1

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI
DRŽAVA I USTAV

Rahela Žunić
DRŽAVA I MEĐUNARODNO PRAVO
SEMINARSKI RAD

Mentor: : izv. prof. dr. sc. Hrvoje Špehar

Zagreb, siječanj 2021.

2

SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................................1
1. DRŽAVA........................................................................................................................................2
1.1 DRŽAVNI TERITORIJ...............................................................................................................2
1.2 SASTAV DRŽAVNE ORGANIZACIJE....................................................................................2
1.3 PODJELA RADA U DRŽAVI....................................................................................................2
1.4 DRŽAVNE PRAVNE NORME..................................................................................................3
1.5 SUVERENOST...........................................................................................................................4
2. MEĐUNARODNO PRAVO......................................................................................................5
2.1 OPĆE MEĐUNARODNO PRAVO..............................................................................................6
2.2 MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO..............................................................................6
2.3 DUALIZAM MEĐUNARODNOG I DRŽAVNOG PRAVA.................................................7
2.4 MONIZAM MEĐUNARODNOG I DRŽAVNOG PRAVA...................................................7
2.5 KRITIKA MONIZMA I DUALIZMA U MEĐUNARODNOM PRAVU..............................8
2.6 MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE.....................................................................................8
2.7 EUROPSKA UNIJA I UJEDINJENI NARODI......................................................................8
ZAKLJUČAK....................................................................................................................................9
IZVORI........................................................................................................................................10
1

UVOD

Država je društvena organizacija, odnosno skup ljudi koji se udružuju radi postizanja
zajedničkog cilja, ali se od drugih društvenih organizacija razlikuje u tome što raspolaže
posebnom vlašću, a ta vlast je: društvena, suverena i prisilna. Moderna država ima jedan osnovni
cilj, a to je vanjska i unutrašnja sigurnost. Svaka država ima svoje unutrašnje ustrojstvo koje se
očituje u povezivanju nekoliko različitih impersonalnih uloga u nekakve organe, funkcije i
službene položaje. Suverenost je jedno od bitnih obilježja državne vlasti.

U skladu sa državnopravnim i međunarodnopravnim normama, svaki čovjek, odnosno građanin

određene države ima svoja prava koja mu propisuju državnopravne norme. To su na primjer,
jednakost pred zakonom, zaštita osobne slobode, sloboda izražavanja, pravo na udruživanje i
tako dalje. Sva ta prava imaju funkciju zaštite pojedinca, ali i omogućuju dobro funkcioniranje
države. S druge strane, međunarodnopravne norme propisuju međusoban odnos dvaju ili više
država, te njihove obveze, prava i odnose. Unutrašnje pravo države obuhvaća sve pravne norme,
granice i ustanove koje postoje na području nekog društva ili države. Postoje privatne i javne,
materijalne i formalne, te državne i autonomne zajednice. Međutim, međunarodno pravo je
sistem normi koje mogu nastati putem ugovora sklopljenog među državama ili putem običaja. Te
norme uređuju međunarodne odnose, to jest odnose između dvaju ili više država, između
određene države i međunarodnih organizacija, a u nekim slučajevima čak i odnos pojedinca i
države, odnosno stranog državljana i državljana određene države. 1 Također, postoje i
međunarodne organizacije više država, koje služe lakšem uređivanju odnosa, te kako bi bilo
lakše pomoći nekoj državi članici ukoliko joj je pomoć potrebna. Takve organizacije su na
primjer Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora i mnoge
druge. Republika Hrvatska članica je sve tri organizacije, te ima svoj udio u njihovom
djelovanju.

1
Nikola, Visković, Teorija države i prava, Zagreb, 2001., str.292
2

1. DRŽAVA

1.1 DRŽAVNI TERITORIJ

Svaka država ima točno određen teritorij na kojemu se nalazi. Taj teritorij može biti obilježen
kopnenim, zračnim ili granicama na moru. „Uvriježeno je da prostor neke zemlje, države čine tri
područja: kopneni prostor i moguće vodene površine - vodoravna razina, zračni prostor –
okomita razina, podzemlje i prostor ispod mogućih vodenih površina – okomita razina.“
2
Upravo na tom prostoru država stvara norme kojih se moraju pridržavati svi državljani i taj
prostor, odnosno država kao takva, ulazi u međunarodne odnose sa drugim državama. Kroz
povijest često je dolazilo do sporova između dvaju država zbog nemogućnosti dogovora oko
granica. Kao što je na primjer bio slučaj Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaljeva. Taj spor
riješen je i granica je određena presudom arbitraže, no Hrvatska nije prihvatila takvo rješenje, te
se i dalje vodi sudski postupak. No to nije jedini takav slučaj. Hrvatska se također sporila sa
Bosnom i Hercegovinom oko morske granice kod Neuma, te sa Srbijom oko toga gdje će točno
na Dunavu biti granica između te dvije države.

1.2 SASTAV DRŽAVNE ORGANIZACIJE

Državni sastav čini velik broj ljudi. Svaku osobu možemo nazvati službenom osobom iz razloga
što obavlja određenu službu, tj. služi ciljevima cjeline organizacije. Time se ta osoba obvezuje
odvajati svoje privatne interese od javnih interesa organizacije u kojoj i za koju obavlja tu
službu. Dobro funkcioniranje države, a tako i demokratskog sustava, se procjenjuje po mjeri
uspješnosti odvajanja privatnog od javnog u djelovanju njenih službenih osoba.

1.3 PODJELA RADA U DRŽAVI

„Poslovi više državnih organa koji imaju neke važne sličnosti okupljaju se u veće jedinice –
državne djelatnosti.“3Tako jedan broj najviših odlučujućih poslova u državi čini zakonodavnu
djelatnost. Svi poslovi šefa države i svi poslovi vlade čine izvršno-političku djelatnost, te svi

2
Vjekoslav, Milić, Opća teorija prava i države, Zagreb, 2008., str.173.
3
Definicija je uzeta iz knjige „Leksikon temeljnih pojmova politike“, Zagreb, 1990.
3

poslovi sudova, državnih odvjetnika i privatnih odvjetnika čine pravosudnu djelatnost. Valjalo bi
još spomenuti da svi mnogobrojni poslovi upravnih organa čine tzv. upravnu djelatnost. Ta četiri
tipa državnih djelatnosti postoje u svakoj državi. To su četiri nužne metode kojima država
ostvaruje svoje temeljne funkcije.

Izvršno-politička djelatnost druga je po moći državna djelatnost, podređena je zakonodavnoj, a

nadređena upravnoj i djelomično sudskoj. Sastoji se od dva organa: šefa države i vlade. Prvi je
obično individualan organ – bio monarh, predsjednik ili diktator, a izuzetno kolektivno
predsjedništvo (bivša Jugoslavija). Drugi je nužno kolektivni organ, sastavljen od određenog
broja članova – ministara i od šefa vlade

Pravosudna djelatnost kao državna djelatnost, obuhvaća dvije vrste organa; državno odvjetništvo
i sudstvo. Državnom odvjetništvu je zadatak da u ime države goni subjekte koji su povrijedili
državne pravne norme, dok je sudstvu pak zadatak rješavanje imovinskih, privrednih, kaznenih,
upravnih i obiteljskih sporova između pravnih subjekata te određivanje kazne protiv kršitelja
pravnih normi.

Ustavno-zakonodavna u svakoj državnoj organizaciji je najviša i svim ostalim državnim

djelatnostima nadređena. Sastoji se od donošenja najviših političkih i pravnih odluka, redovito u
obliku ustavnih i zakonskih normi, kojima se na općenit način uređuju najvažniji ekonomski,
politički, kulturni, obiteljski, zdravstveni, urbani, ekološki i drugi društveni odnosi.

Upravna djelatnost još se naziva državna administracija, daleko je najopsežnija državna

djelatnost po vrstama poslova i po broju organa i službenih osoba. Uprava je onaj dio države koji
je u neposrednom i svakodnevnom odnosu sa stanovništvom u svim područjima javnog života te
u svakom, pa čak i najmanjem naselju.

1.4 DRŽAVNE PRAVNE NORME

Primarna svrha pravnih normi je regulirati odnose unutar granica jedne države. Neke pravne
norme vrijede na čitavom državnom teritoriju, a neke samo na jednom dijelu tog državnog
teritorija. „Tada se nalazimo pred propisom koji vrijedi samo za određeno područje, dio
državnog teritorija i koji ćemo zbog toga nazvati partikularnom pravnom normom, za razliku od
onog koji vrijedi na čitavom državnom teritoriju i koji se naziva generalnom pravnom normom.“
4

4
Načelno za čitav državni teritorij se odnose važnije pravne norme, ali postoje i posebne pravne
norme koje se mogu odnositi samo na jedan specifični dio teritorija i koje reguliraju specifičnu
situaciju na tom dijelu teritorija, na primjer ako se dogodio veliki potres, norme koje će regulirati
obnovu teritorija i investicije. Osim tih pravnih normi, postoje i pravne norme koje uređuju
odnose između dvaju država, odnosno međunarodnopravne norme.

1.5 SUVERENOST

Državna vlast smatra se u potpunosti suverenom samo ako raspolaže takozvanom unutarnjom i
vanjskom suverenošću. „Unutarnja suverenost znači činjenicu da je državna vlast na svojem
teritoriju najviša i najveća, da ona na tom teritoriju raspolaže najvećom prisilnom snagom, te ni
jedna druga društvena organizacija, a niti pojedinac, nemaju takvu prisilnu moć.“ 5 Odnosno, to
znači da je suverena unutar svojih državnih granica. Međutim, država nije jedna jedina već je
član međunarodne zajednice, što znači da ulazi u razne odnose s drugim subjektima tijekom
međunarodnih odnosa. „Ako ona, u tim odnosima s drugim državama i međunarodnim
organizacijama, nastupa na ravnopravnoj osnovi kao jednak s jednakima, onda ona ima i tzv.
6
vanjsku suverenost.“

Pitanje mogu li države, bivajući suverene, biti izložene obvezama koje proizlaze iz općeg
međunarodnog prava proizlazi iz brkanja ustavnopravnog i međunarodnopravnog pojma
suverenosti. Zbog toga je važno sagledati pojam suverenosti u ustavnom pravu, te odvojeno
sagledati pojam suverenosti u međunarodnom pravu.

U ustavnom pravu „suverenost“ označava vrhovnu vlast i svojstvo je tijela normativne vlasti, to
jest subjekta ili organa koji stvara norme. Suverenim se naziva najviše tijelo pravne vlasti.
Suverenost označava ustavotvornu/utemeljujuću vlast – vlast pravno neograničenu, zbog
jednostavnog razloga što nije dodijeljena i uređena pravnim normama, nego se izvršava extra
ordinem. Ustavotvorna vlast u tom smislu zapravo je vlast donošenja ili uspostavljanja prvog

4
Berislav, Perić, Struktura prava; Zagreb, 1994., str.7.
5
Berislav, Perić, Država i pravni sustav, Zagreb, 1994., str.77
6
Ibid, str.77
5

„ustava“, to jest norme ili skupa izvornih, neovisnih, najviših normi, čiji temelj zakonitosti ne
proizlazi niti iz jedne ranije norme.

Međutim, u međunarodnom pravu suverenost nije svojstvo nekog tijela i vlasti (kao u ustavnom
pravu), nego određenih pravnih poredaka. Naime onih pravnih poredaka koji skupno očituju
sljedeće značajke : a) pravno su izvorni ili neovisni, b) razmjerno su centralizirani, c) imaju
teritorijalno područje sposobnosti djelovanja, i konačno d) općenito su društveno učinkoviti
(efektivni). Pravni poredci tog tipa su zapravo „države“. Ukratko, suverenost je svojstvo države,
a ne označava ništa drugo nego „državnost“.7

2. MEĐUNARODNO PRAVO

Svaka država, osim državnopravnih normi, ima i neke međunarodnopravne norme. To je zapravo
skup normi koje uređuju pravne odnose između dvaju država, a u njima se prvenstveno postavlja
pitanje rješavanja sukoba zakona i nadležnosti. Ono se sastoji od normi koje su izvorno bile
aktivna država, stvorene za reguliranje međunarodnih odnosa, ali putem običaja. Danas se
razvilo i ugovorno međunarodno pravo, no ono ima samo partikularan karakter odnosno, njegove
norme nemaju valjanost za apsolutno sve države, već za po dvije ili neku manju grupu država. 8
Odnos države i međunarodnog prava može biti monističan i dualističan. Taj odnos države i
međunarodnog prava za sobom poteže i neke probleme, kako u shvaćanju, tako i u definiranju tih
poredaka. „Istina je da alternativa između monizma i dualizma ne krije jedan, nego barem tri
zasebna, premda međusobno povezana problema: a) opće teorijski problem, b) dogmatski
ustavnopravni problem i c) dogmatski međunarodnopravni problem.“ 9

Karakter međunarodnog prava iste je vrste kao i karakter prava pojedinačne države. Poput njega,
i ono je prisilan poredak. Međunarodnopravna je propozicija, jednako kao i pravna propozicija
pravnog poretka pojedinačne države, povezivanje nekog činjeničnog stanja ( koje zajednica
smatra štetnim) kao uvjeta s nekim aktom prisile kao posljedicom. Specifična posljedica neprava
u međunarodnom pravu je na primjer rat. No, međunarodno pravo još je primitivan pravni
poredak. Ono je tek na početku razvoja koji pravni poredak pojedinačne države već ima u sebi.
Bar u području općeg međunarodnog prava, te stoga za čitavu međunarodnopravnu zajednicu,

7
Riccardo, Guastini, Sintaksa prava, Zagreb, 2018., str.334
8
Hans, Kelsen, Čista teorija prava, Zagreb, 2012., str.101
9
Riccardo, Guastini, Sintaksa prava, Zagreb, 2018., str.340
6

ono je još uvijek uglavnom decentralizirano. Tu još ne postoje organi stvaranja i primjene
pravnih normi koji bi funkcionirali na osnovi podjele rada. Razvoj općih normi odvija se putem
običaja ili ugovora, što znači od strane samih članova pravne zajednice, a ne od nekog posebnog
zakonodavnog organa. 10

Budući da nije tako lako izravno nijekati normativni karakter ne samo međunarodnog prava nego
ni drugih državnih poredaka, dualistička konstrukcija mora posegnuti za jednom fikcijom kako
bi se utemeljila pravna narav onih kompleksa normi koji se nalaze izvan pravnog poretka vlastite
države. To je teorija da vlastita država, želi li se da međunarodno pravo bude za nju obvezujuće i
da druge države za nju dolaze u obzir kao pravne zajednice, treba priznati to pravo i te države
kao takve. Temelj za valjanost međunarodnog prava i pravnih poredaka drugih pojedinačnih
država na taj se način premješta u pravni poredak vlastite države, kao njezino „vanjsko državno
pravo“.11

2.1 OPĆE MEĐUNARODNO PRAVO

Međunarodno pravo je kao grana prava sustav pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj
zajednici priznatih subjekata. Načela međunarodnoga prava ne raspravljaju se posebno već
unutar pojedinih sastavnih dijelova. Postojeće međunarodno pravo danas ima samo partikularan
karakter. Njegove norme nemaju valjanost za sve nego uvijek za po dvije ili neku manju to jest
veću skupinu država. Time one konstruiraju samo djelomične zajednice.

Veći dio međunarodnog prava je tzv. međunarodno ugovorno pravo. To su norme međunarodnog
prava koje se utvrđuju ugovorima među državama. Postoji problem u sklapanjima ugovora na toj
razini, u slučaju da jedna strana ne ispuni obveze ugovora koji je sklopila, nema postojeće „više
pravne sile“ koja će pravnom sankcijom prisiliti na izvršenje ugovora. Iz toga se izvodi zaključak
koji kaže da obveze međunarodnih ugovora zapravo nisu pravne obveze (već moralne ili slično).

2.2 MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

10
Hans, Kelsen, Čista teorija prava, Zagreb, 2012., str.102
11
Hans, Kelsen, Čista teorija prava, Zagreb, 2012., str.108
7

Za razliku od općeg međunarodnog prava, međunarodno privatno pravo je skup pravnih normi
koje uređuju privatne pravne odnose s elementima inozemnosti i u kojima se prvenstveno
postavlja pitanje rješavanja sukoba zakona i nadležnosti dvaju ili više pravnih sustava.

Naprimjer norme kojeg nacionalnog pravnog sistema treba primijeniti i koji će organ biti
nadležan u slučaju spora o ugovoru sklopljenom između državljana država X i Y, ili o ugovoru
između dva državljana države X sklopljenom na području države Y, ili pak u slučaju sklapanja
braka između državljanke i državljanina država X i Y na području države Z.12

Međunarodno privatno pravo ima karakter međunarodnosti ne po pravnom izvoru već po

sadržaju situacije koju uređuje. Moderno zakonodavstvo i doktrina usvojili su kolizijsku metodu
(metoda razrješuje sukobe interesa pravnih sustava), kao najvažniju pri uređivanju situacija s
međunarodnim obilježjem; pritom se polazi od potrebe da se na navedene situacije u pravilu
primjenjuje pravo (domaće/strano) koje s njim ima najužu, najbliskiju vezu.

2.3 DUALIZAM MEĐUNARODNOG I DRŽAVNOG PRAVA

„U okviru opće teorije prava, dualistička je teza da „unutarnje“ državnopravne poretke i

međunarodnopravni poredak treba prikazati kao zasebne i odvojene, međusobno neovisne pravne
poretke, u smislu da svaki od njih ima vlastiti temelj valjanosti, to jest vlastitu vrhovnu normu.“
13
Zapravo, dualisti tvrde da su državnopravni poredak i međunarodnopravni poredak dva u
potpunosti različita poretka koja ne ovise jedan o drugom. Dualisti te poretke shvaćaju kao dva
različita, u potpunosti neovisna, izolirana skupa normi, upravo zbog toga što počivaju na dvjema
različitim temeljnim normama. Stoga, svaka država se mora pridržavati međunarodnopravnih
normi, ali ne moraju imati svoj temelj u njima, već u vlastitom ustavu

2.4 MONIZAM MEĐUNARODNOG I DRŽAVNOG PRAVA

„Naprotiv, prema monističkoj tezi, državnopravni poredak i međunarodnopravni poredak,

promotri li se bolje, čine jedan makro poredak.“ Odnosno, jedan poredak ima svoj temelj u
drugom poretku. U monističkoj tezi treba razlikovati međunarodnopravni monizam i
državnopravni monizam. U međunarodnopravnom monizmu državno pravo dio je
međunarodnog prava, odnosno vrhovna norma državnopravnog poretka je međunarodnopravna
12
Primjer preuzet iz knjige Nikole Viskovića – Teorija države i prava, Zagreb, 2001.
13
Riccardo, Guastini, Sintaksa prava, Zagreb, 2018., str.340
8

norma. U državnopravnom monizmu, međunarodno pravo dio je državnog prava, odnosno

„vanjski“ dio državnog prava u kojem se određuju odnosi te države s drugim državama. Monisti
vjeruju kako dualizam međunarodnog prava ne može opstati, upravo zbog toga što smatraju da si
u tom slučaju međunarodnopravni i državnopravni poredak proturječe, te da ne mogu biti valjani
u istom vremenu. Upravo zbog toga monisti tvrde kako onda zapravo ne postoji međunarodno
pravo kao jedan pravni poredak, već da postoji onoliko međunarodnih prava koliko je država, jer
14
po njihovom shvaćanju dualizma, svaka država ima svoje međunarodno pravo.

2.5 KRITIKA MONIZMA I DUALIZMA U MEĐUNARODNOM PRAVU

Dualizam i monizam u međunarodnom pravu zapravo pokušavaju utvrditi gleda li međunarodno

pravo na državnopravne poretke kao na dijelove samoga sebe, te je zbog toga monističko ili
gleda li ono na državnopravne poretke kao na zasebne poretke, pa je zbog toga dualističko. 15
Postoje načela „lex posterior“ iz kojih proizlazi ukidanje ranijih, nespojivih normi i „lex
superior“ iz kojih proizlazi nevaljanost kasnije, nespojive norme. Postoje pretpostavke da ta
načela mogu djelovati samo unutar jednog pravnog poretka, ali nikada u odnosima između normi
dvaju zasebnih pravnih poredaka. Pošto u međunarodnom pravu ne postoji norma koja propisuje
da se kasnija nevaljana norma mora ukinuti iz državnopravnog poretka, međunarodno pravo
treba shvatiti kao dualističan pravni poredak.

2.6 MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Međunarodne organizacije dijele se prema nekoliko mjerila, zasebno ili povezano. Organizacije
mogu biti humanitarne, vojne, političke, sportske, gospodarske i tako dalje. Po J.Andrassy-u
razlikujemo tri osnove skupine međunarodnih organizacija, a to su Ujedinjeni narodi, Regionalne
organizacije i Specijalizirane ustanove i ostale međunarodne organizacije. Također, Andrassy je
posebno izdvojio Europsku uniju, jer po njemu ona ima neke elemente nad-državnosti.

2.7 EUROPSKA UNIJA I UJEDINJENI NARODI

14
Riccardo Guastini, Sintaksa prava, Zagreb, 2018., str.341
15
Ibid, str.346
9

Razlikujemo dvije bitne međunarodne organizacije, a to su Europska unija i Ujedinjeni narodi, a

Republika Hrvatska je članica obje organizacije. No, među tim organizacijama postoji nekoliko
bitnih razlika

Osnovni smisao Europske Unije je gospodarsko povezivanje i suradnja među zemljama

članicama. Po tome su primjerene i glavne ovlasti EU uspostavljanje sustava prava EU izravno
primjenjivog u članicama EU, uspostavljanje općega sustava sigurnosti; izvršnost odluka Suda
EU u zemljama EU, nepostojanje granica i ovlasti uobičajenih među državama, izravan izbor
poslanika u Parlament EU.

Tijela su Ujedinjenih naroda su Opća skupština, Vijeće sigurnosti, Gospodarsko i socijalno

vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud, Tajništvo; a ovlasti su održavanje međunarodnog
mira i sigurnosti, razvijanje prijateljskih odnosa među narodima, ostvarivanje međunarodnih
suradnji pri rješavanju međunarodnih problema, i tako dalje. Svi članovi daju Organizaciji punu
pomoć u svakoj akciji koju ona poduzima.16

ZAKLJUČAK

Država je skupina ljudi koji se udružuju radi postizanja zajedničkog cilja. Moderna država za
osnovni cilj ima unutrašnju i vanjsku sigurnost. Osnovni elementi svake države su vlast, teritorij,
stanovništvo i pravo. Svaka država ima točno određen teritorij, koji je obilježen kopnenim,
zračnim ili granicama na moru. Primarna svrha pravnih normi je regulirati odnose unutar države,
a one mogu biti općenite i posebne, odnosno neke vrijede na cijelom teritoriju, a neke samo na
određenom području. Također, svaka država mora biti suverena. Suverenost može biti unutarnja,
što znači da je suverena unutar svojih granica i vanjska, što znači da nije jedina, već je član neke
međunarodne zajednice. Osim svog državnog prava, svaka država mora imati uređeno i
međunarodno pravo. Međunarodno pravo je skup normi koje uređuju odnose između dvaju ili
više država. Između državnopravnih normi i međunarodnopravnih normi postoji monističan i
dualističan odnos. Monistični odnos smatra da su ta dva poretka zapravo jedan makro poredak, a
dualistični odnos da su to dva, potpuno neovisna poretka. Postoji i kritika monističnog i
dualističnog odnosa tih dvaju poredaka koja zaključuje da je međunarodno pravo zapravo
dualistično jer nema norme koje propisuju ukidanje kasnijih nevaljanih normi u državnopravnom

16
Vjekoslav, Milić, Opća teorija prava i države, Zagreb, 2008., str.233.-234
10

poretku. Također, postoje neke međunarodne organizacije. Razlikujemo tri osnovne podjele, a to
su Ujedinjeni narodi, Regionalne organizacije i Specijalizirane ustanove i ostale međunarodne
organizacije. Jedna od najpoznatijih međunarodnih organizacija je Europska Unija. Republika
Hrvatska je jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna republika, koja službeno postoji od
1991.godine, a članica je tri velike međunarodne organizacije. Vlast u RH temelji se na trodiobi
vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast. Hrvatski Sabor je predstavničko tijelo građana, a
sastavljen je od zastupnika. Vlada RH obavlja izvršnu vlast u skladu sa zakonima, a sastavljena
je od ministara, podpredsjednika i predsjednika. Sudbena vlast sastavljena je od sudaca, porote i
sudskih savjetnika, a nju obavljaju sudovi na temelju važećih izvora prava. U pogledu hrvatskog
međunarodnog prava, međunarodne ugovore sklapa predsjednik Republike Hrvatske u ime cijele
države.

IZVORI

• Hans Kelsen, Čista teorija prava, Naklada Breza (2012)

• Riccardo Guastini, Sintaksa prava, Naklada Breza (2018)

• Berislav Perić, Struktura prava, Informator (1994)

• Berislav Perić, Država i pravni sustav, Informator (1994)

• Nikola Visković, Teorija države i prava, Centar za dopisno obrazovanje, Birotehnika

(2006)

• Duško Vrban, Država i pravo, Golden marketing (2003)

• Vjekoslav Miličić, Opća teorija prava i države, samizdat (2008)

• Tražilica ANDY - http://161.53.157.4/cgi-bin/mentoe.cgi

11