See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/324729203

Istine i laži o zlatnom rezu, Poučak 15, pp. 50-69, 2003.

Article · April 2018

CITATIONS READS
0 155

1 author:

Zvonimir šikić
University of Zagreb
60 PUBLICATIONS 20 CITATIONS

SEE PROFILE

All content following this page was uploaded by Zvonimir šikić on 24 April 2018.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

 ISTINE I LAŽI O ZLATNOM REZU
Zvonimir Šikic, Zagreb

Za dužinu d kažemo da je jednom svojom tockom podijeljena u omjeru zlatnoga reza,

ako se cijela dužina spram vecega dijela odnosi kao veci dio spram manjega.

a d−a
•••

d : a = a : (d − a).

Omjer zlatnoga reza τ = d : a = a : (d − a) cesto se pojavljuje u matematici, posebno u

geometriji i njezinim primjenama.
Na primjer, u Pitagorinom pentagramu, koji je bio zaštitni znak Pitagorina bratstva i
kojeg cine pravilni peterokut i njegove dijagonale, dijagonala peterokuta d i njegova stranica
a imaju omjer zlatnoga reza.

Slika 1. Slika 2.

To nije teško dokazati (usp. sl. 2.). Dijagonalu i stranicu vanjskog peterokuta oznacimo s d i
a. Dijagonalu i stranicu nutarnjeg peterokuta, koji je uokviren dijagonalama vanjskoga,
oznacimo s d1 i a1 . Zbog slicnosti vanjskog i nutarnjeg peterokuta vrijedi d : a = d1 : a1 .
Odavde odmah slijedi d : a = d1 : a1 = (d − d1 ) : (a − a1 ). Uocimo li istaknute paralelograme na
sl. 3, lako cemo zakljuciti da je d − d1 = a i a − a1 = d1 = d − a.

Dakle,
d d1 d − d1 a
= = = .
a a1 a − a1 d − a
To konacno dokazuje da je
d : a = a : (d − a) = τ.

U vezi s pravilnim peterokutom cesto se razmatra i zlatni trokut, koji cine dvije
dijagonale i jedna stranica peterokuta (oznaceni trokut na sl. 3.), i zlatni gnomon koji je bilo
koji od dva njemu susjedna trokuta na sl. 3. Zlatni trokut pojavljuje se i kao središnji trokut
pravilnog deseterokuta (zatamnjeni trokut na sl. 4.).

Slika 3. Slika 4
.
Zlatni trokut je zlatan jer je zlatan omjer njegovoga kraka a i njegove osnovice x (usp. sl. 5.).

a x
= =τ
x a− x

Zlatni gnomon je zlatan jer je zlatan omjer njegove osnovice a i njegovoga kraka x
(usp. sl. 6.).
a x
= =τ
x a− x
 Slika 5. Slika 6.

(Uocite da smo na sl. 5. zlatni trokut rastavili na zlatni trokut i zlatni gnomon, dok smo zlatni
gnomon na sl. 6. rastavili na zlatni gnomon i zlatni trokut.)
Kolika je vrijednost zlatnog omjera τ lako možemo izracunati iz same definicije
zlatnog omjera.

τ 1
•••

τ +1 τ 5 +1
= ↔ τ 2 −τ −1 = 0 ↔ τ= ≈ 1.618
τ 1 2

Iz vec opisane veze zlatnoga reza i pravilnih peterokuta i deseterokuta ocito je da se

konstrukcije tih pravilnih mnogokuta svode na konstrukciju zlatnoga reza. Euklidova
konstrukcija polazi od pravokutnog trokuta ABC u kojem je AB = 2BC (usp. sl. 7.). U prvom
koraku katetu BC prenesemo na hipotenuzu i tako odredimo tocku Y. U dugom koraku AY
prenesemo na katetu AB i tako odredimo tocku X koja je tocka zlatnoga reza.
 Slika 7.
Naime,

5 −1
AX = AY = AC − BC = AB 2 + AB 2 / 4 − AB / 2 = AB
2
Odavde slijedi

AB 2 2( 5 + 1) 5 +1
= = = =τ .
AX 5 −1 4 2

Iz kvadratne jednadžbe koju zadovoljava zlatni omjer, τ2 = τ + 1 (usp. gore), lako

možemo izvesti verižni razvoj od τ:

1 1 1
τ =1+ =1+ = L =1+
τ 1+
1
1+
1
τ 1+
1
1+ O

Dakle, zlatni omjer τ je iracionalan broj. (On je u odredenom smislu «najiracionalniji» od svih
iracionalnih brojeva, jer su mu verižni koeficijenti najniži, svi su 1.)
Iz iste kvadratne jednadžbe slijedi i sljedeci razvoj:

τ = 1 +τ = 1 + 1 + τ = L = 1 + 1 + 1 + K

Vrijednost reciprocnu zlatnom omjeru takoder je lako izracunati iz vec spomenute

kvadratne jednadžbe:

1 5 −1
1 = τ2 − τ ↔ =τ−1= ≈ 0 .618.
τ 2
Ista kvadratna jednadžba omogucuje da se potencije zlatnoga omjera, τn , prikažu kao
linearne funkcije od τ na sljedeci nacin:

τ = 0 + 1τ τ2 = 1 + 1τ τ3 = 1 + 2τ τ4 = 2 + 3τ τ5 = 3 + 5τ …
Slobodni koeficijenti linearnog prikaza (0, 1, 1, 2, 3, …) kao i koeficijenti prvoga reda (1, 1,
2, 3, 5, …) cine Fibonaccijeve nizove. To se lako dokazuje indukcijom. Naime, baza
indukcije je ocita, a iz
τn = an τ + bn
neposredno slijedi
τn+1 = an τ2 + bn τ = an (τ + 1) + bn τ = (an + bn )τ + an .
To znaci da je
bn+1 = an i an+1 = an + an−1

Prva jednakost dokazuje da je niz bn translacija niza an , dok druga dokazuje da je niz an (dakle
i bn ) Fibonaccijev. Ukratko:

τn = Fn τ + Fn−1

Koristeci se tom cinjenicom možemo izracunati kuda teže omjeri uzastopnih clanova
Fibonaccijeva niza. Naime, dokažemo li da niz omjera Fn / Fn−1 konvergira prema nekoj
vrijednosti x (što prepuštamo citatelju), onda samo odredenje te vrijednosti lagano slijedi iz
gore uokvirene formule:
Fn
τ +1
τ n
Fnτ + Fn −1 Fn −1
τ= = = →
τ n − 1 Fn −1τ + Fn − 2 τ + 1
Fn − 2
Fn − 1

xτ + 1 τ τ
τ= → τ 2 + = xτ + 1 → 1 + τ + = xτ + 1 →
1 x x
τ+
x
1 1
τ (1 + ) = τ x → 1 + = x → x + 1 = x2 → x = τ
x x
Dakle, Fibonaccijevi omjeri teže prema zlatnom omjeru: Fn / Fn−1 → τ.
S druge strane, slavna Binetova formula (koju je 100 godina ranije izveo D. Bernoulli)
pokazuje kako se Fibonaccijev niz Fn može prikazati kao razlika dvaju geometrijskih nizova
s kvocijentima τ i −1/τ:

1
Fn = (τ n − ( −1 / τ ) n )
5
To se lako dokazuje. Osnovni identitet τn = Fn τ + Fn−1 izveden je iz cinjenice da τ
zadovoljava kvadratnu jednadžbu τ2 = 1 + τ (usp. gore). No to znaci da on vrijedi i za −1/τ,
što je drugo rješavanje te kvadratne jednadžbe. Dakle
τn = Fn τ + Fn−1 i (−1/τ)n = Fn (−1/τ) + Fn−1 .

Oduzmemo li te dvije jednadžbe i iskoristimo li cinjenicu da je τ + 1/τ = 5 , dobit cemo

Binetovu formulu.
Sve su to istine o zlatnom omjeru. Spomenimo još neke u vezi s 5 pravilnih poliedara
koje zovemo Platonovim tijelima (usp. sl. 8.).

Slika 8.

Površina dodekaedra s jedinicnim bridom iznosi 15τ / 3 − τ , a njegov je volumen

5τ3 / 3(2 − τ). Volumen ikozaedra s jedinicnim bridom je 5τ5 / 6 itd.
Ako središta stranica nekog Platonovog tijela spojimo bridovima dobit cemo njemu
dualno Platonovo tijelo. Na primjer, oktaedar na slici 9. dualan je kocki, a kocka je na isti
nacin dualna oktaedru. Dodekaedar je dualan ikozaedru, a ikozaedar dodekaedru. Tetraedar je
dualan samom sebi. Omjer brida nekog Platnova tijela i brida njemu upisanog dualnog tijela

(kao na sl. 9.) uvijek ima isti iznos: τ 2 / 5 .

Slika 9.

Pravokutni presjeci ikozaedra, na sl. 10., zlatni su pravokutnici. To su pravokutnici

kojima je omjer stranica zlatni omjer τ.

Slika 10.

Naše nabrajanje istina o zlatnom omjeru (koje bismo mogli nastaviti u nedogled) ipak
cemo završiti i to jednom elementarnom i manje poznatom istinom. Razmotrimo elipsu s
osima a i b te kružnicu s istim središtem, koja prolazi kroz fokuse te elipse (usp. sl. 11.). Kada
ce kružnica i elipsa zatvarati jednake površine?

Slika 11.

Ako je omjer velike i male osi zlatan, tj. ako je a/b = τ . Pokušajte to sami dokazati.
Okrenimo se sada lažima, ili još cešce zabludama o zlatnom rezu. Jedna od prvih jest
da termini «zlatni rez» i «zlatni omjer» potjecu još iz antickih vremena. To nije tocno. Stari
grci, pa i Euklid u svojim Elementima, podjelu dužine u zlatnom omjeru zove podjelom u
krajnjem i srednjem omjeru. Pretpostavljam da taj termin proizlazi iz toga što se zamišljalo da
dužina ima pocetak P i kraj K, a dijeli se srednjom tockom S tako da «srednji omjer» SP/SK
bude jednak «krajnjem omjeru» KP/KS.

•••
P S K

SP : SK = KP : KS

U razdoblju renesanse ustalio se termin «božanski omjer», pogotovo nakon što je Luca Pacioli
1509. godine objavio knjigu istoga naslova, De Divina Proportione. (Na slici 12. možete
vidjeti Barbarijev portet Luce Paciolija koji Dürera (?) poducava matematici. Na slici 13.
vidimo Leonardove ilustracije pravilnih poliedara iz Paciolijeve knjige.)
Slika 12.

Slika 13.
 Termin «zlatni rez» («goldener schnitt») uveo je Martin Ohm, brat slavnijega fizicara
Georga Ohma, tek 1835. g. u svojoj knjizi Reine Elementar-Mathematik.
Drugu veliku skupinu zabluda, a cesto i laži o zlatnome rezu cine tvrdnje o
sveprisutnosti zlatnoga omjera u arhitekturi, kiparstvu, slikarstvu, glazbi itd. Naravno, tu se
uvijek radi o nekoj aproksimaciji, pa se moramo odluciti koje cemo aproksimacije prihvatiti
kao aproksimacije zlatnoga omjera. Pri mjerenju dužina d i a tolerirat cemo greške od ± 1%,
što znaci da racunanje njihova omjera d/a može dovesti do greške od ± 2%. To cemo smatrati
prihvatljivim, tj. sve vrijednosti 1.59 < x < 1.65 smatrat cemo dobrim aproksimacijama
zlatnoga omjera τ = 1.618… .
Ipak, primijetimo da cak i kada naidemo na neki omjer u tim granicama, zapravo nije
jasno je li on u ikakvoj vezi sa zlatnim omjerom. Na primjer, omjer frekvencija 1.6 koji
odgovara maloj seksti, po našem je kriteriju zlatni omjer, iako znamo da se tu radi o
Pitagorinom omjeru malih brojeva 8 i 5 a ne o zlatnom omjeru. No, budimo velikodušni i
dopustimo da je svaki omjer 1.59 < x < 1.65 aproksimacija zlatnoga omjera.
Jednu od i najstarijih pojava zlatnoga omjera u arhitekturi «opisao» je Herodot u
svojoj slavnoj Povijesti, u kojoj navodno piše da je Keopsova piramida konstruirana tako da je
h2 = sa (što Herodot iskazuje rijecima).

Slika 14.

Odavde slijedi h2 /a2 = s/a. Uzmemo li u obzir da je h2 + a2 = s2 (usp. sl. 14.), dalje slijedi

2
h2 s2 s s
+1 = tj. +1 =   .
a2 a2 a a
No, to znaci da omjer s/a zadovoljava jednadžbu zlatnoga omjera τ + 1 = τ2 . Dakle, τ = s/a.
Naravno ovaj izvod ne nalazimo u Herodotovoj povijesti. Medutim, ne nalazimo ni
tvrdnju da je h2 = sa, vec nalazimo tvrdnju da je h = 2a = 800 stopa. Ta tvrdnja je potpuno
netocna, jer je stvarna mjera od 2a ≈ 765 stopa i h ≠ 2a. Tvrdnju h2 = sa Herodotu pripisuje
piramidolog J. Taylor u svojoj knjizi «The Great Pyramid» iz 1859., bez ikakva uporišta u
Herodotovu tekstu, vjerojatno sa željom da dokaže kako su Egipcani svjesno ugradili zlatni
omjer u svoju slavnu piramidu. Ta se laž otada uporno ponavlja u mnogim knjigama. Stvarni,
na Keopsovoj piramidi izmjereni omjer s/a ≈ 1.62, odlicna je aproksimacija zlatnog omjera τ,
ali ona bi mogla biti i slucajna pa je Herodota trebalo falsificirati ne bi li se dokazala
prisutnost svjesne namjere.
Drugi slavni primjer iz arhitekture je Partenon na Atenskoj akropoli, cije je
pravokutno procelje navodno zlatni pravokutnik (usp. sl. 15.).

Slika 15.
 Slika 16.

Uocite da se stube mogu ali i ne moraju ukljuciti u procelje, pa nije sasvim jasno što su a, h i
H (usp. sl. 16.). No cak i ako se potpuno nekonzistentno odlucite za one vrijednosti od a i H
ciji ce omjeri biti najbliži zlatnome rezu dobit cete

a : H ≈ 1.71.

To nije u okviru onoga što smo velikodušno tolerirali kao aproksimaciju zlatnog omjera τ
(usp. gore). Napomenimo usput da za procelje bez stuba vrijedi a : h = h : b = 9 : 4, gdje je b
treca dimenzija Partenona, i to je vjerojatno svjesno tako dizajnirano.
Od novijih primjera spomenut cemo zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku za cije
se procelje takoder cesto tvrdi da je zlatni pravokutnik. Buduci da zgrada prema East Riveru
pada, ni njeno procenje nije jasno definirano. Omjeri visine i širine procelja krecu se u
rasponu od 1.76 do 1.92. U svakom slucaju daleko od zlatnoga omjera.
Uostalom, u svakom artefaktu koji sadrži dovoljan broj velicina vjerojatno možete
odabrati neke ciji ce omjer biti zlatan, ili kakav vec želite. Tako je Mario Livio, autor jedne od
najboljih knjiga o zlatnom omjeru The Golden Ratio (Broadway Books 2002), našao sljedece
zlatne omjere na svojem televizoru (v. sl. 17. i 18.).
 14 : 8.75 = 1.6 ≈ τ

Slika 17.

10.6 : 6.5 = 1.63 ≈ τ

Slika 18.

Zlatni omjer, navodno, cesto susrecemo i u slikarstvu. Navest cemo samo neke tipicne
i cesto citirane primjere. Giottova «Ognissanti Madonna» naslikana je pocetkom 14. st. (usp.
sl. 19.). Mnoge knjige i clanci o zlatnom omjeru ponavljaju tvrdnju da su slika kao cjelina i
njene centralne figure smještene unutar zlatnih pravokutnika (usp. sl. 20.).

Slika 19. Slika 20.

Omjer visine i širine pravokutnika istaknutih na sl. 20. iznosi 1.59, što je izvan raspona koji
smo ranije prihvatili. Osim toga gornja stranica nutarnjega pravokutnika na sl. 20. postavljena
je dosta proizvoljno.
Iste tvrdnje cesto se iznose o druge dvije Gospe toga vremena, Ducciovoj «Madonna
Rucella» i Cimabueovoj «Santa Trinita Madonna». No omjeri njihovih visina i širina su 1.55 i
1.73, daleko od zlatnoga.
Nezaobilazno ime slikarstva, koje se opetovano veže uz zlatni omjer je Leonardo da
Vinci (neki cak, neosnovano, njemu pripisuju termin «božanski omjer»). Leonardovi primjeri
koji se najcešce citiraju su nedovršeno platno «Sv. Jeronima», dvije verzije «Madone od
kamena« i skica «Starceve glave».
 Sv. Jeronim (v. sl. 21.) navodno je upisan u zamišljeni zlatni pravokutnik (v. sl. 22.),
koji je ocito sasvim proizvoljno opisan oko sv. Jeronima.

Slika 21. Slika 22.

Dvije verzije «Madone od kamena» (jedna je u Louvru a druga u Nacionalnoj galeriji

u Londonu) bitno su razlicitih dimenzija, pa ocito obje ne mogu biti zlatne. Omjeri njihovih
visina i širina iznose 1.64 i 1.58 (v. sl. 23. i 24.).

Slika 23. Slika 24.

 Skica starceve glave (sl. 25.) sadrži mrežu pravokutnika, koja pokazuje da se Leonardo
koristio pravokutnicima pri odredenju (idealnih) proporcija ljudskoga lica ali ne daje nikakav
poseban status zlatnom pravokutniku. Spomenimo usput i cestu tvrdnju (zadnju sam procitao
u Newsweeku od 10.11.2003.) da idealno lice ima proporcije zlatnoga omjera, ili nešto
preciznije da je idealno lice ono koje uokviruje zlatni pravokutnik. Izmjerite li dužine i širine
lica vaših omiljenih likova s filma i estrade, ili pak dužinu i širinu lica Mona Lise i slicnih
klasika, vjerojatno cete se uvjeriti da su vaše omiljene proporcije daleko od zlatnih.

Slika 25.

Od novijih slikara, poentilist Georges Seurat katkada se citira kao autor koji je svako
svoje platno «napadao zlatnim rezom». Tipicni primjer, navodno je njegova «Cirkuska
parada» (sl. 26.). Ona je puna pravokutnika, ali nažalost ne zlatnih, lako se i sami možete
uvjeriti.
 Slika 26.

Zlatni rudnik tragaca za zlatnim omjerima su Mondrianova platna, preplavljena

horizontalama i vertikalama. Za horizontale i vertikale Mondrianovog «Broadway Boogie-
Woogie» (v. sl. 27.) C. Bouleau, jedan od najrevnijih tragaca, potpuno besmisleno tvrdi da su
gotovo sve u zlatnim omjerima. Inace je poznato da je sam Mondrian ismijavao kriticare koji
su izvodili aritmeticke proracune s elementima njegovih slika.

Slika 27.

Jedan od najjacih izvora svog tog besmisla o zlatnim omjerima bio je Matila Ghyka,
koji je izmedu dva svjetska rata objavio dvije iznenadujuce utjecajne knjige: Estetika omjera
u prirodi i umjetnosti te Zlatni broj, Pitagorovski rituali i ritmovi u razvoju zapadne
civilizacije. Obje su pune misticnih interpretacija matematike i sadrže cijelu kolekciju
netocnih i anegdotalnih podataka o pojavljivanju zlatnoga omjera u umjetnosti, od egipatskih
piramida i Partenona do suvremenoga slikarstva.
Naravno, bilo je umjetnika koji su svjesno koristili zlatni omjer u svome radu, ali
nikada medu najvecima. Možda jedina iznimka slavni je arhitekt Le Corbusier. Iako u
mladosti nije koristio zlatni omjer u svome radu, dapace eksplicitno ga je odbacivao, to se
radikalno mijenja nakon što je procitao gore spomenute Ghykine knjige. Od tada Corbusier
pokušava standardizirati omjere u svojem radu i to kulminira sustavom proporcija koji je
personificirao u svojem «Moduloru» (v. sl. 28.).

Slika 28.

Modulor je trebao predstavljati harmonicne odnose prema ljudskoj mjeri, koji su univerzalno
primjenljivi u arhitekturi i umjetnosti. Omjer Modulorove visine (183 cm) i visine njegovoga
pupka (113 cm) zlatni je omjer. I mnogi drugi omjeri vezani uz Modulora u nekoj su vezi sa
zlatnim omjerom. Osim toga (usp. sl. 29.), omjeri 183/113 ≈ τ i 226/140 ≈ τ prebacuju se u
manje dimenzije pomocu obrnutog Fibonaccijevog niza 183 = 113 + 70, 70 = 43 + 32,
…; 226 = 140 + 86. Corbusier je držao da se Modulorovi harmonicni odnosi trebaju prenijeti
na sve, od velicine vitrina i visina kvaka na vratima, do zgrada i vecih urbanih cjelina. To
sigurno nema matematickog smisla, a koliko je rijec o pravoj «ljudskoj mjeri» možda
možemo prosuditi tako da prosudimo koliko Modulor odražava prave ljudske mjere (mene
osobno više podsjeca na Michelinovu reklamu nego na covjeka).
 Slika 29.

Tragaci za zlatnim omjerom u glazbi imaju manje uspjeha, jer tu neprikosnoveno

vladaju Pitagorini omjeri malih brojeva. Ipak, naci ce se pravovjerni koji ce tvrditi da je omjer
male sekste 1.6 posebno milozvucan (?) zato što je 1.6 ≈ τ (a ne zato što je rijec o
Pitagorinom omjeru 8 : 5).
Uporni poput Paula Larsona tvrdit ce, na primjer, da su uocili znacajnu muzicku frazu
tocno u onom dijelu gregorijanske pjesme koji je dijeli u zlatnom omjeru; i to u 105 od
ukupno 146 analiziranih pjesama gregorijanske kolekcije Liber Usualis.
 Mozart, za kojeg je njegova sestra rekla da je kao dijete pricao samo o brojkama,
posebno je zanimljiv zlatnim tragacima. Mnogi su prebrojavali taktove u stavcima njegovih
sonata, pa potom racunali njihove omjere, dokazujuci da su oni zlatni. Matematicar J. E. Putz
ucinio je to sustavno za gotovo sve Mozartove sonate i ustanovio da se zlatni omjer ne
pojavljuje ni u jednoj. Uostalom, kakve veze broj taktova u pojedinim stavcima Mozartove
glazbe ima s velicinom njegove glazbe? Slicne su analize zlatni tragaci provodili na Bartoku i
Debussyju, sa slicnim rezultatima.
Naravno, kao i u slikarstvu, bilo je glazbenika koji su se svjesno koristili zlatnim
omjerom u svojem radu, ali nikada medu velikima. Jedan takav bio je matematicar i skladatelj
Joseph Schillinger za kojega sigurno nikada niste culi.
Još nismo postavili kljucno pitanje. Zašto bi se zlatni omjer uopce trebao koristiti u
umjetnosti, na primjer slikarstvu? Odgovor koji najcešce cujemo jest zato što je ljudima
najljepši. Na primjer, ljudi ce medu svim mogucim pravokutnicima kao najljepši uvijek
odabrati zlatni pravokutnik. To je cak i eksperimentalno dokazano, ili se bar tako tvrdi u
mnogim knjigama.
Prvi koji je izveo stvarni eksperiment bio je jedan od osnivaca moderne psihologije
Gustav T. Fechner. Eksperiment, koji je opetovano izvodio 60-ih godina 19. stoljeca, bio je
sasvim jednostavan. Subjekt eksperimenta trebao je izmedu deset pravokutnika odabrati jedan
koji mu se najviše svida i jedan koji mu se najmanje svida. Omjeri stranica tih deset
pravokutnika kretali su se u rasponu od 1 (kvadrat) do 2.5. Tri su pravokutnika bila izduženija
od zlatnoga, a šest ih je bilo bliže kvadratu. Prema Fechnerovu opisu subjekti su se dosta
kolebali, a konacni rezultat je bio da se 76% subjekata odlucilo za pravokutnike s omjerima
1.75, 1.62 i 1.5. Fechner je zakljucio da ljudi preferiraju zlatni omjer.
Uocimo medutim da su omjeri 1.75 i 1.5 daleko od zlatnoga, što znaci da se vjerojatno
manje od pola ispitanih subjekata odlucilo za zlatni pravokutnik. Osim toga znamo da je
Fechner svojim eksperimentom baš želio potvrditi prvenstvo zlatnoga pravokutnika. Naime, u
njegovim spisima nadeni su rezultati eksperimenta radenog s elipsama, koji su završili
nepovoljno za zlatnu elipsu (velika os / mala os = τ) pa ih Fechner nije objavio. Ukratko,
Fechner je bio pristran.
Eksperimenti slicnoga tipa ponovljeni su mnogo puta u zadnjih 100 godina i mnogi su
bili metodološki problematicni kao i Fechnerov. Na primjer, rezultati jako ovise o rasporedu
pravokutnika. Sve u svemu, danas je konsenzus da eksperimenti ne pokazuju nikakvu
preferenciju zlatnoga omjera τ u odnosu na, na primjer, omjere 1.5 ili 1.75. Uostalom
 provjerite sami, ili sa svojim prijateljima, koji vam se od pravokutnika na sl. 30. svida najviše.
Zatim ga izmjerite i provjerite je li zlatan. Vrlo vjerojatno nije.

Slika 30.

View publication stats