Hadis / Nejdet Aslan (305 semerkand, sayfa 12)

Vjernik je vjerniku ogledalo

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

„Vjernik je vjerniku ogledalo.“ (Bezzaz, El-Musned, br. 6193)

Spot1: „Vjernik je vjerniku ogledalo. Vjernik je vjerniku brat, izdržava ga i u njegovom odsustvu čuva.“
(Ebu Davud, Edeb 49, br. 4918)
Hadis jezgrovito opisuje bliskost vjernika među sobom putem analogije ogledala i podsjeća ih na
njihove međusobne odgovornosti, koje možemo rezimirati na sljedeći način:

Hadis predstavlja savjet za razumijevanje i procjenu života iz perspektive vjere. Vjera je najveća
blagodat koja se daje čovjeku. Vjera je ta koja život čini smislenim i lijepim. Sve blagodati kao što su
um, život, zdravlje, znanje, opskrba i nafaka postaju samo uz vjeru lijepi i pretvaraju se u milost. Vjera
je izvor mira i sreće. Kad nedostaje vjera, sve je prazno i besmisleno.

Vjera je blagodat koja ima svojstvo preobražavanja. Kada se proširi na srce, onda i ostali tjelesni
organi također otpočinju svoju prirodnu aktivnost. Djela postaju lijepa i organi čine samo dobre
stvari. Božanska mudrost koja počiva u stvaranju se razumije i počinje se lijepo odnositi prema okolini
i stvorenome.

Zahvaljujući vjeri, vjernik čini dobro drugom vjerniku i postaje put za njegovo usavršavanje. Hadis
opisuje vjernike kao ogledala koja odražavaju slike jedni drugih kako bi se takmičili u ljepoti ahlaka,
vrlinama i robovanju. Shodno tome, vjernik može uljepšati svoju unutrašnju i vanjsku stranu i
upotpuniti svoje nedostatke samo gledajući u vjernike, a ne u bilo koga drugog.

Dok vjernici mogu biti rođaci, kolege, komšije, mogu biti i ljudi različite rase, jezika, boje kože i osobe
koje žive u udaljenim geografskim područjima. Njihov zajednični imenitelj je „iman.“

Šta se želi vidjeti i šta se vidi

Ogledalo je predmet koji odražava predmet koji je ispred njega onakvim kakav jeste. Osoba koja
gleda u svoj odraz dovodi sebe u red i ispravlja svoje nedostatke i mahane. Odrazi u ogledalu i
značenje odraza variraju u zavisnosti od perspektive. Ko gleda kroz prozor dobra vidi dobro, a ko
gleda kroz prozor zla vidi zlo.

Šta god da je unutra, reflektuje se spolja. Važno je kako i zašto se gleda. Stoga, za one koji na stvari
gledaju s vjerom, događaji su odraz mudrosti i pouke. Događaje i pojave tumače i smatraju vratima
koja otvaraju put duhovnoj zrelosti i moralnoj ljepoti. Život je izvor nevolja za one koji ne vjeruju ili
sve gledaju s negativnog aspekta.

Za vjernika je ogledalo simbol koji podsjeća na moralnu i srčanu, a ne na vanjsku, fizičku ljepotu. Kada
bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao pred ogledalo, govorio bi: „Kao što si mi, Allahu
moj, podario lijep izgled, uljepšaj mi i moj ahlak.“ (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, br. 24392)

Vjernik, prema tome, treba da vodi posebnu brigu o ljepoti ahlaka i čistoti srca.

Najljepše ogledalo

U jednom hadisu stoji: „Allah je lijep i voli ljepotu.“ (Muslim, Iman, 147) Ljepota nije u obliku lica ili
odjeći, već u istinskom robovanju i bliskosti sa Uzvišenim Allahom. Biti rob znači poprimiti oblik i
izgled koji Njemu prijaju. Nema boljeg stanja, položaja ili postignuća od ovoga. Najbolji predstavnik
spomenutog bez sumnje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Njegov izgled i lik su ogledalo
svih vjernika. Vjernik može postići vjersku i moralnu ljepotu samo ako slijedi njegov sunnet. Onaj ko
se udaljava od njega, sallallahu alejhi ve sellem, udaljava se od božanske milosti i upute, odnosno od
ljepote.

Hazreti Mevlana u „Mesneviji“ navodi jednu zanimljivu hikaju:

Jednog dana Ebu Džehl je susreo poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu:
 - Muhammede, ja od tebe nisam vidio ružnijeg čovjeka!
- Pravo si rekao, odgovorio je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Na ovo je Ebu Bekr, radijallahu anhu, Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

- O, ti, sunce duhovnog svijeta, miljeniče Svevišnjeg Boga, ja od tebe nisam vidio ljepšeg
čovjeka!
- Pravo si rekao, odgovori i njemu Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem.

Čuvši ashabi ova dva odovora, upitaše:

- Kako je to moguće da ti isti odgovor daješ i Ebu Bekru i Ebu Džehlu?! Oni su sušte
suprotnosti! Ebu Bekr je tvoja desna ruka, a Ebu Džehl je tvoj najveći din-dušmanin!

Pejgember, sallallahu alejhi ve sellem, im odgovori:

- Nemojte se čuditi, jer ja sam kao jedno najčišće ogledalo. Ko god u me pogleda, sebe će
vidjeti. Zato i Ebu Bekr vidi u mome licu svoje ljepote, a Ebu Džehl vidi svoju ružnoću. Istinu
su rekli šta su vidjeli! Ebu Bekr svoju ljepotu, a Ebu Džehl svoju ružnoću.

Tada je postalo jasno u koje ogledalo trebamo gledati ako želimo saznati ko smo mi. Više ne moramo
pitati svakoga koga sretnemo da saznamo ko smo. Dovoljno je pogledati se u ogledalo da shvatite šta
se dešava! (Mesnevija I, 2365-2370)

Vjernik je neko ko živi i održava u životu sve vrijednosti u koje vjeruje. Njegovo srce je obasjano
svjetlošću vjere, a njegovi udovi su živi od ove svjetlosti. Vjernik svojim ponašanjima upućuje na
Gospodara. On je iskren, podsjeća nas na Allaha i ahiretski život. Izvor je istine, povjerenja,
blagostanja, mira i dobročinstva.

Zbog ovih vrlina vjernici su jedni drugima ogledala. Gledajući jedno u drugo, oni sazrijevaju i postaju
upotpunjeni. S tom namjerom, vjernik treba da gleda u svog brata, da njegovo lijepo ponašanje uzme
za primjer i poboljša svoj moral, a njegove nedostatke ili mahane treba da gleda kao mahane ili
nedostatake u svom pogledu, zato što je svrha gledanja u ogledalo upravo da se vide i isprave svoji
nedostaci, a ne nedostaci ogledala.

Štaviše, vjernika se ne tiču mahane ili nedostaci stranaca, a kamoli njegovog brata vjernika. To je znak
oholosti, arogancije i zaokupljenosti trivijalnim stvarima, i to je haram.

Vjernikovo srce je mjesto božanskog pogleda, pa čak i ako ima nedostataka i mahana. Zaslužuje
poštovanje samo zbog ove karakteristike. Stoga, vjernik pristupa ljudima i stvorenjima u kontekstu
potrage za božanskom mudrošću i manifestacijom. On sve i svaki događaj koji vidi ili o kome čuje
procjenjuje kao dostignuće u smislu postizanja mudrosti i znanja, i kao sredstvo postizanja bliskosti sa
Uzvišenim Allahom.

Prava braće

Još jedna mudrost koja je u hadisu je u vezi bratstva i društvene odgovornosti. Vjernici su odgovorni
jedni prema drugima u utrci za postizanjem ahlaka i vrlina. Imaju zajedničku odgovornost kao što je
davanje savjeta, naređivanje onoga što je ispravno, sprečavanje onoga što nije u redu, popravljanje
nedostataka i prikrivanje grešaka. Odgovornosti su detaljno navedene u našim izvorima koji su
naslovljeni poput „Bratstvo u islamu" „Prava braće“, „Odgovornosti bratstva“...
Veza koja drži muslimane na okupu i daje im svijest da su ummet i zajedničku ličnost jeste bratstvo
po vjeri islamu. Božanski ferman „Uistinu su vjernici braća“ (El-Hudžurat, 10) uči vjernike da budu
jedistveni i da se nadopunjuju.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Vjernici su poput jednog zdanja čiji dijelovi
podupiru jedni druge.“ (Muslim, Birr, 17; Buhari, Edeb, 34)

Ispolirati ga bez da se slomi

Rekli smo da ogledalo odražava ono što jeste takvo kakvo jeste. Općenito se koristi za uočavanje
mahana i nedostataka zato što ne uvećava, a niti umanjuje. Savjet je, na neki način, držanje ogledala
prema drugoj osobi. To je proces odražavanja nedostataka kako bi se ispravili. Savjet služi da se
pokaže put za usvajanje lijepog ahlaka i otklone nedostaci. Ovo se postiže izbjegavanjem i
sprečavanjem lošeg, grijeha i zlodjela.

Prilikom davanja savjeta ili ukazivanja bratu na nedostatke ili mahane, treba se lijepo ponašati, bez da
se vrijeđa ili sramoti. Treba, dakle, biti poput ogledala. Treba da se izabere trenutak kada je osoba
sama, a ne javno, i da to prenese stilom koji odgovara prirodi te osobe. Treba ukazati na njene dobre
kvalitete koje treba uzeti za primjer i ohrabriti je u tom pogledu. Vjernik treba da bude uz drugog
vjernika i u sretnim i teškim trenucima, te da ga brani u njegovom odsustvu. U stvari, u drugoj verziji
ovog hadisa, naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

„Vjernik je vjerniku ogledalo. Vjernik je vjerniku brat, izdržava ga i u njegovom odsustvu čuva.“
(Ebu Davud, Edeb 49, br. 4918)

Imam Gazali, rahmetullahi alejh, kaže da primjer ogledala ukazuje na iskrenog i odanog prijatelja.
Čovjek ima potrebu za iskrenim prijateljem kako bi zaimao lijep ahlak. Svoje mahane i greške koje ne
može vidjeti direktno, osoba vidi kroz svog brata vjernika. Zato bi Omer, radijallahu anhu, pitao
Selmana Farisija, radijallahu anhu, o svojim vlastitim nedostacima. Vjernik služi kao ogledalo svom
bratu ukazujući mu na njegove mahane i greške na odgovarajućem jeziku. Ili se može pretvarati da je
sam počinio nedostatke i greške o kojima je riječ i reći mu kako to nije u redu. (Imam Gazali, Ihja,
2/18)

Prenosi se da bi Nizamulmulk često pozivao na svoja druženja jednog fakiha. Često bi se osamnjivao s
njim. Kada su ga upitali zašto baš njega poziva, odgovorio je:

- Kad mi dođe ovaj učenjak, nikad mi ne laska, nikad mi ne govori ono što se dopada mom
nefsu. Naprotiv, podsjeća me na moje mahane i grijehe i savjetuje me. Kad izađe, osjećam da
mi je nefs pročišćen od arogancije. Iako insistiram, on nikada ništa ne uzima od mene. Drugi
nisu takvi. Kada sam s njima, moj nefs postaje toliko bezbrižan i arogantan da ostaje u tom
stanju i nakon što odu. (A. Feredž, Ebtal ve mevakif, str. 340)

Potreba za iskrenim prijateljem

Ako iskreni prijatelj ima lijep ahlak, to je od koristi u svakoj situaciji. Njegov lijep ahlak i osobine šire
se i na njegove prijatelje. Ako dođe do neugodne situacije ili problema, upozorava i pokušava ih
popraviti. Čovjekova potreba za zrelim i iskrenim prijateljem koji ga usmjerava riječima, ponašanjem i
stavom i pomaže mu da ispuni svoje nedostatke važna je koliko i zrak i voda.

Isto tako, čovjeku je potrebno ogledalo da bi se ogledao i vidio svoje stvarno stanje. Kao prijatelj
potreban je vjernik koji osobu ohrabruje da čini dobro govoreći joj da je u skladu sa sunnetom ono
što čini, da treba da ispravi tu i tu svoju osobinu i sl.
U oba slučaja, važno je uzeti u obzir da je ogledalo čisto i da je ugao gledanja ispravan. Ako ugao nije
ispravan ili je ogledalo prljavo, slika će biti pogrešna. To čini lijep izgled ružnim, a ružan lijepim.
Razbijeno ogledalo izaziva mučninu i remeti ravnotežu i mir.

Ovdje mislimo na to da vjernik, bilo da je u položaju ogledala ili da gleda u ogledalo, treba da bude
iskren u svojim namjerama, da ima lijep ahlak, te da treba da teži da bude blizak Uzvišenom Allahu.
Davanje savjeta drugima ili nepoštovanje savjeta kada je vlastita greška očigledna čini da osoba
izgleda smiješno. Loša osoba sebe u ogledalu vidi kao lijepu, a druge kao ružne. Prvo vi morate imati
osobinu ili ponašanje koje želite kod nekog drugog. Davanje savjeta onima koji nemaju hrabrosti da
se suoče sa svojim nedostacima nije ništa drugo doli gubljenje vremena.

S kim se treba družiti?

Vjernik treba sebi za prijatelja uzimati samo vjernika. U hadisu se kaže da je vjernik vjerniku ogledao,
a što, dakle, upućuje na to da se vjernik treba družiti samo s vjernikom.

Prilikom biranja prijatelja, ne treba obraćati pažnju na boju kože, rasu, naciju, već na vjeru i ahlak.
Ružan ahlak i različitost su razlog za mržnju i otuđenje. Kako se zajednička svojstva povećavaju, tako
se povećava bliskost, a prijateljstva jačaju. Jedinstvo, solidarnost i vrline mogu se održati kroz iskrena
prijateljstva. Ljudi su stvoreni da trebaju jedni druge i činjenica je da se život može održati samo u
solidarnosti i međusobnom potpomaganju.

Ako vjernik mora paziti na svoje zdravlje i poduzeti mjere predostrožnosti od opasnosti kao što su
hladnoća, vrućina i nepogoda, također mora zaštititi svoju vjeru, uvjerenje i ahlak. Za to mu je
potreban vodič i prijatelj koji će da ga upozorava na greške.

U jednom predanju koje prenosi Abdullah b. Abbas, radijallahu anhuma, Poslanik, sallallahu alejhi ve
sellem, je bio upitan:

- S kim da budemo bliski?

Na to je odgovorio:

- S onim koji vas podsjeća na Allaha kada ga vidite, čiji vam govor povećava znanje i čija vas
djela podsjećaju na ahiret. (Hejsemi, Medžme’u 'z-zevaid, 10/226)

Prijatelj je neko ko se voli i kome se vjeruje. Velika je sreća imati prijatelja koga voliš, kome veruješ i
sa kojim dijeliš svoje tajne i nevolje. Prema mudrim ljudima, prijatelj je onaj ko ne ostavlja svog
prijatelja u nevolji i brine se o njemu u bilo kojoj situaciji.

Ako prijateljstvo dostigne nivo dijeljenja misli i osjećaja, to je onda vrhunac prijateljstva.

Prijateljstva uspostavljena radi Uzvišenog Allaha su jača i trajnija. Budući da je vezivanje u ime Allaha
stvar volje i vjerovanja, odnosi zasnovani na vjeri spadaju u okvire ibadeta. Takvi odnosi i veze
nadilaze ostale. Sigurnost vjernika je u tome da se kloni društava i mjesta koja ga ne podsjećaju na
Uzvišenog Allaha, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Sudnji dan.