Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života

Jugoslavije 1940-1989” (43)

Uvijek elegantna, ali bez modnih ekscesa: Gabi Novak na Opatijskom festivalu
1960.
Photo: PGP arhiva

Gabi Novak: Pamti samo sretne dane

Pisao: Petar Luković

Gabrijela Novak htela je u životu samo crtati i slagati boje. Možda otud ravnoteža koja će
je krasiti kasnije. Možda otuda sklonost da peva repertoar Doris Dej i uda se nakon prvog
ozbiljnog „hodanja". Bojan Adamič bio je njen Pigmalion. Taj nežni promukli glas odmah
je našao svoju publiku. Plavuša je za svoja tri minuta osvajala unuke i bake, supruge i
supružnice, ljubavnika i ljubavnicu... U njenoj ljubavi nije bilo ničeg nesigurnog. Gabi
Novak bila je pevačica koja je obećavala vernost. A kada su je krstili damom, nije se
pobunila. Posle je tu bio Arsen, stvoren je jedan od najsrećnijih jugoslovenskih parova i
rođeno je jedno sretno dete. Prvoj dami naše estrade nije se dogodilo da joj neko kaže:
„Ne znam te". I zatvori vrata. To se damama ne dešava (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja
prošlost”, objavljene 1989, za priču o Gabi Novak. Intervju sa Arsenom Dedićem i Gabi
Novak za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je 1987. godine.) 
 „Biti samo žena u javnosti koja
pozna tek kult majke i nevjerne
dragane više je nego smiona
ambicija - pisao je u
nezaboravnom eseju Veselko
Tenžera. - Izronivši iz
televizijskih valova šezdesetih
godina Gabi Novak je odmah, s
lakoćom, zauzela prostrano
mjesto žene u očima publike
koja se tek učila sanjariti. U
balkanske uši, još tvrde od
deseterca i naricateljskog
patosa, počeli su prodirati
mazni tonovi, savijajući snena
gnijezda za ljubav lišenu patnje.
Bilo je to više nagovaranje
zasjenjeno vokalima strasti,
nego uobičajena ispovijed puna
kajanja.

Pod raširenim zastavama čežnje: Gabrijela Gabi Na jednoj estradi zaljubljenoj u

Novak krajnosti Gabi je prva naučila
Photo: PGP arhiv održavati ravnotežu: uvijek
elegantna, ali bez modnih
ekscesa, uvijek ležerna, ali krajnje profesionalna, hladna držanja, ali uzavrela u
interpretaciji. Kako naš jezik raspolaže uglavnom bogatim riječnikom uvreda na račun
žene, pomalo zbunjeni novinarski sateliti estrade prozivali su je - damom.

Nešto kmetovsko bijaše u toj laski rođenoj iz nerazumijevanja žena. Publika, pak, nije
imala tih problema, ona je uz televizore, tranzistore i gramofone slušala te opčinjavajuće
električne šapate, pronašavši napokon ženu koja je svačijim snovima posuđivala
stvarnost. I studentu, koji je u kasnim satima dvojio između knjige i postelje, s
tranzistorom pokraj čaše jogurta i napola pojedena sendviča; i uredskom brodolomniku
srednjih godina, koji je spojio nesanicu i ponoćne radio emisije; i djevojčicama koje su
snatrile o drugim bijelim haljinama i o danima manje dosadnim od listanja udžbenika...
Ono najbolje što im je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno
poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji

kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. U
one tri fatalne minute svakog pjevača Gabi bijaše samo pjesma..."

Na sentimentalnoj strani sveta, pod raširenim zastavama čežnje, šapata i ljubavi,

smestila se Gabi Novak da svojim prisustvom prkosi vremenima koja joj ništa ne mogu.
Bacana u vrtloge ličnih dilema, u virove strasnih emocionalnih drama, vođena
instinktom žene, isplivala je kao pobednik, hrabro menjala životne maršrute, ostajući
verna muzičkom miljeu koji je sama gradila pojavom, ponašanjem i glasom.

Nije pristajala na kompromise, na prodavanje sebe.

Nakon svega, ostala je ista: „Jedan je glas postao bićem, da bi se s vremenom utjelovio u
ženu, s kojom su susreti puni uzbuđenja, iako bez opscesnih nagovještaja" (Tenžera).

Nežna i krhka, ali - suludo hrabra, poetična i beskrajno duhovita, prijatelj, drug, majka i
zaposlena domaćica, zaljubljena u slikarstvo, muziku, Arsena i sina Matiju... samo je
skica za portret Gabi Novak.

Satkan od zlatnih, treperavih niti.

U svetu slikarstva


Na Bledu 1962. godine: Gabi Novak u društvu Saše Subote i prijatelja
Photo: Lična

Daleke 1934. mlada Nemica iz Berlina, Elizabeta Reiman stigla je na Hvar. Odmor je
provodila po klasičnom turističkom obrascu: dane - na plaži, večeri - na nekoj od terasa,
s prijateljicama, uz muziku. Plavokosa i zgodna, sklona romantici i sanjarenju,
dostojanstveno je odbijala nasrtljive hvarske „galebove", ne sluteći da će joj nekoliko
dana pred povratak u Berlin - jedan susret sasvim promeniti život. Upoznala je ozbiljnog
momka Đuru Novaka, inžinjera brodogradnje, čije su oči, reči i ponašanje govorili
jezikom ljubavi na prvi pogled.

Posle nekoliko meseci poznanstva, Elizabeta i Đuro su se venčali. Živeli su u Berlinu gde
je 8. jula 1936. rođena Gabrijela Novak. U oktobru 1936. familija se preselila u Split.
Đuro je radio u brodogradilištu čiji je bio stipendista, i kad je okončao svoju obavezu - s
porodicom je opet došao na Hvar. Mala Gabrijela pošla je u školu sa šest godina i brzo
shvatila da je interesuju samo dve stvari: crtanje i priče. Sve ostalo smatrala je
gubljenjem vremena! 
„Čim je duvala malo jača bura -
priča Gabi - nas djecu nisu
puštali da idemo u školu iz
straha da nas more ne bi
odnijelo. Nadamnom su svi
toliko bdeli i pazili me da sam
se potpuno opustila: bila sam
nevjerovatno razmažena i
nemarna. U šestom razredu
izbačena sam iz škole sa osam
slabih ocena! Upisala sam se na
listu „ponavljača", kao šampion
lenjosti! Jedino što me je
interesiralo bila je ljubav prema
crtanju. Za jedan urađen
zadatak iz matematike bila sam
spremna da dam sliku, jer je u
mom crtaćem bloku uvijek bilo
sedam-osam gotovih radova za
- trampu!"

Bezbrižno detinjstvo naglo je

prekinuto grubom realnošću:
Đuro Novak je poginuo, pa se
1946. Gabi s majkom preselila Na koncertu u Mariboru 1961. godine: Gabi Novak
u Zagreb. Tadašnju uz muzičku pratnju Nikice Kalogjere
„sedmoljetku" završila je na Photo: Danilo Škofič
„jedvite jade": poslovično
nezainteresovana za učenje, teško se snalazila na hrvatskom jeziku, naviknuta na
,,otočanski dijalekt pomešan s njemačkim". Kad je došlo vreme da odluči šta će dalje,
bila je odlučna - crtanje ili propast.

„Imala sam sreće jer se u Zagrebu upravo otvarala škola primjenjene umjetnosti. Sa
prijemnog ispita izašla sam kao opijena. Najzad sam mogla da kažem da sam u nečemu
našla sebe. Kad su mi saopćili da sam na prijemnom ispitu dobila najbolje ocjene, bila
sam presrećna. Izabrala sam odsjek grafike. Školovanje je trajalo pet godina: jedna
pripremna i četiri godine čiste grafike. Škola je za mene postala pravo utočište: boravila


sam tamo od jutra do mraka. Na grupi nas je bilo jedanaest, od toga tri djevojke. Bila
sam u „kritičnim" godinama, pa se mama brinula što toliko ostajem van kuće.

Prijateljice i koleginice: Zdenka Vučković i Gabi Novak

Photo: Facebo

Sjećam se da je jedne večeri u neverici došla u školu, zabrinuta što me tako dugo nema.
Prišao joj je poslužitelj i utješio recima: ‘Ne bojte se, gospođo, oni su u učionici. Rade’... I
danas, s generacijom u kojoj su bili Miroslav Šutej, Jure Labaš i Ljerka Njerš, sve poznata
slikarska imena, ne prekidam kontakte. Naprotiv, svake godine, po tradiciji, okupljamo
se u kafani ‘Korzo’ i obnavljamo sjećanja na te neponovljive, nezaboravne dane".

Sa devetnaest i po godina – u prvi brak

Kad je, po završetku škole, sebe već videla na Likovnoj akademiji, Gabi je morala da
odustane. Majka joj se razbolela - i od studija ništa nije bilo. Zaposlila se kao retušer u
cinkografiji „Vjesnika", radila osam meseci - sve dok se nije prijavila na audiciju kod
Dušana Vukotića kojije upravo formirao Studio crtanog filma (današnji „Zagreb-film").


Udaja najbolje prijateljice: Senka Veletanlić i Tihomir Petrović prilikom sklapanja b
Photo: Foto dokum

Počela je da radi kao kopista, a slobodno vreme provodila u OKUD-u „Joža Vlahović" gde
je pevala u horu pod vodstvom Emila Cosetta: “U zboru sam bila sa mladom Senkom
Veletanlić, s kojom sam prvi put vidjela Brisel, Pariz... i to pedesetih godina, kad smo s
‘Vlahovićem’ išli na turneju. Zatim smo bili u Arecu, u Italiji, gdje smo se natjecali sa
zborovima iz Evrope. Senka i ja dosta smo se družile, ali je ona napustila Zagreb i
preselila se u Beograd kad se udala za Tihomira Petrovića".

Već inficirana muzikom, Gabi je redovno slušala inostrane radio-stanice, kolegama na

poslu sa uzbuđenjem pričala o Doris Day, Frenku Sinatri, o pločama koje joj je majka
donosila iz Berlina. Na dočeku jedne Nove godine u prostorijama “Zagreb-filma"
konačno se osmelila da stane pred mikrofon: pevala je “Johnny Guitar", „Tajnu ljubav", i 
 „Ljubimicu divljeg zapada".
Oduševljeni nastupom, kolege
su joj predložile da glasovno
oblikuje lik u crtanom filmu
„Benko kamenko" za koji je
glazbu pisao Saša Bubanović.
Najveća muka joj je bila da
pogodi pravi tonalitet, ali je
„ulogu" odlično savladala, pa je
ubrzo postala tražena kao
„savršena pevačica za crtaće"!

U međuvremenu se, sa
devetnaest i po godina - prvi
put udala. Njen izabranik bio je
kolega s posla, scenograf
Bogdan Debenjak. O svom
prvom braku Gabi je
dvadesetak godina kasnije
pričala Višnji Marjanović u
razgovoru za ,,TV Reviju":

„Bila je to moja prva jača veza,

prvo ozbiljno ‘hodanje’. Do tada
sam uglavnom živjela između
Još jedna slika sa koncerta u Mariboru 1961. četiri zida i svi moji kontakti na
godine: Gabi Novak relaciji muškarac-žena
Photo: Danilo Škofič završavali su se ponekim
bezazlenim stiskom ruke,
šetnjom Tuškancem i to samo u popodnevnim časovima. Kad sam upoznala Bogdana,
koji je od mene bio stariji deset godina, dakle, znatno iskusniji, sve je od samog početka
bilo drugačije. Zbližila nas je ljubav ka istom poslu, izgledalo nam je da ne postoje
muškarac i žena koji se slažu kao mi... Ipak, posle samo devet meseci zajedničkog života
odlučili smo da se razvedemo. Ni Bogdan, ni ja nismo od toga pravili dramu.

Naša veza bila je lijepa na početku, a onda, kad je sve već preraslo u naviku, mi smo,
umjesto oproštaja, greškom odabrali - brak. Imali smo sreću da nam u istom trenutku
postane jasno da je to između nas bila ljubav koja nikako nije trebalo da se završi
vjenčanjem. U jednom određenom trenutku mi smo neodoljivo bili potrebni jedno 
drugom, a kad smo shvatili da to ne može da bude za cio život, sporazumno smo riješili
da svako krene na svoju stranu i potraži svoj put. Naš rastanak odigrao se tiho, bez
ikakvih stresova. Ostali smo odlični prijatelji..."

Da nije bilo Adamiča...

Čovek koji je otkrio Gabi Novak: Bojan Adamič, muzički autoritet

Dolazak Bojana Adamiča u prostorije „Zagreb-filma" 1957. konačno je trasirao karijeru

Gabi Novak. Preslušavajući vrpce kako bi odabrao muziku za crtani film „Gost", Adamič
je čuo njen glas i odmah upitao:

- Koja je to pjevačica?

- Jedna naša radnica.

- Dovedite je, hoću da je upoznam - naredio je autoritativno Adamič.

„Sjećam se i dan-danas tog susreta s čuvenim Adamičem o kome sam samo slušala i


čitala. Izgledao je tako šarmantan, kao vječiti mladić koji se uopće ne mijenja. Pristupila
sam mu u kuti, radnoj kecelji, zbunjena i pomalo uplašena.

- Hoćete li da na jednom koncertu u Ljubljani budete gost programa? - pitao je, bez
okolišanja, Adamič.

Na početku karijere: Zdenka Vučković, Marko Novosel i Gabi Novak

Photo: A

Nisam mogla da vjerujem! Objasnila sam Bojanu da ne znam note, da ne znam pjesme...
ali me je on prekinuo i savjetovao da odredim tonalitete, kako bi mogao da napravi
aranžmane. Sve sam to uradila uz pomoć Saše Bubanovića, u međuvremenu je stigao i
ugovor, a Bojan obećao da će kolima doć' po mene u Zagreb. I, stvarno: stigao je ‘alfa-
romeom’, sve mi je izgledalo kao san. U Ljubljani sam provježbala repertoar Doris Day,
čiji sam bila najveći obožavatelj (‘Čaj za dvoje’, ‘Mjesečina nad Vermontom’ i ‘Que Sera
Sera’), i tek onda saznala da će na koncertu učestvovati - kao glavna zvijezda - Ivo Robić,
a od mlađih snaga Marijana Deržaj, Majda Sepe i trio ‘Tividi’. Uoči nastupa u dvorani

‘Union’ imala sam veliku tremu. Srećom, Bojan i orkestar dali su mi veliku podršku,
ohrabrili me, pa je to veče za mene bilo pun pogodak".

Pedantni hroničari zabeležili su

da se to dogodilo 8. aprila
1957, a već desetak dana
kasnije Gabi je, ponovo uz
Bojanovu pomoć, debitovala u
Zagrebu, u Domu armije, pred
publikom u kojoj su se nalazili
asovi muzičkog života glavnog
grada Hrvatske: Miljenko
Prohaska, Krešimir Oblak,
Ozren Depolo, Stjepan
Mihaljinec, Nikica i Stipica
Kalogjera. Puna mladalačkog
samopouzdanja, Gabi je sve
impresionirala svojim stilom
pevanja. Odmah je usledila i
prva konkretna ponuda:
odabrana je da peva pesmu
„Sretan put" (autora Ljube

Uspomena iz Strumice: Tereza Kesovija i Gabi Kuntarića) za film Nikole

Novak 1960. godine Tanhofera ,,H-8", i nakon lepog
Photo: Arhiva Gorana Pelaića uspeha, kao debitant, pozvana
na festival „Zagreb 59" gde je sa
pesmom „Ljubav ili šala" (Milutina Vandekara) nadmoćno osvojila - prvo mesto.

Shvativši da je sebi obezbedila mesto na estradi, Gabi ostavlja posao u „Zagreb-filmu" i

kreće na prva gostovanja po Jugoslaviji. Učestvuje na priredbama „Mikrofon je vaš";
maja 1960. kao jedina jugoslovenska pevačica pojavljuje se u Ljubljani na međunarodnoj
priredbi Jazz na Jelisejskim poljima". U novinama se pojavila stidljiva vest da su se o
„njenom pevanju laskavo izrazili strani muzički stručnjaci, među njima i poznata
talijanska pjevačica Vilma de Angelis".

Tadašnje turneje po Jugoslaviji bile su proleterske. S kraja na kraj zemlje putovalo se

redovnim autobuskim linijama ili u najboljim slučajevima kombijem. Novonikli
„menadžeri" koji su organizovali koncerte, gotovo da i nisu poznavali pevače o kojima su
sistemom rekla-kazala saznavali ko su i šta su. Tako se u Strumici, po prvi put u životu, 
našla i Gabi Novak, u društvu poznatijih kolega Vice Vukova i Ivice Šerfezija. Lokalni
„muzički boss" bio je grdno razočaran:

- Gde vam je Gabija? - pitao je Vukova i Šerfezija, koji su ga zapanjeno gledali.

- Gabija, pevač iz Zagreba, rekli su da i on dolazi - konačno je objasnio „gazda", i sa

žaljenjem prihvatio činjenicu da je umesto „Gabije" stigla neka Gabi Novak za koju on
nikad nije čuo!

Tih pionirskih dana, na turneju po Srbiji krenule su Gabi Novak i početnica - Tereza
Kesovija. U slavnom Stalaću, Tereza je zaradila svoj prvi honorar, 10.000 dinara, i mudro
otvorila svoju prvu štednu knjižicu. U tu čast, Gabi i Tereza slikale su se ispred banke, u
centru Stalaća!

Uspomena sa Opatijskog festivala 1960: Nada Knežević, Predrag Cune Gojković, Bet
Marjanović, Gabi Novak, Krsta Petrović i Jasna Benedek


Na Opatijskom festivalu Gabi je debitovala 1960. godine, kad je zbog nedostatka pevača
- svako od interpretatora izvodio pet-šest pesama!

„Uvijek se sa nostalgijom sjećam tih dana, tih fenomenalnih druženja. To je

neponovljivo! Takva atmosfera se danas ne može ni zamisliti, jer su carovali kreativnost,
prijateljstvo, zafrkavanje. Ni kapi zlobe! Na probi smo aplauzom nagrađivali dobre
interpretacije... Festivali su bili senzacija, svesavezni događaji. Ljudi su se masovno
okupljali oko rijetkih televizora, pekli kolače, spremali se kao za feštu. Pjevačice su zbog
garderobe išle van, u inozemstvo, jer butika nije bilo: k'o dan-danas se sjećam da sam za
jedan Splitski festival, za sebe i Zdenku Vučković, kupovala materijal u Italiji. U
međuvremenu, mnogo toga se promijenilo, išlo se naprijed, ali za festivale sam bila i
ostala emotivno vezana. Oni su formirali moju karijeru, moju ličnost. Zahvaljujući njima i
pjesmama koje su ostale - danas sam ovo što jesam".

(U IDUĆEM NASTAVKU: GABI NOVAK O SVOJOJ LJUBAVI SA ARSENOM DEDIĆEM; O

KONCERTIMA PRED TITOM; O INTIMNIM RAZGOVORIMA SA JOVAKOM BROZ - UZ
DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE)