BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

Najveća djela

Victor Hugo
JADNICI
(dio prvi)

Naslov izvornika: Les misérables

Prijevod: Ljubo Wiesner

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Uvez: Grafički zavod Hrvatske

Dizajn knjige: Halid Malla

ISBN 953-7160-92-0 (cjelina) ISBN 953-7160-93-9

VICTOR HUGO

JADNICI

S francuskog preveo
Ljubo Wiesner
 KNJIGA PRVA

PRAVEDNIK

I.

G. Myriel

Godine 1815. bio je g. Charles-Frangois-Bienvenu Myriel biskupom u Dignu. Bio je to

starac od kakvih sedamdeset i pet godina, a sjedio je na biskupskoj stolici u Dignu od godine
1806.
Premda se ove stvari ne odnose baš nimalo na sam sadržaj naše pripovijesti, ipak možda
neće biti na odmet pribilježiti neke glasove i pogovaranja koji su se prenosili o njemu u vrijeme
kad je došao u svoju biskupiju. Jer bilo sad istinito ili lažno, sve ono što se govori o ljudima
često vrijedi u njihovu životu, a osobito u njihovoj sudbini isto toliko koliko i ono što čine. G.
Myriel bio je sin jednog sudskog savjetnika iz Aixa; potjecao je dakle iz sudskoga plemstva.
Pripovijedalo se da ga je otac, želeći da ga sin naslijedi u službi, oženio vrlo mlada,
u osamnaestoj ili dvadesetoj godini, kako se to onda vrlo često događalo u sudačkim obiteljima.
I premda se tako oženio, Charles Myriel je, kažu, davao ipak vrlo mnogo povoda da se o njemu
govori. Bio je lijep, iako nešto onizak. Bio je elegantan, graciozan, duhovit. Cijeli prvi
dio njegova života bio je posvećen društvu i ljubavnim pustolovinama.
Ali uto dođe revolucija, događaji zaredaše jedan za drugim, a sudačke obitelji budu
desetkovane, gonjene, progonjene i raspršiše se na sve strane. G. Charles Myriel je već prvih
dana revolucije prebjegao u Italiju. Tu mu umre žena od neke plućne bolesti od koje je dugo
bolovala. Djece nisu imali. I što se sad desilo u životu g. Myriela? Slom starog francuskog
društva, propast njegove rođene obitelji, tragični prizori iz 1793., užasniji možda bjeguncima
koji su ih gledali izdaleka i uveličavali strahom - da nisu oni u njemu porodili misao da
se odrekne svijeta i da potraži samoću? Ili da možda nije on, usred kakve zabave ili naklonosti
u kojima je provodio život, bio pogođen iznenada jednim od onih tajanstvenih i strahovitih
udaraca koji, pogodivši ga u srce, mogu gdjekada oboriti čovjeka, koga inače ne bi mogle
uzdrmati društvene katastrofe, lišavajući ga imetka i načina života? Nitko to ne bi znao kazati.
Znalo se samo toliko da je, došavši iz Italije, bio svećenik.
Godine 1804. bio je g. Myriel župnik u Brignollesu. Bio se već jako postarao i živio je sasvim
povučeno.
U vrijeme krunidbe došao je u Pariz u nekom poslu svoje župe. Ne zna se kakav je to bio
posao, ali između ostalih moćnih lica naumio je bio posjetiti i moliti za svoje župljane g.
kardinala Fescha. Jednog dana, kad je car došao u posjet svojemu rođaku, čestiti župnik, koji je
čekao u predsoblju, nađe se baš na prolazu Njegova Veličanstva. Napoleon, videći kako ga
starac gleda nekako radoznalo, okrene se i upita podrugljivo:
- Tko je taj dobričina što me tako gleda?
- Veličanstvo - odgovori g. Myriel - vi gledate jednog dobrog čovjeka, a ja gledam jednog
velikog čovjeka. I jedan i drugi od toga mogu imati samo koristi.
Još istu večer zapita car kardinala za ime župnikovo i naskoro zatim dozna g. Myriel da je
imenovan biskupom u Dignu.
Uostalom, koliko je bilo istine u onom što se pripovijedalo o prvom dijelu života g. Myriela?
Tko bi to znao? Malo je obitelji poznavalo Myrielovu obitelj prije revolucije.
G. Myriel morao je pretrpjeti sudbu svih onih koji dođu u kakav mali grad, u kojemu ima
mnogo usta koja govore, a malo glava koje misle. On je to morao pretrpjeti, premda je bio
biskup i možda baš zato što je bio biskup. Uostalom, sve što se pogovaralo o njemu nije bilo
ništa drugo nego pogovaranje. Govor, glasovi, riječi. Ili još manje - brbljanje... Bilo sad kako
bilo, ljudi su poslije devet godina njegova biskupovanja i življenja u Dignu potpuno zaboravili
na sve te glasove i govorkanja, koji u prvi mah zanimaju i zabavljaju male ljude u malim
mjestima. Nitko se više nije usuđivao o tome govoriti, nitko se čak nije usuđivao toga sjećati.
G. Myriel došao je u Digne s jednom postarijom djevojkom, gospođicom Baptistinom,
svojom sestrom, koja je bila deset godina mlađa od njega.
Sva im je družina bila jedna stara sluškinja, jednako stara kao i gospođica Baptistine, po
imenu gospođa Magloire - koja je prije bila samo sluškinja gospodina župnika, sada je sebi
pridavala dvostruki naslov: sobarica gospođice i dvorkinja Njegove Presvijetlosti.
Gospođica Baptistine bila je dugačka, blijeda, tanka, blaga; živi ideal onoga što
razumijevamo pod riječju »poštovanja dostojna»; jer čini se da je nužno da žena bude mati da
bi bila poštovana. Ona nije bila nikad lijepa. Sav njezin život, koji nije bio ništa drugo nego niz
dobrih djela, prošao je tako da je ostavio na njoj kao neku bjelinu i neki sjaj i kako je ostarjela,
dobila je ono što bi se moglo nazvati ljepotom dobrote. Ona mršavost u njenoj mladosti
pretvorila se u njenim zrelim godinama u prozračnost, a kroz tu prozračnost vidio se anđeo. To
bijaše više duša nego djevojka. Kao da je načinjena od sjenke, jedva da je imala toliko tijela
koliko je potrebno da se vidi da je žensko; nešto malo materije prožete svjetlošću; velike oči
vazda oborene - jednom riječi: duša na zemlji.
Gospođa Magloire je bila mala starica, bijela, tusta, užurbana, uvijek zadihana, jedno zbog
posla, a drugo zbog astme.
Kad je g. Myriel stigao u Digne, njega dočekaše i instaliraše u biskupskoj palači sa svim
počastima kakve naređuju carski ukazi, koji stavljaju biskupa odmah iza maršala. Prvi ga
posjetiše predstojnik kotara i predsjednik gradskog zastupstva, a on učini prvi posjet generalu
i gradonačelniku.
Biskup je instaliran i grad očekivaše vidjeti ga na djelu.

II.

G. Myriel postaje Njegova Presvijetlost Bienvenu

Biskupski dvor u Dignu nalazio se odmah do bolnice.

Biskupski dvor bio je prostrana i lijepa kuća, koju je početkom prošlog vijeka dao sagraditi
od kamena monsignor Henri Puget, pariški doktor bogoslovlja, opat simorski, koji je 1712.
godine bio biskupom u Dignu. Taj biskupski dvor bio je pravi vlastelinski dom.
Sve je tu bilo gospodsko: odaje biskupove, saloni, sobe, dvorište za doček gostiju, veoma
prostrano i s hodnicima ispod arkada po staroj florentinskoj modi, vrtovi zasađeni prekrasnim
drvećem. U blagovaonici, dugačkoj i divnoj galeriji koja je bila u prizemlju i gledala u vrtove,
a na dan 29. srpnja 1714. ugostio je spomenuti monsignor Henri
Puget po svima propisima ove Njihove Presvijetlosti: kneza-nadbiskupa embrunskog
Charlesa Brûlarta od Genlisa; kapucina i biskupa grasskog Antoina od Mesgrignyja; velikog
priora Francuske Philippa od Vendôma; opata iz Saint-Honoré de Lérinsa; baruna-biskupa
venceskog Françoisa od Bertona i Crillona; biskupa glandèvskog Césara od Sabrana i
Forcalquiera; te oratorijanca, osobnog propovjednika kraljeva i biskupa seneskog Jeana
Soanena. Slike ove sedmorice prečasnih ličnosti resile su biskupsku blagovaonicu, a znameniti
datum 29. srpnja 1714. bio je urezan zlatnim slovima na ploči od bijelog mramora.
Bolnica je bila tijesna i niska kuća na jedan kat i uz nju se nalazio mali vrt.
Tri dana poslije svog dolaska posjeti biskup bolnicu. Pošto ju je razgledao, dade zamoliti
upravitelja da se potrudi do njega.
- Gospodine upravitelju - reče mu - koliko imate bolesnika u ovaj mah?
 - Dvadeset i šest, Vaša Presvijetlosti.
- Tako sam i ja računao - reče biskup.
- Postelje su - nastavi upravitelj - natrpane jedna do druge.
- To sam i sam primijetio.
- Dvorane su nam obične, jednostavne sobe. Zrače se vrlo teško.
- Tako se i meni čini.
- A kad ima nešto sunca, vrt nam je premalen za oporavljenike.
- I ja sam pomislio na to.
- A kad dođu epidemije, kao što smo ove godine imali tifus, a preklani malariju, nakupi se i
po stotina bolesnika. Onda ne znamo što da činimo.
- I na to sam bio pomislio.
- Ali što ćemo, Vaša Presvijetlosti? Moramo trpjeti - reče upravitelj bolnice.
Razgovor se vodio u biskupskoj blagovaonici u prizemlju.
Biskup je neko vrijeme pošutio, a onda se odjednom okrene upravitelju.
- Gospodine - reče mu - što mislite, koliko bi kreveta stalo u ovu dvoranu?
- U blagovaonicu Vaše Presvijetlosti? - uzviknu upravitelj zaprepašteno.
Biskup se ogleda amo-tamo po dvorani kao da je mjeri okom i računa.
- Stalo bi posve lako dvadeset postelja - reče tiho, kao da razgovara sam sa sobom, a onda
povisi glas: - Znate što, gospodine upravitelju?
Tu mora da je neka pogreška. Vas ima dvadeset i šest ljudi u nekih pet ili šest malih sobica.
A nas je ovdje samo troje, a imamo mjesta za šezdeset ljudi. Vidite, tu je pogreška. Zadržite vi
moj stan, a ja ću uzeti vaš. Vratite mi moju kuću. Ova je vaša.
Sutradan se dvadeset i šest bolesnika preselilo u biskupsku palaču, a biskup se preselio u
bolnicu.
G. Myriel nije imao nikakva imetka, jer mu je revolucija bila uništila obitelj. Sestra mu je
dobivala godišnju rentu od pet stotina franaka, što je međutim u biskupskom dvoru posve
dostajalo njezinim osobnim potrebama. G. Myriel pak primao je od države biskupsku plaću od
petnaest tisuća franaka. Onog istog dana kad se preselio u bolnicu, rasporedi g. Myriel jednom
za svagda tu svotu ovako (mi jednostavno prepisujemo jednu bilješku zapisanu njegovom
rukom):

Moji kućni troškovi

Malom sjemeništu 1500 franaka

Misionarskoj kongregaciji 100 franaka
Lazaristima u Montdidieru 100 franaka
Stranim sjemeništima u Parizu 200 franaka
Kongregaciji Svetoga Duha 150 franaka
Vjerskim ustanovama u Svetoj zemlji 100 franaka
Društvima materinskog milosrđa 300 franaka
Isto u Arlesu 50 franaka
Za poboljšanje zatvora 400 franaka
Potpore uhićenicima 500 franaka
Za oslobađanje roditelja zatvorenih zbog duga 1000 franaka
Dodatak plaći siromašnih učitelja u mojoj biskupiji 2000 franaka
 Društvima za ishranu u Visokim Alpama 100 franaka
Gospojinskim društvima u Dignu, Manosquu i Sisteronu
za besplatni odgoj siromašnih djevojčica 1500 franaka
Ubogarima 6000 franaka
Moje osobne potrebe 1000 franaka
UKUPNO 15.000 franaka

Cijelo vrijeme svoga biskupovanja u Dignu nije g. Myriel mijenjao ništa u ovom svom
rasporedu. I to je on zvao, kao što smo vidjeli, svojim kućnim troškovima.
Gospođica Baptistine primila je ovaj raspored bez jedne riječi prigovora. Toj pobožnoj
djevojci bio je g. Myriel u isto vrijeme i brat i biskup, prijatelj po prirodi i poglavar po crkvenoj
časti. Ona ga je jednostavno ljubila i poštovala. Kad je govorio, ona je slušala; kad je što činio,
ona je pristajala. Samo sluškinja, gospođa Magloire, gunđala bi pokatkada i prigovarala. Biskup
je, kao što smo vidjeli, ostavio sebi samo tisuću franaka za svoje potrebe, što je zajedno s
mirovinom gospođice Baptistine činilo tisuću i pet stotina franaka godišnje. S ovih
petnaest stotina franaka godišnje živjele su ove dvije starice i ovaj starac.
Pa ipak, kad bi koji župnik sa sela došao u Digne, opet je biskup imao čime ga ugostiti, hvala
štedljivosti gospođe Magloire i pametnoj upravi gospođice Baptistine.
Jednom zgodom, pošto je stanovao tek tri mjeseca u Dignu, reći će g. Myriel:
- Bilo sad kako mu drago, no ja sam ipak jako siromašan!
- Vjerujem! - povika gospođa Magloire. - Vaša Presvijetlost nije zatražila ni onaj dodatak
što ga okrug mora dati biskupu za držanje kočije u gradu i za putovanja po biskupiji. Nekad su
to biskupi dobivali.
- Gle! - reče biskup. - Imate pravo, gospođo Magloire.
I napiše molbu, zatraži svoj dodatak.
Malo vremena potom okružni savjet, uzevši u pretres biskupovu molbu, odobri mu tri tisuće
franaka godišnje pod rubrikom: Dodatak g. biskupu za držanje kočije, za poštanska kola i
pastirska putovanja. Purgari su digli silnu viku radi toga i jedan senator carstva, nekadašnji član
Savjeta od Pet stotina i pristaša osamnaestog brumaira, nagrađen za to prekrasnim imanjem
blizu Digna, napiše ministru bogoštovlja, g. Bigotu de Préameneu, jedno srdito i povjerljivo
pisamce, iz kojega doslovce vadimo ove retke:
» - Kakva kočija? Što će to u gradu koji nema ni četiri tisuće duša? Kakva poštanska kola i
kakva putovanja? Čemu prije svega ta putovanja? I kako se može putovati poštanskim kolima
po ovom brdovitom kraju? Tu nema ni cesta. Putuje se samo na konju. Sam most preko Durance
u Château-Arnouxu izdrži jedva teret jednih volujskih kola. Svi su ti popovi jednaki. Gramzivci
i tvrdice. Ovaj se gradio apostolom kad je došao. A evo ga, sad radi kao svi drugi. Sad mu
trebaju i kočija i poštanska kola. Hoće mu se luksuza kao nekadašnjim biskupima. Ah, ti popovi
i ta njihova popovština! Neće biti dobra, gospodine grofe, dok nas god car ne oslobodi ovih
mantijaša. Dolje papa! (Odnosi s Rimom bili su u to vrijeme napeti). Što se tiče mene, ja sam
samo za Cezara, itd., itd.«
Naprotiv, gospođa Magloire je bila vrlo vesela.
- To je baš izvrsno - rekla je gospođici Baptistini. - Presvijetli je počeo s dragima, ali jednog
dana morao je završiti kod sebe. Sad je valjda uredio svoja dobra djela. Evo jednom i za nas tri
tisuće franaka. Ipak jednom!
Tu istu večer napiše biskup i preda svojoj sestri ovakvu cedulju:

Troškovi za kočiju i putovanja

 Govedska juha za bolesnike u bolnici 1500 franaka
Društvu materinskog milosrđa u Aixu 250 franaka
Društvu materinskog milosrđa u Draguignanu 250 franaka
Za nahočad 500 franaka
Za siročad 500 franaka
UKUPNO 3000 franaka

Takav je bio proračun g. Myriela.

Što se pak tiče sporednih prihoda biskupskih, kao od oglašenja, od raznih oproštenja, od
pomazanja, od propovijedi, od blagoslova crkava i kapela, od vjenčanja itd., biskup ih je
utjerivao od bogataša to oštrije što ih je davao sirotinji.
Poslije nekog vremena nagrnuše novčani prilozi. Oni koji imaju, i oni koji nemaju, kucahu
na vrata g. Myriela. Jedni traže milostinju, što su je dragi kod njega položili. Biskup je za
nepunu godinu dana postao blagajnik svih dobročinstava i blagajnik svih nevolja. Znatne svote
prolazile su kroz njegove ruke, ali ništa nije moglo promijeniti način njegova života, pa da uzme
i najmanji suvišak za svoje osobne potrebe. Daleko od toga. Kao što je još uvijek više nevolje
dolje nego gore, sve je razdao, takoreći, još prije nego što je primio. Milostinja je padala kao
voda na suhu zemlju; i mogao je primati novca koliko mu drago, nikada ga nije imao. Tada je
otkidao od svojega.
Kako postoji običaj da biskupi stavljaju svoja krsna imena na čelo svojih poruka i pastirskih
poslanica, siromasi onoga kraja izabrali su, po nekom nagonu srca, između imena i prezimena
biskupovih ono koje je za njih imalo neko značenje, i nisu ga zvali drukčije nego:
Presvijetli Bienvenu (što znači: dobrodošao, bogodan). Mi ćemo činiti kao i oni i zvat ćemo ga
tako od zgode do zgode. Uostalom, njemu se to ime sviđalo. - Volim to ime - govorio je. -
Bienvenu na neki način ispravlja ono »Presvijetli«.
Ne tvrdimo da je slika biskupova, koju smo ovdje iznijeli, vjerojatna, hoćemo samo da
kažemo da je vjerna.

III.

Dobar biskup - loša biskupija

Premda je g. biskup pretvorio svoju kočiju u milostinju, ipak je od vremena do vremena

putovao. Mučna je bila ta njegova digneska biskupija. Ravnica vrlo malo, a bregova vrlo
mnogo; cesta gotovo i nema, kao što smo vidjeli; trideset i dvije župe, četrdeset i jedna
kapelanija i dvjesto osamdeset i pet kapela. Da se sve to obiđe, nije mali posao. Pa ipak je g.
biskup sve to svladao. Ako je blizu, išao je pješke; ako je ravnica, na seljačkim kolima; ako je
bregovito, na mazgi. Na putu su ga pratile obje starice. Ako je put bio suviše tegoban za njih,
išao je sam.
Jednog dana, jašući tako na magarcu, dođe u Senez, nekadašnju biskupsku rezidenciju. Jahao
je, rekli smo, na magarcu, jer mu je kesa toga dana bila tako laka da nije mogao putovati
drukčije. Načelnik Seneza dočekao ga na vratima biskupskog dvora i zabezeknuo se kad je
vidio biskupa gdje sjahuje s magarca. Oko njega se smijalo nekoliko purgara. - Gospodine
načelnice - reći će biskup - i gospodo građani! Ja vidim što vas smeta. Vi mislite da je sa strane
jednog siromašnog svećenika velika oholost jahati marvinče na kojemu je jahao Isus Krist. Ali
ja to ne činim iz oholosti, nego po nuždi, vjerujte mi.
 Kad je ovako putovao, bio je uvijek strpljiv i blag, i više je razgovarao nego propovijedao.
Ni jednu vrlinu nije postavljao na nepristupačne visine. Nikad nije predaleko tražio svoje
razloge i primjere. Žiteljima jednoga sela iznosio je na uzor žitelje drugoga sela. U krajevima
gdje su ljudi bili tvrdi prema nevoljnicima, govorio je: - Vidite li Briangonce. Oni su
siromasima, udovicama i siročadi dali pravo da pokose svoje livade tri dana prije svih drugih.
Oni im besplatno poprave njihove kuće kada su ruševne. I zato im je Bog blagoslovio njihov
kraj. Ima više od sto godina kako se u njih ne zna za ubojicu.
U selima lakomima na dobit i na žetvu govorio je:
- Gledajte Embrunce. U njih, kad se nekom domaćinu desi da su mu u vrijeme žetve sinovi
u vojsci, a kćeri služe u gradu, a on je sam bolestan i ne može, onda ga župnik preporuči s
propovjedaonice njegovim susjedima, i u nedjelju, poslije mise, svi ljudi iz sela, muškarci, žene
i djeca, pođu na njegovo polje, obave mu žetvu i spreme i slamu i žito u njegov hambar. -
Obiteljima koje su zavađene zbog novca ili baštine govorio bi: - Pogledajte planince
Devolnjane! Zemlja im je tako divlja da ne čuju slavuja ni jednom u pedeset godina. I vidite,
kad tamo umre domaćin, muškarci se dignu i odu u svijet tražiti sebi sreću, a imanje ostane
kćerima dok ne nađu sebi muževe. - U krajevima gdje se ljudi vječno svađaju i parniče te
gospodari propadaju, plaćaju fiškale i biljege, govorio bi: - Pogledajte one dobre ljude u dolini
Queyrasa. Ima ih svega tri tisuće duša. I to vam je cijela mala republika. Nemaju oni ni suca ni
ovrhovoditelja. Općinski načelnik obavi tamo sve. On raspiše porez i sudi čisto po savjesti i
besplatno svagda kada je to potrebno; dijeli baštine bez nagrade, izriče presude bez pristojbe,
i svaki ga sluša, jer je on pravedan čovjek među jednostavnim ljudima. - Selima u kojima nema
učitelja navodio bi za primjer i opet sela u Queyrasu: - Znate li kako oni rade? - pitao ih je. -
Pošto jedna mala općina od dvanaest do petnaest kuća ne može uvijek izdržavati učitelja, to se
oni slože svi skupa, pa cijela župa plaća i izdržava učitelje koji idu iz sela u selo, provedu osam
dana tu, deset dana tamo, i tako redom uče seljake. Ovi učitelji idu i na sajmove, gdje sam ih i
sam vidio. Poznaju se po pisaćem peru za šeširom. Koji uče samo čitati, imaju samo jedno pero;
koji uče čitati i računati, ti nose dva pera; a koji uče čitati, računati i latinski, ti nose tri pera i to
su vrlo učeni ljudi. Ništa na svijetu nije sramotnije od neznanja! Ugledajte se na ljude u
Queyrasu!
Tako je on govorio, ozbiljno i očinski, i kad nije imao pri ruci primjera iznalazio bi priče,
idući ravno k cilju, s malo riječi, a mnoga slika, baš kao što je bio način Isusa Krista, koji je -
uvjeren - uvjeravao.

IV.

Kakve riječi - takva djela

Razgovor mu je bio ljubazan i veseo. Držao se na visini shvaćanja starica koje su svoj život
provodile uza nj, a kad se smijao, čovjek bi rekao da se smije neko obijesno đače.
Gospođa Magloire zvala ga je rado Vaša Visosti. Jednog dana ustane biskup s naslonjača i
ode u knjižnicu po neku knjigu. Knjiga se nalazila na najgornjem pretincu, i kako je biskup bio
dosta omalen, nije je mogao dohvatiti. - Gospođo Magloire - reče - donesite mi jednu stolicu.
Moja Visost ne dopire do ovog pretinca.
Jedna njegova daleka rođakinja, gospođa grofica od Loa, rijetko bi kada propustila priliku
da ne nabroji pred njim ono što je zvala »nadanjima» trojice svojih sinova. Imala je nekoliko
rođaka koji su bili vrlo stari, s jednom nogom u grobu, i koje bi njezini sinovi, naravno,
naslijedili. Najmlađi sin imao je baštiniti po nekoj tetki dobrih sto tisuća franaka godišnjeg
prihoda; drugi je očekivao od ujaka naslov vojvode; najstariji pak imao je naslijediti pairstvo
svojega djeda. Biskup je obično šuteći slušao ovo bezazleno i pojmljivo materinsko
razmetanje. Jednom je ipak izgledao zamišljeniji nego obično, dok je gospođa od Loa
prepričavala do sitnice sva ta nasljedstva i «nadanja». Videći biskupa kako šuti, nestrpljivo
prekinu svoju priču: - Bože moj, dragi rođače! Ta što ste se zamislili? - Mislim - reći će joj
biskup - o nečem neobičnom što se, čini mi se, nalazi u Svetom Augustinu: »Nadajte se samo
u onoga koji se ne nasljeđuje».
Drugi put opet, primivši objavu o smrti nekog plemića iz okolice na kojoj su nadugo i
naširoko bila nabrojena ne samo sva dostojanstva pokojnikova, nego i sva feudalna i plemićka
svojstva sviju njegovih rođaka, biskup će reći: - Ipak ta smrt ima jaka leđa! Kako su je
samo natovarili s naslovima, i kako su ljudi duhoviti pa i sam grob upotrebljavaju za svoju
taštinu!
Znao bi se od zgode do zgode i dobroćudno narugati, ali je taj njegov rug uvijek imao neki
dublji smisao. Jednom, za vrijeme korizme, dođe u Digne neki mladi kapelan i stane
propovijedati u katedrali. Bio je dosta dobar govornik. Propovijedao je o milosrđu. Pozivao je
bogataše da daju milostinju oskudnima, da ne dođu u pakao, koji je slikao što je mogao
strahovitije, i da dođu u nebo, koje je predstavljao primamljivim i krasnim. Među slušateljima
se nalazio jedan bogati bivši trgovac, strašna škrtica, po imenu Geborand, koji je stekao pola
milijuna franaka proizvodeći sukno i razne druge tkanine. Cijeloga svoga vijeka nije taj g.
Geborand udijelio milostinje siromaku. Poslije ove propovijedi palo je svima u oči da svake
nedjelje daje jedan groš starim prosjakinjama na crkvenim vratima. Prosjakinja je bilo šest da
to podijele između sebe. Jednom ga vidje biskup kako dijeli milostinju, pa reče smiješeći se
svojoj sestri: - Vidi gospodina Geboranda kako kupuje neba za groš. Neka se samo radilo o
milosrđu, on se nije bojao ni biti odbijen, i onda je nalazio takve riječi nad kojima se zamoljeni
morao zamisliti. Jednom je kupio priloge za sirotinju u nekom društvu u gradu. Tu se nalazio i
markiz od Champterciera, stari i bogati škrtac koji je znao biti u isto vrijeme i ultrarojalist i
ultravolterijanac. Bilo je naime i takvih ljudi. Došavši do njega, biskup ga povuče za ruku: -
Gospodine markiže, i vi treba da mi nešto date. Markiz se okrene i odgovori suho: - Vaša
Presvijetlosti, ja imam svoju sirotinju. - Pa dajte je meni - reče biskup.
Jednog je dana ovako propovijedao u stolnoj crkvi:
- Draga braćo i dobri moji prijatelji! U Francuskoj ima milijun i tristo tisuća seljačkih kuća
koje imaju samo tri otvora; osam stotina sedamdeset tisuća koje imaju samo dva otvora: prozor
i vrata; i najzad tri stotine četrdeset i šest tisuća koliba koje imaju samo jedan otvor: vrata. Sve
je to radi jedne stvari koja se zove: porez na vrata i prozore. Stavite u te kuće siromašne obitelji,
stare žene i nejaku djecu, i eto vam groznica i raznih bolesti! Nažalost je tako da Bog ljudima
daje uzduh, a zakon im ga prodaje. Ne krivim zakon, ali blagosiljam Boga. U Iseru, Varu, u
Gornjim i Donjim Alpama seljaci nemaju ni kolica, već nose đubre na leđima; nemaju ni
svijeća, nego pale luč ili svitac kudjelje zamočen u borovu smolu. Tako je svuda u brdovitom
kraju Dauphinea. Tamo prave hljeb za šest mjeseci unaprijed, a peku ga na isušenoj goveđoj
balegi. Zimi ga sijeku sjekirom i moče dvadeset četiri sata u vodi da bi ga mogli jesti. - Braćo
moja, smilujte se! Pogledajte kako se oko vas ljudi muče i zlopate!«
Kako je bio rođeni Provansalac, lako se priučio na sva narječja na jugu. To se jako svidjelo
narodu i mnogo pridonijelo tome te je imao pristupa k svakoj duši. I u kolibi i u planini bio je
kao u svojoj kući. Znao je najobičnijim načinom kazati najveće stvari. I tako je, govoreći
sve jezike, ulazio u sve duše.
Uostalom, on je sa svima bio jednak. Kakav je bio ljudima od svijeta, takav je bio i ljudima
iz naroda.
Ništa nije osuđivao prenaglo, a da nije prije toga uzeo u obzir sve okolnosti. Uvijek bi
govorio: - Da vidimo najprije put kojim je pogreška išla.
Nazivajući sam sebe bivšim grešnikom, on nije znao za nepomirljivost strogoga morala i
ispovijedao je bez mrgođenja mračnih moralista takvih načela, koja bi se otprilike dala svesti
na ovo:
 »Čovjek ima na sebi tijelo, koje mu je u isti mah i teret i napast. On ga nosi i pokorava mu
se. On treba da pazi na njega, da ga umjerava, da ga zauzdava, i da mu se ne pokori do krajnje
nužde. Ako mu se pokori, onda u tome može biti i grijeha, ali takav je grijeh oprostiv. To
je doduše pad, ali to je pad na koljena koji može završiti i molitvom». »Biti svetac - to je
iznimka; biti pravednik - to je pravilo. Bludite, posrćite, griješite, ali budite pravednici».
»Griješiti što se može manje - to je zakon čovjeka. Ne griješiti nimalo - to je san anđela. Sve
što je zemaljsko, podložno je grijehu. Grijeh nosi svijet.«
Videći kako svijet odmah skoči i odmah se na nešto naljuti, rekao bi smiješeći se: - Vidi,
vidi, i to mi je neko zločinstvo, koje svak čini. Gle licemjera kako su se pomamili i hite da čas
prije prosvjeduju i sebe pokriju!
Gledao je kroz prste ženskinji i sirotinji, koji snose teret ljudskoga društva. I rekao bi: -
Pogreške žena, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih - to su pogreške muževa, očeva,
gospodara, jakih, bogatih i učenih.
Govorio bi i ovo: - One koji ne znaju poučite što više možete. Društvo je krivo što ne daje
svakomu besplatnu obuku; ono je odgovorno za mrak što ga proizvodi. Pogdjekoja je duša puna
mraka, a grijeh se čini u mraku. Nije kriv onaj koji čini grijeh, već onaj koji čini mrak. Kako se
vidi, on je o svemu sudio na neki osobit i svoj način. Čini mi se da je to naučio iz Evanđelja.
Jedanput čuje u društvu o nekom kriminalnom procesu, koji je upravo bio pred istražnim
sudcem i doskora je trebalo doći do glavne rasprave. Radilo se o nekom jadniku koji je iz ljubavi
prema ženi i prema djetetu, koje je imao s njom, a nemajući nikakva prihoda, počeo krivotvoriti
novac. To se u ono vrijeme kažnjavalo još smrću. Ženu su mu uhvatili čim je prvi put pokušala
proturiti lažni novac što ga je on pravio. Nju su uhitili, ali su imali dokaza samo protiv nje. Ona
je jedina mogla opteretiti svog muža i upropastiti ga svojim priznanjem. Ali ona je poricala.
Sudac istražitelj je navaljivao. Ona je i nadalje poricala. Tada se državni odvjetnik dosjeti
lukavstvu. Izmisli da joj je muž nevjeran, i vješto sastavljenim odlomcima njegovih pisama
uspije mu uvjeriti jadnicu da ima suparnicu i da je muž vara. I tako ona, očajna od ljubomore,
oda svog muža, prizna sve i posvjedoči. Čovjek je propao. Naskoro je imao osvanuti na glavnoj
raspravi zajedno sa sukrivkom. Ta se stvar pripovijedala, i svak se divio vještini
državnog odvjetnika. Upleo je u stvar ljubomoru i učinio da srdžba iznese istinu na vidik, a
osveta da pomogne pravdi. Biskup je slušao cijelu tu priču vrlo mirno. Kad pripovjedač svrši,
upita:
- Tko će suditi tome čovjeku i toj ženi?
- Sud.
- A tko će suditi gospodinu državnom odvjetniku? - upita biskup. Jednom se u Dignu desio
jedan tragičan događaj. Jednog su čovjeka osudili na smrt zbog umorstva. Bio je to jedan
nesretnik ni mnogo učen, ni sasvim neznalica. Išao je po sajmovima i izvodio pelivanstva, a bio
je i sajamski pisar. Njegov proces je mnogo zanimao ljude u gradu. Uoči dana kad će ga
pogubiti, razboli se tamnički ispovjednik. Trebalo je naći svećenika koji će biti uz osuđenoga u
njegovim posljednjim časovima. Pođu po župnika. On odbije, rekavši: - To nije moj posao. Što
me se tiče taj pelivan? Osim toga, ja sam i bolestan. Uostalom, moje mjesto nije tamo. - Jave
biskupu što je župnik odgovorio, a on reče: - Gospodin župnik ima pravo. To i nije njegovo
mjesto, nego moje.
I istoga časa pođe u tamnicu, spusti se u pelivanovu ćeliju, zovne ga po imenu, uze ga za
ruku i stade mu govoriti. Proveo je uz njega cijeli dan i cijelu noć, zaboravio i na hranu i na
odmor, moleći Boga za dušu osuđenikovu i moleći osuđenika za svoju vlastitu dušu. Govorio
mu najbolje istine, koje su najjednostavnije. Bio mu je otac, brat, prijatelj, a biskup samo za
blagoslov. Učio ga svemu, tješeći ga i hrabreći. Taj čovjek je htio umrijeti kao očajnik. Smrt
mu je izgledala kao neka provalija. Stojeći u drhtavici na tome grozovitom pragu, on se s
užasom trzao natrag. Nije bio dovoljno neuk da bi bio sasvim ravnodušan. Smrtna osuda, pa taj
strašni proces razvalili su takoreći ovdje-ondje oko njega onu ogradu koja nam zaklanja tajnu
stvari i koju mi životom nazivamo. Kroz te kobne prolome on je neprestano gledao izvan
ovoga svijeta i nije vidio ništa drugo do pomrčinu. Biskup ga je naučio da vidi svjetlost.
Sutradan, kad su došli voditi nesretnika, biskup je bio tu. On pođe s njim i pokaza se svjetini
u ljubičastoj haljini, s biskupskim križem oko vrata, idući uporedo s tim jadnikom kojega su
vodili u lancima.
S njime je sjeo u kola, s njime se popeo i na stratište. Osuđenik, jučer još onako sumoran i
klonuo, bijaše sada vedar i svijetao. Osjećao je da mu se duša umirila i nadao se u Boga. Biskup
ga poljubi i prije nego što će pasti nož, reče mu: - Koga čovjek ubija, toga Bog uskrsava; koga
braća tjeraju, taj se ocu vraća. Moli se, vjeruj, uđi u život! Otac te čeka! - Kad je silazio sa
stratišta, tako mu je nešto sjalo u očima da se svijet razmaknuo i poredao u redove. Nije se znalo
što je više zadivljavalo: bljedoća ili vedrina njegova. Vrativši se u svoj skromni stan, koji je
smiješeći se nazivao svojom palačom, reče sestri: - Odslužio sam biskupsku misu.
Kako je već uobičajeno da se najuzvišenije stvari najmanje razumiju, tako se i sada u gradu
našlo ljudi koji rekoše, tumačeći biskupovo držanje: - To je afektiranje. - Tako se uostalom
govorilo samo u gospodskim krugovima. Narod, koji ne vidi lukavstva u svetim stvarima, bio
je ganut i zadivljen.
Što se pak tiče biskupa, on je, vidjevši giljotinu, bio tako potresen da je prošlo mnogo
vremena dok se oporavio.
I doista, stratište, kad ga čovjek vidi, onako spremno i uspravljeno, ima u sebi nešto od čega
se čovjeku pamet zamuti. Može čovjek biti u neku ruku i ravnodušan prema smrtnoj kazni,
može ne biti ni za ni protiv nje, ali to je samo dotle dok ne vidi očima giljotinu; ali ako se nađe
pred njom, to ga potrese tako silno i strahovito da se mora smjesta odlučiti ili za nju ili protiv
nje. Jedni joj se dive, kao De Maistre; drugi je proklinju, kao Beccarija. Giljotina je otvrdnulost
zakona; ona se zove osvetnica; ona sama nije neutralna, pa ne da ni vama da budete neutralni.
Tko je vidi, toga potrese najtajnija drhtavica. Sva društvena pitanja dižu oko toga noža svoje
upitnike. Stratište je priviđenje. Stratište nije neki drveni instrument, stratište nije stroj; stratište
nije mrtvi mehanizam sazdan od drveta, od gvožđa i od konopaca. Stratište je, rekao bi čovjek,
neka vrsta stvorenja, koje ima ne znam kakvu mračnu inicijativu; reklo bi se da taj instrument
vidi, da taj stroj čuje, da taj mehanizam razumije, da to drvo, to željezo i ta užeta imaju volju,
da hoće. U groznim mislima koje obuzimaju čovjeka kad vidi giljotinu, stratište mu izgleda
strahovito i miješa se s onim što čini. Stratište je suučesnik krvnikov; ono proždire; ono jede
meso, ono pije krv. Stratište je neka vrsta čudovišta koje su sagradili sudac i tesar, neka sablast
koja živi nekim gnusnim životom, od smrti koju zadaje. Zato je dojam od njega strašan i dubok.
Dan poslije smaknuća i još mnogo dana poslije toga izgledao je biskup potpuno klonuo. Ona
gotovo prisiljena vedrina u trenutku osuđenikove smrti potpuno je iščezla. Neprestano ga je
progonila utvara društvene pravde. On, koji se obično sa svakog svojeg posla vraćao tako veseo
i zadovoljan, izgledao je sada kao da sam sebi predbacuje. Na časove je razgovarao sam
sa sobom i gunđao poluglasno neke mračne riječi. Evo što je jednu večer čula i upamtila
njegova sestra: - Nisam vjerovao da će to biti tako užasna stvar. Ne valja se previše udubiti u
zakon božanski pa ne vidjeti zakon čovječanski. Smrt pripada samo Bogu. Kojim pravom ljudi
diraju u tu nepoznatu stvar?
S vremenom su ovi utisci izblijedjeli i valjda potpuno iščezli. Ljudi su međutim primijetili
da biskup od tog vremena izbjegava mjesto na kojemu se obavljaju smaknuća.
G. Myriela se moglo u svako doba zvati bolesniku ili umirućemu. Smatrao je to svojom
najvećom dužnošću i svojim najprečim zanimanjem. Obitelji bez oca ili roditelja nisu ga trebale
ni zvati, sam im je dolazio. Znao je tako sjesti i dugo šutjeti kraj čovjeka koji je
izgubio ljubljenu ženu, ili kraj majke kojoj je umrlo dijete. I kao što je znao kad treba šutjeti,
isto je tako znao i kad treba govoriti. Kako je samo znao tješiti! Nije on nastojao ublažiti bol
zaboravom, nego je uvećati nadom i učiniti je dostojnom. Govorio je: - Dobro pazite kako
ćete pristupiti k mrtvima. Ne mislite o onom što trune. Gledajte dobro, pa ćete vidjeti u dubini
neba svjetlost vašeg dragog pokojnika. - Znao je da vjera spašava. Čovjeka, koji bi očajavao,
nastojao je da savjetuje i ublaži, pokazavši mu prstom čovjeka koji sve to mirno snosi.
Nastojao je da tugu, koja gleda u grob, preobrati na taj način što bi joj pokazao tugu koja gleda
u zvijezde.

V.

Kako je Presvijetli Bienvenu dugo nosio svoje mantije

Domaći život g. Myriela bio je ispunjen istim mislima kao i njegov javni život. Da je netko
izbliza mogao vidjeti sirotinju, u kojoj od svoje volje živi g. biskup digneski, ona bi mu pružila
ozbiljan i divan prizor. Kao svi stari i misaoni ljudi, spavao je vrlo malo, ali dubokim i krepkim
snom. Ujutro je proveo jedan sat u mislima, a onda bi služio jutarnju misu u katedrali, a sutra u
svojoj kapeli. Poslije mise doručkovao bi komad ražena hljeba, zamačući ga u mlijeko svojih
krava. Poslije toga je radio.
Svaki biskup ima mnogo posla. On mora svaki dan primiti i saslušati tajnika biskupije, koji
je obično kanonik, a osim toga i svoje velike kapelane. Mora nadzirati kongregacije, davati
povlastice, pregledati i ocijeniti cijelu knjižaru nabožnih knjiga, kao što su
molitvenici, brevijari, katekizmi za biskupiju itd.; mora pisati pastirske poslanice, pročitati i
odobriti predložene propovijedi, miriti zavađene župnike i načelnike, voditi vjersku i upravnu
korespondenciju, imajući s jedne strane državu, a s druge strane Svetu Stolicu - jednom riječi:
tisuću poslova.
Vrijeme koje mu je preostajalo iza tih tisuću poslova, iza njegovih misa i molitava, to vrijeme
posvećivao je g. Myriel nevoljnima, bolesnima i ucviljenima; a daljnje vrijeme što bi mu
preostajalo od ucviljenih, bolnih i nevoljnih posvećivao bi radu. Sada bi okopavao vrt, sad opet
čitao ili pisao. Za oba ova posla imao je istu riječ; i jedno i drugo značilo je njemu obrađivati
vrt. - Um je vrt - govorio bi on. Opodne je ručao. Ručak mu je bio sličan doručku.
Oko dva sata, kad je lijepo vrijeme, izlazio je i šetao pješice po polju i po gradu, zalazeći u
siromašne kuće. Išao je uvijek sam, duboko zamišljen, gledajući preda se, podupirući se dugom
palicom. Nosio je ljubičast ogrtač, podstavljen i topao, na nogama ljubičaste čarape i proste
cipele, a na glavi nizak šešir, kroz čija su se tri roga pomaljale tri kite od zlatnih zrnaca.
Svuda bi bila prava svečanost kad bi se on pojavio. Čovjek bi rekao da njegov dolazak donosi
neku svjetlost, neku toplotu. Starci i djeca izlazili su na prag pred biskupa kao pred sunce. On
je davao blagoslov i bivao blagoslivljan. Tko bi god imao kakovu nevolju, tomu su pokazivali
njegovu kuću. Ovdje ondje zastao bi, razgovarao s dječacima i djevojčicama i osmjehivao se
majkama. Dok je imao novca, posjećivao je siromake; kad ga nije imao, posjećivao bi bogataše.
Pošto je dugo nosio svoje mantije, a nije htio da se to vidi, uvijek bi izlazio u grad u svom
ljubičastom ogrtaču. To mu je ljeti donekle smetalo.
Uvečer, u osam i po sati, večerao bi sa svojom sestrom, a gospođa Magloire stajala bi iza
njih i dvorila ih za stolom. Ništa skromnije od tog obroka. Ako bi se ipak našao kod biskupa na
večeri koji od njegovih župnika, gospođa Magloire bi iskoristila tu priliku da posluži Njegovu
Presvijetlost kakvom dobrom ribom iz ribnjaka ili kakvom boljom divljači. Svaki je župnik bio
izgovor za dobar ručak, i biskup to nije branio. Inače se njegov obični obrok sastojao od čorbe
i variva, kuhana u vodi. Zato se i govorilo u gradu: - Kad biskup ne ruča popovski, on ruča
isposnički.
Poslije večere razgovarao se jedno pola sata s gospođicom Baptistinom i gospođom
Magloire, a onda bi otišao u svoju sobu i pisao čas na listićima papira, a čas po okrajcima kakve
knjige. Bio je on književnik i u neku ruku učenjak. Ostavio je pet-šest dosta zanimljivih
rukopisa, među ostalim i jednu raspravu o stihu iz Knjige postanka: U početku Duh Božji lebdio
je nad vodom. S ovim on uspoređuje tri teksta: arapsku verziju koja veli: Vjetrovi Božji puhahu;
Josipa Flavija koji veli: Vjetar s visina svaljivao se na zemlju; i konačno Onkelosovu kaldejsku
inačicu koja glasi: Vjetar, koji je dolazio od Boga, puhao je po licu voda. U drugoj jednoj
raspravi ocjenjuje on bogoslovska djela Hugoa, biskupa ptolemejskog, praujaka ovoga što piše
ovu knjigu, i dokazuje da tome biskupu valja pripisati razna djelca, izdana prošlog vijeka
pod pseudonimom Barleycourt.
Gdjekad bi za vrijeme čitanja, pa ma kakvu knjigu imao u rukama, zapao najedanput u
duboke misli, iz kojih bi se prenuo da napiše nekoliko redaka na listovima iste knjige. Ti redci
često nisu bili ni u kakvoj vezi s knjigom na kojoj su bili zapisani. Pred očima nam je
jedna njegova bilješka, što ju je napisao na jednom listu u knjizi, koja se zove: Korespondencija
lorda Germaina s generalima Clintonom, Cornwallisom i admiralima američke pomorske
postaje. U Versaillesu u knjižari Poingotovo, i u Parizu u knjižari Pissotovoj, Augustinski
kej. Evo te bilješke:
»O Ti koji jesi!
Knjiga propovjednika Te zove Svemoćnim, Makabejci Te zovu Stvoriteljem, Poslanica
Efežanima zove Te Slobodom, Baruh Te zove Beskonačnošću, Psalmi Te zovu Mudrošću i
Istinom, Ivan Te zove Svjetlošću, Kraljevi te zovu Gospodom, Knjiga izlaska Te zove
Providnošću, Knjiga Levita Svetinjom, Jezdra Pravdom, Knjiga poslanja Te zove Bogom,
čovjek Te zove Ocem, ali Solomun Te zove Milosrđem i to je najljepše od sviju imena Tvojih.«
Oko devet sati uvečer žene bi se povlačile i odlazile u svoje sobe, na gornjem katu,
ostavljajući ga samog do ujutro u prizemlju.
Ovdje je potrebno da točno opišemo stan g. biskupa u Dignu.

VI.

Kome je povjeravao da mu čuva kuću

Kuća u kojoj je stanovao sastojala se, kao što smo već rekli, od prizemlja i jednoga kata: tri
sobe u prizemlju, tri sobe na prvom katu, a gore tavan. Iza kuće se nalazio vrt od četvrt jutra.
Žene su stanovale na prvome katu. Biskup je stanovao u prizemlju. Prva soba s ulice služila mu
je kao blagovaonica, druga soba kao soba za spavanje, a treća kao kapela. Iz te kapele moglo
se izaći samo kroza sobu za spavanje, a iz sobe za spavanje samo kroz blagovaonicu. U dnu
kapele bilo je jedno zatvoreno odjeljenje s posteljom za goste. Biskup je tu postelju davao
župnicima sa sela koji bi po svom ili po župničkom poslu dolazili u Digne.
Bolnička ljekarna, mala zgrada, dozidana uz kuću, a okrenuta u vrt, bila je pretvorena u
kuhinju i podrum.
Osim toga se u vrtu nalazila staja, nekadašnja bolnička kuhinja, u kojoj je biskup držao dvije
krave. Bez obzira na to koliko su mu davale mlijeka, on je svakog jutra slao polovicu za
bolesnike u bolnici. - Plaćam i ja svoju daću - govorio je.
Njegova je soba bila dosta velika i zimi se dosta teško grijala. Kako su drva u Dignu vrlo
skupa, biskup se dosjetio pa je dao u zgradi, gdje su bile krave, pregraditi od dasaka jedna
sobicu. Tu je provodio večeri kad je bila velika zima. To je on zvao svojim - zimskim salonom.
U tom zimskom salonu, kao i u blagovaonici, nije bilo drugog pokućstva do jedan veliki stol
na četiri noge i četiri slamnata stolca. Blagovaonica je bila još ukrašena starim ormarom za
posuđe u prostoj ružičastoj boji. Od sličnog ormara, koji je bio pokriven čistim bijelim plahtama
i čipkama, biskup je sebi napravio oltar u svojoj kapeli. Njegove bogate pokajnice i pobožne
žene iz Digna često su između sebe skupljale novac da se kupi za biskupovu kapelu lijep oltar;
on je uzimao taj novac i davao ga sirotinji. - Najljepši oltar - govorio je - to je duša utješenog
nesretnika koji se zahvaljuje Bogu.
 U kapeli je imao dva slamna stolca, a u sobi za spavanje jedan naslonjač s ručnim naslonima,
također od slame. Kad bi slučajno došlo u jedan mah sedam osoba, načelnik ili general, ili stožer
gradske posade, ili nekoliko đaka iz malog sjemeništa, moralo se trčati u staju po stolce iz
zimskog salona, u kapelu po ona dva stolca, u sobu za spavanje po naslonjač; tako bi se nekako
skupilo do jedanaest sjedala. Kod svakog novog posjeta iznosio se po jedan stolac iz koje sobe.
Kadšto se dogodi pa u posjet dođe dvanaest ljudi; tada je biskup skrivao svoju nepriliku tako
da je stajao kraj vatre ako je zima, ili predlagao šetnju po vrtu ako je ljeto.
Bio je doduše još jedan stolac u onoj zatvorenoj pregradi u kapeli, ali mu se slama napola
raspala, a osim toga je imao samo tri noge, pa se na njemu moglo sjediti samo tako da se prisloni
uza zid. I gospođica Baptistine imala je u svojoj sobi jedan vrlo veliki drveni naslonjač, nekad
pozlaćen i presvučen šarenom svilom, ali se taj naslonjač morao unijeti u gornji kat kroz prozor,
pošto su stube bile preuske; on se dakle nije mogao uzeti u obzir kao pokretni dio
pokućstva. Gospođica Baptistine sanjala je uvijek da će kupiti salonski namještaj od žute
utrehtske svile s rozetama i od mahagonija, i kad je vidjela da je kroz pet godina uštedjela u tu
svrhu samo četrdeset dva i pol franka, ona je konačno odustala od toga. Uostalom, tko je na
svijetu dostigao svoj ideal?
Ništa nije jednostavnije nego zamisliti biskupovu sobu za spavanje. Staklena vrata gledaju
u vrt; prema njima krevet, željezni bolnički krevet natkriven baldahinom od zelenog serža; iza
kreveta, za zavjesom, toaletni pribor koji odaje nekadašnje navike čovjeka od svijeta; dvoja
vrata, od kojih jedna, ona do kamina, vode u kapelu, a druga, ona do biblioteke, u blagovaonicu.
Biblioteka - to je velik staklen ormar pun knjiga; kamin - od drveta bojadisan kao mramor,
obično bez vatre; nad kaminom, na mjestu gdje obično stoji ogledalo, stoji raspelo od
posrebrenog bakra, s kog se srebro već otrlo, i to je raspelo pričvršćeno na istrošen crni baršun
u drvenom okviru s kojega je nestalo pozlate. Do staklenih vrata stoji velik stol s tintarnicom,
zatrpan neredom papira i debelim knjigama. Pred stolom slamnati naslonjač. Pred krevetom
jedan stolac, donesen iz kapele.
Na zidu, s obje strane kreveta, vise dvije slike u duguljastim okvirima. Na rubu platna do
samih slika govore sitni zapisi u zlatnim slovima da je jedna od tih slika opat de Chaliot, biskup
saint-claudski, a druga opat Tourteau, generalni vikar u Agdu, opat u Grand-Champu biskupije
chartreske. Doselivši se u tu sobu poslije bolničkih bolesnika, biskup je tu zatekao i te slike i
ostavio ih na njihovu mjestu. To su bili svećenici, a sigurno i darovatelji bolnice, dakle dva
razloga da ih on ne dira. Sve što je znao o njima bilo je to da ih je kralj postavio - jednog za
biskupa, a drugog za generalnog vikara u jedan te isti dan, to jest 27. travnja 1785. Kad je
jednom gospođa Magloire skinula slike da ih očisti, biskup je to našao zapisano izblijedjelom
tintom na komadiću papira, koji je sa četiri priljepnice bio pričvršćen na poleđini slike opata
grand-champskog.
Na prozoru je imao neku starinsku zavjesu od proste vune, koja se najposlije tako istrošila
da je gospođa Magloire morala nasred srijede napraviti veliki šav samo da se ne bi nova
kupovala. Taj šav je bio u obliku križa. - Kako je to lijepo ispalo - govorio je biskup.
Sve sobe u kući, i one u prizemlju i one u prvom katu, sve bez iznimke bile su okrečene
prostim bijelim vapnom, kao u vojarnama i bolnicama.
Ipak je gospođa Magloire, kao što ćemo kasnije vidjeti, pronašla posljednjih godina ispod
starih tapeta neke slikarije koje su krasile sobu gospođice Baptistine. Jer prije nego što će postati
bolnicom, ova je kuća bila gradska vijećnica. Otuda to ukrašavanje. Sobe su bile popođene
crvenom ciglom, koja se prala svakoga tjedna, a pred svakim krevetom nalazila se slamnata
prostirka. Uostalom, cijela je kuća bila izvanredno čista, hvala brizi ovih dviju žena. To je bio
jedini luksuz koji je biskup dopuštao. - Time se sirotinji ništa ne oduzima. - govorio je.
Treba ipak priznati da mu je od nekadašnjeg imetka ostao jedan srebrni pribor za jelo za šest
osoba i jedna velika žlica za juhu, i sva sretna promatrala je gospođa Magloire svakog dana te
stvarce kako se gospodski ljeskaju na grubom bijelom stolnjaku. I pošto ovdje
slikamo digneskog biskupa onakvog kakav je doista bio, moramo dodati da mu se više puta
desilo da kaže: - Teško bih se odrekao srebrnog posuđa kod jela.
Tom srebrnom posudu valja dodati i dva velika svijećnjaka od masivnog srebra, koje je
baštinio od djedove sestre. U ta dva svijećnjaka bile su utaknute dvije velike voštane svijeće, i
oni su obično stajali na biskupovu kaminu. Kad je imao goste na večeri, upalila bi
gospođa Magloire oba svijećnjaka i stavila ih na stol.
U biskupovoj sobi, nad njegovom posteljom, nalazio se mali uzidani ormar u koji je gospođa
Magloire spremala tih šest komada stolnoga pribora i veliku žlicu za juhu. Treba reći da se ključ
nije nikad vadio iz ključanice.
Vrt, malko nagrđen ružnim ogradama, o kojima smo govorili, imao je četiri ukrštene staze
koje su polazile od jednog bazena; druga staza okružavala je cijeli vrt tik do bijelog zida koji
ga je ograničavao. Između ovih staza nalazile su se četiri gredice, obrubljene zimzelenom. Na ti
i gredice uzgajala je gospođa Magloire povrće, na četvrtoj je sam biskup sadio cvijeće. Tu i
tamo raslo je nekoliko voćaka.
Jednom zgodom reče mu gospođa Magloire s nekom blagom zajedljivošću: - Vama,
Presvijetli, koji sve iskorišćujete, ovo je posve beskorisna gredica. Bolje bi bilo da tu raste salata
nego cvijeće. - Varate se, gospođo Magloire - odgovori joj biskup. - Lijepo je isto tako korisno
kao i ono što je korisno. - Poslije kratke šutnje doda: - Možda još i više.
Ta gredica, sastavljena od tri ili četiri manje, zanimala je g. biskupa isto toliko koliko i
njegove knjige. On je oko nje volio provesti jedan-dva sata, režući, čupajući drač, kopajući
ovdje-ondje jamice po zemlji u koje bi zakopao sjeme. Nije mrzio kukce u tolikoj mjeri u
kolikoj bi to činio jedan vrtlar. Uostalom, njega nije zanimala botanika; nije on znao ni za vrste
ni za podvrste. On nije proučavao biljke, on je volio cvijeće. Veoma je poštovao učene ljude,
no još je više poštovao neučene, i ne ogriješivši se nikad o ta dva svoja poštovanja, zalijevao je
svoje gredice svake ljetne večeri zelenom kantom od lima.
Na kući nije bilo ni jednih vrata koja bi se mogla zaključati. Vrata blagovaonice na koja se,
kao što smo rekli, izlazilo ravno na trg pred stolnom crkvom, imala su nekada brave i željezne
zasune kao vrata tamnice. Biskup je dao skinuti svu tu gvožđariju, i vrata su se zatvarala noću
i danju samo običnom kvakom. Makar koji prolaznik, makar u koje doba, trebao ih je samo
gurnuti pa da uđe. U početku su obje žene bile jako uznemirene zbog tih vrata koja se nisu nikad
zatvarala, .ili Im je biskup rekao: - Možete metnuti ključanice na vaša vrata, ako vas to veseli.
- Najzad su one pristale uz njegovo pouzdanje, ili su se bar činile kao da jesu. Jedino je gospođa
Magloire imala pogdjekada nastupe straha. Što se biskupa tiče, njegova je misao objašnjena, ili
bar nabačena u ova tri retka što ih je napisao sa strane na jednoj Bibliji: »Razlika je u ovome:
vrata liječnikova ne smiju biti nikada zatvorena; vrata svećenikova moraju uvijek biti
otvorena.«
Na jednoj drugoj knjizi, koja je nosila naslov Filozofija medicinske nauke, bio je zapisao
ovo: »Zar ja nisam liječnik kao i oni? I ja imam bolesnike; najprije imam njihove, koje oni
nazivaju bolesnicima, a onda svoje, koje ja nazivam nesretnicima.»
Na nekom drugome mjestu je napisao: »Nikad ne pitajte za ime onoga koji u vas traži
prenoćište. Baš onome kome ime smeta potrebno je utočište.»
Jednom se dogodi, pa je jedan uvaženi župnik, ne znam već da li župnik iz Couloubrouxa ili
župnik iz Pompierryja, izašao jednog dana s pitanjem, vjerojatno po nagovoru gospođe
Magloire, je li Presvijetli potpuno siguran da nije u izvjesnoj mjeri neoprezan kad ostavlja danju
i noću svoja vrata otvorena na volju svakom koji bi htio ući, i da li se ipak ne boji da se ne
dogodi kakva nesreća u kući koja se tako malo čuva. Biskup mu spusti ruku na rame i odgovori
latinski nekom blagom ozbiljnošću: - Nisi Dominus custodierit domum, in vanum vigilant qui
custodiunt eam.
(Ako Bog ne čuva kuću, uzalud bdiju oni koji je čuvaju.) Zatim skrenu razgovor na druge
stvari.
 Rado je govorio: - Postoji hrabrost svećenika kao i hrabrost konjaničkog pukovnika. Samo
- dodao bi - naša mora biti tiha.

VII.

Cravatte

Ovdje već po prirodi same stvari dolazi jedan događaj koji ne smijemo izostaviti jer pripada
među one koji najbolje pokazuju kakav je čovjek bio g. biskup digneski.
Nakon uništenja razbojničke bande Gasparda Besa, koja je četovala po klancima Ollioulesa,
jedan njegov doglavnik, po imenu Cravatte, pobježe u planine. Neko se vrijeme krio sa svojim
društvom, ostatkom bande Gasparda Besa, u nekoj grofoviji blizu Niče, zatim se dohvatio
Pijemonta, i odjednom se opet pojavio u Francuskoj, u okolici Barcelonnette. Najprije su ga
vidjeli u Jauziersu, zatim u Tuilesu. Krio se u pećinama Joug-de-l'Aigla, a odavle je silazio u
zaseoke i sela kroz ždrijela Ubaye i Ubayette. Drznuo se čak da dođe i do Embruna. Jedne noći
provali u katedralu i opljačka sakristiju. Cijelom kraju dodijala su njegova razbojstva. Za njim
su poslani oružnici, ali uzalud. Uvijek im je pobjegao, a višeput im se i silom odupro. Bio je on
- i to su svi sa strahom priznavali - lukava i smiona propalica. I baš usred opće panike, koju je
razbojnik proširio po cijelom kraju, stiže biskup. Obilazio je svoju biskupiju. U mjestancu
Chastelar dođe općinski načelnik i poče nagovarati biskupa neka se vrati. Cravatte drži cijelu
planinu do Archa, pa i dalje. Opasno je ići, čak i s oružanom pratnjom. To bi značilo izložiti
beskorisnoj pogibiji tri ili četiri nesretna oružnika.
- Zato i mislim - reče biskup - ići sam, bez pratnje.
- Kako možete i pomisliti na to, Presvijetli? - uzviknu načelnik.
- Evo kako. Neću ni da čujem za oružnike. Idem za jedan sat.
- Idete?
- Idem.
- Sami?
- Sam.
- Presvijetli, vi to nećete učiniti.
- Ondje u gori - nastavi biskup - ima jedna uboga mala općina, eto ovolicka, koju već tri
godine nisam posjetio. Tamo su moji dobri prijatelji, dobri i pošteni pastiri. Imaju jednu kozu
na trideset koza koje čuvaju. Prave vrlo lijepe vunene gajtane u raznim bojama i
sviraju planinske pjesme na frulama sa šest rupica. I njima se mora od vremena na vrijeme
govoriti o Bogu. Što bi oni rekli o jednom biskupu koji se boji? Što bi rekli kad ih ne bih
posjetio?
- Ali, Presvijetli, razbojnici! Ako sretnete razbojnike?
- Gle - reče biskup - to je zgodno. Vi zbilja imate pravo. Mogu ih doista sresti. Pa i oni
moraju imati potrebu da im se govori o Bogu.
- Presvijetli! Ma to je razbojnička banda! To je čopor vukova!
- Gospodine načelniče, možda me baš tome čoporu šalje Isus da mu budem pastir. Tko bi
znao puteve Providnosti?
- Presvijetli, oni će vas opljačkati!
- Ja nemam ništa.
- Ubit će vas.
- Zar jednog starog, grešnog popa, koji prolazi i mrmlja svoje litanije? Koješta! A zašto?
- Ah, Bože! Ako ih sretnete!
- Zamolit ću ih milostinju za svoje siromake.
- Presvijetli, ne idite, tako vam Boga! Izlažete svoj život.
 - Gospodine načelnice - reče biskup - zar je samo to u pitanju? Ja nisam na ovom svijetu da
čuvam svoj život, nego da čuvam duše. Morali su mu pustiti na volju. Otišao je samo u pratnji
jednog djeteta, koje se ponudilo da mu bude vodič. Njegova upornost se bila pročula po cijelom
kraju i izazvala veliki strah.
Nije htio povesti sa sobom ni svoju sestru ni gospođu Magloire. Otišao je preko planine na
mazgi, nije sreo nikoga i stigao je živ i zdrav do svojih »dobrih prijatelja« pastira.
Ostao je kod njih petnaest dana, propovijedajući, upravljajući, podučavajući, savjetujući.
Kad se počeo približavati dan njegova odlaska, odlučio je odslužiti biskupsku misu zahvalnicu
(Te Deum). Govorio je o tome sa župnikom. Ali kako bi se to izvelo? U župi nema biskupskoga
ruha. Mogli su mu staviti na raspoloženje samo svoju malu seosku sakristiju s nekoliko starih,
pohabanih kazula od damasne svile.
- Ne mari ništa! - reče biskup. - Gospodine župniče, oglasimo mi u svakom slučaju naš Te
Deum s propovjedaonice. Sve će biti dobro, velim vam.
Tražili su po svim crkvama u okolici. Sva raskošna ruha tih ubogih župa ne bi zajedno bila
dovoljna da se pristojno odjene kakav đakon stolne crkve.
Dok su još svi bili u toj zabuni, dođoše iznenada dva nepoznata konjanika, ostaviše za g.
biskupa jedan veliki sanduk i odmah potom odoše. Otvore sanduk - u njemu nađu jednu zlatom
protkanu misnu haljinu, jednu mitru ukrašenu dijamantima, jedan nadbiskupski križ, jednu
veličanstvenu biskupsku palicu, jednom riječi potpuno biskupsko misno ruho, ukradeno i
odneseno pred mjesec dana iz embrunske stolne crkve. U sanduku je bila još jedna cedulja i na
njoj napisane ove riječi: Cravatte Njegovoj Presvijetlosti Bienvenuu.
- Nisam li rekao da će sve biti dobro? - reče biskup. I doda smiješeći se: - Tko se zadovoljava
župničkim ruhom, tome Bog šalje nadbiskupsku mitru.
- Presvijetli - promrmlja župnik klimajući glavom i smiješeći se u neprilici: - Jest, Bog - ili
đavo.
Biskup pogleda ozbiljno župnika i ponovi zapovjednički - Bog!
Kad se je vraćao u Chastelar, za vrijeme cijelog puta dolazili su ljudi iz radoznalosti vidjeti
ga. Kod župnika u Chastelaru nađe gospođicu Baptistinu i gospođu Magloire, koje su ga čekale,
i reče svojoj sestri:
- No, jesam li imao pravo? Siromašni pop otišao do onih siromašnih planinaca s praznim
rukama, a vraća se s punima. Otišao sam samo s pouzdanjem u Boga, a vraćam se s blagom
jedne katedrale.
Navečer je prije spavanja rekao još ovo: - Ne bojmo se nikada ni tatova ni ubojica. To su
vanjske opasnosti, male opasnosti. Bojmo se radije sami sebe. Predrasude, to su lopovi; poroci,
to su ubojice. Velike su opasnosti u nama samima. Što mari ono što prijeti našoj glavi ili našoj
kesi? Mislimo na ono što prijeti našoj duši.
Zatim se okrene svojoj sestri: - Svećenik ne treba nikakva opreza pred svojim bližnjim. Ono
što bližnji čini, to mu Bog dopušta. Ograničimo se na to da se molimo Bogu kad mislimo da
nam prijeti opasnost. Molimo mu se, ne radi sebe, nego zato da se naš brat ne bi na nama
ogriješio.
Uostalom, događaji su bili rijetki u njegovu životu. Mi iznosimo one koji su nam poznati.
Obično je provodio svoj život tako da se u iste sate zanimao uvijek istim poslovima. Jedan
mjesec u njegovoj godini bio je sličan jednom satu u njegovu danu.
Što je bilo dalje s »blagom» embrunske stolne crkve, to mi ne znamo i bili bismo u neprilici
kad bi nas netko zapitao za to. Tu je bilo vrlo vrijednih i vrlo privlačivih stvari, vrlo zgodnih da
ih čovjek ukrade u korist sirotinje. One su uostalom već bile ukradene. Polovica posla je već
bila svršena. Preostajalo je još samo to da se promijeni pravac krađi, da se ona skrene nešto
malo u stranu, u korist sirotinje. Mi, uostalom, ne tvrdimo ništa u tom pogledu. Činjenica je da
se među biskupovim papirima našla jedna bilješka, doduše dosta nejasna, no koja se možda
odnosila na ovu stvar. Bilješka je glasila ovako: Pitanje je u tome: treba li sve ovo vratiti
katedrali ili bolnici?

VIII.

Filozofija uz čašu

Senator, o kome smo prije govorili, bio je razborit čovjek koji je išao kroza život ravno, ne
obazirući se na sve one zapreke koje se zovu: savjest, zadana riječ, pravda, dužnost; on je išao
ravno k cilju ne posrnuvši ni jedanput s pravca svoga napredovanja i svoga interesa. To je bio
nekadašnji državni odvjetnik, kojega su uspjesi raznježili, nimalo zao čovjek, koji je činio
koliko je god mogao sve male usluge svojim sinovima, svojim zetovima, svojim rođacima, pa
čak i svojim prijateljima; koji je mudro iskoristio dobre strane života, dobre prilike i
sretne slučajeve. Sve ostalo izgledalo mu je prilično glupo. Volio se rugati stvarima
beskonačnim i vječnim, a osobito »koještarijama dobričine biskupa». Rugao se katkad s nekim
ljubaznim pokroviteljstvom i pred samim g. Myrielom, koji je slušao.
Povodom nekakve, ne znam više kakve poluslužbene svečanosti bili su grof *** (taj senator)
i g. Myriel pozvani na večeru kod načelnika. Pri kraju večere, senator, malo veselo, iako još
uvijek dostojanstveno, uzviknu:
- No, gospodine biskupe, da malo razgovaramo. Jedan senator i jedan biskup ne mogu se
pogledati, a da jedan drugomu ne namigne. Ta mi smo dva augura. Ja ću vam nešto priznati. Ja
imam svoju filozofiju.
- I pravo imate - odgovori biskup. - Kako čovjek spremi svoju postelju, onako će i leći. To
vrijedi i za filozofiju. Vi ste, čini mi se, na purpurnoj postelji, gospodine senatore.
Senator, ohrabren, nastavi:
- Budimo dobri.
- Makar i dobri đavoli - reče biskup.
- Ja vam izjavljujem - nastavi senator - da markiz d'Argens, Pyrrhon, Hobbes i g. Naigeon
nisu kojekakvi klipani. Imam u biblioteci sve svoje omiljene filozofe u pozlati.
- Kao što ste i sami, gospodine grofe - prekinu ga biskup.
Senator nastavi:
- Ja mrzim Diderota; on je ideolog, deklamator i revolucionar, koji je u duši vjerovao u Boga
i bio bigotniji od Voltaira. Voltaire se rugao Needhamu i imao je krivo; jer Needhamove jegulje
dokazuju da je Bog suvišan. Jedna kap octa u žlici tijesta zamjenjuje fiat lux (neka bude svjetlo).
Zamislite kap veću, a žlicu dublju, i imat ćete svijet. Čovjek, to je jegulja. Pa čemu nam onda
Vječni Otac? Gospodine biskupe, hipoteza o Jehovi me umara. Ona može stvarati samo ljude
mršave i šuplje. Dolje to veliko Sve koje me muči! Živjelo Ništa, koje me ostavlja na miru!
Među nama budi rečeno, i da bih ispraznio svoju torbu do kraja, i da bih se ispovjedio svome
pastiru kako valja, ja vam priznajem da imam zdravog razuma. Nije me zaludio taj vaš Isus,
koji na svakom uglu propovijeda odricanje i požrtvovanje. To je savjet škrtice
siromasima. Odricanje? Zašto? Požrtvovanje? Za što? Nisam još vidio da bi se jedan vuk
žrtvovao za sreću drugog vuka. Držimo se prirode! Mi smo na vrhu; neka nam i filozofija bude
viša. Što nam vrijedi što smo gore ako ne vidimo dalje od tuđeg nosa? Živimo veselo! Život, to
je sve. A da čovjeku predstoji neka druga budućnost, na nekom drugom svijetu, gore, dolje, ma
gdje, od svega toga ne vjerujem ni jednu jedinu riječ. Preporuča mi se požrtvovanje i odricanje,
treba da pazim na sve što činim, da lupam glavom o dobro i o zlo, pravično i o nepravično, o
ono što je slobodno i što nije slobodno. Zašto? Jer da ću morati polagati račune o svojim djelima.
Kada? Poslije smrti. Koješta! Poslije moje smrti bit će majstor tko me uhvati. Uhvatite šaku
pepela sjenom od ruke. Recimo istinu, mi koji smo upućeni u stvar i koji smo zagledali u sve
tajne: nema ni dobra ni zla; postoji samo vegetacija. Istražujmo stvarnost. Kopajmo kako valja.
Hajdemo do dna, do đavola! Treba nanjušiti istinu, razrovati zemlju i ščepati je. Ona nam daje
neiskazane radosti. Po njoj postajete jaki i smijete se. Ja imam čvrst temelj pod nogama.
Gospodine biskupe, besmrtnost duše je pripovijest za naivčine. Krasnog li obećanja! Samo se
oslonite na to. Što su samo stavili u izgled Adamu! Duša si, bit ćeš anđeo, imat ćeš plava krila
na plećima. Čini mi se da je Tertulijan rekao da će blaženi ići sa zvijezde na zvijezdu? Izvrsno.
Bit ćemo svemirski skakavci. I - vidjet ćemo Boga. Šuć-muć pa prolij! Sve te pripovijesti o
nekom raju jedno su veliko šuć-muć. Ja to, dakako, ne bih napisao u Moniteuru, ali kažem među
prijateljima. Inter pocula (uz čašu). Žrtvovati zemlju radi nekog raja, to je dati pečenoga goluba
za vrapca u zraku. Nisam tako lud da budem žrtva beskonačnosti. Ja sam ništa. Zovem
se gospodin grof Ništa, senator. Jesam li postojao prije rođenja? Nisam. Hoću li postojati poslije
smrti? Neću. Što sam? Malo praha prikupljenog u jedan organizam. Što znam raditi na toj
zemlji? To mi stoji na volju. Moram se mučiti, moram uživati. Kamo će me odvesti mučenje?
U ništa. Ali sam se mučio. Kamo će me odvesti uživanje? U ništa. Ali sam uživao. Ja sam već
izabrao. Treba jesti ili biti pojeden. Ja jedem. Bolje je biti zub nego trava. To vam je, eto, moja
mudrost. Poslije toga može biti što mu drago. Grobar je tu, za nas bolje ljude Panteon, i sve
pada na koncu u veliku jamu. Konac. Finiš. Potpuna likvidacija. Tu je ono mjesto gdje prestaje
svijest. Smrt je mrtva, vjerujte ini. I sad da tu ima netko koji će imati nešto da mi kaže, smiješno
mi je na to i pomisliti. To je izum dadilja. Strašilo za djecu. Jehova za ljude. Ne, naša
sutrašnjica je noć. Poslije smrti ima samo jednakih ništica. Bili ste Sardanapal, bili ste Vinko
Paulski, to je sve jedno te isto ništa. Evo, u tome je istina. Dakle, prije svega živite. Koristite se
svojim ja dok ga držite. Zbilja, kažem vam gospodine biskupe, ja imam svoju filozofiju i svoje
filozofe. Ne dam se ja okititi budalaštinama. Dakako, poslije svega treba da ostane nešto i za
one koji su dolje, za odrpance, za nadničare, za jadnike. Njima se daje da gutaju priče, bajke,
dušu, beskonačnost, raj, zvijezde. Sve to oni žvaču. Time mažu svoj suhi krušac. Tko nema
ništa, taj ima dragoga Boga. Pa i to je nešto. Ne branim im ja to, ali zadržavam za
sebe gospodina Naigeona. Bog je dobar za narod.
Biskup je zapljeskao rukama.
- To znači govoriti! - uzviknu on. - Odlična stvar, i doista čudesna, taj materijalizam! Ne
može do njega doći svatko. Ali tko ga ima, toga više nitko ne može prevariti. On se ne da glupo
prognati kao Kat on, ili kamenovati kao Stjepan, ni živ spaliti kao Jeanne d'Arc. Oni koji su
uspjeli sebi pribaviti taj divni materijalizam, imaju tu radost da se osjećaju neodgovornima i da
zamišljaju da mogu sve proždrijeti, bez straha: i mjesta, i sinekure, i časti, i vlast stečenu na
prav ili neprav način, i mogu sebi dopustiti krive prisege, korisna izdajstva,
prefinjene kapitulacije savjesti, a kad sve to pojedu i lijepo probave, onda će ući u grob. Kako
je to ugodno! Ne kažem ja to za vas, gospodine senatore. Ali ipak ne mogu a da vam ne čestitam.
Vi, velika gospoda, kažete da imate svoju filozofiju, isključivo svoju, izvrsnu, profinjenu,
pristupačnu samo bogatima, ukusnu u svakom sosu i umaku, i koja odlično začinjava naslade
života. Ta vaša filozofija dolazi iz dubina i iskopavaju je naročiti istraživači. No vi ste ipak i
dobri gospodari pa dopuštate da i narod ima svoju filozofiju - vjeru u Boga, onako od prilike,
kako mu dopuštate da jede običnu pečenku mjesto purana s mlincima.

IX.

Sestra o bratu

Da bismo u glavnim potezima prikazali domaći život g. biskupa digneskog i način na koji
su one dvije svetice podčinjavale svoja djela, svoje misli pa i svoje instinkte žena lako podložnih
strahu - navikama i namjerama biskupovim, tako da on nije trebao baš ništa ni da im govori ni
da im nalaže, ne možemo učiniti ništa bolje nego da prepišemo ovdje jedno pismo gospođice
Baptistine vikontesi od Boichevrona, prijateljici svojoj iz djetinjstva. To je pismo u našim
rukama.

Digne, 16. prosinca 18..

»Dobra gospođo! Ne prođe gotovo ni jedan dan a da ne govorimo o Vama. To nam je već
prešlo u naviku, ali ima za to i još jedan drugi razlog. Zamislite! Gospođa Magloire, perući i
čisteći od paučine stropove i zidove, učinila je prava otkrića. Naše dvije sobe, koje su bile
tapetirane starim okrečenim papirom, mogle bi sada resiti i jedan dvor kao što je Vaš. Gospođa
Magloire skinula je naime sav taj papir. Što li se sve našlo pod njim! Moj salon, u kojemu nema
namještaja i u kojem smo rasprostirali rublje poslije pranja, onaj veliki salon, visok petnaest
stopa, a prostran osamnaest četvornih, ima Vam starinski strop obojen pozlatom i isprekršten
gredicama, upravo kao Vaš salon. Za vrijeme dok je tu bila bolnica bio je prekriven jednim
platnom. Rezbarije u njemu - još iz vremena naših prababa. Ali što treba vidjeti - to je moja
soba! Gospođa Magloire je otkrila, pod najmanje deset prilijepljenih papira, nekakve slikarije
koje, premda nisu baš prvorazredne, mogu se ipak podnijeti. Tu je Telemak, kad ga
Minerva čini vitezom, pa opet Telemak u nekim vrtovima, ne znam već kako se ono zovu^ Oni
vrtovi, u kojima su rimske gospođe provodile samo jednu noć. Što da vam kažem? Imam
Rimljana, Rimljanki (ovdje je jedna riječ nečitljiva), i svašta. Gospođa Magloire je sve to
očistila, a ovog će ljeta dati popraviti sve što je pokvareno, lakirati - i moja će soba biti pravi
muzej. Našla je u jednom kutu tavana i dva stolčića s ogledalima u starinskom stilu. Tražili su
dva talira da ih pozlate, ali je bolje dati to sirotinji; uostalom, vrlo su ružni i više bih voljela
jedan okrugli stol od mahagonija.
Ja sam uvijek vrlo sretna. Moj brat je tako dobar. Sve što ima daje nevoljnima i bolesnima.
Živimo vrlo skučeno. Ovdje su zime vrlo hladne, pa treba nešto učiniti za one koji nemaju. Mi
smo se, koliko nam je bilo moguće, pobrinuli za drva i svjetlo, pa nam je dobro.
Moj brat ima uvijek svoje navike. Kad razgovara, kaže da je biskup i treba da bude takav.
Zamislite da nam kućna vrata nisu nikad zatvorena. Uđe tko hoće, i odmah je kod moga brata.
To je njegova hrabrost, veli on.
Neće da se bojimo za njega ni ja ni gospođa Magloire. Izlaže se svakakvim opasnostima i
neće čak ni da se na nama opaža da smo što primijetile. Treba ga samo razumjeti.
Ide po kiši, gazi po vodi, putuje zimi. Ne boji se noći, ni sumnjivih drumova, ni opasnih
susretaja.
Prošle je godine išao potpuno sam u jedan razbojnički predjel. Nas nije htio povesti sa
sobom. Ostao je petnaest dana na putu. Kad se vratio, nije mu bilo ništa; mislili smo već da je
mrtav, a on se vratio živ i zdrav i rekao je: Evo kako su me opljačkali! I otvorio je jedan
sanduk pun dragulja iz embrunske katedrale što su mu dali lopovi.
Taj put, kad se vraćao, ja sam bila izašla pred njega na dvije milje s još nekim njegovim
prijateljima. Nisam se mogla svladati a da ga malo ne ukorim. Dakako da sam pazila da mu
govorim samo onda kad su kola pravila buku, da nitko drugi ne čuje.
Prvo sam vrijeme mislila: nema opasnosti koja bi ga zadržala, on je užasan. Sad sam se već
privikla na to. Upozorila sam gospođu Magloire da ne čini ništa protiv njegove volje, i sad se
on izlaže opasnosti kako ga volja. Ja odvedena gospođu Magloire, odem u svoju sobu, molim
se za njega i zaspim. Ne uznemirujem se jer znam da kad bi mu se dogodila kakva nesreća, to
bi bio i moj kraj. Otišla bih Bogu sa svojim bratom i biskupom. Gospođa Magloire se mnogo
teže od mene priviknula na te njegove neopreznosti, kako ona veli. Sad se to već ukorijenilo.
Molimo se zajedno, zajedno se bojimo, i onda zaspimo. Mogao bi i sam đavo doći, mi bismo
ga pustili u kuću. Napokon, čega imamo da se bojimo u ovoj kući? Uvijek je s nama netko koji
je najjači. Đavo može da prođe kroz našu kuću, ali Bog u njoj stanuje.
 A meni je to dosta. Moj brat ne treba mi više ništa govoriti. Ja ga razumijem i onda kad ne
govori, i mi se predajemo Providnosti.
Tako i treba biti s jednim čovjekom koji ima veličinu u svome duhu. Pitala sam brata za
informacije o obitelji od Fauxa, koje ste tražili od mene. Vi znate da on sve zna i da se svega
sjeća, jer je još uvijek dobar rojalist. To je uistinu jedna vrlo stara normanska obitelj iz
caenskoga generalata. Proteklo je petsto godina od vremena nekog Raoula od Fauxa, nekoga
Ivana od Fauxa i nekog Thomasa od Fauxa, koji su bili plemići, a jedan od njih i gospodar
Rocheforta. Posljednji je bio Guy-Etienne-Alexandre, pukovnik i zapovjednik bretonskog
lakog konjaništva. Njegova kći Marie-Louise udala se za Adriena-Charlesa od Gramonta, sina
vojvode Louisa od Gramonta, paira francuskog, gardijskog pukovnika i glavnog pobočnika
vojske. Obiteljsko se ime piše Faux, Fauq i Faoucq.
Dobra gospođo, preporučite nas molitvama Vašeg svetog rođaka g. kardinala. Što se tiče
Vaše drage Silvanije, ona čini vrlo dobro što kratko vrijeme, koje provodi kod Vas, ne troši na
to da mi piše. Ona je zdrava, vlada se onako kako Vi želite, voli me. To mi je dovoljno. Primila
sam uspomenu koju mi je preko Vas poslala. To me je jako obradovalo. Moje je zdravlje dosta
dobro, no ipak sam svaki dan sve mršavija. Zbogom, nemam više papira i moram da Vas
ostavim. Mnogo Vas pozdravlja
Baptistine«
»P. S. - Gospođa Vaša snaha je još uvijek ovdje s djecom. Vaš je unuk dražestan. Znate li
da će skoro navršiti petu godinu! Jučer je vidio jednoga konja s nakoljenicama i odmah me
pitao: Što je onom konju na koljenima? - Tako je milo to dijete! Njegov mali brat vuče
jednu staru metlu po sobama i viče: - Hijo!«
Kako se vidi iz ovoga pisma, ove dvije žene znale su se prilagoditi načinu biskupova života
onim posebnim talentom žena da čovjeka bolje razumiju nego što on sam sebe razumije. Biskup
digneski, s onim smirenim i prostodušnim izrazom koji ga nije nikad ostavljao, činio je
pokadšto velika, smiona i divna djela, ne pokazujući ni da to opaža. One su drhtale, ali mu nisu
smetale. Gdjekad bi ga gospođa Magloire opomenula prije samoga djela; ali nikad onda kad je
već što činio, ni poslije. Nikad ga nisu uznemirivale, čak ni kakvim znakom, u započetom
djelu. Gdjekada, iako nije bilo potrebno da im to reče jer ni sam nije bio svjestan toga - toliko
je bio prostodušan - one su kao nekom slutnjom osjećale da on radi kao biskup. One bi tada bile
kao dvije sjenke u kući. Dvorile su ga ponizno, a kad bi osjetile da im poslušnost nalaže da
se uklone, one bi se uklonile. Pogađale su s nekim vrlo finim instinktom da neke pažnje mogu
biti i neugodne. Zato su, čak kad su držale da je on u opasnosti, shvaćale neću reći njegovu
misao, ali njegovu narav u tolikoj mjeri da se više nisu brinule za njega. Povjeravale su ga
Bogu. Uostalom, Baptistine je govorila, kako smo maločas pročitali, da bi konac njezina brata
bio i njezin konac. Gospođa Magloire nije to govorila, ali je to znala.

X.

Biskup pred neznanom svjetlošću

Neko vrijeme poslije dana kada je napisano gornje pismo, učini biskup nešto što je po
mišljenju cijeloga grada bilo još opasnije od njegova izleta u razbojničku planinu.
Nedaleko od Digna, u svojem zakloništu, živio je jedan čovjek u potpunoj samoći. Taj
čovjek, recimo odmah tu krupnu riječ, bio je nekadašnji član Konventa i zvao se G.
O tom konventualcu G. govorilo se među sitnim svijetom u Dignu s nekom vrstom užasa.
Konventualac, zamislite! To je postojalo u doba kada su ljudi govorili jedan drugomu ti i kada
su se pozdravljali sa: građanine! Taj je čovjek vrijedio među ljudima kao neko čudovište. Nije
doduše glasovao za pogubljenje kralja, ali je malo trebalo pa da i to bude. Gledali su ga gotovo
kao kraljoubojicu. U svoje je vrijeme bio strašan. Kako se samo moglo dogoditi da toga
čovjeka, poslije povratka nasljednih vladara, nisu stavili pod prijeki sud? Ne bi mu bili odrubili
glavu, treba biti milostiv, i neka bude tako; no mogli su ga barem osuditi na vječno progonstvo.
Radi primjera itd., itd. On je uostalom i bezbožnik, kao svi ljudi njegove vrste. - Tako su guske
ogovarale orlušinu.
Je li uostalom G. bio orlušina? Jest, bio je, ako ćemo suditi po onoj divljini koja je bila
vezana za njegovu samoću. Pošto nije glasovao za smrt kraljevu, nije se našao na popisu onih
koje osudiše na progonstvo, i mogao je ostati u Francuskoj.
Stanovao je tri četvrt sata daleko od grada, daleko od svakog sela, daleko od svakog puta, na
tko bi znao kome zabačenom zavoju jedne vrlo divlje dubodoline. Tu je imao, govorilo se, neko
polje, neku spilju, neko zaklonište. U blizini nije bilo susjeda; nije bilo čak ni
prolaznika. Otkada se nastanio u tom klancu, staza, koja je vodila tamo, bila je iščezla pod
travom. O tom se mjestu govorilo kao o krvnikovoj kući. Pa ipak je biskup razmišljao i s
vremena na vrijeme potražio na obzorju mjesto gdje je nekoliko stabala označivalo klanac
staroga konventualca, i govorio je: - Tamo je jedna duša koja je sama.
I u mislima bi dodao: - Trebam ga posjetiti.
Međutim, priznajmo, ta pomisao u prvi mah posve prirodna, učinila mu se poslije kratkog
razmišljanja čudnom i nemogućom, štoviše odvratnom. Jer i on je uglavnom bio pod općim
dojmom i konventualac mu je ulijevao, a da biskup nije bio ni svjestan toga, onaj osjećaj koji se
nalazi negdje na granici mržnje i koji je tako dobro označen riječju duševna udaljenost.
No smije li šuga jedne ovce odbiti od nje njenoga pastira? Ne smije. No zar je ovo ovca?...
I dobri je biskup bio neodlučan. Nekoliko je puta odlazio na onu stranu, pa se vratio natrag.
Napokon se jednog dana proširio po gradu glas da je nekakav mladi čobanin, koji je služio
konventualca G. u njegovoj spilji, došao po liječnika; da je stari zlikovac na samrti, da ga
obuzima uzetost i da neće preživjeti noć. - Hvala Bogu! - govorili su pojedinci.
Biskup uze svoj štap, prebaci preko sebe ogrtač zbog mantije koja mu se isuviše istrošila,
kako smo već bili rekli, a i zbog večernjeg vjetra koji će skoro početi da puše, i ode.
Sunce je zalazilo i spustilo se već gotovo do obzorja kada je biskup stigao do prokletoga
mjesta. Osjetio je s nekim kucanjem srca da je blizu jazbine. Preskoči preko nekakvog jarka i
jedne živice, provuče se ispod nekakvog pruća, uđe u zapušteni vrtić, učini dosta smjelo
nekoliko koračaja, i odjednom, na kraju te napuštene zemlje, iza velikoga grma, ugleda jazbinu.
To je bila zapravo sasvim niska kućica, uboga, mala i čista, sa sjenicom od vinove loze na
prednjoj strani.
Pred vratima, u pokretnom naslonjaču, nalazio se jedan sijedi čovjek koji se smiješio
gledajući u sunce.
Do starca, koji je sjedio, stajao je dječak, mali čobanin. On je pružao starcu šalicu mlijeka.
Dok je biskup gledao, starac je govorio: - Hvala, ne treba mi više ništa. - I njegov se osmijeh
okrene od sunca da se zadrži na djetetu. Biskup pristupi. Čuvši korake, starac okrene glavu i na
njegovu se licu ocrta sve iznenađenje koje čovjek može imati na kraju dugog života.
- Otkako sam ovdje - reče - ovo je prvi put da netko dolazi k meni. Tko ste vi, gospodine?
Biskup odgovori:
- Zovem se Bienvenu Myriel.
- Bienvenu Myriel! Čuo sam već to ime. Jeste li vi onaj koga narod zove Presvijetli
Bienvenu?
- Jesam.
Starac se malko nasmiješi:
- Onda ste vi na neki način moj biskup?
- Nešto malo.
- Izvolite do mene, gospodine.
Konventualac pruži ruku biskupu, ali je ovaj ne primi nego tek reče:
 - Milo mi je što vidim da su me varali. Ne čini mi se da ste bolesni.
- Gospodine - odgovori starac - ja ću skoro ozdraviti.
Zašuti malo i onda reče:
- Za tri ću sata umrijeti.
Zatim opet nastavi:
- Znate, ja sam pomalo i liječnik i znam kako dolazi posljednji čas. Jučer su mi bile hladne
samo noge; danas je hladnoća dospjela do koljena; sad je osjećam kako se penje do pasa; kad
dođe do srca, ja ću stati. Sunce je divno, nije li? Dao sam se izvesti iz sobe da još
jednom pogledam prirodu. Samo vi govorite, mene to ne umara. Dobro ste učinili što ste došli
u posjet čovjeku koji će umrijeti. I baš je dobro da ovaj čas ima svoje svjedoke. Svatko ima
svoju ćud; vidite, ja bih htio dočekati zoru. A znam da mi ostaju jedva tri sata. Past će noć.
Napokon, to je svejedno. Svršiti, to je nešto sasvim jednostavno. Nije za to potrebno baš jutro.
Neka bude. Umrijet ću pod zvjezdanim nebom. Starac se okrenu k čobaninu.
- Idi ti spavati. Prošlu noć nisi spavao. Umoran si.
Dijete uđe u kućicu.
Starac ga otprati pogledom i doda kao da govori samom sebi:
- Dok on spava, ja ću umrijeti. Ta dva sna mogu biti dobri susjedi. Biskup nije bio potresen
onako kako izgleda da je mogao biti. Nije osjećao Boga u ovakvom načinu umiranja. I recimo
sve po istini, jer sitna protuslovlja velikih srdaca moraju biti istaknuta kao i sve ostalo. On, koji
se od zgode do zgode rugao naslovu »Vaša Visosti», bio je pomalo ljut što nije nagovoren sa
»Presvijetli», i gotovo je konventualcu odgovorio sa građanine. Nešto ga je sililo da prijeđe u
onu grubu familijarnost, koja je dosta uobičajena između liječnika i svećenika, a koja inače nije
bila njegov običaj. Taj čovjek, konačno taj konventualac, taj narodni predstavnik, bio je nekada
silnik na ovom svijetu; i možda prvi put u svom životu biskup je bio spreman biti strog.
Konventualac ga je međutim promatrao s nekom skromnom srdačnošću, u kojoj bi netko
mogao vidjeti i poniznost koja i pristaje onome koji se nalazi tako blizu svog prijelaza u prah.
Biskup pak, sa svoje strane, premda se obično čuvao radoznalosti koja je po njegovu
mišljenju graničila s uvredom, nije se mogao uzdržati a da ne promatra konventualca s
interesom, koji bi bio sam sebi zamjerio da se radilo o kojem drugom čovjeku. Ali konventualac
mu je pomalo izgledao izvan zakona, pa čak i izvan zakona milosrđa.
G., tih, gotovo uspravan, zvonka glasa, bio je jedan od onih snažnih osamdesetogodišnjih
staraca koji iznenađuju fiziologa. Revolucija je imala mnogo takvih ljudi, koji su bili u
razmjerju s tom dobi. U tome se starcu osjećao čovjek otporne snage. Tako blizu svojega konca,
ipak je on u svim svojim pokretima zadržao odlike zdravlja. U njegovu jasnom pogledu, u
njegovu odlučnom naglasku, u snažnom pokretu njegovih ramena, bilo je nečega što je moglo
dovesti i smrt u zabunu. Muslimanski anđeo smrti Azrael bio bi se vratio uvjeren da je
pogriješio vrata. G. kao da je umirao zato što mu se upravo htjelo da umre. Bilo je slobode u
njegovoj agoniji. Jedino su mu noge bile nepomične. Tama ga je osvajala s te strane. Noge su
bile mrtve i hladne, a glava je živjela svom snagom života i obasjana punom svjetlošću. G. je u
tome značajnom trenutku bio sličan onom istočnjačkom kralju koji je bio gornjim tijelom od
mesa, a donjim od mramora.
Tu se nalazio jedan kamen. Biskup je sjeo na njega. Uvod u razgovor je došao iznenada.
- Čestitam vam - reče biskup s naglaskom koji se zamjera. - Vi bar niste glasovali za smrt
kraljevu.
Konventualac kao da nije primijetio gorčinu koja je bila sadržana u tim riječima. Odgovori
biskupu. Smiješak je iščezao s njegova lica.
- Nemojte mi suviše čestitati, gospodine; ja sam glasovao za smrt tiranina.
Njegov uzvišeni naglasak odgovorio je biskupovu strogom naglasku.
- Što hoćete time reći? - upita biskup.
 - Hoću reći da čovjek ima jednog tiranina, a to je neznanje. Ja sam glasovao za smrt toga
tiranina. Ljudima treba da vlada samo nauka.
- I savjest - doda biskup.
- To je isto. Savjest, to je zbroj urođene nauke koju imamo u sebi. Biskup Bienvenu je slušao
iznenađeno taj govor koji je bio sasvim nov za njega.
Konventualac nastavi:
- Što se tiče Luja XVI., rekao sam: ne. Ne držim da imam prava ubijati jednog čovjeka; ali
osjećam da mi je dužnost iskorijeniti zlo. Glasovao sam za to da se učini kraj tiraniji. To jest:
kraj prostituciji za ženu, kraj ropstvu za muškarca, kraj mraku za dijete. Glasujući za republiku,
ja sam glasovao samo za to. Glasovao sam za bratstvo, slogu, zoru. Pridonio sam padu
predrasuda i zabluda. Uništenje zabluda i predrasuda donosi sa sobom svjetlost. Jest, mi smo
srušili stari svijet i taj stari svijet, posuda bijede kad se prosula na čovječanstvo, pretvorila se u
posudu radosti.
- Pomiješane radosti - doda biskup.
- Mogli biste reći: pomućene radosti, a danas, poslije onog fatalnog povratka prošlosti, koji
se zove 1814. godina, mogli biste reći i iščezle radosti. Nažalost, naše je djelo bilo nepotpuno,
priznajem; mi smo srušili stari režim u stvarnosti, a nije nam ga uspjelo potpuno srušiti
u idejama. Uništiti zloupotrebe, to nije dovoljno, treba izmijeniti navike. Vjetrenjače više nema,
ali isti vjetar puše.
- Vi ste rušili. Rušenje može biti korisno, ali ja mrzim rušenje u koje je umiješana srdžba.
- Pravo ima svoju srdžbu, gospodine biskupe, a srdžba prava je element napretka. Svejedno,
ma što se reklo, Francuska je revolucija najveći korak čovječanstva od Kristova rođenja. Ona
je nepotpuna, istina je; ali je uzvišena. Ona je iznijela na čistinu nepoznate društvene činjenice.
Ublažila je duhove; stišala je, umirila, prosvijetlila; pokrenula je na zemlji valove civilizacije.
Ona je bila dobra, Francuska revolucija je krunidba čovječanstva.
Biskup se nije mogao suzdržati a da ne progunđa:
- Zbilja? Zar devedeset treća?
Konventualac se podiže na svom naslonjaču s nekom gotovo grobnom dostojanstvenošću, i
koliko može uzviknuti jedan čovjek na umoru, uzviknuo je:
- Ah, eto vas! Devedeset treća! Očekivao sam tu riječ. Jedan se oblak gomilao hiljadu pet
stotina godina. Poslije petnaest vjekova se provalio. Vi optužujete grom.
Biskup je osjetio, premda možda ne bi htio to uvidjeti, da je nešto u njemu pogođeno. Pa
ipak nije izgubio prisutnost duha. Odgovori:
- Sudac govori u ime pravde; svećenik govori u ime milosrđa koje nije ništa drugo do jedna
uzvišenija pravda. Grom ne smije ići pogrešnim pravcem.
I doda gledajući oštro u konventualca:
- A Luj XVII.?
Konventualac pruži ruku i uhvati biskupovu:
- Luj XVII.? Da vidimo. Koga vi to oplakujete? Zar nevino dijete? Onda dobro. Ja plačem
zajedno s vama. Ako oplakujete kraljevsko dijete, onda tražim da razmislim. Cartouchev brat,
nevino dijete svezano ispod ruku i tako obješeno na trgu Grève jedino zbog te krivnje što je bilo
Cartouchev brat, ne izaziva u meni ništa manje bola nego unuk Luja XV, nevino dijete mučeno
u Templu zbog jedine te krivnje, što je bilo unukom Luja XV.
- Gospodine - reče biskup - ja nisam prijatelj takvog uspoređivanja imena.
- No? Cartouche? Luj XV? Za koga se vi zauzimate od njih dvojice? Nastupio je trenutak
šutnje. Biskup je gotovo žalio što je došao, a međutim se osjećao neobjašnjivo i čudno
pokoleban.
Konventualac nastavi:
- Moj gospodine svećenice, vama nije mila grubost istine. Ali Krist ju je volio. On je uzimao
bič i čistio hram. Njegov bič, iz kojega je sijevala munja, bio je grubi glasnik istine. Kada je
dovikivao: Sinite parvulos ... (Pustite djecu k meni), on nije pravio razlike među djecom. On
se ne bi bio ustezao da usporedi nasljednika zločinca Barabe s nasljednikom Herodovim.
Gospodine moj, nevinost je sama sebi krunom, njoj nije potrebno da bude Visočanstvo. Ona je
isto tako veličanstvena u prnjama kao i s kraljevskim grbom.
- To je istina - reče biskup spuštenim glasom.
- Ja ostajem kod svojega - nastavi konventualac G. - Spomenuli ste Luja XVII. Da se
razumijemo. Ako plačemo nad svima nevinima, nad svima mučenicima, nad svom djecom, nad
onom odozdo kao i nad onom odozgo, ja sam u tom slučaju s vama. Ali onda, rekao sam vam,
treba da odemo i dalje od devedeset treće i naše suze treba da počnu prije Luja XVII. Ja ću
plakati s vama nad kraljevskom djecom samo onda ako i vi zaplačete sa mnom nad mališanima
iz naroda.
- Ja plačem nad svima - reče biskup.
- Ali jednako! - uzviknu G. - i ako vaga treba da pretegne na jednu stranu, onda to neka bude
na strani naroda. On je trpio mnogo duže.
Nastupi opet šutnja. Konventualac je prekine. Podigao se malo, oslanjajući se na lakat,
uhvatio se prstima za obraze, kao što čovjek čini nesvjesno kada pita ili sudi, i isprsi se pred
biskupom s pogledom u kom je planula sva energija agonije. I riječi su mu djelovale kao
eksplozija.
- Da, gospodine, odavna narod trpi. A zatim, vidite stvar je u tome što ste došli ispitivati me
i govoriti mi o Luju XVII. Ja vas ne poznajem. Otkako sam u ovom kraju, živio sam u ovoj
špilji, sam, ne mičući se nikuda, ne videći nikoga osim ovog djeteta koje mi pomaže. Vaše je
ime, to je istina, doprlo nejasno i do mene, i moram reći, nije bilo izgovoreno baš nepovoljno;
ali to ne znači ništa. Vješti ljudi nađu toliko načina da uvjere ovaj dobrodušni narod u što god
hoćete. Da, zbilja, nisam čuo drndanja vaših karuca; sigurno ste ih ostavili iza šumarka, tamo
na raskršću. Kažem vam, ja vas ne poznajem. Rekli ste mi da ste biskup, ali to mi ne daje
nikakvih informacija o vašoj moralnoj ličnosti. Dakle, ja vam ponavljam svoje pitanje. Tko ste
vi? Vi ste biskup, to jest jedan crkveni knez, jedan od onih ljudi u zlatu, s grbovima, s rentama,
s velikim prihodima - digneska biskupija, petnaest tisuća franaka plaće, deset tisuća sporednih
prihoda, ukupno dvadeset i pet tisuća franaka - koji imaju kuhinje, livrirane sluge, koji dobro
jedu, kojima se priređuju fazani u petak, koji se napuhuju s lakajem sprijeda i lakajem straga u
gospodskim karucama, i koji imaju palače i voze se u kočiji u ime Isusa Krista koji je išao bos!
Vi ste biskup, imate rente, palače, konje, lakaje, dobru hranu, sve slasti života. Sve vi to
imate kao i drugi, i kao drugi, sve vi to uživate. Lijepo. Ali sve mi to govori ili previše ili
premalo; to me još ne upućuje o vašoj osobnoj i bitnoj vrijednosti, o vama, koji dolazite
vjerojatno s namjerom da me uputite u neku mudrost. S kime ja govorim? Tko ste vi?
Biskup je oborio glavu i odgovorio: - Vermis sum (Crv sam).
- Crv u kočiji! - progunđa konventualac.
Sada je došao red na konventualca da bude dostojanstven, a na biskupa da bude ponizan.
Biskup nastavi blago:
- Gospodine, neka bude. Ali recite mi po čemu moje karuce, koje su tu na dva koraka iza
šumice, po čemu moja dobra hrana i fazani koje jedem petkom, po čemu mojih dvadeset i pet
tisuća rente, po čemu moja palača i moji lakaji dokazuju da milosrđe nije vrlina, da blagost nije
dužnost i da devedeset treća nije bila neumoljiva?
Konventualac je prešao rukom preko čela kao da hoće otjerati od sebe neki oblak.
- Prije nego što ću vam odgovoriti - reče on - molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Vi
ste kod mene, vi ste moj gost. Vi raspravljate o mojim idejama; pristoji se da se ograničim na
to da pobijam vaše obrazloženje. Vaše bogatstvo i vaša uživanja, to su svakako prednosti koje
imam pred vama u raspravi, ali uljudnost nalaže da se time ne služim. Ja vam obećavam da se
više neću time služiti.
- Hvala vam - reče biskup.
 G. nastavi:
- Vratimo se na objašnjenje koje ste od mene tražili. Gdje smo stali? Što ste mi ono rekli?
Da je devedeset treća bila neumoljiva?
- Neumoljiva, jest - reče biskup. - Što mislite o Maratu koji je pljeskao pred giljotinom?
- A što vi mislite o Bossuetu, koji je služio Te Deum u povodu dragonada?
Odgovor je bio grub, ali je k cilju došao ravno kao strijela. Biskup je zadrhtao; nije našao
nikakav zgodan odgovor, ali se osjećao uvrijeđen ovim načinom spominjanja Bossueta. I
najjači duhovi imaju svoje idole, i gdjekada se osjete bolno pogođeni drskošću logike.
Konventualac se počeo zadihavati. Astma agonije, koja se razvija s posljednjim uzdisajima,
presijecala mu je glas. No ipak mu je u očima još sjala potpuna jasnost duše. On nastavi:
- Možemo reći još koju, meni je pravo. Pored revolucije, koja je kao cjelina ogromna
afirmacija čovječanstva, devedeset treća je, nažalost, protuslovlje. Vi držite da je bila
neumoljiva, a što je, gospodine, bila cijela monarhija? Carrier je razbojnik, ali kako ćete nazvati
Montrevela? Fouquier-Tinville je bandit, ali kakvo je vaše mišljenje o Lamoignon-Bavillu?
Maillard je užasan, ali Saubc-Tavannes, molim vas? Čiča Duchene je grozan, ali kakvu ćete
oznaku odobriti za oca Letelliera? Jordan-glavosječa je čudovište, ali manje od g. markiza od
Louvoisa. Gospodine, gospodine, ja žalim Mariju-Antoinettu, nadvojvotkinju i kraljicu; ali
žalim također onu jadnu ženu protestantkinju koja je 1685., pod Lujem Velikim, gospodine, u
doba kada je imala dijete, vezana gola do pojasa za jedan stup, a dijete ostavljeno podalje od
nje; dojke su se nadimale od mlijeka, a srce od užasa; djetešce, izgladnjelo i blijedo, gledalo je
na dojku u samrtnim mukama i plakalo; a krvnik je govorio ženi, majci i dojilji: - Odreci se
vjere! - ostavljajući joj da bira između smrti svoga djeteta i smrti svoje savjesti. Što velite o tim
Tantalovim mukama, primijenjenima na jednu majku? Gospodine, zapamtite dobro ovo:
Francuska revolucija je imala svoje razloge. Budućnost će joj oprostiti njezinu srdžbu. Njezin
rezultat - to je bolji svijet. Iz njezinih najstrašnijih udaraca slijedi milovanje za čovječanstvo.
Moram, međutim, skratiti. Prekidam govor. I previše razloga imam na svojoj strani. Uostalom,
ja umirem.
I ne gledajući više biskupa, konventulac zaključi svoju misao s ovo nekoliko staloženijih
riječi:
- Jest, surovosti napretka nazivaju se revolucije. Kad su završene, onda se vidi ovo: da je
čovječanstvo bilo zlostavljano, ali da je pošlo naprijed.
Konventualac nije ni slutio da je postupno zauzeo jednu za drugom sve duševne utvrde
biskupove. Međutim, jedna je ipak ostala, i iz te utvrde, iz tog posljednjeg utočišta biskupa
Bienvenua, potekoše ove riječi, u kojima se čula sva oporost početka njihova razgovora:
- Napredak mora vjerovati u Boga. Dobro ne može imati za svoje sluge bezbožnike. Slab je
vođa čovječanstva onaj koji ne vjeruje u Boga.
Stari zastupnik naroda nije ništa odgovorio. Samo je uzdrhtao. Upravio je pogled u nebo, i
jedna suza se pojavila i polako rasla u njegovu oku. Kada je oko bilo puno, suza mu je potekla
po blijedom obrazu, i on je rekao gotovo jecajući, tiho, i kao da sam sa sobom govori, pogledom
izgubljenim u neke daleke dubine:
- O ideale! Ti jedini postojiš!
Biskup je osjetio neku vrstu neizrecivog potresa.
Poslije kratke šutnje starac diže prst prema nebu i reče:
- Ima beskonačnosti. Ona je tu. Kad beskonačnost ne bi imala svoje ja, to ja bi bilo njena
granica. Ona ne bi bila beskonačna; drugim riječima: nje ne bi bilo. Međutim, nje ima. Dakle -
ona ima svoje ja. To ja beskonačnosti - to je Bog.
Umirući je izgovorio ove riječi jasnim glasom i s drhtavicom ushićenja kao da je nekoga
vidio. Kad je završio, njegove su se oči zaklopile. Napor ga je iscrpio. Bilo je očigledno da je u
nekoliko minuta proživio ono nekoliko sati što mu je još ostalo da živi. To što je rekao
približilo ga je onome koji je u njemu već umro. Približavao se posljednji čas. Biskup je to
razumio. Vrijeme je prolazilo, a on je ovamo došao kao svećenik. Iz krajnje ravnodušnosti on
je postupno zapao u krajnje uzbuđenje. Gledao je te zaklopljene oči, uzeo je u svoju ruku tu
staru, naboranu i ledenu ruku i nagnuo se umirućemu:
- Ovo je čas Božji. Ne nalazite li da bi bilo žalosno da smo se sreli uzalud?
Konventualac otvori oči. Ozbiljnost, ispunjena kao nekom tamom, ocrtala se na njegovu
licu.
- Gospodine biskupe - reče s izvjesnom polaganošću koja je dolazila više iz dostojanstvenosti
duše nego iz obnemoglosti snage - ja sam proveo život u razmišljanju, učenju i razmatranju.
Bilo mi je šezdeset godina kad me je domovina pozvala i naredila mi da se brinem o
njenim poslovima. Ja sam poslušao. Bilo je zloupotreba, ja sam ih suzbijao; bilo je tiranija, ja
sam ih uništio; bilo je prava i načela, ja sam ih propovijedao i ispovijedao. Domovina je bila
napadnuta, ja sam je branio; Francuska je bila u opasnosti, ja sam ponudio svoja prsa. Nisam
bio bogat; siromah sam. Ja sam bio jedan od gospodara Države, podrumi državne blagajne bili
su prepuni novca, tako da su se morali poduprijeti zidovi, jer su se htjeli urušiti pod težinom
zlata i srebra; a ja sam ručao u ulici Suhog drveta za dvadeset i dva groša. Pomagao sam
ugnjetavanima, olakšavao sam stradalnicima. Razderao sam plahtu na oltaru, to je istina; no to
je bilo zato da njome previjem rane domovine. Uvijek sam pomagao napredovanje ljudskoga
roda k svjetlosti, no gdjekada se i odupirao napretku koji ne zna za milost. Štoviše, od vremena
do vremena zaštićivao sam svoje neprijatelje, vas svećenike. U Peteghemu u Flandriji, na
istome mjestu gdje su merovinški kraljevi imali svoju palaču, nalazi se jedan
urbanistički samostan, opatija Svete Klare od Beaulieua, koju sam spasio 1793. Vršio sam
svoju dužnost prema svojoj snazi, dobro, koliko sam mogao. Poslije toga sam bio proganjan,
tjeran, suđen, mrcvaren, klevetan, ismijavan, psovan, proklet, proskribiran. Već mnogo godina,
sa svojom sijedom kosom, osjećam kako mnogi ljudi drže da me imaju pravo prezirati. Za jadni
neupućeni svijet moje je lice pakleno, i ja primam, ne mrzeći nikoga, usamljenost mržnje. Sada
mi je osamdeset i šest godina; za koju sekundu ću umrijeti. Što tražite od mene?
- Vaš blagoslov - reče biskup.
I klekne.
Kada je biskup podigao glavu, lice konventualca je bilo veličanstveno. On je izdahnuo.
Biskup se vratio kući duboko zanesen u ne zna se koje misli. Cijelu je noć proveo u molitvi.
Sutradan je nekoliko dobronamjernih radoznalaca pokušalo govoriti s njim o konventualcu; on
im je samo pokazao nebo. Od tog je časa podvostručio svoju nježnost i svoje bratske osjećaje
prema djeci i prema nevoljnima.
Svaka aluzija na »onog starog zlikovca G.« bacala ga je u neku neobičnu zabrinutost. Nitko
ne bi mogao reći da susret toga duha s njegovim duhom i odbljesak te velike savjesti u njegovoj
savjesti nisu pridonijeli njegovu približavanju savršenstvu.
Dakako da je taj »pastirski posjet« dao povoda gunđanju i sićušnim mjesnim brbljarijama:
- Zar je jednom biskupu mjesto kraj postelje takvog umirućeg? Jasno je da nije mogao
očekivati njegovo obraćenje. Svi su ti revolucionari bezbožnici. Pa što je onda išao tamo? Što
je imao tamo da vidi? Mora da je bio vrlo radoznao da vidi kako đavoli odnose jednu
dušu.« Jednog dana jedna bogata udovica one vrste što u svojoj bezobraznosti vidi duhovitost
obrati mu se ovim ispadom: - Presvijetli, neki ljudi pitaju kad će Vaša Visost početi nositi
crvenu kapu. - O! O! to je jaka boja, odgovori biskup. Sva sreća što je oni koji je preziru na
jednoj kapi poštuju na jednom šeširu.

XI.

Jedna ograda
 Čovjek bi se ipak prevario kad bi iz svega ovoga zaključio da je Presvijetli Bienvenu bio
nekakav »biskup filozof« ili nekakvi »rodoljubni pop». Njegov susret, koji bi se mogao nazvati
gotovo nekim savezom s konventualcem G., ostavio je u njemu neku vrstu iznenađenja koje ga
je učinilo još blažim. To je sve.
Premda Presvijetli Bienvenu nije bio ni najmanje politički čovjek, možda je ovdje ipak
mjesto da naznačimo u kratkim potezima kakvo je bilo njegovo držanje u tadanjim događajima,
ako dakako pretpostavimo da je Presvijetli Bienvenu uopće i pomišljao da zauzme neko
držanje. Vratimo se dakle nekoliko godina unatrag.
Neko vrijeme poslije postavljanja g. Myriela na biskupsku stolicu, car ga je bio imenovao
barunom carstva zajedno s još nekoliko drugih biskupa. Uhićenje papino uslijedilo je, kao što
je poznato, noću između 5. i 6. srpnja 1809., i tom prilikom pozvao je Napoleon g. Myriela na
sabor biskupa iz Francuske i Italije, koji je bio sazvan u Parizu. Taj se sabor održao u crkvi
Naše Gospe, a sastao se prvi put 15. srpnja 1811. pod predsjedanjem g. kardinala Fescha. G.
Myriel se nalazio među onih osamdeset i pet biskupa koji su došli. Prisustvovao je samo jednoj
sjednici i u tri ili četiri naročite konferencije. Međutim, čini se da je biskup jedne planinske
biskupije, koji je živio tako blizu prirode, u potpunoj seoskoj skromnosti i neimaštini, čini se
da je on unosio među te otmjene ličnosti neke ideje koje su mijenjale temperament same
skupštine. Ubrzo se vratio u Digne. Kad su ga pitali za povod tako naglog povratka, odgovorio
je: - Smetao sam im. Unosio sam među njih vanjski zrak. Činio sam im dojam otvorenih vrata.
Drugom je opet zgodom rekao: - Što ćete? Ti Presvijetli su sami knezovi, a ja sam tek jedan
ubogi biskup seljak.
Zapravo je g. Myriel izazvao negodovanje. Među ostalim čudnim stvarima, jednu večer,
kada je bio u posjetu kod jednoga od svojih najznatnijih kolega, izmakle su mu ove riječi: -
Divnih li zidnih satova! Divnih li sagova! Divnih li livreja! Sve to mora da dosadi
čovjeku! Meni zbilja ne bi bilo milo da mi toliko suvišnih stvari neprestano viče u uši: Ima ljudi
koji su gladni! Ima ljudi kojima je studeno! Ima sirotinje! Ima sirotinje!
Recimo mimogred: mržnja prema luksuzu ne bi bila inteligentna mržnja. Ta bi mržnja
povlačila za sobom i mržnju prema umjetnosti. Međutim, kod crkvenih predstavnika izvan
službe i obreda, luksuz je neopravdan. Kao da odaje navike koje baš nisu u skladu s
milosrđem. Bogati i debeli svećenik je besmislica. Svećenik mora biti blizu sirotinje. Jer može
li se čovjek besprekidno, i noću i danju, doticati svih jada, svih nevolja, svih oskudica, a da sam
na sebi nema nešto malo od te svete bijede, koja kao prašina posipa rad? Može li se zamisliti
čovjek kraj vatre da mu nije vruće? Može li se zamisliti radnik, koji vječito radi u ložionici, a
da mu ni jedna dlaka nije opaljena, ni jedan nokat začađen, ni jedna kap znoja, ni jedan trun
pepela na licu? Prvi dokaz milosrđa kod svećenika, a naročito kod biskupa, to je siromaštvo.
To je bez sumnje bilo mišljenje g. biskupa digneskog.
Ne treba, međutim, vjerovati da je on o izvjesnim delikatnim pitanjima ispovijedao ono što
bismo nazvali recimo »idejama suvremenog stoljeća«. On se zapravo malo miješao u
suvremene bogoslovske rasprave i nije dodirivao pitanja u kojima se ukrštavaju interesi crkve
i države; ali da je netko navaljivao na njega, on bi se, po svemu sudeći, ispoljio prije kao
ultramontanac nego kao galikanac. I pošto dajemo njegovu točnu sliku i nećemo ništa da
prikrijemo, moramo dodati da je bio hladan kao led prema Napoleonu kada se ovaj približavao
svom padu. Poslije 1813. pristajao je uz sve protivničke manifestacije ili ih odobravao. Nije ga
htio dočekati pri povratku s otoka Elbe i propustio je da zapovjedi u svojoj biskupiji molitve za
cara u onih Sto dana. Osim sestre, gospođice Baptistine, imao je još dva brata: jedan je
bio general, a drugi okružni načelnik. Često je biskup pisao obojici. Dosta je dugo zamjerao
prvomu što je kao zapovjednik u Provenci, za vrijeme Napoleonova iskrcavanja u Cannesu,
stajao na čelu tisuću i dvije stotine ljudi i gonio cara kao netko tko ga hoće pustiti da mu
pobjegne. Ljubaznija su bila njegova pisma drugom bratu, bivšem načelniku, poštenom i
uglednom čovjeku, koji je živio povučeno u Parizu, u ulici Cassette.
 Presvijetli Bienvenu je dakle imao i svojih časova pristranosti, svojih časova gorčine, svojih
natmurenosti. I preko tog blagog i velikog duha, koji se zanimao samo vječnim stvarima, znala
je munuti slika časovitih strasti. Činjenica je da je takav čovjek zaslužio da bude bez
političkih mišljenja. Kad kažemo »političkih mišljenja», tu nipošto ne zamjenjujemo ta
mišljenja s velikim poletom napretku, s uzvišenom rodoljubnom vjerom, demokratskom i
čovječnom, koja u naše dane mora biti osnova svakoj velikodušnoj inteligenciji. Ne marimo se
upuštati u pitanja koja samo sporedno dodiruju predmet ove knjige, no ipak moramo reći
ovo: Bilo bi lijepo da monsignor Bienvenu nije bio rojalist i da se njegov pogled nije ni časa
skretao iz onog vedrog udubljivanja u samog sebe, gdje su se jasno, iznad svega bučnog
prometanja ljudskih stvari, svjetlucale zrake od ove tri čiste svjetlosti: Istine, Pravde i Milosrđa.
Premda priznajemo da Bog nije stvorio monsignora Bienvenua za političara, mi bismo ipak
bolje razumjeli i poštovali njegovo prosvjedovanje u ime pravde i slobode, njegovu ponosnu
opoziciju i pravičan i pogibeljan otpor prema Napoleonu kad je on bio svemoćan. Ali držanje
koje nam se sviđa prema onima koji se dižu, manje nam se sviđa kad je upereno prema onima
koji padaju. Mi volimo borbu dotle dok ima u njoj opasnosti. U svakom slučaju, borci iz prvog
sata jedini imaju pravo biti istrebitelji u posljednjem satu. Onaj koji nije bio uporni opozicionar
za vrijeme protivnikova uspjeha, taj mora šutjeti pred prošlošću. Jedini onaj koji je dizao svoj
glas protiv uspjeha, taj jedini ima pravo biti sudac porazu. Koliko se nas tiče, kada se Providnost
uplete i stane udarati, mi joj puštamo na volju. G. 1812. počinje nas razoružavati. Ono podlo
dizanje glasa dotle šutljivog parlamenta, ohrabrenog katastrofama, moglo je 1813. izazvati
samo gnušanje, a pljeskanje je bilo sasvim neumjesno. G. 1814., pred onim izdajničkim
maršalima, pred onim senatom koji je gacao iz jedne prljavštine u drugu, koji je obasipao
pogrdama ono što je nekad obožavao, pred onim idolopoklonstvom koje je kukavički napuštalo
i pljuvalo na idola, bila je dužnost okrenuti glavu. G. 1815., onda kad su se već mogli nazrijeti
odlučni porazi, kada je cijela Francuska bila u jezi pred njihovim strahovitim približavanjem,
kada se moglo naslutiti da se pred Napoleonom otvara Waterloo, oni bolni pozdravi vojske i
naroda Njemu, koji je bio sudbinom osuđen, nisu bili nipošto smiješni, i s punom rezervom
prema despotu ipak jedno srce, kao što je bio biskup digneski, nije možda smjelo a da ne opazi:
kako je bio veličanstven i dirljiv pred ponorom taj tijesni zagrljaj jednog velikog naroda i
jednog velikog čovjeka.
S tom jedinom ogradom, g. Myriel je inače bio i ostao u svemu nepristran, istinit, pravedan,
mudar, ponizan i dostojanstven; dobrotvoran i dobronamjeran, što je opet drugi oblik
dobročinstva. Bio je svećenik, mudrac i čovjek. Treba reći i to: čak i u onom svom političkom
mišljenju, koje smo mu zamjerili i u čemu smo skloni da mu sudimo gotovo strogo, čak i tu je
bio tolerantan i pristupačan, možda i više nego mi, koji ovdje govorimo. - Vratara općinske
kuće bio je postavio na njegovo mjesto car. Taj je vratar bio stari dočasnik u Napoleonovoj
gardi, bio je legionar kod Austerlitza, a vazda bonapartist, gotovo carski orao. Gdjekad su
se tomu siromašku mogle izmaći po neke nepromišljene riječi koje je tadanji zakon svrstavao
pod buntcnmičke govore. Kada su carev lik izbrisali s ordena počasne legije, nikad nije oblačio
odoru po propisu, kao što je govorio: samo da ne mora nositi svoj orden. Vlastoručno i s puno
poštovanja skinuo je carski lik s ordena kojim ga je Napoleon odlikovao, i na tome mjestu ostala
je rupa koju on nije htio ničim popuniti.
Radije ću umrijeti, govorio je, nego da na srcu nosim njihove tri žabe! Cesto se na glas rugao
Luju XVIII. Taj šlagirani starac s engleskim gamašnama, rekao bi, neka ide u Prusku sa svojom
kozjom bradom! Bio je sretan što je u jednoj pogrdi mogao spomenuti dvije stvari koje je
najviše mrzio: Prusku i Englesku. Tjerao je tako daleko da je izgubio mjesto. Ostao je bez
kruha, na cesti, sa ženom i djecom. Biskup ga dade dozvati k sebi, blago ga ukori i postavi ga
za čuvara u katedrali. G. Myriel je bio u svojoj biskupiji pravi pastir, prijatelj sviju.
Kroz devet godina, nebrojenim dobročinstvima i blagim svojim držanjem prema svima,
monsignor Bienvenu pridobio je za sebe cijeli grad Digne. Sve ga je poštovalo nježnim i
sinovskim poštovanjem. Čak i njegovo držanje prema Napoleonu primio je i oprostio mu
narod - ono dobro i slabodušno stado koje je obožavalo svoga cara, ali je voljelo i svoga
biskupa.

XII.

Osamljenost monsignora Bienvenua

Gotovo uvijek skuplja se oko biskupa zbor sitnih opata, kao što se oko generala okuplja jato
mladih časnika. To su oni koje mili sveti Franjo Saleski naziva negdje »žutokljunim
svećenicima«. Svaka karijera ima svoje aspirante koji čine pratnju onima što su uspjeli.
Nema mogućnika bez okoline; nema bogatstva bez udvorica. Oni koji se grabe o budućnost,
kovitlaju se oko sjajne sadašnjosti. Svaki biskup ima svoj stožer. Svaki i malo utjecajni biskup
ima kraj sebe svoju stražu od bogoslovskih anđela, koja obilazi i drži red u biskupskoj palači,
i koja stražari oko osmijeha Njegove Presvijetlosti. Sviđati se svojemu biskupu, to znači za
jednog podđakona biti već na konju. Pod svaku cijenu valja napredovati. Apostolat ne prezire
kanonikat.
Kao što na drugim stranama ima moćnih ljudi, tako ih ima i u crkvi. To su biskupi, koje
cijene u visokim krugovima, koji su bogati, opskrbljeni rentama, vješti, dobro primani u
društvu, koji svakako znadu da mole, ali koji umiju i da mole, koji se ne ustežu čekati pred
vratima moćnih u ime cijele jedne biskupije, koji su sveza između sakristije i diplomacije, koji
su više opati nego svećenici, više crkveni dostojanstvenici nego biskupi. Sretan onaj tko im se
može približiti. Pošto se biskupima redovno ništa ne uskraćuje, to su i oni sami vrlo razdarušni
pa prosipaju oko sebe, među svoje spretne i simpatične ljubimce, masne župe, dodatke,
arhiđakonate, svećeničke položaje u vojsci i u stolnim crkvama, dok im ne pomognu i na
biskupske stolice. Napredujući i sami, oni guraju naprijed svoje trabante; to je čitav sunčani
sustav u kretanju. Njihov sjaj obasjava njihovu pratnju. Mrvice njihova blagostanja prosipaju
se među statiste u obliku prigodnih unapređenja. Najveća biskupija gavanu, najveća
župa ljubimcu. Pa onda, tu je i Rim. Biskup, koji umije da postane nadbiskupom, nadbiskup,
koji umije da postane kardinalom, povest će vas sa sobom na glasovanje za papu, ući ćete u
gužvu, dobit ćete palium, postat ćete auditor, komornik, monsignor, a od Presvijetlosti do
Preuzvišenosti samo je jedan korak, a Preuzvišenost dijeli od Svetosti samo dim jednoga
glasovanja. Svaki kapelan smije sanjati o papinskoj kruni. Svećenik je u naše doba jedini čovjek
koji može redovnim putem postati kralj; i kakav kralj! najviši kralj! Ne bi čovjek ni slutio
kakvih sve pretenzija ima u jednom običnom bogoslovskom sjemeništu! Cesto se tu i
ordinarna slavohlepna ambicija naziva zvanjem, pozivom - tko zna? - možda i u dobroj vjeri,
varajući sama sebe u svojoj blaženoj naivnosti.
Monsignor Bienvenu, skroman, siromak, čudak, nije se brojio među velike mitre. To se
vidjelo i po potpunoj odsutnosti mladih svećenika oko njega. Vidjeli smo da u Parizu «nije
upalio«. Nikakva »budućnost« nije ni pomišljala da se veže za tog osamljenog starca. Nikakvo
početničko slavoljublje nije ludovalo za tim da sazre u njegovoj sjeni. Njegovi kanonici i
njegovi veliki vikari bili su dobri stari ljudi, pomalo narodski kao i on, uzidani kao i on bez
izlaza na kardinalstvo, slični svom biskupu s tom razlikom što je s njima bilo svršeno, a što je
on bio dovršen. Toliko se osjećala nemogućnost da se kraj monsignora Bienvenua napreduje da
su mladići, koje je on zaredio, čim bi izašli iz seminara tražili preporuke za nadbiskupe u Aixu
ili Auchu, i gubili se što prije. Jer, ponavljamo, svaki hoće napredovati. Svetac, koji živi u
pretjeranom odricanju, opasno je društvo; mogao bi vas zaraziti neizlječivim siromaštvom,
ukočenošću zglobova koji su tako potrebni za napredovanje, i najzad još većim odricanjem
nego što ga vi želite; i zato se bježi od te šugave vrline. Odatle osamljenost
monsignora Bienvenua. Mi živimo u mračnome društvu. Uspjeti, to je nauk koji pada kap po
kap iz korupcije, koja sve natkriljava.
Da rečemo mimogred - uspjeh, to je prilično gnusna stvar. Njegova prividna sličnost sa
zaslugom dovodi ljude u zabunu. Za prosti svijet ima uspjeh gotovo iste crte kao i viša
sposobnost. Uspjeh, to drugo ja talenta, ima i jednu svoju žrtvu: povijest. Jedini Juvenal i Tacit
spominju to kroza zube. U teoriji Uspjeh zahtijeva Sposobnost.
Ali ako dobijete i na lutriji, vi postajete sposoban čovjek. Danas: tko pobjeđuje, taj stiče
poštovanje. Sve je u tome da se rodite u svili. Imajte sreće, i imat ćete sve ostalo; budite sretni,
i ljudi će misliti da ste veliki. Osim pet-šest ogromnih izuzetaka, koji daju sjaj jednom
stoljeću, divljenje suvremenika je sama kratkovidnost. Pozlata je zlato. Biti ma tko, svejedno,
samo ako si netko. Onu ogromnu sposobnost, pomoću koje čovjek postaje Mojsije, Eshil,
Dante, Michelangelo, Napoleon, pridaje prosti svijet smjesta, i to s aklamacijom ma kome koji
je postigao cilj ma u čemu. Ako se jedan fiškal pretvori u narodnog zastupnika; ako jedan
uškopljenik uspije sebi stvoriti harem; ako neki vojnički čiča slučajno dobije bitku odlučnu za
jednu epohu; ako neki ljekarnik pronađe poplate od papira za vojnike na fronti i tim poplatima,
koje prodaje pod imenom kože, osigura sebi četiri stotine tisuća franaka rente; ako se jedan
trhonoša oženi s lihvom i zajedno izrode sedam ili osam milijuna, ako neki propovjednik
postane biskupom zato što je nerazumljiv, jer kroz nos govori; ako se vratar neke bogate kuće
toliko obogati u svojoj službi da ga postave za ministra financija - onda to ljudi nazivaju Genij,
kao što kažu Ljepota za lice kakvoga glumčine i Veličanstvenost za vrat kakvoga mesara.
Zvijezde nebeskog bezdana zamjenjuju prostaci sa zvijezdama što ih po bari prave pačje noge.

XIII.

U što je vjerovao

Mi nismo zvani da ocjenjujemo religioznost g. biskupa digneskog. Pred jednom takvom

dušom mi osjećamo samo poštovanje. Savjesti pravednika mora se vjerovati na riječ.
Uostalom, ako uzmemo u obzir razne prirode, moramo priznati da se sve ljepote ljudske
vrline mogu razvijati u vjeri različitoj od naše.
Što je mislio o ovoj ili onoj dogmi? Te tajne savjesti poznate su samo grobu, kamo duše
odlaze potpuno gole. Sigurni smo kod njega samo o tom da se vjerski problemi, koji su ga
možda mučili, nisu kod njega nikad rješavali licemjerstvom. Trulež nije moguća kod
dijamanta. Vjerovao je, koliko je god moguće. - Credo in Patrem (Vjerujem u Oca), govorio je
često. Crpio je uostalom iz svojih dobrih djela onu količinu zadovoljstva koja je potrebna
savjesti i koja vam šapće: Ti si s Bogom.
Mislimo da moramo zabilježiti da je biskup Myriel, osim svoje vjere, bio obuzet
prekomjernom ljubavlju. Ovo quia multum amavit (jer je mnogo ljubio) smatrali su mu kao
slabu stranu »ozbiljni ljudi«, »uvažene ličnosti» i »pametna gospoda». Kakva je bila ta njegova
prekomjernost u ljubavi? Jedna vedra dobrohotnost, koja se nije ograničavala samo na ljude,
kao što smo već opisali, nego se od zgode do zgode prenosila čak i na stvari.
Nikad u životu nije on nikog prezirao. Bio je milostiv prema svim Božjim stvorenjima. Svaki
čovjek, pa i najbolji, nosi u sebi neku nesvjesnu grubost koju pokazuje tek prema životinji.
Digneski biskup bio je bez te grubosti, koja je međutim svojstvena mnogim svećenicima. Nije
on bio nikakav bramanac, no čini se da je razmišljao o riječima Propovjednika: »Znamo li kuda
ide duša životinja?»
Tjelesne rugobe i pogrešne sklonosti nisu ga nikad zbunjivale i izazivale kod njega gnušanje.
To ga je znalo potresti i gotovo raznježiti. Činilo se kao da se zamislio, pa ide tražiti izvan
vidljivog života uzrok, objašnjenje ili ispriku. U izvjesnim trenucima kao da je tražio od
Boga pomilovanja. Proučavao je bez srdžbe i s oštrinom pogleda kakvoga jezikoslovca koji
proučava kakav rukopis - količinu kaosa koja još postoji u prirodi. U tim sanjarijama izgovarao
je pokatkad čudne riječi. Jednog jutra bio je u svom vrtu. Mislio je da je sam, ali je
njegova sestra išla za njim. Odjednom je stao i gledao nešto na zemlji. Bio je to veliki pauk,
crn, dlakav, odvratan. Njegova sestra čula je gdje reče: - Jadna životinja! Nije ona kriva.
Zašto da ne iznesemo ove djetinjarije gotovo božanske dobrote? Recimo, to su djetinjarije;
ali takve uzvišene djetinjarije bile su svojstvene i svetom Franji Asiškom i Marku Aureliju.
Jednog je dana iščašio nogu jer nije htio zgaziti mrava.
Tako je živio ovaj pravedni čovjek. Gdjekada bi zaspao u vrtu i tada nije bilo ništa dostojnije
poštovanja od toga prizora.
Ako se može vjerovati svemu što se govorilo o njegovoj mladosti, pa čak i o njegovu
muškom dobu. monsignor Bienvenu bio je nekada čovjek strastven, možda čak i silovit. Dakle,
njegova pitomost u svemu bila je manje neko prirodno nadahnuće, a više rezultat velikog
uvjerenja, koje se filtriralo u njegovo srce kroz život i padalo u njega misao po misao; jer i u
jednom karakteru, kao i u kamenu, kapljice mogu načiniti rupu. Takva se izdubljenja ne daju
izgladiti; takve se formacije ne daju uništiti.
G. 1815., mislim da smo već rekli, dostigao je sedamdeset petu godinu, no izgledao je kao
da nema više od šezdeset. Nije bio visok; bio je malko ugojen, i da bi suzbio tu gojaznost, rado
je pješačio. Korak mu je bio čvrst. Bio je malo pogrbljen, iz čega ne mislimo izvoditi
nikakav zaključak. Grgur XVI. je u osamdesetoj godini stajao uspravno i s osmjehom na licu,
što mu nije smetalo da bude loš biskup. Monsignor Bienvenu imao je, što narod kaže: »lijepu
glavu«, ali i tako ljupku da se zaboravljalo da je lijepa.
Kada bi razgovarao s onom djetinjom veselošću, jednom od njegovih osobina o kojoj smo
već govorili, čovjek se osjećao kraj njega ugodno. Činilo se kao da iz cijelog njegova bića struji
veselost. Svježina i rumenilo njegova lica, kao i svi bijeli zubi koje je sačuvao i koji su
se pokazivali kroz osmijeh, davali su mu onaj otvoren i lak izraz koji čini da se o jednom
čovjeku kaže: to je dobro dijete, a o jednom starcu: to je dobar čovjek. To je, kao što se sjećamo,
dojam što ga je bio učinio na Napoleona. Onomu koji bi ga vidio prvi put on je u početku
doista i bio samo jedan dobar čovjek. Ali za onoga koji bi ostao nekoliko sati kraj njega i vidio
ga barem malo zamišljena, dobar bi se čovjek malo-pomalo preobrazio i bio obasjan nečim
impozantnim. Njegovo široko i ozbiljno lice, dostojanstveno po bijeloj kosi, postajalo je
dostojanstveno i po zamišljenosti; veličanstvenost se rađala iz dobrote, premda dobrota nije
prestajala da svijetli iz njega; čovjek je osjećao nešto od onog uzbuđenja koje bi osjetio kada bi
vidio nasmijanog anđela kako lagano širi krila i dalje se smiješi. Poštovanje, ali jedno
poštovanje koje se ne da izraziti, osvajalo vas je postupno i ispunjavalo vam srce, i osjetili biste
da imate pred sobom jednu od onih jakih duša, prokušanih i milostivih, u kojih je misao tako
velika da može biti samo blaga.
Kao što smo vidjeli, molitva, vršenje vjerskih dužnosti, dijeljenje milostinje, tješenje
žalosnih, obrađivanje jednog kutića zemlje, bratsko osjećanje prema svima, umjerenost,
ugošćivanje, odricanje, povjerenje, proučavanje, rad - ispunjavali su svaki dan njegova života.
Ispunjavali - to je prava riječ, i doista je svaki biskupov dan bio do ruba ispunjen dobrim
mislima, dobrim riječima i dobrim djelima. I njegov dan ne bi bio potpun ako bi ga hladno ili
kišovito vrijeme spriječilo da provede - uvečer, kad bi se obje žene povukle - jedan ili dva sata
u svom vrtu prije nego što bi otišao leći. Činilo se kao da je to za njega bila neka vrsta obreda
da se za san pripravi razmišljanjem pred veličanstvenim prizorima noćnog neba. Gdjekad bi ga
obje stare djevojke, ako su bile budne, čule čak i u kasno doba noći kako lagano hoda stazama.
On je bio tu, sam sa sobom, zamišljen, tih, udubljen u obožavanje, u sravnjivanje svoga srca sa
čistoćom etera, ganut u mraku vidljivim ljepotama zvijezda i nevidljivim ljepotama
Božjim, otvarajući dušu mislima što dolaze iz Nepoznatog. U tim časovima, kada je davao
svoje srce, u istom času kada noćno cvijeće daje svoje mirise, upaljen kao svjetiljka u središtu
zvjezdane noći, ushićen usred sveopćeg blistanja prirode, on možda ni sam ne bi bio mogao
reći što se događalo u njegovoj duši. Osjećao je da se nešto od njega otkida i da nešto silazi u
njega. Tajanstvena izmjena između ponora duše i ponora svemira!
Razmišljao je o veličini i o prisutnosti Boga; o budućoj vječnosti, toj potresnoj tajni; o prošloj
vječnosti, tajni još potresnijoj; o svima beskonačnostima koje su se razmimoilazile pred
njegovim očima na sve strane; i ne mareći da razumije Nerazumljivo, on ga nije promatrao. On
nije proučavao Boga, on je njime bio zasjenjen. Promatrao je one divne susrete atoma koji daju
oblike materiji, otkrivaju nepoznatu snagu, stvaraju jedinice u cjelini, razmjere u prostoru,
neizbrojnost u beskonačnosti, i svjetlošću rađaju ljepotu. Ovi se susreti besprekidno vežu i
razrješuju; odatle život i smrt.
Sjeo bi na drvenu klupu, naslonjenu na prastaru sjenicu, i promatrao nebeska tijela kroz
sjenke svojih kržljavih i bolesnih voćaka. To četvrt jutra zemlje, ovako sirotinjski zasađeno,
zatrpano srušenim zidovima i šupama, bilo mu je drago i dovoljno.
Što je više trebalo tome starcu koji je slobodno vrijeme svoga života, u kome je bilo tako
malo slobodnog vremena, trošio na vrtlarstvo danju i na promatranje svemira noću?
Nije li taj uski kutić, kome su nebesa bila strop, bio dovoljan da se može promatrati Bog, čas
u njegovim najljepšim, čas opet u njegovim najuzvišenijim djelima? Nije li zaista sve u tome, i
što se još više od toga može poželjeti? Jedan mali vrtić, da se čovjek prošeće po njemu, i
onda beskonačnost da se preda svojim sanjarijama. Pred nogama ono što se može uzgajati i
brati; nad glavom ono što se može proučavati i o čemu se može razmišljati. Nešto cvijeća na
zemlji i sve zvijezde na nebu.

XIV.

Što je mislio

Posljednja riječ.
Pošto bi se tako opisan biskup digneski mogao pričinjati pristašom neke «panteističke»
filozofije i pobuditi mišljenje (bilo na pokudu, bilo na pohvalu njegovu) da je on imao neku od
onih osobnih filozofija svojstvenih današnjem vijeku i koje se pokatkad rađaju u
osamljenim duhovima toliko da zamjenjuju religiju, mi odmah ističemo da se nitko od onih koji
su osobno poznavali monsignora Bienvenua ne bi smatrao ovlaštenim ustvrditi nešto slično.
Ono što je obasjavalo toga čovjeka, to je bilo srce. Njegova je mudrost bila sazdana od
svjetlosti koja dolazi iz srca.
Nikakvih ustava, ali mnogo djela. Teško razumljive spekulacije izazivaju obično
vrtoglavicu, a ništa ne upućuje na to da je njegov duh ikada lutao po vrtoglavicama. Jedan
apostol može biti smion, no jedan biskup mora biti bojažljiv. Vjerojatno bi ga već i sama savjest
zadržala od suviše dubokog ispitivanja problema, koji su uglavnom rezervirani samo za velike
i strašne duhove. Postoji neka sveta strahota pred vratima Zagonetnog. Ti mračni otvori su tu,
pred vama, ali vama, običnom prolazniku kroza život, kaže nešto da se u njih ne ulazi. Samo
Geniji, u nečuvenim dubinama apstrakcije i čiste filozofije, stojeći takoreći iznad dogma,
predlažu Bogu svoje ideje. Njihova molitva smjelo započinje diskusiju. Njihovo obožavanje
pita. To je direktna religija, puna zebnje i odgovornosti za onoga koji se usmjeli penjati uz ove
strmine. Čovječje razmišljanje ne poznaje granica. Ono na svoj rizik raščlanjuje i ispituje svoj
vlastiti sjaj. Tajanstveni svijet, koji nas okružuje, vraća sve što prima, i vjerojatno je da su ovi
filozofi, ovi promatrači - promatrani. Bilo kako bilo, ima na zemlji ljudi - jesu li to ljudi? -
koji u dnu horizonta svojih maštanja jasno opažaju visine apsolutnoga i koji imaju strašnu viziju
beskrajne planine. Monsignor Bienvenu nije bio od tih ljudi, monsignor Bienvenu nije bio
genij. On bi se plašio tih visova, s kojih se nekoliko njih, čak i vrlo velikih kao Swedenborg i
Pascal, strmoglavilo u ponor ludila. Bienvenu se služio kratkim putem: Evanđeljem.
On nije pokušavao svojoj haljini dati nabore Ilijina ogrtača, nije proricao nikakvu budućnost,
ništa u njemu nije odavalo ni proroka ni vrača. Ta jednostavna duša je voljela, i to je sve.
Da je u poletu svoje molitve dolazio do nadčovječnih čežnja, to je vjerojatno; ali ako je
krivovjerje moliti se mimo svete tekstove, onda su i Sveta Terezija i Sveti Jeronim bili
krivovjerci.
On se saginjao nad onim što jeca i nad onim što trpi. Svemir mu se prikazivao kao ogromna
bolest. Osjećao je svuda groznicu, naslućivao svuda bol, i ne mareći da odgonetne zagonetku,
trudio se da previje ranu. Strahoviti prizor opstanka razvijao je u njemu neku tronutost; on se
brinuo samo za to da nađe za sebe i da pokaže drugima najbolji način sažalijevanja i
ublaživanja. Sve što postoji bilo je za toga dobrog i rijetkog svećenika vječiti predmet tuge koja
nastoji utješiti.
Ima ljudi koji rade na iskopavanju zlata; on je radio na iskopavanju sažaljenja. Sveopća
bijeda - to je bio njegov rudnik. Sveopća bol - bila je za njega povod svakidašnjoj dobroti.
Ljubite jedan drugog - on je u tim riječima vidio sve. Ništa više nije želio, i u tome je bila sva
njegova učenost. Jednog dana onaj čovjek koji je sebe držao za »filozofa«, onaj senator o kome
smo već govorili, reče biskupu:
- Ta molim vas, vidite li kakav vam prizor daje svijet. Rat sviju protiv svih - to je najjače i
najduhovitije. Vaše ljubite jedan drugog je glupost.
- Pa dobro - odgovorio je monsignor Bienvenu - ako je to glupost, onda duša treba u nju da
se zatvori kao biser u školjku.
On se dakle u nju zatvarao, u njoj živio i bio potpuno zadovoljan, puštajući po strani sva
ogromna pitanja koja privlače i zastrašuju, sve one neprozirne perspektive filozofije, sve one
ponore metafizike koji se koncentriraju za apostole u Bogu, a za bezbožnike u ništavilu. Biskup
Bienvenu bio je naprosto čovjek koji je sa strane dopuštao postojanje tajanstvenih pitanja, ali
se u njih nije udubljivao, nije im dao da uznemiruju njegov duh, prepuštajući taj posao drugima.
A za sebe - u svojoj je duši imao duboko poštovanje prema sjenci.
 Knjiga druga

PAD

I.

Večer poslije jednog dana pješačenja

Prvih dana mjeseca listopada 1815., otprilike jedan sat prije sunčana zalaska, jedan čovjek
koji je putovao pješice stiže u malo mjesto Digne. Rijetki stanovnici, koji su se u tom času
nalazili na prozorima ili na kućnom pragu, promatrali su toga putnika s nekim nemirom.
Teško bi bilo sresti prolaznika bjednijega izgleda. Bio je to čovjek srednjeg rasta, krupan i
snažan, srednjih godina. Moglo mu je biti četrdeset i šest do četrdeset i osam godina. Kapa sa
spuštenim kožnim zaslonom prikrivala je donekle njegovo lice, opaljeno od sunca i pripeke
i obliveno znojem. Kroz košulju od grubog platna, zakopčanu na vratu malim srebrnim
pucetom, vidjela mu se rutava prsa; nosio je kravatu vezanu na uzao, hlače od plavog materijala,
istrošene i pohabane, na jednom koljenu bijele, na drugom poderane; staru sivu bluzu,
svu odrpanu, pokrpanu na jednom laktu komadom zelene čohe pričvršćene konopom; na leđima
vojničku torbu, natrpanu, dobro zategnutu i posve novu; na nogama bez čarapa potkovane
cipele; u ruci ogromnu čvornatu batinu; glave ošišane, a brade dugačke.
Znoj, vrućina, pješačenje i prašina dodavali su još neku odvratnu prljavštinu tom općem
dronjavom izgledu.
Kosa mu je bila ostrižena, ali ipak nakostriješena; počela je rasti i vidjelo se da se tek
nedavno šišao.
Nitko ga nije poznavao. Očigledno neki prolaznik. Odakle je došao? S juga. Možda s mora,
jer je ušao u Digne istom ulicom kojom je sedam mjeseci prije toga prošao car Napoleon,
vraćajući se iz Cannesa u Pariz. Taj je čovjek morao pješačiti cijeli dan. Izgledao je vrlo umoran.
Neke su ga žene vidjele da je stao pod drvećem Gassendijeva bulevara i pio vode na zdencu,
što se nalazi na kraju šetališta. Morao je biti vrlo žedan, jer su neka djeca, koja su išla za njim,
vidjela da je opet pio, dvije stotine koraka dalje, na zdencu kod trga.
Stigavši na ugao ulice Poichevert, zakrenuo je nalijevo i uputio se k općini. Stupio je unutra
i četvrt sata poslije toga izašao. Jedan oružnik sjedio je kod vrata na kamenoj klupi, na koju se
4. ožujka popeo general Drouot da pročita uplašenim digneskim stanovnicima proglas koji je
stigao iz Juanskog zaljeva. Nepoznati je čovjek skinuo kapu i ponizno pozdravio oružnika.
Oružnik, ne odgovarajući na njegov pozdrav, pogledao ga je pažljivo, slijedio ga neko
vrijeme pogledom, a zatim je ušao u općinu.
U to doba postojala je u Dignu jedna lijepa gostionica, zvana kod Colbasova križa.
Gostioničar je bio neki Jacquin Labarre, čovjek vrlo ugledan u gradu poradi rodbinske veze s
jednim drugim Labarrom, koji je u Grenobleu držao gostionicu kod Tri dupina i koji je
nekada služio u vojsci. U doba careva povratka s otoka Elbe mnogo se glasova pronosilo o toj
gostionici kod Tri dupina. Govorilo se da je general Bertrand, preodjeven u kočijaša, često
dolazio u tu gostionicu tijekom mjeseca siječnja i da je tu dijelio odlikovanja vojnicima, a
dukate građanima. I doista, kad je stigao u Grenoble, nije Napoleon htio odsjesti u gradskoj
općini, nego se zahvalio načelniku rekavši: - Idem k jednom valjanom čovjeku koga poznajem
- i otišao u gostionicu kod Tri dupina. Ta slava gostioničara Labarra od Tri dupina bila se
raširila vrlo daleko i jedan dio te slave, na dvadeset i pet milja daljine, pao je i na Labarra od
Colbasova križa. U gradu su govorili o njemu: - To je rođak onoga iz Grenoblea.
Čovjek se uputio u tu gostionicu koja je bila najbolja u cijelom gradu. Stupio je u kuhinju u
koju se dolazilo ravno s ulice. Sve kuhinjske peći bile su naložene; u kaminu je veselo plamtjela
vatra. Gostioničar, koji je u isto vrijeme bio i glavni kuhar, nadgledao je ognjišta i tave, potpuno
zaokupljen pripremom izvrsne večere za kočijaše koji su se smijali i burno razgovarali u
obližnjoj dvorani. Poznato je da se nitko ne hrani bolje od kočijaša. Jedno ugojeno janje među
kokošima i pilićima okretalo se na dugačkom ražnju pred vatrom; na pećima su se kuhala
dva velika šarana iz Lauzetskog jezera i jedna pastrva iz Alloskog jezera. Gostioničar, čuvši da
su se vrata otvorila i da je netko došao, reče ne dižući pogled sa svojih posuda:
- Što želi gospodin?
- Jesti i spavati - odgovori čovjek.
- Ništa lakše - nastavi gostioničar. U isti čas okrene glavu, obuhvati pogledom čitav izgled
putnikov i dodade: - ... za novac.
Nepoznati izvadi iz džepa veliku kožnu novčarku i odgovori:
- Imam ja novca.
- Ako je tako, bit ćete posluženi - reče gostioničar.
Nepoznati spremi novčarku u džep, skide torbu i položi je na pod do vrata, zadrža batinu u
ruci i ode sjesti na nisku klupu kraj vatre. Digne je planinsko mjesto. Listopadske su večeri
hladne.
Međutim se gostioničar kretao po kuhinji i promatrao putnika.
- Hoće li skoro večera? - reče nepoznati.
- Skoro, skoro - odgovori gostioničar.
Dok se došljak grijao, okrenuvši gostioničaru leđa, čestiti gazda Jacquin Labarre izvadio je
iz džepa olovku, a zatim otkinuo komadić nekih starih novina što ih je našao na malom stolu
kraj prozora. Brzo napisa jedan-dva retka na bijelom rubu, savi taj papir i preda ga jednom
djetetu koje kao da je bilo kod njega i pomagač i sluga. Još reče nekoliko riječi dječaku i ovaj
otrča u pravcu općine.
Putnik nije od svega toga ništa primijetio.
Upitao je još jednom: - Hoće li skoro večera?
- Skoro, skoro - reče gostioničar.
Uto se dječak vratio. Donio je natrag onaj papirić. Gostioničar ga odvi žurno, kao da očekuje
odgovor. Pročita pažljivo, zatim kimnu glavom i ostade jedan čas zamišljen. Najzad pristupi
putniku koji je izgledao zadubljen u neke nevesele misli.
- Gospodine - reče on - ne mogu vas primiti na konak.
Nepoznati se napola uspravi na klupi.
- Što! Bojite se da vam neću platiti? Hoćete da vam platim unaprijed? Velim vam da imam
novca.
- Ne radi se o tom.
- Nego?
- Vi imate novca...
- Da - reče nepoznati.
- Ali ja - reče gostioničar - ja nemam sobe. Nepoznati reče mirno:
- Onda me smjestite u štalu.
- Ne mogu.
- Zašto?
- Konji su mi je zapremili cijelu.
- Pa dobro - nastavi nepoznati - makar malo mjesta na sjeniku.
Malo slame. Pogledat ćemo poslije večere.
- Ne mogu vam dati večeru.
Ova izjava, dana odmjerenim, ali odlučnim tonom, učini se putniku opasna. On se diže.
- Koješta! Ja umirem od gladi. Pješačim od jutra. Prevalio sam dvadeset milja. Platit ću.
Dajte mi jesti.
- Nemam ništa - reče gostioničar.
 Nepoznati prasnu u smijeh i okrene se kaminu i pećima.
- Ništa? A što je ovo?
- Sve je to zauzeto.
- Za koga?
- Za onu gospodu kočijaše.
- Pa koliko ih ima?
- Dvanaest.
- Pa ima tu jela za dvadeset obroka.
- Gospoda su sve zauzela i platila unaprijed.
Nepoznati sjede ponovo i reče ne dižući glas:
- Ja sam u gostionici, gladan sam i ostajem ovdje. Gostioničar mu se nagne na uho i jednim
tonom, od koga je nepoznati uzdrhtao, reče mu: - Odlazite.
Putnik je u tom trenutku bio pognut i čeprkao po vatri gvozdenim vrhom svoga štapa. On se
okrene hitro i kako je otvorio usta da odgovori, gostioničar ga oštro pogleda i dodade niskim
glasom: - Slušajte, dosta je razgovora. Želite da vam kažem vaše ime? Vi se zovete Jean
Valjean. A sad, hoćete li da vam kažem i tko ste? Kad ste došli, odmah sam posumnjao, poslao
sam u općinu, i evo što su mi odgovorili. Znate li čitati?
I govoreći tako, pruži strancu potpuno razvijeni papirić koji je bio nošen iz gostionice u
općinu i iz općine u gostionicu. Nepoznati pogleda u papirić. Gostioničar nastavi iza kratke
šutnje:
- Ja imam običaj da budem uljudan sa svakim. Odlazite.
Nepoznati pognu glavu, diže torbu i ode.
Pošao je glavnom ulicom. Išao je naprijed nasumce, pored kuća, kao čovjek ponižen i tužan.
Nije se ni jednom okrenuo. Da je to učinio, vidio bi gostioničara od Colbasova križa na pragu
svoje kuće, okružena svim putnicima iz gostionice i svim prolaznicima s ulice, kako uzrujano
govori pokazujući na nj prstom, i po pogledima punim sumnje i straha razumio bi da će za
kratko vrijeme njegov dolazak postati glavni događaj u tome malome mjestu.
Od svega toga nije on ništa vidio. Ljudi, pritisnuti nevoljama, ne gledaju za sobom. I previše
dobro znadu da ih prati zla sreća.
Išao je tako neko vrijeme; neprestano naprijed, bez cilja, kroz ulice koje nije poznavao,
zaboravljajući na umor, kako se to već događa u nesreći. Odjednom osjeti silnu glad. Primicala
se noć. Ogleda se oko sebe ne bi li naišao na kakvo sklonište.
Lijepa gostionica bila je zatvorena za njega; tražio je kakvu sasvim prostu krčmu, neko
sasvim bijedno prenoćište.
Opazio je svjetlost na kraju ulice. Jedna borova grana, obješena o gvozden cimer, ocrtavala
se na bijelom večernjem nebu. Pođe onamo.
Bila je zaista krčma. Krčma u ulici Chaffaut.
Putnik zastane na čas i pogleda kroz prozor u sobu niske krčme, osvijetljenu malom
svjetiljkom na stolu i velikom vatrom u kaminu. U sobi je pilo nekoliko ljudi. Gazda se grijao.
Nad vatrom se nešto kuhalo u željeznom loncu, obješenom na lanac.
U tu krčmu, koja je u isto vrijeme bila i neka vrsta prenoćišta, ulazilo se na dvoja vrata. Jedna
su vodila s ulice, a druga preko jednog malog dvorišta punoga gnoja.
Putnik se nije usudio ući s ulice. Ušuljao se u dvorište, opet malo zastao, a zatim pritisne
kvaku i gurne malo vrata.
- Tko je? - upita gazda.
- Netko tko bi htio večerati i spavati.
- Dobro. Može se tu večerati i spavati.
Putnik uđe. Svi koji su tu sjedili i pili okrenuše se i pogledaše neznanca. Svjetiljka ga je
osvjetljavala s jedne, a vatra s druge strane. Gledali su ga neko vrijeme, dok je spuštao torbu.
Gazda reče: - Evo vatre. Večera se kuha u loncu. Hajde, ugrijte se, druže.
 Pristupio je i sjeo kraj kamina. Pružio pred vatru noge utrnule od umora; ugodan miris
rasprostirao se iz lonca. Sve što se moglo razabrati na njegovu licu pod spuštenom kapom
odavalo je neku ugodnost pomiješanu s onim dirljivim izrazom koji dolazi od dugotrajnih
patnja.
Uostalom, njegove su crte bile odlučne, energične i tužne. Ta je fizionomija bila čudnovato
sastavljena; počinjala je izgledom poniznosti, a završavala izrazom strogosti. Oko je sjalo pod
obrvama kao vatra ispod granja.
Međutim, jedan od onih što su sjedili kod stola bio je ribar koji je, prije nego što je došao u
krčmu u ulici Chaffaut, ostavio svoga konja u staji kod Labarra. Slučaj je htio da je on istog
jutra sreo već jednom toga stranca rđavog izgleda na putu između Bras d'Assa i ... (zaboravio
sam ime. Čini mi se da je bio Escoublon). Nepoznati, koji je već ujutro bio jako umoran, molio
ga je pri tom susretu neka ga poveze na svojim kolima; na to je ribar odgovorio time da je
udvostručio brzinu svoga konja. Taj ribar je pola sata prije toga bio u onoj grupi koja je
okruživala Jacquina Labarra, a i sam je kod Colbasova križa pričao ljudima o svom jutrošnjem
neprijatnom susretu. On dade sa svoga mjesta jedan neprimjetan znak krčmaru. Ovaj mu priđe.
Nečujno izmijeniše nekoliko riječi. Nepoznati je opet bio zapao u svoja razmišljanja.
Krčmar se vrati kaminu, spusti naglo ruku na rame nepoznatom i reče mu:
- Odlazi odavle.
Stranac se okrene i odgovori blago:
- Ah, vi znate?
- Da.
- Otpravili su me iz onog prenoćišta.
- A sada te iz ovoga tjeraju.
- Pa kuda da idem?
- Na drugo mjesto.
Nepoznati uze svoj štap i torbu i ode.
Kad je izišao, neka djeca koja su išla za njim još od Colbasova križa i koja su ga, izgleda,
čekala, stadoše za njim bacati kamenje. On se vrati srdito i zaprijeti im štapom; djeca se
razbjegoše kao jato ptica. Neznanac prođe mimo zatvora. Uz vrata je visjela željezna žica
od zvona. On pozvoni.
Jedan prozorčić se otvori.
- Gospodine vrataru - reče on skidajući kapu s poštovanjem - molim vas, otvorite vrata i
primite me za noćas.
Jedan glas odgovori:
- Nije tu nikakav hotel. Tu je zatvor. Dajte se uhititi. Onda ću vam otvoriti.
Neznanac uđe u jednu malu ulicu u kojoj je bilo mnogo vrtova. Neki od njih bili su ograđeni
samo živicom, što je ulici podavalo veseliji izgled. Među tim vrtovima i živicama opazi jednu
malu kuću na kat, kojoj je prozor bio još osvijetljen. Pogleda kroz taj prozor, kao što je malo
prije pogledao u krčmu. Soba je bila velika i bijelo okrečena, u njoj krevet pokriven šarenim
pokrivačem, u jednom kutu kolijevka, nekoliko drvenih stolaca i na zidu obješena lovačka
puška. Usred sobe stol spremljen za večeru. Mjedena svjetiljka obasjavala je stolnjak
od prostog bijelog platna, vrč od cinka pun vina blistao se kao da je od srebra, a iz velike posude
za juhu dizala se maglica. Za stolom je sjedio čovjek od četrdeset godina, lica veselog i
otvorenog, i držao na koljenu dijete koje je poskakivalo. Do njega je sasvim mlada žena dojila
drugo dijete. Otac se smijao, dijete se smijalo, majka se smiješila.
Stranac je časak zastao zamišljen pred ovim slatkim i blagim prizorom. Što se događalo u
njemu? On bi to jedini mogao reći. Jamačno je pomišljao da će ova vesela kuća biti gostoljubiva
i da će tu, gdje je vidio toliko sreće, naći moda i malo sažaljenja.
Pokuca jedanput, vrlo tiho, na prozorsko staklo. Nisu ga čuli.
Pokuca još jedanput.
 Čuo je ženu gdje kaže: - Čini mi se da netko kuca. - Ne kuca nitko - odgovori muž.
Pokuca i po treći put.
Muž ustane, uze svjetiljku, pođe k vratima i otvori ih.
Bio je to čovjek visoka rasta, napola seljak, napola zanatnik. Nosio je široku kožnu pregaču,
koja mu je sezala do ramena i u kojoj su se nalazili kladivac, crveni rubac, kesa za barut i još
drugih stvari, stegnutih pod remenom kao u kakvom džepu. Glavu je zabacio natrag;
široko otvorena košulja zasukanih rukava otkrivala mu je vrat, snažan kao u bika, bijel i gol.
Imao je guste obrve, velike oči, crne zaliske, donji dio lica kao neku šiljatu njušku, a nad svim
time onaj izraz čovjeka zadovoljna kod svoje kuće, koji se ne da opisati.
- Gospodine - reče putnik - oprostite. Ako vam platim da mi date tanjur juhe i malo mjesta
za spavanje u onoj šupi u vrtu? Možete li, recite? Platit ću vam...
- A tko ste vi? - upita gazda.
Čovjek odgovori: - Dolazim iz Puy-Moissona. Išao sam cijeli dan pješice. Prevalio sam
dvanaest milja. Možete li? Platit ću vam...
- Ne bih baš odbio poštena čovjeka koji mi plati - odgovori seljak.
- A zašto ne idete u gostionicu?
- Nema mjesta.
- Nemojte, nije moguće. Nije danas ni sajam ni vašar. Jeste bili kod Labarra?
- Jesam.
- Pa?
Putnik odgovori zbunjeno: - Ne znam, nije me primio.
- A jeste bili kod onog... u ulici Chaffaut? Zbunjenost strančeva bila je sve veća. Promrmljao
je:
- Ni on me nije primio.
Seljakovo lice poprimi sumnjičav izraz, omjeri došljaka od glave do pete i odjednom
uzviknu s nekom usplahirenošću:
- Da niste vi možda onaj čovjek?...
I pogleda još jednom stranca, učini tri koraka natrag, stavi svjetiljku na stol i skide pušku sa
zida.
Dotle je na seljakove riječi: Da niste vi možda onaj čovjek?... žena ustala, uzela oba djeteta
na ruke i naglo se zaklonila iza muža, gledajući preplašeno stranca, otkopčanih grudi,
prestravljenih očiju i šapćući sasvim tihim glasom: lopov.
Sve se to zbilo u manje vremena nego što je moguće i zamisliti. Pošto je nekoliko časaka
promatrao čovjeka, kao što se promatra zmija, domaćin se vrati k ulazu i reče:
- Nosi se.
- Smilujte se - uzviknu čovjek. - Barem čašu vode.
- Pucat ću! - reče seljak.
Zatim zatvori vrata i čovjek začu kako navlači dva velika zavora. Čas kasnije zatvoreni su i
prozorski kapci i čula se lupa željeznih poluga. Noć se i dalje spuštala. Puhao je hladan alpski
vjetar. U posljednjoj danjoj svjetlosti, koja se gasila, primijeti stranac u jednome od vrtova kraj
ceste neku vrstu kolibe, koja kao da je bila načinjena od naslaganih gruda zemlje. Odlučno
preskoči plot i nađe se u vrtu. Dođe do kolibe. Ulaz joj je bio vrlo nizak otvor i ona je sličila na
one kolibe što ih cestari prave kraj cesta. Jamačno je bio pomislio da je to zaista cestarska
koliba. Mučila ga je studen i glad. S glađu se već nekako pomirio, a eto, tu se mogao skloniti i
od hladnoće. Skloništa takve vrste većinom su noću slobodna. Legao je potrbuške i uvukao se
u kolibu.
U njoj je bilo toplo, a na podu je bila prostrta slama. Ležao je jedan trenutak na toj slami,
nemoćan da učini i jedan pokret, toliko je bio umoran. Zatim, pošto mu je torba na leđima
smetala, a bila je vrlo zgodna za jastuk, počne otkopčavati jedan remen. U tom času začu
se strahovit lavež. On pogleda. U mraku, na otvoru kolibe, pokazala se glava ogromne doge.
 Koliba je bila psetarnica.
On je inače bio jak i strašan. Izmahnuo je batinom, a torbom se poslužio kao štitom i izvukao
se nekako iz psetarnice, uvećavajući pri tome škulje na svojim dronjcima.
Jednako je izašao i iz vrta, ali koračajući natraške, jer se morao braniti, kao kod mačevanja,
batinom od psa.
Kada je s mukom opet preskočio plot i našao se opet na ulici, sam, bez postelje, bez krova,
bez zaklona, otjeran čak i sa slame i iz te psetarnice, on je više pao negoli sjeo na jedan kamen,
i kažu da ga je neki prolaznik čuo kad je uzviknuo: - Nisam čak ni koliko jedno pseto!
Brzo se digao i opet pošao. Izišao je iz grada, nadajući se da će naći neko drvo ili neki plast
sijena u polju i da će se tu moći sklonuti.
Išao je tako neko vrijeme, uvijek oborene glave. Kad je osjetio da je podalje od svakog
ljudskog doma, digao je glavu i počeo gledati oko sebe. Nalazio se u polju. Pred njim se dizao
jedan od onih niskih brežuljaka, prekrivenih nisko pokošenom strnjikom, koja poslije
kosidbe sliči na ošišanu glavu.
Obzorje je bilo potpuno crno. To nije bila samo noćna tama; njoj su se priključili i vrlo niski
oblaci koji kao da su se oslanjali na sam brijeg i dizali se, obuhvaćajući cijelo nebo. Međutim,
kako se počeo pojavljivati mjesec i kako je na zenitu lebdjelo još malo svjetlosti od sumraka, ti
su se oblaci pretvarali gore kao u neki bjelkasti svod, s koga je na zemlju dolazilo neko zračenje.
Zemlja je dakle bila svjetlija nego nebo, što izaziva osobito jezovit dojam, a goli obris brijega
ocrtavao se nejasno i blijedo na tamnom obzorju. Sve je to bilo odvratno, sitno, grobno i
skučeno. Ni na polju ni na brijegu nije bilo ničega osim jednog nakaznog drveta, koje se grčilo,
šumeći nekoliko koračaja daleko od putnika.
Taj je putnik očigledno bio daleko od delikatnih navika inteligencije, i duh mu nikako nije
bio osjetljiv za tajanstvene prizore u prirodi. Međutim u tome nebu, u tome brijegu, u tome
polju i u tome drvetu zrcalilo se neko tako duboko očajanje da se on poslije jednog
časa nepomičnosti i zamišljenosti vratio natrag. Ima časova kada vam se priroda ukazuje kao
neprijatelj.
Vratio se istim putem. Svi ulazi u Digne bili su zatvoreni. Digne je izdržao opsade za vrijeme
vjerskih ratova i još 1815. godine bio je okružen starim zidovima sa četverouglastim kulama,
koje su poslije porušene. Neznanac se provukao kroz jednu rupu i vratio se u grad. Moglo je
biti osam sati uvečer. Kako nije poznavao ulice, pošao je opet na sreću.
Tako je stigao do općine, zatim do biskupskog sjemeništa. Prolazeći trgom ispred katedrale,
zaprijetio je crkvi šakom.
Na uglu toga trga nalazi se tiskara. U toj tiskari bile su prvi put tiskane Careve proklamacije
vojsci, donesene s otoka Elbe i diktirane od samoga Napoleona.
Iscrpljen od umora i ne nadajući se više ni u što, neznanac je legao na kamenu klupu pred
vratima te tiskare.
U taj čas izlazila je iz crkve jedna stara žena. Ugleda čovjeka gdje leži u mraku. - Što radite
tu, prijatelju? - reče ona.
On odgovori oporo i srdito: - Vidite, dobra ženo, da ležim.
Dobra žena, koja je doista bila dostojna da je čovjek tako nazove, bila je gospođa markiza
od R.
- Zar na toj klupi? - nastavi ona.
- Devetnaest sam godina spavao na jastuku od drveta - reče čovjek - a danas ležim na jastuku
od kamena.
- Zar ste bili vojnik?
- Da, dobra ženo, vojnik.
- Zašto ne idete u gostionicu?
- Zato jer nemam novca.
- O žalosti! - reče gospođa od R. - Ja imam kod sebe samo četiri groša.
 - Dajte i toliko.
Čovjek uze četiri groša. Gospođa od R. nastavi:
- S tako malo ne možete ići u gostionicu. Ipak, jeste li pokušali? Nije moguće da tako
provedete noć. Sigurno ste i ozebli i gladni. Mogli su vas primiti iz milosrđa.
- Kucao sam na svim vratima.
- Pa?
- Sa svih su me otjerali.
»Dobra žena« dotaknu čovjeka po ruci i pokaza mu na drugoj strani trga malu, nisku kuću
kraj biskupskog dvora. - Kucali ste - nastavi ona - na svim vratima?
- Jesam.
- A jeste kucali na ovima?
- Nisam.
- Pokucajte i na njima.

II.

Mudrome savjetuju da bude oprezan

Te večeri, poslije šetnje u gradu, ostao je biskup digneski dosta dugo sam u svojoj sobi.
Radio je na jednom velikom djelu o Dužnostima, koje je žalibože ostalo nedovršeno. Proučio
je pažljivo sve što su crkveni oci i doktori rekli o tom ozbiljnom predmetu. Njegova knjiga
je bila razdijeljena u dva dijela; prvo - na dužnosti svih, drugo - na dužnosti pojedinaca, već
prema društvenom razredu kojem ljudi pripadaju. Dužnosti svih su velike dužnosti, a ima ih
četiri vrste. Evanđelist Matija nabraja ih ovako: dužnosti prema Bogu (Mat. VI.), dužnosti
prema samom sebi (Mat. Y 29, 30), dužnosti prema bližnjemu (Mat. VII, 12) i dužnosti prema
stvorenjima (Mat. VI, 20, 25). Što se tiče ostalih dužnosti, biskup ih je našao naznačene i
propisane na drugima mjestima: - vladarima i podanicima u Poslanici Rimljanima;
činovnicima, suprugama, majkama i mladim ljudima u spisima svetog Petra; muževima,
očevima, djeci i slugama u Poslanici Efežanima; djevojkama u Poslanici Korinćanima. Od svih
tih propisa izrađivao je biskup jednu harmoničnu cjelinu koju je htio prikazati dušama.
Već je bilo osam sati, a on je još uvijek radio, pišući dosta nespretno na malim komadićima
papira i držeći debelu knjigu na koljenima. U sobu uđe gospođa Magloire da uzme po svom
običaju srebrno posuđe iz ormara kraj postelje. Jedan čas poslije toga osjeti biskup da je
stol postavljen i da ga sestra možda čeka, pa zatvori knjigu, ustane od pisaćeg stola i uđe u
blagovaonicu.
Blagovaonica je bila poduža soba s kaminom, s ulazom iz ulice (kako smo već rekli) i
prozorom prema vrtu.
Gospođa Magloire je baš završavala postavljanje stola.
Obavljajući taj posao, ona je razgovarala s gospođicom Baptistinom. Svjetiljka je bila na
stolu; stol blizu kamina. U kaminu je plamsala dosta dobra vatra.
Lako je zamisliti te dvije žene, koje su obje prešle šezdesetu godinu: gospođa Magloire mala,
debela, živahna; gospođica Baptistine blaga, vitka, nježna, nešto viša od svoga brata, u svilenoj
haljini, koja je bila u modi 1806., a koju je kupila u Parizu i još je nosila. Ili da se
poslužimo jednostavnim izrazima koji imaju tu prednost da jednom riječi označe ideje, za čiji
bi opis jedva jedna stranica bila dovoljna, gospođa Magloire je izgledala kao seljanka, a
gospođica Baptistine kao dama. Gospođa Magloire je nosila bijelu plisiranu kapicu, o vratu
zlatan, križić, jedini ženski nakit koji se nalazio u kući, oko vrata čisti bijeli rubac nad haljinom
od crnog sukna s kratkim i širokim rukavima, pregaču od pamučne tkanine s crvenim i zelenim
prugama, vezanu oko pasa zelenom vrpcom, i nad ovom pregačom još jednu manju pregaču
pribodenu dvjema čiodama, a na nogama proste cipele i žute čarape kao marsejske žene. Haljina
gospođice Baptistine bila je krojena po modi iz 1806., kratka u stasu, s uskom suknjom, rukavi
s naramenicama, s pantljikama i pucetima. Kosu je pokrivala kovrčastom vlasuljom, koja se
zvala dječja. Gospođa Magloire je izgledala inteligentno, živahno i dobroćudno, iako su
nejednaki uglovi njenih usta i gornja usna deblja od donje pridavali njenom izrazu neku
namrštenost i strogost. Sve dok je Presvijetli šutio, ona mu je govorila odlučno s poštovanjem,
ali slobodno; no čim je Presvijetli progovorio, to smo već vidjeli, ona se pokoravala strpljivo
kao i gospođica. Gospođica Baptistine nije čak ni govorila. Ona se zadovoljavala tim da sluša i
da bude uslužna. Čak i kad je bila mlada nije bila lijepa; imala je velike plave, ispupčene oči,
a nos dugačak i zavinut; ali sve njeno lice, sve njeno biće, rekli smo već u početku, odavali su
neiskanu dobrotu. Njoj je oduvijek bila prirođena blagost; ali vjera, dobročinstvo, nadanje, te
tri vrline koje lagano upaljuju dušu, uzdigle su tu blagost gotovo do svetosti. Priroda je u njoj
stvorila samo ovčicu, vjera ju je pretvorila u anđela. Jadna sveta djevojko! Draga iščezla
uspomeno!
Gospođica Baptistine je toliko puta od tada pripovijedala što se te večeri dogodilo u
biskupovoj kući da se mnogi ljudi, koji su još na životu, sjećaju toga pripovijedanja do najmanje
sitnice.
U času kada je g. biskup ušao u blagovaonicu, gospođa Magloire je govorila nešto vrlo živo.
Govorila je gospođici o jednom predmetu o kojem se u kući govorilo dosta često, tako da se
biskup već priviknuo na takve njihove razgovore. Govorilo se naime o zavoru na
ulaznim vratima.
Izgleda da je gospođa Magloire, idući kupiti neke stvari za večeru, uzgred čula neke glasove
na raznim mjestima. Govorilo se o nekoj skitnici u dronjcima, o nekom opasnom probisvijetu
koji je došao u grad i sigurno se negdje sakrio; i tvrdilo se da će biti zlo onima koji bi se te noći
usudili kasno vratiti kući. Uostalom, tako se govorilo, ni redarstvo nije na svome mjestu, jer ni
g. načelnik ni g. nadstojnik redarstva ne mare baš mnogo jedan za drugoga, nego štoviše jedan
hoće da napakosti drugome, što dakako izaziva uvijek neprijatne događaje. I zato pametnim
ljudima ne preostaje drugo nego da budu sami sebi redarstvo i da se dobro čuvaju i da treba
kuću dobro zatvoriti zasunima i zavorima, a naročito dobro zatvoriti kućna vrata.
Gospođa Magloire je jako naglasila ovu posljednju riječ; ali biskup je bio izišao iz svoje
sobe, gdje mu je bilo prilično hladno, sjeo je kraj kamina i grijao se, i uostalom mislio je na
nešto sasvim drugo. Nije odgovorio gospođi Magloire na sračunatu riječ koju je izrekla.
Ona ponovi tu riječ. I tada gospođica Baptistine, hoteći ugoditi gospođi Magloire, a da se ipak
ne zamjeri svome bratu, odvaži se i reče tiho:
- Brate, jeste li čuli što veli gospođa Magloire?
- Načuo sam, načuo sam nešto - odgovori biskup. Zatim, okrenuvši se napola na stolcu, s
objema rukama na koljenima, okrene prema staroj sluškinji svoje srdačno i veselo lice, obasjano
vatrom iz kamina:
- Dakle što je? Što je? Zar smo u kakvoj velikoj opasnosti?
Čuvši to, gospođa Magloire ponovi ispočetka cijelu svoju pripovijest, uveličavajući je, iako
toga ni sama nije opažala. - Govori se da je neki Ciganin, neka propalica, neka vrsta opasnog
prosjaka, stigao u grad. Tražio je najprije konačište kod Jacquina Labarra koji ga nije htio
primiti. Vidjeli su ga kada je došao Gassendijevim bulevarom, poslije čega je lutao ulicama
kroz sumrak. Ima nekakvu vreću i strašno izgleda.
- Je li moguće? - reče biskup.
Ovaj biskupov upit ohrabri gospođu Magloire; njoj se činilo da biskup nije daleko od toga
da se prestraši; zato nastavi pobjednički:
- Jest, Presvijetli, tako je. Noćas će se u gradu dogoditi neka nesreća. Svi to kažu. A uz to je
i naše redarstvo dosta slabo. Živjeti u planinskom kraju, a nemati noću čak ni svjetiljke na
ulicama! Čovjek izađe iz kuće, a mrak kao u rogu! Ja velim, Presvijetli, a isto kaže i gospođica...
 - Ja ne kažem ništa - prekide je biskupova sestra. - Ono što moj brat čini, dobro je.
Gospođa Magloire nastavi kao da nije bila prekinuta:
- Mi velimo da ova kuća nije nimalo sigurna, i ja ću, ako Presvijetli dopusti, pozvati Paulina
Museboisa, bravara, da metne na vrata stare ključanice. Mi moramo imati ključanice,
Presvijetli, barem za noćas, jer ništa nije strasnije od vrata koja može izvana otvoriti tko god
hoće. Uostalom, Presvijetli ima običaj da uvijek veli »slobodno» pa bilo to i usred noći. A ja
mislim, Bože moj, da nije tu ni potrebno moliti dopuštenje...
U tom času netko je dosta jako udario u vrata.
- Slobodno! - reče biskup.

III.

Heroizam strpljive poslušnosti

Vrata se otvoriše.
Ona su se otvorila naglo, širom, kao da ih je netko gurnuo energično i odlučno.
Uđe jedan čovjek.
Toga čovjeka već poznajemo. To je onaj putnik koga smo malo prije vidjeli kako luta tražeći
prenoćište.
Stupio je u sobu, pošao je jedan korak naprijed i stao, ostavljajući za sobom otvorena vrata.
Na leđima je imao torbu, u ruci batinu, a izraz očiju bio mu grub, drzak, umoran i u isto vrijeme
nasilan. Na čas ga je obasjao plamen iz kamina. Bio je odvratan. Užasna pojava.
Gospođa Magloire nije imala ni toliko snage da pisne. Samo je uzdrhtala i ostala nepomična,
otvorenih usta.
Gospođica Baptistine se okrenula, opazila čovjeka koji je ušao, i upola se digla od straha, a
zatim, okrećući se kaminu, počela je gledati u svoga brata i na njenom se licu opet ocrtala
duboka blagost i smirenost. Biskup je mirno gledao čovjeka.
U času kada je otvorio usta, bez sumnje da upita došljaka što želi, čovjek se obim rukama
nasloni na svoju batinu, pogleda jedno za drugim biskupa i obje žene, i ne čekajući da biskup
nešto kaže, reče snažnim glasom:
- Evo što je. Zovem se Jean Valjean. Ja sam robijaš. Oslobođen sam prije četiri dana, a sada
idem u Pontarlier gdje mi je mjesto opredjeljenja. Već četiri dana idem pješke od Toulona.
Danas sam prevalio dvanaest milja, sve pješice. Večeras, kad sam stigao u ovo mjesto, svratio
sam u jedno prenoćište; otjerali su me poradi moje žute putnice koju sam pokazao u općini. To
sam morao. Potom sam otišao u drugo prenoćište. Rekli su mi: Nosi se! I kod jednog i kod
drugog. Nitko me nije htio primiti. Otišao sam do općinskog zatvora. Vratar mi nije htio
otvoriti. Tada sam se sklonuo u brlog jednog psa. Taj me je ugrizao i otjerao, kao da je bio
čovjek. Baš kao da je znao tko sam. Onda sam otišao u polje spavati pod zvijezdama. Nije bilo
zvijezda. Pomislio sam da će padati kiša i da nema Boga da je spriječi, i vratio sam se u grad
da legnem pred kakvim kućnim vratima. I tu na trgu htio sam leći na jedan kamen. Tada mi je
jedna žena pokazala vašu kuću i rekla: Pokucaj ovdje. Pokucao sam. A što je ovdje? Je li tu
prenoćište? Ne bojte se vi, imam ja novca. Zasluživao sam. Sto devet franaka i petnaest groša
zaradio sam na robiji u devetnaest godina. Platit ću vam. Ne žalim platiti. Imam ja novca.
Umoran sam, išao sam dvanaest milja pješice, užasno sam gladan. Mogu li svratiti kod vas?
- Gospođo Magloire - reče biskup - dajte još jedan tanjur. Čovjek pristupi tri koraka bliže i
primakne se svjetiljci na stolu. - Čekajte - nastavi kao da nije dobro razumio - evo o čemu se
radi. Vi me valjda niste razumjeli. Ja sam robijaš. Upravo dolazim iz tamnice. - Izvadi iz džepa
veliki žuti papir i razvije ga. - Evo, to je moja putnica. Žuta je, kako vidite. To mi služi zato da
me otjeraju odasvuda gdje se pojavim. Hoćete čitati? Mogu vam pročitati i ja. Naučio sam u
tamnici. Tamo ima škola za one koji hoće. Gledajte što su stavili na moju putnicu: »Jean
Valjean, otpušteni kažnjenik, rođen u... - to vam je svejedno... - Bio devetnaest godina na robiji.
Pet godina za opasnu krađu. Četrnaest godina zbog četiri pokušaja bježanja. Vrlo pogibeljan
individuum. Evo, to je ta putnica! Svi su me izbacili napolje. Hoćete da me primite poslije toga?
Je li ovo prenoćište? Hoćete mi dati da jedem i da spavam? Imate možda kakvu štalu?
- Gospođo Magloire - reče biskup - metnut ćete čistu plahtu na postelju u spavaćoj sobi.
Mi smo već rekli kakva je bila poslušnost dviju žena u kući biskupa Myriela.
Gospođa Magloire izađe izvršiti nalog.
Biskup se okrene čovjeku.
- Gospodine, sjednite i grijte se. Za jedan čas ćemo večerati, a za to vrijeme bit će vaša
postelja spremljena.
Sada je tek čovjek potpuno shvatio. Izraz njegova lica, dotle mračan i tvrd, prešao je u
zabunu pomiješanu sa sumnjom i radošću i postao je neobičan. Počeo je mrmljati kao luđak:
- Zbilja? Što? Vi me zadržavate? Ne tjerate me! Mene, kažnjenika! Nazivate me
gospodinom! Ne kažete mi ti! A uvijek mi vele: Odlazi, pseto! Mislio sam da ćete me otjerati.
Zato sam odmah i rekao tko sam. Dobra je ona žena što me je uputila ovamo! Sad ću
večerati! Imat ću postelju! Postelju s jastukom i plahtom! kao drugi ljudi! Devetnaest godina
nisam spavao u postelji! Vi dakle nećete da odem! Vi ste pošteni ljudi! Uostalom, imam ja
novac. Platit ću ja to. Oprostite, gospodine gazda, kako se vi zovete? Platit ću koliko god tražite.
Vi ste dobar čovjek. Vi ste gostioničar, je li?
- Ja sam - reče biskup - svećenik koji ovdje stanuje.
- Svećenik? - ponovi čovjek. - O, vi ste dobar svećenik! Dakle ne tražite novac od mene?
Župnik, je li? - Župnik ove velike crkve? Zbilja, kako sam glup! Nisam ni vidio vašu mantiju!
Govoreći tako, stavio je torbu i batinu u ugao, zatim spremio svoju putnicu u džep i sjeo.
Gospođica Baptistine ga je blago promatrala. On nastavi:
- Vi ste zbilja čovjek, gospodine župniče! Vi ne prezirete nikoga... Dobro je to... biti dobar
svećenik. Dakle, ne trebam vam platiti?
- Ne - reče biskup. - Čuvajte svoj novac. Koliko imate? Čini mi se da ste rekli sto devet
franaka?
- I petnaest groša - dodade čovjek.
- Sto devet franaka i petnaest groša. A koliko vam je trebalo vremena da to zaradite?
- Devetnaest godina!
- Devetnaest godina.
Biskup duboko uzdahne.
Čovjek nastavi: - Još imam sav taj novac. Za ovo četiri dana potrošio sam samo dvadeset i
pet groša, što sam zaradio pomažući pri istovarivanju kola u Grassu. Kad ste već svećenik, reći
ću vam da smo i u tamnici imali jednoga popa. A jednom sam vidio i jednoga koga su
zvali Presvijetli. To vam je bio majorski biskup u Marseillu. To vam je pop nad popovima.
Znate, oprostite mi, ja to možda loše kažem, ali ja ne znam drugačije! Što ćete, mi robijaši! - I
taj vam je pop služio misu u tamnici, za oltarom, i imao na glavi nešto šiljasto, od zlata.
Opodne, kako je bilo svijetlo, to je jako blistalo. Nas su svrstali u redove. Sa tri strane. Pred
nama su bili popovi s upaljenim svijećama. Nismo mogli vidjeti baš dobro. On je govorio, ali
je bio dosta daleko od nas, pa ga nismo čuli. Da, to je bio biskup...
Dok je čovjek govorio, biskup ode i zatvori vrata koja su ostala širom otvorena.
Gospođa Magloire uđe u sobu. Donijela je posuđe i postavi ga na stol.
- Gospođo Magloire - reče biskup - metnite te zdjele malo bliže vatri. - I okrenuvši se svome
gostu: - Znate, kod nas u Alpama je noću vrlo hladno. Vama je sigurno hladno, gospodine!
Svaki put kad je biskup izgovorio tu riječ gospodine svojim blago ozbiljnim i srdačnim
glasom, čovjekovo je lice samo zasjalo. Reći gospodine jednom kažnjeniku toliko je koliko dati
čašu vode brodolomcu. Sramota žudi za pomilovanjem.
 - A ova svjetiljka - nastavi biskup - danas nekako slabo svijetli. Gospođa Magloire je
razumjela i otišla donijeti s biskupova kamina oba srebrna svijećnjaka, a onda ih je sa
zapaljenim svijećama stavila na stol.
- Gospodine župniče - reče čovjek - vi ste dobar. Vi me ne prezirete. Vi me primate u kuću.
Palite svijeće za mene. Ja sam vam rekao odakle dolazim i da sam nesretan čovjek.
Biskup, koji je sjedio kraj njega, uze ga blago za ruku:
- Mogli ste da mi ne kažete tko ste. Ovo nije moja kuća, to je kuća Isusa Krista. Ova vrata
ne pitaju onoga tko ulazi ima li ime, nego boli li ga što. Vi se mučite, vi ste gladni i žedni, vi
ste dobrodošli. Nemojte mi zahvaljivati, nemojte mi reći da vas primam u svoju kuću.
Nitko ovdje nije kod svoje kuće, osim onog kome je potrebno sklonište. I ja vam kažem, vama
prolazniku, da ste vi ovdje više u svojoj kući nego ja. Sve što je ovdje, vaše je. Nije meni
potrebno znati vaše ime. Uostalom, još prije nego što ste mi ga i rekli, vi ste imali jedno ime
koje sam ja znao.
Čovjek raširi oči u čudu.
- Zbilja? Zar ste znali kako se zovem?
- Da - odgovori biskup - vi se zovete: moj brat.
- Slušajte, gospodine župniče! - uzviknu čovjek - Bio sam jako gladan kada sam došao
ovamo; ali vi ste tako dobri da sad više ne znam što mi je; prošlo mi je.
Biskup ga pogleda i reče mu:
- Vi ste sigurno mnogo trpjeli?
- O!... Crveni gunj, kugla na nozi, daska umjesto postelje, vrućina, studen, rad u tamnici,
batine! Dvostruki lanac ni za što. Za jednu riječ samica. Čak i bolestan, u postelji, s lancem.
Psi, psi su mnogo sretniji! Devetnaest godina! Meni je četrdeset i šest! I sada, ta žuta
putnica! Dojadilo mi, vjerujte!
- Da - nastavi biskup - vi dolazite s jednog tužnog mjesta. Čujte me da vam kažem: Na nebu
će biti više radosti za uplakano lice jednog pokajanoga grešnika nego za bijelu haljinu stotine
pravednika. I ako vi iz onog mjesta patnje dolazite s mržnjom i srdžbom prema ljudima, onda
ste vrijedni sažaljenja; ako pak izlazite odanle s dobrim mislima, onda vi vrijedite više nego ma
koji od nas.
Međutim je gospođa Magloire donesla večeru. Bila je čorba, načinjena od ulja, kruha i soli,
pa malo slanine, komadić janjetine, smokve, svježi sir i jedan veliki hljeb raženoga kruha.
Gospođa Magloire dodala je jelovniku g. biskupa još i bocu starog mauvskog vina.
Biskupovo je lice odjednom poprimilo onaj izraz radosti, svojstven gostoljubivim ljudima:
- A sad ćemo večerati! - reče on živahno.
- I kao obično kada bi netko večerao kod njega, postavio je gosta sebi s desne. Gospođica
Baptistine, potpuno mirna i prirodna, sjedila je s lijeve strane.
Biskup je blagoslovio jelo, a zatim je po svom običaju svima sam sipao juhu. Čovjek poče
jesti požudno.
Najednom reče biskup: - Meni se čini da nečega nema na stolu.
I zaista, gospođa Magloire stavila je na stol samo tri potrebna pribora, a u kući je bio običaj
da se iznese svih šest pribora kad biskup ima kakvoga gosta za večerom. Ta prividnost raskoši
bila je neka vrsta biskupove djetinjarije pune ljupkosti u toj blagoj i ozbiljnoj kući, u kojoj se
siromaštvo uzdizalo na stupanj dostojanstva.
Gospođa Magloire je shvatila primjedbu. Izašla je, ne rekavši ni riječi, i malo kasnije stajala
su tri zahtjevana pribora na stolu, simetrično poredani pred svakim licem.
 IV.

Nešto o sirarnicama u Pontarlieru

Da bi naš čitatelj dobio pravu sliku o tome što se događalo za biskupovim stolom, ne
možemo učiniti ništa bolje nego da prepišemo jedno mjesto iz pisma što ga je gospođica
Baptistine pisala onoj istoj gospođi Boischevron. Na tom je mjestu upravo s naivnom točnošću
iznesen razgovor između robijaša i biskupa: »... Za vrijeme jela nije taj čovjek gledao ni u koga.
Jeo je upravo proždrljivo. Ipak je poslije juhe rekao:
- Božji gospodine župniče, ovo sve je i predobro za mene, no moram vam reći da se kočijaši,
koji nisu htjeli da jedem s njima, časte mnogo bolje nego vi.
Među nama budi rečeno, ta me je primjedba uvrijedila. Moj je brat odgovorio:
- Oni se više i umore nego ja.
- Nije - nastavio je taj čovjek - nego imaju više novca. Vi ste siromašni. To se odmah vidi.
Možda niste ni župnik. Jeste li vi župnik? Kad bi Bog bio pravedan, vi biste sigurno bili župnik.
- Bog je više nego pravedan - rekao je moj brat. Časak zatim zapitao je:
- Gospodine Jeane Valjeane, vi idete u Pontarlier?
- Po propisanoj maršruti.
Čini mi se da je baš tako rekao taj čovjek. Zatim je nastavio:
- Moram krenuti sutra rano, već zorom. Teško se sada putuje. Noći su hladne, a dani vrući.
- Vi idete - nastavio je moj brat - u dobar kraj. Za vrijeme revolucije propala je moja obitelj
i ja sam se sklonio najprije u Franche-Comté, gdje sam živio neko vrijeme od rada svojih ruku.
Imao sam volje za rad i odmah sam našao posla. Posla se uvijek nađe, samo tko hoće. Ima tamo
tvornica papira, kože, alkohola, ulja, velikih tvornica satova, čelika, bakra, barem dvadeset
tvornica za preradu željeza, od toga četiri u Lodsu, Châtillonu, Audincourtu i Beuru, koje su
vrlo velike...
Mislim da se ne varam, i da je moj brat spomenuo baš ova imena, a zatim je stao i upitao
mene:
- Sestro, imamo li mi rođaka u onom kraju?
Ja sam odgovorila:
- Imali smo među ostalima g. od Luceneta, koji je pod starim režimom bio kapetan gradskih
vrata u Pontarlieru.
- Da - nastavio je moj brat - ali devedeset treće nije bilo rođaka, svaki je imao samo svoje
ruke. Ja sam radio. Tamo u okolici Pontarliera, kamo vi idete gospodine Jeane Valjeane, postoji
jedna vrlo patrijarhalna i lijepa industrija. To su vam sirarnice, koje oni zovu i voćarnicama.
Tada je moj brat, dodavajući neprestano jelo tomu čovjeku, rastumačio vrlo potanko što su
te »voćarnice» u Pontarlieru; da se one dijele na dvije vrste: - na velike voćarnice koje su
vlasništvo bogataša i u kojima ima četrdeset do pedeset krava, koje daju po sedam do
osam hiljada sirova na godinu; i na zadružne voćarnice koje pripadaju siromacima; to su
većinom planinski seljaci koji sastavljaju svoje krave u zajednicu i onda dijele dohodak. - Oni
uzmu u nadnicu jednog sirara, ovaj prima tri puta dnevno mlijeko zadrugara i točno
bilježi koliko je od koga primio. - Rad u tim sirarnicama počinje polovicom travnja, a
polovicom lipnja odvode sirari svoje krave u planinu. Čovjek je, jedući, sve više oživljavao.
Moj brat mu je točio i davao piti ono dobro mauvsko vino, koje sam ne pije zato jer je, kaže,
skupo. Sve te pojedinosti tumačio mu je moj brat s onom slobodnom veselošću koja Vam je
poznata, unoseći u razgovor i mnoge ljubaznosti za mene. Govorio je mnogo o tom dobrom
sirarskom zanatu, kao da je želio da taj čovjek shvati bez izričitog savjeta da bi to bilo zgodno
sklonište za njega. - Nešto mi je ipak kod cijelog tog razgovora upalo u oči. Taj čovjek je bio
ono što sam Vam rekla. Pa ipak, za cijelo vrijeme večere - osim nekoliko riječi o Isusu, kada je
stupio u sobu - nije moj brat izustio ni jednu riječ koja bi bila kadra podsjetiti toga čovjeka na
to što je on, ni dati mu da nazre što je moj brat. A vidite, tu je na prvi pogled zaista bila prilika
za jednu malu lekciju i za isticanje biskupa nad robijašem, kako bi kod ovog posljednjeg ostao
neki trag od toga susreta. Nekomu drugom činilo bi se možda zgodno kad već ima pod
rukom tog nesretnika da mu nahrani dušu zajedno s tijelom i da mu kaže nekoliko prigovora i
moralnih uputa i raznih savjeta da mu izrazi svoje sažaljenje, uz opomenu da se ubuduće bolje
vlada. Moj ga brat čak nije pitao ni otkuda je, ni što je sve bilo s njim. Jer pogreška toga čovjeka
dogodila se u njegovoj prošlosti, a moj brat kao da je izbjegavao sve što ga je moglo podsjetiti
na to. U tome je išao tako daleko da je u jednom času - kad je govorio o planincima iz
Pontarliera koji rade jedan miran posao blizu neba i koji su (dodao je) sretni jer su nevini -
odjedanput stao u svom govoru, bojeći se da u toj riječi koja mu je izmakla ne bude nečeg što
bi moglo uvrijediti tog čovjeka. Ja sam o tom vrlo mnogo razmišljala, i čini mi se da sam najzad
shvatila što se događalo u srcu moga brata. On je sigurno mislio na to da taj čovjek, koji se zvao
Jean Valjean, i previše misli na svoju bijedu pa je najbolje odvratiti ga makar i za čas od tih
misli i uvjeriti ga da je on isto što i ostali ljudi, a za mojega brata sasvim običan čovjek. Zar to
nije dobro, zaista dobro shvaćanje milosrđa? I zar nema, dobra gospođo, nečega zbilja
evanđelskog u toj delikatnosti, koja se uzdržava od naučnih propovijedi, moraliziranja i aluzija?
Kad jedan čovjek ima svoje bolno mjesto, zar nije najbolje sažaljenje u tome da se u to nikako
ne dira? Meni se učinilo da je upravo to bila intimna misao moga brata. U svakom slučaju mogu
reći da ako je i mislio tako, ipak od svega toga ništa nije pokazao čak ni meni; od početka do
kraja večere bio je isti kao i svaku drugu večer, i večerao je s tim Jeanom Valjeanom s
jednakim raspoloženjem i na isti način kao da je večerao s g. Gedeonom Le Prevostom ili s g.
župnikom.
Pri kraju večere, kad smo već jeli voće, netko je zakucao na vratima. To je bila baka Gerbaud
s djetetom na ruci. Moj brat je poljubio dijete u čelo i uzajmio je od mene petnaest groša da ih
da toj ženi. Čovjek na sve to nije obraćao veliku pažnju. Nije više govorio i izgledao je
jako umoran. Kada je sirota, stara Gerbaud otišla, moj je brat izmolio Očenaš i Zdravomariju,
a zatim se okrenuo čovjeku i rekao mu: - Vama se sigurno jako spava. - Gospođa Magloire je
žurno pospremila posuđe. Razumjela sam da se trebamo povući i ostaviti tog putnika da spava;
zato smo obje otišle gore. Ja sam još poslala gospođu Magloire da stavi na postelju tog čovjeka
iz moje sobe jednu jelenju kožu iz Schwarzwalda. Noći su studene, a to drži toplinu. Žao mi je
da je ta koža već stara; ispada joj dlaka. Moj ju je brat kupio kad je bio u Njemačkoj, u
Totlingenu kraj izvora Dunava, onda kad je kupio i mali nož sa sedefnim drškom kojim se
služim kod jela.
Gospođa Magloire se odmah vratila, a onda smo se pomolile Bogu u salonu, gdje se prostire
rublje. Zatim smo otišle svaka u svoju sobu bez i jedne riječi.«

V.

Duševni mir

Zaželjevši svojoj sestri laku noć, Presvijetli Bienvenu uzeo je sa stola jedan svijećnjak, a
onaj drugi je dao gostu i rekao mu:
- Gospodine, da vas povedem u vašu sobu.
Čovjek je pošao za njim.
Kako smo već naprijed vidjeli, stan je bio podijeljen tako da se pri ulazu u kapelicu, gdje se
nalazila postelja za goste, ili pri izlazu iz nje, moralo proći kroz biskupovu spavaću sobu.
 U času kad su prolazili kroz tu sobu, gospođa Magloire je spremala srebrno posuđe u uzidani
ormar iznad postelje. To je bio njezin posljednji posao svaku večer prije nego što bi otišla
spavati.
Biskup je odveo gosta u njegovu sobu. Postelja je bila sva bijela, pokrivena čistim rubljem.
Čovjek je stavio svijećnjak na jedan mali stol.
- Sve je u redu - reče biskup - sada dobro spavajte. Sutra ujutro, prije nego pođete, popit ćete
šalicu toplog mlijeka od naših krava.
- Hvala, gospodine župniče - reče čovjek.
No tek što je izgovorio ove tako miroljubive riječi, a on se odjednom i bez ikakva prijelaza
prenu s nekim čudnim kretanjem, koje bi prestravilo one dvije pobožne djevojke da su bile u
sobi. Čak i danas nam je teško shvatiti što je on mislio u tom času. Je li htio da opomene ili da
zaprijeti? Ili je prosto podlegao nekom nejasnom nagonu, koji je i samomu njemu bio
nerazumljiv? On se grubo okrenuo starcu, prekrstio ruke i uperivši na svoga domaćina divljački
pogled uzviknuo potmulim glasom:
- Dakle zbilja! Vi me puštate u kuću, tako blizu sebi?
Tu je stao pa zatim dodao s nekim osmijehom, u kom je bilo nečeg nakaznog i strašnog:
- Jeste li dobro promislili? A tko vam kaže da ja nisam već i ubio? Biskup je uzdigao pogled
uvis i odgovorio:
- To se tiče Gospoda Boga.
Zatim je, duboko zamišljen i kao netko tko se moli, podigao dva prsta desne ruke i
blagoslovio čovjeka, koji se nije sagnuo. I, ne osvrćući se više za sobom, vratio se u svoju sobu.
Kada bi netko spavao u kapelici, tada bi jedan veliki zastor od serža zaklanjao oltar. Biskup
je kleknuo iza toga zastora i izmolio kratku molitvu.
Časak poslije toga bio je u svom vrtu, hodajući, sanjareći, razmišljajući, predan i dušom i
mislima onim velikim tajanstvenim prizorima što ih Bog pokazuje noću očima koje su ostale
otvorene.
Što se pak tiče čovjeka, on je uistinu bio toliko umoran da nije ni pogledao ugodne, čiste
plahte. Utrnuo je svijeću, puhnuvši kroz nos kako to čine robijaši, i pružio se obučen po postelji
i odmah zaspao dubokim snom.
Bila je već ponoć kad se biskup vratio iz vrta u spavaću sobu. Nekoliko trenutaka zatim sve
je spavalo u maloj kućici.

VI.

Jean Valjean

Oko ponoći se Jean Valjean probudio.

Jean Valjean je potjecao iz jedne seljačke obitelji iz Briea. U djetinjstvu se nije naučio čitati.
Kada je već bio odrastao čovjek, radio je u voćnjacima u Faverollesu. Majka mu se zvala Jeanne
Mathieu, a otac Jean Valjean ili Vlajean, što je bio vjerojatno nadimak izveden od Voilà Jean
(eto Jeanal).
Jean Valjean je bio zamišljena, iako ne žalosna karaktera, što je odlika svih osjećajnih ljudi.
U stvari je Jean Valjean, barem po izgledu, bio dosta začamio i neznatan. Već u ranom
djetinstvu je izgubio oca i majku. Majka mu je umrla od slabo liječenog zapaljenja sise. Otac
mu, voćarski radnik kao i on, umro je u jednoj nezgodi: pao je s drveta i ostao na mjestu mrtav.
Jean Valjean je imao još samo jednu sestru, stariju od sebe, udovicu sa sedmero ženske i muške
djece. Ta sestra je othranila Jeana Valjeana, i dok je njezin muž bio živ, držala je kod sebe svog
mladog brata. Muž joj umre. Najstarijemu od sedmero djece bilo je tada osam godina, a
najmanjemu godinu dana. Jeanu Valjeanu bilo je tada dvadeset i pet godina. On zamijeni oca i
izdržavao je sestru koja ga je othranila. To je on činio rado, bez razmišljanja, kao svoju dužnost.
Mladost mu je na taj način prošla u teškom i slabo naplaćenom radu. Nikad se nije čulo da je
imao kakvu «prijateljicu». Nije imao ni vremena da se zaljubi.
Uvečer se vraćao umoran i pojeo svoju juhu bez riječi. Njegova sestra Jeanne, dok je on jeo,
vadila bi često iz njegove zdjele najbolji dio obroka, komadić mesa, komad slanine, srce od
kupusa, i davala kojem djetetu; on bi jeo i dalje, nagnut nad stolom, s glavom gotovo u jelu, s
dugom kosom rasutom oko zdjele i oborenih očiju; tako da je izgledalo da ne vidi ništa. U
Faverollesu, nedaleko od kolibe Valjeanovih, na drugoj strani tijesne ulice, nalazila se jedna
prodavačica koja se zvala Marie-Claude; dječica Valjeanovih, obično gladna, odlazila bi
gdjekada da uzajme u materino ime koju litru mlijeka kod te prodavačice, i to su mlijeko pila
iza plota ili na kojem drugom skrovitome mjestu, otimajući posudu jedno od drugoga i tako
žurno da su djevojčice obično prosule mlijeko na pregaču. Da je njihova majka znala za tu
njihovu prevaru, ona bi ih bila strogo kaznila. Ali je Jean Valjean, iako mrk i naprasit, plaćao
to mlijeko Mariji-Claude bez znanja matere, i djeca nisu bila nikad kažnjena.
Za vrijeme obiranja voćaka zarađivao je dnevno dvadeset i četiri groša, a inače je radio kao
žetelac, kao kopač, kao kravar, kao prosti sluga za teže radove. Trudio se koliko je mogao.
Radila je i njegova sestra, no što je ona mogla zaraditi kraj sedmero djece? Svi su oni bili
jedna žalosna skupina, koju je bijeda pritisnula i sve više stezala. Tako je jednom nastala oštra
zima. Jean nije mogao dobiti posla. Obitelj je ostala bez kruha. Bez korice kruha. Doslovce. A
sedmero djece!
Jedne nedjelje uvečer Maubert Isabeau, pekar na crkvenom trgu, spremao se upravo leći
kada odjednom začu jak udarac o staklo svog izloga. Skočio je i stigao vidjeti kako se jedna
ruka provukla kroz prozor razlupan šakom. Ruka je zgrabila i odnesla jedan hljeb. Isabeau je
odmah istrčao; tat je bježao što je brže mogao; Isabeau je trčao za njim i uhvatio ga. Tat je bacio
kruh, ali mu je ruka bila još krvava. To je bio Jean Valjean.
To se događalo 1795. godine. Jean Valjean je bio stavljen pred sud onoga vremena »za
opasnu krađu izvršenu noću u nastanjenoj kući«. Imao je jednu pušku, kojom se služio bolje
nego i jedan strijelac na svijetu, bio je pomalo zvjerokradica; i to mu je naškodilo. Protiv takvih
ljudi postoje izvjesne zakonske predrasude. Zvjerokradica, kao i krijumčar, vrlo je blizu
razbojniku. Pa ipak recimo to mimogred - postoji velika razlika između te dvije vrste ljudi i
odvratnog gradskog ubojice. Zvjerokradica živi u šumi, krijumčar živi u planini ili na moru.
Gradovi stvaraju opasne ljude zato što ih kvare. Planina, more i šuma stvaraju divlje ljude.
One, istina, razvijaju tu divlju stranu u čovjeku, ali u mnogim slučajevima ne uništavaju
ljudske osjećaje.
Jean Valjean je proglašen krivim. Zakonske odredbe bile su još samo formalne. Ima u našoj
civilizaciji strahovitih časova: to su oni u kojima zakon izriče nečiju propast. Kako je to žalostan
trenutak kada se društvo odriče nekoga i neodstupno napušta jedno misaono stvorenje! Jean
Valjean je osuđen na pet godina robije na galijama.
22. travnja 1796. slavila se u Parizu pobjeda kod Montenotta, koju je izvojevao vrhovni
zapovjednik francuske vojske u Italiji, koga poslanica Direktorata upućena Domu petstotina od
2. floreala godine IV naziva Buona-Parte; - tog istog dana okovan je u Bicetru jedan veliki
»lanac» robijaša. Jean Valjean se nalazio u tome lancu. Jedan stari vratar toga zatvora, kome je
danas blizu devedeset godina, još se vrlo dobro sjeća tog nesretnika koji je bio okovan na kraju
čvrstog lanca u sjevernom uglu dvorišta. Sjedio je na zemlji, kao i svi ostali. Činilo se da nije o
svom stanju razumijevao ništa, osim da je užasno. Vjerojatno je također razabirao, kroz skučene
misli neukog nesretnika, da je u svemu tome bilo nečeg pretjeranog. Dok su mu zakivali lanac
oko vrata jakim udarcima, on je plakao, suze su ga gušile, nisu mu davale mogućnosti da govori,
mogao je samo s vremena na vrijeme kazati: Ja sam bio voćar u Faverollessu. Zatim, jecajući,
dizao je desnu ruku i spuštao je postupno sedam puta, kao da je dodirivao sedam
glava nejednake djece, i po tom njegovu pokretu moglo se pomisliti da je ono što je učinio, ma
što to bilo, učinio oblačeći i hraneći sedmero nejake djece.
Otpremljen je u Toulon. Stigao je poslije dvadeset i sedam dana, na jednim taljigama, s
lancem oko vrata. U Toulonu su mu obukli crveno kažnjeničko odijelo. Sve što je sačinjavalo
njegov život iščezlo je, čak i ime; nije se više zvao Jean Valjean; zvao se broj 24601. Što je
bilo sa sestrom?
Što je bilo sa sedmero djece? Koga je briga za to? Što biva s lišćem mladoga drveta koje
prepile pri korijenu?
Uvijek jedno te isto. Ta jadna živa bića, ta Božja stvorenja, bez potpore u budućnosti, bez
volje, bez utočišta, otišla su nasumce - tko zna? - možda čak i svatko na svoju stranu, i malo-
pomalo utonula u onu hladnu maglu u koju iščezavaju osamljene sudbine, u onu jezovitu tamu
u kojoj se redom gubi toliko nesretnih glava pri tužnom nastupanju čovječanstva. Napustili su
svoj kraj. Ono što je bilo njihovo selo, zaboravilo ih je; ono što je bilo njihovo polje, zaboravilo
ih je; poslije nekoliko godina robije zaboravio ih je čak i Jean Valjean. U njegovu izranjenom
srcu ostao je samo ožiljak. To je sve. Za cijelo vrijeme svog boravka u Toulonu jedva da je
jedanput čuo nešto o sestri. To je bilo, čini mi se, na kraju četvrte godine njegove robije. Ne
sjećam se više na koji je način dobio tu vijest. Netko tko ih je poznavao u rodnome mjestu vidio
mu je sestru. Nalazila se u Parizu. Stanovala je u bijednoj ulici blizu crkve Sv. Sulpicija, u ulici
Geindru. Imala je sa sobom jedno dijete, dječaka, najmlađeg. Što se dogodilo s ostalih šestero?
Možda ni sama nije znala. Svakog jutra išla je u neku tiskaru u ulici Sabot, br. 3., gdje je radila
na savijanju i broširanju. Morala ja biti tamo već u šest sati izjutra, a to je zimi mnogo prije
zore. U zgradi tiskare nalazila se i škola u koju je vodila svoga sedmogodišnjeg dječaka. Nego,
kako je ona išla u tiskaru već u šest sati, a škola se otvarala tek u sedam, moralo je dijete čekati
u dvorištu čitav jedan sat dok se škola otvori; zimi je to značilo stajati čitav jedan sat na dvorištu.
Nisu puštali dijete u tiskaru, jer - rekoše - smeta. Radnici su, prolazeći jutrom, gledali tog
jadnog dječaka kako sjedi na rubu pločnika, sav pospan, a često i uspavan u mraku, naslonjen
na svoju torbicu. Kad je vrijeme bilo kišovito, smilovala bi se jedna stara žena, neka
vratarica, ona bi ga pustila u svoju sobicu u kojoj se nalazila samo jedna bijedna postelja, jedna
naprava za predenje vune, dva drvena stolca, i tu bi dijete spavalo, stiskajući se uz mačku da
mu bude toplije. U sedam bi se sati otvorila škola i on bi pošao u školu. To su eto rekli
Jeanu Valjeanu. O tom se govorilo jednog dana, samo na čas, i to je na njega učinilo dojam
muke, dojam prozora otvorena prema sudbini tih bića koja je volio, a koji je prozor odmah
zatim zatvoren; nikad više ništa nije doprlo do njega i njihov rastanak je bio za vječita vremena;
nikad ih više nije vidio, nikad ih nije sreo, i u daljem razvoju ove tužne priče nećemo ih više
naći.
Pri kraju te četvrte godine došao je red na Jeana Valjeana da bježi. Drugovi su ga pomogli,
kako je to običaj u tom tužnome mjestu. Pobjegao je. Dva dana je lutao po okolici, slobodan;
ako je to sloboda kada je čovjek gonjen; kada se mora osvrtati svakog časa; zadrhtati pri svakom
šušnju; bojati se svakoga: dimnjaka koji se dimi, čovjeka koji prolazi, psa koji laje, konja u
galopu, dana zato što se vidi, noći zato što se ne vidi, puta, grma, sna. Drugog dana, uvečer,
uhvatiše ga. Trideset i šest sati nije ni jeo ni spavao. Pomorski sud osudio ga je za taj zločin na
tri godine produženja kazne - to je značilo osam godina. Šeste godine opet je došao na njega
red da bježi; pokušao je bježati, ali nije uspio. Nije ga bilo na prozivanju. Ispaljen je top i preko
noći su ga stražari našli skrivenog na skelama jedne lađe koja se gradila; odupirao se stražarima,
koji su ga uhvatili. Pokušaj bijega i buna. Ovaj zločin, predviđen u naročitom zakoniku, bio je
kažnjen povišenjem robije za daljih pet godina, od kojih dvije godine s dvostrukim lancem.
Trinaest godina. Desete godine opet je došao njegov red da bježi; opet je pokušao. Nije prošao
ništa bolje. Tri godine za taj novi pokušaj. Šesnaest godina. Napokon, čini mi se da je tijekom
trinaeste godine pokušao posljednji put bježati i da je uspio samo toliko da bude uhvaćen poslije
četiri sata. Tri godine za četiri sata. Devetnaest godina. Mjeseca listopada 1815. pušten je s
robije, na koju je došao 1796. zato što je razbio prozor i ukrao komad kruha.
Da kažemo uzgred nekoliko riječi. Ovo je drugi put kako - u svojim studijama o pitanju
krivnje i o proganjanju putem zakona - pisac ove knjige nailazi na krađu kruha kao na izlaznu
točku propasti jedne sudbine. Claude Gueux ukrao je jedan hljeb; Jean Valjean ukrao je jedan
hljeb. Jedna engleska statistika konstatira da je u Londonu od pet slučajeva krađe u četiri slučaja
neposredan uzrok glad.
Jean Valjean je došao na robiju zaplakan i drhtav; s nje je izašao neproziran. Ušao je očajan;
izašao je mračan.
Što se bilo dogodilo u toj duši?

VII.

Unutrašnjost očajanja

Pokušajmo da to kažemo.
Društvo mora zagledati u te stvari, pošto ih ono stvara.
On je bio, rekli smo, neuk; ali nije bio glupak. Prirodna svjetlost svjetlucala je u njemu.
Nesreća, koja također ima svoj sjaj, uvećala je ono malo svjetlosti što je bilo u tom duhu. Pod
batinom, pod okovima, u ćeliji, na radu, pod opakim suncem koje žeže robijaša, na postelji
od dasaka, on se pribrao i razmišljao.
Počeo je suditi.
Sudio je najprije samome sebi.
Uvidio je da nije nevin i da nije nepravedno suđen. Priznao je samom sebi da je počinio djelo
ružno i za osudu; da mu možda ne bi uskratili taj komadić kruha da ga je bio zatražio; da je u
svakom slučaju bilo bolje očekivati kruh ili od milosrđa ili od rada; da nije baš ni to
jedan nepobitan razlog, ako se veli: može li se čekati kad je čovjek gladan? Da je prije svega
vrlo rijetko da netko baš umre od gladi; zatim da je na sreću ili na nesreću čovjek tako stvoren
da može dugo trpjeti, i fizički i moralno, a da ne umre; da je dakle trebalo biti strpljiv; da bi to
bilo bolje čak i za onu jadnu djecu; da je bila prava ludost od njega, sirotog i nemoćnog čovjeka
da bijesno uhvati za šiju cijelo društvo i da misli da se iz bijede izlazi pomoću krađe; da je - za
izlazak iz bijede - u svakom slučaju ružan onaj put kojim se ulazi u sramotu; najzad da nije bio
u pravu.
Zatim se pitao:
Je li on sam bio kriv u tom svom fatalnom djelu? Nije li prije svega to bila jedna veoma
ozbiljna stvar da on, radnik, bude bez posla, da on, marljiv čovjek, ostane bez kruha? Nije li
zatim, poslije učinjenog i priznatog djela, kazna bila prestroga i pretjerana? Nije li bilo
više zloupotrebe od strane zakona pri odmjeravanju kazne nego što je bilo zloupotrebe u djelu
krivčevu? Nije li koja strana na tezulji pretegla, i to ona na kojoj se nalazila kazna? Nije li
pretjeranost kazne povlačila za sobom poništenje krivnje i dovodila do ovog rezultata: da
obrne situaciju i krivčev delikt zamijeni deliktom kazne; da od krivca učini žrtvu, a od dužnika
potražitelja, i konačno stavi pravo na stranu onoga koji ga je narušio? Nije li ta kazna, pooštrena
postupnim povećanjima, najzad postajala neka vrsta atentata jačeg nad slabijim, jedan
zločin društva nad pojedincem, zločin koji se obnavljao svakog dana, koji je trajao devetnaest
godina?
On se pitao može li ljudsko društvo imati prava da neprestano tovari na leđa svojim
članovima najprije svoju nerazumnu neuviđavnost, a zatim svoju neumoljivu uviđavnost, i da
za vječna vremena stavlja bijednog čovjeka između jednog nedostatka i jedne
pretjeranosti, između nedostatka rada i pretjeranosti kazne? Pitao se nije li to nešto pretjerano
kad društvo tako postupa s onim članovima koji su najmanje dobili kod podjele dobara, koju
vrši slučaj, i koji su prema tome najdostojniji da se prema njima ima popustljivosti?
Pošto je postavio sebi ova pitanja i riješio ih, on je onda sudio društvu i osudio ga.
Osudio ga je na svoju mržnju.
On ga je učinio odgovornim za sudbinu koja ga je snašla, i odlučio je zatražiti jednog dana
obračun. Govorio je u sebi da nema ravnoteže između štete, koju je nanio, i štete, koja mu je
nanesena; zaključio je da njegova kazna zapravo nije nepravda, nego jedno nečovječno djelo.
Srdžba može biti mahnita i apsurdna; čovjek može pasti u srdžbu i kad nije u pravu; gnjevan
može biti samo onda kada u suštini ima pravo ma s koje strane. Jean Valjean je bio gnjevan.
I onda, ljudsko društvo bilo mu je učinilo samo zlo. Ono mu nikad ništa drugo nije pokazalo
osim onog jarosnog lica, koje naziva svojom pravdom i koje pokazuje onima kojima zadaje
udarce. Ljudi su ga dodirnuli samo s tom namjerom da ga zgnječe. Svaki dodir s njima značio
je za njega udarac. Nikada od svoga djetinstva, od svoje majke, od svoje sestre, nikada nije čuo
prijateljsku riječ, nikada nije naišao na blagi pogled. Prelazeći iz jedne patnje u drugu, stigao je
malo-pomalo do tog uvjerenja da je život rat i da je u tome ratu on pobijeđen. Drugog oružja
nije imao do svoje mržnje.
I odlučio je to oružje naoštriti na robiji i ponijeti ga sa sobom kada izađe s nje.
U Toulonu je bila škola za kažnjenike koju su držali neki neuki redovnici i u kojoj se
predavalo ono što je bilo najpotrebnije onima od tih nesretnika koji su imali dobre volje. Pošao
je u školu u četrdesetoj godini, naučio čitati, pisati i računati. Osjećao je da pojačavanjem
inteligencije pojačava mržnju. U nekim slučajevima prosvjeta i svjetlost mogu poslužiti i kao
oružje zla.
Žalosno je reći: - pošto je osudio društvo, koje mu je stvorilo nesreću, on je sudio i
Providnosti, koja je stvorila to društvo.
Osudio je i Nju.
I tako se, kroz devetnaest godina robijanja, ova duša penjala i u isto vrijeme padala. S jedne
strane ulazila je u nju svjetlost, s druge mrak. Jean Valjean, vidjeli smo, nije bio po prirodi zao.
On je još bio dobar kada je došao na robiju. Tek tu je osudio društvo i osjetio da postaje zloban;
osudio je Providnost i osjetio da postaje bezbožan.
Teško bi bilo ne zastati ovdje i ne razmišljati malko. Zar se čovječja priroda mijenja tek tako,
odmah, iz korijena? Mogu li ljudi načiniti zlobnim čovjeka koga je Bog stvorio dobrim? Može
li sudbina potpuno preobraziti dušu i učiniti je zlom, ako je ta sudbina sama zla? Može li srce
postati nakazno i zadobiti neizlječive rugobe pod pritiskom prevelike nesreće, kao moždina
hrptenjače pod suviše niskim svodom? Pa zar nema u svakoj ljudskoj duši, i zar nije napose u
duši Jeana Valjeana postojala jedna prva iskra, jedna božanstvena suština koja se ne
može pokvariti na ovom svijetu, koja je besmrtna na onom drugom svijetu, koju dobro može
razviti, podstreknuti, zapaliti, rasplamtjeti, i dovesti do izvanrednog sjaja, a koju zlo ne može
nikada potpuno ugasiti?
To su svakako ozbiljna i zamršena pitanja, i na posljednje pitanje svaki bi fiziolog vjerojatno
odgovorio sa ne, i to bez oklijevanja da je vidio u Toulonu, u časovima odmora, koji su za Jeana
Valjeana bili časovi razmišljanja, toga tužnog kažnjenika, ozbiljnog i zamišljenog, kako sjedi sa
skrštenim rukama, na poluzi kakvoga kotača, s krajem svog lanca u džepu; parija zakona koji
bijesno gleda na ljude, prokletnik civilizacije koji gleda nebo sa strogošću.
Zaista, i mi to nećemo kriti, promatrač fiziolog bi tu vidio jednu nepopravljivu bijedu; on bi
možda sažalijevao tog bolesnika u kome su zakoni prouzročili bolest, ali ne bi ga ni pokušao
liječiti; on bi skrenuo pogled s ponora koje bi naslutio u toj duši; i, kao Dante s vrata pakla, on
bi zbrisao s tog bića onu riječ koju Božji prst ispisuje na čelu svakog čovjeka: Nada!
Je li ovo stanje njegove duše, koje smo pokušali analizirati, bilo isto tako jasno i Jeanu
Valjeanu kao što smo ga mi htjeli prikazati onima koji nas čitaju? Je li Jean Valjean jasno
raspoznavao, poslije njihova obrazovanja, i je li jasno raspoznavao, tijekom njihova
obrazovanja, sve elemente od kojih se sastojala njegova moralna bijeda? Je li taj grubi i
nepismeni čovjek imao jasnu predodžbu o nizu ideja preko kojih se malo-pomalo podigao, a
zatim pao na strašne prizore koji su već toliko godina sačinjavali unutarnji horizont njegova
duha? Je li bio baš svjestan svega onog što se dogodilo u njemu, i svega onog što se u njemu
komešalo? To je ono što ne bismo mogli reći; to je čak ono u što ne vjerujemo. Bilo je u Jeanu
Valjeanu isuviše neznanja, pa je čak i poslije toliko nesreća mnogo toga ostalo u njemu nejasno.
U pojedinim časovima nije točno znao ni što je osjećao. Jean Valjean je bio u tami; patio je u
tami; mrzio je u tami; moglo bi se reći da je mrzio sve ono što se nalazilo pred njim. On je
obično živio u polumraku, pipajući oko sebe kao slijepac ili kao zanesenjak. Ali od vremena
do vremena dobivao je iz samog sebe ili izvana po kakav potres jarosti, po kakvo zaoštrenje
patnje, u njemu bi sijevnula neka blijeda i trenutna munja koja bi osvijetlila njegovu dušu i dala
mu da vidi svuda oko sebe, naprijed i natrag, obasjane nekom groznom svjetlošću,
odvratne provalije i tamne izglede njegove sudbine.
Poslije munje ponovo bi nastupila noć. Gdje je bio? To nije znao. Mukama te vrste, u kojima
gospodari ono što je nemilosrdno, svojstveno je da one zaglupljuju i malo-pomalo, putem nekog
nedotupavog preobražaja, pretvaraju čovjeka u divlju zvijer. Uporno ponavljani pokušaji bijega
Jeana Valjeana bili bi dovoljni da dadu dokaza o tom čudnovatom djelovanju zakona na
čovječju dušu. Jean Valjean je ponavljao te pokušaje, tako potpuno beskorisne i lude, toliko
puta koliko se prilika ukazalo, ne pomišljajući na posljedice i na ranija iskustva. On je bježao
plahovito, kao vuk koji vidi da mu je kavez otvoren. Nagon mu je govorio: bježi! Razum bi mu
bio rekao: ostani! Ali pred tako silnom primamljivošću razum je iščezavao; ostajao je samo
nagon. Životinja je bila jedini pokretač. Kada bi ga uhvatili, nove strogosti koje su primjenjivali
na njega samo su ga još više razdražile.
Jedna pojedinost, koju ne smijemo izostaviti, bila je ta da je imao tjelesnu snagu po kojoj
mu nije bio ravan ni jedan stanovnik robijašnice. Na teškom radu, kod sajivanja kabela, kod
okretanja kotača, Jean Valjean je vrijedio za četvoricu. Gdjekada je dizao i držao na svojim
leđima ogromne težine i zamjenjivao gdjekada i onu napravu što se zove dizalica. Drugovi su
ga zbog toga prozvali Jean Dizalica. Jednom kada se popravljao balkon na općinskoj kući u
Toulonu, jedna od divnih Pugetovih karijatida koje drže taj balkon bila se otkvačila i trebalo je
malo pa da padne. Jean Valjean, koji se tu našao, podupro je karijatidu ramenima dok nisu stigli
radnici.
Gipkost mu je bila još veća od snage. Neki kažnjenici, razmišljajući vječito o bijegu, stvaraju
pravu nauku kombiniranjem snage i vještine. To je nauka mišica. Zatvorenici, ti ljudi koji
vječito zavide muhama i pticama, primjenjuju svakog dana neku u pravom smislu tajanstvenu
statiku. Penjati se uspravno uvis, naći točke oslonca tamo gdje se jedva primjećuje kakvo
ispupčenje, to je bila igračka za Jeana Valjeana. Našavši se pred uglom kakvog zida, on bi se,
protezanjem listova i leđa, oslanjajući se potpeticom i laktovima na ispupčenja kamena, uspeo
kao nekim čudom do prvoga kata. Gdjekad bi se tako popeo do tavana tamničke
zgrade. Govorio je malo. Nije se smijao. Trebalo je nastupiti kakvo krajnje uzbuđenje, pa da se
na njegovu licu pokaže - jednom ili dva puta godišnje - onaj mračni osmijeh robijaša, koji sliči
na jeku đavolskog osmijeha. Tko bi ga promatrao imao bi dojam da on stalno gleda pred sobom
nešto užasno.
Zaista, on je mnogo mislio.
Kroz boležljivu prijemljivost njegova nepotpunog bića i njegova utučenog razuma, on je
potajno osjećao da se nad njime nalazi nešto čudovišno. U onome sumraku, katkada tamnom,
katkada blijedom, u kome je puzio, kadgod bi se okrenuo i pokušao uzdići svoj pogled, viđao
je s prestravljenošću praćenom njegovim gnjevom kako se podiže, slaže i penje unedogled više
njega, s užasnim strminama, neka strahovita gomila stvari, zakona, predrasuda, ljudi i činjenica,
čiji mu oblik nije bio jasan, čija ga je ogromnost zaprepaštavala, a koja nije bila ništa drugo do
gorostasna piramida koju nazivamo civilizacijom. Raspoznavao je tu i tamo, po toj gmizavoj i
bezobličnoj cjelini, čas pored sebe, a čas u daljini, na nekim nepristupačnim
visoravnima, poneku gomilicu, poneku pojedinost živo osvijetljenu, ovdje stražara i njegovu
batinu, tu oružnika i njegovu sablju, tamo nadbiskupa s mitrom, na vrhu, u nekoj vrsti sunca,
cara okrunjenog i svega u sjaju. Sve to, zakoni, predrasude, činjenice, ljudi, stvari, išlo je tamo-
amo pokraj njega (već prema kompliciranom i tajanstvenom kretanju koje Bog opredjeljuje
civilizaciji), gazeći ga i drobeći ga s ne znam kakvim duševnim mirom u okrutnosti i ne znam
kakvom neumoljivošću u ravnodušnosti. Duše pale na najniži mogući stupanj nevolje, nesretni
ljudi izgubljeni i na dnu rupa u koje nitko više i ne zagleda, izgnanici zakona osjećaju da nad
njihovim glavama teži svom svojom težinom to ljudsko društvo, tako divovsko za onoga koji
ga promatra sa strane, lako užasno za onoga koji je pod njime.
U takvoj je situaciji razmišljao i Jean Valjean, pa kakve je vrste moglo biti to njegovo
razmišljanje?
Kad bi zrno pšenice pod mlinskim kamenom moglo misliti, ono bi bez sumnje mislilo onako
kako je mislio Jean Valjean.
Sve to, stvarnost puna fantazija, i fantazmagorija puna stvarnosti, bilo je najzad stvorilo u
njemu neko unutarnje, gotovo neizrazivo stanje. Gdjekad bi, usred rada na robiji, zastao. Počeo
bi misliti. Njegov razum, u isto vrijeme i zreliji i uzburkaniji, bunio bi se. Sve što mu
se dogodilo činilo mu se besmisleno; sve što ga je okružavalo činilo mu se nemoguće.
Pomišljao je: to je san. Gledao je stražara gdje stoji na nekoliko koraka od njega; činilo mu se
da je stražar prikaza; odjednom bi ga prikaza udarila batinom.
Vidljiva priroda jedva da je i postojala za njega. Bilo bi gotovo točno reći da za Jeana
Valjeana nije bilo sunca, ni lijepih ljetnih dana, ni prozračnog neba, ni svježih travanjskih jutara.
Ne znam kakav podrumski dan je osvjetljivao obično njegovu dušu.
Da na koncu ukratko reasumiramo ono što se iz svega toga dade reasumirati i svesti u
pozitivne rezultate, ograničit ćemo se na to da kažemo da je Jean Valjean, mirni voćar iz
Faverollesa, a opasan kažnjenik iz Toulona, postao poslije devetnaest godina, hvala načinu
kojim ga je robija istesala, sposoban za dvije vrste zločina: - prvo: za zločine prenagljene,
nepromišljene, koji se vrše kao u zanosu, koji su sasma nagonski i koji sačinjavaju kao neku
vrstu represalija za pretrpljene muke; drugo: za zločine teške, ozbiljne, pretresane u savjesti i
predumišljene uz pogrešne ideje, koje može uliti jedna takva nesreća. Njegovi predumišljaji
prolazili su kroz tri uzastopne faze, koje mogu proći samo prirode izvjesne jačine: kroz
rasuđivanje, volju i upornost. Pokretači su mu bili prirođeni gnjev, gorčina duše, dubok osjećaj
pretrpljenih nepravda, reakcija čak i protiv dobrih, nevinih i pravednih, ako ih ima. Polazna kao
i završna točka svih njegovih misli bila je mržnja prema čovječanskom zakonu, ona mržnja koja
za izvjesno vrijeme, ako nije nekim sudbonosnim slučajem zadržana u svom razvitku,
postaje mržnja prema društvu, prema čovječanstvu, zatim prema prirodi, i koja se ispoljava u
nekoj nesvjesnoj, ali stalnoj i gruboj želji za oštećenjem makar koga, makar kakvog živog bića.
- Kao što se vidi, nije Jean Valjean bio bez razloga označen na putnici kao vrlo pogibeljan.
Iz godine u godinu ta je duša presušila, polagano, ali neminovno. Kod suha srca suho oko.
Pri odlasku s robije bilo je devetnaest godina kako nije prolio ni jedne suze.

VIII.

Ocean i sjenka

Jedan je čovjek pao u more!

Što zato! Brod se ne zaustavlja. Vjetar puše. Taj tamni brod ima svoj određeni put koji mora
priječi. On plovi dalje.
 Čovjeka nestaje, zatim se opet pojavljuje, tone i izlazi na površinu. Zove, pruža ruke, nitko
ga ne čuje; brod, u borbi s orkanom, sav se predao manevriranju, mornari i putnici čak i ne vide
čovjeka koji se utapa; njegova jadna glava predstavlja samo jednu točku među valovima.
On viče očajno u dubinama. Jedra se udaljuju kao kakvo priviđenje! On ih gleda, gleda ih
pomamno. Ona se udaljuju, postaju sve bljeđa i sve manja. Pred koji čas je i on bio tamo. Imao
je svoj dio zraka i sunca u posadi, bio je živ. A sada, što se dogodilo? Poskliznuo je, pao je, i
svršeno je.
Evo ga u tom čudovištu od vode. Pod nogama osjeća samo bježanje i padanje. Pučina,
presijecana i raskomadana od vjetra, gnusno ga okružava, ponorne struje nose ga, sve vodene
krpe komešaju se oko njegove glave, čitava rulja valova pljuje na njega, neočekivani otvori
proždiru ga napola; svaki put kada propada ukazuju mu se prolomi puni tame; neko strašno i
nepomično bilje obuhvaća ga, veže mu noge, privlači ga k sebi; osjeća da postaje ponor, da
prelazi u sastav morske pjene; valovi ga prebacuju jedan drugome, on pije žuč, podli se ocean
okomio na njega da ga utopi, neizmjernost se titra s njegovim samrtnim mukama. Čini se kao
da je sva ta voda sastavljena od mržnje.
On se međutim bori, pokušava se održati, upinje se, pliva. On, ništavna snaga koja će se
odmah iscrpsti, bori se s neiscrpnim.
Gdje je već brod? Tamo. Jedva se vidi u blijedom sumraku obzorja. Vjetrovi bijesne; sve
pjene nasrću na njega. On gleda gore i vidi samo plavetnilo oblaka. Prisustvuje, kao samrtnik,
neizmjernom mahnitanju mora. Ovo ga ludilo ubija. On čuje huku koja je čovjeku strana,
koja kao da dolazi s one strane zemlje, iz nekih neznanih i strašnih daljina. U toj oluji ima ptica,
kao što ima anđela nad ljudskim nevoljama, ali što mogu one za njega? One lete, pjevaju i lebde,
a on je u hropcu.
Osjeća da ga sahranjuju istovremeno dvije beskonačnosti, ocean i nebo; jedna je grob, druga
je pokrov.
Noć se spušta, on je plivao satima i satima, snaga ga izdaje; onaj brod, ona daleka stvar na
kojoj ima ljudi, iščezao je; brodolomac je sam u ogromnom sumračnom prostoru, upada, koči
se, grči se, osjeća pod sobom čudovišne valove nevidljivog; zove u pomoć.
Nema više ljudi. Gdje je Bog?
On zove: - U pomoć! U pomoć! - On zove i dalje.
Ničega na obzorju. Ničega na nebu.
On zaklinje prostor, valove, alge, ribe; sve je to gluho. On zaklinje buru; nepokolebljiva bura
pokorava se samo beskrajnosti.
Oko njega tama, magla, samoća, bijesna i nesvjesna buka, neodređeno komešanje surovih
voda. U njemu užas i umor. Pod njim ponori. Nikakve točke oslonca. Pomišlja na zagonetnu
sudbinu leša u beskrajnoj tami. Hladnoća ga koči. Njegove ruke se grče i zatvaraju.
Vjetrovi, oblaci, virovi, struje, zvijezde, sve se izmiješalo! Što da radi? Očajnik se predaje; tko
je iznemogao, taj se rješava umrijeti, on se prepušta sudbini, odustaje od borbe, odustaje od
svega, i eno ga gdje roni zanavijeke kroz grobne dubine voda.
O kako je nemilosrdan pohod ljudskih društava! Koliko tu ima propasti za ljude i za duše!
Kakva li oceana u koji pada sve što zakon pušta da padne! Kako tu zlokobno nestaje svake
pomoći! O moralne smrti! More, to je neumoljivi mrak društveni, u koji kazneni sustav
baca svoje prokletnike. More, to je beskrajna bijeda.
Duša, koju voda nosi nad tim vrtlogom, može postati leš. Tko će je uskrsnuti?
 IX.

Nova ogorčenost

Kada je došao čas da izađe iz tamnice, kada je Jean Valjean čuo one čudne riječi: Slobodan
si!, taj trenutak mu je izgledao gotovo nemoguć i nevjerojatan. Jedna zraka svjetlosti, jedna živa
zraka prave svjetlosti doprla je najednom do njega. Ali ta zraka je brzo izblijedila. Jean Valjean
je bio gotovo zablenut idejom o slobodi. Vjerovao je da će nastupiti nov život. Ali brzo je morao
uvidjeti što znači sloboda kojoj se daje žuta putnica.
Oko svega toga skupilo se mnogo gorčine. Računao je da će njegova »masa«, za sve vrijeme
dok je bio na robiji, dosegnuti sto sedamdeset i jedan franak. Međutim se preračunao i zaboravio
onaj obligatni odmor nedjeljom i praznicima, što je kroz devetnaest godina značilo dvadeset i
četiri franka manje. Bilo sad kako bilo, ta se »masa« uslijed raznih odbitaka smanjila na sto
devet franaka i petnaest groša, što mu je isplaćeno kod izlaska iz tamnice.
Od svega toga nije on ništa razumijevao i držao je da je oštećen. Drugi dan poslije
oslobođenja, u Grassu, vidio je pred vratima tvornice za destiliranje narančina cvijeta neke ljude
koji su istovarivali zamotke. Ponudio se za rad. Posao je bio žuran i primili su ga. Počeo je
raditi. Bio je inteligentan, jak, vješt; trudio se što je više mogao; gazda je izgledao zadovoljan
s njim. Dok je radio, prošao je tuda jedan oružnik, primijetio ga i zatražio od njega papire.
Morao je pokazati žutu putnicu. Poslije toga je Jean Valjean nastavio rad. Malo prije toga upitao
je jednog radnika koliko zarađuje dnevno kod toga posla; radnik mu je odgovorio: trideset
groša. Navečer, kako je morao krenuti sutra zorom, otišao je do gazde i zamolio ga da mu isplati
njegovo. Gazda nije rekao ni riječi, nego mu je dao dvadeset i pet groša. On je prosvjedovao.
Odgovoreno mu je: dosta je za tebe i toliko. On je i dalje zahtijevao svoj novac. Gazda ga je
pogledao ravno u oči i rekao mu: - Pazi da te ne dam zatvoriti.
Smatrao je da je i opet okraden.
Društvo, država, smanjujući mu «masu« bili su ga okrali na veliko. Sad je došao red na
pojedinca da ga krade na malo.
Oslobođenje nije izbavljenje. Čovjek se oslobodi tamnice, ali ne i osude. To mu se dogodilo
u Grassu. Vidjeli smo kako je bio primljen u Dignu.

X.

Probuđen čovjek

Dakle, u času kada su na tornju katedrale odbijala dva sata, Jean Valjean se probudio.
Probudilo ga je to što je postelja bila suviše dobra. Navršilo se već gotovo dvadeset godina
kako nije spavao u postelji, i premda se nije svukao, dojam je bio i suviše neobičan a da ga ne
trgne iza sna.
Spavao je više od četiri sata. Odmorio se. A bio je naviknuo da ne posvećuje mnogo vremena
odmaranju.
Otvorio je oči i jedan časak gledao u mrak oko sebe, zatim ih opet zatvorio da i opet zaspi.
Kad se čovjek mnogo uzruja preko dana, kad mu je duh zabrinut, onda on može zaspati, ali
ako se jednom probudi, onda ne može zaspati ponovno. San lakše dolazi nego što se vraća. To
se dogodilo i Jeanu Valjeanu. Nije mogao opet zaspati i dao se u razmišljanje.
On se nalazio u jednom od onih časova kada su misli u čovjeku mutne. Neka neshvatljiva
uzburkanost obuzela mu je mozak. Njegove stare i nove uspomene lebdjele su u toj zbrci i
sukobljavale se, gubeći svoje oblike, rasle u neizmjernost i odmah zatim iščezavale kao u
kakvoj prljavoj i uzburkanoj vodi. Mnoge su mu misli dolazile, ali jedna se bez prestanka
vraćala i odgonila sve druge. Mi ćemo tu misao odmah iznijeti: - Palo mu je u oči onih šest
srebrnih pribora za jelo i jedna velika srebrna žlica, što je sve gospođa Magloire postavila na
stol.
Tih šest pribora nije mu davalo mira. - Oni su tu. - Nekoliko koraka od njega. - U času kada
je prolazio kroz susjednu sobu da dođe u ovu gdje se sada nalazi, stara ih je služavka spremala
u uzidani ormar iznad postelje. - On je opazio taj ormar. - Na desnoj strani, kod ulaza u
blagovaonicu. Sve je to od masivnog srebra. Starinski pribor. S velikom onom žlicom dobio bi
za sve to najmanje dvije stotine franaka. - Dvaput više nego što je zaradio za devetnaest godina.
Istina, bio bi zaradio više da ga administracija nije okrala.
Njegova je fantazija lebdjela cijeli jedan sat u neodlučnosti i nekoj čudnoj unutarnjoj borbi.
Na tornju je odbilo tri sata. On otvori oči, podiže se naglo, ispruži ruku da napipa torbu koju je
bacio u kut kraj postelje, zatim pruži noge do poda i ne znajući ni sam kako, osjeti da sjedi na
postelji.
Ostao je neko vrijeme zamišljen u tom položaju. Izgledao bi strašan nekome tko bi ga mogao
vidjeti u tami, jedino budnog u noći gdje još sve spava. Odjednom se sagne, skine cipele i stavi
ih nečujno na sag kraj postelje, a zatim opet poče razmišljati, nepomičan.
Usred tog ružnog fantaziranja, one misli, koje smo gore iznijeli, burkale su neprestano
njegovim mozgom, ulazile, izlazile, vraćale se, činile na njega neku vrstu pritiska; ne znajući
ni sam zašto, pomišljao je na nekog robijaša po imenu Brevet, koga je upoznao na robiji
i kojemu je samo jedan konop držao hlače. Bog zna zašto je mislio na tog robijaša!
Sjedio je tako i možda bi tako ostao neprekidno, do same zore da sat nije udario jedanput -
četvrt ili polovinu. Izgleda da mu je taj udar vremena rekao: naprijed!
On ustane. Časak je još oklijevao i prisluškivao. U cijeloj kući je vladala tišina. Tihim
koracima pođe ravno k prozoru koji se vidio. Noć nije bila vrlo tamna; bilo je vrijeme punog
mjeseca, a preko neba su prolazili veliki oblaci koje je gonio vjetar. To je napolju stvaralo
čas tamu, a čas svjetlost, a u sobi neku vrstu polumraka. Taj polumrak, dovoljan da čovjek vidi
kuda ide, isprekidan uslijed oblaka, sličio je na onu olovnu svjetlost koja ulazi kroz podrumske
prozore kada pred njima stalno prolaze ljudi. Kad je stigao pred prozor, Jean Valjean ga je neko
vrijeme promatrao. Na njemu nije bilo željeznih rešetaka, kroz njega se vidjelo u vrt i bio je po
običaju u tom kraju - zatvoren samo malim zasunom. On ga otvori, no kako je hladan i oštar
zrak odmah udario u sobu, on ga odmah i zatvori. Pogleda u vrt onim pažljivim pogledom koji
više proučava nego što gleda. Vrt je bio ograđen dosta niskim bijelim zidom preko koga se
moglo lako preskočiti. U dnu, iza vrta, ugledao je zid i drveće u jednakim razmacima, što je
značilo da taj zid dijeli vrt od neke veće ili manje ulice, obrubljene drvećem. Kad je sve to
razmotrio, učini kretnju čovjeka koji se odlučio, vrati se k postelji, uze svoju torbu, otvori je,
potraži u njoj i izvuče nešto što stavi na postelju, gurnu cipele u jednu pregradu torbe, opet
zatvori torbu i objesi je na leđa, metne kapu na glavu i natuče zaslon na oči, potraži batinu
pipajući oko sebe i pođe da je stavi u kut kraj prozora, zatim se opet vrati k postelji i uzme s nje
onu ostavljenu stvar. Ta je stvar izgledala kao neka željezna motka, zaoštrena na jednom vrhu
kao kolac. Bilo bi teško raspoznati u mraku za što je bio načinjen taj komad željeza. Možda da
služi kao poluga? A možda i kao toljaga?
Danju bi se bilo vidjelo da to nije bilo ništa drugo nego rudarski svijećnjak. U to su vrijeme
upotrebljavali katkada robijaše u kamenolomima na visovima, koji okružuju Toulon, i nije bila
rijetkost da oni imaju kod sebe rudarske alate. Rudarski su svijećnjaci od masivnog željeza, a
na donjem kraju imaju piljak, pomoću koga se učvršćuju u stijeni. On uze taj svijećnjak u desnu
ruku i zadržavajući dah, hodajući što je mogao tiše, uputi se susjednim vratima, vratima
biskupove sobe, kao što je čitateljima poznato. Stigavši do tih vrata, opazi da su
napola otvorena. Biskup ih nije zatvorio.
 XI.

Što čini

Jean Valjean prisluhnu. Nije se čulo ništa. On gurnu vrata.

Gurnu ih jednim prstom, lagano, s onom bojažljivom opreznošću mačke koja hoće ući.
Vrata su se neprimjetno i nečujno pomakla pod pritiskom, uvećavajući otvor.
Pričeka jedan čas, zatim gurnu vrata i po drugi put, no sada smjelije. Ona su se i dalje nečujno
otvarala. Sada su bila dovoljno otvorena da može proći. Ali kraj vrata je stajao stolčić, koji je s
njima činio nezgodan ugao i sprečavao ulaz.
Jean Valjean je smjesta opazio tu poteškoću. Prolaz se morao svakako još povećati.
On se odluči i gurnu vrata i po treći put, no sada energičnije nego prije. Ovaj put se našao
jedan nepodmazani vijak, koji u toj tami odjednom poče škripati potmulo i dugotrajno.
Jean Valjean zadršće. Zvuk toga vijka zvonio mu je u uhu ogromno, kao trublja strašnoga
suda.
U fantastičnom uveličavanju prvog trenutka on je gotovo uobražavao da se taj vijak počeo
kretati i živjeti nekim strahovitim životom, lajati kao pas da bi opomenuo cijeli svijet i probudio
sve koji su spavali.
I zaista, dršćući, uzrujan i kako je išao na prstima, odjednom je stao na pete. Čuo je kako mu
žile lupaju u slijepim očima kao čekić, i činilo mu se da mu dah izlazi iz grudi sa šumom vjetra
koji puše iz pećine. Izgledalo mu je nemoguće da strašan zvuk toga srditoga vijka nije uzbunio
cijelu kuću. Vrata, što ih je gurnuo, uzbunila su se i vikala; starac će se probuditi, obje će žene
udariti u viku, ljudi će doći u pomoć; za četvrt sata uzbunit će se cijeli grad; doći će oružnici.
Držao je da je izgubljen. Ostade gdje je bio, skamenjen kao kip od soli, ne usuđujući se učiniti ni
jedan pokret.
Tako je prošlo nekoliko trenutaka. Vrata su se širom otvorila. Usudio se pogledati u sobu.
Ništa se nije promijenilo. Stade prisluškivati. U kući je bilo sve mirno. Zvuk vijka nije probudio
nikoga.
Prva je opasnost prošla, ali on je još uvijek bio obuzet nekom strašnom uzrujanošću. Ipak
nije uzmaknuo. Čak i kad je držao da je izgubljen, nije bio uzmaknuo. Pomišljao je samo na to
da što prije završi. Pođe korak naprijed i stupi u sobu.
U sobi je vladala potpuna tišina. Tu i tamo raspoznavali su se neodređeni obrisi stvari, koje
bi danju bile papiri razbacani po stolu, otvorene debele knjige, sveske naslagane na stolcu,
naslonjač zatrpan haljinama, klecalo za molitvu - a koje su u tom času predstavljale samo
mračne uglove i bjelkaste mrlje. Jean Valjean pođe oprezno naprijed, pazeći da ne udari o koji
dio namještaja.
Najednom stane. Nalazio se kraj postelje. Stigao je prije nego što je očekivao.
Priroda upleće pokatkad svoje učinke i svoje prizore u naša djela s izvjesnom tamnom i
inteligentnom prigodnošću, kojom kao da nas hoće potaknuti na razmišljanje. Već pola sata je
jedan veliki oblak pokrivao nebo. U času kada je Jean Valjean stao kraj postelje, taj se oblak
raspršio kao da je to učinio namjerno, i kroz visok prozor obasja mjesečina bijelo lice
biskupovo. On je mirno spavao. Ležao je gotovo obučen u mrke vunene haljine s dugačkim
rukavima zbog hladnih alpskih noći. Glava mu je počivala na jastuku u nemarnom položaju
odmora; pružio je izvan postelje ruku ukrašenu biskupskim prstenom, koja je izvršila toliko
dobrih i svetih djela. Cijelo mu je lice bilo obasjano izrazom zadovoljstva, nade i blaženstva.
To je bilo nešto jače od osmijeha, gotovo neko blistanje. Na njegovu se čelu odražavao
neopisivi odbljesak neke svjetlosti, koja se nije vidjela. Duša pravednih vidi u snu neko
tajanstveno nebo.
 Jedan odraz toga neba padao je na biskupa.
U isto vrijeme to je bila i neka prozračnost, jer je to nebo bilo u njemu samome. To nebo je
bila njegova savjest.
U času kada je zraka mjesečeva došla takoreći da natkrili tu unutarnju svjetlost, biskup je
spavajući izgledao kao u nekoj gloriji. Sve je to ipak bilo blago i prekriveno nekom
neiskazanom polutamom. Taj mjesec na nebu, ta sanjiva priroda, taj vrt bez povjetarca, ta tako
mirna kuća, to kasno doba, taj čas i ta tišina unosili su nešto svečano i neopisivo
u dostojanstveni odmor ovoga mudraca i okružavali nekim veličanstvenim i vedrim sjajem te
bijele vlasi i te zaklopljene oči, to lice na kome je sve odavalo nadu i povjerenje, tu staračku
glavu i taj djetinji san. Bilo je gotovo neke božanstvenosti u tom čovjeku tako uzvišenom u snu.
Sam Jean Valjean nalazio se u mraku s gvozdenim svijećnjakom u ruci. Stajao je nepomičan,
zaprepašten nad tim prozračnim starcem. Nikad nije vidio nešto slično. To povjerenje ga je
iznenadilo. Moralni svijet ne može pružiti većeg prizora od ovoga: nečista i nemirna savjest,
koja je došla do ruba zločina, promatra san pravednika.
Taj san, u tolikoj osamljenosti i kraj takvog susjeda, kakav je on bio, imao je u sebi nešto
uzvišeno, što je on samo naslućivao, ali što je na njega djelovalo neodoljivo.
Nitko ne bi mogao reći što se u njemu odigravalo, pa čak ni on sam. Da bi se dobila
predodžba o tome, treba zamisliti nešto najnasilnije pred nečim najblažim. Čak mu se ni na licu
ne bi moglo razabrati ništa pouzdano. Bila je to neka vrsta uznemirenog iznenađenja. On je to
gledao. To je sve. Ali kakva je bila misao njegova? To je bilo nemoguće pogoditi. Sigurno je
da je bio uzbuđen i uzrujan. Ali kakve je prirode bilo to uzbuđenje?
Njegov se pogled nije odvraćao od starca. Jedino što se jasno opažalo u njegovu držanju i u
njegovoj fizionomiji bila je neka čudna neodlučnost. Reklo bi se da se kolebao između dva
ponora, onoga u kome se čovjek gubi i onoga u kome se spašava. Izgledalo je da je gotov -
bilo da razmrska tu glavu, bilo da poljubi tu ruku.
Poslije nekoliko časaka njegova lijeva ruka se dizala polako prema čelu i on skide kapu, a
zatim se ruka spustila isto tako lagano i Jean Valjean zapade opet u zamišljeno divljenje, s
kapom u lijevoj ruci, s gvozdenom toljagom u desnoj, s kosom nakostriješenom na strašnoj
glavi. Biskup je i dalje spavao dubokim snom pod tim užasnim pogledom. Jedna mjesečeva
zraka ocrtavala je nešto poviše kamina raspelo, koje kao da je obojici pružalo svoj zagrljaj, s
blagoslovom za jednog, s oproštenjem za drugog.
Odjednom Jean Valjean naturi kapu na glavu i pođe hitro duž kreveta, ne gledajući biskupa,
ravno do ormara što se vidio nad biskupovom glavom. Podiže gvozdeni svijećnjak kao da hoće
razbiti ključanicu na ormaru; ključ je bio u njoj: on ga okrene; prvo što opazi bila je košara sa
srebrnim posuđem; on je dohvati, prođe kroz sobu naglim koracima, bez ikakve opreznosti, ne
vodeći računa o lupi, a onda se vrati u kapelicu, otvori prozor, dohvati batinu, prekorači preko
prozora, gurne posuđe u torbu, baci košaru, prođe kroz vrt, preskoči preko zida kao tigar i
pobježe.

XII.

Biskup radi

Sutradan je o izlasku sunca Presvijetli Bienvenu šetao u svojoj bašči. Gospođa Magloire
dotrči k njemu sva uzrujana.
- Presvijetli, Presvijetli - viknu ona - zna li Vaša Visost gdje je košara sa srebrnim posuđem?
- Znam - reče biskup.
Biskup je baš toga časa bio našao košaru na jednoj gredici. On je pruži gospođi Magloire.
- Evo je.
 - Što je to? - reče ona. - U njoj nema ničega. A srebrno posuđe?
- A? - prihvati biskup. - Dakle srebrno posuđe vas baca u brigu? Ne znam gdje je.
- Gospodine Bože! Ukradeno je! Onaj jučerašnji čovjek ga je ukrao?
I što bi okom trepnula, sa svom brzinom živahne starice, gospođa Magloire otrča u kapelicu,
uđe u odjeljenje za spavanje i zatim se vrati biskupu. Biskup se bio sagnuo i promatrao uzdižući
nasad jednog rijetkog cvijeta što ga je košara slomila kad je pala na gredicu. On se diže, čuvši
uzvik gospođe Magloire.
- Presvijetli! Onaj je čovjek otišao! - Srebrno posuđe je ukradeno! Vičući tako pogledala je
u jedan ugao vrta gdje su se vidjeli tragovi preskakivanja. Žbuka od zida bila je odvaljena.
- Gledajte! Ovuda je otišao! Preskočio je u ulicu Cochefilet! To je nevaljalac! Ukrao nam je
srebrno posuđe!
Biskup je jedan čas šutio, a zatim je ozbiljno pogledao gospođu Magloire i rekao blago:
- Prije svega, je li to srebrno posuđe bilo naše? Gospođa Magloire se zgranu. Opet je
zavladala tišina, a zatim biskup nastavi:
- Gospođo Magloire, ja sam bez ikakva prava i već dosta dugo držao to posuđe. Ono je bilo
svojina sirotinje. Što je bio taj čovjek? Očigledno neki siromak.
- Isuse, Isuse! - nastavi gospođa Magloire. - Nije zbog mene ni zbog gospođice. Nama je
svejedno. Ali zbog Presvijetlog. Čime će Presvijetli sada jesti?
Biskup je pogleda iznenađeno.
- Zbilja! Pa zar nemamo limenog posuđa?
Gospođa Magloire slegne ramenima.
- Limeno posuđe ima takav miris...
- Onda željezno posuđe.
Gospođa Magloire se značajno namršti.
- Željezno posuđe ima takav ukus...
- Pa dobro - reče biskup - onda drveno posuđe.
I nekoliko časaka poslije toga biskup je doručkovao za onim istim stolom za kojim je dan
prije večerao Jean Valjean. Jedući, Presvijetli Bienvenu veselo je upozoravao svoju sestru, koja
je šutjela, i gospođu Magloire, koja je tiho gunđala, da nije potrebno imati ni žlicu ni viljušku
čak ni od drveta da bi čovjek mogao umočiti komadić kruha u šalicu mlijeka.
- Doći na takvu pomisao! - mrmljala je gospođa Magloire sama za sebe, idući tamo-amo - i
primiti takvog čovjeka! Pustiti ga do svoje sobe! Sreća još što je samo ukrao! Gospode Bože!
Čovjek se strese kad samo pomisli!
U času kad su brat i sestra htjeli ustati od stola, netko je zakucao na vratima.
- Slobodno! - reče biskup.
Vrata s otvoriše. Na pragu se pokaza jedna čudna i surova skupina. Tri čovjeka držala su
četvrtoga za šiju. Prva trojica bili su oružnici; četvrti Jean Valjean.
Jedan oružnički narednik, koji kao da je predvodio skupinu, stajao je kraj vrata. On uđe i
pristupi biskupu, pozdravivši na vojničku.
- Presvijetli - reče on.
Čuvši tu riječ, Jean Valjean, koji je bio tužan i kao utučen, diže glavu s izrazom preneraženja.
- Presvijetli! - promrmlja on. - Dakle nije svećenik...
- Šuti! - reče jedan oružnik. - To je Presvijetli, biskup.
Dotle je monsignor Bienvenu pristupio k njima brzinom koju mu je dopuštala njegova
starost.
- A, to ste vi! - uzviknu on, gledajući Jeana Valjeana.
- Drago mi je da vas vidim. Pa kako to? Ja sam vam dao i svijećnjake, i oni su srebrni, i za
njih ćete sigurno dobiti dvije stotine franaka. Zašto ih niste odnijeli s vašim posuđem?
Jean Valjean razrogači oči i gledao je biskupa s izrazom koji nikakav ljudski jezik ne bi
mogao opisati.
 - Presvijetli - reče oružnički narednik - onda je istina što nam je ovaj čovjek govorio? Mi
smo ga sreli. - Išao je kao netko tko bi htio pobjeći. Zadržali smo ga da vidimo. Imao je kod
sebe ovo srebrno posuđe...
- I rekao vam je - prihvati biskup smiješeći se - da je to dobio od starog svećenika kod koga
je prenoćio? Vidim, vidim o čemu se radi. A vi ste ga doveli ovamo? To ste pogriješili.
- Prema tome - nastavi narednik - možemo ga pustiti da ide?
- Pa da - odgovori biskup.
Oružnici puste Jeana Valjeana, koji se odmaknuo.
- Je li istina da me puštaju? - reče on nekim gotovo nerazumljivim glasom, kao da govori u
snu.
- Da, puštamo te, zar ne čuješ? - reče jedan oružnik. - Prijatelju dragi - nastavi biskup - prije
nego što odete, evo vam vaših svijećnjaka. Uzmite ih.
On pristupi kaminu, uze oba srebrna svijećnjaka i donese ih Jeanu Valjeanu. Obje žene
gledale su ga što radi, bez ijedne riječi, bez ijedne kretnje, bez ijednog pogleda koji bi mogao
zbuniti biskupa.
Jean Valjean je drhtao cijelim tijelom. On uze oba svijećnjaka, nesvjesno i zbunjeno.
- Sada - reče biskup - možete mirno ići. - Zbilja, kad se budete vratili, prijatelju, suvišno je
da idete kroz vrt. Možete uvijek ući i izaći na ulična vrata. Ona su zatvorena samo zasunom i
danju i noću. Zatim, okrenuvši se oružnicima:
- Gospodo, možete ići.
Oružnici se udaljiše.
Jean Valjean je stajao kao čovjek koji će pasti u nesvjest.
Biskup mu pristupi i reče tihim glasom:
- Ne zaboravite, ne zaboravite nikad da ste mi obećali da ovaj novac upotrijebite na to da
postanete pošten čovjek.
Jean Valjean, koji se nije sjećao da je ma što obećao, bio je zapanjen. Biskup je, izgovarajući
ih, jako naglasio te riječi. On je nastavio nekim svečanim naglaskom:
- Jeane Valjeane, brate moj, vi ne pripadate više zlu nego dobru. Ja otkupljujem vašu dušu;
ja je oduzimam od crnih misli i od prokletstva i dajem je Bogu.

XIII.

Mali Gervais

Jean Valjean je izašao iz grada kao da bježi. Pošao je žurno preko polja, putevima i stazama
na koje je nailazio, i ne opažajući da se uvijek vraća na isto mjesto. Lutao je tako cijelog jutra,
nije ništa jeo, a nije ni osjećao glad. Bio je obuzet bezbrojnim novim osjećajima. Osjećao je
neku srdžbu, a nije znao protiv koga. Ne bi ni sam mogao reći je li bio ganut ili ponižen. Na
časove ga je obuzimala neka čudna tronutost, koju je tjerao od sebe i protiv koje je stavljao
otvrdlost svojih posljednjih dvadeset godina. To ga je stanje umaralo. S nekim je nemirom
osjećao da je u njemu poljuljan onaj ružni mir koji mu je davala nepravda njegove nesreće.
Pitao se što će biti sada? Na časove bi bio volio da je u zatvoru s oružnicima nego da se to sve
dogodilo; bio bi manje uzrujan. Premda je već bilo dosta kasno u jeseni, ipak je pogdjegdje bilo
nešto cvijeća čiji ga je miris, kad je išao kroza nj, podsjetio na uspomene iz djetinjstva. Te su
mu uspomene bile gotovo nesnosne, toliko je vremena bio proveo ne sjećajući ih se. Neizrecive
misli gomilale su se tako u njemu cijeli dan.
Kada se sunce počelo spuštati, pružajući po zemlji sjenku najmanjeg kamenčića, Jean
Valjean je sjedio iza jednog grma na jednoj potpuno pustoj poljani. Na obzorju su se vidjele
samo Alpe. Nije se vidio ni zvonik kakvog udaljenog sela. Jean Valjean je mogao biti na tri
milje od Digna. Jedna staza, koja je presijecala polje, prolazila je na nekoliko koraka daleko od
grma.
Sred tog njegova razmišljanja, u kom bi se njegovi dronjci učinili strašni onomu tko bi ga
sreo, on začu nekakav veseli glas.
Okrene se i opazi da stazom dolazi mladi Savojac od kakvih dvanaest godina, pjevajući, s
nekim glazbenim nastrojem na ramenima i jednim malim orguljicama na plećima; jedan od
onih mladih i veselih dječaka koji idu iz jednog kraja u drugi, s koljenima koja se vide kroz
poderane hlače. Pjevajući, dijete je s vremena na vrijeme zastajalo i poigravalo se s nešto malo
novca, što je vjerojatno predstavljalo sve što je imalo. Među tim novcem nalazio se i jedan
komad od dva franka.
Dijete je stalo kraj grma, ne spazivši Jeana Valjeana, i bacalo je uvis novac koji je dosta
vješto hvatalo na ruku.
Ovaj put mu se dvofranak izmakao i otkotrljao do Jeana Valjeana. Jean Valjean stupi nogom
na nj.
Međutim, dijete je pratilo okom dvofranak i vidjelo je sve.
Ono se nije iznenadilo i pošlo je ravno k čovjeku.
To se događalo na jednom potpuno osamljenome mjestu. Dokle je god pogled mogao
doprijeti, nikog nije bilo ni u polju ni na stazi. Čulo se samo slabo cvrkutanje jednog jata ptica
selica koje su prelijetale nebo u ogromnoj visini. Dijete je okrenulo leđa suncu, čije su mu zrake
pozlaćivale kosu, a obasjavale nekom krvavom svjetlošću divlje lice Jeana Valjeana.
- Gospodine - reče mali Savojac s onom djetinskom povjerljivošću, koju čine neznanje i
nevinost - to je moj novac.
- Kako se zoveš? - reče Jean Valjean.
- Mali Gervais, gospodine.
- Nosi se! - reče Jean Valjean.
- Gospodine - ponovi dijete - vratite mi moj novac.
Jean Valjean je pognuo glavu i nije odgovorio. Dijete je ponavljalo:
- Moj novac, gospodine!
Pogled Jeana Valjeana ostajao je i dalje uperen u zemlju.
- Moj dvofranak! - vikalo je dijete - moj bijeli dvofranak! Moj novac!
Jean Valjean kao da nije ništa čuo. Dijete ga je uhvatilo za okrajak kaputa i treslo ga. U isto
vrijeme ono se upinjalo da pomakne njegovu veliku potkovanu cipelu sa svog blaga.
Dajte mi moj novac! Moj dvofranak!
Dijete je plakalo. Jean Valjean diže glavu. Još je sjedio. Oči su mu bile mutne. On je gledao
dijete s nekim iznenađenjem, zatim je pružio ruku prema batini i viknuo strašnim glasom: - Tko
je tu?
- Ja, gospodine - odgovori dijete - mali Gervais! Ja! Ja! Vratite mi dvofranak, molim vas!
Pomaknite nogu, gospodine, molim vas!
A zatim srdit, iako je bio tako malen, i zauzevši gotovo prijeteći stav:
- Što to znači, hoćete li pomaknuti nogu? Pomaknite nogu, tako vam Boga!
- Zar si još tu! - reče Jean Valjean i skočivši odjednom na noge, držeći dvofranak i dalje pod
cipelom, dodade: - Hoćeš li se tornjati odavle?
Dijete ga je gledalo zaprepašteno, zatim poče drhtati cijelim tijelom i poslije nekoliko časaka
zapanjenosti dade se u divlji bijeg, ne usuđujući se ni pogledati za sobom ni vikati.
Međutim, u izvjesnoj daljini zadihanost ga je primorala da stane i Jean Valjean ga je čuo,
kroz razmišljanje, gdje plače.
Poslije nekoliko časaka dijete je iščezlo.
Sunce je već bilo zapalo.
Mrak se spuštao oko Jeana Valjeana. Cijelog dana nije ništa jeo; vjerojatno je bio u groznici.
 Stajao je u istom položaju, sve otkako je dijete bilo pobjeglo. Dah mu je uzdizao prsa u
dugim i nejednakim razmacima. Njegov pogled bio je uperen u jednu točku na deset do dvadeset
koraka pred njim, i kao da je s dubokom pažnjom proučavao oblik jednog komadića plavog
porculana što je bio pao u travu. Odjednom je uzdrhtao; osjetio je večernju hladnoću. Učvrsti
kapu na glavi, nesvjesno pokuša zakopčati bluzu, pođe korak naprijed i sagnu se da dohvati
batinu.
U tom času opazio je dvofranak, koji je njegova noga bila sabila napola u zemlju i koji se
sjao među kamenjem.
To je na njega učinilo dojam električnog udarca. - Što je ovo? - promrmlja. Odskoči za tri
koraka natrag, a zatim zasta, nemajući snage skrenuti pogled s te točke na kojoj se prije nekoliko
časaka nalazila njegova stopa, kao da je to, što se tu sjalo, bilo neko oko koje ga gleda. Poslije
nekoliko časaka on grčevito pođe k novcu, uze ga i ispravivši se stade gledati u daljinu preko
polja, upravljajući svoj pogled u isto vrijeme na sve strane obzorja, stojeći i dršćući kao kakva
zaprepaštena divlja zvijer koja traži sklonište.
Nije vidio ništa. Noć se spuštala, polje je bilo hladno i jednostavno, ljubičasti oblaci uzdizali
su se u sumračnoj svjetlosti.
On uskliknu: - Ah! - i poče žurno ići u pravcu kojim je otišlo dijete. Poslije nekih sto koraka
on stade, zagleda se i nije vidio ništa.
Poče vikati iz sve snage: - Mali Gervais! Mali Gervais! Zašutio je i čekao.
Nitko nije odgovarao.
Polje je bilo pusto i tužno. Bio je okružen prostorom. Ničega nije bilo oko njega osim tame,
u kojoj se gubio njegov pogled, i tišine, u kojoj se gubio njegov glas.
Leden povjetarac puhao je i unosio u sve što se nalazilo oko njega neki tužan život.
Razbarušeno drveće treslo je svoje tanke grančice s nekim nevjerojatnim bjesnilom. Činilo se
kao da nekome prijeti i da ga goni.
Pođe opet naprijed, zatim poče trčati, i s vremena na vrijeme je zastajao i vikao u toj samoći,
glasom koji je bio nešto najogromnije i najočajnije što se može čuti: - Mali Gervais! Mali
Gervais!
I uistinu da je dijete čulo, ono bi se bilo uplašilo i ne bi se usudilo javiti. Ali je dijete svakako
bilo već daleko.
Sreo je jednog svećenika koji je jahao na konju. Pristupio mu je i rekao:
- Gospodine župniče, jeste li vidjeli kakvo dijete?
- Nisam - reče svećenik.
- Zove se mali Gervais.
- Nisam vidio nikoga.
On je izvadio dva petofranka iz svoje kese i predao ih svećeniku.
- Gospodine župniče, evo za vašu sirotinju. - Gospodine župniče, to je jedan dječak od
kakvih deset godina koji nosi jedne male orguljice, i neko drugo glazbalo, tako mi se učinilo.
Ovuda je prošao. Znate, jedan od onih Savojaca.
- Nisam ga vidio.
- Mali Gervais. Nije odavle. Možete li mi reći?
- Dragi prijatelju, ako je tako kao što kažete, onda je to neko strano dijete. Ti samo prođu
ovuda. Nitko ih ne pozna.
Jean Valjean je naglo izvadio dva druga petofranka i pruži ih svećeniku.
- Za vaše siromake - reče.
Zatim dodade uzbuđeno:
- Gospodine velečasni, dajte me uhititi. Ja sam lopov. Svećenik bijesno potjera konja i
pobježe jako uplašen. Jean Valjean poče opet trčati pravcem kojim je u prvi mah bio pošao.
Na taj je način prevalio dosta dugačak put, gledajući, dozivajući, vičući, ali nije sreo više
nikoga. Dva ili tri puta je trčao preko polja k nečemu što mu je izgledalo kao netko koji leži ili
sjedi; nailazio je samo na grmlje ili na neki veći kamen. Napokon, na jednome mjestu, gdje
se križaju tri staze, zastade. Mjesec je već bio izašao. On pogleda u daljinu i pozva još jednom:
- Mali Gervais! Mali Gervais! Mali Gervais!
- Njegov se glas gubio u magli, ne odgovarajući mu čak ni jekom. On opet progunđa: - Mali
Gervais!, ali slabim i gotovo nerazumljivim glasom. To mu je bio posljednji napor; noge mu
klecnuše naglo, kao da je neka nevidljiva sila svalila odjednom na njega sav teret njegove zle
savjesti; on pade iznemogao na jedan veliki kamen, čupajući kosu, a licem dodirujući koljena,
i uzviknu: - Ja sam bijednik, bijednik! Tada, kao da mu je srce prepuklo, on poče plakati. U
devetnaest godina to je bilo prvi put da je plakao.
Kada je Jean Valjean izašao od biskupa, vidjeli smo, bio je izvan svega što je dotle
sačinjavalo njegovu misao. Nije bio svjestan onoga što se događalo u njemu. Bunio se protiv
anđeoskog utjecaja i protiv blagih riječi starčevih: - Obećali ste mi da ćete postati pošten čovjek.
Ja otkupljujem vašu dušu. Oduzimam je od zla i predajem je Bogu. - Te su mu se
riječi neprestano vraćale. Toj nebeskoj blagosti on je počeo prkositi ponosom koji je u nama
kao tvrđava zla. Osjećao je nesvjesno da je oproštenje toga svećenika najveći i najstrašniji
napadaj koji je dosada imao izdržati; da će njegova okorjelost postati konačna bude li se
protivio tome milosrđu; da će, ako popusti, morati odustati od one mržnje kojom su djela drugih
ljudi ispunila njegovu dušu kroz toliko godina, a koja mu se mržnja sviđala; da ovoga puta treba
pobijediti ili ostati pobijeđen, i da je započela borba između njegove zlobe i dobrote toga
čovjeka.
Pred svima tim zrakama on je išao kao pijan čovjek. Dok je išao tako, pomućenih očiju, je li
on uopće mislio što je sve moglo proizaći za njega iz toga događaja u Dignu? Je li on čuo sva
ona tajanstvena šaptanja, koja opominju razum ili mu dosađuju u izvjesnim časovima života?
Je li njemu kakav glas govorio u uho da je sada doživio svečani čas svoje sudbine da za njega
ne može više biti sredine, da odsada - ako ne bude najbolji čovjek - on će biti najgori, da mu je
takoreći valjalo ili uzdići se iznad biskupa ili srozati se ispod robijaša, i ako hoće postati dobar
- treba postati anđeo, ako hoće ostati zao - treba postati nakaza? Ovdje moramo sebi postaviti
ona pitanja koja smo postavljali već prije. Je li, makar i zbrkano, neka sjenka od svega toga
ulazila u njegovu misao? Rekli smo doduše da istina odgaja inteligenciju; no ipak nije baš tako
sigurno da je Jean Valjean mogao razabrati sve ovo što ovdje naznačujemo. Ako bi mu se te
misli i javile, on ih je više naslućivao nego što ih je raspoznavao, i one su mogle baciti ga tek u
nesnositu i gotovo bolnu zabunu. Na samom izlazu iz one rugobne i mračne ustanove, koja se
zove tamnica, biskup je zadao bol njegovoj duši, kao što bi prejaka svjetlost zadala bol očima
pri izlazu iz mraka. Budući život, koji mu se sada ukazivao čist i zračan, ispunjavao ga je
strahom i brigom. On zaista nije znao što je s njim. Kao kakvu sovu, pred kojom bi se iznenada
rodilo sunce, tako je i kažnjenika vrlina zasjenila i gotovo bi reći zaslijepila.
Potpuno je međutim sigurno, i to on već nije samo naslućivao nego zbilja znao, da on već
nije isti čovjek, da se sada sve promijenilo u njemu, i da više nije u njegovoj moći da izbriše
riječi biskupove i dodir s njime.
U takvom eto stanju on se sreo s malim Gervaisom i ukrao mu dva franka. Zašto je to učinio?
On zbilja nije bio kadar to objasniti; je li to možda bio posljednji utjecaj i kao neki krajnji napor
zlih misli koje je primio na robiji, ostatak onoga što se u statici zove zadobivena snaga? To, a
možda još i manje od toga. Recimo ukratko: nije to bio on koji je ukrao; nije ukrao čovjek nego
životinja, koja je po navici ili po nagonu glupavo stala nogom na taj novac, dok se razum
koprcao usred tolikih nečuvenih i novih napasti. Kada se razum probudio i vidio to
djelo životinje, Jean Valjean je preplašeno ustuknuo natrag i zaprepašten počeo vikati.
Međutim, ta je čudna pojava moguća samo u položaju u kom se on nalazio; kada je ukrao novac
od onog djeteta, on je učinio nešto za što više nije bio sposoban.
Bilo sad kako bilo, ovo posljednje ružno djelo djelovalo je na njega odlučno; ono je iznenada
prošlo kroz onaj kaos koji je vladao u njegovu razumu, i rastjeralo ga tako da je na jednu stranu
otjeralo gustu tamu, a na drugoj strani prikupilo svu svjetlost, i ono je utjecalo na njegovu dušu
u stanju u kom se ona nalazila, kao što izvjesne kemijske reakcije utječu na mutne smjese tako
da izdvajaju jedan element i razbistruju drugi.
U prvi mah, prije nego što je stao razmišljati i promatrati samog sebe, zbunjen kao netko tko
se nastoji spasiti, on je išao za tim da nađe dijete i da mu vrati novac; zatim, uvidjevši da je to
besciljno i nemoguće, on je stao, očajan. U trenutku kada je uzviknuo: ja sam bijednik!, on je
vidio sebe onakvog kakav jest, već izdvojenog iz samoga sebe do tog stupnja, te mu se činilo
da je on samo neko priviđenje, a da gleda pred sobom živoga, s batinom u ruci, s bluzom na
leđima, s torbom punom ukradenih stvari, s odlučnim i tužnim licem, s razumom punim
zločinačkih namjera gnusnog robijaša Jeana Valjeana.
Pretjerana nesreća, vidjeli smo, kao da mu je ulila neku vidovitost. Ovo je dakle bilo kao
neko priviđenje. On je zaista vidio pred sobom toga Jeana Valjeana i njegovo strašno lice. Bio
je došao dotle da se pita tko je taj čovjek, i osjetio se užasnut.
Njegov mozak se nalazio u jednom od onih burnih, a međutim grozno stišanih trenutaka, u
kojima je fantazija tako duboka da apsorbira stvarnost. Čovjek više ne vidi ono što ga okružuje,
a vidi, kao izvan sebe, lica koja se stvaraju u njegovu duhu.
On je dakle promatrao samog sebe takoreći licem u lice, i u isto vrijeme, kroz halucinaciju,
vidio u nekoj tajanstvenoj dubini neku vrstu svjetlosti koja mu je u prvi mah izgledala kao neka
baklja. Pogledavši s više pažnje u tu svjetlost što se ukazivala njegovoj savjesti, on je raspoznao
da ona ima ljudski oblik i da je ta baklja biskup.
Njegova savjest je promatrala jednog za drugim ta dva čovjeka koji su se nalazili pred njim,
biskupa i Jeana Valjeana. Samo onaj prvi mogao je preobraziti ovog drugog. Biskup je rastao i
bivao sve sjajniji, a Jean Valjean je opadao i iščezavao. Na časove je bio samo slika.
Najednom ga je nestalo. Biskup je ostao sam.
On je ispunjavao svu dušu ovog bijednika nekim izvanrednim sjajem. Jean Valjean je dugo
plakao. Lio je suze, jecao s više slabosti nego kakva žena, s više bojažljivosti nego kakvo dijete.
Dok je plakao, njegov se mozak sve više i više osvjetljavao nekom neobičnom svjetlošću,
milinom i strahom u isto vrijeme. Njegova prošlost, njegov prvi grijeh, njegovo dugo
okajavanje, njegova izvanjska otvrdlost, njegova unutarnja okorjelost, njegovo oslobođenje
uveseljeno tolikim planovima osvete, ono što mu se dogodilo kod biskupa, posljednje djelo koje
je učinio. Onaj dvofranak ukraden od djeteta, zločin utoliko podliji i odvratniji što je bio izvršen
poslije biskupova oproštenja, sve mu se to vraćalo u pamet i pokazivalo mu se jasno, ali u nekoj
svjetlosti koju nikada dotle nije vidio. Gledao je svoj život, on mu se činio užasan; svoju dušu,
ona mu se činila grozna.
Međutim, neka blaga svjetlost se pojavljivala nad tim životom i nad tom dušom. Činilo mu
se da vidi Sotonu u rajskoj svjetlosti.
Koliko je časova tako plakao? Što je radio kada je prestao plakati? Kuda je otišao? To se
nije nikad doznalo. Izgleda kao utvrđeno da je te iste noći kočijaš, koji je u to doba vozio poštu
iz Grenoblea i stigao u Digne u tri sata ujutro, vidio prolazeći kroz ulicu biskupije
jednog čovjeka gdje u položaju molitve kleči na pločniku, u mraku, pred vratima Presvijetlog
Bienvenua.
 Knjiga treća

U GODINI 1817.

I.

Godina 1817.

1817. je godina koju je Luj XVIII. s nekom kraljevskom smjelošću i ponosom nazivao
dvadeset i drugom godinom svojega vladanja. To je godina u kojoj je bio čuven g. Bruguière
od Sorsuma. Svi brijački lokali, nadajući se puderu i povratku kraljevske ptice, bili su
prebojani plavetnom bojom s ljiljanovim cvijetom. To je bilo ono prostodušno doba kada je
grof Lynch sjedio svake nedjelje kao tutor u crkvi Saint-Germain-des-Prés u odijelu francuskog
paira, sa svojom crvenom lentom i sa svojim velikim nosom, i s onom veličanstvenošću profila
svojstvenom čovjeku koji je izvršio sjajno djelo. Sjajno djelo, koje je izvršio g. Lynch, bilo je
u ovome: kao predsjednik općine u Bordeauxu on je 12. ožujka 1814. predao grad nešto malo
prenagljeno g. vojvodi od Angoulêma. Tu je podrijetlo njegovu pairstvu. U godini 1817. bila
je moda takva da su dječaci od četiri do šest godina iščezavali pod prostranim kapama od
marokinirane kože s ušnim pokrivalima, te su dosta sličile na eskimske kape. Francuska je
vojska bila na austrijski način odjevena u bijelo; pukovnije su se zvale legijama, a namjesto
brojeva nosile su imena départementa. Napoleon je bio na Svetoj Heleni i kako mu Engleska
nije davala zelene tkanine, on se zadovoljavao time da mu prekrajaju stara odijela. Godine
1817. Pellegrini je pjevao, gospođica Bigottini je plesala; Potier je vladao, a Odryja još nije bilo.
Gospođa Saqui je zamijenila Foriosa. Još je bilo Prusa u Francuskoj. G. Delalot je bio ličnost.
Kraljevstvo se učvrstilo, odsjekavši najprije desnicu, a zatim i glavu Pleignieru, Carbonneauu i
Tolleronu.
Knez od Talleyranda, prvi kraljevski komornik, i opat Louis, ministar financija, gledali su
jedan drugoga kao dva proroka; obojica su 14. srpnja 1790. služili misu federacije na Martovu
polju; Talleyrand ju je služio kao biskup, a Louis kao đakon. Godine 1817. po stazama
toga istog Martova polja vidjeli su se neki veliki valjci gdje leže pod kišom i trunu u travi,
obojeni plavom bojom, s tragovima orlova i pčela, s kojih se otrla pozlata. To su bili stupovi
koji su dvije godine prije toga podržavali carevu estradu na Majskom polju. Ti stupovi bili su
na nekim mjestima pocrnjeli od dima iz logora Austrijanaca, smještenih kod Gros-Cailloua.
Dva ili tri od tih stupova bili su iščezli u vatrama tabora, grijući široke dlanove »kaiserlicha«.
Majsko polje imalo je tu osobitost što je održano u mjesecu lipnju, i na Martovu polju. U
toj godini 1817. dvije su stvari bile popularne: sprava Voltaire-Touquet i »ustavna« tabakiera.
Posljednje pariško uzbuđenje izazvao je zločin Dautuna, koji je glavu svoga brata bacio u bazen
na Trgu cvijeća. U ministarstvu mornarice započinjala je istraga o onoj kobnoj fregati Meduza,
koja je imala donijeti sramotu Chaumareixu, a slavu Gericaultu. Pukovnik Selves je kretao u
Egipat da postane tamo Sulejman-paša. Palača Thermes, u ulici Harpe, služila je kao lokal
nekom bačvaru. Na ravnom krovu osmerokutne kule palače Cluny još se viđala mala kućica od
dasaka, koja je služila kao opservatorij Messieru, astronomu mornarice pod Lujem XVI.
Vojvotkinja od Durasa čitala je trojici ili četvorici prijatelja, u svome budoaru namještenom u
jasno plavoj boji, neizdano djelo Ouriku. S Louvra su skidali Napoleonova početna slova,
Austerlitski most se odrekao toga imena i zvao se sada Most kraljeve bašče - dvostruka
zagonetka, koja je u isto vrijeme prikrivala i Austerlitski most i Botanički vrt. Luj XVIII., iako
je s vrhom nokta pravio opaske na svom Horaciju, zabavljen junacima koji postaju carevi i
postolarima koji postaju nasljednici prijestolja, imao je dvije brige: Napoleona i Mathurina
Bruneaua. Francuska akademija raspisala je natječaj za radnju: Sreća koju donosi učenje. G.
Bellart je bio službeni govornik. Osjećalo se da u njegovoj sjeni raste budući državni tužilac de
Broe, koga su čekali sarkazmi Paul-Louisa Couriera. Postojao je nekakav lažni Chateaubriand,
koji se zvao Marchangy, a tek je imao da se pojavi i lažni Marchangy, koji se zvao
d'Arlincourt. Alpski sjaj i Malek-Adel bili su smatrani remek-djelima, a gospođa Cottin bila
oglašena za najvećeg pisca toga doba. Akademija je izbrisala sa svog popisa akademičara
Napoleona Bonapartea. Jednim kraljevskim ukazom osnovana je mornarska škola u kopnenom
gradu Angoulemu, jer pošto je vojvoda od Angoulema bio vrhovni admiral, bilo je jasno da je
grad Angoulem imao s pravom sva svojstva pomorske luke. U ministarskom savjetu
raspravljalo se o tome mogu li se dopustiti cirkuske vignete na Franconijevim plakatima, zbog
kojih se skupljala dječurlija na ulicama. G. Paer, pisac Agneze, starkelja sa četverouglastom
glavom i bradavicom na nosu, dirigirao je intimne koncerte kod markize od Sassenaya, u ulici
Vill-l'Eveque. Sve su djevojke pjevale Saint-Avellskog pustinjaka s tekstom od Edmonda
Gerauda. Žuti patuljak pretvara se u Ogledalo. Lemblinova kavana bila je za cara i protivnica
kavani Valois, koja je bila za Burbonce. Kratko vrijeme prije toga udali su neku sicilijansku
princezu za vojvodu od Berryja. Prošla je godina dana od smrti gospođe De Stael. Gardisti su
pratili sa zviždanjem predstave gospođice Marse. Veliki listovi postali su maleni, opseg im je
bio skučen, ali je sloboda bila velika. Ustavnjak je bio ustavnjački. Minerva je pisala ime
pjesnika Chateaubrianda Chateaubriant (odrezak). Ovo t izazivalo je velik smijeh kod
buržoazije na račun velikog pisca. Prostituirani novinari sasuli su u plaćenim listovima svu silu
pogrda na izgnanike iz 1815. godine; David nije više imao talenta; Arnault nije bio duhovit;
Carnot nije bio časan; Soult nije dobio ni jednu bitku; a ni Napoleon nije više bio genijalan.
Svakomu je poznato da su pisma, poslana kakvom izgnaniku, dosta rijetko stizala na svoj
naslov, jer redarstvo smatra svojom svetom dužnošću da ih zadrži na putu. Nije to bila nikakva
novost; već se Descartes na to tužio u izgnanstvu. Međutim, kada se David u jednom belgijskom
listu potužio da ne dobiva pisma koja su mu poslana, izgledalo je to smiješno rojalističkim
novinama, koje su tom prilikom opet psovale izagnanike. Reći kraljoubojice - ili reći glasači;
reći neprijatelji - reći saveznici; reći Napoleon - ili reći Bonaparte, to je razdvajalo dva čovjeka
više nego kakav ponor. Svi trijezni ljudi slagali su se u tome da je revolucijama zauvijek učinio
kraj Luj XVIII., nazvan »besmrtni stvoritelj ustava«. Na terasi Novog mosta, na pijedestalu
gdje će biti postavljen kip Henrika IV., urezana je riječ Redivivus (nanovo oživljen). G. Piet je
postavljao temelj, u ulici Tereze br. 4., svojoj loži za konsalidiranje monarhije. Vođe desnice
govorili su u teškim prilikama: »Treba pisati Bacot«. Gg. Canuel, O'Mahony i Chappedelaine
počimali su, pomalo uz odobrenje Gospodina Brata, ono što se kasnije zvalo »urota kraj vode«.
»Crna igla« spremala je zavjeru sa svoje strane. Delaverderie stupao je u dodir s Trogroffom.
G. Decazes, čovjek u izvjesnoj mjeri liberalan, dominirao je. Chateaubriand je stajao svakog
jutra kraj svog prozora u ulici Sv. Dominika br. 27, u hlačama s dugačkim nogavicama i u
papučama, prosijede kose obavijene ubrusom, s očima uperenim u ogledalo, s potpunim
kirurško-zubarskim priborom otvorenim pred sobom, i čistio zube koji mu bijahu vrlo lijepi, i
istovremeno diktirao varijante o Monarhiji prema ustavu svom tajniku, gospodinu Pilorgu.
Mjerodavna kritika pretpostavljala je Lafona Talmi. G. de Féletz se potpisivao sa A; g.
Hoffmann sa Z. Charles Nodier je pisao svoju Terezu Aubert. Razvod braka je bio ukinut. Liceji
(gimnazije) su se zvali koledži. Po njima su se đaci, koji su bili ukrašeni zlatnim ljiljanovim
cvijetom na kaputu, tukli zbog Napoleonova sina. Dvorsko kontraredarstvo donosilo je svakog
časa Njezinu Kraljevskom Visočanstvu Gospođi Sestri svuda izloženi portret g. vojvode od
Orléansa, koji je u odori husarskoga generala izgledao mnogo ljepše od njezina sina, g. vojvode
od Berryja. Grad Pariz je o svom trošku obnavljao pozlatu kupole Invalidskog doma. Ozbiljni
su se ljudi pitali što će u toj i toj prilici učiniti g. od Trinquelagua; g. Clausel od Montalsa se
odvajao u raznim pitanjima od g. Clausela od Cousserguesa; g. od Salaberryja nije bio
zadovoljan. Glumac Picard, koji je bio član Akademije, u koju glumac Molière nije mogao ući,
igrao je komad Oba Philiberta na repertoaru Odéona, na čijem se pročelju, po tragovima
skinutih slova, mogao još sasvim dobro pročitati natpis: Caričino kazalište. Ljudi su se
zauzimali za ili protiv Cugneta od Montarlota. Fabvier je bio buntovnik; Bavoux revolucionar.
Knjižar Pélicier izdavao je Voltaira pod naslovom: Djela Voltaira, člana Francuske akademije.
- To privlači mušterije - govorio je ovaj naivni izdavač. Bilo je opće mišljenje da će g. Charles
Loyson biti genij svojega vremena; zavidljivci su počeli da ga zajedaju, što je znak slave; o
njemu je napisan ovaj stih:

Čak kad Loyson i leti, vidi se da ima šape.

- Pošto kardinal Fesch nije htio odstupiti dragovoljno, to je lyonskom biskupijom upravljao
nadbiskup amasijski, g. od Pinsa. Između Švicarske i Francuske započeo je spor oko doline
Dappesa jednim memoarom satnika Dufoura, kasnijega generala. Nepoznat dotle Saint-Simon
postavljao je temelje svom uzvišenom snu. U Akademiji nauka bio je jedan čuveni Fourier,
koga su kasniji naraštaji zaboravili, a ne znam na kojem tavanu nalazio se jedan nepoznati
Fourier, koga će se budućnost sjećati. Lord Byron počeo je da se ističe; u popratnoj bilješci uz
neku svoju pjesmu Millevoye ga je prikazivao Francuskoj ovim riječima: neki lord Baron.
David d'Angers počeo se isticati kao kipar. U malome krugu bogoslovaca govorio je opat Caron
pohvalno o jednom nepoznatom svećeniku po imenu Félicité Robertu, koji je kasnije postao
glasoviti Lamennais. Nešto što se dimilo i lupkalo po Seini kao pas kad pliva, išlo je amo-tamo
pod prozorima Tuileriesa, od Kraljeva mosta do mosta Luja XV; to se smatralo nekom
mehaničkom spravom od nevelike koristi, nekom vrstom igračke, sanjarijom nekog
nadriizumitelja, jednom riječi utopijom; a to je bio parobrod. Parižani su ravnodušno gledali na
tu suvišnu stvar. G. od Vaublanca, reformator Instituta putem državnog udara, ukaza i novih
unapređenja, otmjeni tvorac nekolicine akademičara, pošto ih je učinio akademicima, nije
uspijevao i sam to postati. Faubourg Saint-Germain i paviljon Marsan željeli su za upravitelja
redarstva g. Delaveaua zbog njegove pobožnosti. Dupuytren i Récamier prepirali su se i
prijetili jedan drugomu šakom na katedri Medicinske škole, svađajući se o božanstvu Isusa
Krista. Cuvier, jednim okom uperenim na starozavjetno Postanje, a drugim na prirodu, trudio
se da ugodi bigotnoj reakciji tako što je dovodio fosile u sklad sa Svetim pismom i
pripisivao Mojsiji pohvale mastodonata. G. François od Neufchâteaua, pohvalni branitelj
Parmentierove uspomene, nastojao je da krumpir prozove imenom njegova pronalazača, ali nije
u tom uspijevao. Opat Grégoire, bivši biskup, bivši konventualac, bivši senator, dospio je u
rojalističnoj polemici u stanje »gnusnog». Ovaj način izražavanja kojim smo se poslužili:
dospio je u stanje, osuđivao je Royer-Collard kao neologizam. Još se mogao raspoznati po
njegovoj čistoći, pod trećim lukom Jenskog mosta, nov kamen kojim je dvije godine prije toga
zatvorena rupa za minu, što ju je Blucher dao izbušiti da baci most u zrak. Pravda je izvela pred
sud nekog čovjeka koji je, videći grofa d'Artoisa kako ulazi u crkvu Naše Gospe, glasno
uzviknuo: - Dovraga! Baš mi je žao za onim vremenom kad sam gledao Bonapartea i Talmu
kako idu ispod ruke na Divlji bal. To je bio buntovnički govor. Šest mjeseci zatvora. Razni
izdajnici otvoreno su se prikazivali u svojoj pravoj boji; ljudi, prebjegli na neprijateljsku stranu
uoči kakve bitke, nisu krili nagrade koje su za to dobili, i pojavljivali su se bestidno, usred dana,
u cinizmu bogatstva i dostojanstava; dezerteri s Lignyja i s Quatre-Brasa, bezočni u svojoj
plaćenoj niskosti, razmetali su se svojom monarhističkom odanošću, zaboravljajući ono što u
Engleskoj piše u javnim klozetima: Please adjust your dress before leaving. (Izvolite urediti
odijelo prije izlaska.)
To je u ispremetanom redu sve što je donekle ostalo od danas zaboravljene godine 1817.
Povijest zabacuje sve te pojedinosti, a ništa joj drugo i ne preostaje: inače bi je beskrajnost
udavila. Međutim su svi ti detalji, koje pogrešno nazivaju sitnima - nema sitnih događaja
u čovječanstvu, kao što nema ni malog lišća u vegetaciji - jako korisni. Iz fizionomija raznih
godina sastoji se lice vjekova.
Te godine 1817. načinila su četiri Parižanina »jednu dobru šalu«.

II.

Dvostruki kvartet

Od ta četiri Parižanina jedan je bio iz Toulousea, drugi iz Limogesa, treći iz Cahorsa, a četvrti
iz Montaubana; ali oni su bili studenti, a kad se kaže student, onda to znači i Parižanin; studirati
u Parizu to je isto što i roditi se u Parizu.
Ti mladići nisu bili bogzna što: svatko je već vidio takva lica; nisu bili ni dobri ni zli, ni
učenjaci ni neznalice, ni geniji ni glupači; obdareni ljepotom onog milog travnja, što se zove
dvadeseta godina. To su bila četiri ma koja bilo Oskara, jer u to doba još nisu postojali
Arturi. Palite za njega arapske mirise, uzvikivalo se u pjesmi, Oskar dolazi, Oskar, njega ću
vidjeti! Izlazilo se upravo iz Ossijana, elegancija je bila skandinavska i kaledonijska, čisti
engleski način imao je zavladati tek kasnije, a prvi među Arturima, Wellington, tek je bio dobio
bitku kod Waterlooa.
Ti su se Oskari zvali: prvi Félix Tholomyès iz Toulousea; drugi Listolier iz Cahorsa; treći
Fameuil iz Limogesa; posljednji Blachevelle iz Montaubana. Razumije se da je svak od njih
imao svoju metresu. Blachevelle je volio Favouritu,. koju su tako zvali zato što je išla
u Englesku; Listolier je obožavao Dahliju, koja je za ratno ime uzela ime jednog cvijeta;
Fameuil je ludovao za Zéphinom, što je ime od milja za Joséphinu; Tholomyès je imao Fantinu,
nazvanu Plavojka zbog njezine lijepe kose sunčane boje.
Favourite, Dahlia, Zéphine i Fantine bile su četiri divne djevojke, namirisane i vesele,
pomalo radnice koje još nisu sasvim zabacile iglu, zbunjene prvim ljubakanjem. Na njihovim
se licima ogledala još vedrina rada i one su u duši još uvijek nosile onaj cvijet nevinosti koji kod
žene nadživljuje prvi pad. Jednu od njih četiri zvali su »mala» zato jer je bila najmlađa; drugu
jednu su zvali »stara». Staroj su bile dvadeset i tri godine. Da ništa ne krijemo, prve tri su bile
iskusnije, bezbrižnije i naviklije na lomljavu života nego plavojka Fantine, koja je doživljavala
svoju prvu iluziju.
Dahlia, Zephine, a poglavito Favourite ne bi mogle reći to isto. Njihov jedva započeti roman
sadržavao je već više od jedne epizode, a ljubavnik, koji se zvao Adolf u prvom dijelu, bio je
Alfonz u drugom, a Gustav u trećem. Siromaštvo i koketerija su kobne savjetnice; jedna grdi,
druga laska, a lijepim djevojkama sa sela one obje šapću nešto na uho, svaka sa svoje strane. A
te slabo čuvane duše samo prisluškuju. Odatle njihov pad i bacanje kamenja za njima. Njih
tiraniziraju veličinom svega što je neokaljano i nepristupačno. No molim vas, što bi bilo da je
die Jungfrau bila gladna?
Favouriti su se zato, što je bila u Engleskoj, divile Zephine i Dahlia. Ona je još kao vrlo
mlada imala svoj stan. Otac joj je bio neki stari profesor matematike, brutalan i rasipan čovjek,
neženja, koji je još uvijek davao satove kraj sve svoje starosti. Taj profesor, kada je bio mlad,
vidio je jednog dana kako se suknja neke sobarice zaplela o pepeonik; taj događaj ga je naveo
da se smrtno zaljubi. Iz svega toga proizašla je Favourite. Tu i tamo srela bi se ona sa svojim
ocem, koji bi je pozdravio. Jednog jutra došla je k njoj neka stara žena s jezuitskim licem i rekla
joj: - Vi me ne poznajete, gospođice? - Ne. - Ja sam tvoja majka. - Poslije toga je stara otvorila
buffet, jela i pila, dala prenijeti svoju slamnjaču i nastanila se kod djevojke. Ta majka, gruba i
bigotna, nikada nije govorila s Favouritom, sjedila je po čitave sate ne progovorivši ni riječi,
doručkovala, ručala i večerala za četvero, i silazila na razgovor k vrataru, gdje je ogovarala
svoju kćerku.
 Dahlia se pak zbližila s Listolierom, a možda i s drugima, a i s besposličenjem zato što je
imala i suviše lijepe ružičaste nokte. Kako bi takvi nokti mogli raditi? Onoj, koja hoće da ostane
poštena, ne smiju se sažaliti njezine ruke. - Što se pak tiče Zephine, ona je osvojila Fameuila
svojim nestašnim i milozvučnim načinom izgovaranja riječi: - Jest, gospodine.
Pošto su ti mladići bili drugovi, i te su djevojke bile prijateljice. Uz takve ljubavi idu uvijek
i takva prijateljstva.
Mudrost i filozofija nije jedno te isto; dokaz je tomu što su Favourite, Zephine i Dahlia bile
filozofi, a Fantine bila mudrac.
Mudrac, reći ćete? A Tholomyćs? Solomun bi odgovorio da je ljubav sastavni dio mudrosti.
Mi ćemo tek reći da je Fantineina ljubav bila prva ljubav, jedina ljubav, vjerna ljubav.
Ona je od njih četiri bila jedina kojoj je samo jedan govorio ti.
Fantine je bila jedno od onih bića koja niču, da kažemo tako, na dnu naroda. Potekavši iz
najneispitanijega kuta društvene tame, ona je bila obilježena znakom bezimenosti i
nepoznatosti. Rodila se u Montreuilu na moru. Tko su joj bili roditelji? Tko bi to znao? Nikad
joj nitko nije poznavao ni oca ni majku. Zvala se Fantine. A zašto Fantine? Nitko joj nije znao
drugog imena. U doba njenog rođenja još je postojao Direktorij. Bez obiteljskog imena, jer nije
imala obitelji; bez krsnog imena, jer ni crkve nije bilo. Ona se zvala onako kako se to svidjelo
prvom prolazniku koji ju je sreo još sasvim malu i bosonogu na ulici. Ime joj je došlo onako
kako je na nju dolazila kiša iz oblaka. Zvali su je mala Fantine. Ništa drugo nitko nije znao o
njoj. To ljudsko stvorenje došlo je u život na taj način. U desetoj godini Fantine je napustila
svoje rođeno mjesto i otišla u službu k nekim vlastelinima u okolici. U petnaestoj godini
došla je u Pariz »tražiti sreću». Fantine je bila lijepa i ostala je čestita što je duže mogla. To je
bila ljupka plavuša s lijepim zubima. Imala je zlata i bisera za miraz, samo joj je zlato bilo u
kosi, a biser u ustima.
Da bi mogla živjeti, ona je radila; a zatim, i opet da bi mogla živjeti - jer i srce ima svoju
glad - ona je ljubila. Ljubila je Tholomyèsa. Za njega ljubakanje, za nju strast. Ulice Latinske
četvrti, koje ispunjava vreva studenata i metresa, vidjele su početak toga sna. U onom labirintu
na uzvisini Panteona, gdje se toliko pustolovina splete i razriješi, Fantine je dugo izbjegavala
Tholomyèsa, ali tako da se uvijek sretala s njime. Ima izvjesnih načina izbjegavanja koji sliče
na traženje. Ukratko, njemu je pripala prva pjesma te ljubavi.
Blachevelle, Listolier i Fameuil sačinjavali su neku vrstu skupine kojoj je na čelu stajao
Tholomyès. On je bio duhovni vođa.
Tholomyès je predstavljao tradicionalnog starog studenta; bio je bogat; imao je četiri tisuće
franaka godišnje rente; krasan skandal u Latinskoj četvrti. Tholomyès je bio veseljak od svojih
trideset godina, slabo konserviran. Na licu mu se nabrale bore, a bio je i krezub; uz to se
počimala na njegovoj glavi pomaljati i ćela, o kojoj je govorio bez tuge: lubanja u tridesetoj,
koljeno u četrdesetoj. Probava mu je bila osrednja, a jedno mu je oko suzilo. Ali ukoliko se
njegova mladost gasila, utoliko je on raspaljivao svoju veselost; zamjenjivao je zube
dosjetkama, kosu dobrim raspoloženjem, zdravlje ironijom, a oko, koje mu je suzilo, neprestano
se smijalo. Bio je načet, ali sav u cvijeću. Njegova mladost, koja je kupila svoje prnje prije
vremena, povlačila se u redu, sa smijehom, i znala je cijelom svijetu zamazati oči. Jedan mu je
komad bio odbijen u Vaudevillu. Od vremena do vremena pisao je i nekakve stihove. Osim
toga umio je savršeno sumnjati o svemu, što predstavlja veliku snagu u očima slabih. Dakle,
pošto je bio ironičan i ćelav, on je bio šef. Iron je engleska riječ koja znači željezo. Da možda od
nje ne potječe riječ ironija?
Jednog dana Tholomyès je pozvao na stranu ostalu trojicu, učinio jedan proročanski pokret
i rekao im:
- Već je gotovo godinu dana kako Fantine, Dahlia, Zephine i Favourite traže da im učinimo
neko iznenađenje. Mi smo im to svečano obećali. One nam o tome neprestano govore, a
poglavito meni. Kao što u Napulju babe dovikuju svetom Januaru: Faccia gialluta, fa
o miracolo! (Žuto lice, učini čudo!), tako i meni naše ljepotice jednako govore: Tholomyèse,
kad će doći to tvoje iznenađenje? U isto vrijeme pišu nam naši roditelji. Gnjavaža i s jedne i s
druge strane. Čini mi se da je došao zgodan čas. Hajde da se dogovorimo.
Pritom spusti Tholomyès glas i promuca nešto tako tajanstveno i šaljivo da su sva četvorica
odjednom prasnula glasno i oduševljeno u smijeh, a Blachevelle kliknuo: - To je ideja!
Jedna kavanica puna dima pokazala se pred njima. Oni su ušli i ostatak njihove konferencije
izgubio se u sjeni.
Rezultat toga tajanstvenog dogovora ispoljio se u jednom sjajnom izletu, koji je priređen
sljedeće nedjelje, a na koji su njih četvorica pozvali svoje četiri prijateljice.

III.

Četvorica i četiri

Što je pred trideset i pet godina bio izlet studenata i grizeta, to se danas teško može zamisliti.
Pariz danas nema istu okolinu; izgled onoga što bi se moglo nazvati životom okolice Pariza
potpuno se izmijenio u pola vijeka; gdje su prije prometovale dvokolice, sada prometuju
vagoni; gdje se nekad prevozilo čamcem, sada plovi parobrod; danas se može ići u Fecamp,
kao što bi se nekad reklo: ići u Saint-Cloud. Pariz od 1862. je grad kojemu je cijela Francuska
predgrađe.
Ova četiri para izvršila su savjesno sve izletničke ludorije koje su tada bile moguće. Bile su
počele ferije, a ljetni je dan bio topao i sjajan. Favourite, jedina pismena od njih četiri, napisala
je dan prije toga Tholomyèsu ove ispremiješane riječi: »Zaista je rano krenuti sretno«. Zato su
ustali u pet sati ujutro. Zatim su poštanskim kolima otišli u Saint-Cloud i gledali presušene
vodoskoke, uzvikujući: - Ovo mora da je divno kad ima vode! - Ručali su kod Crne glave, čiji
prag još nije prekoračio glasoviti trovatelj Castaing, a onda se zabavljali bacajući kolute na
noževe kod velikog bazena, penjali se na »Diogenovu svjetiljku«, kockali se za licitarske
kolače, brali cvijeće u Puteauxu, kupili sviralice u Neuillyju, jeli torte s jabukama gdje su god
stigli, osjećali se potpuno sretni.
Djevojke su vikale i cvrkutale kao ptice pobjegle iz kaveza. Bile su izvan sebe. Od vremena
do vremena tapšale su mladiće po ramenu. Jutarnji zanos života! Blaženo doba! Krila tih mladih
ljudi počela su treperiti. Tkogod vi bili, dragi čitatelju, sjećate li se? Jeste li išli kroz grmlje,
uklanjajući grane da ne ogrebu milu glavu koja se ukazuje za vama? Jeste li silazili po nizbrdici,
koju je pokvasila kiša, s ljubljenom ženom koja se drži za vas i uzvikuje: - Ah, moje nove cipele,
kakve izgledaju!
Recimo odmah da je toga veselog iznenađenja, naime kiše, nedostajalo ovom raspoloženom
društvu, iako je Favourite rekla pri polasku svojim divljačkim i materinskim naglaskom: -
Puževi šetaju po stazama. Bit će kiše, djeco.
Sve četiri su bile zanosno lijepe. Jedan dobar stari klasični pjesnik, tada čuven, lutajući toga
dana pod kestenjem Saint-Clouda, vidio ih je kad su prošli oko deset sati ujutro; uskliknuo je:
- Jedna je suvišna! - pomišljajući na tri gracije. Blachevellova prijateljica Favourite, iako su joj
bile dvadeset i tri godine, »stara« kako su je zvali, trčala je naprijed pod velikim zelenim
granama, preskakivala grabe, mahnito prekoračivala trnjake i vodila cijelu tu veselost sa
živahnošću mlade faunice. Zephine i Dahlia, koje je slučaj tako uljepšao da su dobivale time
što se pojavljuju jedna kraj druge jer su se dopunjavale, nisu se uopće rastajale, više iz
koketerije nego iz prijateljstva, i idući rukom ispod ruke zauzimale su engleske poze;
melankolija se pojavljuje za žene kao kasnije byronizam za muškarce, i kose lijepog spola
počinjale su prelaziti u žalostive frizure. Zephine i Dahlia pustile su svoje kose neka im vise u
uvojcima. Listolier i Fameuil, udubljeni u neku prepirku o svojim profesorima, tumačili su
Fantini razliku između g. Delvincourta i g. Blondeaua.
Blachevelle kao da je bio naročito stvoren da nedjeljom nosi na ruci Favouritin šal.
Tholomyès je išao za njima i dominirao je cijelom skupinom. Bio je vrlo veseo, tek osjećalo
se da on predstavlja i upravu; u njegovom raspoloženju bilo je diktature; najglavniji ukras
njegova odijela činile su hlače na lijevak od nankina, s podnožnicama od pletenog bakra;
nosio je čvrsti štap od dvije stotine franaka, i kako je sve sebi dopuštao, imao je u ustima neku
za ono doba čudnu stvar koja se zvala cigara. Pošto za njega ništa nije bilo sveto, on je i pušio.
- Ovaj je Tholomyès divan - govorili su ostali s poštovanjem. - Kakve hlače! kakva energija!
Što se tiče Fantine, ona je sva bila jedna radost. Njenim sjajnim zubima Bog je kao posao
dodijelio očigledno samo smijeh. Ona je radije nosila u ruci nego na glavi svoj mali slamnati
šeširić s dugačkim bijelim vrpcama. Njena gusta plava kosa, sklona lepršanju i koja se lako
raščešljavala, tako da ju je trebalo svaki čas namiještati, kao da je bila stvorena za nimfu
Galateju u bijegu pod vrbe. Njezine ružičaste usne cvrkutale su zanosno. Uglovi njenih usta,
strasno uvijeni kao na antičkim maskama Erigonovim, kao da su hrabrili čovjeka da
bude smion; ali duge zasjenjene trepavice spuštale su se diskretno na tu razuzdanost donjeg
dijela lica kao da hoće dovesti stvari u red. Sva njena toaleta kao da je pjevala o sjaju. Nosila je
suknju od ljubičaste tkanine, plitke cipele zlataste boje s podvezicama ukrštenima na X preko
njenih finih bijelih novih čarapa, i neku vrstu lakoga struka od muslina, marsejski pronalazak,
čije ime »canezou« dolazi od južnjački pokvarenog izgovora riječi quinze août (petnaesti
kolovoz), a znači lijepo vrijeme, toplota, jug. One tri druge, manje stidljive, kao što smo rekli,
bijahu vrlo dekoltirane, što ih ljeti, pod šeširima u cvijeću, čini vrlo ljupkima i zavodljivima;
ali i kraj svega tog smjelog lickanja, canezou plavojke Fantine, providan, indiskretan,
polupokrivajući, tako da je istodobno i skrivao i pokazivao, izgledao je kao kakav
izazivalački pronalazak uljudnosti, i sigurno je da bi glasoviti sud ljubavi, čija je predsjednica
bila vikontesa od Cetta, s očima zelenima kao more, dao nagradu za koketnost tome canezouu,
koji je konkurirao za čednost. Najnaivniji je gdjekada i najvještiji. To se događa.
Sjajna s lica, nježna s profila, duboko plavih očiju, s okruglim punim kapcima, malih i fino
skrojenih nogu, s divno vezanim zglobovima, bijele kože s mjestimičnim plavkastim zavojima
vena, obraza djetinjastih i svježih, snažnog vrata kao u eginskih Junona, jaka i gipka
zatiljka, ramena s oblikom kao da ih je isklesao Coustou, sa strastvenim jamicama u sredini
koje su se vidjele kroz muslin; vesela i ujedno sanjarka; kao istesana, a ujedno slatka; takva je
bila Fantine; pod svim njenim Sifonima osjećala se statua, a u statui duša.
Fantine je bila lijepa, a toga baš nije bila mnogo svjesna. Rijetki sanjari, tajanstveni svećenici
Lijepoga, koji u tišini svaku stvar sravnjuju sa savršenstvom, nazreli bi u toj maloj radnici, kroz
providnost pariške ljupkosti, svetu antičku harmoniju. Ta kći sjenke imala je u sebi rasne krvi.
Ona je bila lijepa u oba smisla, i kao stil i kao ritam. Stil je oblik ideala; ritam mu je pokret.
Rekli smo da je Fantine bila radost; Fantine je bila također stidljivost.
Za promatrača, koji bi je pažljivo proučavao, na njoj se isticao, kroz tu opijenost mladosti,
ljeta i ljubakanja - izvjestan neodoljivi izraz uzdržljivosti i skromnosti. Ona je uvijek izgledala
kao malo začuđena. To nevino iznenađenje predstavlja nijansu koja razlikuje Psihu od
Venere. Fantine je imala duge prste, bijele i fine, kao u vestalke koja zlatnom iglom čeprka po
pepelu svete vatre. Iako ne bi bila kadra ma što odbiti Tholomyèsu, a to će se i odviše jako
vidjeti, njeno lice, kada bi se smirilo, bilo je savršeno djevičansko; neka ozbiljna i gotovo
duboka dostojanstvenost obasjala bi je odjednom u izvjesnim časovima i ništa nije bilo tako
čudno i uzbudljivo kao to brzo nestajanje veselosti na njenom licu, na kome bi onda
zamišljenost, bez ikakve postupnosti, zamijenila vedrinu. Ta iznenadna ozbiljnost, gdjekada
zaoštrena strogošću, sličila je na prezir kakve boginje. Njeno čelo, nos, njena brada isticali su
ovu ravnotežnu liniju, koja se jako razlikuje od ravnoteže proporcionalnosti, a iz koje proizlazi
harmonija lica; u vrlo karakterističnom razmaku između nosa i gornje usne ona je imala gotovo
neprimjetnu i dražesnu udubinicu, tajanstven znak nevinosti, koji je kod Barbarose rasplamtio
ljubav prema jednoj Diani, iskopanoj u Ikoniji. Ljubav je pogreška; neka bude. Fantine je bila
čednost koja se održava nad valovima pogreške.

IV.

Tholomyès je tako veseo da pjeva jednu španjolsku pjesmu

Taj dan kao da je od početka do kraja bio u samoj zori. Cijela priroda izgledala je kao da je
dobila ferije i da se smije. Cvjetni nasadi u Saint-Cloudu razlijevali su miris; povjetarac sa Seine
lepršao je lišćem; grane su se razmahivale prema vjetru; pčele su prosto pljačkale
jasmine; čitava ciganija leptira razletjela se po poljskom cvijeću, po djetelini i divljoj zobi; u
dostojanstvenom Perivoju francuskog kralja skupljahu se gomile skitnica, ptica.
Naša četiri vesela para blistahu na suncu, po poljima, među cvijećem, među drvećem.
I u toj rajskoj zajednici, razgovarajući, pjevajući, trčeći, plešući, hvatajući leptire, berući
cvijeće, kvaseći nove čarape po visokoj travi, svježe, razuzdane, ljubazne, sve su tamo-amo
primale usput poljupce od svih, osim Fantine, zatvorene u svoju sanjarsku i stidljivu otpornost.
Ona je bila zaljubljena. - Ti - govorila joj je Favourite - ti uvijek izgledaš onako.
To su radosti. Te šetnje sretnih parova po prirodi silan su polet života; u njima iz svačega
proizlazi milovanje i svjetlost. Jednom je bila jedna vila koja je stvorila polja i drveće naročito
za ljubavnike. Otuda kod zaljubljenih mladih ljudi to vječito posjećivanje šuma i lugova, koje se
vječno obnavlja i koje će trajati sve dok bude lugova i đaka. Otuda omiljenost proljeća kod
mislilaca. Aristokrat i sitničar, vojvoda i činovničić, ljudi s dvora i ljudi iz grada, kao što se
nekad govorilo, svi su podčinjeni toj vili. Smiju se, traže se, pa i u zraku ima kao neki
sjaj apoteoze, kako sve preobražava ljubav! Sudski pisari postaju bogovi. Pa onda oni usklici,
jurenje po travi, ruka koja se u trku obavija oko stasa, razgovori koji postaju melodije,
obožavanja koja se iskazuju jednim slogom, trešnje otimane ustima iz usta, sve to plamti i
prolazi u nebeskim aureolama. Lijepe djevojke lako rasipavaju same sebe. Misle da nikad tome
neće biti kraja. Filozofi, pjesnici, slikari gledaju ta ushićenja i ne znaju što da čine od njih, toliko
ih to ushićuje. Odlazak u Cytheru! uzvikuje Watteau; slikar purgara Lancret promatra
svoje filistre u vilinskom carstvu; Diderot pruža ruke cijelom tom ljubakanju, a d'Urfe domeće
još i druide.
Poslije ručka, četiri para su otišla vidjeti na nekadašnjoj kraljevoj gredici jedno drvo koje je
doneseno iz Indije, čijeg se imena sada ne sjećamo i koje je u to doba privlačilo cijeli Pariz u
Saint-Cloudu; to je bilo neko neobično i lijepo vitko drvce, čije su bezbrojne grane, tanke kao
konci, raščupane i bez lišća, bile pokrivene milijunom malih bijelih ruža; to je činilo da to drvo
sliči na kosu koja bi se ognjidila cvijećem. Čitava se gomila ljudi uvijek skupljala tu da mu se
divi. Pošto su vidjeli to drvo, Tholomyès je uzviknuo: - Da jašimo na magarcima! - i pošto su
se pogodili s gazdom magaraca, vratili su se preko Vanvesa i Issyja. U Issyju - događaj. Perivoj,
narodno dobro, koje je tada pripadalo tvorničaru streljiva Bourguinu, slučajno je bio širom
otvoren. Ušli su, posjetili »pustinjaka« koji je u svojoj pećini bio sličan kakvoj lutki, išli su se
podvrgnuti tajanstvenim utjecajima čuvenog kabineta ogledala, tog pohotljivog izuma
dostojnog bludnika satira koji je postao milijunaš, ili Turcareta pretvorenog u Priapa. Ljuljali
su se u mreži obješenoj o oba kestena koje je slavio opat Bernis. Ljuljajući u toj mreži ljepotice
jednu za drugom, pri čemu su uz opći smijeh lepršale suknje kao u Greuzovim karikaturama,
Toulousanac Tholomyès, pomalo Španjolac, pošto je Toulouse rođakinja Tolose, zapjevao je
staru i žalostivu pjesmu gallega, koju je vjerojatno inspirirala neka lijepa djevojka, ljuljajući se
na užetu privezanom za granu:
 Soy de Bajadoz
Amor me Hama.
Toda mi alma
Es en mi ojos
Porque ensenas
A tus piernas.

Jedina Fantine nije se htjela ljuljati.

- Ne volim kad se netko tako pretvara - progunđa dosta srdito Favourite.
Pošto su ostavili magarce, nova radost; prešli su Seinu lađom, a zatim pješice, preko Passyja,
dospjeli na barijeru Etoila. Kao što znamo, bili su krenuli u pet sati izjutra; ali što mari!
Nedjeljom nema umora - govorila je Favourite - nedjeljom umor ne radi. - Oko tri sata,
četiri para zadihana od sreće žurila su k »ruskim planinama«, neobičnoj napravi koja je tada
postojala na visinama Beaujon i čija se valovita linija mogla opaziti preko drveća Elizejskih
poljana.
Od vremena do vremena uzviknula bi Favourite:
- A iznenađenje? Ja tražim iznenađenje.
- Samo strpljivo - odgovorio bi Tholomyès.

V.

Kod Bombarde

Poslije »ruskih planina» pomišljalo se na ručak; veseli parovi, konačno umorni, upali su u
Bombardinu kavanu, podružnicu, koju je na Elizejskim poljanama bio osnovao čuveni
gostioničar Bombarda, čiji je glavni restaurant postojao u ulici Rivoli prema prolazu
Delorme. Jedna velika, ali ružna soba (zbog navale, kakva je obično bivala nedjeljom, morali
su se zadovoljiti ovom sobom); dva prozora, s kojih su se kroz brijestove mogli dogledati nasip
i rijeka; veličanstveni zrak kolovoza šarao je prozore; dva stola; na jednom od njih
triumfalan brijeg od buketa, među kojima muški i ženski šeširi; za drugim četiri para oko
nagomilanih zdjela i tanjura, čaša i boca; čaše piva izmiješane s bocama vina; malo reda na
stolu, dosta nereda ispod njega;

Pod stolom su noge pravile silnu lupu,

veli Molière.
Tako je to bilo oko četiri i pol sata s tim izletom, koji je počeo u pet sati izjutra. Sunce je
zalazilo, apetit je prolazio.
Elizejske poljane, pune sunca i svijeta, bile su ispunjene svjetlošću i prašinom, dvije stvari
od kojih se sastoji slava. Marlyjevi konji, ti živi mramori, blistali su u zlatnim večernjim
zrakama. Kočije su jurile na sve strane. Jedan divni eskadron tjelesne garde silazio je niz
Neuillyjsku ulicu. Bijela zastava, pomalo crvena o zalasku sunca, vijorila je na kupoli
Tuilerieske palače. Trg sloge, tada opet nazvan Trgom Luja XV, bio je prepun zadovoljnih
šetača. Mnogi su od njih nosili srebren ljiljanov cvijet na bijeloj vrpci, što u godini 1817. još
nije bilo iščezlo. Tu i tamo među prolaznicima, koji su zastajali i pljeskali, djevojčice su se
hvatale u kolo, pjevajući neku pjesmu u kojoj su se slavili Burbonci, a žigosalo Sto dana, i čiji
je pripjev glasio:

Vratite nam našeg oca iz Ganda,

 Vratite nam našeg oca.

Gomile ljudi iz predgrađa, u svečanom odijelu, pogdjekoji okićeni ljiljanovim cvijetom kao
i građani - te gomile ljudi razbacane po velikom kvadratu i po kvadratu Marigny, igrahu se
bacanja koluta ili se okretahu na drvenim konjima; drugi su pili; neki, većinom tiskarski šegrti,
nosili su kape od papira; čulo se njihovo gromko cerekanje. Sve je bilo veselo. To je bilo
vrijeme neospornog mira i rojalističke građanske sigurnosti; to je bilo doba kada je redarstveni
prefekt Anglès završavao svoj povjerljiv i specijalan izvještaj kralju o pariškim predgrađima
ovim riječima: »Kad se sve uzme u obzir, Veličanstvo, nema mjesta nikakvom strahu od tih
ljudi. Bezbrižni su i nemarni kao mačke; niži narodni slojevi u unutrašnjosti nemirni su, ali u
Parizu ne. Sve su to mali ljudi, Veličanstvo, i trebalo bi od dvojice napraviti jednog da se dobije
Vaš grenadir. Nema straha od strane prijestolničkog stanovništva. Začudo je da je i visina spala
u tom stanovništvu za posljednjih pedeset godina; narod u pariškim predgrađima manji je nego
što je bio prije revolucije. On nije opasan. Uzevši uopće, to je sve zajedno fukara, ali
dobroćudna fukara.»
Redarstveni prefekti drže za nemoguće da se mačka može pretvoriti u lava; to je međutim
istina i to je čudo pariškog naroda. Uostalom, ta mačka, toliko prezrena od grofa Anglèsa,
uživala je poštovanje antičkih republika; ona je u njihovim očima predstavljala slobodu i, kao za
pendant beskrilnoj Minervi pirejskoj, na javnom trgu u Korintu nalazila se ogromna brončana
mačka. Naivno redarstvo restauracije cijenilo je i suviše povoljno pariški narod. Nije to, kao što
redarstvo misli, »dobroćudna fukara». Parižanin je Francuzu ono što je Atenjanin bio Grku;
nitko ne spava više od njega, nitko nije tako istinski frivolan i lijen, nitko se ne čini naoko tako
zaboravan; ali se na to ne treba osloniti; on je sposoban za svaku nemarnost, ali ako ga čeka
slava, on je sposoban za svakovrstan bijes. Dajte mu motku, on će vam stvoriti 10. kolovoza;
dajte mu pušku, stvorit će vam Austerlitz. On je glavna potpora Napoleonu i glavno sredstvo
Dantonovo. Tiče li se domovine, on ide u dobrovoljce; tiče li se slobode, on ruši
kaldrmu. Pazite! Njegova nakostriješena kosa je epska; njegova bluza umije se pretvoriti u
oklop. Čuvajte se! Od ma koje ulice Greneta on će vam načiniti Caudinske klance. Kada kucne
čas, taj purgar će porasti, taj čovječuljak će se dići, njegov pogled će postati strašan, njegov dah
će postati bura, i iz njegovih slabih grudi izaći će dovoljno vjetra da se izmijeni oblik Alpa.
Hvala pariškim purgarima, revolucija je osvojila Europu. On pjeva, to je njegovo veselje.
Dovedite u sklad njegovu pjesmu s njegovom prirodom, pa ćete vidjeti! Sve dok pjeva
Carmagnolu, on obara samo Luja XVI.; kad pjeva Marseillaisu, on oslobađa svijet.
Pošto smo dodali ovu bilješku Anglèsovu izvještaju, hajde da se vratimo k našem veselom
društvu. Kao što smo rekli, ručak se primicao kraju.

VI.

Poglavlje u kom se obožava

Razgovori za stolom i ljubavni razgovori; i jedni i drugi su neopipljivi; ljubavni razgovori

su oblaci, razgovori za stolom su dim.
Fameuil i Dahlia su pjevuckali; Tholomyès je pio; Zephine se smijala; Fantine se smiješila;
Listolier puhao u neku crvenu sviralicu, kupljenu u Saint-Cloudu.
Favourite je nježno pogledavala u Blachevella i govorila:
- Blachevelle, ja te obožavam.
To je izazvalo Blachevella da postavi pitanje:
- Što bi ti učinila, Favourite, kad bih te prestao voliti?
 - Ja! - uskliknu Favourite. - Ah! Nemoj to govoriti čak ni u šali! I kad bi me prestao voliti,
uhvatila bih te, izgrebla bih te, bacila bih te u vodu, pozvala bih redare da te uhvate.
Blachevelle se smješkao s uživanjem čovjeka kojemu je netko podraškao samoljublje.
Favourite je nastavljala:
- Jest, zvala bih redarstvo! Ah! Misliš valjda da bih se stidila? Glupane!
Blachevelle se u zanosu izvalio u naslonjač i ponosno zaklopio oba oka. Dahlia, jedući i
dalje, reče tiho Favouriti usred te vike:
- Zar ga baš toliko obožavaš, toga tvoga Blachevella?
- Odvratan mi je - odgovori Favourite istim tonom, uzimajući ponovo viljušku. - Škrt je.
Volim onoga što stanuje preko puta mene. Taj je kako treba, taj mladić, poznaješ li ga? Vidi se
da je stvoren za glumca. Ja volim glumce. Čim dođe kući, majka mu kaže: - Ah, Bože! opet
neću imati mira. Opet će vikati po cijelom stanu. Zar ne razumiješ, dijete, da si mi se popeo na
vrh glave s tom svojom larmom!
- To je zato što ide po kući, po svim kutovima, po tavanu, gdje god stigne - i pjeva, deklamira,
što ti ja sve znam; trebala bi ga čuti! Već zarađuje jedan franak dnevno kod nekog odvjetnika
za prepisivanje spisa. Sin je nekog bivšeg pjevača iz crkve Svetoga Jakova. Ah! silan je. Toliko
me obožava da mi je jednog dana, kad sam miješala tijesto za uštipke, rekao: - Gospođice, kad
biste i od vaših rukavica učinili uštipke, ja bih ih pojeo. - Takve stvari mogu kazati samo
umjetnici. A što je krasan! Ja ću poludjeti za tim mladićem. Ipak kažem Blachevellu da ga
obožavam. Kako mu lažem! Ha? kako mu lažem! Favourite malo zasta pa zatim nastavi:
- Znaš, Dahlia, ja sam tužna. Cijelog je ljeta padala kiša, vjetar mi je dosadan, a neprestano
puše. Blachevelle je grozna škrtica, na trgu samo grašak, ne zna već čovjek što da jede, hvata
me spleen, kako kažu Englezi, maslac je tako skup! pa onda gledaj, nije li sve to odvratno, mi
ručamo u sobi gdje je krevet, dosadio mi takav život.

VII.

Tholomyèsova mudrost

Međutim, dok su neki od njih pjevali, drugi su burno razgovarali i svi su govorili u isti čas;
čula se samo vika. Tholomyès se umiješa.
- Nemojte govoriti tek štogod i previše naglo - uzviknu on. - Suvišna improvizacija
ispražnjuje duhovitost. Pivo koje curi ne vrijedi mnogo. Polako, gospodo. Unesimo
veličanstvenost u naš ručak; jedimo mirno; gostimo se polagano. Ne žuri nam se nikuda.
Gledajte proljeće; ako se žuri, ono je planulo, to jest smrzlo se. Njegova suvišna revnost
upropasti breskve i kajsije. Suvišna revnost obično uništi veselost dobrih ručkova. Samo bez
revnosti, gospodo! Grimod de la Reyniere gleda na tu stvar kao i Talleyrand.
Neki potajni otpor osjećao se u društvu.
- Tholomyèse, ostavi nas na miru - reče Blachevelle.
- Dolje tiranin! - reče Fameuil.
- Bombarda, Bombance (pirovanje) i Bamboche (bekrijanje) - kliknu Listolier.
- Nedjelja postoji - viknu Fameuil.
- Mi smo umjereni - dodade Listolier.
- Tholomyèse - reče Blachevelle - vidi moj mir (mon calme).
- Pa ti si od toga mira (mon calme) markiz - odgovori Tholomyès. Ova ne baš duhovita igra
riječi pala je kao kamen u baru. Markiz od Montcalma bio je tada na glasu rojalist. U kavani su
sve žabe ušutjele.
- Prijatelji - kliknu Tholomyès naglaskom čovjeka koji je opet zauzeo vlast - umirite se. Ne
treba primiti s previše iznenađenja ovu igru riječi koja je pala s neba. Sve što odanle pada ne
mora biti dostojno oduševljenja i poštovanja. Duh leti kao ptica; a vi znate što vam od ptice u
letu pada na glavu; duh vam baca to isto, hoću reći, igru riječi. Igra riječi pada gdje bilo; a duh,
kada je snesao jednu glupost, iščezava u plavetnilu. Jedna bijela pjega, koja padne na stijenu,
ne smeta orlu da lebdi. Daleko je od mene namjera da vrijeđam igre riječi. Ja ih poštujem koliko
one zaslužuju; ništa više. Svi koji su bili najveličanstveniji, najuzvišeniji i najljubezniji u
čovječanstvu, a možda i izvan čovječanstva, pravili su igre riječi. Isus Krist je napravio igru
riječi na račun svetoga Petra, Mojsije na račun Izaka, Eshil na račun Polinika, Kleopatra na
račun Oktavijana. I uzmite u obzir da je ta Kleopatrina igra riječi prethodila bitci kod Actiuma
i da se bez nje nitko više ne bi sjećao grada Toryne, grčko ime koje znači kuhaču. Pošto sam
sve to priznao, vraćam se svojim savjetima. Braćo, ponavljam, budite bez revnosti i bez velike
buke, bez pretjerivanja, čak i u doskočicama, veselju, razbibrizi i igri riječi! Slušajte mene, ja
sam oprezan kao Amphiaris, a ćelav kao Cezar. U svemu mora biti granice, pa čak i u rebusima.
Est modus in rebus. Mora biti granice čak i ručkovima. Vi volite torte s jabukama, moje dame,
ali čak i za kolače treba biti pametan! Proždrljivost često kazni proždrljivca. Povraćanje je Bog
stvorio zato da moralizira želuce. I sjećajte se ovoga: svaka naša strast, čak i ljubav, ima želudac
koji ne valja prepuniti! U svačemu treba u pravo vrijeme napisati riječ finis. Treba se umjeriti,
a ako je potrebno, zaključati vrata svom apetitu, staviti svoje želje u pritvor i uhititi samog
sebe. Mudar je onaj koji zna u pravom času izvršiti svoje vlastito uhićenje. Samo se vi meni
povjerite! Zato što sam malo učio pravo, bar tako kažu moji ispiti, zato što sam latinskim
jezikom branio tezu o načinu na koji su se vršila mučenja u Rimu u doba kada je Munatius
Demens bio kvestor za ocoubojstvo, zato što ću postati doktor, kako izgleda, zato još uvijek,
kako je to inače uobičajeno, ne moram postati glupak. Preporučam vam umjerenost u vašim
prohtjevima. Kao što je istina da se zovem Félix Tholomyès, tako je istina i da sam ovo dobro
rekao. Sretan je onaj koji, kada kucne čas, umije se hrabro odlučiti i abdicirati kao Sula ili
Origen.
Favourite je slušala vrlo pažljivo.
- Félix! - klikne ona - kako je to divna riječ! Volim to ime! To je latinski. Znači Srećko.
Tholomyès nastavi:
- Quirites, gentlemen, caballeros, prijatelji moji! Floćete li da postanete neosjetljivi da i ne
pomišljate na bračnu postelju i da se riješite ljubavi? Ništa jednostavnije. Evo vam recepta:
limunada, gimnastika, težak rad, umarajte se, vucite kamenje, ne spavajte, pijte sodu i čaj od
perunike, uživajte u soku od maka, osim toga strogo držite dijetu, crkavajte od gladi, dodajte
svemu tomu hladne kupke, pojas od suhe trave, olovnu ploču, trljanje Saturnovim likerom i
octene obloge.
- Više volim ženu - reče Listolier.
- Ženu! - nastavi Tholomyès. - Čuvajte se nje. Teško onom tko se preda varljivom ženskom
srcu! Žena je lažna i podla. Ona mrzi zmiju iz zanatske zavisti. Zmija, to je trgovkinja preko
puta.
- Tholomyèse - uzviknu Blachevelle - ti si pijan!
- I jesam! - reče Tholomyès.
- Onda budi veseo - nastavi Blachevelle.
- Drage volje - odgovori Tholomyès. I napunivši čašu, on se diže:
- Slava vinu! Nunc te, Bacche, canam! (A sad, Bakho, da te slavim!) Izvinite, gospođice, to
je španjolski. I evo vam dokaza, senoras: kakav narod, onakva i burad. Kastilijanska aroba
sadrži šesnaest litara, alikantski cantaro dvanaest, kanarijska almuda dvadeset i pet,
balearski kvartin dvadeset i šest, čizma cara Petra trideset. Živio taj car, koji je bio veliki, i
živjela njegova čizma, koja je bila još veća! Gospođe, čujte prijateljski savjet: idući k jednomu,
zalutajte kod drugoga, ako vam se svidi. Suština ljubavi je u lutanju. Ljubav nije stvorena da
kleči i da zaglupi kao kakva engleska sluškinja koja ima žuljeve na koljenima. Ona nije za to
stvorena. Ona veselo luta, ta slatka ljubav. Rečeno je: čovječanski je griješiti; a ja velim: ljubavi
je suđeno da griješi. Gospođe, ja vas sve obožavam. O Zéphino, o Joséphino zbrčkana lica, vi
biste bili divni da niste iskrivljeni. Imate lijepo lice, na koje kao da je netko sjeo iz neopreznosti.
Što se tiče Favourite, o nimfe i muze! Jednog dana je Blachevelle išao ulicom Guérin-Boisseau
i tu spazio jednu lijepu djevojku s bijelim čarapama koja je pokazivala svoje noge. Taj uvod
mu se dopao i Blachevelle se zaljubio. Ona koju je volio bila je Favourite. O Favourite, ti imaš
jonske usne. Bio je neki grčki slikar, po imenu Euphorion, koga su proglasili slikarom usana.
Taj Grk bi bio jedini dostojan da slika tvoja usta. Slušaj! Prije tebe nije bilo stvorenja dostojnog
toga imena. Ti si stvorena da dobiješ jabuku, kao Venera, ili da je pojedeš, kao Eva. Ljepota
počinje s tobom. Spomenuo sam Evu, ti si je stvorila. Zaslužuješ da dobiješ patent za pronalazak
lijepe žene. O Favourite, prestajem vam govoriti ti, jer prelazim iz poezije u prozu. Maloprije
ste spomenuli moje ime. To me je dirnulo; makar tko da smo, ne vjerujemo našim imenima. Ja
se zovem Félix, a nisam sretan. Imena su lažljiva. Ne primajmo slijepo njihova značenja. Miss
Dahlia, ja bih se na vašemu mjestu zvao Roza. Cvijet treba da miriše, a žena da bude duhovita.
Neću ništa kazati o Fantini, to je sanjarka, uvijek zamišljena, osjetljiva; to je duh u obliku nimfe,
stidljiv kao opatica, koja propada u život grizete, ali koja traži utočišta u svojim iluzijama, koja
pjeva, moli se Bogu, gleda u nebo, ne znajući baš točno što vidi ni što radi, i ona, očima
upravljenim u nebo, bludi po vrtu, u kome čuje mnogo više ptica nego što ih ima! O Fantino,
znaj ovo: ja, Tholomyès, ja sam iluzija; ali ona me čak i ne čuje, ta plava kći himere! Uostalom,
sve je u njoj svježina, slatkoća, mladost, blaga jutarnja svjetlost. O Fantino, djevojko dostojna
da se zovete cvijet ili biser, vi ste žena najljepšega Istoka - najljepšega sjaja. Gospođe, evo vam
i drugog savjeta: nemojte se udavati; brak je cijepljenje koje se prima i ne prima; čuvajte se te
opasnosti. Ali što! što ja tu pričam? Uzalud trošim riječi. Djevojke su neizlječive u pogledu
udaje; sve što možemo reći mi mudriji neće spriječiti krojačicu ili obućarsku radnicu da sanja
o bogatom mužu koji nosi dijamante. Pa neka i bude; ali drage moje ljepotice, zapamtite ovo:
vi jedete suviše šećera. Vaša jedina mana, o žene, sastoji se u tom što griskate šećer. O spole
glodavaca, tvoji lijepi bijeli zubi obožavaju šećer. Međutim, slušajte, šećer je sol. Svaka
sol suši. Šećer je sol koja suši najviše. On ispija krvavu tekućinu u žilama; odatle i dolazi
sušenje, a zatim i ovapnjenje krvi; odatle tuberkuloza u plućima; a odatle smrt. I zato je šećerna
bolest isto što i sušica. Dakle nemojte jesti šećera, i živjet ćete. A sada da kažem nešto
muževima. Gospodo, osvajajte. Pljačkajte dragane jedan od drugoga, bez grižnje savjesti.
Lovite na unakrst. U ljubavi nema prijatelja. Svuda gdje se pojavi kakva lijepa žena, naviješten
je rat. Tu nema milosti, rat do kraja! Lijepa žena predstavlja casus belli (uzrok ratu); lijepa žena
je delictum flagrans (flagrantni zločin). Sve navale u povijesti imaju za polaznu točku
cotillonse. Žena je pravo čovjekovo. Romulus je ukrao Sabinjanke, Vilim Saksonke, Cezar
Rimljanke. Muškarac, kojega ni jedna žena ne voli, krstari kao orlušina nad tuđim
ljubavnicama; što se pak tiče mene, sve te nesretne udovce ja upozoravam na
divnu Bonaparteovu proklamaciju vojsci na talijanskom ratištu: »Vojnici, vi oskudijevate u
svemu. U neprijatelja ima svega.«
Tholomyès zastade.
- Ispuši se, Tholomyèse - reče Blachevelle.
U isto vrijeme potpomognut od Listoliera i Fameuila poče pjevati jednu od onih pjesama iz
atelijera, koje su besmislene kao mlatanje granja i šum vjetra, koje se rađaju u dimu lula i s
njime iščezavaju.
Ali to nije moglo utišati Tholomyèsa i njegovo improviziranje; on ispi čašu, opet je napuni
i opet poče:
- Dolje s mudrošću! Zaboravite sve što sam sada rekao. Ne treba da budemo ni mudri ni
oprezni. Ja nazdravljam veselju: budimo veseli! Dopunimo naše pravne nauke ludorijama i
jelom. Živjela priroda! Svijet je jedan veliki dijamant! Ja sam sretan. Ptice su izvanredne.
Kakvo li veselje na sve strane! Slavulj je besplatni operni pjevač. O Louxembourški vrte, o
Georgike u ulici Madame i na aleji Opservatorija! O vi sanjari! O vi dražesne dadilje, što čuvate
djecu, a u isto vrijeme se zanimate i obukom novaka. Godili bi mi američki pampasi da
nema onih arkada pod Odeonom. Moja duša leti u prašume i savane. Sve je lijepo. Muhe zuje
kroz sunčane zrake. Sunce je kihnulo kolibrića. Poljubi me, Fantino.
Pogriješio je, i poljubio Favouritu.

VIII.

Smrt jednoga konja

- Bolje se je da kod Edona nego kod Bombarde - reče Zephine.

- Ja više volim Bombardu nego Edona - izjavi Blachevelle. - Nekako je raskošnije. Više je
azijatski. Pogledajte donju dvoranu. Ima ogledala (glace) na zidovima.
- Ja to (glace, sladoled) više volim u mom tanjuru - reče Favourite.
Blachevelle je navaljivao:
- Gledajte noževe. Kod Bombarde su drške srebrene, a kod Edona koštane. Srebro je svakako
skupocjenije od kosti.
- Osim za one kojima su i vilice srebrne - primijeti Tholomyes.
U tom trenutku gledao je kupolu Invalidskog doma, koja se vidjela s Bombardinih prozora.
Nastupio je zastoj.
- Tholomyèse - uzviknu Fameuil - malo prije smo Listolier i ja imali jednu prepirku.
- Prepirka je dobra stvar - odgovori Tholomyès - a svađa još bolja.
- Prepirali smo se o filozofiji.
- Dobro.
- Koga ti više voliš: Descartesa ili Spinozu?
- Desaugiersa - reče Tholomyès.
Presudivši tako, ispi čašu i nastavi:
- Ja pristajem da živim. Nije sve svršeno na svijetu kad se još može ludovati. Neka je za to
hvala besmrtnim bogovima! Lažemo, ali se smijemo. Tvrdimo, ali sumnjamo. To izlazi iz
silogizma. To je krasno. Na ovoj zemlji još ima ljudskih stvorenja koja umiju veselo otvarati i
zatvarati kutiju iznenađenja i paradoksa. Ovo, gospođo, što pijete tako ravnodušno, to vam je
madeira vino, znate, iz vinograda Coural das Freiras, koji leže tri stotine sedamnaest metara
iznad mora! Pazite kad pijete! Tri stotine sedamnaest! A gospodin Bombarda,
izvrstan gostioničar, daje vam tih tri stotine sedamnaest metara za četiri franka i petdeset
centima.
Fameuil ga opet prekide:
- Tholomyèse, tvoja su mišljenja isto što i zakon. Koji je tvoj najdraži pisac?
- Ber...
- Quin? (Pisac dječjih knjiga.)
- Ne. Choux. (Pisac »Gurmanstva».)
I Tholomyès nastavi:
- Slava Bombardi! On bi bio ravan Munophisu d'Eléphanta, kad bi mogao da mi nađe jednu
egipatsku plesačicu, a Tygelionu iz Heroneje, kad bi mi mogao donijeti jednu heteru. Jer, moje
gospođe, takvih Bombarda je bilo i u Grčkoj i u Egiptu. To tvrdi Apulej. Na žalost uvijek
vidimo iste stvari, a nikad ničeg novog. Nema ničeg neizdanog u svijetu Stvoriteljevu! Nil sub
sole novum (ništa nova pod suncem), veli Solomun; amor omnibus idem (ljubav je kod sviju
jednaka), veli Vergilije; i Carabine se s Carabinom penje u lađu za Saint-Cloud, kao što se
Aspazija ukrcala s Periklom na flotu samosku. Još samo jednu, posljednju riječ! Znate tko je
bila ta Aspazija, gospođe? Iako je živjela u doba kad još žene nisu imale duše, ona je bila duša;
duša ružičaste i purpurne boje, plamenija od vatre, svježija od zore. Aspazija je bila stvorenje
u kome su se dodirivale dvije krajnosti žene; bila je prostitutka-boginja. Sokrat, plus Manon
Lescaut, Aspazija je bila stvorena za slučaj da Prometeju zatreba kakva bludnica.
Tholomyès, sav zapuhan, teško bi se zaustavio da se jedan konj nije baš uto srušio na
riječnom nasipu. Od potresa su odjednom stala i kola i govornik. Radilo se o jednoj kobili,
staroj, mršavoj i dostojnoj živodera, koja je vukla neka teška kola. Kada je stigla pred
Bombardu, ta umorna i pretovarena životinja nije htjela da ide dalje. Taj je događaj privukao
mnoštvo svijeta. Jedva da je kočijaš, psujući i ljuteći se, imao vremena izgovoriti uobičajeno:
do vraga!, popraćeno nemilosrdnim udarcem, a kljuse pade da se više ne digne. Čuvši viku
prolaznika, veseli slušatelji Tholomyèsovi okrenuše se na stranu i Tholomyès se okoristi
slučajem da svoju govoranciju završi ovom melankoličnom strofom (kvareći Malherbov epitaf
ruži):

A kljuse je živjelo, koliko kljuse,

Dužinu jednoga dana.

- Jadni konj - uzdahnula je Fantine.

Dahlia uskliknu:
- Sad će Fantine početi žaliti konje! Je li moguće da netko bude stvoren tako lud!
U tom času Favourite prekriži ruke, zabaci glavu natrag, pogleda odlučno Tholomyèsa i reče:
- Lijepo! A iznenađenje?
- Tako je. Kucnuo je čas - odgovori Tholomyès. - Gospodo, došao je trenutak da iznenadimo
ove dame. Gospođe, pričekajte nas jedan časak.
- To počinje s jednim poljupcem - reče Blachevelle.
- U čelo - dodade Tholomyès.
Svaki od njih poljubio je ozbiljno svoju ljubavnicu u čelo; zatim su se sva četvorica uputili
vratima jedan za drugim, držeći prst na ustima u znak šutnje.
Favourite je pljeskala kad su pošli.
- Već je i ovo zabavno - reče ona.
- Nemojte ostati predugo - promucala je Fantine. - Mi vas čekamo.

IX.

Veseli konac veselja

Kada su ostale same, djevojke su se naslonile na prozore, na svakom dvije po dvije,

ćeretajući, naginjući se i razgovarajući s jednog prozora na drugi.
Vidjele su mladiće kada su izašli iz Bombardine kavane, rukom ispod ruke; oni se okrenuše,
mahnuše im rukom, a zatim iščeznuše u zaprašenoj blagdanskoj gomili, koja navaljuje jedanput
nedjeljno na Elizejske poljane.
- Nemojte ostati predugo - promucala je Fantine. - Bog zna što će nam donijeti! - reče
Zephine.
- Sigurno će biti nešto lijepo - reče Dahlia.
- Ja bih htjela da bude nešto zlatno - dodala je Favourite.
Doskora ih je zabavila vreva na obali, koja se razabirala kroz granje visokih stabala i koja ih
je jako zanimala. Bilo je vrijeme kada polaze poštanska kola. Gotova sve veze s jugom i
zapadom vodile su preko Elizejskih poljana. Većina tih kola su išla nasipom, izlazeći kroz
barijeru Passyja. Svake minute poneka velika kola, žuto i crno obojena, teško natovarena i s
praporcima na konjima, svaka drugog oblika uslijed mnogobrojnih sanduka, puna glava, koje
su za trenutak iščezavale pred okom, prohujila bi kroz gomilu, lomeći pločnik, izbacujući
iskre kao kakva kovačnica, dižući prašinu umjesto dima, kao u nekoj pomami. Ta je vika
veselila djevojke. Favourite je klicala:
- Kakva lupa i lomljava! Rekao bi čovjek da se dižu lanci.
Dogodi se da su jedna od tih kola, koja su se teško raspoznavala kroz gustinu brijestova,
zastala za trenutak, pa zatim opet odjurila u galopu. To je iznenadilo Fantinu.
- Baš je čudno! - reče ona. - Mislila sam da poštanska kola nikada ne staju.
Favourite slegne ramenima.
- Što ova Fantine može da nas iznenadi! Ja je promatram iz čiste radoznalosti. Nju
iznenađuju najobičnije stvari. Pretpostavimo, ja sam putnik i kažem poštanskim kolima: idem
naprijed, uspet ću se na nasipu, kad stignete. Kola stignu, kočijaš me spazi, stane i primi me
u kola. To se događa svaki dan. Ti ne poznaješ život, draga moja.
Tako je prošlo neko vrijeme. Odjednom se Favourite trgne, kao netko koji se budi.
- Slušajte - reče - a iznenađenje?
- Zbilja - dodade Dahlia - to čuveno iznenađenje!
- Dugo su se zadržali - reče Fantine.
I jedva je Fantine tako uzdahnula, kad uđe momak koji ih je dvorio za ručkom. Držao je u
ruci nešto što je sličilo na pismo.
- Što je to? - upita Favourite.
Momak odgovori:
- Pismo koje su ona gospoda ostavila za gospođe...
- Pa zašto ga niste odmah donijeli?
- Zato jer su ona gospoda naložila da ga predamo gospođama tek poslije jednog sata.
Favourite istrgne papir iz ruku momka. To je zbilja bilo pismo.
- Gle - reče ona. - Nema adrese. Ali, evo što piše na kuverti:

OVO JE IZNENAĐENJE

Brzo otpečati pismo, otvori ga i počne čitati (znala je čitati):

»O naše ljubimice!
Vi znate da imamo roditelje. A što su to roditelji, to vam baš nije tako poznato. Oni se zovu
očevi i majke u građanskom zakoniku. Međutim, ti roditelji kukaju, ti starci nas traže, ti dobri
ljudi i te dobre žene nas nazivaju raspikućama, žele da se vratimo i obećavaju nam sva
moguća zadovoljstva. Mi im se pokoravamo, jer smo puni vrlina. U času kada budete čitale ovo
pismo, let vatrenih konja vraćat će nas našim tatama i mamama. Hvatamo maglu, kao što kaže
Bossuet. Odlazimo, otišli smo. Bježimo u naručje Laffitta, a na krilima Caillardovim.
Toulouska pošta nas otima iz ponora, a ponor - to ste vi, o naše lijepe djevojčice! Mi se vraćamo
društvu, dužnosti, redu, punim kasom, brzinom od tri milje na sat. Domovini je potrebno da
budemo, kao cijeli svijet, načelnici, očevi, poljski čuvari, državni savjetnici. Poštujte nas. Mi
se žrtvujemo. Ne oplakujte nas dugo i brzo nas zamijenite. Ako vam ovo pismo bude paralo
srce, rasparajte i vi njega. Zbogom! Gotovo dvije godine smo vas činili sretnima. Nemojte nam
to zamjeriti.
Potpisi: BLACHEVELLE.
FAMEUIL.
LISTOLIER.
FÉLIX THOLOMYÈS.»

» POST-SCRIPTUM. Ručak je plaćen.»

Sve četiri djevojke se zgledaše.

Favourite prva prekide šutnju.
 - Vidite! - uzviknu ona. - Ovo je baš dobra šala. - Vrlo je smiješno, je li, Zephine?
- Mora da je Blachevelle došao na tu ideju - nastavila je Favourite.
- Sad osjećam da ga volim. U tome je stvar.
- Nije - reče Dahlia - to je Tholomyèsova ideja.
Poznaje se.
- Onda - nastavi Favourite - smrt Blachevellu, a živio Tholomyès!
- Živio Tholomyès! - uzviknuše Dahlia i Zephine.
Sve prasnuše u smijeh.
Fantine se smijala kao i ostale.
Jedan sat kasnije, kada se vratila kući, plakala je. To je bila, rekli smo, njena prva ljubav;
ona se bila dala Tholomyèsu kao mužu, i nesretna djevojka je imala dijete.
 KNJIGA ČETVRTA

POVJERITI ZNAČI GDJEKADA I IZDATI

I.

Jedna majka sreće drugu majku

U prvoj četvrtini ovoga vijeka postojala je u Montfermeilu blizu Pariza jedna krčma niže
vrste, koja danas više ne postoji. Tu je krčmu držao neki Thénardier sa svojom ženom. Krčma
se nalazila u Pekarskoj ulici. Nad vratima se vidjela jedna daska, zabijena u zid. Na toj dasci
bilo je nasukao nešto, što je sličilo na jednog čovjeka, koji nosi na leđima drugog čovjeka s
velikim pozlaćenim generalskim epoletama i širokim srebrnim zvjezdicama; neke crvene mrlje
predstavljale su krv; ostatak slike sličio je na dim i vjerojatno predstavljao neku bitku. Ispod
toga se mogao pročitati ovaj natpis:
KOD NAREDNIKA S WATERLOOA.
Nema ništa običnije nego da kakva teretna kola ili taljige stoje pred nekom krčmom.
Međutim kola, ili bolje reći dio kola koji je zakrčivao ulicu pred krčmom Kod narednika s
Waterlooa, jednu večer u proljeće 1818., sigurno bi svojom golemošću privukao pažnju slikara
koji bi tuda prošao.
To je bio prednji dio jednih od onih teretnih kola kakva se upotrebljavaju u šumovitim
predjelima i koja služe za prijenos greda i trupaca. Taj prednji dio sastojao se od jedne masivne
željezne osovine s »jastukom«, u kom se uglavljivalo teško rudo, a stajao je na dva ogromna
kotača. Cjelokupan izgled bio je zdepast, težak i rogobatan. Reklo bi se - podnožje kakvog
golemog topa. Na putovima su kotači, naplatci, osovina i rudo bili sabrali sloj blata i kao da su
bili obojeni nekom gadnom žućkastom bojom, dosta sličnom onoj kojom rado ukrašavaju
crkve. Drveni su dijelovi iščezavali pod blatom, a željezni pod hrđom. Duž osovine je visio
jedan veliki lanac, kojim bi se mogao okovati Golijat da je bio osuđen na robiju. Taj je lanac
podsjećao ne na grede, koje je trebao prenositi, nego na mastodonte i mamute, koji su njime
mogli biti upregnuti; podsjećao je na tamnicu, ali na neku kiklopsku i nadčovječnu tamnicu, i
izgledalo je kao da je bio skinut s kakvog čudovišta. Homer bi njime mogao vezati Polifema, a
Shakespeare Kanibala.
Zašto se taj prednji dio kola nalazio na tome mjestu na ulici? Prvo da zakrči ulicu; zatim da
sasvim zahrđa. U starom društvenom poretku postoje mnoge ustanove, na koje čovjek nailazi
tako na putu, pod vedrim nebom, i za koje ne postoje nikakvi razlozi da se tu nalaze. Sredina
lanca visjela je ispod osovine dosta blizu zemlje, a na krivini, kao na kakvoj njihaljci, sjedile su
te večeri, u divnom zagrljaju, dvije male djevojčice, jedna od oko dvije i pol godine, druga od
osamnaest mjeseci, manja u naručaju starije. Jedan dobro povezani rubac nije im dopuštao da
padnu. Neka majka je vidjela taj strašan lanac i rekla: - Gle, ovo bi moglo biti igračka za moju
djecu!
Oba djeteta, uostalom lijepo odjevena, i kao s naročitom pažnjom, bila su sjajna; reklo bi se
dvije ruže među starim gvožđem; njihove su oči bile pravi trijumf; njihovi svježi obrazi su se
smijali. Jedna je bila smeđa, druga crnomanjasta. Njihova naivna lica bila su dva ushićena
iznenađenja; jedan cvjetni grm, koji se nalazio u blizini, slao je prolaznicima mirise, koji kao
da su dolazili od njih; osamnaestomjesečna djevojčica pokazivala je svoj goli trbuščić sa
čednom bestidnošću iskrenosti. Iznad i oko tih dviju delikatnih glavica, obasjanih srećom i
svjetlošću, ogromna kola, crna od hrđe, gotovo strašna, sva isprepletena grubim krivinama i
uglovima, ukazivala su se kao ulaz u neku pećinu. Nekoliko koraka dalje, sjedeći na pragu
krčme, majka, žena uostalom malo privlačiva izgleda, ali dirljiva u tom trenutku, ljuljala je
djecu s pomoću jedne dugačke vrpce, ne skidajući pogled s njih od straha pred kakvom
nesrećom s onim životinjskim i nebesnim izrazom, kakav je svojstven materinstvu; pri svakom
bi zamahu velike karike oštro zaškripale, kao da su htjele pokazati neku srdžbu; djevojčice su
se ushićivale, zalazeće se sunce miješalo u tu radost i ništa nije bilo tako divno kao ta ćud
slučaja, koji je od jednog titanskog lanca načinio njihaljku za anđelčiće.
Ljuljajući svoje dvije djevojčice, majka je pjevušila neku tada čuvenu romancu:

To mora biti, govorio je ratnik...

Pjesma i motrenje na djecu sprečavali su je da čuje i vidi što se događalo oko nje na ulici.
Međutim, netko joj je bio prišao, kada je počela pjevati romancu, i ona je odjednom čula da
je netko rekao sasvim blizu nje:
- Imate lijepu djecu, gospođo.

- Lijepoj i nježnoj Imogini -

odgovorila je majka, nastavljajući svoju romancu, a zatim okrene glavu. Pred njom, na nekoliko
koraka, stajala je jedna žena. Ta je žena također imala dijete i nosila ga je na rukama.
Osim toga nosila je i jednu dosta veliku torbu, koja je izgledala vrlo teška.
Dijete te žene bilo je jedno od najbožanstvenijih stvorenja koja se mogu vidjeti. Djevojčica
od dvije do tri godine. Mogla se mjeriti s onim drugim dvjema djevojčicama u pogledu
koketnosti haljinice; imala je kapicu od finog platna s čipkama i vrpcama. Suknjica joj je bila
povijena, te joj se vidjele bijele nožice, punačke i čvrste. Bila je divno rumena i zdrava. Lijepa
djevojčica izazvala bi vam želju da zagrizete u jabuke na njenim obrazima. O njenim očima
moglo se samo reći da su morale biti velike i da su trepavice na njima bile krasne. Spavala je.
Spavala je onim snom potpunog povjerenja, koji je svojstven njenim godinama. Materinske
su ruke pune nježnosti; djeca u njima spavaju dubokim snom.
Što se tiče majke, ona je bila siromašnog i tužnog izgleda. Bila je odjevena kao radnica, koja
je na putu da se vrati u seljački stalež. Bila je mlada. Da li je bila lijepa? Možda; ali na njenim
haljinama to se nije opažalo. Njena kosa, iz koje se izdvajao jedan plavi pramen, izgledala je
vrlo gusta, ali je sva iščezavala pod nekom vrstom opatičke kape, ružnom, utegnutom, tijesnom
i vezanom oko lica. Smijeh otkriva lijepe zube, kad ih netko ima; ali ona se nije smijala. Oči joj
ne izgledahu da su bile suhe dugo vremena. Bila je blijeda; izgledala je vrlo umorna i pomalo
bolesna; gledala je svoju djevojčicu, kako spava u njenim rukama, s onim osobitim izrazom
majke koja je sama dojila svoje dijete. Širok plavi rubac, sličan onima što ih upotrebljavaju
invalidi, previjen kao pregača, obavijao joj stas. Ruke su joj bile potamnjele i pune pjega,
kažiprst otvrdnuo i sav izboden iglom. Imala je mrki vuneni ogrtač, šarenu haljinu i grube
cipele. To je bila Fantine.
To je bila Fantine. Teško ju je bilo poznati. Međutim, tko bi je pažljivo promatrao, vidio bi
da je još bila u svojoj ljepoti. Jedna tužna bora, koja kao da je izražavala neki početak ironije,
pravila joj je brazdu preko desnog obraza. Što se tiče njene haljine, one prozračne haljine od
muslina i vrpca, koja je izgledala kao salivena od veselosti, razuzdanosti i glazbe, puna
nestašnosti i parfimirana jorgovanom, ona je bila iščezla kao blistavo inje, koje na suncu čini
utisak dijamanta; ono se stopi i grana ostane crna.
Deset je mjeseci bilo prošlo od one »dobre šale«.
Što se bilo dogodilo za tih deset mjeseci? To se može lako pogoditi. Poslije kajanja -
oskudica. Fantine je odmah izgubila iz vida Favouritu, Zephinu i Dahliju; veza, raskinuta
između prijatelja, razriješila se i između prijateljica; čovjek bi ih jako iznenadio petnaest dana
kasnije, kad bi im rekao da su bile prijateljice; za to više nije bilo nikakvog razloga. Fantine je
ostala sama. Pošto je otac njenog djeteta otišao - nažalost su takovi prekidi uvijek konačni - ona
se našla potpuno osamljena s izgubljenom navikom za posao i sa zadobivenom sklonošću za
zabavom. Veza s Tholomyèsom bila ju je navela da prezire zanat koji je znala, i ona je
zanemarila svoje mušterije; na taj ih je način i izgubila. Nije imala nikakvih sredstava. Fantine
je jedva znala čitati, a nije znala pisati; u djetinjstvu su je naučili samo da potpiše svoje ime;
preko nekog javnog pisara bila je uputila jedno pismo Tholomyèsu, zatim drugo, pa treće.
Tholomyès nije odgovorio ni na jedno. Jednog dana Fantine je čula gdje neke žene govore
gledajući njezinu kćerkicu: - Zar se ta djeca uzimaju ozbiljno? O takvoj se djeci ne vodi računa!
- I ona je pomišljala na Tholomyèsa, koji nije vodio računa o svome djetetu i koji nije uzimao
ozbiljno to nevino stvorenje; i njeno srce je prezrelo toga čovjeka. Međutim, na što se odlučila?
Više nije znala kome da se obrati. Ona je, doduše, pogriješila, ali bit njene duše, sjećamo se,
bila je stidljivost i vrlina. Osjećala je nejasno da će pasti u bijedu i da će skliznuti do najgoreg.
Trebalo je odvažnosti; ona je bila odvažna i odlučila je spašavati se. Došla je na pomisao da se
vrati u svoje rodno mjesto, u Montreuil na moru. Tu će je se možda netko sjetiti i dati joj posla.
Da, ali je trebalo prikriti grijeh. Slutila je da će biti potreban novi rastanak, teži od onog prvog.
Srce joj se stezalo, ali ona se odlučila. Fantine je, vidjet ćemo, bila nadahnuta divljom hrabrošću
života.
Već se bila hrabro odrekla nakita, odjenula se u šareno, a svom svojom svilom, svim svojim
sifonima, vrpcama i čipkama odjenula je kćerkicu, koja joj je bila posljednja, ali sveta taština.
Prodala je sve što je imala, i od toga dobila dvije stotine franaka; kad je platila dugove, ostalo
joj je svega osamdeset franaka. Jednog lijepog proljetnog jutra ona je napustila Pariz, noseći
dijete na leđima. Da ih je netko obje vidio, sažalio bi se. Ta žena je imala na svijetu samo to
dijete, i to dijete je imalo na svijetu samo tu ženu. Fantine je bila dojila svoju kćerku; to joj je
istrošilo grudi i ona je pomalo kašljala.
Više nećemo imati prilike govoriti o g. Tholomyèsu. Reći ćemo samo to da je dvadeset
godina kasnije, pod kraljem Louisom Philippom, bio u pokrajini uvaženi odvjetnik, utjecajan i
bogat birač i vrlo strog porotnik; uvijek je bio čovjek od uživanja.
Oko podne, pošto se je da bi se odmorila, vozila za cijenu od nekoliko krajcara na ondašnjim
malim kolima za okolicu Pariza, Fantine se našla u Montfermeilu, u Pekarskoj ulici.
Kad je prolazila kraj Thénardierove krčme, dvije djevojčice, koje su se ushićivale na svojoj
ogromnoj njihaljki, bile su za nju kao neka vrsta sjaja, i ona se zaustavila pred tim prizorom
radosti.
Ima na svijetu čarobnih stvari. Takva čarobna stvar bile su ove dvije djevojčice za ovu
majku.
Ona ih je promatrala, sva uzbuđena. Prisutnost anđela označuje blizinu raja. Njoj se činilo
da vidi nad tom krčmom tajanstveno OVDJE Providnosti. Te su dvije djevojčice bile tako
očigledno sretne. Ona ih je gledala, divila im se, tako raznježena da se u času kada je
mati odahnula između dva stiha pjesme, koju je pjevala, nije mogla suzdrži a da ne kaže riječi
koje smo već pročitali:
- Imate lijepu djecu, gospođo.
I najokrutnija stvorenja osjete se ganuta kada im milujete djecu. Majka je digla glavu i
zahvalila se, a zatim pozvala prolaznicu da sjedne na klupu pred vratima, ostavši sama na pragu.
Obje žene su razgovarale.
- Ja se zovem gospođa Thénardier - rekla je majka dviju djevojčica.
- Mi držimo ovu krčmu. Zatim, držeći se svoje romance, nastavila je mrmljajući:

To mora biti, ja sam vitez,

Idem u Palestinu.

Ta gospođa Thénardier bila je riđa žena, puna, koščata; tip »soldatuše« u svoj svojoj rugobi.
I - čudna stvar - imala je neki smireni izraz, koji je valjda dolazio od čitanja romana. Mušara -
namiguša, starinski romani, kad se očešu o fantaziju krčmarskih kuharica, proizvode takvo
djelovanje. Bila je još mlada; jedva joj je bilo trideset godina. Da je ta žena, koja je nisko sjedila,
stajala uspravno, možda bi njena visina i herkulska širina njenih pleća kao u sajamskih atleta,
na prvi pogled zaplašile putnicu i pokolebale njeno povjerenje, i otklonile ovo, što ćemo dalje
ispripovijedati. Jedno lice, koje sjedi umjesto da stoji - evo, o čemu mogu često ovisiti ljudske
sudbine.
Putnica je pripovijedala svoju povijest - malko izmijenjenu:
Da je radnica; da joj je muž umro; da nije mogla naći posla u Parizu i da sad ide pokušati na
drugoj strani, u svom rodnome mjestu; da je pošla baš jutros pješice iz Pariza; da se uslijed toga
što nosi dijete umorila i da se popela u kola što idu u Villemomble; da je iz Villemombla došla
pješice u Montfermeil; da je djevojčica nešto malo hodala, ali ne mnogo, jer je mala, i da ju je
morala nositi, pa je dijete zaspalo. Pritom je strastveno poljubila kćerkicu, od čega se djevojčica
probudila. Dijete je otvorilo oči, velike i plave, kao materine, i gledalo, što? ništa, sve s onim
ozbiljnim i gdje kada strogim izrazom djece, što je tajna njihove bistre nevinosti. Reklo bi se
da djeca znaju da su anđeli, i da znaju da smo mi ljudi. Zatim se djevojčica počela smijati, i
usprkos tomu što ju je majka zadržavala, skliznu se na zemlju s nesavladivom energijom malog
stvorenja, koje hoće trčati. Odjednom spazi one druge dvije na njihovoj njihaljci, zaustavi se i
isplazi jezik u znak divljenja. Thénardierova je odvezala svoje kćerke, skinula ih s njihaljke i
rekla: Igrajte se sve tri zajedno.
U njihovoj dobi se djeca lako zbližuju, i poslije jedne minute male su se Thénardierove igrale
s došljakinjom, praveći u zemlji jamice; to ih je vrlo veselilo!
Došljakinja djevojčica je bila vrla vesela; dobrota majke ocrtava se u veselosti djece; uzela
je jedno drvce, kojim se služila kao motikom, pa je energično kopala jamicu, u koju je mogla
zatrpati jednu muhu. Ono što radi grobar, postaje veselo kad to isto čini dijete.
Žene su nastavljale razgovor.
- Kako se zove vaša mala?
- Cosette, to jest Euphrasie. Mala se zvala Euphrasie. Ali od Euphrasie je majka načinila
Cosettu, vođena onim nježnim i ljupkim instinktom majka i prostog svijeta, koji Josephinu
pretvara u Pepitu i Frangoisu u Sillettu. To je neka vrsta pretvaranja riječi, koja dovode
u zabunu svu nauku filologa i etimologa. Mi smo poznavali jednu baku, koja je od Theodora
načinila Gnona.
- Koliko joj je godina?
- Sad će joj se navršiti treća.
- Kao i mojoj starijoj.
Dotle su sve tri djevojčice bile zaokupljene s izrazom dubokog nemira i blaženstva; evo što
se događalo: jedar, veliki crv je izašao iz zemlje; i one su bile ushićene.
Njihova čista čela su se dodirivala; reklo bi se, tri glave pod jednom aureolom.
- Evo, što su djeca! - usklikne Thénardierova. - Kako se brzo zbliže! Čovjek bi se zakleo da
su tri sestre!
Ta je riječ bila iskra, koju je vjerojatno očekivala ona druga majka. Ona je uhvatila
Thénardierovicu za ruku, pogledala joj ravno u oči i rekla joj:
- Hoćete li uzeti moje dijete?
Thénardierova učini jedan od onih iznenađenih pokreta, koji ne znače ni pristajanje ni
odbijanje.
Cosettina majka nastavi:
- Vidite, ja ne mogu odvesti svoju kćerku u svoje rodno mjesto. Posao ne dopušta. S djetetom
se ne može dobiti mjesto. Tamo su ljudi tako smiješni. Sam Bog me je namjerio na vašu
gostionicu. Kad sam vidjela vaše male tako lijepe, tako čiste i zadovoljne, to me je uzbudilo.
Rekla sam: ovo je neka dobra mati. Tako je: one će biti tri sestre. A i ja ću se brzo vratiti. Hoćete
li primiti moje dijete.
 - Vidjet ćemo - reče Thénardierovica.
- Davala bih šest franaka mjesečno.
U tom času javi se jedan muški glas iz dna krčme:
- Ne može za manje od sedam franaka, i to šest mjeseci unaprijed.
- Šest puta sedam, to su četrdeset i dva - reče Thénardierovica.
- Dat ću ih - reče majka.
- I petnaest franaka gore, za prve troškove - doda muški glas.
- Svega pedeset i sedam franaka - reče Thénardierovica.
I kroz te brojeve zapjevucka:
Tako mora biti, govorio je ratnik.
- Dat ću ih - reče majka - imam osamdeset franaka. Ostat će mi dovoljno da odem u rodno
mjesto. Ići ću pješice. Tamo ću zaslužiti novaca i čim budem imala koliko-toliko, doći ću da
uzmem dušicu. Muški je glas dodao:
- Ima li dijete rublja?
- To je moj muž - reče Thénardierovica.
- Razumije se da ima rublja, sirota moja mala. Mislila sam da je vaš muž. I još kakvog rublja!
Čitavu spremu. Sve na tucete; i svilene suknjice kao kakva dama. Sve je to u mojoj torbi.
- To ćete morati dati - nastavio je muški glas.
- Pa nego da ću dati! - reče majka. - Kako bi to bilo da ostavim svoju kćerku golu!
Sad se ukaza gazdino lice.
- Onda je sve u redu - reče on.
Pogodba je sklopljena. Majka je provela noć u krčmi ,dala svoj novac i ostavila dijete,
svezala svoju torbu oslobođenu dječje opreme, i otišla sutra ujutro, računajući da će se skoro
vratiti. Takovi se odlasci izvode mirno, ali je svaki od njih jedno očajanje.
Jedna susjeda Thénardierovih srela je tu majku, kad je odlazila, i vratila se govoreći:
- Sad sam baš vidjela jednu ženu kako plače na ulici da mi se srce paralo.
Kada je Cosettina majka otišla, reče muž ženi:
- To će mi baš dobro doći za mjenicu od sto deset franaka, kojoj je sutra rok. Nedostajalo mi
je pedeset franaka. Znaš da bi mi došao ovrhovoditelj s protestom? Baš si dobru mišolovku
namjestila s tom tvojom djecom.
- I to i ne sanjajući - doda žena.

II.

Prvi nacrt dvaju sumnjivih lica

Uhvaćeni miš bio je vrlo malen; no mačka se raduje i mršavome mišu.

Tko su bili ti Thénardierovi?
Recimo odmah jednu riječ o njima! Dopunit ćemo sliku kasnije.
Ta dva stvorenja mogla bi se usporediti s onim mješovitim staležom, sastavljenim od
prostaka, koji su se podigli, i od inteligentnih ljudi, koji su pali; taj se stalež nalazi između tako
zvanog srednjeg i nižeg staleža, i sadrži u sebi neke nedostatke drugog s gotovo svim
porocima prvog, nemajući ni blagoslovljeni polet radnika, ni poštenu sređenost buržoazije.
To je dvoje bilo od onih patuljastih priroda koje, ako ih kakav mračan oganj nekim slučajem
zagrije, lako postaju čudovišta. Žena je imala osnovu životinje, a muž gradivo lupeža. Oboje su
bili u najvećem stupnju sposobni za onu vrstu odvratnog napredovanja koje se postiže u pravcu
zla. Ima ljudi koji kao takvi vječno uzmiču u mraku, nazaduju u životu više nego što napreduju,
iskorišćuju iskustvo da uvećaju svoju grubost, bivaju sve gori i sve se više prljaju sve jačim
blatom.
 Naročito je Thénardier bio nezgodan za fizionomista. Dovoljno je pogledati neke ljude pa
da čovjek posumnja u njih, da osjeti da su mračni u oba smisla. Nemirni su, kad gledaju za
sobom, a prijeteći, kad gledaju pred sobom. U njima ima nepoznatoga. Jednako se ne
može jamčiti za ono što su činili, kao ni za ono što će činiti. Sjenka u njihovu pogledu ih izdaje.
Dosta je čuti ih da kažu jednu riječ, ili vidjeti jedan njihov pokret, pa naslutiti mračne tajne u
njihovoj prošlosti i mračne zagonetke u njihovoj budućnosti.
Thénardier, ako bi mu se moglo vjerovati, bio je nekada vojnik; narednik, kako je tvrdio;
vjerojatno je sudjelovao u ratu 1815. i držao se dosta hrabro, bar kako se pričalo. Vidjet ćemo
kasnije što je zapravo bilo. Slika nad njegovom krčmom bila je aluzija na jedno njegovo
junačko djelo. Sam ju je naslikao, jer je od svačeg znao da radi pomalo slabo.
To je bilo doba kada je starinski klasični roman, koji je nekad bio Klelija, a sada samo
Lodojska - još uvijek plemenit, ali sve više prostački, spao od gospođice od Scuderia na
gospođu Bournon-Malarme, i od gospođice od Lafayetta na gospođu Barthelemy-Hadot -
raspaljivao zaljubljene duše pariških vratarka, pa čak pomalo pustošio i predgrađa.
Thénardierovica je bila upravo toliko inteligentna da čita tu vrstu knjiga. To joj je bila duševna
hrana. U tom je gubila i ono malo mozga, što je imala; to joj je davalo, dok je bila vrlo mlada,
pa i nešto kasnije, neku vrstu zamišljenog držanja kraj njenog muža, koji je bio nevaljalac s
izvjesnom dubinom, prostak pismen, ako se gramatika ostavi po strani, neotesan i fin u isto
vrijeme, ali koji je u pogledu sentimentalnosti, čitajući Pigault-Lebruna, za »sve što se tiče
lijepog spola«, kao što je govorio u svom žargonu, bio pravi grubijan... Žena mu je bila za deset
ili petnaest godina mlađa od njega. Kasnije, kada su romantično pletene kose počele da sijede,
kada se Megera počela ispoljavati iz Pamele, Thénardierovica je postala samo jedna
debela prosta žena, koja je nekad čitala blesave romane. Međutim, nitko ne može nekažnjeno
čitati gluposti. Iz toga je proizašlo da se njena starija kćerka zvala Eponine. Što se tiče mlađe,
jadna djevojčica zamalo što nije dobila ime Gulnare; imala je zahvaliti ne znam kojem
sretnom preokretu, izazvanom nekim romanom Ducray-Duminila, što je nazvana samo
Azelma.
Uostalom, recimo to mimogred, nije sve bilo smiješno i površno u epohi, na koju ovdje
činimo aluziju, i koja bi se mogla nazvati anarhijom krsnih imena. Kraj romantičnog elementa,
koji smo spomenuli, dolazi i društveni simptom. Danas nije rijetkost da se kakav govedar zove
Artur, Alfred ili Alfonz, i da se grof - ako još ima grofova - zove Toma, Petar ili Jakov. Taj
preokret, koji daje »elegantno« ime čovjeku iz naroda, a seljačko ime aristokratu, nije ništa
drugo nego vrtlog jednakosti. Neodoljiva navala novog duha nalazi se tu kao i svuda. Pod tom
prividnom neskladnošću nalazi se jedna velika i duboka stvar: Francuska Revolucija.

III.

Ševa

Nije dosta biti nevaljao da se ne napreduje. Krčma nije radila.

S pomoću onih pedeset i sedam putničinih franaka Thénardier je izbjegao protest i iskupio
mjenicu. Sljedećeg mjeseca opet im je trebalo novaca; Thénardierovica je odnijela u Pariz
Cosettinu opremu i založila je za šezdeset franaka.. Čim je taj novac bio potrošen,
Thénardierovi su se priučili da gledaju u djevojčici dijete koje drže kod sebe iz milosti, i prema
tomu su i postupali s njom. Pošto više nije imala opreme, odijevali su je u stare suknje i stare
košuljice svoje djece, to jest u krpe. Hranili su je ostacima, malo bolje nego psa, malo gore nego
mačku. Mačka i pas bili su uostalom njeno obično društvo; Cosette je jela pod stolom iz jedne
drvene zdjele slične njihovoj.
 Majka, koja se bila nastanila, kako će se kasnije vidjeti, u Montreuilu na moru, pisala je ili
bolje reći molila druge da pišu svakog mjeseca da bi dobila vijesti o svom djetetu.
Thénardierovi su stalno odgovarali: Cosetti je da ne može biti bolje.
Kad je prošlo prvih šest mjeseci, majka je poslala sedam franaka za sedmi mjesec, i prilično
je redovito slala novac svakog mjeseca. Godina dana nije prošla, a Thénardier je rekao: - Divna
je ta njezina milostinja! Što misli ona, da možemo raditi s njenih sedam franaka? - Pisao joj je
i zahtijevao dvanaest franaka. Majka, koju su uvjeravali da joj je dijete sretno i da »dobro
napreduje», pristala je i poslala dvanaest franaka.
Neke prirode ne mogu voljeti s jedne strane, a da ne mrze s druge. Thénardierovica je
strastveno voljela svoje dvije kćerke, što je činilo da je mrzila ovo tuđe dijete. Žalosno je i
pomisliti da ljubav jedne majke može imati gadnih oblika. Makar koliko malo mjesta da je
Cosette zauzimala kod nje, izgledalo joj je ipak da je ono oduzeto od njenih i da je ta djevojčica
umanjivala zrak koji su njezine kćerke disale. Ta žena, kao mnoge žene njezine vrste, morala
je svakog dana utrošiti izvjesnu količinu milovanja i izvjesnu količinu udaraca i pogrda. Da
joj nije bilo Cosette, sigurno bi njezine kćerke, makar koliko da su bile obožavane, dobile i
jedno i drugo; ali tuđe dijete učinilo im je uslugu da na sebe privuče udarce. Njezine su kćerke
primale samo milovanja. Cosette nije mogla učiniti ni jednu kretnju, zbog koje ne bi
bila obasuta surovim i nezasluženim kaznama. Nježno i slabo stvorenje, koje nije moglo
razumjeti ni ovaj svijet ni Boga, psovano, napadano, bijeno, a koje je gledalo kraj sebe dva mala
stvorenja kao i ona, koja su živjela u sreći!
I pošto je Thénardierovica bila zlobna prema Cosetti, Eponine i Azelma su također bile
zlobne. Djeca su u tim godinama slika majke. Samo je opseg manji, to je sva razlika.
Jedna je godina prošla, a zatim i druga.
U selu se govorilo:
- Ovi Thénardierovi su dobri ljudi. Nisu bogati, pa ipak njeguju jedno siroto dijete, koje im
je ostavljeno.
Držalo se da je Cosettu majka zaboravila. Međutim, kako je Thénardier, tko zna kojim
mračnim putem, bio saznao da je dijete vjerojatno izvanbračno i da ga majka ne smije priznati,
zahtijevao je petnaest franaka, pišući da »stvorenje« raste i jede, i prijeteći da će je vratiti.
- Neka se ne šali sa mnom! - vikao je - bacit ću joj tu balavicu usred svih njezinih tajna.
Mora povisiti. - Majka je platila petnaest franaka.
Dijete je raslo iz godine u godinu, a s time i njegova bijeda.
Sve dok je Cosette bila mala, patila se za ostalo dvoje djece; kad se počela malo razvijati, to
jest još prije pete godine, postala je sluškinja u kući.
Pet godina, reći će netko, to je nevjerojatno. Nažalost je to istina. Nismo li, nedavno, vidjeli
da je bio osuđen neki Dumolard, koji je odrastao bez oca i majke i postao razbojnik, i koji je
još pete godine, tako barem tvrde službeni dokumenti, pošto je bio bez ikoga na svijetu, »radio
da živi, i krao«?
Cosettu su tjerali da trči, da čisti sobe, dvorište, ulicu, da pere posuđe, pa čak i da nosi terete.
Thénardierovi su to prije smatrali da su u pravu da tako postupaju što je majka, koja se još
uvijek nalazila u Montreuilu na moru, počela plaćati neuredno. Nije platila već nekoliko
mjeseci.
Da se ta majka vratila u Monfermeil poslije tri godine, ona više ne bi prepoznala svoje dijete.
Cosette, onako lijepa i svježa, kada je donesena u tu kuću, bila je sada mršava i blijeda. Imala
je ne znam kakvo bojažljivo držanje. - Podmukla! - govorili su Thénardierovi.
Nepravda ju je bila načinila grubom, a bijeda ružnom. Ostajale su joj samo lijepe oči, koje
su ulijevale sažaljenje, jer kako su bile velike, činilo se da odaju još veću tugu.
Bilo je žalosno vidjeti - zimi - to jadno dijete, kome još nije bilo šest godina, kako dršće pod
starim poderanim dronjcima i čisti ulicu još prije zore jednom ogromnom metlom u promrzlim
malim ručicama i sa suzom u oku.
 U cijelom kraju zvali su je Ševa. Priprosti svijet, koji voli slike u govoru, našao se pobuđen
da dade to ime tome malom biću, ne većem od ptičice, drhtavom, zaplašenom i naježenom, koje
se svakog jutra prvo budilo u kući i u selu i bilo uvijek na ulici ili u polju prije zore.
Samo - sirota Ševa nije nikad pjevala.
 KNJIGA PETA

PADANJE

I.

Povijest jednog napretka u proizvodnji crne staklarije

Što je međutim bilo s tom majkom koja, po kazivanju ljudi iz Montfermeila, kao da je bila
zaboravila svoju kćerku? Gdje se nalazila? Što je radila?
Kada je ostavila svoju malu Cosettu kod Thénardierovih, ona je nastavila put i došla u
Montreuil.
To se događalo, kao što se sjećamo, 1818.
Fantine je bila otišla iz svog rodnog mjesta prije desetak godina. Montreuil se bio izmijenio.
Dok je Fantine polagano padala iz bijede u bijedu, njeno rodno mjesto je bilo napredovalo.
Za posljednje dvije godine dogodio se tu jedan od onih industrijskih preokreta, koji
predstavljaju velike događaje za male krajeve.
Ova je pojedinost važna i mislimo da je korisno zadržati se na njoj; moramo je, tako reći,
podvući.
Od pamtivijeka je u Montreuilu bila razvijena industrija imitiranja engleskog ahata i crnog
njemačkog stakla. Ta je industrija uvijek samo životarila uslijed skupoće sirovina, koja je
utjecala na radnu snagu. U doba kada je Fantine došla u Montreuil, postignut je neviđen
preobražaj u toj proizvodnji »crnih artikla«. Krajem godine 1815. nastanio se u tome mjestu
neki nepoznati čovjek i bio došao na ideju da u proizvodnji upotrijebi lak namjesto smole i da
zatvaranje grivna postigne priljubljenim krajevima metalnih dijelova umjesto zalemljivanja.
Ta vrlo mala promjena bila je čitava revolucija.
Ta vrlo mala promjena je zapravo nevjerojatna smanjila cijene sirovina, što je dalo
mogućnosti: prvo da se bolje nagradi radna snaga, blagostanje za cijeli kraj; drugo da se
poboljša proizvodnja, korist za kupca; treće da se prodaje jeftinije s tri puta većom zaradom,
dobit za tvorničara.
I tako, od jedne ideje tri rezultata.
U vremenu kraćem od tri godine pronalazač ovog načina rada postao je bogat, što je bilo
dobro, i obogatio sve oko sebe, što je bilo još bolje. On je bio stranac u okrugu. O njegovu
podrijetlu nije se znalo ništa; o početku njegova rada nešto malo.
Govorilo se da je bio došao u to mjesto s vrlo malo novca, najviše nekoliko stotina franaka.
Od tog mršavog kapitala, stavljenog u službu jedne oštroumne ideje i stalno uvećavanog
radom i oštroumnošću, on je stvorio svoje bogatstvo i bogatstvo toga kraja.
Kod svog dolaska u Montreuil imao je i odijelo i držanje i govor kakvog radnika.
Po svemu izgleda da se je na dan, kada je kao nepoznat došao u mali gradić Montreuil, jedne
prosinačke večeri, s torbom na leđima i batinom u ruci, nekakav veliki požar pojavio u
općinskoj kući. Taj je čovjek jurnuo u vatru i spasio, stavljajući svoji život na kocku,
dvoje djece oružničkog satnika; to je bilo razlogom da nitko nije ni pomislio na to da zatraži od
njega putnicu. Kasnije se saznalo za njegovo ime. Zvao se čiča Madeleine.

II.

Madeleine
 Bio je to čovjek od kojih pedeset godina, zabrinutog izgleda i dobar. To je sve što se moglo
reći o njemu.
Zahvaljujući brzom usavršavanju industrije, koju je tako divno bio preobrazio, Montreuil je
bio postao znatno poslovno središte. Španjolska, koja troši mnogo crnog ahata, naručivala je
svake godine ogromne količine. Montreuil je u toj trgovini bio gotovo takmac Londona i
Berlina. Prihodi čiče Madeleinea bili su toliki da je nakon druge godine mogao podignuti veliku
tvornicu, s dvije prostrane radionice, jednu za muškarce, a drugu za žene. Svaki se gladuš
mogao tu pojaviti i bio je siguran da će dobiti posla i kruha. Čiča Madeleine tražio je od ljudi
dobru volju, od žena čestit život, od sviju poštenje. Radionice je odijelio da rastavi spolove te
da djevojke i žene ostanu razborite. U tom je bio neslomljiv. Jedino u tome bio je u neku ruku
nesnošljiv. Za takvu strogost imao je to više razloga što je prigoda za raskalašenost bilo u
izobilju, jer je Montreuil bio posadni grad. Uostalom, njegov je dolazak bilo dobročinstvo, a
njegova prisutnost djelo Providnosti. Prije nego što je došao čiča Madeleine, sve je u tom kraju
bilo čemerno; sada je sve živjelo zdravim životom rada. Snažno gibanje grijalo je sve i svugdje
je prodiralo. Prosjačenje i bijeda bili su nepoznati. Nije bilo tako prazna džepa u kojemu ne bi
bilo nešto novca, niti toliko siromašna stana u kom ne bi bilo malo veselja.
Čiča Madeleine zapošljavao je svakoga. Zahtijevao je samo jednu stvar: budite čestit
čovjek!, budite čestita djevojka!
Kao što smo rekli, usred te djelatnosti, čiji je on bio tvorac i oslonac, čiča Madeleine se
bogatio, ali - i to je čudna stvar kod jednog trgovca - nije izgledalo da mu je to bila glavna briga.
Činilo se da je mnogo mislio na druge, a malo na sebe. Godine 1820. znalo se da je imao
šest stotina trideset tisuća franaka, uloženih na svoje ime kod Laffitta; ali prije nego što je sebi
zadržao tih šest stotina trideset tisuća franaka, bio je potrošio više od milijuna na grad i sirotinju.
Bolnica je bila slabo opremljena; on je poklonio deset postelja sa svima potrebama.
Montreuil je podijeljen na gornji i donji grad. Donji grad, u kom je on stanovao, imao je samo
jednu školu, smještenu u nekoj ruševnoj kući; on je podigao dvije nove, jednu za djevojčice,
drugu za dječake. Učiteljima je od svoga novca davao dodatak dva puta veći od njihove bijedne
državne plaće, i jednog dana rekao je nekomu, koji se tome čudio: - Prva dva državna činovnika,
to su dojkinja i učitelj. Osnovao je o svom trošku jedno sklonište za malu djecu, što je u to doba
bilo gotovo nepoznato u Francuskoj, i bolesničku blagajnu za stare i nemoćne radnike. Pošto je
njegova tvornica bila kao neko središte, oko nje se podigla čitava četvrt, u kojoj stanovahu
mnogobrojne siromašne obitelji; on je tu osnovao besplatnu ljekarnu.
U prvo vrijeme, u početku njegova rada, dobričine su govorile: - Čovjek koji se hoće
obogatiti! - Kada se vidjelo da on obogaćuje cijeli kraj prije nego što bi se sam obogatio, iste
dobričine su rekle: - Ambiciozan čovjek! - To je izgledalo to vjerojatnije što je taj čovjek
bio pobožan i prilično redovito polazio u crkvu, što se u to doba vrlo dobro gledalo. Išao je
redovito na jutarnju misu svake nedjelje. Zastupnik iz toga mjesta, koji je u svačemu nazirao
konkurenciju, brzo se počeo uznemirivati zbog te pobožnosti. Taj zastupnik, koji je bio član
zakonodavnog tijela pod Carstvom, ispovijedao je vjerske ideje oca oratorijanca, poznatog pod
imenom Fouché. Kad je bio sam, on se smješkao pomišljajući na Boga. Ali kad je vidio bogatog
tvorničara Madeleinea kako ide u sedam sati na misu, on se odlučio natkriliti ga; uzeo je jednog
jezuitskog fratra za ispovjednika i odlazio na glavnu misu i večernjicu. Glavno sredstvo
ambicije bilo je u to vrijeme - u punom smislu riječi - trčanje u crkvu. Sirotinja je izvukla od te
zastupnikove pobožnosti isto tako koristi kao dragi Bog, jer je uvaženi zastupnik osnovao još
dvije postelje u bolnici; tako ih je bilo dvanaest.
Međutim, godine 1819., jednog se jutra pronio glas da će na prijedlog g. načelnika, a s
obzirom na usluge učinjene zemlji, kralj imenovati čiču Madeleinea predsjednikom općine
grada Montreuila.
Oni koji su bili proglasili toga došljaka za »ambicioznog čovjeka«, jedva su dočekali tu
priliku da uzviknu: - Što smo rekli? - Cijeli je Montreuil bio uzrujan. Glas je bio sasvim ozbiljan.
Nekoliko dana kasnije objavljeno je imenovanje u Moniteuru. Sutradan je Madeleine odbio tu
čast.
Te iste godine 1819., proizvodi, izrađeni po sustavu koji je pronašao Madeleine, bili su
izloženi na industrijskoj izložbi; prema izvještaju jurya kralj je imenovao pronalazača vitezom
Počasne legije. Novo uzbuđenje u gradu. - Dabome! Htio je dobiti križ! - Čiča Madeleine
je odbio križ.
Zaista, taj je čovjek bio prava zagonetka. Dobričine su doskočile svojoj neprilici, govoreći:
- Na kraju krajeva, to je neki pustolov.
Vidjeli smo da mu je kraj dugovao mnogo i da mu je sirotinja dugovala za sve što je imala;
bio je toliko koristan da su ga najzad morali poštovati, a bio je tako dobar da su ga morali
voljeti; osobito su ga obožavali njegovi radnici i on je primao to obožavanje s
izvjesnom melankoličnom ozbiljnošću. Kada je bilo utvrđeno da je bogat, »ličnosti iz društva«
počeše ga pozdravljati, a u gradu su ga zvali gospodin Madeleine; njegovi radnici i djeca zvali
su ga i nadalje čiča Madeleine i to je kod njega izazivalo najslađi osmijeh. Što se više penjao,
to je više bio pozivan kod pojedinaca. »Društvo« je htjelo privući ga k sebi. Mali i tašti
montreuilski saloni, koji dakako ne bi u početku htjeli ni čuti da prime jednog obrtnika, otvarali
su se sada širom pred milijunašem. Pozivali su ga na sto načina. On je odbijao.
I ovog puta dobričine ne bijahu u neprilici. - To je neotesan i nekulturan čovjek. Tko bi znao
odakle je i što je bio. Uostalom, ne bi se znao ni ponašati. Tko zna umije li i čitati.
Kad su vidjeli da zarađuje, rekli su: trgovac je. Kad su vidjeli da poklanja novac, rekli su:
ambiciozan čovjek. Kad su vidjeli da odbija počasti, rekli su: pustolov. Kad su vidjeli da odbija
svijet, rekli su: glupan. Godine 1820., pet godina poslije njegova dolaska u Montreuil,
usluge, što ih je bio učinio zemlji, bile su tako sjajne, a želja cijeloga kraja tako jednodušna da
ga je kralj ponovno imenovao predsjednikom općine. Opet je odbio ali se načelnik opirao
njegovu odbijanju, i svi značajniji ljudi došli da ga mole, narod ga zaklinjao na ulici, i
navaljivanje je bilo tako jako da je naposljetku pristao. Primijetilo se da ga je na to ponukala
poglavito jedna žena, koja mu je sa svoga praga doviknula: - Dobar predsjednik je koristan.
Zar se čovjek uklanja pred dobrim, koje može učiniti?
To je bila treća faza njegova penjanja. Čiča Madeleine je postao gospodin Madeleine,
gospodin Madeleine je postao gospodin predsjednik.

III.

Ulošci kod Laffitta

Uostalom, on je živio najjednostavnijim načinom života, kakovim je živio od prvoga dana.

Imao je prosijedu kosu, ozbiljan pogled, pocrnjelo lice radnika, zamišljen izraz filozofa. Nosio
je obično šešir sa širokim obodom i dugačak redengot od proste tkanine, zakopčan do vrata.
Vršio je svoju dužnost predsjednika, ali izvan te dužnosti živio je osamljen. Govorio je s malo
ljudi. Izbjegavala je posjete, pozdravljao užurbano i brzo se gubio, osmjehivao se da ne bi
morao razgovarati, davao da se ne bi morao osmjehivati. Žene su o njemu govorile: - Dobar
medvjedi - Uživao je u šetnji poljima.
Jeo je uvijek sam, s otvorenom knjigom pred sobom i čitajući. Imao je malu, ali dobro
sastavljenu biblioteku. Volio je knjige; knjige su hladni, ali sigurni prijatelji. Koliko je više s
bogatstvom dobivao i slobodnog vremena, činilo se da ga upotrebljava na podizanje svoje
inteligencije. Otkako se nalazio u Montreuilu, opažalo se da mu je način govora iz godine u
godinu postajao sve uglađeniji, probraniji i milozvučniji. Rado je nosio pušku, kada bi išao na
izlet, ali se rijetko služio njome. Kad bi mu se to slučajno desilo, zgodici su mu bili tako sigurni
da je zadavao strah. Nikada nije ubio kakvu nevinu životinju. Nikada nije gađao male ptice.
 Iako nije više bio mlad, govorilo se da je nevjerojatno snažan. Pritekao bi u pomoć onome
kome je to bilo potrebno, podigao bi kakvog konja, izvukao zaglibljena kola, uhvatio za rogove
pobjeglog bika. Džepovi su mu bili puni novca, kad je izlazio, a prazni, kad se vraćao. Kad bi
prošao kakvim selom, odrpana dječurlija je trčala veselo za njim i okruživala ga kao roj muha.
Slutilo se da je morao nekad živjeti u polju, jer je znao mnogo korisnih i nepoznatih stvari,
o kojima je govorio seljacima. Učio ih je da uništavaju žitne moljce posipanjem pukotina na
podu hambara slanom vodom, i da rastjeruju leptire vješanjem raznih biljaka po kućama
i zidovima. Imao je »recepte« za uništavanje na njivi raznog korova, kukolja i trava, koje kvare
žito. Umio je braniti od štakora kućice za pitome zečeve jednostavnim mirisom arapskog
praseta, kojim je posipao daske.
Jednog dana je gledao neke seljake kako čupaju koprivu. On je gledao tu hrpu iščupane i već
osušene trave, i rekao je: - To je sad propalo. A moglo je biti korisno, kad bi ljudi znali da to
iskoriste. Kad je kopriva mlada, lišće joj se upotrebljava kao izvrsno zelje; kada je zrela, njena
su vlakna i konci kao u kudjelje i lana. Platno od koprive vrijedi isto toliko, koliko i platno od
kudjelje. Isjeckana kopriva je dobra za piliće; tucana je dobra za goveda. Sjeme od kopriva
pomiješano sa zoblju daje svijetlost dlaci u stoke; korijen pomiješan sa solju daje lijepu žutu
boju. Kopriva uostalom predstavlja i odlično sijeno, koje se može dva puta kositi. A što treba
koprivi? Malo zemlje, nikakve njege, nikakve obrade. Samo što zrno pada, čim sazrije, i teško
se bere. To je sve. S malo truda kopriva bi bila korisna; zapostavljaju je, i ona postaje štetna.
Zbog toga je ubijaju. Koliko ima ljudi koji sliče na koprivu! - Poslije kratke šutnje doda: -
Prijatelji, zapamtite ovo, nema ni hrđavih biljaka, ni hrđavih ljudi. Ima samo rđavih ratara.
Djeca su ga voljela i zbog toga što je znao praviti vrlo lijepe stvari od slame i kokosova
oraha.
Kad bi vidio vrata kakve crkve zastrta crninom, on bi ušao; išao je na sprovode, kao drugi
na krstitke. Tuđi gubici privlačili su ga, jer je bio vrlo blag; on bi se umiješao među ožalošćene
prijatelje, među članove obitelji u crnini, među svećenike, koji gunđaju oko odra. Činilo se da je
rado uzimao za predmet svojih razmišljanja one pogrebne pjesme, kroz koje se naslućuje drugi
svijet. Pogledom uprtim u nebo, on je slušao, s nekom težnjom da se približi tajnama
beskrajnosti, one tužne glasove, koji kao da se čuju na rubu mračnog ponora smrti.
Činio je mnoštvo dobrih djela, krijući se, kao što se čovjek krije zbog svojih zlih djela. Ulazio
bi u kuće krišom, s večeri; penjao se kradom uza stepenice. Gdjekoji bijednik, vrativši se u
svoju sobicu, primijetio bi da su mu gdjekada vrata, za njegove odsutnosti, otvarana i
obijana. Siromah bi uzviknuo: - Tu je bio zločinac! - Ušao bi i prvo što bi vidio, bio bi dukat
zaboravljen na stolu. »Zločinaca« je bio čiča Madeleine.
Bio je ljubazan i tužan. Narod je govorio: - Bogat čovjek, koji ne izgleda bahato. Sretan
čovjek, koji ne izgleda zadovoljan.
Neki su nagoviještali da je to tajanstven čovjek, i tvrdili da još nitko nije bio u njegovoj sobi,
koja da je prava pustinjačka ćelija, u njoj pješčane ure s krilima, ukrašenim kostima i mrtvačkim
glavama. O tome se mnogo govorilo, tako da je jednog dana nekoliko elegantnih i zluradih žena
iz Montreuila došlo i reklo mu:
- Gospodine predsjedniče, pokažite nam vašu sobu. Kažu da je to špilja. - On se osmjehnuo
i uveo ih odmah u tu »špilju«. Bile su dobro kažnjene za svoju radoznalost. U sobi je bilo
namještaja samo od mahagonija, dosta ružnog, kao što je svaki namještaj te vrste, a bio je
obložen tapetama po šezdeset krajcara. Ništa više nisu mogle primijetiti, osim dva svijećnjaka
stare izradbe, koji su stajali na kaminu i koji kao da su bili srebreni, »jer su bili žigosani«.
Primjedba puna purgarskoga duha.
Ipak se i dalje govorilo da još nitko nije bio u toj sobi i da je to pustinjačka špilja, utočište
sanjara, jazbina, grob.
A šuškalo se i to da ima »ogromne« svote u pologu kod Laffitta, s tom osobinom što mu one
uvijek stoje na raspolaganju, tako da bi g. Madeleine, dodavali bi, mogao doći jednog jutra k
Laffittu, potpisati priznanicu i odnijeti svoja dva ili tri milijuna za deset minuta. Zapravo su se
ta »dva-tri milijuna« svodila, kao što smo rekli, na šest stotina trideset ili četrdeset tisuća
franaka.

IV.

G. Madeleine u koroti

Početkom godine 1321. javile su novine smrt g. Myriela, biskupa digneskog, nazvanog
»Presvijetli Bienvenu«, koji je umro kao svetac u svojoj osamdeset i drugoj godini.
Biskup digneski - dodajmo ovdje jednu pojedinost, koju su listovi propustili spomenuti - bio
je već nekoliko godina prije smrti slijep, i zadovoljan što je slijep, jer je njegova sestra bila kraj
njega.
Da kažemo uzgred, biti slijep i biti voljen, to je zaista - na ovom svijetu, gdje ništa nije
potpuno - jedan od najčudnijih i najizvrsnijih oblika sreće. Imati neprekidno kraj sebe ženu,
kćerku, sestru, jedno ljupko stvorenje, koje je tu zato što vam je potrebno i što ni ono ne može
bez vas, znati da ste neophodni za onoga koji vam je potreban, moći uvijek izmjeriti veličinu
njene naklonosti prema vremenu; koje provodi kraj vas i reći: kad mi posvećuje sve svoje
vrijeme, znači da mi je dala sve svoje srce; vidjeti misao umjesto lice, konstatirati
vjernost jednoga bića u mraku svijeta, čuti šum jedne suknje kao lepršanje krila, čuti to žensko
stvorenje, kako ide tamo-amo, izlazi, ulazi, govori, pjeva, i pomišljati da ste vi središte tih
koraka, tih riječi, tog pjevanja, ispoljiti svakog trenutka svoju vlastitu privlačnost, osjetiti se
toliko moćniji koliko ste slabiji, postati u tami i zbog tame zvijezda oko koje kruži taj anđeo -
malo je sreća koje dostižu ovu. Vrhunac sreće u životu, to je uvjerenje da smo voljeni; voljeni
sebe samog radi, ili još bolje i mimo sebe samog; ta uvjerenje ima slijep čovjek. U toj beskrajnoj
nevolji biti poslužen znači biti milovan. Ne manjka li štogod slijepomu čovjeku? Ne. Čovjek
ne gubi svjetlost time što dobiva ljubavi I kakvu ljubavi Ljubav, svu sagrađenu od vrline. Nema
sljepoće, gdje ima sigurnosti. Pipajući, duša traži dušu i nalazi je. I ta tražena i nađena duša je
žena. Jedna ruka vas podržava, njena ruka; jedne usne ljube vaše čelo, njene usne; osjetite kraj
sebe jedan dah, ona je. Imati je svu, od njenog obožavanja do njenog sažaljenja, ne biti nikad
ostavljen, raspolagati njenom slabošću, koja je za vas pomoć, naslanjati se na tu nesavitljivu
trščicu, dodirivati svojim rukama Providnost i moći je zagrliti, doticati se Boga, kakve li
radosti! Srce, taj nevidljivi nebeski cvijet, nalazi se u nekom tajanstvenom rascvjetavanju. Taj
mrak ne bi čovjek dao za svekoliku svjetlost. Duša anđeo je tu, uvijek tu; ako se udalji, ona se
opet i vrati; iščezava kao san, pojavljuje se kao stvarnost. Osjetite da se približava neka toplota,
eto je. Iz vas struji vedrina, veselost, ushićenje; postajete jasnoća u noći. Uz to tisuću različitih
pažnja. Malenkosti, koje su ogromne u toj praznini. Najneizreciviji zvuci ženskoga glasa tu su
da vas ljuljaju i da vam nadoknade izgubljeni svijet.
To je raj u tami.
Iz toga raja je Presvijetli Bienvenu prešao u onaj drugi.
Vijest o njegovoj smrti javio je list, koji je izlazio u Montreuilu. Sutradan se g. Madeleine
pojavio u crnini i s florom oko šešira.
Ta je žalost primijećena u gradu i o njoj se govorilo. To je bacalo kao neku svjetlost na
podrijetlo g. Madeleinea. Izveden je iz toga zaključak da je on bio u nekoj rodbinskoj vezi s
prečasnim biskupom. U crnini je zbog biskupa digneskog, rekli su saloni; to je jako podiglo
ugled g. Madeleines i donijelo mu naglo i jednim mahom izvjesno uvažavanje kod otmjenog
svijeta u Montreuilu. Mikroskopski aristokratski dio toga mjesta pomišljao je na to da dokine
karantenu nad g. Madeleineom, po svoj prilici biskupovim rođakom. G. Madeleine je primijetio
da je postigao to unapređenje, po češćem klanjanju starijih žena i češćem osmjehivanju mlađih.
Jedne večeri, jedna od najstarijih dama iz tog malog visokog svijeta, osmjelila se da ga upita: -
Gospodin predsjednik je bez sumnje rođak pokojnog biskupa digneskog?
Rekao je: - Nisam, gospođo!
- Ali - nastavila je udovica - vi nosite za njim korotu?
Odgovorio je: - To je zato što sam u mladosti bio sluga u njegovoj obitelji.
Još nešto su primijetili: kad bi god kroz grad prošao kakav mali savojski dimnjačar, idući iz
mjesta u mjesto da čisti dimnjake, g. predsjednik bi ga pozvao, pitao ga za ime i dao mu novac.
Mali dimnjačari su to znali i mnogo ih je tuda prolazilo.

V.

Nejasna svjetlost na obzorju

Malo-pomalo i s vremenom je pao svaki otpor. U početku su protiv g. Madeleinea - kao po

nekom zakonu, kome se moraju podvrći svi oni koji se dižu - dizana ocrnjivanja i klevete, zatim
se sve svelo na zlobu, zatim na zajedljivost, i naposljetku je sve iščezlo; poštovanje je
postalo potpuno, jednodušno, srdačno, i došao je jedan čas, oko 1821., kada je riječ: gospodin
predsjednik izgovarana u Montreuilu istim tonom kojim je riječ: Presvijetli biskup izgovarana
u Digneu 1815. Iz deset milja okolice ljudi su dolazili da pitaju savjeta u g. Madeleinea. On
je izravnavao sporove, sprječavao parnice, mirio neprijatelje. Svaki ga je uzimao za suca kao
po nekom pravu. Činilo se da mu je dušu sačinjavala knjiga prirodnih zakona. Bilo je to kao
neka zaraza poštovanja, koja je kroz sedam ili osam godina i malo po malo obuzela cijeli
kraj. Jedan jedini čovjek, u gradu i u okružju, oteo se potpuno iz te zaraze, i što god radio čiča
Madeleine, ostao je otporan, kao da ga je neka vrsta instinkta, nezadovoljivog i
nepokolebljivog, vodila i uznemirivala. Čini se zaista da kod nekih ljudi postoji pravi životinjski
instinkt, čist i potpun, kao svaki instinkt, koji stvara antipatije i simpatije, koji neizbježno
odvaja jednu prirodu od druge, koji se ne koleba, koji se ne buni, nikad se ne pritajuje niti kaje,
jasan u tami, nepopustljiv, zapovjedan, otporan prema svim savjetima inteligencije i prema
svim razlozima razuma, i koji, makar kakva bila sudbina, potajno nagovješćuje čovjeku psu
prisutnost čovjeka mačke, i čovjeku lisici prisutnost čovjeka lava.
Čest kada bi g. Madeleine prolazio ulicom, tih, ljubazan, okružen blagoslovom sviju,
događalo se da se jedan čovjek visoka rasta, u redengotu zagasito sive boje, oboružan debelim
štapom i sa šeširom na glavi spuštena oboda, okrene naglo za njime i da ga prati pogledom, sve
dok ne iščezne, prekriživši ruke, klimajući lagano glavom i podižući svoju gornju usnu donjom
usnom sve do nosa, praveći lice, koje kao da je htjelo reći: - Ma tko je taj čovjek? - Sigurno
sam ga negdje vidio. - Uostalom, mene ne može prevariti.
To lice, ozbiljno nekom gotovo prijetećom ozbiljnošću, bilo je jedno od onih koja, kada ih
promatrač makar i časovito vidi, zadržavaju njegovu pažnju.
Zvao se Javert, a pripadao je redarstvu.
U Montreuilu je vršio tešku, ali korisnu službu nadzornika. Nije vidio Madeleineov početak.
Javert je imao zahvaliti za mjesto, na kom se nalazio, g. Chabouilletu, tajniku ministra grofa
Anglesa, tadašnjeg prefekta redarstva u Parizu. Kada je Javert došao u Montreuil, bogatstvo
velikog tvorničara već je bilo svršena stvar, i čiča Madeleine je već bio postao gospodin
Madeleine.
Izvjesni redarstveni činovnici imaju osobitu fizionomiju, u koju se upliće izraz niskosti,
pomiješan s izrazom autoriteta.
Po našem uvjerenju, kada bi duše bile providne za naše oko, vidjela bi se jasno ta čudna stvar
da svako lice u ljudskom rodu odgovara kojoj bilo vrsti iz životinjskog carstva; i lako bi se
raspoznala ova istina, koju su mislioci jedva uočili: da su od oštrige do orla, od svinjčeta do
tigra, sve životinje u ljudima i da je svaka od njih u jednom čovjeku. Gdje-kada čak i više njih
najednom.
Životinje nisu ništa drugo do personifikacije naših vrlina i mana, koje blude pred našim
očima kao vidljiva utjelovljenja naših duša. Bog nam ih pokazuje da nas potakne na
razmišljanje.
Javerta je rodila u zatvoru neka gatalica iz karata, kojoj je muž bio na teškoj robiji. Rastući,
on je pomišljao da se nalazi izvan društva, i bio je izgubio nadu da će ikad ući u njega. Primijetio
je da društvo neumoljivo odbija od sebe dva staleža ljudi: one koji ga napadaju, i one koji ga
čuvaju; on je trebao birati samo između ta dva staleža; on je u isto vrijeme osjećao u sebi neku
strogost, urednost i časnost, na koje se nadovezivala neopisiva mržnja prema rasi cigana, u koje
je i on pripadao. Stupio je u redarstvo.
U toj je službi uspio. U četrdesetoj godini bio je nadzornik.
U mladosti je bio pridijeljen tamnicama na jugu Francuske.
Njegovo se lice sastojalo od plosnatog nosa s dubokim nosnicama, prema kojima su se na
obrazima povijali ogromni zalisci. Čovjek se osjećao nelagodno kada bi prvi put vidio te dvije
šume i te dvije pećine. Kada bi se Javert smijao, što je bilo rijetko i strašno, njegove tanke usne
bi se razvukle i vidjeli bi mu se ne samo zubi nego i desni, i oko njegova nosa pojavile bi se
široke i divljačke bore, kao na njušci kakve divlje zvijeri. Javert, ozbiljan, bio je pas; kada se
smijao, bio je tigar. Uostalom, mala lubanja, velike čeljusti, kosa koja pokriva čelo i spušta se
do obraza, među očima vječni nabor, stalan kao kakva zvijezda srdžbe, pogled mračan, usta
skupljena i strašna, izraz okrutno zapovjednički.
Taj je čovjek bio sastavljen od dva jednostavna osjećanja, relativno dobra, no koje je on
činio gotovo lošima, pretjerujući u njima: poštovanje vlasti i mržnja prema buni, a u njegovim
su očima krađa, ubojstvo i svi zločini bili samo razni oblici bune. On je unosio kao u neku vrstu
slijepe i duboke vjere sve što vrši bilo kakvu funkciju u državi, od prvog ministra do poljskog
čuvara. Prezirao je, mrzio i gadio se nad svakim tko je jednom prekoračio zakonski prag zla.
Bio je apsolutan i nije dozvoljavao da može biti i izuzetaka. S jedne je strane govorio: -
Činovnik ne griješi nikada; sudac je uvijek u pravu. - S druge je strane govorio: - Ovi su
nepopravljivo izgubljeni. Nikakvo dobro ne može doći od njih. - Potpuno je dijelio mišljenje
onih ekstremnih duhova, koji pripisuju čovječanskom zakonu ne znam kakvu moć da stvori ili
ako hoćete da utvrdi postojanje prokletnika, i koji na dnu čovječanskog društva postavljaju
Stiks. Bio je stoičan, ozbiljan, strog; tužan, zamišljen; ponosan i gord kao svi fanatici. Pogled
mu je bio kao svrdao. Hladan, ali prodoran. Cijeli njegov život označavale su ove dvije riječi:
bdjeti i motriti. Unesao je ravnu liniju u ono što je najiskrivljenije na svijetu; bio je svjestan
svoje korisnosti, na dužnost je gledao kao na vjeru i bio je špijun, kao što su drugi ljudi
svećenici. Teško onom tko bi pao pod njegovu ruku! On bi uhitio svoga oca, kada bi ga uhvatio
da bježi s robije, i prijavio bi rođenu majku, kada bi pogriješila. I on bi to učinio s onim
unutarnjim zadovoljstvom koje je plod vrline. Uz to je provodio oskudan život, osamljen, pun
samoodricanja i skromnosti, bez ikakve zabave. To je bila neumoljiva dužnost, redarstvo
shvaćeno onako kako su Spartanci shvatili Spartu, nemilosrdno stražarenje, divlje poštenje,
špijun hladan kao kamen, Brut u Vidocqu. Cijelo biće Javertovo odavalo je čovjeka koji motri
i koji se krije. Javert je bio simbol.
Ćelo mu se nije vidjelo, jer je iščezavalo pod šeširom; oči mu se nisu vidjele, jer su se gubile
pod obrvama; brada mu se nije vidjela, jer je upadala u kravatu; ruke mu se nisu vidjele, jer su
bile uvučene u rukave; štap mu se nije vidio, jer ga je nosio pod redengotom. Ali kada bi se
ukazala prilika, čovjek bi vidio, kako se iz cijele te sjenke ispoljavaju, kao iz kakve zasjede,
usko i uglato čelo, zlokoban pogled, prijeteća brada, ogromne ruke, strašna batina.
U svojim slobodnim satima, koji su bili rijetki, čitao je, iako je mrzio knjige; zato nije bio
potpuno nepismen. To se opažalo i po izvjesnoj emfatičnosti njegova govora.
 Rekli smo da nije imao nikakvih poroka. Kada je bio zadovoljan samim sobom, dozvolio bi
sebi malo burmuta. To ga je spajalo s čovječanstvom.
Lako će se razumjeti da je Javert bio strah i trepet za sav onaj stalež, koji godinama statistika
ministarstva pravde uvodi u rubriku: Sumnjiva lica. Samo ime Javeri ih je zabrinjavalo. Pojava
Javertova ih je skamenjivala.
Takav je bio taj strahoviti čovjek.
Javert je bio kao neko oko, uvijek upereno na g. Madeleinea. Oko puno sumnje i
pretpostavki. G. Madeleine je to naposljetku primijetio, ali se činio da je to za njega sitnica.
Nije čak ništa ni upitao Javerta, nije ga ni tražio ni izbjegavao, i snosio je, kao da na njega i
ne obraća pažnju, taj neugodan i gotovo težak pogled. Vladao se prema Javertu kao prema
cijelom svijetu, prirodno i dobroćudno.
Po izvjesnim riječima, koje su Javertu izmakle, moglo se nazrijeti da je potajno istraživao, s
onom radoznalošću, koja je rasna i u kojoj ima isto toliko instinkta koliko i volje, sve ranije
tragove g. Madeleinea. Izgleda da je znao, i govorio je gdjekada uvijeno, da je netko dobio neke
informacije iz nekog kraja o nekoj nestaloj obitelji. Jednom je rekao, govoreći sam sa sobom: -
Čini mi se da ga imami - Zatim je ostao tri dana zamišljen i nije progovorio ni riječi. Čini se da
se konac, koji je mislio da drži u ruci, prekinuo.
Javert je očigledno bio zbunjen potpunom prirodnošću i duševnim mirom g. Madeleinea.
Evo kojom prilikom.

VI.

Čiča Fauchelevent

G. Madeleine je prolazio jednog jutra jednom nepopločenom ulicom u Montreuilu. Čuo je

nekakvu viku i vidio gomilu ljudi dosta daleko od sebe. Pošao je onamo. Jednome starcu,
imenom čiča Fauchelevent, stropoštao se konj, pa je i sam starac pao pod taljige.
Taj Fauchelevent bio je jedan od rijetkih neprijatelja koje je g. Madeleine još imao u to doba.
Kada je Madeleine došao u taj kraj, Fauchelevent, nekadašnji seoski pisar i gotovo pismeni
seljak, imao je neku trgovinu, koja je počela nazadovati. Fauchelevent je vidio
toga jednostavnog radnika kako se bogati, dok je on, gazda, propadao. To ga je ispunilo zavišću
i on je činio što je god mogao da u prilikama naškodi Madeleinu. Zatim je došao bankrot i star,
raspolažući još samo s jednim taljigama i konjem, uostalom bez žene i djece, on je
postao taljigaš da se nekako prehrani.
Konj je slomio obje noge i nije se mogao dići. Starac je zapao među kotače. Pad je bio tako
nezgodan da su mu kola svom silom pritisnula prsa. Taljige su bile natovarene. Čiča
Fauchelevent je tužno stenjao. Pokušavali su ga izvući, ali uzalud. Svaki nepromišljeni napor,
svaka nevješta pomoć ili nespretna kretnja mogli su ga ubiti. Nemoguće je bilo izvući ga
drukčije nego podizanjem kola odozdo. Javert, koji je prolazio tuda, baš kada se to dogodilo,
bio je poslao po dizalicu.
G. Madeleine pristupi. Svi mu se ukloniše s poštovanjem.
- Pomozite! - vikao je stari Fauchelevent. - Tko je dobar sin da spasi starca?
G. Madeleine se okrene prisutnima:
- Ima li kakva dizalica?
- Otišli su po nju, odgovori jedan seljak.
- A kada će stići?
- Otišli su gdje je najbliže, u Flachot, tamo je jedan otkivač; trebat će dobrih četvrt sata.
- Četvrt sata! - uzviknu g. Madeleine.
 Ujutro toga dana padala je kiša, zemlja je bila mokra, taljige su svakog časa sve više upadale
i sve više pritiskivale grudi starog taljigaša. Bilo je jasno da neće proći ni pet minuta, pa će mu
se slomiti rebra.
- Nemoguće je čekati četvrt sata - reče Madeleine seljacima, koji su gledali.
- Kad se mora!
- Ali će biti kasno! Zar ne vidite da taljige upadaju?
- Što možemo?
- Slušajte - nastavi Madeleine - ima još dosta mjesta ispod kola da se netko uvuče i podigne
ih na leđima. Samo pol minute, i izvući ćemo nesretnika. Ima li ovdje netko jak i srčan? Dobit
će pet napoleona!
Nitko se nije javio iz gomile.
- Deset napoleona - reče Madeleine.
Svi su oborili oči. Jedan je promrmljao:
- Trebalo bi biti vraški jak. Tu može čovjek i glavu izgubiti.
- Dakle! - nastavi Madeleine - dvadeset napoleona! Svejednako tajac.
- Ne manjka im dobra volja - reče jedan glas.
G. Madeleine se okrene i ugleda Javerta. Nije ga bio opazio kad je došao.
Javert je nastavio:
- Ali nemaju snage. Trebalo bi biti strašan čovjek, pa dignuti kola na svojim leđima.
Zatim, gledajući ravno u g. Madeleinea, nastavi, naglašavajući svaku riječ koju je izgovarao:
- Gospodine Madeleine, ja sam samo jednog čovjeka poznavao koji je bio kadar učiniti ovo
što vi tražite.
Javert je nastavio s izrazom ravnodušnosti, ali ne skidajući oka s Madeleinea:
- To je bio jedan robijaš.
- A! - reče Madeleine.
- Iz toulonske tamnice.
Madeleine problijedi.
Međutim su kola dalje lagano upadala. Čiča Fauchelevent je stenjao i vikao:
- Ugušit ću se! Lome mi se rebra! Dizalicu, ili ma što! Ah! Madeleine je pogledao oko sebe.
- Dakle nema nikoga koji hoće zaraditi dvadeset napoleona i spasiti život ovom starcu?
Nitko od prisutnih nije davao glasa od sebe. Javert je nastavio:
- Ja sam samo jednog čovjeka poznavao koji bi mogao zamijeniti dizalicu! To je bio taj
robijaš.
- Ah, ubit će me! - viknu starac.
Madeleine diže glavu, susrete orlovski pogled Javertov, koji je još uvijek bio uperen u njega,
pogleda nepomične seljake i tužno se osmjehne. Zatim, ne rekavši ni riječi, kleknuo je i prije
nego što je gomila mogla i uzviknuti od čuda, on je bio pod kolima.
Nastupio je grozan trenutak očekivanja i šutnje.
Vidjeli su Madeleinea gotovo potrbuške pod tim strašnim teretom, kako u dva maha uzalud
pokušava približiti svoje laktove koljenima. Dovikivali su: - Čiča Madeleine! izvucite se
odavle! - I sam stari Fauchelevent rekao mu je: - Gospodine Madeleine! bježite! Vidite da
moram umrijeti! Pustite me! I vas će zgnječiti! - Madeleine nije odgovorio.
Prisutni su drhtali. Kotači su upadali i već je bilo postalo gotovo nemoguće da se Madeleine
izvuče ispod kola.
Odjednom vidješe kako se ogromna masa zaljuljala, taljige se polako dizale, a kotači upola
izašli iz blata. Čuo se jedan prigušeni glas gdje viče: - Priskočite! pomozite! To je bio
Madeleine, koji je učinio posljednji napor.
Svi priskočiše. Požrtvovnost jednoga dalo je snage i hrabrosti svima. Dvadeset ruku
podigoše taljige. Stari Fauchelevent je bio spašen. Madeleine se digao. Bio je sav blijed, iako
mu je znoj curio s lica. Odijelo mu je bilo poderano i puno blata. Svi su plakali. Starac mu je
ljubio koljena i nazivao ga Bogom. A on je imao na licu ne znam kakav izraz sretne i
božanstvene patnje i upirao je svoj mirni pogled na Javerta, koji ga je i dalje promatrao.

VII.

Fauchelevent je postao vrtlar u Parizu

Fauchelevent je bio iščašio koljeno pri padu. Čiča Madeleine ga je dao prenijeti u bolnicu,
koju je bio napravio za radnike u samoj zgradi svoje tvornice i u kojoj su bolesnike njegovale
dvije milosrdne sestre. Sutra ujutro starac je našao novčanicu od tisuću franaka na
svome noćnom stolčiću s ceduljom na kojoj je čiča Madeleine bio napisao svojom rukom:
Kupujem vaše taljige i vašega konja. Taljige su bile polomljene, a konj mrtav. Fauchelevent je
ozdravio, ali mu je koljeno ostalo ukočeno. G. Madeleine, uz preporuke milosrdnih sestara i
svoga župnika, namjestio je čiču kao vrtlara u jednom ženskom samostanu u predgrađu Sv.
Antuna u Parizu.
Malo kasnije je g. Madeleine imenovan za predsjednika. Prvi put kada je Javert vidio g.
Madeleina s vrpcom, koja mu je davala svu moć u općini, osjetio je onu jezu koju bi osjetio
pas, kada nanjuši vuka u haljinama svoga gazde. Od tog trenutka on ga je izbjegavao što je
više mogao. Kada bi potreba službe iziskivala i kada nije mogao izbjeći dodir s g.
predsjednikom, on bi mu se obraćao s dubokim poštovanjem. Blagostanje koje je čiča
Madeleine stvorio u Montreuilu opažalo se osim po vidljivim znacima, koje smo naveli, još i
po jednom drugom znaku koji, ako i nije bio vidljiv, ipak nije bio manje značajan. U tome se
čovjek nikad ne može prevariti. Kada se stanovništvo pati, kada nema rada, kada je u trgovini
zastoj, porezni obvezanici ne plaćaju porez uslijed neimaštine, čekaju zadnje rokove, pa i njih
se ne drže, i država troši mnogo novca na utjerivanje dugova. Kad ima dovoljno rada, kada je
narod zadovoljan i bogat, porez se plaća lako i ne stoji državu mnogo. Za sedam su godina
troškovi oko plaćanja poreza bili smanjeni za tri četvrtine u montreuilskom kotaru, uslijed čega
se taj kotar često isticalo među svima ostalima od strane g. Villela, tadašnjeg ministra financija.
Takva je bila situacija u tome kraju kada se Fantine vratila. Nitko se nije sjećao nje. Na sreću
su vrata tvornice g. Madeleinea bila kao neko prijateljsko lice. Ona se ponudila i primljena je u
žensko odjeljenje. Taj je zanat bio potpuno nov za Fantinu, ona nije u njemu mogla pokazati
nikakvu vještinu, dobivala je male nadnice, ali naposljetku je to bilo dovoljno, problem je bio
riješen, ona je živjela od svoga rada.

VIII.

Gospođa Victurnien daje trideset i pet franaka za moral

Kada je Fantine vidjela da može živjeti, to je bio za nju jedan čas sreće. Živjeti pošteno od
svoga rada, kakvog li Božjeg dara! Volja za radom vratila joj se ozbiljno. Kupila je jedno
ogledalo, bila je ushićena da u njemu vidi svoju mladost, svoju lijepu kosu i svoje lijepe zube,
zaboravila je mnoge stvari, pomišljala je samo na svoju Cosettu i na moguću budućnost, i bila
je gotovo sretna.
Uzela je jednu malu sobicu i na otplatu namještaj, računajući na svoj budući rad; to je bio
ostatak stečenih navika u neurednom životu. Pošto nije mogla reći da je udana, ona se dobro
čuvala, kao što smo već natuknuli da govori o svojoj djevojčici.
U početku je, vidjeli smo, plaćala točno Thénardierovima. Kako se znala samo potpisati,
morala je pisati preko javnog pisara.
 Pisala je često. To se primijetilo. U ženskoj su radionici počeli govoriti da Fantine »piše
pisma« i da »ima neke manire«.
Nitko ne motri toliko na djela ljudi kao oni kojih se to ništa ne tiče.
- Zašto taj i taj gospodin dolazi kući tek noću? Zašto onaj drugi nikad ne ostavlja ključ kod
vratara četvrtkom? Zašto uvijek ide malim ulicama? Zašto ta i ta gospoda silazi uvijek s fijakera
podalje od svoje kuće? Zašto šalje da joj se kupi papir za pisma, kad ima »punu mapu«? Itd.,
itd.
- Ima stvorenja koja, da bi riješila te zagonetke, koje su im uostalom potpuno ravnodušne,
utroše više novca, izgube više vremena, zadaju sebi više muke nego što bi trebalo za deset
dobrih djela; i to sve besplatno, za svoje zadovoljstvo, bez druge nagrade za tu radoznalost osim
radoznalosti. Oni će pratiti ovoga ili onu čitave dane, stojeći satima na uglu ulice, pod kućnim
vratima, noću, po hladnoći i kiši, potplatit će listonošu, opit će kočijaše ili lakaje, podmitit će
sobaricu, potkupit će vratara. Zašto? Ni za što. Jednostavno zato da vide da znaju i da proniknu.
Cisto kopkanje da se nešto kaže. I često te otkrivene tajne, ti odgonetnuti misteriji, te zagonetke
osvijetljene dnevnom svjetlošću, dovode do katastrofa, do dvoboja, do bankrota, do uništenja
obitelji, do sloma pojedinaca, na veliku radost onih koji su »sve otkrili«, bez ikakvog interesa i
iz čistog instinkta. Žalosna stvar.
Neka su lica zlobna samo iz puke potrebe da njihovi razgovori, brbljanje u salonu, ćeretanje
u predsoblju, sliče na dimnjake, koji brzo izvlače vatru; treba im mnogo goriva; a gorivo, to je
bližnji.
Fantinu su dakle promatrali.
Uz to, nije njoj samo jedna zavidjela na njenoj plavoj kosi i na njenim bijelim zubima.
Utvrđeno je da se u radionici, usred svih ostalih, često okretala da otare koju suzu. To su bili
trenuci u kojima je pomišljala na svoje dijete; možda i na čovjeka kojega je voljela.
S teškim je mukama skopčano kidanje s mutnim vezama prošlosti. Ustanovljeno je da je
slala pisma, bar dva puta mjesečno, uvijek na isti naslov, i da je nosila novac na poštu. Uspjeli
su dobaviti adresu: Gospodin, Gospodin Thénardier, gostioničar, u Montfermeilu. U kavani su
izazvali na pričanje javnog pisara, starog čičicu, koji nije mogao napuniti želudac crnim vinom,
a da ne isprazni svoju posudu s tajnama. Ukratko, saznalo se je da Fantine ima dijete. »To je
neka djevojčura«. Našla se neka dobra žena, koja je putovala u Montfermeil, govorila
s Thénardierovima i rekla na povratku:
- S mojih trideset i pet franaka barem sam izvela stvar na čistac. Vidjela sam dijete!
Dobra žena, koja je to učinila, bila je neka vještica, imenom gospođa Victurnien, čuvarica i
vratarica vrline cijeloga svijeta. Gospođa Victurnien je imala pedeset i šest godina i na njenom
je licu maska rugobe bila pojačana maskom starosti. Kozji glas, jareći duh. Čudnovato, ta baba
je bila nekada mlada. U svojoj mladosti, usred Devedeset treće, ona se bila udala za nekog fratra
pobjeglog iz samostana s crvenom kapom i koji je od bernardinaca prebjegao jakobincima. Bila
je suha, oštra, gruba, šiljata, bodljikava, gotovo otrovna pri svemu tome, što se je sjećala svoga
fratra, čija je bila udovica i koji ju je bio dobro ukrotio i urazumio. To je bila kopriva, koja je
drhtala pod mantijom. Poslije Restauracije ona je postala pobožna, i to tako energično da su joj
popovi oprostili fratra. Imala je neko malo imanje, koje je uz veliku viku zapisala nekoj vjerskoj
ustanovi. Bila je vrlo dobro viđena u biskupskom dvoru u Arrasu. Ta je gospođa Victurnien išla
dakle u Montfermeil i vratila se govoreći: - Vidjela sam dijete. - U svemu je tome prošlo mnogo
vremena. Fantine je bila već više od godinu dana u tvornici, kada joj je jednog jutra nadzornica
predala od strane g. predsjednika pedeset franaka, rekavši joj da više ne pripada radionici,
savjetujući joj, od strane g. predsjednika, da napusti taj kraj.
To je bilo baš onoga mjeseca kada su Thénardierovi, pošto su prije tražili dvanaest franaka
umjesto šest, počeli zahtijevati petnaest franaka umjesto dvanaest.
Fantine je bila preneražena. Nije mogla otići iz toga kraja, dugovala je za stan i za namještaj.
Pedeset franaka nije bilo dovoljno za isplata toga duga. Ona je progunđala nekoliko molećih
riječi. Nadzornica joj je dala na znanje da ima odmah napustiti radionicu. Fantine je uostalom
bila samo osrednja radnica. Poražena stidom više nego očajanjem ona je napustila radionicu i
otišla kući. Njezin je grijeh dakle sada bio svima poznat!
Nije više imala snage reći i jednu riječ. Savjetovali su joj da ode do g. predsjednika; nije se
usudila. G. predsjednik joj je dao pedeset franaka zato što je bio dobar, a otjerao je zato što je
bio pravedan.

IX.

Uspjeh gospođe Victurnien

Fratrova je udovica bila dakle u nečem korisna.

Uostalom, g. Madeleine nije od svega toga znao ništa. To pripada u one kombinacije
događaja kojih je život pun. G. Madeleine je imao naviku da gotovo nikad ne ulazi u žensku
radionicu. Na čelo te radionice stavio je jednu staru djevojku, koju mu je preporučio župnik,
i on je imao potpuno povjerenje u tu nadzornicu, ženu zaista dostojnu poštovanja, čvrstu,
pravičnu, nepristranu, punu milosrđa, koje se sastoji u davanju, ali koja nije u istoj mjeri
osjećala ono milosrđe koje se sastoji u razumijevanju i opraštanju. G. Madeleine se za sve
oslanjao na nju. I najbolji ljudi su često primorani prenijeti svoju vlast na drugoga. Raspolažući
tom vlašću i uvjerena da čini dobro, nadzornica je ispitala stvar, promislila, a onda osudila i
otjerala Fantinu.
Što se tiče onih pedeset franaka, dala ih je iz jedne svote koju joj je g. Madeleine povjeravao
sa svrhom davanja milostinje i pomoći radnicama, i o kojoj ona nije morala polagati računa.
Fantine se nudila kao sluškinja, išla je od jedne kuće do druge. Nitko je nije htio primiti. Nije
mogla napustiti grad.
Stolar, kome je bila dužna za namještaj - kakav namještaj! - bio joj je rekao: - Ako odete,
dat ću vas uhititi kao kradljivicu. - Gazda, kome je dugovala stanarinu, rekao joj je: - Mladi ste
i lijepi, možete platiti. - Podijelila je tih pedeset franaka između gazde i stolara, vratila tri
četvrtine namještaja i zadržala samo najpotrebnije, i ostala bez rada, bez zanata, raspolažući
samo svojim krevetom i dugujući oku stotinu franaka.
Počela je šivati grube košulje za posadu i zarađivala je dvadeset i pet groša dnevno. Za
kćerku je morala plaćati deset groša. Tada je počela neuredno plaćati Thénardierovima.
Međutim ju je jedna stara žena, koja joj je uvijek svijećom posvijetlila kad bi se uvečer
vraćala kući, naučila umjetnosti, kako se živi u bijedi. Iza života s malim postoji život bez ičega.
To su dva odjeljenja; u prvom je tamno, u drugom crno.
Fantine je naučila kako čovjek može proći potpuno bez vatre zimi, kako se rastaje od ptice
koja vam svaka dva dana pojede za krajcar zrna, kako se suknja pretvara u pokrivač, a pokrivač
u suknju, kako se štedi svijeća, kad se večera prema svjetlosti suprotnog prozora. Ne zna se što
sve pojedina slaba stvorenja, koja su ostarjela u sirotinji i poštenju, mogu postići jednim
krajcarom. To postaje s vremenom pravi talent. Fantine je zadobila taj božanstveni talent i malo
se ohrabrila.
U to doba je govorila jednoj susjedi:
- Vidiš, ja mislim ovako: ako ne spavam više od pet sati, a sve ostalo vrijeme provedem u
šivanju, postići ću toliko da zaradim barem koliko-toliko kruha. A onda, kad je čovjek tužan,
manje jede. I evo: patnje, brige, malo kruha s jedne strane, malo tuge s druge strane, proživjet
ću nekako.
Bila bi joj neobična sreća imati kraj sebe svoju djevojčicu u tom očajnom stanju. Pomišljala
je da je dovede. Ali na što? Da dijeli njenu sirotinju? I onda, dugovala je Thénardierovima! Na
koji način da se oduži? A put? Čime bi ga platila?
 Starica, koja joj je dala pouka u vještini kako se slaže kraj s krajem, bila je neka dobra duša
po imenu Margarita, iskreno pobožna, sirota, milostiva prema siromasima pa i prema bogatima,
koja je bila baš toliko pismena da se nepravilno znala potpisati, i koja je vjerovala u Boga, što
je istinska mudrost.
Ima dolje mnogo takvih vrlina; jednog dana one će biti gore. Takav život ima svoju
sutrašnjicu.
U prvo se vrijeme Fantine toliko stidjela da se nije usudila izlaziti ni iz kuće.
Kad se nalazila na ulici, osjećala je da se ljudi okreću za njom i pokazuju je prstom; svak ju
je pogledao, a nitko je nije pozdravljao; oštro i hladno preziranje prolaznika prodiralo joj je u
srce i u dušu kao nož. U malim se gradovima čini jednoj nesretnici kao da je gola pred
podsmjehom i radoznalošću cijelog svijeta. U Parizu vas barem nitko ne poznaje i taj mrak
sačinjava odjeću. O, kako je željela otići u Pariz! No bilo je nemoguće.
Morala se naviknuti na prezir, kao što se bila priučila na sirotinju. Malo-pomalo ona se s tim
pomirila. Poslije nekoliko mjeseci ona je stresla sa sebe sramotu i počela izlaziti, kao da ništa
nije bilo. - Svejedno mi je - rekla je. Išla je tamo-amo, uspravljena čela, s gorkim osmijehom, i
osjećala je da postaje drska.
Gospođa Victurnien ju je gdjekada viđala u prolazu prozora, opažala je očajno stanje »tog
stvorenja, koje je hvala njoj »postavljeno na svoje mjesto«, i sama je sebi čestitala. Zla stvorenja
osjećaju neku crnu sreću.
Prekomjeran je posao umarao Fantinu i njezin se suhi kašalj pogoršavao. Gdjekada bi rekla
svojoj susjedi Margariti: - Popipajte kako su mi ruke vruće.
Međutim, ujutro, kad bi sa slomljenim češljem češljala svoju lijepu kosu, koja se sjala kao
nepredena svila, ona je imala za jedan kratki časak osjećaj sretne koketerije.

X.

Nastavak uspjeha

Otpustili su je krajem zime; ljeto je nekako preturila, ali se zima opet vratila. Dani kratki,
manje rada. Zima, bez topline, bez svjetlosti, bez podneva, večer se dodiruje s jutrom, magla,
sumrak, prozor taman, ne vidi se. Nebo je kao neki podzemni otvor. Cijeli dan izgleda
kao podrum. Sunce je slično siromašku. Strašna sezona! Zima pretvara u kamen vodu s neba i
čovječje srce. Fantini su dosađivali njezini vjerovnici.
Zarađivala je daleko premalo. Njeni su se dugovi povećavali. Thénardierovi, kojima je
plaćala neuredno, slali su joj gotovo dnevice pisma, čiji ju je sadržaj bacao u očaj. Jednog su
joj dana pisali da je njena Cosette potpuno gola po ovoj strašnoj studeni, da joj je potrebna
vunena suknja i da majka zbog toga treba poslati najmanje deset franaka. Primila je pismo i
cijelog dana ga je gužvala u ruci. Navečer je otišla do jednog brijača na uglu ulice, u kojoj je
stanovala, i raščešljala se. Njezina divna plava kosa prosula joj se do pasa.
- Krasna kosa! - uzviknuo je brijač.
- Koliko biste dali za nju? - rekla je.
- Deset franaka.
- Odrežite je.
Kupila je vunenu suknju i poslala je Thénardierovima.
Ta je suknja bacila Thénardierove u pravo bjesnilo. Njima je trebao novac. Dali su suknju
Eponini. Sirota Ševa je i dalje drhtala.
Fantine je pomišljala: - Mom djetetu nije više hladno. Odjenula sam ga svojom kosom. -
Nosila je male okrugle kape, koje su pokrivale njenu ošišanu glavu i s kojima je još bila lijepa.
 Neki potmuli proces odigravao se u Fantininu srcu. Kada je vidjela da se više ne može
češljati, počela je mrziti sve oko sebe. Dugo je dijelila opće poštovanje prema čiči Madeleineu;
međutim, pomišljajući neprekidno na to da ju je on otjerao i da je on uzrok njezinoj nesreći,
počela je mrziti i njega, poglavito njega. Kada bi prošla kraj tvornice u vrijeme kad su radnici
vani, silila se da se smije i da pjeva.
Jedna stara radnica, vidjevši je jednom kako se smije i pjeva, rekla je:
- Evo jedne djevojke koja će zlo svršiti.
Uzela je jednog ljubavnika, prvog na koga se namjerila, čovjeka koga nije voljela, prosto iz
prkosa, s bijesom u srcu. To je bio neki probisvijet, neka vrsta muzikanta prosjaka, besposlenog
fakina, koji ju je tukao i koji ju je najposlije ostavio, kao što ga je ona bila uzela, s gnušanjem.
Obožavala je svoje dijete.
Što je niže padala, u koliko je sve postajalo tamnije oko nje, u toliko je više taj mali divni
anđeo obasjavao njenu dušu. Govorila je: - Kad budem bogata, imat ću svoju Cosettu kraj sebe
- i smijala se. Kašalj je nije ostavljao, a leđa su joj bila uvijek u znoju.
Jednog dana dobila je od Thénardierovih pismo sljedećeg sadržaja: »Cosette je bolesna od
neke bolesti koja vlada u našem kraju. Zovu je bobičava groznica. Potrebni su skupi lijekovi.
To nas upropašćuje i ne možemo više plaćati liječnika. Ako nam ne pošaljete četrdeset franaka
najdulje za osam dana, mala će umrijeti.«
Prasnula je u smijeh i rekla svojoj staroj susjedi: - Čudni su to ljudi! Četrdeset franaka! ništa
manje ni više! to su dva napoleona! Gdje misle oni da ih mogu naći! Baš su glupi ti seljaci!
Onda je izašla na stube i ponovno pročitala pismo kraj prozora.
Zatim je sišla i izašla na ulicu, skačući i smijući se i dalje. Netko, koji ju je sreo, rekao joj
je: - Što vam je da ste tako veseli?
Odgovorila je: - Neki ljudi sa sela pišu mi kolosalne gluposti. Traže od mene četrdeset
franaka. Seljački glupani!
Prelazeći preko trga, vidjela je gomilu svijeta okupljenu oko nekih čudnih kola, na čijem je
krovu stajao i nešto govorio jedan čovjek, odjeven sav u crveno. To je bio neki putujući zubar,
koji je nudio općinstvu potpuno umjetne čeljusti, umirujuća sredstva protiv zubobolji, različite
praške i vodice za zube.
Fantine se umiješa među svijet i poče se smijati kao i ostali na to blebetanje, u koje je čovjek
pleo i šatrovačke riječi za najprostiju fukaru i žargon za bolji svijet. Zubar je vidio tu lijepu
djevojku, koja se smijala, i odjednom je uzviknuo: - Vi imate lijepe zube, vi, djevojko, što se tu
smijete. Ako mi hoćete prodati svoje dvije pločice, dajem vam za svaku po jedan napoleon.
- Što su to pločice? - upita ga Fantine.
- Pločice - objasni joj zubar - to su prednji zubi, ova dva gornja.
- Kakav užas! - uzviknu Fantine.
- Dva napoleona! - progunđala je jedna krezuba starica, koja se tu nalazila. - E, ova baš ima
sreću!
Fantine je pobjegla i začepila uši da ne čuje promukli glas čovjeka koji joj je dovikivao: -
Razmislite, ljepotice. Dva napoleona, to bi vam dobro došlo. Ako vam srce savjetuje, dođite
navečer u kavanu Srebrna paluba, tamo ćete me naći.
Fantine se vratila kući, bila je bijesna i ispripovijedala cijelu stvar svojoj dobroj susjedi
Margariti: - Možete li vi to razumjeti? Zar to nije gnusan čovjek? Kako dopuštaju takvim
ljudima da idu po svijetu! Da mi izvadi moja dva zuba! Pa ja bih izgledala kao strašilo! Kosa
može narasti, ali zubi! Ah, strašan čovjek! Radije bih se bacila naglavce s petog kata! Rekao
mi je da će navečer biti kod Srebrne palube.
- A koliko je nudio? - upitala je Margarita.
- Dva napoleona.
- To je četrdeset franaka.
- Jest - reče Fantine - to je četrdeset franaka.
 Ostala je zamišljena i dala se na posao. Poslije četvrt sata ostavila je iglu i otišla na stube da
još jednom pročita pismo Thénardierovih. Kad se vratila, pitala je Margaritu, koja je radila kraj
nje:
- Što je to bobičava groznica? Znate li?
- Znam - odgovorila je stara djevojka - to je jedna bolest.
- I za to treba mnogo lijekova?
- O, strašnih lijekova.
- Gdje boli od toga?
- To vam dođe samo onako, naglo, i boli sve.
- Zar ide i na djecu?
- Posebno na djecu.
- Umire li se od toga?
- Kako da ne - reče Margarita.
Fantine je izašla i otišla još jednom pročitati pismo na stubama. Uvečer je sišla na ulicu i
vidjeli su je kako se uputila k Pariškoj ulici, gdje se nalaze krčme i kavane.
Sutradan ujutro, kada je Margarita ušla u Fantininu sobu još prije zore, jer su uvijek zajedno
radile i na taj način palile samo jednu svijeću, zatekla je Fantinu gdje sjedi na krevetu, blijeda,
skamenjena. Nije bila ni legla. Kapa joj je pala na koljena. Svijeća je ostala upaljena cijelu noć
i bila je gotovo sva izgorjela.
Margarita zastade na pragu, zaprepaštena pred tim silnim neredom, i uzviknu: .
- Sveti Bože! Svijeća je sva izgorjela! Tu se nešto dogodilo.
Zatim pogleda Fantinu, koja je okrenula prema njoj svoju ošišanu glavu.
Fantine se od prošle večeri postarala za deset godina.
- Isuse! - zaviknu Margarita. - Što je vama, Fantine?
- Nije mi ništa - odgovori Fantine. - Naprotiv, moje dijete neće umrijeti od one grozne bolesti
zbog nedostatka lijekova. Zadovoljna sam.
Govoreći tako, ona je pokazivala staroj djevojci dva napoleona, koji su se sijali na stolu.
- Ah, Gospode Bože! - reče Margarita. - To je čitav imetak! Gdje ste dobili ta dva napoleona?
- Dobila sam ih - odgovori Fantine.
U isto vrijeme se osmjehnula. Svijeća je obasjavala njeno lice. Osmijeh joj je bio krvav.
Crvenkasta pljuvačka joj je uprljala usne, a imala je u ustima kao neku crnu rupu. Oba zuba bila
su izvađena.
Poslala je tih četrdeset franaka u Montfermeil.
Uostalom, to je bila prevara Thénardierovih, samo da dođu do novca. Cosette nije bila
bolesna.
Fantine je bacila ogledalo kroz prozor. Već odavna je bila napustila svoju sobicu na drugom
katu i preselila se u jednu rupu pod krovom, koja se zatvarala jednostavnim zasunom; bila je to
jedna od onakvih rupa kojima tavanica čini ugao s podom i u koju svakog časa udarate glavom.
Siromah može doprijeti do kraja svoje sobe, kao i do kraja svoje sudbine, samo tako ako se sve
više i više sagiba. Više nije imala svoje postelje, ostao joj je samo neki dronjak, koji je ona
nazivala pokrivačem, jedna slamnjača na podu i jedan slamnati poderani stolac. Ruža u loncu,
koju je imala, bila se osušila u jednom uglu, zaboravljena. U drugom uglu stajala je jedna
posuda, koja je služila za držanje vode, koja se zimi ledila i u kojoj su razni slojevi vode ostajali
dugo obilježeni ledenim krugovima. Bila je izgubila svaki stid, a izgubila je i koketeriju.
Posljednji znak. Izlazila je s prljavim kapama. Bilo što nije imala vremena, bilo što je postala
ravnodušna, više nije krpala svoje rublje. U koliko su joj se pete od čarapa derale, u toliko je
uvlačila čarape u cipele. To se opažalo po uspravnim borama na čarapama. Krpala je svoj stari
i pohabani steznik komadićima krpa, koje su se pri najmanjoj kretnji derale dalje. Ljudi, kojima
je bila dužna, pravili su joj »scene« i nisu joj davali mira. Sretala ih je na ulici, nalazila ih na
stubama. Provodila je noći plačući i razmišljajući. Oči su joj bile vrlo svijetle i osjećala je
neprestanu bol u plućima, na gornjem dijelu lijeve strane. Kašljala je mnogo. Duboko je mrzila
čiču Madeleinea i nikomu se nije tužila. Šivala je sedamnaest sati dnevno; ali jedan dobavljač
tamničkog rublja, koji je upošljavao pritvorenice s mnogo manjom nagradom, odjednom je
oborio cijene, što je snizilo nadnice slobodnih radnica na devet groša dnevno. Sedamnaest sati
rada, a devet groša dnevno! Njezini vjerovnici postadoše nemilosrdniji no ikada. Stolar, koji joj
je bio oduzeo gotovo sav namještaj za dug, govorio joj je neprestano: - Kad ćeš mi platiti,
nevaljalice? - Što hoće od nje, Gospode Bože! Osjećala se progonjenom i u njoj se počinjao
razvijati upravo životinjski strah. U to isto vrijeme Thénardier joj je pisao da je zbilja čekao s
previše mnogo dobrote i da mu treba odmah sto franaka; u protivnom slučaju da će baciti malu
Cosettu na snijeg, na ulicu, premda se tek pridigla iz teške bolesti, i da će s njom biti što bude,
pa makar i crkla, ako hoće. - Sto franaka - pomislila je Fantine! A gdje ima zanata od kojega se
može zaraditi sto groša dnevno?
- Neka bude! - rekla je - prodajmo i ostalo. Nesretnica je postala javna ženska.

XI.

Christus nos liberavit1

Što je zapravo ova Fantinina povijest? To je društvo, koje kupuje robinju.

Od koga? Od bijede. Od gladi, od zime, od osamljenosti, od napuštenosti, od sirotinje.
Žalosna trgovina. Jedna duša za jedan komadić kruha. Bijeda nudi, društvo prima.
Sveti zakon Isusa Krista upravlja našom civilizacijom, ali još ne prodire u nju. Kaže se da je
ropstvo iščezlo iz europske civilizacije. To je zabluda. Ono još uvijek postoji, ali pritišće sada
samo ženu, i zove... se prostitucija.
Pritiskuje ženu, što će reći ljupkost, slabost, ljepotu, materinstvo. I to nije jedna od
najneznatnijih čovjekovih sramota.
U času ove bolne drame, koju sada pripovijedamo, ništa više nije ostalo od Fantine onakve
kakva je ona bila nekada. Pretvorila se u kamen, nakon što je postala blato. Tko je se dodirne,
hladno mu je. Ona prolazi, izdrži vas i ne pozna vas; obeščašćeno i strogo lice. Život i
društveni poredak rekli su joj svoju posljednju riječ. Dogodilo joj se sve što joj se moglo
dogoditi. Sve je osjetila, sve podnijela, sve pretrpjela, sve prepatila, sve izgubila, sve isplakala.
Pomirila se sa svačim onom pomirenošću koja sliči na ravnodušnost kao što smrt sliči na san.
Ničega se više ne kloni, ničega se više ne boji. Neka nad nju padnu svi oblaci, neka se sruši sav
ocean! Svejedno! Ona je kao utopljena spužva. Barem ona tako misli, ali zabluda je vjerovati
da se sudbina može iscrpsti, i da se može dotaknuti dno ma čemu.
Jaoh, kako su sve te sudbine gurnute tako u jedan kaos! Kuda idu? Zašto su takve?
Onaj koji to zna, vidi samo mrak. On je jedan jedini - zove se Bog.

XII.

Zabavice gospodina Bamataboisa

U svima malim gradovima, a bilo ih je posebno u Montreuilu, ima jedna osobita vrsta mladih
ljudi, koji u pokrajinskoj varošici grickaju svojih tisuću pet stotina livara rente, kao što njihovi
vršnjaci u Parizu požderu po dvije stotine tisuća franaka godišnje. To su vam bića
velike bezbojne vrste; jalovi, paraziti, ništice, imaju nešto malo zemlje, nešto malo gluposti i

1
Krist nas je spasio
nešto malo duha, u salonu bi bili seljaci, a u krčmi se smatraju džentlmenima i vole govoriti:
moje livade, moje šume, moji seljaci, zvižde glumicama u kazalištu da pokažu kako imaju
ukusa, izazivaju časnike da bi izgledali bojovni, love, puše, zijevaju, piju, smrde po duhanu,
promatraju kako putnici silaze s poštanskih kola, žive po kavanama, večeraju po krčmama,
imaju psa koji jede kosti pod stolom i ljubavnicu koja dvori jelima za stolom, dršću za
krajcarom, pretjeruju u modi, dive se tragediji, preziru žene, nose stare čizme dok se
ne raspadnu, kopiraju London kroz Pariz, a Pariz kao Pont-à-Mousson, ostare ishlapjeli, ništa
ne rade, ničemu ne koriste, a nisu mnogo ni štetni.
G. Félix Tholomyès da je ostao u pokrajinskoj varošici i da nikada nije vidio Pariza, bio bi
jedan od takvih ljudi.
Da su bogatiji, reklo bi se: bonvivani su; da su siromašniji, reklo bi se: lijenčine su. Zapravo,
to su samo dokoni ljudi. Među tim dokonim ljudima ima ih, koji su dosadni, ima ih opet, kojima
je dosadno; ima među njima sanjara, a ima ih i koji su smiješni.
U to se doba sastojala elegancija od visokog okovratnika, široke kravate, sata s nakićenim
lancem, tri jedan preko drugoga navučena prsluka raznih boja, a plavi i crveni unutra,
maslinastog kaputa dugog struka s dugačkim repom kao u štuke i dvostrukim redom srebrnih
puceta, zbijenih jedno nad drugim i poredanih čak do ramena, i hlača otvorene maslinaste boje,
ukrašenih na oba šava neodređenim, ali uvijek neparnim brojem nabora, od jedan do jedanaest,
granica koja se nikako nije prelazila. Dodajte k tome visoke cipele s potkovanim
peticama, cilindar uska oboda, kosu očešljanu u vis, i način razgovora prepun raznih igara riječi.
Povrh svega toga ostruge i brkovi. U to doba obično su brkovi označavali buržuja, a ostruge
pješaka.
Elegantan gospodin iz pokrajinske varošice nosio je samo duže ostruge i strašnije brkove.
To je bilo vrijeme borbe južnoameričkih republika protiv španjolskoga kralja, Bolivara
protiv Morilla. Šeširi maloga oboda bili su rojalistički i zvali su se »morilli«; liberalci su nosili
šešire široka oboda, koji su se zvali »bolivari«.
Osam ili deset mjeseci poslije onoga što je ispričano u ranijim poglavljima, prvih dana
siječnja godine 1823., jedne večeri, kada je padao snijeg, jedan od te elegantne gospode, jedan
od tih dokonih ljudi, jedan, koji je »pravo mislio«, jer je nosio »morillo« šešir, vrlo
toplo umotan u veliki ogrtač, kojim se za hladnih dana dopunjavalo odijelo po modi, zabavljao
se time što je zadirkivao u nekakvu jadnicu, koja se vukla pred prozorima časničke kavane u
plesnoj haljini, sva dekoltirana, s cvijećem na glavi.
Svaki put kada bi žena prošla kraj njega, on bi joj dobacio, uz čitav oblak dima od svoje
cigare, štogod, što mu se činilo da je duhovito i veselo, kao: - Al si ružna! - Sakrij se! - Nemaš
zubi, itd., itd. - Gospodin se zvao Bamatabois. Ta žena, žalosno priviđenje, koje je išlo po
snijegu tamo i ovamo, nije mu odgovarala, nije ga čak ni gledala, nego je, pored svega, izvodila
u tišini s nekom mračnom točnošću svoju šetnju, koja ju je svakih pet minuta dovodila pod
taj uvredljivi podsmijeh, kao što se osuđeni vojnik nevoljno vraća pod šibu. To neobraćanje
pažnje sigurno je još više podbolo besposličara, koji ugrabi trenutak, kada je ona bila okrenuta
od njega, pođe za njom mačjim korakom i gušeći se od smijeha sagne se, dohvati s
pločnika grudu snijega i sasu joj iznenada u leđa između dvije gole plećke. Žena ciknu, okrene
se, skoči kao pantera i baci se na čovjeka, zabadajući mu nokte u lice, psujući najstrašnijim
riječima, koje bi mogao izbaciti kakav pandur. Te psovke, izbljuvane glasom promuklim od
rakije, odvratno su izlazile iz usta, u kojima doista nije bilo dva zuba. To je bila Fantine.
Na tu viku izađoše iz kavane časnici u gomili, prolaznici se skupiše i napravi se veliki krug,
koji se smijao, vikao i pljeskao oko ovog vrtloga od dva bića, u kom se jedva mogao raspoznati
jedan muškarac i jedna žena, muškarac koji se branio, a šešir mu bio pao na zemlju, i žena koja
je udarala i nogama i rukama, razbarušena, urlajući, bez zuba i bez kose, sva plava od gnjeva,
grozna.
 Odjednom jedan krupan čovjek živo izbi iz gomile, dohvati ženu za njezinu suknju od satena,
poprskanu blatom, i reče joj: - Hajde za mnom!
Žena podiže glavu; njezin bijesni glas se naglo ugasi. Oči joj se staklasto ukočiše, od plave
ona posta blijeda i zadrhta drhtajem užasa. Prepoznala je Javerta.
Elegantni je gospodin ugrabio priliku i neopazice se izgubio.

XIII.

Rješenje nekoliko pitanja općinskog redarstva

Javert razmaknu prisutne, probije krug i uputi se krupnim koracima u redarstvo na kraju trga,
vukući jadnicu za sobom. Ona je nesvjesno puštala da radi s njom što hoće. Ni on ni ona nisu
govorili ni riječi. Skupina promatrača išla je za njima, pomamna od radosti,
dobacujući dvosmislene dosjetke. Krajnja bijeda - prilika za sramotne šale.
Kad su došli pred redarstvo, nisku sobu grijanu jednom peći i čuvanu jednim stražarom, s
jednim staklenim i željeznom rešetkom proviđenim vratima, Javert otvori vrata, uđe s Fantinom
i zatvori vrata za sobom na veliko nezadovoljstvo radoznalaca, koji se stadoše dizati na vršcima
prstiju i izvlačiti vratove pred zamagljenim staklom na vratima, pokušavajući vidjeti štogod.
Radoznalost je neka vrsta gurmandstva. Gledati je kao i ždrebati.
Kad je ušla, Fantine se sruši u jedan kut sobe, nepomična i nijema, zgurena kao poplašeno
pseto.
Službujući vodnik donese zapaljenu svijeću i stavi je na stol. Javert sjede, izvuče iz džepa
list papira s pečatom i poče pisati.
Žene ove vrste su našim zakonom potpuno ostavljene na volju redarstvu. Ono s njima radi
što hoće, kazni ih kako mu se sviđa i po volji im oduzima one dvije žalosne stvari, koje one
zovu svojim zanatom i svojom slobodom. Javert je bio ravnodušan; lice mu nije odavalo nimalo
uzbuđenja. Pa ipak, bio je ozbiljno i duboko nečim zauzet. Bio je to za njega jedan od onih
trenutaka, kada je on upotrebljavao bez nadzora, ali uza sve skrupule stroge savjesti, svoju
strahovitu slobodnu vlast. U tom se času on tako osjećao, a redarstveni stolčić, na kojemu je
sjedio, bio je za njega sudska tribuna. On je sudio. On je sudio i osuđivao. Dozivao je u pomoć
sve što je moglo imati ideja u duhu da riješi veliku stvar, koju je obavljao. Što više je ispitivao
slučaj ove žene, sve se više ljutio. Bilo je očigledno da je vidio kako je izvršen jedan zločin.
Vidio je na ulici društvo, predstavljeno jednim bogatim biračem, uvrijeđeno i napadnuto
jednom kreaturom, koja je izvan svačega. Jedna prostitutka napala je jednoga građanina. On je
vidio to, on, Javert. Pisao je u tišini.
Kad je završio, potpiše, savije papir i reče službujućem vodniku dajući mu spis: - Uzmite tri
čovjeka i odvedite ovu ženu u zatvor. - Zatim, okrenuvši se Fantini, doda: - Osuđena si na šest
mjeseci. Nesretnica zadrhta.
- Šest mjeseci! Šest mjeseci zatvora! - povika. - Šest mjeseci da zarađujem po sedam groša
dnevno! Što će biti od Cosette! Moja kći? Moja kći? Ja još dugujem više od sto franaka
Thénardierovima, gospodine nadzornice, znate li vi to?
Stade se vući po pločama, blatnim od čizama svih tih ljudi, ne dižući se, kršeći ruke, čineći
velike korake na koljenima.
- Gospodine Javerte - reče - milost! Uvjeravam vas da ja nisam kriva. Da ste vidjeli kako je
to počelo, i vi biste vidjeli, tako mi Boga, da ja nisam kriva. Onaj gospodin građanin, koga ja
ne poznajem, metnuo mi je snijeg u leđa. Zar netko ima pravo da nam baca snijeg u leđa kad
mirno prolazimo ulicom i ne diramo nikoga? To me je razljutilo. Ja sam vrlo bolesna, znate. A
prije toga mi je govorio svakakve uvrede: Ružna si! Nemaš zubi! Ja znam dobro da nemam
zube. Ja mu nisam ništa učinila; mislila sam, gospodin se zabavlja. Bila sam pristojna prema
njemu, ništa mu nisam kazala. I tada mi je bacio snijeg u leđa. Gospodine Javerte, dobri moj
gospodine nadzornice! pa zar nema nikog tko je vidio da vam kaže da je ovo istina? Možda
sam pogriješila što sam se razljutila. Znate, u prvom trenutku čovjek ne vlada sa sobom.
Prenagli se. A zatim, kad vam se tako nešto metne u leđa, kad se i ne nadate! Pogriješila sam
što sam pokvarila šešir toga gospodina. Zašto je otišao? Molila bih ga da mi oprosti. Oh, Bože
moj, bilo bi mi svejedno da ga molim za oproštaj. Smilujte mi se danas, za ovaj put, gospodine
Javerte. Eto vidite, vi ne znate, u zatvoru se zarađuje samo sedam groša na dan, tamu nije kriva
vlada, ali se zarađuje samo sedam groša na dan, a zamislite da moram platiti sto franaka, inače
će mi otjerati dijete. O Bože moj! ona ne može biti sa mnom! Tako je gadno ovo, što ja radim.
O jadna moja Cosette, moj Bogorodičin anđelčić, moja jadna ptičica! Reći ću vam eto, ti
Thénardierovi, krčmari, seljaci, oni baš nisu pametni. Treba im novac. Ne tjerajte me u zatvor!
Jer vidite, malu će mi izbaciti na ulicu da ide kuda zna, usred zime, smilujte se tomu stvorenju,
dobri gospodine Javerte. Da je veća, mogla bi zarađivati sama, ali ne može, premalena je. A
ja zapravo nisam zla žena. Ni podlost ni pohota nisu uzrok ovoga. Pila sam rakiju, iz bijede. Ne
volim je, ali mi zagušuje jad. Kad sam bila sretnija, trebalo je samo pogledati u moje ormare,
odmah bi se vidjela da nisam bila koketa kod koje vlada nered. Imala sam rublja, mnogo rublja.
Smilujte mi se, gospodine Javerte!
Ona je tako govorila, presavijena napola, potresena grcanjem, zaslijepljena suzama,
razdrljenih grudi, lomeći ruke, kašljući kratkim i suhim kašljem, mucajući riječi sasvim polako,
samrtničkim glasom. Velika bol je božanstvena i strahovita zraka, koja preobražava jadnike. U
tom je trenutku Fantine opet postala lijepa. Na trenutke bi se zaustavljala i nježno bi ljubila kraj
redarstvenikova kaputa. Raznježila bi takva i srce od granita; ali se ne može raznježiti srce od
drveta.
- Hajde! - reče Javert - čuo sam te. Jesi li sve rekla? Sad idi! Šest mjeseci! Ni Vječni Otac
osobno tu ti sad ne može pomoći.
Po toj svečanoj riječi: Ni Vječni Otac tu ti sad ne može pomoći, ona je razumjela da je presuda
izrečena. Klonu u samoj sebi mrmljajući:
- Milost!
Javert okrene leđa.
Stražari je uhvatiše za ruke.
Nekoliko minuta prije toga stupio je u sobu jedan čovjek i nitko nije obratio pažnju na njega.
On je zatvorio vrata, naslonio se na njih i slušao očajničke molbe Fantinine.
U času kada stražari ščepaše nesretnicu, koja se nije htjela dići, on načini jedan korak, izađe
iz mraka i reče:
- Pričekajte malo, molim vas!
Javert podiže oči i prepozna g. Madeleinea. Skide šešir i pozdravi ga nekom vrstom ljutite
nespretnosti:
- Oprostite, gospodine predsjedniče...
Ta riječ: gospodine predsjedniče ostavi na Fantinu čudan dojam. Ona se odjednom ispravi
kao neko priviđenje, koje izbije iz zemlje, odgurnu stražare objema rukama, uputi se ravno g.
Madeleineu prije nego što su je mogli zaustaviti, i pogledavši ga ukočeno, izgubljenim
pogledom, viknu:
- Ah, to si ti dakle, taj gospodin predsjednik!
Pa onda prasnu u smijeh i pijunu mu u lice.
G. Madeleine se otare po licu i reče:
- Nadzornice Javerte, pustite ovu ženu na slobodu.
Javert osjeti u taj mah kao da će poludjeti. On je u tom trenutku osjećao, jedno za drugim, i
gotovo sva pomiješana, sva uzbuđenja koja je imao u životu. Vidjeti kako jedna javna ženska
pljuje u lice predsjedniku općine, to je bilo nešto tako čudovišno da bi mu izgledalo kao neko
svetogrđe čak i onda kad bi se samo pomislilo da je to moguće u najstrašnijim prilikama. S
druge strane, na dnu svoje misli on je zbunjeno pravio jadnu usporedbu između onoga što je
ova žena i onoga što bi mogao biti ovaj predsjednik, i onda je s užasom naslutio Bog bi znao
što vrlo jednostavno u cijelom ovom čudnom napadaju. Ali kad je vidio kako ovaj predsjednik,
ovaj činovnik, mirno briše lice i kaže: pustite ovu ženu na slobodu, on se sav zaprepastio; izdale
ga u isti mah i misao i riječ; on je prešao granicu mogućega zaprepaštenja. Samo je zanijemio.
Ova riječ nije ništa manje čudnovato pogodila i Fantinu. Podiže svoju golu ruku i prihvati se
za kvaku od peći kao netko koji posrče. Ipak stade, razgleda se oko sebe i poče govoriti niskim
glasom, kao da sama sa sobom razgovara:
- Na slobodu! puštaju me da idem! da ne idem šest mjeseci u zatvor? Tko je to rekao? Nije
moguće da su to rekli. Slabo sam čula. Sigurno nije ova nakaza od predsjednika! Jeste li vi,
dobri moj gospodine Javerte, rekli da me puste na slobodu? Oh, vidite, reći ću vam, i vi ćete
me pustiti. Ova rugoba od predsjednika, ovaj stari razbojnik je uzrok svemu. Zamislite,
gospodine Javerte, da me je otjerao! zbog kojekakvih nevaljalica, koje ogovaraju u radionici.
Zar to nije užasno, otpustiti jednu ženu koja pošteno radi svoj posao! Poslije toga ja nisam više
dovoljno zarađivala, i tako se dogodila sva nesreća. Prije svega, gospoda od redarstva trebaju
nešto popraviti, spriječiti poduzetnicima rada u zatvorima da čine nepravdu jadnicima.
Zarađujete dvanaest groša na košuljama, pa kad nagrada padne na devet groša, onda vi
ne možete više živjeti. I onda čovjek mora raditi što zna. Ja imam svoju malu Cosettu, i bila
sam prisiljena postati pokvarena ženska. Sad razumijete da je ovaj nevaljalac predsjednik
svemu kriv. Poslije svega, zgazila sam šešir gospodina građanina pred časničkom kavanom.
Ali on mi je upropastio cijelu haljinu snijegom. Mi, ovakve žene, imamo samo po jednu svilenu
haljinu za večer. Vidite, ja nikada nisam učinila zla namjerice, Boga mi, gospodine Javerte, a
znam puno žena mnogo gorih od mene, koje su mnogo sretnije. O gospodine Javerte, vi ste rekli
da me puste, je li? Ispitajte, govorite s mojim gazdom od stana, ja sada plaćam stanarinu, reći
će vam da sam poštena. Ah, Bože moj, molim vas da mi oprostite, slučajno sam se dotakla
kvake od peći, pa se sad puši.
G. Madeleine ju je slušao s dubokom pažnjom. Dok je ona govorila, on je izvukao iz svoga
prsluka novčarku i otvorio ju. Bila je prazna. On je spremi natrag u džep. Reče Fantini:
- Koliko ste rekli da dugujete?
Fantine, koja je gledala samo Javerta, okrene mu se:
- Zar ja tebi govorim?
Zatim, obraćajući se stražarima:
- Je li, jeste li vidjeli kako sam mu pljunula u lice? Ah, stari razbojnice, došao si me zaplašiti,
ali ja te se ne bojim. Ja se bojim samo moga dobroga gospodina Javerta. Govoreći tako, okrene
se nadzorniku:
- Eto, vidite, gospodine nadzornice, treba biti pravedan. Ja znam da ste vi pravedni,
gospodine nadzornice. Zapravo je sve to vrlo jednostavno, jedan čovjek se igra bacanjem
snijega u leđa jedne žene, tome se smiju časnici, trebaju se nečim zabavljati, što! A onda ste
došli vi, prisiljeni ste napraviti red, odveli ste ženu, koja je bila kriva, ali kad ste sve dobro
razmislili, kako ste dobar čovjek, rekli ste da me puste, radi moje male, jer šest mjeseci u
zatvoru učinilo bi mi nemogućim da hranim dijete. Samo nemoj drugi put, nevaljalice! Oh, neću
drugi put, gospodine Javerte! neka drugi put rade sa mnom sve što hoće, neću se ni maknuti.
Samo danas, znate, vikala sam, jer me je zaboljelo, nisam sasvim zdrava, kašljem, ovdje u
želucu mi je kao neka gruda, koja me peče, liječnik mi je rekao: njegujte se. Eto, pipnite, dajte
ruku, ne bojte se, ovdje.
Nije više plakala, glas joj je bio umiljat, pritiskala je na svoje bijele i nježne grudi veliku i
grubu ruku Javertovu i gledala ga smiješeći se. Odjednom živo uredi nered svoga odijela, spusti
suknju, koja joj se, dok se vukla po zemlji, popela gotovo do koljena, i pođe k vratima, govoreći
poluglasno, uz prijateljski znak glavom:
- Djeco, gospodin nadzornik je rekao da me pustite, ja idem.
 I spusti ruku na kvaku. Još jedan korak, i bila bi na ulici.
Javert je do toga trenutka bio ostao stojeći, nepomičan, s pogledom ukočenim na zemlju,
postavljen u koso na sredini ove pozornice, kao poremećen kip, koji čeka da ga negdje namjeste.
Zvuk kvake ga probudi. Podiže glavu s izrazom potpune vlasti, izrazom u toliko strašnijim
u koliko je vlast više ponižena, i taj izraz, koji je kod zvijeri uvijek samo divlji, bio je kod toga
ništavnog čovjeka okrutan.
- Vodniče - povika - zar ne vidite da će ova ženetina otići? Tko vam je rekao da je pustite?
- Ja, reče Madeleine.
Fantine je bila zadrhtala od Javertova glasa i pustila kvaku, kao što uhvaćen lopov ostavlja
ukradenu stvar. Čuvši Madeleineov glas, ona se okrene, i od toga trenutka, ne govoreći ni jedne
riječi, ne usuđujući se čak ni disati slobodno, lutaše pogledom od Madeleinea do Javerta i od
Javerta da Madeleinea, kad bi koji od njih govorio.
Bilo je očito da je Javert bio, kako se ono kaže, »izbačen iz kolotečine«, kad se usudio obratiti
se vodniku onako kao što je to učinio poslije predsjednikova poziva da Fantinu pusti na slobodu.
Da li je bio zaboravio na prisutnost gospodina predsjednika? Da li je bio samoga sebe uvjerio
da je bilo nemoguće da bilo koja »vlast« izda jedno naređenje i da je sigurno gospodin
predsjednik morao nehotice reći jednu stvar umjesto neke druge? Ili pak, pred golemim
stvarima kojima je bio svjedok već dva sata, nije li pomislio da se treba prihvatiti
krajnjih odluka, da je nužno da se mali načini velikim, da se oružnik pretvori u činovnika, da
redarstvenik postane sucem, i da u ovoj čudotvornoj krajnosti red, zakon, moral, vlada i čitavo
društvo budu personificirani u njemu, u Javertu?
Kako bilo da bilo, tek kad je g. Madeleine rekao ono ja, koje smo čuli, redarstveni nadzornik
se okrene gospodinu predsjedniku, blijed, hladan, modrih usana, očajna pogleda, svim tijelom
zadrhtao neprimjetnim drhtajem i, stvar neviđena, reče mu oborena pogleda, ali sigurnim
glasom:
- Gospodine predsjedniče, to ne može biti.
- Kako? - reče g. Madeleine.
- Ova nesretnica je uvrijedila jednoga građanina.
- Nadzornice Javerte - reče g. Madeleine pomirljivo i mirno - slušajte. Vi ste pošten čovjek
i nije mi teško s vama se sporazumjeti. Bilo je to ovako. Prolazio sam trgom, baš kad ste vi
odvodili ovu ženu, bilo je još svijeta, informirao sam se, sve sam doznao, kriv je onaj građanin i
dobro redarstvo bi zapravo njega trebalo uhititi.
Javert primijeti:
- Ova nesretnica je uvrijedila i gospodina predsjednika. - To je moja stvar - reče g.
Madeleine. - Moja uvreda valjda pripada meni. Mogu s njom raditi što hoću.
- Neka mi oprosti gospodin predsjednik. Njegova uvreda ne pripada njemu, ona se tiče
pravde.
- Nadzornice Javerte - odgovori g. Madeleine - prva pravda je naša savjest. (Čuo sam ovu
ženu. Znam što radim.
- A ja, gospodine predsjedniče, ja ne znam što vidim.
- Onda se zadovoljite da izvršite naloge.
- Ja se pokoravam svojoj dužnosti. Moja dužnost zahtijeva da ova žena bude kažnjena sa šest
mjeseci zatvora.
G. Madeleine odgovori blago:
- Čujte dobro ovo. Ona neće biti kažnjena ni jedan dan.
Na tu odlučnu riječ Javert se usudi pogledati ravno u oči gospodina predsjednika i reče mu,
ali još uvijek glasom punim dubokog poštovanja:
- Očajan sam što se moram usprotiviti gospodinu predsjedniku, prvi put u svom životu, ali
neka mi on dopusti primijetiti da ja ostajem strogo u granicama svojih prava. Zaustavljam se,
pošto gospodin predsjednik tako hoće, na slučaju s onim građaninom. Bio sam tamo. Ova žena
je napala gospodina Bamataboisa, koji je birač i predsjednik one lijepe kuće s balkonom na
kraju šetališta, tri kata i sva od klesana kamena. Na kraju krajeva, mora biti nekog reda na ovom
svijetu! No bilo kako bilo, cijeli slučaj spada u nadležnost uličnog redarstva, a to se mene tiče,
i ja zadržavam Fantinu.
Tada g. Madeleine prekriži ruke i reče strogim glasom, koji nitko u gradu dotle nije bio čuo:
- Slučaj o kom govorite tiče se općinskog redarstva. Prema odredbama članka devetog,
jedanaestog i šezdeset i šestog zakona o kaznenom postupku, ovdje sam ja sudac. Naređujem
da se ova žena pusti na slobodu.
Javert htjede pokušati i posljednji put:
- Ali, gospodine predsjedniče ...
- Podsjećam vas, vas osobno, na članak osamdeset prvi zakona od 13. prosinca 1799. o
samovoljnom lišavanju slobode.
- Gospodine predsjedniče, dopustite...
- Ni riječi više.
- Ipak...
- Izađite odavle - reče g. Madeleine.
Javert dočeka udarac uspravno, s lica, posred prsa, kao ruski vojnik. Pokloni se do zemlje
gospodinu predsjedniku i izađe.
Fantine se skloni od vrata i gledaše ga zaprepašteno kada prođe kraj nje.
Međutim, i ona sama bila je obuzeta čudnovatim uzbuđenjem. Vidjela je kako se oko nje, u
neku ruku, otimaju dvije suprotne sile. Vidjela je kako se pred njenim očima bore dva čovjeka,
koja su u svojim rukama držali njenu slobodu, njen život, njenu dušu, njeno dijete; jedan od tih
ljudi vukao ju je u mrak, drugi je vraćao u svjetlost. U toj borbi, gledanoj s uveličavanjem
straha, ova dva čovjeka su joj se činila kao divovi; jedan je govorio kao njezin demon, drugi je
govorio kao njezin dobri anđeo. Anđeo je pobijedio đavola i od toga je ona drhtala od glave do
pete; taj anđeo, taj oslobodilac bio je baš onaj čovjek koga se ona gnušala, onaj predsjednik
koga je ona tako dugo smatrala za tvorca svega svoga zla, on, Madeleine! koji je spašava baš u
času kad ga je tako ružno uvrijedila! Dakle ona se bila prevarila? Da li je sad trebala promijeniti
svu svoju dušu? ... Nije znala, drhtala je. Slušala je uzbuđeno, gledala je uplašeno, i na svaku
riječ koju bi rekao g. Madeleine, osjećala je kako se u njoj tope i ruše strahovite tmine mržnje,
a u njenom srcu da se rađa nešto toplo i neiskazano, što je bilo radost, povjerenje, ljubav.
Kada je Javert izašao, g. Madeleine se okrene njoj i reče joj laganim glasom, teško govoreći,
kao ozbiljan čovjek koji ne bi htio zaplakati: - Čuo sam vas. Nisam znao ništa od svega toga
što ste rekli. Nisam čak znao ni to da ste ostavili radionicu. Zašto se niste obratili meni? Ali evo
što sada: platit ću vaše dugove, dovest ću vam dijete, ili ćete vi ići sami da ga uzmete. Živjet
ćete ovdje, u Parizu, gdje budete htjeli. Ne morate više ni raditi, ako nećete. Davat ću vam
novac, koliko vam je potrebno. Postat ćete opet čestiti, kad postanete sretni. Pa čak, čujte me,
ja vam to odmah sad izjavljujem, ako je sve kao što ste rekli, u što ja ne sumnjam, vi niste
nikada ni prestali biti puna vrlina i sveta pred Bogom! Oh, jadna ženo!
Sve je ovo bilo više no što je sirota Fantine mogla podnijeti. Imati Cosettu uza se! Izvući se
iz sramotnoga života! živjeti slobodna, sretna, čestita, s Cosettom! vidjeti, kako se odjednom,
posred njene bijede, rascvjetavaju sve te stvarnosti raja! Ona je zaprepašteno gledala čovjeka
koji joj je govorio, i samo je mogla dva-tri puta zajecati: - Oh, oh! oh! - Koljena joj se previše,
ona klekne pred g. Madeleineom i prije nego što ju je mogao spriječiti, on osjeti kako mu ona
uze ruku i spusti na nju svoje usne.
Zatim se onesvijesti.
 KNJIGA ŠESTA

JAVERT

I.

Početak odmora

G. Madeleine naredi da se Fantine prenese u bolnicu koja je bila u njegovoj kući. Povjeri je
sestrama bolničarkama, koje je smjestiše u postelju. Ona dobi žestoku groznicu. Dio noći
provela je u buncanju, govoreći glasno. Ipak je nekako usnula.
Sutradan oko podne Fantine se probudi i začuje nečije disanje sasvim blizu svoje postelje,
raskrili zavjese i spazi g. Madeleinea kako stoji i nešto gleda iznad njezine glave. Njegov je
pogled bio pun sažaljenja i strepnje, i kao da je preklinjao. Ona pode okom za njim i spazi da
se on obraćao jednom raspelu, pribijenom na zidu.
G. Madeleine je sada u očima Fantininim bio sasvim drugi čovjek. Izgledao je, kao da je sav
obasjan nekom svjetlošću. Bio je zadubljen u neku vrstu molitve. Ona ga je dugo promatrala,
ne usuđujući se prekinuti ga. Najzad mu reče bojažljivo:
- Što to radite?
G. Madeleine je bio tu već sat vremena. Čekao je da se Fantine probudi. Uze joj ruku, opipa
joj bilo i odgovori:
- Kako vam je?
- Dobro. Spavala sam. Mislim da mi je sada bolje. Neće biti ništa.
A on nastavi, odgovarajući na pitanje koje mu je prije bila postavila, kao da ga je tek sada
čuo:
- Molio sam se onome mučeniku gore.
I u mislima doda: - Za ovu mučenicu dolje.
G. Madeleine je proveo noć i jutro u pribavljanju informacija. Sada je sve znao. Povijest
Fantine bila mu je sada poznata u svima njenim dirljivim pojedinostima. On nastavi:
- Mnogo ste patili, jadna majko. Oh! ne tužite se, sada ste obdareni vrlinom odabranih. Ljudi
tako prave anđele.
Nije to njihov grijeh, drukčije oni i ne znaju. Vidite, pakao iz koga ste sada izašli jest prvi
oblik neba. Moralo se tim početi.
On duboko uzdahnu. Ona mu se međutim osmjehivala uzvišenim osmijehom, kom su
nedostajala dva zuba.
Javert je još iste noći napisao jedno pismo. Sutradan je osobno predao to pismo na
montreuilskoj pošti. Pismo je bila određeno za Pariz i bilo je naslovljeno Gospodinu
Chabouilletu, tajniku gospodina prefekta redarstva. Kako se vijest o redarstvenikovu slučaju
bila već raširila, poštarica i još neke osobe, koje su vidjele pismo prije nego što je otpravljeno,
i poznavale Javertov rukopis na naslovu, pomislile su da je poslao svoju ostavku.
G. Madeleine odmah napisa pismo Thénardierovima. Fantine im je dugovala sto dvadeset
franaka. On im posla tristo, pišući im da od te svote plate sve troškove i da odmah dovedu dijete
u Montreuil na moru, gdje ga bolesna mati očekuje.
Ta zasjeni Thénardiera. - Vraga! - reče on svojoj ženi - ne puštajmo to dijete. Ova nam ptičica
sada može posluži kao dobra krava muzara. Ja već vidim što je. Nekakav glupak se morao
zaljubiti u majku. Odgovori jednim vrlo dobro složenim računom, na pet stotina i nekoliko
franaka. Tom računu su bile priložene dvije vjerodostojne priznanice, jedna od nekog liječnika,
a druga od ljekarnika, koji su liječili i lijekovima opskrbljivali Eponinu i Azelmu za vrijeme
njihovih dugih bolesti. Cosette, rekli smo, nije ni bila bolesna. Sve je to bila samo jednostavna
promjena imena. Thénardier je na kraju računa stavio: Primio na račun tri stotine franaka.
G. Madeleine odmah posla i drugih tri stotine franaka napisa: - Požurite se da dovedete
Cosettu.
- Boga mu njegova! - Ne puštajmo dijete!
Međutim, Fantine se nikako nije oporavljala. Neprestano je bila u bolnici.
Milosrdne sestre su u početku primile s odvratnošću »ovu djevojčuru«. Tko je vidio reljefe
u Reimsu, sjetit će se kako su napućene gornje usnice u čestitih djevica koje promatraju
raskalašene djevice. Ono antikno preziranje vestalinki prema kurtizanama jest jedan od
najdubljih instinkta ženskog dostojanstva; milosrdne sestre su ga osjetile, i to dvostruko jače
zbog toga što je taj instinkt kod njih još potaknut religijom. Ali nakon nekoliko dana, Fantine
ih je bila razoružala. Znala je kazivati svakovrsne ponizne i blage riječi, i mati je u njoj bila
dirljiva. Jednog dana čule su sestre, kako govori u groznici: - Bila sam grešnica, ali ako moje
dijete bude bilo uz mene, znači da mi je Bog oprostio. Dok sam bila u zlu, nisam htjela da
Cosette bude kraj mene, ne bih mogla podnijeti njene začuđene i tužne oči. A ja sam baš
zbog nje i činila zlo, i zato će mi Bog i oprostiti. Osjetit ću blagoslov dragoga Boga, kad Cosette
bude ovdje. Gledat ću je, i bit će mi dobro što ću imati pred očima svoju nevinu djevojčicu. Ona
ništa od svega toga ne zna. To vam je još pravi anđeo, drage sestre, jer u njenim
godinama anđeoska krila još nisu otpala.
G. Madeleine ju je posjećivao dva puta dnevno, i ona bi ga uvijek pitala:
- Hoću li uskoro vidjeti svoju Cosettu?
On joj je odgovarao:
- Možda već sutra. Svakog časa može doći. Čekam je. I blijedo lice majke samo bi zasjalo.
- Oh! - govorila je - kako ću biti sretna!
Mi smo već rekli da se ona nije oporavljala. Naprotiv, njeno stanje kao da se iz tjedna u
tjedan pogoršavalo. Ona gruda snijega, pritisnuta na golu kožu pleća, izazvala je nagli prestanak
transpiracije kroz pore, zbog čega se bolest, koja je već godinama tinjala, žestoko razbuktala. U
to vrijeme su tek počeli slijediti i proučavati u liječenju plućnih bolesti lijepe napomene
Laennecove. Liječnik pregleda Fantinu i odmahnu glavom.
G. Madeleine reče liječniku:
- No?
- Ima li ona dijete koje bi željela vidjeti? - upita liječnik.
- Ima.
- Dakle požurite se da ga dovedete.
G. Madeleine zadršće.
Fantine ga upita:
- Što je rekao liječnik?
G. Madeleine se silom osmjehnu:
- Rekao je da vam brzo dovedemo vaše dijete, to će vam povratiti zdravlje.
- Oh! - doda ona - on ima pravo. Ali što je tim Thénardierovima da ne puštaju moju Cosettu?
Oh, ona će doći! Već osjećam sreću sasvim blizu sebe.
Thénardierovi, međutim, »nisu puštali dijete«, i navodili su za to stotinu svakojakih razloga:
Cosette je nešto slaba i ne bi bilo dobro da putuje zimi; zatim, ima još nešto sitnih dugova u
mjestu, pa sad skupljaju račune, itd., itd.
- Poslat ću nekoga da dovede Cosettu - reče čiča Madeleine. - Ako bude potrebno, ići ću i
sam.
I napisa pismo po Fantininim riječima, koje ona potpiše.

»Gospodine Thénardier!
Predat ćete Cosettu ovoj osobi.
 Platit će vam sve dugove.
Pozdrav. S poštovanjem
FANTINE.«

I tada se dogodi nešto ozbiljno. Uzalud mi, što bolje znamo, tešemo i gladimo tajanstvenu
mramornu stijenu, od koje je načinjen naš život, crne žice sudbine se stalno pojavljuju.

II.

Kako od Jeana može postati Champ

Jednog jutra, kad je g. Madeleine bio u svojem uredu, svršavajući unaprijed neka važna
općinska pitanja za slučaj, ako bi se odlučio ići u Montfermeil, dojaviše mu da redarstveni
nadzornik Javert želi govoriti s njim. Čuvši ovo ime, g. Madeleine se nije mogao obraniti
od izvjesnog neugodnog dojma. Poslije onog događaja na redarstvu, Javert ga je izbjegavao
više nego ikada i g. Madeleine ga otada nije više ni vidio.
- Pustite ga - reče on.
Javert uđe.
G. Madeleine je sjedio blizu peći, s perom u ruci i pogledom na hrpi spisa, koje je prelistavao
i nešto bilježio, a koji su se spisi ticali tužbi uličnog redarstva zbog raznih prijestupa. On se
nimalo ne uznemiri zbog Javerta. Nije mogao a da se ne sjeti Fantine, i htio je biti leden. Javert
s puno poštovanja pozdravi g. predsjednika, koji mu je bio okrenuo leđa. G. predsjednik ga ne
pogleda i nastavi praviti bilješke na spisima.
Javert napravi dva ili tri koraka i stade, ne narušavajući tišinu.
Kakav fizionomist, kome bi bila dobro poznata priroda Javertova, koji bi bio već dulje
vrijeme proučavao ovoga divljaka u službi civilizacije, ovu čudnu mješavinu od Rimljanina,
Spartanca, fratra i kaprala, ovog špijuna nesposobnog ni za jednu laž, ovog skromnog doušnika
- kakav fizionom, koji bi znao njegovu potajnu i staru odvratnost prema g. Madeleineu, njegov
sukob s predsjednikom, i koji bi u ovom trenutku promatrao Javerta, morao bi se upitati: što li
se to dogodilo? Za onoga koji je poznavao ovu savjest, pravu, jasnu, iskrenu, čestitu, strogu
i. divlju, bilo je očito da je Javert prebrodio nekakav veliki unutrašnji događaj. Javert nije
mogao ništa imati u duši što mu ne bi bilo i na licu. Bio je, kao svi žestoki ljudi, podložan
naglim preokretima. Nikada njegov izraz lica nije bio čudniji, a takav se mogao najmanje
očekivati. Ulazeći, on se poklonio g. Madeleineu, a u pogledu mu nije bilo ni zlobe, ni srdžbe,
ni nepovjerenja, i zaustavio se na nekoliko koraka iza predsjednikova naslonjača; i sada je
stajao tu, u položaju gotovo disciplinski poniznom, prostodušno i hladno krut kao čovjek koji
nikada nije bio blag i koji je uvijek bio strpljiv; čekao je, ne govoreći ni riječi i ne praveći
nikakve pokrete, istinski ponizno i pomireno sa sudbinom da mu se predsjednik okrene, miran,
ozbiljan, sa šeširom u rukama, oborenih očiju i takva izraza kakav imaju vojnici pred časnikom,
a kakav imaju i krivci pred sucem. Svi osjećaji kao i sve uspomene, koje je čovjek mogao
pretpostaviti kod njega, bili su iščeznuli. Na njegovu neprodornom i kao granit jednostavnom
licu čitala se još same neka sumorna tuga. Sav je odavao malaksalost i čvrstinu i tko bi znao
kakvu junačku klonulost.
Najposlije i predsjednik odloži pero i napola se okrene:
- Dakle, što je? Što hoćete, Javerte?
Javert je šutio još jedan čas, kao da se pokušava pribrati, zatim prihvati glasom podignutim
nekom vrstom tužne svečanosti, u kojoj je ipak bilo i jednostavnosti:
- Gospodine predsjedniče, učinjeno je jedno kazneno djelo.
- Kakvo djelo?
 - Jedan podčinjeni redarstveni službenik ogriješio se na najozbiljniji način o poštovanje
prema jednom pretpostavljenom starješini. Ja sam po svojoj dužnosti došao da vam to javim.
- Koji je taj službenik?
- Ja - reče Javert.
- Vi?
- Ja.
- A tko je starješina koji bi se trebao tužiti na službenika?
- Vi, gospodine predsjedniče.
G. Madeleine se podiže u svom naslonjaču. Javert nastavi, stroga pogleda i očiju neprestano
oborenih:
- Gospodine predsjedniče, došao sam vas moliti da izvolite poraditi kod vlasti da me otpuste
iz službe. G. Madeleine, zaprepašten, otvori usta. Javert ga prekine:
- Vi ćete mi reći da sam mogao dati ostavku, ali to nije dovoljno. Dati ostavku je časna stvar.
Ja sam pogriješio i moram biti kažnjen. Trebate me otjerati.
Poslije male stanke doda:
- Gospodine predsjedniče, vi ste posljednji put bili nepravedno strogi prema meni. Budite
danas pravedno strogi.
- Kako! Zašto? - povika g. Madeleine. - Što vi to buncate? Što ste vi meni učinili? Što ste
sagriješili prema meni? Optužujete samoga sebe, želite biti otpušteni...
- Istjeran - reče Javert.
- Dobro, istjerani. Vrlo dobro. Ja ne razumijem.
- Razumjet ćete, gospodine predsjedniče.
Javert uzdahne iz dubine svojih grudi i nastavi isto onako hladno i tužno:
- Gospodine predsjedniče, prije šest tjedana, poslije događaja s onom ženom, ja sam bio
bijesan i prijavio sam vas.
- Prijavili?
- Pariškoj redarstvenoj prefekturi.
G. Madeleine, koji se inače nije smijao mnogo češće nego i sam Javert, prasne u smijeh.
- Zar kao predsjednika općine, koji je uzurpirao prava redarstva?
- Ne, već kao nekadašnjeg robijaša.
Predsjednik poplavi.
Javert, koji nije dizao oči, nastavi:
- Meni se tako činilo. Odavna sam već mislio o tome. Izvjesna sličnost, pa podaci, koje ste
tražili iz Faverollesa, snaga vaših ramena, događaj sa starim Faucheleventom, vaša vještina u
pucanju, vaša noga koja se malo vuče, i što sve znam? glupost, ali ipak, ja sam vas smatrao za
nekog izvjesnog Jeana Valjeana.
- Nekog izvjesnog? ... Kako ste rekli ime?
- Jeana Valjeana. To je jedan robijaš, kojega sam ja vidio još pred dvadeset godina, kada
sam bio vodnik čuvar na toulonskoj tamnici. Po odlasku iz tamnice, taj je Jean Valjean, kako
izgleda, izvršio krađu kod nekog biskupa, zatim je s oružjem u ruci opljačkao na putu
jednog malog dimnjačara. Ima već osam godina kako se on, ne zna se na koji način, krije i
redarstvo ga traži. Ja sam bio pomislio... - I eto, to sam učinio! Bijes me je natjerao i ja sam vas
prijavio prefekturi.
G. Madeleine, koji je od nekoliko posljednjih časaka opet uzeo promatrati svoje spise, reče
s naglaskom savršene ravnodušnosti:
- Pa što su vam odgovorili?
- Da sam poludio.
- Pa?
- Pa su imali pravo.
- Srećom vi to priznajete!
 - Moram, jer je pravi Jean Valjean pronađen.
List papira, koji je g. Madeleine držao, ispadne mu iz ruke. On podiže glavu, pogleda Javerta
i reče nekim neopisivim naglaskom: - Ah! Javert nastavi:
- Evo o čemu se radi, gospodine predsjedniče. Izgleda da je u kraju oko Ailly-le-Haut-
Clochera živio nekakav tip, kojega su zvali čiča Champmathieu. To vam je bio pravi jadnik.
Nitko na njega nije obraćao pažnju. Za takve ljude nitko ne zna od čega žive. Nedavno,
ove jeseni, čiča Champmathieu bio je uhićen za krađu nekakvih jabuka, počinjenu kod...
najposlije, to nije važno! Izvršena je krađa, preskočen zid, polomljeno granje od stabla. Uhvatili
Champmathiea. Još je u ruci imao jednu granu od jabuke. I uhite bitangu. Dovde sve nije ništa
tako važno, sve bi se svršilo sama jednostavnom kaznom popravilišta. Ali se umiješala
Providnost. Kako je tamošnji zatvor bio u lošem stanju, gospodin istražni sudac našao je za
zgodno da premjesti Champmathiea u Arras, gdje se nalazi okružni zatvor. U tome arraskom
zatvoru nalazio se nekakav stari robijaš Brevet, kojega su držali tu ne znam već zašto, i koji je
bio postavljen za pomoćnika tamničaru, jer se dobro vladao. I, gospodine predsjedniče, tek što
je Champmathieu bio doveden, kad Brevet povika:
- Gle! pa ja poznajem ovoga čovjeka! To je jedan bivši robijaš! Pogledaj me, prijatelju! Ti
si Jean Valjean! - Jean Valjean! tko je to Jean Valjean? - pretvarao se Champmathieu kao da se
čudi. - Nemoj mi se tu prenemagati - reče Brevet. - Ti si Jean Valjean! Bio si u tamnici u
Toulonu. Prije dvadeset godina. Zajedno smo bili. - Champmathieu je poricao sve. Vraga! Vi i
sami razumijete. Stvar se uzela ozbiljno. Cijeli taj događaj bude svestrano ispitan. I evo do čega
se došlo: taj Champmathieu je prije nekih trideset godina bio potkresivač granja u raznim
mjestima, posebno u Faverollesu. Tu mu se trag izgubio. Dugo poslije toga vidimo ga u
Auvergni, zatim u Parizu, gdje kaže da je bio kolar i da ima kćerku pralju, što međutim nije
dokazano! i najposlije je bio u onom spomenutom kraju. Dakle, što je bio sam Jean
Valjean prije no što je zbog krađe otišao na robiju! Potkresivač granja. Gdje? U Faverollesu.
Druga činjenica. Taj Jean Valjean je imao krsno ime Jean, a obiteljsko ime njegove majke bilo
je Mathieu. I ništa prirodnije nego da se pomisli da je on, poslije robije, prisvojio to obiteljsko
ime svoje majke da bi što bolje zameo trag, pa se onda nazvao Jean Mathieu. Otišao je u
Auvergnu. U tom kraju se Jean izgovara kao Champ, i svijet ga nazove Champ Mathieu. On
dopušta to rado, i tako se pretvori u Champmathiea. Vi me pratite, je li? Raspitali su se u
Faverollesu. Tamo više nema obitelji Jeana Valjeana. Ne zna se gdje je. Znate, kod tih ljudi
često se događa da obitelji tako odjednom iščeznu. Tražili su, ali nisu pronašli ništa. Ljudi te
bagre, kad nisu od blata, onda su od prašine. I onda, kako početak svih ovih događaja pada u
vrijeme od prije trideset godina, u Faverollesu više nitko i ne poznaje Jeana Valjeana. Raspitali
su se u Toulonu. Osim Breveta bila su još samo dva robijaša, koji su poznavali Jeana Valjeana.
To su osuđenici na vječitu robiju Cochepaille i Chenildieu. Dovedu ih iz tamnice. Suoče ih
s takozvanim Champmathieom. Oni se nimalo nisu kolebali. I za njih, kao i za Breveta, to je
bio Jean Valjean. Ista starost, šezdeset i četiri godine, isti stas, isti izgled, jednom riječi, isti
čovjek, on glavom. I u to vrijeme sam ja poslao svoj izvještaj pariškoj prefekturi. Odgovorili su
mi da sam sišao s uma, i da je Jean Valjean u Arrasu, u rukama vlasti. Možete misliti kako me
je to začudilo, mene, koji sam vjerovao da sam Jeana Valjeana uhvatio ovdje! Obratim se
pismom gospodinu istražnom sucu. On me pozove, pokaže mi Champmathiea.
- I onda? - prekine ga g. Madeleine.
Javert odgovori s tužnim izrazom lica:
- Gospodine predsjedniče, istina je istina. Meni je žao, ali onaj čovjek je Jean Valjean. I ja
sam ga prepoznao. G. Madeleine reče vrlo niskim glasom:
- Jeste li sigurni?
Javert se nasmije onim bolnim smijehom koji se otima jednom dubokom uvjerenju:
- O, siguran sam.
 On osta tako jedan čas zamišljen, uzimajući nesvjesno među prste prah iz pjeskaonice za
sušenje tinte, koja je bila na stolu, a onda doda:
- I sada, kad sam vidio pravog Jeana Valjeana, ja ne razumijem kako sam mogao vjerovati
nešto drugo. Molim vas da mi oprostite, gospodine predsjedniče.
Upućujući ovu preklinjuću i ozbiljnu riječ onome koji ga je prije šest tjedana ponizio usred
redarstvene uredovnice i rekao mu: Izađite odavle, Javerte!, ovaj gordi čovjek bio je, i ne
znajući to, pun jednostavnosti i dostojanstva. Gosp. Madeleine na njegovu molbu odgovori
ovim naglim pitanjem:
- A što veli taj čovjek?
- E Bože, moj gospodine predsjedniče, stvar je za njega loša. Ako je to Jean Valjean, onda
će odgovarati za slučaj ponovljenog zločina. Preskočiti zid, polomiti grane, ukrasti jabuke - da
je to učinio nekakav dječak, smatralo bi se to kao obješenjaštvo, za čovjeka bi to bio prijestup,
ali za robijaša je to zločin. Tu je provala i krađa. I stvar se više ne tiče redarstva, već suda.
Kazna je ne nekoliko dana zatvora, već teška, vječita robija. Pa onda je tu i slučaj s malim
dimnjačarom, koji će se, nadam se, također uzeti u pretres. Dovraga! imao bi se za što
braniti, zar ne? Da, svaki drugi, ali ne Jean Valjean. Jean Valjean je podmukao. Ja ga i po tome
poznajem. Svaki drugi bi osjetio da mu gori tlo pod nogama: razbacivao bi se, vikao bi, lonac
pjeva pred vatrom, ne bi nikako htio biti Jean Valjean, i tako dalje. A on se samo pravi kao
da ništa ne razumije, i kaže: Ja sam Champmathieu i više ne znam ništa! Izgleda kao začuđen,
pravi se glup, tako je mnogo bolje. Oh, vješt je on. Ali svejedno, dokazi su tu. Četiri su ga osobe
prepoznale, stari razbojnik će biti osuđen. Stvar je predana sudu u Arrasu. I ja ću ići svjedočiti.
Pozvan sam.
G. Madeleine se ponovno vratio svome stolu, uzeo dalje prekapati po spisima i prelistavao
ih mirno, čas čitajući, a čas bilježeći kao svaki zaposlen čovjek. On se okrene Javertu:
- Dosta, Javerte. Zapravo sve te pojedinosti me vrlo malo zanimaju. Gubimo vrijeme, a
imamo posvršavati mnogo žurnih stvari. Javerte, odmah ćete otići do one dobre žene
Buseaupijed, koja prodaje trave dolje na uglu ulice Saint-Saulve. Reći ćete joj da podnese tužbu
protiv kočijaša Pierra Chesnelonga. Taj čovjek je jedan grubijan, koji zamalo što nije pregazio
tu ženu i njeno dijete. Treba biti kažnjen. Zatim ćete otići g. Charcellayu, ulica Montre-de-
Champigny. On se tuži da žlijeb sa susjedne kuće propušta vodu kod njega, što mu kvari temelje
kuće. Poslije ćete utvrditi, ako nisu izvršene redarstvene naredbe kako mi je priopćeno, u ulici
Guibourg kod udovice Doris i u ulici Garraud-Blanc kod gospođe Renée le Bossé, i napisat ćete
tužbu. Ali ja sam vam zadao mnogo posla. Vi ćete na dopust? Rekli ste mi da ćete ići u Arras
zbog onog slučaja, za nekih osam ili deset dana?
- Još prije, gospodine predsjedniče.
- Kada?
- Meni se čini da sam gospodinu predsjedniku rekao da je glavna rasprava sutra, i da ja
putujem noćašnjom poštom.
G. Madeleine načini jedan gotovo neprimjetan pokret.
- A koliko će sve to trajati?
- Najviše jedan dan. Osuda će biti izrečena najkasnije sutra u noć. Ali ja neću čekati na
osudu, koja je neminovna. Čim budem dao svoj iskaz, vratit ću se ovamo.
- Dobro, reče g. Madeleine.
I on otpusti Javerta jednim pokretom ruke.
Javert ne ode.
- Oprostite, gospodine predsjedniče - reče.
- Što je sad opet? - upita g. Madeleine.
- Gospodine predsjedniče, moram vas upozoriti na jednu stvar.
- Koju?
- Da ja trebam biti otpušten.
 G. Madeleine ustade.
- Javerte, vi ste pošten čovjek i ja vas cijenim. Vi sami preuveličavate svoju pogrješku.
Uostalom, i to je jedna uvreda koja se tiče samo mene. Javerte, vi ste zaslužili da uznapredujete,
a ne da nazadujete. Želim da zadržite svoje mjesto.
Javert pogleda g. Madeleinea svojom bezazlenom zjenicom, u dnu koje kao da se nazirala
njegova savjest, slabo osvijetljena, ali čvrsta i čedna, i reče mirnim glasom:
- Gospodine, to vam ne mogu učiniti.
- Ponavljam vam da se stvar tiče samo mene.
Ali Javert, s pažnjom usmjerenom samo na svoju misao, nastavi:
- Što kažete, da preuveličavam; ja ništa ne preuveličavam. Evo, kako ja mislim. Ja sam vas
nepravedno sumnjičio. To još nije ništa. Svaki od nas ima pravo da sumnja, premda je ipak
zloupotreba toga prava kad se sumnja izvan sebe samoga. Ali bez dokaza, u nastupu bijesa,
s namjerom da se osvetim, ja sam vas prijavio kao robijaša, vas, jednog poštovanja dostojnog
čovjeka, predsjednika općine, činovnika! to je ozbiljno. Vrlo ozbiljno. Uvrijedio sam vlast u
vašoj osobi, ja, službenik te vlasti! Da je tko od mojih podčinjenih učinio ovo što sam ja
uradio, ja bih ga proglasio nedostojnim za službu i otjerao bih ga. Dakle? - I evo, gospodine
predsjedniče, još jednu riječ. Ja sam u svome života vrlo često bivao strog. Prema drugima. Bilo
je pravedno. Dobro sam radio. A sada, kad ne bih bio strog prema sebi samome, sve
pravedno što sam učinio, postalo bi nepravedno. Zar sebe trebam štedjeti više nego druge? Ne.
Što! zar sam ja bio sposoban tek druge kažnjavati, a ne i sebe! ta oni koji bi kazali: onaj
nevaljalac Javert! imali bi potpuno pravo! Gospodine predsjedniče, ja ne želim da sa mnom
postupate s dobrotom, vaša dobrota prema drugima mnogo mi je zle krvi pomutila. Ja je neću
za sebe. Dobrotu, koja se sastoji u tome da opravda javnu žensku za uvredu nanesenu jednom
građaninu, a redarstvenika za uvredu nanesenu predsjedniku općine, onoga koji je dolje na
štetu onoga koji je gore, ja nazivam lošom dobrotom! Tom dobrotom se ruši društvo. Bože moj!
lako je biti dobar, ali je nezgodno biti pravedan. Eto da ste vi bili ono što sam ja mislio da ste,
ja ne bih bio dobar prema vama, vidjeli biste vi! Gospodine predsjedniče, prema sebi samome
trebam postupati, kao što sam postupao s drugima. Kad sam kažnjavao zločince, kad sam bio
nemilosrdan prema prijestupnicima, govorio sam često samome sebi: a i ti, ako posklizneš, ako
te samo uhvatim u pogrešci, čuvaj se dobro! - Poskliznuo sam, uhvatio sam se u pogrešci, u
toliko gore po mene! Dakle, otpušten, istjeran! i treba biti tako! Imam još dobre ruke, obrađivat
ću zemlju. Svejedno. Gospodine predsjedniče, ugled službe zahtijeva primjer. Ja tražim od
vas otpust redarstvenog nadzornika Javerta.
Sve je ovo bilo izgovoreno naglaskom skromnim, gordim, očajnim i uvjerenim, koji je davao
neku osobitu veličinu ovom čudnom čestitom čovjeku.
- Vidjet ćemo - reče g. Madeleine. I pruži mu ruku.
Javert se trže natrag i reče gotovo divljim glasom:
- Oprostite, gospodine predsjedniče, ali to ne može biti. Predsjednik općine ne daje ruke
jednom špijunu.
I doda kroza zube:
- Špijun, da; od časa kad sam zlorabio svoju redarstvenu vlast, ja sam samo špijun. I onda se
duboko pokloni i uputi k vratima.
Tu se okrene i očiju neprestano oborenih reče:
- Gospodine predsjedniče, nastavit ću vršiti službu, dok ne budem smijenjen.
I izađe. G. Madeleine osta zamišljen, slušajući čvrst i siguran korak, koji se udaljavao po
kamenom podu hodnika.
 KNJIGA SEDMA

SLUČAJ CHAMPMATHIEU

I.

Sestra Simplicija

Događaji, o kojima će sada biti govora, nisu svi bili poznati u Montreuilu na moru, ali i ono
malo glasova o njima što je prodrlo, ostavilo je u gradiću takvu uspomenu da bi ostala osjetljiva
praznina u ovoj knjizi kad ih ne bismo ispričali do najmanjih pojedinosti.
U ovim pojedinostima čitatelj će se susresti s dvjema ili trima nevjerojatnim okolnostima,
koje mi zadržavamo iz poštovanja prema istini. Poslije podne, iza posjeta Javertova, g.
Madeleine kao obično ode vidjeti Fantinu.
Prije nego što će stupiti u sobu k Fantini, on pozva sestru Simpliciju. Dvije opatice, koje su
vršile službu u bolnici, iz reda lazarista kao i sve milosrdne sestre, zvale su se sestra Perpetua i
sestra Simplicija.
Sestra Perpetua bila je jedna najobičnija seljanka, grubo milosrdna sestra, koja se odala
Bogu, kao što su druge kuharice. Ovakav tip nije nimalo rijedak. Opatički redovi rado primaju
takvu seljačku robu, koju nije teško pretvoriti u »kapucina« ili »uršulinku«. Te seljačke
osobe upotrebljavaju se za grube poslove pobožnosti. Prijelaz iz govedara u bosonogog fratra
nije ništa komplicirano; jedan postaje drugim bez velike muke; zajednička osnova neznanja i
sela i samostana je već unaprijed gotovo sprema, koja seljanku može odmah staviti na istu
razinu s fratrom. Malo širi gunjac, i eto vam mantije. Sestra Perpetua bila je jedna krupna
opatica iz Marina, blizu Pontoisa; govorila je narječjem svoga kraja, neprestano pjevala psalme,
gunđala, zaslađivala čaj bolesnicima prema njihovoj pobožnosti ili licemjernosti, bila naprasita
s njima, namrštena prema umirućima, bacajući im Boga u lice gotovo kao psovku, kamenujući
agoniju ljutitim molitvama, smjela, poštena i sva crvena.
Sestra Simplicija bila je sva bijela kao vosak. Kraj sestre Perpetue izgledala je ona kao
crkvena voštanica prema običnoj, lojanoj svijeći. Vincencije Paulski božanstveno je obilježio
crte milosrdne sestre u ovim divnim riječima, u kojima se miješa mnogo slobode s
mnogo pokornosti: »One će umjesto samostana imati samo bolnicu, umjesto isposničke ćelije
samo jednu običnu unajmljenu sobu, umjesto samostanske kapele samo svoju župnu crkvicu,
umjesto samostanskih hodnika sa stupovima samo gradske ulice ili bolničke dvorane,
umjesto velikih kamenih zidova samo poslušnost, umjesto teške željezne kapije samo strah od
Boga, umjesto opatičke koprene samo svoju skromnost«. Takav je ideal bio oživotvoren u sestri
Simpliciji. Nitko ne bi bio mogao odrediti kojih je godina bila sestra Simplicija; izgledalo je kao
da nikada nije bila mlada, i izgledalo je, kao da nikada neće ostarjeti. To je bila osoba - ne
usuđujemo se reći žena - mirna, stroga, iz dobroga društva, hladna, i koja nikad nije slagala.
Bila je tako nježna te se činilo da će se slomiti, a tvrđa uostalom i od samoga granita. Doticala
se nesretnika dražesnim, finim i čistim prstima. Bilo je, tako reći, tišine u njezinoj riječi;
govorila je samo koliko je potrebno, i imala je takav zvuk glasa da je njim mogla isto tako
uvjeriti ispovjednika, kao i očarati jedan salon. Sva ta finoća je lijepo pristajala uz
prostu kudjeljnu haljinu, nalazeći u tome grubome dodiru vječitu opomenu na nebo i na Boga.
Naglasimo jednu pojedinost! Glavna odlika sestre Simplicije bila je da nikad nije slagala,
nikada nije rekla, za kakav bilo interes, nešto što ne bi bilo istina, sveta istina; to je bilo
osnovno obilježje njezine vrline. I bila je gotovo slavna u čitavom svome redu zbog te
nepokolebljive ljubavi prema istini. Opat Sicard govori o sestri Simpliciji u jednom pismu
gluhonijemome Massieuu. Ma kako mi bili iskreni, čestiti i čisti, mi svi ipak nosimo na svojoj
čistoći duše trag barem od kakve male nevine laži. Ona ne. Mala laž, nevina laž, zar to postoji?
Lagati, to je vrhunac zla. Malo lagati nije moguće; onaj koji laže, laže svu laž; lagati je sotonski
obraz; Sotona ima dva imena, on se zove Sotona i zove se Laž. Eto kako je ona mislila. I kako
je mislila, tako je i radila. Iz toga je proizlazila ona bjelina, o kojoj smo govorili, bjelina, koja
je svojim sjajem pokrivala čak i njene usne i njene oči. Njezin osmijeh je bio bijel, njezin pogled
je bio bijel. Nije bilo nimalo paučine, ni trunka prašine na prozoru ove savjesti. Ušavši u
službu svetoga Vincencija Paulskoga, uzela je ime Simplicija po naročitom izboru. Simplicija
Sicilijanska bila je, kao što je poznato, ona svetica koja je više voljela da joj iščupaju obje dojke
nego da, rođena u Sirakuzi, odgovori da je rodom iz Segeste, laž koja bi je bila spasila.
Ovakva zaštitnica je sasvim pristajala uz ovu dušu.
Sestra Simplicija, kad je stupila u opatički red, imala je dvije mane, od kojih se malo-pomalo
odvikla; voljela je slatkiše i voljela je primati pisma. Čitala je uvijek samo jedan molitvenik
krupno tiskan na latinskom jeziku. Latinski nije razumjela, ali je razumijevala knjigu.
Ta pobožna žena voljela je Fantinu, osjećajući u njoj svakako skrivenu vrlinu, i bila se
posvetila gotovo isključivo njoj.
G. Madeleine pozva na stranu sestru Simpliciju i preporuči joj Fantinu nekim čudnim
naglaskom, kojega se sestra kasnije sjetila.
Ostavivši sestru, on pristupi Fantini.
Fantine je svakog dana očekivala da se g. Madeleine pojavi, kao što se očekuje zraka topline
i radosti. Govorila bi sestrama: - Živim samo onda kada je gospodin predsjednik ovdje.
Toga dana imala je jaku groznicu. Čim je ugledala g. Madeleinea, upita ga:
- A Cosette? On odgovori smiješeći se:
- Skoro.
G. Madeleine je s Fantinom bio kao i obično. Samo, ostao je čitav sat umjesto pola sata, na
veliko zadovoljstvo Fantinino. Rekao je tisuću preporuka svima da ništa ne bi uzmanjkalo
bolesnici. Moglo se primijetiti da se u jednom trenutku njegovo lice smračilo. Ali to je
bilo razumljivo, kad se saznalo da se liječnik prignuo njegovu uhu i tiho mu rekao: - Naglo ide
na gore.
Poslije toga on ode u općinu i njegov ga je podvornik vidio kako pažljivo ispituje kartu
putova po Francuskoj, koja je bila obješena u njegovu uredu. Zapisa olovkom nekoliko brojeva
na komadiću papira.

II.

Oštroumnost gazde Scaufflairea

Iz općine on ode na kraj grada do nekakvog Flamanca, gazde Scaufflairea, pofrancuženog

Scaufflairea, koji je davao »u najam konje i kočije po volji«.
Najkraći put da se dođe do toga Scaufflairea vodio je jednom prilično pustom ulicom, gdje
se nalazila župnikova kuća i u kojoj je g. Madeleine stanovao. Župnik je, govorilo se, bio čovjek
čestit i dostojan svakog poštovanja, i dobar savjetodavac. U času kad je g. Madeleine došao
do župnoga dvora, prolazio je ulicom jedan jedini prolaznik i taj prolaznik primijeti ovo: g.
predsjednik, pošto je već prošao mimo župnikove kuće, zastade nepomično i vrati se natrag do
ulaza u župni dvor, na kojem su bila velika vrata i željezni čekić za udaranje. On živo stavi ruku
na čekić i podiže ga; zatim opet zastade, osta nekako zamišljen i poslije nekoliko sekunda,
umjesto da pusti čekić da s lupom padne na vrata, on ga ostavi polako i nastavi put nekako
užurbano, kako prije toga nije išao.
G. Madeleine zateče gazdu Scaufflairea gdje popravlja jedan ham.
- Gazdo Scaufflaire - upita ga - imate li kakvog dobrog konja?
 - Gospodine predsjedniče - reče Flamanac - svi moji konji su dobri. Što mislite vi pod dobrim
konjem?
- Mislim, dobar konj, koji bi mogao prevaliti dvadeset milja na dan.
- Vraga! - reče Flamanac - dvadeset milja!
- Da.
- Upregnut u kola?
- Da.
- A koliko bi vremena imao da se odmori poslije toga puta ?
- Prema potrebi, morao bi sutra opet krenuti.
- Da prevali isti put?
- Da.
- Vraga! vraga! I baš dvadeset milja?
G. Madeleine izvuče iz džepa papir, na kom je bio zapisao one brojeve. To su bili brojevi 5,
6, 81/2.
- Eto, vidite - reče - ukupno devetnaest i pol, to je okruglo dvadeset.
- Gospodine predsjedniče, imam što vam treba. Moj mali bijelac. Morali ste ga već vidjeti.
To vam je mali konjić donjoboulonnaiskog podrijetla. Živa vatra. Isprva su ga htjeli upotrijebiti
za jahanje. Ali da! Poskoči on i sve redom pobaca na zemlju. Mislili su da ima neku manu, nisu
već znali što će s njim. Ja sam ga kupio. Upregnuo sam ga. Gospodine, to je baš on i htio; krotak
je kao djevojka, a ide kao vjetar. Samo neka mu se nitko ne penje na leđa. On ne želi biti jahaći
konj. Svaki ima svoje prohtjeve. Vući da; nositi ne; čovjek bi mislio da se on tako zarekao.
- I izdržat će put?
- Svih dvadeset milja. Sve u punom kasu, i za manje od osam sati. Ali pod nekim uvjetima.
- Recite.
- Najprije, pustit ćete ga da se čitav sat ispuše na polovini puta; dat ćete mu jesti i netko će
biti kod njega, dok jede da mu konobar pred krčmom ne pokrade zob; ja sam primijetio da po
krčmama zob mnogo češće popiju konobari nego što je pojedu konji.
- Dobro je. Bit će kako želite.
- Drugo... Jesu li kola za gospodina predsjednika?
- Jesu.
- Gospodin predsjednik zna tjerati?
- Znam.
- A gospodin predsjednik će putovati sam i bez stvari da se konj ne pretovari?
- Sasvim sam.
- Ali gospodin predsjednik, pošto nitko neće biti s njim, morat će sam pripaziti na zob.
- Pristajem.
- Tražim trideset franaka po danu. Tu su uračunati i dani odmora. Ni krajcara manje, a
ishrana konja na račun gospodina predsjednika.
G. Madeleine izvadi iz kese tri napoleona i stavi ih na stol.
- Evo za dva dana unaprijed.
- Četvrto, za takav put bi obična kočija bila preteška i umorila bi konja. Gospodin
predsjednik će se morati pomiriti s time da putuje u mojoj maloj kočijici.
- Pristajem.
- Ona je laka, ali nije pokrivena.
- To mi je svejedno.
- Je li gospodin predsjednik pomislio na to da je sada zima?
G. Madeleine ne odgovori. Flamanac nastavi:
- Da bi mogla padati i kiša?
G. Madeleine diže glavu i reče:
- Kočijica i konj neka dođu sutra pred moju kuću u četiri i pol sata ujutro.
 - Dogovoreno je, gospodine predsjedniče - odgovori Scaufflaire, a zatim, stružući noktom
svoga palca jednu mrlju na drvenom stolu, on doda nemarnim izgledom, koji Flamanci znaju
tako lijepo pomiješati sa svojom finoćom:
Evo, sad sam se upravo sjetio. Gospodin predsjednik mi nije rekao kamo putuje. Kamo
putuje gospodin predsjednik?
- Jesu li sigurne prednje noge u vašega konja? - reče g. Madeleine.
- Jesu, gospodine predsjedniče. Malo ćete ga pridržati na nizbrdicama. Ima li mnogo
nizbrdica odavde do mjesta kamo vi idete?
- Ne zaboravite sutra točno u četiri i pol ujutro biti pred mojom kućom - i on izađe.
Flamanac osta zabezeknut, »ko tele«, kao što je sam sebi kazivao nešto kasnije.
G. predsjednik je tek prije nekoliko časaka otišao, kad se vrata opet otvoriše; opet je bio g.
predsjednik.
Još uvijek je izgledao ravnodušan i zaposlen.
- Gospodine Scaufflaire - reče - koliko cijenite konja i kočijicu koje mi posuđujete, onako
okruglo.
- Onako okruglo, gospodine predsjedniče - reče Flamanac i glasno se nasmije.
- Da. Dakle?
- Zar ih gospodin predsjednik hoće kupiti?
- Neću, ali za svaki slučaj htio bih vam dati garanciju. Kad se budem vratio, vratit ćete mi
novac. Koliko cijenite konja i kočijicu?
- Pet stotina franaka, gospodine predsjedniče.
- Evo vam.
G. Madeleine stavi na stol jednu novčanicu, pa onda izađe i ovoga se puta više ne vrati.
Sada Scaufflaire strahovito požali što nije rekao tisuću franaka. Uostalom, konj i kočijica
vrijedili su ukupno najviše stotinu talira. Flamanac zovne svoju ženu i ispriča joj stvar. Kuda li
to, dovraga, ide gospodin predsjednik? Oni održaše čitavo vijeće. - Ide u Pariz - reče žena. - Ne
vjerujem - reče muž. - Gospodin Madeleine je bio zaboravio na kaminu papir, na kom su bili
zapisani brojevi. Flamanac ga uze i stade proučavati. - Pet, šest, osam i pol? To su sigurno
poštanske postaje. Onda se okrene ženi. - Našao sam. - Kako?
- Ima pet milja odavde do Hesdina, šest od Hesdina do Saint-Pola, osam i pol od Saint-Pola
do Arrasa. Predsjednik ide u Arras.
U međuvremenu se g. Madeleine vratio kući.
Na povratku od gazde Scaufflairea uzeo je najduži put, kao da su vrata župnikove kuće bila
neka napast za njega i kao da ih je htio izbjeći. Popeo se u svoju sobu i u njoj se zatvorio, što je
sve bilo vrlo obično, jer je on rado lijegao rano. Ipak, tvornička vratarica, koja je bila u
isto vrijeme i jedina sluškinja g. Madeleinea, primijeti da se svjetlost kod njega ugasila u osam
i pol sati, i ona to reče blagajniku koji se upravo vraćao, dodavši:
- Da našem gospodinu predsjedniku nije možda zlo, tako mi je nekako čudno izgledao.
Taj blagajnik stanovao je baš u sobi iznad sobe g. Madeleinea. On ne obrati pozornost na
vratarkine riječi, nego legne i zaspi. Oko ponoći se naglo probudi; kroz san je čuo nekakav šum
nad svojom glavom. Osluhne. Nečiji korak je išao tamo-amo, kao da netko korača u sobi iznad
njegove. Posluša pažljivije i prepozna korak g. Madeleinea. To mu je bilo čudno; obično se
nikakav šum ne bi čuo u sobi g. Madeleinea prije nego što on ustane. Čas zatim začu blagajnik
nešto što je sličilo na otvaranje i zatvaranje ormara. Onda se maknuo jedan stolac i koračanje
započe iznova. Blagajnik se podiže u krevetu, potpuno se probudi, pogleda, i kroz stakla svog
prozora primijeti na zidu preko puta crvenkasti odraz jednog osvijetljenog prozora. Po smjeru
odraza mogao je to biti samo prozor g. Madeleinea. Odraz je drhtao, kao da je dolazio prije od
kakve rasplamtjele vatre nego od obične svjetlosti. Sjenka prozorskih okvira nije se odražavala,
što je značilo da je prozor bio širom otvoren.
 Pri hladnoći, kakva je bila vani, ovaj otvoren prozor mogao je doista izazvati čudo. Blagajnik
opet zaspi. Jedan ili dva sata kasnije opet se probudi. Isti korak, lagan i odmjeren, išao je još
neprestano tamo-amo iznad njegove glave.
Odraz se još uvijek vidio na zidu, ali sada je bio blijed i miran, kao od kakve svjetiljke ili
svijeće. Prozor je neprestano bio otvoren.
Evo što se događalo u sobi g. Madeleinea.

III.

Bura u jednoj lubanji

Čitatelj je sigurno pogodio da g. Madeleine nije nitko drugi nego Jean Valjean.
Mi smo već bacili pogled u dubine ove savjesti; sada je došao trenutak da se opet zagledamo
u nju. Mi to ne činimo bez uzbuđenja i drhtanja. Ništa nije tako strašno, kao ovakva gledanja.
Duševno oko ne može naći nigdje više bljeska ni više mraka nego u čovjeku; ono se ne
može zaustaviti ni na jednoj stvari koja bi bila užasnija, kompliciranija, tajanstvenija i
beskrajnija. Ima jedan prizor koji je veći od mora, to je nebo; ima jedan prizor, koji je veći od
neba, to je - unutrašnjost duše. Ispjevati pjesmu o ljudskoj savjesti, pa makar to bilo povodom
jednog jedinog čovjeka, pa makar to bilo povodom jednog najneznatnijeg čovjeka, značilo bi
stopiti sve epopeje u jednu epopeju, najvišu i posljednju. Savjest je kaos složen od fantastičnih
priviđenja, požuda, pokušaja, ona je ognjište snova, pećina sramotnih pomisli; ona je
pakao besmislica, ona je bojno polje strasti. Prođite u izvjesnim trenucima kroz blijedo lice
ljudskoga bića, koje razmišlja, i pogledajte unutra, pogledajte u tu pomrčinu. Ima tu, pod
unutarnjom tišinom, čitavih bitaka divova kao u Homera, kovitlanja zmajeva i aždaja i gustih
oblaka duhova kao kod Miltona, spiralnih krugova kao u paklu vidovitoga Dantea. Kako je
mračan ovaj beskraj, što ga svaki čovjek nosi u sebi i s pomoću kojega s očajanjem mjeri sva
htijenja svoga mozga i sve postupke u svome životu!
Dante Alighieri naišao je jednog dana na zlokobna vrata, pred kojima je stao s oklijevanjem.
Evo pred nama jednih takvih vrata, na čijem pragu s oklijevanjem zastajemo. Uđimo, ipak.
Samo malo stvari moramo dodati onome što čitatelj već zna da se dogodilo Jeanu Valjeanu
od onog događaja s Malim Gervaisom. Od onog časa, vidjeli smo, on je bio postao sasvim drugi
čovjek. Izvršio je ono što je biskup htio načiniti od njega. Sve je to bilo više nego promjena, to
je bio preobražaj.
Uspjelo mu je iščeznuti, prodati biskupovo srebro, zadržati od svega samo svijećnjake za
uspomenu, provuće se od grada do grada, proći svu Francusku, doći u Montreuil na moru, dobiti
zamisao, koju smo spomenuli, izvršiti sve ono što smo već ispričali, napraviti se neuhvatljivim
i nedostižnim, i od tada, nastanjen u Montreuilu na moru, sretan zbog osjećaja da mu je savjest
tužna zbog prošlosti i da se prva polovica njegova života otkupljuje drugom, on je živio miran,
siguran, s nadom, imajući svega dvije brige: da sakrije svoje ime i da posveti svoj život: da
izmakne ljudima i da se vrati Bogu.
Te dvije misli bile su tako spojene u njegovu duhu da su se stapale u jednu jedinu; obje su
ga jednako prožimale i bile jednako zapovjedne, i gospodarile su i najmanjim njegovim
postupkom. Gotovo uvijek su mu složno određivale ponašanje u životu; upućivale ga da se
krije; činile ga dobronamjernim i jednostavnim; savjetovale su mu iste stvari. Gdjekada je
međutim dolazilo do sukoba među njima. U takovim slučajevima, sjetit ćemo se, čovjek koga
je cijeli kraj oko Montreuila na moru zvao g. Madeleineom, nije oklijevao žrtvovati prvu
drugoj, svoju sigurnost svojoj vrlini. Tako je, usprkos svakoj opreznosti, bio sačuvao biskupove
svijećnjake, oplakao ga nošenjem crnine, pozivao k sebi i ispitivao sve male dimnjačare, koji
bi onuda prolazili, raspitivao se o obiteljima u Faverollesu, spasio život starome Faucheleventu
kraj svih uznemirujućih nagoviještanja Javertovih. Izgledalo je, mi smo to već jednom
primijetili, da je on držao, po primjeru svih onih koji su bili čisti, sveti i pravedni da mu prva
dužnost nije obzir prema sebi samom.
Ipak, to se mora reći, ništa slično ovome nije se sada dogodilo. Nikada se dvije misli, koje
su upravljale ovim nesretnim čovjekom, nisu bile tako ozbiljno sukobile. On je to shvatio
nejasno, ali duboko, od prvih riječi koje je Javert izgovorio kad je ušao u njegov ured. U času
kad je na onako neobičan način bilo izgovoreno ono ime, koje je on zakopao pod tolikim
pokrovima, on se je zaprepastio i upravo opio kobnom čudnovatošću svoje sudbine, i kroz to
zaprepaštenje uzdrhtao je drhtajem koji prethodi velikim potresima; povio se kao hrast pred
navalom bure, kao vojnik pred neprijateljskim napadom. Osjetio je kako se nad njegovom
glavom nadviše pomrčine pune munja i gromova. Dok je slušao Javerta, prva mu je misao bila
da ode, da otrči prijaviti se, da oslobodi zatvora toga Champmathiea i sam uđe u njega; sve je to
bilo tako bolno i prodorno, kao rezanje u živo meso, a zatim je to prošlo i on reče u sebi: -
Polako! polako! - Ugušio je taj prvi velikodušni pokret u sebi i uzmaknuo pred heroizmom.
Dakako da bi bilo lijepo, poslije svetih riječi biskupovih, poslije toliko godina kajanja i
samoodricanja, usred tako divno započetog ispaštanja da ovaj čovjek, čak i pred ovako
strahovitim stjecajem okolnosti, nije ni za čas pokleknuo i da je nastavio koračati istim korakom
k otvorenom ponora, na dnu kojega je bilo nebo; to bi doduše bilo lijepo, ali tako se nije
dogodilo. Mi moramo iznositi stvari koje su se događale u ovoj duši, a ne možemo reći ono
čega u njoj nije bilo. Nagon samoodržanja odnio je prvu pobjedu; gosp. Madeleine pokupi i
poveza žurno sve misli, uguši uzbuđenja, razmisli sve o prisutnosti Javerta, te velike opasnosti,
odagna svaku odluku s čvrstinom straha, zagluši se pred svim onim što je trebalo činiti, i sabere
se kao borac, koji podiže svoj izbijeni štit. Cijeli preostali dio dana provede on u tom stanju, s
vihorom u svojoj duši, s potpunom mirnoćom na licu; i poduze sama neke korake, koji bi se
mogli nazvati »mjerama opreza«. Sve je još bilo zbunjeno i sudaralo se u njegovu mozgu; tu je
bila takva pometnja da nije mogao jasno ugledati oblik ni jedne misli; i on sam o sebi ne bi bio
mogao kazati ništa drugo nego to da je teško pogođen. Kao obično, on ode do Fantinine postelje
u bolnicu i zadrža se tu duže vremena nego inače, gonjen nagonom dobrote, uvjeravajući sam
sebe da tako treba raditi i da je dobro preporuči sestrama za slučaj da bi on morao biti
duže odsutan. Neodređeno je osjećao da će možda morati ići u Arras; pa ako se baš i nije odlučio
za taj put, ipak je pomislio da ne bi bilo zgoreg da ide tamo, jer on je jedini mogao biti
najsigurniji svjedok svega što se događalo, i zato se i pogodio za Scaufflaireovu kočijicu da
bude spreman za svaki slučaj.
Večerao je dosta dobro.
Kad se povukao u svoju sobu, on se pribrao.
Ispitao je cijelu situaciju i našao da je nečuvena, toliko nečuvena, te je usred svoga zanosa,
gonjen tko zna kakvim neobjašnjivim strahom, ustao sa stolca i zaključao vrata. Bojao se da još
nešto ne bi ušlo. Osiguravao se protiv svake eventualnosti.
Časak zatim, on ugasi svjetlost. Smetala mu je. Činilo mu se da bi ga netko mogao vidjeti.
Tko to, netko?
Ali jao! Ono nešto, što je on htio ostaviti vani, bilo je ušlo; ono što je on htio načiniti slijepim,
gledalo ga je. Njegova savjest.
Njegova savjest - to jest Bog.
Ipak, u prvom času imao je jednu iluziju; u njemu se pojavio osjećaj samoće i sigurnosti;
kad je zaključao vrat učinilo mu se da je neuhvatljiv; kad je ugasio svijeću, osjetio se
nevidljivim. Tada se potpuno svlada; nasloni se laktima na stol, nasloni glavu na ruke i poče
razmišljati u mraku.
- Gdje sam ja? - Sanjam li ja? - Što su mi to rekli?
- Da li sam ja zaista vidio toga Javerta i da li mi je on sigurno onako govorio? - Tko bi mogao
biti taj Champmathieu? - On je dakle sličan meni? - Je li to moguće?
 - Kad se samo sjetim da sam još jučer bio tako miran i tako daleko od svake sumnje? - Što
znači taj događaj?
- Kako će se svršiti? - Što da radim?
Eto, kakva se oluja zbivala u njemu. Mozak mu je bio nesposoban zadržati misli, one su
prolazile kao valovi i on se hvatao objema rukama za čelo da ih zaustavi.
Iz sve te bure, koja mu je rušila volju i razum i iz koje je on pokušavao izvući nešto jasno i
neku odluku, izdvajao se samo panični strah. Glava mu je sva gorjela. Pristupi k prozoru i širom
ga otvori. Na nebu nije bilo zvijezda. Vrati se opet i sjede za stol.
Tako je prošao prvi sat.
Međutim, malo-pomalo počele su se nazirati nejasne linije i usađivati se u njegovo
razmišljanje i on je mogao sasvim jasno uočiti ne cjelokupni svoj položaj, već nekoliko
pojedinosti.
Počeo je spoznavati da je, ma koliko bio neobičan i kritičan njegov položaj, ipak on gospodar
situacije.
Njegov se strah time samo još povećao.
Bez obzira na ozbiljan i pobožan cilj, koji su sebi postavljali njegovi postupci, sve što je on
učinio do toga dana, bila je stvarno samo jama, koju je on dubio da bi u njoj zakopao svoje ime.
Ono čega se najviše plašio u trenucima povlačenja u sama sebe, u besanim noćima, bilo je da
ikada čuje da se izgovori to ime; mislio je da bi to za njega bio konac svega; da bi onog dana
kad bi se to ime opet javilo, ono uništilo oko njega sav novi život, i tko zna? može biti u njemu
samome njegovu novu dušu. Drhtao je od same pomisli pred tom mogućnošću. Sigurno da mu
je netko u tim trenucima bio rekao da će doći čas, kad će u njegovim ušima odjeknuti to ime,
kad će ta mrka riječ, Jean Valjean, odjednom izbiti iz noći i ispraviti se pred njim, kad će ta
strahovita svjetlost bljesnuti iznenada nad njegovom glavom da razbije tajanstvenost, u koju se
on uvijao; i da mu to ime neće biti opasno da će ta svjetlost napraviti još gušću tamu, da će taj
razderani veo povećati još tajanstvenost; da će taj zemljotres još više učvrstiti njegovu
građevinu, da taj čudotvorni događaj neće imati drugih posljedica osim, samo ako on to bude
htio, da učini njegov život u isti mah i jasnijim i neprozirnijim, i da će od tog suočenja s duhom
Jeana Valjeana dobri i dostojni gospodin Madeleine postati poštovaniji, spokojniji i
uvaženiji no ikad - da mu je netko to bio rekao, on bi bio odmahnuo glavom i smatrao bi te
riječi za besmislene. I eto! sve se to baš tako dogodilo, sve to nagomilavanje nemogućih stvari
postalo je činjenica, i Bog je dao da sve te lude stvari postanu stvarnosti
Njegov se zanos poče razbistrivati. On je sve više uviđao svoj položaj. Činilo mu se da se
kao tek probudio iz čudnog sna i da se nalazi na nekom skliskom obronku usred noći, uspravan,
uzdrhtao, opirući se uzalud da se ne stropošta preko krajnjeg ruba ponora. U mraku je jasno
razabirao jednog nepoznatog čovjeka, stranca, za koga je sudbina držala da je on, i koga je
mjesto njega gurala u ponor. Da bi se ponor opet zatvorio, netko se morao survati u njega: on
ili onaj drugi. Trebalo je samo pustiti da stvari idu svojim tokom.
Svjetlost potpuno granu i on samome sebi prizna ovo: - Da je njegovo mjesto na teškoj robiji
prazno i da se on uzalud otima, ono ga stalno čeka; krađa, počinjena na Malom Gervaisu,
nanovo ga vodi tamo, to će ga mjesto čekati i privlačiti k sebi, dokle god njega bude, i to
je neizbježno i fatalno. - A zatim pomisli: - U ovom trenutku ima jedan zamjenik; izgleda da je
nekakav čovjek po imenu Champmathieu bio te zle sreće i da, što se njega tiče, prisutan odsada
na robiji u osobi toga Champmathiea, a prisutan u društvu pod imenom g. Madeleinea, on se
nema više bojati, samo ako ne spriječi ljude da nad glavom toga Champmathiea zapečate onaj
kamen sramote koji, kao i nadgrobni kamen, jedanput padne i nikada se više ne digne.
Sve je to bilo tako užasno i tako čudnovato da se je u njemu odjednom dogodio jedan od
onih neopisivih pokreta, koje nitko ne može osjetiti više od dva-tri puta u životu, neka vrsta
grčenja savjesti, koje pokreće sva sumnja što se nakupila oko srca, a koje se grčenje sastoji od
ironije, radosti i očajanja i koje bi se moglo nazvati unutrašnjim grohotom smijeha.
 On naglo iznova zapali svijeću.
- Pa što! - reče samom sebi - čega se ja bojim? što mi je da tako mislim? Spašen sam. Sve je
svršeno. Bila su ostala još samo jedna odškrinuta vrata, kroz koja je mogla upasti moja prošlost
u moj život; sada su ta vrata zauvijek zazidana! Taj Javert, koji me već odavno zbunjuje, taj
strahoviti nagon, koji kao da me je bio osjetio, koji me je sigurno osjetio, dovraga! i koji me je
svuda pratio, taj užasni lovački pas, koji me je uvijek vrebao, sada je zbunjen, zaposlen na
drugoj strani, potpuno je izgubio trag! Odsada će biti zadovoljan, ostavit će me na miru, uhvatio
je svoga Jeana Valjeana! I tko zna, možda će sad napustiti i taj grad! I sve se to svršava bez
mene! Ja u tome nemam nikakva udjela! E, pa onda, što ima tu tako nesretno? Tako mi časti,
ljudi koji bi me sada vidjeli, pomislili bi da mi se dogodila kakva velika nesreća! Na
koncu konca, ako tu mora netko nastradati, nije mojom krivnjom. Providnost je to tako uredila.
I sigurno ona to tako hoće. Imam li ja prava da mijenjam ono što ona uredi? Što ja sad još
tražim? U što se ja to miješam? Sve se to mene ne tiče. Kako? I ja nisam zadovoljan? Pa što
meni još treba? Cilj, za kojim sam toliko godina težio, san tolikih mojih noći, predmet mojih
molitava nebu, sigurnost, to sam eto postigao! Tako hoće Bog. Ja ne mogu ništa protiv Božje
volje. A zašto Bog tako hoće? Da nastavim što sam počeo, da činim dobro, da jednog dana
budem veliki i ohrabrujući primjer da bi mi najposlije bilo suđeno malo sreće uz muke, koje
podnosim, i uz vrlinu, kojoj sam se vratio! Doista ne razumijem, zašto sam se malo prije bojao
posjetiti našeg čestitog popa, i sve mu kao ispovjedniku ispripovjediti, i od njega zatražiti
savjeta; očigledno je da bi mi on to isto rekao. Odlučeno je, pustimo da stvari idu svojim tokom!
Neka dragi Bog radi po svojoj volji!
Ovako je on samom sebi govorio u dubinama svoje savjesti, nagnut nad onim što bi se moglo
nazvati njegovim duševnim ponorom. Digne se sa stolca i stade koračati po sobi. - Hajde - reče
- ne mislimo više na to. Odluka je pala. - Ali ne osjeti nikakvu radost.
Naprotiv.
Ne može se zabraniti misli da se vraća na jednu stvar, isto onako kao što se ne može zaustaviti
more da se vraća na istu obalu. Za mornara se to zove plima; za krivca je to grižnja savjesti.
Bog podiže dušu kao i ocean.
Poslije nekoliko trenutaka, uzalud se on opirao, nastavi svoj mračni razgovor, u kojem je on
i govorio i on slušao, kazujući ono što je htio prešutjeti, slušajući ono što nije htio čuti,
popuštajući pred tajanstvenom silom koja mu je govorila: misli! kao što je prije dvije
tisuće godina jednom drugom osuđenome govorila: koračaj!
Prije nego što pođemo dalje i da bi nas čitatelji potpuno razumjeli, zadržimo se na jednoj
potrebnoj primjedbi.
Sigurno je da čovjek može razgovarati sa samim sobom, i nema misaonog bića koje to nije
iskusilo. Može se čak reći da riječ nije nikada tako veličanstvena tajna kao kad u unutrašnjosti
jednog čovjeka biva upućena od misli k savjesti od savjesti k misli. Samo u tome smislu treba
razumjeti izraze, tako često upotrebljavane u ovom poglavlju, on reče, uzviknu. Čovjek samome
sebi govori, razgovara se, uzvikuje u sebi, iako se vanjska šutnja ne prekida. Bura je velika; sve
govori u nama, osim usta. Stvarnosti duše, iako nisu vidljive ni opipljive, ipak su ne manje
stvarnosti.
On se dakle upita na čemu je sada. Ispita »stvorenu odluku«. Samome sebi prizna da je sve
što je uredio u svome duhu, čudovišno, da je »pustiti stvari da idu svojim tokom, pustiti dragoga
Boga da radi po svojoj volji« naprosto užasno. Pustiti da se izvrši ova pometnja sudbine i ljudi,
ne spriječiti je, sudjelovati u toj grozoti svojom šutnjom, ukratko ništa ne uraditi jest toliko
koliko sve uraditi! to bi bio posljednji stupanj licemjerne nedostojnosti! bio bi to nizak zločin,
kukavički, podmukao, odvratan, gadan!
Prvi put poslije osam godina osjetio je taj nesretni čovjek gorak ukus zle misli i zla djela.
On ga s gađenjem ispljunu.
 Nastavi se preispitivati. Strogo se zapita što je mislio pod onim:» Moj cilj je postignut!«
Samome sebi izjavi da je njegov život doista imao jedan cilj. Ali koji cilj? skriti svoje ime?
prevariti redarstvo? Zar je on za tako malu stvar učinio sve ono što je učinio? Zar on nije imao
drugoga cilja, velikoga, pravoga? Spasti, ali ne svoju ličnost, već svoju dušu. Opet postati
pošten i dobar. Biti pravednik! zar nije to bilo posebno, jedino što je uvijek htio što mu je i
biskup zapovjedio? - Zatvoriti vrata svojoj prošlosti? Ali on ih, veliki Bože, nije zatvarao!
Sirom ih je otvarao, čineći jedno sramotno djelo! opet je postajao lopov, i to najmrskiji od svih
lopova! drugome je krao opstanak, život, mir, njegovo mjesta pod suncem! postajao je ubojica,
ubijao je, moralno ubijao jednog bijednog čovjeka, zadavao mu je svoju strahovitu živu
smrt, smrt pod otvorenim nebom, koja se zove robija! Naprotiv, predati se, spasti toga čovjeka,
pogođenog jednom tako fatalnom zabludom, opet uzeti svoje ime, opet postati, kao po nekoj
dužnosti, Jean Valjean, to bi uistinu značilo dovršiti svoje uskrsnuće i zauvijek zatvoriti
pakao, iz koga je izašao! Prividno opet pasti u taj pakao, značilo bi ustvari izaći iz njega. To se
mora učiniti! On nije ništa učinio, ako to ne učini! Cijeli bi njegov život bio inače beskoristan,
sve njegovo kajanje uzaludno, i samo bi se još moglo reći: pa čemu? Osjećao je da je biskup kraj
njega, da je biskup utoliko više tu prisutan jer je mrtav, da ga biskup ukočeno gleda, da bi mu
odsada predsjednik Madeleine sa svim svojim vrlinama bio odvratan, i da će robijaš Jean
Valjean biti divan i čist pred njime. Osjećao je da ljudi vide njegovu masku, ali da biskup vidi
njegovo lice. Da ljudi vide njegov život, ali da biskup vidi njegovu savjest. Morao bi dakle ići
u Arras, osloboditi lažnoga Jeana Valjeana, prijaviti pravoga! Jao! to je bila najveća od svih
žrtava, najbolnija od svih pobjeda, posljednji korak koji je trebalo učiniti; ali se moralo! Bolna
sudbina! U svetost pred očima Boga mogao je ući samo tako ako se vrati u sramotu pred očima
ljudi!
- Dakle - reče on - odlučimo se tako! učinimo svoju dužnost! spasimo toga čovjeka!
On izgovori ove riječi glasno, ne primjećujući da glasno govori.
Uze svoje knjige, pregleda ih i uredi. Baci u vatru čitav svežanj priznanica, koje je imao od
malih trgovaca koji su u neprilici pozajmili od njega novac. Napisa jedno pismo, koje zapečati
i na čijem se omotu moglo pročitati: Gospodinu Laffittu, bankaru, ulica d'Artois, Pariz.
Iz jednog pretinca izvuče lisnicu, u kojoj je bilo nekoliko novčanica i putnicu, kojom se baš
te iste godine služio za izbore.
Tko bi ga bio vidio za vrijeme dok je obavljao te stvari, u koje se miješalo ozbiljno
razmišljanje, ne bi bio ni slutio što se sve događa u njemu. Samo na trenutke micale bi mu se
usne; u drugim bi časovima podigao glavu, zagledao se u ma koju točku na zidu, baš kao da je
tu bilo nešto što bi on htio objasniti ili pitati.
Kad je svršio pismo g. Laffittu, spremi ga u džep i stade koračati po sobi.
Njegovo razmišljanje nije nimalo promijenilo svoj smjer. Neprestano je jasno vidio što mu
je dužnost, i to je bilo napisano svijetlim slovima, koja su plamtjela pred njegovim očima i išla
za njegovim pogledom: - Idi!, predaj se!, prijavi se!
On je čak vidio i to kao da su se pred njim kretale u nekim vidljivim oblicima obje misli,
koje su mu dotada bile dvostruko životno pravilo: skriti svoje ime, posvetiti svoju dušu. Prvi
put mu se one danas pojaviše kao potpuno razdvojene i on ugleda svu razliku među njima. On
je uviđao da je jedna od tih misli sama sobom dobra, a druga da je smogla postati i zla; da je
jedna značila predanost drugome, a druga sebi osobno; da je jedna govorila: bližnji, a druga: ja;
da je jedna dolazila iz svjetlosti, a druga iz mraka.
One su se borile; on ih je vidio kako se bore. Što više je mislio, to su one više rasle pred
njegovim duhovnim okom; sada su izgledale divovske i njemu se činilo da vidi, kako one u
njemu samome vode borbu, u onom beskraju, o kome smo malo prije govorili, posred
pomrčine i svjetlosti.
Bio je sav ispunjen strahom, ali mu je izgledalo da dobra misao odnosi pobjedu.
 Osjećao je da se približio drugom važnom trenutku za svoju savjest i svoju sudbinu; da je
biskup obilježio prvi dio njegova života, i da sada ovaj Champmathieu obilježava drugi. Poslije
velike krize - velika kušnja. Međutim groznica, koja se za tren bila primirila, hvatala ga je
malo pomalo i opet. Tisuće misli prolazilo mu je kroz glavu, ali sve su ga učvršćivale u njegovoj
odluci.
Odjednom reče sebi samome: - da on možda sve te stvari shvaća previše živo, da na koncu
konca taj Champmathieu nije ni toliko zanimljiv, da je on zapravo ukrao.
I samome sebi odgovori: - Ako je taj čovjek uistinu ukrao nekoliko jabuka, bio bi kažnjen s
mjesec dana zatvora. Odatle je još vrlo daleko do teške robije. No tko zna? Je li on zbilja ukrao?
Je li to dokazano? Njega tereti ime Jeana Valjeana, a tu kao da ne treba ni dokaza. Zar državni
tužitelji obično ne postupaju tako? Misli se da je ukrao zato jer se zna da je robijaš.
U drugom trenutku dođe mu misao da će možda, kad se on bude prijavio, uzeti u obzir
heroizam njegova djela i njegov pošteni život od sedam godina unatrag, i sve što je učinio za
ovaj kraj, i da će ga pomilovati.
Ali ta pretpostavka iščezne brzo i on se gorko osmjehne, pomišljajući da ga je krađa jednoga
dvofranka, počinjena na Malom Gervaisu, ponovno označila kao zločinca i da će njega, prema
izvjesnim odredbama zakona, to dovesti na doživotnu tešku robiju.
On se sasvim ote od svake iluzije, otkine se od zemlje i potraži drugdje utjehe i snage.
Pomisli da mora izvršiti svoju dužnost; da će čak možda biti manje nesretan kad bude izvršio
svoju dužnost nego kad bi joj izbjegao; jer ako pusti da stvari idu svojim tokom, ako ostane
u Montreuilu, onda će sve njegovo uvažavanje, dobar glas, dobra djela, poštovanje, njegovo
milosrđe, bogatstvo, njegova vrlina, biti začinjeno jednim zločinom; i kakav bi onda ukus imale
sve te svete stvari, povezane za nešto tako gadno! dok međutim, ako učini žrtvu - s robijom, sa
sramotnim stupom, sa zelenom kapom, s radom bez odmora, sa sramom bez milosti - bit će
pomiješana jedna božanstvena ideja! Najposlije pomisli da sve to mora tako biti, da mu je
sudbina takva da on i ne može promijeniti svoj udes, da u svakom slučaju treba birati: vrlinu
izvana, a odvratnost iznutra, ili pak svjetlost iznutra, a sram izvana.
Od navaljivanja tolikih zlokobnih misli nije ga napuštala hrabrost, ali mu se mozak umarao.
Poče i protiv volje misliti na druge stvari, na obične stvari.
Žile su mu u sljepoočnicama žestoko udarale. Neprestano se šetao tamo-amo po sobi. Ponoć
je već udarila, najprije na župnoj crkvi, a onda na općini. Odbrojio je dvanaest udaraca oba puta
i počeo uspoređivati njihove zvukove. Tim povodom se sjeti da je prije nekoliko dana vidio kod
nekog trgovca željeza jedno zvono, na kom je bilo zapisano ovo ime: Antoine Albin iz
Romainvilla.
Bilo mu je hladno. Zapali malo vatre. I ne pomisli da zatvori prozor. Međutim, zapao je u
neku čamu. Morao se upravo napregnuti da se sjeti o čemu je mislio prije nego što je odbila
ponoć. Najzad mu to uspije.
- Ah da! - reče - odlučio sam se prijaviti. Onda se odjednom sjeti Fantine.
- Gle, reče - a što će ta jadnica?
I tada nasta u njemu nova kriza.
Fantine, pojavivši se iznenada u njegovu razmišljanju, baci unutra čitavu zraku neočekivane
svjetlosti. Učini mu se da je sve oko njega mijenjalo izgled, i on uzviknu:
- Ma što! Ja sam sve ovo dosada mislio samo na sebe samog! Imao sam obzira samo prema
svome osobnom položaju! Da li trebam šutjeti ili se prijaviti - skriti svoju ličnost ili spasti svoju
dušu, biti činovnik za preziranje i poštovan, robijaš sraman i za poštovanje, sve sam to ja, uvijek
ja, samo ja! Ali, Bože moj, pa to je sve sebičnost! Da malo pomislim i o drugima? Prva svetost
je misliti na druge. Hajde da tako ispitamo stvar! Kad ja izuzmem sebe, izbrišem, zaboravim
što će se sve dogoditi? - Ako se prijavim? uhvatit će me, pustit će Cbampmathiea; otjerat će me
ponovno na tešku robiju, dobro. A onda? Što će se onda dogoditi? Ah! ovdje postoji čitav jedan
kraj, grad, tvornice, industrija, radnici, ljudi, žene, starci, djeca, sirotinja! Sve sam ja to stvorio,
od mene je sve to živjelo; gdje se god vije dim iz dimnjaka, ja sam metnuo drva na vatru i mesa
u lonac; ja sam dao ugodnosti, stvorio promet, zajam; prije mene nije bilo ničega; ja sam
podigao, oživio, zadahnuo, oplodio, potaknuo, obogatio cijeli ovaj kraj; kad mene ne bude, neće
biti duše svemu ovome. Kad ja nestanem, sve će izumrijeti. - Pa ova žena, koja se toliko patila,
koja ima toliko zasluga u svome padu, čije cijele nesreće sam ja nehotičan uzrok! Pa ono dijete,
koje sam htio dovesti, koje sam obećao njegovoj majci! Zar ja ne dugujem štogod i toj ženi kao
odštetu za zlo koje sam joj nanio? Ako mene nestane, što će se dogoditi? Mati će umrijeti.
Dijete će postati tko zna što. Eto što će biti, ako se prijavim. - A ako se ne prijavim? Dakle, ako
se ne prijavim?
Postavivši samome sebi to pitanje, on zastade; to je bio kao neki trenutak oklijevanja i
uzdrhtalosti; ali je taj trenutak kratko potrajao, i on samome sebi mirno odgovori:
- Dakle, taj čovjek će otići na tešku robiju, to je istina, ali do vraga! on je ukrao! Uzalud ja
uvjeravam samoga sebe da on nije ukrao, on je ukrao! A ja, ja ću ostati ovdje, nastavit ću svoj
posao. Za deset godina zaradit ću deset milijuna, rasut ću ih po cijelom kraju, ja neću
imati ništa, ali svejedno! Ja sve ovo i ne radim za sebe! Blagostanje sviju će neprestano rasti,
industrija će se probuditi i uznapredovati, radionice i tvornice će se umnožiti, obitelji, sto
obitelji, tisuću obitelji! bit će sretne; kraj će se sve više napučivati: rodit će se sela, gdje su
sada samo majuri, pojavit će se majuri tamo gdje sad nema ničega; nestat će bijede, a s bijedom
nestat će i pokvarenosti, prostitucije, krađe, ubojstva, nestat će svih poroka, svih zločina! I ova
jadna majka odgojit će svoje dijete, i eto, cijeli kraj će biti bogat i čestit! Ah! pa ja sam bio lud,
bio sam nerazuman, kad sam govorio da ću se prijaviti! Doista, treba dobro paziti i ne prenagliti
se ni u čemu! Što? Zar zato što mi se svidjelo da učinim nešto krupno i velikodušno - najposlije,
sve je to samo melodrama! - zar zato što sam pomišljao na sebe, samo na sebe jedino, što! da
bih spasio od jedne možda malo pretjerane, ali u osnovi sasvim pravedne kazne Bog bi znao
koga, nekoga lopova, očito nekakvoga huncuta, zar zato treba čitav jedan kraj propasti? i treba
jedna majka crknuti u bolnici? i jedna jadna djevojčica krepati na ulici? kao psi! Ah, pa to je
grozno! I mati čak da ne vidi svoje dijete! i da dijete čak tako reći i ne upozna svoju majku! A
sve to samo zbog onog starog nitkova, kradljivca jabuka, koji je sigurno zaslužio tešku robiju
možda za nešto drugo, ako već ne za to! Lijepi su mi ti obziri savjesti, koji spašavaju jednog
starog skitnicu, čiji život na kraju krajeva ima trajati još svega koju godinu i neće sigurno biti
ništa nesretniji u robijašnici no što je bio u svojoj špilji, a koji žrtvuje čitav jedan svijet,
majke, žene, djecu! Jadna mala Cosette, koja ima samo mene na svijetu i koja je bez sumnje u
ovom trenutku sva plava od zime u krčmi tih Thénardierovih! A i to su nevaljalci! Pa zar da ne
učinim svoju dužnost prema ovim jadnicima? I da se odem prijaviti, da učinim jednu takvu
glupu stvar! Uzmimo sve s najgore strane. Pretpostavimo da ću počiniti zlo djelo i da će me
jednog dana savjest prekoriti zbog toga - primiti, radi dobra drugih, te prijekore, koji pogađaju
samo mene, učiniti to zlo djelo, koje škodi samo mojoj duši, eto, to je prava dužnost, u tome je
vrlina.
Ustade, poče se opet šetati po sobi. Ovoga mu je puta izgledalo da je zadovoljan.
Drago se kamenje nalazi samo u mraku zemlje; istine se nalaze samo u dubinama misli.
Činilo mu se da je, pošto je dugo pipao po najcrnjim pomrčinama, najposlije našao jedan dragi
kamen, jednu istinu i da je drži u ruci; i zasjenjivao se, gledajući je.
- Da - pomisli - tako je. Sad vidim istinu. Rješenje je preda mnom. Treba se najposlije
zaustaviti na nečemu. Odlučio sam. Pustimo stvari da idu svojim tokom! Ne kolebajmo se više,
ne uzmičimo više. To je radi svih, no radi mene. Ja sam Madeleine, ostat ću Madeleine.
Teško onome tko je Jean Valjean! Ja to više nisam. Ja ne poznajem toga čovjeka, ja ne znam
više što je to, i ako u ovom času ima nekog tko je Jean Valjean, neka radi što zna. Mene se sve
to ne tiče. To ime zle sudbine pliva kroz noć; ako se zaustavi i sruši na nečiju glavu, teško njoj!
On se pogleda u malo ogledalo, koje je bilo na kaminu, i reče:
- Gle! Odahnuo sam kad sam se odlučio! Sada sam sasvim drugi čovjek.
 Načini još nekoliko koraka, pa se odjednom zaustavi:
- Hajde! - reče - ne treba oklijevati ni pred jednom posljedicom učinjene odluke. Ima ovdje,
u samoj ovoj sobi, predmeta koji me optužuju, nijemih stvari koje bi mogle biti svjedoci,
odlučeno je, sve to mora iščeznuti.
Zavuče ruku u džep, izvadi kesu za novac, otvori je i uze iz nje mali ključ.
On zatakne taj ključ u bravu, čija se rupa jedva vidjela, izgubljena u najmrkijim bojama
crteža, koje je pokrivao papir izlijepljen po zidu. Pokaza se skriveni otvor, neka vrsta lažnog
ormara, uzidanog između ugla od sobe i krila od kamina. U tom skrivenom otvoru bilo je
svega nekoliko dronjaka, plava radnička bluza, stare hlače, stara torba za leđa i velika glogova
batina, okovana s oba kraja. Oni koji su vidjeli Jeana Valjeana, kad je prolazio kroz Digne,
mjeseca listopada 1815., mogli bi lako prepoznati sve dijelove ove čudne opreme.
On ih je bio sačuvao. Samo je ono što je potjecalo s robije, dobro skrivao, dok je svijećnjake,
koji su bili od biskupa, držao vani.
On baci bojažljiv pogled prema vratima, kao da se plaši da se ne otvore, usprkos ključanici,
koja je bila zaključana; zatim jednim živim i naglim pokretom, jednim jedinim obuhvatom ruke,
čak i ne pogledavši ove stvari, koje je tako pobožno i s opasnošću čuvao tolike godine,
on dohvati sve krpe, batinu, torbu, i sve baci u vatru.
Zatim zatvori lažni ormar i udvostruči opreznost, odsada nepotrebnu, jer je ormar bio prazan,
sakri mu vrata iza nekog velikog naslonjača, koji je gurnuo naprijed.
Poslije nekoliko trenutaka soba i zid preko puta bijahu osvijetljeni velikim odrazom, crvenim
i drhtavim. Sve je gorjelo. Glogova batina je pucketala i bacala iskre čak do nasred sobe.
Torba, goreći sa strašnim krpetinama, koje su bile u njoj, otkri nešto što se blistalo u pepelu.
Tko bi se bio sagnuo da vidi, mogao bi lako vidjeti da je to bio neki srebrni novac. Sigurno
dvofranak, ukraden malom dimnjačaru.
On nije ni gledao vatru, nego je koračao gore-dolje istim korakom. Najednom mu oči padoše
na dva srebrna svijećnjaka, koji su se na kaminu svjetlucali od tolikih odraza.
- Gle! - pomisli - sav Jean Valjean još je ovdje. I to treba isto tako uništiti.
On uze oba svijećnjaka.
Bilo je dosta vatre da su se mogli brzo raspasti i pretvoriti u smjesu za koju se ne bi znalo
što je.
On se nagne nad ognjištem i grijao se tako jedan čas. - Osjećao je istinsko zadovoljstvo. -
Baš je toplo! - reče. Preturi vatru jednim svijećnjakom.
Još jedan čas, i oni bi bili u ognju.
U tom času mu se učini da čuje neki glas, koji je vikao u njemu:
- Jeane Valjeane! Jeane Valjeane!
Kosa mu se naježi, on izgledaše kao netko tko sluša nešto užasno.
- Da! tako je, nastavi! - govorio je taj glas. - Dovrši, što si počeo! Uništi svijećnjake! Šatri
uspomenu! Zaboravi biskupa! Upropasti Champmathiea! Hajde, dobro je! Čestitaj samome
sebi! Tako, riješeno je, odlučeno je, rečeno je, i eto, tamo je jedan čovjek, jedan starac, koji ne
zna što se hoće od njega, koji možda ništa nije ni učinio, jedan nevini, kome je tvoje ime
načinilo svu nesreću, na koga tvoje ime pada kao zločin, koga će smatrati za tebe, koga će
osuditi, koji će svoje dane dotrajati u preziranju i užasu! Dobro je to! A ti budi čestit! Ostani
gospodin predsjednik, ostani častan i poštovan, obogati grad, hrani sirotinju, podiži siročad, živi
sretan, pun vrlina i obožavan, a za to vrijeme, dok ti živiš ovdje u radosti i svjetlosti, bit će
nekoga koji će mjesto tebe nositi robijaški gunj, koji će u stidu nositi tvoje ime i koji će mjesto
tebe vući okove na robiji! Da, dobro je to tako udešeno! Ah, bijednice!
Znoj mu je tekao s čela. Zadržavao je na svijećnjacima svoj preplašeni pogled. Međutim,
ono, što je u njemu govorilo, nije još bilo sve svršilo. Glas je nastavljao:
- Jeane Valjeane! Bit će oko tebe mnogo glasova, koji će činiti viku, koji će glasno govoriti
i koji će te blagosiljati, a jedan jedini nitko neće čuti, i on će te u mraku proklinjati. I eto! čuj,
bestidniče! svi ti blagoslovi past će prije nego što dospiju na nebo, i samo će se ono prokletstvo
popeti čak do Boga!
Taj glas, najprije sasvim slab i koji se bio javio iz najveće tmine njegove savjesti, postao je
malo-pomalo gromak i strahovit i on ga je sada čuo u uhu svome. Činilo mu se da je izišao iz
njega i da sada govori izvan njega. Učini mu se da je posljednje riječi čuo tako razgovijetno
da pogleda oko sebe s nekim užasom.
- Je li netko ovdje? - upita on glasno, sav zaprepašten. Zatim doda uza smijeh, koji je sličio
na smijeh kakvoga idiota.
- Baš sam glup! Nikoga ne može biti.
Nekoga je ipak bilo; ali onaj, koji je tu bio, nije bio od onih koje ljudsko oko može ugledati.
On stavi svijećnjake na kamin.
I tada opet nastavi svoje monotono i mračno koračanje, koje je bunilo san i naglo budilo
čovjeka koji je spavao pod njim.
To koračanje mu je olakšavalo jad i opijalo ga je u isto vrijeme. Čini se da se gdjekada čovjek
u teškim prilikama kreće tamo-amo, kao da bi htio tražiti savjeta od svačega što se može sresti
na toj šetnji. Poslije nekoliko časaka on više nije znao na čemu je.
Sada je s jednakim strahom uzmicao pred objema odlukama, koje je stvorio jednu za drugom.
Obje misli, koje su ga savjetovale, izgledale su mu jednako kobne, i jedna i druga. - Kakva
sudbina! Kakav čudan slučaj s tim Champmathieom, koga smatraju za njega! Biti gurnut
u propast baš onim istim sredstvom, koje je, kako se najprije činilo, priviđenje bilo upotrijebilo
da utvrdi njegov položaj!
U jednome mahu on stade razgledati svoju budućnost. Prijaviti se, veliki Bože! predati se!
Promatrao je sa silnim očajem sve što je trebalo napustiti, i sve što je trebalo iznova uzeti na se.
Trebalo je dakle reći zbogom svemu ovom životu, tako dobrom, tako čistom, tako svijetlom,
ovom poštovanju od svih, časti, slobodi! Neće se više ići šetati po poljima, niti će više slušati
kako ptice pjevaju u mjesecu svibnju, niti će dijeliti milostinju maloj djeci! Neće više osjećati
slast pogleda zahvalnosti i ljubavi, upućenih njemu! Napustit će ovu kuću, koju je sam podigao,
ovu sobu, ovu malu sobu! Sve mu je izgledalo dražesno u ovome času. Neće više pisati na
ovome malom stolu od bijela drveta! Njegova stara vratarka, jedina posluga koju je imao, neće
mu više ujutro donositi kavu! Veliki Bože! Umjesto svega toga ćelija, sramotni stup, crveni
robijaški gunj, lanac na nogama, umor, tvrda postelja, svi ti poznati užasi! U njegovim
godinama, poslije onoga, što je bio! Pa barem da je još mlad! Ali star da mu svatko kaže ti, da
ga pretresa nadzornik robijašnice, da trpi udarce batinom od tamničkih stražara! Da na bose
noge oblači potkovane cipele! Da podnosi radoznalost prolaznika, kojima će se govoriti: - A
ovaj ovdje, to je glasoviti Jean Valjean, koji je bio predsjednik općine u Montreuilu na moru! -
Uvečer, sav okupan u znoju, iscrpljen od umora, s crvenom kapom natučenom na oči, penjat će
se, u redu po dva, pod bičem narednikovim uza strme tamničke stube! Oh, grozno! I sudbina
dakle može biti zla kao neko razumno biće i postati čudovišna kao i srce čovječje!
I ma što da je učinio, uvijek se vraćao na ono bolno ili - ili, koje je bilo na dnu njegova
razmišljanja: - ostati u raju i u njemu postati demon! vratiti se u pakao i u njemu postati anđeo!
Što da radi, veliki Bože! što da radi?
Bura, iz koje je bio s toliko muke izišao, ponovno se razbjesni u njemu. Njegove misli počeše
se miješati. One dobiše Bog bi znao kakav oblik zaprepaštenosti i nesvjesnosti, koji je svojstven
očaju. Ono ime Romainville neprestano mu se vrzlo u duhu zajedno s dva stiha neke pjesme,
koju je nekada bio čuo. Mislio je da je Romainville neka šumica blizu Pariza, gdje mladi
zaljubljeni ljudi beru jorgovan u mjesecu travnju.
Posrtao je u sebi unutra, kao što je posrtao i izvana. Koračao je kao malo dijete, koje su
pustili da samo hoda.
U izvjesnim trenucima, boreći se s umorom, naprezao se da prikupi razum. Trudio se da
postavi sebi posljednji put i jednom zauvijek problem, oko koga se tako reći sav iscrpio. Treba
li prijaviti se? - Treba li šutjeti? Ni na čemu nije mogao vidjeti ništa jasno. Neodređeni
oblici svih razmišljanja, začeti njegovim zanosom, drhtali su i rasipali se u dim jedan za drugim.
Jedino je osjećao da će, ma što se odlučio, nešto od njega, samo po sebi i neizbježno, umrijeti;
da ulazi u grob, ako pođe i desno i lijevo; da je on sada na jednoj samrti, na samrti svoje sreće,
ili na samrti svoje vrline.
Jao! Sve njegove neodlučnosti bile su ga opet obuzele. Ništa se nije pomakao od mjesta, gdje
je bio u početku. Tisuću osam stotina godina prije ovoga nesretnoga čovjeka, jedno tajanstveno
biće, u kome su bile skupljene sve svjetlosti i sve patnje čovječanstva, tako isto je, dok
su maslinova stabla šumjela na užasnome vjetru beskraja, dugo otklanjalo rukom strahovitu
čašu žuči, koja mu se sva činila, kao da je posuta tminama i da se prelijeva pomrčinama u
dubinama punim zvijezda.

IV.

Oblici patnje za vrijeme sna

Udarila su tri jutarnja sata, a bilo je već punih pet sati, kako je on tako koračao, gotovo
neprekidno, kad se sruši na svoj stolac.
I zaspa na njemu i usnu jedan san.
Taj san, kao i većina snova, odnosio se na cijeli njegov položaj samo nečim kobnim i bolnim,
ali ostavi dojam na njega. Taj teški san toliko ga začudi da ga je kasnije ispisao. To je jedan od
papira, pisanih njegovom rukom, koje je on ostavio za sobom. Mislimo da tu stvar treba
da ispišemo ovdje od riječi do riječi.
Ma kakav da je bio taj san, povijest ove noći bila bi nepotpuna, kad bismo ga izostavili. To
je mračan doživljaj jedne bolesne duše.
Evo ga. Na zavoju nalazimo ovaj ispisani redak: San, koji sam usnuo one noći.
»Bio sam u polju. Velika, tužna krajina, gdje nije bilo trave. Nije mi izgledalo ni da je noć,
ni da je dan.
»Šetao sam sa svojim bratom, bratom svoga djetinjstva, onim bratom na koga, moram reći,
ne mislim nikada i koga se gotovo nikada i ne sjećam. »Razgovarali smo se i sretali smo
prolaznike. Govorili smo o jednoj susjedi, koju smo nekada imali i koja je, otkada je stanovala
s ulice, radila uvijek kraj otvorenog prozora.
»Nije bila ni drveća u okolini.
»Vidjeli smo jednog čovjeka, koji je prošao mimo nas. Bio je potpuno gol, pepeljaste boje i
jahao je na konju zemljane boje. Čovjek nije imao kose: vidjela mu se gola lubanja i na njoj
žile. U ruci je držao jednu palicu, koja je bila vitka kao prut vinove loze, a teška kao da je od
željeza. Konjanik prođe kraj nas i ništa nam ne reče.
»Moj brat mi reče: - Pođimo pustim putem.
»Bio je tu nekakav pusti put, na kojem se nije vidjela ni jedna slamka, ni jedan grmić
mahovine. Sve je bilo zemljane boje, pa čak i nebo. Poslije nekoliko koraka nitko mi više nije
odgovarao kad bih što rekao. Primijetih da moj brat nije više sa mnom.
»Uđoh u neko selo, koje sam bio spazio. Pomislih da to mora da je bio Romainville (zašto
baš Romainville!).
»Prva ulica, u koju sam došao, bila je pusta. Uđoh u drugu ulicu. Iza ugla obiju ulica stajao
je jedan čovjek uza zid. Ja rekoh tome čovjeku: - Koje je ovo mjesto? Gdje sam ja? - Čovjek ne
odgovori. Opazim otvorena vrata jedne kuće, uđoh unutra.
»Prva soba je bila pusta. Ja uđoh u drugu. Iza vrata ove sobe stajao je jedan čovjek uza zid.
Ja upitah toga čovjeka: - Čija je ovo kuća? Gdje sam ja? - Čovjek ne odgovori. Kuća je imala
svoj vrt.
 »Izađem iz kuće i uđem u vrt. Vrt je bio pust. Iza prvoga drveta nađoh jednog čovjeka, koji
je tu stajao. Rekoh tome čovjeku: - Kakav je ovo vrt? Gdje sam ja? - Čovjek ne odgovori.
»Lutao sam tako po selu i primijetio sam da je to neki grad. Sve ulice su bile puste, sva vrata
otvorena. Ni jedno živo biće nije prolazilo ulicama niti se kretalo po sobama ili šetalo po
vrtovima. Ali iza svakoga ugla, svakih vrata i svakoga drveta stajao je po jedan čovjek i šutio.
I u jednom trenutku mogao se vidjeti samo po jedan od njih. Ti ljudi su me gledali, kako
prolazim.
»Izađoh iz grada i uputih se u polja.
»Poslije kratkog vremena okrenem se i opazim gdje iza mene ide velika gomila svijeta.
Prepoznao sam sve ljude, koje sam vidio u gradu. Imali su čudne glave. Činilo se da se ne žure,
a ipak su išli brže od mene. Nikakav šum nisu pravili, koračajući. Za jedan čas me sva ta gomila
dostiže i opkoli. Lica svih tih ljudi su bila zemljane boje.
»Tada mi onaj, koga sam prvog vidio i pitao u gradu, reče: - Kuda idete vi? Zar ne znate da
ste već davno mrtvi?
»Otvorih usta da odgovorim i primijetih da više nikoga nema oko mene.«
On se probudi. Bio se sav smrzao. Nekakav vjetar, koji je bio hladan kao jutarnji vjetar,
mahao je krilima otvorenih prozora. Vatra se bila ugasila. Svijeća je dogorijevala. Još je bila
mrka noć.
On ustade i pristupi k prozoru. Još uvijek nije bilo zvijezda na nebu.
S njegova prozora vidjelo se dvorište i ulica. Jedan suhi i tvrdi zvuk, koji je odjednom
odjeknuo po pločniku, učini da on pogleda dolje. Opazi pod sobom dvije crvene zvijezde, čije
su se zrake čudnovato pružale i skupljale u mraku.
Kako je njegova misao bila još uvijek kao utopljena u maglu sna, on pomisli: - Gle, nema ih
na nebu. One su sad sišle na zemlju. Međutim, ta zabuna se razbistri, jedan nov zvuk sličan
prvome probudi ga sasvim, on pogleda i primijeti da su one zvijezde bile svjetiljke s nekih kola.
Na svjetlosti, koju su te svjetiljke bacale, mogao je čak i razabrati oblik tih kola. To je bila jedna
laka kočijica, u koju je bio upregnut jedan mali bijelac. Onaj zvuk, koji je bio čuo, dolazio je
od udaranja konjskih kopita po pločniku.
- Kakva su to kola? - pomisli on. - Tko to tako rano dolazi?
U tom trenutku netko lako zakuca na vratima njegove sobe.
On se strese od glave do pete i povika užasnim glasom:
- Tko je to?
Netko odgovori:
- Ja, gospodine predsjedniče.
Prepozna glas stare vratarke.
- Pa što je? - reče.
- Gospodine predsjedniče, odmah će biti pet sati.
- Što me se to tiče?
- Gospodine predsjedniče, kola su tu.
- Kakva kola?
- Kočijica.
- Kakva kočijica?
- Zar gospodin predsjednik nije naručio kočijicu?
- Nisam - reče on.
- Kočijaš veli da je došao po gospodina predsjednika.
- Kakav kočijaš?
- Kočijaš g. Scaufflairea.
- G. Scaufflairea?
On zadršće od ovoga imena, kao da je munja bljesnula pred njegovim očima.
- Ah da! - reče. - Zbilja, g. Scaufflairea.
 Da ga je starica mogla vidjeti u tom času, morala bi se uplašiti.
Nasta poduža šutnja. On je glupim pogledom promatrao plamen od svijeće i uzimao je oko
fitilja usijani vosak, gnječeći ga među prstima. Starica je čekala. Ipak se usudi da još jednom
podigne glas:
- Gospodine predsjedniče, što bih mu rekla?
- Recite, dobro i da ću odmah sići.

V.

Slomljeni kotač

Poštanski promet između Arrasa i Montreuila na moru obavljao se u to vrijeme još malim
kolima iz doba Carstva. Ta kola su bila neka vrsta dvokolica, obloženih iznutra kožom divljih
životinja, a svega s dva mjesta: jedno za poštara, a drugo za putnika. Kotači su bili
oboružani onim opasnim glavčinama, zbog kojih su druga kola morala prolaziti u znatnom
razmaku. Sanduk za pisma, ogromna dugoljasta kutija, bio je namješten otraga, čineći s kolima
jednu cjelinu. Taj je sanduk bio oličen crnom bojom, dok su kola bila žuta.
Ova poštanska kola, kojima danas nema ništa slično, bila su nekako nakazna i grbava i kad
bi ih čovjek vidio izdaleka, kako pužu kakvim putem na obzorju, ona su mu izgledala kao oni
kukci, koji se, čini mi se, zovu strizibube i koji iza malog sedlastog struka vuku za sobom čitav
tovar. Ta kola su uostalom išla vrlo brzo. Pošta je polazila iz Arrasa svake noći u jedan sat
poslije prolaska pariške pošte i stizala je u Montreuil nešto prije pet sati ujutro.
Te noći su se poštanska kola, silazeći u Montreuil putem iz Edena, sudarila na uglu jedne
ulice s nekakvom malom kočijicom, u koju je bio upregnut jedan bijelac, a ta kočijica je dolazila
iz suprotnoga pravca i u njoj je bila samo jedna osoba, jedan čovjek zamotan u ogrtač.
Kotač kočijice dobio je snažan udarac. Poštar vikne čovjeku, neka zaustavi, ali putnik nije
slušao i nastavi put u punom kasu.
- Ovomu se nešto vraški žuri! - reče poštar.
Čovjek, koji se tako žurio, bio je onaj isti kojega smo vidjeli kako se muči u trzajima sigurno
dostojnim sažaljenja.
Kuda je išao? On sam to ne bi bio mogao reći. Zašto se žurio? On to nije znao. Išao je tek
tako naprijed. Kuda? U Arras, nema o tom sumnje; ali može biti da je išao i nekamo drugamo.
Na časove bi on to osjećao i zadrhtao bi.
Upadao je u tu noć, kao u kakav ponor. Nešto ga je vuklo, nešto ga je privlačilo. Ono što se
događalo u njemu, ne bi mogao nitko iskazati, a svi bi mogli razumjeti. Koji čovjek nije, bar
jednom u svome životu, ulazio u tu mračnu pećinu nepoznatoga?
Uostalom, on nije bio ništa riješio, ništa odlučio, ništa namjerio, ništa učinio. Nijedan
postupak njegove savjesti nije bio posljednji. I sada je više nego ikada bio neodređen, kao i u
prvom času.
Zašto on ide u Arras?
On je samome sebi ponavljao ono što je već bio mislio kad se pogađao za Scaufflaireovu
kočijicu - da ne bi bilo zgoreg, ma što se dogodilo, da sve to vidi svojim očima, da osobno
prosudi stvar - da bi to bilo čak i mudro da bi trebalo znati, što se događa - da se ne može stvoriti
nikakva posljednja odluka dok se sve ne promotri i ne ispita - da ovako izdaleka sve stvari
izgledaju krupne kao planine; da će, na koncu konca, kad bude vidio toga Champmathiea,
jednog bijednika, njegovoj savjesti biti mnogo lakše što ga šalju na robiju, umjesto njega samog
- da će, doduše, tamo biti i Javert, i taj, Brevet, i taj Chenildieu, i taj Cochepaille, nekadanji
robijaši, koji ga poznaju - ali da ga sigurno ovi neće prepoznati; ah, što! kakva glupa misao! -
Javert je sto milja daleko od toga; - da su sva nagađanja i sve pretpostavke vezani za toga
Champmathiea i da ništa nije tako uporno kao pretpostavke i nagađanja - da dakle nema nikakve
opasnosti.
Da je, bez sumnje, ovo jedan mračan trenutak, ali da će on ispitivati
- da najposlije ima on svoju sudbinu u svojim rukama, pa ma kako zla bi ona htjela biti - da
je on njezin gospodar. On se grčevito hvatao za tu misao.
Zapravo da sve kažemo u jednu riječ, on bi bio više volio da i ne ide u Arras.
Pa ipak je išao.
Ne prestajući misliti na sve ove stvari, on je šibao konja, koji je kasao živim, odmjerenim i
sigurnim kasom, kojim se prevaljuju dvije i pol milje na sat.
Što je više kočijica odmicala, to je on više osjećao da se nešto u njemu povlači.
U zoru je bio već potpuno u polju, grad Montreuil na moru ostao je bio prilično daleko za
njim. Gledao je kako obzorje blijedi; gledao, ne videći ih, kako pred njegovim očima prolaze
svi hladni oblici toga zimskoga jutra. I jutro ima svoje sablasti kao i večer. On ih nije vidio,
ali bez njegova znanja, nekom vrstom tako reći fizičkoga prodiranja, crne sjenke drveća i
brežuljaka dodavale su uzburkanome stanju njegove duše tko zna što sumorno i kobno.
Kad bi god prošao kraj koje od osamljenih kuća kraj puta, on bi pomislio: - Ipak tu ima ljudi,
koji spavaju!
Konjski kas, praporci na hamu, drndanje kotača stvarali su blag i monotoni šum. Te su stvari
divne, kad je čovjek veseo, a žalosne, kad je čovjek tužan.
Bio je već veliki dan, kad je stigao u Hesdin. Zaustavi se pred jednom krčmom da odmori
konja i da mu dade zobi.
Konj je bio, kao što je Scaufflaire rekao, od sitne boulonnaiske rase, glavat, trbušast, kratka
vrata, ali razvijenih grudi, širokih sapi, tanke, fine i čvrste noge; rasa ružna, ali snažna i zdrava.
Taj izvanredan konj prevalio je sada pet milja za dva sata i nije imao ni kapi znoja na sebi. On
i ne siđe s kočijice. Sluga, koji je donesao zob, najednom se sagne i stade razgledati kotač.
- Hoćete li vi daleko? - reče taj čovjek.
On odgovori, gotovo i ne budeći se, potpuno još u svojoj sanjariji:
- Zašto?
- Putujete li vi daleko? - opet reče sluga.
- Pet milja odavle.
- Hm!
- Zašto kažete: hm?
Sluga se opet sagne, zašuti malko promatrajući kotač, a zatim se uspravi i reče:
- Ovaj je kotač može biti prevalio pet milja, ali više sigurno neće izdržati ni četvrt.
On skoči iz kočije.
- Što vi to govorite, prijatelju?
- Velim da je pravo čudo da ste mogli prevaliti pet milja, a da se ni vi, ni vaš konj niste
prevalili u grabu kraj puta. Pogledajte i sami.
Kotač je bio zbilja ozbiljno oštećen. Od sudara s poštanskim kolima bila su puknula dva
vijka i glavčina se tako raspukla da čivija više nije držala.
- Prijatelju - reče on sluzi - ima li ovdje kakav kolar?
- Sigurno da ima, gospodine.
- Učinite mi uslugu i zovnite ga.
On je tu blizu, dva koraka odavle. Hej, majstore Bourgaillarde! Majstor Bourgaillard, kolar,
stajao je na vratima svoje radionice. On dođe; pregleda kotač i napravi izraz lica kao kirurg koji
razgleda slomljenu nogu.
- Možete li mi odmah popraviti?
- Mogu, gospodine.
- A kada bih mogao krenuti odavle?
- Sutra.
 - Sutra?
- Pa tu ima za čitav dan posla. A gospodinu se žuri?
- Jako mi se žuri. Trebam otići najkasnije za jedan sat.
- Nemoguće, gospodine.
- Platit ću koliko hoćete.
- Nemoguće.
- E pa dobro, onda poslije dva sata.
- Za danas nemoguće. Treba napraviti dva vijka i jednu glavčinu. Gospodin će moći nastaviti
tek sutra.
- Moj posao ne može čekati na sutra. A kad bi se ovaj kotač, umjesto da se popravlja,
zamijenio drugim?
- Kako to?
- Jeste li vi kolar?
- Sigurno, gospodine.
- Zar nemate možda jedan kotač da mi prodate? Onda bih mogao odmah nastaviti put.
Jedan kotač u zamjenu?
- Da.
- Nema gotov kotač za vaša kola. Dva kotača su par. Dva kotača ne mogu se sastaviti tako,
tek slučajno.
- Onda mi prodajte cijeli par.
- Gospodine, kotači ne idu na svaku osovinu.
- Pokušajte, ipak.
- Uzaludno je to, gospodine. Ja imam samo kotače za seljačka kola. Ovo je kod nas tek selo.
- A možda biste imali da mi unajmite jedna kola? Kolar je na prvi pogled prepoznao da je
kočijica bila uzeta u najam. On slegnu ramenima.
- Lijepo ste vi udesili kola koja su vam dana u najam! Kad bih i imao kola, ne bih vam ih
dao!
- Onda mi prodajte.
Nemam ih.
- Što? Zar ni jedna jednostavna kola? Kako vidite, ja ne biram mnogo.
- Ovo tu je malo selo. Doduše - doda kolar - ja imam u šupi jednu staru kočiju, koju mi je
jedan građanin dao na čuvanje i koji se njome služi tek svakog trideset šestog u mjesecu. Ja bih
vam dao ta kola u najam, što me se konačno tiče? ali ne bi bilo dobro da vas građanin vidi kad
prođete kroz grad; nego to je kočija, trebat ćete dva konja.
- Uzet ću poštanske konje.
- Kuda ide gospodin?
- U Arras.
- I gospodin hoće stići još danas?
- Dabome.
- S dva poštanska konja?
- Zašto ne?
- Da li bi gospodinu bilo svejedno da stigne u četiri sata ujutro?
- Ne bi, sigurno.
- Jer vidite, što se tiče poštanskih konja ... Ima li gospodin putnicu?
- Imam.
- S poštanskim konjima gospodin će tek sutra stići u Arras. Mi smo ovdje na sporednoj cesti.
Poštanske su postaje tek slabo opskrbljene, konji su u polju. Sad počinje vrijeme oranja, treba
konja u polju, i konji se uzimaju odasvuda, pa i od pošte. Gospodin će čekati najmanje po tri
do četiri sata na svakoj postaji. I sve se mora prevaliti u hodu. Ima mnogo uzbrdica.
- Onda ću jahati. Ispregnite konja. Valjda će mi netko u ovome mjestu prodati sedlo?
 - Sigurno, no da li je ovo konj, koji trpi sedlo?
- Uistinu, sad sam se sjetio. Ne trpi.
- Onda.
- Pa valjda ću dobiti u selu jednog konja u najam?
- Konja koji će vas odnijeti u Arras u jednome maha?
- Da.
- Za to bi trebao konj kakvog nema u našem kraju.. I prije svega, morali biste ga kupiti, jer
vas nitko ne poznaje. Ali ni u najam, ni da kupite, vi ga ne možete naći, ni za pet stotina franaka,
ni za tisuću franaka nećete ga naći.
- Pa što da radim?
- Najbolje je, da vam kažem pošteno, da vam ja popravim kotač i da put odgodite do sutra.
- Sutra mi je prekasno.
- Bože moj!
- A pošta u Arras? Kad ona prolazi?
- Noćas. Obje pošte prolaze noću, i ona odozgo i ona odozdo.
- Pa kako? Zar vama treba cijeli dan da popravite ovaj kotač?
- Cijeli dan, i to dobar!
- I s dva radnika?
- I s deset!
- Da li bi se vijci mogli povezati konopcima?
- Vijci se mogu vezati, ali ne drugo. A i naplatak je u slabom stanju.
- Ima li u selu koga tko iznajmljuje kola?
- Nema.
- Ima li još koji kolar?
I sluga i majstor kolar odgovoriše u isti mah, odmahujući glavom:
- Nema.
On osjeti silnu radost.
Očigledno je bilo da se u sve to umiješala Providnost. Ona je slomila kotač kočije i tako ga
zaustavila na putu. On se i nije tako na prvi poziv predao tome pozivu na predaju; učinio je sve
moguće napore da nastavi put, pošteno je iscrpio sva sredstva; nije uzmaknuo ni
pred vremenom, ni pred umorom, ništa nije mogao sebi predbaciti. Njega se više ne tiče što ne
može dalje. Nije to bilo njegovom krivnjom, to je bio postupak ne njegove savjesti, već
postupak Providnosti.
On odahnu. Odahnu slobodno i svim plućima prvi put poslije Javertova posjeta. Činilo mu
se da ga je željezna šaka, koja je stezala njegovo srce već čitavih dvadeset sati, sada pustila.
Izgledalo mu je da je sada Bog bio na njegovoj strani i da mu je to objavljivao.
Reče u sebi da je učinio sve što je mogao, i da mu sada preostaje samo to da se vrati kući,
mirno.
Da se je njegov razgovor s kolarom dogodio u samoj krčmi, ne bi bilo svjedoka, nitko ga ne
bi čuo i vjerojatno je da ni ne bismo mogli ispričati ni jedan od onih događaja o kojima će sada
biti riječ. Svaki razgovor na ulici neizbježno okupi čitav krug radoznalaca. Ima uvijek ljudi koji
jedva čekaju da se dogodi nešto gdje bi oni bili promatrači. Dok je on ispitivao kolara, nekoliko
prolaznika se bilo zaustavilo oko njih. I jedan dječak, na koga nitko nije ni obraćao pažnju, kad
je poslušao razgovor nekoliko minuta, odvoji se od skupine trčeći.
U času kad je putnik, poslije unutrašnjeg razmišljanja, koje smo opisali, odlučivao prekinuti
put, to dijete se vratilo. Za njim je išla i jedna stara žena.
- Gospodine - reče žena - moj mali mi kaže da vi želite uzeti u najam jedna laka kola.
Od ove jednostavne riječi, koju je izgovorila jedna starica, koju je vodilo jedno dijete, njega
svega obli znoj. Učini mu se da vidi kako se u pomrčini iza njega pojavljuje opet ruka koja ga
je pustila, spremna da ga ponovno dohvati.
 On odgovori:
- Da, dobra ženo, tražim u najam jedna laka kola. I brzo doda:
- Ali u ovome mjestu ih nema.
- Ima, ima - reče stara.
- Gdje to? - prihvati kolar.
- Kod mene - odgovori stara.
On uzdrhta, ruka ga je bila ponovno ščepala.
Starica je doista u jednoj šupi imala nekakvu vrstu prostih dvokolica od pletena pruća. Kolar
i krčmarski sluga se umiješaše, očajni što im je putnik mogao izmaknuti.
- To su grozne taljige - tek onako nešto samo prilijepljeno za osovinu - istina, klupe su unutra
obješene na kožnim remenima - ali može prokisnuti - kotači su zahrđali i izgrizeni su od vlage
- neće moći ići dalje no i sama kočijica - prave taljige! - Gospodin će doista pogriješiti ako na
njima krene dalje - itd., itd.
Sve je to bilo istina, ali te taljige, ta stvar, ma kakva da je bila, kotrljala se na svoja dva
kotača, i mogla je otići do Arrasa.
Plati sve što je traženo, ostavi i kočijicu na popravku kod kolara, da je uzme kad se bude
vraćao, naloži da upregnu bijeloga konja u ova druga kola, sjedne u njih i krene.
U času kad se kola zatresoše, on priznade da je čas prije osjetio izvjesnu radost pri pomisli
da neće stići tamo kamo je pošao. On ispita tu radost s nekom vrstom gnjeva i shvati da je ona
besmislena. Zašto da se raduje povratku? Na koncu konca, on ovaj put čini po svojoj
volji. Nitko ga ne sili na to.
I sigurno, dogodit će se samo ono što on baš bude htio.
Kada je izlazio iz Hesdina, začu nekakav glas koji mu je dovikivao:
- Stanite! stanite! - On zaustavi kola jednim živim pokretom, u kom je bilo još nečega
grozničavog i grčevitog što je sličilo na nadu.
To je bio onaj staričin dječak.
- Gospodine - reče - ja sam vam našao kola.
- Pa?
- Ništa mi niste dali.
I on, koji je davao svima tako lako, pomisli da je ovaj zahtjev pretjeran i gotovo gadan.
- Ah, to si ti, obješenjače! - reče on. - Nemam za tebe ništa. Ošinu konja i nastavi juriti punim
kasom..
Izgubio je bio dosta vremena u Hesdinu i htio je nadoknaditi. Mali konj je bio drčan i vukao
je za dva; ali bio je mjesec veljača, padala je kiša i putovi su bili loši. A zatim, to više nije bila
ona laka kočijica. Ove dvokolice su bile grube i vrlo teške. I uz to vrlo mnogo uzbrdica.
Trebalo mu je blizu četiri sata da stigne od Hesdina do Saint-Pola. Četiri sata za pet milja.
U Saint-Polu on ispregnu konja kod prve krčme i naloži da ga odvedu u staju. Kao što je bio
obećao Scaufflaireu, stajao je blizu jasala, dok je konj jeo. Mislio je na stvari tužne i zbunjene.
Krčmarica uđe u staju.
- Zar gospodin neće ručati?
- Gle, istina - reče - baš sam gladan.
On pođe za ženom, koja je imala svježe i veselo lice. Ona ga odvede u jednu nisku sobicu,
gdje je bilo stolova pokrivenih papirom umjesto stolnjakom.
- Požurite se - reče on - trebam odmah dalje. Žuri mi se.
Jedna debela sluškinja Flamanka postavi stol žurno.
On je gledao tu djevojku, osjećajući kao neko blagostanje.
- Evo, što mi je bilo - pomisli on. - Nisam ručao. Poslužiše ga. On uze hljeb, zagrize dobar
zalogaj, zatim ga pusti polako na stol i ne taknu ga više.
Jedan taljigaš je jeo za susjednim stolom. On reče tome čovjeku:
- Zašto je njihov hljeb tako gorak?
 Taljigaš je bio Nijemac i nije razumio.
On se vrati u staju kraj konja.
Jedan sat kasnije ostavio je Saint-Pol i uputio se prema Tinquesu, koji je svega pet milja od
Arrasa.
Što je radio za to vrijeme? Na što je mislio? Kao i jutros, gledao je, kako prolaze kraj njega
drveće, krovovi kuća, njive, kako se slike mijenjaju na svakom zavoju puta. Takvo gledanje je
gdjekada dovoljno duši i čini tako reći da se ni na što drugo i ne misli. Vidjeti tisuću stvari prvi
put i posljednji put u životu! Ništa tužnije i ništa dublje! Putovati znači rađati se i umrijeti
svakoga trenutka. Može biti da je on u najnejasnijem kutu svoga duha uspoređivao ove
promjenljive horizonte s ljudskim životom. Sve stvari u životu neprestano bježe pred nama.
Tame i svjetlosti se miješaju; poslije sjaja mrak; ugleda se, protrči se, pruži se ruka da dohvati
ono što prolazi; svaki događaj je po jedan zavoj puta; i najednom se ostari. Osjeti se kao neki
potres, sve postane crno, primijete se neka tamna vrata, onaj mračni konj života, koji vas je
vukao, zaustavi se i vi ugledate neku zamotanu priliku, koja ga ispregne u mraku.
Večer je padala u času kad su djeca, izlazeći iz škole, vidjela ovog putnika, koji je ulazio u
Tinques. Još je bilo vrijeme kratkih dana. On se zaustavi u Tinquesu. Kad je izlazio iz sela,
jedan cestar, koji je nabijao put kamenom, podiže glavu i reče:
- Al je umoran ovaj konji
Jadna životinja je doista išla još samo korakom.
- Idete li vi u Arras?
- Idem.
- Ako budete išli ovako, nećete rano stići.
On zaustavi konja i zapita cestara:
- Koliko ima još do Arrasa?
- Dobrih sedam milja.
- Kako to? Poštanski putokaz bilježi samo pet milja i četvrt.
- Ah - nastavi opet cestar - pa vi ne znate da se put popravlja? Presječen je na četvrt sata
odavle. Dalje se nikako ne može.
- Doista.
- Morat ćete poći lijevo, putem u Carency, prijeći ćete rijeku, pa kad budete u Camblinu,
skrenut ćete desno; to je put iz Mont-Saint-Eloya, koji ide u Arras.
- Ali sada je već noć, zalutat ću.
- Vi niste iz ovog kraja?
- Nisam.
- A morate još ići nepoznatim putovima. - Zaista, gospodine - doda cestar - hoćete da vam
nešto savjetujem? Vaš konj je umoran, vratite se u Tinques. Tamo ima dobra gostionica.
Prenoćite. Sutra ćete nastaviti u Arras.
- Moram biti tamo još večeras.
- To je druga stvar. Ali opet, otiđite u tu gostionicu i uzmite jednog pomoćnog konja.
Momak, koji pođe s konjem, odvest će vas onim drugim putem.
On posluša cestarev savjet, vrati se i pola sata kasnije prođe isto mjesto, ali u punom kasu, s
jednim dobrim pomoćnim konjem. Jedan dječak, sluga iz staje, koji je sam sebe nazivao
poštarom, sjeo je pri dnu rukunica od kola.
Međutim, on je osjećao da gubi na vremenu.
Bila je već sasvim noć.
Oni pođoše sporednim putem, koji je počeo bivati užasan. Kola su padala iz jednog blatnog
kolosijeka u drugi. On reče poštaru:
- Neprestano u kasu, dvostruka napojnica.
Pri jednom potresu slomi se rudo.
 - Gospodine - reče poštar - rado je puklo, ne znam, kako ću sada upregnuti svoga konja, ovaj
put je noću vrlo loš; ako hoćete da se vratite i prenoćite u Tinquesu, mogli bismo sutra ujutro
rano biti u Arrasu.
On odgovori:
- Imaš li malo konopca i nož?
- Imam, gospodine.
On odsiječe jednu granu i od nje napravi rudo.
Tu se opet izgubilo dvadeset minuta, ali nastaviše put u galopu. Ravnica je bila mračna.
Niske, raskomadane i crne magle puzale su po brežuljcima i s njih se otkidale kao dim. U
oblacima je bilo nekakve blijede svjetlosti. Jak vjetar, koji je dolazio s mora, pravio je na
svima stranama obzorja šum, kao kad se premješta namještaj. Sve, što se moglo razabrati, imala
je neke užasne položaje. Koliko stvari dršće pod ovim širokim dahom noći!
Obuzimala ga je zima. Nije bio jeo još od jučer. Sjećao se nejasno jednog drugog svog
noćnog putovanja u velikoj ravnici u okolici Dignea. To je bila prije osam godina, a izgledalo
mu je, kao da je bilo jučer. Nekakav sat udari negdje na tornju. On upita momka:
- Koliko je to sati?
- Sedam sati, gospodine. Bit ćemo u Arrasu u osam. Svega tri milje.
U tom času njemu prvi put pade na pamet ova pomisao - i učini mu se čudno da o tome nije
ranije razmišljao: - da je može biti sva ova muka uzaludna; da on čak ne zna ni sat, kad će biti
glavna rasprava; da se barem o tome trebao informirati; da je ludo ići ovako naprijed nekuda, a
ne znati čak hoće li to moći poslužiti čemu. - Zatim, on u duhu napravi jedan nejasan račun: -
da sudske sjednice obično počinju u deset sati ujutro; da ova stvar svakako ne može dugo
potrajati - da će brzo biti gotovo s krađom jabuka - poslije toga ostaje još samo pitanje
identičnosti; - četiri-pet svjedoka, odvjetnici će imati malošto reći - i on će stići kad sve bude
svršeno!
Poštar je šibao konje. Bili su već prešli rijeku i ostavili za sobom Mont-Saint-Eloy.
Noć je bila sve dublja.

VI.

Napast sestre Simplicije

Međutim, baš u to vrijeme Fantine je bila sva radosna.

Ona je bila provela vrlo ružnu noć. Strahovit kašalj, udvostručena groznica; sanjala je teške
sne. Ujutro, kad je došao liječnik, ona je buncala. Izgledala je uznemirena i rekla je da joj odmah
jave čim bude došao g. Madeleine.
Cijelo je jutro bila sumorna, govorila je malo i pravila je bore na svojoj plahti, brojeći nešto
poluglasno, kao da je računala neke udaljenosti. Oči su joj bile upale i ukočene. Izgledale su
gotovo uplašene, a zatim bi se na trenutke zapalile i bljesnule kao zvijezde. Izgleda da u
trenutku, kad se približava izvjestan mračni čas, nebeska svjetlost ispunjava one koje napušta
zemaljska svjetlost.
Kad bi je god sestra Simplicija upitala kako joj je, ona bi odgovarala uvijek isto: - Dobro.
Htjela bih vidjeti g. Madeleinea.
Nekoliko mjeseci prije, onda kad je Fantine bila izgubila svoj posljednji stid, svoj posljednji
sram i svoju posljednju radost, ona je bila sama svoja sjena; sada je bila svoja vlastita sablast.
Tjelesno zlo bilo je dovršilo djelo moralnoga zla. Ovo stvorenje od dvadeset i pet godina
imalo je naborano čelo, upale obraze, stegnute nosnice, ispale zube, olovnu boju lica, koščati
vrat, jako ispale ključne kosti, slabašne ruke, zemljanu kožu, a njena plava kosa rasla je
pomiješana s mnogo sijedih vlasi. Jao, kako bolest može izazvati starost! Oko podne vrati se
liječnik, izdade nekoliko naloga, informira se da li se g. Madeleine javljao u bolnici, i zakima
glavom.
G. Madeleine je obično dolazio u tri sata da posjeti bolesnicu. Kako je točnost jedno svojstvo
dobrote, on je bio točan.
Oko dva i po sata Fantine se poče jače uznemirivati. Za dvadeset minuta ona je više od deset
puta pitala opaticu: - Sestro, koliko je sati?
Odbiše tri sata. Kada je odjeknuo treći udar, Fantine se podiže, ona, koja je obično jedva
mogla micati se u postelji; sastavi u neku vrstu grčevita zagrljaja svoje izmršavjele i žute ruke,
i opatica je čula kako se iz njenih grudi oteo jedan od onih dubokih uzdaha koji kao da
podižu nešto srušeno.
Nitko nije došao; vrata se i ne otvoriše.
Ona osta tako četvrt sata, s pogledom prikovanim za vrata, nepomična i čisto zadržavajući
disanje. Sestra joj se nije usuđivala ništa reći. Na crkvi je odbilo tri i četvrt. Fantine klonu na
jastuk.
Ne reče ništa i stade iznova praviti nabore na plahti.
Prođe pola sata, zatim čitavi sat. Nitko nije došao. Kad bi sat izbio, Fantine bi se malko
podizala i gledala prema vratima, a onda bi opet padala dolje.
Misao se njena jasno vidjela, ali ona nije izgovarala ničije ime, nije se tužila, nije zamjerala.
Samo je zlokobno kašljala. Izgledalo je kao da se nešto mračno spušta na nju. Bila je plava, i
usne su joj bile plave. Na trenutke bi se nasmiješila.
Odbilo je i pet sati. Tada je sestra čula kako je rekla vrlo polako i blago: - Ali pošto ja sutra
odlazim, on griješi što ga danas nemal Međutim, Fantine je sa svoga kreveta gledala nebo.
Činilo se kao da bi htjela sjetiti se nečega. Najednom ona poče pjevati glasom slabim kao dah.
Opatica je slušala. Evo, što je Fantine pjevala:

Kupit ćemo divnih stvari,

Kroz predgrađe šetajući,
Gdje je ljubav, niču čari
Ko cvijet ružin cvjetajući.

Pod koprenom Majka Sveta

U moj skromni došla stan,
Pa mi reče: - Gle, djeteta
Tu pod velom znam tvoj san.
- Trčite u grad, kupite platno
Da obučem čedo zlatno!

Kupit ćemo divnih stvari,

Kroz predgrađe šetajući.

Čedo moje, lutko bijela,

Mama sprema kolijevčicu,
Za sva blaga svijeta cijela
Ona ne da jedinicu.
- Što s platnom činiti?
- Košuljicu sašiti.

Gdje je ljubav, niču čari

Ko cvijet ružin cvjetajući.
 Brže vi, za ime svijeta,
Sašijte mu haljinicu.
- Jaoh, nema tog djeteta,
Tog djeteta, gospo zlatna.
Što činiti sad od platna?...

- Pokrov - Idem s ovog svijeta!

Kupit ćemo divnih stvari.
Kroz predgrađe šetajući,
Gdje je ljubav, niču čari
Ko cvijet ružin cvjetajući.

Ta je pjesma bila neka starinska uspavanka, kojom je ona nekada uspavljivala svoju Cosettu
i koja joj nije bila pala na pamet već pet godina, otkako nije imala dijete uza se. Ona je pjevala
tako tužno i tako blagim glasom da je pjesma morala svakoga rasplakati pa čak i jednu
opaticu. Sestra, iako navikla na teške stvari, osjeti kako joj je navrla suza. Odbije šest sati.
Fantine kao da i nije čula. Izgledalo je kao da više nije obraćala pažnju ni na što oko sebe.
Sestra Simplicija posla jednu služavku da se kod vratarke obavijesti da li je g. predsjednik
već kod kuće i da li će skoro doći u bolnicu. Služavka se vrati poslije nekoliko minuta.
Fantine je još neprestano bila nepomična i kao da se sva bila predala svojim mislima.
Služavka sasvim tiho ispriča sestri Simpliciji da je g. predsjednik još jutros prije šest sati
otputovao u jednoj kočijici s bijelim konjem, po ovakvoj zimi da je otišao sam, čak i bez
kočijaša, da se ne zna kojim je putem pošao, da neki govore da su vidjeli da je krenuo prema
Arrasu, dok drugi tvrde da su ga vidjeli na putu u Pariz. Da je na odlasku bio blag kao uvijek i
da je samo rekao vratarici da ga te noći ne očekuje. Dok su te dvije žene, leđima okrenute
Fantininoj postelji, tako šaputale, sestra ispitivala, a sluškinja pravila pretpostavke, Fantine je
s onom grozničavom živahnošću izvjesnih bolesti, koja daje slobodne pokrete zdravlja užasnoj
mršavosti smrti, bila klekla u postelji, naslonjena svojim stisnutim šakama na uzglavlje i
promolivši glavu kroz otvor od zavjesa, slušala je. Najednom vikne:
- Vi govorite o gospodinu Madeleineu! Zašto govorite polako? Što radi on? Zašto ga danas
nema?
Glas joj je bio tako nagao i promukao da obje žene pomisliše da čuju muški glas; okrenuše
se poplašene.
- Ta odgovarajte - povika Fantine.
Sluškinja promuca:
- Vratarka mi je rekla da on neće moći doći danas.
- Dijete moje - reče sestra - budite mirni, ležite.
Fantine, ne mijenjajući položaj, nastavi visokim, glasom i naglaskom u isto vrijeme i
zapovjednim i dirljivim:
Neće moći doći? Zašto ne? Vi znate razlog. Vi to šapućete između sebe. Ja želim znati.
Sluškinja brzo prošapta na uho opatici: - Odgovorite da ima posla u općinskom odboru.
Sestra Simplicija lako porumeni; sluškinja je predlagala jednu laž. S druge strane činilo joj
se da bi reći istinu bolesnici značilo nanijeti joj težak udarac i da bi to bilo vrlo ozbiljno u stanju
u kom se nalazila Fantine. To njezino crvenilo je kratko potrajalo. Sestra podiže na Fantinu
svoje mirno i tužno oko i reče:
- Gospodin predsjednik je otputovao.
Fantine se uspravi i sjede na pete. Neopisiva radost zasja na njenom bolnom licu:
- Otputovao! - povika. Otišao je dovesti Cosettu!
Zatim podiže obje svoje ruke k nebu i sve njeno lice poprimi neizrecivi izraz. Usne su joj se
micale; molila se Bogu tihim glasom.
 Kad završi molitvu, reče: - Sestro, leći ću, radit ću sve što hoćete; malo prije sam bila
zločesta, oprostite mi što sam onako vikala, gadno je to kad se viče, znam dobro, ali vidite,
dobra sestro, ja sam vrlo zadovoljna. Dragi Bog je dobar, gospodin Madeleine je dobar,
pomislite samo, on je otišao u Montfermeil da dovede moju malu Cosettu. Spusti se u postelju,
pomogne opatici da joj namjesti jastuk i poljubi mali križ, koji joj je bio oko vrata i koji joj je
bila dala sestra Simplicija.
- Dijete moje - reče joj sestra - sad nastojte da se odmorite, i ne govorite više.
Fantine uze u svoje ruke ruku sestre, kojoj je bilo teško što osjeća da je Fantine sva u znoju.
Otputovao je jutros u Pariz. Zapravo nije ni potrebno da prođe kroz Pariz. Montfermeil je
malo nalijevo, idući odavde. Sjećate li se kako mi je jučer rekao, kad sam ga pitala za Cosettu:
uskoro, uskoro? Želi me iznenaditi. Vi znate? Dao mi je potpisati jedno pismo da bi je mogao
uzeti od Thénardierovih. Oni neće moći ništa reći, je li? Vratit će mi Cosettu. Isplaćeni su.
Vlasti neće dopustiti da netko zadrži dijete kad je isplaćen. Sestro, ne činite znak da ne trebam
govoriti. Ja sam silno sretna, sasvim mi je dobro, nije mi više slabo, vidjet ću opet svoju
Cosettu, čak sam vrlo gladna. Gotovo je pet godina kako je nisam vidjela. Vi to ne možete ni
zamisliti, koliko su djeca vezana uz nas! A ona će biti tako mila, vidjet ćete! Kad biste samo
znali kako su joj lijepi mali rumeni prstići! Ona će imati vrlo lijepe ruke. Kad joj je bila jedna
godina, ručice su joj bile tako smiješne! - Sad mora da je već velika. Ima joj sedam godina.
Prava gospođica. Ja je zovem Cosette, ali ona se zove Eufrazija. Vidite, jutros sam tako gledala
prašinu na kaminu i baš sam mislila da ću uskoro vidjeti Cosettu. Bože moj! koliko se griješi
kad je čovjek godinama bez djece! treba misliti da život nije vječan! - Oh, kako je gospodin
predsjednik dobar što je otputovao! Je li istina da je baš tako hladno? Je li bar uzeo svoj ogrtač?
On će ovdje biti sutra, zar ne? Sutra će biti pravi blagdan. Sutra ujutro, sestro, sjetit ćete me da
joj metnem malu kapu s čipkama. Montfermeil, to je gradić. Ja sam nekada taj put prešla
pješice. Bilo je vrlo daleko za mene. Ali pošte idu vrlo brzo! Sutra će on biti ovdje s Cosettom.
Koliko ima odavde do Montfermeila?
Sestra, koja nije imala pojma o udaljenosti, odgovori:
- O, ja doista mislim da će on sutra već moći biti ovdje.
- Sutra! sutra! - reče Fantine - vidjet ću Cosettu! Sutra! Pogledajte, dobra časna sestro, ja
više nisam bolesna. Luda sam. Plesala bih kad bi tko htio.
Tko bi je vidio četvrt sata ranije, ne bi ništa razumio. Sad je bila sva rumena, govorila je
živim i prirodnim glasom, cijelo njeno lice je bilo osmijeh. Na trenutke se smijala, govoreći
nešto sama sa sobom, polagano. Materinska radost je gotovo kao i djetinja radost.
- E pa - reče opatica - sad ste sretni, poslušajte me, ne govorite više.
Fantine spusti glavu na jastuk i reče poluglasna: - Pa da, lezi, budi poslušna, pošto ćeš vidjeti
svoje dijete. Im pravo sestra Simplicija. Svi koji su ovdje, imaju pravo.
I onda, ne mičući se, ne okrećući glavom, ona stade gledati svuda svojim raširenim očima i
radosna izraza, i ne reče više ništa.
Sestra sklopi zavjese na njenoj postelji, nadajući se da će zaspati. Između sedam i osam sati
dođe liječnik. Ne čuvši nikakav šum, on pomisli da Fantine spava, uđe tiho i približi se postelji
na vrhovima prstiju. Odmaknu zavjese i pri svjetlosti male noćne svjetiljke opazi krupne mirne
oči Fantinine kako ga gledaju.
Ona mu reče: - Gospodine, je li da ćete dopustiti da moje dijete spava tu kraj mene u jednom
malom krevetu? Liječnik pomisli da ona bunca. Ona doda:
- Gledajte, baš ima mjesta za jedan mali krevet.
Liječnik ode na stranu sa sestrom Simplicijom, koja mu objasni stvar da je g. Madeleine
odsutan za dan ili dva, i da je, ne znajući što da radi, ona pomislila da ne treba razuvjeravati
bolesnicu koja drži da je gospodin predsjednik otputovao u Montfermeil; da je najposlije
moguće da ona i pogađa. Liječnik odobri taj postupak.
Opet pristupi Fantininoj postelji, a ona nastavi:
 - Jer znate, kad se ujutro probudim, moći ću kazati dobro jutro mojoj maloj mačkici, a noću,
ja, koja ne spavam, čut ću nju kako spava. Njeno malo slatko disanje činit će mi dobro.
- Dajte mi ruku - reče liječnik. Ona pruži ruku i povika, smijući se:
- Ah, gle, istina, pa vi i ne znate! Ja sam izliječena! Cosette dolazi sutra.
Liječnik je bio iznenađen. Bilo joj je dobro. Tlak je bio manji. Puls je dobio snagu. Neka
vrsta naglo pridošloga života oživljavala je ovo jadno iscrpljeno tijelo.
- Gospodine doktore - opet prihvati ona - je li vam sestra rekla da je gospodin predsjednik
«otišao dovesti malu?
Liječnik joj preporuči mir i da izbjegava svako mučno uzbuđenje. Propisa jedino uštrcavanje
čistoga kinina, a za slučaj da groznica opet preko noći nastupi, jedno umirujuće sredstvo.
Odlazeći reče sestri:
- Bolje je. Ako sreća bude htjela da gospodin predsjednik doista dođe sutra s djetetom, tko
zna? ima tako čudnih kriza, bilo je slučajeva da velike radosti odjednom presijeku bolest. Ja
znam dobro da je ovo bolest cijeloga organizma i da je već duboko uhvatila korijena, ali sve je
to takva tajna! Možda bismo je spasili.

VII.

Putnik pri dolasku sprema sve za povratak

Bilo je već gotovo osam sata uvečer kad su kola, koja smo ostavili na putu, ušla pod kolsku
vežu hotela »Kod pošte« u Arrasu. Čovjek, koga smo do ovoga časa pratili, siđe iz kola,
rastreseno odgovori užurbanim ljubaznostima hotelske posluge, otpusti pomoćnoga konja i
osobno odvede maloga bijelca u staju. Zatim otvori vrata jedne hotelske dvorane u prizemlju,
gdje je bio biljar, sjede tu i nalakti se na stol. Trebalo mu je četrnaest sati za ovaj put, koji je on
mislio da će prevaliti za šest. Samome sebi prizna da to nije bilo njegovom krivnjom; no
zapravo se nije mnogo ljutio.
Gazdarica hotela uđe.
- Hoće li gospodin ovdje spavati? Hoće li gospodin večerati?
On dade glavom znak da neće.
- Stajski sluga kaže da je gospodinov konj vrlo umoran. On ovdje prekine šutnju:
- Zar konj neće moći sutra ujutro opet na put?
- Oh, gospodine! Trebat će mu barem dva dana odmora.
On upita:
- Ima li ovdje pošta?
- Ima, gospodine.
Gazdarica ga odvede do pošte; on pokaza svoju putnu ispravu i raspita se da li bi bilo načina
da se još iste noći vrati u Montreuil na moru poštanskim kolima; mjesto kraj poštarova je bilo
baš nezauzeto; on ga zadrža i plati.
- Gospodine - reče mu činovnik - pazite da ne zakasnite, budite ovdje točno u jedan sat
ujutro.
Kad je to svršio, on iziđe iz hotela i uputi se kroz grad.
Nije poznavao Arras, ulice su bile mračne i on je išao nasumce. Pa ipak, kao da nikako nije
htio pitati prolaznike za put. Prijeđe rječicu Crinchon i nađe se u čitavu spletu uskih uličica,
gdje se izgubi. Jedan građanin je išao tuda sa svjetiljčicom u ruci. Poslije malog oklijevanja on
se odluči obratiti tomu građaninu, ali tek pošto je dobro pogledao naprijed i iza sebe, kao da se
bojao da ga tko ne bi čuo što pita.
- Gospodine, reče - molim vas, gdje je sud?
 - Vi niste odavle, gospodine? - odgovori građanin, koji je bio postariji čovjek - e pa onda
dođite sa mnom. Ja baš idem na tu stranu, gdje je sud, to jest kotarska oblast. Jer sad se sud
popravlja, pa se privremeno sudske rasprave drže u kotarskoj oblasti.
- Tamo se drže rasprave? - upita on.
- Da, gospodine. Vidite, zgrada, gdje je danas kotarska oblast, bila je prije revolucije
biskupija. Gospodin od Conziea, koji je bio biskup osamdeset i druge, sagradio je unutra jednu
veliku dvoranu. U toj dvorani se sudi.
Usput reče građanin:
- Ako gospodin hoće prisustvovati kakvoj raspravi, onda je malo zakasnio. Obično se
rasprave svršavaju u šest sati.
Međutim, kad dođoše na veliki trg, građanin mu pokaza četiri dugačka osvijetljena prozora
s pročelja jedne prostrane mračne zgrade.
- Boga mi, gospodine, stigli ste još na vrijeme, imate sreću. Vidite li ona četiri prozora?
Ondje se upravo sudi. Svijetlo je. Dakle još nije svršeno. Mora da se neka stvar otegla, pa drže
raspravu i navečer. Vas se ta stvar nešto tiče? Je li kakav kazneni proces? Da niste možda
svjedok? On odgovori:
- Ne dolazim ja ni zbog kakvog procesa, treba samo razgovarati s jednim odvjetnikom.
- To je druga stvar - reče građanin. - Evo, gospodine, vrata su tamo, gdje je stražar. Idite
ravno uz velike stube.
On učini kako mu je građanin rekao, i nekoliko časaka zatim nađe se u jednoj velikoj dvorani,
gdje je bilo mnogo svijeta i gdje su ovdje-ondje izmiješane skupine odvjetnika u službenoj
odjeći nešto međusobno šaputale.
Čovjeku se uvijek stegne srce kad ugleda ove skupine ljudi obučenih u crno, koji međusobno
nešto razgovaraju tihim glasom na pragu sudnice. Rijetko je da iz svih tih riječi izbijaju kada
milosrđe i sažaljenje. Ono što one obično kazuju, to su osude unaprijed skovane. Sve te skupine
izgledaju promatraču, koji prolazi i koji sanja, kao crne košnice, gdje zujavi duhovi grade
zajedno svakovrsne mračne građevine. Ova dvorana, prostrana i osvijetljena samo jednom
svjetiljkom, bila je nekada u biskupiji predsoblje, a sada je služila kao sudsko predvorje. Jedna
dvokrilna vrata, u ovom času zatvorena, dijelila su je od velike sobe, gdje je zasjedao sud.
Pomrčina je bila takva da se on nije bojao obratiti prvome odvjetniku, kojega je sreo.
- Gospodine - reče - dokle se došlo?
- Gotovo je - odgovori odvjetnik.
- Gotovo?
Ta je riječ bila ponovljena takvim naglaskom da se odvjetnik okrenuo.
- Oprostite, gospodine, da niste vi kakav rođak?
- Nisam. Ne poznajem ovdje nikoga. A zar je i osuda pala?
- Pa da. Drukčije gotovo nije bilo ni moguće.
- Na tešku robiju? ...
- Vječnu. On nastavi tako slabim glasom da se jedva čulo:
- Identičnost je dakle utvrđena?
- Kakva identičnost? - odgovori odvjetnik. - Nije se imalo što utvrđivati. Slučaj je bio sasvim
jasan. Ta žena je ubila svoje dijete. To je dokazano, porota je zaključila da je s predumišljajem
i osudila je doživotno.
- Dakle, to je žena? - reče on.
- Pa da. Djevojka Limosin. A o čemu vi govorite?
- Ni o čemu. Ali kad je sve gotovo, kako to da je dvorana još uvijek osvijetljena?
- Zbog druge rasprave, koja je počela prije dva sata.
- Kakve druge rasprave?
 - Oh! I to je vrlo jasno. Tu vam je nekakav skitnica, nekadašnji teški robijaš, koji je opet
počinio zločin, ukrao je. Ne znam više točno ni kako se zove. A to vam je pravi razbojnik. Ako
ni zbog čega drugog, a ono samo zbog onoga lica ja bih ga poslao na tešku robiju.
- Gospodine - upita on - može li se kako ući dvoranu?
- Boga mi, ne vjerujem. Ima mnogo svijeta. Ali sad je odmor. Dosta je svijeta izašlo, pa kad
rasprava opet počne, gledajte da se progurate.
- Kuda se ulazi?
- Na ova velika vrata.
Odvjetnik ga ostavi. Za nekoliko je časaka bio osjetio, gotovo sve u isto vrijeme, i gotovo
sve pomiješano, sva moguća uzbuđenja. Riječi ovoga ravnodušnoga čovjeka prolazile su mu
kroza srce čas kao ledene igle, a čas kao usijani noževi. Kad primijeti da ništa još nije
svršeno, on odahnu; ali ne bi bio mogao reći da li je ono što je osjećao bilo zadovoljstvo ili bol.
On obiđe nekoliko ljudskih skupina slušajući, što se govori. Kako je ovo zasjedanje bilo i
previše pretrpano poslom, predsjednik je bio odredio za ovaj isti dan dva kratka i jednostavna
procesa. Počeli su s ubojicom djeteta, a sad su ispitivali robijaša, višestrukog zločinca.
Taj čovjek je ukrao neke jabuke, ali to ne izgleda da je baš sasvim dokazano; ono, što je
dokazano, to je da je bio na teškoj robiji u Toulonu. To je bilo zlo po njega. Uostalom, već je
ispitan, a isto tako i svjedoci, pa je još ostala samo odvjetnička obrana i optužba državnog
tužitelja; to se svakako neće svršiti prije ponoći. Čovjek će po svoj prilici biti osuđen; državni
tužitelj je vrlo dobar - taj nikad ne promaši svoje optužene; - čovjek od duha, piše i stihove.
Jedan je stražar stajao kraj vrata sudske dvorane. On upita toga stražara:
- Molim vas, hoće li se skoro otvoriti vrata?
- Neće se nikako ni otvarati - reče stražar.
- Kako? Zar se neće otvoriti vrata kad se bude nastavila rasprava? Zar nije sada odmor?
- Rasprava se već nastavila - odgovori stražar - ali se vrata neće više otvarati.
- Zašto?
- Zato jer je dvorana prepuna.
- Što, zar nema više ni jednog mjesta?
- Ni jednog jedinog. Vrata su zatvorena, nitko više ne može ući. Stražar doda malo poslije:
- Ima doduše još dva ili tri mjesta za gospodina predsjednika, ali gospodin predsjednik pušta
samo službene osobe.
Rekavši to, stražar mu okrene leđa.
On se povuče oborene glave, prođe predsobljem i lagano siđe niza stube, kao oklijevajući na
svakom koraku. Vjerojatno da se sa samim sobom savjetovao. Žestoka borba, koja se u njemu
vodila od sinoć, nije se još bila svršila i u svakom je času doživljavala nove obrate. Kad je stigao
do prvog zavoja na stubištu, on se tu nasloni na ogradu i prekriži ruke. Najednom raskopča svoj
ogrtač, izvadi svoju lisnicu, uze otuda olovku, otkine jedan list i kod svjetlosti svjetiljke napisa
brzo na tome listu ovo: G. Madeleine, predsjednik općine u Montreuilu na moru. Zatim se opet
velikim koracima popne uza stube, probi se kroz gomilu, priđe ravno k stražaru, dade mu onaj
list i reče mu zapovjednički: - Odnesite ovo gospodinu predsjedniku.
Stražar uze list, baci pogled na nj i posluša.

VIII.

Posebna ulaznica

Premda nije to ni slutio, predsjednik općine Montreuila na moru bio je u neku ruku slavan.
Sedam je već godina njegov lijepi glas kružio donjoboulonnaiskim krajem i najposlije je prešao
preko granica jednog malog kraja i raširio se u dva ili tri susjedna okruga. Osim velikih usluga,
koje je učinio samome svome mjestu, podigavši opet u njemu industriju crne staklarske robe,
nije bile nijedne od sto četrdeset i jedne općine montreuilskog kotara koja mu nije dugovala za
bilo kakvo dobročinstvo. ON je čak znao prema potrebi pomoći i pojačati industriju i drugih
kotara. Tako je na primjer pomogao svojim zajmovima i svojim novcem boulognesku tvornicu
koprena, mehaničku predionicu lana u Freventu i hidrauličku manufakturu platna u Bourbersu
na Cancheu. Svuda se ime g. Madeleinea izgovaralo s poštovanjem. Arras i Douai su zavidjeli
sretnom gradiću Montreuilu na njegovu predsjedniku.
Savjetnik kraljevskog suda u Douaiu, koji je predsjedao ovome sudskom zasjedanju u
Arrasu, znao je kao i cijeli svijet za ovo ime, tako glasovito i tako opće poštovano. Kad se
stražar, otvorivši polako vrata koja vežu sudsku vijećnicu s dvoranom, nagnuo iza stolice
predsjednikove i pružio mu list papira, na kom je bilo napisano ono što smo malo prije pročitali,
dodavši: - Ovaj gospodin želi prisustvovati raspravi - predsjednik učini živ pokret pun
poštovanja, dohvati jedno pero, napisa nekoliko riječi na dnu istoga papira i vrati ga stražaru,
govoreći: - Pustite ga da uđe.
Nesretni čovjek, čiju povijest pričamo, bio je ostao kraj onih vrata na istome mjestu i u
istome položaju kako ga je stražar bio ostavio. On začu kroza svoje sanjarenje kako mu netko
reče: - Hoće li mi gospodin učiniti čast da pođe za mnom? - Bio je to isti onaj stražar koji mu je
čas prije bio okrenuo leđa i koji mu se sada s poštovanjem klanjao čak do zemlje. Stražar mu u
isto vrijeme predade list papira.
On ga odvije i kako je slučajno bilo blizu svjetiljke, mogao je pročitati:
»Predsjednik prvomolbenog suda ukazuje svoje poštovanje g. Madeleineu.«
On zgužva papir u ruci, kao da je ovo nekoliko riječi imalo za njega nekakav čudan i gorak
okus.
Pođe za stražarom.
Poslije nekoliko časaka nađe se sam u jednom kabinetu s ukrašenim zidovima, ozbiljna
izgleda, osvijetljenom s dvije svijeće namještene na stolu, pokrivenom zelenom tkaninom. U
ušima su mu bile još posljednje riječi stražarove, koji ga je ostavio: - Gospodine, evo vas
u vijećnici; treba samo da okrenete bakrenu kvaku od ovih vrata i bit ćete u sudnici iza
naslonjača gospodina predsjednika. - Te su se riječi miješale u njegovoj misli s nejasnom
uspomenom na uske hodnike i stube, kojima je prošao.
Stražar ga je ostavio sama. Došao je bio krajnji čas. Pokušavao se pribrati, ali nije u tom
uspio. Baš u trenucima kad je čovjeku najpotrebnije da ih priveže uz bolne stvarnosti, svi konci
misli se kidaju u mozgu. Bio je baš na mjestu gdje suci vijećaju i osuđuju. Gledao je s nekom
glupom spokojnošću ovu mirnu i strašnu sobu, gdje je toliko života ostalo slomljeno, u kojoj će
zamalo odjeknuti i njegovo ime i kroz koju je u ovom trenutku prolazila i njegova sudbina.
Gledao je zidove, pa je onda pogledao samoga sebe, čudeći se da je ovo ta soba i da je to on.
Nije jeo već više od dvadeset i četiri sata, bio je slomljen treskanjem kola, ali on to nije
osjećao; činilo mu se da ne osjeća ništa.
Približi se jednom okviru, obješenom na zidu, u kom je pod staklom bilo izloženo jedno
staro vlastoručno pismo Jeana Nicolasa Pache, predsjednika pariške općine i ministra, datirano,
svakako slučajnom pogreškom, 9. lipnja godine II. i u kome je Pache dostavljao listu ministara
i poslanika zatvorenih kod njih. Kakav svjedok, koji bi ga vidio i promatrao u ovome času, bez
sumnje bi pomislio da ga ovo pismo neobično zanima, jer nije skidao oči s njega i pročitao ga
je dva ili tri puta. Čitao ga je i ne obraćajući pažnju na to, čak i ne znajući. Mislio je na Fantinu
i Cosettu.
Sanjareći tako, on se okrene i njegove oči spaziše bakrenu kvaku od vrata, koja su ga
rastavljala od sudske dvorane. Bio je gotovo i zaboravio na ta vrata. Njegov pogled, ispočetka
spokojan, zaustavi se na toj kvaki, zatim posta zaplašen i ukočen, dok se najposlije sav ne
ispuni strahom. Kaplje znoja probijale su mu ispod vlasi i klizile mu niz sljepoočnice.
 U jednom času on učini, nekako zapovjednički i čisto s nekom pobunom, onaj neopisivi
pokret koji kao da tako jasno hoće reći: Do vraga! A tko mene sili na to? Zatim se živo okrene,
opazi pred sobom vrata kroz koja je ušao, pristupi im, otvori ih i izađe. Nije bio više u onoj sobi,
bio je vani, u nekakvom hodniku, hodniku dugačkom i uzanom, isprekidanom stubama i
prozorčićima, s mnogo svakovrsnih uglova, osvijetljenom ovdje-ondje svjetiljkama, koje su
sličile na bolničke svjetiljke, hodniku kojim je i došao. Odahne i osluhne; nikakav glas za njim,
nikakav glas pred njim; on poče bježati, kao da ga netko goni. Kad je malo odmaknuo u onom
hodniku, on opet osluhne. Neprestano je bila ista tišina i ista pomrčina oko njega. Bio je
zapuhan, posrtao je, nasloni se na zid. Kamen je bio hladan, znoj mu je bio leden na čelu, on se
uspravi i uzdrhta.
Tada, tu, sam u tome mraku, dršćući od hladnoće i možda još od čega drugog, on poče
razmišljati.
Mislio je već cijelu noć, mislio je cijeli dan, u sobi je još samo čuo jedan glas, koji je govorio:
- Jao meni!
Tako prođe četvrt sata. Najposlije on obori glavu, uzdahnu sa strepnjom, spusti ruke i vrati
se natrag. Išao je polagano i kao potpuno iscrpljen. Izgledalo je kao da ga je netko uhvatio na
njegovu bijegu, pa ga sada vraća natrag.
On opet uđe u vijećnicu. Prva stvar koju je opazio bila je kvaka na vratima. Ta kvaka,
okrugla, od uglačanog bakra, sijala je njemu kao kakva užasna zvijezda. Gledao ju je, kao što
ovca gleda tigrovo oko.
Njegove se oči nisu mogle otkinuti od nje.
Od vremena do vremena učinio bi po jedan korak i približio se vratima.
Da je slušao, čuo bi kao neki neodređeni žamor, šum iz susjedne dvorane; ali on nije slušao,
pa zato nije ni čuo. Najednom, ne znajući ni sam kako, on se nađe kraj samih vrata. Grčevito
zgrabi kvaku; vrata se otvoriše. Bio je u sudnici.

IX.

Mjesto gdje se koješta doznaje

On načini jedan korak, nesvjesno zatvori vrata za sobom i zastade, promatrajući ono što je
vidio.
To je bila dosta prostrana dvorana, jedva osvijetljena, čas ispunjena žamorom, čas sva u
tišini, gdje se usred gomile čitav aparat jednog kaznenog procesa razvijao u svojoj jadnoj
ozbiljnosti.
Na jednom kraju dvorane, tu, gdje se on nalazio, suci rastresenih lica, u pohabanim odorama,
grickali su nokte žmirkali; na drugome kraju gomila svijeta, odvjetnici u svakojakim
položajima; vojnici, gruba i čestita lica; stari umrljani drvorezi, prljavi strop, stolovi
pokriveni tkaninom više žutom no zelenom, vrata pocrnjela od ruku; o klincima, zabijenim na
ukrašene zidove, kavanske viseće svjetiljke, koje su se više dimile no što su svijetlile; po
stolovima svijeće u bakrenim svijećnjacima; mračno, gadno, tužno; i iz svega toga strujao je
dojam nečega ozbiljnoga i uzvišenoga, jer se tu osjećala velika ljudska stvar, koja se zove
zakon, i velika i božanska stvar, koja se zove pravda. Nitko u toj gomili nije obratio pažnju na
njega. Svi sa se pogledi skupljali na jednoj jedinoj točki, drvenoj klupi prislonjenoj uz neka
mala vrata, kraj zida, lijevo od predsjednika. Na toj klupi, koju je obasjavalo više svijeća, sjedio
je jedan čovjek između dva oružnika.
Taj čovjek je bio onaj čovjek.
On ga nije tražio, no odmah ga je opazio. Njegove oči odoše tamo sasvim prirodno, kao da
su već unaprijed znale, gdje je to lice.
 On pomisli da vidi samoga sebe, ostarjeloga, svakako ne baš savršeno sličnog u licu, ali
potpuno istog u držanju i izgledu, s nakostriješenom kosom, s divljom i uznemirenom zjenicom,
u radničkoj bluzi, isti onakav kakav je on bio onoga dana kada je ulazio u Digne,
ispunjen mržnjom i krijući u svojoj duši odvratnu riznicu strašnih misli, koje je devetnaest
godina skupljao na tamničkom pločniku.
Zadrhtao je i rekao u sebi: - Bože moji Zar ću opet postati takav?
To biće izgledalo je kao da ima barem šezdeset godina. Sav je izgledao nekako grub, glup i
uplašen.
Na šum, koji napraviše vrata, prisutni se ukloniše da mu načine mjesta, predsjednik okrene
glavu i shvativši da je osoba koja je ušla, morala biti g. predsjednik općine u Montreuilu na
moru, pozdravi ga. Državni tužitelj, koji je već vidio g. Madeleinea u Montreuilu, kamo ga je
njegov posao više puta pozivao, prepozna ga i isto tako pozdravi. On to jedva i primijeti. Bio
je sav obuzet nekom vrstom halucinacije; gledao je.
Suci, pisari, oružnici, gomila okrutno radoznalih glava, sve je on to jedanput već bio vidio,
nekada, prije dvadeset i sedam godina. Sad je opet nalazio te kobne stvari; bile su tu, kretale se,
postojale su. Nije to više bio samo jedan napor njegova pamćenja, priviđenje njegove misli, to
su bili istinski oružnici, istinski suci, istinska gomila, pravi ljudi od krvi i mesa. Svršeno je,
vidio je, kako se pojavljuju i oživljuju oko njega, sa svom strahotom stvarnosti, monstruozni
oblici njegove prošlosti.
Sve je to zinulo pred njim.
On zadršće od užasa, zatvori oči i u krajnjoj dubini svoje duše povika: - Nikada!
I tragičnom igrom sudbine, od koje su sve njegove misli drhtale i on bio gotovo lud, tu je
bio jedan drugi on!
Pred očima mu je bilo neviđeno priviđenje - neka vrsta predodžbe najužasnijega trenutka
njegova života, koju je odigravala njegova sjenka. Sve je bilo tu, ista pozornica, isto noćno
vrijeme, gotovo ista lica sudaca, vojnika i gledalaca. Samo nad glavom predsjednikovom bilo
je jedno raspelo, stvar koje nije bilo u vrijeme kada je on bio suđen. Kad su njega sudili, Bog
je bio odsutan.
Jedan stolac se nalazio iza njega; on se sruši na nj, užasnut od pomisli da ga tko može vidjeti.
Kad je sjeo, on se okoristi jednom gomilom spisa, koja je bila na sudskom stolu da zakloni lice
od čitave dvorane. Tako je mogao vidjeti sve, a njega da ne vidi nitko. Malo-pomalo se sabere.
Potpuno zagospodari osjećajem stvarnosti; u njemu zavlada ono stanje mirnoće kad čovjek
može slušati.
G. Bamatabois je bio među porotnicima.
On potraži Javerta, ah ga ne nađe. Klupa svjedoka bila mu je skrivena pisarskim stolom. A
zatim, mi smo to već rekli, dvorana je bila jedva osvijetljena.
U času kada je on ušao, branitelj optuženoga je dovršavao svoju obranu. Pažnja svih je bila
nadražena do krajnjih granica; rasprava je trajala već tri sata. Tri sata je ova gomila gledala
kako se pod teretom jedne užasne sličnosti previja jedan čovjek, jedan nepoznati, neka vrsta
jadnika, iz temelja glupa ili iz temelja previjana. Taj čovjek, to se već zna, bio je nekakav
skitnica, koga su našli u polju s granom zrelih jabuka, otkinutom s drveta iz jednoga vrta, vrta
nekoga Pierrona. Tko je bio taj čovjek? Pokrenula se istraga; preslušani su svjedoci i svi su
bih jednodušni, svjetlost je izbila sa svih strana. Optužba je glasila: - Mi smo uhvatili samo
jednog kradljivca voća, jednog običnog tata; mi imamo u rukama jednog razbojnika, jednog
robijaša, koji je prekršio uvjetnu slobodu, jednog od najopasnijih zločinaca, zvanog Jean
Valjean, koga pravda traži već odavna i koji je prije osam godina izvršio nasred puta, s oružjem
u ruci, zločin predviđen u članu 383. Kaznenog zakonika, za koji ćemo ga optužiti kasnije, kad
njegova identičnost bude sudski dokazana. On je učinio sad novu krađu. To je
ponovljeni zločin, zločin pogibeljnog priupadnika. Osudite ga sad za ovu krivnju; kasnije će
biti suđen za staru. - Pred tom optužbom, pred jednodušnošću svjedoka, optuženi je izgledao
sav začuđen. Pravio je pokrete i znakove, koji kao da su htjeli kazati »ne«, ili je jednostavno
gledao u strop. Jedva je govorio, odgovarao je zbunjeno, ali od glave do pete je čitava njegova
osoba nijekala sve to za što ga optužuju. Izgledao je kao kakav idiot pred svim ovim jasnostima,
postavljenim za borbu oko njega i kao kakav stranac usred društva koje ga je hvatalo.
Međutim, radilo se tu o nečemu strašnome za njegovu budućnost, vjerojatnost je sve više rasla
u svakom trenutku, i sva ta gomila je s više strepnje nego on promatrala presudu punu užasa,
koja se sve više spuštala nad njim. Čak se mogla naslutiti, osim teške robije, mogućnost i
smrtne kazne, ako bi se dokazala identičnost i ako se slučaj s Malim Gervaisom završi kasnije
opet osudom. Kakav je to bio čovjek? Kakve prirode je bila ta njegova apatija? Da li je to bila
glupost ili lukavstvo? Da li je on i suviše dobro razumijevao ili nije uopće ništa ni razumijevao?
To su bila pitanja, koja su dijelila mišljenje gomile i oko kojih se izgleda čak ni porota nije
slagala. Bilo je u čitavome ovome procesu nečega što užasava, i nečega što zanima; drama je
bila ne samo tamna, bila je i mračna.
Branitelj je govorio dosta dobro, onim pokrajinskim jezikom, koji je dugo vremena bio
sastavni dio odvjetničke govorničke vještine i kojim su se nekada služili svi odvjetnici, kako u
Parizu tako u Romorantinu ili Montbrisonu, a koji danas, postavši klasičan, govore gotovo
još samo službeni sudski govornici, kojima on pristaje svojom zvučnošću i svojim svečanim
ritmom; jezik u kome se muž zove suprug, žena supruga, Pariz središte umjetnosti i civilizacije,
kralj monarh, posvećeni biskup sveti prvosvećenik, državni tužitelj rječiti tumač
neumitne pravde, odvjetnički govor akcenti koje ste sada čuli, vijek Luja XIV. veliki vijek,
kazalište hram Melpomenin, koncert glazbena svečanost, gospodin general zapovjednik okruga
slavni ratnik koji je itd., učenici bogoslovnog sjemeništa mladi sluge crkve, zablude koje se
nađu n novinama obmana, koja pušta svoj otrov kroz stupce javnih organa itd., itd. - Branitelj
je dakle najprije počeo iznositi svoje gledište o krađi jabuka - stvar nezgodna da se izrazi u
lijepome stilu; ali i sam Bénigne Bossuet htio je jednom primoran da usred jednog
nadgrobnoga govora načini aluziju na nekakvu kokoš, pa se slavno izvukao. Branitelj je
dokazao da krađa jabuka nije materijalno dokazana. - Njegova štićenika, koga je on, u svojstvu
branitelja, uporno nazivao Champmathieom, nitko nije vidio da je odlomio granu. - Uhvatili su
ga s granom (koju je branitelj radije nazivao grančicom); ali on kaže da ju je našao na zemlji i
podigao. Gdje je dokaz o protivnome? - Nema sumnje da je ta grana slomljena i ukradena
poslije preskakivanja zida, a onda ju je poplašeni kradljivac bacio; nema sumnje da jedan
tat postoji. - Ali što dokazuje da je taj tat baš Champmathieu? Samo jedno, i to što je on nekada
bio robijaši Branitelj nije poricao da je to nažalost i dokazano; optuženi je živio u Faverollesu;
tamo je optuženi bio potkresivač granja; ime Champmathieu je doista moglo poteći od Jean
Mathieu; sve je to točno; najposlije, četiri svjedoka su neosporno prepoznala, ne oklijevajući
nimalo, u Champmathieu nekadašnjeg robijaša Jeana Valjeana; tim dokazima, tim
svjedočanstvima mogao je odvjetnik suprotstaviti samo poricanje svoga štićenika, poricanje iz
osobnog interesa; ali pretpostavljajući da je on baš taj robijaš Jean Valjean, zar to dokazuje da
je on ukrao i jabuke? To je najviše tek jedna vjerojatnost, ali ne i dokaz. Optuženi je doduše - i
branitelj je u svojoj »dobroj namjeri« to morao priznati - upotrijebio »jedan slabi način obrane«.
On uporno poriče sve, i krađu, i da je bio robijaš. Priznanje ovog posljednjega bi mu sigurna
više vrijedilo i pribavilo bi mu blagonaklonost njegovih sudaca; branitelj mu je to i
savjetovao; ali optuženi je uporno ostajao pri svome, vjerujući bez sumnje da će spasti sve ako
ne prizna ništa. On tu griješi; ali zar ne treba uzeti u obzir njegovu neznatnu inteligenciju? Ovaj
čovjek je očigledno glup. Duga nesreća na robiji, duga bijeda poslije robije zatupile su ga
sasvim i t. d., i t. d. On se slabo brani, ali zar je to razlog da ga osude? Što se tiče slučaja s
Malim Gervaisom, odvjetnik se nije morao baviti njime, o tom se slučaju sada ne radi.
Odvjetnik je, kod zaključka, preklinjao porotu i sud, ako im identičnost Jeana Valjeana izgleda
očigledna, da primijene na njega redarstvene mjere, kojima se osuđuju uvjetno oslobođeni
robijaši kad prekrše uvjetnu slobodu, a ne strašnu kaznu, koja pogađa zločinca priupadnika.
 Državni je odvjetnik odgovorio branitelju. Bio je žučljiv i kićen, kao što su obično državni
odvjetnici.
On je čestitao branitelju na njegovoj »lojalnosti« i vješto se koristio tom lojalnošću. On je
pogađao optuženoga svim ustupcima koje je branitelj učinio. Branitelj, izgleda, priznaje da je
optuženi Jean Valjean. To je optužba dobila i više se ne može poricati. I tu, jednom vještom
govorničkom figurom, podigavši se čak do izvora i uzroka zločinstva uopće, državni tužitelj
zagrmi protiv nemoralnosti romantične škole, poznate tada, u njenom početku, pod imenom
sotonska škola: on pripisa, ne bez vjerojatnosti, utjecaju te pokvarenjačke književnosti prijestup
Champmathiea, bolje reći Jeana Valjeana. Kad je iscrpio te predmete, on prijeđe na samoga
Jeana Valjeana. Što je to Jean Valjean? Opis Jeana Valjeana. Jedno izbljuvano čudovište itd.
Slušatelji i porota »uzdrhtaše«. Kad je dovršio opis, državni odvjetnik nastavi govorničkim
pokretom, sračunatim da do vrhunca razdraži sutrašnje oduševljenje u Okružnom dnevniku: - I
jedan takav čovjek itd., itd., skitnica, prosjak, bez sredstava za opstanak itd., itd., navikao
svojim prošlim životom na grešne prijestupe i vrlo malo popravljen boravkom na robiji, kao što
dokazuje zločin izvršen nad Malim Gervaisom itd., itd. - takav jedan čovjek, uhvaćen s
dokazom krađe u ruci na javnoj cesti, nekoliko koraka od preskočenoga zida, poriče sve,
očigledno djelo, krađu, preskakivanje zida, poriče čak i svoje ime, poriče svoju ličnost! Osim
stotinu drugih dokaza, na koje se mi nećemo vraćati, četiri svjedoka su ga prepoznala. Javert,
čestiti redarstveni nadzornik Javert, i tri stara druga njegove sramote, robijaši Brevet,
Chenildieu i Cochepaille. Što on suprotstavlja ovoj poraznoj jednodušnosti? On poriče. Kakva
okorjelost! Vi ćete zadovoljiti pravdu, gospodo suci itd., itd. Dok je državni tužitelj
govorio, optuženi ga je slušao otvorenih usta, kao u nekom čudu, u kome je doduše bilo i
divljenja. Očito je bio iznenađen što je jedan čovjek mogao tako govoriti. S vremena na vrijeme
u »najenergičnijima trenucima obrane, onda kad bi se rječitost, koja se ne može uzdržati,
prelijevala u poplavi epiteta, koji su žigosali optuženoga i obavijali ga kao bura, on je lagano
kretao glavom s desna na lijevo i s lijeva na desno, što je bila neka vrsta tužnog i nijemog
prosvjeda, kojim se on zadovoljavao još od početka procesa. Dva ili tri puta su gledatelji, koji
su mu bili najbliži, čuli, kako poluglasno kaže: - Tako je to, kad nisu pitali g. Baloupa! - Državni
tužitelj je svratio pažnju porote na taj tupi položaj, očito sračunat, koji je značio ne glupost,
nego lukavost, vještinu, naviku da se pravda vara, i koji je jasno kao na dlanu otkrivao duboku
pokvarenost« toga čovjeka. On završi, ograđujući se za slučaj s Malim Gervaisom i tražeći
strogu kaznu.
Ta je kazna bila za sada, kao što će se čitatelj sjetiti, teška vječita robija.
Branitelj se digne i čestitajući najprije »gospodinu državnome tužiocu« na njegovu »divnom
govoru«, poče da odgovara, kako je znao i umio, ali je bivao sve slabiji; tlo mu se očigledno
gubilo pod nogama.

X.

Sustav poricanja

Došao je čas da se rasprava svrši. Predsjednik reče optuženome da ustane, i uputi mu ono
obično pitanje: - Imate li štogod dodati svojoj obrani?
Čovjek, stojeći, okretao je u rukama jednu groznu kapu i kao da nije ni čuo pitanje.
Predsjednik ga ponovi.
Ovaj put je čovjek čuo. Izgledalo je da je razumio, učini pokret kao da se probudio, pogleda
publiku, oružnike, svoga odvjetnika, porotnike, sud, spusti svoju čudovišnu šaku na rub drvene
ograde ispred njegove klupe, i ukočivši pogled na državnom tužitelju, počne govoriti. To je bilo
kao vulkan. Izgledalo je da se njegove riječi, prema načinu kako su mu se otimale s usta, bez
veze, brze, sudarajući se, pomiješane, sve žurile da iziđu u isto vrijeme. On reče:
- Želim reći ovo. Da sam bio kolarski radnik u Parizu, i čak da sam bio kod gospodina
Baloupa. To je težak posao. Kolar uvijek radi vani, u dvorištima, pod šupama kod dobrih
majstora, ali nikada u zatvorenim radionicama jer, znate, treba mnogo mjesta. Zimi je tako
hladno da se čovjek mora udarati rukama da bi se ugrijao; ali majstori to ne dopuštaju, jer kažu
da se tako gubi vrijeme. Teško je raditi željezom, kad ima posla na cesti. Čovjek brzo propada.
Ostari dok je još mlad. U četrdeset godina on je svršio svoje. A ja sam imao pedeset i tri, i nije
mi bilo lako. A i radnici su slabi! Kad ostariš, za svašta te zovu »stara budalo«, »stari glupane«!
Zarađivao sam trideset groša dnevno, plaćali su me što su me manje mogli, majstori su
izrabljivali moju starost. A uz to sam imao i kćerku, koja je bila pralja na rijeci. I ona je nešto
zarađivala. U dvoje se nekako životarilo. I njoj je bilo teško. Cijeli dan kraj korita, s vodom do
pasa, po kiši, po snijegu, po vjetru, koji brije lice; ima ljudi, koji nemaju mnogo rublja i koji
čekaju na oprano; ako ne pereš, izgubiš mušteriju. Daske od korita nisu dobro spojene,
propuštaju vodu; suknje se sve smoče, i gore i dolje. To probije čovjeka. Radila je i na praonici
Crvene djece, gdje voda dolazi na splavi. Tu nema korita. Pereš pred sobom i cijediš iza sebe u
jarak. Tu je zatvoreno, i manje je hladno po tijelu. Samo je tu strašna para od vode da oči
propadaju. Vraćala se u sedam sati uvečer i odmah lijegala; mnogo se umarala. Muž ju je tukao.
Umrla je. Nismo bili sretni. Bila je valjana žena, nikad nije išla na zabave, bila je mirna.
Sjećam se da je jednih poklada legla u osam sati. Eto. Istinu kažem. Možete pitati. Ali jest! Da
pitate? Baš sam glup! Pariz vam je pravi bezdan, tko se tamo još sjeća čiče Champmathiea? Ali
opet, kažem vam, tu je gospodin Baloup. Pitajte kod gospodina Baloupa. Najposlije, ja ne znam
što se hoće od mene.
Čovjek ušuti i ostade stojeći. Rekao je sve ove stvari glasom visokim, brzim, grubim i
promuklim, i s nekom vrstom razljućene i divlje naivnosti. Jedanput se bio zaustavio da
pozdravi nekoga u gomili. Sva ta svoja kao neka tvrđenja, koja je, izgledalo je, bacao preda se
onako slučajno, dolazila su mu na mahove kao štucanje, i svaku svoju tvrdnju pratio je po
jednim pokretom ruke, kao tesar kad teše drvo. Kad je završio, slušatelji prasnuše u smijeh. On
pogleda publiku i videći da se svijet smije, a ne razumijevajući zašto, stade se i sam smijati.
To je bilo jezovito.
Predsjednik, čovjek pažljiv i dobronaklon, podiže glas.
On podsjeti »gospodu porotnike« da je »gospodar Baloup, nekadanji majstor kolar, kod koga
optuženi kaže da je služio, uzalud pozvan da svjedoči. On je bankrotirao i nije se mogao
pronaći«. Zatim, obraćajući se optuženome, on ga pozva da sluša što će mu reći: - Vi ste
u takvom položaju da trebate dobro razmisliti. Protiv vas su dignute najozbiljnije optužbe i
mogu imati za vas strahovitih posljedica. Optuženi, pozivam vas, u vašem vlastitom interesu,
da nam objasnite ove dvije stvari: - Prvo, jeste li da ili ne preskočili zid Pierronova vrta, slomili
granu i ukrali jabuke, to jest izvršili zločin krađe s provalom? Drugo, jeste li, da ili ne„
oslobođeni robijaš Jean Valjean?
Optuženi zaklima glavom uz ozbiljan izgled, kao čovjek koji je dobro razumio i koji zna što
će odgovoriti. Otvori usta, okrene se k predsjedniku i reče:
- Prvo...
Zatim pogleda svoju kapu, pogleda u strop i zašuti.
- Optuženi - prihvati državni tužitelj strogim glasom. - Pazite. Vi ne odgovarate ništa na ono
što ste pitani. Vaša zabuna vas izdaje. Očito je da se vi ne zovete Champmathieu, da ste vi
robijaš Jean Valjean, prikriven prvo pod imenom Jean Mathieu, koje je bilo obiteljsko ime vaše
majke da ste rođeni u Faverollesu, gdje ste bili potkresivač granja. Očito je da ste vi preskočili
zid i ukrali zrele jabuke u Pierronovu vrtu. Gospoda porotnici će to prosuditi.
Optuženi najposlije sjede, ali se naglo digne kad je državni tužitelj završio, i povika:
 - Vi... vi ste vrlo zločesti! Evo što sam htio reći. Nisam odmah mogao naći. Ništa nisam
ukrao. Ja ne jedem svaki dan. Vraćao sam se iz Aillya, poslije kiše po strašnome blatu bare su
se bile izlile, nasip je bio poplavljen, vidjele su se samo vlati trave kraj puta, našao sam
na zemlji jednu slomljenu granu s jabukama, uzeo sam je i nisam znao da ću zbog nje biti
kažnjen. Tri mjeseca me već drže u zatvoru. Što ja sad mogu reći? Govore protiv mene, kažu
mi: ta odgovaraj! oružnik, dobar čovjek, gura me za lakat i kaže mi polako: ta odgovaraj! Ja
vam ne znam objasniti, nisam učio škole, siromah sam čovjek. Griješite što ne želite vidjeti.
Nisam ukrao, uzeo sam sa zemlje što sam našao. Vi kažete Jean Valjean, Jean Mathieu! Ne
poznajem te ljude. To su seljaci. Ja sam radio kod gospodina Baloupa, na Bolničkom
bulevaru. Zovem se Champmathieu. Vi ste pravi obješenjaci kad znate gdje sam se rodio. Ja ne
znam. Nemaju svi ljudi kuće, gdje će ugledati svijet. To bi bilo vrlo zgodno. Mislim da su moj
otac i moja mati bili tako neke skitnice. Ali ne znam točno. Kad sam bio dijete, zvali su me
Mali, sad me zovu Stari. Eto, to su moja krsna imena. Mislite kako hoćete. Bio sam u Auvergni,
bio sam, do vraga, i u Faverollesu. Pa što? Zar čovjek ne može biti u Auvergni i u Faverollesu,
pa da ne zasluži baš tešku robiju? Bio sam kod gospodina Baloupa, kao stanovnik Pariza. Vi
me gnjavite s tim vašim glupostima. Zašto se cijeli svijet okomio na mene?
Državni tužitelj, koji je još neprestano stajao, obrati se predsjedniku:
- Gospodine predsjedniče, pred ovako zbunjenim, ali vrlo lukavim poricanjem optuženoga,
koji bi htio prikazati se kao idiot, ali koji neće u tome uspjeti - mi mu to stavljamo do znanja -
mi tražimo, ako dopustite i ako to sud dopusti, da se u sudnicu ponovno pozovu kažnjenici
Brevet, Cochepaille i Chenildieu i redarstveni nadzornik Javert, i da se posljednji put upitaju i
da izjave o identičnosti optuženoga s robijašem Jeanom Valjeanom.
Upozoravam gospodina državnog tužitelja - reče predsjednik - da je redarstveni nadzornik
Javert, pozvan svojom službom, koju vrši u kotarskom mjestu susjednoga kotara, napustio
sudnicu, pa čak i grad, čim je dao svoj iskaz. Mi smo mu to dopustili s pristankom
gospodina državnog tužitelja i branitelja optuženoga.
- Točno je tako, gospodine predsjedniče - odgovori državni tužitelj. - U odsutnosti rečenoga
Javerta mislim da sam dužan podsjetiti gospodu porotnike na ono što je on malo prije rekao
ovdje. Javert je opće poštovan čovjek, koji čini čast svojom strogom i
nepokolebljivom čestitošću nižim, ali važnim dužnostima. Evo kakav je njegov iskaz:
- »Ja se čak ne trebam oslanjati ni na moralne vjerojatnosti niti na stvarne dokaze, koji terete
optuženoga. Ja ga poznajem sasvim dobro. Ovaj čovjek se ne zove Champmathieu; on je
nekadašnji robijaš, vrlo zao i vrlo opasan, po imenu Jean Valjean. Oslobođen je pri kraju
svoje kazne, ali poslije mnogo kolebanja. Izdržao je devetnaest godina teške robije za opasnu
krađu. Pet ili šest puta je pokušavao pobjeći. Osim krađe Maloga Gervaisa i krađe u Pierronovu
vrtu, ja ga sumnjičim još i za krađu, izvršenu kod Presvijetlog pokojnog biskupa iz Dignea.
Ja sam ga često viđao u vrijeme kad sam bio vodnik stražar u toulonskoj tamnici. Ponavljam da
ga vrlo dobro poznajem.«
Ova tako jasna izjava kao da je ostavila vrlo živ dojam na općinstvo i porotu. Državni tužilac
završi, zahtijevajući da se u odsutnosti Javerta ponovno svečano ispitaju i preslušaju tri druga
svjedoka, Brevet, Chenildieu i Cochepaille.
Predsjednik izda nalog stražaru i čas zatim otvoriše se vrata sobe za svjedoke. Stražar, praćen
jednim oružnikom, spremnim da mu u slučaju nužde pomogne, uvede kažnjenika Breveta.
Slušatelji su bili u neizvjesnosti, i sve su grudi podrhtavale, kao da je u svima jedna
duša. Nekadašnji robijaš Brevet imao je crnosuri gunj centralnih tamničkih zavoda. Brevet je
bio čovjek od šezdeset godina i imao je lice kao u nekog poslovnog čovjeka, vrlo prepredeno.
Te dvije stvari idu gdjekada zajedno. On je u zatvoru, kamo su ga doveli novi prijestupi, bio
postao neka vrsta tamničareva pomoćnika. To je bio čovjek o kojemu su starješine govorile:
hoće biti uslužan. Tamnički svećenici su davali dobra svjedočanstva o njegovim religioznim
navikama. Ne treba zaboraviti da se sve ovo događalo pod Restauracijom.
 - Brevet - reče predsjednik - vi ste osudom izgubili građansku čast i ne možete prisegnuti...
Brevet obori oči.
- Ipak - nastavi predsjednik - čak i u čovjeku koga je zakon ponizio, može ostati, ako to
božanska milost dopusti, osjećaj časti i pravičnosti. Ja se u ovom odlučnom času obraćam tom
osjećaju. Ako on još postoji u vama, a ja se uzdam u to, razmislite prije no što mi odgovorite,
pogledajte s jedne strane ovoga čovjeka, kojega jedna vaša riječ može upropastiti, a s druge
strane pravdu, koju jedna vaša riječ može rasvijetliti. Čas je svečan i vi imate uvijek vremena
da se trgnete, ako mislite da ste se prevarili. - Optuženi, ustanite! - Brevet pogledajte dobro
optuženoga, prikupite svoje uspomene i recite po duši i po savjesti svojoj da li ostajete pri tome
da ste u ovom čovjeku prepoznali svog starog druga iz tamnice, Jeana Valjeana.
Brevet pogleda optuženoga, pa se onda okrene k sudu:
- Da, gospodine predsjedniče, ja sam ga prvi prepoznao i ostajem pri tome. Ovaj čovjek je
Jean Valjean. Došao je u Toulon godine 1796., a izišao godine 1815. Ja sam izišao godinu dana
kasnije. Sad izgleda vrlo tupav, mora da ga je starost otupjela; u tamnici je bio
podmukao. Poznajem ga sigurno.
- Sjedite - reče predsjednik. - Optuženi, vi stojte i dalje. Uvedoše Chenildiea, vječnog
robijaša, kao što je pokazivao i njegov crveni gunj i njegova zelena kapa. Izdržavao je svoju
kaznu u toulonskoj tamnici, odakle su ga doveli zbog ovog svjedočenja. To je bio jedan
čovječuljak od pedeset godina otprilike, živ, pun nabora, slabunjav, žut, drzovit, grozničav, koji
je svima svojim udovima i svom svojom osobom pokazivao neku vrstu boležljive slabosti, a u
pogledu je imao golemu snagu. Njegovi drugovi s robije dali su mu nadimak Bezbožnik (igra
riječi: Chenildieu Je-nije-Dieu).
Predsjednik mu uputi gotovo iste riječi kao i Brevetu. U času kad ga je podsjetio da mu
njegova sramota ne dopušta da položi prisegu, Chenildieu diže glavu i pogleda ravno u gomilu.
Predsjednik ga pozva da se pribere, i upita ga, kao i Breveta, ostaje li pri tome da
poznaje optuženoga.
Chenildieu prasne u smijeh.
- Da li ga poznajem, do vraga! pet godina smo bili privezani za isti lanac. Što je, stari, nešto
se buniš?
- Idite i sjedite - reče predsjednik.
Stražar dovede Cochepailla. Ovaj drugi vječni robijaš, doveden iz tamnice i obučen u crveno
kao i Chenildieu, bio vam je nekakav seljak iz Lourdesa i polumedvjed s Pireneja. Čuvao je
ovce po planini i od pastira srozao se do razbojnika. (Cochepaille nije bio nimalo manje plah a
izgledao je još gluplji od optuženoga. To je bio jedan od onih nesretnika koje je priroda začela
kao zvijeri, a koje društvo dovršava kao robijaše.) Predsjednik ga pokuša razbuditi s nekoliko
patetičnih i ozbiljnih riječima i upita ga, kao i ostalu dvojicu, da li dalje tvrdi, bez oklijevanja i
bez zabune, da poznaje čovjeka koji je pred njim.
- To je Jean Valjean - reče Cochepaille. - Čak smo ga zvali Jean Dizalica, toliko je jak.
Svaka od tvrdnji ova tri čovjeka, očigledno iskrena i nezlonamjerna, podizala je među
slušateljima žamor, vrlo loš predznak za optuženoga, i taj je žamor rastao i bivao dulji poslije
svake nove izjave koja bi se dodala prijašnjoj. A optuženi ih je slušao istim začuđenim licem,
koje je po riječima državnog tužitelja bilo jedino sredstvo njegove obrane. Poslije prve,
oružnici, koji su mu bili najbliži, čuše, kako je promrmljao kroza zube: - Tja! evo ga jedan! -
Poslije druge reče malo glasnije i gotovo zadovoljna izgleda: - Dobro! - Poslije trećega povika:
- Divota!
Predsjednik ga pozva:
- Optuženi, čuli ste. Što imate reći?
On odgovori:
- Kažem - divota!
Žamor izbi u gomili i prenese se čak i na porotu. Bilo je očigledno da je čovjek bio izgubljen.
 - Redari - reče predsjednik - utišajte svijet. Zaključit ću raspravu.
U tom trenutku nastane nekakav pokret sasvim blizu predsjednika. Začuo se jedan glas, koji
je povikao:
- Brevet, Chenildieu, Cochepaille! pogledajte ovamo!
Svi koji su čuli taj glas, kao da se slediše, toliko je on bio tužan i strašan. Oči se okrenuše
tamo otkuda je dolazio. Jedan čovjek iz reda posebnih gledatelja, smještenih iza sudaca, bio se
digao, gurnuo vratašca koja dijele sud od odjeljenja za svjedoke, i stajao je nasred
dvorane. Predsjednik, državni tužitelj i g. Bamatabois, dvadeset osoba ga prepoznaše i
poviknuše svi u isti mah: - Gospodin Madeleine!

XI.

Champmathieu se sve više čudi

To je doista bio on. Pisarova mu je svjetiljka osvjetljavala lice. Držao je šešir u ruci, nije bilo
nikakva nereda u njegovu odijelu, redengot mu je bio brižljivo zakopčan. Bio je vrlo blijed i
lako je drhtao. Njegova kosa, koja je bila još prosijeda, kada je stigao u Arras, bila je sada
sasvim bijela. Pobijelila je bila za jedan sat, otkako je ovdje.
Sve se glave podigoše. Osjećaj je bio neopisiv. Glas je bio tako prodoran, a čovjek koji je
bio tu, izgledao je tako miran da se u prvi mah nije razumjelo što hoće. Svijet se pitao, tko je to
viknuo. Nije se mogla vjerovati da je ovaj spokojni čovjek bacio onaj užasni krik.
Ta neodlučnost potraj a svega nekoliko sekunda. Prije no što su čak predsjednik i državni
tužilac mogli bilo što reći, prije no što su oružnici i redari mogli učine ma i jedan pokret, čovjek
kojega su svi još u tome trenutku nazivali g. Madeleineom, bio se uputio
svjedocima Cochepaillu, Brevetu i Chenildieu.
- Ne poznajete me? - upita.
Sva trojica bijahu zaprepašteni i jednim znakom glave po kazaše da ga ne poznaju.
Cochepaille, zbunjen, pozdravi po vojnički. G. Madeleine se okrene porotnicima i sudu i reče
blagim glasom:
- Gospodo porotnici, naredite da se pusti optuženi, i naredite da uhite mene. Čovjek kojega
tražite nije on, to sam ja. Ja sam Jean Valjean.
Nitko nije disao. Poslije prvog uzbuđenja i čuđenja nastupila je grobna tišina. U dvorani se
osjećalo kao neko pobožno strahopoštovanje, koje obuhvaća gomilu kad se događa nešto
veliko.
Međutim, na licu predsjednikovu je bilo simpatije i tuge i on odmah izmijeni s državnim
tužiteljem brzi znak i nekoliko tihih riječi sa sucima. Obrati se onda općinstvu i upita naglaskom
koji su svi razumjeli:
- Ima li ovdje liječnika? Državni tužitelj uze riječ:
- Gospodo porotnici, događaj, tako čudan i tako neočekivan, koji je pomeo raspravu, izaziva
u nama, kao i u vama, osjećaj koji nemamo potrebe izražavati. Vi poznajete svi, barem po
dobrom glasu, čestitoga g. Madeleinea, predsjednika općine Montreuil na moru. Ako ima
koji liječnik među slušateljima, mi se pridružujemo gospodinu predsjedniku i molimo neka
izvoli pružiti pomoć gospodinu Madeleineu i odvede ga njegovoj kući.
G. Madeleine ne dade državnom tužitelju da završi. Prekine ga glasom punim blagosti i
autoriteta, onako kako ih je neposredno poslije rasprave zapisao jedan od svjedoka toga
događaja i kakve su još u ušima onih koji su ih čuli prije gotovo četrdeset godina:
- Zahvaljujem vam, gospodine državni tužitelju, ali ja nisam lud. Vi zamalo što niste učinili
veliku pogrešku. Pustite ovoga čovjeka, ja izvršavam samo dužnost, ja sam taj nesretni
kažnjenik. Ja jedini vidim jasno ovu stvar, govorim vam istinu. Ovo što činim u ovome
trenutku, gleda Bog, koji je gore, i to je dovoljno. Možete me uhititi, evo me ovdje. Ja sam
međutim radio što sam bolje znao. Skrio sam se pod jednim imenom; obogatio sam se; postao
sam predsjednik općine; htio sam se vratiti u red poštenih ljudi. Izgleda da to ne može biti.
Najposlije, ima mnogo stvari koje vam ja ne mogu reći, neću vam pričati svoj život, jednog
dana će se sve znati. Okrao sam gospodina biskupa, to je točno; okrao sam Maloga Gervaisa, i
to je točno. S pravom su vam rekli da je Jean Valjean vrlo zao nesretnik. Međutim, nije sva
pogreška njegova. Čujte me, gospodo suci, jedan čovjek tako ponižen, kao što sam ja, ne može
držati propovijedi Providnosti niti davati savjete društva; ali vidite, sramota, iz koje sam
pokušao izaći, stvar je štetna. Robija pravi robijaše. Upamtite to, ako hoćete. Prije tamnice bio
sam skroman seljak, vrlo malo inteligentan, gotovo idiot; tamnica me je promijenila. Bio sam
glup, postao sam zao; bio sam panj, postao sam ugarak. Kasnije su me milost i dobrota spasili,
kao što me je strogost upropastila. Ali oprostite, vi ne možete razumjeti ovo, što ja
govorim. Naći ćete kod moje kuće, u pepelu u kaminu, dvofranak koji sam prije sedam godina
ukrao Malome Gervaisu. Ništa više nemam dodati. Uhvatite me, Bože moj! gospodin državni
tužitelj odmahuje glavom, vi kažete: g. Madeleine je poludio, vi mi ne vjerujete! To me boli.
Nemojte bar osuditi ovog čovjeka! Što! ovi ovdje me ne poznaju! Htio bih da je Javert ovdje.
Taj bi me prepoznao!
Ničim se ne bi moglo izraziti koliko je bilo dobronaklone i sumorne melankolije u naglasku
kojim su bile popraćene ove riječi. On se okrene trojici robijaša:
- Ali ja, ja vas poznajem! Brevet! Sjećate li se? Tu malo stane, oklijevaše za trenutak, pa
reče:
- Sjećaš li se onih pletenih naramenica, koje si nosio u tamnici? Brevet se trže od iznenađenja
i pogleda ga uplašeno od glave do pete. On nastavi:
- Chenildieu, ti si sam sebe prozvao Bezbožnik, cijelo ti je desno pleće duboko izgorjelo, jer
si ga jednog dana pricvrljio na peći punoj žara da bi izbrisao žig T. Z., koji se ipak još poznaje.
Odgovori, je li tako?
- Tako je - reče Chenildieu. On se obrati Cochepaillu:
- Cochepaille, ti imaš blizu prijevoja ruke jedan datum, upisan plavim slovima s pomoću
zapaljena baruta. To je datum kad se iskrcao imperator u Cannesu, 1. ožujka 1815. Digni rukav.
Cochepaille podiže rukav, svi se pogledi nadviše oko njega nad njegovom golom rukom.
Jedan oružnik prinese svjetiljku; datum je bio tu. Nesretni se čovjek okrene slušateljima i
sucima uz osmijeh koji još i danas može uzbuditi one koji su ga vidjeli kad ga se sjete. To je
bio osmijeh trijumfa, ali isto tako i osmijeh očaja.
- Sad sigurno vidite - reče on - da sam ja Jean Valjean.
U cijeloj dvorani nije više bilo ni sudaca, ni tužitelja, ni oružnika, bilo je samo ukočenih
očiju i uzbuđenih srdaca. Nitko se više nije sjećao uloge koju je svaki morao odigrati; državni
tužitelj je bio zaboravio da je bio tu da optužuje, predsjednik da predsjeda, branitelj da brani.
Čudna stvar, nikakvo pitanje nije bilo postavljeno, nijedna vlast se nije umiješala. Osobitost
uzvišenih prizora je baš u tome što ponese sve duše i od svih svjedoka napravi promatrače.
Nitko možda nije znao što je osjećao; nitko bez sumnje nije pomislio da vidi kako se blista
jedna velika svjetlost; svi su se u unutrašnjosti svojoj osjećali zaslijepljenima.
Bilo je očito da je pred njihovim očima bio Jean Valjean. To je bilo izvan svake sumnje i
jasno. Pojava toga čovjeka bila je dovoljna da ispuni svjetlošću ovaj događaj, tako mračan jedan
tren prije toga. Nije više bilo potrebno nikakvo objašnjenje; sva ova gomila, kao nekom
vratom električne rasvjete, odmah je razumjela od prvog pogleda jednostavnu i veličanstvenu
povijest čovjeka, koji se predavao vlastima da jedan drugi čovjek ne bi bio osuđen mjesto njega.
Pojedinosti, oklijevanja i mala moguća opiranja iščeznu pred tom svijetlom činjenicom.
Dojam koji brzo prođe, ali koji je u tome trenutku bio neodoljiv.
 - Neću više smetati raspravu - reče opet Jean Valjean. - Odlazim kad me ne uhićuju. Imam
posvršavati još dosta stvari. Gospodin državni tužitelj zna tko sam, zna kuda idem, moći će me
uhititi kad god bude htio.
Uputi se k izlazu. Nijedan glas se ne podiže, nijedna ruka se ne pruži da ga zadrži. Svi se
ukloniše u stranu. U tom trenutku bilo je tu nečeg božanskog, što čini da gomile uzmiču i da se
sklanjaju pred jednim čovjekom. On prođe kroza svijet laganim koracima. Nitko nije
nikada saznao tko je otvorio vrata, ali vrata su bila otvorena kada je on došao do njih. Prišavši
im, on se okrene i reče:
- Gospodine državni tužitelju, ja sam vam na raspolaganju.
Zatim, obrativši se slušateljima:
- Vi svi, koji ste ovo vidjeli, mislite da sam dostojan sažaljenja, zar ne? Bože moj! kad
pomislim što sam, mislim da sam dostojan zavisti. Ipak, više bih volio da se sve ovo nije
dogodilo.
On iziđe i vrata se opet zatvoriše, kao što su se i otvorila; jer oni, koji izvršavaju izvjesne
više stvari, mogu biti sigurni da će ih uvijek netko iz gomile poslužiti.
Nešto manje od jednog sata kasnije, odlukom porote je imenovani Champmathieu bio
oslobođen svake optužbe; i Champmathieu, pušten na slobodu neposredno poslije toga, odlazio
je zaprepašten, držeći da su svi ljudi ludi i ne razumijevajući ništa od čitava toga priviđenja.
 KNJIGA OSMA

PROTUUDAR

I.

U kojem ogledalu gleda g. Madeleine svoje vlasi

Dan se počeo javljati, Fantine je provela grozničavu i besanu noć, prepunu uostalom sretnih
slika; ujutro ona zaspa. Sestra Simplicija, koja je bdjela nad njom, okoristi se tim snom, te ode
da joj spremi novu dozu kinina. Časna sestra bila je za nekoliko časaka u bolničkoj ljekarni,
nagnuta nad lijekovima i bočicama, i razgledajući sve vrlo izbliza, zbog zamagljenosti, koju
jutarnji sumrak prostire nad stvarima. Odjednom ona okrene glavu i lako uzvikne. Pred njom
je bio g. Madeleine. Bio je ušao sasvim tiho.
- To ste vi, gospodine predsjedniče - povika ona.
On odgovori tihim glasom:
- Kako je jadnici?
- Sad baš nije tako zlo. Ali smo se, poštenja mi, bili vrlo zabrinuli! Ona mu objasni što se
dogodilo, da je Fantini bilo sinoć vrlo zlo i da joj je sada bolje, jer vjeruje da je gospodin
predsjednik otišao u Montfermeil da joj dovede dijete. Sestra se ne usudi zapitati
gospodina predsjednika, ali primijeti odmah po njegovu pogledu da ne dolazi odanle.
- Sve je to dobro - reče on - imali ste pravo što je niste razuvjerili.
- Da - prekine sestra - ali sada, gospodin predsjedniče, kad vas bude vidjela, a ne vidi i svoje
dijete, što ćemo joj reći?
On je ostao časak zamišljen.
- Bog će vas naučiti! - reče.
- Ipak nećemo moći lagati - promrmlja sestra poluglasno.
Dan je već bio sasvim ušao u sobu. Obasjavao je lice g. Madeleinea. Sestra slučajno podiže
oči.
- Bože moji gospodine predsjedniče! povika ona - što vam se dogodilo? Kosa vam je sva
bijela!
- Bijela! - reče on.
Sestra Simplicija nije imala ogledala; ona potraži po jednoj torbi i izvuče otuda malo
ogledalo, kojim se bolnički liječnik služio kad netko umre da utvrdi je li doista mrtav, da ne
diše više. G. Madeleine uze ogledalo, pogleda u njemu svoju kosu, i reče: - Gle! - On izgovori
ovu riječ kao da je mislio na nešto drugo.
Sestra se sledi od nečega nepoznatog, što je naslućivala u svemu tome.
On upita:
- Mogu li je vidjeti?
- Zar gospodin predsjednik neće učiniti da joj se dovede dijete? - reče sestra, jedva se
usuđujući nešto pitati.
- Svakako, ali treba bar dva-tri dana.
- Kad ona ne bi vidjela do tada gospodina predsjednika, ne bi ni znala da se gospodin
predsjednik vratio, lako bi nam bilo da je umirimo, a kad dijete bude stiglo, ona će, sasvim
prirodno, pomisliti da je došlo s gospodinom predsjednikom. I ne bismo morali lagati.
G. Madeleine se, izgleda, malo zamisli, zatim reče svojom mirnom ozbiljnošću:
- Ne, sestro, moram je vidjeti. Možda se meni žuri.
Opatica kao da nije ni primijetila ovo »možda«, koje je davalo nekakav čudan i mračan
smisao riječima g. predsjednika. Ona odgovori s puno poštovanja oborivši oči i glas:
 - Ako je tako, ona se odmara, ali gospodin predsjednik može ući.
On da neke primjedbe zbog nekakvih vrata, koja su se slabo zatvarala, pa su mogla lupom
probuditi bolesnicu, a zatim uđe u Fantininu sobu, priđe krevetu i razgrne zavjese. Ona je
spavala. Dah joj je izlazio iz grudi s onim tragičnim šumom koji je svojstven ovim bolestima i
koji razdire srce jadnim majkama kad noću bdiju nad osuđenim i zaspalim djetetom. Ali to
teško disanje jedva da je remetilo neku vrstu neopisanoga blaženstva, koje se širilo njenim licem
i preobražavalo je svu. Njena bljedoća bila je postala bjeloća; obrazi su joj bili rumeni.
Njene duge plave trepavice, jedina ljepota koja joj je ostala od djevojaštva; podrhtavale su
onako zatvorene i oborene. Sva je treperila od širenja tko zna kakvih krila, spremnih da se
raskrile i da je odnesu, čije se je treptanje osjećalo, ali se nije vidjelo. Kad je čovjek ugleda
takvu, nikada ne bi pomislio da je tu bila jedna gotovo izgubljena bolesnica. Više je sličila na
nešto što će odletjeti, nego na nešto što će umrijeti. Grana, kad joj se prinese ruka da otkine
cvijet, zadrhti i kao da se u isti mah i otima i nudi. Ljudsko tijelo ima takav sličan drhtaj,
kad dođe čas da tajanstveni prsti smrti uzberu dušu.
G. Madeleine osta tako nepomično neko vrijeme, gledajući čas bolesnicu, a čas raspelo, kao
što je činio i dva mjeseca ranije, onoga dana kad je prvi put bio došao da je vidi u ovome
pribježištu. Oni su opet bili tu oboje, u istom položaju; ona je spavala, on je molio; samo sada,
poslije dva mjeseca, njoj je kosa bila posijedjela, a njemu posve bijela.
Sestra nije bila ušla s njim. On je stajao sasvim blizu kreveta, s prstom na ustima, kao da je
nekome u sobi trebalo dati znak da šuti.
Ona otvori oči, opazi ga i reče mirno, uz osmijeh:
- A Cosette?

II.

Fantinina sreća

Ona niti se iznenadi niti se obradova; cijela je ona bila jedna sama radost. To jednostavno
pitanje: - A Cosette? - bilo je stavljeno s tako dubokom vjerom, s takvom sigurnošću, s toliko
potpunom odsutnosti nemira i sumnje da on nije mogao naći nijednu riječ da odgovori.
Ona nastavi: - Znala sam da ste tu. Spavala sam, ali sam vas vidjela. Odavno vas već vidim.
Pratila sam vas očima cijelu noć. Bili ste sav u slavi i oko vas su bila nebeska lica.
On podiže svoj pogled raspelu.
- Ali - nastavi ona - recite mi, gdje je Cosette? Zašto je niste metnuli u moj krevet da bude
tu, kad se probudim?
On nesvjesno odgovori nešto čega se nikada više nije mogao sjetiti. Na sreću došao je
liječnik, obaviješten. On pomogne g. Madeleineu:
- Dijete moje - reče liječnik - umirite se. Vaše dijete je ovdje. Fantinine oči bljesnuše i
obasjaše joj svjetlošću cijelo lice. Ona sklopi ruke s izrazom u kojem je bilo sve što molitva
može imati u isti mah žestoko i blago.
- Oh! - povika ona - donesite mi je.
Dirljiva iluzija majke! Cosette je još neprestano bila za nju malo dijete, koje se nosi.
- Još ne - prihvati liječnik, ne sada. Vi ste još u groznici. Kad biste sad vidjeli svoje dijete,
uzrujali biste se, i bilo bi vam zlo. Trebate najprije ozdraviti.
Ona ga brzo prekine:
- Ta ja sam ozdravila! Velim vam da sam ozdravila! Ovaj doktor je magarac! Nije nego! Ja
hoću vidjeti svoje dijete!
 - Evo vidite - reče liječnik - kako se uzrujavate. Dok god budete takvi, ja vam neću dati da
vidite dijete. Nije to samo da je vidite, vi trebate za nju i živjeti. Kad budete poslušni, sam ću
vam je dovesti. Sirota mati obori glavu.
- Gospodine doktore, molim vas da mi oprostite, zaista vas molim da mi oprostite. Nekada
ja ne bih govorila kao što sam sada, ali mi se u životu toliko nesreća događalo da gdjekada i ne
znam što govorim. Razumijem, vi se bojite uzrujavanja, čekat ću koliko hoćete, ali vam se
kunem da mi ne bi bilo zlo što ću vidjeti svoju kćerku. Ja je vidim, ne puštam je iz očiju još od
jučer uvečer. Znate, kad bi mi je sada donijeli, ja bih joj mogla govoriti sasvim tiho. Tako je to.
Zar to nije sasvim prirodno što želim vidjeti svoje dijete, koje su mi posebno doveli iz
Montfermeila? Ja se ne ljutim. Znam da ću biti sretna. Cijelu noć sam gledala bijele stvari i lica
koja su mi se smiješila. Kad gospodin doktor bude htio, on će mi donijeti moju Cosettu.
Nemam više groznice, jer sam ozdravila; baš osjećam da mi više nije ništa; ali ću se držati kao
da sam bolesna i neću se više ni maknuti da učinim po volji sestrama. Kad se bude vidjelo da
sam mirna, onda će se reći: treba joj dati dijete.
G. Madeleine je bio sjeo na stolac kraj postelje. Ona se okrene njemu; očito se naprezala da
izgleda mirna i »poslušna«, kako je sama govorila u svojoj oslabljenosti od bolesti, koja je
slična djetinjstvu, da se ne bi više, kad je vide tako mirnu, protivili da joj dovedu Cosettu.
Ipak, iako se suzdržavala, ona nije mogla a da ne postavi g. Madeleineu tisuću pitanja.
- Jeste li dobro putovali, gospodine predsjedniče? Oh, kako ste dobri, što ste išli da mi je
dovedete! Recite mi samo kako je. Je li dobro podnijela put? Ah, ona me neće prepoznati!
Odavno je bilo, morala me je zaboraviti, jadna moja mačkica! Djeca ne pamte dobro. Ona
su kao i ptice. Danas vide jednu stvar, sutra drugu i ni na što ne misle. Da li je bar imala bijeloga
rublja? Jesu li je oni Thénardierovi držali čisto? Kako su je hranili? O, kad biste samo znali
kako mi je bilo teško kad sam se pitala o svemu tome u doba moje bijede! Sad je sve to prošlo.
Radosna sam. Oh, kako bih je htjela vidjeti! Gospodine predsjednice, što vam se čini, je li
lijepa? Je li da je moja kći lijepa? Mora da vam je bilo vrlo hladno u poštanskim kolima! Zar je
ne biste mogli dovesti samo na jedan časak? Odmah biste je poslije toga odnijeli. Je li? vi ste
predsjednik, kad biste samo htjeli!
On je uze za ruke: - Cosette je lijepa - reče - dobra izgleda, vidjet ćete je skoro, umirite se.
Vi govorite suviše živo, a i ruke izvlačite ispod pokrivača, pa od toga kašljete.
Doista, nastupi kašlja prekidali su Fantinu kod svake riječi. Fantine nije pitala više ništa,
bojeći se da nije kakvom pretjeranom tužbom upropastila povjerenje koje je htjela izazvati, već
stade govoriti neke sasvim ravnodušne stvari.
- Montfermeil je dosta lijep kraj, zar ne? Ljeti se može tamo ići na izlet. Da li ti Thénardierovi
dobro zarađuju? Kroz njihovo mjesto ne prolazi mnogo svijeta. To vam je nekakva mala
krčmica, ta njihova gostionica.
G. Madeleine ju je neprestano držao za ruku i promatrao je sa strepnjom; bilo je očito da je
on došao reći joj neke stvari, pred kojima je sada njegova misao oklijevala. Liječnik je poslije
svršena pregleda otišao. Sestra Simplicija ostala je sama kraj njih. Međutim, usred te tišine,
Fantine povika:
- Čujem je! Bože moj! čujem je!
Ona pruži ruke da šute oko nje, zadrža dah i poče slušati očarano. Nekakvo dijete se igralo
u dvorištu; dijete vratarkino ili ma kakve radnice. To je jedan od onih slučajeva na koje se često
nailazi i koji kao da čine dio tajanstvene prirode fatalnih događaja. Dijete, jedna djevojčica,
trčalo je tamo-ovamo da se ugrije, glasno se smijalo i pjevalo. Jao! U što se sve mogu umiješati
dječje igre! Tu djevojčicu je Fantine čula kako pjeva.
- Oh! - reče opet ona - to je Cosette, poznajem njen glas!
Dijete se udalji, kao što je i došlo, glas se izgubi, Fantine slušaše još neko vrijeme, pa joj se
lice smrači i g. Madeleine je čuo kako govori:
- Baš je zao taj liječnik, što mi ne da da vidim svoje dijete! I lice mu je gadno!
 Ipak, nasmijana bit njenih misli javi se ponovno. Ona nastavi govoriti sama sebi, s glavom
na jastuku: - Kako ćemo biti sretne! Imat ćemo najprije jedan mali vrtić! G. Madeleine mi je to
obećao. Moja kći će se igrati po vrtu. Ona već sigurno zna i čitati. Ja ću je tjerati da mi čita. Trčat
će po travi za leptirima. Ja ću je gledati. Onda će doći njezina prva pričest. Ah da! Kad će biti
njezina prva pričest?
Poče nešto računati na prste.
- ... Jedna, dvije, tri, četiri ... sad joj je sedam godina. Za pet godina. Imat će bijelu koprenu,
ažurirane čarape, izgledat će kao mala ženica.
O dobra sestro, baš sam glupa, eto gdje sad mislim na prvu pričest moje kćeri.
I stane se smijati.
On je bio ostavio ruku Fantininu. Slušao je njene riječi, kao što se sluša vjetar, kad puše,
oborenih očiju, duha zadubljena u razmišljanje bez dna. Najednom ona presta govoriti i on
nesvjesno podigne glavu. Fantine je sada izgledala užasna.
Nije više govorila, nije više ni disala; bila se napola uzdigla na svome uzglavlju, njeno
mršavo rame ispalo joj je iz košulje, bila je blijeda i izgledalo je, bila je ukočena, raširenim
okom od užasa gledala je nešto strahovito pred sobom, na drugom kraju sobe.
- Bože moj! - povika on. - Što vam je, Fantine?
Ona ne odgovori, ne pusti oka s nekog predmeta, koji kao da je gledala, dodirnu ga jednom
rukom, a drugom mu pokaza da pogleda iza sebe.
On se okrene i ugleda Javerta.

III.

Javert zadovoljan

Evo što se dogodilo.

Izbilo je pola jedan poslije pola noći kad je g. Madeleine izišao iz sudnice u Arrasu. Vrati se
u gostionicu baš u vrijeme da je mogao otputovati poštom, gdje je, kao što se čitatelji sjećaju,
bio pretplatio jedno mjesto u kolima. Nešto prije šest sati ujutro stigao je u Montreuil na moru
i prva mu je briga bila da baci u poštanski sandučić pismo za g. Laffitta, pa onda da ode u
bolnicu da posjeti Fantinu.
Međutim, tek što je on bio napustio sudsku dvoranu, kad državni tužitelj, osvijestivši se od
prvog zaprepaštenja, uze opet riječ da ožali ludi postupak čestitoga predsjednika općine
Montreuil na moru, da izjavi da se njegova uvjerenja nisu nimalo promijenila ovim
čudnim događajem, koji će se kasnije razjasniti, i da zahtijeva međutim osudu za ovoga
Champmathiea, očigledno pravoga Jeana Valjeana. Upornost državnoga odvjetnika bila je očito
u opreci s općim osjećajem općinstva, suda i porote. Branitelju nije trebalo mnogo muke da
pobije ovaj novi govor i utvrdi da je poslije otkrića, koja je učinio g. Madeleine, to jest pravi
Jean Valjean, izgled čitave ove stvari promijenjen od vrha do temelja, i da je pred porotom
samo jedan nevini čovjek. Odvjetnik je iz toga izvukao nekoliko završnih sentencija, nažalost
vrlo malo novih, o sudskim zabludama itd., itd., predsjednik se u svom konačnom govoru
pridružio branitelju i porota je nekoliko minuta poslije toga pustila Champmathiea kao nevinog.
Međutim, državnom je tužitelju trebao jedan Jean Valjean, i kad više nije imao
Champmathiea, državni tužitelj se ukloni s predsjednikom u jednu sobu. Oni su se savjetovali
»o potrebi da se vlast mora dokopati osobe predsjednika općine Montreuil na moru«. Ova fraza,
ovakva kakva jest, napisana je bila rukom državnog tužitelja na konceptu njegova izvještaja
državnom prokuratoru. Poslije prvog uzbuđenja, predsjednik nije imao ništa primijetiti. Morala
se izvršiti pravda. A zatim, iskreno govoreći, iako je predsjednik bio dobar čovjek i
dosta inteligentan, u isto vrijeme je bio i vrlo veliki rojalist, pa ga je neugodno dirnulo što je
predsjednik općine Montreuil na moru, govoreći o iskrcavanju u Cannesu, rekao imperator, a
ne Bonaparte.
Izdana je naredba za uhićenje. Državni ju je tužitelj poslao u Montreuil na moru po skoroteči
u najvećem trku, i taj zadatak povjeri redarstvenom nadzorniku Javertu.
Poznato je da se Javert vratio u Montreuil odmah poslije svoga svjedočenja. Javert je baš bio
ustao u času kad mu glasnik predade nalog za uhićenje i sprovođenje u Arras. Glasnik je i sam
bio dobar redarstvenik i obavijestio u dvije riječi Javerta o onome što se dogodilo u Arrasu.
Nalog za uhićenje glasio je ovako: - Nadzornik Javert neka uhiti gospodina Madeleinea,
predsjednika općine Montreuil na moru, koji je na današnjoj raspravi prepoznat kao oslobođeni
robijaš Jean Valjean.
Netko tko ne bi poznavao Javerta, pa bi ga vidio u času, kada je ušao u bolničko predsoblje,
ne bi ništa mogao naslutiti od onoga što se događalo, i smatrao bi da on izgleda sasvim obično.
Bio je hladan, miran, ozbiljan, prosijeda mu je kosa bila posve uredno začešljana na
sljepoočnicama, i uza stube se popeo običnom svojom laganošću. Onaj koji ga je iz temelja
poznavao, pa bi ga sada pažljivo pogledao, zadrhtao bi. Kopča od njegova kožnatog ovratnika,
umjesto da mu je došla na zatiljak, bila mu je pod lijevim uhom. To je otkrivalo neku
neviđenu uzrujanost.
Javert je bio potpuni karakter i nabora nije moglo biti ni na njegovoj dužnosti, niti na
njegovoj odori; uredan s razbojnicima, strog prema dugmadi svoga odijela. I to što je zlo
zakopčao svoj okovratnik, značilo je da se u njemu dogodilo jedno od onih uzbuđenja koja se
mogu nazvati unutrašnjim potresima.
I došao je sasvim jednostavno, uzevši usput jednog razvodnika i četiri vojnika; ostavio je
vojnike u dvorištu; zapitao za Fantininu sobu vrataricu, koja nije ništa posumnjala, navikla već
od ranije da oružani ljudi traže gospodina predsjednika.
Kad je došao do Fantinine sobe, Javert pritisnu kvaku, gurnu vrata polako kao kakva
bolničarka i uđe. Upravo govoreći on ne uđe. Zastade u poluotvorenim vratima sa šeširom na
glavi i lijevom rukom u svome redengotu, zakopčanom do brade. U naboru od lakta na rukavu
mogla se vidjeti jabuka od njegova golemog štapa, koji je bio skriven iza njega. On osta tako
čitavu minutu i nitko nije primijetio njegovu prisutnost. Najednom Fantine podiže oči, spazi ga
i pokaza ga g. Madeleineu.
U času kad se Madeleineov pogled susreo sa Javertovim, Javert, ne mičući se, ne približujući
se, postade strašan. Nijedan ljudski osjećaj ne može postati tako užasan kao radost.
To je bilo lice jednog demona, koji je našao svoga grešnika u paklu. Od sigurnosti da je
najposlije uhvatio Jeana Valjeana, pokaza se na njegovu licu sve što mu je bilo u duši.
Uzmućeno dno pope mu se do lica. Poniženje, što je za trenutak bio izgubio trag i što se makar
za kratko vrijeme prevario u tome Champmathieu, gubilo se pred ponosom to što je u početku
tako dobro pogodio i što je tako dugo pravilna naslućivao. Zadovoljstvo Javertovo je blistalo u
njegovu uzvišenom držanju. Rugoba trijumfa razli se po ovom uskom čelu. Tu se vidio
sav razvijeni užas koji može pokazati zadovoljno lice.
Javert je u ovom trenutku bio na nebesima. Iako to njemu nije bilo sasvim jasno, ipak je s
neodređenom slutnjom svoje važnosti i svoga uspjeha personificirao on, Javert, pravdu,
svjetlost i istinu u njihovoj božanskoj dužnosti gaženja zla. Oko njega i iza njega, do
beskrajnih dubina, bila je vlast, pravo, osuda, zakonska savjest, javna odmazda, sve same
zvijezde; on je zaštićivao poredak, on je iz zakona izvlačio munju, on je osvećivao društvo, on
je davao oružanu pomoć apsolutnome; uzdizao se u slavi; u njegovoj pobjedi bilo je i
borbenosti; uspravan, ispršen, veličanstven, on je u punom sjaju pokazivao nadljudsko
životinjstvo jednog zvjerskog arhanđela; strahovita sjenka posla, koji je izvršavao, otkrivala je
na njegovoj stisnutoj pesnici nejasno plamsanje društvenoga mača; sretan i gnjevan, on je pod
svojom petom gazio zločin, porok, pobunu, propast, pakao, sjao je, satirao je, osmjehivao se, i
bilo je neosporne veličine u ovome čudovišnome svetome Mihajlu.
 U Javertu, užasnome, nije bilo ničega gadnog.
Čestitost, iskrenost, naivnost, uvjerenje, ideja dužnosti jesu stvari koje, kad se varaju, mogu
postati grozne, ali koje, i grozne, ostaju velike; njihova veličanstvenost, svojstvena ljudskoj
savjesti, traje i u užasu. To su vrline koje imaju jedan porok, zabludu. Neumitna čestita radost
kakvog fanatika u svoj okrutnosti zadržava ipak neki sjaj, dostojan jednog crnog poštovanja.
Iako on to nije ni slutio, Javert je u svojoj užasnoj sreći bio dostojan sažaljenja, kao svaki
neprosvijećeni kad nad nečim trijumfira. Ništa nije bilo tako dirljivo i užasno kao ovo lice,
na kojem se pokazivalo ono što bi se moglo nazvati zlo dobroga.

IV.

Vlast uzima svoje pravo

Vlast uzima svoje pravo.

Fantine nije nikada vidjela Javerta od onoga dana, kad ju je g. predsjednik oteo iz ruku toga
čovjeka. Njen bolesni mozak nije ništa shvaćao, samo jedno nije sumnjala, da je on došao po
nju. Ona nije mogla podnijeti što ga vidi. Objema rukama skrije lice i povika: -
Gospodine Madeleine, spasite me!
Jean Valjean - odsad ga nećemo drukčije ni zvati - bio je ustao. On reče Fantini svojim
najblažim i najmirnijim glasom: - Budite mirni. Ne dolazi on zbog vas!
Zatim se okrene Javertu i reče:
- Znam, što hoćete.
Javert odgovori:
- Hajde, brzo!
U načinu kako su ove dvije riječi bile rečene, bilo je nešto divlje i bijesno. Javert ne reče: -
Hajde, brzo! - već:
- Ajbrzo! - Nikakav pravopis ne bi bio mogao označiti naglasak kojim je to bilo rečeno; to
nije više bila ljudska riječ, već jedan rik.
Nije postupao kao obično; nije objasnio stvar; nije pokazao nalog za uhićenje. Za njega je
Jean Valjean bio neka vrsta tajanstvena i neuhvatljiva borca, hrvač koji ga je davio već pet
godina, ne mogavši ga oboriti. Ovo uhićenje nije značilo početak, već konac. On se
ograniči samo da kaže:
- Hajde, brzo!
Govoreći to, ne učini ni jedan korak; on baci na Jeana Valjeana onaj pogled koji je on bacao
kao što se baca čakija i kojim je on obično snažno privlačio jadnike sebi. Taj pogled je Fantine
prije dva mjeseca osjetila kako joj prodire do srži u kostima. Na uzvik Javertov Fantine otvori
oči. Ali g. predsjednik je bio tu. Čega se onda imala bojati? Javert uđe do nasred sobe i povika:
- Hoćeš li ići?
Nesretnica pogleda oko sebe. Bili su kraj nje samo opatica i g. predsjednik. Na koga se moglo
odnositi ovo gadno pitanje? Samo na nju. Ona se naježi. I tada ona vidje nešto nečuveno, da joj
se ništa slično nije bilo pojavilo ni u najcrnjim bunilima groznice. Ona vidje kako je špijun
Javert uhvatio za kaput g. predsjednika i kako je g. predsjednik pognuo glavu. Učini joj se da
je došao sudnji dan. Javert je doista uhvatio Jeana Valjeana za kaput.
- Gospodine predsjedniče! - povika Fantine.
Javert prasnu u smijeh, u užasan smijeh koji mu je otkrivao sve zube.
- Nema ovdje više gospodina predsjednika!
Jean Valjean ne pokuša maknuti ruku, koja je držala rub njegova redengota. On reče: -
Javerte ...
Javert ga prekine: - Zovi me gospodin nadzornik.
 - Gospodine - poče opet Jeau Valjean. - htio bih nasamo da vam kažem jednu riječ...
- Glasno! govori glasno! - odgovori Javert - sa mnom se govori glasno!
Jean Valjean nastavi, stišavajući još više glas:
- Imam jednu molbu na vas...
- Kažem ti da govoriš glasno.
- Ali to samo vi trebate čuti...
- Što me se tiče? Neću slušati!
Jean Valjean se okrene k njemu i reče mu brzo i vrlo tiho
- Dajte mi tri dana! tri dana da odem i da dovedem dijete ove nesretne žene! Platit ću, što
treba. Vi ćete me pratiti, ako hoćete!
- Ti se šališ! - povika Javert. - Pa ja nisam mislio da si glup. Tražiš od mene tri dana da
pobjegneš. Kažeš da ćeš dovesti dijete ove djevojčure! Ha! ha! dobro si to smislio!
Fantine sva uzdrhta.
- Moje dijete! - povika ona - da dovede moje dijete! Ona dakle nije ovdje. Sestro moja, recite,
gdje je Cosette? Hoću svoje dijete. Gospodine Madeleine, gospodine predsjedniče!
Javert lupi nogom.
- Evo sad ove druge! Šuti, rđo! Divno mjesto, gdje su robijaši općinski predsjednici, a gdje
se javne žene njeguju kao grofice! Ali, sve će se to promijeniti, bilo je i krajnje vrijeme.
Pogleda ukočeno Fantinu i doda, uhvativši punom šakom kaput, kravatu i košulju Jeana
Valjeana:
- Velim ti da ovdje više nema gospodina Madeleinea i da nema više gospodina predsjednika.
Ima jedan lopov, jedan razbojnik, jedan robijaš po imenu Jean Valjean. Njega sam uhvatio, eto
što ima!
Fantine se naglo uspravi, oslonjena na svoje ukočene ruke, pogleda Jeana Valjeana, pogleda
Javerta, pogleda opaticu, otvori usta, kao da će nešto reći, jedan hropac izbi joj iz dna grla, zubi
joj zacvokotaše, pruži ruke s puno strepnje, šireći grčevito šake i tražeći nešto oko sebe
kao utopljenik, zatim odjedanput klonu na uzglavlje. Glava joj udari o željeznu ogradu od
postelje, odbi se i pade na grudi, razjapljenih usta, očiju otvorenih i ugašenih.
Bila je mrtva.
Jean Valjean spusti svoju ruku na ruku Javertovu, koja ga je držala, i otvori je, kao što bi
otvorio ruku kakvoga djeteta, pa onda reče Javertu:
- Vi ste ubili ovu ženu.
- Dosta s tim! - povika bijesno Javert. Nisam ja ovamo došao da mi se čitaju lekcije. Skratimo
sve to. Straža je dolje. Hajde odmah, lisice na ruke!
U jednom kraju sobe bio je nekakav stari željezni krevet, koji je služio za odmorište sestrama
kada bi noću čuvale bolesnike. Jean Valjean priđe tom krevetu, razglavi ga, već i inače trošna i
labava, za tren oka, što je bilo vrlo lako mišicama, kakve su bile njegove, dohvati
glavnu željeznu šipku i odmjeri Javerta. Javert uzmaknu prema vratima.
Jean Valjean, sa željeznom šipkom u rukama, pristupi lagano Fantininoj postelji. Kad je bio
kraj postelje, okrene se i reče Javertu jedva čujnim glasom: - Ne savjetujem vam da me sada
uznemirujete. Izvjesno je da je Javert drhtao. On najprije pomisli da ode dozvati stražu, ali Jean
Valjean bi se time mogao okoristiti da pobjegne. On dakle ostade, dohvati svoju batinu za tanji
kraj i nasloni se na dovratak, ne puštajući Jeana Valjeana s oka.
Jean Valjean se nalakti o jabuku postelje, čelo podupre rukom i stade promatrati nepomičnu
i pruženu Fantinu. Ostade tako udubljen, nijem i očigledno ne misleći više ni na što
ovozemaljsko. Na njegovu licu i u cijelom njegovu držanju bilo je samo nekog neizrecivog
sažaljenja. Poslije nekoliko trenutaka ovoga zanosa on se nagne Fantini i poče joj nešto tiho
govoriti.
Što joj je rekao? Što je mogao reći ovaj čovjek, koji je bio proklet, ovoj mrtvoj ženi? Što su
bile njegove riječi? Nitko na zemlji nije ih čuo. Da li ih je pokojnica čula? Ima dirljivih iluzija,
koje su možda uzvišene stvarnosti. Izvan sumnje je da je sestra Simplicija, jedini svjedok
toga što se događalo, često pričala da je u trenutku kada je Jean Valjean tiho govorio na uho
Fantini, jasno vidjela kako se na ovim blijedim usnama i u ovim izgubljenim zjenicama, punim
grobnog čuđenja rađa jedan neizmjerni osmijeh.
Jean Valjean onda prihvati objema rukama glavu Fantininu, namjesti je na jastuk, kao što bi
majka svome djetetu, priveza joj vrpcu od košulje i uvuče joj kosu pod kapu. Kad je to svršio,
zaklopi joj oči.
Lice Fantinino izgledalo je u tome trenutku čudno osvijetljeno. Smrt je ulazak u veliku
svjetlost.
Ruka Fantinina je visjela van, niz postelju. Jean Valjean klekne pred tom posteljom, polako
je podiže, i poljubi je. Zatim se uspravi i okrenuvši se Javertu, reče:
- Sad sam vam na raspolaganju.

V.

Pristojan grob

Javert odvede Jeana Valjeana u gradski zatvor.

Uhićenje g. Madeleinea izazvalo je u Montreuilu na moru pravu senzaciju ili bolje reći
izvanredno uzbuđenje. Nama je teško što ne možemo zatajiti da su ga na jednu jedinu riječ: bio
je robijaš, gotovo svi napustili. Za manje od dva sata sve dobro koje je učinio bilo je
zaboravljeno, i ostade samo »robijaš«. Treba doduše reći da se još nisu znale sve pojedinosti
događaja u Arrasu. Cijeloga dana, u svim dijelovima grada, mogli su se čuti ovakvi razgovori:
- Zar ne znate? on je bio nekadašnji robijaš! - Tko to? Predsjednik općine. - Što! g.
Madeleine? - Dabome.
- Doista? - Ne zove se Madeleine, ima neko strašno ime, Bejean, Bojean, Boujean. - Ah,
Bože moj! - Uhićen je.
- Uhićen! - U gradskom je zatvoru, dok ga ne sprovedu.
- Da ga sprovedu! Sprovest će ga! Kamo će ga sprovesti?
- Bit će predan prvomolbenome sudu za neku krađu, koju je nekada učinio nasred puta. - E,
pa znate, ja sam slutio tako nešto. On je bio suviše dobar čovjek, suviše savršen, suviše sladak.
Odbio je odlikovanje, davao je novac svakom obješenjaku kojega bi sreo. Uvijek sam mislio da
u svemu tome ima nekakvo zlo.
»Saloni« su posebno bili puni priča u ovome smislu.
Jedna stara dama, pretplaćena na Plavu zastavu, napravi ovu primjedbu, kojoj je gotovo
nemoguće izraziti dubinu:
- Nije mi krivo. To će naučiti pameti bonapartiste.
Tako je iščezlo ono priviđenje u Montreuilu na moru, koje se zvalo g. Madeleine. Samo tri-
četiri osobe iz cijeloga grada ostale su vjerne njegovoj uspomeni. Među njima je bila i stara
vratarica, koja je služila kod njega.
Navečer toga istoga dana čestita je starica sjedila u svojoj vratarskoj sobici, još sva uplašena
i tužno razmišljajući. Tvornica je bila cijeli dan zatvorena, velika vrata zaključana, ulica pusta.
U kući su bile samo obje opatice, sestra Perpetua i sestra Simplicija, koje su bdjele
kraj Fantinina tijela.
U vrijeme kad se g. Madeleine obično vraćao kući, dobra se vratarica nesvjesno diže, uze
ključ od sobe g. Madeleinea iz jednog pretinca i svijećnjak kojim se on služio svake večeri da
bi se popeo do sobe, pa onda objesi ključ na klin, gdje ga je obično vješala, i stavi svijećnjak
sa strane. Poslije opet sjede i poče misliti. Jadna dobra starica je sve to uradila, i ne znajući.
 Tek poslije puna dva sata, kad se je trgnula iz svoga razmišljanja, ona povika: - Gle! Isuse
Bože, pa ja sam mu objesila ključ.
U tom trenutku otvori se prozorčić od sobe, jedna se ruka provuče kroz prozor, dohvati ključ
i svijećnjak i upali svijeću na lojanici, koja je tu već gorjela.
Vratarica podiže oči i osta zaprepaštena, s uzvikom zagušenim u grlu.
Prepoznala je tu ruku i taj rukav od redengota. To je bio g. Madeleine. Prošlo je nekoliko
sekunda prije nego što je mogla progovoriti, zgranuta, kao što je poslije sama govorila, pričajući
taj doživljaj.
- Bože moj, gospodine predsjedniče - povika ona najposlije - a ja sam mislila da ste...
Tu zastane, jer joj je konac njezine rečenice izgledao kao neko nepoštovanje prema onome
kako je bila počela. Jean Valjean je još uvijek bio za nju gospodin predsjednik.
On dovrši njenu misao:
- U zatvoru - reče. - Bio sam. Slomio sam željeznu šipku na prozoru, skočio sam s vrha
jednoga krova i evo me. Idem u svoju sobu, zovite mi sestru Simpliciju. Ona je svakako kraj
one jadnice.
Starica posluša, sva užurbana.
On joj ništa ne preporuči obzirom na svoju sigurnost; bio je siguran da će ga ona čuvati bolje
no što bi se i sam čuvao..
Nikada se nije saznalo kako je on mogao prodrijeti u dvorište, a da ne otvori velika kolska
vrata. On je imao, i nosio ga je uvijek uza se, jedan otpirač, koji je otvarao jedna mala pobočna
vrata; ali u zatvoru su ga morali pretresti i oduzeti mu taj otpirač. Ta okolnost je
ostala nerasvijetljena.
On se pope uza stube koje su vodile u njegovu sobu. Kad je došao gore, ostavi svijećnjak na
posljednjim stubama, otvori tiho vrata, pristupi k prozoru i pipajući, zatvori ga zajedno s
kapcima, a zatim se vrati, uze svijeću i uđe u sobu.
Ova je opreznost bila korisna; čitatelji će se sjetiti da se njegov prozor mogao vidjeti s ulice.
On baci pogled oko sebe, na postelju, koja nije bila namještena već tri dana, na stol, na stolac.
Nije bilo ni traga od nereda od pretprošle noći. Vratarica je bila »uredila sobu«. Samo je u
pepelu pokupila, očistila i stavila na stol oba okovana kraja od batine i dvofranak, pocrnio od
vatre.
On uze list papira i napisa: Ovo ovdje su oba kraja moje okovane batine i dvofranak, ukraden
Malome Gervaisu, o kome sam govorio na sudu - i stavi na taj papir novac i okovane krajeve,
tako da je to trebalo biti prvo što bi se primijetilo kad bi se ušlo u sobu. Iz nekog ormara izvuče
neku staru košulju i razdere je. Od toga dobi nekoliko krpa, u koje zamota oba srebrna
svijećnjaka. Uostalom, nije se ni žurio, niti je bio uzrujan, i dok je zamatao biskupove
svijećnjake, grickao je komad crnoga kruha. Vjerojatno je da je to bio uhićenički kruh, koji je
ponio sa sobom bježeći.
To su kasnije utvrdili po mrvicama kruha, koje su našli na sobnom kamenom podu, kad je
poslije vlast izvršila pretres.
Netko lako zakuca dva puta na vratima.
- Slobodno - reče on.
To je bila sestra Simplicija.
Bila je blijeda, oči su joj bile crvene, lojanica, koju je držala u rukama, podrhtavala je.
Surovost sudbine ima to svojstvo da nam, ma kako mi bili savršeni i hladni, iz dubine naše
unutarnjosti izvlači ljudsku prirodu i primorava je da se pokaže izvana. Pod uzrujavanjima od
ovoga dana, opatica je opet bila postala žena. Plakala je, i drhtala je.
Jean Valjean je napisao nekoliko riječi na jednom papiru, koji pruži opatici govoreći: - Sestro
moja, ovo ćete dati gospodinu župniku.
Papir je bio razvijen. Ona baci pogled na nj.
- Možete pročitati - reče on.
 Ona pročita: »Molim gospodina župnika da se pobrine za sve što ovdje ostavljam. Neka bude
tako dobar i isplati sudske troškove oko moga procesa i pogreb žene, koja je danas umrla.
Ostatak neka se podijeli sirotinji.«
Sestra htjede nešto reći, no jedva je mogla promucati nekoliko nerazgovijetnih glasova. Ipak
joj je uspjelo kazati: - Zar gospodin predsjednik ne želi zadnji put vidjeti jadnicu?
- Ne - reče on - mene gone, mogli bi me lako uhvatiti u njezinoj sobi, a to bi je uznemirilo.
Tek što je dovršio ove riječi, kad se na stubama začu velika buka. Oni čuše lupu od koraka,
koji su uzlazili, i staru vrataricu, koja je svojim najvišim i najpiskutavijim glasom govorila:
- Dobri moj gospodine, kunem se Bogom da ovdje nije nitko ulazio cijeloga dana ni cijele
večeri, a ja se nisam ni micala s ulaza u kuću. Jedan čovjek odgovori:
- Pa ipak, u onoj sobi je svijetlo.
Oni prepoznaše Javertov glas.
Soba je bila tako postavljena da su vrata, otvarajući se, zaklanjala čitav ugao desnoga zida.
Jean Valjean ugasi svijeću i stade u taj ugao.
Sestra Simplicija pade na koljena pred stolom. Vrata se otvoriše. Javert uđe.
Čulo se šaputanje nekoliko ljudi u hodniku i vrataričino uvjeravanje. Opatica ne podiže očiju.
Molila se Bogu.
Lojanica je bila na kaminu i davala je malo svjetlosti. Javert spazi sestru i zasta bez riječi.
Čitatelji će se sjetiti da je sam temelj Javertov, jedina atmosfera u kojoj je on mogao disati,
bila poštovanje svake vlasti. On je sav bio kao izdjeljan od jednog komada i nije trpio ni
prigovore ni ograničavanja. Za njega, naravno, crkvena vlast je bila prije svih. On je bio
religiozan, praznovjeran i ispravan u tome kao u svemu drugom. U njegovim očima svećenik
je bio duh, koji se nikada ne vara, a opatica stvorenje, koje nikada ne griješi. To su za njega bile
duše, uzidane uz ovaj svijet svega s jednim jedinim vratima, koja su se otvarala samo zato da
kroz njih prođe istina.
Primijetivši sestru, on se najprije htjede povući.
Ipak, jedna druga dužnost ga je držala i zapovjedno ga gurala u suprotnome pravcu. Njegov
drugi pokret bijaše da ostane i da se usudi staviti barem jedno pitanje.
Pred njim je bila sestra Simplicija, koja nikada u životu nije slagala. Javert je to znao, i zbog
toga je još posebno poštovao.
- Sestro - reče on - jeste li vi sami u ovoj sobi? To je bio užasan trenutak, kad sirotica
vratarica osjeti da gubi svijest.
Sestra podiže oči i reče:
- Jesam.
- Dakle - poče opet Javert - oprostite mi, što navaljujem, to je moja dužnost, vi večeras niste
vidjeli jednu osobu, jednog čovjeka? Pobjegao je, mi ga tražimo - onaj narečeni Jean Valjean,
vi ga niste vidjeli?
Sestra odgovori: - Ne.
Ona je slagala. Ona je slagala dva puta uzastopce, ne oklijevajući, brzo, kao što se čovjek
žrtvuje.
- Oprostite - reče Javert, i povuče se, duboko pozdravljajući.
O sveta ženo! vi mnogo godina već niste od ovoga svijeta; vi ste se u svjetlosti pridružili
djevicama i svojoj braći anđelima; neka vam ova laž bude plaćena u raju!
Tvrdnja sestre bila je za Javerta nešto tako odlučno da čak nije ni primijetio čudan položaj
one svijeće, koja tek što je bila ugašena i koja se još dimila na stolu.
Sat poslije toga, jedan čovjek, idući kroz drveće u maglu, brzo se udaljavao od Montreuila
na moru u pravcu Pariza. Taj čovjek je bio Jean Valjean. Utvrđeno je prema iskazima dvojice
ili trojice kočijaša, koji su ga bili sreli, da je nosio jedan zavežljaj, i da je bio obučen u radničku
bluzu. Gdje je uzeo tu bluzu? Nikada se to nije doznalo. Ipak, jedan stari radnik bio je umro
nekoliko dana prije u tvorničkoj bolnici, ostavivši za sobom samo jednu bluzu. To je mogla biti
ta.
Još jedna, posljednja riječ o Fantini.
Mi svi imamo jednu majku, zemlju. Fantinu predadoše toj majci. Župnik je mislio da će
učiniti dobro, a možda je i učinio dobro, ako zadrži od ostavštine Jeana Valjeana što više novca
za sirotinju. Na koncu konca, o komu se radilo? o jednom robijašu i jednoj javnoj ženi. Zato on
sasvim pojednostavi pogreb Fantinin i svede ga na ono najpotrebnije, što se zove zajednički
grob.
Fantine je bila pokopana u onom besplatnom krajičku groblja, gdje se baca sirotinja. Na
sreću, zna Bog gdje će pronaći dušu. Položiše Fantinu u mrak, među ma koje prve kosti odozgo;
imala je da podnese još i izmiješanost pepela. Baciše je u zajedničku jamu. Grob joj je
tako sličio na njezinu zajedničku postelju.
 Knjiga prva

WATERLOO

I.

Što se sve može sresti kad se ide iz Nivellesa

Lanjske godine (1861.), jednog lijepog svibanjskog jutra, jedan putnik, ovaj koji piše ovu
pripovijest, dolazeći iz Nivellesa išao je prema La Hulpi. Išao je pješice. On se između dva reda
stabala držao širokog popločanog puta, izvijuganog preko brežuljaka koji se nižu jedan
za drugim, uzdižu put i spuštaju ga naniže i tako stvaraju kao neke goleme valove. Putnik je
prošao mimo Lilloisa i Bois-Seigneur-Isaaca. Na zapadu je vidio zvonik od škriljevca u Braine-
l'Alleudu, koji je sličan prevrnutoj vazi. Iza sebe, na visini, ostavio je šumu, a na zavoju
nekog puta, kraj neke crvotočne grede s natpisom Stara ograda br. 4, ostavio jednu krčmu, koja
je imala na svom pročelju ovaj natpis: Kod četiri strane svijeta, kavana Echabeau.
Pol četvrti milje daleko od ove krčme dođe u dno male doline kojom protječe voda što dolazi
ispod jednog svoda probijenog kroz nasip ukraj puta. Rijetka, ali zelena mala šumica, koja
ispunjava dolinu s jedne strane, raštrkava se s druge strane po livadama i izmiče dražesno i kao
u neredu prema Braine-l'Alleudu.
Tu se na desnoj strani kraj puta nalazila jedna gostionica, a pred njom seljačka kola na četiri
kotača, veliki snop motaka za hmelj, jedan plug, hrpa suhoga granja kraj živice, vapno, koje se
pušilo iz četvrokutne jame i jedne ljestve, prislonjene na staru šupu oblijepljenu šindrom. Jedna
je djevojka plijevila u polju, a na vjetru je lepršao neki veliki žuti oglas, jamačno od kakve
sajamske predstave. Na uglu gostionice, kraj bare kojom je plovila flotila pataka, išla je u grmlje
slabo pošljunčana staza. Tom stazom pođe naš putnik.
Poslije kojih stotinu koračaja, pošto je prošao kraj zida iz petnaestog stoljeća, nađe se pred
velikim nadsvođenim kamenim vratima u ozbiljnom stilu Luja XIV, s po jednim glatkim okom
sa svake strane. Strogo pročelje izlizalo se iznad ovih vrata; jedan zid, koji je išao ravno
prema pročelju, gotovo je doticao vrata i skretao u naglom pravom kutu. Na ledini pred vratima
ležahu tri drljače, kroz koje je raslo ispremiješano sve svibanjsko cvijeće. Vrata su bila
zaključana. Zatvarahu ih dva polupana krila, ukrašena starim zahrđalim željezom.
Sunce je bilo divno; ono blago svibanjsko podrhtavanje grana činilo se da prije dolazi od
gnijezda nego od vjetra. Jedna junačka ptičica, vjerojatno zaljubljena, pjevala je ushićeno na
visoku drvetu.
Putnik se sagne i stane promatrati u kamenu nalijevo, na samom dnu vrata, dosta široku
okruglu izdubinu, u koju bi mogla stati kugla. U tom se času otvoriše vrata i izađe jedna
seljanka.
Ona spazi putnika i primijeti što on promatra.
- To je učinilo jedno francusko tane - reče ona. I dodade:
- Ono što vidite tamo gore, na vratima, kraj klinca, ono je rupa od velike biskajske puške.
Ali biskajsko zrno nije probilo kroz drvo.
- Kako se zove ovo mjesto? - zapita prolaznik.
- Hougomont - reče seljanka.
Putnik se ispravi. Pođe nekoliko koračaja, pa se nadnese iznad živice. Ugleda na obzorju
kroz drveće neku vrstu brežuljka i na tom brežuljku nešto što je izdaleka nalikovalo na lava.
Bio je na waterlooskom bojištu.
 II.

Hougomont

Hougomont je bio zlokobno mjesto, početak zapreka, prvi otpor, na koji se na Waterloou
namjerio onaj veliki tesar Europe, koji se zvao Napoleon: tu mu se sjekira namjerila na prvu
kvrgu.
To je bio nekada dvorac, a sada je samo majur. Putnik gurnu vrata, udari se pod kapijom o
staru kočiju i uđe u dvorište.
Prva stvar koja mu je pala u oči na ovoj kapiji bila su vrata iz šesnaestog stoljeća koja su
izgledala kao arkada, jer je sve oko njih bilo popadalo. Monumentalni izgled se često rađa iz
ruševina. Pokraj ove arkade otvaraju se u zidu jedna druga vrata s kamenim klinovima iz doba
Henrika IV, kroz koja se vidjelo drveće u voćnjaku. Pokraj ovih vrata nalazila se rupa za
đubrivo, motike i lopate, nekoliko dvokolica, stari zdenac s kamenim pločama naokolo i
željeznim kotačima, jedno ždrijebe, koje je skakutalo, jedan puran, koji je raširio svoj rep
kao kolo, nekakva kapela, nad kojom je bio mali zvonik, jedna rascvjetana kruška uza sami zid
kapele, eto što je bilo u dvorištu koje je Napoleon htio po svaku cijenu osvojiti. Da je mogao
osvojiti ovaj kutić zemlje, on bi možda bio osvojio cijeli svijet. Tu kokoši čeprkaju kljunom
po prašini. Čuje se režanje: to jedan veliki pas pokazuje zube i zamjenjuje sada Engleze.
Ovdje su Englezi bili za divljenje. Četiri čete Cookove garde prkosile su punih sedam sati
bjesomučnosti jedne vojske.
Hougomont, kad se gleda na karti, zajedno sa zgradama i dvorištima, predstavlja neku vrstu
nepravilnog pravokuta, kojem je bio zasječen jedan ugao. Na ovom se uglu nalazi južna kapija,
zaštićena ovim zidom, koji je od nje udaljen na jedan puškomet. Hougomont ima dvije kapije:
južnu, a to je kapija dvorca, i sjevernu, a to je kapija majura. Napoleon je poslao protiv
Hougomonta svoga brata Jêrôma; tu su se slomile divizije Guilleminota, Foya i Bachelua; tu je
bio upotrijebljen i nastradao cijeli Reilleov korpus. Kellermannova su se zrna uzalud istrošila
na ovom junačkom komadu zida. Što sve nije radila Bauduinova brigada da prodre u
Hougomont sa sjevera, a Soyeova brigada jedva ga je mogla načeti s juga, no nije ga mogla
zauzeti.
Majurske zgrade obrubljuju dvorište s juga. Jedan komad sjevernih vrata, koja su slomili
Francuzi, visi sada na zidu. To su četiri daske na kojima se još razabiru tragovi napada.
Sjeverna kapija, koju su provalili Francuzi, stoji odškrinuta na dnu dvorišta; ona je široko
usječena u zidu, koji je dolje od kamena, a gore od opeke, i zatvara dvorište sa sjevera. To je
sasvim obična kolna kapija, kakve već jesu na svim majurima, dva velika krila sastavljena od
grubih dasaka; iza njih livade. Otimanje o ovaj ulaz bilo je bijesno. Dugo su se vidjeli na stupu
od vrata svi mogući otisci krvavih ruku. Tu je bio ubijen Bauduin.
Bura borbe još se osjeća u ovom dvorištu; u njemu je vidljiv užas; tu se skamenio poraz one
cijele gužve; sve to kao da je bilo jučer. Zidovi izdišu, kamenje pada, proboji grme, rupe zijaju;
prignuto drveće, koje se lako stresa, čini se kao da se napreže pobjeći.
Ovo je dvorište bilo godine 1815. izgrađenije nego što je danas. Zgrade, koje su kasnije
porušene, činile su tu raznovrsne uglove i zaklone.
Tu su se bili zabarikadirali Englezi; Francuzi su ovamo prodrli, ali se ne uzmogoše održati.
Pokraj kapele, jedno krilo dvorca, jedini odlomak koji je ostao od hougomontskih dvora, diže
se porušeno, čovjek bi rekao probijeno. Dvorac je služio kao kula, kapela je služila
kao »blockhaus«.
Tu je čovjek istrebljivao čovjeka. Francuzi, gađani iz pušaka sa svih strana, iza zidova, s
tavana, iz podruma, kroza sve prozore, kroza sve kapke, kroza sve pukotine u kamenu, doniješe
snopove pruća i zapališe zidove i ljude; na tanad je odgovoreno požarom.
 U porušenu krilu, kroz prozore sa željeznim rešetkama, mogu se vidjeti sobe, od kojih je
odsječen dio stana od opeke; engleski su gardisti bili u zasjedi u tim sobama; zavoj stubišta,
ispucanog od prizemlja do krova, izgleda kao unutrašnjost neke slomljene školjke. Stube imaju
dva kata; Englezi, opsjednuti na tim stubama i zbijeni na gornjem katu, odsjekli su donje stube.
To su široke ploče plavog kamena koje sada, u gomili, počivaju u koprivama. Desetak stuba još
se drži uza zid; u prvu je urezan trozub. Ove nepristupačne stube čvrsto su usađene. Sve ostalo
nalikuje na krezubu čeljust. Tu su dva stara drveta; jedno je mrtvo, a drugo je ranjeno na
podnožju i lista u travnju. Poslije 1815. počelo je rasti kroza stube.
U kapeli je bio pokolj. Unutrašnjost, pošto se smirila, iz gleda čudnovata. Još od vremena
krvoprolića nije se ovdje služila misa. Ipak je ostao oltar, oltar od običnog drva, koji se naslanja
na pozadinu od grubog kamena. Četiri zida, obijeljena gašenim vapnom, jedna vrata prema
oltaru, dva mala svedena prozora, na vratima veliko drveno raspelo, iznad raspela četverokutni
prozorčić, staro staklo cijelo razbijeno, takva je ta kapela. Kraj oltara je prikovan drveni kip
svete Ane iz petnaestog stoljeća; glavu malog Isusa odnijelo je tane, ispaljeno iz goleme
biskajske puške. Francuzi, pošto su za jedan sat bili gospodari kapele, a poslije toga bili
izbačeni, zapalili su je. Palež je lizao ovom razvalinom; takva, ona je bila velika užarena peć;
vrata su izgorjela, pod je izgorio, ali Krist od drva nije izgorio. Vatra mu je tek oglodala noge,
od kojih se vide čađave badrljice, i tu se zaustavila. Čudo - prema pričanju domaćeg svijeta.
Mali Isus, obezglavljen, nije imao toliko sreće kao Krist.
Zidovi su pokriveni natpisima. Kraj Kristovih nogu čita se ovo ime: Henquinez. Zatim ova
druga: Conde de Rio Maior. Marques y Marquesa de Almagro (Habana). Ima i francuskih
imena sa znakovima čuđenja, znacima ljutine. Zid je bio ponovno okrečen godine 1849. Na
njemu su se grdili narodi.
Na vratima kapele nađeno je truplo, koje je držalo sjekiru u ruci. To je bilo truplo poručnika
Legrosa.
Kad se izađe iz kapele, vidi se nalijevo zdenac. Dva su zdenca u ovom dvorištu. Čovjek se
pita: A zašto nema na ovom zdencu ni kabla ni čekrka? Zato što se iz njega ne grabi više voda.
A zašto se tu ne grabi voda? Zato što je pun kostura.
Posljednji, koji je zagrabio vode iz ovoga zdenca, zvao se Guillaume van Kylsom. To je bio
jedan seljak, koji je stanovao u Hougomontu i tu bio vrtlar. Dana 18. lipnja 1815. njegova obitelj
pobježe i ode kriti se po šumama.
Suma oko villijerske opatije skrivala je nekoliko dana i nekoliko noći sve ove nesretne
raštrkane ljude. Još danas se dadu razabrati izvjesni tragovi, kao, primjerice, stari ogoljeli
panjevi, koji pokazuju mjesto ovih jadnih prestrašenih zborova u najgušćem grmlju.
Guillaume van Kylsom ostade u Hougomontu »čuvati dvorac« i sakri se u jednom podrumu.
Tu su ga otkrili Englezi. Silom ga istjeraše iz njegova skrovišta i, udarajući ga pljoštimice
sabljom, borci narediše da ih posluži ovaj preplašeni čovjek. Bili su žedni; Guillaume im je
nosio piti. Iz ovog je zdenca vadio vodu. Mnogi je tu popio svoj posljednji gutljaj. Tom zdencu,
na kojem se napilo toliko mrtvih, bilo je suđeno da i sam umre.
Poslije boja žurilo se pokopati mrtvace. Smrt ima svoj poseban način, izigrava pobjedu, i
šalje za slavom kugu. Tifus je drug pobjede. Ovaj zdenac je bio dubok, od njega načiniše raku.
Baciše u njega tri stotine mrtvaca. Možda i s prevelikom žurbom. Jesu li svi bili mrtvi?
Legenda kaže da nisu. Čini se da su se u prvoj noći poslije tog ukopa iz zdenca čuli slabi glasovi
koji su zvali u pomoć. Ovaj je zdenac osamljen usred dvorišta. Tri zida, napola od kamena,
napola od cigle, sastavljeni kao strane španjolskog zida i dajući lažnu predodžbu male
četverokutne kule, okružuju ga s tri strane. Četvrta strana je otvorena. Odatle se nosila voda.
Krajnji zid ima mali nezgrapni okrugli prozorčić, možda je to rupa od taneta. Ova kulica imala
je strop, od kojeg su ostale samo grede. Željezo koje podržava desni zid ocrtava oblik križa.
Čovjek se nagne i oko se izgubi u dubokom šupljem valjku od cigala, koji je ispunjen
nagomilanim mrakom. Sve oko zdenca, i donji dio zidova, iščezava koprivama.
 Ovaj zdenac nema izvana široku plavu ploču kakvom su natkriveni svi zdenci u Belgiji. Tu
plavu kamenu ploču zamjenjuje ovdje greda na koju se prislanja pet-šest nezgrapnih kvrgavih
i ukočenih balvana, nalik na velike kosti. Nema više ni kabla, ni lanca, ni kotača; samo još
postoji kameno korito u koje se izlijevala voda. Tu se skuplja kišnica i s vremena na vrijeme
dođe iz susjednih šuma pokoja ptica, kako bi se napila, pa odleti.
U jednoj kući u ovoj ruševini, u majurskoj kući, još stanuju ljudi. Vrata ove kuće gledaju na
dvorište. Kraj lijepe gotske pločice od brave postoji na ovim vratima željezna kvaka, ukrašena
izrezbarenom djetelinom, namještena koso. U trenutku kad se hannoverski natporučnik Wilda
dohvatio ove kvake, kako bi pobjegao u majursku kuću, jedan mu je francuski opkopar odsjekao
ruku sjekirom.
Obitelji koja danas stanuje u toj kući djed je bio onaj isti nekadašnji vrtlar van Kylsom, koji
je odavno umro. Jedna žena sa sijedom kosom kaže vam:
- I ja sam tu bila. Imala sam tri godine. Moju sestru, veću, bilo je strah i plakala je. Odnijeli
su nas u šume. Bila sam na rukama svoje majke. Ljudi su prislanjali uho na zemlju ne bi li što
čuli. Ja sam oponašala top i pravila bum, bum.
Jedna vrata iz dvorišta, na lijevoj strani, rekli smo, vode u voćnjak. Voćnjak je strašan.
Sastoji se od tri dijela, moglo bi se gotovo reći od tri čina. Prvi dio je vrt, drugi dio voćnjak, a
treći šuma. Ova tri dijela imaju zajedničku ogradu prema ulazu u zgradu dvorca i majura, s
lijeve strane živicu, s desne zid, s dna opet zid. Zid zdesna je od cigle, zid na dnu od kamena.
Ulazi se najprije u vrt. On je nizbrdast, zasađen ribizlom, zakrčen divljim dračem, a dolje u dnu
zatvara ga monumentalna uzvisica od tesana kamena s dvostruko zaobljenim stupićima. To je
bio velikaški vrt u onom prvom francuskom stilu prije Lenotra; danas su to ruševine u korovu.
Četverokutni stupovi nose kugle, koje nalikuju na tanad od kamena. Još se mogu nabrojiti
četrdeset tri stupića na svojim kockastim podnožjima; ostali leže u travi. Gotovo svi nose
ogrebotine od puščanih zrna. Jedan skrhani stupić položen je na prednji dio uzvisice kao
slomljena noga.
U tom vrtu, niže od voćnjaka, šest strijelaca iz prve lake pukovnije, koji su bili prodrli ovamo
i nisu više mogli izaći, uhvaćeni i gađani kao medvjedi u svojoj špilji, prihvatiše borbu s dvjema
hannoverskim četama, od kojih je jedna bila oboružana karabinkama. Hannoverani su stajali
iza ovih stupčića i pucali odozgo, šest njih protiv dvije stotine, a kako su bili neustrašivi, imajući
za zaklon samo šiblje od ribizla, trebalo je četvrt sata da umru. Kad se pođe nekoliko stuba
naviše, iz vrta se dolazi u pravi voćnjak. Tu, na ovom prostoru od nekoliko četvornih hvati,
poginulo je za nepun sat petnaest stotina ljudi. Zid se čini spreman da opet prihvati borbu. Još
stoji trideset osam puškarnica, koje u isprobijali Englezi u nejednakoj visini. Pred šesnaestom
leže dva engleska groba od granita. Puškarnice se nalaze samo na južnom zidu; glavni napad je
dolazio s te strane. Taj zid prikriven je izvana jednom velikom živicom; tu su došli Francuzi;
misleći da je pred njima samo živica, prešli su preko nje i tada naiđoše na ovaj zid, zapreku i
zasjedu, engleske gardiste iza njega, trideset osam puškarnica, koje su sipale vatru u isti mah,
buru gvožđa i olova, i tu se slomi Soyeova brigada. Tako započe Waterloo.
Voćnjak je ipak bio zauzet. Nije bilo stuba, Francuzi se popeše noktima. Borci se hvatahu u
koštac pod drvećem. Sva ova trava je nakvašena krvlju. Jedan nassauski bataljun, sedam stotina
ljudi, bio je tu satrt. S vanjske strane, zid, protiv kojega su bile naperene dvije Kellermannove
bitnice, sav je izgrizen gvožđem.
Ovaj voćnjak je živ, kao i svaki drugi u mjesecu svibnju. On ima svoje tratinčice i svoje
zlatne ljutiće, trava je ovdje visoka, tu pasu konji poslije oranja, užeta na kojima se suši rublje
razapeta su između drveća da prolaznik mora sagibati glavu, i čovjek prolazi ovuda i noga mu
upada u krtičnjake. Posred trave vidi se jedno povaljeno deblo koje leži, a probija ga zelenilo.
Bojnik Blackmann se na nj naslonio da izdahne. Pod velikim susjednim drvetom poginuo je
njemački general Duplat, potomak francuske obitelji. Sasvim tu blizu pogrbila se stara bolesna
jabuka, povezana prijevojem od slame i ilovače. Gotovo sve jabuke u tom voćnjaku polegle su
od starosti. Nema nijedne bez svoga taneta ili bez svog biskajskog zrna. Kosturi drveća koje se
osušilo nalaze se u obilju u ovom voćnjaku. Među granjem lete gavrani, a na kraju je šuma puna
ljubičica.
Bauduin ubijen, Foy ranjen, požar, pokolj, sječa, potok engleske krvi, njemačke krvi i
francuske krvi, bjesomučna gužva, zdenac, zatrpan mrtvacima, nassauska pukovnija i
brunswicka pukovnija uništena. Duplat ubijen, Blackmann ubijen, engleski gardisti sasječeni,
dvadeset francuskih bataljuna od četrdeset u Reilleovu korpusu desetkovano, tri tisuće ljudi,
samo u ovoj razvalini od Hougomonta, isječenih, izmesarenih, zaklanih, postrijeljanih,
izgorjelih; i to sve zato da danas može seljak kazati putniku: - Gospodine dajte mi tri franka;
ako vam je po volji, objasnit ću vam bitku kod Waterlooa!

III.

18. lipnja 1815.

Vratimo se natrag (to je pravo pripovjedača) i prenesimo se u godinu 1815. i čak nešto malo
ispred vremena, kada započinje akcija, o kojoj se pripovijeda u prvom dijelu ove knjige.
Da nije padala kiša u noći između 17. i 18. lipnja 1815., budućnost Europe bila bi sasvim
drugačija. Nekoliko kapi vode više ili manje uzdrmalo je Napoleona. Da bi Waterloo postao
svršetak Austerlitza, Providnosti je trebalo samo malo kiše, i jedan oblak, koji prolazi nebom
protivno godišnjem dobu, bio je dovoljan da se sruši čitav jedan svijet.
Boj na Waterloou, a to je dalo vremena Blucheru da stigne, mogao je početi tek u jedanaest
i pol sati. Zašto? Zato što je zemlja bila mokra. Trebalo je čekati da se zemlja malo stvrdne,
kako bi se moglo manevrirati topništvom.
Napoleon je bio topnički časnik, to je kod njega ostavilo traga. U dnu ovog čudesnog
vojskovođe bio je čovjek, koji je u izvješću o Aboukiru što ga je poslao Direktoriju govorio:
Jedno naše tane ubilo je šest ljudi. Svi njegovi nacrti za bitke bili su smišljeni za topovska zrna.
Usredotočiti topničku vatru na određenu točku, to je bio njegov ključ pobjede. On je prema
strategiji neprijateljskoga generala zauzimao držanje kao prema nekoj tvrđavi i otvarao je na
nju topovsku vatru. Zasuo bi slabu točku gvožđem i topom započinjao i svršavao bitke. Probiti
pješačke redove, raspršiti pukovnije, probiti linije, smrviti i rastjerati mase, sve je za njega bilo
samo u tome: lupati, lupati, lupati bez prestanka, i on je taj posao povjeravao tanadi. To je bila
strahovita metoda i ona je, udružena s genijem, činila nepobjedivim tijekom petnaest
godina ovog mračnog atletu ratničke umjetnosti.
18. lipnja 1815. računao je tim više na topništvo, jer je za sebe imao broj. Wellington je imao
samo sto devet ognjenih cijevi; Napoleon ih je imao dvije stotine i četrdeset.
Zamislite samo da je zemlja bila suha i da se topništvo moglo kretati, djelovanje bi počelo
već u šest sati ujutro. Bitka bi bila dobivena i svršena u dva sata dakle tri sata prije pruskog
raspleta.
Koliko je krivnje na Napoleonu što je ona izgubljena? Može li se za brodolom okriviti
kormilara?
Možda je ono očigledno tjelesno opadanje Napoleonovo bilo pojačano u to vrijeme
izvjesnom unutarnjom malaksalošću? Da nije možda dvadeset godina ratovanja otupjelo oštricu
kao korice, dušu kao tijelo? Nije li se u vojskovođi počeo nezgodno javljati veteran?
Jednom riječi, taj genij, kao što je povjeravalo mnogo velikih povjesničara da nije počeo zalaziti
kao sunce da se pomračuje? Da nije padao u zanos da sakrije od samoga sebe svoju
malaksalost? Da se nije počeo kolebati zaveden pustolovnim nagnućem? Da nije možda postao,
a to je ozbiljna stvar kod jednoga generala, nesvjestan opasnosti? I da možda u ovoj vrsti velikih
ljudi, koji se mogu nazvati divovima akcije, ne nastupa jednom vrijeme u kojem je genij
kratkovidan? Starost nije imala vlasti nad genijima ideala. Za Dantea i Michelangela stariti
znači rasti; a znači li starost padanje za Hanibale i Napoleone?
Je li Napoleon izgubio neposredni smisao za pobjedu? Zar je bio dotjerao dotle da više ne
vidi podvodnu stijenu da više ne naslućuje zamku da više ne razabire obronak bezdana? Da mu
možda nije nedostajao njuh za katastrofe? On, koji je nekad znao sve puteve trijumfa i koji ih
je s vrha svojih munjevitih kola pokazivao svemogućim prstom, sada je dobio onu fatalnu
vrtoglavicu da povede u ponor kola svojih bučnih legija? Da ga nije, u četrdeset i šestoj godini,
zahvatilo možda krajnje ludilo? Da nije možda taj titanski vozar usuda postao samo golemi
vratolomnik?
To nikako ne mislimo.
Njegov nacrt za bitku bio je, po priznanju sviju, remek-djelo. Poći ravno u središte
savezničke linije, načiniti rupu u neprijatelju, presjeći ga nadvoje, potisnuti britansku polovicu
prema Halu, a prusku polovicu prema Tongresu, načiniti od Wellingtona i Blüchera dva
komada, oteti Mont-Saint-Jean, dokopati se Bruxellesa, baciti Nijemca u Rajnu, a Engleza u
more. Sve je to za Napoleona bilo u toj bitci. Poslije toga bi već vidio što će.
Razumije se samo po sebi da nemamo namjere iznositi ovdje povijest Waterlooa; jedan od
prvih prizora drame, koju ovdje pričamo, povezan je s ovom bitkom; ali ova povijest nije naš
predmet; ova je povijest, uostalom, već napisana, i to majstorski napisana, s jednoga gledišta
od samog Napoleona, a s drugoga gledišta od cijele plejade povjesničara.2 Što se nas tiče, mi
ostavljamo povjesničare da se hvataju u koštac. Mi smo samo svjedoci iz daljine, prolaznici u
ravnici, istraživači pognuti nad ovom zemljom zamiješanom s ljudskim mesom, koji možda
uzimaju prividnosti za stvarnosti; i nemamo prava opirati se uime nauke cjelokupnosti
činjenica, u kojima ima, bez sumnje, opsjene; mi nemamo ni vojničkih navika ni strategijske
nadležnosti, koje ovlašćuju na jedan sustav; po našemu mišljenju, splet slučajnosti vlada na
Waterloou nad dvojicom vojskovođa; i kad se radi o udesu, tome tajanstvenom optuženiku,
mislimo onako kako misli i narod, taj bezazleni sudac.

IV.

Oni koji hoće sebi jasno predočiti bitku kod Waterlooa, trebaju u mislima povući po zemlji
veliko slovo »A«. Lijeva noga od »A« jest put iz Nivellesa, desna noga je put i Genappeea,
tetiva od »A« je usječeni put iz d'Ohaina u Braine-l'Alleud. Vrh od »A« jest Mont-Saint-Jean, tu
je Wellington; lijevi donji šiljak je Hougomont, tu je Reille sa Jérômeom Bonaparteom; desni
donji šiljak je Belle-Alliance, tu je Napokon. Malo ispod točke gdje tetiva od »A« dodiruje i
siječe desnu nogu nalazi se Hale-Sainte. U sredini ove tetive je upravo točka gdje je rečena
posljednja riječ o boju. Tu su namjestili lava, nehotični simbol nenatkriljivog junaštva carske
garde.
Kad se uzme zajedno trokut na vrhu slova »A«, između dvije noge i tetiva, to je visoravan
Mont-Saint-Jean. U otimanju oko ove visoravni sastojala se cijela bitka.
Krila obiju vojska pružaju se na desno i na lijevo do dva puta koja vode iz Genappeea i iz
Nivellesa; d'Erlon nasuprot Pijetonu, Reille nasuprot Hillu.
Iza vrha od »A«, iza visoravni Mont-Saint-Jeana, nalazi se soigneska šuma.
Što se tiče te visoravni kao ravnice same po sebi, treba zamisliti i prostrano valovito
zemljište, svaki valoviti prijevoj gospodari sljedećim prijevojem i sva se talasanja penju prema
Mont-Saint-Jeanu i tu dopiru do šume.

2
Walter Scott, Lamartine, Vaulabelle, Charras, Quinet, Thiers
 Dvije neprijateljske vojske na bojištu isto su što i dva hrvača. To je čisto hvatanje u koštac.
Jedna se napreže da obori drugu. Vojska se hvata svega; šumarak postaje uporište; kut zida je
grudobran; kad uzmanjka kakva kućica o koju bi se mogla osloniti, pukovnija uzmakne; jedna
udubina u ravnici, jedno uzdignuće zemljišta, povoljna poprečna staza, šuma, jarak mogu
zadržati petu onoga golijata koji se zove vojska i spriječiti ga da uzmiče. Onaj koji ostavlja
bojište smatra se potučenim. Odatle za odgovornog vojskovođu dolazi potreba da ispita i
najmanji grmić i da brižno pregleda i najmanju ispupčenost. Dva generala su pažljivo
proučavala ravnicu Mont-Saint-Jeana, koja se danas zove Waterlooski ravnjak. Wellington ju
je s pronicljivošću koja umije predviđati ispitao još prošle godine, za svaki slučaj, ako bi
tu došlo do velike bitke. Na ovom zemljištu i za ovaj dvoboj 18. lipnja, Wellington je imao
dobru stranu, Napoleon lošu. Engleska je vojska bila postavljena više, francuska vojska niže.
Crtati ovdje izgled Napoleona na konju, sa svojim dalekozorom u ruci, na uzvisini
Rossomme u zoru 18. lipnja 1815., gotovo je suvišno. Još prije nego što se pokazao, vidio ga
je cijeli svijet. Onaj spokojni profil pod malim šeširom, iz briennske škole, ona zelena odora,
zvijezda na prsima, sivi dugački kaput koji skriva naramenke, ugao crvene vrpce od odlikovanja
pod prslukom, kožnate hlače, bijeli konj sa svojim pokrivačem od grimizne kadife koja u sva
četiri kuta ima slovo »N« s krunom i s orlom, visoke čizme na svilenim čarapama,
srebrne ostruge, sablja s Marenga, cijeli ovaj lik posljednjeg cezara stoji živ u fantaziji, glasno
pozdravljen od jednih, strogo gledan od drugih.
Ovaj je lik bio dugo sav u svjetlosti; to je dolazilo od izvjesnog legendarnog zasjenjivanja
koje baca od sebe većina heroja i koje uvijek zastire za kraće ili dulje vrijeme istinu; ali danas
povijest i svjetlost krče sebi put.
Ova jasnost, povijest, neumoljiva je; u njoj ima to čudnovato i božansko da - ma koliko sva
bila svjetlost - ona često stavlja sjenke tamo gdje je svijet gledao zrake; od istog čovjeka ona
stvara dva različita fantoma, i jedan napada drugoga i sudi mu; pomrčina despota bori se s
bljeskom vojskovođe. Odatle se izvlači povijesna mjera u konačnom prosuđivanju naroda.
Obeščašćeni Babilon umanjuje Aleksandra; okovani Rim umanjuje Cezara; razoreni Jerusolim
umanjuje Tita. Tiranija ide za tiranijom. Nesreća je za jednog čovjeka da ostavlja iza sebe
noć koja ima njegov oblik.

V.

Tajanstvenost bojeva

Cijeli svijet poznaje prvu fazu ove bitke; mutan, nesiguran, kolebljiv početak, opasan po
obje vojske, ali još više za Engleze nego za Francuze.
Cijelu je noć padala kiša; zemlja se bila sva pretvorila u blato od pljuska; voda se nakupila
ovdje i ondje u šupljinama ravnice kao u posudama; na nekim su točkama gazila povozna kola
po toj vodi do osovine; konjima je s trbuha curilo tekuće blato; i da nije bilo raži i žita, koje je
povaljala ova gužva nebrojenih kola i koje je ispunilo kolotečine i načinilo tako postelje pod
kotačima, bio bi nemoguć svaki pokret, napose u dolinama sa strane Papelotta.
Stvar je započela kasno; Napoléon, kao što smo objasnili, imao je običaj držati cijelo
topništvo u svojoj ruci kao pištolj, gađajući čas ovu točku, a čas neku drugu točku bitke; i on je
htio pričekati, kako bi se zapregnute bitnice uzmogle kretati bez poteškoće i trčati čas
ovamo, čas onamo; za to se trebalo pojaviti sunce i osušiti tlo. Ali sunce se nije pojavilo. To
nije više bio susret kod Austerlitza. Kad je bio ispaljen prvi topovski hitac, engleski general
Colville pogledao je na svoj sat i ustvrdio da je jedanaest sati i trideset pet minuta.
Boj je počeo s bijesom, možda s više bijesa nego što je i sam car htio, lijevo francusko krilo
na Hougomontu. U isto vrijeme Napoléon napade središte, bacajući Quiotovu brigadu na Haie-
Sainte, a Ney povede desno francusko krilo protiv lijevog engleskog krila, koje se oslanjalo na
Papelotte. Ovaj bi plan bio potpuno uspio da četiri čete engleskih gardista i hrabri Belgijanci iz
Perponcherove divizije nisu čvrsto držali položaj, i Wellington, umjesto da se tu sav okupi,
mogao se ograničiti samo na to da ovamo pošalje kao cijelo pojačanje još četiri čete gardista i
jedan brunswički bataljun.
Napad desnog francuskog krila na Papelotte bio je svestran; slomiti englesko lijevo krilo,
presjeći bruxelleski put, prepriječiti prolaz Prasima, koji su mogli doći, svladati Mont-Saint-
Jean, odbaciti Wellingtona na Hougomont, a odatle na Braine-l'Alleud, a odatle na Hal, ništa
jednostavnije. Izuzev nekoliko sitnica, ovaj je napad uspio. Papelotte je bio zauzet; Haie-Sainte
otet.
Ovdje treba zabilježiti jednu pojedinost. U engleskom pješaštvu, osobito u Kemptovoj
brigadi bilo je mnoštvo novaka. Ovi mladi vojnici, pred našim opasnim pješacima, bili su
hrabri; njihovo se neiskustvo snašlo upravo neustrašivo; posebno su odlično vršili streljačku
službu; vojnik kao strijelac, pomalo prepušten sam sebi, postaje da se tako izrazim, svoj vlastiti
general; ovi novaci pokazali su nešto od francuske dosjetljivosti i bijesa. Ovo novajlijsko
pješaštvo bilo je upravo vatreno. To se nije svidjelo Wellingtonu.
Poslije zauzeća Haie-Saintea bitka se stade kolebati.
U ovom danu, od podne do četiri sata, postoji jedan tamni razmak vremena; sredina ove
bitke je gotovo nejasna i poprimala je na sebe mračnost gužve. Nad njom je sumrak. Vide se
golema talasanja u ovoj magli, jedna zračna opsjena od koje se mrači svijest, tadašnja
ratna oprema, koja je danas gotovo nepoznata, kalpaci sa zastavicama, zavitlana kopija, ukršteni
bivolji remeni, pripasnice za ručne granate, husarske dolame, crvene čizme s tisuću nabora,
teške kape ukrašene kićankama, gotovo crno brunswičko pješaštvo izmiješano sa
skrletnim engleskim pješaštvom, engleski vojnici koji imaju na izrezima za naramenke punačke
bijele okrugle jastučiće, hannoverski laki konjanici sa svojim kožnatim duguljastim šljemom s
bakrenim prugama i s grivom od crvene strune, Škoti s golim koljenima i s kockastim hlačama,
velike bijele dokoljenice naših grenadira, slike, a ne strategijske linije, ono što treba Salvatoru
Rosi, a ne Gribeauvalu.
Izvjesna količina bure miješa se uvijek u jednu bisku. Quid opscurum, quid divinum. (Nešto
tajanstveno, nešto božansko.) Svaki povjesničar povlači pomalo proizvoljne poteze u ovim
gužvama. Ma kakav bio račun generala, sudar oružanih masa ima nebrojene obrate i preokrete;
u akciji, dva plana dvojice vojskovođa ulaze jedan u drugi i jedan kvari drugi. Izvjesna točka
na bojištu proždire više boraca nego neka druga, kao ona više ili manje šupljikava zemljišta,
koja piju više-manje brzo vodu što se na njih izlijeva. Čovjek je primoran tu razasuti više
vojnika nego što je potrebno. Nepredviđeni troškovi. Bojna se linija povija i vijuga kao konac,
tragovi krvi krivudaju nelogično, frontovi vojska se talasaju, pukovnije koje ulaze ili izlaze čine
rtove ili zaljeve, sve ove podvodne stijene kreću se neprestano jedne pred drugima; gdje je bilo
pješaštvo, dolazi topništvo, dolijeće konjaništvo; bataljuni su dimovi. Ovdje je sad bilo nešto,
potražite ga, više ga nema; proboji se premještaju; mračne bore napreduju i uzmiču; nekakav
grobni vjetar gura, suzbija, nadimlje i rastjeruje ove tragične gomile. Što je gužva? Kolebanje.
Nepokretnost jednog matematičkog plana izražava minutu, a ne dan. Da se naslika jedna bitka,
potreban je neki od onih slikara koji imaju kaos u kičici; Rembrandt vrijedi više od
Vandermeulena. Vandermeulen, točan o podne, laže u tri sata. Geometrija vara; orkan je jedini
istinit. To je ono što daje Folardu pravo da ospori Poliba. Dodajmo da uvijek postoji određeni
trenutak kada se bitka pretvara u borbu, komada se i cjepka na bezbroj pojedinačnih činjenica,
koje da posudimo izraz od samog Napoleona, pripadaju prije životopisu pukovnija nego
povijesti vojske. Povjesničar u tom slučaju ima očito pravo dati izvod. On može samo pohvatati
glavne obrise borbe i nije dano nijednom pripovjedaču, ma koliko on inače bio savjestan da
apsolutno utvrdi oblik onog užasnog oblaka koji se zove bitka.
Ovo, što je istina za sve velike oružane sukobe, osobito se dade primijeniti na Waterloo.
 Ipak, poslijepodne, u jednom trenutku, boj postade određeniji.

VI.

U četiri sata poslijepodne

Oko četiri sata je položaj engleske vojske bio ozbiljan. Knez od Orangea je zapovijedao
središtem, Hill desnim krilom. Picton lijevim krilom. Knez od Orangea, pomaman i neustrašiv,
dovikivaše Holandobelgijancima: - Nassau! Brunswick! Nikako u pozadinu! Hill, oslabljen,
priđe da se prisloni uz Wellingtona, Picton je poginuo. U istom trenutku kad su Englezi oteli
Francuzima zastavu 105. boračke pukovnije, Francuzi su ubili Englezima generala Pictona
zrnom kroz glavu. Boj je za Wellingtona imao dvije osnovne točke, Hougomont i Haie-Sainte;
Hougomont se još držao, ali je bio u plamenu: Haie-Sainte je bio zauzet. Od njemačkog
bataljuna koji ga je branio ostala su na životu samo četrdeset dva čovjeka; svi časnici, izuzev
petorice, poginuli su ili su bili zarobljeni. Tri tisuće boraca izmesarilo se u toj žitnici. Jednog
engleskog gardijskog časnika, prvog boksača u Engleskoj, kojeg su njegovi drugovi smatrali
neranjivim, tu je ubio jedan mali francuski bubnjar. Baring je bio izbačen. Alten je bio
raznesen sabljama. Više zastava bijaše izgubljeno, među kojima jedna od Altenove divizije i
jedna od lüneburškog bataljuna, koju je nosio jedan knez iz obitelji Deux-Pontsa. Sivi Škoti
više ne postojahu; krupni draguni Ponsombyja bijahu sasječeni u komade. Ovo hrabro
konjaništvo klonulo je pod Broovim kopljanicima i pod Traversovim oklopnicima; od dvanaest
stotina konja ostalo je šest stotina; od tri potpukovnika dvojica bijahu na ledini, Hamilton
ranjen, Mater ubijen. Ponsomby je poginuo, proboden sa sedam udaraca kopljem. Gordon
bijaše mrtav. Marsh bijaše mrtav. Dvije divizije, peta i šesta, bijahu uništene. Hougomont načet,
Haie-Sainte zauzet, ostajao je još samo jedan čvor, središte. Taj se čvor neprestano držao.
Wellington ga je pojačao. On je tu dozvao Hilla, koji se nalazio u Merbe-Brainu; on je dozvao
Chassea, koji se nalazio u Braine-l'Alleudu.
Sredina engleske vojske, malko udubljena, vrlo gusta i vrlo zbijena, bila je izvrsno
smještena. Zauzimala je zaravanak Mont-Saint-Jeana, imajući iza sebe selo, a pred sobom kosu,
koja je bila tada dosta izrovana. Prislanjala se na onu tvrdu kuću od kamena koja je u to
doba obilježavala raskrižje puteva, tako čvrstu masu iz šesnaestog stoljeća da se od nje tanad
odbijala ne učinivši joj ništa. Svuda oko te visoravni Englezi su ovdje potkresali živice, načinili
otvore u glogovu trnju, namjestili topovsku čeljust između dvije grane, napravili usjeke u
šipražju, njihovo se topništvo nalazilo u busenju i u grmlju. Ovaj punski postupak, neosporno
odobren ratom, koji dopušta zasjedu, bio je tako dobro izveden da Haxo, izaslan od cara u devet
sati ujutro da izvidi neprijateljske bitnice, nije od svega vidio ništa i vratio se kazati Napoleonu
da nema zapreka, izuzev dvije barikade koje su zatvarale nivelleski i genappeeski put. Sve se
to događalo u vrijeme ustalasanoga žita; na samom rubu visoravni polegao je u same snopove
jedan bataljun Kemptove brigade, i to je bio 95. bataljun, oboružan karabinkama. Tako
osigurana i poduprta, sredina englesko-holandske vojske bila je u dobrom položaju.
Opasnost ovome položaju prijetila je od soigneske šume, koja se tada doticala bojišta i bila
ispresijecana groenendaelskim i boitsfortskim barama. Jedna vojska ne bi mogla ovamo uzmaci
a da se ne razbije; pukovnije bi se tu odmah raspale. Topništvo bi se izgubilo u barama. Uzmak
bi se ovdje, po mišljenju više upućenih ljudi, koje dakako, drugi osporavaju, pretvorio u
bježanje glavom bez obzira.
Wellington je dodao toj sredini jednu Chasseovu brigadu, uzetu s desnog krila, i jednu
Winckovu brigadu, uzetu s lijevog krila, i osim toga Clintonovu diviziju. Svojim Englezima,
Halkettovim pukovnijama, Mitchellovoj brigadi, Maitlandovim gardistima pridodao je
kao potporu s boka brunswicko pješaštvo, nassauski odred, Kijelmanseggeove Hannoverane i
Omptedine Nijemce. Tako je imao pod rukom dvadeset šest bataljuna. Desno krilo, kako kaže
Charras, bilo je pomaknuto iza središta. Jedna golema bitnica bila je sakrivena iza vreća
na mjestu gdje se danas nalazi ono što se zove »Waterlooski muzej«. Wellington je, osim toga,
imao u jednom prijevoju zemljišta Somersetove gardijske dragune, četrnaest stotina konja. To
je druga polovica ovog engleskog konjaništva, koja je s tolikim pravom slavna. Nakon što
je Ponsomby uništen, ostajao je Somerset.
Bitnica, koja bi da je bila potpuno postavljena, predstavljala gotovo pravu redutu, bila je
raspoređena iza jednog vrlo niskog zida, prevučena na brzu ruku vrećama s pijeskom i širokim
nasipom zemlje. Ova utvrda nije bila dovršena; nije bilo vremena da se ogradi koljem.
Wellington, uznemiren, ali hladnokrvan, bio je na konju i na njemu je ostao cijeli dan s istim
držanjem, malo ispred starog montsaintjeanskog mlina, koji još postoji, a pod jednim brijestom,
koji je kasnije jedan Englez, oduševljeni vandal, kupio za dvije stotine franaka, otpilio i odnio
u Englesku. Wellington je tu bio hladno junačan. Tanad je samo pljuštala. Kraj njega je poginuo
pobočnik Gordon. Lord Hill, pokazujući mu jedno tane koje se rasprskavalo, reče mu: -
Milorde, kakve su vaše odredbe i koje nam naloge ostavljate ako se dadete ubiti? - Da činite
kao i ja - odgovorio je Wellington. Clintonu je kazao lakonski: - Izdržati ovdje do posljednjeg
čovjeka. Dan je očigledno izgledao kao da će zlo svršiti. Wellington je dovikivao svojim
starim drugovima s Talavere, Vittorije i Salamanke: - Boys (momci)! Može li ikome pasti na
pamet da uzmakne? Mislite na staru Englesku!
Oko četiri sata poljulja se engleska linija natrag. Najednom, na grebenu visoravni, nije se
vidjelo više ništa osim topništva i strijelaca, a svega je ostalog nestalo; pukovnije, gonjene
francuskim topovskim mecima i puščanom tanadi, povukoše se u dubinu koju još danas
presijeca staza iz montsaintjeanskog majura; učini se jedan pokret unazad, engleski bojni front
uzmakne. Wellington je uzmaknuo. - Početak uzmaka! - uzviknuo je Napoleon.

VII.

Napoleon dobre volje

Car, iako bolestan i osjećajući se neugodno na konju od bolova na jednome mjestu, nije bio
nikada tako dobre volje kao toga dana. Od samog jutra njegova se neprodornost osmjehivala.
Ova duboka duša s maskom od mramora slijepo je sjala 18. lipnja 1815. Čovjek koji je bio mrk
na Austerlitzu, bio je veseo na Waterloou. Najveći odabranici sudbine rade gdjekad ovako
naopako. Naše su radosti sjenka. Samo Bogu pripada posljednji osmijeh.
Ridet Caesar, Pompeius flebit (Cezar se smije, Pompej će plakati), govorili su legionari iz
Fulminatrixove legije. Pompej nije trebao ovaj put plakati, ali je dokazano da se Cezar smijao.
Još uoči toga dana, noću, u jedan sat, kad je obilazio na konju, po buri i po kiši, s Bertrandom
brežuljke koji graniče s Rossommom, zadovoljan što vidi dugu liniju engleskih vatara, koje
obasjavahu cijelo obzorje od Frischemonta do Braine-l'Alleuda, činilo mu se da je sud kojem
je naredio doći u ugovoreni dan na ovo waterloosko polje bio točan; zaustavio je svoga konja i
ostao je neko vrijeme nepomičan, gledajući munje, slušajući gromove, i čulo se kako ovaj
fatalist baca u mrak ovu tajanstvenu riječ: »Slažemo se«. Napoleon se varao. Oni se više nisu
slagali.
Ni jednog časa nije zaklopio oči, svi sati te noći bili su za njega obilježeni radošću. Preletio
je cijelu liniju straža, zaustavljajući se ovdje-ondje da progovori s konjanicima na straži. U dva
i pol sata, kraj hougomontske šume, čuo je korak jedne kolone u hodu; pomislio je načas da
Wellington odstupa. Rekao je: - To je engleska zaštitnica koja se kreće dići logor. Zarobit ću
šest tisuća Engleza koji tek što su stigli u Ostende. - Govorio je s razmetljivošću; našao je opet
onaj zanos koji je imao prigodom iskrcavanja 1. ožujka, kad je pokazivao velikom vojvodi
oduševljenog seljaka iz huanskog zaljeva, uskliknuvši: - Vidiš, Bertrande, evo već pojačanja!
U noći sa 17. na 18. lipnja on se rugao Wellingtonu. - Tome malom Englezu treba dati lekciju
- govorio je Napoleon. Kiša je padala udvojenim pljuskom; grmjelo je dok je car govorio.
U tri i pol ujutro izgubio je jednu iluziju; časnici poslani u izviđanje javili su mu da se
neprijatelj nije ni maknuo. Ništa se nije micalo; nijedna logorska vatra nije bila ugašena.
Engleska vojska spavaše. Duboka tišina vladaše na zemlji; tutnjave je bilo samo na nebu. U
četiri sata izvidnici su mu doveli nekog seljaka; taj je seljak služio kao vodič jednoj engleskoj
konjaničkoj brigadi, vjerojatno Vivianovoj brigadi, koja je išla zaposjesti selo Ohain na
krajnjem lijevom krilu. U pet sati izvijestila su ga dva belgijska bjegunca da su maloprije
napustila svoju pukovniju i da engleska vojska očekuje bitku. - Tim bolje! - uskliknuo je
Napoleon. - Još mi je draže satrti ih nego potisnuti.
Ujutro na nasipu, koji čini ugao s putem za Plancenoit, sjahao je u blato dao donijeti iz
rossommskog majura jedan kuhinjski stol i jedan seljački stolac, sjeo, sa svežnjem slame
umjesto saga pod nogama, i raširio po stolu kartu bojišta, govoreći Soultu: - Lijepa
šahovska ploča!
Zbog noćnih kiša nisu mogle stići ujutro komore s namirnicama, pošto su bile zapale u blatne
ceste. Vojnik nije spavao, bio je mokar i gladan, no to ipak nije smetalo Napoleona doviknuti
veselo Neyu : - Kladim se na devedeset od sto za uspjeh! U osam sati donesoše caru doručak.
Car je dozvao na taj doručak nekoliko generala. Uz doručak se pričalo da je Wellington bio
nedavno na plesu u Bruxellesu kod vojvotkinje od Richmonda, i Soult, ljuti ratnik s biskupskim
licem, rekao je: - Danas će se također plesati. Car se šalio s Neyom, koji je rekao:
- Wellington neće biti toliko glup da dočeka Vaše Veličanstvo. To je bio, uostalom, carev
način. On se volio šaliti, reče Fleury de Chaboulon. Osnova njegova karaktera bila je vesela
ćud, kazaše Gourgaud. Bio je neiscrpan u šalama, koje su prije bile čudnovate nego
duhovite, spominje Benjamin Constant. Vrijedi da se čovjek zaustavi na ovim veselostima toga
diva. On je nazvao svoje grenadire »gunđalima«; on ih je štipao za uho; on ih je vukao za brk.
Car nas je neprestano zadirkivao - to je riječ jednoga od njih. Za vrijeme tajanstvenog
prijelaza s Elbe u Francusku, 27. veljače, nasred pučine, francuski ratni brik Zéphir, susretnuvši
brik Nepostojani, gdje je Napoleon bio skriven i zapitavši Nepostojanog kako Napoleon, car,
koji je još imao u tome času na svom šeširu bijelu kokardu i vrpcu posutu pčelama, što je
bio usvojio na otoku Elbi, uzeo je smijući se dozivalo i sam je odgovorio:
- Car dobro. Onaj, koji se tako smije, taj je u prisnim odnosima s događajima. Napoleon je
imao više navala tog smijeha za vrijeme doručka na Waterloou. Poslije doručka povukao se na
četvrt sata u sebe, zatim su dva generala sjela na rukovet slame s perom u ruci, s listom papira
na koljenu, i car im je govorio u pero bojnu zapovijed.
U devet sati, u trenutku kad se razvila francuska vojska u redovima i kad je stavljena u pokret
u pet kolona, divizije u dvije linije, a topništvo između brigada, s glazbom na čelu, uza svirku
počasnog poziva, s bubnjanjem bubnjeva i trubljenjem trubalja, nepregledna, radosna, more
kaciga, sablji i bajuneta na obzorju, car, uzbuđen, uskliknuo je u dva maha:
- Veličanstveno! Veličanstveno!
Od devet do deset i pol sati cijela je vojska, što izgleda nevjerojatno, zauzela položaj i
poredala se u šest linija, oblikujući da ponovimo carev izraz, »lik šest V«. Nekoliko časaka
poslije oblikovanja bojnoga fronta, usred duboke tišine na samom početku oluje, tišine
koja prethodi slomovima, vidjevši gdje u mimohodu prolaze tri bitnice od dvanaest
centimetara, odvojene po njegovoj zapovijedi iz tri korpusa d'Erlona, de Reilla i de Lobaua i
određene da započnu borbu tukući Mont-Saint-Jean na mjestu, gdje se ukrštavaju putevi iz
Nivellesa i Genappeea, car je udario Haxa po ramenu i rekao mu: - Eno dvadeset i četiri lijepe
djevojke, generale!
Siguran u uspjeh, on je sokolio dražesnim osmijehom, pri prolazu ispred njega, četu
opkopara iz prvoga korpusa, koju je bio izabrao da se zabarikadira na Mont-Saint-Jeanu čim
selo bude osvojeno. Kroz cijelu ovu vedrinu prošla je samo jedna riječ gordog sažaljenja;
videći lijevo od sebe, na mjestu gdje stoji danas jedan veliki grob, kako se okupljaju na svojim
prekrasnim konjima oni divni sivi Škoti, rekao je:
- Šteta!
Zatim je pojahao konja, pošao ispred Rossomma i izabrao za točku promatranja jedno usko
uzvišenje ledine desno od puta iz Genappeea u Bruxelles, i to je bila njegova druga postaja za
vrijeme bitke. Treća postaja, ona od sedam sati uvečer, između Belle-Alliancea i Haie-Sainta,
strahovita je; to je ovisok brežuljak, koji još i danas postoji i iza kojega je bila okupljena garda
u jednoj uvali ravnice. Oko tog brežuljka odskakivala su puščana zrna po kaldrmi čak do samog
Napoleona. Kao na Brienni, iznad njegove glave su zviždala puščana i biskajska zrna. Našlo se,
gotovo na mjestu gdje su bila kopita njegova konja, iscrvotočene tanadi, starih oštrica od sablji
i izobličenih metaka, izjedenih hrđom. Prije nekoliko godina iskopali su jednu granatu od
šezdeset, još punu, čiji se upaljač slomio upravo iznad bombe. Na ovoj posljednjoj postaji car
je govorio svome vodiču Lacostu, neprijateljskom seljaku, užasnutom, privezanom za sedlo
jednog busara, koji se osvrtao svaki put kad bi se rasprsnulo tane i koji se pokušavao sakriti iza
njega:
- Budalo! To je sramota! Ubit će te kroz leđa! Onaj, koji piše ove retke sam je našao u nizini
ovoga brežuljka, kopajući u pijesku, ostatke jedne bombe, izgrižene oksidom, od četrdeset šest
godina, kao i stare komade željeza koji su se lomili kao šiblje bazge u rukama.
Prijevoji različito nagnutih ravnica, gdje je došlo do sukoba između Napoleona i
Wellingtona, nisu više, kao što je svima poznato, ono što su bili 18. lipnja 1815. Skidajući
zemlju s ovog fatalnog polja da bi mu se imao od čega načiniti spomenik, oduzeli su mu njegov
pravi reljef, i povijest, zbunjena, ne zna se više snaći na njemu. Da bi uveličali to polje, izobličili
su ga. Wellington, kad je poslije dvije godine ponovno vidio Waterloo, uskliknuo je: - Izmijenili
su mi moje bojište! Tamo, gdje se danas nalazi debela piramida od zemlje s lavom na
njezinu vrhu, bio je jedan greben, i on se prema nivelleskom putu spuštao kosom niz koju se
moglo silaziti, ali sa strane ceste, koja vodi u Genappee, bila je gotovo strmina. Visina ove
strmine može se odmjeriti još danas, prema visini uzvišenja dviju velikih grobnica, koje
ograđuju s obje strane put iz Genappeea u Bruxelles. Jedna je engleski grob nalijevo, druga je
njemački grob nadesno. Francuskog groba nema. Za Francusku je cijela ova ravnica bila jedna
raka. Hvala tisućama i tisućama tovara zemlje koja je upotrijebljena da se digne humak od sto
pedeset stopa visine i pola milje površine; visoravan Mont-Saint-Jeana je danas pristupačna
blagim usponom. Na dan bitke, napose sa strane Haie-Sainta, prilaz je bio neravan i strm. Tu je
strmina tako naglo padala da engleski topovi nisu vidjeli ispod sebe majur, koji leži na dnu
doline, a tu je baš bilo središte borbe. Na noć prije 18. lipnja 1815. kiše su još više razrovale
ovu strminu, a blato je otežavalo put na uzbrdicu i trebalo je ne samo puzati nego i propadati.
Uzduž grebena visoravni protezala se neka vrsta rova, koji daleki promatrač nije mogao ni
naslutiti.
Kakav je bio taj rov? Recimo, Braine-l'Alleud je jedno belgijsko selo, a Ohain drugo. Ova
dva sela, oba sakrivena u udubinama zemljišta, spojena su putem od otprilike milje i pol, koji
prolazi kroz valovitu ravnicu i često ulazi i prodire kroz brežuljke kao brazda, što mu čini da na
nekim mjestima postaje prava jaruga. Godine 1815., kao i danas, taj je put presijecao greben
visoravni Mont-Saint-Jeana između dvaju puteva, genappeeskog i nivelleskog; samo je on
danas sravnjen s ravnicom, a tada je bio usječen put. Uzeli su njegova dva bedema za zajednički
grob i učinili spomenik. Ovaj je put bio i još je i danas zapravo kao neki jarak na jednom svom
dijelu; jarak koji je ponekad izdubljen i dvanaest stopa, a čije su se suviše strme strane ovdje-
ondje rušile, osobito zimi i pod hladnim kišama. Tu se događahu nesreće. Put je bio tako tijesan
pri ulazu u Braine-l'Alleude da su tu jednog prolaznika pregazila teretna kola, kako je zapisano
na križu od kamena koji stoji do groblja, navodeći i ime pokojnika, gospodina
Bernarda Debryja, trgovca u Bruxellesu, i dan nesreće, veljaču 1637. 3
Put je bio tako dubok na visoravni Mont-Saint-Jeana da je jednog seljaka, Mathieua
Nicaisea, tu zgnječio g. 1733. brijeg, koji se odronio, kako je svjedočio jedan drugi križ od
kamena, čiji je gornji dio propao prilikom krčenja, no čije se izvaljeno podnožje još i danas vidi
na strmini lijevo od ceste između Haie-Sainta i majura Mont-Saint-Jeana. Na dan bitke, ovaj
usječeni put, ničim obilježen, na samom vrhu Mont-Saint-Jeana, brazda skrivena u zemlji, bio
je nevidljiv, to jest strahovit.

VIII.

Car postavlja jedno pitanje vodiču Lacostu

Dakle, ujutro pred samu bitku na Waterloou Napoleon je bio zadovoljan.

Išao je ravno; nacrt bitke koji je zamislio, kako smo se uvjerili, bio je uistinu dostojan
divljenja.
Kad se već jednom boj zametnuo, njegovi vrlo različiti obrati, otpor Hougomonta, otpor
Haie-Sainta, Bauduinova smrt, Foy izbačen iz bitke, neočekivana zidina o koju se slomila
Soyeova brigada, fatalna lakomislenost Guilleminota, koji nije imao ni eksploziva ni vreća s
barutom, propadanje bitnica u blato, petnaest topova bez pratnje, koje je Uxbridge bacio na
jednu uvaljenu stazu, slabo djelovanje bomba koje su padale u engleske redove i tu se zabadale
u zemlju raskvašenu od kiša, uspijevajući samo dizati vulkane od blata, tako da
umjesto ubojitoga gvožđa prskaše na sve strane samo blato, beskorisnost Piréove demonstracije
na Braine-l'Alleudu, sve ovo konjaništvo, petnaest eskadrona, gotovo uništeno, englesko desno
krilo slabo uznemireno, lijevo krilo slabo načeto, začudni Neyev nesporazum da skupi, umjesto
da razrijedi, četiri divizije prvoga korpusa, dubina od dvadeset sedam redova i fronta od dvije
stotine ljudi, predani tako gvozdu i olovu, užasne rupe od granata u ovim masama, poremećene
napadačke kolone, bitnica ukoso od njih naglo otkrivena na njihovu boku, Bourgeois, Donzelot
i Durutte u neprilici, Quiot odbijen, poručnik Vieux, Herkul koji je izašao iz politehničke škole,
ranjen u času kad razvaljivaše sjekirom vrata na Haie-Saintu pod vatrom, koju sipaše naniže
engleska barikada, kao zapreka na zavoju puta iz Genappeea u Bruxelles, Marcognetova
divizija upala između pješaštva i konjaništva, puškarana u žitu takoreći na dohvat ruke, od Besta
i Packa, sasječena sabljama od Ponsombyja, jedna bitnica od sedam topova prikovana na
mjestu, knez od Sax-Weimara, koji je držao i čuvao uza sve napore grofa od Erlona,
Frischemonta i Smohaina, zastava 105. pukovnije oteta, zastava 45. pukovnije oteta, onaj crni
pruski husar zaustavljen od izvidnice leteće kolone, a ta je kolona brojila tri stotine lovaca koji
su krstarili po zaravanku između Wavra i Plancenoita, uznemirujuće stvari koje je ovaj
zarobljenik rekao, Grouchyevo zakašnjenje, petnaest stotina ljudi poginulih za nepun sat u
hougomontskom voćnjaku, osamnaest stotina ljudi koji su popadali za još manje vremena oko
Haie-Sainta, svi ti burni događaji, prolazeći kao gusti oblaci bitke ispred Napoleona, jedva su

3
Evo natpisa:
OVDJE JE ZDROBLJEN
PO NESREĆI
POD KOLIMA
GOSPODIN
BERNARD DE BRYE
TRGOVAC U BRUXELLESU
(nečitljivo) VELJAČE 1637.
pomutili njegov pogled i nisu nimalo zamračili ovo carsko sigurno lice. Napoleon je bio vičan
gledati rat netremice; nikada on nije, broj po broj, zbrajao bolne pojedinosti; brojevi su njemu
općenito malo značili, samo neka dadu zbroj koji se zove pobjeda; ako početak skrene u stranu,
to ga nije smetalo, njega, koji je za sebe vjerovao da je gospodar i da ima u ruci svršetak; on
je znao i čekati i postupao je prema usudu kao jednak prema jednakome. Izgledalo je kao da
kaže sudbini: Ti se nećeš usuditi.
Napola svjetlost, a napola sjenka, Napoleon se osjećao zaštićenim u dobru, a snošljivim u
zlu. Imao je, ili je vjerovao da ima za sebe, tajni dogovor, moglo bi se gotovo kazati tajno
suučesništvo s događajima, ravno starinskoj neranjivosti.
Ipak, kad čovjek ima za sobom Berezinu, Leipzig i Fontainebleau, čini se da bi morao
zazirati od Waterlooa. Na dnu neba postaje vidljivo tajanstveno mrštenje obrva.
U času kada je Wellington stao odstupati, Napoleon zadrhta. Primijetio je najednom kako se
visoravan Mont-Saint-Jeana ispražnjava i kako iščezava fronta engleske vojske. Ona se je
pribirala, ali je izmicala. Car se napola uzdiže u svom stremenju. Munja pobjede preleti
njegovim očima. Wellington pritisnut uz soignesku šumu i satrt, to je značilo da je Francuska
stala konačno Engleskoj nogom za vrat; to je bio osvećen Crecy, Poitiers, Malplaquet i
Ramillies. Čovjek Marenga zbrisao je Azincourt.
Tada car, snujući strašan obrat, prošeta posljednji put svoj dalekozor po svim točkama
bojišta. Njegova garda, s puškom do nogu iza njega, gledala ga je odozdo s nekom vrstom
pobožnosti. On je razmišljao: ispitivao je nagibe, bilježio kose, istraživao šumarak, polje ječma,
stazu; činilo se da broji svaki grm. On pogleda, i malko se okom na njima zaustavi, engleske
barikade na dva puta, dvije široke gomile povaljenih cjepanica, barikada na genappeeskom putu
iznad Haie-Sainta, naoružana s dva topa, jedina od cijelog engleskog topništva koja su mogla
dosegnuti daleki kraj bojišta, i barikada na nivelleskom putu, gdje su se ljeskali holandeški
bodovi Chasseove brigade. On primijeti kraj ove barikade staru kapelicu Sv. Nikole, bijelo
okrečenu, koja se nalazi na uglu prijekog puta u Braine-l'Alleud. Napoleon se nagnuo i stao
poluglasno govoriti vodiču Lacostu. Vodič odmahnu glavom, poričući, vjerojatno podmuklo.
Car se ispravi i zadubi se u misli.
Wellington je uzmaknuo. Sada je samo trebalo da se ovaj uzmak dovrši razbijanjem.
Napoleon, okrenuvši se naglo, uputi jednoga glasonošu da pohita što mu konj brže može u
Pariz i da tamo javi da je bitka već dobivena. Napokon je bio jedan od onih genija od kojih
dolazi grmljavina.
On je pronašao svoj grom.
Dade nalog Milhaudovim oklopnicima da osvoje visoravan Mont-Saint-Jeana.

IX.

Neočekivano

Bilo ih je tri i pol tisuće. Činili su frontu od četvrt milje. To su bili golemi ljudi na
gorostasnim konjima. Njih je bilo dvadeset i šest eskadrona, a imali su za sobom da ih podupre
Lefebvre-Desnouettesovu diviziju, šest stotina biranih oružnika, gardijske lovce,
jedanaest stotina devedeset i sedam ljudi, i gardijske kopljanike, osam stotina osamdeset
kopalja. Nosili su kacigu bez konjskog repa i oklop od kovanog željeza s pištoljem u kožnatim
kesama o remenu i s dugačkom sabljom posjeklicom. Toga jutra im se divila cijela vojska kada
su došli u devet sati s trubačima, koji su trubili sa svim glazbama, koje svirahu Bdijemo nad
spasom carstva, došli u gustoj koloni, s jednom svojom bitnicom na boku, a s drugom u sredini
da se razviju u dva reda između genappeeskog i frischemontskog puta i da zauzmu svoje mjesto
za bitku u onoj silnoj drugoj liniji koju je Napoleon tako vješto sastavio, a koja je, imajući na
svom lijevom krilu Kellermannove oklopnike i na svom desnom kraju Milhaudove oklopnike,
imala, takoreći, dva krila od željeza.
Pobočnik Bernard donio im je carsku zapovijed. Ney trgne svoju sablju i postavi se na čelo.
Golemi se eskadroni zanjihaše.
Tada se pružio golem prizor.
Sve ovo konjaništvo s izvučenim sabljama, razvijenih zastava, uz trubljenje trubalja,
postrojeno u divizijsku kolonu, siđe u istome mahu i kao jedan čovjek, s nepogrešnošću drevne
tučne sprave, koja prolama bedem, niz brežuljak Belle-Alliance, sjuri se u smrtonosnu
dubinu, gdje je izginulo već toliko ljudi, iščezne tu u dimu, a zatim, izlazeći iz ovog zasjenka,
pojavi se s druge strane doline, vazda na okupu i zbijena, penjući se brzim kasom kroz oblak
karteča, koji se nad njom provalio, uza strahovito blatnu kosu visoravni Mont-Saint-Jaana.
Oni su se penjali, mrki, puni prijetnje, hladni kao stijena; u razmacima između puščane i
topovske paljbe čuo bi se gromki topot. Kako su bile dvije divizije, bile su i dvije kolone;
Wathierova divizija bila je nadesno, Delordova divizija bila je nalijevo. Izdaleka se čovjeku
činilo da vidi gdje se pružaju prema grebenu visoravni dvije goleme zmije od čelika. To prođe
kroz bitku kao divno čudo.
Ovakvo nešto svijet nije vidio otkako je teško konjaništvo zauzelo veliku moskovsku redutu;
Murat nije bio tu, ali je tu bio Ney. Činilo se da se ova masa pretvorila u neko čudovište i da
sva odiše samo jednom dušom. Svaki eskadron se vijugao i nadimao kao polipova hvataljka.
Primjećivali su se kroz silan dim, koji je tu i tamo bio razderan. Mješavina kaciga, uzvika,
sabalja, olujno previjanje konjskih sapi uz tresak i vrisak trublje, uredan i strahovit lom; povrh
toga oklopi kao ljuske na aždaji.
Ove priče se čine kao iz nekog drugog doba. Nešto nalik na ovo priviđenje javljalo se bez
sumnje u starim orfičkim epopejama, gdje se priča o ljudima konjima, o drevnim hipantropima,
titanima s ljudskim licem i konjskim grudima, koji su se u trku popeli na Olimp,
grozni, neranjivi, uzvišeni; bogovi i životinje.
Čudnovato brojno podudaranje - dvadeset šest bataljuna imalo je dočekati dvadeset šest
eskadrona. Iza grebena visoravni, u prisjenku prikrivene bitnice, čekalo je englesko pješaštvo,
svrstano u trinaest karea, dva bataljuna na jedan kare, i u dvije divizije, sedam u prvoj, šest u
drugoj, s kundakom o ramenu, nišaneći na ono što ima doći, spokojni, nijemi, nepomični. To
pješaštvo nije moglo vidjeti oklopnike, a ni oklopnici nisu mogli vidjeti njega. Ono je slušalo
kako raste ova plima ljudi. Ono je čulo gdje biva sve glasniji topot od tri tisuće konja,
naizmjenično i ravnomjerno udaranje kopita u brzom kasu, udaranje oklopa o oklop, zveket
sabalja i neku vrstu okrutnog daha. Tu zavlada strahovita tišina, a zatim, u jednom mahu, duga
povorka uzdignutih ruku sa zamahnutim sabljama pojavi se iznad grebena i kacige, i trublje, i
zastave, i tri tisuće glava sa sijedim brcima, uz poklik Živio car!, sve to konjaništvo izbi na
visoravan, i to je bilo nalik na dolazak potresa.
Najednom, tragična stvar, lijevo od Engleza, nama nadesno, čelo kolone oklopnika prope se
s užasnom vikom. Stigavši na najvišu točku grebena, neobuzdani, predavši se do kraja svome
bijesu i svome trku za istrebljenjem pješačkih karea i topova, oklopnici su u tom času ugledali
između sebe i Engleza jedan jarak, jednu jamu. To je bio ohainski usječeni put.
Trenutak je bio grozan. Pred njima jaruga, neočekivana, razjapljena, strmoglava pod
konjskim nogama, duboka dva hvata između svoga dvostrukoga bedema; drugi red gurnu u nju
prvi, a treći ugura drugi; konji se propinjahu na stražnje noge, bacahu se unazad, padahu na sapi,
utiskivahu se sa sve četiri noge u zraku, mrveći i valjajući konjanike, nije bilo nikakvog načina
da se uzmakne, cijela kolona je letjela kao izbačeno tane, sila zahuktana da šatre Engleze
satiraše Francuze, neumoljiva se jama mogla predati samo tako ako se zaspe, konjanici i konji
survaše se u nju izmiješani, razmrskavajući se jedni o druge, čineći samo jedno meso u toj
provaliji i kad je ova jama bila puna živih ljudi, stadoše gaziti preko njih i ostali. Gotovo jedna
trećina Duboisove brigade stropoštala se u ovaj bezdan.
 Ovo je bio početak gubitka bitke.
Jedna domaća predaja, koja očigledno pretjeruje, kaže da se dvije tisuće konja i petnaest
stotina ljudi pokopalo u ohainskom usječenom putu. U taj su broj vjerojatno uračunati i svi
ostali leševi koji su bačeni u ovu jarugu sutradan nakon borbe.
Zabilježimo uzgred da je ta Duboisova brigada, koja je tako kobno nastradala, jurišajući
zasebno, jedan sat prije toga otela zastavu lüneburškog bataljuna.
Napoleon, prije nego što je naredio ovaj juriš Milhaudovih oklopnika, ispitivao je zemljište,
ali nije mogao vidjeti ovaj usječeni put, koji čak nije pravio ni jednu boru na površini visoravni.
Ipak, upozoren i opomenut malom bijelom kapelicom na nivelleskom putu, stavio je
jedno pitanje vodiču Lacostu, vjerojatno o mogućnosti kakve zapreke. Vodič je odgovorio da
je nema. Gotovo bi se moglo reći da je Napoleonova katastrofa proizašla iz tog mahanja glavom
jednog seljaka.
Još su se morale dogoditi i druge kobne neizbježnosti.
Je li bilo moguće da Napolecn dobije ova bitku? Mi odgovaramo: nije. Zašto? Zar radi
Wellingtona? Zar radi Bltichera? Ne. Radi Boga. Bonaparte pobjednik na Waterloou - to više
nije bilo u zakonu devetnaestog stoljeća. Pripremao se drugi niz događaja, u kojem za
Napoleona nije više bilo mjesta. Neugodno raspoloženje događaja već se dugo pokazivalo.
Bilo je vrijeme da padne taj golemi čovjek.
Pretjerana težina ovog čovjeka kvarila je ravnotežu u ljudskom udesu. Ova ličnost sama za
sebe značila je više nego svemirska grupa. Ova prebujnost sve ljudske životnosti, sabrane u
jednoj jedinoj glavi, svijet koji se popeo u mozak jednog čovjeka, to bi bilo smrtonosno po
civilizaciju da je potrajalo. Bio je nastupio trenutak za višnju nepodmitljivu jednakost da kaže
svoju riječ. Vjerojatno je su se počela i elementi o kojima ovise pravila gravitacije u moralnom,
kao i u materijalnom poretku, morali nekome potužiti. Krv koja se puši, prepuna groblja, majke
u suzama, to su strahovite optužbe. Ima - kad zemlja trpi od prevelikog tereta - tajanstvenih
jecaja u mraku, koje čuje Provalija. Napoleon je bio optužen u beskrajnosti, i njegov pad je bio
riješen. On je smetao Bogu.
Waterloo nije bitka; to je promjena svemirskog fronta.

X.

Visoravan Mont-Saint-Jean

U isto vrijeme, kad i usječeni put, otkrila se i bitnica.

Šezdeset topova i trinaest karea kosilo je oklopnike na dohvat ruke. Neustrašivi general
Delord pozdravi vojnički englesku bitnicu.
Sve leteće englesko topništvo svrstalo se u trku u kare. Oklopnici nisu imali ni časa da
odahnu. Nedaća s usječenim putem desetkovala ih je, ali nije učinila da klonu duhom. Oni su
bili od onih ljudi koji, manji na broju, rastu srcem.
Jedina Wathierova kolona je stradala u nedaći; Delordova kolona, koju je Ney dao skrenuti
nalijevo, kao da je predosjećao zamku, stigla je cijela.
Oklopnici nasrnuše na engleske postave.
Polegli na konjima, s opuštenim uzdama, sa sabljom u zubima, s pištoljima u obje ruke,
takav je bio napad.
Ima trenutaka u bojevima kada duša očvrsne čovjeka dotle da izmijeni vojnika u kip, i kada
se sve njegovo meso pretvara u stanac kamen. Engleski bataljuni, pod mahnitim naletom, ne
makoše se s mjesta. Tada se dogodi grozno.
Sve strane engleskih karea bile su napadnute u isti mah. Okruži ih bjesomučni vrtlog. Ovo
hladno pješaštvo nije ni okom trepnulo. Prvi red, klečeći na jednom koljenu, dočekivaše
oklopnike na bodove, drugi red ih gađaše iz pušaka, iza drugog reda topnici punjahu
topove, front karea se otvarao, propuštao izljev gvožđa i olova i opet se zatvarao. Oklopnici
odgovarahu gaženjem. Njihovi visoki konji se propinjahu, zakoračavahu redove, skakahu preko
bodova i padahu, divovski, usred ova živa četiri zida. Granate su pravile rupe među
oklopnicima, oklopnici otvarahu prozore među Englezima. Cijeli redovi ljudi nestajahu pod
kopitima. Bodovi se zabadahu u trbuhe ovih kentaura. To je bilo uzrok grdnim ranama, kakve
se nisu drugdje viđale. Karei, izjedani ovim pomamnim konjaništvom, zbijahu se na mjestu.
Neiscrpni u gvožđu i olovu, oni su praskali posred napadača. Izgled ove borbe bio je
monstruozan. Ovi karei nisu više bili bataljuni, već krateri; ovi oklopnici nisu više bili
konjaništvo, već oluja. Svaki kare je bio vulkan napadnut od oblaka; lava se borila s gromom.
Krajnji kare na desnom krilu, najizloženiji od svih, istaknut, bio je uništen u prvim sudarima.
Bio je sastavljen od 75. highlanderske pukovnije. Gajdaš u sredini, dok se svijet klao oko njega,
obarajući u dubokom nehaju svoje melankolično oko, puno odsjeva šuma i jezera, sjedeći na
bubnju, sa svojim škotskim gajdama pod pazuhom, svirao je planinske pjesme. Ovi Škoti
umirahu misleći na Ben Lothiana kao što su se Grci sjećali Argosa. Sablja jednog oklopnika,
odsjekavši gajde i ruku koja ih je držala, prekide pjesmu ubivši svirača.
Oklopnici, razmjerno malobrojni, smanjeni katastrofom kod jaruge, imali su tu protiv sebe
gotovo cijelu englesku vojsku, ali oni su se umnožavali, jer je svaki čovjek vrijedio za
desetoricu. Međutim, nekoliko hannoverskih bataljuna popusti. Wellington to opazi i pomisli
na svoje konjaništvo. Da je i Napoleon u tom istom času mislio na svoje pješaštvo, bio bi dobio
bitku. Ta zaboravnost je bila njegova velika, fatalna pogreška.
Najednom oklopnici, napadači, osjetiše da su napadnuti. Englesko konjaništvo im udari s
leđa. Pred njima karei, za njima Somerset; Somerset, to je bilo četrnaest stotina draguna
gardista. Somerset je imao na svom desnom krilu Dornberga s njemačkim lakim
konjaništvom, a na svom lijevom krilu Tripa s belgijskim konjanicima,
oboružanim karabinkama; oklopnici, napadnuti s boka i s čela, sprijeda i straga, od pješaštva i
od konjaništva, morali su se oduprijeti na sve strane. Što je to bilo za njih? Oni su bili vihor.
Hrabrost je postala neopisiva.
Osim toga, imali su za sobom bitnicu koja je bez prestanka grmjela. I to je trebalo da bi ovi
ljudi mogli biti ranjeni u leđa. Jedan od njihovih oklopa, probušen na lijevoj plećki biskajskim
zrnom, nalazi se u zbirci koja se zove Waterlooski muzej.
Za takve Francuze potrebni su bili upravo ovakvi Englezi.
To više nije bila gužva, to je bila sjena, bijes, vrtoglava jarost duša i hrabrosti, uragan mačeva
munja. U jednom trenutku od četrnaest stotina draguna gardista ne osta više od osam stotina;
Fuller, njihov potpukovnik, pade mrtav. Ney doleti s kopljanicima i s lovcima Lefebvre-
Desnouettesa. Visoravan Mont-Saint-Jeana bijaše zauzeta, vraćena i opet zauzeta. Oklopnici
napuštahu konjaništvo da se vrate pješaštvu, bolje reći sva ova strahovita gužva se hvatala za
gušu, ne puštajući jedan drugoga. Karei su se neprestano držali. Tu se ponovilo dvanaest
juriša. Neyu su ubijena četiri konja pod njim. Polovica oklopnika ostade na visoravni. Ova
borba je trajala dva sata.
Engleska vojska je njome bila duboko pokolebana. Izvan je svake sumnje da bi da nisu bili
oslabljeni u svom prvom sudaru nedaćom s usječenim putem, oklopnici prolomili sredinu i
odlučili pobjedom. Ovo izvanredno konjaništvo skamenilo je Clintona, koji je vidio Talaveru i
Badajoza. Wellington, do tri četvrtine pobijeđen, junački se divio. On govoraše poluglasno: -
Splendid (uzvišeno)!
Oklopnici uništiše sedam karea od trinaest, uzeše ili onesposobiše šezdeset topova i oteše
engleskim pukovnijama šest zastava, koje tri oklopnika i tri gardijska lovca odnesoše caru pred
majur Belle-Alliance.
 Wellingtonov položaj bio se pogoršao. Ova čudnovata bitka bila je kao neki dvoboj između
dva zavađena ranjenika, koji, svaki sa svoje strane, neprestano boreći se i opirući se, gube svoju
krv. Koji će prvi pasti od dvojice?
Borba na visoravni se nastavljala.
Dokle su prodrli oklopnici? To ne bi nitko znao reći.
Pouzdano je to da su sutradan poslije boja nađeni mrtvi jedan oklopnik i njegov konj u
skeletu od velike vage za vaganje kola na Mont-Saint-Jeanu, na samoj točki gdje se presijecaju
i susreću četiri puta iz Nivellesa, Genappeea, La Hulpa i Bruxellesa. Ovaj konjanik je
dakle, probio engleske linije. Jedan od ljudi koji su odnijeli njegovo truplo još živi na Mont-
Saint-Jeanu. Zove se Dehaze. Imao je tada osamnaest godina.
Wellington je osjećao da se ljulja. Kriza je bila blizu.
Oklopnici nisu nimalo uspjeli, ako uzmemo da središte nije bilo probijeno. Pošto su svi imali
visoravan, nije je imao zapravo nitko, i ustvari je ona ostajala najvećim dijelom u engleskim
rukama. Wellington je držao selo i najviše ravnicu. Ney je držao samo greben i kosu. Činilo se
da su obje strane pustile korijenje u ovo zlokobno tlo.
Ali oslabljenje Engleza izgledalo je neizlječivo. Krvarenje ove vojske bilo je strahovito.
Kempt, na lijevom krilu, tražio je pojačanje. - Nema ga - odgovarao je Wellington - neka
pogine! Gotovo u istom času - jedinstvena komparacija koja ocrtava izcrpljenost obiju vojski -
Ney je tražio pješaštvo od Napoleona i Napoleon je uzviknuo: - Pješaštva? Gdje ću ga uzeti?
Da ga pravim?
Pa ipak, engleska je vojska bila više načeta. Bijesni naleti ovih velikih eskadrona s oklopima
od gvožđa i s prsima od čelika satrli su pješaštvo. Nekoliko ljudi oko jedne zastave označavalo
je mjesto jedne pukovnije; ponekim bataljunom zapovijedao je samo satnik
natporučnik; Altenova divizija, koja je već bila nagrđena na Haie-Saintu, bila je gotovo
uništena; neustrašivi Belgijanci iz Van Kluzove brigade pokrivahu svojim lešinama raž uzduž
nivelleskog puta; nije preostao gotovo nitko od onih holandeških grenadira koji su se 1811.,
izmiješani u Španjolskoj s našim redovima, borili protiv Wellingtona i koji su se 1815., na strani
Engleza, borili protiv Napoleona. Gubitak u časnicima bio je znatan. Lord Uxbridge, koji je
sutradan dao pokopati svoju nogu, imao je smrskano koljeno. Ako su s francuske strane, u
ovoj borbi oklopnika, Delord, Lheritier, Colbert, Dnop, Travers i Blanchard bili onemogućeni,
s engleske je strane bio Alten ranjen, Barne je bio ranjen, Delancey je poginuo, Van Meeren je
poginuo, Ompteda je poginuo, cijeli Wellingtonov stožer je bio desetkovan, i Engleska je imala
gori dio u ovoj krvavoj ravnoteži. Druga gardijska pješačka pukovnija izgubila je pet
potpukovnika, četiri satnika i tri zastavnika; prvi bataljun 30. pješačke pukovnije izgubio je
dvadeset četiri časnika i sto dvanaest vojnika; 79. gorska pukovnija imala je dvadeset
četiri časnika ranjena, osamnaest časnika mrtvih. Cumberlandovi hannoverski husari, jedna
cijela pukovnija, na čelu sa svojim pukovnikom Hackeom, koji je kasnije bio suđen i lišen čina,
okrenuli su konje pred gužvom i pobjegli u soignesku šumu, sijući nered sve do
Bruxellesa. Komora, kola za streljivo, prtljaga, pokrivena kola puna ranjenika, videći da
Francuzi dobivaju zemljišta i da se približavaju šumi, jurila su u nju glavom bez obzira;
Holandezi, sječeni od francuskog konjaništva, vikali su: Bježi! Put od Vert-Coucoua do
Groenendaela, udaljenost od gotovo dvije milje u pravcu Bruxellesa, bio je, po
pričanju svjedoka koji su još živi, zakrčen bjeguncima. Ova panika je bila tolika da je zahvatila
kneza od Condea u Malinesu i Luja XVIII. u Gandu. Izuzev slabe pričuve, poredane iza
previjališta, koje je bilo namješteno u majuru Mont-Saint-Jeana, i Vivianove i Vandeleurove
brigade, koje su štitile s boka lijevo krilo, Wellington više nije imao konjaništva. Mnoge bitnice
ležahu bez postolja. Ove činjenice priznaje Siborne; i Pringle, pretjerujući katastrofu, ide dotle
da kaže da je englesko-holandska vojska bila svedena na trideset četiri tisuće ljudi.
Željezni vojskovođa bijaše spokojan, ali njegove usne bijahu bez kapi krvi. Austrijski
povjerenik Vincent i španjolski povjerenik Alava, prisustvujući bitci u engleskom stožeru,
mišljahu da je genralissimus propao. U pet sati Wellington izvadi svoj sat i čulo se gdje je
promrmljao ovu mračnu riječ: - Blücher, ili noć!
Otprilike u istom času zablista jedan daleki red bodova na visovima sa strane Frischemonta.
Ovdje nastupa rasplet ove divovske drame.

XI.

Slaba volja Napoleonu, dobra volja Bülowu

Poznato je, kako se Napoleon ljutito prevario; nadao se Grouchyju, a naišao je Blücher; smrt
mjesto života.
Sudbina poznaje ovakvih preokreta; očekuje se prijestolje svijeta; ugleda se Sveta Helena.
Da mu je mali pastir, koji je služio kao vodič Bülowu, natporučniku Blücherovu, savjetovao
da provali iz šume iznad Frischemonta radije nego ispod Plancenoita, oblik devetnaestog
stoljeća bio bi možda drugačiji. Napoleon bi bio dobio bitku na Waterloou. Svakim
drugim putem osim ispod Plancenoita pruska bi vojska dospjela do jaruge preko koje nije
moglo topništvo i Bülow ne bi stigao.
Jedan sat zakašnjenja, to izjavljuje pruski general Muffling, i Blücher ne bi više našao
Wellingtona na nogama; »bitka bi bila izgubljena«. Bilo je vrijeme, vidi se da Billow stigne.
On je, uostalom, bio jako zakasnio. Logorovao je u Dion-le-Montu i krenuo zorom. Ali
putevi su bili neprohodni i njegove su divizije propadale u blato. Kolosijeci su dopirali do
osovina topovskih kotača. Osim toga, trebalo je prijeći Dylu na uskom wavreskom mostu, a
ulicu kojom se prilazi tome mostu Francuzi su bili zapalili; komorska i topovska kola, ne
mogavši proći između dva reda kuća u plamenu, morala su čekati dok se ne ugasi požar. Bilo
je podne, a Bülowljeva izvidnica još nije mogla stići do Chapelle-Saint-Lamberta.
Da je borba počela dva sata prije, ona bi se bila završila u četiri sata i Blücher bi naišao na
bitku dobivenu od Napoleona. Takve su te goleme slučajnosti, odgovarajući nečem beskrajnom
izvan našeg domašaja.
O podne je car, prvi sa svojim dalekozorom, spazio na rubu obzorja nešto što je zadržalo
njegovu pozornost. Rekao je: - Vidim dolje neki oblak, koji mi se čini da je vojska.
Onda je zapitao vojvodu od Dalmacije: - Soulte, što vidite vi od Chapelle-Saint-Lamberta?
Maršal je, upirući pogled, odgovorio: - Četiri pet tisuća ljudi, Sire. Vjerojatno Grouchy.
Ipak je to ostajalo nepokretno u magli. Svi dalekozori stožera proučavali su »oblak« koji je
car primijetio. Neki su govorili: To su kolone koje počivaju. Većina je rekla: To je drveće. Istina
je da se oblak nije pomicao. Car je poslao na izviđanje prema toj nejasnoj točki Domonovu
diviziju lakoga konjaništva.
Bülow se zapravo nije micao. Njegova izvidnica bila je vrlo slaba i nije mogla ništa. Morao
je čekati glavni dio vojske, a imao je i nalog da se pribere prije nego što se razvije za borbu; ali
u pet sati, videći Wellingtona u opasnosti, Blucher naredi Bülowu da prijeđe u napad i
izreče ovu značajnu riječ: - Treba dati zraka engleskoj vojsci! Malo iza toga Losthinova,
Hillerova, Hackeova i Rysselova divizija razviše se pred Lobauovim korpusom, konjaništvo
kneza Vilima Pruskog provali iz pariške šume. Plancenoiot je bio u plamenu i pruska tanad
stadoše pljuštati sve do redova garde koja je stajala u pričuvi iza Napoleona.

XII.

Garda
 Sve ostalo je poznato: napad jedne treće vojske, raštrkana bitka, osamdeset i šest topovskih
usta, koja grme sva odjednom, Pirch, koji stiže zajedno s Bulowom, Zietenovo konjaništvo,
koje je Blucher poveo osobno, Francuzi odbačeni, Marcognet očišćen s ohainske
visoravni, Durutte izbačen iz Papelotta, Donzelot i Quiot uzmiču, Lobau u unakrsnoj vatri,
jedna nova bitka, koja se razvijala u samo spuštanje noći i napadala na naše otkrivene
pukovnije, cijela engleska linija prelazeći u napadaj i gurana naprijed, divovski proboj načinjen
u francuskoj vojsci, englesko gvožđe i olovo potpomažući uzajamno prusko gvožđe i olovo,
istrebljivanje, katastrofa s fronta, katastrofa s boka, i garda koja ulazi u borbu u tom užasnom
rušenju svega.
Kako je osjećala da ide poginuti, klicala je: Živio car! U povijesti nema ništa potresnije od
ove agonije, koja se razbuktavala u poklicima. Nebo je bilo cijeli dan oblačno. Najednom, u
tom istom času, bilo je osam sati uvečer, oblaci na obzorju se ukloniše i pustiše da prođe kroz
brijestove nivelleskog puta veliko kobno crvenilo sunca, koje je zalazilo. Na Austerlitzu se
vidjelo kada se rađalo.
Svakim gardijskim bataljunom zapovijedao je za ovaj rasplet po jedan general. Friant,
Michel, Roguet, Harlet, Mallet, Poret de Morvan bili su tu. Kada se pojaviše visoke kape
gardijskih grenadira sa širokom zvijezdom s orlom, simetrične, u redu, mirne, divne, u magli
ove gužve, neprijatelja prože poštovanje prema Francuskoj; činilo se da se vidi kako ulazi
dvadeset pobjeda na bojište, u punom naletu, i oni koji su bili pobjednici, osjećajući se
pobijeđeni, ustuknuše; ali Wellington uzviknu: - Na noge, gardisti, gađajte ravno! Crvena
pukovnija engleskih gardista, polegla iza živice, diže se, oblak gvožđa i olova prorešeta
trobojnu zastavu koja podrhtavaše oko naših orlova, svi srnuše, i započe krajnji pokolj. Carska
garda osjeti kako u mraku oko nje vojska popušta i silno kolebanje poraza; ona začu Bježi! i s
bijegom iza sebe nastavi napredovati, sve više i više tučena na glavu i umirući sve više, na
svakom koraku. Nije bilo ni neodlučnih ni plašljivih. Vojnik u ovom odredu bio je isto toliko
junak kao i general. Nijedan čovjek ne odusta od samoubojstva.
Ney, uzrujan, velik svom veličinom dobrovoljno prihvaćene smrti, isticao je svoja prsa svim
udarcima u ovoj oluji. Tu je bio pod njim ubijen peti konj. Sav u znoju, s ognjem u očima, s
pjenom na usnama, s raskopčanom odorom, s jednom svojom naramenkom napola presječenom
od udarca sablje jednog »horse-guarda«, sa svojim odlikovanjem velikog orla udubljenim od
jednog zrna, krvav, blatan, veličanstven, sa skrhanom sabljom u ruci, on je govorio: - Gledajte
kako umire maršal Francuske na bojištu! Ali uzalud. On ne pogibe. Bio je uzrujan i gnjevan.
Dobacio je Drouet d'Erlonu ovo pitanje: - Zar ti ne umireš? Vikao je usred sveg ovog topništva,
koje zatiraše šaku ljudi: - Nema dakle ništa za mene! Oh! Htio bih da mi sva engleska
tanad raznese utrobu!
Ti si bio namijenjen francuskoj tanadi, nesretni čovječe!

XIII.

Katastrofa

Uzmak iza garde bio je žalostan.

Vojska se povukla naglo, sa svih strana najednom, s Hougomonta, s Haie-Sainta, iz
Papelotta, iz Plancenoita. Iza uzvika Izdajstvo! dođe uzvik Bježi! Vojska koja se raštrkava, to
je led koji se topi. Sve popušta, lomi se, puca, plovi, kotrlja se, pada, sukobljuje se, žuri se,
hita bezobzirce. Nečuveno raspadanje. Ney pozajmljuje konja, skače na njega, i bez šešira, bez
okovratnika, bez sablje, zakrčuje bruxellesku cestu, zaustavljajući u isti mah Engleze i
Francuze. Pokušava zaustaviti vojsku, zove je natrag, grdi je, hoće spriječiti uzmak. Vojnici
bježe od njega vičući: - Živio maršal Ney!
 Dvije Duruttove pukovnije odlaze i vraćaju se užasnuste i bacane kao lopta između ulanske
sablje i puškaranja Kemptove, Bestove, Packove i Rylandtove brigade; najgora je gužva bijeg
u neredu; prijatelj ubija prijatelja da uzmogne pobjeći; eskadroni i bataljuni se lome i razbijaju
se jedni o druge, golema pjena bitke. Lobau na jednom kraju, kao Reille na drugom. Povučeni
su u bujicu. Uzalud Napoleon gradi zidove od onoga što mu ostaje od garde; uzalud troši za
posljednji napor eskadrone koji su njemu na službi. Quiot uzmiče pred Vivianom, Kellermann
pred Vandeleurom, Lobau pred Bülowom, Morand pred Pirchom, Domon i Subervic
pred knezom Vilimom Pruskim. Guyot, koji je vodio na juriš carske eskadrone, pada pod kopita
engleskih draguna, Napoleon juri u trku uzduž bjegunaca, hrabri ih, primorava, prijeti, moli.
Sva ova usta, koja su jutros vikala Živio car! ostaju zinuta; jedva da ga i poznaju. Prusko
konjaništvo, koje je došlo svježe, ustremljuje se, leti, bode, kosi, siječe, ubija, istrebljuje. Konji
se ritaju, topovi bježe; povoznici isprežu kola sa streljivom i uzimaju konje da pobjegnu;
mnoštvo pokrivenih kola prevaljenih sa četiri kotača u zraku zakrčuje put i daje prilike za
pokolj. Jedno drugo obara i baca pod noge; gazi se preko mrtvih i preko živih. Ruke lamataju
izvan sebe. Jedno mnoštvo u vrtoglavici ispunjava puteve, staze, mostove, ravnice, brežuljke,
doline, šume, zatrpane ovim uzmakom od četrdeset tisuća ljudi. Povici, očajanje, torbe i puške
pobacane u raž, prolaz koji se krči udarcima sablje, nema više drugova, nema više časnika,
nema više generala, neiskazani užas. Zieten siječe Francusku po miloj volji. Lavovi su
postali srndaći. Takav je to bio uzmak.
U Genappeeu se pokušavalo krenuti natrag, uspostaviti frontu, zaustaviti uzmak. Lobau je
prikupio tri stotine ljudi. Zabarikadiraše ulaz u selo; ali na prvu kišu pruskoga gvožđa i olova
sve opet nagne u bijeg i Lobau bude zarobljen. Još se danas vide tragovi ovog pljuska gvožđa i
olova na starom zabatu jedne kućerine od cigle desno od puta nekoliko časaka prije nego što se
uđe u Genappee. Prasi jurnuše u Genappee, bijesni bez sumnje zato što su tako malo pobjednici.
Gonjenje je bilo strahovito. Blucher je naredio istrebljenje. Roguet je bio dao taj crni primjer,
zaprijetivši smrću svakom francuskom grenadira koji mu dovede pruskog zarobljenika. Blucher
je nadmašio Rogueta. General mlade garde, Duhesme, pritisnut uz vrata jedne
genappeeske krčme, predade svoju sablju jednom Husaru Smrti, koji uze sablju i ubi
zarobljenika. Pobjeda se završila mučkim ubijanjem pobijeđenih. I trebamo žigosati, pošto smo
povijest: stari se Blücher obeščastio. Ovo zvjerstvo dovelo je poraz do vrhunca. Očajno bježanje
prijeđe Genappee, prijeđe Quatre-Bras, prijeđe Gosselies, prijeđe Frasnes, prijeđe Charleroi,
prijeđe Thuin i zaustavi se tek na granici. Jao! A tko je to tako bježao? Velika vojska.
Ova vrtoglavica, ova prepast, ovo survavanje najveće hrabrosti koja je ikada začudila
povijest, je li sve to bilo bez razloga? Ne. Sjena jedne goleme desnice pada na Waterloo. To je
dan udesa. Snaga, koja je iznad čovjeka dala je taj dan. Od toga su se ove glave
prestravljeno pognule; od toga su sve ove velike duše predale svoj mač. Oni koji su bili
pobijedili Europu, pali su satrti nemajući više ništa reći ni činiti, osjećajući u mraku neku
strahovitu prisutnost. Tako je bilo zapisano u knjigama sudbine. Toga dana se izmijenila
perspektiva ljudskog roda. Waterloo je početak devetnaestog stoljeća. Netko, kod koga
nema priziva, uzeo je na sebe to izvršiti. U bitci kod Waterlooa postoji nešto više od oblaka,
postoji meteor. Bog je prošao.
U sami mrak, u jednom polju kraj Genappeea, Bernard i Bertrand uhvatiše za skut njegova
redengota i zaustaviše jednog zbunjenog, zamišljenog, mračnog čovjeka, koji je, povučen dovle
maticom uzmaka, sjahao, uzeo pod ruku uzdu svoga konja i sa smetenim okom vraćao se sam
prema Waterloou. To je bio Napoleon, koji je pokušavao ići naprijed kao golemi mjesečar ovog
razbijenog sna.

XIV.
 Posljednji kare

Nekoliko karea garde, nepomičnih u općem uzmaku, kao stijene u vodi koja teče, držalo se
do noći. Kad se primakla noć, i smrt zajedno s njom, oni su dočekali taj dvostruki mrak i,
nepokolebljivi, pustili da ih obavije. Svaka pukovnija, odijeljena od ostalih i nemajući više veze
s vojskom razbijenom na svima stranama, umiraše za svoj račun. Oni su bili zauzeli položaj da
dadu ovu posljednju borbu, jedni na rossommskim visovima, drugi u ravnici Mont-Saint-Jeana.
Tu, napušteni, pobijeđeni, strašni, ovi mračni karei borili su se s dušom u strahovitom hropcu.
Ulm, Wagram, Jena, Friedland umirahu u njima.
U sumrak, oko devet sati uvečer, ispod zaravanka Mont-Saint-Jeana bio je ostao još jedan
kare. U toj kobnoj dolini, u podnožju ove kose na koju su se bili uzverali oklopnici, a koja je
sada poplavljena engleskim masama, pod unakrsnim paljbama pobjedničkog neprijateljskog
topništva, pod užasnom gustom kišom zrnja - borio se taj kare. Zapovijedao mu je jedan
nepoznati časnik, po imenu Cambronne. Iza svakog plotuna kare se smanjivao i odgovarao.
Odgovarao je na topovske metke puščanom vatrom, sužavajući neprestano svoja četiri
zida. Izdaleka su bjegunci, zaustavljajući se s vremena na vrijeme bez daha, slušali u mraku
ovu potmulu grmljavinu koja izdisaše.
Kad od ove legije osta samo jedna šaka, kad njihova zastava osta još samo poderanom
krpom, kada njihove puške, kojima je ponestalo metaka, ostadoše samo kao toljage, kada hrpa
lešina posta većom od žive gomile, uđe u pobjednike nekakav sveti užas oko ovih divnih
samrtnika, i englesko topništvo da dobije daha, ušuti na čas. To je bila neka vrsta počivanja.
Ovi borci imali su oko sebe nešto nalik na šuljanje sablasti, siluete ljudi na konju, crne prilike
topova, bijelo nebo koje se vidjelo kroz kotače i kroz postolja; gorostasna glava smrti,
koju junaci vazda naziru u dimu u dubini bitke, prilazila im je i gledala ih. Oni su mogli čuti u
sutonskom mraku kako se pune topovi; zapaljene lunte nalik na tigrove oči u noći učiniše krug
oko njihovih glava, svi zapaljivači engleskih bitnica primakoše se topovima i tada,
potresen, držeći krajnju minutu izvješenu iznad njihovih glava, jedan engleski general, Colville
vele jedni, Maitland kažu drugi, doviknu im: - Hrabri Francuzi, predajte se! Cambronne
odgovori: - Merde (drek)!

XV.

Cambronne

Pošto čitatelj traži da se prema njemu bude pristojan, ne može mu se ponoviti ova možda
najljepša riječ koju je jedan Francuz ikada izrekao. Zabrana da se uzvišeno unese u povijest.
Međutim, na svoju odgovornost, mi prelazimo preko te zabrane. Među svim ovim divovima
bio je jedan titan, Cambronne.
Izreći ovu riječ i onda umrijeti. Ima li išta veće! Jer htjeti umrijeti znači umrijeti, i nije krivnja
ovog čovjeka što je, zasut gvožđem i olovom, ostao ipak živ.
Čovjek, koji je dobio bitku na Waterloou nije poraženi Napoleon, niti je Wellington, koji se
povlačio u četiri sata, a očajavao u pet, niti je Blucher, koji se čak nije ni tukao; čovjek, koji je
dobio bitku na Waterloou, jest Cambronne.
Smrviti takvom riječi grom koji vas ubija, znači pobijediti.
Odgovoriti ovako katastrofi, reći ovo udesu dati ovo podnožje budućem lavu, baciti ovaj
odgovor u kišu noći, izdajničkom zidu Hougomonta, usječenom ohainskom putu. Grouchyjevu
zakašnjenju, Blücherovu dolasku, biti ironija u grobu, učiniti tako da se čovjek održi na nogama
pošto bude pao, utopiti u jednoj riječi europsku koaliciju, ponuditi kraljevima ove nužnike, koje
su već cezari poznavali, učiniti od posljednje riječi prvu, miješajući u nju bljesak
Francuske, zaključiti drsko Waterloo pokladama, dopuniti Leonidu Rabelaisom, sažeti ovu
pobjedu u jednu najvišu riječ koju je je moguće izgovoriti, izgubiti zemljište, a zadržati povijest,
poslije ovoga pokolja imati za sebe šaljivce, to je silno.
To je uvreda gromu. To dosiže eshilsku veličinu.
Cambronneova riječ stvara dojam lomljenja. To je lomljenje prsa prezirom; to je prepunost
agonije, koja eksplodira. Tko je pobijedio? Zar Wellington? Ne... Bez Blüchera bi on bio i
ubijen. Zar Blücher? Ne. Da Wellington nije bio započeo, Blücher ne bi mogao završiti.
Taj Cambronne, taj namjernik u posljednjem času, taj neznani vojnik, taj beskrajno mali u ratu
osjeća da tu ima jedna laž, laž u katastrofi, bolno udvostručavanje, i u času kad ga to dovodi do
bijesa, nude mu takvu sprdnju, život! Kako da ne skoči?
Tu su svi kraljevi Europe, sretni generali, gromovnici Jupiteri, imaju sto tisuća pobjedničkih
vojnika, a iza sto tisuća milijun, njihovi topovi sa zapaljenom luntom zijevaju, smrvili su carsku
gardu i veliku vojsku, satrli su Napoleona, ostaje još samo Cambronne; nema više nikoga da se
buni osim ovog zemaljskog crva. On će se pobuniti. Tada on traži riječ, kao što se traži mač.
Dolazi mu pjena i ta pjena - to je riječ. Pred ovom čudnovatom i plitkom pobjedom, pred ovom
pobjedom bez pobjednika, ovaj očajnik se isprsuje; on podliježe pod njenom golemošću, ali
ističe njezino ništavilo; i on čini više nego da je na nju pljunuo; i pod teretom broja, sile i
materije on nalazi u duši jedan izraz, pogani izraz. Mi ponavljamo - reći ovo, učiniti ovo, naći
ovo, znači biti pobjednikom.
Duh velikih dana ušao je u ovog nepoznatog čovjeka tom kobnom času. Cambronne je
pronašao waterloosku riječ, kao što je Rouget de l'Isle pronašao Marseljezu, nadahnućem
odozgo. Izljev božanskog vihora se odvaja i prolazi kroz ove ljude, i oni uzdrhću, i jedan od
njih pjeva najvišu pjesmu, a drugi pušta strašan krik. Ovu riječ titanskog prezira Cambronne ne
dobacuje samo Europi uime carstva, to bi bilo malo; on je dobacuje prošlosti uime Revolucije.
U Cambronneu se čuje i prepoznaje stara duša divova. Čini se da to govori Danton da riče
Kléber.
Na Cambronneovu riječ engleski glas je odgovorio: - Pali! Bitnice planuše, brežuljak se
potrese, iz svih tih ždrijela od tuča izleti posljednje bljuvanje užasnog gvožđa i olova, silan dim,
jedva pobijeljen svjetlošću mjeseca, koji se pojavio, diže se, a kad se dim razišao, nije više bilo
ničega. Strašni ostatak bio je uništen; garda je bila mrtva. Četiri zida žive tvrđave ležala su na
zemlji, jedva se razabirao ovdje-ondje koji trzaj među mrtvacima; i tako francuske legije, veće
od rimskih legija, izdahnuše na Mont-Saint-Jeanu, na zemlji mokroj od kiše i od krvi, u crnim
žitima, na mjestu gdje sada prolazi u četiri sata ujutro zviždajući i veselo šibajući bičem svoga
konja Josepha, koji nosi poštu iz Nivellesa.

XVI.

Quot libras in duce?4

Bitka na Waterloou je jedna zagonetka. Ona je jednako nejasna onima koji su je dobili kao i
onomu koji ju je izgubio. Napoleon je smatra panikom.
Blücher je njome zaslijepljen; Wellingtonu je potpuno nerazumljiva. Pogledajte samo
izvještaje. Vojna izvješća su zbunjena, tumačenja su zamršena. Jedni tepaju, drugi mucaju.
Jomini dijeli bitku na Waterloou na četiri momenta; Muffling je dijeli na tri peripetije; Charras,
iako o nekim stvarima imamo drukčije mišljenje nego on, jedini je shvatio svojim sokolovim
okom značajne poteze ove katastrofe ljudskoga genija koji se uhvatio u koštac s božanskim
slučajem. Svi ostali povjesničari zaslijepljeni su i u toj zaslijepljenosti lutaju. Munjevit dan,

4
A koliko je težak vojvoda?
zaista, rušenje vojničke monarhije, koja je na veliko zaprepaštenje kraljeva povukla za sobom
sve kraljeve - pad sile, poraz rata.
U ovom događaju, koji nosi obilježje nadčovječne nježnosti, udio ljudi nije nikakav.
Ne priznavati Waterloo Wellingtonu i Blucheru, znači li to oduzeti nešto Engleskoj i
Njemačkoj? Ne. U problemu Waterlooa ne radi se ni o toj slavnoj Engleskoj, ni o toj uzvišenoj
Njemačkoj. Hvala nebu, narodi su veliki izvan turobnih pustolovina sablje. Ni Njemačka, ni
Engleska, ni Francuska ne mogu stati u korice sablje. U ovo doba, kad je Waterloo samo zveket
sabalja, Njemačka ima Goethea, a iznad Wellingtona Engleska ima Byrona. Jedno široko
svitanje ideja je svojstveno našem stoljeću, i u toj zori Engleska i Njemačka imaju svoj
prekrasni bljesak. One su veličanstvene po onome što misle. Dizanje nivoa, koje one doprinose
civilizaciji, bitno je njihovo, ono dolazi od njih samih, a ne od slučajnosti. Ono po čemu su se
one povećale u devetnaestom stoljeću, nimalo ne izvire iz Waterlooa. Samo barbarski narodi
naglo nabujaju poslije pobjede. To je prolazna taština potoka koji je ispunila oluja. Civilizirani
narodi, osobito u vrijeme u kojem živimo, ne uznose se niti se spuštaju po dobroj ili zloj sreći
jednog vojskovođe. Njihova specifična težina u ljudskom rodu proizlazi iz nečega što je više
nego borba. Njihova čast, hvala Bogu, njihovo dostojanstvo, njihova svjetlost, njihov genij,
nisu brojevi, koje junaci i osvajači mogu staviti na nestalnu lutriju bitaka. Često je izgubljena
bitka osvojen napredak. Manje slave, više slobode. Bubanj zamukne, razum uzima riječ. To je
igra gdje dobiva onaj koji gubi. Govorimo dakle, o Waterloou hladno i s jedne i s druge
strane. Dajmo slučaju što je slučajno, a Bogu što je božje. Što je Waterloo? Zar pobjeda? Ne.
Lutrijska premija.
Premija koju je dobila Europa, a platila Francuska. Nije baš mnogo trebalo da se tu namjesti
lav. Waterloo je, uostalom, najčudnovatiji susret koji se dogodio u povijesti.
Prije svega taj Napoleon i taj Wellington. Oni nisu neprijatelji. Oni su oprečni. Nikada Bog,
koji voli antiteze, nije stvorio istaknutiju protivnost ni iznimnije suočenje. S jedne strane točna
određenost, predviđanje, geometrija, razboritost, osigurani uzmak, štednja s pričuvama, uporna
hladnokrvnost, nepokolebiva metoda, strategija koja iskorišćuje teren, taktika koja
uravnotežava bataljune, pokolj, odlučen za konac, rat udešavan sa satom u ruci, ništa da je
hotimice prepušteno slučaju, stara klasična hrabrost, apsolutna pravilnost; a s druge
strane neposredno spoznavanje, proricanje, vojna čudnovatost, nadčovječanski nagon, plameni
pogled, nešto nepoznato što gleda kao orao, a udara kao grom, čudesna vještina u prezirnoj
brzini, sve tajanstvenosti jedne duboke duše, udruživanje sa sudbinom, rijekom,
ravnicom, šumom, brijegom, kojima naređuje i na neki način sili da slušaju, despot koji ide
dotle da tiranizira bojište, vjera u zvijezdu, pomiješana sa strategijskim znanjem, povećavajući
ga, ali i zbunjujući ga. Ali - ovog puta račun je pobijedio genija.
S obiju strana čekalo se nekoga. Točan račundžija je uspio. Napoleon je čekao Grouchyja;
on nije došao. Wellington je čekao Blüchera, taj je došao.
Wellington, to je klasični rat koji se osvećuje. Bonaparte ga je u svojoj mladosti sreo u Italiji
i divno ga tukao. Stara sova bježala je pred mladim jastrebom. Stara taktika nije bila samo satrta
u prah, nego upravo osramoćena. Tko je bio taj Korzikanac od dvadeset šest godina i što
je značio taj sjajni neznalica koji, imajući sve protiv sebe, a ništa za sebe, bez životnih
namirnica, bez streljiva, bez topova, bez obuće, gotovo bez vojske, sa šakom protiv masa,
jurišaše na udruženu Europu i zadobivaše besmisleno pobjede u nemogućim prilikama? Odakle
je dolazio taj gromoviti bjesomučnik, koji je gotovo bez daha i s istom igrom boraca u ruci
rastjeravao kao pljevu. Jednu za drugom, pet vojski njemačkog cara, srušivši Beaulieua na
Alvinzija, Wurmsera na Beaulieua, Melasa na Wurmsera, Mačka na Melasa? Tko je bio taj ratni
uljez, koji je imao drskost jedne zvijezde? Akademska vojna škola bacila je na njega
prokletstvo, uhvativši dakako, maglu. Odatle neugasiva mržnja starog cezarizma protiv novoga,
propisne sablje protiv svijetlog mača, šahovske daske protiv genija. Ova je mržnja 18. lipnja
1815. imala posljednju riječ, i ispod Lodija, Montebella, Montenotta, Mantouea, Marenga,
Arcola napisala je: Waterloo. Likovanje plitkih, dokaz većine. Sudbina je pristala na ovu
ironiju. Na svom zalasku Napoleon se opet namjerio na Wurmsera mlađeg.
Da se dobije pravi Wurmser, bilo je dovoljno pobijediti Wellingtonove kose.
Waterloo je bitka prvog reda, koju je dobio vojskovođa drugog reda. Ono čemu se valja
diviti na Waterloou, to je Engleska, engleska čvrstina, engleska odlučnost, engleska krv; ono
što je tu Engleska imala uzvišeno, bez uvrede, to je ona sama. To nije njezin vojskovođa, to
je njezina vojska.
Wellington, začudo nezahvalan, izjavljuje u jednom pismu lordu Bathurstu da je njegova
vojska, vojska koja se borila 18. lipnja 1815., bila »nikakova vojska«. Što o tom misli ona tamna
mješavina kostiju zakopanih pod brazdama Waterlooa?
Engleska je bila suviše skromna prema Wellingtonu. Učiniti Wellingtona tako velikim, znači
učiniti Englesku malom. Wellington je samo junak, kao i ma tko drugi. Oni sijedi Škoti, oni
»horse-guarde«, one Maitlandove i Mitchellove pukovnije, ono Packovo i Kemptovo pješaštvo,
ono Ponsombyjevo i Somersetovo konjaništvo, oni »highlanders«, koji sviraju u gajde pod
gvožđem i olovom, oni Rylandtovi bataljuni, oni sasvim svježi novaci, koji su jedva umjeli
baratati puškom i koji ne ustupahu pred starim četama s Esslinga i s Rivolija, eto što je veliko.
Wellington je bio izdržljiv, tu je bila njegova vrlina i mi mu je ne osporavamo, ali najneznatniji
njegov pješak i konjanik bio je isto tako postojan kao i on. »Željezni vojnik« vrijedio je isto
koliko i »željezni vojvoda«. Što se nas tiče, sve naše slavljenje ide engleskog vojnika, englesku
vojsku, engleski narod. Ako ima trofeja, taj se trofej duguje Engleskoj. Waterlooski stup bio bi
pravedniji da umjesto lika jednog čovjeka diže kip jednog naroda.
Ali ova velika Engleska naljutit će se na ovo što ovdje kažemo. Ona još ima, poslije svoje
1688. i naše 1789., feudalnu obmanu. Ona vjeruje u naslijeđe i u hijerarhiju. Taj narod, koji ni
jedan drugi ne nadmašuje po moći ni po slavi, smatra sebe kao naciju, ne kao narod. Ukoliko
je narod, on se dobrovoljno podvrgava misli da je lord glasa. Kao »workman« (radnik),
dozvoljava da ga preziru, kao vojnik pušta da ga batinaju. Sjećamo se da u boju kod Inkermanna
jedan narednik, koji je, kako izgleda, spasio vojsku, nije mogao biti pohvaljen od lorda Raglana,
pošto engleska vojna hijerarhija ne dopušta da se pohvali u jednom izvještaju nijedan junak
ispod časničkog čina.
A čemu se divimo povrh svega u sukobu nalik na ovaj na Waterloou, mi se prije svega
divimo čudesnoj intervenciji slučaja. Noćna kiša, hougomontski zid, ohainski usječeni put,
Grouchy gluh za top, Napoleonov vodič, koji ga vara, Bülowljev vodič, koji ovoga obavještava;
sav taj kataklizam je divno vođen.
U svemu uzevši, recimo to da je na Waterloou bilo više krvoprolića nego bitke.
Waterloo je od svih pravilnih bitaka ona koja ima najmanji front prema tolikom broju boraca.
Napoleon tri četvrtine milje, Wellington pola milje; sedamdeset dvije tisuće boraca sa svake
strane. Iz ove gustine potekao je pokolj.
Izračunali su i ustanovili ovaj razmjer. Gubitak u ljudima: na Austerlitzu Francuzi četrnaest
po sto, Rusi trideset po sto, Austrijanci četrdeset četiri po sto. Na Wagramu Francuzi trinaest
po sto, Austrijanci četrnaest. Kod Moskve Francuzi trideset sedam po sto, Rusi četrdeset i četiri.
Na Bautzenu Francuzi trinaest po sto, Rusi i Prusi četrnaest. Na Waterloou Francuzi pedeset i
šest po sto, saveznici trideset jedan. Ukupno za Waterloo četrdeset i jedan po sto. Sto četrdeset
tisuća boraca; šezdeset tisuća mrtvih.
Waterloosko polje ima danas mir, koji pripada zemlji, neuzbudljivom čovjekovu osloncu, i
nalikuje na sve druge ravnice.
Noću ipak izbija iz njega neka vrsta vidovite magle, i ako tuda prošeta putnik, ako gleda,
ako sluša, ako sanja kao Vergilije pred kobnim ravnicama Filipa, obuzima ga halucinacija
katastrofe. Strašni 18. lipnja lažnog brijega spomenika nestane, onaj nekakvi lav iščezne,
bojište poprimi svoj zbiljski izgled; pješačke linije se vijugaju po ravnici, bijesne trke prelaze
obzorjem; prestravljeni sanjar vidi sijevanje sablji, svjetlucanje bodova, plamsanje bomba,
strahovito ukrštavanje gromova; on čuje kao hropac na dnu groba nejasnu vrevu sablasne
bitke; one sjenke, to su grenadiri; oni bljeskovi, to su oklopnici; onaj skelet, to je Napoleon;
onaj skelet, to je Wellington; to sve više ne postoji, a sudara se i još se bori; i jaruge se rumene,
i drveće trepeće, i ima bijesa sve do u oblacima, i u pomrčini svi ovi visovi, Mont-Saint-
Jean, Hougomont, Frischemont, Papelotte, Plancenoit, izgledaju nejasno, okrunjeni vihorima
sablasti koje se međusobno istrebljuju.

XVII.

Je li Waterloo donio svijetu dobra?

Postoji jedna vrlo čestita slobodoumna škola koja ne mrzi Waterloo. Mi joj ne pripadamo.
Za nas je Waterloo samo preneraženi datum slobode. Da se takav orao izleže iz takvog jajeta,
to je izvan svake sumnje neočekivano.
Waterloo je, ako se čovjek stavi na najviše gledište, namjerice proturevolucionarna pobjeda.
To je Europa protiv Francuske, to je Petrograd, Berlin i Beč protiv Pariza, to je status quo protiv
inicijative, to je 14. srpnja 1789. napadnut po 20. ožujku 1815., to je osveta monarhije nad
neukrotivom francuskom bunom. Ugasiti najzad taj golemi narod, koji je bio živi vulkan već
dvadeset šest godina, to je bio njihov san. Društvo Brunswicka, Nassaua, Romanova,
Flohenzollerna, Habsburga zajedno s Bourbonima, to znači taj Waterloo, i to je božansko pravo
vezano za sedlo. Istina je da je - pošto je carstvo bilo despotsko - kraljevina po prirodnoj reakciji
morala silom biti slobodoumna i da je iz Waterlooa po nevolji izašao ustavni red na
veliku žalost pobjednika. Jer revolucija ne može biti istinski pobijeđena, pa kako je djelo
Providnosti i djelo apsolutne neizbježnosti, ona se vazda javlja, prije Waterlooa u Bonaparteu,
koji ruši stara prijestolja, a poslije Waterlooa u Luju XVIII., koji daje i priklanja glavu pred
Ustavom. Bonaparte penje jednog poštanskog kočijaša na napuljsko prijestolje, i jednog
narednika na švedsko prijestolje, upotrebljavajući nejednakost da dokaže jednakost. Luj XVIII.
supotpisuje izjavu o pravima čovjeka. Ako hoćete biti načisto o tom što je revolucija, nazovite
je napretkom, a ako hoćete biti načisto o tom što je Napredak, nazovite ga Sutra. Sutra izvodi
neodoljivo svoje djelo, i ono ga izvodi već danas. Ono vazda dolazi svome cilju, na čudnovat
način. Ono upotrebljava Wellingtona da načini od Foya, koji je bio samo vojnik, govornika. Foy
propada na Hougomontu, a diže se na govornici. Tako postupa i Napredak. Nema lošeg zlata
za tog radnika. On upreže u svoj božanski posao, a da mu to nimalo ne smeta, čovjeka koji je
prekoračio Alpe i starog klecavog bolesnika iz elizejske palače. Napredak se služi kostobolnima
kao i osvajačima; osvajačima izvana, kostobolnima iznutra. Waterloo, prekidajući rušenje
europskih prijestolja mačem, imao je upravo to za posljedicu, što je dao maha revolucionarnom
radu s druge strane. Sabljaši su svršili, došao je red na mislioce. Stoljeće, koje je Waterloo htio
zaustaviti, pregazilo ga je i nastavilo svoj put. Ovu fatalnu pobjedu pobijedila je sloboda.
U svemu, i to je neosporno, ono što je trijumfiralo na Waterloou, što se osmjehivalo iza
Wellingtona, što mu je donijelo sve maršalske štapove Europe, zajedno, kažu, sa štapom
maršala Francuske, što je veselo vozilo tolika kolica zemlje puna kostiju da se podigne humak
za lava, što je pobjedonosno napisalo na tome podnožju onaj datum: 18. lipnja 1815., što je
osokolilo Blüchera, koji je sjekao bjegunce, što se s vrha zaravanka Mont-Saint-Jeana
nadnosilo nad Francusku kao nad plijen, to je bila proturevolucija. Proturevolucija je mrmljala
onu besramnu riječ: raskomadanje. Kad je stigla u Pariz, vidjela je vulkansko ždrijelo izbliza,
osjetila je da joj ovaj pepeo prži noge, i predomislila se. Ona se zadovoljila mucanjem jednog
ustava.
Gledajmo u Waterloou samo ono što je u Waterloou. Namjerne slobode, nimalo.
Proturevolucija je bila nehotice slobodoumna, jednako tako kao što je Napoleon, po
odgovarajućoj pojavi, bio nehotice revolucionaran. Dana 18. lipnja 1815. bio je Robespierre na
konju izbačen iz sedla.

XVIII.

Jačanje božanskog prava

Tu se survao cijeli jedan europski sustav. Tu je bio konac diktature. Carstvo se stropoštalo u
mrak, nalik na mrak rimskog svijeta na izdisanju. Bezdan se ukazao očima kao u vrijeme
barbara. Samo barbarstvo od 1815., koje treba zvati njegovim krsnim imenom,
proturevolucija, imalo je malo daha, brzo se zadihalo i ostalo je kratko. Carstvo su, priznajmo,
oplakivali, i oplakivale su ga junačke oči. Ako je slava u maču, koji je pretvoren u žezlo, carstvo
je bilo sušta slava. Prosulo je zemljom svu svjetlost koju jedna tiranija može davati; potmulu
svjetlost! Recimo više: mračnu svjetlost! Kad se ta svjetlost usporedi s istinskim danom, onda
je ta svjetlost noć. Ovo iščezavanje noći činilo je dojam neke sunčane pomrčine.
Luj XVIII. vratio se u Pariz. Plesovi i balovi od 8. srpnja baciše u zasjenak oduševljenje od
20. ožujka. Zastava na kupoli Tuileriesa bila je bijela. Progonstvo je sjelo na prijestolje. Oltar i
prijestolje se veličanstveno pobratiše. Jedan od najneospornijih oblika društvenoga spasa u
devetnaestom stoljeću uspostavio se nad Francuskom i nad europskim kontinentom. Europa se
zakitila bijelom kokardom. Gdje je bila carska garda, dizala se crvena kuća. Carrouselski
slavoluk, sav prenatrpan pobjedama, koje su mu slabo pristajale, nekako se stideći Marenga i
Arcola, izvukao se iz neprilike kipom vojvode od Angoulema. Groblje Sv. Magdalene, strašna
zajednička grobnica iz Devedeset treće, prekri se mramorom i jaspisom, jer su kosti Luja XVI. i
Marije Antoinette bile u toj prašini. U vincenneskom opkopu diže se iz zemlje starinski
nadgrobni stup, podsjećajući da je vojvoda od Enghiena umro istog mjeseca kada je Napoleon
bio krunjen. Papa Pio VII. spokojno je blagoslovio pad, kao što je blagoslovio uzdizanje.
U Schonbrunnu se nalazila jedna mala sjenka od četiri godine, koju bi bilo buntovnički nazivati
rimskim kraljem. I sve su se ove stvari činile, i ovi kraljevi su ponovno zasjeli na svoje
prijestolje, i gospodar Europe je bio stavljen u kavez, i stara vladavina je postala nova, i sav
zemaljski mrak i sva svjetlost promijenili su svoje mjesto samo zato što je poslijepodne jednog
ljetnog dana jedan pastir kazao nekom Prusu u šumi: - Prođite ovuda, a ne onuda!
Ta 1815. bila je neka vrsta turobnog travnja. Stare nezdrave i otrovne stvarnosti obukoše se
u novu odjeću. Laž se vjenčala sa 1789., božansko je pravo uzelo masku ustava, neistine
postadoše ustavne, predrasude, sujevjerja i skrivene misli sa čl. 14. u srcu prebojiše
se slobodoumnošću. Zmije, koje presvlače kožu.
Napoleon je u isti mah digao i umanjio čovjeka. Ideal, pod ovim carevanjem sjajne materije,
dobio je čudnovato ime ideologije. Narodi, ta topovska hrana, toliko zaljubljena u tog topnika,
tražili su ga očima. Gdje je? Što radi? Napoleon je umro, govorio je jedan prolaznik jednom
invalidu s Marenga i s Waterlooa. - On da umre - uzviknuo je ovaj vojnik - ta vi ga dobio znate!
Mašta je dizala na stupanj božanstva ovog srušenog čovjeka. Dno Europe, poslije Waterlooa,
bilo je puno pomrčine. Nešto golemo ostalo je zadugo prazno nakon nestanka Napoleona.
Kraljevi se smjestiše u tu prazninu. Stara je Europa to iskoristila da se preobrazi. Europa je
postala jedna Sveta Albance. Belle-Alliance (Lijepi Savez, mjesto kod Waterlooa) reklo je
unaprijed sudbonosno waterloosko polje.
U prisutnosti i pred očima ove starinske ispravljene Europe ocrtaše se potezi nove Francuske.
Budućnost, kojoj se car smijao, došla je. Imala je na čelu onu zvijezdu, Slobodu. Vatrene oči
mladih pokoljenja okrenuše se prema njoj. I to je jedinstvena stvar da je svijet zavolio u isto
vrijeme ovu budućnost, Slobodu, i onu prošlost, Napoleona. Poraz je uvećao pobijeđenoga. Pali
Bonaparte izgledao je veći nego Napoleon na nogama. Oni, koji su trijumfirali, uplašiše se.
Engleska je naredila Hudsonu Lowu da ga čuva, a Francuska Montchenuu da mu pazi na svaki
pokret. Njegove skrštene ruke uznemirivahu prijestolja. Aleksandar ga nazivaše: moja nesanica.
Ovaj strah je dolazio od količine revolucije koju je on imao u sebi. To ispričava
bonapartističko slobodoumlje. Od te utvare tresao se stari svijet. Kraljevi kraljevahu nevesela
srca, sa stijenama Svete Helene na vidiku.
Dok se Napoleon borio s dušom u Longwoodu, šezdeset tisuća ljudi poginulih na Waterloou
mirno je trunulo i jedan dio njihova mira prostro se svijetom. Bečki je kongres načinio od toga
ugovore od 1815., a Europa je to nazvala obnovom.
Eto, što je Waterloo.
Ali što se to tiče beskonačnosti? Sva ta bura, sav taj oblak, taj rat, zatim ovaj mir, sav ovaj
mrak ne pomuti ni za časak sjaj onog golemog oka pred kojim je jedna lisna uš što skače s
travke na travku jednaka orlu koji leti sa zvonika na zvonik na tornjevima Bogorodičine Crkve.

XIX.

Bojište noću

Vratimo se - to neophodno iziskuje ova knjiga - na kobno bojište. 18. lipnja 1815. bio je pun
mjesec. Ova mjesečina je išla na ruku Blucherovoj potjeri, izdavala je tragove bjegunaca,
predavala ovu poraženu gomilu pomamljenom pruskom konjaništvu i pomagala pokolju.
Postoje gdjekada u katastrofama ovakve tragične usluge noći. Pošto je ispaljen posljednji top,
ravnica Mont-Saint-Jeana ostala je pusta. Englezi zauzeše francuski logor; to je obična potvrda
pobjede: spavati u krevetu pobijeđenoga. Oni udariše svoj logor iza Rossomma.
Prasi, nahuckani na bjegunce, gurali su naprijed. Wellington ode u selo Waterloo da izradi svoje
izvješće lordu Bathurstu.
Waterloo nije ništa učinio i ostao je pola milje daleko od borbe. Mont-Saint-Jean je bio tučen
iz topova, Hougomont je izgorio, Papelotte je izgorio, Plancenoit je izgorio, Haie-Sainte je bio
uzet na juriš, Belle-Alliance je vidjela kako su se poljubila dva pobjednika; za ova imena jedva
se i zna, a Waterloo, koji nije nimalo sudjelovao u bitci, odnio je svu čast.
Nismo od onih koji laskaju ratu; kad se ukaže prilika, mi govorimo istine o njemu. Rat ima
groznih ljepota, koje nismo nimalo prikrili; ali on ima, budimo iskreni, i nekoliko ružnih strana.
Jedna od onih koje najviše iznenađuju, to je ono naglo pljačkanje mrtvaca poslije pobjede. Zora,
koja ide iza bitke, sviće uvijek iznad golih lešina.
Tko to čini? Tka tako prlja trijumf? Koja je ta gnusna ruka što se krišom uvlači u džep
pobjede? Koji su ti lupeži što izvode svoje nedjelo iza leđa slave? Nekoliko filozofa, Voltaire
među ostalima, tvrdi da su to upravo oni koji su stvorili slavu. To su, vele, isti, i nema
zamjene; oni koji stoje pljačkaju one koji leže. Junak dana je slabost noći. Čovjek svakako,
poslije svega, ima pravo da uzeti nešto s lešine koju je stvorio. Međutim, brati lovorike i krasti
cipele jednom mrtvacu čini nam se nemoguće za istu raku.
Izvjesno je da obično poslije pobjednika dolaze lupeži. Ali ostavimo vojnika, osobito
suvremenog vojnika, izvan pitanja.
Svaka vojska ima »rep« i njega treba optužiti. Stvorovi, koji su štakori, napola lupeži i napola
sluge, sve vrste slijepih miševa, koje rađa onaj sumrak što se zove rat, nosioci odora koji se ne
bore, lažni bolesnici, opasni bogalji, sumnjivi logorski krčmari, koji idu kadšto sa svojim
ženama na malim kolicima i kradu da preprodaju, prosjaci koji se nude časnicima za vodiče,
vucibatine, pljačkaši; vojske u pohodu nekada su - ali ne govorimo o sadašnjem vremenu -
vukle sve to za sobom, tako da se to naročitim jezikom nazivalo »rep«. Nijedna vojska i nijedan
narod nije bio odgovoran za ova stvorenja; ona govore talijanski i prate Nijemce; govore
francuski i prate Engleze. Od jednog takvog jadnika Španjolca, koji je govorio francuski,
markiz od Fervacquesa, zaveden njegovim pikarskim natucanjem i smatrajući da je jedan od
naših, bio je na prijevaru ubijen i pokraden na samom bojištu, u naći poslije bitke kod
Cerisolesa. Iz pljačke se rađao pljačkaš. Gadno pravilo živjeti od neprijatelja proizvodilo je ovu
gubu, koju je mogla izliječiti jedino jaka stega. Ima glasovitosti koje varaju; ne zna se
uvijek zašto su izvjesni generali, veliki uostalom, bili tako popularni. Turennea obožavahu
njegovi vojnici zato što je trpio pljačku; dozvoljeno zlo čini dio dobrote; Turenne je bio tako
dobar, te je pustio da Palatinat postrada od ognja i mača. Viđalo se iza vojske manje ili više
pljačkaša, prema tome je li zapovjednik bio više ili manje strog. Hoche i Marceau nisu imali
»repa«; Wellington ih je imao malo - priznajemo mu rado ono što je pravo.
Ipak, u noći od 18. na 19. lipnja mrtvaci su bili svučeni do kože. Wellington je bio strog;
izdana je zapovijed da se strijelja svatko tko bude uhvaćen na djelu; ali pljačka je uporna.
Pljačkaši su krali na jednoj strani bojišta, dok su ih strijeljali na drugoj.
Mjesec je bio zlokoban nad ovom ravnicom.
Oko ponoći je jedan čovjek lutao ili, bolje reći, verao se sa strane ohainskog usječenog puta.
Po svem svojem izgledu bio je to jedan od onih koje smo maloprije opisali, ni Englez, ni
Francuz, ni seljak, ni vojnik, manje čovjek nego vampir, privučen mirisom lešina koje se
pobjeđuju krađom, koji je došao da porobi Waterloo. Na sebi je imao bluzu koja je pomalo
nalikovala na ogrtač, bio je uznemiren i drzak, išao je ravno preda se i pogledavao od časa do
časa iza sebe. Tko je bio taj čovjek? Noć je vjerojatno više znala kazati o njemu nego dan. Nije
imao torbe, ali očigledno je imao velike džepove pod svojim ogrtačem. S vremena na vrijeme
on bi se zaustavio, ispitivao ravnicu oko sebe, kao da želi vidjeti da ga netko ne promatra, naglo
se sagibao, prevrtao na zemlji nešto što je bilo šutljivo i nepomično, zatim se uspravljao i opet
išao naprijed. Njegovo šuljanje, njegovo držanje, njegov nagli i tajanstveni pokret činio je da
nalikuje na one večernje sablasti koje obilaze razvalinama, a koje se u prastarim normandijskim
legendama nazivaju Lutalicama.
Neke noćne čaplje po barama imaju sličan izgled.
Jedan pogled, koji bi pažljivo razgledao svu ovu maglu, mogao bi opaziti nedaleko, gdje
stoje kao prikrivena iza jedne kućerine na nivelleskom putu nekakva mala pokrivena
kantinerska kola od trske presvučene katranom, u koja je bilo upregnuto jedno izgladnjelo
kljuse, koje je žvakalo koprivu, i u tim natkrivenim kolima jednu ženu, koja je sjedila na
sanducima i na zavežljajima. Možda je postojala neka veza između tih natkrivenih kola i ovoga
čovjeka, koji se šuljao.
Noć je bila vedra. Nijednog oblaka na vidiku. Što ako je zemlja bila crvena. Mjesečina je
bila bijela. U tome nebo ravnodušno. Grane na drveću po livadama, okrhane gvožđem i olovom,
ali neotkinute i držeći se korom, njihale se lagano na noćnom vjetru. Neki dah, gotovo kao
disanje, pokretao je šiblje. Bilo je u travi drhtaja koji nalikovahu na odlazak duša.
U daljini se čulo potmulo kako dolaze i odlaze straže i izvidnice u engleskom logoru.
Hougomont i Haie-Sainte su i dalje neprestano gorjeli, praveći, jedan na zapadu, drugi na
istoku, dva golema plamena, na koje se nadovezivao kao rasuti đerdan od rubina vijenac vatri
u engleskom logoru, pružen u golemom polukrugu po brežuljcima na obzorju.
Ispričali smo katastrofu ohainskog puta. Srce se užasava kad pomisli kakva je bila ova smrt
tolikih junaka.
Ako je išta grozno, ako postoji kakva stvarnost što nadmašuje san, to je ovo: živjeti, gledati
sunce, biti u naponu muške snage, imati zdravlja i veselja, hrabro se smijati, letjeti prema
presjajnoj slavi koju čovjek ima pred sobom, osjećati u prsima pluća koja dišu, srce koje
tuče, volju koja razmišlja, govoriti, misliti, nadati se, voljeti, imati svjetlosti, i najednom, za
vrijeme što bi izustio: jao!, za manje od jednog časka, stropoštati se u provaliju, pasti, valjati
se, lomiti se, biti smrvljen, vidjeti klasove žita, cvijeće, lišće, granje, ne moći se prihvatiti ni za
što, osjećati svoju sablju suvišnom, ljude pod sobom, konja na sebi, koprcati se uzalud, sa
slomljenim kostima od konjskog ritanja u mraku, osjetiti kopito ispod kojega vam vrcaju oči,
grčiti se, biti ispod nečega i reći sebi: Malo prije bio sam živ!
Tamo, gdje je izdahnuo u hropcu ovaj tužni poraz, sve je bilo sada tiho. Šupljina usječenog
puta bila je do vrha ispunjena nerazdvojivo nagomilanim konjima i konjanicima. Užasan kaos.
Nije više bilo visokih strana među kojima je put prolazio. Lešine su izjednačile put s ravnicom
i do ruba ga ispunile kao dobro izmjerena mjerica ječma. Gomila mrtvaca u gornjem dijelu,
rijeka krvi u donjem dijelu: takav je bio taj put u noći od 18. lipnja 1815. Krv je tekla sve do
nivelleskog puta i razlijevala se u široku baru pred šumicom koja presijeca put na tome mjestu
koje ljudi još danas pokazuju. Ako se sjećate, na protivnoj točki, prema genappeeskom putu,
odigrao se slom oklopnika. Gustoća mrtvaca bila je u razmjeru s dubinom usječenog puta.
Prema sredini, gdje postaje ravan, ondje kuda je prolazila Delordova divizija, bila je naslaga
mrtvaca nešto tanja.
Noćni skitalac kojega je čitatelj primijetio išao je u tom pravcu. On je prevrtao taj golemi
grob. On je gledao. On je vršio ne znam kakav grozni pregled mrtvaca. To je bilo koračanje s
nogama u krvi. Najednom se zaustavi.
Nekoliko koraka pred njim u usječenom putu, na mjestu gdje se zadržavala gomila mrtvaca
ispod te hrpe ljudi i konja, pomaljala se otvorena ruka, koju obasjavaše mjesec.
Ta ruka je imala na prstu nešto što se sijalo, a što je bilo zlatni prsten.
Čovjek se sagne, osta trenutak čučeći, a kad se digao, na onoj ruci nije više bilo prstena.
On se ponovno sagne, prekopa hrpu, ukloni sve što je šenom položaju, okrećući leđa hrpi
mrtvaca, ispitujući vidik na koljenima, oslanjajući cijeli prednji dio tijela na svoja dva kažiprsta
uprta o zemlju, nadvirujući se glavom iznad ruba usječenog puta. Četiri šakalove šape otvorene
su za izvjesna djela.
Onda, odlučivši se, on se uspravi.
U tome času sav se strese. Osjetio je da ga netko odostrag drži. Ogleda se. Otvorena se ruka
sklopila i uhvatila skut njegova ogrtača.
Jedan pošten čovjek bio bi se uplašio. Ovaj se stane smijati.
- Gle - reče - pa to nije mrtvac. Miliji mi je i vampir nego oružnik.
Međutim, ruka oslabi i pusti ga. Napor se troši brzo u grobu.
- Pazi! - nastavi protuha - Da nije možda živ ovaj mrtvac? Da vidimo!
On se ponovno sagne, prekopa hrpu, ukloni sve što je smetalo, uhvati šaku, zgrabi ruku,
oslobodi glavu, izvuče tijelo i nekoliko časaka nakon toga vukao je u sjenu usječenog puta
obamrlog čovjeka, koji je u najmanju ruku bio onesviješten. To je bio nekakav oklopnik, časnik,
čak časnik nekog višeg čina; velika zlatna naramenka pomaljala se ispod njegova oklopa; taj
časnik nije više imao kacige. Jedan bijesan udarac sablje rasjekao mu je lice, na kojem se nije
vidjelo ništa osim krvi. Uostalom, nije izgledalo da mu je slomljen koji dio tijela, i nekim
sretnim slučajem, ako je ta riječ ovdje moguća, mrtvaci su se naslanjali na njega tako da su ga
zaštitili da ne bude pregažen. Oči su mu bile zatvorene. Imao je na svom oklopu srebrni križ
počasne legije. Protuha otrgne taj križ, koji iščezne u jednom od bezdana pod
njegovim ogrtačem. Nakon toga on opipa časniku džep prsluka, nađe lisnicu i strpa je u džep.
Dok je on ovako ukazivao pomoć jednom smrtniku, časnik otvori oči.
- Hvala - reče on slabim glasom. Naglost kretanja u čovjeka koji ga je pretresao, svježina
noći, slobodno udisan zrak trgnuli su ga iz njegove obamrlosti.
Skitnica ne odgovori ništa. On diže glavu, čuo se šum koraka u ravnici; vjerojatno neka
straža, koja se približavala.
Časnik promrmlja; a još je bilo agonije u njegovu glasu:
- Tko je dobio bitku?
- Englezi - odgovori protuha.
Časnik nastavi:
- Tražite po mojim džepovima. Naći ćete lisnicu i sat, uzmite ih.
 To je već bilo učinjeno.
Skitnica tobože učini kako mu je bilo rečeno i reče:
- Nema ništa.
- Okrali su me - nastavi časnik - žao mi je, to bi bilo za vas. Koraci straže bivahu sve jasniji.
- Evo, gdje dolaze - reče protuha s kretnjom čovjeka koji hoće otići.
Časnik, podižući s mukom ruku, zaustavi ga:
- Vi ste mi spasili život. Tko ste?
Skitnica odgovori brzo i tiho:
- I ja sam, kao i vi, iz francuske vojske. Moram vas ostaviti. Ako me uhvate, strijeljat će me.
Spasio sam vam život. Sada vi gledajte što ćete i kako ćete.
- Koji čin imate?
- Narednik.
- Kako se zovete?
- Thénardier.
- Neću zaboraviti to ime - reče časnik. - A vi zapamtite moje. Zovem se Pontmercy.
 Knjiga druga

LAĐA ORION

I.

Broj 24601 postaje broj 9430

Jean Valjean je opet bio uhvaćen.

Čitaoci će nam biti zahvalni što prelazimo preko bolnih pojedinosti. Ograničavamo se da
prepišemo dva člančića koji su izašli u tadašnjim novinama, nekoliko mjeseci poslije
iznenadnih događaja, koji su se odigrali u Montreuilu na moru.
Ovi su članci donekle nepotpuni. Treba se sjetiti da u ono vrijeme nisu još postojale Sudske
novine.
Uzimamo prvi iz Bijele zastave. Taj nosi datum od 25. srpnja 1823. »Jedan kotar departmana
Pas-des-Calais bio je pozornicom vrlo neobičnog događaja. Jedan čovjek, došljak u departman,
po imenu g. Madeleine, bio je podigao već nekoliko godina, zahvaljujući novim postupcima,
jednu staru mjesnu tvornicu za izrađivanje crnoga stakla. Tu je stekao svoje bogatstvo i
dodajemo da se time obogatio i departman. U znak zahvalnosti za njegove usluge postaviše ga
za predsjednika općine. Redarstvo je otkrilo da taj g. Madeleine nije bio nitko drugi do jedan
odbjegli kažnjenik uvjetno pušten s robije, osuđen godine 1796. radi krađe, po imenu Jean
Valjean. Jean Valjean je vraćen u tamnicu. Izgleda da mu je prije uhićenja pošlo za rukom uzeti
od g. Laffittea svotu veću od pola milijuna, koju je kod njega bio uložio i koju je, uostalom,
kako vele, stekao na vrlo zakonit način u svojoj trgovini. Nije se moglo doznati gdje je Jean
Valjean sakrio ovu svotu, otkako se vratio u toulonsku tamnicu.«
Drugi članak, s malo više pojedinosti, izvađen je iz Pariškog dnevnika od istog datuma:
»Jedan bivši oslobođeni kažnjenik, po imenu Jean Valjean, izveden je pred varski porotni
sud pod okolnostima koje privlače pažnju. Ovom zlikovcu je uspjelo zavesti redarstvo;
promijenio je ime i uspio biti imenovan predsjednikom općine u jednom našem sjevernome
malom gradu. Osnovao je u tom gradu znatnu trgovinu. Napokon mu je skinuta maska i on je
bio uhićen, hvala neumornoj marljivosti vlasti. Imao je za priležnicu jednu djevojčuru koja je
umrla u času njegova uhićenja. Taj jadnik, koji raspolaže herkulskom snagom, našao je računa
da pobjegne iz zatvora, ali tri ili četiri dana poslije njegova bijega redarstvo ga je ponovno
uhvatilo u samom Parizu, u času kad je sjedao u jedna od onih malih kola koja prevoze putnike
iz prijestolnice u selo Montfermeil (departman Seine i Oise). Vele da je upotrijebio ona tri ili
četiri dana slobode na to da digne znatnu svotu koju je bio uložio kod jednog od naših glavnih
bankara. Misli se da ta svota doseže šest ili sedam stotina tisuća franaka. Prema navodima
optužnice, on ju je sakrio na mjesto koje samo on zna, i nije bilo moguće taj novac zaplijeniti.
Bilo kako bilo, spomenuti Jean Valjean bio je stavljen pred porotni sud varskog departmana,
optužen zbog krađe na cesti, izvršene oružanom rukom prije nekih osam godina nad jednim od
onih poštenih dječaka, koji, kao što je rekao ferneyski patrijarh u svojim besmrtnim stihovima:

...Iz Savoje silaze svake godine

i čija ruka lagano otire
duge kanale zagušene čađi.

Ovaj razbojnik je odbio svaku obranu. Utvrđeno je vještim i rječitim organom državnog
tužioca da je krađa izvršena u društvu i da je Jean Valjean bio član jedne razbojničke družbe na
jugu. Uslijed toga je Jean Valjean proglašen krivim i bio je osuđen na smrt. Kralj je u
svojoj neiscrpnoj milosti blagoizvolio izmijeniti njegovu kaznu u doživotnu tamnicu s teškim
radovima. Jean Valjean je odmah otpraćen u toulonsku tamnicu.«
Nismo zaboravili da je Jean Valjean imao u Montreuilu na moru pobožne navike. Nekoliko
novina, među njima i Ustavnost, prikazaše ovu promjenu kao trijumf popovske stranke.
Jean Valjean je u tamnici promijenio broj. Zvao se 9430.
Uostalom da se poslije ne vraćamo više na to, spomenimo i to: s g. Madeleinom nesta
blagostanja u Montreuilu na moru; sve što je bio predviđao u noći groznice i kolebanja ostvarilo
se; kad njega nesta, zaista nesta i duše. Poslije njegove propasti nastala je u Montreuilu na moru
ona sebična dioba velikih palih egzistencija, ono nesretno komadanje rascvjetanih stvari, koje
se svakog dana potajno događa u ljudskom društvu i koje je povijest zapazila samo jednom, jer
je bilo izvedeno poslije Aleksandrove smrti. Poručnici se krune za kraljeve; nadzornici radnika
postadoše preko noći tvorničari. Pojavile se zavidne konkurencije. Zatvorile se prostrane
radionice g. Madeleina; zgrade se počeše rušiti; radnici se razidoše. Jedni napustiše kraj,
drugi napustiše zanat. Odsad se sve radilo na malo umjesto da se radi na veliko; za novac
umjesto za dobro. Odsad više nije bilo središta; svuda konkurencija i mržnja. G. Madeleine je
bio iznad svega i upravljao je. Kad je on pao, svaki je počeo vući k sebi; duh borbe zamijenio
je duh organizacije; oporost je došla na mjesto srdačnosti, mržnja jednog na drugog na mjesto
blagonaklonosti osnivača prema svima; konci koje je g. Madeleine povezao rastrgaše se i
pokidaše; izopačivali se načini rada, kvarili se proizvodi, ubijalo se povjerenje; smanjio se broj
izvoznih mjesta, narudžbi sve manje; nadnica se snizila, radionice ostadoše bez posla, dođe
bankrot. A onda, ništa više za siromahe. Svega je nestalo.
Sama država je primijetila da je netko negdje nastradao. Za manje od četiri godine poslije
presude porotnog suda koji je utvrdio u prilog tamnice istovjetnost g. Madeleina i Jeana
Valjeana, troškovi oko ubiranja poreza u kotaru Montreuil na moru udvostručiše se i g.
Villèle je to istaknuo u Skupštini mjeseca veljače 1827.

II.

Ovdje će se pročitati dva stiha koja su možda od đavola

Prije nego pođemo dalje, dobro je da ispričamo s nekim pojedinostima jedan jedinstveni čin,
koji se dogodio otprilike u isto doba u Montfermeilu i koji se možda slaže s izvjesnim
pretpostavkama državnog tužioca.
U montfermeilskom kraju postoji vrlo starinsko praznovjerje, koje je utoliko zanimljivije i
dragocjenije što je narodno praznovjerje u okolici Pariza tako rijetko kao tropski kaktus u
Sibiru. Mi smo od onih koji poštuju svaku rijetku biljku. Evo dakle, u čemu je
montfermeilsko praznovjerje. Tamo ljudi vjeruju da je đavo u praiskonska vremena izabrao
šumu da u njoj sakrije svoje blago. Prostodušne žene tvrde da nije rijetko sresti u sumraku na
šumskim proplancima jednog crnog čovjeka, koji izgleda kao nadničar ili drvar, obuven u
drvene cipele, obučen u hlače i nadničarsku dugačku bluzu, koji se može prepoznati po tome
što mjesto kape ili šešira ima na glavi dva golema roga. To je uistinu bilo dovoljno da se
prepozna. Taj čovjek je obično zauzet oko toga da kopa jamu. Tri su načina na koje ga se može
susresti. Prvi je da se pristupi k čovjeku i da se s njim razgovara. Tada će se primijetiti da je taj
čovjek jednostavni seljak da ne kopa nikakvu jamu, već da kosi travu za svoje krave, a ono za
što se mislilo da su rogovi, nije ništa drugo nego vile za đubrivo, koje nosi na leđima i čiji zupci
u večernjoj perspektivi izgledaju kao da mu izlaze iz glave. Taj čovjek se vraća kući i umire
iste nedjelje. Drugi je način da ga se promatra dok ne iskopa svoju jamu, dok je ne zaspe i dok
ne ode, zatim da čovjek koji promatra potrči što brže k toj jami da je raskopa kako bi uzeo
»blago« koje je crni čovjek sigurno tamo ostavio. U tom slučaju čovjek koji je promatrao umire
istog mjeseca. Napokon, treći je način da čovjek ni o čemu ne razgovara s crnim čovjekom da
ga nikako ne gleda i da pobjegne što ga noge nose. Takav čovjek umire za tri godine.
Kako sva ova tri načina imaju svojih neugodnosti, svijet se najviše prihvaća drugoga, koji
daje bar neke koristi, između ostaloga tu da čovjek bar ima u rukama blago makar za mjesec
dana. Smioni ljudi, koji kušaju sreću, dosta su često, kako uvjeravaju, raskopali jame, koje je
kopao crni čovjek i pokušali okrasti đavla. Ali izgleda da se taj posao ne isplati. Tako se barem
drži ako se može vjerovati predaji, a naročito dvjema zagonetnim stihovima na barbarskoj
latinštini, koje je ostavio o tom predmetu jedan zlobni normandijski fratar, pomalo i vještac, po
imenu Tryphon. Taj Tryphon je pokopan u samostanu sv. Jurja u Bochervillu blizu Rouena i
žabe se legu na njegovu grobu.
Silan se trud uloži, jer su te jame obično vrlo duboke; čovjek se znoji, prevrće zemlju, radi
cijele noći, jer ovo se radi noću, pretvori svoju košulju u vodu, izgori svoju svijeću, slomi svoju
motiku i kad je napokon došao do dna jame, kad treba staviti ruku na blago, što nalazi? Kakvo
je to vražje blago? Jedan groš, gdjekada talir, kamen, kostur, krvava lešina, ponekad šišmiš
presavijen u četvoro kao list papira u novčarki, a kadgod ništa. Čini se da upravo to kažu
nestrpljivim znatiželjnicima Tryphonovi stihovi:

Fodit, et infossa thesauros condit opaca

Aes, nummos, lapides, cadaver, simulacra, nihilque.

(Kopa i u jamu sprema silno blago,

Krajcare, talire, kamenje, lešine, koješta i ništa.)

Čini se da se u naše doba nađe gdjekada kesa s barutom i s olovom, a gdjekad opet stare,
masne i prljave karte, s kojima su se očigledno igrali đavoli. Tryphon nije nikako zabilježio ova
dva posljednja nalaska, pošto je živio u dvanaestom stoljeću i pošto nikako ne izgleda da
je đavo bio tako duhovit da pronađe barut prije Rogera Bacona, a karte prije Karla VI.
Uostalom, ako se igra s tim kartama, čovjek je siguran da će izgubiti; a što se tiče baruta,
koji je u kesi, on ima svojstvo sasuti vam vašu pušku u lice.
Dakle, vrlo malo vremena poslije toga, kad se činilo državnom tužiocu da je oslobođeni
kažnjenik Jean Valjean za vrijeme svojega bijega od nekoliko dana lutao okolicom
Montfermeila, primijetili su ljudi da je u tom istom selu jedan stari čuvar puteva, nazvan
Boulatruelle, naišao na »vražje tragove« u šumi. U okolini se mislilo da je Boulatruelle nekad
bio u tamnici; bio je pod izvjesnom redarstvenom paskom i pošto nije nigdje mogao naći posla,
vlast ga je po najnižoj ponudi upotrebljavala kao nadzornika na poprečnom putu iz Gagnyja u
Lagny.
Toga Boulatruella gledao je svijet iz toga kraja poprijeko, jer je bio suviše uljudan, suviše
ponizan, spreman da skine svoju kapu cijelom svijetu, strepeći i smiješeći se pred oružnicima,
vjerojatno u nekoj vezi s razbojničkim bandama, kako se govorilo, osumnjičen da čeka iz
zasjede u grmlju kad padne mrak. Za sebe je imao samo to što je bio pijanica.
Evo, što je svijet mislio da je primijetio.
Već od nekog vremena Boulatruelle je napuštao svoj posao neobično rano da nasipa i
održava put u dobrom stanju i odlazio je u šumu sa svojim budakom. Susretali su ga predvečer
na najgušćim proplancima, u najdivljoj guštari, s izrazom kao da nešto traži, i često je kopao
jame. Babe koje su prolazile mislile su u početku da je to glavom sam đavo, a zatim bi
prepoznavale Boulatruella, i to im nije ulijevalo nimalo više vjere. Izgledalo je da ti susreti nisu
ni izdaleka bili po volji Boulatruellu. Bilo je vidljivo da se on krije i da ima neke tajne u onom
što je radio. Govorilo se po selu: - Jasno je da se negdje pojavio đavo. Boulatruelle ga je vidio
i traži ga. Zapravo on je već gotov, pa se hoće dočepati Luciferova blaga.
 Volterovci su dodavali: - Hoće li Boulatruelle prevariti đavola ili će đavo prevariti
Boulatruella? Babe su se svaki čas križale.
Međutim, Boulatruelle je prekinuo svoje sumnjive šetnje po šumi i vratio se uredno na svoj
posao da nadgleda puteve. Svijet prijeđe na druge razgovore.
Ipak je ostalo nekoliko radoznalih osoba koje su mislile da u toj stvari mora biti vjerojatno
kakvo drugo blago, a ne ono iz bajke i priče, a što ga je nadzornik puteva nekako nanjušio.
Najradoznaliji su bili učitelj i krčmar Thénardier, koji je bio prijatelj s cijelim svijetom i koji
nije oklijevao zbližiti se s Boulatruellom.
- Da je bio osuđen na robiju? - govorio je Thénardier. - E, Bože moj, čovjek ne zna ni tko je
tamo ni tko sve može tamo doći.
Jedne večeri tvrdio je učitelj da bi sud morao zatražiti izvještaj o tome što je Boulatruelle
radio u šumi da bi se on morao izjasniti te da bi ga po potrebi trebalo staviti na muke i da
Boulatruelle ne bi morao odoljeti vodi. - Pokušajmo s vinom - reče Thénardier.
Sjedoše u četvero i navališe s vinom na starog nadzornika puteva. Boulatruelle je mnogo
pio, a malo govorio. On je s divnom vještinom i upravo majstorski pomirio žeđ ispičuture sa
zakopčanošću jednog optuženika. Ipak, kako su neprestano navaljivali na njega i dovodili u
vezu i obraćali sa svih strana nekoliko nejasnih riječi, koje su mu izmakle, evo što su Thénardier
i učitelj mislili da su ulovili. Boulatruelle je jednog jutra, polazeći u samu zoru na posao, bio
iznenađen kad je ugledao u jednom kutu šume, pod grmljem, lopatu i budak za koje bi čovjek
rekao da su tu bili sakriveni. Ipak, u prvi mah je mislio da je to vjerojatno lopata i budak čiče
Six-Foursa, vodonoše, i zaboravio je na to. Ali uvečer istog dana vidio je, a da njega nitko
nije morao vidjeti jer ga je skrivalo debelo stablo, gdje ide od puta prema gustoj šumi lice koje
nikako nije bilo domaće i koje je on, Boulatruelle, vrlo dobro poznavao. Thénardierov prijevod:
drug iz tamnice. Boulatruelle se tvrdoglavo opirao reći to ime. Ta je osoba nosila zavežljaj,
nešto četverokutno, kao neku veliku kutiju ili neki mali kovčeg. Boulatruelle se iznenadio. Pa
ipak, tek poslije sedam ili osam minuta palo mu je na pamet da pođe za njim. Ali bilo je suviše
kasno, onaj čovjek je bio u grmlju, pala je već noć i Boulatruelle ga nije mogao stići. On se
onda odluči pripaziti na rubu šume. Bila je mjesečina. Dva ili tri sata nakon toga vidio je
Boulatruelle gdje izlazi iz grmlja ta njegova ličnost, noseći sada ne više kovčeg, već budak i
lopatu. Boulatruelle ga je pustio da prođe i nije mu namjeravao pristupiti jer je bio uvjeren da
je onaj drugi tri puta jači od njega, a oboružan je i budakom, pa bi ga vjerojatno ubio kad bi ga
prepoznao i kad bi onaj vidio da je prepoznat. Svakako bi to bila dirljiva manifestacija
prijateljstva dvojice starih drugova, koji se susreću. Ali lopata i budak otvorili su Boulatruellu
oči: on je u zoru otrčao u grmlje i nije nigdje više našao ni lopate ni budaka. On je prema tome
zaključio da je ta njegova ličnost, ušavši u šumu, iskopala tamo jednu jamu budakom, sakrila
kovčeg i zatrpala rupu lopatom. Kovčeg je bio i previše malen da bi se u njemu mogla nalaziti
lešina dakle, u njem je bio sigurno novac. Zato je stao tražiti. Boulatruelle je pretražio, ispitao,
obišao cijelu šumu i kopao svuda gdje mu se činilo da je zemlja bila svježe prekopana. Uzalud.
Ništa nije pronašao. Nitko nije više na to mislio u Montfermeilu. Samo nekoliko čestitih
baba reklo je: - Vjerujte da gagnyjevski nadzornik puteva nije učinio ovu cijelu petljanciju tek
onako; on je siguran da je došao đavo.

III.

Lanac na okomi

Krajem listopada te iste godine, 1823., vidjeli su stanovnici Toulona, kako ulazi u njihovu
luku - radi bure i da popravi neku štetu - lađa Orion, koja je kasnije bila upotrebljavana u Brestu
kao učenički brod, a koja je tada sačinjavala dio sredozemne eskadre.
 Ta lađa, koliko god bila oštećena, jer ju je more bilo nagrdilo, izazvala je veliki dojam kad
je ulazila u luku. Nosila je ne znam više kakvu zastavu, koja joj je donijela propisni pozdrav od
jedanaest topovskih hitaca, a na koje je ona odgovarala hitac za hicem; ukupno dvadeset
dva. Izračunali su da na počasnu pucnjavu, na kraljevske i vojne počasti, na izmjenu uljudne
tutnjave, na razne znakove etikete, na formalnosti luka i tvrđava, na izlaske i zalaske sunca, koji
svaki dan pozdravljaju sve tvrđave i svi ratni brodovi, na otvaranje i zatvaranje gradskih
vrata itd. civilizirani svijet ispuca baruta po cijeloj zemlji, svaka dvadeset i četiri sata sto
pedeset tisuća suvišnih topovskih metaka. Metak po šest franaka to čini devet stotina tisuća
franaka dnevno, tri stotine milijuna godišnje bačeno u dim. Ovo je samo jedna sitnica. Za to
vrijeme siromasi umiru od gladi.
Godina 1823. bila je ono što je obnova nazvala »vremenom španjolskog rata«.
Taj je rat sadržavao mnogo događaja u jednom samom i mnoštvo osebujnosti. Velika
obiteljska stvar za burbonsku kuću: francuska grana priskače u pomoć i štiti madridsku granu,
to jest vrši dužnost starijeg; očigledno vraćanje našim narodnim tradicijama s robovanjem i
podčinjenošću sjevernim kabinetima povrh toga; g. vojvoda od Angoulema, kojeg su liberalni
listovi prozvali junakom od Andujara, ugušuje s trijumfalnim držanjem, kojem je malo
protuslovio njegov spokojan izgled, stari, vrlo stvarni terorizam inkvizicijskog suda, koji se
sukobio s prividnim terorizmom liberala; sankiloti uskrsnuli na veliki užas aristokratskih
udovica pod imenom descamisados; monarhizam postavlja zapreke napretku, obilježenom kao
anarhija; teorije od 1789. naglo uništavanje u samom korijenu; europska vika, koja se digla
protiv francuske ideje u trenutku kad je pravila svoj put oko svijeta; vojnici carstva se dižu u
rat, ali poslije nekoliko godina počivanja, ostarjeli, tužni i pod bijelom kokardom; trobojnu
zastavu razvila u inozemstvu jedna junačka šaka Francuza, kao što se bijela zastava vila na
Koblenzu prije trideset godina; fratri pomiješani s našim vojnicima; dub slobode i novosti
stjeran u red bodovima; načela ukroćena topovskim mecima; Francuska razvaljuje svojim
oružjem ono što je učinila svojim duhom; uostalom, neprijateljski su poglavice prodani, vojnici
nestalni, gradovi opsjednuti milijunima; nije bilo više vojničkih opasnosti, a ipak su
bile moguće eksplozije kao u svakom miniranom opkopu osvojenom na juriš; malo prolivene
krvi, malo stečene slave, sramote za neke, slave ni za koga; takav je bio ovaj rat, koji su ratovali
vladari potomci Luja XIV, a vodili Napoleonovi generali. On je imao tu tužnu sudbinu da nije
podsjećao ni na veliki rat ni na veliku politiku.
Nekoliko vojnih podviga bilo je ozbiljno; zauzeće Trocadera, među ostalim, bila je lijepa
vojnička akcija; ali sve skupa uzevši - ponavljamo - trublje ovoga rata daju promukli zvuk,
cjelina je bila sumnjiva, povijest povlađuje Francuskoj kad s teškoćom prima ovaj lažni
trijumf. Izgledalo je očigledno da su neki španjolski časnici, koji su upravljali otporom,
popustili suviše lako, te je iz pobjede izbijala misao podmićivanja; činilo se da su prije dobiveni
generali nego bitke i pobjednički vojnik ostao je ponižen. Rat se doista umanjivao tamo gdje se
moglo pročitati Francuska banka između nabora zastave.
Vojnici iz rata 1808., na koje se gromko survala Zaragoza, mrštili su obrve pred lakim
otvaranjem tvrđava i počinjali su žaliti za Palafoxom. Francuskoj je u ćudi da ipak više voli
imati pred sobom Rostopčina nego Ballesterosa.
S jednog još ozbiljnijega gledišta, i na kojem se treba također zaustaviti, ovaj rat, koji je u
Francuskoj vrijeđao vojnički duh, ogorčavao je i njezin demokratski duh. To je bio
podjarmljivački pothvat. U ovom pohodu je cilj francuskog vojnika, sina demokracije, bio
osvojiti jaram za drugoga. Nakazni besmisao. Francuska je stvorena da probudi dušu naroda, a
ne da je uguši. Od 1792. sve revolucije u Europi su Francuska revolucija; od Francuske struji
sloboda. To je sunčana činjenica. Slijepac je koji je ne vidi! Bonaparte je to rekao.
Rat od 1823., taj atentat na velikodušni španjolski narod, bio je dakle u isto vrijeme atentat
na Francusku revoluciju. Francuska je izvela ovaj odvratan napad silom; jer osim ratova za
oslobođenje, sve što vojske čine, čine silom. Na to upućuje riječ o pasivnoj poslušnosti. Jedna
vojska je čudnovato remek-djelo složenosti, gdje sila proizlazi iz jednog golemog zbora
nemoći. Tako se tumači rat koji vodi čovječanstvo protiv čovječanstva usprkos čovječanstvu.
Što se tiče Bourbona, rat od 1823. bio je po njih koban. Oni ga smatrahu uspjehom. Oni nisu
nikako vidjeli koliko je opasno kad se ideja ubija zabranom. Oni su se prevarili u ovoj naivnosti
dotle da su uveli u mašineriju svog zavoda kao element snage golemo oslabljenje jednog
zločina. Duh zasjede i busije ušao je u njihovu politiku i godina 1830. proklijala je u godini
1823. Španjolski rat postao je u njihovim savjetima razlog za nasilna djela i za pustolovine
božanskog prava. Francuska, pošto je uspostavila tiraniju u Španjolskoj, mogla je mirne duše
uspostaviti apsolutnog kralja kod kuće. Oni padoše u onu opasnu zabludu da smatrahu
pokornost vojnika pristankom naroda. Ovo uvjerenje upropašćuje prijestolja. Nije dobro
uspavati se ni u sjeni otrovne mancanilje, ni u sjeni jedne vojske.
Ali vratimo se brodu Orionu.
Za vrijeme vojničkih operacija, kojima je upravljao knez generalissimus, jedna je eskadra
krstarila po Sredozemnome moru. Rekli smo da je Orion pripadao toj eskadri i da su ga događaji
na moru doveli u toulonsku luku.
Prisutnost ratnog broda u jednoj luci ima u sebi nešto, što doziva i zanima svjetinu. To je
zato što je to veliko i što svjetina voli ono što je veliko.
Jedan ratni brod, to je jedan od najveličanstvenijih spojeva što su ih zajedno složili čovjekov
genij i moć prirode.
Jedan ratni brod je sastavljen u isti mah od onoga što je najteže i onoga što je najlakše, jer
ima posla u isto vrijeme s trima oblicima supstancije, s čvrstim, s tekućim, sa zračnim, i mora
se boriti protiv sve tri. On ima jedanaest željeznih šapa da se zakopa u granit morskoga dna i
više krila i više ticala nego i najlakši leptir da dohvati vjetar u oblacima. Njegov duh izlazi kroz
njegovih sto i dvadeset topova kao kroz neke strašne trublje i ponosno odgovara gromu. Ocean
ga goni da zaluta u strahovitoj jednoličnosti njegovih valova, ali brod ima svoju dušu, svoju
busolu, koja ga savjetuje i pokazuje mu uvijek sjever. U onim noćima zamjenjuju njegove
svjetiljke zvijezde. Tako protiv vjetra on ima uže i platno, protiv stijene gvožđe, bakar i olovo,
protiv mraka svjetlost, protiv golemosti iglu.
Ako čovjek hoće sebi predstaviti ove golijatske razmjere, čija cjelina sačinjava ratni brod,
treba samo ući u jedan od pokrivenih zaljeva na šest katova u brestskoj ili toulonskoj luci. Tu
su brodovi koji se grade takoreći pod zvonom. Ona kolosalna greda je poprečni jarbol; onaj
debeli drveni stup, što leži na zemlji u nedogled, jest velika katarka. Od svoga korijena u utrobi
lađe do vrha u oblacima duga je šezdeset hvati, a promjer u osnovici joj je tri stope. Velika
engleska katarka izdiže se i po dvije stotine sedamdeset stopa iznad vode. Mornarica naših
otaca upotrebljavala je užeta, naša upotrebljava lance. Obična hrpa lanaca na jednom brodu od
sto topova ima četiri stope visine, dvadeset stopa širine, osam stopa dubine. A da se sagradi
ovakav brod, koliko je potrebno drva? Tri tisuće prostornih metara. To plovi cijela šuma.
I osim toga, neka se i to uvaži, tu se radi samo o ratnom brodu otprije četrdeset godina, o
jednostavnoj jedrenjaci; pera, tad još u povojima, dodala su od tog vremena novih čuda ovoj
čudesnosti koja se zove ratni brod. Danas je, na primjer, mješoviti brod s propelerom
čudan stroj koji vuku jedra od tri tisuće četvornih metara površine i kotač snage od dvije tisuće
i pet stotina konja.
Da ne govorimo o ovim novim čudima, već stari brod Kristofa Kolumba i Ruytera bio je
jedno od velikih čovjekovih remek-djela. On je neiscrpan u snazi kao beskrajnost u vjetrovima,
on gomila vjetar u svoje jedro, on je određen za golema prostranstvo valova, on plovi i
vlada. Dođe ipak trenutak kada oluja lomi kao slamku jarbol od šezdeset stopa dužine, kada
vjetar savija kao trsku katarku od četiri stotine stopa visine, kada se sidro, koje je teška deset
tisuća, grči u dubini talasa kao udica u čeljustima štuke, kada od onih silnih valova nastane rika,
koju uragan nosi u prazninu i u noć, kada se sva ova sila i sve ovo veličanstvo ruši u jednu višu
silu i u jedno više veličanstvo.
 Svaki put, kada se kakva golema sila razvija do goleme slabosti, ljudi se zamisle. Zato u
lukama vrvi radoznali svijet, a ne može sebi do kraja objasniti zašto ga toliko zanimaju ovi
čudesni strojevi za rat i za plovidbu.
Svaki dan su dakle, od jutra do mraka kejevi, krajnje točke i svi morski nasipi toulonske luke
bili prekriveni mnoštvom besposličara i radoznalaca, čiji se cijeli posao sastojao u tom da
promatraju Orion. Orion je bio već odavno bolestan brod. Za njegovih ranijih plovidbi naslagali
su se debeli slojevi školjaka na dijelu koji se nalazi pod vodom, i to toliko da je radi toga izgubio
polovicu svoje brzine; lanjske su ga godine izvukli na suho da sastružu ove školjke i onda ga
opet pustili u more. Ali ovo struganje oštetilo je klince kojima je zakovan dio pod vodom. Kad
je bio na visini Balearskih otoka, vanjski su se okovi umorili i otvorili se, pa kako se unutrašnje
postavljanje nije tada činilo s pomoću ocjelnih ploča, brod je počeo propuštati vodu. Tada je
jednog dana zapuhao silan ekvinocij, koji je probio na lijevoj strani kljun lađe i oštetio užeta na
prednjoj katarci. Uslijed tih oštećenja, vratio se Orion u Toulon.
Bio se usidrio kraj Arsenala. Preoružavali su ga i popravljali. Trup nije bio oštećen, ali ovdje-
ondje morali su otkovati nekoliko dasaka, kako je to već običaj da se malo prozrači lađin skelet.
Jednog jutra svjetina koja ga je promatrala bila je svjedokom nesretnog slučaja.
Posada je bila zauzeta dizanjem jedara. Jedričar, kojem je bila dužnost popeti se na vrh
velikoga četverokutnog jedra s lijeve strane, izgubio je ravnotežu. Vidjelo se samo kako se
zanjihao; svjetina okupljena na keju Arsenala vrisnu, glava mu posta težom od tijela, čovjek se
obrnu oko poprečnog jarbola s ispruženim rukama u bezdan; on zgrabi usput ljestvice od užeta,
najprije jednom rukom, pa onda drugom, i ostade tako visjeti. More je bilo ispod njega u
vrtoglavoj dubini. Potres od njegova pada učinio je da su se ljestvice od užeta kretale bijesno
kao njihaljka. Čovjek je išao tamo i amo na kraju toga užeta kao kamen iz praćke.
Da mu se pođe u pomoć, značilo je izlagati se strahovitoj opasnosti. Nijedan od mornara -
svi su oni bili obalni ribari koji su tek nedavno bili pozvani u službu - nije se usudio. Međutim
se nesretni jedričar umarao; nije mu se moglo vidjeti straha na licu, ali se primjećivalo
da malaksava u svim svojim udovima. Ruke su mu se pružale u strahovitom istezanju. Svaki
napor koji je činio da se digne naviše samo je povećavao njihanje onih ljestvica od užeta. Nije
vikao od straha da ne izgubi svu snagu. Čekao je samo časak kada će pustiti uže i u određenim
trenucima sve se glave okretahu na stranu da ga ne bi vidjele kako pada. Ima trenutaka kad
jedan kraj užeta, jedna greda, jedna grana znači cijeli život, i grozna je stvar vidjeti živo biće
kako se od nje otkida i pada kao zrelo voće.
Najednom svijet spazi čovjeka koji se verao između jedara i užeta s okretnošću divlje mačke.
Bio je odjeven u crveno; znači da je bio robijaš. Imao je zelenu kapu; bio je dakle, doživotni
robijaš. Kad je stigao do košare, jedan zamah vjetra odnese mu kapu i pokaza mu potpuno bijelu
glavu; nije dakle, bio mladić.
I zbilja, jedan robijaš, koji je bio na brodu na prisilnom radu sa skupinom drugih kažnjenika,
potrčao je u prvom času do zapovjednika straže i usred zbunjenosti i oklijevanja posade, dok
su svi mornari drhtali i uzmicali, zamoli od časnika dozvolu da izloži svoj život kako bi
spasio jedričara. Na časnikov znak odobravanja prekinuo je jednim udarcem čekića lanac
prikovan o okov na njegovoj nozi, zatim je uzeo neko uže i poletio među jarbole. Nitko u tom
času nije ni primijetio s koliko je lakoće lanac bio prebijen. Tek kasnije su se sjetili toga.
Što bi čovjek okom trepnuo, već je bio na motci. On se zaustavi nekoliko trenutaka i
izgledalo je da mjeri pogledom. Ti trenuci, dok je vjetar njihao jedričara, čiji je život visio o
koncu, činili su se kao stoljeća onima, koji su gledali. Najposlije robijaš diže oči prema nebu i
učini korak naprijed. Svjetina odahnu. Vidjeli su ga kako je prešao motku trčeći. Kad je stigao
na kraj, on priveza tu jedan kraj užeta koje je bio sa sobom donio, a pusti drugi kraj da visi,
zatim se stade spuštati niz ovo uže i onda nastupi neizreciva strepnja - mjesta jednog
čovjeka, koji visi nad bezdanom, vidješe dvojicu.
 Čovjek bi rekao da je pauk došao uhvatiti muhu; samo ovdje je pauk donosio život, a ne
smrt. Deset tisuća pogleda bilo je upravljeno na ovu dvojicu. Nijednog usklika, nijedne riječi,
ista je strepnja mrštila sve obrve. Sva usta zadržavahu svoj dah kao da su se bojala da ne dodadu
ni najmanji dah vjetru koji je tresao dvojicom jadnika.
Međutim je robijašu uspjelo da se približi mornaru. Bilo je i krajnje vrijeme; još samo jedan
časak, i čovjek oslabljen i u očajanju, pustio bi se u bezdan; robijaš ga je čvrsto svezao užetom,
za koje se držao jednom rukom, dok je drugom radio. Najposlije ga vidješe gdje se popeo na
motku i na nju izvukao mornara; on ga tu podrža jedan časak dok ne prikupi snage, zatim ga
uze u naručje i ponese ga, hodeći potrbuške do mjesta, gdje se veže gornji dio katarke za donji,
a odatle do košare, gdje ga predade u ruke njegovih drugova.
U tom času svjetina stade pljeskati; bilo je starih kažnjeničkih nadzornika koji su plakali,
žene su se grlile na keju i čulo se kako svi glasovi viču s nekom vrstom raznježenog bijesa: -
Pomilovanje za ovog čovjeka!
On je, međutim, odmah stao silaziti, kako bi se vratio među svoje drugove na prisilnom radu.
Da bi stigao brže, spusti se niz užeta i stade trčati po donjem jarbolu. Sve oči su ga pratile. U
jednom trenutku svijet obuze strah; možda zato što se bio umorio, a možda i zbog toga što ga
je uhvatila omaglica, činilo se da vidi kako oklijeva i posrče. Najednom svjetina istisne veliki
krik - robijaš je pao u more.
Pad je bio opasan. Fregata Algeciras bila je usidrena kraj Oriona, i jedan galijaš pao je
između dva broda. Trebalo se bojati da ne ode pod jedan ili drugi. Četiri čovjeka se baciše u
žurbi u jedan čamac. Svjetina ih je sokolila, strepnja se ponovno uselila u sve duše. Čovjek nije
izišao na površinu. Iščeznuo je u moru bez traga i glasa, kao da je pao u ponor bez kraja.
Ispitivalo se dno, ronioci su ronili. Sve je bilo uzalud. Tražilo se do večeri; nije se čak moglo
pronaći ni tijela.
Sutra su toulonske novine donijele ovih nekoliko redaka:
»17. studenoga 1823. Jučer je jedan kažnjenik na prisilnom radu na Orionu, pošto je pritekao
u pomoć jednom mornaru, pao u more i utopio se. Nije se mogao pronaći njegov leš. Misli se
da su ga valovi zanijeli pod grede istaknutog dijela Arsenala. Taj čovjek bio je zatočen pod
brojem 9430 i zvao se Jean Valjean.«
 Knjiga treća

OBEĆANJE MRTVOJ ISPUNJENO

I.

Pitanje vode u Montfermeilu

Montfermeil leži između Livryja i Chellesa, na južnom rubu visoravni koja dijeli Ourcq od
Marne. Danas je to prilično velik gradić, ukrašen cijele godine vilama od sadre, a svake nedjelje
dobro raspoloženim građanima. Godine 1823. nije bilo u Montfermeilu ni toliko bijelih kuća ni
toliko zadovoljnih građana. Ta je bilo samo jedno selo u šumi. Tu i tamo mogla se sresti pokoja
gospodska kuća iz prošlog stoljeća, koja se mogla prepoznati pa svom oholom izgledu, po
svojim balkonima od savijenog željeza i po svojim dugačkim prozorima, čija mala okna
odbacuju na bjelinu zatvorenih kapaka sve vrste različitih zelenih odsjeva. Ali zato je
Montfermeil ipak bio samo selo. Suknarski trgovci, koji su se povukli iz posla, i trgovački
branitelji na ljetovanju nisu ga još bili otkrili. To je bilo spokojno i divno mjesto, koje nije bilo
na putu ni za kuda; tu se živjelo jeftino onim tako obilatim i taka lakim seljačkim životom.
Samo je voda bila rijetka zbog visine same visoravni.
Trebalo je ići dosta daleko po vodu. Jedan kraj sela, koji se nalazi prema Gagnyju, uzimao
je svoju vodu iz veličanstvenih jezeraca, kojih ima u šumama; drugi kraj, koji je oko crkve i
koji je prema Chellesu, nalazio je pitke vode samo u jednom izvoru dosta daleko, kraj puta
u Chelles, otprilike četvrt sata od Montfermeila.
Bio je dakle za svaku kuću dosta mučan posao da se opskrbi vodom. Velike kuće,
aristokracija - i Thénardierova krčma računala se u nju - plaćale su četvrt groša po vedru vode
jednome čiči koji se bavio tim poslom i zasluživao u tom poduzeću montfermeilske vode
oko osam groša dnevno; ali taj je čiča radio ljeti samo do sedam sati uvečer, a zimi do pet sati,
i kad bi jednom pala noć, kad bi se već kapci u prizemlju zatvorili, onaj koji nije imao vode za
piće morao je sam ići po nju ili je se odreći.
To je bio užas za ono siroto biće, koje čitatelj možda nije zaboravio, za malu Cosettu. Sjećate
li se da je Cosette bila od koristi Thénardierovima na dva načina: oni su za nju uzimali plaću
od majke i povrh toga ih je dijete još i služilo. Zato, kad je majka sasvim prestala plaćati, a čitali
ste u prijašnjim poglavljima zašto, Thénardierovi su zadržali Cosettu. Ona im je bila umjesto
sluškinje. U tom svojstvu ona je trčala po vodu kad god je ustrebalo. Zato je dijete, plašeći se
jako pomisli da ide na izvor noću, najbrižnije pazilo da nikad ne ponestane vode u kući.
Božić godine 1823. bio je naročito sjajan u Montfermeilu. Početak zime bio je blag; nije bilo
ni mraza ni snijega. Harlekini, koji su došli iz Pariza, dobili su od g. predsjednika dozvolu da
dignu svoje barake u velikoj seoskoj ulici, a jedna četa putujućih trgovaca, na temelju te iste
dozvole, sagradila je svoje dućančiće na Crkvenom trgu i sve do Pekarske ulice, gdje se
nalazila, kao što se možda sjećate, Thénardierova krčma. To je punilo gostionice i krčme i
donosilo ovom malom mirnom kraju bučan i veseo život. Štoviše, moramo reći da se
među zanimljivostima koje su se isticale na trgu nalazila i menažerija u kojoj su grozni bajaci,
obučeni u dronjke, i koji su došli bogzna odakle, pokazivali 1823. montfermeilskim seljacima
nekog strašnog brazilskog jastreba kakvog je naš Kraljevski muzej dobavio tek 1845., a koji
ima oko kao trobojnu kokardu. Prirodoslovci zovu, čini mi se, ovu pticu Caracara polyborus;
ona pripada u grabljivice i vrstu kobaca. Nekoliko dobrih starih bonapartističkih vojnika, koji
su se bili smirili u ovom selu, išlo je s pobožnošću gledati tu životinju. Pelivani su
pokazivali trobojnu kokardu kao osamljenu pojavu koju je dragi Bog stvorio posebno za
njihovu menažeriju.
 Na sam Badnjak uvečer više je ljudi, kočijaša i trgovaca sjedilo i pilo za stolom oko četiri ili
pet svijeća u donjoj dvorani Thénardierove gostionice. Ta je dvorana bila slična svim
krčmarskim dvoranama; stolovi, obojene čaše, boce, ljudi koji piju i puše; malo svjetlosti, malo
buke. Datum godine 1823. označavala su ipak dva predmeta, tada u modi u građanskom
razredu, koji su bili na stolu, to jest jedan kaleidoskop i jedna limena svjetiljka koja je
prelijevala boje. Thénardierova žena nadgledala je večeru, koja se kuhala pred lijepom jasnom
vatrom; muž Thénardier pio je sa svojim gostima i govorio o politici.
Osim političkih ćaskanja, kojima je bio glavni predmet španjolski rat i g. vojvoda od
Angoulema, mogli su se u vici čuti i sasvim mjesni dodaci kao ovi:
Kod Nanterra i Suresnesa vino je dobro rodilo. Gdje se računalo na deset hektolitara, bilo je
dvanaest. Grožđe je dalo mnogo soka u prešama. - Ali grožđe nije moglo biti zrelo? - U tom
kraju ne treba čekati da grožđe dozri. Ako se bere kad je zrelo, vino se pokvari, čim dođe
proljeće. - Pa onda je to vino sasvim rijetko? - To je vino još rjeđe nego ovuda. Grožđe se mora
brati zeleno.
Itd.
Ili opet, jedan mlinar, koji uzvikuje:
- Zar ćemo mi odgovarati za ovo, što je u vrećama? U njima ima sva sila sitnog zrnja i ne
možemo se mi baviti time da prebiremo, već ga moramo pustiti pod kamen; tu vam je korov, tu
vam je kukolj, crnica, konopljino sjeme, grahorica i svaki drač i mnogo drugih stvari, da
ne govorim o šljunku, kojega ima napretek u nekim žitima. Ni za živu glavu ne volim mljeti
bretonsko žito, kao što ni tesari od krupnog drveta ne vole piliti grede, u kojima ima čavala.
Zamislite samo kakva se gadna prašina dobiva iz svega toga. I onda se još svijet tuži na
brašno. Varaju se ljudi. Za takvo brašno nismo mi krivi.
Između dva prozora jedan je kosac, koji se pogađao za stolom s nekim gazdom za rad na
livadi u proljeće, govorio:
- Ne čini ništa ako je trava mokra. Ona se lakše kosi. Vlaga je dobra, gospodine. Ali ta trava
tamo, ta vaša trava, ona je još mlada i nije baš dobra. A ona druga je premekana, pa se povija
pod kosom.
Itd.
Cosette je bila na svom uobičajenom mjestu, sjedeći na dasci kuhinjskog stola kraj peći. Ona
je bila u dronjcima, imala je bose noge u drvenim cipelama i plela je pri svijetlu od vatre vunene
čarape za Thénardierovu djecu. Jedna sasvim mlada mačka igrala se pod stolcima. Iz susjedne
se sobe čulo gdje se smiju i šale dva svježa dječja glasa: to su bile Eponine i Azelma.
U uglu kraj peći visio je na čavlu jedan čekić.
S vremena na vrijeme probijalo je kroz viku krčme vrištanje vrlo mladog djeteta, koje je bilo
negdje u kući. Tu je bio mali dečko kojeg je Thénardierova žena rodila jedne od prošlih zima,
»da ni sama ne zna kako, valjda uslijed hladnoće«, i koji je imao nešto više od tri godine. Majka
ga je dojila, ali ga nije voljela. Kad je ogorčena dreka malog postala nesnosna, Thénardier bi
rekao: - Tvoj sin se dere, idi vidi, što hoće. - Ah! - odgovarala je mati, ne da mi se.
I napušten mali nastavljao je vikati u mraku.

II.

Dva lica, koja se popunjuju

Do sada su se u ovoj knjizi Thénardierovi mogli vidjeti samo iz profila; došao je trenutak da
se osvrnemo na ovaj par i da ga pogledamo pod svim njegovim izgledima.
Thénardier je bio prekoračio svoju pedesetu godinu; gospođa Thénardier je ulazila u
četrdesete, a to je pedeset za ženu; tako je postajala ravnoteža u godinama žene i muža.
 Čitaoci su možda od njene prve pojave makar koliko zapamtili ovu Thénardierovu ženu,
visoku, plavu, crvenu, debelu, mesnatu, četverouglastu, golemu i okretnu; rekli smo da je ona
bila od rase onih orijaških divljakinja koje se pokazuju po sajmovima s kamenjem obješenim o
kosi. Ona je spremala sve po kući, krevete, sobe, rublje, jelo, kišu, lijepo vrijeme, đavola. Za
svu poslugu imala je samo Cosettu: miš u službi slona. Sve je drhtalo na zvuk njezina glasa,
prozori., namještaj i ljudi. Njeno široko pjegasto lice imalo je izgled žlice za cijeđenje. Bila je
bradata. To je bio idealni tip jednog trhonoše preobučenog u žensko. Ona je sjajno psovala;
hvalila se da tuče orahe šakom. Da nije bilo romana, koje je pročitala i koji su s vremena na
vrijeme činili da se na čudnovat način kod nje izražavalo mazno stvorenje pod likom vještice
koja jede djecu, nikada ne bi nikomu palo na pamet da kaže za nju: to je žena. Ova
Thénardierovica je izgledala kao drolja cijepljena na jednu piljaricu. Kad govori, reklo bi se:
pravi kočijaš; tko bi je vidio kako postupa s Cosettom, rekao bi: pravi krvnik. Kad bi
mirovala, virio joj je jedan zub iz usta.
Thénardier je bio malen čovjek, mršav, blijed, uglast, koščat, kržljav, koji je imao bolestan
izgled i koji se izvrsno držao; tu je već počinjalo njegovo varanje. On se obično smješkao iz
uljudnosti i bio susretljiv gotovo s cijelim svijetom, čak i s prosjakom, kojem ipak nije htio
pružiti ni pola krajcara. Imao je pogled kune i izraz književnika. Mnogo je bio sličan likovima
opata Delilla. Njegovo kaćiperstvo bilo je u tome da pije s kočijašima. Nitko ga nikada nije
mogao opiti. Pušio je veliku lulu. Nosio je bluzu i pod bluzom staro crno odijelo. Zanosio se
književnošću i materijalizmom. Često je izgovarao razna imena da podupre kojekakve stvari o
kojima je govorio: - Voltaire, Raynal, Parny i, čudnovata stvar, sveti Augustin. Tvrdio je da
ima svoj »sistem«. Uostalom, velika varalica. Filozof, i ta vrsta postoji među varalicama.
Čitaoci se sjećaju kako je tvrdio da je služio u vojsci; pričao je s nekom razmetljivošću da je na
Waterloou, kad je bio narednik u 6. pukovniji ili neki laki konjanik u 9. pukovniji, sam protiv
jednog eskadrona Husara Smrti zaštitio svojim tijelom i spasio kroz gvožđe i olovo »jednog
opasno ranjenoga generala«. Odatle da potječe na njegovu zidu njegova blistava tvrtka, a za
njegovu gostionicu u tom kraju ime »Gostionice kod waterlooskog narednika«. Bio je liberal,
klasik i bonapartista. Govorilo se u selu da je učio za popa. Ili mislimo, naprotiv, da je negdje
u Holandiji učio za gostioničara. Ovaj komplicirani nitkov bio je prema svoj vjerojatnosti kakav
Flamanac iz Lilla u Flandriji, Francuz u Parizu, Belgijanac u Bruxellesu, jednom nogom na
jednoj, a drugom na drugoj granici, kako mu se svidjelo. Poznato nam je njegovo junaštvo na
Waterloou. Kako se dakle vidi, on je pomalo pretjerivao. Plima i oseka, krivudanje,
pustolovina to je bio element njegova života; prljava savjest vuče za sobom blatan život; i
vjerojatno je u burno doba 1815. Thénardier pripadao onoj vrsti vojničkih krčmara pljačkaša o
kojima smo govorili, njuškajući tajno, prodajući jednima, kradući druge i vozeći se s cijelom
obitelji, čovjek, žena i djeca, u kakvim traljavim kolicima na dva kotača iza četa u kretanju,
s nagonom da se uvijek pridruži pobjedničkoj vojsci. Kad se ovaj pohod završio, imajući, kao
što je sam govorio, »pare«, došao je i otvorio krčmu u Montfermeilu.
Te »pare«, koje je sastavio od novčarki i satova, zlatnog prstenja i srebrnih križeva,
pokupljenih u vrijeme žetve po brazdama zasijanim mrtvacima, nisu, kad se skupe,
predstavljale veliku svotu i nisu mnogo pomogle ovom vojničkom kantineru, koji se pretvorio
u krčmara. Thénardier je imao ne znam što ravno u pokretu što je uz psovku sjećalo na vojarnu
ili, kad bi se prekrižio, na bogosloviju. Bio je ljeporječiv i pustio je ljudima da vjeruju kako je
učen. Ipak, učitelj je primijetio da je pravio pogreške u izgovoru. Sastavljao je račune
putnicima točno, ali su vješte oči i tu kadšto nalazile pogreške u pravopisu. Thénardier je bio
podmukao, lakom, lijen i spretan. Nije prezirao svojih sluškinja, radi čega ih njegova žena nije
više ni držala. Ova grdosija bila je ljubomorna. Njoj se činilo da je taj mršavi žuti čovjek morao
biti predmetom opće žudnje.
Thénardier, čovjek lukav i uravnotežen, bio je lupež umjerene vrste. Ta je vrsta najgora; u
nju se miješa licemjerstvo. Time nije rečeno da se Thénardier u izvjesnim zgodama nije znao
naljutiti, barem koliko i njegova žena; ali to je bilo vrlo rijetko i u tim trenucima, kako je
mrzio cijeli ljudski rod, kako je imao u sebi duboko ognjište mržnje, kako je bio od onih ljudi
koji optužuju sve što ispred njih prolazi zbog onoga što je njih osobno zadesilo, i koji su uvijek
spremni baciti na prvog namjernika kao opravdanu tužbu sva razočaranja, bankrote i neprilike
svoga života, kako je sav ovaj kvasac rastao u njemu i vreo mu u ustima i u očima, u takvim je
trenucima bio strašan. Teško onome, tko bi tada naišao na njegov bijes!
Osim svih svojih drugih svojstava Thénardier je bio pažljiv i pronicljiv, šutljiv ili brbljav
prema prilikama i uvijek s visokim razumijevanjem. Imao je nešto od pogleda mornara, koji su
navikli da žmirkaju očima u dalekazor. Thénardier je bio državnik.
Svaki novi došljak, koji je ulazio u njegovu gostionicu, ugledavši Thénardierovu ženu, kazao
bi: - Eto gazde!
To je bila zabluda. Ona nije bila čak ni gazdarica. Gazda i gazdarica bio je muž. Ona je
radila, on je stvarao. On je svime upravljao nekim načinom magnetične akcije, koja je bila
nevidljiva i stalna. Jedna riječ mu je bila dovoljna, a često i jedan mig; a mastodont je slušao.
Thénardier je bio za svoju žena, iako ona nikad nije bila s time načisto, neka vrsta naročitog i
vrhovnog bića. Ona je imala vrline svoga načina života; nikada, kad bi imala razmirica o nekoj
stvari s »gospodarom Thénardierom«, što se, uostalom, ne da ni zamisliti, ona ne bi
javno prkosila svome mužu ma o čemu se radilo. Nikada ne bi ona učinila »pred strancima«
onu pogrešku koju tako često žene čine, a koja se zove parlamentarnim izrazom: skinuti krunu.
Iako je njihovo slaganje imalo za posljedicu samo zlo, bilo je razmišljanja u podčinjenosti
Thénardierove žene svome mužu. Ova, gora od buke i od mesa, kretala se pod malim prstom
ovog mršavog čovjeka. Kad se pogleda sa svoje patuljaste i smiješne strane, to je bila ona velika
svemirska stvar: materija obožava duh; jer izvjesne ružnoće imaju svoj razlog opstanka
u samim dubinama vječne ljepote. U Thénardieru je bilo nečega neznanog; odatle apsolutno
gospodarenje ovog čovjeka nad ovom ženom. On je njoj u nekim trenucima izgledao kao
zapaljena svijeća, u drugima ona ga je osjećala kao pandžu.
Ova žena bila je grdosija koja je voljela samo svoju djecu i bojala se samo svoga muža. Ona
je bila majka, jer je bila sisavac. Uostalom, njeno se materinstvo zaustavljalo na njenim
kćerkama i, kao što će se vidjeti, nije se protezalo na mušku djecu. On, muž, imao je samo jedno
na umu: obogatiti se.
To mu nije nikako uspijevalo. Ovom velikom talentu nedostajala je dostojna pozornica.
Thénardier je u Montfermeilu propadao, ako naime ništica može propasti; u Švicarskoj ili
Pirenejima ovaj bi golać postao milijunaš. No, huda je sudbina prikovala gostioničara, on
tu mora i da brsti.
Razumije se da se riječ gostioničar upotrebljava ovdje u užem smislu i da ne obuhvaća cijeli
gostioničarski razred.
Te iste godine, 1823., Thénardier je imao tisuću petsto franaka dosadnog duga, što ga je
činilo zabrinutim.
Kakva god bila prema njemu stalna nepravda sudbine, Thénardier je bio jedan od ljudi koji
su razumijevali najbolje, najdublje i na najmoderniji način onu stvar koja predstavlja vrlinu kod
barbarskih naroda, a robu na prodaju kod civiliziranih naroda, a to je gostoprimstvo. Imao je
neki hladni i spokojni smijeh, koji je bio posebno opasan.
Njegove gostioničarske teorije sijevale su gdjekad iz njega kao munje. Imao je katkad
stručnih aforizama, kojima je hranio duh svoje žene. - Dužnost je gostioničara - govorio joj je
jednog dana naprasito i tiho - da dade za pare prvome koji dođe jesti i spavati, da mu
proda svjetlost, vatru, prljave plahte, sluškinju, buhe, osmijeh; da zaustavlja prolaznike, da
istresa male kese i da dobro olakšava velike, da daje s poštovanjem konak obiteljima na putu,
da oguli muškarca, da operuša ženu, da očisti dijete; da naplati otvoren prozor, zatvoren
prozor, mjesto kraj peći, naslonjač, stolac, okrugli fotelj, klupu, postelju od perja, jastuk, i
svežanj slame; da zna koliko sjena kvari ogledalo i da to proračuna i, petsto tisuća đavola, sve
da zaračuna putniku, sve do muha koje njegov pas pojede!
Taj čovjek i ta žena bili su vjenčanje lukavosti i bjesnila, odvratna i strašna zajednica.
Dok je muž preživao i koješta izmišljao, Thénardierova žena nije mislila na odsutne
vjerovnike, nije se brinula ni za jučer ni za sutra, i živjela je sa zanosom, sva u jednoj minuti.
Takva su bila ova dva bića. Cosette je bila između njih, podnoseći njihov dvostruki pritisak
kao stvorenje koje bi u isti mah bilo mrvljeno žrvnjem i raskidano kliještima. Taj čovjek i ta
žena imali su različit način; Cosette je dobivala batina, i to je dolazilo od žene; ona je išla bosa
zimi, i to je dolazilo od muža.
Cosette je išla gore-dolje, prala je, četkala, brisala, mela, trčala, sustajala, dahtala, micala
teške stvari i, premda zakržljala, radila teške poslove. Nikakvog milosrđa; divlja gazdarica,
otrovan gazda. Thénardierova krčma je bila kao neka paučina u koju se Cosette zaplela i drhtala.
Ideal ugnjetavanja bio je ostvaren ovim jezovitim mučenjem. Ona je bila nalik na muhu, koja
bi služila pauke.
Siroto dijete, nemoćno, šutjelo je.
Kada tako padnu od rane zore, sasvim male, sasvim gole, među ljude, što li se sve događa u
tim dušama, koje tek što su došle od Boga?

III.

Treba vina za ljude i vode za konje

Došla su nova četiri putnika.

Cosette je tužno razmišljala; jer premda nije imala više od osam godina, ona je već toliko
prepatila da je razmišljala s turobnim izrazom stare žene.
Imala je modar kapak iznad oka od jednog udarca šakom, koji je dobila od Thénardierove
žene, što je ovoj davalo povoda da kaže s vremena na vrijeme: - Kako je ružna s tim napuhnutim
okom!
Cosette je, dakle, mislila da je već noć, velika noć, i da će trebati iznenada napuniti lonce i
boce u sobama putnika koji su došli te da nema više vode u vedru.
Malko ju je umirivalo to što se nije pilo mnogo vode u Thénardierovoj kući. Bilo je tu ljudi
koji su bili žedni; ali to je bila ona žeđ koja se radije gasi iz čaše nego iz vrča. Onaj, koji bi
tražio čašu vode među ovim čašama vina, izgledao bi svim ljudima kao divljak. Ipak je u
jednom trenutku dijete zastrepilo: Thénardierova žena odigla je poklopac s jedne zdjele na peći,
zatim uzela čašu i živo se približila vedru. Ona okrene pipac; dijete je bilo diglo glavu i pratilo
svaku njezinu kretnju. Mršav mlaz vode poteče iz pipca i napuni čašu do polovice.
- Gle - reče - više nema vode!
Zatim ušuti na trenutak. Dijete je obamrlo.
- No - nastavi Thénardierova žena, ispitujući napola punu čašu - ispit ću ovu polovicu, bit će
i ovo dovoljno.
Cosette nastavi svoj posao, ali je više od četvrt sata osjećala kako joj srce skače kao kakvo
veliko klatno u prsima.
Ona je brojila minute koje su tako prolazile i čisto je željela da je već sutrašnje jutro.
S vremena na vrijeme bi jedan od onih koji su pili pogledao na ulicu i uzvikivao: - Mrko je
kao u rogu! Treba biti mačka da ideš ulicom bez svjetiljke u ovo doba!
I Cosette se stresala.
Najednom jedan od trgovaca koji su stanovali u gostionici uđe i reče tvrdim glasom:
- Nitko nije dao mome konju vode.
- Ma jest - reče Thénardierova žena.
 - Velim vam, strina, da nije - nastavi trgovac. Cosette je izmilila ispod stola.
- O jest, gospodine! - reče ona - Konj je pio, on je pio iz čabra, pun čabar vode, ja sam mu
sama dala vode i govorila sam mu.
To nije bilo istina. Cosette je lagala.
- Nije veća od šake, a laže krupno kao kuća - uzvikne trgovac.
- Kažem ti da nije pio, nakazo mala! Kada konj ne pije, diše na jedan način, koji ja dobro
poznajem.
Cosette ostade pri svom i dodade glasom promuklim od strepnje, koji se jedva čuo:
- I još se dobro napio!
- Koješta - reče srdito trgovac - to ne ide tako, napojite moga konja, pa mir!
Cosette se uvuče pod stol.
- Pa istina je, tako je - reče Thénardierova žena - ako životinja nije pila, treba je napojiti.
Zatim, pogledavši oko sebe:
- No, kuda se ta djela?
Ona se sagne i pronađe Cosettu šćućurenu pod drugim krajem stola, gotovo pod nogama
onih koji su pili.
- Hoćeš li doći ovamo? - uzviknu Thénardierova žena. Cosette se izvuče iz neke vrste rupe
gdje se bila sakrila.
Thénardierova žena nastavi:
- Frajlice, gaduro, idi pa donesi vode za toga konja.
- Ali, gospođo - reče slabim glasom Cosette - nema vode. Thénardierova žena otvori širom
ulična vrata:
- Idi i donesi!
Cosette pokunji glavu i ode uzeti prazan čabar koji je stajao kraj ognjišta. Taj čabar je bio
veći od nje i dijete bi moglo sjesti i lako stati unutra. Thénardierova žena vrati se svojoj peći i
okuša drvenom žlicom ono što je bilo u zdjeli, mrmljajući:
- Ima na izvoru. Tu bar ne treba mudrosti. Mislim da bi bilo dobro da procijedim ovaj luk.
Zatim preturi po pretincu od stola, gdje je bilo groševa, papra i koječega drugog.
- Evo, frajla Žabo, kad se budeš vraćala, kupit ćeš jedan veliki hljebac kod pekara. Evo ti
novca. Petnaest groša.
Cosette je imala džepić sa strane na svojoj pregači; uze novac bez riječi i stavi ga u taj džep.
Zatim osta nepomična s čabrom u ruci, a pred njom otvorena vrata. Činilo se kako čeka da
joj netko pritekne u pomoć.
- Hoćeš ići! - viknu Thénardierovica.
Cosette iziđe. Vrata se zatvoriše.

IV.

Na pozornici se javlja jedna lutka

Niz dućana pod vedrim nebom, koji počinjaše kod crkve, protezao se, kako se sjećate, do
Thénardierove gostionice. Svi su ti dućani radi skorog prolaza građana na polnoćku bili
osvijetljeni svijećama, koje su gorjele u lijevcima od papira, što je - kao što je rekao
montfermeilski učitelj, koji je u tom času sjedio za stolom kod Thénardiera, činilo čaroban
dojam. No zato se na nebu nije vidjela nijedna zvijezda. Posljednja od ovih baraka, koja je bila
smještena baš nasuprot Thénardierovim vratima, bio je dućan s igračkama, sav blistav od
ljuskica, staklarije i veličanstvenih stvari od lima. U prvom redu, i ispred svega ostalog, trgovac
je namjestio na pozadini od bijelih ručnika jednu golemu lutku, visoku gotovo dvije stope, koja
je bila obučena u haljinu od ružičaste svile sa zlatnim klasjem na glavi i koja je imala prave
kose i oči kao da gledaju. Cijeli je dan ovo čudo bilo izloženo na zaprepaštenje prolaznika ispod
deset godina, a nije se našla u Montfermeilu nijedna dosta bogata majka koja bi htjela riskirati
da je kupi za svoje dijete. Eponine i Azelma provele su sate promatrajući je, pa čak se i Cosette,
doduše kradomice, usudila pogledati ju.
U trenutku kad je Cosette izašla s čabrom u ruci, koliko god da je bila umorna i potištena,
nije se mogla svladati da ne digne oči na ovu čudesnu lutku, na gospođu, kako ju je ona zvala.
Siroto dijete se zaustavi kao da se skamenilo. Ona još nije bila vidjela ovu lutku izbliza.
Cijeli ovaj dućan činio joj se kao neka palača, a ova lutka - to je za nju bilo priviđenje. To je
bila radost, sjaj, bogatstvo i sreća, koji su se pojavljivali u svjetlosti kao iz neke bajke ovom
nesretnome malom biću, utonulom tako duboko u okrutnu i hladnu bijedu. Cosette je s
naivnom i tužnom bistrinom djetinjstva mjerila ponor, koji ju je dijelio od te lutke. Ona je sebi
govorila da bi trebalo biti kraljica ili najmanje kneginja pa da se ima jedna »stvar« kao ova.
Ona je promatrala tu lijepu ružičastu haljinu, te lijepe počešljane kose, i mislila je: Kako mora
biti sretna ova lutka! Oči joj se nisu mogle odijeliti od tog fantastičnog dućana. Što je više
gledala, sve više je bivala zaslijepljena, činilo se da vidi raj. Bilo je i drugih lutaka iza velike,
koje su joj se činile kao vile ili dobri duhovi. Trgovac, koji je šetao gore-dolje u dnu barake,
činio je na nju pomalo dojam kao da je dragi Bog.
U ovom obožavanju ona je zaboravljala sve, pa čak i posao, koji joj je bio naložen. Najednom
je grubi glas Thénardierovice vrati u stvarnost.
- Što, glupačo, još nisi otišla? Čekaj samo dok ti ja dođem! Molim vas, što ona tamo radi?
Nakazo mala, čekaj!
Thénardierovica je malo pogledala na ulicu i spazila je Cosettu u zanosu. Cosette pobježe,
noseći svoj čabar i praveći najveće korake što je mogla.

V.

Kad je mala ostala sama

Kako se Thénardierova krčma nalazila u onom dijelu sela, koji je blizu crkve, Cosette je
morala ići po vodu na izvor u šumu prema Chellesu.
Nije više pogledala nijedan trgovački izlog. Dotle, dok je bila u Pekarskoj ulici i u blizini
crkve, dućani, u kojima je bilo svijetlo, obasjavali su njezin put, ali brzo nestade i posljednje
zrake iz posljednje barake. Siroto dijete nađe se u mraku. Ona uđe u njega. I kako je
obuzimaše neko uzbuđenje, ona je idući mahala što je više mogla ručicom od čabra. To je
pravilo buku, koja ju je pratila.
Što je više išla, mrak je postajao sve gušći. Više nije bilo nikoga na ulici. Ipak je srela jednu
ženu, koja se okrenula, videći je gdje prolazi, i zastala na mjestu, mrmljajući kroza zube: - Kuda
ide ovo dijete? Da nije kakva prikaza?
Onda žena prepozna Cosettu. - Gle - reče - pa to je Ševa! Cosette je tako prošla labirintom
krivudavih i pustih ulica, kojima se završava sa strane Chellesa selo Montfermeil. Sve dok je
bilo kuća, pa čak i zidova s obiju strana njezina puta, ona je išla dosta hrabro. S vremena na
vrijeme vidjela bi svjetlucanje svijeće kroz pukotine kapka, to je bila svjetlost i život, tu je bilo
ljudi, to ju je umirivalo. No, što je išla dalje, njezin se hod nesvjesno usporavao. Kad je prošla
kraj ugla posljednje kuće, Cosette se zaustavi. Otići dalje od posljednjeg dućana bilo je teško;
otići dalje od posljednje kuće izgledalo je nemoguće. Ona spusti čabar na zemlju, zavuče ruku
u kosu i stade se polako češati po glavi, kretnja koja je svojstvena prestrašenoj i neodlučnoj
djeci. To više nije bio Montfermeil, to su bila polja. Crni i pusti prostor je bio pred njom. Ona
pogleda s očajanjem ovaj mrak, gdje više nije bilo ljudi, gdje je bilo životinja i gdje je možda
bilo i sablasti. Ona se dobro zagleda i začu životinje, koje su išle po travi, jasno opazi sablasti,
koje su se micale po drveću. Tada ona ponovno zgrabi svoj čabar, strah joj dade hrabrosti: - Pa
što! - reče. - Reći ću joj da nema više vode.
I ona se odlučno vrati u Montfermeil.
Jedva što je načinila sto koraka, ona se opet zaustavi i poče nanovo da se češe po glavi. Sada
joj iziđe pred oči Thénardierovica, gnusna Thenardaerovica, sa svojim ustima kao u hijene i
srdžbom koja plamti u njenim očima. Dijete pogleda žalosno preda se i iza sebe. Što da
radi? Što da čini od sebe? Kuda da ide? Pred sobom je imala Thénardierovicu kao sablast, za
sobom sve noćne duhove i šume. I ona uzmaknu pred Thénardierovicom. Ona izađe iz sela
trčeći, uđe u šumu trčeći, ne gledajući više ništa, ne osluškujući više ništa. Prestade trčati
tek onda kad joj je ponestalo daha, ali nastavi ići. Išla je naprijed, izvan sebe.
Dok je trčala, htjelo joj se plakati.
Noćno treptanje šume obuzimalo ju je cijelu. Ona nije više mislila, nije više gledala. Golema
noć ispriječila se ispred ovog malog bića. S jedne strane sav mrak; s druge strane jedan atom.
Trebalo je ići sedam ili osam minuta od ruba šume do izvora. Cosette je poznavala put, jer
ga je tako često danju prelazila. I čudno, nije zalutala. Ostatak nagona ju je ravnao. Svejedno
nije obraćala oči ni desno ni lijevo, bojeći se da ne vidi strašne stvari u granju i grmlju. I tako
je stigla do izvora. To je bilo usko prirodno korito koje je voda izdubla u ilovači, duboko
otprilike dvije stope, okruženo mahovinom i onom velikom izrezuckanom travom koju
nazivaju ogrlicom Henrika IV, i popločeno s nekoliko velikih kamenova. Odatle je izbijao
jedan potok s mirnim, tihim šumom.
Cosette i ne odahnu. Bio je crni mrak, ali ona je već bila naučena dolaziti na ovaj izvor. Ona
potraži lijevom rukom u mraku jedan mladi hrast, koji se naginjao nad izvor i na koji se ona
obično opirala, nađe jednu granu, objesi se o nju, nagne se i zagnjuri čabar u vodu. Ona je bila
tako nagnuta da nije opazila kako joj se džep od pregače istresao u izvor. Novac od petnaest
groša pao je u vodu. Cosette ga nije vidjela ni čula kad je pao. Ona izvuče gotovo pun čabar i
stavi ga na travu. Kad je to bilo gotovo, primijeti da je sva smalaksala od umora. Željela je što
prije otići; ali napor dok je napunila čabar bio je tolik da joj je bilo nemoguće učiniti i jedan
korak. Bila je prisiljena sjesti. Ona se izvali na travu i tu osta šćućurena. Zaklopi oči, zatim ih
otvori, ne znajući zašto, ali mogla drugačije.
Kraj nje je uzburkana voda u čabru pravila krugove koji su nalikovali na usijane zmije.
Iznad njene glave bilo je nebo pokriveno golemim crnim oblacima, koji su izgledali kao
veliki kolutovi dima. Činilo se da se tragična maska mraka naginje nejasno nad ovim djetetom.
Jupiter se spuštao u dubine.
Djevojčica je gledala zabezeknutim okom ovu veliku zvijezdu, koje nije poznavala i koje se
bojala. Planet je uistinu bio u tom času vrlo blizu obzorja i probijao je kroz gusti sloj magle,
koji joj je davao neko veliko crvenilo. Magla, turobno crvenkasta, proširivala je još
zvijezdu. Čovjek bi bio rekao da je to neka sjajna rana.
Hladan vjetar puhao je iz ravnice. Suma je bila mračna, ni šuštanja lišća, niti jedne od onih
nejasnih i svježih prozračnosti ljeta. Veliko granje se strašno uzdizalo. Kržljavo i sakato grmlje
zviždalo je na proplancima. Velike trave gmizahu pod sjeverom kao jegulje. Trnje se grčilo kao
dugačke ruke, oružane pandžama, koje bi htjele dohvatiti plijen; poneki suhi list, gonjen
vjetrom, prelijetao je brzo i izgledao kao da bježi ispred nečega što je dolazilo. Sa svih strana
protezalo se nešto turobno.
U mraku se dobiva vrtoglavica. Čovjeku treba svjetlosti. Tko god se zagnjuri u suprotnost
danu, taj osjeća nešto teško na srcu. Kad oko gleda crno, duh vidi nemir. U noćnome mraku i u
čađavoj neprovidnosti osjete i najjači neku zebnju. Nitko ne može proći noću sam kroza šumu,
a da se ne strese. Sjenke i drveće, dvije strašne gustine. Himerična stvarnost javlja se u nejasnoj
dubini. Neshvatljivo se ocrtava nekoliko koraka od vas sa sablasnom razgovijetnošću. Čovjek
vidi kako lebdi u prostoru, ili u njegovu rođenome mozgu tko zna što neopredijeljeno i
nedokučivo, kao sni uspavanog cvijeća. Ima groznih pojava na obzorju. Čovjek udiše
isparavanje velike crne praznine. Čovjek se boji i ima volju osvrnuti se iza sebe. Špilja noći,
stvari koje su se uznemirile, nijemi likovi koji se razilaze čim čovjek dođe bliže, mračne
razbarušenosti, razdraženo grmlje, modre bare, turobnost koja se ogleda u pogrebnosti, grobna
veličina tišine, nepoznata moguća bića, savijanje tajanstvenih grana, grozni trupovi drveća,
duge ručice grana koje podrhtavaju - protiv svega toga čovjek je bez obrane. Nema tu hrabrosti
koja se ne bi stresla i koja ne bi osjetila susjedstvo strepnje. Čovjek osjeća nešto nakazno, kao
da se duša spaja s mrakom. To prožimanje pomrčinom je neizrecivo jezovito kod jednog djeteta.
Šume su apokalipse i udaranje krila jedne male duše zvoni kao hropac pod njihovim golemim
svodom.
Ne mogući sebi objasniti što osjeća, Cosette je bila obuzeta ovom crnom golemošću prirode.
Nije to bio samo ludi strah koji ju je obuzimao, već nešto još strašnije od ludog straha. Njom je
prolazila jeza. Nedostaju izrazi kojima bi se moglo reći čega je sve čudnovatog bilo u toj jezi,
koja ju je smrzavala do u dno srca. Njeno je oko bilo podivljalo. Činilo joj se da osjeća da se
neće moći suzdržati da ne dođe ovamo sutra u isti sat.
Tada po nekoj vrsti nagona da iziđe iz ovog jedinstvenog stanja, koje nije razumijevala, ali
koje ju je plašilo, ona stade glasno brojiti jedan, dva, tri, četiri... do deset, i kad je završila,
započe iznova. To joj vrati istinski pojam o stvarima koje su je okruživale. Osjeti da joj
zebu ruke, koje je smočila vadeći vodu. Ustade. Strah joj se vratio, prirodni i nesavladivi strah.
Imala je samo jednu misao, pobjeći: pobjeći glavom bez obzira kroza šumu, preko polja, do
kuća, do prozora, do zapaljenih svijeća. Pogled joj pade na čabar koji je bio pred njom. Toliko se
bojala Thénardierovice da se nije usudila pobjeći bez čabra vode. Ona zgrabi ručicu objema
rukama. Bilo joj je teško dignuti čabar. Pošla je tako nekih dvanaest koraka, ali je čabar bio
pun, težak, i ona bude prisiljena spustiti na zemlju. Odahnu časak, zatim ponovno podiže ručicu
i pođe ovaj put malo duže. No valjalo se opet zaustaviti. Poslije nekoliko trenutaka počivanja
ona opet krenu. Koračala je pognuta naprijed, s oborenom glavom, kao baba; težina čabra je
naprezala i kočila njene mršave ruke; od željezne ručice se najposlije ukočiše njene male
smočene ruke, koje se smrzavahu; s vremena na vrijeme bila je prisiljena zastati i svaki put kad
bi se zaustavljala, hladna voda, koja je prevršavala čabar, zapljuskivala bi njene bose noge. To
se događalo usred šume, noću u zimi daleko od svakog ljudskog pogleda; ona je bila dijete od
osam godina. Samo je Bog u tome času vidio ovu tužnu stvar.
I jao! I njena majka, bez sumnje. Jer ima stvari koje otvaraju oči mrtvim ženama u njihovu
grobu.
Ona je dahtala s nekim bolnim stenjanjem; jecaji su je davili u grlu, ali ona nije smjela
plakati, toliko se bojala Thénardierovice, čak i kad je bila daleko. Prešlo joj je u običaj da uvijek
misli, kako je tu negdje Thénardierovica.
Ipak, ona nije mogla mnogo odmaći na taj način i išla je vrlo sporo. Uzalud je smanjivala
vrijeme počivanja, kad bi se zaustavljala i išla od jednog zastoja do drugog što je dulje mogla.
Pomišljala je sa strahom da će joj trebati više od jednog sata da se tako vrati u Montfermeil i da
će je Thénardierovica tući. Taj strah se miješao s užasom od samoće noću u šumi. Bila je
slomljena od umora, a još nije bila izašla iz šume. Kad je stigla do jednog staroga kestena, koji
je poznavala, ona se zaustavi posljednji put dulje nego prije da dobro otpočine, zatim skupi svu
svoju snagu, prihvati čabar i stade hrabro koračati. Ipak, siroto malo očajno biće nije se moglo
suzdržati da ne uzvikne: - O Bože moj, Bože moj!
U tom trenutku ona osjeti najednom da čabar nije više bio težak. Jedna ruka, koja joj se
učinila golema, uhvatila je ručicu i snažno je podizala. Ona digne glavu. Jedna velika crna
prilika, ispravljena, koračala je kraj nje u mraku. Jedan čovjek bio je došao iza nje i ona ga nije
čula. Taj je čovjek bez riječi dohvatio ručicu čabra koji je ona nosila.
Ima nagona za sve susrete u životu. Dijete se nije uplašilo.
 VI.

Tu se možda dokazuje Boulatruellova pamet

Poslijepodne na taj isti Badnjak 1823., jedan se čovjek šetao dosta dugo po najosamljenijem
dijelu Bolničkog bulevara u Parizu. Taj čovjek je nalikovao na nekoga tko traži stan i činilo se
da se najradije zaustavlja pred najskromnijim kućama zapuštenog predgrađa Saint-Marceau.
Vidjet ćemo malo dalje da je taj čovjek uistinu uzeo sobu u najam u toj osamljenoj četvrti.
Taj čovjek, po svojoj odjeći, kao i po svojoj cijeloj osobi, pokazivao je tip onoga što bi se
moglo nazvati prosjakom iz dobrog društva, krajnja bijeda pomiješana s krajnjom čistoćom. To
je dosta rijetka mješavina, koja ulijeva u razumna srca dvostruko poštovanje: prema onome
koji je vrlo siromašan i prema onome koji je vrlo ponosan. Imao je taj čovjek okrugli, vrlo stari
i vrlo očetkani šešir, jedan do kraja otrcan redengot od grube tkanine žute kao ilovača, boje koja
nije bila nimalo neobična u to doba, veliki prsluk s džepovima kakvi su se nosili prije sto godina,
crne hlače koje su na koljenima postale sive, čarape od crne vune i debele cipele s bakrenim
kopčama. Čovjek bi rekao da je kakav bivši domaći učitelj iz dobre kuće koji se vraća iz
progonstva. Po njegovoj sasvim bijeloj kosi, po njegovu naboranom čelu, po njegovim
poplavjelim usnama, po njegovu licu, gdje je sve odavalo životnu umornost, pomislilo bi se da
taj čovjek ima mnogo više od šezdeset godina. Po njegovu čvrstom, iako laganom hodu, po
jedinstvenoj snazi kojom su bili prožeti svi njegovi pokreti, čovjek bi mu jedva dao pedeset
godina. Bore na njegovu čelu dobro su mu pristajale i pridobile bi njemu u prilog svakoga tko
bi ga pažljivo promatrao. Njegova usna se stezala s čudnim naborom, koji je izgledao strog i
bio ponizan. U dubini njegova pogleda bila je nekakva turobna vedrina. Nosio je u lijevoj ruci
jedan zavežljaj zavezan u džepnu maramu; desnom se upirao o neku vrstu štapa odsječenog
jamačno s kakve živice. Taj štap je bio rađen s izvjesnom pažnjom i nije izgledao suviše zlo;
iskorišteni su bili čvorovi i bila mu izrađena jabuka; to je bila toljaga, koja je ipak nalikovala
na štap.
Na ovom bulevaru malo je prolaznika, naročito zimi. Taj ih je čovjek, uostalom bez
izvještačenosti, više kao izbjegavao nego što ih je tražio.
U to je vrijeme kralj Luj XVIII. išao gotovo svaki dan u Choisy-le-Roi. To je bila njegova
najmilija šetnja. Oko dva sata, gotovo uvijek u isto vrijeme, mogla su se vidjeti kraljevska kola
i povorka kako prolaze trkom preko Bolničkog bulevara.
Po tome su siromašne žene iz te četvrti popravljale džepne i zidne satove govoreći: - Dva
sata su, eno ga, vraća se u Tuileries.
I jedni pritrčavahu, a drugi se namještahu u red, jer kad prolazi jedan kralj, uvijek mora biti
reda. Uostalom, pojava i prolazak Luja XVIII. činili su uvijek neki dojam po pariškim ulicama.
To je bilo brzo, ali veličanstveno. Ovaj nemoćni kralj volio je veliku trku; ne mogavši hodati,
on je htio trčati; ovaj bogalj bez nogu bio bi najvolio da ga voze munje. On je prolazio,
miroljubiv i strog, usred golih sabalja. Njegova teška kočija, pozlaćena, s velikim kitama
ljiljana naslikanih sa strane, kotrljala se bučno. Jedva je čovjek imao vremena da ga vidi u
prolazu. Vidjelo se na uglu, u dnu s desne strane, na jastucima presvučenim bijelom svilom,
jedno široko, jedro, crveno lice, svježe nabijeljeno čelo, ponosno, sigurno i fino oko, osmijeh
ljubitelja književnosti, dvije velike naramenke s upredenim lancima, koji su lebdjeli na
građanskom odijelu, Red zlatnog runa, Križ sv. Luja, srebrna zvijezda Svetog Duha, veliki
trbuh i velika plava lenta, to je bio kralj. Izvan Pariza, držao je svoj šešir s bijelim perima na
koljenima zavijenim u visoke engleske dokoljenice; kad se vraćao u grad, stavljao je šešir na
glavu i gdjekad odzdravljao. Gledao je hladno narod, koji mu je vraćao milo za drago. Kad se
prvi put pojavio u četvrti Saint-Marceau, cijeli njegov uspjeh bila je ova riječ jednog purgera
svome drugu: - Taj debeljko tamo, to ti je vlada.
 Ovaj neizbježni kraljev prolazak u isti sat bio je, dakle, svakodnevni događaj na Bolničkom
bulevaru.
Šetač u žutom redengotu nije očigledno bio iz četvrti, a vjerojatno ni iz Pariza, jer mu ta
pojedinost nije bila poznata. Kad su u dva sata kraljevska kola, okružena eskadronom tjelesne
garde sa srebrnim gajtanima, ispala na bulevar, pošto su prije toga zaobišla bolnicu Salpêtrière,
on je izgledao iznenađen i gotovo prestrašen. Nije bilo nikoga osim njega u sporednoj aleji, on
se brzo namjesti iza ugla jednog malog zida, što nije smetalo g. vojvodi od Havréa da ga opazi.
G. vojvoda od Havréa kao nadzorni časnik toga dana sjedio je u kolima prema kralju. On reče
Njegovu Veličanstvu: - Eno jednog čovjeka koji ne ulijeva povjerenje.
Redarstvenici, koji su izviđali kraljev put, jednako su ga primijetili i jedan od njih dobije
nalog da pođe za njim. Ali čovjek zađe u male samotne ulice predgrađa i kako je dan bio na
izmaku, redarstvenik izgubi njegov trag, što se i spominje u jednom izvješću, upućenom još istu
večer g. grofu Anglèsu, državnom ministru i prefektu redarstva. Kad je čovjek sa žutim
redengotom zameo redarstveni trag, on udvoji korak, ogledajući se mnogo puta kako bi se
uvjerio da nitko ne ide za njim. U četiri sata i četvrt, što će reći u prvi mrak, on je prolazio
kraj kazališta na trgu Port-Saint-Martin, gdje su se te večeri davala Dva robijaša. Taj program,
koji su obasjavale kazališne svjetiljke, pao mu je u oči, jer iako je išao brzo, ipak se zaustavi da
ga pročita. Čas poslije toga bio je u slijepoj ulici Planchette i ušao kod Kositrenog tanjura,
gdje se tada nalazio ured poštanskih kola za Lagny. Ova su kola polazila u četiri sata i pol.
Konji su bili upregnuti i putnici koje je kočijaš dozivao penjali se u žurbi uz visoke željezne
stepenice putničkih kola.
Čovjek zapita:
- Imate li jedno mjesto?
- Jedno jedino, kraj mene na boku - reče kočijaš.
- Dajte ga meni.
- Popnite se.
Ipak, prije nego što će krenuti, kočijaš pogleda jednim okom trošno odijelo putnikovo,
njegov mali zavežljaj i uzme od njega novac.
- Vi idete do Lagnyja? - upita kočijaš.
- Da - reče čovjek.
Putnik je platio do Lagnyja.
Krenuše. Kad su prešli gradska vrata, kočijaš pokuša zapodjenuti razgovor, ali je putnik
odgovarao samo jednoslovčanim riječima. Kočijaš ga tada pusti, zazviždi i stade psovati konje.
Kočijaš se zamota u svoj ogrtač. Bilo je hladno. Izgledalo je da putnik na to i ne pomišlja.
Prijeđoše tako Gournay i Neuilly na Marni.
Oko šest sati uvečer bili su u Chellesu. Kočijaš se zaustavi da mu se konji ispušu pred
kočijaškom gostionicorm, smještenom u starim zgradama kraljevske opatije.
- Ja ću ovdje sići - reče čovjek.
On uze svoj zavežljaj i svoj štap i skoči iz kola. Začas ga nestade. On ne uđe u gostionicu.
Kad su za nekoliko časaka kola pošla prema Lagnyju, ona ga ne sretoše u glavnoj ulici
Chellesa. Kočijaš se okrene prema putnicima u kolima.
- Ovaj čovjek - reče - nije odavle, ja ga ne poznajem. Izgleda kao da nema ni groša, a ipak
ne mari mnogo za novac; plaća za Lagny, a ide samo do Chellesa. Noć je, sve su kuće zatvorene,
on ne ulazi u gostionicu i nema mu ni traga ni glasa. Kao da je u zemlju propao.
Čovjek nije propao u zemlju, nego je prešao velikim žurnim koracima glavnu ulicu Chellesa,
zatim skrenuo na lijevo prije nego što se priđe crkvi i krenuo općinskim putem koji vodi u
Montfermeil kao netko tko dobro poznaje ovaj kraj i koji je već ovamo dolazio.
Išao je brzo tim putem. Na mjestu gdje ga presijeca stari put obrubljen drvećem, koji ide iz
Gagnyja u Lagny, on začu gdje dolaze seljaci. On se malo sakri u jednom jarku i tu pričeka dok
se ne udaljiše ljudi koji su prolazili. Opreznost je, uostalom, bila gotovo suvišna, jer kao što
smo već rekli, bila je vrlo crna prosinačka noć. Jedva su se vidjele dvije ili tri zvijezde na nebu.
Tu se brežuljak počinje penjati. Čovjek ne prijeđe na montfermeilski put; on skrene nadesno
preko polja i dođe velikim koracima do šume.
Kad je bio u šumi, on uspori svoj hod i stane pažljivo promatrati svako drvo, idući korak po
korak, kao da nešto traži i kao da ide nekim tajanstvenim putem koji samo on poznaje. U jednom
se času činilo kao da je zalutao, jer se zaustavi neodlučan. Najposlije stiže tumarajući do jednog
proplanka gdje se nalazila hrpa krupnog bijelog kamenja. On se hitro uputi prema tome kamenju
i ispita ga brižljivo kroz noćnu maglu, kao da vrši pregled. Jedno veliko drvo, pokriveno onim
izraslinama koje su kao bradavice kod biljaka, stajalo je nekoliko koraka daleko od hrpe
kamenja. On pođe k tome drvetu i prijeđe rukom po kori debla kao da je htio prepoznati i
izbrojiti sve bradavice. Prekoputa ovog drveta, koje je bilo jasen, nalazio se jedan kesten, koji je
bolovao od oguljene kore i kojega su bili previli zavojem od prikovanog cinka. On se diže na
prste i dotakne ovaj zavoj od cinka.
Zatim tapkaše neko vrijeme po zemlji na prostoru između drveta i kamenja kao netko, tko
se hoće uvjeriti da zemlja nije bila skoro prekopana. Pošto je to učinio, on razabra gdje je i
nastavi hod kroza šumu. Taj čovjek je bio sreo Cosettu.
Idući guštarom u pravcu Montfermeila, on je spazio tu malu sjenku, koja se kretala stenjući,
odlagala teret na zemlju pa ga opet podizala i nastavljala hodati. On se približi i razabra da je
to bilo sasvim malo dijete, opterećeno golemim čabrom vode. Onda je pristupio k djetetu i
šuteći uhvatio čabar za ručicu.

VII.

Cosette u mraku kraj nepoznata čovjeka

Cosette, kao što smo rekli, nije se bila uplašila.

Čovjek započe s njom razgovor. Govorio je ozbiljnim i tihim glasom.
- Dijete moje, ovo je vrlo teško za tebe što nosiš.
Cosette digne glavu i odgovori:
- Jest, gospodine.
- Daj - nastavi čovjek. - Ja ću ti ponijeti.
Cosette pusti čabar. Čovjek pođe kraj nje.
- Ovo je uistinu teško - reče kroza zube. Zatim dodade:
- Mala, koliko ti je godina?
- Osam godina, gospodine.
- I ti ideš ovako izdaleka?
- Od izvora u šumi.
- A je li daleko kuda ideš?
- Ima dobrih četvrt sata odavle.
Čovjek ušuti na časak, zatim reče naglo:
- Ti, dakle, nemaš majke?
- Ne znam - odgovori dijete.
Prije nego što je čovjek imao vremena da prihvati riječ, ona dodade:
- Ne vjerujem. Drugi je imaju. Ja je nemam.
I poslije šutnje ona nastavi:
- Mislim da je nikad nisam ni imala.
Čovjek se zaustavi, metnu čabar na zemlju i stavi obje ruke djetetu na rame, nastojeći a je
bolje pogledati i vidjeti njeno lice u mraku.
 Mršav i kržljav Cosettin lik ocrtavao se nejasno na olovnoj svjetlosti neba.
- Kako se zoveš? - zapita čovjek.
- Cosette.
Čovjeka prođe kao električni trzaj. On je opet pogleda, zatim skide ruke s Cosettinih ramena,
uze čabar i nastavi ići. Malo poslije on je zapita:
- Mala, gdje stanuješ?
- U Montfermeilu, ako znate.
- Zar mi idemo tamo?
- Da, gospodine. On opet ušuti i opet započe iznova:
- A tko te je poslao u ovo doba da doneseš vode iz šume?
- Gospođa Thénardier.
Čovjek nastavi zvukom glasa, za koji se trudio da bude ravnodušan, ali koji je ipak
čudnovato podrhtavao:
- Što je ta tvoja gospođa Thénardier?
- To je moja gazdarica - reče dijete. - Ona drži gostionicu.
- Gostionicu? - reče čovjek. Pa dobro, ja ću tamo noćas prenoćiti. Povedi me.
- Mi idemo tamo - reče dijete.
Čovjek je išao dosta brzo. Cosette ga je jedva stizala. Ona više nije osjećala umor. S vremena
na vrijeme ona je podizala svoje oči prema ovom čovjeku s nekom vrstom neizrecivog mira i
predanosti. Nikada je nitko nije učio da se obraća Promislu i da moli. Ipak je ona osjećala u sebi
nešto što je nalikovalo na nadu i na radost, koja se penjala u nebo.
Proteče nekoliko minuta. Čovjek nastavi:
- Zar gospođa Thénardier nema sluškinje?
- Nema, gospodine.
- Ti si sama?
- Jesam, gospodine. Opet nastupi jedan prekid. Cosette podiže glas:
- To jest, imaju dvije djevojčice.
- Koje djevojčice?
- Ponine i Zelma.
Dijete je pojednostavilo onako romantična imena, koja su bila tako draga Thénardierovima.
- Tko su to Ponine i Zelma?
- To su gospođice gospođe Thénardier, to jest njezine kćeri.
- A što rade one?
- O! - reče dijete. - One imaju lijepe lutke, stvari gdje ima zlata, svašta. One se igraju, one se
zabavljaju.
- Cijeli dan?
- Da, gospodine.
- A ti?
- Ja radim.
- Cijeli dan?
Dijete podiže svoje velike oči, gdje je bila jedna suza, koja se nije vidjela u noći, i blago
izgovori:
- Da, gospodine.
Ona nastavi poslije kratke šutnje:
- Gdjekada, kad svršim posao i kad mi dozvole, i ja se zabavljam.
- Kako se zabavljaš?
- Kako znam. Puštaju me. Ali ja nemam mnogo igračaka. Ponine i Zelma ne daju mi da se
igram s njihovim igračkama. Imam samo malu sablju od olova, koja nije duža od ovoga.
Dijete pokaže svoj mali prst.
- I koja ne siječe?
 - Siječe, gospodine - reče dijete - ona siječe salatu i glave muhama.
Stigoše do sela. Cosette je vodila stranca kroz ulice. Prođoše ispred pekarnice, ali Cosette
nije više mislila na kruh koji je trebala donijeti. Čovjek je prestao postavljati joj pitanja i sada
je turobno šutio. Kad su ostavili crkvu za sobom, čovjek, videći sve dućane pod vedrim
nebom, zapita Cosette:
- Zar je ovdje sajam?
- Ne, gospodine, to je Božić.
Kad su se približili gostionici, Cosette se bojažljivo dotače njegove ruke:
- Gospodine?
- Što, dijete moje?
- Evo nas blizu kuće.
- Pa onda?
- Hoćete li mi pustiti da ja uzmem sada čabar?
- Zašto?
- Zato jer ako gospođa vidi da mi ga je netko nosio, tući će me. Čovjek joj predade čabar.
Trenutak poslije toga bili su na vratima krčme.

VIII.

Nije ugodno dočekati siromaha koji je možda bogataš

Cosette se nije mogla svladati da ne svrne pogled na veliku lutku, još izloženu kod trgovca
s igračkama, pa onda zakuca. Vrata se otvoriše. Pojavi se Thénardierovica sa svijećom u ruci.
- A, to si ti, mala nevaljalko! Hvala Bogu, dobro si se zadržala! Ova se nakaza sigurno opet
igrala!
- Gospođo - reče Cosette, dršćući cijelim tijelom - evo jednoga gospodina koji bi htio
prenoćiti.
Thénardierovica brzo zamijeni svoje grubo lice ljubaznim izrazom - nagla promjena, koja je
svojstvena gostioničarima - i lakomo potraži očima novog došljaka.
- Je li to ovaj gospodin? - reče.
- Da, gospođo - odgovori čovjek, prinoseći ruku svome šeširu. Bogati putnici nisu tako
uljudni. Taj pokret i letimični pregled došljakova odijela i zavežljaja, koji je Thénardierovica
proučila jednim pogledom, izbrisaše ljubazni izraz i vratiše joj grubi izgled. Ona nastavi suho:
- Izvolite, prijatelju.
»Prijatelj« uđe. Thénardierovica ga pogleda po drugi put, ispita posebno njegov redengot,
koji je bio vrlo trošan, i njegov šešir, koji je bio malo zgužvan, i, zavrtjevši glavom, nabravši
nos i namignuvši, obrati se za savjet svome mužu, koji je još pio s kočijašima. Muž
odgovori onim neprimjetnim pokretom kažiprsta, koji uz nabiranje usana znači u sličnom
slučaju: krajnja bijeda. Na to Thénardierovica reče:
- Ah, dobri čovječe, vrlo mi je žao, ali nemamo više mjesta.
- Smjestite me gdje hoćete - reče čovjek - na tavan, u staju. Platit ću kao za sobu.
- Dva franka.
- Dva franka. Dobro.
- Onda je u redu.
- Dva franka - reče tiho jedan kočijaš Thénardierovici - pa za to se plaća samo franak.
- Za njega je dva franka - odgovori Thénardierovica istim tonom.
- Ja ne dajem prenoćišta sirotinji.
- Istina je - doda blago njezin muž - kvari glas jednoj kući kad se prima ovakav svijet.
 Međutim je čovjek, ostavivši na jednoj klupi svoj zavežljaj i svoju batinu, sjeo za jedan stol,
gdje je Cosette žurno donijela bocu vina i čašu. Trgovac, koji je tražio čabar vode, otišao je sam
ga odnijeti svome konju. Cosette je opet sjela na svoje mjesto pod kuhinjskim stolom i nastavila
svoje pletivo.
Čovjek, jedva pokvasivši usne čašom vina koje je sam sebi utočio, promatrao je dijete s
čudnovatom pažnjom.
Cosette je bila ružna. Kad bi bila sretna, možda bi bila lijepa. Već smo opisali ovaj mali
sumorni lik. Cosette je bila mršava i blijeda; imala je oko osam godina, a čovjek bi joj jedva
dao šest. Njezine velike oči, upale u neku vrstu dubokog mraka, bile su gotovo ugašene od
plača. Krajevi njenih usta imali su onu crtu svakodnevnog straha koja se može vidjeti kod
osuđenika i kod očajnih bolesnika. Ruke su joj bile, kao što je dobro pogodila njezina majka,
»sve popucale od mraza«. Vatra koja ju je obasjavala u tom času isticala je uglove njenih
kostiju i strahovito naglašavala njenu mršavost. Kako je neprestano drhtala od zime, imala je
običaj stegnuti koljeno uz koljeno. Sva njezina odjeća sastojala se od jednog dronjka, koji bi
ljeti izazivao sažaljenje, a zimi je izazivao užasavanje. Imala je na sebi samo poderano platno, a
ni krpice vune. Tu i tamo vidjela bi joj se ispod tih krpa koža i na njoj se svuda razabirale plave
i crne mrlje, koje su pokazivale mjesta gdje ju je Thénardierovica udarala. Njezine bose noge
bile su crvene i tanke. Šupljine kod njenih ključnih kosti bile su takve da bi čovjek proplakao.
Cijela ličnost ovog djeteta, njeno ponašanje, njeno držanje, zvuk njenoga glasa, prekidi između
jedne i druge riječi, njezin pogled, njezina šutnja, njezina najsitnija kretnja, sve je to izražavalo
i kazivalo jednu jedinu misao - strah.
Strah ju je obuzimao cijelu; on ju je takoreći pokrivao; od straha su se stiskali njeni laktovi
o bokove, uvlačile pete pod suknje, i od straha se ona trudila da zauzme što manje mjesta, a
daha joj je bilo ostalo tek toliko koliko je prije potrebno; strah je za nju postao ono, što bi se
moglo nazvati navikom njezina tijela, bez druge moguće promjene, osim da bude još veći. U
dnu njene zjenice nalazio se jedan začuđeni ugao, odakle je virio užas.
Ovaj je strah bio toliki da se ona, kad je došla, kolikogod da je bila mokra, nije usudila osušiti
kraj vatre, nego je šuteći počela raditi svoj posao.
Izraz pogleda ovog djeteta od osam godina bio je obično tako turoban, a gdjekada tako
tragičan, te se u izvjesnim časovima činilo da je bila na putu da poblesavi ili da postane demon.
Nikada, kao što smo rekli, ona nije znala što znači moliti se Bogu, i još nikada nije bila u
crkvi. - Pa nije imala ni vremena - govorila je Thénardierovica.
Čovjek sa žutim redengotom nije skidao oka s Cosette.
Odjednom Thénardierovica uzvikne:
- Zbilja, a kruh? A što je s kruhom?
Cosette, kao uvijek kad bi Thénardierovica podigla glas, izađe brzo ispod stola.
Bila je sasvim zaboravila na kruh. Ona se utekne posljednjem sredstvu stalno prestrašene
djece. Šlaga.
- Gospođo, pekama je bila zatvorena.
- Trebala si lupati.
- Lupala sam, gospođo.
- Pa?
- Nitko nije otvorio.
- Vidjet ću sutra je li bilo tako - reče Thénardierovica. - Ako si slagala, dobit ćeš svoje. A
sad mi vrati novac od petnaest groša. Cosette turi ruku u džep svoje pregače i pozeleni. Tu više
nije bilo novca od petnaest groša.
- Što je! - reče Thénardierovica - jesi li čula?
Cosette izvrnu džep. U njemu nije bila ničega. Što se dogodilo s tim novcem? Nesretna mala
nije našla nijedne riječi. Sva se skamenila.
 - Zar si izgubila novac od petnaest groša? - otrese se podrugljivo Thénardierovica - Hoćeš
mi ga ukrasti?
U isto vrijeme ona pruži ruku za korbačem koji je visio iznad ognjišta. Ovaj strašni pokret
vrati Cosetti snagu i ona uzvikne:
- Oprostite, gospođo! gospođo! neću nikad više! Thénardierovica skine korbač.
Međutim je čovjek u žutom redengotu prekopao po malom džepu svoga prsluka, tako da
nitko nije ni primijetio taj pokret. Uostalom, drugi putnici su pili i kartali se i nisu se obazirali
ni na što oko sebe. Cosette se grčila od straha u uglu kraj peći, nastojeći skupiti i zakloniti jadne
polugole dijelove tijela. Thénardierovica diže ruku.
- Oprostite, gospođo - reče čovjek - ali ja sam maloprije vidio da je ovoj maloj ispalo nešto
iz džepa od pregače i otkotrljalo se. Možda je ovo taj novac.
U isto vrijeme on se sagne i kao da je tražio po podu.
- Pa da, evo - reče, ustavši.
I pruži srebrni novac Thénardierovici.
To nije bilo to, jer je ovo bio novac od dvadeset groša, ali Thénardierova žena je odmah
pomislila na profit. Ona spremi novac u džep i zadovolji se time što je bacila strašan pogled
djetetu, rekavši:
- Ipak, da se to više nikad ne dogodi!
Cosette se vrati na svoje mjesto, koje je Thénardierovica nazivala »njenom pasjom rupom«,
i njezino veliko oko, uprto u nepoznatog putnika, počelo je dobivati takav izgled kakav nije
nikada imalo. To je bilo tek samo naivno čuđenje, u koje se miješala neka vrsta zabezeknutog
povjerenja.
- Zbilja, hoćete li večerati? - zapita Thénardierovica putnika.
On ne odgovori. Izgledalo je da se duboko zamislio.
- Što je ovaj čovjek? - reče ona kroza zube. - To je neka pusta sirotinja. Nema ni krajcare za
večeru. Hoće li samo moći platiti prenoćište? Sreća je još samo to što mu nije palo na pamet
ukrasti novac koji je bio na zemlji.
Međutim su se otvorila jedna vrata i u sobu stupile Eponine i Azelma.
To su bile zaista dvije lijepe djevojčice, više gospođice nego seljančice, krasne, jedna sa
svojim kestenjastim pletenicama, druga sa svojom dugom crnom kosom koja joj je padala niz
leđa, obadvije žive, čiste, punane, svježe i zdrave, da ih je bilo milota pogledati. One su
bile toplo obučene, ali s toliko materine vještine da debljina sukna nije ništa oduzimala
koketnosti lijepo uređenih haljinica. Mati je računala na zimu, a nije zaboravila ni na proljeće.
Iz ovih dviju malih izbijala je svjetlost. Osim toga one su bile male kraljice. U njihovim
haljinicama, u njihovoj veselosti, u graji koju su dizale bilo je nečega suverenog. Kad su unišle,
mati im reče prijekornim glasom, koji je bio pun obožavanja: - Evo vas dakle!
Zatim, privukavši ih na koljena jednu za drugom, gladeći im kose, prevezujući im trakove i
puštajući ih poslije toga, blago ih prodrmavši načinom koji umiju samo majke, ona uzviknu: -
Kako ste se samo nakitile!
One su sjele kraj vatre. Imale su jednu lutku koju su prevraćale i okretale na koljenima sa
svim načinima veselog cvrkutanja. Od vremena do vremena Cosette je dizala oči sa svoga
pletiva i s turobnim izrazom gledala ih kako se igraju.
Eponine i Azelma nisu gledale na Cosettu. Ona je za njih bila kao pseto. Ove tri djevojčice
nisu imale sve tri zajedno ni dvadeset i četiri godine, a već su predstavljale cijelo ljudsko
društvo. S jedne strane zavist, s druge preziranje.
Lutka malih Thénardierovica bila je vrlo trošna, vrlo stara i sva izlomljena, ali zato ipak nije
izgledala manje divna Cosetti koja nije još u svom životu imala lutku, pravu lutku, da se
poslužimo izrazom koji će sva djeca razumjeti.
Najednom Thénardierovica, koja je neprestano išla tamo-amo po krčmi, spazi da se Cosette
zabavlja i da, umjesto da radi, promatra male kako se igraju.
 - A, uhvatila sam te! - vikne ona. - Tako ti dakle radiš! Sad će imati posla korbač!
Stranac, ne dižući se sa stolca, okrenu se prema Thénardierovici.
- Gospođo - reče, smiješeći se gotovo bojažljivim izrazom - pustite je neka se igra!
Od strane svakog putnika, koji bi pojeo komadić ovčjeg buta i popio dvije boce vina za
večeru i koji ne bi imao izgled puste sirotinje, takva bi želja bila zapovijed. Ali da jedan čovjek,
koji nosi ovakav šešir, uzme sebi slobodu izreći jednu želju, i da se jedan čovjek, koji nosi
ovakav redengot, usudi imati jedan zahtjev, to je bilo ono što Thénardierovica, po njenom
mišljenju, nije mogla podnijeti. Ona ispade jetko:
- Kad jede, treba da radi. Ja je ne hranim da mi ne radi ništa.
- Pa što ona to radi? - nastavi stranac onim blagim glasom koji je bio u tako čudnovatoj
opreci s njegovim prosjačkim odijelom i s njegovim trhonoškim ramenima.
Thénardierovica odgovori kao da se smilovala:
- Čarape, ako nemate ništa protiv toga. Čarape za moje djevojčice koje ih takoreći nemaju i
koje bi kraj nje išle i bosonoge.
Čovjek pogleda bijedne crvene Cosettine noge i nastavi:
- A kad će svršiti taj par čarapa?
- Ima još raditi tri ili četiri dobra dana, ta lijenčina.
- A koliko bi mogao vrijediti taj par čarapa, kad budu gotove?
- Najmanje trideset groša.
- A biste li vi meni dali taj par čarapa za pet franaka? - zapita čovjek.
- Vraga! - povika uz grohotan smijeh jedan kočijaš, koji je slušao - pet franaka? Pa da,
dovraga! pet franaka!
Thénardier je držao da se mora uplesti.
- Da, gospodine, ako vam je baš toliko da toga, dat ćemo vam taj par čarapa za pet franaka.
Mi ne možemo ništa odbiti putnicima.
- Ali ih treba odmah i platiti - reče Thénardierovica na svoj kratak način koji nije trpio
prigovara.
- Kupujem taj par čarapa - odgovori čovjek i doda, vadeći iz džepa novac od pet franaka,
koji položi na stol - platit ću ga.
Zatim se okrene Cosetti:
- Sad meni pripada tvoj posao. Igraj se, dijete moje. Kočijaša je toliko zbunio taj novac od
pet franaka, da je ostavio svoju čašu i pristupio k njima.
- Vidi, vidi, pa to je ipak istina! - usklikne, ispitujući novac. - Pa to je pravi zadnji kotač od
kola! A nije ni krivotvoren.
Thénardier se približi i strpa šuteći novac u džep od prsluka. Thénardierovica nije mogla
ništa odgovoriti. Ona se ujede za usnu i njezino lice poprimi izraz mržnje. Cosette je međutim
drhtala. Ona se usudi i zapita:
- Gospođo, je li to istina? Dakle se smijem igrati?
- Igraj se! - reče Thénardierovica strašnim glasom.
- Hvala, gospođo - reče Cosette.
I dok su njezina usta zahvaljivala Thénardierovici, cijela njezina mala duša zahvaljivala je
putniku.
Thénardier ode kočijašima i nastavi piti. Njegova žena mu šapne:
- Što bi mogao biti onaj žuti čovjek?
- Vidio sam - odgovori s visine Thénardier - milijunaša koji su imali redengote kao što je
ovaj.
Cosette je bila ostavila svoje pletivo, ali nije izišla sa svoga mjesta. Cosette se kretala što je
moguće manje. Uzela je iz jedne kutije iza sebe nekoliko starih krpa i svoju malu sablju iz
olova.
 Eponine i Azelma nisu obraćale nimalo pažnje na ono što se događalo. One su dosada izvršile
jednu vrlo važnu operaciju: uhvatile su mačku. Lutku su bacile na zemlju i Eponine, koja je bila
starija, umotavala je mačkicu, koja je mijaukala i otimala se, u mnoštvo krpa i crvenih i plavih
dronjaka. Radeći ovaj ozbiljni i teški posao, ona je govorila svojoj sestri onim nježnim i divnim
jezikom djece, čija se draž, nalik na sjaj leptirovih krila, gubi kad čovjek hoće da je opiše.
- Vidiš, sestro, ova lutka je bolja od one. Ona se miče, ona viče, ona je topla. Hajde, sestro,
idemo se igrati s njom. Ona će biti moja kćerkica. Ja ću biti gospođa. Doći ću ti u posjet, i ti ćeš
je gledati. Onda ćeš opaziti njezine brkove i to će te začuditi. Onda ćeš vidjeti njezine uši, pa
njezin rep, i to će te također začuditi. Onda ćeš mi reći: Ah! Bože moj!, a ja ću ti odgovoriti:
Da, gospođo, moja je djevojčica takva. Djevojčice su danas takve.
Azelma je slušala Eponine s divljenjem.
Međutim su ljudi, koji su pili, počeli pjevati jednu bekrijašku pjesmu, na koju su se smijali
tako da se sva kuća tresla. Thénardier ih je poticao i pjevao zajedno s njima.
Kao što ptice načine gnijezdo od svačega, tako i djeca naprave lutku makar od čega. Dok su
Eponine i Azelma umotavale mačku, Cosette je pod svojim stolom bila umotala sablju. Onda
ju je položila na ruke i pjevala joj polagano neku uspavanku.
Lutka je jedna od najneodoljivijih potreba i u isto vrijeme jedan od najdivnijih nagona
ženskog djetinjstva. Njegovati, oblačiti, kititi, odijevati, skidati, opet oblačiti, učiti, pomalo
karati, ljuljati, maziti, uspavljivati, utvarati sebi da to nešto jest netko, u tome je cijela
budućnost žene. Sve sanjajući i ćeretajući, praveći male djevojačke opreme i pelene, šijući
haljinice, bluzice i košuljice, dijete postaje velika djevojka, velika djevojka postaje žena. Prvo
dijete nastavlja posljednju lutku. Cosette je dakle načinila sebi lutku od sablje.
Thénardierovica se bila približila žutom čovjeku.
- Moj muž ima pravo - mislila je ona - možda je to glavom gospodin Laffitte. Ima bogataša
koji vole praviti ovakve komedije.
Ona se nalakti na njegov stol.
- Gospodine - reče.
Na tu riječ gospodine čovjek se okrene. Thénardierovica ga je dosada zvala samo prijatelju
ili dobri čovječe.
- Vidite, gospodine - nastavi ona, uzimajući svoj sladunjavi izraz, koji je bilo još mučnije
gledati nego njezin okrutni izraz. - Ja bih tako rado da se dijete igra, ja se tome ne protivim, ali
to je dobro samo ovako, za jedan put, jer ste vi velikodušni. Vidite, ona nema ništa. Mora raditi.
- Ovo dijete nije dakle vaše?
- Oh, Bože moj, nije! To je jedna sirotica koju smo uzeli k sebi, tako, od milosti. Neko glupo
dijete. Sigurno ima vode u glavi. Ima, kako vidite, veliku glavu. Činimo za nju što možemo, jer
mi nismo bogati. Uzalud smo pisali u njezin zavičaj, i evo već je šest mjeseci da ne dobivamo
odgovora. Mislimo da joj je mati umrla.
- Ah! - reče čovjek i ponovno se zamisli.
- Ta majka nije bila Bog zna što - doda Thénardierovica. - Ona je napustila svoje dijete.
Za vrijeme cijelog ovog razgovora Cosette, kao da ju je neki nagon upozorio da se govori o
njoj, nije skidala oka s Thénardierovice. Ona je slušala izdaleka. Tu i tamo bi uhvatila po koju
riječ.
Dotle su ljudi, koji su pili, svi do tri četvrtine pijani, ponavljali svoj bekrijski pripjev s
podvostručenom veselošću. To je bila raskalašenost visokog stila, gdje se miješala Bogorodica
i dijete Isus. Thénardierovica je i sama sudjelovala u grohotnom smijehu. Cosette je pod
stolom gledala u vatru koja se odsijevala u njenom ukočenom oku; ona je nastavila ljuljati
zavežljajić koji je bila napravila, pjevajući tihim glasom: Moja mati je umrla! moja mati je
umrla! moja mati je umrla!
Na novo navaljivanje gazdarice žuti je čovjek, »milijunaš», pristao napokon uzeti večeru.
- Kruha i sira - reče čovjek.
 - Zaista, ovo je ipak prosjak - pomisli Thénardierovica.
Pijanci su neprestano pjevali svoju pjesmu, a dijete pod stolom pjevalo također svoju.
Najednom se Cosette zaustavi. Ona se bila okrenula i spazila lutku malih Thénardierovica,
koju su one ostavile kad su uhvatile mačku, i pustile je na zemlji nekoliko koraka od kuhinjskog
stola.
Tada ona ispusti zamotanu sablju, koja ju je tek napola zadovoljavala, pa prijeđe polako
očima po dvorani. Thénardierovica je govorila nešto tiho sa svojim mužem i brojila sitan novac.
Ponine i Zelma igrale su se s mačkom, putnici su jeli ili pili ili pjevali, nijedan pogled nije
bio uprt na nju. Nije smjela gubiti ni jednog časa. Ona iziđe ispod stola, puzajući na koljenima
i na rukama, uvjeri se još jednom da je nitko ne gleda, zatim se živo prikrade do lutke i uzme
je. Jedan trenutak iza toga bila je na svome mjestu, sjedeći, nepomična, okrenuta tako da
je padala sjena na lutku koju je držala u naručaju. Ta sreća, da se igra s lutkom, bila je tako
rijetka za nju da je imala svu jačinu sladostrasti. Nitko je nije vidio, osim putnika, koji je polako
jeo svoju mršavu večeru.
Ta radost je trajala oko četvrt sata.
No koliko je god Cosette bila oprezna, ona nije primijetila da je jedna lutkina noga izvirivala
i da ju je živo obasjavala vatra s ognjišta. Ta ružičasta i obasjana noga, koja je provirivala iz
sjene, upade iznenada Azelmi u oči, koja reče Eponine - Vidi, sestro!
Obje djevojčice se zaustaviše, zaprepaštene. Cosette se usudila uzeti njihovu lutku!
Eponine se digne i ne ispuštajući mačku ode svojoj majci i stade je vući za suknju.
- Ta ostavi me! - reče mati. - Što hoćeš od mene?
- Mamice - reče dijete - pogledaj samo! I ona pokaza prstom na Cosettu.
Cosette, sva u zanosu što ima lutku, nije ništa više ni vidjela ni čula. Lice Thénardierovice
dobi onaj naročiti izraz u kome ima strašnoga pomiješanog sa svakidašnjošću i zbog koga se
takve žene zovu zmijama.
Ovaj put je povrijeđen ponos još više raspaljivao njezinu srdžbu. Cosette je prevršila svaku
granicu. Cosette je obeščastila lutku «malih gospođica«.
Jedna carica, kad bi vidjela mužika da zbog ogleda meće na sebe veliku plavu lentu njenog
carskog sina, ne bi imala drugi izraz.
Ona viknu glasom promuklim od srdžbe:
- Cosette!
Cosette zadršće kao da se potresla zemlja pod njom.
Ona uze lutku i ostavi je lagano na zemlju s nekom vrstom strahopoštovanja pomiješanog s
očajem. Zatim, ne skidajući oka s nje, ona sklopi ruke i, što je strašno reći za dijete u njenim
godinama, ona ih stade lomiti; zatim, ono što joj nije učinilo ni jedno od uzbuđenja preko dana,
ni odlaženje u šumu, ni težina čabra vode, ni gubitak novca, ni pogled na korbač, pa čak ni
žalosna riječ što ju je čula od Thénardierovice - ona zaplaka. Ona zajeca.
Međutim je putnik ustao.
- Što se dogodilo? - reče on Thénardierovici.
- Zar ne vidite? - reče ona, pokazujući prstom na predmet krivnje koji je ležao Cosetti pred
nogama.
- Pa što onda? - dodade čovjek.
- Ta prosjakinja - reče Thénardierovica - usudila se uzeti lutku moje djece!
- Pa toliko vike zbog toga? - reče čovjek. - Pa što da se čak i poigrala s tom lutkom?
- Ona ju je dirala prljavim rukama - nastavi Thénardierovica - svojim prljavim rukama. Tu
se udvostruči jecanje Cosette.
- Hoćeš li šutjeti! - viknu Thénardierovica.
Čovjek pođe ravno prema vratima koja vode na ulicu, otvori ih i izađe.
Čim je on izašao, Thénardierovica upotrijebi priliku da dobro udari nogom ispod stola
Cosettu, tako da je dijete glasno zajauknulo.
 Vrata se opet otvoriše, čovjek se nanovo pojavi. Nosio je u objema rukama bajnu lutku, o
kojoj smo govorili i koju su sva djeca promatrala od jutra, i postavi je pred Cosettom govoreći:
- Evo, to je za tebe.
Svakako je on u više od jednog sata, što je bio ovdje, usprkos svojoj zamišljenosti kao kroz
neku maglu opazio onaj dućan s igračkama, osvijetljenim lampionima i svijećama tako sjajno
da se kroz prozor krčme mogao vidjeti kao kakva svečana iluminacija.
Cosette podiže oči. Ona je ugledala čovjeka kako joj prilazi s tom lutkom, kao da joj samo
sunce dolazi, začu one nečuvene riječi: to je za tebe, ona ga pogleda, pogleda lutku, zatim
lagano uzmaknu i ode se sakriti sasvim u dnu pod stolom, u uglu uza zid.
Ona više nije plakala, imala je izraz kao da ne smije više ni disati. Thénardierovica, Eponine,
Azelma bile su kao kipovi. Ljudi, koji su pili, prestali su piti. Nasta svečana tišina u cijeloj
krčmi. Thénardierovica, skamenjena i nijema, opet stade govoriti: - Što bi mogao biti ovaj stari?
Siromah? Milijunaš? Možda oboje, lupež.
Na Thénardierovu se licu pojavi ona izrazita bora koja ističe čovječji lik svaki put kada se
na njemu pokaže glavni nagon u svoj svojoj životinjskoj snazi. Krčmar je promatrao čas lutku,
čas putnika; činilo se da njuši ovog čovjeka kao što bi njušio vreću novca. To je prošlo brzo
kao munja. On se približi svojoj ženi i reče joj tiho:
- Ova igračka košta barem trideset franaka. Nema šale. Na koljena pred ovim čovjekom.
Prostačke prirode imaju to zajedničko s priprostim prirodama, što ni kod njih nema prijelaza.
- No, Cosette - reče Thénardierovica glasom koji je htio biti blag i koji je sav bio od onog
kiselog meda zlih žena - zar nećeš uzeti svoju lutku?
Cosette se usudi i izađe iz svoje rupe.
- Mala moja Cosette - nastavi Thénardierovica umiljatim izrazom - gospodin ti je dao lutku.
Uzmi je. Ona je tvoja.
Cosette stade promatrati čudesnu lutku s nekom, vrstom užasa. Lice joj je još bilo sve mokro
od suza, ali oči joj se počeše ispunjavati kao nebo u zoru čudnim zrakama radosti. Ono, što je
ona osjećala u tome času, bilo je pomalo nalik na ono što bi osjetila kad bi joj netko
rekao iznenada: Mala, vi ste kraljica Francuske.
Činilo joj se, ako dirne lutku, da će je iz nje ošinuti grom.
To je dakle bilo istina, jer ona je već pomišljala da će je Thénardierovica psovati i tući.
Ipak je privlačivost pobijedila. Ona se napokon primakne i plašljivo promrmlja, okrećući se
Thénardierovici:
- Smijem li, gospođo?
Ničim se ne bi mogao opisati taj izgled koji je bio u isti mah očajan, zaplašen i ushićen.
- Dakako da smiješ! - reče Thénardierovica - to je tvoje, kad ti gospodin daje.
- Zar zbilja, gospodine? - nastavi Cosette - je li to istina? Ta gospođa je moja?
Stranac je izgledao kao da ima oči pune suza. Činilo se da se nalazi na onom stupnju
uzbuđenja kad čovjek samo zato ne govori da ne zaplače. On kimne glavom Cosetti i stavi ruku
»gospođe« u njenu malu ruku.
Cosette živo povuče natrag svoju ruku, kao da ju je gospođina ruka opekla, i zagleda se u
pod. Primorani smo dodati da je u tom času nekako pretjerano isplazila jezik. Najposlije se ona
okrene i uhvati lutku sa zanosom.
- Ja ću je zvati Katarina - reče.
Čudan je to bio trenutak kada se Cosettini dronjci dotakoše i stegnuše vrpce i svježe ružičaste
haljinice na lutki.
- Gospođo - reče ona - smijem li je metnuti na stolac?
- Smiješ, čedo moje - odgovori Thénardier. Sada je došao red na Eponine i Azelmu da
gledaju Cosettu sa zavišću.
Cosette posadi Katarinu na stolac, zatim sjede na zemlju ispred nje i osta nepomična, bez
riječi u promatranju.
 - Ta igraj se, Cosette - reče stranac.
- Oh, pa ja se igram - odgovori dijete.
Taj stranac, taj nepoznati koji je nekako izgledao kao Providnost koja je posjetila Cosettu,
bio je u tome času ono što je Thénardierovica mrzila najviše na svijetu. Ipak, valjalo se
svladavati. Bilo je te večeri više uzrujanja nego što je ona mogla podnijeti, koliko se god
inače navikla na pretvaranje, oponašajući svog muža u svim njegovim postupcima. Ona brzo
otprati na spavanje svoje kćeri, zatim zamoli od žutog čovjeka dozvolu da također pošalje i
Cosettu - koja se danas jako umorila - dodade s materinskim izrazom.
Cosette ode spavati, ponesavši Katarinu u naručaju.
Thénardierovica je odlazila od vremena na vrijeme na drugi kraj krčme gdje je bio njezin
muž da utješi dušu, kako je govorila. Izmijenila je sa svojim mužem po nekoliko riječi tako
bjesomučnih da ih nije smjela reći glasno:
- Stara životinja! Koji mu je vrag došao? Doći da nas ovdje uznemiri, htjeti da se ona mala
nakaza igra! davati joj lutke! davati lutke od četrdeset franaka jednoj kuji, koju bih ja dala za
četrdeset groša! još malo pa bi joj rekao »vaše veličanstvo« kao vojvotkinji od Berryja! Je li
taj čovjek pri zdravoj pameti? Da nije možda poludio taj stari žutonja?
- Zašto? To je sasvim jednostavno - odgovarao je Thénardier. - Ako mu to pravi
zadovoljstvo! Tebe veseli da mala radi, njega veseli da se igra. On je u svom pravu. Jedan putnik
može činiti što hoće kad plati. Ako je taj stari kakav čovjekoljubac, što te se to tiče? Ako
je budala, ni to nije tvoja stvar. Što se miješaš kad on ima novca?
To je bio govor mudraca i umovanje gostioničara, od kojih ni jedno ni drugo nije trpjelo
prigovora.
Čovjek se međutim nalaktio na stol i uzeo svoje sanjarsko držanje. Svi drugi putnici, trgovci
i kočijaši bili su se malo udaljili i nisu više pjevali. Oni su ga izdaleka promatrali s nekom
vrstom straha, punog poštovanja. Taj nepoznati, koji je bio tako jadno obučen, a koji je s toliko
lakoće vadio iz svoga džepa »zadnje kotače od kola« i rasipno poklanjao ogromne lutke malim
sudoperkama u drvenim cipelama, bio je zaista divan i opasan čovjek.
Tako je prošlo nekoliko sati. Polnoćka je u crkvi već prošla. Badnjak je prošao. Ljudi koji
su pili već su otišli, krčma je bila zatvorena, donja je dvorana bila pusta, vatra se ugasila, a
stranac je još uvijek bio na svome mjestu i u istom položaju. Od vremena do vremena mijenjao
bi lakat na koji se naslanjao. To je sve. Ali nije više rekao ni riječi otkako je Cosette otišla.
Još su samo Thénardierovi ostali u krčmi, iz učtivosti i radoznalosti.
- Zar će on ovako provesti noć? - gunđala je Thénardierovica. Kad je odbilo dva sata izjutra,
ona se priznala pobijeđenom i reče svome mužu: - Ja idem spavati. Radi s njim što hoćeš. - Muž
sjede za jedan stol u ugao, zapali svijeću i stade čitati Francuski glasnik.
Tako je prošao dobar sat. Dostojanstveni gostioničar pročitao je barem tri puta Francuski
glasnik, od naslova do imena tiskare. Stranac se nije ni maknuo.
Thénardier se micao, kašljao, pljuvao, useknjivao se, škripao stolcem. Čovjek nije učinio ni
jedan pokret. - Da možda ne spava? - pomisli Thénardier. - Čovjek nije spavao, ali ništa ga nije
moglo probuditi. Najposlije Thénardier skide svoju kapu, približi se polagano i uslobodi se reći:
- Zar gospodin neće da otpočine?
Da spava činilo mu se pretjerano i familijarno. Da otpočine podsjećalo je na raskoš i značilo
je poštovanje. Takve riječi imaju tajanstvenu i divnu osobinu da povise do sutra ujutro iznos
računa. Soba u kojoj se spava plaća se dvadeset groša; soba u kojoj se otpočine stoji
dvadeset franaka.
- Gle! - reče stranac - imate pravo. Gdje je vaša staja?
- Gospodine - reče Thénardier s osmijehom - ja ću odvesti gospodina.
On uze svijeću, čovjek uze svoj zavežljaj i svoju batinu, i Thénardier ga povede u jednu sobu
na prvom katu, iznimno raskošnu, s namještajem od mahagonija, s krevetom u obliku lađe i sa
zavjesama od crvenog pamučnog platna.
 - Što je to? - reče putnik.
- To je naša vjenčana soba - reče gostioničar. - Mi stanujemo u jednoj drugoj, ja i moja
supruga. Ovamo se ulazi tek tri ili četiri puta godišnje.
- Meni bi bila jednako mila staja - reče čovjek naglo. Thénardier se pravio kao da je prečuo
ovo nimalo laskavo mišljenje.
On zapali dvije potpuno nove voštane svijeće koje su bile na kaminu. Dosta dobra vatra
zaplamsala je u kaminu.
Pod tim kaminom, ispod jednog staklenog zvona, nalazio se jedan ženski šešir od srebrnih
žica i s narančinim cvijećem.
- A što je to? - zapita putnik.
- Gospodine - reče Thénardier - to je svadbeni šešir moje supruge.
Putnik pogleda taj predmet pogledom koji kao da je govorio: dakle je nekada i ta nakaza bila
djevica!
Uostalom, Thénardier je lagao. Kad je uzeo u najam ovu kućicu da od nje načini krčmu, on
je ovu sobu našao ovako namještenu, otkupio je i namještaj i na nekoj javnoj dražbi uzeo ovo
narančino cvijeće, držeći da će to ljupko razdragati «njegovu suprugu« i da će iz toga za
njegovu kuću proizići ono što Englezi nazivaju respektom.
Kad se putnik okrenuo, domaćina je već nestalo. Thénardier se udaljio neopaženo, ne
usuđujući se reći laku noć, ne htijući vrijeđati nepristojnom srdačnošću jednog čovjeka kojega
je namjeravao sutra ujutro carski oglobiti.
Gostioničar se povukao u svoju sobu. Njegova je žena već legla, ali nije spavala. Kad je čula
korak svoga muža, ona se okrene i reče:
- Znaš li da ću sutra baciti Cosettu na ulicu!
Thénardier odgovori hladno:
- Polako! polako!
Oni ne izmijeniše više ni riječi i nekoliko časaka kasnije ugasi se i kod njih svijeća.
Putnik je pak u svojoj sobi stavio u jedan kut batinu i zavežljaj. Kad je domaćin otišao, on
sjede u naslonjač i osta tako neko vrijeme zamišljen. Zatim skine svoje cipele, uze jednu od
svijeća, ugasi drugu, otvori vrata i izađe iz sobe kao netko koji nešto traži. On prijeđe
preko hodnika i dođe do stuba. Tu začu mali, vrlo lagani šum koji je naličio na dječje disanje.
On pođe u pravcu toga šuma i dođe do neke vrste trouglastog udubljenja, načinjenog od samih
stepenica. Ovo udubljenje je dakle zapravo bilo druga strana stuba. Tu se između
svakojakih starih košara i starih crepova, u prašini i u paučini nalazila jedna postelja, ako se
može nazvati posteljom poderana slamnjača iz koje je ispadala slama, i jedan poderani gunjac
kroz koji je virila ta slamnjača. Plahte nije bilo. Sve je to bilo položeno na zemlju, na kamen.
U toj postelji je spavala Cosette.
Čovjek se približi i stade je promatrati.
Cosette je duboko spavala. Bila je obučena. Zimi se ona nije svlačila da bi joj bilo manje
studeno.
Ona je držala, prigrljenu uza se, lutku čije su velike otvorene oči sjale u mraku. Od vremena
do vremena otimao joj se veliki uzdah, kao da će se probuditi, i ona je stezala lutku u svoje
naručje gotovo grčevito. Kraj njezina kreveta stajala je samo jedna njezina drvena cipela.
Kroz otvorena vrata blizu bijednog Cosettina ležaja vidjela se dosta velika polumračna soba.
Stranac uđe unutra. U dnu te sobe, kroza staklena vrata, vidjela su se dva mala, vrlo bijela
sastavljena kreveta. To su bili kreveti Azelme i Eponine. Ti su kreveti napola skrivali
jednu kolijevku od trske bez zavjesa, u kojoj je spavao mali dječak što je cijelu večer plakao.
Stranac je slutio da se iz ove sobe dolazi u sobu supruga Thénardier. Htio se već povući, kad
mu pogled pade na kamin, jedan od onih prostranih krčmarskih kamina na kojima uvijek ima
pomalo vatre, kad ima vatre, i koji su naoko tako hladni. U ovome nije bilo vatre, nije čak bilo
ni pepela; ono što se unutra nalazilo ipak je privuklo putnikovu pažnju. To su bile dvije dječje
cipelice ljepušastog oblika i nejednake veličine: putnik se sjeti dragog starinskog običaja
djece koja stavljaju svoje cipele u kamin na Božić da čekaju u mraku kakav blistavi poklon od
dobre vile. Eponine i Azelma nisu propustile to učiniti, svaka je metnula jednu svoju cipelicu u
kamin.
Vila, to jest majka, već je bila došla i vidjelo se gdje u svakoj cipeli šija lijep, posve novi
polufranak.
Čovjek se uspravi i htjede otići, kad ugleda u dnu, po strani, u najmračnijem kutu ognjišta
jedan drugi predmet. On pogleda i prepozna drvenu cipelu, groznu cipelu od najprostijeg drveta,
napola poderanu i prekrivenu pepelom i osušenim blatom. To je bila Cosettina cipela. Cosette
je s onim dirljivim vjerovanjem djece, koje se može prevariti ali nikada obeshrabriti, metnula
također svoju drvenu cipelu u kamin.
Uzvišena i divna stvar je nada kod djeteta, koje nikada nije znalo ni za što drugo osim za
očajanje.
U drvenoj cipeli nije bilo ničega.
Stranac potraži u svom prsluku, sagne se i stavi u Cosettinu drvenu cipelu jedan zlatnik.
Zatim se na prstima vrati u svoju sobu.

IX.

Thénardier na djelu

Sutra ujutro, barem dva sata prije svanuća, Thénardier je, sjedeći kraj svijeće u donjoj
dvorani krčme, s perom u ruci sastavljao račun za putnika u žutom redengotu.
Žena, stojeći napola prignuta nad njim, pratila ga je očima. Oni nisu govorili ni jedne riječi.
S jedne je strane bilo duboko razmišljanje; s druge strane ono gotovo religiozno divljenje s
kojim se gleda kako se rađa i razvija neko čudo ljudskog uma. Čuo se šum u kući; to je Cosette
mela stube. Poslije dobrog četvrta sata i poslije nekoliko brisanja Thénardier je stvorio ovo
remek-djelo:

RAČUN ZA GOSPODINA IZ SOBE BR. 1.

Večera fr. 3
Soba fr. 10
Svijeća fr. 5
Loženje fr. 4
Posluga fr. 1
Ukupno fr. 23

Posluga: Service bilo je napisano: servisse.

- Dvadeset i tri franka! - usklikne žena s oduševljenjem koje je bilo pomiješano s nekim
kolebanjem.
Kao svi veliki umjetnici, ni Thénardier nije bio zadovoljan.
- Ph! - reče.
To je bio naglasak Castlereagha kad je spremao na Bečkom kongresu račun koji je Francuska
trebala isplatiti.
 - Gospodine Thénardier, imaš pravo, on je zaista toliko dužan - promrmlja žena, misleći na
lutku koju je onaj dao Cosetti u prisutnosti njezinih kćeri. - Pravo je, ali je previše. On neće
platiti toliko. Thénardier se nasmije hladno, na svoj način, i reče:
- Platit će.
Taj smijeh je bio najviši znak sigurnosti i autoriteta. Onako, kako je kazano, tako je moralo
biti. Žena nije dalje navaljivala. Ona se dade na pospremanje stolova; muž je šetao gore-dolje
po dvorani. Malo kasnije on doda:
- A zar ja ne dugujem petnaest stotina franaka?
I sjedne kraj kamina, razmišljajući, naslonivši se kraj pepela.
- Vidiš! - reče žena - ti valjda nisi zaboravio da ću danas baciti Cosettu na ulicu? Ta mi je
nakaza pojela dušu sa svojom lutkom. Radije bih se udala za Luja XVIII. nego da mi i jedan
dan više ostane u kući!
Thénardier zapali lulu i odgovori između dva dima:
- Predat ćeš tom čovjeku taj račun.
Zatim izađe.
Jedva što je izašao iz dvorane, kad putnik uđe unutra.
Thénardier se u istom trenu pojavio iza njega i ostao nepomičan između odškrinutih vrata,
tako da ga je samo njegova žena mogla vidjeti. Žuti je čovjek nosio u ruci svoju batinu i svoj
zavežljaj.
- Zar tako rano? - reče Thénardierovica - zar gospodin već odlazi od nas?
I govoreći tako, ona okretaše sa zbunjenim izrazom račun u rukama, savijajući ga noktima.
Na njezinu surovom licu vidio se jedan izraz koji je kod nje bio rijedak: - bojažljivost i obzir.
Podnijeti ovakav račun jednom čovjeku, koji je imao izgled tako potpunoga »prosjaka«,
činilo joj se nezgodno. Putnik je izgledao zamišljen i rastresen. On odgovori:
- Da, gospođo. Ja odlazim.
- Gospodin dakle - nastavi ona - nema više posla u Montfermeilu?
- Ne. Ja sam ovdje samo u prolazu. To je sve. - Gospođo - dodade zatim - koliko sam dužan?
Thénardierovica ne odgovori nego mu preda savijen račun.
Čovjek razvije papir, pogleda ga, ali njegove su misli bile očigledno na drugome mjestu.
- Gospođo - reče - ide li vam dobro posao u ovome Montfermeilu? Ona nastavi tužnim i
plačnim načinom:
- Oh, gospodine, vremena su tako teška! I onda, ima tako malo građana u našem kraju! To
je sve, znate, mali svijet. Kad ne bi od vremena do vremena došao po koji ugledan i bogat
putnik, kao gospodin! Imamo svu silu troškova. Uzmite samo, ona mala nas stoji mnogo novca.
- Koja mala?
- Ona mala, znate Cosette! Ševa, kako je ovdje zovu!
- Ah! - reče čovjek.
Ona nastavi:
- Što su glupi ti seljaci s njihovim nadimcima! Ona je više slična šišmišu nego ševi. Vidite,
gospodine, mi ne tražimo milostinje, ali ne možemo ni da je činimo. Ne zarađujemo gotovo
ništa, a moramo toliko plaćati. Porez na gostionicu, razne druge tražbine, vrata i
prozori, centimi! Gospodin valjda zna da vlada traži strahovite pare. A onda, mi imamo i kćeri.
Nije nam dakle potrebno da hranimo tuđe dijete. Čovjek progovori onim glasom za koji se
trudio da bude ravnodušan, no koji je drhtao:
- A kad bi vam je netko skinuo s vrata?
- Koga? Cosettu?
- Da.
Crveno i surovo lice krčmarice sinu groznim sjajem.
- Ah, gospodine, moj dobri gospodine! uzmite je, zadržite je, vodite je, nosite je, zašećerite
je, popijte je, pojedite je i neka vas blagoslovi Majka Božja i svi sveci!
 - Pristajem.
- Istina? Vi ćete je odvesti?
- Odvest ću je.
- A kada? Odmah?
- Odmah. Zovite dijete.
- Cosette - viknu Thénardierovica.
- Dok ne dođe - nastavi čovjek - da vam platim račun. Koliko je to?
On baci pogled na račun i nije mogao suzdržati kretnju koja je odavala iznenađenje.
- Dvadeset i tri franka! Pogleda krčmaricu i ponovi:
- Dvadeset i tri franka?
U izgovaranju ovih dviju tako ponovljenih riječi bio je jedan naglasak koji se nalazi između
začuđenja i znaka pitanja.
Thénardierovica je imala vremena pribrati se za sudar. Ona odgovori sa sigurnošću:
- Boga mi, tako je, gospodine! dvadeset i tri franka!
Stranac metnu na stol pet komada po pet franaka.
- Hajdete, potražite malu - reče.
U tom času stupi u sredinu sobe Thénardier i reče:
- Gospodin duguje svega dvadeset i šest groša.
- Dvadeset i šest groša! - uzviknu žena.
- Dvadeset groša za sobu - nastavi hladno Thénardier - i šest groša za večeru. Što se tiče
male, treba da se porazgovorim s gospodinom. Ostavi nas, ženo.
Thénardierovici se zasjeniše oči, što se događalo uvijek kad bi zasjale neočekivane munje
talenta njezina muža. Ona osjeti da je stupio na pozornicu veliki glumac, ne odgovori ni riječi
i izađe.
Čim ostadoše sami, Thénardier ponudi stolac putniku. Putnik sjede; Thénardier ostade
stojeći i njegovo lice poprimi jedinstven izraz dobroćudnosti i iskrenosti.
- Gospodine - reče - evo, reći ću vam. Ja zapravo obožavam to dijete.
Stranac ga pogleda ravno u oči:
- Koje dijete?
Thénardier nastavi:
- Kako je to čudno! Čovjek se ne može rastati. Kakav je to novac tu? Uzmite natrag vaše
petače. Ja ne mogu bez toga djeteta.
- Bez koga to? - zapita stranac.
- Ta bez naše male Cosette! Zar nam je niste htjeli odvesti? E, znate, ja vam govorim iskreno,
istinski kao što ste vi pošten čovjek, ne mogu pristati na to. To dijete bi mi falilo. Gledao sam
ga još kao sasvim malo. Istina je da nas ona stoji novca, istina je da ima pogrešaka, istina je da
mi nismo bogati, istina je da sam platio više od četiri stotine franaka za same lijekove kad je
bila bolesna! Ali treba nešto učiniti i za dušu! Ona nema ni oca ni majke, ja sam je podigao.
Imam kruha i za nju i za sebe. Zapravo, meni je stalo do toga djeteta. Vi ćete me razumjeti,
čovjek tako zavoli nekoga; ja sam vam dobra životinja; ne umijem gledati samo svoj račun;
volim tu malu; moja je žena žešća, ali i ona je voli. Vidite, ona kao da je naše dijete. Osjećam
potrebu za njezinim ćeretanjem po kući.
Stranac ga je gledao neprestano ravno u oči. Thénardier nastavi:
- Oprostite, izvinite gospodine, ali ne može se samo tako dati svoje dijete jednom prolazniku.
Zar ne da imam pravo? Poslije toga, ne velim, vi ste bogati i izgledate mi kao pošten čovjek, pa
kad bi se radilo o njezinoj sreći? Ali morao bi čovjek znati. Razumijte, uzmimo, da je pustim
da ide i da ja stegnem srce, ipak bih htio znati kuda ide, ne bih je htio izgubiti iz vida. Htio bih
znati kod koga je, da je od vremena do vremena posjetim, da zna da je tu njezin dobri otac
hranitelj, da bdije nad njom. Napokon, ima stvari koje nisu moguće. Ja čak ne znam ni vaše
ime. Vi biste je odveli, a ja bih rekao: gle, a Ševa? gdje je ona? Trebalo bih vidjeti barem kakav
prljavi komadić papira, komadić putnice, tako nešto!
Stranac, gledajući ga neprestano onim pogledom koji prodire takoreći u dno savjesti,
odgovori mu ozbiljnim i odrješitim naglaskom:
- Gospodine Thénardier, čovjek ne uzima putnicu kad ide pet milja od Pariza. Ako odvedem
Cosettu, odvest ću je, i to je sve. Vi nećete saznati moje ime, nećete saznati moj stan, nećete
saznati gdje će ona biti, i moja je najozbiljnija namjera da vas ona više nikada ne vidi u životu.
Je li vam to po volji? Da ili ne?
I isto onako kao što zli i dobri duhovi prepoznaju po izvjesnim znakovima prisutnost jednog
višeg boga, tako je i Thénardier shvatio odmah da ima posla s nekim s kojim neće biti lako izaći
na kraj. To je bilo kao nadahnuće; on je to razumio svojom bistrom i oštroumnom pronicavošću.
Sinoć je, pijući s kočijašima, pušeći, pjevajući bekrijske pjesme proveo večer promatrajući toga
putnika, vrebajući ga kao mačka i proučavajući ga kao matematičar. On ga je u isti mah uhodio
za svoj vlastiti račun, iz uživanja i po nagonu, i špijunirao kao da je za to bio plaćen. Nijedan
pokret, nijedno pomicanje čovjeka u žutom redengotu nije mu izmaklo. Čak još prije nego što
je stranac tako jasno pokazao da se zanima za Cosettu, Thénardier je to pogodio. On je uhvatio
duboke poglede ovog starca koji su se vazda vraćali k djetetu. Otkud to zanimanje? Što je bio
taj čovjek? Zašto ima kraj toliko novca u svojoj novčarci tako bijedno odijelo? Sve sama
pitanja, koja je on sam sebi postavljao, ne mogavši ih riješiti, i koja su ga dražila. On je na to
mislio cijelu noć. To nije mogao biti Cosettin otac. Da nije možda djed? Pa zašto ne kaže
odmah? Kad čovjek ima neko pravo, on ga i pokazuje. Taj čovjek očigledno nije imao prava na
Cosettu. Pa onda, tko bi to bio? Thénardier se gubio u nagađanjima. On je naslućivao sve i nije
vidio ništa. Bilo kako bilo, zamećući razgovor s tim čovjekom, siguran da ima u tome neka
tajna, siguran da je čovjeku bilo stalo da ostane nepoznat, on se osjećao jakim; ali po jasnom i
odrješitom odgovoru stranca, kad je vidio da je ta tajanstvena osoba bila tako jednostavno
tajanstvena, on se osjeti slabim. Nije očekivao ništa što bi bilo slično tome. To je bio slom svih
njegovih pretpostavljanja. On sabere svoje misli. Odmjeri sve u jednom trenutku. Thénardier je
bio jedan od onih ljudi koji umiju ocijeniti položaj jednim pogledom. On prosudi da je kucnuo
čas da se ide ravno i brzo. Učini, kako čine veliki vojskovođe u onom odlučnom trenutku, koji
jedino oni vide, i naglo otkri svoju bitnicu.
- Gospodine - reče - treba mi tisuću pet stotina franaka.
Stranac izvadi iz svog džepa na prsima staru lisnicu od crne kože, otvori je i izvuče iz nje tri
banke koje položi na stol. Zatim, pritisnuvši svojim širokim palcem te banke, reče krčmaru:
- Neka dođe Cosette.
Dok se ovo događalo, što je radila Cosette?
Cosette je, kad se probudila, potrčala po svoju drvenu cipelu. Ona je u njoj našla zlatan
novac. To nije bio napoleon, već sasvim nov novac od dvadeset franaka iz doba restauracije, na
čijem licu je mali pruski rep zamijenio lovorov vijenac. Cosette je bila zaslijepljena. Sudbina
ju je počela opijati. Ona nije znala što je zlatan novac, ona ga nije nikad vidjela, brzo ga sakrije
u džep, kao da ga je ukrala. Ipak je osjećala da je to zaista njezino, pogađala je od koga je
dolazio taj poklon, ali je bila prožeta nekom radosti punom straha. Ona je bila zadovoljna, ali je
bila i zabezeknuta. Ove tako veličanstvene i tako lijepe stvari nisu joj izgledale stvarne. Lutke
se bojala, a bojala se i zlatnog novca. Drhtala je, da ni sama nije znala zašto, pred ovim
prekrasnim stvarima. Jedino se nije bojala stranca. Naprotiv, on joj je ulijevao hrabrosti. Od
sinoć, kroza svoje čudo, kroza svoj san, ona je mislila u svome malom dječjem duhu na toga
čovjeka, koji je imao star i sirotinjski i tako tužan izgled, a koji je bio tako bogat i tako dobar.
Otkada je srela ovog dobrog čovjeka u šumi, sve joj se nekako izmijenilo. Cosette, manje sretna
od najmanje laste na nebu, nije nikada znala što to znači skloniti se pod skut svojoj majci i pasti
joj u krilo. Već pet godina, to jest tako daleko koliko je moglo dosegnuti njezino pamćenje,
siroto je dijete drhtalo i zeblo. Ona je uvijek bila potpuno gola pod ujedljivim vjetrom nesreće,
a sad joj se odjedanput činilo da je obučena. Nekada je njezinoj duši bilo studeno, a sad joj je
odjedanput toplo.
Nije više toliko strepila pred Thénardierovicom. Nije više bila sama, imala je tu nekoga.
Ona se brzo dala na svoj obični jutarnji posao. Zlatnik, koji je imala pri sebi, u onom istom
džepiću svoje pregače odakle joj je sinoć ispao novac od petnaest groša, razveseljavao ju je.
Ona se nije usuđivala ni da ga dirne, ali je provodila po pet minuta u tomu da ga promatra, i
moramo reći da je pritom isplazila jezik. Čisteći stube ona se zaustavljala i ostajala tako
nepomična, zaboravljajući na metlu i na cijeli svemir, zauzeta sva promatranjem kako šija ova
zvijezda na dnu njezina džepa.
Thénardierovica ju je zatekla za jednog takvog njezina promatranja. Muž joj je bio
zapovjedio da ode i da je potraži. I nečuvena stvar, nije je ni ćušnula niti joj kazala kakvu
psovku.
- Cosette - reče ona gotovo blago - hajde odmah.
Časak kasnije Cosette je ušla u donju dvoranu. Stranac je digao zavežljaj, koji je donio, i
razvezao ga.
U njemu je bila vunena haljinica, pregača, prsluk od vune, donja suknja, marama, vunene
čarape, cipele, potpuna haljinica za djevojčicu od osam godina. Sve je bilo crne boje.
- Dijete moje - reče čovjek - uzmi ovo i brzo se obuci.
Dan je već svitao kada su montfermeilski stanovnici, koji su već počimali otvarati vrata,
vidjeli gdje prolazi Pariškom ulicom jedan skromno odjeven čovjek vodeći za ruku djevojčicu
svu u crnini, koja je nosila veliku ružičastu lutku u naručaju. Oni su išli prema Livryju.
To je bio naš čovjek i Cosette.
Nitko nije poznavao čovjeka, a kako ni Cosette nije više bila u dronjcima, mnogi ne
prepoznaše ni nju.
Cosette je odlazila. S kim? Ona to nije znala. Kuda? Ni to nije znala. Sve što je razumijevala
bilo je to da ostavlja iza sebe Thénardierovu krčmu. Nitko nije ni pomislio da joj kaže zbogom,
a ni ona da kaže zbogom ikome. Ona je odlazila iz ove mrske kuće s mržnjom.
Siroto nježno biće, čije je srce bilo do ovog časa samo gušeno. Cosette je išla ozbiljno,
otvarajući svoje velike oči i promatrajući nebo. Metnula je svoj novi zlatnik u džep svoje nove
pregače. Od vremena do vremena naginjala bi se i pogledala zlatnik, a zatim pogledala dobroga
čovjeka. Osjećala je nekako kao da je blizu dragoga Boga.

X.

Tko traži bolje, može naći i gore

Thénardierovica je po svom običaju pustila muža da izvede posao. Očekivala je velike

događaje. Kada je čovjek s Cosettom otišao, Thénardier pusti da prođe dobra četvrt sata, zatim
je zovnu nasamo i pokaza joj petnaest stotina franaka.
- Samo to? - reče ona.
To je bilo prvi put otkako su se uzeli da se ona usudila izreći sud o kakvom djelu svoga
gospodara.
Hitac nije promašio.
- Ti zapravo imaš pravo - reče on - ja sam magarac. Daj mi šešir. On savije tri banke, turi ih
u džep i izađe s najvećom žurbom, ali se prevari i najprije pođe desno. Nekoliko susjeda, kod
kojih je pitao, uputiše ga na trag. Ševa i čovjek viđeni su na putu prema Livryju. On pođe po
toj uputi, koračajući velikim koracima i govoreći sam sa sobom:
 - Ovaj je čovjek obučen u žuto sigurno cijelim milijunom, a ja sam životinja. Najprije je dao
dvadeset groša, zatim pet franaka, onda pedeset franaka, zatim petnaest stotina franaka, i uvijek
s toliko lakoće. On bi mi bio dao i petnaest tisuća franaka. Ali ja ću ga stići.
Pa onda ovaj zavežljaj s haljinama unaprijed spremljenim za malu, sve je to bilo čudnovato:
ispod toga mora da se krije mnoga tajna! Tajne se ne puštaju tako lako iz ruku, kad ih već čovjek
uhvati. Tajne bogataša - to su spužve pune zlata; treba ih znati iscijediti.
Sve ove misli vrtjele su mu se mozgom. - Ja sam životinja - govorio je. Kad se izađe iz
Montfermeila i dođe do zavoja, što ga pravi put prema Livryju, vidi se kako se put pruža daleko
pred vama po visoravni. Stigavši dotle, on je računao da mora svakako spaziti čovjeka i malu.
On pogleda daleko, koliko je moglo doseći njegovo oko, i ne opazi ništa. Opet stade pitati.
Međutim, time je samo gubio vrijeme. Prolaznici mu rekoše da su se čovjek i dijete, koje je on
tražio, uputili prema šumama sa strane Gagnyja. On požuri u tom pravcu.
Oni su bili izmakli daleko ispred njega, ali dijete korača polagano, a on je išao brzo. I onda,
kraj mu je bio dobro poznat.
Najednom se zaustavi i udari se po čelu kao čovjek koji je zaboravio ono što je glavno, i koji
je spreman da se vrati putem kojim je i došao.
- Trebao sam uzeti pušku! - reče u sebi.
Thénardier je bio jedna od onih dvostrukih priroda, koje se kadšto nađu među nama a da mi
i ne znamo, i iščezavaju a da ih nismo ni upoznali, jer nam ih je sudbina pokazala samo s jedne
strane. Sudbina je mnogih ljudi da žive tako napola sakriveni. U jednome mirnom i plitkom
položaju Thénardier je imao sve što mu je trebalo da ispadne - ne velimo da bude - ono što se
obično zove pošten trgovac, dobar građanin. U isto vrijeme, kad se uzmu u obzir izvjesne
okolnosti, izvjesni potresi koji bi bili iznijeli na površinu drugu stranu njegove naravi, on je
imao sve što je trebalo da bude zločinac. To je bio mesar u kom se skrivalo jedno čudovište. U
kakvom kutu jazbine, gdje je živio Thénardier, morao je gdjekada da čuči i Sotona i da se čudi
ovako groznom remek-djelu.
Poslije oklijevanja od jednog časa, pomisli Thénardier:
- Ah, pa da dobiju vremena, da mi izmaknu!
I on nastavi ići svojim putem, idući brzo i gotovo s izrazom sigurnosti, s oštroumnošću lisice
koja je nanjušila jato jarebica.
I zaista, kad je prošao mimo ribnjaka i prešao kosim pravcem veliku guštaru koja se nalazi
na desno od bellevuelskog prilaza, on spazi iznad grmlja jedan šešir, nad kojim je već napravio
toliko planova. To je bio šešir onog čovjeka. Šiblje je bilo nisko. Thénardier zaključi da čovjek i
Cosette sjede tamo. Dijete se nije vidjelo radi svoga malog uzrasta, ali se mogla spaziti lutkina
glava.
Thénardier se nije prevario. Čovjek je sjeo da se Cosette odmori. Krčmar zaobiđe grmlje i
pojavi se iznenada pred očima onih koje je tražio.
- Molim, oprostite mi gospodine - reče on sav zadihan - ali evo vam vaših petnaest stotina
franaka.
Govoreći ovako, on pruži strancu tri banke.
Čovjek digne oči.
- Što to znači?
Thénardier odgovori sa strahopoštovanjem:
- Gospodine, to znači da ja uzimam natrag Cosettu. Cosette protrnu i privi se uz dobroga
čovjeka.
On odgovori, gledajući Thénardieru u dubinu zjenica i rastavljajući sve slogove:
- Vi u-zi-ma-te na-trag Cosette?
- Da, gospodine, ja je uzimam natrag. Reći ću vam. Razmislio sam. Zapravo ja nemam ni
prava da vam je dajem. Ja sam, vidite, pošten čovjek. Ta mala nije moja, ona je od svoje majke.
Reći ćete mi: Ali majka je umrla. Dobro. U tom slučaju ja mogu predati dijete samo osobi koja
mi donese pismo s majčinim potpisom da imam predati dijete toj osobi. To je jasno.
Čovjek, ne odgovarajući, prekopao je po džepu i Thénardier opazi kako se iz njega pojavila
lisnica s bankama. Krčmar protrnu od radosti.
- Dobro je! - pomisli - držimo se! Hoće da me podmiti!
Prije nego što je otvorio lisnicu, putnik se ogleda oko sebe. Mjesto je bilo potpuno pusto.
Nije bilo žive duše ni u šumi ni u dolini. Čovjek otvori lisnicu i izvuče iz nje ne pregršt banaka,
već jedan običan papir, koji razmota i tako razmotan pokaže krčmaru, govoreći:
- Imate pravo. Čitajte.
Thénardier uze papir i pročita:

Montreuil na moru, 25. ožujka 1823.

»Gospodine Thénardier,
Predat ćete Cosettu ovoj osobi.
Platit će vam sve dugove.
Pozdrav. S poštovanjem
FANTINE.»

- Poznate ovaj potpis? - nastavi čovjek.

To je uistinu bio Fantinin potpis. Thénardier ga je prepoznao.
Nije bilo prigovora. On osjeti dva žestoka ujeda: morao je pregorjeti mito, kome se nadao, a
bio je i pobijeđen. Čovjek dodade:
- Možete sačuvati ovaj papir za svoje opravdanje. Thénardier je uzmicao u dobrom redu.
- Ovaj potpis je dosta dobro imitiran - progunđa između zubi.
- Najposlije, neka bude!
Onda pokuša očajnički napor.
- Gospodine - reče - dobro je kad ste vi ta osoba. Ali treba mi platiti »sve dugove». Ima tu
još mnogo duga.
Čovjek ustane i čisteći prstima svoj otrcani rukav, na kome je bilo prašine, reče:
- Gospodine Thénardier, u siječnju je majka računala da vam duguje sto dvadeset franaka;
vi ste joj poslali u veljači račun na pet stotina franaka; primili ste tri stotine franaka koncem
veljače i tri stotine franaka početkom ožujka. Prošlo je od tada devet mjeseci po
petnaest franaka, što je bila pogođena cijena, a to čini sto trideset i pet franaka. Vi ste primili
sto franaka. Još vam se duguje sto trideset i pet franaka. Ja sam vam dao petnaest stotina
franaka. Pa što hoćete?
Thénardier osjeti ono što osjeća vuk u času kada ga ugrize i dohvati ocjelna čeljust stupice.
- Kakav je ovo vražji čovjek? - pomisli on.
I on učini ono što čini i vuk. Upre svom snagom. Drskost mu je već jednom upalila.
- Gospodine bezimenjače - reče on odrješito i odbacujući ovaj put uljudan način - uzet ću
Cosettu natrag ili ćete mi dati tisuću talira. Stranac reče mirno
- Hajdemo, Cosetto!
On uze Cosettu lijevom rukom, a desnom podiže svoju batinu koja je ležala na zemlji.
Thénardier primijeti ogromnost toljage i osamljenost mjesta.
Čovjek se izgubi u šumi s djetetom, ostavivši krčmara nepomičnog i preneraženog.
Dok su se oni udaljivali, Thénardier je promatrao njegova široka, malo pognuta ramena i
njegove ogromne šake.
Zatim se njegove oči ustaviše na svojim vlastitim kržljavim mišicama i mršavim rukama. -
Baš sam uistinu glup - pomisli - što nisam ponio pušku, a krenuo sam u lov.
Ipak, krčmar nije htio pustiti ih iz šaka.
 - Barem da znam kuda će otići - reče. I stade ići za njima u nekoj udaljenosti. U rukama su
mu ostale dvije stvari: - ironija, komadić papira s potpisom Fantine, i utjeha, petnaest stotina
franaka.
Čovjek je vodio Cosettu u pravcu Liveyja i Bondyja. Koračao je polagano, pognute glave,
zamišljen i tužan. Zima je bila prorijedila šumu, tako da ih Thénardier nije gubio s vida, iako je
bio zaostao dosta daleko. Od vremena do vremena čovjek se okretao i gledao ide li tko ide za
njim. Najednom spazi Thénardiera. Naglo uđe s Cosettom u jednu guštaru, gdje su oboje mogli
nestati. - Vraga! - reče Thénardier. I ubrza korak.
Gustoća šikarja prisilila ga je da im se približi. Kad je čovjek bio u najgušćoj šikari, on se
okrene. Thénardier se uzalud kušao sakriti iza grana; nikako nije mogao udesiti tako da ga
čovjek ne opazi. Čovjek mu dobaci jedan uznemiren pogled, zatim zaklima glavom i
nastavi svoj put. Gostioničar pođe za njima. Tako prijeđoše dvije tri stotine koraka. Najednom
se čovjek ponovno okrene. On spazi gostioničara. Ovaj put ga pogleda tako mrko da je
Thénardier smatrao »suvišnim» ići dalje. Thénardier se vrati natrag.

XI.

Opet se pojavljuje broj 9430 i Cosette ga izvlači na lutriji

Jean Valjean nije bio umro.

Kad je pao u more, ili bolje kad je skočio u more, bio je, kao što je poznato, bez okova.
Plivao je vješto ispod vode do pod usidreni brod, uz koji je bila privezana jedna barka. Našao
je načina da se sakrije u toj barci da večeri. Noću je ponovno skočio u more i plivao dok
nije stigao do obale koja nije mnogo udaljena od rta Bruna. Kako je imao dosta novca, mogao
je ovdje nabaviti odijelo. U jednoj krčmici u okolici Balaguiera mogli su se tada obući pobjegli
kažnjenici, što je bilo kao neki običaj među njima. Onda je Jean Valjean, kao svi ovi
tužni bjegunci koji pokušavaju zametnuti trag pred zakonom i društvenom neizbježnošću,
pošao neodređenim i vijugavim putem. Našao je prvo utočište u Pradeauxu, kod Beausseta.
Zatim je pošao prema Grand-Villardu, kod Briançona u Gornjim Alpama. Nesigurno i nemirno
bježanje, krtičini hodnici koji smjeraju neznano kuda. Kasnije se mogao naći njegov trag u
Ainu, u kraju Civrieuxa u Pirenejima, u Acconsu, u mjestu koje se zove Grange-de-Doumecq,
blizu zaseoka Chavaillesa i u okolini Périgueuxa, u Bruniesu, u općini Chapelle-Gonaguet.
Tako se dokopao Pariza. Iza toga su ga vidjeli u Montfermeilu.
Kad je stigao u Pariz, bila mu je prva briga kupiti crninu za djevojčicu od sedam do osam
godina, zatim naći stan. Kad je to obavio, pošao je u Montfermeil.
Čitatelji se sjećaju da je on već prilikom svog prijašnjeg bježanja s robije putovao tuda ili po
okolini na tajanstven način, o čemu je pravda nešto bila načula.
Uostalom, o njemu su mislili da je umro i to je pojačavalo mrak kojim je bio obavijen. U
Parizu su mu došle do ruku jedne novine koje su zabilježile njegov slučaj. On se osjetio siguran
i gotovo umiren, kao da je zaista bio umro.
Uvečer istoga dana, kada je Jean Valjean istrgao Cosettu iz pandža Thénardierovih, on se
vratio u Pariz. Vratio se u prvi mrak, s djetetom, kroz gradska vrata Monceaux. Tu ju uzeo jedna
kola koja su ga odvezla do esplanade pred Opservatorijem. Tu je sišao s kola, platio kočijaša,
uzeo Cosettu za ruku i oboje se u mrkoj noći, kroz opustjele ulice koje prolaze kraj Ourcine i
Glacière, uputiše u pravcu Bolničkog bulevara.
Dan je bio tužan i pun uzbuđenja za Cosettu; jeli su iza živice kruh i sir koji su kupovali u
osamljenim gostionicama, često su mijenjali kola, išli jedan komadić puta pješice, ona se nije
tužila, ali je bila umorna, i Jean Valjean je to primijetio po njezinoj ruci koja se sve više zatezala
idući.
 On je uze na leđa. Cosette, ne puštajući svoju Katarinu, položi glavu na rame Jeana Valjeana
i zaspi.
 Knjiga četvrta

GORBEAUOVA KUĆERINA

I.

Meštar Gorbeau

Prije četrdeset godina osamljeni šetač, kojega bi slučaj nanio u zabačene krajeve Salpetriere
i koji bi pošao bulevarom sve do Talijanskih vrata, stigao bi do mjesta gdje se moglo reći da
nestaje Pariza. To nije bila pustinja, jer je bilo prolaznika; niti poljana, jer je bilo kuća i ulica;
to nije bio ni grad, jer su ulice imale jarke kao drumovi i po njima je rasla trava; nije bilo ni
selo, jer su kuće bile previsoke. Pa što ja to bilo? To je bilo nenastanjeno mjesto, gdje nije bilo
nikoga; pusto mjesto, gdje je bilo nekoga; bulevar velikoga grada, pariška ulica, podmuklija
noću od šume, grobnija danju od groblja.
To je bila stara četvrt Konjskog sajmišta.
Taj šetač, ako bi se usudio izaći iza četiri narušena zida ovoga Konjskog sajmišta, ako bi
htio poći dalje od ulice Petit-Banquier ostavivši na desno jedan vrtić ograđen visokim zidovima,
zatim jednu livadu, gdje se dizahu plasovi hrastove kore za činjenje kože, nalik na
kolibe gorostasnih dabara, pa onda jedan ograđen prostor zakrčen građom i hrpama panjeva,
strugotina i iverja, s čijeg vrha lajaše jedan veliki pas, zatim dugačak onizak zid, sav razrušen,
s malim crnim vratima kao u koroti, obrastao mahovinom koja se u proljeće kitila cvijećem, i
onda, u najpustijem dijelu, jednu grozno ispucanu zgradu, na kojoj se moglo čitati velikim
slovima: ZABRANJENO LIJEPITI OGLASE - taj drski šetač došao bi do ugla ulice Vignes-
Saint-Marcel, a to su bili malo poznati krajevi. Tu se u to vrijeme kraj jedne tvornice i između
dva vrtna zida vidjela jedna kućerina, koja je na prvi pogled izgledala kao mala potleušica, a
koja je zapravo bila velika kao katedrala. Ona je poprečno bila okrenuta javnoj cesti zabatom i
odatle njezina prividna tjesnoća. Gotovo cijela kuća bila je skrivena. Od nje su se vidjela samo
vrata i jedan prozor.
Ta je kućerina imala samo jedan kat.
Kad bi je čovjek ispitivao, pojedinost koja bi mu najprije upala u oči bila je ta da su ta vrata
mogla biti samo vrata jedne jazbine, dok je prozor, kad bi bio građen u tesanom kamenu mjesto
u ciglama, mogao biti prozor na nekom dvorcu.
Vrata su bila jedna gomila crvotočnih dasaka, grubo povezanih jednakim gredama uz loše
otesane klade. Ona su se otvarala neposredno na strme stube, koje su bile visoke, blatne, pune
kreča i prašine, a iste širine kao i vrata, te su se vidjele s ulice kako se penju ravno kao ljestve i
iščezavaju negdje u mraku između dva zida. Gornji dio nepravilnog otvora, koji se zatvarao
ovim vratima, bio je sakriven uskom šindrom, kroz koju je bio prosječen trouglast prosjek za
svjetlost, u isti mah rupa za virenje i prozorčić. Unutra, u vratima, jedna je četka zamočena u
crnu boju povukla s dva zamaha ruke broj 52, dok je iznad šindre ista četka nadrljala broj 50,
tako da je čovjek bio u nedoumici. Gdje se zapravo nalazi? Gornji dio vrata kaže: - broj 50;
unutarnji dio odgovara: - ne, nego broj 52. I kakve li sve prašne krpe nisu visjele kao zavjese
na trouglastom prozorčiću!
Prozor je bio širok, dovoljno visok, s drvenim kapcima i velikim staklima; samo što su ta
velika stakla imala raznovrsne rane, u isti mah i skrivene i pokazane vješto ulijepljenim
papirima, a kapci, rasklimani i otkinuti, prije su ugrožavali prolaznike nego što su čuvali
stanovnike te kuće. Vodoravne drvene grede nedostajale su tu i tamo i bile naivno zamijenjene
uspravno pribijenim daskama.
 Ova vrata prljava izgleda i ovaj prozor, koji je imao čestit iako ruševan izgled, činila su
dojam dvojice rasparanih prosjaka, koji bi zajedno išli i koračali jedan kraj drugoga s dva
različita izraza pod istim dronjcima, od kojih je jedan uvijek bio prosjak, a drugi plemić.
Stubište je vodilo k jednoj vrlo prostranoj građevini, koja je naličila na šumu od koje bi netko
načinio kuću. Ta zgrada imala je jedan kao crijevo dugačak hodnik, u koji se s desna i s lijeva
izlazilo iz svakojakih soba različite veličine, gdje se za nevolju moglo stanovati i koje su
bile više nalik na rupe nego na ćelije. Ove su sobe gledale na pusta zemljišta okoline. Sve je to
bilo mračno, mučno, potmulo, melankolično, grobno, presijecano hladnim zrakama ili ledenim
vjetrovima, već prema tome da li su pukotine bile u krovu u vratima. Zanimljivo svojstvo ove
vrste stanova je to što imaju ogromne pauke.
Nadesno od ulaznih vrata, prema bulevaru, u visini ljudskog stasa, jedan je zaista prozorčić
stvarao četverouglastu udubinu, punu kamenja što su ga ovamo bacala djeca u prolazu.
Jedan dio ove zgrade bio je nedavno porušen. Po onome što je od nje ostalo do danas, može
se prosuditi što je bila nekada. Cijela ta građevina nije imala više od sto godina. Sto godina
znači mladost za jednu crkvu, a starost za jednu kuću. Čini se da dom čovjeka ima u sebi
nešto od njegove kratkotrajnosti, a dom Boga nešto od njegove vječnosti. Poštari su nazivali
ovu kućerinu broj 50-52, no ona je u tom dijelu grada bila više poznata pod imenom kuće
Corbeau.
Recimo, odakle je dobila to ime.
Sakupljači malih događaja, koji sabiru anegdote kao biljke i koji iglama pribadaju u svoju
pamet prolazne datume, znaju da su u Parizu, u Chateletu, živjela oko godine 1770. dva
odvjetnika, od kojih se jedan zvao Corbeau (gavran), a drugi Renard (lisica). Dakle dva imena,
koja je predviđao još La Fontaine. Prilika je bila i suviše lijepa da se sudski pisari našale malo
na račun te dvojice odvjetnika. Odmah je nastala parodija, koja se u nešto šepavim stihovima
pjevala kroz galerije Sudske palače.

Meštar Corbeau, na sjedalu od spisa,

Držaše u kljunu odluku ouršnu;
Meštar Renard, primamljen od mirisa,
Priču počne pričati, sasvim površnu:
Dobar dan, meštre, itd.

Oba odvjetnika, u neprilici zbog ove šale i ne mogući više držati glavu visoko pod grohotnim
smijehom koji ih je pratio, odlučiše se osloboditi svojih imena i obratiše se molbom kralju.
Molba je bila predana Luju XV onog istog dana kada su s jedne strane papin nuncij, a s druge
strane krdinal od La Roche-Aymon, klečeći obojica pobožno, obuvali svaki po jednom
papučom dvije bose noge gospođe Du Barry, koja je upravo bila ustala iz postelje. Kralj, koji
se smijao, nastavio je da se smije, pa prijeđe veselo s dvojice biskupa na dvojicu fiškala i
pokloni im nova imena ili tako nekako. Kraljevskom milošću bilo je dopušteno odvjetniku
Corbeauu da doda jedan repić svome početnom slovu (G mjesto C), dok je fiškal Renard bio
manje sretan, jer je postigao samo to da metne jedno P pred svoje R i da se nazove Prenard
(onaj koji uzima, prihvatljivac), tako da se drugo ime nije baš mnogo razlikovalo od prvoga.
Dakle, po mjesnoj tradiciji, ovaj fiškal Gorbeau bio je vlasnik kućerine broj 50-52 na
Bolničkom bulevaru. On je čak sam zamislio onaj monumentalni prozor koji smo naprijed
opisali.
Odatle eto ovoj kućerini ime Gorbeau.
Prema broju 50-52 dizao se među bulevarskim drvećem jedan veliki brijest, do tri četvrtine
osušen; gotovo preko puta se otvara ulica što vodi na Vrata Gobelins, ulica bez kuća u ono
vrijeme, nepopločena, zasađena slabo izraslim drvećem, zelena ili prljava već prema godišnjem
dobu, i koja je vodila ravno do pariških bedema. Miris vitriola osjećao se na mahove s krova
jedne susjedne tvornice.
Vrata Gobelins bila su sasvim blizu. Bedem je postojao još godine 1823.
Sama ta vrata izazivala su u pameti zlokobne uspomene. To je bio put u Bisertu. Tuda su se
pod carstvom i restauracijom vraćali u Pariz osuđeni na smrt na dan izvršenja smrtne kazne. Tu
se oko 1829. dogodilo ono tajanstveno ubojstvo, nazvano «ubojstvo na fontainebleauskim
vratima», kojem pravda nije mogla otkriti počinitelje, mračni problem koji nije mogao biti
razjašnjen, strahovita zagonetka koja još uvijek nije odgonetnuta. Pođite nekoliko koraka dalje,
pa ćete naći onu kobnu ulicu Croulebarbe, gdje je Ulbach probo kozaricu iz Iveya uz tutnjavu
gromova kao u nekoj melodrami. Još nekoliko koraka i doći ćete do ogromnih potkresanih
brijestova na Vratima Saint-Jacquesa, kojima su nazovičovjekoljubi sakrili stratište.
Pred trideset i sedam godina, ostavljajući na stranu ovaj trg Saint-Jacquesa, koji je uvijek
bio grozan, najturobnija točka cijelog ovog bulevara bilo je mjesto, još i danas vrlo malo
privlačno, gdje se nalazila kućerina 50-52.
Građanske kuće počele su nicati tek dvadeset i pet godina kasnije. Mjesto je bilo sumorno.
Po turobnim mislima, koje tu salijetaju čovjeka, on osjeća da se nalazi između Salpetriere, čiju
kupolu vidi, i Biserte (dvije bolnice za umobolne), čija vrata dodiruje, dakle između ludila
žene i ludila muškarca. Dokle se god okom moglo dogledati, vidjele su se samo klaonice,
bedemi i nekoliko rijetkih tvorničkih pročelja, nalik na vojarne ili samostane; svuda samo
daščare i zgrade oblijepljene gipsom, stari zidovi crni kao pokrov na lijesu i novi zidovi bijeli
jednako kao mrtvački pokrov; posvuda redovi jednakog drveća, građevine mjerene koncem,
neograđene kuće, duge i hladne linije i turobna neveselost pravih uglova. Nijednog brežuljčića,
nijedne ćudi arhitekture, nijedne bore. To je bila ledena, pravilna, odvratna cjelina. Ništa ne
steže srce toliko kao simetrija. Jer simetrija je dosada, a dosada je sam temelj mrtvačke tuge.
Očajanje zijeva. Ako se može zamisliti nešto strasnije od pakla gdje se pati, to bi bio pakao u
kojemu je dosadno. Kad bi taj pakao postojao, ovaj komad Bolničkog bulevara mogao bi mu
biti ulaz. Ipak, kad se spusti noć, u času kada svjetlost odlazi, naročito zimi, u času kada
sutonski vjetar otkida s brijestova njihovo posljednje suho lišće, kada je mrak dubok i bez
zvijezda, ili kada mjesec i vjetar čine rupe u oblacima, ovaj bulevar bi postajao najednom
strahovit. Ravne linije su tonule i gubile se u mraku kao komadi beskonačnog. Prolaznik se nije
mogao uzdržati da ne misli na mnogobrajne vješalske tradicije toga mjesta. Osamljenost ovoga
kraja, gdje je bilo izvršeno toliko zločina, imala je u sebi nešto grozno. Čovjek je mislio da
predosjeća zasjede u ovoj tami, svi pobrkani oblaci mraka izgledaju sumnjivi, a duge
četverouglaste šupljine, koje se viđaju između svakog drveta, čine se kao jame. Danju je ovuda
bilo gadno, uvečer turobno, noću zlokobno.
Ljeti se u suton moglo vidjeti ovdje-ondje nekoliko starih žena, gdje sjede na podnožju
brijestova, na klupama pljesnivima od kiše. Ove dobre starice rado su prosjačile.
Uostalom, ova četvrt, koja je imala prije zastarjeli nego starinski izgled, nastojala je od tada
da se preobrazi. Još u to doba onaj koji je htio da je vidi morao se požuriti.
Svakog dana iščezavala je po neka pojedinost iz ove cjeline. Danas, a od prije dvadeset
godina, ovdje se nalazi postaja orléanske željeznice. Ona izjeda ovo staro predgrađe. Svuda
gdje se pojavi na rubu jedne prijestolnice utovarilište kakve željeznice, ono postaje smrt za
predgrađe i znači rađanje čitavog novoga grada. Čini se da oko ovih velikih središta kretanja
naroda, uz tutnjavu ovih silnih strojeva, uz dahtanje ovih monstruoznih konja civilizacije, koji
se hrane ugljenom, a bljuju vatru, dršće zemlja puna klica i otvara se da proguta stare
stanove ljudi i pušta da iz nje iziđu novi. Stare kuće se ruše, nove se dižu. Otkako je postaja
orléanske željeznice osvojila zemljišta Salpêtrière, odonda se ulice, koje su u susjedstvu opkopa
Saint-Victora i Botaničkog vrta, potresaju kada kroz njih silovito prolaze tri ili četiri puta
svakog dana one matice putničkih kola, fijakera i omnibusa, koji u određeno vrijeme odbacuju
kuće nadesno i nalijevo; jer ima stvari koje izgledaju čudnovato kada se opisuju, a koje su
strogo točne, i kao što je istina reći da u velikim gradovima sunce čini da kuće vegetiraju i rastu
opodne, isto tako je sigurno da česti prolazak kola proširuje ulice. Znaci novog života su
očigledni. U ovoj staroj četvrti s najdivljijim izgledom pokazuje se kaldrma, pločnici kraj kuća
pužu i produžuju se čak i onuda gdje još nema prolaznika. Jednog jutra, nezaboravnog jutra u
srpnju 1845. moglo se vidjeti kako se puše crni kotlovi asfalta; toga se dana moglo reći da je
civilizacija stigla u ulicu Ourcine i da je Pariz stupio u predgrađe Saint-Marceau.

II.

Gnijezdo za sovu i sjenicu

Pred ovom kućom Gorbeau zaustavio se Jean Valjean. Kao što rade ptice grabilice, on je
izabrao najpustije mjesto da na njemu savije svoje gnijezdo.
On potraži nešto u svome prsluku, izvadi iz njega neku vrstu otpirača, otvori vrata, uđe,
zatim ih pažljivo zatvori i popne se uza stube, noseći neprestano Cosettu.
Na kraju stuba on izvuče iz svoga džepa jedan drugi ključ kojim otvori jedna druga vrata.
Soba, u koju je ušao i koju je odmah zaključao, bila je neka vrsta dosta prostrane potkrovnice,
imajući kao namještaj jedan jastuk na podu, jedan stol i nekoliko stolaca. Naložena peć, u kojoj
se vidjela žeravica, nalazila se u uglu. Bulevarska svjetiljka nejasno je osvjetljavala ovaj ubogi
stan. U dnu se nalazila udubina s krevetom od prostog drveta. Jean Valjean ponese dijete na taj
krevet i tu ga ostavi, a ono se i ne probudi.
Zatim zapali svijeću; sve je to bilo unaprijed priređeno na stolu, i kao što je činio sinoć, on
stade promatrati Cosettu pogledom punim zanosa, gdje se izraz dobrote i raznježenosti razvio
gotovo do bunila. Djevojčica je s onim mirnim povjerenjem, koje je svojstveno samo krajnjoj
snazi i samo krajnjoj nejakosti, bila zaspala, i ne znajući s kim je bila, i nastavila je spavati, ne
znajući gdje je.
Jean Valjean se sagne i poljubi ruku djetetu.
Devet mjeseci prije poljubio je ruku majci, koja ja također bila zaspala.
Isti bolni, gotovo religiozni, mučni osjećaj ispunjavao mu je prsa.
On klekne do Cosettina kreveta.
Dan je već bio velik, a dijete je još uvijek spavalo. Blijedo svjetlo prosinačkog sunca
prolazilo je kroz okno na stropu i povlačilo po zidovima dugačke pruge sjene i svjetlosti.
Najednom jedna kola kamenara, natovarena teretom, koja su prolazila bulevarom zatresoše
baraku kao huk bure i uzdrmaše je od vrha do dna.
- Čujem, gospođo! - viknu Cosette, koja se naglo probudila - evo me! Evo!
I ona skoči iz kreveta s još napola zatvorenim vjeđama od teškog sna, pružajući ruke prema
uglu zida.
- Ah, Bože moji Moja metla! - reče.
Ona otvori potpuno oči i ugleda nasmijano lice Jeana Valjeana.
- Ah, gle, pa to je istina! - reče dijete. - Dobar dan, gospodine. Djeca primaju odmah i
familijarno radost i sreću, jer su i ona sama od prirode sreća i radost.
Cosette spazi Katarinu na podnožju svoga kreveta i uze je k sebi i sve uz igru stade postavljati
stotinu pitanja Jeanu Valjeanu.
- Gdje se nalazi? Je li Pariz velik? Je li gospođa Thénardier vrlo daleko? A neće li se ona
vratiti? Itd., itd. Najednom usklikne: - Kako je ovdje lijepo!
To je bila grozna rupetina, ali ona se osjećala slobodna.
- Treba li pomesti? - reče ona najposlije.
- Igraj se - reče Jean Valjean.
 Tako prođe dan. Cosette, ne uznemirujući se mnogo što ništa ne razumije, bila je neopisivo
sretna između ove lutke i ovog dobrog čovjeka.

III.

Dvije nesreće čine sreću

Sutradan je ujutro bio Jean Valjean opet uz Cosettin krevet. On je tu čekao nepomičan i
gledao kako se dijete budi. Nešto novo mu je ulazilo u dušu.
Jean Valjean nije nikada ništa volio. Već dvadeset i pet godina bio je sam na svijetu. Nikada
nije bio otac, ljubavnik, muž, prijatelj. U tamnici je bio zao, mrk, nevin, neznalica i divljak.
Srce ovog starog robijaša bilo je puno djevičanstva. Njegova sestra i djeca njegove sestre
ostavili su mu samo nejasnu i daleku uspomenu, koja je najposlije sasvim izblijedila. Bio je
napregao sve svoje sile da ih pronađe i pošto ih nije mogao pronaći, on ih je zaboravio. Ljudska
je narav tako načinjena. Druga nježna uzbuđenja njegove mladosti, ako ih je imao, bila su
propala u bezdan.
Kad je vidio Cosettu, kad ju je uzeo, ponio i oslobodio, on je osjetio kako mu se pomiče
utroba. Sve što je u njemu bilo strastveno i nježno probudilo se i ustremilo prema ovome djetetu.
On je pristupao krevetu gdje je ona spavala i tu je drhtao od radosti; osjećao je uzbuđenje kao
majka i nije znao što je to; jer vrlo nejasna i vrlo slatka je stvar onaj veliki i čudnovati pokret
srca koje počinje da voli.
Siromašno staro sasvim novo srce!
Nego kako je on imao pedeset i pet godina, Cosette osam, sve što je moglo biti ljubavi u
cijelom njegovu životu stopilo se u neku vrstu neizrecivog sjaja.
To je bila druga bijela pojava koju je sreo. Biskup je učinio, te je na njegovu obzorju svanula
zora vrline. Cosette je učinila, te je tu svanula zora ljubavi.
Prvi dani protekoše u ovoj svjetlosti.
I Cosette je sa svoje strane postajala drugčija a da za to nije ni znala, siroto malo biće! Ona
je bila tako mala kad ju je majka ostavila da se nje više nije ni sjećala. Kao sva djeca, nalik na
mlade izdanke u vinogradu koji se hvataju za sve, tako je i ona pokušala da voli. Nije mogla u
tome uspjeti. Svi su je odbili, Thénardierovi, njihova djeca, pa onda i druga djeca. Ona je voljela
psa koji je uginuo. Poslije nije nitko za nju mario. Tužno je to reći, i što smo mi već
nagovijestili, ona je u osmoj godini imala hladno srce. To nije bila njezina krivnja, nije
njoj manjkala sposobnost da voli, jao! njoj je manjkala mogućnost. Zato je od prvog dana sve
što je osjećalo i mislilo u njoj počelo voljeti ovog dobrog čovjeka. Ona je osjećala što nikad
nije osjećala i osjećala je to s punom dušom.
Dobri čovjek joj štoviše nije ostavio ni dojam da je star ni da je siromah. Ona je nalazila da
je Jean Valjean lijep, isto kao što je nalazila da je ta jazbina krasna.
Takve su eto posljedice zore, djetinjstva, mladosti i radosti. Novi kraj i novi život tu također
nešto znači. Ništa nije tako divno kao boja odsjaja sreće na tavanu. Svi smo mi imali tako u
svojoj prošlosti jednu plavu potkrovnicu.
Priroda, pedeset godina razmaka, stavila je duboku razliku između Jeana Valjeana i Cosette,
no ovu je razliku popunio usud. Usud je naglo sjedinio i vjerio svojom neodoljivom moći ova
dva iskorijenjena života, različita po starosti, a slična po svojoj zavijenosti u crno. Jedno je u
stvari dopunjavalo drugo. Cosettin je nagon tražio oca, kao što je nagon Jeana Valjeana tražio
dijete. Sresti se značilo je naći se. U tajanstvenom času, kad su se dotakle njihove dvije ruke,
one su se prepoznale, jer je jedna trebala drugu, i grčevito se zagrlile.
Uzimajući riječi u njihovu najrazumljivijem i najapsolutnijem smislu, moglo bi se reći, da -
odijeljeni od svega zidovima groba - Jean Valjean bio je udovac, kao što je Cosette bila sirotica.
Ovaj je položaj učinio, te je Jean Valjean na neki nebeski način postao Cosettin otac. I zaista,
tajanstveni dojam što ga je na Cosettu, u dubini ehelleske šume, proizvela ruka Jeana Valjeana
kad je uzela njezinu ručicu u mraku, nije bio nikakva fantazija, nego sušta stvarnost. Ulazak
ovog čovjeka u udes ovog djeteta bio je zapravo dolazak Boga.
Uostalom, Jean Valjean je dobro izabrao svoje utočište. Tu je bio u sigurnosti, koja je mogla
izgledati potpuna.
Soba s udubinom, koju je zapremio s Cosettom, imala je prozor s pogledom na bulevar. Kako
je ovaj prozor bio jedini na kući, nije se trebalo ni bojati kakvog susjedskog pogleda ni sprijeda
ni sa strane. Prizemlje broja 50-52 služilo je za sklonište povrćarima i nije imalo nikakve veze
s prvim katom. Ono je od njega bilo odijeljeno podom koji nije imao ni otvora ni stuba. Prvi
kat je sadržavao, kao što smo rekli, više soba i nekoliko tavanskih sobica, od kojih je samo
jednu zauzimala jedna baba koja je vodila kućanstvo Jeanu Valjeanu. Sve je ostalo bilo
nenastanjeno.
To je bila ona baba koja je bila glavna stanarica, a koja je zapravo vršila dužnost vratarice i
koja mu je na sam Božić iznajmila ovaj stan. On joj se predstavio kao rentijer, kojega su
španjolske obveznice upropastile i koji će doći ovamo stanovati sa svojom unukom. Platio je
za šest mjeseci unaprijed i naložio babi da namjesti sobu, kako smo već vidjeli. Ta žena je
naložila peć i sve spremila za večer kada su imali doći. Nedjelja je prolazila za nedjeljom. Ova
dva bića vodila su u ovoj bijednoj jazbini sretan život.
Cosette se od ranog jutra smijala, brbljala, pjevala. Djeca izjutra pjevaju kao ptice.
Događalo se gdjekada da je Jean Valjean uzimao njenu malu ruku, crvenu i ispucanu od
ozeblina, i ljubio je. Siroto dijete, naviklo da bude bijeno, nije znalo što je to imalo značiti i
uklanjalo se postiđeno. Gdjekada je ona postajala ozbiljna i promatrala je svoju crnu
haljinicu. Cosette više nije bila u krpama, ona je bila u crnini. Izlazila je iz bijede i ulazila u
život.
Jean Valjean se trudio da je nauči čitati. Gdjekada, dok je dijete izgovaralo slovo po slovo,
pomišljao je da je u tamnici naučio čitati s namjerom da čini zlo. Ta namjera se preokrenula u
to, te sada uči čitati jedno dijete. U takvim bi se časovima stari robijaš smješkao zamišljenim
osmijehom anđela.
U tom je on osjećao Providnost, volju nekoga koji nije čovjek i gubio se onda u snatrenju.
Dobre misli imaju svoje ponore kao i zle misli. Da uči Cosettu čitati i da je pušta da se igra, u
tome je bio gotovo cijeli život Jeanu Valjeanu. I zatim joj je govorio o njenoj majci i davao da
se moli Bogu.
Ona ga je zvala čiča i nije mu znala drugog imena.
Provodio je sate i sate promatrajući je kako oblači i svlači svoju lutku i slušajući je kako
cvrkuće. Život mu je odsada izgledao pun zanimljivosti, ljudi su mu se činili dobri i pravedni,
ne predbacivaše u mislima nikome ništa, nije više vidio nikakvog razloga da ne dočeka
duboku starost sada kad ga je ovo dijete zavoljelo. Vidio je cijelu jednu budućnost koju
obasjava Cosette kao nekom svjetlošću. Ni najbolji nisu izuzeti od sebične misli. Od vremena
do vremena pamišljao bi s nekom vrstom radosti da će Cosette biti ružna.
Ovo je naše osobno mišljenje, no ipak treba kazati cijelu našu misao. U stanju u kojem se
nalazio Jean Valjean kada je zavolio Cosettu on je svakako morao imati potrebu ovoga
podstreka da bi ustrajao u dobru. On je vidio pod novim izgledom zloću ljudi i bijedu
društva, nepotpune izglede koji su neizbježivo pokazivali samo jednu stranu istine. Upoznao je
udes žene sadržan u Fantini, javnu vlast utjelovljenu u Javertu. Vratio se u tamnicu, ovaj put
zato što je činio dobro. Nova ogorčenja su ga upravo zasitila. Vraćalo mu se gađenje i
umor. Čak i sama uspomena na biskupa imala je možda na časove i koju mračnu stranu, da
bude kasnije sjajnija i pobjedničkija. Napokon, ta sveta uspomena sve je više slabila. Tko zna
nije li Jean Valjean bio na pragu da malaksa i da opet padne? No on je sada zavolio i postao
je jak, jer on gotovo nije bio manje slab od Cosette. On je nju zaštitio, a ona njega očeličila.
Zahvaljujući njemu, ona je mogla kročiti kroz život; zahvaljujući njoj, on je mogao nastaviti u
vrlini. On je bio potpora ovom djetetu, a to dijete je bilo njegov oslonac. Nepronicava
i božanska tajna u ravnoteži sudbine!

IV.

Opažanja glavne stanarice

Jean Valjean je bio toliko pametan da nikad nije izlazio danju. Svake večeri, u sumrak, on
se šetao sat ili dva, kadšto sam, a često s Cosettom, tražeći najosamljenije sporedne aleje na
bulevaru, ulazeći u crkve kad je padao mrak. Išao je rado u crkvu Sv. Medarda, koja je
bila najbliža. Kad nije vodio sa sobom Cosettu, ona je ostajala s babom; ali njoj je činilo veliko
veselje da izlazi u šetnju s dobrim čovjekom. Ona je više voljela biti s njim jedan sat od
najdivnijih razgovora nasamo s Katarinom. On je išao držeći je za ruku i govoreći joj nježne
stvari.
Događalo se da je Cosette bila vrlo vesela.
Stara je spremala stan, kuhala i išla po namirnice.
Živjeli su umjereno, imajući uvijek pomalo vatre, ali kao ljudi vrlo stisnuti. Jean Valjean
nije promijenio ništa u namještaju od prvoga dana, samo je dao zamijeniti drvenim vratima
staklena vrata na udubini, gdje je Cosette spavala.
On je nosio neprestano svoj žuti redengot, svoje crne hlače i svoj stari šešir. Na ulici su ga
smatrali za siromaha. Događalo se kadšto da su se dobre žene osvrtale i davale mu po krajcaru.
Jean Valjean je primao krajcaru i duboko pozdravljao. Događalo se također po koji put da
je sretao kakvog bijednika koji je molio milostinju; tada bi on pogledao iza sebe, da ga tkogod
ne vidi, približio se krišom nesretniku, stavljao mu u ruku novac, često srebren, i brzo se udaljio.
To je imalo svoje nezgodne posljedice. Počeli su ga poznavati u četvrti pod imenom prosjaka
koji dijeli milostinju.
Stara glavna stanarica, mrzovoljna starica, sva prožeta prema bližnjemu mržnjom zlobnika,
ispitivala je mnogo Jeana Valjeana, a on to nije ni primjećivao. Ona je bila nagluha, zbog čega
je bila brbljava. Od njene prošlosti ostala su joj dva zuba, jedan gore, drugi dolje, kojima je ona
uvijek udarala jedan o drugi. Zapitkivala je Cosettu, koja, ne znajući sama ništa, nije mogla
ništa ni reći, osim da je došla iz Montfermeila. Jednog jutra opazila je ova vrebalica Jeana
Valjeana kad je ušao - s izrazom koji se brbljavici učinio nekake osobit - u jedno nenastanjeno
odjeljenje kućerine. Ona je za njim pošla korakom stare mačke i mogla ga je promatrati a da je
on ne vidi kroz pukotinu od vrata koja su tu bila. Jean Valjean je sigurno zbog većega opreza
okrenuo leđa tim vratima. Stara ga je vidjela gdje prevrće po svom džepu i iz njega vadi iglu,
škare i konac, zatim stade parati postavu jednog skuta svoga redengota i izvuče iz otvora
komadić žućkastog papira koji razmota. Baba je s užasom prepoznala da je to bila banka od
hiljadu franaka. To je bila druga ili treća koju je ona vidjela otkako je bila na svijetu. Ona
pobjegne jako preplašena.
Jedan čas poslije toga Jean Valjean joj pristupi i zamoli je da mu ode promijeniti ovu banku
od hiljadu franaka, dodavši da je to njegova polugodišnja renta koju je sinoć primio. - Gdje? -
pomisli baba. Izašao je tek u šest sati uveče, a državna blagajna nije sigurno otvorena u
to vrijeme. - Stara ode promijeniti banku i izrazi svoja nagađanja. Ova banka od hiljadu franaka,
oklevetana i umnožena, izazvala je svu silu užasnutih razgovora među brbljavicama iz ulica
Vignes-Saint-Marcel. Sljedećih dana dogodilo se da je Jean Valjean u prsluku pilio drva u
hodniku. Stara je bila u sobi i pospremala. Bila je sama. Cosette je bila zabavljena divljenjem
nad piljenim drvetom, baba je spazila redengot obješen o jedan klin i pogledala ga izbliza.
Postava je bila nanovo zašivena. Baba je pažljivo opipa i učini joj se da osjeća u skutovima i
pod pazuhom debelu lisnicu. - Sigurno druge banke od hiljadu franaka! Ona primijeti osim toga
da je bilo svakovrsnih stvari po džepovima, ne samo igala, škara i konca, što je vidjela, već
jedna debela novčarka, jedan vrlo veliki nož i - sumnjiva pojedinost - više vlasulja raznih boja.
Svaki džep na ovom redengotu izgledao joj je kao neka vrsta pripreme za nepredviđene
događaje.
Stanovnici kućerine Gorbeau dočekaše tako posljednje dane zime.

V.

Jedan petofranak pada na zemlju i čuje se

Kraj crkve Sv. Medarda nalazio se jedan siromah koji je čučao na ogradi jednog zazidanog
javnog zdenca i kome je Jean Valjean rado davao milostinju. Nikad gotovo nije prošao kraj
njega a da mu ne da nekoliko krajcara. Gdjekad je razgovarao s njim. Zavidljivci su govorili da
je taj prosjak od redarstva. To je bio jedan stari crkvenjak od sedamdeset i pet godina koji je
neprestano mrmljao molitve.
Jedne večeri, kada je Jean Valjean prolazio tuda a nije vodio Cosettu sa sobom, spazi
prosjaka na njegovu običnome mjestu pod svjetiljkom koja je netom bila zapaljena. Ovaj
čovjek, po svom običaju, činilo se da moli i bio je sav zgrčen. Jean Valjean mu priđe i stavi mu
u ruku njegovu uobičajenu milostinju. Prosjak naglo digne oči, pogleda ravno Jeana Valjeana,
zatim sagne naglo glavu. Taj pokret je bio kao munja i Jean Valjean protrnu. Učini mu se da je
spazio pri svjetlosti svjetiljke ne ono smireno i licemjerno lice starog crkvenjaka, nego jedan
strašan i poznat lik. Imao je dojam koji bi čovjek imao kad bi se našao najednom u mraku licem
u lice s tigrom. On uzmaknu, užasnut i okamenjen, ne usuđujući se ni disati, ni govoriti, ni
ostati, ni bježati, promatrajući prosjaka koji je sagnuo glavu pokrivenu jednom krpom i koji
je izgledao da više ne zna da je on još tu. U tome čudnovatom trenutku jedan nagon, možda
tajanstveni nagon samoodržanja, učini, te Jean Valjean ne progovori ni riječi. Prosjak je imao
isti stas, iste dronjke, isti izgled kao i svaki dan. - Ah, što! - reče Jean Valjean - ja sam lud! Ja
sanjam! Nemoguće! - I on se vrati duboko zbunjen.
Gotovo nije mogao sebi priznati da je ovaj lik, koji mu se učinilo da je vidio, bio lik Javertov.
Noću, kad je razmišljao o tome, požalio je što nije postavio nekolika pitanja tomu čovjeku
da ga primora dignuti glavu drugi put. Sutradan, kad se spuštao mrak, on se navrati tamo.
Prosjak je bio na svome mjestu. - Dobar dan, čiča - reče odlučno Jean Valjean dajući mu groš.
Prosjak digne glavu i odgovori žalosnim glasom: - Hvala, dobri moj gospodine. - To je bio
uistinu stari crkvenjak.
Jean Valjean se osjeti potpuno umirenim. Nasmije se samom sebi. - Gdje sam, vraga, mogao
tu vidjeti Javerta? - pomisli. - Još to bi mi trebalo da sad počnem fantazirati i viđati prikaze. -
On više nije mislio na to.
Nekolika dana poslije toga, moglo je biti osam sati uveče, bio je u svojoj sobi i slušao Cosettu
koja je glasno izgovarala riječi, slovo po slovo, kad začu gdje se otvaraju, a onda zatvaraju vrata
kućerine. To mu se učinilo neobično. Starica, koja je jedina stanovala s njim u kući, lijegala je
vazda u sumrak da ne troši svijeću. Jean Valjean dade znak Cosetti da šuti. Čuo je kako se netko
penje uza stube. Na koncu konca, mogla se baba i razboljeti i otići u ljekarnu. Jean Valjean je
slušao. Korak je bio težak i odzvanjao je kao korak nekoga muškarca, ali ta baba je nosila grube
cipele, a ništa nije toliko slično koraku muškarca kao korak stare žene. Ipak, Jean Valjean ugasi
svoju svijeću.
Pošalje Cosettu u krevet, rekavši joj tiho: - Idi, lezi sasvim tiho - i dok ju je ljubio u čelo,
koraci su se bili zaustavili. Jean Valjean ostade tiho, nepomičan, s leđima okrenutim prema
vratima, sjedeći na stolcu s kojega se nije maknuo, uzdržavajući disanje u mraku. Poslije dosta
dugog vremena, ne čekajući više ništa, on se okrene bez buke i kako je podigao oči
prema vratima svoje sobe, opazi svjetlo kroz ključanicu. To svjetlo je činilo neku vrstu kobne
zvijezde u crnini vrata i zida. Očigledno je tu bio netko tko je držao svijeću u ruci i tko je
prisluškivao.
Prođe nekoliko časaka i svjetla nestade. Jedino nije više čuo nikakvu lupu koraka, što je kao
značilo da je onaj koji je bio došao prisluškivati na vratima skinuo cipele.
Jean Valjean se baci obučen na svoj krevet i nije mogao sklopiti oka cijelu noć.
U samu zoru, kako je bio zadrijemao od umora, probudi ga škripanje vrata koja su se otvarala
na nekoj tavanskoj sobi na dnu hodnika, zatim začuje isti muški korak koji se sinoć penjao uza
stube. Korak se približavao. On skoči s kreveta i prisloni oko na ključanicu, koja je bila dosta
velika, nadajući se da će vidjeti pri prolazu toga nekoga koji se uvukao noću u kućerinu i koji
je prisluškivao na njegovim vratima. Taj, koji je prošao, bio je zaista muškarac, ali ovaj put se
nije zaustavljao pred vratima Jeana Valjeana. Hodnik je bio još previše mračan da bi mogao
prepoznati njegovo lice, ali kad je čovjek došao do stuba, jedna zraka svjetlosti izvana zahvati
ga kao siluetu i Jean Valjean ga opazi cijeloga sleđa. Čovjek je bio visok, obučen u dugačak
redengot, s jednom batinom pod pazuhom. To je bila strahovita Javertova prilika. Jean Valjean
je mogao pokušati da ga vidi kroz svoj prozor koji gleda na bulevar, ali trebalo bi otvoriti ovaj
prozor, a on se to nije usudio. Bilo je očigledno da je ovaj čovjek ušao s ključem i kao u svoju
kuću. Tko mu je dao taj ključ? Što je to imalo značiti?
U sedam sati ujutro, kad je baba došla spremati sobu, Jean Valjean joj dobaci jedan pronicav
pogled, ali ne upita ništa. Starica je bila kao i obično.
Čisteći sobu, ona mu reče:
- Gospodin je možda čuo nekoga što je ulazio u kuću noćas?
U to vrijeme i na tome bulevaru je u osam sati navečer najcrnja noć.
- Zbilja, čuo sam - odgovori on s najprirodnijim naglaskom. - Tko je to bio?
- Jedan novi stanar - reče baba - koji je došao u našu kuću.
- A kako se zove?
- Ne znam pravo ni sama. Gospodin Dumont ili Daumont. Tako nekako.
- A što je taj gospodin Dumont?
Starica ga pogleda svojim malim očima kune i odgovori:
- Rentijer, kao i vi.
Ona nije možda imala nikakve namjere. Jean Valjean je mislio da ju je progledao.
Kad je baba otišla, on uze nekih stotinu franaka što ih je imao u jednom ormaru i metne u
džep. Koliko je god to činio oprezno da ga ne čuju kako prevrće novac, ipak mu se jedan
petofranak izmaknuo iz ruke i otkotrljao sa zvekom po podu.
U sumrak siđe i pogleda pažljivo na sve strane po bulevaru. Nije primijetio nikoga. Bulevar
je izgledao potpuno pust. Istina, netko se mogao sakriti i iza drveća.
On se opet pope.
- Idemo - reče Cosetti.
Uze je za ruku i oboje iziđoše.
 Knjiga peta

U ĐAVOLSKOM LOVU HAJKA NE LAJE

I.

Strategijske kretnje

Moramo ovdje radi strana koje ćete čitati i još radi drugih koje ćete čitati kasnije dodati jednu
opasku.
Mnogo je već tomu godina otkako se pisac ove knjige, koji nažalost mora govoriti o sebi,
nalazi daleko od Pariza. Otkad je on ostavio Pariz, taj se grad izmijenio. Rodio se cijeli jedan
novi grad koji mu je donekle nepoznat. Nije mu potrebno reći da on voli Pariz. Pariz je rodno
mjesto njegova duha. Uslijed rušenja i pregrađivanja, Pariz njegove mladosti, onaj Pariz koji je
on pobožno ponio sa sobom u svojoj pameti, danas je tek nekadašnji Pariz. Neka mu bude
dopušteno da govori o tome Parizu tako kao da još postoji. Može se dogoditi da ondje gdje će
pisac povesti čitatelje govoreći «U toj ulici ima jedna takva kuća», ne bude danas više ni kuće
ni ulice. Čitatelji će već pogledati, ako budu htjeli, da se oko toga potrude. Što se njega tiče, on
ne poznaje novi Pariz i on piše imajući pred očima stari Pariz u iluziji koja mu je dragocjena.
Milina je za njega sanjati da je ostalo iza njega nešto što je gledao kad je još bio u svojoj zemlji
i da nije nestalo baš svega. Doklegod čovjek šeta gore-dolje po svom rodnome mjestu, on
sebi umišlja da su mu ulice ravnodušne, da svi ti prozori, krovovi, vrata nisu za njega ništa, da
su mu zidovi strani, da je drveće niklo slučajno, da su kuće u koje on ne ulazi suvišne, da je
pločnik po kojem gazi pusto kamenje. Kasnije, kad čovjek više nije tu, on primjećuje da su mu
te ulice drage, da mu nedostaju svi ti krovovi, prozori, vrata, da mu je ono drveće priraslo srcu,
da su mu ovi zidovi potrebni, da se u one kuće u koje se nije ulazilo - ulazilo zapravo svaki dan,
i da je ostavio svoju utrobu, svoju krv i svoje srce na tom pločniku. Sva ta mjesta, koja više ne
vidi, koja neće možda nikad vidjeti i čiju je sliku sačuvao, dobivaju neku bolnu draž, vraćaju
mu se s melankolijom nekog priviđenja, čine mu se kao neka sveta zemlja i jesu za njega
takoreći sam oblik Francuske; i čovjek ih voli i zamišlja onakva kakva jesu, onakva kakva su
bila, i ostaje uporno tu i neće ništa da izmijeni od svega toga, jer drži do lica domovine kao do
lica svoje majke.
Neka nam se, dakle, dopusti da govorimo o prošlosti u sadašnjosti. Pošto smo to rekli,
molimo čitatelja da to uzme u obzir i nastavljamo.
Jean Valjean je odmah napustio bulevar i zakrenuo u ulice, praveći što je više mogao
slomljenih linija, vraćajući se koji put naglo onamo odakle je bio došao da se uvjeri da netko
ne ide za njim.
Tako manevrira i jelen kada ga progone. Na terenu, na kojemu ostaje trag, ima takav manevar
među ostalim i tu vrlinu da zavara lovca i pse protivnim tragovima. To se u lovačkom jeziku
zove zametanje traga. Te noći je bio pun mjesec. Jeanu Valjeanu to nije bilo krivo.
Mjesec, kako je bio još vrlo blizu obzorja, pomicao je po ulicama velike prostore mraka i
svjetlosti. Jean Valjean je mogao šuljati se kraj kuća i zidova po mračnoj strani i uvijek držati
na oku svijetlu stranu. On možda nije pomišljao na to da mu je zbog toga izmicala pogledu
mračna strana. Ipak, u svim pustim ulicama, koje se nalaze u susjedstvu ulice Poliveau, činilo
mu se da je siguran i da nema nikog iza njega.
Cosette je koračala i nije ništa zapitkivala. Patnje kroza šest prvih godina njenoga života
unijele su nešto pasivno u njenu narav. Uostalom, a to je jedno opažanje na koje ćemo imati
više puta prilike da se vratimo, ona je bila navikla, a da ni sama nije znala zašto, na
osobitosti toga dobroga čovjeka i na čudnovatosti sudbine. I onda, ono se osjećala sigurnom
kad je bila s njim.
Jean Valjean, nimalo više nego Cosette, nije znao kuda je išao. On se povjeravao Bogu kako
se ona povjeravala njemu. Činilo mu se da je i on držao za ruku nekoga većega od sebe, mislio
je, da osjeća neko biće koje ga je vodilo i išlo kraj njega, a on ga ne vidi. Uostalom, ni sam nije
bio ni o čemu načisto, nije imao ni plana ni ikakve određene namjere. Nije bio apsolutno siguran
da je ono bio Javert, a osim toga ono je i mogao biti Javert, a da Javert ipak ne zna da je on Jean
Valjean.
Zar nije bio preodjeven? Zar se nije vjerovalo da je mrtav? Ipak, već nekoliko dana događale
su se stvari koje su mu bile u najmanju ruku čudnovate. Bio je odlučio da se više nikako ne
vraća u kuću Gorbeau. Kao životinja koju su izagnali iz njenog brloga, on je tražio rupu u
koju će se sakriti.
Jean Valjean opisao je tako nekoliko različitih krugova po četvrti Mouffetard, koja je već
spavala, kao da još postoji stega srednjega vijeka sa svojim noćobdijama koji gase svjetiljke;
on je na razne načine i kao po nekoj mudroj strategiji kombinirao ulicu Censier i ulicu
Copeau, ulicu Battoir-Saint-Victor i ulicu Puits-l'Ermite. Tu ima svijeta koji izdaje sobe, ali on
nije čak nigdje ni ulazio, ne nalazeći nikako kuće koja bi bila za njega. Nije sumnjao u to da
kad bi slučajno tražili njegov trag, da ga ne bi izgubili.
Kad je odbijalo jedanaest sati na crkvi Saint-Etienne du Mont, on je prelazio preko ulice
Pontoise, pred upravom redarstvenog povjerenika koja se nalazi na broju 14. Nekoliko časaka
iza toga nagon, o kojem smo gore govorili, učini da se okrene. U tome času, zahvaljujući
svjetiljci na povjereništvu koja ih je izdavala, on jasno opazi tri čovjeka koji su išli za njim
dosta blizu, prolazili jedan za drugim ispod svjetiljke prema mračnoj strani ulice. Jedan od ove
trojice uđe u aleju povjerenikove kuće. Onaj koji je išao na čelu učini mu se zaista sumnjiv.
- Idimo, dijete - reče on Cosetti i žurno ostavi ulicu Pontoise.
On učini jedan manevar, zaobiđe prolaz Patriarha, koji je bio zatvoren u to kasno doba,
prijeđe velikim koracima ulicu l'Epée-de-Bois i ulicu Arbalète i zađe u Poštansku ulicu.
Tu ima jedno raskršće, gdje je danas gimnazija Itollin i gdje se upliće ulica Neuve-Sainte-
Geneviève.
(Razumije se samo po sebi da je ulica Neuve-Sainte-Geneviève stara ulica i da poštanska
kola ne prolaze ni svake desete godine Poštanskom ulicom. U ovoj Poštanskoj ulici stanovali
su u trinaestom vijeku lončari i njoj je pravo ime Lončarska ulica.)
Mjesec je bacao živu svjetlost na ovo raskršće. Jean Valjean se sakrije pod jednim vratima,
računajući, ako oni ljudi još idu za njim, da će ih moći vrlo dobro vidjeti kad budu prolazili
kroz svjetlost.
I zaista, ne prođoše ni tri minute, a ljudi se pojaviše. Sada su bila četvorica; svi visoki,
obučeni u dugačke smeđe redengote, s okruglim šeširima i s debelim štapovima u ruci.
Oni su uznemirivali isto toliko visokim stasom i ogromnim šakama, koliko i jezovitim
hodom u tami. Čovjek bi rekao da su to četiri sablasti preodjevene u građane.
Oni se zaustaviše nasred raskršća i sabraše se u gomilu, kao ljudi koji se dogovaraju. Imali
su neodlučan izgled. Onaj, koji je izgledao da ih vodi, ogleda se i pokaza živo desnom rukom
pravac kojim je bio pošao Jean Valjean; jedan drugi, činilo se, pokazivao je s izvjesnom
tvrdoglavošću u suprotnom pravcu. U času kad se prvi okrenuo mjesec potpuno obasja njegovo
lice. Jean Valjean - sad više nije moglo biti zabune - prepozna Javerta.

II.

Srećom preko Austerlitzkog mosta prelaze kola

 Neizvjesnost je prestala za Jeana Valjeana; srećom je ona još trajala za one ljude. On iskoristi
njihovo kolebanje; to je bilo za njih izgubljeno, a za njega dobiveno vrijeme. Izišao je ispod
vrata pod koja se bio šćućurio i zakrenuo Poštanskom ulicom u pravcu Botaničkog vrta. Cosette
se počinjala umarati, on je uze u naručje i ponese je. Nije bilo nijednog prolaznika, a svjetiljke
nisu bile zapaljene zbog mjesečine. On udvostruči korak.
S nekoliko velikih koraka stiže do lončarije Goblet, na čijem se pročelju mogao vrlo jasno
pročitati na mjesečini stari natpis u stihovima:

Ovdje je tvornica Gobletova sina;

Dođite i birajte vrčeve i zdjele,
Lonce za cvijeće, cijevi, ciglu,
Svako će srce naći svoju opeku.

On ostavi za sobom ulicu Clef, zatim cestu Saint-Victor, prođe donjim ulicama uzduž
Botaničkog vrta i stiže na kej. Tu se ogleda. Nasip je bio pust. Ulice su bile puste. Nikoga iza
njega. On odahnu.
Tako stigne do Austerlitzkog mosta.
U to doba je još postojala mostarina. On uđe k mostaru i plati mu groš. - Dva groša - reče
invalid s mosta. - Nosite dijete koje može ići. Plaćate za dvoje.
On plati i bilo mu je krivo da je njegov prolazak dao povoda primjedbama. Svaki bijeg treba
da bude nečujan.
Jedna velika kola prolazila su preko Seine u isto vrijeme kad i on, išla su kao i on na desnu
obalu. To mu je koristilo. On je mogao prijeći preko cijelog mosta u sjeni ovih kola.
Kad su bili nasred mosta, Cosette, čije su se noge bile ukočile, zaželi ići. On je spusti na
zemlju i uze je za ruku.
Kad su prešli preko mosta, on spazi nadesno neke drvarnice pred sobom; pođe onamo. Da
stigne tamo, trebalo je usuditi se prijeći preko jednog dosta širokog, otvorenog i osvijetljenog
prostora. On nije oklijevao. Oni, koji su ga gonili, očigledno su bili izgubili njegov trag i
Jean Valjean je vjerovao da je izvan opasnosti. Traže ga, ali ga ne prate. Jedna mala ulica, put
za predgrađe Saint-Antoine, stvarala se između dvije drvenjare, ograđena zidovima. Ova je
ulica bila tijesna, mračna i kao da je bila naročito za njega napravljena. Prije nego što će ući
u nju, on pogleda za sobom.
S mjesta, na kojem je bio, mogao je vidjeti u cijeloj dužini Austerlitzki most. Četiri sjenke
dođoše do mosta.
Te sjenke okrenuše leđa Botaničkom vrtu i krenuše prema desnoj obali.
Te četiri sjenke bila su ona četiri čovjeka.
Jean Valjean protrnu kao ponovno potjerana zvjerka.
Ostala mu je jedina nada da ovi ljudi možda još nisu došla na most i da ga nisu opazili u času
kad je on prelazio, držeći Cosettu za ruku, preko velikog osvijetljenog trga.
U tome slučaju, zalazeći u ulicu koja je bila pred njim, ako mu pođe za rukom da se dohvati
baraka, bara, vrtova i neizgrađenih zemljišta, mogao je umaći.
Činilo mu se da bi se mogao povjeriti ovoj maloj šutljivoj ulici. On uđe u nju.

III.

Pogledaj plan Pariza iz 1727. godine

 Poslije tri stotine koraka on stiže do jedne točke, gdje se ulica razdvajala. Ona se dijelila na
dvije ulice, od kojih je jedna skretala nalijevo, a druga nadesno. Jean Valjean je imao pred
sobom kao dvije grane jednog Y. Koju da izabere?
On nije dugo razmišljao, nego pođe nadesno.
Zašto?
Zato što je lijeva grana išla prema predgrađu, to jest prema nastanjenima mjestima, a desna
grana prema polju, to jest prema pustima mjestima.
Ipak nisu išli prebrzo. Cosettin je korak usporavao korak Jeana Valjeana.
On je ponovno digne i stade je nositi. Cosette je prislanjala glavu na rame dobrom čovjeku i
nije govorila ni riječi.
On se od vremena do vremena ogledavao i gledao. Pazio je da se uvijek drži mračne strane
ulice. Ulica je iza njega bila ravna. Dva ili tri puta se okrenuo, nije opazio ništa, bila je gluha
tišina i on je nastavio svoj hod malo umiren. Najednom, u izvjesnom trenutku kad se okrenuo,
učini mu se da vidi u dijelu ulice, kuda je prošao, daleko u mraku nešto što se micalo.
On više poleti naprijed nego što pođe, nadajući se da će stići do kakve prostrane ulice, da
tuda umakne i da još jednom zamete svoj trag. Stigao je do jednog zida.
Taj zid, međutim, nije nikako značio nemogućnost da ide dalje; to je bio zid koji je išao duž
jedne poprečne ulice, gdje se svršavala ulica u koju je zašao Jean Valjean.
Ovdje se opet trebalo odlučiti; poći nadesno ili nalijevo.
On pogleda nadesno. Uličica se nastavljala djelomično između zgrada koje su bile šupe ili
žitnice, zatim se završavala bez izlaska. Jasno se razabirao kraj ovoj slijepoj ulici; jedan veliki
bijeli zid.
On pogleda nalijevo. Ulica je s te strane bila otvorena i poslije nekih dvjesto koraka ulazila
u jednu ulicu koja joj je bila pritoka. Na toj je strani bio spas.
U času kada je Jean Valjean mislio skrenuti nalijevo ne bi li se dohvatio ulice, koju je nazirao
na kraju uličice, on spazi na uglu uličice i one ulice prema kojoj je mislio krenuti neku vrstu
crnog nepomičnog kipa.
To je bio netko, jedan čovjek kojega su tu očigledno namjestili i koji je zakrčivao prolaz i
čekao.
Jean Valjean ustukne.
Točka Pariza na kojoj se nalazio Jean Valjean, između predgrađa Saint-Antoina i Rapea,
jedna je od onih koju su iz temelja promijenili nedavni radovi, nagrđivanje po kazivanju jednih,
preobražavanje po kazivanju drugih. Kućice vrtlara, drvenjare i stare zgrade su nestale. Tu su
danas velike, sasvim nove ulice, arene, cirkusi, trkališta, željeznička stovarišta, jedna tamnica,
jednom riječi napredak sa svim svojim dodacima.
Prije pola vijeka, na onom običnom narodskom jeziku, koji je sav složen od tradicija i koji
tvrdoglavo Institut naziva starim imenom Četiri Naroda, a Komičnu Operu Feydeau, točno
mjesto na koje je bio stigao Jean Valjean, zvalo se Mali Picpus. Vrata Saint-Jacquesa, Pariška
vrata, Oružnička vrata, Porcherons, Galiote, Celestinsi, Kapucini, Mail, Bourbe, Krakovsko
drvo, Mala Poljska, Mali Picpus, to su imena starog Pariza koja su se održala na površini u
novom. Narodno sjećanje plovi na ovim brodolomnim odlomcima prošlosti.
Mali Picpus, koji je uostalom jedva postojao i uvijek je bio kao početak jedne nove četvrti,
imao je gotovo samostanski izgled u kakvom španjolskom gradu. Putevi su bili slabo popločeni,
ulice su bile slabo izgrađene. Izuzevši dvije ili tri ulice o kojima ćemo govoriti, sve je
bilo zidina i samoća. Nijednog dućana, nijednih kola; jedva ovdje-ondje pokoja svijeća
zapaljena na prozorima; sve svjetlosti pogašene poslije deset sati. Vrtovi, samostani, stovarišta,
bare; rijetke niske kuće i dugački zidovi isto tako visoki kao i kuće.
Takva je bila ova četvrt u posljednjem vijeku. Revolucija ju je već jako načela.
Republikanska ju je uprava rušila, probijala, bušila. Tu su nadničari istovarivali kamenje i cigle
od ruševina. Prije trideset godina je nestajalo te četvrti pod dizanjem novih građevina. Danas je
sasvim izbrisana. Mali Picpus, čiji se trag nije sačuvao ni na jednom sadašnjem planu, dosta je
jasno naveden u planu od 1727., objavljenom u Parizu kod Denisa Thierrya u ulici Saint-
Jacquesa, prema ulici du Plâtre, i u Lvonu kod Jeana Girina u ulici Mercière na Prudenci. Mali
Picpus je imao ono što smo nazvali Y od ulica, slovo koje je stvarala ulica Chemin-Vert-Saint-
Antoine razdvajajući se u dvije grane i dobivajući nalijevo ime male ulice Picpus, a nadesno
ime ulice Polonceau. Dvije grane toga Y bile su sastavljene na vrhu kao jednom polugom. Ova
se poluga zvala ulica Droit-Mur. Tu se svršavala ulica Polonceau; mala ulica Picpus prolazila
je mimo nju i penjala se prema trgu Lenoir. Onaj koji bi, dolazeći od Seine, stigao na kraj ulice
Polonceau, imao je nalijevo ulicu Droit-Mur, koja se naglo okrenula u pravom kutu, zatim pred
sobom zid ove ulice i nadesno isprekidani nastavak ulice Droit-Mur bez izlaska, nazvan
slijepom ulicom Genrot.
Tu se nalazio Jean Valjean.
Kao što smo rekli, spazivši crnu siluetu u zasjedi na uglu ulice Droit-Mur i male ulice Picpus,
on je ustuknuo. Nije više bilo nikakve sumnje. Ta sablast ga je vrebala.
Što da radi?
Nije imao više vremena da ide natrag. Ono što je vidio maloprije da se miče u mraku malo
dalje iza njega, to su bili bez sumnje Javert i njegovi ljudi. Javert je već vjerojatno bio na
početku ulice, na čijem je kraju bio Jean Valjean. Javert je po svoj prilici poznavao ovaj mali
labirint i poduzeo mjere opreza poslavši jednoga od svojih ljudi da čuva izlaz. Ove
pretpostavke, tako nalik na očiglednosti, zavitlaše se odmah kao šaka prašine koju razvije nagli
vjetar u bolnom mozgu Jeana Valjeana. On ispita slijepu ulicu Genrot; tu je bila pregrada. On
ispita malu ulicu Picpus; tu je bila straža. Vidio je kako se onaj mračni lik crno odbija od bijelog
pločnika poplavljenog mjesečinom. Ići naprijed značilo je pasti u šake tomu čovjeku. Ići natrag
značilo je pasti u šake Javertu. Jean Valjean se osjećao ulovljen kao u mreži koja se polako
stezala. On pogleda u nebo s očajanjem.

IV.

Pipanje u mraku

Da bi čovjek razumio ovo što dolazi dalje, treba točno zamisliti uličicu Droit-Mur, a naročito
ugao koji mu ostaje nalijevo kad iziđe iz ulice Polonceau da bi ušao u ovu uličicu. Uličica Droit-
Mur bila je gotovo potpuno obrubljena nadesno do male ulice Picpus kućama ubogog izgleda,
a nalijevo jednom jedinom zgradom strogoga izgleda, sastavljenom od više zasebnih stanova
koji se nastavljahu uzdižući se postupno za jedan ili za dva kata u koliko se približavahu maloj
ulici Picpus; tako ta zgrada, vrlo visoka sa strane male ulice Picpus, bila je dosta niska sa strane
ulice Polonceau. Na uglu, o kojem smo govorili, ona se spuštala dotle da je imala samo jedan
zid. Ovaj zid nije izlazio ravno na ulicu, pa ga pravo ne bi ni primijetila dvojica promatrača
koji bi se nalazili jedan u ulici Polonceau, a drugi u ulici Droit-Mur.
Zid se produžavao prema ulici Polonceau do jedne kuće koja je nosila broj 49, a prema ulici
Droit-Mur, gdje je bio mnogo kraći, do mračne zgrade, o kojoj smo govorili i koju udaraše u
bok, čineći tako na ulici jedan upadni ugao. Taj bok je bio sumornog izgleda; na njemu se
vidio samo jedan jedini prozor ili, bolje reći, dva kapka, prevučena tankim cnkom i vazda
zatvorena.
Stanje mjesta, koje ovdje iznosimo, strogo je točno i pobudit će sigurno vrlo određenu
uspomenu u duši starih stanovnika te četvrti. Usječeno ugnuće zida bilo je sve ispunjeno nečim
što je sličilo na ogromna i bijedna vrata. To je bio ogroman i nepravilan skup okomitih dasaka;
one odozgo bile su šire od onih odozdo, a sve su bile povezane upoprijeko dugačkim željeznim
gredama. Po strani su bila obična kolska vrata običnih razmjera, koja su očigledno bila
napravljena prije nekih pedeset godina.
Jedna lipa pokazivala je svoju krošnju iznad usječenog zida, a zid je bio pokriven bršljanom
od strane ulice Polonceau.
U neposrednoj opasnosti, u kojoj se nalazio Jean Valjean, ova mračna zgrada imala je
nenastanjen i samotan izgled koji ga je mamio. On hitro preleti očima preko nje. Mislio je, kad
bi uspio prodrijeti u nju, da bi možda bio spašen. U prvom času imao je jednu ideju i jednu nadu.
U srednjem dijelu pročelja ove zgrade prema ulici Droit-Mur nalazili su se na svim
prozorima katova stari olovni žljebovi za hvatanje kišnice. Razgranatost raznih žljebova, koji
su polazili iz jednog srednjeg žlijeba da dođu do ovih malenih žljebova, ocrtavala je na
pročelju neku vrstu stabla. Ovo razgranjavanje cijevi sa svih svojih stotinu grana i grančica
sličilo je na one stare opaljene čokote loze koji se grče na kućama starih salaša.
Ova čudnovata razgranatost limenih i željeznih grana bila je prvi predmet koji je pao u oči
Jeanu Valjeanu. On posadi Cosettu s leđima naslonjenu na zid, preporučivši joj da šuti, i otrči
do mjesta gdje se žlijeb spuštao na pločnik. Možda bi se ovuda moglo uspuzati i ući u kuću. Ali
žlijeb je bio raskliman, nije više bio za upotrebu i jedva se držao za zid. Uostalom, svi prozori
ovog šutljivog stana bili su osigurani debelim gvozdenim gredama, pa čak i oni na tavanu. A
onda je i mjesec potpuno obasjavao ovo pročelje i čovjek koji ga je promatrao s kraja ulice bio
bi vidio Jeana Valjeana kako se penje. Na koncu, što da učini s Cosettom? Kako da je digne na
vrh kuće od tri kata?
On odustane od puzanja uza žlijeb i prošulja se kraj zida da se vrati u ulicu Polonceau.
Kad je stigao do usječenog ugnuća, gdje je ostavio Cosettu, on primijeti da ga tu nitko nije
mogao vidjeti. Izmicao je, kao što smo pokazali, svim pogledima, ma s koje strane oni dolazili.
Osim toga, bio je u sjeni. Najposlije, tu su bila dvoja vrata. Možda bi ih mogao silom otvoriti.
Iza zida, iznad koga je vidio lipu i bršljan, nalazio se svakako vrt, gdje bi se barem mogao
sakriti, premda više nije bilo lišća na drveću, i tu provesti ostatak noći.
Vrijeme je odmicalo. Trebalo se žuriti.
On opipa kolska vrata i uvidje odmah da su ta vrata zazidana iznutra i izvana.
Približi se drugim vratima s više nade. Ta su vrata bila strahovito trošna, njihova ih je
ogromnost činila čak manje čvrstima, daske su bile napola trule, željezne grede bile su u svemu
tri - bile su zarđale. Činilo mu se da je moguće provaliti ovu iscrvotočenu ogradu.
Ispitujući je, on najposlije nađe da ta vrata uopće nisu ni bila vrata. Nisu imala ni dovratka,
nisu bila oličena, bila su bez brave i bez razreza po sredini. Željezne šinje probijale su je skroz
naskroz bez prekida. Kroz pukotine dasaka opazi šljunak i grubo cementirano kamenje, koje su
prolaznici mogli tu vidjeti još prije deset godina. Bio je prisiljen priznati sebi sa zaprepaštenjem
da je ovaj vanjski izgled vrata bio samo drveni ukras jedne zgrade na koju su ta vrata bila
naslonjena. Bilo je lako otkinuti jednu dasku, ali tada je čovjek nailazio na zid.

V.

Nešto što bi bilo nemoguće uz plinsko svjetlo

U tom se času iz izvjesne daljine začuo tup i odmjeren topot nogu. Jean Valjean usudi se
pogledati malko izvan ugla ulice. Sedam ili osam vojnika, svrstanih u vod, bili su stigli u ulicu
Polonceau. Vidio je kako im svjetlucaju bodovi. Dolazili su prema njemu.
Ti vojnici, na čelu kojih je razabirao Javertov visoki stas, primicali su se polagano i oprezno.
Često su se zaustavljali. Bilo je očigledno da su pregledavali sve kutove u zidovima i sve
udubine vrata i drvoreda.
 To je bila, i u tom se slutnja nije mogla varati, neka ophodnja koju je Javert sreo i od koje je
zatražio da mu pomogne.
Dva Javertova pomoćnika koračali su u njihovim redovima.
Korakom kojim su išli i sa zastajkivanjem trebalo im je oko četvrt sata da stignu do mjesta
gdje se nalazio Jean Valjean. To je bio grozan trenutak. Nekoliko minuta rastavljalo je Jeana
Valjeana od onog strahovitog ponora koji se otvarao pred njim treći put. I robija sada više nije
bila samo robija, to je bila Cosette izgubljena zauvijek; robija bi sada značila život koji bi sličio
na unutrašnjost groba.
Bila je moguća još samo jedna stvar.
Jean Valjean je bio osobit i u tom smislu što se za njega moglo reći da nosi dvije torbe; u
jednoj je imao misli nekog sveca, a u drugoj opasne talente jednog robijaša. On je prekapao čas
po jednoj, a čas po drugoj torbi, već prema potrebi.
Između ostalih sredstava, zahvaljujući svojim mnogokratnim bjegovima iz toulonske
tamnice, on je, kako se sjećate, bio postao pravi majstor u onoj nevjerojatnoj umjetnosti da se
bez ljestava, bez kuka za prihvaćanje, jedino snagom svojih mišića, naslanjajući se
zatiljkom, ramenima, bokovima i koljenima, jedva se i pomažući rijetkom ispupčenošću
kamena, popne uz pravi ugao zida do potrebe i u visinu od šest katova; vještina koja je učinila
tako strahovitim i tako slavnim onaj ugao u dvorištu pariške Conciergerie, odakle je prije
dvadeset godina utekao na smrt osuđeni Battemolle.
Jean Valjean premjeri očima zid iznad kojega je vidio lipu. On je bio visok oko osamnaest
stopa. Ugao, što ga je taj zid činio sa zabatom velike zgrade, bio je ispunjen u donjem dijelu
nabijenim kamenjem trokukastog oblika, koje je tu bilo nasuto vjerojatno zato da sačuva ovaj i
previše zgodan zakutak od zadržavanja onih ptica koje se zovu prolaznici. Ovo ispunjavanje za
zaštitu zidnih uglova vrlo je uobičajeno u Parizu.
Ovaj masiv imao je oko pet stopa visine. Od vrha ovog masiva prostor, koji se morao
prevaliti da se dođe na zid, nije imao ni četrnaest stopa.
Na vrhu zida bio je plosnati kamen bez grebena.
Jedana je poteškoća bila zbog Cosette. Cosette se nije znala popeti preko zida. Da je ostavi?
Jean Valjean nije na to pomišljao. Da je ponese, bilo je nemoguće. Sve snage jednog čovjeka
potrebne su mu da izvede kako treba ovo čudno penjanje. Najmanji teret poremetio bi njegovo
težište i strmoglavio bi ga.
Bilo je potrebno jedno uže. Jean Valjean ga nije imao. Gdje da se nađe uže o ponoći u ulici
Polonceau? Sigurno je, kad bi Jean Valjean imao u tom času kakvo kraljevstvo, on bi ga smjesta
dao za jedno uže.
Svi jako teški položaji imaju svoje munje koje nas čas zaslijepe, a čas rasvijetle.
Očajni pogled Jeana Valjeana ugleda podupirač ulične svjetiljke u slijepoj ulici Genrot.
U to vrijeme nije bilo plinskih svjetiljaka po pariškim ulicama. U sumrak bi palili petrolejske
svjetiljke, razmještene u izvjesnim razmacima i dizane i spuštane uz pomoć jednog užeta koje
se pružalo preko ulice s jednog do drugoga kraja i koje se spremalo u žlijebu podupirača.
Okretaljka, gdje se odmatalo ovo uže, bila je zaključana ispod svjetiljke u jedan gvozdeni
zatvor, od kojega je ključ imao onaj što pali svjetiljke, a samo uže bilo je zaštićeno do izvjesne
visine metalnim zavojem.
Jean Valjean, s energijom krajnje borbe, prijeđe ulicu jednim skokom, uđe u slijepu ulicu,
odbije jezik na bravi zatvora vrhom svoga noža i jedan trenutak iza toga bio je kod Cosette.
Imao je uže. Ovi mračni pronalazači sredstava za bježanje, kada se uhvate u koštac sa
sudbinom, brzo rade svoj posao.
Rekli smo već da svjetiljke nisu bile zapaljene te noći. Svjetiljka u slijepoj ulici Genrot bila
je, naravno, ugašena kao i sve druge; moglo se proći kraj nje a da se ne primijeti da nije više na
svome mjestu.
 Ipak je ovo kasno doba, ovo mjesto, pa noć, uzrujanost Jeana Valjeana, njegovi nagli pokreti,
njegovo hodanje gore-dolje, sve je to počela uznemirivati Cosettu. Svako drugo dijete osim nje
već bi odavno stalo vrištati. Njoj je bilo dosta da povuče Jeana Valjeana za skut
njegova redengota. Neprestano se čuo sve jasniji korak ophodnje koja se približavala.
- Oče - reče ona tiho - ja se bojim. Tko to tamo ide?
- Pst! - odgovori nesretni čovjek. - To je Thénardierovica.
Cosette se strese. On dodade:
- Ne govori ništa. Pusti me samo da radim kako treba. Ako budeš vikala, ako budeš plakala,
Thénardierovica vreba na tebe. Ona dolazi da te opet uzme.
Zatim, bez žurbe, ali ne da se prihvaća istog posla dva puta uzalud, s odrješitom i kratkom
točnošću, koja je bila tim značajnija u jednom takvom trenutku kad su ophodnja i Javert mogli
da se pojave svaki čas, on razveže svoju kravatu, obavi je Cosetti oko tijela ispod pazuha, pazeći
da ne ozlijedi dijete, priveza ovu kravatu za jedan kraj užeta s pomoću onoga uzla što ga
pomorci nazivaju lastavičjim uzlom, uze drugi kraj užeta u zube, skine cipele i čarape, koje baci
preko zida, popne se na zidani masiv i počne se dizati u uglu zida i zabata s toliko čvrstine i
sigurnosti kao da je imao ljestve pod petama i pod laktovima. Nije prošlo ni pola minute i on je
bio koljenima na zidu.
Cosette ga je promatrala sa zaprepaštenjem i bez riječi. Ono što joj je rekao Jean Valjean, i
ime Thénardierovice - to ju je sledilo. Najednom ona začu glas Jeana Valjeana koji joj je
dovikivao, iako sasvim tiho:
- Nasloni se leđima na zid.
Ona posluša.
- Ne progovaraj ni riječi i ne boj se - reče Jean Valjean.
Prije nego što je imala vremena da se razabere, bila je na vrhu zida. Jean Valjean je dohvati,
metnu je na leđa, uze joj obje ručice u svoju lijevu ruku, leže potrbuške i dopuza do gornjega
kraja zida, do podsječenog krila. Kao što je slutio, tu je bila jedna zgrada čiji je krov polazio s
vrha drvene ograde i spuštao se vrlo blizu do zemlje, po jednom dosta blagom nagibu, dotičući
se lipe.
To je bila prava sreća, jer je zid bio mnogo viši s te strane ulice. Jean Valjean je vidio zemlju
ispod sebe tek vrlo duboko.
Stigao je do nagiba krova i još nije napustio greben zida kada velika buka najavi dolazak
ophodnje. Začu se gromki Javertov glas:
- Pregledajte slijepu ulicu! Ulica Droit-Mur čuvana je, mala ulica Picpus također. Dajem
glavu da je u slijepoj ulici.
Vojnici uletješe u slijepu ulicu Genrot.
Jean Valjean se pusti da klizi niz krov, pridržavajući Cosettu, dohvati se lipe i skoči na
zemlju. Bilo od straha, bilo od hrabrosti, Cosette nije ni pisnula. Imala je ogrebene ruke.

VI.

Početak jedne zagonetke

Jean Valjean se nalazio u nekakvu prostranom vrtu osobita izgleda; to je bio jedan od onih
tužnih vrtova koji izgledaju kao stvoreni da se promatraju zimi i noću. Ovaj je vrt bio
duguljastog oblika, s jednim drvoredom velikih topola u dnu, s dosta visokim drvećem u
uglovima i s jednim slobodnim prostorom u sredini, gdje se razabiralo jedno veliko osamljeno
drvo; zatim nekoliko voćaka zgrčenih i nakostriješenih kao veliko grmlje, gredice povrća,
klijališta pod staklenim poklopcima, koji su se sijali na mjesečini, i jedna stara rupa za hvatanje
kišnice s krova. Tu i tamo bilo je kamenih klupa koje su izgledale crne od mahovine. Drvoredi
su bili porubljeni malim tamnim i sasvim pravim grmljem.
Polovica vrta bila je zarasla u travu, dok je ostalo pokrivala zelena plijesan.
Pred Jeanom Valjeanom nalazila se zgrada, čiji krov mu je poslužio da se spusti, zatim
gomila šiblja, a iza šiblja, sasvim do zida, jedan kameni kip, čije je iznakaženo lice bila samo
jedna bezoblična maska koja se nejasno vidjela u mraku.
Zgrada je bila neka razvalina na kojoj su se dale vidjeti sobe bez zidova, od kojih je jedna,
sva zatrpana, izgledala da služi mjesto šupe. Velika građevina iz ulice Droit-Mur, koja je
izbijala na malu ulicu Picpus, pružala je prema ovome vrtu dva pročelja u četverokutu. Ova
su pročelja izgledala iznutra još tragičnije nego ona izvana. Svi su prozori imali željezne
rešetke. Kroz njih se nije vidjela nikakva svjetlost. U gornjim katovima bile su gvozdene rešetke
kao na zatvorima. Jedno od ovih pročelja bacalo je na drugo svoju sjenu, koja je odavle
padala na vrt kao ogromno crno sukno.
Nije bilo druge kuće koja bi se vidjela. Kraj vrta gubio se u magli i noći. Ipak, čovjek je tu
nejasno razabirao zidove, koji su se ukrštali kao da je bilo drugih vrtova iza njih, i niske krovove
ulice Polonceau. Nije se moglo zamisliti ništa divljije i osamljenije od toga vrta. Nije bilo
nikoga, što je bilo sasvim prirodno s obzirom na kasno noćno doba; ali nije izgledalo da je ovo
mjesto bilo stvoreno za nekoga tko bi ovdje prolazio makar u samo podne.
Prva briga Jeana Valjeana bila je da pronađe svoje cipele i da se obuje, zatim da uđe u šupu
s Cosettom. Onaj koji bježi ne vjeruje nikada da je dosta sakriven. Dijete, misleći uvijek na
Thénardierovicu, dijelilo je njegov nagon da se šćućuri što je više moglo.
Cosette je drhtala i privijala se uz njega. Čulo se bučno hodanje ophodnje koja je ispitivala
slijepu ulicu, udarci kundaka o kamenje, Javertovo dovikivanje stražarima koje je bio namjestio
i njegove psovke pomiješane s riječima koje se nisu mogle razabrati.
Poslije četvrt sata učini se kao da se sva ova burna lutnjava počela udaljavati. Jean Valjean
je zaustavio dah.
Metnuo je polako svoju ruku Cosetti na usta.
Uostalom, samoća, u kojoj se nalazio, bila je tako čudnovato tiha da sva ta grozna lomljava,
tako bjesomučna i tako bliza, nije ovamo bacala ni sjenke nemira. Činilo se da su ovi zidovi
građeni od onoga gluhog kamena o kojemu govori Sveto pismo.
Najednom, usred duboke ove tišine, diže se neko novo brujanje, božansko, neizrecivo, isto
toliko divno koliko je ono drugo bilo grozno. To je iz mraka izlazila himna, bljesak molitve i
sklada u mračnoj i strahotnoj tišini noći; glasovi nekih žena, ali glasovi koji su bili sastavljeni
u isti mah od čistog naglaska djevica i od bezazlenih naglasaka djece, od onih glasova koji nisu
zemaljski i koji sliče na one koje novorođenčad još čuje i koje umirući već čuju. Ta pjesma je
dolazila iz mračne zgrade koja se dizala nad vrtom. U trenutku kada se udaljavala demonska
buka, čovjek bi bio rekao da je ovo anđeoski zbor koji se približava u mraku.
Gosette i Jean Valjean padoše na koljena.
Oni nisu znali što je to bilo, oni nisu znali gdje su bili, ali su oboje osjećali, i čovjek i dijete,
i pokajnik i nevino stvorenje, da moraju kleknuti.
Ti glasovi su imali čudno svojstvo da nisu smetali tomu, te je zgrada izgledala potpuno pusta.
To je bilo kao neka natprirodna pjesma u nenastanjenom domu.
Dok su glasovi pjevali, Jean Valjean nije više mislio ni na što. On više nije gledao noć, on
je gledao plavo nebo. Činilo mu se da se u njemu šire ona krila koja svi nosimo u sebi.
Pjesma utihne. Ona je možda dugo trajala. Jean Valjean ne bi to znao pravo reći. Sati
ushićenja uvijek su samo jedan trenutak.
Sve je potonulo u tišinu. Više ništa na ulici, više ništa u vrtu. I ono što je prijetilo, i ono što
je sokolilo, sve je iščezlo. Vjetar je njihao na grebenu zida nekoliko osušenih biljaka, koje su
se čule po malom tihom i turobnom šuštanju.
 VII.

Nastavak zagonetke

Dizao se noćni vjetar, što je značilo da je moralo biti između jedan i dva sata iza ponoći.
Sirota Cosette nije govorila ništa. Kako je bila sjela kraj njega na zemlju i kako je bila naslonila
svoju glavu na njega, Jean Valjean pomisli da je zaspala. On se sagne i pogleda je. Cosette
je imala širom otvorene oči i zamišljen izraz, koji zaboli Jeana Valjeana. Ona je neprestano
drhtala.
- Ti bi možda htjela spavati? - reče Jean Valjean.
- Zima mi je - odgovori ona.
Časak iza toga ona reče:
- Je li ona još uvijek tu?
- Tko? - zapita Jean Valjean.
- Gospođa Thénardier.
Jean Valjean je već bio zaboravio sredstvo kojim se poslužio da ušutka Cosettu.
- Ah! - reče on - otišla je. Ne boj se više ničega.
Dijete je odahnulo kao da mu je pao kamen sa srca.
Zemlja je bila vlažna, šupa otvorena sa svih strana, a vjetar svakog časa sve svježiji. Dobri
čovjek skine svoj redengot i zavije njime Cosettu.
- Je li ti tako manje zima? - reče.
- Manje, oče!
- Onda me pričekaj jedan časak. Odmah ću se vratiti.
On izađe iz ruševina i pođe duž velike zgrade, tražeći neko bolje zaklonište. Dođe do nekih
vrata. Ova su bila zatvorena. Na svim prozorima u prizemlju bile su pribijene grede.
Kad je prošao kraj unutrašnjeg ugla zgrade, primijeti da je došao do svedenih prozora i on
na njima opazi neku svjetlost. Diže se na prste i pogleda kroz prozor. Oni su svi gledali u dosta
prostranu dvoranu popođenu širokim pločama, ispresijecanu arkadama i stupovima, gdje se nije
ništa razabiralo osim nekog malog svjetlucanja i velikih sjena. Svjetlucanje je dolazilo od male
uljene svjetiljčice koja je gorjela u jednom uglu. Dvorana je bila pusta i ništa se nije kretalo u
njoj. Poslije duljega gledanja učini mu se da vidi na pločama nešto što je izgledalo kao
pokriveno nekim pokrovom i što je sličilo na ljudsku priliku. To nešto je bilo pruženo
potrbuške, s licem prema zemlji, sa skrštenim rukama, nepomično kao mrtvac. Nešto kao zmija
vuklo se po pločama i čovjek bi pomislio da je ona prilika imala uže o vratu.
Cijela dvorana kupala se u onoj strašnoj magli jedva osvijetljenih mjesta koja čini, te užas
biva još veći.
Jean Valjean je često govorio kasnije da, premda je vidio dosta turobnih prizora u svome
životu, nikada nije vidio ništa od čega se više ledi krv u žilama, ni strašnije od ovog zagonetnog
obličja koje je vršilo ne zna se kakvu nepoznatu tajnu na ovome mračnome mjestu i koje je
ovako najednom spazio u noći. Bilo je strahovito i pomisliti da je to možda bilo mrtvo. A još
strahovitije da je to možda bilo živo.
On je imao hrabrosti prisloniti svoje čelo o staklo i vrebati da će se ta stvar pomaknuti.
Uzalud je tako stajao neko vrijeme, koje mu se činilo vrlo dugo, pružena se prilika nije micala.
Najednom ga obuze neizreciva groza i on pobježe. Stane trčati prema šupi, ne usuđujući
se pogledati natrag. Činilo mu se, kad bi okrenuo glavu, da bi vidio kako ona prilika korača za
njim velikim koracima, mašući rukama.
Dođe do ruševine sav zadihan. Koljena su mu klecala; sav se kupao u znoju.
Gdje je to bio? Tko bi ikada mogao zamisliti nešto nalik na ovu vrstu grobnice usred Pariza?
Što je bila ta čudnovata kuća? Zgrada puna noćnih tajna koja doziva duše u mraku anđeoskim
glasovima, a kad one priđu, pušta iznenada pred njih ovo užasno priviđenje; obećava im otvoriti
zračna vrata raja, a otvara im grozna vrata groba! I to je bila baš uistinu jedna zgrada, jedna
kuća, koja je imala i svoj broj u jednoj ulici! To nije bio nikakav san! Morao se dotaknuti njezina
kamenja da se uvjeri o tom.
Od zime, strepnje, uznemirenosti i uzrujanja te večeri bio je dobio pravu groznicu i sve mu
se misli sudarile u mozgu.
On se približi Cosetti. Ona je spavala.

VIII.

Zagonetka biva sve zagonetnija

Dijete je položilo glavu na kamen i spavalo je.

On sjede kraj nje i stade je promatrati. Malo pomalo, što ju je duže gledao, postajao je sve
mirniji i vraćala mu se sloboda duha.
On je sada shvaćao jasno ovu istinu, suštinu svoga života od sada, da dok ona bude, dok je
bude imao uza se, neće mu trebati ništa osim za nju, niti će se bojati ničega osim radi nje. On
čak nije osjećao da mu je jako hladno, iako je skinuo svoj redengot da je pokrije.
Ipak mu se kroza snatrenje, u koje je bio zapao, pričuo već od nekog vremena nekakav
čudnovati zveket. To je bilo tako kao da netko zvecka praporcem. Taj zveket je dolazio iz vrta.
Čuo je jasno, iako slabo. To je bilo slično onoj tihoj, nejasnoj glazbi koju prave klepke
stada noću na pašnjacima.
Jean Valjean se osvrnu na taj zveket.
On pogleda i opazi da je netko u vrtu.
Taj stvor, koji je sličio na čovjeka, išao je kraj staklenih pokrova u vrtu, dižući se, sagibajući
se u pravilnim kretnjama, kao da vuče ili nešto pruža po zemlji. Izgledao je hrom.
Jean Valjean se strese onim neprestanim drhtanjem nesretnika. Njima sve izgleda
neprijateljsko i sumnjivo. Oni zaziru od dana jer bi mogli biti viđeni, a od noći jer bi mogli biti
iznenađeni. Malo prije je strepio radi toga što je vrt bio pust, a sada strepi što u njemu ima
netko.
Iz straha pred priviđenjima zapade u pravi strah pred ljudima. U sebi pomisli da Javert i
izvidnici možda nisu ni otišli, da su bez sumnje ostavili na ulici ljude da paze i da će ovaj
čovjek, ako ga otkrije u vrtu, vikati da drže lopova i da će ga izdati. On uze polako uspavanu
Cosettu u naručaj i ponese je iza jedne gomile starog namještaja, izbačenog iz upotrebe, u
najdalji i najosamljeniji kut šupe. Cosette se nije ni maknula.
Odavle je promatrao kretanje onoga stvorenja koje je bilo u vrtu. Bilo je čudnovato da je
zveket zvonca pratio svaku njegovu kretnju. Kad se čovjek približavao, zveket se približavao;
kad se udaljavao, i zveket se udaljavao; ako bi učinio neki nagli pokret, zveckanje bi
popratilo taj pokret, a kad bi se zaustavio, zveckanje je prestalo. Izgledalo je očito da je
praporac pričvršćen na tomu čovjeku. No što bi to moglo značiti? Tko je taj čovjek o kojega su
objesili zvonce kao na ovna ili na vola?
Pitajući se tako, on dirnu Cosettine ruke. Bile su ledene.
- Ah! Bože moj! - reče.
Pozva je tihim glasom:
- Cosette!
Ona ne otvori oči.
On je živo prodrma.
- Da nije umrla! - reče i uspravi se, protrnuvši od glave do pete. Ona se ne probudi.
 Najstrašnije misli preletješe mu pobrkano mozgom. Ima časova kada nas jezovite
pretpostavke opsjedaju kao gomila furija i razbijaju silovito zidove našega mozga. Kada se tiče
onih koje volimo, naš razum izmišlja sve ludorije. On se sjeti da spavanje napolju u hladnoj
noći može biti smrtonosno.
Cosette, blijeda, spustila se pružena po zemlji pred njegovim nogama, bez ijednog pokreta.
On je slušao njezin dah. Ona je doduše disala, ali nekim disanjem koje mu je izgledalo slabo
i na putu da se ugasi.
Kako da je ugrije? Kako da je probudi? Sve što se nije odnosilo na nju iščeznulo je iz
njegovih misli. On poleti izbezumljen iz ruševine.
Bilo je neophodno potrebno, još prije nego prođe četvrt sata, da Cosette bude uz vatru i u
krevetu.

IX.

Čovjek s klepkom

On pođe ravno prema čovjeku kojega je bio spazio u vrtu. Uzeo je u ruku zamot novca koji
mu je bio u džepu prsluka.
Onaj čovjek je bio sagnuo glavu i nije ga vidio gdje dolazi. Učinivši nekoliko koraka, Jean
Valjean se stvori kraj njega.
Jean Valjean ga nagovori, viknuvši:
- Sto franaka!
Čovjek se trgne i digne oči.
- Možete zaslužiti sto franaka - nastavi Jean Valjean - ako mi date sklonište za noćas!
Mjesečina je obasjavala cijelo prestrašeno lice Valjeana.
- Gle, pa to ste vi, čiča Madeleine! - reče čovjek.
To ime, izgovoreno tako u ovaj noćni sat, na ovom nepoznatome mjestu, od ovog nepoznatog
čovjeka, učini, da se Jean Valjean lecnuo.
On se nadao svemu osim ovoga. Onaj koji mu je tako govorio, bio je jedan pogrbljeni i hromi
starac, odjeven gotovo kao seljak, koji je imao oko lijevoga koljena jednu kožnu podvezicu na
kojoj je visjelo dosta veliko zvonce. Nije se moglo razabrati njegovo lice, koje je bilo u sjeni.
Međutim, taj dobričina skine svoju kapu i usklikne dršćući:
- Ah, Bože moji Odakle vi ovdje, čiča Madeleine? Kuda ste ušli, Isuse Bože! Vi ste valjda
pali s neba. Tu nema zabune; ako ikada padnete, odanle ćete pasti. A tko vas je to tako udesio?
Nemate ni kravate, ni šešira, ni kaputa! Gotovo da bi vas se čovjek preplašio kad vas ne
bi poznao! Bože, Bože, zar sveci danas postaju ljudi? Ali kako ste mogli ući?
Jedna riječ nije čekala drugu. Starac je govorio seljačkom govorljivošću u kojoj nije bilo
ničega što bi ulijevalo strah ili kakvo nespokojstvo. Sve je to bilo rečeno s mješavinom straha i
bezazlene dobroćudnosti.
- Tko ste vi? Kakva je ovo kuća? - zapita Jean Valjean.
- Ah, Boga mi, da se čovjek prekriži i lijevom rukom! - usklikne starac. - Pa vi ste me ovdje
namjestili, a ovo je kuća u kojoj ste me namjestili. Bože! Zar me se ne sjećate?
- Ne - reče Jean Valjean. - Odakle me vi poznate?
- Pa vi ste mi spasili - reče čovjek.
On se okrene, jedna mjesečeva zraka obasja mu profil i Jean Valjean prepozna starog
Faucheleventa.
- Ah!- reče Jean Valjean - pa to ste vi? Da, sad vas poznam.
- Hvala Bogu! - reče stari s prijekorom.
- Pa što radite ovdje? - zapita Jean Valjean.
 - Vidite, pokrivam svoje dinje.
Stari Fauchelevent je zaista u času kad ga je Jean Valjean nagovorio držao u ruci okrajak
jedne hasure kojom je htio da pokrije jednu gredicu. On je u vrtu bio otprilike već jedan sat. Taj
posao je zahtijevao osobite kretnje, koje je Jean Valjean bio promatrao iz šupe.
On nastavi:
- Rekao sam samom sebi, mjesečina je, bit će mraza. Idem da pokrijem svoje dinje! - I doda,
gledajući Jeana Valjeana i smijući se slatko:
- I vi ste morali raditi tako nešto! Ali odakle vi ovdje?
Jean Valjean, osjećajući da ga ovaj čovjek poznaje, barem pod imenom Madeleine, upušta
se u razgovor vrlo oprezno. On je postavljao pitanje za pitanjem. Čudnovato, uloge su se
izmijenile. On, koji se ovamo uvukao, još je pitao:
- A kakvo to zvonce imate oko koljena?
- Zar ovo? - odgovori Fauchelevent. - Da mi se svijet uklanja s puta.
Stari Fauchelevent namignu jednim neopisivim izrazom.
- Vidite, u ovoj kući ima vam samo žena. Mnogo djevojaka. Izgleda da je opasno mene sresti.
Zvonce ih upozorava. Kad me vide, one pobjegnu i uklone se.
- Što je ova kuća?
- Pa vi to dobro znate.
- Ali ne, ne znam.
- Pa vi ste me ovdje namjestili za vrtlara.
- Odgovorite mi kao da ne znam ništa.
- Pa to je samostan Malog Picpusa.
Jean Valjean se sjeti. Slučaj, što će reći Providnost, bacila ga upravo u ovaj samostan u
predgrađu Sv. Antuna, gdje su starog Faucheleventa, osakaćenog, kad je pao iz svojih kola,
primili na njegovu preporuku prije dvije godine. On ponovi kao da govori samom sebi:
- Samostan Malog Picpusa!
- Pa da, istina je - reče Fauchelevent. - Kako ste, vraga, samo mogli da uđete ovamo, čiča
Madeleine? Uzalud vam je biti svetac, vi ste čovjek, a ovamo ne dolaze ljudi, a pogotovo ne
muškarci.
- Pa i vi ste ovdje.
- Da, ali samo ja.
- Ipak - nastavi Jean Valjean - ja ću morati ostati ovdje.
- Ah, Bože moj! - usklikne Fauchelevent.
Jean Valjean se približi starcu i reče mu ozbiljnim glasom:
- Čiča Fauchelevent, ja sam vam spasio život.
- Ja sam se prvi toga sjetio - odgovori Fauchelevent.
- Onda možete učiniti danas meni što sam ja jednom učinio vama. Fauchelevent uze u svoje
staračke, naborane i drhtave ruke obje krupne šake Jeana Valjeana i ostade tako nekoliko
časaka, kao da ne može progovoriti. Najposlije usklikne:
- Oh, to bi bio pravi blagoslov od dragoga Boga, kad bih vam to mogao barem donekle
vratiti! Ja da vama spasim život! Gospodine predsjedniče, raspolažite sa starim čičom!
Divna radost kao da je nekako preobrazila starca. Činilo se da mu je s lica zasjala sunčana
zraka.
- Što hoćete da učinim? - reče.
- To ću vam reći. Imate li jednu sobu?
- Imam tu na osami iza ruševina starog samostana malu kućicu u jednom uglu koji se ne vidi.
Imam tri sobe.
Kućica je uistinu bila tako dobro skrivena iza ruševina i na tako zgodnome mjestu da se ne
može vidjeti, pa je ni Jean Valjean nije primijetio.
- Dobro - reče Jean Valjean. - I sada zahtijevam od vas dvije stvari.
 - Koje, gospodine predsjedniče?
- Prvo, da ne kažete nikome što znate o meni. Drugo, nemojte tražiti da saznate više od toga.
- Kako god hoćete. Znam da ne možete učiniti ništa što nije pošteno i da ste uvijek bili dobar
kršćanin. I onda, uostalom, vi ste mene namjestili ovdje. To je vaša stvar. Ja sam vaš.
- Tako je. Sada pođite sa mnom. Da potražimo dijete.
- Ah! - reče Fauchelevent. - Imate i jedno dijete?
On ne reče više ni jedne riječi i pođe sa Jeanom Valjeanom kao pas koji ide za svojim
gospodarom.
Nije prošlo ni pola sata i Cosette, koja se zarumenila kraj plamena lijepe vatre, spavala je u
krevetu staroga vrtlara. Jean Valjean je uredio svoju kravatu i svoj redengot, a šešir, koji je bio
bačen preko zida, pronašao se dok je Jean Valjean oblačio svoj redengot. Fauchelevent
je skinuo svoju podvezicu sa zvoncem, koja je sada, obješena kraj jedne košarice, uljepšavala
zid. Oba se čovjeka grijahu nalakćeni na stol, gdje je Fauchelevent bio iznio komadić sira,
dvopeka, bocu vina i dvije čaše, i starac je govorio Jeanu Valjeanu, stavljajući mu ruku na
koljeno:
- Ah, čiča Madeleine! Vi me niste odmah prepoznali? Spašavate život ljudima, a poslije ih
se i ne sjećate! Oh, to ne valja! A oni se vas sjećaju! Vi ste nezahvalni, gospodine predsjedniče!

X.

Kako je Javertu pobjegao zec između nogu

Događaji, kojima smo, da tako kažemo, vidjeli naličje, odigrali su se u najjednostavnijim

prilikama.
Kad je Jean Valjean iste noći onoga dana kad ga je Javert uhitio do Fantinine smrtne postelje
pobjegao iz općinskog zatvora u Montreuilu na moru, redarstvo je naslućivalo da se bjegunac,
bivši kažnjenik, uputio prema Parizu. Pariz je ponor u kojem se sve gubi i sve iščezava kao u
moru. Nijedna šuma ne može sakriti čovjeka kao ova gomila. Svakovrsni bjegunci to znaju. Oni
odlaze u Pariz kao u ponore koji spašavaju. Redarstvo to također zna, zato ono i traži u Parizu
što je izgubilo na drugome mjestu. Tu je ono tražilo bivšega predsjednika općine Montreuil na
moru. Javert je bio pozvan u Pariz da pomogne kod tih istraživanja. Javert je doista silno mnogo
pomogao da se uhvati Jean Valjean. Javertovu marljivost i bistrinu u ovoj stvari zapazio je i g.
Chabouillet, tajnik redarstvene prefekture pod grofom Anglesom. G. Chabouillet, koji je već,
uostalom, bio Javertov zaštitnik, pridijelio je nadzornika iz Montreuila na moru pariškom
redarstvu. Tu se Javert često odlikovao i bio, recimo, premda ta riječ izgleda neočekivana
za takve usluge, časno koristan.
On nije više mislio na Jeana Valjeana - psi, koji neprestano love, zaborave jučerašnjeg vuka
pred današnjim - dok nije mjeseca prosinca 1823. pročitao jedne novine, on koji nije nikada
čitao novine; ali Javertu, čovjeku monarhistu, bilo je stalo da zna pojedinosti o trijumfalnom
ulasku «princa generalissimusa« u Bayonnu. Završavajući čitanje članka, koji ga je zanimao,
jedno ime, ime Jeana Valjeana, na samom dnu jedne stranice, privuče njegovu pažnju. Novine
su javljale da je kažnjenik Jean Valjean umro i javljale su tu činjenicu s tako jasnim izrazima
da Javert u to nije posumnjao. Samo reče: - To mu je sad najsigurniji zatvor. - Onda baci novine
i nije više mislio na to.
Neko vrijeme iza toga dogodilo se, te je seinsko-oiska prefektura uputila pariškoj glavnoj
redarstvenoj prefekturi jedan dopis o otmici jednog djeteta, koja je izvedena, kako se tu veli,
pod osobitim prilikama u montfermeilskoj općini. Jedna djevojčica od sedam do osam
godina, kaže dopis, koju je njena majka povjerila jednom tamošnjem krčmaru, bila je ukradena
od jednog nepoznatog čovjeka; ta se mala zvala Cosette i bila je kći neke djevojke Fantine, koja
je umrla u bolnici ne zna se ni kada ni gdje. Ovaj je dopis došao pod ruke Javertu i Javert se
zamislio.
Fantinino ime bilo mu je dobro poznato. On se sjetio kako ga je Jean Valjean natjerao u
grohotan smijeh, njega, Javerta, kad ga je molio za tri dana dopusta da ode i da potraži dijete
one djevojčure. Palo mu je na um da je Jean Valjean bio uhićen u Parizu kad je sjedao u kola
za Montfermeil. Nekoliko znakova ga je podsjetilo na ono vrijeme, kad je drugi put sjedao na
ona kola, i da je već uoči toga činio prvi izlet u okolinu toga sela, a da ga nisu vidjeli u samom
selu. Što je on radio u tom montfermeilskom kraju? To nije mogao nitko pogoditi. Javertu je to
sada bilo jasno. Tu je bila Fantinina kći. Jean Valjean je išao da je potraži. Sada je to dijete
ukrao neki nepoznati čovjek. Tko je mogao biti taj nepoznati čovjek? Da nije možda Jean
Valjean? Ali Jean Valjean je evo umro. - Javert, ne govoreći nikome ništa, uze omnibus u
slijepoj ulici Planchette i uputi se u Montfermeil.
Očekivao je da će tu naći veliko razjašnjenje; naprotiv, našao je veliku zagonetku.
Prvih su dana Thénardierovi govorili svašta. Nestanak Ševe bio je digao čitavu prašinu u
selu. Odmah se dalo nekoliko tumačenja ovom događaju, koji je najposlije ispao kao krađa
djeteta. Odatle je i potekao redarstveni izvještaj. Međutim, kad je prošla prva zlovolja,
Thénardier je sa svojim začudnim predosjećanjem vrlo brzo shvatio da nije nikada dobro
uzrujavati gospodina kraljevskog državnog tužioca i da bi se njegove prijave u povodu
Cosettine otmice na koncu konca zadržale i na njemu samome, na Thénardieru, i na mnogo
drugih mutnih stvari koje su se njega ticale, jasno oko pravde. Prva stvar, koju nikako ne žele
ovakve sove, jest ta da im se ne prinosi svijeća. I najposlije, kako da objasni onih petnaest
stotina franaka koje je bio primio? On se uvuče u sebe, začepi usta svojoj ženi i izigravaše
začuđenog čovjeka kad bi mu netko govorio o ukradenom djetetu. Gradio se da o tome nema
ni pojma; doduše, on se tada tužio što su mu tako brzo «uzeli« njegovu dragu malu; on bi bio
najvolio, već iz čiste ljubavi, da je ona ostala kod njega još dva-tri dana; ali njezin «djedo» je
došao i odveo je na najprirodniji način što može biti. On je izmislio «djedu», što je činilo vrlo
dobar dojam. Tu pripovijest je Javert čuo kad je došao Montfermeil. «Djedo» je poništio Jeana
Valjeana.
Javert je ipak pustio nekoliko pitanja, kao sonde, u Thenardnerovu priču. - Tko je bio taj
«djedo» i kako se zvao? - Thénardier je odgovorio prostodušno: - To je jedan bogati seljak.
Vidio sam mu putnicu. Mislim da se zove g. Guillaume Lambert.
Lambert je jedno dobroćudno ime koje ne ulijeva nepovjerenje. Javert se vratio u Pariz.
- Jean Valjean je zaista umro - reče on u sebi - a ja sam budala. Već je bio počeo zaboravljati
cijelu ovu stvar kada je tijekom mjeseca ožujka 1824. čuo da svijet govori o nekom čudnom
licu koje stanuje u blizini župe Sv. Medarda i koje su ljudi nazivali «prosjakom koji
dijeli milostinju». Ta ličnost je bila, govorilo se, jedan rentijer, čije ime nitko zapravo nije znao,
a koji je živio samo s jednom djevojčicom od osam godina, koja sama o sebi ništa nije znala
osim da su došli iz Montfermeila. Montfermeil! To se ime uvijek vraćalo i Javert naćuli
uši. Jedan stari prosjak u tajnoj redarstvenoj službi, nekadašnji crkvenjak kojemu je ta ličnost
davala milostinju, dodao je još nekoliko drugih pojedinosti. - Taj rentijer je vrlo plašljivo
stvorenje - izlazi samo predvečer - ne govori ni s kim - osim više puta s prosjacima - i ne dopušta
da mu se ma tko približi. - Nosi grozan stari redengot, koji vrijedi milijune jer je sav podstavljen
banknotama. To je konačno potaknulo Javertovu radoznalost. - Da uzmogne vidjeti toga
fantastičnog rentijera izbliza a da ga ne preplaši, pozajmio je jednog dana od crkvenjaka
njegove dronjke i mjesto gdje je taj stari špijun čučao svaku večer pjevušeći kroz nos crkvene
pjesme i špijunirajući kroz molitvu.
«Sumnjiva ličnost« zaista dođe ovako preobučenom Javertu i udijeli mu milostinju. U tom
času Javert podigne glavu i potres koji je osjetio Jean Valjean misleći da je prepoznao Javerta,
osjetio je i Javert misleći da je prepoznao Jeana Valjeana.
 Ipak, mrak ga je mogao prevariti; smrt Jeana Valjeana je bila službeno javljena; Javertu su
ostale sumnje, i to ozbiljne sumnje; a kad je sumnjao Javert, taj savjesni čovjek, on nije nikoga
hvatao za vrat.
Išao je za svojim čovjekom do kućerine Gorbeau i razvezao «babi» jezik, što nije bilo ni
teško. Baba mu je potvrdila činjenicu o redengotu podstavljenom milijunima i ispričala onu
epizodu o banci od hiljadu franaka. Ona ju je vidjela! Ona ju je svojom vlastitom rukom
dodirnula! Javert je unajmio jednu sobu. Još iste večeri uselio se tamo. Došao je prisluškivati
na vratima tajanstvenog stanara, nadajući se da će čuti zvuk njegova glasa, ali Jean Valjean je
spazio njegovu svijeću kroz ključanicu i izigrao špijuna šutnjom.
Sutradan je Jean Valjean uhvatio maglu. Ali zvek novca od pet franaka, koji mu je ispao na
pod, zapazila je baba koja je, čujući da njezin stanar broji novce, pomislila da će se on iseliti i
požurila se da o tom izvijesti Javerta. U času kad je Jean Valjean izišao, Javert ga je čekao iza
drveća bulevara s dva čovjeka.
Javert je tražio od prefekture da mu dade koga oružanog čovjeka, ali nije rekao ime one
osobe koju je mislio uhititi. To je bila njegova tajna i on ju je čuvao iz tri razloga: najprije, što
bi i najmanja indiskrecija mogla upozoriti Jeana Valjeana; zatim, jer je znao da zgrabiti za
vrat jednog starog odbjeglog robijaša i za koga se misli da je umro, jednog osuđenika kojega su
nekada sudski spisi proglasili zauvijek zločincem najopasnije vrste, znači veličanstven uspjeh,
s kojim stari pariški redarstvenici ne bi sigurno nikada dopustili da se proslavi jedan došljak kao
Javert, i jer se bojao da mu ne otmu njegova kažnjenika; najposlije, jer je Javert, kao umjetnik,
imao smisla za predviđanje stvari. On je mrzio one unaprijed objavljivane uspjehe, kojima se
oduzima djevičanstvo kad se o njima govori dugo vremena unaprijed. Njemu je bilo stalo da
izrađuje svoja remek-djela u najvećoj tišini i u sjeni i da ih onda naglo otkrije.
Javert je pratio Jeana Valjeana od drveta do drveta, zatim od ugla ulice do ugla ulice, i nije
ga ni jednog trenutka gubio iz vida. Čak u časovima kad se Jean Valjean osjećao najspokojniji,
Javertovo oko nije silazilo s njega.
Zašto Javert nije uhitio Jeana Valjeana? Zato jer je još samo sumnjao.
Treba se sjetiti da u to vrijeme redarstvu nije bilo baš najlakše; njemu je smetala sloboda
štampe. Nekoliko samovoljnih uhićenja, koja su novine napale, našla su odjeka i u parlamentu.
Udariti na osobnu slobodu bila je ozbiljna stvar. Redarstvenici su se bojali da se ne
prevare; prefekt ih je činio odgovornima; jedna neznatna pogreška značila je odmah otpust iz
službe. Čovjek može zamisliti dojam koji bi proizvela u Parizu kratka vijest donesena u
dvadeset listova:
- Jučer je jedan stari djed sa sijedom kosom, ugledan rentijer, koji je šetao sa svojom
osmogodišnjom unukom, bio uhićen i otpraćen u zatvor prefekture kao nekakav odbjegli
robijaš!
Ponovimo povrh toga da je Javert imao i svoje osobne opreznosti; preporuke njegove savjesti
slagale su se potpuno s preporukama prefekta. On je uistinu samo sumnjao.
Jean Valjean mu je okretao leđa i koračao po mraku.
Tuga, nemir, strah, umor, ova nova nesreća koja ga sili na noćni bijeg i da traži na brzu ruku
u Parizu sklonište za sebe i za Cosettu, potreba da prilagodi svoj korak dječjem koraku, sve je
to i nehotice promijenilo hod Jeana Valjeana i dalo njegovu držanju tijela jedan takav
starački izgled da se i samo redarstvo, utjelovljeno u Javertu, moglo prevariti i prevarilo se.
Nemogućnost da mu priđe sasvim blizu, njegovo odijelo starog emigrantskog učitelja,
Thénardierova izjava po kojoj bi on doista bio «djed» i najposlije vjerovanje da je umro na
robiji, još je više umnožilo nesigurnosti koje su se gomilale u Javertovu mozgu.
Načas mu je došlo da naglo zatraži od njega njegove isprave. Ali ako ovaj čovjek i ne bi bio
Jean Valjean, ako ovaj čovjek i ne bi bio jedan dobri stari čestiti rentijer, to je vjerojatno bila
neka vucibatina duboko i promišljeno umiješana u mračnu zavjeru pariških nedjela, neki opasni
razbojnički vođa koji daje milostinju da sakrije svoje ostale talente - stara pjesma. On je imao
drugova, sukrivaca, svjedoka kojima je bez sumnje išao da se sakrije. Sva ta zaobilaženja
ulicama sigurno su značila da to nije jedan obični dobričina. Uhititi ga prerano značilo bi
»zadaviti kokoš sa zlatnim jajima«. Ništa mu nije smetalo da još malo pričeka. Javert je bio
potpuno siguran da mu ptičica neće umaći.
On je dakle išao naprijed dosta zbunjen, postavljajući sebi stotinu pitanja o ovoj zagonetnoj
ličnosti.
Tek dosta kasno u ulici Pontoise, zahvaljujući živoj svjetlosti koja je padala iz jedne krčme,
on sigurno prepozna Jeana Valjeana.
Na ovom svijetu postoje dva bića koja mogu duboko zadrhtati: mati kad pronađe svoje dijete
i tigar kad pronađe svoj plijen. Javert je tako duboko protrnuo.
Čim je pozitivno prepoznao Jeana Valjeana, opasnog robijaša, on je primijetio da ih je bilo
samo trojica i poslao je po pojačanje k redarstvenom povjereniku u ulici Pontoise. Prije nego
što čovjek uhvati za trnovit štap, on oblači rukavice.
Ovo zakašnjenje i zadržavanje na Rollinovu raskršću da se dogovori sa svojim oružnicima
umalo nije bilo uzrok da izgubi njegov trag. Ipak je vrlo brzo pogodio da Jean Valjean hoće
razdvojiti rijekom sebe od svojih progonitelja. On sagne glavu i zapade u svoje misli kao hrt
koji prinosi njušku k zemlji da uhvati pravi trag. Javert, sa svojom silnom pravilnošću nagona,
pođe ravno prema Austerlitzkome mostu. Jedna riječ mostaru utvrdila je činjenicu: - Jeste li
vidjeli jednog čovjeka s jednom djevojčicom? - Uzeo sam od njih dva groša - odgovori mostar.
Javert stigne na most u pravi čas, te je mogao spaziti preko vode Jeana Valjeana, koji je vodio
Cosettu za ruku preko prostora osvijetljenoga mjesečinom. On ga primijeti kako je krenuo
ulicom Chemin-Vert-Saint-Antoine, sjeti se slijepe ulice Genrot, koja se tu nalazi kao stupica i
s jednim izlazom iz ulice Droit-Mur u malu ulicu Picpus. On osigura doček, kako govore lovci;
posla žurno zaobilaznim putem jednoga svog redara da čuva taj izlaz. Jednu ophodnju, koja
se vraćala u Arsenal, zaustavi u prolazu i naredi joj da ga prati. U ovakvim partijama vojnici su
aduti. Uostalom, načelo je, ako se hoće izaći na kraj s divljim veprom, čovjek mora raspolagati
znanjem hajkača i snagom pasa. Pošto je učinio ovaj raspored, osjećajući kako je Jean Valjean
uhvaćen između slijepe ulice Genrot s desne strane, njegova redara s lijeve i njega, Javerta,
odzada, on uze malo burmuta.
Onda se poče igrati. Imao je jedan božanstven i paklenski trenutak; pustio je svoju žrtvu
neka ide pred njim, znajući da je drži u rukama, ali želeći da odgodi što se više dalo čas kad će
je ščepati, sretan što osjeća da je njegova i da je vidi slobodnu, gutajući je pogledom s nasladom
pauka koji pušta da mu se muha koprca i mačke koja pušta miša potrčati. Nokti i pandže imaju
grozovitu čulnost; to je tupi pokret zarobljene životinje u njihovim kliještima. Koliko se slasti
nalazi u tome davljenju!
Javert je uživao. Zamke njegove mreže čvrsto su se držale. Bio je siguran u uspjeh. Još mu
je trebalo samo sklopiti šaku.
Kako je imao takvu pratnju, i sama pomisao na otpor bila mu je nemoguća, koliko god
energičan, koliko god snažan, koliko god očajan da je bio Jean Valjean.
Javert je išao lagano naprijed, ispitujući i pretražujući sve zakutke ulice kao džepove jednog
lupeža.
Kad je stigao u sredinu svoje paučine, muhe više nije bilo. Može se zamisliti koliko je bio
izvan sebe.
On ispita svoju stražu s ulica Droit-Mur i Picpus; onaj oružnik koji je stajao nepomično na
svome mjestu nije vidio čovjeka koji bi tuda prošao.
Događa se kadšto te jedan jelen umakne, iako mu je hajka za stopama, i tada ni najstariji
lovci ne znaju što bi rekli. I najbolji lovci ostaju kratkih rukava. U jednom neuspjehu ove vrste
Artonge je uskliknuo: - To nije jelen, to je čarobnjak.
Javert bi bio drage volje vrisnuo to isto.
U njegovu razočaranju bio je jedan trenutak očajanja i bijesa.
 Sigurno je da je Napoleon činio pogreške u ruskom ratu, da je Aleksandar činio pogreške u
indijskom ratu, da je Cezar činio pogreške u afričkom ratu, da je Kir činio pogreške u skitskom
ratu i da je Javert činio pogreške u ovom pohodu protiv Jeana Valjeana. On je možda pogriješio
što je oklijevao u prepoznavanju bivšeg robijaša. Prvi pogled trebao mu je biti dovoljan.
Pogriješio je što ga nije odmah i jednostavno uhitio u kućerini. Pogriješio je što ga nije uhitio
kad ga je pozitivno prepoznao u ulici Pontoise. Pogriješio je što se dogovarao sa svojim
pomoćnicima na punoj mjesečini na raskršću Rollin; svakako, mišljenja su korisna i dobro je
poznavati i ispitati pse koji zaslužuju povjerenje. Ali lovac ne može nikada biti suviše hitar kada
lovi hitre životinje, kao što su vuk i robijaš. Javert, nastojeći navesti lovačke hrtove na trag,
poplašio je životinju pokazavši joj pušku i pustio je uteći. Osobito je pogriješio kad je opet
pronašao trag na Austerlitzkome mostu, što se igrao onom golemom i djetinjastom igrom da
drži čovjeka na koncu. On se smatrao jačim nego što je bio i mislio je da se može igrati s lavom
kao s mišem. U isto vrijeme on se smatrao i jako slabim kad je smatrao za potrebno da dovede
pojačanje. Fatalna opreznost, gubitak dragocjenog vremena. Javert je počinio sve ove pogreške,
pa ipak je zato bio jedan od najprepredenijih i najispravnijih špijuna koji su ikada postojali. On
je bio sa svom snagom izraza ono što se lovačkim jezikom zove pametno pseto. Ali tko je na
ovom svijetu savršen?
I najveći stratezi imaju svojih slabih časova.
Velike su gluposti često napravljene, kao i debela uža, od mnoštva sitnih vlakna. Uzmite
žičano uže, žicu po žicu, uzmite zasebno sve male odlučujuće pobude, pokidat ćete ih jednu za
drugom i reći ćete: Zar je to samo to? Spletite ih savijte ih zajedno i postaje nešto ogromno; to
je Atila koji se koleba između Marcijana na Istoku i Valentinijana na Zapadu; to je Hanibal koji
kasni u Kapuu; to je Danton koji zaspi u Arcisu na Aubi.
Kako bilo da bilo, u istom času kad je primijetio da mu Jean Valjean izmiče iz ruku, Javert
nije izgubio glavu. Siguran da odbjegli robijaš nije mogao biti daleko, on je namjestio straže,
organizirao stupicu i zasjede i obilazio četvrt cijelu noć. Prva stvar koju je vidio bila
je pokvarena ulična svjetiljka, čije je uže bilo odsječeno. Dragocjen znak koji ga ipak zavede s
pravog puta jer je svratio sva njegova istraživanja prema slijepoj ulici Genrot. Ima u toj slijepoj
ulici dosta niskih zidova koji gledaju na vrtove, čije ograde se dotiču prostranog pustog
zemljišta. Jean Valjean je očigledno morao pobjeći tuda. Činjenica je da bi - da je ušao malo
više u slijepu ulicu Genrot - on to bio i učinio i onda bi bio izgubljen. Javert je istraživao te
vrtove i te njive kao da je tražio iglu.
U samu zoru on ostavi dva bistra čovjeka da paze, a on se vrati u redarstvenu prefekturu,
postiđen kao špijun kojega je lopov uhvatio.
 Knjiga šesta

MALI PICPUS

I.

Mala ulica Picpus, broj 62

Ništa nije prije pola vijeka sličilo toliko na ma koja najobičnija kolska vrata kao kolska vrata
broja 62 u maloj ulici Picpus. Kroz ova vrata, obično poluotvorena, vidjele su se na
najprivlačniji način dvije stvari koje nisu bile previše turobne: jedna vrata okružena zidovima
obraslima vinovom lozom i lice jednog vratara koji tuda šeta. Iznad donjeg zida dizalo se visoko
drveće. Kada sunčana zraka unese veselje u ta kolska vrata, kad čaša vina unese veselje u
vratara, teško je bilo proći ispred broja 62 male ulice Picpus a da čovjek ne ponese o njoj
vedru uspomenu. Pa ipak je to bilo sumorno mjesto.
Prag se osmjehivao, kuća se molila i plakala.
Kad bi čovjeku pošlo za rukom, a to nije bilo nimalo lako, prodrijeti kraj vratara - što je čak
gotovo za cijeli svijet bilo nemoguće, jer je bilo jedno «Sezame, otvori se!» koje je trebalo znati;
- kad bi, dakle, čovjek mogao proći kraj vratara i ući nadesno u mali hodnik, u koji su se spuštale
stube između dva zida i tako uske da ne bi mogle dvije osobe ići usporedo; kad se taj čovjek ne
bi bojao žute kanarinčeve boje s rubom od čokoladne boje kojom su bile premazane stube; pa
kad bi se usudio popeti više, prošao bi prvo odmorište, pa drugo, došao bi na prvi kat, u jedan
hodnik, gdje ga je sa spokojnom upornošću pratila žuta boja i čokoladni vijenac. Dva lijepa
prozora osvjetljavala su stube i hodnik. Hodnik je pravio ugao i postajao mračan. Kad bi čovjek
obišao taj ugao, stigao bi do jednih vrata koja su bila utoliko tajanstvenija što nisu bila
zatvorena.
Da ih gurnete, našli biste se u maloj sobi od nekih šest četvornih stopa, popođenoj kamenom,
opranoj, čistoj, hladnoj, čiji su zidovi bili prevučeni nankinškim papirom sa zelenim cvjetićima,
po petnaest krajcara veliki svitak. Bijela i potmula svjetlost padala je s jednog prozora s malim
oknima koji se nalazio lijevo u svoj širini sobe. Kad bi čovjek gledao, ne bi vidio nikoga; kad
bi slušao, ne bi čuo koraka, ni ljudskog šapata. Zid je bio gol; u sobi nije bilo pokućstva; čak
ni jednoga stolca.
Kad bi čovjek i dalje razgledao, vidio bi na zidu prema vratima četverouglastu rupu otprilike
od četvorne stope, zagrađenu željeznom rešetkom s izukrštanim crnim čvorastim čvrstim
šipkama, koje su činile četverokute, gotovo bi čovjek rekao očice manje od palca i pol u
promjeru. Mali zeleni cvjetići na nankinškom papiru spuštali su se spokojno i u redu do ovih
željeznih rešetaka, a da ih pogrebni dodir nije ni preplašio ni raznio. Pretpostavljajući da bi
jedno stvorenje sposobno za divljenje bilo toliko mršavo da pokuša ući ili izići kroz
četverouglastu rupu, ova rešetka mu to ne bi dala. Ona nije propuštala tijelo, ali je propuštala
oči, to jest duh. Činilo se da je netko mislio na to, jer je iza nje namjestio limenu pločicu usađenu
u zid malo otraga i isprobijanu s hiljadu rupica mikroskopskijih od rupa na cjedaljci. Pri dnu
ove ploče bio je probušen otvor sasvim nalik na prosjek poštanske kutije. Jedan konop vezan
za ručicu od zvonca visio je desno od rupe s rešetkom.
Kad bi čovjek povukao za taj konop, zvonce bi zazvonilo i on bi začuo glas sasvim blizu
sebe, da bi protrnuo:
- Tko je tu? - pita glas.
To je bio ženski glas, nježan glas, toliko nježan da je po tome bio tužan.
 I sad bi trebalo imati riječ čarobnicu, riječ koju je trebalo znati. Ako je čovjek ne bi znao,
glas bi umuknuo, zid bi ponovno postao šutljiv, kao da se s druge strane nalazi preplašeni mrak
groba.
Ako bi čovjek znao riječ; glas bi odgovarao:
- Uđite desno.
Primijetili biste tada nadesno nasuprot jedna staklena vrata sa staklenim okvirom iznad njih
i sivo obojena. Digli biste bravu skakavicu, prešli preko praga i osjetili apsolutno isti dojam kao
kad ulazite u kazalište u partersku ložu s rešetkom prije nego što je rešetka spuštena i prije nego
što je zapaljen luster. Čovjek je zaista bio kao u nekoj kazalištnoj loži, jedva osvijetljenoj
nejasnom svjetlošću staklenih vrata, uskoj, koja je imala kao namještaj dva stara stolca i jednu
na svim mjestima raspletenu hasuru - prava loža sa svojonn prednjom stranom da se čovjek
može osloniti laktovima na naslon, na kojem je bila daščica od crnog drveta. Na ovoj loži bila
je rešetka od zlatnog drveta kao u Operi, nakazna rešetka od grozno isprepletenih
šipaka, zalijepljenih na zidu ogromnim olovnim pečatom i koje su sličile na stisnute šake.
Poslije nekoliko časaka, kad se pogled počeo navikavati na podrumski polumrak, pokušao
bi prodrijeti kroz rešetku, ali ne bi otišao dalje od šest palaca. Tu je nailazio na ogradu od crnih
kapaka, osiguranih i utvrđenih drvenim poprečnicama, žurno oličenima kao licitarski kolači.
Ti kapci su bili na sastavke, podijeljeni u duge i tanke ploče i zaklanjali su cijelu širinu rešetke.
Oni su bili uvijek zatvoreni.
Kroz koji trenutak začuli biste glas koji vas je dozivao iza ovih kapaka i koji vam je
odgovorio:
- Tu sam. Što hoćete od mene?
To je bio umiljat glas, gdjekada božanstven glas. Niste vidjeli nikoga. Jedva ste čuli dah.
Činilo vam se da je to dozvani duh koji vam govori kroza zid groba.
Kad bi se čovjek nalazio pod izvjesnim zahtijevanim prilikama, što je bilo vrlo rijetko, usko
krilo jednoga kapka otvaralo se ispred vas i dozvani duh je postajao prikaza. Iza rešetke, iza
kapaka spazili biste, koliko bi rešetka dopuštala da se vidi, jednu glavu, od koje ste
mogli primijetiti samo usta i bradu; ostalo je bilo pokriveno crnim velom. Naslućivao se crni
prsni pokrivač i jedna jedva vidljiva prilika, zavijena u crnu koprenu. Ta glava vam je govorila,
ali vas nije gledala, niti bi vam se ikada osmjehnula.
Svjetlost, koja je padala iza vas, bila je tako udešena da ste vi glavu vidjeli bijelu, a ona vas
crnoga. Ta svjetlost je bila simbol.
Ipak bi se oči željno zagledale kroz ovaj otvor, u ovo mjesto, zatvoreno za svačije oči.
Duboka praznina obavijala je ovu priliku obučenu u crninu. Oči su ispitivale tu prazninu i
nastojale doznati što ima oko te prikaze. Poslije vrlo kratkog vremena čovjek bi primijetio da
ne vidi ništa. Ono što je vidio, bila je noć, mrak, zimska magla pomiješana s parom groba, neka
vrsta strašnog mira, tišina u kojoj se nije čulo ništa, mrak u kojem se nije razabiralo ništa, pa
čak ni prikaze.
Ono što se vidjelo, bila je unutrašnjost jednog samostana.
To je bila unutrašnjost ove turobne i stroge kuće koja se zvala samostan opatica bernardinki
Vječnoga klanjanja. Ova je loža bila govorionica. Onaj glas, prvi koji vam je progovorio, bio
je glas opatice stražarke, koja je uvijek sjedila nepomična i šuteći s druge strane zida kraj
četverouglastog otvora, zaštićenog željeznom rešetkom i pločicom s hiljadu rupa, kao s
dvostrukim vizirom.
Mrak, u koji je utonula loža s rešetkom, dolazio je od toga što je govorionica imala jedan
prozor sa strane svijeta, a nijedan sa strane samostana. Neposvećene oči nisu smjele ništa vidjeti
od ovog svetog mjesta.
Ipak, bilo je nečega iza ovog mraka, bila je jedna svjetlost, bilo je života u ovoj smrti. Premda
je ovaj samostan bio najzazidaniji od svih, pokušat ćemo prodrijeti unutra i uvesti i čitatelja, pa
da pripovijedamo, ne zaboravljajući, dakako, mjeru, stvari koje pripovjedači nisu nikad vidjeli
i prema tome nikada ni pripovijedali.

II.

Pravila reda Martina Verge

Ovaj samostan, koji je prije 1824. postojao već dugi niz godina u maloj ulici Picpus, pripadao
je u zajednicu bernardinki iz reda Martina Verge. Ove bernardinke nisu prema tome bile u vezi
s Clairvauxom kao bernardinci, nego sa Citeauxom kao benediktinci. Drugim riječima, one su
bile podanice ne sv. Bernarda, nego sv. Benedikta.
Tkogod je pomalo prelistavao knjižurine velikog formata, zna da je Martin Verga osnovao
godine 1425. jednu kongregaciju bernardinki-benediktinki, kojoj je glavno mjesto reda bila
Salamanca, a podružnica Alcala.
Ova je kongregacija pustila svoje ogranke u sve katoličke zemlje Europe.
Ova kalemljenja jednoga reda na drugi nisu bila nimalo rijetka u latinskoj crkvi. Da
spomenemo samo red sv. Benedikta, o kojemu se ovdje i radi, četiri kongregacije, dvije u Italiji:
Monte-Cassino i Sv. Justina u Padovi, a dvije u Francuskoj: Cluny i Saint-Maur, i osim toga
devet redova, Valom brosa, Grammont, celestinci, kamaldolinci, kartezijanci, ponizni,
pomazanici i silvestrovci, i napokon Citeaux; jer sam Citeaux, loza za druge redove, bio je samo
izdanak za sv. Benedikta. Citeaux postoji od sv. Roberta, opata molesmeskog u
langreskoj biskupiji g. 1098. Godine 529. je sv. Benedikt, kojemu je onda bilo sedamnaest
godina, izgnao đavola iz starog Apolonova hrama, gdje je stanovao, izgnao ga u subiačku
pustinju (a možda je đavo i sam otišao u pustinju, jer je već bio star).
Poslije reda karmelićanki, koje idu bosonoge, nose komadić trske na grlu i ne sjedaju nikada,
najstroži je red bemardinki-benediktinki Martina Verge. One su obučene u crninu s jednim
naprstnikom, koji se po izričitom nalogu sv. Benedikta diže do brade. Jedna haljina od grube
vunene tkanine sa širokim rukavima, jedna velika vunena koprena, naprstnik koji ide ravno do
brade odsječen točno na prsima, koprena koja se spušta do očiju, to je njihova odjeća. Sve je
crno, osim koprene koja je bijela. Novakinje nose istu odjeću, sasvim bijelu. One, koje su već
položile zavjete, imaju osim toga sa strane krunicu. Bernardinke-benediktinke Martina Verge
obavljaju Vječno klanjanje, kao benediktinke, nazvane gospođama od Sv. Tajne, koje su u
početku ovoga vijeka imale u Parizu dvije kuće, jednu u Templeu, drugu u ulici Sv. Genoveve.
Uostalom, bernardinke-benediktinke iz Malog Picpusa, o kojima govorimo, bile su apsolutno
različit red od gospođa od Sv. Tajne, čiji su samostani bili u Templeu i u novoj ulici Sv.
Genoveve. Bilo je mnogih razlika u pravilima njihovih redova, pa tako i u odjeći. Bernardinke-
benediktinke iz Malog Picpusa nosile su crno pokrivalo, dok su benediktinke iz Sv. Tajne i iz
nove ulice Sv. Genoveve nosile bjelinu i imale osim toga na prsima sveti sakramenat visok
otprilike tri palca, a napravljen od grimiza ili od pozlaćenog bakra. Opatice iz Malog Picpusa
nisu nosile taj sveti sakrament. Vječno klanjanje, zajedničko kući Malog Picpusa i kući u
Templeu, ne veže inače nimalo oba ova reda. Sličnost u vršenju ovoga obreda postoji samo
između gospođa od Sv. Tajne i benediktinki Martina Verge, isto tako kao što je bilo sličnosti u
učenju i slavljenju svih misterija o djetinjstvu, životu i smrti Isusa Krista, no ti su redovi ipak,
uza sve to, bili jako različiti i gdjekada neprijateljski: Talijansko bratstvo, koje je osnovao u
Firenzi Philippe de Neri, i Francusko bratstvo, koje je osnovao u Parizu Pierre de Berulle.
Pariško bratstvo prisvajalo je sebi prvenstvo, budući da je Philippe de Neri bio samo svetac, a
Berulle je bio i kardinal.
Vratimo se strogom španjolskom redu Martina Verge. Bernardinke-benediktinke ovoga reda
slabo se hrane kroz cijelu godinu, strogo poste korizmeni post i mnogo drugih postova za
naročito određenih dana, ustaju iz prvog sna od jedan sat do tri sata iza ponoći da čitaju
molitvenik i pjevaju jutarnje molitve, pokrivaju se lakim vunenim plahtama u svako doba
godine i spavaju na slami, ne kupaju se, ne lože vatre, šibaju se svakog petka, drže se strogo
propisa šutnje, govore samo za vrijeme odmora, koji je vrlo kratak, nose košulje od kostrijeti
kroz šest mjeseci, naime od 14. rujna do Uskrsa. Ovih šest mjeseci znači za njih jedno
ublaženje, jer propis glasi za cijelu godinu; ali ova košulja od kostrijeti, nepodnosiva za vrijeme
ljetnih vrućina, izaziva groznice i nervozne grčeve, tako da se njena upotreba morala ograničiti.
Čak i s ovim ublaženjem, 14. rujna, kada opatice obuku ovu košulju, one boluju tri ili četiri
dana od groznice. Poslušnost, siromaštvo, nevinost, stalnost da ostane u samostanu - to su
njihovi zavjeti, pooštreni raznim drugim propisima.
Nadstojnicu biraju za tri godine časne majke, koje se zovu glasne majke, jer imaju pravo
glasa na opatičkoj skupštini. Nadstojnica može biti ponovno birana samo još dva puta, tako da
jedna nadstojnica može biti na čelu samostana najduže devet godina.
One ne vide nikada svećenika koji služi misu i njega uvijek skriva tanko platno, dignuto na
sedam stopa visine. Za vrijeme propovijedi, kad je propovjednik u kapeli, one spuštaju koprenu
preko lica. Moraju uvijek govoriti tiho, moraju gledati u zemlju i ići uvijek pognute glave.
Jedan jedini čovjek smije ući u samostan, a to je nadbiskup njihove dijeceze.
I još jedan čovjek, a to je vrtlar; ali to je uvijek starac, i on mora biti neprestano sam u vrtu,
a opatice, da bi mogle pobjeći od njega, privezuju mu zvonce oko koljena.
One su podčinjene nadstojnici apsolutnom i pasivnom podčinjenošću. To je kanonska
podčinjenost sa svim njenim samoodricanjem. Kao po Kristovu glasu, ut voci Christi, po
kretnji, po prvom znaku, ad nutum, ad primum signum, odmah, veselo, s ustrajnošću, s
izvjesnom slijepom poslušnošću, prompte, hilariter, perseveranter et caeca
quadam oboedientia, kao pila u ruci kovača, quasi limam in manibus fabri, ne smijući ni čitati
ni pisati bez posebne dozvole, legere vel scribere non addiscerit sine expressa superioris
licentia.
Svaka od njih čini po nekom redu ono što one zovu pokorom. Pokora je molitva za sve
grijehe, za sve pogreške, za sve neurednosti, za sve prijestupe, za sve nepravde, za sve zle čine
na zemlji. Kroz dvanaest neprekidnih sati, od četiri sata poslijepodne do četiri sata ujutro, ili od
četiri sata ujutro do četiri sata poslijepodne, sestra koja čini pokoru ostaje klečeći na kamenu
pred Svetim Sakramentom, sa sklopljenim rukama, s užetom oko vrata. Kada umor postane
nesnosan, ona se pruži potrbuške, s licem prema zemlji, sa skrštenim rukama, i to je sve što joj
je dopušteno da sebi olakša. U tom položaju ona moli za sve grešnike cijeloga svemira. To je
veliko do uzvišenosti.
Kako se ovo djelo vrši pred jednim stupom na vrhu kojega gori svijeća, veli se bez razlike
činiti pokoru ili biti na stupu. Opatice, iz poniznosti, još više vole ovaj drugi izraz, koji u sebi
sadržava pojam mučenja i poniženja.
Činiti pokoru je obred u koji se unosi cijela duša. Sestra na stupu ne bi se okrenula ni da
grom udari iza nje.
Osim toga, uvijek jedna opatica kleči pred Svetim Sakramentom. Ova molitva traje jedan
sat. One se izmjenjuju kao vojnici na straži, u tome je to Vječno klanjanje.
Nadstojnice i majke nose gotovo uvijek imena puna naročite zbiljnosti, koja podsjećaju ne
na svetice i na mučenice, već na pojedine trenutke iz života Isusa Krista, kao majka Rođenje,
majka Začeće, majka Prikazanje, majka Muka. Ipak nisu ni imena svetica zabranjena.
Kad ih čovjek vidi, vidi uvijek samo njihova usta. Sve imaju žute zube. Četkica za zube nije
nikada ušla u ovaj samostan, a prati zube je grijeh na vrhu one ljestvice ispod koje stoji: izgubiti
dušu.
One ne govore nikada ni o čemu moj, moja ni moje. One nemaju ništa svoje i ne smiju čeznuti
ni za čime. One kažu za svaku stvar naša; tako naša koprena, naša krunica, pa čak i onda kad
govore o svojoj košulji, one vele naša košulja. Ako kada zavole kakav mali predmet, kao
molitvenik, križić, blagoslovljenu medaljicu, čim primijete da im taj predmet počinje bivati
drag, trebaju ga dati. One se sjećaju riječi Svete Terezije, kojoj je jedna velika gospođa kazala,
ulazeći u njezin red: Dopustite mi, časna majko, da pošaljem po jednu svetu Bibliju do koje mi
je mnogo stalo: - Ah! Vama je stalo do nečega! Onda ne pristupajte k nama!
Svima bez razlike je zabranjeno da se zaključavaju, da imaju svoj stan, sobu. One žive u
otvorenim ćelijama. Kada se oblače, jedna kaže: Neka je hvaljeno i slavljeno Presveto Otajstvo
na oltaru! Druga odgovara: Na sve vijeke! Ista ceremonija kada jedna drugoj kuca na vrata.
Jedva što se jedna dotakla vrata, već se čuje s druge strane kako jedan blagi glas naglo kaže: Na
sve vijeke! Kao svi obredni običaji, to postaje po navici mehanično i nekada se kaže na sve
vijeke prije nego što se imalo vremena izgovoriti ono uostalom dosta dugačko: Neka je hvaljeno
i slavljeno Presveto Otajstvo na oltaru! Kod visitandinki ona koja ulazi veli: Ave, Maria
(Zdravo, Marijo), a ona kojoj ulazi odgovara: Gratia plena (Milosti puna). To je njihov »dobar
dan«, koji je zaista pun milina.
Svakoga sata tri naknadna udarca odbijaju na zvonu samostanske crkve. Na taj znak
nadstojnica, glasne majke, opatice koje su položile zavjete, radnice, pripravnice, djevice
prekidaju ono što govore, što rade ili što misle i sve u isti mah izgovaraju, ako je na primjer
pet sati: - U pet sati i na sve vijeke neka je hvaljeno i slavljeno Presveto Otajstvo na oltaru!
Ako je osam sati: U osam sati i na sve vijeke itd. i sve tako prema satu.
Taj običaj, kojemu je svrha da prekine misao i da je uvijek vrati Bogu, postoji u mnogim
vjerskim redovima, samo je formula različita. Tako kod sestara Djeteta Isusa kaže se: - Sada i
u svaki sat neka ljubav Isusova uzdigne moje srce!
Benediktinke-bernardinke Martina Verge, koje su se smjestile u samostanu na Malom
Picpusu prije pedeset godina, pjevaju misu po teškoj psalmodiji, čistim gregorijanskim
pjevanjem i uvijek iz punoga glasa za vrijeme cijelog trajanja mise. Svuda gdje se nalazi u
molitveniku zvjezdica one zastaju i kažu tiho: Isuse, Marijo, Josipe! Kod mrtvačke mise one
uzimaju glas tako nisko da je gotovo nevjerojatno da se ženski glasovi mogu tako nisko spustiti.
To se doima potresno i tragično.
Opatice iz Malog Picpusa napravile su grobnicu pod svojim glavnim oltarom za pokapanje
svoje zajednice. Uprava, kako one kažu, nije dopustila da se njihove pokojnice smjeste u toj
grobnici. One su, dakle, izlazile iz samostana kad bi umrle. To ih je ožalostilo i porazilo
kao neka uvreda.
Dopušteno im je - slaba utjeha - da ih pokapaju u naročiti sat i u posebnom zakutku starog
vaugirardskog groblja, koje se nalazi na zemljištu koje je nekad bilo vlasništvo njihova reda.
Četvrtkom prisustvuju ove opatice velikoj misi, večernjici i svim obredima kao nedjeljom.
One slave osim toga s najvećom savjesnošću sve male svece, gotovo nepoznate svjetovnim
ljudima, koje je Crkva nekada dala Francuskoj, kako ih još i danas daje Španjolskoj i
Italiji. Njihove su molitve u kapeli beskonačne. Što se tiče broja i trajanja njihovih molitava, ne
možemo o njima dati bolji pojam, nego da navedemo prostodušne riječi jedne od njih: - Molitve
djevica su strašne, molitve pripravnica još gore, a molitve onih koje su položile zavjete najgore.
Jedan put na tjedan sakuplja se njihova skupština; nadstojnica predsjedava, a glasne majke
prisustvuju. Svaka sestra dolazi redom da klekne na kamen i da glasno ispovjedi pred svima
pogreške i grijehe što ih je sagriješila preko cijeloga tjedna. Glasne majke se savjetuju poslije
svake ispovijedi i glasno izriču kazne.
Osim glasne ispovijedi za koju se ostavljaju sve malo ozbiljnije pogreške, one imaju za
oprostive grijehe ono što se kod njih zove pokora. Činiti pokoru znači pasti ničice za vrijeme
mise pred nadstojnicom, dok ova, koju one ne zovu nikada drugčije nego naša majka, ne
da znak pokajnici, kucnuvši o drvo svojega stolca, da može ustati. Pokora se čini za svaku
sitnicu. Razbijena čaša, poderana koprena, nehotično kašnjenje od nekoliko časaka na misu,
pogrešna nota kod pjevanja u crkvi itd., dovoljno je da se čini pokora. Pokora ili pokajanje
dolazi potpuno iz osobne pobude; pokajnica (ova je riječ etimološki ovdje na svome mjestu)
sudi sama sebi i kazni se. Svecem i nedjeljom četiri majke pjevačice pjevaju na misi pred
jednim velikim stalkom na četiri mjesta. Jednog dana je jedna majka pjevačica započela jedan
psalam koji je počinjao s Ecce i mjesto Ecce reče glasno ove tri note: ut, si sol; za ovu
nesabranost činila je pokoru za vrijeme cijele mise. Pogrešku je činilo ogromnom to što su se
sve opatice nasmijale.
Kad opaticu zovu u govorionicu, pa bila to i sama nadstojnica, ona spušta svoju koprenu
tako, kako se sjećate, da joj se vide samo usta. Jedina nadstojnica može razgovarati sa
strancima. Druge se mogu viđati samo s članovima svoje najbliže obitelji, i to vrlo rijetko. Ako
slučajno dođe neka osoba izvana da vidi jednu opaticu koju je poznavala ili voljela u
svjetovnom društvu, o tome treba voditi prave pregovore. Ako se radi o ženi, dozvola se može
gdjekada i dobiti; opatica dođe i govori kroz kapke koji se otvaraju samo za majku ili sestru.
Razumije se samo po sebi da se dozvola nikada ne daje muškarcima.
Takvo je pravilo sv. Benedikta, koje je pooštrio Martin Verga.
Ove opatice nisu nimalo vesele, rumene i svježe, kao što su često djevice iz drugih redova.
One su blijede i ozbiljne. Između 1825. i 1830. poludjele su tri opatice toga samostana.

III.

Strogosti

Pripravnicom se ostaje najmanje dvije godine, često i četiri; a četiri godine djevicom. Rijetko
se događa da se neka od njih zaredi prije dvadeset i tri ili dvadeset i četiri godine. Bernardinke-
benediktinke Martina Verge ne dopuštaju udovicama da ulaze u njihov red.
One u svojim ćelijama muče svoje tijelo na mnogo nepoznatih načina, o kojima ne smiju
nikada govoriti.
Onog dana kad jedna djevica čini svoj zavjet, obuku joj što ima najljepše, kosu joj zakite
bijelim ružama, namažu je i nakovrčaju, zatim ona padne ničice; pokriju je velikim crnim velom
i drže joj opijelo. Tada se opatice podijele u dva reda: jedan red prolazi kraj nje i govori
žalostivim glasom: naša sestra je umrla, a drugi red odgovara gromkim glasom: živi Isusu
Kristu!
U vrijeme kad se događala ova pripovijest nalazila se uz samostan i jedna škola za pitomice.
Penzionat djevojaka iz plemstva, većinom bogatih djevojaka, među kojima su se mogle zapaziti
gospođice Saint-Aulaire i Belissen i jedna Engleskinja, koja je nosila slavno katoličko ime
Talbot. Ove djevojke, koje su opatice odgajale između četiri zida, rasle su tako da ih se
priučavalo da mrze svijet i svoje doba. Jedna od njih govorila nam je jednog dana: - Kad bih
vidjela pločnik na ulici, protrnula bih od glave do pete. - Bile su obučene u plavo s
bijelom kapom i sa Sv. Duhom od grimiza ili od bakra na prsima. Na izvjesne velike svece,
naročito na blagdan Sv. Marte, dopuštalo im se, što su mogle smatrati najvećom dobrotom i
krajnjom srećom, da se obuku kao opatice i da vrše obrede sv. Benedikta cijeli dan. U prvo bi
im vrijeme opatice pozajmile svoje crne haljine. To je izgledalo protupropisno i nadstojnica je
to zabranila. Ta pozajmica dopuštala se samo novakinjama. Treba primijetiti da su ta prikazanja
- tolerirana i izazivana bez sumnje u samostanu potajnim duhom prozelitizma i da se ta djeca
nadraže na sveto ruho - bila stvarna sreća i istinska zabava za pitomice. Njima je to bilo zbilja
kao neka zabava. To je bilo nešto novo, to im je donosilo promjene. Prostodušni razlozi
djetinjstva, koji, uostalom, ne mogu nas svjetovne ljude dovesti dotle da se osjećamo blaženima
držeći u ruci škropionik i da ostanemo na nogama, pjevajući cijele sate u četvoro za pjevnicom.
Učenice su se osim posta podčinjavale svim obredima samostana. Bila je jedna mlada žena,
koja se poslije vratila u svjetovni život i već je nekoliko godina bila udana, a još se nije mogla
odučiti da kaže u hitnji svaki put, kad se kucalo na vratima: na sve vijeke. Kao i opatice, tako
su i pitomice viđale svoje roditelje samo u govorionici. Čak ni njihove majke nisu ih mogle
poljubiti. Dotle je išla strogost u tom pogledu. Jednog dana posjetila je jednu djevojku majka u
pratnji trogodišnje sestrice. Djevojka je plakala, jer je htjela zagrliti svoju sestricu. Nemoguće.
Molila je da se barem dopusti djetetu da proturi kroz rešetku svoju ručicu da je
uzmogne poljubiti. To je bilo zabranjeno i smatralo se gotovo skandalom.

IV.

Radosti

Ipak su ove djevojke ispunile ovu kuću divnim uspomenama. Izvjesnih sati sjalo je u tom
samostanu djetinjstvo punim sjajem. Zvonio je čas odmora. Jedna se vrata okretahu na svojim
šarkama. Ptice su govorile: - Pazi! Eto djece! - Navala mladosti preplavila je ovu prostranu
bašču, prekrštenu jednim križem kao mrtvački lijes. Svijetla lica, bijela čela, prostodušne oči
pune vesele svjetlosti svih mogućih zora razbježala se po tom sumraku. Poslije pjevanja
psalama, poslije zvona, zvonjenja, mrtvačkih zvona, mise, najednom je odjekivala ova vreva
djevojčica, ugodnija od pčelinjeg zujanja. Otvarale se košnice radosti i svaka je donosila svoj
med. Igralo se, dozivalo se, trčalo se; lijepi zubići blistali su u otvorenim ustima; koprene
su izdaleka nadgledale smijeh, sjenke su vrebale zrake, no što mari! Sve se osulo zrakama
svjetlosti i smijalo se. Ova četiri turobna zida imala su svoj časak bljeska i prisustvovala su,
nejasno obasjani odsjevom tolikog veselja, ovom nježnom lijetanju dječjih rojeva. To je bilo
kao kiša ruža koja prolazi kroz pogrebnu žalost. Djevojke su bile nestašne pod okom opatica;
pogled nepogrešnosti ne smeta nevinosti. Zahvaljujući ovoj djeci, između toliko posnih časova
bio je i jedan bezazleni čas. Male su skakale, velike su plesale. U ovom se samostanu
igra pomiješala s nebom. Ništa nije bilo tako divno i tako uzvišeno kao ove svijetle, rascvjetane
duše. Tu bi se Homer nasmijao s Perraultom i u tom crnom vrtu je bilo mladosti, zdravlja, graje,
klicanja, vrtoglavice, uživanja, sreće, te je sve to rastjeralo mrgođenje svih onih predaka
o kojima se u školi čitalo, svih onih predaka iz epopeje kao i onih iz priče, onih s prijestolja i
onih iz slamom pokrivene drvenjare, sve tamo od Hecube pa do Majke Božje.
Izrečeno je u toj kući, možda više nego drugdje, onih dječjih riječi koje imaju uvijek toliko
dražesti i koje nasmijavaju smijehom punim sanjarije. Između ta četiri grobna zida jedno dijete
od pet godina uzviknulo je jednom: Majko! Jedna velika mi kaže da moram ovdje ostati još
devet godina i deset mjeseci! Kako sam sretna!
Isto se tako razvio ovdje i ovaj razgovor, koji vrijedi zabilježiti:
Jedna glasna majka: - Zašto plačete, dijete moje?
Dijete (šest godina) jecajući: - Rekla sam Alisi da znam francusku povijest. Ona mi je rekla
da je ne znam, a ja je znam.
Alisa (velika, devet godina) : - Ne. Ona je ne zna.
Majka: - Kako to, dijete moje?
Alisa: - Rekla je neka otvorim knjigu gdje bilo i neka je zapitam neko pitanje koje stoji u
knjizi i na koje će mi ona odgovoriti.
- I onda?
- Ona nije odgovorila.
- Još malo mi recite. Što ste ju pitali?
- Otvorila sam knjigu gdje god bilo, kako mi je rekla, pa sam je pitala prvo pitanje na koje
sam naišla.
- A kakvo je bilo to pitanje?
- To je bilo: Što se dogodilo iza toga?
 Tu je pala i duboka primjedba o jednoj previše proždrljivoj papagajki, koja je pripadala
jednoj gospođici pitomici:
- Baš je dražesna! Jede odozgo svoj namazani komad kruha kao velika osoba!
Na jednoj ploči ovog samostana nađena je ova ispovijed, koju je zapisala unaprijed da je ne
zaboravi, jedna grešnica od sedam godina:
» - Oče, optužujem se da sam bila škrta.
» - Oče, optužujem se za preljube.
» - Oče, optužujem se da sam dizala oči na gospodu.«
Na jednoj klupi od mahovine u ovom vrtu izmislila su jedna ružičasta ustašca od šest godina
ovu priču, koju su slušale plave oči od četiri do pet godina:
» - Bila su jednom tri kokota koji su živjeli u jednoj zemlji gdje je bilo mnogo cvijeća. Oni
su brali cvijeće i metali ga u džep. Poslije toga oni su kidali lišće i metali ga u svoje igračke.
Bio je u toj zemlji jedan vuk i bila je jedna velika šuma; i vuk je bio u šumi i pojeo je kokote.«
Pa onda ovi stihovi:
»Spustila se batina.
Bajaco ju je spustio na mačku.
To joj nije bilo ugodno, to ju je boljelo.
Onda je jedna gospođa metnula bajaca u zatvor.«
Ovu je pjesmicu izmislila jedna napuštena mala, nahoče koje je samostan uzeo iz milosrđa.
Ona je slušala kako druge djevojčice govore o svojim majkama i ona promrmlja u jednom kutu:
- Moje majke nije bilo kad sam se ja rodila.
Bila je jedna debela opatica kuharica koja se mogla uvijek vidjeti kako se žuri kroz hodnike
sa svežnjevima ključeva i koja se zvala sestra Agata. Velike velike - one iznad deset godina -
zvale su je Agathocles. Blagovaonica, velika dugačka dvorana na četiri ugla, u koju je
padala svjetlost iz galerije s ukrašenim lukovima i na istoj visini kao i vrt, bila je mračna i vlažna
i, kako vele djeca - puna životinja. Svaki od četiri ugla dobio je u jeziku pitomica svoje naročito
ime. Bio je ugao Paukova, ugao Gusjenica, ugao Stonoga i ugao Cvrčaka. Ugao Cvrčaka bio je
uz kuhinju i vrlo cijenjen. Tu je bilo manje hladno nego na drugome mjestu. Od blagovaonice
su imena prešla na pitomice i služila su da se po njima, kao u staroj Mazarinovoj gimnaziji,
razlikuju četiri naroda.
Svaka učenica pripadala je jednom od ta četiri naroda prema uglu blagovaonice u kojem je
sjedila za vrijeme jela. Jednog dana kad je u samostan došao g. nadbiskup opazi on kako je ušla
u razred kuda je on prolazio jedna mala djevojčica rumena kao jabuka s divnom plavom kosom
i on zapita jednu drugu pitomicu, krasnu crnomanjastu malu sa svježim obrazima, koja je bila
kraj njega:
- Što je ona?
- Ona je pauk, Presvijetli.
- Vidi, vidi! A ona druga?
- Ona je cvrčak.
- A ova?
- To je gusjenica.
- Zbilja, a vi?
- Ja sam stonoga, Presvijetli.
Svaka kuća ove vrste ima svoje osobitosti. Početkom ovog vijeka bio je Ecouen jedno od
ovih ljupkih i strogih mjesta, u kojima je raslo u gotovo uzvišenoj sjeni djetinjstvo djevojaka.
U Ecouenu, kad se redaju u povorku Sv. Tajne Pričesti, dijelile su se na djevice i na
cvjetarice. Bilo je također »neba« i »kadionica«, jedne koje su nosile vrpce neba, a druge koje
su kadile Sv. Tajnu Pričesti. Cvijeće je s pravom pripadalo cvjetaricama. Četiri »djevice« išle
su naprijed. Zorom toga velikog dana nije bilo rijetko čuti kako pitaju u spavaonici:
- Koja je djevica?
 Gospoda Campan priča ove riječi koje je kazala jedna »mala« od sedam godina jednoj,
»velikoj« šesnaest kad je ova polazila na čelo povorke, a ona, mala, ostajala na kraju:
- Ti si djevica; ja nisam.

V.

Zabave

Iznad vrata blagovaonice bila je napisana velikim crnim slovima ova molitva, koju su zvali
Bijeli Očenaš i koja je imala tu osobitost da je mogla ljude odvesti ravno u nebo:
«Mala Bijeli Očenašu, koji je Bog stvorio, koji je Bog kazao, koji je Bog smjestio u raj.
Uveče, kad sam išla spavati, našla sam (sic) tri anđela u mom krevetu, jedan kraj nogu, dva kod
uzglavlja, a Blažena Djevica Marija u sredini, koja mi je rekla da legnem, da se ničega ne bojim.
Dragi Bog je moj Otac, Blažena Djevica je moja majka, tri apostola su moja braća, tri djevice
su moje sestre. U košulju, u kojoj je Bog rođen, zavijeno je moje tijelo; križ svete Margarete
ispisan je na mojim grudima. Majka Božja je pošla u polje. Tražeći Boga sreo ju je sveti Ivan.
Gospodine sveti Ivane, odakle vi idete? Dolazim s Ave Salus. Niste li vidjeli gdjegod dragoga
Boga? On je na drvenom križu, sa spuštenim nogama, s pribijenim rakama, s malim šeširom od
glogova trnja oko glave. Tko izgovori ovaj Očenaš tri puta ujutro, doći će ravno u nebo.»
Godine 1827. iščezla je ova karakteristična molitva sa zida pod trostrukim slojem žbuke.
Danas nje nestaje i iz sjećanja nekih tadašnjih djevojaka koje su danas starice.
Jedno veliko raspelo, pribijeno na zidu, dopunjavalo je ukras ove blagovaonice, čija su jedina
vrata, kao što mislimo da smo kazali, izlazila u vrt. Dva uska stola, uz koja su se provlačile
dvije klupe, činila su usporedne linije s jednoga kraja blagovaonice do drugog. Zidovi su
bili bijeli; stolovi crni; ove dvije pogrebne boje jedine su koje se uzajamno zamjenjuju po
samostanima. Obroci su bili skromni, pa čak i dječja hrana stroga. Jedno jedino jelo: meso i
miješana salata, slana riba, to je bila sva raskoš. Ovaj obični obrok, koji su uživale samo
pitomice, bio je ipak izuzetak. Djeca su jela i šutjela pod budnim okom opatice rediteljice, koja
bi od vremena do vremena, ako bi jednoj muhi palo na pamet da leti i da zuji protiv pravila,
otvarala i s lupom zatvarala jednu knjigu uvezanu u drvene korice. Ova tišina je bila začinjena
životom svetaca, čitanim glasno na jednom malom uzdignutom naslonu ispod raspela. Čitačica
je bila jedna odrasla učenica kroz cijeli tjedan. U razmasima su stajale na nepokrivenu stolu
pocakljene zdjele, u kojima su same učenice prale svoj metalni peharčić i svoj stolni pribor i
koji put bacale kakav komadić jela koje im se nije jelo, tvrdo meso pokvarenu ribu; zato su bile
i kažnjavane. Ove zdjele su se zvale praonicama.
Dijete koje bi prekinulo tišinu moralo je napraviti »križ jezikom«. Gdje? Na zemlji. Ono je
lizalo pod. Prašina, ovaj kraj svih radosti, morala je kazniti ove male ružine listiće koji su
skrivili što su zadrhtali. Nalazila se u samostanu i jedna knjiga, koja je bila tiskana u
jednom jedinom primjerku i koju je bilo zabranjeno čitati. To je bilo pravilo sv. Benedikta.
Tajanstvena stvar, koju nije smjelo prozrijeti nijedno neposvećeno oko. Nemo regulas seu
constitutiones nostras externis cammunicabit.
Pitomicama je uspjelo jednog dana dokopati se te knjige i stale su je požudno čitati, često
prekidane strahom da ih tko ne uhvati, radi čega su žurno zatvarale knjigu. Iz te velike opasnosti,
kojoj su se izlagale, nisu imale gotovo nikakvo uživanje. Nekoliko nerazumljivih strana
o grijesima mladih dječaka bilo je sve što su našle »zanimljivije«.
Igrale su se u jednoj aleji vrta, u kojoj je bilo posađeno nekoliko kržljavih voćaka. Kraj
najvećeg nadzora i strogosti kazna, kad bi vjetar stresao drveće, one su kadgod mogle pobrati
krišom koju zelenu jabuku ili trulu breskvu ili crvljivu krušku. A sada neka govori jedno pismo
koje mi je pred očima i koje je pisala prije dvadeset i pet godina jedna bivša pitomica, danas
gospođa vojvotkinja od -, jedna od najotmjenijih pariških žena. Navodim ga od riječi do riječi:
»Skrivale smo krušku ili jabuku, kako smo znale. Kad smo se penjale da prostremo koprenu na
krevet, čekajući na večeru, gurnule bismo ih pod jastuk i uvečer bismo ih pojele u krevetu, a
kada ni to nismo mogle, jele bismo ih u nužniku.» To je bila njihova najveća naslada.
Jednom - to je bilo opet kad je g. nadbiskup posjetio samostan - jedna djevojka, gospođica
Bouchard, koja je bila pomalo Montmorency, okladila se da će ga zamoliti jedan dan izlaza, što
je strašna stvar u ovako strogoj vjerskoj zajednici. Oklade su druge prihvatile, ali nijedna nije
vjerovala u okladu. U danom času, kad je nadbiskup prolazio ispred pitomica, gospođica
Bouchard, na neizrecivi užas svojih drugarica, iziđe pred njega i reče: Presvijetli, jedan dan
izlaza. Gospođica Bouchard bila je svježa i visoka, s najljepšim ružičastim licem što se može
zamisliti. G. de Quelen. se osmjehne i reče: Koješta, drago moje dijete, jedan dan izlaza! Dajem
vam tri dana! Nadstojnica nije mogla ništa da spriječi, nadbiskup je rekao. Prava sramota za
samostan, ali radost za pitomice. Može se lako zamisliti dojam.
Ovaj namrgođeni samostan ipak nije bio tako jako zazidan da strastveni život izvana, da
drama, pa čak i roman, ne nađu put unutra. Da to dokažemo, ograničit ćemo se samo da ovdje
utvrdimo i ukratko iznesemo jednu stvarnu i neospornu činjenicu, koja, uostalom, sama po sebi
nema nikakve veze i ne drži se ni jednom svojom niti za pripovijest koju pričamo. Spominjemo
ovu činjenicu da dopunimo u duhu našeg čitatelja fiziognomiju toga samostana.
Dakle, u to vrijeme bila je u samostanu jedina osoba, koja nije bila opatica, s kojom su
postupali s velikim poštovanjem i koju su zvali gospođa Albertina. O njoj se znalo sama to da
je luda i da su izvan samostana mislili da je pokojna. Ispod ove priče krile su se, govorilo se,
neke stvari koje su se ticale njezina imetka.
Ta žena od nepunih trideset godina, crnomanjasta, dosta lijepa, gledala je neodređeno
velikim crnim očima. Da li je vidjela? Sumnjalo se u to. Ona je prije klizila kao sjenka nego
išla; nikad nije govorila; nije se čak moglo sigurno tvrditi da diše. Njezine nosnice su bile
sužene i pomodrjele kao poslije izdisaja. Dirnuti njezinu ruku, to je bilo kao dirnuti snijeg.
Ona je imala čudnovatu sablasnu dražest. Gdje je ona ulazila, bilo je hladno. Jednog dana jedna
sestra, videći je gdje prolazi, rekla je drugoj: Za nju misle da je umrla. - Možda i jest -
odgovorila je druga.
O gospođi Albertini postojalo je sto priča. To je bila vječna radoznalost za pitomice. Bila je
u kapeli jedna tribina koju su zvali Volujsko oko. S te tribine, koja je imala samo jedan okruglast
otvor, naime volujsko oko, gospođa Albertina je prisustvovala misi i drugim obredima. Ona je
tu bila obično sama, jer se s ove tribine, smještene u prvom katu, mogao vidjeti propovjednik
ili svećenik koji je služio misu; to je bilo zabranjeno opaticama. Jednog je dana bio na
propovjedaonici jedan mladi svećenik visokog roda, vojvoda od Rohana, pair Francuske, časnik
crvenih mušketira dok je bio knez de Léon i koji je umro poslije 1830. kao besançonski kardinal
i nadbiskup. Tada je prvi put g. od Rohana propovijedao u samostanu Malog Picpusa. Gospođa
Albertina prisustvovala je obično propovijedi i misi u dubokoj tišini i nepomičnosti. Toga dana,
čim je spazila g. od Rohana, ona se napola ispravi i reče glasno u tišini kapele: Gle! Auguste! -
Sva zajednica, zaprepaštena, okrenu se, propovjednik diže oči, ali gospođa Albertina bila je
ponovno zapala u svoju nepokretnost. Jedan dan vanjskog života prošao je u jednom trenutku
iznad ovog ugašenog i ledenog lika, zatim je svega nestalo i luđakinja je ponovno postala leš.
Ipak su ove dvije riječi razvezale sve jezike koji su mogli govoriti u samostanu. Koliko stvari
u tome: Gle, Auguste!, koliko otkrića! G. od Rohana se zaista zvao Auguste. Bilo je očigledno
da je gospođa Albertina potjecala iz najvišeg svijeta budući da je poznavala g. od Rohana; da
je i ona zauzimala u tom svijetu visok položaj budući da je govorila o jednom tako visokom
plemiću tako slobodno i da je bila s njime u vezi, možda rođačkoj, ali svakako vrlo tijesnoj
budući da je znala njegovo «krsno ime».
Dvije vrlo stroge vojvotkinje, gospođa od Choiseula i gospođa od Sérenta, posjećivale su
često samostan, u koji su dolazile bez sumnje na osnovi povlastice Magnat es mulieres (žene
velikašice), i zadavale su mnogo straha pitomicama. Kad su ove dvije stare gospođe
prolazile, sve su sirote djevojke drhtale i gledale u zemlju.
G. od Rohana bio je, uostalom, a da to ni sam nije znao, predmetom naročite pažnje pitomica.
On je u to vrijeme, očekujući biskupsku čast, bio postavljen za velikog vikara pariške
nadbiskupije. Imao je naviku dolaziti dosta često i pjevati misu u kapeli opatica na Malom
Picpusu. Nijedna mala osamljenica nije ga mogla vidjeti zbog zavjese od platna, ali on je imao
blag i pomalo tanak i otegnut glas, da su ga one mogle prepoznati i razlikovati od drugih. On je
bio mušketir i govorilo se za njega da se jako njeguje i dotjeruje, bio je lijepo počešljan s lijepim
kestenjastim vlasima, koje su bile nakovrčane oko glave, nosio je prekrasan širok crni pojas i
njegova crna mantija bila je skrojena najotmjenije što može biti. On je jako zanimao sve one
mašte od šesnaest godina. Nijedan glas izvana nije dopirao u samostan. Ipak se jedne
godine provukao do njega zvuk jedne frule. To je bio pravi događaj i pitomice iz toga vremena
još se toga sjećaju.
To je bila jedna frula na kojoj je netko u susjedstvu svirao. Ta je frula svirala uvijek istu
pjesmu, jednu pjesmu, koja je danas gotovo zaboravljena: Zetulbo moja, zavladaj dušom
mojom, i pitomice su je čule dva ili tri puta preko dana.
Djevojke su provodile čitave sate slušajući je, glasne majke su bile uzrujane, mozgovi su
vreli, a kazne samo padale. To je potrajalo nekoliko mjeseci. Sve pitomice su bile više ili manje
zaljubljene u nepoznatog svirača. Svaka je sanjala za sebe da je Zetulba. Svirka frule dolazila je
sa strane ulice Droit-Mur; one bi bile dale sve na svijetu, sve žrtvovale, sve pokušale da vide
makar za jedan časak toga »mladića« koji je tako divno svirao na fruli i koji se i ne znajući
igrao sa svima ovim dušama. Nekoliko se pitomica prokralo kroz jedna vrata za služinčad i
popeše se na treći kat prema ulici Droit-Mur da pokušaju viriti kroz rešetke. Nemoguće. Jedna
je od njih išla dotle da provuče svoju ruku iznad glave kroz ogradu i mahala je bijelom
maramicom. Dvije su bile još hrabrije. One su našle načina da se izveru do krova, usudiše se
izići na nj da vide «mladića». To je bio jedan stari plemić emigrant, slijep i propao, koji je
svirao na frulu da rastjera dosadu.

VI.

Mali samostan

U ovom pojasu Malog Picpusa nalazile su se tri potpuno različite zgrade: veliki samostan,
gdje su stanovale opatice, škola, gdje su bile smještene pitomice, i najzad ono što su nazivali
mali samostan. To je bio zaseban stan s vrtom, gdje su zajednički stanovale svakojake opatice
iz različitih redova; ostaci samostana koje je razorila revolucija; zbor svih crnih, surih i bijelih
šarenila, što bi se mogao nazvati, ako je dopušteno ovako složiti riječi, nekom vrstom
lakrdijaškog samostana.
Kad je nastalo carstvo, dopušteno je svima ovim siromašnim beskućničkim djevojkama da
se sklone pod okrilje benediktinki-bernardinki. Vlada im je davala malu potporu; gospođe iz
Malog Picpusa dočekale su ih srdačno. To je bila čudna mješavina. Svaka od njih držala se
svoga pravila. Dopuštalo se gdjekada učenicama pitomicama, kao velika zabava, da ih posjete;
i tako su ovi mladi mozgovi između ostaloga zapamtili i majku Sveta Skolastika i majku Jakov.
Jedna od ovih emigrantkinja bila je ovdje ponovno kod svoje kuće. To je bila jedna opatica
Sv. Aure, jedina od njezina reda koja ga je bila nadživjela. Stari samostan Sv. Aure bio je od
početka osamnaestog vijeka upravo u ovoj istoj kući na Malom Picpusu, koja je pripala
kasnije benediktinkama Martina Verge. Ova pobožna djevojka, i previše siromašna da nosi
prekrasnu odjeću svojega reda koja se sastojala od bijele haljine sa skrletnim naplećnikom,
obukla je pobožno u nju jednu malu lutku, koju je rado pokazivala i koju je na samrti ostavila
samostanu. Godine 1824. ostala je od ovoga reda samo jedna opatica; danas od njega postoji
samo jedna lutka.
Osim ovih časnih majki dobilo je od nadstojnice dozvolu da se povuku u mali samostan
nekoliko starih žena iz visokog društva, kao na primjer gospođa Albertina. To je bio i slučaj s
gospođom Beaufort d'Hautpoul i s gospođom markizom Dufresne. Jedna druga je bila poznata u
samostanu samo po ogromnoj buci koju je dizala kad je brisala nos. Učenice su je zvale gospođa
Vika.
Oko 1820. ili 1821. gospođa de Genlis, koja je uređivala u to doba jedan periodični zbornik
pod naslovom Neustrašivi, tražila je da stanuje kao gošća u samostanu na Malom Picpusu. G.
vojvoda od Orleansa preporučivao ju je. Brujanje u košnici; glasne majke su bile
uzrujane; gospođa de Genlis pisala je romane. Ali ona je izjavila da ih ona sama najviše prezire
i zatim je bila u fazi bjesomučne pobožnosti. S pomoću Boga, a također i vojvode, ona je ušla
u samostan. Ona ga je napustila poslije šest ili osam mjeseci, iznoseći kao razlog da u vrtu nema
dovoljno hlada. Opatice su uživale u tome. Premda je bila stara, ona je još uvijek svirala na
harfi, i to vrlo dobro.
Kad je odlazila, ostavila je svoj trag u ćeliji. Gospođa de Genlis bila je praznovjerna i znala
je latinski. Ove dvije karakteristike je dosta dobro karakteriziraju. Još prije nekoliko godina
moglo se vidjeti pet stihova, pisanih rukom i crvenom tintom na žutom papiru prilijepljenom
u jednom malom ormaru njezine ćelije, kamo je spremala svoj novac i nakit. Ti stihovi imali su
po njenom mišljenju moć da zaplaše lopove:

Imparibus meritis pendent tria corpora ramis:

Dismas et Gesmas, media est divina potestas;
Alta petit Dismas, infelix, infima, Gesmas.
Nos et res nostras conservet summa potestas.
Hos versus dicas, ne tu furto tua perdas.

Kućna kapela, sagrađena tako da odijeli - kao da presijeca - veliki samostan od škole, bila
je, dakako, ista za školu, za veliki samostan i za mali samostan. Čak su u nju puštali i svijet
izvana kroz neku vrstu vrata koja su izlazila na ulicu. Ali sve je bilo udešeno tako da nijedna
samostanska stanovnica nije mogla vidjeti nijedno lice izvana. Zamislite jednu crkvu čiji kor bi
prihvatila neka orijaška ruka i presavila ga tako da čini ne više kao u običnim crkvama
produženje iz oltara, nego neku vrstu dvorane ili mračne udubine nadesno od svećenika koji
služi misu; zamislite da je ova dvorana zatvorena zavjesom visokom sedam stopa, o kojoj smo
govorili; namjestite u sjenu ove zavjese, na drvene klupe, korske opatice nalijevo, pitomice
nadesno, opatice i djevice u pozadinu i imat ćete donekle pojam o opaticama iz Malog Picpusa
kada prisustvuju misi. Ovu udubinu, koja se zvala korom, vezao je sa samostanom jedan
hodnik. Crkva je primala svjetlost iz vrta. Kad su opatice prisustvovale obredima, gdje im je
njihovo pravilo propisivalo šutnju, gradski je svijet bio obaviješten da su one prisutne lupom
klepetala ispod klupa, koja su se glasno dizala ili spuštala.

VII.

Nekoliko silueta iz ove sjene

Kroz šest godina, između 1819. i 1825., bila je nadstojnica Malog Picpusa gospođica de
Blemeur, koja se u svom redu zvala majka Inocencija. Ona je bila iz obitelji Margerite de
Blemeur, koja je napisala Život svetaca iz reda sv. Benedikta. Ona je bila ponovno birana
nadstojnicom. To je bila žena od svojih šezdeset godina, kratka, debela, «koja je pjevala kao
prepukli lonac», kaže pismo koje smo gore citirali, uostalom odlična, jedina koja je bila vesela
u cijelom samostanu i zato su je svi neobično voljeli.
Majka Inocencija naslijedila je svojstva svoje prababe Margerite, koja je bila vrlo ugledna u
svome redu. Ona je bila književno obrazovana, učena, sposobna dati neko mišljenje, zanesena
poviješću, pretrpana latinštinom, nakljukana grčkim, puna poznavanja hebrejskog jezika, i više
benediktinac nego benediktinka.
Podnadstojnica je bila jedna stara, gotovo slijepa španjolska opatica, majka Cineres (Pepeo).
Najistaknutije među izbornicama bile su majka Sv. Honorina, blagajnica, majka Sv.
Gertruda, prva učiteljica djevica, majka Sv. Anđeo, druga učiteljica, majka Sv. Augustin,
bolničarka, jedina u cijelom samostanu koja je bila zlobna; majka Sv. Mehtilda (gđica
Gauvain), sasvim mlada, koja je imala divan glas; majka Anđela (gđica Drouet), koja je bila u
samostanu Božjih Djevojaka između Gisorsa i Magnya; majka Sv. Josip (gđica de Cogolludo);
majka Sv. Adelaida (gđica d'Auverney); majka Misericordia (gđica de Cifuentes, koja nije
mogla izdržati post); majka Kompasija (gđica de la Miltićre, koja se protiv pravila zavjetovala
u šezdesetoj godini, inače vrlo bogata); majka Providencija (gđica de Laudiniere); majka
Prezentacija (gđica de Siguenza), koja je bila nadstojnica 1847.; najposlije majka Sv.
Celina (sestra kipara Ceracchia), koja je poludjela; majka Sv. Kantal (gđica de Suzon), koja je
također poludjela.
Među najljepšima bila je jedna krasna djevojka od dvadeset i tri godine, koja je potjecala s
Bourbonskog otoka i potomkinja vitezova Rože. Nju su u svijetu zvali gospođica Rože, a među
opaticama se zvala majka Asompcija.
Majka Sv. Mehtilda, koja je upravljala pjevanjem i korom, rado je za to upotrebljavala
pitomice. Ona je obično između njih birala potpunu skalu, to jest sedam njih od deset do
šesnaest godina čiji su se glasovi i stasovi dopunjavali. One su pjevale stojeći, poredane jedna
do druge po godinama, od najmanje do najveće. Naoko je to izgledalo kao frula od djevojaka,
neka vrsta Panove frule načinjene od anđela.
Od sestara rediteljica, koje su pitomice najviše voljele, bile su sestra Sv. Eufrazija, sestra Sv.
Margerita i sestra Sv. Marta, koja je bila podjetinjila, i najzad sestra Sv. Mihael, čiji je dugački
nos tjerao pitomice na smijeh. Sve ove žene bile su vrlo nježne s ovom djecom. Opatice su
bile stroge samo za sebe. Peć se ložila samo kod pitomica, a hrana, kad se usporedi s onom u
samostanu, bila je kod pitomica birana. Uz to - hiljadu svakojakih pažnji. Jedino kad bi dijete
prolazilo kraj opatice i nagovaralo je, opatica nije nikad odgovarala.
Ovo pravilo šutnje dovelo je do toga da je u cijelom samostanu govor bio zabranjen ljudskim
stvorenjima, a dopušten neživim stvorenjima. Čas je govorilo crkveno zvono, čas vrtlarov
praporac. Jedno vrlo zvučno klepetalo, namješteno kraj kućanice i koje se čulo po cijeloj kući,
objavljivalo je različitim udaranjem, što je bila neka vrsta akustičnog brzojava, sve akcije
materijalnog života koje treba izvršiti, i pozivalo u govorionicu po potrebi ovu ili onu
stanovnicu kuće. Svaka osoba i svaka stvar imala je svoj zvuk klepetala. Nadstojnica je imala
jedan i jedan; podnadstojnica jedan i dva. Šest-pet značilo je da se ide u školu, tako da učenice
nisu nikad govorile da idu u razred, već da idu na šest-pet. četiri-četiri bio je udarac za gospođu
Genlis. On se često čuo. To je đavo na sve četiri, govorile su one koje nisu bile
milosrdne. Devetnaest udaraca objavljivalo je kakav veliki događaj. Tada su se otvarala velika
vrata, koja su se otvarala sama pred nadbiskupom. Osim njega i vrtlara, kao što smo rekli,
nijedan čovjek nije ulazio u samostan. Pitomice su viđale još dvojicu drugih; jedan je bio
ispovjednik, duhovnik Banes, star i ružan, kojega su mogle promatrati na koru kroz jednu
rešetku; drugi je bio učitelj risanja g. Ansiaux, koga pismo o kojem smo govorili naziva g.
Anciot i opisuje kao starog odvratnoga grbonju. Vidi se da su svi ovi ljudi bili probrani.
Takva je bila ova čudna kuća.
 VIII.

Post corda lapides5

Kad smo već ocrtali moralnu stranu samostana, neće biti suvišno da zabilježimo u nekoliko
riječi i njegov materijalni sastav. Čitatelj već ima o tome neki pojam.
Samostan Mali Picpus u predgrađu Sv. Antuna ispunjavao je gotovo potpuno ogromni
trapez, koji je nastao presjekom ulice Polonceau, ulice Droit-Mur, male ulice Picpus i uništene
uličice koja se naziva u starim planovima ulica Aumarais. Ove četiri ulice okruživale su ovaj
trapez kao okvir. Samostan se sastojao od više zgrada i vrta. Glavna zgrada na ovom trapezu,
uzeta u cjelini, bila je sastavljena od nekoliko građevina, koje su, kad bi ih čovjek gledao iz
visine, ocrtavale dosta točno vješala položena na zemlju. Veliki krak vješala zauzimao je cijeli
komad ulice Picpus i ulice Polonceau, mali krak je bilo visoko, mračno i strogo pročelje sa
željeznom ogradom, koje je gledalo na malu ulicu Picpus; kolska vrata od br. 62 nalazila su mu
se na kraju. Prema sredini ovog pročelja bijelila su se od prašine i pepela jedna niska stara
svedena vrata, na kojima su pauci preli svoje paučine i koja su se otvarala samo sat-dva
nedjeljom i u rijetkim prilikama kad su propuštala mrtvački lijes koje opatice iz samostana.
To je bio javni ulaz u crkvu ili kapelu. Kut vješala bio je četverouglasta dvorana koja je služila
za pribor blagovaonice. U velikom kraku bile su ćelije majki, sestara i djevica. U malom kraku
kuhinje, blagovaonica s vrtom i galerijama i crkva. Između vrata br. 62 i ugla slijepe uličice
Omare bio je stan za pitomice, koji se nije vidio izvana. Ostatak trapeza sačinjavao je vrt koji
se nalazio mnogo niže od ulice Polonceau; zbog toga su zidovi bili iznutra mnogo viši nego
izvana. Vrt, malko ispupčen, imao je prema sredini, navrh jednog humka, jednu lijepu šiljastu
i krošnjatu jelu, od koje su polazile, kao od šiljka nekoga štita, četiri velike aleje i osam malih,
raspoređenih dvije po dvije u ograncima velikih, tako da kad bi vrt bio okrugao, geometrijski
plan tih aleja sličio bi na križ postavljen na jednu kružnicu. Aleje, koje su sve vodile do vrlo
nepravilnih zidova vrta, bile su nejednake dužine. Uz aleje bio je zasađen ribizi. Na dnu je
velika aleja od topola išla od ruševina starog samostana, koji je bio na uglu ulice Droit-Mur,
do kuće malog samostana, koja se nalazila na uglu uličice Aumarais. Ispred malog samostana
bilo je ono što se nazivalo malim vrtom. Dodajte ovoj cjelini dvorište, svakovrsne različite
uglove, koje su stvarali unutarnji stanovi, zidine prave tamnice, imajući za svu perspektivu i za
sve susjedstvo crnu crtu krovova koja je porubljivala drugu stranu ulice Polonceau, moći ćete
dobiti potpun pojam o onome što je bila četrdeset i pet godina kuća bernardinki na Malom
Picpusu. Ova sveta kuća bila je sagrađena upravo na mjestu gdje se igrala čuvena igra lopte od
četrnaestog do šesnaestog vijeka, i to mjesto su zvali loptalištem jedanaest tisuća đavola.
Sve ove ulice brojile su se među najstarije u Parizu. Ovi nazivi, Droit-Mur i Aumarais, vrlo
su stari; ulice koje ih nose još su mnogo starije. Uličica Aumarais zvala se uličicom Maugout,
ulica Droit-Mur zvala se ulicom Divljih ruža jer je Bog rascvjetao cvijeće prije nego što je
čovjek počeo tesati kamen.

IX.

Jedan vijek pod velom

Budući da već iznosimo pojedinosti o onome što je nekada bio samostan Malog Picpusa i
budući da smo se usudili zaviriti u ovo skriveno sklonište, neka nam čitatelj dopusti da još
jednom skrenemo ustranu, premda to zapravo nema veze s ovom knjigom, ali je

5
Poslije srdaca kamenje
karakteristično i korisno što se iz toga može shvatiti da sam samostan ima svoje originalne
ličnosti.
Bila je u malom samostanu jedna opatica od sto godina, koja je došla iz fontevraultske
opatije. Prije revolucije ona je bila svjetovna žena. Govorila je mnogo o g. de Miromesnilu,
čuvaru državnog pečata pod Lujem XVI. i o predsjednici Duplat, koju je dobro poznavala. U
tome je bilo njezino uživanje i njezina taština, da svakim povodom spominje ova dva imena.
Ona je pričala čudesa o fontevraultskoj opatiji, pa je izgledalo kao da je to cijeli grad i kao da
je bilo ulica u njezinu samostanu. Govorila je u picardijskom dijalektu, što je razveseljavalo
pitomice. Svake je godine ona svečano obnavljala svoj zavjet i u času kad je polagala zakletvu,
ona je govorila svećeniku: Gospodin Sv. Franjo ju je dao gospodinu Sv. Julijanu, gospodin Sv.
Julijan ju je dao gospodinu Sv. Eusebiju, gospodin Sv. Eusebije ju je dao gospodinu Sv.
Prokopiju itd. itd., i ja je tako vama dajem, moj oče. - Pitomice su htjele puknuti od smijeha,
skrivajući ga ne u kukuljicu, već u koprenu; divna mala prigušena prskanja, od kojih se mrštilo
čelo majkama izbornicama. Jedan drugi put pričala je stogodišnja majka priče. Ona je govorila
da u njenoj mladosti bernardinci nisu ni u čemu zaostajali za mušketirima. To je govorio jedan
vijek, ali to je bio osamnaesti vijek. Ona je pričala o champenoiskom i bourguignonneskom
običaju o četiri vina. Prije revolucije, kada bi jedna velika ličnost, jedan maršal
Francuske, jedan knez, jedan vojvoda pair, prolazio kroz neki bourguignonneski
ili champenoiski grad, predstavništvo toga grada izlazilo je da ga pozdravi i iznosilo pred njega
četiri srebrna vrča, koji su bili napunjeni četirima različitim vinima. Na prvom vrču bio je ovaj
natpis: majmunsko vino; na drugom: lavlje vino; na trećem: jareće vino; na četvrtom:
svinjsko vino. Ova četiri natpisa označavala su četiri stupnja do kojih se spušta pijanica; prvo
pijanstvo, koje razveseljava; drugo, koje uzrujava; treće, koje zaglupljuje; napokon četvrto,
koje pretvara čovjeka u svinju. Imala je u jednom ormaru pod ključem jedan tajanstveni
predmet, do koga joj je bilo mnogo stalo. Nikome nije htjela pokazati taj predmet. Ona se
zaključavala, što joj je dopuštalo pravilo njenoga reda, i skrivala se svaki put kad ga je htjela
promatrati. Ako bi čula da netko prolazi hodnikom, ona je zatvarala ormar što je brže mogla
svojim starim rukama. Čim bi joj netko progovorio o tome, ona je zašutjela, premda je inače
bila razgovorljiva. Najradoznalije su doživjele neuspjeh pred njezinom šutnjom, a
najizdržljivije pred njenim nepopuštanjem. Tu osobitu pojavu tumačile su na sve moguće
načine one koje su bile besposlene ili kojima je bilo dosadno u samostanu. Što bi mogla biti ta
toliko tajanstvena i dragocjena stvar, koja predstavlja blago za sestru od sto godina? Možda
neka sveta knjiga? Neka tajanstvena krunica? Neke svetačke moći? Cijeli svijet se gubio u
nagađanju. Kad je sirota starica umrla, potrčali su otvoriti njezin ormar možda i brže nego što
je bilo u redu. Našli su predmet zavijen u trostruko platno kao blagoslovljenu spremnicu za
hostiju. To je bio jedan porculanski tanjur na kojem su bili naslikani amori kako bježe pred
ljekarničkim momcima, koji ih gone i koji su bili naoružani ogromnim vilama. Gonjenje je bilo
puno smijeha i smiješnih položaja. Jedan divni mladi amor bio je već nataknut. On se rita, maše
svojim krilima i još pokušava letjeti, ali se lakrdijaš smije sotonskim smijehom. Moralna pouka:
ljubav pobijeđena grčevima želuca. Ovaj tanjur, uostalom vrlo zanimljiv i koji je možda imao
čast nadahnuti Moliera, postojao je još u rujnu 1845.; nalazio se na prodaju kod jednog
staretinara na bulevaru Beaumarchais.
Ova dobra starica nije htjela primati nikakve posjete zbog toga što je - govorila je -
govorionica isuviše tužna.

X.

Porijeklo Vječnoga klanjanja

 Uostalom, ova turobna grobnica, o kojoj smo pokušali dati donekle pojma, ovdje je sasvim
mjesna činjenica koja se ne ponavlja s istom strogošću u drugim samostanima. Osobito u
samostanu ulice Temple, jer je taj bio zapravo samostan jednog drugog reda, pa su na
njemu crne kapke zamjenjivale smeđe zavjese, a sama govorionica bila parketirani salon, čiji
su prozori bili okruženi dražesnim bijelim muslinom, a zidovi dopuštali svakojake okvire, kao
na primjer lik benediktinke s otkrivenim licem, naslikano cvijeće, pa čak i glavu jednog
Turčina.
U vrtu samostana ulice Temple nalazio se onaj indijski kesten koji se smatrao najljepšim u
cijeloj Francuskoj i koji je kod boljeg svijeta osamnaestog vijeka uživao glas oca svih kestenova
u kraljevstvu.
Rekli smo da su ovaj samostan Templa zapremale benediktinke Vječnoga klanjanja, sasvim
druge benediktinke od onih koje su ovisile o Citeauxa. Ovaj red Vječnoga klanjanja nije vrlo
star i nema mu više od dvjesto godina. Godine 1649. bila je Sv. Tajna Pričesti dvaput oskvrnuta,
u razmaku od nekoliko dana, u dvije pariške crkve, u crkvi Sv. Sulpicija i u crkvi Sv. Ivana na
Obali, strašno i rijetko huljenje koje je uzrujalo cijeli grad. Gospodin nadstojnik veliki vikar od
Saint-Germain des Presa naredio je najstrože svečanu povorku s misom uz prisustvovanje
cijelog svoga svećenstva, koju je služio papin nuncij. No ova se pokora nije činila dovoljnom
dvjema čestitim i pobožnim ženama, gospođi Courtin, koja je bila markiza de Boucs, i grofici
de Chateauvieux. Ova uvreda, nanesena «vrlo uzvišenoj tajni oltara«, iako je bila prolazna, nije
puštala na miru ove dvije pobožne duše i njima se činilo da se ona može okajati samo jednim
«Vječnim klanjanjem» u nekoliko djevojačkih samostana. Obje su, jedna 1652., a druga 1653.,
poklonile znatne svote majci Katarini Barskoj, nazvanoj «od Sv. Pričesti», benediktinskoj
opatici, da osnuje s tom pobožnom svrhom jedan samostan reda Sv. Benedikta; prvu dozvolu da
se osnuje takav samostan dao je majci Katarini Barskoj g. od Metza, saint-germainski opat,
«time da se u nj ne može primiti ni jedna djevojka ako sa sobom ne donese tri stotine Hvara
rente, što čini šest tisuća Hvara glavnice«. Poslije saint-germainskog opata dao je svoju
pismenu dozvolu i kralj i sve je to, i opatska isprava i kraljevo pismo, bilo potvrđeno god. 1654.
od Glavne državne kontrole i u Parlamentu.
To je eto podrijetlo i zakonsko priznanje ustanove benediktinki Vječnoga klanjanja Sv. Tajni
Pričesti u Parizu. Njihov prvi samostan bio je «nov podignut» u ulici Cassette od novca gospođa
de Boucs i Chateauvieux.
Ovaj red, kao što se vidi, nije bio nimalo sličan benediktinkama nazvanima »iz Citeauxa«.
On je ovisio o opatu crkve Saint-Germain-des-Pres na isti način kao što su gospođe Presvetog
Srca ovisile o jezuitskom generalu, a sestre Milosrđa o generalu lazarista.
Isto tako bilo je sasvim drugačije s bernardinkama s Malog Picpusa, čiji smo samostan
opisali. Godine 1657. odobrio je papa Aleksandar VII. naročitim pastirskim pismom
bernardinkama s Malog Picpusa da vrše Vječno klanjanje kao benediktinke Sv. Tajne Pričesti.
Ali uza sve to ova dva reda ostala su različita.

XI.

Konac Malog Picpusa

Od početka restauracije bio je samostan Malog Picpusa u opadanju, sudjelujući u općem

umiranju toga reda, koji poslije osamnaestog vijeka nestaje kao svi vjerski redovi. Ispitivanje
samoga sebe jest kao i molitva jedna potreba čovječanstva; ali kao sve što je dodirnula
revolucija, i ono će se preobraziti i, umjesto da bude neprijateljsko društvenom napretku, postat
će mu potrebno.
 Kuća na Malom Picpusu naglo je propadala. Godine 1840. nije više bilo malog samostana,
pitomica je nestalo. Nije više bilo ni starica ni djevojaka: jedne su umrle, druge su otišle.
Volaverunt (odletjele su).
Pravilo Vječnoga klanjanja je tako pretjerano strogo da odbija od sebe; «pozvani» se plaše,
red se ne obnavlja. Godine 1845. bilo je tu i tamo još nekoliko sestara domaćica, ali nigdje
nijedna opatica pjevačica. Prije četrdeset godina bilo je gotovo stotinu opatica; prije petnaest
godina bilo ih je samo dvadeset i osam. Koliko ih ima danas? Godine 1847. bila je nadstojnica
mlada, znak da se suzio krug izbornica (glasnih majka). Ona nije imala ni četrdeset godina. I
koliko broj postaje manji, toliko umornost biva veća, posao svake od njih mučniji, i već tada se
predviđao čas kad će ostati samo desetak napaćenih i pognutih pleća da snose teško pravilo
Sv. Benedikta. Vrijeme je bilo neumoljivo i ostalo je isto za mali broj kao i za mnoge. Ono je
bilo teško, pa je pod sobom satiralo. Stoga one umiru. Dok je pisac ove knjige stanovao još u
Parizu, dvije su umrle. Jedna je imala dvadeset i pet godina, druga dvadeset i tri. Zbog toga
opadanja morao je samostan napustiti odgajanje djevojaka.
Nismo mogli proći ispred ove neobične, nepoznate i tajanstvene kuće a da ne uđemo u nju i
ne uvedemo unutra duhove koji nas prate i koji nas slušaju kako pričamo tužnu povijest Jeana
Valjeana. Bacili smo jedan pogled na ovu vjersku zajednicu prepunu starih običaja koji
danas izgledaju tako novi. To je bio zatvoren vrt. Hortus conclusus. Govorili snio o tom
jedinstvenome mjestu s pojedinostima, ali i s poštovanjem, barem koliko se poštovanje i
pojedinosti dadu pomiriti. Mi ne razumijemo sve, ali ne grdimo ništa. Mi smo jednako daleko
od hvaljenja Josepha de Maistrea, koji je došao dotle te je veličao krvnika, kao i od cerekanja
Voltairova, koji ide dotle da se ruga raspelu.
Vjerska ideja proživljava u devetnaestom vijeku krizu. Čovjek se odučava od izvjesnih
stvari, i to je dobro ako se odučavajući od onoga nauči novo. Nema praznine u ljudskom srcu.
Nešto se ruši, i dobro je što se ruši, samo pod uvjetom da iza tog rušenja dođe dizanje.
U tom očekivanju proučavajmo stvari kojih više nema. Potrebno je poznavati ih, ako ni za
što drugo, a ono da bismo ih mogli izbjegavati. Krivotvorine prošlosti rado se nazivaju
budućnošću. Ta sablast, prošlost, sposobna je krivotvoriti svoju putnicu. Ne zatvarajmo oči
pred podvalom. Budimo nepovjerljivi. Prošlost ima jedno lice: praznovjerje; i jednu masku:
licemjerje. Prikažimo lice i zderimo masku.
Što se tiče samostana, oni predstavljaju zamršeno pitanje. Pitanje civilizacije, koja ih
osuđuje; pitanje slobode, koja ih štiti.
 Knjiga sedma

U ZAGRADI

I.

Samostan kao apstraktan pojam

Ova je knjiga drama, čiji je prvi i glavni junak beskonačnost.

Čovjek je u njoj drugi junak.
Kad je to tako i kad smo već došli do jednog samostana, morali smo ući unutra. Zašto? Zato
što je samostan, koji je svojstven istoku kao i zapadu, prastarom vremenu kao i modernom
vremenu, poganstvu, budizmu, muhamedanstvu kao i kršćanstvu, jedan od optičkih aparata
koje je čovjek upro na beskonačnost.
Nije ovdje mjesto da preko mjere razvijamo izvjesne ideje; ali ipak, pridržavajući sve svoje
ograde, svoja sustezanja i oklijevanja, pa čak i svoja negodovanja, moramo reći da smo svaki
put, kad bismo sreli u čovjeku beskonačnost, bili obuzeti poštovanjem. Ima u sinagogi,
u mošeji, u pagodi, u vigvamu jedna odvratna strana, koje se gadimo, i jedna uzvišena strana,
koju obožavamo. Koliko dubokog razmišljanja za duh i koliko sanjarenja bez dna; odbljesak
Boga na ljudskom zidu!

II.

Samostan kao povijesna činjenica

Sa stajališta povijesti, razuma i istine samostanstvo je odbačeno. Samostani, kad ih jedan

narod ima u izobilju, čine zapreke slobodnom kretanju, bivaju ustanovama koje smetaju,
središta za lijenost i nerad mjesto da su ognjišta rada. Fratarska bratstva su za veliku
društvenu zajednicu ono što je imela hrastu, ono što je bradavica ljudskom tijelu. Njihovo
blagostanje i njihova debljina znači osiromašenje zemlje. Samostanski sustav, dobar u početku
civilizacija, koristan jer uništava surovost duhovnošću, vrši samo loš utjecaj u muževnosti
jednog naroda. Osim toga, kad zauzme maha i uđe u svoje vrijeme mahnitanja, s obzirom na to
da sebi uvijek prisvaja pravo da daje primjer, postaje loš primjer iz svih onih razloga koji su ga
činili blagodatnim u njegovu dobu čistoće.
Zatvaranje u samostanske zidine se preživjelo. Samostani, korisni u prvom uzgajanju
moderne civilizacije, postali su smetnja njezinu porastu i štetni njezinu razvoju. I kao ustanova
i kao način za popravljanje čovjeka, samostani, dobri u desetom vijeku, problematični u
petnaestom, u devetnaestom su vijeku gotovo dostojni prezira. Samostanska je guba gotovo do
kosti izjela dva divna naroda, Italiju i Španjolsku, od kojih je prva bila svjetlost, a druga sjaj
Europe kroz vjekove. U vrijeme u kojemu mi živimo ova dva odlična naroda počinju se
liječiti zahvaljujući samo zdravlju i krepkoj higijeni od godine 1789. Samostan, osobito
starinski ženski samostan, onakav kakav još izgleda na pragu ovog vijeka u Italiji, u Austriji, u
Španjolskoj, jest najmračnije izbijanje srednjega vijeka. Samostan, ovakav samostan, jest točka
na kojoj se sastaju svi užasi. Katolički samostan je u pravom smislu riječi prepun crnih zraka
smrti.
Španjolski samostan je naročito pogrebno turoban. U njima se dižu u sumraku, pod
svodovima punima magle, pod kupolama nejasnim zbog mraka, ogromni babilonski oltari,
visoki kao katedrale; tu vise na lancima u polumraku ogromna bijela raspela; tu se pružaju, goli
na ebanovini, veliki Kristovi od slonove kosti; više nego krvavi jer iz njih curi krv; grozni i
veličanstveni; na laktima strše kosti; na čaškama od koljena vidi se koža; rane pokazuju meso;
oni su ovjenčani vijencima od srebrnog trnja prikovanog zlatnim klincima; s kapljama krvi od
rubina na čelu, sa suzama od alema u očima. Alemi i rubini izgledaju vlažni i rasplakuju dolje
u mraku bića u koprenama, koja imaju bokove ; izjedene od kostrijeti i od biča sa željeznim
šiljcima, smrvljene dojke pleterima od ivovine, koljena oguljena od molitve; žene koje misle
da su supruge; sablasti koje misle da su serafi. Da li te žene misle? Ne.
Da li hoće? Ne. Da li te žene vole? Ne. Da li žive? Ne. Njihovi su se živci pretvorili u kosti;
njihove kosti su postale kamenje. Njihova koprena je satkana noć. Njihov dah pod koprenom
sliči na ne zna se kakvo tragično disanje smrti. Nadstojnica, prava sablast, posvećuje ih i straši
ih. Isukrst je ovdje okrutan. Takvi su stari samostani u Španjolskoj. Jazbine za strašnu
pobožnost, mučilišta za djevice, jednom riječi divlja mjesta.
Katolička Španjolska je bila rimskija od samog Rima. Španjolski je samostan prije svega
katolički samostan. Ipak se tu osjeća istok. Nadbiskup, nebeski kizlaraga, zaključavao je i
špijunirao onaj harem duša čuvan za Boga. Opatica je bila odaliska, pop je bio eunuh.
Zanesene opatice su bile uzimane u snu i imale su Krista. Noću je lijepi goli mladić silazio s
križa i postajao zanos ćelije. Visoke zidine čuvale su od svake žive zabave sultaniju, čiji je
sultan bio Raspeti. Jedan pogled napolje bilo je krivovjerje. In pače (podzemni doživotni zatvor,
doslovno: u miru) zamjenjivao je kožnu vreću. Ono što se bacalo u more na istoku, bacalo se
na zapadu u zemlju. Na obje strane žene su lomile ruke; talas za jedne, grob za druge; jedna
grozna sličnost.
Danas su branitelji prošlosti, s obzirom na to da ne mogu poreći ove stvari, odabrali da se na
to osmjehuju. Uveli su u modu jeftin i čudnovat način da se ponište činjenice i sva tamnija
pitanja. To su deklamacije, kažu ti vještaci. Deklamacije, ponavljaju kao jeka budale. Jean-
Jacques, deklamator; Diderot, deklamator; Voltaire o Calasu, Labarreu i Sirvenu, deklamator.
Ne znam tko je u posljednje vrijeme pronašao da je Tacit bio deklamator, da je Neron bio žrtva
i da se zaista trebalo sažaliti nad «onim jadnim Holofernom».
Činjenice se ipak ne daju tako lako smesti i ostaju tvrdoglave. Pisac ove knjige vidio je
svojim vlastitim očima, samo osam milja daleko od Bruxellesa, to je srednji vijek koji stoji
cijelom svijetu pri ruci - u villerskoj opatiji rupu od podzemnih tamnica usred livade, koja
je predstavljala vrata samostana, i na obali Dyla četiri tamnice od kamena, pola pod zemljom,
pola pod vodom. To su bili ti in pače. Svaka od ovih tamnica ima ostatak od gvozdenih vrata,
zahod i prozorčić s rešetkama, koji je izvana dvije stope iznad rijeke, a iznutra šest stopa iznad
zemlje. Četiri stope rijeke teku izvana uzduž zida. Tlo je uvijek mokro. Stanovnik ovoga in
pače imao je mjesto kreveta ovu mokru zemlju. U jednoj tamnici ima komad uzidanog lanca; u
jednoj drugoj vidi se neka vrsta četverouglaste kutije načinjene od četiri granitne ploče, ta je
kutija prekratka da čovjek u nju legne, a preniska da se u njoj ispravi. Ovamo su metali jedno
biće s poklopcem od kamena povrh njega. Tako je to. To se vidi. To se može prstom dotaknuti.
Ovi in pače, ove tamnice, ove željezne šarke, ovi lanci, ovaj visoki prozorčić koji zapljuskuje
rijeka, ova kamena kutija zatvarana granitnim poklopcem kao grob, s tom razlikom što je ovdje
mrtvac bio živ, ovo tlo koje je od blata, ova zahodska rupa, ovi vlažni zidovi, kakvi deklamatori!

III.

Pod kojim se uvjetima može poštovati prošlost

Samostanstvo, onakvo kakvo postoji u Španjolskoj i onakvo kakvo postoji u Tibetu,

predstavlja za civilizaciju neku vrstu sušice. Ono presijeca život. Ono jednom riječi pustoši.
 Samostanstvo, to je uškopljavanje. Ono je bilo božja kazna u Europi. Dodajte tome nasilje,
koje se tako često čini savjesti, prisilne sklonosti, feudalizam koji se oslanja na samostan,
starješinstvo koje šalje u samostan višak obitelji, davljaštva o kojima smo govorili, takozvani
in pače, zapečaćena usta, zazidani mozgovi, toliko nesretnih inteligencija smještenih u tamnicu
vječnih zavjeta, samovanje, zakopavanje živih duša. Dodajte narodnim poniženjima ova
mučenja pojedinaca, i bili vi ma tko, zgrozit ćete se pred mantijom i koprenom, pred ova
dva pokrova čovječanskog napredovanja.
Ipak, na izvjesnim točkama i izvjesnim mjestima, kraj sve filozofije, kraj svega napretka,
samostanski se duh održava u punom devetnaestom vijeku, i jedan čudnovat asketski porast
začuđava u ovom času civilizirani svijet. Tvrdoglavost zastarjelih ustanova da se vječno
održe sliči na tvrdoglavost nekog neugodnog mirisa koji bi tražio vašu kosu, na pravo
pokvarene ribe koja bi htjela da bude pojedena, na tvrdoglavost djetinjeg odijela koje bi htjelo
da odjene odraslog čovjeka i na nježnost leševa koji bi se vratili da ljube žive.
Nezahvalnici!, kaže odjeća, ja sam vas štitila u hladnim vremenima. Zašto me više nećete?
Dolazim iz sredine mora, veli riba. Bio sam ruža, kaže miris. Ja sam vas voljela, veli leš. Ja sam
vas civilizirao, govori samostan.
Na to ima jedan jedini odgovor: Nekad bilo, sad se spominjalo! Sanjati o beskonačnom
životu preživjelih stvari, vladu nad ljudima i poslije balzamiranja, obnavljati dogme u
pokvarenom stanju, ponovno pozlaćivati oltare, obnavljati samostane, ponovno posvećivati
sanduke za svetačke moći, nanovo izmišljati praznovjerice, davati nove hrane fanatizmima,
praviti nove drške za škropionice i za sablje, uspostavljati samostanstvo i mušketirstvo,
vjerovati u spas društva s pomoću umnažanja parazita, nametati prošlost sadašnjosti, to izgleda
čudnovato. Ove teorije imaju ipak svoje teoretičare. Ovi teoretičari, uostalom ljudi od duha,
imaju vrlo jednostavan postupak, oni premazuju prošlost mašću koju nazivaju društvenim
redom, božanskim pravom, moralom, obitelji, poštivanjem predaka, drevnim autoritetom,
svetom tradicijom, legitimnošću, vjerom; i oni prolaze vičući: Gledajte! uzmite ovo, dobri ljudi!
- Ovu logiku su poznavali i stari. Njom su se služili već i rimski žreci. Oni bi namazali kredom
crnu junicu i govorili: Ona je bijela. Bos cretatus.
Što se nas tiče, mi tu i tamo poštujemo i štedimo svuda prošlost pod uvjetima, ako pristane,
da je mrtva. Ako hoće da je živa, mi je napadamo i pokušavamo je ubiti.
Praznovjerja, bigotizmi, licemjerstva, predrasude, sve sablasti, kolikogod da su sablasti, vrlo
su žilave, imaju zube i nokte u svome dimu i treba se s njima hvatati ukoštac i ratovati s njima,
i to ratovati bez prestanka, jer jedna od fatalnosti čovječanstva jest i to da je osuđeno na vječnu
borbu sa sablastima. Sjenu je teško uhvatiti za grlo i baciti je poda se.
Jedan samostan u Francuskoj u sredini devetnaestog vijeka je zbor sovuljaga koje prkose
danu. Jedan samostan uhvaćen na djelu asketizma usred grada godine 1789. i 1830. i 1848.,
Rim koji se isprsuje usred Pariza, to je ankronizam. U obično vrijeme, da se razbije i rastjera
jedan anakronizam, dovoljno je primorati ga da neprestano ponavlja godinu u kojoj se nalazi.
Ali mi nikako ne živimo u običnom vremenu. Zato napadajmo!
Napadajmo, ali razlikujmo. Svojstvo je istine u tome što nije nikada pretjerana. Kakva joj je
potreba da pretjeruje? Postoji ono što treba samo obasjati i progledati. Blagonaklon i ozbiljan
ispit, kolika je to sila! Ne unosimo plamen tamo gdje je dovoljno svijetlo!
Dakle, uzevši u obzir devetnaesti vijek, mi smo protivni uopće, i kod svih naroda, u Aziji
kao u Europi, u Indiji kao u Turskoj, asketskim zatvaranjima u samostan. Kad se kaže samostan,
to je toliko kao kad bi se reklo močvara. Njihov smrad je očigledan, njihova ustajalost nezdrava,
njihovo prodiranje u narode grozničavost i kržljavost; njihovo povećanje postaje egipatska
rana. Ne možemo pomišljati bez užasa na one zemlje gdje fakiri, lonzi, santoni, fratri, marabuti,
talapoeni i derviši vrve i gmižu kao uši.
 Poslije ovoga što je rečeno vjersko pitanje postoji. Ovo pitanje ima izvjesne tajanstvene
strane koje su gotovo opasne; dopustite nam da mu pogledamo ravno u oči.

IV.

Samostan s načelnoga stajališta

Izvjesni se ljudi udružuju i stanuju u zajednici. Po kojem pravu? Po pravu udruživanja.

Oni se zaključavaju u kuće. Po kojem pravu? Po pravu koje ima svaki čovjek, da otvori ili
da zatvori svoja vrata.
Oni ne izlaze. Po kojem pravu? Po pravu da odlaze i da se vraćaju, a tu ulazi i pravo da
ostanu kod kuće.
Što rade tu, kod kuće?
Oni govore tiho, oni obaraju oči; oni rade. Oni se odriču svijeta, grada, čulnosti, uživanja,
taština, oholosti, interesa. Oni se oblače u grubu vunu ili u grubo platno. Nijedan od njih nema
ništa što mu pripada. Ušavši u samostan, onaj koji je bio bogat postaje siromašan. Ono što ima,
daje svima. Onaj koji je bio ono što se zove vitezom, plemićem i velmožom, postaje jednak s
onim koji je bio seljak. Ćelija je jednaka za sve. Za sve njih je isto rezanje kose, svi nose jednaku
mantiju, jedu isti crni kruh, spavaju na istoj slami, umiru na istom pepelu. Svima je jedna ista
vreća na leđima, isto uže oko pasa. Ako se među njima odluči da idu bosonogi, svi idu bosonogi.
Može se nalaziti među njima jedan knez, taj je knez ista sjenka kao i ostali. Nema više titula.
Čak je nestalo i pojedinih prezimena. Oni se zovu samo imenom. Svi su pognuti pod jednakošću
samostanskih imena, Oni su ukinuli tjelesnu obitelj i osnovali u svojoj zajednici duhovnu
obitelj. Oni više nemaju drugih rođaka osim sve ljude. Oni pomažu siromašne, oni
njeguju bolesne. Oni kažu jedan drugome: moj brate.
Vi me prekidate i uzvikujete: Pa to je idealni samostan.
Dosta je da to bude i mogući samostan da vodim o njemu računa. Odatle dolazi da sam u
prethodnoj knjizi govorio o samostanu s poštovanjem. Kad odbacim srednji vijek, kad odbacim
Aziju, ostavljajući na stranu povijesno i političko pitanje, s čistog filozofskoga stajališta, bez
potrebe borbene polemike, pod uvjetom da samostan bude apsolutno dobrovoljan i da sadrži
sama pristajanja - gledat ću uvijek na samostansku zajednicu s izvjesnim obzirom, izvjesnom
ozbiljnošću, izvjesnom pažnjom. Tamo gdje postoji zajednica, postoji općina; tamo gdje postoji
općina, postoji pravo. Samostan je proizvod formule: Jednakost, bratstvo. O, koliko je Sloboda
velika! I koliko sjajno preobraženje! Sloboda je dovoljna da preobrazi samostan u
republiku. Nastavimo dalje.
Ovi ljudi ili ove žene, što su iza ova četiri zida, oblače se u kostrijet, oni su jednaki, oni se
nazivaju braćom; ali čine li oni još što drugo? Čine.
Što?
Oni gledaju mrak, oni se bacaju na koljena, oni sklapaju ruke.
Što to znači?

V.
 Molitva

Oni se mole.
Kome?
Bogu.
Moliti se Bogu, što znače te riječi?
Ima li beskonačnosti izvan nas? Je li ta beskonačnost jedna, neposredna, stalna; nužno
supstancijalna, jer je beskonačnost i jer bi se, ako bi joj materija nedostajala, tu ograničila;
nužno razumna, jer je beskonačnost i jer bi se, kad bi joj razum nedostajao, tu završila? Budi li
ta beskonačnost u nama pojam o bitnosti, dok mi možemo uzeti za same sebe tek pojam o
postojanju? Drugim riječima, je li ona apsolutnost kojoj smo mi relativnost?
U isto vrijeme, ako ima jedna beskonačnost izvan nas, ne postoji li jedna beskonačnost u
nama? Da li se ove dvije beskonačnosti (kakvog li strašnog plurala!) ne nadovezuju jedna na
drugu? Nije li druga beskonačnost, da se tako izrazim, podložna prvoj? Nije li njezino ogledalo,
odbljesak, odjek, koncentrični bezdan jednog drugog bezdana? Da li je i ova druga
beskonačnost razumna? Da li misli? Da li voli? Da li hoće? Ako su obje beskonačnosti razumne,
svaka od njih ima jedno ja u beskonačnosti odozgo, kao što ima jedno ja u beskonačnosti
odozdo. Ovo ja odozdo, to je duša; ono ja odozgo, to je Bog.
Staviti u misli beskonačnost odozgo u vezu s beskonačnošću odozdo, to se zove moliti.
Ne oduzimajte ništa ljudskome duhu; ništa nije dobro uništavati. Treba preustrojavati i
preobražavati. Izvjesne čovjekove sposobnosti upućene su prema nepoznatome; misao,
sanjarenje, molitva. Nepoznato je ocean. Što je svijest? Ona je kompas Nepoznatoga. Misao,
sanjarenje, molitva, to su velika tajanstvena svjetlucanja. Poštujmo ih. Kuda idu ova
veličanstvena svjetlucanja duše? U mrak, to jest u svjetlo.
Veličina demokracije je u tome da ništa ne poriče čovječanstvu i da se ničega ne odriče od
čovječanstva. Kraj prava Čovjeka, barem po strani, postoji i pravo Duše.
Satrti fanatizme i obožavati beskonačnost, takav je zakon. Ne ograničimo se na to da se samo
klanjamo pred drvetom Stvaranja i da promatramo njegovu ogromnu krošnju punu zvijezda.
Imamo jednu dužnost: raditi na ljudskoj duši, braniti tajnu protiv čuda, obožavati nerazumljivo
i odbacivati apsurdno, dopuštati kad se radi o neobjašnjivom samo nužno, ozdraviti vjerovanje,
skinuti praznovjerja iz vjere; otrijebiti Boga od gusjenica.

VI.

Apsolutna dobrota molitve

Što se tiče načina molitve, svi su dobri ako su iskreni. Okrenite knjigu naopako i budite u
beskonačnosti.
Ima, doduše, i jedna filozofija koja poriče beskonačnost. Ima također jedna druga filozofija,
označena kao patološka, koja poriče da postoji sunce; ta se filozofija zove sljepoća.
Uspostavite jedno čulo koje nam nedostaje kao izvor istine, to je lijepa sljepačka drskost.
Zanimljivo je da ova filozofija, koja pipa po mraku, uzima, prema filozofiji koja vidi Boga,
oholo, naduveno i sažalno držanje. Čovjeku se čini da čuje krticu gdje uzvikuje: Kako su bijedni
s njihovim suncem! Ima, znamo, odličnih i silnih ateista. Oni, u biti, privedeni natrag istini
svojom vlastitom snagom, nisu sasvim sigurni da su ateisti; kad se radi o njima, to je stvar
definicije i u svakom slučaju, ako ne vjeruju u Boga, budući da su veliki duhovi, dokazuju da
ima Boga. Pozdravljamo u njima filozofe, iako neumoljivo opredjeljujemo njihovu
filozofiju. Nastavimo dalje.
 Divna je također lakoća s kojom se svijet igra riječima. Jedna, sjeverna metafizička škola,
pomalo natopljena maglom, mislila je da je izvela revoluciju u ljudskom shvaćanju zamijenivši
riječ Snaga riječju Volja. Reći: biljka hoće mjesto: biljka raste; to bi bilo zaista plodno kad bi
se dodalo: svemir hoće. Zašto? Zato što bi iz ovoga proizašlo: biljka hoće, dakle ona ima jedno
ja; svemir hoće, dakle on ima jednog Boga.
Što se nas tiče, koji ipak, protivno od ove škole, ne odbacujemo ništa a priori (unaprijed),
izgleda nam da je teže dopustiti jednu volju u biljci, koju prihvaća ova škola, nego jednu volju
u svemiru, koju ta škola poriče.
Poricati volju u beskonačnosti, to jest Boga, to se može samo pod uvjetom da se poriče
beskonačnost. Mi smo to dokazali.
Poricanje beskonačnosti vodi ravno u nihilizam. Sve postaje «poimanje duha».
S nihilizmom nije moguće raspravljati. Jer logični nihilist sumnja da njegov subesjednik
postoji i nije baš jako siguran da i sam postoji.
S njegova stajališta moguće je da je on za samoga sebe samo jedno «poimanje svoga duha».
Samo on ne primjećuje da sve što je poricao dopušta ipak u cjelini izgovorivši ovu riječ:
Duh.
Zapravo ona filozofija koja sve svodi na jedan slog: Ne - ne otvara misli ni jednog puta.
Ne ima samo jedan odgovor: Da.
Nihilizam ne znači ništa.
Ništavilo ne postoji. Ništa ne postoji. Sve je nešto. Ništa nije ništa. Čovjek više živi od
potvrde nego od kruha.
Vidjeti i pokazati, ni to nije dovoljno. Filozofija treba biti energija, njezin napor i njezina
posljedica mora biti ta da popravi čovjeka. Sokrat mora ući u Adama i proizvesti Marka
Aurelija; drugim riječima, mora iz čovjeka blaženstva izvesti čovjeka mudrosti. Promijeniti
Eden u gimnaziju. Nauka mora biti lijek koji krijepi. Uživati samo - kakva li tužna cilja, kakve
kržljave ambicije! Životinja uživa.
Misliti, to je pravi trijumf duše. Prinijeti misao ljudima koji žeđaju za njom, dati im svima
kao eliksir pojam o Bogu, učiniti da se u njima pobratime savjest i znanost, učiniti ih
pravednima s pomoću ovoga tajanstvenoga suočenja, to je posao prave i istinske filozofije.
Moral je cvjetanje istina. Razmišljanje vodi djelovanju. Apsolutno mora biti praktično. Čovječji
duh mora udisati, jesti i piti ideal. Ideal ima pravo reći: Uzmite, ovo je tijelo moje, ovo je krv
moja. Mudrost je sveta pričest. Pod tim uvjetom ona prestaje biti jalova ljubav za znanost i
postaje prvi i najviši način ljudskog zanimanja, te se od filozofije penje do vjere. Filozofija ne
smije biti obično nadozidavanje izvana na zgradi tajne, niti ona treba tu tajnu promatrati
bezbrižno, bez druge svrhe osim da zadovolji ljudsku radoznalost.
Za sebe, odgađajući da razvijemo svoju misao jednom dugom prilikom, mi se ograničavamo
reći samo to da mi ne shvaćamo ni čovjeka kao polaznu točku, ni napredak kao svrhu bez onih
dviju sila, koje su zapravo dva pokretača, a to su: vjera i ljubav.
Napredak je svrha; ideal je tip.
Što je ideal? To je Bog.
Ideal, apsolutnost, savršenstvo, beskonačnost, sve su to riječi koje znače jedno te isto.

VII.

Obzirnost u prijekorima

Povijest i filozofija imaju vječne dužnosti, koje su u isto vrijeme jednostavne; boriti se protiv
Kaife kao biskupa, protiv Drakona kao suca, protiv Tiberija kao cara; to je jasno, neposredno i
bistro i tu nema nikakve nejasnosti. Ali pravo da čovjek živi zasebno, čak sa
svojim nezgodnostima i svojim zloupotrebama, traži da se utvrdi i poštedi. Samostanska
osamljenost je čovječanski problem.
Kad se govori o samostanima, tim mjestima zablude, ali i prostodušnosti, pometenosti, ali i
dobre volje, neznanja, ali i požrtvovanja, mučenja, ali i mučeništva, treba gotovo uvijek reći da
i ne.
Jedan samostan znači proturječje. Kao svrha - spas, kao sredstvo - žrtva. Samostan znači
krajnji egoizam, koji ima za rezultat krajnje samoodricanje.
Odreći se prijestolja radi vladanja čini se da je deviza samostanstva. Oblačenje vela ili
mantije, to je samoubojstvo koje se nagrađuje vječnošću.
Ne čini nam se da je u ovom slučaju umjesno podsmjehivanje. Tu je sve ozbiljno, dobro kao
i zlo.
Pravičan čovjek mršti obrve, ali se nikad ne ruga pakosnim osmijehom. Mi razumijemo
srdžbu, ali ne zlobu.

VIII.

Vjera, zakon

Još nekoliko riječi.

Kunimo crkvu kada je presićena spletkom; preziremo duhovnu oporost u svjetovnosti, ali
svuda poštujemo misaonog čovjeka.
Mi pozdravljamo onoga koji kleči.
Jedna vjera; to je ono što je čovjeku neophodno. Teško čovjeku koji ni u što ne vjeruje.
Čovjek nije besposlen ako je zadubljen u sebe. Postoji vidljiv trud i nevidljiv trud.
Duboko razmišljati u sebi znači trudan posao; misliti znači djelovati. Skrštene ruke rade,
sklopljene ruke čine. Pogled na nebo je djelo. Tales je ostao četiri godine nepomičan. On je
osnovao filozofiju.
Za nas fratri nisu besposličari, ni pustinjaci nisu ljenčine.
Misliti na Mrak je ozbiljna stvar.
Ne pobijajući ništa od onoga što smo rekli, mislimo da neprestano podsjećanje na grob i
dolikuje živima. U tom pogledu slažu se svećenik i filozof. Mora se umrijeti. Opat iz La Trappe
odgovara Horaciju. Umiješati u svoj život izvjesnu prisutnost grobnice, to je zakon mudraca; a
to je i zakon asketa. U tom odnosu asket i mudrac dolaze na istu točku.
Postoji materijalni rast; mi ga hoćemo: Postoji također moralna veličina; mi držimo do nje.
Nepromišljeni i prenagljeni duhovi vele:
- Čemu te nepomične ličnosti kraj tajne? Čemu one služe? Što one čine?
Jao! Pred nejasnošću koja nas okružuje i koja nas čeka, ne znajući što će ogromna priroda
učiniti s nama, odgovaramo: Nema možda uzvišenijeg posla od onoga koji obavljaju ove duše.
I dodajemo: Nema možda ni korisnijeg posla.
Zaista treba onih koji se uvijek mole za one koji se nikada ne mole. Za nas se cijelo pitanje
sastoji u količini misli koja se unosi u molitvu.
Kad moli Leibniz, to je veliko; kad obožava Voltaire, to je lijepo. Deo erexit Voltaire (Bogu
podiže i posveti Voltaire).
Mi smo za religiju protiv religija.
Mi smo od onih koji vjeruju u bijednost molitve i u uzvišenost molitve.
Uostalom, u ovom času kroz koji prolazimo, času koji na svu sreću neće ostaviti svoju sliku
u devetnaestom vijeku, u ovom času kada toliko ljudi ima pognuto čelo i jako malo visoku dušu,
među tolikim živima čiji je moral da uživaju i koji su zauzeti prolaznim i banalnim materijalnim
stvarima, svaki onaj koji sam polazi u progonstvo čini nam se da zaslužuje poštovanje.
Samostan je odricanje. Žrtva koja je i suvišno učinjena, ipak je žrtva. Smatrati strogu zabludu
za dužnost, to nije bez veličine.
Promatrati sam za sebe, idealno, i da se ne okreće od istine dok nepristrano ne pregleda sva
njezina lica - samostan, osobito ženski samostan, jer u našem društvu žena najviše strada, zato
u tom samostanskom progonstvu ima i protesta, ženski samostan ima neosporno neku
veličanstvenost.
Ovaj tako mračan i tako turoban samostanski život, koji smo prikazali s nekoliko poteza,
nije život jer nije sloboda; nije grob jer nije potpunost; to je neko čudnovato mjesto odakle se
vidi kao s vrlo visoke planine: s jedne strane ponor u kojem se nalazimo, a s druge strane
ponor u koji ćemo se survati; to je uska i maglovita međa, koja rastavlja dva svijeta, obasjana i
pomračena od njih oba u isti mah, gdje se izblijedjela zraka života miješa s nejasnom zrakom
smrti; to je sumrak groba. Što se nas tiče, koji ne vjerujemo ono što vjeruju one žene, ali
koji živimo kao i one po vjeri, mi nismo nikad mogli promatrati bez neke vrste vjerskog i
nježnog užasavanja ova skrušena, uzdrhtala i povjerljiva stvorenja, one ponizne i uzvišene duše
koje se usuđuju živjeti na samom rubu tajne, očekujući, između svijeta koji je zatvoren i neba
koje nije otvoreno, okrenute prema svjetlosti koja se ne vidi, imajući samo tu sreću što misle da
znaju gdje je, težeći prema ponoru nepoznatog, s uprtim okom u nepomični mrak, klečeći,
zanesene, stresajući se i napola uzdizane u izvjesne sate dubokim dahom vječnosti.
 Knjiga osma

GROBLJA PRIMAJU ŠTO IM SE DAJE

I.

Rasprava o načinu kako ući u samostan

Jean Valjean je u ovu kuću, kao što je kazao Fauchelevent, »pao s neba«.
Preskočio je vrtnu ogradu koja je činila ugao ulice Polonceau. Ona anđeoska himna, koju je
čuo usred noći, bile su opatice koje su pjevale na zornici; ona dvorana koju je naslutio u mraku
bila je kapela; ona sablast koju je vidio pruženu na zemlji bila je sestra koja je činila pokoru;
onaj praporac, čiji ga je zveket tako čudnovato iznenadio, bila je vrtlarova klepka, privezana za
koljeno čiče Faucheleventa.
Pošto su Cosettu metnuli u krevet, Jean Valjean i Fauchelevent, kao što ste vidjeli, večerali
su čašu vina i komadić sira kraj lijepog snopa pruća koji je buktio; a onda, kako je jedini krevet
koji se nalazio u ovoj kolibi zauzela Cosetta, oni su obojica legli svaki na svoj svežanj slame.
Prije nego što je sklopio oči, Jean Valjean je rekao: - Treba svakako da ostanem ovdje. - Ova
riječ nije cijelu noć dala spavati Faucheleventu.
Da kažemo istinu, ni jedan ni drugi nisu spavali.
Jean Valjean, osjećajući da je otkriven i da mu je Javert na tragu, shvatio je da su on i Cosette
izgubljeni ako se vrate u Pariz. Pošto je izbjegao novoj buri koja je bila puhnula nad njim, Jean
Valjean je u ovom samostanu imao samo jednu jedinu misao, da ostane tu. Za jednog
nesretnika u njegovu položaju bio je ovaj samostan u isti mah najopasnije i najsigurnije mjesto;
najopasnije jer, kako nijedan muškarac nije smio ući ovamo, ako ga tu otkriju, bio bi uhvaćen
na djelu, i Jean Valjean je trebao učiniti samo jedan korak iz samostana u tamnicu; najsigurnije
jer ako bi uspjelo da ovdje bude primljen i da tu ostane, tko će ga tražiti ovdje? Stanovati na
nemogućemu mjestu, u tomu je bio spas.
Fauchelevent je opet sa svoje strane razbijao sebi glavu. Počeo je s izjavom da ne razumije
ništa. Kako se g. Madeleine našao odjednom ovdje kraj zidova koji su okruživali vrt?
Samostanski zidovi ne daju se preskočiti. Kako se on tu našao s jednim djetetom? Ne preskače
se strmi zid s djetetom u naručju. Tko je to dijete? Odakle su došli njih oboje? Otkad je
Fauchelevent u samostanu, nije više čuo ni riječi o Montreuilu na moru i nije znao ništa o onome
što se dogodilo. Čiča Madeleine je imao onaj izraz koji razoružava pitanja; i uostalom
Fauchelevent je sebi govorio: - Ne valja ispitivati jednoga sveca. - G. Madeleine je sačuvao za
njega sav svoj ugled. Jedino po nekoliko riječi, koje su izmakle Jeanu Valjeanu, vrtlar je mislio
da može zaključiti da je g. Madeleine vjerojatno bankrotirao u ovako teškim vremenima i da ga
gone vjerovnici; ili da se zapleo u kakvu političku aferu, pa se sada krije; što nije bilo nimalo
mrsko Faucheleventu, koji je kao mnogi naši seljaci sa sjevera bio u duši bonapartist. Krijući
se, g. Madeleine je bijegu odabrao za utočište samostan i bilo je sasvim prirodno da želi ostati
ovdje. Ali ono nepojmljivo, na što se Fauchelevent uvijek vraćao i o čemu je sebi razbijao
glavu, bilo je to što se g. Madeleine nalazi tu i što se tu nalazi s tom malom. Fauchelevent ih je
gledao, dodirivao, govorio s njima i nije u to vjerovao. Nerazumljivo se uselilo u
Faucheleventovu kolibu. Fauchelevent je pipao kao slijepac u svojim nagađanjima i ništa mu
nije bilo jasno, osim ovoga: g. Madeleine mi je spasio život. Ova jedina izvjesnost bila je
dovoljna da se on odluči. On reče u sebi: Sada je red na meni. I doda u svojoj savjesti: G.
Madeleine nije toliko razmišljao kad je trebalo da se baci pod kola da me izvuče ispod njih. - I
on odluči spasiti g. Madeleinea.
 Ipak postavi sebi različita pitanja i dade na njih različite odgovore. - Poslije onoga što je on
učinio meni, kad bi on bio lopov, da li bih ga spasio? Svakako. Kad bi on bio ubojica, da li bih
ga spasio? Svakako. A budući da je on svetac, hoću li ga spasiti? Svakako.
Radi se o tome da on ostane u samostanu, u tome je problemi Pred ovim gotovo himeričkim
pokušajem nije Fauchelevent ustuknuo; ovaj siromašni picardijski seljak bez drugih ljestvica
osim svoga požrtvovanja, osim svoje dobre volje i pomalo one starinske seljačke prepredenosti,
koja je ovaj put bila stavljena u službu plemenitoj ideji, on je sebi poduzeo da svlada
samostanske nemogućnosti i grubu strminu pravila sv. Benedikta. Čiča Fauchelevent je bio
starac koji je cijelog svog života bio egoist i koji je pri kraju svojih dana, hrom, bogalj, nemajući
više ničega što bi ga vezalo za svijet, našao da je slatko biti zahvalan, i videći da mora izvesti
dobro djelo, bacio se na to kao čovjek kojemu bi na samrti došla pod ruku čaša dobrog vina
kakvoga još nikad nije okusio, a sada bi rado iskapio tu čašu. Može se dodati da je zrak koji je
udisao već nekoliko godina u tom samostanu uništio u njemu ličnost i najposlije ga dotjerao
dotle te mu je postalo neophodno potrebno da izvede neko dobro djelo.
On se dakle odluči da se odano preda g. Madeleineu.
Mi smo ga opisali kao siromašnog picardijskog seljaka. Opis je točan, ali nije potpun. Na
ovome mjestu naše pripovijesti potrebno je dati malo fiziologije čiče Faucheleventa. On je bio
seljak, ali je bio seoski pisar, što je bilo razlogom da je u njegovoj prepredenosti bilo i podvale, a
u njegovoj prostodušnosti i velika doza pronicavosti. Budući da je zbog različitih stvari propao
u svojim poslovima, postao je od pisara kočijaš i nadničar. No kraj svih psovki i pucanja bičem,
što je konjima neophodno potrebno, ostalo je u njemu i nešto od pisara. Imao je nešto prirodnog
duha; nije govorio seljački; znao je govoriti, što je na selu rijetkost; drugi seljaci kazivali bi o
njemu: Govori gotovo kao gospodin u šeširu. Fauchelevent je zapravo bio od one vrste koju je
drski i laki rječnik posljednjeg vijeka obilježavao kao: napola malograđanin, napola seljačina;
i kojega su metafore što su padale iz dvorca na slamnatu kolibu isticale u popisu fukare kao
pomalo prostaka, pomalo građanina; papar i sol. Premda je on jako propao i premda se sudbina
ljuto poigrala s njim, te je bio kao neka stara sirota duša na kojoj se vidi uže, ipak
je Fauchelevent bio čovjek spreman učiniti dobro bez promišljanja i od svega srca; dragocjeno
svojstvo koje čini da čovjek ne može biti zao. Njegove pogreške i mane, jer on ih je svakako
imao, bile su na površini, uopće je njegova fizionomija bila jedna od onih koje osvajaju poslije
duljeg ili kraćeg vremena. Ovo staro lice nije imalo nijedne one neprijatne bore odozgo s čela,
koje znače nevaljalstvo ili glupost.
Rano ujutro, pošto je bio mnogo razmišljao, čiča Fauchelevent otvori oči i opazi g.
Madeleinea kako sjedeći na svojoj slami promatra Cosettu, koja je spavala. Fauchelevent se
uspravi na svom sjedištu i reče:
- Sada, kad ste već ovdje, što ćete učiniti da uđete unutra?
Ove su riječi izražavale situaciju i probudile Jeana Valjeana iz njegova sanjarenja.
Dva čiče stadoše se dogovarati.
- Najprije - reče Fauchelevent - najprije ćete početi time da ne izlazite ni koraka iz ove sobe.
Ni mala ni vi. Samo jedan korak u vrt i mi smo nagrajisali.
- Tako je.
- Gospodine Madeleine - nastavi Fauchelevent - vi ste došli u jednom vrlo dobrom, hoću reći
u jednom vrlo zlom času - jedna od ovih gospođa je vrlo bolesna. Zato se oni neće vrlo
mnogo obazirati na našu stranu. Izgleda da će umrijeti. Čitaju joj molitve po četrdeset sati. Sav
je samostan uzrujan. To im oduzima svu pažnju. Ona, što je na umoru, jest svetica. Zapravo,
mi smo ovdje svi sveti. Sami sveci. Jedina razlika između njih i mene je u tome što one kažu:
naša ćelija, a ja kažem: moja drvenjara. Najprije će biti molitve za umiruću, a onda molitve za
mrtvu. Za danas smo ovdje mirni, ali ne jamčim za sutra.
- Ipak - primijeti Jean Valjean, - ova je koliba u udubljenosti zida, nju skrivaju nekakve
razvaline, ima drveća, ne vidi se iz samostana.
 - A ja dodajem da opatice nikad ne prilaze ovamo.
- Pa onda? - reče Jean Valjean.
Znak pitanja koji je naglasio ovo: pa onda, značio je: čini mi se da se tu može ostati sakriven.
Na taj znak pitanja odgovori Fauchelevent:
- Ima malih.
- Kakvih malih? - zapita Jean Valjean.
Kad je Fauchelevent otvorio usta da objasni riječi koje je izgovorio, zvono odbi jedan udarac.
- Opatica je umrla - reče. - Ovo je mrtvačko zvono.
I dade znak Jean Valjeanu da sluša.
Zvono odjekne drugi put.
- To je mrtvačko zvono, gospodine Madeleine. Zvonjava će se nastaviti od minute do minute
kroz dvadeset i četiri sata, sve dok tijelo ne iznesu iz crkve. Znate, djeca se igraju. Za vrijeme
odmora dovoljno je da jedna lopta odleti pa da one dotrče uza sve zabrane i da je traže svuda
ovdje. To su vražići, ti mali anđelići.
- Koji? - zapita Jean Valjean.
- Ove male. Vas bi vrlo brzo otkrili, nemojte misliti. One bi viknule: Evo jednog čovjeka!
Ali danas nema opasnosti. Neće biti odmora. Čujete zvono. Kako sam vam rekao, jedan udarac
svake minute. To je mrtvačko zvono.
- Razumijem, čiča Fauchelevent. To su pitomice.
I Jean Valjean pomisli za sebe:
- To je za Cosettu odgoj da ne može biti bolji.
Fauchelevent usklikne:
- Što mislite! Da li ima djevojčica? Ima ih koje bi sve ciknule oko vas i onda pobjegle. Ovdje
biti muškarac znači imati kugu. Vidite dobro da su mi privezale praporac oko šape, kao da sam
divlja životinja. Jean Valjean je razmišljao sve dublje. - Ovaj samostan bi nas spasio - mrmljao
je. Onda diže glas:
- Jest, najteže je ostati.
- Ne - reče Fauchelevent - nego izaći.
Jean Valjean osjeti kako mu se steže srce.
- Izaći?
- Jest, gospodine Madeleine! Da uđete, treba najprije da izađete.
I pošto je pustio da odjekne još jedan udarac mrtvačkog zvona, Fauchelevent nastavi:
- Ne smijemo nikako dopustiti da vas ovdje ovako pronađu. Odakle dolazi taj čovjek? Za
mene ste vi pali s neba jer vas poznajem; ali opaticama treba da ste prošli kroz vrata.
Odjednom se začu dosta pobrkano zvonjenje jednog drugog zvona.
- Ah! - reče Fauchelevent - zovu majke izbornice. Imaju skupštinu. Skupština se drži uvijek
kad netko umre. Ona je umrla ujutro. Obično se umire ujutro. Ali zar vi ne biste mogli izaći
onuda kuda ste ušli? Slušajte, neću vas ispitivati, ali kuda ste ušli?
Jean Valjean problijedi. Sama pomisao da je došao u ovu strašnu ulicu ispunjavala ga je
jezom. Izađite iz jedne šume pune tigrova i kad budete napolju, zamislite jedan prijateljski
savjet koji vas nagovara da se vratite natrag. Jean Valjean je zamišljao sve redarstvo koje još
krstari četvrti, tajne izvidnike koji vrebaju, svuda straže, grozne šake koje se primiču njegovoj
šiji, vidio je možda i Javerta na uglu raskršća.
- Nemoguće! - reče. - Čiča Fauchelevent, uzmite da sam pao s neba.
- Vjerujem, vjerujem - nastavi Fauchelevent. - Ne trebate mi to reći. Dragi Bog vas je uzeo
u ruku da vas pogleda izbliza, a onda vas je ispustio. Samo on je htio da vas metne u jedan
muški samostan, pa se prevario. Evo, opet udaranje zvona. Ono javlja vratarici da ide i da
obavijesti općinu, a ova da obavijesti mrtvozornika da dođe i vidi da je jedna umrla. Sve je to
ceremonija oko umiranja. Ove dobre gospođe ne vole mnogo tu vizitu. Jedan liječnik vam ne
vjeruje ništa. On digne koprenu. On čak gdjekada otkriva i druge stvari. Zašto su se ovaj put
požurile da obavijeste liječnika? Što bi to moglo biti? Vaša mala još uvijek spava? Kako se
zove?
- Cosette.
- To je vaša kći? To jest: vi ste njoj djed, zar ne?
- Jesam.
- Za nju će biti lako da izađe odavde. Imam svoja vrata za poslugu koja izlaze u dvorište.
Lupam i vratarka mi otvori. Nosim košaricu na leđima, mala je unutra. Izađem. Čiča
Fauchelevent izlazi sa svojom košaricom, to je nešto sasvim obično. Reći ćete maloj da bude
mirna. Ona će biti pod pokrivačem. Ostavit ću je koliko bude trebalo kod jedne svoje stare
dobre prijateljice voćarice, koju imam u ulici Chemin-Vert; ona je gluha i ima jedan mali krevet.
Viknut ću voćarki u uho da je to jedna moja nećakinja i neka mi je čuva do sutra. Zatim će se
mala vratiti s vama. Jer ja ću učiniti da izađete?
Jean Valjean diže glavu.
- Ne smije me nitko vidjeti. U tome je sve, čiča Fauchelevent. Nađite načina da me iznesete
kao Cosettu u košarici i pod pokrivačem. Fauchevelent se počeša iza uha kažiprstom lijeve ruke,
što je bio znak da je u ozbiljnoj neprilici.
Treće udaranje zvona skrenu razgovor.
- Evo, sad dolazi liječnik da pregleda mrtvu - reče Fauchevelent. - Pogledao je i rekao: Mrtva
je, dobro je. Kad je liječnik potpisao putnu ispravu za raj, pogrebno društvo šalje lijes. Ako je
bila majka, pokapaju je majke; ako je bila sestra, pokapaju je sestre. Poslije toga ja
zabijem javle. To pripada u moj vrtlarski posao. Vrtlar je pomalo i grobar. Namjeste je u donje
predsoblje, koje ima izlaz na ulicu i u koje ne smije ući nijedan muškarac osim mrtvačkog
liječnika. Grobare i sebe ne računam u muškarce. U tom predsoblju zakivam ja lijes. Grobari
dođu da ga uzmu i tjeraj, kočijašu! Tako se putuje u nebo. Donesu jednu kutiju u kojoj nema
ništa i iznesu je s nečim unutra. I to je pogreb.
De profundis.
Jedna ravna zraka doticala se lica Cosette, koja je imala malo otvorena usta i sličila na anđela
koji pije svjetlost. Jean Valjean ju je počeo promatrati. Nije više slušao Faucheleventa.
Kad nekoga ne slušaju, to još nije razlog da šuti. Čestiti stari vrtlar nastavljao je sasvim
spokojno:
- Grob se kopa na vaugirardskom groblju. Tvrde da će ukinuti to vaugirardsko groblje koje
više ne odgovara propisima, pa zato mora ići u mirovinu. Šteta, jer to je zgodno groblje. Tamo
imam jednog prijatelja, čiču Mestienna, grobara. Ovdašnje opatice imaju povlasticu da ih nose
na to groblje. Ima za njih naročita prefektova odredba. No koliko se toga dogodilo od jučer!
Majka Krucifiksija je umrla i čiča Madeleine je...
- Zakopan - reče Jean Valjean i tužno se osmjehne.
Fauchelevent dočeka kao zapeta puška.
- Kad biste potpuno bili ovdje, to bi bio pravi pogreb.
Začu se i četvrto udaranje zvona. Fauchelevent skine brzo s čavla podvezicu s praporcem i
priveza je oko svoga koljena.
- Ovaj put, to sam ja. Zove me majka nadstojnica. Ah, ubo sam se na jezičac na mojoj kopči.
Gospodine Madeleine, ne mičite se i čekajte me. Ima nešto novo. Ako ste gladni, tu vam je
vino, kruh i sir.
I izađe iz kolibe, govoreći: - Eto me! Eto me!
Jean Valjean ga je vidio kako se žuri kroz vrt, brzo, koliko mu je to dopuštala njegova sakata
noga, pogledavajući sa strane na svoje dinje. Nepunih deset minuta iza toga zakuca čiča
Fauchelevent tihim kucanjem na jedna vrata, odakle odgovori jedan blagi glas: - Na sve vijeke!
- Na sve vijeke značilo je u tom slučaju: Naprijed!
 To su bila vrata od govorionice, naročita vrata za vrtlara i za potrebe posluge. Ova je
govorionica bila kraj skupštinske dvorane. Nadstojnica, sjedeći na jednom stolcu u govorionici,
čekala je Faucheleventa.

II.

Faucheleventove brige

Imati uzrujan i ozbiljan izraz, to je svojstveno u kritičnim zgodama izvjesnim karakterima i

izvjesnim strukama, osobito svećenicima i fratrima. Kad je Fauchelevent ušao, ovaj dvostruk
izgled zabrinutosti prožimao je lice nadstojnice, koja je bila ona krasna i učena gospođica de
Blemeur, majka Inocencija, obično vesela.
Vrtlar bojažljivo pozdravi i zastade na pragu ćelije. Nadstojnica, koja je prebirala svoju
krunicu, digne oči i reče:
- Ah, to ste vi, čiča Fauvente.
U samostanu su uobičajili da ga zovu ovim skraćenim imenom.
Čiča Fauchelevent još jednom pozdravi.
- Evo me, časna majko.
- Imam s vama jedan razgovor.
- A ja pak - reče Fauchelevent sa smjelošću koje se u sebi uplašio - imam nešto reći prečasnoj
majci.
Nadstojnica ga pogleda.
- Samo recite.
Čiča Fauchelevent, bivši seoski pisar, bio je od onih seljaka koji imaju drskosti. Izvjesno
lukavo neznanje predstavlja snagu; tu čovjek nije nepovjerljiv, pa seljak može i podvaliti. Već
više od dvije godine, što je bio u samostanu, Fauchelevent je imao uspjeha u ovoj vjerskoj
zajednici. Uvijek osamljen i baveći se neprestano svojim vrtlarenjem, nije imao raditi gotovo
ništa osim da bude radoznao. Udaljen kako je bio od svih ovih žena pod koprenom, koje su
dolazile i prolazile, on je vidio pred sobom kretanje sjena. Pažnjom i pronicavošću uspio je
obući u meso sva ova priviđenja i ove mrtve žene bile su za njega žive. On je bio kao gluhi
čovjek kojemu se zaoštrava vid i kao slijep čovjek kojemu se utančava sluh. Nastojao
je pogoditi značenje zvona, i to mu je pošlo za rukom, tako da ovaj zagonetni i šutljivi samostan
nije imao ničega što bi njemu bilo skriveno i nepoznato; ova sfinga šaputala je njemu sve svoje
tajne. To je bila njegova vještina. Majke izbornice cijenile su mnogo Faucheleventa. To je bio
zanimljiv njemak. Ulijevao im je povjerenje. Osim toga, bio je uredan i izlazio je samo radi
dokazanih potreba voćnjaka i povrtnjaka. To skromno ponašanje uvažavali su u samostanu.
Ipak je njemu uspjelo povući za jezik dva čovjeka u samostanu: vratarku, i tako je znao sve
pojedinosti iz govorionice; a na groblju grobara, i tako je znao sve sitnice oko pogreba; na taj
mu je način s obzirom na ove opatice bilo bačeno dvostruko svjetlo, jedno o životu, drugo o
smrti. Ali on to nije upotrebljavao na zlo. Kongregaciji je bilo stalo do njega. Star, hrom, gotovo
sakat, vjerojatno pomalo gluh, koliko vrlina! Njega bi bilo teško nadomjestiti.
Čiča je sa sigurnošću čovjeka koji zna da ga cijene započeo časnoj majci nadstojnici jedan
seljački govor, dosta smeten i vrlo dubok. Govorio je dugo o svojim godinama, o svome
bogaljstvu, o teretu godina koje su njemu dvostruko teške, o sve većim naporima koje iziskuje
posao, o veličini vrta, o noćima koje mora provoditi u radu, kao što je na primjer proveo noćas,
kad je morao pokrivati dinje hasurama zbog mjesečine, i završio je ovim zaključkom: da ima
jednog brata - (nadstojnica je učinila jedan pokret) - jednog brata koji nije nimalo mlad -
(drugi pokret nadstojnice, no pokret koji umiruje) - da bi, ako budu dobri, taj brat mogao doći
stanovati s njim i pomagati mu, da je odličan vrtlar, da bi samostan imao od njega koristi, boljih
nego od njega samoga - da, u protivnom slučaju, ako ne bi uzeli njegova brata, budući da
on, stariji, osjeća da je smalaksao i da nije dovoljan za posao, bio bi na svoju veliku žalost
prisiljen otići; - i da njegov brat ima unuku koju bi doveo sa sobom, koja bi se odgojila u duhu
Gospodnjem u ovoj kući i koja bi možda, tko zna?, jednog dana postala opatica.
Kad je prestao govoriti, nadstojnica prekine kliziti prstima po svojoj krunici i reče mu:
- Biste li vi meni mogli nabaviti do večeras jednu željeznu polugu?
- Što bi s njom?
- Za podizanje.
- Mogu, časna majko - odgovori Fauchelevent.
Nadstojnica, ne dodavši ni riječi, diže se i pođe u susjednu sobu koja je služila kao
skupštinska dvorana i gdje su se vjerojatno okupile majke izbornice. Fauchelevent osta sam.

III.

Majka Inocencija

Prođe otprilike četvrt sata. Nadstojnica se vrati i sjede opet na stolac. Obje osobe, koje su
imale govoriti, izgledale su kao obuzete svaka svojim mislima. Mi stenografiramo, što bolje
možemo, razgovor koji se započeo.
- Čiča Fauvente?
- Časna majko?
- Poznajete li kapelu?
- Imam tu uz nju mali kavez, odakle prisustvujem misi i svim obredima.
- A jeste li ulazili poslom na kor?
- Dva ili tri puta.
- Radi se o tom da dignete jednu ploču.
- Tešku?
- Kamenu ploču koja je kraj oltara.
- Ploču koja zatvara grobnicu?
- Da.
- Tu je baš prilika za dva čovjeka.
- Majka Ascenzija, koja je jaka kao pravi muškarac, pomoći će vam.
- Jedna žena nije nikad tako jaka kao muškarac.
- Nemamo nikoga osim ženskih da vam pomogne. Svak čini ono što može. Zato što je don
Mabillon dao četiri stotine sedamnaest poslanica sv. Benedikta, a Merlonus Horstius samo tri
stotine šestdeset i osam, nemam ništa protiv Merlonusa Horstiusa.
- Ni ja.
- Vrlina je u tome da čovjek radi prema svojoj vlastitoj snazi. Jedan samostan nije isto što i
jedna radionica.
- A jedna žena nije isto što i jedan muškarac. Moj brat je vrlo jak!
- I vi ćete dakle naći polugu?
- To je jedini ključ koji pristaje u takva vrata.
- Na ploči se nalazi jedna karika.
- Kroz nju ću provući polugu.
- I ploča je uređena tako da se okreće.
- Dobro, časna majko. Otvorit ću grobnicu.
- I četiri majke pjevačice će vam pomoći.
- A kad otvorimo grobnicu?
- Trebat će je i zatvoriti.
 - I to će biti sve?
- Ne.
- Zapovijedajte, časna majko.
- Fauvente, mi imamo u vas povjerenja.
- Ja sam ovdje da sve učinim.
- I da o svemu šutite.
- Jest, časna majko.
- Kad otvorite grobnicu...
- Ja ću je zatvoriti.
- Ali prije toga...
- Trebat ćete u nju nešto spustiti.
Nasta šutnja. Nadstojnica, koja je uvukla donju usnu u usta, što je sličilo na kolebanje,
prekine tišinu:
- Čiča Fauvente?
- Časna majko?
- Vi znate da je jedna majka jutros umrla?
- Ne znam.
- Dakle, niste čuli zvono?
- Ništa se ne čuje na kraju vrta.
- Uistinu?
- Čujem samo kucanje zvona kad mene zovu.
- Umrla je jutros.
- Eh, ujutro nije vjetar puhao na moju stranu.
- To je majka Krucifiksija. Blažena.
Nadstojnica ušuti, micaše jedan časak usnama, kao da u sebi moli, a onda nastavi:
- Prije tri godine, jedino zato što je vidjela kako se moli majka Krucifiksija, gospođa de
Béthune, jansénistica, prešla je na pravu vjeru.
- Evo, evo, sada čujem mrtvačko zvono, časna majko.
- Majke su je odnijele u mrtvačku sobu iz koje se ide u crkvu.
- Znam.
- Nijedan drugi muškarac osim vas ne može i ne smije ući u tu sobu. Zapamtite to dobro.
No, to bi lijepo bilo, da jedan muškarac ulazi u mrtvačku sobu!
- Češće?
- A?
- Češće!
- Što kažete?
- Velim, češće.
- Češće, što?
- Časna majko, ne velim češće što, kažem češće.
- Ne razumijem vas. Zašto velite češće?
- Da kažem isto što i vi, časna majko.
- Ali ja nisam rekla češće.
- Niste rekla, ali ja sam rekao da kažem isto što i vi.
U tom času odbi devet sati.
- U devet sati jutros i uvijek neka je hvala i slava Presvetoj Hostiji na oltaru - reče
nadstojnica.
- Amen - reče Fauehelevent.
Sat je odbio u pravi čas. On presiječe Češće. Vjerojatno je da se bez toga nadstojnica i
Fauehelevent ne bi nikada izvukli iz ovog zapleta. Fauehelevent obrisa znoj sa čela.
 Nadstojnica počne ponovno nešto mrmljati u sebi, vjerojatno neke pobožne stvari, zatim reče
glasno:
- Za života je majka Krucifiksija činila obraćenja; poslije smrti činit će čudesa.
- Hoće - odgovori Fauehelevent, odlučivši da sve odobrava i potvrđuje nastojeći da više ne
izađe iz kolotečine.
- Čiča Fauvente, Bog je blagoslovio naš samostan u majci Krucifiksiji. Sigurno nije dano
cijelom svijetu da umre kao kardinal de Berulle, služeći svetu misu, i da izdahne svoju dušu
Bogu, izgovarajući ove riječi: Hane igitur oblationem (Ovu, dakle, hostiju). No premda nije
postigla toliku sreću, majka Krucifiksija je imala vrlo dragocjenu smrt. Ostala je pri svijesti do
posljednjeg časa. Ona je s nama razgovarala, zatim je razgovarala s anđelima. Dala nam je svoje
posljednje zapovijedi. Da ste imali malo više vjere i da ste mogli biti u njezinoj ćeliji, ona bi
vam izliječila vašu nogu čim bi je se dotakla. Ona se smiješila. Osjećalo se da ona uskrsava u
Gospodinu. Bilo je raja u njezinoj smrti.
Fauehelevent je mislio da se tu završava jedna molitva.
- Amen - reče.
- Čiča Fauvente! Treba učiniti ono što mrtvi hoće.
Nadstojnica prebra nekoliko zrna na svojoj krunici. Fauchelevent je šutio. Ona nastavi:
- Dogovorila sam se o ovom pitanju s nekoliko duhovnika koji rade u Našem Gospodu i koji
se bave crkvenim životom, berući divne plodove.
- Časna majko, ovdje se mrtvačko zvonce čuje mnogo bolje nego u vrtu.
- Uostalom, ona je više nego pokojnica, ona je svetica.
- Kao i vi, časna majko.
Ona je ležala u svome mrtvačkom lijesu već dvadeset godina po naročitoj dozvoli našeg
Svetog Oca Pija VII.
- Onoga koji je okrunio oca... Bonapartea.
Za prepredenog čovjeka, kao što je bio Fauchelevent, ovo podsjećanje je bilo nezgodno.
Srećom ga nadstojnica, koja je bila sva zadubljena u svoju misao, nije čula. Ona nastavi:
- Čiča Fauvente?
- Časna majko?
- Sv. Diodor, nadbiskup kapadokijski, zahtijevao je da na njegovoj grobnici napišu ovu
jedinu riječ: Acarus, što znači: zemaljski crv; tako je bilo učinjeno. Je li istina?
- Jest, časna majko.
- Blaženi Mezzocane, opat iz Akvile, htio je da ga pokopaju pod vješalima; tako je bilo
učinjeno.
- Istina je.
- Sv. Terencije, biskup u Portu na utoku Tibra u more, tražio je da urežu na njegovu
nadgrobnu ploču znak koji se meće na grob ocoubojica, nadajući se da će prolaznici pljuvati na
njegov grob. Tako je i bilo učinjeno. Treba slušati mrtve.
- Neka bude tako.
- Tijelo Bernarda Guidonisa, koji se rodio u Francuskoj blizu Roche-Abeilla, bilo je, kao što
je on naredio, a protiv volje kastiljskog kralja, preneseno u crkvu dominikanaca n Limogesu,
premda je Bernard Guidonis bio biskup u Tuyu u Španjolskoj. Može li tko to poreći?
- A, to ne može, časna majko.
- Tu je činjenicu utvrdio Plantavit de la Fosse.
Nekoliko zrna na krunici kliznulo je opet šuteći. Nadstojnica nastavi:
- Čiča Fauvente, majka Krucifiksija bit će pokopana u mrtvačkom lijesu u kojemu je ležala
dvadeset godina. Tako je pravo.
- To je nastavak sna.
- Morat ću je, dakle, zakovati u tom lijesu?
- Da.
 - I metnut ćemo na stranu lijes pogrebnog društva?
- Tako je.
- Očekujem zapovijedi prečasne zajednice.
- Četiri majke pjevačice će vam pomoći.
- Da se zakuje lijes? One mi nisu potrebne.
- Ne. Da ga spustite.
- Kuda?
- U grobnicu.
- U koju grobnicu?
- Pod oltarom.
Fauchelevent se trgne:
- U grobnicu pod oltarom!?
- Pod oltarom.
- Ali...
- Imat ćete jednu željeznu polugu.
- Da, ali...
- Dići ćete ploču polugom s pomoću karike.
- Ali...
- Treba učiniti mrtvima po volji. Da bude pokopana u grobnici pod oltarom kapele, da je ne
nose u neposvećenu zemlju, da mrtva ostane ondje gdje se molila živa; to je bila posljednja
želja majke Krucifiksije. Ona je to od nas tražila, to jest zapovjedila nam.
- Ali to je zabranjeno.
- Zabranjeno od ljudi, naređeno od Boga.
- A ako se to sazna?
- Imamo u vas povjerenja.
- Oh, ja sam nijem kao kamen u vašem zidu.
- Zbor se sastao. Glasne majke, koje sam još jednom pitala za savjet i koje još sada vijećaju,
odlučile su da se majka Krucifiksija po njenoj želji zakopa u njenom mrtvačkom lijesu pod
našim oltarom. Pomislite, čiča Fauvente, ako se ovdje budu događala čudesa, kolika slava
u Gospodu za samostan! Čudesa dolaze iz grobova.
- Ali, časna majko, ako činovnik povjerenstva za javno zdravlje...
- Sv. Benedikt II. usprotivio se u pitanju pogreba Konstantinu Pogonatu.
- Ipak, redarstveni povjerenik...
- Honodemar, jedan od sedam njemačkih kraljeva koji su provalili u Galiju za vrijeme cara
Konstancija, izričito je priznao pravo duhovnim licima da budu pokopana u vjeri, to jest pod
oltarom.
- Ali nadzornik prefekture...
- Svijet nije ništa pred Kristom. Martin, jedanaesti general kartezijanaca, dao je ovu lozinku:
Stat Crux dum volvitur orbis (Križ stoji postojano dok se okreće svijet).
- Amen, reče Fauchelevent, ne dajući se zbuniti nikada kad bi čuo latinski i izvlačeći se na
taj način iz neprilike.
Onaj koji je predugo šutio, zadovoljan je s kakvim god slušateljima. Jednog dana, kad je
govornik izašao iz zatvora, osjećajući u sebi mnogo dilema i silogizama, zaustavio se pred
prvim drvetom i održao mu govor, nastojeći iz svih sila da ga uvjeri. Nadstojnica, obično
zadržavana propisima šutnje i jer se u njoj nakupilo previše toga, ustane i usklikne s
govorljivošću prave bujice:
- S desna mi je Benedikt, a s lijeva Bernard. Tko je taj Bernard? To je prvi clairvauxski opat.
Fontaines u Bourgogni je blagoslovljen kraj, jer on se tu rodio. Otac mu se zvao Tecelin, a
majka Alethe. Počeo je sa Citeauxom, da završi s Clairvauxom; za opata ga je zaredio biskup
u Chalonu na Saoni Guillaume od Champeauxa; imao je sedam stotina djevica i osnovao sto i
šezdeset samostana; pobio je Abeilarda na senskom saboru i Petra od Bruysa i Henrika, njegova
učenika, i jednu drugu vrstu zabludjelih koje su zvali Apostolcima; on je zbunio Arnaulda od
Bresce, utukao samostanca Raoula, židovskog krvnika, drmao 1143. reimskim saborom, dao
osuditi Gilberta od Poreje, poitierskog biskupa, dao osuditi Eona d'Etoila, izravnao svađu
između kneževa, obratio kralja Luja Mladog, bio savjetnik pape Eugenija III., uredio
Temple, propovijedao križarsku vojnu, učinio dvije stotine i pedeset čudesa u svome životu. A
tko je Benedikt? To je montecassinski biskup; to je drugi osnivač samostanske povučenosti; to
je zapadni Vasilij. Njegov je red dao četrdeset papa, dvije stotine kardinala, pedeset patrijarha,
šesnaest stotina nadbiskupa, četiri cara, dvanaest carica, četrdeset i šest kraljeva, četrdeset i
jednu kraljicu, tri hiljade šest stotina kanoniziranih svetaca, a postoji već četrnaest stotina
godina. S jedne strane sv. Bernard; s druge strane činovnik javnog zdravlja! S jedne strane sv.
Benedikt; s druge strane nadzornik puteva! Država, putevi, svečani pogrebi, pravila, uprava -
zar mi to poznajemo? Svi bi katolici bili ozlojeđeni da vide kako se postupa s nama. Mi nemamo
prava čak ni na to da dajemo svoj zemni prah Isusu Kristu! Vaše javno zdravlje je izmislila
revolucija, to je revolucionarna izmišljotina. Da Bog bude podčinjen
redarstvenom povjereniku, jest, takav je vaš vijek. Šutite samo, Fauvente! Fauchelevent se pod
ovim pljuskom nije osjećao baš ugodno. Nadstojnica nastavi:
- Nitko ne može posumnjati u to da samostan ima pravo na pogreb. To mogu poricati samo
fanatici i zalutali. Živimo u vremenima strahovite zbrke. Zaboravlja se ono što treba znati, a
zna se ono što treba zaboraviti. Još uvijek ima svijeta koji ne pravi razlike između prevelikog
sv. Bernarda i Bernarda, koji se zove Bernardo Siromašnih Katolika, a koji je bio neki dobri
duhovnik živeći u trinaestom vijeku! Drugi hule toliko te uspoređuju giljotinu Luja XVI. s
križem Isusa Krista. Luj XVI. je bio samo kralj. Nemojmo se, dakle, šaliti s Bogom! Nema više
pravednog ni nepravednog. Poznato je ime Voltaireovo, a ne zna se za ime Cezara od
Busa. Međutim, Cezar od Busa je blaženi čovjek, a Voltaire je jedan nesretnik. Posljednji
nadbiskup-kardinal od Périgorda nije čak znao da je Karlo od Gondrena naslijedio Bérulla, a
Franjo Bourgoin Gondrena, i Jean François Senault Bourgoina, i otac de Saint-Marthe Jeana
Françoisa Senaulta. Zna se za ime oca Cotona ne zato što je bio jedan od trojice koji su
pridonijeli osnivanju Oratorija, nego zato što je bio zgodan za psovke hugenotskog kralja
Henrika IV Sv. Franjo Saleski sviđa se svjetskim ljudima zato što je varao na kartama. I onda
još napadaju vjeru! Zašto? Zato što je bilo loših svećenika, gapski biskup bio je brat
embrunskog biskupa Salona, i što su oba pošli lošim tragom. Pa znači li to nešto? Zar to
sprečava Martina Tourskog da ne bude svetac i da ne da polovicu svoga ogrtača
jednom siromahu? Svece proganjaju. Zatvaraju se oči pred istinama. Mrak je ušao u običaj.
Najdivljije su slijepe životinje. Nitko ne misli ozbiljno na pakao. Oh, zao je to svijet! U ime
Kralja znači danas u ime Revolucije. Ne zna se više što se duguje ni živima ni mrtvima.
Zabranjeno je umrijeti svetim načinom. Pogreb im je građanska stvar. Pa to je užasno. Sv. Leon
II. pisao je dva naročita pisma, jedno Petru Notaireu, drugo kralju od Vizigota, da ospori i
odbaci u pitanjima koja se tiču mrtvih nadležnost egzarha i prevlast carevu. Gautier, châlonski
biskup, odupro se u ovoj stvari Otonu, vojvodi od Bourgogne. Starinska uprava je bila s tim
sporazumna. Nekad smo mi imali glas u samom biskupskom zboru i kad se radilo o
svjetovnim stvarima. Cîteauxski opat, general reda, bio je doživotni savjetnik u
bourgognoskom parlamentu po pravu rođenja. Mi činimo s našim pokojnicima što hoćemo. Pa
zar se i tijelo samog sv. Benedikta ne nalazi u Francuskoj, u fleuryskoj opatiji, nazvanoj Saint-
Benoît na Loiri, premda je umro u Italiji na Montecassinu u subotu 21. ožujka 543. godine? Sve
je ovo nepobitno. Zgražam se nad psalantima, mrzim priore, gadim se nad krivovjercima, ali još
bih više prezirala nekoga tko bi mi tvrdio protivno. Treba samo čitati Amoula Wiona, Gabriela
Bucelina, Trithèma, Maurolicusa i dom Luca d'Acheryja.
Nadstojnica se sva zagrca, a onda se okrene Faucheleventu:
- Čiča Fauvente, kao što smo rekli.
 - Kao što smo rekli, časna majko.
- Možemo li računati na vas?
- Slušat ću.
- To je lijepo.
- Ja sam potpuno odan samostanu.
- To je, dakle, svršena stvar. Vi ćete zabiti čavle u lijes. Sestre će ga odnijeti u kapelu. Tu će
se pročitati crna misa. Zatim će se sestre vratiti u samostan. Između jedanaest sati i pola noći
doći ćete sa željeznom polugom. Sve će se raditi u najvećoj tajnosti. U kapeli će se nalaziti
samo četiri majke pjevačice, majka Ascensija i vi.
- I sestra koja će biti »na stupu«.
- Ona se neće ogledati.
- Ali će čuti.
- Ona neće slušati. Uostalom, što samostan zna, svijet to ne zna. Opet nastupi šutnja.
Nadstojnica nastavi:
- Skinut ćete svoje zvonce. Nema smisla da sestra «na stupu» primijeti da ste vi tu.
- Časna majko?
- Što je, čiča Fauvente?
- Je li dolazio liječnik zbog mrtve?
- On će doći danas u četiri sata. Udarano je u zvono da dođe liječnik. Zar vi, dakle, nikad ne
čujete kad se udara u zvono?
- Ja pazim samo onda kad mene zove.
- Tako treba, čiča Fauvente.
- Časna majko, trebat će jedan otpirač od najmanje šest stopa.
- Gdje ćete ga naći?
- Tamo gdje ima željezne ograde, gdje ima željeznih greda. Imamo jednu hrpu gvožđarije na
kraju vrta.
- Otprilike tri četvrt sata prije ponoći, nemojte zaboraviti.
- Časna majko?
- Što?
- Ako ikad budete imali drugih poslova kao što je ovaj, moj brat je jak. Pravi Turčin!
- Radit ćete što brže budete mogli.
- Ja ne idem jako brzo. Ja sam hrom; zato bi mi trebao pomoćnik. Ja sam hrom.
- Biti hrom nije grijeh, a možda je blagoslov. Car Henrik II., koji se borio protiv antipape
Grgura i koji je uspostavio Benedikta III., ima dva nadimka (surnoms): Sveti i Hromi.
- Dobro je to, jako je to dobro imati dva ogrtača (surtouts) - promrmlja Fauchelevent, koji je
zaista bio malo nagluh.
- Čiča Fauvente, sad sam se nešto sjetila. Uzmimo cijeli sat. To nije previše. Budite kod
glavnog oltara sa željeznom polugom u jedanaest sati. Opijelo počinje o ponoći. Sve mora biti
gotovo dobrih četvrt sata prije.
- Učinit ću sve što budem mogao da dokažem koliko sam privržen samostanu. Tu nema
prigovora. Zakopat ću mrtvački lijes. Bit ću u kapeli točno u jedanaest sati. Tu će biti majke
pjevačice, tu će biti majka Ascensija. Bilo bi bolje kad bi bila dva muškarca. Najposlije,
svejedno! Imat ću svoju polugu. Otvorit ćemo grobnicu, spustit ćemo mrtvački lijes i zatvorit
ćemo grobnicu. Poslije toga neće ničemu biti traga. Vlada neće imati ni pojma. Časna majko,
je li time sve uređeno?
- Nije.
- Pa što još ima?
- Ostaje prazan mrtvački lijes.
To izazva mali prekid. Fauchelevent je razmišljao. Nadstojnica je mislila.
- Čiča Fauvente, što ćemo s praznim mrtvačkim lijesom?
 - Zakopat ćemo ga.
- Praznog?
Nova stanka. Fauchelevent učini lijevom rukom onaj pokret kojim se tjera neugodno pitanje.
- Časna majko, ja ću zakovati lijes u donjem dijelu crkve i tu neće smjeti ući nitko osim
mene, i pokrit ću lijes pokrovom.
- Da, ali nosači kad ga budu nosili u mrtvačka kola i spuštali ga u grob? Lako će osjetiti da
unutra nema ništa.
- Ah, vra... - usklikne Fauchelevent.
Nadstojnica se prekrsti i pogleda ravno u vrtlara. Završetak usklika . . . Ga! mu je zastao u
grlu.
On se požuri da nešto izmisli kako bi zabašurio psovku.
- Časna majko, napunit ću lijes zemljom. Tako će izgledati da je netko unutra.
- Imate pravo. Zemlja je ionako ista stvar što i čovjek. A kako ćete urediti s praznim lijesom?
- To je moja stvar.
Lice nadstojnice, koje je dotle bilo zabrinuto i mračno, razvedri se. Ona mu dade znak
poglavarice koja otpušta podčinjenoga. Fauchelevent pođe prema vratima. Kad je bio na
izlasku, nadstojnica blago diže glas:
- Čiča Fauvente, zadovoljna sam s vama; sutra poslije pogreba dovedite mi svoga brata i
recite mu da mi dovede svoju kćerku.

IV.

Gdje Jean Valjean izgleda kao da je čitao Austina Castilleja

Koraci hroma čovjeka su isto što i namigivanja slijepa čovjeka, oni ne stižu brzo svome cilju.
Osim toga, Fauchelevent je bio zbunjen. Trebalo mu je gotovo četvrt sata da se vrati u kolibu u
vrtu. Cosette se već bila probudila. Jean Valjean ju je posadio kraj vatre. U času kad je
Fauchelevent ulazio, Jean Valjean joj je pokazao vrtlarovu košaricu koja je visjela na zidu i
govorio joj:
- Slušaj me dobro, mala moja Cosetto. Morat ćemo otići iz ove kuće, no mi ćemo se u nju
vratiti: bit će nam tu vrlo dobro. Ovaj dobri čiča odnijet će te odavle na leđima u košarici. Čekat
ćeš me kod jedne gospođe. Ja ću doći po tebe. Ako nećeš da te Thenardaerovica opet uzme k
sebi, slušaj me i ne govori ništa!
Cosette kimnu glavom s ozbiljnim izrazom.
Na lupu koju je učinio Fauchelevent gurnuvši vrata Jean Valjean se okrene.
- Što je?
- Sve je u redu i opet nije ništa u redu - reče Fauchelevent. - Imam dozvolu da vas dovedem
ovamo; ali prije nego što vas dovedem ovamo, moram vas odavle izvesti.
U tom grmu leži zec. Što se tiče male, s njom će biti lako.
- Vi ćete je odnijeti?
- Ali će morati šutjeti!
- Jamčim vam za nju.
- A što ćemo s vama, čiča Madeleine?
I poslije kratke šutnje, u kojoj je bilo zabrinutosti, Fauchelevent usklikne:
- Pa iziđite onuda kuda ste ušli!
Jean Valjean, kao i prvi put, ograniči se da odgovori:
- Nemoguće!
Fauchelevent, govoreći više za sebe, nego Jeanu Valjeanu, progunđa:
 - Ima jedna druga stvar koja me muči. Rekao sam da ću lijes napuniti zemljom. Ali čini mi
se da zemlja unutra neće ni izdaleka biti nalik tijelu, to neće ići, to će se micati. Ljudi će to
osjetiti. Razumijete li, čiča Madeleine, vlasti će to uhvatiti.
Jean Valjean ga pogleda ispod oka i pomisli da je poludio. Fauchelevent nastavi:
- Kako ćete, k vra..., da izađete? To sve treba biti sutra! Sutra vas moram dovesti.
Nadstojnica će vas čekati.
Onda on protumači Jeanu Valjeanu da je to nagrada za jednu uslugu koju će on,
Fauchelevent, učiniti samostanu. Kako u njegov djelokrug pripada i to da sudjeluje kod
pogreba, kako on zakiva mrtvačke ljesove i pomaže grobaru na groblju. Kako je opatica, koja
je jutros umrla, tražila da je pokopaju u mrtvačkom lijesu koji joj je služio mjesto kreveta i da
je pokopaju u grobnici pod oltarom u kapeli. Kako to zabranjuju redarstveni propisi, ali kako je
to jedna od onih pokojnica kojima se ne smije ništa uskratiti. Kako nadstojnica i glasne majke
namjeravaju izvršiti pokojničinu želju. Vlast će biti povučena za nos. On, Fauchelevent,
zakovat će mrtvački lijes u ćeliji, dignut će ploču u kapeli i spustiti pokojnicu u grobnicu. I
kako je iz zahvalnosti nadstojnica dopustila da dođe u ovu kuću njegov brat kao vrtlar i njegova
sinovica kao pitomica. Kako je njegov brat g. Madeleine, a njegova sinovica Cosette. Kako mu
je nadstojnica rekla neka dovede svoga brata sutra uveče, poslije prividnog pogreba na groblju.
Ah on ne može dovesti g. Madeleinea izvana ako g. Madeleine nije vani. To je prva neprilika.
I onda, još je jedna neprilika: prazan mrtvački lijes.
- Kakav prazan mrtvački lijes? - zapita Jean Valjean. Fauchelevent odgovori:
- Državni lijes.
- Kakav državni lijes?
- Umre jedna opatica. Općinski liječnik dođe i veli: umrla je opatica. Vlada pošalje lijes.
Sutra pošalje mrtvačka kola i grobare da uzmu lijes i da ga odnesu na groblje. Grobari će doći
i podignut će lijes; u njemu neće biti ničega.
- Metnite nešto unutra.
- Jednog mrtvaca? Nemam ga.
- Nemate?
- Pa što ću?
- Jednog živog čovjeka.
- Koga živog čovjeka?
- Mene - reče Jean Valjean.
Fauchelevent, koji je bio sjeo, diže se kao da mu se petarda rasprsla pod stolcem.
- Vas?
- A zašto ne?
Jean Valjean se osmjehne jednim od onih osmijeha koji su na njegovo lice znali dolaziti kao
vedrina na zimsko nebo.
- Sjećate li se, Fauchelevente, da ste rekli: Majka Krucifiksa je umrla i da sam ja dodao: A
čiča Madeleine je zakopan. Tako će i biti.
- Pa vi se smijete. Vi ne govorite ozbiljno.
- Svakako.
- Rekao sam vam da nađete i za mene jednu košaricu i jedan pokrivač.
- Pa?
- Košarica će biti od drveta, a pokrivač neka bude makar i mrtvački pokrov.
- I to bijeli pokrov. Opatice se pokapaju u bjelini.
- Dobro, neka bude bijeli pokrov.
- Vi niste čovjek kao drugi, čiča Madeleine.
Vidjeti pred sobom stvari fantazije koje nisu ništa drugo do divlja i drska izmišljanja u
ropstvu; izaći iz spokojnih stvari koje su ga okruživale i umiješati se, po njegovim riječima, u
«sitne spletke» samostana, to je Faucheleventa zaprepaštavalo kao kad bi neki prolaznik spazio
galeba gdje hvata ribe u potočiću ulice Saint-Denis.
Jean Valjean nastavi:
- Radi se o tome da izađem odavde i da me nitko ne opazi. To je jedini način. Nego najprije,
molim vas, dajte ma obavijestite. Što se sve događa? Gdje je taj mrtvački lijes?
- Onaj prazni?
- Da.
- Dolje, tamo u mrtvačnici ili mrtvačkoj sobi, kako je one nazivaju. On leži na stalku pod
pokrovom.
- Kako je dugačak taj lijes?
- Šest stopa.
- Kakva je ta mrtvačka soba?
- To je soba u prizemlju, ima prozor s rešetkom prema vrtu, koji se izvana zatvara jednim
kapkom - i ta soba ima dvoja vrata, jedna koja vode u samostan, a druga koja vode u crkvu.
- Koju crkvu?
- U crkvu s ulice, u crkvu za cijeli svijet.
- Imate li ključeve od tih vrata?
- Nemam. Imam ključ od vrata koja vode u samostan; vratarica ima ključ od vrata koja vode
u crkvu.
- Kad se otvaraju ta vrata?
- Samo da propuste grobare koji dolaze po mrtvački lijes. Kad ga iznesu, vrata se opet
zatvaraju.
- Tko zakiva mrtvački lijes?
- Ja.
- Tko meće pokrov preko njega?
- Ja.
- Jeste li sami?
- Nijedan drugi čovjek, osim redarstvenog liječnika, ne smije ući u tu mrtvačku sobu. To je,
štoviše, napisano i na zidu.
- A biste li vi mene mogli noćas, kad cijeli svijet bude zaspao u samostanu, sakriti u toj sobi?
- Ne bih. Ali mogu vas sakriti u maloj mračnoj sobici odakle se ulazi u mrtvačku sobu. Tu
ja ostavljam svoj alat za pogreb i imam od te sobice ključ.
- U koliko sati će mrtvačka kola doći sutra po mrtvaca?
- Oko tri sata poslijepodne. Pogreb se obavlja na vaugirardskom groblju nešto prije mraka.
To nije baš tako blizu.
- Ostat ću sakriven u vašoj sobici za alat cijelu noć i cijelo jutro. Što se tiče jela? Gladovat
ću.
- Ja ću vam donijeti što treba.
- Vi biste mogli doći da me zakujete u lijes u dva sata.
Fauchelevent se lecnu, lomeći prste koji su pucali.
- Ali to je nemoguće!
- Koješta! Uzeti čekić i zabiti čavle u dasku!
Ono što je za Faucheleventa izgledalo nečuveno, bilo je, ponavljamo, posve jednostavno za
Jeana Valjeana. Jean Valjean je prošao kroz sito i rešeto. Tko je god bio robijaš, poznaje
vještinu da se smanji već prema vrsti bijega. Robijaš je izložen bijegu kao bolesnik krizi koja
ga spašava ili ubija. Bijeg je ozdravljenje. Na što sve čovjek ne bi pristao samo da ozdravi! Dati
se zakovati i odnijeti u jednom lijesu, kao poštanska pošiljka, živjeti dugo u jednoj kutiji, naći
zraka gdje ga nema, štedjeti svoje disanje satima, znati biti ugušen, a ne umrijeti, u tome je
bio jedan mračni talent Jeana Valjeana.
 Uostalom, jedan mrtvački lijes, u kojem se nalazi živi stvor, taj način robijaša je gdjekada i
način careva. Prema Austinu Castilleju to je bio način koji je Karlo Peti, kad je htio poslije
svoga silaska s prijestolja još jednom vidjeti Plombu, upotrijebio da ona uđe u samostan
svetog Justa, gdje je on bio, i da iz njega izađe.
Fauchelevent, kad je malko došao k sebi, uzklikne:
- Ali kako ćete disati?
- Disat ću.
- U toj kutiji! Ja, kad samo pomislim na to, već se gušim.
- Vi sigurno imate jedno svrdlo; probušit ćete nekoliko rupica oko usta ovdje i ondje i onda
ćete zakovati poklopac, samo ne previše čvrsto.
- Dobro! A ako vam se bude kašljalo ili ako vam dođe da kihnete?
- Onaj koji bježi, niti kašlje niti kiše.
I Jean Valjean doda:
- Čiča Fauchelevent, treba se odlučiti: da me ovdje uhvate ili da izađem u mrtvačkim kolima.
Cijeli je svijet opazio običaj mačaka da se zaustavljaju i da se smucaju pred otškrinutim
vratima. Tko još nije rekao mački: Hajde, hajde unutra! Ima ljudi koji pred tjesnacem prilika
ostaju neodlučni između dviju odluka, riskirajući da ih smrvi sudbina koja može naglo
zalupiti otškrinutim vratima avanture. Previše oprezni, kao da su mačke, izlažu se gdjekada
većoj opasnosti nego oni koji su smjeli i drski. Fauchelevent je imao tu kolebljivu i neodlučnu
narav. Ipak je hladnokrvnost Jeana Valjeana prelazila i nehotice na njega. On progunđa:
- Kad nema drugog načina, mora biti tako.
Jean Valjean nastavi:
- Jedino smeta što će biti na groblju.
- Upravo to mi ne zadaje nikakve brige - usklikne Fauchelevent.
- Ako ste sigurni za sebe da ćete se izvući iz lijesa, ja sam siguran za sebe da ću vas izvaditi
i iz groba. Grobar je moj prijatelj. To je jedna pijanica. Čiča Mestienne. Jedan starac od stare
škole. Grobar meće mrtvace u grob, a ja ću metnuti grobara u džep. Reći ću vam što će se
dogoditi. Doći ćemo tamo malo prije mraka, tri četvrt sata prije nego što se zatvara groblje.
Mrtvačka kola vozit će do samoga groba. Ja ću ići za njima; to je moja dužnost. Imat ću čekić,
dlijeto i kliješta u džepu. Mrtvačka će se kola zaustaviti, grobari će omotati uže oko vašega
lijesa i spustit će vas u grob. Pop će otčitati opijelo, prekrstit će vas, poškropiti vas svetom
vodom i otići će. Ja ću ostati sam s čičom Mestiennom. On je moj prijatelj, velim vam. Od dvije
stvari jedno će biti istina: ili će biti pijan, ili neće biti pijan. Ako ne bude pijan, raci ću mu:
Hajde da popijemo čašu vina, dok je Dobra Dunja još otvorena. Odvest ću ga i opit ću ga. Čiči
Mestiennu ne treba mnogo da se opije, on je uvijek načet. Srušit ću ga pod stol, uzet ću njegovu
iskaznicu da se vratim na groblje i eto me natrag bez njega. Vi imate posla samo sa mnom. Ako
pak bude pijan, reći ću mu: Idi kući, ja ću svršiti tvoj posao. On će otići, a ja ću vas izvaditi iz
jame.
Jean Valjean mu pruži ruku, koju Fauchelevent zgrabi s dirljivim seljačkim zanosom.
- Ako se ništa ne pokvari - pomisli Fauchelevent. Ako se sve ne okrene naopako!

V.

Nije dovoljno da čovjek bude pijanica pa da bude besmrtan

Sutradan, kad se sunce naginjalo prema zapadu, vrlo rijetki ljudi, koji su prolazili bulevarom
Maine, akidali su šešire jednim starinskim mrtvačkim kolima, ukrašenim mrtvačkim glavama,
kostima i suzama. U tim se kolima nalazio jedan lijes pokriven bijelim pokrovom, na kojem se
širio jedan ogromni crni križ, nalik velikom mrtvacu kojemu su se objesile ruke. Jedna kočija,
zavijena u crno, u kojoj se vidio svećenik u ruhu obreda i ministrant s crvenom kapicom, išla je
za tim kolima. Dva grobara u sivom mundiru s crnim gajtanima išli su desno i lijevo od
mrtvačkih kola. Za njima je šepao jedan starac u radničkom odijelu. Ta se povorka kretala
prema vaugirardskom groblju.
Hromom čovjeku virio je iz džepa držak jednog čekića i zubi jednih kliješta.
Vaugirardsko groblje činilo je iznimku među pariškim grobljima. Imalo je svoje posebne
običaje, pa čak i svoja velika vrata za kola i jedna manja vrata za pješake. Bernardinke-
benediktinke s Malog Picpusa bile su, kao što smo rekli, dobile pravo da budu pokopane u
jednom kutu na strani, i to navečer, na ovom zemljištu koje je nekada pripadalo njihovu redu.
Grobari, koji su imali na groblju posla ljeti po danu, a zimi zbog toga i po noći, morali su se
pokoravati naročitim pravilima. Vrata pariških groblja zatvarala su se u to doba o zalasku
sunca i kako je to bio općinski propis, on se ticao i vaugirardskog groblja, kao i svih drugih.
Vrata za kola i vrata za pješake stajala su jedna do drugih, kraj njih se nalazila kućica koju je
sagradio graditelj Perronet i tu je stanovao grobljanski vratar. Ta su se vrata neminovno
zatvarala u času kad je sunce zalazilo za kupolom Invalida. Ako je koji grobar zakasnio u tom
času na groblju, on je imao jedan način da izađe: svoju grobarsku iskaznicu, koju mu je izdala
uprava svečanih pogreba. Neka vrsta kutije za pisma nalazila se na kapku vratarova prozora.
Grobar je bacio svoju iskaznicu u tu kutiju, vratar bi je čuo pasti, povukao bi za uže i vrata za
pješake bi se otvarala. Ako grobar nije imao svoje iskaznice, vratar, koji bi gdjekada već legao
i zaspao, ustajao je, došao i prepoznao grobara i otvorio vrata ključem; grobar je, doduše,
mogao izaći, ali je morao platiti petnaest franaka globe.
Ovo groblje sa svojim posebnim propisima smetalo je administrativnoj simetriji. Ukinuli su
ga malo poslije godine 1330. Namjesto njega došlo je montparnassko groblje, nazvano Istočno
groblje, i naslijedilo onu čuvenu krčmu koja se nalazila odmah uz vaugirardsko groblje i iznad
koje je bila na jednoj dasci narisana jedna dunja. Jedan njezin ugao nalazio se uz stolce i stolove
mušterija, a drugi ugao uz samo groblje, s ovim natpisom: Kod Dobre Dunje.
Vaugirardsko groblje bilo je ono što bi se moglo nazvati uvelim grobljem. Ono je
zastarijevalo. Osvajala ga drača, napuštalo ga cvijeće. Građanima nije već bilo stalo da se
pokapaju na Vaugirardu; tu se pokapala sirotinja. Père-Lachaise, to da! Biti pokopan na Père-
Lachaiseu bilo je isto što i imati namještaj od acajoua. Po tome se vidjela otmjenost.
Vaugirardsko groblje bilo je inače posve pristojno groblje, smješteno u starom francuskom vrtu.
Prave staze, zimzelen, tuje, stari grobovi pod starim tisama, vrlo visoka trava. Večer je tu bila
tragična. Uvečer je to groblje imalo vrlo turobne crte.
Sunce još nije bilo ni sjelo kad mrtvačka kola s bijelim pakrovom i crnim križem stigoše do
vrata vaugirardskog groblja. Hromi čovjek, koji je išao za njima, nije bio nitko drugi do
Fauchelevent.
Pogreb majke Krucifiksije u grobnici pod oltarom, Cosettin izlazak, uvođenje Jeana
Valjeana u mrtvačku sobu, sve je to bilo izvedeno bez zapreke i ništa nije zapelo.
Recimo još i to: pogreb majke Krucifiksije pod samostanskim oltarom je za nas stvar koja
se može potpuno oprostiti. To je jedna od onih pogrešaka koje sliče na dužnost. Opatice su je
izvršile ne samo bez zapreke, nego i s odobravanjem svoje savjesti. U samostanu ono što se
zove «vlada» znači samo miješanje u njihovu vlast, miješanje koje se uvijek može osporiti. Prije
svega, što se tiče zakona, vidjet će se. Ljudi, činite sa zakonina što hoćete, ali ih zadržite za
sebe. Porez caru je samo ostatak poreza Bogu. Jedan vladar nije ništa kad se radi o jednom
načelu.
Fauchelevent je šepao iza mrtvačkih kola vrlo zadovoljan. Njegove dvije tajne, njegove dvije
urote, jedna s opaticama, druga s gospodinom Madeleineom, jedna u prilog samostanu, druga
protiv samostana, uspjele su gotovo paralelno. Spokojnost Jeana Valjeana bila je jedna od onih
moćnih mirnoća koje prelaze s čovjeka na čovjeka. Fauchelevent više nije sumnjao u uspjeh.
Ono što je još preostajalo da se učini nije više bilo ništa. Za ove dvije godine opio je deset puta
grobara, čestitog čiču Mestiennea, bucmastog dobričinu. Čiča Mestienne je za njega bio
igračka. Radio je od njega što je htio. Nametnuo bi mu svoje volju i što bi mu palo na pamet.
Mestienneova glava stala je pod Faucheleventovu kapu. Fauchelevent je bio potpuno siguran.
U času kad je sprovod stigao do prilaza koji vodi groblju, Fauchelevent, sretan, pogleda
mrtvačka kola i trljaše svoje grube ruke, govoreći poluglasno:
- Ovo je prava komedija!
Najednom se kola zaustaviše: stigli su do ograde. Trebalo je pokazati dozvolu za pogreb.
Sprovodnik pristupi grobljanskom vrataru. Za vrijeme toga razgovora, koji je zadržao sprovod
jedan ili dva časa, pristupi netko, jedan nepoznati čovjek, iza mrtvačkih kola do
Faucheleventa. To je bio neki radnik koji je imao kratak kaput sa širokim džepovima i lopatu
pod pazuhom.
Fauchelevent pogleda ovog nepoznatog čovjeka.
- Što ste vi?
Čovjek odgovori:
- Grobar.
Kad bi netko ostao živ, pošto ga je tane pogodilo usred srca, taj bi se zabezeknuo kao
Fauchelevent.
- Grobar?
- Da.
- Vi?
- Ja.
- Čiča Mestienne je grobar.
- Bio je.
- Kako to: bio je?
- On je umro.
Fauchelevent je očekivao sve drugo samo ne to da jedan grobar može umrijeti. Ipak je to
bila istina; i grobari umiru. Kopajući grobove drugima, kopaju i svoj.
Fauchelevent osta otvorenih usta. Jedva je mogao promucati:
- Ali to nije moguće!
- Tako je.
- Ma - nastavi on slabim glasom - čiča Mestienne je grobar.
- Poslije Napoleona Luj XVIII., poslije Mestienna Gribier. Seljače, ja se zovem Gribier.
Fauchelevent, blijed kao krpa, promatrao je toga Gribiera.
To je bio dugačak čovjek, mršav, zelen, potpuno pogreban. Imao je izraz propalog liječnika
koji je otišao u grobare.
Fauchelevent prasnu u smijeh.
- Ah, što se sve ne može dogoditi! Čiča Mestienne je, dakle, umro? Čičica Mestienne je
umro, ali živio čičica Lensoir! Znate li tko je čičica Lensoir? To je litra crnog vina, po šest groša
na olovnoj vagi. Litra suresneskog, kume! Pravog pariškog suresneskog! Ah! Čiča Mestienne
je dakle umro! To mi je krivo; to je bio veseljak. Ali i vi ste veseljak. Zar nije tako, druže? Otići
ćemo zajedno da popijemo čašicu!
Čovjek odgovori: - Ja sam učio škole. Svršio sam četiri razreda. Nikada ne pijem.
Mrtvačka kola su se krenula i išla velikom grobljanskom alejom. Fauchelevent je usporio
korak. Šepao je još više od straha nego što je u stvari bio šepav.
Grobar je koračao mirno.
Fauchelevent podvrgne još jednom ispitu toga Gribiera. To je bio jedan od onih ljudi koji
mladi izgledaju stari i koji su, iako mršavi, vrlo jaki.
- Druže - klikne Fauchelevent.
Čovjek se okrene.
- Ja sam samostanski grobar.
 - Dakle, moj kolega - reče čovjek.
Fauchelevent, polupismen, ali vrlo bistar, shvatio je da ima posla s opasnim čovjekom koji
zna govoriti.
On promrmlja:
- Dakle, čiča Mestienne je umro.
Čovjek odgovori:
- Potpuno. Dragi Bog ga je pronašao u svom popisu. Došao je red i na čiču Mestiennea. Čiča
Mestienne je umro.
Fauchelevent ponovi nesvjesno:
- Dragi Bog...
- Dragi Bog - reče čovjek s visine. - Za filozofe Vječni Otac, za jakobince Vrhovno Biće.
- Zar nećemo sklopiti poznanstvo? - promuca Fauchelevent.
- Ono je sklopljeno. Vi ste seljak, ja sam Parižlija.
- Ljudi se ne mogu dobro upoznati dok ne popiju koju čašu zajedno. Onaj koji prazni svoju
čašu, prazni svoje srce. Poći ćete sa mnom na litricu. Nemojte mi to odbiti.
- Najprije posao.
Fauchelevent pomisli: Ja sam propao.
Nisu imali više od nekoliko okreta kotača do male aleje koja je vodila u samostanski ugao.
Grobar nastavi:
- Seljače, imam sedmero crva koje moram hraniti. Budući da oni moraju jesti, ja ne smijem
piti.
I doda sa zadovoljstvom jednog ozbiljnog čovjeka koji je načinio frazu:
- Njihova glad je neprijatelj mojoj žeđi.
Mrtvačka kola obiđoše jednu skupinu čempresa, napustiše veliku aleju, prijeđoše u malu,
izađoše na ravno polje a zađoše na stazu među visokom travom. To je nagovještavalo posljednju
blizinu groba. Fauchelevent je usporio korak, ali nije mogao usporiti mrtvačka kola. Srećom se
skliska i mokra od zimskih kiša zemlja lijepila o kotače i otežavala vožnju.
On se približi grobaru.
- Eh, što ima jedno dobro argenteuilsko vince - mrmljaše Fauchelevent.
- Seljače - reče čovjek - meni nije potrebno da budem grobar. Moj otac je bio vratar u
Pritaneju. On je htio da se posvetim književnosti. Ali zadesile su ga nedaće. Izgubio je na burzi.
Morao sam se odreći toga da budem pisac. Ali ja sam ipak javni pisar.
- Pa vi, dakle, niste grobar? - nastavi Fauchelevent, hvatajući se za tu slabu slamčicu.
- Jedno ne smeta drugome. Spojio sam ta dva zanata.
Fauchelevent nije pravo čuo posljednje riječi.
- Hajde, idemo piti - reče.
Tu je potrebna jedna primjedba. Fauchelevent, ma koliki da je bio njegov strah, pozivao je
na piće, ali nije govorio o jednoj točki: tko će platiti. Obično je Fauchelevent pozivao, a čiča
Mestienne plaćao. Poziv na piće proizlazio je očigledno iz novog stanja koje je stvorio
novi grobar i taj poziv je trebalo učiniti, ali stari vrtlar ostavljao je, ne bez namjere, poslovično
četvrt sata u sjeni, kao što bi rekao Rabelais. Što se ticalo njega, Faucheleventu, kraj svega
njegova uzbuđenja, nije bilo mnogo stalo da plati.
Grobar nastavi s ponosnim osmijehom:
- Treba jesti. Primio sam baštinu od čiče Mestiennea. Kad je čovjek gotovo svršio gimnaziju,
onda je filozof. Poslu šake pridodao sam posao mišice. Imam svoj pisarski dućančić na trgu
ulice Sèvres. Vi znate, tamo gdje se prodaju kišobrani. Sve kuharice iz Crvenoga križa obraćaju
se meni. Ja začas nadrljam njihove izjave njihovim draganima. Ujutro pišem ljubavna pisma,
poslijepodne kopam grobove. Takav je život, moj kume.
Mrtvačka su kola odmicala. Fauchelevent, uznemiren do krajnosti, gledao je na sve strane
oko sebe. Velike kaplje znoja curile su mu s čela.
 - Ipak - nastavi grobar - ne može čovjek služiti dva gospodara. Moram odabrati ili pero ili
lopatu. Lopata mi kvari ruku.
Mrtvačka kola stadoše.
Dječak ministrant izađe iz kočije, a za njim svećenik.
Jedan mali prednji kotač na mrtvačkim kolima malo se popeo na hrpu zemlje preko koje se
vidio otvoren grob.
- Evo ti komedije! - ponovi Fauchelevent, preneražen.

VI.

Između četiri daske

Tko je bio u lijesu? Znamo: Jean Valjean.

Čudnovata je stvar dokle spokojna savjest može dati spokojstva za sve ostalo. Sve je teklo,
i to vrlo dobro teklo, onako kako je Jean Valjean prije bio zamislio. On je računao, kao i
Fauchelevent, na čiču Mestiennea. Nije ni pomišljao da se ne bi moglo dobro svršiti.
Nikad kobnijeg položaja, a nikad potpunijeg mira.
Četiri daske mrtvačkog lijesa daju od sebe neku vrstu strašnog mira. Činilo se da nešto od
sna mrtvaca ulazi u mirnoću Jeana Valjeana.
S dna ovog lijesa mogao je pratiti i pratio je sve promjene strašne drame koju je igrao sa
smrću.
Malo poslije toga, kako je Fauchelevent dovršio zabijanje lijesa, Jean Valjean je osjetio kako
ga nose, zatim kako ga voze. Po treskanju je osjetio da su prešli s pločnika na nabijenu zemlju,
to jest da su ostavili ulice i prešli na bulevare. Po tupoj tutnjavi pogodio je da su
prelazili Austerlitzki most. Po prvom zaustavljanju shvatio je da su došli do groblja; po drugom
zaustavljanju rekao je u sebi: evo groba!
Najednom je osjetio kako su ruke uhvatile lijes, zatim hrapavo grebanje po daskama;
razumio je da su vezali uže oko lijesa da ga spuste u jamu.
Zatim ga obuze mala vrtoglavica.
Vjerojatno se mrtvačkim sprovodnicima i grobaru izmakao lijes i oni su spustili glavu prije
nogu. Osvijestio se čim je osjetio da leži vodoravno i da je nepomičan. Bio je na dnu.
Osjetio je izvjesnu hladnoću.
Jedan se glas digao iznad njega, leden i svečan. Čuo je kako prolaze iznad njega latinske
riječi koje nije razumio.
- Qui dormiunt in terrae pulvere, evigilabunt; alii in vitam aeternam, et alii in opprobrium,
ut videant semper (Koji spavaju u prahu zemlje, probudit će se, jedni na život vječni, drugi u
sramotu, da uvijek vide).
Jedan dječji glas reče:
- De profundis (Iz dubina).
Krupni glas nastavi:
- Requiem aetemam dona ei, Domine (Mir vječni daj mu, Gospodine).
Dječji glas odgovori:
- Et luxperpetua luceat ei (I svjetlost vječna svijetlila mu).
Začu po dasci, koja ga je pokrivala, nešta nalik tihom kapanju nekoliko kapljica kiše. To je
bila vjerojatno posvećena voda.
On pamisli: Sad će biti gotovo. Još samo malo strpljivosti. Svećenik će otići. Fauchelevent
će odvesti Mestiennea na piće. Ostavit će me. Onda će se Fauchelevent vratiti sam i ja ću izaći.
To će potrajati jedan dobar sat.
Krupni glas nastavi:
 - Requiescat in pace (Počivao u miru).
Dječji glas reče:
- Amen.
Jean Valjean naćuli uho i razabra nešto nalik koracima koji se udaljuju.
- Evo, sad odlaze - pomisli. - Sada sam sam.
Najednom začu nad glavom neku lupu, koja mu se učini kao grmljavina. Jedna lopata zemlje
pala je na lijes.
Pade i druga lopata zemlje.
Jedna rupa, kroz koju je disao, začepi se.
Pade i treća lopata zemlje.
Zatim četvrta.
Ima stvari koje su jače od najjačega čovjeka. Jean Valjean se onesvijesti.

VII.

Gdje će se naći porijeklo izreci: ne valja izgubiti kartu

Evo što se događalo iznad lijesa u kojemu je bio Jean Valjean.

Kad su se mrtvačka kola udaljila, kad su se svećenik i ministrant popeli u kočiju i otišli,
Fauchelevent, koji nije puštao grobara s očiju, opazi gdje se ovaj sagnuo i dohvatio svoju lopatu
koja je bila zabodena ravno u hrpu zemlje.
Onda se Fauchelevent odluči na krajnje.
On stade između groba i grobara, prekriži ruke i reče:
- Ja plaćam.
- Što?
- Vino.
- Kakvo vino?
- Argenteuil.
- Gdje je taj Argenteuil?
- Kod Dobre Dunje.
- Idi do vraga! - reče grobar.
I on baci lopatu zemlje na lijes.
Lijes odjekne šupljim zvukom. Fauchelevent osjeti kako mu se smrklo pred očima i gotovo
pade u grob. On viknu glasom u koji se počelo miješati gušenje hropca:
- Druže, prije nego se Dobra Dunja zatvori!
Grobar uhvati zemlje lopatom. Fauchelevent nastavi:
- Ja plaćam.
I uhvati grobara za ruku.
- Slušajte me, druže. Ja sam samostanski grobar. Došao sam da vam pomognem. To je posao
koji se može izvršiti i noću. Hajdemo najprije da popijemo čašicu.
A uza sav govor, hvatajući se grčevito za ovo očajno navaljivanje, njemu pade na um ova
kobna misao: - A kad bude pio, hoće li se napiti?
- Seljače - reče grobar - kad vam je baš toliko stalo, pristajem. Popit ćemo malo. Samo kad
svršimo posao, nikako prije toga.
I on odmah zamahnu lopatom. Fauchelevent ga zadrža.
- To je argenteuilsko po šest groša.
- Koješta - reče grobar - navikli ste drobiti uvijek jedno te isto. Bim bam, bim bam, to vam
je sve što znate. Hajdete s milim Bogom.
I on baci drugu lopatu zemlje.
 Fauchelevent je bio dotjerao do onog trenutka kad se više ne zna što se kaže.
- Ali hajdete da pijemo - viknu - kad ja plaćam.
- Kad smjestimo dijete u krevet - reče grobar.
I baci i treću lopatu zemlje.
Zatim zabode lopatu u zemlju i doda:
- Vidite, noćas će biti hladno i pokojnica bi vikala za nama ako je ostavimo bez pokrivača.
U tom trenutku je grobar, zahvatajući lopatom, bio sagnut i džep od njegova kaputa otvorio
se.
Zabludjeli Faucheleventov pogled pade nesvjesno na taj džep i tu se zaustavi.
Sunce se još nije bilo sakrilo za obzorje; vidjelo se dosta jasno da je čovjek mogao razabrati
nešto bijelo na dnu ovog otvorenog džepa.
Sav bljesak munje koji se može naći u oku jednog picardijskog seljaka sinu u
Faucheleventovoj zjenici. Nešto mu je palo na pamet.
Grobar, sav zabavljen svojom lopatom zemlje, nije ni primijetio kako mu je on odostraga
zavukao ruku u džep i izvukao iz njega bijelu stvar koja je bila na dnu.
Grobar posla u grob i četvrtu lopatu zemlje.
U času kad se okrenuo da zagrabi petu, Fauchelevent ga pogleda potpuno mirno i reče mu:
- Zbilja, novajlijo, a imate li vi iskaznicu?
Grobar stade.
- Kakvu iskaznicu?
- Sunce ide spavati.
- Pa dobro, neka navuče i spavaću kapu.
- Zatvorit će vrata od groblja.
- Pa onda?
- Imate li vi iskaznicu?
- Ah, moju iskaznicu - dosjeti se grobar.
I stade tražiti po džepu.
Pošto je pretražio jedan džep, on stade pretraživati i drugi. Onda pregleda džepove od
prsluka, ispita jedan, prevrnu drugi.
- Nemam, zbilja - reče - nemam iskaznicu. Sigurno sam je zaboravio.
- Petnaest franaka globe - reče Fauchelevent.
Grobar pozeleni. Zelenilo je bljedoća plavih ljudi.
- Ah, Kriste Bože, vraže i sotono! - vikne. - Petrnest franaka globe!
- Tri komada po pet franaka! - reče Fauchelevent.
Grobar ispusti lopatu.
Sad je bio red na Faucheleventu.
- Koješta, novajlijo - reče Fauchelevent - nemojte očajavati. Ne morate se ubiti i zasuti cijeli
grob. Petnaest franaka je petnaest franaka. Uostalom, vi to možete i ne platiti. Ja sam stari, vi
ste novi. Ja poznajem sve dosjetke i majstorije. Evo vam jedan prijateljski savjet. Jedna stvar je
jasna, da sunce zalazi, da dodiruje kupolu i da će se groblje zatvoriti za pet minuta.
- To je istina - reče grobar.
- Za pet minuta nemate vremena ni da natrpate grob, on je dubok do sto vragova, pa još da
stignete na vrijeme i izađete prije nego što se groblje zatvori.
- Istina je.
- U tom slučaju petnaest franaka globe.
- Petnaest franaka...
- Ali vi imate vremena... Gdje stanujete?
- Dva koraka od zdenca. Četvrt sata odavle. Ulica Vaugirard broj 87.
- Imate vremena, ako podbrusite pete, da odmah izađete.
- To je istina.
 - Kad izađete iz groblja, otrčite kući, uzmite svoju kartu, vratite se, grobljanski vratar će vam
otvoriti. Kad imate kartu, ne morate platiti ništa. I vi ćete pokopati svog mrtvaca. Ja ću ga dotle
čuvati da ne pobjegne.
- Spasili ste mi život, kume.
- Bježite - reče Fauchelevent.
Grobar sav izvan sebe od zahvalnosti strese mu ruku i ode trčeći.
Kad je grobara nestalo u visokoj travi, Fauchelevent je osluškivao dok nije čuo da se korak
izgubio; zatim se sagne prema grobu i reče poluglasno:
- Čiča Madeleine!
Nema odgovora.
Faucheleventa prođe jeza. On se više skotrlja nego što siđe u grob, baci se na čelo lijesa i
podvikne:
- Jeste li tu?
Tišina u lijesu.
Fauchelevent, kojemu se dah prekinuo od drhtanja, uze svoje dlijeto i čekić i odbi gornju
dasku. U sumraku se pojavi lice Jeana Valjeana sa zatvorenim očima, blijedo.
Faucheleventove se vlasi nakostriješiše, on se ispravi, zatim pade prislonjen leđima o stranu
groba, gotov da se stropošta na lijes. On pogleda Jeana Valjeana. Jean Valjean je ležao blijed i
nepomičan. Fauchelevent promrmlja tihim glasom kao duh:
- Umro je.
I ispravljajući se, skrstivši ruke tako žestoko da mu obje šake udariše u ramena, on uzvikne:
- Eto kako ga ja spašavam.
I jadni stari dobričina zajeca. Govorio je sam sebi, jer zabluda je vjerovati da monolog nije
u prirodi čovjek. Jaka uzrujavanja govore često glasno.
- To je kriv čiča Mestienne. Zašto je umrla ta budala? Zar je baš morao crknuti u času kad
se čovjek ne bi ni nadao? On je kriv što je umro g. Madeleine. Čiča Madeleine! Eno ga u lijesu.
On je gotov. Svršeno je. - Pa onda te stvari, zar to ima smisla? Ah, Bože moj, on je umro! Pa
onda, a njegova mala, što ću s njom početi? Što će reći voćarka? Je li to, zaboga, moguće da
jedan čovjek tako umre? Kad pomislim da se on bacio pod moja kola! Čiča Madeleine! Čiča
Madeleine! Naravno, on se ugušio, pravo sam rekao. Nije mi htio vjerovati. Eto, učinili smo
lijepu budalaštinu! Umro je ovaj čestiti čovjek, najbolja dobričina među dobričinama dragoga
Boga! A njegova mala! Ah, prije svega, ja se neću tamo vratiti. Ostat ću ovdje. Da čovjek učini
tako nešto! Trebalo je da se sastanu dva starca da načine dva stara luđaka! Nego najprije, kako
je samo mogao ući u samostan? Već je tu bio početak. Ne treba raditi takve stvari. Čiča
Madeleine! Čiča Madeleine! Čiča Madeleine! Madeleine! Gospodine Madeleine! Gospodine
općinski predsjedniče! On me ne čuje. Kako ću se izvući iz svega toga?
I on poče čupati sebi kose.
Daleko među drvećem čulo se neko oštro škripanje. To su se zatvarala grobljanska vrata.
Fauchelevent se nagne nad Jeana Valjeana i najednom odskoči i uzmahne, koliko je to,
naime, moguće u jednom grobu. Jean Valjean je imao otvorene oči i gledao ga je.
Strašno je vidjeti smrt, no vidjeti uskrsnuće gotovo je isto tako strašno. Fauchelevent
problijedi kao stijena, zbunjen od svih ovih pretjeranih uzbuđenja, ne znajući ima li posla s
mrtvacem ili sa živim čovjekom, gledajući Jeana Valjeana koji je gledao njega.
- Zaspao sam - reče Jean Valjean.
I on sjede.
Fauchelevent pade na koljena.
- Blažena Djevice! Zbilja ste mi zadali straha!
Zatim se digne i viknu:
- Hvala, čiča Madeleine!
 Jean Valjean bio se samo onesvijestio. Čisti ga je zrak probudio. Radost je oseka straha.
Fauchelevent je imao gotovo isto toliko muke kao i Jean Valjean da dođe k sebi.
- Niste, dakle, umrli! Oh, koliko ste duhoviti! Toliko sam vas već zvao da ste ipak oživjeli.
Kad sam vidio vaše zatvorene oči, rekao sam: Tako! Eto se ugušio. Bio bih poludio, postao bih
pravi luđak za luđačku košulju. Strpali bi me u Bisertu. Pa i što bih drugo mogao raditi da ste
vi umrli? A vaša mala? Voćarici bi stala pamet. Dali joj dijete, a njezin djedo umro! Kakva
stvar! Dobri moji rajski sveci, kakva stvar! Ah, a vi ste živi i to je od svega najljepše!
- Hladno mi je - reče Jean Valjean.
Ova riječ potpuno podsjeti Faucheleventa na stvarnost, koja je bila neodgodiva. Oba čovjeka,
kad su se vratili k sebi, imala su, i ne znajući, zbunjenu dušu i u sebi nešto čudnovato što je
dolazilo od turobnosti mjesta.
- Hajdemo brže odavde - reče Fauchelevent. On potraži u svom džepu i izvuče jednu bocu
koju je bio donio sa sobom.
- Najprije jedan gutljaj - reče.
Boca dopuni ono što je bio počeo svježi zrak. Jean Valjean povuče gutljaj rakije i snaga mu
se potpuno vrati.
On izađe iz lijesa i pomogne Faucheleventu zabiti poklopac.
Tri minute kasnije bili su izvan groba.
Uostalom, Fauchelevent je već bio miran. Njemu se nije žurilo. Groblje je bilo zatvoreno.
Nije bilo straha da će doći grobar Gribier. Ovaj «novajlija» je bio kod kuće zabavljen traženjem
svoje karte i zaista spriječen da je nađe u svom stanu budući da je ona bila u Faucheleventovu
džepu. Bez karte nije mogao ući u groblje.
Fauchelevent uze lopatu, a Jean Valjean motiku i obojica zatrpaše prazan lijes.
Kad je grob bio izravnat, Fauchelevent reče Jeanu Valjeanu:
- Hajdemo. Ja ću držati lopatu, a vi ponesite motiku.
Spuštala se noć.
Jean Valjean se kretao i išao dosta teško. U onom se lijesu bio ukočio i pomalo već postao
lešina. Ukočenost smrti ga je bila zahvatila između one četiri daske. Trebalo mu je da se na neki
način odmori od groba.
- Vi ste se ukočili - reče Fauehelevent. - Šteta što sam šepav, inače bismo držali korak
zajedno.
- Ne smeta - odgovori Jean Valjean - tri četiri koraka će mi razvezati noge.
Oni pođoše alejama kuda su prošla kola. Kad su stigli pred zatvorenu ogradu i vratarovu
kućicu, Fauchelevent, koji je držao u ruci grobarovu kartu, baci je u kutiju, vratar povuče za
uže, vrata se otvoriše i oni iziđoše.
- Kako je sve to dobro prošlo! - reče Fauchelevent. - Imali ste pametnu misao, čiča
Madeleine!
Oni prođoše kraj vaugirardske redarstvene postaje na najjednostavniji način. U okolini
groblja lopata i motika vrijede kao iskaznica.
Ulica Vaugirard je bila pusta.
- Čiča Madeleine - reče Fauchelevent, vukući noge i dižući oči prema kućama - vi imate
bolje oči od mene. Recite mi kad dođemo do broja 87.
- Evo ga upravo - reče Jean Valjean.
- Na ulici nema nikoga - nastavi Fauchelevent. - Dajte mi motiku i pričekajte me dvije
minute.
Fauchelevent uđe u kuću broj 87, popne se sasvim gore, vođen nagonom koji uvijek
siromaha vodi na tavan, i zakuca u mraku na vrata jedne potkrovnice. Jedan glas odgovori:
- Slobodno.
Bio je Gribierov glas.
 Fauchelevent gurnu vrata. Grobarov je stan bio kao svi takvi bijedni stanovi, potkrovnica
bez namještaja i pretrpana. Jedan trgovački sanduk bio je mjesto divana, jedna slamnjača mjesto
kreveta, pod mjesto stola i stolaca. U jednom uglu, na krpi koja je bila ostatak nekakvog starog
saga, skupila se jedna mršava žena i mnogo djece, sve u jednoj hrpi. Cijela ova jadna sobica
nosila je tragove nekog kratkog obračuna. Čovjek bi bio rekao da se tu odigrao neki potres «za
jednoga». Poklopci su bili razbacani, dronjci razbacani, vrč razbijen, majka je bila zaplakana,
djeca su vjerojatno dobila batina; tragovi nekog ogorčenog i naglog traženja i premetanja. Bilo
je očigledno da je grobar, izvan sebe, tražio svoju iskaznicu i činio odgovornim što je ona
nestala sve u potkrovnici, od svoga vrča do svoje žene. Imao je očajnički izraz.
Ali Faucheleventu se previše žurilo da bi primijetio ovu tužnu stranu svoga uspjeha.
On uđe i reče:
- Nosim vam vašu lopatu i motiku.
Gribier ga pogleda začuđeno.
- To ste vi, kume?
- A sutra ujutro kod grobljanskog vratara naći ćete vašu iskaznicu.
- Što to ima da znači?
- To znači da vam je karta ispala iz džepa, da sam je ja našao na zemlji kad ste otišli, da sam
zakopao mrtvaca, da sam poravnao grob, da sam svršio vaš posao, da će vam vratar vratiti vašu
kartu i da nećete platiti petnaest franaka. Tako je to, novajlijo.
- Hvala, kume! - usklikne Gribier, zabezeknut. - Drugi put ja plaćam piće.

VIII.

Uspjeli ispit

Jedan sat iza toga, po mrkloj noći, dva čovjeka s jednim djetetom pojaviše se pred brojem
62 ulice Mali Picpus. Stariji čovjek pokuca.
To su bili Fauchelevent, Jean Valjean i Cosette.
Oba dobričine bili su otišli po Cosettu kod voćarke u ulici Chemin-Vert, gdje ju je
Fauchelevent sinoć bio ostavio. Cosette je provela ova dvadeset i četiri sata ne razumijevajući
ništa, dršćući i šuteći. Ona je toliko drhtala da čak nije ni plakala. Isto tako nije ni jela ni spavala.
Voćarka ju je pitala sto pitanja, ne mogavši dobito od nje drugih odgovora osim sumornog i
vazda istog pogleda. Cosetti se nije otela ni najmanja riječ o svemu onome što je čula i vidjela
u posljednja dva dana. Ona je pogađala da se prolazi kroz jednu krizu. Duboko je osjećala da
mora biti «pametna». Tko nije osjetio nenadmašivu moć ovih triju riječi, izgovorenih s
izvjesnim naglaskom u uho malog uplašenog brata: Ne govori ništa! Strah je nijem. Uostalom,
nitko tako ne čuva tajnu kao dijete.
Samo kad je poslije ova dvadeset i četiri sata opet ugledala Jeana Valjeana, njoj se oteo takav
vrisak radosti da bi netko, koji umije misliti i koji bi je čuo, naslutio u ovom vrisku nešto kao
izlazak iz ponora. Fauchelevent je bio samostanski čovjek i znao je lozinke. Sva se
vrata otvoriše pred njim.
Tako je bio riješen dvostruki i strašni problem: izaći i ući.
Vratarka, koja je imala svoje propise, otvori vratašca za poslugu koja su išla iz dvorišta u vrt
i koja su se prije dvadeset godina još vidjela s ulice na donjem zidu dvorišta. Vratarka ih uvede
sve troje kroz ova vrata i odatle oni uđoše u onu unutarnju posebnu govorionicu, gdje
je Fauchelevent sinoć primao naloge od nadstojnice.
Nadstojnica, sa svojom krunicom u ruci, čekala ih je. Jedna glasna majka sa spuštenom
koprenom stajala je kraj nje. Jedna zaklonjena svijeća obasjavala je ili, bolje, pravila se kao da
obasjava govorionicu. Nadstojnica promjeri Jeana Valjeana od glave do pete. Ništa tako dobro
ne ispituje kao spušteno oko.
- Vi ste brat?
- Da, časna majko - odgovori Fauchelevent.
- Kako se zovete?
Fauchelevent odgovori:
- Ultime Fauchelevent.
On je uistinu imao jednog brata po imenu Ultima, koji je umro.
- Odakle ste?
Fauchelevent odgovori:
- Iz Picquignya kod Amiensa.
- Koliko vam je godina?
Fauchelevent odgovori:
- Pedeset godina.
- Što ste po zanimanju?
Fauchelevent odgovori:
- Vrtlar.
- A jeste li dobar kršćanin?
Fauchelevent odgovori:
- Svi su u našoj obitelji dobri kršćani.
- Ovo je, dakle, vaša mala?
Fauchelevent odgovori:
- Da, časna majko.
- Vi ste njezin otac?
Fauchelevent odgovori:
- Djed.
Glasna majka prišapnu majci nadstojnici u pola glasa:
- Dobro odgovara.
Majka nadstojnica promatrala je Cosettu pažljivo i odgovori majci upo glasa:
- Bit će ružna.
Obje majke razgovarale su nekoliko časaka vrlo tiho u uglu govorionice, a zatim se
nadstojnica okrene i reče:
- Čiča Fauvente, trebat će još jedna podvezica sa zvoncetom. Trebat će vam sada dvije.
I zaista, sutradan su se mogla čuti dva praporca u vrtu i opatice se nisu mogle uzdržati da ne
odignu malko samo malko rub svoje koprene. U dnu vrta, pod drvećem, vidjela su se dva
čovjeka kako kopaju jedan kraj drugog. Fauvent i još jedan drugi. Neobično snažan. Šutnja
se prekršila, morale su pitati jedna drugu: To je vrtlarov pomoćnik. Glasne majke dodadoše: -
Brat čiče Fauventa.
Jean Valjean je zaista bio namješten po propisu; imao je svoju kožnatu podvezicu s
praporcem i zvao se Ultime Fauchelevent.
Najpretežniji razlog koji je odlučio o prijemu bila je primjedba majke nadstojnice: Bit će
ružna.
Nadstojnica, postavivši ovu dijagnozu, zavoljela je odmah Cosettu i našla joj mjesta u
penzionatu kao besplatnoj pitomici.
Sve je to bilo tako logično.
Premda u samostanu nigdje nema ni najmanjeg ogledalca, ipak imaju te žene neko unutarnje
osjećanje svoga lica; jer djevojke, koje osjećaju da su lijepe teško će pristati na to da uđu u
samostan i postanu opatice; pa kako je svetačko zvanje u obrnutom razmjeru prema ljepoti, više
se nade polaže u ružne, nego u lijepe. Otuda tako živi zahtjev da pitomice budu ružne.
 Sve ove pustolovine nekako su uzvisile dobrog čiču Faucheleventa; uspio je u tim stvarima:
spasio je i sakrio Jeana Valjeana; uštedio globu grobaru Gribieru; a prema samostanu je uspio
na taj način što je samostan, zahvaljujući njemu, sačuvao ostatke majke Krucifiksije
pod oltarom i tako podvalio Cezaru i ugodio Bogu. Jedan je lijes s mrtvacem ležao u Malom
Picpusu, a drugi bez mrtvaca na vaugirardskom groblju; time se bez sumnje duboko zamutio
javni poredak, no nitko to nije opazio.
Što se tiče samostana, njegova je obvezanost prema Faucheleventu postala velika.
Fauchelevent je postao najbolji među poslugom, takoreći najdragocjeniji vrtlar. Prilikom prvog
posjeta g. nadbiskupa nadstojnica je potanko ispričala cijelu stvar njegovoj Preuzvišenosti, s
jedne strane da mu se ispovjedi, a s druge strane da se pohvali. Gospodin pak nadbiskup govorio
je o tome s punim odobravanjem i u najpovjerljivijem šapatu s g. de Latilom, ispovjednikom
Gospodina brata kraljeva, kasnijim nadbiskupom reimskim i kardinalom. Divljenje
Faucheleventu je bilo tako veliko, te je najposlije došlo i u Rim. Vidjeli smo na vlastite naše
oči jedan listić, adresiran od tada vladajućeg pape Leona XII. jednom rođaku, biskupu kardinalu
u pariškoj nuncijaturi, i pročitali u njemu ove retke: «U jednom pariškom samostanu nalazi se
jedan neobičan vrtlar, koji je sveti čovjek i zove se Fauvent». Ništa od svega toga trijumfa nije
doprlo do Faucheleventa u njegovu kolibicu; on je i dalje cijepio voćke, plijevio i pokrivao
svoj povrtnjak, nemajući ni pojma o svojoj neobičnosti, nemajući ni pojma o svojoj svetosti.
Isto tako malo znao je i o svojoj slavi, baš tako malo kao i jedan vol iz Durhama Surreyja, čiji
je portret objavljen u Ilustriranim londonskim novinama s ovim komentarom: Vol koji je
odnio prvu nagradu na izložbi rogate marve.

IX.

Zatvor

Cosette je i u samostanu šutjela.

Cosette se, sasvim naravno, smatrala kćerkom Jedna Valjeana. Uostalom, kako nije znala
ništa, nije mogla ništa ni reći, i tako u svakom slučaju nije ništa ni rekla. I opet ćemo primijetiti
da djecu ništa tako ne sili na šutnju kao nesreća. Cosette se već toliko napatila da se bojala
svega, pa čak i govoriti, čak i disati. Jedna jedina riječ već je na nju toliko puta srušila lavinu.
Jedva se nekako počela snalaziti otkako je kraj Jeana Valjeana. Vrlo se brzo priviknula na
samostan. Zalila je samo za Katarinom, ali to nije smjela reći. Ipak je jedanput rekla Jeanu
Valjeanu:
- Oče, da sam znala, ja bih je povela sa sobom.
Cosette, kad je postala samostanska pitomica, morala je obući učeničko odijelo. Jean Valjean
je uspio, te su mu vratili odijelo koje su joj skinuli. Bilo je to ono isto crno odijelo u koje ju je
preodjeo kad je napustio krčmu Thénardierovih. Nije još bilo sasvim iznošeno. Jean Valjean
spremi to odijelo zajedno s vunenim čarapama i cipelama, pošto je sve to posuo jakim
kamforom i drugim mirisima kojima obiluju samostani. Kutiju, u koju je sve to spremio, stavio
je na jedan stolac kraj svoje postelje i stalno je nosio uza se ključ od te kutije.
- Oče - zapita ga jednog dana Cosette - kakva ti je to kutija, što tako lijepo miriše?
Čiča Fauchelevent, osim slave koju smo maloprije spomenuli i o kojoj on nije ništa znao,
bio je nagrađen za svoje dobro djelo: prije svega bio je zbog toga sretan; zatim je imao mnogo
manje posla jer ga je raspolovio; a onda, kako je jako volio duhan, on je kraj g. Madeleinea
imao tu korist da ga je mogao pušiti tri puta više nego prije, a uz to, zna se da i ne kažemo toga
da mu je taj duhan plaćao g. Madeleine.
Opatice nisu nikako htjele prihvatiti ime Ultime, pa su Jeana Valjeana zvale drugi Fauvent.
 Da su ove svete djevice imale štogod od pogleda Javertova, one bi najzad bile primijetile
kako uvijek kad treba radi nekog vrtlarskog posla izaći iz samostana taj posao svršava prvi
Fauchelevent, premda star, slab i šepav, a nikada onaj drugi; ali bilo stoga što oči stalno
upravljene Bogu ne znaju špijunirati, a bilo i stoga što su u prvom redu bile zabavljene
međusobnim nadziranjem, one nisu primijetile baš ništa. Uostalom, dobro je bilo Jeanu
Valjeanu da sjedi s mirom i da se ne kreće. Javert je pretraživao onu četvrt više od mjesec dana.
Ovaj samostan bio je za Jeana Valjeana kao neki otok okružen dubokim ponorima. Ova četiri
zida bila su od sada cijeli svijet za njega. Vidio je tu dovoljno neba da bude vedar i dovoljno
Cosettu da bude sretan. Stanovao je sa starim Faucheleventom u baraci na dnu vrta. Ova
drvenjara, sagrađena od lošeg materijala, koja je postojala još u godini 1845., bila je, kao što
znamo, sastavljena od tri sobe koje su bile prazne i imale samo gole zidove. Glavnu je sobu
Fauchelevent upravo silom ustupio g. Madeleineu jer se Jean Valjean uzalud tome opirao.
Jean Valjean je svakog dana radio u vrtu i bio je u njemu vrlo koristan. Bio je nekad
potkresivač granja i znao se snaći u vrtlarskim poslovima. Sjećate se da je imao svakojakih
recepata i tajni o ratarstvu. Sada ih je sve iskoristio. Gotovo sva stabla u voćnjaku bile su
divljake; on ih je cijepio i osposobio da rađaju divno voće.
Cosette je imala dozvolu da može svaki dan dolaziti k njemu i provesti kod njega jedan sat.
Kako su sestre bile tužne, a on bio dobar, dijete ga je usporedilo s njima i obožavalo ga. U
određeni sat ona bi dotrčala u drvenjaru. Kad bi ona ušla u baraku, ova bi se napunila rajem.
Jean Valjean bi sav zasjao i osjećao kako mu sreća raste srećom koju je činio Cosetti. Radost
koju uzrokujemo ima tu čar da nam se vraća još veća i sjajnija. U vrijeme odmora Jean Valjean
ju je izdaleka promatrao kako se igra i trči i razlikovao je njezin smijeh od smijeha ostale djece.
Jer sad se Cosette smijala.
Čak se time donekle izmijenilo i lice Cosettino. Sumornost je s njega iščezla. Smijeh, to je
sunce; on goni zimu s čovječjeg lica.
Cosette, još uvijek nelijepa, postajala je, uostalom, vrlo umiljata. Ona je govorila sitne
mudrosti svojim slatkim dječjim glasom.
Kad bi se odmor svršio i Cosette iščezla s djecom, Jean Valjean je promatrao prozore njezine
učionice, a noću se dizao i virio kroz prozore njezine spavaonice. Uostalom, Bog zna što hoće.
Samostan i Cosette pridonesoše održanju i usavršenju biskupova djela u Jeanu Valjeanu.
Sigurno je da jedna strana vrline vodi oholosti. Tu je jedan most podignut od đavola.
Jean Valjean je možda i ne znajući bio već dosta blizu te strane i toga mosta kad ga je Providnost
bacila u samostan Malog Picpusa. Dotle, dok se on uspoređivao samo s biskupom, on se osjećao
nedostojan i bio je skroman; ali čim se od nekog vremena bio počeo uspoređivati s drugim
ljudima, počela se u njemu javljati oholost. Tko zna, možda bi on bio završio time da se malo
pomalo vrati svojoj staroj mržnji.
Samostan ga je u tom zadržao.
Ovo mu je bilo drugo mjesto zatvora. U svojoj mladosti, u dobu koje je za njega bilo početak
života, pa i poslije, još nedavno, vidio je on jedno drugo takvo mjesto, mjesto grozno, mjesto
užasno, čije su mu se strogosti uvijek činile kao nepravda pravde i zločin zakona. Danas, poslije
tamnice, on vidi samostan i razmišljajući o tome da je nekada bio robijaš, a danas takoreći
promatrač samostana, on ih u svojim mislima uspoređivaše oboje sa strahom.
Gdjekad bi se nalaktio na svoju lopatu i malo pomalo spuštao se u bezdane spirale snatrenja.
Sjećao se svojih starih drugova. Kako su samo bili bijedni; dizali su se pred zoru i radili do
mrkle noći; jedva bi im ostavljali vremena za san; spavali su na logorskim krevetima s jastucima
od dva palca debljine, u dvoranama grijanim samo u najstudenijim mjesecima; odjeveni
u odvratne crvene široke haljine; dopuštalo im se iz milosti da navuku platnene hlače na velikoj
žegi i vunene bluze po cičoj zimi; nisu pili vina ni jeli mesa, osim kad bi ih slali na najteže
radove, «na umor». Oni su živjeli nemajući više svojih imena, obilježeni samo
brojevima, oborenih očiju, prigušena glasa, ošišane kose, pod batinom, pod prezirom.
 Zatim se njegov duh vratio bićima koja je imao pred očima.
Ova bića žive također ošišanih vlasi, prigušena glasa, ne, doduše, pod prezirom, ali pod
rugom svijeta, ne s leđima mekšanima od batine, ali zato s plećima izmučenim od discipline. I
njima je također iščezlo ime među ljudima; imena im još postoje samo pod nekim
tuđim nazivima. Ni ova bića ne jedu nikad mesa niti ikad piju vina; često ostaju do mraka bez
hrane; odjevena su ne u crvene haljine, nego u crne koprene, vunene i teške za ljeto, a lake za
zimu, ne smijući ništa prekrajati na njima, ni išta dodati; nemajući čak prema godišnjem dobu
odijela od platna ili ogrtača od čohe; ova bića nose šest mjeseci u godini košulju od kostrijeti
koja im donosi groznicu. Ta bića stanuju ne u dvoranama koje bi se ložile samo o najvećoj
studeni, nego u ćelijama gdje se nikad ne loži vatra; spavaju ne na jastucima od dva
palca debljine, nego na slami. Najposlije, njima se čak ne ostavlja vremena ni za san; iz noći u
noć, poslije dana truda i muke baš kad se pribere prvi odmor, u času kad se malko zaspi i kad
se čovjek malko ogrije, mora se buditi, ustajati i ići u ledenu i mračnu kapelu na molitvu
i klanjanje na koljenima po kamenu.
A izvjesnih dana moralo je svako od ovih bića ostati dvanaest sati bez prestanka na kamenim
pločama, klečeći ili prostrto ničice po podu, s rukama raširenima u križ.
Ono su bili muškarci; a ovo žene.
Što su učinili oni muškarci? Oni su krali, napastovali, pljačkali, ubijali, klali. Bili su to
razbojnici, krivotvoritelji, trovači, palikuće, ubojice, ocoubojice. A što su učinile ove žene? One
nisu učinile ništa.
Na jednoj strani razbojništvo, krađa, prevara, nasilje, pohota, ubojstvo, sve vrste sablazni,
sve vrste atentata; na drugoj samo jedna stvar - nevinost.
Nevinost savršena, uzdignuta gotovo u jedno tajanstveno uznesenje, držeći se još za zemlju
vrlinom, držeći se već neba svetošću.
Na jednoj strani ispovijesti zločina, koje se izgovaraju muklo, na drugoj ispovijed pogrešaka,
koja se čini glasno. A kakvi zločini! I kakve pogreške!
Na jednoj strani mikrobi, na drugoj strani neizvjetreni miris. Na jednoj strani moralna kuga,
čuvana topovima i koja polako proždire okužene; na drugoj strani jedan čedan požar svih duša
na jednom ognjištu. Ondje mrak; ovdje sjena; ali sjena puna providnosti i svjetlosti.
Dva mjesta robovanja; ali je u prvom moguće oslobođenje, zakonski rok koji se uvijek može
dočekati, pa zatim i bijeg. Na drugom vječnost, a kao sva nada u dalekoj krajnjoj budućnosti
ona iskra slobode koju ljudi nazivaju smrt.
U prvom je roblje vezano lancima; u drugom je vezano vjerom.
Što izbija iz prvog robovanja? Ogromno prokletstvo, škrgut zubi, mržnja, očajna zlobnost,
krik bijesa protiv ljudskog društva, sarkazam na Boga.
Što iz drugog? Blagoslov i ljubav.
U ta dva zatvora tako slična i tako različita, ove dvije vrste bića, tako suprotne, vrše isti
posao, pokoru.
Jean Valjean je dobro razumio pokoru prvih; pokoru osobnu, pokoru za sebe samog. Ali on
nije razumijevao pokoru ovih drugih, pokoru ovih bića bez prijekora i bez mane, i dršćući se
pitao: Pokora? Radi čega? Kakva pokora?
I jedan glas u njegovoj savjesti odgovori: najbožanstvenija od svih ljudskih plemenitosti je
pokora radi drugih.
To je bila njegova osobna teorija, mi je samo bilježimo, mi se samo stavljamo na stajalište
Jeana Valjeana i prevodimo njegove dojmove. Imao je pred očima uzvišen vrh samoodricanja,
najviši vrhunac moguće vrline; nevinost koja oprašta ljudima njihove pogreške, a vrši pokoru
za njih; robovanje trpljeno, mučenje primljeno, kazna tražena od duša koje nisu griješile da bi
od nje oslobodile duše koje su zgriješile; ljubav čovječanstva, koja se utapa u ljubavi božanskoj,
draga slaba bića koja imaju bol onih što su kažnjeni i osmijeh onih što su nagrađeni.
I on se sjeti kako se usuđivao žaliti!
 Cesto bi se usred noći dizao da prisluškuje zahvalnom pjevanju ovih bića, nevinih i
pretovarenih strogostima, i prožimala bi ga jeza pomišljajući kako oni što su pravedno kažnjeni
podižu glas svoj k nebu samo radi psovke i kako je on, jadnik, prijetio šakom Bogu.
Stvar očigledna i koja ga je kao neka šaptava opomena same Providnosti natjerala gledati
kao u snu; penjanje po ljestvicama, preskakivanje ograde, drske pustolovine poduzimane s
opasnošću po život, teška i mučna puzanja, sve one napore što ih je činio s namjerom da
pobjegne iz ovog drugog zatvora i da bi dobjegao u ovaj ovdje. Je li to bilo simbol njegove
sudbine?
I ova je kuća bila zatvor i tužno nalikovala onom drugom iz koga je bio pobjegao, pa ipak
nikad nije imao ni pojma o ičemu sličnom među njima.
Ponovno je vidio rešetke, lance, gvozdene poluge da čuvaju - koga? Anđele.
One visoke zidove što ih je viđao oko tigrova, vidi sada ponovno podignute oko ovaca.
Ovo je bilo mjesto pokore, a ne kazne; pa ipak je bilo još strože, još sumornije, još
neumoljivije nego ono drugo. Ove djevice su bile više pogurene nego robijaši. Hladan i surov
vjetar koji je ledio njegovu mladost hujao je kroz jamu orlušina, zatvorenu rešetkama i
čvrsto ograđenu; još oporiji i bolniji primorski povjetarac pirio je kroz kavez golubica. Zašto?
Kad je mislio na te stvari, sve što je bilo u njemu padalo je pred ovim misterijem uzvišenosti.
U ovakvim razmišljanjima nestaje oholosti. On je na sve moguće načine mislio o sebi; osjetio
se nejak i nekoliko je puta zaplakao. Sve što je ušlo u njegov život za ovih šest mjeseci vraćalo
ga je svetim biskupovim zapovijedima; Cosette ljubavlju, samostan skrušenošću.
Koji put uveče, u sumrak, u času kada je vrt bio pust, čovjek ga je mogao vidjeti na koljenima
nasred aleje, koja je išla kraj kapele, pred prozorom kroz koji je gledao one noći kad je ovamo
došao sestru koja je vršila pokoru ničice i u molitvi. On je molio klečeći tako pred tom sestrom.
Činilo se da nije smio kleknuti neposredno pred Bogom.
Sve što ga je okruživalo, ovaj spokojni vrt, ovo mirisno cvijeće, ova djeca koja veselo kliču,
ove ozbiljne i jednostavne žene, ovaj mučaljivi samostan, prožimalo ga je polagano i malo
pomalo njegova se duša sastojala od šutnje kao ovaj samostan, od mirisa kao ovo cvijeće, od
mira kao ovaj vrt, od jednostavnosti kao ove žene, od radosti kao ova djeca. I zatim, on je mislio
da su ga uzastopce primile dvije božje kuće u dva kritična trenutka njegova života, prva kad se
sva vrata zatvarahu i kad ga odbijaše ljudsko društvo, a druga u trenutku kad je ljudsko
društvo pošlo u potjeru za njim i kad se pred njim ponovno otvarala tamnica; i da bi bez prve
ponovno zapao u zločin, a bez druge došao na muke. Cijelo njegovo srce topilo se od
zahvalnosti i on je volio sve više i više.
Tako je prošlo više godina; Cosette je rasla.
 Knjiga prva

PARIZ PROUČAVAN U SVOME ATOMU

I.

Parvulus

Pariz ima jedno dijete, i šuma ima jednu pticu: ptica se zove vrabac, dijete se zove gamen.
Spojite te dvije ideje, od kojih jedna sadržava sav pakao, druga svu zoru, sudarite te dvije
iskre, Pariz i djetinjstvo: izbit ćete iz toga jedno malo biće.
To malo biće je veselo. Ono ne jede svakoga dana, a ide u kazalište, ako mu se sviđa, svake
večeri. Nema košulje na tijelu, nema obuće na nogama, ni krova nad glavom; ono je kao i
nebeske mušice, koje nemaju ništa od svega toga. Njemu je između sedam i trinaest godina, živi
u skupinama, na pločniku, pod vedrim nebom, nosi stare hlače svoga oca, koje su mu duže od
peta, stari šešir nekog drugog oca, koji mu pada preko ušiju, trči, vreba, prosi, gubi vrijeme,
puši lulu, psuje kao prokletnik, ide u kabarete, poznaje se s lopovima, govori »ti« uličnim
ženama, govori šatrovački, pjeva bekrijske pjesme i ničega zlog nema u srcu. Ono ima biser u
srcu, a biser se ne rastvara u blatu. Dokle je god čovjek dijete, Bog hoće da je nevin.
Kad biste zapitali ogromnu prijestolnicu: Što je to?, ona bi vam odgovorila: To je moj mali.

II.

Nekoliko njegovih osobnih znakova

Pariški gamen, to vam je orijaški patuljak.

Ipak, ne pretjerajmo! Taj anđelak ima gdjekada i cipele, ali su onda bez potplata; ima
gdjekada i sklonište i voli ga, jer mu je u njemu majka; ali više voli ulicu, jer je u njoj njegova
sloboda. On ima osobite igre, svoje osobne zlobe, kojima je temelj mržnja na filistre; on ima
svoje figure u govora: umirati kod njega se kaže jesti maslačak s korijena; on ima svoje naročite
zanate, dozivati fijakere, spuštati stepenice na kolima, praviti prolaze s jedne strane ulice na
drugu kad su velike kiše, što on zove postavljati mostove, vikati govore, koje vlast objavljuje
na plakatima u korist francuskog naroda, čeprkati između dva kamena na pločniku; on ima svoj
novac, koji je skupljen od svakojakih bakarnih komadića, nađenih na ulici. Ta čudna moneta se
zove dronje, ima svoj nepromjenljivi kurs, vrlo dobro sračunat u ovoj maloj dječjoj boemiji.
Najposlije, on ima jedno svoje životinjsko carstvo, koje promatra vrlo pažljivo po uglovima
ulica; zlatna mara, lisna uš, veliki rogač, nazvan »đavo«, pa neki crni kukac, koji se brani tako
da savija rep naoružan rogovima. On ima jedno čudovište kao iz priče, koje je ljuskavo
po trbuhu, a nije gušter, koje je bubuljičavo po leđima, a nije žaba, koje se nalazi po starim
vapnenicama i isušenim rupama za slijevanje vode, crno, čupavo, ljigavo, puzavo, čas sporo,
čas brzo: ono ne viče, ali gleda, i tako je strašno da ga nitko nikad nije vidio; on naziva to
čudo »gluhać«. Tražiti gluhaće po kamenu jezovito je zadovoljstvo. Drugo je zadovoljstvo
odignuti ploču od pločnika i vidjeti razne gmizave kukce pod njim. U svakom se kraju Pariza
mogu načiniti zanimljiva otkrića. Ima uholaža po drvenjarama kod Uršulinskog samostana, ima
stonoga u Panteonu, ima žaba po jarcima Martova polja.
 Što se tiče dosjetaka, to ih dijete ima kao Talleyrand. Ono nije manje cinično, samo je
poštenije. Obdareno je nekom neočekivanom veselošću; ono zaprepašćuje sitničara svojim
ludim smijehom. Njegova skala se raskalašeno penje od komedije do lakrdije.
Prolazio je jedan sprovod. Među onima koji su pratili mrtvaca na njegovo počivalište nalazio
se i jedan liječnik.
- Vidi, vidi - povika jedan gamen - otkada to liječnici prenose svoj rad?
Drugi jedan gamen je u gomili. Nekakav ozbiljan čovjek, ukrašen naočalama i bogatim
lancem od sata, okrene se ljutito: - Balavac, ti si uštinuo moju ženu.
- Ja, gospodine? Ja sam premalen za to. Ulovite me.

III.

On je zgodan

Uvečer, zahvaljujući nekolikim grošićima, koje on uvijek znade nekako nabaviti, mali
fakinčić ide u kazalište. Prešavši preko čarobnoga praga, on se potpuno preobrazi; dosada je
bio gamen, sada postaje titi. Kazališta su otprilike kao neke izvrnute lađe, čije je dno gore. U
to dno se »titi« nekako strpa. »Titi« je gamenu ono što je leptir gusjenici; on isto tako leti i
lebdi. Dosta je da je on tu, sa svojom svijetlom srećom, sa svojom moći oduševljenja i radosti,
svojim pljeskanjem ruku, koje sliči udaranju krilima, pa da se to usko dno, smrdljivo,
mračno, prljavo, nezdravo, gadno i odvratno, nazove rajem.
Dajte jednom biću ono što mu je nekorisno, a oduzmite mu ono što je potrebno, pa ćete
dobiti gamena.
Gamen ima i svoje književno osjećanje. To njegovo raspoloženje - mi to velimo s potrebnom
količinom žaljenja - ne mari mnogo za klasičan ukus. On je već po naravi jako malo
akademičan. To biće galami, smije se, ruga se, rublje mu je kao u kakvog dimnjačara, a dronjci
kao u filozofa, hvata ribe u uličnim kanalima, lovi kukce na đubrištima, izvlači radost iz blata,
šiba svojim poletom raskršća, zadirkuje i ujeda, zviždi i pjeva, kliče i psuje, miješa Aleluja s
bulevarskom pjesmom Matanturlurette, pjeva crkvenim načinom sve ritmove počevši od »De
profundis« do uličnih stihova, nalazi i onda kad ne traži, zna i ono što ne zna, lud je do
razuzdanosti, liričan do sentimentalnosti, skočio bi i na Olimp, uvaljuje se u đubre i otuda izlazi
pokriven zvijezdama. Pariški gamen je jedan mali Rabelais.
Nije zadovoljan sa svojim hlačama ako nemaju malog džepa za sat. Malo se iznenađuje, još
se manje plaši, meće u pjesmu praznovjerice, razbija svako pretjerivanje, plazi jezik duhovima,
oduzima poetičnost visokome stilu, unosi karikaturu u epska napuhavanja. Ne da je
on prozaičan, daleko od toga; on samo zamjenjuje svečane vizije lakrdijaškim fantazijama. Kad
bi se orijaš Adamastor pojavio pred njim, on bi rekao: - Vidite ga! Strašilo!

IV.

On može biti i koristan

Pariz počinje besposličarom, koji zijeva, i svršava gamenom, koji skakuće, dva bića, kojih
nema nijedan drugi grad; pasivno primanje koje se zadovoljava time da gleda, i neiscrpna
inicijativa. Pariz jedini ima to u svojoj prirodnoj povijesti. Sva monarhija je u onom
besposličarenju. Sva anarhija je u gamenu.
To blijedo dijete pariških predgrađa živi i razvija se, plete se i »raspliće se« u patnji, u
prisustvu društvenih stvarnosti i ljudskih stvari kao zamišljeni svjedok. On se sam smatra da je
bez brige; ali nije. On gleda, spreman da se nasmije, ali spreman i na drugu stvar isto tako. Tko
god vi bili, koji se zovete Predrasuda, Zloupotreba, Korupcija, Ugnjetavanje, Bezakonje,
Despotizam, Nepravda, Fanatizam, Tiranija, čuvajte se gamena, koji još skakuće.
Taj mali će porasti.
Od kakve je ilovače on napravljen? Od kakvoga god kala. Jedna šaka blata, jedan dah, i
Adam je gotov. Dovoljno je samo da prođe kakav bog. Nekakav bog je uvijek morao proći nad
gamenom. Sudbina izrađuje dalje to malo biće. Pod ovom riječi »sudbina« mi razumijevamo
pomalo i slučaj. Hoće li ovaj pigmejac, izmiješan neposredno iz običnog blata, neznalica,
nepismen, zabezeknut, prostak, biti kasnije Jonjanin ili Beoćanin? Pričekajte, strpite se, ide
vrijeme, pa će pariški duh, taj demon, koji stvara djecu slučaja i ljude sudbine, -
nasuprot latinskome lončaru napraviti od zdjele amforu.

V.

Njegove granice

Gamen voli grad, no voli i osamljenost, jer u njemu ima i mudraca. Urbis amator (ljubitelj
grada) kao Fuscus; ruris amator (ljubitelj sela), kao Flaccus.
Lutati misleći, to jest flanirati, dobar je način filozofa da mu prođe vrijeme; osobito u ovoj
vrsti pomalo lažnoga polja, prilično ružnoga, ali čudnovatog i sastavljenog od dvije prirode koje
okružuju neke velike gradove, osobito Pariz. Promatrati parišku okolicu, to je isto kao i
promatrati kakvog vodozemca. Kraj drveću - početak krovova; kraj travi - početak pločnika;
kraj brazdama - početak dućana; kraj starim običajima - početak strasti; kraj božanskome
žamoru - početak ljudske bune; u tome je iznimna zanimljivost Pariza.
Kroz takva mjesta, malo privlačiva i koja je prolaznik zauvijek obilježio pridjevom tužno,
šeće, reklo bi se bez cilja, mislilac.
Pisac ovih redaka bio je dugo vremena lutalac po pariškoj okolici, i to je za njega izvor
gotovo svih njegovih duševnih uspomena. Niska trava, staze s kamenjem, krčevina, oštra
monotonija pustih njiva, rano zelenilo koje se odjednom opazi u kakvoj udolini kod povrćara,
sva ta mješavina divljeg i gradskog, oni prostrani zakutci, gdje gradski bubnjari drže svoju
bučnu školu i na neki način predstavljaju mucanje bitke, ove idile danju, a klaonice noću,
rasklimani mlin koji se okreće na vjetru, kotači za izvlačenje rude iz rudnika, krčme na
uglovima, groblja, tajanstvena privlačnost velikih tamnih zidova, koji najednom presijeku
ogromna zemljišta puna sunca i puna leptira - sve ga je to privlačilo.
Gotovo nitko na svijetu ne poznaje ta čudna mjesta, Glacièreu, Cunetteu, sramotni
Grenelleski zid, prošaran puščanim mecima, Mont-Parnasse, Fosse-aux-Loups, Aubiers na
obali Marne, Mont-Souris, Tombe-Issoire, Pierre-Plate u Châtillonu, gdje se nalazi
jedan iscrpljeni rudnik, koji služi još samo zato da po njemu rastu gljive. Rimska okolica je
jedna ideja, pariška je druga; vidjeti u onome što nam pruža jedan horizont samo njive, kuće i
drveće, znači ostati na površini; svaki izgled stvari jedna je božja misao. Mjesto gdje se
polje sastaje s gradom uvijek je prožeto nekom potresnom melankolijom. Tu vam u isti mah
govore i priroda i čovječanstvo. Tu se pokazuju mjesne originalnosti.
Tko je god lutao po tim osamljenim krajevima uz naša predgrađa, koja bi se mogla nazvati
aureolom Pariza, mogao je primijetiti tu i tamo, na najpustijemu mjestu, u najneočekivanijem
času, iza kakve mršave živice ili na uglu nekog sumornog zida, djecu burno sakupljenu, modru,
blatnu, prašnu, poderanu, čupavu, kako se igraju, okićena tratinčicama. Sve su to mališani koji
su pobjegli iz sirotinjskih obitelji. Vanjski bulevar je mjesto gdje oni mogu disati;
okolica pripada njima. Tu je njihova vječna škola pod vedrim nebom. Tu oni nevino pjevaju
sramotne pjesme. Oni su tu, oni tu bolje žive, daleko od svakog pogleda, u blagoj svjetlosti
svibnja ili lipnja, klečeći oko kakve jame, igrajući se igrama koje su sami izmislili, svađajući
se za jednu krajcaru, neodgovorni, razuzdani, raspušteni, sretni; a čim vas spaze, sjete se da i
oni imaju nekakav zanat i da moraju nešto zaraditi da bi živjeli, pa vam nude na prodaju kakvu
staru vunenu čarapu, punu visibaba, poslije nekoliko dana kitu jorgovana. Ti susreti s čudnom
djecom jedna su od dražesnih i u isto vrijeme dirljivih milina pariške okolice.
Gdjekada ima u gomilama ovih dječaka i djevojčica - jesu li to njihove sestre - gotovo
djevojaka, mršavih, grozničavih, opaljenih, pjegavih ruku, s vlatima ječma i cvijećem u kosi,
veselih, uzrujanih, bosonogih. Neke od njih jedu trešnje. Uvečer ih čujete kako se smiju. Te
gomilice, jako obasjane punom podnevnom svjetlošću tek naslućene kroza sumrak, dugo
zanimaju misao osamljenog šetaoca i miješaju se u njegove sanjarije.
Pariz kao središte i okolica njegova kao obujam - eto, što za tu djecu predstavlja sav svijet.
Nikad se ona ne usuđuju maknuti izvan toga kruga. Ona ne mogu izaći iz pariške atmosfere,
isto onako kao što ni ribe ne mogu izaći iz vode. Za njih na dvije milje iza pariških utvrda ne
postoji više ništa. Ivry, Gentilly, Arcueil, Belleville, Aubervilliers, Ménilmontant, Choisy-le-
Roi, Billancourt, Meudon, Issy, Vanvre, Sèvres, Puteaux, Neuilly, Gennevilliers, Colombes,
Romainville, Chatou, Asnières, Bougival, Nanterre, Enghien, Noisy-le-Sec, Nogent, Gournay,
Drancy, Gonesse - tu se svršava svijet.

VI.

Malo povijesti

U doba, uostalom gotovo suvremeno, kad se događaju stvari iz ove knjige, nije bilo kao
danas oružnika na svakom uličnom uglu (blagodat, o kojoj nije vrijeme da sada raspravljamo);
ali je zato bilo u Parizu mnogo djece koja lutaju. Statistike pokazuju prosječan broj od dvije
stotine šezdesetero djece bez skloništa, koliko su svake godine prikupljale redarstvene racije po
neograđenim zemljištima, u kućama koje se zidaju, i pod svodovima mostova. Jedno od
ovih gnijezda, koje je kasnije postalo slavno, davalo je »laste ispod Arcoleskoga mosta«. U tom
se uostalom može jasno vidjeti najporazniji od svih znakova društvenih bolesti. Svi čovjekovi
zločini počinju skitanjem djece.
Ipak, izuzmimo Pariz. U relativnom razmjeru i usprkos uspomeni na koju smo podsjetili,
iznimka je pravedna. Dok je u svakom drugom velikom gradu skitalačko dijete zapravo
izgubljen čovjek, dok je gotovo svuda dijete prepušteno samome sebi predodređeno da se u
neku ruku utopi u javnim porocima, pariški gamen - mi to naročito naglašavamo - ma koliko
poderan i nečist izvana, ostaje iznutra gotovo netaknut. Veličanstvena stvar koju treba istaknuti
i koja se osobito pokazuje u sjajnoj čestitosti naših narodnih revolucija, neka nepokvarljivost
proizlazi iz ideje koja se nalazi u pariškom zraku, kao iz soli koja se nalazi u oceanskoj vodi.
Disati Pariz čuva dušu.
Ovo što ovdje govorimo ne umanjuje nimalo ono stezanje srca koje čovjek osjeti kad naiđe
na koje od te djece, oko kojih se čini da lepršaju konci raskidane obitelji. U današnjoj još tako
nepotpunoj civilizaciji nisu nimalo neobična ta rasula obitelji koje se izgube u mraku i ne znaju
što ina djeca postaju, ispuštajući svoje utrobe na ulicu. Otuda potječu mračne sudbine. Tomu
se kaže, jer je i ta tako tužna stvar dobila svoj naziv, »biti izbačen na parišku kaldrmu«. Recimo
usput da stara monarhija nije nikako sprječavala ovo napuštanje djece. Malo boemije i ciganije
u nižim slojevima godilo je štoviše gornjim sferama i dobro dolazilo moćnima.
Protivljenje uzgoju djece iz naroda smatralo se gotovo kao dogma. Čemu ta »polovična
prosvijećenost«? To je bila lozinka. A dijete koje se skiće, posljedica je djeteta koje ne zna.
Uostalom, monarhiji su gdjekada i trebala djeca i ona je tada kupila tu prašinu s ulice.
 Da ne idemo dalje, dosta je reći da je pod Lujem XIV. kralj htio s razlogom stvoriti flotu.
Ideja je bila dobra. Ali pogledajmo sredstvo. Nema flote ako uz jedrilicu, igračku vjetra, koju
bi po potrebi mogao i povući, ne bude broda koji će ići kud se hoće, bilo da je tjeran veslom,
bilo parom; u ono su vrijeme bile galije mornarici ono što su joj danas parobrodi. Trebalo je
dakle i galijaša. Colbert je preko pokrajinskih upravitelja i parlamenta nabavljao što je
više mogao robijaša. Vlast je tu pokazivala mnogo dobre volje. Ako netko ne skine šešir kad
prolazi kakva procesija, odmah se to shvati kao hugenotski postupak, i čovjek se šalje na galije.
Ako se sretne kakvo dijete na ulici, samo neka mu je petnaest godina i neka nema prenoćišta,
pošalju ga na galije. Velika vladavina, veliki vijek!
Pod Lujem XV iščezavala su djeca i u samom Parizu. Redarstvo ih je hvatalo za nekakvu
vrlo tajanstvenu upotrebu. S užasom su se šaputale monstruozne priče o kraljevim »purpurnim
kupkama«. I sam Barbier govori naivno o tim stvarima. Gdjekada se događalo da su redarstveni
organi, kad ne bi bilo dovoljno djece, uzimali dječake, iako su oni imali svoje očeve. Očevi su
u očajanju napadali redare. U takvom bi se slučaju umiješao parlament i zatvarao. Koga? Zar
redare? Ne, nego očeve.

VII.

Pokušaj klasifikacije gamena

Pariška gaminerija (fakinaža) je gotovo jedna kasta. Moglo bi se čak reći: ne može joj svatko
pripadati.
Ta riječ gamen bila je prvi put tiskana i iz pučkog jezika prešla u književni godine 1834. Ona
se pojavila prvi put u nekakvoj knjižici koja se zvala Claude Gueux (Ubogi Claude). Skandal
je bio vrlo živ. Riječ se udomaćila.
Gameni se međusobno cijene zbog vrlo različitih stvari. Mi smo poznavali jednog i s njime
općili, i on je bio vrlo poštovan i njemu su se mnogo divili zato što je vidio kad je nekakav
čovjek pao s vrha tornjeva Naše Gospe; drugog jednog zato što mu je uspjelo uvući se u
zadnje dvorište Invalidske Palače, gdje su onog dana bile ostavljene statue. I da im »pridigne«
olovo; trećega što je vidio kad su se prevrnula jedna poštanska kola; još jednog zato što je
»poznavao« nekog vojnika koji umalo što nije iskopao oko jednom građaninu.
Time se može objasniti onaj uzvik jednog pariškog gamena, duboka poenta, kojoj se prost
čovjek smije, ne razumijevajući je: - Sto mu bogova! baš imam »peh«. Još nikad nisam vidio
da se netko stropošta s petoga kata! (Naravno, sve je to izgovoreno na njihov način).
Zacijelo, divna je riječ onoga seljaka: - Čiča, ti si ti, žena ti je umrla od njene bolesti; zašto
nisi išao po liječnika?
- Što ćete, gospodine, mi siroti ljudi, mi sami umiremo.
Ali ako je sva podrugljiva strpljivost seljakova sadržana u toj riječi, sva slobodno-mislilačka
anarhija derana iz predgrađa vidi se u ovoj drugoj. Jedan na smrt osuđeni sluša iz kola
ispovjednika. Pariško dijete uzviknu: - Gle! Govori s mantijašem. Ah! nitkov!
Izvjesna smjelost u religioznim stvarima da je važnosti gamenu. Nije mala stvar biti »jak
duh«.
Prisustvovati pogubljenjima je dužnost. Jedan drugom pokazuju giljotinu i smiju se. Zovu je
najraznovrsnijim nadimcima: - Kraj ručka,
- Naduvenka, - Majka nebeska, - Posljednji zalogaj, - itd., itd. Da im ništa ne bi izmaklo, oni
se penju na zidove, veru se na balkone, vješaju se na željezne ograde, pužu na drveće, vise po
gromovodima. Gamen se rađa pokrivačem krovova, kao što se rađa mornar. Krova se ništa
manje ne plaši nego jarbola. Nikakav praznik nije ravan izvršenjima smrtne kazne. Samson i
opat Montés su im uistinu popularni. Viču »Ua!« osuđeniku, da ga ohrabre. Gdjekada mu se
i dive. Lacenaire, gamen, gledajući užasnoga Dautuna kako je hrabro umirao, rekao je ovu riječ,
u kojoj je čitava jedna budućnost: Zavidio sam mu. Gaminerija ne zna za Voltairea, ali zna za
Papavoinea. U iste legende se upliću »politički« s ubojicama. Pamti se posljednje odijelo svih
njih. Znaju da je Tolleron imao kapu razbojnika, zvanih »šofera«, Avril kapu od vidre, Lonvel
okrugao šešir, da je stari Delaporte bio ćelav i gologlav, da je imao romantičnu bradicu, da je
Jean Martin bio zadržao svoje naramenice, da su se Lecouffé i njegova mati svađali.
- Ne predbacujte jedno drugom svoju dobrotu! - doviknuo im je jedan gamen. Jedan drugi,
da bi vidio kod sprovoda Debackera, pošto je bio premalen, zapazi jednu uličnu svjetiljku na
nasipu i popne se na nju. Obližnji oružnik se namršti. - Pustite me, gospodine oružniče - reče
mu gamen. A da bi umilostivio vlast, doda: - Neću pasti.
- Mnogo me se tiče hoćeš li ti pasti - odgovori oružnik.
Gaminerija mnogo cijeni kad se nekome dogodi nešto ozbiljno. Onaj tko se duboko poreže,
»do kosti«, dolazi među njima do najvećeg ugleda.
Dobra šaka nije najmanji uvjet da netko bude poštivan. Jedna od stvari koju gamen najradije
kaže jest ovo: - Ja sam ja, ne boj se! - Ljevaku se zavidi. Isto tako se cijeni kad je netko razrok.

VIII.

Ovdje će se pročitati jedna divna riječ posljednjega kralja

Ljeti se gamen pretvara u žabu i uvečer, kad se spusti noć, pred Austerlitzkim i Jenskim
mostom, s vrha splavi za ugljen ili s naslona, na kojemu pralje peru rublje, on skače naglavce u
Seinu, ne mareći za nikakve zakone stida i redarstva. Međutim, i redari paze i iz toga se stvorila
prava dramska situacija, koja je jednom dala povoda jednom bratskom i karakterističnom
uskliku. Taj usklik, slavan oko 1830., bio je strategijski znak gamena gamenu; on se skandirao
kao kakav Homerov stih, s gotovo isto tako neizrazivim naglaskom kao nekada u staroj Heladi:
- Ej - hej, Titi, ej - hej! gubi se, durbić je tu, čuvaj kožu i mikljaj kroz kanal!
Gdjekada, ovakav balavac - tako se sam krsti - umije čitati; gdjekad zna i pisati, ali uvijek
znade koješta. Tko bi ga znao, kakvim tajanstvenim međusobnim poučavanjem, ali on ima sve
talente koji mogu koristiti općoj stvari: od 1815. do 1830. imitirao je glas purana; od 1830. do
1848. drljao je po zidovima nekakvu krušku. Jedne večeri kad se je Luj Filip vraćao sa šetnje
spazi on jednog sasvim malog fakinčića kako se znoji, naprežući se da nadrlja ugljenom
ogromnu krušku na jednom od stupova gvozdene Neuillyske kapije; kralj s onom dobrom
voljom, koja mu je dolazila od Henrika IV, pomože gamenu, dovrši krušku i dade djetetu jedan
zlatnik, govoreći mu: - Evo ti još jedna kruška! - Gamen voli galamu. Žestina mu se dopada.
Strahovito mrzi »popove«. Jednog dana, u Sveučilišnoj ulici, jedan od ovih obješenjaka »pravio
je nos« pred vratima kuće broj 69. - Zašto to radiš pred ovim vratima? upita ga jedan prolaznik.
Dijete odgovori: Ovdje je jedan pop. Doista, tu je stanovao papinski nuncij. Ipak, ma koliki
da je gamenov voltairijanizam, ako mu se ukaže prilika da pomaže u crkvi, on će primiti i onda
će na misi biti pristojan. U dvjema stvarima je gamen Tantal i uvijek ih želi, ne postižući ih
nikada: da obori vladu i da zakrpa hlače.
Suvremeni gamen pozna u prste sve pariške stražare i umije svakome, kad ga sretne, pogoditi
ime. Na prste ih odbrojava. Proučava njihove navike i za svakoga zna ponešto osobito. Čita kao
otvorenu knjigu dušu redarstva. Odmah će vam reći ne trepnuvši: - »Taj i taj je izdajnik; - taj i
taj je vrlo zao; - taj je veliki; onaj je smiješan« (sve ove riječi, izdajnik, zao, veliki, smiješan,
imaju u njegovim ustima naročito značenje), - »ovaj misli da je Novi Most njegov i sprječava
svijet da se šeće po ispustu za ograde; onaj voli vući ljude za uši; - itd., itd.«
 IX.

Stara galska duša

Ovoga djeteta je bilo i u Poquelinu, sinu Alesovu; bilo ga je i u Beaumarchaisu. Gaminerija

je nijansa galskoga duha. Pomiješana sa zdravim razumom, ona mu gdjekada daje snage, kao
alkohol vinu. Homer bi gnjavio tamo gdje Voltaire »gamenira«. Camille Desmoulins je
bio dijete predgrađa. Championnet, koji je tako grubo ismijavao čuda svetaca, rodio se na
pariškoj kaldrmi; on je kao mali popravljao portale crkava Saint-Jean de Beauvais i Saint-
Etienne du Mont.
Pariški gamen umije poštivati, ali je ironičan i neučtiv. Zubi su mu ružni, jer se slabo hrani,
i pati od želuca, ali su mu lijepe oči, jer ima duha. I pred samim Jehovom potrčao bi na jednoj
nozi uza stube raja. Mnogo je u nevolji. Umije na sve načine porasti. Prlja se po barama,
a postaje velik u pobuni; njegova bezočnost traje i pred plotunom; bio je obješenjak, sada je
heroj; kao i onaj mali Tebanac bio bi kadar prodrmati lavovsku kožu; bubnjar Bara bio je pariški
gamen; on uzvikuje: Naprijed! kao što konj iz Svetoga Pisma kaže: Bah! i za tren oka
od balavca postaje orijaš.
To dijete brloga isto je tako i dijete ideala. Odmjerite tu širinu, koja se prostire od Molierea
do Baraa, pa ćete imati djelo pariške gaminerije.

X.

Ecce Paris, ecce homo

Da sve ukratko spomenemo još jedanput, pariški gamen je danas ono što je nekad bio rimski
»graeculus«, dječji narod, koji ima na čelu bore staroga svijeta.
Gamen je ljupkost jednog naroda, i u isto vrijeme bolest. Bolest, koju treba liječiti. Kako?
Svjetlošću.
Svjetlost liječi.
Svjetlost zapaljuje.
Sve plemenite društvene svjetlosti izbijaju iz nauke, književnosti, umjetnosti, prosvjete.
Gradite ljude. Rasvjetljujte ih da bi vas zagrijali. Prije ili poslije će se sjajno pitanje općeg
obrazovanja postaviti s neodoljivom snagom istinske bezuvjetnosti; i tada će oni koji će vladati
imati da biraju: djecu Francuske, ili gamene Pariza; plamenove u svjetlosti, odsjaje u mraku.
Gamen izražava Pariz, a Pariz izražava svijet.
Jer Pariz je jedna cjelina. Pariz je strop ljudskoga roda. Čitav taj čudotvorni grad je izvod
iščezlih i novih običaja. Tko vidi Pariz, čini mu se da je vidio naličje čitave povijesti s nebom i
zviježđem u razmacima. Pariz ima jedan Kapitol, Općinsku kuću, jedan Partenon, crkvu Naše
Gospe, brijeg Aventin, predgrađe Saint-Antoine, jedan Asinarium, Sorbonnu, jedan Panteon,
Panteon, jedan Sveti put, bulevar Talijana, jednu Kulu vjetrova, javno mnijenje; sramne
Kapitolske stepenice zamjenjuje smiješnima. Njegov fićfirić zove se kaćiper, njegov
transteverin zove se stanovnik predgrađa, njegov služnik zove se nosač s trga, njegov
lazaron zove se režikesa. Sve što ima na drugome mjestu, ima i u Parizu, Dumarsaisova piljarica
mogla bi odgovarati Euripidovoj prodavačici trava, diskobol Vejanus oživljava u igraču na
konopcu Foriosu, Therapontigonus Miles mogao bi se uhvatiti pod ruku s grenadirom
Vadeboncoeurom, prodavač krpa Damasippe bio bi sretan kod trgovaca sitničara, Vincenneska
tvrđava mogla bi sasvim lijepo biti tamnica Sokratu, kao što bi Agora mogla poslužiti za zatvor
Diderotu, Grimod de la Reynière pronašao je krvavi roastbeef, kao što je Curtillus pronašao
pečena ježa, vidimo gdje se pod svodom Pobjednoga luka iza Etoileu ponovo javlja trapez iz
Plauta; onaj što proždire mačeve, koga je nekada bio sreo Apulej, nije ništa drugo nego gutač
sabalja s Novog mosta; Rameauov sinovac i nametljivac Curculion su vršnjaci, Ergazil bi se
mogao predstaviti Cambacérèsu preko Aigrefeuillea; četiri rimska gizdavca: Aleesimarchus,
Phoedromus, Diabolus i Argiripes voze se na poštanskim kolima Labatuta; Aulu-Gelle se
jednako ne bi zaustavio pred Congriom kao ni Charles Nodier pred Polichinelleom; Martonka
nije tigrica, ali ni Pardalisca nije bila zmaj; šaljivac Pantolabus farba u Engleskoj
kavani raspikuću Neznanka Neznanovića, Hermogène je tenor u teatru Elizejskih polja i oko
njega ubogi Thrasius kupi napojnicu; dosadan čovjek koji vas je zaustavio u Tuileriesama,
vukući vas za dugme od kaputa, ponavlja vam poslije dvije hiljade godina Thesprionove
stihove; vino iz Suresnesa je parodija vina iz Alba, groblje Père-Lachaise izbija pod noćnim
kišama iste odsjeve truleži kao i Esquilies, a sirotinjski grob, kupljen za pet godina, vrijedi isto
koliko i mrtvački lijes koji se iznajmljivao robovima.
Potražite nešto što Pariz ne bi imao. Trophoniusova kaca nema ništa što ne bi bilo u
Mesmerovoj vedrici; Ergaphilas uskrsava u Cagliostru; bramin Vâsaphantâ inkarniran je u
grofu od Saint-Germaina; groblje svetoga Medarda čudotvorno je isto tako kao i džamija
Umumije u Damasku.
Pariz ima svoga Ezopa, koji se zove Mayeux, i svoju Canidiju, koja se zove gospođica
Lenormand. On se prestravljuje kao i Delfi pred munjevitim stvarnostima vizije; u njemu se
okreću stolovi, kao što Dodona okreće tronoge. On je digao grizetu na prijestolje kao
Rim kurtizanu; i na koncu konca, ako je Luj XV. gori od Klaudija, gospođica Dubarry vrijedi
više od Mesaline. Pariz sadržava u jednom jedinom tipu, koji je živio i koga smo još i mi viđali,
i grčku golotinju i židovsku gubu i prostačku šalu gaskonsku. On miješa Diogena, Joba i
Pajasa, odijeva jednu sablast brojevima Ustavnjaka, i tako sagrađuje Chodruca Duclosa.
Ma da Plutarh kaže: tiranin tako reći ne izgleda star, Rim se, pod Sulom kao i pod
Domicijanom, mirio sa sudbinom i rado pristajao da se umjeri. Tibar je, kao i Leta, rijeka
zaborava, ako se može vjerovati pohvali malo suviše doktrinarnoj, koju mu čini Varus Bibiscus:
Contra Gracchos Tiberim habemus. Bibere Tiberim, id est seditionem oblivisci. (Protiv Grakha
imamo Tibar. Piti vodu iz Tibera znači zaboraviti napast). Pariz pije milijun litara vode dnevno,
ali mu to ne smeta kad zatreba zazvoniti na uzbunu.
Ali i pored toga, Pariz je dobroćudan. On kraljevski prima sve; nije veliki probirač u
pravljenju Venere; njegova ljepotica je hotentotka; samo neka se smije, pa će sve oprostiti;
ružnoća ga zabavlja, nakaznost ga razveseljava, porok ga zanima; tko je ugursuz, može da bude
ugursuz; čak ga ni hipokrizija, taj krajnji cinizam, ne buni; toliko je književan da ne zatvara nos
pred Basileom, i Tartuffeova molitva ga skandalizira koliko i Horacija Priapovo »štucanje«.
Nijedna crta svjetskoga lica ne manjka profilu Pariza. Bal Mabile nije isto što i polimnijske igre
na Janiculu, ali preprodavačica ženskih sitnica za toaletu guta očima malu ljepoticu točno onako
kako je podvodačica Staphyla vrebala djevicu Planesium. Vrata borbe nisu Koloseum, ali se i
tu može biti okrutan, kao da Cezar gleda. Sirijska gazdarica ima više ljupkosti nego
majka Saguet, ali ako je Vergilije pohađao rimsku krčmu, David d'Angers, Balzac i Charlet
sjedali su pred parišku gostionicu. Pariz vlada. Geniji u njemu plamte, crveni repovi uspijevaju.
Adonaj kroza nj prolazi na svojim kolima s dvanaest gromovitih i munjevitih kotača. Silen
ulazi na svome magaretu. Silen, čitajte Ramponneau.
Pariz je sinonim Kozmosa. Pariz je Atena, Rim, Sybaris, Jeruzalem, Pantin. Sve civilizacije
su u njemu dane ukratko, a i sva barbarstva. Parizu bi bilo vrlo krivo kad ne bi imao jednu
giljotinu.
Malo Greveskog trga nije na odmet. Što bi bila sva ta vječita svečanost bez ovoga zločina?
Naši zakoni su se tu mudro pobrinuli, i zahvaljujući njima s te giljotine kaplje krv o ovim
vječitim pokladama.
 XI.

Ismijavati, vladati

Pariz nema granica. Nijedan grad nije imao vlast koja se gdjekada šali s onima koje
podvrgava. Vama da se svidim, o Atenjanil, uzviknuo je Aleksandar. Pariz ima više nego zakon,
ima modu; Pariz ima više nego modu, ima rutina. Pariz može biti glup, ako mu se to svidi; on
gdjekada sebi dopušta taj luksuz; tada je čitav svemir glup s njime zajedno; zaspali se Pariz
budi, protare oči, kaže: Kako sam glup! i grohotom se nasmije u lice ljudskomu rodu. Kako je
divan takav grad! Čudnovata je stvar da uzvišeno i smiješno mogu živjeti u tako dobrom
susjedstvu, da sva ova veličanstvenost ne bude poremećena svom tom parodijom i da jedna
te ista usta mogu danas puhati u trublju Strašnoga suda, a sutra u sviraljku od trske! Pariz ima
jednu suverenu veselost. Njegova veselost ima munju, i njegova šala drži spektar. Njegov se
orkan gdjekada ceri. Njegove eksplozije, njegovi slavni dani, njegova remek-djela, njegova
čuda, njegove epopeje prodiru do na kraj svijeta, ali i njegove besmislice isto tako. Njegov
smijeh su vulkanska usta koja prskaju cijelu zemlju. Njegove dosjetke su plamenovi. On
nameće narodima svoje karikature isto onako kao i svoj ideal; najviši spomenici ljudske
civilizacije primaju njegove ironije i pozajmljuju svoju vječitost njegovim ugursuzlucima. On
je ogroman; on ima jedan čudotvorni 14. srpnja, koji oslobađa čitav globus; on nameće svim
narodima svoju čuvenu »Loptačku zakletvu« poslanika trećega staleža; njegova noć od 4.
kolovoza rasipa za tri sata hiljadu godina feudalnosti; od svoje logike je načinio mišicu opće
volje; on se umnožava u svim oblicima uzvišenoga; on ispunjava svojom svjetlošću
Washingtona, Kosciuska, Bolivara, Botzarisa, Riega, Berna, Manina, Lopeza, Johna Browna,
Garibaldija; on je svuda gdje se upaljuje budućnost, u Bostonu 1779., na Leonovu otoku 1820.,
u Pešti 1848., u Palermu I860., on došaptava moćnu lozinku: Sloboda na uho američkim
abolicionistima, skupljenima na splavu Harper's Ferrya, i na uho anconskim rodoljubima koji se
skupljaju u sumrak u Archiju, na obali morskoj pred krčmicom Gozzi; on stvara Canarisa; on
stvara Quiroga; on stvara Pisacana; on je zračna veličina na zemlji; Byron umire u Missolonghi
i Mazet umire u Barceloni, odneseni tamo njegovim dahom; on je tribina pod nogama
Mirabeaua, a vulkansko ždrijelo pod nogama Robespierrea; njegove knjige, njegovo kazalište,
njegova umjetnost; njegova nauka, njegova književnost, njegova filozofija jesu čitanke
ljudskoga roda; on ima Pascala, Regniera, Comeillea, Descartesa, Jeana-Jacquesa, Voltairea za
svaku priliku, Molierea za sva vremena; on nameće svoj jezik ustima svijeta, i taj jezik postaje
Božja Riječ; on stvara u svima duhovima pojam o napretku; oslobodilačke dogme, koje on kuje,
postaju za mnoge generacije vjerni savjetodavci, i dušom njegovih mislilaca i njegovih pjesnika
zadahnuli su se od 1789. svi junaci svih naroda; to mu ništa ne smeta da lakrdija, i onaj ogromni
genij, koji se zove Pariz, u isto vrijeme kad preobražava svijet svojom svjetlošću škraba
ugljenom Bouginierov nos na Tezejevu hramu i piše Crédeville lopov na piramidama.
Pariz uvijek pokazuje zube; kad ne reži, on se smije.
Takav je taj Pariz. Dimovi s njegovih krovova su ideje svemira. Gomila blata i kamenja, ako
baš hoćete, ali iznad svega - moralno biće. On je više nego velik, on je ogroman. Zašto? Zato
što smije.
Smjeti - pod tu se cijenu kupuje napredak.
Sva velika i uzvišena osvojenja su više ili manje dobivena pod cijenu smjelosti. Da se
Revolucija dogodi, nije dovoljno da je Montesquieu predosjeti, da je Diderot propovijeda, da
je Beaumarchais nagoviješta, da je Condorcet sračunava, da je Arouet sprema, da je
Rousseau zamišlja; treba Dantona da smije.
Uzvik: Smjelosti! je novi Fiat lux (Neka bude svjetlost)! Da bi ljudski rod koračao naprijed,
treba da se na vrhovima neprestano izvode gorde lekcije hrabrosti. Drskosti sjaju kroz povijest
i jesu jedna od svjetlosti čovjekovih. I zora se usuđuje, kad se javlja. Pokušati, prkositi, ne
popuštati, ustrajati, znači biti vjeran samome sebi, uhvatiti se u koštac sa sudbinom, začuditi
nesreću neznatnim strahom koji nam zadaje, čas se usprotiviti nepravednoj sili, čas napasti
opijenu pobjedu, držati se dobro, oduprijeti se; eto primjera, koji je potreban narodima, i
svjetlosti koja ih elektrizira. Ista strahovita munja sijeva s baklje Prometejeve kao i s lule
Cambronneove.

XII.

Skrivena budućnost u narodu

Što se tiče pariškog naroda, čak i kad je zreo čovjek, on je uvijek gamen. Naslikati dijete
znači naslikati grad; i zato smo proučili toga orla u ovome slobodnome vrapcu.
Pariška rasa, mi to ponavljamo, nalazi se osobito po predgrađima; tu su punokrvni; tu je
prava fizionomija; tu taj narod radi i pati, a patnja i rad su dva čovječja lica. Ima tu dubokih
množina neznanih bića, gdje gmižu najčudnovatiji tipovi, počevši od istovarivača s Râpéea
do živodera iz Montfaucona. Fex urbis (gradski izmet), uzvikuje Ciceron; mob, dodaje
naljućeni Burke; gomila, prnje. Lako je reći ove riječi. Ali neka bude i tako. Svejedno! Zar to
nešto znači što oni idu bosonogi? Ne znaju čitati, utoliko gore. Hoćete li ih napustiti zbog toga?
Hoćete li ih prokleti zbog njihove bijede? Zar svjetlost ne smije prodrijeti u te mase? Vratimo
se na ovaj uzvik: Svjetlost! i uporno ga ponavljajmo! Svjetlost! Svjetlost! - Tko zna neće li te
pomrčine postati providne? Zar revolucije nisu preobražaji? Hajdete, filozofi, učite,
prosvjetljujte, palite, mislite glasno, govorite glasno, trčite radosni velikome suncu, bratimite
se s trgovima, proričite dobre vijesti, širite pismenost, proklamirajte prava, pjevajte
Marseillaisu, sijte oduševljenja, čuvajte hrastu zelene grane. Pravite od misli vihor. Ova gomila
može biti preobražena. Znajmo se koristiti ogromnim požarom principa i vrlina. Te bose noge,
te gole ruke, ti dronjci, to neznanje, te potištenosti, te pomrčine mogu biti upotrijebljene za
osvajanje ideala. Pogledajte kroz narod i ugledat ćete istinu. Neka se taj prljavi pijesak baci u
oganj, neka se u njemu rastali i neka uzavre, pa će postati sjajan kristal, i zahvaljujući njemu,
Galilej i Newton će otkrivati zvijezde.

XIII.

Mali Gavroche

Osam ili devet godina poslije događaja ispričanih u drugome dijelu ove pripovijesti mogao
se vidjeti na bulevaru Du Templea i u kraju Château-d'Eau jedan mali dečko od jedanaest do
dvanaest godina, koji bi mogao dosta točno biti ideal gore ocrtanoga gamena, da nije uz osmijeh
svojih godina na usnama imao srce posve mračno i prazno. Ovo je dijete doduše bilo ukrašeno
jednim hlačama odrasla čovjeka, ali one nisu bile njegova oca, i jednim ženskim haljetkom,
koji nije bio njegove majke. Tuđi ljudi su ga bili odjeli dronjcima iz milosrđa. Međutim, on je
imao i oca i majku. Ali otac nije mislio na njega, a majka ga nije voljela. To je bilo jedno od
one djece najviše dostojne sažaljenja, koja imaju oca i majku i koja su ipak siročad.
To se dijete nigdje nije osjećalo tako dobro kao na ulici. Pločnik mu je bio manje tvrd od
srca njegove majke. Roditelji su ga nogom izbacili u život.
On je bio dečko bučan, blijed, okretan, bistar, podsmješljiv, živoga i boležljivoga izgleda.
Tumarao je, pjevao je, igrao se s djecom, čeprkao po rupama, pomalo krao, ali kao mačke ili
ptice sjenice, veselo bi se smijao kad bi ga nazivali balavcem, ljutio se kad bi mu rekli
fakin. Nije imao skloništa, ni hljeba, ni vatre, ni ljubavi; ali je bio veseo, jer je bio slobodan.
 Kad ovakva djeca postanu ljudi, društveni žrvanj ih gotovo uvijek nađe i smrvi, ali dokle su
god djeca, oni mu umaknu, jer su mali. Najmanja rupa ih spasi.
Ipak, ma koliko da je to dijete bilo napušteno, događalo mu se ponekad, svaka dva ili tri
mjeseca, da uzvikne: »Baš ću otići do mame!« Tada bi ostavio bulevar, cirkus, vrata Saint-
Martin, sišao na nasipe, prešao preko mostova, dokopao se predgrađa, dospio do Salpêtrière, i
stigao, kud? Točno baš u onaj dvostruki broj 50-52, koji čitalac već poznaje, u kućerinu
Gorbeau.
U to vrijeme kućerina 50-52, obično pusta i vječito ukrašena natpisom: »Sobe za izdavanje«,
bila je, stvar rijetka, nastanjena nekolikim osobama, koje uostalom, kao što je to uvijek u Parizu,
nisu imale nikakve veze ni međusobne odnose. Sve su pripadale onom sirotinjskom staležu koji
počinje od posljednjeg oskudnog građanina i nastavlja se iz bijede u bijedu do u dno društva,
do ona dva bića do kojih dospijevaju sve materijalne stvari civilizacije, do smetlara, koji čisti
blato, i krpara, koji kupi sve moguće dronjke.
»Glavna stanarka« iz vremena Jeana Valjeana umrla je, i na njeno je mjesto došla druga,
sasvim ista. Nekakav filozof je rekao: Na babama se nikada ne oskudijeva.
Ova nova baba zvala se gospođa Burgon i nije imala ništa značajno u svome životu, osim
jednu dinastiju od tri papagaja, koji su jedan za drugim vladali njenom dušom.
Najbjedniji od svih koji su stanovali u kućerini bile su četiri osobe jedne obitelji, otac, majka
i dvije već odrasle kćeri, sve četvero nastanjeni u jednoj tavanskoj rupi, jednoj od onih ćelija o
kojima smo već govorili.
Ta obitelj nije pokazivala ništa osobito na prvi pogled, osim svoju krajnju oskudicu; otac,
uzimajući sobu u najam, rekao je bio da se zove Jondrette. Nešto vremena poslije svoga
doseljenja, koje je čudnovato naličilo, da se poslužimo čuvenim izrazom glavne stanarke, na
dolazak nikoga i ničega. Jondrette je bio rekao toj ženi, koja je kao i njena prethodnica bila u
isto vrijeme vratarka i čistila stepenice: - Strina, tako i tako, ako bi slučajno netko dolazio
potražiti jednog Poljaka, ili jednog Talijana, ili možda jednog Španjolca, znajte da sam to ja.
Ta obitelj je bila obitelj veseloga golišavca. On se tu navraćao i nalazio je sirotinju, bijedu,
i ono što je bilo još najžalosnije, nije nalazio nijednog osmijeha; hladno na ognjištu i hladno u
srcima. Kad bi upao, pitah bi ga: - Odakle dolaziš? On je odgovarao: - S ulice. Kad bi odlazio,
pitali bi ga: - Kuda ćeš? On im je odgovarao: - Na ulicu.
Njegova majka bi mu rekla: - Što ćeš tu?
To je dijete živjelo izvan ljubavi, kao one bijedne travčice što izbijaju po podrumima. On
nije zbog toga patio i nije se ni na koga ljutio. On zapravo nije točno ni znao kakvi trebaju biti
otac i mati.
Uostalom, njegova majka je voljela njegove sestre.
Zaboravili smo reći da su na bulevaru Du Temple zvali ovo dijete Mali Gavroche. Zašto se
zvao Gavroche? Vjerojatno zato što se njegov otac zvao Jondrette.
Prekinuti konac izgleda kao da je instinkt kod izvjesnih bijednih obitelji.
Soba koju su Jondrettovi zapremali u kućerini Gorbeau bila je posljednja na kraju hodnika.
U susjednoj sobici stanovao je jedan vrlo siromašan mladić koji se zvao gospodin Marius.
Recimo, tko je bio taj gospodin Marius?
 Knjiga druga

VELIKI BURŽUJ

I.

Devedeset godina i trideset i dva zuba

U ulici Boucherat, u ulici Normandie i ulici Saintonge ima još nekoliko starih stanovnika
koji se sjećaju jednog dobričine po imenu g. Gillenormand i koji o njemu lijepo govore. Taj je
dobričina bio već star kad su oni bili mladi. Ta silueta - za one koji melankolično gledaju ovo
nejasno gmizanje sjena, koje se zove prošlost - još nije sasvim iščezla iz labirinta ulica koje su
se nalazile oko ulice Du Temple i kojima su pod vladom Luja XIV. bili dali imena svih
francuskih pokrajina, baš kao što su u naše dane ulicama nove četvrti Tivoli dali imena svih
europskih prijestolnica; uzgred budi rečeno, to predstavlja neko napredovanje, u kojemu se vidi
napredak.
G. Gillenormand, koji je bio da ne može biti više živ i zdrav godine 1831., bio je jedan od
onih ljudi koji su postali zanimljivi jedino zbog toga što su dugo živjeli i koji su čudnovati zato
što su nekad bili slični cijelom svijetu, a sad više nisu slični nikomu. Bio je to jedan
osobiti starac i zbilja čovjek iz drugog vremena, pravi, potpuni i pomalo naduti građanin iz
XVIII. vijeka, koji je na svoje staro građansko podrijetlo gledao isto onako kako markizi
gledaju na svoje markištvo. Prevalio je već devedeset godina, išao je uspravno, govorio glasno,
dobro vidio, pio žestoko, jeo, spavao i hrkao. Imao je sva trideset i dva zuba. Naočale je metao
samo kad bi čitao. Bio je zaljubljive prirode, ali je govorio da se prije deset godina odlučno i
sasvim odrekao žena. Nije se više mogao dopasti, govorio je; nije dodavao: Suviše sam star,
već:
Suviše sam siromah. Govorio bi: Da nisam propao ... he, he!
Doista, ostao mu je još samo prihod otprilike petnaest hiljada livara. Njegov vječiti san je
bio da dobije neko veliko nasljedstvo i da ima sto hiljada franaka, da bi mogao držati ljubavnice.
On nije nipošto pripadao, kao što se vidi, onoj vrsti kržljavih osamdesetogodišnjaka, koji, kao
g. Voltaire, umiru cijelog svog života: njegova dugovječnost nije bila napukla; ovaj kršni starac
uvijek je bio zdrav. Bio je površan, brz. Pobjesnio bi svakim povodom, najčešće bezrazložno.
Kad bi mu tko protuslovio, on bi podigao štap; tukao je ljude kao u velikome vijeku. Imao je
jednu kćer od pedeset godina, neudatu, koju je vrlo grdio kad bi se naljutio, i koju bi i šibao, da
je mogao. Ona mu je izgledala kao da ima osam godina. Žestoko je ćuškao svoje sluge i govorio
bi: Ah! bitango! Jedna od njegovih psovka je bila: Papuču mu papučarsku! Mogao je biti i
čudno hladnokrvan; svakoga dana ga je brijao jedan brico koji je nekada bio lud i koji ga je
mrzio, jer je bio ljubomoran na g. Gillenormanda zbog svoje žene, ljepuškaste koketne
brijačice. G. Gillenormand se divio svome vlastitom razumijevanju u stvarima i izjavljivao je
da je vrlo oštrouman; evo jedne od njegovih izreka: »Ja sam doista pronicav; kadar sam da
kažem kad me kakva buha pecne od koje mi žene dolazi.« Riječi koje je najčešće izgovarao bile
su: osjetljiv čovjek i priroda. Ovoj posljednjoj riječi nije on davao onaj veliki smisao u kome je
shvaća naše vrijeme. Ali ju je na svoj način uvlačio u satirične šale koje je pravio: Priroda,
govorio je, da bi civilizacija imala pomalo od svega, dala joj je čak i primjerke zanimljivog
divljaštva. Europa ima u malome što i Azija i Afrika. Mačka je salonski tigar, gušter je džepni
krokodil. Plesačice iz Opere su rumene divljakinje. One ne jedu ljude, one ih grickaju. Ili,
vračare! one ih pretvaraju u ostrige, pa ih gutaju. Karibljanke ih pojedu do kostiju, ove im
ostave samo ljušturu. Takav je naš moral. Mi ne gutamo, mi grizemo; mi se uništavamo, mi
čerupamo.
 II.

Kakav gospodar, takav stan

Stanovao je u kraju Maraisa, ulica Filles-du-Calvaire br. 6. Kuća je bila njegova. Ta kuća je
kasnije bila srušena i ponovo podignuta, i broj joj je vjerojatno promijenjen u onim
revolucijama numeriranja koje snalaze pariške ulice. Zauzimao je jedan stari i prostrani stan na
prvome katu, između ulice i bašče, zastrt do stropa gobelinskim i beauvaiskim sagovima, na
kojima su bile izvezene razne pastirske igre; iste te šare sa zidova i stropa bile su u malome
izrađene i na foteljama. Njegova postelja je bila zaklonjena velikim paravanom od devet krila,
izrađenim od coromandelskog laka. Duge sjenovite zavjese padale su s prozora u velikim
prelomljenim borama veličanstvena izgleda. Bašča je bila neposredno ispod prozora i počinjala
je baš od onog koji je činio ugao sa stubištima od dvanaest do petnaest stepenica, kojima je ovaj
veseli starac živo silazio i izlazio. Osim jedne biblioteke odmah uz njegovu sobu, on je još imao
i jedan budoar, kojim se grdno dičio, galantan kutak, tapetiran izvanrednim tapetama
slamnožute boje, ukrašenima cvjetovima ljiljana, izrađenima na galijama Luja XIV., i koje je
nekada bio naručio g. de Vivonne robijašima da ih izrade za njegovu ljubavnicu. G.
Gillenormand je to naslijedio od jedne strahovite pratetke, koja je umrla kad joj je bilo sto
godina. Imao je dvije žene. Njegov način ponašanja bio je sredina između dvorjanina, što
nikada nije bio, i činovnika, što je mogao biti. Bio je veseo, i štoviše umiljat, kad je htio. U
mladosti je bio jedan od onih ljudi koje njihova žena uvijek vara, a ljubavnica nikada, jer su oni
u isto vrijeme najnatmureniji muževi i najdivniji ljubavnici. Razumio se u slikarstvo. Imao je u
svojoj sobi jedan portret, ne zna se čiji, koji je Jordaens radio krupnim potezima kičice, s
milijun razbacanih i kao slučajnih pojedinosti. Odijelo g. Gillenormanda nije bilo iz doba Luja
XV, pa čak ni iz doba Luja XVI.; on je nosio kostim kicoša iz vremena Direktorija. Do tog je
vremena držao da je vrlo mlad, i išao je za modom. Njegov je kaput bio od lake tkanine, sa
širokim reverima, dugačkim repom kao u štuke i velikom dugmadi. Uz to kratke hlače i plitke
cipele s kopčama. Uvijek je držao ruke zataknute za džepove prsluka. Govorio je važno:
Francuska revolucija je gomila nitkova.

III.

Luka-Duh

Kad mu je bilo šesnaest godina, imao je jedne večeri u Operi tu čast te su ga u isti mah
gledale dogledima dvije ljepotice, tada zrele i slavne i koje je Voltaire opjevao, Camargo i Salle.
Između dvije vatre on je herojski uzmaknuo jednoj maloj plesačici, koja se zvala Nahenry i
koja je imala šesnaest godina kao i on, nepoznata kao mačka, i u koju je bio zaljubljen. Imao je
svu silu uspomena. Uzvikivao bi: - Kako je bila lijepa Guimard-Guimardini-Guimardinette
posljednji put kad sam je vidio u Longchampsu, sva nakovrčana, s nakitom od tirkiza, u
haljini boje novouspjelih ljudi, i sa svojim mufom! U mladosti je nosio jedan kaput od Nain-
Londrina, o kome je s uzbuđenjem govorio: - Bio sam obučen kao levantinski Turčin. Gospođa
de Boufflers, vidjevši ga jednom slučajno kad mu je bilo dvadeset godina, rekla je za njega da
je »ludo dražestan«. Skandalizirao se svim onim imenima koja je sretao u politici i na vlasti,
nalazeći da su niska i vrlo buržujska. Čitao je listove, nove papire, novine, kako ih je zvao, uz
grohote smijeha. Ohol govorio je, pa tko su ti ljudi! Corbière! Humann! Casimir Périer! i to su
vam ministri! Zamišljam ovako nešto u nekim novinama: G. Gillenormand, ministar! ala bi bilo
smijeha! E, pa toliko su glupi da bi i to moglo biti! On je bez ustezanja sve stvari nazivao
njihovim imenima, pristojnim ili ne, i nije se ustručavao pred ženama. Govorio je
nepristojnosti, bezobrazluke i gadosti s nekom takvom mirnoćom i nezačuđeno da je bio
elegantan. To je bila ona »prirodnost« njegova vijeka. Treba primijetiti da je vrijeme finoće u
stihu bilo vrijeme grubosti u prozi. Njegov kum mu je bio prorekao da će biti genijalan čovjek,
i dao mu je ova dva značajna imena: Luka-Duh.

IV.

U nadi na sto godina

Dobivao je nagrade u djetinjstvu u gimnaziji u Moulinsu, gdje je bio i rođen, i jednom je bio
odlikovan rukom vojvode od Nivernaisa, koga je on zvao vojvoda od Neversa. Ni Konvent, ni
smrt Luja XVI., ni Napoleon, ni povratak Bourbonsa, ništa mu nije moglo izbrisati uspomenu
na to odlikovanje. Vojvoda od Neversa bio je za njega velika ličnost čitavoga vijeka. »Kakav
divan plemić, govorio je, i kako je lijepo izgledao s plavom lentom!« U očima g. Gillenormanda
Katarina II. je okajala svoj grijeh diobe Poljske time što je otkupila od Bestuževa tajnu zlatnoga
eliksira za tri hiljade rubalja. Tu se oduševljavao: - Zlatni eliksir, uzvikivao bi, žuta
Bestuževljeva tekućina, kapljice generala Lamottea, to je u osamnaestom vijeku - pol unce
jedan dukat - bio lijek od ljubavnih nesreća, melem protiv Venere. Luj XV je slao papi po dvije
stotine bočica. - Strašno bi se razdražio i došao bi izvan sebe kad bi mu se reklo da taj zlatni
eliksir nije ništa drugo nego željezov perklorat. G. Gillenormand je obožavao Bourbonse i
užasno mrzio 1789.; neprestano je pričao kako se spasio za vrijeme Terora i koliko mu je
trebalo i veselosti i duha da mu ne bude odsječena glava. Ako bi se kakav mladi čovjek usudio
hvaliti pred njim republiku, sav bi pomodrio i razljutio bi se gotovo do besvijesti. Gdjekada bi
pravio aluzije na svojih šezdeset godina i rekao bi: Nadam se da neću dva puta doživjeti
Devedesettreću. Drugi put bi stavljao ljudima do znanja da kani doživjeti sto godina.

V.

Bask i Nicolette

Imao je i svojih teorija. Evo jedne: »Kad čovjek strastveno voli žene i kad sam ima ženu, za
koju malo mari, ružnu, odvratnu, zakonitu, koja bi htjela uvijek imati pravo, koja se kao pijana
drži zakona i ljubomorna je kad treba, onda ima samo jedan način da se oslobodi nevolje i
bude miran, a taj je da ostavi ženi uzice od kese. To odricanje ga oslobađa. Žena ima tada
zanimanje, bavi se parama, prsti joj u njima zarđaju, ona se bavi odgajanjem zakupaca imanja
i podučava arendatore, saziva odvjetnike, predsjeda bilježnicima, potiče pisare, posjećuje
pravnike, prati parnice, ugovara zakupe, diktira ugovore, osjeća se vladaricom, prodaje, kupuje,
uređuje, obećava i krši obećanja, veže i razvezuje, ustupa i prestupa, pravi i kvari, štedi i rasipa;
pravi gluposti, sreća velika i osobna, i to je tješi. Dok je muž prezire, ona ima utjehu da ga
upropašćuje«. Ovu je teoriju g. Gillenormand primijenio na sebe osobno, i ona je
postala njegova povijest. Njegova žena, druga, tako je udesila svoje bogatstvo da je g.
Gillenormandu, kad je jednoga lijepoga dana postao udovac, ostalo upravo toliko da može baš
živjeti, i to ako se uloži sve na doživotnu rentu, svega petnaest hiljada franaka rente, od čega se
tri četvrtine imalo amortizirati s njom. On nije oklijevao, jer se nije brinuo mnogo hoće li
ostaviti i sam kakvo nasljedstvo. Uostalom, on je već bio vidio da i nasljeđa mogu doživjeti
čudne stvari i da na primjer postanu narodna dobra; prisustvovao je u promjenama učvršćenja
trećega staleža i nije mnogo vjerovao u listu državnih dugova. - Sve to podsjeća na
ulicu Quincampoix! govorio je. Kuća u ulici Filles-du-Calvaire, rekli smo već, bila je njegova.
Imao je uvijek dvije sluge, »mužjaka i ženku«. Kad bi sluga ili sluškinja stupali u službu, g.
Gillenormand ih je prekrštavao. Ljudima je davao ime njihovih pokrajina: Nimois, Comtois,
Poitevin, Picard. Posljednji je bio jedan polagan i sipljiv debeljko od pedeset i pet godina,
nesposoban da potrči dvadeset koraka, ali kako je bio rodom iz Bayonne, g. Gillenormand ga
je zvao Bask. Što se tiče sluškinja, sve ih je zvao Nicolette (čak i Magnonu, o kojoj će biti
kasnije govora). Jednog dana mu se javi jedna odlična kuharica od prave rase domaćica. -
Koliko tražite na mjesec? upita je g. Gillenormand. - Trideset franaka. - Kako se zovete? -
Olimpia. - Dat ću ti pedeset franaka i zvat ćeš se Nicolette.

VI.

Gdje se govori o Magnoni i njezina dva mališana

Kod g. Gillenormanda bol se manifestirao u gnjevu; on je bivao bijesan onda kad je bio
očajan. Imao je sve predrasude i dopuštao je sebi sve slobode. Jedna od stvari kojima je on
pravio svoj vanjski reljef i svoje intimno zadovoljstvo bila je, kako smo već naglasili, što je
uvijek ostao stari udvarač i što je htio pošto-poto izgledati takav. On je to zvao »imati kraljevski
glas«. Kraljevski glas mu je nekada donosio čudnovate darove. Jednog dana donesoše mu u
jednoj košarici za ribe, kao paket oštriga, okruglo muško novorođenče koje je vraški drečalo i
bilo pristojno umotano u pelene. Jedna sluškinja, koju je on prije šest mjeseci otjerao,
pripisivala ga je njemu. G. Gillenormand je tada imao pune osamdeset i četiri godine. Ljutnja i
uzbuna u kući. Koga ta drolja misli uvjeriti o tom? Kakva drskosti Kakva gadna kleveta!
G. Gillenormand se sa svoje strane nije ništa naljutio. On pogleda pošiljku s ljubaznim
osmijehom dobričine, polaskanog klevetom, i reče kao s pozornice: - »Eh što? što je tu čudno?
vi se zapanjujete kao prave neznalice! Gospodin vojvoda od Angoulemea, kopile Njegova
Veličanstva Karla IX., oženio se u osamdesetpetoj godini jednom balavicom od petnaest
godina; gospodin Virginal, markiz od Alluyea, brat kardinala de Sourdisa, nadbiskupa
bordeauxskog, imao je u osamdeset i trećoj godini s jednom sobaricom gospođe
predsjednikovice Jacquin sina, pravoga sina preljube, koji je postao malteški vitez; jedan od
velikih ljudi svoga vremena, opat Tabaraud, sin je čovjeka od osamdeset i sedam godina. To su
sasvim obične stvari. Pa i Biblija! Pa ipak izjavljujem da ovaj mali gospodin nije moj sin. Neka
se vodi računa o njemu. On nije kriv.« - Postupak je bio dobroćudan. Osoba, ona koja se zvala
Magnon, učini mu iduće godine novu pošiljku. Opet je bila muško. Sad g. Gillenormand
kapitulira. Povrati majci oba muškarca, pristajući da plaća za njihovo izdržavanje osamdeset
franaka mjesečno, ali pod uvjetom da majka više ne ponovi stvar. I doda: - Hoću da ih majka
dobro pazi. Posjećivat ću ih. I to je i činio. Imao je jednog brata svećenika koji je trideset i tri
godine bio rektor akademije u Poitiersu i umro u osamdeset devetoj godini. Izgubio sam ga
mladoga, govorio je on. Taj brat, o kome je ostalo malo uspomena, bio je jedan povučeni tvrdica
koji je, pošto je bio svećenik, mislio da mora djeliti milostinju sirotinji, ali joj je davao uvijek
samo sitne novčiće ili zastarjele bezvrijedne pare, nalazeći tako načina da ode u pakao putem
raja. Što se tiče Gillenormanda starijeg, on nije cjepidlačio i rado je davao milostinju, i otmjeno.
Bio je dobronaklon, nagao, milosrdan, i da je bio bogat, naginjao bi rasipanju. Htio je da sve,
što se njega tiče, bude urađeno u velikom stilu, čak i podvale. Jednog dana prilikom nekakvog
nasljeđa, kad ga je jedan posrednik bio prostački i vidno opljačkao, on je uzviknuo svečano: -
Pfuj! to je prljavo urađeno! doista me je stid ovakvih prevara. Sve je srozano u ovome vijeku,
pa čak i varalice. Vraga! čovjek moga kova ne smije se ovako pokrasti. Pokraden sam kao u
šumi, ali loše pokraden. - Imao je, rekli smo već, dvije žene. Od prve je imao kćerku koja je
ostala djevojka, od druge još jednu kćerku, koja je umrla kad joj je bilo oko trideset godina, a
bila se udala iz ljubavi ili slučajno ili iz kakvog drugog razloga za jednog vojnika od zanata,
koji je služio i u vojsci Republike i u vojsci Carstva, koji je odlikovan križem na Austerlitzu i
postao pukovnik na Waterloou. To je sramota moje obitelji, govorio je stari građanin. Šmrkao
je mnogo burmuta, i vjerovao malo u Boga.

VII.

Pravilo: primati samo uvečer

Takav je bio g. Luka-Duh Gillenormand, koji nije ni kosu izgubio, a kosa mu je bila prije
siva nego bijela i uvijek pričešljana uz velike kovrčaste zaliske. U svemu, i usprkos svemu,
čovjek za poštovanje.
Bio je sav iz osamnaestog vijeka, tašt i velik.
Prvih godina Restauracije g. Gillenormand, koji je još bio mlad - 1814. je imao svega
sedamdeset i četiri godine - stanovao je u četvrti Saint-Germain, u ulici Servandoni blizu crkve
Sv. Sulpicija. U četvrt Marais se povukao tek onda kad je napustio društvo, i to
poslije prevaljenih osamdeset godina.
Napustivši svijet, on se sav utvrdio u svoje navike. Glavna navika, u kojoj je bio
nepokolebiv, bila je ta da preko cijeloga dana drži vrata zatvorena za svakoga, ma tko to bio i
ma za kakav posao dolazio, i da prima samo uvečer. Ručao je u pet sati i onda su se njegova
vrata otvarala. To je bila moda njegova vijeka i on je nije htio napustiti. - Dan je prostački,
govorio je, i zaslužuje da se dočeka zatvorenih kapaka na prozoru. Ljudi od rada raspaljuju svoj
duh, kad i zenit upaljuje svoje zvijezde. - I on bi ostajao zabarikadiran za svakoga, pa makar to
bio i kralj. Stara elegancija njegova vremena.

VIII.

Sestre ne nalikuju jedna na drugu

Što se tiče dviju kćeri g. Gillenormanda, o njima smo već govorili. One su bile rođene u
razmaku od deset godina. U mladosti nalikovale su jedna na drugu vrlo malo, i bile su, kako po
karakteru, tako i po liku, što je moguće manje sestre. Mlađa je bila jedna dražesna
priroda, otvorena za sve što je svjetlost, zauzeta cvijećem, stihovima i glazbom, ponesena u
nebesa, oduševljena, zračna, još iz djetinjstva zaljubljena idealom u neodređenu herojsku
pojavu. Starija je isto tako imala svoje himere; ona je u nebeskom plavetnilu vidjela nekog
dobavljača, bogatog debeljka, muža sjajno glupog, milijune pretvorene u čovjeka, kakvog
prefekta; primanja kod prefekta, livrirani lakaj u predsoblju s lančićem oko vrata, službeni
plesovi, biti »gospođa prefektovica«, sve se to vrtjelo po njenoj mašti. Obje sestre su se tako
zanosile svaka svojim snovima u vrijeme kad su bile mlade djevojke. Obadvije su imale krila,
jedna kao anđeo, druga kao guska.
Nikakva se težnja ne ostvaruje potpuno, bar ne na ovome svijetu. U vrijeme u kome živimo,
nema zemaljskoga raja. Mlađa se udala za čovjeka svojih snova, ali je umrla. Starija se nije
udala.
U trenutku kad se ona pojavljuje u ovoj priči, to vam je bila jedna stara vrlina, prava pravcata
stidljivka, najšiljastiji nos i najtuplji duh koji se ikada mogao vidjeti. Karakteristična pojedinost:
nitko nikad izvan uže obitelji nije znao njeno ime. Zvali su je gospođica Gillenormand starija.
U stidljivosti se mogla mjeriti s kakvom engleskom miss. To vam je bila stidljivost otjerana
u crno. Imala je u svome životu jednu užasnu uspomenu; jednoga dana je jedan čovjek vidio
njenu podvezicu. Godine su samo još povećale tu neumoljivu stidljivost. Njen zastor na vratu i
prsima nikada nije bio dovoljno neproziran niti se ikada dovoljno visoko popeo. Ona je
umnožavala kopče i čiode i tamo gdje nikome ne bi palo ni na pamet da pogleda. Osobitost
ženskoga licemjerstva je u tome da postavlja toliko više stražara koliko je tvrđava manje u
opasnosti. Međutim, neka tumači kako tko hoće ove stare tajne čednosti, ona je dopuštala da je
do mile volje ljubi jedan kopljanički časnik, koji je bio nekakav njezin daleki unuk i koji se
zvao Theodule.
Ali i kraj toga maženog kopljanika, naziv: stidljiva, kojim smo je mi okarakterizirali,
potpuno joj je pristajao. Gospođica Gillenormand je bila neka vrsta sumračne duše. Stidljivost
je poluvrlina i polumana. Stidljivost je dodavala pretjerano bogomoljstvo, eto se vrlo lijepo
slagalo jedno s drugim. Pripadala je bratovštini Blažene Djevice, nosila je izvjesnih blagdana
bijelu koprenu, mrmljala je naročite molitve, slavila je »Svetu Krv« i »Presveto Srce«, ostajala
je po čitave sate zamišljena pred rokoko-jezuitskim oltarom jedne kapele,
nepristupačne običnim vjernicima, i duša joj je tu listala kroz male oblačiće na mramoru i velike
zrake od pozlaćenog drveta.
Imala je jednu prijateljicu iz kapele, po imenu gospođicu Vaubois, savršeno uvenulu, kraj
koje je gospođica Gillenormand imala zadovoljstvo da izgleda kao orlića. Osim Agnus Dei i
Ave Maria gospođica Vaubois se još samo razumjela u razne načine pripremanja
pekmeza. Gospođica Vaubois, savršena u svome radu, bila je hermelin od gluposti bez ijedne
pjege inteligencije.
Recimo još i to da je gospođica Gillenormand stareći samo dobivala, a ne gubila. Tako je to
obično kod pasivnih priroda. Ona nije bila nikada zla, što je već relativna dobrota; a zatim,
godine otupljuju oštrine i kod nje je bilo nastupilo ublažavanje uslijed trajanja. Ona je bila tužna
nekom mračnom tugom, kojoj ni sama nije znala tajnu. U cijeloj njezinoj ličnosti zapažalo se
zaprepaštenje od svršena života, koji još uvijek nije ni počeo. Ona je voljela kuću svoga oca.
G. Gillenormand je imao uza se svoju kćer, kao što smo vidjeli da je i biskup Bienvenu imao
uza se sestru. Takvo zajedničko življenje jednog starca i jedne stare djevojke nije rijetka stvar
i uvijek je dirljivo vidjeti dvije slabosti kako se oslanjaju jedna o drugu. Osim ove stare djevojke
i toga starca nalazilo se u kući još i jedno dijete, jedan dječarac uvijek uzdrhtao i zanijemio pred
g. Gillenormandom. G. Gillenormand je tome djetetu govorio uvijek samo strogim glasom i
gdjekad uz podignuti šapat: - Ovamo, gospodičiću! - Bitango, obješenjače, dođi bliže! -
Odgovaraj, ugursuze! - Čekaj, da te vidim, derane! itd., itd. Starac je obožavao to dijete.
To je bio njegov unuk. Mi ćemo se sresti s tim djetetom.
 Knjiga treća

DJED I UNUK

I.

Jedan starinski salon

Dok je g. Gillenormand stanovao u ulici Servandoni, pohađao je nekoliko vrlo dobrih i vrlo
otmjenih salona. Ma da građanin, g. Gillenormand je bio priman. I kako je imao dva puta duha,
najprije duha koji je doista imao, i zatim duha koji mu je pridodavan, čak su ga i tražili i osobito
cijenili. On je išao svuda samo pod pogodbom da vodi riječ. Ima ljudi koji vole pod svaku
cijenu da su utjecajni i da se o njima vodi računa; tamo gdje ne mogu biti proročanstva, oni se
načine lakrdijaši. G. Gillenormand nije bio od te prirode; njegovo isticanje u rojalističkim
salonima, koje je pohađao, ništa nije škodilo njegovu osobnome ugledu. On je svuda bio
proročanstvo. Događalo mu se da se prepire s g. de Bonaldom, i čak s g. Bengy-Puy-Valéeom.
Oko 1817. godine stalno je provodio dva popodneva tjedno u jednoj kući u svome
susjedstvu, u ulici Férou, kod gospođe barunice od T, dostojanstvene i poštovanja dostojne
osobe, čiji je muž bio pod Lujom XVI. ambasador Francuske u Berlinu. Barun od T., koji je
za života bio strasno zauzet vizijama magnetizma, umro je upropašten u izgnanstvu, ostavivši
za sobom, kao sve imanje, deset rukopisnih svezaka uvezanih u crvenu kožu i pozlaćenih sa
strane. To su bile vrlo zanimljive uspomene o Mesmeru i njegovu vedru. Gospođa od T. nije iz
dostojanstva objavljivala te memoare i izdržavala se od male rente, koja je tko zna kako uspjela
da ne potone. Gospođa od T. živjela je daleko od dvora, svijeta vrlo šarenog, kako je govorila,
u otmjenoj povučenosti, ponosna i sirota. Nekoliko prijatelja se skupljalo dva puta tjedno oko
njenog udovičkog ognjišta, i to je bio jedan čist rojalistički salon. Pio se čaj i puštali se, prema
tome je li vjetar puhao u smislu elegije ili ditiramba, jauci ili usklici užasavanja nad ovim
vijekom, nad Ustavom, nad bonapartistima, nad srozavanjem plave lente davanjem građanima,
nad jakobinizmom Luja XVIII., i tu se vrlo tiho govorilo o nadama koje su polagane u
Gospodina, kasnijega Karla X.
S najvećim izljevima radosti slušane su prostačke i masne pjesmice, u kojima je Napoleon
nazivan Nikola. Vojvotkinje, najnježnije i najdražesnije žene visokoga društva, oduševljavale
su se kupletima kao što je ovaj i koji su bili upućeni »federašima«:

Zavucite svi u gaće

Kraj od košulje, što visi,
Dobar patriot ako si,
Bijela zastava tad što će.

Zabavljali su se kalamburima, za koje su mislili da su strahoviti, nevinim igrama riječi koje

su im izgledale otrovne, kvatrenima, čak i distisima. Ili su pravili popis imena »užasno
jakobinskih« parova i na tom popisu sastavljali tako imena da su ispadale vesele fraze.
U tome društvu podsmjehivalo se Revoluciji. Imali su tako nekakva raspoloženja da se istim
gnjevovima posluže u suprotnome smislu. Tako su pjevali poznatu revolucionarnu pjesmicu:
Bit će, bit će!:

Ah! bit će! bit će! bit će

bonapartisti povješani svi!
 Pjesme su kao i giljotina; one ravnodušno sijeku danas ovu, sutra onu glavu. Samo jedna
varijanta, i ništa više.
U aferi ubojstva Fualdesova, koje je iz toga vremena, naime iz 1816., bili su na strani
Bastidea i Jausiona, jer je Fualdes bio »bonapartist«. Liberale su nazivali braća i prijatelji; to
im je bila posljednja pogrda. Kao i poneki crkveni zvonici, i salon gospođe barunice od T. imao
je dva pijetla. Jedan je bio g. Gillenormand, drugi je bio grof de Lamothe-Valois, o kome se
šaptalo na uho kao s nekim naročitim uvažavanjem: Znate li? To je Lamothe iz afere s ogrlicom.
Među strančarima ima tako tih čudnovatih amnestija.
Dodajmo ovo: u građanstvu se časnost smanjuje sumnjivim vezama; treba dobro paziti koga
primate; isto onako kao što gubite toplinu u prisutnosti onih kojima je hladno, tako isto gubite
na ugledu družeći se s prezrenim ljudima. Staro visoko društvo je bilo iznad toga zakona, kao
što je iznad svih drugih. Marigny, brat Pompadourkin, bio je priman kod g. princa od Soubisea.
Zar iako takav? ne, nego baš zato što je bio takav. Du Barry, kum Vaubernierove, bio je vrlo
dobro gledan kod g. maršala od Richelieua. Taj svijet je kao i Olimp. Merkur i princ Guemenee
su tu kod svoje kuće. I lopov bi tu bio primljen, samo da je bog.
Grof de Lamothe, koji je 1815. bio starac od sedamdeset i pet godina, imao je samo to osobito
što je bio uvijek šutljiv i mudrački ozbiljan, što mu je lice bilo jogunasto i hladno, a način
obraćanja savršeno uljudan; kaput mu je bio do kravate zakopčan, a njegove dugačke noge
uvijek prekrižene, obučene u mlitave hlače u boji mrke sijenske zemlje. Lice mu je bilo iste
boje kao i hlače.
Taj g. de Lamothe je bio »ubrojavan« u ovome salonu zato što je bio »slavan« i, čudnovata
stvar, ali točna, zbog imena De Valois.
Što se tiče g. Gillenormanda, on je bio sasvim ispravno uvažavan. On je imao ugleda zato
što je imao ugleda. Imao je, ma kako da je bio lak i da to ništa nije smetalo njegovoj veselosti,
izvjestan način općenja, impozantan, dostojanstven, čestit i buržujski ohol; uz to još i
njegova duboka starost. Nije čovjek zabadava čitav jedan vijek. Godine napokon obaviju oko
glave veo dostojanstva.
Osim toga je on umio baciti riječi koje su u pravome smislu bile iskre starinskoga kova.
Tako, kada je pruski kralj, pošto je restaurirao na prijestolju Luja XVIII., došao da mu napravi
posjet pod imenom grofa od Ruppina, bio je primljen od strane potomka Luja XIV malne
kao markiz od Brandenburga, s najdelikatnijom neučtivošću. G. Gillenormand je to sasvim
odobrio. - Siri kraljevi, koji nisu kralj Francuske, samo su provincijski kraljevi - rekao je tada.
G. Gillenormand je obično dolazio praćen svojom kćerkom, dugom gospođicom, koja je
tada bila prešla četrdesetu, a izgledala je kao da ima pedeset, jednim malim dečkom od sedam
godina, bijelim, rumenim, svježim, očiju sretnih i povjerljivih, koji se nikada ne bi ukazao u
salonu a da ne začuje kako oko njega glasovi žagore: Kako je lijep! kakva šteta! jadno dijete!
To dijete je bilo ono o kome smo malo prije rekli jednu riječ. Nazivali su ga »jadno dijete« zato
što mu je otac bio »razbojnik s Loire«.
Taj razbojnik s Loire bio je zet g. Gillenormanda, o njemu je već bilo spomena, i njega je g.
Gillenormand obilježio kao sramotu svoje obitelji.

II.

Jedno od crvenih priviđenja toga vremena

Netko koji bi prošao u to doba kroz gradić Vernon i prošetao se preko lijepog
monumentalnog mosta, koji će, nadajmo se, doskora biti zamijenjen kakvim groznim željeznim
mostom, mogao je primijetiti, bacivši pogled preko ograde mosta, jednog čovjeka od pedeset
godina otprilike, s kožnatom kapom na glavi, obučenoga u hlače i kaput od grube sure čohe, s
nečim žutim ušivenim na kaputu, što je nekada bila crvena vrpčica, s drvenim cokulama na
nogama, opaljenoga od sunca, lica gotovo crna i kose gotovo sasvim bijele, sa širokom
brazgotinom preko čela, koja se spuštala do obraza, pognutog, pogurenog, ostarjelog prije
vremena, kako se gotovo svakog dana s lopatom ili srpom u ruci kreće po jednome od onih
zidom ograđenih prostora blizu mosta, koji se kao lanac terasa pružaju lijevom obalom Seine,
divnih zgrada punih cvijeća, za koje bi se reklo da su bile malo veće: vrtovi su, a da su bile
malo manje: grmovi su. Sve su te zgrade izbijale s jedne strane na rijeku, a s druge na po jednu
kuću. Čovjek u kaputu i drvenim cokulama, o kome govorimo, stanovao je oko 1817. u
najtješnjoj od tih zgrada i u najskromnijoj od tih kuća. On je tu živio sam i samotnički, tiho i
sirotinjski, s jednom ženom ni mladom ni starom, ni lijepom ni ružnom, ni seljankom ni
građankom, koja ga je posluživala. Kvadrat zemlje, koji je on zvao svojim vrtom, bio je glasovit
u cijelom gradu s ljepote cvijeća, koje je on tu njegovao. Cvijeće je bilo njegovo zanimanje.
Napornim radom, ustrajnošću, čekanjem i bačvama vode on je bio uspio stvarati poslije
Stvoritelja, pronašao je neke tulipane i neke đurđice, koje kao da je priroda bila zaboravila
načiniti. Bio je dosjetljiv; bio je preteča Soulangea Bodina u građenju malih gredica od
isječenih ledinskih busenova za njegovanje rijetkog i dragocjenog raslinja iz Amerike i Kine.
Ljeti, tek što bi svanulo, on je već bio među svojim gredicama, rijući, režući, plijeveći,
zalijevajući, hodajući pored svoga cvijeća s izrazom dobrote, tuge i umiljatosti, kadikad zanesen
u snatrenje i nepomičan po čitave sate, osluškujući poj kakve ptice na drveću, cvrkutanje
kakvog djeteta u susjedstvu, ili očiju uprtih u vrh vlati trave, gdje je kap rose blistala od sunca
kao rubin. Stol mu je bio vrlo skroman, pio je više mlijeka nego vina. Ustupio bi pred
balavcem, njegova ga sluškinja karala. Bio je bojažljiv toliko da je izgledao divlji; izlazio je
rijetko, viđao je samo sirotinju, koja mu je kucala u prozor za milostinju, i svog ispovjednika,
opata Mabeufa, starog dobričinu. Međutim, kad bi tko od stanovnika varošice ili koji stranac,
slučajni namjernik, radoznao da vidi njegove tulipane i ruže, zazvonio na kućerku, on je otvarao
vrata s osmijehom. To je bio »razbojnik s Loire«. Netko, koji bi u to vrijeme čitao vojničke
uspomene, biografije, novine Moniteur i izvještaje velike vojske, bio bi začuđen jednim
imenom, koje se tu često spominjalo, imenom Georges Pontmercy. Kao vrlo mlad, taj Georges
Pontmercy bio je vojnik u pukovniji Saintongea. Dođe Revolucija. Pukovnija Saintongea uđe
u sastav rajnske vojske. Jer stare monarhijske pukovnije sačuvale su svoja pokrajinska
imena čak i poslije pada monarhije i bile su uvrštene u brigade tek 1794. Pontmercy se tukao
na Spireu, na Wormsu, na Neustadtu, na Turkheimu, na Mainzu, gdje je bio jedan od dvije
stotine koji su obrazovali Houchardovu zaštitnicu. Ona se usprotivila iza staroga opkopa
u Andernachu čitavome korpusu kneza od Hessena i povukla se prema glavnoj vojsci tek pošto
je neprijateljsko topništvo bilo razorilo grudobrane. To je bilo pod Kleberom na Marchiennesu
i u borbi kod Mont-Palissela, gdje mu jedno teško puščano zrno prelomi ruku. Zatim je prešao
na talijansku granicu i bio je jedan od trideset grenadira koji su branili tjesnac Tende sa
Joubertom. Joubertu je to doneslo čin generala, a Pontmercyu čin poručnika. Pontmercy je bio
uz Berthiera pod onom strahovitom kišom metaka na Lodiju, koja je natjerala Bonapartea da
kaže: Berthier je bio topnik, konjanik i grenadir. Vidio je svoga staroga generala Jouberta kako
je pao kod Novoga u času kad je uzdignuvši sablju povikao: Naprijed! Ukrcan s četom prema
ratnoj potrebi u jednu malu lađicu, koja je imala poći iz Genove u nekakvu malu luku, upao je
u osinjak od sedam osam engleskih jedrilica. Genovski zapovjednik lađice htio je pobacati
topove u more, sakriti vojnike i provući se kao trgovački brod. Pontmercy je istaknuo trobojnicu
na jarbol i ponosno prošao pod topovskom vatrom britanskih fregata. Dvadeset milja odavde,
još smjeliji, napao je svojom lađicom i zarobio jedan engleski transport koji je prevozio čete na
Siciliju, tako pretovaren ljudima i konjima da je brod bio do vrha pun. Godine 1805. pripadao
je onoj Malherovoj diviziji koja je osvojila Gunzburg od nadvojvode Ferdinanda. Na
Weltingenu je pod kišom metaka prihvatio u svoje ruke pukovnika Maupetita, smrtno ranjenog
na čelu devete pukovnije. Na Austerlitzu se odlikovao u onoj divnoj kretnji bojnih linija,
učinjenoj pod neprijateljskom vatrom. Kad je konjaništvo carske ruske garde smrvilo jedan
bataljun četvrte pukovnije, Pontmercy je bio među onima koji se osvetiše i uzdrmaše ovu gardu.
Car ga je odlikovao križem. Pontmercy je jedan za drugim vidio kako su bili zarobljeni
Wurmser kod Mantove, Mêlas u Aleksandriji, Mack kod Ulma. Pripadao je osmome korpusu
velike vojske, kojom je zapovijedao Mortier, a koji je zauzeo Hamburg. Zatim je prešao u
pedeset i petu borbenu pukovniju, koja je nekada bila flandrijska pukovnija. Na Eylau je bio na
onome groblju gdje je junački kapetan Louis Hugo, stric pisca ove knjige, sam sa svojom četom
od osamdeset i tri čovjeka zadržavao čitava dva sata cijeli napor neprijateljske vojske.
Pontmercy je bio jedan od trojice koji su izišli živi iz toga groblja. Bio je na Friedlandu. Zatim
je vidio Moskvu, pa Berezinu, pa Lützen, Bautzen, Dresden, Wachau, Leipzig i tjesnace na
Gelenhausenu; pa Montmirail, Château-Thierry, Craon, obale Marne, obale Aisne, strašni
položaj Laona. Na Arnay-le-Ducu, kao kapetan, posjekao je deset kozaka i spasio život ne
svome generalu, već svome kaplaru. Bio je sav isjeckan tom prilikom i samo su mu iz lijeve
ruke izvadili dvadeset i sedam komadića razbijene kosti. Osam dana pred predaju Pariza prešao
je još s jednim drugom u konjaništvo. Imao je ono, što se u starome režimu zvalo dvostruka
ruka, to jest podjednaku sposobnost da kao vojnik barata sabljom ili puškom, a kao časnik
eskadronom ili bataljunom. Iz te sposobnosti, usavršene vojničkim odgojem, proizašli su
izvjesni posebni rodovi oružja, kao dragoni na primjer, koji su u isto vrijeme i konjanici i
pješaci. Pratio je Napoleona na Elbu. Na Waterloou je bio zapovjednik eskadrona oklopnika u
brigadi Duboisa. On je bio taj koji je oteo zastavu luksemburškog bataljuna. On dođe pred cara
da mu baci zastavu pred noge. Bio je sav krvav. Dobio je bio, otimajući zastavu, jedan udarac
sablje u lice. Car, zadovoljan, doviknu mu: Pukovnik si, barun si, časnik si Legije časti!
Pontmercy odgovori: Sire, hvala vam u ime moje udovice.
Jedan sat poslije toga pao je u ohainskoj jaruzi. Sada, tko je bio taj Georges Pontmercy? To
je bio onaj isti »razbojnik s Loire«.
Već smo nešto vidjeli iz njegove povijesti. Poslije Waterlooa Pontmercy, izvučen, čitaoci se
sjećaju kako, iz usječenoga ohainskoga puta uspio se da dokopati vojske i vukući se od bolnice
do bolnice dospio je do loirskih logora.
Restauracija mu je dodijelila pola plaće, a zatim ga poslala na stanovanje, to jest pod pasku
u Vernon. Kralj Luj XVIII., ne priznavajući ništa od onoga što se dogodilo za vrijeme Sto dana,
nije mu uvažio ni njegovo dostojanstvo časnika Legije časti, niti pukovnički čin, niti barunski
naslov. On pak sa svoje strane nije propuštao ni jednu priliku da se potpiše pukoimik barun
Pontmercy. Imao je samo jedan plavi kaput i uvijek je izlazio s prikvačenom rozetom časnika
Legije časti. Kraljevski državni tužilac ga obavijesti da će ga sudbeno pozvati na odgovornost
za »nezakonito nošenje odlikovanja«. Kad mu je to priopćeno preko jednog poluslužbenog
posrednika, Pontmercy odgovori s gorkim osmijehom: - Ja zbilja ne znam da li ja to više ne
razumijem francuski, ili ga vi ne govorite više, ali je činjenica da ja ne razumijem. - Poslije toga
je kroz osam dana neprestano izlazio s rozetom. Nitko se više nije usudio da ga uznemiruje.
Dva ili tri puta su mu se ministar vojske ili general zapovjednik okruga obraćali pismeno s
ovom oznakom na adresi: Gospodinu majoru Pontmercyu. On je vraćao takova pisma
neotvorena. U istom tom času je Napoleon na Svetoj Heleni na isti način postupao s pošiljkama
Sir Hudsona Lowea, upućivanima generalu Bonaparteu.
Pontmercy je na kraju krajeva imao, neka nam se dopusti riječ, u ustima jednaku pljuvačku
kao i njegov car.
Tako je nekada i u Rimu bilo kartagenskih vojnika koji nisu htjeli pozdravljati Flaminiusa i
koji su imali nešto od duše Hanibalove.
Jednog jutra sreo je na ulici kraljevskog državnog odvjetnika, pristupio mu i rekao: -
Gospodine kraljevski državni tužioče, je li mi dopušteno da nosim ovu brazgotinu?
Primao je svega svoju mršavu poluplaću zapovjednika eskadrona. Iznajmio je u Vernonu
najmanju kuću koju je mogao naći. U njoj je živio sam, vidjeli smo kako. Za vrijeme Carstva,
između dva rata, bio je našao vremena da se oženi gospođicom Gillenormand. Stari buržuj, u
stvari naljućen, ipak je pristao uzdišući: I najvećim obiteljima se to događa. Gospođa
Pontmercy, žena uostalom divna u svakom pogledu, dobro odgojena i rijetka, i dostojna svoga
muža, umrla je godine 1815., ostavivši jedno dijete. To dijete je bila radost pukovnikova u
njegovoj osamljenosti; ali je djed odlučno zahtijevao svoga unuka, izjavivši da će ga, ako ga ne
dobije, isključiti iz nasljedstva. Otac je popustio u interesu maloga, i ne mogavši imati dijete,
počeo je voljeti cvijeće.
On se uostalom bio svega odrekao, ne gunđajući i ne praveći zavjere. Dijelio je svoju misao
između nevinih stvari, koje je sada činio, i velikih stvari, koje je nekada činio. Provodio je
vrijeme očekujući da mu procvjeta karanfil, i sjećajući se Austerlitza.
G. Gillenormand nije imao nikakvih veza sa svojim zetom. Pukovnik je za njega bio
»razbojnik«, a on za pukovnika bio »zvekan«. G. Gillenormand nije nikada govorio o
pukovniku, osim kad je pravio podrugljive aluzije na njegovo »barunstvo«. Bilo je naročito
utvrđeno da Pontmercy neće nikada pokušati vidjeti svoga sina, niti s njim govoriti, pod
prijetnjom da bi mu ga djed vratio otjerana i isključena iz nasljeđa. Za Gillenormandove je
Pontmercy bio kužan. Oni su htjeli odgajati dijete po svojoj volji. Pukovnik je pogriješio može
biti što je primio ove uvjete, ali je vjerovao da čini dobro i da samo sebe žrtvuje. Naslijediti
čiču Gillenormanda nije bilo bogzna što, ali naslijediti gospođicu Gillenormand stariju bila je
znatna stvar. Ta tetka, stara djevojka, bila je vrlo bogata po majci, a sin njene sestre bio joj je
jedini zakoniti nasljednik.
Dijete, koje se zvalo Marius, znalo je da ima oca, ali ništa više. Nitko nije otvarao usta da
mu što kaže. Ipak, u društvu u kome se njegov djed kretao šaputalo se, govorile se poluodređene
riječi, davali se znaci očima i sve je to najposlije načinilo nešto svjetlosti u duhu djeteta, pa
kako je on od nedavno nekom vrstom laganoga prodiranja i upijanja stjecao ideje i mišljenja,
koja su tako reći bila atmosfera, koju je on disao, malo pomalo stao je pomišljati na oca sa
stidom i stegnutog srca.
Dok je on tako rastao, svake dvije ili tri godine pukovnik bi umakao, došao bi bojažljivo u
Pariz, kao kakav uvjetno oslobođeni robijaš, koji pobjegne ispod paske, i smjestio bi se kod
crkve Sv. Sulpicija u vrijeme kad je tetka Gillenormand vodila Mariusa u crkvu. I tu, dršćući, da
se tetka ne okrene, sakriven iza kakvog stupa, nepomičan, ne usuđujući se ni disati, gledao je
svoje dijete. Ovaj junak s brazgotinom plašio se te stare djevojke.
Iz toga je potekla i njegova veza s vernonskim svećenikom, g. opatom Mabeufom.
Ovaj časni otac bio je brat jednoga Sulpicija koji je više puta bio primijetio tko gleda to
dijete, i brazgotinu koju je imao na obrazu i krupnu suzu koja mu je bila u oku. Taj čovjek, koji
mu je izgledao kao pravi muškarac i koji je plakao kao kakva žena, začudio je skrbnika. To
lice mu je ostalo u pameti. I kad je jednog dana otišao u Vernon u posjet svome bratu, on sretne
na mostu pukovnika Pontmercya i prepozna u njemu čovjeka iz Sv. Sulpicija. Skrbnik je
govorio o njemu s bratom i obojica pod nekakvim izgovorom napraviše posjet pukovniku.
Poslije tog posjeta došli su i drugi. Pukovnik, najprije vrlo zatvoren, najposlije se otvori sasvim
i svećenik i skrbnik najposlije saznaše čitavu povijest i kako se Pontmercy žrtvovao za sreću
svoga djeteta. To je bilo razlogom da je svećenik stekao poštovanje i nježnost prema njemu,
a pukovnik sa svoje strane zavolio svećenika. Uostalom, kad su slučajno obojica iskreni i dobri,
ništa se tako lako ne spaja kao stari svećenik i stari vojnik. U suštini, to je isti čovjek. Jedan se
posvetio domovini na zemlji, a drugi domovini na nebu; nema druge razlike.
Dva puta godišnje, prvog siječnja i na dan Svetog Jurja, Marius je pisao svome ocu pisma
po dužnosti koja mu je tetka diktirala i koja kao da su prepisivali iz kakve knjige o dopisivanju;
to je bilo sve što je dopuštao g. Gillenormand, a otac je odgovarao vrlo nježnim pismima, koja
je djed trpao u džep, ne čitajući ih.
 III.

Requiescant

Salon gospođe od T. je bilo sve što je Marius Pontmercy znao od društva. To je bio jedini
otvor kroz koji je on mogao pogledati u život. Taj otvor je bio mračan i kroz taj prozorčić mu
je dolazilo više hladnoće nego topline, više noći nego dana. To dijete, koje je bilo sama radost
i svjetlost, ulazeći u taj čudan svijet, postade u njemu za kratko vrijeme tužno i, što je još
protivnije njegovim godinama, ozbiljno. Okruženo svim tim dostojanstvenim i čudnim
osobama, ono je gledalo oko sebe s ozbiljnom začuđenošću. Sve se udružilo da poveća u njemu
to zaprepaštenje. Bilo je u salonu gospođe od T. starih plemenitih dama, vrlo dostojnih
poštovanja, koje su se zvale Mathan, Noe, Levis, Cambis. Ta antička lica i ta biblijska imena
miješala su se u dječjoj duši sa Starim zavjetom, koji je dijete učilo napamet, i kad su one bile
tu sve posjedale u krug oko prigušene vatre, jedva osvijetljene jednom svjetiljkom sa zelenim
zastorom, strogih profila, sivih ili bijelih kosa, s dugim haljinama iz jednog drugog vremena,
od kojih se nazirale samo mračne boje, izbacujući u dugim razmacima po koju riječ u isti
mah veličanstvenu i bjesomučnu, mali Marius je promatrao uplašenim očima, i činilo mu se da
vidi ne žene, već patrijarhe i mage, ne stvarna bića, već duhove.
S tim duhovima miješalo se nekoliko svećenika, stalnih posjetilaca ovoga salona, i nekoliko
plemića; markiz de Sassenaye, tajnik gospođe de Berry, vikont de Valory, koji je objavljivao
pod pseudonimom Charles-Antoine jednorime ode, knez od Beauffremonta koji je,
prilično mlad, imao prosijedu glavu i lijepu i duhovitu ženu, čije su toalete od skrletno crvenog
velura sa zlatnim resama, vrlo dekoltirane, raspršivale salonsku pomrčinu, markiz de Coriolis
d'Espinouse, čovjek Francuske koji je najbolje poznavao »odgovarajuću učtivost«, grof
d'Amendre, dobričina s dobroćudnim podbratkom, i vitez Port-de-Guy, stup biblioteke
Louvrea, nazvane kraljev kabinet. G. Port-de-Guy, ćelav i više ostario no star, pričao je da je
1793., kad mu je bilo šesnaest godina, bio osuđen na robiju zbog protivljenja revolucionarnim
vlastima i okovan zajedno s biskupom od Mirepoixa, tako isto nepokornim, ali ovaj kao
svećenik, dok je on to doživio kao vojnik. To je bilo u Toulonu. Njihova dužnost je bila da noću
kupe na stratištu glave i tijela pogubljenih preko dana; odnosili su na leđima tijela s kojih se
cijedila krv, i njihovi crveni robijaški gunjci bili su na zatiljku okorjeli od krvi, danju suhi, a
noću vlažni. Ovakvih tragičnih priča bio je prepun salon gospođe od T; i koliko se u njemu
proklinjao Marat, počelo se pljeskati Trestaillonu. Nekoliko ultrarojalističkih zastupnika igrali
su tu whist, g. Thibord du Chalard, g. Lemarchant de Gomicourt i čuveni podrugljivac s
desnice, g. Cornet-Dincourt. Kraljevski državni tužilac de Ferrette, s kratkim hlačama i
mršavim nogama, prolazio je po koji put kroz ovaj salon, odlazeći poslije toga g. de
Talleyrandu. On je bio drug u zadovoljstvima g. grofu d'Artois i, suprotno Aristotelu, koji
je morao čučati pred Campaspom, on je natjerao čuvenu plesačicu Guimard da puzi na četiri
noge, i na taj način pokazao vjekovima kako je jednog filozofa osvetio jedan odvjetnik.
Što se tiče svećeničkih lica, tu su bili opat Halma, onaj isti koji je g. Laroseu, svome
suradniku na Munji, rekao: Ah, što, tko je taj koji nema pedeset godina? možda kakav
žutokljunacl, opat Letourneur, kraljev propovjednik, opat Frayssinous, koji još nije bio ni grof,
ni biskup, ni ministar, ni pair, i koji je nosio jednu staru mantiju na kojoj nije bilo svih dugmeta,
i opat Keravenant, župnik crkve Saint-Germain des Prés; zatim papin nuncije, monsignor
Maćehi, nadbiskup nisibiski, kasniji kardinal, upadljiv sa svoga dugog zamišljenog nosa, i još
jedan drugi monsignor ovakva naziva; abate Palmieri, domaći prelat, jedan od sedmorice
protonotara Svete Stolice, kanonik baziličkog dostojanstva, odvjetnik svetaca, postulatore dei
santi, što se odnosi na pitanje uvrštenja u svece i znači otprilike savjetodavnog izvjestitelja za
rajske stvari; napokon dva kardinala, g. de la Luzerne i g. de Clermont-Tonnerre. G. kardinal
de la Luzerne bio je pisac i nekoliko godina kasnije doživio je čast da u Konzervativcu
potpisuje članke pored Chateaubrianda; g. de Clermont-Tonnerre bio je toulouski nadbiskup i
često je dolazio Pariz svome bratu markizu de Tonnerre, koji je bio ministar vojske i mornarice.
Kardinal de Clermont-Tonnerre bio je jedan veseli starčić s crvenim čarapama ispod zasukane
mantije; njegova osobitost je bila da mrzi Enciklopediju i da ludo igra biljar. I ljudi koji bi u to
vrijeme prolazili uvečer ulicom Madame, gdje je tada bila velika kuća Clermont-Tonnerra,
zaustavljali bi se da čuju kako se sudaraju biljarske kugle i kako piskavi glas kardinalov
dovikuje svome konklavistu, monsignoru Cottretu, biskupu u Carysteru: Pazi, pope, napravio
sam karambol. Kardinala de Clermont-Tonnerra doveo je gospođi od T. njezin najprisniji
prijatelj, g. de Roquelaure, nekadašnji biskup senliski i jedan od četrdesetorice besmrtnika u
Akademiji. Kod g. de Roquelaurea se isticao njegov visoki stas i njegova privrženost
Akademiji; kroz staklena vrata dvorane, susjedne biblioteci, gdje su se tada držale sjednice
Francuske akademije, radoznali su mogli svakoga četvrtka promatrati nekadašnjeg senliskog
biskupa, koji je obično stajao, svježe napudran, u ljubičastim čarapama i okrenuvši leđa vratima
vjerojatno zato da bi mu se bolje vidio kaput akademičara. Sva ta svećenička lica, isto
toliko dvorski koliko i crkveni ljudi, pridodavali su se ozbiljnosti salona gospođe od T., kome
su pet pairova Francuske, markiz de Vibraye, markiz de Talaru, markiz d'Herbouville, vikont
Dambray i vojvoda de Valentinois još više isticali visoki gospodstveni izgled. Taj vojvoda de
Valentinois, premda knez od Monaka, dakle suvereni strani vladar, imao je tako visoko
mišljenje o Francuskoj i pairstvu da je sve gledao kroz njih. On je onaj koji je rekao: Kardinali
su pairovi rimske Francuske; lordovi su pairovi engleske Francuske. Uostalom, kako se u
ovom vijeku Revolucija mora vidjeti svuda, nad čitavim tim feudalnim salonom uzdizao se,
kao što smo već rekli, jedan građanin. U njemu je vladao g. Gillenormand.
To je bila esencija i kvintesencija bijeloga pariškoga društva. U njemu su morale izdržati
karantenu mnoge poznate ličnosti, pa čak i neki rojalisti. Uvijek ima anarhija u poznatim
imenima. Kad bi Chateaubriand ušao u taj salon, on bi ostavio dojam kao nekada »čiča-
Duchéne«. Ipak su puštali u ovaj salon i nekoliko »preokrenutih«, i to iz tolerancije. Grof
Beugnot primljen je u ovaj ortodoksni svijet »na popravak«. Današnji »otmjeni« saloni ne sliče
više na one salone. U četvrti Saint-Germain se sada osjeća pomalo »krivovjerstvo«. Sadašnji
rojalisti su demagozi, recimo im to u pohvalu.
Kod gospođe od T, kako je sve bio viši svijet, ukus je bio izvrstan i otmjen, sve pod velikim
cvijetom učtivosti. Navike su sadržavale svakovrsne i nehotimične finoće koje su odavale
upravo bivši režim, pokopan, ali ipak živ. Nekoliko od tih navika, naročito u govoru, izgledale
su čudne. Površni poznavatelji mogli bi shvatiti kao malomještanski duh ono što je bila starina.
Jednu ženu su zvali gospođa generalica. Ni gospođa pukovnikovica nije izašla sasvim iz
običaja. Dražesna gospođa Léon, bez sumnje za uspomenu na vojvotkinje de Longueville i de
Chevreuse, pretpostavljala je ovaj naziv svojoj tituli kneginje. I markiza de Crequy se nazivala
gospođa pukovnikovica.
Taj mali svijet je izmislio u Tuileriesima onu profinjenost da se kralju, kad se intimno s njim
govori, kaže kralj u trećem licu, a nikako Vaše Veličanstvo, pošto su taj naziv uprljali
»uzurpatori«.
Tu su se izricali sudovi o ljudima i činjenicama. Podsmjehivali su se vijeku, što ih je
oslobađalo, da ga razumiju. Uvijek su bili kao u nekoj začuđenosti. Jedan je drugomu
priopćavao svu količinu obrazovanosti koju je imao. Metuzalem je učio Epimenidu. Gluh je
slijepome pokazivao stvari. Izjavljivali su da ne priznaju vrijeme koje je nastupilo poslije
Koblenza. Isto onako kako je Luj XVIII. bio po milosti Božjoj u dvadeset petoj godini svoje
vladavine, isto tako su i emigranti bili u dvadeset petoj godini svoje mladosti.
Sve je bilo harmonično; nigdje suviše života; riječ je bila jedva jedan dah; njihove novine,
skladna sa salonom, izgledale su kao »papirus«. Bilo je i mladih ljudi, ali su bili pomalo mrtvi.
U predsoblju su livreje bile zastarjele. Ove ličnosti savršeno bivše bile su služene istim takvim
slugama. Sve je to izgledalo kao da je dugo živjelo i da se uporno brani do groba.
Konzervativno, konzervativnost, konzervativac, to im je pogotovo bio čitav rječnik. Dobro
mirisati, eto u čemu je bilo pitanje. I doista, bilo je naročitog mirisa u mišljenjima ovih
poštovanja dostojnih skupina ljudi, i njihove ideje su mirisale po naftalinu. Taj svijet je bio kao
mumija. Gospodari su bili balzamirani, a sluge ispunjene kao ptice.
Jedna dostojanstvena stara markiza, koja je bila emigrirala i propala, imala je još svega jednu
staru sluškinju i neprestano je dalje govorila: Moji ljudi.
Što se radilo u salonu gospođe od T.? Svi su bili ultra.
Biti ultra; ova riječ, mada ono što znači nije možda još iščezlo, ova riječ danas nema više
smisla. Objasnimo je.
Biti ultra znači ići suviše daleko u svemu. To znači napadati žezlo u ime prijestolja; i
napadati mitru u ime oltara; to znači vucarati stvar koju vučete; to znači bacakati se u kolima;
to znači raspirivati lomaču da što jače ožeže krivovjerce; to znači predbacivati idolu da je
malo idolopoklonika; to znači vrijeđati iz suvišnog poštovanja; to znači nalaziti da papa nije
dovoljno papa, ni kralj dovoljno kralj, i da u noći ima suviše svjetlosti; to znači biti
nezadovoljan alabasterom, snijegom, labudom i ljiljanom u ime bjeline; to znači biti toliki
pristalica nečega da mu postajete neprijatelj; to znači toliko biti za, da ste protiv.
Duh ultra je naročito izbijao u prvoj fazi Restauracije.
Ništa u povijesti ne nalikuje na ovo četvrt sata koje počinje 1814., a završava se 1820.
dolaskom g. de Villelea, praktičnog čovjeka s desnice. Tih šest godina bile su jedan osobiti
trenutak, u isti mah bučan i sumoran, nasmijan i mrk, obasjan kao zrakama zore i u isto
vrijeme pokriven pomrčinama velikih nesreća, koje su još ispunjavale obzorje i polako
iščezavale u prošlost. Bio je u toj svjetlosti i toj sjeni čitav jedan mali svijet, novi i stari,
smiješan i žalostan, mladićki i starački, koji je trljao oči; ništa nije tako slično buđenju iz sna
kao povratak; ti ljudi su gledali Francusku ljutito, a Francuska njih ironično; pune ulice su bile
starih dobrih sova i markiza, povraćenih i povampirenih, bivših velikaša svačim zaprepaštenih,
hrabrih plemića koji su se osmjehivali što su u Francuskoj, i plakali, očarani, što opet vide svoju
domovinu, očajni što ne nalaze više svoju monarhiju; plemstvo iz križarskih ratova pljuvalo je
na plemstvo Carstva, to jest na plemstvo mača; povijesne rase su bile izgubile smisao povijesti;
sinovi drugova Karla Velikog prezirali su drugove Napoleonove. Mačevi su se, kao što smo
rekli, vrijeđali; mač s Fontenoya bio je smiješan i još samo staro željezo, mač s Marenga bio je
mrzak i ništa drugo do prosta sabljetina. Nekada nije htjelo da se zna za Jučer. Nije se više imao
pravi osjećaj onoga što je bilo veliko, i onoga što je bilo smiješno. Našao se netko koji je
nazvao Bonaparta Scapin. Tog svijeta više nema. Ništa, da ponovimo to, nije od njega ostalo
danas. Kad izvučemo slučajno otuda koju ličnost i pokušamo je u mislima oživiti, ona nam
izgleda čudnovata, kao da je iz pretpotopnog vremena. Jer je doista i on bio progutan
jednim potopom. Iščeznuo je pod dvjema revolucijama. A ideje su valovi, i to kakvi. Kako one
brzo pokrivaju sve ono što imaju za zadatak da sruše, i da zakopaju, i kako brzo načine
strahovite dubine!
Takvi su bili saloni u tim dalekim i bezazlenim vremenima, kada je g. Martainville imao više
duha od Voltaira.
Ti saloni su imali svoju književnost i svoju politiku. Tu se vjerovalo u Fieveea. G. Agier je
tu nešto značio. Komentirao se g. Colnet, publicist antikvar s keja Malaquaisa. Napoleon je tu
bio potpuno Korzikanski Zmaj. Kasnije uvođenje u povijest g. markiza de Bonaparte, generala
kraljevske vojske, bilo je jedna koncesija duhu vremena.
Ti saloni nisu bili dugo vremena čisti. Od 1818. počeše se u njima javljati i »doktrinari«, što
je bila pojava koja je uznemirivala. Njihov način je bio da su rojalisti, ali da se ispričavaju što
su to. Ondje gdje su »ultraši« bili vrlo ponosni, doktrinari su bili kao postiđeni. Imali su duha;
ali su znali i šutjeti; njihova politička dogma bila je pristojno uškrobljena nadutošću; oni su
morali uspjeti. Oni su - korisno uostalom - pretjerivali s bijelom kravatom i zakopčanim
kaputom. Pogreška ili nesreća doktrinarne stranke bila je što su stvorili staračku omladinu. Oni
su voljeli izgledati kao mudraci. Oni su sanjali o tome da na princip apsolutizma nakalame
umjerenu vlast. Rušilačkome liberalizmu oni su - gdjekada i s rijetkom inteligencijom -
suprotstavljali neki konzervativni liberalizam. Mogli ste ih čuti kako govore: »Hvala rojalizmu!
učinio je više od jedne usluge. Vratio je tradiciju, religiju, poštovanje. On je vjeran, hrabar,
viteški, odan. Iako žaleći, ipak je našao načina da spoji nove narodne veličine s vjekovnim
veličinama monarhije. Njegova je pogreška u tom što neće shvatiti Revoluciju, Carstvo, slavu,
slobodu, mlade ideje, mlade generacije, vijek. Ali to isto što on griješi prema nama, zar ne
griješimo i mi katkada i prema njemu? Revolucija, čiji smo mi nasljednici, mora razumjeti sve.
Napadati rojalizam je protuslovlje liberalizma. Kakva pogreška i kakva zaslijepljenost!
Revolucionarna Francuska nema poštovanja za historijsku Francusku, to jest za samu sebe.
Poslije 5. rujna postupa se s plemstvom monarhije kao što se poslije 8. srpnja postupalo
s plemstvom Carstva. Oni su bili nepravični prema orlu, kao što smo mi nepravični prema
cvijetu ljiljana. Uvijek se dakle hoće da se nešto proganja! Skidati pozlatu s krune Luja XIV,
prekopavati grob Henrika IV, pa zar je to korisno? Mi se rugamo g. de Vaublancu koji je brisao
slovo »N« s Jenskoga Mosta! Pa što je on radio? Ono što mi radimo. Bouvines je naš kao i
Marengo. Ljiljanovi cvjetovi su naši kao i slovo »N«. To je naše očinstvo. Zašto da ga
umanjujemo? Ne treba se odricati domovine u prošlosti, isto onako kao što je se ne odričemo mi
u sadašnjosti. Zašto ne htjeti priznati svu povijest? Zašto ne htjeti voljeti svu Francusku?«
Ovako su doktrinari kritizirali i štitili rojalizam, koji je bio nezadovoljan što ga kritiziraju, i
bijesan što ga štite.
»Ultraši« su dali obilježje prvoj fazi rojalizma; kongregacija je obilježila drugu. Poslije
žestine je slijedila vještina. Završimo ovdje ovu skicu.
U toku ove priče pisac ove knjige je naišao na svome putu na ovaj zanimljivi trenutak
suvremene povijesti; morao je u prolazu baciti jedan pogled na njega i iznijeti nekoliko od
čudnih crta ovoga danas nepoznatoga društva. Ali on to čini brzo i bez ijedne gorke ili
podrugljive ideje. Uspomene koje on voli i poštuje, jer se odnose na njegovu majku, vežu ga za
tu prošlost. Uostalom, recimo i to, taj mali svijet imao je svoju veličinu. Možemo se
osmjehivati, ali ga ne treba ni prezirati ni mrziti. To je bila negdašnja Francuska.
Marius Pontmercy učio je nešto kao i sva djeca. Kad je izišao iz ruku tetke Gillenormand,
njegov djed ga povjeri jednom časnom profesoru od najčistije klasične nevinosti. Ova mlada
duša, koja se otvarala, prešla je od jedne stidljive stare djevojke na jednog krutog
pedanta. Marius tako završi gimnaziju i prijeđe na pravo. Bio je rojalist, fanatik i ozbiljan. Slabo
je volio svoga djeda zbog njegove veselosti i cinizma, koji su ga vrijeđali, a za oca je bio
mračan.
To je uostalom bio dječak vatren i hladan, otmjen, plemenit, ponosan, pobožan, zanesen;
dostojanstven do grubosti, čist do plahosti.

IV.

Razbojnikov svršetak

Mariusov studij klasičnih nauka svršavao se u isto vrijeme kad se i g. Gillenormand povukao
iz društva. Starac reče zbogom četvrti Saint-Germain i salonu gospođe od T. i nastani se u
Maraisu u svojoj kući, ulica Filles-du-Calvaire. Tu je imao od mlađih osim vratara
sobaricu Nicolettu, koja je došla na Magnonino mjesto, i onog zadihanog i sipljivog Baska, o
kome je bilo govora.
Godine 1827. Marius je tek navršio sedamnaest godina. Vraćajući se jedne večeri kući spazi
djeda gdje drži u rukama neko pismo.
- Mariuse - reče g. Gillenormand - ti moraš sutra otići u Vernon.
 - Zašto? - reče Marius.
- Da vidiš svoga oca.
Marius zadrhta. Pomišljao je prije na sve drugo nego na to da bi mogao doći dan kad će
morati da vidi svoga oca. Ništa mu nije moglo biti neočekivanije, više iznenađujuće i, recimo
otvoreno, neugodnije. To je značilo primorati udaljenost da se približi. Nije to bila tuga, ne,
to je bio težak posao.
Marius je, pored svojih pobuda političke antipatije, bio uvjeren da ga njegov otac, sabijaš,
kako ga je nazivao g. Gillenormand u danima blagosti, ne voli; to je očevidno, pošto ga je bio
napustio i ostavio drugome. Ne osjećajući da je voljen, nije ni sam volio. Ništa nije
bilo jednostavnije, govorio je sam sebi.
Bio je tako preneražen da nije zapitao ništa g. Gillenormanda. Djed nastavi:
- Izgleda da je bolestan. Zove te.
I pošutjevši doda:
- Pođi sutra ujutro. Mislim da će u dvorištu Fontaines biti kola koja polaze u šest sati, a stižu
uvečer. Uzmi njih. On kaže da je žurno. Zatim sklopi pismo i spusti ga u džep. Marius bi možda
mogao otputovati još iste večeri i biti kraj svoga oca sutra ujutro. Diližansa iz ulice Bouloi
polazila je u ovo vrijeme u Rouen noću i prolazila kroz Vernon. Ni g. Gillenormandu ni Mariusu
nije palo na pamet da se raspitaju. Sutradan u sumrak stiže Marius u Vernon. Svjetiljke su se
počinjale paliti. On zapita prvog prolaznika za kuću gospodina Pontmercya. Jer u svojoj duši
mislio je kao i oni iz Restauracije, i on sam nije priznavao svoga oca ni za baruna ni za
pukovnika.
Pokazali su mu stan. Zazvonio je; jedna žena s malom svjetiljkom dođe da mu otvori.
- Gospodin Pontmercy? - reče Marius.
Žena ostade nepomična.
- Je li to ovdje? - zapita Marius.
Žena potvrdi glavom.
- Mogu li govoriti s njim?
Žena učini glavom niječnu kretnju.
- Ali ja sam njegov sin - nastavi Marius. - On me čeka.
- Ne čeka vas više - reče žena.
Tada on opazi da ona plače.
Ona mu pokaže rukom vrata jedne niske sobe. On uđe.
U ovoj sobi, koja je bila osvijetljena jednom lojnom svijećom stavljenom na kamin, bila su
tri čovjeka, jedan je stajao, jedan klečao, jedan je bio na zemlji u košulji ispružen cijelom
svojom dužinom na podu. Ovaj što je ležao na zemlji bio je pukovnik.
Druga dvojica su bili liječnik i svećenik, koji se molio Bogu.
Pukovnik je prije tri dana dobio upalu moždanih ovojnica. U početku bolesti, imajući zle
slutnje, pisao je g. Gillenormandu i zvao sina. Bolest se bila pogoršala, lste večeri kad je Marius
stigao u Vernon, pukovnik je počeo fantazirati. Ustao je iz postelje i kraj sveg
zadržavanja služavkina vikao: - Moga sina nema! Idem mu ususret! - Zatim je izašao iz sobe i
pao na pod u predsoblju. Tu je izdahnuo.
Dozvaše liječnika i svećenika. Liječnik je došao prekasno, svećenik je došao prekasno. I sin
je došao, isto tako prekasno.
U polumračnoj svjetlosti svijeće jasno se vidjela na obrazu blijedoga pukovnika koji je ležao
jedna krupna suza, koja je potekla iz njegova mrtva oka. Oko je bilo ugašeno, ali suza nije bila
osušena. Ova suza, to je bilo zakašnjenje njegova sina.
Marius je promatrao ovoga čovjeka, koga je vidio prvi i posljednji put, lice dostojno
poštovanja i muževno, otvorene oči koje nisu gledale, bijele kose, snažne udove, na kojima su
se opažale ovdje ondje tamne brazde od udaraca sabljom i neka vrsta crvenih zvijezda, rupe od
metaka. Promatrao je dugu brazgotinu na glavi, koja je podavala nešto herojsko ovome licu, na
koje je Bog bio utisnuo dobrotu. Mislio je na to kako je taj čovjek njegov otac i kako je on
mrtav, i ostajao je ravnodušan.
Žalost koju je osjećao, bila je žalost koju bi osjetio pored ma koga drugog čovjeka koga bi
vidio pruženog mrtvog.
Tuga, tuga koja je pritiskivala ispunjavala je ovu sobu. Služavka je naricala u jednom uglu,
svećenik se molio Bogu i čulo se kako jeca, liječnik je brisao oči; sam leš je plakao.
Liječnik, svećenik i ova žena gledali su Mariusa kroz svoj bol, ne govoreći ni riječi; on jedini
bio je ovdje stranac. Marius, vrlo malo uzbuđen, osjeti se posramljen i zbunjen svojim
položajem; u ruci je držao šešir, on ga ispusti na zemlju, ne bi li oni povjerovali da od bola
nije imao snage da ga drži.
U isto vrijeme osjeti kao neki unutarnji prijekor i preziraše sam sebe što je tako učinio. Ali
je li on bio kriv? On nije volio svoga oca i što se tu moglo?
Pukovnik nije ostavio ništa. Prodajom namještaja dobit će se toliko da se podmire troškovi
pogreba. Služavka nađe jedan komadić papira, koji predade Mariusu. Tu je bilo napisano rukom
pukovnikovom:
- »Za moga sina. - Car me je načinio barunom na bojnom polju Waterlooa. Pošto mi
Restauracija osporava ovaj naslov, koji sam platio svojom krvlju, moj sin će ga uzeti i nositi.
Razumije se samo po sebi da će ga on biti dostojan.«
Iza ovoga pukovnik je bio dodao:
- »U istoj bitci na Waterloou jedan narednik mi je spasio život. On se zove Thénardier.
Mislim da je u posljednje vrijeme držao gostionicu u nekom selu u okolini Pariza, u Chellesu
ili Montfermeilu. Ako bi ga moj sin našao, neka mu učini sve što bude mogao.«
Ne iz ljubavi prema svome ocu, nego zbog onog neodređenog poštovanja smrti koje je uvijek
zapovjedničko u čovječjem srcu, Marius uze ovaj papir i spremi ga.
Ništa nije ostalo poslije pukovnika. G. Gillenormand jo odredio da se na dražbi proda
njegova sablja i njegova odora. Susjedi su opljačkali vrt i pokrali rijetko cvijeće. Ostalo bilje
pretvori se u korov i drač, ili uginu.
Marius je ostao samo četrdeset i osam sati u Vernonu. Poslije pogreba dođe u Pariz i opet se
vrati svom studiju, ne misleći više na svoga oca, kao da nikad nije ni živio. Za dva dana je
pukovnik bio pokopan, a trećeg dana zaboravljen.
Marius je imao flor oko šešira. To je sve.

V.

I u crkvi se postaje revolucionar

Marius je bio sačuvao religiozne navike iz djetinjstva. Jedne nedjelje, kad je bio otišao na
misu u crkvu Sv. Sulpicija, u istu kapelu Majke Božje gdje ga je vodila njegova tetka kad je bio
mali, i kako je toga dana bio rastresen i sanjarski raspoložen više nego obično, stao je iza jednog
stupa i kleknuo, ne obraćajući pažnju na jedno klecalo na čijem je naslonu bilo napisano ovo
ime: Gospodin Mabeuf, crkveni skrbnik. Tek što je misa počela, pojavi se jedan starac i reče
Mariusu:
- Gospodine, to je moje mjesto.
Marius se žurno ukloni, starac zauze svoje klecalo.
Kad se misa svršila, Marius je ostao zamišljen nekoliko koraka dalje; starac se ponovno
približi i reče mu:
- Oprostite, gospodine, što sam vas malo prije uznemirio i što vas još uznemirujem; ali vi ste
me morali držati za nesnosnog, pa treba da vam objasnim.
- Gospodine - reče Marius - nije potrebno.
 - Jeste! - nastavi starac - ja neću da o meni imate loše mišljenje. Znate, meni je vrlo stalo do
toga mjesta. Misa mi odavle izgleda najljepša. Zašto? Reći ću vam sad. Tu sam viđao redovno
godinama, svaka dva, tri mjeseca stalno, jednog sirotog valjanog oca koji nije imao druge
prilike i drugog načina da vidi svoje dijete, zato jer su ga sprječavali neki obiteljski odnosi.
Dolazio je uvijek u vrijeme kad je znao da njegova sina dovode u crkvu. Mali nije ni slutio da
mu je otac tu. On čak, nevino dijete, nije ni znao, da ima oca! A otac je stajao iza ovoga stupa da
ga ne bi vidjeli. Gledao je svoje dijete, i plakao je. Jadni čovjek obožavao je maloga! Ja sam to
vidio. Ovo mjesto je postalo kao sveto za mene, i ja sam otada navikao da odavle pratim misu.
Ja ga više volim nego skrbnički stolac, na koji imam prava. Ja sam čak pomalo poznavao tog
nesretnoga gospodina. Imao je tasta, nekakvu bogatu tetku, rođake, što li, koji su prijetili da će
isključiti dijete iz nasljedstva ako bi ga on, otac, vidio. I on se žrtvovao da bi njegov sin jednoga
dana bio bogat i sretan. Odvajali su ih zbog razlike u političkim pogledima.
Zacijelo, ja cijenim politička mišljenja, ali ima ljudi koji ne umiju da se zaustave. Bože moj,
zato što je netko bio na Waterloou ne mora biti čudovište; ne smije se zbog toga razdvojiti otac
od sina. To je bio jedan Bonapartov pukovnik. Umro je, čini mi se. Stanovao je Vernonu, gdje je
moj brat župnik, i zvao se Pontmarie. Ili Montpercy, tako nekako...
- Imao je, vjere mi, jedna divnu brazgotinu od sablje.
- Pontmercy? - reče Marius problijedjevši.
- Točno. Pontmercy. Jeste li ga poznavali?
- Gospodine, to je bio moj otac.
Stari skrbnik sklopi ruke i uzviknu:
- Ah! vi ste to dijete! Da, tako je, ono je sada već čovjek. Eh, jadno dijete, možete reći da ste
imali oca koji vas je jako volio.
Marius ponudi ruku starcu i otprati ga do njegova stana. Sutradan on reče g. Gillenormandu:
- Spremio sam s nekoliko prijatelja jedan lov. Hoćete li mi dopustiti da odem na tri dana?
- I na četiri! - odgovori djed. - Idi, zabavljaj se. I namignuvši svojoj kćeri, reče tiho: - Tu je
posrijedi neka mala ljubav.

VI.

Što znači sresti jednoga skrbnika

Kuda je išao Marius, vidjet će se malo kasnije.

Marius je bio tri dana odsutan, a poslije, kad se vratio u Pariz, ode u pravničku biblioteku i
zatraži komplet Moniteura.
Pročitao je Moniteur, pročitao sve povijesti Republike i Carstva, Memorial sa Svete Helene,
sve memoare, novine, izvještaje, proklamacije, sve je progutao. Kada je prvi put naišao na ime
svoga oca u izvještajima velike vojske, bio je u groznici cijeli tjedan dana. Odlazio je
generalima pod kojima je služio njegov otac, među ostalima i grofu X. Skrbnik Mabeuf, kojega
je također bio posjetio, opisao mu je život njegova oca u Vernonu, njegovu povučenost, njegovo
cvijeće, njegovu osamljenost. Mariusu je uspjelo potpuno upoznati rijetkoga
čovjeka, uzvišenog i blagog, toga lava-jaganjca, kakav je bio njegov otac. Međutim, zabavljen
tim proučavanjem, koje mu je oduzimalo cijelo njegovo vrijeme kao i sve njegove misli, on se
tako reći nije ni viđao s Gillenormandovima. Pojavljivao se na ručku, a poslije toga, ako bi ga
potražili, nije ga više bilo. Tetka je gunđala. Čiča Gillenormand se smješkao. - Ah! ah! to je
vrijeme djevojčica! - Gdjekada bi starac dodao: - Vraga! mislio sam, da je to samo zabava, ah
izgleda da je to neka strast.
I to je doista bila strast.
Marius je počeo obožavati svoga oca.
 U isto se vrijeme i u njegovim idejama događala jedna izvanredna promjena. Faze te
promjene bile su mnogobrojne i slijedile su brzo jedna iza druge. Kako je ovo povijest mnogih
duhova našega vremena, mi držimo da je korisno pratiti te faze korak po korak i sve ih
naglasiti. Stvari u koje je bacio pogled poplašile su ga. Prvi dojam je bio zaslijepljenost.
Republika, Carstvo su do tada bile za njega monstruozne riječi. Republika - jedna giljotina
u sumraku; Carstvo - jedna sablja u noći. On je pogledao i tamo gdje se nadao da će naći samo
jedan mračni kaos, vidio je s nekom vrstom nečuvenog iznenađenja pomiješanog s radošću i
strahom kako blistaju zvijezde, Mirabeau, Vergniaud, Saint-Just, Robespierre, Camille
Desmoulins, Danton, i kako se rađa sunce, Napoleon. Nije znao što se događa s njim. Uzmicao
je, zaslijepljen od tolike svjetlosti. Malo pomalo, kad je čuđenje prošlo, on se privikne na tu
svjetlost i stade promatrati djela bez vrtoglavice, ispitivati osobe bez straha; Revolucija i
Carstvo se staviše obasjani u perspektivu pred njegovom vidovitom zjenicom; on je vidio svaku
od one dvije skupine događaja i ljudi kako se izražavaju u ogromnim činjenicama; Republika u
svemoći građanskoga prava danog narodu; Carstvo u svemoći Francuske misli nametnute
Europi; vidio je kako se iz Revolucije pomalja veliko lice Naroda, a iz Carstva veliko lice
Francuske. Priznao je u svojoj savjesti da je sve to bilo dobro.
Ono što je njegova zaslijepljenost zanemarila u ovom prvom i suviše sintetičnom
procjenjivanju stvari, mi ne mislimo da je potrebno ovdje istaći. Mi samo prikazujemo stanje
jednoga duha u razvoju. Napreci se ne postižu svi u jedan mah. Pošto smo to rekli jednom za
svagda, kako s obzirom na ono što je govoreno prije, tako i s obzirom na ono što će doći kasnije,
mi nastavljamo.
On tada opazi da do toga trenutka on isto tako nije bio razumio svoju zemlju, kao što nije
bio razumio svoga oca. Nije poznavao ni jedno ni drugo, i imao je kao neku hotimičnu noć na
očima. Sada je vidio: i na jednoj strani se divio, a na drugoj obožavao.
Imao je mnoga žaljenja i mnoge grižnje savjesti, i s očajanjem je pomišljao da je sve to što
je imao u duši mogao reći još samo jednom grobu. Oh! Da je njegov otac postojao na ovome
svijetu, da ga je još imao, da je Bog u svojoj samilosti i dobroti bio dopustio da taj otac bude
još živ, kako bi on potrčao, kako bi jurnuo, kako bi doviknuo svome ocu: Oče! evo me! ja sam
to, imam isto srce kao i ti! ja sam tvoj sin! Kako bi izljubio njegovu bijelu glavu, naročito
njegovu kosu suzama, promatrao njegovu brazgotinu, stiskao mu ruke, obožavao njegovo
odijelo, ljubio mu noge! Oh! zašto je taj otac umro tako rano, prije vremena, prije pravde, prije
ljubavi sina njegova! Marius je imao u srcu jedan neprestani jecaj, koji je u svakom trenutku
govorio: jao! U isto vrijeme on je postajao ozbiljniji, zapravo sigurniji u svoju vjeru i u svoju
misao. U svakom trenutku su zrake istine dopunjavale njegov razum. U njemu kao da je nešto
iznutra raslo. Osjećao je neko prirodno uvećavanje koje su mu donosile ove stvari, nove za
njega, domovina i otac.
Kao kad se ima ključ, sve se otvaralo; objašnjavao je sebi ono što je mrzio, prodirao je u ono
čega se užasavao; vidio je od sada jasno smisao Providnosti, božanski i ljudski, velikih stvari,
koje su ga bili naučili da mrzi, i velikih ljudi, koje su ga bili naučili da proklinje. Kad je
pomišljao na svoja pređašnja gledišta, koja su bila tek jučerašnja i koja su mu se ipak činila
tako stara, ljutio se i smješkao.
S uspostavljanja oca on je prirodno prešao na uspostavljanje Napoleona.
Ipak, ovo drugo, recimo, nije se izvršilo bez napora.
Od djetinjstva su ga bili napojili mišljenjima stranke od 1814. o Napoleonu. Sve predrasude
Restauracije, svi njeni interesi, svi njeni instinkti težili su da izobliče Napoleona. Ona je njega
mrzila još više no Robespierrea. Ona se dosta vješto koristila umorenošću nacije i mržnjom
matera. Bonaparte je bio postao gotovo čudovište iz bajke i da bi ga ocrtala narodnoj uobrazilji,
koja je, kao što smo malo prije naglasili, kao i uobrazilja djece, stranka od 1814. je jedno za
drugim pokazivala sve stranke maske, od onoga što je strašno i veliko u isto vrijeme, do onoga
što je strašno i smiješno, od Tiberija do dječjeg bauka. Tako, kad se govorilo o Bonapartu,
svejedno je bilo jecati ili pući od smijeha, samo mržnja da bude to jača. Marius nije nikada imao
o tome čovjeku - kako su ga nazivah - drugih ideja u duhu. One su se bile udružile s upornošću
koja je bila u njegovoj prirodi. Bio je u njemu čitav jedan mah tvrdoglavi čovjek, koji je mrzio
Napoleona. Čitajući povijest, proučavajući je naročito u dokumentima i u građi, poderao se
malo pomalo veo koji je skrivao Napoleona očima Mariusovim. On nazre nešto ogromno,
posumnja da se do toga trenutka varao u Bonapartu kao i u svemu ostalom; svakoga dana je
vidio sve jasnije; i on poče polako da se penje, najprije gotovo protiv volje, zatim opijeno i kao
povučen neodoljivim čarom, stepenicama najprije mračnim, pa onda nejasno osvijetljenim, pa
najposlije sjajnim i blistavim od oduševljenja.
Jedne noći je bio sam u svojoj sobi, koja je bila pod krovom. Svakovrsne sanjarije dolazile
su mu iz prostora i miješale se u njegovu duhu. Kakav prizor: noć! Čuju se mukli glasovi, a ne
zna se odakle dolaze; vidi se kako se žari kao oganj Jupiter, koji je dvanaest puta veći od zemlje;
azur je crn; zvijezde blistaju ogromno.
Čitao je izvještaje velike vojske, te homerske strofe ispisane na bojnom polju; u njima je od
vremena do vremena nailazio na ime svoga oca, i neprestano na carevo ime; čitavo veliko
Carstvo mu se pokazivalo; osjećao je kao da se u njemu diže i raste plima; na časove mu
se činilo kao da otac njegov prolazi kraj njega kao dah i da mu govori u uho; malo pomalo
postajao je čudan; činilo mu se da čuje bubnjeve, topove, trublje, odmjereni korak bataljuna,
potmulo kasanje konjaništva; gdjekada bi podizao oči k nebu i gledao kako sjaje u dubinama
bez dna ogromna zviježđa, zatim bi ih spustio na knjigu i one bi tu vidjele kako se neodređeno
miču druge ogromne stvari. Srce mu se stezalo. Bio je zanesen, uzdrhtao, zadihan; najednom,
ne znajući ni sam što je u njemu i čemu se pokorava, on se uspravi, pruži obje ruke kroz prozor,
pogleda ukočeno u mrak, u tišinu, u mračni beskraj, u vječitu ogromnost, i usklikne: Živio car!
Od toga trenutka sve je bilo kazano. Korzikanski zmaj - uzurpator - tiranin - strašilo koje je
bilo ljubavnik svojih sestara - lakrdijaš koji je uzimao lekcije od Talme - trovač s Jaffe - tigar -
Bonaparte - sve je to iščezlo i ustupilo mjesto u njegovu duhu jednom neodređenom i sjajnom
svjetlu, u kome je blistao na nedokučivoj visini bijeli mramorni duh Cezarov. Car je za njegova
oca bio samo voljeni vojskovođa, kome se divio i za koga se žrtvovao, ali za Mariusa
postade nešto više. Bio je sudbinom određeni graditelj Francuske zajednice, koja smanjuje
rimsku zajednicu u vladavini nad svemirom. On je za njega ostao čudotvorni arhitekt jednog
rušenja, nastavljač Karla Velikog, Luja XI., Henrika IV, Richelieua, Luja XIV. i Odbora za
narodni spas, sa svojim mrljama, svojim pogreškama, čak i sa svojim zločinom, to jest, jer je
bio čovjek; ali uzvišen u svojim pogreškama, sjajan pod svojim mrljama, silan u svome zločinu.
On je bio čovjek sudbinom poslan da primora sve narode da kažu: - veliki narod. Bio je čak
i nešto više; bio je oličenje same Francuske koja osvaja Europu mačem koji drži, i svjetlošću
koju baca. Marius je vidio u Bonapartu blistavi duh koji će se uvijek izdizati na granici i koji
će čuvati budućnost. Despot, ali diktator; despot, koji je proizišao iz jedne revolucije i
koji sadrži jednu revoluciju. Napoléon postade za njega čovjek-narod, kao što je Isus čovjek-
Bog.
Kao što se vidi, onako kao što rade sve nove pristalice jedne religije, on se opijao svojim
prijelazom u novu vjeru, zaletio se prilaženjem i išao je malo daleko. Takva je bila njegova
priroda; kad je jedanput bio na nizbrdici, bilo mu je gotovo nemoguće da se zaustavi.
Fanatizam ga je za čas osvajao i pravio složenijim u njegovoj duši oduševljenje za ideju. On
nije nimalo primjećivao da je s genijem i sve zajedno divio se i sili, to jest da je u dva odjeljenja
svoga idolopoklonstva smještao s jedne strane ono što je bilo božansko, i s druge ono što je bilo
brutalno. U više drugih obzira on je počeo da se vara. Sve je odobravao. Može se lako naići na
zabludu kad se ide istini. U njemu je bila neka vrsta strastvene lakovjernosti koja je sve primala
ukupno. Na novome putu, kojim je bio pošao, sudeći o zlim stranama staroga režima, onako
isto kako je odmjeravao slavu Napoleonovu, tako je isto i ovdje propuštao olakotne okolnosti.
 Bilo sad kako bilo, jedan čudotvoran korak bio je učinjen. Tamo gdje je nekad gledao pad
monarhije, vidio je sada podizanje Francuske. Njegova se orijentacija iz temelja promijenila.
Ono što mu je nekada bilo zalazak sunca, sada mu je postalo rađanje sunca. On se okrenuo. Sve
su se te revolucije događale u njemu, a njegovi o tome nisu ni slutili.
Kad je u tome tajanstvenom radu bio sasvim promijenio svoju staru kožu bourbonista i
ultraša, kad je bio sasvim zgulio sa sebe aristokrata i rojalista, kad se potpuno pretvorio u
revolucionara, dubokog demokrata i gotovo u republikanca, otišao je jednome graveru s
keja Orfèvres i kod njega naručio sto karata s ovim imenom: barun Marins Pontmercy.
To je bila tek vrlo logična posljedica promjene koja se dogodila u njemu, promjene koja se
sva okretala oko njegova oca. Nego kako nije nikoga poznavao i kako nije imao prilike ostaviti
svoje karte ni kod jednog vratara, on ih strpa u džep.
Po jednoj drugoj prirodnoj posljedici, ukoliko se približavao svome ocu, njegovoj uspomeni
i stvarima za koje se pukovnik borio dvadeset i pet godina, utoliko se udaljavao od svoga djeda.
Mi smo već rekli, narav g. Gillenormanda odavna mu se nije sviđala. Između njih su
već postojale sve nesuglasice koje se mogu javiti između ozbiljna mladića i neozbiljna starca.
Veselost Géronteova vrijeđa i razdražuje melankoliju Wertherovu. Dok su im bile zajedničke
politika i iste ideje, Marius se tu sastajao s g. Gillenormandom kao na kakvome mostu. Kad se
taj most srušio, pojavio se ponor. A zatim, iznad svega, Marius je u sebi osjećao pokrete
neizreciva bunjenja kad bi pomislio da ga je g. Gillenormand iz sasvim glupih razloga
nemilosrdno oteo od pukovnika, oduzimajući tako oca sinu, a sina ocu.
Obožavajući oca, Marius je gotovo počeo osjećati odvratnost prema djedu.
Ništa od toga uostalom, mi smo to već rekli, nije se pokazivalo izvana. Samo je postajao sve
više hladan, lakonski je odgovarao na ručku i sve rjeđe boravio kod kuće. Kad bi ga tetka grdila,
bio je vrlo blag i izgovarao se na studije, satove, ispite, predavanja itd. Djed je
tvrdoglavo ostajao pri svojoj nepogrešnivoj dijagnozi: - Zaljubljen. Znam ja to. Marius bi od
vremena do vremena bio odsutan.
- Ma kuda samo ide? - pitala je tetka.
Jedno od tih putovanja, uvijek vrlo kratkih, bilo je do Montfermeila, da ispuni nalog koji mu
je otac ostavio, i tražio je bivšeg narednika s Waterlooa, krčmara Thénardiera. Thénardier je
međutim bankrotirao i nije se znalo što se s njim dogodilo. Zbog tih traženja Marius je bio četiri
dana odsutan od kuće.
- Zbilja - reče djed - on postaje nekako neuredan. Učinilo im se da nosi na grudima pod
košuljom nešto što mu je bilo obješeno oko vrata na jednoj crnoj vrpci.

VII.

Neka suknja

Mi smo već govorili o nekakvom kopljaniku.

To je bio jedan unuk koga je g. Gillenormand imao po očevoj liniji i koji je vodio posadni
život izvan obitelji i daleko od svakog domaćeg ognjišta. Poručnik Theodule Gillenormand
ispunjavao je sve potrebne uvjete da bude ono što se zove lijepi časnik. Imao je »struk kao u
gospođice«, jedan naročiti pobjednički način da vuče sablju, i usukane brkove. Dolazio je vrlo
rijetko u Pariz, tako rijetko da ga Marius nikada nije bio vidio. Oba rođaka su se poznavala
samo po imenu. Theodule je bio, čini nam se da smo to kazali, miljenik tetke Gillenormand,
koja ga je toliko više voljela što ga je rjeđe viđala. Ne viđati ljude dopušta da pretpostavljamo
kod njih sva savršenstva.
Jednoga jutra tetka Gillenormand ode u svoju sobu, onoliko uzbuđena koliko je to njena
plitkoća mogla dopustiti. Marius je baš bio zatražio od djeda dopuštenje da učini nekakav mali
put, dodajući da mora otputovati još iste večeri. - Idi! - odgovorio je djed, i g. Gillenormand je
dodao za sebe: On se ponavlja u svojim nespavanjima kod kuće, to je recidiv. Gospođica
Gillenormand se popela u svoju sobu vrlo zainteresirana, i na stubama je bacila ovaj usklik: To
je i suviše! i ovaj znak pitanja: Ma kud to samo ide? Nazirala je neku avanturu srca više ili
manje nedozvoljenu, jednu ženu u polumraku, sastanak, tajnu, i ne bi se bila branila da zagnjuri
u sve to svoje naočale. Slijeđenje jedne tajne nalikuje na uživanje koje čovjek ima kad prvi
sazna za kakav skandal; svete duše ne preziru to nimalo. Ima u tajnim
pregradama bogomoljstva izvjesne radoznalosti za skandal.
Ona je dakle bila obuzeta neodređenim apetitom da sazna jednu povijest.
Da bi se razonodila od te radoznalosti koja ju je uzbuđivala malo više no što je bio njen
običaj, ona pribježe svojim talentima i stade da veze pamukom na pamuku jedan od onih vezova
u stilu iz doba Carstva i Restauracije, na kojima ima mnogo kotača. Rad dosadan,
radnica mrgodna. Više sati je već tako bila provela na stolici, kad se vrata otvoriše, gospođica
Gillenormand podiže nos: poručnik Theodule je bio pred njom i propisno je pozdravljao. Ona
pusti uzvik sreće. I stara, i stidljiva, i pobožna, i tetka; ali uvijek je prijatno vidjeti gdje vam
u sobu ulazi jedan kopljanik.
- Ti ovdje, Theodule! - povika ona.
- U prolazu, tetko.
- Pa poljubi me.
- Evo! - reče Theodule.
I poljubi je. Tetka Gillenormand priđe svome stolčiću za pisanje i otvori ga.
- Ostat ćeš nam barem jednu nedjelju?
- Tetko, ja večeras odlazim.
- Nemoguće.
- Matematički tako.
- Ostani, mali moj Theodule, molim te.
- Srce kaže da, ali naredba kaže ne. Stvar je sasvim jednostavna. Mijenjamo posadu. Bili
smo u Melunu, sad idemo u Gaillon. Da se iz stare posade dođe u novu, treba proći kroz Pariz.
I ja sam pomislio: idem da vidim moju tetku.
- I evo ti za trud.
I ona mu tutnu deset zlatnika u ruku.
- Htjeli ste reći, draga tetko, za zadovoljstvo.
Theodule je još jedanput poljubi i ona je imala radost da joj vrat bude dodirnut ovratnikom
odore.
- Putuješ li na konju s pukovnijom? - upita ga.
- Ne, htio sam da vas vidim. Imam naročitu dozvolu. Moj ordonanc vodi konja; ja putujem
poštom, i baš kad je o tome riječ, treba nešto da vas pitam.
- Što?
- Moj rođak Marius Pontmercy dakle isto putuje?
- Otkud ti to znaš? - upita tetka, odjednom silno zagolicana u svojoj radoznalosti.
- Kad sam stigao, išao sam na poštu da rezerviram jedno mjesto u kolima. Na popisu sam
vidio i njegovo ime.
- Koje ime?
- Marius Pontmercy.
- Nevaljalac! - uzviknu tetka. - Ah! tvoj rođak nije tako uredan dečko kao ti. Kad pomislim
da će provesti noć na poštanskim kolima.
- Kao i ja.
- Ali tebe goni dužnost, a njega bijes.
- Vraga! - učini Theodule.
 Tada se dogodi čitav jedan događaj gospođici Gillenormand starijoj; pade joj na pamet jedna
misao. Ona se obrati Theodulu:
- Poznaje li te tvoj rođak?
- Ne. Ja sam ga viđao, ali on se nikada nije udostojao da me primijeti.
- I vi ćete dakle putovati zajedno?
- On na krovu, a ja unutra.
- Kuda idu ta kola?
- U Andelys.
- Dakle tamo ide Marius?
- Osim ako se kao i ja ne zaustavi na putu. Ja silazim u Vernonu, da uhvatim vezu za Gaillon.
Ne znam kakav i plan Mariusov.
- Marius! baš ružno ime! Otkuda im ta ideja da ga nazovu Marius! Ti se bar zoveš Theodule!
- Ja bih više volio da se zovem Alfred - reče časnik.
- Slušaj, Theodule.
- Slušam, tetko.
- Pazi.
- Pazim.
- Dakle?
- Govorite.
- E, pa eto. Marius se tako po neki put izgubi.
- E, he!
- Putuje.
- A, ha!
- Često ne spava kod kuće.
- O, ho!
- Htjeli bismo znati što je uzrok.
Theodule odgovori mirnoćom čovjeka od bronce:
- Neka suknja.
I nasmijavši se onim finim smijehom, koji kazuje sigurnost, doda:
- Djevojčica.
- Očevidno - uzviknu tetka, koja kao da je čula g. Gillenormanda i osjetila da joj uvjerenje
neodoljivo raste iz te riječi djevojčica, naglašene gotovo na isti način kod djeda kao i kod unuka.
Ona nastavi:
- Učini nam jedno zadovoljstvo. Prati malo Mariusa. On te ne poznaje, to će ti biti lako.
Pošto je tu djevojčica, potrudi se da vidiš djevojčicu. Pisat ćeš nam o tom malom događaju. To
će vrlo zabaviti tvoga djeda.
Theodule nije imao mnogo raspoloženja za tu vrsta vrebanja, ali je bio vrlo dirnut zbog onih
deset zlatnika i činilo mu se da im vidi i mogući porast. Primi se zadatka i reče:
- Kako hoćete, tetko - I doda za sebe: Sad sam već postao i dadilja!
Gospođica Gillenormand ga poljubi.
- Ti, Theodule, ne bi činio takve ispade. Ti se pokoravaš disciplini, ti si rob naredbe, ti si
čovjek od savjesti i dužnosti, i ti ne bi napuštao obitelj da ideš k jednoj i takvoj rđi.
Kopljanik napravi zadovoljan izraz, kao kad bi razbojnika Cartouchea pohvalili za čestitost.
Marius se te iste večeri poslije ovog razgovara popeo u poštanska kola, ni ne sluteći da se na
njega pazi. Što se tiče motrioca, prva stvar koju je učinio bila je da zaspi. San mu je bio potpun
i savjestan. Argus je hrkao čitavu noć.
Pred zoru vikne kondukter pošte: - Vernon! postaja Vernon! putnici za Vernon! - I poručnik
Theodule se probudi.
 - Dobro - promrmlja - ja sam gotovo zaspao, a silazim ovdje. Zatim mu se - utjecaj buđenja
- sjećanje stalo čistiti, pomisli na tetku, na deset zlatnika, na račun koji je preuzeo na sebe da
podnese o Mariusovu kretanju. To ga natjera da se nasmije.
Možda ga više i nema u kolima, pomisli, zakopčavajući odoru. Mogao se zaustaviti u
Poissyu; mogao se zaustaviti u Trielu; ako nije sišao u Meulanu, mogao je u Mantesu, osim ako
nije sišao u Rolleboiseu, ako nije nastavio do Pacya, odakle je mogao otići lijevo u Evreux ili
desno u Laroche-Guyon. Hajde sad, draga tetko, trči za njim, ako možeš. Što ću, vraga, sada
pisati toj babi?
U tom času se pokazaše jedne crne hlače, koje su silazile s krova od kola.
- Da to nije Marius? - reče poručnik.
To je bio Marius.
Jedna mala seljančica kraj kola, izmiješana s konjima i poštarima, nudila je cvijeće
putnicima: - Zakitite svoje dame - vikala je.
Marius joj priđe i kupi od nje najljepše cvijeće.
- Boga mi - povika Theodule, skočivši iz kola - ovo me počinje zabavljati. Kome će, dovraga,
odnijeti ovo cvijeće? Za ovakvo cvijeće treba da bude neka opasno lijepa žena. Baš je želim
vidjeti.
I ne više zbog toga što mu je to bilo naručeno, već iz osobne radoznalosti, kao psi koji love
za svoj vlastiti račun, on uze slijediti Mariusa. Marius nije obraćao nikakvu pažnju na Theodula.
Elegantne žene su silazile iz kola; on ih nije ni gledao. Izgledalo je kao da nikoga nije vidio oko
sebe.
- Taj je zbilja zaljubljeni - pomisli Theodule. Marius se uputi prema crkvi.
- Divota - reče u sebi Theodule. - Crkva! tako je. Sastanci, garnirani s pomalo mise, najbolji
su. Ništa nije tako slatko kao dobacivati poglede preko dragoga Boga.
Kad je došao do crkve, Marius ne uđe unutra, već okrene iza pročelja. Nestade ga u uglu
jednog zidnog prijeloma.
- Sastanak je vani - reče Theodule. - Baš da vidimo djevojčicu.
I on se približi na vršcima čizama uglu iza koga je nestalo Mariusa. Kad je došao dotle, on
se zaustavi zaprepašten.
Marius, s čelom u rukama, bio je kleknuo na jednom grobnom humku. Nad njim je rasprostro
kitu cvijeća. Na gornjem kraju groba stajao je jedan drveni crni križ s ovim imenom, napisanim
bijelim slovima: PUKOVNIK BARUN PONTMERCY. Čulo se kako Marius jeca. Djevojčica
je bila jedan grob.

VIII.

Mramor protiv granita

Tu je Marius došao već prvi put kad se udaljio iz Pariza. Tu je on dolazio svaki put kad je g.
Gillenormand govorio: Ne spava kod kuće! Poručnik Theodule bio je potpuno zbunjen ovim
neočekivanim susretom s jednim grobom; osjećao je nešto neprijatno i čudno što ne bi
bio mogao objasniti i u čemu je bilo izmiješano poštovanje prema grobu s poštovanjem prema
pukovniku. On se povuče, ostavljajući Mariusa sama na grobu, i u tome povlačenju je bilo
discipline. Smrt mu se pokaza s velikim naramenicama, i on je gotovo vojnički pozdravi.
Ne znajući što da piše tetki, on se odluči da joj ništa i ne piše; i vjerojatno ništa ne bi proizišlo
iz ovoga otkrića Theodulova o ljubavima Mariusovim da po jednom od onih tajanstvenih
uređivanja stvari, tako čestih u slučajnostima, događaj u Vernonu nije gotovo neposredno
poslije toga imao svoj odjek u Parizu.
 Marius se vratio trećeg dana iz Vernona, došao kući djedovoj i umoran od dvije noći
provedene u poštanskim kolima, osjećajući potrebu da se oporavi od nespavanja jednim satom
kupanja, popeo se brzo u svoju sobu, ostao samo koliko mu je bilo potrebno da skine
putnički kaput i crnu vrpca oko vrata, i otišao u kupaonicu.
G. Gillenormand, rano ustao, kao i svi zdravi starci, čuo ga je kad se vratio, i požurio se uza
stepenice, koliko je god mogao brzo, svojim staračkim nogama prema Mariusovoj sobi da ga
poljubi i da ga uz zagrljaj malo ispita da sazna odakle dolazi.
Ali je mladiću trebalo manje vremena da siđe no osamdesetogodišnjaku da se popne, i kad
čiča Gillenormand uđe u tavansku sobu, Mariusa već nije bilo tu.
Postelja nije bila razmještena i na njoj su se bez nepovjerenja pružali kaput i crna vrpca.
- Još bolje je ovako - reče Gillenormand.
I čas poslije toga on uđe u salon, gdje je već sjedila gospođica Gillenormand starija i vezla
svoje kružnice.
Ulazak je bio pobjednički.
G. Gillenormand je držao u jednoj ruci kaput i u drugoj vrpcu i uzvikivao je:
- Pobjeda! Rasvijetlit ćemo tajnu! Saznat ćemo kraj krajeva! Pohvatat ćemo niti našega
prepredenka! Sad smo u samome romanu. Imam sliku.
Doista, jedna kutijica od fine crne kože, dosta nalik na medaljon, bila je obješena o vrpcu.
Starac uze tu kutijicu i stade je promatrati neko vrijeme, ne otvarajući je, s onim izrazom
slasti, očaranosti i gnjeva koji bi imao kakav gladni bijednik pred čijim bi nosom pronosili divan
ručak koji nije za njega.
- Jer ovo je očevidno neka slika. Razumijem se ja u to. To se nježno nosi na srcu. Baš su
glupavi! Sigurno kakva grozna ženturača, od koje se čovjeku koža ježi! Mladi ljudi imaju danas
tako loš ukus!
- Da vidimo, oče - reče stara djevojka.
Kutijica se otvori pod pritiskom jednog dugmeta, u njoj nađoše samo jedan pažljivo savijen
papir.
- Sve na isto - reče g. Gillenormand prasnuvši u smijeh. - Znaš što je to. Ljubavno pismo.
- Ah, čitajmo brže! - reče tetka.
I ona stavi svoje naočale. Oni razviše papir i pročitaše ovo:
- »Za moga sina. - Car me je načinio barunom na bojnom polju Waterlooa. Pošto mi
Restauracija osporava ovaj naslov, koji sam platio svojom krvlju, moj sin će ga uzeti i nositi.
Razumije se samo po sebi da će ga on biti dostojan.«
Ono što otac i kćerka osjetiše ne može se iskazati. Učini im se da ih slijedi nešto, kao dah
neke mrtvačke glave.
Ne rekoše ništa jedno drugom. Samo što g. Gillenormand tiho progovori više kao za sebe:
- To je rukopis onoga sabljaša.
Tetka ispita papir, prevrne ga sa svake strane, pa ga stavi u kutijicu.
U istom trenutku jedan mali četverouglasti zamotuljak, umotan u plavi papir, ispade iz
jednog džepa kaputa. Gospođica Gillenormand ga dohvati i razvi plavi omot. To je bilo onih
sto karata Mariusovih. Ona pruži jednu g. Gillenormandu, koji pročita: Barun Marius
Pontmercy.
Starac pozvoni. Dođe Nicolette. G. Gillenormand uze vrpcu, kutijicu i kaput, baci sve na
pod nasred salona i reče:
- Odnesite ove dronje.
Dobar sat prođe u najdubljoj tišini. Stari čovjek i stara djevojka sjedili su okrenuti leđima
jedno drugome i mislili, svako za sebe, vjerojatno iste stvari. Najposlije tetka Gillenormand
reče:
- Lijepo.
 Nekoliko trenutaka zatim pojavi se Marius. Vraćao se iz kupaonice. Još prije nego je stupio
preko praga salona, on spazi djeda koji je držao u ruci jednu od njegovih karata i koji, vidjevši
ga, povika s onim izgledom buržujske i podrugljive nadmoći, koja poražava:
- Gle! gle! gle! gle! gle! pa ti si sada barun. Čestitam. Što to treba značiti?
Marius lako pocrveni i odgovori:
- To znači da sam ja sin svoga oca. G. Gillenormand se prestane smijati i reče grubo:
- Tvoj otac sam ja.
- Moj otac je bio - reče Marius oborenih očiju i stroga izgleda - skroman čovjek i junak, koji
je slavno služio Republiku i Francusku, koji je bio velik u najvećoj povijesti koju su ljudi ikada
načinili, koji je četvrt vijeka proveo po ratnim logorima, danju pod topovskim i puščanim
mecima, noću u snijegu, u blatu, pod kišom, koji je otimao zastave, koji je imao dvadeset rana,
koji je umro zaboravljen i napušten i koji je imao samo jednu pogrešku, da previše voli dva
nezahvalnika, svoju zemlju i mene.
To je bilo više no što je g. Gillenormand mogao čuti. Na ovu riječ, republika, bio se digao,
ili bolje reći sav se uspravio. Svaka od riječi koje je Marius izgovarao šibala je po licu staroga
rojalista kao zrak iz kovačkoga mijeha na usijano željezo. Od mračnoga postao je crven,
od crvenog purpuran, i od purpurnog plamen.
- Mariuse! - viknu on. - Gadno dijete! Ja ne znam što je bio tvoj otac i ne želim znati! Ništa
ja to ne znam! Znam to da je među tim ljudima bilo uvijek samo mizerija, da su svi bili protuhe,
ubojice, crvendaći, lopovi, kažem svi! Kažem svi! Nikoga ne znam! Kažem svi! Čuješ li,
Mariuse! Eto, ti si barun kao i moja papuča! Sve su to bili razbojnici koji su služili
Robespierrea! Sami pustolovi, koji su služili Bo-na-par-teu! Sami izdajice koji su izdali, izdali,
izdali svoga zakonitoga kralja! Sami kukavice, koji su pobjegli pred Prasima i Englezima na
Waterloou! Eto, što ja znam. Ako je tu i vaš gospodin otac, ja ne znam, ali utoliko gore, sluga
sam!
Sada je Marius bio postao usijano željezo, a g. Gillenormand je bio mijeh. Marius je drhtao
u svim udovima, nije znao što se s njim događa, glava mu je plamtjela. Bio je kao svećenik koji
gleda kako mu razbacuju sve njegove svetinje, kao fakir koji gleda kako kakav prolaznik pljuje
na njegovo božanstvo. Ali što da radi? Njegov otac je bio bačen pod noge i gažen u njegovoj
prisutnosti, pa još od koga? Od njegova djeda. Kako osvetiti jednoga, a ne uvrijediti drugoga?
Bilo mu je nemoguće uvrijediti djeda, a bilo mu je isto tako nemoguće da ne osveti oca. S jedne
strane jedan sveti grob, a s druge bijele vlasi. Nekoliko trenutaka je bio kao pijan i posrtao je s
čitavim tim vihorom u glavi; zatim diže oči, pogleda ravno u djeda i krikne u sav glas:
Dolje Bourboni i ona debela svinja Luj XVIII.! Luj XVIII. je bio umro već prije četiri godine,
ali njemu je to bilo svejedno.
Starac, od skrletno crvenog kakav je bio, postade najednom bjelji od svoje kose. Okrene se
jednom poprsju g. vojvode od Berrya, koje se nalazilo na kaminu, i duboko ga pozdravi s nekom
veličanstvenošću. Zatim prijeđe dva puta polagano i šuteći od kamina do prozora i od prozora
do kamina, prošavši cijelom salom uz širinu parketa kao kakav kip. Drugoga puta on se nagne
svojoj kćeri, koja je prisustvovala ovom sukobu sa zaprepaštenjem kakve stare ovce, i reče joj
nasmiješivši se gotovo mirnim osmijehom:
Jedan barun kao gospodin i jedan građanin kao ja ne mogu ostati pod istim krovom.
I najednom, uspravivši se, blijed, uzdrhtao, strahovit, čela povećanog od nekog užasnog
svjetla srdžbe, pruži ruku prema Mariusu i krikne:
- Nosi se!
Marius napusti kuću.
Sutradan g. Gillenormand reče svojoj kćeri:
 - Slat ćete svakih šest mjeseci po šezdeset pistola 6 ovom krvopiji, i ne govorite mi više o
njemu.
Kako mu je trebalo da iskali još jedan ogroman preostatak bijesa i kako nije znao što će,
nastavio je govoriti svojoj kćeri »vi« još neka tri mjeseca. Marius je sa svoje strane otišao
naljućen. Jedna okolnost, koju treba reći, bila je još povećala njegovu razdraženost. Uvijek ima
takvih sitnih neizbježnosti koje kompliciraju sve obiteljske drame. Srdžba se povećava, iako
zapravo krivice nisu veće. Odnoseći žurno po djedovu nalogu Mariusove »dronje« u njegovu
sobu, Nicolette je bila, ne primijetivši, ispustila vjerojatno na tavanskim stubama, koje su
bile mračne, onaj medaljon od crne kože, u kojem se nalazilo pukovnikovo pisamce. Ni taj
papirić ni medaljon nisu se mogli pronaći. Marius je bio uvjeren da je »gospodin Gillenormand
(od toga dana on ga nije zvao drukčije) bacio u vatru oporuku njegova oca. Znao je doduše
na pamet onih nekoliko redaka napisanih pukovnikovom rukom, i prema tome ništa nije bilo
izgubljeno. Ali papirić, rukopis, ta sveta relikvija, to je bilo samo njegovo srce. Što se dogodilo
s tim?
Marius je tako otišao, ne rekavši kuda i ne znajući ni sam kuda, s trideset franaka, satom i
nešto prnja u jednoj torbici. Popeo se bio u jedna kola, uzeo ih na sat i uputio se ravno u »Zemlju
Latinsku«.
Što će biti od Mariusa?

6
600 franaka
 Knjiga četvrta

PRIJATELJI A.B.C.-a

I.

Jedno društvo koje je postalo gotovo historijskim

U ovo prividno ravnodušno doba jedva se neodređeno širila neka revolucionarna jeza. U
zraku su bile struje koje su se vraćale iz dubine 89. i 92. Omladina je, neka nam se dopusti ta
riječ, bila počela mijenjati kožu. Čovjek se preobražavao, gotovo i ne sluteći, samim
tokom vremena. Kazaljka koja se kreće na satu kreće se i u duši. Svaki je već unaprijed činio
korak koji je imao da učini. Rojalisti su postajali liberali, liberali su postajali demokrati.
Bilo je to kao neka plima, praćena hiljadama oseka; osekama je svojstvo da prave virove, i
otuda vrlo čudnovato miješanje ideja; u isto vrijeme su obožavani Napoleon i Sloboda. Mi ovdje
pomalo pišemo povijest. To su bile opsjene toga vremena. Mišljenja se mijenjaju. Voltaireski
rojalizam, čudnovata pojava, imao je ne manje čudnovatog vršnjaka u bonapartističkom
liberalizmu.
Druge duhovne skupine bile su ozbiljnije. Ovdje se udubljivalo u načelo; tamo se isticalo
pravo. Oduševljavalo se za apsolutno, slutila se beskrajna ostvarenja; apsolutno, samom svojom
krutošću, potiskuje duhove prema nebeskim daljinama. Ništa ne može tako roditi san kao
dogma. I ništa ne može tako kao san da začne budućnost. Danas utopija, sutra gola stvarnost.
Napredna mišljenja imala su dvostruku osnovu. Početak neke tajne prijetio je »utvrđenome
poretku«, koji je bio sumnjičav i podmukao. Znak do krajnosti revolucionaran. Prikrivena
misao vlasti susreće se u rušenju s prikrivenom misli naroda. Zaraženost pobunama
odgovara namjeravanim državnim udarima.
U Francuskoj još tada nije bilo onih rasprostranjenih podzemnih organizacija kao njemački
»Jugendbund« i talijanski »karbonarizam«, već samo tu i tamo mračna društvanca koja su se
širila. U Parizu se među ostalim udruženjima te vrste nalazilo društvo prijatelja A.B.C.-a.
Što su to bili prijatelji A.B.C.-a? To je bilo društvo koje je imalo prividnom svrhom
odgajanje djece, a u stvari je to bilo društvo za uspravljanje ljudi.
Izjavljivali su da su prijatelji A.B.C.-a. - Abece je bio narod. Htjeli su da ga uzdignu. To je
bila dosjetka kojoj bi bilo pogrešno smijati se. Kalamburi su gdjekad vrlo ozbiljni u politici.
Prijatelji A.B.C.-a nisu bili mnogobrojni. To je bilo jedno tajno društvo u začetku; rekli
bismo čak jedna koterija, ako koterije mogu dostići do heroja. Sastajali su se na dva mjesta,
blizu Glavnog trga, u jednoj krčmi zvanoj Corinthe, o kojoj će kasnije biti govora, i blizu
Panteona, u jednoj maloj kavani na Trgu Saint-Michel zvanoj Kavana Musain, danas već
nestaloj; na prvom od ova dva mjesta sastajali su se radnici, na drugom studenti.
Obične sjednice prijatelja A.B.C.-a držale su se u jednoj od zadnjih soba kavane Musain. Ta
soba, dosta udaljena od glavne kavanske sobe, s kojom je bila povezana jednim vrlo dugačkim
hodnikom, imala je dva prozora i jedan izlaz prikrivenim stepenicama u malu Ulicu des Grès.
Tu se pušilo, pilo, kartalo, smijalo se. Govorilo se vrlo glasno o svemu, a tiho o drugim
stvarima. Na zidu je bila pribijena - dovoljno da pobudi pažnju kakvog pandura - jedna stara
karta Francuske pod Republikom.
Većina prijatelja A.B.C.-a bili su studenti, srdačno sprijateljeni s nekoliko radnika. Evo
imena glavnih. Ona donekle pripadaju povijesti: Enjolras, Combeferre, Jean Prouvaire, Feuilly,
Courfeyrac, Bahorel, Lesgle ili Laigle, Joly, Grantaire.
Ti mladi ljudi su međusobno bili kao u obitelji, toliko su bili sprijateljeni. Svi osim Laigla
bili su s juga.
 Ta je skupina bila dostojna pažnje. Ona je iščezla u nevidljivim dubinama, koje su iza nas.
Na mjestu ove drame dokle smo mi sada dospjeli bit će možda korisno upraviti jednu zraku
svjetlosti na te mlade ljude još prije nego čitalac vidi kako će ta ista svjetlost obasjati mrak jedne
tragične avanture.
Enjolras, koga smo spomenuli prvog, poslije ćemo vidjeti zašto, bio je jedinac sin i bogat.
Enjolras je bio divan mladić, kadar da bude strašan. Bio je anđeoski lijep. Bio je Antinous,
ali pun žestine. Reklo bi se, gledajući mu zamišljeno svjetlucanje pogleda, da je već u nekom
pređašnjem životu prošao revolucionarnu apokalipsu. Imao je tradiciju Revolucije kao da joj je
bio svjedok. Znao je sve najsitnije pojedinosti velike stvari. Priroda svećenička i ratnička,
neobična kod mladića. Bio je miran i borben; s neposredne točke gledišta vojnik demokracije;
a promatran iznad suvremena pokreta svećenik ideala. Imao je duboku zjenicu, trepavice malo
crvene, donju usnicu debelu i lako prezrivu, čelo veliko. Mnogo čela na licu je kao i mnogo
neba na horizontu. Kao i neki mladi ljudi s početka ovoga vijeka i s kraja prošloga, koji su rano
postali slavni, imao je svu mladost, svježu kao kod djevojaka, mada s blijedim časovima. I kao
čovjek, još uvijek je nalikovao na dijete. Njegove dvadeset i dvije godine izgledale su kao
sedamnaest. Bio je ozbiljan i izgledao je kao da nije znao da na zemlji postoji biće koje se zove
žena. Imao je samo jednu strast, pravo, i samo jednu misao, srušiti zapreku. Na brdu Aventinu
bio bi Grakho; u Konventu bi bio Saint-Just. Jedva da je i viđao ruže, proljeća nije poznavao,
nije slušao ptice pjevati; nago grlo Evadne ne bi ga uzbudilo više no Aristogitona; za njega, kao
i za Harmodiusa, cvijeće je bilo dobro samo zato da se u njemu sakrije mač. Bio je strog u
radostima. Pred svačim što nije bila republika, obarao je čedno oči. Bio je zaljubljen u mramor
Slobode. Njegova riječ je bila oporo nadahnuta i imala je drhtaj himne. Imao je neočekivana
širenja krila. Teško ženi koja bi se usudila da mu se približi: Ako bi kakva grizeta s Trga
Cambrai ili iz ulice Saint-Jean-de-Beauvais, videći to lice gimnazijalca pobjegloga iz škole,
hod kao u paža, duge plave trepavice, plave oči, kosu uzburkanu na vjetru, rumene
obraze, svježe usne, izvrsne zube, poželjela svu tu zoru i okušala se na ljepoti Enjolrasa, jedan
iznenađujući i strašni pogled naglo bi joj pokazao sav ponor i naučio bi je da ne miješa
galantnoga kerubina Beaumarchaisova sa strahovitim kerubom Ezekijelovim.
Pored Enjolrasa, koji je bio predstavnik logike revolucije, Combeferre je predstavljao
njezinu filozofiju. Između logike i njezine filozofije ima ta razlika što njena logika može izaći
na rat, a njena filozofija samo na mir. Combeferre je dopunjavao i ispravljao Enjolrasa. Bio
je niži i širi od njega. On je htio da duhovi prouče i rasprostrane načela općih ideja; govorio je:
Revolucija, ali civilizacija; i oko strme planine otvarao je prostrani plavi horizont. Tako je u
svim pogledima Combeferrovim bilo nešto pristupačno i ostvarljivo. Revolucija se kod
Combeferra mogla udisati lakše nego kod Enjolrasa. Enjolras je izražavao njezino božansko
pravo, a Combeferre pravo prirodno. Prvi je sličio na Robespierrea, a drugi bio srodan s
Condorcetom. Combeferre je više nego Enjolras živio životom cijeloga svijeta. Da je ovoj
dvojici mladića bilo dano da se popnu do povijesti, jedan bi bio pravedni, a drugi mudri.
Enjolras je bio muževniji, Combeferre čovječniji. Combeferre je bio onako blag kako je
Enjolras bio strog. Volio je riječ: građanin, ali je još više volio riječ: čovjek. Čitao je sve,
polazio kazališta, pratio javna predavanja, učio se kod Aragoa o polarizaciji svjetlosti,
zagrijavao se za kakvu lekciju kojom je Geoffroy Saint-Hilaire tumačio kakav visoki liječnički
problem; bio je upućen u sve, pratio je nauku korak po korak, uspoređivao je Saint-Simona s
Fourierom, odgonetavao hijeroglife, razbijao školjke na koje je nailazio i tumačio geologiju,
risao po sjećanju leptira svilene gusjenice, lovio pogreške francuskog jezika u velikom
Rječniku Akademije, proučavao Puységura i Deleuzea, ništa nije tvrdio kao sigurno, čak ni
čuda, ništa nije negirao da postoji, čak ni duhove, prelistavao je komplete
Moniteura, razmišljao. On je izjavljivao da je budućnost u rukama učitelja, i zanimao se
pitanjem pedagogije. Htio je duševno neprestano raditi na podizanju intelektualnog i moralnog
nivoa, na uopćavanju nauke kao svačije svojine, na puštanju ideja u opticaj, na potkrepljivanju
duha kod omladine, i bojao se da suvremeno siromaštvo metoda, bijeda književnih pogleda
ograničenih na dva ili tri vijeka nazvana klasičnim, da tiranski dogmatizam službenih pedanata,
skolastičke predrasude i navike, ne načine napokon naše gimnazije samo tvornicama blesana.
Bio je učen, turist, točan, politehničar, i u isto vrijeme razmišljao »do mogućnosti«, kako su
govorili njegovi prijatelji. Vjerovao je u sve te sne: u željeznicu, u uništenje bolova pri
kirurškim operacijama, u utvrđenje slike u mračnoj komori (fotografiju), u električnu
telegrafiju, u upravljanje balonom. Uostalom, nije bio mnogo uplašen utvrđenjima koja su sa
svih strana sagradili protiv ljudskog roda praznovjerje, despotizam i predrasuda. On je bio jedan
od onih koji misle da će nauka pobijediti. Enjolras je bio starješina, Combeferre je bio vođa. I
čovjek bi često htio pod jednim da se bori, i s drugim da korača naprijed. Ne znači da
Combeferre nije bio sposoban za borbu, on nije izbjegavao uhvatiti se u koštac sa zaprekom i
napasti je živom snagom i eksplozijom; ali dovesti malo pomalo, širenjem aksioma i
objašnjavanjem pozitivnih zakona ljudski rod u sklad s njegovim sudbinama, to mu se više
sviđalo; i između dvije svjetlosti njegova naklonost je prije bila za obasjavanje nego za
raspaljivanje. Požar može načiniti zoru, bez sumnje, ali zašto ne čekati rađanje dana? Vulkan
osvjetljuje, ali svanuće osvjetljuje još više. Combeferre je pretpostavljao može biti bjelinu
lijepoga plamćenju uzvišenoga. Svjetlost pomućena dimom, napredak kupljen nasiljem
zadovoljavali su samo napola ovaj nježni i ozbiljni duh. Survanje naroda u istinu,
Devedesettreća plašili su ga; ali ustajalost mu je bila još odvratnija, osjećao je u njoj trulost i
smrt; sve u svemu, više je volio pjenu nego kužni smrad, više bujicu nego baru, više Niagarine
slapove nego jezero Montfaucon. Rečeno općenito, on nije volio ni zastoj, ni žurbu. Dok su
njegovi bučni prijatelji, viteški zaljubljeni u apsolutno, obožavali i maštom dozivali sjajne
revolucionarne avanture, Combeferre je naginjao pustiti da napredak učini svoje, dobri
Napredak, možda hladan, ali čist, možda metodičan, ali besprijekoran, možda flegmatičan, ali
nepokolebiv. Combeferre bi bio kleknuo i sklopio ruke na molitvu, samo da budućnost dođe sa
svom svojom blagošću i da ništa ne pomuti ogromnu i poštenu evoluciju naroda. Dobro mora
biti nevino, ponavljao je neprestano. I doista, ako je veličina revolucije ukočeno gledati u
zasljepljujući ideal i letjeti mu kroz munje s krvlju i ognjem pandžama, ljepota napretka je u
tom što se ostaje bez munje. Između Washingtona, koji predstavlja jedno, i Dantona, koji
personificira drugo, postoji ona razlika koja odvaja anđela s labudovim krilima od anđela s
orlovskim krilima.
Jean Prouvaire bio je još za jednu nijansu blaži od Combeferra. Jean Prouvaire je bio
zaljubljen, njegovao je jednu teglu cvijeća, svirao na flauti, pisao stihove, volio narod, žalio
ženu, plakao nad djetetom, miješao u istom povjerenju budućnost i Boga, grdio Revoluciju što
je odrubila jednu kraljevsku glavu, glavu Andréa Chéniera. Glas mu je obično bio nježan, a
iznenada snažan. Bio je književan po erudiciji i gotovo orijentalist. Osim svega toga, on je bio
dobar. Znao je talijanski, latinski, grčki i hebrejski; to mu je služio toliko da čita samo četiri
pjesnika: Dantea, Juvenala, Eshila i Izaiju. Na francuskom je više volio Corneillea
negoli Racinea, a Agrippu dAubignéa više negoli Corneillea. Rado je lutao poljima divlje zobi
i različka, a oblaci ga zanimali gotovo isto toliko, koliko i događaji. Njegov duh je imao dva
stava, jedan prema čovjeku, drugi prema Bogu; on je proučavao ili je razmišljao. Cijeloga dana
bi temeljito ispitivao društvena pitanja: nadnicu, kapital, kredit, brak, religiju, slobodu
mišljenja, slobodu ljubavi, odgoj djece, kazneni sustav, bijedu, udruživanje, vlasništvo,
proizvodnju i podjelu dobara, zagonetnost jednoga pokrova, koji pokriva svojom sjenom taj
ljudski mravinjak; a uvečer je gledao zvijezde, ova ogromna bića. Kao i Enjolras, bio je bogat
i jedinac. Govorio je polako, naginjao glavu, obarao oči, izgledao nespretan, rumenio se ni za
što, bio vrlo plašljiv. Uostalom, neustrašiv.
Feuilly je bio lepezarski radnik, siroče bez oca i majke, mučno je zarađivao tri franka dnevno
i imao jednu jedinu misao: osloboditi svijet. Bio je još nečim zauzet: da se obrazuje, što je isto
tako nazivao osloboditi se. Sam se naučio čitati i pisati; sve što je znao sam je naučio. Feuilly
je bio jedno plemenito srce. Zagrljaj mu je bio beskrajan. Ovo siroče smatralo je svojom djecom
narode. Nije imao majke, a razmišljao je o domovini. Htio je da na zemlji nema nijednog
čovjeka bez domovine. On je gajio u sebi, s dubokim predosjećanjem čovjeka iz naroda, ono
što mi danas nazivamo idejom o nacionalizmu. Povijest je učio naročito zato da bi se mogao
ljutiti s razlogom. U ovome mladom krugu utopista, naročito zauzetih Francuskom, on je
predstavljao inozemstvo. Osobito je poznavao Grčku, Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku, Italiju.
Ova je imena izgovarao neprestano, ma kojim povodom, s upornošću svoga prava da ih
izgovara. Turska na Kreti i u Tesaliji, Rusija u Varšavi, Austrija u Veneciji, ova nasilja su ga
razdraživala. Od svega ga je najviše raspaljivalo veliko nasilje od godine 1772. (dioba Poljske).
Istinitost u gnjevu je najjača rječitost; on je bio rječit o ovom sramotnom datumu, 1772., i ovom
plemenitom hrabrom narodu koji je uništen izdajom, o ovome zločinu u troje, o ovoj
monstruoznoj klopci, obrascu i zaštiti svih uništavanja država, koja su od tada
pogodila nekoliko plemenitih narodnosti i izbrisala ih tako reći do korijena. Svi suvremeni
društveni atentati dolaze od diobe Poljske. Dioba Poljske je teorija iz koje su potekli svi
politički zločini. Nije bilo ni jednog despota, ni jednog izdajice kroz gotovo čitav jedan vijek
koji nije imao u vidu, potvrdio i potpisao bez razlike diobu Poljske. Kad se pregleda arhiv
modernih izdajstava, ono se pojavljuje kao prvo. Bečki Kongres je najprije ispitao taj zločin,
pa onda izvršio svoj. Ovaj siromašni radnik napravio je od sebe zaštitnika pravde, ova ga je iz
zahvalnosti načinila velikim. Zaista, postoji nešto vječno u pravu. Varšava ne može biti tatarska
isto tako kao ni Venecija germanska. Kraljevi uzalud gube svoj trud i svoju čast. Prije ili poslije
isplivat će potopljena narodnost na površinu i opet će se pojaviti. Grčka će opet biti Grčka;
Italija će opet biti Italija. Uvijek postoji protivljenje prava nepravdi. U krađi jednog naroda
nema zastare. Ovi visoki lopovluci nemaju budućnosti. Ne skida se monogram s naroda kao s
džepnog rupca.
Courfeyrac je imao oca koji se zvao de Courfeyrac. Jedan od lažnih pojmova buržoazije za
vrijeme Restauracije, što se tiče aristokracije, bilo je vjerovanje u prijedlog de. De, kao što se
zna, ne znači ništa. Ali građani iz toga vremena su tako visoko cijenili ovo siroto de, da su bili
primorani ukinuti ga. C. de Chauvelin zvao se g. Chauvelin, g. de Caumartin g. Caumartin, g.
de Constant de Rebecque, jednostavno g. Benjamin Constant, g. de Lafayette g. Lafayette. Ni
Courfeyrac nije htio da zaostane i zvao se sasvim kratko Courfeyrac.
Što se tiče Courfeyraca, mogli bismo se ovdje zaustaviti i ograničiti se na to da kažemo:
Courfeyrac, vidite Tholomyès.
Courfeyrac je zaista imao silan mladenački polet i svježu duhovitost. Kasnije toga nestaje
baš kao umiljatosti malog mačeta, i sva ta ljupkost svrši se kod dvonošca građaninom, a kod
četveronošca - kljusinom. Generacije koje prolaze kroz školu, neprekidni pridolasci
mladosti ostavljaju ovu vrstu duhovitosti jedni drugima i predaju je iz ruke u ruku gotovo uvijek
istu; tako da bi se, kao što smo napomenuli, nekome tko bi slušao Courfeyraca u 1828. učinilo
da čuje Tholomyèsa iz 1817. Samo što je Courfeyrac bio čestit mladić. Pod prividnom sličnošću
vanjske duhovitosti bila je velika razlika između Tholomyèsa i njega. Latentni čovjek, koji je
postojao u njima, bio je sasvim drugi kod jednog i kod drugog. U Tholomyèsu je živio jedan
odvjetnik, a u Courfeyracu jedan lutajući vitez.
Enjolras je bio starješina, Combeferre je bio vođa, Courfeyrac je bio središte. Drugi su davali
više svjetlosti, on vi topline.
Bahorel je sudjelovao u krvavome metežu mjeseca lipnja 1822. prilikom pogreba mladoga
Lallemanda.
Bahorel je bio stvorenje dobrog raspoloženja, ali lošeg ponašanja, čestit, široke ruke,
rasipnik do velikodušnosti, brbljav do rječitosti, smion do bezočnosti; imao je drske prsluke i
skrletna mišljenja; bio je vikač u velikom smislu, to jest ništa nije volio toliko kao svađu,
osim pobune, i ništa tako kao pobunu, osim revolucije; uvijek je bio spreman razbiti prozor,
zatim vaditi kamenje iz kaldrme, zatim rušiti vladu, sve zbog efekta; đak jedanaeste godine. On
je omirisao pravo, ali ga nije učio. Uzeo je sebi za devizu: odvjetnik nikada, a za grb jedan noćni
stolčić na kojem se vidjela jedna četvrtasta kapa. Uvijek kad bi prošao kraj Pravnog fakulteta,
što mu se rijetko događalo, zakopčavao bi redengot i poduzimao higijenske mjere opreza.
Govorio je za stup na vratima škole: kakav divan starac!, a za dekana g. Delvincourta: kakav
spomenik! U predavanjima je nalazio predmete za pjesmice, a u profesorima povod za
karikature. Trošio je, ništa ne radeći, prilično veliku svotu novca za svoje izdržavanje, nešto
oko tri hiljade franaka. Imao je roditelje seljake, kojima je znao uliti poštovanje prema
sinu. Govorio je o njima: oni su seljaci, a ne građani, i zato su inteligentni. Bahorel, čovjek od
temperamenta, mogao se viđati u više kavana; drugi su imali navika, on ih nije imao. On je
flanirao. Lutati je čovječanski, tumarati ili flanirati je pariški. Zapravo, pronicav duh i
mislilac više no što je izgledao.
On je služio kao veza između prijatelja A.B.C.-a i drugih još neorganiziranih skupina, no
koje su se kasnije manifestirale.
Bio je u ovoj družini mladih glava i jedan ćelavi član.
Markiz d'Avaray, koga je Luj XVIII. načinio vojvodom zato što mu je pomogao da se popne
u jedan ulični fijaker onog dana kad je polazio u progonstvo, pričao je da je 1814. pri njegovu
povratku u Francusku, kad se kralj iskrcavao u Calaisu, jedan čovjek pružio kralju jednu
pismenu molbu. - Što tražite vi? upita kralj. - Sire, jedno mjesto na pošti. - Kako se zovete? -
L'Aigle (orao).
Kralj se namršti, pogleda potpis na molbi i spazi ime L'Aigle ovako napisano: Lesgle.
Ovakav potpis, vrlo malo bonapartističan, dimu kralja i on se poče smješkati. - Sire - opet će
čovjek s molbom - jedan od mojih predaka bio je kraljevski psetar i zvao se Lesgueules.
Taj nadimak je meni ostao kao prezime. Zovem se Lesgueules, skraćeno Lesgle, što bi se samo
pogrešno moglo shvatiti kao L'Aigle. To učini da se kralj prestao smješkati. Kasnije je tome
čovjeku dao mjesto na pošti u Meauxu namjerno ili slučajno.
Ćelavi član skupine bio je sin toga Lesglea i potpisivao se Lègle iz Meauxa. Njegovi drugovi,
da bi to skratili, zvali su ga Bossuet (koji je imao nadimak l'Aigle de Meaux).
Bossuet je bio jedan veseli mladić koji je u svemu bio nesretan. Njegova je osobitost bila u
tome da nikad ni u čemu ne uspije. Ipak se on, kao usprkos, smijao svemu. U dvadeset petoj
godini bio je ćelav. Njegov otac je napokon bio uspio da stekne kuću i malo imanje; ali on, sin,
nije znao ništa bolje nego da izgubi i tu kuću i to malo imanje u jednoj lošoj spekulaciji. Nije
mu ostalo ništa. Imao je i znanja i duha, ali bi u svačemu nastradao. Sve bi promašio, u svačemu
se prevario; ono što je zidao rušilo bi se pod njim. Ako bi cijepao drva, posjekao bi prst. Kad
bi imao kakvu ljubavnicu, brzo bi otkrio da ima i prijatelja. Svakog časa snalazila ga je kakva
nesreća. Otuda njegovo raspoloženje. Govorio je: Stanujem pod krovom kome padaju crepovi.
Malo kada začuđen, jer je za njega svaki događaj uvijek bio predviđen, on je svoju zlu sreću
primao mirno i smijao se peckanjima sudbine kao netko koji razumije šalu. Bio je siromah, ali
mu je džep dobre volje bio neiscrpan. Lako i brzo je dospijevao do posljednjeg krajcara, ali
nikada do posljednjeg grohota smijeha. Kad bi mu došla nevolja, pozdravljao je srdačno tu
svoju staru znanicu; škakljao je katastrofu po trbuhu i bio familijaran sa zlom sudbinom toliko
da bi je zvao njenim nadimkom:
- Dobar dan, Smolo - govorio je.
To proganjanje sudbine načinilo ga je sposobnim da izmišlja. Znao je sve moguće načine da
se pomogne. Nije imao novca, ali je nalazio sredstava, da - kad mu se svidi - »ludo troši«. Jedne
noći je otišao čak tako daleko da je zapio »sto franaka« na večeri s jednom glupačom, što ga je
nadahnulo da usred orgije kaže ovu riječ, dostojnu da se zapamti: Ženo za pet dukata, skini mi
cipele.
Bossuet se polagano približavao odvjetničkom pozivu; učio je pravo isto onako kao i
Bahorel. Bossuet nije imao stalnoga stana, a gdjekad je bio i bez krova. Stanovao je sad kod
jednog, sad kod drugog, a najčešće kod Jolya. Joly je studirao medicinu. Imao je dvije
godine manje od Bossueta.
Joly je bio mladi umišljeni bolesnik. Medicinom je bio toliko uspio da bude više bolesnik
nego liječnik. U dvadeset i trećoj godini držao je da je slaboga zdravlja i provodio je život
gledajući jezik u ogledalu. Tvrdio je da se čovjek magnetizira kao i igla i u svojoj sobi je držao
krevet okrenut glavom na jug i nogama na sjever, da mu noću cirkulacija krvi ne bude smetana
velikom magnetičnom strujom zemaljske kugle. Za vrijeme bure pipao bi svoj puls. Uostalom,
on je bio najveseliji od svih. Sve te nesuglasnosti, mlad, čudak, boležljiv, veseo, lijepo su
se međusobno slagale i rezultat svega bilo je jedno čudno i ugodno biće, koje su njegovi
drugovi, rasipni u krilatim suglasnicima, zvali Jolllly.
- Možeš poletjeti na četiri »el« (krila - ailes), - govorio mu je Jean Prouvaire.
Joly je imao običaj da dodiruje nos krajem svoga štapa, što je redovno znak pronicava duha.
Svi ti mladi ljudi, tako različiti i o kojima u stvari treba govoriti samo ozbiljno, imali su
zajedničku vjeru: napredak.
Svi su bili neposredni sinovi Francuske Revolucije. I najlakoumniji bi postajali svečani kad
bi izgovarali onaj datum: 89. Njihovi očevi bili su prema prirodi ustavnjaci, rojalisti,
doktrinarci; to ne smeta; ta mješavina koja je prethodila njima, mladima, nije ih se ticala;
čista krv načela tekla je u njihovim žilama. Oni su se bez posredne nijanse nadovezivali na
nepokolebljivo pravo i na apsolutnu dužnost. Udruženi i upućeni, oni su na podzemni način
manifestirali ideal. Između svih tih raspaljenih srdaca i uvjerenih duhova bio je i jedan skeptik.
Kako se i on tu našao? Po zakonu suprotstavljanja. Taj skeptik se zvao Grantaire i obično se
potpisivao ovim rebusom: R (veliko »r«, to jest: grander). Grantaire je bio čovjek koji je dobro
čuvao da u ma što vjeruje. On je uostalom bio jedan od onih studenata koji najviše nauče za
vrijeme studija u Parizu; on je znao da je najbolja kava u kavani Lemblin, a najbolji biljar u
kavani Voltaire, da se najbolji kolači i najbolje žene mogu naći na bulevaru du Maine, najbolji
pečeni pilići kod Tetke Saguet, najbolja riblja jela na Vratima Cunette, a neko izvrsno lako
bijelo vino na Vratima Borbe. Znao je sva dobra mjesta, osim toga boksanje nogom, nekoliko
plesova, i bio je odličan borac batinom. Kraj svega toga - ispičutura. Bio je prekomjerno ružan;
najljepša cipelarska radnica toga vremena, Irma Boissy, naljućena njegovom ružnoćom rekla je
ovu riječ: Grantaire je nemoguć; ali umišljenost Grantairova nije se zbunjivala. On je nježno i
čvrsto gledao sve žene, kao da je za sve njih htio reći: samo da hoću! i želio je da mu
drugovi vjeruju da je opće tražen.
Sve te riječi: pravo naroda, pravo čovjeka, društveni ugovor, Francuska Revolucija,
republika, demokracija, čovječanstvo, civilizacija, religija, napredak, bile su za Grantaira vrlo
blizu tome da ništa ne znače. On im se smješkao. Skepticizam, to suho truljenje inteligencije,
nije mu ostavio u duhu nijednu ideju čitavu. Živio je s ironijom. Njegov je aksiom bio ovo:
Postoji samo jedna izvjesnost, moja puna čaša. Rugao se svim požrtvovnostima u svim
strankama, podjednako i bratu i ocu, i Robespierreu i Loizerollesu. - Baš im se htjelo da umru,
uzvikivao je. Govorio je o raspelu:
- Evo jednih vješala koja su uspjela. Ženskar, kartaš, raskalašen, često pijan, on je mladim
misliocima činio tu neugodnost da im neprestano pjevuši: Volim žene, volim vino, po ariji: Živio
Henrik IV. Uostalom, ovaj skeptik imao je i jedan fanatizam. Taj fanatizam nije bio ni neka
ideja, ni kakva dogma, ni neka umjetnost ili nauka; taj fanatizam je bio jedan čovjek: Enjolras.
Grantaire se divio Enjolrasu, volio ga i poštovao ga. S kime se povezao ovaj anarhični
sumnjičavac u ovoj falangi apsolutnih duhova? S najapsolutnijim. Kojim ga je načinom
Enjolras osvajao? Idejama? Ne. Karakterom. Pojava koja se često vidjela. Skeptik, koji se druži
s vjernikom, stvar tako isto jednostavna kao i zakon o komplementarnim bojama. Ono što mi
nemamo, privlači nas. Nitko tako ne voli svjetlost dana kao slijepac. Patuljak se divi orijašu.
Žabi oči uvijek uprte u nebo; zašto? Da vidi kako leti ptica. Grantaire, u kome je
gmizala sumnja, volio je da vidi kako u Enjolrasu lebdi vjera. On je osjećao potrebu za
Enjolrasom. Mada ni sam nije bio toga dovoljno svjestan i mada nije ni pomišljao da sam sebi
to objasni, ta čedna priroda, zdrava, prava, čvrsta, ostvarena, očaravala ga je. On se nagonski
divio svojoj potpunoj protivnosti. Njegove mekane ideje, kolebljive, razbijene, bolesne,
nakazne, prihvaćale su se za Enjolrasa kao kakav čvrsti stup. Njegova moralna rahitičnost
oslanjala se na tu čvrstinu. Grantaire je pored Enjolrasa postajao netko. On sam uostalom bio
je sastavljen iz dva elementa po izgledu nesuglasna. Bio je ironičan i srdačan. Njegova
ravnodušnost umjela je da voli. Njegov duh je mogao da bude bez vjere, ali njegovo srce nije
moglo da bude bez prijateljstva. Duboka proturječnost; jer naklonost je već jedno uvjerenje.
Njegova priroda je bila takva. Ima ljudi koji izgleda da su rođeni da budu naličje. Oni su Poluks,
Patroklo, Nisus, Eudamidas, Hephestion, Pehmeja. Oni žive samo tako što se oslanjaju na
druge; njihovo ime je nastavak, i piše se samo s »i« ispred; njihov život nije im njihov vlastiti
život, on je druga strana jedne sudbine, koja nije njihova. Grantaire je bio jedan od tih ljudi. On
je bio naličje Enjolrasovo.
Moglo bi se gotovo reći da srodnosti počinju s pismenima iz abecede. U nizu slova »O« i
»P« su nerazdvojni. Vi možete po svojoj volji izgovarati »O« i »P«, ili Orest i Pilad.
Grantaire, pravi satelit Enjolrasov, bio je u tom krugu mladih ljudi; živio je u njemu; samo
mu je tu bilo prijatno; svuda je išao s njima. Njegova najveća radost je bila da gleda kroz dim,
kako sve te siluete tumaraju tamo amo. Trpjeli su ga zbog njegova dobrog
raspoloženja. Enjolras, vjerujući, prezirao je ovog skeptika i, trijezan, ovoga pijanca. Dijelio
mu je pomalo od svoga gordog sažaljenja. Grantaire je bio jedan neprimljivi Pilad. Uvijek grubo
nagovaran po Enjolrasu, surovo odbijan, odbacivan i vraćajući se, on je govorio o Enjolrasu: -
Divnog li mramora!

II.

Posmrtni govor Blondeauu, od Bossueta

Jedno poslijepodne koje je, kao što će se vidjeti, imalo neku vezu s gore ispričanim
događajima, Laigle iz Meauxa zavalio se s čudnim zadovoljstvom u stolac kraj prozora na ulazu
u kavanu Musain. Izgledao je kao karijatida koja ne podupire ništa; bio je pritisnut samo
svojim sanjarijama. Gledao je na Trg Saint-Michel. Zavaliti se na stolcu, to je način da se leži
uspravno, što nije nimalo mrsko sanjarima. Laigle iz Meauxa mislio je bez melankolije na jednu
malu nezgodu koja mu se bila dogodila prije dva dana na Pravnom fakultetu i koja je
mijenjala njegove osnove za budućnost, osnove uostalom vrlo nejasne.
Sanjarenje ne može spriječiti da ulicom prođu kola, niti sanjaru da opazi ta kola. Laigle iz
Meauxa, čije su oči bludjele lutajući rasijano, primijeti kroz svoj zanos jedna kola na dva kotača
kako idu trgom polagano i kao da ne znaju kuda bi. Za koga su ta kola? Zašto idu polagano?
Laigle ih pogleda. Unutra je sjedio kraj kočijaša jedan mladić, a kraj njih velika torba. Na torbi
se pokazivalo prolaznicima ovo ime ispisano velikim crnim slovima na velikoj karti ušivenoj u
čohu: MARIUS PONTMERCY.
To ime učini te Laigle promijeni položaj. Uspravi se i dobaci ovaj poziv mladiću iz kola:
- Gospodine Mariuse Pontmercy!
Kola se zaustaviše.
Mladić koji je izgledao isto tako duboko zamišljen, podiže oči.
- A? - reče.
- Vi ste gospodin Marius Pontmercy?
- Bez sumnje.
- Ja vas tražim - nastavi Laigle iz Meauxa.
 Marius pomisli da ima posla sa sumnjivom osobom i da je sve to neka prevara nasred ulice.
U tome trenutku nije bio baš najbolje raspoložen. Namršti se. Laigle iz Meauxa, ne dajući se
smesti, nastavi:
- Vi prekjučer niste bili u školi?
- Moguće je.
- Ne, nego je sigurno.
- Vi ste student? - upita Marius.
- Da, gospodine. Kao i vi. Prekjučer sam otišao slučajno u školu. Znate, gdjekada i tako nešto
padne čovjeku na pamet. Profesor je baš prozivao. Vi sigurno znate da su oni vrlo smiješni sada.
Kad vas treći put nema na prozivanju, ponište vam upis. Šezdeset franaka bačenih u vodu.
Marius poče slušati. Laigle nastavi:
- Blondeau je prozivao. Vi znate Blondeaua, nos vrlo šiljat i zgodan, i s uživanjem nanjuši
odsutne. Podmuklo je počeo slovom P. Ja nisam na to slovo. Prozivanje nije išlo loše. Nikoga
nije imao da izbriše. Sva je banda bila tu. Blondeau posta tužan. Ja sam u sebi govorio:
Dragi maj Blondeau, danas nećeš nikoga pogubiti. Najednom Blondeau prozva: Marius
Pontmercy. Nitko ne odgovori. Blondeau, obasjan nadom, ponovi glasnije: Marius Pontmercy
i uze pero. Gospodine, meni se smučilo. Brzo rekoh samom sebi: To je neki valjani dečko koga
će taj glupan sada izbrisati. Pazi. Eto jednog pravog živog stvora koji nije točan. To nije
nekakav »dobar đak«. Nije to nekakav »bubant«, student koji studira, kakav učeni žutokljunac,
jak u svim predmetima, u književnosti, teologiji, filozofiji, jedan od onih bedastih duhova
koji su na četiri ugla, na svakom uglu po jedan fakultet. Ovo je nekakav poštovanja dostojni
ljenivac, koji flanira sada po gradu, koji šeće po pariškoj okolici, koji voli grizetu, koji udvara
ljepoticama, koji je možda u ovom času kod moje ljubavnice. Spasimo ga. Smrt
Blondeauu! Tada Blondeau umoči u crnilo svoje pero, crno od precrtavanja, prijeđe svojom
zvjerskom zjenicom po slušaocima i prozva po treći put: Marius Pontmercy! Ja odgovorih:
Ovdje! tako niste bili izbrisani.
- Gospodine! - reče Marius.
- A mene eto izbrisaše - dodade Laigle iz Meauxa.
- Ne razumijem vas - reče Marius.
Laigle nastavi:
- Ništa jednostavnije. Bio sam blizu katedre da se odazovem, i blizu vrata da pobjegnem.
Profesor me jedan časak čvrsto gledao. Najednom Blondeau, koji se morao roditi vrlo lukav,
preskoči na slovo »L«. »L« je moje slovo, Ja sam iz Meauxa i zovem se Lesgle.
- L'Aigle! - prekide ga Marius - kakvo divno ime.
- Gospodine, Blondeau dođe do tog divnog imena i povika: Laigle! Ja odgovorih: Ovdje!
Blondeau me tada pogleda tigrovskom blagošću i reče mi: Ako ste Pontmercy, onda niste
Laigle. Fraza je bila možda uvredljiva za vas, ali za mene je u tom času bila žalosna. Rekavši
to, on me izbrisa.
Marius uzviknu:
- Gospodine, meni je vrlo žao.
- Prije svega - prekine ga Laigle - dozvolite mi da najprije okadim Blondeaua s nekoliko
rečenica osjećajne pohvale. Pretpostavljam da je umro. Ne bi se bogzna što promijenilo u
njegovoj mršavosti, bljedoći, hladnoći, okruglosti i mirisavosti. I ja kažem: Ovdje počiva
Blondeau, Blondeau Nosonja, Blondeau Našica, bik discipline, bos disciplinae, pas čuvar
propisa, anđeo prozivanja, koji je bio pravedan, otvoren, točan, tvrd, pošten i gnusan. Bog ga
izbrisa, kao što je on mene izbrisao.
Marius prihvati:
- Ja sam očajan...
- Mladiću, neka vam ovo bude lekcija - reče Laigle iz Meauxa.
- Ubuduće budite točni.
 - Ja vas zaista hiljadu puta molim za oproštenje.
- Ne izlažite više svoga bližnjega da bude izbrisan.
- Očajan sam.
Laigle prasne u smijeh.
- A ja sam očaran. Bio sam na putu da postanem odvjetnik, to brisanje me je spasilo. Odričem
se fiškalske slave. Neću nikada braniti udovicu, niti napadati siroče. Uspjelo mi da me izbrišu.
To vama dugujem, gospodine Pontmercy. Odlučio sam da vam učinim svečan posjet u ime
zahvalnosti. Gdje stanujete?
- U ovim kolima - reče Marius.
- Znak bogatstva - reče mirno Laigle - Čestitam. Plaćate stan devet hiljada franaka godišnje.
U tom času izlazio je iz kavane Courfeyrac.
Marius se tužno osmjehne:
- U tom sam stanu tek od prije dva sata i hoću da ga napustim; ali to je cijela pripovijest. Ne
znam kuda ću.
- Gospodine - reče Courfeyrac - dođite k meni.
- Ja bih imao više prava da vas pozovem - primijeti Laigle - ali nemam stana.
- Šuti, Bossuet - reče Courfeyrac.
- Bossuet? - začudi se Marius. - Pa meni se čini da se zovete Laigle.
- De Meaux (iz Meauxa) - odgovori Laigle - u figuri Bossuet. Courfeyrac se popne u kola.
- Kočijašu - reče - hotel Porte-Saint-Jacques. Još istu večer bio je Marius smješten u jednoj
sobi hotela Porte-Saint-Jacques, odmah do Courfeyraca.

III.

Mariusova čuđenja

Za nekoliko dana Marius posta Courfeyracov prijatelj. Mladost je doba brzih veza i stapanja.
Marius je kraj Courfeyraca slobodno disao, što je bila nova stvar za njega. Courfeyrac ga ništa
nije pitao. Nije čak ni pomislio na to. U njihovim godinama lica sama kazuju sve. Riječ je
nepotrebna. Ima mladića za koje bi se moglo reći da im samo lice brblja. Čim se pogledate,
poznate se.
Ipak jednog jutra Courfeyrac mu iznenada dobaci ovo pitanje:
- Zbilja, imate li vi kakvo političko gledište?
- Gle! - reče Marius, gotovo uvrijeđen pitanjem.
- Što ste?
- Demokrat, bonapartist.
- Siva nijansa spokojnoga mišića, - reče Courfeyrac.
Sutradan Courfeyrac povede Mariusa u kavanu Musain. Zatim mu šapnu na uho, uza smijeh:
Moram vam pribaviti ulaznice za revoluciju. I odvede ga u sobu prijatelja A. B. C-a. Predstavi
ga ostalim drugovima, rekavši ovu jednostavnu riječ, koju Marius ne shvati: - Jedan đak.
Marius je bio upao u pravi osinjak smjelih duhova. Uostalom, iako šutljiv i ozbiljan, nije bio
ni najmanje krilat, ni najmanje naoružan. Marius, do tada osamljen i sklon monologu i
razgovoru za sebe po navici i ukusu, bio je malo zaplašen ovim jatom mladih ljudi. Sve te
različite inicijative su ga u isti mah i izazivale i bile mu neugodne. Bučna veselost svih tih
duhova, puštenih slobodi i radu, mutila je njegove ideje. Ponekad su, u pometnji, one tako
daleko odlazile od njega da ih je s mukom prikupljao. Slušao je gdje se govori na jedan
neočekivani način o filozofiji, književnosti, umjetnosti, povijesti, demagogiji. Nazirao je čudne
prizore; i kako ih nije umio staviti u perspektivu, nije bio siguran da ne vidi kaos. Napuštajući
gledišta svoga djeda, da prihvati očeva, mislio je da se ustavio; sad je slutio da nije sa zebnjom i
ne usuđujući se da to prizna samome sebi. Ugao pod kojim je promatrao svaku stvar počinjao
se opet mijenjati. Jedno izvjesno ljuljanje pokolebavalo je sve horizonte njegova mozga.
Čudnovato unutrašnje premještanje stvari. Gotovo mu je bilo teško od toga.
Izgledalo je kao da za ove ljude nije bilo »svetih stvari«. Marius je slušao kako se o svačemu
vode čudni razgovori, neugodni njegovu još bojažljivome duhu.
Jedna kazališna objava bila je ukrašena naslovna jedne tragedije staroga repertoara, tako
zvanog klasičnog. - Dolje tragedija, draga buržujima! povika Bahorel. I Marius ču Combeferra
gdje mu odgovori:
- Nemaš pravo, Bahorel. Buržoazija voli tragediju, i u tome treba ostaviti buržoaziju na miru.
Tragedija s perikama ima svoga smisla i ja nisam od onih koji bi joj u ime Eshila poricali pravo
na opstanak. U prirodi ima nedovršenih slika; u stvaranju može biti gotovih parodija; kljun koji
nije kljun, krila koja nisu krila, riblja peraja koja nije riblja peraja, šapa koja nije šapa, bolan
krik koji vas tjera na smijeh, i eto vam patke! Pa kako i životinja postoji kraj ptice, ne vidim
zašto i klasična tragedija ne bi mogla postojati kraj antičke.
Ili bi Marius slučajno prolazio ulicom Jean-Jacques Rousseau, između Enjolrasa i
Courfeyraca, Courfeyrac ga uhvati za ruku:
- Pazite, ovo je ulica Plâtrière, nazvana danas Jean-Jacques Rousseau zbog jedne čudne
obitelji koja je u njoj stanovala prije šezdeset godina. To su bili Jean-Jacques i Tereza. Od
vremena do vremena tu su se rađala mala bića. Tereza je rađala djecu, Jean-Jacques ih je slao
u dom za nahočad.
A Enjolras grubo prekine Courfeyraca:
- Mir pred Jean-Jacquesom! Ja se divim tome čovjeku. On se odrekao svoje djece, jest: ali
je posvojio narod.
Nijedan od ovih mladića nije izgovarao ovu riječ: Car. Jean Prouvaire bi jedini rekao
gdjekada: Napoléon. Ostali su govorili: Bonaparte. Enjolras je izgovarao: Bonaparte.
Marius se nejasno čudio: Initium sapientiae (početak mudrosti).

IV.

Zadnja soba kavane Musain

Jedan od razgovora između ovih mladih ljudi, kojima je Marius prisustvovao i gdjekada u
njima sudjelovao, bio je pravi potres za njegov duh.
To se dogodilo u zadnjoj sobi kavane Musain. Gotovo svi prijatelji A. B. C-a bili su to večer
na okupu. Govorilo se o ovome i onome, bez strasti i s bukom. Osim Enjolrasa i Mariusa, koji
su šutjeli, svi ostali su govorili onako unakrst. Razgovori među drugovima rađaju
gdjekada ovakvu mirnu viku. To je bila isto tolika igra i zbrka, koliko razgovor. Dobacivali su
jedan drugome riječi koje su hvatali kao lopte. Razgovaralo se iz četiri ugla.
Nijedna žena nije imala pristupa u zadnju sobu, osim Louisone, kavanske sudoperke, koja je
tuda prolazila od vremena do vremena, idući iz perionice u »laboratorij«.
Grantaire, potpuno pijan, grmio je u uglu, koga se bio dokopao. Razmišljao je, pa onda
larmao, da čovjeka uši zabole, i vikao:
- Žedan sam. Slutim i sanjam, da je heidelberšku bačvu udarila kap i da sam ja jedna od
pijavica koje će joj prilijepiti za olakšanje. Ja hoću piti. Da zaboravim život. Život je ne znam
čiji gadni pronalazak. Ništa ne traje i ništa ne vrijedi. Samo slomiš vrat, živući. Život je
samo ukras, na kojemu nema ništa stvarno. Sreća je stari okvir, obojen samo s jedne strane.
Eklezijast veli: sve je taština; i ja mislim kao taj dobričina, koji možda nikada nije ni postojao.
Nula, ne želeći da ide gola, obukla se u taštinu. O taštino! zakrpavanje svačega u velike
riječi! kuhinja je laboratorij, plesač je profesor, pajac je gimnastičar, bokser je šakač, ljekarnik
je kemičar, vlasuljar je umjetnik, zidar je arhitekt, džokej je sportaš, stonoga je kukac. Taština
ima lice i naličje, lice je glupo, to je crnac s naušnicama; naličje je bedasto, to je filozof u
krpama. Plačem nad jednim, a smijem se drugome. Ono što se zove čast i dostojanstvo obično
je lažno zlato. Kraljevi prave nakit od ljudskog ponosa. Kaligula je načinio konzulom jednoga
kozja; Karlo 11. načinio je vitezom jedan goveđi bubrežnjak. Sad se vi svađajte između konzula
Incitatusa i baruna Roastbeefa. Što se tiče unutarnje vrijednosti ljudi, i ona gotovo nije više za
poštovanje. Slušajte samo, kako susjed slavi susjeda. Bijelo s bijelim je okrutno; kad bi ljiljan
mogao govoriti, kako bi ocrnio golubicu! Bogomoljka, koja ogovara bogomoljku, otrovnija je
od svake zmije. Šteta što sam neznalica jer bih inače naveo hiljadu stvari; ali ja ne znam ništa.
Eto na primjer, ja sam uvijek imao duha; kad sam bio đak kod Grosa, umjesto da mrljam
kojekakve slike, provodio sam vrijeme kradući jabuke. Toliko, što se tiče mene; a što se tiče
vas drugih, i vi mi vrijedite! Briga mene za vaša savršenstva, izvrsnosti, vrline. Svaka vrlina
prelazi u manu; štediša je blizu tvrdice, darežljiv je blizu rasipnika, hrabar se dodiruje s
razmetljivcem; tko je pobožan, pomalo je licemjer; ima upravo toliko mana u vrlini, koliko je
rupa na Diogenovu plaštu. Kome se divite vi, ubijenome ubojici, Cezaru ili Bratu? Obično su
ljudi za ubojicu. Živio Brat! on je ubio! Evo, što je vrlina. Vrlina? neka bude, ali i ludilo isto
tako. Ima čudnih mrlja na tim velikim ljudima. Brat, koji je ubio Cezara, bio je zaljubljen u
jedan dječački kip. Taj kip je bio od grčkoga kipara Strongyliona, koji je isto tako isklesao i
onaj kip amazonke Euknemide, narečene Lijepa Noga, koji je Neron nosio sa sobom na svojim
putovanjima. Taj Strongylion je ostavio svega dvije statue, koje su pomirile Brata i Nerona;
Brat je bio zaljubljen u jednu, a Neron u drugu. Čitava povijest je samo jedno dosljedno
ponavljanje. Jedan vijek plagira dragi. Bitka na Marengu je kopija bitke na Pydni; Clovisov
Tolbiac i Napoleonov Ausberlitz slični su kao dvije kaplje krvi. Ja ne cijenim mnogo pobjedu.
Ništa nije tako glupo kao pobijediti; prava slava je uvjeriti nekoga. Ali pokušajte samo nešto
dokazati! Zadovoljavate se time da uspijete, kakva osrednjost! i da osvojite, kakav jad! Jao;
taština i niskost svuda. Sve robuje čovjeku, pa čak i gramatika. Sic volet usus (tako hoće običaj),
kaže Horacije. Dakle, ja prezirem ljudski rod. Hoćete li da se spustim od cjeline na dijelove?
Hoćete li zar da se počnem diviti narodima? Kojem narodu, molim lijepo? Zar Grčkoj?
Atenjani, ti nekadašnji Parižani, ubili su Phociona kao recimo Colignya i laskali tiranima toliko,
da je Anacephoron govorio za Pizistrata: Njegova mokraća privlači pčele. Najveći čovjek
Grčke za čitavih pedeset godina bio je onaj gramatičar Philetas, koji je bio tako malen i sitan,
da je bio prisiljen stavljati olovo u obuću, da ga vjetar ne bi odnio. Na najvećem trgu Corintha
stajao je kip, što ga je isklesao Silanion, a zabilježio Plinije; taj kip je predstavljao Episthata.
Što je uradio Episthat? Izmislio je podmetanje noge. To vam prikazuje Grčku i njezinu slavu.
Prijeđimo na druge. Zar da se divim Engleskoj? Da se divim Francuskoj? Francuskoj? Zašto?
Zar zbog Pariza? Sad sam vam rekao svoje mišljenje o Ateni. Engleskoj? Zašto? Zbog
Londona? Ja mrzim Kartagu. London je ujedno i prijestolnica raskoši i prijestolnica bijede. U
jednom jedinom kotaru Charing-Cross umire godišnje stotina duša od gladi. Takav je Albion.
Dodajem povrh toga, da sam jednom vidio jednu Engleskinju gdje pleše s vijencem ruža na
glavi i crnim naočalama na nosu. Dosta mi je bilo Engleske! Pa kad se već ne divim
Johnu Bullu, zašto da se divim bratu Jonathanu? Malo mi se sviđa taj brat s robljem. Oduzmite
time is money (vrijeme je novac), što ostaje od Engleske? Oduzmite cotton is king (nož je kralj),
što ostaje od Amerike? Njemačka je žlijezda; Italija ima žuč. Zar da se
oduševljavamo Rusijom? Voltaire joj se divio. On se divio i Kini. Priznajem da i Rusija ima
svojih ljepota, između ostalih stvari jedan čvrsti despotizam; ali ja žalim despote. Oni su
nježnoga zdravlja. Jednom Aleksiju skinuta glava, jedan Petar ubijen nožem, jedan Pavao
udavljen, jedan drugi Pavao zgažen čizmama, razni Ivani zaklani, nekoliko Nikola i
Vasilija otrovano, sve to pokazuje da je carska palača u Rusiji vrlo nezdrava. Svi civilizirani
narodi pružaju divljenju mislilaca ovu pojedinost: rat; a rat, rat civiliziranih naroda, iscrpljuje i
skuplja u sebi sve vrste razbojništva, od razbojnika na pećinama planine Jaxa do indijskih
pljačkaša na Opasnom prolazu. Ah! reći ćete mi vi, Europa ipak više vrijedi od Azije!
Priznajem da je cijela ta Azija jedna lakrdija, ali ne vidim jasno što se vi imate smijati velikome
lami, vi zapadni narodi, koji ste u svoju modu i svoju eleganciju umiješali sve komplicirane
gadosti čovječanstva, od prljave košulje kraljice Izabele do probušene stolice Dauphinove.
Gospodo ljudi, ja vam kažem: hvala lijepo! U Bruxellesu se troši najviše piva, u Stockholmu
najviše rakije, u Madridu najviše čokolade, u Amsterdamu najviše likera, u Londonu najviše
vina, u Carigradu najviše kave, u Parizu najviše apsinta; to je sve, to treba znati. Zapravo, Pariz
pobjeđuje. U Parizu su i svi krpari sladokusci; Diogen bi pristao da isto tako bude krpar na trgu
Maubert, kao i filozof u Pireju. Zapamtite još i ovo: Kavane, gdje se sastaju krpari, zovu se b i
bine; najslavnije su Tava i Mesnica. Zato, o krčme, gostionice, rupe, jazbine, bibine krpara,
karavansaraji kalifa, uvjeravam vas, ja sam čovjek od uživanja,, jedem kod Richarda za dva
franka po osobi, treba mi samo perzijskih sagova da na njih metnem golu Kleopatru! Gdje
je Kleopatra? Ah! to si ti, Louisono. Dobar dan.
Tako se rasipao u riječima hvatajući sudoperku u svome uglu u zadnjoj sobi kavane Musain
Grantaire, više nego pijan.
Bossuet, pružajući ruku prema njemu, pokušavao ga je ušutkati, a Grantaire nastavi još
žešće:
- Aigle iz Meauxa, dolje šapu! Ništa mi ne kaže pokret tvoje ruke kao u Hipokrata kad je
odbijao da primi dronje Artakserksove. Ja te oslobađam toga da me umiruješ. Uostalom, ja sam
tužan. Što hoćete da vam velim? Čovjek je zao, čovjek je nakazan; leptir je uspjela tvorevina,
čovjek je promašena. Bog nije uspio s tom životinjom. Gomila je izbor ružnoće. Prvi, koga
sretneš, bijednik je. Da, ja imam spleen (čamu), s melankolijom, s nostalgijom, i još s
hipohondrijom, i pucam od muke, i bijesnim i zijevam i dosadno mi je, i gnjavim se, i silno
mi je dugočasno! Neka i sam Bog ide do đavola!
- Šuti, veliko »R« (grander)! - prihvati Bossuet, koji je diskutirao o jednom pravnom pitanju
s jednim zamišljenim čovjekom i svršio već više od polovice jedne jurističke rečenice, čiji je
konac bio ovakav:
- Što se mene tiče, ma da sam ja gotovo nikakav jurist i jedva tek amater, ja tvrdim ipak ovo:
po običajnom pravu mora se u Normandiji na dan Svetog Mihajla i svake godine platiti jedan
određeni porez u korist vlastelina, osim izuzetnog prava od svih i svakoga, kako od vlasnika
dobara tako i od nasljednika vlasništva, i to za sve dugoročne i kratkoročne zakupe.
- Ej, žalopojne nimfe! - zapjeva Grantaire.
Sasvim blizu Grantaira, za jednim gotovo šutljivim stolom, pokazivao je jedan list papira,
očica tinte i pero između dvije čašice, da se tu skicira jedan kazališni komad. O tom velikom
poslu se govorilo tihim glasom i dvije zaposlene glave se dodirivahu:
- Najprije imena lica. Kad nađemo imena, naći ćemo i predmet.
- Tako je. Govori. Ja ću pisati.
- Gospodin Dorimon?
- Rentier?
- Pa razumije se.
- Njegova kći Celestine.
- ... tine. Onda?
- Pukovnik Sainval.
- Sainval je sasvim obično. Ja bih rekao Valsin.
Kraj ovih, koji su htjeli napisati jedan kazališni komad, koristila se jedna druga skupina isto
tako općom vikom da se tiho savjetuje o jednome dvoboju. Jedan stari, trideset godina,
savjetovao je jednoga mladoga, osamnaest godina, i tumačio mu s kakvim protivnikom ima
posla.
 - Do vraga, čuvajte se. Taj je jak na sablji. Njegova kombinacija je jasna. On napada, ne
pravi uzaludne finte, ruka mu je čvrsta, on je brz, parade su mu točne i odgovara upravo
matematički, do đavola! i još je seljak.
U suprotnom uglu od Grantaira igrali su Joly i Bahorel domino i govorili o ljubavi.
- Ti si sretan, - govorio je Joly. - Tvoja ljubavnica se neprestano smije.
- Tu griješiš, - odgovori Bahorel. - Ljubavnica, koju imaš, ne treba se smijati. To te ohrabruje
da je varaš. Kad je vidiš veselu, manje te grize savjest; kad je vidiš tužnu, savjest ti se budi.
- Nezahvalniče! Divna je stvar žena, koja se smije! Nikad se ne svađate!
- To je po ugovoru koji smo načinili. Kad smo napravili naš mali »sveti savez«, mi smo
jedno drugomu odredili granice koje nikako ne prelazimo.
- Što je sa strane, otkuda puše gornjak, pripada oblasti Vaud, a sa strane, otkuda puše običan
vjetar, oblasti Gexa. Otuda mir.
- Mir je varava sreća.
- A ti, Joly, dokle si došao u svađi s gospođicom... ti znaš, koju mislim?
- Ona se okrutnom strpljivošću pravi važna.
- A ti si baš jedan ljubavnik koji je dirljivo poslušan!
- Na žalost!
- Ja bih je na tvome mjestu ostavio.
- Lako je to reći.
- I učiniti. Zar ne, ona se zove Musichetta?
- Da. Ah! Dragi moj Bahorele, divna djevojka, vrlo literarna, male noge, male ruke, lijepo
se oblači, bijela, punana, očiju kao u kakve vračare. Ja sam poludio za njom.
- Dragi moj, onda treba da joj se dopadneš, da budeš elegantan i da ostavljaš dojam
otmjenosti. Kupi kod Stauba jedne dobre vunene hlače. To lijepo stoji.
- A pošto? - vikne Grantaire.
Treći se ugao sav upustio u jednu pjesničku diskusiju. Poganska mitologija je vodila borbu
s kršćanskom mitologijom. Govorilo se o Olimpu, koga je po svome romantizmu zastupao Jean
Prouvaire. Jean Prouvaire je bio bojažljiv samo kad se miruje. Kad je bio razdražen, on je padao
u vatru, nekakva veselost davala je biljeg njegovu oduševljenju i bivao je u isti mah i nasmijan
i liričan.
- Nemojmo vrijeđati bogove, - govorio je. - Bogovi nisu možda otišli: Jupiter mi se čini da
je pokojnik. Bogovi su sanjarije, velite vi. Pa ipak, u samoj prirodi, ovakvoj kakva je danas,
poslije nestanka tih sanjarija mi nailazimo na sve velike poganske legende. Nitko mi još nije
dokazao da noću ne dolazi Pan svirati u šuplje stablo drva, zatvarajući rupe jednu za drugom
prstima.
U posljednjem uglu govorilo se o politici. Napadao se oktroirani ustav. Combeferre ga je
tromo branio. Courfeyrac ga je kroz napravljeni prodor napadao vrlo energično. Na stolu se
nalazio jedan nesretni primjerak čuvenoga Ustava. Courfeyrac ga je dohvatio i tresao je
njime, miješajući u svoje tvrdnje drhtanje toga lista papira...
Bilo je zimi; dvije klade su gorjele u kaminu. To je bila napast i Courfeyrac joj podlegne.
On zgužva u šaci jadni Ustav i baci ga u vatru. Papir planu. Combeferre je filozofski gledao,
kako gori remek-djelo Luja Osamnaestog i zadovolji se primjedbom:
- Ustav pretvoren u plamen.
I sarkazmi, dosjetke, šale, ta francuska osobina koja se zove polet, ta engleska osobina koja
se zove humor, dobar i loš ukus, dobri i slabi razlozi, sve lude rakete razgovora koje su se u isto
vrijeme dizale i ukrštavale sa svih strana sobe pravile su iznad glava kao neko
veselo bombardiranje.

V.
 Proširenje obzorja

Sudari mladih duhova jednih s drugima divni su po tome što se nikada ne može predvidjeti
iskra ni naslutiti munja. Do čega će doći? U što će se izroditi jedan takav sudar? Ne zna se.
Grohot smijeha se razvija iz raznježenosti. U času komedijanja najednom se pojavi
ozbiljnost. To ovisi o prvoj riječi koja će se reći. Svačiji polet je svemoćan. Jedna igra riječi je
dovoljna da otvori vrata neočekivanome. To su razgovori s naglim zavojima, gdje se najednom
promijeni perspektiva. Slučaj je vlakovođa u ovakvim razgovorima.
Jedna ozbiljna misao, koja je čudno izbila iz toga razgovornog zveketa, prođe kroz gužvu
riječi, u kojoj su se nejasno mačevali Grantaire, Bahorel, Prouvaire, Bossuet, Combeferre i
Courfeyrac.
Kako se stvori jedna fraza u razgovoru? kako to ona samu sebe podvuče u pažnji onih koji
je čuju? Rekli smo maloprije, nitko tu ne zna ništa. Sred najbučnije vike Bossuet najedanput
završi nekakvo tumačenje Combeferru ovim datumom:
- 18. lipnja 1815. Waterloo.
Na to ime »Waterloo« Marius, nalakćen nad jedan stol kraj čaše vode, makne šaku ispod
brade i uze pažljivo gledati prisutne.
- Vraga, uzvikne Courfeyrac, - taj broj 18 je čudan i pada mi jako u oči. To je sudbonosan
broj za Bonaparta. Uzmite Luja (Osamnaestog), pa onda Brumaire (18), i cijela njegova sudbina
je tu s tom karakteristikom, što je tu i početak i svršetak.
Enjolras, dotle nijem, prekide šutnju i uputi Courfeyracu ovu riječ:
- Htio si reći, zločin i pokora.
Ta riječ, zločin, prelazila je mjeru onoga, što je mogao da podnese Marius, već vrlo uzbuđen
iznenadnim spomenom Waterlooa.
On ustade, priđe lagano karti Francuske, raširenoj na zidu i pri dnu koje se vidio jedan otok
za sebe ograđen, stavi prst na taj otok i reče:
- Korzika. Mali otok koji je učinio Francusku vrlo velikom.
To je bilo kao dah ledenog vjetra. Svi se prekidoše u govoru. Osjetiše da će se nešto dogoditi.
Bahorel, odgovarajući Bossuetu, baš se bio spremio da zauzme stav kao u antičkih kipova,
koji je on naročito volio, ali se odreče toga, da čuje. Enjolras, čije plavo oko nije bilo ni na koga
upravljeno i kao da je gledalo u prazni prostor, odgovori, ne gledajući Mariusa:
- Francuskoj ne treba nikakva Korzika da bude velika. Francuska je velika zato što je velika.
Quia nominor leo (lav sam jer se zovem lav). Marius nije bio nimalo raspoložen, da uzmakne;
on se okrene Enjolrasu i njegov glas prasnu jednim drhtajem, koji je dolazio od potresa cijele
njegove unutrašnjosti:
- Sačuvaj Bože da ja hoću umanjiti Francusku! Ali ne znači umanjiti je htjeti joj pripojiti
Napoleona. Ah! Kad je tako, onda da govorimo! Ja sam pridošlica među vama, ali vam
priznajem da me čudite. Na čemu smo? Tko smo? Tko ste? Tko sam? Izjasnimo se o caru.
Čujem vas, gdje kažete Bonaparte kao rojalisti. Reći ću vam da moj djed umije to još bolje.
Mislio sam da ste mladići. Ali gdje vam je oduševljenje? Što ste radili s njim? Kome se divite
ako se ne divite caru? I što vam još treba? Ako vam se taj veliki čovjek ne sviđa, kakve velike
ljude vi želite? On je imao sve. Bio je potpun. U njegovu mozgu su sve ljudske sklonosti
bile razvijene na kubus. Pravio je zakonike kao Justinijan, diktirao je kao Cezar, u njegovu
razgovoru je bilo munje Pascalove i Tacitova groma, gradio je povijest i pisao je, njegovi ratni
izvještaji su prave Ilijade, on je spajao cifru Newtonovu s Mukamedovom metaforom, ostavljao
je za sobom na Istoku riječi velike kao piramide; u Tilsita je učio careve veličanstvu, u
Akademiji nauka je odgovarao Laplaceu, u Državnome savjetu se opirao Merlinu, unosio je
dušu u geometriju jednih i u cjepidlačenje drugih, bio je pravnik s odvjetnicima i zvjezdar s
astronomima; kao što je Cromwell gasio jednu od dvije svijeće da mu obje ne gore, tako je i on
išao u Temple da se cjenka oko jedne rese za zavjese; sve je vidio i sve je znao; i ništa mu to
nije smetalo da se nad kolijevkom svoga djeteta smiješi osmijehom dobrodušnoga građanina; i
najednom, uplašena Europa sluša, vojske se kreću, topništvo juri, pontonski mostovi se pružaju
preko rijeka, oblaci konjaništva galopiraju kao orkan, uzvici, trublje, na svim stranama se
potresaju prijestoli, granice kraljevina kolebaju se na kartama, čuje se zvek jednog
nadčovječanskog mača, koji se izvlači iz korica, a njega vide kako se uspravlja na obzorju s
plamenom u ruci i bljeskom u očima, i širi u grmljavini oba svoja krila, veliku vojsku i staru
gardu: to je bio arhanđeo rata!
Svi su šutjeli, a Enjolras je obarao glavu. Šutnja uvijek ostavlja pomalo utisak odobravanja
ili kao neke razoružanosti. Marius, gotovo i ne prestajući, nastavi s još većim oduševljenjem:
- Budimo pravedni, prijatelji moji! biti carstvo jednoga takvoga cara, kakva sjajna sudbina
za jedan narod, kad je taj narod Francuska i kad svoj genij dodaje genija toga čovjeka! Pojaviti
se i vladati, poći i pobijediti, imati za odmorište sve prijestolnice, uzeti grenadire i napraviti ih
kraljevima, proklamirati padove dinastija, jurišem preobraziti Europu da se osjeti, kad vi
zaprijetite, da imate ruku na balčaku božjega mača; imati u jednom jedinom čovjeka Hanibala,
Cezara i Karla Velikog, biti narod nekoga koji u sve vaše zore upliće sjajnu vijest o jednoj
dobivenoj bitki, biti buđen topom s Invalidé, baciti u ponor svjetlost čudotvorne riječi koje
zauvijek plamte: Marengo, Arcole, Austerlitz, Jéna, Wagram! Učiniti da se u svakom času na
zenitu vjekova rode zvijezde pobjeda, načiniti francusko carstvo ravno rimskome carstvu, biti
veliki narod i dati veliku vojsku, pustiti da se po cijeloj zemlji razlete legije kao što planine na
sve strane šalju orlove, pobijediti, zagospodariti, biti u Europi narod pozlaćen od silnih pobjeda,
svirati kroz povijest u titansku trublju, osvojiti svijet dva puta, osvajanjem i zasljepljenjem, to
je uzvišeno; i ima li išta veće?
- Biti slobodan - reče Combeferre.
Sad Marius obori glavu. Ta jednostavna i hladna riječ prodre kao ocjelna oštrica kroz njegov
epski izljev i on osjeti kako njegov zanos opada. Kad je digao oči, Combeferra više nije bilo.
Zadovoljan vjerojatno svojim odgovorom Apoteozi, on je bio otišao, a tako isto i svi drugi, osim
Enjolrasa i njega samog. Soba se ispraznila. Enjolras, sam s Mariusom, gledao ga je ozbiljno.
Marius međutim, pošto je malo povezao svoje misli, nije se smatrao pobijeđenim; u njemu je
ostalo nešto od vrenja, što se jamačno imalo izraziti u novim zaključcima protiv Enjolrasa, kad
se odjednom začu kako netko pjeva na stubama. To je bio Combeferre i evo, što je pjevao:

Kad bi mi Cezar htio dati

Slavu i rat svoj,
Ali da napustim, što mi daje mati:
Njezinu ljubav i dom, hoj!
Cezaru bih ja rekao: Neka,
Ne treba mi krune sjaj ni mača zveka,
Iznad sveg, što možeš dati,
Blista uvijek moja mati.

Nježan i žestok naglasak kojim je Combeferre pjevao ovu pjesmu davao joj je neku čudnu
snagu. Marius, zamišljen i s pogledom na stropu, ponovi gotovo nehotično:
- Moja mati?
U tom času osjeti na ramenu Enjolrasovu ruku.
- Građanine, - reče mu Enjolras, - moja mati, to je Republika.

VI.
 Res augusta7

To večer ostavi u Mariusu duboku potištenost i mrak u duši. On osjeti ono što možda osjeća
zemlja u trenutku kad je otvaraju željeznim plugom da spuste u nju zrno pšenice; ona tad osjeća
samo ranu; drhtaj od klice i radost od ploda dolazi tek poslije.
Marius je bio sumoran. Tek što je bio stekao jednu vjeru, zar ju je trebalo sad napustiti? On
reče samome sebi da ne. Samome sebi izjavi da ne treba sumnjati, a ipak poče da sumnja. Biti
između dvije religije, jedne iz koje se još nije izišlo i druge u koju se još nije ušlo, nesnosno
je; takvi sumraci gode samo dušama koje naliče slijepim miševima. Marius je bio mladić
otvorena oka i trebala mu je prava svjetlost. Polumrak sumnje nije mu prijao. Koliko je god bila
njegova želja da ostane gdje je i da na tome ostane, bio je neodoljivo siljen da nastavi, da ide
naprijed, da ispituje, da misli, da se kreće dalje. Kud će ga to odvesti? Bojao se, pošto je već
učinio toliko koraka da se približi ocu, da ne učini sada nove korake, koji će ga od njega udaljiti.
Neugodnost je rasla poslije svakog takvog njegova razmišljanja. Svuda oko njega se ukazivale
nizbrdice. Nije se složio ni s djedom ni s prijateljima; prvome je izgledao drzak, drugima
nazadan i osjeti se dvostruko napušten, i od starosti i od mladosti. Prestade odlaziti u kavanu
Musain.
U toj pomutnji, u kojoj je bila njegova duša, on takoreći nije ni pomišljao na izvjesne ozbiljne
strane života. Stvarnosti života se ne dadu zaboraviti. One se iznenada javiše i lupiše ga.
Jednog jutra gazda hotela uđe u sobu Mariusovu i reče mu:
- Za vas je jamčio gospodin Courfeyrac?
- Da.
- Ali meni treba novac.
- Zamolite Courfeyraca da dođe, da nešto govorimo.
Kad Courfeyrac dođe, gazda ih ostavi. Marius mu ispriča ono što mu još nije mislio reći, da
je sam na svijetu i da nema roditelja.
- Što će biti od vas? - reče Courfeyrac.
- Ništa ne znam, - odgovori Marius.
- Što ćete sada?
- Ništa ne znam.
- Imate li novca?
- Petnaest franaka.
- Hoćete li da vam ja pozajmim?
- Nikako.
- Imate li odijela?
- Evo.
- Imate li dragocjenosti?
- Jedan sat.
- Srebrn?
- Zlatan. Evo ga.
- Ja znam jednog staretinara koji će vam kupiti redengot i hlače.
- Dobro.
- Ostat će vam samo jedne hlače, jedan prsluk, jedan šešir i jedan kaput.
- A cipele?
- Što? Nećete valjda ići bosi! Kakvo bogatstvo! Dovoljno je to.
- Znam jednog urara koji će kupiti vaš sat.
- Dobro.
- Ne, to nije dobro. Što ćete raditi poslije?

7
U procjepu
 - Sve, što budem morao. Sve je to časno.
- Znate li engleski?
- Ne znam.
- Znate li njemački?
- Ne znam.
- Šteta.
- Zašto?
- Jedan od mojih prijatelja, knjižar, sprema kao neku enciklopediju za koju biste mogli
prevoditi članke s njemačkog ili engleskog. Slabo plaća, ali se može živjeti.
- Naučit ću njemački i engleski.
- A dotle?
- A dotle ću živjeti od odijela i sata.
Staretinar dođe. Kupi staro odijelo za dvadeset franaka. Odoše k uraru. On kupi sat za
četrdeset i pet franaka.
- Nije loše, - govorio je Marius Courfeyracu, vraćajući se u hotel, - s mojih starih petnaest
franaka sada imam osamdeset franaka.
- A račun u hotelu? - primijeti Courfeyrac.
- Gle, na to sam i zaboravio.
- Vraga, - reče Courfeyrac, - jest ćete za pet franaka, dok naučite engleski, i pet, dok naučite
njemački. To znači, morat ćete vrlo brzo progutati jedan jezik, ili vrlo polagano jedan
petofranak.
Međutim, tetka Gillenormand, u osnovi dosta dobra osoba u tužnim prilikama, najzad je
uspjela otkriti stan Mariusov. Jedno prije podne, kad se Marius vratio iz škole, nađe jedno pismo
od tetke i šezdeset pistola, to jest šest stotina franaka u zlatu u jednoj zapečaćenoj kutiji. Marius
vrati šezdeset zlatnika tetki uz jedno pismo puno poštovanja, u kom je rekao da ima sredstava
za život i da se odsad može sam brinuti za sebe. U tom času bilo mu je ostalo još svega tri
franka.
Tetka ne obavijesti djeda o ovom odbijanju iz straha da ga do kraja ne razdraži. Uostalom,
zar nije starac i sam rekao: Da mi se više nikad ne govori o tom krvopiji!
Marius odseli iz hotela Porte-Saint-Jacques, ne želeći da se tu zaduži.
 Knjiga peta

BLAGODAT NESREĆE

I.

Marius ubog

Život je postao strog za Mariusa. Pojesti odijelo i sat nije bilo ništa. On je ubrzo morao, kako
se to kaže, gristi zemlju i glodati kamen. Užasna je stvar imati dane bez hljeba, noći bez sna,
večeri bez svijeće, ognjište bez vatre, cijele tjedne bez rada, budućnost bez nade, laktove na
kaputu poderane, stari šešir kome se smiju djevojke; nalaziti uvečer zatvorena vrata zato što se
ne plaća stanarina, trpjeti neuljudnosti vratara i gostioničara, podsmjehe susjeda, poniženja,
pogaženo dostojanstvo; morati primiti ma kakve poslove, osjećati odvratnost, gorčinu,
iscrpljenost. U tom času života, kada čovjeku treba ponosa, jer mu treba ljubavi, on je osjećao
da mu se svijet ruga zato što je slabo obučen i da je smiješan zato što je siromah. U vremenu
kad vam mladost ispunjava srce zapovjednom gordošću on je nekoliko puta morao obarati oči
na svoje poderane cipele. Upoznao je nepravedan stid i mučno rumenilo zbog bijede. Divan i
strašan okus iz kojega slabi izlaze uzvišeni. Sudbina baca ljude u takav pokus ondje kad hoće
stvoriti nitkove ih polubogove.
Mnogo se velikih heroizama događa u malim borbama. Ima takovih ustrajnih i neznanih
hrabrosti koje se u mraku brane stopu po stopu od kobnih navaljivanja potreba i poruga.
Plemenite i tajanstvene pobjede koje nitko ne vidi, koje nikada slava ne nagrađuje, koje nikada
truba ne pozdravlja. Život, nesreća, osamljenost, napuštenost, siromaštvo, bojna su polja koja
imaju svoje heroje; gdjekad veće no slavni heroji.
Čvrste i rijetke prirode su se tako stvorile; bijeda, gotovo uvijek maćeha, gdjekada je majka;
oskudica rađa moćnost duše i duha; nevolja je dojilja ponosu; nesreća je dobro mlijeko za
velikodušne.
Bio je jedan trenutak u Mariusovu životu, kad je on sam čistio ispred svojih vrata na
stepenicama, kad je kupovao za krajcar briješkog sira kod piljara, kad je čekao da padne sumrak
da bi stigao do pekara i tu kupio hljeb koji je bojažljivo odnosio na svoj tavan, kao da ga
je ukrao. Ponekad se mogao vidjeti kako se uvlači u mesnicu na uglu, kraj podsmješivih
kuharica koje su ga gurale, jedan nespretan mladić s knjigama pod pazuhom koji je izgledao
plašljiv i bijesan, koji je, ulazeći, skidao šešir s čela gdje se blistao znoj, duboko pozdravljao
začuđenu mesaricu i zatim pozdravljao mesarskog momka, zatražio jedan komad ovčjeg mesa,
plaćao sa šest i sedam krajcara, uvijao ga u papir, uzimao pod ruku između dvije knjige, i
odlazio. To je bio Marius. Od toga komada mesa, koji je sam pekao, živio bi tri dana.
Prvoga dana bi pojeo meso, drugoga dana bi pojeo mast, trećega dana bi glodao kost.
U više mahova tetka Gillenormand je činila pokušaj i slala mu po šezdeset pistola. Marius
ih je stalno vraćao, govoreći da mu ništa ne treba.
Još je bio u žalosti za ocem kad se revolucija, koju smo ispričali, dogodila u njemu. Otad
nije više ni ostavljao crno odijelo. Međutim, odijelo ostavi njega. Dođe jedan dan kad nije imao
više kaputa. Hlače su mu još služile. Što da radi? Courfeyrac, kome je on sa svoje strane bio
učinio nekoliko dobrih usluga, dade mu jedan kaput. Za franak i po jedan vratar krojač mu ga
preokrene, i tako je imao nov kaput. Ali je taj kaput bio zelen. Tada je Marius izlazio samo
onda kad se svrši dan. Tako mu je kaput bio crn. Hoteći uvijek da bude u crnini, oblačio se u
noć.
Uza sve to uspio je postati odvjetnik. On objavi, kao da stanuje u sobi Courfeyracovoj, koja
je bila pristojna i u kojoj je izvjestan broj pravničkih kupusara, potkrijepljen sveskama
rasparanih romana, predstavljao biblioteku, kako je red zahtijevao. Pisma su mu slana
na Courfeyraca.
Kad Marius posta odvjetnik, on o tome obavijesti svoga djeda jednim hladnim pismom, ali
punim poštovanja. G. Gillenormand drhteći uze pismo, pročita ga i baci ga u košaru, poderano
na četvero. Dva ili tri dana poslije toga, gospođica Gillenormand ču svoga oca, koji je bio sam
u svojoj sobi, kako glasno govori. To mu se uvijek događalo, kad bi bio vrlo uzbuđen. Ona
prisluhne; starac je govorio: - Kad ti ne bi bio glupan, znao bi da se ne može biti u isti mah
barun i odvjetnik.

II.

Marius siromah

S bijedom je kao i sa svačim drugim. Najzad postaje podnošljiva. Dobiva svoj oblik i
određenost. Čovjek vegetira, to jest razvija se na jedan mršav način, ali dovoljan za život. Evo,
kako se udesilo življenje Mariusa Pontmercya:
Bio je isplivao iz najgoreg, tjesnac se pomalo širio pred njim. Marljivošću, hrabrošću,
ustrajnošću i voljom uspio je najposlije toliko da od svoga rada izvlači oko sedam stotina
franaka godišnje. Naučio je engleski i njemački i zahvaljujući Courfeyracu, koji ga je doveo u
vezu sa svojim prijateljem knjižarom, Marius je vršio u književnosti i knjižarstvu skromnu
ulogu korisnoga. Pisao je knjižarske objave, prevodio novosti, bilježio izdanja, sastavljao po
drugima biografije itd. Čista zarada jedno s drugim, sedam stotina franaka. On je živio od toga.
Ne baš sasvim loše. Kako? Sad ćemo reći.
Marius je stanovao u kućerini Gorbeau uz naplatu od trideset franaka godišnje, u jednoj rupi
bez peći koja se zvala kabinetom i gdje se od pokućstva nalazilo samo najpotrebnije. To je
pokućstvo bilo njegovo. Davao je tri franka mjesečno staroj »glavnoj stanarki« da mu čisti
sobu i da mu svako jutro donosi malo vruće vode, jedno svježe jaje i za krajcaru kruha. Taj kruh
i to jaje su mu bili ručak. Ručak ga je stajao od dvije do četiri krajcare, prema tome jesu li jaja
bila skuplja ili jeftinija. U šest sati uvečer je silazio u ulicu Saint-Jacques na večeru kod
Rousseaua preko puta Basseta, trgovca slikama na uglu ulice Mathurins. Jeo je jedno jelo s
mesom za trideset centima, jedno varivo za petnaest centima, voće ili kolače za petnaest
centima.
Za petnaest centima kruha po volji. Što se tiče vina, pio je vodu. Kad je plaćao na blagajni,
gdje je veličanstveno sjedila gospođa Rousseau, u to vrijeme debela i još uvijek svježa, dao bi
groš konobaru, a gospođa Rousseau bi njemu dala osmijeh. Onda bi otišao. Za osamdeset
centima imao je osmijeh i večeru.
Taj restaurant Rousseau gdje se praznilo tako malo boca vina, a tako mnogo boca vode, bio
je više mjesto za umirivanje živaca nego restaurant. Danas više ne postoji. Gazda je imao lijep
nadimak; zvali su ga Rousseau vodeni.
I tako ručak dvadeset centima, večera osamdeset centima; hrana ga je dakle stajala jedan
franak dnevno, što je činilo tri stotine šezdeset i pet franaka godišnje. Dodajte trideset franaka
stanarine i trideset šest franaka staroj, i još neke sitnije troškove; za četiri stotine i
pedeset franaka imao je Marius stan, hranu i poslugu. Odijelo ga je stajalo sto franaka, rublje
pedeset franaka, pranje rublja pedeset franaka. Bio je bogat. Mogao je do potrebe pozajmiti
deset franaka i kakvom prijatelju; Courfeyrac je mogao jednom od njega uzajmiti šezdeset
franaka. Što se tiče ogrjeva, kako nije imao peći, Marius ga je »pojednostavio«.
Marius je uvijek imao dva odijela; jedno staro »za svaki dan«, drugo novo za svečane prilike.
Oba su bila crna. Imao je samo tri košulje, jednu na sebi, drugu u ormaru, treću kod pralje.
Obnavljao ih je samo onda, kad bi se počele raspadati. One su obično bile poderane, zbog čega
je morao zakopčavati kaput do grla.
Mariusu je trebalo nekoliko godina da dođe do tako cvjetnog stanja. Godine surove: jedne,
kroz koje se teško prolazilo, druge koje su se teško prevaljivale. Marius se nije nijednog dana
pokolebao. U pogledu oskudice pretrpio je sve; sve je imao, osim dugova. Samom je sebi
sa zadovoljstvom priznavao da nikad nikome nije dugovao ni krajcare. Za njega je dug bio
početak ropstva. On je štoviše govorio da je vjerovnik gori od gospodara; jer gospodar raspolaže
samo vašom ličnošću, a vjerovnik vašim dostojanstvom. Volio je da ne jede, nego da od
nekog uzajmi novca. Mnogo je dana postio. Osjećajući da se sve krajnosti dodiruju, pa ako se
ne pazi, sirotinja može dovesti čovjeka do niskosti duše, i zato je dobro pazio na svoj ponos.
Kakva učtivost ili kakav korak, koji bi mu se u svakoj drugoj prilici činili kao znak
poštovanja, izgledali su mu sada kao poniznost, i on bi se odmah uspravio. Ništa se nije
usuđivao, ne htijući biti primoran odstupiti. Na licu je imao neku vrstu strogog rumenila.
U svima tim kušnjama on se osjećao ohrabren i čak gdjekada ponesen nekom tajnom snagom
koja je bila u njemu. Duša pomaže tijelo i u izvjesnim ga časovima podiže. To je jedina ptica,
koja se brine za svoj kavez.
Kraj imena svojega oca imao je Marius još jedno drugo ime urezano u svom srcu, ime
Thénardierovo. Marius je po svojoj zanosnoj i ozbiljnoj prirodi obavijao nekom vrstom aureole
čovjeka, kome je, kako je on zamišljao, dugovao za život svoga oca; toga
neustrašivog narednika koji je spasio pukovnika posred puščanih i topovskih taneta na
Waterloou. Nikad nije odvajao uspomenu na toga čovjeka od uspomene na svoga oca, i
udruživao ih je u poštovanju. To je bila neka vrsta dvostrukog obožavanja, veliki oltar za
pukovnika, mali za Thénardiera. Njegova raznježenost i zahvalnost je bila uvijena pomišlju na
bijedu, u koju je znao da je Thénardier bio zapao i utonuo. Marius je doznao u Montfermeilu
za propast i bankrot nesretnog krčmara. Od tada je učinio nečuvene napore da mu nađe trag i
da dođe do njega u mračnom ponoru bijede, u kome je Thénardier bio iščeznuo. Marius je
pretražio čitav onaj kraj: išao je u Chelles, u Bondy, u Gournay, u Nogent, u Lagny. Cijele tri
godine tražio je neprestano, trošeći na ta istraživanja i ono malo novca što bi uštedio. Nitko ga
nije mogao obavijestiti o Thénardieru; mislilo se da je otputovao u inozemstvo. Njegovi
vjerovnici su ga tražili isto tako, s manje ljubavi nego Marius, ali s isto toliko odlučnosti, i nisu
ga mogli uhvatiti. Marius se optuživao i gotovo se ljutio na samoga sebe što ne uspijeva u svom
traženju. To je bio jedini dug koji mu je pukovnik bio ostavio. Marius je smatrao pitanjem svoje
časti da ga plati. - Kako! mislio je on, kad je moj otac umirao na bojnom polju, Thénardier ga
je mogao naći kroz dim i kartače i iznijeti ga na leđima, a međutim ništa mu nije dugovao,
dok ja, koji toliko dugujem Thénardieru, ne mogu ga naći u mraku, gdje on sada umire, i sa
svoje strane ga iznijeti iz smrti u život! Oh! naći ću ga! - Da nađe Thénardiera, doista, Marius
bi bio dao jednu ruku, a da ga izvuče iz bijede, svu svoju krv. Vidjeti Thénardiera, učiniti
mu neku uslugu, reći mu: Vi mene ne poznajete, ali ja vas poznajem! evo me! raspolažite sa
mnom! - to je bio najslađi i najveličanstveniji san Mariusov.

III.

Marius odrastao

U to vrijeme navršavala se Mariusu dvadesetu godina. Bile su već tri godine kako je ostavio
djeda. Ostali su u istim odnosima i s jedne i s druge strane, ne pokušavajući se vidjeti. Uostalom,
vidjeti se, čemu? da se opet sukobe?
Tko bi bio jači? Marius je bio mjedeni vrč, ali je i čiča Gillenormand bio željezni lonac.
 Recimo ovo, Marius se prevario o srcu svoga djeda. Bio je sebi utuvio, da ga g. Gillenormand
nije nikada volio i da je taj nagli, okrutni i nasmijani starac, koji je psovao, vikao, bjesnio i
podizao štap, imao za njega samo onu u isto vrijeme laku i strogu ljubav Gerontesa iz komedije.
Marius se varao. Ima očeva koji ne vole svoju djecu, ali nema djeda koji ne bi obožavao svoga
unuka. On ga je obožavao na svoj način, uz pratnju psovki i što više ćušaka! ali kad je nestalo
tog djeteta, on osjeti crnu prazninu u srcu. On je zahtijevao da mu se o njemu više ne govori,
ali je u sebi žalio što ga tako dobro slušaju. U prvo se vrijeme nadao da će se taj bonapartist, taj
jakobinac, taj terorist, taj septembrist vratiti. Ali nedjelje prođoše, mjeseci prođoše, godine
prođoše; na veliko očajanje g. Gillenormanda krvopija se nije pojavio. Pa ja nisam mogao ništa
drugo raditi nego ga otjerati, govorio je djed samom sebi i pitao se: i ako bih to morao opet
učiniti, bih li učinio? Njegova gordost je odmah odgovarala; da, ali njegova stara glava, kojom
je šuteći vrtio, odgovarala je: ne. Imao je časove klonulosti. Marius mu je manjkao. Starcima je
ljubav potrebna kao i sunce. I ona grije. Koliko god bila jaka njegova priroda, odsutnost
Mariusova nešto je bila promijenila u njemu. Ni za što na svijetu ne bi on učinio nijedan korak
k »obješenjaku«; ali je patio. Nije se dao informirati o njemu, ali je neprestano mislio na njega.
Živio je sve povučenije u Mariusu. Još uvijek je bio, kao i nekada, veseo i žestok, ali njegova
je veselost imala neku grčevitu tvrdoću, kao da je u njoj bilo boli i srdžbe, a njegove su žestine
završavale uvijek nekom blagom i mučnom klonulošću. Govorio bi gdjekada: - Oh! kad bi se
vratio, kako bih ga išćuškao!
Što se tiče tetke, ona je i premalo mislila da bi mogla mnogo voljeti; Marius je za nju bio još
samo jedna crna i neodređena silueta; i ona se najposlije počela o njemu brinuti mnogo manje
nego o mački ili papagaju, koga je vjerojatno imala.
Tajna patnja čiče Gillenormanda povećavala se time što ju je svu zatvarao u sebe i nije
dopuštao da se ma što nasluti. Njegova je bol bila kao i one nedavno izmišljene peći koje
sagorijevaju svoj dim. Gdjekad se događalo te ga nespretno ljubazni ljudi zapitaju: - Što radi,
ili što je sad vaš unuk? - Stari građanin bi odgovorio uzdišući, ako je suviše tužan, ili udarajući
se dlanom po rukavu, kad bi htio izgledati veseo: - Gospodin barun Pontmercy bavi se
fiškalijom u nekoj rupi u Parizu.
Dok je stari žalio, Marius je samome sebi pljeskao. Kao i svim dobrim srcima, nesreća mu
je uklonila gorčinu. Na g. Gillenormanda je mislio uvijek s blagošću, ali je htio da ništa ne
prima od čovjeka, koji je bio zao prema njegovu ocu. - To je bio ublaženi izraz njegove prve
srdžbe. Bio je osim toga sretan što se morao mučiti i što se još uvijek muči. To je bilo za njegova
oca. Teškoća njegova života ga, je zadovoljavala i sviđala mu se. Govorio je samome sebi da
je to još najmanje; - da je to neka pokora; - i da nije bilo toga, da bi on kasnije bio kažnjen
malo drukčije za svoju bezbožnu ravnodušnost prema ocu, prema takvome ocu; - da ne bi bilo
pravedno, da njegov otac ima svu patnju, a on ništa; - što su uostalom njegov rad i njegova
oskudica prema herojskome životu pukovnikovu? - da je najzad jedini način da se približi svom
ocu i da mu bude sličan u tome da bude hrabar pred nevoljom, kao što je on bio hrabar pred
neprijateljem; - i da je to nesumnjivo bilo ono, što je pukovnik htio reći onim: bit će ga dostojan.
Riječi, koje je Marius nosio ne na grudima, jer je pukovnikove ceduljice bilo nestalo, već u
srcu.
A zatim, onda, kad ga je djed otjerao, on je bio još dijete, a sad je čovjek. On to osjeća.
Ponovimo da je bijeda bila za njega dobra. Siromaštvo u mladosti, kad uspije, veličanstveno je
po tome što okrene svu volju prema naporu i svu dušu prema visokim težnjama. Siromaštvo
odmah pokaže svu golotinju materijalnog života i načini ga odvratnim; otuda neizrecivi poleti
k idealnome životu. Bogati mladić ima stotinu sjajnih i grubih zabava: konjske utrke, lov, pse,
duhan, karte, dobre ručkove i drugo; zanimanja niskih strana duše na štetu visokih i finih.
Siromašan mladić se muči da dođe do kruha; jede; kad je jeo, ostaje mu samo sanjarenje. Odlazi
u besplatna kazališta, koja Bog daje; gleda nebo, prostor, zvijezde, djecu, čovječanstvo u kome
pati, tvorevinu, iz koje izbija svjetlost. Gleda toliko čovječanstvo da vidi dušu, gleda toliko
tvorevinu da vidi Boga. Sanja, i osjeća se velikim; sanja još, i osjeća se nježnim. Iz sebičnjaštva
čovjeka koji pati prelazi u samilost čovjeka koji razmišlja. Divan se osjećaj javlja u njemu:
zaborav na sebe, sažaljenje za sve. Pomišljajući na uživanja bez broja, koja priroda pruža, daje
i rasipa otvorenim dušama i uskraćuje zatvorenim dušama, on počinje žaliti, on, milijunaš
razuma, milijunaše novca. Sva mržnja odlazi iz njegova srca ukoliko sva svjetlost ulazi u njegov
duh. Uostalom, je li on nesretan? Ne. Bijeda jednoga mladića nije nikada bijedna. Makar kakav
mladić, koliko da je god siromah, svojim zdravljem, snagom, brzim korakom, sjajnim očima,
krvlju koja vruća teče, crnom kosom, svježim obrazima, rumenim usnama, bijelim
zubima, čistim dahom, uvijek će izazvati zavist u nekog starog cara. A onda, on svako jutro ide
zaraditi svoj hljeb; i dok mu ruke zarađuju hljeb, njegova kičma zarađuje ponos, njegov mozak
zarađuje ideje. Kad mu se svrši rad, on se vraća svojim neiskazivim zanosima,
promatranjima, radostima; on živi s nogama u nevolji, u zaprekama, na pločniku, u trnju,
ponekad u blatu, a s glavom u svjetlosti. On je čvrst, vedar, blag, miran, pažljiv, ozbiljan, s
malim zadovoljan, dobronamjeran; i hvali Boga što mu je dao ona dva bogatstva, koja
oskudijevaju mnogim bogatima; rad, koji ga čini vrijednim, i misao, koja ga čini dostojnim.
Eto, to se dogodilo Mariusu. On se čak, da sve kažemo, bio malo suviše odao promatranju.
Od dana, kada je uspio zarađivati za život koliko toliko sigurno, on se tu zaustavio i počeo
uskraćivati radu, da bi dao misli. To će reći, da je provodio gdjekada čitave dane misleći,
zagnjuren i utonuo kao kakav zanesenjak u nijeme slasti zanosa i unutarnjeg uživanja. On je
ovako postavio problem života: raditi što je moguće manje materijalnoga rada, da bi se radilo
što je moguće više neopipljivoga rada; drugim riječima, dati nekoliko sati stvarnomu životu, a
ostalo baciti u beskraj. Misleći da mu ništa ne manjka, on nije primjećivao da tako shvaćeno
razmatranje i razmišljanje postaju najposlije jedna vrsta lijenosti; da se on zadovoljio time što
je svladao prve životne potrebe i da se previše rado odmara.
Bilo je očevidno da za ovu energičnu i velikodušnu prirodu može ovo stanje biti samo
prolazno i da će se pri prvom sukobu s neizbježivim zapletima sudbine Marius probuditi.
I tako, premda je bio odvjetnik i ma što da je mislio čiča Gillenormand, on se nije »bavio
fiškalijom«. Sanjarenje ga je bilo odvratilo od odvjetničkog posla. Posjećivati odvjetnike, pratiti
sudbene rasprave, tražiti parnice - dosadno. Zašto? On nije vidio nikakva razloga, da mijenja
način zarade svoga hljeba. Ona knjižara mu je najzad davala jedan siguran posao bez mnogo
rada, koji mu je, kao što ćemo vidjeli, bio dovoljan.
Jedan od knjižara, za koje je on radio, čini mi se g. Magimel, ponudio mu je, da ga uzme
stalno, da mu dade stan, određen posao i hiljadu pet stotina franaka godišnje. Imati dobar stan
i hiljadu pet stotina franaka! Bez sumnje jako primamljivo! Ali odreći se slobode! biti platežni
službenik! nešto kao književni činovnik! U misli Mariusovoj, ako to primi, njegov je položaj
postajao u isti mah i bolji i gori, dobivao je u blagostanju, a gubio u dostojanstvu; to bi bila
promjena nevolje, pune i lijepe, u nelagodnost, ružnu i smiješnu; nešto, kao kad bi slijep čovjek
postao ćorav. On odbi ponudu.
Marius je živio osamljen. Po svom raspoloženju, voleći da bude izvan svega, a i zato što je
bio i suviše zaplašen, nije htio potpuno ući u društvo, kojemu je predsjedavao Enjolras. Oni su
ostali dobri drugovi; bili su spremni da se do potrebe uzajamno pomognu na sve načine, ali
ništa više. Marius je imao dva prijatelja: jednoga mladoga Courfeyraca, i jednoga staroga, g.
Mabeufa. On je više naginjao starome. Prije svega, on je njemu dugovao za revoluciju koja se
u njemu izvršila; dugovao mu je, što je upoznao i zavolio svoga oca. On mi je skinuo mrenu
s očiju, govorio je tada.
Doista, taj skrbnik je bio odlučujući.
Pa ipak, g. Mabeuf je tu bio samo miran i ravnodušan posrednik Providnosti. On je osvijestio
Mariusa slučajno i ne znajući, kao svijeća koju netko unese; on je bio svijeća, a ne netko.
Što se tiče unutrašnje političke revolucije Mariusove, g. Mabeuf je bio savršeno nesposoban
da je razumije, da je želi i da je rukovodi.
 Kako ćemo kasnije opet naići na g. Mabeufa, nekoliko riječi o njemu neće biti na odmet.

IV.

G. Mabeuf

Onoga dana kad je g. Mabeuf kazao Mariusu: Zacijelo ja poštujem politička mišljenja,
izrazio je pravo stanje svoga duha. Sva politička mišljenja bila su njemu ravnodušna, on je
poštovao sve bez razlike da bi ga ostavili na miru, kao što su Grci nazivali furije »lijepe, dobre,
divne«, Eumenide. G. Mabeufovo političko mišljenje bilo je da strašno voli bilje, a naročito
knjige. Imao je kao i cijeli svijet nastavak »ist«, bez koga onda nije mogao nitko živjeti, ali nije
bio ni rojalist, ni bonapartist, ni čartist, ni orleanist, ni anarhist; on je bio k n j i ž u r i n i s t.
On nije shvatio da su se ljudi mogli mrziti zbog takvih tričarija kao što su oktroirani ustav,
demokracija, legitimitet, monarhija, republika itd., kad na svijetu postoje svakovrsne mahovine,
trave i šibljike koje se mogu gledati i gomile knjiga »in folio« i čak »trideset i dva« formata,
koje se mogu prelistavati. On se vrlo čuvao da bude nekoristan; imati knjige nije ga sprečavalo
da čita, biti botaničar nije mu smetalo da njeguje bašču. Kad je upoznao Pontmercya, između
njih se javila simpatija, jer ono što je pukovnik radio za cvijeće, on je činio za voće. G. Mabeuf
je bio uspio proizvoditi iz sjemena kruške, isto tako sočne kao kruške saintgermainske; iz
jednog od njegovih ukrštenja rodila se, kako izgleda, listopadska mirabela, danas čuvena i ne
manje mirisna od ljetne mirabele. Odlazio je u crkvu više iz blagosti nego iz pobožnosti i jer je,
voleći ljudska lica, ali mrzeći ljudsku viku, u crkvi nalazio ljude mirne i šutljive. Osjećajući da
čovjek u državi treba nešto biti, izabrao je poziv skrbnika. Uostalom, nikada nije uspio
voljeti neku ženu toliko koliko kakvu lukovicu od tulipana ili nekog čovjeka koliko kakvu
knjigu elzevirskog izdanja. Bio je odavno prevalio šezdeset godina kad ga je netko upitao: - Zar
se nikad niste ženili? - Zaboravio sam, rekao je. Kad bi mu se gdjekada dogodilo - a kome se
to ne događa? - da kaže: - Oh, da sam bogat! - on ne bi to zaželio gledajući kroz lornjon kakvu
lijepu djevojku, kao čiča Gillenormand, nego promatrajući kakvu knjižurinu. Patio je pomalo
od kostobolje u rukama i kad bi spavao, njegovi prsti, ukočeni od reumatizma, savijali su se u
borama ponjave. Bio je napisao i objavio jednu Floru okoline Cauteretza sa slikama u boji,
djelo prilično cijenjeno, koje je on sam prodavao. Dolazilo se zbog nje dva puta dnevno i
zvonilo na vratima njegove kuće u ulici Mézières. Ona mu je donosila dobre dvije hiljade
franaka godišnje; to je gotovo bilo sve njegovo imanje. Mada siromah, uspio je strpljenjem,
dragovoljnim odricanjem i vremenom, sakupiti dragocjenu zbirku raznovrsnih rijetkosti.
Uvijek je izlazio s po jednom knjigom ispod pazuha, a često se vraćao s po dvije. Jedini ukras
njegovih četiri soba u prizemlju, koje su s jednim malim vrtićem sačinjavale njegov stan, bili
su uokvireni herbariji i crteži starih majstora. Ledio se od pogleda na sablju ili na pušku. Cijelog
svog života on se nikada nije približio topu, čak ni onima pred Invalidskim domom. Imao je
priličan želudac, brata svećenika, vlasi sasvim bijele, bio je bez zubi i u ustima i u duhu,
drhtao je cijelim tijelom, govorio pikardijskim naglaskom, imao djetinjasti smijeh, lako se
plašio i izgledao sav kao kakva stara ovca. Osim toga, jedino prijateljstvo i bliže poznanstvo
među živima imao je u jedrom starom knjižaru s Vrata Sv. Jakova, koji se zvao Royol. Uvijek
je sanjao o tom, da pripitomi u Francuskoj biljku indigo.
I njegova sluškinja je bila neka vrsta nevinosti. Sirota dobra starica je bila čedna. Njezin
mačak Sultan, koji bi mogao mijaukati Allegrievo Miserere u Sikstinskoj kapeli, ispunjavao je
cijelo njezino srce i zadovoljavao svu količina strasti koja je bila u njoj. Imala je, kao i
njezin mačak, brkove. Bila je slavna sa svojih kapa, uvijek bijelih. U nedjelju poslije mise
provodila je vrijeme time da prebraja rublje u svome sanduku i da reda po postelji štofove za
haljine, koje je kupovala i nikad ih nije davala da se sašiju. Znala je čitati. G. Mabeuf joj je
dao nadimak strina Plutarque.
G. Mabeuf je zavolio Mariusa zato što je Marius, mlad i blag, zagrijavao njegovu starost, a
nije plašio njegovo snebivanje. Mladost s blagošću izgleda starcima kao sunce bez vjetra. Kad
bi se Marius zasitio vojničkom slavom, mirisom baruta, nastupanjima i odstupanjima i svim
onim čudotvornim bitkama, u kojima je njegov otac zadavao i primao tako silne udarce sabljom,
otišao bi g. Mabeufu, koji bi mu govorio o heroju s gledišta cvijeća.
Oko 1830. umro je njegov brat svećenik i gotovo odmah, kao kad se spušta noć, sav se
horizont zamračio nad g. Mabeufom. Jedan bankrot - bankrot jednog bilježnika - upropastio mu
je svotu od devet hiljada franaka, sve što je imao sam i što mu je ostalo od brata. Srpanjska
revolucija bila je stvorila knjižarsku krizu. U oskudnim vremenima prva stvar koja se ne prodaje
jest jedna Flora. Tako se sasvim prestala kupovati Flora okoline Cauteretza. Prolazili su tjedni,
a nije bilo nijednoga kupca. Gdjekada bi g. Mabeuf uzdrhtao na zvuk zvonca. - Gospodine,
rekla bi tužno strina Plutarque, to je vodonoša. - Ukratko, jednog dana napusti g. Mabeuf ulicu
Mézières, dade ostavku na skrbništvo, odreče se crkve Sv. Sulpicija, prodade jedan dio, ne
knjiga, već slika - što je najmanje volio - i smjesti se u jednoj maloj kući na bulevaru
Montparnasse, gdje uostalom ostade samo tri mjeseca, iz dva razloga: prvo, prizemlje i
vrtić stajali su tri stotine franaka, a on je mogao plaćati svega dvjesta franaka stanarine; drugo,
kako je blizu bila streljana Fatou, on je cijelog dana morao slušati pucnjavu pištolja, što mu je
bilo neizdržljivo.
On odnese svoju Floru, svoje klišeje, svoje herbarije, mape i knjige i nastani se blizu
Salpêtrière, u nekoj vrsti drvenjare kao u selu Austerlitzu, gdje je imao za pedeset talira godišnje
tri sobe i jedan vrt s bunarom, ograđen živicom. Okoristio se ovom seobom na taj način što
je prodao sav namještaj. Onog dana kad se uselio u novi stan bio je vrlo veseo i sam je sabijao
čavle za slike i herbarije, i zatim kopao u vrtu, a uvečer, videći da je strina Plutarque nekako
tužna i zamišljena, potapša je po plećima i reče joj, smiješeći se: - Ah! ta imamo indigo!
K njemu su dolazila svega dva posjetioca, knjižar s Vrata Svetoga Jakova i Marius.
Uostalom, kao što smo već primijetili, mozgovi obuzeti mudrošću, ili ludošću, ili, što se
često događa, u isti mah i jednim i drugim, primaju vrlo lako stvari života. Njihova vlastita
sudbina im je daleko od njih. Iz tih njihovih koncentriranosti proizlazi neka pasivnost, koja bi,
kad bi bila hotimična, sličila na filozofiju. Čovjek propada, zalazi, otiče, ruši se čak, a gotovo i
ne primjećuje. Sve se to doduše uvijek završava jednim buđenjem, ali prekasno. A dotle, kao
da se ravnodušno prisustvuje igri između sreće i nesreće, u koju je čovjek upleten.
Tako je i g. Mabeuf kroz pomračenje koje se događalo oko njega i dok su se sve njegove
nade gasile jedna za drugom ostao vedar, malo više djetinjasto vedar, ali vrlo duboko. Njegove
duhovne navike kretale su se kao sat kad ga navije jedna iluzija; on bi dugo išao u tom pravcu,
čak i kad nestane iluzije. Tako se i sat ne zaustavlja baš u onome trenutku kad se izgubi ključ.
G. Mabeuf je imao nevinih veselja. Njegova veselja su bila jeftina i neočekivana; i
najneznatnija slučajnost mu ih je pružala. Jednog dana čitala je strina Plutarque jedan roman u
uglu sobe. Čitala je obično glasno, misleći da tako bolje razumije. Čitati glasno znači
potvrđivati samome sebi svoje čitanje. Ima ljudi koji čitaju vrlo glasno i koji izgledaju da sami
sebi daju časnu riječ o onome što čitaju.
Strina Plutarque je upravo s takvom energijom čitala roman koji je imala u ruci. G. Mabeuf
ju je čuo, ne slušajući je.
Dok je tako čitala, dođe strina Plutarque do ove fraze. Bila je riječ o nekom dragonskom
časniku i o jednoj ljepotici.
»... ljepotica se mrštila, a dragon...« (La belle bouda et le dragon ...) Tu prekide da obriše
naočale.
- Budha i dragon (tj. aždaja), - nastavi poluglasno g. Mabeuf. - Da, istina je, bila je nekada
jedna aždaja (dragon), koja je iz dna svoje spilje rigala vatru kroz čeljusti i sažizala nebo. Više
zvijezda je već bilo zapaljeno od toga čudovišta, koje je osim toga imalo tigrove pandže. Budha
je otišao u aždajinu spilju i uspjelo mu da aždaju preobrati na svoju vjeru. Dobra je to knjiga
koju čitate, strina Plutarque. Nema ljepše legende od ove.
I g. Mabeuf se predade slatkom sanjarenju.

V.

Sirotinja, dobra susjeda nevolji

Marius je zavolio ovog bezazlenog starca koji je gledao kako ga polako hvata uboštvo i koji
se najposlije malo pomalo počinjao smijati ipak se još ne ožalošćujući. Marius je sretao
Courfeyraca, a tražio g. Mabeufa. Ipak vrlo rijetko, najviše jednom ili dva puta mjesečno.
Mariusovo je uživanje bilo šetati sam po vanjskim bulevarima po Marsovu polju po
najpustijim stazama Luksemburškog parka. Provodio je gdjekada po čitavo pola dana,
promatrajući kakvo klijalište, gredice sa salatom, kokoši na đubrištu i konja kako okreće kotač.
Prolaznici bi ga začuđeno promatrali, a neki bi našao da izgleda sumnjiv i pogibeljan. A on je
bio samo jedan siromašni mladić koji bespredmetno sanjari. Na jednoj od tih šetnja otkrio je
kućerinu Gorbeau i kako su ga osamljenost i jeftinoća privlačili, on se useli u nju. Tu su ga
poznavali samo pod imenom gospodin Marius.
Nekoliko starih generala ili drugova njegova oca pozivali su ga k sebi, kad bi ga prepoznali.
Marius nije odbijao. To su bile prilike da govori o svome ocu. Odlazio je tako od vremena do
vremena grofu Pajolu, generalu Bellavesneu, generalu Fririonu, koji su svi stanovali u
Invalidskom domu. Kod njih se sviralo i plesalo. Takvih večeri oblačio bi se Marius u novo
odijelo. Ali na takova sijela i zabave išao bi samo onda kad bi bio mraz, da puca drvo i kamen,
jer nije mogao plaćati kočiju, a htio je biti s cipelama sjajnim kao zrcalo.
Višeput bi rekao, ali bez gorčine: - Vidite, ljudi su vam takvi. U jednom salonu možete biti
sav blatan, osim obuće. Da vas dobro prime, traže od vas samo jednu besprijekornu stvar:
savjest? ne, cipele.
Sve strasti, osim strasti srca, gube se u sanjarenju. Tako su iščezle političke groznice.
Revolucija od 1830., zadovoljavajući ga i umirujući, pripomogla je tomu. Bio je ostao isti, osim
u ljutnjama. Imao je uvijek ista mišljenja, samo su ona sad bila nježnija. Pravo govoreći, on nije
viša imao mišljenja, imao je simpatija. Kojoj je stranci pripadao? stranci čovječanstva. U
čovječanstvu je izdvajao Francusku; u naciji je izdvajao narod; u narodu je izdvajao ženu. Njoj
se naročito obraćalo njegovo sažaljenje. Sada je više volio jednog junaka i više se divio knjizi
kao što je Job nego događaju kao Marengo. Pa kad bi se onda poslije čitavog dana razmišljanja
vraćao uvečer bulevarima i kad bi kroz granje drveća nazreo prostor bez dna, svjetlosti bez
imena, ponor, tamu, tajnu - sve, što nije ljudsko, izgledalo mu je sitno.
Sve mu to nije smetalo da umnožava osnove i gradi kule o budućnosti. U tom stanju
sanjarenja da je neko oko moglo samo zaviriti u Mariusa, bilo bi zaslijepljeno čistoćom ove
duše. I doista, kad bi bilo dano našim tjelesnim očima da vide savjest drugih, onda bi se mnogo
sigurnije moglo suditi o jednome čovjeku po onome što on sanjari, nego po onome što misli. U
misli ima volje, u sanjarenju je nema. Sanjarenje, koje je spontano, uzima i zadržava čak i u
ogromnom i u idealnom lik našega duha; ništa tako neposredno i iskreno ne izlazi iz same
dubine naše duše, kao naše nehotične i neizmjerne težnje prema velesjaju sudbine. U tim
težnjama, mnogo više nego u kompliciranim idejama, koje su hotimične i sređene, može se
otkriti pravi karakter svakoga čovjeka. Naši su snovi ono što nam najviše naliči. Svaki sanjari
o nepoznatome na svoj način.
 Sredinom te godine, naime 1831., starica koja je dvorila Mariusa napriča mu da će njegovi
susjedi, bijedna obitelj Jondrette, biti izbačeni na ulicu. Marius, koji je gotovo sve svoje dane
provodio izvan kuće, jedva da je i znao da ima susjede.
- Zašto ih tjeraju? - reče.
- Zato što nisu platili stanarinu. Dužni su već dva roka.
- Koliko je to?
- Dvadeset franaka, - reče starica.
Marius je imao u jednom pretincu trideset franaka za svaki slučaj.
- Evo vam, reče staroj, dvadeset i pet franaka. Platite za te jadne ljude, dajte im pet franaka
i ne recite da sam ja to dao.

VI.

Zamjenik

Slučaj je htio da je pukovnija u kojoj je služio Theodule došla stanovati u Parizu. To je dalo
tetki Gillenormand jednu novu ideju. Prvi se put bila sjetila da bi Theodule mogao uhoditi
Mariusa; sada je smislila da Theodule zamijeni Mariusa.
Za svaki slučaj i ako bi djed osjetio neodređenu potrebu za jednim mladim licem u kući -
takvi zorini zraci su ponekad prijatni ruševinama - ne bi bilo zgoreg naći jednog drugog
Mariusa. Dabome, pomisli ona, to je jednostavni ispravak tiskarske pogreške, kao što se viđa
po knjigama: stoji Marius, čitajte Theodule.
Unuk od nećaka je gotovo isto, što i pravi unuk; mjesto odvjetnika uzet će se jedan kopljanik.
Jedno jutro, kad je g. Gillenormand baš čitao nešto tako kao »Dnevni list«, njegova kći uđe
i reče mu najslađim svojim glasom, jer se radilo o njenome ljubimcu:
- Oče, Theodule će doći danas prije podne da vas pozdravi.
- Tko to, Theodule?
- Vaš unuk nećak.
- Ah! - učini djed.
I nastavi čitati, te i ne pomisli više na svoga unuka nećaka, koji je za njega bio makar kakav
Theodule. Skoro zatim vrlo se ozlovolji, što mu se gotovo uvijek događalo kad bi čitao. »List«,
koji je držao, rojalistički uostalom, nagovještavao je za sutra bez ikakve ljubazne
primjedbe jedan od svakodnevnih malih događaja sadašnjeg Pariza: - Da će se pravnici i
medicinari skupiti sutra o podne na Trgu Panteona: - da raspravljaju. - Ticalo se jednog od
pitanja, koja su bila iskrsla u tome trenutku: o topništvu narodne garde i o sukobu između
ministra vojske i »građanske vojske« oko topova poredanih u dvorištu Louvrea. Studenti su
trebali o tome »raspravljati«. Nije trebalo nešto mnogo više pa da se g. Gillenormand raspali.
On pomisli na Mariusa koji je bio student i koji će vjerojatno kao i ostali ići »raspravljati o
podne na Trgu Panteona«.
Dok je on tako mislio, poručnik Théodule uđe, obučen u građansko odijelo, što je bilo vrlo
lukavo, diskretno uveden gospođicom Gillenormand. Kopljanik je ovako mislio: - Stari vještac
nije sve uložio na doživotnu rentu. Zato doista vrijedi obući se od vremena do vremena u
građansko odijelo.
Gospođica Gillenormand reče glasno ocu:
- Théodule, vaš unuk nećak.
A tiho poručniku:
- Sve odobravaj.
Pa se povuče.
Poručnik, malo naviknut na tako poštovanja dostojne susrete, promuca s ustručavanjem:
 - Dobar dan, djede, - i učini pozdrav jednim nehotičnim i mehaničkim vojničkim pokretom,
dovršivši ga po građanski.
- Ah, to ste vi; dobro, sjedite, - reče djed.
To reče i savršeno zaboravi kopljanika.
Théodule sjede, a g. Gillenormand ustade.
G. Gillenormand poče koračati gore dolje po sobi s rukama u džepovima, govoreći glasno i
prevrćući svojim ljutitim prstima oba sata koja je imao u džepovima od hlača.
- Gomila balavaca! i to mi se skuplja na Trgu Panteona! Sto mu muka! Do jučer još dojenčad
na sisi! Primi ih za nos iscurit će mlijeko! I to raspravlja sutra o podne! Kuda idemo mi? Kuda
idemo? Jasno je da srljamo u ponor. Eto, dokle su nas doveli! Građansko topništvo! Raspravljati
o građanskom topništvu! Brbljati pod vedrim nebom o pucaljkama narodne garde! I s kim li će
se oni tamo sve naći! Eto, kud vodi jakobinizam. Kladim se u što hoćete, milijun na jednu
krajcaru, da će tamo biti sami bivši osuđenici i robijaši. Republikanci i galijaši, sve vam to
šmrče u istu maramu. Carnot je rekao: Kud hoćeš da idem, izdajnice? Fouché je ogovorio: Kud
ti je volja, glupane! Eto, što su republikanci.
- Sasvim tako, - reče Théodule.
G. Gillenormand okrene upola glavu, opazi Théodulea i nastavi:
- Kad pomislim da je taj obješenjak toliko posrnuo da postane karbonar! Zašto si ostavio
moju kuću? Da budeš republikanac. Pih! Prije svega, narod neće tvoju republiku, neće je, on
ima zdrav razum, on zna dobro da je uvijek bilo kraljeva i da će ih uvijek biti, on zna da je
narod na kraju krajeva - narod i ništa više, on se ruga s tvojom republikom, čuješ li, kretene!
Zar nije užasna takova ćud? Zaljubiti se u čiču Duchenea, namigivati giljotini, pjevati romanse
i svirati gitaru pod balkonom kuće broj 93, pljujem ja na sve te mladiće, toliko su mi glupi! I
svi su takvi. Nijedan se ne razlikuje. Dosta im je da udahnu malo zraka s ulice pa da polude.
Devetnaesti vijek je otrov. Prvi balavac s ulice pusti da mu poraste jareća brada, misli ozbiljno
da je netko i napusti stare roditelje. To je republikanski, to je romantično.
I što je to - romantično? Budite ljubazni pa mi recite, što to znači? Sve moguće ludosti. Prije
godinu dana jurilo se na predstavu Hernania. Pitam ja vas: što je to Hernan! Antiteze, gadosti
koje čak nisu napisane ni dobro francuski! A poslije vam uvedu topove u dvorište Louvrea.
Takva su vam razbojništva ovoga vremena.
- Pravo imate, djede, - reče Theodule.
G. Gillenormand nastavi:
- Topovi u dvorištu Muzeja! Zašto? Tope, što hoćeš? Pucati u Apolona Belvederskog? Što
imaju zajedničko te stare cijevi s Venerom Medicejskom? Oh! Današnji su mladići sve sami
dripci! Kakovo je veliko ništa taj njihov Benjamin Constant! Oni, koji nisu ubojice, oni su
glupači! Sve čine što mogu da budu ružni, loše su obučeni, boje se žena; kad ih gledaš oko
kotiljona, izgledaju kao da nešto prose, a Jeanette da popucaju od smijeha; na časnu riječ, reklo
bi se, da se, jadnici, stide ljubavi. Nakazni su i dopunjuju jedan drugog jer su glupi, ponavljaju
kalambure Tiercelina i Potiera, kaputi im sliče na vreće, prsluci kao u kočijaša, košulje od
gruboga platna, hlače od grube čohe, cipele od grube kože, a cvrkutanje im se rimuje s perje.
Njihovim načinom govora mogao bi čovjek pokrpati potplate. I ta nesposobna dječurlija ima
sad politička mišljenja! Fabriciraju sustave, reformiraju društvo, ruše monarhiju, meću tavan
na mjesto podruma, i moga vratara na mjesto kralja, prevrću Europu od vrha do dna, grade
nanovo svijet i smatraju za rijetku sreću kad mogu potajno pogledati u noge pralja, kad se penju
u svoja kola! Ah! Mariuse! ah! nitkove! idi se deri na javnim mjestima, prepiri se, raspravljaj,
poduzimaj mjere! oni to zovu poduzimati mjere, pravedni bogovi! nered se umanjuje i
ostaje bedast. Vidio sam kaos i sada gledam zbrku. Da đaci raspravljaju o narodnoj gardi, pa to
se ne može vidjeti ni kod divljih crnaca. Divljaci, koji idu sasvim goli s glavom počešljanom
kao pernata lopta, manje su prostaci nego ovi naši studenti! Sve su to ništice, koje ne vrijede ni
četiri groša, i to hoće da zapovijeda i da raspoređuje, to raspravlja i odlučuje! Zbilja konac
svijeta. Očevidno je da je ovo kraj ove jadne zemaljske kugle. Treba još samo samrtno štucanje
i to mora učiniti baš Francuska. Samo raspravljajte, obješenjaci! Ovakve će se stvari događati
dokle god budu išli čitati novine pod arkadama Odéona. To ih košta jedan groš, i zdrav razum,
i inteligenciju, i srce, i dušu, i duh. Vrate se odanle i pobjegnu od kuće. Sve novine su kuga;
sve, pa čak i Bijela zastava! zapravo, i Martainville je bio jakobinac. Ah! tako mi neba! možeš
zbilja da se pohvališ da si doveo djeda do očajanja!
- Očevidno, - reče Théodule.
I iskoristivši priliku, što je g. Gillenormand moram malo odahnuti, kopljanik dodade vrlo
važno:
- Ne bi trebalo da ima drugih novina osim Moniteura i Vojničkoga godišnjaka.
G. Gillenormand nastavi:
- Svi su oni kao i njihov Sieyès! kraljoubojica, koji postaje senator! jer oni uvijek tako
završavaju. Prče se nazivom »građanin« da bi dospjeli do naziva »gospodin grof«. »Gospodin
grof« kao ruka debelo, rujanski ubojice! Filozof Sieyès! Ja moram sebi čestitati da nikad nisam
na filozofiju svih tih filozofa obraćao veću pažnju no na naočale komedijaša iz Tivolija! Jednog
dana sam vidio senatore kako prolaze kejem Malaquais, u ogrtačima od ljubičastog pliša s
izvezenim pčelama i sa šeširima po modi Henrik IV Bili su gadni. Čisto bi čovjek rekao,
majmuni s tigrova dvora. Građani, ja vam izjavljujem, da je vaš napredak jedna ludost, da je
vaše čovječanstvo jedan san, da je vaša evolucija zločin, da je vaša republika monstrum, da
vaša mlada djevičanska Francuska izlazi iz javne kuće, i ja to činim svima vama, pa bili vi
publicisti, legisti, pa makar slobodu, jednakost, bratstvo bolje poznavali no i sama sjekira
giljotine! Ja vam to kažem, dragi moji!
- Vraga, - usklikne poručnik, - pa to je da se diviš točno!
G. Gillenormand presiječe jedan pokret ruke, koji je htio da učini, pogleda ravno u oči
Théodulu i reče mu:
- Vi ste glupan.
 Knjiga šesta

SPOJ DVIJU ZVIJEZDA

I.

Nadimak ili način stvaranja obiteljskih imena

U ovo doba Marius je bio lijep mlad čovjek srednjega rasta, guste crne kose, visokog i
pametnog čela, raširenih i strasnih nosnica, izraza iskrenog i mirnog, na cijelom njegovu licu
bilo je nešto ponosno, misaono i nevino. Njegov profil, čije su sve crte bile blago zaobljene, ne
gubeći time ništa od svoje odlučnosti, imao je onu germansku blagost koja je prodrla u
francusku fizionomiju preko Alsace i Loraine, i ono potpuno odsustvo uglova koje toliko
izdvaja Germane između Romana i čini razliku između lavovske i orlovske rase. Bio je u
onom razdoblju života kad je duh misaonih ljudi sastavljen gotovo podjednako od dubine i
naivnosti. U jednoj ozbiljnoj situaciji imao je sve što je trebalo da bude glup; jedan korak dalje
mogao je biti uzvišen. Njegov način obraćanja bio je uzdržljiv, hladan, učtiv, malo otvoren.
Kako su mu usta bila prekrasna, usne najrumenije i zubi najbjelji na svijetu, osmijeh mu je
popravljao strogost fizionomije. U izvjesnim časovima padao bi u oči naročiti kontrast između
čistoga čela i strasnoga osmijeha. Imao je malo oko, a veliki pogled.
U vrijeme svoje najcrnje nevolje primjećivao je da se u prolazu okreću za njim mlade
djevojke. On je bježao ili se skrivao, slomljene duše. Mislio je da se one okreću za njim zbog
njegova starog odijela i da mu se rugaju; one su ga zapravo gledale zbog njegove ljupkosti, o
kojoj su sanjale.
Ovaj nijemi nesporazum između njega i lijepih prolaznica učinio ga je strašnim. Nije izabrao
ni jednu iz razloga što je bježao od svih. Živio je neodređeno, - glupavo, govorio je Courfeyrac.
Courfeyrac mu je još govorio: - Ne polaži mnogo na to da budeš dostojan poštovanja (oni su
se tikali; prijeći na »ti« vrhunac je prijateljstva kod mladih ljudi). Dragi moj, samo jedan savjet.
Ne čitaj toliko knjige i gledaj malo više djevojčice. Te đavolice su to zavrijedile, zbilja,
Mariuse! Time što bježiš i crveniš, zaglupit ćeš.
Drugom jednom zgodom, kad su se sreli, Courfeyrac mu je rekao:
- Dobar dan, fratre.
Kad bi mu Courfeyrac održao koju propovijed ove vrste, Marius bi tjedan dana još više
izbjegavao žene, mlade i stare, a od Courfeyraca bi bježao najviše.
Bile su međutim u cijelom svemiru dvije žene od kojih se nije čuvao. I doista, on bi se vrlo
začudio kad bi mu se reklo da su to žene. Jedno je bila bradata starica koja mu je pospremala
sobu i zbog koje je Courfeyrac rekao: Videći da mu dvorkinja nosi bradu, Marius neće da nosi
svoju. Druga je bila neka djevojčica koju je često viđao, ali je nikad nije gledao.
Više od godinu dana Marius je primjećivao na jednoj pustoj stazi Luxembourga, na stazi
koja je išla duž ograde Pepinierea jednog čovjeka i s njim vrlo mladu djevojčicu, koji su gotovo
uvijek sjedili jedno kraj drugoga na istoj klupi na najosamljenijem kraju staze prema
Zapadnoj ulici. Svaki put kad bi slučaj doveo Mariusa na ovu stazu, a to je bivalo gotovo svaki
dan, on bi nalazio na njoj ovaj par. Čovjek je mogao imati oko šezdeset godina, izgledao je
žalostan i ozbiljan; cijela njegova pojava, snažna i umorna, odavala je čovjeka ratnika koji se
povukao iz službe. Da je imao kakvo odlikovanje, Marius bi pomislio: ovo je neki stari časnik.
Imao je izgled dobar, ali nepristupačan, i njegov se pogled nije nikad zaustavljao na pogledu
koga drugog. Nosio je plave hlače, plavi redengot i šešir sa širokim, obodom, što je sve
izgledalo uvijek novo, crnu kravatu i kvekersku košulju, to će reći blještavo bijelu, ali od
grubog platna. Neka grizeta, prošavši jednog dana pored njega, rekla je: Evo jednog vrlo čistog
udovca. Kosa mu je bila vrlo bijela. Prvi put kad je djevojčica, koja ga je pratila, došla sjesti s
njim na klupu, koju izgleda da su prisvojili, imala je izgled djevojčice od trinaest-četrnaest
godina, mršava toliko da ju je to činilo gotovo ružnom, nespretna, neugledna, izgleda da je
imala dosta lijepe oči. Samo one su uvijek gledale s nekom vrstom povjerenja koje se nije
dopadalo. Bila je odjevena na stari i djetinjasti način samostanskih penzionatkinja, u haljini
loše skrojenoj od grubog crnog materijala. Nisu izgledali kao otac i kći.
Mariusa su prva dva-tri dana zanimali ovaj čovjek, koji nije bio još starac, i ova djevojčica,
koja nije bila još djevojka, a zatim se više ne osvrtaše na njih. Oni opet sa svoje strane, čini se,
da ga čak nisu ni primijetili. Razgovarali su mirno i ravnodušno. Djevojčica je bez prestanka
veselo ćeretala. Stari je govorio malo i od vremena do vremena pogledao bi je pogledom punim
neiskazane očinske ljubavi.
Marius je stekao mehaničku naviku da šeće ovom stazom. Uvijek ih je tu nalazio.
Evo, kako se to događalo:
Marius je najradije dolazio s kraja aleje prema njihovoj klupi. Išao bi cijelom dužinom staze,
prošao mimo njih, zatim bi se vratio do kraja, odakle je pošao, i opet počinjao. Tako je odlazio
i vraćao se pet do šest puta za vrijeme svoje šetnje, a to je bivalo pet do šest puta nedjeljno, i
ovo dvoje i on nisu nikad izmijenili ni jednog pozdrava. Ovaj čovjek i s njim ova djevojčica,
mada je izgledalo i možda baš zbog toga što je izgledalo da izbjegavaju poglede drugih,
pobudili su sasvim prirodno pažnju nekolicine studenata koji bi se od vremena do vremena
prošetali duž Pepiniera, marljivi poslije satova, nemarljivi poslije koje partije biljara.
Courfeyrac, koji je bio među posljednjima u redu, pogledao bi ih koji put, ali našavši da je
djevojčica ružna bio se brzo i brižljivo uklonio. Pobjegao je, ali im je dao nadimke. Kako mu
je jedino haljina na djevojčici pala u oči, nazvao ju je gospođica Lanoire (Crnka), a
oca gospodin Leblanc (Bijeli), tako da im je taj nadimak, kako ih nitko nije poznavao, i ostao.
Studenti su govorili: - Gospodin Leblanc je opet na svojoj klupi! Mariusu, kao i ostalima, bilo
je sasvim prirodno, da zove ovoga nepoznatog čovjeka gospodin Leblanc.
To ćemo isto učiniti i mi, reći ćemo gospodin Leblanc da bi pripovijest bila jasnija.
Marius ih je viđao tako gotovo svaki dan u isto vrijeme prve godine. Starac mu je bio po
volji, no djevojčica mu je bila neprijazna.

II.

Lux facta est8

Iduće godine, baš u onom trenutku ove priče, gdje se čitatelj sad nalazi, ova navika u
Luxembourgu bila je prekinuta, ni sam Marius nije znao zašto i gotovo šest mjeseci nije stupio
nogom na svoju stazu. Najzad se jednog dana vrati tamo. To je bilo jednog vedrog ljetnog jutra.
Marius je bio veseo, kako se to može biti, kad je lijepo vrijeme. Izgledalo je da ima u srcu sve
ptičje pjevanje koje je slušao, sve komade plavoga neba koje je vidio kroz lišće drveća. Išao je
ravno k »svojoj stazi« i kad je bio na kraju, opazi još uvijek na istoj klupi poznati par. Samo,
kad mu se približio, to je bio isti čovjek; ali mu se učini, da to nije bila više ista djevojčica.
Ličnost, koju je vidio sada, bila je jedno odraslo i lijepo stvorenje s najljepšim oblicima žene
baš u trenutku kad se oni miješaju još s najnaivnijom ljupkošću djeteta; trenutak kratak i čist
koji se može iskazati samo s dvije riječi: petnaest godina. To su bile divne smeđe
kose pomiješane sa zlatnim pramenovima; čelo koje je izgledalo isklesano od mramora; obrazi
koji su izgledali načinjeni od ružine latice, blijedog rumenila, uzbudljive bjeline; izvanredna
usta iz kojih je kao svjetlost izlazio osmijeh, a riječ kao glazba; glava koju je Rafael dao Mariji,

8
I bi svjetlo
na vratu koji je Jean Goujon dao Veneri. I najzad, da ništa ne bi manjkalo ovom čarobnom licu,
nos nije bio lijep, bio je sladak; ni ravan ni savijen, ni talijanski ni grčki; to je bio pariški nos,
to će reći nešto izrazito, fino, nepravilno i čisto što baca u očajanje slikare, a očarava pjesnike.
Kad je Marius prošao mimo nje, nije mogao vidjeti njenih očiju koje su bile stalno oborene.
Vidio je samo duge smeđe trepavice kroz koje je prodirala sjenka i stidljivost.
Ovo nije smetalo lijepom djetetu da se smiješi slušajući sijedog čovjeka koji joj je govorio i
ništa nije bilo tako očaravajuće kao ovaj svježi osmijeh s oborenim očima.
U prvom trenutku Marius pomisli da je to druga djevojka s istim čovjekom, svakako sestra
one prve. Ali kad je u nepromjenjivoj navici šetnje drugi put prošao pored klupe i kad je pažljivo
zagledao, vidio je da je to bila ista. Za šest mjeseci od djevojčice je postala djevojka; to je sve.
Ništa nije češće od ove pojave. Dođe jedan trenutak kad se djevojčice razvijaju za tren oka i
postanu odjednom ruže. Jučer ste ih ostavili kao djecu, danas vas uznemiruju.
Ova nije samo porasla, ona se i idealizirala. Kao što su tri travanjska dana dovoljna
izvjesnom drveću da se pokrije cvijećem, šest mjeseci je njoj bilo dovoljno da se obuče u
ljepotu. Njezin travanj je bio došao. Ponekad se ljudi jadni i sićušni vide kako se odjednom kao
probude, prijeđu iz siromaštva u sjaj, čine svakojake izdatke, postaju iznenada sjajni, raskošni
i veličanstveni. To dođe od neke rente koja je u džepu; jučer je bio rok isplate. Djevojka je bila
podigla svoju polugodišnju plaću.
I najzad, to više nije bila penzionatkinja s vunenim širom, haljinom od gruba štofa,
učeničkim cipelama i crvenim rukama; ukus je došao s ljepotom; to je bila jedna lijepo obučena
ličnost s izvjesnom elegancijom, jednostavnom, skupom i bez izvještačenosti. Na njoj je bila
haljina od damasta, ogrtač od iste materije i šešir od bijeloga krepa. Bijele rukavice isticale su
finoću ruke koja se igrala drškom suncobrana od kineske slonove kosti, svilene cipelice
ocrtavale su majušnost noge. Kad se pored nje prolazilo, iz njene oprave izbijao je neki mladi i
prodirući miris.
Što se pak tiče čovjeka, on je bio uvijek isti.
Kad je Marius drugi put prošao mimo nje, djevojka podiže trepavice. Oči su imale nebesko
plavetnilo i dubinu, ali u ovom zamagljenom azuru bio je još samo pogled djeteta. Pogledala bi
dječaka, koji je trčkarao pod javorovima, ili mramornu vazu, koja je bacala sjenu na klupu;
Marius sa svoje strane nastavi šetnju, misleći na nešto deseto. Prođe još nekoliko puta mimo
klupe, na kojoj je bila mlada djevojka, i čak je više i ne pogleda.
Idućeg dana dođe kao i obično u Luxembourg; nađe tamo kao i obično »oca i kćer«, ali ne
obrati na njih pažnju. Nije mislio na ovu djevojku, koja je sad bila lijepa, više nego što je mislio
kad je bila ružna. Još uvijek je prolazio sasvim blizu klupe, na kojoj je ona bila zato što je to
bila njegova stara navika.

III.

Djelovanje proljeća

Jednog dana zrak je bio mlak, Luxembourg je bio poplavljen sjenama i suncem, nebo je bilo
čisto kao da su ga ujutro anđeli oprali, vrapci su cvrkutali u krošnjama kestenova. Marius je svu
svoju dušu bio otvorio za prirodu, nije mislio ni na što, živio je i disao, prođe pored klupe, mlada
djevojka diže svoje oči na njega, njihovi pogledi se susretoše. Čega je bilo ovoga puta u očima
mlade djevojke? Marius ne bi bio mogao reći. Nije bilo ničega i bilo je sve. Bilo je nekog
naročitog sjaja. Ona obori oči, a on nastavi put.
Ovo, što je sad vidio, nije više bio nevin i jednostavan pogled djeteta, bio je tajanstveni
bezdan koji se odškrinuo, a zatim odjednom opet zatvorio. Dođe jedan dan kad svaka mlada
djevojka pogleda ovako. Teško onome tko se tad nađe pred njom!
 Ovaj prvi pogled jedne duše, koja još sama ne zna za sebe, jest kao zora na nebu. To je
buđenje nečega zračnog i nepoznatog.
Ništa ne može izraziti opasnu čar ove neočekivane svjetlosti koja zasvijetli neodređeno
odjednom iz obožavane tame i u kojoj je sva sadašnja nevinost i sva buduća strast. To je neka
vrsta neodlučne nježnosti, koja se otkriva slučajno i koja očekuje. Zamka koju nevinost i
nehotice razapinje, u koju hvata srca, i ne hoteći i ne znajući. To je nevina djevojka koja gleda
kao žena.
Rijetko kada da ovakav jedan pogled ne izazove duboko sanjarije tamo gdje padne. Sva
čistoća i sav žar usredotočen je u ovoj božanskoj i fatalnoj zraci koja više nego i najvještije
gledanje koketa ima moć da iznenada rascvjeta u dubini jedne duše tamni cvijet, pun mirisa i
otrova, koji se zove ljubav.
Te večeri, vrativši se u svoju tavansku sobicu, Marius pogleda svoje odijelo i prvi put opazi
da je bilo neprilično, neučtivo i nečuveno glupo šetati se u Luxembourgu sa »svakidašnjim
odijelom«, to će reći sa šeširom izlomljena oboda oko vrpce, s kočijaškim čizmama,
crnim hlačama bijelih koljena i crnim kaputom izblijedjelih taktova.

IV.

Početak jedne ozbiljne bolesti

Sutradan, u obično vrijeme, Marius izvuče iz ormara nov kaput, nove hlače, nov šešir i nove
cipele; obuče se u ovu potpunu paradu, navuče rukavice, izvanredan luksuz i ode u
Luxembourg.
Usput srete Courfeyraca i napravi se da ga nije vidio, Courfeyrac, vraćajući se kući, reče
svojim prijateljima: - Upravo sam sreo nov šešir i nove haljine Mariusove i Mariusa u njima.
Sigurno polaže danas kakav ispit. Izgleda sasvim glupavo.
Kad je došao u Luxembourg, Marius obiđe oko bazena, promatraše labudove, zatim se dugo
zadrža gledajući jednu statuu, čija je glava bila sasvim crna od starosti i kojoj je nedostajala
samo sjekira. Kod bazena je bio neki građanin, četvrtast i trbušast, koji je držao za ruku dečka
od pet godina i govorio mu: - Izbjegavaj krajnosti. Sine moj, drži se jednako daleko od
despotizma i anarhije. - Marius slušaše građanina. Zatim još jednom obiđe oko bazena. Tada se
uputi »svojoj stazi«, polako, kao da ide tamo preko volje. Reklo bi se da je u isto vrijeme bio i
primoran i zadržavan da ode tamo. On nije bio svjestan ovoga, držao je da čini to kao i svakog
dana.
Stupajući na stazu, opazi na drugom kraju »na njihovoj klupi« gospodina Leblanca i mladu
djevojku. Zakopča kaput do grla, povuče ga na bokovima, da bi ispravio nabore, pregleda s
izvjesnim zadovoljstvom sjajan odsjev svojih hlača i uputi se klupi. Bilo je nešto od juriša u
ovome hodu i izvjesna želja za pobjedom. Kažem dakle: uputi se klupi, kao što bih rekao:
Hanibal se uputi Rimu.
Uostalom, svi njegovi pokreti bili su mehanički i nikako nisu prekidali uobičajenu
zabavljenost njegova duha i njegova rada. U ovom času mislio je kako je glupava knjiga
»Maturantski repetitorij« i da ju je morao uređivati kakav rijedak kreten kad je mogao staviti
unutra analize triju Racineovih tragedija kao remek-djela čovječjega duha, dok je stavio svega
jednu Molièreovu komediju. U ušima mu je nešto jako zujalo. Približavajući se klupi, istezao
je nabore svoga kaputa i upravi svoj pogled na djevojku. Činilo mu se da je ona ispunjavala
kraj staze nekom neodređenom plavetnom svjetlošću.
Što se više približavao, u toliko su se njegovi koraci usporavali. Došavši do izvjesnog
razmaka od klupe, mnogo prije nego što je došao do kraja staze, stade i ni sam nije mogao znati,
kako se to dogodilo, vrati se odjednom istim putem. Nije nikako ni pomislio na to da nije
otišao do kraja staze. Djevojka je iz daljine jedva mogla opaziti kako lijepo izgleda u novom
odijelu. Držao se vrlo ravno da bi izgledao lijepo u slučaju ako ga tko gleda s leđa.
Stigne do suprotnoga kraja, zatim se vrati, ovaj put se malo više približi klupi. Došao je tako
blizu da su ga tri razmaka između drveta rastavljala od nje, ali je osjetio neku neodređenu
nemogućnost da nastavi dalje, bio je neodlučan. Učinilo mu se da vidi kako se lice
mlade djevojke okreće k njemu. Usprkos svega toga on učini jedan muški i snažan napor,
pobijedi neodlučnost i nastavi ići naprijed. Nekoliko sekunda kasnije prođe mimo klupe, ravno
i čvrsto, crven do ušiju, ne usuđujući se pogledati ni lijevo ni desno, s rukom u kaputu kao
kakav državnik. U času kad je prošao ispod vatre osjeti strahovito kucanje srca. Ona je imala
kao i jučer haljinu od damasta i šešir od krepa. Čuo je neki neiskazani glas, koji je morao hiti
»njen glas«. Razgovarala je polako. Bila je vrlo lijepa. To je osjećao, iako se nije usuđivao
pogledati je. Ona ne bi mogla da ga ne cijeni i poštuje, mislio je, kad bi znala da je on pravi
pisac rasprave o Marcos Obregonu de la Ronda, koju je gospodin François de Neufchâteau
stavio, kao da je njegova, za predgovor svoga izdanja Gil Blasa!
Prođe klupu, ode do kraja staze, koji je bio sasvim blizu, zatim se vrati istim putem još
jednom pored lijepe djevojke. Ovog puta je bio vrlo blijed. Uostalom, on je osjećao samo vrlo
jaku nelagodnost. Udaljavao se od klupe i od mlade djevojke i okrećući joj leđa mislio da ga
ona gleda i zbog toga zapletao noge.
Nije više ni pokušavao približiti se klupi, zaustavi se na sredini staze i, što dosad nije nikad
učinio, sjede, gledajući ispod oka i misleći u najnejasnijoj dubini svoje duše da bi poslije svega
bilo nemoguće da ličnost, čiji je bijeli šešir i crnu haljinu obožavao, može ostati
savršeno ravnodušna prema njegovim sjajnim hlačama i novom kaputu.
Poslije četvrt sata ustane kao da će poći prema klupi koju je okruživala neka aureola.
Međutim je ostao stojeći i nepomičan. Prvi put u vremenu od petnaest mjeseci pomisli da ga je
gospodin, koji sjedi tamo s mladom djevojkom, morao primijetiti i nesumnjivo da nalazi da je
njegovo ponašanje čudno.
Isto tako prvi put osjeti kolika je neuljudnost nazivati ovoga nepoznatog čovjeka, čak i u
mislima, nadimkom Leblanc.
Ostade tako nekoliko minuta oborene glave, crtajući po pijesku štapićem koji je držao u ruci.
Zatim se iznenada okrene na suprotnu stranu od klupe g. Leblanca i njegove kćerke i vrati
se kući.
Ovog dana zaboravi otići na ručak. U osam sati uvečer sjeti se toga i pošto je već bilo
prekasno da siđe u ulicu Saint-Jacques, učini: the! i pojede komadić kruha.
Pošto je iščetkao i brižljivo savio svoje novo odijelo, legne.

V.

Majku Bougon snalaze različite nedaće

Sutradan majka Bougon - kako je Courfeyrac nazivao staru vratarku - »glavnu stanarku« -
domaćicu kućerine Gorbeau (ona se zapravo zvala gospođa Burgon, kao što smo mi utvrdila,
ali ovaj bezbožni Courfeyrac nije poštovao ništa), majka Bougon, preneražena, primijeti da je
gospodin Marius izišao opet u novom odijelu.
On ode opet u Luxembourg, ali ne prijeđe nikako dalje od svoje klupe na sredini staze. Sjede
kao i prošlog dana, gledajući izdaleka i jasno razlikujući bijeli šešir, crnu haljinu, a naročito
plavetnu svjetlost. Nije se micao i vrati se kući tek kad su zatvarali vrata parka. Nije vidio kad
su otišli gospodin Leblanc i njegova kćerka. Po tome zaključi da su izašli iz parka na vrata iz
Zapadne ulice. Nekoliko nedjelja kasnije, kad je o tome razmišljao, nikako se nije mogao sjetiti
gdje je to večer večerao.
 Sutradan - to je bio treći dan - majka Bougon bila je ponovno kao gromom pogođena. Marius
je izašao u novom odijelu.
- Tri dana uzastopce! - uzviknu ona.
Pokuša ga slijediti, ali Marius je išao velikim koracima: potočni konj je trčao za divokozom.
Za dvije minute ona ga izgubi iz vida i vrati se sva zadihana kući, do tri četvrtine zagušena
svojom sipnjom, bijesna.
- Ako je to po zdravoj pameti, gunđala je ona, zablatiti svoje lijepo odijelo svakoga dana i
goniti druge da trče ovako za njim!
Marius je bio otišao u Luxembourg.
Djevojka je bila tamo s g. Leblancom. Marius se približi što je više mogao, pretvarajući se
da čita knjigu, ali je bio još vrlo daleko, zatim se vrati i sjedne na svoju klupu, gdje provede
četiri sata gledajući kako skakuću pitomi vrapci, koji su na njega činili dojam kao da mu se
smiju.
Petnaest dana prošlo je ovako. Marius je odlazio u Luxembourg ne više da se šeće, nego da
sjedne uvijek na isto mjesto, i ne znajući zašto. Kad bi stigao tamo, više se nije micao. Svako
jutro je oblačio svoje novo odijelo da se pokaže još jednom, i sutra bi opet započinjao. Sigurno
je da je ona izvanredno lijepa. Jedina primjedba, koja bi joj se mogla učiniti u smislu kritike,
bila je suprotnost između njenog tužnog pogleda i veselog osmijeha, što je davalo njenome licu
nešto zabludjelo i u izvjesnim trenucima ovo slatko lice bilo je čudno, ne prestajući da bude
divno.

VI.

Zarobljen

Pred kraj drugoga tjedna Marius je kao obično sjedio na svojoj klupi, držeći u ruci neku
knjigu otvorenu već dva sata, u kojoj nije okrenuo još ni jednu stranu. Odjednom zadrhta. Nešto
se događalo na kraju staze. Gospodin Leblanc i njegova kćerka su ustali s klupe, djevojka je
uzela oca ispod ruke i oboje se polako uputiše prema sredini staze gdje je bio Marius. Marius
zatvori knjigu, zatim je ponovno otvori, pa se onda trudio da čita. Drhtao je. Aureola je išla
ravno k njemu.
- Ah! dragi Bože! mislio je, neću imati vremena zauzeti lijep položaj.
- Međutim su se čovjek s bijelom kosom i djevojka približavali. Činilo mu se da je to trajalo
i čitavi vijek i svega jednu sekundu. - Što li će ovamo? pitao se. Što! ona će proći ovuda! Njene
će noge koračati po ovome pijesku, ovom stazom, na dva koraka od mene! - Bio je pametan,
htio bi da bude vrlo lijep, htio bi da ima križ. Čuo je kako se približava šum njihovih koraka.
Uobražavao je da ga g. Leblanc gleda poprijeko. Hoće li mi reći što ovaj gospodin? mislio je.
Sagne glavu, a kad je opet uspravi, oni su bili sasvim blizu. Mlada djevojka prođe i u prolazu
ga pogleda. Pogleda ga ravno u oči zamišljeno i blago, od čega on uzdrhta od glave do pete.
Činilo mu se da mu predbacuje što tako dugo nije prošao mimo nje i da mu kaže: Eto, ja sam
došla. Marius je bio zanesen ovim zjenicama, punima sunca i ponora.
Osjećao je žeravicu u mozgu. Ona je došla k njemu, kakva radost! Pa onda, kako ga je
pogledala! Izgledala mu je ljepša nego ikad dosad. Lijepa ljepotom u isti mah ženskom i
anđeoskom, potpunom ljepotom, koja bi nagnala Petrarcu da je opjeva i Dantea da padne na
koljena. Činilo mu se da je na nebesima. U isto vrijeme bio je strašno zbunjen zato što su mu
cipele bile prašne.
Pouzdano je držao da ga je ona isto tako pogledala i u cipele.
 Gledao je za njom doklegod nije iščezla. Onda poče šetati po Luxembourgu kao lud.
Vjerojatno je da se na časove smijao sasvim sam i govorio glasno. Tako je sanjarski prolazio
mimo dadilje s djecom da je svaka od njih povjerovala da je zaljubljen u nju.
Izađe iz Luxembourga nadajući se da će je sresti na ulici.
Susrete se s Courfeyracom pod arkadama Odeona i reče mu: Hajde sa mnom na ručak. Otišli
su k Rousseauu i potrošili šest franaka. Jeo je kao kakav orijaš. Dade šest groša konobaru. Pri
kraju večere reče Courfeyracu: Jesi li čitao novine? Kako je lijepo govorio Audry de Puyraveau!
Bio je silno zaljubljen.
Poslije večere rekao je Courfeyaeu: Plaćam kazalište. Otišli su u Porte-Saint-Martin da vide
Fredericka u »Krčani Adretsa«. Marius se izvanredno zabavljao.
U isto vrijeme bio je još stidljiviji. Izlazeći iz kazališta, nije htio gledati podvezice neke
modistice koja je preskakivala stube i kad je Courfeyrac rekao: Rado bih stavio om ženu u svoju
zbirku, izgledao mu je užasan. Courfeyrac ga je pozvao sutra na doručak u kavani Voltaire.
Marius ode i jeo je još više nego sinoć. Bio je zamišljen i vrlo veseo. Reklo bi se da je jedva
čekao priliku da se smije na glas. Nježno je zagrlio nekog provincijalca s kim su ga upoznali.
Jedan krug studenata bio se obrazovao oko stola, govorilo se o budalaštinama za koje je
država plaćala da se govore na katedri Sorbone. Zatim se povede razgovor o pogreškama
Quicherata. Marius prekide raspravljanje da uzmogne viknuti: Gospodo, ugodna je stvar nositi
križ!
- Gle ga kako je šaljivi - reče polako Courfeyrac Jeanu Prouvaireu.
- Ne, - odgovori Jean Prouvaire, - on je ozbiljan.
Ovo je zaista bilo ozbiljno. Marius je bio u onom prvom snažnom i divnom času kojim
počinju velike strasti.
Jedan pogled učinio je sve ovo.
Kad je mina stavljena, kad je upaljač spreman, ništa nije jednostavnije. Pogled je iskra.
To je bilo svršeno. Marius je volio jednu ženu. Njegova sudbina ulazila je u nepoznato.
Pogled ženin nalikuje na izvjesne mašinerije, po izgledu jednostavne, a u stvari užasne.
Prolazi se pored njih svakoga dana mirno i nekažnjeno, ništa i ne sluteći. U izvjesnim trenucima
čak se i zaboravlja da je ta stvar tu. Dolazi se, dolazi se, govori se, smije se. Odjednom se čovjek
osjeti uhvaćen. Svršeno je. Kotač vas drži, pogled vas je uhvatio. Uhvatio vas je, svejedno gdje
i kako, ma za koji dio vaše misli koja se lelujala ili za rasijanost u kojoj ste bili. Izgubljeni ste!
Otići ćete. Jedan kotač tajanstvene sile vas je zgrabio. Uzalud se otimate. Više ljudska pomoć
ne pomaže. Padate s jednog zupca kola na drugi, iz nespokojstva u nespokojstvo, iz mučenja u
mučenje, vi, vaš duh, vaše imanje, vaša budućnost, vaša duša; i prema tome, jeste li u vlasti
kakvog zloga stvorenja ili kakvog plemenitoga srca, vi ćete izići iz te strašne mašine ili
unakaženi sramom ili preobraženi strašću.

VII.

Doživljaji jednoga »U« i nagađanja o njemu

Osamljenost, odijeljenost od svega, ponos, nezavisnost, ljubav prema prirodi, pomanjkanje

svagdašnje i materijalne djelatnosti, unutrašnji život, tajna borba nevinosti, zanos pred svakim
stvaranjem pripremili su Mariusa za blago koje se naziva strast. Kult prema ocu postao je malo
pomalo religijom i kao svaka religija povukao se u dubinu duše. Trebalo je nešto gore. Došla
je ljubav.
Prošao je cijeli jedan mjesec kako je Marius išao svakoga dana u Luxembourg. Kad bi došlo
određeno vrijeme, ništa ga ne bi moglo zadržati. - On je u službi, govorio je Courfeyrac. Marius
je živio u zanosu. Siguran je da ga je mlada djevojka gledala.
 Napokon se ipak ohrabrio da se približi klupi. Međutim, nije prolazio ispred nje,
pokoravajući se u isti mah instinktu bojažljivosti i instinktu obzirnosti zaljubljenih. Držao je da
je bolje ne privući na sebe »pažnju oca«. Pronalazio je položaje iza stabala i podnožja kipova s
dubokim makijavelizmom, tako da ga je djevojka mogla vidjeti što bolje, a stari gospodin što
manje. Gdjekada bi po čitava pola sata stajao nepomično u sjeni kakvog Leonide ili Spartaka,
držeći u ruci knjigu preko koje bi njegove oči, blago dignute, tražile lijepu djevojku, a ona, sa
svoje strane, okretaše neodređenim osmijehom svoj prekrasni profil prema
njemu. Razgovarajući najprirodnije i najmirnije što se može sa starim gospodinom bijele kose,
ona je slala Mariusa sve sanjarije jednog djevojačkog i strasnog oka. Stara i nezaboravljena
vještina, koju je znala Eva prvoga dana stvorenja i koju zna svaka žena od prvog dana života!
Njena usta su davala odgovor jednome, a njen pogled davao odgovor drugome. Međutim, mora
se povjerovati da je otac najposlije nešto opazio jer bi često, kad je Marius prolazio mimo,
ustajao i počinjao šetati. Bio je napustio njihovo uobičajeno mjesto i zauzeo na drugom kraju
staze klupu u blizini Gladiatora da vidi hoće li i Marius poći tamo za njima. Marius nije razumio
i učini ovu pogrešku. »Otac« je počeo postajati netočan i nije više dovodio »svoju kćer«
svakoga dana. Gdjekada bi dolazio sam. Tada bi Marius odlazio. Druga pogreška.
Marius nije obraćao pažnju na ove simptome. Iz faze bojažljivosti prešao je - napredak
prirodan i fatalan - u fazu zaslijepljenosti. Njegova ljubav je rasla. Sanjao je o njoj svake noći.
Zatim mu se dogodi neočekivana sreća, ulje na vatru, podvostručenje mraka ispred očiju. Jedno
večer, u sumraku, našao je na klupi, koju je tek bio ostavio »g. Leblanc i njegova kći«, jednu
džepnu maramu. Jednu sasvim običnu maramu, bez veza, ali bijelu, finu i koja je, kako se njemu
činila, neiskazano mirisala. On je zgrabi sa zanosom. Marama je bila obilježena slovima U. E;
Marius nije znao ništa o ovom lijepom djetetu, ni njenu obitelj, ni stan, ni ime; ova dva slova
bila su prva stvar koje se dočepao, obožavana slova na kojima je odmah počeo graditi svoje
kule. »U« je sigurno početno slovo imena.
- Uršula! pomisli, kako divno ime! On poljubi maramu, udisaše je, metnu je na srce preko
dana, a noću je stavljaše na usne da se uspava.
- Osjećam u njoj cijelu njenu dušu! - uskliknuo je. Marama je pripadala starom gospodinu,
koji ju je bio sasvim slučajno ispustio iz džepa.
Idućih dana poslije tog pronalaska nije dolazio drukčije u Luxembourg do ljubeći je i
pritiskujući je na srce. Lijepo dijete nije razumijevalo ništa od toga i pokazivalo mu je to
neprimjetnim znacima.
- O stidljivosti! - govorio je Marius.

VIII.

I sami invalidi mogu biti sretni

Pošto smo izgovorili riječ: stidljivost, i pošto ne krijemo ništa, moramo reći da ga je ipak
jednom i pored njegova oduševljenja »njegova Uršula« ozbiljno naljutila. To je bilo jednog od
onih dana kad je ona natjerala gospodina Leblanca da ustanu s klupe i da se prošeću stazom.
Puhao je prilično jak vjetar, koji je tresao vrhove platana. Otac i kći ispod ruke prođoše pored
Mariusove klupe. Marius je bio ustao za njima i pratio ih pogledom, kao što i priliči u tim
prilikama dušama koje su izvan sebe.
Odjednom jedna struja vjetra, veselija nego ostale, i nesumnjivo određena da radi stvari
pogodne za proljeće sleti s javorova, pade na stazu, obavi mladu djevojku jednim očaravajućim
vihorom dostojnim Vergilijevih Nimfa i Teokritovih Fauna i podiže joj haljinu, ovu
haljinu svetiju nego haljina boginje Izis, gotovo do same podvezice. Pojavi se jedna noga
izvanrednog oblika. Bio je razdražen i bijesan.
 Mlada djevojka je munjevito spustila haljinu, pokretom božanstveno prestravljenim, ali on
nije bio manje ljut. - On je sam na stazi, to je istina. Ali moglo je i biti nekoga. I da je bilo
nekoga! Može li se shvatiti tako što! Užasno je ovo što je malo prije učinila! Jao! siroto dijete
nije bilo ništa uradilo; bio je jedan jedini krivac, vjetar; ali Marius, u kome je nejasno drhtao
Bartholo, koga ima i u Kerubinu, bio se odlučio, da bude nezadovoljan, bio je ljubomoran na
svoju sjenu. Zaista, tako se budi u ljudskom srcu i nameće se, čak i bez prava, opora i čudna
ljubomora mesa. Uostalom, osim ove ljubomore, viđenje ove prekrasne noge nije imalo u sebi
za njega ništa prijatno; bijela čarapa prve žene koja bi naišla pričinila bi mu više zadovoljstva.
Kad se »njegova Uršula«, pošto je bila došla do kraja staze, vrati istim putem s g. Leblancom
i prođe pored klupe, na koju je Marius opet sjeo, Marius joj dobaci jedan pogled ljutit i okrutan.
Mlada djevojka se uspravi i podiže trepavice, što je značilo: - E, pa dobro, što je?
To je bila njihova »prva svađa«.
Jedva što je Marius bio završio da joj pravi scenu očima, a netko prođe stazom. To je bio
neki invalid, sav savijen, izboran i sav sijed, u odori iz doba Luja XV., na grudima je imao
ovalno odlikovanje od crvene čohe s ukrštenim mačevima, vojnički križ Sv. Luja; osim toga
bio je ukrašen jednim rukavom bez ruke u njemu, srebrnom bradom i jednom drvenom nogom.
Marius je držao da vidi kako je to biće beskrajno zadovoljno. Čak mu se učinilo da mu je stari
cinik, lupajući pored njega, mignuo očima vrlo bratski i vrlo radosno, kao da su nekim pukim
slučajem bili u sporazumu i mogli uživati zajednički neki dobar užitak. Što mu je te je tako
zadovoljan ovaj bijedni patuljak Marsa? Što se dogodilo između drvene noge i druge zdrave?
Marius je bio na vrhuncu ljubomore. - Možda je i on bio tu! pomisli on; možda je vidio! Imao
je želju da uništi invalida.
Vrijeme sve izgladi i ovaj gnjev Mariusov protiv Uršule, tako opravdan i na svome mjestu
kao što je bio, prođe. Na kraju on je oprostio; ali to ga je stajalo mnogo muke; mrgodio se tri
dana.
Međutim, kraj svega toga i zbog svega toga, strast je rasla i postajala luda.

IX.

Pad

Vidjeli smo kako je Marius bio pronašao da se Ona zove Uršula. Voljenjem se prohtjev
povećava. Znati da se ona zove Uršula bilo je mnogo; to je postalo malo. Marius je za tri-četiri
tjedna pojeo ovu sreću. Htio je nešto novo. Htio je doznati gdje ona stanuje.
Prvu nesmotrenost je učinio kad je pao u zamku klupe kod Gladiatora; drugu je učinio, ne
ostajući u Luxembourgu, kad bi g. Leblanc dolazio sam. Učinio je i treću. Ogromnu. Počeo je
da slijedi »Uršulu«. Ona je stanovala u Zapadnoj ulici, na najmanje živome mjestu ulice, u
jednoj novoj kući skromnoga izgleda na tri kata.
Od toga trenutka Marius je dodao svojoj sreći da je viđa u Luxembourgu sreću da je slijedi
do kuće.
Njegova je glad rasla. Znao je kako se ona zove, njezino ljupko krsno ime, pravo ime jedne
žene; znao je gdje ona stanuje; htio je znati tko je ona. Jedne večeri, pošto ih je slijedio do kuće
i kad ih je vidio da su se izgubili u kućnoj veži, ušao je za njima i rekao hrabro vrataru:
- Ovaj gospodin, što je ušao, stanuje na prvom katu?
- Ne, - odgovori vratar. - Gospodin stanuje na trećem.
Još je jedan korak učinjen. Ovaj uspjeh ohrabri Mariusa.
- Prema ulici? - zapita on.
- Vraga! - učini vratar. - Pa kuća i gleda samo na ulicu.
- A što je taj gospodin? - nastavi Marius.
 - To je neki rentier, gospodine. Vrlo dobar čovjek, pomaže sirotinju, iako sam nije bogat.
- Kako se zove? - nastavi Marius.
- Vi ste izvidnik?
Marius ode prilično posramljen, ali očaran. Napredovao je.
Dobro je, mislio je on. Znam da se zove Uršula, da je rentierova kći i da stanuje u Zapadnoj
ulici na trećem katu.
Sutradan se gospodin Leblanc pojavio u Luxembourgu samo na kratko vrijeme; otišli su dok
je još bio veliki dan. Marius pođe za njima Zapadnom ulicom, kao što je već bio uobičajio.
Došavši do kućnih vrata, g. Leblanc pusti naprijed svoju kćer, zatim stade prije nego što je
stupio preko praga i pogleda Mariusa ravno u oči.
Idućeg dana nisu došli u Luxembourg.
Kad je pala noć, on ode u Zapadnu ulicu i opazi svjetlost na prozorima trećega kata. Šetao
je ispod ovih prozora sve dok svjetlost nije bila ugašena. Sutra - nikoga u Luxembourgu, Marius
je čekao cijeli dan, zatim je otišao na noćnu službu pod prozorima. To je trajalo do deset sati u
noć. Od njegove večere bilo je što je moralo biti. Groznica hrani bolesnika, a ljubav
zaljubljenog.
Tako je prošlo osam dana. G. Leblanc i njegova kćerka nisu se više pojavljivali u
Luxembourgu. Marius je zamišljao tužne pretpostavke; nije se usuđivao pogledati ni na kućna
vrata preko dana. Zadovoljavao se time da noću promatra crveno svjetlo na prozorima. Od
vremena do vremena vidio bi kako prolaze siluete iza prozora i srce bi mu jako zalupalo. Osmog
dana, kad je došao pod prozore, nije bilo svjetla. - Gle! reče on, svjetiljka još nije zapaljena.
Međutim, bio je mrak. Jesu li možda izašli? Čekao je. Do deset sati. Do ponoći. Do jednog sata
poslije ponoći. Nikakva svjetlost ne pojavi se na prozorima trećega kata i nitko nije ulazio u
kuću. Otišao je sav mračan.
Sutradan on je živio samo od sutra do sutra, gotovo reći nije bilo za njega današnjice -
sutradan ih ne nađe u Luxembourgu, čekao ih je; predvečer ode do kuće. Nikakvog svjetla na
prozorima; kapci su bili spušteni; na trećem katu bio je mrak.
Marius pokuca na vratima, uđe i reče vrataru:
- Je li kod kuće gospodin s trećega kata?
- Odselio je, - odgovori vratar. Marius posrne i reče slabim glasom:
- Kada?
- Jučer.
- A gdje stanuje sada?
- Ništa ne znam.
- Dakle nije ostavio novu adresu?
- Nije.
Podigavši glavu, vratar prepozna Mariusa.
 Knjiga sedma

PATRON MINETTE

I.

Mine i pioniri

Sva ljudska društva imaju u sebi ono što se u kazalištu zove treći podrum. Društveno je tlo
svuda minirano, negdje dobrim, negdje zlim. Ovi se radovi gomilaju jedan za drugim. Ima
gornjih i donjih mina. Ima ih i gore i dolje u tamnom podzemlju, koje se pogdjekada sruši pod
civilizacijom. Enciklopedija je u prošlom vijeku bila mina gotovo pod otvorenim nebom. Mrak,
ovaj tamni pokrivač primitivnoga kršćanstva, čekao je samo zgodnu priliku da prsne za vrijeme
Cezara i da preplavi ljudski rod svjetlošću. Jer u osvijetljenoj tami bilo je skrivene svjetlosti.
Vulkani su puni pomrčine, sposobne da se razbukti. Svaka lava je u početku noć. Katakombe,
u kojima su se služile prve mise, nisu bile samo podrumi Rima, one su bile podzemlje svijeta.
Pod društvenom konstrukcijom, ovom čudnom složenošću jedne kućerine, ima raznovrsnih
rovova. Ima mina religioznih, filozofskih, političkih, ekonomskih, revolucionarnih. Jedne se
kopaju idejama, druge brojevima, treće ljutinom. Doziva se i odgovara iz jedne katakombe
u drugu. Tako kruže pod zemljom utopije. One se tu granaju u raznim pravcima. Gdjekada se
tu sastaju i bratime. Jean-Jacques pozajmljuje svoj budak Diogenu, koji njemu pozajmljuje
svoju svjetiljku. Gdjekada se tu i bori. Calvin grabi Socina za vlasi. Ali ništa ne zadržava niti
ne prekida težnje svih ovih energija cilju, niti njihovu istodobnu radinost, koja se kreće tamo i
amo, penje se, silazi i opet penje po ovoj tami, koja se polako mijenja odozdo gore i iznutra
napolje; ogromno nepoznato previranje. Društvo jedva da i sluti o ovom bušenju, koje mu
ostavlja površinu, ali mu mijenja utrobu. Koliko je više podzemnih katova, toliko ima
različitijih radova i raznijih kopanja. Što izlazi iz svih tih dubokih kopanja? Budućnost.
Što se ide dublje, radnici su sve misteriozniji. Do jednoga stupnja, koji je poznat društvenoj
filozofiji, rad je dobar; ispod toga stupnja on je sumnjiv i mješovit; još niže postaje strašan. Na
izvjesnoj dubini iskopine nisu više pojmljive duhu civilizacije; prešla se granica do koje čovjek
može disati; mogućno je samo počinjanje čudovišta.
Stepenice, po kojima se silazi, čudne su; svaki stepen odgovara jednome katu, na koji
filozofija može stati i na kome se nalazi jedan od njenih radnika, gdjekada božanstven, gdjekada
nakazan. Ispod Jana Husa je Luther; ispod Luthera je Descartes; ispod Descartesa Voltaire;
ispod Voltairea Condorcet; ispod Condorceta Robespierre; ispod Robespierrea Marat; ispod
Marata Babeuf. I tako se nastavlja. Još niže, nejasno, na granici koja dijeli nerazgovijetno od
nevidljivoga, primjećuju se drugi tamni ljudi, koji možda još i ne postoje. Jučerašnji su sablasti;
sutrašnji ličinke. Duhovno oko ih nejasno razlikuje. Jedna od vizija filozofa je taj embrionski
rad budućnosti. Jedan svijet u neodređenom obliku, u stanju začeća, kakva nevjerojatna
slika! Saint-Simon, Owen, Fourier, nalaze se tu također, u pobočnim rovovima.
Nema nikakove sumnje, ako jedan božanski nevidljivi lanac i veže između sebe i bez njihova
znanja sve ove podzemne kopače, koji gotovo svi drže da su osamljeni, a koji to nisu, njihovi
su radovi vrlo različiti i svjetlost jednih protivna je plamsanju drugih. Jedni su rajski, drugi su
tragični. Međutim, ma kakve bile njihove suprotnosti, svi ovi radnici, od najviših do
najtamnijih, od najmudrijih do najluđih imaju jednu sličnost, i evo je: nepristranost. Marat
zaboravlja na sebe kao i Krist. Oni ostaju u prikrajku i ne misle nikako na sebe. Oni vide i nešto
drugo osim sebe. Imaju pogled, a taj pogled traži savršeno. Prvi ima cijelo nebo u očima;
posljednji, onako zagonetan kao što je, ima još pod trepavicama blijedu svjetlost
bezgraničnoga. Obožavajte ga, ma što on radio, svakoga, koji ima ovaj znak: zjenicu zvijezdu.
 Zjenica sjena to je drugi znak.
Od nje dolazi zlo. Pred onim, koji nema pogleda, mislite i dršćite. Društveni poredak ima i
svoje crne pionire.
Ima jedna točka, preko koje udubljivati se znači zakopati se, preko koje se svjetlost gasi.
Ispod svih ovih rovova, koje smo pokazali, ispod svih ovih galerija, ispod cijelog ovog
ogromnog sustava podzemne cirkulacije napretka i utopije, još mnogo dublje u zemlji, dublje
od Marata, dublje od Babeufa, još dublje, još mnogo dublje i bez ikakvih veza s gornjim
katovima, nalazi se posljednja jama. Užasno mjesto. To smo nazvali treći podrum. Ovo je jama
mraka. Pećina slijepih. Inferi.
Ta pećina ima veze s ponorima.

II.

Na dnu

Ovdje nema nepristranosti. Demon se nejasno ocrtava svaki za sebe. »Ja« bez očiju urla,
traži, pipa i glođe. Društveni Ugolin je u ovome bezdanu.
Užasne prilike, koje lutaju po ovoj jami, poluživotinje, polusablasti, ne zanimaju se općim
napretkom, ne znaju za ideju i riječ, imaju jednu jedinu brigu - svoju osobnu sitost. Gotovo su
nesvjesne i u njima ima neka vrsta strašnoga zaborava. Imaju dvije majke, obadvije maćehe -
to su neznanje i bijeda. Imaju jednoga vođu - potrebu; i za sve oblike zadovoljenja - apetit.
Prostački su proždrljive, to će reći okrutne, i to ne kao tiranin, nego kao tigar. Iz trpljenja ove
podzemne špilje prelaze u zločin; fatalni lanac, proizvod pun vrtoglavice, povorka sjena. Ono,
što gmiže u trećem podzemnom sloju, nije više prigušeno traženje savršenoga; to je pobuna
materije. Čovjek je ovdje postao zmaj. Biti gladan, biti žedan, to je polazna točka; biti
Sotona, to je završna točka. Iz ovoga podruma izlazi razbojnik.
Malo prije, u četvrtoj knjizi, vidjeli smo jedno odjeljenje gornjih slojeva, veliki kat politički,
revolucionarni i filozofski. Tamo je, rekli smo, sve plemenito, čisto, dostojno, čestito. Sigurno
je da se i tamo čovjek može prevariti, i vara se, ali ova je zabluda dostojna poštovanja,
toliko ima u sebi heroizma. Skup rada, koji se tamo obavlja, ima svoje ime: Napredak.
Vrijeme je da zavirimo i u druge dubine, dubine odvratne.
Pod društvom (na tome ostajemo) nalazi se i bit će je čak do dana, kad neznanje bude
raspršeno, jedna pećina zla.
Ovaj podrum je ispod sviju i neprijatelj svima. To je mržnja, koja ne čini iznimke. Ovaj
podrum ne zna što su to filozofi; njegov nož nije nikad zaoštreno pero. Njegovo crnilo nema
nikakve veze s uzvišenim crnilom tinte. Nikada prsti noći, koji se grče pod pritiskajućim
stropom, nisu prelistali kakvu knjigu ili razvili neke novine, Babeuf je za Cartouchea zelenaš;
Marat za Schinderhannesa aristokrat. Svrha ovoga podruma je rušenje svega.
Svega. Tu su pribrojeni i gornji katovi, kojih se gnuša. On ne minira samo, u svome
odvratnom mravinjaku, sadašnji društveni poredak; on minira filozofiju, minira nauku, minira
pravo, minira ljudsku misao, minira civilizaciju, minira revoluciju, minira napredak. Zove se
sasvim prosto krađa, prostitucija, umorstvo, ubojstvo. On je pomrčina i hoće kaos. Svod mu je
sagrađen od neznanja.
Svi ostali, oni gornji, imaju jedini cilj, da ga unište, naime to neznanje. Tome teže svima
svojim organima u isti mah, poboljšanjem stvarnosti kao i razmišljanjem o savršenom,
filozofijom i napretkom. Srušite podrum neznanja, srušili ste i podrum zločina.
Zbijmo u nekoliko riječi jedan dio onoga što smo napisali. Jedina društvena opasnost je
Mrak.
 Čovječanstvo je istovjetnost. Svi su ljudi sagrađeni od iste ilovače. Nikakve razlike,
najmanje dolje, u neizmjenljivom toku događaja. Ista sjenka prije, isto meso za vrijeme trajanja,
isti pepeo poslije. Ali neznanje, pomiješano s čovječjim blatom, ocrnjuje ga. Ovo
neizlječivo crnilo uvlači se u čovječju unutrašnjost i tu postaje zlo.

III.

Babet, Gueulemer, Claquesous i Montparnasse

Kvartet razbojnika, Claquesous, Gueulemer, Babet i Montparnasse, vladao je od 1830. do

1835. trećim podzemljem Pariza.
Gueulemer je bio Herkul, koji je izgubio svoj položaj. Pećina mu je bila podzemni kanal
Arche-Mariona. Bio je šest stopa visok, mramornih prsa, mjedenih mišica, daha kao iz mijeha,
trupa kolosova, glave ptičje. Čovjeku se učini da vidi Herkula Farneskog obučenog u hlače od
cviliha i kaput od pamučne materije. Gueulemer, sagrađen kao neka takova skulptura, mogao
bi ukroćavati čudovišta; međutim, njemu je bilo jednostavnije, da sam bude jedno. Nisko čelo,
široke sljepočnice, ispod četrdeset godina, trom, gruba i kratka dlaka, obraz kao četka, brada
kao ščetina divljeg vepra; u svemu ovom se vidio čovjek. Njegove su mišice tražile posao,
njegova glupost ga nije htjela. To je bila ogromna lijena snaga. Bio je ubojica iz lijenosti. Ljudi
su držali da je kreolac. Vjerojatno je da je i on bio upleten u umorstvo maršala Brunea, jer je
1815. bio nosač u Avignonu. Poslije ovog položaja postao je razbojnik.
Babetova prozračnost bila je prava suprotnost Gueulemerovu mesu. Babet je bio mršav i
lukav. Bio je providan, ali neprodiran. Previdio se kroz kosti, ali ne i kroz oči. Proglasio se
kemičarom. Bio je komedijaš kod Bobecha i pelivan kod Bobina. Igrao je u kazalištu Saint-
Mihiel. To je bio čovjek pun planova, dobar govornik, koji je podvlačio svoje osmijehe i
stavljao svoje gestove pod navodnike. Zanimanje mu je bilo da prodaje na ulici sadrena poprsja
i slike »državnika«. Zatim je vadio zube. Pokazivao je na sajmovima rijetkosti i imao jedan
šator s trubljom i ovim natpisom: - Babet, zubni umjetnik, član akademije, vrši fizička
ispitivanja metala i metaloida, vadi zube, izvlači i zubne korijene koje su ostavili njegovi
kolege. Cijena: jedan zub - jedan franak i pedeset centima; dva zuba - dva franka; tri zuba -
dva franka i pedeset. Izrabite priliku. - (Ovo »izrabite priliku« značilo je: dajte sebi izvaditi što
više zubi.) Bio je oženjen i imao djece. Nije znao što se dogodilo s njegovom ženom i djecom.
Izgubio ih je, kao što se gubi marama. Rijedak izuzetak u mračnom svijetu, iz koga je bio, Babet
je čitao novine. Jednoga dana, kad je bio još sa svojom obitelji u svojoj pokretnoj baraci, bio je
pročitao u Messageru, da je neka žena rodila dijete potpuno sposobno za život s goveđom
njuškom, i uzviknuo je: Evo sreće! što moja žena nije bila u stanju roditi jedno ovakovo dijete!
Poslije je sve napustio, da bi »preduzeo Pariz«. Izraz je njegov.
Tko je bio Claquesous? Noć. Da se pokaže, čekao je da se nebo prevuče crnilom. Uvečer se
izvlačio iz rupe i vraćao prije dana. Gdje je bila ta rupa? Nitko nije znao. U najcrnjem mraku,
svojim saučesnicima govorio je samo okrenutih leđa. Da li se on zvao Claquesous?
Nije. Govorio je: ja se zovem Pas-du-tout. Ako bi se pojavila kakva svijeća, navlačio je masku.
Govorio je iz trbuha. Babet je govorio: Claquesous je noćna ptica s dva glasa. Trbuh mu je
govorio češće negoli usta; nije čovjek siguran ni da je imao lica, nitko ga nikad nije vidio bez
maske. Iščezavao je kao nesvjestica; njegova pojavljivanja bila su izlasci iz zemlje.
Jedno kobno biće bio je Montparnasse. Montparnasse je bio dijete; ispod dvadeset godina,
lijepo lice, usne koje podsjećaju na trešnje, divne crne kose, proljetni sjaj u očima; imao je sve
poroke i polagao pravo na sve zločine. Varenje zla otvaralo mu je apetit za gorim. To je
»gamen«, koji je postao fakin, i fakin, koji je postao lopov. On je bio mio, nježan, ljubak,
snažan, mek, okrutan. Šešir mu je bio podignut s lijeve strane, da propusti pramen kose, po
modi 1829. Živio je od nasilnih krađa. Redengot mu je bio vrlo dobro skrojen, ali izlizan.
Montparnasse je bio modna slika u bijedi, koja se je bavila ubojstvima. Uzrok sviju napada
ovoga mladića bila je želja da se lijepo obuče. Prva grizeta, koja mu je kazala: Ti si lijep, bacila
mu je mrlju mraka u srce i napravila Kaina od Abela. Nalazeći da je lijep, htio je da bude
elegantan; prvi uspjeh elegancije je nerad; nerad siromaha je zločin. Malo skitnica je zadavalo
toliki strah kao Montparnasse. U osamnaestoj godini on je imao već nekoliko lešina za sobom.
Više negoli jedan prolaznik ležao je pruženih ruku u sjeni ovoga bijednika, okrenut licem u
mlaku krvi. Lijepo počešljan, napudran, stegnut u struku, ženskih kukova, grudi kao u kakvog
pruskog časnika, šapat divljenja kod ulične ženskadije oko njega, kravata vješto vezana, bokser
u džepu, cvijet u zapučku, to je bio ovaj grobni kicoš.

IV.

Sastav družine

Ova četiri razbojnika činila su neku vrstu družine, migoljeći se kroz redarstvo i trudeći se da
izbjegnu radoznalim pogledima Vidocqa »pod raznim oblicima, drveta, plamena, vodoskoka«,
pozajmljujući jedan drugomu imena, majstorije, krijući se u svojoj vlastitoj sjeni, pa i jedan od
drugoga, mijenjajući svoja lica kao što se skida nos na krabuljnom plesu, gdjekada tako
jednostavni da su bili jedno, gdjekada se umnožavajući tako, da bi ih svatko držao za čitavu
gomilu.
Ova četiri čovjeka nisu bila samo četiri čovjeka: to je bila neka vrsta tajanstvenoga lopova
sa četiri glave radeći na veliko u Parizu, to je bio jedan monstruozan polip zla, koji obitava u
podzemlju društva. Zahvaljujući svojoj razgranjenosti i potajnim mrežama svojih veza, Babet,
Gueulemer, Claquesous i Montparnasse imali su opće poduzeće svih zasjeda u okrugu Seine.
Pronalazači ideja ove vrste, ljudi s noćnom fantazijom obraćali su se njima za izvršenje. Četiri
lupeža dobili bi nacrt, a njihova je dužnost bila da ga iznesu na scenu. Radili su kao na
pozornici. Uvijek su bili u mogućnosti da pruže ličnost na svome mjestu i zgodnu za sve
napadaje, u kojima su bili potrebni udarci šake i koji su im nosili uvijek neku »zaradu«. Oni su
posuđivali izvršioce za sve moguće vrste zločina. Znali su čitavu trupu glumaca pomrčine
na raspolaganju, za sve tragedije rupa i jazbina.
Obično bi se skupljali kad je padala noć - a to je vrijeme kad su se oni dizali - na ledini u
blizini Salpêtrière. Tamo su se dogovarali. Pred njima je bilo dvanaest sati mraka; pravili su
raspored i podijelili jedan drugomu ulogu.
Patron-Minette - to su ime dali u podzemnim krugovima društvu ove četvorice. U starom
francuskom narodnom jeziku, koji se iz dana u dan sve više gubi, Patron-Minette znači jutro, a
isto tako i »između psa i vuka«. Ovaj naziv Patron-Minette dolazi nesumnjivo otuda, što se u
taj čas njihov posao svršavao, zora je trenutak kad iščezavaju sablasti i odlaze razbojnici. Ova
četiri čovjeka bila su poznata pod ovim nadimkom. Kad je predsjednik porote posjetio
Lacenairea u zatvoru, ispitivao ga je o nekom zločinu, koji je Lacenaire poricao. - Tko je to
učinio? - zapita predsjednik. Lacenaire je odgovorio zagonetno za suca, ali jasno za redarstvo:
- Možda Patron-Minette.
Gdjekada se pogađa kazališni komad po glumcima koji su uposleni; isto se tako može
ocijeniti i razbojnička družina po popisu razbojnika. Kako ova imena izbijaju na površina u
sjećanju onih koji su upućeni u to, evo kakvim su nas nazivima odgovarali glavni članovi
Patron-Minettea:
Panchaud, nazvan Proljetni, nazvan Bigrenaille.
Brujon (Bila je čitava dinastija Brujona; o njima ćemo zgodimice reći koju riječ).
Boulatruelle.
 La veuve.
Finistère.
Homère Hogu, crnac.
Mardisoir.
Dépêche.
Fauntleroy, naazvan Cvjeéarica.
Glorieux, otpušteni kažnjenik.
Barrecarrosse, nazvan gospodin Dupont.
Lesplanade-du-Sud.
Poussagrive.
Carmagnolet.
Kruideniers, nazvan Čudni.
Mangedentelle.
Les-pieds-en-l'air.
Demiliard, nazvan Deux-milliards.
Itd., itd.
Mi ih navodimo, i to ne najgora. Ova imena imaju oblike. Ona ne izražavaju samo bića, nego
i vrste. Svako od ovih imena odgovara jednoj raznovrsnosti ovih nakaznih gljiva u podzemlju
civilizacije.
Ova bića, koja su skrivala svoja lica, nisu se viđala na ulicama. Preko dana, umorni od
užasnih noći koje su proveli, odlazili su spavati, gdje-kada u krečane, u napuštene barake
Montmartrea ili Montrougea, a gdjekada u kanale. Zakopavali su se.
Što se dogodilo s tim ljudima? Oni postoje uvijek. Uvijek su postojali. I Horacije govori o
njima. Doklegod društvo bude ovo što jest, i oni će biti ono što jesu. Pod mračnim svodom
svojega podruma oni će se vječito rađati iz društvenog previranja. Oni se vraćaju sablasno,
uvijek slični; samo ne nose više ista imena i nisu više u istoj koži.
Pojedinci se tamane, pleme se održava.
Imaju uvijek ista svojstva. Od prosjaka do skitnice, rasa se održava čista. Oni pogađaju kese
u džepovima, namirišu sat u džepu od prsluka. Zlato i srebro imaju za njih naročiti miris. Ima
naivnih građana, koji izgledaju da im se može ukrasti. Ovi ljudi strpljivo prate ovakve građane.
Prolazeći pored kakvog stranca ili provincijalca, oni zadrhte kao pauk.
Kad čovjek sretne ili nazre oko ponoći ove ljude na kakvom osamljenom bulevaru, užasni
su. Ne sliče na ljude, već na oblake načinjene od žive magle; reklo bi se, da su sastavni dio
pomrčine, od koje se ne razlikuju, da nemaju druge duše osim sjenke i da su se na čas, da
bi proživjeli nekoliko minuta čudovišnoga života, odvojili od noći.
Čega treba da se maknu ove ličinke? Svjetlost. Velikih mlazova svjetlosti. Nijedan slijepi
miš ne odolijeva zori. Osvijetlite društvo odozdo.
 Knjiga osma

ZLOČESTI SIROMAH

I.

Marius tražeći djevojku u šeširu, sastaje čovjeka u kapi

Prođe ljeto, zatim jesen; dođe zima. Ni g. Leblanc ni mlada djevojka nisu više stupili nogom
u Luxembourg. Marius je imao jednu jedinu misao, da vidi opet milo i obožavano lice. Tražio
je neprestano, tražio je svuda; nije našao ništa. To nije bio više Marius, zanosni sanjar, odlučan
čovjek, vatren i čvrst, smjeli izazivač sudbine, mozak koji je zidao budućnost na budućnost,
mladi duh pun osnova, pretrpan projektima, gordošću, idejama i voljom; to je bio izgubljen pas.
Pao je u tešku tugu. Bilo je sve svršeno. Rad ga je odbijao, šetnja umarala, samoća mu bila
dosadna, a široka priroda, nekada puna oblika, svjetlosti, glasa, savjeta, perspektiva, horizonta,
pouka, bila je sad prazna pred njim. Izgledalo mu je da je svega nestalo.
Mislio je još uvijek zato što nije mogao drukčije; ali nije više nalazio zadovoljstva u svojim
mislima. Na sve ono što bi mu one neprestano predlagale, odgovarao je u mraku: - Čemu?
Sam se je korio sa stotinu prijekora. Zašto sam je slijedio? Bio sam toliko sretan, samo da je
vidim! Ona me je gledala; zar to nije bilo ogromno? Izgledala je, da me voli. Zar to nije bilo
sve? Što sam ja htio? Poslije ovoga nema više ničega. Bio sam lud. To je moja krivica itd., itd.
Courfeyrac, kome nije povjeravao ništa, takva je bila njegova priroda, pogađao je gotovo sve,
to je bila opet njegova priroda, počeo je da mu čestita, što je zaljubljen, čudeći se uostalom;
zatim videći da je Marius padao u melankoliju, na kraju mu je rekao: - Vidim da si posve obična
životinja. Hajdemo u Chaumière!
Jednom, vjerujući u lijepo rujansko sunce, Marius pristade da ga povedu na ples u Sceaux
Courfeyrac, Bossuet i Grantaire, nadajući se, kakav san! da će je možda tamo naći. Razumije
se, tamo nije vidio onu koju je tražio. - Ipak se tu nalaze sve izgubljene žene - mrmljao
je Grantaire za sebe. Marius ostavi drugove na plesu i vrati se pješice, sam, umoran, grozničav,
očiju mutnih i žalosnih u mraku, zbunjen vikom i prašinom, koja je dolazila iz veselih kola
punih prekrasnih bića, koja su se vraćala s proslave i prolazila pored njega, potišten, udišući, da
se osvježi, opor miris oraha pokraj puta.
Ponovo je počeo živjeti sve više i više osamljen, zaluđen, iznuren, sav u svojoj unutrašnjoj
zebnji, idući tamo amo u svome bolu kao vuk u klopci, svuda vrebajući odsutnu, zaglupljen
ljubavlju.
Drugi put je imao jedan susret, koji je na njega ostavio naročiti utisak. Bio je sreo u
uličicama, koje su u blizini bulevara Invalida, jednog čovjeka obučenog u radničko odijelo s
kapom na glavi, ispod koje su virili pramenovi vrlo bijele kose. Mariusu je pala u oči ljepota
ove bijele kose i promatraše čovjeka, koji je išao laganim koracima kao zadubljen u kakvo
bolno razmišljanje. Nevjerojatna stvar, učinilo mu se da je prepoznao g. Leblanca. To su bile
iste kose, isti profil, koliko je naime kapa dopuštala da se vidi, isto držanje, samo žalosnije. Ali
otkud ovo radničko odijelo? Što se time hoće reći? Što znači ovo prerušavanje? Marius je bio
vrlo začuđen. Kad se donekle snašao, prvi pokret mu je bio da pođe za ovim čovjekom; tko zna,
da nije najposlije otkrio trag, koji je tražio? U svakom slučaju trebalo je opet vidjeti čovjeka
izbliza i riješiti zagonetku. Ali on se na to sjeti prekasno, čovjek više nije bio tu. Otišao je
jednom od pobočnih ulica i Marius ga nije mogao pronaći. Ovaj susret ga je mučio nekoliko
dana, zatim se izbrisao. - Ipak, govorio je on, to će biti jamačno samo sličnost.
 II.

Nađena stvar

Marius je još uvijek stanovao u kućerini Gorbeau. Tu nije obraćao pažnju ni na koga.
Istina, u ovo vrijeme nije tu bilo drugih stanovnika, osim njega i onih Jondrettea, kojima je
jednom platio stanarinu. Uostalom, nikad nije razgovarao ni s ocem, ni s majkom, ni s
kćerkama. Ostali stanovnici bili su se iselili ili pomrli, ili su bili izbačeni iz stana zbog
neplaćanja. Jednoga dana ove zime, sunce se bilo malo pojavilo poslije podne, to je bilo 2.
veljače; ovaj stari dan Svijećnice, čiji je izdajica, sunce, redovno vjesnik šestnedjeljnog mraza,
inspirirao je Mathieu Laensbergu ova dva stiha, koji su s pravom postali klasični:

Ako sija ili ako prosijava,

Medvjed se vraća u duplje, da spava.

Marius se prenuo iz svoje inspiracije i izašao je upravo iz sobe. Noć se spuštala. Bilo je
vrijeme da se ide na večeru; jer trebalo je večerati - ah, kako su idealne strasti nesavršene!
Prelazio je preko praga, koji je u tom času čistila majka Bougon, govoreći sama sa sobom
ove značajne riječi:
- Što je danas jeftino? Sve je skupo. Jeftina je samo životna muka; ne dobiješ za nju gotovo
ništa!
Marius je išao polagano bulevarom, da bi se dohvatio ulice Svetog Jakova. Išao je zamišljen,
oborene glave.
Odjednom osjeti da ga je u magli dirnuo netko laktom; okrenu se i opazi dvije djevojke u
dronjcima, jedna visoka i tanka, druga nešto manja, koje su prolazile žurno, zadihane,
preplašene, izgledajući kao da bježe; dolazile su mu u susret i kako ga nisu vidjele, sudarile se s
njim u prolazu. Marius je razabrao u sumraku njihova modra lica, gologlave glave, raspuštene
kose, užasne kape, suknje u dronjcima a bose noge. U trku su razgovarale. Starija je govorila
sasvim polako:
- Došli su durbići (stražari). Skoro su me ukebali.
Druga je odgovarala: - Vidjela sam ih. Joj, što sam mikljala!
Marius shvati iz ovog kobnog narječja da stražari zamalo što nisu uhvatili ova dva djeteta,
koja su im ipak umakla.
One se zavukoše pod stabla na bulevaru iza njega i ostadoše tamo u mraku kao neka
neodređena bjelina, koje nestade.
Marius zastade za čas.
Tek što je nastavio da ide, opazi nekakav sivi paketić na zemlji pred nogama.
Sagne se i dohvati ga. To je bila neka vrsta kuverte, u kojoj je, izgleda, bilo papira.
- Gle - reče on - ove su nesretnice izgubile ovo.
Vrati se istim putem i stade ih dozivati, ali ih više nije bilo; pomisli, da su one već negdje
daleko, spremi paketić džep i ode na večeru.
Usput opazi u jednoj aleji ulice Mouffetard dječji kovčežić, pokriven crnim gunjem,
namješten na tri stolca i osvijetljen jednom voštanicom. Sjeti se na dvije djevojke iz sumraka.
- Sirote majke! - pomisli. - Ima nešto još tužnije od toga: vidjeti svoje dijete kako umire - to
je vidjeti ga, kako slabo živi.
Zatim su ove siluete, koje su promijenile njegovu žalost, sasvim mu ispale iz glave i on se
opet vrati svome uobičajenom predmetu razmišljanja. Poče misliti na svojih šest mjeseci ljubavi
i sreće na čistom zraku i jasnoj svjetlosti pod lijepim drvećem Luxembourga.
- Kako je moj život postao mračan! - govorio je u sebi. - Mlade djevojke mi se pojavljuju
još uvijek. Samo su nekada bile anđeli, a sada su vampiri.
 III.

Quadrifrons9

Uvečer, kad se svlačio za spavanje, napipa rukom u džepu kaputa paketić, koji je bio podigao
na bulevaru. Bio ga je zaboravio. Pomisli da bi trebalo da ga otvori, da se u njemu nalazi možda
adresa djevojaka, ako je u stvari pripadao njima, i u svakom slučaju potrebna uputa, kako da ga
vrati onomu tko ga je izgubio.
Razmota kuvertu.
Nije bila zapečaćena i sadržavala je četiri pisma, isto tako nezapečaćena.
Bile su napisane i adrese:
Prvo pismo bilo je upućeno: Gospođi, gospođi markizi de Grucheray, trg preko puta
Parlamenta, br...
Marius pomisli da će tu sigurno naći uputu koju traži, i kako uostalom pismo nije bilo
zatvoreno, bilo je vjerojatno da se moglo čitati bez prigovora s nepristojnosti.
Ono je bilo ovako sastavljeno:

»Gospođo markizo,
»Vrlina blagosti i milosrđa je ona koja najčvršće veže društvo. Maknite Vaš krstjanski
osjećaj i učinite jedan pogled sažaljenja na unesrećenog Španjolca, žrtvu korektnosti i odanosti
svetoj stvari pravice, za koju je platio svoju krv, posvetio svoj život, i sve, samo da brani ovu
stvar, a eto, ona se danas nalazi u najvećoj bijedi. On ne sumnja, da će Vaša poštovana osoba
pružiti pomoć, da sačuva jedan život pretjerano bolni za jednoga vojnika po naobrazbi i časti,
koji je bio mnogo puta ranjen. Računa u naprijed na čovječnost, koja Vas ispunjava, i za interes,
koji Gospođa markiza ima za jednu ovako nesretnu naciju. Njegova molitva neće biti uzaludna,
a njegova zahvalnost sačuvat će Vašu divnu uspomenu.
»Moji osjećaji puni poštovanja, s kojima, Gospođo, imam čast da ostanem
»DON ALVARES,
španjolski kapetan konjaništva, rojalist, emigrant u Francusku, nalazi se na putovanju za
svoju domovinu, i nema sredstva za dalji put.«
Nikakva adresa nije bila stavljena kraj potpisa. Marius se ponada da će naći adresu u drugom
pismu, čiji je naslov glasio: Gospođi, gospođi grofici de Montvernet, ulica Cassette, br. 9.
Evo, što je Marius u njemu pročitao:

»Gospođo grofice,
»Pred vama je jedna nesretna majka od šest djece, zadnje ima samo osam mjeseci. Ja bolesna
od moga zadnjeg poroda, ostavljena od muža već pet mjeseci nemam nikakve zasluge na svijetu
u najstrašnijoj bijednosti.
»U nadi Gospođe grofice, ima čast, gospođo, s dubokim poštovanjem najponiznija
službenica
»Žena BALIZARD.«

Marius prijeđe na treće pismo, koje je kao i prva dva bilo molba; u njemu se čitalo:

»Gospodin Pabourgeot, zastupnički kandidat, trgovac kapa na veliko, ulica Saint-

Denis na uglu ulice Fers.

9
Četveroliki
 »Slobodan sam uputiti Vam ovo pismo s molbom da mi udijelite dragocjenu milost Vaših
simpatija i da se zainteresirate za jednog književnika, koji je poslao jednu dramu Francuskom
Kazalištu. Predmet je historijski, radnja se zbiva u Auvergnei za vrijeme carstva. Stil je, nadam
se, prirodan, lakonski i može imati nešto vrijednosti. Na četiri mjesta nalaze se strofe za
pjevanje. Tu se miješa komično, ozbiljno i neočekivano s raznim karakterima i s nešto malo
romantike preko cijelog zapleta, koji se misteriozno razvija i nalazi svoj rasplet
preko senzacionalnih peripetija usred sjajnih efekata.
»Glavna mi je namjera bila da zadovoljim želju, koja ispunjava naprednog čovjeka našega
vijeka, to jest Modu, taj čudni i kapriciozni vjetrokaz, koji se mijenja gotovo sa svakim novim
vjetrom.
»Kraj svih ovih odlika ja se ipak bojim, da će zavist i egoizam privilegiranih pisaca
isposlovati moje isključenje iz kazališta, pošto mi nije nepoznato s kakvim se nepovjerenjem
prima svaki pridošlica. »Gospodine Pabourgeot, Vaš zasluženi ugled Mecene ohrabrio me je da
Vam pošaljem moju kćer, koja će Vam prikazati naš bijedni položaj, bez kruha i drva usred ove
zime. Reći će Vam, da Vas ja molim, da izvolite primiti dar, koji Vam želim učiniti s mojom
dramom i svim onim, što ću još napisati, a to zato da bih Vam posvjedočio, koliko mi je stalo
do časti, da se zaklonim pod Vaše okrilje, i da ukrasim svoje spise Vašim imenom. Ako me Vi
udostojite makar i najskromnijim poklonom, ja ću se skoro pobrinuti za jedan komad u
stihovima, da Vam nekako dokažem svoju zahvalnost. Ovaj komad, za koji ću se pobrinuti da
bude što savršeniji, bit će Vam poslan prije nego izađe na pozornici.

»Gospodinu
I gospođi Pabourgeot,
Moje najdublje poštovanje.
»GENFLOT, književnik.

»P. S. Makar samo četrdeset sua (groša).

»Oprostite mi, što šaljem kćer i što Vam se ne predstavljam osobno, ali žalosni razlozi toalete
ne dopuštaju mi nažalost da izlazim...«

Marius otvori najzad i četvrto pismo. Na adresi je stajalo: Gospodinu dobrotvoru iz crkve
Saint-Jacques-du-Haut-Pas. Sadržavalo je ovo nekoliko riječi:

»Dobri čovječe,
»Ako izvolite poći za mojom kćerkom, vidjet ćete bijedni jad, i ja ću Vam pokazati svoje
isprave.
»Videći ovo pismo, Vaša plemenita duša bit će potaknuta osjećajem osjetljivoga
dobročinstva, jer pravi filozofi osjećaju uvijek jake emocije.
»Priznajte, milosrdni čovječe, da se može osjetiti najokrutnija, najkrvavija potreba i da je
vrlo bolno, da bi se dobilo kakvo olakšanje, morati posvjedočiti s autoritetom, kao da nije
slobodno trpjeti i umrijeti od iznemoglosti u čekanju, da se olakša naša bijeda.
»Očekujem Vaš dolazak ili Vašu pripomoć, ako ju izvolite poslati, i molim Vas, primite
osjećaje pune poštovanja, s kojima imam čast da se bilježim,

čovječe zaista velikodušni.

»Vaš vrlo pokorni
»i vrlo odani sluga,
»P. FABANTOU, dramski glumac.«
 Pošto je pročitao ova četiri pisma, Marius nije znao ništa više nego prije.
Prvo, nijedan od potpisa nije davao adresu.
Zatim, izgledalo je da postoje četiri različite ličnosti, don Alvaresa, žene Balizard, pjesnika
Genflota i dramskog glumca Fabantoua, ali ova pisma su imala nečega čudnog, sva četiri su
napisana istim rukopisom.
Što drugo zaključiti iz toga, nego da su dolazila od iste ličnosti?
Osim toga, i ovo je činilo pretpostavku još vjerojatnijom, papir, grub i požutio, bio je isti u
sva četiri, miris duhana isti, i mada se očigledno trudilo, da se izmijeni stil, iste ortografske
pogreške javljale su se svuda, s dubokom mirnoćom, i književnik Genflot nije ih bio
oslobođen kao ni španjolski kapetan.
Potruditi se da se odgonetne ova mala tajna, bila je nepotrebna muka. Da ovo nije bila nađena
stvar, imalo bi izgled mistifikacije. Marius je bio i suviše žalostan da bi pristao na jednu makar
i slučajnu šalu, i da bi se podao igri, koju kao da je htjela s njime odigrati ulična kaldrma.
Izgledalo mu je kao da se igrao skrivača s ova četiri pisma, koja su mu se rugala.
Ništa međutim nije pokazivalo da su ova pisma pripadala mladim djevojkama, koje je bio
sreo na bulevaru. Pored svega, to su bili papiri bez ikakve vrijednosti.
Marius ih stavi natrag u kuvertu, baci ih u jedan ugao i legne.
Oko sedam sati ujutro, tek što je bio ustao, doručkovao i pokušao raditi, kad netko polako
pokuca na njegovim vratima.
Kako nije imao ništa, nije izvlačio nikad ključ iz brave, osim gdjekada, i to vrlo rijetko, kad
bi radio kakav žuran posao. Inače, čak i kad nije kod kuće, ostavljao je ključ u bravi. - Pokrast
će vas - govorila je majka Bougon. - Što? - odgovarao je Marius. I zaista, jednog dana su mu
ukrali par starih cipela, na veliku radost majke Bougon.
Netko pokuca još jednom, sasvim tiho kao i prvi put. – Slobodno - reče Marius.
Vrata se otvoriše.
- Što ste htjeli, majko Bougon? - nastavi Marius, dižući očiju s knjiga i rukopisa, koji su bili
na stolu.
Jedan glas, koji nije bio od majke Bougon, odgovori:
- Oprostite, gospodine...
To je bio glas promukao, razbijen, prigušen, hrapav, glas starog čovjeka, izjeden od rakije i
ruma.
Marius se naglo okrene i ugleda jednu mladu djevojku.

IV.

Ruža u bijedi

Jedna sasvim mlada djevojka stajala je pred odškrinutim vratima. Prozor tavanske sobice,
kroz koji je izgledalo da je dan okrenut točno prema vratima, osvjetljavao je ovu pojavu tamno
blijedom svjetlošću. To je bilo neko stvorenje, mršavo, boležljivo, bez mesa; samo košulja na
dršćućoj i promrzloj golotinji. Mjesto pojasa neka uzica, šiljata ramena provirila iz košulje,
bljedoća plava i slabokrvna, ključne kosti zemljine boje, ruke crvene, usta poluotvorena i
iskrvarena, zubi pokvareni, oko ugaslo, drsko i upalo, oblici nezrele mlade djevojke, a pogled
stare pokvarene žene; pedeset godina pomiješanih s petnaest; jedno od onih bića koja su u isto
vrijeme slaba i užasna i koja nagone drhtavicu onima koje ne nagone na plač.
Marius je ustao i promatrao preneraženo ovo stvorenje, gotovo slično sjenkama, koje prolaze
kroz snove.
Ova mlada djevojka nije došla na svijet da bude ružna, to je bilo najmučnije. U svome ranom
djetinjstvu morala je štoviše biti vrlo lijepa. Ljupkost godina borila se još protiv odvratne
starosti, nakalemljene razvratom i sirotinjom. Neki se ostatak ljepote pokazivao na ovome licu
od šesnaest godina, kao blijedo sunce koje se gasi pod užasnim oblacima u zoru zimskoga dara.
Ovo lice nije bilo Mariusu sasvim nepoznato. Činilo mu se da se sjeća, da ga je negdje vidio.
- Što ste htjeli, gospođice? - zapita on.
Mlada djevojka odgovori glasom pijana robijaša:
- Jedno pismo za vas, gospodine Mariuse.
Ona je zvala Mariusa po imenu; nije mogao sumnjati da nije znala s kim ima posla! Ali tko
je bila ova djevojčica, otkuda je znala njegovo ime?
Ne čekajući da je pozove da priđe, ona uđe. Uđe odlučno, gledajući s nekom vrstom
sigurnosti koja je stezala srce, cijelu sobu i razmješten krevet. Bila je bosa. Kroz široke
poderotine na suknji vidjele su joj se noge i mršava koljena. Cvokotala je.
Zaista je držala u ruci pismo, koje pruži Mariusu.
Otvarajući pismo, Marius primijeti da je komad pečata, širok i ogroman, bio još vlažan. Glas
nije dolazio iz daleka. Pročita:

»Ljubazni susjede, mladi čovječe!

»Doznala sam za Vašu dobrotu prema meni, da ste platili moj dug prije šest mjeseci.
Blagosiljam Vas, mladi čovječe. Moja starija kći će Vam reći, da smo bez komadića kruha već
dva dana, nas četvero i moj bolesni muž. Ako se ne varam, držim da sam dužna nadati se, da
će se Vaše plemenito srce sažaliti na ovo izlaganje i pokoriti želji, da mi budete milostiv,
izvolivši me obdariti kakvim malim dobročinstvom. »Ja sam s odličnim poštovanjem, koje se
duguje dobročincima čovječanstva,
»JONDRETTE.

»P. S. - Moja kći će primiti Vaše zapovijedi, dragi gospodine Mariuse.«

Ovo pismo, usred nejasnog događaja, o kome je mislio Marius od sinoć, bila je svijeća u
podrumu. Sve mu je bilo odjednom jasno.
Pismo je dolazilo otuda odakle su došla i ona četiri. Isti rukopis, isti stil, isti pravopis, isti
papir, isti miris duhana.
Bilo je pet poslanica, pet historija, pet imena, pet potpisa, i jedan potpisivao. Španjolski
kapetan don Alvares, nesretna majka Balizard, dramski pjesnik Genflot, stari glumac Fabantou,
svih petero zvali su se Jondrette, ako se i sama Jondrette zvala Jondrette.
Iako je već bilo dosta davno, što je Marius stanovao u kućerini, kazali smo već, vrlo je rijetko
imao priliku da vidi, ili samo da nazre svoje vrlo jadne susjede. Njegov je duh bio na drugome
mjestu, a gdje je duh, tamo je i pogled. Morao je više puta sresti Jondrette na stepenicama ili u
hodniku; oni su za njega bili samo siluete; tako je malo obraćao pažnju na njih, da se sinoć bio
sudario na bulevaru s kćerkama Jondrette, ne prepoznavši ih, jer nesumnjivo, to su bile one, i
ova, koja je ušla u sobu, uza svu odvratnost i sažaljenje, jedva da mu je probudila neku
neodređenu uspomenu, da ju je negdje bio sreo.
Sad je sve vidio jasno. Shvatio je da je njegov susjed Jondette imao za zanat u svojoj nevolji
iskorištavanje milosrdnih ljudi, da je nabavljao njihove adrese i pisao pod izmišljenim
potpisima raznim ljudima za koje je držao da su bogati i samilosni. Sva ta pisma raznosile su
njegove kćeri, koje su se na taj način izlagale opasnosti, jer ovaj čovjek bio je došao dotle da je
stavljao na kocku svoje kćeri. Marius shvati da su ove nesretnice - sudeći po njihovu
sinoćnjem bježanju, zadihanosti, strahu i riječima koje je čuo - vjerojatno obavljale još tko zna
kakav mračan posao, i da su, iz svega toga, usred ljudskoga društva sagrađenog ovako kako je
sagrađeno, bila proizašla ova dva bijedna bića, koja nisu ni djeca, ni djevojke, ni žene, neka
vrsta nečistih i nevinih čudovišta stvorenih bijedom. Jadna stvorenja bez imena, bez godina,
bez spola, nesposobna više ni za dobro ni za zlo, i koja izlazeći iz djetinjstva nemaju više
ničega na ovome svijetu, ni slobode, ni vrline, ni odgovornosti. Duše razvijene jučer, uvele
danas, slične cvijeću palom na ulici, koje blato prlja, dok ga kola ne pregaze.
Međutim, dok je Marius bio prikovao bolan i začuđen pogled, djevojčica je išla tamo amo
po tavanskoj sobici s drskošću priviđenja. Ona se kretala, ne mareći za svoju golotinju. Na
časove bi joj poderana i propala košulja padala do pasa. Ona je premještala stolce, prekapala po
sitnicama za toaletu poredanima na ormaru, dirala Mariusovo odijelo, radoznalo pregledavala
uglove.
- Gle - reče ona - vi imate ogledalo!
Pjevušila je, kao da je sama, odlomke iz opereta, vragoljaste pripjeve, koje je njezin promukli
i napukli glas činio žalosnima. Iz ove drskosti probijalo je nešto usiljeno, nemirno,
ponižavajuće. Bezočnost je sramota.
Ništa nije bilo turobnije od toga vidjeti je kako se zabavlja, gotovo bi reći leti po sobi s
pokretima ptice, koju plaši svjetlost ili koja ima slomljeno krilo. Osjeća se da bi pod drugim
prilikama, obrazovanjem i sudbinom, veselo i slobodno držanje ove djevojčice imalo u sebi
nešto milo i dražesno. Nikada se među životinjama stvorenje koje je rođeno da bude golubica,
ne pretvara u morskog orla. To se viđa samo kod ljudi.
Marius je razmišljao i pustio je neka radi što hoće.
Ona se približi stolu.
- Ah - reče ona - knjige!
Neka svjetlost prođe kroz njeno stakleno oko. Ona nastavi i njezin naglasak izražavaše sreću
što se može pohvaliti nečim, sreću, za koju nijedno ljudsko biće nije neosjetljivo:
- I ja znam čitati.
Ona živo dohvati otvorenu knjigu sa stola i čitaše prilično brzo:
«... General Bauduin primi zapovijed da zauzme sa šest bataljuna dvorac Hougomont, koji
se nalazi u sredini ravnice Waterlooa...« Ona se prekide:
- A! Waterloo! Znam to. To je jedna velika bitka. Moj otac je bio u njoj. Moj otac je služio
u vojsci. Mi smo kod kuće bonapartisti, znate! To je protiv Engleza, Waterloo.
Ona ostavi knjigu, uze pero i usklikne:
- Znam i pisati!
Zamoči pero u tintu i okrene se k Mariusu:
- Hoćete vidjeti? Gdje bih napisala jednu riječ, da vidite?
I prije nego što je on imao vremena odgovoriti, ona napiše na listu bijelog papira, koji je
ležao na sredini stola: Durbići (stražari) su ovdje.
Zatim odbaci pero:
- Nema pogreške u pravopisu. Možete pogledati. Moja sestra i ja išle smo u školu. Nismo
mi uvijek bile ovo što jesmo. Nismo mi bile stvorene za...
Ovdje se zaustavi, upravi svoje ugašeno oko na Mariusa i prasnu u smijeh, izgovarajući
tonom, koji je u sebi sadržavao sve strepnje, ugušene svim cinizmom:
- Ba!
I zapjeva na veselu ariju ove riječi:

Gladna sam, oče,

Nemam frikoa,
Hladno mi je, majko,
Nemam trikoa.
Cvokoći,
Lolotte!
Jecaj,
Jacqot!
 Tek što je završila ovu pjesmicu, povika:
- Idete li kada u kazalište, gospodine Mariuse? Ja idem. Imam jednog brata, koji je prijatelj
s glumcima i on mi višeput dade kartu. Ali ja ne volim klupe na galeriji. Tamo je tako nezgodno.
A višeput ima i zločestog svijeta. Pa onda ljudi, koji neugodno zaudaraju.
Zatim promatraše Mariusa, dobi neki čudan izraz i reče mu:
- Znate li, gospodine Mariuse, da ste vi vrlo lijep dečko!
U isti mah oboma pade na pamet ista stvar, na koju se ona nasmije, a on pocrveni.
Ona mu se približi i spusti mu ruku na rame.
- Vi ne obraćate pažnju na mene, ali ja vas poznajem, gospodine Mariuse. Susrećem vas
ovdje na stubama, osim toga, viđala sam vas gdjekada, kad ulazite kod takozvanog čiče
Mabeufa, koji stanuje na strani Austerlitza, kad šetam onuda. Vrlo vam dobro stoji vaša
kuštrava kosa.
Glas joj se trudi, da bude mekan, i uspijevao je toliko, da bude nizak. Jedan dio riječi gubio
se na putu od grla do usana kao na glasoviru, kome nedostaju tipke.
Marius se polako izmakne.
- Gospođice - reče on svojom hladnom ozbiljnošću - ja imam jedan paketić, držim da je vaš.
Dopustite da vam ga dam.
I pruži joj kuvertu, u kojoj su se nalazila četiri pisma. Ona pljesne rukama i povika:
- Tražile smo svuda!
Zatim živo zgrabi paketić i razmota kuvertu, govoreći:
- Gospode Bože! Koliko smo ga tražile, moja sestra i ja. Vi ste ga našli! Na bulevaru, je li?
To je moralo biti na bulevaru. Ispalo nam je, kad smo trčale. Moja mlađa sestra učinila je tu
glupost. Kad smo se vraćale, nismo ga više mogle naći. Kako nismo htjele dobiti batina, jer je
to nepotrebno, jer je to potpuno nepotrebno, jer je to savršeno nepotrebno, rekle smo kod kuće
da smo odnesle pisma i da nam nisu kazali ništa. Evo ih sad, tih jadnih pisama! A po čemu ste
vidjeli da su moja? Ah, da, po rukopisu! To smo se dakle s vama sudarile sinoć! Nije se vidjelo,
što ćete! Ja sam rekla sestri: Je li to neki gospodin? Moja sestra mi je rekla: Čini mi se da je
gospodin!
Bila je razvila molbu adresiranu »gospodinu dobrotvoru iz crkve Saint-Jacques-du-Haut-
Pas«.
- Gle! - reče - ovo je za staroga gospodina, što ide uvijek na misu. Na posao, sad je vrijeme.
Idem mu odnijeti. Možda nam dade nešto za doručak.
Zatim se nasmija i dodade:
- Znate, što će to biti, ako danas doručkujemo? To će biti naš prekjučerašnji doručak, naš
prekjučerašnji ručak, naš jučerašnji doručak, naš jučerašnji ručak, sve skupa danas. Hm! Vraga!
ako vam se to ne sviđa, crknite! psi!
Ovo podsjeti Mariusa zašto je ta nesretnica došla k njemu.
Prekopa po prsluku, ne nađe ništa.
Djevojčica nastavi i činio se da govori kao da više i ne zna da je Marius tu:
- Koliko sam puta izlazila uveče. Koliko puta se nisam vratila. Prije nego što smo došli
ovamo prošle zime, stanovali smo pod svodovima mostova. Stiskali smo se jedno uz drugo, da
se ne smrznemo. Moja mala sestra je plakala. Voda, kako je to žalosno! Kad sam pomišljala
da se utopim, govorila sam: Ne, to je odveć hladno. Idem sasvim sama, kad hoću, koliko puta
spavam u jarcima. Znate, noću, kad idem bulevarom, stabla mi izgledaju kao vile, kuće sasvim
crne i ogromne kao tornjevi Naše Gospe, ja mislim da su bijeli zidovi rijeka i kažem: Gle, ovdje
ima vode! Zvijezde su kao lampioni na nekakvoj zabavi, reklo bi se da se puše i da ih vjetar
gasi, ja sam usplahirena, kao da mi konji pušu u ušima; premda je noć, kao da čujem neke
orguljice i okretanje ručice, što ja znam! Čini mi se da me netko gađa kamenjem, bježim i ne
znajući sve se okreće, sve se okreće. Kad čovjek ne jede, to vam je vrlo smiješno.
Ona ga pogleda izgubljenim pogledom.
 Pošto je prekopao i pretražio sve džepove, Marius najposlije prikupi pet franaka i šesnaest
sua (groša). U ovom času to je bilo sve što je imao. - Evo još za moj ručak danas, sutra ćemo
vidjeti. Uze šesnaest sua, a pet franaka dade djevojci.
Ona zgrabi novac.
- Lijepo - reče ona - ima sunca.
I kao da je sunce otopilo u njezinu mozgu lavu šatrovačkog dijalekta, ona nastavi:
- Petofranka! ploča! kraljevka! fini penez! bogata posla! Vi ste »feš dečko«; živila
žderancija! Dva dana žderancije! i hljeburine! i mesurine! i gutanje! i lokanje!
Digne košulju na ramena, duboko se pokloni Mariusu, intimno mu mahnu rukom i uputi se
k vratima, govoreći:
- Zbogom, gospodine. Svejedno. Potražit ću ja i moga čiču.
U prolazu opazi na ormaru komad suhoga kruha, koji je pljesnivio u prašini; ona jurnu na
njega i zagrize ga, gunđajući:
- Vrlo dobro! ala je tvrdo! lomi mi zube. Zatim izađe.

V.

Prozorčić Providnosti

Marius je već pet godina živio u sirotinji, neimaštini, pa i pravoj oskudici, ali sad je uvidio
da dosad još nije upoznao pravu bijedu. Pravu bijedu je vidio tek malo prije. To je ova ličinka
koja mu je prošla pred očima. I zaista, onaj koji je vidio samo bijedu čovjeka, taj nije vidio ništa;
treba vidjeti bijedu žene; tko je vidio samo bijedu žene, taj nije ništa vidio; treba vidjeti bijedu
djeteta.
Kad čovjek dođe do posljednje krajnosti, on se utječe i posljednjim sredstvima. Teško onima
koji se u takvom času nađu blizu njega bez obrane! Rad, nadnica, kruh, vatra, hrabrost, dobra
volja, sve mu nedostaje u isti mah. Čini se da se sunčana svjetlost ugasila napolju, dok
se moralna svjetlost gasi unutri; u ovome mraku čovjek nailazi na slabost ženinu i dječju; savija
ih silom do oskvrnuća.
Tada su svi užasi mogući. Očajanje je ograđeno trošnim ogradama od poroka i zločina.
Zdravlje, mladost, čast, svete i divlje finoće još sasvim nove puti, srce, djevičanstvo,
stidljivost, ova pokožica duše kobno se opipavaju u ovome pipanju, koje traži sredstva, nailazi
na sramotu i navikava se na nju. Očevi, majke, djeca, braća, sestre, ljudi, žene, djevojke,
priljepljuju se i gomilaju kao kakva mineralna formacija u ovoj maglovitoj mješavini spolova,
rođaka, starosti, beščašća, nevinosti. Grupiraju se naslonjeni jedni na druge, u nekoj vrsti
zemunice sudbine. Gledaju žalosno jedni druge. O, nesretnici! kako su blijedi, kako im je zima!
Čini se da su na nekoj planeti, koja je mnogo dalja od sunca nego mi.
Ova djevojčica izgledala je Mariusu kao izaslanik mraka.
Podigla mu je zavjesu s jedne odvratne strane noći.
Marius gotovo predbacivaše sebi što je toliko bio zauzet snovima i strašću, koja ga je bila
spriječila da do ovog dana baci pogled i na svoje susjede. Platio im je stanarinu, to je bio
mehanički pokret, i svaki drugi na njegovu mjestu uradio bi to isto; ali on, Marius, trebao je
uraditi što više. Što! samo ga je jedan zid razdvajao od ovih napuštenih bića, koja su živjela
pipajući po mraku, izvan ostalih živih, očešavao se o njih, bio je u neku ruku posljednja karika
ljudskoga roda, koje su se oni doticali, čuo ih je kako žive bolje reći krkljaju u hropcu kraj
njega, i nije ni obraćao pažnju na njih! Svakoga dana, svaki čas, kroza zid, čuo ih je kako
koračaju, idu, govore, nije ni okretao uho, da sluša! a u njihovim riječima bilo je jecanja, on ga
čak nije ni čuo! njegova misao bila je na drugome mjestu, u snovima, u nemogućnom zračenju,
u zračnoj ljubavi, u zračnim ludorijama; međutim ove ljudske kreature, njegova braća po Isusu
Kristu, njegova braća po narodu, bila su u agoniji pored njega! bez potrebe u agoniji. On je čak
činio jedan dio njihove nesreće, čak ju je i pogoršavao. Jer da su oni imali koga drugog susjeda,
susjeda manje sanjara i pažljivijeg, čovjeka običnog i milostivog, nesumnjivo bi njihov jad bio
primijećen, njihovi znaci očajanja bili bi opaženi, i već odavna bi možda bili podignuti i
spašeni! Nesumnjivo, da su izgledali izopačeni, pokvareni, pali, čak i vrlo odvratni, ali rijetki
su oni, koji su pali, da se nisu srozali; ima jedna točka gdje se nesretni i beščasni miješaju i
spajaju u jednu riječ, riječ fatalnu: jadnici. Tko je kriv? A zatim, zar što je pad dublji, ne treba
i milosrđe da bude veće?
Čineći sebi ove prijekore, jer bilo je prilika kad je Marius, kao sva istinski poštena srca, bio
sam sebi učitelj i karao se više nego bi zasluživao, pažljivo je promatrao zid, koji ga je odvajao
od Jondrettea, kao da je mogao učiniti da prođe kroz ovu pregradu njegov pogled pun milosrđa,
da zagrije ove nesretnike. Zid je bio tanki sloj kreča, olijepljen na letvama i gredama, i koji je,
kao što se moglo pročitati prije, dopuštao da se razabere svaki šum i riječi i glasova. Trebalo
je biti sanjar Marius, pa da to dosad ne primijeti. Nikakav papir nije bio zalijepljen na ovome
zidu ni sa strane Jondretteovih ni sa strane Mariusove; vidjela se nepokrivena gruba
konstrukcija. Gotovo nesvjesno pogledavao je Marius ovu pregradu; gdjekada sanjarija
pregleda, promatra i ispituje kao i misao. Odjednom se diže, primijetio je gore, blizu stropa,
jednu trouglu rupu. Kreč, koji je trebao zatrpati ovu rupu, bio je ispao, i kad bi se popelo na
ormar, moglo se kroz ovaj otvor vidjeti u sobicu Jondrettea. Ova rupa je činila neku vrstu
prozorčića. Dopušteno je uhoditi nesretne, da bi im se pomoglo. Da vidimo malo, tko su ti ljudi
tamo, pomisli Marius, i dokle su došli.
Opkorači ormar, približi oko otvoru i gledaše.

VI.

Sklonište riđeg čovjeka

Gradovi, kao i šume, imaju svoja duplja, u kojima se sklanja sve što imaju, najgore i
najstrašnije. Samo ono, što se po gradovima ovako krije, okrutno je, prljavo i sitno, to će reći
ružno; dok je ono što se krije po šumama okrutno, ali divlje i veliko, to će reći lijepo. Leglo kao
leglo, samo su životinjska legla bolja od ljudskih. Pećine vrijede više od ljudskih jazbina.
Ovo, što je Marius vidio, bila je ljudska jazbina.
I Marius je bio siromah, i njegova je soba bila bijedna; ali kao što je njegova sirotinja bila
plemenita, tako je i njegova tavanska sobica bila čista. Bijedni stan, koji je sad razgledao, bio
je gnusan, prljav, smrdljiv, kužan, mračan, gadan. Cijeli namještaj, jedan slamni stolac, jedan
klimav stol, nekoliko polupanih lonaca, u dva ugla dvije neopisive postelje; kao jedino
osvjetljenje jedan tavanski prozor sa četiri stakla prevučena paučinom. Kroz ovaj otvor dolazilo
je upravo toliko svjetlosti, koliko da lice jednoga čovjeka izgleda kao fantom. Zidovi su
izgledali gubavi, bili su pokriveni zakrpama i ožiljcima, kao lice nagrđeno kakvom strašnom
bolešću. Krmeljiva vlaga cijedila se s njih. Vidjeli su se nakaradni crteži, nacrtani ugljenom i
nečijim grubim rukama.
Soba, u kojoj je stanovao Marius, imala je pod od polomljene cigle; ova međutim nije bila
ni pocigljena ni popođena; išlo se po golome mortu, koji je bio sav crn od nogu.
Po ovom neravnome tlu, na kome je prašina stajala kao okamenjena, nije već davno bilo
metle i kapriciozno su se gomilale hrpe starih čarapa, cipela i užasnih dronjaka; ta je soba imala
i kamin, zato su je i izdavali za četrdeset franaka godišnje. Bilo je svačega na tome kaminu;
jedna grijalica, jedna zdjela, nekakve polomljene daske, neke prnje obješene o klince, jedan
ptičji kavez, pepeo, i čak malo vatre. Žalosno su se pušile dvije sitne kladice.
 Soba je bila velika, to joj je dodavalo još više užasa. Bilo je u njoj ispupčenja, uglova, crnih
rupa, mjesta pod stropom, pukotina i krivina. U ovim mračnim uglovima izgledalo je da su se
šćućurili pauci krupni kao šake, stonoge široke kao stopala, i možda još tko zna kakvo ljudsko
čudovište.
Jedna postelja nalazila se kraj vrata, druga kraj prozora. Obadvije su jednim krajem
dodirivale kamin i stajale prema Mariusu.
U jednom uglu, blizu otvora kroz koji je Marius gledao, bio je obješen o zid jedan drveni
okvir s nekom groznom slikom, ispod koje je bilo napisano krupnim slovima: SAN. Slika je
predstavljala jednu zaspalu ženu s djetetom, dijete na koljenima žene, u oblaku jedan orao s
krunom u kljunu, a žena u snu, ne budeći se, otklanja krunu od djetinje glave: u dnu Napoleon
u vijencu od oblaka, naslanjajući se na nekakav grubo plavi stup, a iznad svega natpis:

MARINGO
AUSTERLITS
IENA
WAGRAMME
ELOT

Ispod ovoga okvira bila je stavljena na zemlju i pljoštimice naslonjena k zidu neka vrsta
drvene ploče, više duža nego šira. Izgledala je kao prevrnuta slika, neki okvir namaljan s druge
strane, neko ogledalo skinuto sa zida i tu zaboravljeno, čekajući da ga opet objese.
Kraj stola, na kome Marius opazi pero, tintu i papir, sjedao je čovjek od kojih šezdeset
godina, malen, mršav, modar, plah, izraza lukavog, okrutnog i nemirnog; odvratan prosjak.
Lavater, da je promatrao ovo lice, našao bi u njemu jastreba pomiješanog s državnim
tužiocem; pticu grabilicu i čovjeka koji izvraća zakone, koji ruže i dopunjuju jedan drugog;
čovjek od zakona čini grabilicu sramotnom, grabilica čini čovjeka od zakona užasnim.
Čovjek je imao dugu sijedu bradu. Bio je obučen u žensku košulju kroz koju su se vidjela
njegova čupava prsa i gole ruke, načičkane sijedim dlakama. Ispod košulje su virile prljave
hlače i čizme, iz kojih su gledali nožni prsti.
U ustima je držao lulu i pušio. Kruha više nije bilo u jazbini, ali je još bilo duhana.
Vjerojatno je pisao kakvo pismo, slično onima koja je Marius pročitao.
Na jednom kraju stola vidjela se stara knjižurina, crvenkasta, rastrgana. Stari format je
pokazivao da je to nekakav roman. Na koricama se vidio ovaj naslov, natiskan debelim velikim
slovima: BOG, KRALJ, ČAST I DAME, OD DUCRAY-DUMINILA. 1814.
Čovjek je pišući govorio glasno i Marius je čuo ove riječi:
- Kad čovjek pomisli da nema jednakosti čak ni poslije smrti! Zavirite malo na groblje Père-
Lachaise! Veliki, oni koji su bogati, gore su, u aleji akacija, koja je popločena. Dovle mogu
doći na kolima. Mali, siromašni, nesretni, što! Njih meću dolje, gdje je blato do koljena, u rupu,
u vlagu. Meću ih tamo, samo da što prije istrunu! Ne može čovjek mimo njih, da ne zagazi
duboko u blato.
Ovdje zastade, lupi šakom po stolu i dodade škripeći zubima:
- Oh, prožderao bih cijeli svijet!
Jedna debela žena, mogla je imati četrdeset ili sto godina, čučala je do kamina na bosim
stopalima.
I ona je isto tako imala na sebi košulju i suknju od pamuka, pokrpanu komadićima stare
čohe. Pregača od grubog platna pokrivala je polovinu suknje. Premda je žena bila savijena i
zgrčena, ipak se vidjelo da je stasom visoka. Ona je kraj svog muža izgledala kao orijaš. Imala
je užasnu kosu, crveno plavu, prosijedu, koju je od vremena do vremena dizala svojim
ogromnim masnim rukama s groznim noktima.
 Do nje je na zemlji ležao raširen jedan svezak istoga formata kao i onaj drugi, jamačno istoga
romana.
Na jednoj postelji nazirao je Marius nešto što je sličilo na dugačku djevojčicu, blijedu kao
krpa, u sjedećem stavu, gotovo golu, spuštenih nogu, izraza kao da i ne sluša i ne vidi, i ne živi.
Sigurno mlađa sestra onoj, koja je bila kod njega.
Izgledala je od jedanaest do dvanaest godina. Promatrajući je pomnije, našli biste da joj je
petnaest godina. To je bilo dijete, koje je sinoć reklo: Joj, što sam mikljala!
To je dijete imalo onu vrstu slabunjavosti koja dugo zaostaje, a onda brzo i odjedanput pođe
naprijed. Oskudica stvara ove žalosne ljudske biljke. Ova bića nemaju ni djetinjstva, ni
mladosti. U petnaestoj godini izgleda da imaju dvanaest, u šesnaestoj izgledaju kao da im
je dvadeset. Danas djeca, sutra žene. Reklo bi se da preskaču život, kako bi ga što prije svršile.
U ovome trenutku ona je sličila na dijete.
Inače, ništa u ovoj sobi nije pokazivalo prisutnost rada; nijednog alata, nijedne preslice,
nijedne sprave. U jednom uglu neko gvožđe sumnjiva izgleda. Sumorna lijenost, koja prati
očajanje i prethodi agoniji. Marius je promatrao neko vrijeme ovu zlokobnu unutrašnjost,
strašniju nego unutrašnjost groba, jer se ovdje osjećala čovječja duša kako se kreće i kako
treperi život.
Tavanska soba, podrum, niska jama, u kojima gmiže sirotinja na najnižem stupnju društvene
zgrade, još uvijek nije grobnica, to je njeno predsoblje; kao oni bogataši, koji meću najveću
veličanstvenost na ulazak u svoje palače, tako i smrt, koja je tu blizu, stavlja najveću bijedu u
predsoblje.
Čovjek je šutio, žena nije govorila, djevojčica nije izgledala ni da diše. Čulo se kako škripi
pero po papiru.
Čovjek je mrmljao, ne prestajući pisati:
- Đubre! Đubre! Cijeli svijet je đubre!
Ova varijanta Solomunova uzvika trgne ženi jedan uzdah.
- Prijatelju, smiri se - reče ona. - Ne sekiraj se, dragi. Ti si vrlo dobar, kad možeš pisati tim
ljudima, čovječe.
U nevolji se tijela zbijaju jedno uz drago, kao kad je hladno, ali srca se udaljuju. Ova je žena
vjerojatno morala voljeti ovoga čovjeka, onolikom ljubavlju koliko je bilo u njoj; ali
nesumnjivo, u svakodnevnim predbacivanjima, užasnoj nesreći, koja je pritiskivala sve
zajedno, to se moralo ugasiti. U njoj je bilo prema njenome mužu još samo pepela
nježnosti. Međutim, nazivi tepanja, kako se to često dešava, nadživjeti su. Ona mu je ustima
govorila: prijatelju, dragi, čovječe; srce je šutjelo.
Čovjek je nastavio pisati.

VII.

Strategija i taktika

Marius, stegnutih gradi, htio je da siđe s prozorčića koji je bio pronašao, kad neka vika
privuče njegovu pažnju i sadrža ga na mjestu. Vrata tavanske sobe otvoriše se naglo.
Starija djevojčica ukaza se na vratima.
Na nogama je imala velike muške cipele, poprskane blatom, bila je ogrnuta nekim starim
ogrtačem u dronjcima, koji joj Marius nije vidio jedan čas prije i koji je ona nesumnjivo metnula
da bi izazvala više sažaljenja. Ona uđe, gurnu vrata za sobom, stade da odahne, jer je bila sva
zadihana, zatim povika s izrazom trijumfa i radosti:
- Ide.
Čovjek okrene oči, žena okrene glavu, mala sestra se ne makne.
 - Tko? - zapita otac.
- Gospodin!
- Filantrop?
- Jest.
- Iz crkve Saint-Jacques?
- Jest.
- Onaj stari?
- Jest.
- Doći će?
- Ide za mnom.
- Sigurna si?
- Sigurna sam.
- Dakle istina, on ide?
- Ide na fijakeru.
- Na fijakera? To je Rothschild.
Otac ustane.
- Kako si sigurna? Ako ide na fijakeru, kako si došla prije njega? Jesi li mu bar dala točnu
adresu? Jesi mu dobro kazala: zadnja vrata u dnu hodnika na desno? Samo ako ne pogriješi!
Našla si ga dakle u crkvi? Je li pročitao moje pismo? Što ti je rekao?
- Ta, ta, ta! - reče djevojčica - kako ti melješ, dobričino! Evo: ja sam ušla u crkvu, bio je na
svom uobičajenome mjestu, ja sam mu se poklonila i predala pismo, on je pročitao i rekao mi
je: Gdje vi stanujete, dijete moje? Ja sam kazala: Gospodine, ja ću vas odvesti. On mi je kazao:
Ne, dajte mi vašu adresu, moja kćerka će nešto kupiti, ja ću uzeti kola i stići ću vašoj kući u isto
vrijeme, kad i vi. Ja sam mu dala adresu. Kad sam mu rekla kuću, izgledalo je da se iznenadio
i da se na čas kolebao, a zatim je rekao: Svejedno, doći ću. Kad se misa svršila, vidjela sam ga
kako se penje u kola. Dobro sam mu rekla: vrata u dnu hodnika na desno.
- A što ti garantira da će doći?
- Sad sam vidjela fijaker, da dolazi iz ulice Petit-Banquier. Zato sam i potrčala.
- Otkud znaš da je to isti fijaker?
- Zato jer sam vidjela broj!
- Koji je broj?
- 440.
- Dobro, mala, dosjetljiva si.
Djevojčica pogleda drsko svoga oca i pokaže obuću, koja joj je bila na nogama:
- Dosjetljiva, dosjetljiva, možda. Ali vam velim, da neću više obući ove cipele, da mi više
ne trebaju, najprije zbog zdravlja, a zatim zbog čistoće. Ništa nije nesnosnije od cipela koje
škripe i cijelim putem prave: gi, ga, gi. Radije idem bosa.
- Imaš pravo - odgovori otac blagim tonom, koji je bio prava suprotnost tonu djevojčice - ali
te ne bi pustili u crkvu. I siromašni moraju imati cipele. Ne ide se bos u kuću dragoga Boga -
doda gorko. Zatim se vrati na problem koji ga je zanimao: - A jesi li sigurna, no, jesi li ti sigurna
da dolazi?
- Sad će biti ovdje - reče ona.
Čovjek se uspravi. Lice mu nekako zasja.
- Ženo! - povika - čuješ li? Doći će filantrop! Ugasi vatru. Preneražena se mati ne maknu.
Otac okretnošću akrobata dohvati jedan razbijeni lonac, koji je stajao na kaminu, i izli vodu
na kladice.
Zatim se okrene starijoj kćerki:
- Ti! Čupaj slamu sa stolca!
Kćerka nije ništa razumjela.
 On dočepa stolac i jednim udarcem stopala probuši mu slamno sjedište. Noga mu prođe
skroz.
Izvlačeći nogu, zapita djevojčicu:
- Je li hladno?
- Vrlo hladno. Pada snijeg?
Otac se okrene prema mladoj koja je sjedila na postelji do prozora, i povika gromkim glasom:
- Brzo! Dolje s kreveta! Ti baš nikad ništa nećeš raditi! Razbij jedno okno!
Mala skoči s kreveta, dršćući.
- Razbij okno! - nastavi.
Dijete ostade zbunjeno.
- Čuješ li me? - ponovi otac - velim ti, razbij prozor!
Dijete se s nekom bojažljivom poslušnošću digne na vrhove prstiju i udari šakom u okno.
Staklo se razbi i pade s velikim treskom.
- Dobro je - reče otac.
Bio je ozbiljan i nagao. Pogled mu je brzo pregledao sve kutove sobe. Reklo bi se, neki
general, koji vrši posljednju smotru u posljednjem času pred bitkom.
Majka, koja još nije rekla ni riječi, stade i zapita laganim i muklim glasom, u kome su riječi
izgledale kao usirene:
- Dragi, što ćeš ti to?
- Lezi u krevet - odgovori čovjek.
Naglasak nije dopuštao prigovora. Mati posluša i teško se spusti u jednu postelju.
Međutim se iz jednog ugla čulo jecanje.
- Što je to? - vikne otac.
Mlađa djevojčica, ne izlazeći iz sjene, u kojoj se bila šćućurila, pokaza krvavu šaku...
Razbijajući okno, ona se porezala; otišla je do kreveta svoje majke i tiho plakala.
Sad se majka uspravi i povika:
- Vidiš ludorije, koje ti činiš! razbijajući prozor, posjekla se!
- Tim bolje! - reče čovjek - to je bilo predviđeno.
- Što? tim bolje? - nastavi žena.
- Mir! - odvrati otac, zabranjujem slobodu štampe.
Zatim, skinuvši žensku košulju sa sebe, načini neki dronjak od platna i brzo zavi krvavu šaku
male.
Kad je to učinio, njegovo se oko spusti na poderanu košulju sa zadovoljstvom.
- I košulja - reče on. - Sve ovo daje dobar izgled.
Ledeni vjetar puhao je kroz prozor i ulazio u sobu. Magla je ulazila i rastezala se po sobi kao
bjelkasti pamuk, neodređeno raščešljavana nevidljivim prstima. Kroz razbijen prozor vidjelo se
kako pada snijeg. Hladnoća, obećana jučer kao na Svijećnicu, bila je zaista došla.
Otac baci oko sebe pogled, kao da se hoće uvjeriti da ništa nije zaboravljeno. Uze neku staru
lopatu i posu pepela po mokrim ugarcima, tako da ih je potpuno zatrpao.
Zatim, dižući se i naslanjajući se na kamin:
- Sad - reče on - možemo primiti filantropa.

VIII.

Zraka u jazbini

Veća djevojčica približi se i spusti svoju ruku na očevu ruku.

- Tata, kako mi je zima - reče ona.
- Bah! - odgovori otac - meni je bivalo i hladnije od ovoga.
 Majka povika nestrpljivo:
- Ti imaš svega više nego ostali; čak i zla.
- Polako! - reče čovjek.
Mati pogleda na neki osobit način i ušuti.
U jazbini nasta jedan trenutak tišina. Starija kći skraćivaše pri dnu svoj ogrtač bezbrižna
izgleda, mlađa sestra nastavljaše da jeca; majka joj je bila uzela glavu u ruke i pokrivala je
poljupcima, govoreći joj polako:
- Srce moje, molim te, neće ti ništa biti, ne, naljutit ćeš oca.
- Ne - povika otac - naprotiv, jecaj! jecaj! to je dobro.
Zatim, vraćajući se starijoj:
- A, tako! oni ne dolaze. Ako ne dođu! ugasio sam vatru, probušio stolac, poderao košulju i
razbio prozor ni za što!
- I porezao malu! - prošapta majka.
- Znate li - nastavi otac - da je zbilja pseći hladno u ovoj vraškoj potkrovnici! Ako taj čovjek
ne dođe: Oh! gle, on dopušta, da se čeka! kaže: E pa što! oni će me čekati! zato i jesu tamo! -
O, kako ih mrzim, i kako bih zadavio s klicanjem, radošću, zanosom i zadovoljstvom njih,
bogataše! sve ove bogataše! tobože milosrdne ljude, koji su pobožni, idu k misi, daju preko
svećenika, propovjednika, pripovjednika, popovštine, i koji se drže iznad nas, dolaze da nas
ponižavaju i da nam donose odijelo! kako oni kažu! dronje, koje ne vrijede ni groša, i kruh! Nije
to ono, što ja hoću, hulje! ja hoću novac! A, novac? nikad! tako oni kažu, mi ga popijemo, jer
smo pijanice i besposličari! A oni! Što su oni, i što su bili nekad? Lopovi! inače otkuda bi se
obogatili! Oh! trebalo bi baciti društvo na plahtu, pa sa četiri strane tresnuti ga u zrak! sve bi se
pokrhalo, to je moguće, ali bar ne bi nitko imao ništa, to je dobitak! - Što radi dakle tvoja njuška,
gospodine dobrotvore? hoće li doći? Marva, možda je zaboravio adresu! Kladim se, da je
ta stara životinja...
U tom času začu se lako kucanje na vratima. Čovjek pojuri i otvori ih, uzvikujući dubokim
klanjanjem i osmijehom obožavanja:
- Izvolite, gospodine! izvolite ući, moj poštovani dobrotvore, s vašom prekrasnom
gospođicom.
Jedan čovjek zrelih godina i jedna mlada djevojka pojaviše se na pragu sobe.
Marius se nije bio uklonio sa svoga mjesta. Ono, što je osjetio u tome trenutku, izmiče
čovječanskom jeziku.
To je bila Ona.
Svatko, tko je volio, zna sav divni smisao, koji sadrže tri slova ove riječi: Ona.
To je zaista bila ona. Marius ju je jedva nazirao kroz sjajnu maglu, koja mu se bila iznenada
navukla na oči. To je bilo ono milo odsutno stvorenje; zvijezda, koja mu je sijala šest mjeseci,
to su bile one oči, ono čelo, ona usta, ono lijepo zaneseno lice, koje je - odlazeći - dozvalo
noć. Vizije je bilo nestalo, ona se opet pojavila.
Ona se pojavljuje u ovoj tami, ovoj tavanskoj sobi, ovoj groznoj jazbini, ovom užasu!
Marius je jako drhtao. Što, to da je ona! Drhtaji njegova srca mutili su mu pogled. Osjećao
je da će mu provaliti suze. Što! on je opet vidi, pošto ju je tako dugo tražio! Činilo mu se da je
bio izgubio svoju dušu i da ju je sad opet našao.
Ona je bila još uvijek ista, samo malko blijeda; njeno nježno lice bilo je uokvireno šeširom
od ljubičastog velura, stas joj se krio u kožom podstavljen ogrtač od crnoga satena. Ispod haljine
virila je noga, stegnuta u svilenu cipelicu.
Još uvijek je prati g. Leblanc.
Ona učini nekoliko koraka preko sobe i stavi na stol jedan veliki zamotak.
Jondretteova starija kći bila se povukla iza vrata i gledala mrkim okom ovaj šešir od velura,
ogrtač od svile i dražesno sretno lice.
 IX.

Jondrette gotovo plače

Soba je bila tako mračna, da su ljudi koji bi dolazili izvana osjećali kao da ulaze u podrum.
Dvoje došljaka stupali su s oklijevanjem, razlikujući jedva neodređene oblike oko sebe, dok su
oni bili vrlo dobro viđeni i ispitivani od strane stanovnika naviknutih na ovu tamu.
G. Leblanc se približi svojim dobrim i tužnim izrazom i reče ocu Jondretteu:
- Gospodine, naći ćete u ovom zamotku nove haljine, čarape i pokrivače.
- Naš anđeoski dobrotvor nas obasipa - reče Jondrette, klanjajući se do zemlje. Zatim,
nagnuvši se na uho starije kćerke, dok su posjetioci razgledavali žalosnu unutrašnjost sobe,
dodade tiho i brzo:
- Hm? Što sam rekao? Prnje! Nema para. Svi su isti! Kako je bilo potpisano ovom starom
zvekanu?
- Fabantou - odgovori kći.
- Dramski glumac, dobro!
Sreća za Jondrettea, jer se baš u tom času g. Leblanc okrene k njemu i reče mu izrazom
nekoga, koji se sjeća imena:
- Vidim, da ste vi zaista za sažaljenje, gospodine...
- Fabantou - dodade živo Jondrette.
- Jest, gospodine Fabantou, tako je, sjećam se.
- Dramski glumac, gospodine, nekada uspjeli glumac!
Tu je Jondrette vjerojatno pomislio da je došao čas da predobije »filantropa«. Povika glasom,
koji je sadržavao u isto vrijeme oholost sajamskog komedijaša i poniznost prosjaka s puta:
- Učenik Talmin, gospodine! Ja sam učenik Talmin! Nekad mi se osmjehivala sreća! Jao!
Sada je došao red na nesreću! Vidite, dobrotvore moj, bez kruha, bez drva. Moja sirota djeca
nemaju vatre. Jedini stolac probušen! Okno razbijeno i po ovakvom vremenu! Moja žena je u
krevetu bolesna!
- Sirotica! - reče g. Leblanc.
- Moje dijete ranjeno! - dodade Jondrette.
Dijete, zabavljeno dolaskom stranaca, počelo je ogledavati »gospođicu« i prestalo plakati.
- Plači! urlaj! - reče joj Jondrette tiho.
U isti mah uštine je za bolesnu ruku. Sve to s vještinom kakvog čarobnjaka.
Mala vrisne.
Obožavana mlada djevojka, koju je Marius u srcu zvao »svojom Uršulom«, približi se živo.
- Siroto drago dijete! - reče ona.
- Vidite, lijepa moja gospođice - nastavi Jondrette - šaka joj je krvava! To je nesreća, koja
joj se dogodila dok je radila na stroju, da bi zaradila šest groša dnevno. Možda će se ruka morati
odrezati!
- Zbilja? - reče stari gospodin potresen. Djevojčica, shvaćajući očeve riječi ozbiljno, poče
jecati što je jače mogla.
- Da, nesreća, dobrotvore moj! - odgovori otac.
Od nekoliko trenutaka Jondrette je promatrao »dobrotvora« na neki čudan način. Govoreći,
izgledalo je da pažljivo istražuje i kao da sakuplja neke uspomene. Odjednom, koristeći se
trenutkom, kad je došljak ispitivao s interesom malu o ranjenoj ruci, prođe kraj žene, koja je
ležala na svom krevetu umorna i preneražena, i reče joj živo sasvim tiho:
- Pogledaj dobro ovog čovjeka.
Zatim, okrenuvši se g. Leblancu, nastavi svoje jadikovanje:
 - Vidite, gospodine! sve moje odijelo je jedna ženska košulja! i to sva poderana usred zime.
Ne mogu izaći zbog odijela. Kad bih imao ma što od odijela, otišao bih posjetiti gospođicu
Mars, koja me poznaje i voli mnogo. Stanuje li ona još uvijek u ulici Tours-des-Dames?
Znate li, gospodine? Mi smo igrali zajedno u pokrajini! Ja sam imao udjela u njenim
lovorikama. Celimena bi mi pritekla u pomoć, gospodine! Elmira bi udijelila Belizaru! ali ne,
ništa! Bez krajcare u kući! Žena bolesna, ni krajcare! Moja žena pati od astme. To je u njenim
godinama, a osim toga i živčani sustav. Treba joj pomoći, a i mojoj kćeri isto tako! Ali liječnik!
ali ljekarna! kako da se plati? Ni krajcare! Ja bih klečao za jedan desetak, gospodine! Eto, dokle
je došla umjetnost! A znate li vi, divna gospođice, i vi plemeniti dobrotvore, znate li vi, koji
odišete vrlinom i dobrotom i koji ispunjavate mirisom crkvu, u kojoj je moja kći, odlazeći na
molitvu, zapazila vas? ... Jer ja odgajam svoju djecu u religiji, gospodine. Nisam htio da odu u
kazališe. Ah! nevaljalice! da ih gledam, kako posrću! Ja se ne šalim. Držim im prodike o
časti, moralu, vrlini. Zapitajte ih. One trebaju ići pravim putem. One imaju oca. Nisu one
nesretnice koje u početku nemaju obitelji i na kraju se udaju za općinstvo. Gospođica Nitko
postaje gospođa Cijeli Svijet. Vraga! toga nije bilo u obitelji Fabantou. Ja hoću da ih odgojim
u vrlini, da budu poštene, da budu mile, i da vjeruju u Boga! do đavola!
- Eh, lijepo, gospodine, moj uvaženi gospodine, znate li što će se dogoditi sutra? Sutra je 4.
veljače, nesretni dan, posljednji rok, koji mi je ostavio moj gazda; ako večeras ne budem imao
da platim, sutra, moja najstarija kći, moja žena sa svojom groznicom, moje dijete sa
svojom ranom, četvero bit ćemo istjerani odavle, izbačeni napolje, na ulicu, na kaldrmu, bez
zaklona, na kišu, na snijeg. Eto, gospodine. Dugujem četiri roka, cijelu godinu! to će reći
šezdeset franaka.
Jondrette je lagao. Četiri roka ne bi bilo više od četrdeset franaka, a nije ih ni moglo biti
četiri, jer je prije šest mjeseci Marius platio dva. G. Leblanc izvuče pet franaka iz džepa, i stavi
ih na stol. Jondrette je imao vremena da promrmlja na uho starijoj kćeri:
- Zvekan! što on misli, da ja mogu s njegovih pet franaka? To mi ne može platiti ni stolac ni
prozor! Pa ti sad troši!
Međutim je g. Leblanc bio skinuo veliki mrki ogrtač, koji je nosio preko svog plavog
redengota, i baci ga na naslon stolca.
- Gospodine Fabantou - reče on - ja nemam kod sebe više od ovih pet franaka, ali ja ću
odvesti moju kćerku kući i vratit ću se večeras; zar ne, vi morate večeras platiti?
Jondrettovo lice dobi neki čudan izraz. On odgovori živo:
- Da, poštovani gospodine. Za osam sati pozvao me gazda k sebi.
- Ja ću biti ovdje u šest sati, donijet ću vam šezdeset franaka.
- Dobrotvore moj! - povika Jondrette živo. I doda sasvim tiho:
- Dobro ga pogledaj, ženo!
G. Leblanc je bio opet uzeo ruku male djevojčice i okrenuo se k vratima:
- Do viđenja navečer, prijatelji moji - reče on.
- U šest sati - doda Jondrette.
Točno u šest.
U tom času pade starijoj Jondretteovoj u oči ogrtač, koji je bio ostao preko stolca.
- Gospodine - reče ona - zaboravili ste ogrtač. Jondrette upravi svojoj kćeri pogled pun
munja, popraćen užasnim trzajem ramena.
G. Leblanc se okrenu, smiješeći se:
- Nisam ga zaboravio, ostavio sam ga.
- O zaštitniče moj - reče Jondrette, moj veliki dobrotvore, ja se gušim od suza! Dopustite da
vas otpratim do kola.
- Ako izlazite - odvrati g. Leblanc - obucite taj kaput. Zbilja je vrlo hladno.
Jondrette nije čekao da mu se to dvaput kaže. Ogrnu brzo mrki ogrtač.
I sve troje iziđoše. Jondrette je išao ispred dvoje stranih.
 X.

Fijakerska pristojba: dva franka na sat

Mariusu nije izbjeglo ništa od ove scene, a međutim u stvari nije bio ništa vidio. Njegove su
oči bile prikovane za mladu djevojku, njegovo srce ju je bilo tako reći dočepalo i obmotalo
cijelu pri njenom prvom koraku u sobu. Cijelo vrijeme, dok je ona bila tu, on je živio
životom ekstaze, koja gura dušu prema jednoj jedinoj točki. On je promatrao ne ovu djevojku,
nego svjetlost, koja je imala crni ogrtač i šešir od velura. Da je zvijezda Sirius ušla u sobu, on
ne bi bio više zaslijepljen. Dok je mlada djevojka otvarala zamotak, razvijala haljine i
pokrivače, zapitkivala bolesnu majku s dobrotom, i djevojčicu o ranjenoj ruci s nježnošću, on
je vrebao svaku njezinu kretnju i trudio se da joj čuje riječi. On je znao njezine oči, čelo, ljepotu,
struk, hod, ali nije znao zvuk njenoga glasa. Držao je da je uhvatio jednom nekoliko riječi
u Luxembourgu, ali nije bio siguran. Dao bi deset godina života da je čuje i da uzmogne ponijeti
u svojoj duši malo ove glazbe. Ali sve se gubilo u žalosnom nabrajanju i zvucima Jondretteove
trube. To je miješalo pravu ljutinu s očajavanjem Mariusovim. On ju je pokrivao očima. Nije
mogao zamisliti da je to božanstveno stvorenje zaista usred ovih nakaznih bića, u ovoj
čudovištnoj jazbini. Činilo mu se da vidi kolibrića među krastavim žabama.
Kad je ona izišla, imao je samo jednu misao, da pođe za njom, njenim tragom, da je ne ostavi
dok ne dozna, gdje stanuje, ne izgubiti je sad, kad ju je na jedan ovako čudnovat način opet
našao! Skoči s ormara i uzme šešir. Kad je spustio ruku na kvaku od brave i htio da izađe, jedna
misao ga zadrža. Hodnik je uzak, stepenice strme, Jondrette brbljav, g. Leblanc se bez sumnje
još nije popeo u kola; ako se okrene i spazi Mariusa u hodniku, ili na stepenicama, ili na pragu
ove kuće, nesumnjivo bi se uzbunio i našao način da mu ponovo umakne, te bi bilo još jednom
svršeno. Što da radi? Da počeka malo? Ali za vrijeme toga čekanja mogu kola otići. Marius je
bio zbunjen. Najzad on stavi sve na kocku, i iziđe iz sobe.
U hodniku nije bilo nikoga. On potrča stepenicama.
Na stepenicama nije bilo nikoga. Siđe brzo, stiže na bulevar u času kad je mogao vidjeti
jedan fijaker da je krenuo za ugao ulice Petit-Banquier i ušao u Pariz.
Marius poleti u tome pravcu. Stigavši na ugao bulevara, ponovo opazi fijaker da silazi brzo
ulicom Mouffetard; fijaker je bio već vrlo daleko, nikakvog načina nije bilo da se stigne; zar da
trči za njim? nemoguće; a inače, iza kola bi primijetili sigurno jedno lice, koje trči što ga
noge nose za fijakerom, i otac bi ga prepoznao; u tome trenutku, slučaj neočekivan i čudnovat.
Marius opazi jedna ulična kola, koja su prazna prolazila bulevarom. Bilo je samo jedno rješenje,
popeti se u kola i slijediti fijaker. To je bilo sigurno, uspješno i bez opasnosti.
Marius dade znak kočijašu, da stane i povika mu:
- Na sat!
Marius je bio bez kravate, u starom odijelu za rad, košulja mu je bila poderana na jednom
prijevoju na grudima. Kočijaš se zaustavi, mignu okom i pruži lijevu ruku Mariusu, trljajući
palac o kažiprst.
- Što? - reče Marius.
- Platite unaprijed - reče kočijaš.
Marius se sjeti da je pri sebi imao samo šesnaest sua.
- Koliko? - zapita on.
- Četrdeset sua.
- Platit ću vam, kad se vratimo.
Kočijaš mjesto odgovora zazviždi ariju La Palisse i osinu konja.
 Marius je gledao kako se kola udaljuju. Zbog dvadeset i četiri sua, što su mu nedostajali, on
je izgubio svoju radost, sreću, ljubav! opet je pao u noć! progledao i opet oslijepio! s gorčinom
je mislio, i da kažemo otvoreno s dubokim žaljenjem, na pet franaka, koje je jutros dao
onoj bijednoj djevojčici. Da je imao ovih pet franaka, bio bi spašen, ponovo rođen, izašao bi iz
neizvjesnosti i mraka, izišao bi iz izdvojenosti, spleena, osamljenosti; bio je povezao crnu žicu
svoje sudbine s ovom lijepom zlatnom žicom, koja je malo prije lepršala pred njegovim očima
i još jednom se prekinula. Vrati se u kućerinu očajan.
Mogao je sam sebi reći da je g. Leblanc obećao opet doći večeras, i da ima ovoga puta samo
bolje da se pripremi da ga prati; ali u svome promatranju jedva ako je bio čuo ovo.
U trenutku, kad se penjao uza stube, opazi na drugoj strani bulevara, pored pustoga zida ulice
Barrière des Gobelins, Jondrettea zamotanog u ogrtač »dobrotvora«, gdje razgovara s jednim
od ljudi opasnoga izgleda, koji se obično nazivaju skitnice s gradskih vrata; ljudi sumnjivih
lica, koji su slika zlih misli i koji spavaju danju, zbog čega se pretpostavlja da rade noću.
Ova dva čovjeka, razgovarajući nepomično na snijegu, koji je padao u vijavici, sačinjavala
su skupinu, koju bi stražar sigurno zapazio, ali koju je Marius jedva primijetio.
Međutim, kolikogod bila bolna njegova zabrinutost, on nije mogao da ne primijeti da je ovaj
skitnica s gradskih vrata, s kojim je Jondrette razgovarao, sličan nekom Panchaudu, nazvanom
Proljetni, koga mu je Courfeyrac jednom pokazao i koji je vrijedio u četvrti kao prilično opasan
noćni šetalac. U prošloj knjizi pročitali smo ime toga čovjeka. Ovaj Panchaud, narečen
Proljetni, spominjao se kasnije u nekoliko kriminalnih procesa i od tada postao glasovit lupež.
Danas je već ušao u tradiciju među razbojnicima i lopovima. Pred kraj posljednjeg carstva imao
je svoju školu uveče, kad pada noć, u vrijeme kad se sastaju male skupine i tiho razgovaraju; u
zatvoru Force, u lavovskoj jazbini, govorilo se o njemu. Moglo se čak u ovome zatvoru, točno
na mjestu, gdje ispod puta za stražu prolazi kanal, pročitati njegovo ime PANCHAUD, smjelo
urezano njegovom rukom prilikom jednog njegova pokušaja da pobjegne. Već godine 1832.
pazilo je redarstvo na njega, ali on još nije bio počeo ozbiljno.

XI.

Bijeda nudi usluge boli

Marius se penjao uza stube kućerine laganim koracima; u času kad je htio ući u svoju ćeliju,
opazi iza sebe u hodniku stariju Jondretteovu kćer, koja ga je slijedila. Bilo mu je odvratno
vidjeti ovu djevojku, kod nje je ostalo njegovih pet franaka, bilo je prekasno da ih traži
natrag, kočije više nisu bile tu, fijaker je već bio daleko. Što se tiče toga da je pita za stan onih
koji su bili ovdje, bilo bi nekorisno, sigurno ni ona ne zna ništa, jer je pismo, potpisano sa
Fabantou, bilo adresirano na gospodina dobrotvora iz crkve Saint-Jacques-du-Haut-Pas.
Marius uđe u sobu i gurne vrata za sobom.
Ona se ne zatvoriše; on se okrene i opazi jednu ruku, koja je držala vrata odškrinuta.
- Što je to? - zapita on. - Tko je to?
To je bila Jondretteova.
- Vi! - nastavi Marius, još uvijek grubo - još uvijek vi! Što hoćete od mene?
Ona je izgledala zamišljena i nije odgovarala. Nije više imala one jutrošnje smjelosti. Nije
bila ušla, stajala je u sjeni u hodniku, gdje ju je Marius vidio kroz odškrinuta vrata.
- Što, hoćete li odgovoriti? - reče Marius. - Što ste htjeli od mene?
Ona upravi na njega svoje mutno oko, u kome kao da je nejasno zasjala neka svjetlost, i reče
mu:
- Gospodine Mariuse, vi izgledate tužni. Što vam je?
- Ja? - reče Marius.
 - Da, vi!
- Nije mi ništa.
- Jest!
- Nije.
- Ja vam velim, da jest.
- Ostavite me na miru!
Marius opet gurnu vrata, ali ona ih je i dalje držala.
- The - reče ona - nemate pravo. Iako niste bogati, vi ste bili dobri jutros. Budite i sada. Dali
ste mi da jedem; recite mi sada, što vam je. Vi ste tužni, to se vidi. Ja ne bih htjela da ste
žalosni. Što bih učinila? Mogu li vam možda ja pomoći? Zapovijedajte. Ja vas ne pitam za vašu
tajnu, ne trebate mi je reći, ali ipak bih vam mogla biti možda korisna. Mogu pomoći i vama,
kako pomažem mome ocu. Kad treba odnijeti pisma, ići po kućama, tražiti od vrata do vrata,
pronaći neku adresu, slijediti nekoga, ja sam izvrsna za takove stvari. E pa dobro, vi mi
slobodno možete reći što vam je, a ja ću ići da kažem, kome treba. Gdjekada je to dosta i sve
se uredi. Računajte na moje usluge.
U glavi Mariusovoj javi se jedna misao. Za što se sve čovjek ne hvata, kad osjeti da pada?
On se približi Jondretteovoj.
- Slušaj... - reče joj.
- Oh da, govorite mi! ja više volim tako.
- E dobro, ti si dovela ovdje onog staroga gospodina s kćerkom... Ona ga prekide s radosnim
sjajem u očima:
- Da.
- Znaš li njihovu adresu?
- Ne.
- Nađi mi je.
Oko Jondretteove postalo je prije od mutnog veselo; sada od veselog mračno.
- To vi dakle hoćete? - zapita ona.
- Da.
- Poznajete li ih vi?
- Ne.
- To znači - nastavi ona živo - vi nju ne poznajete, ali biste htjeli da je poznajete?
Ovo ih, koje se pretvorilo u nju, imalo je u sebi nečeg značajnog i gorkog.
- Možeš li? - reče Marius.
- Da vam dobavim adresu lijepe gospođice?
U ovim riječima »lijepe gospođice« bila je jedna nijansa, koja je vrijeđala Mariusa.
- Konačno svejedno! Adresu oca i kćerke! Njihovu adresu!
Ona ga gledaše netremice.
- Što ćete mi dati za to?
- Sve, što budeš htjela!
- Sve, što budem htjela?
- Da.
- Imat ćete adresu.
Ona obori glavu, zatim naglom kretnjom povuče vrata, koja se zatvoriše.
Marius ostade sam.
Sruši se na stolac s glavom i laktovima na krevetu, zadubljen u misli, kojima nije mogao
uhvatiti vezu, kao u zanosu. Sve, što se bilo od jutros dogodilo, pojava anđela, njegovo
iščeznuće, ovo što mu je sada reklo ovo stvorenje, nada koja se javljala u ogromnom očajanju,
sve je to pobrkano ispunjavalo njegov mozak.
Odjednom ga nešto naglo trgne iz njegovih sanjarija.
Čuo je visok i čvrst glas Jondretteov, gdje izgovara ove riječi, pune zanimljivosti za njega:
 - Velim ti, siguran sam da sam ga prepoznao.
O kome je govorio Jondrette? prepoznao je? koga? g. Leblanca? oca »njegove Uršule«? što?
zar ga je Jondrette poznavao? Hoće li Marius na ovaj nenadani i čudnovati način doći do
spoznaje, bez koje mu je život bio mračan? hoće li konačno doznati koga voli? tko je ta
djevojka? tko je njezin otac? hoće li se sad rasvijetliti gusti mrak, koji ih je pokrivao? hoće li
se taj veo poderati? Ah, nebesa!
Ne popne se na ormar, nego bolje reći skoči i zauzme svoje mjesto kraj malog otvora na
pregradi. Opet ugleda unutrašnjost Jondretteove jazbine.

XII.

Kako je utrošeno pet franaka g. Leblanca

Ništa se nije promijenilo u izgledu ove obitelji, osim što su žena i kćerke izvukle iz zamotka
i obukle čarape i vunene bluze. Dva nova pokrivača bila su prebačena preko kreveta.
Jondrette se sigurno tek bio vratio. Još je bio zadihan. Kćerke su sjedile na zemlji kraj
kamina, starija je zavijala ruku mlađoj. Žena se bila uvalila u krevet kraj peći začuđena lica.
Jondrette je koračao po sobi gore dolje velikim koracima. Oči su mu bile neobične.
Žena, koja je izgledala plašljiva i užasnuta pred mužem, usudi mu se reći:
- Što, zaista? Ti si siguran?
- Potpuno! Prošlo je osam godina! ali prepoznao sam ga! Ah! prepoznao sam ga! Odmah
sam ga prepoznao. Što, zar ti nije palo u oči?
- Ne.
- Pa ja sam ti bio rekao: pazi, isti stas, isto lice, jedva se malo postarao, ima ljudi koji ne
stare, ne znam što oni rade, isti zvuk glasa. Bolje je obučen, to je sve! Ah! stari đavolski sine,
pao si mi u šake, čekaj! Zastade i reče kćerima:
- Odlazite odavle, vas dvije! Glupo je da ti nije tako nešto palo u oči. Kćerke ustadoše, da
poslušaju.
Mati prošapta:
- Zar s bolesnom rukom?
- Zrak će joj činiti dobro - reče Jondrette. - Idite.
Vidjelo se da je ovo bio čovjek kome se nije moglo protusloviti. Djevojčice iziđoše.
U času, kad su one prekoračile prag, otac povuče stariju za ruku i reče naročitim naglaskom:
- Točno u pet sati da ste mi ovdje. Obadvije. Trebam vas.
Marius podvostruči pažnju.
Kad je ostao sam sa ženom, Jondrette nastavi koračati gore dolje po sobi i opkorači je tako
dva tri puta šuteći. Zatim prođe nekoliko minuta, dok je zavukao donji dio ženske košulje, koju
je imao na sebi, u hlače.
Odjednom se okrene Jondretteovici, skrsti ruke i poviče:
- Hoćeš da ti kažem još nešto? Gospođica...
- Što! - odvrati žena - gospođica?
Marius nije mogao sumnjati da oni govore o Njoj. Slušao je s vatrenom strepnjom. Cijeli
život bio mu je u ušima:
- To je ona!
- Ova? - reče žena.
- Ova! - reče čovjek.
Nikakav izraz nije kadar da pokaže čega je bilo u majčinome »ova«. Bilo je iznenađenja,
bijesa, mržnje, ljutine, pomiješano i složeno u jednu čudovišnu intonaciju. Dovoljno je bilo
nekoliko riječi, koje joj je muž prošaptao na uho, da se ova zadrijemala žena probudi i
od odvratne postane užasna.
- Nije moguće! - povika ona. - Kad pomislim da moja djeca idu bosa i nemaju haljine na
sebi! Kako! ogrtač podstavljen kožom, šešir od velura, cipelice, i sve! vrijedi više od dvjesta
franaka, sigurno! mislio bi čovjek, da je to neka dama! Ne, ti se varaš! Pa onda, ona je
bila užasna, ova nije ružna! Uistinu, ova nije ružna! ne može biti, da je to ona!
- Velim ti da je ona. Vidjet ćeš.
Na ovako apsolutne tvrdnje Jondretteovica podiže svoje široko lice, crveno i plavo, i gledaše
u strop s iznakaženim izrazom. U ovom času izgledala je Mariusu strašnijom od svoga muža.
Ovo je bila krmača s pogledom tigrice.
- Što! - nastavi ona - ova lijepa gospođica, koja je gledala moje kćerke sa sažaljenjem, to da
je ona prosjakinja! Oh! proburazila bih je nogom.
Ona skoči s kreveta, ostade jedan trenutak stojeći, čupava, raširenih nosnica, poluotvorenih
usta, stisnutih šaka. Zatim se opet zavali u postelju. Čovjek je koračao po sobi, ne obraćajući
pažnju na ženu. Poslije nekoliko trenutaka šutnje, on se približi Jondretteovici i zaustavi se pred
njom, skrštenih ruku kao pred jedan čas:
- Hoćeš li da ti kažem još nešto?
- Što? - zapita ona.
On odgovori kratkim i niskim glasom:
- Bogatstvo nam je osigurano.
Jondretteovica ga je gledala pogledom kojim kao da je htjela reći: Da nije ovaj poludio?
On nastavi:
- Sto mu gromova! već mi je dosta pjesmice: umiri - od - gladi - ako - imaš - vatre, - umiri -
od - zime - ako - imaš - kruha! Dosta mi je bijede! Moj teret je teret drugih! Ne šalim se više,
ne nalazim više da je smiješno, dosta je te igre, dragi Bože! bez pripovijedanja, vječni
oče! Hoću jesti, kad sam gladan, hoću piti, kad sam žedan! žderati! spavati! da ništa ne radim!
hoću da sad na mene dođe red, na mene, hej! prije nego crknem, hoću da budem malo milijunaš.
Prođe jazbinom i doda:
- Kao i drugi.
- Što hoćeš da kažeš? - zapita žena.
On zatrese glavom, migne okom i podiže glas kao kakav sajamski fizičar kad hoće držati
predavanje:
- Što hoću da kažem? Slušaj!
- Pst! - promrmlja Jondretteovica - ne tako glasno! ako su to stvari koje ne treba da se čuju.
- Ba! tko? susjed? vidio sam ga malo prije kad je izašao. Uostalom, zar on čuje? mladi
blesan! velim ti, da sam ga vidio kad je izašao. Međutim, Jondrette spusti instinktivno glas, no
ipak ne toliko da bi njegove riječi izbjegle Mariusu. Jedna zgodna okolnost, koja je dopuštala
Mariusu da ne izgubi ništa od ovoga razgovora, bila je ta što se na ulici šum kola gubio u
napadanom snijegu.
Evo što je Marius čuo:
- Slušaj dobro. On je uhvaćen, Krez! Kao da je tu. Sve je pripravljeno. Sve je uređeno. Vidio
sam se s ljudima. On će doći večeras u šest sati. Donijet će, hulja, svojih šezdeset franaka! Jesi
vidjela, kako sam vam ja bljuvao ovo, mojih šezdeset franaka, moj gazda, moj 4. veljače! nije
to samo jedan rok! bilo je glupo! Dakle on dolazi u šest sati! U to vrijeme susjed ide na večeru.
Majka Burgon pere suđe u gradu. U kući nema nikoga. Susjed se ne vraća nikad prije jedanaest
sati. Male će držati stražu. Ti ćeš nam pomoći. On će izvršiti, što treba.
- A ako ne izvrši? - zapita žena.
Jondrette napravi jednu kobnu kretnju i reče:
- Mi ćemo ga urediti.
I prasne u smijeh.
 Ovo je bilo prvi put, kako ga je Marius vidio, da se smije. Ovaj je smijeh bio i hladan i
sladak, od njega se drhtalo.
Jondrette otvori jedan zidni ormar kraj peći i izvuče iz njega jednu staru kapu, koju najprije
očetka rukavom, pa je stavi na glavu...
- Sad - učini on - ja idem. Moram se još vidjeti s nekim ljudima. Dobričine. Vidjet ćeš, kako
će to ići. Bit ću izvan kuće što je moguće manje. Odigrat će se nešto lijepo. Pazi na kuću.
S rukama u džepovima od hlača ostade jedan časak zamišljen, zatim povika:
- Znaš da je prava sreća što me nije prepoznao. Da me je prepoznao, ne bi bio došao. Umakao
bi nam! Moja brada me je spasila! Moja romantična bradica! moja lijepa romantična bradica!
Opet se nasmije.
Ode do prozora. Snijeg je neprestano padao i skrivao sivo nebo.
- Pasje vrijeme! - reče on.
Zatim okretaše ogrtač.
- Kožica je nešto preširoka. - Svejedno - dodade - bio je vraški dobar, što mi ga je ostavio,
nitkov! Inače ne bih mogao izaći i sve bi opet bilo pokvareno! Od čega sve ne zavise stvari!
I natukavši kapu na oči, izađe.
Jedva ako je imao vremena da učini nekoliko koraka, vrata se opet otvoriše i pojavi se njegov
riđi i inteligentni profil na otvoru.
- Zaboravio sam - reče on. - Uzet ćeš ugljena za jednu grijalicu.
I baci ženi u pregaču petofranak, koji mu je bio ostavio »filantrop«.
- Ugljena za grijalicu? - zapita žena.
- Da.
- Koliko mjerica?
- Dvije dobre.
- To će biti trideset sua. Za ostatak ću kupiti nešto za večeru.
- Do đavola, ne.
- Zašto?
- Zato, jer moram kupiti nešto za sebe.
- Što?
- Nešto.
- Koliko će ti trebati?
- Ima li tu u blizini kakva željeznarija?
- U ulici Mouffetard.
- Da, da, na uglu ulice, znam dućan.
- Reci mi, koliko će ti trebati za to što moraš kupiti?
- Dva i pol do tri franka.
- Neće nam ostati baš mnogo za ručak.
- Danas nije riječ o ručku. Ima nešto bolje da se učini.
- Dosta je to, moje zlato.
Na ovu riječ svoje žene Jondrette zatvori vrata i ovaj put začu Marius njegove korake, kako
se udaljuju hodnikom kućerine i silaze žurno po stubama.
U tom času izbijao je jedan sat na Sv. Medardu.

XIII.

Solus cum solo, in loco remoto, non cogitabunturorare pater noster 10

10
Dva samca na osamljenome mjestu ne mole Očenaš
 Marius, sanjar kao što je bio, bio je, kao što smo rekli, jedna čvrsta i odlučna priroda. Navika
samotnog razmišljanja, razvijajući u njemu simpatiju i sažaljenje, možda je kod njega umanjila
sposobnost da se razdraži, ali je ostavila netaknutu sposobnost da se razgnjevi; imao
je dobronaklonost jednoga brame i strogost jednoga suca; imao je sažaljenja za krastavu žabu,
ali je zmiju gazio. Njegov se pogled bio zavukao u ovo zmijsko leglo, pred očima mu je bilo
gnijezdo čudovišta.
- Treba zgaziti ove bijednike - reče on.
Nijedna od zagonetaka, za koje se nadao, nije bila riješena; naprotiv, sve se možda još više
zamrsilo; on nije znao ništa više o lijepoj djevojčici iz Luxembourga, ni o čovjeku, koga je zvao
Leblanc, osim to da ih je Jondrette poznavao. Iz mračnih riječi, koje su bile izgovorene, on je
jasno progledao jednu stvar, naime da se spremala neka zamka, jedna zamka nejasna, ali
strašna; da oboma prijeti velika opasnost, njoj vjerojatno, a njezinu ocu sigurno; da ih treba
spasiti, da treba izigrati gnusne kombinacije Jondretteove i pokidati mrežu tih pauka. Promatrao
je neko vrijeme Jondretteovicu. Iz jednoga kuta izvukla je staru željeznu peć i prekapala po
starom gvožđu.
Siđe s ormara što je mogao tiše, pazeći da ne napravi nikakav šum.
U strahu od onoga što se spremalo, i užasu koji su mu ulijevali Jondretteovi, osjećao je kao
neku vrstu radosti na pomisao da će mu se možda pružiti prilika da učini uslugu onoj, koju voli.
Ali što da radi? Da obavijesti ličnosti koje su ugrožene? Gdje će ih naći? Nije im znao adresu.
One su se samo na čas pojavile pred njegovim očima, zatim su ponovno utonule u bezmjernim
dubinama Pariza. Da dočeka g. Leblanca pred vratima navečer u šest sati, u času kad on dođe,
pa da ga obavijesti o zamci? Ali Jondrette i njegovi ljudi vidjeli bi ga, gdje vreba, mjesto je
pusto, bili bi jači od njega, našli bi načina da ga se dočepaju ili da ga uklone, i onaj, koga je
Marius htio spasiti, bio bi izgubljen. Jedan sat je odbio, u šest sati zamka treba da se sklopi.
Marius je imao na raspoloženju pet sati.
Moglo se učiniti samo jedno.
On obuče svoje ulično odijelo, prebaci šal oko vrata, uze šešir i izađe, ne praveći više šuma
nego da je išao bos po mahovini.
Uostalom, Jondretteovica je i dalje prekapala po gvožđariji.
Kad se izvukao iz kuće, pođe ulicom Petit-Banquier.
Na sredini ove ulice, kraj jednoga vrlo niskoga zida, koji se na nekim mjestima mogao
prekoračiti i udaljivao se od ulice, nalazio se jedan pusti prostor. Išao je polako, zamišljen kako
je bio, snijeg je prigušivao njegove korake; odjednom začu glasove, koji su tiho razgovarali
blizu njega. Okrenu glavu, ulica je bila pusta, nije bilo nikoga, bilo je usred dana, a međutim je
jasno čuo glasove.
Pade mu na um, da pogleda preko zida, kraj koga je išao.
Tamo su bila dva čovjeka naslonjena leđima na zid, sjedili su i tiho razgovarali.
Ova dva lica bila su mu nepoznata. Jedan je bio neki bradonja u bluzi, a drugi kosmat u
dronjcima. Bradonja je imao na glavi grčku kapicu, drugi je bio gologlav, kose pune snijega.
Pružajući glavu preko njih, Marius je mogao čuti sve.
Kosmati je gurao drugoga laktom i govorio:
- S Patron-Minetteom mora to uspjeti.
- Misliš? - reče bradonja, a kosmati nastavi:
- Tu će biti profita za svakoga; u najgorem slučaja pet godina, šest godina, deset godina
najviše.
Drugi odgovori oklijevajući i češkajući se pod svojom grčkom kapicom:
- To je ozbiljna stvar. Nikad ne treba sam izlaziti u susret takvoj stvari.
- Velim ti, da posao mora uspjeti - nastavi kosmati.
- Bit će upregnuta kola čiče Chosea.
Zatim počeše razgovarati o nekoj drami koju su gledali u Veselom Kazalištu.
 Marius nastavi put.
Činilo mu se da nejasne riječi ovih ljudi, tako neobično sakrivenih iza zida i zgrčenih u
snijegu, nisu bile možda bez neke veze s gnusnim planovima Jondretteovim. To je morao biti
taj posao.
On se uputi k predgrađu Saint-Marceau i zapita u prvom dućanu gdje bi mogao naći
povjerenika redarstva.
Pokazaše mu ulicu Pontoise, broj 14.
Marius ode tamo.
Prolazeći kraj jedne pekarnice, kupi za dva groša kruha i pojede ga, predviđajući da neće
ručati.
Usput je zahvaljivao Providnosti. Mislio je da toga jutra nije bio dao pet franaka
Jondretteovoj kćeri, mogao bi poći za fijakerom g. Leblanca i ništa ne bi doznao, ništa ne bi
moglo spriječiti Jondretteovu zamku, g. Leblanc bi propao i nesumnjivo i njegova kćer s njim.

XIV.

Redarstvenik daje dva pištolja odvjetniku

Došavši do broja 14. u ulici Pontoise, popne se na prvi kat i potraži redarstvenog povjerenika.
- Gospodin povjerenik nije ovdje - reče jedan momak iz ureda - ali tu je nadzornik, koji ga
zamjenjuje. Hoćete li govoriti s njim? Je li žurno?
- Jest - reče Marius.
Momak ga uvede u povjerenikov kabinet. Iza jedne rešetke stajao je kraj peći jedan čovjek
visoka stasa i rukama širio krajeve širokoga ogrtača s tri ovratnika. Imao je četverouglato lice,
usta tanka, čvrsta, guste prosijede zaliske vrlo strašne, pogled koji bi vas natjerao da izvrnete
džepove. Za ovaj pogled moglo se reći ne da je prodirao, nego da je pretraživao.
Ovaj čovjek nije izgledao ništa manje okrutan i strašan od Jondrettea; sresti gdjekada velikog
psa isto je tako opasno kao i sresti vuka.
- Što ste htjeli? - reče on Mariusu, ne dodajući »gospodine«.
- Gospodin je povjerenik redarstva?
- On nije ovdje. Ja ga zamjenjujem.
- Ovo je jedna vrlo ozbiljna stvar...
- Govorite.
- I vrlo žurna.
- Onda govorite brzo.
Ovaj miran i nagao čovjek ulijevao je u isti mah i strah i povjerenje. Marius mu ispripovjedi
svoj doživljaj. Da mu izgleda, da će jedna ličnost, koju on ne poznaje, biti još večeras uvučena
u jednu zamku; da je on, Marius Pontmercy, odvjetnik, stanujući u susjednoj sobi do toga legla
čuo cijelu zavjeru kroz pregradu; - da se zločinac, koji je izmislio spletku, zove Jondrette; - da
ima suučesnika, vjerojatno skitnice s gradskih vrata, između ostalih nekoga Panchauda,
nazvanog Proljetni; - da će dvije Jondretteove kćerke držati stražu; - i da nije bilo nikakvog
načina obavijestiti čovjeka, kome prijeti opasnost, jer se čak ne zna ni njegovo ime; - i da se
konačno sve to ima izvesti u šest sati navečer na najpustijem dijelu Bolničkog bulevara, u kući
broj 50-52. Na ovaj broj nadzornik diže glavu i reče hladno:
- To je u sobi u dnu hodnika?
- Točno - reče Marius i dodade: - Zar vi poznajete tu kuću? Nadzornik ostade jedan časak
šuteći, a onda odgovori, grijući potplate od čizama na vratima peći.
- Izvana.
I nastavi stisnutih usta, više govoreći sebi u ovratnik nego Mariusu:
 - Tu mora biti malo Patron-Minettea.
Ova riječ pade u oči Mariusu.
- Patron-Minette - reče on. - Zbilja, ja sam čuo da se izgovara ova riječ.
On ispriča nadzorniku dijalog između kosmatog i bradatog čovjeka u snijegu iza zida u ulici
Petit-Banquier. Nadzornik promrmlja:
- Kosmati, to mora da je Brujon, a bradati Demi-Liard nazvan Deux-Milliards.
Opet je bio oborio trepavice i razmišljao.
- Što se tiče čiče Chosea, nazirem i njega. Gle, izgorio sam svoj havelok. Uvijek je jaka vatra
u ovim prokletim pećima. Broj 50-52. Nekadašnja kuća Gorbeaux.
Zatim pogleda Mariusa.
- Vi ste vidjeli samo tu dvojicu, bradatog i kosmatog?
- I Panchauda.
- Niste vidjeli da tuda luta nekakav vraški kicoš?
- Ne.
- Niti jednog velikog, masivne građe, koji sliči na slona iz Botaničkog vrta?
- Ne.
- Nijednoga prepredenjaka, koji podsjeća na stare crvenorepce.
- Ne.
- Što se tiče četvrtoga, njega nitko ne vidi, čak ni njegovi pobočnici, suučesnici i najamnici.
Ne čudim se mnogo što ga niste vidjeli.
- Ne. Tko su sva ta bića?
Nadzornik odgovori:
- Uostalom, nije još došao njihov čas.
Opet ušuti, zatim nastavi:
- Bojite se vi?
- Čega? - reče Marius.
- Ovih ljudi.
- Koliko i vas, ne više - odgovori grubo Marius koji je primijetio da mu ovaj redarstveni
izvidnik još nije kazao »gospodine«.
Nadzornik pogleda Mariusa još čvršće i nastavi nekom vrstom poslovne svečanosti:
- Vi govorite kao hrabar čovjek i kao pošten čovjek. Hrabrost se ne boji zločinca, a poštenje
se ne boji vlasti. Marius ga prekide:
- Lijepo, ali što vi mislite da bi trebalo učiniti?
Nadzornik se ograniči na to da kaže:
- Stanovnici te kuće imaju ključ od glavnih vrata, kad se noću vraćaju kući. Trebalo bi da ga
i vi imate.
- Imam - reče Marius.
- Imate li ga kod sebe?
- Imam.
- Dajte mi ga - reče nadzornik.
Marius nađe ključ u džepu od prsluka, dade ga nadzorniku i doda:
- Ako mi vjerujete, doći ćete s oružanom pratnjom.
Nadzornik pogleda Mariusa kao Voltaire kakvog provincijskog akademičara, koji bi mu
predložio kakovu pjesmu, a jednim jedinim pokretom zavuče obje ruke, koje su bile ogromne,
u grudne džepove svoga haveloka, izvuče iz njih dva pištolja od čelika, od onih pištolja koje
nazivaju »sigurna šaka«. Pruži ih Mariusu, govoreći živo odsječenim tonom:
- Uzmite ovo. Vratite se kući. Sakrijte se u sobu. Neka misle da ste otišli. Oni su napunjeni,
svaki s po dva metka. Vi ćete promatrati. Rekli ste mi da u zidu ima rupa. Ljudi će doći. Pustite
ih malo. Kad mislite da je stvar na vrhuncu, da je vrijeme da se prekine, opalit ćete jedan
revolverski hitac. Ne prerano. Ostalo je moja stvar. Jedan revolverski hitac, u zrak, u strop,
svejedno kamo. Samo ne prerano. Čekajte, da započne izvršenje, vi ste odvjetnik, znate, što to
znači. Marius uze pištolje i spremi ih u džepove od kaputa sa strane.
- To se ispupčilo, vidi se - reče nadzornik. - Bolje da ih metnete u džepove od prsluka.
- Sad - nastavi nadzornik - nitko više ne smije izgubiti ni minutu. Koliko je sati? Dva i pol.
To je u sedam sati?
- U šest - reče Marius.
- Ima vremena - odgovori nadzornik - ali jedva imam vremena. Ne zaboravite ništa što sam
vam rekao. Jedan revolverski hitac.
- Budite mirni - odgovori Marius.
I kad Marius spusti ruku na kvaku od vrata, nadzornik mu dovikne:
- Ako vam ja budem što trebao, dođite ili pošaljite ovamo. Recite da traže nadzornika
Javerta.

XV.

Jondrette nabavlja

Nešto vremena kasnije, oko tri sata, Courfeyrac je slučajno prolazio ulicom Mouffetard u
društvu Bossueta. Snijeg je padao jače i ispunjavao prostor. Bossuet je upravo govorio
Courfeyracu:
- Gledajući, kako padaju pahuljice snijega, reklo bi se da je na nebu pomor bijelih leptira. -
Odjednom Bossuet opazi Mariusa, koji se penjao ulicom i izgledao mu nekako neobično.
- Gle! - povika Bossuet - Marius!
- Vidio sam ga - reče Courfeyrac. - Ne dirajmo ga.
- Zašto?
- Zauzet je.
- Čime?
- Zar ne vidiš kako izgleda?
- Kako?
- Kao netko koji slijedi nekoga.
- Ali koga vraga slijedi?
- Neku mirni - curu - kapu - šarenu! on je zaljubljen.
- Ali - primijeti Bossuet - ja ne vidim ni mirni, ni curu, ni šarenu kapu na ulici. Nema nigdje
žene.
Courfeyrac pogleda i poviče:
- On slijedi jednog čovjeka!
I zaista je jedan čovjek s kapom na glavi, čija se bijela brada vidjela, iako su ga gledali s
leđa, išao kakovih dvanaest koraka ispred Mariusa.
Bio je obučen u sasvim nov i za njega prostran ogrtač i užasno poderane hlače, potpuno
pocrnjele od blata. Bossuet prasne u smijeh.
- Kakav je ono čovjek?
- Ono? - prihvati Courfeyrac. - To je neki pjesnik. Pjesnici nose vrlo rado hlače prodavača
zečjih koža i ogrtač francuskih pairova.
- Hajde da vidimo kuda će to Marius - reče Bossuet - da vidimo, kuda ide ovaj čovjek,
pođimo za njima, a?
- Bossuet! - povika Courfeyrac. - Aigle de Meaux! vi ste zbilja glupi. Slijediti jednoga
čovjeka, koji slijedi drugoga čovjeka!
Oni se vratiše natrag.
 Marius je zaista opazio Jondrettea u ulici Mouffetard i uhodio ga je. Jondrette je išao natrag,
ni ne sluteći da ga je jedan pogled već uhvatio.
On napusti ulicu Mouffetard i Marius opazi kako je ušao u jednu od najstrašnijih krčmetina
u ulici Gracieuse.
Tamo je ostao otprilike četvrt sata, a zatim se vratio na ulicu Mouffetard. Zaustavio se kod
jednog željeznara, koji je u to vrijeme imao dućan na uglu ulice Pierre-Lombard, i nekoliko
minuta poslije vidio ga je Marius gdje je izašao iz dućana, držeći u ruci dlijeto s drškom od
bijela drveta, koje je sakrio pod ogrtač. Prema ulici Petit-Gentilly okrenuo je lijevo i pošao brzo
ulicom Petit-Banquier. Dan je bio pri kraju, snijeg koji je neko vrijeme bio prestao, poče opet
padati. Marius se zakloni na samom uglu ulice Petit-Banquier, koja je bila pusta kao uvijek, i
ne pođe dalje za Jondretteom. Dobro je što je učinio tako, jer došavši do niskoga zida, gdje
je Marius čuo razgovarati kosmatog i bradatog čovjeka, Jondrette se okrene, uvjeri se da nitko
ne ide za njim i da ga ne vidi, prekorači zid i izgubi se.
Prazno zemljište koje je ovaj zid zagrađivao bilo je u vezi sa zadnjim dvorištem jednog
starog ozloglašenog zakupca kola, koji je postradao i imao još nekoliko starih fijakera pod
šupom.
Marius pomisli okoristiti se Jondretteovom odsutnošću i vratiti se u kuću; uostalom, i
vrijeme je odmicalo: svaku večer majka Burgon, kad bi odlazila prati posuđe u gradu, imala je
običaj zatvoriti kućna vrata, koja su se u sumrak uvijek zaključavala; Marius je dao svoj ključ
nadzorniku redarstva, bilo je dakle neophodno potrebno da požuri.
Došlo je veče: pala je već gotovo i noć; na horizontu i u beskonačnosti bila je samo jedna
točka osvijetljena suncem, to je bio mjesec.
On se dizao crven iza niske kupole Salpêtrière.
Marius se brzim koracima vrati u kuću broj 50-52. Kad je stigao, bila su kućna vrata još
otvorena. Na prstima se popne uza stube i prošulja se kraj zida u hodniku do svoje sobe. Taj
hodnik je bio, kao što se sjećate, pun tavanskih soba za izdavanje, koje su u ovom času bile
prazne. Majka Burgon je ostavljala obično njihova vrata otvorena. Mariusu se učini da je u
jednoj od nenastanjenih ćelija vidio četiri nepomične ljudske glave, koje je neodređeno
osvjetljavao ostatak dana, padajući kroz tavanski prozorčić. Marius nije htio da vidi, ne želeći
ni sam da bude viđen. Uspjelo mu je da uđe u svoju sobu neopažen i bez šuma. Bilo je krajnje
vrijeme. Jedan časak kasnije začuje majku Burgon, koja je odlazila i zatvarala vrata.

XVI.

Pjesma na englesku ariju, koja je bila u modi 1832.

Marius sjede na krevet. Moglo je biti oko pet i pol sati. Još ga je samo pola sata dijelilo od
onoga što se imalo dogoditi. Čuo je kako mu udaraju žile, kao što se čuje kucanje sata u mraku.
Mislio je na onaj dvostruki hod u ovome trenutku u mraku; zločin se uputio s jedne strane, s
drage je strane dolazila pravda. On se nije bojao, ali nije mogao da ne zadršće pri pomisli na
ono što će se odigrati. Kao svim onima koji iznenada prežive kakav neočekivani doživljaj, cijeli
ovaj dan izgledao mu je kao san, i bio bi pomislio da mu se možda sve to samo pričinilo, da
nije osjetio pod pazuhom ocjelnu hladnoću dvaju revolvera.
Snijeg nije više padao. Mjesec, sve jasniji i jasniji, izdvajao se iz magle i njegova svjetlost,
pomiješana s odbljeskom snijega, izgledala je u sobi kao sumrak.
U jazbini Jondretteovih bilo je svijetlo. Marius je vidio kako se rupa na pregradi crveni
svjetlošću, koja mu je izgledala krvava.
Bilo je očigledno da ova svjetlost ne može dolaziti od svijeće. Inače nikakvog kretanja kod
Jondretteovih, nitko se nije micao, nitko govorio, ni daha, tišina je tamo bila ledena i duboka, i
da nije bilo ovoga svjetla, čovjek bi bio pomislio da se nalazi kraj groba. Marius polako skine
cipele i gurne ih pod krevet.
Prođe nekoliko minuta. Marius začu kako su zacvilila kućna vrata, teški koraci penjali su se
uza stube i prošli hodnikom, kvaka na jazbini digla se s lupom; to se vraćao Jondrette.
Odjednom se čulo više glasova. Cijela je obitelj bila u sobi. Dok je Jondrette bio odsutan,
šutjela je kao vukovi u špilji, dok vuk nije s njima.
- Evo me - reče on.
- Dobar veče, oče - rekoše kćerke.
- E, što je? - reče majka.
- Sve je kako treba - odgovori Jondrette - samo mi je pasji hladno po nogama. Ti si se obukla.
Dobro si učinila. Treba da ulijevaš povjerenje. Nećeš zaboraviti ništa od onoga što sam ti rekao?
Sve ćeš izvršiti?
- Budi spokojan.
- Zato, jer... - reče Jondrette i ne završi ovu rečenicu.
Marius je čuo kako je na stol stavio nešto teško, vjerojatno dlijeto koje je bio kupio.
- A to - nastavi Jondrette - jeste li jeli?
- Jesmo - reče majka - imala sam tri velika krumpira i soli. Dobro mi je došla vatra, da ih
ispečem.
- Lijepo - odvrati Jondrette. - Sutra ću vas sve zajedno povesti na ručak. Bit će patka i sve,
što joj pripada. Ručat ćete kao Karlo Deseti. Sve je u redu!
Zatim dodade tišim glasom:
- Mišolovka je otvorena. Mačke su tu.
Zatim još tišim glasom:
- Metni ovo u vatru.
Marius je čuo pucketanje ugljena, koji je bio prevrtan žaračem ili nekim željeznim
predmetom. Jondrette je nastavljao:
- Jesi li podmazala šarafe na vratima, da ne škripe?
- Jesam - odgovori majka.
- Koliko je sati?
- Skoro će šest. Malo prije je odbilo pola na Sv. Medardu.
- Vraga! - učini Jondrette. - Male moraju na stražu. Dođite vi ovamo, slušajte.
Nastade šaputanje.
Tada se opet začu Jondretteov glas:
- Je li Burgon otišla?
- Jest - reče majka.
- Sigurna si, da nema kod susjeda nikoga?
- On se po danu nije vratio, a ti znaš da u ovo vrijeme ruča.
- Sigurna si?
- Pa da.
- Svejedno - nastavi Jondrette - neće biti zgorega vidjeti je li tu. Kćeri, uzmi svijeću i idi
pogledaj.
Marius se spusti na koljena i na ruke i polako se zavuče pod krevet. Tek što se bio stisnuo, a
neka svjetlost prodre kroz pukotine na vratima.
- Tata - povika jedan glas - izišao je.
Otac povika:
- Odmah uđi.
Vrata se otvoriše i Marius opazi stariju Jondretteovu sa svijećom u ruci. Bila je kao i jutros,
samo još užasnija na ovoj svjetlosti.
 Išla je ravno krevetu. Marius je bio jedan časak u neiskazanoj strepnji, ali kraj kreveta se
nalazilo ogledalo, obješeno na zidu, ona je išla tamo. Ona se digla na prste i pogledala se. Čulo
se zveckanje nekakvog željeza, koje se micalo u susjednoj sobi.
Ona zagladi kosu dlanovima, nasmiješi se ogledalu, pjevušeći svojim slomljenim i grobnim
glasom:

Voljeli smo se nedjelju dana,

Al čaši sreće tako su kratki!
Al je i vrijedilo za osam dana!
Ljubavi čaši tako su slatki!
Bar da su vječni! tako su slatki!

Međutim je Marius drhtao. Činilo mu se nemoguće da ona ne čuje njegovo disanje.

Ona se spusti prozoru i pogleda napolje govoreći glasno, s napola ludim izrazom, koji je
imala:
- Kako je Pariz ružan kad obuče bijelu košulju - reče ona.
Vratila se ogledalu i opet se kreveljila, promatrajući se čas ravno, a čas s tri četvrtine profila.
- Ej! - povika otac - što radiš tamo?
- Gledam pod krevet i pod namještaj - odgovori ona, nastavljajući se gladiti po kosi - nema
nikoga.
- Budalo! - vikaše otac. - Odmah ovamo! Ne gubimo vrijeme!
- Idem! Idem! Nema čovjek vremena baš ni za što u toj njihovoj kućerini.
Ona je pjevušila:

Ostavljate me, slava vas zove.

Moje tužno srce pratit će vas svuda...

Posljednji put se pogleda u ogledalu i izađe, zatvarajući vrata za sobom. Časak kasnije začu
Marius tapkanje bosih nogu dviju djevojčica i glas Jondretteov, koji im je vikao:
- Pazite dobro! Jedna kod kućnih vrata, druga na uglu ulice Petit-Banquier. Nijednog časa
ne gubite iz vida kućnih vrata i ako što primijetite, odmah ovamo! skokom! Imate ključ, da
otvorite.
Starija kćer gunđaše:
- Držati stražu bosonoga na snijegu!
- Sutra ćete imati svilene cipele zlatne boje.
One siđoše niza stube i nekoliko sekunda kasnije objavi lupa donjih vrata, koja su se
zatvarala, da su vani.
U kući su bili samo Marius i Jondretteovi. Vjerojatno još i ona tajanstvena bića, koja je
Marius naslutio kroz vrata nenastanjenih tavanskih soba.

XVII.

Na što je upotrijebljen Mariusov petofranak

Marius je držao da je vrijeme da zauzme mjesto na svom prozorčiću. U tren oka, s gipkošću
svojih godina, bio je kraj rupe na pregradi. Gledao je.
Unutrašnjost Jondretteova stana imala je osobit izgled i Mariusu bude jasna neobična
svjetlost, koju je primijetio. Jedna svijeća je tu gorjela u jednom svijećnjaku, ali ona zapravo
nije osvjetljavala sobu. Cijela jazbina bila je kao obasjana od odbljeska jedne grijalice,
postavljene u kaminu i napunjene raspaljenim ugljenom. Ugljen je bio užaren, a grijalica
crvena, plavkasti su plamenovi plesali i pomagali da se raspozna oblik dlijeta, koje je Jondrette
kupio u ulici Pierre-Lombard i koje se usijavalo, zabodeno u žeravicu. U kutu kraj vrata vidjele
su se kao spremljene za neku nepredviđenu upotrebu dvije gomile, od kojih je jedna izgledala
hrpa gvožđarije, a druga zamotuljak konopaca. Sve ovo, za onoga koji nije znao što se sprema,
zatalasalo bi mu duh između jedne pomisli vrlo kobne i druge vrlo jednostavne. Ovako
osvijetljena jazbina sličila je prije na kovačnicu, negoli na usta pakla, ali Jondrette, na
ovoj svjetlosti, prije je izgledao kao demon, nego kao kovač.
Zar ugljena bio je tolik da se svijeća na stolu topila sa strane grijalice. Jedna stara slijepa
svjetiljka od bakra, dostojna Diogena, nalazila se na kaminu.
Kako je grijalica bila smještena u samom ognjištu, kraj gotovo ugašenih ugaraka, dimnjak
od kamina izvlačio je paru i nije širio miris. Mjesec, ulazeći kroz četiri okna na prozoru, bacao
je svoj bijeli sjaj u crvenu i vatrenu tavansku sobu, i za pjesnički duh Mariusov, sanjarski čak i
u času akcije, bilo je to kao neka nebeska misao pomiješana s nakaznim zemaljskim snovima.
Jedna struja zraka prodirala je kroz razbijeno okno, pomažući da se izvjetri vonj ugljena.
Leglo Jondretteovih bilo je, ako se čitalac sjeća što smo kazali o kućerini Gorbeau, divno
izabrano i kao stvoreno da bude pozornica kakvome mračnom nasilju i skrovištu za kakav
zločin. To je bila najuvučenija soba u najdaljoj kući na najosamljenijem bulevaru u Parizu. Da
zamke nisu postojale, ovdje bi ih bili izmislili.
Cijela širina kuće i niz nenastanjenih soba odvajalo je ovu jazbinu od bulevara, gledao je na
prostrani pusti prostor, ograđen zidovima i živicom.
Jondrette je zapalio lulu, sjeo na probušeni stolac i pušio. Njegova mu je žena tiho govorila.
Da je Marius bio Courfeyrac, to jest od onih ljudi koji se smiju u svakoj životnoj zgodi, bio
bi prasnuo u smijeh, kad bi mu pogled pao na Jondretteovicu. Ona je imala crni šešir s perima,
dosta sličan šeširima glasonoša u vojsci Karla X., jedan ogroman šal preko pamučne suknje i
muške cipele, koje je njena kći prezirala jutros. To je bila oprava koja je Jondretteu izmamila
uzvik: - Ti si se obukla, dobro si učinila, treba da ulijevaš povjerenje.
Što se tiče Jondrettea, on nije skinuo ogrtač, nov i za njega širok, koji mu je ostavio g.
Leblanc, i njegov kostim je i dalje isticao kontrast između ogrtača i hlača, što je u očima
Courfeyraca označavalo pjesnika.
Odjednom Jondrette podiže glas:
- Vrlo dobro! mislio sam na to. Po ovakvom vremenu on će doći fijakerom. Zapali lampicu,
uzmi je i siđi. Stajat ćeš dolje iza vrata. Kad čuješ da se zaustavljaju kola, odmah otvori, on će
se popeti, ti ćeš mu svijetliti u hodniku i na stubama, i dok on uđe, ti brzo siđi, platit ćeš kočijaša
i poslati fijaker dalje.
- A novac? - zapita žena.
Jondrette potraži u hlačama i dade joj pet franaka.
- Otkud to? - povika ona.
- To je petača, što ju je jutros dao susjed.
I dodade:
- Znaš li što? Trebali bi još dva stolca.
- Zašto?
- Da se sjedne.
Marius osjeti drhtavicu, čuvši kako Jondretteovica govori mirno:
- Do vraga, idem ih uzeti kod susjeda.
I brzom kretnjom otvori vrata od jazbine i izađe u hodnik.
Marius nije imao vremena da siđe s ormara i da se sakrije pod krevetom.
- Uzmi svijeću - povika Jondrette.
- Ne - reče ona - to bi mi smetalo, uzet ću dva stolca. Mjesečina je.
 Marius začu tešku ruku Jondretteovice, koja je pipajući tražila njegov ključ u mraku. Vrata
se otvoriše. On ostade na mjestu, prikovan iznenađenjem i užasom.
Jondretteovica uđe.
Tavanski prozor propuštao je jednu mjesečevu zraku između dva velika mraka. Jedan od ova
dva mraka potpuno je skrivao zid, uz koji je bio prislonjen Marius, tako da se nije ni vidio.
Majka Jondrette podiže oči, ne opazi Mariusa, uze dva stolca i ode, pustivši da se za njom
zatvore vrata s treskom. Vrati se u jazbinu.
- Evo dva stolca.
- Evo lampice - reče muž. - Idi brzo.
Ona posluša, žureći se, i Jondrette osta sam.
On razmjesti stolce s obiju strana stola, okrene dlijeto žeravici, metne ispred peći jedan stari
zaklon, koji je skrivao grijalicu, zatim ode u kut, gdje je stajao zamotuljak konopaca, i sagne
se, kao da nešto razgleda. Marius opazi da su ono, što je on smatrao za neodređenu gomilu, bile
ljestvice od konopaca, vrlo dobro izrađene sa stepenima od drveta i s dvije kuke za prikapčanje.
Ove ljestvice i nekoliko velikih sprava, vjerojatno željeznih toljaga, koje su bile izmiješane
s gomilom željezarije poslagane iza vrata, nisu još jutros bile u Jondretteovoj jazbini.
Nesumnjivo ih je Jondrette donio poslije podne, za vrijeme Mariusove odsutnosti.
- To je kovački alat - pomisli Marius.
Da je Marius bio malo upućeniji u stvari ove vrste, on bi odmah pogodio, da su ovo, što je
on držao kovačkim alatom, bili izvjesni instrumenti za obijanje ključanica i otvaranje vrata, a
drugi, koji su mogli sjeći i odsijecati, dvije vrste kobnih sprava, koje lopovi zovu vojnici
i kosači.
Kamin i stol s dva stolca nalazili su se točno prema Mariusu. Pošto je grijalica bila skrivena,
soba je bila osvijetljena samo svijećom, najmanji crijep na stolu ili kamin bacao je ogromnu
sjenu. Jedan polupani lonac za vodu skrivao je polovinu zida. U sobi je bila neka neopisiva
tišina, grozna i puna prijetnje. Osjećalo se da dolazi nešto strašno.
Jondrette je pustio lulu da mu se ugasi, ozbiljan znak da je nečim zauzet, a zatim sjedne.
Svijeća je isticala okrutne i fine kutove njegova lica. Trljao je trepavice i naglo otvarao desnu
šaku, kao da odgovara na posljednji savjet nekog mračnog unutrašnjeg dijaloga. U jednom
od ovih mutnih odgovora, koje je upravljao sam sebi, povuče k sebi živo pretinac od stola, uze
iz njega jedan dugački kuhinjski nož, koji je tu bio sakriven, i okuša mu oštricu na noktu. Kad
je to učinio, spremi nož natrag u pretinac, koji zatvori.
Marius sa svoje strane izvuče revolver iz desnog džepa i povuče za kokot.
Revolver proizvede jedan jasan i kratak zvuk. Jondrette zadršće i napola se digne na stolcu:
- Tko je tamo? - vikne.
Marius zaustavi dah. Jondrette prisluhne jedan trenutak, zatim se nasmije, govoreći:
- Ala sam glup! To pucketa pregrada.
Marius zadrži revolver u ruci.

XVIII.

Dva Mariusova stolca jedan prema drugom

Odjednom se začu neko udaljeno i melankolično zvono. Odbijalo je šest sati na Sv. Medardu.
Jondrette je brojio udarce kimanjem glave. Kad je odbilo šest, on utrne svijeću prstima.
Zatim poče šetati po sobi, prisluhne u hodniku, pa opet šetaše, slušaše: - Samo da dođe! -
promrmlja; zatim se vrati na stolac.
Tek što je sjeo, vrata se otvoriše.
 Otvorila ih je majka Jondrette i ostala u hodniku, praveći jednu užasno ljubaznu grimasu,
koju je odozdo osvjetljivala njezina lampica.
- Izvolite, gospodine - reče ona.
- Izvolite, moj dobrotvore - ponovi Jondrette, dignuvši se naglo. Na vratima se pojavi g.
Leblanc.
On je izgledao sasvim miran, što ga je činilo gotovo uzvišenim.
On spusti na stol četiri zlatnika.
- Gospodine Fabantou - reče on - evo vam za vašu stanarinu i za prve potrebe. Poslije ćemo
još vidjeti.
- Bog vam platio, moj plemeniti dobrotvore! - reče Jondrette. Potom se približi ženi i reče
joj tiho:
- Pošalji natrag fijaker!
Ona izađe, dok se njezin muž upravo rasipao u zahvalama, ponudivši g. Leblanca da sjedne.
Čas kasnije vrati se Jondretteovica i reče mu šaptom:
- Gotovo je.
Snijeg, koji je neprestano padao od jutra do mraka, bio je tako debeo da se nije čuo fijaker,
kad je došao, a nije se čuo ni sada, kad je otišao.
G. Leblanc je sjeo.
Jondrette sjedne na drugom stolcu prema g. Leblancu.
A sad, da bi se mogla predstaviti scena koja će se odigrati, neka čitalac zamisli u svome duhu
ledenu noć, osamljenost Salpêtrière pokrivene snijegom i bijele na mjesečini, noćne svjetiljke
s crvenim metalnim zaklonima tu i tamo, ove tragične bulevare i dugačke redove crnih
brijestova, nigdje ni žive duše možda na četvrt milje naokolo, kućerinu Gorbeau u najvećoj
tišini, užasnu u noći, a u ovoj kućerini, usred te osamljenosti, usred ove tame, prostranu
tavansku sobu Jondretteovu, osvijetljenu jednom svijećom, i u toj jazbini dva čovjeka, koji
sjede za jednim stolom. G. Leblanc miran, Jondrette nasmijan i strašan. Jondretteovica, majka
vučica u kutu, a iza pregrade Marius, nevidljiv, uspravan, ne gubeći nijednu riječ, ne gubeći
nijednu kretnju, s okom koje vreba, s pištoljem u ruci.
Uostalom, Marius je osjećao samo uzbuđenje užasa, ali nikakav strah. Stezao je kokot na
pištolju i osjećao se siguran. - Zaustavit ću ja ove bijednike, kad budem htio - mislio je on.
Osjećao je redarstvo tu negdje u zasjedi, očekujući ugovoreni znak. Uostalom, nadao se da
će iz ovog nasilnog susreta Jondrettea i g. Leblanca pasti nešto svjetla na sve što je želio doznati.

XIX.

Kad čovjek ispituje mračno dno

Jedva što je sjeo, g. Leblanc pogleda prema praznim posteljama.

- Kako je maloj ranjenici? - zapita.
- Slabo - odgovori Jondrette sa žalosnim i zahvalnim osmijehom - vrlo slabo, moj uvaženi
gospodine. Starija sestra odnijela ju je u Bourbe, da ju previju. Sad ćete vidjeti, sad će se one
vratiti.
- Gospođi Fabantou izgleda da je nešto bolje? - nastavi g. Leblanc, okrećući oči na čudnu
opravu Jondretteovice, koja je stajala između njega i vrata i čuvala već ulaz, promatrajući ga
prijeteći, gotovo borbeno.
- Ona će umrijeti - reče Jondrette. - Ali što ćete, gospodine! Ova žena je imala toliko snage!
To nije žena, to je bik.
Jondretteovica dirnuta komplimentom, cikne kao polaskano čudovište:
- Ti si uvijek ljubazan prema meni, gospodine Jondrette.
 - Jondrette! - reče g. Leblanc. Ja sam mislio da se vi zovete Fabantou.
- Fabantou, narečeni Jondrette! - prihvati živo muž. - Umjetnički nadimak!
I dobacivši ženi jedan trzaj ramenom, što g. Leblanc nije vidio, nastavi, mijenjajući glas čas
patetično, čas laskavo:
- Ah! kako smo se uvijek lijepo slagali ova sirotica i ja! Što bi nam ostalo, da nije bilo još
toga! Mi smo tako nesretni, moj poštovani gospodine! Imamo ruke, a nemamo rada! Imamo
volje, a nemamo posla! Ja ne znam, što misli vlada, ali, tako mi poštenja, gospodine, ja
nisam jakobinac, nisam buntovnik, ne želim vladi zla, ali da sam ja ministar, tako mi onoga, što
mi je najsvetije, bilo bi sasvim drukčije. Vidite, na primjer, ja sam htio da mi kćerke izuče
kartonaški zanat. Vi ćete reći: Što! Zanat? Da! Zanat! običan zanat! Komadić kruha! Kakva
propast, moj dobrotvore! Kakvo poniženje, moj dobrotvore! Kakvo poniženje, kad je čovjek
bio ono, što smo mi bili! Sirotinja, pa što ćete! Ništa nam nije preostalo iz vremena našeg
blagostanja! Ostala nam je samo jedna stvar, jedna slika, do koje mi je mnogo stalo, a koje ću
se ipak morati lišiti, jer treba živjeti! jest, tako je! treba živjeti.
Dok je Jondrette govorio tako nesuvislo i s neredom, što nije oduzimalo ništa umnom i
pronicavom izrazu njegova lica, Marius podiže oči i opazi u dnu sobe nekoga, koga dosad nije
još vidio. Jedan je čovjek ušao u sobu tiho, da se nisu čula ni vrata. Imao je prsluk od
ljubičastog pletenog pamuka, star, istrošen, uprljan, poderan, s rupama na svakom pregibu,
široke hlače od prostoga štofa, cipele drvenih potplata na nogama, bez košulje, gologa vrata,
golih i tetoviranih ruku, lica namazanog crnilom. Sjeo je šuteći i skrštenih ruku na najbliži
krevet, a kako se nalazio iza Jondrettea, jedva se raspoznavao.
Ona vrsta magnetskog instinkta, koja vodi pogled, učini da se g. Leblanc okrenuo gotovo
istodobno kad i Marius. Nije mogao zatajiti iznenađenu kretnju, koja nije izbjegla Jondretteu.
- A vidim - klikne Jondrette, zakapčajući se s ljubaznošću - vi gledate vaš ogrtač? Dobro mi
stoji! istina je, dobro mi stoji!
- Tko je onaj čovjek tamo? - reče g. Leblanc.
- Ono? - učini Jondrette - to je jedan susjed. Ne obraćajte pažnju.
»Susjed« je izgledao neobično. U predgrađu Saint-Marceau ima mnogo tvornica kemikalija.
Mnogi tvornički radnici imaju pocrnjela lica. Cijelo biće g. Leblanca odisalo je prostodušnim i
neustrašivim povjerenjem. On nastavi:
- Pardon, što ste mi ono rekli malo prije, gospodin Fabantou?
- Rekao sam vam, gospodine i dragi zaštitniče - prihvati Jondrette, nalaktivši se na stol i
promatrajući g. Leblanca uporno i nježno, otprilike kao zmijski car. - Rekao sam vam da imam
na prodaju jednu sliku.
Tihi šum kod vrata. Drugi jedan čovjek uđe i sjedne na krevet iza Jondrettea. Bio je goloruk
kao i prvi i s maskom od crnila i čađi na licu. Premda se ovaj čovjek u pravom smislu riječi
uvukao u sobu, nije mogao izbjeći da ga ne opazi g. Leblanc.
- Ne obraćajte pažnju - reče Jondrette. - To su stanovnici ove kuće. Rekao sam dakle, da mi
je ostala jedna slika, jedna skupocjena slika. Evo, gospodine, pogledajte.
On ustade, ode do zida, kraj koga je bio naslonjen okvir o kome smo govorili, i okrene ga,
ostavljajući ga naslonjena na zid. Zaista, to je bilo nešto što je nalikovalo na sliku, koju je
svijeća malo osvjetljavala. Marius nije mogao ništa razlikovati. Jondrette je stajao između slike
i njega; vidio je samo neku grubu namazotinu i neku vrstu glavnoga lica namaljanog drečavom
sirovošću vašarskih platna i slika s paravana.
- Što je to? - zapita g. Leblanc.
Jondrette povika:
- Majstorski rad, slika velike vrijednosti, ja sam vam rekao i ne poričem, vrlo sam nesretan,
dobrotvore moji Draga mi je, kao što su mi drage moje dvije kćeri, ona me podsjeća na
uspomene! ali eto, moram je se lišiti.
 Da li slučajno ili zato što je počeo bivati nespokojan, gledajući u sliku g. Leblanc bacaše
pogled u dubinu sobe. Sad su bila četiri čovjeka, tri su sjedila na krevetu, jedan je stajao kraj
vrata, sva četvorica golih ruku, nepomični, lica namazanog crnilom. Jedan od trojice, koji su
bili na krevetu, naslanjao se na zid, sklopljenih očiju, reklo bi se da spava. Ovaj je bio star,
njegove sijede kose na crnom licu bile su strašne. Druga dvojica izgledala su mlada. Jedan je
bio bradat, drugi kosmat.
Jondrette primijeti da se oko g. Leblanca prikiva za ove ljude.
- To su prijatelji. Susjedi - reče on. - Garavi su, jer rade s ugljenom. To su kovači. Ne gledajte
ih, dobrotvore moj, nego kupite moju sliku. Smilujte se mojoj bijedi. Ne tražim mnogo. Koliko
je vi cijenite?
- Ali - reče g. Leblanc gledajući Jondrettea ravno u oči, kao čovjek koji je na oprezu - to je
neki natpis s krčme. Vrijedi jedno tri franka.
Jondrette odgovori blago:
- Je li tu vaša lisnica? Zadovoljit ću se s hiljadu talira.
G. Leblanc ustade, nasloni se leđima o zid i prijeđe brzo pogledom po sobi. Jondrette mu je
bio slijeva prema prozoru, a Jondretteovica i četiri čovjeka s desna prema vratima. Četiri
čovjeka nisu se micala, izgledala su čak i da ne vide; Jondrette nastavi govoriti sa
žalosnim akcentom, očiju neodređenih i plačnom intonacijom, tako da bi g. Leblanc mogao
povjerovati, da ima pred sobom prosto čovjeka poludjelog od bijede.
- Ako mi vi ne otkupite sliku, dragi dobrotvore, ja sam bez sredstava i ne ostaje mi ništa
drugo nego da skočim u vodu. Kad pomislim da sam htio da moje kćerke nauče finu kartonažu,
kartonažu kutija za poklone! E lijepo! Treba jedan stolac s udubljenom daskom, da ne pada
staklo na zemlju, treba naročito napravljena peć, lonac s tri pregrade za raznu gustinu tutkala,
prema tome, da li se upotrebljava za drvo, papir ili kakvu tkaninu, nož za rezanje papira, kalup
za poravnavanje, čekić za tucanje čelika, škare, do vraga, što ti sve ja znam? i sve to da bi se
zaradila četiri sua dnevno! a radi se četrnaest sati! svaka kutija se okrene trinaest puta u ruci
radnice! i močiti papir! i ne isprljati ništa! i održavati tutkalo toplo! do vraga, kažem vam, četiri
sua na dan! pa kako da se živi? Govoreći ovako, Jondrette nije gledao g. Leblanca, koji ga je
promatrao. Oko g. Leblanca je uprto u Jondrettea, a oko Jondretteovo u vrata. Zadihana pažnja
Mariusova išla je od jednog do drugog. G. Leblanc je izgledao kao da se pita: Je li ovo neki
idiot? Jondrette ponovi dva ili tri puta, mijenjajući sve vrste razvučenoga glasa: - Ne ostaje mi
ništa drugo, nego da skočim u vodu!
Odjednom njegovo ugašeno oko zasja nekim odvratnim plamenom, ovaj se mali čovjek
uspravi i postade strašan! Učini jedan korak prema g. Leblancu i dovikne mu gromkim glasom:
- Uostalom, sve je to sporedno! Nego, poznajete li vi mene?

XX.

Stupica

Vrata tavanske sobe otvoriše se naglo i propustiše tri čovjeka u bluzama od plavog platna, s
maskama od crnog papira. Prvi je bio mršav i imao dugačku okovanu batinu, drugi je bio neka
vrsta kolosa i držao za sredinu drške jedan malj sa sjekirom, koja bi mogla ubiti vola.
Treći, čovjek zdepastih ramena, ne tako mršav kao prvi, ne tako masivan kao drugi, držao je
cijelom šakom jedan ogroman ključ, ukraden s nekih tamničkih vrata.
Činilo se da je Jondrette čekao samo njihov dolazak. Brzi razgovor između njega i čovjeka
s batinom:
- Je li sve gotovo? - reče Jondrette.
- Jest - odgovori mršavi čovjek.
 - Gdje je Montparnasse?
- Prvi se ljubavnik zadržao, razgovarajući s tvojom kćerkom.
- Kojom?
- Starijom.
- Ima li dolje fijaker?
- Ima.
- Jesu li upregnuta kola?
- Upregnuta.
- Dva dobra konja?
- Izvrsna.
- Čekaju tamo, gdje sam ja kazao?
- Čekaju.
- Dobro - reče Jondrette.
G. Leblanc je bio vrlo blijed. Gledao je u jazbini sve oko sebe, kao čovjek koji razumije kud
je zapao, i njegova glava, upravljana redom prema svim glavama koje su ga okruživale, okretala
se na njegovu vratu sa sporošću pažljivom i začuđenom, ali u njegovu izrazu nije bilo ničega
što bi sličilo na strah. U času je napravio od stola sebi zaklon; i ovaj čovjek, koji je jedan
trenutak prije imao izgled dobra stara čovjeka, odjednom je postao neka vrsta atlete, i stavi
svoju snažnu pesnicu na naslon stolca s pokretom strašnim i iznenađujućim.
Ovaj starac, ovako odlučan i hrabar pred ovolikom opasnošću, izgleda da je bio od onih
priroda koje su hrabre kao što su dobre. Otac žene, koju volimo, nije nam nikada tuđ. Marius
se osjeti ponosit s toga nepoznatog.
Trojica od ljudi golih ruku, za koje je Jondrette kazao: kovači, uzeli su iz hrpe gvožđarije
jedan neke ogromne škare za sječu lima, drugi kliješta za stezanje, treći jedan čekić, i iziđoše
na vrata, ne govoreći ni riječi. Stari je bio ostao na krevetu, samo je otvorio oči. Jondretteovica
je sjedila do njega.
Marius pomisli da će kroz nekoliko sekunda doći trenutak da posreduje, i podiže lijevu ruku
prema stropu, u pravcu hodnika, gotov da odapne pištolj.
Kad je Jondrette završio svoje ispitivanje čovjeka s batinom, opet se okrene g. Leblancu i
ponovi svoje pitanje, poprativši ga svojim niskim smijehom, pritajenim i strašnim:
- Dakle vi me ne poznajete?
G. Leblanc ga pogleda u lice i odgovori:
- Ne.
Tada Jondrette pristupi k stolu. Nagne se preko svijeće i skrsti ruke, približavajući svoje
slatke čeljusti i okrutno lice mirnome licu g. Leblanca, naginjući se što je mogao više, ali g.
Leblanc ne uzmaknu - i u tome stavu divlje životinje, koja se sprema da ugrize, povika:
- Ja se ne zovem Fabantou, ja se ne zovem Jondrette! ja se zovem Thénardier! ja sam krčmar
iz Montfermeila! čujete li vi mene? Thénardier! Poznajete me sad?
Neprimjetno crvenilo razli se po čelu g. Leblanca, on odgovori, a glas mu i ne zadrhta i ne
podiže se, sa svojom uobičajenom mirnoćom:
- Ni malo više.
Marius nije čuo ovaj odgovor. Tko bi ga bio vidio u ovome času u polutami, vidio bi ga
uzrujana, preneražena i kao gromom ošinuta. U času, kad je Jondrette rekao: Ja se zovem
Thénardier, Marius je zadrhtao svima svojim udovima i naslonio se na zid, kao da je osjetio
hladnoću sabljine oštrice kroza srce. Zatim njegova desna ruka, spremna da dade znak, polako
se spusti i u času, kad je Jondrette ponovio: Čujete vi mene? Thénardier!, iznemogli prsti
Mariusovi zamalo što ne ispustiše revolver. Jondrette, otkrivajući svoje ime, nije bio zbunio g.
Leblanca, ali je uzrujao Mariusa. Ovo ime »Thénardier«, koje g. Leblanc izgleda nije poznavao,
poznavao je Marius. Treba se samo sjetiti što je to ime bilo za njega! On ga je nosio na svome
srcu, zapisano u oporuci svoga oca! nosio ga je u dubini svoje misli, u dubini svoga sjećanja,
kao sveti nalog: »Jedan čovjek po imenu Thénardier spasio mi je život. Ako ga moj sin sretne,
neka mu učini sve što može«. Ovo ime, kao što se čitalac sjeća, bila je religija njegove duše; on
ga je miješao s imenom svoga oca u svome kultu. Što! To li je taj Thénardier, krčmar iz
Montfermeila, koga je uzalud toliko tražio? Našao ga je napokon, kako! spasilac njegova oca
bio je razbojnik! čovjek, za koga se Marius htio žrtvovati, bio je ljudska nakaza! ovaj
oslobodilac pukovnika Pontmercya je sada baš na djelu da izvrši zločin, čiji oblik Marius još
jasno i ne vidi, ali koji nalikuje na ubojstvo! i to nad kim, dragi Bože! Kakav udes! kakva gorka
šala sudbine! Njegov otac iz dubine svoga groba nalaže mu da Thénardieru učini sve dobro, što
može; već četiri godine Marius nije imao drugu misao nego da isplati ovaj dug svoga oca, i
u času kad je htio predati pravdi jednog razbojnika usred zločina, sudbina mu dovikuje: to je
Thénardier! Život njegova oca, spašen na bojištu Waterlooa u kiši taneta, napokon će platiti,
platiti stratištem! On se bio zarekao, ako bi ikada našao Thénardiera, da mu ne pristupi drukčije
nego bacajući mu se pred noge, i on ga je eto i našao, ali zar samo zato da ga preda krvniku?
Otac mu je govorio: Pomozi Thénardiera, a on odgovara na taj obožavani i sveti glas
uništavajući Thénardiera! Prirediti ocu u grobu ovaj prizor; čovjeka, koji ga je oteo od smrti
po cijenu vlastitog života, usmrćuju na trgu Sv. Jakova zaslugom njegova sina, Mariusa, kome
ga je bio ostavio na brigu! kakve li gorke poruge nositi tako dugo na svojim prsima posljednje
želje oca, napisane njegovom rukom, da bi se učinilo nešto sasvim suprotno! Ali, s druge strane,
prisustvovati ovom nedjelu i ne spriječiti ga! što? osuditi žrtvu, a poštedjeti zločinca? Zar se
može imati kakva zahvalnost prema jednom ovakvom bijedniku? Sve ideje, koje je Marius
kultivirao kroz ove posljednje četiri godine, bile su skroz probijene ovim neočekivanim
udarcem. On je drhtao. Sve zavisi od njega. On je držao u svojoj ruci, bez njihova znanja, sva
ova bića koja su se kretala pred njegovim očima. Ako bi opalio iz pištolja, g. Leblanc bi bio
spašen, Thénardier izgubljen; ako ne opali, g. Leblanc bi bio žrtvovan, a tko zna, da li
bi Thénardier bio spašen? Strmoglaviti jednog, pustiti drugog da padne! grižnja savjesti na obje
strane. Što da se radi! što da izabere! ne ispuniti najneodoljivije obaveze, toliko duboke obaveze
srasle s njim samim, dužnost najsvetiju, tekst najdublje poštovan! ne ispuniti zavjet svoga oca,
ili pustiti da se izvrši zločin! Činilo mu se da s jedne strane čuje »svoju Uršulu«, kako ga moli
za svoga oca, a s druge pukovnika, kako preporučuje Thénardiera. Osjećao je da bi mogao
poludjeti. Koljena su klecala pod njim. On nije imao čak vremena da se odlučuje, toliko se
scena, koja mu je bila pred očima, zavitlavala s pomamom. Kao kakav vihor, kome vam se čini
da se odupirete, a koji vas u stvari odnosi. Bio je gotov da se onesvijesti.
Međutim Thénardier, mi ga odsad nećemo drukčije nazivati, šetao je gore dolje ispred stola,
u nekoj vrsti zanosa i bjesomučnoga trijumfa. On uze svjetiljku i stavi je na kamin, tresnuvši je
tako jako da se fitilj zamalo ne ugasi, a loj poprska zid. Zatim se okrene g. Leblancu, strašan, i
ovako vikaše:
- Ispečen! osmuđen! u sosu! na roštilj!
- Ah! - povika on - našao sam vas napokon, gospodine filantrope! gospodine milijunašu u
traljama, gospodine poklanjaču lutaka! stari Jocrisse! Ah! vi me ne poznajete! Ne, zar niste to
vi, što ste bili došli u Montfermeil, u moju krčmu, prije osam godina, na Badnji dan 1823.! niste
li vi odveli od mene dijete Fantinino, Ševu! niste li vi imali žuti havelok! ne! i zamotak pun
dronja u ruci, kao jutros kod nas! Je li, ženo, izgleda, da je to njegova slabost, da nosi po kućama
zamotke pune čarapa i vune! stari milosrdnice! Jeste li vi čarapar, gospodine milijunašu? vi
dajete sirotinji iz svojeg dućana, sveti čovječe! kakav pelivan! Ah, vi me ne poznajete? E lijepo,
ja vas poznajem, ja sam vas prepoznao, čim ste promolili njušku ovamo. Ha! vidjet će se
konačno kako nije to baš sasvim ružičasta stvar doći u kuću kod ljudi, pod izgovorom da je to
krčma, jadno obučen, s izgledom siromaha kome bi čovjek pružio milostinju, prevariti ljude,
praviti se velikodušan, uzeti im njihov komadić kruha, prijetiti u šumi, i napustiti ih, da bi
poslije, kad oni propadnu, donijeli im jedan široki ogrtač i dva otrcana bolnička pokrivača, stari
lupežu, kradljivce djece!
 On zastade i jedan trenutak izgledaše kao da govori sam sebi. Pomislio bi čovjek da je njegov
bijes pao kao Rhona u kakvu rupu; zatim, kao završujući glasno ono što je govorio malo prije
za sebe, lupi pesnicom po stolu i povika:
- Sa svojim dobroćudnim izgledom!
I obraćajući se g. Leblancu:
- Do vraga! vi ste mi se rugali nekad. Vi ste uzrok sviju mojih nesreća. Uzeli ste od mene za
hiljadu pet stotina franaka djevojčicu, koja je bila kod mene, i koja je sigurno bila od bogatih, i
koja mi je već donijela prilično novaca, i od koje sam mogao da izvlačim cijeloga života koliko
mi je trebalo za život! djevojčicu, koja bi mi naknadila sve što sam izgubio u onoj jadnoj
krčmetini, u kojoj je bilo vrzino kolo i u kojoj sam ja pojeo kao kakav glupak sve, što sam imao!
Oh! neka bi se sve vino, koje je kod mene popiveno, pretvorilo u otrov u onima, koji su ga
popili! Napokon, što se mene tiče! Recite dakle! morali ste me držati za budalu, kad ste otišli
sa Ševom! Bili ste jači. Vraćanje zajma. Danas je meni pala karta! Vi ste izgubljeni, dobri
čovječe! Danas se ja smijem! Uistinu, ja se smijem! Pao si u stupicu!
Rekao sam da sam bio glumac, da se zovem Fabantou, da sam igrao u komedijama s
gospođicom Mars, s gospođicom Muche, da moj gazda traži da ga isplatim sutra, 4. veljače, a
on nije čak ni primijetio da je rok 8. siječnja, a ne 4. veljače! Savršeni kreten! I ova četiri glupa
komada po dvadeset franaka, što mi ih je donio! Hulja! Nije imao srca da dogura do sto franaka!
I kako je samo vjerovao u moje gluposti! ... Baš me je zabavljalo! Govorio sam u sebi: Zvekane,
sad si mi u šakama! Jutros ti ližem noge! Dovečer ću ti glodati srce!
Thénardier prestade. Bio se zadihao. Njegova uska prsa puhala su kao mjehovi. Oko mu je
bilo puno one gadne sreće slabih bića, okrutnih i podmuklih, kojima konačno uspije da obore
na zemlju onoga koga su se bojali, i da vrijeđaju onoga kome su laskali, radost patuljka koji
je stao nogom na Golijatovu glavu, radost šakala, koji počima raskidati bolesnoga bika,
dovoljno mrtvog da se više ne može braniti, dovoljno živog da još može trpjeti!
G. Leblanc ga nije prekidao, ali mu reče, kad je on sam prestao:
- Ja ne znam što hoćete reći. Vi ste se valjda zagledali. Ja sam jedan vrlo siromašan čovjek i
nikakav milijunaš. Ja vas ne poznajem. Vi me držite za nekog drugog.
- Ha - nasmije se Thénardier - dobra izmišljotina! I vi vjerujete u tu šalu! Vi se varate, dragi
moj! Ah! vi se ne sjećate? Zar ne vidite, tko sam ja?
- Oprostite, gospodine - odgovori g. Leblanc s naglaskom učtivosti, koji je u ovakvoj prilici
imao nešto čudno i moćno - vidim samo to da ste vi razbojnik.
Svatko je već valjda primijetio da i odvratna stvorenja imaju svoju osjetljivost. Čudovišta su
tugaljiva. Na ovu riječ »razbojnik« Thénardierovica se baci u dno kreveta, Thénardier dohvati
stolac, kao da ga je htio zdrobiti u rukama.
- Ti se ne miči! - poviče ženi i doda, okrećući se g. Leblancu:
- Razbojnik! jest, ja znam da nas tako nazivate, gospodo bogataši! The! istina je, ja sam
propao, skrivam se, nemam kruha, nemam krajcare, ja sam dakle razbojnik! Ah! vi grijete noge,
vi bogati, nosite cipele, nosite vatirane redengote kao nadbiskupi, stanujete na prvom katu u
kućama s vratarima, jedete pečurke, jedete šparoge po četrdeset franaka u mjesecu siječnju,
grašak, tovite se, a kad hoćete vidjeti je li zima, gledate u novinama koliko pokazuje termometar
inženjera Chevalliera. A mi! mi smo svoji vlastiti termometri! nama nije potrebno ići da vidimo
na keju na Satnom Tornju koliko ima stupnjeva hladnoće, mi osjećamo kako nam se steže krv
u žilama i ulazi led u srce, i velimo: Nema Boga! A vi, dolazite u naše pećine, jest, u naše
pećine, da nas nazovete razbojnicima! Ali mi ćemo vas pojesti! pa da, mi siromašni i mali, mi
ćemo vas rastrgati! Gospodo milijunaši! znajte ovo: Ja sam bio čovjek na svome mjestu, plaćao
sam porez na gostionicu, bio sam izbornik, ja sam građanin! a vi to možda i niste!
Ovdje učini Thénardier jedan korak prema ljudima, koji su stajali kod vrata, i dodade dršćući:
- Kad samo pomislim da se usuđuje razgovarati sa mnom kao s nekim prosjakom!
Zatim se okrene g. Leblancu i još jače pobjesni:
 - I znajte još i ovo, gospodine filantrope! ja nisam sumnjiv čovjek. Ja nisam čovjek, kome
se ne zna ime i koji dolazi da krade djecu po kućama! Ja sam stari francuski vojnik, trebalo je
da budem odlikovan! Ja sam bio na Waterloou! u jednoj bitci spasio sam jednoga generala,
grofa od ne znam ni sam čega! On mi je rekao svoje ime; ali mu je vraški glas bio tako slab, da
ga nisam čuo. Čuo sam samo Merci. Ja sam više volio njegovo ime nego njegovo zahvaljivanje
(merci = hvala). Ono bi mi pomoglo, da ga nađem. Ova slika, koju vidite i koju je radio David u
Bruxellesu, znate li koga predstavlja? Mene predstavlja. David je htio ovjekovječiti moje
herojsko djelo. Ja imam na leđima toga generala i nosim ga pod kišom taneta. Eto, to je povijest.
On nije nikad ništa učinio za mene; nije bio ništa bolji od drugih! Ja sam mu ipak spasio
život, izlažući sebe opasnosti; imam pune džepove svjedodžaba o tome. Ja sam vojnik s
Waterlooa, sto mu gromova! I sad, kad sam bio tako dobar da vam sve to kažem, gledajte da
svršimo, meni treba novaca, mnogo novaca, svu silu novaca, ili ću vas progutati, sto mu
gromova!
Marius je donekle svladao svoje teške slutnje i slušao. Posljednja mogućnost sumnje bila je
uklonjena. To je zaista bio Thénardier iz oporuke. Marius zadrhta na ovo predbacivanje
nezahvalnosti njegovu ocu. Njegova se neodlučnost ovim još podvostruči. Uostalom, bilo je u
svima ovim Thénardierovim riječima, u naglasku, u kretnjama, u pogledu iz koga su izbijali
plamenovi na svaku riječ, bilo je u ovoj eksploziji jedne zle prirode, koja pokazuje sve, u ovoj
mješavini hvalisanja i podlosti, oholosti i sićušnosti, bijesa i gluposti, u ovome kaosu stvarnih
tužba i lažnih osjećanja, u ovoj bestidnosti opakog čovjeka koji uživa u slasti sile, u ovoj drskoj
golotinji jedne ružne duše, u ovome prevratu sviju patnja, složenih sa svima mržnjama - nečega,
što je bilo gnusno kao zlo i teško kao istina.
Umjetnička slika, crtež Davidov, čiju je kupnju bio predložio g. Leblancu, čitalac je pogodio,
nije bila ništa drugo, nego natpis njegove krčmetine, koji je, kao što se sjećamo, nacrtao on sam,
jedini crijep koji je bio sačuvao od svoga brodoloma u Montfermeilu.
Kako je bio prestao zaklanjati svjetlost Mariusu, Marius je sad mogao da vidi tu stvar, i u
ovoj namazotini on zaista prepozna neku bitku, oblake dima, i jednoga čovjeka, koji je na
leđima izvlačio drugoga. To je bila skupina Thénardiera i Pontmercya, narednik spasitelj i
pukovnik spašen. Marius je bio kao pijan, ova je slika donekle oživljavala njegova oca, to više
nije bio natpis s krčme u Montfermeilu, to je bilo uskrsnuće, jedan grob se tu odškrinuo, jedno
priviđenje pojavljivalo, Marius je čuo udaranje srca u sljepočicama, u ušima su mu
grmjeli topovi s Waterlooa, njegov otac u krvi, nejasno naslikan na ovome kobnom platnu,
plašilo ga je, činilo mu se, kao da ga je ova nakazna prilika gledala ravno u oči.
Kad se Thénardieru povratio dah, on prikova za g. Leblanca svoje krvave zjenice i reče mu
niskim i odrješitim glasom:
- Što imaš reći prije nego te stavimo na muke?
G. Leblanc je šutio. Usred ove šutnje jedan razvučen glas dobaci iz hodnika ovaj zloslutni
sarkazam:
- Ako treba cijepati drva, ja sam tu!
To se bio razveselio čovjek sa sjekirom.
U isto vrijeme pojavi se na vratima jedno ogromno lice, nakostriješeno i tamno sa strašnim
smijehom, koje je otkrivalo ne zube, već pasje očnjake.
To je bilo lice čovjeka sa sjekirom.
- Zašto si skinuo masku? - povika mu Thénardier bijesno.
- Da se smijem - odgovori čovjek.
Od nekoliko trenutaka g. Leblanc je, čini se, pratio i vrebao svaki pokret Thénardierov, koji
je zaslijepljen i zasjenjen svojim vlastitim bijesom šetao gore dolje po jazbini, s povjerenjem
što osjeća da su vrata čuvana, da drži naoružan jednog nenaoružanog čovjeka i što su njih
devetero protiv jednoga, pretpostavljajući da se Thénardierovica računa samo za jednoga.
Obraćajući se čovjeku sa sjekirom, on okrena leđa g. Leblancu.
 G. Leblanc izrabi ovaj trenutak, gurnu nogom stolac, šakom stol, i u jednom skoku, s
izvanrednom okretnošću, prije nego što je Thénardier imao vremena da se okrene, bio je na
prozoru. Otvori ga, zakorači preko njega, sve u jednoj sekundi. Bio je upola napolju, kad ga
šest jakih šaka ščepaše i snažno povukoše u jazbinu. To su se bila tri »kovača« bacila za njim.
U isto vrijeme Thénardierovica ga je uhvatila za kosu. Na gužvu, koja je nastala, drugi
razbojnici dotrčaše iz hodnika. Stari, koji je sjedio na krevetu i izgledao kao pijan, siđe s
postelje i priđe ljuljajući se, s budakom u ruci.
Jedan od »kovača«, čije je zamrljano lice osvjetljavala svjetiljka, u kome usprkos crnila
Marius prepozna Panchauda, nazvanog Proljetni, diže iznad glave g. Leblanca neku vrstu
toljage, načinjene od dvije olovne kugle na krajevima željezne motke.
Marius nije mogao izdržati ovaj prizor. - Oče moj - pomisli on
- oprosti mi! - I njegov prst potraži odapinjač na revolveru. Hitac samo što ne grunu, kad
Thénardier vikne:
- Ne činite mu nikakvo zlo.
Ovaj očajni pokušaj žrtve, mjesto da razdraži Thénardiera, bio ga je umirio. U njemu su bila
dva čovjeka, čovjek okrutan i čovjek prepreden. Do ovoga časa, u izljevima trijumfa, pred
oborenim plijenom, koji se nije micao, prevladavao je surovi čovjek; kad se žrtva koprcala i
izgledala da se hoće boriti, pojavio se prepreden čovjek i preuzeo vlast.
- Ne činite mu nikakvo zlo! - ponovi on. Nije ni slutio da mu je to prvi uspjeh, taj poklik,
koji je zadržao Mariusa da ne odapne pištolj, a Marius je opet mislio: Tko zna, da neće iskrsnuti
kakav slučaj koji će ga spasiti od izbora između toga, da pusti da pogine otac Uršulin, ili da
upropasti spasitelja pokojnikova?
Zapodjela se herkulska borba. Jednim udarcem šake u prsni koš g. Leblanc je odgurnuo
staroga skitnicu ispred sebe, zatim dvama dlanovima šaka oborio dva druga napadača, i držaše
ih obojicu jednog pod jednim, drugog pod drugim koljenom; jadnici su krkljali pod ovim
pritiskom kao pod žrvnjem; ali ostala četvorica ščepala su starca, koji je ulijevao strah, za ruke
i za šiju i pritiskala ga na dva oborena »kovača«. Tako gospodar jednih, pritiskivan drugima,
lomeći one pod sobom i gušeći se od onih nad sobom uzalud otresajući silu, koja se gomilala na
njemu, g. Leblanc se gubio pod užasnom skupinom razbojnika kao divlji vepar pod lajavom
gomilom doga i lovačkih pasa.
Oni uspješe da ga obore na krevet u blizini prozora i tu ga držahu, ne dirajući ga.
Thénardierovica mu još uvijek nije puštala kose.
- Ti se ne pleti - reče Thénardier. - Poderat ćeš šal. Thénardierovica se pokori, kao šo se
vučica pokorava vuku, mumljajući.
- Vi drugi - nastavi Thénardier - pretresite ga.
G. Leblanc, činilo se, da je odustao od opiranja. Pretresoše ga. Imao je kod sebe samo
kožnatu novčarku, u kojoj je bilo šest franaka, i džepni rubac.
Thénardier spremi rubac u svoj džep.
- Što, zar nema lisnice? - zapita on.
- Ni sata - odgovori jedan od »kovača«.
- Svejedno - promrmlja glasom iz trbuha čovjek s maskom, koji je držao veliki ključ - to je
neka stara vucibatina!
Thénardier ode u kut iza vrata, odakle uze jedan zamotuljak konopaca, i dobaci im ga.
- Svežite ga za nogu od kreveta - reče on. I opazivši staroga, koji je ostao ispružen nasred
sobe, kako ga je g. Leblanc oborio šakom, i nije se micao:
- Zar Boulatruelle mrtav? - zapita on.
- Nije, nije - odgovori Proljetni - pijan je.
- Bacite ga u kraj - reče Thénardier.
Dvojica »kovača« odguraše pijanicu nogom do hrpe svakakvog željeza.
 - Babete, zašto si doveo ovoliko? - reče Thénardier čovjeku s batinom poluglasno - nije bilo
potrebno.
- Što ćeš - odgovori čovjek s batinom - svi su htjeli doći. Slaba sezona. Nema posla.
Postelja, na koju je bio položen g. Leblanc, bila je neka vrsta bolničkoga kreveta, postavljena
na četiri debela stupa od drveta gotovo neotesanog. G. Leblanc pusti da rade s njim što hoće.
Razbojnici ga uspravljenog čvrsto svezaše za nogu od kreveta, najdalju od prozora, a najbližu
kaminu.
Kad je posljednji uzao bio stegnut, Thénardier uze stolac i sjede prema g. Leblancu.
Thénardier nije sličio više na sebe, za nekoliko se časaka njegova fizionomija preobrazila i iz
neobuzdanoga nasilja prešla na mirnu i lukavu blagost. Marius je s mukom prepoznao u
ovome osmijehu čovjeka krvnika, usta gotovo životinjska, koja su se jedan čas prije još pjenila;
on je s užasom promatrao ovo fantastično i uznemirujuće preobraženje i osjećao ono što osjeća
čovjek kad vidi tigra da se mijenja u zaštitnika.
- Gospodine... - učini Thénardier.
I odgurnuvši rukom razbojnike, koji su još držali g. Leblanca:
- Udaljite se malo i pustite me da razgovaram s gospodinom.
Svi se povukoše prema vratima. On nastavi:
- Gospodine, pogriješili ste, što ste htjeli skakati kroz prozor. Mogli ste slomiti nogu. Sad,
ako dopustite, možemo se mirno porazgovoriti. Prvo treba da vam saopćim jednu opasku, koju
sam primijetio. Vi dosad niste pustili ni glasa.
Thénardier je imao pravo, ova činjenica je bila stvarna, premda je izbjegla Mariusu u
njegovoj zabuni. G. Leblanc je jedva izgovorio nekoliko riječi, ne dižući glas, i čak u borbi sa
šest razbojnika kraj prozora sačuvao je najdublju i najčudnovatiju šutnju. Thénardier nastavi:
- Bože moj! trebalo je malo, da vičete u pomoć! Lopovi! što meni ne bi izgledalo nimalo
neugodno. Ubojice! to se obično viče u sličnim prilikama i što se mene tiče, ja vam to nikako
ne bih primio za zlo. To je tako jednostavno, praviti malo galame, kad se nađete s ličnostima,
koje vam ne ulijevaju dovoljno povjerenja. Mogli ste napraviti tako, pa ne biste bili
uznemirivani. Ne. Mi vam čak ne bismo ni usta začepili. Reći ću vam, zašto. Zato, što je ova
soba sasvim gluha. Ona ima samo tu dobru stranu, ali je ima. Kao podrum. Možete u njoj baciti
bombu, za najbližeg uličnog redara to bi izgledalo kao hrkanje pijanca. Ovdje bi top učinio
bum, a grmljavina puf. To je udoban stan. Ali vi niste vikali, to je i bolje, ja vam čestitam i
velim vam, da iz toga zaključujem ovo: Dragi moj gospodine, kad se viče, tko dolazi? redarstvo.
A poslije redarstva? sud. E, lijepo, vi niste vikali; dakle vama je stalo do redarstva i suda, koliko
i nama. - Dakle - ja to već odavna sanjam, vi pod svaku cijenu hoćete nešto da sakrijete. S naše
strane mi hoćemo to isto. Možemo se dakle sporazumjeti.
Govoreći ovako, izgledalo je da Thénardier, prikovanih zjenica za g. Leblanca, pokušava da
oštre strijele, koje su izlazile iz njegovih očiju, zarije u savjest svoga zarobljenika. Inače njegov
jezik, obilježen umjerenom i sumnjivom drskošću, bio je uzdržljiv, gotovo biran, i u
ovome bijedniku, koji je malo prije bio samo razbojnik, osjećao se sada »čovjek, koji se učio
za popa«.
Šutnja, koju zarobljenik nije narušavao, ova obzirnost, koja je išla čak do zaboravljanja
svoga života, ova uzdržljivost suprotna prvom pokretu prirode, kao što je vikanje, sve to, mora
se reći, bilo je Mariusu neugodno i bolno ga je čudilo.
Ovako temeljito opažanje Thénardierovo još više pomrači Mariusu tajanstveni krug, pod
kojim se skrivala ova ozbiljna i čudna pojava, kojoj je Courfeyrac bio prišio nadimak Gospodin
Leblanc. No bilo kako bilo, svezan konopcima, okružen krvnicima, gotovo bi reći do polovice
zapao u jamu, u koju je tonuo svakoga časa sve više i više pred bjesnilom, kao i pred blagošću
Thénardierovom, čovjek je ostao hladnokrvan; i Marius nije mogao da se ne divi ovom
uzvišeno hladnokrvnom licu.
 Ovo je očevidno duša nepristupačna strahu, koja ne zna što to znači biti izvan sebe. Ovo je
bio jedan od ljudi, koji su iznad iznenađenja u očajnim situacijama. Kolikogod da je kriza bila
krajnja, katastrofa neizbježiva, nije bilo ni traga agoniji utopljenika, koji otvara užasnute oči
pod vodom.
Thénardier neprisiljeno ustane, ode do kamina, digne zaklon, koji nasloni na blizu postelju,
i na taj način otkrije grijalicu, punu usijane žeravice, u kojoj je zarobljenik mogao jasno vidjeti
dlijeto usijano do bjeline i poprskano tu i tamo crvenim zvijezdama.
Zatim se vrati i sjedne do g. Leblanca.
- Ja nastavljam - reče on. - Možemo se sporazumjeti. Uredimo to na ljubazan način. Ja sam
pogriješio što sam se malo prije zaboravio, ne znam gdje mi je bila glava, pošao sam predaleko,
govorio sam budalaštine. Na primjer zato, što ste vi milijunaš, rekao sam da tražim novaca,
mnogo novaca, neizmjerno novaca. To ne bi bilo mudro, Bože moj, vi biste uzalud bili bogati,
vi imate svoje obveze, tko ih nema? Ja neću da vas uništim, prije svega ja nisam neki guli-koža.
Ja nisam od onih ljudi, koji zato što su u zgodnom položaju, koriste da se naprave smiješnima.
Vidite, ja ću učiniti izvjesne žrtve. Meni su potrebne samo dvije stotine hiljada franaka.
G. Leblanc ne progovori ni riječi. Thénardier nastavi:
- Vi vidite, da ja mećem dosta vode u vino. Ja ne znam vaše imovno stanje, ali znam da vi
ne dajete mnogo važnosti novcu, i jedan čovjek dobrotvoran, kao što ste vi, može odvojiti dvije
stotine hiljada franaka za jednog nesretnog oca. Nema sumnje, da ste i vi pametni, vi valjda ne
mislite da bih ja uložio toliko truda, kao što sam to danas učinio, i udesio ovu večerašnju stvar,
koja je po priznanju sve ove gospode ovdje dobro izveden posao, a sve zato, da bih na kraju
tražio od vas nešto novaca za crno vino i teletinu kod Desnoyersa. Ovo vrijedi dvije stotine
hiljada franaka. Kad ova sitnica bude jednom izišla iz vašega džepa, velim vam da je sve
svršeno i neće vam pasti ni dlaka s glave. Vi ćete mi reći: Ali ja nemam kod sebe dvije stotine
hiljada franaka. O, ja nisam pretjeran. Ja ne zahtijevam to. Tražim od vas samo jedno. Budite
dobri, da napišete ono što ću vam ja izdiktirati.
Ovdje Thénardier zastade, zatim dodade naglašujući svaku riječ i smiješeći se pogleda u
grijalicu:
- Stavljam vam do znanja da ne vjerujem da vi ne znate pisati.
Kakav veliki inkvizitor mogao bi mu pozavidjeti na ovom osmijehu. Thénardier dogura stol
do g. Leblanca, uze tintarnicu, pero i list papira iz pretinca, ostavljajući ga poluotvorenog. U
pretincu se sijala duga oštrica noža.
Spusti papir pred g. Leblanca.
- Pišite - reče on.
Zarobljenik najzad progovori:
- Kako ću pisati, kad sam svezan?
- To je istina, oprostite - učini Thénardier - imate pravo.
I okrećući se Proljetnomu:
- Odriješite desnu ruku gospodinovu.
Panchaud, nazvan Proljetni, izvrši zapovijed Thénardierovu. Kad je desna ruka
zarobljenikova bila oslobođena, Thénardier zamoči pero u tintu i pruži mu ga.
- Imajte dobro na umu, gospodine, da ste u našoj vlasti, nama na raspoloženju, savršeno
nama na raspoloženju, da vas nikakva ljudska sila ne može odavle izvući i da bismo mi zaista
bili očajni, ako bismo morali pribjeći krajnjim neprijatnostima. Ja ne znam ni vaše ime, ni vašu
adresu; ali vam velim da ćete ostati ovdje svezani sve dok se osoba, kojoj je stavljeno u dužnost
da odnese pismo, koje ćete napisati, ne bude vratila. Sad izvolite pisati:
- Što? - zapita zarobljenik.
- Ja diktiram.
G. Leblanc uze pero.
Thénardier poče diktirati:
 - »Moja kćeri...«
Zarobljenik zadrhta i pogleda Thénardiera.
- Metnite »draga kćeri« - reče Thénardier. G. Leblanc posluša. Thénardier nastavi:
- »Dođi odmah...«
Tu zastade:
- Vi joj kažete ti, je li?
- Kome? - zapita g. Leblanc.
- Vraga! - reče Thénardier - maloj, Ševi.
G. Leblanc odgovori, ne pokazujući nimalo uzbuđenja:
- Ne znam što hoćete da kažete.
- Uvijek isto - reče Thénardier i nastavi diktirati:
- »Dođi odmah. Vrlo si mi potrebna. Osobi, koja će ti predati pismo, stavljeno je u dužnost
da te dovede do nas. Dođi s povjerenjem.«
G. Leblanc je napisao, Thénardier nastavi:
- Ah! izbrišite: dođi s povjerenjem; to može izgledati kao da stvar nije sasvim obična i ima
mjesta i za nepovjerenje.
G. Leblanc precrta tri riječi.
- Sad - nastavljaše Thénardier - potpišite. Kako se vi zovete?
- Za koga je ovo pismo?
- Vi vrlo dobro znate - odgovori Thénardier - za malu. Jesam li vam rekao?
Bilo je očigledno da je Thénardier izbjegavao imenovati mladu djevojku koja je bila u
pitanju. On je govorio »Ševa«, govorio je »mala«, ali nije izgovarao njeno ime. Opreznost
lukava čovjeka, koji čuva svoju tajnu i pred svojim sukrivcima. Reći ime, to bi bilo otkriti im
»cijeli posao« i pokazati im više nego što je potrebno da znaju.
On nastavi:
- Potpišite. Kako se zovete?
- Urbain Fabre - reče zarobljenik.
Thénardier zavuče mačjim pokretom ruku u džep i izvuče maramu, nađenu kod g. Leblanca.
Potraži monogram i približi ga svjetiljci.
- U. F. Tako je. Urbain Fabre. E, lijepo, potpišite U. F.
Zarobljenik potpiše.
- Kako su potrebne dvije ruke, da se pismo savije, dajte, ja ću ga saviti.
Kad je bio gotov, Thénardier reče:
- Stavite adresu: Gospođici Fabre, na vaš stan. Ja znam da vi ne stanujete daleko odavle,
negdje blizu crkve Saint-Jacques-du-Haut-Pas, pošto tamo idete svaki dan na misu, ali ne znam
u kojoj ulici. Ja vidim da shvaćate svoj položaj. Kao što niste slagali svoje ime, nećete slagati ni
adresu. Napišite je sami.
Zarobljenik ostade neko vrijeme zamišljen, zatim uze pero i napiše:
- Gospođici Fabre, kod gospodina Urbaina Fabrea, ulica Saint-Dominique-d'Enfer, broj 17.
Thénardier zgrabi pismo s grozničavom drhtavicom.
- Ženo! - vikne.
Thénardierovica dotrči.
- Evo pisma. Znaš što ti je činiti. Fijaker je dolje, idi brzo i vrati se isto tako.
I obraćajući se čovjeku sa sjekirom:
- Ti, pošto si skinuo masku, otprati građanku. Sjedni gore do kočijaša. Znaš gdje si ostavio
kola?
- Znam - reče čovjek.
I stavljajući sjekiru u jedan kut, pođe za Thénardierovicom.
Kad oni odoše, Thénardier provuče glavu kroz odškrinuta vrata i vikne u hodnik:
- Pazi, da ne izgubiš pismo! Sjeti se da su tu dvije stotine hiljada franaka!
 Hrapav glas Thénardierovice odgovori:
- Budi spokojan. Kao da sam ga progutala.
Nije prošla nijedna minuta i začu se švigar biča, koji se izgubi i naglo nestade.
- Dobro je! - promrmlja Thénardier. - Dobro voze. Ovakvim trkom vratit će se ženska za tri
četvrta sata.
Približi jedan stolac kaminu i sjedne, okrećući svoje blatne cipele grijalici.
- Hladno mi je po nogama - reče on.
U jazbini je ostalo s Thénardierom i zarobljenikom svega pet razbojnika. Ovi ljudi, koji su
zbog maske i crnoga lijepka na licu izgledali prema strahu koji su ulijevali čas kao ugljenari,
čas kao crnci, a čas kao demoni, imali su izraz umrtvljen i mutan i osjećalo se da oni vrše zločine
kao kakav posao, mirno, s nekom vrstom dosade. Skupili su se u jednom kutu kao divljač i
šutjeli su. Thénardier je grijao noge. Zarobljenik je opet zapao u svoju šutnju. Teški mir je
nastupio poslije užasne vike, koja je čas prije ispunjavala tavansku sobu.
Svjetiljka je jedva osvjetljivala prostranu sobetinu, žeravica se bila ugasila i sve ove nakazne
glave bacale su čudovišne sjene po zidovima i stropu.
Nije se čuo nikakav šum osim mirnog disanja pijanoga starca, koji je spavao.
Marius je čekao sa strahom, koji je postajao sve veći i veći. Nikad nije bilo teže proniknuti
tu zagonetku nego sada. Tko je ta »mala«, koju je Thénardier nazivao u isto vrijeme i Ševa? Da
to možda nije njegova »Uršula«? Zarobljenik se, izgleda, nije nimalo uzrujao na ovu riječ, Ševa,
i odgovarao je najprirodnije što se može: - Ne znam što hoćete reći. - S druge strane opet, dva
slova U. F. bila su objašnjena, to je bio Urbain Fabre, a Uršula se više nije zvala Uršula. To je
Marius vidio sasvim jasno. Neka vrsta strašne začaranosti držala ga je prikovanog za mjesto, s
koga je promatrao i bio nad cijelim ovim prizorom. Bio je gotovo nesposoban za ikakvo
razmišljanje ili za ikakvu kretnju, kao umrtvljen ovim groznim stvarima koje je vidio posve
izbliza. On je čekao, nadajući se kakvom događaju, svejedno kakvom, ne mogavši pribrati svoje
misli i ne znajući na što bi se odlučio.
- U svakom slučaju - mislio je - ako je Ševa ona, onda ću je vidjeti, jer će je Thénardierovica
dovesti ovamo. Onda će biti sve riješeno, dat ću i svoj život i svoju krv, ako ustreba, ali ću je
osloboditi! Ništa me neće spriječiti u tome!
Tako prođe gotovo pola sata. Thénardier je izgledao udubljen u neke mračne misli.
Zarobljenik se nije micao. Međutim se Mariusu ipak činilo da je od nekoliko trenutaka čuo u
razmacima neki tihi mukli šum, koji je dolazio s njegove strane.
- Gospodine Fabre, slušajte, sad ću vam reći.
S ovo nekoliko riječi izgleda da je započimalo neko objašnjenje. Marius se pretvori sav u
uho. Thénardier nastavi:
- Strpite se malko, moja će se žena vratiti. Ja držim da je Ševa doista vaša kći, i smatram da
je sasvim prirodno da je vi zadržite. Nego, poslušajte malo. S vašim pismom otići će moja žena
da je potraži. Ja sam kazao svojoj ženi da se obuče kao što ste vidjeli, da bi vaša gospođica
mogla s njom ići bez neprilika. One će obadvije ući u fijaker, s mojim drugom gore. Tamo
negdje iza gradskih vrata nalaze se jedna kola, upregnuta s dva dobra konja. Do njih će se
dovesti vaša gospođica. Ona će sići s fijakera. Moj prijatelj popet će se s njom u kola, a moja
žena će doći ovamo, da vam kaže: Izvršeno je. Što se tiče vaše gospođice, njoj se neće dogoditi
nikakvo zlo, kola će je odvesti na jedno sigurno mjesto i kad mi vi budete dali te pišive dvije
stotine hiljada franaka, mi ćemo vam je vratiti. Ako me vi predate redarstvu, moj drug će dati
Ševi po nosu. To je eto sve.
Zarobljenik ne izusti ni riječi. Poslije kratke šutnje Thénardier nastavi:
- Dakle, kako vidite, to je sasvim jednostavno. Neće se dogoditi nikakvo zlo, ako vi sami ne
budete htjeli. Ja vam pripovijedam sve, i činim to zato da biste znali.
On zastade, zarobljenik ne prekide šutnju, i Thénardier nastavi:
 - Čim se moja žena vrati i veli mi: Ševa je na putu, mi ćemo vas pustiti i vama će biti
slobodno, da odete kući spavati. Vidite dakle, da nemamo nikakvih zlih namjera.
Strašne slike prođoše Mariusu glavom. Što! tu mladu djevojku, koju odvode, neće dovesti
ovamo? jedna od ovih ljudskih nakaza odvest će je sa sobom u tamu? kud? ... A ako je to ona?
Pa jasno je da je to ona! Marius je osjećao kako mu srce prestaje kucati. Što da radi? Da opali
iz pištolja? Da preda pravdi u ruke sve ove bijednike? Ali užasni čovjek sa sjekirom ipak će biti
izvan dohvata s mladom djevojkom, i Marius pomisli na Thénardierove riječi, čiji je krvavi
smisao naslućivao: Ako me predate redarstvu, moj drug će dati Ševi jednu po nosu. Sad ga nije
zadržavala samo pukovnikova oporuka, već i sama njegova ljubav, opasnost za onu, koju je
volio.
Ovaj strašni položaj, koji je trajao već više od jednog sata, mijenjao je svaki čas izgled.
Marius je imao snage da izreda u sebi sve moguće najcrnje pretpostavke, tražeći kakvu nadu i
ne nalazeći je. Huka njegovih misli bila je u suprotnosti s grobnom tišinom ove jazbine.
Sred ove tišine začu se na stubama lupa vrata, koja se otvoriše i zatvoriše.
- Evo moje žene - reče Thénardier.
I jedva što je završio, a Thénardierovica upade u sobu, crvena, zadihana, dahćući, krvavih
očiju, i vikne, lupajući se svojim velikim rukama po bedru:
- Adresa je lažna!
Razbojnik, koga je bila povela sa sobom, pojavi se iza nje i ode po svoju sjekiru.
- Adresa lažna? - ponovi Thénardier.
Ona nastavi:
- Tamo nema nikoga! U ulici Saint-Dominique, broj sedamnaest, ne postoji gospodin Urbain
Fabre. Tamo nemaju ni pojma!
Ona zastade zadihana, pa nastavi:
- Gospodine Thénardier! ovaj stari te je povukao za nos! Vidiš, kako si dobar! Ja bih njemu
najprije razbila njušku na četvero, kao za početak! i ako bi prijetio, živog bi ga pekla! Morao je
reći! Morao je reći, gdje je djevojka i gdje je to skrovište! Tako bih ja vodila stvar! Pravo vele
da su muškarci gluplji od žena! Nikoga nema na broju sedamnaest! Tamo su samo jedna velika
kolska vrata! Nema tamo gospodina Fabrea, ulica Saint-Dominique! a trčanje iz sve snage, a
napojnica kočijašu, i sve drugo! Pa razgovarala sam s vratarom i vrataricom - to je neka vrlo
lijepa žena, ona ne poznaje nikakvog Fabrea!
Marius odahne. Ona, Uršula ili Ševa, ona koju nije znao kako da nazove, bila je spašena.
Dok se razdražena žena derala, Thénardier je sjeo za stol; tako i osta nekoliko časaka, ne
prozborivši ni riječi. Njihao je desnom nogom, koja je visjela, i promatrao grijalicu s izrazom
divlje zamišljenosti. Napokon reče zarobljeniku s polaganim i divljim mijenjanjem tona
u glasu:
- Dakle lažna adresa? A čemu si se ti nadao?
- Da dobijem vremena! - krikne zarobljenik snažnim glasom.
I u istom času strese konopce; oni su bili porezani. Zarobljeniku je bila privezana za krevet
još samo jedna noga.
Prije nego što su sedmorica ljudi imali vremena da se priberu i da skoče, on se nagne k peći,
pruži ruku prema grijalici, zatim se uspravi, i sada Thénardier, Thénardierovica i razbojnici,
uzmaknuli u dno jazbine, gledahu ga s užasom kako je digao iznad glave usijano dlijeto, s koga
je padala zlokobna svjetlost, gotovo slobodnog i u jednom strašnom položaju.
Na sudbenoj raspravi, koju je izazvala stupica u kućerini Gorbeau, utvrđeno je da se u
tavanskoj sobi, kad je provalilo redarstvo, pronašla jedna krajcara, izrađena na osobit način; ta
krajcara bila je jedno od onih čuda industrije, kakova robija stvara u mraku i za mrak, a
koja nisu ništa drugo, do oruđa i sredstva za bijeg. Nesretnik, koji pomišlja na oslobođenje,
nađe uvijek nekakvog načina, da bez ičega, gdjekada jednostavno kakvom britvom ili starim
nožem, prestruže krajcaru na dvije tanke oštrice, koje se mogu saviti. Ovo se zatvara i otvara
po želji, kao kakva kutija, a može rezati okove na rukama i gvozdene rešetke. Misli se da
nesretni robijaš ima samo jednu krajcaru; ne, on ima svoju slobodu. Jedna krajcara te vrste našla
se kod kasnije redarstvene pretrage u jazbini pod posteljom kraj prozora. Vjerojatno
je zarobljenik imao kod sebe ovu krajcaru, koju je uspio sakriti u ruci, pa se najzad, pošto mu
je desna ruka bila slobodna, mogao poslužiti njome da presiječe konope, kojima je bio vezan,
otkuda je i dolazio onaj tihi šum i neprimjetno micanje, koje je Marius uočio.
Kako se nije mogao sagnuti, jer bi se bio odao, g. Leblanc nije prerezao konopac na lijevoj
nozi.
Razbojnici su se nekako oporavili od prvog iznenađenja.
- Budi miran - reče Proljetni Thénardieru. - Još je vezan za jednu nogu, neće nam umaći. Ja
jamčim. Ja sam mu privezao tu šapu. Međutim zarobljenik podiže glas:
- Vi ste nesretnici, ali ni moj život ne vrijedi da bude toliko branjen. Što se pak tiče toga, što
ste vi mislili da ćete me natjerati da govorim, da ćete me natjerati da pišem ono što ja neću
napisati, da ćete me natjerati, da kažem ono, što vam ja neću reći.
On odigne rukav na lijevoj ruci i dodade:
- Evo, gledajte.
U isto vrijeme ispruži ruku i pritisne na golo meso usijano dlijeto, koje je držao u desnoj
ruci.
Začu se cvrčanje izgorjelog mesa i miris, svojstven inkvizitorskim ćelijama za mučenje,
raširi se po jazbini. Marius se sledi od užasa, i sami razbojnici zadrhtaše, lice čudnoga starca
jedva se malo stegnulo, i dok se usijano željezo udubljivalo u ranu, koja se pušila, neosjetljiv i
gotovo uzvišen, on upravi na Thénardiera svoj lijepi pogled bez mržnje, u kome se patnja gubila
u vedroj veličanstvenosti.
Kod velikih i uzvišenih priroda pobuna mesa i čula, izloženih fizičkoj boli, iznose na vidik
dušu i stavljaju je na čelo, isto kao što pobuna vojnika primorava kapetana da se pojavi.
- Jadnici - reče on - ne bojte se od mene više nego što se bojim ja vas.
I dignuvši dlijeto s rane, baci ga kroz prozor, koji je ostao otvoren. Strašno zažareno željezo
izgubi se u noći, okrećući se, pade daleko i ugasi se u snijegu.
Zarobljenik nastavi:
- Radite sa mnom što hoćete.
Bio je razoružan.
- Uhvatite ga! - reče Thénardier.
Dvojica razbojnika staviše mu ruku na ramena, i čovjek s maskom i glasom iz trbuha stajaše
prema njemu, spreman da mu na najmanju kretnju razbije lubanju ključem.
U isti mah začuje Marius ispod sebe, pri dnu pregrade, ali tako blizu, da nije mogao vidjeti
one koji su govorili, ovaj tihi razgovor:
- Ostaje nam još samo jedno.
- Sasjeći ga.
- Da.
To su se dogovarali muž i žena.
Thénardier ode laganim korakom do stola, otvori ladicu i izvuče nož. Marius je stezao držak
od pištolja. Nečuvena zabuna. Već cijeli sat borila su se dva glasa u njegovoj savjesti, jedan mu
je govorio da poštuje oporuku svoga oca, drugi mu dovikivao da spasi zarobljenika. Ova dva
glasa nastavljali su bez prekida borbu, stavljajući ga na smrtne muke. Uzalud se nadao do toga
časa, da će naći neki način, da izmiri ove dvije dužnosti, no nije se javilo ništa
moguće. Međutim, opasnost je bivala sve veća, prešla se granica čekanja. Samo nekoliko
koraka od zarobljenika razmišljao je Thénardier s nožem u ruci.
Marius je gledao oko sebe kao izvan sebe. Posljednje mehaničko sredstvo očajanja.
Najednom zadrhta.
 Pod njegovim nogama, na stolu, jedna jaka zraka punoga mjeseca obasjavala je i, činilo se,
upravo mu pokazivala ovaj redak, krupno ispisan jutros rukom starije Thénardierove kćeri:
- DURBIĆI (stražari) SU OVDJE.
Jedna misao prođe kroz duh Mariusov kao svjetlost; eto sredstva koje je tražio; to će biti
rješenje užasnog problema koji ga muči: poštedjeti ubojicu i spasiti žrtvu. On klekne na ormaru,
pruži ruku, zgrabi list papira, polako skine komadić maltera s pregrade, zamota ga u papir i baci
kroz otvor na sredinu jazbine.
Bilo je krajnje vrijeme. Thénardier je ušutkao svoja posljednja strahovanja ili svoje
posljednje obzire i prišao k zarobljeniku.
- Nešto je palo! - vikne Thénardierovica.
- Što je to? - reče muž.
Žena je skočila i podigla malter, zamotan u papir. Dade ga mužu.
- Otkud je ovo došlo? - zapita Thénardier.
- Vraga! - učini žena - pa otkuda bi moglo doći? Kroz prozor!
- Vidio sam kad je proletjelo - reče Proljetni.
Thénardier brzo razmota papir i približi ga svjetiljci.
- To je rukopis Eponine. Do đavola!
On dade znak ženi koja brzo priđe, i pokaza joj redak, napisan na papiru, zatim doda muklo:
- Brzo! ljestvice! Ostavimo slaninu u mišolovci i hvatajmo maglu.
- A da ne poškakljamo vrat ovomu? - zapita Thénardierovica.
- Nemamo vremena.
- Kuda? - zapita Proljetni.
- Kroz prozor - odgovori Thénardier. - Ponine nam je bacila kamen kroz prozor, dakle je
kuća s te strane slobodna.
Maska s glasom iz trbuha spusti na zemlju svoj veliki ključ, podiže obje ruke u zrak i brzo
ih sklopi tri puta, ne govoreći ni riječi. To je bilo kao uzbuna posadi na brodu. Razbojnici, koji
su držali zarobljenika, pustiše ga; i što bi okom trenuo, bile su ljestvice od konopa spuštene
kroz prozor i utvrđene za okvir prozora dvjema kukama. Zarobljenik nije obraćao pažnju na
ono što se događalo oko njega. Izgledalo je da sanja ili se moli Bogu.
Čim su ljestvice bile prikopčane, Thénardier vikne:
- Hodi, ženo!
I potrči k prozoru.
Ali kad je htio da ga prekorači, Proljetni ga grubo zgrabi za šiju:
- Nećeš, stari lakrdijašu! Najprije ćemo mi! Ti ćeš poslije nas!
- Poslije nas - urlahu razbojnici.
- Vi ste zbilja djeca - reče Thénardier - samo gubimo vrijeme. Psi su nam u tragu!
- E, pa dobro - reče jedan od razbojnika - bacajmo kocku tko će prvi.
Thénardier vikne:
- Jeste li vi ljudi! jeste li budale! krdo glupana! Zar to nije gubiti vrijeme? bacati kocku?
izvlačiti slamku? da pišemo imena! metnimo ih u kapu!...
- Izvolite možda moj šešir? - povika jedan glas s praga.
Svi se okrenuše. To je bio Javert.
Držao je šešir u ruci i pružao ga, smiješeći se.

XXI.

Najprije treba uhvatiti žrtvu

 Javert je u sumrak rasporedio svoje ljude i sam se prikrio iza drveća u ulici Barrière des
Gobelins, koja je prema kućerini Gorbeau, na drugoj strani bulevara. Kao za početak bio je
otvorio »svoj džep«, da u njega strpa obje djevojčice, koje su imale zadaću da paze na
sve pristupe kući. Ali je u džep »spakovao« samo Azelmu... Što se tiče Eponine, ona nije bila
na svome mjestu, nje je nestalo i nije je mogao uhvatiti. Zatim se zaklonio i čekao na ugovoreni
znak. Prolazak fijakera ga je jako uznemirio. Konačno je postao nestrpljiv i, siguran da je cijelo
gnijezdo na okupu i da je dobre sreće, prepoznavši nekoliko razbojnika koji su ušli, on na kraju
odluči da se popne i da ne čeka više revolverski hitac.
Kao što se sjećamo, imao je Mariusov ključ od glavnih vrata.
Stigao je upravo u posljednji čas.
Prestrašeni razbojnici skočiše k oružju, koje su bili pobacali po svim kutovima u prvom
iznenađenju. U vremenu kraćem od jedne sekunde sva ova sedmorica ljudi, strašnih na pogled,
skupiše se u jedan stav na obranu, jedan sa svojom sjekirom, drugi s ključem, treći s
toljagom, ostali sa škarama za lim, s kliještima i kladivima. Thénardier je držao nož u rukama.
Thénardierovica je dohvatila jednu veliku kamenu ploču, koja je stajala do prozora i služila
njenim kćerima kao klupa. Javert stavi šešir na glavu i zakorakne dva koraka u sobu,
skrštenih ruku, sa štapom pod pazuhom i sabljom u koricama.
- Stanite! - reče on. - Vi nećete izaći kroz prozor, vi ćete izaći na vrata. To je manje škodljivo.
Vas je sedmero, nas ima petnaest. Ne gurajmo se kao Auvergnanci. Budimo ljubazni.
Proljetni izvuče jedan pištolj, koji je držao sakriven ispod bluze, i metne ga u ruku
Thénardieru, govoreći:
- To je Javert. Ja se ne usuđujem pucati na toga čovjeka. Smiješ ti?
- Do đavola! - odgovori Thénardier.
- Pa lijepo, pucaj!
Thénardier uze pištolj i nanišani na Javerta.
Javert, koji je bio tek nekoliko koraka od njega, gledao ga je ravno u oči i samo reče:
- Ne pucaj, hej! taj hitac će promašiti.
Thénardier pritisne odapinjač. Promaši.
- Jesam li rekao! - učini Javert.
Proljetni baci svoj bokser pred noge Javertu.
- Ti si car đavola! ja se predajem.
- A vi? - zapita Javert druge razbojnike.
Oni odgovoriše:
- I mi.
Javert nastavi mirno:
- Tako, to je lijepo, ja sam rekao da ste vi dobri momci.
- Ja tražim samo jedno - nastavi Proljetni - da mi se ne zabrani duhan, dok budem u zatvoru.
- Primljeno - reče Javert.
I okrenuvši se, pozva iza sebe:
- Uđite sad.
Jedna četa stražara sa sabljama u rukama i izvidnici naoružani bokserima i toljagama
upadoše na poziv Javertov. Svezaše razbojnike.
- Približite se samo! - vikne jedan glas koji nije bio muški glas, ali za koga nitko ne bi rekao:
ovo je ženski glas. Thénardierovica se bila sakrila u jednome od kutova do prozora, i to je ona
ovako rikala. Stražari i izvidnici priskočiše.
Ona je zbacila šal, a zadržala šešir; njezin muž, zgrčen iza nje, gubio se gotovo pod
odbačenim šalom, i ona ga je zaklanjala svojim tijelom, dižući kamenu ploču obim rukama
iznad glave, ljuljajući se kao Golijatkinja, koja se sprema baciti stijenu.
- Čuvaj se! - vikaše ona.
Svi se povukoše prema hodniku. Na sredini sobe nasta široka praznina.
 Thénardierovica dobaci jedan pogled razbojnicima koji su dali da ih vežu, i promrmlja iz
grla i promuklo:
- Kukavice!
Javert se nasmiješi i uputi se praznim prostorom, koji je Thénardierovica pokrivala svojim
očima.
- Ne idi bliže, odlazi - povika ona - ili ću te smrviti!
- Kakav soldat! - učini Javert- majko! ti imaš brkove kao muškarac, ali ja imam nokte kao
žena.
I pristupaše sve bliže.
Thénardierovica, razbarušena i strašna, raširi noge, zavali se u nazad i baci iz sve snage ploču
na glavu Javertu. Javert se sagne. Ploča preleti preko njega, udari o zid u dubini, od koga odvali
veliki komad žbuke, i vrati se, skačući iz ugla u ugao kroz jazbinu, na sreću gotovo praznu, da
se zaustavi pred Javert ovim nogama.
U istom času stiže Javert do Thénardierovih. Jedna njegova široka šaka spusti se na rame
žene, a druga na glavu muža.
- Uzice! - povika on.
Redari uđoše u gomili i za nekoliko časaka bila je zapovijed Javertova izvršena.
Thénardierovica, slomljena, gledala je svoje i muževljeve svezane ruke, a onda pade na
zemlju i vikne plačući:
- Moje kćeri!
- One su u bajboku - reče Javert.
Za to su vrijeme redari primijetili i zaspaloga pijanca iza vrata i stali ga drmati. On se
probudi, mucajući:
- Je li gotovo, Jondrette?
- Gotovo je - odgovori Javert.
Svih šest povezanih razbojnika stajali su uspravno; uostalom, svi su još izgledali kao
vampiri; trojica crno namazani, trojica maskirani.
- Zadržite maske - reče Javert.
I obavljajući smotru pogledom jednoga Fridrika Velikog na paradi u Potsdamu, reče trojici
»kovača«:
- Dobar dan, Bigrenaille. Dobar dan, Brujone. Dobar dan, Deux-Milliards.
Zatim okrenuvši se trojici maskiranih, on reče onome sa sjekirom:
- Dobar dan, Gueulemer.
Pa onda onome s budakom:
- Dobar dan, Babet.
Pa napokon:
- Zdravo, Claquesous.
U tom času opazi zarobljenika ovih razbojnika, koji, otkako je došlo redarstvo, nije
prozborio nijedne riječi i stajao je oborene glave.
- Odriješite gospodina - reče Javert - i neka nitko ne izađe odavle!
Rekavši to, on svemoćno sjedne za stol, gdje su još ostale svijeća i tintarnica, izvuče iz džepa
list papira s pečatom i stade sastavljati zapisnik.
Pošto je bio napisao prve retke, koji su zapravo bili tek uobičajene i uvijek iste fraze, on
digne oči:
- Privedite gospodina, koga su ova gospoda svezala.
Redari pogledaše oko sebe.
- Što je - upita Javert - pa gdje je on?
Zarobljenik razbojnika, g. Leblanc, g. Urbain Fabre, otac Uršulin ili Ševin, bio je iščezao.
 Vrata su bila čuvana, ali prozor ne. Čim se odriješio, i dok je Javert sastavljao zapisnik, on
se okoristio zabunom, vikom, zbrkom, mrakom i jednim trenutkom, kad pažnja nije bila
obraćena na njega, i bacio se kroz prozor.
Jedan redar poleti k prozoru i pogleda. Nitko se nije mogao vidjeti napolju.
Ljestvice od konopaca još su se ljuljale.
- Do vraga! - procijedi Javert kroza zube - ovaj je morao biti najbolji!
Mali vikač
Sutradan poslije ovih događaja u kući na Bolničkom bulevaru jedno dijete, koje kao da je
dolazilo od strane Austerlitzkog Mosta, penjalo se u pravcu gradskih vrata Fontainebleau. Bila
je mrka noć. Dijete je bilo blijedo, mršavo, obučeno u tralje, s platnenim hlačama u veljači i
pjevalo je na sav glas.
Na uglu ulice Petit-Banquier, kraj svjetla ulične svjetiljke, čeprkala je neka pognuta starica
po jednoj gomili smeća; dijete je u prolazu gurne i uzmakne uzviknuvši:
- Gle! a ja sam mislio da je to nekakav ogroman, nekakav ogroman pas!
On izgovori po drugi put riječ »ogroman«, podsmješljivo naduvenim glasom, što bi se dosta
dobro dala prikazati debljim slovima: nekakav ogroman, nekakav OGROMAN pas!
Stara se uspravi, bijesna:
- Ti fakin! Balavac! - progunđa ona. - Da nisam bila sagnuta, udarila bih te nogom tamo,
gdje treba!
Dijete je već bilo dosta daleko.
- Pst! pst! - reče. - Poslije ovoga možda se baš nisam ni prevario. Stara, gušeći se od srdžbe,
uspravi se sasvim i crvenilo svjetiljke potpuno osvijetli njeno modro lice, sve išarano uglovima
i borama. Tijelo se gubilo u mraku i vidjela se samo glava. Reklo bi se, to je maska krajnje
starosti, ocrtana svjetlošću u noći.
- Gospođa - reče deran - gospođa nema ljepotu koja bi bila za mene.
I ode dalje svojim putem i nastavi pjevati:

Kralj Kopitaš
Lovi na sve strane,
Lovi samo vrane...

Poslije ova tri stiha prestade. Bio je došao pred broj 50-52 i kako su vrata bila zatvorena,
dječak ih stade udarati nogom, zvonko i junački, što je više odavalo cipele odrasloga čovjeka,
kakve je on nosio, nego njegove djetinje noge.
Međutim, ona ista starica, koju je bio sreo na uglu ulice Petit-Banquier, dotrčala je za njim,
vičući i uzmahujući rakama:
- Što je to? što je to? Gospode Bože, provaljuje mi vrata, ruši mi kuću!
Udaranje nogom nastavljalo se.
Stara se gušila:
- Zar se sad tako ruše zgrade?
Najednom zastade. Prepoznala je gamena.
- Što? Pa to je onaj vrag!
- Gle! to je stara - reče dijete. - Dobar dan, Burgončice. Došao sam posjetiti svoje pretke.
Stara odgovori uz jedan zbrčkan i divan izraz mržnje, koji je bio pojačan starošću i rugobom
i koji se nažalost nije vidio u mraku:
- Nema nikoga, svinjo!
- E! - odvrati dijete - pa gdje je moj otac?
- U zatvoru La Force.
- Gle! a majka?
- U zatvoru Saint-Lazare.
 - A sestra?
- U popravilištu Madelonnettes.
Dijete se počeše iza uha, pogleda majku Burgon i reče:
- Ah!
Zatim se okrene na petama i čas zatim stara, koja je bila ostala na pragu, začu dječačića kako
pjeva mladim i čistim glasom, gubeći se pod crnim platanama, uzdrhtalima na zimskom vjetru:

Kralj Kopitaš
Lovi na sve strane,
Lovi samo vrane,
I ide na štake,
Duge su mu dlake,
Daj, što mi daš!
 CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.133.1-31 = 163.42

HUGO, Victor
Jadnici / Victor Hugo; s francuskog
preveo Ljubo Wiesner. - Zagreb: Globus
media, 2005. - (Biblioteka Jutarnjeg
lista. Najveća djela)

Prijevod djela: Les misérables.

ISBN 953-7160-92-0 (cjelina)

Dio 1

ISBN 953-7160-93-9

450223034