Bjondina&Laura

Bjondina&Laura

Mjesto
tišine

Prijevod: Mijo Pavić

Knjige.club 2
 Bjondina&Laura

Johnu
Nađoh onoga koga ljubi duša moja.
Pj 3, 4

Knjige.club 3
 Bjondina&Laura

Da mi Jahve ne pomaže,
brzo bih sišao u mjesto tišine.
Čim pomislim: „Noga mi posrće“,
dobrota me tvoja, o, Jahve, podupire.
Kad se skupe tjeskobe u srcu mome,
tvoje mi utjehe dušu vesele.
Ps 94, 17-19

Knjige.club 4
 Bjondina&Laura

Nestalo me k’o mrtvaca iz sjećanja ljudi,

postadoh k’o razbijena posuda
Ps 31, 13

Kad pomislim na ruševinu u koju se moj život pretvorio, na taj spori brodolom mojih
snova, na propast svake ljubavi, uvijek se sjetim one pčele. Onog sićušnog žalca koji mi je
oteo povlašteno mjesto u očevu srcu i promijenio smjer moje sudbine.
Sluga me je pohodila jednog prekrasnog popodneva dok je sijalo sunce, a toplina dana
bila dovoljna da mi ugrije kožu, a da je pritom ne oprlji. Te je godine divljeg cvijeća bilo u
izobilju i obronak brežuljka na koji smo Josip i ja dolazili provoditi vrijeme bijaše pokriven
žuto-ružičastim prekrivačem. Sjećam se cvjetnog miomirisa koji mi je golicao nosnice i
ispunjavao pluća tjerajući me na smijeh zbog neokaljane ljepote svijeta koji me je okruživao.
Josip je jurcao između nježnih stabljika i probadao lišće zamišljenim mačem glumeći
rimskog vojnika. Znao je on biti i pametniji kad su naši roditelji bili u blizini. Oni su bili
vjerni Židovi čija je loza u Jeruzalemu sezala do Ezrina doba. Rimljani su možda bili stalni
kupci robe moga oca koju su pošteno plaćali, ali i dalje su bili opasni neprijatelji. Moji ih
roditelji sigurno nisu smatrali ljudima s kojima se možeš zabavljati i igrati se. Ali Josip je
imao četiri godine i obožavati je rimske konje, rimske odore i njihove pravokutne, obojene
štitove. Želio je biti jedan od njih. Ja sam ga puštala ne videći nikakva zla u tome što jedan
maleni dječak iznenada podivlja i pretvara se da je nešto što neće nikada biti.
„Eliana, dođi se igrati“, pozvao me Josip preko ramena i uperio svoj nevidljivi mač
prema meni.
„Pričekaj trenutak“, rekla sam. „Eto me začas.“
Bila sam rastresena sjedeći na gruboj deki koju sam ponijela sa sobom, okrećući brzo
ružičasti cvijet i pokušavajući dokučiti na koji bih način od njega mogla dobiti boju kojom
bih obojila laneno platno. Golem tovar lana bio je upravo stigao u našu radionicu i trebali
smo imati dovoljno vlakana za tkanje za duže vrijeme. Moj je otac trgovao luksuznim
tkaninama. Imao je čak maleni dućan u kojemu je uspješno prodavao grimiz, raskošnu boju
koja se mukotrpnim postupkom dobivala od morskih puževa i čija je proizvodnja
bila skuplja od proizvodnje drugih boja. To što si je mogao priuštiti vođenje takva obrta
pokazivalo je koliko je bio uspješan u svom poslu.
Toga popodneva Josip je bio povjeren mojoj brizi jer su svi u kući bili zaposleni
lanenom pređom. Čak je i moja majka, koja je rijetko sudjelovala u očevu postu, bila
pozvana da se pridruži radnicama.

Knjige.club 5
 Bjondina&Laura

Moj je otac kupovao već namakanu i osušenu lanenu predu, s tim što je sjeme bilo
odvojeno od stabljike i bačeno, a stabljike istučene kako bi se iz njih mogla izvlačiti vlakna.
Njegovi radnici imali su zadaću iščistiti vlakna i pripremiti ih za predenje. Stabljike
ovog ploda bile su debele i od njih se dobivalo grubo platno koje se zatim koristilo za tkanje
ručnika. Uz Rimljane i novu židovsku aristokraciju, koji su bili zaluđeni svojim
kupaonicama, ručnici su bili vrlo tražena roba u svim većim judejskim gradovima.
Bila sam dvanaest godina starija od Josipa i više nego sposobna brinuti se o njemu.
Sumnjičava prema mojoj očaranosti zanatom kojim se bavio moj otac i tražeći načina da me
odvrati od nje, majka mi je tog popodneva dala zadatak da pazim na Josipa. Njezin plan
pokazao se dvostruko korisnim: moj razigrani braco nije više bio pod nogama odraslih, a ja
nisam više bila u izravnom doticaju s očevim poslom koji je svojim tajnama samo
raspaljivao moju opsjednutost.
„Prepusti to muškarcima“, govorila mi je gurajući mi u krilo neki ženski posao prije no
što bih se uspjela još više zanijeti tajnama postizanja još veće kvalitete obojene tkanine.
„Eliana!“ čuo se Josipov urlik iz podnožja brežuljka. „Dođi. Smjesta! Obećala si da ćeš se
igrati sa mnom kad si me dovela ovamo.“
Nasmiješila sam se. Moj braco znao je biti vrlo samovoljan. Nitko nije očekivao da će se
mojim roditeljima, koji su bili u poodmakloj dobi, roditi još jedno dijete. Kad se Josip rodio,
svi smo bili malo zbunjeni već samom njegovom prisutnošću u svijetu i odmah smo postali
robovi njegove ljupkosti. Dodajte tomu da je bio dječak - sin snova što ih je moj otac gajio - i,
hm... čak i gorućem serafinu moglo se oprostiti što je, s obzirom na ove okolnosti, malko
razmažen. Ako je pokazivao sklonost zapovijedanju, krivnja je bila na nama. Po prirodi Josip
je bio tako dražestan da ga čak ni pretjerano popuštanje nije moglo učiniti tiraninom.
„Bolje ti je da te ne uhvatim“, rekla sam ustajući. „Moj mač puno je oštriji od tvoga.“
„Nije. Pobijedit ću te.“ Ispustio je zastrašujući urlik i navalio uz brijeg grabeći svojim
kratkim nogama pod privezanom tunikom takvom brzinom da sam morala odustati.
Trebala mi je sva moja snaga da ne zaostanem za tim dječakom.
„Ne miči se!“ uzviknula sam sustigavši ga na vrhu brežuljka i bacivši prema njemu
ružičasti cvijet koji sam držala u ruci kao da je smrtonosno oružje. Josip se presavio u pasu
hihoćući se.
„To nije mač! Time ne možeš prerezati ni nit konca. Prava si djevojčica, Eliana.“
„Još se usuđuješ vrijeđati me, ti rimski psu? Sad ćeš mi platiti za to.“
Josip je pojurio prema meni uperivši svoj zamišljeni mač prema mom trbuhu. „To ćemo
još vidjeti. Moj će te konj pojesti za doručak.“ Prilično je uspješno oponašao odbijanje
udarca, a zatim hitro nasrnuo na mene zadavši mi svojom malenom šakom udarac u rebra.
Uhvatila sam se za bok kao da osjećam neizdrživ bol.
„Platit ćeš mi za ovo, momče.“ Brzim pokretom zgrabila sam ga za tuniku i oslobodila je
od remena. Zbunjen, pogledao je dolje, a ja sam cvijet iz svoje ruke gurnula u njegovo lice
ostavljajući prašnastu žutu mrlju na njegovu nosu i čelu.
Prasnula sam u smijeh. „Morat ćeš još vježbati, Rimljanine.“ Tik iza njega primijetila
sam usamljenu ovcu koja je brstila grm. Osvrnula sam se oko sebe tražeći pastira ili stado
kojemu je ovca pripadala. Činilo se da je sama. Zaputila sam se prema njoj da vidim je
li ranjena. Pastiru, koji je zacijelo bio negdje u blizini, sigurno će nedostajati ova debeljuca.

Knjige.club 6
 Bjondina&Laura

„Eliana!“ povikao je Josip. „Vrati se. Nisam još gotov...“ A onda, potpuno neobjašnjivo,
zamahnuo je rukom u širokom luku. „Odlazi. Odlazi!“ glas mu je bio uzbuđen i uzdrman.
Napola se okrenuo oko sebe i mahnito mahao rukama.
Ovca je, međutim, i dalje privlačila moju pažnju i nisam se obazirala na Josipov uzvik.
Približivši joj se sasvim, vidjela sam da njezin vlasnik skrbi za svoju živinu i da joj je vuna
zdrava i čista. Prignula sam koljeno i pogladila je po leđima. „Odakle dolaziš, malena?“
Krajičkom oka mogla sam još uvijek vidjeti Josipa koji je mlatarao rukama po zraku.
Zatim je povikao: „Otjeraj je, Eliana!“
Isprva sam pomislila da je muha, a onda sam vidjela žuti plamsaj i, odmah zatim, srdito
zujanje. „Ne uzrujavaj se toliko. Smiri se i proći će samo od sebe.“ Nisam htjela napustiti
izgubljenu ovcu bojeći se da će odlutati. Josip je bio dovoljno star da iziđe na kraj s pčelom
koja je bijesno zujala oko njega. Zbilja, previše smo mu popuštali. Pokušala sam unijeti
umirujuću notu u svoj glas: „Smiri se, brate.“
Moje riječi nisu imale nikakav učinak na Josipa. Taj mu je stvor s nekom opakom
nakanom zujao oko glave i uhvatila ga je panika. Sve žešće mlatarao je rukama i napokon se
dao u bijeg. „Ne! Ne!“
Podigla sam ruke u zrak i ustala preko volje. „Ta to je samo pčela, Josipe.“
Bilo mi je lako razumjeti njegov nagonski strah. Godinu dana prije toga pčela ga je
ubola u gležanj kad je otvorio košnice. Noga mu je natekla do debljine mladog drveta i imao
je užasne bolove. Nikad nije zaboravio to iskustvo. Meni se, međutim, činilo da je to nekakva
iznimka. Svi smo se morali naviknuti živjeti s pčelama. Bio je to dio života. Nekoliko sam
trenutaka razočarano promatrala kako bjesomučno trga odjeću sa sebe.
Napokon sam ga dostigla i ispružila ruke prema njemu pokušavajući mahanjem otjerati
pčelu iako je više nisam vidjela. Iznenada Josip je prodorno vrisnuo tako da me je bocnulo u
želudcu. Bjesomučno se češao po glavi i tek sam tada vidjela da mu se kukac zapleo u kosu
blizu sljepoočnice. Zgrabila sam pčelu, stavila je na dlan i zgnječila je. Napola omamljena
nakon ispuštanja otrova bila je lak plijen u mojoj krvnički stisnutoj šaci. Bacila sam je na
zemlju i kleknula pred Josipa.
Krupne suze cijedile su mu se iz očiju. Plakao je tako neutješno da je počeo ubrzano
disati. Privinula sam ga uza se. „Tako mi je žao, Josipe. Bit će sve u redu. Riješila sam se tog
malenog čudovišta. Možeš je zgaziti ako želiš.“
„Boli.“ Udahnuo je, a grudni koš ubrzano mu se nadimao.
„Gdje, dušice? Gdje te boli?“
Pokazao je na sljepoočnicu koja je naočigled oticala. Lagano sam je poljubila. „Je li sada
bolje?“
Njegov me je pogled optuživao. „Nije.“ Odgurnuo me je. Na njegovoj bucmastoj ručici
primijetila sam crvenu oteklinu. „Ubola te dvaput?“ Čelo mi se nabralo dok sam zurila u
oteklinu koja se na dječjoj koži širila poput prolivene boje. Josip je odmahnuo
glavom. Košnice, shvatila sam uzdrhtavši. Baš kao lani.
Udahnuo je opet, a dok je udisao, treslo mu se cijelo tijelo. Činilo se da je svaki njegov
udisaj dolazio s golemim naporom. Pomislila sam da je to od straha koji mu oduzima dah i
pokušala sam ga umiriti. No njemu je iz trenutka u trenutak bivalo sve gore. Soptanje je bilo

Knjige.club 7
 Bjondina&Laura

sve oštrije i nije prestajalo. Bila sam zbunjena i nisam znala što bih učinila. Zadnji put kad ga
je pčela ubola nije imao teškoća s disanjem. Je li to od panike?
Trebala sam mu ranije pomoći, priskočiti mu u pomoć u samom početku čim ga je pčela
počela progoniti. A onda mi je sinulo da je pčelu možda privukao miris i prah cvijeta koji
sam mu pritisnula na lice. Možda mu se pčela ne bi uopće približila da nije bilo moje glupe
psine.
Primijetila sam da mu je stanje sve lošije i uzela ga u ruke. „Tako mi je žao, Josipe.
Odvest ću te kući. Dobit ćeš kolač od meda i majka će ti pripraviti biljni napitak koji
ublažava bol.“ Privinuvši ga uza se, osjećala sam da se njegov maleni mršavi grudni koš bori
za svaki udah. Dala sam se u trk. Dok sam se velikom brzinom spuštala niz obronak
brežuljka, otpala mi je sandala i zakačila se za stijenu koja je virila iz zemlje. Spotaknula sam
se, a zatim se uspravila i nastavila trčati ne obazirući se na izgubljenu sandalu.
„Zlo mi je“, slabašnim je glasom rekao Josip. Prije no što sam ga stigla okrenuti,
ispovraćao se natopivši mi rame i prsa bljuvotinom. U nekim drugim okolnostima
progunđala bih od gađenja. No mnome je ovladao strah. Činilo mi se da je pčela bez ikakva
razloga nanijela neobjašnjivu štetu sićušnom tijelu moga brace. Izgledalo je da mu otrov te
proklete pčele ne da disati. Očajnički sam željela stići što prije kući i povjeriti ga brizi svojih
roditelja koji će sigurno znati što treba učiniti.
Načas sam zastala da mu obrišem zaprljana usta i premjestim mu glavu na drugo rame
kako bih mogla nastaviti trčati. Bio je težak, pretežak za mene. Srce mi je udaralo u grudima
kao da netko udara po kovačevu nakovnju. Ruke su mi drhtale od naprezanja da zadržim
njegovo obješeno tijelo. „Josipe! Josipe,reći nešto!“
Zastenjao je. Posrnula sam i zastala, nesposobna nastaviti nasumičan trk; srušila sam se
na koljena noseći ga i dalje u rukama. Zavrtjelo mi se u glavi kad sam mu vidjela lice Očni
kapci bili su mu natečeni i zatvoreni, a usne sablasno modre. Usta su mu se pretvorila u
nježnoljubičastu modricu. Ugrizla sam se za usnu da ne bih vrisnula i opet ga podigla
prisiljavajući noge da trče još brže nego prije.
Moli se, pomislila sam duše mahnite od užasa koji sam vidjela. Moli neku molitvu. Ali sve
čega sam se mogla sjetiti bile su riječi Eli, Eli, prvi dio mog imena. Bože moj! Bože moj!
Ugledavši velika drvena vrata naše kuće, ispustila sam vrisak koji sam susprezala cijelih
sat vremena. Glas mi je bio sličan raspuknutom graktanju, no nitko me nije čuo. „Pomozite!
Oče, molim te, pomozi mi.“ Josip je omlitavio u mojim rukama. Znala sam da je neko vrijeme
u nesvijesti jer od njega nije bik ni glasa.
Posljednjim atomima snage pokucala sam na vrata i naslonila se na njih. Jedna od
sluškinja otvorila je vrata a ja sam se srušila na pod stišćući i dalje Josipa čvrsto u rukama.
Žena je glasno povikala i ubrzo smo oboje uneseni u kuću. Josipa sam i dalje čvrsto stiskala
rukama, lica pritisnuta o moje rame. Dotrčali su moji roditelji.
Vidjela sam očevo lice dok je iz mojih ruku uzimao sina. Bilo je blijedo poput krede.
Majka je počela vrištati. Nisam mislila da mi je ostalo još snage za strah. No njezini krikovi -
piskavi, neprirodni zvukovi koji su se razlijegali dvorištem - ispunili su me jezovitim
strahom koji mi je oduzeo moć govora. Zašto ne pomogne mom bratu? Zašto stoji ondje i
vrišti, zašto trga svoj veo i čupa kosu?
Otac je klonuo, no i dalje je držao Josipa čvrsto uza se. Glava mu je klonula nad
nepokretnim djetetom. „Sine moj“, stenjao je ljuljajući se naprijed-natrag. „Dječače moj.“
Knjige.club 8
 Bjondina&Laura

Potresena, okrenula sam se i ugledala svoju mladu sestru Ivanu koja je sjedila leđima
oslonjena o zid, zagnjurila lice u šake i tiho jecala. Sluškinje su uglas plakale. Tresući se i ne
dajući glasa, otac se zgrčio nad nepokretnim tijelom moga brata, a majčino vrištanje
ispunjavalo je svaki kutak dvorišta probadajući me poput krhotina polomljenog stakla.
U tom sam času shvatila. Moj brat bio je mrtav. Pčela ga je ubila.
Iskoračila sam i privinula se uz oca u nevjerici, užasnuta, očajna, nadajući se čudu,
tražeći utjehu. Podigao je pogled i u njemu sam načas vidjela krajnji očaj koji je iznenada
ustupio mjesto hladnoći koju nikad nisam vidjela u njegovim očima. „Što se dogodilo? Što je
učinilo ovo mom djetetu?“
Ustuknula sam korak natrag. „Pčela... Ubola ga je pčela. U sljepoočnicu.“ Znoj mi se
cijedio niz obraze, drhtavom sam rukom brisala čelo. „Ja sam kriva. Igrali smo se... i ja...
gurnula sam mu cvijet u lice; mislim da je pčelu privukao miris toga cvijeta. Morala sam mu
ranije priskočiti u pomoć, ali tu je bila izgubljena ovca koja me je omela.“ Prisjetila sam se da
sam Josipu dobacila samo nekoliko riječi kao da su moje upute dovoljne. Dugovala sam
Josipu reći istinu sada bez obzira na kaznu koja me čekala. Zaslužio je bar toliko.
Moj je otac nježnom kretnjom uklonio kosu s Josipova otečenog lica. Lecnula sam se
vidjevši njegovo prelijepo lice koje je sada bilo unakaženo odvratnom rukom smrti i
zateturala.
„Ali vidjela si kako mu je loše bilo lani kad ga je pčela ubola. Vidjela si kako se uplašio.
Zašto je nisi udarila i otjerala je? Ta on je tek dijete. Bio je bespomoćan.“ Moj je otac jecao.
„Maleni moj, mili moj!“
„Trebala... Trebala sam...“
Riječi su mu postale nemilosrdne i oštre poput željeza: „Trebala si paziti na njega. Što si
radila? Stajala si ondje i gledala?“
„Ne! Nije bilo tako, oče! Pomogla sam mu. Ali zakasnila sam. Zakasnila sam!“
„Ne bi se dogodilo da si bolje pazila na njega.“
Zanijemjela sam preplavljena osjećajem krivnje. Shvatio je srž mog propusta. Nisam se
pokušala riješiti pčele u samom početku. „Oče, molim te...“
„Umukni!“
Zatvorila sam usta. Progutala isprike koje sam zaustila reći. Bio je u pravu. Ostavila sam
Josipa na cjedilu. Trebala sam bolje paziti na njega. Trebala sam obrisati pelud s njegova
lica, odmah otjerati pčelu, brže pohitati kući. Trebala sam ga spasiti.
„Gubi mi se s očiju.“ Očev glas bio je kreštav i nemoćan, gorak kao žuč.
Zgranula sam se. Slomljenim pokretima prisiljavala sam se ostati na nogama, hodati.
Ušla sam u kuću ostavljajući za sobom slabo vidljiv trag krvi što mi je kapala sa stopala loja
sam porezala na nazupčanom kamenju dok sam trčala kući. Zgrčivši se u kutu sobe koju
sam dijelila sa sestrom i Josipom, napokon sam dala oduška suzama koje sam gušila u sebi.
Josipov pokrivač bio je uredno složen u kutu. Zgrabila sam ga i gurnula lice u nabore udišući
njegov miris, znajući da više nikad neću držati u rukama svoga milog bracu.
A za to sam bila kriva ja.

Knjige.club 9
 Bjondina&Laura

***

Kad sam se rodila, otac mi je dao ime spojivši dva hebrejska imena: Eli, što znači moj
Bog, i Ana, ime koje u našem jeziku označava naklonost. Ugledavši me prvi put, otac je
rekao: „Moj Bog me uslišao“ i to je postalo moje ime jer je moje rođenje bilo znak
Božje naklonosti i njegove milosti prema mojim roditeljima.
Osam godina nakon što su se uzeli, moj otac i majka bili su bez djece. Došla sam na
svijet kad su odustali od liječnika i njihovih beskorisnih napitaka. Došla sam na svijet, ali
bila sam djevojčica. Unatoč tomu moji su roditelji bili presretni što su napokon dobili dijete i
nisu se žalili na moj spol. Tri godine kasnije rodila se moja sestra koja je već pri rođenju
imala dugačke udove i krupne oči koje su joj pokrivale polovicu lica. A onda, kad više nitko
nije mislio da je takvo što moguće, u naš je život upao Josip sa svojim krjepkim plačem i
svojim neodoljivim smiješkom.
Bilo bi pretjerano reći da me je otac volio manje nakon što mu se rodio sin. Samo, Josipa
je volio puno više. Volio ga je više nego moju majku, moju sestru ili mene, ili svoj posao. Više
od života. Josip je bio svjetlo njegova srca.
Do sada. Dok ja nisam skrivila njegovu smrt. Činilo mi se da sam uništila
najdragocjenije blago što ga Zemlja ima.
Sati su prolazili, a ja sam i dalje sjedila nepokretna u izmaglici nevjerice. Zajedno s
Josipom smrt je progutala i mene. Uzevši njega, uzela je i mene. Iako sam disala, a moje srce
kucalo velikom pravilnošću, moja rana bila je nezacjeljiva. Pomisao na to kako se moji
roditelji sada moraju osjećati natjerala me da poželim da sam umjesto Josipa umrla ja.
Naricanje žalobnika prodiralo je u moje rastrzane misli. U jednom trenutku postala sam
svjesna da se u prizemlju okupilo mnoštvo ljudi. Zacijelo već pripremaju Josipovo tijelo za
ukop. Nisam mogla podnijeti pomisao na to.
Razigrani dječak kojega sam četiri godine obožavala, dijete koje me je nebrojeno puta
nasmijalo, ulijevalo u mene nadu i razveseljavalo me otišlo je i više nam se nikad neće
vratiti. Pritiskala sam uši dlanovima pokušavajući ne čuti naricanje. Njihova me tuga
šibala, a osjećaj krivnje izjedao mi je dušu glađu proždrljivca.
„Eliana.“ Nježne ruke uzele su me za zglavke i odvojile mi ruko od ušiju. „Eliana“, čula
sam opet.
Etan.
Moj zaručnik. Čovjek kojega sam zavoljela otkad sam postala žena.

Knjige.club 10
 Bjondina&Laura

Zato ću zakukati i zaridati,

Ići ću gol i bos,
zavijat ću kao šakali,
urlikat ću kao nojev.
Jer njezinoj rani nema lijeka
Mih 1,8-9

Lecnula sam se. Nisam htjela da me Etan vidi ovakvu, sa stidom na licu uočljivom poput
mrlje tinte. Zatim me iskra nade natjerala da se uspravim.
„Je li te moj otac poslao?“
Nježno me je primio za podbradak. Palcem mi je obrisao obraze i ja sam shvatila da mi
je lice vlažno od suza. „Siđi dolje“, rekao je. „Trebaš biti ondje.“
Nije mi promaknulo njegovo izmotavanje. Etan je primijetio da nisam među
okupljenima i sam je došao k meni, ne zato što ga je poslao moj otac. Odmahnula sam
glavom i udaljila lice od njegove ruke.
„Nećeš doći?“
Ponovno sam odmahnula glavom. Zurio je u mene. Etan je imao neobične oči - uvijek
sam ih zamišljala anđeoskim. Nikad ni s kim nisam razgovarala o tom svom neobičnom
zaključku, s njim ponajmanje. No bila sam uvjerena da u njima ima nečeg nebeskog. Imao je
neobične šarenice nalik na mozaik prošaran zlatnom, zelenom i smeđom bojom, s
nijansama koje su se mijenjale ovisno o raspoloženju ili svjetlu. Danas, dok su me
promatrale, bile su više nalik na jesen nego na ljeto, pune zlatnih i smeđih tonova.
Pomislila sam da mu moram objasniti svoj otpor. „Roditelji me više ne žele vidjeti. Oni...
Josip je bio sa mnom. Kad se to dogodilo.“
Stisnutom šakom prekrila sam usne grizući mekano meso palca, pokušavajući potisnuti
jecaje što su ih moje vlastite riječi izvlačile iz dubine moga bića. Nije ih bilo moguće svladati.
Jecaj za jecajem provalio je iz mene poput vulkana. Etan me je grubo privukao k sebi.
„Eliana“, rekao je osornim glasom. „Smiri se.“ Bilo je to prvi put da me drži tako blizu sebi.
Da okolnosti nisu bile tako neobične, ni sada me ne bi privukao tako blizu premda smo bili
zaručeni. Jeruzalem je postao konzervativan grad otkad ga je osvojila tuđinska vojska.
Etanove grudi bile su krupne i tople. Osjećala sam se kao da sam se naslonila na
podstavljen štit. Primio me za ruku, stavio je u svoju i pažljivo razgledao ugriz koji su moji
zubi ostavili na njoj. Nisam znala da sam progrizla kožu. Obrisao je krv rubom rukava. „Nisi
učinila ništa loše“, rekao je prelazeći palcem po dlanu moje ruke.
„Moja krivnja. Bila je to moja krivnja“, zajecala sam i istrgnula se iz njegova zagrljaja
zgrčivši se uza zid.

Knjige.club 11
 Bjondina&Laura

Etan je prošao nesigurnim prstima kroz kosu i počešao se po potiljku. „Kako si mogla
spriječiti Josipovu smrt?“ Dotad je klečao pored mene. Sada je promijenio položaj i naslonio
se leđima na zid. „Eliana, zar mi nećeš reći što se dogodilo? Bilo bi ti lakše.“
Ocu sam ispričala samo nekoliko pojedinosti o popodnevnom događaju. Nitko još nije
čuo što se točno dogodilo. Razmišljala sam o tome da priču o Josipovim mukama i smrti
podijelim s nekim, da glasno izreknem te riječi i ponovno proživim te trenutke. Žuč mi
se dizala u grlu, gorka i kisela. Bilo bi mi lakše? Ne, skršilo bi me. „Ne želim govoriti o tome.“
Etan je iskoraknuo i uzeo me ponovno za ruku. Pokušavala sam mu se oteti, ali on me
čvrsto držao. „Pst“, rekao je. „Ne moraš govoriti o tome ako ne želiš.“ Nekoliko trenutaka
šutke me je držao za prste. „Pođi sa mnom. Posjedni neko vrijeme sa svojom majkom.“
Zadrhtala sam pri pomisli da bih morala sjediti s bilo kim u društvu i izvukla ruku iz
njegova toplog stiska. „Moj me otac mrzi.“
Odvratio je pogled od mene bez riječi. Odjednom mi je sinulo da me nije ni pokušao
razuvjeriti. To nije bilo nalik na Etana. On je uvijek nastojao vidjeti dobro u svemu. Uvijek je
mislio da postoji razlog za nadu. Njegova šutnja značila je formalnu suglasnost. Što mu je
moj otac rekao? Nisam željela znati. „Ne idem dolje“, rekla sam.
„Dopustit ćeš da ti ukopaju brata bez tebe?“
„Čekat će do sutra ujutro. Doći ću tada.“
Etan je odmahnuo glavom. „Ne želim da samuješ ovdje.“
„To je jedino olakšanje koje mogu priuštiti svom ocu. Njegova bol bit će još veća budem
li ondje.“
Zatvorio je oči i protrljao hrbat nosa. „Samo je potresen Josipovom smrću. Benjaminovo
srce nije se okrenulo protiv tebe. Oporavit će se. Daj mu vremena.“
„Znaju li svi da mene smatra krivcem?“
„Ne. Razgovarao je samo sa mnom i s mojim ocem. I s tvojom majkom, naravno.“
Duboko sam udahnula. Palo mi je na um da će me ubrzo Etan također odbaciti. Kao
prvo, u posljednje vrijeme nije pokazivao zanimanje za mene. Otac mu je bio trgovac i u
Judeju je uvozio boju dobivenu od broća, indigo i razne egzotične boje. Mog oca poznavao je
od malih nogu i često mu je pomagao. Njih dvojica dogovorila su se, kad mi je bilo petnaest,
a Etanu dvadeset i jedna, da ćemo se Etan i ja uzeti. Tada sam bila ushićena pri pomisli da ću
jednom postati Etanova žena, za razliku od Etana koji je bio prilično mlak.
„Neću se vjenčati s tobom dok ne napuniš sedamnaest“, rekao mi je onoga dana kad ga
je moj otac upoznao sa svojim namjerama. „Ni dana prije. Neću dopustiti da mi dijete
određuje život.“
„Dijete! Pola tuceta mojih prijateljica već je u braku.“
„Poznato mi je. Kao što rekoh, čekat ću dok napuniš bar sedamnaest.“
Zarumenjela sam se pod njegovim bešćutnim pogledom. Poput većine jeruzalemskih
žitelja, znala sam da se jedna od mojih prijateljica koje sam spomenula udala za Etanova
brata još prije svog petnaestog rođendana. Sedam mjeseci poslije vjenčanja djevojka se
u suzama vratila u očev dom s mnoštvom pritužbi. Etanov brat strpljivo je čekao dok mu se
žena tri mjeseca kasnije nije vratila. Svi su, međutim, znali da je više vremena provodila pod

Knjige.club 12
 Bjondina&Laura

majčinim nego pod muževim krovom. Pretpostavljam da je Etan htio izbjeći sličan krah u
svom braku.
Vrijeđalo me njegovo hladno protivljenje. Zar ne vidi da sam potpuno različita od
Avigail, žene njegova brata? Zar ne vidi da sam odgovornija? Zrelija? Odanija?
Etana sam voljela otkad znam za sebe. Čeznula sam postati njegovom ženom. Etan očito
nije gajio iste osjećaje prema meni. Sad će vidjeti da ja nisam žena koju bi htio za suprugu -
ni za majku svoje djece - neovisno o mom uzrastu. Ako nisam sposobna čuvati vlastitog
brata, kako bi mi on mogao povjeriti svoje sinove i kćeri? Pitanje je vremena kad će početi
tražiti izliku za raskid zaruka.
„Bolje ti je da odeš prije no što nas zateknu ovdje same, bez nadzora“, prošaptala sam.
Istina je da me nije uopće bilo briga u kakvim će nas okolnostima zateći. Moja opaska bila je
samo providna izlika da ga otpravim; nisam željela vidjeti odraz hladnog očeva pogleda u
Etanovim očima.
Etan je oklijevao ne obazirući se na moju nazočnost. „Ne bi trebala biti sama. Nije ti
dobro.“
„Molim te, Etane.“ Grlo mi je bilo puno suza kojima nisam dala na oči. „Idi prije nego što
me uvučeš u još veće nevolje. Ne bi trebao biti ovdje sa mnom, u mojoj odaji.“
Neko je vrijeme oklijevao, usana stisnutih u ravnu crtu. Zatim je ustao. „Neću otići
daleko. Bit ću na donjem katu. Pozovi me ako ti što ustreba. Obećaj mi da ćeš to učiniti,
Eliana.“
Kimnula sam glavom. Dok sam trčala kući, negdje sam izgubila veo i kosa mi je sada bila
razvezana. Prošao je prstima kroz moje zapletene uvojke jednom, dvaput. Zatim je ustao i
izišao. Sklupčala sam se na slamarici kao maleni kolut jada. Vonjala sam na bljuvotinu i znoj.
Od mene se širio dah smrti. Nikad neće iščeznuti.

***

Nekoliko sati kasnije Keziah, tiha sluškinja koja je, ne čekajući da ju se zamoli,
priskakala u pomoć svakom u potrebi, donijela mi je tanjur pun toplih kolača s grožđicama.
Miris kuhanih grožđica i pšenice, malko pocrnjele od vatre, izazvao mi je mučninu u
želudcu. Ne znam zašto me je nešto steglo u grlu pri pogledu na te kolače, zašto sam osjetila
očajanje. Možda zato što su bili tako obični. Stajali su na tanjuru i rugali mi se nedužnom
ironijom: znala sam da više nikad ništa neće opet biti obično za mene. Miris vrućih kuhanih
grožđica i danas mi izaziva mučninu i osjećaj beznadnosti.
Te noći više sam drijemala nego spavala prenuvši se iz sna zbrkana od iscrpljenosti i
potresenosti. Načas sam zaboravila da je Josip mrtav. Neka nejasna slika iskrsavala je u
nekom kutku moga duha nalik na mračno čudovište što čeka u sjeni. Protrnula sam
i zadrhtala. Zatim se pamćenje vratilo, neopozivo i konačno. Josipa više nema.
Nema ga.
Poslije loga nisam spavala; ukočeno sam sjedila u mraku. Ustala sam mnogo prije
izlaska sunca, umila se i poslala Keziah da mi donese haljinu od vrećevine, prikladnu za

Knjige.club 13
 Bjondina&Laura

ukop mog jedinog brata. Sanjivi žalobnici okupili su se u dvorištu pripremajući se za

formiranje pogrebne povorke i odlazak prema novom grobu što ga je moj otac kupio godinu
dana ranije. Za svoj ukop, rekao je. Sada će, umjesto da u tu mračnu duplju bude ukopan on,
u nju morati ukopati svoga premilog sina.
Stajala sam malo podalje od žalobnika izbjegavajući njihove poglede, plašeći se onoga
što bih mogla vidjeli u njima. Etan me je primijetio i prišao mi. Zatvorila sam oči kad sam ga
vidjela. Odrezao je bradu u znak žalobništva, no njegovo je lice unatoč tamnim
podočnjacima izgledalo mlade, markantnije i ljepše no ikad.
„Neka li bog bude milostiv“, rekao je ozbiljnim glasom. Služben pozdrav za mračan dan.
Bog da mi bude milostiv? Prekasno je za to, pomislila sam.
„Jesi li spavala?“ upitao je Elan.
„Ne baš. A ti?“
„Zadržao sam se s tvojim ocem. Moji su roditelji također ovdje. Dođi. Žele te vidjeti.“
Pošla sam za njim do mjesta na kojemu su pri sivom svjetlu zore stajali njegovi roditelji
Jeruša i Ezer te njegov mlađi brat Danijel. Jeruša me zagrlila kad me vidjela. Moja majka nije
nikad iskazivala fizičku nježnost prema svojoj djeci. Nije joj bilo u naravi iskazivati svoju
ljubav tjelesnim dodirom ili zagrljajem. Jerušini topli zagrljaji bili su mi dobrodošla utjeha
od ranog djetinjstva. Spadala je među one rijetke ljude koji vas znaju pohvaliti i prihvatiti
vas tihom riječju.
„Sirotice moja, što si sve morala proći! Tako mi je žao“, rekla je privinuvši me uz. svoje
tople grudi. Tom prilikom, međutim, njezina iskrena želja da me utješi prouzročila je
neočekivan rezultat. Izmigoljila sam se iz njezina zagrljaja i odmaknula se od nje. Bojala sam
se da ću se, popustim li tada, slomiti i da će tako ostati zauvijek.
„Eliana cijelu noć nije sklopila oka. Iscrpljena je“, rekao je Etan pokušavajući, kako mi se
učinilo, objasniti moju neuljudnu šutnju.
„Naravno da je iscrpljena.“ Jeruša me ponovno zagrlila i odmaknula se od mene.
Prišli su nam moji roditelji. Ukočivši se i postavši nalik na mramorne kipove kakve su
Rimljani tako rado klesali, grizla sam suhe usne. Na moje iznenađenje, majka me je zgrabila
za ruku i čvrsto je stisnula. Bilo je to sve. Malen, topao dodir prije nego što ju je ispustila.
Pomislila sam da ću se rastopiti od olakšanja. Još uvijek me voli, govorio je laj dodir.
Oprostila mi je.
Otac me nije ni pogledao, samo je kimnuo glavom prema meni. Bio je to velik ustupak s
obzirom na okolnosti. Vidjela sam koliko ga truda to stoji.
Jeruša je odvukla moju majku u stranu. „Hajde, hajde, Elizabetu, osloni se na mene.“
Moja je majka zaplakala ne mogavši podnijeti čak ni tu sitnu ljubaznost. Poslije jučerašnjeg
dugotrajnog ridanja ostala je bez glasa i sada su joj na oči navrle suze, teške i nijeme.
Došli su profesionalni žalobnici noseći mrtvačka nosila na kojima je ležalo maleno tijelo
mog brace. Bilo je umotano u uske trake najbjeljeg lanenog platna, a lice mu je bilo
prekriveno čistim ubrusom. Platno je istkano za veo neke ugledne gospođe. Za
trenutke slavlja, radosti i veselja. Sada je, međutim, pokrivalo truljenje smrti. Zrak je bio
ispunjen mirisom aromatičnih ulja i mirodija s kojima su oprali i pomazali Josipovo tijelo.
Toliko mirodija da je pred njima blijedio čak i smrad smrti.
Učinilo mi se da će mi pozliti.

Knjige.club 14
 Bjondina&Laura

Zatim se naricanje nastavilo, glasno i neumoljivo. Kako ga je ono prorok Mihej nazvao?
Šakalovim zavijanjem i nojevim urlikanjem. Ispred nas koračao je zvjerinjak boli, a zvuk koji
je stvarao bio je strašan u svojoj beznadnoj tuzi.
Nakon što smo položili Josipovo tijelo u grobnicu, vratili smo se kući. Služinčad je
pripremila osvježavajuća pića za goste, a ja sam cijelo poslijepodne provela noseći
poslužavnike s hranom, punoći tanjure jelima i vrčeve vinom kad bih vidjela da su prazni.
Imala sam dojam da sam se spustila u svijet noćne more. Činilo se nevjerojatnim da
sudjelujem u nečemu tako bezazlenom kao što je nuđenje hrane ljubaznim gostima dok moj
mili braco leži mrtav u grobu.
Otac se klonulo oslanjao o zid s drhtavim rukama u krilu. Do njega je sjedio njegov
prijatelj Gamaliel, omiljeni vjerski učitelj i član Sinedrija. S njegove druge strane lijeno je
sjedio rabin Zakej, farizej kojega sam samo površno poznavala.
Gamaliel se nagnuo prema mom ocu. „Vidjet ćeš ponovno svog Josipa o uskrsnuću.
Stajat će uza te, Benjamine.“
Rabin Zakej uzeo je punjenu datulju s tanjura i okretao je u prstima. „Doista. Za razliku
od onog Johanana i druge saducejske braće,“ svojom je zaraslom bradom pokazao prema
čovjeku koji je sjedio lijevo od Gamaliela, „mi farizeji vjerujemo u uskrsnuće mrtvih.”
Johanan, mršavi čovjek vrlo tamne kose, hladno se nasmije šio i nije ništa rekao. Što je
mogao reći na pogrebu jednog dječaka? Odreci se svake nade? Izgubio si ga zauvijek? Otpio
je dugačak gutljaj vina iz čaše.
Izgledalo je da rabin Zakej nije zadovoljan dugotrajnom tišinom koja je uslijedila.
„Naravno,“ nastavio je, „to možda i nije neka velika prednost kad imaš veliki grijeh na duši.“
Gamaliel se namrštio. „Kakav je grijeh moglo počinili četverogodišnje dijele?“
Farizej je odmahnuo rukom. „Dječak, nikakav. A što je sa sestrom? Ona je nešto sasvim
drugo. Ona je kriva za smrt svoga brata. Kako bi Bog mogao oprostiti takav grijeh? Bilo bi joj
bolje da se nije ni rodila. Uskrsnuće mrtvila nije dobra vijest za nekog takvog, kažem vam.“
Moj je otac podigao pogled, u očima mu je bila vatra. Ja sam se zamalo ugušila.
Poslužavnik mi je iskliznuo iz ruku i pao na pod poprskavši komadićima lubenice čiste
keramičke pločice. Moj je otac teturavo ustao i udaljio se.
„Benjamine!“ povikao je za njim Gamaliel, ali moj otac nije zastao. Prepun bijesa
Gamaliel se okrenuo prema Zakeju. „Kako ti mogu pasti na pamet te đavolje gluposti? Smrt
toga djeteta samo je žalosna slučajnost. Kako ju je njegova sestra mogla spriječiti?“
Farizej je podigao ruku i snažno lupio njome po niskom stolu za kojim je sjedio. Kad ju
je podigao, u prstima je držao uginulu muhu. „Ovako?“ Bacio je muhu na pod i pedantno
obrisao ruke platnenim ubrusom. „Koliko je teško otjerati pčelu kretnjom ruke. Ili ubiti
je? Njezina nebriga za to jadno dijete više je nego očita. Vjerujte mi, prijatelji moji, kad vam
kažem da je njezina kazna blizu.“ .
Gamalielovi obrazi bili su crveni. „Gluposti! Pretvaraš Zakon u krvnikovu sjekiru
umjesto da on bude putokaz prema spasenju.“
Saducej Johanan nagnuo se prema njemu. ,,I dalje misliš da je uskrsnuće mrtvih utjeha
ožalošćenima? Mi saduceji možda ne dajemo lažni mir ljudima, ali bar im ne razdiremo srca
našim dobrim namjerama.“

Knjige.club 15
 Bjondina&Laura

Jer tko je prezreo dan skromnih početaka,

radovat će se kad vidi olovni visak u ruci Zerubabelovoj.
Zah 4, 10

Naš patrijarh Jakov oplakivan je sedamdeset dana, stoji u Svetom pismu. Tako je i moja
obitelj sedamdeset dana službeno oplakivala Josipa. Pokajnička kostrijet od kozje dlake koju
sam svakodnevno nosila počela mi je već odavno stvarati rane na koži koja je za dnevnih
vrućina bila crvena i puna mrlja koje svrbe. Na neki izopačen način ta mi je neudobnost čak
godila. Zaslužila sam patiti zbog onog što sam učinila.
Etan i njegovi roditelji stalno su me uvjeravali da to nije bila moja krivnja. Imali su
najbolje namjere, naravno, ali nisu shvaćali u čemu je stvar. Josip se ne bi našao na onom
brežuljku da ga ja nisam odvela tamo. Izabrala sam to mjesto zbog cvijeća. On se želio igrati
na tratini pred našom kućom. Odvukla sam ga na vrh brežuljka obećavajući mu veselu igru i
zabavu.
Moja je obitelj prestala raditi s lanom. Prekinuli smo sve radove i tugovali. Razboji su
utihnuli i skupljali prašinu. Kace s bojom bile su prazne - u njih su se sada uselili pauci koji
su ispredali svoje mreže preko hladnog kamena.
Ulazeći jednog jutra u dvorište, naišla sam na oca. Kimnuo je glavom. „Mir“, rekao je
izbjegavajući moj pogled. Nakon sinove smrti nikad me nije pogledao u oči, no bar mi se
obraćao. Riječi su mu bile nepovezane i rijetko su se pretvarale u potpunu
rečenicu. Pozdravljanje i molbe u prolazu. Nikad me više nije nazvao svojom kćeri, nikad
zagrlio niti me povukao za pletenicu kao nekad zadirkujući me.
Ne znam što mi je zadavalo veću bol: to što mi se počeo obraćati kao strancu ili kad me
ne bi uopće primijetio.
„Ezer mi dolazi u posjet danas“, rekao je. „Primit ću ga u svojoj radionici. Pobrini se da
nas nitko ne ometa.“ Okrenuo se s namjerom da ode. Zatim je rastreseno, preko ramena
rekao: „Piće i hrana. Ne zaboravi, Ana.“ Otac me je odnedavno počeo oslovljavati s Ana kao
da se nije mogao prisiliti da Božje i moje ime izgovori istodobno.
Bilo je podne kad sam na teškom poslužavniku donijela hranu u očevu radnu sobu koju
je otac imao u kući kako bi u njoj mogao raditi sa svojim računima i primati stalne kupce
koji su mu dolazili u posjet. Približavajući se njegovoj sobi, začula sam povišene glasove.
Iako su vrata bila zatvorena, uspjela sam kroz drvo, cigle od blata i žbuku razabrati riječi.
„Cijela godina bit će previše, Benjamine. Sedamdeset dana službenog tugovanja
završava sutra. Svi će razumjeti ako se vratiš poslu. Znaš kao i ja da se većina ljudi nakon
trideset dana vrati normalnom životu.“ Raspoznala sam grub i hrapav glas gospodara Ezera
koji je zvučao kao da nekamo žuri. Budeš li odugovlačio, tvoji će kupci pronaći druge
trgovce. Nisi jedini u gradu koji prodaje finu robu, znaš.“

Knjige.club 16
 Bjondina&Laura

„Nije me briga!“ uzviknuo je moj otac.

„Trebalo bi te biti briga. Imaš ženu i dvije kćeri koje ovise o tebi. Imaš sluge. Radnike.
Što će biti s njima odustaneš li od posla?“
„Zar moj sin ne zavrjeđuje da za njim tugujem godinu dana?“
„Zaslužuje i više od toga, Benjamine.“ Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda sam
čula jecaje - isprekidane muške jecaje koji su dolazili iz dubokog izvora patnje.
Noge su me izdale i srušila sam se na pod. Posljednjim atomima snage spustila sam
poslužavnik na kameni pod i zagnjurila usta u pregib lakta kako bih prigušila vlastite
grčevite jecaje. Nikad nisam čula oca kako jeca, čak ni kad su polagali Josipovo tijelo u svježe
izdubljenu špilju.
„Benjamine, nitko ne traži od tebe da prestaneš tugovati za djetetom. Ali moraš se
vratiti u svijet živih zbog drugih.“
„Ne mogu.“ Gotovo da nisam mogla raspoznati slomljeni očev glas.
„Možeš i hoćeš. Etan i ja pomoći ćemo ti koliko budemo mogli. Osim toga, imaš Elianu.
Pametna je djevojka i brzo uči. Kad mi postavi jedno pitanje u vezi s mojim poslom, kao da
ih je postavila stotinu. Ovaj joj je posao u krvi. Dopusti joj da ti pomogne.“
Zadržala sam dah. Ako je moj otac odgovorio, bilo je to pretiho da bih čula. Zatim sam
čula da se netko od njih dvojice pomaknuo i, bojeći se da me ne otkriju, otrčala sam u
dvorište.
Nisam vjerovala da će moj otac poslušati Ezerov savjet i zatražiti moju pomoć.
Jeruzalem se posljednjih nekoliko desetljeća pretvorio u strogu zajednicu unatoč tomu što
se gradskoj eliti sviđao rimski način života. Većina naših žena imala je posve neznatnu ulogu
u svijetu trgovine. Gospodar Ezer proputovao je poslom veći dio carstva i njegovi su se
vidici proširili i postali fleksibilniji. Takav je bio i Etan. No moj je otac bio suviše navezan na
stare navike i obrasce da bi se mogao brzo promijeniti. A moja majka činila je sve što je bilo
u njezinoj moći da utječe na njega iako je Ezerov savjet uzeo ozbiljno k srcu.

***

Otac je idućeg jutra poslao po mene. „Reci slugama da nastave raditi s lanom“, rekao je.
„Hoću, oče.“ Nikad mi nije povjerio takvu dužnost. Iako je radionica bila smještena iza
našeg stana i bila odvojena prostranim vrtom koji nas je štitio od neugodnih mirisa koji su
se dovodili u vezu s bojenjem tkanina, rijetko sam duže boravila u njoj i tek sam površno
poznavala njegove sluškinje. Plašila sam se da me radnice neće doživjeti ozbiljno jer su bile
mlade kao i ja, a usto su bile i žene. Nisam trebala strahovati. Zabrinute za budućnost svog
zaposlenja, brzo su skakale i izvršavale svoje zadaće neovisno o tome tko im je izdao
naredbu.
Nekoliko sati kasnije bila sam i dalje u radionici te promatrala radnice koje su radile s
lanenim nitima koristeći se željeznim kukama kako bi ih pripremile za predenje. Cijeli dan
izbjegavala sam majku pokušavajući proniknuti u sve pojedinosti pripreme lana. Činilo se
pametnim naučiti što više o tome u slučaju da otac zatreba moju pomoć.
Knjige.club 17
 Bjondina&Laura

Jedna od žena digla je uvis grubi češalj za lan. „Trebala bih se poslužiti ovime kad
raščešljavam muževu sijedu glavu“, rekla je.
„Koristilo bi“, odgovorila je druga. „Kosa mu je zapletenija od dlaka kanaanske koze.“
„Samo bi uzalud potrošila kvalitetnu željeznu kuku. Željezo bi se svinulo kad bi ušlo u
onu kosurinu na njegovoj glavi“, dometnula je prva davši im pokretom ruke znak da nastave
s poslom.
Vrijedne ruke ponovno su se dale na posao. Prva je žena s primjesom smijeha u glasu
rekla: „Mogla bih pričekati da zaspi, odrezati mu je i prodati majstoru kao ovčje runo.
„Vragolasto me pogledala ispod gustih obrva.
Njezina opaska učinila mi se malenim testiranjem. Htjela je vidjeti moju reakciju - hoće
li me njezine riječi uvrijediti ili ću se pridružiti ugodnom raspoloženju i zadirkivanju ne
gubeći pritom njihovo poštovanje. U sobi je zavladala tišina.
„Pogledajte; ona vuna tamo mogla bi postati vrlo tražena kod naših kupaca Rimljana.“
Bacila sam u zrak zamršeno klupko odbačenih vlakana i dočekala ga brzim pokretom ruke.
„Mogli bi tražiti još. I gdje smo onda? Morale bismo se hrvati s jeruzalemskim muškarcima
koji bi hodali naokolo ćelavih glava. To se zacijelo ne bi svidjelo njihovim suprugama.“
Prostorija je odjekivala smijehom - napetost je iščezla.
Rano poslijepodne zrak u radionici postao je zagušljiv. Tunika na meni bila je puna
znojnih mrlja, a ispod laganog vela, vlažnog i bezobličnog, počelo me je svrbjeti. Nisam
marila. Pratila sam pogledom brze kretnje radnica upijajući svaku pojedinost radnog
procesa. Nijedan vid posla nije mi se činio zamornim.
Ručnici nisu bili obojeni tako da se nismo morali brinuti oko toga. Trebali smo samo
istkati tkaninu na okomitim razbojima u radionici mog oca. S obzirom na to da je otac
kupovao samo namakan lan, čak i ova grublja kategorija biljke trebala je dati mekše ručnike.
Ništa nije smjelo grepsti osjetljivu kožu naših kupaca, većinom Rimljana, naviknutih na
finije stvari koje su se mogle naći širom carstva.
„Eliana!“ majčin glas natjerao me da poskočim; udarila sam glavom u okvir razboja što
je stajao kraj mene i lecnula se od bola. Ruke moje majke poletjele su u zrak. „Što radiš?
Dangubiš? Posvuda te tražim. Dolazi smjesta ovamo.“
„Otac me je poslao ovamo.“ Naravno, nije mi rekao da se zadržavam ovdje nakon što
organiziram posao. No ona nije trebala znati tu pojedinost.
Škiljila je prema meni. „Benjamin?“
Slegnula sam ramenima. „Mislim da je gospodar Ezer bio zabrinut za sudbinu našeg
obrta budemo li i dalje oklijevali s pokretanjem posla. Možda je savjetovao ocu da u ovom
trenutku iskoristi moju pomoć. Dok je... Dok je još u žalosti.“ Osjećala sam da mi obrazi gore.
„Shvaćam.“ I to je, na moje iznenađenje, bilo sve.
Osim što sam, nakon što smo završili s večerom, slučajno čula majčinu pritužbu kako je
ludost dopustiti mladoj neudanoj ženi da se petlja u posao. „Što nakon toga? Želiš li da ti kći
trči Jeruzalemom i širi oko sebe smrad sredstva za nagrizanje i da prodaje ručnike?“
„Ne, naravno, Elizabeto. Ali potrebna mi je pomoć; kako ti to nije jasno? Trenutno ne
mogu sam izići na kraj s poslom. Pokazuje veliku revnost. Da nije nje, ništa od ovoga ne bi
bilo potrebno. Dobro je za sve nas da se malo žrtvuje.“
Majka nije ništa rekla nakon toga.
Knjige.club 18
 Bjondina&Laura

***

Na majčinu zapovijed sluškinje su odnijele Josipov ležaj i njegove škrinje iz naše sobe.
Ivana je privukla svoju slamaricu bliže mojoj i noću bi se često uvlačila k meni u postelju i
držala me svojim mršavim, hladnim rukama. Na njezine zagrljaje uzvraćala sam jednakom
mjerom čvrsto je grleći. Držala sam je u zagrljaju snagom dviju ljubavi, svjesna da više nikad
neću moći ovako grliti svoga brata. Nije bilo trenutka kad mi nije nedostajao. Nedostajalo mi
je čak i ono što mi je kod njega najviše išlo na živce: njegovo rano buđenje i uporno traženje
da se Ivana i ja moramo također probuditi; njegova potreba za pažnjom u trenutcima kad
sam se željela usredotočiti na nešto drugo; njegovo klipsanje za mnom kamo god sam
krenula. Kako sam samo čeznula da mi se vrati! Njegova odsutnost pretvorila se u prazninu
koja se nije dala ničim ispuniti.
Bilo je istinsko olakšanje vratiti se u očevu radionicu i bar nakratko zaboraviti bol koja
me pratila poput sjenke. Uz lan namijenjen ručnicima morali smo također pokrenuti
postupak isporuke lanenih vlakana dovoljno finih za tkanje tunika i velova za dame. To smo
ostavili za kasniji dio godine. Prerađena vlakna držali smo u hladnoj i suhoj nadstrešnici u
kojoj je velika narudžba vune također čekala preradu.
Jednoga dana, prije no što su tkala započeli s poslom, prišla mi je nadzornica.
„Gospodarice Eliana, želite li da istkamo obične ručnike ili da u njih utkamo prugu?
Prije smo imali plavu prugu s obiju strana ručnika i u sredini ili smo ih izrađivali s rimskim
uzorkom. Kakve biste željeli sada?“
Sluškinje su počele sve češće tražiti upute od mene; iako bi moj Otac uvečer, prije
završetka posla došao i na brzinu sve pregledao, svi smo mogli vidjeti da to radi preko volje.
„Znat ćete sutra ujutro.“ Po glavi bi mi se cijelog dana vrtjela neka zamisao, ali novi plan
mogla sam odobriti samo uz očevu suglasnost.
Čak i uglednim ženama bilo je dopušteno vesti, a ja sam bila posebno talentirana za taj
posao. Još prije večere nacrtala sam uzorak za listove i cvjetove. Odabravši tri boje konca za
vezenje, pokazala sam uzorak ocu.
„Pomislila sam da bismo mogli pokušati s nečim novim na ručnicima. Što misliš o
jednostavnom vezu umjesto uobičajenog tkanja?“ Stavila sam uzorak preda nj na stol.
Prevrnuo je očima i ne pogledavši crtež. „Radi kako smo dosad radili.“
„Da, oče. Samo... Kasnimo već preko dva mjeseca, znaš.“
Dobacio mi je brz pogled, a zatim je okrenuo leđa. „Pa?“
„Tkanje s rimskim uzorkom je uobičajeno, jednako kao i uzorak pruge. Svaki trgovac
finom robom u Jeruzalemu nudit će gomilu sličnih ručnika, a oni su ove sezone mjesecima
ispred nas. Kad bismo imali nešto jedinstveno, kašnjenje ne bi bilo toliko važno. Kupci će
kupovati kod nas ono što ne mogu naći drugdje.“
Otac je lupkao prstima po drvenom stolu. Primijetila sam da su mu nokti predugački i
prljavi. Podigao je moj crtež sa stola i bacio kratak pogled na njega. „Čini kako želiš“, rekao
je vraćajući ga na stol.

Knjige.club 19
 Bjondina&Laura

Nadala sam se da će uzorak izazvati njegovu reakciju. Da će bar nekim, jedva

primjetnim znakom pokazati da se slaže. No on je bio potpuno nezainteresiran i nije ga bilo
briga hoću li učiniti ovako ili onako. Crtež je jedva i pogledao i nije pokazao ni trunku
zanimanja za boje koje sam odabrala. Prekrižila sam ruke u laktovima, prsti su mi se
zarinuli u meso. Osjećala sam se izgubljenom bez njegova vodstva. Počela sam ozbiljno
sumnjati u svoj plan. Tko sam ja da odlučujem o novom uzorku? Što ako se pokaže da sam u
krivu? Što ako nitko ne pokaže zanimanje za ručnike s cvjetnim motivom? Što ako moj otac
doživi financijski krah zbog mog nacrta?
Umotala sam uzorak i konce u komad platna i uzela sa sobom Keziah jer sam naumila
otići u posjet Etanovim roditeljima. Jeruša me dočekala s uobičajenim poljupcem; dok je na
stol iznosila pliticu sa zlatnim obrubom punu tek ubranih smokava i grožđa, zanimala se za
zdravlje moje obitelji.
„Došla sam Vas upitati za mišljenje o nečemu.“ Rastvorila sam platno i pokazala joj
crtež. „Biste li Vi kupili ručnik s ovakvim cvjetnim uzorkom?“
Nadvila se nad crtež i pažljivo ga proučavala pronicljivim pogledom.
„Prekrasan je, Eliana. Voljela bih imati tako elegantne ručnike. Ali morat ćeš pitati za
savjet Etana i Ezera. Oni znaju što se prodaje. Trebaju doći svakog časa. Možeš li ostati s
nama na večeri?“
Kimnula sam s olakšanjem i poslala Keziah majci da joj kaže da neću doći kući na
večeru.
Sat kasnije stigli su Etan i gospodar Ezer. Riječi su mi se pomrsile kad sam ugledala
Etana. Poslije toliko godina što sam ga poznavala već sama njegova prisutnost oduzimala mi
je dah. Nije bio pretjerano visok, no imao je široka pleća i bio je snažne tjelesne građe, više
nalik na vozača bojnih kola nego na trgovca. Sve glave okrenule su se prema njemu kad je
ušao; bilo ga je teško ne primijetiti.
Majka mu je objasnila razlog mog posjeta i Etan je poslije večere pogledao moj cvjetni
motiv.
„Prekrasan je, Eliana.“
„Zbilja tako misliš?“ Njegov me kompliment razvedrio.
„Ali rad na njemu trajat će duže nego kod jednostavnog tkanja. Duže vrijeme izrade
znači veći trošak. Budete li ga prodavali po staroj djeni, zarada će biti manja. Dignete li
djenu, riskirate da ih ne prodate.“
Obuzela me je malodušnost. „Znači, misliš da ga ne bih trebala izrađivati? Da bih se
trebala držati starih uzoraka?“
Slegnuo je svojim širokim ramenima. „Nisam to rekao. Tvoja je zabrinutost na mjestu.
Otac ti kasni s poslom dva mjeseca. Mnogi su već kupili robu koja im je potrebna. Bolje
ikakva nego nikakva zarada. Koliko će ti više vremena biti potrebno da izvezeš
ručnike umjesto da istkaš uzorak u njima?“
Poslije kraćeg razmišljanja shvatila sam da bih, uz neke preinake u obliku listova, mogla
postići da vezenje bude brže, a da se to ipak ne odrazi previše na sami uzorak. Procijenila
sam koliko će vremena uzeti izrada jednog ručnika i usporedila ga s vremenom potrebnim
za izradu naših uobičajenih obrazaca tkanja. „Razlika bi bila pet ili šest sati po ručniku.“

Knjige.club 20
 Bjondina&Laura

Etan je začas napamet izračunao iznose. Meni bi za to sigurno trebalo sat vremena, a
vjerojatno ni tada ne bih točno izračunala. Valjda zato što je mislio da neće nikad imati sina,
otac mi je omogućio bolje obrazovanje od onog uobičajenog među ženama. Ta privilegija,
međutim, nije značila da sam ovladala umijećem računanja. Bojala sam se da mi nikakvo
obrazovanje, ma koliko kvalitetno ono bilo, ne bi pomoglo u tome.
Etan mi je rekao koliko bismo novca izgubili. „Zarada će vam biti manja. Ali“, nastavio
je, „mislim da vrijedi pokušati. Mogli biste dobiti nove kupce, pokrenuti cijeli novi trend.
Dobijete li veći broj narudžbi, nadoknadit ćete gubitak.“
„Vjeruješ li da je to moguće? Dobiti veći broj kupaca, to mislim.“
„Budete li imali sposobnog prodavača, vjerujem da je moguće.“
Ramena su mi se pognula. Oca neće zanimati novi kupci. Sve je više gubio strpljenje za
ljude. Ne će imati razloga za traženje nove klijentele. „Ne vjerujem da će otac biti sposoban
za takvo što.“
Etan se nasmiješio, a oči su mu zaiskrile. „Ne trebamo ga gnjaviti s time. Boljeg trgovca
od svog sluge nećeš naći u cijelom Jeruzalemu.“ Naklonio se, onako rimski. „Prepusti to
meni. Ručnici s cvjetnim uzorkom bit će najnoviji krik mode u Judeji već ove sezone.“
Ezer i Jeruša prasnuli su u smijeh, a ja sam na svoje iznenađenje shvatila da se smijem
zajedno s njima. Otkad je Josip umro, na mojem licu nije bilo ni najmanjeg osmijeha.
Ezer je pljesnuo Etana po leđima. „Dođe mi da strogo ukorim ovog hvalisavca, ali što
mogu kad vjerujem da govori istinu. Moj sin sposoban je prodati i pokajničku kostrijet
rimskoj gospođi koja odlazi na večeru novom rimskom caru Tiberiju. Ako je itko sposoban
učiniti da tvoj plan uspije, tada je to on.“
O onom ako nisam se usudila ni razmišljati.

Knjige.club 21
 Bjondina&Laura

Pravednik gine
i nitko ne mari.
Uklanjaju ljude pobožne
i nitko ne shvaća.
Iz 57,1

Te noći moja se sestra Ivana uvukla k meni u krevet i ovila oko mene noge nalik na
noge gazele. „Danas mije bio rođendan, a nitko se nije sjetio toga”, prošaptala je. „Četrnaest
mi je godina.”
Uzdahnula sam, okrenula se prema njoj i zagrlila je. „Tako mi je žao, mila. Ne mogu
vjerovati da sam zaboravila.”
Šmrcala je. Pri slaboj svjetlosti svijeće koja je noću uvijek gorjela vidjela sam da briše
suze. Židovi nisu darivali slavljenika niti su priređivali bogate gozbe kako su to činili rimski
osvajači koji su podjarmili našu zemlju. No oni koji su to mogli sebi priuštiti priznavali su taj
dan i slavili spomen na njega uz bogat stol i okupljanjem obitelji i prijatelja. Natovarila sam
još jedan grijeh na već postojeće koji su mi pritiskali dušu. Ivana je zaboravljena u zbrci
prouzročenoj našim tugovanjem. Tugovanjem koje sam natovarila na vrat svima nama.
Kao tisuću puta dotada vratila sam se u sjećanju na ono mračno poslijepodne i uhvatila
se kako razmišljam o načinima na koje sam mogla spriječiti Josipovu smrt. Da ga bar nisam
odvela na taj brežuljak! Da sam bar krenula sat kasnije! Da sam mu bar obrisala lice! Da sam
mu ranije pritekla u pomoć, da sam brže ubila pčelu. Da sam ga bar dovela kući prije nego
što je bilo prekasno. Ta beskorisna igra svakodnevno se odvijala u mojoj glavi, sve u
nastojanju da promijenim ishod te strašne nesreće.
Problem sa smrću je u tome što je neopoziva. Unatoč tomu, nisam si mogla pomoći:
slike onoga što sam mogla učiniti da spasim Josipa iz ralja smrti neprekidno su mi dolazile u
glavu. Pitala sam se događa li se nešto slično mojim roditeljima. Jesti li i oni poput mene
zarobljenici skrivenih kajanja? Ako jesti, skrivali su svoju muku kao i ja svoju Svi smo patili.
Ali nismo dijelili težinu naših muka jedno s drugim.
Ujutro sam se probudila prije Ivane i rekla majci o njezinu rođendanu koji smo
zaboravili. Isti čas potekle su joj suze. Njezin plač više nije vezivao moj želudac u čvor. Bio je
to suviše uobičajen prizor na koji sam se navikla kao što se čovjek navikne na vrelinu
ljetnog sunca.
,,A da pripremim nešto posebno za večeras?” upitala sam obzirno.
Majka je brisala suze i cimala glavom. „Imam jaku glavobolju. Pobrini se za sve. I vidi
može li doći Ezer sa svojom obitelji. Ivani bi bilo drago.”

Knjige.club 22
 Bjondina&Laura

Nakon što sam se pobrinula za sve pojedinosti oko večere, vratila sam se u radionicu i
rekla radnicama da počnu tkati obične ručnike. Bilo je pravo olakšanje ponovno čuti zujanje
njihovih brzih čunaka koje je ispunjavalo prostoriju. Ne će proći dugo i imat ćemo dovoljno
platna za izradu ručnika i ubrusa za potrebe Herodove palače.
Provela sam sat vremena s nadzornikom usklađujući radove oko vezenja koji su nas
čekali odmah nakon toga jer je moj plan bio sasvim nov i za njega i za mene. Majka, Ivana i ja
pridružit ćemo se poslu kad za to dođe vrijeme. Moja inače stroga majka nije imala
prigovora na vezenje. Moći ćemo donijeti ručnike u kuću i raditi na njima u privatnosti
svojih odaja. Bila je to podnošljiva alternativa svakodnevnom odlaženju u radionicu.
Za večerom sam primijetila da Etan zuri u mene s osobitom pažnjom. „Što je?”
prošaptala sam ispod glasa tako da me mogao čuti samo on. Gospodar Ezer pripovijedao je
o svom posljednjem putovanju u Cezareju i svi su ga zaneseno slušali priuštivši tako Etanu i
meni bar privid privatnosti premda smo bili izloženi pogledima svih prisutnih.
„Tvoj je rođendan dva mjeseca iza Ivanina, zar ne?”
Slegnula sam ramenima ne shvaćajući što smjera,
„Ulaziš u sedamnaestu, čini mi se,”
Osjećala sam kako mi uzbuđenje ispire svu boju s lica. Sedamnaest. Više od godinu dana
nestrpljivo sam čekala da se to dogodi. Vrijeme kad dolazi kraj mojim zarukama. Vrijeme za
udaju. Pretvarala sam se da me pečeno janje preda mnom na stolu neodoljivo privlači i
ispružila ruku da dohvatim krišku kruha. Prsti su mi se toliko tresli da sam je ispustila.
Brzom kretnjom vratila sam ruku u krilo.
„Eliana?” Osjetila sam pitanje u Etanovu glasu.
„Da?”
„Pogledaj me, molim te.”
Prisilila sam se podići pogled. Bol mi je sijevao na jednoj strani čela i morala sam
zaškiljiti. Iznad gornje usne izbili su mi grašci znoja.
„Ne želiš se udati za mene?” glas mu je bio miran i ublažujući.
„Želiš li se udati za mene?”
„Naravno da želim. Što misliš, zašto sam čekala ovoliko dugo? Pitanje je želiš li ti.”
„Ja?”
„Ne čini se da ti je suviše stalo.”
„Moj brat...”
Duboko je udahnuo. „Znam. Možemo počekati godinu dana ako želiš. Upravo sam to
mislio reći. Da sam spreman čekati.”
Nisam mogla shvatiti olakšanje koje su mi njegove riječi donijele. Čekanje mi se nekoć
činilo tegobnim. Uvrjedljivim. Sada je ublažavalo paniku koja se spremala ovladati cijelim
mojim bićem i razderati me svojim oštrim zubima. Etan mi je dao vremena, što je značilo da
se zasad ne moram mučiti odgonetanjem skrivenog značenja u njegovim neobičnim
odgovorima.
Postala sam stranac sama sebi. Kao da je Josipova smrt odnijela sa sobom u grob dio
mene, a ono što je ostalo bio je stranac. Mogla sam živjeti samo od danas do sutra. Bez

Knjige.club 23
 Bjondina&Laura

snova. Bez nade. A onda sam shvatila da to nije sasvim tako. Imala sam očev posao. On je bio
jedino mjesto na kojem sam svoje snove mogla pustiti da žive i bujaju.
S vezenjem smo zavri ili brže nego što sam očekivala i Etan je sada svu svoju pažnju
usredotočio na pronalaženje novih kupaca, dok smo se mi okrenuli očevim bivšim kupcima.
Otac nas je katkad znao posjetiti s nekolicinom svojih kupaca; bilo mu je bolje, no brzo je
gubio zanimanje. Izgubio je oduševljenje za posao, za ljude - za sam život, tako mi se katkad
činilo.
„Pošalji po Joela”, rekao je. „On će voditi posao.” Joel je bio mladić u njegovoj službi koji
je, kad bi moj otac bio odsutan, posluživao kupce.
Odaslala sam Joela s uzorcima ručnika i popisom potencijalnih kupaca. Dlanovi su mu
bili znojni, a tanka brada trzala mu se kad bi povlačio ruku. Nije bio naviknut na tako veliku
odgovornost. No nije bilo druge. Da sam ja bila sin svom ocu, otišla bih sama. Kao žena,
morala sam ostati kod kuće i kršiti ruke nadajući se da će Joel nekako nadvladati prirođenu
stidljivost i neiskustvo te prodati moje ručnike.
Na moje iznenađenje, Joel se vratio i rekao mi da ručnici idu kao halva.
Broj kupaca što ih je Etan pronašao za nekoliko se tjedana izjednačio s brojem onih
koje smo imali ranije. Morali smo ozbiljno prionuti na posao na platnu koje nam je preostalo
u radionici. Potražnja za našim novim uzorkom ispraznila je sve zalihe grubog platna, do
zadnjeg komadića. Ponudila sam Etanu dio zarade, no on nije htio ni čuti za to.
„Ovo je posao, Etane. Tvoja pomoć trebat će mi još mjesecima. Ne možeš gubiti svoje
dragocjeno vrijeme na mene bez naknade. Odbiješ li, prestat ću tražiti tvoju pomoć. I gdje
ćemo onda biti?”
Ljutito je odgovorio: „Pomažem ti kao zaručnik, a d bi htjela da ja to naplatim? Kakvim
me čovjekom smatraš, Eliana?”
„Ovdje se ne radi o pomoći, nego o poslu, trgovini. Ne želim iskorištavati naš odnos.
Gledaj, zahvaljujući tebi zarađujemo više nego pristojno. Mogu si priuštiti plaćanje onoga
što je pošteno zarađeno. Moj otac složit će se sa mnom, ne sumnjam u to.”
„Tvoj otac složit će se da se budućem mužu njegove kćeri plati zato što joj je pomogao u
potrebi?” Iz njega je poput uskovitlane rijeke pokuljala uvrijeđenost.
Znala sam da je u ovome u krivu. Pomoć sam mogla prihvatiti jednom, ne više.
Dopustim li sebi da u meni gleda osobu kojoj je potrebna milostinja, ubrzo će izgubiti
poštovanje i prema mojoj obitelji i prema meni samoj. Postat ću teret koji će morati nositi.
„Prihvati moju ponudu ili nemoj, kako hoćeš, Etane. U ovome neću popustiti.”
Etan se bez riječi okrenuo i otišao. Nikad ga nisam vidjela tako srdita. Srušila sam se na
stolac. Jesam li ga uvrijedila tako teško da se više neće vratiti? Usta su mi se osušila na tu
pomisao. Poželjela sam potrčati za njim i moliti ga da mi oprosti. Željela sam mu reći da
može imati što god poželi. Nisam to učinila; škripala sam zubima i pustila ga da ode.
Etan je bio jedan od najstaloženijih ljudi koje sam poznavala. Uspijevao je držati pod
željeznom kontrolom čak i svoju srdžbu. No prije nekog vremena počela sam primjećivati
da u njemu postoji dublji izvor osjećaja nego što sam mislila. Već neko vrijeme ophodili smo
se jedno prema drugome kao odrasli ljudi. Prestala sam ga gledati kroz djetinju izmaglicu
obožavanja. Gledala sam ga kao što žena gleda muškarca. Nije bio savršen. Srdžba i kivnost
nisu mu bili tuđi. Tegobe i tuga boljele su ga više nego što je dopuštao drugima da vide.

Knjige.club 24
 Bjondina&Laura

A ja sam povrijedila njegov ponos.

Bolje je da sam povrijedila njegov ponos nego da sam izgubila mjesto u njegovu srcu,
pomislila sam. Preboljet će svoj povrijeđeni ponos, ma koliko ga sada boljelo. Nisam bila
tako sigurna da bih mogla ponovno pronaći put do njegova srca kad bi se okrenuo od mene.
Gospodar Ezer došao je iste večeri i povjerljivo, u četiri oka, razgovarao s mojim ocem.
Sjedila sam ukočeno u svojoj odaji grizući nokte. Jesu li razgovarali o raskidu zaruka? Je li
Etan poslao svog oca da se oslobodi mene jednom zauvijek?
Sjurila sam se niz stubište čim sam vidjela da gospodar Ezer izlazi iz naše kuće. Otac je
upravo izlazio iz blagovaonice. Doimao se još sjedim i nižim nego u stvarnosti.
„Je li prekinuo zaruke?” upitala sam drhtavim glasom.
„Što? Ne.”
Oslonila sam se o zid i ostala tako nekoliko trenutaka. Zatim sam, ne želeći ometati oca
u njegovu miru, požurila natrag uza stubište i plakala od olakšanja. Nikad nisam doznala o
čemu su gospodar Ezer i moj otac razgovarali. No otada nam je Etan pomagao u poslu
sudjelujući u zaradi. Što je zarada bila manja, to je manja bila i njegova plaća. Nikad nije
osobno došao po plaću. Poslao bi slugu ili svog mlađeg brata.
Pazila sam da u njegovu društvu nikad ne spomenem novac. Mislila sam da ga je
njegovo otac prisilio na takav aranžman, da Etan nije dragovoljno pristao ni to. Pulsirajući
ispod privida mirnoće, negdje duboko u Etanovoj nutrini ključala je ogorčenost zbog
situacije u kojoj se našao protiv svoje volje.

***

Janjadi je te godine bilo mnogo i bila je zdrava; vlasnici stada proslavljali su svoju dobru
sreću s tako velikim oduševljenjem da smo zbog buke koja je dolazila s njihovih zabava
tjednima ostajali budni do kasno u noć. Rođena sam u mjesecu u kojemu se janji janjad i
moji rođendani dolazili su i prolazili više-manje neprimjetno za razliku od dolaska novih
stada na svijet.
U nekim drugim okolnostima moja bi obitelj planirala svadbeno slavlje. Majka mi je
jednom to spomenula. Rekla sam joj da ne mogu razmišljati o udaji dok sam potrebna njoj i
ocu. Nije se ni pokušala prepirati sa mnom. Obje smo znale da je otac i dalje prisiljen
oslanjati se na moju pomoć. Nije prebolio Josipovu smrt kao što smo se nadali i činilo se da
živi pod koprenom trajne klonulosti. Njegovo zanimanje za svijet živih bilo je u najboljem
slučaju sporedno.
Nismo mogli očekivati da će mi Etan nakon udaje dopustiti da radim za svoju obitelj.
Kao njegovoj ženi, moje vrijeme i moji talenti pripadat će njemu. Otada pa nadalje od mene
će se očekivati da pomažem u procvatu njegova posla gradeći ostavštinu za sinove i kćeri
koje nam Bog u svojoj dobroti podari.
„Je li Etan voljan čekati?” upitala me majka.
„Jest. Vjerojatno osjeća olakšanje ako na to misliš. Izgleda da mu je stalo do toga da ima
nešto .stariju mladenku.”
Knjige.club 25
 Bjondina&Laura

Majka se usiljeno nasmiješila. „Dobar je čovjek. On te voli, Eliana.”

„Doista je dobar čovjek”, rekla sam zadržavši za sebe mišljenje o tome voli li me ili ne.
Etan je imao potrebu zaštititi me. Brinuo se o meni. No nikad mi nije dao povoda da
povjerujem da mi je ozbiljno privržen.

***

Mjeseci su jurili bezglavo jedan za drugim u nekoj vrsti izmaglice prouzročene

aktivnošću koja je ispirala tugu. Došla je zima. Već krajem ljeta isporučen nam je ispreden
lan najfinije kategorije koji sam morala na vrijeme uskladištiti. Sada sam sve svoje snage
usredotočila na bojenje finog lanenog prediva i imala sam prekrasne nijanse plave, crvene i
oku ugodne zelene boje koje sam, zajedno s majstorom boja, dobila miješanjem.
Etan i gospodar Ezer bili su mi od neprocjenjive pomoći odgovarajući neiscrpnom
strpljivošću na moja bezbrojna pitanja. Redovito su posjećivali mog oca zadržavajući se
nakon toga u mom društvu, pazeći da se ne bih osjećala shrvanom bezbrojnim zadaćama
koje su me čekale. Tekstil i proces bojenja poznavali su jednako dobro kao i moj otac kroz
čije je žile teklo znanje triju naraštaja proizvođača lanenog platna.
Ako je Etan osjećao ikakvu nelagodu zato što mu je zaručnica uključenija u posao u
tekstilnoj radionici nego u kućanske poslove, nije to nikad pokazao. Po njegovu ponašanju
pomislili biste da sve žene u Judeji provode vrijeme kreirajući nove nijanse boja.
Razgovori s njim o novim idejama unosili su u mene osjećaj sigurnosti. Slušao bi me
šutljivo i napeto kao da ništa na ovom svijetu nije toliko važno kao ovaj ili onaj moj novi
plan. Živjela sam za one rijetke trenutke kad bi mu oči zaiskrile odobravanjem. „Ovaj... Ovaj
uzorak dostojan je kraljevne. Sjajno si to uradila, Eliana.” Pripijala sam se uz njegovo
odobravanje kao što se slijepac pripija uz ruku koja ga vodi.
Jednom mi je rekao da imam više talenta nego ikoji muškarac kojeg poznaje. Nakon
toga još sam marljivije pristupala poslu čeznući da zavrijedim njegove rijetke pohvale
znajući da ih od svoga oca neću nikad čuti.
Mojim svijetom dominirale su boje. Iako je kvaliteta naše tkanine bila u središtu pažnje
svih nas, jedinstvena paleta boja napokon će nam priskrbiti povjerenje naše probrane
klijentele. Tako sam naučila sve što je bilo potrebno naučiti o bojama.
Od korijenja broća dobivali smo brojne nijanse crvene, ali da bi broć dobio postojanu
boju, trebalo ga je namakati u sredstvu za izjedanje. Svaki majstor imao je vlastitu recepturu
za miješanje tih sredstava. S obzirom na to da je naša kuća bila sasvim blizu očevoj
radionici, zabranio nam je korištenje smrdljivih tekućina kao što je odstajati urin koji je bio
jeftin i u općoj upotrebi. Umjesto toga tražio je da rabimo željezne soli. Od njih su se
dobivale toplije, čišće nijanse crvene boje za koje se naša radionica specijalizirala.
Za dobivanje zelene najprije smo rabili posebnu otopinu indiga. Od njega se dobivala
nebeskoplava boja; zatim smo plavo predivo namakati u drugoj kupki sa žutom bojom
dobivenoj iz rezede. Tako dobivena zelena, magličasta, tamna boja nalik na boju lista imala

Knjige.club 26
 Bjondina&Laura

je raskošan sjaj koji je privlačio pogled i plijenio pažnju. Čim sam vidjela da se tako obojeno
predivo suši na suncu, znala sam da će kupci poludjeti za njim.
Unatoč skučenosti prostorije za bojenje i smradu što se u njoj osjećao, rado sam
odlazila onamo. Iako je velik broj tkalaca bojio tkanine prije predenja i tkanja, u radionici
mog oca bojenju smo najčešće pristupali nakon što bismo završiti s predenjem pređe.
Tako smo dobivati homogenije boje, što je značilo da je i tkanina bila kvalitetnija. Jedan od
razloga zašto su očevi kupci iz godine u godinu tražili njegovu robu bio je u visokoj kvaliteti
svega što je izlazilo iz njegove trgovine. Bilo da se radilo o lanenom platnu ili vuni,
naše tkanine bile su među najotmjenijima u Judeji.
Naše radnice ispirale su goleme količine svježe vune u poznatom izvoru na Fullerovoj
ledini jer je iz runa bilo potrebno isprati ulje. Najveći dio preostalog dijela poslova, pak,
odvijao se u samoj radionici keja je bila vrlo skromnih dimenzija. U njoj se duž dvaju zidova
nalazilo devet kaca prevučenih cementom, dok je uz drugi zid stajala uska kamena klupa na
keju sam često sjedala i nadzirala proizvodnju. Namještaj u ovoj jednostavnoj prostoriji
upotpunjavala je velika kamena cisterna za ispiranje.
Za mene je ta prostorija posjedovala čarobna svojstva. U njoj ništa nije bilo onako kako
je izgledalo. Boje su odlazile u kace u jednoj nijansi, a pređa koja je iz nje izlazila i stavljala
se na sušilo bila je posve drugačije nijanse. Samo iskustvo i brižno planiranje moglo je dati
rezultat koji ste željeti. Korištenje boja iziskivalo je, da tako kažem, neko unutarnje znanje,
gotovo bih rekla neku vrstu vjere. Kreirati ste ih ne vodeći se osjetilom vida, već naslijepo
koristeći se poznavanjem različitih vrsta materijala te nekim osjećajem duboko u vašoj
nutrini.
Provodila sam dane učeći i stvarajući, živeći u svijetu svojih maštanja. Sanjala sam boje
i tkanine. Sanjala sam ljepotu. A kad bi mi u snove dolazila smrt, a događalo se i to, tijekom
besanih sati koji bi nakon toga uslijedili, drhteći, prisiljavala sam se razmišljati o
formulama i otopinama, o kacama s indigom i bojom od broća, o novim nijansama i bojama
koje oduzimaju dah. Skrivala sam se u špilji blistavih tvorevina svoga uma i prisiljavala se
zaboraviti što sam izgubila.

Knjige.club 27
 Bjondina&Laura

Čuvao te Jahve od zla svakoga,

čuvao dušu tvoju!
Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka
Ps 121,7-8

Etan je otputovao važnim trgovačkim poslom neposredno prije mog rođendana povevši
sa sobom samo jednog povjerljivog slugu i nisam ga vidjela dva mjeseca. Njegov otac,
kojemu je bila već dodijala morska bolest kao i neudobnosti na putovanjima, sada je poslove
vezane uz nabavku robe sve češće povjeravao Etanovoj brizi.
Znala sam da je sjajan u tom poslu. Uspijevao je pronaći bolje izvore izvanrednih boja i
imao je nepogrešiv osjećaj za robu koju će ljudi rado kupovati. Posao njegova oca cvjetao je
zahvaljujući njegovoj pronicavosti. Unatoč tomu, bila sam zabrinuta kad je otišao. Putovanja
su čak i u civiliziranom svijetu Rimskoga Carstva bila obavljena mnoštvom opasnosti.
Nepredvidljive oluje, nemilosrdni razbojnici, naprasne bolesti - bilo što od toga moglo vam
se dogoditi kad ste bili daleko od doma, izloženi nepredvidljivim ćudima vremena tijekom
putovanja brodom ili nekom zabačenom cestom.
Ušao je u radionicu nenajavljen jednog ranog popodneva. Radnice su bile u vrtu,
zabavljene svojim podnevnim obrokom, a ja sam bila sama u radionici, izvan sebe zbog nove
pukotine u jednoj od kaca. Ushit što ga vidim poslije tako dugo vremena učinio je da
zaboravim na sve i potrčala sam prema njemu jedva se suspregnuvši da mu ne padnem u
zagrljaj. Nisam mogla suspregnuti osmijeh koji je bljesnuo na mom licu nalik na izraz
veselja pjesnika osupnutog pri pogledu na vrč pun besplatnog odležanog vina.
„Etane!” kliknula sam zavukavši ruke u rukave kako moj zagrljaj ne bi ispao nedoličan.
To bi ga zacijelo zapanjilo.
Osmijeh kojim mi je uzvratio natjerao me da progutam knedlu. Držanje mu je zračilo
novim samopouzdanjem te se činilo da je upravo pobijedio u boju i uživa u tome što je iz
njega izišao pobjednikom. U očima mu je bila toplina kojom mi je izražavao zahvalnost na
tome što sam ga dočekala. Uvijek mu se sviđalo kad mi nije polazilo za rukom skriti osjećaje
prema njemu.
„Donio sam ti nešto.” Pružio mi je malen, plosnat smotuljak umotan brižno u čistu
tkaninu.
Smetena, zastala sam kao ukopana i nisam uzela smotuljak iz njegove ruke. Nikad mi
nije donosio darove s putovanja. „No?” Osvijestilo me njegovo smijuljenje. „Nećeš ga uzeti?”
„Hoću, naravno. Pažljivo sam odmotala tkaninu i u njoj našla prekrasan goblen veličine
malenog prozorčića, izrađen od najnježnije vune, s očaravajućim nijansama plave, grimizne
i zelene boje. Način njegove izrade - ukrašeni obrubi, cvjetovi i listovi s oštrim rubovima,

Knjige.club 28
 Bjondina&Laura

sjaj blistavih zlatnih grumenčića, čak jedva uočljivi nagovještaji gubljenja boje na pojedinim
dijelovima goblena - sve je to ukazivalo na to da je vrlo star.
Preokrenula sam ga. Bio je izvezen takvom vještinom da se naličje nije gotovo nimalo
razlikovalo od prednje strane. Ni jednog čvora. Ni jednog uzla. Bio je to rad istinskog
majstora tkalca, jedan od onih što se javljaju samo jednom u generaciji. Razgledavši ga
pažljivije, ustanovila sam da su sićušne rupice, nastale uslijed pričvršćivanja niti različitih
boja petljom naprijed-natrag na razboju kako bi se izradila svaka šara, pomno zašivene.
„Babilonski je!” dahnula sam. „Je li ovo pravi babilonski rad? Iz doba prije perzijske
vladavine?”
„Znao sam da ćeš otprve pogoditi odakle je.”
„Kako si ga pronašao? Prekrasan je, Etane. Ljepši dar nisi mi mogao dati.” Babilonski
gobleni ušli su u legendu. Nebrojeni naraštaji divili su se radu babilonskih tkalaca koji
nikom nisu htjeli odati tajnu izrade. Drevne proizvode poput ovog što mi ga je Etan donio
bilo je teško pronaći i bili su na velikoj cijeni. Obično su bili velikih dimenzija i prekrivali su
cijeli zid. Pomislila sam da je ovaj komadić dio obruba znatno većeg rada.
Činilo se da je zadovoljan oduševljenjem koje sam pokazala. „Nadao sam se da će ti se
svidjeti. Pomislio sam na tebe kad sam ga vidio.”
Pretvarala sam se da sam svu svoju pažnju usmjerila na pažljivo zamatanje goblena
pokušavajući skriti iznenadnu navalu suza što su ih njegove rijeci pobudile u meni. Mislio je
na mene. Nije zaboravio na mene dok je klipsao Carstvom zapadajući u tko zna kakve sve
pustolovine. S mukom sam progutala pljuvačku i sjetila se da bih ga trebala upitati kako mu
je bilo na putu.
Podigavši glavu, primijetila sam muškarca koji je stajao tik iza njega. To što sam ga
primi etila tek tada govorilo je da sam bila vrlo zbunjena jer je čovjek bio pravi div i
nadvisivao Etana za cijelu glavu. Širokih ramena, mišićav i debela vrata koji je mogao
podnijeti težinu brončanog stola, činilo se da se taj muškarac osjeća kao kod kuće. Iako
nisam stručnjak, bila sam sigurna da se malo koji gladijator može mjeriti s njim po tjelesnoj
građi. Krupan ožiljak protezao mu se od desnog oka sve do brade i ondje se gubio.
Buljila sam u njega zaboravivši zatvoriti usta.
„Ovo je Viriato”, rekao je Etan trzajući usnama. S aramejskog, jezika koji smo
upotrebljavali u našem svakodnevnom životu, prešao je na grčki koiné. Rimsko Carstvo
svojom je moći ujedinilo velik dio svijeta. Na svoj način raznovrsni dijalekti i jezici ovih
različitih naroda nisu bili ništa manja prijetnja Rimu od njihova oružja i njihovih vojski;
kako će svi ti narodi komunicirati u svijetu koji se svakodnevno smanjuje? Jezik koji je
ujedinio toliko rasa i naroda bio je uobičajena inačica grčkog, a ne jezik Rimljana, pa čak ni
klasični grčki koji su tako rado koristili njihovi pjesnici i dramatičari. Poput mnogih
muškaraca i Žena iz našeg staleža Etan i ja tečno smo govorili tim jezikom.
„Viriato je moj novi prijatelj iz Luzitanije”, dometnuo je Etan.
Viriato se nasmiješio. Njegov osmijeh, umjesto da ublaži crte njegova lica, nalikovao je
licu medvjeda koji se sprema napasti. „On hoće reći da sam ja njegov sluga, a to je meni
dovoljno. Ostao bih rob da nije bilo njegove velikodušnosti.”
Govorio je grčkim koinéom lakoćom obrazovana čovjeka. „Rob?” Podigla sam upitno
obrve i gledala čas u jednog, čas u drugog.

Knjige.club 29
 Bjondina&Laura

Etanovo se lice namrštilo. „Ne bodri ga. Nasmrt ćeš se dosađivati slušajući njegove
brbljarije. Trebao sam znati. Tjednima sam bio prikovan za brod zajedno s njim vraćajući se
kući. „
Viriato je prasnuo u smijeh koji je odjekivao radionicom natjeravši tkalce da znatiželjno
podignu pogled. „Ne želi da Vam ispričam kako smo se upoznali; to ga muči. Previše je
skroman Vaš zaručnik.”
Etan je prošao prstima kroz kosu koja se pretvorila u čuperke. „Ti si junak te priče,
dobro to znaš. Moj je udio u njoj neznatan.”
Biti trgovčeva kći imalo je stanovite prednosti. Imala sam više slobode od drugih žena
kojima najčešće nije bilo dopušteno razgovarati s neznancima. Posao mog oca dovodio me u
dodir s neznancima prije no što sam prohodala. Vođenje radionice učinilo me
još slobodnijom. Živjeli smo u Vremenu prevrata i promjena. Nisam bila jedina žena koja je
svojim poslom pomicala granice doličnosti. Neke naše sinagoge vodile su žene. Istodobno,
razgovor žene s neznancem na javnom mjestu i dalje je izazivao sablazan.
Slegnula sam ramenima. „Naslućujem zanimljivu priču. Uđite u kuću, ponudit ću Vas
slatkim vinom, a Vi ćete mi pričati o Vašim pustolovinama s Etanom.”
Na kraju krajeva, Etan je doveo tog čovjeka u našu kuću, a ja nisam željela propustiti
priliku da čujem nešto što se činilo očaravajućom pričom.
Etan je uzdahnuo. Viriato je protrljao ruke. Prikrila sam osmijeh i pošla naprijed.
Vrativši se u kuću, odvela sam dvojicu muškaraca u vanjsku odaju u kojoj smo ponekad
ugošćavali nežidovske kupce mog oca. Tu bismo ih poslužili vinom i, ako su zavrjeđivali
dodatnu pažnju, kolačima i voćem, ali nikad nismo jeli s njima jer je Zakon priječio Židovima
blagovanje s poganima. S obzirom na to da je Viriato bio poganin, pomislila sam da će biti
najbolje ako se okupimo u ovoj prostoriji oko niskog brončanog stola pravokutnog oblika s
izrezbarenim cvjetovima lotosa, prevučena srebrom. Bio je to najljepši stol u našem domu,
izložen da ostavi dojam na potencijalne kupce.
Poslala sam po svoje roditelje. Sluškinja mi je rekla da je moja majka pošla na počinak
hrvajući se s još jednom u nizu glavobolja. U prostoriju je ušao moj otac u tunici koja mu je
visjela nakrivo, nepočešljane kose. Primijetila sam da su mu oči crvene i da ima stakleni
pogled. Pio je. Opet. Ipak, bio je ljubazan prema našim gostima i govorio je prave stvari.
„Pa, ispripovjedite nam svoju priču, Viriato”, rekla sam.
„Bio sam rob u rudnika cinobera u Hispaniji1, započeo je.
Začuđena, glasno sam uzdahnula. Cinober je bio izvanredno cijenjen mineral, više zato
sto je sadržavao živu nego zbog svijetlo-crvene boje koja se također dobivala od njega. No
svatko tko je radio u rudniku cinobera, koliko god mlad i snažan bio, na kraju je podlegao
otrovu koji se zadržavao u zraku. To je bio razlog zašto su samo zločinci i nepoželjne osobe
slane na rad u tim rudnicima.
„Doista?” upitala sam s nesigurnošću u glasu. Što je Etan imao na umu? Zašto je doveo
sa sobom u Judeju zločinca? Zašto ga naziva prijateljem? Zašto ga dovodi u kuću svoje
zaručnice da ondje sjedi i razgovara s njom uz slatko vino?

1
Hispanija je rimski naziv za Iberijski, odnosno Pirinejski poluotok.

Knjige.club 30
 Bjondina&Laura

„Otišao sam u taj rudnik ispitati kvalitetu cinobera”, pokušao je objasniti Etan. „Jedan
mi je kolega rekao da je ondje pronađena nova, bogata rudna žica s cinoberom izvanredne
boje.”
Rimljani su obožavali cinober crvenu i bogataši su je koristili za bojenje svojih vila,
vrata, čak i lica. Ova moda proširila se na Palestinu i ovdašnje bogataše, a Etanov otac, koji je
imao nos za takve stvari, postao je jedan od glavnih trgovaca tom bojom u Judeji.
„Upravitelj rudnika ponudio se da će me provesti kroz rudnik.” Etan je slegnuo
ramenima. „Uvijek me je zanimalo vidjeti kako rudnik izgleda iznutra. Tek što smo krenuli u
ophodnju rudnikom, jedan od robova na stijeni točno iznad nas koji je gurao kolica
puna minerala izgubio je kontrolu nad kolicima.”
Taj je čovjek bolovao je od drhtavice. Uobičajena pojava među onima koji rade u
rudniku. Slab vid, također. Viriato je dlanom ruke prešao preko lica i meni se učinilo da se
ispod njegove dobroćudnosti i veselosti krije cijelo bogatstvo mračnih uspomena.
„Vjerojatno je izgubio tlo pod nogama zbog teške drhtavice.”
„Sjećam se jedino da sam čuo škripu, a kad sam pogledao gore, vidio sam da se kolica
naginju prema meni. Poginuo bih da su mi se kolica srušila na glavu. Prije nego što sam
došao k sebi, ovaj glomazni gorostas bacio se na kolica i zadržao ih da ne padnu na mene i
ne zgnječe me.”
Problijedila sam pri pomisli na to za koliko je malo Etan umaknuo smrti. U grlu sam
osjećala gorčinu.
„Nisam li rekao da je on junak ove priče? Kolica su bila nagnuta pod takvim kutem da
se mogao strovaliti dolje zajedno s njima. Visio je ondje nekoliko trenutaka, mlatarao
rukama po zraku i zadržavao kolica da se ne prevrnu preko ruba. Na kraju ih je uspio
umiriti. Dobro je natukao rebra.”
„Zašto?” upitala sam, suviše osupnuta da bih pazila na mjeru. „Zašto bi rob doveo u
opasnost vlastiti život spašavajući potpunog neznanca?”
„Postao sam rob. Nisam prestao biti čovjek. Prisiljavati sebe da ne pomognem čovjeku u
nevolji bilo bi isto kao prisiljavati se da ne dišem.”
Shvatila sam što je Etan vidio u Viriatu. Nije to bila samo njegova tjelesna snaga niti
njegova impresivna visina. U njemu je vidio čovjeka. Stanovitu plemenitost duha koju ožiljci
i ropski položaj nikad nisu uništili u njemu.
„Hvala Vam od sveg srca”, rekla sam. „Ne bih mogla podnijeti da izgubim Etana. Recite
mi, Viriato, kako to da ste završili u rudniku cinobera?”
Orijaš se počešao po bradi i gledao u svoje cipele. „Udario sam pogrešnog čovjeka.
Slomio sam mu vilicu. I nos. Možda i nekoliko rebara. Tada mi se to činilo pravom stvari, ali
on nije dijelio moje mišljenje. Budući da je bio stotnik, njegovo je mišljenje bilo važnije od
moga.”
,,A zašto ste ga udarili?”
„Ne bih htio biti nepristojan, no radilo se o jednoj dami.”
„Pokušavao se približiti Vašoj...?”
„Ništa mi nije bila. Bila je ugledna djevojka iz osiromašene luzitanske obitelji. Valjda je
mislio da mu to što je rimski građanin i stotnik daje za pravo da...” Ispuhao je napuhnute
obraze i pogledao prema Etanu očekujući da mu pomogne.
Knjige.club 31
 Bjondina&Laura

„Pravo da se nameće jednoj mladoj ženi.”

„Pokušali ste je zaštititi? Od toga? I zato su Vas poslali u rudnik cinobera?”
Slegnuo je ramenima. „Ne smijete ići okolo i napadati rimske građane neovisno o tome
što vas je potaknulo na to.”
„Što se dogodilo kasnije? Hoću reći, nakon što ste spasili život Etanu?”
„Ah. Dogodilo se nemoguće.” Viriato je pljesnuo rukama i isprepleo prste. „Bačen sam u
rudnik da ondje trulim. Svatko zna da životni vijek roba u rudniku cinobera ne traje dugo.
Mislio sam da ću ondje umrijeti. Vaš je zaručnik to promijenio. Ne znam kojim se trikou ili
kojom čarolijom poslužio, no svakako je uspio nagovoriti upravitelja da me odmah proda.
Sigurno je morao platiti visoku cijenu. Nikad mi nije htioreći koliko visoku. Ali ne možete
kupiti roba s kriminalnom prošlošću ako niste darežljivi s novcem. Bio sam spreman biti
njegov rob i raditi za njega u njegovu rudniku kad god zaželi. I tako, zapala me sreća da
odem iz rudnika zajedno s njim.
Možete misliti koliko sam se iznenadio kad sam vidio da je prvo mjesto na kojem smo
se zaustavili sudski ured. Rekao mi je da ga čekam pred vratima dok on unutra obavi svoje
poslove. Dok sam ga Čekao, djelo vrijeme sam se pitao nisam li ga kako uvrijedio i
ne podnosi li on to sada prigovor protiv mene rimskim vlastima. Pomislio sam da sam
uživao najkraći predah od rada u rudnicima u cijeloj rimskoj povijesti. Razmišljao sam o
tome da pobjegnem i dočepam se slobode.”
,,I jeste li pobjegli?”
„Nisam. Sjedio sam ondje gdje me ostavio i jadikovao očekujući da će me uhititi.”
„Ali Etan Vas nije dao uhititi.”
„Nije. Bio sam u krivu u toj stvari. Etan je imao drugi plan. Izišao je iz sučeve sobe i
uručio mi svitak papirusa. 'Evo potvrde o tvom statusu slobodnjaka. Od danas si slobodan
čovjek', rekao mi je.”

Knjige.club 32
 Bjondina&Laura

Ne bojte se i ne plašite se!

Hrabri budite i odlučni.
Jš 10,25

Moj se otac nagnuo naprijed. „Što je tražio zauzvrat?”

„Ništa. Rekao mi je da sam slobodan, a zatim se okrenuo i ležerno se zaputio cestom
zviždučući. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim značenje njegovih riječi. Pomislio
sam da se poigrava sa mnom. Ali kad sam pogledao papirus, što mislite, što sam vidio?”
„Potvrdu o oslobađanju”, rekla sam razvukavši tako širok osmijeh da su me zaboljeli
obrazi.
„Bio sam zapanjen. Nikad u životu nisam vidio takvu velikodušnost.”
„Ne pretjeraj”, grubo je rekao Etan. „Rekao sam ti. Zbog tebe sam izišao živ iz onog
rudnika. Je li bilo išta prirodnije nego da ti iziđeš iz njega zbog mene?”
Zurila sam u Etana kao da ga vidim prvi put u životu. „I što ste zatim učinili? Kako se
dogodilo da ste krenuli na putovanje zajedno s Etanom?”
Viriato je slegnuo ramenima. „Rekao sam mu da je najmanje što može učiniti za mene to
da mi dopusti da ga počastim ručkom. U znak zahvalnosti što mi je vratio život.”
Etanova usta prijezirno su se iskrivila. „Usto me zamolio da mu posudim novac da može
kupiti hranu, taj klipan.”
„Ne smijte se, gospodarice”, rekao je Viriato. „Trebali biste pokazati više samilosti
prema meni. Kao prvo, odbio je jesti u pristojnoj krčmi rekavši da je hrana vjerojatno
nečista. Da samo znate kako je mirisalo u njoj. Želudac mi je kruljio glasnije od zvončića na
gležnju plesačice dok smo prolazili pored krčme ne obazirući se na miris pečene kokoši što
je dopirao odande. Zatim me je odveo u kuću nekog židovskog trgovca i kupio hladan kruh i
bljutav sir. Rekao mi je da sjednem podalje od njega kako se ne bi zarazio
mojom poganskom kožom.”
„Bio si ipak dovoljno blizu da mogu čuti tvoje neprekidno brbljanje. Da samo znaš
kakve sam probavne smetnje dobio od tvog brbljanja. Morao sam prileći sat vremena usred
bijela dana da dođem k sebi.”
Viriato se namješteno smješkao. „Morao sam govoriti brzo kako bih ti dokazao da sam
pouzdan i momak na svom mjestu. Kako bi me drugačije unajmio da ti budem vjeran sluga?”
Viriato je raširio ruke. „I evo me ovdje,”
Moj otac, koji je u međuvremenu prestao otpijati iz svog pehara, vrtio je glavom. „Vrlo
neobična priča. Zašto si došao u Judeju? Kako to da se nisi vratio u Luzitaniju?”

Knjige.club 33
 Bjondina&Laura

Viriato je spustio glavu na prsa. „Kod kuće nema mjesta za mene. Stotnik kojega sam
udario još je ondje u službi. Moj povratak donio bi mojoj obitelji još veće probleme od onih
koje su već imali zbog mene. Bolje im je bez mene.”
Svi smo neko vrijeme šutjeli. „Što ćeš raditi za Etana?” upitao je moj otac.
„Pravo govoreći, već mi je bio od koristi”, nato će Etan. „Viriatov otac drži ovce.
Prekrasne ovce. Upućeniji je od mene u raznovrsne kategorije vune i koja je boja
najprikladnija za njih.”
„Ovce, eh! Što je tu tako teško shvatiti?” rekao je krupni muškarac simpatično se
zacrvenivši čuvši Etanov kompliment.
Etan se nagnuo naprijed. „Mogao bi ti biti od velike pomoći, Benjamine.”
Mom ocu nabralo se čelo od zbunjenosti. „Meni? Tvoj je sluga.”
„Hm, da. A opet, ne u potpunosti.”
Zagonetnost nije bila nalik na Etana. Oštro sam ga pogledala,
„Zapravo, njegovu sam slobodu otkupio djelomice tvojim novcem, Eliana.”
„Mojim novcem?”
„Hoćureći, novcem tvog oca.”
„Mojim novcem?” nato će moj otac.
Etan je besprijekorno pod rezanim noktima lupkao po površini stola. „Novcem koji si
tražila da uzmem kao naknadu zato što ti pomažem u poslu. Čuvao sam ga misleći da ću ga
dati Eliani kao vjenčani poklon.” Slegnuo je ramenima. „Bio mi je potreban da oslobodim
Viriata iz smrtne zamke. Nisam imao dovoljno svog novca. Kako sam ga mogao ostaviti
ondje? Bio sam njegov dužnik. Napokon, spasio mi je život”
Kimnula sam glavom. „To je bio tvoj novac i mogao si ga upotrijebiti kako želiš. S
obzirom na njegovu vrijednost, sretna sam što si ga iskoristio za nešto tako valjano.”
„Kao što rekoh, stavio sam ga na stranu naumivši ti ga darovati na dan našeg vjenčanja.
Potrošio sam, zapravo, tvoje zlato. Zato je sasvim u redu da s vremena na vrijeme iskoristiš
Viriata u poslu.”
Prije no što sam se mogla glasno usprotiviti ovom kružnom i smiješnom argumentu,
moj je otac kimnuo glavom. „Hvala ti, Etane. Bit će nam drago da nam Viriato pomogne kad
nam ustreba.”
Malo jereći da sam bila iznenađena. Nisam se mogla suprotstaviti ocu. Pokušala sam
smisliti neki argument koji bi raskinuo mrežu koju je Etan ispleo. „Oče, Viriato je slobodan
čovjek. Ne misliš li da ima pravo sam odlučiti gdje će raditi?”
Na Viriatovu licu pojavio se karakteristični medvjeđi osmijeh, a ožiljak na njegovu
desnom obrazu nabrao se. „Bit ću počašćen budem li mogao na ikoji način pomoći,
gospodarice. Etan i njegov otac rade samo s bojama, shvaćate. Zaželio sam se posla s
vunom. Bit će mi zadovoljstvo budem li mogao ponovno dodirnuti kvalitetnu vunu.”
Što sam moglareći? Kimnula sam glavom i nasmiješila se iako me to stajalo bola u
obrazima.
Kad su izlazili, Etan je rekao Viriatu da ga pričeka kod vrata i okrenuo se meni. „Ne bi
trebala biti tako kisela, Eliana. Ne može uvijek biti po tvome.”

Knjige.club 34
 Bjondina&Laura

„Dok si ti ovdje, to neće biti velik problem. Nije vjerojatno da će biti po mome. Ikad”,
dometnula sam.
„Bolje je stanovati pod rubom krova nego u zajedničkoj kući sa ženom svadljivom”,
citirao je Etan. „Salomon je bio zacijelo stručnjak u tome, sa svim tim ženama.”
Ne čekajući, rekla sam: „'Tko će naći ženu vrsnu?' Ako je Salomon nije mogao pronaći,
pitam se kakvi su tvoji izgledi. Jadni Etane! Suđeno ti je cijeli život stanovati pod rubom
krova.”
Prasnuo je u smijeh. Oči su mu postale mračne i bistre. „To je rekao kralj Lemuel, a on
vjerojatno nije imao toliko iskustva kao Salomon. Bilo kako bilo, imam ugodne vijesti za
tebe. Da ti ih kažem ili si još uvijek suviše srdita da bi ih čula?”
Moja znatiželja bila je jača. „Svakako. Red mi ih. Ne smijem propustiti priliku da te
usrećim.”
„Žena moga brata nosi dijete. Bit ću stric.”
Istoga časa zaboravila sam na svoju srdžbu i uzbuđeno se osovila na noge. „To je pravi
blagoslov! Tako sam sretna zbog svih vas, Etane. Jeruša je sigurno presretna što će dobiti
unuče.”
Etan je povukao jedan uvojak koji mi je virio ispod šala. „Ne može doći k sebi od sreće
otkad je čula. Što je najbolje od svega, vidi Danijela nasmijanog od uha do uha. Odavno
nisam vidio brata tako sretna.”
Nakon Etanova i Viriatova odlaska sjela sam u dvorište promatrajući lijeno aromatične
trave što su rasle u velikim glinenim posudama. U tišini predvečerja sinulo mi je da Etan
nije nikad nadvladao gađenje prema novcu koji sam mu nudila. Jednostavno je pronašao
drugi način da sve bude po njegovu. Bio je kompliciraniji no što sam mislila, strpljiviji i
uporniji. Nisam znala bih li se smijala ili se ljutila. Odbio je uzeti moj novac, ali nije oklijevao
dati svaki ušteđeni novčić - i svoj i moj - da čovjeka izvuče iz ropstva i ralja smrti. U tom
času sinulo mi je da sam zaručena za izvanredna čovjeka čije je poimanje časti,
velikodušnosti i milosrđa nadilazilo sve što sam dotad upoznala u životu.
Grlo mi se steglo na tu pomisao. Etan je zavrijedio mnogo bolju ženu od mene.

***

Usmjerili smo našu pažnju na posljednju balu vune koja nam je Isporučena krajem
prošlog ljeta. Bilo je proljeće i ovo je trebala biti naša posljednja velika obveza prije no što
počnu pristizati nove narudžbe vune i lana. Prodaja zaliha vune trebala nam je pomoći
da izdržimo do sredine ljeta kad smo trebali početi raditi s novom vunom i lanom. Kasnili
smo s poslom ne uspijevajući nikako uhvatiti korak s potrebama poslije dva izgubljena
mjeseca u srcu sezone.
Viriato je bio sa mnom onoga dana kad smo pošli pregledati vunu u skladištu. Prema
našoj evidenciji, bila je to kvalitetna vuna sirijske ovce čije je nježno runo i široki rep bilo na
visokoj cijeni i kod Židova, i kod Rimljana, i kod Grka. Dodirnula sam runo na vrhu velikog
zavežljaja i namrštila se. Bilo je grublje no što sam očekivala, nije bilo sasvim bijele boje i

Knjige.club 35
 Bjondina&Laura

nedostajali su mu sjaj i finoća što ih je ta kategorija vune trebala imati. Izvukla sam drugi
zavežljaj iz hrpe i vidjela da se ne razlikuje od prvog. Zatim još jedan, pa još jedan.
Pomislila sam da sam pogriješila. „Što Vi mislite?” upitala sam Viriata.
„Osrednja kvaliteta, u najboljem slučaju.”
„Trebalo je biti najviše kvalitete, jednako onoj tarantske ovce. Ovce iz Taranta bile su
poznate po sjajnom i nježnom runu. Legenda kaže da su hranjene ručno, da su ih vlasnici
držali čistima i mazili ih, čak da su ih svake večeri uvodili u kuću kao djecu.
Viriato je prošao prstima kroz bradu. „Ovaj svežanj svakako nije.” Brzim i spretnim
pokretima ruku premetao je zavežljaje izvlačeći sad jedan, sad drugi, prinosio ih svjetlu i
pozorno ih razgledao. Vrtio je glavom. „Žao mi je, gospodarice. Ovi su dobri za prekrivače. Ili
za tapete da ste kojim slučajem u tom poslu. Od ovoga se neće moći izraditi fina tunika. Vaše
aristokratkinje otrčat će drugamo čim ih opipaju.”
Klonula sam na visoku hrpu vune, a u glavi mi je počelo udarati. Razlika između onog
što smo mogli dobiti od prodaje prekrivača i zarade koju smo trebali ostvariti predivom
prikladnim za izradu najfinijih odjevnih premeta bila je suviše velika da bi se mogla otrpjeti.
Morala sam saznati koliko je moj otac platio za ovu pošiljku. Možda je do nje došao jeftinije
no što sam mislila.
Bio je u svojoj sobi iza zatvorenih vrata. Unatoč dopola ispražnjenoj čaši vina na stolu, s
lakoćom je pronašao pergamente koji su se odnosili na kupnju onih bala vune. Isporučio
nam ju je novi dobavljač čije mi ime nije bilo poznato. Moj je otac shvatio značenje brojki
brže nego ja i drhtavim je prstima odgurnuo svitak. Poskočila sam kad je udario šakom po
stolu.
„Trebao sam pregledati vunu prije no što sam je platio.”
Pošiljka je vjerojatno stigla nekoliko tjedana poslije Josipove smrti dok smo još bili u
dubokoj tuzi. Pred očima mi je iskrsnula slika mog oca u to vrijeme - bio je nalik na sablast;
ni na što se nije mogao koncentrirati, jedva je uopće mogao razmišljati. „Nije to tvoja
krivnja”, rekla sam što sam mogla nježnije. „Smislit ćemo nešto.”
Ispio je pehar do posljednje kapi. „Ne shvaćaš. Ne razumiješ iznose. Nije ti jasno koliki e
gubitak. Nemoguće ga je izračunati.”
„Možemo li vratiti vunu?”
Turobno se osmjehnuo „Nema nikakvih izgleda. Ne poznajem te ljude. Roba im je bila
jeftinija nego kod trgovaca s kojima redovito poslujem, htio sam ih iskušati. Kad sam je
naručio, nisam imao što izgubiti. Mislio sam, ne bude li kvaliteta vune odgovarala cijeni,
vratit ću je. Ali prošlog leta bio sam toliko smeten da sam im odmah platio ne pregledavši
robu.”
Tišina je ispunjavala cijelu sobu. Nikakvo rješenje nije mi padalo na pamet. „Tako,
znači... Morat ćemo je iskoristiti za prekrivače?”
Svom težinom tijela naslonio se na naslon stolice. „Ili je možemo ispresti i obojiti te je
prodati trgovcima sagova kao predivo.”
„Što je isplativije?”
Digao je ruke u zrak. „Tko bi ga znao? Prekrivao ako ih možeš prodati. Ali ljudi mogu
izraditi prekrivače i u vlastitoj kući. Što možemo izraditi što bi ih natjeralo da kupe kod nas,
uz pristojnu cijenu, dakako? U najgoru ruku, od prediva možemo napraviti bar nešto.”
Knjige.club 36
 Bjondina&Laura

***

Te noći ostala sam dugo budna razmišljajući o riječima svog oca. Ako želimo da ljudi
kupe prekrivače od nas, moramo im ponuditi jedinstven proizvod kakav ne mogu sami
izraditi. Iskrala sam se iz kreveta što sam tiše mogla ne želeći probuditi Ivanu.
Promeškoljila se. „Eliana?”
„Spavaj, mila.”
Uspravila se u krevetu. Poput mene, imala je lagan san i kad bi se probudila, teško bi
ponovno zaspala. „Nešto nije u redu?”
„Ona vuna dobra je samo za prekrivače.” Pronašla sam svoje tkanine s uzorcima, užgala
još jednu lampu i sjela na sag prekriženih nogu pokušavajući smisliti nešto što bi bogate i
otmjene Judejce moglo potaknuti na kupnju.
Osjećala sam se kao da buljim u mračnu špilju. Ništa mi nije padalo na pamet.
„Zašto ih ne izvezeš kao što si učinila s ručnicima?”
„Prekrivači su predebeli za to. Ne će ići.”
Praznina u mom duhu nalikovala je grobu. Ništa pametno nije mi padalo na pamet. Baš
ništa.
Gospodine, počela sam i odmah zastala. Nisam mogla moliti otkad je Josip umro. U tišini
ispunjenoj poštovanjem u mislima sam se vraćala molitvama svojih roditelja, odlazila u
Hram, išla sve do drugog dvorišta u koje su žene imale pravo pristupa. Redovito
sam sudjelovala u Židovskim vjerskim slavljima. Ustajala sam kad se od mene očekivalo da
ustanem, govorila kad se od mene očekivalo da govorim, padala na koljena kad se od mene
očekivalo da padam na koljena. Jela sam jela koja sam smjela jesti i klonila se onih koja
nisam smjela jesti. Davala sam desetinu aromatičnog bilja i povrća koje sam uzgajala u vrtu.
Ali molila nisam.
Farizeji su naučavali da pravednost ovisi o potpunom obdržavanju Zakona. Budemo li
izvršavali svoje dužnosti, Bog će nas blagosloviti. Ne budemo li, Bog će dignuti ruke od nas i
neće nas štititi. Naša vjera ovisila je o ispunjavanju zakonskog ugovora. Ne možemo biti
pravedni u Božjim očima ako ne ispunjavamo ugovorne obveze.
A ja sam izgubila svako pravo na Božju naklonost kad sam uništila bratov život i ranila
srce svog oca i svoje majke.
Svaki put kad bih pokušala moliti, u ušima su mi odjekivale riječi farizeja Zakeja. Kako
Gospodin može oprostiti moj grijeh? Zašto bi njega bilo briga što ja želim? Kako on može
zanemariti moju sramotu i uslišati moje molitve? Ljagu moga grijeha ništa nije
moglo isprati.
Živcirao me je pergament i lupkala sam se krajem pisaljke po čelu. Raširivši prste na
podu, probadala sam što sam brže mogla oštrim vrhom pisaljke tepih što je virio među
mojim prstima pazeći da ne probodem prst. Zadržavala sam dah i uspijevala izbrojiti
do šezdeset i jedan prije no što sam ga morala ispustiti. Zacijelo sam potrošila cijelih sat
vremena u ovoj besmislenoj aktivnosti pokušavajući ostati budna. Ništa.

Knjige.club 37
 Bjondina&Laura

Gospodine, počela sam opet. Potrebna mi je tvoja pomoć. Ne treba meni. Treba mojoj
obitelji. Molim te, Gospodine, ne okreći lica svoga od mene. Moja je obitelj nedužna u mojim
krivnjama. Radi njih pokaži mi put.
Podigla sam pogled. Etanov goblen slabašno je svjetlucao pri svjetlu lampe. Namrštila
sam se i skinula ga sa zida. Nježno i s krajnjom pomnjom razgledala sam ga najprije s
prednje, a zatim sa stražnje strane.
„Želiš raditi prekrivače s tim uzorkom?” upitala je Ivana pospanim glasom.
„Nije moguće. Prekomplicirano je. Ne možeš izraditi nešto ovako komplicirano s vunom
osrednje kvalitete. Osim toga, tkalcu bi trebali mjeseci da dovrši rad ovakve kvalitete. Čak i
da imamo obrtnike, ne bismo ih mogli prodati. Bili bi preskupi.”
,,I što ćeš onda?”
„Razmišljala sam o korištenju jednostavnog uzorka - samo rub, recimo, na vrhu. I o
tome da obojim vunu lijepim bojama. Bio bi puno jeftiniji od izvezenog prekrivača, a ipak bi
privlačio pažnju i bio bi topao.” Nacrtala sam nekoliko uzoraka sve dok nisam bila
zadovoljna jednim od njih. Uvukavši se u krevet nekoliko sati kasnije, zaspala sam dok si
trepnuo okom.
Sutradan sam svoje uzorke pokazala Etanu i Viriatu i napeto iščekivala što će reći.
Viriato je slegnuo ramenima. „Nisam stručnjak za to. Ne znam ništa o zvijezdama i cvijeću.”
Etan je kimao glavom. „Ovi bi se mogli prodavati. Dopadljivi su i neobični. Zrače
toplinom prekrivača i ljupkošću tkanja što ju prekrivač za krevet mora posjedovati. Koliko
bi jedan ovakav mogao stajati kad uračunaš tkalčevu plaću?”
Rekla sam koliko bi po mojoj procjeni mogao stajati. Pogledao me iskosa. „Što tvoj otac
kaže?”
„Čekala sam tvoje mišljenje.”
Etan je kimao glavom. „Pitaj ga. Vrijedi pokušati.”
Na moje iznenađenje, otac je pokazao više zanimanja nego ikad nakon Josipove smrti.
Mislim da je shvatio svoju pogrešku i da ga je ta spoznaja uznemirila - shvatio je da može
izgubiti sve bude li i dalje nemaran u poslu.
Viriato mi je dao nekoliko korisnih savjeta vezanih za proizvodnju vune koji su nam, s
obzirom na njezinu osrednju kvalitetu, trebali pomoći da postignemo što veću finoću
prediva. Laknulo mi je kad sam, nakon što sam poslušala njegove savjete, vidjela da je
predivo mekano i ugodno na dodir.
Za početak sam odabrala tri uzorka. Kod prvoga predivo smo obojili nježnom
nebeskoplavom bojom koristeći se indigom i biljnim pepelom. Zatim smo u gornji dio
prekrivača utkali uzorak s bijelim valovima. Vuna upija boju bolje nego lan i plava boja
prekrivača, koju su bijeli valovi još više isticali, premda jednostavna, bila je iznenađujuće
privlačna.
Za naš drugi uzorak rabili smo boju dobivenu od broća. S ton je bojom teško raditi - da
bi se dobila odgovarajuća nijansa, prekrivače je potrebno više puta namakati u kacama. Moj
je otac imao izrazit talent za izradu različitih nijansi crvene i uz priličan trud uspijevao je
dobiti prekrasnu tamnocrvenu nijansu, S obzirom na to da su se Rimljanima posebno
sviđale tamnije nijanse crvene, bila sam sigurna da će se svidjeti našim poganskim kupcima.

Knjige.club 38
 Bjondina&Laura

Za obrube crvenih prekrivača izradila sam uzorak plamena koji je u sredini bio plave boje, a
zatim se domišljato prelijevao u narančastu da bi se pri vrhovima gubio u nijansama žute.
Prekrivač s mojim najdražim uzorkom bio je obojen tamnomodrom bojom noći, s
obrubima u koje sam na potpuno bijeloj vunenoj podlozi dala utkati petokrake zvijezde. U
sredini prekrivača neštedimice smo, koncem od pravog zlata, izvezli sićušne zvijezde, s tim
što je u svakoj od njih bila izvezena još jedna manja zvijezda. Zvijezde su se pri svjetlosti
svijeće lijepo isticale i treperile te se činilo da smo zgrabili pregršt nebeske tvari i njome
posuli tkaninu.
Okrenuvši se zatim prodaji svoje nove robe, neočekivano smo otkrili svu raskoš
Viriatova talenta. Uz to što nam je davao mnoštvo korisnih informacija vezanih za rad s
vunom, pokazao se izvanredno sposobnim prodavačem. Pomalo sam strepila da bi njegova
visina i tjelesna građa, uz ožiljak na licu, mogli otjerati kupce. Ali kad bi htio, Viriato je znao
biti neodoljivo šarmantan.
Jednom sam ga uhvatila gdje s jednim rimskim činovnikom razgovara o utrkama bojnih
kočija. Po načinu kako je govorio pomislili biste da se cijeli život natjecao u utrkama na
panhelenskim igrama. Koliko sam malo znala o njemu, možda i jest. Viriato je rijetko
govorio o svom životu kod kuće.
Poznavanje konja i utrka nije ostavljalo dojam samo na mene, već i na Rimljane.
Tijekom razgovora Viriato bi odsutno gladio konja čovjeka s kojim je razgovarao, pohvalio
sjaj njegove dlake i općenito stanje životinje, dijagnosticirao neki manji problem s kopitom i
za tili čas osvojio simpatije i konja i njegova vlasnika. Kad bi razgovor završio, rimski bi
činovnik naručio prekrivače za svoju ženu i kćer - i za svoje konje. Uz to bi se kladio u utrci
koja se upravo spremala i - dobio.
Prema ženama je bio blag i zabavan. Nakon jednog snažnog pljuska dio ceste pred
našom kućom pretvorio se u golemu kaljužu. Svojim sam očima gledala kako Viriato skida
svoj gusto kovrčasti vuneni plašt i razastire ga po blatu da jedna otmjena dama ne
bi zablatila svoje dražesne cipelice. Kupila je više tkanine no što je je mogla iskoristiti za
dvije godine.
Moj otac i Viriato za tjedan dana prodali su sve zalihe prekrivača pa smo sljedeći mjesec
proveli u predenju, tkanju i bojenju posljednjih količina vune što su nam još preostale.
Potražnja za prekrivačima bila je tako velika da sam jedva uspjela zadržati po jedan
primjerak od svakog uzorka za našu kuću.
Zbog pretjerano visoke cijene vune zarada po prekrivaču bila je malena, ali prodali smo
ih toliko da smo uspjeli platiti sve troškove, uključujući poreze, i opet nam je ostalo
dovoljno da možemo naručiti zalihe za sljedeću sezonu. Otac se vratio svom prvom
dobavljaču vune, ali je našim uobičajenim narudžbama fine vune dodavao deset talenta
vune srednje kategorije. Ovoga je puta za nju platio pristojnu cijenu, što je značilo da će
zarada od prodaje prekrivača iduće godine biti dvostruko veća.
„Pokušaj izraditi još koji novi uzorak”, rekao mi je uručujući mi presliku narudžbe. Bilo
je to najbliže pohvali od prošlog ljeta. Srce mi je zaigralo novom nadom. Pomislila sam da mi
je počeo opraštati.
Kako nada može biti spojena s golemom mukom! Jednom kad se razočarate, otvaraju se
stare rane i nastaju nove pa se osjećate gore nego na početku.

Knjige.club 39
 Bjondina&Laura

Smiluj mi se, Bože, o, smiluj se meni

jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine,
Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
Nek' pošalje s nebesa i spasi me,
nek' postidi one što me progone.
Ps 57,2-4

Jednog kasnog jutra Keziah je dotrčala u radionicu. „Gospodar Viriato moli da odmah
dođete, gospodarice”, rekla je zadihano pokušavajući doći do daha. Kako je Viriatu pošlo za
rukom zaraditi titulu gospodara samo nekoliko tjedana nakon što je zadobio svoje mjesto u
našoj kući, ne bih znala reći. Više puta mi je i samoj došlo da ga tako oslovim. Pristajalo mu
je daleko bolje nego da bude rob u rudniku cinobera.
Podigla sam obrvu. „Što Viriato želi?”
„Doveo je prekrasnu rimsku gospođu koja Vas želi upoznati. Mislim da je važna osoba.”
„Shvaćam. Hvala ti.” Otrčala sam u kuću pitajući se zašto Viriato traži mene, a ne mog
oca koji je primao kupce. Služavka nije pretjerivala kad je govorila o gospođinoj draži. Nije
bila starija, ali bila je viša od mene, a figura joj je bila takva da bi kipar odmah posegnuo za
dlijetom. Tamna kosa zlatnog odsjaja ovijala joj se oko pravilnog lica u vješto ispletenim
pletenicama i naborima ukrašenim blistavim češljevima s umetnutim draguljima. Odjevena
u sjajnu stolu i nešto tamniju pallu doimala se utjelovljenjem rimske elegancije. Viriato je
stajao pored nje u smjernom poštovanju, a ona je razgledala zidne draperije, jednu od
dragocjenosti Što ih je moj otac naručio iz daleke Indije.
„Poštovana gospođo, izražavam Vam srdačnu dobrodošlicu”, rekla sam u smjeru
njezinih leđa. „Ja sam Eliana, Benjaminova kći. Sigurno želite vidjeti moga oca?”
Gospođa se okrenula prema meni licem razvučenim u širok osmijeh. „Viriato mi je
rekao da bih trebala razgovarati s Vama.”
Viriato se naklonio. „Gospođo Klaudija, dopustite mi da Vas predstavim gospodarici
Eliani. Gospođa Klaudija supruga je Tita Flavija Lepida, gospodarice.”
Nikad nisam čula za Tita Flavija Lepida. No čak ni mojim neukim očima nije moglo
promaknuti da je Klaudija gospođa od ugleda. Pitala sam se što žene poput nje rade u
Jeruzalemu trunuo u nepovoljnim klimatskim uvjetima i nemirnoj politici. Prignula
sam glavu tražeći prikladne riječi.

Knjige.club 40
 Bjondina&Laura

Činilo se da je Klaudija primijetila moju zbunjenost. „Jeste li Vi kreirali ove prekrasne

prekrivače? I one ručnike s profinjenim vezom?”
„Jesam, gospođo.” Njezin kompliment potpuno me smeo. S obzirom na to da sam rijetko
imala posla s kupcima, nisam imala prilike vidjeti iz prve ruke kako reagiraju.
„Kupila sam po tucet jednog i drugog te poslala velik zavežljaj kući svojoj majci i
sestrama. Imate jedinstven talent da od običnih stvari učinite nešto prekrasno. Recite mi,
Eliana, kćeri Benjaminova, imate li još uzoraka koji bi me mogli zanimati?”
„Imam nekoliko tek obojenih tkanina koje bi mogle odgovarati Vašim potrebama,
gospođo. Ako želite, mogu kreirati vez za svaku od njih.”
Njezine su krupne od bolje lješnjaka zablistale. „Baš lijepo.”
Provela sam cijeli sat pokazujući tkanine i uzorke našem novom kupcu. Prvi mi se put
učinilo da je neki kupac došao samo zato da vidi moje uratke. Ne očeve. Moje. Ova
profinjena gospođa, koja je nesumnjivo putovala najljepšim dijelovima Carstva, zanimala se
za moje zamisli. Jedva sam se uspijevala svladati da se ne nasmiješim kao neka budala.
Čim smo počeli razgovor o cvjetovima i lišću, Viriato se iskrao. Primijetila sam da
rupčićem briše čelo.
Gospođa Klaudija primijetila je moj pogled i nasmiješila se. „Poznaje svoju vunu i
svakako ima šarma, ali unatoč svoj svojoj visini i snazi čini mi se da počne drhtati kao janje
čim čuje da se razgovara o modi.”
Pogledale smo se i prasnule u smijeh. Osjećala sam da me ta Rimljanka visokog roda,
koja je živjela u svijetu sasvim različitom od moga, na neki neobičan način privlači.
Odjednom sam poželjela da mi bude prijateljica. Čudnovata i neoprostiva pomisao za jednu
židovsku djevojku. Rimljani mi se nisu sviđali. Zauzeli su našu zemlju i bili su grubi prema
nama. Svakodnevno su nas davili porezima i prijetili nam svojom okrutnom vojskom. Toga
dana shvatila sam da vam cijela jedna nacija može biti odbojna, ali da unatoč tomu možete
osjećati sklonost prema ovom ili onom pojedincu u njoj.

***

Vrijeme je odmicalo strahovitom brzinom. Godina je prošla. Prvi put primijetila sam da
su sljepoočnice mog oca prošarane sjedinama i da su se u kutovima majčinih očiju
zametnule bore. Ivana je proslavila petnaesti rođendan, a ja sam bila prevalila
osamnaestu. A ipak, neobično, ništa se nije promijenilo. Izgledalo je kao da smo zapeli u
snijegu i da se polako gušimo. I dalje sam radila u radionici. Otac se sve više odavao piću, a
majka se povlačila iz posla trpeći glavobolje i lijući suze koje su dolazile začudnom
pravilnošću.
Moja se obitelj raspadala pred mojim očima tiho i nezaustavljivo. Nemoćno sam
promatrala, nesposobna bilo što promijeniti. Najviše sam se brinula zbog Ivane. Ja sam
imala svoj posao, otac je imao svoje vino, a majka je imala svoje kućanske poslove. Ivana je,
međutim, u dobi kad joj je trebalo pružiti najviše pažnje tonula u strašnu zabitost. Izgubila

Knjige.club 41
 Bjondina&Laura

se negdje u pozadini naših života, zaboravljena, Sve je više zapadala u zamku naše tuge
poput nježnog vrapčića slomljenog krila, zarobljenog u mračnom štaglju.
Ivana nije bila poput mene. Nije se zanimala ni za tkanine, ni za posao. Nisam je
uspijevala uvući u svoj svijet. Izbjegavala je radionicu kao što netko izbjegava otrovnu
zmiju.
Strasti moje sestre bile su okrenute kućanstvu. Voljela je obavljati sitne poslove, brinuti
se oko spravljanja i posluživanja obroka, nadgledati rad sluškinja. Ali bila je to domena
odgovornosti moje majke i, premda se ona trudila podijeliti svoju odgovornost s kćerima,
svoj je položaj gospodarice mogla napustiti koliko i zaustaviti kucanje svoga srca. Ivani je to
ostavljalo malo prostora za angažiranje svog uma i svojih osjetila. Lijetala je amo-tamo po
kući, usamljena i bez uporišta.
Nitko nije spominjao njezinu udaju iako znam da bi Ivana bila izvanredna supruga.
Napunilo se vrijeme kad su moji roditelji trebali početi razmišljati o toj mogućnosti. Trebali
su stupiti u dodir s drugim obiteljima i osvrnuti se oko sebe u potrazi za nekim pristalim
mladićem. Već sama nada da će se jednom udati razgalila bi joj srce. U našoj kući nije se
razgovaralo o budućnosti. Odveć velika bol držala nas je zarobljenima svojim otrovnim
ticalima. Bili smo ukamenjeni u mračnoj prošlosti; budućnost nije imala nikakve
privlačnosti za nas. Ni otac ni majka nisu pokazivali zanimanje za nešto tako radosno kao
što je udaja njihove mlađe kćeri. Moja sestra tonula je poput kamena pritisnuta našim
očajanjem.

***

Prošlo je neko vrijeme otkad sam posljednji put bila na tržnici u blizini tvrđave
Antonia; više nisam imala vremena za ugodne trenutke dokolice. Imala sam toliko obveza u
radionici da sam obilazak štandova na tržnici - pekare, draguljare, obućare, trgovce
aromatičnim travama, izrađivače predmeta od kovine, srebrnare, lončare i sve druge divote
ovoga svijeta - morala ostaviti po strani. Nekoć mi je odlazak na tržnicu pružao priliku za
razbibrigu čak i kad ne bih ništa kupila.
Sada sam, čak i kad sam morala nešto kupiti, radije slala onamo neku od sluškinja.
Imali smo veliku narudžbu vune koja je zahtijevala moju prisutnost. Postojao je,
međutim, valjan razlog koji me tjerao i da osobno odem na tržnicu. To mi je davalo izliku da
izvučem Ivanu iz kuće znajući koliko će joj zadovoljstva pružiti šetanje tržnicom. Poveli smo
sa sobom Joeal i Keziah te se zaputili pješice jeruzalemskim uskim uličicama ne želeći se
gnjaviti teretnim kolima. Tvrđava Antonia nije bila suviše daleko od naše kuće.
Duž tvrđave pružao se visok zid koji je nadsvođivao sjeverni dio Jeruzalema, a iza njega
nalazilo se nekoliko tržnica. Dok smo im se približavale, triput sam uspjela izmamiti
osmijeh na Ivanino lice. Naumila sam je natjerati u smijeh prije povratka kući. Srce mi je
zaigralo kad sam vidjela iskre u njezinim očima i u tom sam trenutku shvatila da su mi
obveze vezane uz posao oduzimale previše vremena koje sam trebala posvetiti njoj.
Zavjetovala sam se da ću odsada odvajati više vremena za Ivanu; ništa, pa ni očev
posao, nije bilo važnije od njezina zadovoljstva. Ona nije mogla ući u moj svijet, no zato sam
ja mogla ući u njezin, bez obzira na to koju cijenu morala platiti.

Knjige.club 42
 Bjondina&Laura

Ivaninu pozornost privukla je srebrnarova roba pa smo prišle njegovu stolu i

razgledale profinjeno gravirano prstenje i ukrase za kosu. Ivana je bila upravo uzela sa stola
narukvicu od slonovače i srebra s namjerom da mi je pokaže kad je neki čovjek glasno
povikao natjeravši me da protrnem. Ivana me tjeskobno pogledala na što smo se obje
okrenule da vidimo što je razlog toj neobičnoj galami.
„Nemamo ni jedan!” Neugodan vrisak dolazio je od trgovca za susjednim štandom.
„Nije li onaj miomirisni tamjan iza vaših leđa izložen za prodaju? Imate cijeli niz amfora
u kojima je baš ono što tražim, rekla bih.” Poznavala sam taj blagi, patricijski glas. Pripadao
je gospođi Klaudiji. Viđala sam je više puta tijekom prošle godine. Postala je naš vjerni
kupac i rado je dolazila u našu radionicu.
„Prodane su”, rekao je vlasnik trgovine okrenuvši se i pljunuvši na pod. „Rekao sam
Vam, nemamo ništa od onoga što tražite.”
Otvorila sam široko usta, zapanjena grubošću toga čovjeka. Gospođa Klaudija stajala je
na mjestu kraljevskog držanja i nepokolebljiva. Njezina služavka, koja je crvena u licu
stajala pored nje, vukla je svoju gospodaricu za ruku pokušavajući je odmaknuti od štanda.
Sva bijesna, krenula sam prema štandu, a odmah za mnom pođoše moja sestra, Joel i
Keziah. Kakva je to kavalkada bila!
„Što se događa ovdje, Reubene?” Poznavala sam mladića koji je pazio na štand trgovca
parfema. Otac mu je bio vlasnik štanda i on mu je povremeno pomagao iako su njegova
mrzovolja i opaka narav odbijale kupce. Otkad se pridružio skupini fanatika koji su naumili
silom srušiti vlast naših porobljivača, bio je razdražljiviji no ikad. Bio je jedan od onih ljudi
koji naprosto dozivaju nesreću. Ni meni nisu bili dragi naši podjarmljivači i najradije bih da
ih nije bilo. No znala sam da će nam nasilan otpor ovih fanatika sili tako moćnoj kao što je
rimska na kraju donijeti samo krv i nesreću.
Osim toga, Klaudija mi je bila draga bez obzira na narod kojemu je pripadala.
„Ova Rimljanka želi kupiti nešto što ne prodajem”, rekao je Reuben poprativši svoje
riječi neuljudnom gestom,
„Ova gospođa želi ti ukazati čast kupujući nešto od tebe. A sada, pokaži mi što imaš,
Reubene, odmah.”
Okrenula sam se Klaudiji i uputila joj osmijeh. „Draga gospođo, oprostite nam našu
neodgojenost.”
„Čula sam za oganj kivnosti što gori u nekim vašim ljudima. Palestina je postala
legendama po nevoljama koje zadaje našoj vojsci. Mislila sam da bih pružanjem podrške
mjesnom stanovništvu mogla ukloniti bar dio uzroka njihove razdražljivosti.”
„Većina je naših trgovaca sretna što ste im kupac, gospođo. Neki od njih su...”, uputila
sam upozoravajući pogled trgovcu parfema, „nedruštveni po naravi.”
Reuben je pljesnuo po mramornoj amfori ispred nas.
„Još nekoliko, molim te lijepo, Reubene. A što je s onom što ju je tvoj otac prodao Jeruši
prošlog mjeseca? Mogla bih poželjeti i sama kupiti maleni vrč; moja je majka bila zadivljena
njime koliko se sjećam.” Okrenula sam se Klaudiji. „Ako Vam se sviđa primjesa cimeta,
oduševit će Vas miris ove mješavine.”
Reuben je pljesnuo još nekoliko sićušnih posuda i amfora, a zatim se neopazice udaljio
ostavljajući Klaudiju, Ivanu i mene da komotno i bez žurbe razgledamo robu.
Knjige.club 43
 Bjondina&Laura

,,A tko je ovo čarobno stvorenje?” upitala je Klaudija pokazujući prema Ivani.
„Moja mlađa sestra Ivana.” Ivana je poniknula glavom zarumenjevši se u obrazima.
„Koliko vidim, ljepota nije iznimka u vašoj obitelji. Na tako čarobnoj ljepoti dviju
sestara pozavidjela bi i sama Venera.”
Čula sam za Veneru, rimsku boginju, koju su pogani častili s velikim oduševljenjem.
Imala je vlastite hramove širom svijeta i mnogi njezini gorljivi štovatelji učinili su velika
djela u njezino ime. Koja su to neizreciva djela učinili, pojma nisam imala. Znala sam samo
da su bila strahovito opaka.
Jednom, dok sam s ocem putovala u Cezareju, vidjela sam njezin mramorni kip koji je
prevožen u neki hram daleko od Judeja. Gola, osim što su joj bedra bila pokrivena tkaninom
nisko privezanom s prednje strane, mramorna božica stajala je ne stideći se svog nagog
tijela. Unatoč bešćutnom pokazivanju svoje golotinje, čak sam i ja morala priznati da je
prekrasna. Moj otac, uhvativši me da buljim u nju, prekrio mi je oči dlanom, ali tek nakon
što sam primijetila da i sam bulji u nju.
Nisam imala želju nagnati je, kao ni bilo koga drugoga u rimskom panteonu, da se
makar samo i načas obazre na mene. Ali nisam znala kako bih to rekla Klaudiji, a da je
pritom ne uvrijedim.
Nasreću, pojavio se Reubenov otac koji je učinio nepotrebnim svaki odgovor. Vrijeme
nam je nakon toga prolazilo u daleko ugodnijem raspoloženju, posebno nakon što je trgovac
svog nezadovoljnog sina poslao u nepoznate krajeve. Klaudija je odabrala dvije skupe
bočice tamjana i izmamila osmijeh na lice trgovca, a ja sam izabrala jednu koja se posebno
sviđala Jeruši.
„Vrlo si ljubazna, Eliana. Hvala ti što si mi priskočila u pomoć. Bilo bi mi drago kad bi se
jednom sa svojom obitelji pridružila Titu i meni za večerom.”
Osjetila sam kako mi se vrućina diže u lice. „Bojim se da to neće biti moguće, gospođo.”
Lupkala se po čelu svojim elegantnim prstima ukrašenim zlatnim prstenjem. „Ah,
zaboravila sam na vaše propise s hranom. Ne zamjeri mi. Nedovoljno poznajem tvoju
zemlju.” Preko lica preletjela joj je sjena. Učinilo mi se da u Jeruzalem nije stigla u
sretnim okolnostima. ,,I molim te, zovi me Klaudija”, rekla je poslije kraćeg premišljanja.
Kako se usamljenom mora osjećati, pomislila sam, daleko od svog doma i obitelji, u
svijetu i kulturi tako različitoj od njezine. Mi Židovi osjećali smo se superiornima u odnosu
na Rimljane jer smo ih smatrali poganima. Bili su daleko od Boga, bez nade u
spasenje. Rimljani su se osjećali superiornima u odnosu na Židove jer smo po njihovu
mišljenju bili nejaki; nedostajale su nam njihova vojnička moć i slava. Ali i jedni i drugi
osjećali su tugu. I jedni i drugi osjećali su gorčinu izolacije i odbačenosti. Bogati i moćni
Rimljani i nejaki Judejci podjednako. No koliko smo se zapravo razlikovali, uza sve naše
predrasude i prigovore što smo ih imali jedni protiv drugih?
„Koliko ste dugo u Juadeji, gospođo Klaudija?” Namjerno sam upotrijebila rimsku riječ
za provinciju Judeju, koja je također obuhvaćala Samariju i Idumeju.
„Dvije godine.”
„Čini mi se neobičnim što se dama Vašeg društvenog položaja odlučila doseliti ovamo.
Pomislila sam da bi se netko poput Vas radije kretao rimskim palačama.”

Knjige.club 44
 Bjondina&Laura

Klaudija je skrenula pogled. „Cijeli sam život proživjela u Rimu. Ovo je nova
pustolovina. Došli smo ovamo nedugo nakon što smo se Tit i ja uzeli.”
Koliko joj je teško moralo biti prilagoditi se tako velikoj promjeni nakon sigurnog
okrilja Rima. „Vaš suprug zacijelo je velik pustolov”, rekla sam nasmiješivši se.
U Klaudijinim očima mogao se vidjeti tračak topline na spomen njezina supruga. „Moj
Tit doista je ljubitelj pustolovina, ali nismo došli u Jeruzalem po svojoj volji. Bojim se da je
to bila posljedica njegove čestitosti. Ako u Rimu ne pazite na jezik, budite sigurni da ćete
osvanuti na nekom neobičnom mjestu. Da moj otac nije na tako uglednom položaju, Tit bi
bio skončao u nekom lijepom sarkofagu, a ne u srcu Palestine.
Šetali smo polagano od štanda do štanda razgledajući nakit. Zastala sam kao ukopana
kad sam čula njezine zadnje riječi. „Jeruzalem je daleko ljepše mjesto od unutrašnjosti
sarkofaga, gospođo. Unatoč tomu što su neki vlasnici dućana neljubazni.”
Klaudija je prasnula u smijeh. „Pazite da vas ne čuje Sejan, novi pretorijanski prefekt.
On misli da nam je dodijelio sudbinu goru od Smrti i vrlo je zadovoljan time.”
„Ah”, oteo mi se uzdah. Jeruzalem na kraju krajeva čak više nije bio ni prijestolnica
Judeje. Rimljani su tu čast dodijelili Cezareji. Naravno, Jeruzalem je židovskom narodu i
dalje bio srce Izraela, grad u kojem stoluje Bog u svom svetom Hramu. Nama je on bio
središte svijeta, dok je za ostatak Carstva Jeruzalem bio zabit čija je slava davno izblijedjela.
,,On je, znači, odgovoran za vaše sadašnje neugodno stanje?”
„Upravo on. Tit je sposoban šarmirati svakoga, jednako patricije i plebejce, ali prefekt je
nešto sasvim drugo. Brat moga supruga radio je za Sejana. Ubijen je u vrlo neobičnim
okolnostima i Tit je otvoreno tražio razjašnjenje od prefekta. Bila je to ozbiljna pogreška jer
car ima vrlo visoko mišljenje o njemu. Naravno, Sejan nam se osvetio. Ovdje smo i ovdje
ostajemo sve dok on ne odluči drugačije.”
Glasom sam izrazila suosjećanje. Jeruzalem je bio moj dom i bio mi je draži od svega na
svijetu. Ništa me nije moglo natjerati da život u njemu smatram kaznom.
„Uvjerena sam da će Tiberije jednog dana požaliti što je je vjerovao tom čovjeku”, rekla
je Klaudija. „Na kraju će morati uvidjeti kakvom je nepoštenjaku i neotesancu dao da
upravlja svijetom.”
Razgovor je graničio s izdajom. Nisam si mogla priuštiti otvorenu kritiku cara niti
osoba u koje je car imao povjerenje. Pokušala sam pronaći manje opasnu temu. „Čime se Vaš
suprug bavi?”
„Jadni Tit zadužen je za rekviziciju za potrebe vojničke posade u tvrđavi Antonia. Prije
samo dvije godine bio je kvestor i mogao je očekivati da će ubrzo postati pretor. Umjesto
toga, slave ga kao dobavljača. Možete li to zamisliti?”
Slegnula sam ramenima. ,,Ipak je bolje nego ležati u sarkofagu. Osim toga, razmislite
koliko on koristi donosi svim tim Rimljanima. Većina ljudi na njegovu položaju stavlja dio
novca namijenjen vojničkoj posadi u vlastiti džep kupujući jeftiniju hranu za ljudstvo. Sve
dok bude radio taj posao, vojnici će bar pristojno jesti i piti.”
U očima gospođe Klaudije vidjela sam iskre. „Debeli i zadovoljni vojnici neće ni iz
daleka kinjiti vaš narod onako kako bi ga kinjili da su gladni i neraspoloženi.”
„Vidite. Možda nam je Gospodin Vas i Vašeg supruga poslao na korist našemu narodu.”

Knjige.club 45
 Bjondina&Laura

Obje smo prasnule u smijeh. Obradovala sam se kad sam vidjela da nam se pridružila i
Ivana. Ni jedna od nas odavno se nije glasno nasmijala.
Klaudija me uhvatila za ruku. „Učinili ste mi toliko dobra, Eliana. Da bar mogu uzvratiti
na Vašu dobrohotnost.”
„Nema potrebe za uzvraćanjem.”
„Lijepo je što sam mogla provesti ovaj sat s Vama, gospođo”, stidljivo je dometnula
Ivana.
Klaudija se razvedrila. „Uspjela sam. Herod Antipa dolazi iz Galileje u kratak posjet
Jeruzalemu. Moj suprug poznaje ga još iz djetinjstva dok je Antipa boravio u Rimu. Tit je
tada bio dječak, no Antipa je poznavao njegovu obitelj i mnoga je popodneva proveo s njima
u njihovoj vili.
Kad stigne, bit će priređen banket u njegovu čast. Pobrinut ću se da budete pozvani Vi i
Vaši roditelji. Sigurna sam da Vaš otac neće odbiti poziv. Razmislite koliko bi to koristilo
njegovu poslu. Osim toga, Antipa je Židov kao i vi. Sigurna sam da će se tom prilikom
poštivati pravila u pogledu izbora jela.”
„Hm,” rekoh, „…tetrarh je židovskog podrijetla, to je svakako istina.” Herodovi su bili
poznati po mnogočemu. Jedno je, međutim, sigurno: nisu se strogo držali vjerskih zakona.
Unatoč tomu, Klaudija je imala pravo. Moj otac nije mogao Iako odbiti poziv židovskog
vladara, tetrarha Galileje, k tomu još i Pereje. „Naša obitelj bit će počašćena pozivom,
gospođo Klaudija”, rekla sam.
Na licu Ivane, koja je stajala tik do mene, bljesnuo je širok osmijeh koji je svojom
blistavošću postidio čak i judejsko sunce.

Knjige.club 46
 Bjondina&Laura

Među njima slušala nas neka žena imenom Lidija,

prodavačica grimizne odjeće iz grada Tijare;
ona je priznavala Boga.
Dj 16,14

Te večeri posjetio nas je Etan s pozivom za moje roditelje. „Moj otac poziva vas da nam
se pridružite za večerom sutra uvečer, gospodaru Benjamine. Prošlo je dugo vremena otkad
su naše obitelji zajedno lomile kruh.”
Moj je otac kimao glavom. „Istina je, nažalost, Etane.”
„Poslije večere dolaze nam drugi gosti. Pridružit će nam se trgovac bojama iz Tijatire i
njegova kći Lidija, još mlada djevojka. Imaju nešto jeftiniju grimiznu boju i žele nam je
pokazati.”
Moj je otac učinio kretnju rukom kao da nešto rasijeca. „Znam sve o grimiznoj boji iz
Tijatire. Umjesto puževa rabe korijenje broća. Ono što se dobije nimalo mi se ne sviđa.
Nastane crvenkastogrimizna koja brzo blijedi. Ljudi žele tamnu grimiznu boju koja se može
dobiti isključivo od morskih puževa. Takva boja nošenjem postaje još blistavija i ljepša. Ne
treba gubiti vrijeme s tim tijatirskim smećem.”
Etan se nasmiješio ne uvrijedivši se lekcijom moga oca iako je znao daleko više o
bojama od njega. ,,U pravu ste, naravno. Općenito govoreći, grimizna boja koja se proizvodi
isključivo u ekonomske svrhe daleko je inferiornija u odnosu na one skuplje. Ali ovaj Eumen
tvrdi da je usavršio proces njezine proizvodnje. Njegova je boja postojana. Poslao mi je
uzorak. To je bogata, blistava grimizna boja koja nimalo ne zaostaje za onom koja se dobiva
od morskih puževa. Osim toga, upola je jeftinija od kraljevske grimizne. Naravno, ona još
uvijek nije jeftina. Ali razmislite koliko biste povećali prodaju ako bi se njezina boja
pokazala tako kvalitetnom kao što Eumen tvrdi.”
„Bit ću ondje i slušat ću što govori. Imaj na umu, ne očekujem bogznašto. Pametni ljudi
već preko stotinu godina bezuspješno pokušavaju poboljšati tu formulu. Ti i Ezer samo
tratite vrijeme.”
„Žao mi je, Etane”, rekla sam kad se moj otac udaljio. „Ima neko vrijeme kako ga ništa
ne zanima.”
Etan je sklopio ruke na vratu i zurio u svoje sandale. „Izgledaš vrlo umorno. Previše
radiš?”
Slegnula sam ramenima. „Ne, naravno.”
„Odakle ti onda tamni podočnjaci? Kako to da si smršavjela? Zašto se smiješ tako
rijetko?”

Knjige.club 47
 Bjondina&Laura

Njegove optužbe pogađale su me poput oštrih kamenčića. Pošlo mu je za rukom učiniti

da se osjećam nekako nedostatnom. Kao da sam ga iznevjerila svojom kukavnošću i
uvenulošću. „Ja... loše sam spavala. To je sve.”
„Sanjala si Josipa.” Njegove riječi nisu zvučale kao pitanje. Nisam ništa rekla. Kad već
želi držati govore, moj odgovor nije mu potreban.
„Vrlo si šutljiva.”
„'Dar je Gospodnji žena šutljiva'“ citirala sam iz Knjige Sirahove.
Etan je uzdahnuo. „Da sam želio šutljivu ženu, ne bih tražio kćer Benjamina iz
Jeruzalema.” Zatim se, ne oprostivši se, okrenuo i otišao. Malo je nedostajalo da mi se vilica
iščaši, tako sam iznenađena bila. Što ga sad muči?

***

Pokazalo se da je gospodar Eumen čovjek neobično učen i uz to vrlo pronicljiv

umjetnički obrtnik. Uzorci tkanine što ju je donio sa sobom bili su besprijekorno obojeni,
blistavi poput latica svježe ljubičice. Roba se dojmila čak i mog oca.
,,I niste koristili morske puževe da biste dobili ovo?” upitao je ne krijući sumnjičavost.
„Oh, ne, gospodaru”, oglasila se Lidija. Moglo joj je biti deset ili jedanaest godina i imala
je kosu boje zrelog žita, dok su joj oči bile boje perzijskog tirkiza.
Djed najčešće nije bilo dopušteno pribivati ovakvim susretima - napola društvenim
okupljanjima, napola poslovnim sastancima. Nismo se obazirali na ovaj neobičan previd
gospodara Eumena jer, strogo uzevši, ni žene nisu trebale biti prisutne razgovoru, a ja
sam ipak bila ondje. Iako se moja majka nakon obiteljske večere povukla u drugu odaju
zajedno s Jerušom i Ivanom, ja sam na Etanovu molbu ostala u društvu muškaraca. Jamačno
je bio prevladao svoje ranije nezadovoljstvo mnome; ako je još bio srdit na mene, uspješno
je to krio.
Čuvši Lidijin glas, svi smo se okrenuli i zagledali se u nju. To što je bila prisutna u
prostoriji bilo je jedno, no njezino sudjelovanje u razgovoru, pa još s takvim poletom, bilo je
nešto sasvim drugo. Vidjevši da su od svih nas okrenute prema njoj, nastavila je
nimalo zbunjena našim zaprepaštenjem.
„Moj otac ne koristi ni kapi izlučevine školjaka.” Bilo je nemoguće ne biti impresioniran
njezinim rječnikom i njezinom smionošću. Bila je rječitija od mene. „Shvaćam”, uljudno je
rekao gospodar Ezer.
Viriato se počešao po bradi. „Siguran sam da ću se složiti s tobom čim odgonetnem što
si htjelareći.”
Lidija se ljupko nasmiješila Viriatu. „Preskupa je za korištenje”, rekla je bez trunke
smetenosti. Pitala sam se jesu li sva djeca u Tijatiri tako samouvjerena. Bilo mi je teško
vjerovati u to. „Moj je otac sjajan premda je suviše skroman da bi sam to rekao. Nitko nije
uspio proizvesti takvu boju bez morskih puževa. Godinama radi na toj formuli.”

Knjige.club 48
 Bjondina&Laura

Eumen se nasmiješio. „Ne zamjerite mojoj kćeri. Ima previsoko mišljenje o meni. Ne
znam načina da ispravim njezinu zabludu.”
„Ako je ova boja neki pokazatelj, tada sigurno zaslužujete tako visoko mišljenje o sebi.”
Etan je preokrenuo komad tkanine i prešao prstima po obrubu. „Možemo li zadržati ove
uzorke na tjedan dana? Volio bih ih vidjeti pri svjetlosti sunca.”
„Samo izvolite, možete je i oprati”, rekla je Lidija. „Jednom sam stotinu puta oprala
komad bojanog lanenog platna. Moj je otac rekao da provjeravam svoje iznose i njegovu
boju. Boja je tek neznatno izblijedjela. Jedva biste i primijetili kad je ne biste usporedili s
izvornom bojom.”
„Jesi li uvijek tako dobra trgovkinja?” upitala sam.
,,Oh, nisam, gospođice. Katkad mi se čini da ljudi ne uvažavaju dovoljno moje rijeci.
Jednom me je neki rimski gospodin htio kupiti od mog oca. Ne zato što mu se sviđam, rekao
je, nego zato što mu je žao mog oca.”
Suspregnula sam osmijeh. „Pretpostavljam da tvoj otac nije prihvatio njegovu ponudu?”
„Rekao je da će razmisliti. Katkad mi zna priprijetiti da će napisati pismo onom
Rimljaninu i prihvatiti njegovu ponudu.”
„Izgleda mi da te to ne zabrinjava suviše”, rekao je Viriato.
„Naravno da me ne zabrinjava. Moj bi otac bio izgubljen bez mene.”
Na ove njezine rijeci ni muškarci se nisu više mogli susprezati. Svi do jednoga prasnuli
su u smijeh. Lidija nas je samouvjereno gledala. Bilo je očigledno da se ne šali.
Premda skupa, boja je bila upola jeftinija od čuvene tamne grimizne boje koja se
dobivala od morskih puževa. Vrč grimizne boje koštao je koliko i vrč čistoga srebra. U
usporedbi s njom, boja gospodara Eumena bila je od velike vrijednosti.
S obzirom na to da nas je Ezer pozvao na ovaj sastanak, otac i ja mogli smo kupiti boju
izravno od Eumena, bez ičijeg posredovanja i dodatnih troškova. Etanova velikodušnost
uvijek bi me iznova dirnula. Moga oca, međutim, nije bilo lako uvjeriti. Nitko u Jeruzalemu
nije poznavao Eumena i premda su se njegova pisma preporuke doimala besprijekornima i
premda je Eumen pripadao čuvenom tijatirskom sindikatu, kupnja boje navrat-nanos bila je
povezana s nemalim rizikom.
Bio je to rizik koji sam bila spremna preuzeti na sebe. Na moje iznenađenje, gospodar
Ezer također nije bio sklon brzoj kupnji. Dogovorili smo se da će nam gospodar Eumen
ostaviti nekoliko uzoraka tkanine, a mi smo obećali da ćemo uskoro stupiti u dodir s njim.
Prije odlaska Lidija mi je uručila nevelik komad grimizne tkanine. „Sama sam je obojila.
Nije velik. Dovoljno za ljetni ogrtač. Tako ste lijepi, Eliana. Ne mogu odoljeti da Vam ga ne
dam.”
,,A ti si tako mila”, rekla sam. Srdačno sam je zagrlila poželjevši da je mogu krišom
odvesti sa sobom kući. „Hvala ti na daru. Žao mi je što ti nemam čime uzvratiti.”
„Nije potrebno. Osim toga, prikačila sam našu adresu za jedan ugao. Jednom kad se
ogrnete njime, uvjerit ćete se da se ništa ne može mjeriti s našom bojom i poželjet ćete
kupiti je na bušele.”
„Možda te i ja poželim otkupiti od tvog oca. Možeš doći k nama i raditi za nas. Preseliš li
se k nama, naša će se prodaja udvostručiti.

Knjige.club 49
 Bjondina&Laura

Lidija je zgrabila očevu ruku i nježno je poljubila. „Nikad ne bih mogla ostaviti svog
oca.”
Odsutno i s nježnošću prošao joj je prstima kroz kosu. „Mila je djevojka. Po duši
govoreći, ni sam ne bih mogao podnijeti život bez nje. Majka joj je umrla prije dvije godine.
Nas dvoje ostali smo sami. Vučem je sa sobom po svijetu kamo god pođem. Ponekad
pomislim da je to sebično od mene. Trebao bih je ostaviti na sigurnome u Tijatiri da pazi na
naš dom. Ali što ćete, uvijek iznova popustim pred njezinim preklinjanjima i tako je stalno
vučem sa sobom. Gdje bi bila radost života bez moje kćeri?”
Osjećala sam se kao da mi je netko probio srce nožem. Ljubav između oca i kćeri bila je
u bolnoj oprječnosti s mojim životom. Moj bi otac jedva dočekao da me može ostaviti kod
kuće. Nisam mu pružala radost. Oči su mi se ispunile suzama.
Osjetila sam topao dodir nečije ruke na svojoj ruci. Prenula sam se i vidjela da je
Etanova. Pogledala sam ga u oči. Ništa nije rekao. Njegova ruka, ovijena oko moje, bila je
snažna i umirujuća, pogled mu je bio postojan i sličan okrepljujućem dodiru. Skrio je naše
isprepletene ruke u nabore moje tunike. Oštra bol napuštala mi je srce, malo-pomalo kao da
iščezava u čvrstom i smirujućem stisku Etanove ruke.
„Nedostaje mi”, rekla sam tiho, s tugom u glasu. Samo je Etan čuo. Samo je on shvatio.
„Znam.”

***

Ječam je dozrio rano te godine i mjesec nišan2 zaskočio nas je prije no što smo bili
spremni. Herod Antipa stigao je u Jeruzalem na vrijeme za žetvu ječma i proslavu Pashe.
Volio je da ljudi o njemu misle kao o Židovu koji obdržava Zakon i stigao je u Jeruzalem
na vrijeme da prinese žrtvu u Hramu. Nisu svi vjerovali njegovoj lažnoj vjerskoj gorljivosti.
Veličao je Boga jednim krajem usana, i drugim je iskazivao ljubav rimskom caru. Unatoč
tomu, bio popularan ili ne, vladao je četvrtinom Izraela i bio vrlo bogat i utjecajan.
Naravno, moja obitelj prihvatila je Klaudijin poziv na banket priređen u njegovu čast
tjedan dana prije Paske. Gozba se održavala u palači rimskog prefekta. U to vrijeme
upravitelj Judeje bio je Valerije Grat koji je zbog Heroda upao u nevolje. Dvorana za bankete
bliještila je od stotina svjetiljki, a goste su dvorili bezbrojni poslužitelji i robovi koji su se
vrzmali među njima.
Kad smo stigli, moj otac promrmljao je nešto sebi u bradu. Premda je bila i velika čast,
nazočnost na takvoj gozbi imala je svoju cijenu. Prema farizejskom tumačenju Zakona,
morat ćemo se obredno očistiti samo zato što smo ušli u kuću rimskog upravitelja, inače
ne ćemo moći sudjelovati u svečanosti Pashe krajem tjedna.
Dočekala nas je Klaudija osobno, a zatim nas je upoznala sa svojim suprugom Titom.
Odmah sam shvatila zašto je bila očarana njime. Pristala izgleda, plavokos i četvrtaste,
glatko izbrijane brade, Tit nije pokazivao ni trunke nadmoćnosti uobičajene u
Rimljana njegova staleža. Pozdravio nas je kao da smo najvažniji ljudi u Rimskom Carstvu.

2 Nišan (hebrejski) je kod Židova naziv za proljetni mjesec od 30 dana. Obično pada u ožujku/travnju po
gregorijanskom kalendaru.

Knjige.club 50
 Bjondina&Laura

„Vaša kći priskočila je u pomoć mojoj supruzi na tržnici, kao što ste nesumnjivo čuli”,
rekao je mom ocu. „Dugujem joj veliku zahvalnost.”
Nisam željela gnjaviti oca tom pričom. Posljednje dvije godine tako se malo zanimao za
moj život da sam se jednostavno odvikla od toga da mu govorim o bilo čemu što nije imalo
veze s poslom. Pogledao me je iskosa, zatečen Titovim riječima. „Zahvaljujem Vam na
pozivu, gospodine.”
„Nadam se da ćete večeras upoznati mnogo novih kupaca. Klaudija pjeva hvalospjeve o
Vašoj robi svim Rimljankama s kojima se susretne. Govorila bi i Židovima da je hoće slušati.”
Moj otac se nakašljao. „Oboje ste vrlo ljubazni.”
Znajući da nam je neugodno među tako velikim brojem nama nepoznatih ljudi, Klaudija
je odvukla Ivanu, moju majku i mene u mirniji kutak i posjela nas na meki kauč. Mi nismo
bili sirotinja i na stolu smo imali probrana jela, no te večeri vladala je raskoš kakvu još
nisam vidjela u životu.
Miris janjetine, domaće peradi i pečene divljači miješao se s mirisom skupocjenih
začina i bogatih umaka. Kolači zaslađeni smjesom meda, voća, badema i oraha ležali su na
srebrnim i zlatnim poslužavnicima, poslagani u obliku umjetnički izrađene piramide. U
jednom trenutku donijeli su cijelog pauna, skuhanog i ukrašenog vlastitim perjem i jajima.
Jela je bilo u izobilju, toliko da su trebala puna četiri sata da budu poslužena. Mogli smo
nahraniti pola Jeruzalema sa svim onim što je stavljeno pred nas na gozbi priređenoj u
Herodovu čast.
Gotovo sam izgubila tek kad sam vidjela pliticu punu ostriga koja mi je prolazila ispred
nosa. Mi Židovi nismo smjeli jesti školjke i morska stvorenja bez ljusaka - Bogu hvala na
njegovoj milosti, pomislila sam. Kako ljudi čak i sa samo pola mozga mogu staviti takvo što u
usta?
Klaudija mi je pokazala prekrasno ukrašeno jelo. „Punjeni glodavac s nadjevom od sitno
sjeckane svinjetine. Čuvena rimska delikatesa.” Prasnula je u grohotan smijeh vidjevši izraz
na Ivaninu i mom licu. „Pretpostavljam da vam ne bih trebala pokazati morske puževe.”
Jednom sam vidjela poprsje Heroda Antipe kao mlada čovjeka. Tada mi se učinilo da
ima lijepe crte lica, s lijepim nosom, ustima isklesanim dlijetom i snažnom vilicom. No čak ni
hladni mramor nije mogao skriti crtu okrutnosti i preljubništva na tom licu.
Muškarac u upraviteljevoj palači bio je daleko od mladenačkog lica isklesanog u
kamenu. Počeo se debljati; tanka linija njegovih usana ukazivala je na iskvarenost i
sebičnost. Cijelu večer proveo je u prežderavanju i ispijanju golemih količina vina jedva
progovorivši riječ sa sustolnicima. Trudila sam se vidjeti što stavlja u usta, izbjegava li
nečista jela. No bio je suviše daleko od mene i, kako bilo, to me prestalo zanimati kad sam
primijetila da mu se s ukrašene brade cijedi slina.
Unatoč bogatom izboru jela na stolu, te večeri pojela sam neko vrlo jednostavno jelo
bojeći se da ne bih na koji način prekršila Božje zapovijedi. Jela od povrća učinila su mi se
najmanje opasnima pa sam se, poput proroka Danijela, držala njih. Probala sam
artičoke, šparoge, slatke pastmake i obične zemičke od žita. Ivana je jela još manje od mene.
U jednom trenutku primijetila sam da stalno pogledava prema jednom katu dvorane
crveneći se i poničući pogledom da bi trenutak kasnije opet zurila u tom smjeru. Znatiželjna,
okrenula sam se i pogledala pokušavajući vidjeti što joj to privlači pozornost. U kutu nije

Knjige.club 51
 Bjondina&Laura

bilo ničega osim što je u njemu stajao neki visok mladić kovrčave smeđe kose komu se na
licu vidjelo da je omamljen pićem. Gledao je ravno u moju sestru.
Okrenula sam se prema Klaudiji. „Tko je onaj mladić?”
Klaudija je zaškiljila. „Došao je s Herodovom obitelji. Netko od njegova osoblja, čini mi
se. Da vidimo. Oh, da. Zove se Huza Otac mu je upravitelj Herodova imanja.”
„Ne poznajete ga dobro?”
„Nikad nisam progovorila riječ s njim.” Utišala je glas tako da je samo ja mogu čuti.
„Neprekidno pogledava prema nama. Izgleda da ga zanima Vaša mlađa sestra. Ima dobar
ukus - toliko možemo sa sigurnošću reći o njemu.”
„Čini se da se ogledava”, prošaptala sam.
„Ne govorite ništa. Doznat ću sve što mogu o njemu. Prepustite to meni.”
Nasmiješila sam se. „Da joj niste pisnuli o onome što kanimo. Ne bih je htjela
ohrabrivati prije nego što doznam kakav je.”
Klaudija je krenula na svoj tajni zadatak kako bi otkrila što više o Ivaninu obožavatelju.
Činilo se da Huza ne može odoljeti Ivani. Neprekidno je izmišljao isprike kako bi nam se što
više približio tako da je to primijetila čak i moja majka koja je bila zabavljena razgovorom s
nekom poznanicom. „Što taj čovjek smjera? Bulji u Ivanu kao da je neki slatkiš. Dovest ću
tvog oca nastavi li i dalje ovako.”
„Oh, nemoj, majko, molim te!” zadihano je rekla Ivana. „Sigurna sam da ne želi biti
nepristojan. Nemoj ga dovoditi u nezgodan položaj.”
Klaudija se vratila nekoliko trenutaka kasnije. „Nadam se da će Vam biti drago kad
čujete ovo što Vam imam reći”, prošaptala je.
„Što mi imate reći?”
„Ima sjajne reference. Vrlo je karakteran, iz ugledne je obitelji s dobrim vezama.
Naravno, Židov je.”
„Šteta je što živi u Galileji.”
„Ne će biti ondje sljedeća dva tjedna. On i njegov otac ostaju u Jeruzalemu s Herodom
dok ne završi svečanost Pashe. Moramo smisliti neki plan. Moramo nekako urediti da se
njegov i Vaš otac susretnu. Učiniti da se vaše obitelji upoznaju i sprijatelje se. Jedna
činjenica ide vam u prilog. Herodova supruga Phasaelis prava je princeza - kći je kralja
Aretasa, vladara Nabatije.
Rukom sam obrisala čelo. „Sigurna sam da ću požaliti što ovo pitam, ali što loza
Antipine supruge ima s planovima moje obitelji vezanima uz Ivanu?”
„Kao princezi, Phasaelis će se sigurno svidjeti vaše prekrasne tkanine. Ne sumnjajte u
to. Poželjet će kupiti gomilu stvari iz vaše radionice. Naravno, morat će zadužiti Huzina oca
da bude posrednik. Dajte mi malo vremena da razgovaram s Titom i jamčim Vam da hoće.”
„Još sat vremena i nas dvije dogovorit ćemo se oko sudbine Carstva”, rekla sam
priprijetivši joj prstom.
Na Klaudijinu licu razvukao se blistav osmijeh. „Spremna sam vladati svijetom.”
„Hm, ja nisam. Jedva mi polazi za rukom vladati i vlastitim životom.”

Knjige.club 52
 Bjondina&Laura

Klaudija je klonula. „Teže je upravljati vlastitim životom nego cijelim svijetom.

Carevima i upraviteljima je lako. Suprugama i kćerima najteže se nositi sa životom.”
Prasnule smo u smijeh. Prišao nam je mlad poslužitelj odjeven u kratku tuniku iz koje
su virile ruke i noge bez dlake i ponudio nas smokvama umočenim u med. Izbečila sam od
unatoč tomu što sam htjela ostaviti dojam profinjene osobe nalik na druge žene na gozbi.
Nikad nisam vidjela tako ogoljenog odraslog muškarca. Ivana se nagnula naprijed. „Ne
misliš li da je zgodan?”
„Tko? Rob?”
Ivana se zamalo udavila smokvom. „Ne, naravno da ne. Mislila sam na onog mladića s
kovrčavom kosom. Onog uza zid.”
„Oh, misliš na Huzu?”
„Huzu? Znaš mu ime? Kako si saznala?”
„Imam ja svoje načine”, odgovorila sam slegnuvši samozadovoljno ramenima.
Ivana me je prodrmala za ruku. „Ne zadirkuj, Eliana. Tko je on?”
„Sin Herodova upravitelja imanja. Živi u Galileji i pomaže ocu u upravljanju Herodovim
kućanstvom. Ako je suditi po Klaudijinim riječima, na besprijekornu je glasu. Zadovoljna?”
Ivanine oči zasjale su poput svijećnjaka u Hramu. „Znala sam da je čestit. Jesi li bila u
Galileji? Zašto mora živjeti tako daleko? Nikad ga neću upoznati”, promrmljala je.
„Gospodin nije zaboravio na tebe, dražesna moja sestro. A ni Klaudija ni ja nismo te
zaboravile. Smislile smo plan. Ali moraš mi nešto obećati, Ivana.”
„Obećat ću što god treba.”
Nisam htjela suviše ohrabrivati Ivanu prije nego što doznamo nešto više o Huzi i
njegovoj obitelji. Oprez je umrtvio moj rastući entuzijazam. Bila sam presretna što se Ivana
vratila u život puna nade. No željela sam obuzdati tu nadu za slučaj da od toga ne bude ništa.
„Zasad ne znamo dovoljno o njemu. Na kraju se može pokazati da Huza nije onakav
kakvim se čini. Sjeti se riječi mudroga kralja: 'Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne budite, ne
budite ljubav moju dok sama ne bude htjela.'“
„Tko je govorio o ljubavi?” promrmljala je Ivana. Okrećući se, stopalom je nagazila na
obrub tunike, spotaknuta se i bila bi pala da je nisam pridržala.

Knjige.club 53
 Bjondina&Laura

Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi,

jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje.
Nema više vjernosti, nema ljubavi,
nema znanja Božjeg u zemlji,
već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa,
preljub i nasilje,
jedna krv drugu stiže.
Hoš 4,1-2

Na moje zaprepaštenje, Huza i otac mu Shual već su se sutradan ujutro u pratnji

Klaudije i njezina supruga pojavili na našem kućnom pragu. Moj otac nije znao ništa o cijeloj
stvari osim što mu je moja majka usput spomenula nešto o mladiću koji cijelu večer
nije skidao oka s Ivane. Znao je samo da su mu pred vrata banuli važni kupci.
Klaudija je upitala za mog oca i mene i nas dvoje stigli smo gotovo istovremeno.
„Gospodaru Benjamine,” otpočeo je Tit, „dopustite da Vas upoznam sa svojim
prijateljima. Dolazimo Vam s posebnim razlogom. Gospodin Shual, nadglednik Herodova
imanja, ima mnogo potreba. Moja me supruga uvjerava da Vi sigurno imate ono što
tražimo.”
Moj se otac naklonio. „Dobrodošli, gospodo. Gospođo. Ako se dobro sjećam, gospođa
Klaudija već nas je nekoliko puta počastila svojim posjetom i kupnjom u našoj radionici.”
Klaudija je razgrnula svoju zelenu tuniku. „Kao što vidite. Eliana je vlastitim rukama
izvezla ove cvjetove. Ili je to bila tvoja sestra Ivana? Ne sjećam se više,”
„Ja sam ih osmislila, a Ivana ih je izvezla. Ja sam radila na odgovarajućoj paenuli3.”
„Sad se sjećam. Danas je, nažalost, pretopio za plašt, inače bih ga bila uzela. Gdje je ona,
gospodaru Benjamine?”
„Gdje je tko, moja gospođo?”
„Vaša mlađa kći Ivana. Neka Herodov upravitelj vidi ruke koje su izradile ovaj prekrasni
rad.”
Otac se počešao po glavi. Klaudijina molba bila je neuobičajena. No kako bi trgovac
mogao ne udovoljiti molbi jedne tako važne dame? „Ako već želite.”
Ivana je stigla u tunici boje bjelokosti, kose čedno pokrivene laganim velom. Viđala sam
je odveć često i njezina očaravajuća ljepota obično je izmicala mojoj pažnji. Klaudija je
stavila prst pod Ivaninu bradu i lagano joj podigla glavu. „Jednostavno očaravajuće”, rekla
je. „Ne biste li i Vi tako rekli, gospodaru Shuale?”

3
Paenula je bio plašt koji su nosili Rimljani, bio je poput ponča, tj. velikog komada materijala s rupom za glavu.

Knjige.club 54
 Bjondina&Laura

„Ljepota je bila velikodušna prema Vašoj obitelji, gospodaru Benjamine”, rekao je Shual.
„Dvije kćeri kao dva prekrasna dragulja. Recite mi, imate li sinova?”
Srce mi je zastalo. Vidjela sam kako se krv povlači iz očeva lica; problijedio je kao
mramor i bio je jednako ukočen. Nisam mogla disati.
Živjeli smo u malenoj zajednici. Svi su nas poznavali. Nakon Josipove smrti nitko nije
imao razloga postaviti takvo pitanje.
U prostoriji se osjećala mučna nelagoda. Na moje zaprepaštenje, spasio nas je nitko
drugi nego Ivana. „Moj braco umro je prije dvije godine, gospodaru Shuale.” Glas joj je bio
nježan i sjetan. „Svima nama strasno nedostaje.”
„Naravno. Oprostite što sam pitao. Neka vam Gospodin podari utjehu i posveti vas
uljem radosti.”
Moj je otac kimao glavom. Oči su mu bile mutne, pogled izgubljen. Upravo u tom
trenutku jedan od slugu donio je slatko vino - Gospodin nam iskazuje milost, pomislila sam -
i nelagoda prouzročena onim jednostavnim pitanjem postupno je iščezavala.
Tit se obratio mom ocu i Shualu govoreći im o novostima sa Zapada i o najnovijim
rimskim tračevima te o raznim drugim koještarijama koje nisam upamtila. Riječ po riječ,
promijenio je ozračje koje je vladalo u prostoriji sve dok se svi nismo umirili. Tit Flavije
umio je s ljudima. Prosuđivao je njihov karakter i prilazio im s profinjenim diplomatskim
umijećem koje je graničilo s onim u genija. Da mi je darovao kraljevsku palaču, ne bih mu
mogla biti zahvalnija nego na njegovoj intervenciji.
Primijetila sam da Huza ne skida pogled s Ivane - u očima mu je bio sjaj kao da je u
groznici. Lice mu je bilo boje zrele cikle. Činilo se da je Ivana podlegla istoj boljetici. Sve se
više rumenjela sve dok joj obrazi nisu poprimili boju rotkvice. Cikla i rotkvica, pomislila
sam. Od toga bi se mogla napraviti ukusna salata.
Je li gospodar Shual bio unaprijed upozoren na pravu svrhu posjeta ili je jednostavno
bio oštrouman, ne bih znala reći. Pogledom je prelazio s jednog na drugo. U kutu usana
titrao mu je smiješak, a zatim je pokrio bradu rukom ukrašenom prstenjem.
„Reci mi, drago dijete, radiš li često za svoga oca?”
„Ne, gospodine. Većinu posla obavlja moja sestra. Ja samo pomažem kod vezenja u
trenutcima kad smo pretrpani poslom.”
„Možemo vam odmah dati bilo koju od tkanina koju onda vaše sluge mogu izvesti ili,
ako vam je draže, možemo vam predložiti uzorak i učiniti to ovdje.” Moj otac, koji je dotad
bio pogubljen, odmah se zakvačio za posao koji mu se našao pri ruci. U međuvremenu Huza
i Ivana kradomice su se pogledavali crveneći se sve više.
Shual je odvukao mog oca nastranu i zadržao se s njim dobrih sat vremena dok smo mi
ostali provodili vrijeme u razgovoru. Zapravo, razgovarale smo Klaudija i ja, dok je siroti Tit
Flavije pokušavao uvući u razgovor Huzu. Bez uspjeha, koliko sam mogla vidjeti. Mladić je
pokazivao jednako malo zanimanja za razgovor s Flavijem kao i Ivana za razgovor s nama.
Njih dvoje nalazilo se u nekom posve drugom svijetu.
Kad je došlo vrijeme rastanka, gospodar Shual je rekao: „Vidim, Benjamine, da ovdje
imate mnoštvo tkanina. Međutim, prije no što se odlučim za kupnju, moram razgovarati sa
svojim gospodarom. Huza i ja možemo se vratiti prekosutra. Odgovara li Vam to?”

Knjige.club 55
 Bjondina&Laura

Iduća dva tjedna odgovaralo je svakomu. Mom ocu na kraju je sinulo da Shualovi
izgovori za još jedan posjet možda imaju neki drugi motiv. Tijekom tog vremena prodao je
prilično robe. Usto je na Shuala počeo gledati drugačije nego kao na osobu s kojom ga je
povezivao isključivo posao.
Veselilo me je gledati kako Ivana cvjeta. Nasmijavale su je Keziahine najgluplje šale i
pjevušila je ispod glasa kamo god se djenula. U naš sumorni dom ušlo je novo svjetlo kojega
nije bilo pune dvije godine. Oprezno, počeli smo se ponovno učiti nadanju.

***

Nakon Josipove smrti otac je nalazio sve manje zadovoljstva u poslu, ali nadzor nad
računima nije prepuštao nikom drugom. Bilo je to veliko olakšanje. Moje obrazovanje,
premda potpunije nego kad je riječ o mnogim mojim suvremenicama, još uvijek nije
bilo ravno onom muškarca. Imala sam neodređenu predodžbu o zaradi i o tome što je sve
potrebno platiti, ali nekoliko sam detalja znala. Otac je i dalje brinuo o plaćama svojih
radnika te naručivao i plaćao robu koja je dolazila.
Jedan od najkompliciranijih dijelova vođenja zamašnog obrta kakav je bio taj kojim se
bavio moj otac, koji je podrazumijevao uvoz robe iz različitih područja, bio je porez,
Rimljani su uzimali svoj dio od svega. Udarali su porez na našu zemlju, našu vodu, naše
ceste, čak na našu sol i meso. U Jeruzalemu ste, uz porez na zemlju, morali još plaćati porez
na kuću.
Najteže od svega bilo je to što ste na svakoj kontrolnoj točki na cesti morali platiti
oveću pristojbu pa nas je roba u trenutku preuzimanja katkad stajala trideset ili četrdeset
puta više od prvotne cijene. Zatim smo povrh svega morali platiti još i porez na gotov
proizvod. Kada tomu dodate nepoštene poreznike, koji su također uzimali svoj dio kolača,
pravo je čudo što smo preživjeli.
Jednog jutra moj je otac svima u kući obznanio da je rimskim daćama gotovo. Naumio je
otići u grad, u zgradu u blizini upraviteljeve palače u kojoj je boravio glavni poreznik. Na
sam spomen upraviteljeve palače uspravila sam se u stolici. U njezinoj blizini nedavno je
bila otvorena nevelika, ali ekskluzivna tržnica koju sam rijetko imala priliku obići. Bila je
predaleko od naše kuće.
Impulzivno sam rekla: „Mogu li s tobom?”
Moje pitanje natjeralo je ocu krv u lice. „Ondje nemaš što vidjeti, Ana. Samo dugačak red
trgovaca koji plaćaju porez.”
Nekoć bi se bio obradovao mom društvu, kakva god bila moja izlika. Bila sam
povrijeđena njegovim neuvažavanjem. Višemjesečno odbijanje svake moje molbe nije
ublažilo bol koja me je tada probola. Ne znam zašto, ali toga dana povrijeđenost se
pretvorila u srdžbu. Zašto mi ne može oprostiti? Ta otac mi je. Moj je otac! Zašto ne može
već jednom zaboraviti težinu moga grijeha? Zašto se ne može izmiriti sa mnom?

Knjige.club 56
 Bjondina&Laura

Osjetila sam kako mi se vilica koči kad sam mu odgovorila: „Nisam mislila ostati s
tobom. Željela sam samo do tržnice. Možeš me pokupiti kad završiš sa svojim poslovima.
Lakše mi je putovati s tobom u kolima nego pješice.”
Nešto u hladnoći moga glasa privuklo je njegovu pažnju i na trenutak me pogledao.
Pogled mu je brzo skliznuo s mene. „Pođi ako želiš.”
„Želim. Samo zbog tržnice.” Podigla sam bradu kako bih mu pokazala da ne idem radi
njegova društva. Bilo mi je već dosta moljakanja za njegovu naklonost.
Moj otac nije volio prolaziti prostranim i zakrčenim jeruzalemskim ulicama. Gadio mu
se zadah znoja i životinjskog izmeta, neopranih tijela i prljave ceste, pastira koji su otežavali
promet svojom stokom. Ništa mu nije smetalo toliko kao kad je bio prisiljen čekati da prođe
povorka bahatih rimskih vojnika na konjima ne mareći za neugodnost koju prouzrokuje
prolaznicima. Tako je, umjesto da krene najbližim putem do našeg odredišta, kroz središte
Jeruzalema, odlučio zaobići grad i lišiti se zaštite jeruzalemskih zidina.
Viriato je toga dana pomagao Etanu i gospodaru Ezeru u poslu. Stoga je otac poveo sa
sobom jednog od tkalaca, Dana, krupnog muškarca čije su tjelesna građa i snaga trebale
odvratiti svakog mogućeg razbojnika. Ja sam, pak, povela sa sobom Keziah jer se nije nikad
žalila, čak ni kad je morala putovati u otvorenim kolima i gutati prašinu. Sjedile smo zajedno
u kolima dijeleći uzak prostor u kojemu je bila željezna kutija s očevim denarima. Bilo nas je
samo četvero: otac je jahao na konju, a Dan je upravljao kolima.
Naša je kuća bila smještena u blizini Ovčjeg jezerca, nedaleko od Fullerova polja.
Napustili smo zaklon jeruzalemskih zidina koje su nam pružale zaštitu i zaokružili prema
jugu prošavši pored Vodenih vrata. Namjeravali smo ud u grad sa zapadne strane.
Upravo smo se spremali izići iz Hinomske doline kad nas je opkolila skupina muškaraca
opaka izgleda od kojih su neki jahali na magarcima, dok ih je nekolicina pješačila. Vitlali su
bodežima i kratkim mačevima, a jedan je debelim prstima stezao koplje sa željeznim
šiljkom. Dok ste trepnuli okom, bili smo okruženi sa svih strana. Izbrojila sam ih šestoricu ili
sedmoricu prije no što sam odustala jer od straha nisam mogla racionalno razmišljati.
Bili smo suviše blizu Jeruzalemu da bismo očekivali lopove. Vidjela sam gradske zidine;
još nekoliko koraka i mogla sam ih dotaknuti. Trebali smo biti na sigurnom. Ali očajanje je
tjeralo ljude na nerazumne postupke. Skupina drskih razbojnika, koji su se nekoć bojali
približiti gradu, sada je u pola bijelog dana bila gotovo pod gradskim zidinama.
„Znate što želimo”, rekao je onaj s kopljem. „Dajte nam novac, brzo.” Govorio je s
primjetnim seljačkim naglaskom, pomalo pjevuckajući, što je ukazivalo na udaljene
brežuljke Judeje.
Jedan od pješaka približio se kolima i uskočio u njih. Oči podlivene krvlju raširile su mu
se kad je vidio moje lice. Na moje zaprepaštenje, naklonio se i odgurnuo mi veo s lica.
„Pogledajte ovaj zalogaj!” povikao je. „Jeste li ikad vidjeli nešto ovako slatko?”
Skočila sam što sam brže mogla na noge kako bih se udaljila od njega; pratio je moje
pokrete: najprije se uspravio, a zatim se nagnuo prema meni, lica sasvim blizu mome.
Osjećala sam smrad njegovih pokvarenih zubi i kiselkastog znoja. Prevrnuo mi se
želudac. Udarila sam ga po ruci kojom mi je htio dodirnuti lice. Prasnuo je u smijeh, zgrabio
veo na mojoj glavi, strgnuo ga i tutnuo pod svoj remen. Prstima druge ruke zgrabio me za
kosu i stao je snažno potezati sve dok češljevi koji su je držali na mjestu nisu poispadali iz
nje, a uvojci se divlje rasuli po mom licu i ramenima.
Knjige.club 57
 Bjondina&Laura

„Ovu želim!” povikao je pritišćući me gornjim dijelom tijela. Osjećala sam da me svojom
prljavom bradom grebe po koži. Izmigoljila sam se iz njegova čvrstog stiska i naslonila se na
stranicu kola.
„Ni koraka dalje!” Premrla sam od straha i morala sam stisnuti zube da ne vrisnem.
Keziah se nije susprezala. Strah ju je obuzeo toliko da je počela vrištati. Lecnula sam se kad
je njegova ruka poletjela prema njoj i kad joj je zadao udarac u smjeru hrpta ruke. Njezino
vrištanje pretvorilo se u dirljivo cmizdrenje.
Krajičkom oka gledala sam Dana i mog oca koji su se borili s ostalim razbojnicima
pokušavajući nam priskočiti u pomoć. Ali meni se ta borba činila uzaludnom. Razbojnici su
nas brojno nadmašivali.
Premda su mi se noge tresle, prisilila sam se da mi glas zvuči odlučno: „Zašto ne uzmete
novac i ostavite nas na miru?”
,,I hoću. I to začas”, rekao je i nasrnuo na mene. Prstima je stezao moje ruke i vukao me
prema sebi. Ne obazirući se na silinu stiska koji je ostavljao modrice na mom tijelu, borila
sam se što sam jače mogla. Udarala sam ga i grebla, grizla ga poput divlje zvijeri, čak sam
mu zadala nekoliko snažnih udaraca na što mu je potekla krv iz nosa i oboje nas poprskala.
Unatoč tomu, nije me puštao. Činilo mi se da su njegove ruke istodobno svuda na meni
grabeći dijelove moga tijela koje dotad nitko nikad nije dotaknuo. Svim silama pokušavala
sam ga odgurnuti od sebe, ali snaga mi je sve više kopnila. U moj prestravljeni um odjednom
je počela ulaziti svijest o tome da se on ne šali sa mnom. Bilo je očigledno da me namjerava
silovati pred mojim ocem i svima ostalima. Svakim trenutkom bila sam sve slabija. Nitko se
nije umiješao. Nitko ga nije pokušao odgurnuti od mene niti ga odvratiti od njegova nauma.
Prostački smijeh i nerazumljive primjedbe jedva su se mogle čuti kroz moje glasno i
hrapavo stenjanje dok sam sve slabijim šakama pokušavala zadati udarac napasniku.
A onda sam, u iznenadnom obratu, osjetila da njegova težina spada s mene.
„Polako, gospođice. Mogli biste ozlijediti ovog sirotana.” Unatoč smrtnoj panici još sam
bila sposobna razabrati prizvuk ironičnosti što se probijao iz tog dubokog glasa. Čula sam
naglasak - bio je rimski - a zatim sam kroz svoju zamršenu kosu koja mi je pala na lice
vidjela odoru.
Dekurion? Stotnik? Nisam mogla sa sigurnošću reći. Znala sam samo da nam je
priskočio u pomoć u pravom trenutku. Njegovi ljudi okružili su ostale bandite i potrčali za
onima što su se razbježali. Konji rimskih vojnika bili su brzi i učinkoviti. Banditi nisu imali
nikakvih izgleda protiv njihove okretnosti i teško zarađene discipline.
Što god da me je držalo na nogama dok mi je prijetilo silovanje, sada je klonulo. Koljena
su mi počela klecati i pala sam. Kroz izmaglicu prestravljenosti do ušiju mi je dopiralo
Keziahino nemoćno naricanje. Grizla sam usne kako ne bi drhtale i duboko u grudi
potiskivala histeriju koja me je obuzimala kako bih je mogla utješiti.
„Sve je u radu, Keziah. Sada si na sigurnom.” Pokušavala sam zvučati što mirnije i
milovala joj kosu.
Promatrala sam rimskog časnika koji me je izbavio iz ruku napadača kako postavlja
stražare da bdiju nad lopovskom bandom. Bilo je očito da zapovijeda tim vojnicima i da se
dobro snalazi u toj ulozi. Svako toliko odrješitim bi glasom izdao naredbu i netko od vojnika
smjesta bi otrčao da je izvrši. Pored nogu mu je sada ležao razbojnik koji me je napao; bio je
u nesvijesti i krvario je iz glave i nosa. Vidjela sam kako ga onaj Rimljanin dobro naciljanim
Knjige.club 58
 Bjondina&Laura

udarcem u glavu obara s nogu dok se pokušavao osloboditi. Stid me je priznati da sam
uživala vidjevši taj udarac. Da sam bar ja bila toliko snažna i zadala mu taj udarac, pomislila
sam.
Moj je otac prišao Rimljaninu. „Hvala Vam što ste nas izbavili, gospodine”, rekao je. Lice
mu je bilo sivo i znojno. „Zovem se Benjamin i trgovac sam bojanim tkaninama u
Jeruzalemu. Nadam se da ćete svratiti k nama kako bih Vam još doličnije izrazio
zahvalnost.”
Rimljanin je kimao glavom. „Ja sam Decim Kalv. Imali ste sreću što sam odlučio proći
ovuda sa svojim ljudima. Ovi vaši judejski lopovi postaju iz dana u dan sve drskiji.” Glatko
izbrijanom bradom pokazao je prema lopovima. „Čim se pozabavim ovim
nitkovima, otpratit ću vas u sigurnosti do vaše kuće.”
„Zahvalan sam Vam”, rekao je moj otac. „Upravo smo se spremali platiti porez
porezniku.”
„Sutra, sada ću se pobrinuti da se vratite sigurno svojoj kući. Bolje vam je da se danas
što prije vratite kući i oporavite se od svega.” Pogled mu je skrenuo prema meni.
Nešto u meni natjeralo me da podignem visoko glavu. Neki glas govorio mi je da me
nijedan Rimljanin ne smije vidjeti slabašnu i jadnu. Čak ni onaj koji me je spasio od užasa
koji sam jedva mogla i zamisliti. Osjetila sam da mi se čelo orosilo znojem i da mi se on
slijeva niz obje strane glave golicajući me. Rimljanin je svojim smeđim očima i dalje ustrajno
i odvažno zurio u mene. Zbunjeno sam posegnula za velom. U tom času sjetila sam se da mi
ga je onaj razbojnik strgnuo s glave i da sjedim ondje pred tucetom meni potpuno
nepoznatih ljudi, zamršene i slijepljene kose koja mi je padala do bedara. Pogledala sam
niza se i osjetila kako mi se neka vrućina razlijeva pod kožom kad sam vidjela da je moja
tunika razderana u vratnom dijelu i da je nagib jedne dojke sada izložen pogledima tih
muškaraca te da mi je rukav također poderan u predjelu ramena i visi mi niz ruku.
Zgranuvši se, poravnala sam tuniku nastojeći, što sam bolje mogla, pokriti njome što
veći dio tijela. Iznenada, svladao me osjećaj stida. Nije to bilo samo zbog stanja moje kose i
odjeće. Ti muškarci vidjeli su kako me taj bijedni i prljavi razbojnik grubo pipa. Gledali su
kako me ponižava. Nešto se u meni prelomilo. Jecajući, iskočila sam iz kola uganuvši pritom
gležanj i, spotičući se, odjurila ocu. U izmaglici stida, straha i prestravljenosti zaboravila sam
na Josipa. Zaboravila sam da me moj otac nije zagrlio već dvije godine. Zaboravila sam da je
jedva podnosio biti sa mnom u istoj prostoriji. Znala sam samo da mi treba njegov zagrljaj
da učini da se mogu opet osjećati zaštićenom i neuprljanom.
Na trenutak mi je dopustio da se privijem uza nj. Zatim me je ukočenom kretnjom
odgurnuo od sebe. „Najbolje je da krenemo”, rekao je, okrenuo se i zgrabio konjske uzde.
Osjećala sam hladnoću i vrućinu, istodobno sam se znojila i drhtala kao da sam u
groznici. Nešto nježno dodirnulo mi je kosu i ja sam poskočila. Rimljanin je istrgnuo moj veo
ispod razbojnikova remena i ogrnuo me njime. Gledajući ga ovako izbliza, primijetila sam da
ima kratke dlake od nebrijanja na obrazima; ispod očiju imao je vrećice kao da je često
ostajao dokasna uz društvo i vino. Njegova odora odavala je stotnika.
„Hvala Vam”, prošaptala sam i ovila se još čvršće velom našavši u njemu zaklonište, a
zatim sam othramala do kola.

Knjige.club 59
 Bjondina&Laura

Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj

i ne kliči srcem kada on posrče.
Izr 24,17

Stotnik je naredio svojim vojnicima da odvedu zarobljenike u rimsku vojarnicu, a mi

smo krenuli kući. Do kuće nam je trebalo pola sata. Meni se činilo da je putovanje trajalo
cijeli dan. Cijelo to vrijeme stiskala sam čeljust i molila se Bogu da mi ne pozlije.
Kola se još nisu bila zaustavila u dvorištu, a ja sam već iskočila iz njih u namjeri da
pojurim stubištem i skrijem se u svojoj sobi. Skok iz kola bio je koban za moj uganuti
gležanj. Iznenadna bol koja mi je sijevnula u gležnju potpuno me dokrajčila. Napad
razbojnika, očeva bezosjećajnost i zastrašujuće javno poniženje kojemu sam bila izložena -
sve sam to još kako-tako mogla podnijeti. No ova zadnja ozljeda bila je nešto što me shrvalo.
Zavrtjelo mi se u glavi i zateturala sam. Pokušala sam ispružiti ruku i uhvatiti se za
stranicu kola, ali bila su predaleko.
Nečija snažna ruka ovila mi se oko pasa i zadržala me da se ne srušim. Držale su me
ruke Rimljanina, bila sam privinuta uz grudi Rimljanina. Prije no što sam stigla
prosvjedovati, Decim Kalv me obujmio i podigao uvis svejednako me držeći prislonjenu uza
se.
„Želim ovo učiniti od trenutka kad sam vidio kako se boriš po-'put amazonske kraljice
Hipolite”, rekao je, s usnama tik do mog uha. U svojoj drskosti išao je čak toliko daleko da mi
se nasmiješio. Nešto u tom osmijehu natjeralo me da ustuknem. Bio je suviše proračunan.
Suviše prisan. Pokušala sam ga odgurnuti dlanom.
„Spustite me.” Podesila sam glas da zvuči hladno kao led.
„Eliana!” Oci su mi se zatvorile same od sebe od olakšanja kada sam čula Etanov glas.
„Hvala Gospodinu”, prošaptala sam vidjevši ga gdje trči prema nama s Viriatom koji ga
je pratio u stopu. Zaustavio se nepun metar od nas. Premda omamljena, primijetila sam da
je problijedio kao krpa kad je vidio prizor pred sobom. Suviše kasno shvatila sam kakav će
dojam on ostaviti na njega - što će pomisliti kad vidi moje poderanu odjeću, moje blijedo i
uplakano lice, neprijateljskog vojnika koji me drži u naručju dok se ja otimam.
Etan je ispustio glas koji je dovoljno govorio o njegovoj zgranutosti. Učinio je
nekontroliranu kretnju rukom.
„Što si učinila?” glas mu je zvučao grubo kao da želi ugušiti vrisak i u tome ne uspijeva.
„Miči ruke s nje!” Prestravila sam se vidjevši da izvlači bodež sa srebrnim drškom i
usmjerava ga prema stotnikovu prsnom košu. Zbilo se to tako brzo da nisam imala vremena
ni odvratiti ga, ni razmišljati, niti učiniti bilo što drugo.

Knjige.club 60
 Bjondina&Laura

Pred očima mi je bljesnula slika rudnika cinobera. Vidjela sam Etana kao roba koji iz
dana u dan umire otrovan nezdravim zrakom. Steglo me u grlu.
„Ne, Etane! Ne!” Divlje se otimajući, istrgnula sam se iz ruku Rimljanina pitajući se nije
li prekasno. Već samo to što se usudio potegnuti oružje na rimskog časnika moglo ga je
stajati nezamislive kazne.
„On me je spasio”, vrisnula sam napola nesuvislo od straha bacivši se na njega i za dlaku
izbjegavši vrh njegova bodeža.
„Zar si poludjela?” dreknuo je. „Mogao sam te probosti.”
„Makni to.” Navalila sam na njega i zgrabila ga za ramena. „On me spasio. Izbavio me iz
ruku razbojnika koji su nas napali.”
Bodež je je neopaženo iskliznuo iz njegove ruke i zabio se u zemlju. Buljio je u mene.
Oči su mu odjednom postale zelene, tamnije od lista oraha u kasno proljeće. Koža mi se
osula nekom unutarnjom vrućinom dok je očima upijao moju poderanu odjeću, moj
neuredan izgled, veo koji mi je skliznuo s glave.
„Napali su vas razbojnici? Oni su ti ovo učinili?”
Ugrizla sam se za usnu. Tiho sam rekla „Jedan muškarac. On... On mi je to učinio.”
Očekivala sam da ću u njegovu pogledu vidjeti odvratnost. Gađenje. Odbijanje. Umjesto toga,
obujmio me rukama i privukao me još bliže k sebi ne obazirući se na mnoštvo očiju koje su
bile uprte u nas.
„Eliana.” Njegove usne dodirnule su moju kosu. Osjećala sam njegove drhtave prste
kojima je milovao moja leđa, moja ramena, svaki komadić moga tijela do kojega je mogao
dosegnuti. „Što ti je učinio?”
Odmahnula sam glavom. Prije no što sam uspjela progovoriti, zaštitnički mi je ovio ruke
oko lica. „Nije me briga. Ne marim što je učinio, čuješ li me? Ti si i dalje moja zaručnica. I
dalje si moja.” Nikad ga nisam vidjela tako nagla.
„Moja Eliana.” Palcem je nježno dodirivao moje usne kao da ih želi upamtiti.
Protrnula sam kad me dodirnuo, kad sam čula njegove riječi. Trebalo mi je nekoliko
trenutaka da povratim glas.
„Ne! Hoću reći, da, i dalje sam tvoja. Ali on nije... On nije učinio to što misliš. Pokušao je.
Ali Decim Kalv i njegovi ljudi stigli su u pravom trenutku.”
„On nije...?”
„Nije.” Usne su mi se razdvojile dok su njegove riječi tonule u moj omamljeni um.
Smatrao me svojom iako je mislio da sam silovana. Unatoč tomu što je mislio da nisam više
nevina, još uvijek me želio. Naš je narod žensku nevinost smatrao najvišom
vrijednošću. Jednom kad je izgubi, dragovoljno ili kako drugačije, žena je gubila vrijednost.
Neki su išli čak toliko daleko da su tvrdili kako se silovana žena ne smije udavati. Etan me
želio bila ja okaljana ili nevina.
Bilo je to prvi put da sam se upitala ljubi li me Etan doista. On možda nikad nije
izgovorio riječi kojima bi to potvrdio, ali je u svakom drugom smislu bio uz mene. Oči su mi
se napunile suzama. Drhtavom rukom milovala sam mu obraz. „Etane, ja...”
„Smetam li?” glas napola podsmješljiv, napola nestrpljiv umetnuo se u moje blažene
misli neugodnom zahtjevnošću. Decim Kalv sagnuo se i podigao Etanov bodež sa zemlje,

Knjige.club 61
 Bjondina&Laura

bacio ga uvis tako da se nekoliko puta premetnuo u zraku i uhvatio ga za držak

nevjerojatnom spretnošću.
„Smetaš”, rekao je Etan privlačeći me bliže k sebi i pritišćući mi lice uz svoje rame. „Ali
suviše sam ti zahvalan da bih ti nanio kakvo zlo.”
,,A ja tebi zamjeram što si potegao bodež na mene.”
Dah mi je zastao u grudima. Istrgnula sam se iz Etanovih ruku, „Ne, molim Vas! Nije
mislio ništa zlo. Bila je to instinktivna reakcija. Nikad Vam ne bi naudio.”
,,Oh, s obzirom na ono što je mislio da ću Vam učiniti, vjerujem da bi mi sa
zadovoljstvom naudio. Hi bi bar pokušao.” Decim Kalv kroz poluzatvorene kapke omjerio je
Etana i prasnuo u smijeh. Nenadanom brzinom ponovno je bacio bodež uvis, dočekao ga i
bacio ga prema njemu. Etan ga je s lakoćom uhvatio za držak. Rimljanin ga je promatrao
ispod podignute tamne obrve. „Gle, gle, bilo je to doista vješto.”
Okrenuo se prema meni i nekoliko me trenutaka promatrao. Zatim je rekao: ,,S obzirom
na okolnosti, pretpostavljam da mogu zaboraviti Vašu nasilnost prema predstavniku
Carstva.”
Etan je jedva primjetno kimnuo glavom. „Hvala Vam. U ime Eliane i njezina oca.” U taj
mah prišao nam je moj otac. Razgovarao je s mojom majkom prepričavajući joj bez sumnje
našu pustolovinu i uvjeravajući je kako smo sada na sigurnom, propustivši nazočiti drami
koja se odvijala između rimskog časnika i Etana.
„Gospodine, dođite i osvježite se zajedno s nama”, rekao je Kalvu. „Moje sluge oprat će
Vam noge i pobrinuti se da Vam bude ugodno. Dok blagujete i pijete, pronaći ću nekoliko
ukrasnih sitnica za Vas u znak zahvalnosti za Vašu ljubaznost.”
Rimljanin je ravnodušno slegnuo ramenima. „Izvršio sam svoju dužnost. Ništa više od
toga.”
„Spasili ste nam život i na tome smo Vam zahvalni, gospodine. Recite, imate li suprugu u
Rimu? Majku ili sestru? Imam prekrasnu tkaninu koja bi pristajala kraljici.”
Preko Kalvova lica prešla je sjena. „Imam suprugu koju nisam vidio dvije godine. Bit će
Vam zahvalna što će je imati što grijati jer je meni to onemogućeno.”
Iznenadila sam se čuvši da je oženjen. S obzirom na to kako me je držao uza se i kako
mi se obraćao, mislila sam da je neženja. Zaboravila sam da Rimljani znaju biti nemarni kad
je posrijedi brak, posebno vojnici koji su živjeli daleko od svoga doma i obitelji. No to me se
nije ticalo. Bio vjeran suprug ili ne, izbavio me je iz užasne situacije s kojom se nisam mogla
nositi i na tome sam mu bila zahvalna.
„Donijet ću Vam jelo”, rekla sam.
„Nećeš.” Etanov glas zvučao je neuobičajeno odlučno. „Nisi u takvu stanju da možeš
izigravati domaćicu. Elizabeta će se pobrinuti za Decima Kalva. Ti se moraš odmoriti.”
Na moje iznenađenje, uzeo me u naručje i zaputio se prema stubištu koje je vodilo
prema mojoj sobi. „Benjamine, ja ću se pobrinuti za Elianu. Dodajte, molim Vas, stotnikovim
darovima komad zelene tkanine o mom trošku.”
Moja majka, vidjevši da se ne osjećam dobro, dotrčala je k nama. „jesi li ozlijeđena? Što
se dogodilo?” uskliknula je. Ruke su joj drhtale od uzbuđenja poput malenih zbunjenih
ptičica.

Knjige.club 62
 Bjondina&Laura

Žurno sam prebacila veo preko poderane odjeće. „Dobro sam. Uganula sam gležanj
skačući iz kola. Nije ništa ozbiljno. Nema potrebe za zabrinutost.”
„Ovo je stotnik o kome sam ti govorio, Elizabeto.” Otac je nježno gladio majčinu ruku.
„Došao je sa svojim vojnicima i izvukao nas iz pogibelji prije no što su nas razbojnici stigli
opljačkati.”
„Razbojnici pod samim zidinama Jeruzalema?” Majka je pritiskala sljepoočnice. „Što je
sljedeće na redu? Hoće li i sam Hram uskoro biti sravnjen sa zemljom?”
„Ne će, naravno. Svi smo dobro, kao što vidiš”, pokušala sam je umiriti.
Etan me je pomaknuo u naručju. Osjetila sam da mu se prsni mišići stežu ispod mog
obraza. „Znam da se morate pobrinuti za stotnika, Elizabeto. A da pošaljete neku od
sluškinja da pomogne Eliani? Da se okupa i odjene čistu odjeću, to mislim. I da joj da
aromatične trave koje će joj pomoći da se odmori. Ostat ću s njom dok ne dođe sluškinja.”
Uputio je umirujući pogled prema mojoj majci, lica koje je zračilo mirnoćom i sabranošću.
Nitko nije mogao pretpostaviti da je samo nekoliko trenutaka ranije nožem nasrnuo
na rimskog stotnika.
Umirena njegovom mirnoćom majka je duboko uzdahnula. „U pravu si. Ne pristoji se
zanemarivati carskog časnika.”
Etan je krupno koračao stubištem, preskačući po dvije stube | odjednom, kao da ne
težim više od pera. Zaustavio se tek u mojoj sobi držeći me i dalje u naručju.
„Sad me možeš spustiti”, rekla sam.
„Drhtiš.”
Sada kad je je opasnost za Etana minula, tijelo mi je iznenada popustilo. Zubi su mi
cvokotali i opet me počela hvatati nesvjestica. „Nije ništa”, protisnula sam kroz zube. „Dobro
sam.”
Etan se nije obazirao na moje riječi, već se osvrtao oko sebe u praznoj odaji. Na
trenutak je izgledalo da razmišlja o tome da me položi u krevet, no umjesto toga zgrabio je
pokrivač iz škrinje i sjeo na nj uza zid blizu vrata držeći me i dalje u rukama. Umotao me je u
nj i podvrnuo rubove; osjećala sam kako mi toplina ulazi u smrznute udove.
Pratila sam pogledom zvjezdani uzorak koji je ukrašavao ugao pokrivača pod mojom
bradom. „Zašto sjediš na podu?”
Spustio je trepavice. „Polegnem li te u krevet, morat ću te ostaviti u njemu. Ne mogu još
to učiniti. Njegove su me oči probadale. „Možeš li mi reći što se tamo dogodilo? Ne moraš,
naravno, ako ti je teško o tome govoriti. Ali volio bih znati.”
Zavukla sam ponovno ruku pod pokrivač gdje sam je mogla stisnuti u šaku, a da on to
ne primijeti, U želudcu mi se uzbućkalo pri pomisli da bih mu trebala ispričati o
pojedinostima napada. O razbojnikovim okrutnim rukama na mom tijelu. O mom strahu. O
tome kako me je otac hladno odbacio. No osjetila sam da je Etanu važno da mu to kažem. Da
će to čak ljekovito djelovati na njega. Lakše će živjeti bude li znao istinu nego bude li se
prepustio slikama što bi ih mašta mogla pobuditi u njemu.
Zastajkujući, ispričala sam mu što se zbilo. Lice mu je poprimilo boju pepela dok sam
mu opisivala kako sam se bespomoćno osjećala kad me je onaj razbojnik zgrabio. Nisam
ulazila u pojedinosti uvreda koje mi je taj čovjek nanio. Ali Etanovo lice sve je govorilo: bilo
mu je jasno da me je taj lopov dirao kako me nitko nikad nije dirao. Čak ni on. Kad sam mu

Knjige.club 63
 Bjondina&Laura

ispričala kako mu je nos prokrvario od mog udarca, zabacio je glavu i prasnuo u smijeh. Na
moje iznenađenje, smijala sam se zajedno s njim.
„Trebao si vidjeti kako ga je Rimljanin udario u glavu. Srušio se na zemlju kao
posječeno drvo. Da sam ga bar ja mogla udariti tako snažno.”
„Da sam bio ondje, ja bih ga udario još jače”, glas mu je bio leden i oštar.
„Mi smo grozni. Sjećaš li se što je Salomon rekao? Podesila sam glas da zvuči
antipatično afektirano; „'Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči srcem kada on
posrče.'“
„Što je Salomon mogao znati o tome? Imao je sedam stotina žena i tristo priležnica taj
naš mudri kralj. Mogao je bez jedne ili dviju. Dok ja...”, privukao me k sebi, „imam samo tebe.
Ne mogu si priuštiti takvu velikodušnost prema zlim ljudima.”
Izvukla sam ruku ispod pokrivača i pomaknula je s mjesta. Etanove su se oči suzile. „Taj
kujin sin. Pogledaj što ti je učinio.”
Spustila sam pogled i vidjela veliku masnicu u blizini ključne kosti - već je bila
poprimila ljubičastu boju. Povukla sam naviše razderanu odjeću i oborila glavu. Obrazi su
mi gorjeli.
Etan mi je stavio prst pod bradu i podigao je. „Nemaš se čega stidjeti. Razumiješ li?”
„Moj se otac ne bi složio s tobom.”
„Što želiš reći?”
Slegnula sam ramenima glumeći ravnodušnost iako sam bila daleko od toga da mi bude
svejedno. „Kad se to dogodilo, otrčala sam k njemu. Bila mi je potrebna utjeha, valjda.
Trebao mi je njegov zagrljaj, žudjela sam da me dodirne i umiri. Da učini bilo što. Odgurnuo
me. Nije me želio kraj sebe, Etane.”
„Griješiš, Eliana. Ne vjerujem da se okrenuo od tebe zbog tvoje sramote. Čak ni zbog
Josipa.”
Trgnula sam se od boli. Etan je katkad znao biti toliko izravan u govoru da vam se činilo
da sjedite u sobi punoj oštrih noževa. Kad-tad porezat ćete se. „Zbog čega onda?” moj glas
učinio mi se slabim i nezrelim u vlastitim ušima.
„Zbog njegove sramote. Eliana, znaš li kako se osjeća otac koji je prisiljen stajati
bespomoćno sa strane i gledati kako mu napadaju kćer ne učinivši ništa? „
„Što je mogao učiniti? Učinio je sve što je mogao da mi pritekne u pomoć. Jednostavno
ih je bilo previše,”
„Srce ne razumije uvijek razloge mudrosti. Ima vlastitu logiku. Tvom ocu činit će se da
te izdao. Ako se ne usuđuje pogledati te u oči, to znači da njegova sramota diže zid između
vas. Ne tvoja.”
„Nikad mi nije oprostio, znaš. Josipovu smrt. Ono što sam učinila.”
Etanov pogled postao je nježniji. Na trenutak sam pomislila da će me poljubiti i ostati
sjediti ondje skamenjen, nesposoban da se pomakne. Prenula me je buka na stubištu i u
sobu je bez kucanja uletjela jedna od sluškinja. Zastala je ukipljena vidjevši me u Etanovu
naručju.
Lice joj se zarumenjelo. Malo je spustila je rubac koji joj je pokrivao čelo i nakašljala se.
„Vaša majka poslala me da Vam dam ovaj lijek, gospodarice.

Knjige.club 64
 Bjondina&Laura

Ako je Etan osjećao nelagodu, nije to pokazao. „Daj ga meni, a ja ću se pobrinuti da ga

popije. Donesi i tople vode za kupanje i nešto hrane. Bit će najbolje da doneseš juhe, umirit
će joj želudac.”
Razrogačila sam oči. Nisam mu rekla da osjećam mučninu. Nije mi bilo jasno kako je
došao do tog zaključka. Nije se obazirao na moj ispitivački pogled. „Bit ću s Elianom dok se
ne vratiš”, rekao je sluškinji.
„Da, gospodaru.” Uručila je srebrni pehar Etanu i izjurila.
Prevrnula sam očima. „Eto nevolje.” Izmigoljila sam se iz njegova naručja i pokušala
ustati. Ruke su mu se ovile oko mene nalik na željezne lance.
„Miruj. Želim da ovo popiješ.”
Vratila sam se u udobnost njegova zagrljaja i, zgrabivši pehar, otpila maleni gutljaj. Piće
je imalo gorak okus i mirisalo je na vlažnu ovcu. Nabravši nos, gurnula sam pehar prema
njemu.
Etan ga je uzeo i stavio bez riječi na pod.
Uzdahnula sam osjećajući olakšanje što me nije prisiljavao da popijem napitak. Trebala
sam biti pametnija. Mom olakšanju došao je kraj kad je iznenada progovorio:
„Eliana, ne želim više čekati. Vrijeme je da se uzmemo.”

Knjige.club 65
 Bjondina&Laura

U Jahvu se uzdaj, ojunači se,

čvrsto nek' bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!
Ps 27,14

Zinula sam u čuđenju. „Zašto... Zašto mi to govoriš?”

„Odgovori mi.”
„Odgovorit ću ti. Ubrzo.”
„Ne, ne ubrzo. Ubrzo na tvom jeziku znači kasnije. „Želim te oženiti odmah.”
„Prije dvije godine nisi ni pomišljao na ženidbu! Čemu sada ta iznenadna žurba?”
Bijesno sam zurila u Etana zaboravivši nježnost koju mi je iskazivao posljednjih sat
vremena.
Uzdignuo je svoje crne obrve. „Vidim da sam te uvrijedio tražeći od tebe da pričekaš još
neko vrijeme nakon naših zaruka. Tražio sam to zbog tebe i zbog sebe. Nisam htio da ulaziš
silom u suprugov zagrljaj prije nego što budeš spremna.”
Slegnula sam ramenima i odvratila pogled. „Tko kaže da nisam bila spremna?”
„Ja. I nije mi bilo lako čekati, uvjeravam te. Već duže vrijeme hrvam se sa čežnjom za
tobom, pokušavam se oprijeti želji da započnemo život zajedno.”
Uzdahnula sam. „Nikad to nisi pokazao.”
Napokon je izrekao riječi koje sam dugo i očajnički htjela čuti. Etan me želio. Nije me
želio uzeti zbog osjećaja dužnosti ili zato što se miri sa sudbinom. Nije me želio uzeti zato da
udovolji svom ocu i majci. Želio je mene.
Malko se pomaknuo okrenuvši energično prstima moje lice prema sebi dok nam se
pogledi nisu sreli i prilijepili se jedan za drugoga. „Zar sam bio toliko tup? Naravno da sam
te želio, Eliana. Što misliš, zašto je moj otac uopće prišao tvomu? Znao sam da će mi te, ne
zatražim li uskoro tvoju ruku, neki drugi muškarac, kojemu ne će smetati tvoje godine, uzeti
ispred nosa. Zato sam i odlučio da naše zaruke traju toliko dugo. Ali previše sam čekao. Prije
pet mjeseci ušla si u osamnaestu. Ne želim više odgađati.”
Želudac mi se pretvorio u bolni čvor. Osjećala sam da mi je jednim potezom istodobno
oživio i usmrtio dušu. Još uvijek nisam se mogla suočiti s pomisli na brak. Uhvativši se za
problem koji je i njemu samom morao biti očit, rekla sam: „Ne mogu se još udati za tebe,
Etane. Potrebna sam roditeljima.”
,,U tom slučaju pomagat ćemo im zajedno. Udružit ću svoje napore s tvojima i bit će im
lakše.”
„To nije u redu!”

Knjige.club 66
 Bjondina&Laura

„Nije u redu što tražiš da čekamo bez valjanog razloga. Nisam trebao sjediti u kutu tvoje
sobe i kolebati se kad je služavka ulazila k tebi. Nisam se trebao hrvati sa sobom svaki put
kad sam te želio zagrliti. Kad sam te želio poljubiti.''
Uzdahnula sam tako jako da se čulo šištanje. „Rekao si da si voljan čekati. Zbog Josipa.”
Kimnuo je glavom. „Vidio sam koliko si bila shrvana kad je umro. Ne samo zbog gubitka
voljenog brata, već i zbog težine krivnje kojoj nikako nisam mogao dokučiti razlog, lako si
pokušavala to skrih, vidio sam da se osjećaš odgovornom za njegovu smrt.
Vjerovao sam da ćeš s vremenom shvatiti da to nije tvoja krivnja. Zapravo, bio bih
spreman čekah da vjerujem da će h to pomoći. Da će to zacijeliti ranu u tvome srcu. Ali
vrijeme samo produbljuje tvoju tugu. Pokušavaš skrih to brdo krivnje poslom, ali ona te
prati kao sjena. Nije ti nimalo bolje. Josipova smrt i dalje te progoni. Platila si dovoljno za
svaku nepromišljenost koju misliš da si učinila, Eliana. Vrijeme je da to ostaviš iza sebe.”
Istrgnula sam mu se iz ruku i stajala pred njim dršćući. Nije me pokušao zadržati - bio
je i dalje naslonjen o zid, nogu malo svrnutih u koljenima među kojima sam samo trenutak
ranije mirovala. „Ne znaš ništa o tome, Etane. Pitaj moga oca ako meni ne vjeruješ.
Pitaj njega o mojoj sramoti.”
Odmahnuo je rukom kao da jednom kretnjom može izbrisati moje riječi. „Znam kako se
tvoj otac osjeća. I premda imam visoko mišljenje o njemu, u ovoj stvari grijesi. Na kraju će se
smekšali, nimalo ne sumnjam u to. Jednoga dana bit će mu žao što se tako ponio prema
kćeri koju je jednom volio više od svega. Dotad ti se srce može skvrčiti. Slomit ćeš se pod
teretom grizodušja. Život ovdje nije dobar za tebe, Eliana. Sve u ovoj kući podsjeća te na
Josipovu smrt i na krivnju koju bez razloga osjećaš.”
„Krivnju koju s razlogom osjećam!”
„Onda mi objasni. Objasni mi kako si kriva za tu tragediju.”
Problijedila sam. „Znaš već...”
„ E pa ne znam. Nikad nisi govorila o tome.”
Dugovala sam mu to. Tu istinu. Morala sam otvoriti pred njim tu gnojnu ranu. Tu
strahotu. No nisam je mogla izgovoriti. Riječi su mi zapele u grlu i nisu se htjele otkvačiti
odonud. Odmahnula sam glavom.
Duboko je udahnuo. „Kad bismo se uzeli, bio bih svakoga dana uza te i skrbio se za tebe.
Barem ne bi bila u ovoj kući tuge.”
„Možda za nekoliko mjeseci kad...”
„Ne, Eliana. Dosta mi je čekanja.”
Zagrizla sam palac. Pomisao na udaju za Etana, na preseljenje u naš vlastiti dom, na
odlazak na počinak u njegovu naručju, na buđenje u njegovu toplom zagrljaju topila mi je
kosti.
Zatim je rekao: „Dade li Gospodin da imamo vlastitu djecu, bit ćeš suviše zauzeta
ljubavlju prema njima da bi ti se misli stalno vraćale na oca. U njima ćeš pronaći iscjeljenje.”
Osjećala sam kako mi krv otječe iz lica.
Ne bih mogla sebi povjeriti život djeteta. Što ako zbog svoje nesposobnosti ozlijedim
vlastito dijete? Pomisao na to bila mi je nepodnošljiva.

Knjige.club 67
 Bjondina&Laura

Malo je nedostajalo da glasno zahvalim Bogu kad sam vidjela da se vrata otvaraju i da u
sobu ulazi služavka s natovarenim pladnjem u rukama. Sama nebesa pobrinula su se da ne
moram dati odgovor Etanu.
„Izvoli, posluži se”, promrmljala sam. „Moram se presvući. Tunika mi je ljepljiva od
znoja i krvi onog muškarca,” Rekla sam to ne samo zato što je bila istina već i zato što Etan
nije mogao ostati u sobi dok se presvlačim. Uputio mi je neljubazan pogled koji je govorio da
točno zna zašto sam to rekla.
Okrenuo se na vratima. „Očekujem odgovor već ovog tjedna, Eliana. Ne mogu više
odgađati.”
Sutradan ujutro Etan je svima razglasio da je žena njegova brata rodila punašnog
dječačića rumene puti i tamnih očiju, kako je to rekla moja majka koja je smjesta pohrlila u
posjet sretnim roditeljima. Oboje su bili zdravi, Bogu hvala, i dijete i majka. Zbog jurnjave i
komešanja u kući Etan je nekoliko dana bio sve zaposleniji i nije dolazio k nama.
Nezadovoljstvo i osjećaj olakšanja ratovali su u mojim grudima. Neizrecivo mi je nedostajao.
A opet, s obzirom na to da nije dolazio, nije bio u prilici navaljivati na mene da napokon
odlučim hoću li se udati za njega ili ne.
Dva dana nakon našeg zastrašujućeg iskustva s judejskim lopovima Decim Kalv pojavio
se pred vratima naše kuće kako bi, kao što je obećao, otpratio mog oca skupljaču poreza.
Iznenadila sam se vidjevši da moj otac ima visoko mišljenje o stotniku.
„Valjan je čovjek premda je Rimljanin”, rekao je otac. „Ušao je zajedno sa mnom u
poreznikovu sobu kako mi ne bi zaračunao više nego što treba.”
Sutradan poslijepodne Kalv je poslao mom ocu službeno pismo u kojemu mu potvrđuje
da će njegovi vojnici čuvati cestu kako bi roba koju smo naručivali iz drugih krajeva sigurno
i bez teškoća dospjela do nas. Moj otac nije tražio tu uslugu od njega. Kalv je to učinio
svojom voljom.
Zauzvrat ga je moj otac često pozivao u naš dom i dočekivao ga raširenih ruku. Bio je
posluživan najboljim vinima i najprobranijim mesom te nikad nije otišao praznih ruku iz
naše kuće.
Jednog jutra vidjela sam da odlazi zaprežnim kolima punim tkanina, pokrivača, ručnika
i skupih grimiznih ogrtača koje smo čuvali za naše najbogatije kupce. Razrogačila sam oči.
Ni cijela jednogodišnja plaća nekog časnog generala ne bi mogla pokriti cijenu svega onoga
što je bilo natrpano u kolima. Prva sam koja će rado priznati da smo tom čovjeku mnogo
dugovali, no meni se ipak činilo da otac pomalo pretjeruje u svojoj darežljivosti. Nismo si
mogli priuštiti takvu rasipnost.
Kalv je primijetio da gledam u njega iskolačenih očiju i tvrdoća njegovih usnama malko
se ublažila. Imao je oči boje kremena, no kad bi se nasmiješio, dobivale su toplu, sivu
nijansu. „Gospođice Eliana.” Kimnuo je službeno glavom.
„Gospodine.”
„Zovite me Decim. Poslije svega što smo zajedno prošli, vjerujem da smo postali
prijatelji.”
Namrštila sam se. Prisnost koju je tražio zamolivši me da ga zovem po imenu činila mi
se neuobičajenom. Rimski muškarci svoje su ime čuvali za obitelj i najbliže prijatelje. Daje li
mu to što mi je spasio čast, možda i život, pravo da bude tako neslužben prema meni?

Knjige.club 68
 Bjondina&Laura

Premda mi se činilo da možda kršim pravila uljudnosti, nisam ga željela uvrijediti odbijajući
jednu tako jednostavnu molbu. „Decime.”
Nagradio me osmijehom. „Koji bi mogao biti razlog vašem ranom izlasku?”
Bacila sam pogled prema sunčanom satu u dvorištu. Bila je još uvijek prva ura dana;
sunce je bilo tek granulo i u zraku se osjećala svježina mladoga dana. „Upravo sam se
spremala upitati to i ja Vas.”
Nasmijao se. „Došao sam u nadi da ču Vas načas vidjeti. Kakav bih drugi razlog mogao
imati?”
Napućila sam usta. „Eto, posrećilo Vam se.”
„Nije mi ni izdaleka dovoljno.”
„U tom slučaju nadam se da ćete se zadovoljiti utješnom nagradom.” Pokazala sam na
zaprežna kola puna do ruba.
Oči su mu postale hladne poput leda. „Ugrijat će me bolje nego Vaš jezik, to je sigurno.”

***

„Jutros rano vidjela sam Kalva”, rekla sam roditeljima dok smo sjedili za ručkom.
Nastojala sam zvučati neusiljeno. „Kola su mu bila do vrha puna robe.”
„Ima dobar ukus”, rekao je moj otac. „Sve što izabere odlične je kvalitete. Uvjerio me da
ne bismo trebali izrađivati grimizne ogrtače. Morat ćemo se dati na nešto drugo premda
sam ostao bez grimizne boje.”
„Ne misliš li... Ne misliš li da je dobio dovoljno darova od tebe?”
Otac je zakašljao. „Darova? Kupio je sve što je ponio u kolima, do zadnje sitnice. Zar
misliš da želim bankrotirati? Nikomu ne bih dao toliko robe besplatno, ni samom Mesiji da
se slučajno pojavi.”
Ivani je zapeo komadić kruha u grlu i prasnula je u smijeh. Majka je negodovala. Ja sam
se, međutim, nasmiješila s olakšanjem. „Možemo uvijek iskoristiti naše nove kupce.”
Srebrni nož tik uz moj tanjur bljesnuo je na zraci sunca koja se izlijevala kroz prozor od
unakrsnih letvica. Uzela sam ga i prevrtala ga nekoliko časaka u ruci. „Kako si može priuštiti
kupiti toliko robe? Nisam mislila da jedan stotnik može živjeti tako rasipno od svoje plaće.”
Stotnici su predvoditi osamdeset ljudi. Nisu bili sirotinja, ali nisu bili poznati ni po
bogatstvu.
Otac je slegnuo ramenima. „Čini se da je iz imućne obitelji. Šteta što je Rimljanin. Volim
biti u njegovu društvu.”
„Je li platio račun?”
„Naravno da nije. Sredit ćemo to kasnije.”
Takav postupak nije odstupao od uobičajene prakse. Većina naših stalnih kupaca
podmirivala je račun na kraju mjeseca, ne kad bi kupila robu. Slegnula sam ramenima
osjećajući olakšanje što je moj otac skovao novo prijateljstvo.

Knjige.club 69
 Bjondina&Laura

***

Neugodnost koju smo doživjeli na cesti počela me je progoniti. Katkad bi me sasvim

neočekivano svladao osjećaj tjeskobe. Drugi put bi mi se bez ikakva razloga i potpuno
neobjašnjivo činilo da osjećam smrad pokvarenih zuba i kiselkastog znoja, što se širio
od tijela lopova koji me napao, tako opipljiv da se činilo kao da stoji tik uza me. Premda sam
znala da se radi o varci moga uma, nisam si mogla pomoći. U takvim trenutcima ukočila bih
se od straha, nesposobna suzbiti u sebi zaprepaštenje koje me tjeralo da se poput malenog
djeteta skrijem pod pokrivače.
Znala sam da će taj strah, predam li mu se, ubrzo ovladati mojim životom. Nisam htjela
napustiti sigurnost našeg doma i stalno sam pronalazila isprike da ne iziđem iz kuće.
Tjeskobnost je sjedila pred mojim vratima i prijetila pretvaranjem u trajno stanje ne budem
li na oprezu.
Poslala sam poruku Klaudiji zamolivši je za dopuštenje da je mogu posjetiti. Moja se
majka mrštila na moje prijateljstvo s jednom Rimljankom. No njezina je stega bila ponešto
popustila nakon Josipove smrti i ja sam s vremenom primijetila da donosim smionije
odluke. Vjerujem da je moj otac shvatio da mi je prijateljstvo s Rimljankom visoka roda na
korist. A možda jednostavno nije više mario. Bilo kako bilo, nije mi prigovarao.
Zaputila sam se jeruzalemskim ulicama prvi put nakon što su nas napali razbojnici.
Naravno, nisam izlazila izvan gradskih zidina. Tu sam lekciju bila dobro naučila. Ivana je
tražila da povedem i nju pa smo sa sobom povele i dvojicu slugu. Unatoč tomu, kad smo
stigli u Klaudijin udobni stan u blizini tvrđave Antonia, bila sam sva u znoju, a ruke su mi
drhtale poput krilaca leptira na vjetru.
„Blijeda si kao najada kad iziđe iz vode”, rekla mi je Klaudija kad me vidjela.
„Kao što?”
„Najada. Nije ti poznato? Vodena nimfa. Neka mi Dijana dođe u pomoć. Kako možeš
znati tako malo o stvarima?”
„Neka ti Gospodin pritekne u pomoć. Kako možeš znati tako mnogo o tako nevažnim
stvarima?”
„Zašto je tako mrzovoljna?” upitala je Ivanu.
„Zbog razbojnika. Promijenila se otkad su je napali na cesti.”
„Što?”
Sjela sam na kauč i ispružila noge. „Malo je nedostajalo da izgubim život, svoju nevinost
i svoj omiljeni veo u napadu opakih lopova. Uz to, bili su smrdljivi i prljavi.” Trudila sam se
zvučati bezbrižno, ali glas mi je drhtao. „Ovo je prvi put da izlazim iz kuće otkad se to
dogodilo. Bila bih pobjegla kući kad su nam vrata našeg doma iščezla s vidika da me Ivana
nije natjerala da nastavimo put.”
„Za boga miloga! Što se dogodilo?”
Opazila sam da je pričati o ovome ženskoj osobi nešto sasvim drugo, nego pričati mom
budućem suprugu. Klaudija me natjerala na smijeh iščupavši bolni žalac iz grozote koju sam
osjećala. Istina, ni Etan me ničim nije natjerao da se osjećam postiđeno. Da je bilo do njega,

Knjige.club 70
 Bjondina&Laura

on bi te ljude bio zadavio golim rukama. Klaudija bi najradije bila skuhala njihova spolovila i
bacila ih psima. Ne umijem to objasniti, ali razlika ipak postoji. Bila mi je potrebna Etanova
zaštitnička reakcija. Ona mi je davala osjećaj da mu je stalo do mene, da bdije nada
mnom. Pa ipak, potrebna mi je bila na jedan drugi način i Klaudijina veselost.
Poslije toga dana iskustvo doživljeno onoga dana na cesti prestalo me progoniti. Strah
sam nadvladala smijehom.

Knjige.club 71
 Bjondina&Laura

Izrod komu su zubi mačevi

i očnjaci noževi.
Izr 30,14

Nešto kasnije u tom tjednu Etan je došao po mene i odveo me da vidim Danijelovo i
Avigailino djetešce. Nije spominjao naše vjenčanje dok smo hodali prema njegovoj kući.
Očekivala sam da će me zasuti datumima i planovima pa sam osjetila silno olakšanje
vidjevši da izbjegava tu temu.
Kuća gospodara Ezera bila je udaljena od kuće mog oca koliko se subotom smije hodati
i Etan je to kratko vrijeme proveo pjevajući hvalospjeve o svom nećaku. Bilo je očito da je
očaran mališanom. Srce mi se stezalo. Prvi put shvatila sam koliko mu je stalo do toga da
postane otac. Slušala sam ga u dubokoj šutnji, a u želudcu sam osjećala čvorove.
Danijelovu suprugu Avigail našli smo u njezinoj odaji s djetetom u rukama. Naša je
tradicija nalagala da žena ne izlazi iz kuće sedam dana nakon poroda dječaka i četrnaest
dana nakon rođenja djevojčice. Avigail je već šest dana bila u kući kad sam joj došla u posjet
i bila je nemirna zbog prisilnog boravka u četiri zida.
Etan je zastao pred vratima Avigailine sobe. Ulazak kojeg drugog muškarca u rodiljinu
sobu osim djetetova oca smatrao se nedoličnim. Njegov široki i blistavi osmijeh bio je
razlogom što sam se spotaknula dok sam ulazila.
Snebivajući se, pozdravila sam najprije Jerušu koja je zagrtala posteljinu u podnožju
kreveta, a zatim Avigailinu majku koja je sjedila naslonjena na kćerin krevet i gugutala
djetetu. Danijel mi je uputio osmijeh; doimao se vrlo zadovoljnim sobom.
„Neka Jahvin blagoslov bude nad tobom, Avigail”, rekla sam. „Sigurno se jako ponosiš.”
Mlada žena slegnula je ramenima. „Zamalo me je poderao dok je izlazio. Pričekaj da i ti
rodiš, Eliana, pa ćeš vidjeti. Ne postoji ništa strasnije.”
„Jahvina je ruka bila s tobom.” Preletjela sam pogledom preko mekane platnene dekice
omotane oko djetetovih pelena. „Prekrasan je.”
„Zar nije čaroban?” Danijel je uzeo dijete iz Avigailinih ruku, „Pogledaj kako mi stišće
prst. Siguran sam da će biti atlet kad naraste. Slutim da će prije dvadesete pobijediti svakog
Grka i Rimljanina.”
Zagrizla sam usnu.
„Smiješ mi se,” rekao je Danijel, „ali vidjet ćeš. Za petnaest godina ovaj mališan natjecat
će se u trci kočija i pobjeđivati na panhelenskim igrama.”
„Bude li po ičemu na Etana, sigurna sam da hoće”, rekla sam.
„Na Etana! Svaka budala može vidjeti da je na svoga oca. Ali neću se prepirati s tobom.
Zaručena si za onog mog brata pa priliči da ga hvališ. Bi li željela malo pridržati ovog
prekrasnog mališana?” S nježnošću mi je pružio svog sina.
Knjige.club 72
 Bjondina&Laura

Pružila sam ruke da ga uzmem; dijete je zaplakalo. Avigail je vrisnula: „Ne daj joj moje
dijete, Danijele! Ne želim da ga ona dodiruje.”
Danijel je naglo podigao glavu. „Što? Zašto ne?”
„Zar si zaboravio što se dogodilo njezinu bratu? Josip je umro dok je pazila na njega.
Sigurna sam da će joj moj sin ispasti iz ruku.”
Osjećala sam se kao da mi je netko opalio šamar. Drhtavim sam prstima pritisnula usta
obuzdavajući vrisak koji je navalio iz dubine moga bića.
Danijelovo se tijelo ukočilo. „Ne budi smiješna, Avigail.”
Jeruša je odmahivala glavom. „Avigail, kćeri moja, kako možeš to govoriti? To su zli
tračevi, Eliana to ne zaslužuje.”
Avigail se zacrvenjela u licu. „Rekla sam samo ono što joj polovica Jeruzalema govori iza
leđa. Bila sam poštena i rekla joj to u lice. Ne želim da dira moga sina.”
Danijelov je glas drhtao. „Držat će moje dijete kad god poželi.” Ponovno je pružio ruke s
djetetom prema meni.
Užasnuto sam odmahnula glavom. Nijedna riječ nije izišla iz mojih usta. Što sam mogla
reći? Bilo mi je nemoguće ostati dalje u toj sobi, ali Etan je stajao na vratima i njegova široka
ramena ispunjavala su njihov okvir. Lice mu je bilo bljeđe od Avigailinih plahti.
Krenula sam prema vratima s namjerom da se proguram između njega i okvira, ali on
me zadržao ščepavši me rukama kao željeznim kliještima. „Eliana, ne slušaj Avigailine
bedastoće. One ništa ne znače.”
Sva bol i sram što sam ih nekoliko posljednjih trenutaka osjećala pretvorili su se u
strjelicu gnjeva u mojim grudima i isprsila sam se pred njim. „Moj je odgovor ne. Neću se
udati za tebe. Ni sada, ni ikada. Istrgnuta sam ruku iz njegova stiska i pokušala ga odgurnuti.
Zatečen nepripravan, zateturao je natrag, a ja sam se provukla pored njega kao ranjena
zvijer u bijegu. Otrčala sam kući i putem isplakala suze koje sam susprezala u grlu u
Avigailinoj sobi. Jadna Keziah jedva me sustizala posrćući za mnom, sva prekrivena
prašinom.
Nije me osudio samo moj otac. Na moju glavu sručila se osuda cijelog Jeruzalema. Što je
najgore, bili su u pravu.

***

Etan mi je dao predah od sat vremena. Zatim je došao k nama da me potraži. Potražila
sam utjehu u radionici pokušavajući zakopati Avigailine riječi u umirujućem žamoru
glasova tkalaca.
„Mir vama”, pozdravio je Etan radnice ulazeći u radionicu.
One su ga dobro poznavale. Većina njih godinama je radila za mog oca i gledala ga kako
ulazi u radionicu i izlazi iz nje s gospodarom Ezerom još prije nego što je pustio bradu.
Uzvratile su mu istim pozdravom i upitale za zdravlje djeteta njegova brata.

Knjige.club 73
 Bjondina&Laura

Nije se dugo zadržao - tek koliko je bilo potrebno da odgovori na njihova pitanja. Ničim
nije pokazao nestrpljivost niti želju da šale prestanu što prije. Odgovorivši svima na njihova
pitanja, okrenuo se prema meni. „Eliana, iziđi načas, molim te.”
Na trenutak sam razmišljala o tome da se ne odazovem njegovoj molbi. No radnice bi u
tome vidjele nečuven izraz nepoštovanja. Izgubila bih njihovo poštovanje; naš narod ne voli
mrzovoljne, svadljive žene. Zastao je na pola puta između naše kuće i radionice, dovoljno
daleko da nitko nije mogao prisluškivati naš razgovor. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno,
ali oči su mu sjale bojom zlata. Pogled mu je bio blistav, hladan i bešćutan.
Oboje smo šutjeli. Grlo mi je bilo toliko suho da sam jedva gutala. Nikad dotad nije me
gledao s takvim neprijateljstvom.
„Namjeravaš li to učiniti svaki put iznova kad zapadneš u nevolje sa svijetom? Pobjeći?”
bijesno je zarežao.
Primila sam se za laktove. „Ne.”
„Kaniš li ubuduće raskidati zaruke svaki put kad ti se netko neljubazno obrati?”
„Ne, naravno.”
„U redu. Iskreno, očekivao sam više od tebe.”
„Oprosti mi, Etane. Nisam te mislila povrijediti.” Zabacila sam glavu. „Iako žalim zbog
načina, mislila sam ono što sam rekla. Ne mogu se udati za tebe. Zar ne vidiš da je to
nemoguće? Zavrjeđuješ bolju ženu od mene.”
„Pogledaj me, Eliana”, glas mu je odjednom postao neobično blag. Podigla sam glavu
protiv volje.
„Priđi bliže.”
Odmahnula sam glavom.
Kraj usta bio mu je iskrivljen. „Nećeš mi prići? Onda ja moram prići tebi.” Napravio je
dugačak korak naprijed smanjivši udaljenost između nas toliko da sam osjećala njegov dah.
Unatoč tomu, nije me dodirnuo. „Ti si moja zaručnica. Tako Zakon kaže. Tako kaže običaj.
Naši očevi dali su riječ jedan drugomu. Potpisali su ugovor. Već si moja. Je li moguće da ti je
tako lako prekršiti obećanje?”
„Naravno da nije. Činim to za tvoje dobro, Etane,”
„Ja odlučujem što je za moje dobro.”
Ruke su mi poletjele u zrak. „Ne ako je tvoja odluka pogrešna.”
„Eliana, neću te pustiti. Moj odgovor bio bi drukčiji kad bi otišla od mene zato što ne
možeš podnijeti život sa mnom. U takvim okolnostima sam bih raskinuo naše zaruke.
Budući da znam kako tomu nije tako, ne namjeravam popustiti pred tom sumanutom
idejom. Budeš li mi dosađivala s tim, uzvratit ću jednakom mjerom. Svi će gledati našu
borbu. Zar doista želiš da izbije skandal između naših dviju obitelji?”
Pomislila sam kako bi se Jeruša i moja majka osjećale kad bi, umjesto da se nas dvoje
mimo raziđemo, naše dvije obitelji zbog mene postale predmet poruge. Naši očevi više ne bi
mogli biti prijatelji. Zaredali bi se tračevi koji bi uništili miran život što smo ga dotad
provodili. Zar nisam prouzročila već dovoljno nevolja svojoj obitelji? Glava mi je klonula na
prsa. „Tvoja djeca zaslužuju bolju majku. Svi u Jeruzalemu to znaju. Zašto ne možeš
prihvatiti da ja nisam žena za tebe?”

Knjige.club 74
 Bjondina&Laura

„Misliš li da prvi put čujem te gluposti? Zar misliš da su me Abigailine optužbe

iznenadile? To su najobičnije gluposti, Eliana, a ti si luda ako ih slušaš i dopuštaš da
upravljaju tvojim životom. Koliko ti puta moram reći da nisi kriva za Josipovu smrt? Bit ćeš
izvanredna majka - puna ljubavi i nježnosti prema svojoj djed. I mudra. Neću dopustiti
jednoj pčeli da mi oduzme moje snove.”
Odmahnula sam glavom. S obzirom na Etana, ostala mi je samo jedna mogućnost. Istina.
Moram mu reći što se dogodilo na brežuljku onoga dana. Moram mu reći jer će me jedino
tako pustiti i biti slobodan otpočeti živjeti svoj život.
„Etane...” Progutala sam pljuvačku osjećajući mučninu; u glavi mi se vrtjelo i bila sam
ispunjena mržnjom prema sebi, „Etane, toga dana s Josipom... bila je to moja krivnja. Ja sam
ga odvela na brežuljak. Nije želio ići. Želio se igrati s loptom u ulici iza kuće. Željela sam da
uživa u divljem cvijeću i prisilila sam ga da pođe sa mnom. Kad smo stigli na brežuljak,
počeo se igrati, a ja sam mu gurnula cvijet u lice; bilo mu je puno cvjetnog praha i mirisalo je
po cvijetu, a to je privuklo pčelu. Trebala sam mu obrisati lice. A kad mu je taj odvratni stvor
počeo zujati oko glave, nisam mu htjela pomoći. Tuda se motala izgubljena ovca i ona mi je
odvukla pažnju.
Josipe... Nebeski Bože, smiluj mi se... Josip je vikao i molio da mu pomognem. Bio je
silno uplašen, onako malen i bespomoćan. Rekla sam da mu miruje. Trebalo mi je dugo da
mu napokon priskočim u pomoć. Kad sam stigla, pčela ga je već bila ubola.
Da samo znaš kako me je gledao, Etane. Bio je povrijeđen i optuživao me je. Vidjela sam
to u njegovim očima: optuživao me da sam ga napustila.” Presavila sam se u pasu i pokušala
utišati jecaje; u želudcu mi se sve uzburkalo, srce mi se cjepalo, duša mi je bila potresena.
„Ubila sam ga, Etane. Ubila sam vlastitog brata.”
Snažne ruke ovile su se oko mene. Etan me je privukao k sebi i zagrlio me. Dugo nije
ništa govorio. Što je mogao reći? Rijeci koje bi me utješile nisu postojale.
„Je li to sve? Je U to sve što se dogodilo?” upitao je na kraju nakon što je moje jecanje
počelo jenjavati.
„što misliš pod Hm: je li to sve? Što još želiš?”
Podigao mi je lice. „Eliana, mila moja, ne mogu skinuti taj teret s tebe, nisam sposoban
oprati krivnju koju osjećaš. Ali jedno mogu: stajat ću uz tebe u tvojoj muci.” Prignuo je glavu
i dao mi cjelov, sladak, nježan i čedan.
Istrgnula sam se iz njegova zagrljaja. „Znači li to da se još uvijek želiš oženiti mnome?”
„Više no ikad.”
Zablenula sam se u njega. „Izgubio si razum.”
Osmijeh mu je bio u isti mah razdražen, tužan i jogunast. „Što će biti? Hoćeš li poći za
mene dragovoljno ili želiš da svi gledaju našu borbu?”
Klonula sam. „Pobijedio si. Ali da znaš: onaj koji pobjeđuje, gubi.”

***

Knjige.club 75
 Bjondina&Laura

Moj otac i gospodar Shual redovito su se dopisivali i nakon što se nadzornik vratio s
Herodom u Galileju. Nepunih mjesec dana nakon njihova odlaska moja je majka rekla Ivani i
meni da se cijela obitelj gospodara Shuala vraća u Jeruzalem i da Huza s roditeljima dolazi k
nama na večeru.
„Odjeni svoju novu plavu haljinu sa zlatnim obrubom”, rekla je majka Ivani.
Znala sam da postoji samo jedan razlog koji djelu obitelj može natjerati da se zaputi
nazad u Jeruzalem nakon što je tako nedavno otputovala iz njega te da to nikako ne može
biti večera. Dolazili su isprositi ruku moje sestre. Tijekom dvaju tjedana, koliko je ostao u
Jeruzalemu poslije banketa priređenog u Herodovu čast, Huza se mnogo puta sastao s
Ivanom. Svaka je budala mogla vidjeti da su do ušiju zaljubljeni jedno u drugo.
U našem svijetu ljubav, međutim, nije automatski povlačila za sobom brak. Daleko veću
težinu imali su posve svjetovni interesi kao što su povezivanje obitelji, bogatstvo i društveni
položaj. Imali smo spajanje, ne ljubavni odnos, ma što kralj Salomon pisao o tome. Naravno,
očevi su često vodili računa o želji svoje djece. Pa ipak, nitko nije mogao poreći da je njihova
glavna briga bila vezana uz praktična pitanja kao što su miraz, broj uzvanika na vjenčanom
slavlju i prihvatljivost cijene koju je trebalo platiti za mladenku.
U društvenom smislu položaj naše obitelji nije se ni po čemu razlikovao od položaja
obitelji gospodara Shuala. No on je imao veze u visokim krugovima. Imao je visok položaj u
tetrarhovu domu. Za njega se moglo bez pretjerivanja reći da je iznad nas. Bio je u
prilici tražiti veće mogućnosti za svoga jedinoga sina.
Pa ipak, dolazio je k nama vodeći sa sobom suprugu i sina, tražeći načina da poveže
naše dvije obitelji. Koliko god sam se užasavala vlastitog vjenčanja, pomisao na Ivanine
zaruke veselila mi je srce. Znala sam da ni za čim ne čezne tako žarko, a Huza je, koliko sam
mogla vidjeti, bio valjan i ljubazan mladić. Naravno, moje simpatije bile su na strani svakog
muškarca koji tako očigledno obožava moju sestru.
Danima smo se mučili kao robovi da bismo pripremili gozbu za takvu priliku. Moja je
majka željela dokazati da smo, unatoč tomu što nismo povezani s najvišim društvenim
slojevima, sposobni pripremiti banket koji neće nimalo zaostajati za banketima u Herodovu
domu. Za večerom nas je trebalo biti samo sedmero, ali jela i pića bilo je za sedamdesetero.
Te večeri bila sam iscrpljena.
Znala sam da ni najprobranija jela iz careve palače u Rimu neće dovesti do ovih zaruka
ako moj otac i gospodar Shual ne postignu financijski dogovor. Muškarci su imali moć
vezivati mlade u brak i razvrgavati njihovu vezu. Novac je imao presudan utjecaj čak i
u odabiru ženika. Naša obitelj financijski je stajala prilično solidno. Međutim, jedna je stvar
stajati solidno, a sasvim nešto drugo imati više nego što vam je potrebno. Ušteđevine
jednostavno nismo imali dovoljno. Bude li gospodar Shual pohlepan, vjenčanje bi
moglo ostati samo san Ivanina srca.
Moja je majka tog dana zabranila Ivani da se laća bilo kakva posla. Poslala ju je na
dugotrajno kupanje i Keziah je sate i sate provela kovrčajući i ukrašavajući joj kosu iako će
joj ona biti pokrivena velom sve dok bude u društvu muškaraca. Huzina majka Merab
imat će povlasticu vidjeti je dok budemo večerali odvojeno od muškaraca. Prije večere
slatko vino i ukusni kolači bit će posluženi jednima i drugima za zajedničkim stolom.
Moji su roditelji srdačno dočekali gospodara Shuala i njegovu obitelj te smo svi
posjedali na tek očišćene kauče. Ivana je stigla posljednja, s velom na glavi kako i pristoji

Knjige.club 76
 Bjondina&Laura

neudanoj djevojci. Čak ni veo nije mogao skriti ljepotu što je zračila iz nje i Huza se zablenuo
u nju zaboravivši je pozdraviti. Svi za stolom prasnuli su u smijeh.
„Ne treba skrivati činjenicu da moj sin čezne za tvojom kćeri”, rekao je gospodar Shual
obraćajući se mom ocu. Došli smo isprositi njezinu ruku, Benjamine. Ako je ona voljna,
naravno.” Dobacio je upitan pogled Ivani. „Što ti kažeš, dijete? Jesi li voljna poći za mog sina
i biti mu supruga?”
Da mogu proizvesti točnu nijansu crvenila koje je obojilo Ivanino lice bila bih
bogatašica, pomislila sam. „Jesam, gospodine”, rekla je zureći u staklene perlice na svojim
cipelicama.
„Dobro. Vrlo dobro.” Shual je protrljao ruke. „Tvoj otac i ja razgovarat ćemo o
pojedinostima za večerom. Prekrasni mirisi dolaze iz tvoje kuhinje, Elizabeto. Želudac mi
krulji kao deva što riče.”
„Naredit ću da odmah posluže jelo”, rekla je moja majka odvevši žene u unutarnju
prostoriju koja je već bila pripremljena za večeru.
Dvije majke najveći su dio večere provele hvalisajući se izvrsnošću svoje djece.
„Koliko je Huzi godina, ako smijem pitati, Merab?” upitala je moja majka.
„Dvadeset i četiri.”
„Tako je star? Iznenađuje me kako to da mu nisi već našla suprugu. Mojoj Ivani tek je
petnaest.”
„Ženin je posao udati se što ranije, a posao je muškarca ostati što duže neženjom. Ako
mene pitaš, Huza je premlad.”
Moja se majka ukrutila. „Izgleda da on ne misli tako.”
„Moj je sin sjajan na mnogo načina. Očekujemo da će imati veliku budućnost. Ali, kao
kod svih mladih ljudi, lijepo lice i njemu je zavrtjelo glavom. Što majka može? Moramo
podnositi pogreške svoje djece.”
Ugrizla sam se za usnu. Mojoj majci nije bilo drago čuti da se o njezinoj kćeri govori kao
o pogrešci. Poslije toga je raspoloženje u sobi opalo.
Došlo mi je da kleknem i s olakšanjem poljubim tepih kad su nam se ponovno pridružili
muškarci. Dotad je oštrica između dviju starijih žena postala oštra kao u egipatskog bodeža.
Bilo je očito da i jedna i druga misle da nitko nije dovoljno dobar za njezina potomka.
Primijetila sam da su usne mog oca stisnute i blijede. Huza je, s druge strane, imao na
licu širok osmijeh po čemu sam zaključila da su se muškarci dogovorili oko zaruka premda
možda ne baš pod uvjetima koji bi zadovoljili moga oca.
„Ima li kakvih vijesti, oče?” osmjelila sam se upitati.
Duboko je udahnuo i položio ruku na Huzino rame. „Bit ćeš mi zet”, rekao je ovjerivši
zaruke riječima što ih je Saul rekao Davidu. Odahnula sam s olakšanjem. Svi su, tko s više,
tko s manje oduševljenja, blagoslivljali Gospodina.
Huza je prišao Ivani i uzeo je za ruku. „Dajem ti dar koji će dostajati dok ne bude
plaćena puna cijena za mladenku. Misli na mene dok ga budeš nosila.” Na prst joj je
nataknuo prsten s rubinom veličine moje usne resice.
Napravila sam grimasu ne mareći za blistavu ljepotu dragulja. Prsten je morao stajati
čitavo bogatstvo. Sada će oni očekivati da Ivanin miraz bude jednak njegovoj raskoši. Kako

Knjige.club 77
 Bjondina&Laura

ćemo smoči toliko novca? Odjednom mi je sinulo zašto moj otac sjedi tih i blijed ne
sudjelujući u živahnom brbljanju.
Ako ništa drugo, imali smo godinu dana pred sobom. Moje vjenčanje bilo je predviđeno
za mjesec dana. Dva vjenčanja u jednoj godini. Pomogla sam ocu da odvojimo bar dio novca
za moj miraz. Znala sam da bi me Etan i gospodar Ezer prihvatili čak i s malenim darom, ali
imala sam svoj ponos. Ne bih mogla doći svom suprugu praznih ruku. Dogodilo se da sam
mu donijela brdo nevolja i sramote. Učinila sam bar nešto kako treba.

Knjige.club 78
 Bjondina&Laura

Srce čovječje smišlja svoju put,

ali Jahve upravlja korake njegove.
Izr 16,9

„Ne razumijem u čemu je problem”, rekao je Etan oslanjajući se o čvornato maslinovo

drvo. Bili smo sami u vrtu, na mjestu odakle se mogla vidjeti kuća, ali predaleko da bi nas
netko čuo. „Znaš da ću ti pomagati kad se uzmemo. Čemu ta žurba oko Ivanina miraza? Imaš
nekoliko mjeseci pred sobom.”
Slegnula sam ramenima.
„Eliana, nisam bio ni sat vremena s tobom zadnjih deset dana. To što sada razgovaramo
samo je stoga što nemaš kamo pobjeći. Jesi li ikad spavala više od tri sata? Razboljet ćeš se
nastaviš li ovim tempom.”
„Etane, ne miješaj se u to. Znam što radim.”
Njegove su se oci boje zlata suzile. Odmaknuo se od debla i prignuo se k meni tako da
su nam lica bila u istoj ravnini. „Onda mi objasni tako da mogu razumjeti.”
Ugušila sam uzdah. Ne će odustati dok ne postigne što želi, pomislila sam. „Nije riječ
samo o njezinu mirazu.”
„Kršiš si leđa radi svog miraza? Misliš li da mi je stalo do njega?”
„Meni jest. Ne želim ući u tvoju kuću bez posljednjeg denara koji su dogovorili naši
očevi.”
„Benjamin je već stavio novac na stranu, Eliana. Rekao je to mom ocu prošlog tjedna.”
Glava mi je klonula na prsa. „Dio je morao potrošiti. Naručio je više vune no obično, a
nismo imali dovoljno novca kad je pošiljka stigla. Ove godine trebat će nam više robe ako
želimo imati dovoljno za Ivanin miraz. Bili smo prisiljeni nabaviti veću količinu vune i nismo
mogli podnijeti dodatne izdatke.”
„Otac ti može platiti miraz kasnije. Znam da je častan čovjek.”
Odmahnula sam glavom. „Ispunit ćemo obećanje koje smo dali tvojoj obitelji. Razradila
sam plan. Pri kraju smo s cinoberom i tamnoplavom. S Viriatovom pomoći mogli bismo
imati dovoljno da tvojoj obitelji platimo sve što smo obećali.”
„Kako možeš biti tako tvrdoglava, ženo? Ne bih htio provesti prvu bračnu noć s lešom.
To je zadnje što čovjek želi doživjeti kad pomisli na bračnu postelju.” Oči su mu gorjele
vatrom koju sam i ranije znala primijetiti kod njega.
Srce mi je tuklo poput vojničkog bubnja. Ostala sam bez riječi. Vidjevši moje lice, Etan je
prasnuo u smijeh. „Potreban ti je odmor. Ne poslušaš li me, požalit ću se tvom ocu i on će te
prisiliti da prestaneš raditi. Tražit ću to od njega.”
„Nećeš!”

Knjige.club 79
 Bjondina&Laura

„Hoću, itekako. Želiš li nastaviti s poslom, morat ćeš manje raditi.”

„Nemam vremena, Etane.”
Nastavio je kao da nisam ništa rekla, „pridružit ćeš se svojim i mojim roditeljima na
gozbi u Avramovoj kući.”
Avram Ben Hesed bio je bogati židovski trgovac iz ugledne obitelji povezane s rimskim
plemstvom, židovskom aristokracijom i svim značajnijim trgovcima u Jeruzalemu. Banketi
što ih je priređivao jednom godišnje ušli su u legendu. Moji roditelji nisu propustili nijedan
od njih. Nikomu tko je imao čast biti pozvan nije padalo na pamet izostati s najveće gozbe u
Palestini, osim ako nije bio pred vratima smrti. Ove godine obznanila sam da ne mogu
doći zbog posla.
„Ako tvoj otac može odvojiti jednu večer za banket, ne vidim zašto ne bi mogla i ti”, bio
je uporan Etan.
„Otac mi je povjerio vođenje radionice. Sada sam ja odgovorna za nju, ne on.”
Moje riječi nisu mu ništa značile, „Doći ću po tebe. Nemoj kasniti.” Zviždučući neku
melodiju, Etan se okrenuo i zaputio se prema vratima. Uzrujano sam shvatila da zvižduče
svadbenu pjesmu.
Vraćajući se u radionicu, naletjela sam na Kalva. Ruke su mu bile pune tkanina i jedva je
uspijevao hodati uspravno.
Podigla sam obrve. „Uzeli ste još robe? Kupili ste toliko tkanine u moga oca da možete
odjenuti omanju vojsku.”
„To mi je i bila namjera, o, zamamna Vestina kćeri.”
„Moja majka zove se Elizabeta”, oštro sam mu odgovorila. „I što treba značiti kad kažete
da Vam je to bila namjera?”
„Naši su vojnici poludjeli za kreacijama tvog oca. Platit će dobru cijenu za njih. Tvoj otac
nije zainteresiran da proširi posao u našu vojarnicu. Zato kupujem robu od njega i prodajem
je po višoj cijeni. Obojica imamo korist od toga.”
Zablenula sam se u njega. „Zacijelo se šalite.”
„Zašto? Tvoj otac zna čime se bavim.”
„On zna?”
,,I želi mi sreću. Pitaj njega ako ne vjeruješ mojim riječima.”
Odigavši malko haljinu, prošla sam pored njega i ukočenih leđa krenula prema kući.
Njegov tihi smijeh odzvanjao mi je u ušima još dugo poslije.
Na moje zaprepaštenje, otac je potvrdio Kalvovu tvrdnju. „Kakvu štetu to može
izazvati? Ne kanim ići u vojarnicu i trgovati s rimskim prostacima.”
,,I plaća ti punu cijenu za sve što kupi?”
„Nije još, ali hoće.” Otac je slegnuo ramenima. „Na kraju ću povećati prodaju, a neću
izgubiti ništa.”

Knjige.club 80
 Bjondina&Laura

***

Večer uoči gozbe kod Avrama za moj je ukus stigla prebrzo. U trenutku kad sam izišla iz
radionice te odjurila kući da se okupam i presvučem, Etan je već bio stigao. Držao je svoje
misli za sebe promatrajući kako jurim uz stubište prema svojoj sobi. Prije nego što sam
zalupila vratima, čula sam majku da se ispričava.
Pogledala sam se u ogledalo. Uvojci su mi neuredno padali niz lice, tunika je bila
zgužvana, cipele zaprljane plavom bojom, a koža žućkasta i suha. Neuredna kosa i odjeća
zatekli su me nespremnom. Od kćeri trgovca tkaninama očekivala se urednost i pristao
izgled. Moja je odjeća govorila o stanju u kojemu se nalazi naš posao. Otkad sam postala
ovako ispijena i zapuštena?
Majka i Ivana pritekle su mi u pomoć. Rastrčale smo se po sobi; češljale su mi kosu i
istovremeno mi skidale odjeću, grabile u prolazu novu odjeću i komade nakita. Spustila sam
se niz stubište u daleko boljem izdanju. Bojala sam se da će Etan biti nezadovoljan
što kasnim. On se, međutim, tiho smijuckao.
„Što?” upitala sam hineći malodušno da sam uzrujana. Uplašio me zaprijetivši mi da će
tražiti od mene da prestanem raditi. Laknulo mi je kad sam vidjela da se ne ljuti zbog mog
kašnjenja.
„Nova moda?”
Pogledala sam niza se na mjesto u koje je upirao prstom. Na nogama sam još uvijek
imala radne cipele zamrljane bojom. Iz jedne od njih je, a da to nisam ni znala, virio
zgužvani rubac kojim sam se prala. Vukao se za mnom po podu svakim korakom koji sam
napravila.

***

Netko me snažno gurnuo u rebra i prenuo me iz nemirna sna. Zbunjena bukom,

zažmirila sam krmeljivim očima i isti čas sjetila se Avrama i njegove gozbe.
Majka mi je gurnula pod nos pehar s novim vinom. „Ne smiješ nas osramotiti, Eliana.
Razbudi se.”
„Da, majko.” Poslušno sam otpila gutljaj i odložila pehar na niski stolić. Avramove gozbe
bile su mješavina židovskih i rimskih običaja. Muškarci i žene bili su zajedno u velikoj
dvorani premda su žene bile na jednoj, a muškarci na drugoj strani. Mogli smo promatrati
jedni druge kroz ukrašenu kolonadu. Otac je živahno raspravljao o nečemu s Kalvom. U
prostoriji je bilo mnogo Rimljana, a na moje veselje, mojoj sestri i meni ubrzo se pridružila
Klaudija.
Hladeći se lepezom izrađenom od paunova perja i umetnutom u nešto kao od čipke,
naslonila se na kauč tik do mene. „Apolona mi, ovdje je tako sparno.”
Nekoliko žena ležerno je odšetalo prema drugom kraju dvorane noseći lutnje i kitare.
Bile su vrlo oskudno odjevene i pitala sam se koliko će im kože biti otkriveno kad se sagnu.

Knjige.club 81
 Bjondina&Laura

Lecnula sam se pomislivši da će Etan biti u prilici vidjeti sve to bogatstvo

zamamnog ženskog tijela.
„No dobro. Imat ćemo glazbu!” uskliknula je Klaudija ne vidjevši izraz na mom licu. „Zar
ne voliš pjevanje?”
Zarumenjela sam se od neugodnosti što sam uhvaćena u trenutku ljubomore. „Volim,
naravno. Samo što ove glazbenice nisu... Hm, nemaju dovoljno odjeće na sebi.”
„Ne sviđa mi se pomisao na to da će ih Etan gledati. Možeš li zamisliti što će vidjeti kad
se sagnu?”
Klaudija je prasnula u smijeh. „Za tjedan dana udaješ se za njega pa mu možeš staviti
povez na oči kad ga budeš vodila na gozbu ako bas želiš.”
Njezine su me riječi zaintrigirale i neko sam vrijeme ozbiljno razmišljala o onome što je
rekla; sumnjala sam da bi se Etan složio s time. Ovo je posljednji put što odlazimo na gozbu
u Avramovu kuću, odlučila sam. Svijeće su ispuštale dim, bilo je pretjerano kasno, zrak je
bio zagušljiv. Bila sam sigurna da Etanu neće nedostajati.
Iritantno odjevene sviračice počele su plesati i pjevati, a ja sam s gnušanjem morala
priznati da su izvanredne. Njihovi glasovi tvorili su prekrasan sklad, a njihova glazbala
ispunjavala su dvoranu očaravajućom melodijom.
,,U Rimu smo svake večeri slušali glazbu”, čežnjivo je rekla Klaudija.
Suosjećajno sam joj stisnula ruku. „Čezneš za zavičajem?”
Naslonila je glavu na moje rame. „Ne toliko sada kad si ti ovdje.”
Jela su počela pristizati na golemim srebrnim i zlatnim pladnjevima. Neka od njih
Klaudiji su bila nova pa sam joj objašnjavala što je u kojemu od njih. Avram je mogao
pozivati Rimljane za svoj stol i jesti i piti zajedno s njima te tako izazivati mrštenje i
nezadovoljstvo mnogih farizeja, ali na njegovu stolu nije bilo jela koja je Zakon zabranjivao.
Klaudija je bila razočarana vidjevši da jela koja su nam donosili nemaju nikakve sličnosti s
onima na Herodovoj gozbi. Bilo je previše jela koja mi Židovi nismo smjeli jesti, a godila su
rimskom nepcu.
Topla jela i slatko vino uz nježnu glazbu harfe i lutnje koja je umirivala moje napete
živce učinili su svoje i počeo me je svladavati umor. Kapci su mi padali sami od sebe i
morala sam uložiti priličan napor da zadržim oči otvorenima.
„Pogledajte ovu siroticu”, uskliknula je Klaudija. „Zacijelo si iscrpljena.”
„Radi neprekidno, dan i noć”, rekla je Ivana.
,,U tom slučaju, moramo je otpremiti kući.” Dala je znak jednom od slugu poslavši ga da
dovede mog oca ili Etana.
Ustali smo i probili se između gostiju do dvorišta. Otac i Etan već su nas čekali.
Iznenadila sam se vidjevši da Kalv ide za nama. Jedan od slugu dovezao je kola kojima smo
se mi žene odvezle kući. Moj otac i Etan jahali su na konjima priuštivši sebi ugodu na koju su
obojica bili slabi premda je to podrazumijevalo priličan trošak. No kad je moj otac pokušao
uzjahati, pokazalo se da konj šepa.
„Nije dobro”, rekao je Kalv vrteći glavom nakon što je pregledao kopito. „Nećete ga moći
jahati večeras. Uzmite mog konja, Benjamine.”

Knjige.club 82
 Bjondina&Laura

Meni to nije bilo po volji jer smo već bili Kalvovi dužnici. Nije mi bilo jasno otkud moja
antipatija prema tom čovjeku. Proteklih nekoliko mjeseci više nam je puta iskazao
ljubaznost. Pa ipak, svaki put kad bi pokazao velikodušnost prema nama, činilo se da
očekuje nešto od nas zauzvrat - kao da u glavi ima neku nama nepoznatu, neizgovorenu
računicu.
Činilo se da nitko drugi osim mene ne osjeća takvu nelagodnost i ja sam taj osjećaj
zadržala za sebe znajući koliko je moj otac naklonjen Kalvu. Unatoč tomu pokušala sam
odvratiti oca od te ideje. Iako je Kalv ponudu izrekao krajnje ležerno, dati svoga konja
nekom drugom značilo je veliko povjerenje i velikodušnost. Gesta je jednostavno bila izraz
prevelike prisnosti. „Možeš s nama kolima, oče.” Dodirnula sam rukom sjedalo na kojemu
sam sjedila.
Otac se namrštio i odmahnuo glavom. Činilo mi se da odbijanje mog prijedloga ima više
veze s njegovom nevoljkošću da sjedi pored mene nego s njegovim oduševljenjem što može
prihvatiti Kalvovu ponudu. Srce mi se steglo zbog njegova odbijanja. Nikad me nije napustio
taj neobičan osjećaj praznine koji mi je trgao srce svaki put kad bi me odbijao od sebe.
„Kako ćete Vi kući ako uzmem Vašeg konja, Kalve? Pješice ću”, rekao je otac.
„Ne budite smiješni. Vaša je kuća puno dalje od mog stana. Priđite. Pomoći ću Vam.
Pripremite se za jahanje svog života.” Kalv je ispružio ruku i znakom pozvao mog oca.
Otac se nasmiješio na pomisao da će jahati na konju kojega je dresirao jedan Rimljanin.
Uzjahao je i pogledao prema dolje. „Bome je visok.”
Kalv je slegnuo ramenima. „Nije tako lijep kao vaši arapski konji, slažem se. Ali Perzej je
jak i pouzdan.”
„Zahvaljujem.”
Krenuli smo oštrim kasom koji mi je prodrmao sve kosti dok sam se čvrsto držala za
rub kola. Etan je jahao usporedno s kolima, tik uz mjesto na kojemu sam sjedila. „Kopniš
meni naočigled. Vodi računa o mojim riječima, Eliana. Ne smiješ ustajati iz postelje prije
sredine jutra.”
Nisam se obazirala na njegove riječi. Nikad nisam ostajala tako kasno u postelji pa neću
ni sada, pomislila sam.
„Elizabeta, povjeravam ti brigu za svoju suprugu. Ne smije ništa raditi do podneva.
Mogu li ti vjerovati da ćeš je čuvati?” Iznenada je zastao i oštro uzdahnuo. Zatim je bez riječi
polegao na leđa svog konja, potegao uzde i odgalopirao.
Žurila sam za njim zaprepaštena. Prizor koji mi se ukazao pred očima sledio mi je krv u
žilama. Moj otac klatario se na Perzeju koji je galopirao zastrašujućom brzinom. Bilo je očito
da je izgubio kontrolu nad životinjom. Iznenada konj se propeo na stražnje noge i zanjištao
kao da je u agoniji.
Kao u usporenom prikazivanju, vidjela sam da je ispustio uzde. Rukama je divlje
mlatarao po zraku. Zgranula sam se, a nokti su mi se čvrsto ukopali u stranicu na kolima
gledajući ga kako maše rukama. Zatim se čvrsto uhvatio za grivu uspijevajući se nakratko
održati u sedlu dok konj nije ponovno dodirnuo zemlju kopitima. Odmah zatim životinja je
zarzala oglasivši se neprirodnim zvukom od kojega mi se nakostriješila svaka dlaka na ruci.
Zatim se Perzej još silovitije propeo na stražnje noge.

Knjige.club 83
 Bjondina&Laura

Ovaj se put moj otac nije uspio održati u sedlu. Ispao je iz njega i poletio natrag
prevrnuvši se nekoliko puta u zraku poput minojskog akrobata. Čula sam tup udarac koji
mu je morao polomiti sve kosti. Ostala sam bez daha. Majka je vrištala. Ivana, koja je sjedila
do mene, nagnula se naprijed kao da će se onesvijestiti. Vozač je zaustavio kola tako naglo,
pokušavajući umiriti magarca preplašenog žestinom Perzejevih pokreta, da mi se činilo da
ću polomiti sve zube.
Laknulo mi je kad sam vidjela da se moj otac pridiže na taktovima. Drhtavim je prstima
brisao prašinu s prsnog koša u kojemu je, kako se činilo, osjećao strahovite bolove. No bio je
dobro. Po njegovim kretnjama vidjela sam da nije teško ozlijeđen. Sam Bog ga je spasio!
Boljet će ga i imat će masnice, shvatila sam s olakšanjem. Moj je otac bio mrzovoljan
bolesnik. Predstojao nam je težak tjedan. Nasmiješila sam se na tu pomisao.
A onda se dogodilo nešto nezamislivo.
Kalvov konj ponovno se propeo na stražnje noge. Otac je podigao pogled. Oči su mu se
raširile i vrisnuo je glasom hrapavim od straha. Nije imao vremena prevrnuti se da otpuže.
Perzej je svom silinom spustio kopita i zadao mu težak udarac u glavu koji smo čuli svi u
kolima.
Etan je stigao upravo u tom trenutku. Toliko se nagnuo iz sedla da se još samo
stopalima Odjenutim u ostruge držao za svog konja. Agilnošću koja je nadilazila ljudsku
snagu dohvatio je Perzejeve uzde i povukao ih žestokim trzajem. Na trenutak mi se učinilo
da će ga konj svojim snažnim opiranjem izbaciti iz sedla. No Etan je bio prejak za njega i
konj je poslušno pošao za njim.
Skočila sam iz kola i potrčala prema ocu.
„Čuvaj se, Eliana!” povikao je Etan. „Još mi se može oteti.”
Ne obazirući se na njegove riječi, kleknula sam pored očeva nepokretnog tijela.
Prevrnulo mi se u želudcu kad sam vidjela mjesto na njegovoj glavi u koje ga je konj udario
kopitom. Niz lice mu se slijevala krv i natapala prašinu pod njegovom glavom. Krv mu
je curila iz nosa i iz ušiju. S olakšanjem sam primijetila da još diše. Što sam nježnije mogla,
uklonila sam mu kosu s lica; ono što sam vidjela zamalo me natjeralo na povraćanje.
Lubanja mu je bila napuknuta, a iz rane je virio komadić kosti.
Majka je naricala u kolima. Silno komešanje natjeralo me da podignem pogled. „Bježi,
Eliana!” povikao je Etan.
Perzej je istrgnuo uzde iz Etanove ruke. Krupne smeđe oči divlje su mu se prevrtale;
bolno je zanjištao, a zatim je jurnuo prema meni. Etan se ispriječio na putu podivljaloj
životinji, koja je strahovitom brzinom grabila ravno prema meni, pokušavajući je zaustaviti.
Perzej je oborio Etana, ali njegov junački skok donekle je ipak usporio životinju. Imala sam
tek toliko vremena da se bacim u stranu i za dlaku izbjegnem njegova smrtonosna kopita.
Konj je progalopirao pored mene i odjurio u pokrajnju uličicu iz koje je došao. Mogla
sam se samo nadati da neće ozlijediti još nekoga u svojoj bjesomučnoj jurnjavi. „Etane!
Etane!” povikala sam gušeći se u suzama koje su mi se slijevale niz lice. Ako ga je konj
ozlijedio dok me je pokušavao spasiti... Nisam mogla završiti misao.

Knjige.club 84
 Bjondina&Laura

Ti izbroji dane mog progonstva,

sabrao si suze moje u mijehu svom.
Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?
Ps 56,9

Etan je kašljao. „Dobro sam, Eliana. Udarac me je samo ostavio bez daha.” Laknulo mi je
kad sam vidjela da ustaje i hramlje prema meni. „Kako je tvom ocu?”
,,Oh, Etane.” Riječi su me izdale.
Spustio se na koljena pored mene i pažljivo pregledao mog oca. „Rana je ozbiljna. Ali
dok je živ, uvijek postoji nada.”
„Što da radimo?” Duh mi je bio smućen. Nisam mogla smisliti ništa pametno. Bogu
hvala, Etan je sačuvao prisutnost duha. Otrčao je do kola i pomagao mojoj majci i Ivani da
siđu. Moja je majka, držeći se za Etanovu ruku, prišla ocu. Brzo sam pokrila ranu na njegovoj
glavi rupcem znajući da bi je pogled na njegovu ozljedu uništio.
Obgrlila sam joj rukom rame. „Diše. Vidiš?” Oslanjala se o mene plačući.
Etan i sluga dovezli su kola što su bliže mogli. Na moje iznenađenje, Kalv je utrčao
među nas. „Što se dogodilo? Perzej se vratio zapjenjen i bez jahača. Uplašio sam se da se nije
dogodila kakva nesreća.”
„Vaš konj zbacio je Benjamina i dobro ga izudarao”, rekao je Etan odsječenim glasom.
„Kad ste već ovdje, pomozite mi da ga smjestim u kola.”
Kalv je kleknuo pored mene. Ispružio je ruku s namjerom da makne moj rubac s očeve
glave. Ščepala sam ga za ruku ne dajući mu da to učini, plašeći se da će mojoj majci pozliti
kad mu vidi lice. Kalv me pogledao. „Zašto ne odvedeš majku do mjesta na kojemu je tvoja
sestra? Etan i ja pobrinut ćemo se za tvog oca,”
„Neću.”
„Eliana, u pravu je”, rekao je Etan. „Hajde, Elizabeta, daj nam mjesta da ga pomaknemo.”
Zgrabio je moju majku za ruke i podigao je.
„Hvala”, rekla sam odbijajući se pomaknuti. Odlučila sam ostati s muškarcima i pomoći
ocu. Etan je uzdahnuo i žurno odveo moju majku prijeko na drugu stranu ulice gdje je
sjedila Ivana oslanjajući se o zid.
„Žao mi je što je moj konj ozlijedio vašeg oca”, rekao je Kalv. Glas mu je bio tih i težak.
„Zašto ste inzistirali na tome da uzjaše tog vražjeg stvora?” prosiktala sam, a strah i šok
ustupili su mjesto srdžbi. „Taj konj ima đavolju ćud.”
„Žao mi je”, ponovio je mirnim glasom. „Perzej je neposlušan, ali rijetko je jogunast bez
razloga.”

Knjige.club 85
 Bjondina&Laura

„Nije jogunast? To je bojni konj, obučen da ubija zajedno sa svojim vlasnikom! Što ste
imali na umu tjerajući mog oca da ga uzjaše?”
„Eliana, od toga nema koristi”, rekao je Etan pridruživši nam se. „Moramo ga odmah
odvesti liječniku.” Sagnuo se i podvukao ruke pod očev trup. „Pomozite mi da ga podignemo,
Kalve. Nježno. Eliana, pazi da mu se glava miče što manje.”
Uspela sam se u kola i sjela pored oca pazeći da ne miče glavu. Ivana i moja majka
čučale su stišćući mu čvrsto ruke, preklinjući ga da ne umre, glasno plačući. Poželjela sam
im doviknuti da prestanu s jaukanjem. Njihovo jaukanje probadalo mi je srce poput
vatrenih strijela.
„Nešto nije bilo u redu s tim konjem, Kalve”, čula sam Etana. Zapovjedio je našem slugi
da uzjaše njegova konja i ode po liječnika, a sam je vozio kola što je brže mogao vodeći
pritom računa o tome da ne pogorša očevo stanje.
Kalv, koji je sjedio pored njega, slegnuo je ramenima. „Životinje znaju biti
nepredvidljive.”
„Ne. Kažem Vam, ponašao se kao da ga nešto boli. Pogledajte ispod sedla. Možda ima
ranu ili posjekotinu.”
„Osobno sam ga osedlao danas poslijepodne. Sve je bilo u redu. Bila je to tragična
nesreća, ništa više. Jako mi je žao. Jadni Benjamin. Bojim se da mu se ne piše dobro.”
Zgranula sam se. Etan je dobacio Kalvu pakostan pogled. „Izrecite još samo jednu riječ i
progutat ćete sve zube zajedno sa svime što ste rekli. Mogla vidjeti izraz Kalvova lica.
Vidjela sam samo da mu prsti stišću balčak mača i da koji trenutak kasnije njihov stisak
popušta.

***

Liječnik je došao i učinio što je mogao. Etan se iskrao kad je liječnik stigao ne rekavši mi
kamo ide. Ostala sam s liječnikom dok je pregledavao mog oca i tjeskobno slušala njegovu
prognozu.
„Čudi me što je još živ”, rekao je brišući mu čelo. „Ne znam može li dočekati jutro.”
Bdjeli smo uz njega cijelu noć nemoćni učiniti bilo što za njega. Etan se vratio nekoliko
sati kasnije šutljiv i smućen.
„Kamo si otišao?” upitala sam. Već smo bili poslali slugu da Jeruši i Ezeru kaže za
nesreću i oni su došli kako bi bili s nama u našoj nevolji. Iznenadila sam se kad sam čula da
se Etan nije vratio kući nakon odlaska.
Duboko je udahnuo. „Otišao sam u tvrđavu Antonia. Želio sam osobno pregledati
Perzeja.”
Začudila sam se. „Kako si se uspio približiti tom stvoru u tvrđavi punoj rimskih
vojnika?”
„Izdašan mito omekša i najtvrđe srce bilo ono rimsko ili čije god. Stražar je bio
neprekidno uz mene pazeći da ne učinim kakvu štetu dok pregledavam konja, no kad sam
mu dao vrećicu srebrnjaka, dopustio mi je da učinim sve što je bilo potrebno.”

Knjige.club 86
 Bjondina&Laura

„Što si otkrio?”
„Nešto vrlo neobično. Na leđima, na mjestu gdje stoji sedlo, bila je uska i duboka rana.
Nije to bila obična rana. Više je nalikovala probodu, baš kao da je netko stavio oštar čavao
pod sedlo. Pod težinom jahača čavao je morao prodirati duboko u tijelo jadne životinje i
zadavati joj užasan bol.”
„Misliš da je netko namjerno to učinio?”
„Gotovo sam siguran. Ispod sedla nije bilo ničega; tko god da mu je stavio taj čavao,
uklonio ga je prije nego što sam došao.”
„Zašto bi netko želio ubiti mog oca?”
„Ne tvog oca. Mislim da je netko htio ubiti Kalva. Nitko do posljednjeg trenutka nije
mogao znati da će Rimljanin dati svog konja nekom drugom. Tko god da je stavio čavao,
želio je nauditi Kalvu. Tvoj je otac imao nesreću što je jahao konja u krivo vrijeme.”
Zgranula sam se. „Jesi li rekao Kalvu?”
„Morao sam. Ima pravo znati ako ga netko pokušava ubiti.”
„Je li pokušao osporiti tvoju tvrdnju?”
„Nije kad je vidio duboku ranu na Perzejevim leđima. Ništa nije rekao. Ali bar nisam
više gledao onaj nadut osmijeh na njegovu licu.”

***

Rabin Zakej došao je u posjet mom ocu. Mi Židovi više vjerujemo Božjoj iscjeliteljskoj
moći nego liječnikovu umijeću. U prvi mah bila sam ohrabrena rabinovim dolaskom i
zahvalna što je našao vremena za nas. Možda se njegove molitve pokažu
djelotvornima ondje gdje su zatajile liječnikove trave. Zatim je progovorio.
„Bog ga kažnjava”, rekao je. „Benjamin je morao učiniti veliko zlo u Božjim očima kad ga
je ovako ošinuo.”
Etan je bio u sobi zajedno s nama. Skočio je i uspravio se kao svijeća pred rabinom.
„Rabine Zakeju, ne mislite valjda da je svaka nesreća posljedica Božje nemilosti?”
Rabin je brektao. „Ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj
Savez ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama: podvrgnut ću vas
strepnji iznemoglosti i groznici što oči troše, a život gase. Riječi Zakona optužuju Benjamina,
ne ja, mladiću.”
„Budite oprezni, rabine Zakeju, jer vaše riječi sliče riječima Jobovih prijatelja. Znam da
je ovo učenje rašireno među mnogim farizejima. Znam da propovijedate da su naše patnje
posljedica naših grijeha. Ali, koliko se sjećam, kad su Jobovi prijatelji istim riječima optužili
Joba, Gospodin im je rekao: Raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao
moj sluga Job. Pazite da u svom žaru ne biste klevetali našega Gospodina da ne bi isto rekao i
o Vama.”
Na moje olakšanje, farizej Zakej otad više nije prekoračio prag naše kuće. Unatoč tomu,
njegove riječi ostavile su mi gorak okus u ustima koji nije nestao ni nakon što nas je prestao

Knjige.club 87
 Bjondina&Laura

posjećivati. Je li nas Bog prokleo zato što smo zli? Znači li to da je svaka tuga koja nas je
snašla kazna koju nam on šalje?

***

Sedam je dana liječnik dolazio i odlazio noseći svoje ljekovite trave i napitke. Ništa nije
pomoglo. Moj se otac nije probudio. Iza uha i ispod očiju imao je masnice zbog kojih mu je
koža poprimila nezdravu ljubičastoplavu boju prošaranu žutom. Osim ove promjene u boji
masnica i neobičnog podrhtavanja kapaka ništa se drugo nije promijenilo ni u njegovu
izgledu ni u stanju.
„Ne znam što ga drži na životu. Sumnjam da je to zbog mojih trava i napitaka”, rekao je
osmoga dana liječnik.
„Hoće li mu biti bolje?” upitala sam kad sam bila sigurna da me majka ne čuje.
„Ne očekujem poboljšanje. Sada mu je potreban prorok oboružan čudima, ne liječnik s
torbom ljekovitih trava. Dolazit ću i dalje ako želite i činiti sve što mogu. Ali ja sam častan
čovjek i ne želim vam davati lažne nade.”
Doći će dan kad ću znati cijeniti ovakvo poštenje. Na trenutak sam zanijemjela
prestravljena sviješću o našoj bespomoćnosti. Nakon što sam ispratila liječnika, vratila sam
se ocu. Ivana i majka otišle su na počinak, a ja sam ostala sama s ocem.
Dotad sam još koliko-toliko uspijevala obuzdati osjećaje. Trudila sam se pokazati jakost
kako bi se Ivana i majka lakše nosile s problemom. Liječnikove riječi bile su previše za
mene. Moje slabašno nastojanje da obuzdam svoje osjećaje konačno me izdalo. Glava mi je
klonula na očeve grudi i gorko sam zaplakala.
„Molim te, preklinjem te, probudi se!” kukala sam. „Preklinjem te, tatice. Neizmjerno te
volim. Potreban si mi. Ne napuštaj me bez oprosta. Žao mi je zbog Josipa. I ne znaš koliko mi
je žao. Tatice, tatice! Kako ću dalje? Kako ću skrbiti za majku i Ivanu bez tebe?”
Oči su mu zatreptale. Bilo je to sve. Nikakva znaka koji bi mi rekao da me čuje.
Nemoćno sam ga udarala šakama po prsima. „Vrati nam se! Nedostaješ mi. Trebam svog
oca!”
Dvije snažne ruke ovile su se oko mene i otrgle me od njega.
„Smiri se već jednom, Eliana.” Etan me je privinuo uza se i čvrsto me držao rukama, a ja
sam i dalje jecala kao neutješno dijete.
„Oprosti”, rekla sam kad sam isplakala sve suze. Nisam se trebala ovako prilijepiti za
Etana. Ta još nismo bili ni vjenčani. Zgranula sam se postavši iznenada svjesna te činjenice.
Ovo je trebao biti dan našeg vjenčanja. ,,Oh, Etane, vjenčanje!”
Uputio mi je nakrivljen osmijeh. „Neka te to ne brine. Odgodio sam ga prije nekoliko
dana kad se dogodila nesreća.”
„Oprosti mi.” Znala sam da je razočaran. Čekao je toliko dugo, a ja sam opet
onemogućila njegove želje.
Izveo me je iz sobe. „Nisi ti kriva, Eliana. Razočaran sam, naravno. Ali ne ide sve uvijek
onako kako čovjek planira.”

Knjige.club 88
 Bjondina&Laura

„Kako možeš na sve pristajati? Kako to da ne zavrištiš od nezadovoljstva?”

„Provodim više vremena u molitvi. Počinjem shvaćati da biti poslušan Bogu ne znači
upirati oči u naše žudnje, nego hodati korak po korak putem što nam ga Gospodin otvara.
Umoran, ranjen, svladan. Nije važno. Jednostavno koračaš putem kojim te Bog vodi i ne
obazireš se na ono što bi htio imati. Tako se učim strpljivosti.”
„Da sam bar ja tako blizu Gospodinu kao ti.”
„I ti možeš biti.”
„Možda jednog dana”, rekla sam bez trunke nade.
Etan se počešao po sljepoočnici. „Bog zna za tvoje patnje, Eliana. Zna za svaku suzu koju
si prolila. On te nije napustio. Moraš se truditi da ti ne napustiš njega.”
„Nisam ga napustila.” Odmahnula sam glavom dajući još više izraza svojim riječima.
„Nisam izgubila vjeru. Jednostavno... ne mogu mu se približiti.” Prekrižila sam ruke na
prsima i zatakla ih pod pazuhe. „Etane, moramo razgovarati o nekim stvarima od praktične
važnosti.”
Kimnuo je glavom. „Liječnik mi je maločas, kad je odlazio, rekao što prognozira.
Moramo se dogovoriti oko brige za tvoju obitelj.”
Zastali smo pored maslinova stabla u vrtu. Klonula sam na zemlju i naslonila se leđima
na tanko deblo. „Nemam više snage, Etane. Kako da vodim domaćinstvo? Kako da osiguram
sestrin miraz, kako da vodim očev posao?” Suze su mi ponovno navalile na oči. „Shrvana
sam.”
Etan je čučnuo preda me. „Sjećaš li se riječi Izaije, proroka? On je obećao da će
Gospodin dati snagu slabima. I da će dati još veću moć onomu bez moći. Možeš mu vjerovati,
Eliana. On će skrbiti za tebe i za tvoju obitelj.”
Šmrcala sam dok mi se suza kotrljala niz lice. Obrisala sam je nestrpljivom kretnjom.
Kakve veze Bog ima s osobom poput mene? Vlastiti me otac odbacio od sebe. Kako Bog neba
i zemlje ne bi učinio isto? Zašto bi mi pomogao?
„Htio sam predložiti nešto”, rekao je Etan ne obazirući se na moju šutnju. „Ne odbijaj
me prije nego što dobro razmisliš. Želim da se vjenčamo jednostavno i tiho, u znak
poštovanja prema Benjaminovoj bolesti. Preselit ću se ovamo i pomagati vam u poslu.”
„Nema se o čemu razmišljati. To ne dolazi u obzir, Etane. Nena ni mjesec dana kako mi
je gospodar Ezer rekao da se namjerava povući i glavninu posla prepustiti tebi. Znam da
Danijel brine o računima, ali njega ne zanima ostali dio tvog posla. Rijetko putuje i nema
gotovo uopće dodira s vašim kupcima. Sada je sve na tvojim leđima, Etane. Tvoj otac ne
može bez tebe.”
„Neću ga ostaviti na cjedilu. Brinut ću se i dalje o našoj trgovini. Istodobno ću voditi
računa o interesima tvoje obitelji.”
„Ti vrlo dobro znaš da je to nemoguće. Ne možeš voditi oba posla. Ne mogu to tražiti od
tebe.”
Etanove su se oči suzile. „Zašto mi ne vjeruješ, Eliana? Znam da će biti teško, poglavito u
početku. Ali moći ću izići na kraj s time.”
„Ne kažem da nisi sposoban. Ali cijena takve žrtve jednostavno je previsoka. Ne mogu
to tražiti od tebe.”

Knjige.club 89
 Bjondina&Laura

„Mogli bismo zajedno, ti i ja.”

Odmahnula sam glavom.
„Onda prodaj očev posao i preseli se s obitelji k nama.”
Zagnjurila sam lice u šake. „Ne mogu! To bi dotuklo moju majku - izgubiti najprije muža,
a onda i svoj dom. Osim toga, Huzin otac neće htjeti primiti u kuću osiromašenu nevjestu.
On nije kao ti i tvoj otac, Etane. Njemu je silno stalo do njegova dostojanstva i položaja u
društvu. Neovisno o tome kakve osjećaje Huza gaji prema Ivani, njegovi roditelji neće
pristati na njihovo vjenčanje ako u potpunosti ne zadovoljimo njihove zahtjeve u pogledu
miraza, a oni su veliki, ti to znaš.”
Etan je ustao i počešao se po zatiljku. Doimao se iscrpljenim, ne bez razloga. Radio je
cijeli dan, a zatim je svaki slobodan trenutak provodio s nama u našem domu pomažući nam
u radionici i dajući podršku trima ženama u potrebi.
Srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju prema njemu. Dobrota nijednog čovjeka na Zemlji
nije se mogla usporediti s njegovom. Na trenutak sam osjetila slabost. Pomisao na
preseljenje u njegov dom, da se povjerim njegovoj brizi i dopustim mu da preuzme
odgovornost za zamršene poslove moje obitelji toliko me je boljela da sam morala pokriti
usta dlanom kako ne bih glasno dala izraz svojim osjećajima. Kakva bi to vrsta ljubavi bila?
Kako bih mogla biti tako sebična i uzeti tako mnogo, a dati zauzvrat tako malo? Kako bih mu
mogla natovariti na vrat tako velike probleme?
,,Da bar mogu voditi posao bez očeve pomoći. Ali od toga nema ništa. Nitko u
Jeruzalemu neće htjeti kupiti robu u trgovini koju vodi žena.”
Etan je neko vrijeme šutio. Lice mu je bilo blijedo i nepokretno. Zaustio je nešto reći, no
odmah je zatvorio usta kao da se ne može natjerati da kaže što ima na umu.
„Što je?” upitala sam.
S mukom je progutao pljuvačku. „Vjerujem da postoji način. Nitko ne zna koliko je tvoj
otac teško ozlijeđen. Krit ćemo od drugih. Ljudi će znati da je bolestan i da je zalegao u
krevet. Ali dopustit ćemo da ljudi misle da on i dalje vodi posao iz pozadine. Viriato se može
trajno preseliti k vama. On može preuzeti poslove koje je obavljao tvoj otac.
Sve dok ljudi budu vjerovali da tvoj otac i dalje upravlja poslom, pa bilo to iz pozadine,
kupci će i dalje dolaziti.”
Uspravila sam se razvedrivši se prvi put u djelom tjednu. „Misliš?”
„Kažem ti. Ljudi već znaju da si u ovom poslu. Nitko vam nije okrenuo leđa osim šačice
okorjelih zasukanaca. Ne će biti nikakve razlike sve dok budemo mogli skrivati istinu o
stanju u kojemu se nalazi tvoj otac.”
„Etane.” Zagrizla sam okrajak nokta. „Želiš da vodim očev posao?”
Usta su mu se iskrivila na jednu stranu. „Ti želiš voditi očev posao. Ja ti samo želim reći
da je to moguće.”

Knjige.club 90
 Bjondina&Laura

Prijatelj ljubi u svako vrijeme,

a u nevolji i bratom postaje.
Izr 17,17

Na moje iznenađenje, Kalv je svaki svoj slobodan trenutak počeo koristiti da nam dođe
u posjet, posebice prvih tjedana. Možda se osjećao krivim za očevu nesreću misleći da je ta
sudbina bila namijenjena njemu.
Nikad nam nije rekao tko mu je htio nauditi. Nekoliko puta sam ga pokušala upitati o
tome, ali ni moja ljupkost ni moje salijetanje nisu imali nikakva učinka. Najčešće je
izbjegavao tu temu ili je šutio. Nije znao ili nije želio otkriti ime krivca. Morala sam se
pomiriti s neznanjem. Za njegovih učestalih posjeta shvatila sam jednu stvar: Decima Kalva
bilo je nemoguće pokolebati kad je nešto odlučio. Niste ga mogli nagovoriti da prihvati bilo
kakav kompromis. Ako nije naumio otkriti ime krivca, ništa ga, nikakav poticaj ni
dosađivanje, nije moglo natjerati da se predomisli.
Uz to znao je biti neobično pažljiv. Katkad bi došao s punim naramkom egzotičnog voća
dostupnog samo rimskim službenicima. Katkad bi, opet, skinuo sa sebe svoj grimizni ogrtač
i pomogao slugama prenijeti tešku škrinju ili golemi razboj. Osim toga, nikad nije dojahao
na Perzeju znajući da bi to uzrujalo moju majku.
Ne jednu noć znala je zateći Kalva pored kreveta mog oca gdje ga šutke promatra s
izrazom lica koje je bilo nemoguće odgonetnuti. Moja srdžba prema njemu kopnila je pred
njegovom očiglednom briznošću.
„Zašto ne prodate Benjaminov posao?” izlanuo je nekoliko dana poslije nesreće, „Ne
možete se nadati da ćete moći nastaviti u istome stilu. Ubit ćete se pokušavajući voditi
poslove. Taj posao nije za ženu.”
Podigla sam obrve. „Rimljanke mu možda nisu dorasle. Mi Židovke sazdane smo od
čvršćeg materijala.”
Ruka mu je poletjela uvis u gesti neobuzdanog zgražanja. Način govora bio mu je
neobično izražajan - govorio je cijelim tijelom, ne samo jezikom. „Vi ste najtvrdoglaviji stvor
što su ga bogovi ikad poslali na ovaj svijet. Da ste mi žena, dobili biste batine.”
Silno sam mu željela odgovoriti da u tom slučaju nije nimalo neobično što živi sam,
takoreći, na kraju svijeta. Ipak, zadržala sam svoje mišljenje za sebe. Ionako je mislio da sam
rospija. „Tada sam zahvalna Gospodinu što je smatrao prikladnim da budem zaručena za
Etana. Uzgred budi rečeno, nisu me bogovi poslali na ovaj svijet. Gospodin me je poslao
ovamo. Pravo govoreći, isto vrijedi i za Vas.”
„Bar mi dopustite da Vam pomognem.”
„Ne treba mi pomoć.”

Knjige.club 91
 Bjondina&Laura

„Varate se, treba Vam. Uskoro ćete morati platiti porez. Pobrinut ću se da ga platite
nasamo tako da ne morate čekati u redu i razgovarati s nekim osornim poreznikom. Koliko
dugujete? Hoćete li moći platiti cijeli iznos?”
„Ne znam.”
„Dajte mi Vaše knjige i ja ću Vam srediti porez. Nisam samo pristao vojnik vješt oružju,
znate; umijem i s računima.”
Ugrizla sam se za usnu da ne bih prasnula u smijeh. „Etan će mi pomoći”, rekla sam
odlazeći. Zastala sam na vratima i okrenula se. „Hvala Vam, Kalve.”
Dan uoči godišnjice Josipove smrti sama sam posjetila njegov grob. Kako je tek nedavno
bio uklesan u stijenu, još uvijek se doimao novim. Sjela sam pored groba i razmišljala o
malenom dječaku kojega smo izgubili i u jednom trenutku mi je sinulo da ista sudbina čeka
svakog od nas. Nitko ne može umaknuti smrti. Na kraju vas uzme k sebi približavajući vam
se korak po korak, crpeći vam snagu, slabeći vam tijelo, umarajući vam srce. Ljepota, snaga i
blistavost ne mogu nikoga spasiti od njezina pustošenja. Smrt će nas na kraju progutati
cijele i svi ćemo se pridružiti Josipu u zemlji i pretvoriti se u kosti i prah.
Kakve smo mi budale! pomislila sam. Nemamo odgovor na smrt, zbog čega sve naše nade
vezujemo uz ovaj svijet? Kao da ovaj svijet može ublažiti naše žudnje i učiniti nas doista
sretnima.
Nisam mogla poreći da život donosi i neke dobre stvari. Stvari koje vas mogu
zabljesnuti i oduzeti vam dah. No čak i te dobre stvari nisu trajne. Na neki svoj način
pridružuju se Josipovim kostima i također se pretvaraju u prah. Snovi umiru jednako
sigurno i neopozivo kao tijelo.
Zatim mi je na pamet pala jedna neobična misao. Bog može dati značenje svemu tomu.
Može unijeti svjetlo i nadu u nešto što nitko ne može poništiti. Samo on može udahnuti život
u taj prah i dati smisao prolaznim stvarima. Samo on može utažiti našu glad i pobijediti
našeg moćnog neprijatelja, smrt.
Ali ja Boga ne zanimam. Njegova me milost mimoišla. Pokaže li se da je farizej Zakej u
pravu, čeka me njegov sud, strog i prijeteći. Ne odveć različit od osude što ju je u svom srcu
nada mnom izrekao moj otac. Sat vremena kasnije vratila sam se u radionicu, a sve veće
obveze otjerale su takva razmišljanja iz mog duha.

***

Viriatova pomoć bila je presudna u očuvanju našeg obrta. Primao je i otpravljao kupce,
a ja sam vodila brigu o radionici, proizvodila nove tkanine, miješala boje i kreirala uzorke
uvodeći malo-pomalo značajne promjene u procesu proizvodnje. Prolazili su mjeseci, a moj
otac nije se ni za dlaku promijenio. Majka i Ivana brižno su ga dvorile. Vjerujem da je ostao
na životu zahvaljujući isključivo snazi njihove ljubavi i njihovu ustrajnom služenju.
Možda ga je Bog poštedio zato da ja mogu i dalje brinuti o našoj obitelji. Malo-pomalo
roba se počela gomilati i naša se prodaja povećala. Nevelika hrpa ušteđevine u kutiji

Knjige.club 92
 Bjondina&Laura

namijenjene Ivaninu mirazu rasla je sve više. Do kasne jeseni proizveli smo znatne količine
vune i lanenih tkanina. Velik dio se prodao, ali pozamašan dio ostao je i dalje u skladištu.
„Što misliš, koliko će nam prihoda donijeti ova gomila?” upitala sam Viriata, ne odveć
sigurna da će prodaja gomile robe što je rasla u kutu naše radionice u potpunosti pokriti
Ivanin miraz. Dva tjedna ranije proslavila je svoj šesnaesti rođendan i Huza joj je poslao na
dar masivnu zlatnu ogrlicu. Ivani je to bio izvor radosti; meni samo još jedan podsjetnik da
moramo povećati svoju zaradu.
Viriato je slegnuo širokim ramenima. „Ne znam dok svaki komad ne premetnem preko
ruku i odredim mu cijenu.”
„Učinimo to danas.” Muškarci su sve odnijeli u očev ured, a Viriato i ja uzeli smo
procjenjivati vrijednost svakog komada tkanine. Viriato je procjenjivao robu svojim oštrim i
iskusnim okom, a ja sam pregledavala očeve račune pokušavajući izračunati koliko ćemo
davanja morati platiti u idućim mjesecima.
„Zašto ne uzmete pisara?”
„Pisare treba platiti.”
„Skuplje je kad ih nemaš. Što ako pogriješite u računu?”
„Ne stvaraj mi nervozu u želudcu, Viriato. Ionako je već sav zauzlan.”
Kroz njegovu crnu bradu bljesnuo je širok osmijeh. „Ne bojte se. Etan će voditi brigu o
Vama. Samo Vi i dalje radite poslove za koje imate dara. Nastavite izrađivati tkanine, ja ću ih
prodavati, a denari će nam se samo slijevati u ruke.” Preokrenuo je komad zelene vunene
tkanine na drugu stranu. „Ah, ovo je pravo remek-djelo. Korištenje šafrana umjesto
sivkastozelene boje rezede definitivno se isplatilo. A tek ovaj utkani srebrn: konac - čini je
naprosto neodoljivom. Ovaj komad postići će dobru cijenu.”
Osmjehnula sam se. „Zahvaljujući tebi i dosad je bilo tako. Ne znam kako bih bez tebe,
Viriato.”
Brižno je presavio zelenu tkaninu i uzeo komad crvenog platna. „I ne znate koliko
uživam u ovom poslu. Svaki dan moje slobode čini mi se kao san.”
Govorio mi je o svojim iskustvima u rudnicima cinobera, o godinama napornog
kulučenja i nemilosrdne okrutnosti. O bolestima kojima je bio okružen i o užasavajućoj
brzini gubljenja zdravlja. Nisam se mogla načuditi svemu što mi je pričao i pitala sam se
kako je uopće mogao preživjeti. Sjećanja su mu bila toliko živa i dirljiva da su duboko u moje
srce usadila strepnju. Ne znam što ne bih učinila da od takve sudbine zaštitim one koje
volim.
„Snažniji si od većine muškaraca, Viriato. Kad to kažem, ne mislim samo na tvoje čvrste
mišice.”
„Ne zavaravajte se, gospodarice. Još uvijek sanjam rudnike. Progone me poput noćne
more. Koliko sam se samo puta pobudio u znoju drhteći od straha kao dječak. A onda se
sjetim da sam slobodan. Kažem Vam, to mi se događa tako često da mi dođe da počnem
vjerovati u Vašeg Boga.”
„Prasnula sam u smijeh. „Vidim da je Etan razgovarao s tobom.”
„Jednom me odveo u vaš Hram. U vanjsko dvorište u koje stranci imaju pristup. Slušao
sam nekolicinu učitelja Zakona. Nisi uopće tako dosadni kao što se u prvi mah čini.”

Knjige.club 93
 Bjondina&Laura

Pokušala sam skriti iznenađenje. Poznavala sam neke pogane koji su težili k našem
Bogu. Neki od njih darovali su mu cijelo svoje srce. Odrasli ljudi podvrgavali su se bolnom
obrezivanju u želji da uđu u zajedništvo vjere. Još više ih je ostajalo bogobojazno,
hvaleći Boga, moleći mu se, iako se nisu formalno obratili i obrezali Pitala sam se je li Viriato
počeo naginjati tomu da krene tim putem. Da je do Etana, sigurno bi se obratio. Etanova
privrženost Viriatu prerasla je u istinsku odanost koja se očitovala u tome što se nije
mogao pomiriti s mišlju da će ovaj Luzitanac umrijeti kao nevjernik
„Viriato, razmišljaš li o prelasku na našu vjeru?”
„Što? I da se zauvijek odreknem pečenog praščića?” Protrnuo je. „Bog Izraelov ima
štošta ponuditi čovjekovoj duši. Ali vrlo je krut kad je posrijedi čovjekov želudac.” Sagnuo se
i s još većom pažnjom razgledao komad žute tkanine. „Rub je izblijedio. Morat ćemo joj
smanjiti cijenu.”
Uzdahnula sam i zapisala u knjigu broj koji je rekao. Kad smo završili s pregledavanjem
hrpe tkanina, zbrojila sam brojeve. Čak i kad platimo račune koji su uskoro trebali stići na
naplatu, ostat će nam dovoljno za Ivanin miraz i za nove narudžbe vune i platna za našu
novu liniju. Došlo mi je da zaplešem od olakšanja.
Viriato je otišao na sastanak s jednim našim stalnim kupcem ponijevši sa sobom
nekoliko uzoraka. Otišla sam nakratko k ocu. Razgovarala sam s njim svakog dana iako sam
znala da me ne čuje i ne razumije. Na neki neobičan način bio mi je bliži sada nego odmah
poslije Josipove smrti. Osjećala sam se slobodnom pokazati mu svoje srce. Nije se mogao
protiviti niti me odbiti, čak ni kad bih ga dodirnula. Pokušavala sam ne misliti na bol koju
sam osjećala znajući da mi nikad neće moći uzvratiti nježno milovanje, da me više nikad
neće moći očinski zagrliti. Prije nesreće u meni je bila ostala trunka nade da će se led u
njegovu srcu otopiti i da će opet sve biti kao prije. Sada te nade više nije bilo. Ipak, bar se
nisam bojala njegova neprekidnog odbijanja.
„Tata, imam sjajne vijesti. Skucali smo dovoljno novca za Ivanin miraz!” Poljubila sam
ga u čelo. „Smogli smo ga dva mjeseca ranije nego što smo mislili. Sada se može udati za
svoga Huzu.”
Uklonila sam mu kosu s čela. Masnice su mu odavno iščezle. Izgubio je mnogo na težini i
ležao je nepokretno u postelji, mršav kao kostur. Prsa su mu se dizala i spuštala; povukla
sam mu prekrivač do brade. Bio je to jedan od prvih prekrivača koje smo izradili - onaj s
treperećim zlatnim zvijezdama. Nasmiješila sam se sjetivši se naše žurbe, naših nastojanja
da izbjegnemo krah. Otada sam prevalila dugačak put i naučila mnogo o našem zanatu.
Prsti su mu bili hladni i ukočeni. Nježno sam izvukla svoje iz njegove ruke. „Moram se
vratiti poslu. Nedostaješ mi, tata. Voljela bih da si budan i kažeš mi što da radim.”
Ivana me čekala u uredu. Tutnula mi je zdjelu s gulašem u ruke. „Pojedi ovo. Nema više
preskakivanja obroka. Skuhala sam ga za tebe. Samo jedi. Želim znati odgovara li ti.”
Bila je stekla naviku kuhati za mene umjesto da to rade sluge. Nisam mogla odbiti jela
koja je spravljala znajući koliko je truda morala uložiti u svaki zalogaj. Sjela je na rub stola i
promatrala me kako jedem.
„Nadam se da ću za dva mjeseca moći poslati tvoj miraz gospodaru Shualu. Ako želiš
poslati neki znak pažnje Huzi zajedno s paketićem, počni odmah raditi na tome. Od platna s
prugom mogla bi se napraviti krasna tunika za čovjeka njegove visine.” Nikad
nisam dopustila Ivani da sazna kolikom smo pritisku izloženi zbog njezina vjenčanja.
Knjige.club 94
 Bjondina&Laura

Smatrala sam da joj je potrebno omogućiti da uživa u svakom danu svojih zaruka, slobodna
od briga i osjećaja krivnje.
„Nedostaje mi”, rekla je sa sanjivim izrazom na licu. Uputila sam joj osmijeh pun
razumijevanja. Znala sam kako sam se ja osjećala kad je Etan izbivao odlazeći na poslovna
putovanja. S vremenom sam postala toliko ovisna o njemu da sam njegovu
odsutnost osjećala kao golemu prazninu u svom najnutarnjijem biću. Ništa nije bilo kako
treba sve dok se ne bi vratio.
Ivana je pružila ruku i pomilovala me po obrazu, a ja sam joj poljubila dlan. „Gulaš je
vrlo ukusan, sestrice. Hvala ti što se brineš za mene. A sada doista moram posvetiti ozbiljnu
pažnju ovim računima.
Razbarušila mi je kosu prije nego što je ustala.
„Čekaj!” Pokazujući prema brdu tkanina presavijenih u jednom uglu, rekla sam: „Izaberi
nekoliko komada za sebe pije no što odeš. Kao udanoj ženi trebat će ti nova odjeća. A i dar
za Suzu.”

***

Ivana je zaskvičala od veselja i uronila u hrpu tkanina, slična orlu ribaru što progoni
ribu. Odabrala je tri komada. Dodala sam još tri i poslala je majci nadajući se da će obje
obradovati pomisao na šivanje vjenčane odjeće. Blistav osmijeh što mi ga je podarila
odlazeći iz prostorije bio je nagrada za sve mukotrpne poslove tijekom posljednjih nekoliko
mjeseci.
Pregledavala sam svoje izračune kako bih se uvjerila da nisam napravila neku pogrešku
kad je u radionicu iznenada ušao Decim Kalv.
Namrštio se vidjevši me zadubljenu u račune „Zar još nisi odustala od njih?”
„Naravno da nisam. Ne možeš voditi radionicu ne vodeći računa o brojkama. Imam
dobre vijesti. Ove sezone ide nam dobro. Čim prodam ovu hrpu,” rekla sam pokazujući na
uredno složene tkanine u uglu, „moći ću se posvetiti ovim knjigama. Znam da su u neredu.”
Kalv se doimao bijesnim. „Rekao sam Vam da ću Vam pomoći s tim.” Posegnuo je za
svitama pergamenta u mojoj ruci.
Povukla sam ih k sebi. „Ne budite tako drski. Čak ni Etan ne traži od mene da mu se
podredim.”
Kalv me je zgrabio za ruku i privukao me k sebi tako da su nam se tijela gotovo
dodirivala. „Rimljanin bi vas dosad stoput oženio i ljuljuškali biste dijete u rukama.”
Otrgnula sam se od njega i ustuknula. „Kažete li još jednu riječ protiv Etana, ovo će biti
posljednji put što ste ušli u ovu kuću.”
„Dajte mi tu knjigu!” povikao je.
„Ne dam!” Ustuknula sam još jedan korak.

Knjige.club 95
 Bjondina&Laura

Lice mu je poprimilo tamnocrvenu boju. Žile na vratu su mu nabrekle. Na trenutak sam

pomislila da će me udariti. Činilo se da se svijet pomaknuo iz svoje osi. Dlake na vratu su mi
se nakostriješile.
Kalv je ubrzano disao. Mišice na rukama nabrekle su mu i vidjela sam da stišće šake. S
obukom kroz koju je prošao i sirovom snagom koju je posjedovao mogao me je usmrtiti
jednim jedinim udarcem. Tko bi ga mogao pozvati na odgovornost? Tko bi podigao tužbu
protiv rimskog stotnika? Mogao je izmisliti priču kakvu želi i proći nekažnjeno čak i u
slučaju da je nekog ubio. Grlo mi se osušilo.
„Kalve”, rekla sam nastojeći da mi glas zvuči što mirnije.
„Šutite.” Osjećala sam da se bori sa sobom, da se pokušava obuzdati. Odmah zatim
izgledalo je kao da je uspio u sebi suspregnuti neku divljačku crtu koja ga je pokretala. Na
moje zaprepaštenje, kratko se naklonio kao da sam dama visokoga roda i izišao.
Stajala sam ondje drhteći, osupnuta onim što se dogodilo. Kalv je bio nagle naravi,
uvijek sam ga tako doživljavala. Ovaj put je, međutim, otišao predaleko. Krv mi se sledila u
žilama kad sam se sjetila kako me je onomad dodirnuo, divljeg bijesa koji mu je iskrivio
usne i rezanja koje me je natjeralo da zadrhtim. Strasti su vladale njime preko svake
razumne mjere. Nije se mogao kontrolirati. Morat ću naći način da njegove posjete svedem
na što manju mjeru. Jednom sam se osjećala krajnje nelagodno u njegovoj prisutnosti. Sada
mi je strah ulazio u kosti.
Toga dana, u kasnim noćnim satima, donijela sam očeve knjige i potvrde primitka u
svoju sobu s namjerom da ih pažljivo pregledam. Željela sam dokazati Kalvu, tom
umišljenku, da mi njegova pomoć nije potrebna. Zaspala sam prije no što sam odmotala
jedan cijeli svitak.
Silna galama probudila me iz dubokog sna. Omamljena iscrpljenošću, zgrabila sam
debeli veo, ogrnula se njime i sletjela niza stubište da vidim što je uzrok toj zbrci i galami.
Iskolačenih očiju na blijedom licu, Ivana je poletjela za mnom.
„Što se događa, Eliana?”
„Ne znam.” Vika je postajala sve jača i razgovjetnija; na kraju sam uspjela razabrati
riječi.
„Požar! Požar!” urlao je netko.

Knjige.club 96
 Bjondina&Laura

Prošli smo kroz oganj i vodu,

onda si pustio da odahnemo.
Ps 66,12

Pred ulazom u kuću dočekao me je jeziv prizor. Iz očeva ureda sukljao je gust dim.
Njegovu sobu zahvatio je požar.
U sobi su bile sve zalihe robe koju smo bili netom naručili. Ivanin miraz pretvarao se u
dim pred mojim očima. Sledila sam se i nekoliko trenutaka nisam mogla uopće razmišljati.
Viriato, koji je običavao ostati dokasna u našoj kući kad je imao posla, stvorio se kraj mene
napola golih prsa, s kosom koja mu je stršila u svim smjerovima, prestravljena i blijeda lica.
Bilo ga je strašno pogledati. Okrenula sam se prema njemu kao da je sam Božji anđeo
spasenja.
„Viriato! Što da radimo?”
Nije odgovorio na moje pitanje, već je jurnuo u sobu zahvaćenu požarom te se činilo
kako misli da je može ugasiti samim dahom iz svojih pluća. Vrisnula sam, uvjerena da srlja u
sigurnu smrt. Došavši k sebi, povikala sam slugama da donesu vedra s vodom i deke te
poslala Ivanu da upozori majku nadajući se da će obje biti na sigurnom.
Prije no što smo mogli i sami utrčati unutra i pomoći mu, Viriato je posrćući izjurio iz
vatre, kašljući i dašćući. U rukama je nosio veliku hrpu tkanine. Pokušao je spasiti bar nešto
od naših zaliha.
Jurnula sam u sobu s vedrom punim vode u ruci znajući da će sluge, kad vide mladu
ženu kako se suočava s paklom, nadvladati strah i priskočiti mi u pomoć. Ispraznila sam
vedro, ali od toga nije bilo nikakve koristi: ručaš sam stajala ondje potpuno beskorisna
buljeći u plamen koji se sve više razbuktavao oko mene. Soba je bila puna namještaja i bala
tkanine. Vatra je sve proždrla jačajući sa svakim komadom koji je gutala.
Zgrabila sam deku i gurnula je u vjedro što ga je nosio jedan od slugu dok se nije
potpuno namočila i udarala njome po plamenu. Borila sam se da spasim cijelu kuću. Bilo
nam je preostalo još samo malo vremena da spriječimo širenje požara na preostali dio
zgrade. Ne uspijemo li ugasiti vatru, moja će obitelj sve izgubiti.
„Iznesite mog oca iz kuće”, povikala sam prema Joelu pokušavajući nadglasati buku
koja nas je okruživala. „I majku, i Ivanu, i sve starije sluge koji su možda još u krevetu. Neka
svi iziđu.”
Vlažna deka pokazala se djelotvornijom od vode i ubrzo su nam se u borbi protiv vatre
pridružili i ostali sluge. Nekoliko njih zamalo se ugušilo u dimu i morali su odustati, lakome
snaga počela napuštati, nisam se predavala. Iziđem li sada iz sobe, mislila sam, sluge će se

Knjige.club 97
 Bjondina&Laura

povesti za mnom i izgubit ćemo sve. Uza svu svoju odvažnost i snagu Viriato sam nije mogao
obuzdah požar koji je gutao sve pred sobom.
Sada već nisam vidjela udaljeni zid - dim je bio suviše gust. Iznenada, zapela sam
nogom za niski stolić i spotaknuta se. Ruke su mi same od sebe poletjele naprijed dok sam
pokušavala održati ravnotežu, ali bilo je uzalud. Prestravila sam se vidjevši da padam prema
vatrenom zidu. Osjećala sam da mi vrućina dodiruje lice, liže mi kosu i trepavice. Dim i
vrućina ugušili su vrisak koji mi se penjao u grlu.
Dvije snažne ruke grubom silom zgrabile su me straga i od igle me od poda.
Načas sam poletjela uvis i odmah zatim, bubnuvši, pala na nečija tvrda prsa. Niz obraze
mi potekoše suze. Nisam mogla vidjeti čije su me ruke odnijele iz pakla.
„Eliana! Bože, smiluj mi se. Zamalo si stradala pred mojim očima.”
„Etane”, gušila sam se u stazama. „Etane, moramo se vratiti tamo.”
„Ja ću se vratiti. Ti ostaješ i ovdje.”
„Ne, Etane.”
Etan me gurao prema zidu pritišćući mi rukom prsa. „Ako mi sada kažeš ne, svezat ću te
konopcima i izbaciti te van; razumiješ li me, ženo? I uz to ću izgubiti dragocjeno vrijeme.”
Buntovno sam zurila u njega.
„Eliana, doveo sam još slugu. Viriato i ja pokušat ćemo izići na kraj s vatrom. Budeš li ti
tamo, nas dvojica bit ćemo izbezumljeni od straha za tvoju sigurnost i nepotrebno ćemo se
dovesti u opasnost. Želiš li preuzeti tu odgovornost na sebe?”
Buljila sam u njega. Žestoko sam odmahnula glavom.
„Onda ostani ovdje. Prepusti ovo mojoj brizi. Obećavaš?”
„Obećavam.”
Trud da održim obećanje jednostavno me ubijao: izbezumljivalo me što stojim vani,
svijest o tome da Etan, Viriato i ostali dovode u opasnost svoj život dok ja stojim na
sigurnome i ne činim ništa da im pomognem. S mjesta na kojemu sam stajala vidjela sam
unutrašnjost sobe. Počela sam očajavati. Plameni jezici činili su se neugasivi.
Sluge koji nisu više mogli podnijeti vrućinu i dim u sobi jurcali su po ostalim
prostorijama i iznosili dragocjenosti kako se vatra ne bi proširila i na njih. Pridružila sam im
se, vukla tepihe, tapiseriju i namještaj u dvorište, vraćala se navrat-nanos natrag da spasim
još nešto.
Nije mi bilo jasno kako nas je ova nesreća mogla snaći. U trenutku kad sam izlazila iz
prostorije, u njoj nije gorjela nijedna svijeća. Osobno sam provjerila svijećnjak. Nitko nije
imao razloga ulaziti u sobu poslije mene. Nitko nije imao što tražiti u njoj u tako kasan sat.
Na moje neizrecivo olakšanje, vatra je za pola sata počela jenjavati. Etan, Viriato i nova
grupa radnika što ju je Etan doveo od svoje kuće uspjela je obuzdati vatru koja je prijetila
širenjem na preostali dio kuće. Od očeva ureda nije ostalo gotovo ništa, ali ostali dio kuće
bio je izvan opasnosti.
Etan i Viriato bili su iscrpljeni. „Jeste li ozlijeđeni?” upitala sam čim su izišli,
„Ne uzrujavajte se, gospodarice”, rekao je Viriato brišući lice svježim ručnikom što sam
ga u međuvremenu donijela. „Ja sam suviše snažan, a Etan je previše tvrdoglav da bismo
dopustili da nas svlada sitnica kao što je vatra. Prošli smo bez ijedne ogrebotine.''

Knjige.club 98
 Bjondina&Laura

Etan me privukao bliže svjetlu lampe. „Izgorjele su ti trepavice i obrve.” Nježno mi je

dodirnuo čelo; trgnula sam se od bola, „Vatra ti je oprljila kožu. Daj da ti vidim ruke.”
Zgrabio me je za zapešća i okrenuo m dlanove prema gore; i meni samoj skrivilo se lice
kad sam ih pogleda. Bili su puni plikova i krvavi.
„Pogledaj što si učinila samoj sebi,”
Posjeo ne na stubu na dnu stubišta i poslao slugu po pomast i čiste platnene uveze.
Nježnim pokretima nalik na milovanje perom obrisao mi je ruku i čelo te nanio pomast.
Trudila sam se ne zadrhtati od bola. Pokušavajući usmjeriti pažnju na nešto drugo, upitala
sam ga: „Što je izazvalo požar? Što ti se čini?”
„Ne znam. Sve je uništeno do neprepoznatljivosti.” Zagrcnuo se. Čađa na njegovu licu
nije mogla skriti samrtničko bljedilo. „Mogla si nastradati, Eliana. Malo je nedostajalo. Kad
sam vidio da ulaziš u vatru..” Odmahnuo je glavom i ostavio ostatak rečenice u zraku.
Prije no što sam stigla odgovoriti, Viriato je donio golem zavežljaj tkanina što ih je
uspio izvući iz sobe. Spustio ga je pred moje noge i kleknuo. „Žao mi je, gospodarice. Ništa
od ovoga nije moguće spasiti. Ako ih nije uništila vatra, jest dim. Nepovratno su uništene.”
Zgrabila sam rub tkanine na vrhu hrpe i povukla je, „Jao meni, ne zelenu sa zlatnom
niti! Samo ne zelenu!” Pogled na prekrasnu zelenu tkaninu, najbolju koju sam izradila,
pocrnjelu od čađi i nagorjelu žeravkama, shrvao me. Zagnjurila sam glavu u napola zavijene
ruke i gorko zaplakala.
„Ivanin miraz!” jadikovala sam.
Etan me pustio da se isplačem. Kad sam isplakala sve suze, primio me za bradu i prisilio
me da podignem pogled prema njemu. „Ovo mora prestati. Ne možeš dalje ovako, sama. Ne
želim da bude tako. Misliš da me štitiš tako što odbijaš udati se za mene. Ali to mi nanosi još
veću bol - stajati po strani i gledati te kako podnosiš sve to. Toga je dosta, Eliana. Želim da se
udaš za mene. Pomoći ću ti u brizi oko obitelji. Uspjet ćemo uz Božju pomoć.”
Zaustila sam nešto reći, no prije nego što sam stigla izgovoriti ijednu riječ prislonio mi
je dva prsta na usne. „Znam koja je tvoja najmilija riječ. Spremaš se reći ne. Razmisli još
jednom, Eliana. Mogao bih te stalno podsjećati na naš ugovor. Prijetiti ti sudom. Ali neću to
učiniti. Sve što ti imam reći jest da mi zadaješ strahovitu bol odbijajući se udati za mene.”
Bila bih se srušila na pod da me Etan nije pridržao.
„Želiš me zaštititi od boli? Onda se udaj za mene.”
Podigla sam pogled: dva oka kao dva zlatna novčića gledala su u mene i izazivala me
govoreći mi da se samo pokušam usudili odbiti ga. Shvatila sam da ne želim. Bilo mi je dosta
borbe, dosta ponosa, dosta opiranja. Više od svega željela sam Etana. Kimajući glavom,
prošaptala sam: „Donosim ti u miraz bezbroj nevolja.”
Njegov osmijeh rastapao mi je nutrinu. „Odlučiš li se udati za mene, prihvatit ću bilo
koji miraz koji doneseš.”
Viriato je trljao ruke. „Znači li to da će ubrzo biti pečene janjetine?”
Bila sam već zaboravila da Viriato sjedi pored nas i da je morao čuti cijeli razgovor.
Činilo se da ga moje sandale iznenada očaravaju pa sam se sagnula da ih namjestim. „Nakon
ovog požara budi zahvalan Bogu ako ti poslužim kuhanu repu”, promrmljala sam.
Počešao se po trbuhu. ,,U tom slučaju pretpostavljam da prasence ne dolazi u pitanje?”

Knjige.club 99
 Bjondina&Laura

„Da!” uskliknuli smo zajedno Etan i ja. Nasmiješila sam se. Cijelih sat vremena
uvjeravala sam se da se moje nevolje približavaju kraju.

***

„Bogu hvala što si onu tkaninu ponijela sa sobom, inače nam ne bi ništa ostalo”, rekla
sam Ivani dok smo ribale zidove. Činilo se da je svaki pedalj kuće pokriven masnim
pepelom. Kuća nam je vonjala po njegovu oštrom mirisu. Čistili smo puna tri dana, ali vonj
je ostao i dalje.
„Da sam bar sve ostavila u radionici. Da jesam, sve zalihe ostale bi sačuvane.”
„Zahvalimo Bogu što nam je poštedio život.” Ivana je čvršće privezala čvor na svom
rupcu. „Osim toga, još uvijek imamo krov nad glavom.”
„Imaš pravo, sestrice. Sve je moglo ispasti daleko gore. Katkad zaboravim na to. I
zaboravim da bih trebala biti zahvalna,”
„Eliana? Jesmo li ostali bez novca za moj miraz?”
„Neka te to ne zabrinjava. Etan i ja pobrinut ćemo se za tebe i za Huzu.”
„Žao mi je što sam ti na teret.”
Bacila sam svoju haljinu i ovila joj ruke oko uskog struka. „Kako bi mi mogla biti na
teret? Ti si dražesna Božja milost.”
„Htjela bih pomoći. Stavi me u radionicu. Sigurna sam da mogu brzo naučiti posao.”
Prasnula sam u smijeh. „Još nismo u tako beznadnoj situaciji. Mogla bih ti dati da nešto
vezeš čim dobijemo nešto tkanine.”
Poslijepodne je bilo neuobičajeno sparno; ne bi se reklo da smo na pragu zime. Bila sam
ljepljiva od znoja; djelo tijelo vonjalo mi je na čađ. Otišla sam u svoju sobu, oprala se i
izvadila iz škrinje prvu tuniku koja mi se našla u rukama. Pravokutni komad
ljubičaste tkanine koji sam opazila u naborima tunike poletio je u zrak i pao na tepih.
Nekoliko trenutaka nisam ga mogla prepoznati. Tkanina je bila tamnoljubičaste boje s jedva
primjetnom nijansom grimizne. Gdje sam je već vidjela? A onda sam se sjetila.
Darovala mi ju je Lidija.
Prošlo je više mjeseci od one noći kad mi ju je dala. Naravno, bila je na sigurnome,
zaštićena na dnu škrinje. Unatoč tomu, boja nije bila izblijedjela; tkanina je i dalje bila
mekana i privlačna. Njezi blistavi nabori ukazivali su na raskošnost. Zamišljeno sam je
opipala prstima.
„Ivana, pokrij glavu velom. Idemo u posjet gospodaru Ezeru.”

Knjige.club 100
 Bjondina&Laura

***

Najprije sam razgovarala s Etanom i posavjetovala se s njim prije nego što se bacim na
svoj plan. Nova zamisao koja mi je odjednom sinula pružala je nove mogućnosti, ali je
istodobno bila puna opasnosti. Znala sam da se moj otac ne bi izložio takvu riziku. Etan je
bio čovjek drugačijega kova. Bio je odvažniji, spremniji za nove ideje i nije se bojao
neuspjeha. Nikad nije riskirao nepromišljeno. Ali nije ni propuštao priliku kad bi mu se
ukazala.
Znala sam da će nam se, složi li se s mojim planom, ukazati prilika da nadoknadimo
gubitak koji nam je progutala vatra. Bila je to sićušna šansa, dapače samo nagovještaj šanse.
Ali ipak je bila šansa.
Etan me je slušao pažljivo kao i uvijek, a zatim je pažljivo razgledao Lidijinu tkaninu.
Ugao usnica malko mu se nakrivio. „Možemo dobiti sve, a izgubiti možemo malo i ništa. Da
sam na tvom mjestu ja bih probao.”
„Siguran si? To je sav novac koji imamo. Prevarim li se...!” Odmahnula sam glavom. „U
tom slučaju zauvijek bih upropastila očev posao.”
„Ili bi ga sačuvala. Tvoj plan obećava. Dostojan je moje oštroumne Eliane.” Vrhovima
prstiju pomilovao mi je stražnji dio ruke. „A sada idi i razgovaraj s mojim ocem.”
Nakon razgovora s njim nije mi bilo stalo do razgovora s njegovim ocem. Željela sam
biti u njegovoj blizini i imala sam djetinju potrebu pitati ga misli li doista da sam oštroumna.
A on je, fakin, to znao. Iz njegova vučjeg osmijeha vidjela sam da jedva čeka da mu ponovno
postavim to pitanje kako bi me kasnije mogao zaskočiti i, vraćajući mi milo za drago,
zadirkivati me zbog moje potrebe za komplimentima.
Frknula sam nosom i otišla. Nije mi pomoglo što je njegov smijeh i dalje odzvanjao u
mojim ušima.

***

„Da, doista sam popustila i na kraju naručila određenu količinu ljubičaste boje iako sam
se dugo tome opirala. Etan me uspio nagovoriti da se upustim u taj rizičan pothvat. Boja je
stigla prošlog mjeseca, ali kao što sam i strahovala, ni Etan je nije mogao prodati. Nitko ne
želi riskirati s novom bojom koju ste kupili od nepoznatog dobavljača. Napose ne s
ljubičastom. Mnogi od nas pokušali su s tijatirskom ljubičastom i razočarali se. Eumenova
boja možda je dvaput jeftinija od kraljevske ljubičaste dobivene iz školjaka, ali i za nju je
trebalo izdvojiti popriličnu svotu. Naši trgovci više vole potrošiti novac na nešto što je
sigurno.” Gospodar Ezer počešao se po bradi. „Jesi li spremna pokušati, Eliana?”
„Možda. Koliko imate?”
Zaliha gospodara Ezera bila je, nasreću, malena. Duboko sam uzdahnula i zaronila.
„Uzet ću sve.”

Knjige.club 101
 Bjondina&Laura

„Ne želiš konkurenciju?” Uputio mi je zubati osmijeh.

„Ne još, gospodaru Ezere.”
„Dat ću ti je po cijeni koju sam platio za nju, uključujući porez i prijevoz. Zasada još ne
želim zarađivati na tebi.” Podigao je ruku ne davši mi da reknem što sam zaustila. „Poslušaj
što ti imam reći, dijete. Kad drugi trgovci vide kako se prodaju tvoje tkanine, počet će se
penjati uza zidove mog dućana da se domognu moje nove zalihe. Vidiš, činiš mi uslugu
propagirajući boju koju nisam uspio prodati ni po najpovoljnijoj cijeni.
Ustvari, toliko sam siguran u tvoj uspjeh da ću od Eumena na vrijeme naručiti veliku
količinu boje za vunu koja stiže u proljeće. Kad vide kako se tvoja robi prodaje, i drugi će
poželjeti isprobati novu boju. Onda će doći red na mene da i ja nešto zaradim.”
Znala sam da njegova velikodušnost ima više veze sa sažaljenjem nego s poslovnom
pronicavošću. S obzirom na golemi gubitak koji nas je snašao zbog požara i na to da sam za
manje od mjesec dana trebala postati njegovom snahom, želio mi je priskočiti u pomoć ne
povrijedivši moj ponos. Uistinu, radi svoje obitelji morala sam se riješiti ponosa. Bez
oklijevanja sam prihvatila njegovu velikodušnost. Unatoč njegovoj pomoći, izložila sam se
opasnosti da izgubim i ono malo preostale gotovine i platila skroman iznos što ga je
gospodar Ezer zatražio.
Molila sam se Gospodinu da ne uništim svoju obitelj. Molim te, Gospodine, da blagosloviš
ovaj moj pothvat radi Ivane, Etana i moje majke i oca. Ne dopusti, molim te, da učinim neku
pogrešku koja bi donijela još veće nevolje mojoj obitelji.
U tom trenutku uhvatila me drhtavica. Iako je toga dana vladala silna vrućina, čak ni
najtoplija odjeća nije mogla zaustaviti drhtanje mojih udova.

Knjige.club 102
 Bjondina&Laura

Dušmanin mi dušu progoni,

o zemlju pritisnu život moj;
u tmine me baci da stanujem
kao oni koji su davno umrli.
duh moj već zamire u meni,
srce mi trne u grudima.
Ps 143, 3-4

Prvih tjedan dana nakon požara svakodnevno smo objedovali u kući gospodara Ezera.
Jeruša je naš dom proglasila neprikladnim za stanovanje idućih sedam dana i tražila da
jedemo kod njih.
Obroci u njihovoj kući padali su mi vrlo teško jer nisam mogla zaboraviti Avigailine
opore riječi, Josip je umro dok je ona pazila na njega. Bile su to riječi optužbe. Je li rekla
nešto netočno? Unatoč tomu, nisam joj mogla oprostiti. Srdžba i strah da će me ponovno
izgrditi natjerali su me da je zaobilazim u širokom luku.
Pokazalo se da to nije nimalo lako. Ona i Danijel često su s djetetom dolazili u kuću
gospodara Ezera. Djetetu su dali ime Izak i ono mu je savršeno pristajalo jer se neprekidno
smijalo svojim bezubim desnima.
Jedne sam večeri došla u kuću gospodara Ezera potpuno klonula i raščupana jer nisam
imala vremena presvući se nakon cjelodnevnog napornog rada. Gospodarica Jeruša pozvala
je na večeru brojno društvo - bili su to uglavnom Avigailini rođaci koji su došli iz Galileje.
Zbunjena svojim neurednim izgledom, pronašla sam mjesto na dnu stola, daleko od
počasnih gostiju. Na moje iznenađenje, Avigail je sjela do mene s djetetom u naručju.
„Što kažeš na mog sina Eliana?” Okrenula je dijete prema meni tako da mu bolje vidim
lice. Izak mi je dobacio širok osmijeh dobivši jamice na svom bucmastom lišcu.
Odmahnula sam glavom. „Mogao bi otopiti kamen tim svojim osmijehom. Gospodin te
je blagoslovio prekrasnim djetetom.”
„Da si se udala za Etana umjesto što si ga pustila da čeka toliko dugo, dosad si i sama
mogla imati dijete.”
Zatvorila sam usta i izgovarala u sebi Davidove riječi: „Čuvat ću put svoj da ne zgriješim
jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude bezbožnik.” Što se mene ticalo,
Avigail je bila taj bezbožnik. Kao da joj je Šaulova vračara u Endoru bila u rodu. A opet, što
bih dobila da je uvrijedim? To bi samo rasrdilo Etana i brata mu Danijela.
Pri samom vrhu široke prostirke prostrte na podu spazila sam mladu ženu s rukama
prekriženim u krilu, nogu smjerno podvinutih pod sobom. Na trenutak je podigla glavu.

Knjige.club 103
 Bjondina&Laura

Njezine krupne smeđe oči počivale su neko vrijeme na Etanu, a zatim je oborila
pogled. Obrazi su joj se zacrvenjeli. Nekoliko časaka kasnije nijemim je pogledom još
jednom pogledala u njegovu smjeru. Etan se dotle bio premjestio u udaljeni kutak
prostorije. Pogledom je, širom otvorenih očiju, pretraživala prostoriju sve dok ga nije
ugledala. Prepoznala sam taj pogled - bio je gladan, prepun čežnje. Koliko puta sam i sama
iskala Etana takvim pogledom?
„Tko je ona mlada žena?” upitala sam Avigail. „Ona s velom boje cinobera u smeđoj
tunici?”
„To je moja rođakinja Saraj. Došla je s roditeljima iz Galileje u posjet Jeruzalemu.”
„Vrlo je lijepa.”
„Jest. Čak je i Etan to primijetio, a njega nije lako impresionirati.'
„Rekao ti je to?”
„Jutros.” Avigail je milovala Izakov obraščić. „Da ne poštuje ugovor između tvog i svog
oca, sigurna sam da bi pogledavao prema njoj s više zanimanja nego što sada to sebi
dopušta. Sebično je od tebe, Eliana, što ga toliko dugo držiš u neizvjesnosti. Niti može
uživati u bračnim radostima, niti ih može tražiti u zagrljaju druge žene.”
„Vjenčanje je za mjesec dana, Avigail.”
„To si već rekla. Vjerovat ću tek kad se dogodi. Ta gotovo ti je devetnaest! Još malo i
proći će ti vrijeme za udaju, ako već nije. Jadni Etan. Samo osjećaj za čast vezuje ga uz tebe.”
Ustala sam kao oparena. „Oprosti, Avigail. Zaboravila sam dati neke važne upute
poslužitelju.”
Zgrabila sam Ivanu za ruku i odvukla je sa sobom. „Idemo kući”.
Ivana je strpala ostatak kruha u usta. Jedan obraz bio joj je izbočen. „Ali nisam završila s
jelom, Eliana. Upravo se spremaju poslužiti kokoš s kaparima, moje najdraže jelo. Zar ne
može! pričekati još malo?”
„Ne mogu. Ti ostani ako si tako gladna. Ja idem.”
„Što radiš?” Etan nam se ispriječio na putu, čela nabrana od zbunjenosti. „Valjda još ne
odlaziš! Jedva da si išta dodirnula od hrane.”
„Umorna sam”, rekla sam.
Etan se nije micao s mjesta. Obrve su mu se spustile. „Odlaziš zbog Avigail? Vidio sam
da sjedi tik uz tebe. Opet ti je rekla nešto uvrjedljivo?”
„Mir s tobom, Etane. Jedva čekam da se domognem svoje postelje.”
Etan je načas oklijevao, zatim se okrenuo oko svoje osi i pomaknuo se u stranu
mahnuvši tobože službeno rukom. Opazila sam da Saraj zuri u nas: njezino prekrasno lice
bilo je raznježeno od slatke čežnje. Doimala se privlačnom mladom ženom. Poželjela sam
da se popne u kola i potegne sve do Egipta, da ostane ondje zauvijek u društvu faraona.

Knjige.club 104
 Bjondina&Laura

***

Nakon što su narudžbe vune i lana stigle, rad s novim tkaninama uzimao nam je svaki
slobodan trenutak. Nadahnuće za svoj plan dobila sam iz Hrama Gospodnjeg. Kao žena
nisam, naravno, nikad bila u prilici vidjeti zavjesu koja je odvajala Svetinju nad svetinjama
od ostalog dijela Hrama. No čula sam opis koji se čitao iz Knjige Zakona. Debelo,
isprepleteno platno načinjeno od plavog, ljubičastog i grimiznog prediva s vješto utkanim
kerubinom.
Lidijin ljubičasti šal podsjetio me na to čitanje i odlučila sam istkati vunene i lanene
tkanine s različitim nijansama tih triju boja, samo njih. Bez zelene, žute, narančaste i
ružičaste. Umjesto njih usredotočit ćemo se na tri gladne boje i ponuditi ih zajedno
potencijalnim kupcima nadajući se da će to povećati vrijednost svake od njih pojedinačno.
Ako je Gospodin odabrao da te tri boje vise jedna pored druge u njegovu Hramu, bila sam
sigurna da će rezultat biti nešto što će se svidjeti ljudskom srcu.
Kvalitetu mog plana trebala je dodatno povećati ljubičasta boja koju je bilo moguće
nabaviti, a usto je bila i visoke kvalitete. Nitko u Jeruzalemu osim nas nije imao tu boju. Naša
ponuda bit će apsolutno jedinstvena i dostupna svima s razmjerno dobrim prihodima za
razliku od razglašene ljubičaste boje koja se dobivala od morskih puževa, a koju su sebi
mogli priuštiti samo najbogatiji aristokrati.
Kad smo izradili prvi asortiman uzoraka od vune i lana te ih poredali na drvenoj
pozadini obojenoj zlatnom bojom, svakomu tko ih je vidio bilo je očito da svaka pojedina od
izloženih tkanina povećava ljepotu ostalih. Poput ljusaka egzotičnih riba iz dalekih zemalja
o kojima sam čula od Etana naše tkanine ljeskale su se ljepotom i milovidnošću pretapajući
se iz jedne nijanse u drugu.
Većina naših kupaca naručivala je sve tri boje. Jednostavno se nisu mogli odlučiti koja
im se više sviđa. U tom prvom tjednu imali smo više narudžbi naše kolekcije nego za bilo
koju drugu vrstu robe tijekom više godina.
Užasan strah koji sam dugo osjećala počeo je iščezavati. Konačno sam počela vjerovati
da nisam upropastila očev posao, već da sam ga, dapače, očuvala.
Razmišljala sam o ruci Božjoj koja je očito doprinijela ostvarenju ovog plana i o
njegovoj mudrosti koja je bila u samoj njegovoj srži. Prvi put morala sam priznati da nas je
spasio sam Bog. Ne moja oštroumnost, ne Etanova smionost, nego neizmjerna dobrota
Božja. Koliko smo puta bili na samom rubu propasti, a on nas je izbavio? Koliko je puta naš
posao potonuo do samog dna, a on nas je spasio? Uputila sam Gospodinu molitvu
zahvalnicu onog popodneva kad je Viriato donio golem svežanj narudžbi koje je
prikupljao nekoliko dana.
Etan je došao onog jutra kad su naši prvi komadi bili završeni i spremni za isporuku.
Izabrao je komad ljubičastog platna te još jedan grimizni i izdvojio ih za sebe. Kad je
ustrajao u tome da će platiti punu cijenu za njih, izgubila sam strpljenje.
„Ne dolazi u obzir da mi platiš. Za tjedan dana, kad se vjenčamo, sve ovo pripadat će
tebi. Nisam mislila da će ti se svidjeti ove nijanse. Nikad nisam vidjela da nosiš nešto ovako
šareno.”

Knjige.club 105
 Bjondina&Laura

Nasmiješio se. „Previše je ženskasto za mene. To je dar.”

„Za koga?” upitala sam sumnjičavo. Nisam mogla podnijeti pomisao da ove prekrasne
tkanine kupuje nekoj drugoj ženi. Nisu bile za Jerušu koja je više voljela obične boje i koja je
rekla da je prestara za ovako blistave nijanse. Iznenada, pred očima mi se, nepozvano,
ukazalo Sarajino lice.
Glasno se nasmijao. „Nije važno. Samo ti meni prodaj tkaninu.”
Namrštila sam se. ,,U redu. Uzet ću novac kad već inzistiraš. Već sljedećeg tjedna bit će u
tvojoj novčarki.”
Nije se obazirao na moj ispad i to me je još više podbolo. „Zacijelo je vrlo ružna”, rekla
sam zapisavši njegovu narudžbu u svitak.
„Tko?”
„Žena kojoj kupuješ ovo.”
Izvalio se na kauč i posegnuo za grozdom grožđa. „Zašto tako misliš?”
„Samo ružna žena misli da će joj ovakva raskoš uljepšati izgled”, rekla sam zaboravivši
da je lijepa Klaudija prije samo nekoliko sati naručila pun naramak tkanina istih boja.
Ubacio je još jedno zrno u usta. „Mršava je kao držak metle i siguran sam da je sva
posuta bradavicama.”
„Lažeš! To se vidi iz načina na koji obuzdavaš smijeh. Za koga su tkanine? Reci mi!”
„Za tebe, guskice. Bit ćeš prekrasna u njima. Ni kraljica od Šebe u svoj svojoj slavi neće
ti biti ravna po ljepoti kad staviš na sebe sve te boje. Udruže li tvoja i moja majka snage,
mogle bi ti na vrijeme istkati tuniku za naše vjenčanje.”
„Kraljica od Šebe!” Zurila sam u svoje cipele umrljane bojom što su virile pod naborima
moje dugačke haljine. „Možda ću više nalikovati njezinoj ropkinji što je upravo stigla iz
nekog zabitog sela.” Unatoč svojim riječima, zarumenjela sam se od zadovoljstva, začuđena
što sam mu prvo ja pala na pamet, a ne posao kad je ugledao naše tkanine. Lice mi se
razvuklo u osmijeh, ali odmah sam se pribrala. „Ja nemam ni jedne bradavice!”
„To ćemo vidjeti prve bračne noći.”
Zora idućeg dana svanula je ne najavljujući katastrofu koja će nas uskoro snaći. Nebo je
bilo isto kao i svakog drugog jutra; ptice su jednako glasno cvrkutale kao svake zore. Kako
sam mogla znati da će se samo nekoliko sati kasnije cijeli svijet oko mene srušiti? Kako sam
mogla naslutiti da će mi se srce raspasti na komadiće? Ni pretpostaviti nisam mogla da ću
sama, vlastitom rukom i vlastitom odlukom, prouzročiti ovu katastrofu.
Ustala sam ranije nego sto sam mislila, na brzinu se odjenula i odjurila u radionicu.
Moja majka i Jeruša dogovorile su se da će preuzeti brigu o svim pojedinostima vezanim uz
vjenčanje ostavljajući Etana i mene slobodnim da se bavimo našim poslom koji je iziskivao
sve više pažnje. Bližio se podne kad je Viriato otišao na sastanak s Etanom. Nisam očekivala
da ću ih vidjeti prije kasne večeri kad su se trebali pojaviti la večerom.
Vratila sam se u kuću da nešto na brzinu prezalogajim i napišem pismo jednom
pouzdanom trgovcu lanom od kojega smo i inače naručivali robu te zatražim da nam pošalje
novu pošiljku. Budući da je lan koji smo naručivali bio već iscijeđen i osušen, naše smo
pošiljke mogli primati u svako vrijeme godine. Osušeni lan nije ovisio o vremenu žetve i
mogao se mjesecima držati u skladištu.

Knjige.club 106
 Bjondina&Laura

Pisanje pisma uzelo mi je više vremena nego što sam očekivala jer u očevim papirima
nisam mogla pronaći trgovčeve ranije račune. Među ostalim milostima koje nam je Bog
podario u noći kad je buknuo požar bila je i ta što su poslovne knjige i papiri ostali sačuvani.
Te noći odnijela sam ih u svoju sobu s namjerom da ih pregledam. Da nije bilo te sretne
okolnosti, pretvorili bi se zajedno sa svim ostalim u pepeo i prouzročili nepopravljivu zbrku
u našim poslovima.
Na kraju sam ipak pronašla papire koje sam tražila i dovršila pismo. Odlučila sam
nakratko otići k ocu i upoznati ga s uspješnom prodajom novih boja, reći mu kako smo na
kraju ipak uspjeli zaraditi dovoljno novca za Ivanino vjenčanje.
Prošla sam prstima kroz njegovu prorijeđenu kosu. „Etan i ja vjenčat ćemo se za tjedan
dana, tata.” A njega neće biti ondje da to vidi. Bi li mario da je kojim slučajem dovoljno zdrav
da može biti prisutan?
Bila sam u vrtu na putu prema radionici kad me je Kalv zaustavio. Nekoliko tjedana nije
dolazio k nama. Pretpostavljala sam da mu je bilo neugodno zbog načina na koji se zadnji
put ponio prema meni kad je vikao na mene i zatim odjurio. Bilo mi je olakšanje ne vidjeti
ga. Željela sam da ste što duže drži podalje od naše kuće.
Stajao je nepomično preda mnom zapriječivši mi put. Pokušala sam ga odvratiti
upornim i prkosnim pogledom kao i uvijek. Međutim, Kalv je bio imun na moju zlovolju.
„Rečeno mi je da ste zamalo stradali u požaru”, rekao je.
Prekrižila sam ruke na prsima. „Razočaran?”
„Ne budite smiješni. Bila bi užasna šteta uništiti nešto tako lijepo.
Prevrnula sam očima.
Na licu mu se pojavio osmijeh. „Uvijek nepristupačna mojim medenim riječima. Recite
mi, znate li kako je požar počeo?”
„Ne. To ostaje zagonetka.”
„Da niste zaboravili ugasiti svijeću?”
„Naravno da nisam zaboravila. Nisam ja potpalila požar.”
„Hm, negdje je morao početi. Možda Vam je Jupiter poslao munju s neba zbog Vaše
srdžbe.”
„Da su vaši izmišljeni bogovi htjeli poslati munju na Zemlju, pogodila bi Vas, Kalve.
Sigurna sam da zaslužujete njihov gnjev više od ikog drugog. A sada, moram u radionicu. Vi
možda imate dovoljno vremena da se motate ovuda i dangubite dok ja moram neprekidno
raditi kako bih platila brdo poreza koji će usrećiti vašeg Cezara.”
Ni sama ne znam što mi je trebalo da ga podbadam. Odrastanje u narodu koji već
stotinu godina nosi u svom tijelu trn ropstva stranoj sili naučilo nas je da svoje ogorčenje
držimo za sebe. Nikad dotad nisam se s toliko nepoštovanja ponijela prema nekom
Rimljaninu.
Umjesto da mi se ukloni s puta, iskoračio je još jedan korak prema meni. Osjećala sam
žuljeve na njegovoj koži dok mi je prstom nježno prelazio preko čela na mjestu gdje je vatra
ostavila crveni biljeg. „Zacijelo je jako boljelo.”
Ustuknula sam korak natrag. „Kalve, pametnije Vam je ne dirati Židovku. Pustite me da
prođem, molim Vas.”

Knjige.club 107
 Bjondina&Laura

Iznenada me je zgrabio za ruke i privukao me k sebi. Otimala sam se, a srce mi se

uzlupalo od straha. Stisak njegovih ruku na mojima bio je nalik na stisak željeznih okova.
„Što radite?” Gušila sam se u suzama udarajući ga nogama u goljenice. Moji udarci završavali
su na tvrdoj koži njegovih čizama zadajući više bolova mojim nego njegovim nogama.
„Trebao sam ovo učinit prije nekoliko mjeseci. Očitati Vam lekciju.”
„Meni ne treba nikakvi lekcija. Ostavite me na miru, Rimljanine.”
Prasnuo je u smijeh i privukao me još više k sebi. „Lijepo mirišeš. Još bolje izgledaš. A
sala ću vidjeti kakav okus imaš.”
Znala sam da se šali. Ali nisam znala koliko daleko će ga njegova nepredvidljiva narav
odvesti u ovoj gnjusnoj šali. Na moje užasavanje, prislonio je svoje usne na moje. Njegov
poljubac bio je vruć i neizrecivo nasrtljiv.
Otimala sam se iz sve snage. U grlu sam osjećala gorčinu. Dok smo se divlje hrvali,
rubac mi se u jednom trenutku odvezao i pao na zemlju. Kalv mi je gurnuo prste u kosu i
vukao je svom snagom. Skvičala sam od bola.
„Budi mirna i neću ti nauditi. Samo jedan poljubac. To je sve što tražim. Prestani se
otimati i sve će biti začas gotovo.”
Pokušavala sam ga stisnutim šakama odgurnuti od sebe i ugristi ga. Prasnuo je u
smijeh. „Malo znaš o muškarcima. Tvoje opiranje još više me nadražuje. U tvom je interesu
da budeš mirna. Tko zna? Možda ti se čak svidi. Sumnjam da te je onaj tvoj Etan ikad
dodirnuo kao pravi muškarac.”
„Svinjo”, pljunula sam.
„Zbog ovoga ćeš požaliti. Kad se okrenem protiv tvoje obitelji, požalit ćeš zbog svog
oštrog jezika i divljeg ponašanja.”
Njegove riječi šibale su me poput željeznih kuka na kraju rimskog biča. Prestala sam se
otimati. Mogao je to učiniti. Imao je moć i vlast učiniti nam pakao od života. Stajala sam
ondje dršćući od bijesa i osjećaja nemoći dok me je on ljubio okrutnom prisnošću zbog koje
sam ga mrzila više no što sam ikad mrzila ijedno ljudsko biće.
A onda se neka iznenadna sila umiješala između nas i razdvojila nas. Zbunjena trzajem
koji nas je razdvojio, zatreptala sam očima. Prizor koji mi se ukazao pred očima natjerao me
da poželim smjesta umrijeti. Preda mnom su stajali Etan i Viriato. Obojica su se tresla od
nesavladivog bijesa. Lica su im odražavala žestinu koja je ključala u njihovoj krvi.
U tom sam trenutku shvatila da više ništa neće biti kao prije.

Knjige.club 108
 Bjondina&Laura

Smiluj mi se, Jahve, jer sam u tjeskobi,

od jada slabi mi oko, duša i tijelo.
Život mi se troši u gorčini,
ljeta moja u jecaju
PS 31,10

Prije no što sam se mogla i pomaknuti, Kalv se sagnuo i izvukao iz korica svoj španjolski
mač takvom brzinom da su mu pokreti bili kao u magli, U drugoj ruci stiskao je bodež.
Ratobornu uglatu, košćatu i mišićavu vilicu isturio je naprijed, a kroz potamnjelu kožu
vidjele su mu se ljubičaste vene. Usne su mu bile još vlažne od poljubaca.
„Ne!” vrisnula sam i bacila se pred Etana pokušavajući ga zaštititi. „Prestani!”
Pred od su mi iskrsnuli rudnici cinobera. Vidjela sam Viriata i Etana kao robove na
galiji. Ne poginu li od maca, skončat će kao robovi. Pomislila sam na Etana kako se zlopati u
otrovnom zraku rudnika sumpora i odjednom sam se počela gušiti kao da sama udišem
otrovni zrak.
„Miči se, Eliana”, samrtnički je mimo rekao Etan.
Viriato je iskoračio naprijed: krupno tijelo bilo mu je napeto poput luka, spremno za
okršaj. Krotki Viriato kakvoga sam poznavala nestao je. Doimao se poput vulkana koji samo
što ne eruptira i ne počne rigati usijanu crvenu lavu.
„Ne miješaj se u ovo, Viriato. Ovo je moja borba”, rekao je Etan.
Viriato je stiskao šake. Nekoliko je časaka neodlučno oklijevao, kao da nije sposoban
udovoljiti Etanovu zahtjevu. Zatim je, jedva primjetno, kimnuo glavom i iskoračio ustranu.
Etan me je obujmio oko struka i premjestio me.
Usta su mi bila suha kao pepeo. Srlja u smrt, pomislila sam. Život će mu biti uništen čak
i ako preživi okršaj s rimskim stotnikom. Ljubav prema njemu i strah istodobno su mi se
poput oluje dizali u srcu i nisu mi dali disati. Stajao je na rubu provalije spreman razmrskati
se o oštro kamenje na inu.
Zbog mene, zbog osvete i muškog ponosa bio je spreman upropastiti svoju budućnost.
Nisam mogla stajati po strani i ne učiniti ništa. Morala sam ga zaustaviti pod svaku cijenu. S
obzirom na hitnost trenutka, pao mi je na pamet samo jedan način. Jedino sam ga tako
mogla spasiti. Čak sam i tada to znala. Znala sam cijenu koju ću morati platiti. Znala sam da
uništavam vlastiti svijet.
„Poslušaj me, Etane.”
„Umukni i miči nam se s puta. Viriato, drži je i ne ispuštaj je iz ruku dok ne završimo s
ovim.”

Knjige.club 109
 Bjondina&Laura

„Etane, željela sam ga! Željela sam da me poljubi.”

Zastao je. Oči su mu odjednom postale tamne, nalik na smeđu zemlju u ledeno zimsko
jutro. „Lažeš.”
„Jesi li vidio da se otimam? Jesi li vidio da se pokušavam otrgnuti od njega?”
„Držao te”, glas mu više nije bio tako siguran. Samopouzdanje mu je napuklo i kroz
pukotinu se uvlačila sumnja. „Zarobio te.”
„Nije. Zamolio me da me poljubi. Odobrila sam mu svojom voljom.” Lice mu je bilo
nezdravo blijedo. Čelo mu se orosilo grašcima znoja. „Zašto?” provalilo je iz njega kao
cviljenje, kao slabašna, bolna tužaljka. Oštrija od bodeža, ta kratka riječ zasijecala mi je
dušu.
„Zato što sam ga željela.”
Zbunjeno je odmahnuo glavom. „Nije istina.”
„Što misliš, zašto sam odgađala naše vjenčanje? Čeznula sam za njim.”
Decim Kalv se uspravio, a stisak ruke na dršku mača ponešto mu je olabavio. Tiho, a
onda sve jače, iz njega je provalio smijeh. ,,S veseljem sam očekivao dobar boj, ženo. Na
prijevaru si mi uskratila užitak da mu polomim nekoliko kostiju.”
„Pusti ga da živi. Bilo je dosta štete za danas.” Dosta da traje cijelog mog života. Osjećala
sam kako mi se led uvlači u vene. Dok god budem živjela, neću zaboraviti pogled u Etanovim
očima. Taj smeteni pogled koji me je optuživao za nevjeru, prepun boli, izmiješan sa
žeravkom gnjeva.
Etan je teško uzdahnuo natjeravši me da zadrhtim. Okrenuo se na mjestu bez riječi i
otišao. Viriato me probadao nemilosrdnim pogledom. Svladao me osjećaj mučnine.
Zateturala sam, pala na koljena i povraćala sve dok mi želudac nije u grčevima izbacio i ono
malo hrane što sam bila pojela. Prislonila sam glavu na koru drveta, nemoćna i drhtava. U
meni nije bilo ni trunke snage.
Kalv mi je pružio komad čistog platna. Pljesnula sam ga po ruci. „Pusti me na miru.”
„Hajde, gospodarice”, obratio mi se Viriato pomažući mi da se osovim na noge. „Idemo
kući.”
Kimnula sam glavom i pošla za njim ostavljajući Kalva u vrtu. Na moje olakšanje,
Rimljanin me je bez prigovora pustio da odem. Koračala sam kao u izmaglici, nesvjesna bilo
čega oko sebe, tjerana naprijed jedino Viriatovim žurnim hodom. Uveo me u kuću, rekao mi
da zabravim vrata i otrčao. Znala sam da žuri Etanu kako bi ga utješio. Kako bi bar malo
uklonio bol koju sam mu zadala.

***

Nakon što je žestina mojih osjećaja malko jenjala, neko vrijeme bavila sam se mišlju da
Etanu napišem pismo i priznam mu istinu. Sigurno bi mi povjerovao. Sada kad ga je gnjev
trenutka prošao, sigurno će biti razumniji. Spremniji zaboraviti Kalvovu nasilnost. Nisam
mogla podnijeti da Etan misli loše o meni. Nisam mogla podnijeti pomisao da ga ostavim da
i dalje trpi bol prouzročenu mojom nevjerom.

Knjige.club 110
 Bjondina&Laura

No što sam dulje razmišljala o tome što učiniti, to sam više gubila samopouzdanje. Bio
je to Etan koji nije zaboravljao ono što mu je važno. Etan koji je zbog svog tvrdoglavog
ponosa stavljao na stranu svaki bakrenjak koji sam mu platila. Etan koji je inzistirao na
tome da Viriato radi za mene zato što je otkupljen mojim novcem. Kad je bio usmjeren
jednom cilju, Etan nije znao za zapreke.
Hoće li čovjek poput njega zaboraviti uvredu koju mi je nanio Decim Kalv? Hoće li se u
ime mira i zdravog razuma praviti da se nije ništa dogodilo? Etan kojeg sam poznavala neće
dopustiti da Kalvova opačina prođe nekažnjeno. Čovjek koji je mom napadaču prišao s
odlučnošću koja ledi krv u žilama neće dopustiti da stvar ostanu samo na tome.
Niti će se Kalv, sa svojom nepredvidljivom ćudi i nestalnim raspoloženjem, povući. Neće
se ispričati. Ne će pokušati umiriti olujne vode što su divljale u Etanovim grudima. On će ih
još više uzmutiti. Bit će borbe. Rimljanin će ubiti Etana. Čak i da Etan pobijedi u borbi, bit će
uhićen, stavljen u okove, prodan u roblje i poslan u polaganu smrt u nekoj dalekoj i
zabačenoj zemlji, suviše dalekoj da bih je mogla pronaći.
Nisam smjela riskirati Nisam mogla vjerovati da će, kad sazna istinu, Etan jednostavno
odšetati. Židovski muškarci nisu podnosili da rimski vojnici seksualno napastuju njihove
žene. Čak ni stogodišnja okupacija nije od njih učinila pripitomljene pse koji mirno podnose
udarce svojih gospodara. Etan će zahtijevati pravdu. A Rim mu je neće dati. Rimljani neće
kazniti stotnika zato što se odvažio biti malko obijestan s nekom Židovkom. Ne. Etan neće
tražiti pomoć od Rima.
Kako bih ga zaštitila, moram mu sama zadati ranu. Moram mu na prijevaru uskratiti
radosti bračnog života. Naša budućnost u dvoje žrtvovana je da bi on imao budućnost.
Osjetila sam hladnoću u duši pomislivši na život bez njega. Ne moći nikad vidjeti
njegovo milo lice, ne moći nikad poljubiti te usne koje su mi uputile toliko ljubaznih riječi,
ne moći nikad više držati te ruke koje su bile moja snaga i vodile me kroz najteže životne
nedaće... Bio je to moj izbor, drugog nisam imala.
Palo mi je na um da me je Bog konačno kaznio. Jednim potezom lišio me sreće. Znala
sam da Etan zaslužuje bolju ženu od mene. Činilo se da se Bog slaže s tim. Pomislila sam na
milovidnu Saraj koja čeka na nekom sjenovitom mjestu, čeka svoju priliku da pruži ljubav
Etanu. Ona će se sigurno pokazati daleko vrjednijom suprugom i majkom nego što bih ja
ikad mogla biti. Ona neće iskusiti nevolje kao što su željezni okovi, neće imati financijskih
briga, neće imati okaljan ugled, neće je pratiti sjenka mrtvog brata koja neprekidno
optužuje. Doći će dan kad će Etan zahvaljivati Bogu na tome što je umakao životu sa mnom
koji bi ga samo sputavao.
Savila sam prazni pergament i sklonila tintu ne napisavši ni jedne riječi. Suha oka,
sjedila sam do ranih jutarnjih sati u mraku i opraštala se od ljubavi.

***

Potvrda o raskidu zaruka stigla je tjedan dana kasnije. Donio ju je neki mladi pisar koji
ju nije htio dati ni u čije osim u moje ruke. Etan je, kako se činilo, odlučio zabaciti me tiho i
bez izazivanja javne sablazni. Premda me je smatrao preljubnicom, nije imao srca razglasiti
Knjige.club 111
 Bjondina&Laura

moju sramotu svijetu. Moj život mogao se nastaviti dalje, nepromijenjen. Više ga nikad neću
vidjeti, osim možda u prolazu. Možda ću ga tek nakratko vidjeti u Hramu ili na ulici. Otišao
je od mene zauvijek. I odlučio je učiniti to tako da mi ne našteti.
To je bio razlog što je moja ljubav prema njemu postala još dublja i potisnula u meni
sve druge osjećaje dok nije ostala samo neispunjena glad za njom. Stotinu sam puta na dan
govorila sebi da ću otići k njemu i pokušati se opravdati u njegovim očima. Preklinjala bih
ga da pusti Kalva na miru i da zaboravi onaj strašni dan. I stotinu sam puta gušila u sebi tu
žudnju. Uistinu, s vremenom sam postala uvjerena da je Bog namijenio bolji život Etanu i da
je njegova volja da se razdvojimo.
Moja majka i Ivana zurile su u mene s neshvaćanjem kad sam im rekla za raskid. One
nisu znale za ono što je Decim Kalv učinio. Nisam ih željela dodatno opterećivati brigama s
kojima su se, s obzirom na stanje mog oca, već morale nositi.
„Ne želim se udavati. Neću to nikad učiniti”, rekla sam im. „Nije pošteno da Etan živi i
dalje u nedoumici. Željela sam da bude slobodan i oženi se drugom, da ima djecu i živi
svojim životom.”
„Ali ti ga voliš”, uskliknula je Ivana, a niz glatke obraze potekle su joj suze.
„Volim ga,” rekla sam, „ali ipak se ne želim udati za njega.” Moje laži gomilale su se iz
sata u sat.
„Ne razumijem te, Eliana”, hladno je rekla moja majka. „Brak se ne tiče samo tebe.
Trebala si misliti na obitelj prije no što si donijela tako glupu odluku.”
Tri dana nije razgovarala sa mnom nakon toga. Nisam je krivila. Neudane žene nisu
običavale ne slušati svoje roditelje i nisu razvrgavale zakonski bračni ugovor. No što sam joj
još mogla reći? Istinu? Smjesta bi otrčala Etanu i sve mu izbrbljala. Jesam li joj trebala
ispričati Etanovu verziju događaja? Da sam namjerno i planirano poljubila Kalva?
Odmahnula sam glavom. Bolje je da misli da sam buntovna i neposlušna nego da me smatra
bestidnom preljubnicom. Ubilo bi je tad bi vjerovala da me je Rimljanin oskvrnuo.
Život je morao i a dalje. I dalje je trebalo namaknuti novac za Ivanin miraz, platiti
poreze, troškove. Zakopala sam se u poslove koliko sam više magla. Stvari koje su mi nekoć
donosile zadovoljstvo, radovale me donosile mi razonodu pretvorile su se u ružnu i mrsku
gnjavažu boju sam, unatoč svemu, morala podnositi zbog svoje obitelji. Rad mi više nije
donosio radost.
Nije mi bilo jasno kako ćemo preživjeti bez Etana i Viriata. Nisam stizala razgovarati s
kupcima. Joel mi je pomagao koliko je mogao. No njegove vještine bile su suviše ograničene.
Jednoga jutra, dva tjedna poslije razvrgnuća zaruka, u našu je kuću došao Viriato.
Zaustavila sam se na mjestu, „što radiš ovdje, Viriato?”
„Došao sam pomoći, gospodarice.”
„Ne budi smiješan. Etan ti to nikad neće oprostiti. Odlazi prije nego sazna.”
Počešao se po zatiljku svojom širokom rukom. „On me poslao. Zna da Vam je potrebna
moja pomoć.”
Steglo me je u grlu. „To je svakako istina. Koliko dugo možeš ostati?”
„Koliko Vam bude potrebno.”

Knjige.club 112
 Bjondina&Laura

„Onda ostani, i dobrodošao.” U meni više nije bilo ponosa. Prešla sam granicu
dostojanstva, zakoračila s one strane samopoštovanja. Ništa mi nije značilo to što u Božjim
očima nisam počinila grijeh preljubništva. Sramota me i dalje prekrivala poput rana na
gubavcu. Nisam je mogla očistiti.
Duboko sam uzdahnula drhteći cijelim tijelom i smogla snage pogledati u Viriatove oči.
Očekivala sam da ću u njima vidjeti optužbu. Gađenje. Odvratnost. Ništa od toga nisam
vidjela. Umjesto toga, samo se tužno osmjehnuo i ispružio ruku. „Dođite, gospodarice. Ne
gubimo vrijeme.”
Da nije bilo Viriata, sigurno bismo bankrotirali. Još je jednom preuzeo na sebe teret
kontaktiranja s kupcima. Za mjesec dana nadoknadili smo gubitke. Za šest mjeseci zaradila
sam dovoljno za Ivanin miraz i da mogu platiti poreze rimskom caru.
Spasila sam svoju obitelj od potpune propasti. Cijena koju sam morala platiti bila je
visoka. Bila sam potpuno iscrpljena. Tjelesno i duševno. Još nisam bila ušla u dvadesetu, a
činilo mi se da sam nalik na krhku grančicu koja samo što se nije prelomila.

***

Do Ivanina vjenčanja preostala su još samo dva kratka tjedna. Iako sam bila sretna zbog
nje, pomisao na to da ću ostati bez njezina društva oduzimala mi je san. Izgubila sam Etana,
a s njim i njegove roditelje. Jeruša, koja mi je bila poput druge majke, sada me je zaobilazila
u širokom luku kao da sam opasan kriminalac. Jednom sam nabasala na nju prigodom
mikve4. Čim me je vidjela, pokupila je svoje stvari i izjurila van, kose još mokre od obreda.
Ranivši srce njezina sina, ranila sam i njezino. Već sama moja prisutnost otvorila joj je
zjapeću ranu. Osjećala sam se kao da se cijelo moje biće pretvorilo u otrov koji zadaje bol i
donosi tugu gdje god se ja pojavila.
Vremena za prijateljice nisam imala. Tjednima nisam viđala Klaudiju. Nešto lakše bilo
mi je izbjegavati društvo mojih vršnjakinja, Židovki, s kojima sam prijateljevala u
djetinjstvu. One ne bi prestajale s pitanjima o mojoj rastavi. S pitanjima s kojima se
nisam mogla suočiti niti odgovoriti na njih.
Vjerno me podržavala jedino Ivana. Kad bi mi majka oštro uzvratila, ona me branila.
Kad se Etanovi roditelji ne bi obazirali na mene u javnosti, ona bi njihovo ponašanje nazvala
pristranim i okrutnim. Noću bi mi pokadšto češljala kosu sve dok je ruke ne bi zaboljele i
tiho mi pjevušila u uho da me utješi. Bile smo više od sestara. Bile smo družice srca. No
ubrzo će me napustiti. Viriato je bio sasvim blizu toga da mi postane prijatelj. Ali on je bio
muškarac i nisam mu mogla govoriti o svemu onome što mi je bilo na duši. Ne bi bilo
dolično.
Jednom sam ga upitala zašto me nikad nije izgrdio zbog onog što sam učinila. „Trebao si
me prezreti zbog Etana.”
Prekrižio je ruke na prsima. „Zato što sam Vas viđao nakon Etanova odlaska. Vidio sam
Vas iscrpljenu i zračili ste tugom kakvu nikad nisam vidio na tako mladom licu. Ne
4
Obredno pranje.

Knjige.club 113
 Bjondina&Laura

razumijem zašto ste ga iznevjerili, no siguran sam da ste već platili više nego dovoljno. Osim
toga, ona rimska svinja više se nikad nije pojavila ovdje, a to je već nešto. Očito je da Vas
nikad nije učinio sretnom. Rekli ste mu da kupi svoje prnje?”
Uzdahnula san. „Nisam ga nikad ni pozvala.”
Viriato se uspravio u svoj svojoj visini. „Je li Vam se nametao poslije svega? Lagali ste?
Doznam li ikad...”
„Mir s tobom, Viriato”, rekla sam brzo. „Nisam ga poticala. No nakon što je jednom
došao, nisam mu se mogla oprijeti.”
Bolje je gomilati laž na laž nego dovesti u opasnost živote onih koje najviše volim.

Knjige.club 114
 Bjondina&Laura

Trpljenja mnoga i velika bacio si na me;

ali ti ćeš me opet oživjeti
i opet me podići iz dubine zemlje.
Povećaj dostojanstvo moje
i opet me utješi.
Ps 71,20-21

Moja majka, Ivana i ja otputovale smo u iznajmljenim zaprežnim kolima u Tiberijadu,

novu Herodovu prijestolnicu podignutu na obali Galilejskog mora. Oca smo, zbog njegova
stanja, morali ostaviti kod kuće i povjeriti ga brizi pouzdanih slugu. Viriato je pošao s nama
da nas prati i štiti na našem dugačkom putovanju. Uz to, jela koja su se trebala posluživati
na Ivaninu vjenčanju godit će njegovu profinjenom apetitu.
Židovi nisu htjeli nazivati novu prijestolnicu njezinim rimskim imenom, već su zadržali
njezino staro ime - Rakat, ime seoceta koje spominje sam Jošua u svojoj knjizi. Herod Antipa
obnovio je to razrušeno selo i pretvorio ga u grčku fantaziju s ljekovitim kupalištima
punima vrućih mineralnih izvora, stadionom i veličanstvenom palačom po mjeri njegova
raskošnog ukusa. Govorilo se da ni jedan pobožan Židov ne bi bio voljan živjeti u njoj jer je
pod njezinim temeljima bilo pronađeno drevno groblje zbog čega su farizeji cijelo područje
proglasili nečistim.
Budući da je gospodar Shual obavljao službu nadglednika Herodove palače, nije mogao
biti tako izbirljiv kao što bi farizeji željeli. Obitelj mu je bila iz Kafarnauma, nešto sjevernije
od Tiberijade. Vjenčanje je, međutim, trebalo biti u Tiberijadi kamo su se Huzini roditelji
preselili. Ivana će živjeti s njima u prizidanom dijelu što ga je Huza podigao uz roditeljski
dom blizu palače.
Huza se pobrinuo za naš smještaj u iznajmljeno kud. Ivanini kovčezi s njezinom novom
odjećom i bogatim tkaninama što sam ih uspjela izdvojiti za nju poslani su nešto ranije u
njezin novi dom.
Ujutro na dan vjenčanja Huzina majka i mlađa sestra otpratile su nas do kupališta gdje
smo trebale obaviti svečanost obrednog pranja. Ivana je sjala od radosti dok smo joj prale
kosu i ukrašavale je nakitom. Glatka koža na njezinim gipkim udovima u koju smo u trljali
ulje narančina cvijeta trebala je dugo mirisati. Dugačku kosu spleli smo joj u pletenice, a u
uvojke smo joj pričvrstili zlatne i srebrne perle.
Vrativši se u naše privremeno prebivalište, odjenuli smo je u vjenčano ruho počevši s
plavom tunikom, otežalom od zlatnog veza, izvezenom brižljivo Ivaninim rukama. Trebali
su joj mjeseci da je završi. Povrh tunike za ramena smo joj zlatnim pribadačama u obliku
ružina cvijeta pričvrstili velik ljubičasti ogrtač koji joj je elegantno padao niz tijelo. Oči smo

Knjige.club 115
 Bjondina&Laura

joj obojali antimonijevim sulfidom u prahu i dodali trunku boje njezinim usnama i
obrazima. Glavu smo joj okrunili zlatnom dijademom, kako i priliči kraljici.
Zatim smo joj, u skladu s našom tradicijom, brižno i polagano stavili na glavu velik
neproziran veo i njime joj pokrili lice.
Bili smo spremni već u ranim večernjim satima kad je po nju došao Huza s razdraganim
prijateljima. Na putu prema kud dizali su golemu buku pušući u trublje i pjevajući
slavljeničke pjesme pa se ne može red da smo bili iznenađeni kad smo ih vidjeli pred
vratima.
Huza je na sebi imao lanenu tuniku išaranu prugama i bio je opasan remenom koji je
blistao pri svjetlu svijeća. Njegov ogrtač pristajao je Ivaninu plastu. Ja sam mu poslala
tkaninu od koje je izrađen kao vjenčani dar. Na glavi je imao zlatnu krunu poput kralja jer
su mladoženja i mlada na dan vjenčanja trebali biti kralj i kraljica. Uzeo je Ivanu za ruku i
premda je nije mogao vidjeti kroz tamni veo, lice mu je zablistalo kad joj je dodirnuo ruku.
Huzini prijatelji gorućim su lampama okitili cestu sve do kuće gospodara Shuala u kojoj
se trebalo održati svadbeno slavlje. Huza je zaštitničkom rukom vodio Ivanu znajući da ne
vidi dobro ispod vela koji joj je pokrivao lice. Mi ostali koračali smo za njima kličući i smijući
se, zadirkujući mladence kad bi usporili, a kad bi ubrzali, opet smo ih zadirkivali, ovaj put
zato što su tako nestrpljivi da što prije stignu do bračne odaje.
Vjenčano slavlje, tijekom kojega su posluživana probrana jela vina i jela koja su
zadovoljavala čak i Viriatov profinjeni ukus trajalo je sedam dana. Pjevali smo pjesme o
ljubavi i slušali glazbu harfe i lutnje. U sjećanju mi je posebno ostao trenutak kad je Huza
podigao Ivanin veo. Iskolačene oci napunile su mu se suzama kad je ugledao njezino ljupko
lice.
Jedan od Huzinih prijatelja pjevao je Davidov psalam o ljubavi i pritom izvodio komične
pokrete koji su nas nasmijali do suza. Prišao je Huzi, uputio mu čeznutljiv pogled i zapjevao:
„Najzgodniji si među sinovima ljudskim”, a zatim mu pao pred noge i poklonio mu se kao
nekom svjetskom moćniku praveći se da ljubi njegove kožne sandale.
Zatim se okrenuo prema Ivani te zapjevao i njoj: „Kralj će se uželjeti tvoje ljepote.
Budući da je on tvoj gospodar, pokloni mu se.” Nato je prekinuo pjesmu i rekao joj: „Idi,
nevjestice, pokloni se.”
Kad se Ivana povinovala i ljupko poniknula glavom, uzviknuo je: „To nije dosta! Pokušaj
spustiti glavu malo niže. Huzi će biti potrebno mnogo klanjanja da bi bio zadovoljan.”
Nakon što je pjevanje završilo, bučna je družina utihnula iščekujući najvažniji trenutak
kad je Huza trebao isprositi mladenkinu ruku. Huza je skinuo svoj ogrtač i prostro ga nad
mojom sestrom kao znak svoje doživotne privrženosti. Zatim je, citirajući riječi proroka
Ezekijela, svečano izgovorio svoj zavjet Ivani: „Prođoh kraj tebe i u te se zagledah. I gle, dob
tvoja - dob je ljubavi! Raširili na te skute svoje i pokrili ti golotinju. Prisegli i sklopili Savez s
tobom, i ti moja postade.”
Ivana nije mogla skinuti pogleda s Huze. Njihova ljubav doimala se opipljivom, činila se
svetom, pouzdanom, odanom. Sreća koju sam osjećala zbog sreće svoje sestre nabujala je u
meni poput gorskog potoka u proljeće. Istodobno se jedan kutak moje duše skvrčio od boli
zbog mog vlastitog jalovog života. Nekoć sam sanjala o tome kako Etan izgovara te riječi
nada mnom. Nikad neću doživjeti tu radost. Gorčina mi se penjala u grlu i gušila me.

Knjige.club 116
 Bjondina&Laura

Goračina zbog Decima Kalva čije mi je sebično poigravanje upropastilo život. Da sam ga
mogla prokleti na smrt, bila bih to učinila.

***

Prije povratka u Jeruzalem vidjeli smo da se Ivana sretno skrasila u svom novom domu.
Već mi je tada nedostajala. Tko će me sada držati u zagrljaju noću, blažiti moju usamljenost,
tješiti me u mojim strahovima? Tko će mi spravljati posebne obroke i podsjećati me na
dobre stvari u životu? Bog ju je blagoslovio usadivši joj u srce čežnju. No njezina odsutnost
samo je produbila prazninu u mojoj nutrini.
Toliko gubitaka. Toliko odsutnosti. A ja nisam imala ništa čime bih ispunila prazninu
koju su ostavili u meni.
Sutradan nakon našeg povratka kući u posjet mom ocu došao je njegov prijatelj
Gamaliel. Njegova omiljenost kao vjerskog učitelja posljednjih je godina neprekidno rasla i
stvarala mu obveze koje su ga priječile u odlascima u usputne posjete. Mog oca nije vidio
još od naše nesreće. Otpratila sam ga do očeve sobe.
„Bojim se da mu danas nije dobro, učitelju Gamaliele. Vjerojatno će prespavati Vaš
posjet”, rekla sam. Dala bih sve da se probudi, ali čak ni Gamaliel, uza svu svoju svetost, nije
mogao učiniti čudo. Čuda su bila djelokrug starih proroka. Izrael već stotinama godina nije
vidio istinsko čudo Božje.
Gamaliel je kleknuo pored očeva kreveta. Čelo mu se namrštilo. „Nisam znao da mu je
tako loše. Ljudi kažu da i dalje radi.”
,,U radionici ima posla preko glave”, rekla sam.
Oštro me pogledao ispod čupavih obrva.
„Shvaćam. Molit ću se za njega. I za tebe, gospodarice Eliana. Čini se da imaš pune ruke
posla.”
„Hvala Vam, učitelju.”
Prepustila sam ga njegovim molitvama. Trnci nelagode prošli su mi niz kralježnicu kad
sam se sjetila njegova pronicljivog pogleda. Tim očima ništa ne može promaknuti, u to sam
bila sigurna. Zacijelo je morao primijetiti da je čovjek koji leži na slamarici prešao u svijet u
kojemu se više ne budi. Bilo je dosta da kaže jednu riječ i mi se možemo oprostiti s poslom.
Imao je strahovit utjecaj.
Barem je Ivana bila na sigurnom i udomljena. Ja sam, međutim, morala i dalje skrbiti za
roditelje. Ako izgubimo posao, izgubit ćemo i kuću. Ne budemo li zarađivali, nećemo moći
plaćati porez Rimljanima. Odmahnula sam glavom. Hoće li naše financijske teškoće ikad
prestati? Hoće li me novac zauvijek držati u smrtnom stisku?
Gamaliel me zatekao u očevu starom uredu. Skočila sam sa noge kad je ušao. „Učitelju
Gamaliele”, promucala sam. „Ja sam... upravo tražila neke papire koje sam mislila odnijeti
ocu da ih pregleda.” Laž je izlazila iz mojih usta u ukočenim slogovima.

Knjige.club 117
 Bjondina&Laura

„Bez sumnje, bez sumnje. Samo polako. Tvoj je otac sretan što ima kćer na koju se može
osloniti u vremenima nevolje.”
Moji stisnuti mišići malčice su se opustili nakon njegovih rijeci. Stajala sam ondje
nepokretno kao panj ne znajući što bih sa sobom. Žene nemaju često čast da ih posjećuje
član Sinedrija.
„Tvoje su zaruke s Etanom Benom Ezerom razvrgnute, koliko čujem.”
Osjećala sam kako mi se boja povlači iz obraza. „Da, učitelju.”
„Nije rekao zašto to čini.”
„Sigurna sam da je imao valjan razlog.” Bila bih ispila čašu punu tinte da sam mogla
izbjeći ovaj razgovor.
S nemalim strahom gledala sam kako se smješta u stolici. Prekrižio je noge i s
iščekivanjem gledao prema meni. „Zašto mi ne bi objasnila što se dogodilo?”
„Možda je bolje da pitate njega.”
Slegnuo je ramenima. „Odlučio sam pitati tebe.”
„Zavrjeđuje bolju suprugu.” Zurila sam u rub tepiha.
„Kako to misliš?”
„Učitelju Gamaliele?”
„Da, dijete?”
„Ne mogu razgovarati o tome.”
,,A što ako ti kažem da neću nikom otkriti tvoju tajnu kakva god ona bila? Ne će biti
kazne, neće biti kamenovanja, neće biti osude. Samo ispovijed za koju ćemo znati samo ti i
ja.”
„Ne razumijem. Ne očekuje li se od onih koji tumače Zakon da uzdrže pravednike u
Izraelu? Nisu li oni odgovorni za moralni boljitak naroda?”
Nasmiješio se. Stezanje usana gotovo se sasvim izgubilo pod njegovim čekinjastim
brkovima i gustom bradom. „Zašto me ne pustiš da sam brinem o svojim odgovornostima?
Dao sam ti svoju riječ. Što možeš izgubiti?”
Koljena su mi počela klecati. Pomisao na to da bih ikojem živom stvoru mogla reći svoju
tajnu, da bi to moglo proći nekažnjeno i bez straha da ću time ugroziti Etanov život pokazala
se suviše velikim iskušenjem. Riječima koje su provalile iz mene potpuno nekontrolirano,
nespretno i zbrkano rekla sam Gamalielu istinu o onome što se zbilo onoga strašnog
poslijepodneva i o kobnoj odluci koju sam bila prisiljena donijeti.
Gamaliel je prekrio lice dlanom. „Da si mi rekla ranije, bio bih pokušao posredovati u
tvoju korist. Pokušao bih ga argumentima uvjeriti da ne vraća milo za drago Rimljaninu. Da
sam bio na mjestu tvoga oca, učinio bih sve što mogu da ti pomognem.” Vrtio je glavom.
„Prekasno je. Sada ne mogu ništa učiniti.”
Namrštila sam se. „Što želite reći?”
„Etan se zaručio prošlog tjedna dok ste bili na sestrinu vjenčanju u Galileji. Vjenčanje će
biti za mjesec dana. Ne žele čekati. Sada se ne mogu miješati u njihove stvari. Etan bi se
našao u nemogućem položaju. Novi bračni ugovor zakonski je valjan i obvezuje oboje. Čak ni
tvoja tragična priča ne može ga poništiti.”

Knjige.club 118
 Bjondina&Laura

Koljena su me izdala i stropoštala sam se u stolicu nasuprot svomu gostu. Znala sam da
će ovaj dan doći. Mislila sam da sam se u srcu pripremila za to. No ništa vas ne može
pripremiti za ubod okrutnog noža.
„Zaručio se sa Saraj?” upitala sam.
„Da. Poznaješ je?”
„Vrlo je lijepa.”
„Izgleda da je očarana njime. Molim se da mu bude dobra supruga.”
„Ja ću se također moliti za njegovu sreću. Zaslužuje ju više od ikoga drugoga koga
poznajem.” Boljelo me je u grlu. Boljelo me u glavi. Boljelo me u duši.
„Donio sam nešto za tvog oca. Ali možda će više koristiti tebi.” Uručio mi je debeo
svežanj pergamenta. „Ovdje su različiti tekstovi iz Zakona i Proroka. Mislio sam da će ga
razvedriti i poslužiti mu kao vodič u njegovoj bolesti. Ali čini mi se da je već dobrano
zašao na drugu stranu. Molit ću se da ti riječi koje ćeš naći na ovim stranicama donesu
utjehu.”
„Dajete riječi Svetoga pisma jednoj ženi?”
Pljesnuo je dlanovima po koljenima i ustao. „Vjerujem da u ovom slučaju Bog neće imati
ništa protiv.”
Kad je Gamaliel otišao, razmišljala sam o njegovim riječima: „Da sam bio na mjestu
tvoga oca, učinio bih sve da ti pomognem.” Ja nisam imala oca koji bi mi pomogao. Koji bi me
zaštitio. Koji bi se brinuo za mene. Koji bi mi bio oslonac u životu. Nisam imala oca jer je
ležao u nesvijesti i bio bolestan. Ali, istinu govoreći, ja sam svog oca izgubila davno prije
njegove nesreće. Izgubila sam ga jednog sunčanog dana na vrhu brežuljka kad se nisam
dovoljne brinula o svome bratu. Ta rana bila je u samoj srži mojih životnih nedaća. Bila sam
bez oca.

***

Svitak što mi ga je učitelj Gamaliel donio bio je napisan na grčkom koinéu, ne na

hebrejskom. Nakon što je cijeli jedan naraštaj boravio u babilonskom sužanjstvu, mnogi
naši ljudi zaboravili su svoj materinski jezik. Govorili smo aramejski i razumjeli smo grčki.
No prosječni Židov nije poznavao hebrejski. Nisam bila sposobna čitati tekst na hebrejskom
i samo sam površno razumijevala tekst koji sam čitala.
Grčkim sam, međutim, vladala dobro i Gamalielov svitak počela sam čitati s ljubavlju
koju nikad dotad nisam osjećala prema Božjoj Riječi. Sveto pismo prvi put počelo mi je
odjekivati u duši ne samo kao niz pravila kojima sam se dužna pokoravati već i kao nešto
što mi pruža utjehu.

Trpljenja mnoga i velika bacio si na me:

ali ti ćeš me opet oživjeti
i opet me podići iz dubine zemlje.

Knjige.club 119
 Bjondina&Laura

Povećaj dostojanstvo moje

i opet me utješi5.

Hoće li me Bog koji je na mene navalio tolika trpljenja i nedaće doista utješiti i oživjeti?
Sićušna žeravka nade razgorjela se u mojoj nutrini.
Dotad se moja religioznost svodila isključivo na pribivanje obredima u kojima nisam
sudjelovala srcem. Bila sam potpuno svjesna svojih nedostataka. Griješila sam na nebrojeno
načina. Moj vlastiti otac nikad mi nije oprostio. Kakvog je smisla imalo pokušati se približiti
Bogu? Tko bi se želio približiti Bogu koji te samo podsjeća da si promašen čovjek? Tko bi se
želio približiti glasu koji samo negoduje i optužuje? Poslije Josipove smrti pobjegla sam od
njega što sam dalje mogla.
Sada, dok sam čitala Sveto pismo što mi ga je Gamaliel donio, odjednom san počela
shvaćati da Bog nipošto nije ljutiti sudac. Nisam mogla potpuno prihvatiti da se njegova
ljubav proteže na mene, ali počela sam više žudjeti za njegovom blizinom. Žudjeti da mi
jednog dana oprosti i ozdravi me. Skrb za moju obitelj nije mi bila dovoljna, nije me u
potpunosti zadovoljavala. Posao kojemu sam nekoć posvetila cijelo svoje biće na kraju me
razočarao. Shvatila sam da mi Bog kojeg sam pronašla u Svetomu pismu može biti jedini
izvor utjehe. Čitala sam pohlepno njegovu Riječ i pripijala se uz taj tračak nade.

5
Ps 71,20-21

Knjige.club 120
 Bjondina&Laura

Spasi me, Bože, svojim imenom

i jakošću svojom izbori mi pravdu.
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih
Ps 54, 1-2

Toga ljeta Jeruzalem je poharala suša. Zimske kiše bile su škrte i razina vode u Gihonu,
izvoru istočno od Jeruzalema koji nam je darivao obilje plodova, bila je vrlo niska. Razina
vode u svim jeruzalemskim ribnjacima, uključujući Gornji, Donji i Stari ribnjak, pa čak i
Kraljev ribnjak, koji su kanalima bili spojeni s izvorom Gihon, pala je na najnižu granicu.
Palestini je oduvijek prijetila nestašica vode. Naš je narod zbog toga bio nemiran. I predobro
smo znali da nas život ovisi o tome hoće li naši izvori i rijeke presušiti.
Tlačenje Rimljana, uza svu svoju žestinu i nepravednost, ipak nam je donijelo stanovite
koristi. Uz bolju trgovinu i poboljšane ceste, izgradili su nam vodovod i znatno veće i
djelotvornije bazene. Koliko god bezbožni i okrutni bili, nitko nije mogao osporiti činjenicu
da su bili iznimno sposobni graditelji. Bili smo zahvalni što je četverokutni bazen Siloam, sa
svojom blistavom arhitekturom i elegantnim stupovima, dovoljno velik da čak i u sušnom
razdoblju može opskrbiti mnoštvo stanovnika Jeruzalema vodom.
Naša je radionica ovisila o izdašnim količinama vode bez koje nije mogla funkcionirati.
Bojenje tkanina iziskivalo je nekoliko temeljitih ispiranja. Često sam morala podmititi ovog
ili onog rimskog činovnika da zadovoljim naše potrebe za vodom. Postupno sam počela
shvaćati da je vođenje posla protkano mnoštvom problema. Nevolje nisu bile neobičnost
niti iznimka. Život trgovca bio je redovito ispunjen neočekivanim izazovima. Opstajali su
samo oni koji su bili sposobni svakodnevno udovoljiti zahtjevima što su ih novi problemi
donosili sa sobom. Promišljeno planiranje bilo je od neprocjenjive važnosti. No život je
nosio sa sobom toliko iznenađenja da ih ni uz najbolje planove niste mogli predvidjeti.
Radila sam od jutra do mraka da bih održala naš posao na površini.

***

Jednog popodneva u posjet mi je došao Viriato u čijoj su pratnji bili Tit i Klaudija.
„Nisam te vidjela više od dva mjeseca, ti zabušantice jedna“, rekla je Klaudija. „Što radiš sa
sobom?“
„Oprosti mi, Klaudija.“ Umotala sam svitak koji sam pažljivo proučavala. „Bila sam tako
nepažljiva, ,,I Tit je tu! Baš lijepo od vas što ste mi došli u posjet.“

Knjige.club 121
 Bjondina&Laura

„Posjet, taman posla. Treba mi nova garderoba. Pozvan sam u Rim.“

„ Hoće li Vam napokon dati položaj kakav zaslužujete?“
„Možda mi još odrube glavu. Tko to može znati s obzirom na to da je Sejan za
kormilom? Bilo kako bilo, nadam se najboljemu. Ne će me valjda optužiti da sam postao
seljačina otkad nisam u Rimu.“
Pažljivo sam odmjerila pogledom njegovu elegantno odjevenu figuru. „To je nemoguće.
Putuje li Klaudija s Vama?“
Klaudija je uskliknula: „Naravno!“, a Tit je istodobno i vrlo odrješito rekao: „Ne.“
Pogledala sam sad jedno, sad drugo pokušavajući skriti osmijeh. „Vidim da je ta stvar još
uvijek predmet pregovora. Viriato, da se kladimo? Što misliš, kakvi su tvoji izgledi,
Klaudija?“
Tit je progunđao. „Molim te, Eliana, ne ohrabruj je. Boravak u Rimu preopasan je za nju.
Dočekaju li me dobre vijesti, poslat ću po nju. Budu li vijesti loše, ne želim da se izlaže
opasnostima.“
„Nađeš li se u opasnosti, dragi, bit ću tim više uz tebe.“ Klaudija je pomaknula hrpu
papirusa na stolu i graciozno sjela na sam rub. Premda se trudila izgledati ležerno i
bezbrižno, na njezinu blijedom licu mogli su se primijetiti tragovi osušenih suza. Tit se
također, kad sam ga pažljivije pogledala, doimao napetim i uplašenim iako mu je na licu bio
uobičajen osmijeh. Putovanje u Rim uznemirivalo ih je više nego što su željeli pokazati.
Namrštila sam se zabrinuta za njihovu sigurnost.
„Red mi, Viriato, kladiš li se na moga muža ili na mene?“ upitala je Klaudija.
Viriato je odmahnuo glavom. „Ni na jedno, gospođo. Nisam od onih koji se klade. Osim
toga, bez obzira na to za koga se odlučim, jedno od vas će se sigurno uvrijediti. Izgledi su mi
loši u oba slučaja.“
Tit i Klaudija prasnuli su u smijeh. Klaudija je uzela u ruke Gamalielov dar koji sam bila
upravo odložila na stranu. „Radiš li još uvijek na onim dosadnim računima, Eliana?“
„Jedini račun zabilježen u toj knjizi jest onaj koji ćemo jedrog dana svi mi morati
podastrijeti Bogu. To je dio našeg Svetog pisma.“
Žurno je vratila svitak na stol blizu mene. „Ispričavam se. Nisam htjela biti nepristojna.“
„Želiš li čuti nešto od onoga što sam nedavno pažljivo pročitala?“
„Ima li u toj knjizi nešto o nepokornim suprugama?“ upitao je Tit. „Ako ima, volio bih
čuti kakvu im kaznu vaš Bog određuje.“
Klaudija je uzdahnula. „Mene više zanima čuti što kaže o nesusretljivim supruzima.“
,,A da muževe i žene ostavimo za neko drugo vrijeme? Upravo sam dovršila čitanje ovog
psalma. Napisao ga je naš najveći kralj David. Napisao ga je dok je bio još mlad, prije nego
što je postao moćan vladar. Kao ratnik spasio je Izrael od velike opasnosti i zbog toga je bio
vrlo popularan u narodu. Bio je talentiran i naočit, pobjednik u ratu, pjesnik i glazbenik. Bog
je blagoslovio Davida.“
,,U to vrijeme u Izraelu kraljevao je čovjek imenom Šaul. Šaul je bio toliko ljubomoran
na Davida da više nije mogao podnositi zavist koja ga je izjedala pa je odlučio ubiti mladića
koji mu je postao suparnik. Ovaj psalam nije samo pjesma. On je molitva. Molitva koja traje
preko tisuću godina. Sve dok ljude poput Vas, Tite, budu nepravedno progonili moćni,

Knjige.club 122
 Bjondina&Laura

despotski vladari, Davidove molitve ulijevat će života i snage u naša srca. Poslušajte. Evo što
on kaže Gospodinu:

Spasi me, Bože, svojim imenom

i jakošću, svojom izbori mi pravdu!
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih!
Oholice ustadoše na mene
i moj život traže silnici:
na Boga se ne osvrću
Evo, Bog mi pomaže,
Gospodin krijepi život moj...
Od srca rado ću ti žrtvovati,
slavit ću ti ime, Jahve, jer je dobrostivo,
jer ti me izbavi iz svake nevolje6.

„Je li tvoj Bog izbavio Davida iz ruku njegovih neprijatelja?“ upitao je Tit.
„Učinio je upravo to. Jednom se Davidu pružila prilika da potajice ubije Šaula. Ali odbio
je dići svoju ruku na Božjeg pomazanika. Nije htio postati zao da bi se borio protiv zla.
Vjerovao je da će ga Bog zaštititi, da će obraniti njegov ugled i njegov život. Bog je to i
učinio, Šaul je poginuo u strašnoj borbi. Na kraju je platio za svoje grijehe kao što ćemo
platiti i svi mi, bez iznimke. Kao što će Sejan jednog dana platiti. David se popeo na
Izraelovo prijestolje, doživio visoke godine i imao mnogo sinova.“
„Sviđa mi se taj tvoj Bog. Izgleda da nije toliko koristoljubiv kao oni u našem panteonu.
Šteta što ne želi pomoći jednom Rimljaninu.“
Slegnula sam ramenima. „Tko može reći da poznaje um Božji? Sjećate li se velikog
perzijskog cara Kira?“
„Naravno. U školi sam morao znati kojim se sve taktikama koristio u bitkama. Je li bio
pristaša vašega Gospodina?“
Nasmiješila sam se. „Ništa više nego vi, rekla bih. Nešto prije nego što je osvojio vlast i
postao poznat širom svijeta, jedan od naših proroka, zvao se Izaija, izrekao je proročanstvo
o njemu obećavši mu Božju pomoć.“

Ja sam Jahve i nema drugoga;

osim mene Boga nema.
Iako me ne poznaš, naoružah te.7

6
Iz 54,3-9
7
Iz 45,5

Knjige.club 123
 Bjondina&Laura

„Bog se zavjetovao da će mu dati pobjedu, shvaćate, Tite. Iako Kir nije poznavao
Gospodina, Bog mu je obećao da će ići pred njim i poravnati mu putove tako da može
pobijediti u bitki zato što će on jednoga dana pomoći našemu narodu. Možda će Gospodin
učiniti isto i vama.“
Nisam mogla razumjeti vlastite postupke. Čemu govoriti o Gospodinu Rimljanima kad
sam mu se i sama jedva obraćala? Shvatila sam da sam počela vjerovati u Božje milosrđe, da
sam počela vjerovati da će on iskazati milosrđe čak i Rimljanima iako ni sama
nisam shvaćala što je to. Voljela sam Klaudiju i Tita unatoč njihovu strašnom nasljeđu. Nije
me bilo briga što su Rimljani. Željela sam da ih naš Bog spasi i da im njegova ruka pomogne.
Željela sam da im njihov neprijatelj Sejan ne naudi. Tko je veći od najvećeg čovjeka u Rimu?
Samo Gospodin.
„Zašto tvoj Bog inzistira da ne postoje drugi bogovi? Čak i Jupiter uza svu svoju moć
priznaje da postoje i drugi bogovi.“ Klaudija se igrala peteljkom smokve. „Doima se krajnje
isključivim. Mora postojati samo on, ni jedan drugi bog. Zašto bih se odrekao Junone,
Apolona i Venere ako se želim moliti tvom Bogu. Zašto se ne bih molio svima njima?“
„Zašto si ostavila sve druge muškarce i priklonila se Titu? Zato što je tvoj suprug i zato
što tvoje srce i tvoje tijelo pripadaju njemu. Drugi muškarci nisu ti potrebni. On te ljubi i
samo ti on ugađa. Isto je i s Bogom, samo u još većoj mjeri jer te on ljubi tisuću puta više,
tisuću puta više te štiti, tisuću je puta veličanstveniji i moćniji od tvog divnog supruga. Ne bi
se mogao pomiriti s tim da juriš za drugim bogovima kao što se Tit ne bi mogao pomiriti da
imaš ljubavnike.“
Tit je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. „Tako ti i treba, draga. Čini mi se da sada bolje
razumijem tog Boga.“ Igrao se kožnatom naramenicom svog remena. „Što misliš, Eliana, bi li
prihvatio moju žrtvu? Bi li mu bilo drago da njemu u čast prinesem žrtvu ljevanicu? Možda
bi to omekšalo njegovo srce za moju stvar.“
Počešala sam se po čelu. „Ja ne poučavam Zakon. Ali, koliko se sjećam, jedan od naših
najvećih proroka, Samuel, jednom je rekao da je Bogu milija poslušnost nego prinošenje
žrtve. Zašto mu se ne molite i ne zatražite pomoć od njega? Umjesto da mu prinesete žrtvu,
dajte mu svoje srce. Priklonite mu se.“
Viriato, koji je dotad šutio, zadovoljno se smijuckao. „Nije ništa bolja od Etana. Stalno
me pokušava preobratiti u Židova. Čak i Saraj kaže da sve više nalikuje svećeniku.“
Ukočila sam se na spomen Sarajina imena. Kao po nekom prešutnom dogovoru nitko a
kući nikad nije spominjao Etanovo ime, a još manje Sarajino ime koje je bilo tabu. Viriato se
zacrvenio. „Oprostite, gospodarice. Nisam htio...“
„Ne brini, Viriato. To nema nikakve važnosti. Morat ću se priviknuti na spominjanje
njezina imena.“
Klaudija me obujmila oko struka. Nije znala zašto sam prekinula zaruke. Vjerujem da je
i sama mogla vidjeti moje jade kakvi god bili moji razlozi.
Potapšala sam je po ruci u znak privrženosti i izišla iz njezina zagrljaja. „Da pogledamo
neke od tkanina za Vas, gospodaru Tite? Imam ih nekoliko koje će Sejana natjerati da
pozeleni od zavisti.“

Knjige.club 124
 Bjondina&Laura

***

Na dah Etanova vjenčanja nebo je bilo pokriveno gustim, tmastim oblacima, ali kiše nije
bilo. Nebo je cijeli dan bilo sivo i neumoljivo.
Nisam bila sposobna raditi. Nisam mogla jesti. Nisam se mogla usredotočiti ni na što.
Prvi put nakon Josipove smrti uspela sam se na vrh brežuljka do mjesta gdje ga je ubola
pčela. Sjela sam na suhu travu, a glavom su mi prolazile misli o tom strašnom danu. Bar je
Etan bio živ. On je bio pošteđen muka ropstva i smrti. Toliko sam učinila za njega. Imao je
priliku započeti novi život. Imao je pred sobom nadu, radost i budućnost.
A ja? Što će biti sa mnom? Budućnosti za mene nije bilo. Nikad se neću udati. Nikad
neću imati djecu. Nikad neću nikomu pripadati. Nikakav uspjeh na ovome svijetu nije
mogao promijeniti tu činjenicu. Mogla sam proizvesti najelegantnije tkanine koje je
svijet vidio, mogla sam tisuću puta sačuvati očev posao od propasti, steći ugled kakav u
Jeruzalemu nije imao nitko pa ipak, ništa od svega toga ne bi uklonilo bol iz mog usamljenog
srca. Osjećala sam se odbačenom i napuštenom, izoliranom u svijetu koji me jedva
primjećivao. Preplavio me val samosažaljenja.
Hitan poziv prenuo me iz mojih tužnih misli. „Gospodarice Eliana! Dođite! Trebaju Vas
u kući. Dođite odmah!“
Preplašena, skočila sam kao oparena. „Što se dogodilo, Joele?“
„Vaš otac, gospodarice.“ Vrtio je glavom.
Sjurila sam se još jednom niz padinu onog brežuljka, bez obuće i u panici, s teškim
bremenom nadolazeće smrti.

***

Kleknula sam pored postelje na kojoj je ležao moj otac slušajući njegovo polagano i
teško disanje dok je moja majka plakala i udarala se šakama po grudima. Molila sam se iz
sve snage da otvori oči, da me pogleda i opet me nazove svojom kćeri. Činilo mi se, kad
bi me još samo jednom priznao kao svoju, kao svoju vlastitu kćer, svoje vlastito dijete,
mogla bih sve podnijeti. Mogla bih podnijeti ispraznost svog života znajući da mi je na kraju
oprostio. Znajući da ima potrebu za mnom i da mu opet pripadam.
Umro je ne rekavši ni riječi.
Izmaknuo se iz naših života ispustivši svoj posljednji plitki dah. Gamaliel je dotad bio
već stigao i molio se pored mrtvaca. Budući da je dodirnuo mrtvaca, idućih sedam dana bit
će nečist i morat će se podvrgnuti temeljitom čišćenju pepelom crvene junice kako bi
se mogao vratiti svojim dužnostima. Rijetko bi se koji član Sinedrija izložio sličnoj
neudobnosti zbog prijatelja iz djetinjstva.
Oca smo položili da počiva uz Josipove kosti. Odsada će praviti društvo jedan drugomu,
nadala sam se. Očevi jadi konačno su završili. Moji će se, nasuprot tomu, umnožavati.

Knjige.club 125
 Bjondina&Laura

Kad je čovjek bolestan,

njegov ga duh podiže,
a ubijen duh tko će podići?
Iz. 18,14

Budući da je moj otac preminuo, nisam se više mogla pretvarati da radim po njegovim
uputama. Možda u Rimskom Carstvu postoje gradovi u kojima neudana žena može voditi
posao. Jeruzalem nije spadao u takve gradove. Radionicu je trebalo prodati. Kroz četiri
naraštaja obitelj mog oca uspješno je vodila obrt. Ja sam bila ta koja ga je dokrajčila. Na
kraju nisam ispunila neizgovorena očekivanja tih naraštaja. Bez oca nisam bila sposobna
sačuvati ono što su oni teškom mukom stekli.
Očevo zdravlje bilo je krhko. Još se samo tankom niti nalik na onu što ju ispreda pauk
bio držao za život. No sjena njegove prisutnosti bila je dovoljna da mogu nastaviti posao.
Sada kad je otišao, više nisam mogla voditi radionicu bez iluzije njegova autoriteta koji me
podržavao.
Sve dok je Etan stajao iza mene, znala sam da ću čak i kad izgubim oca moći nastaviti uz
Etanovu pomoć. Kao njegova supruga imala bih više slobode nego kao neudana kći moga
oca. Onoga dana kad su naše zaruke raskinute, znala sam da gubim i posao kojim se moja
obitelj bavila toliko dugo i san o udaji za čovjeka kojega sam ljubila.
Dio mene bio je spreman povući se iz posla. Već sam se tjednima u duhu sve više
odvajala od posla koji mi je nekoć bio skrovište. Pa ipak, izgubiti ga sasvim i neopozivo
značilo je doživjeti težak udarac.
Osjećala sam odgovornost prema muškarcima i ženama koji su godinama naporno
radili kod nas. Željela sam da se o njima netko nastavi brinuti, da se mogu opet zaposliti.
Nisam mogla prodati naš posao bilo komu. Morala sam biti sigurna da će se novi
vlasnik skrbiti za naše ljude.
Zamolila sam Viriata da razgovara s gospodarom Ezerom. Znala sam da mi Etanov otac
neće izići u susret; imao je stotinu razloga da me prezire. Ali nisam imala drugog izlaza.
Poznavao je sve ljude koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s našim obrtom. Vjerovala
sam da nam može naći pravog kupca. „Zbog prijateljstva s mojim ocem“, rekla sam Viriatu,
„reci mu da nam pomogne.“
Naravno, zajedno s poslom trebalo je prodati i našu kuću; bila je izgrađena na istoj
čestici zemlje. Takva kupnja iziskivala je velik iznos novca, Bojala sam se da nećemo naći
kupca jer sam iz vlastitog iskustva znala da trgovci obično nemaju toliko ušteđevine. Znala
sam da ću morati prihvatiti bilo kakvu ponudu, čak i ako ponuđena cijena bude nerazumno
niska. Bez novca koji nam je donosila radionica nisam mogla podmirivati ni troškove poreza
niti plaćati naše sluge kojih nije bilo malo.
Knjige.club 126
 Bjondina&Laura

Gospodar Ezer poslao nam je odgovor samo tri dana nakon što sam ga preko Viriata
zamolila za pomoć. „Kaže da je pronašao kupca za Vas“, rekao mi je Viriato.
„O kome je riječ?“
„Nije mi to rekao. Kupac očito želi ostati anoniman.“
„Zašto? Zbog čega bi to želio?“
Viriato je slegnuo ramenima. „Gospodar Ezer kaže da je pouzdan.“
Činilo mi se nerazumno dati naše nasljedstvo u ruke nekomu koga ne poznajemo.
Poslije svega, kakav smo drugi izbor imali? Potpisala sam ugovore i dobila neočekivano
velik iznos novca koji je donekle ublažio moje muke. Iznos je bio više nego pošten.
Iznenađena, zahvalila sam gospodaru Ezeru pismom.
Moja je majka više žalila zbog gubitka doma nego zbog smrti supruga. Opraštala se od
njega postupno bdijući uz njegovu bolesničku postelju. Tijekom dugih mjeseci njegove
bolesti navikla se na pomisao da će ga izgubiti. No nije bila pripremljena za gubitak doma.
Planirali smo se preseliti u Tiberijadu da bismo bili što bliže Ivani. Bila je to jedna od
rijetkih svijetlih točaka u mom životu, znati da ću uskoro moći opet vidjeti svoju sestru.
Sljedećeg jutra nasla sam majku zaposlenu pakiranjem kovčega punog papira. „Što je
to?“
„Računi i potvrde primitaka tvog oca, i tko zna što sve ne. Ništa nije bacao. Mogu ti
ustrebati jednog dana, Eliana. Nikad ne znaš.“
„Možda bismo ih trebali dati novom vlasniku. Ako su povezani s poslom u radionici,
trebao bi ih imati.“
„Nisam ih pregledala. Ne razumijem se u to. Znam da među njima ima i osobnih papira.
Kako bi bilo da ih pregledaš i zadržiš ono što misliš da pripada nama?“
Na pomisao da ću preko ruku morati prevrnuti brdo računa okrenuo mi se želudac.
„Ponesimo ih sa sobom u Tiberijadu. Pozabavit ću se njima kasnije. Ako nađem nešto što
može biti od važnosti novom vlasniku, dat ću mu.“
Majka je trljala lijevu ruku i rame. Imala je tamne podočnjake, a njezino nekoć
ljepuškasto lice nagrđivale su prerano dobivene bore. Bilo mi ju je žao. Proteklih nekoliko
godina izgubila je mnogo više nego ja. Osjetila sam potrebu da je zagrlim i pokušam je
utješiti, ali mojoj majci dodiri nisu ništa značili. Nisam se mogla sjetiti kad me je zadnji put
zagrlila i znala sam da će se, zagrlim li ja nju sada, pretvoriti u komad drveta.
„Umorna si, majko“, rekla sam joj blago. „Zašto ne odležiš nekoliko sati? Keziah ti može
donijeti večeru u sobu.“
Sljedećeg jutra majka je ustala kasnije nego obično. Koža joj je bila nezdravo sive boje.
„Vrati se odmah u krevet“, rekla sam joj uznemireno i poslala po liječnika.
„Vjerujem da je to od srca“, rekao je liječnik kad je završio s pregledom. „Treba joj više
odmora.“
Duboko sam uzdahnula. Trebalo je spakirati cijelu kuću. Otpustiti sluge. Sjesti u
zaprežna kota i potegnuti sve do Galileje. Kako da majci osiguram više odmora? Tražila sam
od nje da cijeli dan ostane u krevetu i pokušala je na sve moguće načine uvjeriti da
sve poslove možemo obaviti sami, bez nje.

Knjige.club 127
 Bjondina&Laura

Te večeri dobila sam menstruaciju. Nisam je očekivala u to vrijeme. Jedva me što moglo
tako uznemiriti kao ta neugodnost, pa još usred priprema za preseljenje. Žene koje su imale
mjesečno pranje bile su smatrane nečistima. Majka nam nije mogla priskočiti u pomoć zbog
bolesnog srca, a ja sam bila paralizirana krvarenjem koje je ovaj put došlo ranije no obično.
Prekrižila sam ruke i izvikivala naredbe, razočarana što im ne mogu pomoći. Poslije tri dana
krvarenje je prestalo. Radilo se očito o poremećaju u funkcioniranju mog tijela. Uza sve to,
nešto me izjedalo. Neka jedva primjetna zabrinutost koje se nisam mogla riješiti pratila me
u stopu.
Tjedan dana kasnije, unatoč tomu što je krvarenje prestalo te me se sada moglo
smatrati čistom, odlučila sam otići žurno do bazena Bethesda u sjevernom dijelu grada, u
blizini Ovčjih vrata. Ovaj je bazen u našem narodu bio na glasu sa svojim ljekovitim
svojstvima.
Oko bazena okupio se velik broj bolesnika koji su se nadali ozdravljenju. Neki su od njih
sjedili, drugi su ležali na prostirkama i čekali, nadali se. Prema legendi, anđeo je Gospodnji u
određena doba godine ulazio u bazen i burkao vodu. Žena koja bi nakon burkanja prva ušla
u vodu izišla bi iz nje zdrava. Sjela sam i čekala gledajući oko sebe širom otvorenih očiju.
Hromi, slijepi, nemoćni, paralizirani stajali su u redu u pet trijemova zaposjevši svako
slobodno mjesto, lica obješenih od tjeskobe i boli, žudeći očajnički za izlječenjem.
Nisam pokušala ući u bazen, čak ni kad bi se površina vode, iz meni nepoznatog razloga,
samo blago namreškala. Ta kako bih mogla oduzeti priliku nekom drugom, istinski
bolesnom i prva zakoračiti u bazen?
Pomislila sam da moj, kako mi se činilo, uništeni život ipak nudi mnoge blagoslove.
Sačuvala sam svoje zdravlje, vid mi je bio dobar, snaga me nije napustila. Imala sam majku i
sestru koje su me voljele. Bila sam živa. Otišla sam s bazena Bethesda zahvalnija nego ikad u
mnogo vremena.

***

Što da kažem o našem odlasku iz jedinog doma koji sam poznavala osim da nam je on
tjerao suze na oči i zadao nam duboku bol? Oprostili smo se od svih kućanstava u našem
susjedstvu i od slugu u radionici; bila sam iznenađena kad sam vidjela duboku tugu u
njihovim očima dok su se opraštali od nas. Ti su me ljudi voljeli, shvatila sam sva potresena.
Nisam im bila samo gospodarica. S vremenom su me zavoljeli.
U znak zahvalnosti za vjerno služenje našoj obitelji svakom od njih dala sam novčić. Uz
to uspjela sam pronaći nekoliko komada ne pretjerano skupe tkanine i darovala svima po
komad. Začudila sam se vidjevši u njihovim očima suze dok sam im uručivala tkaninu;
muškarci i žene čvrsto su i sa zahvalnošću stiskali skromni dar i prisjećali se vremena kad
smo ih tkali. Poželjela sam da ih mogu sve povesti sa sobom u Tiberijadu. Kako ću čeznuti za
njihovim društvom!
Neposredno prije odlaska primila sam Klaudijino pismo. Uspjela je iskamčiti Titovo
odobrenje da može otputovati u Rim zajedno s njim. Bila sam zabrinuta zbog njihova
neizvjesnog položaja i nadala sam se da ću uskoro primiti vijesti od nje.

Knjige.club 128
 Bjondina&Laura

Možda je tvoj Bog odlučio napraviti čudo - ne znam kako bih drugačije objasnila
našu dobru sreću. Titu je oprošteno. Zasad ostajemo u Rimu. Naš povratak u Palestinu nije
nemoguć iako te to, nadam se, biti u posve drugačijim okolnostima.
Već sada mi nedostaješ, draga Eliana. Piši mi i izvijesti me o novostima kad god
uzmogneš. Jeste li ti i Etan poslije svega pronašli rješenje? Ne mogu vjerovati da si se
doista željela rastati od njega. Više je nego očito da ga voliš ljubavlju većom od ijedne koju
sam dosad vidjela kod neke žene. Oprosti mi što se petljam u tvoje osobne stvari. Stalo mi
je samo do tvoje sreće.

Tvoja prijateljica
Klaudija

Nije znala ništa o onome što mi se dogodilo s Decimom Kalvom. Rekla sam joj ono što
sam rekla svima - da se jednostavno ne želim udati jer me okolnosti života priječe da uđem
u sretnu i jednakopravnu bračnu zajednicu. Nisam je željela opterećivati
svojim problemima znajući da i sama ima već dovoljno svojih.
Otpisala sam joj izražavajući zadovoljstvo dobrim vijestima što sam ih primila od nje.

Od Etana sam otišla za stalno. Možda ćeš se iznenaditi kad ti kažem da se oženio
drugom. Tako je najbolje, Klaudija. Zaslužuje dobru ženu koja će ga usrećiti. Mislim da je
Saraj prava žena za njega.

Ustuknula sam kad sam vidjela te riječi napisane crno na bijelom. Gledajući ih, moj
gubitak učinio mi se na neki neobičan način manje neopozivim, manje stvarnim. Rekla sam
joj da se uskoro selimo i opisala joj gdje se nalazi naš novi dom za slučaj da se odluči
dopisivati sa mnom. Zapečatila sam pismo i poljubila vosak. Nisam mogla znati hoću li je
više ikad vidjeti za trajanja ovoga života?

***

Viriato nas je i opet pratio na našem putovanju do Galileje. Pošao je s nama samo zato
da nas zaštiti od mogućih opasnosti ne želeći ni čuti da bismo putovali sami iako smo
iznajmili velika i dobro zaštićena kola. Nakon toga namjeravao se vratiti u Jeruzalem Etanu
kamo je i pripadao.
Huza je iznajmio skromnu kućicu za mene i majku u slijepoj uličici u blizini svoje kuće
tako da budemo što bliže Ivani. Sa svoje dvije sobe, zidovima od neobloženog kamenja,
kamenim podovima i vrtom veličine starog tepiha u našoj sobi za primanje kućica nam
je pružala daleko manji komoditet od onoga koji smo imali u Jeruzalemu. Ipak, imala je
ravan krov na kojemu ste za toplih zvjezdanih večeri mogli ugodno spavati. Bila je i više
nego dovoljna za naše potrebe. S obzirom na to da nismo imali nikakvih prihoda, željela
sam da nam novac koji smo imali potraje bar nekoliko godina kako ne bismo pali na teret

Knjige.club 129
 Bjondina&Laura

Ivani i njezinu suprugu. Bilo je bolje živjeti skromno nego riskirati da zapadnemo u
siromaštvo i dugove u godinama koje su nas čekale.
Od slugu samo je Keziah pošla s nama. Bila je siroče i podizana je u našem domu još od
svog najranijeg djetinjstva. Slomili bismo joj srce da je nismo poveli sa sobom. Bila sam
zahvalna na njezinoj neprimjetnoj, strpljivoj prisutnosti. Na nju sam gledala gotovo kao
na komad namještaja koji mogu zadržati. Dugi niz godina u njoj sam gledala isključivo
korisnu radnicu, odanu, blage ćudi i poslušnu. Poslije Ivanina vjenčanja Keziah kao da je
počela primjećivati moju utučenost. Bez riječi preuzimala je na sebe niz poslova što ih
je Ivana radila meni za ljubav. Spravljala mi je posebna jela, donosila cvijeće u moju sobu,
češljala mi nježno zamršenu kosu sve dok je ne bi odmrsila. Odlučila sam zadržati Keziah
zato što sam u njoj s vremenom počela gledati nešto više od obične sluškinje. Bila je to jedna
od najboljih odluka koje sam ikad donijela.
Sutradan, nakon što smo se preselili u našu novu kuću, zbio se još jedan rastanak, ovaj
put s Viriatom. „Tako, znači, napuštaš nas. Tko će moći zamijeniti mog diva?“ rekla sam
onog studenog jutra u koje je odlazio.
Nasmiješio se, a ožiljak se pod njegovim okom nabrao. „Vratit ću se i pobrinuti se da
nemate nepremostivih teškoća.“
Oči su mi se napunile suzama. „Pobrini se za njega, Viriato. Potrudi se da bude sretan i
da mu bude dobro.“
Obrisao je lice svojim širokim dlanom. „Učinit ću sve što je do mene, gospodarice.“
Kimnula sam glavom. „Pobrini se da ne završiš ponovno u nekom rudniku. I pod svaku
cijenu izbjegavaj rimske vojnike.“
„Pronašao sam bolji način da im se osvetim, ne brinite. Jednostavno im zaračunam
dvostruko veću cijenu kad kupuju našu robu.“
Morala sam se nasmijati. „Užasno ćeš mi nedostajati. Piši kad stigneš.“
Viriato je napravio grimasu. „Što ću kad se žalite da ne možete pročitati moj rukopis.“
„Onda neka pisma budu kratka. I potrudi se da budu čitljiva.“
Svi smo se smijali kad je odlazio, ali meni se srce cijepalo od boli, Tek nešto kasnije
sjetila sam se da mi je toga dana bio dvadeseti rođendan.

***

„Zabrinuta sam za majku. Vene nama naočigled“, rekla je Ivana pomažući mi objesiti o
zid babilonsku tapiseriju što ju je Etan svojedobno bio donio. „Zadiše se već nakon tri
stube.“
„Liječnik kaže da je to zbog njezina srca. Mora se više odmarati“, rekla sam namrštivši
se.
„Kako da je prisilimo da ne radi ništa? To bi je ubilo. Znaš i sama da naša majka ne može
bez posla.“

Knjige.club 130
 Bjondina&Laura

„A da je odvedemo u jedno od tiberijadskih ljekovitih kupališta? Topli izvori u Emausu

na glasu su kao lječilišta.“
Ivanino se lice ozarilo. „To je izvrsna ideja. Zamolit ću Huzu da se pobrine za to.“
Ivana bi se i sad sva razvedrila na sam spomen muževa imena. Pet mjeseci nakon
vjenčanja izgledalo je da se vole više nego kad su se zaručili. Već poslije tri sata u našem
društvu žalila se da joj Huzi nedostaje. Hajde de, bar sam jednu stvar učinila kako treba.
Potrudila sam se da se može udati za čovjeka kojeg voli.

***

Odlazak u ljekovito kupalište nije pomogao majci. Nije joj pomoglo ni štošta drugo što
smo tražili od nje. Preminula je prije no što je zima došla kraju. Ivana, Huza i ja žurno smo
otputovali u Jeruzalem i prema njezinoj želji položili njezino tijelo uz supruga i sina.
Gospodar Ezer i Jeruša bili su prisutni u pogrebnoj povorci. Držali su se ukočeno i bili
su ljubazni prema nama. Nisam ih mogla kriviti, naravno. Iako ih Etan nije upoznao sa svim
pojedinostima događaja kojemu je djelomice svjedočio, znali su da sam pogazila obećanje i
neoprostivo povrijedila njihova sina. Kako bi mogli bit blagi prema meni? Kako bi mi mogli
oprostiti nevjeru?
Živeći godinama s ocem, naučila sam da će mi biti najbolje ako se povučem u pozadinu i
pokušam im biti što manje na očima. Činilo se da cijene moju nenametljivu šutnju premda
su otišli dosta rano kako je to običaj i nalagao.
Sjedila sam sama pored groba i trpjela boli. Otac, majka, brat, zaručnik, dom, prijatelji...
Nikog više nije bilo. Kako ću podnijeti teret tolikih gubitaka? Nisam više mogla ni plakati.
Kao da su moje suze presahle nakon toliko mnogo nevolja.
Oh, kako sam čeznula da bar na trenutak nekomu doista pripadam. Znala sam da me
Ivana voli, ali ona je sada pripadala svom suprugu i njegovoj obitelji. On je postao središte
njezina svijeta i pravo je da bude tako. Ja sam bila tek dodatak, zakašnjela misao. Jednoga ću
dana možda biti tetka usidjelica koja je razmazila njezinu djecu. Bit će to produžetak moje
obitelji.

***

Vratili smo se u Tiberijadu tog istog tjedna. Onog dana kad sam stigla u svoj novi dom
koji je sada, izuzmemo li Keziaha i mene, bio prazan, počela sam krvariti.
Moje me tijelo izdalo.
Plakalo je krvlju te se činilo da oplakuje uništenje svake ljubavi. Krvarilo je neutješnom
tugom.

Knjige.club 131
 Bjondina&Laura

Postala sam nečista. Bila sam kao Egipat koji je poharalo deset pošasti. Umjesto žaba i
skakavaca Bog mi je poslao smrt nevjerstvo, samoću, bolest i izdvojenost. Nova pošast
čekala me na svakom koraku.
Godinama sam znala da sam nedostojna. Da sam kriva. Grješna. Moja je krivnja sada
postala javna stvar, vidljiva svima. Moj dodir činio je druge nečistima. Postala sam teret
svakomu, ne blagoslov. Postala sam izopćenik - predmet gnušanja i sažalijevanja.

Knjige.club 132
 Bjondina&Laura

Ako žena imadne krvarenje dulje vremena izvan svoga mjesečnog pranja
ili ako se njezino mjesečno pranje produžuje, neka se smatra nečistom
sve vrijeme krvarenja kao da su dani njezina mjesečnog pranja. Svaka postelja
na koju legne za sve vrijeme svoga krvarenja bit će joj kao i postelja za
njezina mjesečnog pranja. I svaki predmet na koji sjedne neka postane
nečistim kao što je bio nečist u vrijeme njezina mjesečnog pranja.
Lev 15,25-26

„Keziah, ne moraš ostati sa mnom. Naći ću ti prikladan dom ovdje u Galileji ili u
Jeruzalemu ako ti se ondje više sviđa. Nije ugodno služiti ženi koju se smatra nečistom.“
Dvanaest mjeseci prošlo je otkad je počela moja bolest. Dvanaest mjeseci skršenih
nada. Bilo je dana tijekom tih mjeseci kad je krvarenje prestajalo. Sate i sate provodila bih u
čuđenju nadajući se da me taj bič konačno prestao šibati. Prema Zakonu, trebalo je proći
sedam dana od vremena menstrualne nečistoće prije no što bi se ženu moglo opet smatrati
čistom. Ali ja nikad nisam imala sedam neprekinutih dana.
Jednom prilikom imala sam cijela četiri dana slobode. A onda sve iznova, novi ciklus
mojih muka. Bilo je dana kad su simptomi bili vrlo blagi, kad ih gotovo nije ni bilo, već su me
samo blijedo podsjećali da još nisam punopravan dio našeg društva. Drugih bih dana,
međutim, krvarila sve dok se ne bih mogla pomaknuti. Moje tijelo pretvorilo se u tamnicu iz
koje nisam mogla pobjeći. Koju nisam mogla napustiti. Bila sam u lancima, zarobljena iza
njezinih polomljenih rešetaka. Nisam mogla čak ni u sinagogu, ni slaviti Pashu u zajedništvu
sa svojim narodom.
Činilo mi se nepravedno tražiti od Keziah da sudjeluje u mom tegobnom životu punom
ograničenja. Iz kuće sam izlazila rijetko da ne bih svojim dodirom nanijela neugodnost
drugima. Moj svijet sveo se na život unutar četiriju zidova našega doma. Nisam mogla raditi.
Nisam mogla pružiti pomoć nikomu.
Keziah je vrtjela glavom, a debela pletenica poskakivala joj je na leđima. „Ne,
gospodarice! Ne šaljite me nikamo. Radije ću ostati s Vama u Vašoj bolesti. Gdje bi mi moglo
biti bolje nego ovdje? Nikad se niste ponijeli loše prema meni. Tko bi mogao biti tako
ljubazan prema meni kao Vi?“
Uzdahnula sam. „Kad je već tako, zasad ostani. Možeš se predomisliti ako ne ozdravim.“
„Bit će Vam bolje, gospodarice. Sigurna sam u to. Bog će Vas iscijeliti.“
Nisam mogla ne nasmiješiti se njezinoj živoj vjeri. „Prošla je cijela godina dana, Keziah.
Tri liječnika dolazila su k meni. Jedan od njih toliko je slavan da bi mogao liječiti i samog
tetrarha Heroda. Čini se da nitko ne zna što bi sa mnom.“

Knjige.club 133
 Bjondina&Laura

„Trebate biti strpljivi kao Abraham i žena mu Sara.“

Gunđala sam. „Oni su čekali preko dvadeset godina! Prestani me bodriti. Na kraju ćeš
me rasplakati.“
Keziah je prasnula u smijeh. ,,E, pa imam iznenađenje za Vas. Razveselit će Vas,
obećavam Vam.“
„Kakvo iznenađenje?“
„Vidjet ćete.“
Digla sam bespomoćno ruke u zrak i sjela za stol da napišem pismo Viriatu. Pisao je bar
jednom mjesečno i izvješćivao me o događajima u Jeruzalemu. Lidijina ljubičasta boja - s
vremenom sam počela tako misliti o njoj - ušla je u modu ispunjavajući tako
najoptimističnija očekivanja gospodara Ezera. Imali su posla preko glave. Imala sam osjećaj
da mi je Viriato nešto zatajio, ali što se tu moglo, postojale su granice koje ni jedno od nas
nije moglo prijeći. Etana i Saraj nikada nismo spominjali.
Jednom sam ga priupitala za očevu radionicu i za našu kuću. Uvjeravao me je da je sve u
najboljem redu i da su radnici zadovoljni svojim novim stanjem. Nikad nije spominjao
novog vlasnika. Predmnijevala sam da bi to mogao biti sam gospodar Ezer. Boljeg rješenja
nije bilo, mislila sam, premda mi nije bilo jasno kako je uspio smoći toliko novca i platiti
nam tako darežljivo. Polovicu novca dala sam Ivani i Huzi. Druga poslovica trebala mi je
dostajati do kraja života iako bi bolje bilo, kažu li liječnici što misle, da on bude kratak.
Proždirali su denare kao riba vodu. Morali ste im platiti neovisno o tome jesu li vas izliječili
ili su vas mučili svojim lijekovima bez ikakva rezultata.
Bila sam usred rečenice kad sam začula kucanje na vratima. Namrštila sam se. Ivana bi
ušla u sobu ne čekajući da je pozovem. Vrata je otvorila Keziah, a na pragu je stajao moj stari
prijatelj Viriato.
Skočila sam na noge, a iz grudi mi se oteo uzdah oduševljenja. Na licu mu je sijevnuo
stari, dobro poznati osmijeh. „Neka Vam Jahve podari svoj blagoslov, gospodarice.“
„Jahve, ma nemoj! Zašto mi nisi javio da dolaziš?“
Ušao je u sobu i upravo se spremao sjesti na jastuk s kojeg sam se netom bila digla.
„Ne!“ povikala sam. „Ne sjedaj na njega.“
Pogledao me ispitivačkim pogledom. „Čuvate ga za rimskog upravitelja?“
Zacrvenjela sam se od neugodnosti. Nisam mu pisala o svojoj bolesti. Bilo me je stid.
„Nečist je, Viriato. Sjedni na kauč. Udoban je i dovoljno prostran čak i za diva kao što si ti.“
Obrve su mu se spojile u jednu. „Sviđa mi se ovaj jastuk“, rekao je. „Nimalo ne marim za
vaše propise o čistoći, gospodarice.“ Sjeo je na jastuk na kojemu sam ja sjedila.
Na trenutak sam ostala bez riječi. „Sad je gotovo. Nećeš smjeti dolaziti u doticaj s
drugim Židovima dok se ne očistiš.“
Ispružio je svoje goleme nožurde i raskomotio se. „Baš me briga. Ali nešto bih ipak htio
znati. Zašto mi niste ništa rekli o svojoj bolesti? Došao bih prije da sam znao.“
Dobacila sam optuživački pogled Keziah. Široki osmijeh iščezao joj je s lica i stala je
mijesiti tijesto za večernji objed. Hoćeš li se već jednom maknuti s mog mjesta, ti krupni
Luzitanče? Nemam gdje sjesti“, rekla sam.
„Zašto ne sjednete na kauč kad je tako udoban?“

Knjige.club 134
 Bjondina&Laura

Zatresla sam nogom kao da su mi dvije godine. „Zato što sam nečista. Ivana može sjediti
na kauču kad nam dođe u posjet samo ako ga nisam dodirnula.“
„Shvaćam.“ Viriato se pomaknuo da mogu sjesti na jastuk. Sada se umjesto mene on
razvalio na kauču.
„Ne!“ vrisnula sam.
„Što je sad?“
„Postao si nečist kad si dodirnuo mjesto na kojemu sjedim. Ne možeš više ležati na
kauču. Moraš se očistiti.“
Gunđao je. „Iskreno, nisam mislio da ću ikad o ičemu reći ovo što ću sada reći. Ovo je
gore od vaših propisa o hrani. Što ako netko dodirne Vas?“
„Postaje nečist.“
„Što, čak i ako Vas zagrli vlastita sestra?“
„Postat će nečista.“
„Što ako netko nosi tkaninu što ste je istkali na onom razboju u uglu?“
„Nečist.“ Vilica mi je bila čvrsto stisnuta. „Vjerujem da napokon počinješ shvaćati.
Nečista sam. Ljudi me se gnušaju.“
Viriato je svoju glomaznu ruku trljao o zatiljak. „Gospodarice, da niste to više nikad
rekli.“
„Istina je, Viriato. Imam bolest krvarenja. Dodijava mi cijelu godinu. Ne nadam se da će
prestati.“
„Žao mi je što čujem da ste trpjeli, gospodarice Eliana.“ U njegovim krupnim smeđim
očima vidjela sam sućut.
„Trebao bi sažalijevati sebe. Morat ćeš oprati svoju odjeću i okupati se, a za ljude ćeš i
dalje biti nečist sve do večeri. Nije nimalo zgodno.“
„Odlično. Buduću da smo oboje nečisti, idemo do kraja i jedimo što nam se svidi. Kasnije
se možemo pokajati.“
Prasnula sam u smijeh. Nisam si mogla pomoći. „Ah, ti i tvoj želudac. Dopuštaš mu da se
petlja u tvoj odnos s Bogom.“
„Hja, a onda, tu je i činjenica da mi želi odrezati dijelove tijela kojih se ne kanim odreći.“
Ugrizla sam se za usnu. Razgovor o mom krvarenju odjednom mi više nije bio tako
neugodan. Viriato je bio lišen osjećaja stida. Zamolila sam Keziah da donese drugi jastuk;
Viriato je sjeo pored mene i nastavili smo razgovor do kasno u noć.
Odsjeo je u krčmi u Tiberijadi i ondje proveo cijeli tjedan. Svaki dan dolazio nam je u
posjet i sa sobom donosio vedrinu i zanimljive priče o našem obrtu. Jadničak, morao se
kupati i prati odjeću svakog dana prije povratka u krčmu nakon zalaska sunca. Činio je to
bez prigovaranja, a kad sam mu jednom zamjerila, rekao mi je: „Kupanje i čista odjeća čine
me zgodnijim. Da samo vidite kakvu pomutnju žene naprave kad uđem u krčmu.“
„Sigurna sam da misle da si neodoljiv. Jesi li napokon pronašao sebi ženu?“
„Vezati se lancima samo za jednu ženu? Nisam takav glupan.“

Knjige.club 135
 Bjondina&Laura

Vidjela sam da želi okrenuti cijelu stvar na smijeh, no znak sam da žudi za stvaranjem
vlastite obitelji. U Judeji je to bilo posebno teško jer bi većina mojih sunarodnjaka radije bila
gladna nego dala kćer poganinu.
„Bog ima nekoga za tebe, Viriato. Nekoga tko se neće osjećati sputan lancima, već će biti
istinski blagoslov tvom životu. Čekaj da ti Jahve otkrije svoj naum, on će ispuniti želje tvoga
srca.“
„To bih mogao reći i ja Vama.“

***

Viriatov posjet bio je poput daska svježeg povjetarca koji mi je ulijevao novu snagu i
davao mi ohrabrenje. Nakon njegova odlaska odlučila sam pokušati s novim liječnikom.
Odustala sam od odlazaka liječniku nakon što mi je treći dao napitak koji me je puna tri
dana tjerao na povraćanje. U svojoj drskosti išao je toliko daleko da je tražio da mu platim
iznos cijele mjesečne plaće iako se moje stanje nije ni za dlaku promijenilo.
Poslala sam Keziah da kupi debeo svitak pergamenta; bila sam odlučila napisati prikaz
svoga života. Pisanje me zaokupljalo danima. Na moje iznenađenje, opisivanje ovih događaja
donijelo mi je stanovito olakšanje. Pergament je nekritičnom nepristranošću podnosio
težinu svakog mog jada. Pero mi je postalo prijatelj.
S dozom strepnje zamolila sam Huzu da mi nađe drugog liječnika. Većina liječnika
miješala je duhovno područje s liječenjem tijela i smatrala je ispod časti dati bolesniku lijek
posvećen tuđem bogu ili blagoslovljen nekim magijskim zazivom. Tražili su od mene da
prinesem žrtvu ljevanicu sad ovom, sad onom idolu.
Nisam htjela imati nikakve veze s tim. Zakon je Božjem narodu zabranjivao da traži
pomoć od vračara i vještica. Uz to, idolatrija se smatrala teškim grijehom. Jahve je osuđivao
prakticiranje magije neovisno o okolnostima; dobra magija jednostavno nije postojala.
Nekolicina liječnika rabila je biljne lijekove, a neki se nisu ustručavali ni operacijskih
zahvata. Oni su se u svom liječenju oslanjali isključivo na tjelesno područje. S takvima sam
se mogla posavjetovati. Katkad sam morala dugo putovati da pronađem takva liječnika.
Laknulo mi je kad je Huza našao iscjelitelja poznatog po uspješnom izlječenju mnogih
bolesnika, i to upravo u Tiberijadi. Taj liječnik bio je pozvan da pomogne Herodovoj ženi
koja je bolovala od bolesti želudca.
Sira je učio za liječnika u Grčkoj i, prema vlastitim riječima, prisegnuo je da će se u
liječenju bolesnika držati etičkih načela.
„Kakva je to zakletva bila?“ upitala sam ga.
„Među ostalim zavjetovao sam se da bolesnici o kojima budem skrbio neće podnositi
bol niti kakvu drugu štetu, da ću se ponašati ispravno i koristiti svoje znanje na
bogobojazan način te da će moji posjeti biti na korist bolesniku.“
Uputila sam mu usiljen smiješak. „Kad je tako, dobrodošli u moj dom.“
Pokazalo se da je Sirina etika prilično skupa. Platila sam traženi iznos i molila se za
zdravlje.

Knjige.club 136
 Bjondina&Laura

„Ne uzrujavajte se“, rekao mi je kad sam mu opisala kako su me ranije bezuspješno
liječili. „Imam mnogo lijekova za Vašu bolest. Ne pomogne li jedan, pokušat ćemo s drugim.“
Impresionirana širinom njegova znanja i samopouzdanjem poklonila sam mu svoje
povjerenje. Prvi lijek što ga je napravio bio je načinjen od aleksandrijskog kaučuka, stipse i
posebne vrste šafrana, čuvenog po svojim ljekovitim svojstvima. Sira je sve to
usitnio istucao zajedno u stupi napravivši gustu kašu veličine srebrnjaka. Mješavinu je
zatim rastopio u vinu i dao mi da popijem. Moram priznati da sam probala i gorih okusa.
Tjedan dana ispijala sam svježi pripravak i čekala da vidim hoće li djelovati.

***

Jednog jutra tijekom terapije u posjet mi je došla Ivana. Primijetila sam da blista nekom
novom srećom, „Imat ću dijete“, rekla je prije no što je stigla sjesti. Nikad dotad nisam bila
tako nesretna zbog ograničenja koje mi je moja bolest nametala. Nisam je mogla zagrliti niti
je držati u naručju kako sam željela.
„Neka je hvaljen Jahve!“ uskliknula sam. „Tako sam sretna zbog tebe, sestrice. Huza je
zacijelo izvan sebe od radosti.“
„Već dva dana ne dodiruje tlo nogama.“
,,A njegovi roditelji? Sigurno se i oni vesele unučetu.“
„Njegova majka ne prestaje graktati o sinovoj spolnoj sposobnosti. Ne mogu je kriviti
zbog toga s obzirom na to da veliča mog prekrasnog supruga.“
„Voljela bih da ti mogu biti od praktične koristi, Ivana. Što misliš, kad bih istkala
nekoliko lanenih i vunenih komada odjeće, a Keziah ih oprala prema obrednim pravilima, bi
i Huzina majka dopustila da dijete nosi tu odjeću?“
Ivana je slegnula ramenima. „Nije me briga što ona misli. Moje dijete nosit će sve što mu
njegova tetka izradi. Jesi li donijela kakvih boja sa sobom od kuće?“
„Nekoliko uzoraka - dovoljno za potrebe djeteta. Možemo izbijeliti nekoliko komada.
Ostalo mi je nešto plave i Lidijine ljubičaste boje.“
Ivana je pljesnula rukama. „Prekrasno. Imat ću najbolje odjeveno dijete u cijeloj Judeji.“

***

Sirin prvi lijek pokazao se nedjelotvornim. No bar nisam bila bolesnija nego kad sam ga
počela uzimati. Terapija koja je uslijedila poslije ove bila je od luka iz Perzije. Sira je bio vrlo
precizan u pogledu omjera svake supstance. „Devet glavica. Ni jedna manje, ni jedna više“,
rekao mi je dok je pažljivo mjerio količinu luka i vina. Luk se nekoliko sati kuhao u vinu na
laganoj vatri.

Knjige.club 137
 Bjondina&Laura

Kad sam iskapila punu čašu ovog napitka, rekao je: „Hajde u miru i budi iscijeljena od
svoje bolesti.“
Otišla sam, ali krvarenje nije prestalo. Dao mi je da pijem vino s lukom triput dnevno,
cijeli tjedan, no bilo je uzalud.
Nekoliko mjeseci osjećala sam bolove i nelagodnost u želudcu. Imala sam učestale
grčeve. Iako nisu bili pretjerano jaki, primijetila sam da čak i umjereni bol, ako napada tijelo
iz sata u sat, iz tjedna u tjedan, uzima snagu iz kostiju poput pijavice. Gubila sam snagu iz
dana u dan.
Neprekidno krvarenje nije pomagalo. Sira mi je prepisao jela s više mesa da se
oporavim. No sve što bih pojela, odmah bih izgubila krvarenjem.
Tjelesna nelagodnost pojačala se novom brigom. Ivana mi već četiri dana nije došla u
posjet, što je bilo neuobičajeno. Pretpostavila sam da je razlog u tome što se ne osjeća
dobro. Poslala sam Keziah da se raspita o njezinu zdravlju.
„Nisu me pustili k njoj, gospodarice“, rekla je kad se vratila zadihana od brza hoda.
„Nisu me pustili unutra, već sam morali čekati u dvorištu poput psa lutalice.“

Knjige.club 138
 Bjondina&Laura

Pogledaj na me i smiluje se meni

jer osamljen sam i nevoljan,
Odgnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje
Ps 25, 16-18

Obuzela me malodušnost. Predmnijevala sam da žele zaštititi Ivanu i dijete od moje

blizine jer sam bila bolesna. Nisam ih mogla kriviti što žele zaštititi moju sestru i nisam se
htjela uplitati u njihovu odluku. Kako će opor moj život biti tijekom svih mjeseci
njezine trudnoće bez njezina društva! Već na samu pomisao na to hladna strepnja uvlačila
se u moje biće. Moji dani bit će neizdržljivi bez nje.
Sjetila sam se ulomka koji sam dva dana prije pročitala u Gamalielovu pergamentu:

Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,

i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavi; život ti ispunjava dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.8

Meni su to bile samo riječi. Tada mi nisu ništa značile. U njima nije bilo istine. Nije bilo
utjehe. Kako bi Bog mogao oprostiti moje bezakonje? Znala sam da me neće iscijeliti, da me
neće izbaviti iz jame u koju sam propala.
Nekoliko trenutaka pitala sam se hoću li ikad moći blagosivljati Jahvu onako kako je
David govorio, hoću li mu moći vjerovati. Pripiti se uz njega i vjerovati u njegovu dobrotu
iako me je kaznio. Otpočinuti u njemu iako me je svladao umor. Kad bih mogla shvatiti tajnu
takve vjere, tada bih i bez Ivanina društva mogla biti vjerna Bogu i upoznati njegov mir koji
prožima djelo čovjekovo biće. Sljedećeg dana primila sam pisamce od Huze. Srušila sam se
na jastuk kad sam pročitala što piše u njemu.
Ivana je izgubila dijete.

8
Ps 103,1-5

Knjige.club 139
 Bjondina&Laura

Nije tako rekao u pismu, naravno, no ja sam znala da me njegova obitelj smatra krivom
za gubitak njezina djeteta. Moja bolest bila je prokletstvo koje je, ovako ili onako,
prouzročilo pobačaj.
Gorko sam plakala kako već mjesecima nisam znajući koliko će teško gubitak djeteta
pasti Ivani. Nisam joj mogla ni na koji način pomoći niti je utješiti sve dok sam i sama bila
sputana vlastitom bolešću. Huzina majka mojoj je sestri zabranila prekoračiti prag
moje kuće. Njezina mržnja natjerala me da obratim više pažnje svojoj bolesti i da pokušam
pronaći način da se izliječim.

***

Vidjevši da mi napitak od luka i vina ne pomaže, Sira mi je odredio novu terapiju:

morala sam izići iz grada i stajati na raskrižju. Nije mi rekao što bih ondje trebala raditi.
Izišli smo iz kuće u podne kad se većina ljudi sklanja od žarkih sunčevih zraka. Iz meni
nepoznatog razloga Sira je odabrao posebno mjesto: zaustavio se na sjedištu dvaju uskih
puteljaka kojima nikad nisam kročila.
„Ostani ovdje“, rekao mi je pokazujući prema križanju putova. Na svu sreću, na tom
mjestu nije bilo ni životinja ni ljudi. Stala sam na mjesto koje je označio. Izvadio je drvenu
čašu i napunio je vinom do vrha,
Dao mi je čašu i naredio: ,,Pij.“ Otpila sam gutljaj. Piće je imalo okus po vinu, ,,A sad me
pogledaj“, rekao je zapovjedničkim tonom. Učinila sam kako je tražio od mene. Lice mu je
poprimilo nekakav čudnovat, gorljiv izraz koji me sasvim zbunio.
Prije no što sam stigla upitati što ćemo činiti nakon toga, kad je muškarac divovskog
stasa bubnuo u mene straga urličući neke nerazumljive riječi. Naježila mi se sva kosa na
vratu. Nikad se nisam tako uplašila. Vrišteći, otrgnula sam se od njega i bacila se prema Siri.
Mislila sam da se u mene zaletio neki čudovišni zloduh. Okrenuvši se prema njemu, vidjela
sam da je to običan muškarac, krupne i privlačne vanjštine, čist i uredan i očito pri zdravoj
pameti.
Nazalnim je glasom rekao: „Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti.“
„Što?“ povikala sam, a zatim se srušila na zemlju drhteći.
Sira je čučnuo ispred mene. „Strah je bio dio liječenja. Vjerujemo da tijelo ispušta
iscjeljujuće tjelesne sokove kad bolesnikom ovlada silan strah. Kako se osjećaš?“
„Kako se osjećam?“ promucala sam želeći da moj strah prijeđe na njega. „Osjećam se
kao da su mi se noge pretvorile u pernate jastuke. Vi ste luđak, razumijete li Vi mene?
Zacijelo ću morati dodatno platiti za ovu vrstu terapije.“
„Ustvari, to je istina. Moram platiti Samuelu, znate.“
Što reći, bila sam nasmrt preplašena. No ozdravila nisam. Na sreću, Sira cijeli tjedan nije
ponovio ovu terapiju.

Knjige.club 140
 Bjondina&Laura

***

Tjedan dana kasnije netko je opet neočekivano pokucao na naša vrata. Nakon što ih je
Keziah, koja je rekla da ne zna tko bi to mogao biti, otvorila, pred njima smo ugledale Ivanu.
Doimala se bezvoljnom i slabašnom.
„Ivana!“ Skočila sam i pritrčala joj pazeći da je ne bih slučajno dodirnula. „Što je? Nešto
se dogodilo?“
„Nedostajala mi je moja sestra. Došla sam u posjet.“
„Je li tvoja svekrva ukinula zabranu?“
Zvana je slegnula ramenima. „Zabranila mi je da zakoračim nogom u tvoju kuću. Koliko
vidim, ni jednom od ovih elegantnih papuča nisam zakoračila preko tvog kućnog praga, nije
li tako?“
Prasnula sam u smijeh. „Nadam se da ti muževa obitelj neće praviti probleme zbog
mene.“
„Nisam više mogla podnijeti da te ne vidim, Eliana. Tako sam žalosna, a ti znaš kako ćeš
me razvedriti.“
Oteo mi se uzdah. „Žao mi je, draga. Silno mi je žao što si izgubila dijete. Molim se Bogu
da ti uskoro da drugo.“
Kimnula je glavom i blijedo se nasmiješila. „Zar u kući nemaš stolac da sjednemo pred
vrata dok razgovaramo? Nemam puno vremena.“
U nekoliko dana to nam je prešlo u naviku. Ivana bi došla i sjela onkraj vrata i nas dvije
bismo razgovarale. Ponekad bismo čavrljale o svakodnevnim stvarima, a ponekad o
teškoćama s kojima smo se susretale. Držale smo se jedna druge s ljubavlju, sa sućuti
žaleći jedna drugu. Topao melem ljubavi bio nam je dovoljan. Naše boli bile su duboke, ali
naša ljubav bila je još dublja. Kako je vrijeme odmicalo, nada je nadvladala naše strahove.
„Kada ti Sira treba dati sljedeći napitak?“ upitala me Ivana jednog sparnog popodneva.
Ramena su mi se objesila. „Poslao mi je pismo u kojemu kaže da je zbog hitnih
obiteljskih razloga morao otputovati u Efez. Vraća se tek dogodine.“
,,Oh, ne!“
Poslao mi je dugačak popis s hranom koju smijem jesti i koju moram izbjegavati
sljedećih nekoliko mjeseci. Kaže da me jedino ispravan način prehrane može izliječiti.“
,,A što ako ne bude tako?“
„Kaže da ima još nekoliko lijekova koje možemo isprobati kad se vrati, a ja se ne mislim
predavati očajanju.“
„Sviđa mi se taj Sira. Doima se čestitim čovjekom.“
Slegnula sam ramenima. „Kao liječnik, svakako.“
Hihotale smo se. Bilo je korisno smijati se apsurdima u našim životima.
„Je li ovo privatna gozba ili može sudjelovati tko hoće?“
„Moj muž!“ dahnula je Ivana. Sudeći po crvenilu na njezinim obrazima, očito nije
govorila Huzi gdje i kako provodi popodneva.

Knjige.club 141
 Bjondina&Laura

„Pitao sam se kamo je moja žena opet nestala. Pomislio sam da je najvjerojatnije ovdje.“
„Nisam ušla u kuću, kao što vidiš. Nisam prekršila obećanje“, Ivanin je glas drhtao. Bilo
je očito da, iako ne mari za želje svoje svekrve, nerado krši njezine zapovijedi.
„Žao mi je, Huza“, rekla sam. „Ja sam kriva. Trebala sam je poslati natrag kući čim je
došla. Bilo je sebično od mene što sam je poticala da ostane.“
Huza je uzrujano počešao prsa. „Mir vama. Bilo bi okrutno ispriječiti se između dviju
sestara koje se toliko vole. Ne tražim tikvu žrtvu. Moja majka, eh - ona je nešto sasvim
drugo.“
Ivana je primila Huzu za ruku. „Nećeš joj reći?“
„Neću, naravno, Ivana. Siguran sam da moja majka misli sve najbolje. To ne znači da je
uvijek u pravu, naravno. Vidio sam koliko si bila nesretna kad si izgubila naše dijete. A onda
si se počela opet smiješiti i bila si opet moja stara Ivana. Tada sam pomislio da vjerojatno
posjećuješ Elianu. Ona je koristan lijek za tvoju dušu, ma što moja majka mislila o tome.“
Ovio je ruku oko Ivaninih rameni. „Imaš li još jedan stolac za svoga brata, Eliana?“
Nije čak ni pitao je li stolac što ga je Keziah donijela nečist. Kako je sretan bio onaj dan
kad je Huza oženio moju sestru, „Kakve nam vijesti donosiš iz palače?“ upitala sam, sretna
što nam se pridružio u razgovoru.
„Moj otac, kao što možda znaš, razmišlja o tome da odstupi s položaja upravitelja
Herodove palače. Muče ga zglobovi i ima učestale bolove. Činim što mogu da mu
pomognem, ali upravitelj ima mnoštvo poslova. Jučer je zamolio tetrarha da mene postavi
za upravitelja.“
,,I što je Herod rekao?“
„Rekao je da će razmisliti.“
„Što znači da očekuje obilat dar“, rekla je Ivana.
Posao u palači, shvatila sam odmah, nije bio manje prljav od onih manje uzvišenih. „I,
hoće li se tvoj otac pobrinuti za to?“
„Vjerujem da hoće. Moj otac želi preuzeti neki niži položaj koji nije toliko fizički
zahtjevan; ne želi se odreći ugleda koji donosi pripadnost Herodovu domaćinstvu.“
„Voljela bih da mogu pomoći“, rekla sam zamišljeno. Nekoć bih ti bila istkala prekrasnu
tkaninu, dovoljno blistavu da bude po volji čak i Herodu s njegovim profinjenim ukusom.“

***

S približavanjem zime kraju Viriato me ponovno posjetio. Dotad sam bolovala već pune
dvije godine. Zbog neprekidnog krvarenja i bolova bila sam jako smršavjela i često sam
osjećala umor. Još teže od simptoma koji su me progonili kao sjena kad bih ujutro ustajala
podnosila sam tegobe usamljenosti. Ponekad bih žudjela za samo jednim dodirom. Samo
jednim zagrljajem. Ali biti u društvu Viriata bilo je kao uzeti neki okrjepljujući lijek. Njegova
prisutnost pomagala mi je da zaboravim na svoju bolest.

Knjige.club 142
 Bjondina&Laura

Te je godine zbog strašne pošasti koja je udarila mladu janjad u Palestini i pokosila ih
velik broj zavladala nestašica vune. Žalili smo zbog gubitka i smijali se mnoštvu apsurda do
kojih je nestašica dovela.
„Bili smo prisiljeni uvoziti vunu iz Italije. Nakon što smo Rimljanima platili poreze,
cijene su tako skočile da samo vrlo bogati mogu sebi priuštiti kupnju novog komada tkanine
ove godine. Muške tunike su kraće, a prošlog tjedna vidio sam Rimljanku čija je tunika
sezala samo do sredine listova.“
„Ne će biti!“ nasmijala sam se. Kakav je prizor to morao biti! Što je njezin muž rekao na
to?“
„Hvalio ju je zbog štedljivosti kad već nije mogao zbog skromnosti. Muškarci su
poludjeli za njom. Prije no što sam došao ovamo, vidio sam nekoliko žena s još kraćim
tunikama. Skratile su svoje stare, dugačke suknje.“
Vrtjela sam glavom razmišljajući o hladnim i vlažnim zimskim danima i o nelagodi što
ju žene golih nogu zasigurno osjećaju pri takvu vremenu, o čemu i siromašni imaju reći
koju. „Zašto bi se ijedan muškarac okretao i čeznutljivo gledao par nogu bijelih od hladnoće,
s kožom nalik na onu očerupane guske?“
Viriato je slegnuo ramenima. „Temperatura ženske kože ne utječe na muškarčevu
sklonost čeznutljivom gledanju.“
Nasmiješila sam se. „Muškarci su mi oduvijek bili zagonetka. Razgovarajmo radije o
nečemu što razumijem. Kako napreduje radionica?“
„Prilično dobro. Ne proizvode inventivne tkanine kakve ste Vi izrađivali kad ste je
vodili. Ali kvaliteta je i dalje visoka, a radnici su pouzdani.“
Kimnula sam glavom. Mogla sam napisati pismo Joelu i zamoliti ga za više informacija
da sam htjela. Sada je sigurno već znao tko je novi vlasnik iako taj nikad nije zakoračio
nogom na svoje imanje, već je unajmio poslovođe koji su radili za njega. Nisam imala
hrabrosti otkriti tu konačnu tajnu vezanu uz moju prošlost. Bolje ju je ostaviti u rukama
gospodara Ezera.
„Kako je Etan?“ pitanje mi je pobjeglo s usana prije no što sam stigla promisliti o
njegovoj prikladnosti. Ni sama ne znam što me natjeralo da prekršim obećanje koje sam
zadala samoj sebi da ne tu spominjati njegovo ime. Zacijelo me želja da čujem o njemu
natjerala da zaboravim na bol koju sam osjećala pri samom spomenu njegova imena.
Viriato je gledao u pod. „Očekuju dijete, gospodarice.“
S mukom sam progutala kuglu gorčine koja mi se stvorila u grlu. Poslije svega, to i jest
bio razlog što sam mu dala slobodu da ode od mene. Željela sam da proživi sretan i ispunjen
život Moja bolest samo je potvrdila opravdanost moje odluke. Da se oženio mnom?, bio bi
kao lancima vezan uz mene i zbog svoje poslušne naravi nikad se ne bi rastavio od mene. Ne
bi imao dijete. Ne bi imao čak ni ženu. Bar ne pravu. Decim Kalv učinio je uslugu oboma.
„Sretna sam zbog njega. Oduvijek je želio biti otac.“

***

Knjige.club 143
 Bjondina&Laura

„Opet očekujem dijete!“ Ivana je poskakivala na vrhovima nožnih prstiju, odveć

uzbuđena da bi sjedila na stolcu što smo joj ga iznijeli pred vrata očekujući njezin posjet.
Pljesnula sam rukama. „Veličaj Boga koji nas spašava! Znala sam da će te opet
blagosloviti djetetom.“ Ruke su mi žudjele da je zagrle.
„Uhvati se opet posla na dječjoj odjeći, sestro. Lanenoj i vunenoj, to sam mislila.“
„Ivana“, glas mi se kolebao.
Zastala je usred uzbuđenog naklapanja, zbunjena ozbiljnim tonom moga glasa.
„Mnogo sam razmišljala o ovome jer sam znala da će doći ovaj trenutak.“ Oči su mi se
napunile suzama i na trenutak nisam mogla govoriti od straha da se neću moći obuzdati i da
ću udariti u plač. Duboko sam udahnula i pokušala potisnuti poplavu osjećaja koja
je prijetila da će me potopiti.
„Ivana“, pokušala sam opet. Ovaj put glas mi je bio čvršći. „Ne želim da svraćaš ovamo
dok si trudna.“
Odmahnula je glavom; oči su joj bile širom otvorene od čuđenja. „Ne misliš to ozbiljno?“
„Poslušaj me. Sigurno želiš biti sigurna da si učinila sve što je u tvojoj moći da izneseš
dijete do kraja. Sigurno ne bi htjela da osjećaš bilo kakvu krivnju dok ga nosiš.“
„Potrebna si mi, Eliana. Ne zabranjuj mi da te posjećujem. Tvoje stanje nema nikakva
utjecaja na mene.“ Niz obraze su joj se kotrljale suze.
Srce mi se slamalo. Ali nisam se smjela raspasti, zbog nje. Nisam smjela popustiti pred
njezinim mahnitim preklinjanjima. Morala sam biti jaka.
Zašto dobrota katkad siječe oštrije od maca?
„Sestrice draga, ne možemo biti sigurni u to. Te su stvari tajna. Učinimo sve da se tebi i
djetešcu ništa ne dogodi. Molit ću za tebe svakog dana. Piši mi što češće možeš, mila.“
„Eliana!“ Pružila je svoju dugačku ruku prema meni.
Zatvorila sam joj vrata u lice prije nego što me je stigla dodirnuti. Naslonivši se na njih
da se ne bih stropoštala na pod, ugrizla sam se snažno za usnu da ne zajecam.
Sve stroge mjere opreza bile su uzaludne. Prošli su mjeseci odvojenosti i izolacije, a
Ivana je svejedno izgubila dijete.
Bio je to najstrašniji zamislivi gubitak jer je to značilo da više neću moći vidjeti svoju
sestru. Ona je izgubila dijete, a ja sam izgubila nju. Povukla sam se od nje kako bi se ispunila
želja njezina srca. Otada su joj moja vrata bila zatvorena. Da mi nije došla u posjet u samom
početku, onda kad je zatrudnjela, možda bi zadržala dijete. Možda joj je sama moja
nazočnost donijela prokletstvo. Nisam željela biti odgovorna za to. Mislila sam, ne budem U
je viđala, možda će joj to donijeti sreću. Osim svoje odsutnosti, imala sam joj malo što dati.
To sam joj dala iako sam time oplijenila sebe.
Napisala mi je nekoliko pisma preklinjući me da razmislim još jednom. Malo što sam
tako željela u životu kao da popustim pred njezinim preklinjanjima. Nisam popustila, zbog
nje. Nisam se željela predomisliti. Nisam se htjela smekšati.
Sada su mi društvo pravila jedino njezina pisma i Keziah. Nisam imala čak ni tu utjehu
da joj povremeno napišem pismo. Nisam htjela da dodirne ništa što sam ja dirala.

Knjige.club 144
 Bjondina&Laura

Zar u Gileadu nema balzama?

nema li ondje liječnika?
Ta zašto ne dolazi ozdravljenje kćeri naroda mojega?
Jr 8,22

Treće godine moje bolesti Sira se vratio iz Efeza. „Donio sam novi šafran iz Grčke.
Čuven je po svojoj iscjeliteljskoj moći.“
„Znate da ću pokušati sa svime osim s vraćanjem.“
Odmahnuo je rukom. „Imamo sve što trebamo u mojoj torbici.“
Lijek je bio mješavina kumina, neke vrste graška i Sirina novog šafrana koji sam masno
platila. Sve je to skuhao u vođi, procijedio i dao mi da popijem.
„Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!“ povikao je iz svega glasa nakon što
sam ispila pripravak do zadnje kapi. Jedva sam ustala s poda kad sam osjetila da mi krv
ponovno otječe iz tijela.
„Tek su prvi dani“, rekao je kad je vidio moje zabrinuto lice. „Pokušat ćemo opet za
mjesec dana.“
Poslije mjesec dana učinak njegova pripravka bio je isti kao i prvi put. Njegov je čuveni
šafran zatajio.
„Imamo još jedan lijek s kojim možemo pokušati“, rekao je. Trudio se da mu glas zvuci
veselo, ali ton je bio prigušen kao nikad dotad.
Viriato mi je poslao pismo u kojemu je stajalo da je Etan dobio kćer. Dali su joj ime
Rahela. Tipično za muškarca, u pisma nije bilo ništa o onome što sam žudjela doznati. Ima li
Etanove oči? Smiješi li se? Slaže li se sa svojim nećakom? Spava li noću?
Kako će samo tetošiti malenu! Bio je kao stvoren za ulogu oca jednoj djevojčici. Njezin,
uviđavan, uvijek spreman zaštiti slabijega, a opet voljan dopustiti onu vrstu slobode koja
tjera na mrštenje većinu Jeruzalemaca. Iako nije bila moje dijete, pri pomisli na
nju obuzimao me je neki neobičan osjećaj nježnosti. Nikad neću moći vidjeti Rahelu. Ipak
voljela sam je zato što je bila Etanova kći. Uključila sam je u svoje molitve. Blagoslivljala sam
je svakog dana kao da je potekla iz moje vlastite utrobe.

Knjige.club 145
 Bjondina&Laura

***

„Ovaj je lijek kompliciraniji od drugih.“ Sira je popravio svoju besprijekornu tuniku.

Prevrnula sam očima. „Koliko će me stajati?“
Ruke su mu poletjele u zrak. „Kako možeš biti tako prozaična? Što znači novac kad je
zdravlje u pitanju?“
„Moje zdravlje rado bi zadržalo krov nad mojom glavom i nahranilo moj želudac.
Koliko?“ Kad je rekao cijenu, morala sam sjesti na stolicu. „Sira, zar ne možeš smisliti neku
jeftiniju terapiju?“
Pravo govoreći, gospodarice, ovo je moj posljednji pokušaj. Čuvao sam ga za kraj jer je
najteži. On je ono što Vam treba; uvjeren sam u to.“
Što sam mogla? Ako se ne podredim, morat ću priznati poraz. U tom slučaju, cijeli život
bih se pitala nisam li propustila posljednju priliku za ozdravljenje.
„Mamite me, liječniče. Molit ću se Bogu da blagoslovi Vaš trud.“
Trebalo mu se to priznati. Dobrano se naradio oko tog lijeka. Unajmio je slugu koji je
iskopao sedam jaraka na komad u zemlje što ga je iznajmio od nekog seljaka. Svaki od njih
bio je dubok toliko da je u nj mogao stati odrastao čovjek. Na dno svake jame pažljivo je
naslagao hrpu suhog drveća pomiješanu sa svježe odsječenim izdancima vinove loze na
kojima je još stajalo lišće. ,,S čokota vinove loze kojoj još nema ni četiri godine“, rekao je.
„Još nisu obrezivane.“
Shvatila sam zašto je lijek tako skup. Zapalio je granje u svim jamama i iz njih se počeo
izvijati dim. Uručivši mi čašu mladog vina, uzeo me za ruku, odveo do prve jame i pažljivo
me spustio u nju. Dok sam otpijala vino iz čaše, dim me je tjerao na kašljanje. Izvukao me iz
jame govoreći: „Hajde u miru i budi iscjeljenja od svoje bolesti“, a onda me je odveo do
druge jame i spustio me u nju. I tako redom, sedam puta. Oči su me pekle, koža mi je gorjela,
odjeća smrdjela po dimu što se dizao iz mladih izdanaka vinove loze. U glavi mi se vrtjelo od
vina i dima i osjećala sam mučninu.
Ali - prestala sam krvariti.
Prošao je jedan dan, zatim drugi, pa treći, četvrti, peti, šesti. Počela sam sanjati o svemu
onome što ću raditi kad budem proglašena čistom. Moći ću slobodno hodati naokolo bez
straha da će ljudi u gađenju okretati glavu od mene. Moći ću slobodno otići u posjet Ivani.
Moći ću je zagrliti i razgovarati cijeli dan s njom ako mi se svidi. Moći ću opet započeti s
poslom! Disati punim plućima. Oh, kako sam sretna bila. Nada mi je dala krila: mogla sam
poletjeti.
Osvanuo je sedmi dan. Posljednji dan prije no što sam mogla otići svećeniku koji me je
trebao proglasiti iscijeljenom. Samo sat prije zalaska sunca, jedan jedincati sat prije no što
ću opet biti slobodna, ponovno sam prokrvarila. Ovaj put, krvarenje je bilo toliko obilno da
cijeli tjedan nisam mogla ustati iz postelje. Nejaka i nesigurna na nogama, ležala sam na
slamarici, nesposobna povjerovati da sam odmakla toliko daleko, ali da se unatoč tomu
nisam oslobodila svojih muka.
Mračan oblak očajanja spustio se na mene toga sedmog dana. Ugušio je život u meni i
oduzeo mi svaku nadu. Te noći kradom sam u krevet donijela nož i skrila ga pod pokrivač.
Knjige.club 146
 Bjondina&Laura

Kad je Keziah zaspala, izvukla sam ga i dugo zurila u njega pitajući se hoću li imati hrabrosti
prerezati žile na zapešćima i tako skončati svoj bijedni život kao što su to činili Rimljani. Oni
su, začudo, u samoubojstvu gledali častan čin. Mi Židovi vjerovali smo da naš život pripada
Bogu i da čovjek koji oduzima sebi život čini težak grijeh.
Strah da ću djelu vječnost biti suočena s njegovom osudom te me je večeri natjerao da
vratim nož u korice. Ipak, punih deset dana bio je sa mnom u krevetu. Izvlačila sam ga kad
bi svjetlo svijeće bilo prigušeno i kad bi sobu ispunjavalo Keziahino jedva čujno
hrkanje: Svake noći iznova morala sam donijeti odluku. Živjeti ili umrijeti? Zurila sam u
blještav srebrni metal svjesna da moja sudbina ovisi o oštrini sječiva. Smrt se svake noći
hrvala sa životom. Na kraju je pobijedio život. Nisam mogla podnijeti pomisao na Ivaninu
tugu, na Božju kaznu. No crni prekrivač očajanja neprekidno je lebdio nada mnom prateći
me u stopu svakog mog budnog trenutka, progoneći me čak i noću u snovima.
Bogu hvala, poslije nekoliko tjedana obilno je krvarenje jenjavalo, ali i dalje se
nastavljalo. Nekih dana bi sasvim prestalo da bi se poslije samo nekoliko sati opet pojavilo.
Svi su u susjedstvu znali da sam nečista.
Jednom prilikom, kad je Keziah dobila groznicu praćenu teškim napadajima kašlja, bila
sam prisiljena sama donijeti vodu s bunara. Iako sam otišla oko podneva kako bih izbjegla
gužvu, morala sam pričekati neku Židovku da napuni svoj vrč. Ugledavši me, namrštila se.
„Što ti radiš ovdje?“
„Trebam vodu.“
„Gadiš mi se! Ne smiješ dirati bunar.“
„Nisam htjela. Donijela sam vlastiti...“
„Baš me briga što si donijela. Odlazi odavde ili ću vrištati pa ćeš sebi nakopati na vrat
cijelo susjedstvo. Batine će te naučiti da svoje tjelesno onečišćenje ne širiš među poštenim
svijetom.“
Duboko sam uzdahnula nastojeći suspregnuti srdžbu koja samo što mi se nije otela s
jezika i odlučila otići. Nikakvi razlozi ne bi je mogli natjerati da promijeni mišljenje. Ostati
ondje i prepirati se s njom značilo je tratiti vrijeme.
Okrenula sam se naglo na mjestu i u tom trenutku ugledala ženu tamne kose, odjevenu
u jednostavnu smeđu tuniku i ogrtač iste boje. „Daj mi to“, rekla je uzevši mi vrč iz ruke. Po
njezinu naglasku pomislila sam da bi trebala biti sirofeničkog podrijetla.
U Tiberijadi je u to vrijeme živjelo mnogo stranaca. Budući da su farizeji razglasili da se
pod gradskim temeljima nalazi staro groblje, mnogi pobožni Židovi nisu htjeli živjeti ovdje.
Herod je zbog premalog broja stanovnika pozvao pogane da se nasele u gradu. Grci su u
gradu izgradili stadion i u njemu su na više mjesta postojali prirodni izvori tople vode pa su
stranci radije dolazili živjeti ovamo nego u neki drugi dio naše zemlje.
Mi Židovi živjeli smo s njima u miru iako smo mi gledali svoja, a oni svoja posla.
Druženja među nama bilo je malo, tek koliko je to tražila nužda.
Stajala sam ondje otvorenih usta ne shvaćajući što žena zapravo hoće.
Otkoračala je prema bunaru, izvukla teško vjedro puno vode i pažljivo nalila moj vrč
sijevajući cijelo vrijeme pogledom prema mojoj židovskoj mučiteljici. Vrativši se, uručila mi
je vrč pun vode. Židovka, moja susjeda, srdito je otpljunula i udaljila se.

Knjige.club 147
 Bjondina&Laura

Riječi zahvalnosti koje sam uputila ovoj sirofeničanki otišle su u vjetar jer je ona bila
već otišla ne dočekavši da vidi koliko sam joj zahvalna.
Sinulo mi je da je moja susjeda Židovka, držeći se čvrsto Zakona, dodala još jednu osudu
mom već ranjenom srcu. Ova žena, poganka, koja se nije opterećivala našim strogim
zakonima i koja nije znala da Gospodin spašava čovjeka, uvelike se potrudila i pomogla mi.
Pokazala je sažaljenje i milosrđe prema potpunom strancu.
Razmišljala sam o tome kako je Zakon dobar jer nam ga je dao Jahve i jer smo po njemu
postajali pravednici. Što smo to učinili s Božjom milošću sadržanom u njemu te je postao
oružje protiv bolesnih i bespomoćnih? Kako se dogodilo da smo izopačili veličajnost Božjih
propisa do te mjere da stranci i nevjernici imaju više sućuti prema bližnjemu nego narod
Božji?

***

Ivanu nisam vidjela godinu dana. Nije ju smjela posjetiti čak ni Keziah da joj ne bi
prenijela moju bolest. Ivana mi je pisala svaki dan - katkad kratka pisamca, katkad dugačka
pisma, katkad prave poslanice na kojima su bili uočljivi tragovi njezinih suza, a katkad opet
pisma u kojima me je, sva sretna, obavještavala o zbivanjima u svom domu.
Huza je u međuvremenu postavljen za nadzornika Herodova domaćinstva. Bila je to
složena i jedinstvena dužnost, posve različita od dužnosti običnog upravitelja kućanstva.
Huza je zapovijedao cjelokupnom Herodovom poslugom. Čak i njegovi tjelesni čuvari morali
su ga izvješćivati o troškovima i o svojim svakodnevnim dužnostima. Zbog mnoštva
najraznovrsnijih poslova bio je vezan uz palaču, no kako je odrastao pod očevim
tutorstvom, poznavao je sve zamršenosti svoga posla i uspješno izlazio na kraj sa
zajedljivima tetrarhom i njegovim mnogobrojnim zahtjevima.
Premda sam pročitala svako Ivanino pismo, nisam mogla odgovoriti ni na jedno ti je
pergament na kojemu sam pisala ne bi onečistio. Od mene je imala samo muk i moje
molitve.
Mnoge sate provela sam u predenju vune i tkanju na mom jednostavnom razboje koji
sam donijela sa sobom iz Jeruzalema. Počela sam čak proizvoditi boje u kućnoj radinosti
eksperimentirajući s jeftinim biljkama koje su se mogle kupiti na tržnici. Tkanine koje sam
tkala iznenađivale su me svojom jednostavnom ljepotom. Neke od njih uspijevala sam
prodati poganima u svom susjedstvu. Na njih je veći dojam ostavljala kvaliteta mojih
proizvoda nego nečistoća moje utrobe Nisam mogla živjeti pristojno s jednim razbojem i
parom slabašnih ruku. Ipak, s dodatnim prihodom dobivenim od prodaje tkanina uspijevala
sam podmiriti svakodnevne troškove. Osim toga, to mi je čuvalo duhovno zdravlje i
omogućavalo mi da budem zaposlena i korisna, pa makar i na neki ne osobito važan način.
U četvrtoj godini moje bolesti Ivana mi je pisala da opet nosi dijete. U njezinim riječima
mogli su se istodobno osjetiti i strah i radost. I predobro je znala da se njezine nade mogu
izjaloviti i da ne može potpuno vjerovati sreći koja joj je bila obećana. Ovaj sam
put, međutim, bar znala da sam učinila sve što sam mogla da je zaštitim od svoje bolesti.
Zajedno s Keziah svake sam se noći molila za Huzu, moju sestru i dijete koje je raslo u
njezinoj utrobi.

Knjige.club 148
 Bjondina&Laura

U četvrtom mjesecu trudnoće Ivana je izgubila dijete.

Dotrčala je k meni tjedan dana kasnije zastrašujuće mršava i prepuna tuge. Prošlo je
toliko vremena otkad sam je zadnji put vidjela. Vidjevši je tako oslabljenu i bolesna izgleda,
u meni se nešto slomilo.
Širom sam otvorila vrata i poletjela joj u zagrljaj. Kakvog je smisla imalo tjerati je od
sebe u ovim okolnostima? Unatoč svim mjerama opreza koje sam poduzela, nije mogla
iznijeti dijete do kraja.
Godinama mi je bilo uskraćeno da je vidim: sada sam je konačno držala u zagrljaju i
plakala nad njezinom mukom, jedva vjerujući da je mogu dodirnuti. Milovala sam joj kosu,
brisala joj suze, ljubila obraze, stezala joj čvrsto lomne ruke. Cijelo poslijepodne nisam je
ispuštala iz ruku. Ne vjerujem ni da se ona željela odmaknuti od mene. Pripijale smo se
jedna uz drugu poput uboge siročadi, a ne poput dviju odraslih žena koje su se nagledale
svijeta.
Te večeri pridružio nam se i Huza. Nije došao da odvede svoju ženu kući, već da nađe
utjehu. Držeći Ivanu u zagrljaju, plakao je i on lijući muške suze koje bi potresle i srce od
leda. Njihova bol bila je opipljiva, nalik na zvijer oštrih pandža koja im izjeda život. Nisam
mogla učiniti ništa da je ublažim.

***

Sutradan sam otišla pisaru i izdiktirala mu pismo. Tako ono neće biti okaljano mojom
obrednom nečistoćom. Težak položaj u kojemu su se nalazili Huza i Ivana dao mi je snage da
se odlučim na taj nerazuman postupak, kad već to nikad nisam učinila za sebe. Napisala sam
pismo Gamalielu, uvaženom članu Sinedrija, omiljenom učitelju Zakona, i zamolila ga za
pomoć. Žena koja je krvarila, koju je Bog prokleo, a društvo u kojemu je živjela odbacivalo,
usudila se uteći nekom na tako visoku položaju i moliti za milost, za nadu, za zagovor.
Predmnijevala sam da se neće obazreti na moju molbu. Ne bih ga krivila da je to učinio.
Mjesec dana kasnije stigao je njegov odgovor. „Dođi k meni“ stajalo je u jednostavnom
pismu, ,,i povedi sa sobom svoju sestru i njezina supruga.“
Huzi je trebalo dva mjeseca da se oslobodi svojih obveza u Herodovoj palači. Zaputili
smo se prema jugu s nekom egipatskom karavanom. Strance nije bilo briga za vjersku
osjetljivost koju je moja bolest vrijeđala. Nakon pet godina opet sam bila unutar zidina
Jeruzalema. Iz njega sam otišla poražena. Vratila sam se skršena.

***

„Iscjeljenje je u Božjim rukama“, rekao je Gamaliel posjetivši nas u svratištu koje nam je
Huza osigurao. „Može ga dati posredstvom čuda, ako mu se tako svidi, ili se može poslužiti
liječnicima kao oruđem svoje milosti. Koji god način da odabere, moć iscjeljenja u Jahvinim
je rukama.

Knjige.club 149
 Bjondina&Laura

„Što znači kad on uskrati iscjeljenje, učitelju Gamaliele?“ upitala sam.

„Tko može proniknuti u Božji um? Znam da se neki farizeji ponašaju kao da mogu. Oni
kažu da je bolest znamen Božje nemilosti. Da je to znak koji ukazuje na grijeh onoga koji je
pogođen bolešću. Znamen nevjere i nepokajanosti.“ Slegnuo je ramenima. „Bilo bi
pretjerano reći da to nisu valjane mogućnosti. Ali ja mislim da mi podcjenjujemo Boga ako
mislimo da možemo u potpunosti shvatiti svaki njegov postupak. Premda grijeh može
katkad prouzročiti bolest tijela, to nije uvijek slučaj. Jednako tako, ni nedostatak vjere
nije jedini razlog zašto bolestan čovjek ne ozdravljuje.“
„Što je onda razlog, gospodine? Zašto je moju ženu pogodila tako strašna bolest?“
upitao je Huza, glasa promuklog od susprezanja suza.
Gamaliel se igrao resom što mu je visjela na odjeći. „Ne znam, mladiću. Možda Bog ina
neki razlog zašto oklijeva. Možda ti odgađanjem želi dati neku pouku koja je za tvoju dušu
važnija od toga da imaš dijete.“
„Hoćete li moliti za njih, učitelju? Hoćete li moliti za Ivanu i Huzu da uzmognu imati
zdravo dijete?“ upitala sam. „Možda će Jahve čuti Vaše molitve.“
Okrenuo se prema meni. „A što je s tobom? Zar ti ne nastojiš u molitvi?“
Oborila sam glavu. „Možda nisam zaslužila.“
„Rabin Hillel jednom je rekao: Ne sudi prijatelja dok se ne nađeš u njegovoj koži. Nije na
meni da ti sudim, Eliana. Ono što znam o tebi jest da si dobra i velikodušna djevojka. Već
danas molit ću za tebe.“
Drhtavom rukom pokrila sam usta. „Bit ćete nečisti ako me dodirnete.“
„Dobra kupelj i nekoliko sati izdvojenosti od buke i zahtjeva života nikomu ne naudi.
Prestani se izjedati.“
„Neka Vas Jahve blagoslovi, učitelju Gamaliele.“
„Prije nego što započnem, imam jedno pitanje za tebe. Jeste li prepustili sud Bogu, itko
od vas? Gajite li srdžbu prema njemu zato što vas sve ove godine nije iscijelio? Što je uzeo
Ivaninu djecu prije no što su se rodila? Zbog tolikih gubitaka u vašim životima? Smatrate li
njega odgovornim?“
Otvorila sam usta i odmah ih zatvorila nalik na ribu kad ju se izvadi na suho. „Tko sam
ja da sudim Bogu?“
„Nisam rekao da je to ispravno. Pitao sam jeste li to učinili. Srce se ne pridržava uvijek:
pravila pravičnosti. Zato i prinosimo toliko žrtava u Hramu.“
„Možda sam ga katkad smatrala okrutnim i bezosjećajnim. Uglavnom zbog Ivane,
mislim.“
,,U tom slučaju moraš se pokajati. Moraš naučiti gledati ga onakvim kakav jest, Eliana,
ne onakvim kakav se nadaje tvojim osjetilima. Ne kao ravnodušnog kradljivca snova za što
ga u svom srcu optužuješ. Moraš ga postupno upoznati onakvim kakvim su ga upoznali
sužnji u Babilonu. Poznavati ga duboko u svojoj duši kao Onog koji ima planove za tebe -
planove za tvoju dobrobit, ne za zlo, Onog koji ti daje budućnost i nadu. To nije pouka koju
je moguće istinski shvati ti u vremenima sreće. Te istine o Bogu moraš naučiti u sužanjstvu
patnje i bolesti, baš kao što su ih sužnji u Babilonu morali naučiti dok su stenjali pod
jarmom svojih osvajača. Moraš naučiti da mu vjeruješ kad nema nikakvih zemaljskih dokaza
koji bi govorili u prilog tvojoj vjeri.
Knjige.club 150
 Bjondina&Laura

„Čak i ako danas budem molio za tebe, to još uvijek ne znaci da će tvoje tijelo biti
iscijeljeno. Ali tvoje srce, Eliana, ono može već danas početi ozdravljati. Tvoja se duša može
pripraviti za planove koje će Bog tek otkriti za tvoj život.“
Gamaliel je molio za nas jednostavno i s vjerom. Mi smo se svi pokajali pred Bogom
zbog naših kamenih srdaca koja su odbijala njegovu dobrotu i ljubav. Obećali smo mu da
ćemo ga ljubiti ako ne ispuni želje našega srca.
„Jahve nam je dao dragocjeno obećanje preko proroka Jeremije“, rekao je Gamaliel
nakon što je završio molitvu. „Jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu
klonulu!“
„Vi ste iscrpljeni, djeco moja. Klonuli ste. Želim da znate da se Božje srce uzdiže k vama
na poseban način jer on želi da budete zadovoljni. On vam može nadoknaditi godine što su
ih pojeli skakavci. Nemojte se predavati očajanju, nego vjerujte Jahvi svim svojim srcem. Ne
oslanjajte se na vlastito razumijevanje.“
Kakav mir nastupa kad se prepustite Božjoj milosti! Kakvo olakšanje kad se prestanete
boriti s Bogom i svijetom i sa sobom. Bila sam na kraju svojih snaga. A ipak, na neki
neobičan način započinjala sam najvažnije putovanje svoga života. Kao i Job, shvatit ću da
Bog okreće moju sudbinu.
Onoga dana kad je Gamaliel molio za mene moje tijelo nije ozdravilo. Bila sam i dalje u
tamnici, zarobljena krvarenjem svoga tijela, bez mogućnosti bijega. No crni pokrivač očaja
koji mi je zadavao bol do same koštane moždine bio je rasječen davši mi slobodu da još
jednom doživim mir. Sam Bog rasparao je tamu koja me pokrivala otvorivši mi put da
započnem svoje kolebljivo putovanje prema njemu. Bog je vidio moju klonulost i naumio
raščistiti moje sumnje.

Knjige.club 151
 Bjondina&Laura

Jer ja znam svoje namjere koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina,

naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada
ćete me zazivati, dolaziti k mene, moliti i ja ću vas uslišati.
Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.
I pustit ću da me nađete - riječ je Jahvina.
Izmijenit ću udes vaš i sabrati vas iz svih naroda
i sa svih mjesta kamo vas odagnah.
Jr 29,1-14

Biti u Jeruzalemu značilo je moći viđati Viriata. Došao je k nama odjeven u crveni plašt i
krasnu lanenu tuniku.
„Nosiš crveni plašt, Viriato?“ Obrve su mi se uzvinule na sredinu čela. „Etan očito dobro
plaća svoje radnike u posljednje vrijeme.
„Teško je naći dobrog slugu.“ Nije mogao skriti samozadovoljno glupo smijuljenje.
„Kriješ nešto od mene. Vidi ti se po nosu. Van s tim! Red, kakvu tajnu skrivaš?“
Slegnuo je ramenima trudeći se izgledati ležerno. „Dobio sam nešto novca od kuće. Otac
mi je preminuo prije nekoliko godina. Novac sam uložio u posao s gospodarom Ezerom.
Isprva nije išlo lako. Ali ima neko vrijeme da nam je posao dobro krenuo. To je sve.“
„Uvijek zaboravim da dolaziš iz imućne obitelji.“
„Otac mi je bio trgovac, kao i vaš. Držao je ovce i prodavao vunu. Bio je osrednje
imućan, u najboljem slučaju. Dok je bio živ, sav novac koji je imao bio je u ovcama i zemlji.
Nakon njegove smrti moj brat napustio je posao i prodao sve što je otac stekao. Tako sam
i ja došao do određene svote novca. Unatoč tomu, novac koji sam dobio nasljedstvom nije
bio dovoljan za započinjanje posla pa je uskočio Etan. Prodao je komad zemlje koji je kupio
prije nekoliko godina. Cijene su u međuvremenu narasle pa je dobro zaradio.“
„Drago mi je da te je Jahve blagoslovio, Viriato. Radiš li s vinom ili s bojama?“ Nisam
mogla odoljeti znatiželji u kakav je posao moj stari prijatelj uložio svoj novac.
„Pomalo s jednim i drugim.“ Izvukao je torbu skrivenu ispod ogrtača. „Donio sam vam
nekoliko darova.“
„Darova?“ uskliknula je Ivana razvedrivši se.
„Da, gospodarice. Ovaj je za Vas.“ Izvadio je komad tamnozelene tkanine koji je bio u
potpunom kontrastu s Ivaninim nježnim bojama. „Gospodar Huza će se otimati s Vama za
njega. Imam samo ovaj komad za Vas.“
„Naravno, tako bogata boja bolje pristaje mojoj očaravajućoj ljepoti“, zadirkivao je
Huza.
Ivana mu je iščupala tkaninu iz ruku. „Naravno, opet sanjariš, mužu.“

Knjige.club 152
 Bjondina&Laura

„A ovi su za Vas, gospodarice Eliana.“ Stavio je preda me dva komada tkanine, jedan
svijetloplave boje, drugi nježnoružičaste. Obje tkanine bile su protkane srebrnom niti. Bila
sam osupnuta. Bile su jednako lijepe kao one izrađivane u radionici moga oca.
Srce mi se uzlupalo dok sam prelazila prstima po tkanju. Prepoznala sam posebne
uzdužne i poprečne niti; one su bile potpis naše radionice. ,,Oh, Viriato! Ti i Etan kupili ste
obrt moga oca?“
„Jesmo, gospodarice.“
„Zašto mi nisi to rekao?“
,,U početku nismo znali hoćemo li uspjeti. Nismo imali dovoljno novca, a bez Vašeg
talenta kao podrške...“ Slegnuo je ramenima. „Mislili smo da je najbolje ne davati Vam
previše nade prije nego što vidimo hoćemo li se održati.“
Progutala sam suze koje su mi udarile na oči. „Uspjeli ste, koliko vidim.“
„Trebalo je dugo čekati i naporno raditi. Ali u pravu ste, gospodarice. Radionica je ove
godine dobro poslovala.“
„Prestani me nazivati gospodaricom. Dapače, prikladnije je da ja tebe nazivam
gospodarom. Vijesti koje donosiš usrećile su me. Bolji ishod nisam mogla ni zamisliti. Sada
kad znam da ti i Etan držite kormilo nekadašnje radionice mog oca nije mi tako teško kao
onda kad sam je izgubila.“
„Olakšanje mi je čuti to od Vas, Eliana. Bojao sam se da će Vas naša odluka povrijediti
To je još jedan od razloga zašto Vam nisam odmah rekao.“
„Povrijediti? Kako bih mogla biti povrijeđena kad se i danas tako velikodušno brinete
za mene?“ Zatim mi je na um palo nešto što me natjeralo da zastanem. Progutala sam
pljuvačku trudeći se zadržati sigurnost u glasu. Žive li Etan i Saraj u kući?“
„Ne. Odbio je to. Žive u prizidanom dijelu što ga je Etan podigao na kući svoga oca. U
Vašoj nekadašnjoj kući uglavnom primamo kupce. Ja stanujem u jednom malenom krilu.“
„Koju si sobu uzeo?'
Počešao se po ožiljku, što je bio siguran znak da mu je neugodno. „Istinu govoreći, to je
Vaša nekadašnja soba, gospodarice. Etan kaže da u njoj ima najviše dnevnog svjetla.“
Ivana i ja prasnule smo u smijeh zamišljajući ga u našem nekadašnjem okruženju sa
ženskim namještajem. „Spavaš li na krevetu s pjenastom lanenom posteljinom i zlatnim
vezom na jastucima?“ zanimalo je Ivanu.
Viriato se namrštio. „Nisam imao vremena obratiti pažnju na takve stvari i unijeti
neophodne promjene.“
Slika Viriata kako spava na tom mekanom krevetu, urešenom tipično ženskim detaljima
bila je neodoljiva. Ivana i ja prepustile smo se veselom čavrljanju dok je Huza ulagao
plemenit napor da ostavi dojam nezainteresiranosti, a Viriato se mrštio kao medvjed.

Knjige.club 153
 Bjondina&Laura

***

Vrativši se u Tiberijadu, Ivana i ja počele smo pozorno čitati tekstove Svetoga pisma
koje mi je Gamaliel dao pet godina ranije. S vremena na vrijeme znala nam se pridružiti i
Keziah, pa i Huza kad su mu obveze to dopuštale. Jednog poslijepodneva Ivana i ja upravo
smo bile završile s čitanjem o bijegu našeg naroda iz Egipta, o potjeri faraona i njegove
vojske i o neprijelaznom moru koje se ispriječilo pred njima. Jedno od najvećih čuda što ih
je Jahve učinio za naš narod bilo je razdvajanje mora.
„Možeš li zamisliti da prolaziš po suhom između dvaju golemih zidova vode koji samo
što se ne sruše na tebe?“ upitala je Ivama.
„Ne čini li ti se da se nas dvije nalazimo u pomalo sličnoj situaciji?“ upitala sam.
Ivana se raskomotila na kauču. „Kako to misliš?“
„Naši predci u taj su se čas suočili s mnoštvom opasnosti. S obiju njihovih strana
uzdizao se zid vode kakav nitko nikad nije vidio. Vjetar je bjesnio; more se uzburkalo i
prijeteći hučilo kao lav što se sprema obrušiti na svoj plijen. Faraonova vojska sjedila je na
obali, spremna krenuti u potjeru za njima. Kako je Iako sa svakim korakom na tom
pogibeljnom prolasku našemu narodu moralo biti vidjeti te pogibelji. Kako se lako mogao
prepustiti strahu i malodušnosti. Umjesto da se nadaju Jahvinu izbavljenju, mogao ih je
lako svladati strah i nije bilo ništa lakše nego odustati.
Nas dvije možemo učiniti isto, sestrice. Možemo se prepustiti očajanju zbog tvoje
neplodnosti ili zbog moje bolesti. Možemo se usredotočiti na opasnosti koje nam prijete. Ti
se možeš opterećivati sve hladnijim odnosom Huzinih roditelja prema tebi i misliti da će
jednoga dana i Huza okrenuti glavu od tebe. Ja mogu očajavati zbog moje bolesti i pitati se
kako to da mi nijedan lijek ne pomaže. Mogu se utopiti u strahu da ću spasti na prosjački
štap zato što trošim silan novac na lijekove koji mi ne pomažu.
To su vode koje se ruše na nas, koje nas sa svih strana okružuju poput uspjenjenog
mora opisanog u Svetome pismu kad Židovi prelaze Crveno more. One su vojske našeg
faraona koji nas progoni. Ali umjesto da dopustimo da nas naše teškoće smute i utjeraju
nam strah u kosti, možemo uprijeti pogled u put koji Jahve otvara pred nama te korak po
korak poći naprijed i naučiti da budemo vjerni u našim patnjama.“

***

U šestoj godini mog krvarenja Viriato je došao poslom u Tiberijadu i ostao tri dana duže
provevši ih sa mnom i Ivanom. Jednoga jutra, dok smo nas dvoje bili sami, upitala sam ga za
Rahelu.
Oči su mu zaiskrile. „Vrlo je plaha za dijete od tri godine; toliko muke s tako malenim
stvorenjem nećeš naći na cijelom Božjem svijetu.“
„Govori li?“

Knjige.club 154
 Bjondina&Laura

,,I te kako iako se razumiju samo njezini roditelji i njezin maleni nećak. Trebali biste
vidjeti kako šušljeta. Jednostavno je neodoljiva. Izuzmemo li Vas, nisam vidio tako odlučno
žensko biće.“
„Mota te oko svog malenog prstića, je li tako?“
Viriato je smetano slegnuo ramenima. „Mene, svog oca, djeda, baku. Svi koji je vide
pretrgavaju se da joj udovolje. Dobro je što je tako dražesna; kad nije po njezinome, samo
što ne sruši kuću svojom vriskom.“
Prebirala sam po rubu jastuka zamišljajući prekrasnu djevojčicu svojeglave ćudi.
„Dobiva li česte napadaje bijesa?“
„Moglo bi ju se iskoristiti kao tajno oružje protiv Rimljana. Katkad pomislim da će
probušiti strop svojim vrištanjem. Jedino Etan uspijeva izići na kraj s njom. Ne obazire se ni
na koga drugoga i ne boji se čak ni farizej. Jednom sam joj pokazao farizeja u crnoj odjeći s
dugačkom bradom koji se doimao vrlo opakim i rekao joj da ću je dati njemu ne bude li se
ponašala kako treba.“
„I, što je učinila?“
„Isplazila mu je jezik. Ni sam Cezar ne bi je mogao natjerati da ga posluša. Da nije tako
dražesna, morali bismo svi pobjeći glavom bez obzira u neku drugu zemlju.“
Pokrila sam usta rukom da bih prikrila smijeh. „Ne može biti tako divlja.“
„Hm,“ zadovoljno se nasmiješio Viriato, „njezin sam rob, priznajem. Hrabra je i
dražesna. Ali čak ni ja ne mogu prikriti mane njezine opake ćudi.“
Nešto me je bocnulo u trbuhu dok sam u duhu pokušavala predočiti Etana kako
pokušava uloviti prekrasnu malenu djevojčicu i ukrotiti njezinu divlju ćud. Hoću li ga ikad
prestati voljeti? „Etan je zacijelo presretan.“
Viriatovo lice odjednom je postalo ozbiljno. „Saraj je bolesna.“
Zabezeknuta, oslonila sam se o naslon kauča. „Koliko bolesna?“
„Boje se da neće izdržati godinu dana, Eliana.“
Nije izdržala. Nije prošlo ni šest mjeseci, a ona je umrla. Prelijepa mlada djevojka čije su
oči sa žudnjom pratile svaki Etanov korak, majka njegove prekrasne kćerke položena je u
grob da počiva u njemu sa svojim ocima. Pokopali su je negdje u Galileji, tako mi je Viriato
rekao, da bude blizu svoje majke koja je umrla nedugo prije toga.
Nekoliko dana, dok je bio zaposlen pripremama za njezin pogreb, Etan je zacijelo
morao biti vrlo blizu meni. Najviše nekoliko sati hoda. Da sam ga bar mogla utješiti! Da sam
mu bar mogla obrisati suze! Umjesto toga, sjedila sam kao prikovana na svom nečistom
jastuku i lila nečiste suze za čovjekom kojega više nikad neću moći dodirnuti.

***

Bila je deveta godina otkako sam se razboljela; lunjala sam svojom nevelikom kućom i
skupljala sve što mi se činilo vrijednim: odjeću, nakit, tapete, zlatne i srebrne pladnjeve i

Knjige.club 155
 Bjondina&Laura

pehare, dragocjene podsjetnike na život koji sam nekoć živjela. Skinula sam sa zidova
tapiserije i goblene te sve to složila u hrpu nasred naše sobe.
„Hoćeš li mi pomoći prodati ovo?“ upitala sam Huzu.
„Zašto ne daš da ti pomognem? Ivana i ja nismo potrošili mnogo od nasljedstva koje
vam je ostalo od tvog oca. Možemo uštedjeti novca. Ti si moja sestra, Eliana. Dužan sam se
brinuti za tebe i smatram to povlasticom.“
Nasmiješila sam se. „Ne mislim da ne cijenim tvoju velikodušnost. Ipak, više volim rabiti
vlastiti novac dok mogu. Možda dođe dan kad neću imati druge, nego obratiti se tebi za
pomoć. Molimo se Bogu da se založi za nas prije nego što se to dogodi. U međuvremenu,
ovdje, u ovoj hrpi pravo je malo bogatstvo. Bit će dovoljno za mene i Keziah nekoliko
godina.“ Naravno, to je vrijedilo samo za slučaj da ne moram plaćati toliko liječnicima.
Huza je prošao prstima kroz svoju prorijeđenu kosu. „Ove stvari podsjećaju te na
djetinjstvo, Eliana. Sigurno ti je bolno rastati se od njih.“
„Moje su uspomene u mom srcu, brate. Te stvari ne znače mi toliko da ne bih mogla bez
njih.“
Ipak, među njima bio je jedan predmet za koji to nisam mogla reći. Slučajno je to bio
najvrjedniji predmet koji sam imala. I meni najdragocjeniji. Nisam imala snage ostati bez
njega. Nisam mogla podnijeti pomisao na to da ću morati gledati praznu i izblijedjelu
površinu na zidu na kojemu je nekad visio podsjetnik na čovjeka kojega ću zauvijek voljeti.
Nadasve rijetki babilonski goblen koji mi je Etan darovao zadržala sam kod sebe kao
najveću dragocjenost.

***

Ništa nije ukazivalo na to da će Ivanin i Huzin život poremetiti nepredviđen izazov

vezan uz događaje u palači. Nakon što je godinama živio i braku s princezom Phasaelis,
Herod Antipa otpustio ju je jer se zaljubio u ženu svoga brata Herodijadu. Herodijada je
po svoj prilici gajila iste osjećaje prema Herodu jer se i ona rastala od svoga muža kako bi se
mogla udati za Antipu. Skandal koji je nastao prilično je dugo potresao našu zemlju. Od
krajeva se nije očekivalo da bulu tako los moralni primjer. Trčanje za ženom vlastitoga
brata nisu odobravali ni najslobodoumniji Židov.
S pojavom ovih nepopularnih promjena svakodnevni ustaljeni red koji je vladao u
palači odjednom se pretvorio u svoju suprotnost. Phasaelis je odjurila svom ocu, kralju
Aretasu. Herodijada i njezina privlačna kći Saloma preselile su se u palaču donijevši sa
sobom nerazumne zahtjeve. Jadni Huza provodio je duge sate u palači pokušavajući umiriti
mnoge sluge kojima se Herodijada odmah nije svidjela. Još dulje sate provodio je nastojeći
udobrovoljiti novu gospodaricu kuće.
Iz dana u dan moj zet nije znao s kakvom će se krizom možda već sutra morati suočiti.
Mnogih noći nije uopće dolazio kući. Znala sam da se Ivana osjeća usamljenom i da je
zabrinuta za mužev posao. Tih mjeseci mnogo smo večeri provele u molitvama. Iako su
to bila teška vremena, ona su nas približila jednu drugoj i Bogu.

Knjige.club 156
 Bjondina&Laura

Kad god je mogao, Huza bi pobjegao od posla i pridružio nam se u molitvi. Govorio je da
su mu ta vremena kad je molio sačuvala razum. Ipak, nisu mu sačuvala kosu. U neko doba
počeo je gubiti čitave čuperke tako da mu se mogla vidjeti koža lubanje. Nasreću, Huza je
bio toliko zgodan da unatoč gubljenju kose nije izgubio privlačnost.

***

Nakon što mi je Huza dao novac od prodaje mog pokućstva i posoblja, nevoljko sam
otišla jednom drugom liječniku, ovaj put Grku koji je pokrenuo posao u južnoj Pereji. Čuvši
da minerali iz Slanog mora posjeduju iscjeliteljsku moć, potrudio se da dođe do njih i ostao
u tom poslu dovoljno dugo da je stekao glas mudrog čovjeka.
Putovanja mi nikad nisu padala lako. Od neprekidnog krvarenja oslabjela sam; trebalo
mi je više odmora nego drugim ženama. Židovi su izbjegavali putovati u mojoj blizini da ih
ne bih slučajno dodirnula i onečistila.
Povrh toga, pokraj svih mojih briga, sada su me, osim tragova liječenja, počeli
opterećivati i troškovi putovanja, boravka u svratištima i putarine. Jednom kad ostanem bez
novca dobivenog od prodaje svojih stvari, neću imati od čega živjeti.
Odlučila sam se na ovo putovanje zato što je Anaksimander, liječnik kojemu sam se
zaputila, izliječio nekoliko ljudi koji su se smatrali neizlječivima. Jednako je važno bilo i to
što se on nije zanimao za zloduhe i čini. Vjerovao je da poremećaji imaju prirodan uzrok i
stoga sam očekivala da će i njegov način liječenja biti prirodan.
Kad smo se prvi put sreli, postavljao mi je tako neugodna pitanja da sam u nekoliko
navrata zamalo prekinula razgovor i otišla. Čovjek jednostavno nije imao osjećaj za
pristojnost. Njegovo dugačko blijedo čelo sjajilo se od znoja dok je pisao na svom
pergamentu. „Akutni effluvium krvi. Kronični bolovi u donjem dijelu abdomena. Kriza traje
devet godina. Učestalo pogoršanje općeg stanja bolesnika nakon povremenih prekida
krvarenja.“ Dok je zapisivao, glasno je izgovarao riječi misleći valjda da razumijem značenje
tako zbunjujućih riječi kao što su effluvium, kronični i pogoršanje.
„Jesi li slučajno primijetila da ti neke vrste jela ili aktivnosti pogoršavaju stanje?“
„Nisam.“
Zavrnuo je rukave. Vidjela sam da otvara jednostavnu kutiju od maslinova drveta. U
njoj je bilo više vrsta prijetećih metalnih instrumenata: dugih i kratkih, debelih i tankih,
duguljastih i žlicolikih, namijenjenih izvlačenju, guranju i komadanju tijela. „Moram te
pregledati.“
„Pregledati?“ upitala sam slabašno.
„Ah, vi Židovi i ta vaša zaokupljenost čednošću. Kako da ti postavim točnu dijagnozu
ako ne pronađem uzrok tvojoj bolesti. Tvoja služavka može ostati ako želiš.“
„Ako mislite da je to prijeko potrebno.“
Legla sam leđima na kauč, ukočena od smetenosti. I jest, temeljito me pregledao.
Čeprkao je i ubadao, i njuškao, i zurio, i zastajao usred muka koje mi je zadavao, i ponovno

Knjige.club 157
 Bjondina&Laura

zapisivao. Suze su mi se slijevale niz obraze. Umjesto da mu platim, bila bih mu najradije
dala ćušku.
„Postoji neravnoteža među tvojim tjelesnim sokovima. Pustimo li ti krv, vratit ćemo
ravnotežu u tvoje tijelo.“
„Oprostite, Analsimanderu, ali čuli ste me kad sam Vam rekla da dolazim k Vama zbog
krvarenja? Da krvarim već devet godina?“ Ruke su mi same od sebe poletjele u zrak. „Kako
će mi pomoći još krvarenja?“
„Ti ne znaš ništa o tome, ženo. Želiš li se izliječiti ili ne želiš?“
Slegnula sam ramenima. Kako mi može nauditi ako mi pusti još krvi? „Nastavite,
liječnice.“
Zatražio je od mene da legnem potrbuške. Oštrom britvom zarezao mi je pet dubokih i
preciznih zasjeka na najnižem dijelu leđa. Napravila sam grimasu. Osjetila sam kako mi krv
kapa niz bok. Spretnim pokretom Anaksimander uhvatio je krv u posudicu s tankim
stjenkama. Boji se da mu ne zamrljam kauč, pomislila sam. Sjeo je pored mene i gledao kako
život otječe iz mene u polaganim mlazovima. Keziah je utonula u stolici blizu mene, blijeda
kao zid, grizući nokte.
Odjednom me uhvatila slabost i zavrtjelo mi se u glavi. Liječnik se na kraju valjda
uvjerio da sam izgubila dovoljno krvi. Pritisnuo je ručnik na zasjeke i zaustavio krvarenje.
Da mi bar može tako jednostavno zaustaviti krvarenje, pomislila sam.
„Moraš se sedam dana odmarati. Pij gustu juhu od mesa mladog bika pet puta dnevno.
U ovom rupcu je blato; po isteku tog vremena stavljaj tople obloge od ovog blata na trbuh i
donje dijelove tijela. Blato je iz Slanog mora i posjeduje veliku iscjeliteljsku moć. Nanosi ga
bar triput dnevno kako bi ti cijelo vrijeme bilo toplo na tim mjestima. Na kraju se okupaj u
uzburkanoj rijeci, po mogućnosti hladnoj. Oslobodit ćeš se bolesti budeš li se pažljivo
pridržavala mojih uputa.“
Jedino čega me je oslobodio bio je moj novčanik.
Na povratku kući u kojoj smo stanovali tijekom našeg boravka u Pereji morala sam se
oslanjati na Keziah. Da me nije snažno obgrlila oko struka, bila bih se srušila nasred ulice.
Zbog gubitka krvi toliko mi se vrtjelo u glavi da sam cijelim putem teturala. Srušila sam se u
krevet i dvanaest sati bila bez svijesti.
Kad sam se probudila, pored kreveta sam ugledala Keziah sa zdjelom krepke juhe u
rukama. Ova poslastica morala je iziskivati priličan napor i znatna financijska sredstva.
Neopisivo je gadila mom suhom grlu. Ostala sam punih sedam dana u postelji bez
zanovijetanja. Nije to bilo samo zbog toga što sam se željela doslovno pridržavati
liječnikovih uputa. Nisam se mogla micati od slabosti. Anaksimanderov lijek zamalo me
uništio.
Kad se napunilo sedam dana, Keziah je prema Grkovim uputama napravila topao oblog
od blata. Takav lijek ne bih dala najgorem neprijatelju. Blato me je opeklo pri dodiru s
nježnom kožom donjeg dijela mog trbuha. Tri dana škripala sam zubima i poslušno ga
nanosila na trbuh prema uputstvu liječnika.
Morali smo hodati gotovo dva sata da bismo došli do rije Jordan gdje me je čekala
posljednja faza mog liječenja. Izabrali smo mjesto na kojemu je struja bila najjača, gdje je
voda bila uzburkana i snažno se pjenila. Na temperaturu, naravno, nisam mogla utjecati.

Knjige.club 158
 Bjondina&Laura

Meni se činila hladnom preko svake mjere. Zakoračila sam u vodu do gležnjeva i zgranula
se.
„Jeste li sigurni, gospodarice? Voda je na tom mjestu vrlo duboka.“
„Bit će sve u redu“, rekla sam ne posve sigurna da je moje samopouzdanje na mjestu.
Gospodine Bože, čuvaj me, pomolila sam se. Izlij na me svoj ljekoviti melem i ozdravi me. Neka
me po tvojoj milosti ova pošast krvarenja zauvijek napusti.
Zagazila sam još dublje, do visine bedara. Zgrabila sam neku dugačku granu i čvrsto se
držala za nju odupirući se snazi riječne struje koja je prijetila da me odnese. Oprezno sam
učinila još jedan korak; voda mi je sada bila do struka. Iznenada, noga mi se okliznula i
potonula sam.
Nisam znala plivati.
Nekoliko dugačkih trenutaka borila sam se s bujicom; tijelo mi se bolno kovitlalo, pluća
su mi vapila za zrakom. Nekako mi je pošlo za rukom pronaći oslonac za nogu. Struja me je
povukla dublje u vodu i sada mi je sezala do grudi. Nekoliko puta duboko sam udahnula i
ostala na mjestu dok mi se nije utišalo lupanje u grudima. Zatim sam zatvorila oči i
prepustila se oplakivanju vode.
Očisti me, Jahve, ovom rijekom. Speri s mene moju sramotu. Kao što si u Nehemijino
vrijeme ponovno podigao srušene zidine jeruzalemske, siđi nada me i obnovi ovo uništeno
tijelo.
Kad sam izišla iz vode, osjećala sam se smireno. Na moje veselje, tijelo mi cijeli dan i
noć nije prokrvarilo. Zatim se krvarenje vratilo zarobivši me više nego ikad ranije jer sam
uslijed Araksimanderova liječenja bila jako oslabjela i izgubila gotovo svu snagu koju sam
imala.
Plativši Anakimanderu i pokrivši sve izdatke našeg dvotjednog boravka u Pireji, ostala
sam gotovo bez prebijenog novaca. Uskoro neću uopće biti u stanju održavati našu kuću. Što
sam mogla učiniti?
Ivana i Huza obećali su da će mi pomoći da ostanem u kući, no ja sam smatrala da su
troškovi suviše visoki. Ivana je imala dovoljno svojih briga. Nakon posljednjeg pobačaja nije
više zatrudnjela i njezina svekrva Merab tražila je od sina da je otpusti i nađe ženu koja će
mu rađati djecu. Huza joj se usprotivio, ali koliko se dugo muškarac može opirati
neprekidnom prigovaranju majke. Da sam prihvatila novčanu pomoć od Huze, to bi samo
potaknulo Merab na još jednu osudu moje sestre.
Jedne noći, dok sam pomno čitala Sveto pismo, naišla sam na odlomak Izaije, proroka:

O, svi vi koji ste žedni,

dođite na vodu;
ako novaca i nemate, dođite.
Bez novaca i bez naplate
kupite vina i mlijeka!

Dugo sam razmišljala o ovim riječima. Bog je obećao da će se pobrinuti za one koji su se
bojali gladi i žeđi. „Ako nemate ništa, dođite k meni“, govorio je. „Ja ću se pobrinuti za vas.“

Knjige.club 159
 Bjondina&Laura

Ali u Božjim riječima postojalo je još nešto osim praktičnog jamstva. On nije htio reći
samo to da će se pobrinuti za nas u našoj oskudici. Predvidio je nešto više za nas. Nakon što
nam je obećao da će nam utažiti glad, Gospodar neba izdao je neobičnu zapovijed: Poslušajte
i duša će vam živjeti.
Bog je želio nahraniti naše gladne duše. Dođite i kupite ono što će vašoj duši dati život.
Ne trebate imati novac da budete zdravi. Glad vašega srca moguće je utažiti onako kako se
može napuniti vaš prazan želudac.
Čvrsto sam pritisnula svitak pergamenta o svoje grudi. Moje najveće potrebe dosad bile
su potrebe tijela. Mojemu tijelu bilo je potrebno iscjeljenje. Bio mi je potreban novac. Jedno i
drugo bilo mi je neophodno da budem zadovoljna, dapače, bez toga ne bih mogla opstati. Pa
ipak, je li to doista bilo najvažnije u mom životu?
S neočekivanom jasnoćom sjetila sam se Josipove smrti i osjećaja krivnje kojeg se nikad
nisam uspjela riješiti iako je od tog tragičnog događaja proteklo toliko godina. Kao da je bilo
jučer, ponovno sam osjećala očeve optužbe i njegovo neprekidno odbacivanje. Ponovno sam
proživljavala tugu zbog njegove ozljede i smrti i gubitka moje majke. Bol koju mi je nanio
Etan, kad me je napustio, još jednom me shrvala.
Da dušom kola krv koja teče iz svake rane koju je zadobila, sada bih bila izmrcvaren leš.
Više nego krov nad glavom, više nego iscijeljeno tijelo trebala mi je ozdravljena duša. Jahve
je obećao da je to moguće. Bilo je besplatno. Zdravlje duše bilo mi je nadomak ruke. Ali ja
nisam znala kako da dođem do njega. Kako da pronađeš zdravlje i svetost kad si tako
nedostojan? Moje je tijelo možda bilo nečisto, ali srce mi je bilo još nedostojnije.
Nisam imala duhovnu valutu s kojom bih mogla doći k Bogu. Nisam imala pravednosti;
u mojim molitvama nije bilo dubine; nisam razumijevala njegovu Riječ. Moj grijeh bio je
vazda preda mnom. A ipak, postojalo je ono nerazumljivo obećanje: „Ako novaca i nemate,
dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka.“

Knjige.club 160
 Bjondina&Laura

S Božjom pomoći hrabro ćemo se boriti,

Bog će zgaziti naše dušmane.
Ps 108,13

Zraka svjetlosti razdrla je tamne oblake koji su se nadvijali nad mojim životom. Primila
sam pismo od Klaudije u kojemu je stajalo da uskoro dolazi u posjet Judeji s Titom. I ne
samo to, Herod Antipa pozvao ih je u svoju palaču u kojoj će provesti cijeli tjedan, što
je značilo da će stanovati samo jedan subotni hod9 daleko od moje kuće. Naravno, trebala su
proći dva mjeseca da se pojavi pred mojima vratima. Kako se oteglo tih šezdeset dana!
Vidjela sam da je Klaudija preneražena mojim izgledom. Prošlo je jedanaest godina
otkad smo se posljednji put vidjele. Bila mi je trideset i jedna godina i bila sam daleko od
prelijepe djevojke koju je nekoć poznavala. Smršavjela sam i koža mi je bila blijeda. K tomu,
ništa nije moglo skriti da mi je tijelo oslabjelo zbog čega sam morala sjesti nakon najmanjeg
tjelesnog napora.
,,Oh, Eliana!“ uskliknula je, a niz obraze joj potekoše suze prije no što me je uspjela
zagrliti. Prošlo je toliko vremena otkad me je netko tko me voli dodirnuo tako nježno. I dalje
nisam dopuštala Ivani da me dodirne da moja bolest ne bi prešla na njezinu utrobu. Čak mi
se ni Keziah nije smjela približiti; bio je to jedini način da je zaštitim od zagađenja svojom
bolešću. Nebo je znalo da je već dugo prisiljena podnositi prijezir susjeda zato što živi sa
mnom.
Nakon kratkotrajne zbunjenosti opustila sam se u Klaudjinu zagrljaju i zaplakala.
Voljela sam te rimske ruke koje ne sami što me nisu odbacivale već su me i sve čvršće
stiskale i bile vlažne od naših suza.
Na koncu smo se razdvojile i obje brisale suze. „Pričaj mi» Titu. Kako je on?“
„Dobro je. Eliana, ne znam objasniti razloge zbog kojih se lasa sudbina okrenula ni zašto
je naš nekadašnji neprijatelj Sejan odlučio oprostiti Titu i odjednom mu postao sklon.
Sve ove godine nisu bile povoljne za cara. Tiberije se praktički povukao iz javnog života.
Zbog toga Sejan ima pune ruke posle; on praktički upravlja Carstvom. Tko bi znao koliko ga
buntovnih urota još čeka? Možda je odjednom počeo cijeniti poštenje mojega muža. Zna bar
to da mu Tit neće zabiti nož u leđa dok mu se umilava ispraznim komplimentima.“
„Čime se Tit sada bavi?“
„Postavljen je za pretora kako smo se i nadali.“
„Ne znači li to da zapovijeda vojskom?“ upitala sam sjedajući na svoj jastuk i oslanjajući
se o zid.

9
Iznosi 2000 lakata, što je otprilike 1000 metara.

Knjige.club 161
 Bjondina&Laura

„Može biti. U tom slučaju Tit postaje sudac koji djeluje kroz sud. Već nekoliko godina
stacionirani smo na Siciliji. Mislim da Sejan razmišlja o tome da nas pošalje natrag u
Palestinu i da će se to dogoditi vrlo brzo.“
„Oh, ne! Istinski mi je žao, Klaudija. Znam koliko si mrzila biti ovdje.“
Njezina punašna usta bljesnula su ljupkim osmijehom. „Mrzila sam što sam morala
gledati kako moj muž tone pod teretom službe koju može sasvim dobro obavljati i netko
daleko manje sposoban od njega. Kao pretor uživat će ugled i utjecaj koji odgovaraju
njegovim sposobnostima. Bit ćemo sretni ovdje.
Znaš, katkad pomislim da su nam tvoje molitve otvorile put prema sretnoj sudbini.
Sjećaš li se kako si nam pričala o tvom Bogu i kako je on pomogao perzijskom kralju Kiru?
Tit i sad to spominje.“
Odmahnula sam glavom. „Drago mi je čuti da ga se ta priča dojmila.“
„I jest. Za razliku od mnogih rimskih činovnika koji ovdje žive, Tit vrlo pozitivno gleda
na tvog Boga. Oni u njemu vide samo izvor problema - agitatora revolucionara.“
Klaudija je ispružila noge i popravila suknju. „Tvoj Bog privlači moga muža na neki
neobičan način. Jednom je čak otišao u vanjsko dvorište vašeg hrama u Jeruzalemu. Zbog
toga je stekao prilično velike simpatije među pojedinim židovskim činovnicima iako nije
otišao tamo da bi zadobio njihovu naklonost. Otišao je iz puke znatiželje.“
„Tit je bio dobar sa svima. Čak ni vas okrutni Sejan nije mu mogao dugo odolijevati“
Klaudija se pljesnula po bedru i uspravila se. „Uf, zamalo sam zaboravila. Pogodi na
koga smo naišli u Herodovoj palači ovdje u Tiberijadi.“
„Na Huzu?“
„I na njega, naravno. Ali nisam mislila na muža tvoje sestre. Imala sam na umu Decima
Kalva. Sjećaš li ga se?“
„Sjećam. Sjećanje mi pomalo blijedi“, izustila sam kroz sleđene usne. „Nisam ga vidjela
niti čula za nj više od deset godina.“
„Nedavno je premješten u Galileju. Protjecanje vremena išlo mu je na ruku. Promaknut
je u višeg stotnika i sada zapovijeda kohortom.“
„Ovdje je, u Tiberijadi?“ nastojala sam ukloniti iz glasa strepnju koja mi je ledila kosti.
„Kažem ti. Mogla bi naletjeti na njega, Eliana. Grad nije tako velik.“
Zar se nikad neću riješiti tog čovjeka? „Ne vjerujem da će nam se putovi križati. Rijetko
izlazim iz kuće.“
„Neka te ne prenerazi ono što ću ti sada reći. Nekad sam mislila da mu se sviđaš. Koliko
sam ga samo puta vidjela da pilji u tebe onim svojim zamišljenim pogledom
karakterističnim za muškarce koji priželjkuju neku ženu.“
„Sačuvao me Jahve od toga da mu se sviđam,“ Protrnula sam.
„Nije ti po volji? Zato što je Rimljanin?“
„Zato što mu se ne može vjerovati.“
„Žao mi je sto to čujem. Priznajem, kad sam ovog tjedna naletjela na njega, pomislila
sam, bolje reći ponadala sam se da ti ne bi smetala nova veza. Kalv je rastavljen, to znaš? A ti

Knjige.club 162
 Bjondina&Laura

si jednako lijepa kao prije. Ma što kažem, čak i ljepša no što si bila, tako krhka; muškarcima
se to sviđa u žena.“
Nisam mogla doći k sebi od zaprepaštenja. „Jesi li izgubila razum?“
„Zašto ne? Sigurna sam da bolju ženu ne bi mogao pronašao tako lako.“
Progunđala sam: „Kao prvo, bio bi jeziv suprug. Radije bih da zauvijek krvarim.“
Klaudija se zahihotala. „Tako si mi nedostajala. Moramo ti naći novog liječnika. Da si u
Rimu, dosad bi već deset puta bila zdrava.“
„Jednom me je liječio liječnik koji je učio u Rimu.“
,,I, što se dogodilo?“
„Ostala sam puno siromašnija kad je otišao.“
Klaudija je ispustila neki zvuk za koji je bilo teško reći dolazi li od gušenja ili od glasnog
smijeha. ,,A što je s onim prorokom o kojemu svi šapuću?“
„Kojem proroku?“ nisam mogla skriti prizvuk dosade u glasu. Osim naklapanja o
čudotvornim liječnicima ništa mi nije išlo tako na živce kao razgovori o nekom novom
proroku. Zbog moje bolesti ljudi su valjda smatrali svojom dužnošću upozoriti me na
pojavu svakog samoproglašenog sveca što je provirio glavom iz nekog grma u divljini. Ja
sam bila sasvim zadovoljna čitanjem Jahvinih objava, izgovorenih kroz usta starih, priznatih
proroka. Bila sam zadovoljna njegovom Riječju. Novi proroci dolazili su samo s
praznim obećanjima i donosili su nevolje ljudima.
„Jedan je od vaših. Svi su zapanjeni čudima što ih čini širom Galileje i Judeje. Slijepi vide,
nijemi govore. Istinska čuda, koliko je moguće vidjeti.“
„Jesi li vidjela koje od njih?“
„Hm, nisam.“
„Evo ti. Dogodine ga se nitko više neće sjećati, a ja ću i dalje biti bolesna.“

***

U razmaku od samo nekoliko dana u Tiberijadu su došla dva moja najbolja prijatelja.
Nekoliko tjedana ranije Viriato mi je poslao pismo u kojemu je stajalo da dolazi poslom u
Galileju i da će se nekoliko dana zadržati kod mene jer me želi vidjeti. Te večeri, kad smo ga
očekivale, začule smo kucanje na vratima. Bila sam poslala Keziah da kupi namirnice za
večeru. Nastojeći sačuvati ono malo novca što nam je još bilo preostalo, obično smo jele vrlo
jednostavno; osim Huzinih velikodušnih darova u vinu i kolačima preostalim nakon
Herodovih gozbi, naš način prehrane bio je neprilagođen nekomu s vučjim apetitom kakav
je imao Viriato. Te večeri naumila sam ga poslužiti gulašem od pravog mesa. Nisam mogla
pred ovog orijaša iznijeti vodnjikavo varivo od ječma koje smo najčešće jele.
Čuvši kucanje, pohitala sam prema vratima radujući se unaprijed što ću vidjeti starog
prijatelja. Otvorila sam širom vrata i uskliknula: „Uranio si i u ovom času nemam ti što dati
za jelo!“
S druge strane praga smiješio mi se Decim Kalv.
Knjige.club 163
 Bjondina&Laura

„Srdačnog li dočeka“, otezao je u govoru. „Čovjek bi se mogao lako naviknuti na takav

osmijeh i bez večere na stolu.“ Na sebi je imao zastrašujuću vojničku odjeću; o ramenu mu je
visio crveni ogrtač, a oklop od pločica i kožnati remeni pokrivali su mu trup. Ispod ruke
nosio je kacigu s perjem.
Ustuknula sam kao opržena. „Što radiš ovdje, Kalve?“
„Premješten sam u Tiberijadu.“
„To mi je rekla Klaudija kad me nedavno posjetila. Što te dovodi na moja vrata? Valjda
znaš da te ne želim vidjeti.“
,,A ja bih dao ne znam što da vidim tebe.“ Očešao se o mene zakoračivši unutra i
zatvorivši vrata iza sebe.
„Izlazi“, rekla sam škripeći zubima.
„Je li to način, govoriti takvo što čovjeku koji te traži već danima?“
„Ne znam otkuda ti potreba trošiti vrijeme na takvo što. Nemamo što reći jedno
drugom.“
Uzrujala sam se vidjevši da se baca na kauč i proteže noge kao da je kuća njegova.
„Sjedni, ženo. Trebam ti nešto reći.“
,,A što bi to bilo?“
„Čujem da si bolesna.“
„Jesam. Pretpostavljam da te to čini sretnim.“
„Ne budi glupa ako već ne moraš. Zašto bi me to činilo sretnim? Nikad ti nisam želio
nauditi.“
Frknula sam nosom. „Naudio si mi više od ikoga na ovome svijetu.“
Slegnuo je ramenima. „U takvoj sam poziciji da mogu popraviti štetu koju sam ti možda
nenamjerno nanio. Premda sam ti, pravo govoreći, učinio uslugu. Onaj Etan koji ti je osvojio
srce bio je...“
„Izgovoriš li samo jednu laž o njemu, izlazim.“
Oborio je vjeđe. „Razgovarajmo o nečem ugodnijem. Promaknut sam, znaš.“
„To se vidi.“ Pokazala sam na njegovu dojmljivu odoru sa zlatnim ukrasima.
„Osim toga, razveo sam se od žene.“
„Žao mi je što to čujem. Sigurna sam da ti to ne pada lako.“
„Dapače, to je nešto najugodnije što mi se dogodilo proteklih nekoliko godina.“
Ugrizla sam se za usnu. „Neobičan si ti čovjek.“
Uspravio se na kauču. Euzija opuštenosti učas je iščezla. Njegovi čvrsti mišići bili su
napeti dok se naginjao naprijed. „Nisam uopće. Nikad se nisam želio oženiti njome. Moj otac
prisilio me zbog financijskih razloga. Dugovali smo poveći iznos njezinoj obitelji. Poništili su
naš dug kad sam je oženio.“
Nisam mogla ne osjećati sažaljenje prema ženi čiju je ruku bilo moguće kupiti obilatim
mitom. Oprezno sam sjela na svoj jastuk. „Bila je tako ružna?“
„Sasvim suprotno od toga. Bila je kao Venera. Došla je na zao glas kao bludnica prije
svog šesnaestog rođendana.“

Knjige.club 164
 Bjondina&Laura

Zgranula sam se. „Žao mi je.“

„Ni iz daleka toliko koliko je bilo žao meni koji sam bio lancima vezan za jednu drolju.
Činio sam sve da popravim stvari. Uzalud; nastavila je po svome i nakon što smo se uzeli.
Bio bih se već tada rastao od nje, no zakon je tražio da joj vratim miraz koji je, uzgred budi
rečeno, bio dosta velik i svakako je zasladio tu groznu pogodbu sklopljenu u samome Hadu.
Ja sam, međutim, već bio potrošio sav novac, do posljednjeg denara i bio sam svjestan da
neću moći brzo zaraditi tako veliku svotu. Javio sam se dobrovoljno za službu u Galileji kako
bih bio što dalje od nje. Mislio sam da ću uštedjeti dovoljno da je se zauvijek riješim. Na
kraju sam uspio u tome.“
Privukla sam noge k sebi. „Drago mi je što si se oslobodio nevolje. Ali ne vidim kakve
veze to ima sa mnom.“ Ustao je s kauča i čučnuo na pod ispred mene. „Želim te od trenutka
kad sam vidio kako se poput tigrice boriš protiv onog prljavog lopova, kako ga ujedaš i
grebeš ga noktima. Bila si prelijepa. Hrabra. Neustrašiva. A opet, tako čista. Potpuna
suprotnost ženi koja me je stavila u okove. Iako te godinama nisam vidio, nikad te nisam
zaboravio. Sudbina me je dovela ovamo gdje ti živiš. Ovaj put namjeravam prihvatiti
njezinu ponudu.“ Žuljevitom rukom primio me za bradu i natjerao me da ga gledam u oči.
Njegovo lice - mršavo, glatko izbrijano, lijepo oblikovano - bilo mi je odvratno.
„Pusti me, Kalve“
„Tražim od tebe da budeš moja žena. Želim se skrbiti za tebe. Ne trebaš više živjet u
ovoj rupi.“
Otrgnula sam njegovu ruku sa svoje čeljusti. „Izgleda da ne razumiješ prirodu moje
bolesti. Čak i da želim, ne mogu biti žena nijednom muškarcu, k ne želim, možeš biti siguran
u to.“
„Znam. Tako, znači, malo krvariš. Vi Židovi ste tako osjetljivi na sve što se tiče tijela.
Uzet ću te takvu kakva jesi. Meni to ništa ne znači.“
Počela sam se gušiti i kašljati sve dok mi na oči nisu udarile suze. „Zar ne znaš što je
stid?“
„Ne znam.“ Nagnuo se prema meni i pokušao me poljubiti.
Odvalila sam mu šamar što sam jače mogla. „Trebao si to shvatiti zadnji put kad si
pokušao - ne zanimaš me.“
„Ako se dobro sjećam, tada si mi to dopustila.“
„Nisam imala izbora! Učinila sam što sam morala kako bih zaštitila svoju obitelj. Kako
bih zaštitila Etana i Viriata od tvog bijesa. Znam što bi im bio učinio da su te samo malo
isprovocirali. Ovaj put nemam koga štititi. Pusti ma na miru, Kalve. Diže mi se želudac kad te
vidim. Uvijek mi se dizao.“
„Lažljivice!“ Pritisnuo me uza zid. Bila sam preslaba da bih se mogla oduprijeti.
Dodirnuo je usnama moj obraz jer sam okrenula glavu pokušavajući ga bespomoćno
odgurnuti od sebe.
„Ljubazno molim, ruke dalje od nje, stotniče, ako smijem.“
Viriato! Bila sam potpuno zaboravila na njega. Stajao je na pragu moje kuće s vratima
širom otvorenim iza svojih leđa na kojima su se zbog svjetla mjesečine ocrtavali obrisi
njegova krupnog tijela. Ne opet! Ne opet! Neću valjda morati opet gledati taj prizor
strave koji prijeti onima koje volim.

Knjige.club 165
 Bjondina&Laura

Kalv me pustio i polako ustao. Sinulo mi je da sam vidjela osmijeh na Viriatovu licu, da
stoji mirno kao janje i da nema nikakva oružja uza se.
„Ostavi nas na miru“, pljunuo je Kalv.
„Bojim se da ne mogu.“ Viriato je prekrižio ruke na prsima.
„Želiš završiti u tamnici?“
„Za koji zločin?“
„Za bilo koji, bivši robe. Nemoj si utvarati da te ne mogu opet poslati u rudnik
cinobera.“
Zaječala sam i pokrila lice rukama. Iznenadna buka natjerala me da podignem glavu. Na
moje zaprepaštenje, pred vratima je stajao Tit s četom vojnika u pratnji.
„Što se ovdje događa?“ upitao je hladno.
Kalv se uspravio i lupio se po prsima u znak službenog pozdrava. U tom času sjetila sam
se da moj prijatelj zauzima visok položaj u vojsci.
„Ništa vrijedno spomena, gospodine. Došao sam u posjet staroj prijateljici.“ Na Kalvovu
licu nije se mogla vidjeti nikakva emocija.
„Eliana, je li te ovaj stotnik vrijeđao?“
Grčevito sam razmišljala. Tit neće zauvijek ostati ovdje. Nije pametno činiti Kalva još
većim neprijateljem no što mi je bio. „Udvarao mi se, no ja sam ga odbila. Vjerujem da se
upravo spremao otići, gospodine.“
„Ne prisiljavaj nas da te bacimo u tamnicu, stotniče“, rekao je Tit. Ljubaznom gestom
pokazao mu je vrata. „Vrata su ondje.“
Kalvove usne bile su blijede. Prije no što je stigao izići, Tit mu se obratio: „Decime
Kalve?“
„Da, gospodine?“
„Čuo sam slučajno posljednje riječi koje si uputio Viriatu. Znaj da sam bio svjedok tvom
ponašanju. Dogodi li se išta tom čovjeku ili gospodarici Eliani, neću mirovati dok ne vidim
da odgovaraš pred rimskom pravdom. Jesmo li se razumjeli?“
„Potpuno.“
Potom je Tit otpustio vojnike koji su bili u njegovoj pratnji. „Smijem li ući?“ upitao je
uljudno kao da je posrijedi obična noć tijekom koje se okupilo nekoliko prijatelja željnih
čavrljanja.
Naslonila sam se na zid i drhtala. „Izvolite. I neka vas Jahve blagoslovi što ste nam
pritekli u pomoć. Kako to da ste stigli tako brzo?“
„Naišao sam slučajno na Viriata nekoliko trenutaka prije no što je došao k Vama. Čuo je
dio Vašeg razgovora s Kalvom i dotrčao k meni sav zabrinut. Drago mi je što sam se zatekao
ovdje da Vam pomognem, Eliana. Je li Vam taj čovjek već dosađivao?“
„Duže nego što je itko od nas shvaćao“, rekao je Viriato slabašnim glasom.

Knjige.club 166
 Bjondina&Laura

Dobro mi je što sam ponižen

da bih tvoja naučio pravila.
Ps 11,91

Viriato je čuo najveći dio mog razgovora s Kalvom. Sada je mnogo bolje razumio
događaje koji su me natjerali da se rastanem od Etana. Nisam više vidjela nikakva smisla u
skrivanju svoje tajne. Zastajkujući, ispričala sam svojim prijateljima što se dogodilo prije
mnogo godina.
„Zašto nisi došla k meni?“ upitao je Tit, blijed od srdžbe. „Naši vojnici često se
pretvaraju u gnjavatore u susretima s mještankama. Bogovi su nam svjedoci da ih
pokušavamo odvratiti od toga. Pravila zabranjuju takvo ponašanje.“
Duboko sam udahnula pokušavajući se smiriti, „što si mogao učiniti, Tite? Imao si
dovoljno vlastitih problema s kojima si se morao nositi. Sejan ti je puhao za vratom i nisi
mogao biti siguran hoćeš li idućeg tjedna osvanuti živ. Osim toga, tada nisi imao vlast nad
stotnikom unatoč svom patricijskom podrijetlu.“
„Zašto nisi rekla meni?“ rekao je Viriato. Glas mu je odavao bol. „Bio bih vam pomogao,
tebi i Etanu.“
„Kako? Tako što bi napao rimskog službenika nakon čega bi te poslali u drugi rudnik u
nekoj dalekoj zemlji bogu iza nogu? Ne bih mogla živjeti s tim. Ne bih mogla kupiti Etanovu i
svoju sreću po cijenu tvog uništenja. ''
„Znači, žrtvovala si vlastitu sreću da bismo mi bili slobodni?“ rekao je Viriato.
„Netko je morao platiti tu cijenu. Nisam vjerovala da biste ti i Etan zadržali prisebnost
duha. Čak i da ste se u tom trenutku uspjeli obuzdati, što bi bilo kasnije? Znala sam da Kalv
neće stajali po strani. Bojala sam se da će mi se nastaviti udvarati, bilo zbog loga što me je
doista želio ili da bi vas dvojicu izazvao na borbu. On je hirovit čovjek koji začas promijeni
raspoloženje: dovoljan mu je samo trenutak da se iz ljubaznog čovjeka prometne u divlju
zvijer. Ti i Etan bili biste u opasnosti sve dok je Kalv u Jeruzalemu.“
„Eliana!“ uskliknuo je Viriato. „Kad pomislim na sve što si izgubila da bi nas zaštitila... to
je stoput gore od života u rudniku, kažem ti. Znati što ste sve vas dvoje propatili zbog mene,
a ne moći podijeliti svoju muku s nekim drugim.“
„Ne uzrujavaj se, prijatelju moj. Kalv je učinio uslugu svima nama. Bi li vam bilo drago
da je Etan naprtio sebi na vrat ženu poput mene? Oslobodivši se mene, bar je dobio dijete.
Slatku djevojčicu koju obožava. Doživio je ljubav dobre žene, bar na nekoliko godina. Što bi
imao sa mnom? Bolesnu ženu koju ne bi smio čak ni dodirnuti, Jalovu ženu koja mu nema
što pružiti. Ako mene pitate, trebali biste Decimu Kalvu napisati pismo i zahvaliti mu iz sveg
srca.“ Trudila sam se izgledati bezbrižno, ali oči su me boljele od neisplakanih suza.

Knjige.club 167
 Bjondina&Laura

***

Jednog popodneva dva tjedna kasnije Keziah mi je rekla da ide po vodu.

„Ali imamo je dovoljno.“
„Naumila sam oprati rublje.“ Počešala se po ruci i svrnula pogled na drugu stranu.
Namrštila sam se. „Keziah, završila si s pranjem prije dva dana. Nemamo robe za
pranje.“
„Zaboravila sam oprati svoju staru tuniku. Neću dugo, gospodarice.“
Iskrala se prije nego što sam je stigla upitati još nešto. Vrtjela sam glavom. Sigurno se
osjeća stiješnjenom i sputanom, zatvorenom među četirima zidovima ne viđajući nikoga
osim mene, pomislila sam i odlučila da ću je odsad češće puštati iz kuće. Izvukla sam svoj
svitak pergamenta i počela pisati o tome kako se Decim Kalv ponovno pojavio u mom životu
kad me je neki zvuk natjerao da podignem pogled.
U sobi je stajao Etan. Zacijelo je ušao tiho poput mačke jer nisam čula otvaranje i
zatvaranje vrata. Isprva sam pomislila da je to samo plod moje mašte. Trepčući očima, zurila
sam u njega. Na moje zaprepaštenje, nije iščezao.
„Etane?“ promrmljala sam glasom tišim od šapta.
Zakoraknuo je prema meni bez riječi i prije no što sam se stigla usprotiviti, zgrabio me
za ruke i privukao me k sebi.
„Etane! Nečista sam!“
Prislonio mi je glavu na rame. „Nikad nisam upoznao ženu čišću od tebe.“
Pokušala sam se otrgnuti od njega. Osjećala sam se okaljanom svojom bolešću;
užasavala sam se tako intimnog dodira. Nije mi dao da se otrgnem od njega. „Šuti, Eliana.
Danima sanjam o ovom trenutku. Dopusti mi da te držim ovako još nekoliko
trenutaka.“ Uzeo me za prste i držao ruke koje su tako dugo i tako bolno čeznule da ih netko
uzme u svoje.
Nisam ga vidjela punih jedanaest godina. Pa ipak, sve na njemu doimalo mi se bliskim
kao onda kad smo bili mladi. Njegov miris. Boja njegova glasa. Dodirivanje njegovih ruku
koje su me obgrlile oko struka. Čvrstoća njegovih grudi, blagost njegova daha koji mi je
milovao sljepoočnice. Drhtala sam kao list na olujnom vjetru.
„Viriato ti je rekao?“
„Čim se vratio.“ Odmaknuo me od sebe toliko da može gledati moje lice. „Zašto mi nikad
nisi rekla? Zašto mi nisi objasnila kasnije kad se prašina slegla?“
„Može li se prašina sleći kad je posrijedi nešto ovakvo? Bojala sam se za tebe: tvog
poimanja pravde, Kalvove nepredvidljivosti. Nikakvo dobro nije moglo izići iz toga što bi
znao pojedinosti. Kasnije, kad si se zaručio, više nije bilo važno.“
„Itekako je bilo važno! Mislio sam da si me iznevjerila. Da sam znao istinu, bar bih si
prištedio bol.“
„Poznavanje istine još bi te više zbunilo. Što si mogao učiniti? Prekinuti zaručnički
zavjet sa Saraj? Ostati s njom i osjećati krivnju zbog mene? Ne, Etane. Moja odluka pokazala

Knjige.club 168
 Bjondina&Laura

se ispravnom za sve nas. Nikad nisam požalila zbog toga. Kad sam se razboljela, znala sam
da nikad nismo trebali ni pripadati jedno drugome.“
Etan se odmaknuo jedan korak i uzrujano prošao prstima kroz kosu. Zapazila sam
nekoliko sijedih vlasi na njegovim sljepoočnicama. Bilo mu je trideset sedam, sjetila sam se
s boli u srcu. Naša mladost prošla je tako brzo; nikada se više neće vratiti.
„Čuo sam za tvoju bolest, ima tome nekoliko godina. Koliko dugo traje?“ upitao je.
„Jedanaest godina.“
„Jedanaest godina! Sigurno si obišla mnoštvo liječnika?“
„Pokušala sam sve što je bilo u mojoj moći. Bojim se da sam iscrpila sve mogućnosti.
Zadnji liječnik kojemu sam išla tražio je od mene da provedem sedam dana u Asklepijevu
hramu. Nisam to učinila, naravno. Kako bih? Radije bih da mi se Jahve nikad ne obrati nego
da me izliječi neki idol.“
„Oh, Eliana.“ Obujmio mi je bradu dlanom. „Istinski mi je žao zbog patnji koje si morala
podnijeti.“
„Nije sve bilo tako loše, Etane. Patnje su me približile Jahvi - to blago nikad neću
izgubiti.“
Kimao je glavom. „Razumijem to, I sam sâm se osjećao tako više puta.“ Uzdahnuo je i
pokazao na kauč. „Smijem li sjesti?“
„Trebala bih biti negostoljubiva i zabraniti ti.“ Uputila sam mu kolebljiv osmijeh. „Sada
kad si me dodirnuo, morat ćeš najprije proći kroz obred očišćenja. Sofa i većina namještaja
u kući nisu onečišćeni mojim dodirom zbog Ivane, Huze i Keziah.“ Pogladila sam širok jastuk
na podu pored mene. „Možeš sjesti ovdje ako želiš. Sunce je zašlo i bojim se da ćeš biti
smatran nečistim sve do sutra navečer, čak i ako se okupaš i opereš svoju odjeću kad odeš
od mene. Žao mi je zbog neugodnosti koje sam ti priuštila.“
„Meni govoriš o neugodnosti obrednog čišćenja? Meni koji znam kroz što si sve morala
proći zbog mene?“ Odmahnuo je glavom. „Napustio sam te, Eliana. Otišao sam od tebe kad
sam ti bio najpotrebniji.“ Stiskao je šake. Ruke su mu drhtale.
„Oboje znamo da to nije bila tvoja krivnja.“
Nezgrapnih pokreta, kao da ga je netko izudarao i sada osjeća jake bolove, spustio se na
jastuk pored mene. „Kad mi je Viriato rekao što si učinila, osjećaji su mi se toliko uzburkali
da uopće nisam znao kako se osjećam. Isprva sam se osjećao krivim, a zatim me je spopao
strahovit bijes. I sada osjećam da me taj bijes drži. Znam da si morala lagati da me zaštitiš.
Ali, Eliana, uzela si svu budućnost u svoje ruke. Nisi se savjetovala sa mnom; sama si
donijela odluka koja je neopozivo promijenila naše živote.“
Osjećala sam kako mi lice crveni. „Etane, što sam drugo mogla? Spremao si se nasrnuti
na Kalva koji bi te bio ubio ili bi te bar ranio i dao te uhititi. Nisi bio u stanju slušati razum.
Ništa te nije moglo zaustaviti, ma što ja rekla.“
„Slažem se, jedva si što drugo mogla učiniti u tom trenutku. Mi što je s onim kasnije?
Sat, dan, tjedan dana nakon tog strašnog popodneva? Dotad sam već bio došao k sebi.“
Počešala sam se po čelu. „Jesi li? Kako sam mogla biti sigurna da će biti tako?“
„Trebala si mi vjerovati.“

Knjige.club 169
 Bjondina&Laura

„Sto puta mi je dolazilo da otrčim k tebi i sve ti priznam. A onda bih pomislila: čemu sve
to? Mogla sam ti donijeti samo probleme, Etane. Na kraju sam pomislila da zaslužuješ bolju
ženu od mene“
Udario je šakom o pod takvom silinom da sam poskočila. „Ja sam te odabrao. Volio sam
te, Eliana. Volio sam te više nego svoj život. Svojom odlukom slomila si mi srce.“
„Slomila sam i svoje! Ali bar si živ. Imao si dobar život. Oženio si se izvanrednom
ženom. Imaš prekrasnu kćer. Sa mnom ne bi imao nijedan od tih blagoslova.“
Njegov pogled uhvatio je moj. Oči su mu se pri svjetlu lampe činile neobično tamnima,
blistavima od siline osjećaja. „Nikad te nisam prestao voljeti. Čak i kad sam mislio da te
mrzim, moja ljubav bila je i dalje u mom srcu, tik ispod površine.“
Obrisala sam suzu. Druga mi je pobjegla. „Bio si dobar prema meni, Etane. Rastali smo
se tiho, nisi govorio ružno o meni drugima. I poslao si Viriata k meni. Bila sam ti zahvalna na
razumijevanju s obzirom na ono što si mislio da sam učinila u tom trenutku.“
„Sigurno si bila strahovito usamljena. Jesi li kad govorila o tome drugima?“
„Samo Gamalielu poslije očeve smrti.“
„Rekla si Gamalielu? Što ti je odgovorio?“
„Iznenadio me svojom blagošću. Prije nekoliko godina vidjela sam ga opet; molio je za
mene. Za moje izlječenje. I za Ivanu.“ Ispričala sam Etanu o tome koliko Ivana čezne za
djetetom. Znala sam da mi neće zamjeriti na tome.
„Što je s Kalvom? Je li ti opet dolazio nakon što ga je Tit izbacio one noći?“
„Na moje veliko olakšanje, nije. Etane, obećaj mi da mu se nećeš približavati. Molim te.“
„Poslije žrtve koju si podnijela da bi Viriata i mene zaštitila od tog čovjeka, ne bih mu
mogao skinuti ni vlas s glave. Izliječila si me od bilo kakve želje za osvetom.“
Osmjehnula sam se. „Znala sam da će se Bog poslužiti mnome da ti učvrsti karakter.“
Vjetar je snažno puhao te noći. Tresao je rešetkama prozora zviždeći svoju divlju
melodiju i naguravši prašinu u kuću. „Pitam se što je s Keziah. Pošla je po vodu. Nema je
cijelu vječnost. Nadam se da se negdje sklonila od nevremena.“ Počela sam se brinuti
za njezinu sigurnost.
Etan je naćulio uši. „Možda bih morao poduzeti nešto u vezi s tim.“
Zurila sam u njega. „Povlačim što sam rekla o tvom karakteru. Očito ga treba još dugo
izgrađivati. Umiješao si moju sluškinju u spletku meni iza leđa?“ .
Slegnuo je ramenima. „Htio sam biti nasamo s tobom. Imamo toliko toga reći jedno
drugome bez nazočnosti drugih.“
„Kad će se vratiti?“
„Nedostaje ti? Mislio sam da ću biti dobra zamjena za nju.“
Nešto me je bocnulo u trbuhu. Duboko sam uzdahnula i podsjetila se da sam nečista. Za
nas nije bilo budućnosti. On nije više bio moj Etan. „Pričaj mi o svojoj kćeri. Viriato o njoj
stalno pjeva hvalospjeve.“
Njegovo grubo lice iznenada je zračilo nježnošću. „Osam joj je godina. Umije čitati i
pisati.“
„Ti si je naučio?“

Knjige.club 170
 Bjondina&Laura

Slegnuo je ramenima. „Nije mi dala mira sve dok je nisam naučio. Sarajina smrt duboko
ju je kosnula. Kako nije imala majke, postala je jako privržena mojim roditeljima. Ipak,
najbliža je meni. Čim sve što ja činim.
Prasnula sam u smijeh. „Da mi je to vidjeti.“
Tupavo se nasmiješio. „Srce mi je puno radosti kad me slijedi u stopu. Ona je najveća
radost mog života.“
„Drago mi je što je imaš. Svakog dana molim se za vas dvoje.“
Pogled mu je iznenada postao natmuren. „Doista, Eliana?“
Zrak kao da je odjednom otežao toliko da sam jedva disala. Da prekinem napetost,
podigla sam ruke u zrak glumeći bezbrižnost koju, dakako, uopće nisam osjećala. „Imam
puno slobodnog vremena, a to me podsjeća na radionicu, ti prefriganče jedan. Što je s
radionicom?“
„Sada pripada meni i Viriatu. Smeta li ti to?“
„Bila je to najbolja vijest koju sam čula kroz više godina kad mi je Viriato rekao za to.
Bolji ishod nisam mogla ni zamisliti. Bio si suviše velikodušan prema meni. Obilato si
preplatio posao mog oca. Da nije bilo tvog novca, ne znam kako bih preživjela.“
„Platio sam ti poštenu cijenu.“ Osvrnuo se oko sebe, pažljivo promatrajući stari
namještaj, gole podove, zidove bez ukrasa. „Liječnici stoje mnogo novca. I sam sâm se u to
uvjerio kad se Saraj razboljela.
„Da.“
„Treba li ti pomoć, Eliana? Ti znaš da bih...“
„Hvala ti, Etane. Imam dovoljno.“
Namrštio se i nekoliko je trenutaka šutio. Osjećala sam da nije odustao od teme, već da
je samo pokušava razraditi na zanimljiviji način. Nisam željela da mi nudi novčanu pomoć.
To bi povrijedilo moj ponos. Nisam htjela postati predmet njegove obzirnosti ili, još gore,
sažaljenja.
„Kasno je. Trebao bi se zaputiti kući, Etane. Susjedi me ionako ne podnose. Što zbog
stotnika u punoj ratnoj spremi, što zbog rimskog pretora koji je nedavno bio ovdje s četom
vojnika, neće imati mnogo snošljivosti za muškarca bez ženske pratnje ovdje u ovo doba
noći.“
Etan je prekinuo moju tiradu i prešao na ono što je smatrao važnim. „Zašto te susjedi
osuđuju?“
„Nečista sam.“ Podigla sam glavu da mu pokažem da ne marim za njihov prijezir,
Etanovi obrazi poprimili su tamnocrvenu boju. „Jesu li okrutni prema tebi?“
„Drže se po strani. Ne pridajem tomu važnost. Ne zanimaju me.
„Eliana, dopusti mi da ti pomognem.“
„Ne.“
Ispustio je dubok izdah. Oči su mu se suzile i pretvorile se u uske proreze. Viđala sam
taj pogled i ranije. Pokušala sam se sjetiti kada je to bilo, ali nisam mogla. Ustao je bez riječi.
„Neka te Jahve blagoslovi.“

Knjige.club 171
 Bjondina&Laura

Dok je odlazio, zatvorivši tiho vrata za sobom, iznenada sam se sjetila kada sam vidjela
taj neobičan pogled na njegovu licu. Bilo je to onoga dana kad ga je zbacio njegov novi konj.
Takav pogled imao je neposredno prije no što je ponovno uzjahao tog divljeg stvora i
pripitomio ga pretvorivši ga u poslušnog roba koji sluša zapovijedi svoga gospodara.

Knjige.club 172
 Bjondina&Laura

Predugo očekivanje ubija srce,

a ispunjenja želja drvo je života.
Izr 3,12

Očajanje je poziv na molitvu. Kad ti se nastani u kući, možeš potonuti i možeš moliti. Ja
sam opet očajavala i ovaj put potonula. Bila sam bez novca. Novcem koji nam je preostao od
nasljedstva mogla sam platiti hranu i stanovanje za mjesec dana ako smo njime pažljivo
raspolagali i povećali ga mojom oskudnom zaradom od prodaje tkanina izrađenih kod kuće.
Toliko sam se puta molila Bogu da mi pomogne, ali ništa se nije promijenilo. Iz dana u dan
postajala sam sve siromašnija i sve me je više spopadalo očajanje. Jednoga jutra prestala
sam s molitvama i odlučila poduzeti nešto konkretno.
Stajala sam pred zidom na kojemu je visio Etanov goblen. Bio je to jedini vrijedan
predmet koji nisam prodala. Znala sam da će nas on držati na životu punih godinu dana ako
ga prodamo po pristojnoj cijeni.
„Keziah, pomozi mi da skinemo ovo sa zida.“
Iza svojih leđa čula sam teško disanje. „Ne možete to prodati, gospodarice! Taj Vam je
goblen vrlo drag.“
Uzdahnula sam. „Nemam izbora. Uskoro nećemo imati ni prebijenog novčića. Donesi ga,
molim te, ovamo, blizu prozora da ga pregledam pri svjetlu sunca. Želim biti sigurna da mu
ne treba nikakvih popravaka.“
Keziah se nije micala s mjesta. Prekrižila je ruke na prsima. „Jeste li se molili da Vam
ostane?“
Zinula sam u čudu. Keziah mi se nikad nije usprotivila. Posljednjih je godina njezina
vjera ojačala, znala sam to. Često bi se pridružila meni i Ivani u postu i molitvi te postavljala
pronicljiva pitanja o Svetom pismu. Premda nije znala čitati, bila je vrlo bistra i upamtila je
dugačke dijelove Zakona. Ipak, nikad nije dovodila u pitanje moju vjeru.
„Vrijeme za molitvu je prošlost“, rekla sam. Znala sam da je ton moga glasa zajedljiv, ali
nisam mogla obuzdati jezik.
„Gospodarice! Vrijeme za molitvu ne može biti prošlost. Neću dotaknuti taj goblen dok
mi ne obećate da ćete dva tjedna moliti. Pokušajte doznati što je Božja volja; ako ne otvori
druga vrata, tek tada ću učiniti što kažete.“
Nakon dvanaest godini zajedničkog života crta koja dijeli sluškinju od gospodarice bila
je odavno zamagljena. Keziah mi je istovremeno bila sluškinja i prijateljica. S vremenom je
stekla pravo da mi prigovori, no rijetko se njime koristila.

Knjige.club 173
 Bjondina&Laura

Uzrujanost je isparila. „Izgleda da nemam izbora. Ne smijem dodirnuti goblen jer bih ga
onečistila, a ti to ne želiš učiniti.“
Keziah se nasmiješila. „To je rezime. A sada, pomolimo se Bogu i molimo ga da Vam
pomogne.“
Nakon što smo prestali tražiti Božju volju, Keziah je rekla: „Gospodarice, jeste li čuli za
novog proroka iz Galileje?“
„Ne zanima me ni jedan novi prorok koji ne želi za pristojnu cijenu kupiti moj goblen“,
progunđala sam.
„Priča se da dodirom ozdravljuje ljude.“
„ A ja kažem da je vrijeme za naš podnevni objed.“

***

Onoga dana kad je Keziah obećala da će mi pomoći u oglašavanju prodaje goblena, u

moj je dom došao Etan. Trebala sam očekivati da će doći. Keziah je bila u neprekidnom
dodiru s Viriatom i Etanom i ne jednom dogovarala se s njima meni iza leđa.
Primila sam se za laktove i očvrsnula svoje srce kako bih izdržala pogled na Etanovo
milo lice. „Što mi god mi želiš reći, moj je odgovor ne.“
„Neke se stvari nikad ne mijenjaju, vidim. Tvoja omiljena riječ i dalje je ne.“
„Dobro znam da si se s Keziah urotio protiv mene. Rekla sam ti da ne želim tvoju
pomoć, Etane. Snaći ću se sama.“
„Slažem se. Tako i treba.“
„Doista? Tako treba?'
„Svakako. Došao san ovamo radi posla.“
Oči su mi se suzile. „Kakvog posla?“
„Naumila si prodati goblen koji sam ti darovao. Želim ga kupiti. Ta je umjetnina
nenadoknadiva, Eliana. Ako ga se već želiš riješiti, radije bih da ja budem onaj koji će ga
kupiti, ne netko drugi.“
,,Oh!“ Istini za volju, njegovu rezoniranju nije se moglo naći prigovora. Goblen je bio
rijedak i iznimno vrijedan. Etan mu se uvijeno divio. Bilo mi je lako vjerovati da ga želi
kupiti radi vlastitog zadovoljstva, a ne zato što me želi izbaviti iz oskudice.
Ono što je uslijedilo bila je zacijelo jedna od najapsurdnijih trgovačkih transakcija koje
sa se ikad dogodile. Kupac je inzistirao na višoj cijeni, a prodavač nije htio sklopiti posao
dok se cijena ne snizi. Da tijekom cjenkanja nisam bila na rubu suza, bila bih prasnula u
glasan smijeh.
Spremivši svoju torbicu s novcem, Etan je rekao: „Priča se da se u Galileji pojavio novi
prorok s velikom moći. Jesi li čula za njega? Rođak moje žene Jair, koji upravlja sinagogom u
Kafarnaumu, čuo ga je kako poučava.“ Glas mu je zvučao ležerno, ali ramena su mu bila
ukočena.

Knjige.club 174
 Bjondina&Laura

„Keziah ne govori ni o čemu drugome ovih dana osim o njemu“, rekla sam zijevnuvši.
„Bojim se da je to moja krivnja. Ja sam joj rekao za tog čovjeka.“
„Ne zanimaju me ni novi proroci, ni njihova zadivljujuća čuda.“ Zveckala sam svojom
kožnom novčarkom koja je, zahvaljujući Etanovoj velikodušnosti, otežala od zlatnika. „Ovo
će, s druge strane, donijeti veliko olakšanje u moj dom.“
Toga dana Etan me je spasio od beskućništva. Svota koju mi je dao za goblen trebala je
biti dovoljna da Keziah i ja umjesto jedne preživimo dvije godine. Kako ću nam osigurati
hranu i boravište nakon toga, nisam znala. Zasad sam, međutim, bila osigurana. Bog se
pobrinuo za mene premda mi se, iskreno govoreći, nije sviđao način kako je to učinio jer je
vrijeđao moj ponos. Zahvaljivala sam mu više-manje istim tonom kao i Etanu - preko volje i
uvrijeđeno. Jahve me nije ošinuo niti mi je Etan zbog toga zamjerao.

***

„Kažu da je velik prorok“, rekla je Ivana pljesnuvši rukama od uzbuđenja.

Bilo mi je dosta tog svetog čovjeka. Keziah nije prestajala govoriti o njemu. Dolazila mi
je svaki dan s novom pričom, još nevjerojatnijom od prethodne. Sada joj se pridružila i moja
sestra.
„Ivana, znaš da se veliki proroci među Izraelcima izmjenjuju poput godišnjih doba.“
„Ovaj je drugačiji, uvjeravam te. Svi u našemu kraju govore o njemu.“
„Tko je taj čovjek? Otkuda je rodom?“
„Zove se Isus Nazarećanin.“
Namrštila sam se ne potrudivši se skriti sumnjičavost. „Iz Nazareta je, znači, iz one
zabite selendre? Vjerojatno je riječ o neukom seljaku koji neće završiti dobro zbog svojih
tvrdnji.“
„Priča se da su ljudi zadivljeni njegovim autoritetom i znanjem. Prošlog je tjedna
govorio u sinagogi u Kafarnaumu. Došao je neki čovjek opsjednut nečistim duhom. Isus je
istjerao zloduha iz njega, Eliana.“
Prevrnula sam očima. „Da bar tko hoće istjerati prašinu odavde. Vrijeme je tako suho -
nakupi se čim je obrišeš.“
„Čuj me, sestro. Te iste večeri svi seljani koji su čuli za njega doveli su k njemu bolesne
članove obitelji.“
„Je li red bio dugačak? Sigurno je dobro zaradio te večeri.“
„Nije uzimao novac. I izliječio je sve koje su mu doveli. Neovisno o bolesti od koje su
bolovali, dodir njegove ruke sve ih je izliječio.“
Namrštila sam se. „To su naklapanja, Ivana. Kako možeš biti tako lakovjerna?“
„Kako ti možeš biti tako cinična? Na tebi su se izmijenili svi liječnici, doživjela si sva
poniženja pod suncem nebeskim. Zar tom Božjem čovjeku nećeš dati priliku da ti
pomogne?“

Knjige.club 175
 Bjondina&Laura

„Najljepša ti hvala. Neću.“

Ivani je bilo dvadeset devet. Toliko je žarko željela dijete da sam se bojala da je
spremna povjerovati svakom slatkorječivom proroku varalici. Dvanaest godina i sama sam
bolovala i bilo mi je lako razumjeti kako joj je. Mene, međutim, ništa nije moglo natjerati da
poklonim povjerenje varalici koji se pretvara da je prorok.
Stiglo mi je pismo od Etana. U njemu nije bilo ni spomena o novcu, radionici, Kalvu ili
prošlosti.
Želio je dovesti Raheli u Tiberijadu da je vidim.

Za tri tjedna putujem s kćeri u Kafarnaum gdje će neko vrijeme ostati s rodbinom
svoje majke. Stanovat ćemo u Jairovoj kući, njega sam ti već spominjao. On upravlja
sinagogom i rođak je moje pokojne žene. Rahela obožava njegovu kćer Lilit. Iako Lilit ima
već dvanaest godina - tri je godine starija od Rahele - njih dvije velike su prijateljice.
Možemo li se zadržati kod tebe na povratku iz Kafarnauma da te upoznam s Rahelom?

Njegova me molba iznenadila. Nisam mogla dokučiti razlog tomu. Zašto bi Etan
dovlačio svoju kćer k meni? Bila sam joj potpuni stranac, sjenka iz prošlosti njezina oca. S
ovom paklenom bolešću, koja je iz mene isisavala život, nisam joj ništa značila; nisam joj
mogla biti ni poput ljubazne tetke koja je radosno grli i obasipa je zanimljivim darovima.
Unatoč svojim dvojbama, nisam mogla odbiti njegovu molbu. Dijete za koje sam
godinama molila, djevojčica koju sam s vremenom zavoljela premda je nisam nikad
upoznala, uskoro će se naći u mom domu. Mogla sam je gotovo vidjeti, čuti je, poznavati je.
Vidjeti je u stvarnosti nadilazilo je sva moja zamišljanja.
Znala sam, također, da mi obnova poznanstva s Etanom može slomiti srce. Već je u
meni probudio osjećaje i žudnje koje sam davno potisnula. Bio mi je dovoljan samo pogled
na Etana da počnem čeznuti za nečim što nisam mogla imati. Za brakom. Za obitelji. Za
ljubavlju. Za pripadanjem. Trebala mi je unutrašnja snaga da se oprem ovom uzaludnom
iskušenju. Imala sam snage odbiti njegovu novčanu pomoć, Kalvovo isprazno udvaranje,
oprijeti se čak neodoljivoj želji da si skratim život i skončam prije vremena u grobu. Ali kako
sam se mogla oprijeti ljubavi?

***

„Vidjela sam to vlastitim očima prošlog tjedna kad sam s Huzom putovala u
Kafarnaum“, rekla je Ivana, a lice joj je zračilo grozničavom svjetlošću. „Isus je govorio u
nekoj kući u Kafarnaumu.
Mnogi od nas okupili su se ondje da čuju njegovu riječ. Ljudi su ispunili dvorište, ali i
sjedili vani pod prozorima samo da ga čuju.
Zrak u kući bio je ustajao od silne množine zbijenih tijela. Ali nitko se nije ni pomaknuo.
Govorio je s takvim autoritetom da smo ga napeto slušali zaboravivši na svaku neudobnost.
Iznenada, začuli smo nekakvo komešanje iznad nas. Ne možeš ni zamisliti što se zatim
dogodilo, Eliana. Nekoliko je ljudi donijelo svoga prijatelja bogalja Isusu da moli nad njim.
Knjige.club 176
 Bjondina&Laura

Bogalj je bio mlad čovjek ispijena lica i s tamnim paćeničkim očima, uzet od struka naniže i
vezan za postelju. Nosili su ga na postelji do kuće u kojoj smo se nalazili u nadi da će vidjeti
Isusa, no nisu se mogli probiti kroz okupljeno mnoštvo. Popeli su ga na krov, uklonili
cijepove i spustili ga kroz rupu pred učiteljeve noge.“
Zahihotala sam se. „Što je na to rekao vlasnik kuće?“
„Nitko nije ni primijetio! Svi smo se smijali i klicali. Zatim nam je Isus dao znak da se
stišamo i svi su se umirili. Pogledao je prema krovu i nasmiješio se. 'Vidim da imate vjere',
obratio se prijateljima onog bogalja. Zatim se okrenuo uzetomu i rekao: 'Mladiću, oprošteni
su ti grijesi.'„
Zgranula sam se. „To je rekao?“
„Jest. U kući je bilo nekoliko farizeja i pismoznanaca. Bilo je očito da im se ne sviđa to
što govori o oprostu jer, po njihovu mišljenju, samo Bog može opraštati grijehe. Isus je, čini
se, čuo njihovo gunđanje jer im je rekao: 'Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše
reći: 'Oprošteni su ti grijesi' ili 'Ustani i hodaj'?' Zatim se okrenuo uzetomu i rekao mu:
'Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!“'
„Hrabar je, nema što. što se dogodilo kad mladić, zijevajući prema Isusu, nije ustao sa
svoje postelje?“
„Nije ostao na postelji, Eliana. Mladić je pred našim očima skočio, uzeo svoju postelju i
otišao kući veličajući Boga tako glasno da smo ga čuli sve do polovice puteljka. Potom se
čulo tako zaglušno klicanje da dugo nisi mogao čuti ništa osim radosnog klicanja.“
Namrštila sam se. „Uzeti je prohodao?“
„Hodao je bas kao ti i ja. što kažeš na to, sestro? Vjeruješ li sada da je Isus pravi
prorok?“
„Vidim da ti vjeruješ“, rekla sam s oprezom.
„Reći ću ti još nešto. Molio je za mene.“
„Zbilja?“
Neobeshrabrena mojim bezizražajnim glasom, Ivana je nastavila sa svojom pričom.
Nešto u njezinu glasu, u načinu na koji je govorila, čak u odsutnom pogledu u njezinim
očima naježilo mi je dlake na rukama. Bila je to moja ljubljena sestra koju sam
dobro poznavala, no unatoč tomu, odjednom je nisam mogla prepoznati. Ivana mi se nikad
nije činila tako sretnom, nikad kod nje nisam vidjela takvu radost, čak ni na dan njezine
udaje.
„Nikad nisam vidjela nježniji pogled u očima nekog muškarca“, rekla je. „Kad je njegov
pogled počivao na meni, činilo mi se da se kupam u ljubavi. Huza se nakratko oslobodio
posla i došao sa mnom. Molio je Isusa da me blagoslovi. Učitelj je položio svoje ruke na moju
glavu. Isprva sam osjetila mir kakav nikad prije nisam poznavala. Osjetila sam da me
napušta tuga koja me držala u svojoj vlasti nakon višestrukih pobačaja. Nije prošlo dugo i
dogodilo se još nešto neobično. Strah s kojim sam godinama živjela iznenada je iščezao.
Strah da ću izgubiti Huzu i ostati sama. Strah da će me njegovi roditelji sve više ružiti. Strah
da sam potpuno promašena supruga. Sva prljavština koja se nataložila u meni nestala je
kao rukom odnesena, sloj po sloj i duša mi je bila oslobođena od svakog tereta.
Koljena su me iznenada izdala i srušila sam se na pod plačući i dršćući. Znala sam da
sam iscijeljena. Znala sam da ću moći donijeti dijete. Zdravo dijete.“

Knjige.club 177
 Bjondina&Laura

Sledila sam se. Bilo je nemoguće pored da se dubok mir spustio na Ivanu. No sigurnost
njezine nade nije mi davala mira. Kako će se razočarati kad vidi da su se njezine nade
izjalovile, kad shvati da je i dalje neplodna. U sjećanju su mi ostale noći kad sam ležala u
krevetu stišćući čvrsto nož u ruci zato što su mi se nade izjalovile.
„Predugo očekivanje ubija srce“, čitamo u Mudrim izrekama. Rijetko je kad izrečena
istinitija tvrdnja. Nasmiješila sam se Ivani za volju iako sam osjećala mučninu u želudcu.

***

Osjetila nas katkad iznevjere, a mudrost ovoga svijeta pokaže se čistom laži. Događa se
da Jahve kuje našu pobjedu iako nam razum govori da nas čeka poraz,
Bila sam uvjerena da će se nade što ih je Ivana polagala u nekoga tko je samo čovjek
brutalno izjaloviti. No Bog koji plete čuda od tanahnih niti naše vjere ispleo je čudo u utrobi
moje sestre. Nakon dugog niza godina neplodnosti ponovno je zatrudnjela. Nikad nisam bila
tako sretna što sam se prevarila.
U svojoj drskosti, ne samo što se nisam prestala brinuti, već sam i dalje sumnjala.
Izgubila je tri djeteta. Premda je izgledalo kako njezina vjera da će se ovo dijete roditi
zdravo nije bila uzdrmana, strahovala sam da će ponovno iskusiti gorčinu razočaranja. Ovaj
put, međutim, nisam osjećala tako velik prijezir prema tom Isusu iz Nazareta.
„Pođi s nama, Eliana“, preklinjala me Ivana. „Huza i ja vraćamo se u Kafarnaum čuti
njegovu riječ.“
„Mislim da neću poći s vama, draga.“
„Još sumnjaš u njega?“
Naslonila sam glavu na koljena osjećajući se nasmrt umornom. „Taj je čovjek varalica,
pa bi odlazak k njemu bilo čisto gubljenje vremena, ili je pravi prorok Božji, a u tom slučaju
sigurno mu nije do toga da se moja nečistoća prenese na njega.“
„Mislim da griješiš. Taj je čovjek svet; nimalo ne sumnjam u to. Ali on u svojoj svetosti
rado prima ljude slomljena srca, grješnike, slabe. Čula sam ga gdje govori: 'Dođite k meni svi
koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.' Ti si umorna, draga sestro. Nosiš golem
teret. Pođi k njemu i dopusti mu da ti da odmora.“
Na kraju sam ipak otišla. Nazarećaninove tvrdnje zaplijenile su moju dušu spretnošću
kojom ribar lovi ribu u svoju mrežu jer su riječi koje je izgovarao bile tako blizu onomu što
je Bog govorio na usta proroka Jeremije i što je nekoć davno osvojilo moje srce.
„ Jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu klonulu.“
Bile su to riječi uz koje sam se godinama pripijala. Riječi koje nisam znala živjeti u
potpunosti. A sada ih je izgovarao čovjek za kojega se činilo da je njihovo ispunjenje. „Ja ću
vas okrijepiti.“ Običan čovjek koji ima moć okončati klonulost, podijeliti Božji mir onima što
nose težak teret. Ono što sama nisam mogla učiniti za sebe, ovaj je prorok tvrdio da može
učiniti za mene. Može li se ovo proročanstvo ispuniti? Jesam li mogla dopustiti sebi da
odbijem njegovu ponudu, ma koliko me razočaranja njegova laž stajala?

Knjige.club 178
 Bjondina&Laura

Prolaze li suhom dolinom,

u izvor je vode promeću.
Ps 84,7

Otputovala sam sama u Kafarnaum kamo je taj Isus često dolazio. Ivana je, iako zdrava,
počela osjećati mučninu koja stvara teškoće mnogim trudnim ženama i nije mogla na put, a
Huza je bio zauzet pripremanjem jednog od mnogih Herodovih i Herodijadinih gozbi.
Keziah sam ostavila kod kuće znajući da će se savjesno skrbiti za Ivanu. Nisam se usudila
prepustiti Ivanu brizi Huzine rodbine koja je bila tako sklona svakovrsnim osudama. Huza
je bio suviše zaposlen i smatrala sam da je Ivani potrebna Keziahina brižna skrb.
Na određen način bilo mi je draže putovati sama. Bila bih samo smetnja nekomu tko bi
putovao sa mnom. Putujući sama, neću nikoga opterećivati ograničenjima kojima sam zbog
svoje bolesti bila izložena. Sa sobom sam ponijela svoj jastuk i posteljinu kako ne bih
dovodila u nepriliku vlasnike konačišta. Tako neće morati prati posteljinu nakon mog
odlaska. Unatoč tomu, morala sam ponijeti priličnu svotu denara koje nisam imala jer sam
mislila da ću tako biti bolje primljena.
Pričalo se da Isus često prelazi preko Galilejskog jezera i da svaki dan propovijeda u
drugom kraju. Nitko nije mogao biti siguran gdje će se pojaviti sutradan. Ipak, mnoštvo je
nekako uspijevalo nanjušiti gdje će to biti i okupljalo se oko njega kad god se približavao.
Trebala sam samo ostati nekoliko dana u Kafarnaumu i čekati da se ponovno pojavi.
Zahvaljujući nekom ironičnom odstupanju u nedokučivim Božjim planovima, Etan se
također našao u blizini - boravio je kod Jaira, upravitelja sinagoge. Nisam ga potražila.
Naumila sam se vratiti kući na vrijeme i dočekati ga jer je obećao doći. Pokušati uspostaviti
dodir s njim u kući rođaka njegove žene bilo bi krajnje neprilično.
Dva čovjeka, koja su najviše zaokupljala moje misli, bila su mi nadohvat ruke. Isus iz
Nazareta i Etan Ben Ezer. Unatoč tomu, nisam mogla dodirnuti ni jednog od njih.
Iscrpljena kratkim putovanjem zaspala sam jedva sat vremena poslije dolaska u
prenoćište. Zebnja me poput psa pratila na svakom koraku mojih putovanja. Što ako se
pokaže da je taj Isus obični varalica? Što ako se ne izliječim? Što ako Etan odustane od
mene i više ga nikad ne vidim?
Strah je nesavladiva sila. Čak i kroz spiralu sna u koji sam utonula osjećala sam kako me
grize za stopala. Progonio me cijelu noć, hvatao me i pobjednički mi se smijao.
„Taj čovjek kojega si došla vidjeti“, rekla mi je svratištarka s jakim galilejskim
naglaskom, „na obronku je brda, propovijeda.“
„Mislite, baš sada?“

Knjige.club 179
 Bjondina&Laura

Tresnula je kuhinjskom krpom po pladnju s datuljama po kojemu je šetkala muha. „Ako

je suditi po riječima mojih slugu koji su maločas prošli onuda, oko njega se već okupilo
mnoštvo naroda. Požurite prije no što propustite zabavu.“
„Hvala Vam. Možete li mi, molim Vas, pokazati put do tamo?“
„Jedan od naših slugu ide u tom smjeru. Pođite za njim.“
Na obronku brda u blizini Kafarnauma okupilo se mnoštvo svijeta koji je došao slušati
Isusa. Rijetko sam kad vidjela toliko svijeta na jednom mjestu. More ljudi zbijenih jedni uz
druge napeto je slušalo ovog Galilejca. Muško, žensko, dijete, odrastao čovjek - izgledalo je
da to nije važno. Sve njih vukla je želja da ga vide i čuju.
Nisam se usudila prići bliže da kojim slučajem ne bih koga dodirnula i prouzročila
strku; odlučila sam stajati malo podalje i slušati što govori. S mjesta na kojem sam sjedila
mogla sam vidjeti samo nejasne obrise čovjeka koji je privukao tako silno mnoštvo. Doimao
se iznenađujuće običnim. Nije bio odjeven u otmjeno ruho i, koliko sam mogla vidjeti, nije
nosio nakit. Čula sam njegov glas koji je jasno odjekivao obronkom brda - bio je to dubok,
snažan i siguran glas koji je u sebi imao neku toplinu kakvu ranije nisam osjetila.
,,A vama koji me slušate kažem: 'Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas
mrze! Blagoslivljate one koji vas proklinju. Molite za one koji vas ogovaraju!'„
Svjetina je šutjela bez daha, bez riječi, bez pomaka. Razumjela sam njihovu zapanjenost
i njihovu šutnju. Zaprepaštenje nad ovim riječima prostrujalo je krosa me poput potresa što
ruši sve ispred sebe. Da ljubim svoje neprijatelje? Da ljubim Decima Kalva? Da mu činim
dobro? Da blagoslivljam Avigail čiji me je oštar jezik ne jednom probo do kosti. Da molim za
Kalva, ne da bude kažnjen, nego da bude blagoslovljen? Da mu cvate cvijeće i da bude
sretan? To je htio reći taj Isus?
Upitala sam se što bi se dogodilo da je moj otac činio to za mene. Onda kad nisam pazila
na Josipa kako sam trebala, kad sam prouzročila njegovu smrt, što bi bilo da me je moj otac
ljubio umjesto da me odbacivao? Da me blagoslivljao? Da je molio za mene? Koliko bi
drukčije moj život izgledao da je moj otac mogao živjeti po tim riječima?
No ljubiti Decima Kalva? Nije se čak ni ispričao zbog svojih postupaka. Nije se stidio
onog što je učinio. Kako sam mogla oprostiti bol koju mi je nanio gubitak Etana? A s njime i
gubitak naše radionice, naše kuće, svega što smo imali. Dio mene istinski je vjerovao da je to
što se nisam udala za Etana bio najljepši dar koji sam mu mogla dati. Ali duboko negdje u
svojoj duši oplakivala sam njegov gubitak. Ta me rana i dalje pekla kad god bih se toga
sjetila. Svaka noć provedena u osami, svaki dan koji sam proživjela bez njegove nazočnosti,
svaki sat tišine bio je poput udarca biča koji peče. Etan je bio poput otvorene rane koja ne
zacjeljuje.
To da oprostim? Da molim za onoga koji mi je nanio neizlječivu ranu i koji nije osjećao
ni trunke žaljenja? Kako sam mogla oprostiti? Odgovor je došao jednostavno i brzo: nisam
mogla.

Knjige.club 180
 Bjondina&Laura

***

Sljedećih nekoliko dana bila sam više puta u prilici gledati Isusa kako služi mnoštvu
koje se tiskalo oko njega. Jednom je neki stotnik poslao nekoliko naših narodnih starješina
učitelju da ga zamole da mu pomogne. Židovski vođe koji su govorili u ime stotnika molili su
Isusa: „Ima vrijednog i teško bolesnog slugu koji samo što nije umro. Molim te, pomozi mu.
Ako je itko zavrijedio tvoju pomoć, to je ovaj stotnik jer voli naše ljude i naš narod. Čak nam
je izgradio sinagogu od svog novca.“ Začudilo me njihovo iskreno zagovaranje rimskog
stotnika. Zašto bi ugledni Židovi pokazivali toliko ljubavi prema jednom od naših
neprijatelja?
Izgledalo je da Isus ne dijeli moje dvojbe; pošao je s njima, a mnoštvo ga je pratilo u
stopu. Koračala sam sporo iza njih, na sigurnoj udaljenosti. Kad smo se približili stotnikovoj
kući, nekoliko židovskih muškaraca pristupilo je Isusu predstavivši se kao stotnikovi
prijatelji.
„Gospodine,“ obratio se jedan od njih Isusu, „naš prijatelj, Rimljanin, poslao nas je k
tebi. Došli smo ti reći da ne moraš više zadavati sebi brige. Nema potrebe da ulaziš u kuću,
jer, kako je sam rekao, 'nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Takva je čast previsoka za
mene. Zbog toga se i nisam usudio doći osobno k tebi. Ali, ako bi se udostojio reći koju riječ
ovdje gdje sada stojiš, siguran sam da bi moj sluga ozdravio. Jer i ja, koji sam podložnik,
imam pod sobom vojnike i jednomu kažem: idi - i ode; drugom: dođi - i dođe. Gospodine,
znam da je isto i s tobom. Dovoljno ti je reći riječ i moj sluga će ozdraviti jer ti imaš tu moć.“'
Svjetina je bila zgranuta kad je čula sve to. Takvu poniznost bilo je teško naći u bilo
koga, a kamoli u Rimljanina.
„Zadivljen sam“, obratio se Isus okupljenom mnoštvu. „Zaista, kažem vam, tolike vjere
ne nađoh ni u koga u Izraelu.“ Rekao je stotnikovim prijateljima da se vrate u kuću i uputio
im riječi ohrabrenja. Mnoštvo je čekalo pred vratima pitajući se kakav će biti ishod svega
toga. Primijetila sam da Isus stoji ondje zatvorenih očiju i da se smiješi kao da je znao nešto
što ostali nisu mogli razumjeti. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Sama njegova
prisutnost privlačila me kao što vatra privlači promrzla putnika usred ledene pustoši.
Nekoliko trenutaka kasnije vrata su se uz tresak otvorila i istrčao je jedan od
stotnikovih slugu. „Izliječen je! Stotnikov sluga je izliječen! Eno ga, sjedi i jede gulaš iz
duboke zdjele. Tri dana nije mogao jesti. Potpuno je zdrav. Prije sat vremena bio je pred
vratima smrti. Bila je dovoljna jedna riječ učitelja i on je ozdravio.“
Zaglušujuće klicanje razlijegalo se cijelim krajem. Pomislila sam da bi svjetina u svom
opijenom zanosu mogla zgaziti Isusa. On je, međutim, stajao ondje nalik na neku nepomičnu
silu i nijednim znakom nije pokazao da mu godi veličanje mnoštva. Pomislili biste da mu
vatreno odobravane mnoštva baš ništa ne znači.
Spustila sam se na veliki kamen što je virio iz zemlje uz samu cestu. Kakvu to moć ima
ovaj čovjek? Kako jedan običan čovjek može izliječiti nekoga koga n? vidi i ne dodiruje? Pa
ipak, činilo se da sva ta strka i divljenje njemu ne znači apsolutno ništa. Bila sam svjedok
nečemu što iskvarenost ovoga svijeta nije ukaljala i to me zaprepastilo.

Knjige.club 181
 Bjondina&Laura

Prišla mi je neka žena kojoj je na licu bio topao osmijeh. „Ja sam Marija. Primijetila sam
da sjediš ovdje sama i pomislila sam: pozdravit ću ovu ženu.“
„Ja sam Eliana“, odgovorila sam ukočeno. Iako mi je prijateljski pristupila, nije mi bilo
do razgovora s tom ljubaznom ženom. Bojala sam se da će, otkrije li od čega bolujem,
uzbuniti svjetinu i prisiliti me da pobjegnem. Nju, međutim, nije zanimala moja prošlost.
„Učitelj uvijek podjeljuje blagoslov kamo god pošao“, rekla je. „Kad slijediš Isusa, ni
jedan dan nije običan.“
„Dobro ga poznaješ?“
„Pratim njega i njegove učenike kad god mogu i novčano pomažem njegovo služenje.
Izliječio me je od zlih duhova koji su me godinama opsjedali. Dugujem mu život.“
„Što, dopušta jednoj ženi da putuje s njim?“
Na licu joj je blistao osmijeh. Njezino inače obično lice odjednom se ozarilo. „Ima nas
nekoliko među njegovim najvjernijim sljedbenicima i svaki dan pristupaju nam novi. Raduje
se dolasku žena baš kao i muškaraca. Nikad se nisam osjećala tako sigurnom kao kad sam
blizu Isusa.“
„Nemaš nikakva razloga da sumnjaš u njega?“
„Da sumnjam? Lice joj je zračilo iskrenošću i bilo je bez i najmanjeg znaka
prijetvornosti. Kleknuvši pored mene, rekla je: „On je moj učitelj i moj Gospodin. Još više od
toga, on je obećani Mesija. Došao je dati slobodu sužnjima. Nekoć sam i sama bila takav
sužanj. Sada sam slobodna.“
Čelo mi se nabralo. Primijetivši mrlju na svojoj suknji, uzela sam je zbunjeno trljati. Nije
se dala odstraniti. „Ozbiljna je to tvrdnja. Nije prvi čovjek koji je o sebi govorio takvo što.“
„Ali on je jedini koji vraća vid slijepima, koji čini da hromi prohodaju, koji vraća sluh
gluhima. Premda posjeduje neizrecivu moć, vrlo je skroman. Nikoga ne smatra nižim od
sebe. Prije nekoliko tjedana, kad smo nakon dugog hodanja zastali da se okrijepimo
jednostavnim obrokom, mnoštvo mu je dovelo nekoliko djece. Zamisli, djecu! Prljavih nogu,
slinavih nosova, plačljivu smrdljivu dojenčad. Njegovi učenici tjerali su ih od njega
uzvikujući: 'Stid vas bilo! Ne smetajte učitelju s tim slinavcima. Uzmite ih i odnesite
njihovim dojiljama. Njima učitelj još nije potreban.' Isus im je, međutim, rekao: 'Pustite
malene na miru. Ne priječite ih da mi dođu. Kraljevstvo Božje pripada njima.' Zatim je
položio ruke na svakog od njih i molio za njih.
Vidjela sam da oprašta grijehe, ne samo riječima koje ti slete na uho poput ispraznog
daška zraka, već snagom samoga Boga. Kad on proglašava oprost, životi ljudi se mijenjaju.
Ljudi se preobražavaju i postaju novi ljudi.
„Njegovi najbliži prijatelji, njih dvanaestorica koji putuju svugdje s njim, jednom su ga
vidjeli kako jednom jedinom riječju utišava oluju na moru. Ni smrt se ne može oprijeti
njegovoj moći. Prošlog tjedna, upravo kad smo stizali u grad Naim u Judeji, primijetili smo
pogrebnu povorku pored gradskih vrata. Pitali smo ljude koga to pokapaju, a oni su nam
odgovorili da majka udovica pokapa sina jedinca. Da samo znaš kako je gorko plakala ta
sirota žena. Jecaji su joj tako snažno potresali mršavo tijelo da je jedva disala.
„Učiteljev se pogled raznježio dok ju je gledao u njezinoj boli. Volim taj pogled na
njegovu licu jer tada znam da čudo nije daleko. Sućut postaje ratno oružje u Isusovim
rukama. Nikakva tuga ne može mu se oprijeti.

Knjige.club 182
 Bjondina&Laura

„'Ne jadikuj', rekao je toj udovici. Žena je zinula u čudu kad je Isus hrabro zakoraknuo
prema mrtvačkim nosilima i dodirnuo ih. Svi su zastali - nosioci lijesa i golemo mnoštvo
koje je ispraćalo pokojnika. Zacijelo su mislili da je sišao s uma! Još više su se zapanjili kad je
glasno rekao: 'Mladiću, kažem ti, ustani'„
„Glasno je to rekao? Što se dogodilo nakon toga?“
Marija se počela smijati. „Mrtvac je ustao.“
„Ne!“
Kimala je glavom. „Ali pravo veselje nastupilo je tek kad je progovorio.“
„Što je rekao?“
„Rekao je: 'Čemu sav ovaj metež? Majko, jesi li plakala? Malo sam umoran. Zašto ležim
ovdje?'
Ne mogu se svega sjetiti. Ali Isus je uhvatio mladića, pomogao mu da siđe s mrtvačkih
nosila i predao ga rasplakanoj majci. Možda sad razumiješ zašto kažem da je Isus Mesija?
Bog je posjetio svoj narod baš kao što je svjetina govorila da će se tog dana dogoditi.“
Marija je otišla od mene i vratila se svojim prijateljima nedugo nakon što je podijelila sa
mnom ova zadivljujuća otkrića. Svjedočila sam ozdravljenju stotnikova sluge. No jesam li
mogla povjerovati onomu što je Marija govorila? Da bolesni bivaju iscijeljeni, da
mrtvi ustaju, da sile same prirode bivaju pokorene silom riječi koje izlaze s usana ovog
čovjeka? Ako je sve ovo istina, tada se čak ni naš najveći prorok Ilija ne može mjeriti s
Isusom i veličinom njegovih djela.
Hodajući umorno i teška koraka prema konačištu, progonila me jedna jedincata misao.
„Ljubite svoje neprijatelje.“ Morala sam čekati priliku da Isusa zamolim za bilo što. Morala
sam čekati da mu se približim i pogledam u njegove oči i budem priznata od njega. Na neki
iracionalan način, međutim, osjetila sam da on traži nešto od mene. Da je glasno progovorio
moje ime onoga dana na vrhu brežuljka, njegovu zapovijed ne bih bila mogla shvatiti
osobnije. „Moli za one koji ti nanose bol.“ Neko nepokolebljivo uvjerenje ispunilo
me neodoljivom snagom. Tražio je od mene da to učinim. Da ljubim, ljubim, da ljubim
Decima Kalva; molim za njega. Blagoslovim ga.
Vjerojatno nikad neću biti dovoljno blizu Isusu da primim njegovu molitvu. Možda se
on doista raduje dječici, no sumnjam da bi bio dobrohotan prema ženi koja bi svojim
nečistim dodirom izazvala u njemu gađenje i izložila ga neugodnosti. Unatoč tomu, osjećala
sam neodoljivu potrebu da učinim ono što je tražio od mene. Da oprostim čovjeku koji mi je
upropastio život.
U svratištu, u kutu svoje sobice čiji su se zidovi mrvili srušila sam se na svoj zgužvani
jastuk. Gospodine Bože, već dugo hodam dolinom suza. Pretvori je, molim te, u mjesto s
okrjepljujućim izvorima. Molim te, Jahve, nauči me moliti za moje neprijatelje. Preobrazi moje
srce da mogu blagosloviti Decima Kalva. Da mogu blagosloviti Avigail. A onda me je obasjalo
novo otkrivenje od kojega mi je zastao dah u grudima. Pomozi mi da oprostim svom ocu koji
meni nije oprostio.

Knjige.club 183
 Bjondina&Laura

Dragi moj podiže glas i govori mi:

Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi
jer, evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe.
Pj 2,10-12

Duh Božji može jahati na slabašnu povjetarcu, ali i na uraganu. Moja je molitva bila
nejaka i plašljiva. No prinijela sam je u iskrenoj želji da ugodim Bogu. Molila sam više iz
poslušnosti nego potaknuta snažnom vjerom ili čvrstim uvjerenjem. Činilo se da on ne mari
za moju nedostatnost jer mi je, unatoč mojoj slabosti, toga dana pokazao veliku milost.
Moje hrvanje s Isusovim traženjem dolazilo je od osjećaja da ću, budem li oprostila
Kalvu, osloboditi tog čovjeka krivnje za sve zlo koje mi je učinio. Činilo mi se da to znači da
on neće nikad morati nikomu odgovarati za svoju sebičnu okrutnost. Da će se sretno izvući i
nastaviti sa svojim grijesima.
A onda mi je sinulo da moje opraštanje nema nikakva utjecaja na pravdu kad je Kalv
posrijedi. On možda ne mora odgovarati meni, ali zato će sigurno morati odgovarati pred
Bogom za svoje grijehe. U tom trenutku shvatila sam zašto je Isus rekao da molimo za naše
neprijatelje. Jadni Kalv! Ne bih željela biti u njegovoj koži kad se bude morao suočiti s
Jahvinim gnjevom. Tada sam prvi put u životu osjetila sažaljenje prema tom čovjeku.
Preobrazba koja se dogodila u mom srcu osupnula me je.
Taj put kad sam molila, riječi su mi nesmetano silazile s usana. Pustila sam svog
neprijatelja i to me je i samu oslobodilo. Nikad prije nisam bila svjesna toga koliku je
gorčinu i srdžbu Decim Kalv usadio u mene sve dok taj teret nije spao s mene poput
raskinutih lanaca. Prvi put u mnogo godina osjetila sam se laganom i čistom. Molila sam
Jahvu da blagoslovi čovjeka koji mi je uništio život i zbog kojega je moja obitelj izgubila svoj
dom i svoj posao.
Nakon što sam oprostila Kalvu, bilo mi je lako oprostiti Avigail. Dok sam molila za nju
morala sam se više puta nasmijati sjećajući se njezinih besmislenih riječi. Istina, bilo mi je
više žao Danijele i moje molitve za njega bile su usrdnije, priznajem to. Nisam si mogla
pomoći. Sigurno nije bilo lako živjeti s tom ženom. Anđeli Božji jamačno su je smatrali
pravim iskušenjem. A opet, kad malo bolje promislim, ni ja nisam bila prekrasni zalijevani
vrt. Bila sam iskušenje za cijelu nebesku vojsku, i to redovito, u to nije moglo biti nikakve
sumnje.
Kad je došlo vrijeme da molim za svoga oca, nisam imala problema moliti Jahvu da ga
obasja svojim blagoslovom. Voljela sam ga, no na svoje iznenađenje, oprostiti mu nisam
mogla. Nisam mogla oprostiti čovjeku koji mi je tako dugo uskraćivao oprost i svoj očinski
Knjige.club 184
 Bjondina&Laura

blagoslov. Oduzeo mi je oca. Odrastala sam pod njegovim krovom, jela njegovu hranu, nosila
njegovu odjeću, vodila njegovu radionicu, slušala njegove riječi, a sve sam to činila kao
siroče. Moj me otac još za života učinio djetetom bez oca i to mu nisam mogla oprostiti.
Siroče je i dalje lilo gorke suze napuštenih.

***

Isusa sam drugi put vidjela kad je izlazio iz čamca. Bili smo na obali Galilejskog jezera
jedan subotnji hod daleko od Kafarnauma. Toga se dana na obali okupilo silno mnoštvo jer
je narod sat vremena prije zapazio njegov čamac na pučini i okupio se, željno iščekujući
njegov dolazak. Stajala sam malko podalje od gomile promatrajući njega i njegove učenike
koji su se iskrcavali iz skromnog ribarskog čamca. Tek što je zakoračio na kopno, svjetina je
pohrlila k njemu tiskajući se, želeći ga dotaknuti bar jednom, iščekujući njegov blagoslov,
njegovu riječ. Vladala je zaglušujuća buka. Htjela sam vidjeti dosađuje li mu to silno
mnoštvo svojim brojnim zahtjevima, no on se samo smiješio neuznemiren općom vrevom i
otimanjem za njegovu pažnju.
Usred svega tog meteža ispružio je ruku, raskuštrao jarko crvenu kosu nekom djetetu i
izgovorio nekoliko riječi koje su dječarca natjerale u vrištav smijeh. Isus mu je uzvratio
osmijehom. Iako sam stajala malo podalje, mogla sam lijepo vidjeti izraz na učiteljevu
jednostavnom licu; smekšalo se od nježnosti i ozarilo nekom živom, nezemaljskom
toplinom kakvu nikad prije nisam vidjela ni na jednom licu. Nešto kruto i stisnuto u mojoj
nutrini počelo se topiti.
Tko može razumjeti putove vjere? Više od tjedan dana išla sam za ovim čovjekom i
gledala čudesa koja je činio, slušala njegova učenja, bila svjedokom sućuti što ju je iskazivao
siromašnima. A ipak, tek u tom, ni s čim povezanom trenutku, kad je iskazao ljubav prema
malenom dječačiću u poderanim sandalama i prljavoj odjeći i pružio mu pažnju, tek tada
sam povjerovala. On je doista Mesija! pomislila sam. On je naš obećani otkupitelj!
Mnogi su me pitali što mi je dalo hrabrost da učinim ono što sam učinila toga dana. Nije
to bila hrabrost, odgovarala sam. Bilo je to očajanje.
Jednostavno rečeno, mnome je više ovladalo očajanje negoli strah. I u svom očajanju
naučila sam se nadati. Nisam se prestala bojati. Nada je jednostavno pobijedila strah u meni.
Promatrajući posve obično lice tog čovjeka, na njemu mi se načas ukazala posebna vrsta
ljubavi. Bila je to ljubav koja je činila da nada raste - nada kakvu nikad nisam iskusila. Nisam
željela, nisam sanjala da se dogodi nemoguće niti sam žudjela za nemogućim. Stajala sam na
sigurnoj i čvrstoj stijeni. Ta nada neće me nikad iznevjeriti - bila sam sigurna u to. I ta nada
preobrazila se u jednu jedincatu sveobuhvatnu misao:
Dotaknem li se samo njegove odjeće, ozdravit ću. Jednom kad mi je ta misao ušla u glavu,
nisam je se više mogla otarasiti. Nisam je mogla izbiti iz glave. Evo mog iscjeljenja; taj je
čovjek bio gileadski melem. On je bio kraj mojim suzama, odmor od tereta koji sam
nosila. Bio je sam Život.

Knjige.club 185
 Bjondina&Laura

Dotaknem li se samo njegove odjeće. Učinila sam korak naprijed. Dotaknem li se samo...
Učinila sam još jedan korak. Dotaknem li... Još jedan korak. Našla sam se usred mnoštva
naguravajući se sa svima ostalima. Ljudi su me dodirivali, a ja tu nisam mogla ništa.
Prije no što sam se stigla približiti Isusu, pristigao je neki muškarac. Njegova elegantna
odjeća i zlatno prstenje na rukama odavali su bogataša. Prepoznavši ga, svjetina mu se
sklanjala sputa i prepuštala mu počasno mjesto. Neometan ni od koga krenuo je prema
učitelju i pao mu pred noge. Gomila je glasno uzdahnula. Prizor je bio nesvakidašnji. Bogati
nikad ne kleče pred drugima. Isus je bio siromašan - otac mu je bio stolar. Prema mjerilima
ovoga svijeta, bio je daleko niže na društvenoj ljestvici od ovog uspješnog čovjeka.
Kleknuvši, bogataš je priznao da ga Isus, po Božjim mjerilima, nadvisuje. Nadvisivao je sve
nas.
„Učitelju, ja sam Jair, upravitelj sinagoge u Kafarnaumu“, rekao je.
Zinula sam u čuđenju, Jair, Etanov rođak? Divlje sam zvjerala pogledom oko sebe i
nekoliko koraka iza upravitelja sinagoge primijetila Etana. Stajao je ukočeno, ruku
prekriženih na prsima. Lice mu je bilo sivkasto. Samo sam ga jednom vidjela tako
smrknutog - onoga dana kad je vidio da me Kalv ljubi.
Jair se ponovno oglasio i obratila sam pozornost na njega nadajući se da će objasniti
potištenost koja mu se jasno vidjela na licu. „Molim te, učitelju. Dođi u moj dom jer moja
jedina kći umire. Nema joj ni dvanaest godina. Dođi i spasi je, preklinjem te.“
To je sigurno Rahelina prijateljica Lilit koju Etan spominje u svome pismu! Umire? Ne
ćudi što je Etan tako tužan. Kakvi nas jadi progone na ovom svijetu! U usporedbi s njezinim
teškoćama, moje su se doimale beznačajnima.
Jairovo lice, blijedo i smrknuto, vlažno od znoja i pokriveno prašinom, bilo je uzdignuto
prema Isusu. Drugog lijeka osim učitelja nije imao. I predobro sam znala da ljudsko
poznavanje medicine izdaje užasavajućom pravilnošću. Bogatstvo ne dokida naša
ograničenja. Ograničeni smo našim neznanjem, zarobljeni našim neizlječivim tugama.
Bespomoćan i shrvan, ovaj otac prepun boli žudio je za čudom.
Lilit je živjela na ovom svijetu samo dvanaest godina. S oštrom boli u srcu sinulo mi je
da je živjela onoliko godina koliko sam ja bolovala. Tucet godina života. Tucet godina patnje.
A Isus je stajao između naših dviju dvanestogodišnjih povijesti nalik na božansku šarku koja
nosi težinu naših uzaludnih nada.
Drugi oštar ubod boli osjetila sam duboko u svojoj nutrini kad sam vidjela koliko
duboko seže Jairova ljubav. Ljubav ovog čovjeka prema kćeri vrištala je bolno i nijemo dok
je ponizno klečao i, ne stideći se, preklinjao učitelja. Njegova ljubav probadala mi je srce
poput osude jer sam znala da moj otac mene nikad nije ljubio takvom ljubavlju. Posebno
nakon Josipove smrti. Možda nikad. Stajala sam ondje osamljena, a u mojoj blizini nije bilo
nikoga tko bi preklinjao za mene, tko bi plakao zbog mene. Stajala sam napuštena,
nezaštićena i slušala ovog oca koji preklinje.
Isus je uzeo Jaira pod ruku, pomogao mu da se pridigne i kimnuo glavom okrećući se da
pođe zajedno s njim. U tom mi je trenutku sinulo. Mogućnost da se izliječim nepovratno je
izgubljena. Slabašna nada koja mi je govorila da me čeka nova budućnost pred očima mi je
iskliznula iz ruku. Isus to nije mogao znati, ali odazivajući se Jairovu zaklinjanju, on je rušio
sve moje nade. Nekoliko trenutaka prije toga bila sam umjerena da će me sam dodir ruba
učiteljeve odjeće izliječiti. Preda mnom se otvarala mogućnost novoga života.

Knjige.club 186
 Bjondina&Laura

Sada se ta mogućnost udaljavala od mene odlučnim korakom. Bilo mi je nepodnošljivo!

Nisam si mogla dopustiti da prokockam ovu jedinstvenu priliku. Naravno, nije mi padalo na
pamet dodirnuti njegovo tijelo. Nisam htjela prenijeti svoju prljavštinu na njega. Ne treba
nikad saznati, mislila sam. Progurala sam se kroz tijela koja su mi stajala na putu. U
očajničkoj želji da mu pristupim slabo sam marila za Zakon i za mišljenje drugih.
Prišuljala sam mu se iza leđa i prignula se k zemlji. Mnoštvo se i dalje tiskalo oko njega
zaklanjajući moje drsko prikradanje. Ispružila sam svoje nečiste prste i zgrabila istrošeni
prašnjavi rub njegova plasta. Bio je još vlažan od jezerske vode. Glasno sam dahtala. Buka
mnoštva zaglušila je moj usklik; njihova tijela skrila su moje nedjelo.
Osjetila sam neobične trnce u prstima kojima sam dodirnula njegovu odjeću. Vrućina
koja kao da je dolazila od groznice prostrujila mi je kroz tijelo. Čak ni onda kad sam se
zamalo srušila u zid vatre koja je progutala radnu sobu mojega oca nisam osjećala da mi
plamen tako liže tijelo. U ušima su mi odzvanjale riječi proroka Malahije: „Sunce pravde će
ogranuti sa zdravljem u zrakama.“ Činilo se da se samo sunce uzdiže nad mojim tijelom,
prodire u moje žile, propušta vrućinu u moju krv.
I sad mi poteku suze kad pomislim na taj zadivljujući trenutak.
I sad zadrhtim potresena čudesnošću tog događaja. Jer istog trenutka kad sam ga
dodirnula, krv je prestala otjecati iz mog tijela. Sasvim je prestala. Znala sam da više nikad
neću bolovati od te paklene bolesti. Znala sam to jednako sigurno kao što sam znala kiko se
zovem.
Ustala sam, nesigurna na nogama, u glavi mi se vrtjelo. Znak sam da se moram udaljiti
od njega prije negoli me otkriju. Ukrala sam nešto što je bilo njegovo. Uzela sam to bez
njegova odobrenja. Htijući se izgubiti u mnoštvu, teturajući sam se udaljila od njega,
Isus je zastao kao ukopan. Svi koji su išli za njim prema Jairovoj kući također su stali.
„Tko me dodirnuo?“ upitao je.
Stajala sam ondje i drhtala ne usuđujući se učiniti još jedan korak. Radost i strah
izmiješali su se u meni, noge su mi se tresle. Bila sam izliječena. Ali bila sam uhvaćena!
Jedan od njegovih bliskih sljedbenika, krupan ribar imenom Šimun kojega su zvali
Petar, rekao je: „Učitelju, narod se okuplja i tiska se oko tebe. Kako to misliš: tko te
dodirnuo? Tko te ne dodiruje?“
Udahnula sam. Laknulo mi je. Bila sam spašena. Slušaj Petra, došlo mi je da viknem.
Slušaj što tvoj prijatelj govori.
Nije to učinio.
„Netko me je namjerno dodirnuo“, bio je uporan. „Osjetio sam da iscjeliteljska moć
izlazi iz mene.“ Osvrnuo se oko sebe želeći otkriti lopova koji ga je oplijenio. Drhtala sam
kao prut na vodi i zamalo sam se srušila. Ne mogu se skriti od Mesije, znala sam to. Da nisam
istupila, ubrzo bi doznao tko je to bio. Prisilivši se da se pokrenem, pala sam pred njegove
noge.
„Ja sam te dodirnula, učitelju“, rekla sam, jedva dišući. „Oprosti mi. Nisam bila dostojna
prići ti i zatražiti tvoju pomoć.“
Ništa nije rekao. Od suza nisam mogla vidjeti izraz njegova lica. Nisam mogla razabrati
spopada li ga bijes ili njegovo lice zrači milosrđem. Obrisala sam suze i pokušavala doći do
daha. Morat ću mu reći istinu.

Knjige.club 187
 Bjondina&Laura

„Dvanaest godina bolujem od krvarenja. Dvanaest godina sam nečista.“ Pokrila sam lice
dlanovima i prisilila se da nastavim, „Svi me izbjegavaju. Nijedan liječnik nije mi pomogao.
Uzeli su mi novac, ali lijeka za mene nisu imali. Onda sam krenula za tobom; znala sam da
mi ti možeš pomoći. Znala sam, dotaknem li samo tvoj plašt, ozdravit ću.“
Spustila sam ruke i pogledala ga. ,,I ozdravila sam, učitelju! Čim sam dodirnula rub tvoje
odjeće, krvarenje je prestalo.“
Smeđe oči boje dobre zemlje gledale su u mene. Nije bilo ni traga osudi ili gađenju u tim
neobičnim očima. Iz njih se prelijevala sućut. Iz njih je istjecalo milosrđe. Kleknuo je, lice mu
je bilo u ravnini s mojim. Zaplakala sam, a moje tijelo potresali su jecaji.
„Kćeri“, tako me je oslovio. Prvi put poslije Josipove smrti netko me nazvao kćeri. Ta
riječ sišla mu je s usana i ušla u moju dušu poput pljuska neizrecive ljubavi. Kako objasniti
čudo? Riječi nisu kadre dočarati pomak neba. Izliječio mi je tijelo. Sada mi je, nazvavši me
kćeri, izliječio srce. Nazvao me svojom.
Zacijelo smo bili vršnjaci. Činilo se da to nije važno. Mislio je to što je rekao. Obrativši
mi se riječju kćeri, praznina u mom srcu počela se ispunjavati. Ispunjavala se ljubavlju!
Ispunjavala se nadom, osjećajem pripadanja, zaštićenosti. Više nisam bila siroče. Nisam više
bila odbačena. Kakve god osjećaje moj otac gajio prema meni nakon Josipove smrti, oni više
nisu imali nikakve moći nada mnom.
Nisam znala može li čitati moje misli. Nasmiješio se kao da zna što mi je u srcu. Kao da
je moja duša pergament koji može čitati i kao da mu se sviđa ono što je pročitao na njemu.
„Tvoja te vjera izliječila. Pođi u miru.“
Isti čas znala sam zašto je zaustavio povorku koja je žurila prema Jairovoj kući. Nije to
bilo zato da mi prigovori. Nije to bilo zato da napravi predstavu za mnoštvo niti da nešto
dokaže. Učinio je to zato da me potpuno izliječi. Kleknula sam, slomljena, bolesna,
uzdrmana. Ustala sam iscijeljena, obasjana milošću mira.
Mesija me dodirnuo. Više nikad neću biti ista. Preko glava mnoštva osjetila sam nečiji
pogled na sebi. Cijelo vrijeme dok mi je Isus govorio oči mnoštva bile su uprte u mene. No
nisam se mogla otresti težine tog pogleda. Bio je to Etan čije su od boje zlata bile širom
otvorene od zaprepaštenja. Ako je išta moglo oplemeniti ovaj trenutak, tada je to bila
njegova nazočnost ovdje, njegovo svjedočenje mom ozdravljenju i sudjelovanje u slavi
Božjoj.
Pogled mi je privukao sjedokosi muškarac koji je utrčao među mnoštvo vičući.
Naborani obrazi bili su mu vlažni od suza. „Gospodaru Jaire, dolazim iz tvoje kuće. Kći ti je
mrtva“, rekao je. „Nema više potrebe zamarati učitelja.“
Etan je pokrio lice rukama. Jair je zastenjao i srušio se na zemlju. Isus ga je nježno
pridigao. „Ne boj se. Vjeruj.“
Svjetina je htjela ponovno poći za njim, ali Isus im nije dopustio. „Ovaj put samo Petar,
Jakov i Ivan.“ Etan je pošao za njima, smrknuta Lica. Bila bih ga obodrila da je bio bliže meni.
Jair i Etan to nisu mogli znati. Ali ja sam to znala bolje od većine: tu malenu djevojčicu čeka
iznenađenje njezina života.

Knjige.club 188
 Bjondina&Laura

***

Vratila sam se kući kao slobodna žena, u svakom smislu. Moje tijelo, moja duša, moj duh
primili su potpunost za kojom sam čeznula svih ovih dugih godina. Istom sada razumjela
sam zašto je Ivana mogla biti onako sigurna da će roditi zdravo dijete. Prema Zakonu,
trebalo je proći još pet dana da me mogu službeno proglasiti čistom. Ali ja nisam ni
najmanje sumnjala da je moje iscjeljenje dovršeno.
Te večeri čekalo me novo iznenađenje. Pristupivši Jahvi s molitvom na usnama te duše
prepune hvale da valjda cijeli sat nisam mogla reći ništa drugo osim aleluja, sinulo mi je da
sam oprostila svom ocu. U mom srcu više nije bilo ni gorčine, ni srdžbe prema njemu. Još
čudnije, prvi put u šesnaest godina težina krivnje i samoprijezira koju sam osjećala nakon
Josipove smrti iznenada je iščezla. Polovicu života provela sam s teretom osude, kao što
utamničenik živi pod teretom željeznih okova. Za samo nekoliko trenutaka Isus me očistio.
Ono što nisam mogla postići svim svojim naporima, savjesnim obdržavanjem Zakona, on mi
je dao besplatno. Oslobodio je još jednog utamničenika.

***

Etan će doći k meni čim uzmogne, znala sam to. Željno sam iščekivala njegov dolazak.
Bila sam nestrpljiva da čujem vijesti o Lilit i da mu ispripovjedim svoju priču. Došao je brže
nego što sam očekivala, već sutradan nakon mog dolaska kući. Rahela nije bila s njim -
željela je ostati još nekoliko dana sa svojom prijateljicom Lilit.
„Obećavam ti da ćete se vas dvije vidjeti uskoro“, rekao je smjestivši se na kauču i
ispijajući iz čaše koju mu je Keziah poslužila. „Nisam se zadržavao kod kuće, došao sam čim
sam mogao.“ Duboko uzdahnuvši, odložio je praznu čašu na stol.
„Pričaj mi o Lilit.“
„Eliana, da nisam vidio vlastitim očima, ne bih nikad povjerovao.“
Nasmijala sam se. „Znam točno što misliš, što se dogodilo kad je učitelj došao?“
„Kao što možeš i zamisliti, kućom se razlijegao plač i tugovanje. 'Prestanite plakati. Nije
mrtva, već je samo zaspala', rekao je Isus, Znaš, neki ljudi su bili tako drski da su mu se
smijali.“
,,A ti? Jesi li mu se ti smijao?“ zadirkivala sam ga.
„Nisam mu se smijao. Kako bih mogao, nakon što sam vidio što se dogodilo s tobom. Ali
moram priznati, nisam vjerovao da može ista učiniti. Bolesno dijete je jedno. Ali mrtvo?“
Etan je vrtio glavom. „Isus se nije obazirao na naš smijeh, već je obazrivo zatražio od nas da
iziđemo iz kuće i nije nikom dopustio da se približi djetetu osim svojim prijateljima Petru,
Ivanu i Jakovu te Jairu i njegovoj ženi.

Knjige.club 189
 Bjondina&Laura

Jair mi je kasnije pričao što se zbivalo u sobi u kojoj je ležalo Lilitino tijelo. Isus joj je
prišao i uzeo je za hladnu ruku. 'Djevojčice, ustani', rekao je. Jair i njegova žena bili su
razdrti između nade i strepnje. Nisu znali koga su primili u svoju kuću: sveca ili luđaka.
Tako je bilo sve dok Lilit nije ustala. Prohodala je po sobi kad su je upitali može Ii se
kretati. Nije osjećala bolove. Groznica je iščezla, slabost u zglobovima također. Svi simptomi
koje je imala netragom su nestali. Rumenilo joj se vratilo u obraze i bila je opet srdačna
kao onog dana kad sam je prvi put vidio.“
„Što je bilo kasnije kad je izišla?“
„Hja, nitko se više nije smijao, uvjeravam te. Bili smo zapanjeni, osupnuti njegovom
moći koja je nadilazila sve što smo ikad vidjeli. Nekad sam mislio da je Cezar najmoćniji
čovjek na svijetu. Sad sam pametniji. Jednoga dana nitko se neće sjećati Tiberijeva imena.
Cezar će biti potpuno zaboravljen. Ali ime Isusovo bit će slavno dok bude svijeta i vijeka.“

Knjige.club 190
 Bjondina&Laura

Pokazat ćeš mi stazu u život,

puninu radosti pred licem svojim,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
PS 16,11

„Nešto bih te pitao. Ali prvo tražim od tebe da zaboraviš riječ ne“
Zurila sam u Etana potpuno zbunjena. Prošlog tjedna bio je samo nekoliko sati kod
mene i odmah otrčao Raheli. Danas je došao s njom kako je i obećao. Kao
devetogodišnjakinja prerasla je djetinju neobuzdanost ali ne i djetinji duh i ljupkost.
„Lijepa si kao što sam zamišljala“, rekla sam joj kad su stigli, zadivljena njezinim očima
boje zlata, tako sličnim očevima.
,,I Vi ste lijepi, gospodarice Eliana.“
„Ja sam praktički već stara žena“, rekla sam uz osmijeh.
„Onda ste lijepi za staru ženu.“
Etan je pokrio usta rukom i slegnuo ramenima prema meni. „Hvala ti, Rahela“,
odgovorila sam i pozvala je da sjedne do mene. Nekoliko dana ranije svećenik me proglasio
čistom. Nije prošlo ni sat vremena, a ja sam spalila svaki komad nečiste odjeće, jastuke
i posteljinu u vatri u našem malenom vrtu.
Odjevena u ruho izrađeno od ružičaste i srebrne tkanine što mi ga je Viriato svojedobno
dao na dar sjedila sam na starom kauču uživajući u komforu koji je pružao. Sitne ugodnosti i
dalje sam doživljavala kao svojevrstan luksuz. S Rahelom sam čavrljala puna dva sata. Pitala
sam je što joj je najdraže raditi i koja joj je najdraža boja. Odgovorila je da joj je najdraže
odlaziti s ocem u kupnju boja, a da joj je najdraža boja plava, kao plavetnilo Galilejskog
jezera. Ona se zanimala za moju bolest o kojoj joj je Etan govorio; suosjećanje koje mi je
iskazala doimalo se suosjećanjem odrasle osobe, što me je istinski iznenadilo. Pogled joj je
bio pomalo poput Isusova kad je došao u Jairovu kuću pomoći Lilit i govorila je o njemu
simpatičnom mješavinom znatiželje i čežnje.
Etan je bio onaj koji nas je prekinuo u razgovoru. „Rahela, zašto ne bi otišla s Keziah i
donijela nam nešto mesa i vina za večeru? Pobrini se da joj ne zaračunaju više nego što
treba. Rahela je vrlo spretna u cjenkanju. Dućandžije bježe kad je opaze.“
Kad smo ostali sami, sjeli smo jedno nasuprot drugomu i nakon kratkotrajne i
neugodne stanke počeo je tako što mi je rekao da zaboravim riječ ne.
Pomislila sam da će mi opet ponuditi novčanu pomoć i isti čas osjetila sam da se u meni
budi moj stari ponos. „Ne“, rekla sam.

Knjige.club 191
 Bjondina&Laura

Prasnuo je u smijeh. „Eto ti što je usud.“ Dugim prstima nesvjesno se počešao po

zatiljku, što je činio uvijek kad je nervozan. S lica su mu nestali i posljednji tragovi smijeha.
Nagnuo se naprijed prema meni.
„Čekao sam te duže nego što je naš praotac Jakov čekao svoju Rahelu. Prije nego što se
nešto drugo ispriječi između nas, želim da se udaš za mene. Reci da i dođi živjeti sa mnom u
Jeruzalem. Živjet ćemo kao muž i žena. Volim te i dalje, Eliana.“
Srce mi je zastalo, sigurna sam u to premda liječnici kažu da je to nemoguće. Nadala
sam se da će Etan s vremenom opet naučiti skrbiti se za mene. Nikad nisam pomišljala da će
tražiti od mene da se odmah udam za njega. Razmišljala sam o tome koliko sam ga puta
uskratila u našoj mladosti odgađajući njegovu želju za ženidbom da bih ga na kraju
neopozivo odbila. Ovoga puta, čvrsto sam bila odlučila, bit će drugačije. Nadoknadit ću mu
sve prošle uskrate. „Etane Bene Ezere, udat ću se za tebe sutra ako želiš.“
Etan je skočio. „Ozbiljno to misliš?“
„Stara sam žena, što je i Rahela potvrdila. Ne mogu si priuštiti da i dalje tratim vrijeme.“
Etan je prasnuo u smijeh. „Ako si tako stara, morat ću još jednom razmisliti.“
Trideset dvije godine živjela sam na ovom svijetu i još sam bila djevica, Bogu hvala.
„Preispitivanje odluka nije dopušteno. Bit će ti bolje da zatražiš odobrenje od Huze - on je
sada moj najbliži rođak.“
Etan me zgrabio za ruku. Prsti su mu bili topli i snažni. Ja sam pak bila čista i mogla sam
uživati u njihovu dodiru bez srama. „Toliko te volim, Eliana. Poslije svih ovih dugih godina
znati da ćeš konačno biti moja! Moram pronaći učitelja i zahvaliti mu na tom daru jer nam je
tvojim iscjeljenjem omogućio da se vjenčamo.“
„Etane, vjerujem da je on Mesija. Običan čovjek ne može iscijeliti čovjeka.“
Etan je s ozbiljnim izrazom na licu kimao glavom. „Pomislio sam isto što i ti onoga dana
kad sam vidio da Lilit ustaje iz zagrljaja smrti. Kad sam te vidio tako preobraženu...“
Odmahnuo je glavom. „On ti nije izliječio samo tijelo. Ona tamna sjena koja te pratila
od dana kad je Josip preminuo više ne postoji. Kao da je prava Eliana bila godinama
izgubljena i sada je pronašla svoj put kući.“
„Znaš li onaj psalam: 'Da mi Jahve ne pomaže, brzo bih sišao u mjesto tišine. Čim
pomislim: „Noga mi posrče“, dobrota me tvoja, o, Jahve, podupire.' Pamtim je već nekoliko
godina. Ona savršeno dočarava moj život posljednjih šesnaest godina.
Da nije bilo Božje milosti, duša bi mi mnogo puta sišla u mjesto tišine. Prazna.
Beznadna. Beživotna. Njegova postojana ljubav uvijek me podupirala, čak i kad toga nisam
bila svjesna. Isus mi je postao Jahvina utjeha. Vratio mi je život i izbavio me iz mjesta tišine.“
Etan mi je nekoliko trenutaka snažno stiskao ruku. U njegovim očima sjajile su se suze.
„Nadam se da ću ga čuti. Priča se da uskoro namjerava doći u Jeruzalem.“
„Ne mogu zamisliti ništa bolje od toga da ga slušam zajedno s tobom. A da povedemo sa
sobom Viriata i Keziah? I Rahelu? I Klaudiju i Tita?“
Etan je prasnuo u smijeh. „Ne budeš li oprezna, dogodit će ti se da povedeš sa sobom i
Kalva.“
Ugrizla sam se za usnu. ,,I mogla bih.“ Rekla sam to napola u šali.

Knjige.club 192
 Bjondina&Laura

,,A sada prijeđimo na praktične stvari.“ Iskrivljen osmijeh ublažio je oštrinu njegovih
usta. „Malo mi je žao Huze. Mogao bi izgubiti i ono malo preostale kose kad mu kažem
novosti. On i Ivana jako su ti privrženi. Živjeli su u nadi da ćeš ostatak svoga života provesti
u njihovoj blizini. Osjećam se pomalo krivim što ću te skriti od njih u Jeruzalemu.“ Prije no
što sam stigla odgovoriti, privukao me k sebi, „Ne toliko da bih se predomislio, ne brini.
Nisam raspoložen čekati ni jedan dan.“
Hihoćući se, privila sam se uz njegove grudi, ali odmah sam se odmaknula. „ A gdje
misliš da ćemo živjeti, s obzirom na to da jedva čekaš da me umakneš?“
„Bi li ti bilo drago vratiti se u kuću u kojoj si provela djetinjstvo? Polovica je sada moja.“
,,A Viriato?“
„Nemam ništa protiv da živi s nama ako želi. Bi li ti to smetalo?“
„Ne vidim boljeg rješenja. On mi je kao brat.“
,,U tom slučaju počni pakirati svoje stvari, nevjesto moja. Idem smjesta Huzi.“
Čelo mi se nabralo. „Ne bismo li trebali najprije razgovarati s Rahelom? Možda ne želi
imati novu majku. Možda je bolje dati joj vremena da se privijene na mene.“
Etan mi je uputio nakrivljen osmijeh. „Ne započinji s isprikama. Vas dvije izvrsno se
slažete. Već sam razgovarao s Rahelom. Malko je uzbuđena, što si mogla i očekivati. Ali nije
ništa manje sretna od mene što ćeš postati dio našeg života.“

***

Upravo sam pakirala svoje stvari kad je na vrata pokucao Kalv. Ovaj put u kući je bila
Keziah, a i Etan je trebao stići svaki čas. Ostavio je Rahelu i Ivanu da razgledaju palaču i
iskoristio priliku da posjeti nekog trgovca za kojega je mislio da će biti zainteresiran
za kupnju tkanine iz radionice.
Nisam osjetila strah kad sam ugledala Rimljanina. Kroza me nije prostrujio ni najmanji
drhtaj nemira ili odbojnosti. Budući da sam molila za njega, sažalijevala sam ga i protiv
svoje volje svaki put kad bih pomislila na njega, a to je, naravno, bilo vrlo rijetko. Ne
potrudivši se čak ni uspraviti se iz sagnutog položaja u kojem sam se nalazila, upitala sam
ga: „Što te dovodi pred moja vrata, Decime Kalve?“
„Znači, istina je. Odlaziš.“
„Odlazim. Etan i ja namjeravamo se vjenčati čim stignemo u Jeruzalem.“
„Ostavio je svoju plahu ženicu radi tebe?“
Uspravila sam se uz dubok uzdah i počešala se po leđima. „Saraj je umrla prije više
godina. I bila je vrlo lijepa.“
Kalv je slegnuo ramenima. „Nije se mogla usporediti s tobom.“ U ruci je držao bič i
lagano udarao njime po čizmi. „Priča se da si izliječena.“
„Vjeruješ li u čuda, Kalve?“
„Ne.“

Knjige.club 193
 Bjondina&Laura

„Upravo gledaš u jedno. Židovski me prorok izliječio.“

„Ah, vi Židovi i vaši proroci! U svakom se grmu krije po jedan.“
Nasmijala sam se. „Nisu kao ovaj. Ovaj pomaže čak i rimskim stotnicima.“
„Ne treba mi pomoć nekog fanatika iz galilejske zabiti.“
„Možda bi promijenio mišljenje da ga sretneš“, rekla sam i okrenula se prema drugoj
kutiji što ju je Keziah izvukla iz zakutka iza zavjese. Ne prepoznavši je, odigla sam poklopac i
zavirila unutra. „Ma pogledaj! Na ovu sam kutiju potpuno zaboravila. Prije dvanaest godina,
kad smo odlazili iz Jeruzalema, moja je majka tražila da je ponesemo sa sobom. Do vrha je
puna starih priznanica i računa. Kladim se da će Etan htjeti pogledati svaki, i najmanji
komadić papira.“
Kalv se približio kutiji i povirio unutra. „Spali sve to staro smeće. Ne isplati se vući ga u
Jeruzalem poslije toliko godina.“ Usta su mu se pretvorila u ravnu crtu, ukočenu od
napetosti.
Uzdahnula sam. „Bojim se da se Etan ne bi složio s tim.“ Spustila sam poklopac i
odložila kutiju sa strane. Zatim sam dovukla kutiju punu posuda i počela ih razvrstavati.
„Keziah!“ viknula sam. „Dajmo kuhinjsko posuđe sirotinji. U našoj kući u Jeruzalemu sigurno
ćemo naći sve što nam je potrebno.“
Keziah je doviknula iz susjedne sobe: „I ovdje je hrpa posuđa! Pobrinut ću se za to
kasnije!“
„Kada odlaziš?“ upitao je Kalv.
„Prekosutra. Rano ujutro.“
Prišao mi je. „Uvijek si mi bila kost u grlu, Eliana.“
Nasmijala sam se. Jednostavno se nisam mogla savladati. „To bih i ja mogla reći za tebe,
stotniče.“
„Dobar dan, Kalve“, rekao je Etan s vrata. Živci su mi bili napeti; pitala sam se kako će
reagirati kad vidi Rimljanina. Laknulo mi je kad sam vidjela da se Etan raskomotio na kauču,
opuštenih i odmjerenih pokreta. Osjetila sam napetost u njegovim mišićima i budnim očima,
ali to je bilo moguće samo zato što sam ga suviše dobro poznavala.
„Jesi li uspješno obavio posao s trgovcem?“ upitala sam.
„Tako-tako. Nije neka velika narudžba, ali nije lose za početak.“
„Tako, dakle, poslije svih tih godina ženiš se Elianom“, upao mi je u riječ Kalv. „Moraš
mi dopustiti da proslavim tvoju dobru sreću Ima jedna krčma u Tiberijadi u kojoj poslužuju
najbolje vino izvar Herodove palače, a i hrana im je vrlo ukusna iako je židovska. Ondje je
jedna skrovita prostorija. Vrlo je pristojna i u nju često zalaze mnogi vaši sunarodnjaci.
Želim vas oboje izvesti na večeru. Pokazati vam da prema vama gajim plemenite osjećaje.
Poslije svega, jednom smo bili prijatelji.“
Etan se uspravio i ukočio. „To je plemenito, Kalve. Nažalost, toliko toga moramo obaviti
prije odlaska.“
„Što? Spakirati ovo u ovoj potleušici? Za to vam neće trebati više od sat vremena. Ako
vam je draže, neću poći s vama. Platite svoj račun. Možete povesti sa sobom Elianinu sestru i
onu njezinu služavku ako želite. Krčmar me poznaje. Ostavit ću mu poruku da vas dočeka.“

Knjige.club 194
 Bjondina&Laura

„Prihvaćamo poziv drage volje“, rekla sam prije nego što ga je Etan stigao još jednom
odbiti. Nije imalo smisla izazivati Kalva. Nije volio da mu netko kvari raspoloženje, čak ni u
jednoj tako nevažnoj stvari.
Nakon mog odgovora Kalv se opustio. Dao nam je upute kako da pronađemo krčmu i
žurno otišao.
„Neobičan čovjek“, rekla sam uzdahnuvši.
Etan je ispustio lagani izdah. „Ne vjerujem mu, Eliana.“
„Ni ja. Ali ne vidim razloga da ga vrijeđamo u jednoj tako beznačajnoj stvari. Ne
moramo se dugo zadržavati. Kakve štete može biti u tome?“
Na kraju smo otišli u tu krčmu kao obitelj povevši sa sobom Rahelu, Huzu, Ivanu i
Keziah. Kalv nije lagao kad je rekao da je blagovaonica vrlo pristojna, vino odlično, a hrana
prilično dobra.
Bila sam upravo okusila prvu žlicu ukusnog gulaša kad sam se sjetila da sam Huzi
naumila darovati Gamalielovo Sveto pismo za rastanak. Herodijada je slala mog zeta da
obavi nekakvu tričavu zadaću koja mu je trebala uzeti cijeli tjedan i znala sam da ga neću
vidjeti prije našeg odlaska.
Naravno, on i Ivana otputovat će u Jeruzalem čim prije budu mogli, no ja sam mu željela
dati taj pergament kao uspomenu na godine kad smo ga zajedno pažljivo čitali i molili se, na
teške godine kad su se naši snovi činili potpuno neostvarivi. Znala sam da će ga čuvati kao
svetinju. Nažalost, bila sam ga ostavila u kući.
„ Moram se vratiti kući“, prošaptala sam Etanu na uho. „Zaboravila sam ponijeti dar koji
sam naumila dati Huzi.“
„Poći ću s tobom.“
Ispričali smo se i odjurili kući namjeravajući se vratiti prije no što se jelo ohladi. Pred
vratima nas je zatekao neobičan prizor. Kroz prozor je sijalo jarko svjetlo nalik na svjetlo
baklje. Bilo je to krajnje neobično jer smo unutra očekivali mrak.
„Ostani ovdje“, zapovjedničkim mi je glasom rekao Etan prije no što je širom otvorio
vrata. Svjetlo u prednjoj sobi bilo je tako jarko da sam sve jasno vidjela. Pred starom
kutijom s dokumentima koju sam pronašla poslijepodne stajao je Decim Kalv držeći u ruci
baklju, s očiglednom namjerom da spali sve što se u prostoriji nalazilo.
Ušla sam odmah za Etanom. „Što radiš, Kalve?“
„Ti dosadna ženo!“ povikao je Kalv. „Zašto bar jednom ne uradiš ono što se od tebe
očekuje?“
Prišla sam mu prije nego što me Etan stigao spriječiti. „Što te briga za te stare papire?“
Isti sam čas sve jasno shvatila. „To su knjige s računima. Želiš uništiti te stare knjige s
računima?“
Kalv je šutio. Na čelu su mu sjali grašci znoja. Baklja se spuštala prema drvenoj kutiji.
Zaustavila se na udaljenosti od jednog pedlja.
Namrštila sam se. „Želiš spaliti te stare račune? Hajde, učini to. Zar misliš da mi je stalo
do njih poslije toliko godina? Što si učinio? Nisi platio mom ocu robu koju si kupio? Nekad je
to nešto značilo. Sada mi ne znači više ništa.“

Knjige.club 195
 Bjondina&Laura

Kalv je bijesno zurio u mene. „Ne misliš to ozbiljno“, rekao je kao da netko čupa riječi iz
njega.
„Kalve, opraštam ti tvoj dug. On nema više nikakve važnosti.“
„Što ako kažem da se radilo o pozamašnoj svoti?“
Slegnula sam ramenima. „Nije važno o kolikoj se svoti radilo. Opraštam ti dug. Uzmi te
knjige ako će ti tako biti lakše.“
Etan me čvrsto zadržavao iza sebe. „Samo malo. Ova sklonost vatri nije tvoj novi hobi,
zar ne, Decime Kalve?
„Što time želiš reći?“ upitala sam.
„Sjećaš li se noći kad je izgorjela soba tvoga oca? Nikad nismo utvrdili uzrok požara.
Nisi li mi rekla da si se toga dana prepirala s Kalvom oko računa? Već ih je tada htio uništiti.
Ti si to učinio, zar ne, Rimljanine? Ti si podmetnuo požar.“
Stotnik je slegnuo ramenima. „Jesi li ti to učinio?“ upitala sam uzdrmana sjetivši se
strašnog gubitka koji smo te noći doživjeli.
„Nikad ti nisam htio nauditi“, osorno je odvratio Kalv.
„Zatim konj“, rekao je Etan kao da je prečuo Kalvov odgovor. „Prisilio si Elianina oca da
ga uzme one noći kad je Avram priredio gozbu. Uvijek sam mislio da je netko ozlijedio konja
da ubije tebe. To si bio ti. Prčkao si oko sedla zato što si Benjamina želio ukloniti s puta. Nisi
mogao platiti dugove. Da spasiš svoju kožu, odlučio si ga ubiti.“
„Je li to istina?“ I prije no što sam dorekla pitanje znala sam da je Etanov zaključak
točan. Glas mi se pretvorio u kreštavi šapat: „Naštetio si mom ocu zbog novca?“ Pomislila
sam na očeve patnje, na duge mjesece kad je, sav polomljen, ležao između života i smrti.
Iskra mržnje koju sam načas osjetila zamalo se pretvorila u požar koji je prijetio da će me
cijelu progutati.
„Ljubite svoje neprijatelje.“
Razgovijetno sam čula ove riječi kao da ih sam Isus izgovara preda mnom. Mržnja koju
sam nenadano osjetila raspršila se kao magla i u meni je ostala samo neka neobična tuga.
„Te sulude optužbe plod su tvoje neobuzdane mašte“, rekao je Kalv kroz sleđene usne.
„Možeš li dokazati ijednu riječ pred sudom? Ako ne možeš, bolje ti je držati jezik za zubima,
Židove, ili ćeš se nagledati rimske tamnice.“
Etan je zakoračio prema njemu. „Mogu pokazati ove račune. Možda ne mogu dokazati
da si podmetnuo požar i da si planirao ubojstvo, ali mogu tražiti svoj novac. Radionica je
sada moja. Što si dugovao Benjaminu, sada duguješ meni.“
Kalv je podigao baklju u zrak kao da u ruci drži oružje. Etan se prignuo spreman
poletjeti prema njemu i oteti mu baklju. Mirnoćom za koju nisam znala da ju posjedujem
zgrabila sam upaljenu svijeću sa stola u svojoj blizini.
„Prestanite smjesta!“ poviknula sam. Vlastiti glas i meni je samoj zazvučao hladno
poput leda. Obojica su se kao okamenjeni u pokretu okrenuli prema meni, Etanove usne bile
su stisnute i blijede. Lagano sam mu se nasmiješila i pogledala ga duboko u oči.
Bez oklijevanja prinijela sam plamen svijeće papirima u drvenoj kutiji i gledala kako nestaju
u vatri. Plamenovi su munjevitom brzinom lizali suhi papir.

Knjige.club 196
 Bjondina&Laura

Dvojica muškaraca stajala su kao uzeta u sredini prostorije. Kalv je spustio ruku u kojoj
je držao baklju i zurio u mene kao okamenjen.
„Što to radiš?“ povikao je Etan. „Zar si izgubila razum?“
„Rekla sam da mu opraštam dugove i to sam ozbiljno mislila, Etane.“ Zatim sam se
okrenula prema Kalvu. „Sjećaš li se proroka o kojem sam ti govorila, onoga koji me izliječio?
Rekao je da moramo ljubiti svoje neprijatelje. Da moramo činiti dobro onima koji nas mrze.
To činim, Kalve. Radi njega. Radi sebe. Radi Etana. Odlučila sam ti oprostiti.“
„Ne razumijem. Kako možeš?“
„Donijela sam mnogo pogrešnih odluka u svom životu. Povrijedila sam ljude do kojih
sam najviše držala. Moj otac nije mi mogao oprostiti. Nisam se mogla riješiti tereta krivnje.
A onda me je taj prorok - zovu ga Isus - izliječio. Njegov me dodir ozdravio. Izliječio mi je
tijelo i dušu. Razumiješ li me, Decime? Moja je krivnja iščezla - a na njezino mjesto došla je
milost.“
„Pomislila sam, ako sam ja primila tu milost, tko sam ja da je uskraćujem tebi? Uzmi taj
dar. Daje ti ga naš Gospodin više negoli ja. Nemoj ga potratiti, Decime.“
Kalv je u grčevima gutao pljuvačku. Oči su mu bile pune suza, no ja nisam mogla
razabrati što ih je prouzročilo: trpki dim što se dizao iz drvene kutije ili moje riječi. Zaustio
je nešto reći. Ni jedna riječ nije mu izišla iz usta. Žurno je prošao pored mene, zatim pored
Etana, projurio kroz vrata i nestao u noći.
„Bit će bolje da ugasiš tu vatru, Etane.“
Nekoliko je trenutaka zurio u mene, a zatim poletio prema kutiji. Papiri u njoj već su se
bili pretvorili u pepeo.
Palo mi je na pamet da sam spalila njegove dokumente, njegove račune. Kao što je
rekao, Kalv je sada bio dužan njemu. Upitala sam ga s osjećajem krivnje; „Jesi li ljut na
mene?“
„Zašto bih bio ljut?“
„Upropastila sam ti izglede da se osvetiš Kalvu i vratiš svoj novac.“
Prišao mi je i zagrlio me držeći me tako nježno te biste bili pomislili da u rukama drži
skupocjenu vazu od perzijskog stakla.
„Prekrasna si, ljubavi. Prekrasna si. Nikad se više neću obazirati na Kalva i na štetu koju
nam je učinio. Oslobodila si me od njega.“

Knjige.club 197
 Bjondina&Laura

Tko je našao ženu, našao je sreću

i stekao milost od Jahve
Izr 18,32

Poslije godina razočaranja, gubitaka i patnji Jahve je sabrao mnoge svoje blagoslove,
izlio ih na mene i preplavio me njima tako obilno te sam se katkad morala upitati sanjam li
ja ili je to doista stvarnost. Etan i ja uzeli smo se u miru. Jeruša i Ezer lili su suze radosnice
čuvši prvi put što se zapravo zbilo prije više od deset godina. Dočekali su me kao da sam
njihova davno izgubljena kći. To sam valjda i bila. Ivana i Huza pribivali su mom vjenčanju,
kao i Klaudija i Tit. Viriato nije mogao skriti suze natjeravši u plač i mene samu. Naposljetku,
ne vjerujem da je ijedno oko ostalo suho tijekom svečanosti.
Svaka mladenka trebala bi prije udaje prođe kroz kušnju vatre. Premda nikomu ne
želim nesreću kakva je mene snašla, ona rađa mnogim dobrim plodovima i ja zbog njih ne
žalim. Jedna od posljedica moje dugogodišnje usamljenosti očitovala se u mojoj
velikoj ljubavi prema Etanu. Što god da je rekao, nije me moglo ozlovoljiti niti razdražiti.
Bila sam toliko sretna što mogu dijeliti život s njim da ništa što je učinio nije moglo umanjiti
moju ljubav prema njemu. Nijedan trenutak u našem životu nisam uzimala kao nešto što se
samo od sebe razumije. Biti s Etanom značilo je biti u prisutnosti nečega čudesnog. Moj brak
s Etanom bio je ispunjen srećom, ne zato što nismo imali teškoća, već zato što nikad nismo
dopustili da se one ispriječe između nas.
Istina, katkad se znao požaliti da je moja najdraža riječ i dalje ne. Ta optužba bila je
potpuno neopravdana. Nikad mu nisam rekla ne kad me je želio poljubiti ili zagrliti me.
Iako me Isus izliječio od bolesti, nisam znala hoće li se moja dugotrajna bolest odraziti
na sposobnost moje utrobe da zatrudni. Jahve je, međutim, učinio da se moja čaša prelijeva
radošću kad sam samo četiri mjeseca nakon udaje za Etana mogla reći Raheli da će dobiti
sestricu ili bracu.
„Sara je također bila stara kad je dobila Izaka i na kraju je sve ispalo dobro“, rekla je
Rahela.
Na moje veliko olakšanje, nas dvije lijepo smo se slagale. Zacijelo je osjećala da je silno
volim i to joj je bilo dovoljno, pa makar ja bila tako stara! Majka joj je umrla kad je bila
premalena da bi je se sjećala. Premda je i dalje gajila nježne osjećaje prema Saraj, dio svojih
osjećaja s lakoćom je preusmjerila prema meni. Naravno, zvijezda njezina neba bio je Etan.
S obzirom na to da je Etan bio zvijezda i mog neba, nisam joj to zamjerala.
Nekoliko mjeseci kasnije u Jeruzalem je pristigao Isus. Jednom je i Viriato pošao s nama
da ga čuje. Više puta govorile smo mu o njemu i naše priče vrlo su ga se dojmile pa ga je
želio i osobno vidjeti. Kad je vidio da Isus krši vjerske propise, uključujući i onaj koji

Knjige.club 198
 Bjondina&Laura

se odnosio na iscjeljivanje u subotu, Viriato je rekao da, ako ići za Jahvom znači postati
sličan Isusu, i on će slijediti Jahvu. Koliko znam, nikad se nije odrekao uživanja u svinjetini.
Ivana je rodila nekoliko mjeseci prije mene prekrasnog dječačića guste crne kose i
punašnih prstića. Dala mu je ime Josip. Veselilo me vidjeti je da putuje s Isusom kad je god
mogla, posebno kad je Huza bio zaposlen, privijajući Josipa na grudi i vodeći ga uvijek
sa sobom. Govorila je da je dijete najsigurnije u Isusovu društvu i nikad se nije bojala
povesti ga sa sobom na putovanja. Brižno sam čuvala njezina pisma u kojima je opisivala
dogodovštine tijekom svojih putovanja i pripovijedala o mnogim životima koje je
dotaknula ljubav našega Mesije.
Moja kći Atarah došla je na svijet dva tjedna kasnije nego što smo očekivali. Nije mi
smetalo što porod kasni; suviše dugo čekala sam da mi se taj neostvarivi san obistini da bih
zbog toga zanovijetala. Zaplijenila nam je srca od prvog trenutka čim je otvorila očice
i promotrila nas svojim drjemljivim pogledom. Rahela je morala priznati da tako prekrasno
djetešce nije mogla donijeti na svijet ni neka mnogo mlađa žena.
Usudila bih se reći da je priča o mom životu bila jedna od onih što su se pronosile po
cijeloj Judeji, pa i izvan njezinih granica. Možda jednoga dana ljudi koji me nikad nisu
upoznali čuju za mene i doznaju da je Isus iz Nazareta jednim jedinim ukradenim dodirom i
s nekoliko riječi koje preobražavaju ljudski život okončao beskrajne jade jedne bespomoćne
žene.

Knjige.club 199
 Bjondina&Laura

Isus se samo jednom obraća nekoj ženi oslovljavajući je s kćeri - u pripovijesti o ženi
koja krvari (Mt 9, 20-22; Mk 5, 25-34; Lk 8, 4348). U Isusovu rječniku nema improviziranih
riječi. On svaki izraz bira krajnje promišljeno. Stoga možemo s pravom smatrati da se
on tako nježno i prisno obraća neimenovanoj ženi s nekim posebnim razlogom.
Ovu neobičnu priču, od koje čovjeku nestaje daha, donose tri od četiriju Evanđelja.
Zašto bi Isus želio doznati tko ga je dodirnuo odugovlačeći na taj način sa spašavanjem
života jednoj djevojčici? Zašto bi tratio vrijeme, kojega nisu imali dovoljno, i nazivao
neku bijednu ženu kćeri? Središnja nit pripovijedanja u romanu Mjesto tišine vrti se upravo
oko ovih pitanja. Jedno sigurno znamo: Isus je izliječio njezino tijelo. Vjerujem da joj je,
riječima koje joj je uputio, izliječio također i dušu.
O liku naše glavne junakinje znamo vrlo malo. Njezina osobna priča, izuzmemo li bolest
od koje je bolovala, nalik je na prazno slikarsko platno, a ja sam tu prazninu popunila
fikcionalnom pričom. Nitko sa sigurnošću ne zna što je, u smislu suvremene
medicinske znanosti, bio uzrok bolesnom stanju te žene. Postoji nekoliko mogućnosti.
Njezinu sam bolest opisala pretpostavljajući da je ozbiljno bolovala od materničnih fibroma
i da joj se stanje dodatno zakompliciralo uslijed još nekoliko problema kao što su
endometrijalni polipi. Većina načina liječenja koji se spominju u romanu temelji se na
postojećim povijesnim dokumentima.
Iako Filon Aleksandrijski, kao i nekoliko drugih rabinskih tekstova, sugeriraju da je
život žene u Palestini prvog stoljeća bio prilično skučen, arheolozi su otkrili dokaze koji
pobijaju takve tvrdnje. Nema sumnje da je uloga žene u to vrijeme bila vrlo složena. Tu
stvarnost pokušala sam dočarati u Elianinu životu.
Ne znamo ništa o tome kako su se svakodnevno provodili propisi o čistoći u Isusovo
vrijeme. Premda u Bibliji postoje upute koje su se odnosile na nečistoću žene tijekom
menstrualnog ciklusa, ne možemo u potpunosti razumjeti kako su se ti propisi provodili u
svakodnevnom životu. To je ujedno i razlog zašto su pojedini zaključci u romanu više plod
nagađanja stručnjaka nego pouzdanog znanja.
U svojim romanima vrlo rado posežem za citatima drugih pisaca. Merabova tvrdnja da
se „žena gleda što prije udati, dok muškarac želi ostati što duže neoženjen“ uzeta je od
Georgea Bernarda Shawa.
Riječi kojima je Isus dočekao djecu koja su mu prišla u stvarnosti su izgovorene poslije
dijela u kojemu se govori o ženinu krvarenju, a koji je, po svemu sudeći, nastao nešto
kasnije. Dopustila sam sebi slobodu donijeti ih na ovome mjestu iako izvorno
pripadaju drugamo.
Lik Gamaliela temelji se na povijesnoj osobi koja ima određenu ulogu u Djelima
apostolskim (5,34-39). Prema crkvenoj tradiciji, on i njegov sin potajice su postali Isusovi

Knjige.club 200
 Bjondina&Laura

pristaše. Likovi Huze i Ivane također se temelje na biblijskim karakterima (Lk 8,1-3). Ivana
je bila jedna od žena koje su pratile Isusa i novčano pomagale njegovo služenje. Nema
dokaza da se poznata biblijska epizoda odnosi baš na nju. Ona je iznašašaće moje književne
mašte.
Premda Biblija pruža bogatu inspiraciju za romane poput ovoga, nju je najbolje
proučavati ne toliko čitajući književna djela koliko sam izvornik. Ova pripovijest ne može ni
na koji način nadomjestiti preobražavajući snagu koju će čitatelj otkriti u Svetom pismu.

Knjige.club 201