena od straha. Stalno mi se
pričinjavalo kako čujem ljude da govore. Onda sam u jednom trenutku, nakon što
se već bilo smračilo shvatila kako sam ja bila tu da milostiva bude sigurna, a
ne obrnuto. Jesam li ja to mislila kako me dotad štitila ta sitna starica?”
May je zijevnula i oborila glavu na Fluffyne isturene grudi, potom je po zadnji
put pogledala gore da provjeri je li stvarno tu pa pustila da joj se oči sklope.
“Je li umrla u bolnici?” upitao sam. Čini mi se da rezultati operacije stavljanja
vijka u kuk četrdesetih godina nisu bili baš sjajni.
“Ma ne. Dobro je to podnijela. Posjećivala sam je svaki dan i kad su prošla
dva tjedna, dovezli su je natrag kolima hitne pomoći. O tome je zapravo moja

138
 Knjige.Club Books
priča, zašto mrzim stepenice. Donijeli su je na nosilima stubištem i polegli u
krevet, a ja sam joj namjestila jastuke. Bila je tako sretna što se vratila kući.
Zahvalila je bolničarima, ispričala im se što je tako teška, a zapravo nije bila teža
od kakve kokoši. Spavala je u velikoj sobi s prednje strane kuće, u kojoj su poslije
spavaću sobu imali tvoji roditelji. Nakon što su bolničari otišli, pitala sam je želi
li možda čaja, odgovorila je potvrdno pa sam otrčala dolje skuhati ga i to se onda
dalje više nije prekidalo. Trebalo je obaviti jednu stvar, pa drugu, pa još jednu.
Svakih pet minuta jurcala sam gore-dolje tim stubištem i nije mi bio problem, bila
sam mlada, ali nakon kakvih tjedan dana shvatila sam svoju pogrešku. Trebala
sam je smjestiti u prizemlje, odmah u foajeu, odakle bi imala i pogled. Iz prizemlja
bi mogla gledati travu, drveće i ptice, sve što je još bilo njeno. Gore je mogla
gledati samo u kamin. Iz svojeg kreveta kroz prozor je mogla vidjeti samo nebo.
Nikad se nije žalila, ali tako sam se silno zbog nje rastužila. Znala sam da se neće
oporaviti. Nije imala nikakav razlog da ozdravi. Bila je tako draga starica. Kad
god bih trebala ići u dućan ili njoj po lijekove, dala bih joj još jednu tabletu da je
uspavam, inače bi se, ako me ne bi bilo, zbunila i pokušala se sama dići iz kreveta.
Zaboravila bi da joj je kuk slomljen, to je bio problem. Stalno se pokušavala dići
iz kreveta. Rekla bih joj da se ne miče pa bih poletjela niz stubište da joj donesem
što joj treba i kad bih dojurila u sobu, obično bi se već izvlačila iz kreveta, s
jednom nogom na podu, pa bih je počela vući natrag u krevet i načinila joj zid od
jastuka, kako se radi s bebom, onda bih se dvostruko brže sjurila dolje. Mogla sam
trčati maratone, ali sumnjam da su se tad održavali. Pogledala je May i rukom joj
prešla preko fine crne košiće. “Sva sam bila žilava i mišićava.”
Ranih dana, Celeste bi još imala štošta reći o Maeve, ali Fluffy nije htjela ni
ćuti. “Volim svoju djecu”, rekla bi, “a Maeve mi je bila prva. Spasila sam joj,
znate, život. Kad je oboljela od dijabetesa, ja sam je odvela u bolnicu. Zamislite
da mala May odraste i da netko misli kako ću o njoj slušati nešto loše.” Čupnula
je May nekoliko puta na boku i tako je nasmijala. “Ne-ma. Ni-kak-ve šan-se”,
rekla je bebi.
Celeste se brzo dovela u red. Sad joj je središnji odnos s odraslom osobom u
životu bio odnos s Fluffy i živjela je u strahu od dana kad će pasti zaključak da
su djeca dovoljno velika da se za njih može sama brinuti. Ne samo što je dvoje
djece tako bliske dobi zahtijevalo dodatan par ruku, nego je Fluffy već znala što
treba napraviti kad ih boli uho, kad imaju svrab ili im je dosadno. Znala je bolje
od mene kad treba zvati pedijatra. Fluffy je kad su u pitanju bebe bila pravi genij,
ali imala je i razvijen osjećaj za majke. Brinula se oko Celeste jednako kao za
Kevina i May, pohvalila bi joj svaku dobru odluku, govorila joj kad da se odmara,
učila je kuhati paprikaš. A kad je padala kiša, ili je bio mrak ili bi jednostavno
bilo prehladno da se izlazi iz kuće, posegnula bi u svoju nepresušnu zalihu priča o
VanHoebeekovima. Celeste se zaljubila i u te priče.
“Garaža je bila sa strane, ali ako bih stala na zahodsku školjku i otvorila
prozor, vidjela bih goste kako dolaze na zabavu. Ne postoji ništa slično zabavama

139
 Knjige.Club Books
koje su tada priređivali, ništa na ovom svijetu. Otvorili bi se svi prozori pa su gosti
u kuću ulazili kroz njih, s terase. Ako je bilo hladno vrijeme, plesalo bi se gore u
plesnoj dvorani, ali ako bi vani bilo ugodno, radnici bi preko dana montirali
podij od sklopivog ulaštenog drveta. Gosti su onda mogli plesati na travnjaku.
Svirao je mali orkestar i svi su se stalno smijali. Majka mi je znala reći kako na
svijetu nema svilenijeg zvuka od smijeha bogatašice. Cijeli dan bi radila u kuhinji
da se sve pripremi, potom bi do dva ili tri sata ujutro posluživala, onda bi sve to
još i počistila. Bilo je puno ljudi koji su joj pomagali, ali kuhinja je bila
njena. Otac bi gostima parkirao automobile i onda im opet dovozio aute kad bi
odlazili. Kad bi se vratili s posla, ja bih već zaspala na kauču, koliko god se trudila
da ostanem budna i dočekam ih. Bila sam stvarno klinka i majka bi me probudila
pa mi dala čašu ishlapjelog šampanjca, koliko bi ga već ostalo na dnu boce.
Probudila bi me i rekla: ‘Fiona, vidi što sam ti donijela!’ A ja bih to popila i
odmah opet zaspala, nije mi moglo biti više od pet godina. Taj šampanjac je bio
nešto najbolje na svijetu.”
“Što misliš, odakle ocu novac da kupi kuću?” upitao sam jedne kasne večeri
Fluffy, dok je vladao gotovo svet trenutak tišine, oba djeteta su spavala u
kolijevkama, a Celeste na malom krevetu u dječjoj sobi na koji je malo prilegla,
pa onda utonula u san. Fluffy i ja stajali smo jedno pored drugog, ona je prala
posuđe, a ja sam ga brisao.
“Od momka u bolnici, dok ti je otac bio u Francuskoj.”
Okrenuo sam se prema njoj s tanjurom u ruci. “Znaš za to?”
Nisam bio siguran što me uopće natjeralo da je to pitam, ali mi nikad nije palo
na pamet da bi mogla znati odgovor.
Fluffy kimne. “Pao je iz aviona i slomio rame. Pretpostavljam da je strašno
dugo bio u toj bolnici, a ljudi su stalno dolazili i odlazili. Nekoliko dana je na
susjednom krevetu ležao momak s ustrijelnom ranom na grudima. Trudila sam se
da o tome previše ne razmišljam. Mladić nije često dolazio sebi, ali kad god bi bio
pri svijesti, razgovarao bi s tvojim ocem. Rekao mu je kako bi, kad bi imao novca,
kupovao zemljišta u Horshamu. Ne možeš pogriješiti, rekao je, a tvoj otac ga je
onda pitao zašto. Pretpostavljam da je bilo zgodno da imaš s kim razgovarati.
Momak mu je onda kazao kako mu to zbog rata i sličnog ne smije reći, ali Cyril
neka zapamti ove dvije riječi: Horsham, Pennsylvania. A tvoj ih je otac
zapamtio.”
Uzeo sam novi tanjur iz njenih deterdžentom prekrivenih prstiju, a onda čašu.
Kuhinja je bila sa stražnje strane kuće i sudoper se nalazio ispred prozora. Fluffy
je uvijek govorila da za ženu nema većeg luksuza nego da ima prozor nad
sudoperom. “To ti je ispričao moj otac?”
“Otac? Za ime božje, ne. Tvoj otac mi ne bi rekao ni koliko je sati. Ispričala
mi je tvoja majka. Bile smo kao prst i nokat, nas dvije. Ne zaboravi kako je, kad
su se pojavili u Nizozemskoj kući, ona tog prvog dana još vjerovala da su

140
 Knjige.Club Books
siromašni. Zato ga je natjerala da joj kaže odakle mu novac. Toliko novca u to
vrijeme nitko nije imao.”
Sjetio sam se sebe iz studentskih dana, kako sam našao onu prvu zgradu pod
ovrhom i pitao se kao se to moj otac uspio obogatiti. “Što se potom dogodilo?”
Pa, jadni mladić je umro, naravno i otac je imao puno vremena razmišljati o
njemu. Još tri mjeseca je ležao tamo, dok se nije oslobodilo mjesto na
transportnom brodu koji ga je odvezao kući. Nakon toga je dobio uredski posao u
brodogradilištu u Philadelphiji. Nikad prije nije nogom kročio u Philadelphiju.
Nakon što su se tvoja majka i on smjestili, izvadio je kartu i što je ugledao
nego Horsham, udaljen kakvih sat vremena. Odlučio ga je obići, pretpostavljam,
iz poštovanja prema momku. Nemam pojma kako je tamo stigao, ali svuda uokolo
bilo je samo poljoprivredno zemljište. Raspitao se, toliko da vidi ima li što na
prodaju i našao je čovjeka koji mu je bio spreman budzašto prodati deset jutara.”
Ali odakle mu novac da kupi tu zemlju?” Nešto može biti strašno jeftino, ali
ako nemaš novca, slaba vajda. To sam znao iz iskustva.
“Uštedio je dok je radio za agenciju TVA. Prije rata je tri godine radio na
hranama. Plaća mu je bila obična crkavica, ali tvoj otac je bio čovjek koji još
uvijek nije potrošio svoj prvi novčić. Ne zaboravi, majka o tome ništa nije znala,
a već su bili oženjeni. Nije znala za ušteđevinu niti za momka iz Horshama, ni za
što. Šest mjeseci poslije, javila mu se mornarica i rekla da na toj
lokaciji namjeravaju graditi bazu.”
“Bogati!”
Fluffy kimne, rumenih obraza i crvenih dlanova uronjenih u vodu. “I to bi već
bila dobra priča da je bilo samo to, ali on je onda novac od preprodaje zemljišta
uložio u veliku industrijsku zgradu na rijeci i kad ju je prodao, počeo je kupovati
druga zemljišta, a sve to vrijeme tvoja majka je namakala šareni grah za večeru,
a on je radio za mornaricu, u nabavi i živjeli su u vojnoj bazi, s tvojom sestrom.
Onda joj je jednog dana rekao: ‘Hej Elna, posudio sam auto. Imam jedno veliko
iznenađenje za tebe.’ Stvarno je pravo čudo što ga nije ubila.”
Dok smo tu stajali rame uz rame, kad je posuđe oprano, a tajna koja me u
životu od svih najviše frustrirala napokon bila otkrivena, sjetio sam se kako je to
žena koja me udarila kad sam bio dijete. Spavala je s mojim ocem i htjela se za
njega udati. Pomislio sam koliko bi nam život bio bolji da je Fluffy u svojem
naumu uspjela.

141
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

Zgradu u kojoj smo živjeli kad smo se oženili uspio sam prodati za dobru cijenu,
a prodao sam i one dvije gradske zgrade s kamenom fasadom, pa s tom zaradom
onda kupio poslovno-stambenu zgradu na Broadwayu, šest ulica od nas. Imala je
30 jedinica za iznajmljivanje i talijanski restoran u prizemlju. U toj zgradi
sam visio od jutra do sutra, svaki dan u godini, a svejedno nisam uspio stići
popraviti sve što je bilo potrebno: nije se moglo kontrolirati zagrijavanje
centralnim grijanjem, nelegalno bacanje smeća, kći jednog stanara bacila je u
zahodsku školjku naranču i povukla vodu da vidi dokle će otići, druga je ostavljala
otvorena vrata stana da bi joj mačka mogla srati na hodniku, a terijer dva stana
dalje taj bi drek uvijek našao i požderao ga, pa onda povratio po podu hodnika.
Sa svakom krizom proširio bih asortiman stvari koje znam popravljati, a naučio
sam i kako umiriti ljude čije probleme ne trebam rješavati ja. Zarađivao sam.
Zaposlio sam domara i osnovao tvrtku za zgradarstvo. Ako želite znati isplati li
se neku zgradu kupiti, najbolje je da prvo preuzmete njeno održavanje, ili
upravljate zgradom u istoj ulici u kojoj se nalazi ona koju mislite kupiti. Tih dana
se u New Yorku moglo kupiti manje-više sve, ako ste znali gdje treba pitati. Imao
sam veze među vijećnicima i policajcima. Stalno sam obilazio podrume. Maeve
mi je vodila knjigovodstvo i korporativne poreze, pripremala naše osobne porezne
prijave. Celeste je to dovodilo do ludila.
“Tvoja sestra nema pravo zabadati nos u svaki kutak našeg života”, rekla je.
“Naravno da ima, ako sam je to zamolio.”
Celeste je sad, kad je kod kuće s djecom ostajala sama, stekla naviku
pretjerano razmišljati o svemu. Fluffy je opet postala dadilja, radila je kod naših
prijatelja koji su usvojili blizance i stanovali deset ulica južno od nas. S nama je
ostala više godina dulje nego što je prvotno obećala i dolazila nas je jednom tjedno
obići, skuhati nam juhu i vrtjeti se po kuhinji s Kevinom u naručju. Celeste je
sad sama prala rublje, dogovarala dječje igranje u parku i milijun puta na glas
pročitala The Carrot Seed: “Dječak zasadi mrkvu. Majka mu reče: ‘To ti, bojim
se, neće niknuti.’”
Maksimalno se trudila oko svega, ali svejedno je njen veliki, neusredotočeni
mozak ostajao nedovoljno iskorišten, pa bi se okrenuo protiv moje sestre. “Ne
može ti netko iz familije voditi knjigovodstvo. Moraš uzeti profesionalca.”

142
 Knjige.Club Books
“Maeve je profesionalac. Pa što misliš da radi kod Ottersona?” Oba djeteta su
spavala. Broadwayom bi moglo proći vatrogasno vozilo s uključenom sirenom i
mirno bi nastavili spavati, ali zvuk roditelja koji se prepiru odmah bi ih digao iz
najdublje kome.
“Danny, dovraga, pa žena se bavi dostavom povrća. Mi imamo pravu tvrtku.
Novac je u pitanju!”
Što se pak tiče moje tvrtke, Celeste nije imala blagog pojma što je u pitanju.
Nije znala ništa o vrijednosti našeg vlasničkog udjela ili koliko smo zaduženi.
Nije ni pitala. Da je shvaćala u kakav sam nas nevjerojatan financijski rizik uvalio,
ne bi više mirno prospavala noć. Jedino je bila sigurna da ne želi Maeve u blizini,
iako je baš ona na razne načine, zahvaljujući poznavanju poreznih propisa
i hipotekarnog zaduživanja, bila ta koja je držala poslovno kormilo. “U redu,
prvo, Otterson je prava kompanija.” Maeve mi je otkrila koliku dobit ostvaruje,
iako vjerojatno nije smjela.
Celeste podigne ruke. “Daj, molim te, ne drži mi predavanja o bijelom grahu.”
“Drugo, gledaj me, ne šalim se. Drugo, Maeve se drži poslovne etike, što se
baš ne bi moglo reći za neke knjigovođe koji se bave njujorškim nekretninama. U
poslu se vodi onim što je za nas najbolje.”
“Što je za tebe najbolje”, rekla je ravnodušnim šaptom. “Boli nju briga za
mene.”
“Za tebe je najbolje da nam tvrtka bude uspješna.”
“Zašto je jednostavno ne pozoveš da se useli k nama? Zar joj to ne bi bilo po
volji? Mogla bi spavati u našoj spavaćoj sobi. Nemamo nikakvih tajni.”
“Tvoj otac nam skida kamenac sa zuba.”
Celeste odmahne glavom. “To nije isto.”
“S tvojih zuba, mojih zuba, zuba djece. I znaš što ću ti reći? Meni je to baš
dobro. Zahvalan sam što imamo tvog oca. Jako dobro radi, pa se zato vozim u
Rydal da mi stavi plombu. Imam u njega povjerenje.”
“Onda to valjda potvrđuje ono što smo oboje dugo pretpostavljali.”
“A to bi bilo...?”
“Da si ti bolja osoba od mene.” Na to je Celeste izašla iz sobe da ode provjeriti
jesu li djeca čula ono što smo govorili.
Za sve što joj kod mene nije bilo po volji bila je kriva Maeve, jer je
neusporedivo lakše biti kivan na muževu sestru nego na muža. Svoje izvorno
razočaranje gurnula je u kutiju pa onda tu kutiju nekamo u stranu, ali ju je zato
svukud sa sobom nosila. Nikad se neće sasvim zaboraviti da se nisam s njom htio
oženiti kad je diplomirala na Thomas Moreu i da se zbog toga u Rydal vratila
kao osoba koja nije uspjela u životu. Niti bi joj promaklo kako sam to sretniji što
se više bavim nekretninama. Celeste me pogrešno procijenila. Planirala je pustiti
me da sam uvidim kako griješim, ali meni medicina uopće nije padala na pamet,

143
 Knjige.Club Books
osim ako bih ručao s Moreyjem Ableom, ili naletio na nekog od svojih starih
kolega s fakulteta koji su sad u nekoj od ordinacija hitne službe zavojima pritiskali
rane od vatrenog oružja. Kad je May bila dovoljno stara da za Božić zatraži kutiju
monopolija, sjedio sam s njom pored drveta i igrao.
Nisam mogao zamisliti oca da ovako igra neku društvenu igru, ali ova je bila
genijalna: kuće i hoteli, vlasnički listovi i najamnine, dobit i porezi. Monopoli je
bio kao svijet. May bi uvijek odabrala figuricu psa. Kevin nije baš bio dovoljno
velik da može pratiti igru, ali je po rubu ploče vozio svoj sportski autić i od
sićušnih zelenih kuća gradio piramide. Svaki put kad bih bacio kocku i pomaknuo
figuru pegle, pomislio bih koliko sam imao sreće: New York, posao, obitelj, kuća.
Dane nisam provodio u prostoriji nalik na kutiju i nečijem ocu govorio da ima rak
na pankreasu, nečijoj majci da sam osjetio kvržicu na dojci, roditeljima da smo
učinili sve što smo mogli.
Što ipak ne znači da se tema mog liječnikovanja nikad nije pojavljivala. Dok
su djeca odrastala, puno puta mi je poslužilo ono što sam naučio prije toliko
godina. Na primjer, kad smo se karavanom vozili u Brighton Beach s
Gilbertovima, obitelji s kojom smo se sprijateljili preko djece, jer se tako u
određenoj životnoj fazi ljudi sprijateljuju, a Andy, sin Gilbertovih, tamo je
nagazio na čavao. Čavao je bio u dasci, a daska napola zakopana u pijesku, pa
nisam vidio što se dogodilo. Dečki su izlazili iz vode ijedan drugog jurili, a ja sam
bio na plaži s Andyjevim ocem, žilavim braniteljem po službenoj dužnosti po
imenu Chuck, s djevojčicama, mojom i njegovom. Djevojčice su stajale u plićaku
gdje su ih zapljuskivali valići i s kanticama u rukama tražile komadiće morskog
stakla, kad je vrisak Andyja Gilberta nadjačao zvuk mora i vjetra i svu
drugu dječju igru, ciku i kriku. Celeste i dječakova majka bile su puno bliže, ležale
su na ručnicima i razgovarale i držale na oku dečke dok su plivali. Svi smo odmah
potrčali prema Andyju: očevi, majke, sestre. Moralo mu je biti oko devet godina,
bio je Kevinov prijatelj, a Kevin je tog ljeta navršio devetu. Dječakova majka,
prekrasna žena ravne smeđe kose u crvenom bikiniju (moram nažalost priznati
kako se toga sjećam, ali njenog imena ne) hvatala je dječaka za stopalo, a da nije
imala pojma što bi s njim, kad joj je Celeste stavila ruku na rame i rekla: “Nemoj,
pusti Dannyja.”
Žena, druga majka, pogledala je moju suprugu pa mene, i bez sumnje se pitala
kog vraga ja znam o tome kako se iz stopala vade čavli. Taman smo stigli do njih
kad je moj sin Kevin svom raspetom prijatelju, koji je i dalje vrištao, rekao: “Sve
je u redu, moj tata je neka vrsta doktora.”
I te sekunde kad su Gilbertovi još bili potpuno paralizirani od zbunjenosti i
straha, opkoračio sam Andyjevo stopalo, stao na dasku, vrške prstiju ugurao
između mekog tkiva njegovog hrpta stopala i daske i jako brzo podignuo. Vrisnuo
je, naravno, ali nije bilo previše krvi, što znači da barem nije presjekao arterijsku
žilu.

144
 Knjige.Club Books
Podigao sam ga, onako drečavog i uzdrhtalog na vrućini, skliskog od mora, i
po zasljepljujućem poslijepodnevnom suncu krenuo prema autu, dok je ostatak
skupine na brzinu skupljao ostatke našeg dana na plaži. Za mnom je stigao Chuck
Gilbert koji je ponio dasku, da neko drugo dijete ne ponovi istu pogrešku. Ili je
to možda bio odvjetnički poriv da se prikupe dokazi, kao što je moj poriv bio
izvaditi čavao.
Te noći za večerom, May nam nije mogla prestati prepričavati naš dan. Mislio
sam da se trebamo autom vratiti u grad i tamo otići u bolnicu, ali Gilbertovi su se
plašili da ne zapnemo u prometnoj gužvi, pa smo završili na hitnoj službi u
Brooklynu i svi tamo sjedili, umorni i puni žuljavog pijeska. Liječnik iz hitne
Andyju je dao injekciju protiv tetanusa i očistio mu ranu, snimio je rendgenom i
previo je. U žurbi da krenemo s Brighton Beacha gospođa Gilbert zaboravila je
odjeću, pa je u čekaonici morala sjediti i poslije razgovarati s liječnikom samo u
svojem crvenom bikiniju, koji je dopunila ručnikom omotanim oko struka.
May nam je sve to prepričavala kao da nosi vijesti iz neke strane zemlje.
Sumnjam da bi se Gilbertovima, koje smo odvezli do njihovog stana na East
Sideu, svidjelo njeno neumoljivo evociranje događaja. Nakon što je priču počela
od sredine (morsko staklo; krik), došla je do kraja i vratila se na početak. Onda
nam je ispričala kako smo se vozili na plažu, što smo svi jeli za ručak i kako su
dečki otišli ravno u more, iako nisu smjeli odmah nakon ručka. Ispričala nam je
kako su ona i Pip, Andyjeva sestra i njena prijateljica, otišle sa mnom i
gospodinom Gilbertom. “Pip je baš našla školjku”, rekla je mračnim glasom May,
“kad smo začuli prvi krik.”
“Dosta je”, napokon je rekla njena majka. “I mi smo bili tamo.” Celeste je
oko stola dijelila tanjur hladne piletine. Uhvatilo ju je sunce pa joj se blijeda koža
sad pretvorila u tamno crvenu, po ramenima, grudima, licu. Mogao sam osjetiti
kako iz nje isijava toplina. Svi smo bili umorni.
“Nisi pitao Andyja smiješ li mu dotaknuti stopalo”, rekla mi je May, koja se
nije dala smesti. “Nisi pitao čak ni roditelje? Pa zar ne moraš prvo pitati?”
Osmjehnuo sam joj se, svojoj prekrasnoj crnokosoj djevojčici. “Jok”
“Jesu vas to na medicinskom fakultetu učili?” upitao je Kevin. Nijedno od
djece nije imalo opekline od sunca. Celeste je pazila na njih, ali ne i na sebe.
“Svakako”, rekao sam i prvi put shvatio koliko mi je zapravo drago da se na
čavao nije nabio moj sin. “Jedan semestar slušaš predavanja kako se dječacima na
plaži skida stopalo s čavla, a drugi onda kako spasiti ljude koji se guše od riblje
kosti.”
Ono što su nas na fakultetu naučili jest da budemo odlučni: ustanovimo u
čemu je problem, odvagnemo mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju i
djelujemo - a sve to istovremeno. Ali s druge strane, isto sam to naučio i baveći
se nekretninama. Stopalo bih Andyju Gilbertu digao s čavla i da ni jedan jedini
dan nisam slušao anatomiju.

145
 Knjige.Club Books
“Ne bi smio s tim zbijati šale”, rekla je moja supruga. “Znao si što ti je činiti.”
May i Kevin su zastali. Kevin je u jednoj ruci držao kukuruzni klip. May je
spustila vilicu. Čekali smo da to kaže. Pogledali smo Celeste i čekali. Odmahnula
je glavom, a kovrče Su joj postale svjetlije nakon samo jednog poslijepodneva na
suncu.
“Pa, istina je.”
“Ti si doktor”, rekla je May, nagnula se naprijed i fiksirala me pogledom.
“Trebao bi raditi kao doktor.”
May je bez problema skidala sve nas, ali Celeste je oponašala kao prava
umjetnica. Nema veze što smo dobro živjeli, životom koji si moje kolege s
medicinskog fakulteta ne bi mogle priuštiti ako ne počnu ilegalno prodavati
recepte, Celeste bi me radije predstavljala kao liječnika. Moj muž, doktor Conroy.
Zapravo je to i radila, usprkos mojim zahtjevima da prestane. Izvor većine
prepirki koje nisu bile o sestri bila je baš moja titula.
Ali te noći Celeste se u krevetu ispružila na meni, naslonila mi glavu na rame,
nakon što ju je dan tako iscrpio da joj nije ostalo grama snage za prepirku. “Daj
moju kralježnicu”, rekla je. Još se nije istuširala i mirisala je na more, na vjetar
koji je puhao Brighton Beachom. Gurnuo sam joj ruke pod kosu i opipao podnožje
lubanje. “Atlas, axis, prvi vratni kralježak”, prebirao sam po svakoj kosti kao po
tipkama klavira, dotaknuo bih kost pa podigao prst, prebrojao svih sedam.”
Torakalni. Moraš se bolje namazati uljem za sunčanje.”
“Šuti. Nemoj sad sve pokvariti.”
“Torakalni kralješci.” Prebrojao sam ih svih dvanaest i onda prešao na
lumbalne. Trljao sam joj križa dubokim kružnicama, dok se nije počela tiho
glasati poput krave.
“Sjećaš li se?” pitala je.
“Naravno da se sjećam.” Sviđala mi se ta težina njenog tijela ispruženog preko
mene, strašna vrelina koja je dolazila iz njene kože.
“Svih tih godina kad sam ti pomagala učiti.”
“Svih tih godina kad zbog tebe nisam učio.” Poljubio sam joj tjeme.
“Bio si sjajan liječnik”, šapnula je.
“Ni slučajno”, rekao sam, ali svejedno je spustila lice na moj obraz.

Godinama nakon medicinskog fakulteta, kad sam na nekim zgradama koje sam
kupio i prodao dovoljno zaradio da otplatim kredit za kuću i ostatak stavim na
štednju, počeo sam opsesivno razmišljati o nemogućoj predodžbi pravičnosti. Na
moje obrazovanje uludo je potrošeno toliko vremena i novca, a Maeve nije dobila
ništa. Za May i Kevina već smo bili osnovali zakladu, zašto onda Maeve ne bi
mogla ići studirati pravo ili ekonomiju? Još nije prekasno. Oduvijek je bila

146
 Knjige.Club Books
pametniji dio našeg dvojca i što god da odluči studirati, mogla bi mi biti od velike
pomoći.
“Već sam ti od velike pomoći”, rekla je. “Ne treba mi za to diploma pravnog
fakulteta.”
“Onda diplomiraj matematiku. Ja sam valjda posljednji koji bih te trebao slati
da studiraš nešto što te ne zanima. Samo ne želim da cijeli svoj život posvetiš
Ottersonu.”
Neko vrijeme nije progovarala. Razmišljala je hoće li se upustiti u ovaj
razgovor ili ne. “Zašto ti toliko smeta moj posao?”
“Jer te nije dostojan.” Cijelim svojim bićem žudio sam da joj kažem ono što
je već znala. “Jer je to posao koji si našla onog ljeta kad si došla kući s koledža, a
sad ti je četrdeset i osam godina i još uvijek si na istom radnom mjestu. Vječito si
me gurala da ostvarim nešto više. Zašto mi ne dopuštaš da ti za to uzvratim?”
Maeve bi, što bi postajala srditija, bila zamišljenija. Po tome me podsjećala
na oca - svaka riječ koju bi tad izgovorila došla bi odvojeno, u zasebnoj ambalaži.
“Ako mi je to kazna što sam te poslala studirati medicinu, u redu, prihvaćam.
Ionako te nisam poticala da ostvariš nešto više za sebe. Mislim da to dobro znaš.
Ali ako želiš reći kako se brineš za moju dobrobit, dozvoli da ti kažem: volim svoj
posao. Dragi su mi ljudi s kojima radim. Draga mi je i ta tvrtka čijem sam razvoju
pridonijela. Posao mi je fleksibilan, imam zdravstveno osiguranje koje uključuje
okulista i zubara i dovoljno neiskorištenih dana godišnjeg odmora da mogu otići
na put oko svijeta, samo što na taj put ne želim ići jer mi je lijepo na poslu.”
Ne znam zašto sam nastavio inzistirati. “Možda ti se isto tako svidi raditi nešto
drugo. Nisi probala.”
“Otterson me treba. Zar ti to nije jasno? Zna puno o kamionskom prijevozu i
hladnjačama, a malo o povrću i apsolutno ništa o financijama. Tamo svaki dan
imam dojam kako sam nezamjenjiva, zato je bolje da me pustiš na miru.”
Posao s punim radnim vremenom koji je imala kod Ottersona obavila bi u
pola dana. Ottersona više nije bilo briga gdje radi ili koliko vremena troši na svoj
posao jer bi ga uvijek obavila.
Imenovao ju je financijskom direktoricom, iako nisam mogao zamisliti da
toj tvrtki treba radno mjesto financijske direktorice. Uz posao, meni je vodila
knjigovodstvo, kojem je u svakom trenutku posvećivala punu pažnju. Maeve je
sve pratila poput kopca, ako bi u predvorju moje zgrade pregorjela žarulja, tražila
je potvrdu da je zamijenjena. Poštom sam joj jednom tjedno slao fascikl s
računima za materijal, plaćene stanarine. Sve je upisivala u evidenciju sličnu onoj
koju je vodio otac. Bankovne račune imali smo u Jenkintownu, na svima je bilo i
njeno ime. Ispisivala je čekove. Pratila je državne i gradske porezne propise New
Yorka, povrate i poticaje. Stanarima koji su kasnili s plaćanjem pisala je službena,
neutralno intonirana pisma. Jednom mjesečno poslao bih joj ček s plaćom, koji bi
ona svakog mjeseca propustila unovčiti.

147
 Knjige.Club Books
“Plaćat ću tebe ili nekog drugog”, rekao sam. “A nekom drugom to bi bio
pravi posao.”
“Morao bi se debelo potruditi naći nekog tko bi ovo mogao pretvoriti u
posao.” Ono što je za mene radila, obavila bi za kuhinjskim stolom. “Četvrtkom”,
rekla bi.
Maeve je dugo živjela u unajmljenoj prizemnici od crvenih cigli, dvije ulice
od crkve Bezgrešnog začeća, s tri sobe i velikim trijemom. Kuhinja je bila
sunčana, zastarjela i gledala je na veliko pravokutno dvorište u kojem je uz ogradu
sadila georgine i bijeli sljez. Kuća je zapravo bila sasvim u redu, osim što je bila
premala, sa samo jednom kupaonicom i sićušnim ormarima.
“Možeš biti koliko god hoćeš bogat, ali istovremeno možeš koristiti samo
jednu kupaonicu”, govorila je Maeve.
“Pa, ponekad dođem ja.” Makar, sad bih jako rijetko prespavao kod nje. Ona
bi se prva poslužila tim argumentom.
“Koliko smo godina dijelili kupaonicu?”
Ponudio sam da joj umjesto plaće kupim tu kuću, ali i to je odbila. Rekla je
kako joj nikad više nitko neće govoriti gdje smije živjeti, čak ni ja. “Trebalo mi
je pet godina da mi maline počnu pristojno rađati”, rekla je.
I tako sam onda otišao njenom stanodavcu i kupio kuću u kojoj je živjela. U
cijeloj mojoj karijeri kupca i prodavača nekretnina, to je nesumnjivo bio najgori
posao koji sam sklopio. Kad se ispostavilo da želim kupiti nešto što nije na
prodaju, vlasnik je mogao postaviti bezobrazno visoku cijenu, što je onda i učinio.
Potvrdu o vlasništvu ubacio sam u tjednu mapu s računima i drugim potvrdama
koju sam joj slao. Maeve, koja bi se rijetko oko nečeg uzbudila, a nikad se ne bi
iznenadila, sad je doživjela oboje.
“Cijelo popodne hodam po kući”, rekla je kad me dobila na telefon. “Izgleda
drugačije kad je tvoja. Nisam to prije znala. Izgleda bolje. Odavde me sad više
nitko neće otjerati. Bit ću kao stara gospođa VanHoebeek. Odavde će me na kraju
morati odnijeti.”

***

Vraćao sam se u New York i puhnulo nam je u glavu da na minutu stanemo kod
Nizozemske kuće. Tako smo mogli izbjeći najgori dio popodnevne prometne
gužve na putu do kolodvora. Iza lipa dva muškarca vozila su se na golemim
traktorskim kosilicama u ravnim prugama uzduž i poprijeko prostranog travnjaka
pa smo spustili prozore da uživamo u mirisu svježe pokošene trave.
Oboje smo sad bili u četrdesetim godinama, ja u ranim a Maeve kasnim.
Odlasci u Jenkintown odavno su mi već postali rutina: prvog petka u mjesecu
došao bih jutarnjim vlakom i istog se dana na večer vratio, a putovanje sam
koristio da sredim dokumentaciju koju sam nosio Maeve. Poduzeće se širilo pa
148
 Knjige.Club Books
zapravo ne bi bilo zgoreg da sa sestrom svaki tjedan pregledavam račune i
ugovore, a raditi to dvaput mjesečno bilo je nužno, samo što je svaki
odlazak značio bitku sa Celeste. Govorila je kako su ovo godine koje trebamo
provoditi sa svojom djecom. “Kevinu i May još smo uvijek dragi”, rekla bi. “A to
neće vječito biti tako.” Tu je imala pravo, ali svejedno, nisam mogao prestati
odlaziti kući, niti sam to htio. Napravio sam kompromis koji je najvećim dijelom
išao u prilog Celeste, iako ona to nikad nije tako shvaćala.
Maeve i ja smo, kad bismo se našli, imali toliko posla da bi prošli mjeseci, a
da jedva i pomislimo na Nizozemsku kuću. Tu smo sad bili parkirani uglavnom
iz nostalgije, i to ne one prema ljudima koji smo bili dok smo živjeli u kući, nego
nostalgije prema dobu kad smo satima sjedili na VanHoebeekovoj ulici i pušili.
“Poželiš li kad da se možemo vratiti u kuću?” upita Maeve. Zbog košnje sam
pomislio na plugove i mazge. “Bi li ušao da je kuća oglašena na prodaju?
Vjerojatno. Pozvonio na vratima? Ne.”
Maeve je počela sijedjeti pa je djelovala starija nego što je bila. “Ne, mislim
više na neki scenarij iz sna, bi li sam ušao u kuću da možeš? Tek toliko da je
obiđeš i vidiš u kakvom je sad stanju?”
Sandy i Jocelyn smiju se u kuhinji dok ja za plavim stolom pišem zadaću, otac
s kavom i cigaretom ujutro u blagovaonici, s presavijenim novinama u ruci.
Andrea kucka petama po mramornom podu u foajeu. Norma i Bright smiju se dok
trče gore stubištem. Maeve kao školarka, dok joj crna kosa poput prekrivača pada
niz leđa. Odmahnuo sam glavom. “Ne. Nema šanse. A ti?”
Maeve je zabacila glavu na naslon sjedala. “Nizašto na svijetu. Ako baš hoćeš
znati istinu, mislim da bi me to ubilo.”
“Pa, onda mi je drago što te neće zvati.” Svjetlo je oslikalo svaku vlat trave i
travnjak pretvorilo u niz traka širine kosilice - tamno zelenu, svijetlo zelenu,
tamno zelenu.
Maeve okrene glavu prema tom prizoru. “Pitam se kad smo se točno
izmijenili.”
Izmijenili smo se onda kad nam je naš stari posjed postao auto: Oldsmobile,
Volkswagen, dva Volva. Sjećanja nam je čuvala VanHoebeekova ulica, ali se više
nisu nalazila u Nizozemskoj kući. Ako bi me tko pitao da mu jako precizno
objasnim odakle sam, morao bih odgovoriti da sam s komada asfalta ispred
nekadašnje kuće Buchsbaumovih, koja je poslije bila kuća Schultzeovih, a danas
je kuća obitelji kojoj ne znam ni ime. Na živce mi je išao vrtlarev kamion, čija
nam je dugačka metalna prikolica zauzela dio našeg mjesta. Kuću u ovoj ulici ne
bih kupio, ali ako bi se prodavala cijela ulica, bila bi moja. To nisam spominjao.
Rekao sam samo kako je odgovor na njeno pitanje da ne znam.
“Stvarno si trebao specijalizirati psihijatriju”, rekla je. “To bi bilo korisno.
Fluffy je rekla isto, znaš. Veli da se ni ona ne bi vraćala. Veli da je godinama
sanjala kako u Nizozemskoj kući ide iz jedne u drugu prostoriju i tamo vidi nas:

149
 Knjige.Club Books
svoje roditelje, Sandy i Jocelyn i VanHoebeekove, a svi se sjajno zabavljaju -
jedna od onih velikih zabava u Gatsbyjevom stilu kakve su priređivali kad je bila
mala. Veli da se strašno dugo samo željela vratiti u kuću, a sad joj se čini kako ne
bi mogla ući sve da stoji pred otvorenim vratima.”
Fluffy se odavno vratila u okrilje obitelji. Sandy, Jocelyn, Fluffy i moja sestra
opet su bile skupa: osoblje Nizozemske kuće i njihova princeza redovito su se
sastajale na ručku i češljale prošlost. Maeve je imala više povjerenja u točnost
Fluffynog sjećanja nego u ono Sandy i Jocelyn, pa čak i vlastito, jer je Fluffy
baratala činjenicama s kojima je iz kuće otišla.
Sandy i Jocelyn godinama su vodile beskrajne razgovore i s mojom sestrom
prežvakavale našu kolektivnu povijest, ali Fluffy u tome nije sudjelovala. Nakon
što ju je moj otac s koferom izbacio na kolni prilaz, s kirnje mogla razgovarati? Sa
svojim novim poslodavcima? S dečkom? Još dok je radila kod nas, pričala je priče
koje je Celeste rado slušala, priče o VanHoebeekovima, zabavama i odjeći. Kad
je u pričama imanje preuzela obitelj Conroy, Celeste više nije pažljivo slušala, na
što je, rekao bih, utjecala suviše čvrsta središnja uloga koju je u tim
poglavljima imala Maeve, što je bilo od koristi. Fluffyne priče ostale su svježe jer
ih je zadržala za sebe. I dalje je znala ono što je znala.
“Fluffy mi je ispričala da je mama htjela postati časna sestra”, rekla je Maeve.
“Ne čini li ti se da bi se to u nekom trenutku ipak spomenulo? Kad je tata došao i
izvukao je iz samostana, već je bila novakinja. Fluffy kaže da su odrasli u istom
kvartu. Bio je prijatelj njenog brata Jamesa. Rekla sam joj kako to već znamo, da
smo kao klinci otišli u Brooklyn i našli stambenu zgradu u kojoj su živjeli. Fluffy
je rekla kako ju je tata otišao posjetiti prije samog zavjeta i to je bilo to. Svi oni
odlasci prije nego što je zauvijek otišla? Vraćala se u samostan. Opatice su je
voljele. Hoću reći, svima je bila draga, ali opaticama naročito. Stalno su nazivale
tatu i molile ga da joj dopusti da ostane još koji dan. ‘Treba se samo odmoriti’,
govorile su.”
“To je sigurno bilo sjajno primljeno.”
Dvije traktorske kosilice spustile su se kolnim prilazom i skrenule na ulicu.
Muškarac je rukom dao znak Maeve da se pomakne, da se mogu popeti na
prikolicu. “Moram reći, više me čak nije ni briga”, rekla je. “Ali da sam to znala
dok sam odrastala, kunem se da bih i ja otišla u samostan, samo da njemu idem
na živce.”
Osmjehnuo sam se kad mi se u glavi iznenada ukazala slika Maeve, onako
visoke i ozbiljne, u tamnoplavom habitusu. Pitao sam se je li nam majka i dalje
tamo negdje, radi li u javnoj kuhinji, je li to onaj dio njenog bića koji ju je gurao
u časne. Tu sam priču sestri trebao ispričati odavno, odmah kad sam je čuo, ali to
sam propustio. Onda mi je to postao teži problem jer sam bio svjestan kako sam
čekao predugo. “Siguran sam da bi mu time privukla pažnju.”
“Da.” Maeve upali motor i ubaci u rikverc. “To bi vjerojatno riješilo taj
problem.”
150
 Knjige.Club Books
***

“Isusa ti boga”, rekla je Celeste poslije, dok sam joj pokušavao ispričati priču.
“Kao da ste Ivica i Marica. Idete dalje mračnom šumom držeći se za ruke, bez
obzira koliko vam je godina. Dosadi li vama ikad to stalno oživljavanje
prošlosti?”
Proživljavao sam duga životna razdoblja u kojima sam se u sebi zakleo da
supruzi neću spominjati sestru, samo ću komentirati vrijeme u Jenkintownu ili
reći nešto o vlaku kojim sam se vratio kući. Ali ta je strategija Celeste razbjesnila,
govorila je da je pokušavam držati postrani. Onda bih zaključio kako ima pravo i
promijenio odluku. Bračni parovi jedni drugima govore što se događa. Iz tajni se
ništa dobro neće izleći. U tim razdobljima iskreno sam joj odgovarao na pitanje
kako je bilo u Jenkintownu i što ima novo sa sestrom.
Ali, što god rekao, uvijek bi ispalo isto. Koliko god moji odgovori bili benigni,
svaki bi je put raspalili. “Ima gotovo pedeset godina! Zar stvarno još uvijek misli
da će joj se majka vratiti, da će vratiti kuću?”
“Nisam to rekao. Rekao sam da mi je ispričala kako je majka kao mlada htjela
ići u samostan. Mislio sam da se radi o zanimljivoj anegdoti. Točka.”
Celeste me nije slušala. Kad je posrijedi Maeve, ništa joj se nije dalo reći. “A
ima li neki trenutak kad će joj netko reći: u redu, imala si grozno djetinjstvo,
strašno je to biti bogat, pa onda ne biti bogat, ali sad je vrijeme da svi malo
odrastemo?”
Suzdržao sam se od toga da joj skrećem pažnju na već joj poznate činjenice:
Celesteini roditelji bili su dobro i zdravo, i dalje su živjeli u obiteljskoj vili
Norcrossovih u Rydalu, i dalje su patili od gubitka nekoliko plemenitih labradora
tijekom svojeg dugog braka, od kojih je jedan u mladosti izletio na ulicu gdje ga
je udario automobil. Bili su dobri ljudi, Celesteini ljudi, i događale su im se dobre
stvari. Drugačije ne bih ni želio.
Ono što mi nije bilo po volji je što je Celeste toliko smetalo što Maeve ne
dolazi u New York, a da je istovremeno dolazak bio posljednje što bi željela. “Ima
previše tako važnog posla sa smrznutim povrćem da na jedan dan dođe ovamo?
Od tebe očekuje da sve pustiš iz ruke - tvrtku, obitelj - i dotrčiš čim te pozove?”
“Ne odlazim tamo kositi travu. Obavlja golem posao za koji ne traži plaću.
Najmanje što mogu je otići kod nje.”
“Pa baš svaki put?”
Ono što nitko nikad ne bi glasno izrekao bila je posve jasna aluzija: Maeve
nema muža ni djece pa je njeno vrijeme manje vrijedno.
“Trebala bi paziti što želiš”, rekao sam. “Sumnjam da bi ti bilo draže da
Maeve jednom mjesečno dolazi ovamo.”

151
 Knjige.Club Books
I ta je rečenica, iako sam bio siguran kako upadamo u pravu svađu, Celeste
zaustavila u hodu. Zarila je lice u ruke i počela se smijati. “Bože, bože”, ponavljala
je. “Imaš pravo. Idi u Jenkintown. Ne znam što mi je bilo.”
Maeve mi nije trebala objašnjavati zašto mrzi New York: promet, smeće,
gužva, neprestana buka, posvuda vidljivo siromaštvo, mogla je birati. Kad sam je,
nakon puno godina nagađanja, to napokon upitao, pogledala me kao da ne može
vjerovati da ne znam.
“Što?”
“Pa zbog Celeste”, rekla je.
“Odrekla si se cijelog New Yorka da izbjegneš Celeste?”
“Pa što bi zaboga drugo moglo biti?”
Nepravde koje su Maeve i Celeste počinile jedna drugoj u davnoj prošlosti
pretvorile su se u apstrakcije. Međusobna netrpeljivost postala im je navika.
Nisam mogao ne pomisliti kako bi te dvije žene, da su se upoznale u nekoj drugoj
situaciji i nisu imale nikakve veze sa mnom, jedna drugoj bile vrlo simpatične, što
je u početku tako i bilo. Bile su pametne i duhovite i strahovito odane, sestra i
supruga. Tvrdile su da me vole najviše od svih, a da nikad nisu željele priznati
koliku cijenu plaćam što ih moram gledati kako jedna drugoj kopaju oči. Za to
sam ih krivio obje. Sad su to mogle izbjeći. Ono što su si međusobno predbacivale
moglo se zanemariti, da su to htjele. Samo što nisu. Obje su se čvrsto držale iste,
stare ogorčenosti.
A čak i ako Maeve više u pravilu nije dolazila u New York, shvaćala je da
pravila imaju iznimke. Došla je na prvu pričest May i Kevina i tu i tamo bi
doputovala na neki rođendan. Bila bi najsretnija kad bi djeca došla u posjet
Norcrossima. Maeve bi onda uvijek pozvali na večeru. Kevina bi tad odvela sebi
da prespava i s njom ujutro ode na posao. Kevin je izbjegavao svako povrće
na tanjuru, ali smrznuto mu je bilo neodoljivo. Nikad mu nije bilo dosta tvornice.
Sviđao mu se red i preciznost golemih čeličnih strojeva koji su obrađivali
mrkvice, volio je hladnoću koja je prožimala zgradu, kako ljudi u srpnju hodaju u
vestama. Rekao je da je to zato što su Ottersoni švedska obitelj. “Ljudi iz hladne
klime”, rekao je.
Gospodina Ottersona držao je nekakvim Willyjem Wonkom voća i povrća.
Kad bi se nauživao gledati kako se grašak pakira u plastične vrećice, Maeve bi ga
vratila djedu i baki, odakle bi odmah nazvao majku i rekao joj da se želi zaposliti
u proizvodnji povrća.
Dan koji bi provela s May potpuno se razlikovao od onog s Kevinom. May je
s tetom htjela sliku po sliku prolaziti kroz albume sa starim fotografijama, i svakoj
osobi na slici pod bradu staviti prst i postavljati pitanja. “Teta Maeve”, pitala bi,
“jesi li stvarno bila tako mlada?” May se obožavala s tetom parkirati pred
Nizozemskom kućom, kao da je magnetska privlačnost prošlosti bila neka
nasljedna bolest. May je tvrdila kako je i ona tu živjela kad je bila jako mala,

152
 Knjige.Club Books
premala da bi se mogla sjećati. Priče o zabavama i plesovima koje je čula od
Fluffy slagala je preko vlastitih sjećanja iz djetinjstva. Katkad bi izjavila kako je
s Fluffy živjela iznad garaže, pa su zajedno pile ishlapjeli šampanjac, drugi put bi
se izdavala za udaljenu rođakinju VanHoebeekovih koja je zaspala u
veličanstvenoj sobi s prozorskom klupom o kojoj je toliko slušala. Zaklinjala se
da se svega toga sjeća.
Maeve me jedne večeri nazvala, nakon što je moja kći zaspala u gostinjskoj
sobi. “Kad sam joj ispričala da je kuća imala bazen, bila je ogorčena. Danas je
sigurno preko 35 stupnjeva, a May je rekla: ‘Imam puno pravo kupati se u tom
bazenu.’”
“Što si joj odgovorila?”
Maeve se nasmijala. “Rekla sam joj istinu, jadnoj maloj ludici. Rekla sam joj
da nema nikakvih prava.”

153
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

May je tih dana plesanje shvaćala ozbiljno. U Školu američkog baleta primili su
je s osam godina. Rekli su nam da ima visoki hrbat stopala i dobro pruža nogu iz
kuka. Svako jutro stajala bi s jednom rukom na kuhinjskom pultu pa bi ispružila
nožne prste i izvela niz elegantnih polupirueta, s kosom u punđi. Puno
godina kasnije rekla nam je da joj se balet činio najizravnijim putom da pozornice
i tu se nije prevarila. S jedanaest godina dobila je ulogu u vojsci miševa u
Orašaru, koji je postavio Njujorški gradski balet. Dok bi neka druga djevojčica
možda radije nosila baletnu suknjicu i plesala kao snježna pahuljica, May se
oduševila svojom prevelikom mišjom glavom i dugim repom nalik na bič.
“Madam Elise rekla je da manje trupe više puta koriste istu djecu za razne
uloge”, čuli smo od May kad je prošla audiciju. “Ali u New Yorku ima previše
plesača. Ako si miš, onda si miš. To je sve što ćeš dobiti.”
“Nema malih uloga”, rekla je njena majka. “Samo malih miševa.”
May nije izlazila iz uloge cijele duge jeseni dok su se održavale probe. Držala
je zgrčene šake pod bradom i sitnim koracima jurcala po kući pa grickala mrkve,
tako da je bratu beskrajno išla na živce. Uporno je zahtijevala da je teta dođe
vidjeti na njujorškoj pozornici (kako se sama izrazila), a teta se složila kako se
radi baš o prigodi zbog koje se krše pravila.
Maeve je na prvu nedjeljnu matineju u New York planirala povesti i
Celesteine roditelje. Otići će po njih u Rydal i onda ih odvesti na željeznički
kolodvor, da mogu stići zajedno. Jedan Celestein brat živio je u New Rochelleu,
a sestra u New Yorku, pa su i oni došli, s obiteljima. Bili smo snažno zastupljeni
u publici, s obzirom da se nikako nije moglo znati koji je od miševa naš. Kad se
kazalište zamračilo i publika prestala šuškati, zastor se digao uz zvuke uvertire
Čajkovskog. Prekrasna djeca odjevena kako se djeca nikad ne odijevaju izjurila
su iz božićne jelke i reflektori su osvijetlili scenografiju koja je mirno mogla
predstavljati Nizozemsku kuću. Bila je to svojevrsna arhitektonska fatamorgana,
ako je takvo što moguće, vizualni nesporazum za koji sam znao da nije stvaran,
ali je na trenutak bio strahovito uvjerljiv.
Maeve se nalazila pet sjedala od mene, u dugoj obiteljskoj vrsti Norcrossa i
Conroya, tako da se nisam mogao nagnuti do nje i upitati je vidi li to i ona: dva
golema portreta nisu prikazivala VanHoebeekove, ali oba su, iznad minuciozno

154
 Knjige.Club Books
izrađenog drvenog okvira kamina, bila blago zakrenuta jedan prema drugom. Bila
je tu i duga zelena sofa. Je li naša bila zelena? Stol, stolice, druga sofa, masivni
sekreter čija je staklena prednja strana bila puna prekrasnih knjiga u
kožnom uvezu, za koje se sve ispostavilo da su na nizozemskom. Sjećam se kako
sam kao dječak prvi put izvadio ključ iz stola i popeo se na stolac da otvorim ta
staklena vrata, pa onda onog čuđenja kad sam vadio knjigu po knjigu i otkrivao
kako je u svakoj inače poznata abeceda bila tako raspoređena da ne odaje nikakav
smisao. Baletna scenografija bila je upravo takva. Luster koji je visio
nad pozornicom sam prepoznao, nije ga se moglo zamijeniti ni za što drugo.
Koliko sam samo nebrojenih sati proveo ležeći na leđima dok sam zurio u taj
luster, svjetlo i kristali su se spajali, a ja sam udvostručenim naporom pokušavao
sam sebe hipnotizirati. O tome sam čitao u knjižnici. Naravno, namještaj je bio
raspoređen plitko, zguran u neprirodnu vrstu kako bi se napravilo prostora
plesačima, ali da sam se mogao popeti na pozornicu i rasporediti ga kako
treba, mogao sam obnoviti vlastitu prošlost. Istinu govoreći, nije tako bilo samo s
Orašarom, bilo kakva luksuzna konfiguracija iz daljine bi mi djelovala kao prozor
u mladost. Toliko je ta mladost sad već bila daleko. Celeste mi je sjedila slijeva,
Kevin s desna, lica su im ugrijala svjetla pozornice. Gosti na zabavi su plesali, a
djeca su se držala za ruke i oko njih načinila krug. Nakon što su se svi
plešući maknuli s pozornice u stranu, pala je kazališna noć i iza zlog kralja miševa
ušli su miševi. Valjali su se po podu i bjesomučno trzali nožicama u zraku. Spustio
sam dlan Celeste na ruku. Toliko miševa! Toliko djece koja plešu. Stigli su
Orašarovi vojnici, vodio se rat, živi miševi odvukli su mrtve da bi napravili mjesta
za još plesača.
U prvom činu još je i bilo nekakve radnje, ali u drugom se samo plesalo.
Španjolski plesači, arapski plesači, kineski plesači, ruski plesači, beskrajni plešući
cvjetovi. Prigovoriti baletu da se previše pleše ne zvuči baš primjereno, ali kad
više nije bilo iščekivanja miševa niti namještaja o kojem bih mogao razmišljati, s
mukom sam pronalazio smisao. Kevin me dotaknuo po ruci pa sam se nagnuo
prema njemu. Osjetio sam mu u dahu miris Lifesaverovih karamel bombona. “Pa
kako to može tako dugo trajati?” šapnuo je. Bespomoćno sam ga pogledao i bez
glasa rekao Nemam pojma. Celeste i ja djecu smo dok su bila mala nekoliko puta
ne baš energično pokušali odvesti u crkvu, ali smo potom odustali i ostavili ih da
spavaju. U gradu u kojem čovjeku nešto stalno privlači pažnju, nismo im uspjeli
pružiti priliku da razviju jak unutarnji život, za ovakve prigode, kad budu morali
izdržati drugi čin Orašara.
Kad je balet napokon svršio pa su Šećerna vila, Orašar i Klara te kum
Drosselmeyer i snježne pahulje svi redom dobili svoj dio gromkog pljeska
(miševe nisu zvali da se poklone!), publika je uzela kapute i ustala, svi su se osim
Maeve krenuli probijati prema prolazima. Ona je ostala sjediti i gledala ravno pred
sebe. Primijetio sam da joj moja punica stavlja ruku na rame, a onda se naginje
da joj nešto kaže. Oko nas su se svi pokrenuli. Naša obitelj je stajala i nije se

155
 Knjige.Club Books
micala, pa je zapriječila prolaz. Bake i majke koje su bile popunile naš red okretale
su svoje pratioce prema izlazu u suprotnom pravcu.
“Danny?” dozvala me punica.
Bili smo značajna skupina u publici, nekolicina Conroya i mnoštvo Norcrossa
- supružnici, djeca, roditelji, braća i sestre. Progurao sam se pored svih njih.
Maeve su se na nosu i bradi stvarale graške znoja. Kosa joj je bila potpuno mokra,
kao da je u međuvremenu, dok smo mi ostali gledali balet, otišla plivati. Torbica
joj je ležala na podu pa sam iz nje iskopao istu onu žutu plastičnu kutijicu, sad
povezanu gumicom, i iz male plastične vrećice u njoj izvadio dvije tablete
glukoze.
“Doma”, rekla je tihim glasom, i dalje je gledala pred sebe, iako su joj se kapci
sklapali.
Gurnuo sam joj prvu tabletu među zube, a onda i drugu. Rekao sam joj da
žvače.
“Što da radim?” pitala je punica. Maeve je otišla po njih autom i onda s njima
došla vlakom, jer nitko od nas nije htio da Bill Norcross vozi po New Yorku.
“Treba li joj zvati hitnu?”
“Ne”, rekla je Maeve, i dalje nije okretala glavu.
“Bit će dobro”, rekao sam Billu, kao da se ovo stalno događa. Preplavila me
jako stara mirnoća.
“Trebam...” zaustila je Maeve i onda sklopila oči.
“Što?”
Onda su se tu našli Celeste i Kevin s čašom narančinog soka i ubrusom punim
leda. Nisam ni vidio kad su otišli, a već su stigli donijeti ono što nam je bilo
potrebno. Znali su. Celeste je iz reda iza podigla mokru vunu Maeveine kose i
držala joj zamotani led na vratu. Kevin mi je dodao sok.
“Kako ste ovo uspjeli tako brzo nabaviti?” Redovi su bili puni djevojčica i
njihovih pratitelja koji su uzbuđeno prepričavali svaki jete skok.
“Otrčao sam”, rekao je moj sin, koji se tijekom predstave gušio od vlastitog
viška energije. “Rekao sam da je ženi pozlilo.”
Kevin je znao kako se kretati kroz gužvu - korist od odrastanja u gradu. Prinio
sam maramicu sestrinim ustima.
“Pij.”
“Svjestan si kako će ti sestra biti ludo ljubomorna što si baš ti donio sok”,
rekla je Celeste Kevinu. “Radije bi ispala heroj, nego miš.”
Kevin se osmjehnuo jer je nagrađen za stoičko podnošenje dosade.
“Hoće li biti dobro?”
“Hoće”, rekla je tiho Maeve.

156
 Knjige.Club Books
“Izvedi sve u predvorje”, rekla je Celeste ocu, koji je sad, kao i Kevin, tražio
što bi radio. “Stižem za minutu.”
Maeve je stisnula oči, a onda ih malo jače otvorila. Nije imala skoro nikakvog
uspjeha u žvakanju tableta i ispijanju soka. Nešto soka joj se cijedilo iz kuta usana.
Dao sam čašu Celeste i iz žute kutijice izvadio trakicu testa. Ruke su joj bile
vlažne i hladne kad sam joj u test ugurao prst.
“Što misliš da se dogodilo?” upita me Celeste.
Maeve kimne i proguta. Polako je dolazila sebi. “Ples tako dug.”
Ljudi se uvijek toliko žure otići iz kazališta. Nadaju se kako će prvi stići do
zahoda, uhvatiti taksi, stići u restoran prije nego što im otkažu rezervaciju. Prošlo
je jedva deset minuta od gromkih ovacija i predaje buketa cvijeća i golema
dvorana Njujorškog državnog kazališta gotovo se sasvim ispraznila. Niz prolaz
između redova sad su u malim piruetama i svojim kaputićima krznenih
ovratnika odlazile posljednje djevojčice, koje su sjedile u prvim redovima. Svi ti
plišani stolci sklopili su se sami. Jedna od razvođačica zastala je kod našeg reda,
žena u bijeloj suknji i zakopčanoj zelenoj vesti. “Ljudi, treba li vam pomoć?”
“Dobro je”, rekao sam. “Treba joj samo minuta da se oporavi.”
“On je doktor”, rekla je Celeste.
Maeve se osmjehne i bez glasa, usnama izgovori riječ doktor. Razvođačica
kimne. “Tu smo, ako što treba.”
“Trebamo samo malo tu još sjediti.”
“Nema problema”, rekla je žena.
“Ispričavam se”, rekla je Maeve. Obrisao sam joj lice. Test je pokazao da joj
je šećer na 2.1. Trebao bi biti 5.0, a mene bi zadovoljilo i 3.9.
“Trebala si nekom reći da se ne osjećaš dobro.”
Celeste pomakne led Maeve na tjeme.
“Ah, to je baš fino”, rekla je Maeve. “Nisam se htjela dizati. Mislila sam...”
Duboko je udahnula, sklopila oči.
Rekao sam joj da popije još gutljaj soka.
Progutala je, pa opet počela. “Neću ometati.” Maeve je bila u košulji i vesti,
vunenim čarapama. Sve joj je to sad bilo skroz promočeno.
Celeste joj je kosu držala skupljenu u jednoj ruci, a ubrus s ledom u drugoj.
“Idem iza bine po May pa ćemo onda na večeru”, rekla mi je. “Kad joj bude bolje,
dovedi je kući.”
“Danny bi trebao ići”, rekla je Maeve. Još nas nije ni pokušala pogledati.
“Danny ne ide”, rekla je Celeste. “Ima ih puno i nikom neće faliti. Detant,
okej? Bolesna si, May će te htjeti vidjeti, zato planiraj da dođeš k nama.”
Predala mi je kockice leda, namočeni ubrus. Glukoza je djelovala. Gledao sam
kako se život polako vraća na sestrino lice.

157
 Knjige.Club Books
“Reci May da je bila dobar miš”, rekla je Maeve.
“Sama ćeš joj reći”, odgovori Celeste.
“Moram odvesti tvoje roditelje kući.” Sestrin glas je u drugim okolnostima
naginjao gromkom, sad je bio tako slabašan da mi nije jasno kako ju je Celeste
uopće čula. Lebdio je zrakom nekamo prema visokom stropu. Celeste odmahne
glavom. “Samo radi što ti Danny bude rekao, za promjenu. Moram ići.”
Nagnuo sam se i poljubio Celeste. Više je nego sposobna biti na visini
zadatka. Prolazila je pored razvođačica koje su hodale između redova sklopljenih
stolaca, skupljale programe razbacane po podu i ambalažu od slatkiša metlicama
gurale na lopatice.
Maeve i ja zajedno smo sjedili u kazalištu. Spustila je glavu na moje rame.
“Bila je baš ljubazna”, rekla je.
“Uglavnom je takva.”
“Detant”, reče Maeve.
“Bolje ti je.”
“Malo. Ali godi mi sjediti.” Uzela mi je maramicu i obrisala lice i vrat. Uzeo
sam joj ruku i probušio joj još jednu rupicu u jagodici, da joj opet provjerim šećer
u krvi.
“Koliko je?”
Pogledao sam trakicu. “2.3.”
“Pričekat ćemo još minutu.” Sklopila je oči.
Pogledom sam prešao preko mora praznih sjedala, udahnuo sam mješavinu
parfema koji su se zadržali u zraku iznad nas. Miševi i pahuljice, božićna jelka i
scenografija dnevne sobe, publika koja je to gledala sjedeći u tami - ničega više
nije bilo, sve je nestalo, osim nas dvoje. Samo smo se malo preračunali. Maeve
će biti u redu.
Počeo sam razmišljati da je smjestim u auto i vozim okolo da vidi moje
zgrade. Mogao bih je odvesti u Harlem i pokazati joj prvu višekatnicu koju sam u
životu kupio, onda otići do Washington Heightsa i pokazati joj zgradu
medicinskih znanosti koja se smjestila na dva parkirališta čiji sam vlasnik bio pet
mjeseci. Mogao bih je voziti da razgleda sve. Maeve je moje poslovanje
poznavala do u zadnju paru, ali ga nikad nije vidjela uživo. Kad budemo
gotovi, možemo svratiti u Café Luxembourg i prije povratka kući pojesti odrezak
s pomfritom. Kevin i May bili bi tako sretni što je vide kod nas da bi Maeve i
Celeste možda uvidjele kako je vrijeme da zakopaju ratnu sjekiru. Ako će se to
ikad dogoditi, bit će to danas, kad smo se tako izgubili u Orašaru i onda s tim
strmoglavim padom šećera u krvi. Naposljetku, Celeste joj je priskočila u pomoć
i Maeve joj je bila zahvalna. Cak se i najstarije srdžbe mogu utrnuti. Nakon čaše
vina, ako joj bude do vina, Maeve bi se stepenicama popela u sobu kod May i
razmaknula plišane životinje s drugog kreveta tako da u mraku mogu ležati jedna

158
 Knjige.Club Books
pored druge. May bi joj pričala kako je izgledao svijet kroz one dvije rupice za
oči, a Maeve uzvratila opisom onog što je vidjela iz četrnaestog reda. Celeste
bi mi gore u našem krevetu rekla kako je u redu što je moja sestra tu, ma i više
nego u redu. Maeve bi napokon mogla vidjeti kao osobu kakvu oduvijek
poznajem.
“Ne”, rekla je Maeve. “Odvezi me kući.”
“Ma daj”, rekao sam. “Pa ovo je tako važna večer.”
Čupkala je ovratnik veste. “Ne mogu ostatak večeri provesti u ovoj odjeći. Ne
znam ni hoću li je podnijeti na sebi dok se budem vozila kući.”
Nabavit ću ti odjeću. Sjećaš li se kad sam došao i spavao kod tebe dok si bila
na koledžu? Tata me dovezao bez četkice za zube, bez ičeg. Odvela si me u
dućan.”
“O, Danny, pa ne misliš ozbiljno? Ne mogu u trgovinu i ne mogu provesti
večer komentirajući balet s Norcrossima. Dok tu sjedim, jedva držim oči
otvorene. Auto mi je na kolodvoru. Sutra ujutro imam sastanak na poslu. Hoću
nešto pojesti i zaspati u vlastitom krevetu.” Okrenula se prema meni. Uskoro će
nam u Njujorškom državnom kazalištu isteći dobrodošlica.
Imala je, naravno, pravo. Trebao sam razmišljati o tome kako ćemo stići do
predvorja, a ne o razgledavanju grada nakon kojeg bih je još do sitnih sati držao
budnom. Sestru nikad ne bih opisao krhkom, ali izraz na licu bio joj je jasan. Uzela
me za ruku. “Hajdemo ovako, odvezi me kući i prespavaj. Koliko već godina nisi
prespavao kod mene? Onda ćemo se ustati u cik zore, prije ptica. Bit ću dobro.
Možeš me odvesti do kolodvora po auto i onda produžiti do New Yorka prije
prometne gužve. Kod kuće si do sedam. To bi bilo sasvim u redu, je li? Celeste
sad tu ima cijelu obitelj.”
Ne bi bilo ni približno u redu, ali nisam znao što drugo. Dok su svi bili vani
na večeri za May, prije nego što je poslužena torta u obliku miša koju je Celeste
prethodno odnijela u restoran, Maeve i ja smo se taksijem vratili mojoj kući. Znao
sam kako će May ostati razočarana, a Celeste pobjesniti, ali sam znao i koliko je
Maeve loše, koliko je iscrpljena. Znao sam da bi na svijetu samo ona za mene
napravila isto. Maeve je sjela na klupicu za skidanje čizama koju smo držali kod
ulaznih vrata, a ja sam otrčao gore, spakirao torbu i ostavio poruku.
Maeve je u autu veći dio puta kući prespavala. Bio je početak prosinca, s
kratkim i hladnim danima. U Jenkintown sam vozio po mraku i cijelo vrijeme
razmišljao o večeri koju propuštam, o May kako pleše s mišjom glavom. Čim smo
stigli sestrinoj kući, nazvao sam doma, ali se nitko nije javio. “Celeste, Celeste,
Celeste”, govorio sam u telefonsku sekretaricu. Zamišljao sam je kako u velikoj
kuhinji gleda telefon i okreće se na drugu stranu. Maeve je otišla ravno u
kupaonicu da se okupa. Spravio sam jaja s tostom i jeli smo za njenim malim
kuhinjskim stolom. Kad smo otišli na spavanje, nije još bilo ni osam.
“Sad barem svatko ima svoju sobu”, rekao sam. “Ne moraš spavati na kauču.”

159
 Knjige.Club Books
“Nikad mi nije bio problem spavati na kauču”, odgovorila je.
Oprostili smo se u hodniku. Druga spavaća soba služila joj je kao ured, pa
sam sad gledao police pune fascikala kojima je na hrptu pisalo Conroy. Mislio
sam iz zabave dohvatiti koji, toliko da ne mislim na katastrofe koje su se tog dana
dogodile, ali onda sam odlučio na trenutak sklopiti oči, i to je bilo to.
Kad mi je Maeve pokucala na vrata, probudila me iz sna u kojem sam
pokušavao doplivati do Kevina. Sa svakim zamahom ruke kao da sam ga gurao
dalje od sebe, dok mu nisam jedva vidio glavu iznad valova. Stalno sam mu vikao
da pliva natrag prema meni, ali bio je predaleko da me čuje. Uspravio sam se u
krevetu, otvorenih usta, pokušavao sam shvatiti gdje sam. Onda sam se sjetio.
Nikad u životu nisam bio sretniji što sam se probudio.
Maeve odškrine vrata. “Prerano?”
Sad kad je svanulo jutro, jučerašnji plan mi se činio krajnje logičnim, nužnim.
Maeve je u kuhinji opet bila ona vedra osoba, kuhala je kavu i govorila mi kako
se strašno dobro osjeća, kao da se ništa od svega toga nije dogodilo. (“Trebala
sam se samo okupati i dobro naspavati”, rekla je.) Shvatio sam kako ću se
dovoljno rano vratiti kući da se mogu iskupiti. Malo iza četiri sata opet smo
bili vani u mraku, Maeve je zaključavala ulazna vrata svoje kućice. Zacrtani plan
ostvarivali smo prije roka. Ništa neće propasti.
“Hajdemo do kuće”, rekla je Maeve kad smo opet sjeli u auto. “Ti to
ozbiljno?”
“Nismo nikad bili u ovo doba dana.”
“U ovo doba dana nismo nikad bili nigdje.”
“Pa nećemo nikamo zakasniti.” Imala je toliko energije, zaboravio sam kakva
je ujutro, kao da joj svaki novi dan stiže na valu koji je uspjela uhvatiti.
Nizozemska kuća nije bila daleko od njene i budući da je bila u smjeru u kojem
smo trebali ići i s obzirom da smo tako rano izašli, nisam vidio ništa loše u tome
da odemo. Ulice su bile u mraku, s upaljenom rasvjetom. Neće se razdaniti prije
sedam. Iz New Yorka sam otišao po mraku i vratit ću se prije nego se opet razdani.
Nije loše.
Kuće u VanHoebeekovoj ulici nikad nisu bile sasvim mračne. Ljudi bi po
cijelu noć na trijemu ostavili upaljeno svjetlo, kao da stalno čekaju da se netko
vrati kući. Plinske lampe treperile su na kolnim prilazima, svjetiljka u prozoru
dnevne sobe gorjela bi cijelu noć, no čak i s tih nekoliko rasvjetnih tijela, kuće
su odavale neki mir koji je nagovještavao kako su svi stanari u krevetima, čak su
i psi Elkins Parka spavali. Zaustavio sam auto na našem mjestu i ugasio motor.
Mjesec je na zapadu tako sjao da se nije vidjela ni jedna zvijezda. Sve je obasjavao
ravnomjerno: golo drveće, kolni prilaz, široki travnjak po kojem se rasulo lišće i
široko kameno stubište. Mjesečina je padala na kuću i po autu u kojem smo sjedili
Maeve i ja. Pa kad bih ovako što vidio kao dječak koji na čistini stoji budan,

160
 Knjige.Club Books
satima prije svitanja, hladne zimske noći? Kao i svatko drugi u susjedstvu, čvrsto
bih spavao u svojem krevetu.
“Ispričaj me kod May i Kevina”, rekla je Maeve.
Sjedili smo skupa u autu, oboje duboko zamišljeni, utonuli u vlastite misli.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da govori o baletu i večeri nakon njega.
“Ma neće im to biti problem.”
“Ne bih se htjela osjećati kao da sam joj to upropastila.”
Nisam se mogao usredotočiti na May kad je posvuda uokolo bila mjesečina i
svjetlucao mraz. Možda se još nisam do kraja probudio. “Dođeš li ikad ovamo
ovako rano?”
Maeve odmahne glavom. Sumnjam da je uopće i gledala kuću, koja se
prekrasno uzdizala iz tame. Uglavnom je već odavno nisam imao pred očima, ali
povremeno bi se nešto dogodilo, slično ovom i oči bi mi se opet otvorile i ugledale
je tamo - golemu, besmislenu, impozantnu. Iz tamne živice mogla bi svakog
trenutka istrčati brigada orašara i naletjeti na bataljun miševa. Travnjak je bio
posut ledom, kao šećerom. Pozornica u Centru Lincoln nije bila sagrađena da
nalikuje na Nizozemsku kuću, nego je Nizozemska kuća mjesto radnje
besmislenog bajkovitog baleta. Je li moguće da je naš otac, kad je prvi put skrenuo
na prilaz kući, spoznao kako baš tu želi podizati obitelj? Je li se to dogodi kad
siromah postane skorojević?
“Gledaj”, rekla je šaptom Maeve.
Upalilo se svjetlo u glavnoj spavaćoj sobi. Gledala je na prednju stranu kuće,
dok je Maeveina soba, bolja soba s manjim ormarom, imala prozore na vrt iza
kuće. Nekoliko minuta poslije ugledali smo svjetlo u hodniku na katu, a onda na
stubištu, kao i kad me Maeve prvi put dovela ovamo, nakon što sam došao kući
iz Choatea, samo se sad cijela stvar odvijala obrnutim redoslijedom. U autu,
u mraku, nismo progovarali. Prošlo je pet minuta, pa deset. Onda je niz kolni
prilaz krenula žena u svijetlom kaputu. Iako bi bilo logično pomisliti kako je to
sobarica ili neka od djevojaka, oboma nam je, čak i s ove udaljenosti, bilo jasno
da je to Andrea. Kosu je vezala u rep, a na mjesečini je bila nekako svjetlije plava.
Ruke je stisnula na grudi pa joj se kaput tu čvrsto pripio uz tijelo, a za njom se
vukao rub nečeg ružičastog. Vidjeli smo nekakve papuče koje su mogle biti i
cipele. Činilo se, gledano sa strane, da ide ravno prema nama.
“Vidi nas”, rekla je tihim glasom Maeve, a ja sam je uhvatio za ruku, ako
možda namjerava izaći iz auta.
Kad je Andrea još bila dobra tri metra od kraja kolnog prilaza, zaustavila se i
okrenula lice mjesecu, ruku je podigla do zatvorenog ovratnika kaputa. Nije bila
uzela šal. Nije očekivala kako će ranojutarnja tama biti tako svijetla ili mjesec
tako pun, pa je zastala, zatečena prizorom. Bila je dvadeset godina starija od
mene, ili sam je takvom pamtio. Meni su bile četrdeset i dvije, Maeve četrdeset i
devet, uskoro će joj biti pedeset godina. Andrea je načinila još nekoliko koraka

161
 Knjige.Club Books
prema nama i Maeve je ispreplela prste s mojim. Bila je skroz preblizu, ta naša
maćeha, koliko se netko s druge strane ulice uopće može približiti. Vidio sam da
je istovremeno ostarjela i ostala baš ona ista, u očima, nosu, bradi. Nije mi
djelovala ni po čemu posebno. Bila je to žena koju sam poznavao u djetinjstvu,
a sad mi je bila potpuno nepoznata, žena koja je nekoliko godina bila udata za
našeg oca. Sagnula se, sa sitnog šljunka podigla presavijene novine i nakon što ih
je gurnula ispod pazuha, okrenula se i počela hodati mrazom prekrivenim
travnjakom.
“Kamo će?” šapnula je Maeve, jer se stvarno činilo kako se uputila prema
živici s južne stane, iza koje se nalazi druga kuća. Mjesečina joj je obasjavala
bijeli kaput, svijetlu kosu, dok nije zamakla iza drvoreda pa je više nismo mogli
vidjeti. Čekali smo. Nije se opet pojavila na ulaznim vratima.
“Misliš li da je otišla oko kuće? To nema nikakvog smisla. Užasno je hladno.”
Palo mi je na pamet kako ja nikad nisam sjedio za volanom kad bismo išli do
Nizozemske kuće i shvatio da je pogled s ovog mjesta malo drugačiji.
“Idemo”, rekla je Maeve.
Nismo otišli ravno na kolodvor po auto, nego smo se zaustavili u zalogajnici
i uz jaja i tost, isto ono što smo jeli za večeru, kadar po kadar analizirali Andrein
izlazak po novine. Je li ugledala nešto što mi nismo vidjeli? Jesu li to bile papuče
ili cipele? Andrea nikad nije sama išla po novine. Nikad nije silazila u spavaćici,
ili je to možda činila dok smo svi ostali još spavali. Naravno, u kući je
sad vjerojatno sama. Norma i Bright, koje smo u glavi još uvijek vidjeli kao jako
mlade, sad bi morale biti u kasnim tridesetim godinama. Koliko je već dugo sama
u toj kući?
I onda je konačno, kad smo iscrpli i zadnju činjenicu i pretpostavku, Maeve
spustila šalicu kave na tanjurić. “Gotova sam”, rekla je.
Došla je konobarica kojoj sam rekao da nam donese račun. Maeve je
odmahnula glavom. Spustila je ruke na stol i pogledala me ravno u oči, onako
kako bi je uputio otac.
“Gotova sam s Andreom. Sad ti ovdje prisežem. Gotova sam s kućom. Neću
više odlaziti tamo.”
“U redu”, rekao sam.
“Kad je krenula prema autu mislila sam da ću dobiti infarkt. Od toga što sam
je opet vidjela zaboljelo me u grudima, a prošlo je, koliko ono godina otkako nas
je izbacila?”
“Dvadeset i sedam.”
“To je dovoljno, zar ne? Ne treba nam to. Možemo ići negdje drugdje.
Možemo parkirati u arboretumu i gledati drveće.”
Navika je čudna stvar. Možda ti se čini da je razumiješ, ali kad nešto radiš, ne
možeš baš točno pojmiti kako to izgleda sa strane. Razmišljao sam o Celeste i
svim onim godinama dok mi je govorila koliko je suludo to naše parkiranje ispred
162
 Knjige.Club Books
kuće u kojoj smo živjeli kao djeca, i kako sam mislio da je problem u tome što to
ona nikad neće moći razumjeti.
“Djeluješ razočarano”, rekla je Maeve.
“Stvarno?” zavalio sam se na naslon klupe separea. “Nije to izraz
razočaranja.” Nevolju koja nas je snašla pretvorili smo u fetiš, zaljubili se u nju.
Smučilo mi se kad sam shvatio da smo to tako dugo održavali, sad kad smo
odlučili prestati.
Ali ništa od toga nisam morao reći jer je Maeve sve to savršeno shvaćala.
“Zamisli samo da je ranije izašla po te novine”, rekla je. “Možda prije dvadeset
godina.”
“Mogli smo opet početi živjeti vlastite živote.”
Platio sam račun, sjeli smo u auto i odvezli se do parkirališta kolodvora na 30.
ulici. Maeve je u New York došla jučer, gledati May kako pleše u predstavi.
Moglo bi se reći kako smo odlaskom do Nizozemske kuće i potom do zalogajnice
protratili prednost koju nam je dalo rano ustajanje. Maeve se natrag u Jenkintown
neće morati voziti kroz prometnu gužvu, ali ja ću sad na putu u New York naletjeti
na špicu. Maksimalno ću se potruditi sve objasniti Celeste. Reći ću joj kako se
ispričavam što sam otišao, ispričavam što se tako kasno vraćam i onda joj otkriti
što smo postigli.
Maeve i ja smo se složili, dani s Nizozemskom kućom ostali su iza nas.

163
Knjige.Club Books

TREĆI DIO

164
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

“Ako se Maeve razboli, ti si taj kojem glava mora ostati bistra”, rekla je Jocelyn
u malom stanu u kojem smo živjeli nakon što nam je umro otac. Ostani miran.
Ljudi koji se uspaniče samo stvore više posla.” Čudno je što čovjeku ostane u
glavi. Ne bi prošao ni tjedan, a vjerojatno ni jedan jedini dan, a da se ne prisjetim
njene upute. Sposobnost za učinkovito djelovanje poistovjećivao sam sa
sposobnošću da ostanem miran, a to se neprestano pokazivalo ispravnim. Kad me
gospodin Otterson nazvao iz bolnice s informacijom da je Maeve doživjela srčani
udar, nazvao sam Celeste i zamolio je da mi spakira putnu torbu i doveze auto.
“Trebam li ići s tobom?” upitala je.
Ponudu sam cijenio, ali odbio. “Nazovi Jocelyn”, rekao sam, jer mi je ona bila
na pameti. Na pameti mi je bio i otac. Imao je pedeset i četiri godine, Maeve su
bile pedeset i dvije. Nisam bio toliko zaokupljen njegovom smrću, koliko
pogodbom koju sam sklopio s Bogom, kad sam onog dana izašao sa sata
geometrije u srednjoj školi Bishop McDevitt: poštedi Maeve i umjesto nje
uzmi koga god hoćeš. Koga god.
Mala čekaonica na kardiološkom odjelu bila je skrivena iza toaleta i slavina s
pitkom vodom. Tu sam zatekao gospodina Ottersona, koji je izgledao kao da je
tjedan dana prosjedio na istom sivom stolcu, s laktovima na koljenima,
prorijeđene, sijede kose. S njim su bile Sandy i Jocelyn. Čule su što se dogodilo,
ali su ga molile da im sve ponovo sam ispriča. Otterson je Maeve spasio život.
“Bili smo na sastanku s oglašivačem i Maeve je ustala i rekla kako mora kući”,
počeo je priču svojim tihim glasom. Na sebi je imao hlače sivog odijela i bijelu
košulju. Sako i kravatu je skinuo. “Posve sigurno se nije obazirala na to kako se
osjeća, koliko je već mogla otrpjeti. Znate kakva je.”
Svi smo se složili.
Odmah su otišli sa sastanka. Pitao ju je li joj pao šećer u krvi, a ona mu je
odgovorila da nije, ovo je nešto drugo, možda gripa. “Kad sam joj rekao da ću je
odvesti kući, ništa nije komentirala”, rekao je gospodin Otterson. “Toliko se loše
osjećala.”
Bili su tek dvije ulice od njene kuće kad je odlučio okrenuti auto i odvesti je
u bolnicu u Abington. Uglavnom se vodio vlastitom intuicijom, rekao je. Glavu

165
 Knjige.Club Books
je bila spustila na prozor automobila. “Kao da će se rastopiti”, rekao je. “Ne mogu
to objasniti”:
A da ju je gospodin Otterson samo odvezao kući, otpratio do ulaznih vrata i
rekao neka se dobro odmori, sad bi bilo gotovo.
Ostatak priče ispričala mi je sama Maeve, kad sam je posjetio na odjelu za
oporavak. Još uvijek se mučila do kraja probuditi iz anestezije i pokušavala se
nasmijati. Rekla je da se gospodin Otterson izderao na mladu ženu na prijemu
hitne službe. Kod njega je to kao da netko drugi izvadi pištolj. Maeve je čula kad
je rekao dijabetičarka. Čula je kad je rekao srčani udar, iako je mislila kako samo
dramatizira da je netko dođe pogledati. Uopće joj nije palo na pamet da bi moglo
biti srce. Onda je napokon osjetila, taj pritisak koji joj se uspuzao sve do čeljusti,
vidjela prostoriju kako se okreće, oca koji se po groznoj vrućini penje zadnjim
katom betonskog stubišta.
“Prestani slagati tu facu”, šapnula ja. “Hoću još spavati.” Te su sobe držali
tako jarko osvijetljene da sam joj htio dlanom prekriti oči, ali samo sam je držao
za ruku i promatrao kako joj monitor rada srca polako ide gore-dolje, sve dok nije
došla sestra i odvela me. Bio sam prilično miran te noći koju sam proveo u
čekaonici, a gospodin Otterson je ostao do iza ponoći, koliko mu god govorio da
treba poći kući. Bio sam miran i sutradan, kad mi je tijekom poslijepodneva
kardiolog rekao kako je za vrijeme ugradnje stenta dobila malignu aritmiju, pa na
odjelu mora ostati dulje nego što se očekivalo. Otišao sam njenoj kući da se
istuširam i malo odspavam. Bio sam miran dok sam stalno putovao od njene kuće
do čekaonice, primao posjetitelje kojima nije bilo dopušteno ulaziti k njoj, dok
sam čekao tri dnevna termina kad mogu sjediti pored njenog kreveta. Ostao sam
miran sve do četvrtog jutra dok nisam došao u čekaonicu i u njoj zatekao drugu
osobu - stariju ženu, vrlo mršavu, kratke sijede kose. Kimnuo sam joj i sjeo na
svoje uobičajeno mjesto. Taman sam je mislio pitati je li joj prijateljica, jer sam
bio siguran kako je odnekud poznajem, kad sam shvatio da je to moja majka.
Maevein srčani udar natjerao ju je da isplazi ispod kamena. Nije došla na
promociju diplome niti na očev sprovod. Nije je bilo kad su nam rekli da odemo
iz kuće. Nije mi bila na vjenčanju niti je dolazila kad su mi se rađala djeca, niti na
Dan zahvalnosti, Uskrs ili bilo koju od bezbrojnih nedjelja kad je vremena i
energije da se sve raspravi bilo u izobilju, ali eto je sad, u abingtonškoj bolnici,
kao da je kakav anđeo smrti. Ništa joj nisam rekao, jer čovjek nikad ne smije
zapodijevati razgovor sa smrću.
“O, Danny”, rekla je. Bila je u suzama. Prekrila je oči rukom. Podlaktica joj
je izgledala kao da je netko vezao snop od deset olovki.
Znao sam što se dogodi kad ljudi vlastitu srdžbu krenu preispitivati u bolnici.
Bolnica ih izbaci van. Nema veze je li srdžba opravdana. Jocelyn mi je rekla kako
od ljudi koji izgube živce nema nikakve koristi, a moja zadaća je bila pobrinuti se
za Maeve.
“Ti si bio onaj doktor”, rekla je naposljetku.
166
 Knjige.Club Books
“To sam bio ja.”
Ako su Maeve pedeset i dvije, koliko bi onda imala ona? Sedamdeset i tri?
Djelovala je deset godina starije.
“Sjećaš se toga?” upitala je.
Lagano sam kimnuo, pitao sam se trebam li se upuštati čak i u takav
minimalan kontakt. “Imala si pletenicu.”
Prošla je rukom po kratkoj kosi. “Imala sam uši. Imala sam ih i prije, ali ovaj
put, ne znam, nisam ih podnosila.” Pitao sam je što želi.
Opet je oborila pogled. Mogla je zapravo biti sablast. “Vidjeti vas”, rekla je.
Ispričati vam se.” Otrla je oči rukavom veste. Izgledala je baš kao i svaka druga
starica u bolničkoj čekaonici, samo viša i mršavija. Na sebi je imala traperice i
plave platnene tenisice. “Tako mi je žao.”
“Fino”, rekao sam. “Onda smo to sad obavili.”
“Došla sam vidjeti Maeve”, rekla je dok je na prstu okretala mali zlatni prsten.
U sebi sam pomislio kako ne smijem zaboraviti ubiti Fluffy. “Maeve je jako
bolesna”, rekao sam i pomislio kako je odavde moram izbaciti prije nego što se
pojavi Fluffy i počne je braniti, prije nego što se pojave Sandy, Jocelyn i gospodin
Otterson i svi ostali koji bi mogli početi odlučivati treba li ostati ili ne. “Vrati se
kad joj bude bolje. Sad se mora usredotočiti da ozdravi. Možeš valjda pričekati?
Nakon toliko vremena?”.
Majka je pognula glavu poput suncokreta na kraju dana, spuštala je sve niže i
niže dok joj brada nije bila tek malko iznad koščatog uleknuća grudi. Suze su joj
na trenutak zastale pred uzdrhtalom bradom i onda potekle. Rekla mi je da je
jutros već dolazila vidjeti Maeve.
Nije još bilo ni sedam. Dok sam ja u njenoj kuhinji jeo jaja, naša majka je
sjedila pored njenog kreveta u staklenom kavezu na kardiološkom odjelu, držala
je za ruku i plakala i tako strahovit teret svoje žalosti i srama spuštala mojoj sestri
izravno na srce. Na odjel je uspjela ući na najizravniji mogući način: rekla im je
istinu, ili barem dio. Otišla je dežurnoj sestri i kazala joj da je njena kći
Maeve Conroy imala srčani udar i ona je sad tu, majka, upravo pristigla. Majka je
djelovala kao da i sama tek što nije dobila infarkt pa je sestra zanemarila pravila i
dopustila joj posjet koji je istovremeno bio predug i izvan redovnog termina
posjeta na odjelu, što je učinila da bi pomogla majci, a ne kćeri. Znam, jer sam s
tom sestrom osobno razgovarao. Razgovor sam obavio poslije, kad mi se vratio
dar govora.
“Bila je sretna”, rekla je moja majka, glasom tihim poput šuma okrenute
stranice. Gledala me s takvom strahovitom potrebom u očima, da nisam znao traži
li od mene da sve to popravim ili mi govori kako se ona vratila da sve bude dobro.
Brzo sam ustao i ostavio je u čekaonici, zanemario dizalo i prednost dao pet
katova stepenica. Bio je travanj, počelo je kišiti. Prvi put sam se u životu zapitao
je li otac sestru volio dublje od apstraktnog, distanciranog načina na koji sam tu
167
 Knjige.Club Books
ljubav uvijek zamišljao. Je li mislio da je Maeve u opasnosti pa ju je zato
namjeravao skloniti od majke na sigurno? Bjesomučno sam hodao među
redovima automobila. Da je netko pogledao kroz prozor bolničke sobe, rekao bi,
vidi tog jadnog čovjeka. Ne sjeća se gdje je parkirao. Sestru sam htio maknuti od
majke, htio sam da bude sigurna od svakog tko je može tako nemarno ostaviti i
onda opet osvanuti u najgorem mogućem trenutku. Htio sam joj potvrditi kako ću
u tome ustrajati, zajamčiti sestri kako na nju budno pazim i da je ništa loše ne
može opet snaći. Ali sad je spavala.
Ne postoji priča o povratku majke razmetne. Bogataš nije priredio gozbu da
proslavi povratak svoje negdašnje žene. Sinovi, nakon što su svih tih godina kod
kuće izdržali bez majke, nisu nad vrata objesili vijenac, zaklali ovce, iznijeli vino.
Kad ih je ostavila, pobila ih je, svakog je ubila na svoj način, a sad, više desetaka
godina poslije, ne žele je natrag. Požurili su se putem zaključati kapiju, otac i
njegovi sinovi, dok im je vjetar šibao kapute. Prijatelj im je dojavio. Znali su da
dolazi i kapija se morala zaključati.
Pacijentu na odjelu kardiologije bile su dopuštene tri petnaestominutne
posjete dnevno, s jednim posjetiteljem. Moja majka je sljedeća dva posjeta
iskoristila da se nađe uz sestrin krevet, redovit jutarnji posjet i onaj sredinom
poslijepodneva. Sestra je došla u čekaonicu i rekla nam kako Maeve pita za
majku. Meni je ulaz dopušten u sedam sati navečer i shvatio sam da sad nije
trenutak za tvrdoglavost, konfrontaciju i raspravu.
Pogreške se neće ispravljati niti nepravde pretresati. Ući ću da vidim sestru i
to je sve. Iako liječnik nisam bio dugo, znao sam kakvu štetu bolesnima
mogu nanijeti zdravi. Možda zato što su prošla dvadeset i četiri sata otkako sam
je zadnji put vidio i možda zato što ju je uzbudio majčin dolazak, Maeve je
izgledala bolje. Sjedila je na stolcu pored kreveta, a svi su monitori piskali u
skladu s boljim radom srca.
“Ma vidi ti nje!” rekao sam i nagnuo se da je poljubim. Maeve me počastila
jednim od svojih rijetkih osmijeha kao na božićno jutro, širokim, iskrenim.
Djelovala je kao da bi mogla skočiti sa stolca i zagrliti me: “Ma možeš li ti to
povjerovati?”
A ja nisam rekao, što? I nisam rekao, ma znam / Toliko ti je bolje, jer sam
znao o čemu govori i to nije trenutak da se čovjek pravi naivan. Rekao sam: “Bilo
je to veliko iznenađenje.”
“Rekla mi je da ju je Fluffy pronašla i prenijela joj da sam bolesna.” Maeve
su pri prigušenom svjetlu sjale oči. “Rekla je da je odmah došla.”
A ja joj nisam rekao, odmah, nakon samo četrdeset i dvije godine, već: “Znam
da se zabrinula za tebe. Svi su se zabrinuli. Mislim da su te došli posjetiti svi koje
si u životu upoznala.”
“Danny, majka nam je tu. Nitko drugi sad nije bitan. Zar ne izgleda
prekrasno?”

168
 Knjige.Club Books
Sjeo sam na nenamješten krevet. “Prekrasno”, rekao sam.
“Tebi to baš nije po volji.”
“Je. Radujem se zbog tebe.”
“Isuse Kriste.”
“Maeve, želim ti zdravlje. Što god za tebe bilo najbolje.”
“Stvarno bi trebao naučiti lagati.” Kosa joj je bila počešljana, pitao sam se je
li je to češljala majka.
“Lažem”, rekao sam. “Ne možeš vjerovati kako dobro lažem.”
“Tako sam sretna. Upravo sam doživjela srčani udar, a to mi je svejedno
najsretniji dan u životu.”
Rekao sam joj manje-više istinu, da me zanima samo njena sreća.
“Drago mi je što se vratila zbog mojeg infarkta, a ne sprovoda.”
“Pa nemoj tako.” Prvi put otkako je gospodin Otterson nazvao moj ured,
iskrsnula je opasnost da me shrvaju emocije.
“Istina je”, rekla je. “Daj joj da prespava u mojoj kući. Donesi hrane. Neću da
cijelu noć provodi u čekaonici.”
Kimnuo sam. Toliko sam se morao suzdržavati da nisam mogao progovoriti
ni riječi.
“Volim je”, rekla je Maeve. “Nemoj mi ovo pokvariti. Nemoj je otjerati dok
sam zatvorena u staklenom kavezu.”
Kasnije sam istog tog dana otišao njenoj kući i spakirao se. Ionako bi mi bilo
lakše odsjesti u hotelu. Sandy sam zamolio da ode po majku i odveze je sestrinoj
kući. Sandy je već sve znala, uključujući i kako ja na to gledam, što je bilo pravo
čudo, s obzirom da uopće nisam bio u stanju osjećaje izraziti riječima. Koliko
sam uspio razabrati, Sandy, Jocelyn i Fluffy su se svaka na svoj način nosile s
povratkom Eine Conroy.
“Znam kako je to sad teško”, rekla mi je Sandy, “jer znam koliko je bilo teško.
Ali mislim kako bi, da si je tad poznavao, bio sretan što je opet vidiš.”
Samo sam je pogledao.
“U redu, možda i ne bi, ali ovo mora ispasti dobro, zbog Maeve.” Što je
značilo da ja trebam srediti da sve ispadne dobro, a ona će mi pomoći. Sandy je
oduvijek bila sofisticiranija od druge dvije.
Majka nije ponudila nikakvo objašnjenje. Dok smo zajedno bili u čekaonici,
držala se blizu prozora, kao da razmišlja hoće li van. Njen jad kao da se glasao
nekim sitnim, piskavim cviležom, poput fluorescentne lampe prije nego što
pregori, poput tinitusa, nečeg što se jedva može razabrati, a dovodi vas gotovo do
ludila. Onda bi bez riječi otišla, kao da ni ona više samu sebe nije mogla podnijeti.
Kad bi se nekoliko sati poslije vratila, bila je opuštenija. Sandy mi je ispričala da
je odlazila na druge katove i tražila ljude s kojima može hodati, roditelje ili

169
 Knjige.Club Books
nervozne članove obitelji koji čekaju vijesti. Satima bi sa strancima obilazila
razne sobe medicinskih sestara.
“A oni su joj to dopuštali?” upitao sam. Mislio sam da postoji neki propis koji
to brani.
Sandy slegne ramenima. “Kaže im da joj je kći imala srčani udar pa da i ona
čeka. Nije baš neki opasan lik, tvoja majka.”
U to me se baš nije moglo uvjeriti.
Sandy uzdahne. “Znam. Mislim da bih i ja isto tako i dalje bila ljuta na nju,
da nije tako stara.”
Mislio sam kako su Sandy i moja majka istih godina, barem približno, ali
shvatio sam što je mislila reći. Majka mi je bila kao kakav hodočasnik koji je upao
u led i kojeg su nakon više stotina godina protiv njegove volje otopili. Sve je na
njoj ukazivalo da je mislila kako ove dane neće doživjeti.
Fluffy me uspijevala vješto izbjegavati i kad sam je napokon pred dizalima
uspio uhvatiti nasamo, pretvarala se da me tražila. “Uvijek sam te držala
pristojnim čovjekom”, rekla je i uputila me da budem ljubazniji.
“A ja sam tebe uvijek držao osobom koja može pogriješiti, samo što si ovaj
put stvarno nadmašila samu sebe.”
Fluffy se nije dala. “Učinila sam ono što je za Maeve najbolje.” Pred nama su
se otvorila vrata dizala i kad su nas ljudi iz njega pogledali, oboje smo odmahnuli
glavom.
“Kako je moguće da je Maeve bilo pogubno čuti nešto o majci dok je još bila
samo dijabetičarka, a sad kad je dijabetičarka koja je doživjela infarkt, to je
odjednom dobro?”
“Drugačije je to”, rekla je Fluffy kojoj su se zarumenjeli obrazi.
“Objasni mi, jer ja to nikako ne razumijem.” Pokušao sam dozvati sve ono
povjerenje koje sam u nju nekoć imao, ženu koja je mene i Celeste učila odgajati
našu djecu, koju smo bez razmišljanja ostavljali samu kod kuće da pazi Kevina i
May.
“Bojala sam se da će Maeve umrijeti”, rekla je Fluffy suznih očiju. “Htjela
sam da vidi majku prije nego što umre.”
Ali Maeve naravno nije umrla. Svakog dana bivalo joj je sve bolje, svakog
dana bi nadvladala poteškoće. Svakog dana pitala je samo za majku.
Držao sam simptomatičnim što je majci Maeve postala dio dnevnog
rasporeda. Nekako je osigurala pravo da gura kolica s cvijećem, sjedi i posjećuje
ljude koji na raspolaganju nisu imali vlastitu majku. Ne znam kako je ljude iz
bolnice nagovorila da joj sve to dopuste jer je, kad bismo se našli zajedno, bila
više ili manje nijema. Pomislio sam kako je suviše nemirna da bi sjedila u
čekaonici, ali vjerojatnije je bliže istini da nije htjela sjediti sa mnom. Nije me
mogla pogledati. Kad bi u posjet došla Fluffy, ili bi stigli Sandy, Jocelyn ili

170
 Knjige.Club Books
gospodin Otterson ili pak Norcrossovi ili dobri stari advokat Gooch ili neka
skupina njenih kolega s posla ili iz crkve ili iz susjedstva, eto ti majke kako skuplja
novine i časopise, ispituje ljude tko bi bocu vode ili naranču. Vječito bi nekom
gulila naranču. Služila se svojim posebnim trikom.
“I kako je bilo u Indiji?” upitala ju je jednog poslijepodneva Jocelyn, kao da
se majka upravo vratila s godišnjeg. Jocelyn je ostala najsumnjičavija prema
majci, ili bolje rečeno, po sumnjičavosti je bila druga.
Primijetio sam kako su se majci crni kolobari ispod očiju malo smanjili.
Valjda je bila prva osoba u ljudskoj povijesti kojoj je boravak u bolničkoj
čekaonici godio zdravlju. Jocelyn i ja bili smo u bolnici s Fluffy. Sandy je bila na
poslu. Prije ili kasnije, Elna će nam nešto morati reći.
“Indija je bila pogrešan potez”, napokon se oglasila.
“Ali htjeli ste pomoći”, rekla je Fluffy. “Pomagali ste ljudima.”
“A zašto u Indiju?” Mislio sam taj razgovor prosjediti u tišini, ali me u tom
trenutku svladala radoznalost.
Majka je cupkala nit pređe koja je visjela s kraja rukava njene tamnozelene
veste, iste veste u kojoj je bila svakog dana. “U časopisu sam pročitala članak o
Majci Terezi, kako je časne zamolila da je pošalju u Kalkutu da pomaže sirotinji.
Više se ne sjećam ni koji je to bio časopis. Neki na koji je tvoj otac bio
pretplaćen.”
Ne bih to nikad povezao, majku kako sjedi u kuhinji Nizozemske kuće oko
1950. i čita u Newsweeku ili Lifeu o Majci Terezi, dok su druge žene iz
VanHoebeekove ulice preuzimale rukovodeća mjesta u vrtnom klubu i išle na
ljetne plesove.
“Majka Tereza je velika žena”, rekla je Fluffy.
Majka je kimnula. “Naravno, tad još nije bila Majka Tereza.”
“Radili ste s Majkom Terezom?” upita Jocelyn.
U tom trenutku sve se činilo mogućim, uključivši i moju majku kako u
bijelom pamučnom sariju umiruće drži za ruku. Djelovala je tako obično, kao da
se već riješila svih ljudskih taština. Ili sam možda previše toga učitao u koščati
obris njenog lica. Duge, tanke ruke koje je prekrižene držala u krilu asocirale su
me na drva za potpalu. Prsti desne ruke stalno su nalazili put do prstena koji
je nosila na lijevoj.
“Htjela sam, ali je brod otišao u Bombaj. Sumnjam da sam prije odlaska uopće
i pogledala kartu Indije. Završila sam na krivom kraju zemlje.” To je izgovorila
kao da želi reći, eto, svi griješimo. “Rekli su mi da bih morala putovati vlakom,
pa sam se onda na to i spremila, namjeravala sam otputovati u Kalkutu, ali kad
jednom provedeš nekoliko dana u Bombaju...” rečenicu je tu završila.
“Onda što?” potakla ju je na nastavak Fluffy.
“Shvatiš da ima toliko posla i u Bombaju”, tiho je rekla majka.

171
 Knjige.Club Books
“Puno je posla i u Brooklynu.” Dohvatio sam plastičnu čašu koja mi je stajala
do nogu, ali kava se ohladila. A prošli su dani kad bih u bolnici pio hladnu kavu.
Danny, rekla je Fluffy da me upozori, ali nisam znao na što. “Ne, ima pravo”,
rekla je moja majka. “To sam trebala napraviti. Mogla sam služiti sirotinju
Philadelphije i navečer se vraćati kući, ali nisam imala mozga ni koliko je Bog
dao guski. Ta kuća...”
“Kuća?” rekla je Jocelyn, kao da želi reći, pa što je Nizozemska kuća kriva
što je ona zanemarila obitelj?
“Uništila mi je svaki osjećaj za mjeru.”
“Bila je ogromna”, rekla je Fluffy.
Na televizoru koji je u kutu visio pod stropom čekaonice prikazivala se
emisija o demoliranju stare kuće. Daljinskog upravljača nije bilo, ali još prvog
dana popeo sam se na stolac i isključio zvuk. Četiri dana poslije, ljudi su na
televizoru u tišini hodali praznim prostorijama i pokazivali na zidove kroz koje će
probiti prolaze.
“Nikad nisam mogla shvatiti zašto je vaš otac htio tu kuću, a on nikad nije
uspio razumjeti zašto ja nisam.”
“Pa zašto nisi?” Valjda postoje gore patnje od života u prekrasnoj kući.
“Bili smo siromašni”, rekla je majka. Nisam ni znao da se zna služiti raznim
glagolskim vremenima. “Nisam imala što tu raditi, svi ti kamini i stepenice, svi ti
ljudi koji me poslužuju.”
Fluffy tiho frkne. “To je idiotski. Nikad vas nismo posluživali. Vi ste mi
svakog jutra pripremali doručak.”
Majka je odmahnula glavom. “Bilo me stid, same sebe.”
“A oca?” pomislio bih da je otac bio očigledan objekt stida. On je,
naposljetku, tu kuću kupio.
“Vašeg oca nije bilo stid”, rekla je jer me nije razumjela. “Bio je oduševljen.
Deset puta dnevno našao bi nešto što mi je htio pokazati. ‘Elna, daj dođi vidi ovaj
rukohvat!’, ‘Elna, dođi van da vidiš garažu!’”
“Obožavao je garažu”, rekla je Fluffy.
“Nikad mu nije bilo jasno kako bi se itko u toj kući mogao osjećati jadno.”
“VanHoebeekovi su bili jadni”, rekla je Fluffy. “Barem je tako bilo na kraju.”
“U Indiju si otišla da pobjegneš od kuće?” Naravno, nije posrijedi bila samo
kuća ili muž. Bilo je tu i dvoje djece koje je spavalo na drugom katu, a nitko ih
nije spominjao. Majčine svijetle oči bile su zamagljene mrenama i pitao sam se
koliko zapravo vidi.
“Pa zbog čega drugog?”
“Ja sam nekako pretpostavljao da je zbog tate.”

172
 Knjige.Club Books
“Voljela sam tvog oca”, rekla je. Riječima se poslužila spremno. Nije ih
morala izvlačiti iz sebe. Voljela sam tvog oca.
Fluffy je to bio znak da ustane. Protegnula se na petama, digla ruke iznad
glave. Rekla je, kao da odgovara na neki neizrečeni zahtjev, da nam ide donijeti
pristojnu kavu iz obližnje ulice, na što je ustala i majka i rekla da ide na treći kat
gledati novorođenčad, ja sam rekao da idem do govornice nazvati Celeste, a
Jocelyn je onda rekla da, ako je tako, ona onda ide kući. Razgovarali smo dok to
više nismo mogli podnijeti ni sekunde, i onda smo prestali.
Naravno, tih dugih dana nije se samo od majke očekivalo da pokreće
razgovor. Svi smo se trudili nekako ubiti vrijeme. Jocelyn je bila u mirovini, ali
Sandy je i dalje radila. Pričala je o svojim poslodavcima koji su tražili da se sag
usisava samo u jednom smjeru. Fluffy je pričala o Nizozemskoj kući prije nego
što su došli Conroyi, o tome kako se brinula za gospođu VanHoebeek nakon što
je ostala bez novca i kako je vlakom odlazila u New York prodavati
komade njenog nakita. To mi je, za to doba, zazvučalo kao zapanjujuće hrabar
potez mlade žene.
“Nisi ih mogla prodati u Philadelphiji?” pitao sam je.
“Naravno da jesam”, odgovorila je, “ali onaj kome bi prsten prodala u
Philadelphiji samo bi ga potom odnio na Manhattan i preprodao po dvostrukoj
cijeni.”
Fluffy je, kad je gospođa VanHoebeek slomila kuk, prodala trostruku nisku
bisera da podmiri račun u bolnici, a kad je starica umrla, prodala je broš da plati
sprovod, malu zlatnu ptičicu koja je u kljunu držala smaragd.
“Ostalo je još stvari”, pričala je dalje Fluffy. “Ni približno kao na početku, ali
gospođa i ja smo ih prodavale polako. Nitko nije znao koliko će još poživjeti.
Banka koja je prodala kuću? Potpuni idioti. Od mene su tražili da popišem sve
vrijedne stvari da ih mogu dati procijeniti. Većinu nisam dirala, ali nešto sam
uzela sebi.”
Digla je ruku da nam pokaže staromodno ukrašen dijamantni prsten, s malim
rubinom sa svake stane. Taj prsten nosila je otkako sam je upoznao.
Pretpostavljam kako joj to nije bilo lako priznati, s obzirom da je moj otac
kupio kuću i sve u njoj. Budući da je prsten bio vlasništvo gospođe VanHoebeek,
trebao je postati njegov, kao i sve ostalo, pa bi ga možda poklonio mojoj majci,
koja ga je onda mogla dati Maeve kad odraste, ili meni da ga dam Celeste. Ali
za to je otac trebao biti čovjek koji kopa po kutijama s nakitom, a nije bio, ili je
majka trebala biti osoba koja bi tu željela živjeti. Prsten bi najvjerojatnije ostao
netaknut dok ne bi stigla Andrea. Njoj pak ne bi promaknuo nikakav nakit koji bi
kuća nudila.
Da smo to od nje tražili, Fluffy bi bilo kome od nas taj prsten vratila, ali majka
se samo nagnula prema njoj pa ga promatrala svojim zastrtim očima. “Tako je
lijep”, rekla je i poljubila joj ruku. “Baš fino što ga imaš.”

173
 Knjige.Club Books
***

Prvi put kad sam, dok sam studirao medicinu, uspio za praznike doći u
Jenkintown, to je moralo biti za Dan zahvalnosti 1970. godine. Tog prvog
semestra obaveze su me zatrpale kao lavina, baš kao što je dr. Able i predvidio, a
ja sam s mukom održavao korak. Tome treba dodati da smo Celeste i ja iz našeg
stana izvlačili maksimum, a nisam imao vremena niti me vuklo da vikendom
idem kući. To je bilo prije nego što se počelo pričati o braku, pa su Maeve i
Celeste još bile frendice. Celeste i ja doputovali smo zajedno vlakom u
Philadelphiju, večer uoči Dana zahvalnosti. Maeve je došla po nas pa smo Celeste
odbacili kući, a Maeve i ja smo se sutradan vratili Norcrossima na večeru.
Muškarci i dječaci u dvorištu su se nabacivali ragbijaškom loptom - kao počast
Kennedyjevima, govorili smo - dok su žene i djevojčice gulile krumpire,
kuhale umak i obavljale sve one druge stvari koje se rade u zadnji čas. Kad su
shvatile da se uopće nije šalila kad im je rekla da ne zna kuhati, Maeve su poslale
van da servira stol.
Večera je imala gomilu uzvanika, djecu su morali poslati u dnevnu sobu, da
jedu s kartaških stolova kao kakav skup kazališnih zamjena koje sanjare o tome
kako će jednog dana nastupiti u samoj blagovaonici. Bili su tu ujaci, ujne, stričevi
i tete, nećaci i velika zbirka lutalica koje nisu imale kamo, kategorija u koju smo
pripadali Maeve i ja.
Celesteina majka za praznike bi uvijek pripremila spektakularan objed i
nakon mjeseci u kojima je večera značila nešto na brzinu uzeti iz bolničke kantine
ili skidati kifle pacijentima s pladnja, bio sam joj posebno zahvalan. Glave su se
pognule i ruke držale za svakim stolom dok je Bill Norcross izgovarao svoju
urednu molitvenu zahvalu. “Za ovu i sve druge njegove milosti učini nas Gospode
istinski zahvalnim.” Čim smo podigli glave, zdjele mahuna s bisernim lukom i
planine nadjeva, običnog i pire krumpira, plitice narezane puretine te
zdjelice umaka krenule su na svoju turneju stolom u smjeru kazaljke na satu.
A čime se vi bavite? upitala me žena koja mi je sjedila slijeva. Bila je to jedna
od Celesteinih mnogobrojnih teta. Nisam joj se sjećao imena iako smo se na
vratima upoznali.
Danny studira medicinu na Columbiji”, rekla je gospođa Norcross sa suprotne
strane stola, za slučaj da možda sam tu informaciju ne želim otkriti.
“Medicinu?” rekla je teta i onda, začudo, pogledala Celeste. Nisi mi rekla da
studira medicinu.”
Središnji dio dugog stola je umuknuo, a Celeste je slegnula svojim lijepim
ramenima. “Nisi pitala.”
Što namjeravate specijalizirati? pitao me jedan od stričeva ili tetaka. Upravo
sam im postao zanimljiv. Nisam znao pripada li taj toj teti.

174
 Knjige.Club Books
Pred očima su mi iskrsnule sve prazne zgrade koje sam vidio u Washington
Heightsu i na trenutak mi se učinilo kako bi stvarno bila velika stvar da im sad
otkrijem istinu: planiram specijalizirati nekretnine. Vidio sam kako mi se s kraja
stola neobuzdano osmjehnula Maeve i potvrdila kako ona jedina razumije koliko
je ovo suludo. “Nemam pojma”, rekao sam.
“Moraš li rezati ljude?” upitao me Celestein mlađi brat. Rekli su mi kako mu
je ovo prva godina da sjedi u blagovaonici. Bio je daleko najmlađa osoba za
stolom.
“Teddy”, upozorila ga je majka.
Obdukcije”, nastavio je Teddy, koji je umirao od dosade. “Moraju ih raditi,
to ti je tako.”
Moramo, potvrdio sam, ali su nas natjerali da prisegnemo kako o tome nikad
nećemo govoriti za večerom.”
Publika je ovu suzdržanost nagradila smijehom. Iz daljine sam čuo kako netko
pita Maeve je li i ona liječnica. “Nisam”, odgovorila je i digla u vis vilicu na koju
je nabola mahunu. “Ja vam se bavim povrćem.”
Nakon večere, kad su nas natovarili ostacima hrane za vikend, Celeste me na
rastanku poljubila. Maeve joj je obećala da će u nedjelju ujutro, kad krenemo na
vlak, doći po nju. Pratili su nas do auta, svi ti sretni Norcrossi i govorili da
moramo ostati. Poslije će biti filmova, kokica, kartat će se hearts. Kvrgica je
istrčao u dvorište i bjesomučno lajao na hrpe lišća dok ga nisu otjerali natrag u
kuću.
“Ovo nam je prilika”, šapnula mi je Maeve i uskočila za volan. Ja sam obišao
auto i sjeo do nje, dok su oni tamo stajali, cijela ekipa, mahali su nam i smijali se
dok smo kretali.
Norcrossi su večerali rano pa jedva da je bio suton. Imali smo taman toliko
vremena da svratimo do Nizozemske kuće, prije nego što se upale svjetla. Obećali
smo Jocelyn da ćemo k njoj na pitu, pa je to bila tek kratka međuigra prije odlaska
na veličanstvene objede drugih ljudi. Još smo bili dovoljno mladi da se
možemo točno prisjetiti Dana zahvalnosti kakav je bio kad smo bili djeca, ali u
tom sjećanju nije bilo nikakve čežnje. Ili smo u blagovaonici jeli ja, Maeve i naš
otac, dok su se Sandy i Jocelyn trudile da se ne vidi kako jedva čekaju otrčati kući
vlastitim obiteljima, ili su to bile godine s Andreom i djevojčicama, kad su se
Sandy i Jocelyn otvoreno žurile. Nakon onog katastrofalnog Dana zahvalnosti
kad je Maeve protjerana na treći kat, više se nije pojavljivala u Elkins Parku, a ja
bih svake godine gledao njen prazan stolac i osjećao se bijedno, iako mi nije bilo
do kraja jasno zašto bi to što je nema na Dan zahvalnosti bilo gore nego kad je
nema svih drugih večeri. To što smo taj Dan zahvalnosti mogli provesti s obitelji
Norcross dosta nam je toga nadoknadilo i oboje smo s večere otišli oporavljeni,
pa makar je odlazak više nalikovao na bijeg. Možda je moguće, mislili smo,
nadmašiti te jadne praznike naše mladosti.

175
 Knjige.Club Books
“Morat ćeš mi oprostiti”, rekla je Maeve dok je spuštala prozor da udahne
studenog zraka, “ali ako ovog časa ne pripalim, neću preživjeti.” Izvukla je
cigaretu i dodala mi kutiju da odlučim sam, pa mi onda pružila i upaljač. Uskoro
smo oboje ispuhivali dim, svatko kroz svoj prozor.
“Koliko god ta večera bila dobra, cigareta je možda još i bolja”, rekao sam.
“Da sad na meni izvedeš obdukciju, našao bi mi u tijelu samo tamno pureće
meso i umak, s možda malom žilom pire krumpira u desnoj ruci.” Maeve je pazila
na unos ugljikohidrata. Preskočila je pitu Norcrossovih da može pojesti komad
kod Jocelyn.
“Mogao bih te pokazivati na vizitama”, rekao sam i pomislio na Billa
Norcrossa kako pili truplo purice. Maeve je lagano uzdrhtala. “Ne mogu vjerovati
da te tjeraju da režeš ljude.”
“A ja ne mogu vjerovati da me ti tjeraš da studiram medicinu.”
Nasmijala se i onda stisnula usne prstima, kao da joj se diže večera. “Ah, daj
se prestani tužiti. Stvarno, osim što moraš razrezivati ljudska biča, reci mi jednu
stvar koja je baš toliko grozna?”
Zabacio sam glavu i ispustio dim. Maeve bi uvijek govorila da pušim kao da
mi je to zadnja cigareta na putu za gubilište, a sad sam pomislio kako bi mi ova
stvarno trebala biti posljednja. Znao sam da šteti, iako su tih dana liječnici i dalje
držali kutiju Maribora u džepu kute. Naročito ortopedi. Ako nisi pušio, nisi mogao
biti ortoped. “Najgori dio je što shvatiš da ćeš umrijeti.”
Pogledala me upitno podignutih crnih obrva. “To prije nisi shvaćao?”
Odmahnuo sam glavom. “Misliš da shvaćaš. Misliš kako ćeš, s devedeset i
šest godina prileći na kauč nakon velike večere za Dan zahvalnosti i više se nećeš
probuditi, ali čak i tad nisi baš do kraja siguran. Možda se radi tebe učini neki
poseban ustupak. Svi to misle.”
“Nikad ni za trenutak nisam pomislila kako ću s devedeset i šest godina
umrijeti na kauču, čak ni da ću doživjeti devedeset i šest.”
Ali nisam slušao, govorio sam. “Jednostavno ne shvaćaš koliko je načina da
čovjek umre, kad se isključi vatreno oružje, borbe noževima i padanje kroz prozor
i sve drugo što se vjerojatno neće dogoditi.”
“Recite, doktore, a što će se dogoditi?” Trudila se da mi se ne nasmije, ali bila
je istina: tih dana sam razmišljao samo o smrti.
“Previše bijelih krvnih zrnaca, premalo crvenih krvnih zrnaca, previše željeza,
respiratorna infekcija, sepsa. Može ti se začepiti žučni kanal. Može ti se probušiti
jednjak. I onda, karcinomi.” Pogledao sam je. “Mogli bismo tu cijelu noć
razgovarati o karcinomu. Kažem ti, čovjeka stvarno izbaci iz cipela. Tijelo ti na
tisuću načina može zaribati bez ikakvog razloga, a da toga uopće možda nećeš biti
ni svjestan dok ne bude prekasno.”
“Što te onda navodi da se zapitaš, što će nam uopće liječnici.”

176
 Knjige.Club Books
“Upravo tako.”
“Pa”, rekla je Maeve i povukla dug dim, “već znam kako ću umrijeti, pa se
barem oko toga ne moram brinuti.”
Pogledao sam njen profil koji je osvijetlila ulična rasvjeta kad se počela paliti,
uz svjetla koja je Andrea upalila u Nizozemskoj kući. Sva je bila oštroumna,
izravna i lijepa, sve je na njoj zračilo životom i zdravljem. “Kako ćeš umrijeti?”
Ne znam zašto sam je pitao, posve sigurno nisam htio znati odgovor.
Za razliku od studenata medicine s moje godine koji su, dok su iznosili
hipoteze o vlastitoj smrti, zvučali kao da nasumično listaju katalog bolesti, Maeve
je ostavljala dojam da zna o čemu govori. “Od srca ili moždanog udara. Tako
umiru dijabetičari. Vjerojatno od srca, kad uračunaš u to i tatu, što mi nije neki
problem. To je brže, zar ne? Bum.”
Odjednom sam se na nju naljutio. Lupa gluposti, a ionako, bio je Dan
zahvalnosti i ovo je trebala biti igra, slično kao što Norcrossi dijele karte za hearts.
“Ako te toliko brine srčani udar, zašto onda sad tu pušiš?”
Trepnula je. “Ne brine me. Rekla sam ti kako ja nisam osoba koja će s
devedeset i šest godina umrijeti nakon večere. To si ti.”
Bacio sam cigaretu kroz prozor.
“Danny, Isusa ti boga, otvori vrata i pokupi taj čik.” Udarila me nadlanicom
po ramenu. “To je dvorište gospođe Buchsbaum.”

177
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

“Sjećaš li se kad smo živjeli u maloj kući, a gospođa Henderson preko puta dobila
bi od sina iz Kalifornije cijelu gajbu naranči?” počela bi priču naša majka dok je
sjedila pored bolničkog kreveta u zasebnoj sobi u koju su preselili Maeve. “Dala
bi nam tri naranče.”
Maeve je na sebi imala ružičasti kućni ogrtač od šenil tkanine, koji joj je May
prije više godina odabrala, a na noćnom ormariću pored nje stajao je čvrsto vezan
buket ružičastih ruža koje je donio gospodin Otterson. I obrazi su joj bili ružičasti.
“Dvije naranče podijelili bismo na tri dijela, a ti bi onda ogulila koru i uz sok
iz treće ispekla kolač. Kad smo ga izvadili iz pećnice, poslala bi me da odem po
gospođu Henderson da može s nama jesti.”
“To su bili pionirski dani”, rekla je naša majka.
Inventar kućice nizali su s velikom ljubavlju: kvrgavi smeđi kauč s
mramornim nogarima, mekani žuti naslonjač s mrljama od prolivene kave na
jednom od naslona za ruke. Uokvirena slika kovačnice (pitali su se odakle im,
kamo je nestala?), stolić i stolci u kuhinji, samo jedan bijeli metalni ormarić
zakovan za zid iznad sudopera: četiri tanjura, četiri zdjele, četiri šalice, četiri čaše.
“Zašto baš četiri?” Gledao sam monitor i mislio kako bi joj kardiološko stanje
moglo biti bolje.
“Jer smo čekali tebe”, odgovorila je majka. Pod Maeveinim patronatom
osjećala se sigurnom pa joj nije bio problem govoriti.
“Krevet mi je bio u kutu prednje sobe”, rekla je Maeve.
“A vaš otac bi svake večeri rasklopio paravan pokraj njenog kreveta i rekao:
‘Gradimo Maeve sobu.’”
Dok su živjeli u kućici, hranu su nabavljali u komisionom dućanu u vojnoj
bazi, a namirnice nosili kući u mrežastoj torbi koju je otac domišljato spleo od
bijelog konopca. Skupljali su limenke za akciju prikupljanja lima, čuvali
susjedima bebu, radili u centru za podjelu hrane koji je crkva ponedjeljkom i
petkom otvarala siromasima.
Radile su Maeve i majka, uvijek njih dvije. Zimi je majka rasparala vestu koju
joj je dala jedna od žena iz crkve i od nje mojoj sestri isplela rukavice, kapu i šal.
Ljeti su plijevile vrt koji su sve obitelji zajedno zasadile - rajčice i patlidžani,

178
 Knjige.Club Books
krumpiri i kukuruz, mahune i špinat. Radile su staklenke kompota, kiselile
zimnicu i kuhale pekmez.
Pobrojile su sva svoja postignuća, do zadnjeg, dok sam ja u kutu sjedio s
novinama.
“Sjećaš li se one niske ograde koja je držala kuniće u vrtu?” upitala je majka.
“Sjećam se svega.” Maeve se digla iz kreveta, sjedila je u naslonjaču do
prozora, s dekom složenom u krilu. “Sjećam se da bismo noću ugasili svjetla pa
donijeli svjetiljku u ormar spavaće sobe, odgurali bismo cipele da možemo sjediti
na podu i čitati. Tata je bio dežuran u protuzračnoj. Morala si privući koljena da
staneš u ormar, a onda bih ja ušla za tobom i sjedila ti u krilu.”
“Znala je čitati s četiri godine”, rekla mi je majka. “Najpametnije dijete koje
sam u životu vidjela.”
“Ugurala bih ručnik pod vrata tako da svjetlo ne može van”, rekla je Maeve.
“Zamisli, meni je nekako u glavi bilo da je to svjetlo racionirano, sve je bilo na
točkice pa nismo mogli pustiti svjetlo koje ne koristimo da se razlijeva po podu.
Morali smo paziti da sve ostane u ormaru, da ga možemo trošiti.” Prisjetile su se
gdje se točno kućica nalazila u vojnoj bazi, na kom uglu, ispod kojeg drveta, ali
nisu se baš mogle precizno sjetiti što je naš otac zapravo tamo radio. “Nešto je
naručivao, čini mi se”, rekla je majka. Ma, što ima veze. Zato su bile sigurne kako
je izgledao mali trijem od lijevanog betona, dvije stepenice, crvene pelargonije
koje su presađene od mladica susjedove biljke i cvale su u posudama od
terakote. S vrata se ulazilo ravno u dnevnu sobu, desno je bila mala spavaća soba
u kojoj su spavali roditelji, kuhinja lijevo, a kupaonica između.
“Kuća je bila veličine poštanske marke”, rekla je Maeve.
“Manja od tvoje?” upitao sam, jer je, što se mene tiče, i sama živjela u lutkinoj
kući.
Njih su se dvije pogledale, moja majka i moja sestra, pa se onda nasmijale.
Imao sam majku koja me ostavila dok sam bio dijete. Nije mi nedostajala.
Bila je tu Maeve, u svojem crvenom kaputu, crnokosa, stajala je u podnožju
stubišta, na bijelom mramornom podu s malim crnim kvadratićima, iza nje je po
prozorima padao snijeg u svjetlucavim plahtama, a ti su prozori bili široki poput
platna u kinu, brod u samostojećem satu odbrojavao je minute ljuljajući se na
valovima. “Danny!” dozvala bi me. “Doručak. Idemo.” Zimskih jutara po kući je
hodala u kaputu jer su jutra bila tako hladna, a ona je bila tako visoka i mršava da
je svaki komadić energije trošila na rast, a ne na zagrijavanje. “Uvijek izgledaš
kao da si na odlasku”, rekao bi joj otac kad bi prolazio pored nje, kao da mu je
čak i njen kaput išao na živce.
“Danny!” proderala bi se. “Neće ti ga nitko na pladnju donijeti gore.”
Na krevetu u kojem sam spavao bila je hrpa deka, čija mi težina nije dala da
se maknem. U Nizozemskoj kući nije svanulo jutro, a da mi prva pomisao ne bi
bila, mogu li u krevetu provesti cio dan. Ali na noge me osovio sestrin glas koji

179
 Knjige.Club Books
je dopirao iz podnožja stubišta, uz miris kave koju sam bio premlad piti.
“Zaustavlja ti rast”, govorila bi Jocelyn. “Zar ne želiš narasti visok kao tvoja
sestra?” Na podu bih našao papuče, a vuneni kućni ogrtač na krevetu kod nogu.
Izašao bih teturajući na odmorište i drhtao od hladnoće.
“Evo nam princa!” viknula bi Maeve, glavu bi podigla gore, osvijetljenog lica.
“Hajde, imamo palačinke. Nemoj da te moram čekati.”
Radost mojeg djetinjstva nije završila kad je otišla majka, nego kad je otišla
Maeve, one godine kad su se vjenčali otac i Andrea.
A gdje je sve to vrijeme bila majka? Nije me bilo briga. Ona i Maeve sjedile
su na sestrinom krevetu kad se vratila kući iz bolnice, četiri duge noge ispružene
jedna uz drugu. Dok bih prolazio kućom, do mene bi dopirale rečenice ili samo
riječi: Indija, sirotište, San Francisco, 1966. U Choateu sam maturirao 1966.,
upisao se na Columbiju, dok je naša majka pratila djecu bogate indijske obitelji
na brodu do San Francisca, kao protuuslugu za njihovu veliku donaciju sirotištu
u kojem je radila. Ili je to bila kolonija gubavaca? Nije se vraćala u Indiju. Ostala
je u San Franciscu. Onda je otišla u Los Angeles, pa u Durango, pa u Mississippi.
Siromaha, otkrila je, ima posvuda. Otišao sam do garaže i našao sestrinu
kosilicu. Morao sam se odvesti na benzinsku crpku po kanistar benzina, a onda
sam kosio travu. Kad sam to obavio, posao me ispunio takvim strašnim
zadovoljstvom da sam izvukao još i trimer pa pokosio oko gredica za svijeće i
uredio pločnik. Vlasnik zgrade na Manhattanu nikad ne kosi travu.
Otkazao sam sobu u hotelu i kad je sestra izašla iz bolnice, na njenom kauču
proveo besanu noć. Htio sam biti uz nju za slučaj da joj zataji srce, ali sve mi je
tu bilo nepodnošljivo. Ujutro sam se preselio u bivšu Celesteinu sobu kod
Norcrossovih. Fluffy je otišla kući, ali moja majka je stalno bila kod sestre. Maeve
su prijatelji na trijemu ostavljali posude sa složencem, a bilo je tu i pečenih pilića,
vrećica jabuka te kruha s tikvicama, toliko hrane da su Sandy i Jocelyn pola
morale nositi kući. Maeve i moja majka jele su kao ptičice - vidio sam kad su
podijelile kajganu od jednog jajeta. Maeve je bila sretna i umorna i nimalo nije
nalikovala sebi. Nije pričala o poslu kod Ottersona ili onom što mora napraviti za
mene ili o bilo čemu što je bilo zanemareno dok je nije bilo. Sjedila je na kauču i
puštala da joj naša majka donosi tost. Među njima nije bilo nikakve distance,
nikakvog predbacivanja. Živjele su zajedno u vlastitom raju sjećanja.
“Ostavi ih na miru”, rekla mi je preko telefona Celeste. “Sve je pod
kontrolom. Ljudi im maltene provaljuju u stan da im pomažu, a Maeve se ionako
mora odmarati. Nije li to ono što liječnici vječito preporučuju? Ne treba joj više
društva.”
Odgovorio sam joj kako sebe ne vidim kao osobu koja joj tek pravi društvo,
ali čim sam to izgovorio, shvatio sam kako sam baš to. Čekale su da odem.
“Prije ili kasnije moraš se vratiti u New York. Mogu ti dati cijeli popis
razloga.”

180
 Knjige.Club Books
“Vratit ću se jako brzo”, rekao sam ženi. “Hoću samo provjeriti da je sve u
redu.”
“I je li u redu?” upita Celeste. Celeste moju majku nije upoznala, ali je po
prirodnom nepovjerenju uspjela nadmašiti i mene.
Stajao sam u kuhinji kod Maeve. Majka je liječnički recept pričvrstila
magnetom na hladnjak. Plastične bočice s lijekovima uredno je poredala i
evidentirala uzimanje svakog lijeka. Pazila je da ograniči broj posjeta i da
posjetitelje, kad im istekne vrijeme, odmah počne upućivati prema vratima, osim,
naravno, gospodina Ottersona, prema kojem je postupala s puno uvažavanja.
Gospodin Otterson nikad ne bi ostao predugo, a ako bi bilo lijepo
vrijeme, prošetao bi uz Maeve ulicom. Majka je sestru poticala da svakih nekoliko
sati hoda nekoliko krugova oko dvorišta. Sad su bile u dnevnoj sobi i razgovarale
o nekom romanu koji su obje pročitale, pod naslovom Housekeeping, a za koji su
obje tvrdile da im je najdraža knjiga.
“Što?” upitala je Celeste, a onda rekla. “Ne. Pričekaj trenutak. To je otac.
Evo.” Onda se opet obratila meni. “Pozdravi kćer.”
“Zdravo, tata”, rekla je May. “Ako uskoro ne dođeš kući, nabavit ću
hipoalergenskog psa. Razmišljam da uzmem običnu pudlicu. Zvat ću je Stella.
Uzela bih mačku, ali mama veli da ne postoje mačke koje ne izazivaju alergiju.
Kaže da je Kevin alergičan na mačke, ali odakle bi to uopće mogla znati? Pa nikad
nema blizu mačku.”
“Ma o čemu ti to?”
“Čekaj malo”, rekla je tihim glasom May, a onda sam čuo kako su se zatvorila
vrata. “Kad god počnem pričati o psu, izađe van. To je kao mađioničarski trik.
Dolazim u Jenkintown posjetiti tetu Maeve.”
“Ide li i majka s tobom?”
May se oglasi zvukom kojim je komentirala sve vrste idiotizama odraslih.
“Doći ću sama. Morat ćeš doći po mene na željeznički kolodvor.”
“Ne možeš sama putovati vlakom.” May nismo puštali da se sama vozi
podzemnom. Smjela se voziti autobusom i taksijem, ali nikakav vlak nije dolazio
u obzir.
“Čuj, teta Maeve je imala srčani udar”, prenijela mi je najnoviju vijest. “Znaš
da se pita zašto je još uvijek nisam došla posjetiti. A mama nam je rekla da se kući
vratila naša indijska baka i hoću se s njom upoznati. To je prilično velika stvar, u
ovoj fazi igre dobiti novu baku.”
Kakvoj fazi igre? “Nije ona Indijka.” Pogledao sam iz kuhinje svoju blijedu
majku Irkinju na kauču pokraj Maeve, a onda sam im objema okrenuo leđa.
“Živjela je u Indiji, ali to je bilo davno.”
“Kako god, ali ja dolazim vlakom. Ti si se sam vozio vlakom iz New Yorka
kad ti je bilo trinaest godina, kad si bio kod tete Maeve za Uskrs, a meni je, za
ime božje, četrnaest.”
181
 Knjige.Club Books
“Ne sviđa mi se kad govoriš za ime božje. Zvučiš kao moj otac.”
“Djevojke sazriju brže nego momci, tako da, kad razmisliš, praktično sam i
više od dvije godine starija nego što si bio ti.”
Jesam li joj stvarno ispričao tu priču? Naravno da je May starija nego što sam
ja tad bio, vjerojatno dobrih dvadeset godina, ali nema šanse da je pustim da se
sama vozi vlakom. “Lijepo si to zamislila, ali sutra se vraćam kući, nakon što
Maeve odvezem doktoru.”
“Pa ti si doktor”, rekla je i pukla od smijeha.
“Slušaj me May, budi ljubazna prema majci.”
“I jesam”, rekla je. “Ali natjerat će me da siđem s uma. Napisat ću knjigu s
naslovom Šest milijuna razloga zašto ne treba putovati u Pennsylvaniju. Daj mi
baku na telefon da je pozdravim.”
Majka me nije pitala za djecu. Nije ih ni spomenula. Fluffy mi je rekla da je
to zato što joj je ona već sve ispričala o njima, što je učinila i Maeve - o Kevinovim
ocjenama iz prirodoslovnih predmeta, May i njenom plesu. Fluffy je rekla kako
je majka to očajnički htjela znati i da sam ja kriv što me nije pitala, zbog toga što
sam svaku riječ koja bi izašla iz usta omotao slojem mraza.
“Spava”, rekao sam.
“Zašto spava? U dva popodne? Pa nije ona bolesna.”
“Ali je stara”, rekao sam i opet se okrenuo da pogledam majku u drugoj
prostoriji. Smijala se. S tom kratkom kosom, staračkom kožom i pjegavim
rukama, mogla je biti bilo čija majka, ali bila je moja. “Kad se probudi, reći ću joj
da si nazvala.”
Nije bilo nikakvih naznaka da je majka stvarno živjela u svim tim brojnim
gradovima u kojima je, po njenim pričama, boravila. Pitao sam se živi li sad kod
Maeve jer joj je kofer bio u njenom ormaru. Kad sam se vratio kući, Celeste sam
zasuo svim svojim sumnjama i događaj po događaj opisivao joj posljednja dva
tjedna.
“Hoćeš reći da je beskućnica?” upita Celeste. Stajali smo u kuhinji dok je
spremala večeru: losos za nas dvoje i May, koja ribu nije voljela, ali je pročitala
da od nje postaneš pametniji te dva hamburgera za Kevina, kojeg je za to bilo baš
briga. Kad sam se jučer pojavio na vratima, djeca su mi se obradovala, ali poslije
su otkrila kako sam ista ona osoba koju poznaju cijeli život.
“Beskućnica u smislu da nema vlastitu adresu, ne u smislu da spava pod
mostom.” Makar, odakle bih ja to znao?
“Postoji li ikakva mogućnost da se tvoji roditelji nikad nisu razveli? Fluffy
misli da je bilo tako. Vjeruje da je tvoja majka možda i dalje vlasnica kuće, a da
to i ne zna.”
Pretpostavljam kako je Fluffy to morala formulirati kao nagađanje. Ona
sasvim sigurno Celeste ne bi ispričala cijelu priču.

182
 Knjige.Club Books
“Razvedeni su. Otac je platio čovjeku iz američkog konzulata da u Bombaju
dočeka njen brod. Poštom mu je poslao dokumente za razvod i čovjek je majku
odveo ravno u konzulat i rekao joj neka ih pred javnim bilježnikom potpiše. Sve
je bilo jako legalno. Čovjek s dokumentima za razvod predao joj je i pismo koje
joj je napisao otac, u kojem joj zabranjuje da se ikad vrati. Mislim da se odmah
na licu mjesta pobrinuo za sve.” To je bila jedna od bezbrojnih priča koje sam vise
načuo, nego što su mi bile izravno ispričane, kad je Maeve rekla kako bi se majka
sigurno, da je pismo bilo svjedočanstvo ljubavi i sućuti, okrenula i vratila ravno
na brod, kući. Majka je natuknula kako bi to stvarno bilo tako.
“Onda nije potajna bogatašica.”
Odmahnuo sam glavom. “Neskriveni je siromah ”
“A sad se vas dvoje trebate brinuti za nju?”
Celeste je počela u sudoperu obrađivati male crvene krumpire, koje je redom
napadala četkom za struganje, dok sam ja po hladnjaku tražio otvorenu bocu vina.
“Ja se neću brinuti za nju.”
Ali brineš se za Maeve, a Maeve će se morati brinuti za majku.” Razmislio
sam o tome. Pronašao vino. “Pa, zasad se majka brine o Maeve.” Za hranu, da
uzima tablete, oko pranja rublja, posjetitelja.
“A koja je tvoja uloga?”
Sve sam to promatrao, to je bila moja uloga. U svaku situaciju umetnuo bih
svoju prisutnost koja je tu situaciju onda činila nelagodnom. “Samo želim biti
siguran da je Maeve dobro.”
Jer se bojiš da ne doživi novi infarkt ili zato što te strah da na kraju ne zavoli
vašu majku više nego tebe?”
Upravo sam nam namjeravao natočiti vina u čaše, ali s obzirom na smjer
kojim je razgovor kretao, natočio sam samo sebi. “Ne radi se tu o natjecanju.”
“Onda u redu, sjajno, ako to nije natjecanje, ostavi ih na miru Ne djeluješ mi
kao da te majka previše zanima, a Maeve izgleda kao da je zanima samo ona.”
Ovdje ću spomenuti kako je Celeste, dok je Maeve bila bolesna, pokazivala
zavidnu uviđavnost. Svakih nekoliko dana poslala bi dopisnicu s najboljim
željama koju bi potpisala i djeca, a kad je Maeve otpuštena kuci, na trijemu ju je
čekao golemi buket božura. Ne vjerujem da je u cijeloj istočnoj Pennsylvaniji
mogao ostati i jedan neubrani cvijet božura.
“Rekao si Celeste da volim božure?” upitala me Maeve dok je čitala priloženu
poruku.
Ali istina je bila kako sam nisam imao pojma da ih voli. “Zašto se oko toga
prepiremo?” upitao sam Celeste. “Samo sam sretan što sam opet kod kuće.”
Ubacila je ostatak krumpira u cjedilo i obrisala ruke. “Otkad poznajem
Maeve, uvijek je željela da joj se majka vrati. Vas dvoje se ispred starog imanja
parkirate zato što je ono podsjeća na majku, kroz život idete kao da ste vezani

183
 Knjige.Club Books
jedno za drugo žicom jer vas je napustila majka. I onda vam se ta majka vrati,
tvoja sestra je, bog je blagoslovio, napokon sretna, a ti si sav jadan. Kao da ne
želiš da vam nešto naruši status paćenika. Ako ti je toliko stalo do Maeve, a ona
je sad sretna, zašto je onda ne pustiš da bude sretna? Može imati svoj život s
majkom, a ti svoj s nama.”
“Pa nije to nekakva pogodba.”
Ali toga se ti bojiš, zar ne? Da će ti majka proći nekažnjeno? Da će Maeve
biti sretnija s njom nego što je bila s tobom?”
May se proderala odozgo. “Zar ne shvaćate da čujem svaku riječ? Ljudi, pa u
ovoj kući postoje ventilacijski otvori. Ako se hoćete svađati, idite u restoran.”
Ne svađamo se”, rekao sam glasno. Gledao sam svoju ženu i na trenutak je
ugledao, s tim okruglim plavim očima i žutom kosom. Žena koju sam pola života
poznavao zatreperila je preda mnom i onda jednako brzo nestala.
Svađamo se”, rekla je Celeste dok me fiksirala pogledom, jednako glasno, “ali
ćemo prestati.”
Cijelo ljeto mogao sam provesti u New Yorku i nadgledati rušenje zidova u
raznim stanovima, igrati košarku s Kevinom, pomagati May da monologe uči
napamet i sumnjam da bi itko osim Celeste to uopće primijetio, a njoj bi to baš
bilo po volji. Ali iz tjedna u tjedan vraćao sam se u Jenkintown, kao da nisam u
stanju povjerovati da je Maeve sigurna ako to sam ne provjerim. Prespavao bih u
obiteljskoj vili, prizemnici Norcrossovih, gdje sam uvijek bio dobrodošao, a
položaj labradora sad je čuvala kuja Ramona. Iz New Yorka sam stigao autom,
jer mi je automobil trebao da se lakše prebacujem do Maeve, kao i zbog beskrajnih
odlazaka u željezariju. Neprestano sam bio u potrazi za novim projektom da
nekako opravdam što sam tu, a ne da samo sjedim u dnevnoj sobi i gledam ih.
Zelja da popravim prekidač za svjetlo, obojim elemente u kuhinji i zamijenim
trule prozorske daske tvorila je metaforu koja nije zahtijevala pomnu analizu.
Iz tjedna u tjedan, djeca bi svaki put objavila kako i oni žele sa mnom. Kao
da im se sviđalo baš sve u tom aranžmanu, vrijeme koje će provesti sa Celesteinim
roditeljima, vrijeme s Maeve, ljetni dani izvan grada. Moju majku su zvali Osoba
Od Interesa, kao da je nekakav špijun koji se vratio s dugogodišnjeg zadatka.
Fascinirala ih je, a oni su očaravali nju. Očita želja koju smo Celeste i ja dijelili
da ih držimo podalje od majke samo ih je motivirala da se sjure do auta, što i nije
bilo tako loše. Cak i u to vrijeme na ta putovanja sam gledao kao na sjajan
nusprodukt okolnosti. Kevin i ja pretresali smo kvalitete Dannyja Tartabilla u
pokušaju da odlučimo zaslužuje li biti najbolje plaćeni igrač u ekipi Yankeesa,
dok namje May osiguravala glazbenu pozadinu razgovora pjevajući songove
iz mjuzikla. Prije dvije godine vodili smo je na ponovno postavljen mjuzikl Gypsy
i još uvijek je bila pod njegovim dojmom. “Izvolte tanjur, gospon Goldstone. Evo
ubrus, evo štapić, sjedniteee!” oduševljeno se orio njen gromki alt. Posjeli smo je
straga. Ispisala se iz Škole američkog baleta da više vremena posveti pjevanju.
“Ovo je gore od baleta”, rekao je Kevin.
184
 Knjige.Club Books
Majka se trudila razviti dar govora. Čak i u trenucima kad ni o čemu nismo
raspravljali, u mojem društvu je osjećala sve manju nelagodu. Za to je mogla
zahvaliti djeci jer ona nisu imala ništa protiv nje. S Kevinom bi razgovarala o
svijetu rivalstva Dodgersa i Yankeesa u kojem je odrasla, dok je May s Maeve
razgovarala na francuskom, a Maeve je May plela francuske pletenice. May je od
šestog razreda učila francuski i mislila je kako bismo je trebali pustiti da provede
ljeto u Parizu. Umjesto da joj kažem kako četrnaestogodišnjakinje ne provode
same ljeta u Parizu, rekao sam joj kako Pariz sad, kad je Maeve bolesna, ne dolazi
u obzir. Zato se zadovoljila beskrajnom konjugacijom glagola: je chante, tu
chantes, il chante, nous chantons, vous chantez, ils chantent. Ja sam radio na
dimnjaku, mijenjao sam odušnu cijev. Po sagu sam rasprostro novine, ali posao je
ispao zahtjevniji i prljaviji nego što sam pretpostavljao.
“Bila sam zaljubljena u Frenchyja Bordagaraya”, rekla je majka, u uvjerenju
kako bi priča o igraču bejzbola s nadimkom Francuzić mogla bila zanimljiva i
mojoj kćeri i mojem sinu.
“Moj otac nam je nabavio dvije karte za Ebbets Field netom prije nego što
sam otišla u samostan. Ne znam odakle mu uopće novac, ali mjesta su bila odmah
iza treće baze, odmah iza Frenchyja. Otac mi je cijelo vrijeme ponavljao: ‘Dobro
pogledaj oko sebe, Elna. Nema ti tu nikakvih opatica.’”
“Bila si opatica?” upitao je Kevin, jer nije mogao pomiriti ono što je znao o
opaticama s onim što je znao o bakama.
Majka je odmahnula glavom. “Bila sam više turist. Nisam ostala ni dva
mjeseca.”
“Pourquoi es-tu parti?” upitala je May.
“Zašto si otišla?” rekla je Maeve.
Majka je tih dana na licu imala trajan izraz iznenađenja, vječito bi je zaskakalo
što sve ne znamo o njoj. “Cyril je došao i odveo me. Otišao je bio u Tennessee
raditi za agenciju TVA, nije ga bilo godinama, a kad se vratio kući, našao se s
mojim bratom. On i James oduvijek su bili prijatelji. James mu je otkrio gdje sam.
Nije mu bilo drago da postanem opatica. Cyril je cijeli put od Brooklyna do
samostana prešao pješice. Kad je napokon stigao, časnoj na ulazu rekao je da mi
je brat koji nosi jako loše vijesti, tragične vijesti. Otišla je po mene iako nam tad
nisu bili dopušteni posjeti.”
“Što je rekao?” Kevin je na trenutak izgubio svako zanimanje za bejzbol.
“Cyril je rekao: ‘Elna, nije ovo za tebe.’”
Svi smo se zgledali, sin, sestra i kći s napola upletenom kosom, dok Maeve
napokon nije rekla: “I to je sve?”
“Znam da to sad ne zvuči kao bogznašto”, rekla je majka, “ali promijenilo je
cijelu situaciju. Mogu vam slobodno reći da je to razlog zašto ste vas četvero
danas tu. Rekao je kako će me čekati vani, a ja sam uzela malu putnu torbu i
pozdravila se sa svima. Mladi ljudi tih su dana bili drugačiji. Nismo toliko

185
 Knjige.Club Books
promišljali. Svi su znali da će biti rata. Krenuli smo iz samostana, skroz gore
na West Sideu, kroz cijeli Manhattan. Prije mosta stali samo na kavu i sendviče,
a kad smo stigli do Brooklyna, već smo sve raspravili. Oženit ćemo se i imati
obitelj i tako je onda i bilo.”
“Jesi li ga voljela?” upitala je May Maeve, a Maeve je rekla: “Eaimais-tu.”
L'aimais-tu? upita May majku, jer je neka pitanja najbolje postaviti na
francuskom.
“Naravno”, odgovorila je, “barem od trenutka kad smo se vratili u Brooklyn.”
Prije nego što smo te večeri otišli, May je iz torbice izvukla jarki ružičasti lak
za nokte i baki lakirala nokte, a onda ih je nalakirala i teti, pa na kraju i sebi, jako
pažljivo nanoseći svaki premaz. Kad je bila gotova, majka se nije mogla prestati
diviti. “Kao male školjkice, rekla je i zajedno su okretale dlanove prema svjetlu.
“Nikad nisi lakirala nokte?” upita May.
Majka je odmahnula glavom.
“Čak ni dok si bila bogata?”
Majka je uzela May za ruku i spustila je sebi i Maeve na dlan da sve te
blještave školjke može vidjeti zajedno. “Čak ni tada” odgovorila je.
Tijekom ljeta pojavila se i Celeste. Došla bi obići roditelje. Dovezla bi Kevina
ili došla po May i tako puno puta naletjela na moju majku i svaki put kad bi se
našle u istoj prostoriji, pronašla način da je izbjegne. “Moram se vratiti kod
roditelja”, rekla bi čim bi prekoračila prag. Obećala sam majci da ću joj pomoći
oko večere.”
Ma, naravno! rekla je majka i Maeve bi izašla u dvorište Celeste odrezati
kiticu ljubičastog sljeza da je ponese kući, a da ni jedna od njih izgleda nije
primijetila kako Celeste već uzmiče prema vratima. U danima nakon srčanog
udara i majčinog povratka, Maeve je utrnula plamen srdžbe prema mojoj supruzi
koji je godinama potpaljivala i onda na njega sasvim zaboravila. Nimalo joj ne bi
smetalo da joj Celeste sjedi za stolom, kao što joj nije bio nikakav problem pustiti
je da ode. Sjedio sam na kuhinjskom podu i pričvršćivao niz plitkih drvenih polica
koje sam na dnu svakog ormarića pretvorio u police na izvlačenje, tako da se lonci
i tave mogu lakše vaditi. Kevin je sjedio pokraj mene i dodavao mi vijke kad bi
mi zatrebali, a Celeste, koja je tog ljeta bila vječito u pokretu, na trenutak je zastala
ruku punih cvijeća i promatrala me.
“To sam oduvijek željela”, rekla je kao da se čudi što uopće znam da takvo
što postoji. Spustio sam električnu bušilicu. “Stvarno? Pa jesi li mi to ikad rekla?”
Odmahnula je glavom, pogledala na sat i djeci rekla kako je vrijeme da krenu.
Tako su prolazili dani. Maeve se vratila na posao kod Ottersona, s istim
neredovitim radnim vremenom. Rekao bih kako joj je sad posao stvarao manje
briga, ali sumnjam da je zbog njega ikad pretjerano brinula. Kevinu i May počela
je nova školska godina. Interval između mojih odlazaka u Jenkintown stalno se
povećavao. Naša majka je ostala. Riješila se tamnozelene veste kojoj se na
186
 Knjige.Club Books
rubu rukava izvlačila nit, a Maeve joj je kupila novu odjeću, prekrivač za krevet i
zavjese za gostinjsku sobu koju više nisu nazivale gostinjskom sobom. Vozile su
se u Philadelphiju da slušaju orkestar. Odlazile u Philadelphijsku otvorenu
knjižnicu na književne promocije. Majka je volontirala u Caritasovom centru za
podjelu hrane i nekoliko tjedana kasnije bila je na sastanku kod direktora. Rekla
mu je kako u zajednici postoje dodatne potrebe. Mogla bi pripremiti plan njihovog
ispunjavanja.
Maeve i naša majka zajedno su jednog petka u kasnu jesen kuhale piletinu s
okruglicama. Ispostavilo se kako je od njih dvije kuhati znala majka. Kuhinja je
bila skučena i zagrijana i vrlo su se efikasno izmicale jedna drugoj s puta. “Trebao
bi ostati”, rekla je majka kad sam podigao poklopac lonca od guša i zaronio
glavom u paru koja je iz njega izbijala.
Odmahnuo sam glavom. “Kevin ima utakmicu. Već sam prije dvadeset
minuta morao biti u autu.”
Maeve je brašnom posute ruke obrisala krpom koju je vezala oko struka.
“Izađi na trenutak. Hoću te, prije nego kreneš, pitati za oluk.”
Na vratima je na sebe navukla kratku crveno-crnu kariranu jaknu, koju je
uvijek nazivala svojim štalskim kaputom, iako sumnjam da je u životu nogom
kročila u staju. Odvukli smo se u hladnu svjetlost kasnog poslijepodneva, dok
nam se oko nogu gomilalo crveno i zlatno lišće, koje ću, kad dođem sljedeći put,
morati skupljati. Stajali smo kod ugla kuće gdje se oluk odvojio od krova.
“Pa, kad će s tim biti gotovo?” upitala me Maeve i podigla glavu. Mislio sam
da govori o krovu pa sam i sam podigao glavu. “Kad će s čim biti gotovo?”
“S tvrdoglavošću, kažnjavanjem.” Maeve je zabila ruke u džepove kaputa.
Znam da ti nije bilo lako, ali sad mi je već pomalo dosta o tome razmišljati na taj
način, ako ćemo po istini - da ti je moj srčani udar teško pao. Da ti je teško palo
što nam se majka vratila.” Ostao sam iznenađen, a onda odmah zauzeo obrambeni
stav. Posljednjih šest mjeseci života posvetio sam Maeve i uložio sam znatan trud
da ono što osjećam za majku zadržim za sebe. Čak bi se moglo reći kako sam
postao ljubazniji. “Brinem se zbog tebe, to je sve. Samo želim provjeriti da si
dobro.”
“Pa, skroz sam dobro.”
Učinilo mi se nemogućim da o tome dosad nismo razgovarali, i to baš Maeve
i ja, dvoje ljudi koji razgovaraju o svemu. Ali sad više nikad nismo ostajali
nasamo. Naša majka je kao dlijeto pronašla mjesto između nas i uglavila se u
njega, što je naše razgovore ograničilo na recepte za juhu i nostalgična prisjećanja
na siromaštvo. “Tebi ovo sve ne smeta?”
Maeve je pogledala niz ulicu. Budući da nisam shvatio da izlazimo kako
bismo raspravili okolnosti naših života, nisam se sjetio uzeti kaput pa mi je postalo
hladno. “Vrijeme nije neograničeno”, rekla je Maeve. “Možda to sad bolje
razumijem. Od svoje desete godine želim da se majka vrati i sad se vratila.

187
 Knjige.Club Books
Preostalo vrijeme mogu potrošiti na srdžbu ili se mogu osjećati kao najsretnija
osoba na svijetu.”
“A to su jedine dvije mogućnosti između kojih možemo birati?” Da smo
barem mogli sjesti u auto i odvesti se do Nizozemske kuće i samo na minutu
sjediti sami, ali to više nismo činili.
Maeve opet pogleda oluk i kimne. “Manje-više.”
Ako se izuzmu odluka gospodina Ottersona i njezin oporavak, ne mogu
zamisliti da me išta drugo tu čini sretnim. Majčin dobitak bio je moj fatalni
gubitak. “Zna li uopće što nam se dogodilo nakon što je otišla? Jesi li joj rekla za
Andreu i kako nas je izbacila?”
“Isuse, naravno da zna za Andreu. Misliš da smo cijelo ljeto kartale? Ispričala
sam joj sve što se događalo, a znam i što se događalo njoj. Nevjerojatno koliko
toga možeš o nekom doznati kad te to zanima. A svi su ti razgovori, usput budi
rečeno, bili otvoreni i tebi. Nemoj misliti da te netko isključio. Svaki put kad bi
otvorila usta, našao si razlog da izađeš.”
“Ne zanimam nju ja.”
Maeve zavrti glavom. “Daj, ne budi dijete.”
To mi se učinilo tako idiotskom rečenicom upućenom čovjeku od četrdeset i
pet godina da sam se počeo smijati, a onda se zaustavio. Odavno se više nismo
imali oko čega svađati. “U redu, ako toliko znaš o njoj, reci mi zašto je otišla. I
nemoj mi pričati da joj se nisu sviđale tapete.”
“Htjela je...” Maeve se zaustavila, ispustila zrak, a njen smrznuti dah podsjetio
me na dim. “Htjela je pomagati ljudima.”
“Pod uvjetom da nisu iz njene obitelji.”
“Pogriješila je. Zar ne možeš to razumjeti? Potpuno je prožeta stidom. Zato
nikad nije stupila u dodir s nama kad se vratila iz Indije. Bojala se kako ćemo se
prema njoj postaviti ovako kako si se ti postavio sad. Ona misli da tvoju okrutnost
zaslužuje.”
“Uopće nisam bio okrutan, vjeruj mi, ali istina je da je to zaslužila. Pogriješiti
znači prelakirati parkete, a da ih nisi dovoljno dugo pustio da se slegnu. Napustiti
vlastitu djecu da bi išao pomagati siromasima Indije znači da si narcisoidna osoba
koja želi da je drugi obožavaju. Gledam Kevina i May i mislim si tko bi to mogao
njima napraviti? Kakav to čovjek napusti vlastitu djecu?”
Osjećao sam se kao da su mi te riječi bile na vrhu jezika od onog trenutka kad
sam ušao u čekaonicu kardiološkog odjela i u njoj ugledao majku.
“Muškarci!” gotovo se proderala Maeve. “Muškarci svoju djecu stalno
ostavljaju, a svijet ih zbog toga još i slavi. Buda je otišao, Odisej je otišao i ljude
boli kurac za njihove sinove. Otisnuli su se na svoja plemenita putovanja ili koji
su vrag već htjeli i tisućama godina poslije i dalje o tome pjevamo. Naša majka je
otišla i vratila se i mi smo dobro. Nije nam se to dopalo, ali smo preživjeli.
Briga me ako je ne voliš ili ti nije simpatična, ali prema njoj moraš biti pristojan,
188
 Knjige.Club Books
ako već ne zbog nekog drugog razloga, onda zato što to ja tako hoću. Toliko mi
duguješ.”
Obrazi su joj bili crveni i makar je to vjerojatno bilo samo zbog studeni, nisam
se mogao ne zabrinuti za njeno srce. Šutio sam.
Da ti pravo kažem, dojadio mi je jad”, rekla je i okrenula se, pa vratila u kuću,
dok sam ja ostao stajati u kovitlacu lišća i razmišljati koliko joj dugujem. Kako
god računao, dugovao sam joj sve.
I tako sam se odlučio promijeniti. Možda je izgledalo nemoguće, zbog moje
prirode i dobi, ali jako sam dobro shvatio što mogu izgubiti. Bila je to opet ona
priča s kemijom. Nije poanta u tome sviđa li mi se to ili ne. Poanta je u tome da
se to mora.

189
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Maeve i majka imale su karte za Pissarrovu izložbu u Philadelphijskom muzeju

likovne umjetnosti i rekle su da me poslije izložbe mogu dočekati na kolodvoru,
pa sam došao vlakom. Ugledao sam ih čim sam ušao u kolodvor, zabrinute zbog
para vrabaca koji su uletjeli kroz otvorena vrata i sad su ostali zarobljeni u zgradi.
Jednom u životu sestru sam ugledao prije nego što je ona opazila mene. Djelovala
je snažno, uspravna, zabačene glave prstom je pokazivala na strop da majci
objasni kamo su ptice sletjele. Prošlo je tek nešto više od godine dana od srčanog
udara - bila je to godina dobrog zdravlja, cijela godina koju su njih dvije provele
zajedno.
“Nisi nikog u vlaku pokupio, je li?” upitala me Maeve kad sam im prišao, što
je bila stara šala koja me podsjetila na to kako me nekad znala podignuti u vis i
protresti.
“Putovanje je bilo krajnje dosadno.” Poljubio sam ih obje.
Kad smo došli na parkiralište, majka mi je rekla kako će ona voziti. Kad se
Maeve do kraja oporavila, majci je organizirala plan osobnog napretka. U
posljednjih šest mjeseci operacijom je skinula mrenu s oba oka, uklonjene su joj
tri bazalne stanice karcinoma (jedna s lijeve sljepoočnice, druga s vrha lijevog uha
i treća iz desne nosnice), a popravila je i dosta zuba. Redovno održavanje, kako je
to nazvala Maeve. Račune sam platio ja. Maeve se tome isprva protivila, ali rekao
sam joj kako mi, ako želi da se popravim, to onda mora i dopustiti. Celeste ništa
od toga nisam spominjao.
Nemate pojma kako je to kad opet vidiš”, rekla je majka. “Ono tamo, pokazala
je na telefonski stup. “Prije šest mjeseci rekla bih vam da je to drvo.”
Jednom je i bilo”, rekla je Maeve dok je sjedala na stražnje sjedalo svog
karavana.
Majka je stavila goleme Jackie O naočale koje joj je poklonio oftalmolog.
“Dr. Shivitz mi je rekao da su mi se moje teške mrene navukle zato što nikad
nisam nosila sunčane naočale. A živjela sam na dosta mjesta s puno sunca.”
Maeve je otvorila torbicu i kopala po njoj, u potrazi za sunčanim naočalama,
dok je majka izvezla auto s parkirališta i počela se probijati kroz labirint
Philadelphije. Nisam se osjećao naročito sigurnim s njom za volanom, ali kad bi
u prometu jednom pronašla svoju traku, dalje nije imala problema. Ona i Maeve
190
 Knjige.Club Books
još su razgovarale o Pissarru, njegovim slikama Normandije i Pariza, kako je
dobro shvaćao ljude i razumio osvjetljenje. Kao da govore o prijatelju kojem se
obje dive.
“Moramo ići u Pariz”, rekla je Maeve našoj majci. Maeve, koja nikad nije
željela ići nikamo.
Majka se složila. “Sad je pravo vrijeme”, rekla je.
Sumnjam da sam ikad putovao vlakom u Philadelphiju, a da mi na pamet ne
bi pala kemija ili kako mi je Morey Able rekao da se bez solidnog poznavanja
prvog poglavlja, drugo poglavlje više ne može svladati.
Maeve je, kad se pojavila majka, uložila sav taj silni trud, vratila se skroz na
početak, dok nije bila sigurna da razumije što se dogodilo. A što se mene tiče,
napor je bio obrnutog smjera: tek kad sam majku mogao vidjeti osobom kakva je
sad - stara gospođa za volanom Volva - bio sam je u stanju prihvatiti. Bila je
energična, uslužna, smijala se iz srca. Djelovala je kao nečija majka i veći
dio vremena uspijevao sam potisnuti činjenicu da je zapravo moja. Ili, drugim
riječima, gledao sam na nju kao na Maeveinu majku. To je odgovaralo svima.
Nisam pratio njihov razgovor o impresionizmu nego automobile oko nas,
odmjeravao kojom se brzinom kreću u odnosu na nas, preračunavao koliko su
udaljeni. Već smo dobrano izašli iz grada, a da se još nismo našli ni u jednoj iole
opasnoj situaciji. Bio sam zahvalan što moja djeca nisu pokazivala nikakvo
zanimanje da uče voziti. Jednu od brojnih prednosti života u New Yorku čine
ulice pune taksija spremnih da ih povezu kamo god žele. “Dobro voziš”, rekao
sam naposljetku majci.
“Stalno sam vozila”, rekla je i okrenula svoje idiotske sunčane naočale prema
meni. “Čak i ovih zadnjih nekoliko godina kad nisam vidjela prst pred nosom. Pa
vozila sam u New Yorku i Los Angelesu, za ime božje. Vozila sam u Bombaju.
Vozila u Mexico Cityju. Mislim da mi je to bilo najgore iskustvo.” Dala je
žmigavac i ležerno se prestrojila. “Vaš otac me naučio voziti, znate.”
“Eto, to nam je zajedničko svima”, rekla je Maeve.
Kad mi je bilo petnaest godina, dobio sam nekoliko satova poduke na
crkvenom parkiralištu. To je bio jedan od mnogobrojnih izgovora da nedjeljom
produžimo izbivanje iz kuće. “Učio te voziti u Brooklynu?”
“O, ne, ni za boga. U to vrijeme u Brooklynu nitko nije imao auto. Naučila
sam voziti kad smo odselili iz grada. Vaš otac se jedne večeri vratio kući i rekao:
‘Elna, kupio sam ti auto. Dođi da ti pokažem kako radi.’ Rekao mi je da se
nekoliko puta provezem gore-dolje po kolnom prilazu i onda da izvezeni auto
na ulicu. Dva dana poslije, imala sam vozačku dozvolu. Tad nigdje nije bilo
prometne gužve. Nisi morao baš toliko strahovati da ćeš nekog udariti.”
Još jedna stvar koju sam o majci otkrio: voli pričati. “Svejedno”, rekao sam.
“Dva dana je prilično brzo. “
“Tako je to vaš otac radio.”

191
 Knjige.Club Books
“Tako je to radio”, rekla je Maeve.
“Nikad ni na čemu nisam bila toliko zahvalna kao na tom autu. Čak mi nije
smetalo ni koliko je novca na njega utrošeno. Studebaker, model je bio Champion.
Dobri stari Champion. U to vrijeme, sve ovo još su bila polja. Baš tu”, pokazala
je na dugi niz izloga trgovina i stanova, “bio je pašnjak s kravama. Nikad
prije nisam živjela na selu i od mira i tišine bila sam strašno živčana. Ti si krenula
u školu”, rekla je sestri, “a ja sam po cijele dane samo sjedila u toj ogromnoj kući
i čekala da se vratiš kući. Da nije bilo Fluffy i Sandy sišla bih s uma, iako su me i
njih dvije znale pomalo tjerati da svisnem, da budem iskrena. Nemojte im to reći.”
Naravno da nećemo”, rekla je Maeve i nagnula se naprijed tako da joj se glava
našla između prednjih sjedala.
“Jako su mi bile drage, ali nisu mi ništa dale raditi. Stalno su trčale ispred
mene tako da nešto operu ili pokupe. Jocelyn sam zaposlila jer me bilo strasno
strah da Sandy bez sestre neće ostati, a onda je Jocelyn preuzela cjelokupno
kuhanje. A kuhanje je bilo jedino u čemu sam bila dobra. Sad mi nije dopuštala
ni skuhati večeru. Ali kad sam dobila Championa, stvari su se na neko vrijeme
popravile. Kad bih te ujutro odvezla u školu, produžila bih do Philadelphije i
posjetila prijatelje iz vojne baze, ili bih se odvezla do Bezgrešnog začeća pa radila
nešto korisno, dok ti ne završi nastava. Tu sam se sprijateljila sa sestrama
milosrdnicama. S njima je bilo jako zabavno. Pokrenule smo humanitarnu akciju
prikupljanja odjeće pa smo se časne i ja vozile okolo i skupljale stvari koje
ljudima više nisu bile potrebne. Onda bih ja tu odjeću vozila kući, oprala je i
pokrpala pa odvezla natrag u crkvu. Kad smo se uselili, u kući je bilo puno odjeće,
sve te bivše stvari VanHoebeekovih. Puno toga je bilo neupotrebljivo, ali je bilo i
drugih stvari koje smo Sandy i ja uspjele srediti. Pripremile smo sve kapute - od
kašmira, krznene. Ne bi vjerovao što smo sve našle.”
Sjetio sam se Fluffynog dijamanta.
Uvijek sam se pitala što je bilo s odjećom”, rekla je Maeve.
“Tvoj otac je znao govoriti da živim u tom autu”, rekla je majka, koja se nije
dala skrenuti s izvorne teme. “Puštao me da ga vozim kad je okolo ubirao
stanarinu. Znaš da nije volio voziti. Napunila bih stražnje sjedalo staklenkama i
paprikašom. Puno tih ljudi nije imalo ništa. Jednog dana smo bili kod jedne
obitelji, petero male djece u dvije sobe, majka je plakala. Rekla sam joj: ‘Ne
morate više plaćati stanarinu! Da samo vidite u kakvoj kući mi živimo!’ I to
je onda bilo to.” Majka se nasmijala. “Tako je pobjesnio da me nikad više nije
vodio sa sobom. Onda se svaki tjedan vraćao i govorio da ljudi pitaju za mene.
Pitaju gdje je paprikaš.”
Koliko sam seja sjećao, otac je volio voziti. Opet, nebitno.
Majka je stigla do znaka stop, pogledala lijevo pa desno. “Vidi ovu ulicu, sve
je izgrađeno. A nekad su bile tri kuće u cijeloj ulici.”

192
 Knjige.Club Books
Kad smo prošli još dvije ulice, skrenula je lijevo, pa onda opet lijevo. Toliko
sam se fokusirao na njenu vožnju da nisam ni primijetio kamo nas je dovezla.
Našli smo se u Elkins Parku. Vozila je prema VanHoebeekovoj ulici.
“Jesi li dolazila ovamo otkako si se vratila kući?” upitao sam, ali pitanje je
zapravo bilo upućeno Maeve. Jesi li je vodila ovamo? Godinama smo izbjegavali
Nizozemsku kuću i sad kad sam se opet našao u njenom susjedstvu, osjećao sam
se neobično, kao da su me zatekli negdje gdje ne bih smio biti.
Majka je odmahnula glavom. “Nikoga više tu ne poznajem. Poznajete li vi još
susjede?”
Maeve pogleda kroz prozor. “Nekad da. Više ne. Danny i ja smo znali dolaziti
ovamo, pa bismo parkirali pred kućom.” Zvučalo je kao priznanje, ali čega? Znali
smo sjediti u autu i pričati.
“Išli ste opet u kuću?”
“U ulicu”, rekla je Maeve. “Provezli bismo se pored kuće. Zašto smo to
radili?” upitala me, kao pravo oličenje nevinosti.
“Za dobra, stara vremena?”
“Jeste li ikad obilazili maćehu?” pitala je majka.
Jesmo li obilazili Andreu? Kao, išli je posjetiti? Nisam bio prisutan kad su
Maeve i moja majka razgovarale o Andrei. U tome nisam želio sudjelovati. Misao
na prošlost sputavala me da budem pristojan u sadašnjosti. Jasno mi je da naša
majka nije mogla predvidjeti Andrein dolazak, ali ako ostaviš djecu, onda si ih
ostavio na milost i nemilost svemu što ih može snaći.
“Nijednom”, rekla je odsutno Maeve.
“Ali zašto, ako ste dolazili ovamo, ako ste htjeli vidjeti kuću?” Majka je
usporila pa zaustavila auto. Stala je na pogrešnom mjestu, bili smo ulicu dalje od
kuće u kojoj su živjeli Buchsbaumovi.
“Nismo...” tražio sam riječ, ali Maeve mi je onda dovršila rečenicu.
“Bili dobrodošli.”
“Kao odrasli?” Majka skine sunčane naočale. Pogledala je mene, pa sestru.
Na mjestima gdje joj je odstranjen karcinom imala je otekline i crvenilo.
Maeve je razmislila, pa zavrtjela glavom. “Ne.”
Bilo je kasno proljeće, najljepše doba godine u VanHobeekovoj ulici, ako se
ne računa jesen. Spustio sam prozor i u auto je uplivao miris latica, novog lišća i
trave, od čega nam se zavrtjelo u glavi.
Je li nam se baš od toga zavrtjelo? Pitao sam se drži li još možda Maeve
cigarete u pretincu.
“Onda bismo trebali otići”, rekla je majka. “Navratiti tek toliko da vidimo
kuću i pozdravimo se.”
“Ne bismo trebali”, rekao sam

193
 Knjige.Club Books
“Ma, vidi nas, kako nas je sve troje sredila jedna kuća. To je suludo. Otići
ćemo gore prilazom, vidjeti koga ima. Možda tu sad već živi netko drugi.”
“Ne živi”, rekla je Maeve.
“Godit će nam”, rekla je majka i ubacila u prvu. Ovo je očito držala običnom
duhovnom vježbom. Ništa joj nije značilo.
“Nemoj”, rekla je Maeve, glasom bez napetosti, bez apela, kao da je shvatila
kako će se stvari sad tako odviti i to ništa ne može spriječiti, ako baš ne iskoči iz
auta. Kretali smo se naprijed, naprijed, naprijed.
Kad je majka otišla? Usred noći? Je li izašla u noć s koferom u ruci? Je li se
pozdravila s ocem? Je li ušla u naše sobe i gledala nas kako spavamo?
Provezli smo se kroz prolaz u drvoredu lipa. Kolni prilaz nije bio onako dug
kako sam ga upamtio, ali kuća mi je djelovala ista: osunčana, puna cvijeća,
briljantna. Od najranijih dana u Choateu znao sam kako je svijet pun većih kuća,
impozantnijih i luckastijih, ali nijedna nije bila tako lijepa.
Začulo se poznato krckanje sitnog šljunka pod kotačima i kad je auto
zaustavila ispred kamenih stepenica, mogao sam zamisliti kako se otac morao
osjećati sav ushićen, a sestra jedva čekala da istrči na travnjak i kako je majka
jedina zurila u to obilje stakla i pitala se što taj fantastični muzej radi usred
ruralnog kraja.
Majka je glasno izdahnula. Skinula je tamne naočale s tjemena i ostavila ih u
konzoli među sjedalima. “Da pogledamo.”
Maeve nije otkopčala pojas.
Majka se okrenula i pogledala svoju kćer. “Ne ponavljaš li baš ti stalno kako
je prošlost u prošlosti pa se moramo prestati baviti onim što je iza nas? Ovo će
nam koristiti.”
Maeve okrene glavu od kuće.
Kad sam radila u sirotištu, ljudi su se tamo neprestano vraćali. Neki su već
bili mojih godina. Došli bi, išli hodnicima, zavirivali u sobe. Razgovarali s djecom
u domu. Govorili su da im to pomaže.”
“Ovo nije sirotište”, rekla je Maeve. “A mi nismo siročad.”
Majka zavrti glavom pa me pogleda. “Ideš li ti?”
“A, ne”, odgovorio sam.
“Ma, hajde”, rekla je Maeve.
Osvrnuo sam se, ali me nije htjela ni pogledati. “Nas dvoje ne moramo ostati
tu”, rekao sam sestri.
“Mislim ozbiljno”, rekla je. “Idi s njom. Pričekat ću.”
I tako sam onda krenuo, jer su slojevi odanosti koji su se sad našli na kušnji
bili suviše složeni da bi se analizirali, kao i zato što sam, priznat ću danas, bio
radoznao, baš kao i oni ostarjeli indijski siročići. Htio sam vidjeti prošlost. Izašao
sam iz auta i opet se našao ispred Nizozemske kuće, majka mi je prišla i stala
194
 Knjige.Club Books
pored mene. U tom trenutku tu nas je stajalo dvoje, ja i Elna. Nikad ne bih
mogao povjerovati da se to može dogoditi.
A što se pak tiče onog što je uslijedilo, nismo pušteni da čekamo. Kad smo se
našli u podnožju stepenica, Andrea je već bila s druge strane staklenih vrata. Na
sebi je imala plavo odijelo od tvida sa zlatnom dugmadi, ruž, visoke pete, kao da
se upravo sprema do advokata Goocha. Kad nas je ugledala, podigla je ruke i
počela jako udarati dlanovima po staklu, usta su joj oblikovala krug iz kojeg
je izvirao urlik. Taj sam zvuk znao čuti noću u odjelima hitne službe, izvukao bi
se nož, dijete bi bilo mrtvo.
“To je Andrea”, rekao sam majci, da naglasim koliko je ovo spektakularno
loša ideja. Očeva druga supruga bila je sitna žena, možda je sad bila još sitnija, ili
je samo bila sitnija nego što sam je upamtio, ali po tom je staklu udarala kao kad
ratnik udara u bubanj. Uz kričanje i lupanje, čuo sam i zvuk njenog prstenja,
jasno raspoznatljiv zvuk udarca metala po staklu. Nas dvoje smo se vani ukočili.
Maeve je jednako paralizirano sjedila u autu i čekala trenutak kad će se u milijun
staklenih noževa razletjeti cijela prednja strana kuće, a ona na nas izletjeti kao
furija iz pakla.
Krupna žena južnoameričkog izgleda, s jednom dugom pletenicom i u veseloj
ružičastoj uniformi medicinske sestre s odjela za pedijatriju brzo je ušla u kadar i
zagrlila Andreu pa je odvukla od stakla. Ugledala nas je ispred karavana, visoke,
mršave, slične. Moja majka je, sa svojom oštro podšišanom sijedom kosom,
dubokim borama i prodornim pogledom nadnaravne mirnoće kimnula kao da želi
reći, ne brinite, nećemo dalje, pa nam je žena otvorila vrata. Očito nas je
namjeravala pitati tko smo, ali prije nego što joj je to uspjelo, Andrea je poput
mačke izjurila iz kuće. U sekundi se našla s druge strane terase i ustremila se ravno
prema meni, kao da mi namjerava probiti grudi. Snaga kojom me udarila izbila
mi je zrak iz pluća. Zarila mi je lice u košulju i obgrlila me ručicama oko struka.
Naricala je, uska leđa napinjala su joj se od žalosti. Maeve je u pola sekunde
iskočila iz auta. Zgrabila je Andreu za ramena i pokušavala je otrgnuti od mene.
Isuse bože, rekla je Maeve. “Andrea, prestani.”
Ali nije ju se moglo zaustaviti. Zalijepila se za mene kao prosvjednik lancem
vezan za ogradu, a ja sam joj osjećao lupanje srce, teško disanje. Rukovao sam se
s njom kad je prvi put došla u kuću i osim što bih se u prolazu u maloj kuhinji o
nju očešao ili kad smo se na silu morali zbiti za božićnu fotografiju, nikad se više
nismo dodirnuli, ni na vjenčanju, a posebno ne na sprovodu. Gledao sam joj
odozgo tjeme, plavu kosu začešljala je unatrag i na potiljku je pričvrstila kopčom.
Mogao sam joj vidjeti sitnu crtu sijede kosice koja joj je rasla u razdjeljku.
Osjećao sam njen jaki parfem.
Majka joj spusti ruku na leđa. “Gospođo Conroy?” rekla je.
Maeve se nije micala od mene. “Koji je ovo kurac?”
Južnoamerikanka je očito imala problema s koljenom, šepajući se spustila
stepenicama do nas. “Gospođa”, rekla je Andrei. “Gospođa, morate biti unutra.”
195
 Knjige.Club Books
Možete li je maknuti s njega?” upitala je Maeve glasom reskim od srdžbe, dok
mi je držala ruku na ramenu. Tu smo sad opet bili samo nas dvoje.
“Ti”, rekla je Andrea i onda duboko udahnula da dođe do daha. Plakala je kao
da je došao kraj svijeta. “Ti, ti.”
“Gospođa”, ponovila je žena kad je stigla do nas, kruto koljeno podsjetilo me
na oca. On se isto tako spuštao stepenicama. “Zašto plačete? Prijatelji su vas došli
pozdraviti.” Pogledala me da potvrdim njene riječi, ali nisam imao pojma što mi
tu radimo.
Ja sam Elna Conroy, naposljetku je rekla moja majka. “Ovo su mi djeca,
Danny i Maeve. Gospođa Conroy im je bila maćeha.”
Na tu informaciju žena se široko osmjehnula. “Gospođa, gledajte. Familija!
Vaša familija vam je došla u posjetu.”
Andrea je čelom trljala mjesto ispod moje prsne kosti, kao da se tu pokušava
uvući u mene.
“Gospođa”, rekla je žena i pomilovala Andreu po glavi. “Dođite sad unutra s
vašom familijom. Unutra da sjednete.”
Vratiti Andreu u kuću nije bio nimalo trivijalan zadatak. Zalijepila se, uporna
kao školjka. Podigao sam je za stepenicu, pa još jednu. Nije bila teška, ali ovako
pripijenu, jedva ju se dalo pomicati. Cipele su joj skliznule sa stopala u čarapama
pa se majka sagnula da ih pokupi. “Ovo sam jednom sanjala”, rekla mi je Maeve
i prasnula u smijeh.
“Moja majka je htjela posjetiti”, rekao sam preko Andreine glave ženi. Bila
je domaćica, njegovateljica, čuvarica, nisam imao pojma.
Žena se požurila, koliko joj je koljeno dopuštalo, da prije nas uđe u kuću.
“Doktorice!” viknula je stubištem gore.
“Nemoj”, rekla mi je Andrea u košulju, a nisam točno znao na što misli. Ne
viči, ne trči. Podigao sam je na zadnju stepenicu. Za nastavak kretanja, nisam je
smio ispuštati iz zagrljaja. Nisam se rodio dovoljno bujne mašte da predvidim
ovakav prizor.
“Misli da se to vratio vaš otac”, rekla je majka i podigla ruku da zaštiti oči od
sjaja kasnopopodnevnog sunca. “Misli da si ti Cyril.” Onda je ušla u foaje, pored
okruglog mramornog stola, dvije tapecirane francuske stolice i ogledala čiji su
okvir činili krakovi zlatne hobotnice, samostojećeg sata u kojem se brod ljuljao
na redovima naslikanih metalnih valova.
U mojim snovima, godine Nizozemsku kuću nikad nisu štedjele: bio sam
siguran kako će se u mojoj odsutnosti pretvoriti u nešto derutno, u oljuštene,
izlizane ostatke veličanstvenosti, ali zapravo uopće nije bilo tako. Kuća je
izgledala isto onako kao kad smo iz nje prije trideset godina otišli. Ušao sam u
salon s čvrsto pripijenom Andreom, košuljom mi se širila vlažna, crna mrlja
od maškare i suza. Možda je tu i tamo premješten koji komad namještaja, ponovno
tapeciran, zamijenjen, tko bi se sad svega sjetio? Tu su bile svilene zavjese, žute
196
 Knjige.Club Books
svilene fotelje, knjige na nizozemskom i dalje su stajale u vitrini staklenih vrata
koja se penjala i pružala prema stropu, te nikad čitane knjige. Bile su tu čak i
srebrne kutije za cigarete, čekale su ulaštene na krajevima stola, baš kao i
onih dana kad su zemljom hodali VanHoebeekovi. Uspio sam sjesti na sofu tako
što sam Andreu čvrsto držao uz sebe. Ugurala mi se ispod ruke i svoju neznatnu
težinu naslonila na moj grudni koš. Prestala je plakati, sad je tiho mljackala. Bila
je netko koga nikad u životu nisam upoznao.
Maeve i majka u tišini su lagano stigle u salon, obje su gledale stvari za koje
su mislile kako ih nikad više neće vidjeti: otoman s tapiserijom, kinesku lampu,
debele upletene svilene vrpce s kićankama, plave i zelene, koje su držale zastore.
Ako sam njih dvije ikad prije vidio u ovoj prostoriji, to je moralo biti u nekom
vremenu prije pojave sjećanja. Uspio sam ugurati ruku u džep i Andrei
dati maramicu. Onda sam se sjetio kako me upravo ona, a ne Maeve ili Sandy,
naučila da je uvijek nosim. Obrisala je lice i onda mi pritisnula uho na grudi, da
mi sluša otkucaje srca. Majka i sestra otišle su do kamina, gdje su stale ispod
VanHoebeekovih.
“Mrzila sam ih”, rekla je tiho majka koja je i dalje u ruci držala Andreine
cipele. Maeve je na to kimnula, pogleda uprtog u te oči koje su nas pratile cijelu
mladost. “Meni su bili dragi.”
U tom se trenutku Norma sjurila stubištem s riječima: “Inez! Ispričavam se.
Bila sam na telefonu s bolnicom. Što se dogodilo?” Protrčala je kroz foaje. Norma
je uvijek trčala, a majka joj je vječito govorila da prestane. Što ju je sad
zaustavilo? Prizor moje majke i sestre ispred kamina s plavom Delft keramikom?
Ja na kauču s njenom majkom po sebi kao da me obrastao bršljan? Inez je bila sva
ozarena. Familija je došla u posjet.
Da sam je ugledao na ulici, ne bih je prepoznao, a na ulici sam je možda već
i vidio, no u ovoj prostoriji nije bilo nikakve dvojbe. Norma je bila znatno viša od
majke, neusporedivo čvršće građe. Nosila je naočale malog zlatnog okvira koje
su ukazivale da je ljubiteljica Johna Lennona ili Teddyja Roosevelta, s
gustom smeđom kosom skupljenom u jednostavan rep. Prošlo je trideset godina
otkako smo otišli, ali svejedno sam je prepoznao. Toliko puta me noću probudila
iz dubokog sna jer mi je htjela ispričati što je sanjala. “Norma, ovo je naša majka,
Elna Conroy”, rekao sam i pogledao majku. Norma nam je bila sestrična.”
“Bila sam ti posestrima”, rekla je Norma. Zagledala se u prostoriju, cijeli taj
tablo koji smo činili, ali pogled joj se stalno vraćao na Maeve. “Bože mili”, rekla
je. “Tako mi je žao.”
“Norma je dobila moju sobu”, objasnila je Maeve majci.
Norma je trepnula. Bila je u crnim tajicama i ružičastoj košulji. Nije bilo
nikakvih dodatnih ukrasa ni nakita, ništa po čemu bi je ljudi primijetili, odjevna
kombinacija ukazivala je na to da se razlikuje od majke. “Nisam mislila na sobu.”
“Sobu s prozorskom klupom?” upitala je moja majka koja je odjednom
uspjela zamisliti prostoriju u kojoj joj je prije toliko godina spavala kći.
197
 Knjige.Club Books
Maeve je pogledala prema stropu, prema onoj “pravoj baroknoj” štukaturi.
“Zapravo, dobila je cijelu kuću, hoću reći, majka joj je dobila cijelu kuću.”
U tom trenutku sam u Normi opet ugledao onu osmogodišnjakinju, koju je i
dalje mrvila težina te sobe. “Tako mi je žao”, ponovila je.
Je li svih onih godina poslije u njoj spavala? Je li živjela u ovoj kući i spavala
u Maeveinom krevetu?
Maeve je pogleda ravno u oči. “Šalim se”, šapnula je.
Norma je zavrtjela glavom. “Toliko ste mi nedostajali kad ste otišli.”
“Nakon što nas je tvoja majka izbacila?” nije se mogla suzdržati Maeve, iako
to nije namjeravala predbaciti baš Normi. Tako je dugo čekala.
“Tada”, rekla je Norma, “i sve do pred koju minutu.”
“Kako vam je majka?” upita je Elna, kao da ne znamo. Možda je htjela
promijeniti temu. Vibraciju između Norme i Maeve majka nije mogla razumjeti.
Nije to proživjela.
Na stoliću za kavu stajala je kutija papirnatih maramica. Da je Andrea pri
zdravoj pameti, toga u salonu sigurno ne bi bilo. Norma je prišla uzeti maramicu.
“To je primarna progresivna afazija ili obični stari Alzheimer. Nisam sigurna, ali
nije baš ni važno, jer ni u jednom slučaju nema pomoći.” Normi je majka, barem
u tom trenutku, bila zadnja stvar na pameti.
“Brineš li se ti za nju?” upitala je Maeve. Stvarno sam pomislio da bi mogla
pljunuti na tepih.
Norma ispruži ruku prema ženi s pletenicom. “Uglavnom se brine Inez.
Vratila sam se u kuću tek prije koji mjesec.”
Inez se osmjehne. Nije to njena majka.
Elna je prišla i kleknula pred Andreu, obula joj je opet cipele i onda sjela na
kauč, tako da je sićušna očeva udovica sad ostala stisnuta između nas dvoje.
“Kako je to krasno što vam se kći vratila kući”, rekla je majka maćehi.
A Andrea, koja je i dalje mljackala, prvi je put pogledala moju majku i onda
pokazala na sliku koja je na zidu visjela preko puta VanHoebeekovih. “Moja kći”,
rekla je.
Okrenuli smo se da pogledamo, svi, i ugledali portret moje sestre koji je visio
na istom mjestu kao i uvijek. Desetogodišnja Maeve, sjajne crne kose koja joj
pada preko ramena crvenog kaputa, s tapetama iz opservatorija iza leđa, dok
elegantne zamišljene lastavice lete pored ružičastih ruža. Maeve su oči plave,
tamne i bistre. Tko bi god pogledao tu sliku, pitao bi se što je s njom bilo poslije.
Bila je veličanstveno dijete, pred njom je bio cijeli svijet, prekriven zvijezdama.
Maeve je široko zaobišla sofu na kojoj smo sjedili i stala pred sliku djevojčice
kakva je nekad bila. “Zaklela bih se kako će je baciti”, rekla je.
“Jako joj je draga ta slika”, rekla je Norma.
Andrea je duboko kimnula i pokazala na sliku: “Moja kći.”
198
 Knjige.Club Books
“Ne”, rekla je Maeve.
“Moja kći”, ponovila je Andrea, a onda se okrenula i pogledala
VanHoebeekove. “Moji roditelji.”
Maeve je tu stajala kao da se pokušava naviknuti na taj koncept. Opčinjeno
smo je promatrali kad je s obje strane čvrsto uhvatila okvir, da sliku digne sa zida.
Okvir je bio širok, lakiran u crno, nesumnjivo da bude usklađen s njenom kosom,
ali sama slika bila je tek veličine gornjeg dijela tijela desetogodišnje djevojčice.
Na trenutak se pomučila skinuti žicu s čavla i Norma je gurnula ruku iza platna
da joj pomogne. Slika se odvojila od zida.
“Teška je”, rekla je Norma i ispružila ruku da pomogne.
“Mogu ja”, rekla je Maeve. Na tapetama je ostao malo tamniji pravokutnik
koji je ocrtavao mjesto na kojem je slika visjela.
“Dat ću to May”, rekla mi je Maeve. “Liči na nju.”
Andrea je rasprostrla moju maramicu u krilu. Onda ju je počela opet
presavijati, od svakog kuta prema sredini.
Maeve je stala i pogledala Normu. Onako punih ruku teške slike, nagnula se
i poljubila je. “Trebala sam se vratiti po tebe”, rekla je. “Po tebe i Bright.”
Onda je izašla.
Očekivao bih da se Andrea uspaniči kad sam ustao da pođem za sestrom, ili
da odlazak slike poprati nekakvim nasilnim činom, ali potpuno ju je zaokupilo
zadovoljstvo koje joj je pružala moja maramica. Kad sam ustao, na trenutak je
izgubila ravnotežu, a onda se nagnula i naslonila na moju majku, kao biljka koju
treba vezati. Moja majka ju je zagrlila, jer zašto da ne? Maeve je već izašla.
Normu sam nabrzinu ovlaš zagrlio na vratima. Nisam znao da je Maeve uopće
razmišljala o djevojčicama, ali sad mi se to učinilo logičnim. Djetinjstvo nam je
bilo požar. U kući je bilo četvero djece, a samo se dvoje spasilo.
“Ostat ću trenutak”, rekla mi je majka. Bilo je neobično vidjeti dvije gospođe
Conroy kako sjede zajedno, makar to možda nije prava riječ, mala gospođa
odjevena poput lutke, a visoka još uvijek nalik na smrt.
“Ostani koliko god trebaš”, rekao sam, što sam i mislio, koliko ti god vremena
na svijetu treba. Čekat ću u autu sa sestrom.
Kroz stakleni ulaz iskoračio sam u kasno poslijepodne prekrasnog dana. Nije
mi se činilo čudnim svijet gledati iz ove perspektive, a to nije bilo ni naročito
bitno. Maeve je sjedila za volanom, a slika je bila na stražnjem sjedalu. Prozori su
bili spušteni, pušila je. Kad sam sjeo u auto, dodala mi je kutiju.
“Kunem ti se, više ne pušim”, rekla je.
“Ni ja.” Uzeo sam šibice.
“Je li se ovo sad stvarno dogodilo?”
Pokazao sam na veliku mrlju na svojoj košulji, razmazani ruž i maškaru.
Maeve zavrti glavom. “Andrei se pomutila pamet. Pa kakva je to pravda?”
199
 Knjige.Club Books
“Osjećam se kao da smo se upravo vratili s Mjeseca.”
“A Norma!” Maeve me pogleda. “Bože mili, jadna Norma.”
“Barem si odnijela sliku Andreine kćeri. Ja ne bih bio toliko pribran da se toga
sjetim.”
“Bila sam sigurna da ju je spalila.”
“Voljela je kuću. Voljela je sve u njoj.”
“Osim...”
“Pa, nas se riješila. Onda je kuća postala savršena.”
“Postala je savršena!” rekla je. “Pa možeš li to zamisliti? Ne znam što sam
očekivala, ali nisam vjerovala kako će kuća izgledati bolje nego onda kad smo
otišli. Uvijek sam zamišljala kako će bez nas umrijeti. Ne znam, mislila sam,
urušit će se. Sruše li se kuće ikad od tuge?”
“Samo one pristojne.”
Maeve se nasmijala. “Onda je ovo nepristojna kuća. Jesam li ti ikad ispričala
priču o slikaru?”
Nešto sam već znao, ne sve. Htio sam čuti sve.
“Da čujem.”
“Zvao se Simon”, rekla je. “Živio je u Chicagu, ali bio je iz Škotske. Bio je
slavan, ili sam barem tako mislila. Imala sam deset godina.”
“Slika je jako dobra.”
Maeve pogleda stražnje sjedalo. “Je. Prekrasna je. Ne čini ti se da izgleda kao
May?”
“Izgleda kao ti, a May liči na tebe.”
Povukla je dim cigarete, zabacila glavu i sklopila oči. Vidio sam da se oboje
osjećamo isto, kao da smo se umalo utopili, a onda su nas u zadnji čas izvukli iz
vode. Preživjeli smo, a da to nismo očekivali. “Tata je tih dana jako volio
priređivati iznenađenja. Angažirao je Simona da dođe iz Chicaga naslikati mamin
portret. Simon je trebao ostati dva tjedna. Slika je trebala biti golema, veličine
gospođe VanHoebeek. Poslije se trebao vratiti pa naslikati i tatu. Tako je
planirano. Onda bi, kad sve bude gotovo, nad kaminom visjelo dvoje Conroya.”
“A kamo je planirao maknuti VanHoebeekove?”
Maeve otvori jedno oko i osmjehne mi se. “Ljubim te”, rekla je. “Upravo sam
to i ja pitala. VanHoebeekovi su trebali otići plesati, gore u plesnu dvoranu.”
“Tko ti je sve to ispričao?”
“Simon. Ne treba ni reći kako smo nas dvoje vremena za razgovor imali
napretek.”
“Želiš mi reći kako naša majka nije htjela dva tjedna pozirati u plesnoj haljini
da joj se naslika portret?”
Naša majka, sestrica siromašnih, konstrukcija od kostiju i tenisica.

200
 Knjige.Club Books
“Nije htjela. Nije mogla. A kad je odbila, tata je rekao da se onda ni njegov
portret neće izrađivati.”
“Jer bi onda on morao nad kaminom visjeti s gospođom VanHoebeek.”
“Baš tako. Naravno, problem je bio u tome što je slikar već doputovao i pola
honorara je isplaćeno unaprijed. Bio si premalen i nemiran da bi pozirao za portret
pa su u zadnji čas dovukli mene. Simon je morao konstruirati nov štafelaj u garaži
i srezati platno.”
“Koliko si dugo pozirala?”
“Prekratko. Bila sam zaljubljena u njega. Sumnjam da te netko može gledati
dva tjedna, a da se u njega ne zaljubiš. Tata je bio tako srdit zbog novca i zato što
mu je opet propao pokušaj da je usreći, a mama je bila srdita ili prestravljena ili
kako se već tih dana osjećala. Nisu razgovarali, a nijedno od njih nije htjelo
razgovarati sa Simonom. Ako bi ušao u sobu, samo bi izašli. Simonu to nije
smetalo. Bilo mu je svejedno koga slika, samo da slika. Zanimalo ga je
samo osvjetljenje. Do tog ljeta nikad nisam razmišljala o osvjetljenju. Po cijeli
dan samo sjediti na svjetlu predstavljalo mi je otkriće. Nismo večerali dok se ne
bi smračilo, a čak i tad bismo jeli samo nas dvoje. Jocelyn bi nam ostavila večeru
u kuhinji. Simon mi je jednog dana rekao: ‘Imaš li nešto crveno?’, a ja sam
odgovorila da imam crveni zimski kaput. Rekao mi je: ‘Idi ga onda donesi.’
Odnosno, rekao je to s jakim škotskim naglaskom. Otišla sam do ormara od
cedrovine, izvadila kaput i obukla ga, a on me pogledao i rekao mi: ‘Kćeri, ne bi
smjela nositi ništa što nije crveno.’ Zvao me kćeri. U sekundi bih pristala s njim
otići u Chicago, da me pozvao.”
“Previše bi mi nedostajala.”
Okrenula se i opet pogledala sliku. “Taj izraz lica koji imam? To mi je izraz
dok gledam Simona.” Povukla je zadnji dim iz cigarete i onda je bacila kroz
prozor. “Kad je otišao, sve je stvarno otišlo k vragu, ili je vjerojatno već bilo otišlo
u ta dva tjedna dok sam sjedila u opservatoriju, samo što sam tad bila suviše sretna
da to primijetim. Mama nije mogla ostati. To stvarno vjerujem. Poludjela bi da je
morala živjeti u palači gdje joj slikaju portret.”
Sad bih rekao kako se tamo osjeća sasvim ugodno.” Pogledao sam prema
kući, ali s prozora nitko nije gledao prema nama. Bacio sam cigaretu i iskašljao
se, onda smo oboje ponovno pripalili.
“Sad u kući ima ljude koje može sažalijevati. Kad smo mi u njoj živjeli, mogla
je sažalijevati tek sebe.” Uvukla je dim, a onda ga izbacila iz pluća. “A to je bilo
neodrživo.”
Maeve je, naravno, imala pravo, iako mi taj uvid nije bio nimalo utješan. Kad
je majka napokon izašla iz kuće i na stražnje sjedalo sjela pokraj slike, bila je neka
druga žena. Čak i prije nego što je progovorila, zračila je nekom svrhovitošću koju
kod nje još nisam bio zamijetio. Znao sam kako će se stvari sad promijeniti. Naša
majka vraća se na posao.

201
 Knjige.Club Books
“Dragi ljudi”, rekla je. “Inez je prava svetica. To je prva osoba koju je Norma
uspjela zadržati više od mjesec dana. Norma je nakon medicinskog fakulteta
živjela u Palo Altu. Situacijom je upravljala iz Kalifornije, ali veli da se onda sve
u jednom trenutku raspalo. Morala se vratiti kući i preuzeti brigu o majci.”
Toliko smo uspjeli shvatiti.” Oboje stao povukli zadnje dimove naše
posljednje cigarete i kao strelice pikada bacili ih u travu. Maeve je onda auto niz
kolni prilaz izvezla na VanHoebeekovu ulicu. Nismo se osvrtali.
“Norma ju je najprije mislila smjestiti u dom, ali Andrea nije htjela izaći iz
kuće.”
“Mogla sam ja doći pomoći i izvesti je”, rekla je Maeve.
“Ne osjeća se sigurnom izvan kuće, a ne voli ni da joj drugi ljudi dolaze.
Čistači, majstori, zbog svih se uznemiri. Normi je jako teško.”
Liječnica je? upitao sam. Netko je u obitelji to konačno morao postati.
“Radi kao onkologica na pedijatriji. Rekla mi je da je to zbog tebe. Navodno,
kad si upisao medicinu, majka joj se strašno željela s tobom natjecati.”
Jadna Norma. Nikad mi nije palo na pamet da bi u utrku mogli natjerati još
nekog. “A njena sestra? Što je s Bright?”
“Ona je instruktorica joge. Živi u Banffu.”
“Onkologica pedijatarica ode sa Stanforda da bi se brinula o svojoj majci, a
instruktorica joge ostane u Kanadi?” upita Maeve.
“Mislim kako imaš pravo”, rekla je majka. “Znam samo da mlađa kći ne
dolazi kući.”
“Svaka ti čast, Bright”, rekla je Maeve.
“Normi treba pomoć, njoj i Inez. Norma se upravo zaposlila u Dječjoj bolnici
u Philadelphiji.”
Rekao sam kako sam siguran da im je ostalo još puno novca. Kuća je ostala
ista. Andrea nikud nije išla.
“Andrea zna više o financijama od J. D. Rockefellera”, rekla je Maeve.
“Vjeruj mi, i dalje ima novca.”
“Sumnjam da je problem u novcu. Trebaju naći nekog u koga će imati
povjerenja, uz koga će se Andrea osjećati sigurnom.”
Maeve je tako naglo zakočila da sam bio siguran kako nam spašava živote, da
je odnekud iz mojeg mrtvog kuta zaprijetio sudar. Ona i ja smo bili vezani, ali
majku i sliku žestoko je bacilo u prednja sjedala.
“Slušaj me”, rekla je Maeve i tako munjevito okrenula glavu da su joj se tetive
jedva zadržale na vratu. “Nema šanse da se ti vratiš tamo. Bila si znatiželjna. Otišli
smo s tobom. Svršena stvar.”
Majka se stresla da provjeri je li ozlijeđena. Dotaknula je nos. Na prstima je
bilo krvi. “Trebaju me”, rekla je.

202
 Knjige.Club Books
“Ja te trebam!” podigla je ton Maeve. “Uvijek sam te trebala. Nećeš natrag u
tu kuću.”
Majka je izvukla papirnatu maramicu iz džepa i stavila je pod nos, onda je
vratila sliku na sjedalo. Jednom rukom se vezala. Vozač Toyote iza nas legao je
na trubu. “Da o tome popričamo kod kuće.” Odluku je već bila donijela, samo je
još uvijek tražila kako će je djeci učiniti prihvatljivom.

Maeve me namjeravala sutradan odvesti na željeznički kolodvor, ali na cesti je

bilo tako malo prometa, a ona je bila tako bijesna da me odvezla skroz do New
Yorka. “Sve ono preseravanje o služenju, opraštanju i miru. Neću joj dopustiti da
živi između moje i Andreine kuće.”
“Hoćeš li je izbaciti?” trudio sam se da ne zvučim kao da to želim, nastojao
sam ne zaboraviti da govorimo o njenoj majci. Njenoj radosti.
Sama pomisao ju je zatekla. “Ma onda bi se samo preselila k njima. A dobro
znamo da bi im to baš bilo drago. Stalno ponavlja kako se Andrea s njom osjeća
sigurnom i da zato ona mora pomoći, kao da mene boli kurac osjeća li se Andrea
sigurnom.”
“Daj da ja razgovaram s njom”, rekao sam. “Reći ću joj da bi ti to škodilo
zdravlju.”
“To sam joj već rekla i sama. A usput, stvarno mi škodi zdravlju. Sama
pomisao da bi se tamo vratila radi nje, a ne...” zaustavila se da ne izgovori.
Uz sva ta silna događanja, nekako smo zaboravili na sliku na zadnjem
sjedištu. “Odnesi je May”, rekla je Maeve kad smo se zaustavili pred mojom
kućom.
“Ne”, rekao sam. “Tvoja je. Daj je May kad odraste i bude imala vlastitu kuću.
Trebaš je neko vrijeme zadržati kod sebe. Stavi je iznad kamina i misli na
Simona.”
Maeve odmahne glavom. “Ne želim ništa iz te kuće. Kažem ti, od toga ću
samo biti još luđa nego što već jesam.”
Pogledao sam djevojčicu na slici. Trebali su joj dopustiti da zauvijek ostane
ta mala. “Onda mi moraš obećati da ćeš je poslije opet uzeti.”
“Hoću”, rekla je.
“Da nađemo parkirno mjesto, pa je onda unutra možeš predati May.” Stajali
smo nepropisno parkirani na ulici.
Maeve odmahne glavom. “Nema tu nikakvih parkirnih mjesta. Molim te.”
“Ma, daj. Ne budi smiješna. Pa tu si.”
Odmahnula je glavom. Činilo se da samo što nije zaplakala. “Umorna sam.”
A onda me opet zamolila.

203
 Knjige.Club Books
Zato sam je pustio da ode. Otvorio sam vrata stražnjeg sjedala i izvukao sliku
i svoju putnu torbu. Počela je kiša pa nisam stajao na ulici i gledao je kako odlazi.
Nisam joj mahao. Našao sam ključeve i uspio unijeti sliku kroz vrata.
Nakon toga smo puno razgovarali, o majčinim dnevnim izvještajima o
Andrei, Normi i kući i kako Maeve sve to dovodi do ruba živaca. Ona je pak
pričala o Ottersonovoj tvrtki. Rekao sam joj za zgradu koju sam htio kupiti, za što
bih morao prodati drugu, koju nisam želio prodavati. Ispričao sam joj da je May
apsolutno oduševljena slikom. “Objesili smo je u dnevnoj sobi, iznad kamina.”
“Tako da sam vam svaki dan u dnevnoj sobi?”
“Prekrasna je.”
“Celeste to ne smeta?”
“Ma, toliko liči na May, da joj ne može smetati. Svi misle da je to May, osim
same May. Kad je netko pita veli: ‘To je moj i tetin portret.’”

Dva tjedna nakon što smo bili u Nizozemskoj kući, majka me nazvala pred zoru i
rekla mi da je Maeve umrla.
“Je li ona blizu telefona?” upitao sam je. Nisam joj povjerovao. Htio sam da
slušalicu preda Maeve da mi to kaže sama.
Celeste se uspravila u krevetu i pogledala me: “Što je bilo?”
“Tu je”, rekla je majka. “S njom sam.”
“Jesi li zvala hitnu?”
“Budem. Prvo sam htjela nazvati tebe.”
“Ne gubi vrijeme na mene! Zovi hitnu.” Glas mi se raspao. “O, Danny”, rekla
je majka i zaplakala.

204
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

Jako se malo toga sjećam iz dana neposredno nakon sestrine smrti, osim
gospodina Ottersona, koji je na misi sjedio s obitelji, prekrio lice rukama i plakao.
Njegova je žalost bila rijeka, duboka i široka poput moje. Znam da sam mu poslije
trebao prići, pokušati ga utješiti, ali za mene nije bilo utjehe.

205
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Priča o mojoj sestri jedina je priča koju sam uopće mislio ispričati, ali ima još
nekoliko stvari koje je potrebno dodati. Tri godine poslije, kad smo Celeste i ja u
odvjetničkom uredu razrađivali pojedinosti razvoda, rekla mi je da ne želi kuću.
“Nikad mi se nije sviđala”, rekla je.
“Naša kuća?”
Odmahnula je glavom. “Nije mi po ukusu. Glomazna je i stara. Suviše je
mračna. Ti o tome ne moraš razmišljati jer nisi cijeli dan kod kuće.”
Htio sam je iznenaditi. Proveo sam je kroz sve prostorije i ostavio u uvjerenju
kako razmišljam da kuću kupim za iznajmljivanje. Rekao sam joj da je mogu
podijeliti na dvije stambene jedinice. Možda bih čak mogao dobiti i četiri, makar
bi to, naravno, zahtijevalo veliki posao.
Celeste je bila strašno zainteresirana i hodala je stepenicama gore-dolje, s
May čvrsto na grudima, pregledavala kupaonice, provjeravala pritisak vode.
Nisam je pitao sviđa li joj se. Mogao sam, ali nisam. Samo sam joj dao vlasnički
list. U mojoj glavi to je jedan od mojih istinskih romantičnih poteza u životu. “To
je naša kuća”, rekao sam.
Sve u meni urlalo je da se izvučem iz procesa, odem u hodnik i nazovem
sestru. To se stalno i dalje događalo.
Ironično je, naravno, bilo to što sam, nakon što je Maeve umrla, postao bolji
muž. U koroti sam se okrenuo obitelji, prvi sam put stvarno bio s njima, kao
građanin New Yorka, žena i djeca bili su sidro koje me držalo u svijetu. Ali
ispostavilo se kako je šala u koju sam oduvijek napola vjerovao istinita: sve što
Celeste na meni nije bilo po volji predbacivala je mojoj sestri, a kad nje više nije
bilo da preuzme krivnju, morala je razmisliti s kim je to u braku.
Naša majka ostala je u Nizozemskoj kući da bi se brinula za Andreu i
godinama joj to nisam oprostio. Usprkos djelićima znanosti koji su za mene još
možda bili zakačeni, počeo sam vjerovati u priču koju nam je otac prodao kad
smo bili djeca: Maeve se razboljela jer nam je majka otišla, a ako se majka ikad
vrati, Maeve će umrijeti. U čovjeku čak i najgluplje ideje naiđu na plodno tlo, ako
doživi da se ostvare. Sebi sam predbacivao, kako sam to vidio, nedovoljnu
budnost. Na sestru bih pomislio svakih sat vremena. Majke sam se ostavio.

206
 Knjige.Club Books
Ali onda me jednog dana, nakon što smo već bili toliko dugo razvedeni da se
opet sprijateljimo, Celeste zamolila da njenim roditeljima prevezem pun auto
stvari, a ja sam pristao. Čak su i Norcrossi sad živjeli mirnije, umjesto posljednjeg
neposlušnog labradora imali su malog, dobrodušnog španijela po imenu Inky.
Kad sam iz auta izvukao sve stvari i kod njih ostao koliko sam morao, odvezao
sam se do Nizozemske kuće, za dobra stara vremena, gdje sam mislio stati samo
na minutu. Ali što god nas je sprečavalo da svih tih godina skrenemo na kolni
prilaz sad je nestalo, pa sam se dovezao do kuće i pozvonio.
Vrata mi je otvorila Sandy.
Stajali smo u foajeu, na poslijepodnevnom suncu. I dalje sam očekivao kako
će kuća napokon početi propadati, ali opet sam je zatekao u istom stanju kao i
prije. Išla mi je na živce brižna pažnja s kojom je održavana.
“Nisam došla na dugo”, rekla je s krivnjom u glasu Sandy, nije mi puštala
ruku, a gusta sijeda kosa i dalje joj je bila pričvršćena kopčom. “Ali nedostajala
mi je vaša majka. Stalno sam mislila na Maeve, što bi ona htjela da napravim. A
svima su nam već godine za vratom.”
“Ma, drago mi je što si tu”, rekao sam.
“Ponekad samo dođem na ručak. Ponekad ima nešto oko čega mogu pomoći.
Iskreno, veseli me. Stavim zrnje u Normine hranilice za ptice iza kuće. Norma
voli ptice. To je pokupila od vašeg oca.”
Pogledao sam gore prema visokom stropu, u luster. “Puno je tu duhova.”
Sandy se osmjehne. “Zbog duhova i dolazim. Kad sam tu, mislim na Jocelyn,
kakve smo onda bile. Svi smo bili tako mladi. Još u najboljem izdanju.”
Jocelyn je umrla dvije godine prije. Imala je gripu i kad su svi shvatili da je
ozbiljno bolesna, već je bilo gotovo. Celeste je išla sa mnom na sprovod. Došli su
i Norcrossi. Treba reći i da Jocelyn mojoj majci nikad nije oprostila, iako to nije
pokazivala tako grubo kao ja. “Ostavila nas je da vas odgajamo, ali niste mogli
biti naši”, jednom mi je rekla. “Kako da takvo što oprostim?”
Sandy i ja otišli smo u kuhinju, gdje sam sjeo za mali stol, dok je ona kuhala
kavu. Pitao sam je za Andreu.
“Bezuba zvijer”, rekla je. “Ničeg nije svjesna. Norma bi je sad stvarno mogla
iseliti pa onda prodati kuću, ali stalno je prisutan dojam kako bi Andrea svaki čas
mogla umrijeti, pa kakvog je onda smisla imalo trpjeti je svih tih godina, ako ćeš
je na samom kraju spakirati van.”
“Osim ako nije došao kraj.”
Sandy uzdahne pa iz hladnjaka izvadi malo pakovanje mlijeka. Hladnjak je
bio nov. “A tko to zna? Sjetim se svog muža. Jamie je imao trideset i šest godina
kad je dobio infekciju srca. Nitko nije znao zašto. Pa onda Maeve, bila je jača od
svih nas ostalih zajedno. Čak i s dijabetesom. Maeve je trebala doživjeti stotu.”
Nisam znao od čega je umro Sandyn muž, niti kako se zvao. Što se toga tiče,
nisam čak znao ni od čega je umrla Maeve, iako je postojalo mnoštvo mogućih
207
 Knjige.Club Books
razloga. Sjetio sam se Celesteinog brata Teddyja s onog davnog Dana zahvalnosti,
koji me pitao moram li vršiti obdukcije. Izveo sam ih puno i sestru nikad ne bih
tome podvrgnuo. “Trebala je u najmanju ruku nadživjeti Andreu.”
“Ali tako je to u životu”, rekla je Sandy.
Našao sam utjehu u tome što sam s njom sjedio u kuhinji. Štednjak, prozor,
Sandy i sat. Na stolu između nas stajala je posuda za maslac od prešanog stakla
koja je bila vlasništvo majčine majke u Brooklynu, a unutra je bilo pola komada
maslaca. “Vidi ti ovo”, rekao sam i prešao prstom po rubu.
“Ne bi smio biti tako nepopustljiv prema majci”, rekla je Sandy.
Nisam li to i sam vječito govorio May? “Ne mislim da sam nepopustljiv.”
Jako smo se malo preklapali u životima, majka i ja. Nisam imao dojam kako smo
ona i ja zbog toga ostali nešto naročito prikraćeni.
“Prava je svetica”, rekla je Sandy.
Osmjehnuo sam joj se. Nitko nije bio popustljiviji od Sandy. “Nije ona
svetica. Brinuti se za nekog tko te ne poznaje ne čini te svecem.”
Sandy kimne i otpije gutljaj kave. “Mislim da je ljudima poput nas to teško
razumjeti. Iskreno, ponekad je nepodnošljivo, barem meni. Samo hoću da bude
jedna od nas. Ali kad razmišljaš o svecima, sumnjam da je ijedan od njih usrećio
vlastitu obitelj.”
“Vjerojatno nije.” Nisam se mogao sjetiti ni svetaca, a kamoli njihovih
obitelji.
Sandy mi spusti svoju malu ruku na dlan i stisne ga. “Idi gore i pozdravi se.”
I tako sam onda otišao gore, u spavaću sobu svojih roditelja, pitajući se putem
zašto bi čovjek s ozlijeđenim koljenom kupio kuću s toliko stepenica. Na
odmorištu je stajao mali kauč s dvije fotelje u kojima su Norma i Bright voljele
sjediti sa svojim lutkama, jer su odatle mogle vidjeti tko dolazi i odlazi. Pogledao
sam vrata svoje sobe, pa sestrine. Nije mi bilo teško, mislio sam kako su se sve
teške stvari već dogodile.
Andrea je ležala u bolničkom krevetu do prozora, a moja majka sjedila je
pokraj nje i žlicom je hranila pudingom. Majka se i dalje šišala na kratko. Kosa
joj je sad bila bijela. Pitao sam se što bi pomislila Andrea kad bi znala da je to sad
hrani prva žena njenog supruga i da je ta žena često bila ušljiva.
“Evo njega!” rekla je majka i osmjehnula mi se kao da sam se u pravom
trenutku pojavio na vratima. Nagnula se prema Andrei. “I što sam ti rekla?”
Andrea je otvorila usta i čekala žlicu.
“Bio sam u susjedstvu”, rekao sam. Nije li to manje ili više onako kako se i
ona sama vratila, nakon svih tih godina? Sad sam vidio koliko nalikuje Maeve,
odnosno kako bi Maeve nalikovala njoj da je poživjela. S godinama bi stekla
takvo lice.
Majka mi pruži ruku. “Dođi ovamo gdje te može vidjeti.”

208
 Knjige.Club Books
Prišao sam krevetu i stao pored nje. Majka me obgrlila oko struka. “Reci
nešto.”
“Zdravo, Andrea”, rekao sam. Ovo ne bi preživjela nikakva srdžba, ili barem
ona koju sam ja u životu osjetio. Andrea nije bila veća od djeteta. Po ružičastoj
jastučnici rasuli su joj se tanki pramenovi bijele kose, lice joj je bilo golo, a usta
tamna, otvorena jama.
Pogledala me i nekoliko puta trepnula pa se osmjehnula. Podigla je šapicu od
ruke i ja sam je prihvatio. Prvi put sam zamijetio da ona i majka nose isti vjenčani
prsten, zlatni obruč ne širi od žice.
“Može te vidjeti!” rekla je majka. “Ma zamisli ti to.”
Andrea se smiješila, ako se to može nazvati osmijehom. Bilo joj je drago opet
vidjeti mojeg oca. Nagnuo sam se i obje poljubio u čelo, jednu pa drugu. To me
ionako ništa nije koštalo.
Nakon što se Andrea zasitila pudinga, skutrila se i zaspala. Majka i ja sjedili
smo u naslonjačima pred praznim kaminom.
“Gdje spavaš?” upitao sam je, a ona je pokazala na krevet iza mojih leđa,
krevet u kojem je spavala s ocem, krevet u kojem je sa slomljenim kukom ležala
gospođa VanHoebeek i čekala da umre.
“Noću se ponekad dezorijentira. Pokušava ustati. Zato mi je lakše kad sam s
njom u sobi.” Zavrtjela je glavom. “Moram ti reći, Danny, probudim se tu i
osjetim - sobu i kuću - još prije nego otvorim oči. Svakog jutra mi je dvadeset i
osam godina, samo na trenutak, a Maeve je u svojoj sobi na drugom kraju
hodnika, dok si ti beba u kolijevci pored mene. Kad se okrenem, očekujem da ću
tamo ugledati tvog oca. Divota.”
“Ne smeta ti kuća?”
Slegnula je ramenima. “Odavno mi više nije važno gdje živim, a, ionako,
mislim da mi koristi. Uči me poniznosti.” Zabacila je glavu kako je to znala raditi
Maeve. “Moraš služiti onima kojima služenje treba, ne samo one zbog čijeg se
služenja bolje osjećaš. Andrea mi je pokora za sve pogreške.”
“Ne djeluje kao da će izdržati do kraja tjedna.”
“Znam. Govorim to već godinama. Stalno nas uspijeva iznova iznenaditi.”
“Kako je Norma?”
Majka se osmjehne. “Norma je zlato. Tako puno radi, sa svom tom bolesnom
djecom, onda dolazi kući brinuti se za bolesnu majku. Nikad se ne tuži. Sumnjam
da joj je majka, dok je odrastala, život činila lakšim.”
“Sad joj ga posve sigurno ne čini.”
Pa, rekla je moja majka i pogledala me s puno dragosti. “Znaš kakve su
majke.”
Shvatio sam koliko sam malo boravio u toj sobi. Dok je bila samo očeva
ulazio sam rijetko, a u godinama kad ju je dijelio s Andreom nikad, ni jedan jedini

209
 Knjige.Club Books
put. Bila je veća od Maeveine sobe, a kamin je sa svojim golemim okvirom
urešenim plavom Delft keramikom bio pravo remek-djelo, ali svejedno, Andrea
je imala pravo: soba s prozorskom klupom bila je bolja. S pogledom na vrt iza
kuće, blažim osvjetljenjem. “Može li jedno pitanje?” rekao sam, jer kad sam je
zapravo išta pitao? Kad smo uopće ostajali nasamo, osim onih nekoliko
nelagodnih susreta u bolničkoj čekaonici, prije toliko godina?
“Što god želiš pitati”, rekla je.
Zašto nas nisi povela sa sobom?”
“U Indiju?”
“Naravno, u Indiju, ali i bilo kamo. Ako si mislila da je ova kuća tako grozno
mjesto tebi, jesi li se pitala zašto onda grozna ne bi bila i nama?”
Neko vrijeme je sjedila i razmišljala. Možda se pokušavala prisjetiti kako se
osjećala. To se dogodilo tako davno. “Mislila sam kako je vama tu divno”,
naposljetku je rekla. “Toliko je djece na svijetu koja nemaju ništa, a ti i sestra
imali ste sve - oca i Fluffy i Sandy i Jocelyn. Imali ste ovu kuću. Jako sam vas
voljela, ali znala sam kako će s vama biti sve u redu.”
Možda Sandy ima pravo i žena je stvarno svetica, a svece i svetice njihove
obitelji općenito mrze. Nisam mogao odlučiti koji bi nam život bio bolji, onaj koji
smo proživjeli s Andreom ili onaj u kojem bismo ulicama Bombaja pratili majku.
Moguće je da ne bi ispala šija, nego vrat.
“A u svakom slučaju”, rekla je kao da joj je to na pamet palo naknadno, “otac
vas nikad ne bi pustio.”
Nakon toga su se stvari opet izmijenile, tako da je stalna bila samo mijena.
Počeo sam se vraćati u Elkins Park. Više nije bilo nikog da mi to brani. Srdžba
koju sam u srcu nosio prema majci rasplinula se i minula. Nije joj više bilo mjesta.
Na njeno mjesto nije stupila baš ljubav, ali nešto drugo svakako jest - možda
osjećaj poznavanja, bliskosti.
Jedno u drugom nalazili smo nekakvu utjehu. Katkad bi me u tim posjetima
pratila May, iako je u to vrijeme bila tako strašno zauzeta. Studirala je na NYU-
u. Isplanirala si je cijeli život. Kevin je bio u Dartmouthu pa smo i njega
rjeđe viđali. Bio je godinu iza nje na fakultetu i dvadeset godina iza u životu, kao
i svi mi ostali. May bi odlaskom u Elkins Park mogla obići sve svoje djedove i
bake, a bila je opsjednuta kućom. Cijelu ju je pregledala kao istražitelj sudske
medicine. Falio joj je samo stetoskop ili detektor metala. Krenula bi iz podruma,
pa prema gore.
Nikad nisam mogao povjerovati što bi sve pronašla: božićne ukrase i
svjedodžbe iz škole, kutiju za cipele punu ruža za usne. Pronašla je sićušna vrata
iza ormara na trećem katu koja vode na tavanski prostor. Na to sam posve
zaboravio. Tu su još bile kutije s Maeveinim knjigama, pola ih je bilo na
francuskom, bilježnice ispisane matematičkim jednadžbama, lutke koje nikad

210
 Knjige.Club Books
nisam vidio, pisma koja sam joj pisao dok je bila na koledžu. May je jedno od njih
bez pripreme glasno pročitala za večerom.
“Draga Maeve! Sinoć je Andrea objavila da joj se nije dopala savijača od
jabuka. Svije najviše vole, ali sad je Jocelyn više neće raditi. Jocelyn je rekla da
nema veze, ispeći će je kod kuće i prošvercati je u komadima.” May je nekako
uspjela pogoditi kako sam govorio s jedanaest godina. “U subotu smo bili na 37
adresa i ubrali 28.50 dolara u kovanicama iz strojeva za pranje rublja
u podrumima.”
“Ma, da ti to ne izmišljaš?” rekao sam.
Mahnula je pismom. “Kunem se, stvarno si bio toliki udav. To se nastavlja
još cijelu stranicu.”
Norma se nasmijala. U kuhinji nas je sjedilo četvero: ja, Norma, May i moja
majka stisnuli smo se oko plavog stola. Odjednom sam se sjetio kako je otac
kovanice koje bi skupio iz strojeva za pranje rublje stavljao u tajnu ladicu u stolu
u blagovaonici i kad bi kome zatrebalo sitniša, otišli bismo uzeti šaku. “Dođite
čas”, rekao sam i sve četvero smo otišli u tu strašnu blagovaonicu. Prošao
sam rukom ispod ruba stola dok nisam našao ladicu. Iskrivila se i kad sam je
konačno uspio otvoriti, bila je puna kovanica od dvadeset i pet centi. Kovčeg s
blagom.
Nisam znala za ovo! uskliknula je Norma. “To bismo ja i Bright sve
pokupile.”
“To nije radio dok sam ja tu živjela”, rekla je majka.
May je vršcima prstiju prešla preko novčića. Možda ih nije ostavljao da se
novcem posluži tko hoće. Možda su bili samo za Maeve i mene.
Ujutro sam pogledao kroz prozor i ugledao kćer kako na žutom madracu pluta
u bazenu, crna kosa vukla se za njom poput vlati morske trave, a s vremena na
vrijeme ispružila bi svoju dugu nogu i odgurnula se od zida. Izašao sam do nje i
pitao je kako je spavala.
“Još uvijek spavam”, rekla je i prebacila mokru ruku preko očiju. “Ovdje mi
se strašno sviđa. Kupit ću kuću.”
Andrea je nekoliko mjeseci ranije napokon umrla i trajale su rasprave što
napraviti s Nizozemskom kućom. Bright nije došla kući na sprovod i Normi je
poručila da kuća, što se nje tiče, može slobodno izgorjeti do temelja. Ostalo je
puno novca. S obzirom na urbanistički plan, kad prodaju kuću, na zemljištu će se
sigurno graditi nove nekretnine. Kuću bi u tom slučaju najvjerojatnije srušili i
prodali u dijelovima, okvire kamina, rukohvate stubišta, izrezbarene panele. Oni
vijenci zlatnog lišća na stropu blagovaonice svaki je bio vrijedan kao Picassova
slika. Ako bi se sve razmontiralo i onda prodalo zemljište ili bi se u gradnju
nekretnina upustili sami, moglo se zaraditi dvostruko ili čak trostruko više nego
što bi se dobilo za imanje.

211
 Knjige.Club Books
“Ali onda bismo morali ubiti kuću”, rekla je Norma, a nitko od nas nije znao
je li to dobro ili loše, osim May.
Pa nije ovo baš podesno za prvu nekretninu”, rekao sam kćeri.
May je ispružila ruku i odgurnula se od daske za skakanje. “Zamolila sam
Normu da me pričeka, samo par godina. Osjećam duhovnu vezu s ovom kućom.”
May je sad imala agenta. Snimila je nekoliko reklama. Imala je male uloge u dva
filma, od kojih je jednim privukla pažnju. Pred May je, što vam se ona sama ne bi
suzdržavala reći, stajala karijera. “Rekla je kako će je još neko vrijeme zadržati.”
Ni Norma ni Bright nisu imale djecu. Norma je rekla kako ne može zamisliti
da nekom drugom nametne djetinjstvo, posebno ne ako tu drugu osobu voli.
Pretpostavio sam kako je pedijatrijska onkologija takav stav samo ojačala.
“Radije bih da je dobiju May ili Kevin”, rekla mi je. “To je vaša kuća.”
“Moja nije”, odgovorio sam.
Našli smo vremena da o tome razgovaramo, ja i Norma, o djetinjstvu, našim
roditeljima, nasljedstvu, studiju medicine, zakladi. Norma se odlučila vratiti u
Palo Alto. Vratili su je na posao, a ona je otkazala ljudima koji su godinama
unajmljivali njenu kuću. Rekla je kako počinje shvaćati koliko joj je nedostajao
njen stari život. Jedne večeri, nakon nekoliko čaša vina, predložila je da mi možda
postane sestra. “Ne kao Maeve”, rekla je, “nikako Maeve, ali kao neka druga,
manje važna sestra, kao polusestra iz drugog braka.”
“Mislio sam da mijesi polusestra iz drugog braka.”
Odmahnula je glavom. “Ja sam ti posestrima.”
Majka je i dalje živjela u Nizozemskoj kući. Rekla je da se osjeća kao
svojevrsna domarka, koja pazi da se u plesnu dvoranu ne usele rakuni. Nagovorila
je Sandy da se preseli i u kući živi s njom. Sandy je imala burzitis kuka i
proklinjala je sve te stepenice. Nakon Andreine smrti, majka je opet počela
putovati. Nikad nije predugo izbivala, ali govorila je da za nju još uvijek ima puno
posla. To je bilo nekako u doba kad mi je počela pričati o danima koje je provela
u Indiji, ili sam barem ja te priče počeo slušati. Rekla je kako je samo željela
služiti siromasima, ali časne sestre koje su vodile sirotište stalno su je odijevale u
čisti sari i slale u prošnju po otmjenim zabavama. “Bilo je to 1951. godine.
Britanci su otišli, a Amerikance su u to doba držali vrlo egzotičnim. Odlazila
sam na svaku zabavu na koju bi me pozvali. Ispostavilo se kako imam jedinstven
dar da bogatašima izmuzem novac.” I tako je onda nastavila, bogate je rješavala
njihovog tereta za račun siromašnih. To je radila do kraja života.
Fluffy se preselila kćeri u Santa Barbaru, ali bi, kad god bi mogla, dolazila u
posjet, a kad bi došla, tražila je da spava u svojoj staroj sobi iznad garaže.
Norma je obećala kako neće prodavati Nizozemsku kuću dok May ne ispuni
svoje sudbonosno poslanje, što joj je uspjelo s četvrtim filmom. Lavinu vlastitog
uspjeha dočekala je sa zapanjujućom razinom samopouzdanja. Uvijek nam je

212
 Knjige.Club Books
govorila kako će to baš tako ispasti, ali svejedno smo ostali šokirani. Još je uvijek
bila tako mlada. Ostalo nam je samo da se pripravimo.
Na savjet svog agenta, May je iza lipa montirala visoku crnu metalnu ogradu
i sad se na kraju kolnog prilaza nalazila kapija s metalnom kutijom u koju si morao
govoriti, ako nisi znao šifru za otvaranje ili poznavao čuvara. Nisam se mogao
oteti pomisli koliko bi se to samo Andrei svidjelo.
May je iz New Yorka donijela portret Maeve i vratila ga na prazno mjesto na
kojem je visio prije. Nije imala previše vremena za boravak u Elkins Parku, ali
kad bi bila tamo, priređivala je zabave koje su postale legendarne, ili je barem
tako to meni predstavila.
“Dođi u petak”, rekla je. “Ti, mama i Kevin. Hoću da to vidite.”
Kod May bi se uvijek činilo da nekako pretjeruje, ali istina je bila da su joj se
najave uvijek ostvarivale. Bilo mi je samo žao što Fluffy i Norma nisu bile
prisutne. Bila je lipanjska noć i opet su bili otvoreni svi prozori. Mladi ljudi koji
su stizali u crnim limuzinama zamračenih prozora - May me uvjeravala kako su
nestvarno slavni - penjali su se stubištem dva kata da bi plesali u plesnoj dvorani
i kroz prozore promatrali zvijezde. Celeste je došla ranije kako bi njenim
asistenticama pomogla sve pripremiti. Nitko nije mogao povjerovati da je ta
plavuša prosječne visine njena majka.
“Reci im!” poticala me, a ja sam im onda stalno govorio. May je u genima
izgleda potpuno zanemarila majčin tjelesni doprinos, ali je od Celeste naslijedila
upornost.
Kevin se smjestio kod vrata, da ništa ne propusti. Nadao sam se kako će
jednog dana preuzeti moj posao, ali upisao se na medicinu. Slušao je cijeli život
kako je puno bolje biti liječnik i to je ostavilo traga.
Sandy i moja majka neko vrijeme su ostale na zabavi, ne naročito dugo.
Odvezao sam ih sestrinoj staroj kući u Jenkintownu, gdje je vladao mir. Kad sam
se vratio, na prilazu je bilo previše automobila pa sam parkirao na ulici i ušao na
kapiju. Kuća je bila osvijetljena kao nikad prije, iz svakog prozora i sa svakog
kata razlijevalo se zlatno svjetlo, terasa je bila obrubljena svijećama u staklenim
čašama, a glazbenu podlogu - May sam rekao da ne bude previše glasna -
osiguravala je djevojka tamnog, tihog glasa koja je pjevala uz pratnju malog
sastava. Proizvodila je tako čist, dubok i tužan zvuk da sam zamišljao sve susjede
kako se naginju da je čuju. Nisam uspio razabrati ništa od teksta, samo melodiju
koju je pratio zvuk ljudi koji su vrišteći skakali u bazen. Mislio sam ući i naći
Celeste, pitati je želi li se sa mnom voziti natrag u New York. Bili smo prestari za
ovo, iako ona nije bila stara. Jedina šansa da se naspavamo bila je povratak u New
York.
U suprotnom uglu dvorišta, gdje su se spajali živica i drvored lipa, vidio sam
da netko sjedi na drvenoj sklopivoj Adirondack stolici i puši. Do sklopive stolice
nije dopiralo svjetlo iz kuće i mogao sam biti siguran samo da u tami i mraku
vidim neku osobu i povremeni sjaj sićušne narančaste vatre. Sebe sam uvjerio
213
 Knjige.Club Books
kako je to moja sestra. Maeve nije voljela zabave. Ovako bi uvijek izašla van. U
tišini sam stajao tamo, kao da bi je bilo moguće prestrašiti i otjerati. Ponekad si to
tako dopustim, uvjerenje kako ću je, ako dobro pazim, ugledati dok sjedi u mraku
pred Nizozemskom kućom. Pitao sam se što bi ona rekla na sve ovo.
Budale, rekla bi i ispustila oblačić dima.
Osoba koje je sjedila na stolici zavrtjela je glavom i ispružila duge noge, s
isturenim golim prstima. Iluzija se, čudesno, nije rasplinula, pa sam pogledao u
zvjezdani pokrov da prizor ne vidim pretjerano jasno. Maeve je bacila cigaretu u
travu i ustala da me dočeka. Bila je to, samo još sekundu, ona.
“Tata?” rekla je May.
“Daj mi reci da ipak ne pušiš.”
Krenula je iz mraka prema meni, na sebi je imala nešto što je izgledalo kao
bijeli negliže prekriven biserjem. Moja kći, moja prekrasna djevojčica.
Obuhvatila me rukom oko struka i na trenutak mi spustila glavu na rame, crna
kosa pala joj je preko lica. “Ne pušim”, rekla je. “Upravo sam prestala.”
“Tako treba”, rekao sam. Razgovarat ćemo o tome ujutro.
Stajali smo u travi i promatrali mlade ljude kako izlaze i ulaze na prozore -
poput noćnih leptira kad nalijeću na svjetlo. “Bože, ovo mi se tako sviđa”, rekla
je May.
“Kuća je tvoja.”
Osmjehnula se. Vidjelo se to čak i u mraku. “Fino”, rekla je. “Povedi me
unutra.”

214
 Knjige.Club Books

O autorici

Ann Patchett autorica je osam romana i tri publicističke knjige. Dobitnica je

Nagrade PEN/Faulkner, engleske nagrade Orange i nagrade Knjiga godine Book
Sensea, a časopis Time uvrstio ju je na popis 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.
Njene knjige prevedene su na više od trideset jezika. Suvlasnica je knjižare
Parnassus Books u Nashvilleu u državi Tennessee, gdje živi sa suprugom Karlom
i njihovim psom Sparkyjem.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

215