Professional Documents
Culture Documents
Kopneni Gusar I Druge Price - Francis Scott Fitzgerald
Kopneni Gusar I Druge Price - Francis Scott Fitzgerald
Kopneni Gusar I Druge Price - Francis Scott Fitzgerald
org
Biblioteka 300
Zaboravljeni klasici
Naslov izvornika:
Flappers and Philosophers
Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili kor istiti
u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim,
uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim
sustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavača.
KOPNENI GUSAR
i druge priče
prevela
Ana Levak Sabolović
Kopneni gusar
I.
Ova nevjerojatna priča počinje na moru plavetnom poput sna, jarkom po‐
put plavih svilenih čarapa, pod nebom plavim poput dječjih šarenica. Sa zapad‐
ne polovice neba sunce je po moru rasipalo male zlatne krugove, a ako si se
dovoljno jako u njih zagledao, moglo se vidjeti kako skaču s vrha na vrh vala
sve dok se ne bi pridružili širokom ovratniku od zlatnih novčića koji se na‐
kupljao na udaljenosti od pola milje od obale i koji će s vremenom prerasti u
blještav zalazak sunca. Na otprilike pola puta između flor idske obale i zlatnog
ovratnika bila je usidrena bijela parna jahta, vrlo mlada i elegantna, a na njenoj
krmi je pod bijelo-plavom nadstrešnicom u pletenoj ležaljci počivala žutokosa
djevojka koja je čitala Anatole Franceovu Pobunu anđela.
Bilo joj je oko devetnaest i bila je vitka i gipka, razmaženih, primamljivih
usta i živih sivih očiju ispunjenih blistavom znatiželjom. Nije nosila čarape, a
noge na kojima su plave satenske papuče služile više kao ukras koji joj se non‐
šalantno njihao na prstima nego kao obuća prebacila je preko naslona ležaljke
pokraj svoje. Čitajući bi se tu i tamo počastila prelazeći lagano jezikom preko
odrezane polovice limuna koju je držala u ruci. Druga polovica ležala je iscije‐
đena na palubi pod njenim nogama i blago se ljuljuškala amo-tamo, prateći
gotovo neprimjetno gibanje plime.
Druga polovica limuna već je bila gotovo isisana, a zlatni ovratnik poprimio
je zapanjujuće proporcije kad je pospanu tišinu koja je obavijala jahtu iznena‐
da prekinuo zvuk teških koraka, a na vrhu brodskih stepenica se pojavio star iji
čovjek uredne sijede kose odjeven u bijelo flanelsko odijelo. Ondje je na tre‐
nutak zastao dok mu se oči nisu priviknule na svjetlost, a onda je ugledavši
djevojku pod nadstrešnicom s neodobravanjem zagunđao.
Ako je time planirao izazvati kakvu reakciju, bio je osuđen na razočarenje.
Djevojka je spokojno okrenula dvije stranice, vratila se jednu natrag, mehanič‐
ki podignula limun do udaljenosti s koje ga je mogla liznuti i potom vrlo bla‐
go, ali nepogrešivo zijevnula.
„Ardita!“ rekao je sjedokosi muškarac strogo. Djevojka se oglasila tihim
zvukom koji nije značio ništa.
„Ardita!“ ponovio je.“Ardita!“
Ardita je lijeno podignula limun, dopustivši trima riječima da joj prijeđu
preko usana prije nego što joj je limun dotaknuo jezik.
„Oh, daj zaveži.“
„Ardita!“
„Što je?“
„Hoćeš li me slušati – ili da zovem poslugu da te drži dok razgovaram s to‐
bom?“
Limun se spustio vrlo polako i prijezirno.
„Napiši.“
„Možeš li biti toliko pristojna da zatvor iš tu groznu knjigu i pustiš taj li‐
mun na dvije minute?“
„Oh, zar me ne možeš ni sekunde ostaviti na miru?“
„Ardita, upravo sam primio telefonsku poruku s obale – „
„Telefonsku?“ Po prvi put je pokazala blago zanimanje.
„Da, bio je to –“
„Hoćeš reći“, prekinula ga je u čudu, „da su ti dopustili da razvučeš žicu do
jahte?“
„Da, i upravo –“
„Zar se neće drugi brodovi u nju zapetljati?“
„Neće. Razvučena je po dnu. Prije pet minuta –“
„Dakle, neka sam prokleta! Ideš! Znanost je stvarno zlato ili tako nešto –
zar ne?“
„Hoćeš li mi dopustiti da kažem što sam započeo?“
„Pucaj!“
„Pa, čini se – dakle, došao sam ovamo gore–“ Zastao je i nekoliko puta
smeteno progutao.“Oh, da. Mlada damo, pukovnik Moreland je ponovo zvao
da mi kaže da te obavezno dovedem na večeru. Njegov sin Toby došao je čak
www.balkandownload.org
„U redu“, rekao je on, „ali nećeš ići ni u Palm Beach. Od svih sebičnih,
razmaženih, svojeglavih, neugodnih, nemogućih djevojaka koje sam –“
Pljas! Limun mu je sletio na vrat. Istovremeno se sa strane začuo povik.
„Čamac je spreman, gospodine Farnam.“
Toliko bijesan da nije mogao govor iti, gospodin Farnam je svojoj nećakinji
dobacio posljednji osuđujući pogled, a onda se okrenuo i brzo se spustio niz
ljestve.
II.
„Plavi metar
žuti vepar
i sveti Petar
se kiti smijehom.
Načini nam vjetar
Načini nam vjetar
Načini nam vjetar
Svojim mijehom.“
„Par i nepar,
slatki nektar,
kraj i centar
se diči grijehom.
Načini nam vjetar
Načini nam vjetar
Načini nam vjetar
www.balkandownload.org
Svojim mijehom.“
***
S uzvikom je bacila knjigu na palubu, gdje je ostala raskrečena ležati, i po‐
žur ila do ograde. Jahti se približavao veliki čamac na vesla u kojem je bilo se‐
dam muškaraca. Šest ih je veslalo, a sedmi je stajao na krmi, držeći ritam njiho‐
voj pjesmi dir igentskom palicom.
„Tvrdi kamen,
Plavi pramen,
Gorući plamen,
Ide svojim tijekom...“
Vođin pogled odjednom je pao na Arditu, koja se, obuzeta znatiželjom, na‐
ginjala preko ograde. Naglo je zamahnuo svojom palicom i pjesma je istog tre‐
na stala. Ardita je tad shvatila da je vođa bio jedini bijelac u čamcu – sva šesto‐
rica veslača su bili crnci.
„Pozdrav, Narcise!“ uljudno je doviknuo.
„Kakva je to galama?“ upitala je Ardita veselo. „Je li ovo veslački tim iz
okružne ludare?“
Dotad se čamac već primaknuo jahti i golemi crnac na pramcu se okrenuo
i dograbio ljestve. Potom je vođa napustio svoj položaj na krmi i prije nego što
je Ardita shvatila što namjerava, uspeo se ljestvama i zadihano stao pred nju na
palubu.
„Žene i djeca će biti pošteđeni!“ rekao je žustro. „Sve bebe koje budu pla‐
kale odmah ćemo baciti u more, a sve muškarce ćemo baciti u dvostruke oko‐
ve!“ Ardita je uzbuđeno nagurala ruke u džepove svoje haljine i zur ila u njega,
zanijemjevši od zaprepaštenja. Bio je to mladić prijezirnih usta i djetinjih svije‐
tloplavih očiju na tamnom, osjećajnom licu. Kosa mu je bila crna poput uglje‐
na, vlažna i kovrčava – poput grčkog kipa, samo tamna. Bio je vitak, elegantan
i graciozan poput spretnog igrača navale.
„Pa, neka sam prokleta!“ rekla je Ardita omamljeno.
Hladno su se međusobno promatrali.
„Predaješ li brod?“
„To bi trebalo biti duhovito?“ pitala je Ardita. „Jesi li poludio ili je ovo ini‐
cijacija u nekakvo bratstvo?“
„Pitao sam te predaješ li brod.“
„Mislila sam da ovdje nema alkohola“, rekla je Ardita prijezirno. „Zar si pio
lak za nokte? Odmah da si sišao s jahte!“
„Što?“ upitao je mladić s nevjer icom u glasu.
„Silazi s jahte! Čuo si me!“
Na trenutak ju je pogledao kao da razmišlja o njenim riječima.
„Ne“, polako su izgovor ila njegova prijezirna usta. „Ne, neću sići s jahte.
Možeš sama sići ako želiš.“
Prišao je ogradi i izdao kratku zapovijed. Posada čamca na vesla odmah se
uspentrala po ljestvama i poredala ispred njega. Na jednom kraju stajao je go‐
lemi crnac kože crne poput ugljena, a na drugom sićušni mulat visok jedva
metar i pedeset. Svi su bili odjeveni u nekakve plave kostime ukrašene blatom
i prašinom i mjestimično poderane i svi su preko ramena imali prebačene
omanje bijele vreće teška izgleda, a pod rukom su nosili velike crne torbe koje
su, čini se, sadržavale glazbene instrumente.
„Pa-žnja!“ zapovjedio je mladić, žustro lupnuvši vlastitim petama. „Nades‐
no! Naprijed! Istupi, Babe!“
Najmanji crnac je brzo zakoračio naprijed i salutirao.
„Preuzmi zapovjedništvo, spusti se pod palubu, zarobi posadu i sveži ih –
sve osim strojara. Njega dovedi k meni. Oh, i ostavite vreće ondje pored ogra‐
de.“
„Da, gospodine!“
Babe je ponovo salutirao, okrenuo se i pokretom ruke pozvao ostalu peto‐
ricu da se okupe oko njega. Nakratko su se posavjetovali šaptom, a onda su se
svi u tišini uputili niz stepenice.
„A sada“, mladić se okrenuo Arditi, koja je ovaj najnoviji prizor promatrala
u tišini, „ako mi se zakuneš na svoju čast kao slobodnjakinje – što vjerojatno
ne vrijedi mnogo – da ćeš taj svoj razmaženi mali jezik držati za zubima idu‐
ćih četrdeset i osam sati, možeš odveslati na obalu u našem čamcu.“
„A ako neću?“
„Ako nećeš, onda ćeš isploviti.“
S malim uzdahom kojim kao da je htio reći da je kriza uspješno prevladana,
mladić se zavalio u ležaljku u kojoj je do maloprije ležala Ardita i lijeno ispru‐
www.balkandownload.org
III.
U tom trenutku pojavio se jedan crnac, uključio nisku malih žarulja pod
nadstrešnicom i počeo postavljati pleteni stol za večeru. Dok su jeli hladnu na‐
rezanu piletinu, salate, artičoke i džem od jagoda iz dobro opskrbljene smočni‐
ce pod palubom, Carlyle je počeo pripovijedati, isprva oklijevajući, a onda sa
sve većim žarom kad je vidio da je Ardita bila zainteresirana. Ardita jedva da je
dotakla svoju večeru dok je promatrala mladićevo tamnoputo lice, privlačno,
ironično, s naznakama nesposobnosti.
Započeo je život kao siromašan dječak u nekom gradu u Tennesseeju. Nje‐
gova je obitelj bila toliko siromašna, rekao je, da su bili jedini bijelci u ulici.
Nije se sjećao da se igrao s bijelom djecom, ali neizostavno ga je u stopu uvi‐
jek pratio čopor male crnčadi, vatrenih obožavatelja čiju naklonost mu je pris‐
krbila njegova bujna mašta i nevolje u koje ih je uvijek uvlačio i iz njih izvla‐
čio. Činilo se da je ovo prijateljstvo njegov prilično neobičan talent za glazbu
usmjer ilo u još neobičnijem smjeru.
Bila je jedna obojena žena po imenu Belle Pope Calhoun koja je svirala
klavir na zabavama koje su se priređivale za bijelu djecu – bogatu bijelu djecu
koja bi pored Curtisa Carlylea prošla frknuvši nosom. No odrpani bijeli dječak
sjedio bi uz njen klavir i pokušavao se ubaciti sa svojim altom kroz jedan od
onih malih drvenih puhačkih instrumenata. Još nije ni napunio trinaest, a već
je uspijevao nešto zaraditi svirajući ragtime na izubijanoj violini u malim kafi‐
ćima oko Nashvillea. Osam godina kasnije cijela zemlja je poludjela za ragti‐
meom, a on je okupio šest crnaca i poveo ih na turneju po kinima Orpheum.
Petor ica su bili dečki s kojima je odrastao, a šesti je bio mali mulat Babe Divi‐
ne, koji je prije radio na dokovima u New Yorku, a davno prije toga je bio
radnik na plantaži na Bermudima, sve dok gospodaru nije zabio bodež od dva‐
deset centimetara u leđa. Gotovo prije nego što je shvatio koliko je sreće imao,
Carlyle se našao na Broadwayu. Ponude za gaže pljuštale su sa svih strana i
imao je više novca nego što je ikad sanjao.
Nekako u to vrijeme počela se događati promjena u njegovom cjelokup‐
nom držanju, prilično neobična, gorka promjena. Sve je počelo sa spoznajom
da provodi zlatne godine svog života majmunirajući se na pozornici s hrpom
crnaca. Bend im je bio dobar u svom điru, s tri trombona, tri saksofona i Car‐
lyleovom flautom, pri čemu je njegov neobični osjećaj za ritam bio ono što ih
je izdvajalo od ostalih, ali s vremenom je postajao sve osjetljiviji i svakog dana
sve se više užasavao pojavljivanja na pozornici i sve mu je mrskija postajala i
sama pomisao na to.
Dobro su zarađivali – svaki sljedeći ugovor koji bi potpisao nosio je veću
zaradu od prethodnog – ali kad je otišao svojim menadžer ima i rekao im da
želi raskinuti sa svojim sekstetom i nastaviti dalje kao normalan pijanist, smijali
su mu se i rekli mu da je lud jer bi to značilo počiniti umjetničko samouboj‐
stvo. Kasnije se smijao frazi „umjetničko samoubojstvo“. Svi su je upotrijebili.
Nekoliko puta su svirali na privatnim plesovima za tri tisuće dolara na noć i
upravo je to iskristaliziralo sve njegovo gađenje prema načinu na koji je zara‐
đivao za život. Svirao je u klubovima i u kućama u kojima ga preko dana ne bi
pustili. Na kraju krajeva, samo je igrao ulogu vječnog majmuna, neke vrste su‐
blimiranog statista. Bilo mu je zlo od samog mir isa kazališta, pudera i rumenila,
brbljanja u prostor iji za izvođače i gledatelja i njihovog odobravanja svisoka.
Jednostavno mu srce nije bilo u tome. Polagani tempo kojim se primicao luk‐
suzu uživanja izluđivao ga je. Dakako, napredovao je prema njemu, ali je bio
poput djeteta koje jede svoj sladoled toliko polako da mu uopće ne osjeća
okus.
Želio je imati mnogo novca i vremena i prilike za čitanje i za svirku. Želio
je biti okružen muškarcima i ženama koji se nikad ne bi s njim družili, onom
vrstom muškaraca i žena koji bi prema njemu osjećali poprilični prijezir, ako
bi uopće o njemu i razmišljali. Ukratko, želio je sve ono što je počeo poisto‐
vjećivati s općenitim pojmom aristokracije. Činilo mu se da se ta aristokracija
može kupiti novcem zarađenim gotovo na bilo koji način osim načina na koji
ga je on zarađivao. Tad mu je bilo dvadeset i pet i nije imao obitelj, obrazova‐
nje ni bilo kakvu šansu za uspješnu poslovnu kar ijeru. Počeo je nasumice špe‐
kulirati i za tri tjedna je izgubio sav novac koji je bio uštedio.
A onda je došao rat. Otišao je u Plattsburg, ali ga je njegova profesija i ona‐
mo slijedila. Neki brigadni general pozvao ga je u stožer i rekao mu da će svo‐
joj zemlji bolje služiti kao vođa benda. I tako je proveo rat zabavljajući slavne
iza fronta zajedno sa stožernim bendom. Nije bilo loše, osim kad bi se pješadija
šepajući vraćala iz rovova. U tim trenucima želio je biti jedan od njih. Činilo
mu se kao da su znoj i blato koje su nosili na sebi bili jedan od onih neizreci‐
vih simbola aristokracije koji su mu stalno izmicali.
„Privatni plesovi su presudili. Kad sam se vratio iz rata, opet je počela stara
rutina. Dobili smo ponudu od udruženja flor idskih hotela. Bilo je to samo pi‐
tanje vremena.“
www.balkandownload.org
Sljedećeg dana u vrelini podnevnog sunca točkica na moru pred njima la‐
gano je prerasla u zeleno-sivi otočić, koji se sa sjeverne strane sastojao od gra‐
nitne litice koja se spuštala prema jugu kroz dva kilometra zelene šikare i trave
do pješčanog žala koji se lijeno stapao s valovima. Kad je Ardita, koja je čitala
u svojoj omiljenoj ležaljci, stigla do posljednje strane Pobune anđela, zalupila
knjigu, podignula pogled i ugledala otočić, oduševljeno je uskliknula i obratila
se Carlyleu, koji je tmurno stajao uz ogradu.
„Je li to to? Ovamo ste se zaputili?
Carlyle je nemamo slegnuo ramenima.
„Pojma nemam.“ Podignuo je glas i doviknuo trenutnom kapetanu: „Hej,
Babe, je li ovo tvoj otok?“
Glava sićušnog crnca promolila se kraj kabine.
„Je, gospon. Baš taj.“
Carlyle je prišao Arditi.
„Čini se nekako riskantnim, zar ne?“
„Da“, složila se, „ali mi ne izgleda dovoljno velik da posluži kao skrovište.“
„Još uvijek vjeruješ u uzbunu koju je trebao dići tvoj stric?“
„Ne“, rekla je Ardita iskreno. „Navijam za tebe. Stvarno bi mi bilo drago
da uspiješ pobjeći.“
Nasmijao se.
„Ti nam nosiš sreću. Pretpostavljam da ćemo te morati zadržati kao masko‐
tu – bar zasad.“
„Pa ne možeš me poslati da plivam natrag“, rekla je ona hladno. „Ako to
učiniš, počet ću pisati petparačke romane nadahnute onom tvojom beskonač‐
nom životnom pričom koju si mi ispričao jučer.“
Pocrvenio je i malo se ukočio.
„Jako mi je žao što sam bio dosadan.“
www.balkandownload.org
„Oh, nisi – bio si dosadan samo na kraju s onom pričom kako te ljuti što
ne možeš plesati s damama kojima si svirao.“
Ljutito je ustao.
„Baš imaš pogan jezik.“
„Oprosti“, rekla je ona prasnuvši u smijeh, „ali nisam navikla da mi mu‐
škarci povjeravaju svoje životne ambicije – osobito ne ako su živjeli tako smrt‐
no platonskim životom.“
„Zašto? O čemu ti muškarci obično pripovijedaju?“
„Oh, pripovijedaju o meni“, zijevnula je. „Govore mi da sam utjelovljenje
mladosti i ljepote.“
„I što im ti kažeš na to?“
„Oh, prešutno se slažem.“
„Zar ti baš svaki muškarac izjavljuje ljubav?“
Ardita je kimnula.
„A zašto ne bi? Čitav život je zapravo put prema, a onda od, jedne jedine
fraze – volim te.“
Carlyle se nasmijao i sjeo.
„To je velika istina. To – to uopće nije loše. Jesi li to sama izmislila?“
„Da. Zapravo, prije bih rekla da sam to otkrila. Ne znači ništa posebno.
Samo je domišljato.“
„Upravo su takve opaske“, rekao je Carlyle sumorno, „tipične za tvoj sta‐
lež.“
„Oh“, prekinula ga je Ardita nestrpljivo, „nemoj opet počinjati ono svoje
predavanje o aristokraciji! Ne vjerujem ljudima koji ovako rano ujutro mogu
braniti čvrsta uvjerenja. To je blaži oblik ludila – kao kad za doručak uvijek je‐
deš isto jelo. Jutro je vrijeme za spavanje, plivanje i bezbrižnost.“
Deset minuta kasnije jahta je napravila široki krug kako bi se otočiću pri‐
bližila sa sjevera.
„Ovo mora da je nekakav trik“, komentirala je Ardita zamišljeno. „Nije
moguće da se planira usidriti uz liticu.“
Sad su plovili ravno prema neprekinutoj stijeni, koja je morala biti viša od
trideset metara. Tek kad su joj se primaknuli na pedeset metara, Ardita je ugle‐
dala njihov cilj. Oduševljeno je zapljeskala rukama. U litici je postojala usjekli‐
na potpuno skrivena stijenama i upravo je u tu usjeklinu jahta ušla i polako za‐
plovila uskim kanalom od kristalno prozirnog mora između visokih sivih zidi‐
na. Potom su se usidrili u minijaturnom svijetu zelenila i zlata, pozlaćenom za‐
ljevu u kojem je površina mora bila glatka poput stakla, a okruživale su je si‐
ćušne palme. Čitav je prizor podsjećao na jezera od zrcala i drveće od grančica
kakvo djeca imaju običaj graditi u pješčanicima.
„Uopće nije loše!“ uzviknuo je Carlyle uzbuđeno. „Čini mi se da mala cr‐
nčuga dobro poznaje ovaj zakutak Atlantika.“
Njegova radost bila je zarazna i Ardita se oduševila.
„Kakvo apsolutno savršeno skrovište!“
„Nego što! O ovakvim otocima čovjek čita u knjigama.“
Spustili su čamac na vesla u zlaćano jezero i odveslali na obalu.
„Dođi“, rekao je Carlyle kad su izišli na muljavi pijesak, „poći ćemo u is‐
traživanje.“
Krug palmi obrubljivalo je dva kilometra ravnog, pješčanog tla. Uputili su
se preko njega prema jugu, probili se kroz još jedan obruč tropske vegetacije i
izbili na bisernosivi žal gdje je Ardita skinula svoje smeđe golferske cipele – či‐
nilo se da je od čarapa odustala zauvijek – i gacala po moru. Kad su doklipsali
natrag do jahte, neumorni Babe već ih je čekao s ručkom. Na visokoj litici sa
sjeverne strane postavio je stražara da promatra more s obje strane, iako je
sumnjao da je prolaz kroz liticu bio nekome poznat – nikad nije vidio nijednu
kartu na kojoj bi ovaj otok bio ucrtan.
„Kako se zove?“ upitala je Ardita. „Mislim na otok.“
„Nema ime“, zahihotao je Babe. „Ja bi rek’o da se zove samo otok i goto‐
vo.“
Kasno tog popodneva sjedili su naslonjeni leđima na golemo kamenje na
najvišem dijelu litice, a Carlyle joj je govor io o svojim mutnim planovima. Bio
je siguran da su mu progonitelji već za petama. U pljački o kojoj joj je još uvi‐
jek odbijao govor iti odnio je ukupno nešto manje od milijun dolara. Namje‐
ravao se pritajiti na otoku nekoliko tjedana, a onda krenuti prema jugu, držeći
se podalje od uobičajenih plovnih putova, obići Horn i uputiti se u Callao u
Peruu. Brigu o ugljenu i ostalim potrepštinama u potpunosti je prepustio Ba‐
beu, koji je, čini se, oplovio ova mora u svim mogućim položajima, od malog
od palube na brodu koji je prevozio kavu do faktički prvog časnika na brazil‐
skom gusarskom brodu čiji je kapetan već odavno obješen.
„Da se rodio kao bijelac, već bi odavno bio kralj južne Amer ike“, rekao je
Carlyle naglašeno. „Kad je riječ o inteligenciji, kraj njega Booker T. Washing‐
www.balkandownload.org
ton izgleda kao idiot. Krasi ga lukavost svake rase i svakog naroda čija krv teče
njegovim žilama, a ima ih barem šest ili sam lažov. Obožava me jer sam jedini
čovjek na svijetu koji zna svirati ragtime bolje od njega. Znali smo sjediti na
dokovima u New Yorku, on s fagotom a ja s oboom, i svirati afričke melodije
stare tisuću godina u molu sve dok se štakor i ne bi popeli na stupove i posje‐
dali uokolo cvileći i stenjući kao što to psi znaju raditi pred fonografom.“
Ardita je prasnula u smijeh.
„Kako izmišljaš!“
Carlyle se nacer io.
„Kunem ti se daje to –“
„A što ćeš učiniti kad stigneš u Callao?“ prekinula ga je.
„Sjesti na brod za Indiju. Želim biti radža. Ozbiljno. Plan mi je otići u Af‐
ganistan ili nekamo, kupiti si palaču i pripadajući ugled i za jedno pet godina
se pojaviti u Engleskoj sa stranim naglaskom i tajnovitom prošlošću. Ali Indija
mi je prvi cilj. Znaš li da vele da se sve zlato na svijetu polako ali sigurno vraća
u Indiju? To me fascinira. I želim imati slobodnog vremena za čitanje –
ogromnu količinu slobodnog vremena.“
„A onda?“
„A onda“, odgovor io je prkosno, „bit će red na aristokraciju. Smij se ako
želiš, ali moraš priznati da barem znam što hoću. Vjerujem da je to više nego
što ti možeš reći za sebe.“
„Upravo suprotno“, usprotivila mu se Ardita, posegnuvši za tabakerom u
džepu. „Kad smo se susreli, bila sam usred velike frke koju su digli svi moji
prijatelji i rođaci jer sam znala točno što želim.“
„A to je bilo?“
„Jednog muškarca.“
Iznenadio se.
„Hoćeš reći da ste bili zaručeni?“
„U određenom smislu. Da se niste ukrcali na jahtu, imala sam najbolju vo‐
lju iskrasti se na obalu jučer navečer – sad mi se čini kao da je to bilo prije sto
godina – i naći se s njim u Palm Beachu. Ondje me čeka s narukvicom koja je
nekoć pripadala ruskoj car ici Katar ini. Nemoj sad opet početi mrmljati o aris‐
tokraciji“, brzo je dodala. „Svidio mi se isključivo zbog svoje mašte i velike
hrabrosti svojih uvjerenja.“
„Ali tvojoj obitelji se nije svidio, ha?“
„Ono malo obitelji što mi je ostalo – samo blesavi stric i još blesavija strina.
Čini se da se upetljao u nekakav skandal s nekom crvenokosom Mirni – sve su
to prenapuhali, rekao je, a meni muškarci ne lažu – uostalom nije me ni briga
što je učinio. Važna je budućnost. A za nju bih se ja pobrinula. Kad se muška‐
rac zaljubi u mene, druga zabava ga ne zanima. Rekla sam mu da je nogira i to
je i napravio.“
„Malo sam ljubomoran“, rekao je Carlyle mršteći se, a onda se nasmijao.
„Pretpostavljam da ću te zadržati s nama dok ne stignemo u Callao. Onda ću
ti posuditi dovoljno novca da se vratiš u Sjedinjene države. Dotad ćeš imati
dovoljno vremena da o tom svom gospodinu malo bolje razmisliš.“
„Ne razgovaraj tako sa mnom!“ prasnula je Ardita. „Taj roditeljski stav ni‐
kome neću toler irati! Razumiješ li me?“ On se zasmijuljio, a onda je stao, po‐
malo posramljen, kad se njen ledeni gnjev omotao oko njega.
„Oprosti“, pokušao je nesigurno.
„Oh, ne ispričavaj se! Ne podnosim muškarce koji se ispričavaju tim mu‐
ževnim, suzdržanim tonom. Samo zaveži!“
Uslijedila je stanka koja se Carlyleu činila prilično neugodnom, no Ardita
se doimala kao da ništa ne primjećuje dok je zadovoljno sjedila, uživala u svo‐
joj cigareti i gledala preko blještavog mora. Nakon nekog vremena otpuzala je
na stijenu i pružila glavu preko ruba kako bi mogla gledati dolje. Gledajući je,
Carlyleu se učinilo kako je graciozna u svakom položaju.
„Oh, gledaj“, uzviknula je, „dolje je mnoštvo širokog grebenja različitih vi‐
sina.“
„Idemo plivati večeras!“ rekla je uzbuđeno. „Po mjesečini.“
„Zar ne bi radije da odemo na onaj žal s druge strane?“
„Nema šanse. Volim skakati. Možeš obući kupaći kostim mog strica, ali će ti
pristajati kao vreća, jer je moj stric prilično debeo. A ja imam jednodijelni koji
je šokirao starosjedioce uz cijelu Atlantsku obalu, od Biddeford Poola do St.
Augustinea.“
„Pretpostavljam da si odlična plivačica.“
„Da, nisam loša. A i dobro izgledam. Neki kipar mi je prošlo ljeto u Ryeu
rekao da mi listovi vrijede petsto dolara.“
Na to se zapravo nije moglo ništa odgovor iti, pa je Carlyle utihnuo, dopus‐
tivši si samo diskretan osmjeh u sebi.
www.balkandownload.org
V.
Kad se noć počela šuljati preko otoka svojim sjenovitim plavim i srebrnas‐
tim pipcima, preplovili su svjetlucavi kanal u čamcu na vesla, zavezali ga za
neki kamen koji je stršao nad morem i počeli se zajedno uspinjati uz liticu.
Prvi greben nalazio se na visini od tri metra, bio je širok i predstavljao je pri‐
rodnu skakaonicu. Ondje su sjeli na sjajnoj mjesečini i promatrali kako se ne‐
prekidno gibanje mora gotovo posve umir ilo kad je nastupila plima.
„Jesi li sretna?“ upitao je on iznenada.
Kimnula je.
„Uvijek sam sretna kad sam u blizini mora. Znaš“, nastavila je, „cijeli dan
razmišljam kako između nas dvoje postoje određene sličnosti. Oboje smo bun‐
tovnici, samo iz različitih razloga. Prije dvije godine, kad mi je bilo tek osam‐
naest, a tebi – “
„Dvadeset i pet.“
„ – pa, oboje smo bili uspješni po konvencionalnim mjer ilima. Ja sam bila
zanosna debitantica, a ti si bio perspektivan glazbenik kojeg je upravo unovači‐
la vojska – „
„Gospodin odlukom Kongresa“, ubacio je on ironično.
„No, bilo kako bilo, oboje smo se uklapali. Možda baš nismo bili do kraja
ispolirani, ali nismo bili ni loši. Ali duboko u nama tinjalo je nešto što nas je
gonilo da za sreću potražimo više. Ja nisam znala što hoću. Išla sam od jednog
muškarca do drugog, nemirna, iz mjeseca u mjesec postajući sve neposlušnija i
sve nezadovoljnija. Znala sam sjediti i gristi obraze iznutra i misliti kako sam
poludjela – imala sam strašan osjećaj prolaznosti. Željela sam nešto sada – sada
– sada! Bila sam lijepa – lijepa sam, zar ne?“
„Da“, složio se Carlyle nesigurno.
Ardita je iznenada ustala.
„Čekaj malo. Želim isprobati ovo more. Izgleda prekrasno.“
Prišla je rubu grebena, skočila, preokrenula se u zraku, pa se izravnala i ule‐
tjela u vodu uspravno poput noža u savršenom skoku na noge.
Nakon nekoliko trenutaka do njega je dopro njen glas.
„Znaš, čitala sam cijeli dan i dobar dio noći. Počela sam zamjerati društvu –
„
„Dođi ovamo gore“, rekao je on. „Što to, zaboga, radiš?“
„Samo plutam na leđima. Odmah ću doći. Daj da ti ispričam. Jedino u
čemu sam uživala bilo je šokirati ljude. Obući nešto nemoguće, ali prilično
šarmantno na svečanu zabavu. Izlaziti s najvećim ženskarošima u New Yorku i
upadati u najgore nevolje koje si možeš zamisliti.“
Riječi su joj bile pomiješane s pljuskanjem vode, a onda je začuo njeno
ubrzano disanje kad se počela uspinjati uz liticu.
„Uskoči!“ doviknula mu je.
Poslušno je ustao i skočio. Kad je izišao i uspeo se natrag uz liticu, dok se s
njega cijedila voda, nje više nije bilo na grebenu. Nakon trenutka straha začuo
je njezin tihi smijeh s drugog grebena koji se protezao još tri metra više. Pri‐
družio joj se ondje i neko vrijeme su oboje sjedili u tišini, rukama obgrlivši
koljena i teško dišući od uspona.
„Obitelj je poludjela“, rekla je iznenada. „Pokušali su me udati. Kad sam
već počela vjerovati da život gotovo uopće nije vrijedan življenja, nešto sam
otkrila“ – ushićeno je uzdigla pogled u nebo – „nešto sam otkrila!“
Carlyle je pričekao i uskoro bio zasut bujicom riječi.
„Hrabrost, ništa više. Hrabrost kao životno pravilo kojeg se treba uvijek dr‐
žati. Počela sam graditi tu golemu vjeru u sebe. Počela sam uviđati da je upra‐
vo neki oblik hrabrosti bio ono što me nesvjesno privuklo svim mojim idoli‐
ma u prošlosti. Počela sam odvajati hrabrost od drugih stvar i u životu. Sve vrste
hrabrosti, kao na primjer, kad se premlaćeni i okrvavljeni boksački prvak vraća
po još. Tjerala sam muškarce da me vode na mečeve. Ili, na primjer, žena koju
je društvo odbacilo i koja prolazi kroz čopor pripadnica društvene elite gleda‐
jući ih kao da su blato pod njenim nogama. Ili kad uvijek voliš ono što voliš i
uopće te nije briga što drugi misle. Kad živiš onako kako ti se oduvijek sviđalo
i kad umreš na svoj način... Jesi li se možda sjetio ponijeti cigarete?“
Dodao joj je jednu i polako joj prinio zapaljenu šibicu.
„Ali muškarci su se i dalje skupljali oko mene“, nastavila je Ardita, „mladi i
star i, fizički i psihički mi infer iorni, bar većina njih, ali svi su me žarko željeli
www.balkandownload.org
VI.
Neumoljivo vrijeme podar ilo im je tri prekrasna dana. Kad bi sunčeve zra‐
ke provir ile u njenu kabinu sat nakon zore, Ardita bi veselo ustala, navukla svoj
kupaći kostim i uspela se na palubu. Crnci bi obustavili svoje poslove kad bi je
vidjeli i smijući se i brbljajući okupili bi se uz ogradu i promatrali je kako
spretno poput bjelice pliva po površini bistre vode i ispod nje. Kad bi popodne
malo popustila vrućina, opet bi zaplivala i besposličar ila i pušila s Carlyleom na
litici. Ili bi ležali postrance na pijesku južnog žala, pomalo razgovarajući, ali
ponajviše promatrajući kako dan polako nestaje u raznobojnom i tragičnom
zalasku sunca i prerasta u beskrajnu lijenost tropske večer i.
U tim dugim, sunčanim satima Ardita je o čitavoj epizodi polako prestala
razmišljati kao o slučajnoj anomaliji, izdanku romanse u pustinji stvarnosti. Po‐
čela se užasavati trenutka kad će zaploviti prema jugu i svih mogućnosti koje
su joj padale na um. Misli su odjednom postale mučne, a odluke mrske. Da je
negdje u ritualima njene poganske duše bilo mjesta za molitvu, zatražila bi od
života samo da je neko vrijeme ostavi na miru da lijeno slijedi naivne Carlyle‐
ove ideje, njegovu bujnu dječačku maštu i onu crtu monomanije koja kao da
se provlačila poprijeko kroz cijeli njegov temperament i davala svoj štih sva‐
kom njegovom postupku.
Ali ovo nije priča o dvoje ljudi na pustom otoku ni priča kojoj je glavna
tema ljubav rođena iz izolacije. Priča se bavi dvjema osobama, a idilično mjes‐
to radnje među palmama Golfske struje sasvim je slučajno. Većina nas zadovo‐
ljava se pukim postojanjem, razmnožavanjem i borbom za pravo na oboje, a
unaprijed na propast osuđena ideja o čovjeku kao gospodaru vlastite sudbine
rezervirana je za nekolicinu (ne)sretnika. Ono što je meni na Arditi zanimljivo
je njena hrabrost, koja će potamnjeti zajedno s njenom ljepotom i mladošću.
„Povedi me sa sobom“, rekla je jedne večer i dok su lijeno sjedili u travi u
sjeni palminih grana. Crnci su iznijeli na obalu svoje glazbene instrumente i na
toplom dahu noći do njih su dopirali zvuci neobičnog ragtimea. „Baš bih se
voljela ponovo pojaviti za deset godina kao enormno bogata indijska dama vi‐
soke kaste“, nastavila je.
Carlyle ju je brzo pogledao.
„I možeš, znaš.“
Nasmijala se.
„Prosiš li ti to mene? Sjajno! Ardita Farnam postaje gusarevom mladenkom.
Djevojku iz visokog društva oteo pljačkaš banke koji svira ragtime.“
„Nisam opljačkao banku.“
„Što si onda opljačkao? Zašto mi nećeš reći?“
„Ne želim ti razbiti iluzije.“
„Dragi moj čovječe, ne gajim o tebi nikakve iluzije.“
„Mislio sam na tvoje iluzije o sebi.“
Iznenađeno ga je pogledala.
„O sebi! Kakve veze ja imam s kojim god kaznenim djelom koje si ti poči‐
nio?“
„To ćemo još vidjeti.“
Primakla mu se i potapšala ga po ruci.
„Dragi moj gospodine Curtis Carlyle“, rekla je tiho“ jesi li ti to zaljubljen
u mene?“
„Kao da je to važno.“
„Ali važno je – jer mislim da sam ja zaljubljena u tebe.“
Ironično ju je pogledao.
„Čime se ukupni broj muškaraca u koje si se zaljubila u siječnju penje na
pola tuceta“, rekao je. „A što ako odlučim isprobati tvoj blef i pozovem te da
pođeš sa mnom u Indiju?“
„To želiš?“
Slegnuo je ramenima.
„Možemo se vjenčati u Callau.“
„Kakav mi život možeš ponuditi? Ne želim biti bezobrazna, ozbiljno pitam.
Što će se dogoditi sa mnom ako te ljudi koji će se polakomiti za onom nagra‐
dom od dvadeset tisuća dolara ikad uhvate?“
„Mislio sam da se ne bojiš.“
„Nikad se ne bojim – ali neću ni odbaciti svoj život tek toliko kako bih
jednom čovjeku dokazala da je to istina.“
www.balkandownload.org
odšuljali do ruba litice. Carlyle se nakon samo jednog pogleda i protiv svoje
volje oglasio prigušenim povikom. Bio je to naoružani brod s dva topa na
pramcu i na krmi.
„Znaju!“ rekao je naglo udahnuvši. „Znaju! Nekako su nas slijedili.“
„Jesi li siguran da znaju za kanal? Možda su se samo ovdje usidrili jer žele
ujutro pregledati otok. S tog mjesta ne vide procjep među liticama.“
„Mogli bi ga vidjeti dalekozorom“, rekao je beznadno. Bacio je pogled na
svoj ručni sat. „Gotovo je dva. Do jutra neće ništa poduzimati, to je sigurno.
Naravno, uvijek postoji slabo vjerojatna mogućnost da čekaju neki drugi
brod.“
„Pretpostavljam da možemo slobodno ostati ovdje.“
Prošlo je sat vremena a oni su i dalje ležali ondje jedno pokraj drugog u
potpunoj tišini, brada oslonjenih na ruke poput djece koja sanjare. Iza njih ču‐
čali su crnci, strpljivi, rezignirani, poslušni, tu i tamo gromkim hrkanjem
objavljujući da čak ni prisutnost opasnosti nije bila u stanju nadvladati njihovu
nepobjedivu afričku čežnju za snom.
Nešto prije pet Babe je prišao Carlyleu. Na Narcisu je bilo šest pušaka, re‐
kao je. Jesu li donijeli odluku da neće pružiti otpor?
Bio je mišljenja da će u borbi imati dobre šanse ako samo smisle neki plan.
Carlyle se nasmijao i odmahnuo glavom.
„Ono tamo je naoružani brod, Babe. Bilo bi to kao da se pokušavamo lu‐
kovima i strijelama bor iti protiv strojnica. Ako želiš zakopati one vreće negdje
i poslije se pokušati vratiti po njih, hajde. Ali neće upaliti – prekopat će cijeli
otok od jednog kraja do drugog. Izgubili smo bitku sa svih strana, Babe.“
Babe je bez riječi pognuo glavu i udaljio se. Carlyleov glas je bio promukao
kad se obratio Arditi.
„To je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. Umro bi za mene i ponosio bi
se time kad bih mu dopustio.“
„Digao si ruke?“
„Nemam izbora. Dakako, uvijek postoji jedan izlaz – onaj sigurni – ali to
može čekati. Ne bih ni za što propustio svoje suđenje. Bit će to zanimljiv eks‐
per iment iz zloglasnosti. ‘Gospođica Farnam svjedočila da se gusar u svakom
trenutku prema njoj ponašao kao potpuni gospodin.’“
„Nemoj!“ rekla je. „Strašno mi je žao.“
Kad je nebo izblijedjelo i mutna plava boja ustupila mjesto olovno sivoj, na
palubi naoružanog broda opazili su nekakvo komešanje i razabrali nekolicinu
časnika odjevenih u bijele odore kako se okupljaju kraj ograde. U rukama su
držali dalekozore i pogledima pažljivo pretraživali otok.
„Gotovo je“, rekao je Carlyle mračno.
„Do vraga“, rekla je Ardita. Osjetila je kako joj na oči naviru suze. „Vratit
ćemo se na jahtu“, rekla je. „To mi je draže nego da nas ovdje love kao divlje
zvijer i.“
Napustili su visoravan i spustili se niz brežuljak. Kad su stigli do jezera, crn‐
ci su ih u tišini čamcem prevezli do jahte. Ondje su se blijedi i umorni skljo‐
kali u ležaljke i čekali.
Za pola sata se u jutarnjoj polutami u kanalu pojavio nos naoružanog bro‐
da. Ondje je stao, očigledno se bojeći da bi zaljev mogao biti preplitak. Iz mir‐
nog izgleda jahte, čovjeka i djevojke u ležaljkama i crnaca koji su se znatiželj‐
no naslanjali na ogradu očigledno su zaključili da neće biti otpora, pa su bez‐
brižno u more spustili dva čamca. U jednom je bio časnik i šestor ica običnih
vojnika u plavim odorama, a u drugom četvor ica veslača i na krmi dvojica sje‐
dokosih muškaraca u nautičarskim odjelima. Ardita i Carlyle su ustali i napola
nesvjesno se okrenuli jedno drugome.
On je zastao, najednom gurnuo ruku u džep, izvukao odande neki okrugli,
svjetlucavi predmet i pružio joj ga.
„Što je to?“ upitala je u čudu.
„Nisam siguran, ali iz natpisa na ruskom bih rekao da je to ona narukvica
koja ti je obećana.“
„Otkud – ma otkud...“
„Bila je u jednoj od onih vreća. Vidiš, Curtis Carlyle i Six Black Buddies su
usred svog nastupa u salonu hotela u Palm Beachu odjednom odbacili svoje
instrumente, umjesto njih zgrabili strojnice i opljačkali publiku. Ovu narukvi‐
cu sam uzeo jednoj zgodnoj crvenokosoj pretjerano našminkanog lica.“
Ardita se namrštila, a potom se nasmiješila.
„To si, dakle, napravio. Imaš hrabrosti!“
On se naklonio.
„To je poznata malograđanska osobina“, rekao je.
A onda je zora nahrupila na palubu i odbacila sjene u mračne kutove. Rosa
se uzdignula u zlaćanu izmaglicu, tanku poput sna, ovijajući svoje niti oko njih
poput paučinastih duhova protekle noći, beskonačno prolaznih i već izblijedje‐
www.balkandownload.org
lih. More i nebo su na trenutak zadržali dah dok je zora pružila ružičastu ruku
preko mladih usta života. A onda se s površine vode začulo tužakanje čamca i
zamasi vesala.
Dok se na istoku nisko na obzoru palila zlatna peć, dva graciozna lika izne‐
nada su se stopila u jedan i on je ljubio njene razmažene mlade usne.
„I to je neka vrsta slave“, rekao je sljedećeg trenutka.
Ona mu se nasmiješila.
„Jesi li sretna?“
Njen uzdah je bio blagoslov, ekstatična uvjerenost da ona u tom trenutku
predstavlja mladost i ljepotu više nego što će ikad biti svjesna. Još trenutak ži‐
vot je bio sjajan, vrijeme je bilo utvara, a njihova snaga vječna – a onda se za‐
čuo udarac i struganje kad je čamac stao uz jahtu.
Po ljestvama su se uspentrala dvojica sjedokosih muškaraca, časnik i dvojica
mornara s rukama na revolver ima. Gospodin Farnam je prekrižio ruke i zagle‐
dao se u svoju nećakinju.
„Dakle“, rekao je polako kimajući glavom.
Ardita je s uzdahom odmotala ruke s Carlyleova vrata i njen pogled, pre‐
obražen i dalek, pao je na pridošlice. Njen stric gledao je kako joj se gornja
usna polako napućuje u onaj arogantni izraz koji je tako dobro poznavao.
„Dakle“, ponovio je bijesno, „ovako ti zamišljaš – romansu. Kao bijeg s gu‐
sarom.“
Ardita ga je nemarno pogledala.
„Koja si ti stara budala!“ rekla je tiho.
„I to je sve što imaš za reći u svoju obranu?“
„Ne“, rekla je, pretvarajući se da razmišlja. „Ne, imam još nešto. Tu je i ona
dobro poznata fraza s kojom sam zaključila većinu naših razgovora u proteklih
nekoliko godina: začepi!“
Rekavši to, okrenula se, kratkim prezirnim pogledom obuhvativši dvojicu
staraca, časnika i dvojicu mornara, pa se ponosno uputila niz stepenice.
Da je pričekala još samo trenutak, čula bi kako je njezin stric ispustio zvuk
koji joj nije bio poznat iz većine njihovih razgovora. Dao si je oduška i oglasio
se srčanim smijehom, a drugi starac mu se pridružio.
Potonji se žustro okrenuo Carlyleu, koji je scenu promatrao sa zagonetnom
zabavljenošću.
„Dakle, Toby“, rekao je prijazno, „ti neizlječivi, glupavi, romantični lovče
na duge, jesi li u njoj prepoznao osobu koju želiš?“
Carlyle se samouvjereno nasmiješio.
„Nego što“, rekao je. „Bio sam potpuno siguran u to čim sam prvi put čuo
priče o njenim raskalašenim avanturama. Zato sam i rekao Babeu da sinoć is‐
pali raketu.“
„Drago mi je da jesi“, rekao je pukovnik Moreland ozbiljno. „Slijedili smo
te na prilično kratkoj udaljenosti za slučaj da upadneš u nevolje s tom šestor i‐
com nepoznatih crnaca. I nadali smo se da ćemo vas dvoje zateći upravo u
takvom nekom kompromitirajućem položaju.“ Uzdahnuo je. „Pa, treba poslati
lopova da uhvati lopova!“
„Tvoj otac i ja probdjeli smo cijelu noć nadajući se najboljem mogućem is‐
hodu. Ili je to možda najgor i mogući ishod. Bog zna da ti je s veseljem prepu‐
štam, dečko moj. Izludila me. Jesi li joj dao onu rusku narukvicu koju je moj
detektiv maznuo onoj Mimi?“
Carlyle je kimnuo.
„Tiho“, rekao je. „Vraća se na palubu.“
Ardita se pojavila na vrhu stepenica i bacila brzi automatski pogled prema
Carlyleovim zapešćima. Preko lica joj je prešao zbunjen izraz. Na pramcu su
crnci počeli pjevati i hladna uvala, svježa od zore, spokojno je odjekivala nji‐
hovim dubokim glasovima.
„Ardita“, rekao je Carlyle nesigurno.
Načinila je jedan korak prema njemu.
„Ardita“, ponovio je zadihano, „moram ti reći – istinu. Sve je to bila patka.
Ardita. Ne zovem se Carlyle. Zovem se Moreland, Toby Moreland. Cijelu pri‐
ču sam izmislio, Ardita, od početka do kraja.“
Zapanjeno je zur ila u njega, a preko lica su joj jedno za drugim preletjeli
zaprepaštenje, nevjer ica i ljutnja. Trojica muškaraca nisu se usuđivala disati. Sta‐
riji Moreland zakoračio je prema njoj, a gospodin Farnam je razjapio usta dok
je u panici čekao očekivanu eksploziju.
Ali eksplozija se nije dogodila. Arditino lice odjednom se razvuklo u blistav
osmjeh. Kratko se nasmijavši, brzo je prišla mladom Morelandu i zagledala se u
njega bez traga bijesa u svojim sivim očima.
„Hoćeš li se zakleti“, rekla je tiho, „da si sve to u cijelosti izmislio?“
„Kunem se“, rekao je mladi Moreland gorljivo.
Privukla mu je lice k sebi i nježno ga poljubila.
www.balkandownload.org
I.
premda pomalo površno stajao u stavu pozor dok je čekao odgovor na svoj
signal. Nakon nekog vremena prašnjavim zrakom se razlegnuo još jedan zvi‐
žduk.
„Dobroj’tro.“
Clarkovo visoko tijelo okrenulo se uz određeni napor, iskrivivši vrat kako
bi pogledalo prema prozoru.
„Nije jutro, Sally Carrol.“
„Kako nije?“
„Što radiš?“
„Jedem jabuku.“
„Ajmo na plivanje – ‘oćeš?“
„Valjda.“
„Mo’š malo požur it’?“
„Nema frke.“
Sally Carrol je duboko uzdahnula i tromo ustala s poda, gdje se naizmjence
zabavljala uništavanjem dijelova zelene jabuke i oslikavanjem papirnatih lutaka
za svoju mlađu sestru. Prišla je zrcalu, zadovoljno i opušteno se zagledala u svoj
odraz, natrackala malo ruža na usne i mrvicu pudera na nos, pa prekrila svoju
kratku plavu kosu slamnatim šeširom posutim ružama. Nogom je slučajno pre‐
vrnula vodu u kojoj je namakala kistove, na što je rekla “Oh, k vragu“, ali je
svejedno vodu ostavila i izišla iz prostor ije.
„Kak’ si, Clark?“ upitala je trenutak kasnije, spretno uskačući u automobil.
„K’o zmaj, Sally Carrol.“
„Kamo ćemo na plivanje?“
„Walley’s Pool. Rek’o sam Marylyn da ćemo skoknut’ do nje po nju i Joea
Ewinga.“
Clark je bio tamnoput i vitak i naginjao je pomalo pogrbljenom držanju
kad bi se kretao pješice. Oči su mu imale zloslutan sjaj, a izraz lica mu je vječi‐
to bio pomalo namrgođen, osim kad bi ga iznenada obasjao jedan od njegovih
čestih osmjeha. Clark je imao „prihod“ koji mu je bio taman dovoljan da mu
omogući lagodan život i dovoljno benzina za njegov automobil. Dvije godine
otkako je diplomirao na sveučilištu Georgia Tech proveo je besposličareći po
lijenim ulicama svog rodnog grada i raspravljajući o tome u što bi bilo najbolje
uložiti svoj kapital kako bi se brzo obogatio.
Besposličarenje mu nije nimalo teško padalo. Čopor lokalnih djevojčica je
odrastao u zgodne mlade djevojke, među kojima je najzgodnija bila prekrasna
Sally Carrol, koje su sve voljele da ih se vodi na kupanje i na ples i da se s nji‐
ma vodi ljubav u cvjetne ljetne večer i, a sve su strašno voljele Clarka. Kad bi
mu žensko društvo dosadilo, uokolo se uvijek motalo pet-šest drugih mladića
koji su se baš spremali u nekakvu akciju, a u međuvremenu bi mu se uvijek
rado pridružili u partiji golfa ili biljara ili konzumiranju litre kakvog žestokog
pića. S vremena na vrijeme bi se koji od takvih prijatelja došao oprostiti prije
nego što bi se otputio u New York, Philadelphiju ili Pittsburgh gdje bi prona‐
šao posao, ali većina je ostajala u tom lijenom raju ispunjenom snenim nebom,
večer ima punim krijesnica i bučnim crnačkim uličnim vašar ima, te posebno
gracioznim, tihim djevojkama koje su odgajane na uspomenama umjesto na
novcu.
Probudivši ford, koji se oglasio nemirnim, uvrijeđenim gunđanjem, Clark i
Sally Carrol otkotrljali su se i odzveketali niz Valley Avenue do Jefferson Stre‐
eta, gdje je prašnjavi put prerastao u popločanu cestu, pa nastavili opojnim
Millicent Placeom, kojeg je obrubljivalo nekoliko golemih, bogatih zdanja, a
odande u centar grada. Vožnja je ovdje bila opasna jer je bilo vrijeme kupovi‐
ne i stanovnici grada su lijeno glavinjali ulicama, a jedan je pred spokojnim
kolima tjerao zapregu volova koji su se otegnuto glasali. Čak su se i dućani do‐
imali kao da zijevaju vratima i žmirkaju prozor ima na suncu prije nego što će
zapasti u stanje krajnje i konačne kome.
„Sally Carrol“, upitao je Clark iznenada, “jel’ istina da si se zaručila?“
Brzo ga je pogledala.
„Gdje si to čuo?“
„Znači, istina je, zaručena si.“
„Kakvo pitanje!“
„Jedna cura mi je rekla da si se zaručila za nekog Jenkija kojeg si upoznala
prošlog ljeta u Ashevilleu.“
Sally Carrol je uzdahnula.
„Ovo je stvarno tračerski grad.“
„Nemoj se udati za Jenkija, Sally Carrol. Trebamo te ovdje.“
Sally Carrol je na trenutak utihnula.
„Clark“, upitala je iznenada, „reci mi onda, za koga da se udam?“
„Evo, nudim ti svoje usluge.“
„Srce, ti ne bi mogao uzdržavati ženu“, rekla mu je veselo. „Osim toga, pre‐
www.balkandownload.org
II.
„Ne, ne, ne radi se tu o meni, nego o njima i onim star im vremenima koja
sam pokušala oživjeti u sebi. Oni su bili samo ljudi, i to očigledno nevažni lju‐
di, ili im na grobu ne bi pisalo ‘nepoznat’, ali su umrli za najljepšu stvar na svi‐
jetu – mrtvi Jug. Shvaćaš“, nastavila je glasom i dalje promuklim od osjećaja,
dok su joj u očima blistale suze, „ljudi katkad povezuju određene snove s
određenim stvar ima, a ovo je san s kojim sam ja odrasla. Bilo je lako jer je sve
bilo u prošlosti, pa me ništa nije moglo razočarati. Pokušala sam se, na neki na‐
čin, držati tih davnih uvjerenja o ‘plemstvu koje obvezuje’. Znaš, njegovi pos‐
ljednji ostaci još uvijek su prisutni, poput ruža u starom vrtu koje venu svud
oko nas. Osjete se u nekim neobično uglađenim i kavalirskim postupcima lo‐
kalnih dječaka i pričama koje nam je pričao jedan star i vojnik Konfederacije
koji je živio u kući do naše i nekoliko star ih crnaca. Oh, Harry, to je bilo nešto
posebno, nešto posebno! Ne bih ti to nikad mogla objasniti, ali bilo je stvar‐
no.“
„Razumijem“, uvjeravao ju je on tiho.
Sally Carrol se nasmiješila i obrisala oči vrškom rupčića koji mu je vir io iz
džepa na prsima.
„Nisam te oneraspoložila, ha, dragi? Ja sam ovdje sretna i crpim snagu
odavde čak i kad plačem.“
Držeći se za ruke, okrenuli su se i polako udaljili. Pronašla je debelu, meku
travu pa ga povukla da sjedne pokraj nje, leđima oslonjen na ostatke niskog,
srušenog zida.
„Da se bar one tri star ice izgube“, požalio se. „Želim te poljubiti, Sally Car‐
rol.“
J ja.“
Nestrpljivo su čekali da se tri prilike udalje, a onda ga je ljubila sve dok
nebo nije potamnjelo i svi njeni osmjesi i suze nestali u ushitu vječnih sekun‐
di.
Poslije su se polako prošetali natrag dok se na uglovima sumrak sneno igrao
crno-bijele dame s krajem dana.
„Doći ćeš oko sredine siječnja“, rekao je, “i moraš ostati bar mjesec dana.
Bit će nam sjajno. Imat ćemo zimski karneval. Ako zaista nikad nisi vidjela
pravi snijeg, sve će ti to biti poput kakve zemlje iz bajke. Klizat ćemo, skijati,
sanjkati se i voziti saonicama i hodati u povorkama s bakljama na krpljama.
Već godinama nismo imali zimski karneval, pa će se svi potruditi da ovaj stvar‐
no bude krasan.“
„Hoće li mi biti hladno, Harry?“ upitala je ona iznenada.
„Naravno da neće. Možda će ti se smrznuti nos, ali nećeš se tresti od hlad‐
noće. Zrak je suh, znaš.“
„Valjda sam ljetno dijete. Nije mi se svidjela nijedna hladnoća koju sam
ikad iskusila.“
Prekinula se i na trenutak su utihnuli.
„Sally Carrol“, rekao je on vrlo polako, „što kažeš na – ožujak?“
„Kažem da te volim.“
„Ožujak?“
„Ožujak, Harry.“
www.balkandownload.org
III.
sigurno postaju tmurni i melankolični. To je zbog ovih dugih zima. Jesi li ikad
čitala Ibsena?“
Odmahnula je glavom.
„Pa, ako ga budeš čitala vidjet ćeš da su mu likovi nekako kruti i zamišljeni.
Uvjereni su u svoju pravednost, uskoumni su i neveseli. Kod njih nema besko‐
načnih mogućnosti ni za veliku tugu, ni za veliku radost.“
„Nema ni osmjeha ni suza?“
„Tako je. To je moja teorija. Shvaćaš, ovdje živi na tisuće Šveđana. Pretpos‐
tavljam da dolaze ovamo jer klima toliko nalikuje njihovoj i malo-pomalo su
se infiltrirali među stanovništvo. Ovdje ih je večeras možda petoro ili šestoro,
ali... Imali smo četir i guvernera Šveđanina. Jesam li ti dosadan?“
„Vrlo sam zainteresirana.“
„Tvoja buduća šogor ica je napola Šveđanka. Meni se osobno ona sviđa, ali
moja teorija je da Šveđani općenito prilično loše utječu na nas. Skandinavski
narodi imaju najveću stopu samoubojstava na svijetu, znaš.“
„Zašto onda živiš ovdje ako te sve to toliko deprimira?“
„Oh, mene to ne dira. Živim prilično povučenim životom, a knjige su mi
ionako važnije od ljudi.“
„Ali svi pisci pišu o Jugu kao tragičnom. Znaš – španjolske senjor ite, crna
kosa, bodeži i osjećajna glazba.“
Odmahnuo je glavnom.
„Ne, sjeverne rase su te koje su tragične. Zato jer si ne dozvoljavaju luksuz
suza koji bi ih mogao razveseliti.“
Sally Carrol se sjetila svog groblja. Činilo joj se da je na to otprilike mislila
kad je rekla da je ne deprimira.
„Talijani su valjda najveseliji narod na svijetu. Ali to je dosadna tema“, pre‐
kinuo se. „Ustvar i sam ti htio reći da se udaješ za divnog čovjeka.“
Sally Carrol je odjednom dobila želju da mu se povjer i.
„Znam. Ja sam od onih ljudi koji nakon nekog vremena žele da se brinu za
njih i sigurna sam da će tako i biti.“
„Hoćemo li zaplesati? Znaš“, nastavio je kad su ustali, „ohrabrujuće je
upoznati djevojku koja zna zašto se udaje. Devet desetina ih misli da brak zna‐
či odštetati u filmski zalazak sunca.“
Nasmijala se. U tom trenutku joj je Patton bio vrlo simpatičan.
Dva sata kasnije sjedila je skutrena pokraj Harryja na stražnjem sjedištu.
„Oh, Harry“, prošaptala je, „tako je hl-hladno!“
„Ali ovdje je toplo, draga djevojko.“
„Ali vani je hladno. Oh, kako taj vjetar zavija!“
Zagnjur ila je lice u njegov krzneni kaput i nesvjesno zadrhtala kad su joj
njegove hladne usne dotaknule vršak uha.
www.balkandownload.org
IV.
Prvi tjedan njenog posjeta prošao je u hipu. Dobila je vožnju sanjkama iza
automobila u hladni siječanjski suton, kao što su joj i obećali. Iskušala je i ju‐
tarnju jurnjavu sanjkama s brežuljka, sva zamotana u krzna. Čak se iskušala i u
skijanju, jedan prekrasni trenutak jezdeći kroz zrak prije nego što je, sva spet‐
ljana, smijući se sletjela u mekani snježni napuh. Svi su joj se zimski sportovi
svidjeli, osim jednog popodneva koji su proveli u šetnji preko snježne ravnice s
krpljama na nogama, dok ih je obasjavalo blijedo žuto sunce, a bjelina snijega
bola ih u oči. Međutim, ubrzo je shvatila da su to sve bile dječje aktivnosti, da
su joj ugađali i daje veselje koje je vidjela u drugima zapravo bilo tek odraz
njenog vlastitog.
Obitelj Bellamy isprva joj je bila zagonetka. Muškarci su bili pouzdani i svi‐
đali su joj se. Osobito joj se svidio gospodin Bellamy sa svojom čeličnosivom
kosom i energičnim dostojanstvom kad je doznala da je rođen u Kentuckyju.
Tako je on postao veza između njenog starog života i novog. Ali prema žena‐
ma nije osjećala ništa osim netrpeljivosti. Njena buduća šogor ica Myra činila
joj se kao utjelovljenje malodušnog razgovora. U njenom razgovoru nije bilo
ni tračka osobnosti do te mjere da je Sally Carrol, koja je dolazila iz kraja u
kojem se od žena automatski očekivala određena doza šarma i ohrabrivanja,
prema njoj mogla osjećati samo prijezir.
„Ako nisu lijepe“, pomislila je, „te žene nisu ništa. Jednostavno izblijede
kad ih pogledaš. One su slavljene domaćice. U središtu svakog mješovitog
društva su muškarci.“
Naposljetku je tu bila i gospođa Bellamy, koju Sally Carrol nije mogla smis‐
liti. Njen prvi dojam o ženi koja je nalikovala jajetu bio je potvrđen – jajetu
napukla glasa i tako nezgrapna držanja da je Sally Carrol bila sigurna da će se
polomiti ako padne. Osim toga, gospođa Bellamy je bila pravo utjelovljenje
urođenog neprijateljstva prema strancima kojeg je gajio čitav grad. Zvala je
Sally Carrol samo Sally i nije se dala uvjer iti da su njena dva imena išta drugo
doli blesavi i iritantni nadimak. A Sally Carrol se, kad joj se obraćala samo jed‐
nim imenom, osjećala kao da je predstavlja javnosti polugolu. Voljela je svoje
ime Sally Carrol i mrzila je kada je netko zove samo Sally. Također je znala da
Harryjeva majka ne odobrava njenu kratku bob frizuru i više se nikad nije
usudila zapaliti u prizemlju nakon onog prvog dana, kad je gospođa Bellamy
uletjela u knjižnicu njuškajući poput lokomotive.
Od svih muškaraca koje je upoznala, najsimpatičniji joj je bio Roger Pat‐
ton, koji je u kući Bellamyjevih bio čest gost. Više nikad joj nije govor io o ib‐
senovskim karakter istikama mjesnog stanovništva, ali kad je jedan dan ušao u
knjižnicu i zatekao je sklupčanu u naslonjaču s Peerom Gyntom, nasmijao se i
rekao joj da zaboravi njegove riječi i da su sve to bile samo gluposti.
Jednog dana pješačili su kući putem omeđenim visokim hrpama snijega s
obje strane pod suncem kojeg je Sally Carrol jedva prepoznavala. Putem su
prošli pokraj male djevojčice tako dobro zamotane u sivu vunu da je nalikova‐
la medvjediću. U Sally Carrol su se probudili majčinski osjećaji, pa je uzdah‐
nula od dragosti.
„Gledaj! Harry!
„Što je?“
„Ona djevojčica – jesi li joj vidio lice?“
„Da, zašto?“
„Crveno je kao mala jagoda. Oh, baš je slatka!“
„I tvoje je lice već gotovo jednako crveno! Ovdje su svi zdravi. Čim nauči‐
mo hodati, već smo vani na hladnoći. Izvrsna klima!“
Pogledala ga je i morala se složiti. Djelovao je vrlo zdravo, a isto se moglo
reći i za njegovog brata. A i na vlastitim obrazima je baš tog jutra primijetila
novo crvenilo kojeg prije nije bilo ondje.
Odjednom je na uglu ispred njih nešto privuklo njihov pogled i na trenu‐
tak su se zablenuli u čovjeka koji je stajao ondje, svijenih koljena, gledajući u
nebo s napetim izrazom na licu, kao da se upravo sprema skočiti u hladno
nebo. A onda su oboje prasnuli u smijeh kad su mu se približili i shvatili da je
to bila tek bedasta iluzija koju su stvor ile čovjekove užasno široke hlače.
„Rekla bih da je ovaj naš“, nasmijala se.
„Sudeći po tim hlačama, sigurno je Južnjak“, dobacio je Harry nestašno.
„Dakle, Harry!“
www.balkandownload.org
V.
bi održavala ravnotežu.
„Harry! „
I dalje nije bilo odgovora. Njen povik se podrugljivo odbio od kraja hodni‐
ka.
A onda su se odjednom svjetla ugasila i našla se u potpunoj tami. Oglasila se
slabašnim, preplašenim povikom i spustila se na led u smrznutom klupku.
Osjetila je kako joj je lijevo koljeno ozlijeđeno dok je padala, ali jedva da je i
osjetila bol jer ju je obuzela neka iskonska strava, mnogo gora od bilo kakvog
straha da bi se mogla izgubiti. Ostala je sama s duhom Sjevera, turobnom sa‐
motnošću koja se uzdizala s ledom okovanih kitolovaca u Arktičkom moru, iz
pustara bez dima i bez puta po kojima su razbacane ležale izblijedjele kosti
pustolovine. Bio je to ledeni dah smrti koji je dolazio po nju, valjajući se preko
smrznute zemlje.
S mahnitom energijom očajnika ponovo je ustala i slijepo se uputila kroz
tamu. Mora izići. Mogla bi ovdje ostati izgubljena danima, smrznuti se i zauvi‐
jek ostati ležati smrznuta u ledu poput leševa o kojima je čitala, koji bi ostali
savršeno očuvani u ledu sve do topljenja ledenjaka. Harry je vjerojatno mislio
da je otišla s ostalima. Dosad je već otišao i nitko neće primijetiti da je nema
do sutra. Slabašno je posegnula prema zidu. Sto centimetara, rekli su, debeli su
sto centimetara.
Osjećala je kako se obje njene strane nešto šulja uza zid, vlažne duše koje su
opsjedale ovo mjesto, ovaj grad, ovaj Sjever.
„Oh, pošalji nekog – pošalji nekog!“ uzviknula je na glas.
Clarka Darrowa, on bi razumio. Ili Joea Ewinga. Oni bi razumjeli da nije
mogla zauvijek ostati ovdje, smrznuta srca, tijela i duše. Ne ona, ne ova Sally
Carrol! Ona je bila veselo biće. Bila je vesela djevojčica. Voljela je toplinu, ljeto
i Dixie. Ovo joj je sve bilo strano – strano.
„Ne plačeš“, reklo je nešto na glas. „Nikad više nećeš plakati, Suze bi ti se
samo smrznule. Ovdje se sve suze smrzavaju.“
Ispružila se na ledu koliko je bila duga i široka.
„Oh, Bože!“ zajecala je.
Minute su sporo prolazile jedna za drugom. Osjećala je strašan umor i oči
su joj se počele sklapati. Onda joj se učinilo da je netko sjeo pokraj nje i pri‐
mio njeno lice toplim, mekim rukama. Zahvalno je podignula pogled.
„Hej, pa to je Margery Lee“, tiho si je tepala u bradu. „Znala sam da ćeš
doći.“ Stvarno je to bila Margery Lee i bila je upravo onakva kakvom ju je
Sally Carrol zamišljala, mlada, bijela lica i širokih prijateljskih očiju, odjevena u
široku krinolinu od nekog mekog mater ijala na koju se bilo baš ugodno naslo‐
niti.
„Margery Lee.“
Postajalo je sve mračnije i mračnije. Sve te nadgrobne spomenike trebalo bi
prebojiti, naravno, ali onda bi izgubili ljepotu. Ipak, ljudi su ih trebali vidjeti.
A onda je nakon niza trenutaka koji su protjecali prvo brzo, a onda polako,
ali su se na koncu svi stapali u mnoštvo mutnih zraka koje su stremile prema
blijedom žutom suncu, začula gromoglasan prasak koji je proparao njen novo‐
pronađeni spokoj.
Bilo je to sunce, bila je to svjetlost; baklja, pa još jedna baklja iza nje, pa još
jedna, i glasovi. Iza baklje mater ijaliziralo se lice, teške ruke su je podignule i
osjetila je nešto na obrazu. Učinilo joj se vlažnim. Netko ju je zgrabio i trljao
joj lice snijegom. Kakva ludost – snijegom!
„Sally Carrol! Sally Carrol!“
Bio je to Opasni Dan McGrew i još dva lica koja nije poznavala. „Dijete,
dijete! Tražimo te dva sata! Harry je poludio od brige!“
Odjednom joj se sve vratilo – pjesma, baklje i gromoglasni povik klubova
koji su marširali. Promeškoljila se u Pattonovu naručju i oglasila se slabašnim
povikom.
„Oh, želim izići odavde! Idem natrag kući. Vodi me kući“ – glas joj se uz‐
dignuo u urliku od kojeg se Harryju zaledilo srce kad je dojur io iz susjednog
hodnika –“sutra!“ zaurlala je s luđačkom, neobuzdanom strašću. „Sutra! Su‐
tra!“
www.balkandownload.org
VI.
I.
ću vam javiti.
A onda se život umiješao i zgrabio Horacea Tarboxa jednako nonšalantno
kao što bi zgrabio i gospodina Govedinu, mesara, ili gospodina Šešira, krojača,
uhvatio ga, rastegnuo i rašir io kao irsku čipku na subotnjem pultu s popusti‐
ma.
Da uvedem priču u književnom stilu, trebao bih ispričati da su za sve bili
krivi kršni pionir i koji su u davna kolonijalna vremena došli na neku livadu u
Connecticut i zapitali se:“A što ćemo ovdje izgraditi?“ Najkršniji među njima
rekao je: „Izgradimo grad gdje će kazališni menadžer i isprobavati glazbene ko‐
medije!“ Priča kako su kasnije ondje osnovali Sveučilište Yale da bi imali gdje
isprobavati glazbene komedije svima je poznata. Bilo kako bilo, jednog prosin‐
ca u Shubertu se počela prikazivati predstava Home James i svi studenti su na
bis zvali Marciju Meadow, koja je u prvom činu pjevala pjesmu o Šeprtljavom
Blimpu, a u posljednjem plesala slavljeni vrckavi, treskavi ples.
Marciji je bilo devetnaest godina. Nije imala krila, ali publika se uglavnom
slagala da joj nisu ni trebala. Bila je prirodna plavuša i na ulici u podne nije
nosila šminku. Ako se to izuzme, nije bila ništa bolja od većine žena.
Charlie Moon je bio taj koji joj je obećao pet tisuća cigareta Pali Mali ako
posjeti čuvenog genija Horacea Tarboxa. Charlie je bio student zadnje godine
u Sheffieldu i Horaceov bratić. Voljeli su se i međusobno sažalijevali.
Horace je te večer i bio posebno zauzet. Mučilo ga je zašto Francuz Laurier
nije cijenio značaj novih realista. Ustvar i, kad je na vratima začuo tiho, ali pro‐
dorno kucanje, njegova jedina reakcija bilo je promišljanje bi li kucanje posto‐
jalo kad ne bi bilo uha koje bi ga čulo. Učinilo mu se da je počeo sve više na‐
ginjati pragmatizmu. No u tom trenutku, iako toga još nije bio svjestan, bjeso‐
mučno je jur io ususret nečem sasvim drukčijem.
Kucanje se oglasilo – prošle su tri sekunde – kucanje se ponovo oglasilo.
„Naprijed“, promrmljao je Horace automatski.
Čuo je kako se vrata otvaraju i zatvaraju, ali je nastavio sjediti pognut nad
svojom knjigom u velikom naslonjaču pokraj vatre i nije podignuo pogled.
„Ostavite ga na krevetu u drugoj prostor iji“, rekao je odsutno.
„Što da ostavim na krevetu u drugoj prostor iji?“
Marcia Meadow nije imala bogzna kakav glas za pjevanje, ali kad bi progo‐
vor ila, glas bi joj zazvučao božanski.
„Rublje.“
„Ne mogu.“
Horace se nestrpljivo promeškoljio u svojoj stolici.
„Zašto ne?“
„Pa zato jer ga nemam sa sobom.“
„Hm!“ odgovor io je ćudljivo. „Onda idite pa ga donesite.“
Preko puta Horacea uz vatru je stajao još jedan naslonjač. Imao je naviku
povremeno se premjestiti onamo u toku večer i radi vježbe i razbijanja mono‐
tonije. Jedan naslonjač zvao je Berkeley, a drugi Hume. Odjednom je začuo
zvuk kao da se u Humea zavalila neka šuškava, prozračna prilika. Podignuo je
pogled.
„Dakle“, rekla je Marcia s dražesnim osmjehom kojeg je kor istila u drugom
činu („Oh, dakle, vojvodi se dopao moj ples!“), „dakle, Omare Khayyame, evo
me pokraj tebe, pjevam u divljini.“
Horace je omamljeno zur io u nju. Na trenutak ga je obuzela sumnja da je
postojala samo kao plod njegove mašte. Žene nisu imale običaj ulaziti muškar‐
cima u njihove sobe i zavaljivati se u njihove Humeove. Žene su donosile rub‐
lje, oduzimale ti sjedište u tramvaju i udale bi se za tebe kasnije kad si bio do‐
voljno star da znaš što su okovi.
Ova žena očigledno se stvor ila iz Humea. Njena prozirna, čipkasta smeđa
haljina izrasla je iz Humeova smeđeg kožnog naslona za ruke! Ako bi dovoljno
dugo gledao u nju, ugledao bi Humea ravno kroz nju i onda bi opet ostao sam
u prostor iji. Prešao je rukom preko očiju. Stvarno bi trebao opet početi vjež‐
bati na trapezu.
„Oh za Boga miloga, prestani me gledati tako kritički!“ usprotivila se pri‐
kaza ugodnim glasom. „Imam osjećaj kao da ću nestati jer ti to tako želiš u toj
svojoj glavetini. I da od mene neće ostati ništa osim moje sjene u tvojim oči‐
ma.“
Horace se zakašljao. Kašalj je bio jedna od njegove dvije geste. Kad bi go‐
vor io, njegovi sugovornici zaboravili bi da je uopće imao tijelo. Razgovarati s
njim bilo je kao slušati gramofonsku ploču sa snimkom pjevača koji je odavno
umro.
„Što želiš?“ upitao je.
„Želim svoja pisma“, zacviljela je Marcia melodramatično, „moja pisma
koja si kupio od mog djeda 1881.“
Horace je razmislio o tome.
www.balkandownload.org
Horace se okrenuo.
„Ako ti objasnim, hoćeš li obećati da ćeš reći Charlieju Moonu da me nisi
zatekla u sobi?“
„Aha.“
„Onda u redu. Ovo je moja povijest: bio sam dijete koje stalno postavlja pi‐
tanja. Želio sam vidjeti kako se kotačići okreću. Moj otac bio je mladi profesor
ekonomije na Princetonu. Njegovo odgojno načelo bilo je odgovor iti mi na
svako pitanje koje bih mu postavio najbolje što je znao. Moja reakcija na to
dala mu je ideju da od mene načini eksper iment iz rane zrelosti. Da stvar bude
još gora, imao sam problema s uhom i između svoje devete i dvanaeste godine
prošao sam sedam operacija. Dakako, to me je izdvojilo od ostalih dječaka i
učinilo me pogodnim mater ijalom. Bilo kako bilo, dok se moja generacija mu‐
čila s basnama, ja sam savršeno uživao u čitanju Katula u originalu.“
„Prijemni ispit za fakultet položio sam kad mi je bilo trinaest godina jer ni‐
sam imao drugog izbora. Družio sam se najviše s profesor ima i izuzetno sam se
ponosio spoznajom da posjedujem izvrsnu inteligenciju, jer nisam bio abnor‐
malan u drugim područjima iako sam bio neuobičajeno nadaren. Kad mi je
bilo šesnaest godina, odlučio sam da mi je dosadilo biti cirkuskom nakazom i
da je netko počinio gadnu pogrešku. Ali kad sam već dospio tako daleko, za‐
ključio sam da bi mi bilo najpametnije da i dovršim cijelu priču i magistriram.
U životu me najviše zanima moderna filozofija. Realist sam iz škole Antona
Lauriera – uz elemente Bergsona – i za dva mjeseca će mi biti osamnaest go‐
dina. To je sve.“
„Uh!“ uzviknula je Marcia. „To je dovoljno. Baš si blagoglagoljiv.“
„Jesi li sad zadovoljna?“
„Nisam, nisi me poljubio.“
„To mi nije u programu“, odbio je Horace. „Shvati da ne tvrdim da sam iz‐
nad fizičkih užitaka. Oni također imaju svoje mjesto, ali...“
„Oh, nemoj biti tako vraški razuman!“
„Ne mogu si pomoći.“
„Mrzim te ljude automate.“
„Uvjeravam te...“ počeo je Horace.
„Daj zaveži!“
„Moja vlastita racionalnost...“
„Nisam uopće spominjala tvoju nacionalnost. Amer ikanac si, zar ne?“
„Da.“
„Nemam ništa protiv toga. Voljela bih da učiniš nešto što nije u tvom profi‐
njenom programu. Htjela bih vidjeti može li taj, kako si ono rekao, runolist iz
škole Antuna ka-ko-se-već-zove malo biti čovjek.“
Horace je ponovo odmahnuo glavom.
„Neću te poljubiti.“
„Moj život je propao“, rekla je Marcia tragično. „Poražena sam. Proći će mi
cijeli život, a da me nikad nije poljubio runolist.“ Uzdahnula je. „Dobro,
Omare, hoćeš li doći pogledati moju predstavu?“
„Kakvu predstavu?“
„Ja sam izvrsna glumica u Home Jamesu!“
„Laka opera?“
„Da – recimo. Spominje se u njoj i runolist pa bi te moglo zanimati.“
„Jednom sam gledao Djevojku iz Boemije“, razmišljao je Horace naglas.
„Svidjela mi se – donekle...“
„Onda ćeš doći?“
„Pa ja... Ja...“
„Oh, znam, ti si jako zaposlen runolist.“
„Uopće ne. Rado ću doći...“
Marcia je zapljeskala rukama.
„Supač! Poslat ću ti kartu poštom – što kažeš na četvrtak navečer?“
„Pa ja...“
„Može! Četvrtak navečer. Dogovoreno.“
Ustala je, prišla mu i položila mu obje ruke na ramena.
„Sviđaš mi se, Omare. Žao mi je što sam te pokušala prevar iti. Mislila sam
da ćeš biti nekako hladan, ali si drag dječak.“
Horace ju je zajedljivo promatrao.
„Star iji sam nekoliko tisuća generacija od tebe.“
„Dobro se držiš za svoje godine.“
Ozbiljno su se rukovali.
„Zovem se Marcia Meadow“, rekla je odlučno. „Zapamti – Marcia Me‐
adow. I neću reći Charlieju Moonu da sam te zatekla kod kuće.“
Trenutak kasnije, dok je letjela preko zadnjih stepenica, preskačući po tri
odjednom, začula je glas kako joj dovikuje preko gornje ograde. „Hej...“
Stala je, pogledala gore i razabrala mutan obris kako se naginje preko ogra‐
www.balkandownload.org
de.
„Hej“, zazvao je genijalac opet. „Čuješ li me?“
„Imamo vezu, Omare.“
„Nadam se da nisam ostavio dojam da ljubljenje smatram suštinski iraci‐
onalnim.“
„Dojam? Pa nisi me uopće poljubio! Ništa ne brini. Vidimo se.“
Dvoja vrata u njenoj blizini znatiželjno su se otvor ila na zvuk ženskog glasa.
Odozgo se začuo nesiguran kašalj. Podignuvši suknju, Marcia je pretrčala osta‐
tak stepenica i nestala u tami connecticutske večer i.
Horace je na katu koračao svojom radnom sobom. S vremena na vrijeme
bi bacio pogled prema Berkeleyju, koji je čekao elegantan i respektabilan u
tamnocrvenoj koži, s otvorenom knjigom koja je mamila na svojim jastucima.
A onda je shvatio da ga njegovo kruženje prostor ijom svaki put vodi sve bliže
i bliže Humeu. Nešto je na Humeu bilo neobično i neizrecivo drukčije. Čini‐
lo se da prikaza još uvijek lebdi ondje i da je sjeo onamo Horace bi imao osje‐
ćaj kao da sjeda u krilo nekoj dami. I iako Horace ne bi znao reći što je bilo
drukčije, nešto je očito bilo drukčije – nedokučivo spekulativnom umu, ali
bez obzira na to stvarno. Hume je odisao nečime čime nikad prije nije odisao
u svih dvjesto godina svog utjecaja.
Hume je mir isao na ruže.
II.
„Moraš li izvoditi onaj ples u zadnjem činu?“ pitao je gorljivo. „Hoću reći,
bi li te otpustili kad bi ga odbila otplesati?“
Marcia se nacer ila.
„Zabavno ga je plesati. Volim ga plesati.“
A onda je Horace napravio gaf.
„Pomislio bih da ćeš ga mrziti“, primijetio je jezgrovito. „Ljudi iza mene su
komentirali tvoja prsa.“
Marcia je pocrvenjela kao paprika.
„Tu ja ne mogu ništa“, rekla je brzo. „Meni je taj ples samo akrobacija. Bog
zna da ga je prilično teško izvesti! Svaku večer sat vremena utrljavam mast u
ramena.“
„Zabavljaš li se dok si na pozornici?“
„Nego što! Navikla sam na to da me ljudi gledaju, Omare, i sviđa mi se to.“
„Hm“, Horace se turobno zamislio.
„Kako ide ono s runolistom?“
„Hm!“ ponovio je Horace, a onda nakon nekog vremena dodao: „Kamo
predstava ide nakon Yalea?“
„U New York.“
„Na koliko dugo?“
„Ovisi. Možda ostane ondje cijelu zimu.“
„Oh!“
„Hoćeš li me doći gledati, Omare, ili nisi zainteresiran? Ovdje nije tako
ugodno kao što je bilo u tvojoj sobi, ha? Da smo bar sad ondje.“
„Osjećam se glupo ovdje“, priznao je Horace, nervozno se ogledajući oko
sebe.
„Baš šteta! A baš se lijepo slažemo.“
Čuvši to, Horace se iznenada tako snuždio da je Marcia promijenila ton, is‐
pružila ruku prema njemu i potapšala ga po ruci.
„Jesi li ikad prije izveo glumicu na večeru?“
„Ne“, rekao je Horace žalosno“,i nikad više i neću. Ne znam zašto sam ve‐
čeras došao. Osjećam se kao da sam potpuno izvan svog elementa ovdje pod
svim tim svjetlima i okružen svim tim ljudima koji se smiju i čavrljaju. Ne
znam o čemu bih razgovarao s tobom.“
„Razgovarat ćemo o meni. Prošli put smo razgovarali o tebi.“
„U redu.“
„Pa, stvarno se prezivam Meadow, ali mi pravo ime nije Marcia, već Veroni‐
ca. Devetnaest mi je godina. Pitanje: kako se ova djevojka uspela do slave? Od‐
govor: rođena je u Passaicu u državi New Jersey i do prije godinu dana je za‐
rađivala pravo da diše prodajući kekse u Marcelovoj čajani u Trentonu. Počela
je izlaziti s tipom po imenu Robbins koji je bio pjevač u kabaretu Trent Ho‐
usea i koji ju je nagovor io da jedne večer i proba izvesti s njim plesno-pjevnu
točku. Za mjesec dana punili smo dvoranu svake večer i. Onda smo se zaputili
u New York s hrpicom pisama preporuke debelom kao paket ubrusa.“
„Za dva dana dobili smo posao u Divinerr iesu i naučila sam plesati od jed‐
ne djevojke u Palais Royalu. Radili smo u Divinerr iesu dva mjeseca dok jedne
večer i onamo na tost nije došao kolumnist Peter Boyce Wendell. Sljedećeg ju‐
tra u njegovim novinama izašla je pjesmica o Medenoj Marciji i za dva dana
su mi ponuđene gaže u tri vodvilja i prilika da dođem raditi u Midnight Fro‐
lic. Napisala sam Wendellu pismo i zahvalila mu, a on ga je objavio u svojoj
kolumni i rekao da ga je stil posjetio na Carlylea, ali je bio siroviji i da bih tre‐
bala ostaviti ples i početi se baviti sjevernoamer ičkom književnošću. Tako sam
zaradila ponude od još nekoliko vodvilja i ponudu za ulogu naivne mlade dje‐
vojke u redovnoj predstavi. Prihvatila sam je i evo me, Omare.“
Kad je završila, neko vrijeme su sjedili u tišini. Marcia je namatala na svoju
vilicu posljednje ostatke rastopljenog sira iz svog tanjura i čekala da Horace
nešto kaže.
„Hajdemo odavde“, rekao je iznenada.
Marcijine oči su otvrdnule.
„Što je? Zlo ti je od mene?“
„Ne, ali mi se ne sviđa ovdje. Ne sviđa mi se sjediti ovdje s tobom.“
Marcia je bez riječi rukom pozvala konobara.
„Koliki je račun?“ upitala je žustro. „Moj dio – tost sa sirom i sok od đum‐
bira.“
Horace je blijedo gledao dok je konobar zbrajao.
„Hej“, počeo je, „htio sam platiti i tvoje. Moja si gošća.“
Marcia je s malim uzdahom ustala i izišla iz prostor ije. Horaceovo lice bilo
je studija zbunjenosti dok je na stol spuštao novčanicu i slijedio je po stepeni‐
cama i u predvorje. Sustigao ju je pred dizalom i pogledali su se.
„Slušaj“, ponovio je, „moja si gošća. Jesam li rekao nešto što te uvrijedilo?“
Nakon trenutka čuđenja Marcijine su se oči smekšale.
www.balkandownload.org
Opet je bio ondje. Vidjela ga je čim je prvi put pogledom obuhvatila ne‐
mirnu manhattansku publiku. Sjedio je u prvom redu s glavom nagnutom na‐
prijed, sivih očiju prikovanih za nju. Znala je da su, što se njega ticalo, njih
dvoje bili sami u svijetu u kojem su jarko našminkane plesačice i cviljenje vi‐
olina bili neprimjetni poput prašine na mramornom kipu Venere. U njoj se
odmah javio instinktivan prkos.
„Blesavi dječak!“ brzo si je rekla i nije izišla na bis.
„Što očekuju za stoticu tjedno – perpetuum mobile?“ gunđala je sebi u
bradu u svlačionici.
„U čemu je problem? Marcia?“
„Sprijeda je jedan tip koji mi se ne sviđa.“
Za vrijeme posljednjeg čina, dok je čekala svoju posebnu točku, obuzela ju
je neobična trema. Nikad nije poslala Horaceu obećanu razglednicu. Sinoć se
pretvarala da ga nije vidjela i izjur ila je iz kazališta odmah poslije plesa da bi
provela besanu noć u svom stanu, misleći, kao i mnogo puta proteklog mjese‐
ca, o njegovom bijelom, vrlo ozbiljnom licu, njegovom vitkom, dječačkom ti‐
jelu i nemilosrdnoj, neovozemaljskoj distanci koju je kod njega nalazila tako
šarmantnom.
A sad kad se pojavio, osjećala je neodređeno žaljenje, kao da joj je namet‐
nuta neželjena odgovornost.
„Vunderkind!“ rekla je na glas.
„Što?“ upitao je crni komičar koji je stajao kraj nje.
„Ništa. Samo govor im o sebi.“
Na pozornici se osjećala bolje. To je bio njen ples i uvijek joj se činilo da
način na koji ga je plesala nije bio ništa sugestivniji nego što je bilo koja zgod‐
na djevojka sugestivna nekim muškarcima. Napravila je od njega akrobaciju.
www.balkandownload.org
nikakvih navika – nije imao vremena stvor iti ih – i pokazao se vrlo prilagod‐
ljivim suprugom, a budući da o temama koje su njega zaokupljale Marcia nije
imala apsolutno nikakvo mišljenje, vrlo je rijetko dolazilo do sukoba. Njihovi
umovi jednostavno su se kretali u različitim sferama. Marcia je djelovala kao
praktična Katica za sve, a Horace je ili živio u svom starom svijetu apstraktnih
ideja ili u nekoj vrsti trijumfalnog prizemnog obožavanja svoje žene. Marcia ga
nikad nije prestajala zapanjivati svježinom i originalnošću svog uma, svojom
dinamičnom, oštroumnom energijom i svojim neiscrpnim dobrim raspolože‐
njem.
A Marcijine kolege iz predstave u devet, kamo je prebacila svoje talente, bili
su impresionirani njenim izvanrednim ponosom mentalnim sposobnostima
njenog muža. Horacea su poznavali samo kao vrlo vitkog i šutljivog mladića
nezrela izgleda koji ju je svake večer i čekao da je odvede kući.
„Horace“, rekla je Marcia jedne večer i kad su se kao i obično našli u jeda‐
naest, „izgledao si kao duh tamo pod uličnom lampom. Jesi li smršavio?“
Horace je neodređeno odmahnuo glavom.
„Ne znam. Danas su mi povisili plaću na sto trideset i pet dolara i...“
„Nije me briga“, rekla je Marcia strogo. „Ubijaš se radeći po noći. Čitaš te
knjižur ine o ekonomici...“
„Ekonomiji“, ispravio ju je Horace.
„Svejedno. Čitaš ih svake večer i još dugo nakon što ja zaspim. I postaješ
opet onako pogrbljen kakav si bio prije nego što smo se vjenčali.“
„Ali, Marcia, moram...“
„Ne, ne moraš, dragi. Izgleda da sam trenutno ja ovdje šefica i neću dozvo‐
liti da moj dragi uništi svoje zdravlje i oči. Treba ti vježbe.“
„Vježbam. Svakog jutra...“
„Oh, znam! Ali od onih tvojih utega ne bi temperatura porasla ni tuberku‐
loznom bolesniku. Mislim na pravu vježbu. Moraš se učlaniti u neku gimnas‐
tičku dvoranu. Sjećaš li se kad si mi ispričao da si nekoć bio tako vješt gimnas‐
tičar da su te pokušali unovačiti da igraš za momčad svog koledža, ali nisi mo‐
gao jer si imao spoj s Herbom Spencerom?“
„Uživao sam u tome“, zamislio se Horace, „ali sad bi mi to oduzimalo pre‐
više vremena.“
„U redu“, rekla je Marcia, „nagodimo se. Ti se učlani u gimnastičko druš‐
tvo, a ja ću pročitati jednu od onih smeđih knjiga.“
„Pepysov Dnevnik? Pa to bi trebalo biti ugodno. On je lagano štivo.“
„Meni nije. Za mene će to biti ugodno otprilike koliko i probavljanje
smrvljenog stakla. Ali ti mi stalno govor iš kako će mi to prošir iti vidike. Dakle,
ako budeš vježbao tri večer i tjedno, ja ću uzeti veliku dozu Sammyja.“
Horace je oklijevao.
„Hajde! Ti se malo njiši za mene, a ja ću se kulturno uzdizati za tebe.“
I tako je Horace pristao i čitavo vrelo ljeto provodio tri, a nekad čak i četir i
večer i tjedno eksper imentirajući na trapezu u Skipperovoj gimnastičkoj dvora‐
ni. U kolovozu je Marciji priznao da je zahvaljujući tomu tijekom dana umno
sposobniji.
„Mens sana in corpore sano“, rekao je.
„Ne vjeruj u to“, odgovor ila je Marcia. „Probala sam jednom jedan od tih
nadrilijekova i sve su to gluposti. Samo se ti drži gimnastike.“
Jedne večer i dok se izvijao na ručama u gotovo potpuno praznoj dvorani
obratio mu se zamišljeni debeljko kojeg je već nekoliko večer i primijetio kako
ga promatra.
„Hej, mali, daj izvedi onu akrobaciju koju si izvodio neke večer i/'
Horace mu se nacer io s visine.
„Ja sam je izmislio“, rekao je. „Ideju mi je dao Euklidov četvrti postulat.“
„U kojem on cirkusu radi?“
„On je mrtav.“
„Vjerojatno je slomio vrat izvodeći tu akrobaciju. Sjedio sam ovdje prošle
večer i misleći kako će se i tebi isto dogoditi.“
„Ovako!“ rekao je Horace, bacio se na trapez i izveo svoju akrobaciju.
„Zar te ne bole mišići vrata i ramena?“
„Isprva su me boljeli, ali za tjedan dana sam napisao quod erat demonstran‐
dum.“
„Hm!“
Horace se lijeno ljuljao na trapezu.
„Jesi li ikad razmišljao da se time počneš baviti profesionalno?“ upitao je
debeljko.
„Nikad.“
„Možeš dobro zaraditi ako si voljan izvoditi takve akrobacije i ako ti to us‐
pijeva.“
„Evo još jedne“, priklopio je Horace veselo i debeljko je razjapio usta dok
www.balkandownload.org
je ponovno gledao tog Prometeja odjevenog u ružičasti triko kako ponovo pr‐
kosi bogovima i Isaacu Newtonu.
Kad se Horace sljedeće večer i vratio kući s posla, zatekao je Marciju, prilič‐
no blijedu u licu, kako leži ispružena na sofi i čeka ga.
„Danas sam se dvaput onesvijestila“, počela je bez uvoda.
„Što?“
„Da. Vidiš, dijete se treba roditi za četir i mjeseca. Doktor kaže da sam tre‐
bala prestati plesati prije dva tjedna.“
Horace je sjeo i promislio.
„Drago mi je, naravno“, rekao je zamišljeno, „hoću reći, drago mi je što
ćemo imati dijete. Ali to znači veliki trošak.“
„Imam dvjesto pedeset dolara u banci“, rekla je Marcia s nadom, „i još su
mi dužni plaću za dva tjedna.“
Horace je brzo računao.
„Kad tome dodam svoju plaću, ispada da ćemo u sljedećih šest mjeseci ras‐
polagati s gotovo tisuću i četir isto.“
Marcia je poplavjela u licu.
„I to je sve? Naravno, mogu ovaj mjesec negdje naći pjevačku gažu. I mogu
se vratiti na posao u ožujku.“
„Ništa naravno!“ rekao je Horace osorno. „Nećeš ni mrdnuti odavde. Da
vidimo... Morat ćemo platiti liječnika i medicinsku sestru i služavku. Moramo
zaraditi više novca.“
„E pa“, rekla je Marcia umorno, „ne znam gdje. Sad je sve ostalo na Glavi.
Ramena više ne mogu raditi.“
Horace je ustao i navukao kaput.
„Kamo ideš?“
„Imam ideju“, odgovor io je. „Odmah se vraćam.“
Deset minuta kasnije, dok je koračao ulicom prema Skipperovoj gimnastič‐
koj dvorani, osjećao je određeno pomirljivo čuđenje, bez trunke humora, pre‐
ma svom planu. Prije godinu dana blenuo bi u sebe kao tele! Svi bi blenuli u
njega kao telad! Ali kad život pokuca i kad mu otvor iš vrata, mnogo toga uđe
unutra.
Dvorana je bila jarko osvijetljena. Kad su mu se oči privikle na svjetlost,
ugledao je zamišljenog debeljka kako sjedi na gomili platnenih strunjača i puši
veliku cigaru.
„Hej“, počeo je Horace izravno, „kad ste sinoć rekli da bih svojim akroba‐
cijama na trapezu mogao dobro zaraditi, jeste li to ozbiljno mislili?“
„Pa da“, rekao je debeli iznenađeno.
„Dobro, malo sam razmišljao i mislim da bih htio pokušati. Mogao bih ra‐
diti uvečer i subotom popodne – a ako je plaća dovoljno visoka, mogao bih
raditi i redovito.“
Debeljko je bacio pogled na svoj ručni sat.
„U redu“, rekao je, „Charlie Paulson je čovjek kojeg trebaš. On će ti naći
gažu za četir i dana kad vidi što izvodiš. Sad ga nema, ali sutra ću ga dovesti.“
Debeli je održao riječ. Charlie Paulson je stigao sljedeće večer i i odsjedio
sat vremena u čudu gledajući vunderkinda kako u zraku opisuje nevjerojatne
lukove. Večer nakon toga doveo je sa sobom dvojicu muškaraca koji su izgle‐
dali kao da su se rodili pušeći crne cigare i razgovarajući o novcu tihim, stras‐
tvenim glasovima. Sljedeće subote torzo Horacea Tarboxa imao je svoj prvi
profesionalni nastup na gimnastičkoj predstavi u Coleman Street Gardensu.
Iako je u publici bilo pet tisuća ljudi, Horace nije bilo nimalo nervozan. Od
djetinjstva je čitao svoje radove pred publikom i naučio je kako se distancirati.
„Marcia“, rekao je veselo kasnije te večer i, „mislim da smo se izvukli. Paul‐
son misli da mi može srediti gažu na Hipodromu, a to znači da će me angaži‐
rati za cijelu zimu. Znaš, Hipodrom je veliki...“
„Da, mislim da sam čula za njega,“ prekinula ga je Marcia, „ali zanimaju
me te tvoje akrobacije. Nadam se da ne pokušavaš izvesti nekakvo spektakular‐
no samoubojstvo?“
„Ma nije to ništa“, rekao je Horace tiho. „Ali ako se možeš sjetiti ljepšeg
načina da se čovjek ubije nego što je riskiranje za tebe, onda tako želim umri‐
jeti.“
Marcia mu je čvrsto obavila obje ruke oko vrata.
„Poljubi me“, šapnula je“,i zovi me ‘srce moje’. Volim kad mi govor iš ‘srce
moje’. I sutra mi donesi neku knjigu za čitanje. Dosta mi je Sama Pepysa, že‐
lim neki šund. Poludjela sam ne radeći ništa cijeli dan. Došlo mi je da pišem
pisma, ali nisam imala kome pisati.“
„Piši meni“, rekao je Horace. „Čitat ću ih.“
„Da bar mogu“, dahnula je Marcia. „Da znam dovoljno riječi mogla bih ti
napisati najdulje ljubavno pismo na svijetu i nikad mi ne bi dosadilo.“
Ali nakon još dva mjeseca Marciji je itekako sve dosadilo i nakon toga je
www.balkandownload.org
niz večer i pred publiku na Hipodromu izišao vrlo umoran i vrlo nervozan
mladi akrobat. A onda ga je na dva dana zamijenio mladić odjeven u svijetlo‐
plavo umjesto u bijelo koji nije dobio gotovo nijedan aplauz. Ali nakon dva
dana Horace se ponovo pojavio i gledatelji koji su sjedili bliže pozornici pri‐
mijetili su izraz blažene sreće na licu mladog akrobata čak i dok se bez daha iz‐
vijao u zraku usred svog nevjerojatnog i originalnog okreta. Nakon tog nastu‐
pa nasmijao se poslužitelju u dizalu i pojur io gore u stan, preskačući po pet
stepenica odjednom, a onda se vrlo pažljivo ušuljao u tihu prostor iju.
„Marcia“, prošaptao je.
„Zdravo!“ nasmiješila mu se. „Horace, nešto bih te zamolila. Otvor i gornju
ladicu moje komode i vidjet ćeš unutra hrpu papira. To je knjiga – recimo –
Horace. Napisala sam je ova posljednja tri mjeseca dok sam morala mirovati.
Voljela bih da je odneseš onom Peteru Boyceu Wendellu koji je objavio moje
pismo u svojim novinama. On bi ti mogao reći je li knjiga dobra. Napisala sam
je istim stilom kao što i govor im, istim stilom kojim sam mu napisala to pismo.
Govor i o mnogim stvar ima koje su mi se dogodile. Hoćeš li mu je odnijeti,
Horace?“
„Hoću, draga.“
Nagnuo se preko kreveta dok mu se glava nije našla pokraj njene na jastuku
i počeo je milovati po njenoj žutoj kosi.
„Najdraža Marcia“, rekao je tiho.
„Ne“, promrljala je. „Zovi me kako sam ti rekla da me zoveš.“
„Srce moje“, šapnuo je strastveno, „najdraže moje.“
„Koje ime ćemo joj dati?“
Na trenutak su zadovoljno i sneno počivali dok je Horace razmišljao.
„Dat ćemo joj ime Marcia Hume Tarbox“, rekao je napokon.
„Zašto Hume?“
„Zato što se tako zvao momak koji nas je upoznao.“
„Stvarno?“ promrmljala je, pospano iznenađena. „Mislila sam da se zvao
Moon.“
Oči su joj se zatvor ile i nakon nekog vremena polagano uzdizanje pokriva‐
ča na njenim grudima otkrilo je da je zaspala.
Horace se odšuljao do komode, otvor io gornju ladicu i unutra pronašao
svežanj papira ispisanog sitnim rukopisom i mjestimično umrljanog od tinte.
Pogledao je prvi list:
„Sandra Pepys. Napisala Marcia Tarbox.“
Nasmiješio se. Samuel Pepys je, dakle, ipak ostavio dojam na nju. Okrenuo
je stranicu i počeo čitati. Njegov smiješak se produbio. Nastavio je dalje. Prošlo
je pola sata kad je postao svjestan da se Marcia probudila i da ga promatra s
kreveta.
„Srce“, šapnula je.
„Što je, Marcia?“
„Sviđa li ti se?“
Horace je zakašljao.
„Čitam dalje. Veselo je.“
„Odnesi je Peteru Boyceu Wendellu. Reci mu da si nekoć imao najbolje
ocjene na Princetonu i da bi trebao znati je li knjiga dobra ili nije. Reci mu da
će ova osvojiti svijet.“
„U redu, Marcia“, rekao je Horace blago.
Oči su joj se opet sklopile i Horace joj je prišao i poljubio je u čelo. Neko
vrijeme je tako stajao nad njom s izrazom nježnosti i sažaljenja na licu, a onda
je izišao iz prostor ije.
Čitave te noći pred očima mu je plesao neuredan rukopis na stranicama,
beskonačne pravopisne i gramatičke pogreške i neobična upotreba rečeničnih
znakova. Te se noći nekoliko puta budio, svaki put s navalom kaotičnog su‐
osjećanja prema želji Marcijine duše da se izrazi riječima. U njoj je vidio nešto
beskonačno patetično i prvi put u nekoliko mjeseci počeo je razmišljati o vlas‐
titim napola zaboravljenim snovima.
Planirao je napisati ser iju knjiga i popular izirati novi realizam načinom na
koji je Schopenhauer popular izirao pesimizam, a Williams James pragmatizam.
Ali život ga je odveo drugim putem. Život je imao običaj zgrabiti čovjeka i
baciti ga na trapez. Nasmijao se sjetivši se kucanja na svojim vratima, providne
sjene u Humeu i poljupca s kojim mu se prijetila Marcia.
„A to sam još uvijek ja“, u čudu je rekao naglas, ležeći budan u tami. „Ja
sam isti onaj čovjek koji je sjedio u Berkeleyju i drznuo se zapitati bi li to ku‐
canje na vratima postojalo da nije bilo mog uha da ga čuje. Ja sam isti čovjek.
Mogli bi me pogubiti za zločine koje je on počinio.“
„Sirote providne duše koje se pokušavaju izraziti nečim opipljivim. Marcia
sa svojom knjigom koju je napisala i ja sa svojima koje nisam napisao. Pokuša‐
vamo birati svoje medije, a onda uzmemo što nam se nudi i sretni smo što i to
www.balkandownload.org
imamo.“
V.
tlo u dnevnoj sobi i primijetio veliki auto koji je stajao parkiran na prilazu.
Vjerojatno je gospodin Jordan opet došao pokušati uvjer iti Marciju da se baci
na posao.
Čula ga je kako dolazi i njen lik se ocrtao u osvijetljenim ulaznim vratima
kad mu je izišla u susret. „Došao je neki Francuz“, šapnula je nervozno. „Ne
znam mu izgovor iti ime, ali zvuči vrlo dubokoumno. Morat ćeš ti s njim raz‐
govarati.“
„Kakav Francuz?“
„Ja nisam imala ništa s time. Dovezao se prije sat vremena s gospodinom
Jordanom i rekao da bi želio upoznati Sandru Pepys i tako to.“
Kad su ušli, dvojica muškaraca su ustala iz naslonjača.
„Zdravo, Tarboxe“, rekao je Jordan. „Baš sam upoznao dvije zvijezde. Do‐
veo sam sa sobom gospodina Lauriera. Gospodine Laurier, dopustite mi da
vam predstavim gospodina Tarboxa, supruga gospođe Tarbox.“
„Niste vi valjda Anton Laurier!“ uskliknuo je Horace.
„Jesam. Morao sam doći. Morao sam. Pročitao sam knjigu koju je napisala
gospođa i bio sam apsolutno očaran – „ kopao je po džepovima – „a čitao sam
i o vama. U ovim novinama koje sam danas čitao spominje se i vaše ime.“
Napokon je izvukao izrezak iz nekog časopisa.
„Pročitajte!“ rekao je entuzijastično. „Piše i o vama.“
Horaceov pogled pao je do dna stranice.
„Izniman doprinos amer ičkoj dijalektalnoj književnosti“, pisalo je u članku.
„Najveća kvaliteta knjige proizlazi iz činjenice da uopće ne pokušava pisati
književnim tonom, kao što je to bio slučaj s Huckleberryjem Finnom.“
Horaceov pogled pao je na drugi odlomak malo niže u članku. Odjednom
se užasnuo i žurno nastavio čitati:
„Marcia Tarbox je s pozornicom povezana ne samo kao gledateljica, već i
kao supruga izvođača. Prošle godine udala se za Horacea Tarboxa koji svake
večer i uveseljava djecu na Hipodromu svojim čudesnim akrobacijama. Govor i
se da se mladi par prozvao Glavom i Ramenima, nesumnjivo aludirajući na to
da gospođa Tarbox u njihovu vezu donosi svoje književne i umne sposobnosti,
dok njen suprug doprinosi obiteljskom bogatstvu svojim snažnim, spretnim ra‐
menima.“
„Čini se da su gospođi Tarbox prilijepili otrcani nadimak ‘vunderkind’. Tek
joj je dvadeset...“
Horace je prestao čitati i netremice se zablenuo u Antona Lauriera s vrlo
neobičnim izrazom lica.
„Htio bih vam savjetovati...“ počeo je promuklo.
„Što?“
„Ako vam netko pokuca na vrata, ne javljajte se! Pravite se da niste ništa
čuli. Ili još bolje, obložite vrata zvučnom izolacijom.“
www.balkandownload.org
Zdjela od
brušenog stakla
I.
Postojalo je star ije kameno doba i mlađe kameno doba i brončano doba, a
mnogo godina kasnije nastupilo je doba brušenog stakla. U dobu brušenog
stakla, kad bi mlade žene uspjele uvjer iti mladiće dugih, uvijenih brkova da se
ožene njima, nakon toga bi još mjesecima sjedile za stolom i pisale pisma za‐
hvale za svakojake darove od brušenog stakla: zdjele za punč, zdjele za pranje
ruku za stolom, svečane čaše, vinske čaše, posudice za sladoled, posudice za
bombone, bokale i vaze. Iako brušeno staklo u devedesetima nije bilo ništa
novo, u to vrijeme imalo je posebno mnogo posla odražavajući moderna blje‐
štava svjetla od Back Baya do postojanog srednjeg Zapada.
Nakon vjenčanja, zdjele za punč slagale su se na stolić s velikom zdjelom u
središtu, čaše su se slagale u ormar ić za porculan, s obje strane bi se postavljali
svijećnjaci, a onda je počinjala borba za egzistenciju. Zdjelica za bombone iz‐
gubila bi dršku i bivala prognana na kat gdje bi služila kao odlagalište za igle,
mačka bi srušila najmanju zdjelu sa stolića, a služavka bi okrhnula srednju po‐
sudom za šećer. Onda bi vinskim čašama počele pucati noge i čak bi i svečane
čaše počele nestajati jedna po jedna kao u onoj pjesmici o deset malih crnaca
sve dok posljednja među njima, izgrebena i obogaljena, ne bi završila na kupa‐
oničkoj polici kao držač četkica za zube zajedno s ostalom pohabanom galan‐
ter ijom. Ali dok bi se to sve dogodilo doba brušenog stakla ionako je već zavr‐
šilo.
Već je bilo dobrano na zalasku onog dana kad je radoznala gospođa Rogera
Fairboalta došla u posjet prelijepoj gospođi Harolda Pipera.
„Draga moja“, rekla je gospođa Rogera Fairbolta, „oduševljena sam tvojim
domom. Mislim da je vrlo umjetnički uređen.“
„Baš mi je drago“, rekla je prelijepa gospođa Harolda Pipera, a njene tamne
mlade oči su zabljesnule. „Morate me često posjećivati. Gotovo sam uvijek
sama popodne.“
Gospođa Fairboalt rado bi bila primijetila da u to nije vjerovala i da se to
od nje nije moglo ni očekivati, s obzirom da je čitav grad brujao o tome kako
gospodin Freddy Gedney posjećuje gospođu Piper pet popodneva u tjednu
već šest mjeseci. Gospođa Fairboalt bila je u zrelim godinama kad žena nagon‐
ski ne vjeruje nijednoj lijepoj ženi...
„Najviše mi se sviđa blagovaonica“, rekla je. „Sav taj prekrasni porculan i
ona golema zdjela od brušenog stakla.“
Gospođa Piper se nasmijala tako dražesno da su bilo kakve zaostale sumnje
koje je gospođa Fairboalt još uvijek gajila glede priče o Freddyju Gedneyju
potpuno iščeznule.
„Oh, ta velika zdjela!“ Usne gospođe Piper podsjećale su na živopisne ruži‐
ne latice dok je oblikovala riječi. „Uz tu zdjelu ide i priča...“
„Oh...“
„Sjećate se mladog Carltona Canbyja? Znate, neko vrijeme mi se vrlo in‐
tenzivno udvarao. One večer i kad sam mu rekla da ću se udati za Harolda, bilo
je to prije sedam godina, devedeset i druge, uspravio se do pune visine i rekao
mi: ‘Evylyn, dat ću ti dar koji će biti tvrd i prekrasan baš poput tebe i jednako
prazan i proziran.’ Malo me prepao – oči su mu sasvim pocrnjele. Mislila sam
da će mi darovati kuću duhova ili nešto što će eksplodirati kad se otvor i. Ali
onda je došla ta zdjela koja je, naravno, prekrasna. Ima promjer ili obujam ili
nešto od sedamdeset centimetara – ili možda metar. Bilo kako bilo, stolić je za‐
pravo premali da bi stajala na njemu. Previše strši.“
„Draga moja, kako je to neobično! I ubrzo nakon toga je otišao iz grada,
zar ne?“ Gospođa Fairboalt je u sjećanju pisala bilješke kurzivom ‘tvrda, pre‐
krasna, prazna i prozirna.’
„Da, otišao je na zapad ili na jug ili nekamo“, odgovor ila je gospođa Piper,
zračeći onom božanskom neodređenošću koja pomaže ljepotu uzdignuti iznad
vremena.
Gospođa Fairboalt je navukla svoje rukavice, obasipajući komplimentima
www.balkandownload.org
razmišljaš o onome sinoć.“ Prišla mu je bliže, drhteći. „Znam“, nastavio je, „da
je to s tvoje strane bilo samo nesmotreno prijateljstvo. Svi griješimo.“
Evylyn ga je jedva čula. Pitala se bi li ga mogla izmamiti iz prostor ije i
odvući gore uza stepenice ako se čvrsto stisne uz njega. Palo joj je na um da
odglumi da joj je pozlilo i zatraži da je odnese gore, ali je nažalost znala da će
je u tom slučaju Harold poleći na kauč i donijeti joj viski.
Odjednom je njena nervoza i napetost porasla. Čula je tihu, ali nepogrešivu
škripu poda u blagovaonici. Fred je pokušavao izići na stražnja vrata.
Onda joj je srce skočilo u grlo kad je čitavom kućom odjeknula potmula
tutnjava nalik na gong. Gedney je rukom slučajno zakačio veliku zdjelu od
brušenog stakla.
„Što je to?“ uzviknuo je Harold. „Tko je tamo?“
Ona se primila za njega, ali Harold joj se istrgnuo i učinilo joj se kao da se
cijela prostor ija ruši oko nje. Čula je kako se vrata smočnice otvaraju, nakon
čega je uslijedilo natezanje i zveket metalne tave. Očajna Evylyn bjesomučno
je jurnula u kuhinju i upalila svjetlo. Ruka njenog supruga polako se odmotala
s vrata Freda Gedneyja i ostao je stajati potpuno mirno, najprije sa zaprepašte‐
njem, a potom sa sve većom boli na licu.
„Moj Bože!“ rekao je zabezeknuto, a onda je ponovio: „Moj Bože!“
Okrenuo se kao da će opet skočiti na Gedneyja, ali onda se obuzdao, vidlji‐
vim naporom opustio mišiće i oglasio se gorkim smijehom.
„Vas dvoje... vas dvoje...“ Evylyn ga je obgrlila rukama i molećivo gledala,
ali on ju je odgurnuo i srušio se u kuhinjsku stolicu, lica blijedog poput por‐
culana. „Što si mi učinila, Evylyn. Ti mala vražice. Ti mala vražice!“
Nikad nije osjećala veće sažaljenje prema njemu i nikad ga nije više voljela.
„Nije ona kriva“, rekao je Gedney prilično ponizno. „Sam sam došao.“ Ali
Piper je odmahnuo glavom, a kad je podignuo pogled, na licu je nosio izraz
kao da je pretrpio nekakvu fizičku nesreću koja je privremeno onesposobila
njegov um. Njegov pogled, koji je odjednom postao sažaljiv, probudio je u
Evylyn nešto neimenovano – a istovremeno je u njoj buknuo strašan bijes.
Osjetila je kako je kapci peku. Ljutito je udar ila nogom u pod. Rukama je
nervozno prelazila preko stola kao da traži kakvo oružje, a onda se bijesno ba‐
cila na Gedneyja.
„Gubi se!“ vrisnula je, sijevajući očima, svojim malim šakama bespomoćno
udarajući po njegovoj ispruženoj ruci. „Ti si kriv za ovo! Gubi se odavde –
gubi se – gubi se – gubi se!“
www.balkandownload.org
II.
„Ja i jesam razumna“, odsjekla je ona. „Ne želim pijane muškarce u kući.“
„Tko je rekao da ih želiš?“
„Onda uzmi malu zdjelu.“
„Slušaj, Evie...“
Uhvatio je manju zdjelu kako bi je vratio na stolić. Evie ju je odmah zgra‐
bila kako bi je zadržala u mjestu. Neko vrijeme su se natezali, a onda ju je Ha‐
rold, zlovoljno zastenjavši, podignuo i istrgnuo iz Evienih ruku, pa je odnio na
stolić.
Ona ga je pokušala prijezirno pogledati, ali Harold se na to samo nasmijao.
Priznajući poraz, ali iz protesta odustajući od bilo kakvog daljnjeg sudjelovanja
u pravljenju punča, Evie je izišla iz prostor ije.
III.
glavom. „Oh, da, dosad nismo ni u jednom gradu dugo ostali – ali nadam se
da ćemo ovdje ostati zauvijek. Sviđa mi se ovdje, a vama?“
„Pa, znate, ovdje živim oduvijek, i zato svakako...“
„Oh, to je istina“, rekla je gospođa Ahearn i nasmijala se. „Clarence mi je
uvijek govor io da se morao oženiti ženom kojoj je mogao doći i reći: ‘Sutra se
selimo u Chicago, pa se počni pakirati.’“
„Došlo je dotle da nisam očekivala da ćemo se ikad igdje skrasiti.“ Opet se
nasmijala svojim malim smijehom; Evylyn je sumnjala da je to bio smijeh ko‐
jeg je čuvala za društvene prigode.
„Vjerujem da je vaš suprug vrlo sposoban.“
„Oh, da“, uvjer ila ju je gospođa Ahearn revno. „Moj Clarence je pametan.
Ima ideje i ima entuzijazma, znate. Dozna što želi, a onda to uzme.“
Evylyn je kimnula. Pitala se jesu li muškarci u blagovaonici još uvijek pili
punč. Gospođa Ahearn joj je nastavila isprekidano pričati svoju priču, ali
Evylyn ju je prestala slušati. Do njih je dopro prvi mir is cigara. Kuća zapravo
uopće nije bila velika, razmišljala je. Za ovakvih večer i u knjižnici bi se dim
mogao rezati nožem i sljedećeg dana su morali satima ostaviti otvorene prozo‐
re kako bi se ustajali mir is izračio iz zavjesa. Možda bi ovo partnerstvo mo‐
glo.... Počela je razmišljati o novoj kući...
Glas gospođe Ahearn prekinuo ju je u razmišljanjima:
„Stvarno bih vam bila zahvalna za recept ako ga imate negdje zapisanog..
Iz blagovaonice se začuo zvuk struganja stolica po podu i muškarci su ušli.
Evylyn je odmah postalo jasno da su se njeni najgor i strahovi obistinili. Harold
je bio crven u licu i pričao je pomalo nerazgovjetno, a Tom Lowrie je posrtao
u hodu i umalo sjeo Irene u krilo kad se pokušao zavaliti na kauč pokraj nje.
Ostao je sjediti ondje i promatrati društvo zbunjeno trepćući. Evylyn mu je
pokušala uzvratiti istom mjerom, ali je to nije ni najmanje zabavljalo. Joe Am‐
bler se zadovoljno smješkao i pućkao svoju cigaru. Jedino Ahearn i Milton Pi‐
per nisu pokazivali znakove pripitosti.
„Ovo je krasan grad, Ahearn“, rekao je Ambler, „vidjet ćete.“
„I sâm sam tako zaključio“, rekao je Ahearn uljudno.
„Postat će vam i ugodnijim“, rekao je Harold, entuzijastično kimajući, „ako
bude po mom.“
Počeo je pjevati hvalospjeve gradu i Evylyn se neugodno zapitala je li svima
bio dosadan kao njoj. Izgleda da nije. Svi su ga pažljivo slušali. Evylyn se ubaci‐
la čim je napravio prvu pauzu.
„Gdje stanujete, gospodine Ahearn?“ upitala je zainteresirano. Onda se sje‐
tila da joj je gospođa Ahearn već rekla, ali nije bilo važno. Harold nije smio to‐
liko pričati. Kad bi popio, napravio bi od sebe takvog magarca. Ali on ih je od‐
mah prekinuo.
„Ovako, Ahearne. Prvo trebaš naći kuću na brijegu. Uzmi Stearne House ili
Ridgeway House. Tako da ljudi počnu govor iti: Ono je Ahearn House. To os‐
tavlja dojam solidnosti.“
Evylyn je pocrvenjela. Ovo uopće nije dobro zvučalo. Međutim, činilo se
kao da Ahearn i dalje ništa nije primjećivao. Samo je ozbiljno kimnuo.
„Jeste li pogledali...“ Ali njene riječi nitko nije čuo jer je Harold nastavio
grmjeti.
„Nađite kuću – to ‘e početak. Onda upoznajte ljude. Grad pridošlice ispo‐
četka tretira snobovski, al’ ne dugo. Kad vas upoznaju, svidjet ćete se – „ zama‐
hom ruke obuhvatio je Ahearna i njegovu ženu – „ljudima. Bit će super pri‐
jazni jednom kad svladaju prvu pre-pre-prereku...“ Progutao je, pa napokon
uspio točno izgovor iti „prepreku“.
Evylyn je molećivo pogledala svog šurjaka, no prije nego što se on uspio
umiješati, Tom Lowrie je nešto počeo mrmljati kroz ugašenu cigaru koju je
čvrsto stisnuo među zubima.
„Hmihio ham ha..“
„Što?“ upitao je Harold ozbiljno.
Tom je rezignirano na jedvite jade izvukao cigaru iz usta – to jest, izvukao
je komad, a onda bučno ispljunuo ostatak preko cijele prostor ije, gdje je vlažan
i mlohav sletio u krilo gospođe Ahearn.
„‘Prostite“, promrmljao je i ustao kao da namjerava poći po njega. Milto‐
nova ruka na njegovoj jakni na vrijeme ga je spriječila i gospođa Ahearn je
prilično graciozno otepla duhan sa svoje suknje na pod, nijednom ga ne po‐
gledavši.
„‘Tio sam reć’“, nastavio je Tom nerazgovijetno, „prije one nezgode“ – u
znak isprike je zamahnuo rukom u smjeru gospođe Ahearn – „‘tio sam reć’ da
sam čuo što je u pozadini one priče s ladanjskim klubom.“
Milton se nagnuo i nešto mu šapnuo na uho.
„Ostavi me“, rekao je Tom mrzovoljno, „znam što pričam. Zbog tog su i
došli.“
www.balkandownload.org
majčinoj sjeni, žalosno malo stvorenje s umjetnom rukom koju nije ni pokuša‐
vala kor istiti, već ju je čitavo vrijeme snuždeno držala u džepu. U zadnje vrije‐
me počela je ići na vježbe jer se Evylyn bojala da će posve prestati dizati tu
ruku, ali čim bi vježbe završile, osim ako je ne bi bezvoljno pomakla na majčin
zahtjev, ručica bi se odšuljala natrag u džep njene haljine. Evylyn joj je neko
vrijeme naručivala haljine bez džepova, ali Julie je nakon toga čitavih mjesec
dana tako pokunjeno bauljala po kući da je Evylyn popustila i više nikad nije
pokušavala slične eksper imente.
Donald je od samog početka bio drukčiji problem. Dok je Julie pokušavala
naučiti da se manje oslanja na nju, Donalda je uzalud pokušavala zadržati bliže
sebi. Odnedavna na to nije mogla utjecati, jer je njegova divizija bila u ino‐
zemstvu već tri mjeseca.
Opet je zijevnula. Život je zaista bio za mlade. Kako je ona samo sretnu
mladost morala imati! Sjećala se svog ponija Bijoua i puta u Europu sa svojom
majkom kad joj je bilo osamnaest...
„Vrlo, vrlo komplicirano“, rekla je glasno i ozbiljno mjesecu, pa se vratila
unutra i namjeravala zatvor iti vrata kad je iz knjižnice začula neki zvuk i trg‐
nula se.
Bila je to Martha, sredovječna služavka; sad su imali samo jednu.
„Dakle, Martha!“ rekla je iznenađeno.
Martha se brzo okrenula.
„Oh, mislila sam da ste gore. Samo sam...“
„Nešto nije u redu?“
Martha je oklijevala.
„Ne, ja...“ Stajala je ondje i vrpoljila se. „Radi se o pismu, gospođo Piper,
kojeg sam negdje stavila.“
„Pismu? Tvom pismu?“ upitala je Evylyn.
„Ne, bilo je adresirano na vas. Došlo je ovog popodneva, gospođo Piper, sa
zadnjom poštom. Poštar mi ga je dao i onda je zazvonilo zvono na stražnjim
vratima. Držala sam ga u ruci. Negdje sam ga morala staviti. Htjela sam ga sad
pokušati pronaći.“
„Kakvo je to bilo pismo? Od gospodina Donalda?“
„Nije, bila je to reklama, možda, ili neko poslovno pismo. Bilo je usko i du‐
gačko, sjećam se.“
Počeli su pretraživati glazbenu sobu, gledajući po pladnjevima i okviru ka‐
mina, a onda su pretražili i knjižnicu, rukama pipajući po redovima knjiga.
Martha je u očaju zastala.
„Ne mogu se sjetiti kud sam ga stavila. Otišla sam ravno u kuhinju. Možda
je u blagovaonici.“ S novom nadom krenula je u blagovaonicu, ali se iznenada
okrenula kad je iza sebe začula nagli uzdah. Evylyn se srušila u Morr isovu sto‐
licu, namrštenih obrva, bjesomučno trepćući očima.
„Je li vam dobro?“
Neko vrijeme nije ništa odgovor ila. Evylyn je sjedila ondje potpuno mirno
i Martha je gledala kako joj se grudi ubrzano dižu i spuštaju.
„Je li vam zlo?“ ponovila je.
„Ne“, rekla je Evylyn polako, „ali znam gdje je pismo. Odi, Martha. Znam
gdje je.“
Martha se u čudu povukla, a Evylyn je i dalje sjedila ondje. Samo su joj se
mišići oko očiju micali – stezali i opuštali i ponovo stezali. Sad je znala gdje je
pismo – znala je to s potpunom sigurnošću, kao da ga je sama ondje stavila. I
osjećala je instinktivno i neupitno kakvo je to bilo pismo. Bilo je dugačko i
usko poput reklame, ali je u kutu velikim slovima pisalo Ministarstvo obrane, a
ispod toga manjim slovima Službena obavijest. Znala je da leži tamo u velikoj
zdjeli s njenim imenom napisanim tintom izvana i viješću koja će joj ubiti
dušu unutra.
Nesigurno ustavši, krenula je u blagovaonicu, pridržavajući se rukama za
regale s knjigama i dovratak. Sljedeći trenutak napipala je prekidač i upalila
svjetlo.
Zdjela je stajala ondje, odražavajući električno svjetlo u grimiznim kvadra‐
tima obrubljenim crnim i žutim kvadratima obrubljenim plavim, masivna i
svjetlucava, groteskna i pobjedonosno zloslutna. Prišla je korak bliže i opet zas‐
tala. Još jedan korak i vidjet će preko ruba i unutra. Još jedan korak i vidjet će
bijeli rub... Još jedan korak... Ruke su joj pale na neravnu, hladnu površinu...
Sljedećeg trenutka derala je omotnicu, prtljajući oko nekog tvrdoglavog na‐
bora, držeći pismo pred sobom dok je u nju zur ila bijela stranica ispisana pisa‐
ćim strojem. Trenutak poslije pismo je poput ptice odlepršalo na pod. Kuća
koja je samo trenutak prije zujala oko nje najednom se činila vrlo tihom. Kroz
otvorena ulazna vrata ušuljao se dašak zraka, noseći sa sobom zvuk motora u
prolazu. Začula je tihe zvukove odozgo, a potom đavolju buku u cijevima za
vodu iza regala s knjigama – njen suprug je gore otvor io slavinu...
www.balkandownload.org
U tom trenutku učinilo joj se kao da ovo ipak nije Donaldov trenutak, već
da je Donald samo poslužio kao nova stepenica u podmuklom sukobu koji se
u iznenadnim navalama i dugim, bezvoljnim pauzama odvijao između nje i te
stvar i hladne i zlokobne ljepote, zlobnog dara od muškarca kojeg je već odav‐
no zaboravila. Ležala je ondje, masivna, tmurna i pasivna u središtu njene kuće
kao što je ležala godinama, bacajući oko sebe ledene zrake kao da te gleda ti‐
suću očiju koje su se iskrivljeno stapale jedne s drugima, nikad ne stareći, ni‐
kad se ne mijenjajući.
Evylyn je sjela na rub stola i očarana zur ila u nju. Činilo joj se da se smiješi,
vrlo okrutnim osmjehom, kao da želi reći:
„Vidiš, ovaj put te nisam morala povrijediti izravno. Nisam se morala trudi‐
ti. Znaš da sam ti ja uzela sina. Znaš kako sam hladna i tvrda i prekrasna jer si ti
nekoć bila isto tako hladna i tvrda i prekrasna.“
Učinilo joj se kao da se zdjela najednom preokrenula, rastegnula i počela se
šir iti, pretvor ivši se u golemi pokrov koji je svjetlucavo i drhtavo prekrio čita‐
vu prostor iju, čitavu kuću. Zidovi su se polako istopili u izmaglicu i Evylyn ga
je vidjela kako se i dalje širi, sve dalje i dalje od nje, zaklanjajući joj pogled na
daleke obzore i sunca i mjesece i zvijezde, koji su se kroz njega nazirali još
samo kao tamne mrlje. I pod njim su kročili svi ljudi i sva svjetlost koja je do‐
pirala do njih prelamala se i iskrivljavala sve dok se sjena nije činila kao svje‐
tlost, a svjetlost kao sjena, sve dok se čitav svijet nije promijenio i iskrivio pod
svjetlucavom kupolom zdjele.
A onda se začuo udaljeni potmuli glas koji je odjeknuo poput kakvog
muklog zvona. Krenuo je iz središta zdjele, spustio se na tlo po golemim stjen‐
kama i žudno se odbio prema njoj.
Vidiš, ja sam sudbina“, zaurlao je glas, „i jača sam od vaših slabašnih plano‐
va. Ja odlučujem kako će sve završiti i razlikujem se od vaših malih snova. Ja
sam vrijeme koje prolazi, kraj ljepote i neispunjena želja, i sve one nesreće, za‐
bune i mali trenuci koji oblikuju ključne sate su moji. Ja sam iznimka koja ne
dokazuje nijedno pravilo, ja sam granica do koje ide tvoja kontrola, ja sam za‐
čin u jelu života.“
Potmuli glas je utihnuo i njegovi odjeci su se otkotrljali preko cijele zemlje
do rubova zdjele koja je označavala granicu svijeta, popeli se po golemim
stjenkama natrag do njenog središta i ondje još trenutak brujali, a onda su za‐
mrli. Potom su se goleme stjenke počele polako približavati i zatvarati oko nje,
smanjujući se sve više i više, prilazeći joj sve bliže i bliže kao da će je zdrobiti.
Kad je stisnula šake, očekujući udarac hladnog stakla, zdjela se odjednom trg‐
nula, preokrenula i ostala ležati na stoliću, sjajna i nedokučiva, odražavajući u
stotinama prizmi beskonačno mnoštvo raznobojnih bljesaka i odsjaja u kojima
se križala i ispreplitala svjetlost.
Hladni vjetar opet je zapuhao kroz ulazna vrata i Evylyn je s očajničkom,
bjesomučnom energijom objema rukama obavila zdjelu. Mora biti brza –
mora biti jaka. Napela je ruke dok je nisu zaboljele, zatežući tanke trake mišića
pod svojim mekim mesom, i s velikim naporom je podignula. Osjetila je kako
joj hladni vjetar puše po leđima na mjestu gdje joj se haljina rasparala od na‐
prezanja i krenula mu ususret, posrćući pod velikom težinom kroz knjižnicu i
prema ulaznim vratima. Mora biti brza – mora biti jaka. Krv joj je potmulo
tutnjala u rukama i koljena su joj neprestano klecala, ali je bio dobar osjećaj
držati u rukama hladno staklo.
Odteturala je van kroz ulazna vrata i do kamenih stepenica. Skupivši svaki
atom snage svoje duše i tijela za taj posljednji napor, napola se okrenula. Dok
je pokušavala zdjelu ispustiti iz prstiju, njeni utrnuli prsti jedan trenutak su se
zadržali na njenoj hrapavoj površini. U tom trenutku se poskliznula, izgubila
ravnotežu i stropoštala se, u rukama još uvijek držeći zdjelu, padajući dolje i
dolje...
Preko puta su se upalila svjetla. Pad se čuo do kraja ulice i pješaci su dotrča‐
li u čudu. Gore se jedan umoran čovjek koji je već bio na rubu sna naglo pro‐
budio, a jedna djevojčica je zacviljela u nemirnom snu. A preko cijelog mjese‐
činom obasjanog pločnika oko nepomične, crne prilike stotine staklenih priz‐
mi, kocaka i krhotina odražavalo je svjetlost, bljeskajući plavo, crno obrubljeno
žutim, žuto i grimizno obrubljeno crnim.
www.balkandownload.org
Bernice se šiša
na kratko
I.
III.
IV.
kad joj se kosa toliko sjala. I ta haljina joj je odlično stajala – tamnocrvena boja
joj je isticala oči i tamnu put. Sjetio se da mu se učinila zgodnom kad je tek
došla u grad, prije nego što je shvatio da je tako dosadna. Baš je bila šteta što je
bila dosadna, jer nije podnosio dosadne djevojke. Ali u svakom slučaju je bila
baš zgodna.
Misli su mu opet odlutale do Marjor ie. I ovaj njen nestanak bit će kao i
svaki drugi. Kad se ponovo pojavi, on će je pitati gdje je bila, a ona će mu na‐
glašeno odgovor iti da ga se to ne tiče. Bila je prava šteta što je bila toliko si‐
gurna u njega. Uživala je u spoznaji da ga nijedna druga djevojka u gradu nije
zanimala i izazivala ga je da se zaljubi u Genevieve ili Robertu.
Warren je uzdahnuo. Put do Marjor iena srca stvarno je bio pravi labir int.
Podignuo je pogled. Bernice je opet plesala s onim strancem. Napola nesvjes‐
no, Warren je zakoračio u njenom smjeru, a onda je zastao oklijevajući. Potom
si je rekao da to čini iz samilosti. Uputio se prema njoj i odjednom se sudar io s
G. Reeceom Stoddardom.
„Oprostite“, rekao je Warren.
Ali G. Reece nije stao da se ispriča. Opet se ubacio Bernice.
Te noći u jedan sat Marjor ie je zastala s rukom na prekidaču za paljenje
svjetla u hodniku i okrenula se da baci posljednji pogled na Berniceine oči
koje su iskrile.
„Dakle, upalilo je?“
„Oh, Marjor ie, jest!“ uzviknula je Bernice.
„Vidjela sam da se dobro zabavljaš.“
„I jesam! Jedini problem je bio što mi je oko ponoći ponestalo tema za raz‐
govor. Morala sam se ponavljati – s različitim muškarcima, naravno. Nadam se
da neće uspoređivati bilješke.“
„Muškarci to ne rade“, rekla je Marjor ie zijevajući. „A i da rade, ne bi bilo
važno jer bi te samo smatrali još lukavijom.“
Ugasila je svjetlo, a kad su se uputile uza stepenice, Bernice se zahvalno pri‐
mila za ogradu. Po prvi put u životu bila je umorna od plesanja.
„Vidiš“, rekla je Marjor ie na vrhu stepenica, „jedan muškarac vidi drugog
kako se ubacuje djevojci i misli da za to mora postojati neki razlog. Pa, sutra
ćemo smisliti nešto novo. Laku noć.“
„Laku noć.“
Dok je raspuštala kosu, Bernice je u glavi ponovno vrtjela cijelu večer. Sli‐
jedila je Marjor iene upute do zadnjeg slova. Čak i kad ju je Charley Paulson
osmi put zamolio za ples, odglumila je oduševljenje i pretvarala se da je u isto
vrijeme zainteresirana i polaskana. Nije govor ila o vremenu, Eau Claireu,
automobilima i svom faksu, već se u razgovoru držala mene, tebe i nas.
Ali par minuta prije nego što je zaspala u glavi joj se pospano rodila bun‐
tovnička misao. Na koncu, ona je bila ta koja je uspjela. Istina, Marjor ie joj je
dala teme za razgovor, ali Marjor ie je veći dio svojih tema za razgovor izvlačila
iz stvar i koje je čitala. Bernice je kupila crvenu haljinu, iako nije imala o njoj
osobito visoko mišljenje dok je Marjor ie nije iskopala iz njenog kovčega. Ber‐
nicein vlastiti glas je izgovarao riječi, njene vlastite usne su se smiješile i njene
vlastite noge su plesale. Marjor ie je bila draga djevojka... Iako pomalo tašta...
Bila je to lijepa večer... Dečki su bili dragi... Kao na primjer Warren... War‐
ren... Warren... Kako se ono zvao... Warren...
Zaspala je.
www.balkandownload.org
V.
ali će oko nje zavezati bijelu plahtu kako njena krv – gluposti, kosa – ne bi
dospjela na njenu odjeću.
„U redu, Bernice“, rekao je Warren brzo.
Visoko uzdignute brade, prešla je preko pločnika, gurnula vrata i ne počas‐
tivši nijednim pogledom bučnu, nasmijanu gomilu koja je sjedila na klupi za
čekanje, prišla debelom brijaču.
„Želim se ošišati na bob.“
Brijač je zinuo. Cigareta mu je pala na pod.
„Ha?“
„Ošišajte me na kratko!“
Prekinuvši daljnje uljudnosti, Bernice je sjela u stolicu. Čovjek koji je sjedio
u stolici do njene okrenuo se prema njoj i zaprepašteno je pogledao napola sa‐
punjavog lica. Jedan od brijača se trgnuo i pokvar io mjesečnu frizuru malog
Willyja Schunemana. Gospodin O’Reilly zastenjao je i pijevno opsovao na
galskom u posljednjoj stolici kad mu je britva razrezala obraz. Dvojica čistača
cipela razrogačenih očiju su pojur ila k njenim nogama. Ne, Bernice nije zani‐
malo čišćenje cipela.
Vani je neki prolaznik stao i zablenuo se unutra, a onda mu se pridružio i
još jedan par. Pet-šest malih dječaka pritisnulo je nosove uz staklo, a ljetni po‐
vjetarac bi kroz vrata donio pokoji isprekidani komadić razgovora.
„Pogledajte kako dugu kosu ima!“
„Otkud sve te dlake po podu? Valjda je obrijao neku bradatu ženu.“
Ali Bernice nije ništa vidjela ni čula. Jedina preostala osjetila govor ila su joj
da je čovjek u bijeloj kuti iz njene kose izvukao jedan češljić od kornjačevine,
pa drugi; da su njegovi prsti nespretno prčkali oko nepoznatih šnala; da će os‐
tati bez ove kose, svoje prekrasne kose, da više nikad neće osjetiti njenu raskoš‐
nu težinu dok joj u svom punom tamnosmeđem sjaju bude visjela niz leđa. Na
trenutak se gotovo slomila, a onda joj se pred očima ukazala Marjor ie s blago
ironičnim osmjehom na usnama, kao da hoće reći:
„Odustani i siđi sa stolice! Pokušala si me poraziti i prokazala sam tvoj blef.
Vidiš da nemaš nikakve šanse.“
I u Bernice se rasplamsala neka posljednja rezerva energije, pa je stisnula
šake pod bijelom tkaninom i neobično suzila oči, o čemu će Marjor ie dugo
nakon toga nekom pripovijedati.
Dvadeset minuta kasnije brijač ju je okrenuo prema zrcalu i Bernice se trg‐
nula kad je shvatila koji su točno razmjer i počinjene štete. Kosa joj nije bila
kovrčava i sad je ležala u opuštenim, beživotnim komadima s obje strane nje‐
nog odjednom blijedog lica. Bila je grozomorno ružna – znala je da će biti
grozomorno ružna. Njeno lice je najveći dio svog šarma dugovalo jednostav‐
nosti koja je podsjećala na Bogorodicu. Nje više nije bilo i sad je bila strašno
prosječna, nimalo glamurozna, samo apsurdna, poput stanovnika Greenwich
Villagea koji je kod kuće zaboravio naočale.
Sišavši sa stolice, pokušala se nasmiješiti i potpuno podbacila. Vidjela je dvi‐
je djevojke kako razmjenjuju poglede. Vidjela je kako su se Marjor iene usne
izvinule u slabašan podrugljiv osmjeh i kako su Warrenove oči odjednom pos‐
tale vrlo hladne.
„Evo vidite“ – njene riječi popratila je neugodna tišina – „napravila sam
to.“
„Jesi, napravila si to“, priznao je Warren.
„Sviđa li vam se?“
Začulo se malodušno „naravno“ iz dvojih ili trojih usta, nakon čega je usli‐
jedila još jedna neugodna tišina, a onda se Marjor ie munjevito poput guje
okrenula Warrenu.
„Možeš li me odvesti do čistionice?“ upitala je. „Baš moram otići po jednu
haljinu prije večere. Roberta vozi ravno kući pa može povesti ostale.“
Warren je odsutno zur io kroz prozor u neku zamišljenu točku. Onda mu se
pogled na trenutak hladno zaustavio na Bernice prije nego što se okrenuo
Marjor ie.
„Rado“, rekao je polako.
www.balkandownload.org
VI.
Bernice nije bila u potpunosti svjesna u kakvu je užasnu zamku upala sve
dok neposredno prije večere nije ugledala zapanjeni izraz na licu svoje tete.
„Isuse, Bernice!“
„Ošišala sam se na kratko, teta Josephine.“
„Isuse, dijete!“
„Sviđa li vam se?“
„Isuse, Bernice!“
„Valjda sam vas šokirala.“
„Ne, ali što će gospođa Deyo misliti sutra navečer? Bernice, trebala si priče‐
kati da prođe ples kod Deyovih. Ako si se htjela ošišati na kratko, trebala si bar
pričekati da prođe taj ples.“
„Bila je to iznenadna odluka, teta Josephine. Uostalom, zašto je baš gospođa
Deyo važna?“
„Dijete moje“, uzviknula je gospođa Harvey, „gospođa Deyo je u svojoj
raspravi Budalaštine mladog naraštaja, koju je pročitala na posljednjem sastanku
našeg kluba koji se sastaje četvrtkom, petnaest minuta posvetila bob frizurama.
Mrzi ih više od svega. A ples priređuje baš za tebe i Marjor ie!“
„Žao mi je.“
„Oh, Bernice, što će misliti tvoja majka? Mislit će da sam ti ja to dopustila.“
„Žao mi je.“
Večera je bila prava agonija. Na brzinu je pokušala malo popraviti stvar uvi‐
jačem za kosu i opržila si prst i dobar dio kose. Jasno je vidjela da je teta bila
zabrinuta i neraspoložena, a njezin tetak je povrijeđenim i neodređeno nepri‐
jateljskim tonom stalno ponavljao: „Neka sam proklet!“ A Marjor ie je vrlo
tiho sjedila ukopana iza blago podrugljivog osmjeha.
Nekako je uspjela preživjeti večer. Navratila su tri mladića. Marjor ie je nes‐
tala s jednim od njih, a Bernice je malodušno i neuspješno pokušala zabaviti
preostalu dvojicu. Kad se u pola jedanaest uspela natrag u svoju sobu, uzdah‐
nula je s olakšanjem. Kakav dan!
Kad se svukla u spavaćicu, vrata njene sobe su se otvor ila i ušla je Marjor ie.
„Bernice“, rekla je, „strašno mi je žao zbog plesa kod Deyovih. Dajem ti
svoju časnu riječ da sam potpuno zaboravila na njega.“
„Sve je u redu“, rekla je Bernice kratko. Stojeći pred zrcalom, polako je
prolazila češljem kroz svoju kratku kosu.
„Sutra ću te odvesti u grad“, nastavila je Marjor ie, „i frizer će te urediti
tako da izgledaš elegantno. Nisam mislila da ćeš to stvarno napraviti. Zaista mi
je jako žao.“
„Oh, sve je u redu!“
„Ali ipak, to ti je posljednja večer ovdje, pa pretpostavljam da nema veze.“
Onda se Bernice trgnula kad je Marjor ie svoju kosu prebacila preko ramena
i počela je plesti u dvije duge, plave pletenice sve dok u svom bež negližeu
nije izgledala poput neke delikatne slike koja je prikazivala kakvu sasku prin‐
cezu. Bernice je očarano promatrala kako pletenice rastu. Teške i raskošne, uvi‐
jale su se pod Marjor ienim spretnim prstima poput nemirnih zmija, a Bernice
su ostali samo ovi ostaci, uvijač i pogledi s kojima će se suočiti sutra. U sebi je
vidjela gospodina Reecea Stoddarda, kojem se sviđala, kako svojim hardvard‐
skim tonom svojoj partner ici za večerom govor i da se Bernice ne bi smjelo
dopustiti da toliko gleda filmove. Vidjela je Dreycotta Deya kako razmjenjuje
poglede sa svojom majkom i potom se namjerno samilosno odnosi prema njoj.
Ali do sutra će gospođa Deyo možda već čuti novosti i poslati ledenu poruku
u kojoj će joj zapovjediti da se ne pojavi na plesu, a onda će joj se svi iza leđa
smijati i znati da ju je Marjor ie namagarčila i da je njena jedina prilika za lje‐
potu žrtvovana ljubomornom hiru jedne sebične djevojke. Bernice je naglo
sjela pred zrcalo, ugrizavši se za unutrašnjost obraza.
„Sviđa mi se“, rekla je s naporom. „Mislim da će mi baš dobro stajati.“
Marjor ie se nasmiješila.
„Izgleda u redu. Za Boga miloga, nemoj se brinuti oko toga!“
„Neću.“
„Laku noć, Bernice.“
Ali kad su se vrata zatvor ila, u Bernice je nešto prepuklo. Energično je po‐
skočila na noge, stisnula šake, a potom brzo i nečujno prišla svom krevetu i iz‐
vukla ispod njega svoj manji kovčeg. Ubacila je u njega toaletni pribor i re‐
www.balkandownload.org
zervnu odjeću, a onda se okrenula velikom kovčegu, brzo u njega složila dvije
ladice donjeg rublja i nešto haljina i ubacila ih u manji. Radila je brzo, ali sa
smrtonosnom učinkovitošću i za četrdeset i pet minuta veliki kovčeg je bio
zatvoren i zaključan, a ona je bila odjevena u zgodan novi putni kostim kojeg
joj je Marjor ie pomogla odabrati.
Sjevši za stol, napisala je kratku poruku gospođi Harvey u kojoj joj je
ukratko objasnila razloge svog odlaska. Zalijepila je omotnicu, adresirala je i
ostavila je na jastuku. Bacila je pogled na sat. Vlak je kretao u jedan, a znala je
da kod hotela Marborough koji se nalazio dvije ulice dalje lako može naći tak‐
si.
Odjednom je naglo udahnula i u očima joj je sijevnuo pogled koji bi vješt
čitač karaktera otprilike mogao povezati s odlučnim pogledom kojeg je imala
u brijačnici, samo malo naprednijim. Bio je to sasvim nov pogled za Bernice, a
taj pogled je imao svoje posljedice.
Prišuljala se komodi, podignula predmet koji je ondje ležao, pogasila sva
svjetla i u tišini pričekala da joj se oči priviknu na tamu. Tiho je otvor ila vrata
Marjor iene sobe i čula tiho, ravnomjerno disanje osobe koja spava snom pra‐
vednika.
Prišla je njenom krevetu, posve mirno i promišljeno. Djelovala je brzo. Sag‐
nuvši se, pipajući je pronašla jednu od Marjor ienih pletenica, slijedila je do
točke najbliže glavi, primila je lagano tako da ne probudi Marjor ie, a onda
odrezala pletenicu škarama. Držeći odrezanu pletenicu u ruci, suspregnula je
dah. Marjor ie je nešto promrmljala u snu. Bernice je spretno amputirala i dru‐
gu pletenicu, na trenutak zastala, a onda brzo i tiho šmugnula natrag u svoju
sobu.
U prizemlju je otvor ila velika ulazna vrata, pažljivo ih zatvor ila za sobom i s
neobičnim osjećajem sreće i ushita zakoračila s trijema na mjesečinu, mašući
svojim teškim teretom kao vrećicom za kupovinu. Nakon nekoliko trenutaka
žustrog hoda shvatila je da u lijevoj ruci još uvijek drži dvije plave pletenice.
Neočekivano se nasmijala i morala je zatvor iti usta kako ne bi prasnula u gla‐
san smijeh. Prolazeći pored Warrenove kuće, obuzeo ju je iznenadan por iv pa
je odložila svoju prtljagu, zamahnula pletenicama kao komadom užeta i bacila
ih na drveni trijem, gdje su sletjele uz tup udarac. Opet se nasmijala, više se ne
susprežući.
„Ha“, nasmijala se hister ično, „sebičnjakinju je trebalo skalpirati!“
Potom je podignula svoj kovčeg i napola trčeći se uputila niz mjesečinom
obasjanu ulicu.
www.balkandownload.org
Blagoslov
I.
„Draga“, počinjalo je, „razumijem i sretniji sam nego što je život za mene
planirao. Kad bih ti bar mogao dati sve ono na što si navikla... Ali ne mogu,
Lois. Ne možemo se vjenčati i ne možemo izgubiti jedno drugo i pustiti da
sva ova sjajna ljubav propadne.
Dok nije došlo tvoje pismo, draga, sjedio sam ovdje u polumraku i razmiš‐
ljao kamo bih mogao otići da te zauvijek zaboravim. Možda u inozemstvo,
gdje bih mogao lutati Italijom ili Španjolskom i sanjati o izgubljenoj ljubavi
dok ruševine star ijih, blažih civilizacija budu odražavale pustoš u mom vlasti‐
tom srcu – a onda je došlo tvoje pismo.
Najdraža, najhrabrija djevojko, ako mi pošalješ brzojav, naći ću se s tobom u
Wilmingtonu. A dotad ću biti ovdje i čekati i nadati se da će se svi moji dugi
snovi o tebi ostvar iti.
Howard.“
Pročitala je pismo već toliko puta da ga je znala napamet, ali i dalje ju je
zbunjivalo. U njemu je prepoznala slabašne odjeke čovjeka koji ga je napisao:
mješavinu nježnosti i tuge u njegovim tamnim očima, potajno, nemirno uzbu‐
đenje koje bi je katkad obuzelo dok bi razgovarala s njim, njegovu snenu čul‐
nost koja ju je uspavljivala. Lois je imala devetnaest godina i bila je vrlo ro‐
mantična, znatiželjna i hrabra.
Krupna gospođa i činovnik dogovor ili su se oko pedeset riječi i Lois je
uzela prazan obrazac i napisala svoj brzojav. I konačnost njene odluke nije u
njoj izazivala ni najmanju dvojbu.
Bila je to jednostavno sudbina – ovaj vražji svijet jednostavno je tako funk‐
cionirao. Ako me sputavao samo kukavičluk, onda više neće biti sputavanja.
Lijepo ćemo pustiti stvar i da idu svojim tokom i nikad nećemo žaliti.
Činovnik je pogledom preletio njen brzojav:
II.
zabrinuti. Da razmislim, bilo je to prije dvije godine. I, naravno, vidio sam tvo‐
je ime u novinama, ali sve je to bilo premalo. Nisam te uopće imao priliku
upoznati, Lois.“
Lois se zatekla kako analizira njegovu osobnost na isti način na koji bi ana‐
lizirala osobnost svakog muškarca kojeg bi upoznala. Pitala se je li njegovo stal‐
no ponavljanje njezinog imena možda bilo razlog zašto je osjećala toliku bli‐
skost s njime. Izgovarao joj je ime kao da voli tu riječ, kao da ona za njega ima
neko posebno značenje.
„A onda si otišla u školu“, nastavio je.
„Da, u Farmington. Majka je željela da odem u samostan, ali ja to nisam
htjela.“
Pogledala ga je iskosa, pokušavajući procijeniti hoće li joj to zamjer iti.
Ali on je samo polako kimnuo.
„Zasitila si se samostana u inozemstvu, ha?“
„Da. Ali znaš, Kieth, tamo su samostani ionako drukčiji. Ovdje čak i u naj‐
boljim samostanima ima toliko djevojaka iz niže klase.“
On je ponovo kimnuo.
„Pretpostavljam da je to istina i znam što misliš o tome. I meni je to isprva
smetalo ovdje, Lois, iako to nikada ne bih rekao nikome osim tebi. Ti i ja smo
prilično osjetljivi na takve stvar i.“
„Misliš na ljude ovdje?“
„Da. Naravno, neki od njih su bili u redu, ljudi kakve sam uvijek susretao,
ali bilo je i drugih. Čovjek po imenu Regan, na primjer, kojeg nisam mogao
smisliti, a sad mi je najbolji prijatelj. Divna osoba, Lois. Upoznat ćeš ga kasnije.
Takvu osobu bi čovjek volio imati pored sebe u tučnjavi.“ Lois je pomislila da
je Kieth bio osoba kakvu bi voljela imati pored sebe u tučnjavi.
„Kako si se odlučio na to?“ pitala je pomalo sramežljivo. „Da dođeš ovamo.
Naravno, majka mi je ispričala priču o vlaku.“
„Oh, to...“ djelovao je prilično zlovoljno.
„Ispričaj mi je. Htjela bih je čuti iz tvojih usta.“
„Vjerojatno ti neću reći ništa novo. Bila je večer i vozio sam se vlakom raz‐
mišljajući o stotinu svar i, Lois, a onda sam odjednom postao svjestan da netko
sjedi preko puta mene. Učinilo mi se kao da je to neki drugi putnik i da je sje‐
dio ondje već neko vrijeme. Odjednom se nagnuo prema meni i čuo sam glas
kako mi govor i: ‘Želim da postaneš svećenik, eto što želim.’ Poskočio sam i
uzviknuo: ‘Oh, Bože, samo to ne!’ i napravio budalu od sebe pred dvadesetoro
ljudi. Razumiješ, nitko nije sjedio preko puta mene. Tjedan dana nakon toga
otišao sam do Jezuitskog kolegija u Philadelphiji i na koljenima dopuzao preko
zadnjih stepenica do rektorova ureda.“
Opet su utonuli u tišinu i Lois je primijetila odsutan izraz na licu svog bra‐
ta, koji je gledao preko suncem okupanih polja ne vidjevši ih zapravo. Dirnula
ju je modulacija njegova glasa i tišina koja kao da ga je obavila kad je prestao
govor iti.
Primijetila je da su mu oči iste boje kao i njene, bez zelenog, i da su mu
usta zapravo mnogo blaža nego na slici – ili je možda stvar bila u njegovom
licu? Na vrhu glave je počeo gubiti kosu. Pitala se je li to zbog toga što toliko
nosi kapu. Činilo joj se groznim da čovjek oćelavi, a da nema nikoga koga bi
za to bilo briga.
„Jesi li bio – pobožan – kad si bio mlad, Kieth?“ upitala je. „Znaš na što
mislim. Jesi li bio religiozan? Nadam se da ti ne smeta što ti postavljam tako
osobna pitanja.“
„Da“, rekao je on ne mijenjajući odsutni izraz lica i Lois se učinilo da je
njegova snažna povučenost jednako važan dio osobnosti kao i njegova pažnja.
„Da, valjda jesam, kad sam bio trijezan.“
Lois se trgnula.
„Zar si pio?“
Kieth je kimnuo.
„Bio sam na dobrom putu da si zeznem život.“ Nasmiješio se i promijenio
temu, upravivši pogled svojih sivih očiju u nju.
„Dijete, pričaj mi o majci. Znam da ti je u posljednje vrijeme jako teško s
njom. Znam koliko si se morala žrtvovati i koliko si morala trpjeti i želim da
znaš da mislim kako je to vrlo plemenito od tebe. Čini mi se, Lois, da si na
neki način preuzela i moju obvezu na sebe.“
Lois je brzo pomislila koliko je zapravo malo žrtvovala i koliko je u pos‐
ljednje vrijeme stalno izbjegavala svoju nervoznu, bolesnu majku.
„Mladost ne bi trebala biti žrtvovana starosti, Kieth“, rekla je mirno.
„Znam“, uzdahnuo je on, „i ne trebala taj teret sama nositi na svojim leđi‐
ma, dijete. Volio bih da mogu biti uz tebe i pomoći ti.“
Vidjela je kako je brzo obrnuo njenu opasku i odmah je znala kojom je to
osobinom odisao. Bio je drag. Misli su joj odlutale i odjednom je prekinula ti‐
www.balkandownload.org
„Ti si čvrst, Kieth“, rekla je“,i zbog toga te volim. I drag si.“
III.
IV.
A onda je pola sata kasnije u kapelici odjednom sve pošlo po krivu. Lois
već nekoliko godina nije bila na blagoslovu i isprva je bila oduševljena sjajnom
pokaznicom i blještavom bjelinom u njenom središtu, bogatom aromom ta‐
mjana u zraku i sunčevim zrakama koje su se prelamale kroz vitraž iznad njene
glave koji je prikazivao sv. Franju Ksaverskog i tvor ile topao crveni uzorak na
mantiji čovjeka ispred nje. No čim su se oglasile prve note O salutar is hostia,
na njenu dušu kao da se spustila golema težina. Kieth joj je stajao zdesna, a
mladi Jarvis slijeva i obojici je dobacila nelagodne poglede.
Što nije u redu sa mnom? nestrpljivo je pomislila.
Pogledala ih je ponovo. Je li se u njihovim profilima primjećivala određena
hladnoća koju prije nije uočila – neko bljedilo oko njihovih usana i neobičan
tvrd pogled u njihovim očima? Lagano se stresla: podsjetili su je na mrtvace.
Odjednom je osjetila kako se njena duša povlači od Kiethove. Ovo je njen
brat – ovo, ova neprirodna osoba. Uhvatila se u hister ičnom smijehu.
„Što nije u redu sa mnom?“
Prešla je rukom preko očiju i težina se pojačala. Mir is tamjana izazivao je u
njoj mučninu, a kreštavo falšanje jednog od tenora u zboru bolo joj je uši po‐
put struganja krede po ploči. Promeškoljila se, podignula ruku do kose i do‐
taknula si čelo. Bilo je vlažno.
„Ovdje je vruće, nepodnošljivo vruće.“
Opet je morala potisnuti smijeh i ona težina koja joj je okovala srce odjed‐
nom se prometnula u ledenu stravu. Bila je to ona svijeća na oltaru. Nešto s
njom nije bilo kako treba. Zašto to nitko osim nje nije primjećivao? Nešto je
bilo u njoj. Nešto je izlazilo iz nje i poprimalo oblik iznad nje.
Pokušala je suzbiti paniku koja se šir ila u njoj, uvjeravajući samu sebe da je
to bio samo fitilj. Ako fitilj nije bio ravan, svijeće su se čudno ponašale. Ali ne
ovako čudno! Nezamislivom brzinom u njoj se skupljala neka sila, golema,
proždiruća sila koja se hranila svakim osjetilom, svakim kutkom njenog uma i
dok je bujala u njoj Lois je osjećala golem strah i gađenje. Odmaknula je ruke
što je dalje mogla od Keitha i Jarvisa i priljubila ih uz tijelo.
Nešto je bilo u toj svijeći... Naginjala se prema naprijed... Činilo joj se da
će mu za trenutak poći ususret. Zar nitko drugi nije to vidio? Nitko?
„Uh!“
Osjetila je prazan prostor pokraj sebe i nešto joj je reklo da je Jarvis naglo
udahnuo i vrlo naglo sjeo. U sljedećem trenutku je klečala dok je goruća po‐
kaznica vrlo polako napuštala oltar u svećenikovim rukama. U ušima joj je
tutnjalo, a zvonjava zvona zvučala joj je poput udaraca čekića. A onda se na
trenutak koji kao da je trajao vječno neka golema bujica prevalila preko nje‐
nog srca, čula je viku i udarce koji su je podsjetili na valove.
Dozivala je, osjetila je kako doziva Kietha, usnama je oblikovala riječi koje
joj nisu izlazile iz usta:
„Kieth! Oh, Bože! Kieth!“
Odjednom je postala svjesna prisutnosti nekog novog bića, nečeg izvana što
je stajalo pred njom, očitujući se u toploj crvenoj svjetlosti. Tad je znala. Bio je
to prozor sa sv. Franjom Ksaverskim. Mislima se uhvatila za njega dok je i dalje
bespomoćno dozivala: „Kieth! Kieth!“
A onda se iz posvemašnje tišine začuo glas:
„Blagoslovljen budi bog.“
Kroz kapelicu se kao odgovor zakotrljao prigušeni žamor:
„Blagoslovljen budi bog.“
Riječi su odmah odjeknule u njenom srcu. Mir is tamjana ležao je u zraku,
tajnovit, sladak i spokojan, a onda se svijeća na oltaru ugasila.
„Blagoslovljeno njegovo sveto ime.“
„Blagoslovljeno njegovo sveto ime.“
Sve se stopilo u neku izmaglicu koja se vrtjela oko nje. Uz zvuk koji je bio
napola udah, a napola uzvik, zaljuljala se na nogama i stropoštala se ravno u
Kiethovo naručje.
www.balkandownload.org
V.
Pola sata kasnije hodala je dugim središnjim puteljkom prema glavnom ula‐
zu, oslanjajući se na Kiethovu ruku.
„Popodne je bilo vrlo kratko“, uzdahnuo je on, „i strašno mi je žao što ti je
pozlilo, Lois.“
„Kieth, sad sam dobro, zbilja. Nemoj brinuti, molim te“
„Siroto dijete. Nisam mislio da će ti blagoslov možda biti predug nakon ci‐
jelog tog puta ovamo po toj vrućini i svega.“
Lois se veselo nasmijala.
„Valjda nisam navikla na blagoslov. Misa je vrhunac vjerskih napora za
mene.“
Na trenutak je zastala, a onda je brzo nastavila:
„Ne bih te htjela šokirati, Kieth, ali ne mogu ti reći koliko je – koliko je
nezgodno biti katolik. Kao da sve to skupa više ne vrijedi. Što se morala tiče,
neki od najrazuzdanijih mladića koje poznajem su katolici. A najpametniji
mladići – oni koji razmišljaju i puno čitaju – kao da više u ništa ne vjeruju.“
„Ispričaj mi. Bus dolazi tek za pola sata.“
Sjeli su na klupu pokraj staze.
„Recimo, Gerald Carter je objavio roman. On umre od smijeha svaki put
kad netko spomene besmrtnost. A Howa – ovaj, jedan drugi čovjek kojeg do‐
bro poznajem, koji je na Harvardu bio član bratstva Phi Beta Kappa, kaže da
nijedna inteligentna osoba ne može vjerovati u natprirodno kršćanstvo. Ali
kaže da je Isus bio veliki socijalist. Jesam li te šokirala?“
Iznenada se prekinula.
Kieth se nasmiješio.
„Redovnike se ne može šokirati. Oni su profesionalni ublaživači šokova.“
„Dobro“, nastavila je, „to je manje-više sve. Katolička vjera se čini tako –
tako uskom. Uzmi, na primjer, crkvene škole. Sad imamo veću slobodu u ne‐
www.balkandownload.org
nije postalo bučno i dok cvrčci nisu opet preuzeli svoje breme pjesme u sjeno‐
vitoj travi.
VII.
Dalyrimple
na krivom putu
I.
III.
IV.
V.
Došla je noć koja ga je izmamila van na njegov drugi pothvat i dok je šetao
ulicom sam se sebi učinio strašno sličnim mački, s određenom gracioznom
gipkošću. Mišići su mu se glatko i elegantno stezali i opuštali pod njegovim
vitkim, zdravim mesom i obuzela ga je apsurdna želja da odskakuće niz ulicu,
optrči nekoliko krugova oko drveća i izvede par zvijezdi u mekoj travi.
Nije bilo hladno, no u zraku se osjećao lagani nagovještaj studeni koji je
bio prije inspirativan nego neugodan.
„Mjesec je zašao – nisam čuo sat!“
Oduševljeno se nasmijao stihu iz ranog djetinjstva koji mu je u sjećanju os‐
tao kao nešto veličanstveno lijepo.
Naišao je na nekog čovjeka, a nakon pola kilometra najošjednog.
Došao je do Ulice Philmore. Tmina je već bila potpuna. U sebi je zahvalio
gradskom vijeću što nije udovoljilo zahtjevu za postavljanje novih uličnih
svjetiljki kad su sastavljali proračun. Ugledao je rezidenciju Sternerovih, zdanje
od crvene cigle koje je označavalo početak avenije, a onda kuću Jordonovih,
Eisenhauerovih, Dentovih, Markhamovih, Fraserovih i Hawkinsovih, gdje je
bio odsjeo kao gost; pa kuću Willoughbyjevih i kuću Everettovih u cifrastom
kolonijalnom stilu; kućicu u kojoj su živjele usidjelice Watts između impo‐
zantnih pročelja domova Macyjevih i Krupstadtovih; pa kuću Craigovih...
Ah... Evo je! Zastao je uz trzaj kad je daleko ispred sebe ugledao neku mr‐
lju, prolaznika, možda policajca. Nakon jednog nepodnošljivo dugog trenutka
domogao se isprekidane sjene koju je na travnjak bacala ulična svjetiljka i pog‐
nuto potrčao. Zaustavio se u sjeni vapnenačkog zida svog plijena, napet i bez
daha i s osjećajem da mu dah nije ni trebao.
Osluškivao je cijelu vječnost. Kilometar dalje zavijanjem se oglasila mačka,
a onda se na udaljenosti od stotinu metara neka druga pridružila njenoj himni
s demonskim režanjem i Dalyrimple je osjetio kako mu je srce u grudima po‐
skočilo kao fizički izraz stanja njegova uma. Čuli su se i drugi zvukovi: slabašni
djelić pjesme iz daljine, zvonki smijeh i čavrljanje sa stražnjeg trijema preko
puta ulice i cvrčci, cvrčci kako pjevaju u podšišanoj, mjesečinom obasjanoj tra‐
vi u dvor ištu. Sama kuća utonula je u zloslutnu tišinu. Bilo mu je drago što
nije znao tko ondje živi.
Isprva je blago drhtao, no onda se ukrutio poput čelika, a čelik se omekšao i
njegovi živci su postali meki i gipki poput kože. Opipavši svoje ruke, sa za‐
hvalnošću je ustanovio da su gipke, pa je izvukao nož i kliješta i bacio se na
posao s mrežom na prozoru.
Bio je do te mjere siguran da ga nitko nije vidio da se nagnuo iz blagova‐
onice, gdje se našao sekundu kasnije, i polako povukao mrežu natrag na njezi‐
no mjesto, pažljivo je namjestivši tako da bude siguran da neće slučajno pasti,
ali da mu neće ni zasmetati ako bude morao onuda bježati.
Onda je spremio otvoreni nož u džep kaputa, izvukao džepnu svjetiljku i
stao se šuljati po prostor iji.
Ondje nije bilo ničeg što bi mu moglo kor istiti – blagovaonica nikad nije
ni bila dio njegovih planova jer je grad bio premalen da bi mogao utopiti
ukradenu srebrninu.
Zapravo, nije ni imao neke čvrste planove. Došao je do zaključka da je čo‐
vjeku s umom poput njegovog, kojeg je krasila obilata inteligencija, intuicija i
sposobnost munjevitog donošenja odluka, najbolje bilo imati samo najopćeni‐
tiji kostur plana. Tome ga je podučila epizoda sa strojnicom. Osim toga, bojao
se da bi unaprijed isplanirana metoda u krizi za posljedicu imala dva moguća
gledišta, a to je značilo neodlučnost.
Malo se spotaknuo preko neke stolice, zadržao dah, osluhnuo, našao hodnik,
našao stepenice i počeo se penjati. Sedma stepenica je zaškripala kad je stao na
nju, pa deveta, pa četrnaesta. Automatski ih je brojao. Kad su stepenice zaškri‐
pale po treći put, opet je zastao i ostao tako stajati dulje od minute. Nikad u
životu nije se osjećao osamljenije nego tada. Dok je patrolirao iza neprijatelj‐
skih linija, čak i dok je bio sam iza sebe je imao moralnu potporu pola milijar‐
de ljudi, a sad je bio sam, u sukobu s tim istim moralnim pritiskom, razbojnik.
Nikad prije nije osjetio takav strah, ali nikad prije nije osjetio ni takav ushit.
Došao je do kraja stepenica i prišao jednom dovratku. Ušao je i osluhnuo
pravilno disanje. Koračao je ekonomično, a tijelo mu se gipko povijalo dok je
pipao po komodi i trpao u džepove sve predmete koji su mu se činili obećava‐
www.balkandownload.org
jući. Deset sekundi kasnije više ih nije znao nabrojiti. Prstima je prešao preko
stolice u potrazi za hlačama i napipao nešto meko, žensko rublje. Kutovi usana
uzdigli su mu se u mehaničkom osmjehu.
Još jedna prostor ija... Isto disanje, uz jedan grozni uzdah od kojeg mu je
srce opet počelo manijakalno udarati u grudima. Neki okrugli predmet – sat;
lanac; svežanj novčanica; igle za kravatu; dva prstena – sjetio se da je i s druge
komode uzeo par prstena. Krenuo je dalje, pa se trgnuo kad je pred sobom
ugledao slabašno svjetlo. Bože! Bila je to svjetlost ručnog sata na njegovoj is‐
pruženoj ruci.
Dolje niz stepenice. Promašio je dvije stepenice, ali se dočekao na treću.
Sad je sve bilo u redu. Praktički je bio siguran. Dok se približavao dnu stepeni‐
ca, gotovo je osjetio dosadu. Stigao je do blagovaonice, razmislio o tome da
uzme i srebrninu, ali onda ipak odlučio da neće.
VII.
Do kraja mjeseca „Provalnik Bili iz četvrti Silver“ bio je glavna fora s ko‐
jom su dadilje plašile djecu. Pripisivalo mu se pet provala, a iako je Dalyrimple
počinio samo tri, smatrao je da većina odlučuje i da ima pravo na titulu. Jed‐
nom su ga vidjeli – „golemo natečeno stvorenje s najopakijim licem kojeg ste
ikad vidjeli“. Od gospođe Henryja Colemana, koju je u dva ujutro probudila
zraka bater ijske svjetiljke uperena u njene oči, nije se moglo očekivati da će
prepoznati Bryana Dalyrimplea kojem je prošlog Četvrtog srpnja mahala zasta‐
vicom i kojeg je opisala kao „ne izgleda mi uopće kao neki smioni tip, a
vama?“
Kad bi Dalyrimple maštu odvmuo na najjače, uspijevao bi glor ificirati svoj
stav i svoje oslobođenje od sitnih skrupula i kajanja, ali kad bi samo jednom
svojim mislima dopustio da odlutaju bez oklopa, obuzeli bi ga strašan užas i
depresija. Onda bi morao o svemu promisliti ispočetka kako bi se umir io. Za‐
ključio je da je to, kad se sve uzme u obzir, bilo bolje nego odustati od svoje
predodžbe o sebi kao o buntovniku. Bilo je utješnije sve ostale smatrati buda‐
lama.
Njegov stav prema gospodinu Macyju se promijenio. Više nije prema nje‐
mu osjećao tinjajuće neprijateljstvo i više se nije osjećao manje vrijednim u
njegovoj prisutnosti. Kad je četvrti mjesec kojeg je proveo u njegovoj trgovini
došao kraju, shvatio je da na svog poslodavca gleda gotovo bratski. Osjećao je
neodređeno, ali snažno uvjerenje da bi gospodin Macy u dubini duše odobra‐
vao njegove postupke i bio mu suučesnikom. Više nije bio zabrinut za svoju
budućnost. Namjeravao je skupiti sedam tisuća dolara, a onda zbrisati – na is‐
tok, ili natrag u Francusku, ili u južnu Amer iku. Pet-šest puta u posljednja dva
mjeseca bio je naumio dati otkaz, ali ga je spriječio strah da bi mogao privući
pažnju na svoje iznenadno bogatstvo. I tako je i dalje radio, više ne bezvoljno,
nego s prijezirnim podsmjehom.
BalkanDownload.org
VIII.
Četiri šake
I.
U ovom trenutku nitko koga poznajem nema ni najmanju želju udar iti Sa‐
muela Mereditha. Možda je to zato jer čovjeku koji je prešao pedesetu udarac
neprijateljske šake može nanijeti prilično ozbiljnu štetu, no ja sam sa svoje
strane skloniji mišljenju da su jednostavno sve njegove osobine koje su nago‐
nile na udaranje posve iščezle. No nema sumnje da se u različitim trenucima
njegova života njegovo lice odlikovalo osobinama koje su navodile na udara‐
nje, baš kao što se djevojačke usne odlikuju osobinama koje navode na polju‐
bac.
Siguran sam da je svatko od nas susreo takvog čovjeka, da mu je takav čo‐
vjek bio predstavljen ili da se čak s takvim čovjekom sprijateljio unatoč osje‐
ćaju da on u drugima pobuđuje strastvenu antipatiju koju neki izražavaju
automatskim stiskanjem šaka, a drugi mrmljanjem kako će ga“zviznuti“ ili mu
„opaliti koju zidarsku“. Kod Samuela Mereditha ova je osobina bila toliko iz‐
ražena da je utjecala na čitav njegov život.
U čemu se točno ta osobina odražavala? U izgledu nije sigurno, jer je Sa‐
muela Mereditha od najranije mladosti krasila ugodna vanjština, široka ramena
i iskrene i simpatične sive oči. A ipak sam ga čuo kako punoj sobi novinara
govor i da ga je sram ispričati im priču o svom uspjehu jer mu ne bi vjerovali,
da to zapravo nije jedna priča već njih četir i, te da javnost ne bi željela čitati o
čovjeku koji svoj uspon do uspjeha duguje šakama.
Sve je počelo na akademiji Phillips Andover kad mu je bilo četrnaest.
Odrastao je uz kavijar i hotelsku poslugu koja je ispunjavala svaki njegov hir u
pola europskih gradova i samo je pukom srećom njegova majka doživjela živ‐
čani slom i bila prisiljena njegov odgoj prepustiti manje nježnim i manje pris‐
tranim rukama.
Na Andoveru je dobio cimera po imenu Gilly Hood. Gillyju je bilo trina‐
est, bio je sitan i bio je manje-više ljubimac cijele škole. Od onog rujanskog
dana kad je sluga gospodina Mereditha poslagao Samuelovu odjeću u najbolju
komodu i na rastanku upitao: „Je li to sve, gospodaru Samuel?“, Gilly se žalio
da je izvukao kraći kraj. Osjećao se kao neki bijesni žabac u čiji akvar ij su sta‐
vili zlatnu ribicu.
„Ti bokca!“ žalio se svojim suosjećajnim vršnjacima, „kakav umišljenko!
Pitao je: ‘Jesu li ovdje svi gospoda?’ a ja sam rekao, ‘Nisu, dječaci su’, a on je
rekao da dob nije važna, a ja sam rekao, ‘Tko kaže da jest?’ Baš bih ga se volio
dočepati, seronja jedan!“
Gilly je tri tjedna u tišini podnosio komentare mladog Samuela o odjeći i
navikama Gillyjevih prijatelja, trpio fraze na francuskom ubačene u njihove
razgovore i toler irao stotine ženskastih podbadanja iz kojih se lijepo vidjelo što
nervozna majka može napraviti dječaku ako ga drži dovoljno blizu sebe, a
onda je u akvar iju izbila oluja.
Samuel je bio vani. U njihovoj sobi okupilo se društvance vršnjaka da čuje
Gillyja kako bjesni o najnovijim grijesima njegovog cimera.
„‘Oh, ne volim da noću budu otvoreni prozor i’, rekao je, ‘osim samo
malo’“, požalio se Gilly.
„Ne daj mu da ti zapovijeda.“
„Da mi zapovijeda? Naravno da mi neće zapovijedati. Uredno otvaram
prozore, ali budaletina ne želi da ih naizmjence ujutro zatvaramo.“
„Zašto ga ne natjeraš, Gilly?“
„Natjerat ću ga.“ Gilly je žestoko kimao glavom. „Ništa se ne brini. Neće
se on prema meni ponašati kao da sam mu sluga.“
„Da vidimo kako ćeš ga natjerati.“
U tom trenutku ušla je budaletina glavom i bradom i počastila okupljene
jednim od svojih iritantnih osmjeha. Dva dječaka su rekla: „Bok, Meredith.“
Ostali su ga ošinuli hladnim pogledom i nastavili razgovarati s Gillyjem. Ali či‐
nilo se da je Samuel bio nezadovoljan.
„Mogu li vas zamoliti da ne sjedate na moj krevet?“ uljudno je predložio
dvojici Gillyjevih posebnih prijatelja koji su se ispružili na njegovom krevetu,
osjećajući se kao kod kuće.
www.balkandownload.org
„Ha?“
„Moj krevet. Zar ne razumijete engleski?“
Time je samo dolio ulje na vatru. Čulo se nekoliko komentara o čistoći
kreveta i znakovima životinjske prisutnosti u njemu.
„Što ne valja s tvojim krevetom?“ pitao je Gilly ratoborno.
„S krevetom je sve u redu, ali...“
Gilly ga je prekinuo u pola rečenice ustavši i prišavši Samuelu. Zastao je na
nekoliko centimetara od njega i bijesno se zagledao u njega.
„Ti i tvoj glupi krevet“, počeo je. „Ti i tvoj glupi...“
„Hajde, Gilly“, promrmljao je netko.
„Pokaži budaletini..
Samuel mu je mirno uzvratio pogled.
„Pa“, rekao je on napokon, „to je moj krevet...“
Dalje od toga nije stigao, jer se Gilly odmaknuo i svom snagom ga tresnuo
u nos.
„To, Gilly!“
„Pokaži tom nasilniku!“
„Samo neka te proba pipnuti – pokazat ćemo mi njemu!“
Ostali su se stisnuli oko njih i Samuel je prvi put u životu shvatio koliko je
nezgodno kad te ljudi strastveno preziru. Bespomoćno se ogledao oko sebe po
nasilnim i neprijateljskim licima koja su ga strijeljala pogledima. Bio je za gla‐
vu viši od svog cimera. Ako mu uzvrati udarac, proglasit će ga nasilnikom i za
pet minuta će ga napasti još barem šestor ica. Ako ne uzvrati udarac, proglasit
će ga kukavicom. Trenutak je stajao ondje i uzvraćao Gillyju njegov bijesni
pogled, a onda se uz iznenadni prigušeni zvuk u grlu probio kroz krug koji ih
je okruživao i istrčao iz sobe.
II.
ćan protiv Gillyja. Međutim, s vremenom je taj grijeh prema radniku utjecao
na cjelokupni njegov stav prema životu. Snobizam, na kraju krajeva, nije ništa
drugo nego dobar odgoj koji je prerastao u diktaturu. Samuelova uvjerenja se
nisu promijenila, ali potreba da ih nametne drugima nestala je one večer i na
ulici. Te godine njegovi kolege nekako su ga prestali smatrati snobom.
III.
su stigli puteljkom do njene male kuće, ugledali su kako u prozor ima gori
svjetlo. Muž je stigao kući prije nje.
„Strašno je ljubomoran“, objavila je, smijući se kao da se ispričava.
„U redu“, rekao je Samuel prilično ukočeno. „U tom slučaju najbolje će
biti da se pozdravimo ovdje.“
Zahvalila mu je i on se okrenuo i otišao, mahnuvši joj jednom za laku noć.
I to bi bilo sve da tjedan dana kasnije jednog jutra nisu slučajno ponovno
naletjeli jedno na drugo na Petoj aveniji. Ona se zbunila, pocrvenjela i činilo se
kao da joj je bilo toliko drago što ga opet vidi da su stali čavrljati kao star i pri‐
jatelji. Uputila se do krojačice, a nakon toga je planirala sama ručati u Taine’su,
cijelo popodne provesti u kupovini i u pet se naći s mužem na trajektu za na‐
trag. Samuel joj je rekao da je njen muž jako sretan čovjek. Na to je opet po‐
crvenjela i odjur ila.
Samuel je zviždao čitavim putem do svog ureda, ali onda mu se oko pod‐
neva opet svuda počelo ukazivati ono lice s privlačnim, patetičnim ustima i
one smeđe oči. Promeškoljio se pogledavši na sat. Sjetio se restorana u prizem‐
lju koji je služio roštilj i gdje je obično ručao i teškog muškog razgovora koji
ga je ondje čekao. Nasuprot te slike u glavi mu se ukazala druga: mali stol u
Taine’su i one smeđe oči i ona usta preko puta. Par minuta prije pola jedan na‐
bio je šešir na glavu i požur io na tramvaj.
Bila je iznenađena što ga vidi.
„Pa, zdravo“, rekla je. Samuel je vidio da je bila samo ugodno preplašena.
„Mislio sam da bismo mogli ručati zajedno. Užasno je dosadno ručati s hr‐
pom muškaraca.“
Oklijevala je.
„Pa, pretpostavljam da u tome nema ničeg lošeg. Zašto bi bilo!“
Palo joj je na um da je trebala ručati sa svojim mužem, ali on je oko podne‐
va obično bio u strašnoj gužvi. Ispričala je Samuelu sve o njemu: bio je malo
sitniji od Samuela, ali je bio puno zgodniji. Bio je knjigovođa i nije puno zara‐
đivao, ali su bili sretni i očekivali da će se za tri-četir i godine obogatiti.
Samuelova razvedenica bila je jako svadljivo raspoložena već tri ili četir i
tjedna i zaista je uživao u susretu s ovom djevojkom, koja joj je bila potpuna
suprotnost: tako svježa i iskrena i pomalo avantur istički nastrojena. Zvala se
Marjor ie.
Dogovor ili su se da će se opet vidjeti. Zapravo, mjesec dana su dva ili tri
puta tjedno ručali zajedno. Kad je Marjor ie bila sigurna da će njen muž dokas‐
na ostati na poslu, Samuel bi je otpratio kući trajektom u New Jersey, ali uvi‐
jek bi se oprostili na njenom sićušnom trijemu nakon što bi ušla unutra i upa‐
lila svjetla kako bi iskor istila sigurnost koju joj je pružala njegova muška pri‐
sutnost vani. To je preraslo u ceremoniju koja mu je išla na živce. Čim bi se s
prednjih prozora prosula zlaćana svjetlost, to je za njega značilo otpust. A ipak
nikad nije predložio da uđe, a Marjor ie ga nikad nije pozvala.
Ali onda, kad su Samuel i Marjor ie već bili došli do onog stadija kad bi kat‐
kad nježno dodirnuli jedno drugome ruku, tek toliko da pokažu kako su do‐
bri prijatelji, Marjor ie i njen muž posvađali su se u jednoj od onih ultra osjet‐
ljivih, super bitnih svađa u koje se parovi upuštaju samo ako se jako vole. Sve
je počelo s hladnim odreskom ili plinom koji je cur io i Samuel ju je jednog
dana zatekao u Taine’su s tamnim sjenama ispod očiju i u vrlo lošem raspolo‐
ženju.
Dotad je Samuel već počeo vjerovati da je zaljubljen u Marjor ie, pa je od‐
lučio iskor istiti svađu do maksimuma. Igrao je ulogu njenog najboljeg prijate‐
lja i tapšao je po ruci, naginjući se sasvim blizu njenim smeđim kovrčama dok
mu je jecajući tiho pričala što joj je muž tog jutra rekao. A kad ju je taksijem
odvezao kući, bio joj je malo više od najboljeg prijatelja.
„Marjor ie“, rekao joj je blago, opraštajući se od nje, kao i uvijek, na trije‐
mu, „ako me u bilo kojem trenutku poželiš posjetiti, sjeti se da te uvijek če‐
kam, uvijek čekam.“
Ozbiljno mu je kimnula i stavila obje ruke u njegove.“Znam“, rekla je. „Ti
si mi prijatelj, najbolji prijatelj.“
Onda je utrčala u kuću, a on je ostao vani čekati dok se svjetla nisu upalila.
Samuel je idući tjedan bio sav na mukama. Neki uporni glas razuma upo‐
zoravao ga je da Marjor ie i on, kad se dođe do dna, zapravo nisu imali gotovo
ništa zajedničko, ali u takvim je slučajevima voda obično toliko zamućena da
se dno rijetko vidi. Svaki njegov san i svaka njegova želja govor ili su mu da
voli Marjor ie, da je želi i mora imati.
Svađa je poprimala sve šire razmjere. Marjor ien muž ostajao je u New Yor‐
ku do kasno u noć, nekoliko puta je došao kući u neugodno pijanom stanju i
općenito joj zagorčavao život. Vjerojatno su bili preponosni da problem riješe
razgovorom – na kraju krajeva, Marjor ien muž bio je prilično dobar čovjek –
i tako je slijedio nesporazum za nesporazumom. Marjor ie se sve više i više
www.balkandownload.org
okretala Samuelu. Žena će uvijek prihvatiti muško suosjećanje ako joj se nudi,
jer pruža mnogo više zadovoljstva nego plakanje na ramenu drugoj djevojci.
Ali Marjor ie nije shvaćala u kojoj mjer i se počela oslanjati na njega i u kojoj
mjer i je on postao dijelom njenog malog kozmosa.
Jedne večer i Samuel se nije okrenuo i otišao kao inače kad je Marjor ie ušla
u kuću i upalila svjetla, već je ušao za njom i sjeli su zajedno na kauč u male‐
nom salonu. Bio je presretan. Zavidio im je na njihovom domu i činilo mu se
da je bilo koji čovjek koji je zanemar io takvu imovinu zbog tvrdoglavog po‐
nosa bio budala nedostojna svoje žene. Ali kad je prvi put poljubio Marjor ie,
ona je tiho zaplakala i rekla mu da ide. Otplovio je kući na krilima očajničkog
uzbuđenja, čvrsto riješivši da će ovu malu iskru romanse raspir iti bez obzira
kako će velik požar nastati i tko će se opeći. U tom trenutku vjerovao je da
nesebično misli samo na nju. Iz kasnije perspektive shvatit će da mu Marjor ie
nije značila ništa više nego što bijeli ekran znači filmu. Radilo se isključivo o
Samuelu koji je slijepo gonio svoje želje.
Kad su se sljedećeg dana našli na ručku u Taine’su, Samuel se posve prestao
pretvarati i počeo joj se zaozbiljno udvarati. Nije imao planova niti definitiv‐
nih namjera. Samo ju je želio ponovo poljubiti i grliti i osjećati kako je sitna,
patetična i draga... Odveo ju je kući i ovog puta su se ljubili sve dok im srca
nisu tukla kao luda i dok im s usana nisu počele padati riječi i fraze.
A onda su se odjednom na trijemu začuli koraci i netko je pokušao otvor iti
vanjska vrata. Marjor ie je problijedjela kao krpa.
„Čekaj!“ šapnula je Samuelu preplašenim glasom, ali on je u svom ljutitom
nestrpljenju jer su ih prekinuli odmarširao do ulaznih vrata i širom ih otvor io.
Svi smo na pozornici vidjeli takve scene – viđali smo ih toliko često da kad
se dogode u stvarnom životu, ljudi se počnu ponašati poput glumaca. Samuel
se osjećao kao da igra neku ulogu i tekst mu je došao sam od sebe: objavio je
da svi imaju pravo odlučivati o svojim životima i prijeteći pogledao Marjor i‐
ena muža, kao da ga izaziva da mu se usprotivi. Marjor ien muž je govor io o
svetosti doma, zaboravivši da mu u posljednje vrijeme dom i nije bio baš svet.
Samuel je nastavio o pravu na sreću, a Marjor ien muž je prešao na vatreno
oružje i razvodne parnice. Onda je odjednom stao i pažljivo se zagledao u
oboje: u Marjor ie koja se bijedno skutrila na kauču i Samuela koji je držao
govor namještaju u svjesno herojskoj pozi.
„Idi gore, Marjor ie“, rekao je drukčijim tonom.
„Ostani gdje jesi!“ brzo se usprotivio Samuel.
Marjor ie je ustala, oklijevala, opet sjela, opet ustala i oklijevajući se uputila
prema stepenicama.
„Iziđi“, rekao je njen muž Samuelu. „Želim razgovarati s tobom.“
Samuel je pogledao Marjor ie i pokušao u njenim očima pročitati neku po‐
ruku, a onda je zatvor io usta i izišao van.
Mjesec je vani svijetlio i kad se Marjor ien muž spustio po stepenicama, Sa‐
muel je jasno vidio da pati – ali nije osjećao prema njemu ni najmanje sažalje‐
nje.
Stajali su tako jedan sučelice drugome, na udaljenosti od metar, a onda je
muž pročistio grlo kao da mu je knedla u grlu.
„To je moja žena!“ rekao je tiho, a onda ga je obuzeo divljački bijes. „Prok‐
let bio!“ zaurlao je i svom snagom udar io Samuela u lice.
Te sekunde, dok je padao na zemlju, Samuelu je kroz glavu prošlo da su ga
već dvaput u životu tako udar ili i čitav incident se odjednom promijenio kao
u snu. Činilo mu se kao da se iznenada probudio. Mehanički je skočio na noge
i zauzeo obrambeni stav. Drugi čovjek je čekao podignutih šaka metar dalje,
lako je znao da je fizički jači od njega za bar desetak centimetara i mnogo ki‐
lograma, nije ga htio udar iti. Situacija se nekim čudom potpuno promijenila.
Trenutak ranije Samuel se smatrao velikim herojem. Sad se sam sebi činio kao
podlac, kao autsajder, a Marjor ien muž, čija silueta se ocrtavala u svjetlima nji‐
hove male kuće, činio mu se kao vječna herojska figura, branitelj svog doma.
Nakon kraće stanke Samuel se brzo okrenuo i posljednji put se udaljio niz
puteljak.
www.balkandownload.org
IV.
smo večer i očekivali da ćemo ga vidjeti na puteljku kako trči doma na veče‐
ru.“ Glas mu je toliko drhtao da je jedva mogao govor iti, i opet se okrenuo
vratima stisnutih očiju.
„Ono tamo je moja zemlja“, rekao je ispruživši ruku. „Moja zemlja, tako
mi Boga. To je sve što imam na ovom svijetu i sve što sam ikad želio.“ Prešao
je rukavom preko lica i ton mu se promijenio kad se polako okrenuo prema
Samuelu. „Ali oni je žele pa je se valjda moram odreći.“
Samuel je morao nešto reći. Osjećao je da će uskoro poludjeti. Počeo je
najmirnijim glasom kojeg je mogao prizvati – tonom rezerviranim za neugod‐
ne dužnosti.
„To je posao, gospodine McIntyre“, rekao je. „Sve je po zakonu. Možda
dvojicu ili trojicu vas ne bismo mogli kupiti ni za koju cijenu, ali većina je
imala cijenu. Napredak zahtijeva da neke stvar i...“
Nikad u životu nije se osjećao toliko nedoraslim situaciji i kad je na udalje‐
nosti od nekoliko stotina metara začuo topot kopita, osjetio je ogromno olak‐
šanje.
Ali tuga u McIntyreovim očima se na njegove riječi prometnula u bijes.
„Ti i tvoja prljava banda lopova!“ uzviknuo je. „Nitko od vas ne osjeća po‐
štenu ljubav prema ničemu na ovoj Božjoj zemlji! Vi ste obični čopor pohlep‐
nih svinja!“
Samuel je ustao i McIntyre je zakoračio prema njemu.
„Samo znaš blebetati. Dobio si našu zemlju – evo ti ovo pa to nosi Peteru
Carhartu!“
Zamahnuo je iz ramena brzo poput munje i Samuel se složio na pod kao
kuća od karata. Bio je nejasno svjestan koraka na vratima i nekoga tko je držao
McIntyrea, ali nije bilo potrebe. Rančer se stropoštao u stolicu i prekrio lice
rukama.
Samuelu se vrtjelo u glavi. Shvatio je da ga je udar ila i četvrta šaka i osjetio
je snažnu navalu emocija koje su mu govor ile da je zakon koji je neumoljivo
upravljao njegovim životom opet pokrenut. Napola omamljen, ustao je i izišao
iz prostor ije.
Sljedećih deset minuta možda su bile najteže u njegovom životu. Ljudi go‐
vore o hrabrosti koja stoji iza uvjerenja, ali u stvarnom životu čovjekova duž‐
nost prema obitelji može se činiti kao sebično prepuštanje vlastitoj pravednos‐
ti. Samuel je uglavnom mislio na svoju obitelj, ali se u nijednom trenutku nije
pokolebao. Onaj udarac ga je priveo svijesti.
Kad se vratio u prostor iju, okružila su ga zabrinuta lica, ali Samuel nije tro‐
šio vrijeme na objašnjavanje.
„Gospodo“, rekao je, „gospodin McIntyre bio je toliko ljubazan i uvjer io
me da ste u ovoj stvar i vi apsolutno u pravu, a interes Petera Carharta je apso‐
lutno u krivu. Što se mene tiče, možete svoje rančeve zadržati do kraja živo‐
ta.“
Progurao se kroz zaprepašteno mnoštvo i u roku od pola sata poslao dva te‐
legrama koja su telegrafista toliko šokirala da uopće više nije mogao raditi. Pr‐
vog je poslao Hamilu u San Antonio, a drugog Peteru Carhartu u New York.
Samuel te noći nije mnogo spavao. Znao je da je prvi put u svojoj poslov‐
noj kar ijer i potpuno podbacio. Ali neki nagon u njemu koji je bio jači od vo‐
lje i jači od obrazovanja nagnao ga je da učini nešto što će vjerojatno dokrajči‐
ti njegove ambicije i njegovu sreću. Ali sve je bilo gotovo i nije mu ni u jed‐
nom trenutku palo na um da je mogao postupiti drugačije.
Sljedećeg jutra dočekala su ga dva telegrama. Prvi je bio od Hamila. Sasto‐
jao se od dvije riječi:
„Nesposobni idiote!“
Drugi je bio iz New Yorka:
„Posao otpada odmah se vrati u New York Carhart.“
U roku od tjedan dana mnogo se toga dogodilo. Hamil se žestoko svađao i
branio svoj plan. Pozvan je u New York, gdje je proveo gadnih pola sata u ure‐
du Petera Carharta. U srpnju je dao ostavku, a u kolovozu je Samuel Meredith,
u dobi od trideset i pet godina, imenovan punim Carhartovim partnerom. Če‐
tvrta šaka je odradila svoj posao.
Valjda svaki čovjek ima svoju podlu crtu koja se provlači kroz njegov ka‐
rakter, njegovu narav i općenito njegov pogled na svijet. Kod nekih ljudi je
ona pritajena i uopće je nismo svjesni dok nas jednom ne napadnu u mraku.
Ali kod Samuela se ukazala u akciji i razbjesnila ljude. Utoliko je imao sreće,
jer je njegov unutarnji vrag, svaki put kad bi pomolio glavu, dobio po nosu
tako da se odmah požur io opet skriti, boležljiv i slabašan. Ista ta crta, isti taj
vrag gonio ga je da Gillyjevim prijateljima kaže da mu se maknu s kreveta i da
uđe u Marjor ienu kuću.
Da kojim slučajem dobijete priliku povući rukom preko čeljusti Samuela
Mereditha, osjetili biste ondje kvrgu. Priznaje da nikad nije bio siguran od
www.balkandownload.org
Amer ički romanopisac i novelist Francis Scott Fitzgerald, rođen u Saint Pa‐
ulu u Minnesoti 24. rujna 1896. smatra se jednim od najvećih pisaca XX. sto‐
ljeća.
nar ije, između ostalog i za Prohujalo s vihorom za koje nikad nije dobio ni‐
kakvo priznanje.
Fitzgeraldovo zdravlje bilo je narušeno još od studentskih dana već tada na‐
predovalim alkoholizmom, a dijagnosticirana mu je i tuberkuloza. Tijekom ži‐
vota pretrpio je dva srčana udara, a od posljedica drugoga je i umro 21. prosin‐
ca 1940. godine u Hollywoodu.
NAKLADNIK
Zag rebačka naklada
ZA NAKLADNIKA
Zdenko Vlainić
UREDNIK
Krešimir Maligec
LIKOVNA OPREMA
Tihomir Tikulin
GRAFIČKA PRIPREMA
Machala d o.o.
TISAK
Znanje, Zag reb
www zg-naklada hr
kontakt©zg-naklada hr
www.balkandownload.org
Sadržaj
KOPNENI GUSAR i druge priče 3
Kopneni gusar 4
I. 4
II. 9
III. 14
IV. 19
V. 24
VI. 28
Palača od leda 37
I. 37
II. 42
III. 46
IV. 54
V. 58
VI. 64
Glava i Ramena 65
I. 65
II. 73
III. 77
IV. 81
V. 89
Zdjela od brušenog stakla 92
I. 92
II. 98
III. 103
IV. 109
Bernice se šiša na kratko 114
I. 114
II. 119
III. 122
IV. 128
V. 132
VI. 138
Blagoslov 142
I. 142
II. 144
III. 153
IV. 154
V. 156
VI. 157
VII. 161
Dalyrimple na krivom putu 162
I. 162
II. 163
III. 166
IV. 172
V. 174
VI. 177
VII. 178
VIII. 179
Četiri šake 182
I. 182
II. 186
III. 189
IV. 194
Francis Scott Fitzgerald 201