Ф

POTEZNA MINA

Lee Child

Tripwire
 PROLOG
Hook Hobie je sve u životu dugovao jednoj tajni staroj skoro trideset
godina. Svoju slobodu, svoj društveni položaj, svoj novac, sve. I, poput
svakog drugog opreznog čovjeka na njegovu mjestu, bio je spreman učiniti sve
što je potrebno kako bi sačuvao svoju tajnu. Zato jer je mogao mnogo toga
izgubiti. Sve u životu.
Zaštita na koju se oslanjao skoro trideset godina temeljila se na samo dvije
stvari. Na one dvije iste stvari kojima se svatko služi kako bi se zaštitio od
bilo kakve opasnosti. Na isti način kojim se neki narod štiti od neprijateljskih
projektila, na isti način kojim se stanar štiti od provalnika, na isti način kojim
se boksač štiti od knock-outa. Otkrivanje i reakcija. Prvi korak, drugi korak.
Prvo otkriješ prijetnju, a zatim reagiraš.
Prvi korak bio je sustav pravodobnog upozorenja. Mijenjao se tijekom
godina, jer su se mijenjale ostale okolnosti. Sada je taj korak bio dobro
uvježban i pojednostavljen. Tvorila su ga dva sloja, poput dvije žice potezne
mine koje se sastaju u istom središtu. Prva žica bila je jedanaest tisuća milja
od doma. To je bilo pred-pravodobno upozorenje. Poziv na buđenje. To mu je
govorilo da mu se približavaju. Druga žica bila je pet tisuća milja bliže, ali
ipak šest tisuća milja daleko. Poziv s drugog mjesta govorio mu je da će oni
uskoro biti jako blizu. Govorio mu je da je prvi korak učinjen i da će drugi
korak uskoro započeti.
Drugi korak bila je reakcija. Bilo mu je sasvim jasno kakva reakcija mora
uslijediti. Utrošio je skoro trideset godina razmišljajući o tome, ali uvijek je
postojao samo jedan odgovor koji ga je mogao održati na životu. Reakcija je
bila bijeg. Nestanak. Bio je realističan čovjek. Cijeli se život ponosio svojom
odvažnosti i lukavstvom, svojom postojanošću i smionošću. Uvijek je činio
ono što je bilo nužno, bez premišljanja. Ali kad bi čuo znakove upozorenja od
tih udaljenih žica potezne mine, znao je da mora pobjeći. Zato jer nitko nije
mogao preživjeti to što ga je proganjalo. Nitko. Pa čak ni okrutnik poput njega.
Opasnost je godinama nadirala i jenjavala poput plime. Dugo je znao
živjeti u uvjerenju da će ga plima u svakom trenutku odnijeti. No isto tako je
smatrao da plima nikad neće doprijeti do njega. Ponekad bi se zbog
umrtvljujućeg osjećaja vremena osjećao sigurnim, jer trideset je godina prava
vječnost. Ali ponekad mu se činilo da je svo to vrijeme prošlo u treptaju oka.
Ponekad bi čekao prvi poziv iz sata u sat. Planirao je, znojio se, ali uvijek je
znao da bi u svakom trenutku mogao biti primoran pobjeći.
U glavi je taj film prevrtio milijun puta. Prema očekivanju, prvi bi poziv
primio otprilike mjesec dana prije drugog. Taj bi mjesec iskoristio za
pripremu. Dovršio bi započeto, obavio poslove, podigao novac, prebacio
efektnu imovinu, izravnao račune. Zatim bi se, kad bi primio drugi poziv,
izgubio. I to odmah. Bez premišljanja. Jednostavno bi pobjegao, i to što dalje.
No, stjecajem okolnosti, ovaj put su oba poziva došla u istom danu. Drugi
prije prvoga. Bliža je žica prekinuta sat vremena prije one dulje. A Hook
Hobie nije pobjegao. Napustio je trideset godina pažljivog planiranja i ostao
boriti se.
 1
Jack Reacher ga je ugledao kad je zakoračio kroz vrata. U stvari, nije bilo
vrata. Samo je prošao kroz dio zida pročelja koji je nedostajao. Bar se otvarao
ravno na pločnik. Ispred su, pod starom, sasušenom lozicom koja je pružala tek
neznatan hlad, bili postavljeni stolovi i stolice. To je bila prostorija koja se
pružala i unutra i van, a povezivao ju je prolaz u zidu. Reacher je nagađao da
mora postojati neka vrsta željezne rešetke koju po zatvaranju spuštaju preko
prolaza. Ako bar uopće zatvaraju. U svakom slučaju, Reacher ga nikad nije
vidio zatvorenog, iako je znao ostajati do sitnih sati.
Čovjek je stajao metar unutar mračne prostorije i čekao, treptao, puštajući
da mu se oči naviknu na tamu nakon vrele bjeline sunca koje je sjalo iznad Key
Westa. Bio je lipanj, točno 16 sati poslijepodne, na najjužnijoj točki
Sjedinjenih Država. Daleko južnije od većine Bahamskih otoka. Užareno
bijelo sunce i vrlo visoka temperatura. Reacher je sjedio straga za svojim
stolom, pijuckao vodu iz plastične boce i čekao.
Čovjek se osvrtao uokolo. Bar je bio niska prostorija izgrađena od starih,
sasušenih dasaka tamne boje. Izgledale su kao da su donesene s nekih starih
brodskih olupina. Na njih su čavlima bili prikovani nasumce izabrani komadi
brodskog otpada. Tu je bilo starih, mjedenih predmeta i kugli od zelenog
stakla. Komadi starih ribarskih mreža. Ribička oprema, pretpostavljao je
Reacher, iako nikad u životu nije ulovio ribu. Ili plovio brodom. Preko svega
se širilo deset tisuća posjetnica pričvršćenih čavlima na svakom slobodnom
centimetru zida, uključujući i strop. Neke su bile nove, a druge, stare i
savijene, predstavljale su prije više desetljeća propale poslove.
Čovjek je zakoračio dublje u tminu i zaputio se prema šanku. Star oko
šezdeset godina, bio je srednje visine i nešto jači. Liječnik bi ga nazvao
gojaznim, ali Reacher je pred sobom vidio samo punijeg i nešto starijeg
čovjeka. Muškarca koji otmjeno nosi svoje breme godina, bez mnogo strke oko
toga. Bio je odjeven poput gradskog čovjeka sa sjevera na kraćem putovanju u
toplije krajeve. Nosio je svjetlosive hlače, šire u struku i uže na dnu, tanku,
zgužvanu bež jaknu, bijelu košulju s raskopčanim ovratnikom koji je otkrivao
plavobijelu kožu na vratu, tamne čarape i gradske cipele. - New York ili
Chicago, nagađao je Reacher, možda Boston. Većinu svojih ljeta provodio je u
klimatiziranim zgradama ili automobilima. Te je hlače i jaknu držao u
stražnjem dijelu svojeg ormara još otkako ih je prije dvadesetak godina kupio.
Povremeno bi ih vadio i nosio u odgovarajućim prigodama.
Čovjek je došao do šanka, posegnuo u jaknu i izvadio lisnicu. Bila je mala,
pretrpana i stara, od fine crne kože. Bila je od onih lisnica koje se saviju i
čvrsto priljube oko stvari naguranih unutra. Reacher je vidio kako ju otvara
uvježbanim pokretom i pokazuje ju barmenu. Nešto ga je tiho upitao. Barmen
je odvratio pogled, kao da je bio uvrijeđen. Čovjekje spremio lisnicu i
zagladio sive pramenove što su mu padali preko znojnog tjemena. Promrmljao
je još nešto i barmen mu je pružio pivo koje je izvukao iz sanduka s ledom.
Starac je na trenutak prislonio hladnu bocu na lice, a zatim otpio veliki gutljaj.
Rukom je prekrio usta, odmjereno podrignuo i nasmiješio se kao da je neko
malo razočarenje time ublaženo.
Reacher je na njegov gutljaj uzvratio velikim gutljajem vode. Najbolje
građen čovjek kojeg je ikad upoznao bio je jedan belgijski vojnik koji se
zaklinjao da je tajna dobre tjelesne forme u tome što možeš činiti štogod hoćeš,
ako piješ pet litara mineralne vode dnevno. Reacher je izračunao da pet litara
odgovara američkoj mjeri galon, a budući je Belgijanac bio sitan i vitak
momak, upola manji od njega, smatrao je da treba piti dva galona ili oko deset
litara dnevno. Deset velikih boca. Otkako je stigao u vrućinu Key Westa, držao
se tog pravila. Odgovaralo mu je. Nikad se nije osjećao bolje. Svakog dana u
16 sati sjedio je za tim mračnim stolom i ispijao tri boce obične vode,
ohlađene na sobnu temperaturu. Sada je bio ovisnik o vodi kao što je to nekoć
bio o kavi.
Postrance se naslonivši na šank, stranac je ispijao svoje pivo. Pogledom je
prelazio preko prostorije. Reacher je bio jedina osoba unutra osim barmena.
Starac se odgurnuo bokom od šanka i prišao mu. Mahnuo je pivom, kao da
govori: SMIJEM LI? Reacher je klimnuo prema stolici preko puta i slomio
plastični pečat na trećoj boci. Čovjek je sjeo svom svojom težinom. Bio je
pretežak za stolicu. Bio je od onih ljudi koji ključeve, novac i rupčiće drže u
džepovima hlača, tako da izgledaju još širi u bokovima.
"Jeste li vi Jack Reacher?" upitao je preko stola.
Nije ni iz Chicaga ni iz Bostona. Iz New Yorka je, sigurno. Glas mu je
zvučao posve jednako kao u jednog čovjeka kojega je Reacher poznavao, koji
se prvih dvadeset godina života nije maknuo stotinu metara dalje od ulice
Fulton.
"Jack Reacher?" opet je upitao starac.
 Izbliza su mu se pod se pod istaknutim čelom vidjele sitne, mudre oči.
Reacher je otpio i pogledao u njega kroz bistru vodu u boci.
"Jeste li vi Jack Reacher?" upitao je po treći put.
Reacher je spustio bocu na stol i odmahnuo glavom.
"Nisam", slagao je.
Starac je malo slegnuo ramenima od razočarenja. Povukao je rukav i
pogledao na sat. Krenuo je tijelom prema naprijed kao da namjerava ustati sa
stolice, ali zatim je sjeo natrag, kao da ima vremena.
"Šesnaest i pet", rekao je.
Reacher je kimnuo glavom. Čovjek je mahnuo praznom bocom piva
konobaru, koji mu je donio drugo.
"Vrućina", rekao je. "Ne podnosim je."
Reacher je opet kimnuo i otpio gutljaj vode.
"Znate li, je li Jack Reacher negdje ovdje?" upitao je čovjek.
Reacher je slegnuo ramenima.
"Znate li kako izgleda?" upitao je zauzvrat.
Čovjek je otpio veliki gutljaj iz druge boce. Obrisao je usta rukom i
prekrio ih kako bi odmjereno podrignuo po drugi put.
"Ne baš", rekao je. "Krupan čovjek, to je sve što znam. Zato sam vas i
pitao."
Reacher je klimnuo.
"Ovdje ima mnogo krupnih ljudi", rekao je. "Krupnih ljudi ima posvuda."
"Ali ime vam nije poznato?"
"Zar bi trebalo biti?" upitao je Reacher. "A koga to zanima?"
Čovjek se nacerio i kimnuo, kao da se ispričava zbog pogreške u
ponašanju.
"Costello", rekao je. "Drago mije."
Reacher mu je odvratio kimanjem glave i malo podigao bocu, kao na
pozdrav.
"Tražite odbjegle osobe?" upitao je.
"Ne, ja sam privatni istražitelj", odgovorio je Costello.
"Tražite čovjeka po imenu Reacher?" upitao je Reacher. "Što je učinio?"
Costello slegne ramenima. "Koliko ja znam, ništa. Jednostavno su me
unajmili da ga pronađem."
"I otkrili ste da je ovdje negdje?" "Bio je prošlog tjedna", rekao je
Costello. "Ima bankovni račun u Virginiji i tamo je slao novac." "Odavde, s
Key Westa?" Costello je klimnuo.
"Svakog tjedna", rekao je. "Već tri mjeseca." "I?"
"Znači da radi ovdje", rekao je Costello. "I to već tri mjeseca. Čovjek bi
pomislio da ga netko poznaje."
"Ali nitko ga ne poznaje", rekao je Reacher.
Costello je odmahnuo glavom. "Raspitao sam se po cijelom Duvalu, jer mi
se činilo da se tamo odvija sav život u ovom gradu. Najbliže dokle sam došao
bio je neki striptiz bar na katu. Jedna djevojka mi je rekla da je neki krupan
čovjek ovdje već tri mjeseca i da svaki dan u 16 sati pije vodu u ovom baru."
Zašutio je i oštro gledao Reachera, kao da ga otvoreno izaziva. Reacher je
otpio još malo vode i slegnuo ramenima.
"Slučajnost", rekao je.
Costello je kimnuo.
"Čini se", rekao je tiho.
Podigao je bocu piva do usta i otpio gutljaj, ne skidajući svoje stare,
mudre oči s Reacherova lica.
"Ovdje je mnogo ljudi u prolazu", rekao mu je Reacher. "Ljudi stalno
dolaze i odlaze."
"Čini se", rekao je opet Costello.
"Ali otvorit ću uši", rekao je Reacher.
Costello je kimnuo glavom.
"Bio bih vam zahvalan", rekao je dvosmisleno.
"Tko ga traži?" upitao je Reacher.
"Moj klijent", rekao je Costello. "Jedna žena po imenu gospođa Jacob."
Reacher je otpio gutljaj vode. Ime mu ništa nije predstavljalo. Jacob?
Nikad čuo za tu osobu.
"U redu, ako ga vidim, reći ću mu, ali ništa ne obećavam. Ne viđam mnogo
ljudi."
"Radite?" Reacher klimne.
"Kopam jame za bazene", rekao je.
Costello se zamislio, kao da zna što su bazeni, ali kao da mu nije bilo
jasno što prethodno treba učiniti da se bazen ugradi.
"Bagerist ste?"
Reacher se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Toga ovdje nema", rekao je.
"Kopamo rukama." "Rukama?" ponovio je Costello. "Kako to mislite?
Lopatama?"
 "Dvorišta su previše mala za strojeve", rekao je Reacher. "Ulice su
preuske, drveće je prenisko. Prošećite dalje od ulice Duval i uvjerit ćete se."
Costello je opet kimnuo. Iznenada je izgledao vrlo zadovoljan.
"Onda vjerojatno nećete znati tog Reachera", rekao je. "Gospođa Jacob mi
je rekla da je bio vojni časnik. Provjerio sam i bila je u pravu. Bio je bojnik.
Odličja i sve to. Kažu da je bio glavni u vojnoj policiji. Čovjek poput njega
neće prokletom lopatom kopati bazene."
Reacher je otpio veliki gutljaj vode kako bi sakrio izraz koji mu se pojavio
na licu.
"Onda, što mislite da bi mogao činiti?"
"Ovdje?" rekao je Costello. "Nisam siguran. Hotelsko osiguranje? Vodi
nekakav posao? Možda je nabavio jahtu, pa je iznajmljuje."
"Zašto bi uopće bio ovdje?"
Costello je kimnuo, kao da se slaže s njegovim mišljenjem.
"Da", rekao je. "Pakleno mjesto. No ovdje je, to je sigurno.
Napustio je vojsku prije dvije godine, položio novac u Pentagonu najbližoj
banci i nestao. Bankovni račun otkriva da novac otječe iz banke, a zatim tri
mjeseca pristiže odavde. Znači da mu se bio izgubio svaki trag, a zatim se
skrasio ovdje i zarađuje. Naći ću ga."
Reacher je kimnuo. "I dalje želite da se raspitam?" Costello je odmahnuo
glavom. Već je planirao svoj sljedeći potez.
"Ništa ne brinite", rekao je.
Pridigao je svoju tjelesinu iz stolice i izvadio zgužvani smotuljak iz džepa
hlača. Bacio je petaka na stol i otišao.
"Bilo mi je drago što sam vas upoznao", dobacio je, ne osvrćući se.
Kroz dio zida koji je nedostajao je izašao van, na poslijepodnevnu žegu.
Reacher je iskapio svoju vodu, promatrajući ga kako odlazi. Bilo je 16 i 10
poslijepodne.
Sat vremena poslije, Reacher je išao niz ulicu Duval, razmišljajući o
novim bankovnim poslovima, o izboru mjesta gdje će pojesti ranu večeru i
pitajući se zašto je lagao Costellu. Njegov je prvi zaključak bio da će podići
novac i spremiti smotuljak novčanica u džep hlača. Drugi mu je zaključak bio
da će poslušati savjet svoga prijatelja Belgijanca i pojesti veliki odrezak i
sladoled, i sve to zaliti s još dvije boce vode. Treće, zaključio je da je lagao
jer nije bilo nikakvog razloga koji bi govorio protiv toga.
Nije postojao nikakav razlog zašto bi privatni istražitelj iz New Yorka
tražio baš njega. Nikad nije živio u New Yorku. Niti u bilo kojem većem gradu
na sjeveru. U stvari, nikad nigdje nije uistinu živio. Ta je značajka određivala
njegov život. Činila ga je takvim kakav jest. Bio je sin časnika koji je služio u
marincima i vukao se po cijelom svijetu od prvog dana kada ga je majka
donijela na svijet, na porodiljnom odjelu bolnice u Berlinu. Nije živio nigdje
osim u različitim vojnim bazama kojih se sjećao samo kroz maglu, od kojih se
većina nalazila u udaljenim i negostoljubivim krajevima svijeta.
Zatim je i sam pristupio u vojsku. Postao je istražitelj u vojnoj policiji, te
je živio i služio po tim istim bazama sve dok zbog reorganizacije njegovu
postrojbu nisu ugasili i otpustili ga. Zatim se vratio kući, u Sjedinjene Države,
i lutao zemljom poput kakvog siromašnog turista, sve dok nije potrošio novac
koji mu je davala država i svu svoju ušteđevinu. Nekoliko je dana kopao jame,
a zatim se tih nekoliko dana protegnulo u nekoliko tjedana, a zatim u nekoliko
mjeseci, da bi napokon na tome i ostalo.
Nigdje nije imao živu rodbinu koja bi mu oporučno mogla ostaviti
bogatstvo. Nije imao novca. Nikad ništa nije ukrao, nikad nikoga nije prevario.
Nikad nije bio otac. Ime mu se nalazilo na svega nekoliko papira. Bio je
gotovo nevidljiv. I nikad nije poznavao nikoga po imenu Jacob. Bio je u to
siguran. Stoga, što god da je Costello htio, nije ga zanimalo. U svakom slučaju,
nije dovoljno zanimalo da bi izašao iz podzemlja i bio u bilo što umiješan.
Zato jer je navikao biti nevidljiv. Mozak mu je govorio da se radi o
nekakvom složenom, otuđujućem odgovoru na stanje u kojem se nalazio. Prije
dvije godine, sve se okrenulo naopako. Od velike ribe u maloj bari postao je
nitko. Od starijeg i cijenjenog pripadnika strogo ustrojenog društva postao je
tek jedan od 270 milijuna nepoznatih građana. Od potrebne i tražene osobe
postao je tek jedna osoba previše. Prije su mu govorili gdje će biti svake
minute svakoga dana, a sada je bio suočen s tri milijuna četvornih milja i nekih
četrdeset godina pred sobom, bez cilja i rasporeda. Prednji dio mozga govorio
mu je da je njegov odgovor razuman, ali i obramben. Bio je to odgovor
čovjeka koji je volio biti sam, ali zabrinjavala ga je usamljenost. Govorio mu
je da je to odgovor koji vodi u krajnjost i zato je morao biti oprezan.
No nagon, ukopan iza čeonih režanja njegovog mozga, govorio mu je da u
tome uživa. Volio je biti nepoznat. Volio je svoju tajanstvenost. Pružala mu je
toplinu, udobnost i osjećaj sigurnosti. Čuvao je to. Izvana je bio prijateljski
nastrojen i društven i nikad o sebi nije mnogo govorio. Volio je plaćati
gotovinom i putovati cestom. Nikad nije bio ni na jednom popisu putnika, niti
na priznanici za plaćanje kreditnom karticom. Nikome nije govorio svoje ime.
Na Key Westu se prijavio u jednom jeftinom motelu pod imenom Harry S.
Truman. Čitajući popis gostiju, vidio je da nije u tome jedinstven. Tu je
odsjela većina od četrdeset jednog predsjednika, poput Johna Tylera i
Franklina Piercea. Otkrio je da na Key Westu imena ne znače mnogo. Ljudi su
samo mahali, smiješili se i pozdravljali. Vjerovali su da svatko ima razloga za
privatnost. Tu se osjećao ugodno. Previše ugodno da bi mu se žurilo otići.
Šetao je sat vremena kroz bučnu i srdačnu vrevu, a zatim je skrenuo iz
ulice Duval prema skrivenom restoranu s dvorištem. Tu bi ga odmah
prepoznali i poslužili mu njegovu omiljenu vrstu vode, a zatim bi mu odmah
dali odrezak koji je visio preko obje strane tanjura.
Odrezak je došao sjajem i prženim krumpirićima i složenom mješavinom
nekakvog povrća iz krajeva s umjerenom klimom, a sladoled je bio poslužen s
vrućim preljevom od čokolade i lješnjacima. Popio je još litru vode, a zatim i
dvije šalice jake, crne kave. Naslonio se i zadovoljno sjedio na stolici.
"Je li sada bolje?" Konobarica se nasmiješila.
Reacher joj se nacerio i klimnuo glavom.
"Baš kako treba", rekao je.
"I dobro vam pristaje."
"Dobro se i osjećam."
To je bila istina. Njegov sljedeći rođendan bio je trideset deveti po redu,
ali osjećao se bolje nego ikad. Uvijek je bio snažan i u formi, ali u posljednja
se tri mjeseca preporodio. Kad je napustio vojsku bio je visok 193 centimetra
i težio 110 kilograma. Mjesec dana nakon što je počeo raditi oko bazena, zbog
posla i vrućine izgubio je pet kilograma. Zatim je u sljedeća dva mjeseca
vratio sve što je izgubio i razvio oko 125 kilograma samih čvrstih mišića.
Napravio bi čudo posla. Prebacivao bi oko četiri tone zemlje, kamenja i
pijeska dnevno. Razvio je tehniku kopanja, grabljanja, obrtanja i bacanja
zemlje lopatom, tako da mu je svaki dio tijela po cijeli dan bio podvrgnut
vježbi. Učinak je bio izvanredan. Bio je preplanuo od sunca i u najboljoj formi
u životu. Izgledao je poput prezervativa ispunjenog orasima, rekla mu je jedna
djevojka. Izračunao je da mora pojesti oko deset tisuća kalorija na dan samo
da održi težinu, zajedno s još oko deset litara vode.
"Znači, večeras radite?" upitala ga je konobarica.
Reacher se nasmijao. Zarađivao je novac napornom tjelovježbom za koju
bi većina ljudi potrošila bogatstvo u nekoj otmjenoj gradskoj vježbaonici, a
sada se spremao krenuti na večernji posao za koji su mu također plaćali, a za
koji bi većina ljudi radila besplatno. Bio je izbacivač u striptiz baru koji je
Costello spomenuo. U ulici Duval. Sjedio bi tamo cijelu noć bez majice, držao
se opasno, ispijao besplatna pića i pazio da netko ne napastuje razodjevene
žene. Zatim bi mu netko za to dao pedeset dolara.
"To je naporan posao", rekao je. "Ali valjda ga netko mora obavljati."
Djevojka se nasmijala, a on je platio svoj račun i uputio se natrag na ulicu.
Petnaest tisuća milja sjeverno, odmah ispod Wall Streeta u New Yorku,
predsjednik uprave se spustio dizalom dva kata niže do ureda financijskog
direktora. Dvojica muškaraca ušla su zajedno u unutrašnji ured i sjeli jedan do
drugoga za stol. Bio je to jedan od onih skupih ureda i skupih stolova kakvi se
naručuju i plaćaju kad posao ide, a kad nastupe crna vremena samo stoje poput
spomenika na veliko poniženje. Ured je imao visoki strop, sve je bilo
obloženo tamnim ružinim drvetom, na prozorima su bili žućkastobijeli platneni
zastori, zatim mjedeni detalji, jedan ogroman masivni stol, talijanska stolna
svjetiljka i jedno veliko računalo koje je koštalo više nego je vrijedilo. Zaslon
računala je svijetlio i čekao upis lozinke. Predsjednik uprave je utipkao
lozinku i pritisnuo tipku ENTER, a na zaslonu se zatim pojavio
računovodstveni program. Bio je to jedini program koji je govorio pravu istinu
o stanju u tvrtki. Zato je i bio zaštićen lozinkom.
"Hoćemo li uspjeti?" upitao je predsjednik uprave.
Bio je to Dan D. Značio je DAN OTKAZA. Njihov kadrovski upravitelj u
proizvodnom postrojenju na Long Islandu još je od osam sati toga jutra imao
pune ruke posla. Njegova je tajnica žurno poredala dugi niz stolica u hodniku
ispred njegovog ureda i na njima je sada sjedilo mnogo ljudi. Ljudi su čekali
skoro cijeli dan, mijenjajući stolice svakih pet minuta. Zatim bi s početka reda
ulazili u ured kadrovskog upravitelja, na petominutni razgovor koji bi ih
lišavao sredstava za život. Hvala i doviđenja.
"Hoćemo li uspjeti?" opet je upitao predsjednik uprave.
Financijski direktor je prepisivao krupne brojke na list papira. Oduzimao
je brojeve i pogledavao na kalendar. Slegnuo je ramenima.
"Teoretski, da", rekao je. "U praksi, ne."
"Ne?" ponovio je predsjednik uprave.
"Vrijeme nam ne ide u prilog", rekao je direktor financija. "U pogonu smo
dobro postupili, u to nema nikakve sumnje. S osamdeset posto ljudi manje,
uštedjet ćemo devedeset jedan posto novca od plaća, zato jer smo držali samo
one s malom plaćom. Ali sve smo ih isplatili do kraja sljedećeg mjeseca. Zato
novac neće pristizati još šest tjedana. Štoviše, priljev novca bit će još i manji,
jer su gadovi otišli unovčiti čekove i podići svote za sljedećih šest tjedana."
Predsjednik uprave je uzdahnuo i klimnuo.
"Onda, koliko nam je potrebno?"
Direktor financija je mišem proširio prozor.
"1,1 milijun dolara", rekao je. "U šest tjedana."
"Banka?"
"Zaboravi", rekao je direktor financija. "Tamo sam svaki dan i ulizujem se
kako bih odgodio povrat onoga što im već dugujemo. Ako ih pitam još jednu
pozajmicu, nasmijat će mi se u lice."
"Mogao si proći i gore", rekao je predsjednik uprave.
"Nije stvar u tome", rekao je direktor financija. "Stvar je u tome da će, ako
nanjuše da se još nismo oporavili, zatražiti pozajmice natrag. Dok trepneš
okom."
Predsjednik uprave je tapkao prstima po drvetu i slegnuo ramenima.
"Prodat ću nešto dionica", rekao je.
Direktor financija je odmahnuo glavom.
"Ne možete", rekao je strpljivo. "Ako pustite dionice na tržište, cijena će
im vrtoglavo pasti. Naša postojeća pozajmica je osigurana dionicama, a ako
im cijena još padne, zatvorit će nas već sutra."
"Sranje", rekao je predsjednik uprave. "Treba nam još šest tjedana. Ne
namjeravam izgubiti sve ovo za samo šest ušljivih tjedana. Niti za pišljivih
milijun dolara. To je neznatan iznos."
"Neznatan iznos koji nemamo."
"Mora postojati način da ga negdje dobijemo."
Financijski direktor na to nije ništa odgovorio. Ali sjedio je kao da ima još
nešto za reći.
"Što?" upitao ga je predsjednik uprave.
"Čuo sam neke glasine", rekao je. "Neke tračeve od ljudi koje poznajem.
Možda postoji jedno mjesto gdje možemo otići. Za šest tjedana, možda bi
vrijedilo. Postoji jedna poslovnica za koju sam čuo. Tipa posljednje utočište."
"Na glasuje?"
"Čini se", rekao je direktor financija. "Izgleda vrlo ugledno. Imaju veliki
ured u World Trade Centru. On je stručnjak za ovakve slučajeve."
Predsjednik uprave je zurio u zaslon.
 "Kakve slučajeve?"
"Ovakve", ponovio je direktor financija. "Kad si skoro gol i bos i kad su
banke previše škrte da bi ti pomogle."
Predsjednik uprave je kimnuo potvrdno i osvrnuo se po uredu. Bilo je to
prekrasno mjesto. I njegov je ured bio dva kata više, u kutu zgrade, čak i
ljepši.
"U redu", rekao je. "Učini to."
"Ne mogu", rekao je direktor financija. "On ne želi imati posla ni s kim
ispod predsjednika uprave. To ćete vi morati obaviti."
Počelo je kao mirna večer u striptiz baru. Bila je lipanjska večer, sredinom
tjedna, odveć prekasno za snježne ptice i vjesnike proljeća i prerano za turiste
koji su se ljeti dolazili pržiti na suncu. Cijele večeri nije bilo više od
četrdesetak posjetitelja. Dvije djevojke za šankom i tri djevojke koje su
plesale na podiju. Reacher je promatrao ženu po imenu Crystal. Pretpostavljao
je da joj to nije pravo ime, ali nikad ju to nije pitao. Bila je najbolja.
Zarađivala je mnogo više nego je Reacher ikad zaradio kao bojnik u vojnoj
policiji. Dio svoje plaće je trošila na održavanje jednog starog Porschea crne
boje. Reacher bi ga ponekad u ranim poslijepodnevnim satima čuo kako grubo
buči po ulicama oko mjesta gdje je radio.
Bar je bio duga i uska prostorija na katu, s pistom i malom okruglom
pozornicom na kojoj je bila sjajna šipka od kroma. Oko piste i pozornice
vijugao je red stolica. Posvuda su se nalazila zrcala, a tamo gdje ih nije bilo
zidovi su bili oličeni u crno. Cijela se prostorija tresla u ritmu glasne glazbe
koja je dopirala iz šest ili sedam zvučnika, što je bilo dovoljno da prikrije
buku klimatizacijskog uređaja.
Reacher je stajao leđima naslonjen na šank, na otprilike trećini prostorije.
Dovoljno blizu vrata da ga se odmah uoči, dovoljno daleko unutra da ljudi ne
zaborave na njegovu prisutnost. žena po imenu Crystal upravo je završila svoju
treću točku i počela odvlačiti nekog bezopasnog momka iza pozornice, na
privatni nastup od dvadeset dolara, kad je Reacher ugledao dvojicu muškaraca
kako se pojavljuju na vrhu stepeništa. Stranci, sa sjevera. Možda tridesetih
godina, jači, blijedi. Prijeteći. Opasni momci sa sjevera, u odijelima od tisuću
dolara i s ulaštenim cipelama. Očito su se ovdje zatekli u žurbi, još uvijek
odjeveni za svoj gradski ured. Stajali su na blagajni i prepirali se oko ulaznice
od tri dolara. Djevojka za blagajnom zabrinuto je pogledala u Reachera. On je
odgurnuo stolac. Prišao im je.
 "Ima li problema, momci?" upitao je.
Poslužio se hodom koji je nazivao hodom sveučilištarca. Primijetio je da
sveučilištarci hodaju nekako napeto, kao da skakuću. Naročito na plaži, u
kupaćim hlačicama. Kao da su toliko mišićavi da ne mogu normalno vladati
svojim udovima. Smatrao je da tinejdžeri od 65 kilograma na taj način
izgledaju prilično smiješno. No otkrio je da čovjek od 125 kilograma s istim
takvim hodom izgleda prilično zastrašujuće. Hod sveučilištarca bilo je oruđe
njegovog novog zanata. Oruđe koje mu je dobro služilo. Zasigurno se dvojicu
muškaraca u odijelima od tisuću dolara njegov hod u dovoljnoj mjeri dojmio.
"Ima li problema?" ponovio je.
To je pitanje obično bilo dovoljno. Većina bi u tom trenutku odstupila. Ali
ova dvojica nisu. Izbliza, osjetio je da nešto iz njih izbija. Neka vrsta
mješavine zlobe i samopouzdanja. Čak i bahatosti, možda. To je odavalo da su
bili navikli da bude po njihovom. No, sada su bili daleko od kuće. Dovoljno
daleko na jug od svojeg teritorija, da bi se ponašali neoprezno.
"Nema problema, Tarzane", rekao je onaj slijeva.
Reacher se nasmiješio. Nazivali su ga svakakvim imenima, ali ovo je bilo
nešto novo.
"Ulaz je tri dolara", rekao je. "Ili se slobodno možete vratiti dolje."
„Želimo samo s nekim popričati", rekao je onaj zdesna.
Obojica su imala naglasak. Bili su negdje iz New Yorka. Reacher je
slegnuo ramenima.
"Ovdje ne pričamo mnogo", rekao je. "Glazba je preglasna."
"Kako se zoveš?" upitao je onaj slijeva. Reacher se opet nasmiješio.
"Tarzan", rekao je.
"Tražimo čovjeka po imenu Reacher", odgovorio je. "Jacka Reachera.
Poznaješ li ga?" Reacher je odmahnuo glavom. "Nikad čuo", rekao je.
"Onda moramo popričati s djevojkama", rekao je. "Rekli su nam da bi ga
neka od njih mogla znati." Reacher je opet odmahnuo glavom. "Ne poznaju ga",
rekao je.
Čovjek zdesna zagledao se preko Reacherova ramena u dugu, usku
prostoriju. Pogledavao je djevojke za šankom. Procijenio je da je Reacher
jedini redar ovdje.
"U redu, Tarzane, miči se", rekao je. "Ulazimo unutra."
"Znaš li čitati?" upitao ga ja Reacher. "Velika slova i ostalo?"
Pokazao mu je prstom na znak koji je visio iznad blagajne. Velikim
fluorescentnim slovima na crnoj pozadini pisalo je: Uprava ima pravo
zabraniti ulazak.
"Ja sam uprava", rekao je Reacher. "Zabranjujem vam ulaz."
Čovjek je pogledao negdje između znaka i Reacherova lica.
"Da ti prevedem?" upitao ga je Reacher. "Jednosložnim riječima? To znači
da sam ja gazda i da ne možete ući."
"Začepi, Tarzane", rekao je čovjek.
Reacher je pričekao da mu u prolazu dođe u ravninu, rame uz rame. Zatim
je podigao svoju lijevu ruku i uhvatio ga za lakat. Čvrsto ga je stisnuo šakom i
zario mu prste u osjetljive živce pri dnu tricepsa. to je proizvelo učinak sličan
neprekidnom udaranju po lakatnoj kosti. Čovjek je poskakivao uokolo, kao da
ga netko prži strujom.
"Dolje", rekao je Reacher tiho.
Drugi je čovjek razmišljao o izgledima - treba li se umiješati. Reacher je
shvatio što mu je naumu i bilo mu je sasvim jasno da će doći do tučnjave.
Podigao je desnu ruku i pogledao ga u oči, kako bi mu dao do znanja da je
spreman. Reacherova je ruka bila krupna, pocrnjela od sunca, puna žuljeva od
lopate, i čovjek je shvatio što mu se sprema. Slegnuo je ramenima i uputio se
niz stepenice. Reacher je njegovog prijatelja gurnuo za njim.
"Vidjet ćemo se opet", rekao je čovjek.
"Povedi sve svoje prijatelje", viknuo je za njim Reacher. "Svatko po tri
dolara, ako mislite ući."
Uputio se natrag u prostoriju. Plesačica po imenu Crystal stajala je odmah
iza njega.
"Što su htjeli?" upitala je.
On je slegnuo ramenima.
"Tražili su nekoga." "Nekoga po imenu Reacher?" On je klimnuo.
"Drugi put danas", rekla je. "Prije njih je došao neki starac. Platio je tri
dolara. želiš li za njima? Vidjeti tko su?"
Premišljao se. Uzela je njegovu majicu s barske stolice i dodala mu je.
"Pođi", rekla je. "Ovdje neće biti problema, nema nikoga. Noć je mirna."
Dohvatio je pruženu majicu i izvrnuo je rukave.
"Hvala, Crystal", rekao je.
Obukao je majicu i zakopčao dugmad. Zaputio se prema stepenicama.
"I drugi put, Reacheru", viknula je za njim.
On se okrenuo, ali ona se već bila uputila prema pozornici. Bezizražajno je
pogledao djevojku na blagajni i uputio se na ulicu.
Key West je u jedanaest sati navečer najživlji što može biti. Neki su već na
pola izlaska, a drugi tek počinju izlaziti. Duval je glavna ulica koja se proteže
cijelom dužinom otoka, od istoka prema zapadu, okupana u svjetlima i buci.
Reachera nisu brinuli muškarci koji su ga čekali na ulici Duval. Bila je
prenapučena. Da su mu se mislili osvetiti, izabrali bi mirnije mjesto. A takvih
je bilo napretek. Dalje od ulice Duval, naročito prema sjeveru, brzo postaje
mirno. Gradić je minijaturan. Stambeni blokovi su mali. Kraća šetnja uzduž
dvadeset stambenih blokova dovest će vas do mjesta koje je Reacher smatrao
predgrađem, tamo gdje je kopao jame za bazene iza malih kuća, u još manjim
dvorištima. Ulična rasvjeta se nalazi tek na nekim mjestima, a glazba iz barova
se gubi i pretvara u jako zujanje noćnih kukaca. Smrad piva i dima cigareta
ustupa mjesto jakom zaudaranju tropskog bilja koje cvjeta i trune po vrtovima.
Krivudao je kroz tamu. Nasumce je skretao iza uglova i koračao tihim
ulicama. Nigdje nije bilo ni žive duše. Hodao je posred puta. Ako se netko
skrivao po vežama, nastojao je imati četiri ili pet metara prostora za
djelovanje. Nije se bojao da će pucati na njega. Oni ljudi iz bara nisu imali
pištolje. Njihova su odijela bila dokaz. Bila su previše uska da bi mogli skriti
oružje. A značila su i da su na jug stigli u žurbi. Da su doletjeli. Nije lako ući u
zrakoplov s pištoljem u džepu.
Nakon prijeđene milje se opustio. Gradić je bio malen, ali ipak dovoljno
velik da se dvojica muškaraca u njemu izgube. Skrenuo je lijevo duž groblja i
uputio se natrag prema vrevi. Jedan je čovjek na pločniku ležao naslonjen o
žičanu ogradu. Izvaljen i nepomičan. To na Key Westu nipošto nije bio
neobičan prizor, ali nešto nije bilo kako valja. Osim toga, nešto mu je bilo
poznato. Nešto nije bilo u redu s njegovom rukom. Ležao je na njoj. Bilo je
malo vjerojatno da su ga izdali živci u ramenima, bez obzira koliko pijan ili
drogiran bio. Blijedi sjaj stare bež jakne učinio mu se poznat. Gornja polovica
tijela bila je svijetla, donja tamna. Bež jakna, sive hlače. Reacher je zastao i
pogledao uokolo. Prišao je bliže. Čučnuo je.
Bio je to Costello. Lice mu je od udaraca bilo pretvoreno u kašu.
Neprepoznatljivo od krvi. Skoreni smeđi potočići što su mu se slili preko
trokuta plavobijele gradske kože nestajali su pod ovratnikom njegove košulje.
Reacher mu je opipao bilo iza uha. Ništa. Opipao mu je kožu rukom. Bila je
hladna. Nije bio ukočen no, s druge strane, noć je bila sparna. Bio je mrtav
možda sat vremena.
 Zavukao mu je ruku u unutrašnjost jakne. Pretrpani novčanik je nestao.
Zatim mu je ugledao ruke. Jagodice prstiju bile su odrezane. Svih deset. Brze,
učinkovite posjekotine pod kutom, nečim jednostavnim i oštrim. Ne skalpelom.
S nečim šire oštrice. Možda s nožem za linoleum.
 2
"Ja sam kriv", rekao je Reacher. Crystal je odmahnula glavom. "Nisi ga ti
ubio", rekla je. Zatim ga je oštro pogledala. "Nisi, zar ne?" "Zbog mene su ga
ubili", rekao je Reacher. "Ima li razlike?"
Bar se zatvorio u jedan sat poslije ponoći i oni su sjedili jedno do drugoga
na dvjema sjedalicama uz praznu pozornicu. Svjetla su bila ugašena i nije bilo
glazbe. Ništa se nije čulo, osim brujanja klimatizacijskog uređaja koji je radio
na četvrtini snage i isisavao ustajali dim i znoj u mirni noćni zrak Key Westa.
"Trebao sam mu reći", rekao je Reacher. "Samo sam mu trebao reći:
svakako, ja sam Jack Reacher. Tada bi mi on rekao štogod mi je imao reći i
sada bi već bio kući, a ja se ionako ne bih na to obazirao. Ne bi mi bilo ništa
gore, a on bi još uvijek bio živ."
Crystal je nosila bijelu majicu. Ništa više. Majica je bila duga, ali ne
dovoljno. Reacher nije gledao u nju.
"Sto te briga?" upitala je.
To je bilo uobičajeno pitanje na Key Westu. Nije bilo bešćutno, već ju je
samo zbunjivala njegova briga za stranca koji je došao tu iz druge države. On
ju je pogledao.
"Osjećam se odgovornim", rekao je. "Ne, osjećaš se krivim", rekla je.
Klimnuo je.
"Pa, ne bi trebao", rekla je. "Nisi ga ti ubio." "Ima li razlike?" opet je
upitao.
"Naravno da ima", rekla je. "Tko je on uopće bio?" "Privatni istražitelj",
rekao je. "Tražio me." "Zašto?"
Odmahnuo je glavom.
"Nemam pojma", rekao je.
"Jesu li i ona druga dvojica bila s njime?"
Opet je odmahnuo glavom.
"Nisu", rekao je. "Ta druga dvojica su ga ubila."
Pogledala gaje, iznenađeno. "Zar jesu?"
"Tako pretpostavljam", rekao je. "Nisu bili s njime, u to sam uvjeren. Bili
su mlađi i bogatiji od njega. Onako odjeveni? U onim odijelima? Nisu
izgledali kao da im je on nadređeni. Kako bilo, uvjeren sam da je radio sam.
Znači da su ona dvojica radila za nekoga drugoga. Vjerojatno im je bilo rečeno
da ga slijede ovamo, da saznaju što dovraga radi. Vjerojatno je na sjeveru
nekome nagazio na žulj, zadao mu probleme. Zato su ga slijedili ovamo.
Uhvatili su ga i batinama izvukli iz njega koga traži. Zatim su i sami krenuli u
potragu."
"Ubili su ga da doznaju tvoje ime?"
"Čini se da je tako", rekao je.
"Hoćeš li reći policiji?"
Još jedno na Key Westu uvriježeno pitanje. Uplitanje policije u bilo što
bila je stvar duge i ozbiljne rasprave. Po treći put je odmahnuo glavom.
"Neću", rekao je.
"Naći će ga, a zatim će tražiti i tebe."
"Ne odmah", rekao je. "Pri sebi nije imao osobnu iskaznicu. Niti otiske
prstiju. Mogu proći tjedni prije nego otkriju tko je on."
"Što namjeravaš dalje?"
"Namjeravam pronaći gospođu Jacob", rekao je. "Njegovu klijenticu. Ona
me traži." "Poznaješ je?" "Ne, ali želim je pronaći." "Zašto?"
Slegnuo je ramenima.
"Moram saznati što se događa", rekao je.
"Zašto?" opet je upitala.
Ustao je i pogledao u nju u zrcalu na zidu. Odjednom je postao vrlo
nemiran. Neočekivano više nego spreman smjesta se vratiti u stvarnost.
"Znaš zašto", rekao joj je. "Ubili su ga zbog nečega što ima veze sa mnom,
a to znači da sam upleten, shvaćaš?"
Ona je ispružila svoju dugu golu nogu i spustila je na stolicu s koje je on
upravo ustao. Razmišljao je o upletenosti, kao da se radi o nekakvom mračnom
hobiju. Bilo je zakonski, ali čudno, poput narodnog plesa.
"U redu, ali kako?" upitala je.
"Otići ću u njegov ured", rekao je. "Možda je imao tajnicu. Tamo će barem
postojati zabilješke. Telefonski brojevi, adrese, ugovori s klijentima. Taje
gospođa Jacob vjerojatno bila njegov posljednji slučaj. Vjerojatno će biti na
vrhu gomile spisa."
"A gdje mu je ured?"
"Ne znam", rekao je. "Sudeći po njegovom naglasku, negdje u New Yorku.
Znam kako se zove, znam da je bio bivši murjak. Bivši murjak po imenu
Costello, star oko šezdeset godina. Neće ga biti previše teško pronaći."
"Bio je bivši murjak?" upitala je. "Zašto?"
 "Većina privatnih istražitelja jest, zar ne?" rekao je. "U mirovinu se povuku
rano i bez novca, otvore vlastiti ured, rade sami i bave se razvodima i nestalim
osobama. A ono u vezi moje banke? Znao je sve pojedinosti. To nikako nije
mogao doznati, osim uz pomoć nekog starog prijatelja koji još radi u policiji."
Ona se nasmiješila, pomalo znatiželjna. Prišla mu je i pridružila mu se za
šankom. Stajala je uz njega, sasvim blizu, s bokom do njegova bedra.
"Kako to da ti znaš o svim tim složenim stvarima?"
Osluškivao je strujanje zraka kroz ventilatore.
"I ja sam bio istražitelj", rekao je. "U vojnoj policiji. Trinaest godina. Bio
sam prilično dobar. Nisam samo lijep."
"Nisi čak ni to", odvratila je. "Nemoj si laskati. Kad počinješ?"
Osvrnuo se po mraku.
"Odmah, čini mi se. Siguran sam da postoji rani let iz Miamija."
Ona se opet nasmiješila. Ovaj put oprezno.
"A kako misliš doći do Miamija?" upitala je. "U ovo doba noći?"
Uzvratio joj je osmijeh. Samouvjereno.
"Ti ćeš me odvesti", rekao je.
"Imam li se vremena odjenuti?"
"Samo cipele", rekao je.
Otišao je s njome do garaže gdje je držala svoj stari Porsche. Otvorio je
vrata i ona je kliznula u automobil i pokrenula motor. Vozila je pola milje na
sjever do njegovog motela, polako, čekajući da se ulje dovoljno zagrije.
Velike gume udarale su o raspuknuli kolnik i rupe na cesti. Usporila je i
zaustavila se nasuprot predvorja osvijetljenog neonskim svjetlima i čekala, a
motor je brzo radio i bučio pod čokom. Otvorio je svoja vrata, a zatim ih opet
lagano zatvorio.
"Krenimo", rekao je. "U sobi nemam ničega vrijednoga što bih htio ponijeti
sa sobom."
Kimnula je, obasjana slabim svjetlom kontrolne ploče.
"U redu, veži se", rekla je.
Ubacila je u prvu i krenula kroz gradić. Vozila je po North Roosevelt
Driveu. Pogledala je na brzinomjer i skrenula lijevo, sasvim se približivši
nogostupu. Uključila je uređaj za otkrivanje radara. Nabila je gas do daske i
stražnji je dio vozila počeo cviliti i plesati. Reacher se prilijepio za kožno
sjedalo, kao da Key West napušta u ratnom zrakoplovu.
***
 Vozila je Porsche prema sjeveru do Key Larga, cijelim putem ne spuštajući
brzinu ispod sto. Reacher je uživao u vožnji. Bila je izvrsna vozačica. Brzine
je mijenjala uglađenim, odmjerenim pokretima, tjerajući motor da buči. Držala
je svoj mali automobil po sredini prometne trake, služeći se centripetalnim
silama za pravocrtan izlazak iz zavoja. Smiješila se, a savršeno lijepo lice su
joj obasjavali crveni pokazivači. Nije bilo lako brzo voziti takav automobil.
Teški je motor bio izbačen daleko iza stražnje osovine, spreman zanjihati se
poput prijetećeg njihala i zarobiti vozača, ako zakasni samo djelić sekunde.
Ali ona je vozila dobro. Milju po milju, letjela je cestom brzo poput omanjeg
zrakoplova.
Tada je počeo zavijati uređaj za otkrivanje radara i svijetla Key Larga
pojavila su se na milju ispred njih. Naglo je zakočila i skrenula u gradić, a
zatim je opet nabila gas i jurnula na sjever prema mračnom obzorju. Skrenula
je oštro ulijevo, preko mosta, na američko kopno, na sjever prema gradiću
Homesteadu, vozeći po ravnoj cesti probijenoj kroz močvaru. Zatim je oštro
skrenula udesno na autocestu, cijelo vrijeme ne otpuštajući papučicu gasa, dok
je uređaj za otkrivanje radara bio na maksimumu. Bili su u zračnoj luci u
Miamiju nešto prije pet sati ujutro. Usporila je i zaustavila se ispred zgrade.
Čekala je, a motor je i dalje radio.
"Pa, hvala ti na vožnji", rekao joj je Reacher.
Ona se nasmiješila.
"Bilo mi je zadovoljstvo", rekla je. "Vjeruj mi." On je otvorio vrata i ostao
sjediti, zureći ispred sebe.
"Dobro", rekao je. "Vidjet ćemo se onda." Ona je odmahnula glavom.
"Ne, nećemo", rekla je. "Muškarci poput tebe nikad se ne vraćaju. Odete i
više se nikad ne vraćate."
Sjedio je u toplini njezinog automobila. Motor je bučio. Prigušivači su
pucketali, hladeći se. Ona se nagnula prema njemu. Pritisnula je kvačilo i
ubacila u prvu brzinu tako da načini mjesta da mu se približi. Zabacila je ruku
na njegov zatiljak i snažno ga poljubila u usta.
"Zbogom, Reacheru", rekla je. "Drago mi je što sam doznala kako se
zoveš, barem toliko."
On joj je uzvratio poljupcem, snažnim i dugim.
"A kako se ti zoveš?" upitao je.
"Crystal", rekla je i nasmijala se.
Smijao se s njom, a zatim je izašao iz automobila. Ona se nagnula preko
sjedala i zatvorila vrata za njim. Nabila je gas i odjurila. Stajao je sam na
rubniku i gledao kako odlazi. Skrenula je ispred hotelskog autobusa i izgubila
se iz vida. Tri mjeseca njegovog života nestalo je s njome, poput dima iz
ispuha njezinog automobila.
U pet sati ujutro, pedeset milja sjeverno od New Yorka, predsjednik
uprave je ležao u krevetu, posve budan, i zurio u strop. Bio je svježe oličen.
Cijela je kuća bila svježe oličena. Platio je ličiocima više nego što većina
njegovih djelatnika zaradi u godinu dana. U stvari, nije im platio. Progurao je
njihov račun kroz svoj ured, tako da je platila njegova tvrtka. Trošak je bio
skriven negdje u tajnom računovodstvenom programu, kao dio milijunskog
iznosa za održavanje zgrade. Milijunski iznos računa u sklopu stranih
dugovanja vukao je njegov posao na dno kao što teški teret vuče na dno nagnuti
brod. Kao što slamka može slomiti devina leđa.
Zvao se Chester Stone. I ocu mu je bilo ime Chester Stone, baš kao i djedu.
Njegov je djed osnovao posao, u doba kad se računovodstveni program još
zvao glavna računovodstvena knjiga, u koju se upisivalo rukom i perom.
Glavna računovodstvena knjiga njegovog djeda bila je većim dijelom
ispunjena kreditima. Bio je urar koji je vrlo rano uočio dolazak i važnost
kinematografije. Iskoristio je svoje znanje o zupčanicima i složenim
mehanizmima i sastavio projektor. Uzeo je partnera koji je mogao nabaviti
velike leće izrađene u Njemačkoj. Zajedno su vladali tržištem i zgrnuli
bogatstvo. Njegov je partner umro mlad i bez nasljednika. Kina su se
munjevito proširila na oba kraja Amerike. Stotine kinodvorana. Stotine
projektora. Zatim tisuće. Zatim desetci tisuća. Zatim je došao zvuk. Zatim
kinemaskop. Bili su to veliki, veliki kreditni unosi u glavnu računovodstvenu
knjigu.
Zatim televizija. Filmske kuće su se zatvarale, a one koje su ostale
otvorene životarile su na staroj opremi dok se ona ne bi potpuno raspala.
Njegov otac, Chester Stone II, preuzeo je tvrtku. Uveo je preinake. Uočio je
potražnju za filmovima za kućanstvo. Osam milimetarskim projektorima.
Automatskim kamerama. Bilo je to živo razdoblje Kodachromea. Zaprudera.
Nova postrojenja za proizvodnju. Velika zarada otkucavala je na sporim,
širokim vrpcama ranih IBM-ovih računala.
Zatim su se vratila kina. Njegov je otac umro i mladi je Chester Stone III
došao za kormilo, otvarajući multipleks kina gdje god je stigao. Četiri, šest,
dvanaest, šesnaest projektora tamo gdje je prije bio samo jedan. Zatim stereo,
pet kanala, Dolby, Dolby digital. Bogatstvo i uspjeh. Brak. Selidba u palaču.
Automobili.
Zatim video. Osam milimetarski filmovi bili su mrtvi, da ne mogu biti
mrtviji. Zatim konkurencija. Bespoštedne tržišne ponude novih poslovnica iz
Njemačke, Japana, Koreje i Tajvana, koje su mu htjele preoteti posao s
multipleks kinima. Očajnička potraga za stvaranjem bilo čega iz sitnih listića
metala i preciznih mehanizama za obradu. Bilo čega. Naglo buđenje i spoznaja
da su mehaničke stvarčice stvar prošlosti.
Zatim eksplozija uporabe mikročipova, RAM-a, igraćih konzola. Silna
zarada od stvari za koje nije imao pojma kako ih proizvesti. Unutar tihog
programa u njegovom osobnom računalu gomilao se veliki manjak.
Njegova se žena pomakla do njega. Otvorila je oči i pogledala lijevo-
desno, prvo na sat, a zatim u svoga muža. Primijetila je njegov pogled uprt u
strop.
"Ne spavaš?" tiho ga je upitala.
Nije odgovorio. Ona se okrenula. Zvala se Marilyn. Marilyn Stone. Bila je
već dugo u braku s Chesterom. Dovoljno dugo da zna. Ona je znala sve. Nije
imala stvarnih pojedinosti, stvarnih dokaza, uvida, ali svejedno je znala sve.
Kako i ne bi znala? Imala je oči i pamet. Prošlo je jako dugo otkako je vidjela
proizvode svoga muža kako ponosno stoje izloženi u nekoj trgovini. Prošlo je
jako dugo otkako je neki vlasnik multipleks kina večerao s njima kako bi
proslavili neku novu, veliku narudžbu. A prošlo je i jako dugo otkako je
Chester spavao cijelu noć. Zato je znala.
No nije ju bilo briga. U bogatstvu i u siromaštvu, zavjetovala se, a tako je i
mislila. Dobro je biti bogat, ali biti siromašan također može biti dobro. To nije
značilo da će ikada biti siromašni poput nekih ljudi. Prodati prokletu kuću,
obustaviti cijeli prokleti posao - i dalje bi im bilo živjeti ugodnije nego je ikad
zamišljala. Još su bili mladi. Dobro, ne baš mladi, ali ne i stari. Bili su zdravi.
Imali su planove. Imali su jedno drugo. Vrijedilo je imati Chestera. Bio je
sijed, ali još uvijek zgodan, čvrst i pun života. Voljela ga je. I on nju. I nju je
vrijedilo imati, znala je to. Imala je četrdeset i nešto godina, ali dvadeset i
devet u glavi. Još je bila vitka, plava, uzbudljiva. Pustolovna. Još ju je
vrijedilo imati, u svakom smislu. Sve će biti dobro. Marilyn Stone je duboko
uzdahnula i okrenula se. Priljubila se uz madrac. Opet je zaspala, u pet i
trideset ujutro, dok je njezin muž ostao u tišini ležati uz nju i zuriti u strop.
***
 Reacher je stajao kod izlaza za putnike, udisao ustajali zrak, a put mu je
požutjela pod neonskim svjetlima. Slušao je desetke razgovora na španjolskom
jeziku i gledao na televizijski monitor. New York je bio na vrhu popisa, kao
što je i očekivao. Prvi dnevni let imala je za pola sata tvrtka Delta, do
LaGuardije, preko Atlante.
Drugi let je imala tvrtka Mexicana, prema jugu, treći tvrtka United, također
za LaGuardiju, ali izravno, za sat vremena. Uputio se prema blagajni tvrtke
United, kupiti kartu. Raspitao se za cijenu jednosmjerne karte. Kimnuo je i
udaljio se.
Otišao je u toalet i stao ispred zrcala. Izvadio je smotuljak novčanica iz
džepa i izbrojio točan iznos. Izdvojio je najmanje novčanice koje je imao.
Zatim je zakopčao košulju do vrata i zagladio kosu dlanom. Izašao je van i
prišao blagajni tvrtke Delta.
Cijena karte je bila ista kao i kod tvrtke United. Znao je to. Na neki način,
uvijek jest. Izbrojio je novac, novčanice od jednog, pet i deset dolara, a
blagajnica ih je uzela, poravnala i razvrstala ih po vrijednosti.
"Vaše ime, gospodine?" upitala je.
"Truman", rekao je Reacher. "Kao predsjednik."
Djevojka je zurila. Vjerojatno se rodila negdje u inozemstvu, tijekom
Nixonovih posljednjih dana. Možda za vrijeme Carterove prve godine
mandata. Reacher nije mario. On se rodio u inozemstvu na početku
Kennedyjevog predsjedničkog mandata. Nije ništa namjeravao reći. I njemu je
Truman bio davna prošlost. Djevojka je utipkala njegovo ime u računalo i
karta je izašla iz pisača. Stavila ju je u umetak s plavobijelim globusom, a
zatim ju je odmah izvukla.
"Mogu vas odmah upisati", rekla je.
Reacher je kimnuo glavom. Problem s plaćanjem zrakoplovne karte
gotovinom, naročito u međunarodnoj zračnoj luci u Miamiju, posljedica je rata
protiv droge. Da je kojim slučajem razmetljivo prišao pultu i izvukao
smotuljak sa stotkama, djevojka bi morala pritisnuti malenu tipku skrivenu na
podu ispod pulta. Zatim bi se poigravala s tipkovnicom, sve dok sa svih strana
ne nagrnu policajci. Policija bi ugledala od sunca preplanulog krupnog
čovjeka opasnog izgleda i veliki svežanj novčanica, i smjesta bi pomislili da
se radi o narko-tekliću. Njihova je strategija, svakako, bila otkriti drogu, ali i
novac. Ne dopuštaju da se novac položi na banku i ne dopuštaju trošiti ga bez
prilične strke oko toga. Oni kreću od pretpostavke da obični građani pri većoj
kupovini koriste kreditne kartice. Naročito za putovanje. Naročito na
pultovima u zračnim lukama, dvadeset minuta prije leta. A takva bi
pretpostavka odvela do odgađanja, strke i papirologije, što su bile tri stvari
koje je Reacher uvijek nastojao izbjeći. Zato je uvježbao jednu opreznu ulogu.
Glumio je čovjeka koji ne može dobiti kreditnu karticu, čak ni da to hoće.
Pretvarao se da je priprosti gubitnik bez prebijenog novčića. Jednostavno bi
zakopčao košulju i pažljivo brojio manje novčanice. Tako se činilo da je
sramežljiv i da mu je neugodno. Tako bi službenike za pultovima pridobio na
svoju stranu. Svi su službenici imali male plaće i hvatali se u koštac s
minusom na kartici. Zato su u njemu vidjeli samo nešto starijeg čovjeka od
sebe, te bi odmah nagonski suosjećali s njim i ništa ne bi sumnjali.
"Izlaz B šest, gospodine", rekla je djevojka. "Smjestila sam vas do
prozora."
"Hvala", rekao je Reacher.
Uputio se prema izlazu i petnaest minuta poslije zrakoplov je ubrzavao po
pisti. Činilo mu se kao da je opet u Crystalinu Porscheu, samo što je imao
mnogo manje mjesta za noge i sjedalo do njega je bilo prazno.
Chester Stone je odustao u šest sati. Isključio je alarm pola sata prije nego
se trebao oglasiti i polako se izvukao iz kreveta, ne želeći probuditi Marilyn.
Uzeo je svoj ogrtač s vješalice, izašao iz sobe i spustio se u kuhinju. Bio je
previše napet da doručkuje, zato je popio kavu i otišao se istuširati u
gostinjsku sobu, gdje buka nije nikome smetala. Htio je pustiti Marilyn da
spava i nije htio da ona zna kako on nije mogao usnuti. Svake noći bi se
probudila i rekla mu nešto o tome kako samo leži, ali to bi bilo sve. Zato mu je
postalo jasno da se ona toga ujutro ne sjeća. Mislila bi da je sanjala. Bio je
prilično uvjeren da ona ništa ne zna. I bilo mu je drago zbog toga, jer je ionako
bilo dovoljno teško nositi se s problemima, bez da se mora nositi još i s
njezinom zabrinutošću oko toga.
Obrijao se i pod tušem razmišljao što će obući i kako se ponašati. Istina je
bila da će tom čovjeku praktički prići na koljenima. Posljednje utočište gdje je
mogao dobiti novac. Njegova posljednja nada, njegova posljednja šansa. Taj
je čovjek bio osoba koja je njegovu budućnost držala na dlanu. Stoga, kako mu
prići? Ne na koljenima. Tako se ne igra igra koja se zove posao. Ako izgledaš
kao da ti jako treba pozajmica, nećeš ju dobiti. Dobit ćeš ju jedino ako
izgledaš da ti baš i nije toliko potrebna. Kao da se radi o nevažnim
posljedicama. Kao da si neodlučan hoćeš li mu uopće dopustiti da ti se
pridruži i podijeliti s njime veliki užitak zarade koji te čeka odmah iza ugla.
Kao da je tvoj najveći problem odluka čiju ćeš pozajmicu uopće uzeti u obzir.
Bijela košulja, svakako, i neupadljiva kravata. Ali koje odijelo?
Talijansko je možda bilo previše napadno. Nikako Armani. Morao je izgledati
kao ozbiljan čovjek. Svakako, bio je dovoljno bogat da kupi deset Armanija,
ali i previše ozbiljan da to učini. Preozbiljan i previše zaokupljen velikim
poslovima da vrijeme potrati u kupovinu na aveniji Madison. Odlučio je
pokazati naslijede. Tri naraštaja neprekinutog naslijeđa poslovnog uspjeha, što
se možda moglo odraziti dinastijskim pristupom odijevanju. Kao što je njegov
djed vodio njegovog oca svojem krojaču i upoznavao ga s njime, tako je i
njegov otac vodio njega. Zatim se sjetio svojeg Brooks Brothers odijela. Staro
ali lijepo, pristojnog desena, prozračno, malo pretopio za lipanj. Bi li Brooks
Brothers bio pametan blef? Kao što to kaže poslovica, toliko sam bogat i
uspješan, da mi nije važno kakvu odjeću nosim? Ili će izgledati kao gubitnik?
Skinuo ga je s vješalice i prislonio ga uz tijelo. Klasično, ali neukusno.
Izgledao je kao gubitnik. Vratio ga je natrag. Iskušao je sivo odijelo Savile
Row iz Londona. Savršeno. Činilo ga je imućnim gospodinom. Otmjeno, s
ukusom, i ulijevalo je neizmjerno povjerenje. Izabrao je kravatu s jedva
primjetnim uzorkom i par crnih cipela. Odjenuo se i počeo se okretati lijevo-
desno ispred zrcala. Nije moglo biti bolje. S takvim izgledom, gotovo je
povjerovao u sebe. Ispio je kavu, obrisao usta i ušao u garažu. Pokrenuo je
Mercedes i u šest i četrdeset pet već bio na pustom parkiralištu Merritt.
Reacher je proveo pedeset minuta na pisti u Atlanti, a zatim je opet poletio
na sjeveroistok, prema New Yorku. Sunce je izašlo iznad Atlantika i sada
upadalo kroz prozore s desne strane. Vani se na velikoj visini svitanje činilo
hladnim i bistrim. Pio je kavu. Stjuardesa mu je ponudila vodu, ali on je uzeo
kavu. Bila je gusta i jaka i pio ju je bez ičega. Služila je da mu pokrene mozak.
Pokušavao je shvatiti tko bi mogla biti ta vražja gospođa Jacob. I zašto je
platila Costellu da ga traži po cijeloj državi.
Bili su iznad zračne luke LaGuardia. Reacheru se to sviđalo. Nisko, lijeno
kruženje iznad Manhattana po sjajnom jutarnjem suncu. Poput milijuna filmova
bez zvuka. Zrakoplov se ljuljao i naginjao. Visoke zgrade klizile su pod njima,
obojane zlatnom bojom sunca. Tornjevi Blizanci, Empire State Building,
Chryslerov toranj, njemu najdraži. Citicorp. Zatim su počeli kružiti i spuštati
se prema sjevernoj obali Queensa. Slijetali su. Zgrade Midtowna preko rijeke
jurile su pokraj malih prozora kad su počeli rulati pistom prema zgradi zračne
luke.
Imao je zakazan sastanak za devet sati. Mrzio je to. Ne zbog vremena.
Devet sati ujutro većini poslovne zajednice na Manhattanu značilo je polovicu
radnog jutra. Vrijeme ga nije uznemirivalo. Stvar je bila u tome što je imao
sastanak. Prošlo je dugo vremena otkako je Chester Stone s nekim imao
sastanak. U stvari, nije se mogao točno sjetiti je li ikada otišao sastati se s
nekim. Možda njegov djed jest, i to na samom početku svoje karijere. Otada su
ljudi na sastanke dolazili njima. Sva tri Chestera Stonea, i prvi i drugi i treći,
imali su tajnice koje su susretljivo nastojale stranke uklopiti u pretrpani
raspored. Mnogo puta su ljudi znali na upad u raspored čekati danima, a zatim
još satima u čekaonici ispred ureda. Ali sada je bilo drugačije. I to ga je
peklo.
Uranio je jer je bio nestrpljiv. Proveo je četrdeset minuta u svojem uredu,
sagledavajući svoje mogućnosti. Nije imao ni jednu. S koje god strane gledao,
nedostajalo mu je 1,1 milijun dolara i šest tjedana do uspjeha. I to ga je gušilo.
Zato jer se nije radilo o spektakularnom prizoru sloma. Nije to bila potpuna
katastrofa. Radilo se o odmjerenom i realističnom odgovoru na tržište koje
samo što nije imao u rukama, no malo mu je ipak nedostajalo. Poput junačkog
početnog udarca loptice za golf koja se zaustavlja na centimetar od rupe. Vrlo,
vrlo blizu, ali ipak nedovoljno.
U devet sati ujutro World Trade Centar je sam za sebe šesti najveći grad u
državi New York. Veći od Albanyja. Samo šesnaest jutara zemlje, ali s
dnevnim brojem stanovnika od 130 tisuća. Stojeći na trgu ispred zgrade,
Chester Stone je imao osjećaj da se gotovo svi vrte baš oko njega. Njegov bi
djed u svoje vrijeme na tom istom mjestu stajao u rijeci Hudson. Chester je
osobno s prozora svoga ureda promatrao kako nasipi prekrivaju vodu i kako se
divovski tornjevi uzdižu sa suhog riječnog korita. Pogledao je na sat i ušao u
zgradu. Popeo se dizalom na osamdeset osmi kat i izašao na tihi i pusti hodnik.
Strop je bio nizak, a prostor uzak. Zaključana vrata vodila su u urede. Imala su
malene pravokutne prozorčiće od stakla ispunjenog žicama, namjerno
postavljene nesimetrično ustranu. Pronašao je prava vrata, provirio kroz staklo
i pritisnuo zvonce. Vrata su se otključala i on je ušao u sobu za primanja.
Izgledala je poput običnog ureda. Iznenađujuće obično. Tu se nalazio pult od
hrastovine i mjedi, kao pokušaj naznake obilja, i tajnik koji je sjedio iza njega.
Zastao je, uspravio se i prišao mu.
"Ja sam Chester Stone", rekao je odlučno. "Imam sastanak u devet sati s
gospodinom Hobiejem."
Tajnik je predstavljao prvo iznenađenje. Očekivao je ženu. Drugo
iznenađenje bilo je da ga je odmah uveo u ured. Nisu ga pustili da čeka.
Očekivao je da će se načekati u hodniku, na nekakvoj neudobnoj stolici. Tako
bi on učinio. Kad bi njemu došao neki očajnik po spasonosnu pozajmicu,
pustio bi ga da se znoji barem dvadeset minuta. Je li ovo neki psihološki trik?
Unutrašnjost ureda bila je prostrana. Kao da nije bilo zidova. Bilo je
mračno. Na jednom su zidu bili samo prozori, ali bili su prekriveni okomitim
kapcima i otvoreni toliko da propuste tek malo svjetlosti. Tu se nalazio veliki
stol. Nasuprot njega, bile su tri sofe koje su tvorile kvadrat. Na svakom kraju
sofe nalazila se po jedna svjetiljka. U sredini se na tepihu nalazio veliki stolić
za kavu od mjedi i stakla. Sve je izgledalo poput dnevne sobe u izlogu kakve
trgovine pokućstvom.
Za stolom je sjedio jedan muškarac. Stone je dugo koračao prema njemu.
Provukao se između sofa i oko stolića za kavu. Prišao je stolu. Ispružio je
desnu ruku.
"Gospodin Hobie?" rekao je. "Ja sam Chester Stone."
Čovjek za stolom bio je ispečen. Imao je ožiljke po cijeloj strani lica.
Koža mu je bila ljuskava, poput kože gmaza. Stone je od užasa skrenuo pogled,
ali još uvijek mu je krajem oka mogao vidjeti lice. Izgledalo je poput
raskuhane pileće noge, ali bilo je neprirodno ružičasto. Na mjestu gdje se
ožiljak pružao preko tjemena nije bilo kose. Iza njega raščupani su se
pramenovi stapali s kosom na drugoj strani. Imao je sijedu kosu. Ožiljci su bili
teški i kvrgavi, ali koža na zdravoj strani njegovog lica bila je mekana i glatka.
Čovjek je imao možda pedeset ili pedeset pet godina. Sjedio je na stolici
privučenoj tik uz stol, s rukama u krilu. Stone je stajao, prisiljavajući se da
gleda u njega, s rukom još uvijek preko stola ispruženom prema njemu.
Bio je to vrlo neugodan trenutak. Ništa nije gore nego stajati ispružene ruke
i čekati rukovanje dok netko takvu gestu zanemaruje. Glupo je stajati tako, ali
još gore je povući ruku natrag. Zato ju je držao ispruženu i čekao. Onda se
čovjek pomaknuo. Lijevom se rukom odgurnuo od stola. Pružio je Stoneu
desnu ruku. Ali to nije bila ruka. Bila je to blistava metalna kuka. Protezala se
duboko u rukav. To nije bila umjetna ruka niti složena proteza, već obična kuka
u obliku velikog slova J, skovana od sjajnog nehrđajućeg čelika i uglačana
poput kipa. Stone ju je gotovo stisnuo, ali zatim je povukao ruku i ostao kao
ukopan. Čovjek se kratko i toplo nasmiješio pokretnom stranom lica. Kao da
mu to ništa ne predstavlja.
"Zovu me Hook Hobie", rekao je.
Sjedio je ukočenog lica i podignute kuke, kao da se radi o predmetu za
ispitivanje. Stone je progutao pljuvačku i nastojao se pribrati. Pitao se treba li
mu možda pružiti lijevu ruku. Znao je da neki ljudi tako čine. Njegov je
praujak imao moždani udar. Posljednjih deset godina života uvijek se rukovao
lijevom rukom.
"Sjednite", rekao je Hook Hobie.
Stone je zahvalno klimnuo i odmakao se. Sjeo je na kraj sofe. Sjedio je
postrance, no bio je sretan što barem nešto čini. Hobie ga je pogledao i
položio ruku na računalo. Kuka je uz tihi metalni zvuk udarila o drvo.
„Želite posuditi novac", rekao je.
Ispečena strana lica nije mu se uopće pomicala. Bila je odebljala i tvrda
poput krokodilskih leđa. Stone je osjetio kiselinu u želucu i spustio pogled na
stolić za kavu. Zatim je kimnuo glavom i prošao dlanovima preko koljena.
Opet je kimnuo i pokušavao se prisjetiti unaprijed naučenog teksta.
"Moram premostiti rupu", rekao je. "Šest tjedana, 1,1 milijun dolara."
"Zašto niste otišli u banku?" upitao je Hobie.
Stone je zurio u pod. Stol je bio od stakla, a pod njim je bio tepih s
uzorkom. Mudro je slegnuo ramenima, kao da tim jednim jedinim pokretom
želi iskazati stotinu pravila tajanstvene poslovne strategije. Razgovarao je s
čovjekom kojega ni u snu ne bi uvrijedio pomišlju da i sam ne zna sva ta
pravila.
"Radije ne bih", rekao je. "Imamo već postojeći paket pozajmice, naravno,
ali i vraški pogodnu kamatnu stopu na osnovu pozajmice koja ima utvrđeni
iznos i utvrđeno vrijeme, i to bez zateznih kamata. Razumjet ćete da ne želim
pokvariti takav dogovor zbog tako beznačajne svote."
Hobie je pomaknuo svoju desnu ruku. Zaparao je kukom po drvetu.
"Serete, gospodine Stone", rekao je tiho. Stone nije odgovorio. Slušao je
kuku. "Jeste li bili u vojsci?" upitao ga je Hobie. "Oprostite?"
"Jeste li bili unovačeni? U Vijetnamu?" Stone je progutao pljuvačku.
Njegove opekline, kuka.
"Nisam", rekao je. "Odgodio sam, zbog studija. Htio sam ići, naravno, ali
rat je završio kad sam diplomirao."
Hobie je klimnuo, polako.
"Ja sam bio", rekao je. "I jedna od stvari koje sam tamo naučio jest
vrijednost prikupljanja podataka. To znanje primjenjujem u svome poslu."
U mračnom uredu je zavladao muk. Stone je kimnuo. Pomaknuo je glavu i
zagledao se u rub stola. Promijenio je strategiju.
"U redu", rekao je. "Ne možete mi zamjeriti što sam pokušao malo
uljepšati stvari, zar ne?"
"U relativno ste dubokim govnima", rekao je Hobie. "Vi u stvari
isplaćujete banci kamate po najvišim stopama, a oni će vas odbiti ako opet
zatražite novac. No prilično se dobro kopate iz svega. Skoro ste se iskopali."
"Skoro", složio se Stone. "Još šest tjedana i 1,1 milijun dolara, i to je to."
"Ja specijaliziram", rekao je Hobie. "Svatko specijalizira. Moje područje
su slučajevi baš poput vašeg. U osnovi sigurna ulaganja, s privremenim i
ograničenim problemima oko financijskog gubitka. Postoje problemi koji se ne
mogu riješiti preko banaka, jer i one specijaliziraju na drugim područjima, kao
kad je netko glup i nemaštovit poput govna."
On je opet pomaknuo kuku i počeo parati hrastovima.
"Moje pristojbe su razumne", rekao je. "Nisam zelenaš. Ovdje se ne radi o
kamatama od više stotina posto. Mogao bih vam pozajmiti 1,1 milijun s,
recimo, šest posto kamata za šest tjedana."
Stone je opet prešao dlanovima preko bedara. Šest posto za šest tjedana?
Što odgovara godišnjoj stopi od koliko? Skoro 52 posto. Posudi 1,1 milijun
sada, vrati sve plus šezdeset šest tisuća dolara kamata za šest tjedana.
Jedanaest tisuća dolara tjedno. Ne zvuči kao zelenaški uvjeti pozajmice. No
nije ni daleko od toga. Ali barem je pristao.
"A što je s pokrićem?" upitao je Stone.
"Pokriće će biti vaše dionice", rekao je Hobie.
Stone se prisilio podignuti glavu i pogledati ga. Bilo mu je jasno da se radi
o nekakvoj kušnji. Progutao je knedlu. Znao je da je blizu i da je iskrenost
najbolji način.
"Ali dionice ne vrijede ništa", rekao je tiho.
Hobie je klimnuo svojom užasnom glavom, kao da je zadovoljan
odgovorom.
"Sada ne vrijede", rekao je. "Ali uskoro će nešto vrijediti, zar ne?"
"Tek kad prestane opasnost od financijskog kraha", rekao je Stone. "Kvaka
22, zar ne? Vrijednost dionica će narasti kad vam otplatim dugove. Kad se
izvučem iz škripca."
"Znači da ću zaraditi", rekao je Hobie. "Ja ne govorim o privremenom
prebacivanju. Uzet ću dionice i zadržati ih."
"Zadržati ih?" rekao je Stone. Nije mogao sakriti iznenađenje u glasu.
Pedeset dva posto i dionice na dar?
"Kao i uvijek", rekao je Hobie. "To je sentimentalna stvar do koje držim u
svim poslovima koje pomažem. Većina ljudi rado pristaje na takav dogovor."
Stone je progutao pljuvačku. Okrenuo je glavu. Ispitivao je svoje
mogućnosti. Slegnuo je ramenima.
"Svakako", rekao je. "Valjda je to u redu."
Hobie je posegnuo rukom na lijevu stranu stola i otvorio ladicu. Izvadio je
jedan obrazac. Gurnuo ga je preko stola.
"Pripremio sam ovo", rekao je.
Stone se pridigao sa sofe i uzeo obrazac. Bio je to ugovor o pozajmici. 1,1
milijun dolara, šest tjedana, 6 posto i standardni postupak kod prebacivanja
dionica. Nedavno su te dionice vrijedile milijune dolara, a mogle bi i opet,
jako skoro. Trepnuo je.
"Drukčije ne može", rekao je Hobie. "Kao što sam rekao, ja specijaliziram.
Poznajem ovaj dio tržišta. Nigdje nećete proći bolje. Stvar je u tome da vam
nitko više ne može pomoći."
Hobie je bio iza stola, dva metra dalje od njega, ali Stone se osjećao kao
da sjedi do njega na sofi, s onim svojim užasnim licem unesenim u njegovo.
Osjećao je kako mu njegova blistava kuka para utrobu. Šutke je kimnuo glavom
i posegnuo u svoj kaput za debelim nalivperom marke Mont Blanc. Nagnuo se
naprijed i na oba mjesta potpisao ugovor koji je naslonio na hladno staklo
stolića za kavu. Hobie ga je promatrao, a zatim kimnuo.
"Pretpostavljam da želite novac na vašem tekućem računu?" upitao je.
"Gdje ga druge banke neće vidjeti?" Stone je opet kimnuo, smeten. "To bi bilo
dobro", rekao je.
Hobie je zapisao. "Novac će biti na računu za sat vremena."
"Hvala vam", rekao je Stone. Činilo se primjerenim.
"Sada sam ja onaj koji je u škripcu", rekao je Hobie. "Šest tjedana, bez
pravog jamstva. Nimalo ugodan osjećaj."
"Neće biti nikakvih problema", rekao je Stone, gledajući u pod.
Hobie je kimnuo.
"Uvjeren sam da neće", rekao je. Nagnuo se naprijed i pritisnuo interkom
na stolu. Stone je čuo slabo zujanje s one strane vrata ureda.
"Spis o Stoneu, molim", rekao je Hobie na mikrofon.
 Na trenutak je vladala tišina, a zatim su se vrata otvorila. Tajnik je prišao
stolu. Nosio je jedan tanki zeleni spis. Nagnuo se preko stola i položio ga
ispred Hobija. Izašao je van i tiho zatvorio vrata za sobom. Hobie je kukom
gurnuo spis na prednju stranu stola.
"Pogledajte", rekao je.
Stone se nagnuo naprijed i uzeo spis. Otvorio ga je. U njemu su bile
fotografije. Nekoliko velikih i sjajnih crnobijelih fotografija dimenzija 20x25
centimetara. Na prvoj fotografiji bila je njegova kuća. Bilo je očito da je
snimljena iz automobila parkiranog na kraju prilaza. Na drugoj fotografiji je
bila njegova žena. Marilyn. Snimljena izdaleka dok je šetala cvjetnjakom. Na
trećoj je bila Marilyn snimljena kako izlazi iz svog salona za uljepšavanje u
gradu. Fotografija je bila zrnata, snimljena izdaleka i uvećana. Činilo se da se
radi o fotografijama snimljenim krišom. Kao da je bila pod nadzorom. Na
četvrtoj fotografiji bio je krupni plan registarskih tablica njezinog BMW-a.
Na petoj je fotografiji također bila Marilyn. Snimljena noću kroz prozor
njihove sobe. Bila je samo u ogrtaču za kupanje. Kosa joj je bila spuštena i
izgledala je vlažno. Stone je zurio u fotografiju. Da bi mogao snimiti tu sliku,
fotograf je morao stajati u njihovom stražnjem dvorištu. Vid mu se zamaglio, a
u ušima mu je počelo zujati od tišine. Zatim je složio fotografije i spremio ih u
spis. Polako ih je vratio na stol. Hobie se nagnuo naprijed i vrškom svoje kuke
pritisnuo debeli zeleni papir. Povukao je spis prema sebi. Kuka je glasno
zaparala drvo u tišini.
"To je moje pokriće, gospodine Stone", rekao je. "Ali kako ste i sami
maločas rekli, uvjeren sam da neće biti nikakvih problema."
Chester Stone nije rekao ništa. Samo je ustao i zaobilazeći pokućstvo
krenuo prema vratima. Prošao je kroz čekaonicu, kroz hodnik i ušao u dizalo.
Spustio se osamdeset osam katova niže i izašao van, gdje mu se učinilo kao da
ga je žarko jutarnje sunce pljusnulo po licu.
 3
To isto sunce peklo je Reacherov potiljak dok se vozio na Manhattan na
stražnjem sjedištu taksija. Kad je mogao, više se volio voziti neprijavljenim
taksijima. To je odgovaralo njegovoj navici da bude tajanstven. Uopće nije
bilo razloga zašto bi mu netko htio ući u trag provjerom vozača taksija, ali
neregistrirani taksi pružao mu je najveću sigurnost. Jednako tako, mogao se
cjenkati oko naplate. To je bilo nešto što nije mogao učiniti u običnom taksiju s
taksimetrom.
Prešli su preko mosta Triborough i 125. ulicom ušli na Manhattan. Taksi je
kroz gusti promet vozio na zapad sve do Rooseveltovog trga. Reacher je rekao
vozaču da se zaustavi tu, dok se on ogledao uokolo i kratko razmišljao.
Razmišljao je o jeftinom hotelu, ali ipak je htio odsjesti u nekom u kojem
telefoni rade. Koji ima nove telefonske imenike. Prosudio je da u ovoj četvrti
neće moći ispuniti sva tri uvjeta. No, svejedno je izašao van i platio taksistu.
Gdje god išao, odlučio je prošetati. Bilo je vrijeme da se izgubi, sam.
Sukladno svojim navikama.
Dvojica mladića u zgužvanim odijelima od tisuću dolara čekala su dok
Chester Stone nije otišao. Zatim su ušli u unutrašnji ured, zaobišli pokućstvo i
u tišini se zaustavili ispred stola. Hobie je pogledao u njih i otvorio ladicu.
Spremio je potpisani ugovor zajedno s fotografijama i izvadio prazan list
žutog papira. Zatim je svoju kuku naslonio na računalo i okrenuo se u stolici,
tako da mu je slaba svjetlost koja je dopirala kroz prozor obasjala zdravu
stranu lica. "Onda?"
"Upravo smo se vratili", rekao je prvi mladić. "Imate li informacije koje
sam tražio?" Drugi je mladić klimnuo. Sjeo je na sofu. "Tražio je čovjeka po
imenu Jack Reacher." Hobie je ime zapisao na žuti papir. "Tko je on?"
Zavladala je kraća tišina. "Ne znamo", rekao je prvi mladić. Hobie je polako
klimnuo. "Tko je unajmio Coste-11a?"
Još jedna kraća tišina.
"Ni to ne znamo", rekao je mladić.
"To su prilično jednostavna i temeljna pitanja", rekao je Hobie.
Mladić ga je samo gledao u tišini. Bilo mu je neugodno.
"Niste se sjetili ta jednostavna i temeljna pitanja postaviti?"
Drugi je mladić klimnuo. "Postavili smo ih. Pitali smo kao ludi."
 "Ali Costello nije htio odgovoriti na njih?" "Samo što nije", rekao je prvi
mladić. "Ali?"
"Umro je", rekao je drugi mladić. "Jednostavno je iznenada umro. Bio je
star, debeo. Možda od srčanog udara, čini mi se. Jako mi je žao, gospodine.
Obojici nam je žao."
Hobie je opet klimnuo, polako. "Opasnost?"
"Ravna nuli", rekao je prvi mladić. "Neće ga moći prepoznati."
Hobie je pogledao jagodice svojih prstiju na lijevoj ruci. "Gdje je nož?"
"U moru", rekao je drugi mladić.
Hobie je pomaknuo ruku i počeo tapkati vrškom svoje kuke po računalu.
Zamislio se, a zatim još jednom odlučno klimnuo glavom.
"U redu, niste vi krivi, pretpostavljam. Slabo srce, što možete?"
Prvi se mladić opustio i pridružio se svojem kolegi na sofi. Skinuli su se s
kuke, a to je imalo posebno značenje u tom uredu.
"Moramo pronaći njegovog klijenta", rekao je Hobie, prekinuvši tišinu.
Mladići su kimnuli i čekali.
"Costello je morao imati tajnicu, zar ne?" rekao je Hobie. "Ona će znati tko
je bio njegov klijent. Dovedite mi je."
Mladići su ostali sjediti na sofi.
"Što je?"
"Taj Jack Reacher", rekao je prvi mladić. "Vjerojatno se radi o jednom
krupnom čovjeku koji je od prije tri mjeseca na Key Westu. Costello nam je
rekao da su ljudi pričali o nekom snažnom čovjeku koji je tu tri mjeseca i koji
noću radi u baru. Otišli smo ga posjetiti. Zatekli smo jednog krupnog, jačeg
čovjeka, ali rekao je da on nije Jack Reacher."
"Pa?"
"Zračna luka u Miamiju", rekao je drugi mladić. "Uzeli smo tvrtku United
jer je imala izravan let. Ali jedan se zrakoplov tek spremao poletjeti. Tvrtke
Delta, za Atlantu i New York."
"I?"
"Onaj krupni iz bara. Vidjeli smo ga kako ide prema izlazu." "Sigurno?"
Prvi je mladić klimnuo. "Devedeset devet posto. Bio je daleko, ali stvarno
je krupan. Teško ga je ne primijetiti."
Hobie je opet počeo tapkati kukom po stolu. Bio je zadubljen u misli.
"U redu, to je Reacher", rekao je. "Mora biti, zar ne? Costello se raspituje,
zatim i vas dvojica, sve u istom danu. To ga je prestrašilo i pobjegao je. Ali
gdje? Ovamo?"
Drugi je mladić klimnuo. "Ako nije izašao u Atlanti, ovdje je."
"Ali zašto?" upitao je Hobie. "Tko je on, dovraga?"
Zamislio se na trenutak, a zatim je sam odgovorio na svoje pitanje.
"Tajnica će mi reći tko je Costellov klijent, zar ne?"
Zatim se nasmiješio.
"A klijent će mi reći tko je taj Reacher."
Dvojica mladića u otmjenim odijelima kimnula su u tišini i ustala. Zaputili
su se kroz pokućstvo i izašli iz ureda.
Reacher je išao Central Parkom na jug. Pokušavao je sagledati veličinu
zadatka koji je sebi postavio. Bio je uvjeren da je u dobrom gradu. Ona tri
naglaska bila su nesumnjivo iz New Yorka. No tu su se nalazili milijuni
stanovnika. Sedam i pol milijuna ljudi u pet gradskih područja, s gradskom
okolicom ukupno oko osamnaest milijuna. Osamnaest milijuna ljudi koji su
mogli unajmiti nekog brzog i učinkovitog privatnog istražitelja. Pretpostavljao
je da bi Costellov ured mogao biti na Manhattanu, ali jednako tako je bilo
sasvim moguće da gospođa Jacob živi izvan grada. Ako ste žena koja živi
negdje u predgrađu i ako želite unajmiti privatnog istražitelja, gdje ćete ga
pronaći? Ne kod veletrgovine ili videokluba. Ne uz robnu kuću blizu trgovine
za žene. Jednostavno uzmete telefonski imenik najvećeg grada u blizini i
počnete nazivati. Zapodjenete razgovor i možda se istražitelj doveze do vas ili
vi sjednete u vlak i odete k njemu. Bilo gdje iz velikog i gusto naseljenog
područja koje se proteže stotine kilometara uokolo.
Odustao je od hotela. Nije nužno trebao utrošiti mnogo vremena. Možda bi
mogao sve obaviti za sat vremena. I dobro bi mu došlo više informacija od
onoga što mogu pružiti hoteli. Trebali su mu telefonski imenici svih pet
gradskih područja i predgrađa. Hoteli nemaju sve imenike. I nije morao platiti
visoke račune kakve hoteli naplaćuju za telefonske pozive. Od kopanja bazena
nije se obogatio.
Zato se uputio u gradsku knjižnicu. Na uglu Pete i Četrdeset druge ulice.
Najveća na svijetu? Nije se mogao sjetiti. Možda, a možda i ne. No svakako
dovoljno velika da ima sve telefonske imenike koji su mu trebali, kao i velike,
široke stolove i udobne stolice. Četiri milje od Rooseveltovog trga, sat
vremena brzog hoda. Zasmetao bi mu jedino promet, pri prelasku ulice na
križanjima. Trebao je još samo skoknuti do trgovine uredskim priborom i
kupiti notes i olovku.
 Sljedeći tko je ušao u Hobijev ured bio je njegov tajnik. Ušao je unutra i
zaključao vrata za sobom. Prišao je stolu i sjeo na kraj sofe. Šutke je gledao u
Hobija, dugo i ozbiljno.
"Što je?" upitao ga je Hobie, iako je znao o čemu se radi.
"Trebali biste odustati", rekao je tajnik. "Postaje riskantno."
Hobie nije odgovorio. Samo je držao svoju kuku u lijevoj ruci i preostalim
prstima prelazio preko njezinih opakih, metalnih oblina.
"Planirali ste", rekao je tajnik. "Obećali ste. Nema smisla planirati i
obećavati ako ne činite ono što biste trebali."
Hobie je slegnuo ramenima. Nije rekao ništa. "Javili su nam se s Havaja,
zar ne?" rekao je tajnik. "Namjeravali ste pobjeći čim nam se jave s Havaja."
"Costello nije bio na Havajima", rekao je Hobie. "Provjerili smo."
"To stvari čini još gorima. Netko drugi je bio na Havajima. Netko
nepoznat."
"Samo rutinski", rekao je Hobie. "Sigurno. Razmisli o tome. Nema
nikakvog razloga da netko otiđe na Havaje dok nam se ne jave s drugog kraja.
Takav je postupak, znaš i sam. Jave nam se s drugog kraja, jave nam se s
Havaja, prvi korak, drugi korak, i tek tada je vrijeme za odlazak. Nikako
prije."
"Obećali ste", rekao je tajnik.
"Prerano je", rekao je Hobie. "Nema logike. Razmisli o tome. Kad netko
kupi pištolj i kutiju metaka, a zatim uperi pištolj u tebe, bojiš li se?"
"Svakako da se bojim."
"Ja ne", rekao je Hobie. "Zato jer ga nisu napunili. Prvi korak je kupiti
pištolj i streljivo, drugi korak je pištolj napuniti. Dok nam se ne jave s drugog
kraja, Havaji su samo prazan pištolj."
Tajnik je zabacio glavu i zagledao se u strop.
"Zašto ovo činite?"
Hobie je otvorio ladicu i izvadio spis o Stoneu. Izvadio je potpisani
ugovor. Nakrivio je papir dok slaba svjetlost s prozora nije obasjala
svjetloplavu tintu njegovih dvaju potpisa.
"Šest tjedana", rekao je. "Možda manje. To je sve što trebam."
Tajnik je uspravio glavu i bacio pogled poprijeko.
"Za što?"
"Za najveći zgoditak u životu", rekao je Hobie. Poravnao je papir pred
sobom, pridržavajući ga kukom.
 "Stone mi je upravo predao cijelu svoju tvrtku. Tri naraštaja znoja i muke,
a glupa budala mi je jednostavno sve to predala na tanjuru."
"Ne, dao vam je govno na tanjuru. Dali ste 1,1 milijun dolara u zamjenu za
bezvrijedan papir."
Hobie se nasmiješio.
"Opusti se, to je moja briga, u redu? Ja sam taj koji je dobar u ovim
stvarima, zar ne?"
"Dobro, što imate na umu?" upitao je tajnik.
"Znaš li ti što on posjeduje? Veliku tvornicu na Long Islandu i veliku
gospodsku kuću na Pound Ridgeu. Pet stotina kuća zbijenih oko tvornice.
Ukupno nekih tri tisuće jutara s nekretninama na Long Islandu, blizu obale, koje
vape za razvitkom."
"Kuće nisu njegove", prigovorio je tajnik.
Hobie je klimnuo. "Nisu, većina ih je pod zalogom u jednoj maloj banci u
Brooklynu."
"Dobro, i onda?" tajnik je upitao opet.
"Samo razmisli o tome", rekao je Hobie. "Recimo da ove dionice pustim
na tržište?"
"Dobit ćete govno za njih", odgovorio je tajnik. "Sasvim su bezvrijedne."
"Točno, sasvim su bezvrijedne. Ali njegovi bankari to još ne znaju. Lagao
im je. Sakrio je svoje probleme od njih. Zašto bi inače došao k meni? Zato će
njegovi bankari otkriti koliko je njihovo pokriće bezvrijedno. Zatim procjena,
ravno s burze. Reći će im: ove dionice vrijede manje od govna. Što zatim?"
"Uspaničit će se", rekao je tajnik.
"Točno", rekao je Hobie. "Uspaničit će se. Prijeti im opasnost od bankrota,
a imaju bezvrijedno pokriće. Usrat će se od straha, sve dok ne dođe Hook
Hobie i ponudi im dvadeset centi za svaki dolar Stoneova duga."
"Prihvatit će to? Dvadeset centi za dolar?"
Hobie se nasmiješio. Koža izbrazdana ožiljcima se zategnula.
"Prihvatit će", rekao je. "Odgrist će mi i drugu ruku, samo da se domognu
novca. A uključit će u to sve dionice koje imaju, kao dio dogovora."
"U redu, što zatim? Što je s kućama?"
"Ista stvar", rekao je Hobie. "Ja sam vlasnik dionica, ja sam vlasnik
tvornice, i ja je zatvaram. Nema posla, pet stotina opozvanih zaloga.
Brooklynska banka će umrijeti od straha. Otkupit ću te zaloge po cijeni od
deset centa za dolar, sve ih isplatiti i izbaciti ih. Unajmit ću nekoliko buldožera
i imat ću tri tisuće jutara na Long Islandu za izgradnju, odmah uz obalu. Plus
veliku palaču na Pound Ridgeu. Sveukupno će me to stajati oko 8,1 milijuna
dolara. Sama palača vrijedi dva milijuna. Ostaje mi 6,1 posto po paketu koji
mogu prodati za sto milijuna, ako sve bude išlo glatko."
Tajnik ga je netremice gledao.
"Zato mi treba šest tjedana", rekao je Hobie.
Zatim je tajnik počeo odmahivati glavom.
"Nećete uspjeti", rekao je. "To je stari obiteljski posao. Stone i dalje
osobno drži većinu dionica. Nisu sve za tržište. Njegova banka posjeduje samo
manji dio. Bit ćete samo manjinski partner. Neće vam to dopustiti."
Hobie mu je odvratio odmahivanjem glavom.
"Prodat će mi ih. Sve. Sve što ima."
"Neće."
"Hoće."
U knjižnici je bilo dobrih i loših vijesti. Bilo je mnogo ljudi po imenu
Jacob u telefonskim imenicima Manhattana, Bronxa, Brooklyna, Queensa,
Staten Islanda, Long Islanda, Westchestera, obale Jerseya i Connecticuta.
Reacher je krug suzio na sat vremena od grada. Ljudi koji žive sat vremena od
grada nagonski se okreću gradu kad im nešto zatreba. Ako su izvan tog kruga,
možda i ne. Zapisivao je bilješke olovkom u notes i izbrojio 129 mogućih
kandidata koji su mogli biti tajanstvena gospođa Jacob.
No u poslovnom imeniku nije bilo privatnih istražitelja po imenu Costello.
U osobnom je imeniku bilo je mnogo ljudi prezimena Costello, ali nitko od
njih nije bio istražitelj. Reacher je uzdahnuo. Bio je razočaran, ali ne i
iznenađen. Bilo bi nevjerojatno da je otvorio imenik i pronašao Istražiteljske
usluge Costello - stručnjaci za pronalaženje bivših vojnih policajaca na Key
Westu.
Većina ureda imala je opća imena, od kojih se većina borila da bude na
vrhu abecednog popisa s velikim početnim slovom A. Ace, Acme, A-One, AA
istražitelji. Drugi su imali obična zemljopisna imena, poput Manhattana ili
Bronxa. Neki su se na tržištu pokušavali probiti služeći se izrazom "služba
zakonske ispomoći". Jedan je izražavao dugu tradiciju istražiteljskog posla
nazivajući se Gumshoe. U dva ureda radile su samo žene, pružajući svoje
usluge jedino ženama. Približio je imenik, okrenuo list u notesu i prepisao
petnaest brojeva njujorških policijskih postaja. Sjedio je neko vrijeme i
razmišljao o mogućnostima. Zatim je izašao van, prošao pored divovskih
sjedećih lavova i zaputio se prema telefonskoj govornici na pločniku.
Naslonio je svoj notes na telefonski uređaj zajedno sa svim kovanicama od
dvadeset pet centi. Počeo ih je ubacivati unutra i redom nazivati policijske
postaje. Svaki put je tražio upravu. Mislio je da će dobiti nekog starog i
sijedog uredskog službenika koji će mu reći sve što se isplati znati.
Sreća mu se osmjehnula već kod četvrtog poziva. U prve tri postaje nisu
mu mogli pomoći i nisu se zbog toga činili previše žalosni. Četvrti je poziv
započeo na isti način. Znak da telefon zvoni, brzo prebacivanje, duga stanka, a
zatim hrapavo disanje koje mu je govorilo da se na telefon javio netko duboko
zakopan u utrobi kakve prljave arhive.
"Tražim čovjeka po imenu Costello", rekao je. "Otišao je u mirovinu i
postao privatni istražitelj, možda samostalan, možda za nekog drugog. Ima oko
šezdeset godina."
"Da, a tko ste vi?" odgovorio je glas. Isti naglasak. Na liniji je mogao biti i
sam Costello.
"Zovem se Carter", odgovorio je Reacher. "Kao predsjednik."
"Zašto trebate Costella, gospodine Carter?"
"Imam nešto za njega, ali izgubio sam njegovu posjetnicu", rekao je
Reacher. "Ne mogu naći njegov broj u imeniku."
"To je zato što Costello nije u imeniku. On radi samo za odvjetnike. Ne
radi za građane." "Znači, poznajete ga?"
"Poznajem li ga? Naravno da ga poznajem. Petnaest godina je radio kao
istražitelj u ovoj postaji. Ništa neobično što ga znam."
"Znate li gdje mu je ured?"
"Negdje u Greenwich Villageu", rekao je glas i zašutio.
Reacher je odmakao usta od slušalice i uzdahnuo. Kao da mu netko vadi
zub.
"Znate li gdje u Greenwich Villageu?"
"U aveniji Greenwich, ako se dobro sjećam."
"Znate li broj ulice?"
"Ne."
"Broj telefona?" "Ne."
"Znate li ženu po imenu Jacob?" "Ne, zar bih trebao?"
"Ne, nisam ni mislio", rekao je Reacher. "Bila je njegova klijentica."
"Nikad čuo za nju."
"U redu, hvala vam na pomoći", rekao je Reacher. "Da", rekao je glas.
 Reacher je spustio slušalicu i vratio se preko stepeništa unutra. Opet je
prelistao osobni imenik Manhattana, tražeći ime Costello u aveniji Greenwich.
Na popisu nije bilo nikoga pod tim imenom. Vratio je imenike na policu.
Vratio se van na sunce i počeo hodati.

***

Avenija Greenwich je duga ravna ulica koja se pruža dijagonalno

jugoistočno od raskrižja 14. i 8. do ugla 8. i 6. ulice. S obje strane nanizane su
ljupke i niske zgrade Greenwich Villagea, od kojih neke imaju udubljene,
polupodrumske etaže u kojima su male trgovine i galerije. Reacher je prvo
prošao sjevernom stranom ulice i nije našao ništa. Pri dnu ulice je prešao na
drugu stranu ulice, počeo se vraćati i negdje na pola puta ugledao jednu malu
mjedenu pločicu s natpisom. Nalazila se na kamenom dovratniku ulaza u
zgradu. Pločica je bila dobro ulaštena i pravokutna, jedna od mnogih koje su
se tu nalazile, i na njoj je pisalo COSTELLO. Vrata su bila crne boje i bila su
otvorena. Unutra je bilo malo predvorje i oglasna ploča s utorima i bijelim
plastičnim slovima. To je govorilo da je zgrada podijeljena na deset malih
ureda.
Na kraju predvorja nalazila su se zaključana staklena vrata. Reacher je
pritisnuo zvonce petog ureda. Nije bilo dogovora. Uporno je zvonio, ali nije
ništa postigao. Zatim je pritisnuo zvonce pod brojem šest. Odgovorio mu je
neki iskrivljeni glas.
"Da?"
"Dostava", rekao je i staklena vrata su škljocnula i zujeći se otvorila.
Zgrada je imala tri kata, četiri ako se ubroji i prizemlje. U tom prizemlju su
se nalazili prvi, drugi i treći ured. Popeo se stepeništem na kat. Ured broj
četiri bio mu je slijeva, broj šest zdesna, a ured broj pet ravno ispred - okrenut
stražnjem dijelu zgrade. Ulaz je bio pod stepeništem koje je vodilo na drugi
kat.
Vrata su bila od ulaštenog mahagonija i bila su otvorena. Ne širom, ali
dovoljno da to bude očito. Reacher je gurnuo vrata vrhom cipele. Ispred njega
se ukazala mala, skromna recepcija veličine motelske sobe. Krasila ju je
pastelna boja, negdje između svijetlo sive i svjetlo plave. Na podu je bio
debeli tepih. Tajničin stol je imao oblik slova L. Na njemu su bili komplicirani
telefonski aparat i uglađeno računalo. Ormarić za spise i sofa. Tu se nalazio
jedan prozor s grubim staklom i još jedna vrata koja su vodila ravno u ured.
Recepcija je bila prazna i tiha. Reacher je ušao unutra i petom zatvorio
vrata za sobom. Lanac nije bio na vratima, kao da je ured radio. Prešao je
preko tepiha i došao do vrata koja su vodila u ured. Omotao je košulju oko
ruke i okrenuo kvaku. Ušao je u drugu prostoriju iste veličine. Bio je to
Costellov ured. Tu su bile uokvirene crnobijele fotografije čovjeka u mlađim
godinama, istog onog čovjeka kojeg je upoznao na Key Westu. Stajao je s
policijskim načelnicima, kapetanima i lokalnim političarima koji Reacheru
nisu bili poznati. Costello je prije mnogo godina bio mršav čovjek. Na slikama
se vidjelo da je s godinama postajao deblji, poput kakvog obrnutog primjera
kure za mršavljenje.
Fotografije su bile poredane na zidu desno od stola. Na stolu je stajao
podložak, starinska tintarnica i telefon. Za stolom je bila kožna stolica u kojoj
se vidio otisak debljeg čovjeka. Na lijevom zidu bio je prozor s tamnijim
staklom i red zaključanih ormarića s ladicama. Ispred stola bile su dvije
stolice za stranke, uredno simetrično postavljene pod primjerenim kutom.
Reacher se vratio u prostoriju s recepcijom. U zraku se osjećao miris
parfema. Obišao je tajničin stol i pronašao žensku torbicu, otvorenu. Bila je
uredno naslonjena uz pregradu lijevo od stolice. Zaklopac torbice bio je
otvoren i otkrivao je lisnicu od mekane kože i pakiranje papirnatih maramica.
Izvadio je olovku i gumicom pomaknuo maramice. Ispod njih se nalazila
gomila kozmetike, svežanj ključeva i bočica skupog, ugodnog parfema.
Na zaslonu računala okretao se vodenasti screensaver. Olovkom je
pomaknuo miš. Zaslon je bljesnuo, raščistio se i otkrio napola dovršeno
pismo. Pokazivač je strpljivo treperio po sredini nedovršene riječi. Datum od
tog dana bio je napisan ispod zaglavlja. Reacher se prisjetio Costellova tijela
koje je ležalo na pločniku pored groblja na Key Westu. Bacio je pogled na
uredno odloženu torbicu žene koje nije bilo tu, na otvorena vrata, nedovršenu
riječ i zadrhtao.
Zatim je pomoću olovke izašao iz Worda. Otvorio se prozorčić i pitanje
želi li spremiti promjene na pismu. Zastao je na trenutak i pritisnuo NE.
Otvorio je datoteku i pregledao direktorije. Tražio je izdatke. Postalo mu je
jasno da je Costello vješto vodio operaciju. Dovoljno vješto da dobije
predujam prije nego je krenuo tražiti Jacka Reachera. Ali kada je ta potraga
počela? Vjerojatno je išao jasnim redoslijedom. Najprije je dobio upute od
gospođe Jacob, i to samo ime, šturi opis njegovog izgleda i podatke o vojnoj
službi. Costello je zatim vjerojatno nazvao središnji vojni arhiv, dobro čuvanu
instituciju u St. Louisu, u kojem se nalaze svi podaci o svim ženama i
muškarcima koji su ikad nosili vojnu odoru. Institucija je bila dobra zaštićena
na dva načina. Fizički, kapijama i žicom, i birokratski, debelim preprekama
koje su štitile od lakomislenog pristupa. Nakon strpljive istrage vjerojatno je
otkrio častan otpust. Zatim je bio zbunjen i ostao stajati u slijepoj ulici. Nakon
toga je pokušao s bankovnim računom. Nazvao je nekog starog prijatelja,
zatražio usluge, povukao veze. Možda je primio nejasan faks iz Virginije,
možda detaljno izvješće o kreditima i dugovanjima preko telefona. Zatim je
žurno odletio na jug, raspitivao se po Duvalu, naletio na ona dva čovjeka,
njihove šake i naposljetku na nož za linoleum.
Razuman, kraći redoslijed, ali na St. Louisu i Virginiji izgubio bi mnogo
vremena. Reacher je pretpostavljao da je čovjeku poput Costella za potrebne
podatke iz arhiva trebalo najmanje tri, možda četiri dana. Ništa brže ne bi
prošao ni s bankom u Virginiji. Usluge nije nužno dobio odmah. Morao je sve
dobro vremenski isplanirati. Ukupno sedam dana birokratskih zavrzlama,
razdvojenih jednodnevnim razmišljanjem, i još jedan dan na početku i na kraju.
Sve skupa možda deset dana otkako je gospođa Jacob pokrenula cijelu stvar.
Kliknuo je na poddirektorij ISPLATE. Na desnoj strani zaslona pojavio se
dugi popis abecedno poredanih spisa. Prešao je pokazivačem niz popis i
počeo ga čitati od dna. Pod J nije pisalo Jacob. Tu su uglavnom bili inicijali,
duge skraćenice koje su vjerojatno označavale nazive pravnih tvrtki. Provjerio
je datume. Svi su bili stari točno deset dana. No jedan je datum bio star devet
dana. Možda je Costello bio brži nego je mislio, ili je njegova tajnica bila
sporija. Pisalo je SGR&T-09. Kliknuo je na to. Tvrdi disk je zaklapao i na
zaslonu se pojavio predujam od tisuću dolara u svrhu istrage o nestaloj osobi.
Glasio je na tvrtku u Wall Streetu, pod imenom Spencer Gutman Ricker i
Talbot. Priznanica je imala adresu, ali ne i broj telefona.
Izašao je iz spisa i ušao u datoteku. Opet je potražio SGR&T i našao
stranicu s istom adresom, ali ovaj put s brojevima telefona, faksa i emailom.
Sagnuo se i prstima izvukao dvije maramice iz tajničine torbe. Omotao je
jednu oko slušalice, a druguje raširio i stavio je preko brojčanika. Izbirao je
brojeve, utipkavši ih preko maramice. Telefon je zvonio nekoliko sekundi, a
zatim se netko javio.
"Spencer Gutman", rekao je neki razgovijetan glas. "Kako vam možemo
pomoći?"
 "Gospođu Jacob, molim", rekao je Reacher žustro.
"Trenutak", rekao je glas.
Čuo je tihu glazbu, a zatim jedan muški glas. Zvučao je oštro, ali pokorno.
Možda je to bio pomoćnik.
"Gospođu Jacob, molim", opet je rekao Reacher.
Čovjek je zvučao žustro i nestrpljivo. "Bojim se da je već otišla u
Garrison i zbilja ne znam kad će se opet vratiti u ured."
"Imate li njezinu adresu u Garrisonu?"
"Njezinu?" rekao je glas iznenađeno. "Ili njegovu?"
Reacher je šutio na trenutak i slušao iznenađenje u njegovom glasu.
Riskirao je.
"Mislim njegovu. Čini se da sam je izgubio."
"Naravno", odgovorio je glas. "Bila je pogrešno napisana, bojim se. Jutros
sam uputio još najmanje pedeset ljudi."
Rekao mu je adresu koju je vjerojatno znao napamet. Garrison, New York,
gradić oko šezdeset milja uz rijeku Hudson, više-manje točno nasuprot West
Pointa, gdje je Reacher proveo četiri duge godine.
"Mislim da ćete morati požuriti", rekao je čovjek.
"Da, hoću", rekao je Reacher i spustio slušalicu, zbunjen.
Zatvorio je datoteku i ostavio prazan zaslon. Bacio je još jedan pogled na
napuštenu tajničinu torbicu i još jednom udahnuo miris njezinog parfema, prije
nego je izašao iz prostorije.
Tajnica je umrla pet minuta nakon što je odala tko je gospođa Jacob. To je
bilo oko pet minuta nakon što ju je Hobie napao kukom. Bili su u službenom
toaletu ureda na osamdeset osmom katu. Bilo je to savršeno mjesto. Prostrano,
od šesnaest četvornih metara, preveliko za toalet. Neki je skupi dekorater
postavio sjajne sive granitne pločice preko svih zidova, poda i stropa. Bila je
tu i velika tuškabina s prozirnim plastičnim zastorom na nosaču od nehrđajućeg
čelika. Nosač je bio talijanski i uvelike prečvrst da bi služio samo za držanje
prozirnog plastičnog zastora. Hobie je otkrio da nosač može podnijeti težinu
onesviještenog čovjeka čija su zapešća lisičinama vezana za njega. Povremeno
su tu znali visjeti i teži ljudi od tajnice, dok im je postavljao hitna pitanja ili ih
uvjeravao da budu pametniji u nekim svojim postupcima.
Jedini problem predstavljala je zvučna izolacija. Bio je prilično uvjeren
da je u redu. Zgrada je bila čvrsta. Svaki od tornjeva blizanaca teži više od
pola milijuna tona. Mnogo čelika i betona, dobri debeli zidovi. I nije imao
nikakvih znatiželjnih susjeda. Većina ureda na osamdeset osmom katu bila je
iznajmljena poslovnicama iz malih i nevažnih stranih zemalja, a njihovo
mršavo osoblje većinu je vremena provodilo u Ujedinjenim narodima. Jednako
je bilo i na osamdeset sedmom i osamdeset devetom katu. Zato je bio tu gdje
jest. Ali Hobie je bio čovjek koji nikad nije riskirao, ako to nije morao. Stoga
im je preko usta stavljao ljepljivu vrpcu. Prije nego bi počeo, uvijek bi
poredao komade vrpce široke 15 centimetara, koje bi privremeno zalijepio za
pločice. Jednu bi im vrpcu zalijepio preko usta. Kad bi netko iskolačenih očiju
počeo divlje klimati glavom, naglo bi odlijepio vrpcu i čekao odgovor. Ako bi
žrtva počela vrištati, zalijepio bi mu sljedeću vrpcu i opet se dao na posao.
Obično bi traženi odgovor dobio kad bi odlijepio drugu vrpcu.
Zatim je popločani pod omogućavao jednostavan postupak ispiranja.
Otvorio bi tuš do kraja, prolio nekoliko kanti vode uokolo, obrisao pod
metlom i toalet bi opet bio čist, čim bi voda otekla niz osamdeset osam katova
u kanalizaciju. No Hobie nikad nije prošao metlom po kupatilu. Za to su
potrebne dvije ruke. Drugi je mladić brisao pod metlom. Zasukao je svoje
skupe hlače i skinuo čarape i cipele. Hobie je bio u uredu i sjedio za stolom i
razgovarao s prvim mladićem.
"Ja ću dobiti adresu gospođe Jacob, ti je dovedi k meni, u redu?"
"Naravno", rekao je mladić. "Što ćemo s tajnicom?"
Klimnuo je prema vratima toaleta. Hobie je slijedio njegov pogled.
"Pričekajte do večeras", rekao je. "Navucite joj nešto odjeće i odnesite je
na brod. Izbacite je nekoliko milja dalje u zaljevu."
"More će je vjerojatno izbaciti", rekao je mladić. "Za nekoliko dana."
Hobie je slegnuo ramenima.
"Baš me briga", rekao je. "Za nekoliko dana bit će sva nadu ta. Mislit će da
je pala s motornog čamca. S takvim ozljedama, mislit će daju je zahvatila
elisa."
Pritajenost ima svojih prednosti, ali isto tako i nedostataka. Najbolji način
da brzo dođe u Garrison bio bi iznajmiti automobil i odmah se uputiti tamo. No
osoba koja se ne služi kreditnim karticama i sobom ne nosi vozačku dozvolu
nema takav izbor. Zato se Reacher opet našao u taksiju, na putu prema Grand
Centralu. Bio je prilično uvjeren da linija što prolazi uz rijeku Hudson ima
vlak koji ide do tamo. Pretpostavljao je da putnici koji svakodnevno putuju na
posao žive tako daleko. Ako ne, vlakovi koji su išli za Albany i Kanadu
zaustavljali bi se tamo.
 Platio je taksistu i progurao se kroz gomilu ljudi do ulaza. Spustio se niz
dugu rampu i ušao u ogromnu dvoranu kolodvora sa šalterima. Pogledao je
uokolo, izvio vrat i počeo čitati zaslon s odlascima. Pokušao se prisjetiti
zemljopisa. Vlakovi za Croton-Harmon nisu bili dobri. Nisu išli mnogo dalje
od juga. Trebao mu je vlak najmanje do Poughkeepsieja. Preletio je pogledom
po popisu. Ništa nije vozilo. Vlak za Garrison išao je tek za sat i pol vremena.
Učinili su kao i obično. Jedan od njih spustio bi se devedeset katova niže,
do podzemne rampe za utovar, i pronašao praznu kartonsku kutiju na otpadu.
Kutije od hladnjaka ili aparata za sokove bile su najbolje, ali jednom su
uspjeli i s kutijom 35-inčnog televizora u boji. Ovoga puta pronašao je
kartonsku kutiju ormarića za spise. Domarevim kolicima odvezao se s rampe
za utovar i ušao u teretno dizalo. Vratio se natrag na osamdeset osmi kat.
Drugi je mladić u toaletu zatvarao njezino tijelo u vreću. Spremili su je u
kartonsku kutiju i preostalom ljepljivom vrpcom zatvorili kutiju. Zatim su je
prebacili na kolica i opet se uputili prema dizalu. Ovaj put su se spustili u
garažu. Odvezli su kutiju do crnog Suburbana. Izbrojili su do tri i ubacili je u
prtljažnik. Zatvorili su ga i zaključali. Udaljili su se i osvrnuli. Zatamnjena
stakla, mračna garaža. Nema problema.
"Znaš što?", rekao je prvi mladić. "Ako spustimo sjedalo, moći ćemo
ugurati i gospođu Jacob do nje. Učinit ćemo sve u jednoj vožnji, večeras. Ne
volim ići na brod češće nego je potrebno."
"U redu", rekao je drugi mladić. "Ima li još kutija tamo?"
"Ova je bila najbolja. Ovisi je li gospođa Jacob veća ili manja, čini mi
se."
"Ovisi hoće li večeras završiti s njome."
"Zar sumnjaš u to? Zar ne znaš kako je danas raspoložen?"
Uputili su se zajedno do drugog parkirališnog mjesta i otključali crni
Chevrolet Tahoe. Mlađi brat Suburbanu, ali svejedno ogromno vozilo.
"Onda, gdje je ona?" upitao je drugi mladić.
"U gradiću po imenu Garrison", rekao je prvi mladić. "Ravno uz Hudson,
iza Sing Singa. Možda sat, sat i pol vremena."
Tahoe je izašao unazad i zaškripio gumama dok je kružio po garaži.
Poskočio je na rampi, izašao na sunce i uputio se prema West Streetu, gdje je
skrenuo desno i ubrzao prema sjeveru.
 4
West Street postaje Jedanaesta Avenija odmah nasuprot pristaništa 56, gdje
se promet prema zapadu izlijeva iz 14. ulice i skreće prema sjeveru. Veliki
crni Tahoe upao je u gužvu i počeo trubiti, pridruživši se gromoglasnoj buci
koja se odbijala od visokih zgrada i odzvanjala preko rijeke. Puzao je preko
devet ulica i skrenuo u 23. ulicu, a zatim opet na sjever, kroz 12. ulicu. Ubrzao
je poslije Javits Convention Centra, a zatim opet upao u prometnu gužvu što je
sa zapada nadirala iz 42. ulice. Iz 12. ulice izašli su na jednako tako zakrčenu
Millerovu autocestu, sve do vrha prostranog meteža starih ranžirnih kolodvora.
Zatim su s Millerove autoceste izašli na Henry Hudson Parkway, autocestu
koja je išla kroz zelenilo. Još uvijek spora, autocesta Henry Hudson je ipak
tehnički bila cesta 9A, koja se u Crotonvilleu pretvorila u glavnu cestu broj 9,
što je izravno vodila na sjever, sve do Garrisona. Neprestani pravac, bez
skretanja, ali još su uvijek bili na Manhattanu, u gužvi Riverside Parka, cijelih
pola sata od izlaska iz grada.
Najznačajniji je bio Word. Pokazivač koji je strpljivo treperio po sredini
riječi. Otvorena vrata i napuštena torbica bili su upečatljivi, ali ne i ključni.
Uredski djelatnici obično uzimaju svoje stvari sa sobom i zatvaraju vrata, ali
ne uvijek. Tajnica je mogla samo skoknuti načas preko puta hodnika i tražiti
nešto, obveznicu ili pomoć oko kopirnog uređaja, što je moglo odvesti do
izlaska na kavu i sočne priče o sinoćnjem izlasku. Osoba koja je odsutna dvije
minute mogla bi ostaviti za sobom torbicu i otvorena vrata i na kraju se ne
vratiti punih pola sata. Ali rad na računalu svatko sprema. Makar i nakon samo
minute posla. Pa ipak, ona to nije učinila. Računalo ga je upitalo: ŽELITE LI
SPREMITI PROMJENE? To je značilo da je ustala od stola bez da je kliknula
na ikonu SPREMI, što je osobama koje svoje dane provode u borbi s
programima navika uobičajena poput disanja.
I što je bacilo vrlo loše svjetlo na cijelu stvar. Reacher se našao u
sporednoj dvorani kolodvora Grand Central, s velikom šalicom kave koju je
kupio kod usputnog prodavača. Čvrsto je zatvorio poklopac na šalici i ugurao
svežanj novčanica u džep. Svežanj je bio dovoljno debeo za ono što je morao
učiniti. Trkom se vratio natrag i okolo, do perona s kojega je trebao krenuti
sljedeći vlak za Croton.
Autocesta Henry Hudson račva se na mnogo izlaza s naplatnim kućicama
oko 170. ulice, a sjeverne kolničke trake otud izlaze dalje, pod imenom
Riverside Drive. Ista cesta, isti smjer, bez skretanja, ali složen, dinamičan i
gust promet znači da, ako jedan vozač uspori ispod dozvoljene brzine, cijela
autocesta može doživjeti kolaps, sa stotinama vozila u koloni, sve zbog nekog
stranca koji se milju prije na trenutak zbunio. Veliki crni Tahoe je zastao
nasuprot Fort Washingtona i vozio mrtvački sporo sve dok nije došao do mosta
George Washington. Zatim se Riverside Drive proširio i automobil je u trećoj
brzini vozio sve do natpisa koji je objavio promjenu imena ceste u Henry
Hudson, a zatim je kod naplatnih kućica promet opet zastao. Čekali su u koloni
da plate cestarinu koja će označiti njihov izlazak s Manhattana i odvesti ih
prema sjeveru, kroz četvrt Bronx.
Postoje dvije vrste vlakova koji uz rijeku Hudson prometuju između
kolodvora Grand Central i Croton-Harmona: lokalni i ekspresni. Ekspresni
nije bio ništa brži, ali se zato mnogo rjeđe zaustavljao. Putovanje njime traje
negdje između četrdeset devet i pedeset dvije minute. Lokalni vlak staje
svugdje, te stalno kočenje, čekanje i ubrzavanje proteže putovanje negdje
između šezdeset pet i sedamdeset tri minute. Najveća prednost ekspresnog
vlaka iznosi oko dvadeset četiri minute.
Reacher je ušao u lokalni. Platio je kondukteru pet i pol dolara za
jednosmjernu kartu izvan udarnog vremena i ispružio se preko prazne klupe za
tri osobe. Bio je napet od previše kave. Naslonio je glavu na prozor i pitao se
što to dovraga čini, zašto to čini i što će učiniti kad dođe tamo gdje je krenuo. I
hoće li doći tamo na vrijeme i učiniti što god to morao učiniti.
Cesta 9A postala je cesta 9 i sada je skladno skretala od rijeke iza Camp
Smitha. U Westchesteru se promet odvijao dovoljno brzo. Cesta nije bila baš
trkaća staza, jer je bila previše puha zavoja i rupa da bi se stalno vozilo
velikom brzinom, ali je zato bila prazna. Krpice starih dionica i novih traka
bile su usječene kroz šumu. Tu i tamo bile su kuće u izgradnji, s visokim
drvenim ogradama, lijepo oličenim pročeljima i optimističnim imenima
urezanim u gromade koje su ulijevale poštovanje pored ulaznih vrata. Tahoe je
brzo jurio pokraj gradilišta. Jedan je mladić vozio, a drugi je na koljenima
držao kartu.
Prošli su Peekskill i krenuli prema lijevom izlazu. Ušli su u zavoj i krenuli
ravno prema rijeci koja se pojavila pred njima. Bila je poput praznine u
krajoliku.
 Ušli su na gradsko područje Garrisona i zaputili se prema adresi koju su
imali. Nije ju bilo lako pronaći. Naseljeno područje bilo je raštrkano. Mogli
ste imati poštanski broj Garrisona i živjeti mnogo dalje od njega.
To je bilo jasno. No oni nisu pogriješili, svaki put su dobro skrenuli i
pronašli pravu ulicu. Usporili su i vozili kroz rijetku šumu iznad rijeke, prateći
brojeve na poštanskim sandučićima. Cesta je skretala i otvarala se. Vozili su
dalje. Zatim su pred sobom ugledali pravu kuću, naglo usporili i zaustavili se
uz rub pločnika.
Reacher je sišao s vlaka u Crotonu sedamdeset jednu minutu nakon što je u
njega ušao. Popeo se stepenicama i zaputio se prema stajalištu za taksije. Tu su
stajala četiri vozila okrenuta ulazu u stanicu. Sva četiri su bila stari modeli
Capricea s lažnim drvom na boku. Prva ga je ugledala jedna krupnija vozačica
i izvila glavu, čekajući da joj se obrati.
"Poznajete li Garrison?" upitao ju je Reacher.
"Garrison?" rekla je. "Daleko je, gospodine, dvadeset milja odavde."
"Znam gdje je", rekao je.
"Stajat će vas četrdeset dolara."
"Dat ću vam pedeset", rekao je. "Ali moram tamo biti odmah."
Sjeo je na prednje sjedalo do nje. Poput svih starih taksija, automobil je
zaudarao na jak, slatkasti osvježivač zraka i pastu za tapete. Na brojčaniku je
bilo milijun milja, a automobil se, krećući preko parkirališta i dalje cestom
broj 9 na sjever, ljuljao kao da je na valovima.
"Imate li adresu?" upitala je vozačica, ne skidajući pogleda s ceste.
Reacher joj je ponovio ono što mu je rekao pomoćnik u odvjetničkoj tvrtki.
žena je kimnula glavom i ubrzala.
"To je iznad rijeke", rekla je.
Vozila je petnaest minuta, prošla pokraj Peekski-11a, a zatim usporila,
tražeći određeno skretanje s lijeve strane. Skrenula je svojim velikim vozilom
i uputila se na zapad. Reacher je pred sobom ugledao rijeku koja je izgledala
poput milju širokog rova prosječenog usred šume. žena je znala kuda vozi.
Otišla je sve do rijeke i skrenula na sjever, na sporednu cestu. željezničke
tračnice ležale su usporedo između njih i rijeke. Na tračnicama nije bilo
vlakova. Tlo se spustilo i Reacher je milju dalje preko plave riječne vode
pred sobom ugledao West Point.
"Trebalo bi biti negdje ovdje", rekla je.
Sporedna cesta je bila uska, posuta sitnim šljunkom i obrubljena grubim
drvenim ogradama farmi, zaraslih u raslinje. Poštanski sandučići bili su stotine
metara udaljeni jedan od drugoga, a na stupovima su visjeli kablovi koji su se
pružali kroz vrhove drveća.
"Ups!" iznenađeno je rekla žena. "Mislim da ne možemo dalje."
Cesta je ionako već bila preuska i sasvim neprohodna. Ispred se nalazio
dugi niz automobila parkiranih na šljunku. Možda četrdeset automobila, mnogi
od nih crne i modre boje. Svi su bili skupi, najnoviji modeli sedana i velika
sportska vozila. žena je parkirala taksi na prilaz. Red automobila parkiranih
jedan za drugim pružao se sve do kuće. Još deset ili dvanaest automobila bilo
je parkirano pred garažom. U oči su posebno upadala dva zelena Detroit
sedana. Vojna vozila. Reacher je s kilometra udaljenosti mogao raspoznati
oznaku Ministarstva obrane.
"Je li ovdje u redu?" upitala je žena.
"Valjda jest", rekao je oprezno.
Izvukao je pedeset dolara iz smotuljka i dao joj ih. Izašao je van i stao na
prilaz, nesiguran što dalje učiniti. Čuo je kako taksi izlazi unatrag. Vratio se
natrag na cestu. Pogledao je dugi niz parkiranih vozila. Pogledao je u poštanski
sandučić. Na njemu je pri vrhu malim slovima od aluminija bilo napisano ime.
Pisalo je Garber. Bilo je to ime koje je poznavao jednako dobro kao i svoje.
Kuća je imala veliko dvorište, opušteno i ugodno uređeno, negdje između
prirodnog i zapuštenog. Sama kuća bila je niska i široka. Imala je drvene
zidove od tamne cedrovine, tamne zastore na prozorima i veliki kameni
dimnjak. Bila je negdje između udobne kolibe i skromne kuće iz predgrađa.
Bila je vrlo tiha. Zrak je bio vruć, vlažan i mirisao je na plodno tlo. Čuo je
kukce kako se skupljaju u travi. Mogao je osjetiti rijeku iza kuće, milju široku
prazninu koja je šumila dalje prema jugu.
Prišao je bliže i čuo prigušeni razgovor iza kuće. Ljudi su tiho pričali,
vjerojatno njih više. Zaputio se prema glasovima i izašao pokraj garaže. Bio je
na vrhu betonskog stepeništa koje je gledalo preko stražnjeg dvorišta na rijeku,
plavu i blještavu na suncu. Milju dalje u izmaglici, tek nešto dalje na
sjeverozapad s njegove desne strane, nalazio se West Point, nizak i siv u
daljini.
Stražnje je dvorište bila ravna i gola tratina na vrhu strmine. Bilo je
prekriveno običnom, kratko pokošenom travom, a na travnjaku je stajalo
stotinu ozbiljnih ljudi. Svi su bili u crnini, muškarci i žene. Crna odijela i
kravate, bluze i cipele. Svi osim šest ili sedam vojnih časnika u odorama. Svi
su tiho i staloženo pričali. Poigravali su se papirnatim tanjurima i čašama vina,
a tuga im se vidjela na ramenima.
Pogreb. Banuo je usred pogreba. Stajao je i osjetio nelagodu. Bio je u istoj
odjeći koju je još jučer na brzinu nabacio na sebe na Key Westu. Izblijedjele
vojničke hlače, zgužvana blijedožuta košulja, bez čarapa, istrošene cipele,
kosa raščupana i posvijetljela od sunca, brada od jednog dana. Promatrao je
skupinu ožalošćenih i, kao da je iznenada pljesnuo rukama, svi su ušutjeli i
okrenuli se prema njemu. Smrznuo se. Svi su zurili u njega, u tišini, ispitujući
ga pogledima, a on je zurio u njih, bezizražajno. Zavladao je muk, mrtvilo.
Zatim se jedna žena pomaknula. Dodala je svoj papirnati tanjur i čašu
najbližem od prisutnih i prišla bliže.
Žena je bila mlada, možda tridesetih godina, odjevena poput ostalih, u
strogo crnu odoru. Bila je blijeda i iscrpljena, ali vrlo lijepa. Lijepa do bola.
Bila je vrlo vitka, visoka zbog potpetica i imala je crne najlonke na dugim
nogama. Imala je lijepu plavu kosu, dugu i raspuštenu, plave oči, lijepe kosti.
Skladno je prešla preko travnjaka i zaustavila se na dnu betonskog stepeništa,
kao da je čekala da on siđe dolje do nje.
"Zdravo, Reacheru", rekla je nježno.
Pogledao je u nju. Znalaje tko je on. I on je znao tko je ona. Iznenada je
toga postao svjestan. Bilo je to poput filmske slike. Uspomena stara petnaest
godina navrnula je u samo jednom pogledu. Tinejdžerka je odrasla i razvila se
u divnu ženu ravno pred njegovim očima, i sve to u djeliću sekunde. Garber,
ime na poštanskom sandučiću. Leon Garber, njegov dugogodišnji zapovjednik.
Sjetio se njihovog prvog susreta od prije mnogo godina, kad su se upoznali na
vrtnoj zabavi uz roštilj jedne sparne večeri na Filipinima. Tanahna djevojka
koja je prolazila kroz sjenu oko sumorne kuće u vojnoj bazi. Imala je petnaest
godina i bila je dovoljno stara da sasvim očara muškarca, ali i dovoljno mlada
da bude sasvim zabranjena. Jodie, Garberova kći. Njegova jedinica. Svjetlost
njegovog života. To je bila Jodie Garber, petnaest godina poslije, sasvim
odrasla i lijepa, i čekala ga je na dnu betonskog stepeništa.
Pogledao je okupljene i spustio se niz stepenište na travnjak.
"Zdravo, Reacheru", rekla je opet.
Glas joj je bio tih i iscrpljen. Tužan, poput prizora oko nje.
"Zdravo, Jodie", rekao je.
Zatim je poželio upitati TKO JE UMRO? No nije mogao postaviti to
pitanje, a da ne zvuči bešćutno ili glupo. Primijetila je da se muči i klimnula.
 "Tata", rekla je jednostavno.
"Kad?" upitao je.
"Prije pet dana", rekla je. "Bio je bolestan posljednjih nekoliko mjeseci,
ali smrt je bila nagla. Iznenadna je umro, rekla bih."
On je polako klimnuo.
"Jako mi je žao", rekao je.
Pogledao je prema rijeci i stotinu lica pred njim pretvorilo se u stotinu lica
Leona Garbera. Bio je nizak, zdepast i snažan. Uvijek je imao široki osmjeh,
bilo da je bio sretan, mrzovoljan ili u opasnosti. Bio je jak čovjek, psihički i
fizički. Veliki vođa. Bio je vrlo iskren, pošten, obziran. Bio je Reacherov uzor
tijekom njegovih godina mladosti. Njegov mentor i sponzor. Njegov zaštitnik.
Jako je riskirao i unaprijedio ga dvaput u roku od osamnaest mjeseci, tako da
je Reacher postao najmlađi mirovni bojnik u povijesti. Zatim je samo raširio
svoje nezgrapne ruke, nasmiješio se i hinio da nema nikakve veze s njegovim
uspjehom.
"Jako mi je žao, Jodie", rekao je opet.
Ona je šutke kimnula glavom.
"Ne mogu vjerovati", rekao je. "Ne mogu to prihvatiti. Vidio sam ga prije
manje od godinu dana. Bio je zdrav. Razbolio se?"
Opet je kimnula, šuteći i dalje.
"Ali uvijek je bio tako snažan", rekao je.
Tužno je kimnula. "Bio je, zar ne? Uvijek je bio tako snažan."
"I nije bio star", rekao je.
"Šezdeset četiri godine."
"Što se dogodilo?"
"Njegovo srce", rekla je. "Umro je od srca. Sjećaš se kako se uvijek volio
pretvarati da ga nema?"
Reacher je odmahnuo glavom. "Imao je najveće srce."
"Otkrila sam to", rekla je. "Otkad je mama umrla, deset smo godina bili
najbolji prijatelji. Voljela sam ga."
"I ja sam ga volio", rekao je Reacher. "Kao da je i meni bio otac, ne samo
tebi."
Opet je kimnula. "Uvijek je pričao o tebi, cijelo vrijeme."
Reacher je okrenuo glavu. Zurio je u nejasne obrise zgrada West Pointa,
koje su se sivjele u izmaglici. Obamro je. Prolazio je kroz razdoblje u kojem
su ljudi koje je poznavao umirali. Njegov je otac bio mrtav, njegova majka je
bila mrtva, i njegov brat. Sada je i najbliži nadomjestak njegove uže rodbine
također umro.
"Imao je infarkt prije šest mjeseci", rekla je Jodie. Oči su joj se ispunile
suzama, a svoju je dugu i ravnu kosu zabacila preko uha. "Neko se vrijeme bio
oporavio, izgledao je prilično dobro, no zapravo je brzo nestajao. Liječnici su
razmišljali o srčanoj premosnici, ali on je nije htio i brzo je propao. Ne bi bio
preživio operaciju."
"Jako mi je žao", rekao je po treći put.
Stala je uz njega i primila ga za ruku.
"Neka ti ne bude", rekla je. "Uvijek je bio vrlo tvrdoglav čovjek. Bolje da
je otišao brzo. Nije bio naročito sretan što se muči."
Reacher se prisjetio starog Garbera, kako viče i bjesni, vatrena kugla
energije, i razumio je koliko bi ga nesretnim učinilo to da postane invalid.
Razumio je i to kako je njegovo preopterećeno srce naposljetku odustalo od
borbe. Tužno je kimnuo.
"Dođi i upoznaj se s nekim ljudima", rekla je Jodie. "Možda neke od njih
već poznaješ."
"Nisam odjeven za ovo", rekao je. "Ne osjećam se ugodno. Trebao bih
otići."
"Nije važno", rekla je. "Misliš da bi ti tata zamjerio?"
Sjećao se Garbera u njegovim starim, zgužvanim vojničkim hlačama i
pohabanoj kapi. Bio je najgore odjeveni časnik u američkoj vojsci, a Reacheru
je trinaest godina bio zapovjednik. Kratko se nasmiješio.
"Vjerojatno mu ne bi smetalo", rekao je.
Hodala je uz njega preko travnjaka. Prepoznao je možda šestero ljudi od
njih stotinu. Dvojica u vojnim odorama bila su mu poznata. Šačica ljudi u
odijelima, s kojima je nekoć također radio. Rukovao se s desetak ljudi i
pokušao im zapamtiti imena, ali ona bi ušla na jedno i izašla na drugo uho.
Zatim se tihi razgovor uz hranu i piće opet nastavio. Okupljeni su ga okružili i
njegov je nepriličan dolazak bio izglađen i zaboravljen. Jodie ga je i dalje
držala za ruku. Njezina hladan dodir godio mu je koži.
"Tražim nekoga", rekao je. "Zapravo, zato sam i došao."
"Znam", rekla je. "Gospođu Jacob, zar ne?"
On je kimnuo.
"Je li ona ovdje?" upitao je.
"Ja sam gospođa Jacob", rekla je.
 Dvojica u crnom Tahou izašla su vozilom unatrag iz kolone parkiranih
automobila. Udaljili su se od električnih kablova, tako da telefon u automobilu
može raditi bez smetnji. Vozač je nazvao broj i ton zvona je ispunio tišinu
vozila. Zatim je šezdeset milja južnije i osamdeset osam katova više stigao
odgovor.
"Šefe, imamo probleme", rekao je vozač. "Ovdje je nekakvo bdijenje,
pogreb ili nešto slično. Ovdje je najmanje stotinu ljudi. Nemamo nikakvih
izgleda da zgrabimo gospođu Jacob. Ne znamo čak ni kako izgleda. Ovdje su
desetci žena i mogla bi biti bilo koja od njih."
Hobie je progunđao kroz slušalicu. "I?"
"Onaj tip iz bara na Key Westu. Upravo je stigao ovdje prokletim taksijem.
Došao je nekih deset minuta poslije nas i ušetao ravno unutra."
U slušalici je zapucketalo. Nije bilo odgovora.
"Što ćemo učiniti?" upitao je vozač.
"Držite se plana", rekao je Hobiejev glas. "Sakrijte vozilo i negdje se
pritajite. Pričekajte dok svi ne odu. Koliko znam, to je njezina kuća. Možda
obiteljska kuća ili vikendica. Zato će svi otići, a ona će ostati. Bez nje se ne
vraćajte, jasno?"
"Što ćemo s grubijanom?"
"Ako ode, pustite ga. Ako ne, ubijte ga. Ali svakako mi dovedite tu
gospođu Jacob."
"Ti si gospođa Jacob?" iznenađeno je rekao Reacher.
Jodie Garber je klimnula.
"Jesam, bila sam", rekla je. "Razvedena sam, ali prezime sam zadržala
zbog posla." "Tko je bio on?" Ona je slegnula ramenima.
"Odvjetnik, kao i ja. To mi se onda činilo dobrom idejom."
"Koliko ste bili skupa?"
"Tri godine. Upoznali smo se na pravnom fakultetu i vjenčali se kad smo
pronašli posao. Ja sam ostala na Wall Streetu, ali on je prije dvije godine
otišao u jednu tvrtku u Washington. Nije nam išlo u braku, jednostavno se
rasplinuo. Zahtjev za razvod potpisali smo prošle jeseni. Jedva da ga se i
sjećam. Sad je samo ime, Alan Jacob."
Reacher je stajao u osunčanom dvorištu i gledao je. Shvatio je da ga
činjenica da je bila udana uznemirila. S petnaest godina je bila mršava, ali
predivna, samouvjerena, nevina i istodobno pomalo sramežljiva zbog svoga
izgleda. Promatrao je bitku između njezine sramežljivosti i znatiželje kad bi
sjela i smogla hrabrosti popričati s njime o životu i smrti, i dobru, i zlu. Zatim
bi se uzvrpoljila, podvila svoja mršava koljena pod sebe i dovela razgovor na
teme o ljubavi i seksu i muškarcima i ženama. Zatim bi pocrvenjela i nestala.
On bi ostao sam, s hladnoćom oko srca, opčinjen njome i ljut na sebe zbog
toga. Nekoliko dana poslije vidio bi je negdje po bazi, kako se još uvijek jako
crveni. A sada, petnaest godina poslije, bila je odrasla žena sa završenim
pravnim fakultetom, udana i razvedena, lijepa, pristala i elegantna. Stajala je u
dvorištu svoga mrtvog oca i držala ga za ruku.
"Jesi li oženjen?" upitala ga je.
Odmahnuo je glavom. "Nisam."
"Jesi li sretan?"
"Ja sam uvijek sretan", rekao je. "Uvijek sam bio i uvijek ću biti." "Što
radiš?"
On je slegnuo ramenima. "Ništa naročito", rekao je.
Pogledao je preko njezinog tjemena i prešao pogledom preko lica
prisutnih. Sumorni poslovni ljudi, dobrostojeći životi, velike karijere i svi
napreduju, od prvog do posljednjeg. Promatrao ih je i pitao se jesu li oni
budale, ili je to možda on. Sjetio se izraza na Costellovu licu.
"Upravo sam stigao s Key Westa", rekao je. "Lopatom sam kopao bazene."
Izraz njezina lica nije se promijenio. Pokušala ga je stisnuti za podlakticu,
ali ruka joj je bila previše mala, a njegova prevelika. Djelovalo je više kao
nježni pritisak dlana.
"Je li te Costello pronašao tamo dolje?" upitala je. NIJE ME PRONAŠAO
DA ME POZOVE NA POGREB, pomislio je.
"Moramo popričati o Costellu", rekao je. "Dobro je, zar ne?"
NE SASVIM, pomislio je. Ona se udaljila i počela koračati kroz gomilu
ljudi. Ljudi su čekali da joj po drugi put izraze sućut. Postajali su opušteni od
vina i žamor razgovora postajao je glasniji i sentimentalni]i. Reacher je otišao
do verande gdje se nalazio stol s bijelim stolnjakom, na kojem je bila hrana.
Na papirnati je tanjur stavio hladnu piletinu i rižu i uzeo čašu vode. Tu je bilo
staro pokućstvo na koje ostali nisu htjeli sjesti, jer je bilo umrljano malim
sivozelenim bobicama koje su padale s drveća. Bijeli suncobran bio je
rastvoren. Reacher se sagnuo ispod njega i u tišini sjeo sam na prljavu stolicu.
Dok je jeo, promatrao je prisutne. Ljudi nisu htjeli otići. Suosjećanje zbog
starog Leona Garbera moglo se opipati. Čovjek poput njega izaziva sućut kod
drugih, možda i previše da se to može izraziti na licu, tako da je sve postalo
vidljivo tek kasnije. Jodie je koračala kroz gomilu i kimala glavom, sklapala
ruke i tužno se smiješila. Svi su joj imali nešto za ispričati, nekakvu anegdotu
o zlatnom Garberovu srcu koje je provirivalo iz njegove grube i
temperamentne vanjštine. I on je mogao dodati poneku priču. Ali to nije htio
učiniti, jer Jodie nije trebalo objašnjavati da je njezin otac bio dobar čovjek.
Ona je to znala. Kretala se spokojno, poput osobe koja je voljela tog starog
čovjeka i kojoj je ta ljubav bila uzvraćena. Nije mu ništa zaboravila reći i on
nije ništa zaboravio reći njoj. Ljudi žive i onda umru, a sve dok obje stvari
čine kako valja, nema se za čime mnogo žaliti.
Pronašli su jedno mjesto na istom putu. Očito se radilo o vikendici,
zaključanoj i pustoj. Parkirali su Tahoe iza garaže, gdje ga nitko nije mogao
vidjeti s ulice, ali bio je spreman za pokret. Izvadili su devetmilimetarske
pištolje iz pretinca i spremili ih u unutrašnje džepove jakni. Vratili su se na put
i zašli među raslinje.
Sporo su se probijali. Bili su samo šezdeset milja sjeverno od Manhattana,
ali mogli su biti i u prašumama Bornea. Posvuda su bile bodljikave vitice koje
su ih greble. Spoticali su se o njih. Šibale su ih po licu i rukama. Endemično
drveće širokih listova raslo je divlje, vjerojatno nakon što je bilo posječeno.
Posvuda je prevladavao visoki korov, a granje je raslo iz drveća pod
nevjerojatno oštrim kutovima. Morali su ići natraške i tako si probijati put.
Kad su došli u ravninu s Garberovim prilazom, dahtali su i stenjali i bili su
prljavi od mahovine i zelenog peluda. Izašli su na imanje i pronašli jednu
udubinu u zemlji gdje su se skrili. Izvirivali su lijevo-desno, kako bi mogli
vidjeti stazu koja je vodila od stražnjeg dvorišta. Ljudi su izlazili van,
spremajući se za odlazak.
Postajalo je očito tko je gospođa Jacob. Ako je Hobie imao pravo i ako je
ovo bila prava adresa, onda je to bila ona mršava plavuša koja se rukovala i
pozdravljala sa svima, kao da su svi ti ljudi na odlasku bili njezini gosti. Oni
su odlazili, ona je ostala. Ona je bila gospođa Jacob. Promatrali su je. Bila je
središte njihove pozornosti. Hrabro se smiješila, grlila se, mahala. Ljudi su se
okupljali na prilazu, prvo sami ili u parovima, a zatim u većim skupinama.
Pokretali su automobile. Plavičasti ispušni plinovi ispunili su zrak. Mogli su
čuti buku automobilskih motora, dok su ljudi izlazili iz guste kolone parkiranih
vozila. Škripu guma po asfaltu. Brujanje motora koji su ubrzavali niz cestu.
Ovo je trebalo biti lako. Uskoro će ostati sama u kući, uplakana i tužna. Zatim
će primiti još dva posjetitelja. Možda će ih vidjeti kako dolaze i mislit će da
se radi o još dva ožalošćena koji su zakasnili. Naposljetku, ipak su nosili crna
odijela i kravate. Odijelo koje odgovara u poslovnom središtu Manhattana
sasvim je prikladno i za pogrebe.

***

Reacher je slijedio dva posljednja gosta uz betonsko stepenište i izvan

dvorišta. Jedan je bio pukovnik, a drugi general-bojnik. Obojica su nosila
besprijekorne odore. To je i očekivao. Ako se zateknu negdje gdje su hrana i
piće besplatni, vojnici će uvijek otići posljednji. Nije poznavao pukovnika, ali
učinilo mu se da je prepoznao generala. Učinilo mu se da je i general
prepoznao njega, ali nitko od njih nije ništa rekao. Nisu se htjeli upuštati u
duge i složene razgovore i objašnjavanja tipa što-ti-sada-radiš. Visoki časnici
su se prilično formalno rukovali s Jodie, a zatim su stali u pozor i salutirali.
Kruti pokreti s piste za postrojavanje, ulaštene čizme koje udaraju o asfalt,
ukočeni pogled prema naprijed, uprt u daljinu. Sve se to na prilazu u mirnom
zelenilu predgrađa činilo prilično bizarnim. Ušli su u posljednji automobil koji
je još stajao ispred garaže. Bio je to jedan od onih zelenih sedana, parkiran
odmah do kuće. Prvi su stigli, posljednji otišli. Vladao je mir, i hladni rat je
prestao i sada po cijeli dan nisu imali što činiti. Zato je Reacheru bilo drago
što je napustio vojsku. Dok je promatrao kako se zeleni automobil okreće i
odlazi, znao je da je s pravom sretan.
Jodie je stala uz njega i opet ga primila za ruku.
"Onda", rekla je tiho. "To bi bilo to."
Zatim se tišina počela produbljivati, dok se brujanje zelenog automobila
gubilo i nestajalo niz cestu.
"Gdje je pokopan?" upitao je Reacher.
"Na gradskom groblju", rekla je. "Naravno, mogao je izabrati Arlington,
ali nije želio tamo biti pokopan. želiš li otići na groblje?"
Odmahnuo je glavom.
"Ne, nikad ne idem na groblja. Njemu to više nije važno, zar ne? Znao je
da će mi nedostajati, zato jer sam mu to jednom davno rekao."
Ona je kimnula. Primila ga je još čvršće za ruku.
"Moramo popričati o Costellu", rekao je opet.
"Zašto?" upitala je. "Prenio ti je poruku, zar ne?" On je odmahnuo glavom.
"Nije. Pronašao me, ali ja sam bio oprezan. Rekao sam mu da nisam Jack
Reacher."
Ona ga je iznenađeno pogledala. "Ali zašto?" On je slegnuo ramenima.
"Vjerojatno iz navike. Ja ne tražim nevolje i ne želim se u ništa uplitati.
Nije mi bilo poznato ime Jacob, zato sam se jednostavno pravio blesav. Tamo
dolje sam bio sretan i živio mirnim životom."
Ona je i dalje gledala u njega.
"Vjerojatno sam se trebala poslužiti imenom Garber", rekla je. "Ionako je
to bila tatina stvar, ne moja. Ali učinila sam to preko tvrtke i nisam ni
pomislila da nećeš prepoznati ime. Bio bi ga saslušao da je spomenuo ime
Garber, zar ne?"
"Dakako", rekao je.
"I nisi se trebao brinuti, jer se nije radilo o nečemu opasnom."
"Možemo li ući unutra?" upitao je.
Opet je ostala iznenađena. "Zašto?"
"Zato jer se radilo o nečemu vrlo opasnom."
Vidjeli su je kako ulazi s njime kroz ulazna vrata. Povukla je vrata s
mrežom, a on ih je pridržao dok je ona okretala kvaku i otvarala glavna ulazna
vrata. Vrata su bila masivna, od tamno smeđeg drveta. Ušli su unutra i zatvorili
vrata za sobom. Deset sekunda kasnije kroz prozor je izbilo prigušeno svjetlo,
daleko na lijevom krilu kuće. Pretpostavili su da se radi o dnevnoj sobi. Soba
je bila u sjeni biljaka što su rasle pred kućom, tako da su morali upaliti svjetla
čak i usred dana. Čučali su u svojoj vlažnoj udubini u zemlji i čekali. Kukci su
skakali na suncu posvuda oko njih. Pogledali su jedan drugoga i pažljivo
oslušnuli. Nisu ništa čuli.
Polako su se počeli prikradati bliže prilazu. Pognuto su otrčali do garaže.
Stali su uza zid i zamakli iza ugla pred garažu. Pretrčali su do pročelja kuće.
Posegnuli su za pištoljima u svojim jaknama. Cijevi su držali prema zemlji
ijedan za drugim se uspeli na trijem. Zatim su polako prešli preko starog
drvenog poda. Na kraju su čučnuli na pod, leđima naslonjenima na zid kuće.
Svaki je stajao sjedne strane vrata. Držali su pištolje, spremni da zapucaju.
Ovuda je ušla. tuda će opet i izaći. Bilo je samo pitanje vremena kada.
"Netko ga je ubio?" ponovila je Jodie. "Najvjerojatnije i njegovu tajnicu",
rekao je Reacher.
"Ne mogu vjerovati", rekla je. "Zašto?"
Odvela ga je kroz mračni hodnik u malu radnu sobu u najdaljem kutu kuće.
Mali prozor, lamperija od tamnog drva i teško pokućstvo od smeđe kože činili
su prostoriju vrlo mračnom i zato je upalila stolnu svjetiljku. Zbog toga je
prostorija poprimila izgled ugodnog mjesta sličnog predratnim barovima
kakve je Reacher viđao po Europi. Tu su bile police s knjigama, jeftina izdanja
desetljećima prije kupljena putem pretplate i stare, izblijedjele fotografije na
prednjim stranama polica. Bio je tu ijedan običan radni stol, na kojem bi neki
stariji, besposlen čovjek vjerojatno mogao u miru zbrajati račune i
obračunavati porez, oponašajući ono što je činio dok je još bio uposlen.
"Ne znam zašto", rekao je Reacher. "Ne znam ništa. Ne znam ni zašto si ga
poslala da me pronađe."
"Tata te je tražio", rekla je. "Nikad mi nije rekao zašto. Imala sam posla,
jedno složeno suđenje koje je trajalo mjesecima. Bila sam do grla u poslu. Sve
što znam jest da je nakon što se razbolio otišao kardiologu. Tu je nekoga
susreo i u nešto se upleo. Brinuo se zbog toga. Činilo mi se kao da je imao
nekakvu veliku obvezu. Kad mu se zdravlje poslije pogoršalo, znao je da će
morati odustati od tog posla i počeo je govoriti kako će te morati pronaći, da
istražiš o čemu se radi, jer si bio jedina osoba koja bi nešto mogla poduzeti
oko toga. Postajao je sve nervozniji, što nipošto nije bilo dobro. Zato sam mu
rekla da ću unajmiti Costella da te pronađe. On je cijelo vrijeme obavljao
poslove za tvrtku i to mi se činilo najmanjim što sam mogla učiniti."
To je imalo nekog smisla, ali prvo što je Reacher pomislio bilo je: ZAŠTO
ja? Mogao je vidjeti Garberov problem. Bio je usred nečega, zdravlje mu se
pogoršavalo, nije htio odustati od obveze, trebao je pomoć. Ali čovjek poput
Garbera mogao je pomoć pronaći bilo gdje. Poslovni imenik Manhattana bio
je prepun istražitelja. A ako se radilo o nečemu previše tajanstvenom ili
previše osobnom za gradskog istražitelja, sve što je morao učiniti bilo je uzeti
telefon i desetci njegovih prijatelja u vojnoj policiji odmah bi dotrčali. Njih
dvadeset. Stotinu. Svi bi mu se rado i od srca odužili za svu dobrotu i usluge
koje im je cijelo vrijeme pružao tijekom njihovih karijera. Zato je Reacher
sada sjedio tu i pitao se: ZAŠTO BAŠ JA?
"Tko je bila osoba s kojom se susreo kod kardiologa?"
Žalosno je slegnula je ramenima.
"Ne znam. Bila sam prezaposlena. Nikad nismo o tome pričali."
"Je li Costello došao ovamo? Razgovarao o tome s njime oči u oči?"
Klimnula je. "Nazvala sam ga i rekla mu da ćemo mu platiti preko tvrtke,
ali on je trebao doći ovdje i doznati pojedinosti. Nazvao me dan ili dva
poslije, rekao da je pričao s tatom i sve se zakuhalo kad te otišao tražiti. Htio
je da ga službeno isplatim, da sastavimo ugovor, zato jer je moglo biti skupo.
Stoga sam to i učinila, jer nisam htjela da tata brine o troškovima, niti o bilo
čemu drugome."
"Zato mi je i rekao da je njegova klijentica gospođa Jacob", rekao je
Reacher. "Ne Leon Garber. Zato sam se i pravio blesav. Zato su ga i ubili,
zbog mene."
Odmahnula je glavom i oštro ga pogledala, kao da se radi o nekom novom
suradniku koji je upravo izložio nekakav loš poslovni potez. To ga je
iznenadilo. Još uvijek ju je gledao kao petnaestogodišnju djevojku, a ne
tridesetogodišnju odvjetnicu koja je cijelo vrijeme bila zaokupljena dugim i
složenim suđenjima.
"Nema logike", rekla je. "Jasno je što se dogodilo, zar ne? Tata je Costellu
ispričao priču. Costello je zatim pokušao uštedjeti na vremenu prije nego te
otišao tražiti, ali je dirnuo u osinjak i uznemirio nekoga. Taj netko ga je ubio
kako bi saznao za kim traga i zašto. Uopće ne bi bilo važno da si odmah
surađivao. Svejedno bi se domogli Costella i ispitivali ga tko ga je točno
poslao u potragu. Stoga je konačan zaključak da sam ja ta koja ga je ubila."
Reacher je odmahnuo glavom. "Leon je kriv. Preko tebe."
I onaje odmahnula glavom. "Kriva je osoba s kardiologije. On, preko tate,
preko mene." "Moram pronaći tu osobu", rekao je. "Zar je to još uvijek
važno?"
"Mislim da jest", rekao je. "Ako je Leon bio zabrinut zbog nečega, onda
sam i ja zabrinut. Takav je bio naš odnos."
Jodie je klimnula u tišini. Brzo je ustala i prišla policama s knjigama.
Noktima je izvukla čavlić iz jedne od fotografija. Zagledala se u fotografiju i
dodala mu je.
"Sjećaš li se ovoga?" upitala je.
Fotografija je bila stara najmanje petnaest godina. Boje su bile blijede i
omekšale, kao i na svakoj drugoj kolor fotografiji dugo izloženoj vremenu i
suncu. Na slici se vidjelo vedro plavo nebo nad dvorištem vojarne iznad
Manile. Leon Garber je stajao s lijeve strane. Imao je oko pedeset godina i bio
odjeven u zgužvanu maslinastu radnu vojničku odoru. Reacher je stajao s
desna. Imao je dvadeset i četiri godine, bio je poručnik, tridesetak centimetara
viši od Garbera, a osmijeh mu je odavao svu snagu mladosti. Između njih
stajala je Jodie. Imala je petnaest godina i nosila haljinicu. Jednom golom
rukom je grlila oca, a drugom je držala Reachera oko struka. žmirkala je na
suncu, smiješila se, naslanjala na Reachera, kao da ga grli oko pojasa svom
snagom koju je imala u svom mršavom i preplanulom tijelu.
"Sjećaš se? Baš je bio kupio Nikonov fotoaparat u kantini. S automatskim
otponcem. Posudio je tronožac i jedva je čekao aparat isprobati."
Reacher je klimnuo. Sjećao se. Sjećao se mirisa njezine kose tog dana na
vrućem suncu Tihog oceana. Njezine mlade i čiste kose. Sjećao se osjećaja
dok je svoje tijelo priljubljivala uz njega. Sjećao se njezine duge i mršave
ruke oko svoga struka. Sjećao se kako se u mislima korio: STANI MALO,
MLADIĆU, IMA TEK PETNAEST GODINA I KĆI JE TVOG
ZAPOVJEDNIKA.
"Ovo je nazivao svojom obiteljskom fotografijom", rekla je. "Uvijek."
On je opet klimnuo. "Upravo zato. Zato smo se i slagali."
Dugo je zurila u fotografiju, a na licu joj se pojavio neobičan izraz.
"A tu je i tajnica", rekao joj je."Ispitivali su je tko je klijent. Vjerojatno im
je rekla. Čak i da nije, svejedno će doznati. Meni je trebalo trideset sekunda i
jedan telefonski poziv. Zato će te sada tražiti i raspitivati se tko stoji iza svega
ovoga."
Pogledala ga je bezizražajno i odložila staru fotografiju na stol.
"Ali ja to ne znam."
"Misliš da će u to povjerovati?"
Lagano je kimnula i pogledala prema prozoru.
"Dobro, što trebam učiniti?"
"Otići odavde", rekao je. "To svakako. Ovo je previše usamljeno i
zabačeno mjesto. Imaš li kakav stan u gradu?"
"Naravno", rekla je. "Imam stan na donjem Broadwayu."
"Imaš li ovdje kakav automobil?"
Klimnula je. "Naravno, u garaži. Ali namjeravala sam ovdje prenoćiti.
Moram pronaći njegovu oporuku, srediti papirologiju, dovršiti poslove.
Namjeravala sam otići sutra rano ujutro."
"Obavi sve što imaš sada", rekao je. "Što prije. I izgubi se odavde. Stvarno
to mislim, Jodie. Tkogod ti ljudi bili, ne šale se."
Izraz na njegovom licu govorio joj je više od riječi. Brzo je kimnula i
ustala.
"U redu, za radni stol. Možeš mi pomoći."
Od srednje vojne škole, pa sve dok se nije razbolio i istupio iz službe,
Leon Garber je u vojsci odslužio skoro pedeset godina, na ovaj ili onaj način.
Sve je bilo na stolu. U gornjoj ladici bila su uredno složena pera, olovke i
ravnala. Donje ladice bile su dvostruko veće i u njima su bili registri. Svaki je
bio označen urednim rukopisom. Porezi, računi za telefon, struju, ulje za
ogrjev, vrtne radove, i jamstva električnih uređaja. Tu je bio ijedan noviji
natpis, drugačije boje. Pisalo je OPORUKA. Jodie je prelistala spise i na
kraju izvadila sve registre iz ladica. Reacher je u ormaru pronašao jednu
istrošenu kožnu aktovku u koju su stavili registre. Čvrsto su je zatvorili i
zaključali. Reacher je uzeo staru zajedničku fotografiju sa stola i opet je
pogledao.
"Jesi li mrzila?" upitao je. "Način na koji je gledao na mene? Kao na člana
obitelji?"
Zastala je na vratima i kimnula.
"Mrzila sam to iz dubine duše", rekla je. "A jednog dana točno ću ti reći i
zašto."
Samo ju je pogledao, a ona se okrenula i nestala u hodniku.
"Uzet ću svoje stvari", rekla je. "Eto me za pet minuta, u redu?"
Prišao je polici za knjige i opet pričvrstio staru fotografiju na mjesto.
Zatim je ugasio svjetla i iznio aktovku iz sobe. Stajao je u tihom hodniku i
ogledao se oko sebe. Kuća je bila udobna. Bila je proširena otkako je bila
izgrađena. U to nije bilo sumnje. Neke su prostorije tvorile središte kuće, što
je bio logičan raspored, dok je s druge strane postojalo još soba u koje se pod
oštrim kutovima ulazilo iz hodnika u kojem je stajao. Granale su se iz manjih,
proizvoljnih unutrašnjih predsoblja. Bila su premala da se mogu nazvati
labirintom, prevelika da budu smislena. Odlutao je do dnevne sobe. Prozori su
gledali na dvorište i rijeku, a zgrade West Pointa mogle su se vidjeti iz kuta s
kraja ognjišta. Zrak je bio miran i mirisao je na staro laštilo. Ukrasi su bili
izblijedjeli, a i kao novi su bili neugledni. Neupadljiv drveni pod, blijedožuti
zidovi, teško pokućstvo. Jedan prastari televizor bez videa. Knjige, slike, još
fotografija. Ništa se nije uklapalo. Bila je to ugodna kuća, prostrana i udobna.
U njoj se moglo živjeti.
Garber je po svemu kuću kupio prije trideset godina. Vjerojatno dok je
Jodiena majka još bila trudna. Bio je to razuman i uobičajen potez. Oženjeni
časnici s obitelji često kupuju kuće, u pravilu blizu prvih baza u kojima služe
ili blizu nekog drugog mjesta za koje smatraju da će biti središte njihovih
života, poput West Pointa. Kupe kuću koja obično zjapi prazna dok žive u
inozemstvu. Smisao je bio u tome da imaju mjesto koje će moći zvati domom,
negdje određeno, gdje znaju da se mogu vratiti kad odu u mirovinu. Značilo je
to imati dom gdje će im obitelji moći živjeti ako inozemne baze budu
nepodobne ili ako im školovanje djece bude zahtijevalo stalno mjesto
stanovanja.
Reacherovi roditelji nisu pošli tim putem. Nikad nisu kupili kuću. Reacher
nikad nije živio u kući. živio je u sumornim vojnim zgradama i vojničkim
nastambama, a otada u jeftinim motelima. I bio je prilično siguran da mu ne
treba ništa drugo. Bio je prilično siguran da ne želi živjeti u kući. Za time ga je
želja jednostavno prošla. Potreba za domom jednostavno ga je plašila. Bio je
to fizički teret, baš poput aktovke koju je nosio u ruci. Računi, porez na
imovinu, osiguranje, jamstva, popravci, održavanje, odluke, novi krov ili nova
pećnica, tanki ili debeli tepisi, novčana sredstva. Vrtni posao. Prišao je
prozoru i pogledao van, na travnjak. Rad u vrtu bio je vrhunac takvog
uzaludnog posla. Prvo potrošiš mnogo vremena i novca da trava naraste, kako
bi nešto kasnije mogao potrošiti još više vremena i novca na njezinu košnju.
Proklinješ je što je previsoka, a zatim se brineš jer je duže vrijeme preniska.
Zatim zalijevaš travu i cijelo ljeto na nju trošiš skupu vodu, a ujesen skupe
kemikalije.
Ludost. Ali ako ga je ijedna kuća mogla natjerati da se predomisli, možda
je to bila Garnerova. Bila je toliko jednostavna, nezahtjevna. Činilo se kao da
je procvjetala od dobroćudnog nemara. Mogao se zamisliti kako u njoj živi. A
pogled je bio moćan. Široka rijeka Hudson koja protječe blizu nje ulijevala je
pouzdanje i djelovala stvarno. Ta će stara rijeka uvijek teći, bez obzira što
netko učinio s kućama i dvorištima načičkanim na njezinim obalama.
"U redu, mislim da sam spremna", dobacila je Jodie.
Pojavila se na vratima dnevne sobe. Nosila je kožnu putnu torbu. Presvukla
je svoje pogrebno odijelo. Sada je nosila par ispranih Levisica i modru majicu
sa sitnom markicom koju Reacher nije znao odgonetnuti. Iščetkala je kosu i od
statičkog elektriciteta nekoliko joj je pramenova stršilo van. Rukom ih je
zagladila unatrag i zabacila iza uha. Modra majica odgovarala je njezinim
očima i naglašavala joj blijedu kožu boje meda. U posljednjih petnaest godina
nije nimalo ostarjela.
Prošli su kroz kuhinju i navukli zasun na vrata koja su vodila u dvorište.
Isključili su sve električne uređaje i čvrsto zatvorili slavine. Izašli su u hodnik
i otvorili ulazna vrata.
 5
Iz više razloga, Reacher je prvi izašao kroz vrata. Mogao je propustiti
Jodie ispred sebe, jer je njegov naraštaj još uvijek u sebi nosio posljednje
ostatke lijepog ponašanja, ali naučio je da mora biti oprezan u kavalirštini, sve
dok točno ne spozna kako će žena s kojom je u društvu reagirati. A to je bila
njezina kuća, ne njegova, što je ionako mijenjalo situaciju. Također, imala je
ključ kojim je trebala zaključati vrata nakon što izađu. Zbog svega toga je prvi
izašao van, na trijem, i bio prvi kojega su ona dvojica ugledala.
NJEGA UBIJTE I DOVEDITE MI GOSPOĐU JACOB, rekao im je Hobie.
Mladić s lijeve strane odlučio se na hitac bez ciljanja, iz sjedećeg položaja.
Bio je napet i spreman, zato mu je trebalo manje od sekunde da se snađe.
Osjetio je kako se ulazna vrata otvaraju, vidio je mrežu kako se otvara i kako
netko iskoračuje na trijem. Vidio je da onaj krupni čovjek izlazi prvi i opalio
je.
Mladić s desne strane bio je u nezgodnom položaju. Vrata s mrežom su
zaškripala i otvorila mu se ravno u lice. Sama po sebi nisu predstavljala
prepreku, jer nategnuta najlonska koprena namijenjena zaustavljanju kukaca ne
bi mogla zaustaviti metke. Ali on je bio dešnjak, a okvir mreže se pri otvaranju
spremao udariti ga u ruku u kojoj je držao pištolj. Zbog toga je na trenutak
oklijevao. Ustao je i ustuknuo korak. Dohvatio je okvir lijevom rukom i
povukao ga prema sebi. Držeći ga, prebacio je desnu ruku preko lijeve.
Podigao ju je i naciljao.
Uto je Reacher već reagirao, nesvjesno i nagonski. Unatoč nepunih trideset
devet godina života, pamćenje mu je sezalo nekih trideset pet godina unatrag,
sve do najranijih i nejasnih slika djetinjstva. Sjećao se samo vojske - vojne
službe njegovog oca, očeva njegovih prijatelja, vlastite službe i službe
njegovih prijatelja. Nikad nije spoznao stalnost, nikad nije završio godinu u
istoj školi, nikad nije radio od devet do pet, od ponedjeljka do petka, nikad
nije računao na ništa drugo osim na iznenađenje i nepredvidljivost. Jedan dio
mozga bio mu je razvijen preko svake mjere, poput groteskno uvježbanog
mišića. Zato mu se činilo sasvim razumnim da će, kad u tom mirnom gradiću u
predgrađu New Yorka izađe kroz vrata i pogleda dolje, ugledati dvojicu
muškaraca koje je posljednji put vidio dvije tisuće milja dalje, na Key Westu.
Čučali su i držali svoje devet milimetarske pištolje uperene prema njemu. Nije
bilo šoka, nije bilo iznenađenja i nije se skamenio od straha ili panike. Nije
zastao, nije oklijevao i ništa ga nije sprječavalo da ne djeluje. Jednostavno se
radilo o trenutnoj reakciji na problem koji je pred njim iskrsnuo, koji se činio
poput geometrijskog dijagrama na kojem su bili vrijeme, prostor, kutovi, tvrdi
meci i mekano tkivo.
Još dok je prelazio preko praga teška aktovka koju je nosio u lijevoj ruci
zanjihala se prema naprijed. Odjednom je učinio dvije stvari. Zadržao je
zamah, služeći se svom snagom u lijevom ramenu da izbaci aktovku prema
naprijed. U sljedećoj je sekundi zamahnuo desnom rukom unatrag i udario
Jodie u prsa. Od udarca je odletjela u hodnik. Zateturala je korak unatrag, a
aktovka u zamahu uhvatila je prvi metak. Reacher je osjetio udarac u ruci.
Zamahnuo je aktovkom do kraja udesno i ostao stajati na trijemu poput plivača
koji premišlja hoće li skočiti u bazen s hladnom vodom. Aktovka je čovjeka
koji je stajao slijeva udarila posred lica. Zatekla ga je napola u čučnju,
nestabilnog, pa ga je njezin udarac zaokrenuo i odbacio unatrag.
Ali Reacher nije vidio njegov pada, jer se već okrenuo drugome, koji je
izvirivao iza mreže. Ciljao je pištoljem i trebalo mu je još nekih petnaest
stupnjeva za čist hitac. Reacher je iskoristio silu aktovke u zamahu da se
odbaci naprijed. Pustio je da ga ručka povuče u skok, dok mu je desna ruka
već hitala preko trijema. Pištolj je zamahnuo i pljoštimice ga udario u grudi.
Začuo je pucanj i osjetio kako mu plamen iz cijevi prži kožu. Metak je odletio
ustranu ispod njegove podignute lijeve ruke i pogodio udaljenu garažu
otprilike istog trena kad je njegov desni lakat pogodio čovjeka posred lica.
Lakat koji se brzo kreće ispred 125 kilograma tijela u zamahu zna učiniti
veliku štetu. Očešao se o okvir mreže i zahvatio čovjeka posred brade. Vilica
dovoljno čvrsto naliježe na lubanju da udarni val nesmanjenom žestinom stigne
do mozga. Reacher je po mlohavom padu svojeg protivnika znao da ga je
onesvijestio. Tada su se vrata s mrežom uz škripu opruge počela zatvarati, a
onaj što mu je stajao s lijeva puzao je postrance drvenim podom trijema,
pokušavajući doseći pištolj koji mu je izletio iz ruke. Jodie je stajala na
dovratku, presavijena, ruku sklopljenih na prsima, pokušavajući doći do daha.
Stara se aktovka otkotrljala preko travnjaka pred kućom.
Jodie je predstavljala problem. Dijelilo ih je oko tri metra, a čovjek koji
ga je dočekao s lijeva naša se između njih. Da je dohvatio pištolj i uperio ga
udesno, naciljao bi ravno u nju. Reacher je gurnuo ustranu onesviještenog
čovjeka i bacio se na vrata. Odgurnuo je mrežu i bacio se unutra. Povukao je
Jodie metar u hodnik i zalupio ulaznim vratima. Začula su se tri glasna praska
kad je čovjek zapucao za njim. U zrak su poletjeli prašina i iverje. Zaključao
je vrata i odvukao Jodie preko poda u kuhinju.
"Možemo li nekako doći do garaže?"
"Kroz ljetnu šetnicu", rekla je zadihano.
Bio je lipanj i kapci na prozorima su bili spušteni, tako da se ljetna šetnica
sada pretvorila u široki prolaz zatvoren s obje strane kapcima koji su sezali od
stropa do poda. Onaj je ljevak koristio 9-milimetarsku Berettu koja je to jutro
vjerojatno dočekala s petnaest metaka u spremniku. Ispalio ih je četiri, jedan u
aktovku i tri u vrata. Ostalo mu ihje još jedanaest, što nije bila utješna pomisao
kad vas od njega dijeli samo nekoliko četvornih metara plastičnih kapaka.
"Ključevi automobila?"
Izvukla ih je iz torbice. Uzeo ih je i stisnuo ih u šaku. Na kuhinjskim
vratima bio je prozor kroz koji se vidjelo ravno kroz prolaz. Na drugom kraju
bila su ista vrata koja su vodila u garažu.
"Jesu li vrata od garaže zaključana?"
Klimnula je bez daha. "Zeleni ključ. Zeleni ključ je od garaže."
Pogledao je u svežanj ključeva. Najednom je starom ključu bila mrlja
zelene boje. Polako je otvorio kuhinjska vrata, kleknuo i oprezno provirio
glavom, niže nego bi se to očekivalo. Pogledao je lijevo i desno. Čovjek ih
nije čekao vani. Zatim je uzeo zeleni ključ i pružio ga ispred sebe poput
malenog koplja. Podigao se na noge i potrčao. Napipao je bravu i gurnuo
ključ. Okrenuo ga je i zatim opet izvadio van. Otvorio je vrata i mahnuo Jodie
da dođe za njim. Utrčala je u garažu i zalupila vrata za sobom. Zaključala ih je
i stala osluškivati. Ništa se nije čulo.
Garaža je bila mračna i prostrana. Otvoreni zabati i otvoreni nosači. U
zraku se osjećao miris starog motornog ulja i loživa. Bila je prepuna stvari
koje se inače drže u garaži. Kosilice za travu, crijeva za vodu i vrtne stolice,
ali sve su te stvari bile stare i pripadale su čovjeku koji je prije dvadeset
godina prestao kupovati nove strojeve. Glavna garažna vrata otvarala su se
ručno, poput roleta na metalnim ležištima. Bez mehanizma. Bez električne
struje. Pod je bio od običnog betona, izlizan i sjajan od istrošenosti. Jodien
automobil bio je novi Oldsmobile Bravada, tamnozelene boje, s pozlaćenim
ukrasima. Stajao je u mraku okrenut prednjim dijelom prema unutra. Oznake na
prtljažniku odavale su pogon na sva četiri kotača i V-6 motor. Pogon na sva
četiri kotača mogao je biti koristan, ali od ključne je važnosti bilo kolikom bi
brzinom V-6 mogao pokrenuti automobil.
"Uđi straga", prošaptao je. "Legni na pod, u redu?"
Ušlaje i legla preko prijenosne kutije. Prešao je preko garaže i našao ključ
od garažnih vrata. Otvorio ih je, provirio i oslušnuo. Nije bilo pokreta i ništa
se nije čulo. Zatim se vratio do automobila i gurnuo ključ u bravu. Dao je
kontakt kako bi električnim podešivačima mogao sjedalo gurnuti skroz do
kraja.
"Odmah se vraćam", prošaptao je.
Garberova polica za alat bila je uredna kao i njegov radni stol. Tu je bila i
ploča s uredno složenim kućanskim alatom dimenzija 3x2 metra. Reacher je
izabrao jedan teški stolarski čekić i skinuo ga s ploče. Izašao je kroz vrata u
dvorište i dijagonalno bacio čekić ravno preko kuće. Uz lomljavu je pao na
nisko raslinje što se naziralo ispred kuće. Izbrojio je do pet, dajući vremena
čovjeku da čuje lomljavu, reagira i otrči prema mjestu pada. Htio je da se
otkrije. Zatim se slegnuo i ušao u automobil. Stao je pokraj otvorenih vrata,
ispružio ruku i okrenuo ključ. Pokrenuo je vozilo. Motor se odmah upalio.
Skočio je unatrag i otvorio vrata garaže. Počela su zvečati na metalnim
nosačima. Skočio je na vozačevo mjesto, ubacio u vožnju unatrag i dodao gas.
Sve četiri gume su zacviljele, zagrizle u izlizani beton i vozilo je unatrag
izjurilo iz garaže. Reacher je čovjeka s Berettom ugledao lijevo, daleko na
travnjaku pred kućom. Okrenuo se i pogledao prema njima. Dodavao je gas
sve do prilaza i izletio unatrag na cestu. Naglo je zakočio, okrenuo upravljač,
ubacio u prvu i odjurio, ostavljajući plavi dim guma za sobom.
Dodavao je gas nekih pedeset metara, a zatim sklonio nogu s papučice.
Polako se zaustavio odmah iza susjednog prilaza. Opet je ubacio u vožnju
unatrag, ušao na prilaz i skrio se među raslinje. Uspravio se i ugasio motor. Iza
njega se Jodie pridignula s poda i stala zuriti u njega.
"Što dovraga činimo OVDJE?" upitala je.
"Čekamo."
"Što?"
"Da oni odu."
Hvatala je dah, negdje na pola puta između bijesa i iznenađenja.
"Nemamo što ČEKATI, Reacheru. Idemo ravno na policiju, prijaviti ovo."
Opet je okrenuo ključ u bravi, kako bi mogao otvoriti prozor. Spustio ga je
do kraja da čuje zvukove izvana.
"Ne mogu zbog ovoga na policiju", rekao je, ne gledajući u nju.
 "Zašto dovraga ne?"
"Zato jer će me optužiti zbog Costella."
"Nisi ti ubio Costella."
"Misliš li da će povjerovati u to?"
"Morat će vjerovati, jer ga nisi ti ubio, to je jasno."
"Moglo bi potrajati dok nađu drugog sumnjivca."
Zastala je. "Što onda predlažeš?"
"Kažem ti da je najbolje držati se podalje od policije."
Odmahnula je glavom. Vidio je to u retrovizoru.
"Ne, Reacheru, MORAMO na policiju zbog ovoga."
Promatrao ju je u retrovizoru.
"Sjećaš se što je Leon govorio? Dovraga, ja JESAM policija."
"Da, bio je, kao i ti. Ali to je bilo davno." "Ne tako davno za nas."
Zašutjela je. Sjela je naprijed. Naslonila se na njega. "Ne žELIŠ otići na
policiju, točno? O tome se radi, zar ne? Nije da NE MOžEŠ, nego jednostavno
NE žELIŠ."
Malo se okrenuo na vozačkom mjestu, kako bi joj mogao pogledati ravno u
oči. Vidio je kako gleda spaljeno mjesto na njegovoj košulji. Obris je izgledao
poput velike suze. Mrlja je bila čađava i čestice baruta bile su urezane u
pamuk. Otkopčao je dugmad i rastvorio košulju. Pogledao je dolje. Isti oblik
suze bio mu je i na koži. Dlake su mu bile spaljene i uskovrčane. Već mu se
stvarao mjehur od opekline i postajao je sve crveniji i izraženiji. Liznuo je
palac i pritisnuo ga na mjehur. Lice mu se iskrivilo u grimasu.
"Ako se igraju sa mnom, onda će mi i odgovarati."
Zurila je u njega. "Stvarno si nevjerojatan, znaš li to? Zločest si baš kao
što je bio i moj otac. Trebali bismo otići na policiju, Reacheru."
"Ne mogu", rekao je. "Strpat će me u zatvor."
"Trebali bismo", rekla je opet.
Ali rekla je to slabašno. On je odmahnuo glavom i ništa joj nije odgovorio.
Pozorno ju je promatrao. Ona je bila odvjetnica, ali i Leonova kći, i znala je
kako stvari stoje u stvarnom svijetu. Dugo je šutjela, a zatim je bespomoćno
slegnula ramenima i položila ruku na prsa, kao da je boli.
"Jesi li dobro?" upitao ju je.
"Udario si me malo jače", rekla je.
MOGAO BIH TE IZMASIRATI, pomislio je.
"Tko su bili oni ljudi?" upitala je.
 "Isti oni koji su ubili Costella", rekao je.
Klimnula je. Zatim je uzdahnula. Plavim je očima pogledavala lijevo-
desno.
"Onda, KAMO ĆEMO?"
On se opustio. Zatim se nasmiješio. "Gdje je posljednje mjesto na kojem
će nas tražiti?"
Slegnula je ramenima. Sklonila je ruku s prsiju i njome poravnala kosu.
"Manhattan?" rekla je.
"Tvoja kuća", rekao je. "Vidjeli su kako bježimo. Neće očekivati da se
odmah vratimo." "Ti si lud, znaš li to?"
"Treba nam aktovka. Leon je možda čuvao zabilješke."
Omahnula je glavom, zbunjena.
"I moramo opet zaključati kuću. Ne smijemo ostaviti garažu otvorenu.
Nahrupit će rakuni. Cijele obitelji tih napasnika."
Zatim je podigao ruku. Stavio je prst na usta. Čuo se zvuk paljenja
automobilskog motora. Možda velikog V-8, nekih dvjesto metara dalje. Čula se
škripa guma na udaljenom kamenom prilazu. Zvuk ubrzavanja. Zatim je ispred
njih proletio jedan crni obris. Bio je to veliki crni terenac s aluminijskim
naplatcima. Yukon ili Tahoe, ovisno je li straga pisalo GMC ili Chevrolet.
Unutra su bila dvojica muškaraca u tamnim odijelima. Jedan je vozio, a drugi
je ležao zavaljen u sjedalo. Reacher je izvirio glavom kroz prozor koliko je
mogao i osluškivao dok zvuk automobila nije utihnuo, nestajući u pravcu
gradića.
Chester Stone je čekao u svojem uredu više od sat vremena, a zatim je
direktoru financija javio da nazove banku i provjeri njegov račun. Na njemu je
bio 1,1 milijun dolara, uplaćen prije petnaest minuta iz ureda na Kajmanskom
otočju. Uplatitelj je bila zaklada s Bahama.
"Sve je tu", rekao je direktor financija. "Uspjeli ste, šefe."
Stone je čvrsto stegnuo slušalicu, pitajući se u čemu je to zaista uspio.
"Dolazim dolje", rekao je. „Želim provjeriti stanje."
"Stanje je dobro", rekao je direktor financija. "Ništa ne brinite."
"Svejedno dolazim", rekao je Stone.
Spustio se dizalom dva kata niže i pridružio se direktoru financija u
njegovom baršunom obloženom uredu. Utipkao je lozinku i otvorio tajni
računovodstveni program. Zatim je direktor financija stao za računalo i utipkao
novu bilancu poslovnog računa. Program je završio s računanjem i pokazao da
će za šest tjedana iznos biti jednak početnome.
"Vidite?" rekao je direktor. "Bingo."
"Što je s otplatom kamata?" upitao je Stone.
"Jedanaest tisuća tjedno, za šest tjedana. Malo previše, zar ne?"
"Možemo li ih otplatiti?"
Direktor je uvjerljivo klimnuo. "Svakako da možemo. Dugujemo dvojici
dobavljača sedamdeset tri tisuće. Imamo tu svotu i spremni smo ih isplatiti.
Ako odgodimo nova plaćanja i nagovorimo ih da nam opet daju robu, odmah
ćemo nadoknaditi izgubljeni novac."
Kucnuo je prstom po ekranu i pokazao na iznos koji je iskazivao odnos
provizije i dospjelih računa.
"Sedamdeset tri tisuće, minus jedanaest tisuća puta šest tjedana. Ostaje
nam sedam tisuća. Trebali bismo koji put otići na večeru."
"Provjeri opet", rekao je Stone. "I to dvaput."
Direktor ga je pogledao, ali je opet provjerio. Izuzeo je 1,1 milijun,
završio u dugovanju, vratio 1,1 milijun i završio u pozitivnom. Odvojio je
proviziju od prodaje, oduzeo jedanaest tisuća svakih sedam dana i nakon
razdoblja od šest tjedana dobio višak od sedam tisuća dolara.
"Tijesno", rekao je. "Ali u plusu smo."
"Kako ćemo otplatiti glavnicu?" upitao je Stone. "Treba nam 1,1 milijun
koji će biti dostupan na kraju šestog tjedna."
"Nema problema", rekao je direktor. "Sve sam izračunao. Imat ćemo to na
vrijeme." "Pokaži mi."
"U redu, pogledajte." Kucnuo je po zaslonu preko drugog reda, u kojem su
bile popisane isplate što su im dugovale njihove mušterije. "Ova dvojica
trgovaca na veliko duguju nam točno 1,173 milijun, što u cijelosti odgovara
glavnici i izgubljenom novcu od prodaje. Moraju nam isplatiti taj iznos za
točno šest tjedana."
"Hoće li platiti na vrijeme?"
Direktor je slegnuo ramenima. "Pa, dosad su uvijek plaćali."
Stone je zurio u zaslon. Pogled mu je letio gore-dolje, lijevo-desno.
"Sve opet provjeri. Triput."
"Ne brinite se, šefe. Sve je u redu."
"Samo ti provjeri, može?"
Direktor je klimnuo. Ipak je Stone bio vlasnik tvrtke.
Opet je izvršio provjeru, sve izračunao, od početka do kraja i iznos je bio
isti. Hobiejev 1,1 milijun nestao je kad je raščistio gomilu dospjelih računa,
dva dobavljača su ponovo postala gladna zarade, dospjele kamate bile su
podmirene, iz veleprodaje su stigle uplate za prodanu robu, Hobie je dobio
natrag svojih 1,1 milijun, a dobavljači su napokon isplaćeni sa zakašnjenjem.
Na kraju je računovodstveni program pokazao istu beznačajnu svotu od sedam
tisuća dolara u njihovu korist.
"Ne brinite", rekao je opet direktor. "Sve će biti u redu."
Stone je zurio u zaslon i pitao se hoće li taj višak od sedam tisuća biti
dovoljan za Marilynin put u Europu. Vjerojatno neće. Ako potraje šest tjedana,
svakako neće. A to bi ju uznemirilo. Zabrinula bi se. Pitala bi ga zašto je šalje
na put. I onda bi joj morao reći. Bila je vrlo pametna. Dovoljno mudra da sve
izvuče iz njega, na jedan ili drugi način. A zatim bi odbila otići u Europu i šest
tjedana niti jedne noći ne bi mogla zaspati.
Aktovka je još uvijek ležala na travnjaku pred kućom. Na jednom je kraju
imala rupu od metka. No metak nije izašao. Vjerojatno je probio kožu i čvrst
drveni okvir od šperploče, da bi ga na kraju zaustavili unutra nagurani papiri.
Reacher se nasmiješio, uzeo aktovku i pridružio se Jodie kraj garaže.
Ostavili su džip na asfaltu pred garažom i vratili se istim putem kojim su
bili izašli van. Zatvorili su garažna vrata i ušli u prolaz koji je vodio do kuće.
Zelenim ključem su zaključali vrata iza sebe i ušli u kuhinju. Zatim su
zaključali i kuhinjska vrata i prošli pokraj Jodiene odbačene putne torbe u
hodniku. Reacher je odnio aktovku u dnevnu sobu. Tu je bilo mnogo više
prostora i svjetla nego u radnoj sobi.
Otvorio je aktovku, izvadio registre i stavio ih na pod. Metak je ispao s
njima i odskočio po tepihu. Bio je to standardno bakreno devetmilimetarsko
zrno za pištolj marke Parabellum. Bilo je malo spljošteno na vrhu od sudara s
starom šperpločom, ali inače neoštećeno. Papir je usporio metak i sasvim ga
zaustavio na udaljenosti od oko četrdeset pet centimetara. Vidio je da je metak
probio rupu kroz polovicu spisa. Odvagnuo je metak na dlanu, a zatim je
ugledao Jodie na vratima kako ga promatra. Dobacio joj je metak. Uhvatila ga
je jednom rukom.
"Suvenir", rekao je.
Počela ga je prebacivati iz ruke u ruku, kao da je vruć, a zatim ga odbacila
u ognjište. Pridružila mu se na tepihu i kleknula uz njega ispred gomile papira.
Osjetio je miris njezinog parfema. Nije ga prepoznao, ali bio je profinjen i
izrazito ženstven. Majica na njoj bila je prevelika, široka i bezoblična, ali je
na neki način naglašavala njezinu figuru. Rukavi su joj visjeli niz ruke skoro
do prstiju. Levisice su joj u tankom struku bile čvrsto stegnute remenom, dok
su nogavice bile nešto šire. Izgledala je krhko, ali on se sjećao njezinih snažnih
ruku. Bile su tanke, ali žilave. Sagnula se da pogleda u spise.i kosa joj je pala
naprijed. Osjetio je onaj isti nježan miris kao i prije petnaest godina. "Što
tražimo?" upitala je.
Slegnuo je ramenima. "Čini mi se da ćemo saznati kada to pronađemo.
Pomno su tražili, ali nisu našli ništa. Tu nije bilo ničega. Ništa aktualno,
ništa značajno. Bila je to samo gomila papira koja je iznenada izgledala staro i
jadno, jer je označavala život jednog kućanstva koje se sada ugasilo.
Najsvježiji dokument bila je oporuka u zasebnom odjeljku. Bila je zapečaćena
u omotnici ispisanoj urednim rukopisom. Rukopis je bio uredan, ali i pomalo
nesiguran i drhtav. Bio je to rukopis čovjeka koji se nakon srčanog udara tek
vratio iz bolnice. Jodie je uzela oporuku, odnijela je u hodnik i spremila je u
džep svoje putne torbe.
"Ima li neplaćenih računa?" upitala je.
Na jednoj je omotnici pisalo NEPLAĆENI RAČUNI. Bila je prazna.
"Ne vidim ništa", odgovorio joj je. "Vjerojatno nekoliko računa tek treba
pristići, zar ne? Dolaze li svakog mjeseca?"
Uputila mu je pogled s vrata i nasmiješila se. "Da, dolaze", rekla je. "Iz
mjeseca u mjesec, svakog mjeseca."
Na jednoj je omotnici pisalo BOLNIČKI RAČUNI. Bila je pretrpana
bolničkim priznanicama za liječenje i snopovima dopisa od osiguravatelja.
Reacher ih je sve prelistao.
"Isuse, zar liječenje stvarno ovoliko košta?" Jodie se vratila i sagnula se
da pogleda.
"Naravno", rekla je. "Imaš li ti zdravstveno osiguranje?"
Blijedo ju je pogledao.
"Mislim da mi to sređuje Udruga Veterana, barem na neko vrijeme."
"Morao bi provjeriti", rekla je. "Za svaki slučaj."
Slegnuo je ramenima. "Dobro se osjećam."
"Kao i moj tata", rekla je. "I to šezdeset tri i pol godine."
Opet je kleknula do njega, a on je vidio kako joj se oči pune suzama.
Nježno je položio svoju ruku na njezinu.
"Strašan dan, zar ne?" upitao je.
Kimnula je i trepnula. Zatim se lukavo nasmiješila.
 "Nevjerojatan", rekla je. "Ukopala sam oca, na mene su pucali dvojica
ubojica, prekršila sam zakon ne prijavivši toliko prijestupa da ih ne mogu ni
izbrojiti, a zatim sam nekom divljaku koji namjerava uzeti zakon u svoje ruke
dozvolila da me povuče za sobom. Znaš li što bi mi tata rekao na sve to?"
"Što?"
Napućila je usne, dubljim glasom oponašajući Garberovo dobroćudno
gunđanje. "SVE U JEDAN DAN, DJE-VOJKO, SVE U JEDAN DAN. To bi mi
rekao."
Reacher se nacerio i opet joj stisnuo ruku. Zatim je prelistao bolničke
račune i izdvojio jedan list s imenom i adresom bolnice.
"Pronađimo ovu kliniku", rekao je.
U Tahou se vodila žučna prepirka o tome trebaju li se uopće vratiti natrag.
Neuspjeh nije bila omiljena riječ u Hobiejevu rječniku. Možda je bilo bolje
pobjeći i nestati. Jednostavno zbrisati. Bila je to privlačna mogućnost. Ali bili
su prilično uvjereni da bi ih Hobie pronašao. Možda ne odmah, ali našao bi ih.
A to nije bila privlačna mogućnost.
Zato su se posvetili izmišljanju priče kojom će umanjiti štetu. Bilo im je
jasno što moraju učiniti. Zaustavili su se i prilično dugo se zadržali u restoranu
na južnoj strani ceste broj 9. Dok su se kroz prometnu gužvu napokon uspjeli
probiti do južnog vrha Manhattana, smislili su i uskladili cijelu priču.
"Nipošto nije bilo pametno", rekao je prvi mladić. "Čekali smo satima,
zato smo se ovako kasno i vratili natrag. Problem je bio u tome što je tamo
bilo puno vojnika, poput kakve smotre, a imali su i puške."
"Koliko ih je bilo?" upitao je Hobie.
"Vojnika?" upitao je drugi mladić. "Najmanje deset. Možda petnaest. Bilo
ih je posvuda, zato ih je bilo teško točno izbrojiti. Bili su neka vrsta počasne
straže."
"Ona je otišla s njima", rekao je prvi mladić. "Vjerojatno su je ispratili do
groblja, a zatim je negdje otišla s njima."
"Nije vam palo napamet da ih slijedite?"
"Nikako nismo mogli", rekao je drugi mladić. "Vozili su sporo, u dugoj
koloni automobila. Poput pogrebne povorke. Odmah bi nas otkrili. Nismo
mogli pratiti pogrebnu povorku, zar ne?"
"Što je s onim krupnim s Key Westa?"
"Otišao je prilično rano. Jednostavno smo ga pustili. Motrili smo gospođu
Jacob. Tada nam je već postalo jasno tko je ona. Bila je kod kuće, a zatim je
otišla okružena svim tim vojnicima."
"I što ste onda učinili?"
"Provjerili smo kuću", rekao je prvi mladić. "Bila je zaključana. Zato smo
otišli u gradić i provjerili na čije je ime kuća. Sve smo pronašli u javnoj
knjižnici. Kuća je uknjižena na ime Leon Garber. Pitali smo knjižničarku što
zna, a ona nam je jednostavno dala lokalne novine. Na trećoj stranici bila je
priča o tom čovjeku. Upravo je preminuo, problemi sa srcem. Bio je udovac,
jedina živa rodbina je njegova kći Jodie, bivša gospođa Jacob.
Ona je mlada, ali vrlo ugledna financijska odvjetnica u tvrtki Spencer
Gutman Ricker i Talbot, na Wall Streetu. živi ovdje u New Yorku, na donjem
Broadwayu."
Hobie je polako klimnuo i kucnuo oštrim šiljkom svoje kuke po stolu.
Ritam je odavao nervozu.
"A tko je točno bio taj Leon Garber? Zašto su mu na pogrebu bili svi ti
vojnici?"
"Bio je vojni policajac", rekao je prvi mladić.
Drugi je mladić klimnuo. "Otišao je u mirovinu kao general pukovnik i s
više odličja nego se može izbrojiti. Služio je četrdeset godina, u Koreji,
Vijetnamu, posvuda."
Hobie je prestao kucati. Sjedio je nepomično. Boje mu je nestalo s lica, a
koža postala mrtvački blijeda. Jedino su se njegovi ružičasti ožiljci i dalje
sjajili u tami.
"Vojni policajac", ponovio je tiho.
Dugo je sjedio s istim riječima na usnama. Samo je sjedio i zurio ispred
sebe, a zatim je podigao kuku sa stola i počeo je vrtjeti ispred očiju. Polako ju
je okretao, proučavao je, dopuštajući tankim zrakama svjetlosti koje su
prodirale kroz kapke da padnu na krivulje i obrise kuke. Drhtala je, zato ju je
primio lijevom rukom da je umiri.
"Vojni policajac", opet je rekao, zureći u kuku. Zatim je pogled prebacio na
dvojicu koja su sjedila na sofi.
"Izađi", rekao je drugom mladiću.
Mladić je pogledao u svojeg kolegu, izašao van i polako zatvorio vrata za
sobom. Hobie se odgurnuo od stola i ustao. Odmaknuo se od stola, prišao bliže
i stao nepomičan odmah iza leđa prvog mladića koji je samo nepomično sjedio
na sofi, ne usuđujući se okrenuti i pogledati ga.
Nosio je ovratnik broj šesnaest, tako da mu je vrat imao promjer nešto veći
od dvanaest centimetara. Ljudski vrat manje-više ima oblik valjka, uvijek je s
veseljem procjenjivao Hobie. Njegova je kuka bila obična čelična krivulja,
poput velikog slova J, samo većih dimenzija. Unutrašnji promjer krivulje
iznosio je dvanaest centimetara. Brzo je zamahnuo kukom i zario je u mladićev
vrat. Zakoračio je unatrag i povukao svom snagom. Mladić je poskočio i bacio
se unatrag, prstima hvatajući hladni metal kako bi se oslobodio snažnog
pritiska koji ga je gušio. Hobie se nasmiješio i povukao jače. Kuka je bila
zakovicama zakačena za teško kožno kućište i odgovarajuće oblikovani vijak.
Kućište je bilo zakačeno preko ostataka njegove podlaktice, a vijak čvrsto
stegnut remenjem preko mišića iznad lakta. Spoj na nadlaktici bio je samo
stabilizator. Gornji je vijak, manji od zgloba njegovog lakta, obavljao cijeli
stisak i zbog toga je bilo nemoguće odvojiti kuku iz ležišta. Vukao je dok se
gušenje nije pretvorilo u isprekidano krkljanje i dok crveno lice mladića nije
postalo plavo. Zatim je popustio nekoliko centimetara i nagnuo se mladiću kraj
uha.
"Imao je veliku modricu na licu. Zašto, dovraga?"
Mladić je soptao i divlje mlatarao rukama. Hobie je okrenuo kuku i
smanjio pritisak na mladićev grkljan i glasnice, ali mu je zato vršak kuke zabio
u mekano tkivo ispod uha.
"Zašto, dovraga?" opet je upitao.
Mladić je znao da će mu vršak kuke, pod tim kutom povučen unatrag,
probiti kožu na ranjivom trokutu iza vilice. Nije mnogo znao o anatomiji, ali je
zato znao da ga od smrti dijeli tek centimetar.
"Reći ću vam", zastenjao je. "Reći ću vam."
Hobie nije micao kuku i okretao bi ju svaki put kad bi mladić počeo
oklijevati, tako da čitava priča od početka do kraja nije potrajala duže od tri
minute.
"Iznevjerili ste me", rekao je Hobie.
"Da, jesmo", rekao je mladić teško dišući. "Ali on je kriv. Sav se zapleo
iza vrata s mrežom. Bio je beskoristan."
Hobie je trznuo kukom.
"Beskoristan u odnosu na koga? Kao da je on beskoristan, a ti koristan?"
"On je kriv", opet je zastenjao. "Ja sam još uvijek koristan."
"To ćeš mi morati dokazati."
"Kako?" krkljao je mladić. "Molim vas, kako? Samo mi recite."
"Lako. Možeš nešto učiniti za mene."
 "Da", soptao je mladić. "Hoću, sve, molim vas!"
"Dovedi mi gospođu Jacob!" zaurlao je Hobie na njega.
"Hoću!" viknuo je mladić. "I nemoj opet zasrati!" viknuo je Hobie. "Neću",
procijedio je mladić. "Nećemo, obećavam." Hobie je opet trznuo kukom,
dvaput, dok je govorio.
"Ne MI. Samo TI. Zato jer možeš još nešto učiniti za mene."
"Što?", stenjao je mladić. "Da, što? Bilo što."
"Riješi se svoga beskorisnog partnera", tiho je rekao Hobie. "Večeras, na
brodu."
Mladić je kimnuo koliko mu je to kuka dopuštala. Hobie se nagnuo
naprijed i sklonio kuku. Mladić se srušio u stranu, hvatajući dah. Zamalo je
povratio po sofi.
"I donesi mi njegovu desnu ruku", prošaptao je Hobie. "Kao dokaz."
Otkrili su da klinika u koju je išao Leon nije bila prava klinika, već samo
jedan odjel ogromne privatne bolnice koja je pružala usluge cijelom donjem
okrugu Putnam. Bijela deseterokatnica nalazila se u parku, okružena svim
vrstama bolničkih odjela. Male ceste krivudale su kroz ugodan krajolik i
vodile prema malim slijepim ulicama koje su bile okružene liječničkim i
zubarskim uredima i ordinacijama. Sve što liječnici nisu mogli riješiti u
uredima prebacivali su u rezervirane sobe u glavnoj zgradi. Stoga je klinika
kardiologije bila zamišljena kao zasebna cjelina sastavljena od raznih
liječnika i pacijenata, ovisno o kojem se bolesniku radilo i koliko mu je stanje
bilo loše. Leonovi dokumenti govorili su im da je bio na više različitih odjela,
od jedinice intenzivne njege na početku, do odjela za oporavak, zatim u
jednom od ureda za primanje pacijenata koji nisu hospitalizirani, i prilikom
svoje posljednje posjete bolnici opet na jedinici intenzivne njege.
U dokumentima se stalno spominjalo ime njegovog kardiologa, dr.
McBannermana, kojega je Reacher zamišljao kao starijeg i ljubaznog čovjeka
sijede kose, načitanog, mudrog i suosjećajnog, možda iz stare obitelji škotskih
doseljenika. Sve dok mu Jodie nije rekla da se s njime susrela nekoliko puta i
da se zapravo radi o liječnici iz Baltimorea, staroj oko trideset pet godina.
Vozio je Jodienim terencem po malim krivudavim ulicama, dok se ona osvrtala
lijevo-desno, tražeći pravi ured. Prepoznala ga je na kraju jedne slijepe ulice.
Bila je to niska zgrada od opeke bijele boje i nekako je zračila sterilnom
aurom, kao i sve bolničke zgrade. Ispred je bilo parkirano pet ili šest
automobila s jednim slobodnim mjestom na koje je Reacher ušao vozeći
unatrag.
Recepcionarka, neko staro i debelo zabadalo, pozdravila je Jodie s
mjerom sućuti. Ponudila im je da pričekaju u liječničinom uredu. Zbog čega su
bili nagrađeni prijezirnim pogledima drugih pacijenata iz čekaonice. Ured je
bio neupadljiv, bezizražajan, sterilan i tih, s uobičajenim stolom za preglede i
velikom slikom u boji presjeka ljudskog srca, na zidu poviše stola. Jodie je
zurila u sliku, kao da se pita KOJI JE DIO NA KRAJU ZAKAZAO? Reacher
je mogao osjetiti vlastito srce, veliko i snažno, kako mu lagano lupa u prsima.
Mogao je osjetiti kolanje krvi i lupanje bila na zapešćima i navratu.
Čekali su tako deset minuta, a zatim su se vrata ureda otvorila i unutra je
ušla dr. McBannerman. Imala je ravnu crnu kosu, nosila je bijelu odoru i
stetoskop oko vrata, poput značke ureda u kojem radi. Imala je zabrinut izraz
na licu.
"Jodie", rekla je. "Užasno mi je žao zbog Leona."
Bila je 99 posto iskrena, ali na licu joj se odavala i zabrinutost.
ZABRINUTA JE ZBOG NESAVJESNOG POSTUPANJA, pomislio je
Reacher. Pacijentova kći je bila odvjetnica i došla je u njezin ured ravno s
pogreba. I Jodie je primijetila njezinu zabrinutost. Kimnula je, kao da joj želi
reći da se nema zašto brinuti.
"Samo sam vam došla zahvaliti. Bili ste divni cijelo vrijeme. Nije mogao
imati bolju njegu."
McBannermanovoj je laknulo. I onaj jedan postotak zabrinutosti joj je
nestao s lica. Nasmiješila se i Jodie je opet pogledala u veliki crtež.
"Onda, koji mu je dio srca na kraju zakazao?" upitala je.
McBannermanova je slijedila njezin pogled i blago slegnula ramenima.
"Pa, mislim svi, bojim se. To je velik i složeni mišić, koji kuca i kuca,
trideset milijuna puta na godinu. Ako uspije otkucati 2.700.000.000 puta, što je
devedeset godina, to nazivamo starošću. Ako otkuca 1.800.000.000 puta,
šezdeset godina, to nazivamo preranom bolešću srca. Zovemo to i najvećim
američkim zdravstvenim problemom, ali bez obzira što mi govorili, prije ili
poslije srce jednostavno stane."
Zastala je i pogledala ravno u Reachera. Na trenutak je pomislio da je
primijetila neke simptome na njemu. Zatim je shvatio da ona samo čeka da se
upoznaju.
"Jack Reacher", rekao je. "Bio sam stari Leonov prijatelj."
Polako je kimnula, kao da je upravo riješila neku zagonetku.
 "Čuveni bojnik Reacher. Često je govorio o vama."
Sjela je i pogledala ga. Otvoreno ju je zanimao. Preletjela mu je pogledom
preko lica i zaustavila oči na njegovim prsima. Nije bio siguran je li to bilo
zbog toga što je liječnica ili mu je gledala tragove paljevine od pištolja.
"Je li govorio o čemu drugome?" upitala je Jodie. "Imam dojam da je zbog
nečega bio zabrinut."
McBannermanova ju je zbunjeno pogledala, kao da misli: PA, SVI SU
MOJI PACIJENTI ZABRINUTI ZBOG NEČEGA, POPUT žIVOTA ILI
SMRTI.
"Na primjer?"
"Zbilja ne znam", rekla je Jodie. "Možda oko nečega u što ga je mogao
uplesti netko od drugih pacijenata?"
McBannermanova je slegnula ramenima i bezizražajno ju pogledala, kao
da im ne može pomoći, ali tada su primijetili da se nečega sjetila.
"Pa, spomenuo je nešto. Rekao mi je da ima novi zadatak."
"Je li rekao o kakvom se zadatku radi?"
McBannermanova je odmahnula glavom.
"Nije spominjao pojedinosti. Isprva se činilo da mu to dosađuje. U početku
mu je to smetalo. Kao da ga je netko zadužio nečim dosadnim. Ali poslije ga je
to mnogo više zanimalo. Čak ga je dražilo. EKG mu je bio jako visok i nije mi
bilo drago zbog toga."
"Je li to imalo veze s nekim drugim pacijentom?" upitao ju je Reacher.
Opet je odmahnula glavom.
"Zbilja ne znam. Moguće je, valjda. Provodili su mnogo vremena zajedno,
vani na recepciji. Razgovarali su. To su starci, često su usamljeni i dosadno im
je, bojim se."
To je zvučalo poput ukora. Jodie se zacrvenjela.
"Kad je to prvi put spomenuo?" brzo je upitao Reacher.
"U ožujku." rekla je McBannermanova. "Ili travnju. Ubrzo nakon što smo
ga otpustili iz bolnice. Nedugo prije svojeg puta na Havaje."
Jodie je iznenađeno zurila u nju. "Otputovao je na Havaje? Nisam znala
to."
McBannermanova je klimnula. "Propustio je pregled i pitala sam ga što se
dogodilo. Rekao mi je da je bio na Havajima, samo nekoliko dana."
"Havaji? Zašto bi otputovao na Havaje bez da me o tome obavijesti?"
"Ne znam zašto je otišao", rekla je McBannermanova.
 "Je li bio u stanju putovati?" opet ju je upitao Reacher.
Ona je odmahnula glavom.
"Nije, i mislim da je znao da je to glupo. Možda zato nije ništa spominjao."
"Kad ste ga otpustili iz bolnice?" upitao je Reacher.
"Početkom ožujka", rekla je.
"A kad je otputovao na Havaje?"
"Sredinom travnja, čini mi se."
"U redu", rekao je. "Možete li nam dati popis vaših pacijenata iz tog
razdoblja? Tijekom ožujka i travnja? Popis ljudi s kojima je mogao pričati?"
McBannermanova je već odmahivala glavom.
"Ne, žao mi je, to zbilja ne mogu učiniti. Riječ je o povjerenju."
Pogledala je Jodie kao liječnica odvjetnicu, kao žena ženu. Pogled joj je
govorio znaš i sama kako je to. Jodie je klimnula. Razumjela je.
"Možda možete pitati recepcionarku? Znate, možete provjeriti je li tata
ondje vani pričao s drugom pacijentima? To bi bio samo razgovor s trećom
strankom, bez narušavanja pravila posla. Po mojem mišljenju, to ne bi bilo
narušavanje povjerenja liječnik-pacijent."
McBannermanova je shvatila da je stjerana u kut. Prepoznala je to.
Pritisnula je tipku na interkomu i pozvala recepcionarku. Postavila joj je
pitanje i ova je počela kimati glavom i odgovarati i prije nego je liječnica
završila s pitanjem.
"Da, naravno. Gospodin Garber je uvijek razgovarao s onim starijim
ljubaznim parom. Znate, s onim čovjekom slabe pumpe? Gornja desna
klijetka? Ne može više voziti sam, pa ga žena svaki put doveze? U onom
užasnom starom automobilu? Gospodin Garber im je činio nekakvu uslugu,
sasvim sam sigurna u to. Stalno su mu pokazivali nekakve stare fotografije i
listove papira."
"Bračni par Hobie?" upitala ju je McBannermanova.
"Tako je, bili su jako bliski, sve troje. Gospodin Garber i stari gospodin i
gospođa Hobie."
 6
Hook Hobie je bio sam u svojem uredu na osamdeset osmom katu.
Osluškivao je tihe pozadinske zvukove divovske zgrade, duboko razmišljao,
premišljao se. Bio je čovjek koji se može prilagoditi svemu. Zbog toga je bio
ponosan na sebe. Divio se načinu na koji se može promijeniti i prilagoditi,
slušati i učiti. Osjećao je da mu to da je snagu i da ga čini drugačijim od
ostalih.
Otišao je u Vijetnam, manje-više sasvim nesvjestan svojih mogućnosti.
Više ili manje sasvim nesvjestan bilo čega, jer je bio vrlo mlad. I ne samo vrlo
mlad, već je potekao ravno iz mirne praznine predgrađa koja je gušila i nije
ostavljala mnogo prostora za stjecanje velikog iskustva.
Vijetnam ga je promijenio. Mogao ga je slomiti. Slomio je mnogo drugih
mladića. Svuda oko njega mladići su se slamali. Ne samo mladići poput njega,
nego i oni stariji, profesionalci koji su u vojsci služili godinama. Vijetnam je
padao ljudima na pleća poput tereta, i neki od njih su pukli, a neki ne.
On nije pukao. Samo se ogledao oko sebe, promijenio se i prilagodio.
Slušao je i učio. Ubijanje je bilo lako. Nikad prije nije vidio ništa mrtvo osim
pregažene životinje, poput vjeverica, zečeva i ponekog smrdljivog tvora na
zelenim cestama blizu svoga doma. Prvog dana u unutrašnjosti Vijetnama vidio
je osam leševa američkih vojnika. Bila je to ophodnja uhvaćena u unakrsnu
paljbu iz minobacača. Osmorica ljudi, dvadeset devet dijelova tijela, od kojih
su neki bili veliki. Bio je to trenutak koji ga je odredio. Njegovi su suborci
šutjeli, povraćali i gunđali u nevjerici zbog takve zlobe i tragedije. Njega taj
prizor nije dirnuo.
Počeo je kao trgovac. Svi su trebali nešto. Svi su se tužili zbog onoga što
ne bi imali. Bilo je nevjerojatno lako. Sve što je trebao učiniti bilo je malo
slušati. Bio je tu neki mladić koji je pušio, ali nije pio. Bio je tu i drugi mladić
koji je volio pivo, ali nije pušio. Uzmeš cigarete od jednog i zamijeniš ih za
pivo drugog. Bio je posrednik. Uzimao je mali postotak za sebe. Bilo je tako
lako i jednostavno, da nije mogao vjerovati zašto to oni ne čine sami. Nije to
shvaćao ozbiljno, jer je bio uvjeren da neće dugo potrajati. Nije trebalo proći
dugo, prije nego se i sami snađu i isključe ga kao posrednika.
Ali oni se nikad nisu snašli. To je bila njegova prva lekcija. Mogao je
činiti stvari koje drugi nisu. Mogao je primijetiti stvari koje oni nisu mogli.
Zato je slušao još pozornije. Što im je još trebalo? Mnogo stvari. Djevojke,
hrana, penicilin, ploče, dužnost u bazi, ali ne i održavanje poljskog zahoda.
Čizme, pesticid, kromirani pištolji, osušene uši s leševa Vijetkongovaca za
suvenir. Marihuana, aspirin, heroin, sterilne igle, sigurna dužnost u posljednjih
stotinu dana službe. Slušao je i učio, tražio i brzo nalazio.
Zatim je doživio svoj veliki uspjeh. Bio je to poslovični skok kojega se
uvijek prisjećao sa silnim ponosom. To mu je bio uzor za kasnije divovske
korake. To je bio odgovor na dva problema s kojima se bio suočio. Prvi je
problem bio naporan rad kojega se prihvatio. Pronalaženje nekih stvari
ponekad je bilo teško. Pronalaženje zdravih djevojaka postalo je vrlo teško, a
pronalaženje djevica nemoguće. Nalaženje stalnih zaliha droge postalo je
riskantno. Ostale su stvari bile dosadne. Ukrašeno oružje, suveniri od
Vijetkongovaca, pa čak i pristojne čizme - za pronalaženje svega toga mu je
trebalo vremena. Novi i svježi časnici koji su se neprestano izmjenjivali
ugrožavali su mu posao u sigurnim područjima primirja.
Drugi je problem bila konkurencija. Počeo je primjećivati da nije
jedinstven. Bio je rijetkost, ali nipošto jedinstven. I drugi su ulazili u igru.
Slobodno tržište je počelo cvjetati. Njegove su ponude povremeno znali
odbiti. Ljudi su odlazili i tvrdili da mogu proći bolje kod drugoga. To ga je
šokiralo.
Promijeni se i prilagodi. Dobro je razmislio. Proveo je jednu večer sam,
ležeći na svojem uskom ležaju u šatoru, i duboko razmišljao. Postigao je
uspjeh. Zašto tražiti određene stvari koje je ionako bilo teško naći, a moglo je
postati još teže? Zašto tražiti nekog bolničara i pitati ga što želi u zamjenu za
prokuhanu i očišćenu lubanju Vijetkongovca? Zašto zatim otići i tražiti u
zamjenu neku vražju stvar, te se vratiti i uzeti lubanju? Zašto uopće trgovati
takvim stvarima? Zašto ne trgovati najobičnijom i najdostupnijom robom u
cijelom Vijetnamu?
Američkim dolarima. Postao je lihvar, posuđivao je novac. Poslije se zbog
toga smiješio, skrušeno, kad se odmarao i imao vremena za čitanje. Bio je to u
cijelosti klasičan napredak. Primitivna društva počinju robnom zamjenom, a
zatim se razvijaju u novčano gospodarstvo. Prisutnost Amerike u Vijetnamu
započela je u formi primitivnog društva. U to nije bilo nikakve sumnje.
Primitivnog, improviziranog, neorganiziranog, koje je jednostavno čučalo u
blatu te odvratne zemlje. Zatim je vremenom postajalo sve veće, stabilnije,
zrelije. Raslo je i on je bio prvi od svoje vrste koji je rastao zajedno s
napretkom. Prvi i dugo vremena jedini. Bio je to izvor njegovog velikog
ponosa. To je dokazalo da je bio bolji od ostalih. Pametniji, maštovitiji,
prilagodljiviji, sposobniji mijenjati se i napredovati.
Gotovina je bila ključ svega. Netko je htio čizme, heroin ili djevojku za
koju se neki lažljivi kosooki kleo da ima dvanaest godina i da je djevica. Taj
netko je mogao sve to kupiti novcem koji bi posudio od Hobieja. Mogao si je
ostvariti želju danas i platiti sljedećeg tjedna, uz nekoliko postotaka kamata.
Hobie je jednostavno mogao sjediti tamo, poput kakvog debelog i lijenog
pauka u središtu svoje mreže. Nije se morao micati ni razmišljati. Nije se
morao uznemirivati. Mnogo je razmišljao o tome. Rano je shvatio psihološku
moć brojeva. Manji brojevi, poput broja DEVET, zvučali su neznatno i
prijateljski. Devet posto je bila njegova omiljena kamatna stopa. Činilo se
sitnicom. Devet, samo mala škrabotina na listu papira. Jednoznamenkasti broj.
Manje od deset. Stvarno, ništa. Tako su ostali vojnici gledali na to. Ali 9 posto
na tjedan bilo je 468 posto na godinu. Netko bi ostao dužan i drugi tjedan, tako
da su se kamate gomilale. Tih 468 posto vraški brzo bi preraslo u 1000 posto.
Ali nitko nije mario za to. Nitko osim Hobieja. Svi su vidjeli broj DEVET,
jednoznamenkasti broj, malen i prijateljski.
Prvi koji mu nije platio dug bio je neki krupan mladić, divlji, žestok,
prilično udaren u glavu. Hobie se smiješio. Oprostio mu je dug i otpisao ga.
Predložio mu je da mu se može odužiti na velikodušnosti tako što će mu se
pridružiti i postati njegov utjerivač dugova. Poslije toga više mu nitko nije
ostao dužan. Bilo je teško uspostaviti pravi način zastrašivanja. Slomljena
ruka ili noga bila je dovoljna da pošalje mladića s bojišnice u poljsku bolnicu.
Tamo bi bio na sigurnom i okružen bolničarkama u bijelim odorama, koje su se
dale lako zavesti ako bi izmislio nekakav junački opis načina na koji je
zaradio ozljedu. Gadan prijelom mogao bi ga čak učiniti invalidom. Istupio bi
iz službe i vratili bi ga u Sjedinjene Države. U tome nije bilo zastrašivanja.
Zato je Hobie svojem utjerivaču zapovjedio da se koristi punji šiljcima. To je
bio vijetkongovski izum. Mali i oštri drveni šiljak sličan prutiću za ražnjiće,
premazan bivoljim izmetom koji je bio otrovan i izazivao infekciju.
Vijetkongovci su ih zakapali u plitke jame, tako da bi vojnici, kad bi na njih
ugazili, zaradili rane na stopalima koje bi se inficirale. To bi ih sasvim
onesposobilo. Hobiejev utjerivač zabio bi takav šiljak u dužnikove testise.
Hobiejeve mušterije znale su da dugotrajne medicinske posljedice nisu
vrijedne rizika, čak i kad bi ih to spasilo od duga i izvuklo iz vojske.
 Do vremena kad je zadobio opekotine lica i izgubio ruku, Hobie je već bio
vrlo bogat čovjek. Njegov sljedeći podvig bio je kako prebaciti bogatstvo
kući, u cijelosti i neopazice. To nije mogao svatko. Ne zbog određenih
okolnosti u kojima se zatekao. To je bio još jedan dokaz njegovog genija. Kao
i njegov život poslije toga. Stigao je u New York nakon kružnog putovanja,
osakaćen i deformiran, te se odmah osjetio kao kod kuće. Manhattan je bio
džungla, ništa drukčija od džungli Indokine. Zato nije bilo razloga za promjenu
načina ponašanja. Nije bilo razloga za promjenu načina poslovanja. A ovoga
puta je počinjao s ogromnim novčanim zalihama. Nije se upustio u posao bez
ičega.
Lihvario je godinama. Silno je razvio posao. Imao je novac i imao je
izgled. Ožiljci od opeklina i kuka značili su mnogo kad bi ga čovjek pogledao.
Privukao je gomilu pomagača. Othranio je sve naraštaje useljenika i
siromašnih ljudi koji su dolazili u valovima. Otjerao je Talijane kako bi ostao
u poslu. Isplatio je odrede i odrede policajaca i tužitelja kako bi ostao
nevidljiv.
Zatim je postigao drugi veliki uspjeh, sličan prvome. Bio je to rezultat
dubokog i korjenitog razmišljanja. Radilo se o odgovoru na problem. Problem
je bio u ravnoteži. Imao je milijune na ulici, ali to je sve bio sitniš. Tisuće
različitih poslova, stotinu dolara ovdje, stotinu i pedeset ondje, 9 ili 10 posto
tjedno, 500 ili 1000 posto godišnje. Velika papirologija, velika muka i stalno
je morao trčati da bude ukorak. Onda mu je odjednom sinulo: MANJE MOžE
BITI VIŠE. Ta pomisao bila je poput bljeska. Pet posto od milijuna dolara
neke korporacije vrijedilo je više u jednom tjednu nego 500 posto od uličnog
sranja. Bio je kao u groznici zbog toga. Zamrznuo je sve nove zajmove i
potrudio se dobiti natrag sve što su mu dugovali. Kupio je odijela i iznajmio
prostor za ured. Preko noći je postao zajmodavac korporacijama.
Bio je to čin pravog genija. Pronašao je način kako na rubu zakona ostati
odmah do konvencionalne trgovačke prakse. Pronašao je veliku klijentelu
dužnika koji su polako tonuli, a koje su banke nazivale prihvatljivima. Velika
klijentela. Očajna klijentela. I iznad svega, laka klijentela. Lake mete.
Civilizirani ljudi u odijelima dolazi su k njemu posuditi milijune dolara.
Predstavljali su mnogo manju opasnost od nekoga u prljavoj potkošulji, kome
je trebalo sto dolara i koji je živio u prljavoj stambenoj zgradi s bijesnim
psom iza vrata. Lake mete koje se lako daju zastrašiti. Nisu bili navikli na
grubu stvarnost života. Otpustio je svoje utjerivače, zavalio se u stolicu i
promatrao kako od njegovih mnogobrojnih klijenata ostaje samo šačica.
Njegova prosječna pozajmica povećala se milijun puta, kamatna stopa otišla je
u nebo, a zarada postala je veća nego je to ikad mogao i zamišljati. MANJE JE
VIŠE.
Bio je to jedan divni i novi posao za voditi. Povremeno je znalo biti i
problema, naravno. Ali ništa što nije mogao srediti. Promijenio je svoju
taktiku zastrašivanja. Ti novi i civilizirani pozajmljivači bili su ranjivi preko
svojih obitelji. Preko žena, kćeri i sinova. Obično je prijetnja bila dovoljna.
Povremeno je nešto morao poduzeti. Često je bilo i zabavno. Nježne
prigradske žene i kćeri zabavljale su ga. Dodatni bonus njegovom divnom
poslu. To je postigao stalnom željom za promjenom i prilagodbom. Duboko u
duši znao je da u njegovoj darovitosti za prilagođavanjem leži njegova najveća
snaga. Obećao si je da tu činjenicu nikad neće zaboraviti. Zato je sada bio sam
u svojem uredu na osamdeset osmom katu i osluškivao tihe pozadinske
zvukove divovske zgrade, duboko razmišljao i premišljao se.
Pedeset milja dalje na sjever, u Pound Ridgeu, i Marilyn Stone se
premišljala. Bila je pametna žena. Znala je da je Chester u novčanoj nevolji.
Nije moglo biti ništa drugo. Nije imao ljubavnicu. Znala je to. Postoje znakovi
koji muževe odaju u preljubu, a Chester ih nije pokazivao. Nije bilo ničega
drugog oko čega bi bio zabrinut. Znači, radilo se o novčanom problemu.
Prvotno je naumila pričekati. Samo mirno sjediti i dočekati dan kad će on
napokon morati skinuti teret sa srca i sve joj ispričati. Odlučila je pričekati taj
dan i pomoći mu. Mogla je riješiti situaciju smjesta, bez obzira na veličinu
problema - dug, nemogućnost plaćanja, pa čak i bankrot. žene su dobre u
rješavanju problematičnih situacija. Bolje su od muškaraca. Mogla je poduzeti
korake, mogla mu je pružiti potporu i utjehu, mogla je pronaći put kroz
ruševine i bez egoističnog osjećaja bespomoćnosti koji će pogoditi Chestera.
Ali sada se premišljala. Više nije mogla čekati. Chester se ubijao od brige.
Morala je prva prići i nešto poduzeti. Nije bilo svrhe pričati s njime o tome.
On je nagonski skrivao svoje probleme. Nije ju htio uznemiriti. Sve bi
zanijekao i stanje bi postajalo sve gore. Zato je morala nešto poduzeti i
djelovati sama. Zbog njega, kao i zbog sebe.
Prvi nužan korak bio je ponuditi kuću posredniku za nekretnine. Založiti je.
Bez obzira na veličinu nevolje u kojoj su bili, moglo je biti nužno prodati
kuću. Hoće li to biti dovoljno, nikako nije mogla znati. Moglo je riješiti
problem sam po sebi, a možda i ne. No to je očito bio prvi korak.
 Bogata žena poput Marilyn, koja živi u Pound Ridgeu, ima mnogo veza u
poslu oko prodaje nekretnina.
Na društvenoj ljestvici jednu stepenicu niže, tu udobno žive i žene koje
nisu bogate, a mnogo njih radi za posrednike u prodaji nekretnina. To im je
honorarni posao i trude se da to izgleda poput hobija, kao da se više radi o
zanimanju za unutrašnje uređenje nego o običnoj trgovini. Marilyn se odmah
sjetila četiriju dobrih prijateljica koje je mogla nazvati. Kratko je zadržala
ruku na telefonu, pokušavajući izabrati koju će nazvati. Na kraju je izabrala
ženu po imenu Sheryl, koju je od njih četiriju najmanje poznavala, ali ju je
držala za najsposobniju. Ovo je shvaćala ozbiljno, a tako je to morao shvatiti i
njezin posrednik za nekretnine. Izbirala je broj.
"Marilyn", javila je Sheryl. "Drago mi je što te čujem. Mogu li pomoći?"
Marilyn je duboko uzdahnula.
"Možda ćemo morati prodati kuću", rekla je.
"I javila si se meni? Marilyn, hvala ti. Ali zašto pobogu razmišljate o
prodaji. Kuća vam je predivna. Selite li iz države?"
Marilyn je opet duboko uzdahnula. "Mislim da je Chester pred bankrotom.
Ne želim pričati o tome, ali čini mi se da moramo razmišljati o nepredvidivim
okolnostima."
Nije bilo stanke. Nije bilo ni oklijevanja, niti neugodnosti.
"Mislim da vrlo mudro postupaš", rekla je Sheryl. "Većina ljudi oteže, a
zatim moraju prodati u žurbi i mnogo izgube zbog toga."
"Većina ljudi? Ovo se često događa?"
"Šališ se? To se stalno događa. Bolje je suočiti se na vrijeme i dobiti
istinsku vrijednost. Dobro si postupila, vjeruj mi. Ali opet, žene to obično i
čine, Marilyn, jer ovakve stvari znamo riješiti bolje od muškaraca, zar ne?"
Marilyn je odahnula i nasmiješila se u slušalicu. Osjećala se kao da čini
pravu stvar i kao da je to čini s pravom osobom za takav posao.
"Odmah ću je staviti na prodajni popis", rekla je Sheryl. "Predlažem
početnu cijenu za dolar manju dva milijuna dolara, s ciljem postizanja cijene
od 1,9 milijuna dolara. To je pristojna cijena i netko bi se prilično brzo mogao
javiti."
"Koliko brzo?"
"Na današnjem tržištu?", rekla je Sheryl. "S vašom lokacijom? Šest
tjedana? Da, prilično sam uvjerena da će netko dati ponudu u roku od šest
tjedana."
 Dr. McBannerman je i dalje bila prilično uskogrudna oko davanja osobnih
podataka i odavanja poslovnih tajni. Iako je odala adresu starog gospodina i
gospođe Hobie, nije im htjela dati i njihov broj telefona. Jodie u tome nije
vidjela nikakve pravne logike, ali izgledalo je da to liječnicu čini sretnom,
tako da se nije htjela prepirati oko toga. Samo se rukovala, prošla kroz
čekaonicu i izašla van, do automobila. Reacher je išao za njom.
"Vrlo čudno", rekla mu je. "Jesi li vidio one ljude? Na recepciji?"
"Točno tako", odgovorio je Reacher. "Starci, jednom nogom u grobu."
"Tako je i tata izgledao pred kraj. Baš tako, bojim se. A čini mi se da i taj
stari gospodin Hobie neće izgledati ništa drukčije. Što su to onda oni smislili,
kad ljude zbog toga ubijaju?"
Ušli su u Bravadu zajedno, a ona se sagnula na suvozačevu mjestu i
podigla slušalicu. Reacher je pokrenuo motor i upalio hlađenje. Ona je nazvala
informacije. Hobiejevi su živjeli sjeverno od Garrisona, nešto dalje od
Brightona, koji je bio sljedeći gradić uz željezničku prugu. Zapisala je njihov
broj olovkom na komadiću papira iz notesa i odmah ih nazvala. Telefon je
dugo zvonio, a zatim se javio jedan ženski glas.
"Da?" rekao je glas oprezno.
"Gospođa Hobie?" upitala je Jodie.
"Da?" opet je rekao glas. Bio je drhtav. Jodie ju je zamislila. Stara, nejaka
žena, sijede kose, mršava, vjerojatno u kućnom haljetku cvjetnog uzorka, kako
drži prastaru slušalicu u staroj i mračnoj kući koja zaudara na ustajalu hranu i
laštilo za pokućstvo.
"Gospođo Hobie, ja sam Jodie Garber, kći Leona Garbera."
"Da?" rekla je žena opet.
"Umro je, bojim se, prije pet dana."
"Da, znam", rekla je starica. Zvučala je tužno zbog toga. "Recepcionarka
dr. McBannerman nam je to rekla na jučerašnjem pregledu. Bilo mi je jako žao
što to čujem. Bio je dobar čovjek. Bio je vrlo ljubazan prema nama. Pomagao
nam je. I pričao nam je o vama. Vi ste odvjetnica. žao mi je zbog smrti vašeg
oca."
"Hvala vam", rekla je Jodie. "Ali, možete li mi reći oko čega vam je
pomagao?"
"Pa sad to i nije važno, zar ne?"
"Nije? Zašto ne?"
"Pa, zato što je vaš otac umro", rekla je žena. "Znate, bojim se da je on
zaista bio naša posljednja nada."
Zbog načina na koji je rekla to, zvučalo je kao da ozbiljno misli. Glas joj
je bio tih. Na kraju rečenice glas joj je sasvim utihnuo, poput tragičnog
završetka pjesme, kao da je odustala od nečega što je dugo njegovala, cijenila
i očekivala. Jodie je zamislila njezinu koščatu ruku na slušalici blizu uha i suzu
na njezinom blijedom i upalom licu.
"Možda nije", rekla je. "Možda vam ja mogu pomoći."
Na liniji je zavladao muk. Čulo se samo slabo šuštanje.
"Mislim da ne možete", rekla je žena. "Nisam sigurna da se radi o nečemu
s čime bi odvjetnik imao posla." "O čemu se radi?"
"Mislim da to sad više nije važno", opet je rekla žena.
"Možete li mi reći nešto više?"
"Ne, mislim da je sada sve gotovo", rekla je žena, kao da se njezino staro
srce slama.
Zatim je opet zavladao muk. Jodie je bacila pogled kroz vjetrobran prema
uredu dr. McBannerman. "Ali kako vam je moj otac mogao pomoći? Je li se
radilo o nečemu što mu je bilo dobro poznato? Zato što je bio u vojsci? Radi li
se o tome? Nešto povezano s vojskom?"
"Pa da, radilo se o tome. Zato se i bojim da nam ne možete pomoći, jer ste
vi odvjetnica. Znate, pokušali smo preko odvjetnika. Ali trebao nam je netko
povezan s vojskom, čini mi se. No, svejedno vam hvala na ponudi. To je vrlo
ljubazno od vas."
"Ovdje je još netko", rekla je Jodie. "Tu je sada sa mnom. Radio je s
mojom ocem u vojsci. Rado će vam pomoći ako bude mogao."
Na liniji je opet zavladala tišina. Isti slab šum i disanje. Kao da se starica
premišlja. Kao da joj je trebalo vremena da se navikne na nove mogućnosti.
"Zove se bojnik Reacher", rekla je Jodie, prekinuvši tišinu. "Možda ga je
moj otac spominjao? Dugo su bili zajedno u vojsci. Moj je otac poslao po
njega kad je shvatio da više neće moći dugo izdržati sam."
"Poslao je po njega?" ponovila je žena.
"Da. Čini mi se da je mislio da će moći doći ovamo i preuzeti njegov
posao, znate, da vam i dalje pomaže umjesto njega."
"Je li i ta osoba bila u vojnoj policiji?"
"Da, tako je. Je li to važno?"
"Stvarno nisam sigurna", rekla je žena.
Opet je utihnula. Disala je ravno u slušalicu.
 "Može li doći kod nas kući?" iznenada je upitala.
"Oboje ćemo doći", rekla je Jodie. „Želite li da dođemo odmah?"
Opet je uslijedila tišina. Disanje, razmišljanje.
"Moj je muž upravo primio lijek", rekla je žena. "Sada spava. Znate, vrlo
je bolestan."
Jodie je u automobilu kimnula glavom, kao da je može vidjeti. Frustrirano
je rastvorila i stisnula slobodnu ruku.
"Gospođo Hobie, možete li nam reći o čemu se radi?"
Tišina. Disanje, razmišljanje.
"To bi vam trebao reći moj muž. Mislim da vam on može objasniti bolje od
mene. To je duga priča, a ja se ponekad znam zbuniti."
"U redu, kada će se probuditi?" upitala je Jodie. "Hoćemo li svratiti malo
kasnije?"
Uslijedila je još jedna stanka.
"On obično prespava cijeli dan nakon što uzme lijek", rekla je starica. "To
je pravi blagoslov, rekla bih. Može li prijatelj vašeg oca doći sutra, rano
ujutro?"
Hobie je vrškom svoje kuke pritisnuo tipku interkoma na stolu. Nagnuo se
naprijed i pozvao svog tajnika. Nazvao ga je imenom, što je za Hobieja bilo
neuobičajeno prisno. To je općenito bio znak da je pod stresom.
"Tony?" rekao je. "Moramo popričati."
Tony se odmaknuo od svoga mjedenog pulta od hrastovine u predvorju i
ušao u ured. Zaobišao je stolić za kavu i sjeo na sofu.
"Garber je bio taj koji je otišao na Havaje", rekao je.
"Siguran si?" upitao ga je Hobie.
Tony je klimnuo. "Tvrtkom American, iz White Plainsa u Chicago, iz
Chicaga u Honolulu, petnaestog travnja. Vratio se sljedećeg dana, šesnaestog
travnja, istim putem. Platio je American Expressom. Imaju sve u računalu."
"Ali zašto je bio tamo?" rekao je Hobie sebi u bradu.
"Ne znamo", promrmljao je Tony. "Ali možemo nagađati, zar ne?"
U uredu je vladao zlokoban muk. Tony je promatrao neozlijeđenu stranu
Hobiejeva lica i čekao odgovor.
"Javili su mi se iz Hanoja", rekao je Hobie, prekinuvši tišinu.
"Isuse, kad?"
"Prije deset minuta."
"Isuse, Hanoj?" rekao je Tony. "Sranje, sranje, sranje!"
 "Trideset godina", rekao je Hobie. "I sad se dogodilo."
Tony je ustao i došao za stol. Prstima je razdvojio dvije letvice na
prozorskim zastorima. Jedna je zraka poslijepodnevnog sunca pala preko
ureda.
"Zato bi sada trebao pobjeći. Sad je postalo vrlo, vrlo opasno."
Hobie nije ništa rekao. Prstima lijeve ruke stisnuo je kuku.
"Obećao si", rekao je Tony naglo. "Prvi korak, drugi korak. A koraci su se
već dogodili. I to već oba, za Boga miloga!"
"Ipak će im trebati još vremena", rekao je Hobie. "Zar ne? Zasad još
uvijek ne znaju ništa."
Tony je odmahnuo glavom. "Garber nije bio budala. Znao je nešto. Ako je
već otišao na Havaje, imao je za to dobar razlog."
Hobie je mišićem lijeve ruke približio kuku licu. Prešao je glatkim i
hladnim čelikom preko ožiljaka. Povremeno je pritisak tvrde kuke mogao
ukloniti svrbež.
"Što je s tim Reacherom?" upitao je. "Napredujemo li?"
Tony je žmirkao kroz otvor na kapcima, osamdeset osam katova iznad
ulice.
"Nazvao sam St. Louis", rekao je. "I on je bio vojni policajac. Služio je s
Garberom dobrih trinaest godina. O njemu su se raspitivali i prije deset dana.
Pretpostavljam da se radilo o Costellu."
"Onda zašto?" upitao je Hobie. "Garberova obitelj platila je Costellu da
pronađe nekog njegovog prijatelja iz vojske? Zašto? Zbog čega, dovraga?"
"Nemam pojma", rekao je Tony. "On je lutalica. Kopao je bazene tamo
gdje ga je Costello tražio."
Hobie je lagano kimnuo glavom. Duboko je razmišljao.
"Vojni policajac", rekao je sebi. "Koji je sada lutalica."
"Trebao bi pobjeći", rekao je opet Tony. "Ne volim vojnu policiju", rekao
je Hobie. "Znam da je ne voliš."
"Što onda taj nametljivi gad radi ovdje i zašto se upliće?"
"Trebao bi pobjeći", po treći put je rekao Tony. Hobie je klimnuo.
"Ja se uvijek znam snaći", rekao je. "Znaš to."
Tony je opet namjestio zastor. Ured je utonuo u tamu. "Ne tražim od tebe da
se snađeš. Tražim da se držiš onoga što si cijelo vrijeme planirao."
"Promijenio sam plan. želim Stoneovo bogatstvo."
Tony se udaljio od stola i sjeo na sofu. "Previše riskiraš zbog toga. Ne
smiješ se više zadržavati ovdje. Oba poziva su stigla. Vijetnam i Havaji, za
Boga miloga."
"Znam to", rekao je Hobie. "Zato sam opet promijenio plan."
"Na onaj stari?"
Hobie je slegnuo ramenima. "Radi se o kombinaciji jednog i drugog. Izvući
ćemo se, svakako, ali tek nakon što Stonea budem imao u šaci."
Tony je uzdahnuo i položio ruke na draperiju, okrenuvši dlanove prema
gore. "Šest tjedana je previše dugo. Za Boga miloga, Garber je već bio na
Havajima. Bio je nekakav ugledan general. I očito je nešto znao, inače ne bi
odlazio tamo."
Hobie je kimao glavom naprijed nazad. Dok je to činio, sijede, raščupane
pramenove obasjavala mu je tanka zraka svjetlosti. "Znao je nešto, to
priznajem. Ali razbolio se i umro. Ono što je znao odnio je sa sobom u grob.
Zašto bi inače njegova kći pribjegla nekom drugorazrednom privatnom
istražitelju i nezaposlenom lutalici?"
"Što želiš reći?"
Hobie je zavukao svoju kuku ispod stola i naslonio bradu na zdravu ruku.
Raširio je prste prema gore i preko ožiljaka. Nesvjesno bi zauzeo takav
položaj kad se trudio izgledati ugodno i bezopasno.
"Ne mogu odustati od Stoneova bogatstva", rekao je. "Jasno ti je to, zar ne?
Jednostavno sjedi tamo i moli da ga netko uzme. Ako odustanem od toga, ne
bih si mogao oprostiti cijeli život. Bilo bi to kukavički. Pobjeći je pametno,
slažem se s tobom, ali pobjeći prerano, ranije nego što je potrebno, to je
kukavički. Ja nisam kukavica, Tony. Znaš to, zar ne?"
"Što hoćeš reći?" opet je upitao Tony.
"Učinit ćemo obje stvari odjednom, samo ubrzano. Zato jer se slažem s
tobom. Šest tjedana je predugo. Moramo pobjeći za manje od šest tjedana. Ali
ne idemo bez Stoneova bogatstva i zato ćemo malo ubrzati stvari."
"Dobro, ali kako?"
"Danas ću pustiti dionice na tržište", rekao je Hobie. "Vrijednost će im
vrtoglavo pasti devedeset minuta prije zatvaranja burze. To će biti dovoljno
dugo vremena da vijest dođe do banaka. Stone će sutra ujutro doći ovamo sav
bijesan. Sutra neću biti ovdje, zato ćeš mu ti reći što želimo i što ćemo učiniti
ako to ne dobijemo. Imat ćemo sve za samo par dana, najviše toliko. Unaprijed
ću prodati imovinu na Long Islandu, tako da ne bude nikakvog kašnjenja oko
toga. Za to ćeš vrijeme ti završiti poslove ovdje."
 "Dobro, kako?" Tony je opet upitao.
Hobie je preletio pogledom po mračnom uredu, preko sva četiri kuta.
"Jednostavno ćemo otići odavde. Propast će nam šest mjeseci najma, ali
nema veze. Ona dvojica idiota koja sebe smatraju utjerivačima neće biti
problem. Jedan od njih će ubiti drugoga večeras, a ti ćeš raditi s njim dok ne
ugrabi gospođu Jacob. Onda ćeš ubiti i nju i njega. Prodaj brod, prodaj vozila
i izgubit ćemo se odavde. Neće biti nedovršenih poslova. Sve skupa tjedan
dana. Samo jedan tjedan. Mislim da si možemo priuštiti tjedan dana, zar ne?"
Tony je klimnuo. Nagnuo se naprijed od olakšanja zbog takvog plana.
 "Što ćemo s tim Reacherom? Još ništa nismo poduzeli."
Hobie je na stolici slegnuo ramenima. "Za njega imam poseban plan."
"Nećemo ga naći", rekao je Tony. "Samo nas dvojica nikako. Nikako za
tjedan dana. Nemamo vremena da ga idemo tražiti."
"I nije nam potrebno."
Tony je zurio u njega. "Potrebno nam je, šefe. On predstavlja nedovršeni
posao, zar ne?"
Hobie je odmahnuo glavom. Zatim je sklonio ruku s lica i izvukao kuku
ispod stola. "Učinit ću to na učinkovit način. Nema smisla trošiti snagu na
potragu za njim. Natjerat ću ga da on nađe mene. I doći će. Znam kakvi su
vojni policajci."
"I što onda?"
Hobie se nasmiješio.
"Onda će voditi dug i sretan život", rekao je. "Još najmanje trideset
godina."
"Što sada?" upitao je Reacher."
Još uvijek su sjedili na parkiralištu ispred dugog i niskog ureda
McBannermanove. Motor je bio u praznom hodu, a zrak je bučio i borio se
protiv sunčevih zraka koje su udarale po tamnozelenoj boji Bravade. Svi
ventilacijski otvori bili su otvoreni, a on je mogao namirisati Jodien fini
parfem koji se miješao s freonom. U tom je trenutku bio sretan čovjek, jer je
proživljavao jednu staru maštariju. Puno je puta u prošlosti nagađao kako bi to
bilo biti uz nju kad odraste. Bilo je to nešto što nikad nije očekivao iskusiti.
Mislio je da će joj izgubiti svaki trag i da je više nikad neće vidjeti. Mislio je
da će njegovi osjećaji vremenom jednostavno umrijeti. No bio je tu i sjedio
odmah do nje, udisao njezin miris i preko oka gledao njezine duge noge na
sjedalu. Uvijek je mislio da će kad odraste biti prilično naočita. Sada se
osjećao malo krivim jer je podcijenio njezinu veliku ljepotu. Njegove
maštarije su prema njoj bile nepravedne.
"To je problem", rekla je. "Ne mogu otići tamo sutra. Ne mogu više
izostajati s posla. Imamo mnogo posla i moram nabijati satnicu."
Petnaest godina. Je li to bilo puno ili malo vremena? Mijenjaju li godine
osobu? Njemu je izgledalo kratko. Nije se osjećao puno drugačije od osobe
kakva je bio prije petnaest godina. Bio je ista osoba, razmišljao je na isti
način, i bio sposoban za iste stvari. Stekao je veliko iskustvo tijekom tih
godina, bio je stariji, više istesan, ali bio je ista osoba. Osjećao je da ona
mora biti drugačija.
Morala je biti, svakako. Njezinih petnaest godina predstavljalo je veći
skok i velike promjene i prijelaze. Srednja škola, sveučilište, pravni fakultet,
brak, razvod, trka za partnerstvom u firmi, nabijanje satnice. Zato se sada
osjećao kao u nepoznatim vodama. Nije bio siguran kako se odnositi prema
njoj, jer je imao posla s tri različite stvari koje su mu se sukobljavale u glavi:
sjećao je se kad je bila dijete, prije petnaest godina, a tu je bila i zamisao o
tome kako će izgledati kad odraste, i na kraju sam njezin izgled. Znao je sve o
prve dvije stvari, ali ne i o trećoj. Poznavao je dijete. Poznavao je predodžbu
o njoj kao odrasloj osobi, koju je stvorio u svojoj glavi. Ali stvarnost mu je
bila nepoznata i to ga je činilo nesigurnim, jer je iznenada htio izbjeći bilo
kakve glupe greške s njom.
"Morat ćeš otići sam", rekla je. "U redu?"
"Svakako", rekao je. "Ali nije problem u tome. Morat ćeš pripaziti."
Kimnula je glavom. Uvukla je ruke u rukave i obgrlila se. On nije znao
zašto.
"Valjda ću biti dobro", rekla je.
"Gdje ti je ured?"
"Na uglu Wall Streeta i donjeg Broadwaya."
"Tamo živiš, zar ne? Na donjem Broadwayu?"
Potvrdila je. "Trinaest ulica dalje. Obično idem pješice na posao."
"Sutra nećeš", rekao je. "Ja ću te odvesti."
Izgledala je začuđeno. "Hoćeš?"
"Nego što", rekao je. "Trinaest ulica pješice? Zaboravi, Jodie. U stanu ćeš
biti sigurna, ali mogli bi te ugrabiti na ulici. Što je s tvojim uredom? Je li
siguran?"
Opet je potvrdila. "Nitko ne može ući bez ugovorenog sastanka i osobne
iskaznice."
"Dobro", rekao je. "Ostat ću u stanu cijelu noć, a zatim ću te ujutro odvesti
ravno iz stana na posao. Zatim ću se vratiti ovamo i poći posjetiti te
Hobiejeve, a ti možeš ostati u uredu sve dok ja opet ne dođem po tebe, u
redu?"
Šutjela je. Razmislila je o onome što je rekao.
"Mislim, valjda imaš neku slobodnu sobu, zar ne?"
"Naravno", rekla je. "Imam sobu."
"Je li to u redu?"
 Šutke je klimnula.
"Što sad?" upitao ju je. Okrenula se na sjedalu, licem prema njemu. Udar
zraka iz središnjih otvora ventilacije zahvatio joj je kosu i rasuo joj je po licu.
Zagladila je kosu iza uha i preletjela pogledom preko Reachera. Zatim se
nasmiješila.
"Trebali bismo otići u kupovinu", rekla je.
"U kupovinu? Zašto? Što ti treba?"
"Ne treba meni", rekla je. "Treba tebi."
Zabrinuto je pogledao u nju. "Što mi treba?"
"Odjeća", rekla je. "Ne možeš takav otići u posjetu tim starcima. Izgledaš
poput križanca skitnice s plaže i divljaka s Bornea."
Zatim se nagnula u stranu i vrškom prsta dodirnula logo na svojoj majici.
"A trebali bi naći i ljekarnu. Moraš nešto staviti na tu opeklinu."
"Što to, dovraga, činiš!?" viknuo je direktor financija.
Nalazio se na vratima ureda Chestera Stonea, dva kata iznad svoga. Čvrsto
se držao s obje ruke za okvir i stenjao od napora i bijesa. Nije čekao dizalo.
Otrčao je uz požarno stepenište. Stone je blijedo zurio u njega.
"Idiote jedan!" vikao je. "Rekao sam ti da to ne činiš."
"Što to?" rekao mu je Stone.
"Da ne stavljaš dionice na tržište!" vikao je direktor financija. "Rekao sam
ti da to ne činiš."
"I nisam", rekao je Stone. "Dionice nisu na tržištu."
"Itekako jesu", rekao je. "Veliki dio, jednostavno stoji tamo. Ljudi zaziru
od tih dionica, kao da će ih ozračiti ili što već drugo."
"Što?"
Direktor financija je duboko udahnuo. Zurio je u svog poslodavca. Vidio je
sitnog i naboranog čovjeka u smiješnom engleskom odijelu, kako sjedi za
stolom koji je sada vrijedio sto puta više od cijele imovine tvrtke.
"Budalo jedna, rekao sam ti da to ne činiš. Zašto nisi jednostavno pročitao
članak u WALL STREET JOURNALU i rekao: hej, ljudi, moja tvrtka vrijedi
manje od govna!"
"O čemu govoriš?" upitao ga je Stone.
"Banke me nazivaju na telefon", rekao je direktor. "Prate stanje. Stoneove
dionice pojavile su se prije sat vremena, a cijena im pada brže nego što to
prokleta računala mogu pratiti. Bezvrijedne su. Poslao si im poruku, za Boga
miloga. Rekao si im da si u stečaju. Rekao si im da im duguješ šesnaest
milijuna dolara i da imaš pokriće koje ne vrijedi ni šesnaest centi."
"Ja nisam pustio dionice na tržište", ponovio je Stone.
Direktor financija je sarkastično klimnuo. "Tko ih je, dovraga, onda
prodao? Zubić-vila?" "Hobie", rekao je Stone. "Nitko drugi. Isuse, zašto?"
"Hobie?" ponovio je direktor. Stone je kimnuo glavom.
"Hobie?" rekao je direktor, opet u nevjerici. "Sranje, dao si mu dionice?"
"Morao sam", rekao je Stone. "Nisam imao izbora."
"Sranje", zadihano je izustio direktor. "Vidiš li što on čini?"
Stone je blijedo pogledao, a zatim je klimnuo, uplašen. "Što možemo
učiniti?"
Direktor financija je pustio okvir vrata iz stiska i okrenuo mu leđa.
"Zaboravi MI. Ovdje više nema MI. Dajem ostavku. Odlazim odavde.
Snađi se sam."
"Ali ti si mi ga preporučio!" viknuo je Stone.
"Budalo, nisam ti preporučio da mu daš dionice!" zaderao se direktor. "Što
si ti? Kreten? Ako ti preporučim da posjetiš akvarij s piranjama, hoćeš li
gurnuti prst unutra?"
"Moraš mi pomoći", rekao je Stone.
Direktor je samo odmahnuo glavom. "Snađi se sam.
Dajem ostavku. Sad ti savjetujem da se spustiš u moj bivši ured i baciš se
na posao. Svi telefoni na mojem bivšem stolu zvone. Savjetujem ti da počneš
od onoga koji najglasnije zvoni."
"Čekaj!" viknuo je Stone. "Treba mi tvoja pomoć."
"Oko Hobieja?" viknuo je direktor. "Samo ti sanjaj."
Zatim je otišao. Samo se okrenuo, prošao kroz recepciju i nestao. Stone je
ustao od stola i prišao vratima. Gledao ga je kako odlazi. Uredski prostor bio
je tih. Njegova je tajnica otišla. I to ranije nego inače. Izašao je van, na hodnik.
Odjel za prodaju s desne strane bio je pust. Tržišni odjel s lijeve strane bio je
pust. Kopirni uređaji su utihnuli. Pozvao je dizalo čiji je mehanizam u tišini
zvučao vrlo glasno. Spustio se dva kata niže, sam. Ured direktora financija bio
je pust. Ladice su bile otvorene. Bile su uzete sve osobne stvari. Ušao je u
unutrašnji ured. Talijanska stolna svjetiljka je bila upaljena. Računalo je bilo
isključeno. Slušalice su bile podignute s telefona i ležale na radnom stolu od
ružinog drveta. Podigao je jednu od njih.
"Halo?" rekao je u nju. "Ovdje Chester Stone."
Ponovio je to dvaput u tišinu. Zatim se javila jedna žena i zamolila ga da
pričeka. Čulo se škljocanje i zujanje. Trenutak blage glazbe.
"Gospodin Stone?" rekao je neki novi glas. "Zovemo iz ureda za
vjerovnike i stečaj."
Stone je zatvorio oči i stisnuo slušalicu.
"Molimo pričekajte direktora", rekao je glas.
Uslijedilo je još glazbe. Barokne violine svirale su žestoko, nemilosrdno.
"Gospodin Stone?" rekao je duboki glas. "Ovdje ravnatelj."
"Halo", rekao je Stone. Bilo je to sve što je uspio smisliti.
"Poduzimamo određene korake", rekao je glas. "Uvjeren sam da razumijete
svoj položaj."
"Da", rekao je Stone. Razmišljao je, KAKVE KORAKE? TUžBE?
ZATVOR?
"Trebali bismo se izvući iz škripca. Počet ćemo sutrašnjim poslom", rekao
je glas. "Iz škripca? Kako?" "Prodat ćemo dug, naravno."
"Prodat ćete ga?" ponovio je Stone. "Ne razumijem."
"Više nam ne treba", rekao je glas. "Siguran sam da to razumijete. Previše
je velik da bismo bili sretni zbog toga. Zato ga prodajemo. To ljudi rade, zar
ne? Kad imaju nešto što ne žele, prodaju to po najboljoj cijeni koju mogu
dobiti."
"Komu ga prodajete?" zbunjeno je upitao Stone.
"Jednoj zakladi s Kajmanskog Otočja. Dali su nam ponudu."
"I što to znači za nas?"
"Za nas?" zbunjeno je ponovio glas. "Ništa. Više nemate obvezu prema
nama. Mi ne postoji. Naš je odnos završio. Moj jedini savjet vama jest da ga
više nikad ne pokušate obnoviti. Smatrat ćemo to uvredom, uz već zadanu
ranu."
"Kome sada onda dugujem?"
"Zakladi s Kajmanskog Otočja", strpljivo je rekao glas. "Siguran sam da će
vam se njihov upravitelj uskoro javiti zbog uvjeta otplate."
Jodie je vozila. Reacher je izašao van, obišao oko prednjeg dijela vozila,
opet ušao u njega i sjeo na mjesto suvozača. Prešla je prstima preko središnje
upravljačke ploče i gurnula sjedalo naprijed. Vozila je na jug, preko sunčanih
akumulacijskih jezera Crotona, i približavala se gradiću White Plains. Reacher
se okretao i gledao iza sebe. Nitko ih nije pratio. Nije bilo ničeg sumnjivog.
Bilo je obično, lijeno lipanjsko poslijepodne u predgrađu. Morao je napipati
mjehur od opekline kroz košulju, kako bi se podsjetio da se nešto uopće
dogodilo.
Vozila je prema velikoj robnoj kući. Bila je to ogromna zgrada veličine
stadiona. Ponosno se uzdizala među poslovnim neboderima iste veličine, usred
petlje ulica kojima je tekao gusti promet. Prelazeći usput iz jednog u drugi
kolnički trak, napokon se niz zavojiti prilaz spustila u podzemnu garažu. Dolje
je bilo mračno. Posvuda prašnjavi beton s mrljama od ulja, ali nešto dalje bio
je ulaz od mjedi i stakla, koji je vodio ravno u trgovinu. Bio je okupan bijelom
svjetlošću koja je obećavala. Jodie je pronašla prazno parkirališno mjesto
pedeset metara dalje od ulaza. Zaustavila je automobil i otišla do uređaja za
parkirališne kartice. Vratila se i stavila karticu na upravljačku ploču, odakle se
mogla vidjeti kroz vjetrobran.
"U redu", rekla je. "Kamo ćemo najprije?"
Reacher je slegnuo ramenima. Nije bio stručnjak na tom području. Kupio
je mnogo odjeće u posljednje dvije godine, jer je razvio naviku kupovanja
nove umjesto pranja iznošene. Bila je to obrambena navika. Štitila ga je od
nošenja bilo kakve velike putne torbe, a i od učenja pravilne tehnike pranja
rublja. Znao jeo perilicama i čistionicama, ali pomalo ga je brinulo što bi se
dogodilo ako ostane sam u čistionici i ne bude siguran u pravilan postupak pri
pranju. A i odnošenje odjeće u čistionicu značilo je obvezu povratka na isto
mjesto i u isto vrijeme, a takvu je obvezu nalazio odbojnom. Najbolji je način
bilo kupovanje nove odjeće i bacanje stare. Zato bi kupovao odjeću, ali pritom
nikad nije bio izbirljiv. Obično bi nešto ugledao u izlogu, ušao u trgovinu i
obavio kupovinu, a zatim bi izašao i nikad se sa sigurnošću ne bi sjećao naziva
trgovine koju je posjetio.
"U Chicagu sam bio u nekoj trgovini", rekao je. "Mislim da je pripadala
velikom trgovinskom lancu. Neko kratko ime. Hole? Gap? Tako nešto. Imali su
odgovarajuće brojeve."
Jodie se nasmijala. Primila ga je za ruku. "The Gap" rekla je. "I ovdje
postoji jedna takva trgovina."
Ulaz od mjedi i stakla vodio je ravno u robnu kuću. Zrak je bio ugodno
hladan i mirisao je na sapun i parfem.
Prošli su kroz kozmetički odjel i došli do stolova na kojima je ležala
gomila pamučne ljetne odjeće pastelnih boja. Zatim su izašli u glavno
predvorje robne kuće. Bilo je ovalno, poput trkaće staze, i okruženo manjim
trgovinama, a čitav se raspored ponavljao još dva kata poviše. Prolazi su bili
obloženi tepihom, svirala je glazba, a posvuda je vrvjelo od ljudi.
 "Mislim da je Gap na katu", rekla je Jodie.
Reacher je namirisao kavu. U jednoj od trgovina preko puta nalazila se
kavana slična talijanskim uličnim kafićima. Unutrašnji zidovi bili su obojani
kao i vanjski, a strop je bio crne boje, tako da se činilo da je pod otvorenim
nebom. Unutrašnjost je izgledala kao da se nalazi vani, u utrobi robne kuće
koja je pokušavala izgledati kao ulično trgovište, samo obloženo tepisima.
„Želiš li otići na kavu?" upitao je.
Jodie se nasmiješila i odmahnula glavom. "Prvo ćemo u kupovinu, a onda
na kavu."
Odvela ga je do dizala. On se smiješio. Znao je kako se ona osjeća. To je
isto osjetio i prije petnaest godina. Jednom je, nervozna i radoznala, s njime
otišla s njime u rutinski posjet vojnom zatvoru u Manili. To je bio teren koji je
on dobro poznavao, običan rutinski posjet i ništa više. Ali njoj je bio nov i
neobičan. Osjećao se zaposleno i sretno, a pomalo i poučno. Bilo je zabavno
biti s njome i voditi je uokolo. Sada je i ona osjećala isto. Cijela ta robna kuća
nije joj predstavljala ništa novo. Odavno se vratila kući u Ameriku i naučila
pojedinosti. Sada je on bio stranac na njezinom terenu."
"Što misliš o ovoj trgovini?" upitala ga je.
To nije bio The Gap. Ali trgovina je svakako bila jedinstvena. Bila je
uočljivo ukrašena istrošenom sindrom i daskama spašenim s nekog starog
štaglja. Odjeća je bila izrađena od teškog pamuka i obojana zagasitim bojama.
Bila je umjetnički izložena na postoljima od starih seoskih kola, s kotačima
okovanima željezom.
Slegnuo je ramenima. "Čini mi se u redu."
Uzela ga je za ruku. Dlan joj je bio hladan i sitan u njegovoj ruci. Uvela ga
je unutra i zabacila kosu iza uha. Sagnula se i počela prebirati po izloženoj
robi. Radila je to kao što je vidio i kod drugih žena. Lagano je okretala
zapešćem i slagala različite odjevne predmete. Par hlača koje su bile složene
položila je preko donjeg dijela košulje. Jakna je ležala postrance preko hlača i
košulje, majica je virila pri vrhu, a hlače su se vidjele na dnu. Stisnula je oči i
napučila usne. Odmahnula je glavom. Uzela drugu košulju. Kimnulaje. Bila je
to prava kupovina.
"Što misliš?" upitala ga je.
Složila je par svjetložutih hlača od vojničkog platna, tamnijih od većine
sličnih. Jednu zelenosmeđu kariranu košulju. I tamnosmeđu jaknu koja je
prilično odgovarala ostatku odjeće. On je klimnuo.
 "Čini mi se u redu", rekao je opet.
Cijena je bila ispisana rukom na malenim karticama koncem pričvršćenim
za odjeću. Okrenuo je jednu karticu noktom.
"Isuse", rekao je. "Zaboravi."
"Isplati se", rekla je. "Kvaliteta je dobra."
"Ne mogu si to priuštiti, Jodie."
Sama košulja stajala je dvostruko više od bilo kojeg odijela koje je ikad
kupio. Takva odjeća stajala ga je onoliko koliko bi dnevno zaradio kopajući
bazene. Deset sati i četiri tone pijeska, kamenja i zemlje.
"Ja ću ti je kupiti."
Stajao je tako s košuljom u rukama, nesiguran.
"Sjećaš li se ogrlice?" upitala je.
Kimnuo je. Sjećao se. U nekoj zlatarnici u Manili bila joj se svidjela jedna
osobita ogrlica. Bila je od zlata ispletenog poput konopca i pomalo podsjećala
na egipatske starine. Nije bila skupa, ali ipak je koštala previše da bi si ju
mogla priuštiti. Leon ju je bio kaznio zbog nečega i nije joj ju htio kupiti. Zato
joj ju je kupio Reacher. Ne za rođendan ili slično, već zato što mu je ona bila
draga i sviđala joj se ogrlica.
"Bila sam tako sretna", rekla je. "Mislila sam da ću puknuti od sreće. Još
je imam i još je nosim. Zato dopusti da ti se odužim, u redu?"
Razmislio je o tome. Klimnuo je.
"U redu", rekao je.
Mogla si je to priuštiti. Bila je odvjetnica. Vjerojatno je zarađivala
bogatstvo. A i bilo je pošteno, gledajući omjer troška i prihoda i
petnaestogodišnju inflaciju.
"U redu", rekao je opet. "Hvala ti, Jodie."
"Trebaju ti čarape i rublje, zar ne?"
Izabrali su par svijetlih čarapa i par bijelih bokserica. Otišla je na
blagajnu i platila zlatnom kreditnom karticom. On je odnio odjeću u kabinu za
presvlačenje, otkinuo ceduljice s cijenama i sve odjenuo. Prebacio je novac iz
džepova hlača i bacio staru odjeću u kantu za smeće. Nova mu je odjeća bila
malo uska, ali kad se pogledao u zrcalo dobro je pristajala uz njegovu
preplanulu kožu. Izašao je iz kabine.
"Lijepo", rekla je Jodie. "Sad idemo u ljekarnu."
"A onda na kavu", rekao je.
Kupio je žilete, pjenu za brijanje, četkicu i pastu za zube. Kupio je i malu
tubu masti za opekline. Platio je sam i spremio sve u jednu smeđu papirnatu
vrećicu. Ljekarna se nalazila blizu zalogajnice. Uočio je jedno mjesto iz kojeg
je hrana lijepo mirisala.
"Večerajmo", rekao je. "Nemojmo samo na kavu. Ja častim."
"U redu", rekla je i opet ga primila za ruku.
Večera za dvoje stajala ga je koliko i nova košulja, ali nije to smatrao
preskupim. Pojeli su desert i popili kavu, a tada su neke od manjih trgovina
počele zatvarati.
"U redu, idemo kući", rekao je. "I to od sada vrlo oprezno."
Vratili su se natrag istim putem kroz robnu kuću i prošli pokraj izloga. Prvo
kroz odjel s ljetnom pastelnom odjećom od pamuka, a zatim kroz jaki miris
kozmetike. Zaustavio ju je na izlazu od mjedi i stakla i preletio pogledom
preko garaže, gdje je zrak bio vruć i vlažan. Mogućnost da će ih netko čekati
bila je milijun prema jedan, ali vrijedilo je biti oprezan. Nije bilo nikoga osim
ljudi koji su išli prema svojim automobilima, noseći prepune vreće. Zajedno
su došli do Bravade i ona je sjela na vozačko mjesto. On je ušao i sjeo do nje.
"Kojim bi se putem obično uputila?"
"Odavde? Rooseveltovom cestom, mislim."
"U redu", rekao je. "Kreni prema LaGuardiji i spustit ćemo se preko
Brooklyna. Preko brooklynskog mosta."
Pogledala ga je. "Siguran si? Tako rade turisti u razgledanju grada. Postoje
bolja mjesta od Bronxa i Brooklyna."
"Prvo pravilo", rekao je. "Predvidljivost znači nesigurnost. Danas ćemo
poći drugim putem od onoga koji inače koristiš."
"Ti to ozbiljno?"
"Nego što. Prije sam zarađivao za život štiteći važne osobe."
"Jesam li sada ja ta važna osoba?" "Nego što", ponovio je.
Sat vremena poslije pao je mrak, što je bio najbolji uvjet za neprimjetan
prelazak preko brooklynskog mosta. Dok su se vozili uz pristupni put u garažu,
Reacher se osjećao poput turista. Izašli su iz na ulicu i pred njima se pojavio
donji Manhattan obasjan milijunima svjetala. Jedan od najupečatljivijih
prizora na svijetu, pomislio je, a vidio je većinu sličnih prizora širom svijeta.
"Vozi nekoliko ulica na sjever", rekao je. "Prići ćemo izdaleka. Očekivat
će da se uputimo ravno kući."
Skrenula je nadesno i uputila se na sjever ulicom Lafayette. Skrenula je
dvaput nalijevo i počela se Broadwayem vraćati na jug. Na semaforu u ulici
Leonard bilo je crveno. Reacher je pogledao naprijed, prema neonskim
svjetlima.
"Tri ulice", rekla je Jodie.
"Gdje parkiraš?"
"U garaži ispod zgrade."
"U redu, skreni jednu ulicu prije", rekao je. "Provjerit ću. Zaokruži i vrati
se po mene. Ako te ne budem čekao na pločniku, otiđi na policiju."
Skrenula je desno u ulicu Thomas. Zaustavila se i iskrcala ga. Lagano je
udario po krovu i ona se udaljila. Otišao je do ugla i našao njezinu zgradu.
Bila je velika i četvrtasta, imala je preuređeno predvorje, velika i teška
staklena vrata, veliku bravu i okomiti niz s petnaest zvonaca s imenima
ispisanima iza malih plastičnih pločica. Uz stan broj dvanaest pisalo je
JACOB GARNER, kao da u njemu živi dvoje ljudi. Na ulici su bili ljudi, neki
u manjim skupinama, neki sami, ali nitko nije obraćao pozornost. Ulaz u
podzemnu garažu bio je nešto dalje niz pločnik. Bila je to velika strmina koja
je vodila u tamu. Spustio se unutra. Garaža je bila tiha i slabo osvijetljena. Tu
su bila dva reda s osam parkirališnih mjesta, ukupno petnaest, jer je rampa
koja je vodila na ulicu stajala na mjestu šesnaestog. Bilo je parkirano
jedanaest automobila. Provjerio je čitavu garažu. Nitko nije čekao u zasjedi.
Popeo se natrag uz rampu i otrčao do ulice Thomas. Izmicao je automobilima,
prešao ulicu i čekao. Dolazila je prema njemu s juga kroz svjetlost. Ugledala
ga je, zaustavila se uz pločnik i on je ušao unutra i sjeo do nje. "Sve je čisto",
rekao je.
Opet se uključila u promet, a zatim skrenula desno i spustila se niz rampu.
Svjetla na automobilu su poskočila i u silasku osvijetlila zid. Zaustavila se na
sredini parkirališta i unatrag ušla na svoje mjesto. Ugasila je motor i svijetla.
"Kako ćemo gore?" upitao je.
Pokazala je prstom. "Tamo su vrata koja vode u predvorje."
Metalno stubište vodilo je do velikih industrijskih vrata s čeličnom pločom
pribijenom zakovicama. Vrata su imala veliku bravu, istu kakva se nalazila i na
staklenim vratima na ulazu u zgradu. Izašli su van i zaključali automobil. On je
nosio njezinu putnu torbu. Popeli su se stepenicama do vrata. Otključala ih je i
otvorila. U predvorju nije bilo nikoga. Preko puta je bilo dizalo.
"Ja sam na četvrtom katu", rekla je.
On je pritisnuo tipku za peti kat.
"Spustit ćemo se stepeništem dolje", rekao je. "Za svaki slučaj."
 Sišli su požarnim stepeništem na četvrti kat. Rekao joj je da pričeka na
odmorištu i provirio iza ugla. Hodnik je bio pust. Bio je visok i uzak. Stan broj
deset slijeva, jedanaest zdesna, a dvanaest ravno naprijed.
"Idemo", rekao je.
Vrata njezinog stana bila su crna i masivna. Špijunka u razini očiju, dvije
brave. Otključala je vrata ključevima i ušli su unutra. Opet je zaključala vrata i
navukla stari zasun koji je sjeo na mjesto preko čitave širine vrata. Reacher je
učvrstio zasun u njegovom ležištu. Bio je od željeza i dok je bio spušten nitko
drugi nije mogao ući unutra. Spustio je njezinu putnu torbu uza zid. Ona je
upalila svjetla. Čekala je kod vrata, a Reacher je krenuo naprijed. Hodnik,
dnevna soba, kuhinja, spavaća soba, kupaonica, još jedna soba i kupaonica,
ormari. Velike prostorije, vrlo visokog stropa. Nikoga nije bilo u njima. Vratio
se u dnevnu sobu, svukao svoju novu jaknu, bacio je na stolicu, a zatim s vratio
k njoj i opustio se.
Ali ona nije bila opuštena. Vidio je to. Gledala je dalje ispred njega,
napetija nego je to bila cijeli dan. Samo je stajala tu, s rukavima majice koji su
joj padali skoro preko cijele dužine ruku, na vratima svoje dnevne sobe i
vrpoljila se. Nije imao pojma što joj je.
"Jesi li dobro?" upitao je.
Napravila je pokret glavom sličan broju osam i zabacila kosu iza ramena.
"Mislim da ću se istuširati", rekla je. "Znaš, i poći u krpe."
"Strašan dan, zar ne?"
"Nevjerojatan."
U prolasku preko sobe ga je zaobišla, držeći se dalje od njega. Mahnula
mu je nekako sramežljivo, jer su joj iz rukava majice virili samo prsti.
"Kad ću te sutra probuditi?" upitao je.
"Bit će dovoljno u sedam i trideset", rekla je.
"U redu", rekao je. "Laku noć, Jodie."
Klimnula je i nestala u unutrašnjem hodniku. Čuo je kako se vrata njezine
sobe otvaraju i zatvaraju.
Dugo je gledao za njom, iznenađen. Zatim je sjeo na sofu i izuo cipele. Bio
je previše nemiran da bi mogao odmah zaspati. Tapkao je u svojim novim
čarapama po podu i razgledao stan.
To nije bio običan stan. Zgrada je bila prostrana i stara, s vrlo visokim
stropom. Jezgra je bila izvorna. Zgrada je vjerojatno bila industrijska. Vanjski
zidovi bili su od opjeskarene opeke, a unutrašnji od finog bijelog gipsa.
Prozori su bili ogromni. Vjerojatno su služili da bacaju dovoljno svijetlosti na
stroj za šivanje ili što li se već tu nalazilo prije sto godina.
Dijelovi ciglenog zida imali su toplu i prirodnu crvenu boju, ali sve je
drugo bilo bijelo, osim poda pokrivenog blijedim javorovim daskama. Ukras
je bio hladan i neutralan, kao u galeriji. Nije bilo znakova da je tu ikad živjelo
više od jedne osobe. Nije bilo znakova sukoba dvaju ukusa. Cijeli je stan bio
vrlo ujednačen. Bijele sofe, bijele stolice, zidne police s jednostavnim
kockastim odjeljcima, obojane istom bijelom bojom kao i zidovi. Velike cijevi
za paru i odvratni radijatori također su bili obojani u bijelo. U dnevnoj sobi
toplim bojama je zračila jedino kopija Mondriana u prirodnoj veličini, što je
stajala na zidu iznad najveće sofe. Bila je to primjerena slika, vjerno ručno
izrađena u ulju na platnu. Nije to bila napadna crvena, plava i žuta boja, već se
radilo o točnim tonovima s izvornim malim pukotinama i prazninama
ispunjenima bijelom bojom koja je bila bliže sivoj. Stajao je tako i dugo
promatrao sliku, sasvim očaran. Piet Mondrian bio je njegov najdraži slikar
svih vremena, a baš ta slika njegov najdraži rad svih vremena. Zvala se
KOMPOZICIJA U CRVENOM, žUTOM IPLAVOM. Mondrian je izvornik
naslikao 1930. godine i Reacher ju je vidio u Zurichu, u Švicarskoj.
Nasuprot najmanje sofe nalazio se jedan visoki ormarić obojan kao i sve
ostalo u bijelo. U njemu je bio mali televizor, video, satelitski prijemnik i CD
uređaj s velikim slušalicama priključenima u pojačalo. Tu je bilo i nekoliko
CD-ova, uglavnom s džez glazbom pedesetih, koju je volio slušati, ali nije bio
lud za njom.
Kroz prozore se vidio donji Broadway. Buka prometa nije prestajala,
vidio se neonski odsjaj duž cijele ulice, a povremeno bi se čila buka
automobilskih sirena što se prolamala kroz ulice. Prozirnom plastičnom
polugom je malo odmaknuo kapke i pogledao dolje na pločnik. Tu su i dalje
bile iste manje skupine ljudi koji su se zadržavali pred zgradom. Ništa što bi
ga moglo zabrinuti. Vratio je kapke na mjesto i sasvim ih zatvorio.
Kuhinja je bila ogromna i visoka. Svi ormarići za posuđe bili su od drva i
obojani u bijelo, a električni uređaji bili su industrijskih veličina, od
nehrđajućeg čelika, poput peći za pizze. On je živio u prostorima manjim od
hladnjaka koji se tu nalazio. Otvorio je hladnjak i ugledao desetak boca
njegove omiljene vode, one iste koju je toliko zavolio na Key Westu. Skinuo je
pečat sjedne boce i odnio je u gostinjsku sobu.
Soba je bila bijela, kao i sve ostalo. Pokućstvo je bilo od drveta. U
početku je drvo bilo različite boje, ali je sada bilo bijelo poput zidova. Stavio
je bocu s vodom na noćni ormarić i poslužio se kupaonicom. Bijele pločice,
bijeli umivaonik, bijela kada, sve u starom emajlu. Spustio je kapke na
prozoru, svukao se i složio svoju novu odjeću na policu ormara. Podigao je
pokrivač, uvukao se u krevet i počeo razmišljati.
PRIVID I STVARNOST. Što je ionako značilo devet godina? Puno, mislio
je, kad je njoj bilo petnaest, a njemu dvadeset četiri, ali što je to značilo sada?
Imao je trideset osam, a ona je imala dvadeset devet ili trideset, nije bio
siguran. U čemu je tu bio problem? ZAŠTO NIŠTA NIJE PODUZIMAO?
Možda nije bila stvar u godinama. Možda se radilo o Leonu. Ona je bila
njegova kći i uvijek će to biti. To je u njemu izazivalo krivnju, kao da mu je
ona nešto između mlađe sestre i nećakinje. Zbog toga je imao jasni osjećaj da
ga nešto koči, ali to je ipak bio samo privid, zar ne? Ona je bila kći jednog
starog prijatelja, i to je bilo sve. Jednog starog prijatelja, koji je sada bio
mrtav. I zašto se, dovraga, osjećao toliko loše dok ju je gledao kako svlači
majicu i skida pojas oko struka? ZAŠTO JEDNOSTAVNO NIJE NEŠTO
POKUŠAO? Zašto je, dovraga, sada bio u gostinjskoj sobi, umjesto da bude s
druge strane zida, u krevetu s njom? Kao kad je jedva čekao da dođe kraj
bezbrojnim i zaboravljenim noćima u prošlosti, od kojih su neke bile sramne, a
neke ispunjene čežnjom.
Možda je to bilo stoga što je njegov pogled na nju bio ukorijenjen u
nekakvim vrstama privida. Kao da mu je bila mlađa sestra i nećakinja, a on
stariji brat i ujak. Najdraži ujak, svakako, zato jer je znao da joj se on sviđa.
Između njih je bilo mnogo osjećaja. Ali to je samo još više otežavalo stvari.
Osjećaji prema najdražim ujacima bili su posebna vrsta osjećaja. Najdraži
ujaci postojali su zbog posebnih vrsta stvari. Obiteljskih stvari, poput
kupovine ili načina na koji bi razmazili dijete, svejedno. Najdraži ujaci nisu
bili tu da salijeću. To bi bilo neočekivano, poput nekakve vrste teške izdaje.
Bilo bi to užasno, neželjeno, incestuozno, psihološki uništavajuće.
BILA JE S DRUGE STRANE ZIDA. Ali on u vezi toga nije mogao ništa
učiniti. Ništa. Nikad se neće dogoditi. Znao je da će ga to izludjeti i zato se
prisilio da više ne razmišlja o njoj i počeo razmišljati o drugim stvarima.
Stvarima koje su bile zbiljske, a ne samo prividne. O onoj dvojici. Tkogod oni
bili. Dosad su već imali njezinu adresu. Bilo je na desetke načina da se dozna
gdje neka osoba živi. Mogli su baš u tom trenutku biti ispred zgrade. Predočio
si je sliku zgrade u glavi. Vrata predvorja bila su zaključana. Vrata koja su
vodila iz garaže, zaključana. Vrata stana, zaključana i zasun spušten. Prozori,
svi su bili zatvoreni i svi kapci spušteni. Stoga su večeras bili sigurni. Ali
sutrašnje jutro bit će opasno. Možda vrlo opasno. Usredotočio se na način
kojim bi mogao srediti onu dvojicu. Razmišljao je o tome i utonuo u san.
Razmišljao je o njihovom vozilu, njihovim odijelima, njihovoj tjelesnoj građi,
njihovim licima.
Ali u tom je trenutku samo jedan od one dvojice imao lice. Isplovili su
zajedno deset milja južnije od mjesta gdje je Reacher ležao, u crne vode na
dnu newyorske luke. Dogovorili su se da će otvoriti plastičnu vreću za smeće i
izbaciti hladno tajničino tijelo u masnu pučinu Atlantika. Jedan se okrenuo
drugome s jeftinom šalom prekrivenim ustima i ravno u lice ga je pogodila
Beretta s prigušivačem. Zatim opet, i još jednom. Zbog polaganog pada meci
su ga pogodili na tri različita mjesta. Lice mu se pretvorilo u jednu veliku
smrtonosnu ranu, crnu u tmini. Desna mu je ruka ležala preko rukohvata od
mahagonija, a desna bila ukradenom kuhinjskom sjekirom otkinuta u zapešću.
Bilo je potrebno pet udaraca. Bio je to krvav i brutalan posao. Spremio mu je
ruku u plastičnu vrećicu, a tijelo mu je gurnuo u vodu bez ikakvog šuma. Bilo
je to niti dvadeset metara dalje od mjesta gdje je tajnica već počela tonuti.
 7
Jodie se tog jutra probudila rano, što je za nju bilo neobično. Obično bi
čvrsto spavala sve dok se ne bi oglasio alarm, a zatim bi se izvukla iz kreveta i
otišla u kupaonicu, pospano i polako. Ali tog se jutra probudila sat vremena
prije nego je morala. Bila je napeta, plitko je disala i srce joj je nježno
udaralo u prsima.
I njezina je spavaća soba bila bijela, kao i sve ostale prostorije. Krevet joj
je bio velik, s bijelim drvenim okvirom. Uzglavlje je stajalo uz zid nasuprot
prozora. Gostinjska soba bila je odmah uz njenu i imala je isti simetričan
raspored, samo obrnut, jer je krevet gledao u suprotnom smjeru. To je značilo
da je njegova glava bila oko četrdeset centimetara dalje od njezine. Odmah s
druge strane zida.
Znala je od kakvog su materijala izgrađeni zidovi. Kupila je stan prije
nego je bio dovršen. Navraćala je mjesecima i promatrala promjenu. Zid
između dvije sobe bio je izvoran i star stotinu godine. Velika količina grubo
istesanih greda ležala je poprečno preko poda, a cigle su bile naslagane na njih
sve do stropa. Građevinari su jednostavno pokrpali mjesta gdje su cigle bile
slabe, a zatim su ih ožbukali na europski način i sada je sve prekrivala čvrsta
štukatura. Arhitekt je smatrao da je to najbolji način. Cijeloj je jezgri dalo
čvrstinu, kao i bolju zaštitu od vatre i zvučnu izolaciju. Ali jednako tako se
između nje i Reachera nalazio tridesetak centimetara debeo sloj cigala i žbuke
s obje strane.
Voljela ga je. U to uopće nije sumnjala. Nije nimalo sumnjala. Oduvijek ga
je voljela, još otkako ga je prvi put upoznala. Ali je li to bilo u redu? Je li bilo
u redu voljeti ga na način kojim ga je ona voljela. I prije ju je mučilo to
pitanje. Prije mnogo godina noćima nije spavala zbog toga. Gorjela je od stida
zbog svojih osjećaja. Devet godina razlike bilo je bestidno. Sramotno. Znala je
to. Petnaestogodišnjakinja to nije smjela osjećati prema časniku koji je bio
prijatelj njezinog oca. Zbog vojnih propisa to je praktički bio incest. Kao da je
gajila osjećaje prema ujaku. Skoro kao da je imala takve osjećaje prema
vlastitom ocu. Ali voljela gaje. U to nije bilo nikakve sumnje.
Bila je s njime kad god je mogla. Pričala je s njim kad god je mogla, dirala
ga kad god je mogla. Imala je vlastiti primjerak fotografije snimljene
automatskim okidačem u Manili, na kojoj mu je držala ruku oko struka. Držala
ju je u knjizi petnaest godina. Pogledala ju je nebrojeno puta. Godinama se
hranila osjećajem koji ju je ispunio dok ga je tada dirala i čvrsto grlila ispred
kamere. Još uvijek se točno sjećala dodira njegovog čvrstog i širokog tijela,
njegovog mirisa.
Osjećaji u stvari nikad nisu nestali. Htjela je da nestanu. Htjela je da to
bude samo jedna pubertetska stvar, tinejdžerska zaljubljenost u nekoga. Ali
osjećaji nisu nestali. Znala je to po načinu na koji su osjećaji trajali. On je
nestao, ona je odrasla i krenula dalje, ali osjećaji su uvijek bili tu. Nikad se
nisu povukli, ali su zato povremeno išli usporedo s njezinim životom. Uvijek
prisutni, uvijek stvarni, uvijek jaki, ali više ne i nužno povezani s njezinom
svakodnevicom. Baš poput ljudi koje je poznavala, odvjetnika ili bankara koji
su željeli biti plesači ili nogometaši. Bio je to tek san iz prošlosti, nevezan sa
stvarnošću, ali koji je nesumnjivo određivao identitet osobe o kojoj se radilo.
Odvjetnik koji je htio biti plesač. Bankar koji je htio biti nogometaš.
Razvedena tridesetogodišnjakinja koja je cijelo vrijeme htjela biti s Jackom
Reacherom.
Jučer je mogao biti najgori dan u njezinu životu. Pokopala je oca, jedinu
obitelj koju je imala. Napali su je ljudi s pištoljima. Ljudi koje je poznavala
odlazili su psihijatru zbog puno manjih stvari. Morala je biti na koljenima od
nevolje i šoka. Ali nije. Jučer joj je bio najbolji dan u životu. On se poput
priviđenja pojavio na stepenicama, iza garaže, iznad dvorišta. Podnevno sunce
bilo mu je točno nad glavom i obasjavalo gaje. Njoj je srce lupalo i stari su joj
osjećaji nahrupili natrag u središte života, žešće i jače nego ikad, poput droge
u njezinim žilama, poput grmljavine.
Ali sve je to bilo tek gubitak vremena. Znala je to. Morala se s time
suočiti. Gledao je u nju kao da mu je nećakinja ili mlađa sestra. Kao da je
razlika od devet godina još uvijek bila važna. Ali više nije. Par od petnaest i
dvadeset četiri godine starosti svakako bi bio problem. Ali trideset i trideset
devet godina bilo je sasvim u redu. Postojalo je tisuće parova s većim
razlikama u godinama. Milijuni parova. Postojali su sedamdesetogodišnji
muškarci koji su imali dvadesetogodišnje žene. Ali ta je razlika u godinama
ipak bila važna kad se radilo o njemu. Ili je možda samo bio naviknuo gledati
ju kao Leonovu kći. Kao nećakinju. Kao zapovjednikovu kći. Društvena
pravila ili vojni propisi zaslijepili su ga i nije bio u mogućnosti vidjeti ju
drukčije. Uvijek je gorjela od odbojne pomisli na to. Još uvijek gori. Leonova
ljubav prema njemu, to što ga je smatrao sinom, otela ga je od nje. Još od
početka je sve učinila nemogućim.
Proveli su dan kao brat i sestra, kao ujak i nećakinja. Zatim se on uozbiljio,
kao da je njezin tjelohranitelj, kao da je ona njegova profesionalna
odgovornost. Zabavili su se i on je brinuo o njezinoj fizičkoj sigurnosti, i to je
bilo sve. Nikad više neće biti ničega. I ništa nije mogla učiniti oko toga. Baš
ništa. Pozivala je mladiće van. Kao i sve druge žene njezinih godina. To je bilo
dopušteno. Prihvatljivo, čak i normalno. Ali što je mogla reći njemu? Što? Što
sestra može reći bratu ili nećakinja ujaku, a da ne izazove zgražanje, šok i
gađenje? Zato se između njih ništa nije moglo dogoditi i nije postojalo ništa
što bi ona mogla poduzeti oko toga.
Protegnula se u krevetu i podigla ruke iznad glave. Nježno je položila
dlanove na zid koji ih je dijelio i držala ih neko vrijeme tako. Barem je sada u
njezinu stanu i barem može sanjati.
Mladić je spavao manje od tri sata nakon što se sam vratio brodom na
sidrište, privezao ga, zatvorio i vratio se kroz grad do kreveta. Opet je ustao u
šest sati i nakon kratkog tuširanja i preskakanja doručka u šest i dvadeset već
bio na ulici. Ruku je nosio u vrećici koju je sačuvao od prošlog puta kad je
kupio hranu i pripremio si večeru kod kuće, zamotanu u plastičnu foliju i
jučerašnji primjerak POSTA.
Ušao je u crni Tahoe i odvezao se, izbjegavši sve ranojutarnje dostavljače.
Parkirao je vozilo u podzemnu garažu i popeo se dizalom na osamdeset osmi
kat. Tony je već bio za mjedenim pultom od orahovine. Ali po tišini je znao da
tu više nema nikoga. Podigao je vrećicu poput trofeja.
"Imam ovo za Hobija", rekao je.
"Hook nije danas ovdje", rekao je Tony.
"Krasno", mrzovoljno je rekao mladić.
"Spremi to u hladnjak", rekao je Tony.
U predvorju ureda nalazila se mala uredska kuhinja. Bila je pretrpana i
neuredna, kao i sve druge uredske kuhinje. Prsteni od šalica kave po
stolovima, u šalicama talog. Minijaturni hladnjak bio je ispod pulta. Mladić je
gurnuo u stranu mlijeko i pivo i spremio vrećicu unutra.
"Današnja meta je gospođa Jacob", rekao je Tony. Sada je stajao na
vratima kuhinje. "Znamo gdje živi.
Na donjem Broadwayu, sjeverno od gradske vijećnice. Osam ulica
odavde. Susjedi kažu da uvijek odlazi na posao u sedam i dvadeset, pješice."
"A gdje točno radi?" upitao je mladić.
 "Na uglu Wall Streeta i Broadwaya", rekao je Tony. "Ja ću voziti, a ti je
ugrabi."
Chester Stone se dovezao na vrijeme kući i ništa nije rekao Marilyn. Nije
joj ništa ni mogao reći. Brzina propasti sasvim ga je zbunila. Njegov se cijeli
svijet u samo dvadeset četiri sata okrenuo naopako. Jednostavno se nije mogao
snaći. Planirao je ostaviti to po strani do jutra, a zatim otići Hobiju i pokušati
ga nekako urazumiti. Duboko u duši nije vjerovao da se ne može spasiti. Za
Boga miloga, njegova je korporacija bila stara devedeset godina. Tri naraštaja
Chestera Stonea. Tu je bilo previše TOGA da sve preko noći nestane. Zato nije
rekao ništa i smeteno je prebrodio večer.
Ni Marilyn Stone nije ništa rekla Chesteru. Bilo je prerano da dozna kako
je ona nešto poduzela. Takav se razgovor morao obaviti u pravim okolnostima.
Radilo se o ponosu. Jednostavno je hinila da je prezauzeta i obavljala poslove
kao i svake druge večeri, a zatim pokušala zaspati, dok je on do nje ležao
budan i buljio u strop.
Kad je Jodie položila svoje dlanove na pregradni zid, Reacher je već bio
pod tušem. Imao je razrađena tri različita načina tuširanja i svakog je jutra
odlučivao o njima. Prvi načinje bilo obično tuširanje i ništa više. Trebalo mu
je jedanaest minuta. Drugi način je bilo tuširanje i brijanje, dvadeset dvije
minute. Treći je bio poseban postupak kojim se rijetko služio. Uključivao je
tuširanje, zatim brijanje i ponovno tuširanje. Za to mu je trebalo više od pola
sata, ali prednost je bila u vlažnoj koži. Neka mu je djevojka objasnila da se
bolje brijati ako je koža prethodno dobro navlažena. A rekla je i da ništa ne
škodi tuširati se dvaput.
Poslužio se posebnim postupkom. Tuširanje, brijanje, tuširanje. Godilo mu
je. Jodiena gostinjska kupaonica je bila prostrana i visoka, s dovoljno visoko
postavljenim tušem da može bez saginjanja stati ispod njega, što je bilo
neobično. Tu su bile uredno poredane bočice šampona. Pretpostavljao je da se
radi o markama koje je iskušala i nisu joj se svidjele, pa ih je namijenila
gostima. Ali njemu to nije bilo važno. Našao je jedan šampon za suhu kosu
oštećenu od sunca. Smatrao je to upravo onim što mu treba. Istresao je šampon
na ruku i nasapunao se. Nasapunao je cijelo tijelo nekim žutim sapunom, a
zatim sve dobro isprao vodom. Dok se brijao pred umivaonikom s njega je
kapalo na sve strane. Učinio je to pažljivo, počevši od ključne kosti, oko dna
nosa, prelazeći žiletom postrance preko lica, natrag i naprijed. Zatim se vratio
pod tuš i opet se istuširao.
 Pet minuta je prao zube svojom novom četkicom. Vlakna na četkici bila su
čvrsta i činilo se da zaista pomažu u uklanjanju naslaga. Zatim se obrisao
ručnikom i otresao svoju novu odjeću da je malo poravna. Navukao je hlače i
gol do pojasa otišao u kuhinju nešto pojesti.
Jodie je bila u kuhinji. I ona se netom bila tuširala. Kosa joj je bila vlažna
i tamna i slobodno joj padala niz leđa. Nosila je preveliku bijelu majicu koja
joj je sezala nekoliko centimetara iznad koljena. Tkanina je bila tanka. Noge su
joj bile duge i glatke. Bila je bosa. Bila je vrlo vitka, osim na pravim
mjestima. On je zadržao dah.
"'Jutro, Reacheru", rekla je.
"'Jutro, Jodie", odgovorio joj je.
Gledala ga je. Cijelog ga je odmjeravala. Na licu joj je bio nekakav čudan
izraz.
"Taj mjehur", rekla je. "Izgleda gore."
On je pogledao dolje. I dalje je bio crven i bolan. Polako se širio i
povećavao.
"Jesi li ga namazao mašću?" upitala je.
On je odmahnuo glavom.
"Zaboravio sam", rekao je.
"Donesi mast", rekla je.
Vratio se natrag u svoju kupaonicu i pronašao mast u smeđoj vrećici.
Odnio ju je natrag u kuhinju. Uzela je mast i odvrnula čep. Probila je metalni
pečat plastičnim šiljkom i istisnula malo masti na kažiprst. Usredotočena na to
što čini, držala je jezik među zubima. Stala je pred njega i podigla ruku.
Nježno je dotaknula mjehur i premazala ga vrškom prsta. On je ukočeno zurio
preko njezine glave. Stajala je niti pola metra od njega. Ispod majice je bila
gola. Trljala mu je gola prsa prstom. Htio ju je uzeti u zagrljaj. Htio ju je
podići i priviti je uza se. Nježno je poljubiti, počevši od vrata. Htio joj je
podići glavu i poljubiti je u usta. Trljala ga je i nježno kružila po njegovim
prsima. Mogao joj je namirisati kosu, vlažnu i sjajnu. Mogao je osjetiti miris
njezine kože. Prelazila mu je prstom preko cijele opekline. Bila je odmaknuta
tridesetak centimetara od njega, gola ispod majice.
Zastenjao je i stisnuo šake. Ona se odmaknula.
"Boli?" upitala je.
"Što?"
"Zaboljelo te?"
 Pogledao je vršak njezina prsta, sjajan od masti. "Malo", rekao je.
Kimnula je glavom.
"Oprosti", rekla je. "Ali moraš to namazati." Uzvratio je kimanjem. "Čini
se", rekao je.
Tada je kriza prestala. Zavrnula je čep na tubi i on se udaljio, tek toliko da
se makne od nje. Otvorio je vrata hladnjaka i uzeo bocu vode. U zdjeli na pultu
je pronašao jednu bananu. Ona je spustila tubu masti na stol.
"Idem se odjenuti", rekla je. "Morali bismo krenuti."
"U redu", rekao je. "Idem se spremiti."
Nestala je u svoju sobu, a on je popio vodu i pojeo bananu. Vratio se u
svoju sobu, navukao majicu i ugurao je u hlače. Pronašao je svoje čarape,
cipele i jaknu. Otišao je u dnevnu sobu i čekao. Podigao je kapke do kraja i
otvorio prozor. Nagnuo se na desnu stranu i promotrio ulicu četiri kata niže.
Na jutarnjem svjetlu je bila puno drukčija. Nije bilo sjaja neonskih
svjetala, a sunce je izlazilo iznad zgrada preko puta i igralo ulicom. Nije bilo
ni besposlene šačice ljudi. Zamijenili su ih ljudi koji su odlazili na posao.
Hodali su na sjever i jug, noseći u salvetama papirnate šalice kave i krafne.
Taksiji su vozili ulicama, trubili na semaforima i čekali na zeleno svjetlo. Vani
je puhao slabi povjetarac i mogao je namirisati rijeku.
Zgrada je bila na zapadnoj strani donjeg Broadwaya. Promet je bio
jednosmjeran prema jugu i pod prozorom protjecao s lijeva na desno. Kad je
Jodie po običaju na posao išla pješice, morala bi skrenuti desno iz predvorja i
ići uzduž ulice u smjeru u kojem se odvijao promet. Išla bi desnim pločnikom,
izložena suncu. Prešla bi Broadway na semaforu udaljenom nekih šest ili
sedam raskrižja. Posljednjih nekoliko ulica išla bi lijevim pločnikom, a zatim
bi skrenula nalijevo prema istoku i niz Wall Street se spustila do svog ureda.
Kako su je onda mislili ugrabiti? Razmišljaj kao neprijatelj. Razmišljaj
kao ona dvojica. Bili su nasilni, grubi. Voljeli su izravan pristup. Bili su
uporni i opasni, ali ipak amateri. Bilo je prilično jasno što će učiniti.
Zaustavili bi se u vozilu s četvora vrata i čekali u sporednoj ulici, možda tri
ulice južnije. Parkirali bi u desnoj traci, prema istoku, spremni da se brzo
udalje i skrenu desno na Broadwayu. Obojica bi čekali na prednjim sjedalima,
u tišini. Ogledali bi se lijevo-desno kroz vjetrobran i pazili na pješački
prijelaz pred sobom. Očekivali bi da ona žurno pređe preko njega ili da
pričeka signal. Pričekali bi signal za pješake, polako krenuli i skrenuli desno.
Polako bi vozili. Prišli bi joj s leđa. Stali uz nju. Malo ispred. Zatim bi onaj na
mjestu suvozača izašao van, ugrabio je, otvorio stražnja vrata, ugurao ju unutra
i ušao za njom. Jedan jednostavni i brutalni pokret. Gruba taktika, ali ne
previše teška. Dapače, posve laka. Više ili manje, jamčila bi im uspjeh, ovisno
o meti i razini opreza. Reacher je činio isto, puno puta, s većim i jačim
metama, mnogo opreznijim od Jodie. Jednom je to učinio dok je Leon bio za
upravljačem.
Nagnuo se naprijed i od struka nagore izvirio kroz prozor. Izvio je vrat
nadesno i pogledao niz ulicu. Pozorno je promotrio uglove, dvije, tri, četiri
ulice na jug. Mogli su je čekati u jednoj od tih ulica.
"Spremna sam", oglasila se Jodie.
Spustili su se zajedno u podzemnu garažu devedeset katova niže. Prošli su
kroz nju i prišli parkirališnim mjestima koja su bila iznajmljena zajedno s
Hobiejevim uredskim prostorijama.
"Uzet ćemo Suburban", rekao je utjerivač. "Veći je."
"U redu", rekao je Tony. Otključao je vozilo i sjeo za upravljač. Utjerivač
je sjeo na suvozačevo mjesto. Pogledao je unatrag prema praznoj rampi za
utovar. Tony je pokrenuo vozilo i polako izašao preko rampe na ulicu.
"Kako ćemo ovo izvesti?" upitao je Tony.
Mladić se samouvjereno nasmiješio. "Dovoljno lako. Ona će ići južno po
Broadwayu. Pričekat ćemo iza ugla dok je ne ugledamo. Dvije ulice južnije od
njezine zgrade. Kad bude prolazila preko pješačkog prijelaza pokraj nas, izaći
ćemo iza ugla, prići joj sa strane, i to je to, dobro?"
"Krivo", rekao je Tony. "Učinit ćemo to drukčije."
Mladić ga je poprijeko pogledao. "Zašto?"
Tony je izvezao automobil iz garaže na sunce.
"Zato jer nisi baš pametan", rekao je. "Ako bi ti to tako izveo, onda mora
postojati bolji način, zar ne? Zabrljao si u Garrisonu. Zabrljat ćeš i ovdje.
Vjerojatno će onaj Reacher biti s njom. Potukao te tamo, potući će te i ovdje.
Zato, štogod ti smatrao najboljim načinom, to je posljednje što ćemo učiniti."
"Kako ćemo to onda izvesti?"
"Objasnit ću ti vrlo pažljivo", rekao je Tony. "Nastojat ću da bude što
jednostavnije."
Reacher je spustio prozor. Zabravio ga je i spustio kapke natrag na mjesto.
Ona je stajala na vratima. Kosa joj je još uvijek bila tamna i vlažna od
tuširanja. Nosila je jednostavnu platnenu haljinu bez rukava. Noge su joj bile
gole i imala je obične cipele. Haljina je bila iste boje kao i njezina vlažna
kosa, ali je postajala sve tamnija kako joj se kosa sušila. Nosila je torbicu i
veliku kožnu aktovku kakvu nose piloti. Očito je bila teška. Spustila ju je i
sagnula se po svoju putnu torbu koja se nalazila na podu uza zid, gdje ju je
ostavila prošle noći. Izvukla je omotnicu s Leonovom oporukom iz džepa,
otvorila aktovku i spremila je unutra.
"Da ti ponesem aktovku?" upitao je.
Nasmiješila se i odmahnula glavom.
"Ovo je grad sindikata", rekla je. "Zaštitarstvo ovdje ne uključuje pristojbu
za nošenje i vozarinu."
"Izgleda prilično teška", rekao je.
"Sad sam već velika djevojka", odgovorila je, gledajući u njega.
On je kimnuo glavom. Podigao je željezni zasun iz ležaja i ostavio ga u
uspravnom položaju. Ona se nagnula do njega i otključala brave. Osjetio je isti
parfem, profinjen i ženstven. Ramena su joj pod haljinom bila vitka, gotovo
mršava. Krhki mišići na lijevoj ruci napinjali su se zbog težine aktovke.
"Kakvu vrstu pravnih propisa imaš unutra?" upitao je.
"Financijskih", rekla je.
Polako je otvorio vrata. Pogledao je van. Hodnik je bio pust. Svjetiljka na
dizalu pokazivala je da se netko s trećeg kata spušta u prizemlje.
"Kakvu vrstu financijskih?"
Prešli su preko hodnika i pozvali dizalo.
"Raspored dugova, uglavnom", rekla je. "Zapravo, ja sam više pregovarač
odvjetnica. Znaš, više sam savjetnica ili posrednica?"
On nije znao. Nikad nikome nije dugovao. Ne zbog neke urođene vrline,
već jednostavno zato što nikad nije bio u prilici. Sve osnovne stvari
osiguravala mu je vojska. Krov nad glavom, hranu u tanjuru. Nikad nije ni
pokušao željeti nešto značajno više od toga. Ali poznavao je ljude koji su upali
u nevolje. Kupovali su kuće pod zalogom i automobile na obročnu otplatu.
Ponekad bi zaostali s plaćanjem. Činovnik tvrtke bi to sredio. Popričao bi s
bankom i uzeo potrebnu proviziju, odbivši čovjeku izravno od plaće. Ali
pretpostavljao je da je to neznatno u usporedbi s onim s čime je ona imala
posla.
"Milijuni dolara?" upitao je.
Dizalo je stiglo. Vrata su se otvorila.
"Najmanje", rekla je. "Obično se radi o desecima milijuna, ponekad
stotinama."
 Dizalo je bilo prazno. Ušli su unutra.
"Uživaš u tome?" upitao je.
Dizalo se počelo spuštati.
"Svakako", rekla je. "Kad osobi treba posao, to je najbolje što može
dobiti."
Dizalo je poskočilo i zaustavilo se. "Dobra si u tome?" Kimnula je.
"Jesam", jednostavno je rekla. "Najbolja na Wall Streetu, u to nema
nikakve sumnje."
Nasmiješio se. Bila je Leonova kći, u to nije bilo nikakve sumnje.
Vrata dizala su se otvorila. Predvorje je bilo prazno, ulazna vrata čvrsto
zatvorena, a neka je debela žena polako silazila niz stubište na pločnik.
"Ključevi automobila?" upitao je.
Držala ih je u ruci. Veliki svežanj ključeva na mjedenom prstenu.
"Pričekaj ovdje", rekao je. "Dovest ću vozilo do stubišta. Vraćam se za
minutu."
Vrata koja su iz predvorja vodila u garažu otvarala iznutra su se otvarala
kvakom. Izašao je kroz njih i spustio se metalnim stepenicama, proučavajući u
prolazu tamu pred sobom. Nije bilo nikoga. U najmanju ruku, nije nikoga
mogao vidjeti. Samouvjereno je prišao krivom automobilu, nekom velikom
crnom Chrysleru parkiranom dva mjesta od Jodieina džipa. Bacio se potrbuške
na pod i ogledao se po garaži ispod obližnjih vozila. Nije bilo nikoga. Nitko
se nije skrivao na podu. Ustao je i pognuto zaobišao prednji dio Chryslera.
Zatim je obišao sljedeći automobil. Opet se bacio na pod, između stražnjeg
dijela Oldsmobilea i zida. Izvio je vrat i zavirio ispod. Tražio je žice koje ne
bi smjele biti tu. Sve je bilo čisto. Nikakve zamke.
Otključao je vrata i ušao unutra. Pokrenuo je motor i polako izašao na
prolaz. Vozeći unatrag, došao je u ravninu s dnom stubišta. Nagnuo se preko
suvozačevog sjedala i otvorio vrata. Ona se iza njegovih leđa spustila iz
predvorja. Sišla je niz stepenice i odmah ušla u automobil, sve u jednom
spretnom pokretu. Zalupila je vratima, a on je krenuo. Uputio se uz rampu i
izašao ravno na ulicu.
Jutarnje sunce s istoka mu je bljesnulo u oči, a zatim je ušao u sjenu i
nastavio voziti prema jugu. Prvi ugao bio je trideset metara dalje. Promet je
tekao sporo. Nije bilo zaustavljanja, već je jednostavno morao voziti sporo.
Crveno svjetlo ga je uhvatilo samo tri automobila od skretanja. Bio je u desnoj
traci i nije mogao vidjeti iza ugla raskrižja. Promet je iz poprečne ulice tri
automobila ispred njega tekao zdesna nalijevo,. Vidio je da promet teče sporo
i da automobili zaobilaze nekakvu zapreku. Možda se radilo o parkiranom
automobilu. Možda o automobilu s četvora vrata, koje je nekoga čekalo. Zatim
su pješaci prestali prelaziti ulicu i na semaforu u ulici Broadway se upalilo
zeleno.
Vozio je preko raskrižja okrenute glave, samo povremeno pogledavajući
ispred sebe. Svoju je pozornost usredotočio u stranu. Nije bilo ničega. Nije
bilo nijednog parkiranog automobila s četvora vrata. Zapreku je predstavljala
prometna oznaka iznad otvorene kanalizacijske šahte. Kamion električarske
tvrtke bio je parkiran deset metara dalje niz ulicu. Radnici su čavrljali na
pločniku i ispijali sokove iz limenki. Promet se nastavljao. Opet je stao na
sljedećem semaforu. Ispred njega su bila četiri automobila.
Ovo nije bila prava ulica za prepad. Smjer prometa nije bio dobar. Pred
njimaje protjecao zapad, slijeva na desno. Imao je dobar pogled na lijevo.
Mogao je vidjeti pedeset metara niz ulicu. Nije bilo nikoga. To nije bila ta
ulica. Morala je biti sljedeća.
U idealnim uvjetima, on ne bi samo prošao pokraj one dvojice i odvezao
se dalje. Bolja zamisao bila bi okružiti stambeni blok i doći im iza leđa.
Ostaviti džip sto metara dalje i zaskočiti ih pješice straga. Oni bi izvijali glavu
naprijed i promatrali pješački prijelaz kroz vjetrobran. Mogao bi ih dobro
promotriti, koliko god dugo to želio. Čak bi im mogao ući u automobil.
Stražnja vrata bi zasigurno bila otključana. Oni bi zurili ravno ispred sebe.
Mogao bi se uvući unutra iza njih, dohvatiti ih i udariti im glavom o glavu,
kako to čini svirač cimbala. To bi mogao učiniti opet, i opet, i opet, sve dok ne
počnu odgovarati na neka osnovna pitanja.
Ali on to nije namjeravao učiniti. USREDOTOČI SE NA TRENUTNI
POSAO bilo je njegovo pravilo. Trenutačni posao bio je dovesti Jodie do
njezinog ureda, zdravu i živu. U zaštitarstvu je bila važna obrana. Počni u to
miješati napad, pa ni obrana ni napad neće valjati. Kao što joj je rekao, na taj
je način nekoć zarađivao za život. Bio je vješt u tome. Vrlo vješt i vrlo
iskusan. Zato se odlučio na obranu i namjeravao je smatrati velikom pobjedom
kada ona napokon bude živa i zdrava ulazila u ured. I šutjeti o tome u kolikoj
je nevolji bila. Nije htio da se brine oko toga. Nije bilo razloga da ono što je
Leon započeo završi kao muka za nju. Leon to ne bi htio. Leon bi samo htio da
se on pobrine za sve. Zato je tako odlučio i učiniti. Odvesti je do ulaza u ured,
bez dugih objašnjenja, bez mračnih upozorenja.
 Upalilo se zeleno. Prvi je automobil krenuo, a zatim i drugi. Pa treći. On je
polako krenuo naprijed. Ocijenio je prazninu pred sobom i pogledao desno.
Jesu li ovdje? Poprečna ulica bila je uska. Na dvije trake promet se zaustavio i
čekao zeleno. Nitko nije bio parkiran u desnoj traci. Nitko nije čekao. Nisu
bili tu. Prošao je polako cijelom širinom raskrižja, osvrćući se desno. Nikoga
nije bilo. Odahnuo je, opustio se i okrenuo naprijed. Čuo se težak metalni
tresak. Bučan i silan metalni udarac otraga. Čulo se paranje metala. Vozilo je u
trenu divlje ubrzalo. Džip je bio odbačen naprijed, udario u vozilo ispred sebe
i stao u mjestu. Zračni jastuci su eksplodirali. Vidio je kako je Jodie poskočila
sa sjedala i naglo trznula natrag zbog pojasa kojim je bila vezana. Tijelo joj se
naglo zaustavilo, a glava joj je brzo poletjela naprijed. Zatim se snažno od
zračnog jastuka odbila natrag i udarila u naslon za glavu iza sebe. Primijetio je
da joj je lice točno u ravnini s njegovim, dok se unutrašnjost automobila
nejasno vrtjela i okretala oko njega, jer je i njegova glava učinila isto što i
njezina.
Zbog dvostrukog udarca upravljač mu je iskliznuo iz ruku. Zračni jastuk
pred njim se ispuhavao. Pogledao je u retrovizor i ugledao ogromnu crnu
haubu zarivenu u stražnji dio džipa. Vrh sjajne kromirane rešetke bio je
iskrivljen. Bio je to neki veliki kombi s pogonom na sva četiri kotača. Kroz
zatamnjeni vjetrobran nazirao se samo jedan čovjek. Nitko koga bi prepoznao.
Iza njih su trubila vozila. Promet je skretao ulijevo i zaobilazio ih. Ljudi su se
okretali i zurili u njih. Posvuda se čulo pištanje. Bila je to para iz njihovog
hladnjaka ili mu je to možda samo zvonilo u ušima od silne i iznenadne buke.
Čovjek iz vozila koje ih je udarilo izlazio je van. Podigao je ruke,
ispričavajući se, a na licu mu se vidjela zabrinutost i strah. Zaobilazio je svoja
vrata i prolazio kroz promet koji se odvijao sporo. Išao je prema Reacherovu
prozoru i gledao u stranu, prema savijenom metalu. Iz sedana ispred njih
izlazila je neka žena. Bila je zbunjena i ljutita. Vozila su ih polako zaobilazila.
Zrak je postao vruć od pregrijanih motora i ispunjen tutnjavom sirena. Jodie se
uspravila na sjedalu, opipavajući stražnji dio vrata prstima.
"Jesi li dobro?" upitao ju je.
Dugo je razmišljala, a zatim je klimnula.
"Dobro sam", rekla je. "Ti?"
"Dobro", rekao je.
Uprla je prst u mlohavi zračni jastuk. Čudila se. "Ovo stvarno djeluje,
znaš?"
 "Prvi put da sam vidio da se jedan napuhao", rekao je.
"I ja."
Zatim se čulo kucanje na vozačevom prozoru. Uz njih je stajao čovjek koji
ih je udario i žustro kucao zglobovima prstiju. Reacher je zurio u njega.
Čovjek mu je pokazivao da otvori. Odmah, kao da je zbog nečega nestrpljiv.
"Sranje!" viknuo je Reacher.
Ugazio je na gas. Džip je jurnuo naprijed i počeo gurati ženim smrskani
sedan. Skrenuo je metar ulijevo, uz divlju škripu metala.
"Što to, dovraga, činiš?" viknula je Jodie.
Čovjek je držao ruku na kvaki. Drugu je držao u džepu.
"Sagni se!" viknuo je Reacher.
Ubacio je u vožnju unatrag, vratio se i udario u vozila iza njih. Novim
udarcem dobio je još pola metra prostora. Ubacio je u prvu, okrenuo upravljač
i skrenuo lijevo. Udario je u stražnji dio sedana i rasuo još stakla. Promet iza
njih iznova je skretao i zaobilazio ih. Pogledao je desno i ugledao jednog od
one dvojice koje je vidio na Key Westu i u Garrisonu, kako stoji pokraj
prozora i drži kvaku na Jodienoj strani. Ugazio je na gas i naglo krenuo džipom
unatrag, okrećući upravljač. Čovjek se čvrsto držao za kvaku. Zanio se i
zateturao od naglog pokreta. Reacher se opet zabio u crni kamion i opet naglo
jurnuo naprijed. Motor je stenjao dok je okretao upravljač. Čovjek je opet
ustao, još uvijek se držeći za kvaku. Trzao je lijevo-desno, posrtao, a slobodne
ruke i noge su mu lamatale zrakom. Činilo se kao da je on kauboj, a džip neki
divlji mladi bik koji se očajnički želi izvući iz stupice. Reacher je nagazio
papučicu gasa, izvukao se naprijed uz stražnji dio ženinog slupanog sedana i
udario čovjekom o prtljažnik. Branik ga je udario po koljenima i on je načinio
okret u zraku. Pao je i udario glavom o stražnji vjetrobran. Reacher ga je načas
vidio u retrovizoru kako lamata rukama i nogama, jer je od siline udarca
odletio preko krova. Zatim je nestao i opružio se po pločniku. "Pazi!" viknula
je Jodie.
Čovjek iz kamiona još uvijek je bio na Reacherovu prozoru. Reacher je
uspio ući u promet, ali promet je tekao sporo i čovjek je brzo trčao pokraj
njega, nastojeći izvući nešto iz džepa. Reacher je skrenuo lijevo i došao
usporedo s jednim kamionetom u susjednoj traci. Čovjek je i dalje trčao,
posrćući u stranu. Držao se za kvaku i izvlačio nešto iz džepa. Reacher je opet
naglo skrenuo lijevo i snažno udario njime o kamionet. Čuo je prigušeni udarac
kad je čovjek udario glavom od metal, a zatim ga više nije bilo. Kamionet je
naglo zakočio i zaustavio se, a Reacher je skrenuo lijevo i došao ispred njega.
Broadway je bio jedna gusta prometna masa. Pred njim su treperile krpice
metalik boje. Krovovi sedana bljeskali su na suncu. Kretali su se lijevo, desno
i puzali naprijed, para se dizala, sirene trubile. Skrenuo je opet ulijevo,
okrenuo upravljač i prešao preko pješačkog prijelaza kroz crveno. Gomila
ljudi u prolazu skakala je i izmicala se u stranu. Džip je snažno podrhtavao,
poskakivao i oštro zanosio udesno. Temperatura na indikatoru bila je u
crvenom. Para je izbijala kroz otvore oko polupane haube. Mlohavi zračni
jastuk visio mu je preko koljena. Trznuo je naprijed, opet naglo skrenuo
ulijevo i uletio u uličicu punu kuhinjskih otpadaka. Kutije, prazne kante od
ulja, grube drvene palete s gomilom pokvarenog povrća. Zabio se vozilom
ravno u gomilu kartona. Kutije su se rasule po slupanoj haubi i odskočile od
vjetrobrana. Ugasio je motor i izvukao ključeve.
Zaustavio se preblizu zida, tako da Jodie nije mogla otvoriti svoja vrata.
Zgrabio je njezinu aktovku i torbicu i bacio ih van kroz svoja vrata. Izvukao se
za njima i okrenuo da izvuče i nju. Puzala je preko sjedala. Haljina joj se
podizala. Zgrabio ju je oko struka. Glava joj je bila uz njegova ramena i on ju
je izvukao kroz vrata. Čvrsto se držala golim nogama oko njegovog struka.
Okrenuo se i noseći je pretrčao dva metra. Uopće nije bila teška. Spustio ju je
i vratio se natrag po njezine torbe. Poravnavala je haljinu na bedrima. Teško je
disala. Vlažna kosa joj je bila raščupana.
"Kako si znao?" stenjala je. "Da nije nezgoda?"
Dao joj je torbicu. On je nosio tešku aktovku. Uzeo ju je za ruku i niz
uličicu se s njome vratio na glavnu ulicu. Stenjao je od navale adrenalina.
"Pričat ću ti usput", rekao je.
Skrenuli su lijevo i zaputili se na istok, u ulicu Lafayette. Jutarnje sunce
tuklo im je u oči, a povjetarac s rijeke im je šibao lica. Iza sebe su mogli čuti
prometnu buku na Broadwayu. Zajedno su prešli pedeset metara. Teško su
disali i nastojali se smiriti.
"Kako si znao?"
"Statistika, čini mi se. Kakvi su bili izgledi da doživimo prometnu
nezgodu, istog jutra kad smo znali da će nas ona dvojica tražiti? Najmanje
milijun naprema jedan."
Ona je kimnula. Na licu joj se pojavio mali osmijeh. Podigla je glavu,
uspravila se, brzo se oporavljajući. Nije bilo ni traga šoku. Bila je Leonova
kći, to je bilo sigurno.
 "Bio si divan", rekla je. "Snašao si se tako brzo."
Odmahnuo je glavom u hodu.
"Vraga jesam", rekao je. "Bio sam totalno glup. Jedna greška za drugom.
Promijenili su osoblje. Neki je novi bio glavni. Nikad nisam ni pomislio na to.
Računao sam na ono što bi one prve dvije budale mogle učiniti. Nikad mi nije
palo na pamet da bi mogli uzeti nekoga pametnijega. Tko god da je bio onaj,
bio je prilično pametan. Imao je dobar plan i zamalo uspio. Uopće nisam bio
spreman na ovo. A kad se dogodilo, potrošio sam prilično vremena pričajući s
tobom o napuhavanju onih prokletih zračnih jastuka."
"Nemoj se kriviti", rekla je.
"Osjećam se krivim. Leon je imao osnovno pravilo: postupi pravilno.
Hvala Bogu što nije bio tu i vidio onaj zajeb. Sramio bi me se."
Vidio je kako joj se lice mršti. Shvatio je što je rekao.
"Oprosti. Jednostavno ne mogu vjerovati da je mrtav."
Izašli su u ulicu Lafayette. Jodie je stala na rubnik i pogledom potražila
taksi.
"Pa, mrtavje", rekla je nježno. "Moramo se naviknuti na to, čini mi se."
Kimnuo je. "I žao mi je zbog automobila. Trebao sam to očekivati."
Slegnula je ramenima. "Unajmljen je. Uredit ću da pošalju isti takav. Sada
znam da je siguran u slučaju prometne nezgode, zar ne? Možda ću uzeti
crveni."
"Trebala bi prijaviti da je ukraden", rekao je. "Nazovi policiju i reci im da
nije bio u garaži kad si jutros krenula na posao."
"To bi bila prijevara", rekla je.
"Ne, to bi bilo pametno. Sjeti se da si ne mogu priuštiti da me policija
ispituje zbog ovoga. Nemam ni vozačku dozvolu."
Razmislila je o njegovu prijedlogu. Zatim se nasmiješila. POPUT MLAĐE
SESTRE KAD OPRAŠTA SVOM STARIJEM BRATU ZBOG NEKAKVOG
NESTAŠLUKA, pomislila je.
"U redu", rekla je. "Nazvat ću ih iz ureda."
"Iz ureda? Nipošto ne ideš u vražji ured."
"Zašto ne?" rekla je iznenađeno.
Mahnuo je neodređeno prema zapadu, natrag prema Broadwayu. "Nakon
svega što se tamo dogodilo? Ići ćeš tamo gdje te mogu imati na oku, Jodie."
"Alija moram na posao, Reacheru", rekla je. "I, budi razuman. Moj ured
nije postao opasan zbog onoga što se dogodilo. Radi se o sasvim drugoj stvari,
zar ne? Moj je ured još uvijek siguran kao i prije. A i prije ti nije bio mrzak
odlazak tamo, stoga što se promijenilo?"
Pogledao ju je. Htio je reći SVE SE PROMIJENILO. Jer štogod da je Leon
započeo s nekim starim parom iz klinike za kardiologiju, sad su se u to
umiješali napola sposobni profesionalci. Napola sposobni profesionalci
kojima je malo nedostajalo da ih tog jutra srede. I htio je reći: volim te, u
opasnosti si i ne želim da budeš nigdje gdje ne mogu paziti na tebe. Ali nije
mogao reći ništa od toga. Zato jer se obvezao da će je od svega toga štititi. Od
svega, od ljubavi i opasnosti. Zato je samo neuvjerljivo slegnuo ramenima.
"Trebala bi poći sa mnom", rekao je.
"Zašto? Da ti pomognem?"
Klimnuo je. "Da, pomogni mi s onim starcima. Oni će pričati s tobom, jer
si ti Leonova kći."
„Želiš da idem s tobom samo zato jer sam Leonova kći?"
Opet je klimnuo. Ona je uočila taksi i domahnula mu.
"Krivi odgovor, Reacheru", rekla je.
Prepirao se s njom, ali nije postigao ništa. Bila je odlučila i nije se htjela
predomisliti. Uspio ju je samo nagovoriti da riješi njegov problem i da mu
unajmi automobil, na njezinu zlatnu karticu i dozvolu. Odvezli su se taksijem
do Midtowna i našli Hertzov ured. Čekao je četvrt sata vani na suncu, a zatim
se ona pojavila iz ulice s novim Taurusom i pokupila ga. Na povratku u centar
cijelo je vrijeme vozila Broadwayem. Prošli su pokraj njezine zgrade i pored
poprišta zasjede, tri ulice južnije. Oštećenih vozila više nije bilo. Ostali su još
samo komadići stakla na rubniku i mrlje od ulja na asfaltu, ali to je bilo sve.
Nastavila je voziti na jug i parkirala uz hidrant nasuprot ulaza u njezin ured.
Ostavila je motor upaljen i pomaknula sjedalo sve do kraja, jer je on trebao
sjesti na mjesto vozača.
"Dobro", rekla je. "Pokupit ćeš me ovdje, oko sedam sati?"
"Tako kasno?"
"Kasno počinjem raditi", rekla je. "Morat ću ostati dokasna."
"Ne napuštaj zgradu, u redu?"
On je izašao na pločnik i promatrao je dok nije ušla u zgradu. Ispred
zgrade je bio široki popločani prostor. Prešla je pločnik, a gole noge su joj se
otkrivale i plesale pod suknjom. Okrenula se, nasmiješila i domahnula mu.
Gurnula je okretna vrata i ušla unutra, mašući svojom teškom aktovkom.
Zgrada je bila visoka, možda šezdeset katova. U njoj su vjerojatno bili desetci
ureda iznajmljenih desetcima različitih tvrtki, možda i stotinama. Ali činilo se
da je zgrada dovoljno sigurna. Odmah u predvorju bio je širok recepcijski pult
koji se vidio kroz vrata na okretanje. Unutra se nalazio niz zaštitara, a iza njih
je bila čvrsta staklena pregrada, od zida do zida, od poda do stropa. Na
staklenoj pregradi bila su vrata kojima se rukovalo pritiskom na tipku pod
pultom. Iza pregrade bila su dizala. Bez dozvole zaštitara nitko nije mogao ući.
Klimnuo je sam sebi. Moglo bi biti dovoljno sigurno. Možda. To je ovisilo o
marljivosti vratara. Vidio ju je kako priča s jednim od njih. Pognula je glavu, a
plava joj je kosa pala naprijed. Zatim je prišla vratima na pregradi. Pričekala
je i gurnula ih. Prošla je kroz vrata i otišla do dizala. Pritisnula je dugme.
Vrata dizala su se otvorila. Ušla je unutra i objema rukama unijela aktovku
preko praga. Vrata su se zatvorila.
On je otprilike minute pričekao na pločniku. Zatim se žurno uputio preko i
ušao kroz okretna vrata. Prišao je pultu kao da je to činio svakog dana. Izabrao
je najstarijeg zaštitara. Oni najstariji su najčešće najnemarniji. Oni najmlađi se
još nadaju promaknuću.
"Tražili su me gore, u Spencer Gutmanu", rekao je, gledajući na sat.
"Ime?" upitao ga je starac. "Lincoln", rekao je Reacher.
Čovjek je bio sijed i umoran, ali radio je svoj posao. Izvadio je notes iz
pretinca i proučio ga. "Imate li zakazano?"
"Upravo su mi se javili", rekao je Reacher. "Neka velika strka, čini mi se."
"Lincoln, kao automobil?"
"Kao predsjednik", rekao je Reacher.
Starac je kimnuo i prošao debelim prstom niz dugi popis imena.
"Niste na popisu", rekao je. "Ne mogu vas pustiti unutra ako niste na
popisu."
"Radim za Costella", rekao je Reacher. "Trebaju me gore, i to odmah."
"Mogao bih ih nazvati", rekao je čovjek. "Tko vas je nazvao?"
Reacher je slegnuo ramenima. "Gospodin Spencer, čini mi se. Obično
njega vidim."
Čovjek kao da se uvrijedio. Vratio je notes na mjesto.
"Gospodin Spencer je umro prije deset godina", rekao je. "Ako želite ući
unutra, ugovorite si sastanak, u redu?"
Reacher je kimnuo. Zgrada je bila dovoljno sigurna. Okrenuo se na mjestu
i zaputio natrag prema automobilu.
Marilyn Stone je pričekala dok Chesterov Mercedes nije nestao iz vida.
Zatim je otrčala natrag u kuću i dala se na posao. Bila je ozbiljna žena i znala
je da će moguća praznina od šest tjedana od stavljanja kuće na popis do
njezine prodaje zahtijevati ozbiljan trud.
Prvo je nazvala, službu za čišćenje. Kuća je već bila savršeno čista, ali
ona je namjeravala preseliti nešto pokućstva. Smatrala je da će kuća lišena
pokućstva ostaviti utisak prostranosti. Tako će se činiti još većom. Osim toga,
to je mogućeg kupca oslobađalo predrasuda o tome što bi izgledalo dobro, a
što ne. Na primjer, talijanski kredenc u hodniku bio je savršeni komad
pokućstva namijenjen upravo za hodnik, ali nije htjela da mogući kupac
pomisli kako u hodnik ne može doći ništa drugo. Bolje da tu ne bude ničega i
da kupčeva mašta ispuni prazninu, možda čak i nekim njezinim komadom
pokućstva.
Ako je namjeravala preseliti pokućstvo iz kuće, morala je nazvati službu za
čišćenje, da očiste mjesta na kojem je stajalo, kad bude uklonjeno. Mali
nedostatak pokućstva ostavljao je utisak prostranosti, ali namjerne praznine
ostavljale su tužan izgled. Zato je nazvala službu, kao i ured za selidbu i
skladištenje, jer je negdje morala spremiti pokućstvo. Zatim je nazvala službu
za održavanje bazena i vrtlare. Htjela je da do daljnjeg budu tu jedan sat
svakog jutra. Htjela je da vrt i dvorište budu u najboljem redu. Čak i pri
ovakvoj vrsti prodaje, znala je da je izgled najvažniji.
Zatim se pokušala prisjetiti drugih stvari koje je negdje pročitala i stvari
koje su joj rekli ljudi. Cvijeće, naravno, u vazama, po cijeloj kući. Nazvala je
cvjećarnicu. Sjetila se da joj je netko rekao da tanjurići sa sredstvom za
čišćenje prozora neutraliziraju sve zalutale neugodne mirise, koji postoje u
svakoj kući. To je imalo nekakve veze s amonijakom. Sjetila se da je negdje
pročitala da šaka zrna kave u vrućoj pećnici ostavlja divan miris
dobrodošlice. Zato je spremila novo pakiranje u ladicu za posuđe. Pripremila
se. Smatrala je da će, ako stavi nekoliko zrna u pećnicu svaki put kad Sheryl
nazove i kaže da stiže s klijentima, to biti pravodobno, barem što se tiče
arome.
 8
Dan Chestera Stonea započeo je normalno. Po običaju se odvezao na
posao. Kao i obično, vožnja u mercedesu ga je smirivala. Sunce je sjalo kako i
treba sjati u lipnju. Vožnja do grada bila je normalna. Promet se odvijao više-
manje normalno, kao i uvijek. Uobičajeni prodavači ruža i novina kod
naplatnih kućica. Sve gušći promet na Manhattanu, što mu je govorilo da se
uputio baš na vrijeme, kao i obično. Parkirao je na svojem uobičajenom
mjestu, ispod svoje zgrade, i popeo se dizalom do svojih ureda. Tada je njegov
dan prestao biti normalan.
Uredi su bili pusti. Kao da je njegove tvrtke preko noći nestalo. Čitavo je
osoblje iščezlo, nagonski, poput štakora s broda koji tone. Jedan je telefon
zvonio na radnom stolu u daljini. Nitko nije sjedio za njim da se javi. Sva su
računala bila isključena. Monitori su poput tamno sivih kvadrata odražavali
svjetlo stropnih neonskih svjetiljki. Njegov osobni ured je uvijek bio tih, ali
sada se nad njime nadvio neobičan muk. Ušao je unutra i zatekao grobnu tišinu.
"Ja sam Chester Stone", obratio se tišini.
Rekao je to samo da razbije muk, ali glas je bio kreštav i zloguk. Nije bilo
jeke, jer su debeli tapeti i protupožarne ploče na zidovima upili zvuk poput
spužve. Njegov je glas jednostavno nestao u praznini.
"Sranje", rekao je.
Bio je bijesan. Uglavnom na svoju tajnicu. Dugo je bila s njime. Pripadala
je zaposlenicima od kojih je očekivao da će ostati uz njega i biti mu odani. Da
će mu sramežljivo staviti ruku na rame, sa sjajem u oku, i da će mu obećati da
će ostati i prkositi svim nedaćama, koliko god prokleto velike bile. Ali ona je
učinila istu stvar kao i svi ostali. Čula je glasine iz financijskog ureda, da
tvrtka propada i da plaće nemaju pokriće. Izbacila je neke stare spise iz
kartonskih kutija i natrpala u njih fotografije svojih prokletih nećaka u jeftinim
mjedenim okvirima i svoju staru, zapuštenu lončanicu sa stola, zajedno sa
smećem iz svojih ladica. Sve je to podzemnom željeznicom odnijela kući, u
svoj mali i uredni stan, gdje god on dovraga bio. Njezin mali i uredni stan,
ukrašen i opremljen pokućstvom od plaće koju joj je davao kad su vremena
bila dobra. Vjerojatno sada sjedi u svom stanu u kućnom haljetku, polako
ispijajući kavu tog neočekivano slobodnog jutra, nakon kojeg mu se više nikad
neće vratiti. Možda u potrazi za svojim novim poslom lista novine i traži
slobodna radna mjesta. "Sranje", rekao je opet.
Okrenuo se u mjestu i jurnuo kroz tajničin ured, a zatim se vratio natrag do
dizala. Spustio se u prizemlje i izašao van na ulicu, na sunce. Brzim se hodom
zaputio na zapad, bijesan, dok mu je srce lupalo u prsima. Ogromani, blistavi
trup tornjeva Blizanaca nadvio se nad njim. Požurio je preko trga, ušao unutra i
prišao dizalima. Znojio se. Hladan zrak u predvorju probadao ga je kroz jaknu.
Popeo se ekspresnim dizalom na osamdeset osmi kat. Izašao je van, prošao
kroz uski hodnik i po drugi put u dvadeset i četiri sata ušao u mjeđu i
hrastovinom obloženo predvorje Hobiejeva ureda.
Tajnik je sjedio iza svoga pulta. S druge strane predvorja neki je zdepasti
čovjek u skupom odijelu izašao iz male kuhinje, noseći dvije šalice u jednoj
ruci. Stone je mogao namirisati kavu. Mogao je vidjeti kako se para diže i
smeđu pjenu koja se vrtložila u šalicama. Pogledao je neodređeno između
dvojice muškaraca.
„Želim vidjeti Hobieja", rekao je.
Uopće nisu obraćali pozornost na njega. Zdepasti je čovjek prišao pultu i
spustio jednu šalicu ispred tajnika. Zatim je zaobišao Stonea i zastao između
vrata predvorja i Stonea. Tajnik se nagnuo naprijed, okrećući šalicu s kavom.
Pažljivo je namještao kut drške sve dok je nije mogao sigurno primiti.
„Želim vidjeti Hobieja", ponovio je Stone, gledajući ravno preda se.
"Zovem se Tony", rekao mu je tajnik.
Stone se samo okrenuo i blijedo se zagledao u njega. Tajnik je imao crveni
trag preko čela, poput svježe modrice. Kosa na sljepoočnici bila mu je svježe
počešljana, ali i vlažna, kao da je držao mokru krpu na glavi.
„Želim vidjeti Hobieja", po treći put je rekao Stone.
"Gospodin Hobie danas nije u svome uredu", rekao je Tony. "Ja ću se
zasad posvetiti vašim poslovima. Imamo o čemu raspravljati, zar ne?"
"Da, imamo", rekao je Stone.
"Hoćemo li onda ući unutra?" rekao je Tony i ustao.
Kimnuo je drugom čovjeku. Ovaj je ušao za pult i sjeo na stolicu. Tony je
izašao i prišao vratima ureda. Ostavio ih je otvorenima i Stone je ušao unutra,
u istu tminu kao i dan prije. Kapci su još uvijek bili zatvoreni. Tony je kroz
tminu prišao stolu, zaobišao ga je i sjeo na Hobiejevu stolicu. Opruga je
zaškripila u tišini. Stone ga je slijedio. Zatim je stao i pogledao lijevo-desno,
pitajući si se gdje bi mogao sjesti.
"Ostat ćete stajati", rekao mu je Tony.
 "Što?" rekao je Stone.
"Ostat ćete stajati dok budemo razgovarali." "Što?" ponovio je Stone,
zapanjen. "Točno ispred stola."
Stone je ostao zapanjen stajati, čvrsto zatvorenih usta.
"Ruke uz tijelo", rekao je Tony. "Stojte uspravno i nemojte se saginjati."
Rekao je to mirno, tiho, ozbiljnim glasom. Uopće se nije pomaknuo. Zatim
je zavladala tišina. Čuli su se samo slabi zvukovi koji su u pozadini odzvanjali
zgradom i lupanje Stoneovog srca. Oči su mu se privikavale na tamu. Na stolu
je vidio brazde koje je za sobom ostavila Hobiejeva kuka. Bili su to bijesni
rezovi, duboko zariveni u drvo. Tišina ga je uznemirivala. Uopće nije imao
pojma kako na sve to reagirati. Bacio je pogled ulijevo, prema sofi. Bilo je
ponižavajuće stajati. Dvostruko više, kad mu je to rekao tek jedan običan
prokleti tajnik. Bacio je pogled na sofu zdesna. Znao je da se mora oduprijeti.
Jednostavno je trebao sjesti na jednu od tih sofa. Samo zakoračiti lijevo ili
desno, i sjesti. Zanemariti tajnika. SAMO UČINI TO. Samo sjedni i pokaži mu
tko je gazda. Kao da pobjednički vraća loptu ili baca asa. SJEDNI DOLJE, ZA
BOGA MILOGA, govorio je u sebi. Ali nije mogao pomaknuti noge. Kao da je
bio oduzet. Stajao je mirno, metar ispred stola, ukočen od bijesa i poniženja. I
straha.
"Nosite jaknu gospodina Hobieja", rekao je Tony. "Možete li je skinuti,
molim?"
Stone je zurio u njega. Zatim je pogledao u svoju jaknu. Bila je to jakna
Savile Row. Shvatio je da je prvi put u životu slučajno dva dana za redom
odjenuo istu odjeću.
"Ovo je moja jakna", rekao je.
"Nije, to je jakna gospodina Hobieja."
Stone je odmahnuo glavom. "Kupio sam je u Londonu. Ovo je svakako
moja jakna."
Tony se nasmiješio u mraku.
"Ne razumijete, zar ne?" rekao je.
"Ne razumijem što?" tupo je upitao Stone.
"Da vas gospodin Hobie sada posjeduje. Vi ste njegovi. I sve što imate je
njegovo."
Stone je zurio u njega. U prostoriji je vladala tišina. Čuli su se samo slabi
zvukovi što su odjekivali zgradom i lupanje u Stoneovim grudima.
"Zato svucite jaknu gospodina Hobieja", tiho je rekao Tony.
 Stone je samo zurio u njega. Usta su mu se otvarala i zatvarala. Iz njih nije
dopirao nikakav glas.
"Svucite je", rekao je Tony. "Ona nije vaše vlasništvo. Ne biste smjeli
stajati tu i nositi jaknu drugog čovjeka."
Glas mu je bio tih, ali u njemu se osjećala zloba. Stoneu se lice ukočilo od
šoka, ali ruke su mu se odjednom počele pomicati, kao da ne može svjesno
vladati njima. Svukao je jaknu i uzeo je za ovratnik, kao da u trgovini vraća
odjeću koju je iskušao i koja mu se nije svidjela.
"Na stol, molim", rekao je Tony.
Stone je položio jaknu na stol. Poravnao ju je i osjetio kako fina vuna
zapinje preko grube površine. Tony je privukao jaknu i posegnuo rukama u
njezine džepove, najprije u jedan, a zatim u drugi. Stavio je sadržaj džepova na
malu gomilu ispred sebe. Zamotao je jaknu i ležerno je preko stola bacio na
lijevu sofu.
Uzeo je nalivpero marke Mont Blanc. Usne su mu se kratko iskrivile, kao
da želi reći da se radi o skupom predmetu, a zatim je spremio nalivpero u svoj
džep. Zatim je uzeo svežanj ključeva. Raširio ih je preko stola poput lepeze i
počeo ih prebirati, jedan po jedan. Izabrao je ključeve od automobila i
podigao ih, držeći ih palcem i kažiprstom.
"Mercedes?"
Stone je blijedo klimnuo.
"Model?"
"500SEL", promrmljao je Stone. "Nov?"
Stone je slegnuo ramenima. "Star je godinu dana."
"Boja?"
"Modra."
"Gdje je?"
"U mojoj uredskoj zgradi", promrmljao je Stone. "Na parkiralištu."
"Uzet ćemo ga poslije", rekao je Tony.
Otvorio je ladicu i unutra ubacio ključeve. Zatvorio je ladicu i posvetio se
njegovoj lisnici. Okrenuo ju je naopako, istresao je i prstom izvukao sadržaj.
Kad ju je ispraznio, bacio ju je pod stol. Stone je čuo kako pada u kantu za
otpatke. Tony je bacio pogled na Marilyninu sliku i bacio je za lisnicom. Stone
je čuo slabiji udarac kad je čvrsti fotografski papir udario o metal. Tony je
trima prstima posložio kreditne kartice i poput krupijea ih gurnuo u stranu.
"Jedan čovjek kojeg poznajemo dat će nam za te kartice sto dolara", rekao
je.
Zatim je uzeo novčanice i složio ih po vrijednosti. Izbrojio ih je i
pričvrstio spajalicom za papir. Bacio ih je u istu ladicu kao i ključeve.
"Što vi hoćete?" upitao je Stone.
Tony ga je pogledao.
„Želim da skinete kravatu gospodina Hobieja", rekao je.
Stone je bespomoćno slegnuo ramenima. "Ne, ozbiljno, što vi hoćete od
mene?" "17,1 milijun dolara. Toliko nam dugujete." Stone je klimnuo. "Znam.
Platit ću vam." "Kad?" upitao je Tony.
"Pa, treba mi malo vremena", rekao je Stone.
Tony je klimnuo. "U redu, imate sat vremena."
Stone je zurio u njega. "Ne, treba mi više od sat vremena."
"Jedan sat je sve što imate."
"Ne mogu to učiniti za sat vremena."
"Znam da ne možete", rekao je Tony. "Ne možete to učiniti ni za sat, dan,
tjedan, mjesec ili godinu, jer ste bezvrijedno govno koje se ne bi moglo izvući
ni iz mokre vrećice za kupovinu, zar ne?"
"Što?"
"Vi ste sramota, Stone. Preuzeli ste posao za koji je vaš djed radio kao
rob, a vaš ga je otac učinio još većim, a vi ste sve bacili u zahod, jer ste totalni
glupan, zar ne?"
Stone je bezizražajno slegnuo ramenima. Zatim je progutao pljuvačku.
"U redu, pogriješio sam", rekao je. "Ali što mogu učiniti?"
"Skinite kravatu", viknuo je na njega Tony. Stone je poskočio i podigao
ruke. Mučio se odriješiti čvor.
"Skidajte je, gomilo govana!" urlao je Tony. On ju je skinuo. Bacio ju je na
stol. Ležala je zapetljana.
"Hvala vam, gospodine Stone", tiho je rekao Tony.
"Što vi želite od mene?" prošaptao je Stone.
Tony je otvorio drugu ladicu i izvukao list papira. Papir je bio žut, ispisan
gustim i neurednim rukopisom. Neka vrsta popisa, sa zbrojem na dnu.
"Posjedujemo trideset devet posto vaše korporacije", rekao je. "Od jutros.
Ono što želimo je još dvanaest posto."
Stone je zurio u njega. Izračunao je u glavi. "Tako da je možete
kontrolirati?"
"Točno", rekao je Tony. "Posjedujemo trideset devet posto. Još dvanaest i
imat ćemo pedeset jedan posto, što svakako znači da ćemo moći kontrolirati
vašu tvrtku.
Stone je opet progutao i odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "Ne, ne želim
to učiniti." "U redu, onda želimo 17,1 milijun dolara za sat vremena."
Stone je samo stajao, divlje pogledavajući lijevo-desno. Vrata iza njega su
se otvorila i unutra je ušao zdepasti čovjek u skupom odijelu. Bešumno je
prešao preko tepiha i stao prekriženih ruku iza Tonyjevog lijevog ramena.
"Sat, molim", rekao je Tony.
Stone je bacio pogled na svoje lijevo zapešće. Sat je bio Rolexov.
Izgledao je poput čelika, ali bio je od platine. Kupio ga je u ženevi. Otkopčao
ga je i predao mu ga. Tony je kimnuo i ubacio ga u drugu ladicu.
"Sada svucite košulju gospodina Hobieja."
"Ne možete me natjerati da vam dam još dionica", rekao je Stone.
"Mislim da možemo. Svucite košulju, u redu?"
"Slušajte, ja se ne dam zastrašiti", rekao je Stone, najuvjerljivije što je
mogao.
"Već ste zastrašeni", odvratio mu je Tony. "Zar ne? Samo što niste uprljali
hlače gospodina Hobieja. Što bi, usput, bila velika pogreška, jer bi vas samo
morali natjerati da ih očistite."
Stone nije rekao ništa. Samo je zurio u neodređenu točku između dvojice
ljudi."
"Dvanaest posto od dioničkog kapitala", blago je rekao Tony. "Zašto ne?
Ionako to ne vrijedi ništa. I još uvijek biste imali četrdeset devet posto."
"Moram popričati sa svojim odvjetnicima", rekao je Stone.
"U redu, samo naprijed."
Stone se osvrnuo po sobi, očajan. "Gdje je telefon?" "Ovdje nema
telefona", rekao je Tony. "Gospodin Hobie ne voli telefone." "Kako ću onda?"
"Vičite", rekao je Tony. "Jako vičite i možda će vas odvjetnici čuti." "Što?"
"Vičite", ponovio je Tony. "Stvarno ste usporeni, zar ne, gospodine Stone?
Zbrojite dva i dva i izračunajte. Ovdje nema telefona, ne možete izaći iz ureda,
želite pričati s odvjetnicima. Zato ćete morati vikati."
Stone je blijedo zurio preda se. "Vičite, vi bezvrijedno govno!" viknuo je
Tony na njega.
"Ne, ne mogu", rekao je Stone bespomoćno. "Ne znam što mislite."
"Skidajte košulju!" viknuo je Tony.
Stone se snažno zatresao. Oklijevao je s napola podignutim rukama.
 "Skidajte je, govno jedno!" vikao je Tony.
Stone je podigao ruke i otkopčao košulju, sve do kraja. Svukao ju je i
stajao s njom u rukama. Tresao se u potkošulji.
"Uredno je složite, molim", rekao je Tony. "Gospodin Hobie voli
urednost."
Stone je učinio najbolje što mogao. Uhvatio ju je za ovratnik i stresao, a
zatim je dvaput presavio. Nagnuo se i položio je na jaknu što je već ležala na
sofi.
"Dajte nam dvanaest posto", rekao je Tony.
"Neću", rekao je Stone, stisnuvši šake.
Nastupila je tišina. Tišina i tama.
"Učinkovitost", rekao je Tony tiho. "To ovdje volimo. Morali ste posvetiti
veću pozornost učinkovitosti, gospodine Stane. Tada vaš posao ne bi bio u
zahodskoj školjci. Kako ćemo ovo najučinkovitije izvesti?"
Stone je bespomoćno slegnuo ramenima. "Ne znam o čemu govorite."
"Onda ću vam objasniti", rekao je Tony. „Želimo da surađujete. želimo vaš
potpis na listu papira. Kako ćemo ga dobiti?"
"Nikad ga nećeš dobiti, gade", rekao je Stone. "Prije ću bankrotirati,
dovraga. Jedanaesto poglavlje ugovora. Nećete ništa dobiti od mene. Ništa.
Bit ćete na sudu pet godina, najmanje."
Tony je strpljivo odmahnuo glavom, poput nastavnika kad po stoti put u
svojoj karijeri dobije pogrešan odgovor.
"Činite što hoćete", rekao mu je Stone. "Neću vam dati svoju tvrtku."
"Mogli bismo vas ozlijediti", rekao je Tony.
Stoneov je pogled kroz tamu pao na stol. Njegova je kravata i dalje ležala
tu, točno na grubim rezovima kuke.
"Svucite hlače gospodina Hobieja", viknuo je Tony.
"Ne, neću, dovraga", viknuo je Stone.
Čovjek iza Tonyjevog ramena posegnuo je rukom ispod pazuha. Začulo se
škripanje kože. Stone je u nevjerici pogledao u njega. Čovjek je izvadio mali
crni pištolj. Naciljao je ravno u njega, u visini očiju. Obišao je oko stola i
počeo se približavati Stoneu. Sve bliže i bliže. Stone je raskolačio oči i zurio.
Pogled mu je ležao na pištolju. Bio mu je uperen u lice. Tresao se i znojio.
Čovjekje tiho koračao, a pištolj se sve više približavao. Stoneov pogled ga je
pratio. Cijev pištolja zaustavila mu se na čelu. Čovjek mu ga je pritisnuo o
glavu. Cijev je bila tvrda i hladna. Stone se tresao. Naginjao se unatrag,
popuštajući pred pritiskom. Zaljuljao se i pokušao izoštriti crnu mrlju u koju se
pištolj pretvorio. Uopće nije vidio kako čovjek svoju drugu ruku skuplja u
šaku. Uopće nije očekivao udarac. Snažno ga je udario šakom u trbuh i on se
srušio poput vreće. Noge su ga izdale, zgrčio se, zasoptao, želudac mu se
počeo dizati.
"Skidaj hlače, govno jedno!" urlao je Tony na njega.
Drugi ga je čovjek divlje udario nogom, a Stone je zacvilio i otkotrljao se
na leđa, poput kornjače. Hvatajući dah, zamalo je povratio i grčevito dohvatio
remen. Oslobodio gaje. Pipao je i mučio se otkopčati dugmad i zatvarač.
Povukao je hlače niz noge. Zapele su mu za cipele, a zatim ih je oslobodio i
naopako ih svukao.
"Dižite se, gospodine Stone", tiho je rekao Tony.
Stone je nesigurno stao na noge. Nagnuo se pognute glave naprijed, i dalje
stenjući. Držao je ruke na koljenima, a trbuh mu se nadimao. Mršave, bijele
noge bez dlaka virile su mu iz bokserica, a crne čarape i cipele na njima sada
su smiješno izgledale.
"Mogli bismo vas ozlijediti", rekao je Tony. "Sada vam je to jasno, zar
ne?"
Stone je kimnuo, hvatajući dah. Pritisnuo je obje podlaktice o trbuh.
Nadimao se i dolazilo mu je na povraćanje.
"Razumijete to, zar ne?" opet je upitao Tony.
Stone se prisilio da opet klimne.
"Recite riječi, gospodine Stone", rekao je Tony. "Recite da bismo vas
mogli ozlijediti."
"Mogli biste me ozlijediti", prostenjao je Stone.
"Ali nećemo. Gospodin Hobie ne voli rješavati stvari na takav način."
Stone je podigao ruku i obrisao suze s očiju. Pogledao je gore očima
punim nade.
"Gospodin Hobie više voli ozlijediti supruge", rekao je Tony.
"Učinkovitost, shvaćate? To brže da je rezultate. Zato biste sada zbilja morali
misliti na Marilyn."
Iznajmljeni Taurus bio je mnogo brži od Bravade. Po suhim cestama u
lipnju nije mu bilo ravnog. Možda bi po siječanjskom snijegu ili po poledici u
veljači radije vozio automobil s pogonom na sva četiri kotača, ali za brzo
putovanje uz Hudson u lipnju običan sedan bio je mnogo bolji od džipa, i to
bez ikakve sumnje. Bio je nizak i stabilan, dobro je jurio i ulazio je u zavoje
kao što bi automobil i trebao. A bio je i tih. Ugodio je radio na jednu od
najboljih njujorških postaja i žena po imenu Wynonna Judd upitala ga je
ZAŠTO TO NE BIH BILA JA? Osjećao je da mu se Wynonna Judd ne bi
trebala toliko sviđati, jer da ga je netko ikad upitao sviđa li mu se pjevačica
country glazbe koja tužno pjeva o ljubavi, vjerojatno bi to na osnovi vlastitih
predrasuda zanijekao. Ali imala je divan glas, a pjesma je imala mnoštvo
gitarskih dionica. A i riječi su ga dirale, jer je zamišljao da mu to pjeva Jodie,
a ne Wynonna Judd. Pjevala je ZAŠTO TO NE BIH BILA JA AKO STARIŠ?
ZAŠTO TO NE BI BILA JA? I on je počeo pjevati, bučeći grubim basom u
pozadini lepršavog kontraalta. Kad je pjesma završila i kad su upale reklame,
zaključio je da bi, kad bi poput drugih ljudi imao kuću i glazbenu liniju,
svakako kupio njezinu ploču. ZAŠTO NE BIH?
Vozio je na sjever cestom 9, držeći pokraj sebe rastvorenu Hertzovu kartu,
dovoljno veliku da mu pokaže kako se Brighton nalazi na pola puta između
Peekskilla i Poghkeepsieja, na zapadu, točno na rijeci Hudson. Pokraj karte je
imao adresu starog bračnog para. Bila je zapisana na listu papira iz
medicinske bilježnice, koji je dobio u uredu dr. McBannerman. Taurus je jurio
s postojanih sto kilometara na sat, dovoljno brzo da ga što prije dovede ondje i
dovoljno sporo da ga ne zaustavi prometna policija, za koju je vjerovao da se
skriva iza svakog šumovitog kutka i čeka s radarom i blokovima praznih
kaznenih obrazaca kako bi dodatno povećala gradski prihod.
Trebalo mu je sat vremena da opet dođe u Garrison i sada je odlučio ići na
sjever, na veliku autocestu. Sjećao se da autocesta ide dalje na zapad, preko
rijeke prema Newburghu. Mogao bi sići s autoceste blizu Hudsona i odozgo se
spustiti u Brighton. Tada je još samo trebao pronaći pravu adresu, što nije
značilo da će biti lako.
Ali bilo je lako, jer je cesta koja ga je s autoceste koja je spajala istok i
zapad odvela u južni dio Brightona nosila isti naziv koji je pisao u drugom
redu adrese staraca. Vozio je na jug i razgledao poštanske sandučiće i kućne
brojeve. Tada je počelo postajati teže. Poštanski sandučići bili su u skupinama
od šest, udaljeni stotinama metara jedni od drugih, zajedno i pojedinačno, bez
očite veze s kućama. U stvari, vidjelo se tek nekoliko kuća. Kao da su se sve
kuće nalazile uz male seoske puteljke, posute šljunkom i krpicama asfalta.
Vodili su lijevo i ravno u šumu, poput tunela.
Pronašao je pravi poštanski sandučić. Bio je postavljen na drvenom stupu.
Bio je truo od vremena i nagnut od podizanja mrazom načetog pločnika. Oko
njega su se ovile divlje zelene vitice i bodljikave puzavice. Sandučić je bio
velik, tamnozelene boje. Sa stane je bojom bio ispisan broj. Izblijedio je, ali
rukopis je bio sasvim čitak i uredan. Vratašca su bila otvorena, jer je sandučić
bio prepun pošte. Sve je izvadio i složio na sjedalu suvozača. Uz škripu je
zatvorio vratašca i na prednjoj strani ugledao ime, napisano istim izblijedjelim
i urednim rukopisom: HOBIE.
Da bi poštaru bile lakše, svi su sandučići bi s desne strane puta, ali staze
su ležale u oba pravca. S mjesta gdje je stajao mogao je vidjeti četiri kuće,
dvije lijevo i dvije desno. Slegnuo je ramenima i zaputio se prema prvoj od
njih. Išao je desno prema rijeci.
Bio je u krivoj stazi. Tu su bile dvije kuće, jedna na sjeveru, druga na jugu.
Jedna od njih imala je pločicu s imenom na kapiji: KOZINSKY. Ispred druge
je ispod koša kod garaže bio parkiran žarko crveni Pontiac Firebird. Na
travnjaku su ležali dječji bicikli. Što nije bio uvjerljiv dokaz da tu žive stari i
onemoćali ljudi.
Prva staza s lijeve strane također je bila pogrešna. Pravu kuću je pronašao
na drugoj desnoj stazi. Tu se nalazio obrasli prilaz što se pružao prema jugu,
usporedno s rijekom. Na kapiji se još uvijek nalazio stari i hrđavi poštanski
sandučić iz doba kad su poštari prilazili mnogo bliže kućama. Ista tamnozelena
boja, ali još bljeđa. Isti uredni rukopis, ali skoro sasvim izblijedio: HOBIE.
Električni vodovi i telefonski kablovi vodili su prema kući. Vrvjeli su od
vitica koje su visjele s njih poput zastora. Ušao je Taurusom na prilaz,
očešavši se s obje strane o raslinje. Zatim se zaustavio iza starog Chevrolet
sedana koji je pod kutom bio parkiran ispod nadstrešnice. Starije automobil
bio velik, s haubom i prtljažnikom poput palube zrakoplova. Poput svih starih
automobila, polako je poprimao tamnosmeđu zemljanu boju.
Ugasio je motor i izašao van, u tišinu. Sagnuo se unutra i dohvatio gomilu
pošte. Stajao je tako i držao poštu. Kuća je bila niska prizemnica i pružala se
zapadno prema rijeci. Bila je iste smeđe boje kao i automobil, od prastarih
dasaka i šindre. Dvorište je bilo zapušteno. Tako izgleda vrt koji se ne održava
petnaest godina, nakon kišnih proljeća i vrućih ljeta. Jedna široka staza vodila
je od nadstrešnice do ulaznih vrata, ali bila je uska poput drvenog mosta za
ukrcaj na brod i okružena grmljem. Osvrnuo se i zaključio da bi pješački vod
opremljen bacačima plamena bio učinkovitiji od vrtlara.
Uspio je doći do vrata, iako ga je grmlje hvatalo i greblo po gležnjevima.
Na vratima je bilo zvonce, ali je bilo sasvim hrđavo. Nagnuo se naprijed i
pokucao zglobovima prstiju po drvu. Zatim je pričekao. Nije bilo odgovora.
Opet je pokucao. Iza leđa kao da mu se oglašavala prašuma. Zvuk kukaca.
Mogao je čuti ispušnu cijev kako pucketa ispod Taurusa na prilazu. Opet je
pokucao. Čekao je. U unutrašnjosti kuće se začulo škripanje podnih dasaka.
Bio je to zvuk koraka koji su se sve više približavali. Koraci su zastali s druge
strane vrata i začuo se ženski glas, tanak i prigušen drvenarijom.
"Tko je?" zazvala je.
"Reacher", odgovorio je. "Prijatelj generala Garbera."
Govorio je glasno. Iza sebe je čuo panično komešanje u grmlju. Skrivene
životinje su se dale u bijeg. Ispred sebe je čuo kako se tvrda brava okreće i
kako jezičac klizi unatrag. Vrata su se škripom otvorila. Unutra je bila tama.
Zakoračio je u sjenu strehe i ugledao staru žena koja je tamo stajala. Imala je
negdje oko osamdeset godina, bila je vrlo mršava, sijede kose, pogrbljena.
Bila je odjevena u izblijedjelu haljinu s cvjetnim uzorkom, raskopčanu sve do
struka, tako da je razotkrivala najlonsku podsuknju koju je nosila ispod.
Haljina je bila od onih kakve je viđao na fotografijama žena s vrtnih zabava u
predgrađu, pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Bila je to haljina
uz koju su obično išle duge bijele rukavice, šešir širokog oboda i zadovoljni
malograđanski osmjeh. "Očekivali smo vas", rekla je.
Okrenula se i maknula u stranu. On je klimnuo i ušao unutra. Širina njezine
haljine značila je da se mora očešati uz nju, uz glasno šuškanje najlona.
"Donio sam vam poštu", rekao joj je. "Sandučić vam je bio pun."
Podigao je debeli snop zgužvanih omotnica i pričekao.
"Hvala vam", rekla je. "Vrlo ste ljubazni. Daleko je do sandučića, a ne
volimo ići automobilom, da nas nekim slučajem netko ne udari. Cesta je vrlo
prometna. Ljudi voze strahovito brzo, znate. Brže nego bi smjeli, čini mi se."
Reacher je kimnuo glavom. Bila je to najmirnija cesta koju je ikad vidio.
Čovjek bi mogao prespavati na njoj nasred bijele crte, s dobrim izgledima da
neozlijeđen dočeka jutro. Još uvijek je držao poštu. Starica nije pokazivala
nikakvo zanimanje za nju.
"Gdje želite da odložim poštu?"
"Hoćete li je staviti u kuhinju?"
Hodnik je bio mračan i obložen tamnim drvetom. Kuhinja je bila još gora.
Imala je mali prozorčić sa žutim staklom. Bila je ispunjena zbirkom nevezanih
kuhinjskih elemenata od tamnog furnira boje blata i neobičnim starim
kućanskim aparatima od emajla. Stajali su na kratkim nogama i po sebi imali
mentol zelene i sive točkice. Cijela je prostorija mirisala na staru hranu i toplu
peć, ali bila je čista i uredna. Istrošeni linoleum pokrivao je stari tepih. U
okrnjenom porculanskom krčagu okomito je stajao par naočala s debelim
staklima. Položio je snop pošte do krčaga. Kad njezin posjetitelj ode, ona će
staviti naočale i pročitati poštu, odmah nakon što svoju najbolju haljinu spremi
u ormar s naftalinom.
"Mogu li vas ponuditi kolačem?" upitala je.
Pogledao je prema pećnici. Na njoj je bio porculanski tanjur prekriven
istrošenom platnenom krpom. Ispekla mu je nešto.
"I kavom?"
Do pećnice se nalazio prastari aparat za kuhanje i cijeđenje kave od
mentol zelenog emajla, sa zelenom staklenom ručkom na vrhu. Bio je uključen
u utičnicu kabelom izoliranim pohabanom končanom tkaninom. Kimnuo je.
"Obožavam kavu i kolače", rekao je.
Ona mu je također kimnula. Bilo joj je drago. Pomaknula se naprijed i
očešala haljinom o vrata pećnice. Svojim je tankim i drhtavim palcem
pritisnula prekidač na aparatu za kuhanje. Već je bio pun i spreman za uporabu.
"Samo trenutak", rekla je. Zatim je zastala i oslušnula. Starije aparat počeo
glasno klokotati. "Dođite i upoznajte gospodina Hobieja. Sada je budan i silno
vas želi vidjeti. Možete k njemu dok čekamo kavu."
Kroz hodnik ga je odvela straga, u malu gostinjsku sobu. Bila je velika
svega četiri puta četiri metra, ali i bogato opremljena pokućstvom. Fotelje,
sofe i stakleni ormarići u visini prsiju, ispunjeni porculanom. Starac je sjedio
na jednoj od stolica. Nosio je kruto plavo odijelo od serža, na mjestima
istrošeno i izlizano. U odnosu na njegovo usahlo tijelo, bilo je najmanje tri
broja preveliko. Ovratnik košulje oko njegovog blijedog i suhonjavog vrata
bio je širok i krut. Čuperci svilene sijede kose bili su sve što mu je ostalo od
kose. Zapešća su mu bila su poput olovaka koje su izvirivale ispod rukava
odijela. Šake su mu bile mršave i koščate i visjele su s naslona za ruke na
stolici. Preko ušiju su mu padale prozirne plastične cjevčice i ulazile mu u nos.
Na stalku s kotačima iza njega nalazila se boca s kisikom. Podigao je pogled i
dugo i glasno udahnuo kisik, kako bi dobio snage podići ruku.
"Bojnik Reacher", rekao je. "Vrlo mi je drago što sam vas upoznao."
Reacher je prišao bliže, uzeo ga za ruku i rukovao se s njime. Bila je
hladna i suha i činila se poput u flanel umotane ruke kostura. Starac je zastao,
udahnuo još kisika i opet progovorio.
 "Ja sam Tom Hobie, bojniče. A ova divna dama je moja žena Mary."
Reacher je kimnuo.
"Drago mi je što sam vas oboje upoznao", rekao je. "Ali ja više nisam
bojnik."
Starac mu je kimnuo i udahnuo kisik kroz nos.
"Bili ste u vojsci", rekao je. "Zato mislim da zaslužujete da vas se
oslovljava po činu."
Posred zida sobe bilo je ugrađeno nisko kameno ognjište. Polica kamina
bila je prepuna fotografija u ukrašenim srebrnim okvirima. Većina ih je bila u
boji i prikazivala je isto, mladića u vojnim radnim hlačama, u različitim
pozama i situacijama. Među njima je bila jedna starija crnobijela fotografija.
Na njoj se nalazio neki drugi čovjek u vojnoj odori. Bio je visok, stajao je
uspravno i smiješio se. Desetnik iz nekog drugog naraštaja službe. Možda sam
gospodin Hobie, prije nego ga je njegovo slabo srce počelo ubijati iznutra,
iako to Reacher nije mogao sa sigurnošću reći. Nije bilo nikakve sličnosti.
"To sam ja", potvrdio je Hobie, slijedeći njegov pogled.
"Drugi svjetski rat?" upitao je Reacher.
Starac je klimnuo, s tugom u očima.
"Nikad nisam bio u Europi", rekao je. "Bio sam dragovoljac mnogo prije
novačenja, ali čak i tada sam imao slabo srce. Nisu me pustili da idem. Zato
sam služio u jednom skladištu u New Jerseyu."
Reacher je kimnuo. Hobie je zabacio ruku iza sebe, okrenuo ventil na
spremniku i pojačavao dovod kisika.
"Sad ću donijeti kavu", rekla je starica. "I kolač."
"Mogu li vam kako pomoći?" upitao ju je Reacher.
"Ne, mogu sama", rekla je i polako izašla iz sobe, šuškajući haljinom.
"Molim vas, bojniče, sjednite", rekao je Tom Hobie.
Reacher je kimnuo i u tišini sjeo u malu fotelju, dovoljno blizu da može
razumjeti slabašan starčev glas. Mogao je čuti kako pri disanju hropće. Ništa
se drugo nije čulo osim slabog pištanja s vrha boce s kisikom i zveckanja
porculana u kuhinji. Postojani kućanski zvukovi. Na prozoru su bile žutozelene
venecijanske rolete od plastike, podešene prema zrakama svjetlosti. Rijeka je
bila negdje blizu njih, vjerojatno iza zapuštenog dvorišta, nekih trideset milja
dalje od kuće Leona Garbera.
"Stižem", doviknula je gospođa Hobie iz hodnika.
Vraćala se natrag u sobu s kolicima. Na njima je bio porculanski komplet,
šalice, tanjurići i tanjuri, s malim vrčem za mlijeko i posudom za šećer.
Platneni pokrivač bio je skinut s pladnja i otkrivao je kolač preliven nekom
vrstom žute šećerne glazure. Možda od limuna. Starije aparat za kavu bio tu i
mirisao je po kavi.
"Kakvu kavu volite?"
"Bez mlijeka i bez šećera", rekao je Reacher. Mršavog zapešća uzdrhtalog
od napora, natočila je kavu u šalicu. Šalica je zveckala na tanjuriću dok mu ju
je dodavala. Zatim mu je ponudila četvrtinu kolača na tanjuru. Tanjur se tresao.
Boca s kisikom je pištala. Starac se spremao ispričati priču. Dijelio ju je na
odlomke i udisao dovoljno kisika da ih može ispričati.
"Ja sam bio tiskar", iznenada je rekao. "Imao sam vlastitu trgovinu. Mary
je radila za jednog mog velikog mušteriju. Upoznali smo se i vjenčali na
proljeće 1947. Naš se sin rodio u lipnju 1948."
Okrenuo je glavu i prešao pogledom preko dugog niza fotografija.
"Naš sin, Victor Truman Hobie."
Primaća sobe je utihnula, kao da se radi o svetkovini.
"Ja vjerujem u dužnost", rekao je starac. "Bio sam nesposoban za aktivno
služenje u vojsci i bilo mi je žao zbog toga. Gorko sam se kajao, bojniče. Ali
bio sam sretan što mogu na bilo koji način služiti svojoj domovini, što sam i
učinio. Odgojili smo našeg sina na isti način, da voli svoju zemlju i da joj
služi. Dobrovoljno se prijavio u Vijetnam."
Starije gospodin Hobie zatvorio usta i udahnuo kisik kroz nos, jednom,
dvaput, a zatim se sagnuo ustranu do poda i podigao neki kožni fascikl. Položio
ga je preko svojih koščatih nogu i otvorio. Izvadio je jednu fotografiju i dodao
mu je. Reacher se snašao sa šalicom i tanjurom i nagnuo se naprijed, kako bi
uzeo fotografiju iz njegove drhtave ruke. Bila je to izblijedjela fotografija u
boji, s dječakom u stražnjem dvorištu. Dječak je imao devet ili deset godina.
Bio je zdepast, zubat i pjegav. Široko se osmjehivao, na glavi imao neku
metalnu posudu, a o ramenu pušku igračku. Krute pamučne hlače bile su mu
uvučene u čarape, tako da sliče radnim vojničkim hlačama zataknutima u
gamaše.
"Htio je biti vojnik", rekao je gospodin Hobie. "Oduvijek. Bio je to njegov
san. Tada sam to odobravao, naravno. Nismo više mogli imati djece, paje
Victor bio jedinac, svjetlost našeg života, a ja sam držao da je biti vojnik i
služiti svojoj domovini divan san sina jedinca oca domoljuba."
Opet je zavladala tišina. Kašljanje. Pištanje kisika. Tišina.
 "Jeste li odobravali Vijetnam, bojniče?" neočekivano je upitao Hobie.
Reacher je slegnuo ramenima.
"Bio sam previše mlad da imam nekakvo mišljenje", rekao je. "Ali s onim
što sada znam, ne, ne bih odobravao Vijetnam."
"Zašto ne?"
"Krivo mjesto", rekao je Reacher. "Krivo vrijeme, krivi razlozi, krive
metode, krivi pristup, krivo vodstvo. Nije bilo prave podrške, nije bilo prave
volje za pobjedom, nije bilo cjelovite strategije."
"Biste li bili otišli u taj rat?"
 Reacher je klimnuo.
"Da, bio bih otišao", rekao je. "Ne bih imao izbora. I ja sam bio sin
vojnika. Ali bio bih ljubomoran na očev naraštaj. Bilo je mnogo lakše otići u
drugi svjetski rat."
"Victor je želio upravljati helikopterom", rekao je Hobie. "To mu je bila
strast. Opet moja greška, bojim se. Jednom sam ga odveo na seoski sajam i
platio dva dolara za njegov prvi let helikopterom. Bio je to neki stari Bell,
zaprašivač usjeva. Nakon toga je jedino htio biti pilot helikoptera. Odlučio je
da je vojska najbolje mjesto da to nauči."
Izvukao je još jednu fotografiju iz fascikla. Dodao mu je. Na njoj je bio isti
dječak, sada dvostruko stariji, visok. I dalje se cerio, ali sada u novim radnim
vojničkim hlačama, stojeći ispred vojnog helikoptera. Bio je to jedan H-23
Hiller, stari vježbovni helikopter.
"To je snimljeno u Fort Woltersu", rekao je Hobie. "U Teksasu. Američka
škola za početnike u upravljanju helikopterima."
Reacher je klimnuo. "Je li upravljao helikopterima u Vijetnamu?"
"Završio je kao drugi u svojoj klasi", rekao je Hobie. "To za nas nije bilo
nikakvo iznenađenje. Uvijek je bio izvrstan učenik, kroz cijelu srednju školu.
Bio je naročito nadaren za matematiku. Razumio je računovodstvo. Zamišljao
sam kako će otići na koledž, a zatim postati moj partner i voditi knjige.
Radovao sam se tomu. Ja sam se mučio u školi, bojniče. Nema smisla da to
sada krijem. Nisam školovan čovjek. Stalno sam se veselio što Victoru ide
tako dobro. Bio je vrlo pametan dječak. I vrlo dobar. Vrlo pametan, vrlo
ljubazan i imao je dobro srce. Bio je savršen sin. Naš jedinac."
Starica je šutjela. Nije jela kolač, nije pila kavu.
"Diplomirao je u Fort Ruckeru", rekao je Hobie. "U Alabami. Otišli smo
mu u posjet."
Pokazao mu je sljedeću fotografiju. Bila je duplikat jedne od onih
uokvirenih fotografija sa stalka nad ognjištem. Na slici se vidjela izblijedjela
trava i nebo pastelnih boja, jedan visok momak u odori s kapom spuštenom do
očiju, kako grli stariju ženu u pamučnoj haljini. žena je bila vitka i lijepa.
Fotografija je bila pomalo izvan fokusa, a obzor je bio malo nakrivljen.
Snimio ju je nespretan muž i otac, koji je ostao bez daha od ponosa.
"Ovo su Victor i Mary", rekao je starac. "Otad se nije nimalo promijenila,
zar ne?"
"Niti malo", lagao je Reacher.
 "Voljeli smo tog dječaka", tiho je rekla starica. "Poslali su ga u Vijetnam
dva tjedna nakon što je ova fotografija snimljena."
"U srpnju 1968.", rekao je Hobie. "Imao je dvadeset godina."
"Što se dogodilo?" upitao je Reacher.
"Odslužio je cijeli vojni rok", rekao je Hobie. "Dvaput je bio pohvaljen.
Vratio se kući s odličjem. Odmah mi je bilo jasno da zamisao da bude
računovođa u tiskari za njega nije dobra. Mislio sam da će odslužiti vojsku i
dobiti posao kao pilot helikoptera na naftnim platformama. Možda dolje, u
Zaljevu. Tada su dobro plaćali vojnim pilotima. Kao i onima iz Mornarice ili
Zrakoplovstva, naravno."
"Ali on se opet vratio", rekla je gospođa Hobie. "Natrag u Vijetnam."
"Prijavio se i za drugi rok", rekao je Hobie. "Nije morao, ali rekao je da je
to njegova dužnost. Rekao je da rat još traje i da je njegova dužnost
sudjelovati u njemu. Rekao je da je to domoljublje."
"I, što se dogodilo?" upitao je Reacher.
Uslijedila je duga tišina.
"Više se nije vratio", rekao je Hobie.
Tišina se osjećala u sobi poput tereta. Negdje je otkucavao sat. Otkucaji su
postajali sve jači i jači, dok nisu ispunili zrak poput udaraca čekića.
"To me uništilo", rekao je Hobie tiho.
Kisik je strujao unutra-van kroz njegovo stisnuto grlo.
"To me jednostavno uništilo. Govorio sam sebi: DAO BIH CIJELI SVOJ
žIVOT ZA SAMO JOŠ JEDAN DAN S NJIME."
"Cijeli svoj život", ponovila je njegova žena poput jeke. "Za samo još
jedan dan s njime."
"To sam zaista i mislio", rekao je Hobie. "I još uvijek mislim. Još uvijek
bih dao, bojniče. Po onome kako sada izgledam, to i nije neka pogodba, zar
ne? Nije ostalo mnogo života u meni. Ali to sam rekao onda i govorio sam to
svakog dana u posljednjih trideset godina, a Bog mi je svjedok da sam to svaki
put zaista mislio. Cijeli svoj život za samo još jedan dan s njime."
"Kad je poginuo?" upitao je Reacher blago.
"Nije poginuo", rekao je Hobie. "Bio je zarobljen."
"Zarobili su ga?"
Starac je klimnuo. "Prvo su nam rekli da je nestao. Pretpostavljali smo da
je mrtav, ali nismo se dali, nadali smo se. Bio je evidentiran kao nestao i tako
je ostalo. Nikad nismo dobili službeni dopis da je poginuo."
 "Zato smo čekali", rekla je gospođa Hobie. "Jednostavno smo i dalje
čekali, godinama i godinama. Onda smo se počeli raspitivati. Rekli su nam da
je Victor nestao i da je vjerojatno mrtav. To je bilo sve što su nam mogli reći.
Njegov su helikopter srušili negdje u prašumi, ali nikad nisu pronašli olupinu."
"To smo tada prihvatili", rekao je Hobie. "Znali smo kako je to. Bilo je
mnogo poginulih mladića kojima se nije znao grob. Mnogo je mladića tako
poginulo, kao što uvijek biva u ratu."
"Zatim je bila organizirana komemoracija za sve poginule", rekla je
gospođa Hobie. "Jeste li je vidjeli?"
"Zid?" upitao je Reacher. "U prijestolnici? Da, bio sam tamo. Vidio sam
taj zid. Mislim da je sve to bilo vrlo dirljivo."
"Odbili su staviti njegovo ime na nj", rekao je Hobie.
"Zašto?"
"Nikad nam nisu objasnili. Molili smo ih i preklinjali, ali nikad nam nisu
točno rekli zašto. Samo su rekli da ga više ne smatraju ratnom žrtvom."
"Zato smo ih pitali kakvim ga smatraju", rekla je gospođa Hobie. "Samo su
nam rekli da je nestao u akciji."
"Ali na Zidu su imena i drugih koji su nestali u akciji", rekao je Hobie.
Opet je nastupila tišina. U drugoj sobi je udarao sat.
"Što je general Garber rekao na to?" upitao je Reacher.
"Nije to mogao razumjeti", rekao je Hobie. "Uopće nije razumio. Prije
smrti se još uvijek u naše ime raspitivao o tome."
Opet je zavladala tišina. Kisik je pištao, sat udarao.
"Ali mi znamo što se dogodilo", rekla je gospođa Hobie.
"Znate?" upitao ju je Reacher. "Što?"
"Jedino što je moguće", rekla je. "Bio je zarobljen."
"I nikad ga nisu oslobodili", rekao je Hobie.
"Zato vojska sve to zataškava", rekla je gospođa Hobie. "Vladi je to na
sramotu. Istina je da neki naši mladići nikad nisu bili oslobođeni. Vijetnamci
su ih zadržali kao taoce, kako bi dobili stranu pomoć, međunarodno priznanje i
kredite od nas poslije rata. Poput ucjene. Vlada godinama nije ništa
poduzimala, unatoč tomu što su naši momci tamo još uvijek zarobljenici. Zato
to ne mogu priznati. Taje to i ne žele pričati o tome."
"Ali sada to možemo dokazati", rekao je Hobie.
Izvukao je još jednu fotografiju iz fascikla. Dodao ju je Reacheru. Bila je
novija, živih i sjajnih boja. Bila je snimljena iz daljine, kroz tropsko raslinje.
Na njoj se vidjela bodljikava žica na ogradi i stupovima od bambusa. Vidio se
i jedan Azijat u smeđoj vojnoj odori, sa šarenim svilenim rupcem svezanim
oko čela. Imao je pušku u rukama. Očito ruska AK-47. U to nije bilo nikakve
sumnje. Na slici je bio još jedan čovjek. Visoki bijelac od oko pedeset godina,
fizički iscrpljen, mršav, zgrbljen, sijed, u izblijedjelim i pokidanim vojnim
hlačama. Ustuknuo je pred vojnikom i gledao u stranu od njega.
"To je Victor", rekla je gospođa Hobie. "To je naš sin. Ta je fotografija
snimljena prošle godine."
"Trideset godina smo se raspitivali o njemu", rekao je Hobie. "Nitko nam
nije htio pomoći. Obratili smo se svima. Zatim smo našli jednog čovjeka koji
nam je rekao o ovim tajnim logorima. Nema ih mnogo. Samo nekoliko, sa
šačicom zarobljenika. Većina ih je već umrla. Ostarjeli su i umrli ili su
izgladnjeli i umrli od gladi. Taj je čovjek otišao u Vijetnam i istražio to za nas.
Dovoljno se približio i snimio ovu sliku. Čak je i pričao preko žice s jednim
od zarobljenika. Potajno, po noći. Bio je u velikoj opasnosti. Pitao je kako se
zove zarobljenik kojega je fotografirao. Zvao se Vic Hobie, pilot helikoptera
iz Prve konjičke."
"Čovjek nije imao novca za spašavanje", rekla je gospođa Hobie. "A već
za prvo putovanje tamo smo mu bili platili svime što smo imali. Više nismo
imali novca. Kad smo u bolnici susreli generala Garbera, ispričali smo mu
našu priču i zamolili ga da pokuša natjerati vladu da ona plati."
Reacher je zurio u fotografiju. Zurio je u pogrbljenog čovjeka ispijenog
lica.
"Tko je još vidio ovu fotografiju?"
"Samo general Garber", odgovorila je gospođa Garber. "Čovjek koji ju je
snimio rekao nam je neka to bude tajna. Zato jer se radi o politički veoma
osjetljivoj stvari. Vrlo opasnoj. To je užasna stvar, zakopana u nacionalnoj
povijesti. Ali mi smo je morali pokazati generalu Garberu, jer je bio u stanju
pomoći nam."
"Što želite da ja sada učinim?" upitao je Reacher.
Kisik je pištao u tišini. Unutra, van, unutra, van, kroz prozirne plastične
cjevčice. Starac je otvarao usta.
"Samo želim da se vrati", rekao je. "Samo ga želim opet vidjeti, samo na
jedan dan, prije nego umrem.
Nakon toga stariji je par završio s pričom. Zajedno su se okrenuli i
usredotočili svoje zamućene poglede na niz fotografija na polici iznad kamina.
Reacher je ostao sjediti u tišini. Tada se starac okrenuo, objema rukama
podigao kožni fascikl s koljena i pružio mu ga. Reacher se nagnuo naprijed i
uzeo ga. Isprva je pomislio da je to zato da može spremiti unutra one tri
fotografije. Zatim je shvatio da je primio štafetnu palicu. Kao da se radi o
obredu. Njihova je potraga postala Leonova, a sada je postala njegova.
Fascikl je bio tanak. Osim triju fotografija koje je vidio, unutra su bila još
samo neredovita pisma iz ministarstva obrane. Tu je bio i jedan svežanj papira
s dokumentacijom o trošenju njihovih životnih ušteđevina i potvrdom o isplati
čeka u vrijednosti od osamnaest tisuća dolara na jednu adresu u Bronxu. Svrha
financiranja bila je izvidnička misija u Vijetnam, koju je proveo čovjek po
imenu Rutter.
Pisma njihova sina počinjala su kratkim bilješkama s različitih lokacija na
jugu Država, dok je prolazio obuku u Dixu, Polku, Waltersu, Ruckeru, Belvoiru
i Benningu. Zatim je tu bila kratka poruka iz Mobilea u Alabami, prije nego se
ukrcao na brod i krenuo na jednomjesečno putovanje kroz Panamski kanal i
preko Tihog oceana u Indokinu. Zatim su tu bili i tanki vojni telegrami iz samog
Vijetnama, osam s prvog i šest s drugog putovanja. Trideset godina star papir
bio je krut i suh poput drevnog papirusa. Poput nečega što su otkrili arheolozi.
Nije bio previše vičan dopisivanju. Pisma su bila puna uobičajenih
banalnih fraza kakvima se služe mladi vojnici kad pišu kući. U svijetu je
vjerojatno postojalo stotinu milijuna roditelja koji su čuvali takva pisma iz
različitih vremena, različitih ratova i na različitim jezicima, ali s istim
porukama: hrana, vrijeme, glasine o bitkama i primirjima.
Odgovori iz ministarstva obrane odražavali su trideset godina uredske
tehnologije. Ispočetka su bili otipkani na starim pisaćim strojevima. Neka
pisma išla su ukrivo, neka su imala nepravilne razmake, a neka su imala crvene
mrlje na mjestima gdje je pisaća vrpca skliznula. Zatim su na red došli
električni pisači, a pisma su bila sažetija i jednolična. Napokon računala, s
besprijekornim ispisima na boljem papiru. Ali sve su poruke bile iste. Nije
bilo podataka. Nestao u akciji, najvjerojatnije mrtav. Sućuti. Bez daljnjih
podataka.
Ugovor s čovjekom po imenu Rutter ostavio ih je praznih džepova. Imali su
male i skromne zajedničke račune i nešto gotovine na banci. Tu je bio i jedan
list papira ispisan drhtavim rukopisom, za koji je Reacher smatrao da pripada
starici. Zbrajala je mjesečne prihode potrebne za život. Stalno je radila na
brojevima i zbrajala ih, a zatim bi ih zapisala kad je iznos odgovarao
sredstvima iz socijalnog osiguranja. Na kraju bi dobila ukupni kapital. Sa
zajedničkog računa podigli su novac prije osamnaest mjeseci i dodali ga
gotovini, a zatim su cijelu svotu poslali u Bronx. Imali su priznanicu od
Ruttera, sa svotom formalno odbijenom zbog troškova istraživačkog putovanja,
jer je morao odmah krenuti. Tu je bio i zahtjev za bilo kakve informacije koje
su mogle biti od pomoći, uključujući šifru vojnika, povijest i bilo koje
postojeće fotografije. Jedno je pismo nosilo nadnevak od tri mjeseca kasnije.
U njemu je bio detaljan opis otkrića zabačenog logora, riskantna fotografija
snimljena potajice i njihov razgovor preko žice. Tu je bio i nacrt misije
spašavanja, razrađen do najmanjih pojedinosti, koji je Hobiejeve trebao
koštati četrdeset pet tisuća dolara. Četrdeset pet tisuća dolara koje nisu imali.
"Hoćete li nam pomoći?" upitala je starica, razbivši tišinu. "Je li vam sve
jasno? Postoji li nešto što biste htjeli znati?"
Pogledao je u nju i primijetio da ga je promatrala dok je listao spis.
Zatvorio je fascikl i počeo zuriti u njegove pohabane kožne korice. Sve što je u
tom trenutku htio znati bilo je: ZAŠTO, DOVRAGA, LEON OVIM LJUDIMA
NIJE REKAO ISTINU?
 9
Marilyn Stone je propustila ručak jer je bila zauzeta, ali nije joj bilo krivo,
jer bila je sretna zbog novog izgleda koji je počela poprimati kuća. Bila je
svjesna da se cijelom poslu posvetila vrlo hladne glave, što ju je pomalo
iznenadilo, jer ipak se radilo o pokušaju prodaje vlastitog doma. Bila je to
njezina kuća, mjesto koje je s uzbuđenjem brižno i promišljeno izabrala prije
ne toliko puno godina. Bila je to kuća iz njezinih snova. Bila je daleko veća i
bolja nego je to ikad mogla očekivati. Tada bi osjećala trnce kad bi samo na to
pomislila. Kad su uselili mislila je da je umrla i došla u raj. Sada je
promatrala kuću kao izložbeni primjerak, kao tržišnu ponudu. Nije vidjela sobe
koje je sama uredila, živjela u njima, osjećala uzbuđenje i uživala u njima.
Nije osjećala nikakvu bol. Nije bilo čeznutljivih pogleda prema sobama u
kojima su se ona i Chester zabavljali, smijali, jeli i spavali. Osjećala je samo
žustru i poslovnu odlučnost da cijelu kuću dovede na sasvim novi vrhunac
neodoljivosti.
Radnici iz tvrtke za selidbu namještaja stigli su prvi, kao što je i planirala.
Rekla im je da iznesu kredenc iz hodnika, a zatim i Chesterovu fotelju iz
dnevne sobe. Ne zato što je bila loš, već stoga što je bila definitivno poseban
komad pokućstva. To je bila njegova najdraža fotelja, koju je izabrao na način
kojim muškarci izabiru stvari, prije zbog udobnosti i prisnosti, nego li zbog
stila i prikladnosti. To je bio jedini komad pokućstva koji su donijeli iz
njihove prijašnje kuće. On ju je postavio do kamina, pod odgovarajućim
kutom. Malo pomalo, prilično joj se svidjela. Soba je zbog nje nekako
dobivala na kvaliteti udobnog življenja. Bio je to detalj koji je promijenio
sobu od izložbenog primjerka nekakvog magazina u obiteljski dom. Upravo
zato ju je i trebalo ukloniti.
Radnici su također odnijeli i pult za komadanje mesa iz kuhinje. Dugo je i
dobro razmišljala o tom pultu. Kuhinja je zbog njega svakako imala smislen
izgled. Kao da se radilo o umjesnoj radnoj površini, ako se govori o dobrim
jelima koja je pripremala i spravljala na njemu. Ali tu se bez njega nalazio
samo goli prostor od deset metara poda pokrivenog pločicama, koji se pružao
sve do kuhinjskog prozora. Znala je da će svježe laštilo na pločicama i
svjetlost s prozora okupati cijelu desetmetarsku prazninu i učiniti je pučinom
slobodnog prostora. Stavila se na mjesto mogućeg kupca i zapitala se što ĆE
VAS SE VIŠE DOJMITI? OZBILJNA KUHINJA? ILI ZAPREPAŠĆUJUĆE
PROSTRANA KUHINJA? Zato je pult za komadanje mesa završio u kamionu
za selidbe.
I televizor iz sobe za odmor bio je u kamionu. Chester je imao problema s
televizorima. Video je ubio njegov posao s obiteljskim filmovima, zbog čega
je odbijao kupovati najnovije i najbolje proizvode konkurencije. Zato je
televizor bio jedan zastarjeli RCA model, i to čak bez daljinskog upravljača.
Imao je sjajan okvir od lažnog kroma oko zaslona, ispupčen poput sivog i
okruglog akvarija za ribice. U prolazu je iz vlaka koji se zaustavljao u postaji
u 125. ulici viđala bolje televizore odbačene na pločnik. Zato je zapovjedila
radnicima da ga iznesu iz sobe i spuste policu za knjige iz gostinjske sobe,
kako bi popunila prostor. Mislila je da tako soba izgleda mnogo bolje. S
policom za knjige, kožnim kaučima i tamnim zaslonima za svjetiljke, soba je
izgledala kulturno. Zračila je intelektom. Činila se mjestom privlačnim umu.
Kao da će kupac kupiti životni stil, a ne samo kuću.
Neko je vrijeme provela izabirući odgovarajuće knjige za stoliće za kavu.
Zatim je došao cvjećar s plitkim kartonskim kutijama punim cvijeća. Rekla je
jednoj djevojci da opere sve vaze, a zatim je ostala sama s europskim
časopisima i rekla joj da kopira rasporede soba koji su joj se svidjeli. Čovjek
iz Sherylina ureda donio je znak Prodaje se i rekla mu je da ga zabije u šljunak
odmah do poštanskog sandučića. Zatim su stigli i vrtlari, u isto vrijeme kad su
radnici iz tvrtke za selidbu odlazili. Radnicima iz tvrtke za selidbe trebalo je
neko vrijeme da izađu iz prilaza, jer su nekako nespretno upravljali kamionom.
Provela je glavnog vrtlara kroz vrt i objasnila mu što treba učiniti, a zatim se
vratila u kuću prije nego je počela buka kosilica za travu. Mladić za
održavanje bazena pojavio se na vratima u isto vrijeme kad su stigli čistači.
Ona ih je neodlučno prelazila pogledom, ostavši na trenutak zatečena i
nesigurna s čime najprije započeti. Ali zatim je odlučno kimnula i rekla
čistačima da pričekaju, te je odvela mladića do bazena i pokazala mu što treba
učiniti. Zatim je otrčala natrag u kuću. Osjećala je glad, svjesna da je
preskočila ručak, ali je zato sjala od zadovoljstva zbog napretka koji je činila.
Oboje su ga ispratili kroz hodnik. Starac je dovoljno dugo udisao kisik da
može ustati sa stolice, a zatim se nastavio kretati polako gurajući spremnik
pred sobom, načas se na njega oslanjajući na štap, a načas ga gurajući poput
kolica za golf. Njegova je žena pred njim šuškala haljinom koja se češala o
oba dovratka i oba zida uskog prolaza. Reacher je išao za njima s kožnim
fasciklom pod rukom. Starica je otključala vrata, a starac je zastao zadihan,
čvrsto stišćući ručku kolica. Vrata su se otvorila i unutra je ušao svjež, slatkast
zrak.
„Žive li još u blizini neki Victorovi stari prijatelji?" upitao je Reacher.
"Je li to važno, bojniče?"
Reacher je slegnuo ramenima. Davno je bio naučio da je najbolji način za
pripremu ljudi na loše vijesti od početka bilo ostavljanje dojma izrazite
temeljitosti. Ljudi su pozornije slušali ako su mislili da je iscrpljena svaka
mogućnost.
"Morat ću se malo raspitati, da dobijem pozadinu svega", rekao je.
Izgledali su zbunjeno, ali kao da su bili spremni razmisliti o tome, jer je on bio
njihova posljednja nada. Držao je život njihovog sina u rukama, doslovno.
"Ed Steven, čini mi se, u trgovini željeznom robom", naposljetku je rekao
gospodin Hobie. "On i Victor su bili kao prst i nokat, još od vrtića i kroz cijelu
osnovnu i srednju školu. Ali to je bilo prije trideset i pet godina, bojniče. Ne
vidim zašto je to sada važno."
Reacher je kimnuo, jer to doista i nije bilo važno.
"Imam vaš broj", rekao je. "Nazvat ću vas čim nešto doznam."
"Uzdamo se u vas", rekla je starica.
Reacher je opet kimnuo.
"Bilo mi je zadovoljstvo što sam vas upoznao", rekao je. "Hvala na kavi i
kolaču. I jako mi je žao zbog vaše situacije."
Nisu ništa odgovorili. Što su i mogli reći? Trideset godina agonije, a njemu
je bilo žao zbog njihove situacije? On se samo rukovao s njima, stisnuvši im
blago krhke ruke. Zatim je zakoračio na njihovu zaraslu stazu. Probio se natrag
do Taurusa, noseći fascikl i odlučno gledajući naprijed.
Odvezao se unatrag niz prilaz, s obje strane brisan raslinjem, a zatim
izašao na cestu. Skrenuo je desno i uputio se na jug mirnom cestom s koje je
bio skrenuo da bi našao kuću. Pred njim se pojavio gradić Brighton. Cesta je
postajala sve šira i ravnija. Ugledao je benzinsku crpku i vatrogasni dom.
Zatim mali gradski park s bejzbolskim igralištem za mlade. Zatim veletrgovinu
s velikim parkiralištem, banku i niz manjih dućana sa zajedničkim pročeljem
nešto dalje od glavne ulice.
Parkiralište veletrgovine činilo se zemljopisnim središtem gradića. Polako
je prošao pokraj njega i ugledao rasadnik s nizom ukrasnog grmlja u loncima
ispod prskalice koja je stvarala dugu na suncu. Zatim je ugledao jednu veliku
drvenu zgradu zagasito crvene boje, s vlastitim parkiralištem: Stevenova
trgovina željeznom robom. Skrenuo je Taurusom na parkiralište i zaustavio
automobil do trgovine drvenarijom.
Ulaz su predstavljala neupadljiva vrata smještena na stražnjem zidu drvene
zgrade. Kad je ušao unutra, našao se u pravom labirintu prolaza, s policama
ispunjenim svakakvim stvarima koje nikada ne bi morao kupiti. Vijci, čavli,
zakovice, ručni alati, električni alati, kante za smeće, poštanski sandučići,
prozorska stakla, prozorski okviri, vrata, kante s bojom. Labirint je vodio u
središnju jezgru, gdje su četiri pulta bila postavljena u kvadrat ispod jarkih
fluorescentnih svjetala. Tu je bio jedan čovjek s dva dječaka. Bili su odjeveni
u traperice i košulje i nosili crvene platnene pregače. Čovjek je bio mršav i
nizak, imao je oko pedeset godina, a dječaci su očito bili njegovi sinovi,
mlađe inačice istog lica i tjelesne građe, i imali su oko osamnaest i dvadeset
godina.
"Ed Steven?" upitao je Reacher.
Čovjek je kimnuo, nakrivio glavu i podigao obrve, poput čovjeka koji već
trideset godina odgovara na pitanja trgovaca i mušterija.
"Mogu li popričati s vama o Victoru Hobieju?"
Čovjek ga je na trenutak blijedo gledao, a zatim poprijeko pogledao u
svoje sinove, kao da vraća unatrag film njihovog života, i još dalje, sve do
onog dana kad je posljednji put vidio Victora Hobieja.
"On je poginuo u Vijetnamu, zar ne?" rekao je.
"Potrebni su mi neki podaci o njegovom životu."
"Njegovi roditelji su opet unajmili nekoga da ga nađe? Rekao je to bez
iznenađenja, a u glasu mu se osjećala i mrva dosade. Kao da su problemi
Hobiejevih bili dobro poznati u gradiću, drage volje tolerirani, ali više nisu
budili nikakvo snažnije suosjećanje."
Reacher je klimnuo. "Zanima me kakav je on bio čovjek. Čuo sam da ste ga
vi vrlo dobro poznavali."
Steven je opet blijedo pogledao. "Pa, čini mi se da jesam. Ali tada smo
bili klinci. Poslije srednje škole vidio sam ga samo jednom."
"Možete li mi nešto reći o njemu?"
"Prilično sam zauzet. Moram se pobrinuti za istovar."
"Mogao bih vam pomoći. Možemo pričati dok budemo radili."
Steven je htio izustiti kratko i jasno NE, ali tada je odmjerio Reachera i
uočio njegovu građu. Zatim se nasmiješio poput radnika kojemu je ponuđena
besplatna uporaba viličara.
"U redu", rekao je. "Ovuda, iza trgovine."
Izašao je iza pulta i odveo Reachera kroz sporedna vrata van. Tu je na
suncu bio parkiran prašnjavi kamionet, odmah do otvorenog skladišta s
limenim krovom. Kamionet je bio natovaren vrećama s cementom. Police u
otvorenom skladištu bile su prazne. Reacher je svukao jaknu i odložio je na
haubu kamioneta.
Vreće su bile od debelog papira. Od radnika s kojima je radio na bazenima
je naučio, ako objema rukama primi po jednu vreću po sredini, da će se one
saviti i težina se pravilno rasporediti na dva dijela. Učinio je to tako da je
jednom rukom uhvatio vreću za okrajak i podigao je. Na taj način prašina neće
padati na njegovu novu košulju. Vreće su težile pedeset kilograma svaka, a on
je odjednom nosio dvije, po jednu u svakoj ruci. Držao ih je ispred sebe i
nosio dalje od tijela. Steven ga je promatrao kao da gleda žonglera u cirkusu.
"Recite mi nešto o Victoria Hobieju", prostenjao je Reacher.
Steven je slegnuo ramenima. Naslonio se na stup, u hladovini pod limenim
krovom.
"Davno je to bilo", rekao je. "Što bih vam mogao reći? Tada smo još bili
klinci. Očevi su nam bili trgovci. Njegov je bio tiskar. Moj je vodio ovu
trgovinu, iako je tada bila samo skladište drvne građe. Zajedno smo išli u
školu. Krenuli smo u vrtić istog dana i maturirali istog dana. Vidio sam ga
samo jednom poslije srednje škole, kad se vratio kući iz vojske. Bio je u
Vijetnamu godinu dana i opet se morao vratiti tamo."
"Pa kakav je bio? "
Steven je opet slegnuo ramenima. "Pomalo sam oprezan kad me pitate za
mišljenje."
"Zašto? Zar postoji nešto loše?"
"Ne, ne, ništa takvo", rekao je Steven. "Nema se što kriti. Bio je dobar
dječak. Ali dat ću vam trideset pet godina staro mišljenje jednog dječaka o
drugom, zar ne? Možda takvo mišljenje nije pouzdano."
Reacher je zastao s vrećama od pedeset kilograma u svakoj ruci. Okrenuo
se i pogledao u Stevena. Bio je naslonjen na stup u svojoj crvenoj pregači,
mršav i vitak, prava slika i prilika onoga za što je Reacher pretpostavljao da
je tipičan i oprezan malograđanski sjevernjački poduzetnik. Bio je od ljudi
čija bi prosudba mogla biti prilično solidna. Kimnuo je glavom.
"U redu, to mi je jasno. Uzet ću to u obzir."
 Steven mu je uzvratio na isti način, kao da su osnovna pravila jasna.
"Koliko imate godina?"
"Trideset osam", rekao je Reacher.
"Odavde ste?"
Reacher je odmahnuo glavom. "Nisam zapravo niotkuda."
"U redu, nekoliko vam stvari mora biti jasno", rekao je Steven. "Ovo je
mali gradić u provinciji, a ja i Victor smo se ovdje rodili 1948. Imali smo
petnaest godina kad su ubili Kennedyja, šesnaest kad su stigli Beatlesi i
dvadeset kad su izbili oni neredi u Chicagu i Los Angelesu. Jasno vam je o
čemu govorim?"
"Bio je to jedan drugačiji svijet", rekao je Reacher.
"Možete se okladiti u to", odvratio mu je Steven. "Odrastali smo u
drukčijem svijetu. Cijelo naše djetinjstvo. Za nas je uistinu odvažan bio onaj
čovjek koji je bejzbolskim naljepnicama obljepljivao kotače svoga bicikla.
Morate to imati na umu dok vam govorim."
Reacher je kimnuo. Podigao je devetu i desetu vreću iz kamioneta. Polako
se počeo znojiti i brinuti što će mu Jodie reći za košulju, kad ga sljedeći put
vidi.
"Victor je bio vrlo pošten dječak", rekao je Steven. "Vrlo pošten i
normalan dječak. I, kao što sam već rekao, zbog usporedbe, to je bilo onda kad
smo mi ostali mislili da smo glavni kad bi subotom ostali vani do pola deset i
pili frape od mlijeka."
"Što ga je najviše zanimalo?" upitao je Reacher.
Steven je napuhao obraze i slegnuo ramenima. "Što vam mogu reći? Isto
kao i sve ostale, čini mi se. Bejzbol, Mickey Mantle. Voljeli smo i Elvisa.
Sladoled i Usamljenog Rendžera. Takve stvari. Obične stvari."
"Njegov je otac rekao da je oduvijek htio biti vojnik."
"Svi smo htjeli. Prvo smo svi htjeli biti kauboji i Indijanci, a zatim i
vojnici."
"A jeste li i vi otišli u Vijetnam?"
Steven je odmahnuo glavom. "Ne, nekako sam prerastao želju da budem
vojnik. Ne zato što nisam odobravao Vijetnam. Morate shvatiti, bilo je to
mnogo, mnogo prije nego su se ovdje pojavili hipiji s dugom kosom. Nitko nije
imao ništa protiv vojske. Ni ja se nisam bojao. Tada nije postojalo ništa čega
bi se netko mogao bojati. Bili smo Sjedinjene Države, zar ne? Mogli smo
isprašiti tur onim kosookim klipanima, u najviše šest mjeseci. Nikoga nije
brinuo odlazak u Vijetnam. Jednostavno se sve činilo staromodnim. Svi smo
poštovali vojnike, voljeli smo priče, ali sve se činilo kao stvar prošlosti, znate
što mislim? Ja sam htio pokrenuti posao. Htio sam trgovinu svoga oca
pretvoriti u veliku korporaciju. To se činilo pravom stvari. Meni se to činilo
pravim američkim snom, većim od odlaska u vojsku. U to vrijeme to se činilo
podjednako domoljubnim."
"Znači, izbjegli ste novačenje?" upitao je Reacher.
Steven je klimnuo. "Zvali su me na novačenje, ali tad je u toku bila prijava
na studij, tako da su me preskočili. Moj je otac bio dobar s predsjednikom
sveučilišnog odbora, što mi nije škodilo, mogao bih reći."
"Kako je Victor na to reagirao?"
"Nije imao ništa protiv. Nismo se svađali oko toga. Nisam bio protivnik
rata ili nešto slično. Podržavao sam rat u Vijetnamu, kao i svi drugi. Radilo se
o osobnom izboru, o stvari prošlosti ili budućnosti. Ja sam bio za budućnost, a
Victor je htio u vojsku. Nekako je znao da se radi o, recimo, ustrajnosti. Istina,
na njega jako utjecao njegov otac. On je bio logističar u drugom svjetskom ratu
i nije bio na bojištu, ostao je kući. Moj je bio u pješaštvu i ratovao je na
Pacifiku. Victor je smatrao da njegova obitelj na neki način nije dala svoj
obol. Zato je htio ići u vojsku, nekako je osjećao da mu je to dužnost. Sada se
to čini melodramatičnim, zar ne? Dužnost? Ali svi smo tada razmišljali na isti
način. Nema nikakve usporedbe s današnjom mladosti. Ovdje smo svi bili
prilično ozbiljni i staromodni, a Victor možda nešto više od ostalih. Vrlo
ozbiljan, vrlo iskren. Ali ne mnogo više od uobičajenog."
Reacher je istovario tri četvrtine vreća. Zastao je i naslonio se na vrata
kamioneta. "Je li bio pametan?"
"Dovoljno pametan, rekao bih", rekao je Steven. "Bio je dobar učenik, ali
nije bio čudo od djeteta. Nekoliko je mladića ovdje tijekom godina postalo
odvjetnicima i liječnicima, što god već. Jedan od njih je otišao u NASA-u, a
bio je nešto mlađi od Victora i mene. Victor je bio dovoljno pametan, ali
morao je dosta učiti da bi dobio dobre ocjene, ako se dobro sjećam."
Reacher je opet počeo nositi vreće. Prvo je napunio najdalje police, što
mu je bilo drago, jer su ga podlaktice počele boljeti.
"Je li ikad bio u kakvoj nevolji?"
Steven je izgledao kao da mu je dosadno. "Nevolji? Niste me slušali,
gospodine. Victor je bio poštenjačina, onda kad je najgori dječak bio poput
anđela u usporedbi s današnjom djecom."
 Ostalo je još šest vreća. Reacher je obrisao dlanove o hlače.
"Kakav je bio kad ste ga posljednji put vidjeli? Prije nego je opet otišao u
Vijetnam?"
Steven je malo zastao da razmisli. "Malo stariji, čini mi se. Ja sam bio
stariji godinu dana, a činilo mi se kao da je on ostario pet. Ali nije bio ništa
drukčiji. Isti mladić. I dalje ozbiljan i pošten. Priredili su mu svečani doček
kad se vratio kući, jer je dobio odličje. Bilo mu je stvarno neugodno zbog toga
i rekao je da mu odličje ništa ne znači. Zatim je opet otišao i više se nije
vratio."
"Kako ste se vi osjećali zbog toga?"
Steven je opet zastao. "Prilično loše, čini mi se. Bio je mladić kojega sam
poznavao cijeli život. Volio bih da se vratio, naravno, ali bilo mi je vrlo drago
što se nije vratio u kolicima ili kao invalid, kao što se puno njih vratilo."
Reacher je završio s poslom. Odložio je posljednju vreću na policu i
naslonio se na stup preko puta Stevena.
"Što je s tajnom? O onome što mu se dogodilo?"
Steven je odmahnuo glavom i tužno se nasmiješio. "Nema nikakve tajne.
Poginuo je. Radi se o tome da dvoje staraca odbija prihvatiti tri neugodne
istine, to je sve."
"A to su?"
"Jednostavno je", rekao je Steven. "Prva je istina da je njihov sin poginuo.
Druga je istina da je umro u nekoj nepristupačnoj prašumi, Bogu iza nogu, gdje
ga nitko nikad neće pronaći. Treća je istina da je vlada bila aljkava u to doba i
da su nestale u akciji prestali popisivati kao žrtve, tako da broj stvarnih žrtava
mogu prikazati manjim. Bilo je... koliko? Možda deset mladića u Victorovu
helikopteru kad se srušio? To je deset imena koja nisu objavili kao žrtve u
dnevniku. Takva je bila politika i sada je prekasno da to priznaju."
"To je vaše mišljenje?"
"Naravno", rekao je Steven. "Rat je pošao lošim putem, a za njim i vlada.
To je moj naraštaj teško prihvatio, kažem vam. Vi mlađi sve to vjerojatno lakše
prihvaćate, ali vjerujte da se starci poput Hobiejevih nikad neće moći s time
pomiriti."
Ušutio je i odsutno lutao pogledom od praznog kamioneta do punih polica.
"Prebacili ste tonu cementa. želite li ući unutra, oprati se i popiti sok na moj
račun?"
"Gladan sam", rekao je Reacher. "Nisam ručao."
 Steven je kimnuo, a zatim se skrušeno osmjehnuo. "Pođite na jug. Naići
ćete na restoran odmah iza željezničke stanice. Tamo smo nekoć do pola deset
subotom navečer ispijali frapee od mlijeka i mislili da smo Frank Sinatra."
Restoran je očito mnogo puta promijenio izgled otkako su odvažni dječaci
s bejzbolskim karticama na kotačima svojih bicikala ispijali frapee od mlijeka
tu subotom navečer. Sada je to bila zalogajnica u stilu sedamdesetih, niska i
pravokutna, s ciglenim pročeljem, zelenim krovom i blještavilom u stilu
devedesetih, u obliku ukrasnih ružičastih i plavih neonskih reklama na svakom
prozoru. Reacher je uzeo sa sobom fascikl s kožnim uvezom, otvorio vrata i
ušao u rashlađeni zrak koji je mirisao na freon iz rashladnog uređaja,
hamburgere i jaka sredstva za čišćenje kojima prskaju stolove prije nego ih
obrišu. Sjeo je za pult i jedna je vesela, debeljuškasta djevojka od dvadeset i
nešto godina pred njega stavila pladanj i salvetu. Zatim mu je dala jelovnik
veličine oglasne ploče s fotografijama jela uz koje su bili napisani opisi.
Naručio je krvavi hamburger od četvrt kilograma sa švicarskim sirom, salatu i
kolutiće od luka. Okladio se sam sa sobom da jelo neće ni izbliza izgledati kao
na fotografiji. Zatim je popio hladnu vodu i zatražio još jednu, prije nego je
otvorio fascikl.
Usredotočio se na Victorova pisma roditeljima. Ukupno ih je bilo dvadeset
sedam, trinaest s obuke i četrnaest iz Vijetnama. U njima je pisalo sve što je
već čuo od Eda Stevena. Pravilna gramatika, točan pravopis, sažeti i
uobičajeni izrazi. Isti rukopis kojim se služe svi školovani ljudi u Americi
između dvadeset i šezdeset godina, samo sa suprotnim nagibom. Bio je ljevak.
Nijedno od dvadeset sedam pisama nije imalo više od nekoliko redaka na
drugoj stranici. Bio je odgovorna osoba. Osoba koja je znala da nije pristojno
završiti osobno pismo na istoj stranici. Bio je uljudan, odgovoran, ljevoruk,
dosadan, uskogrudan i običan, solidno školovan, ali nije bio genij.
Djevojka mu je donijela hamburger. Bio je dostatan, ali vrlo različit od
bogate gozbe koja je bila prikazana na fotografiji u jelovniku. U nabranoj
papirnatoj šalici salata je plutala u bijelom octu, a kolutići luka bili su naduti i
iste veličine, poput malih smeđih automobilskih guma. Sir je bio narezan toliko
tanko da je bio proziran, ali je barem imao ukus po siru.
Fotografija snimljena nakon svečanog mimohoda u Ruckeru bila je nešto
teža za tumačenje. Nije bila izoštrena, a vršak Victorove kape bacao mu je oči
u duboku sjenu. Ramena su mu bila zabačena, a tijelo napeto.
Pucao je od ponosa ili mu je bilo neugodno zbog majke? Bilo je teško za
reći. Na kraju se Reacher odlučio za ponos, i to zbog usta. Bila su zatvorena i
činila crtu, malo zakrivljenu u kutovima. Usta su odavala strogi nadzor mišića
lica, s ciljem sprječavanja širokog i veselog osmjeha. Bila je to fotografija
mladića na samom vrhuncu njegovog dotadašnjeg života. Postigao je sve
ciljeve i ostvario sve snove. Reacher je prelistao pisma, tražeći poruku iz
Mobilea. Bila je napisana na mornarskom ležaju, prije isplovljivanja. Imala je
poštanski žig Alabame. Trezveni izrazi na listu i četvrt. Strogo nadzirani
osjećaji. Nije sadržavala nikakvu poruku.
Platio je račun i ostavio napojnicu od dva dolara djevojci, jer je bila tako
vesela. Bi li i ona na dan isplovljavanja u rat napisala pismo kući od stranice i
četvrt ničega? Ne, ali ona ne bi nikad isplovila u rat. Victorov helikopter bio
je srušen nekih sedam godina prije nego se ona rodila, a Vijetnam je bio tek
nešto što je učila iz povijesti u srednjoj školi.
Bilo je prerano da se odmah uputi natrag na Wall Street. Jodie je rekla u
sedam. Imao je još najmanje dva sata. Ušao je u Taurus i uključio hlađenje na
najjače, da ubije vrućinu. Zatim je rastvorio Hertzovu autokartu na tvrdoj koži
fascikla i počeo tražiti put iz Brightona. Mogao je poći južno cestom broj 9,
prema autocesti Bear Mountain, preko Beara istočno do Taconica, južno od
Taconica do Spraina, a Sprain bi ga odveo do autoceste Bronx River. Tom bi
se cestom spustio ravno do Botaničkih vrtova koje nikad nije posjetio, a
prilično je za tim čeznuo.
Marilyn je ručala nešto poslije tri sata poslijepodne. Provjerila je kako
napreduju čistaci i otpustila ih nakon što se uvjerila da su odradili savršen
posao. Tepih u hodniku su očistili parom, ne zato što je bio prljav, već zato što
je to bio najbolji način da poravnaju otiske koje su na njemu ostavile noge
kredenca. Para je omekšala vunena vlakna i poslije temeljitog čišćenja
usisavačem nitko nije mogao primijetiti da je tu nekad stajao težak komad
pokućstva.
Dugo se tuširala i obrisala tuškabinu ručnikom, kako bi pločice ostale suhe
i sjajne. Počešljala je kosu i pustila da se sama osuši. Znala je da će se zbog
lipanjske vlage malo zakovrčati. Zatim je odjenula samo jedan komad odjeće.
Obukla je komad odjeće koji je Chesteru bio najdraži. Tamno ružičastu svilenu
usku haljinu koja joj je najbolje stajala bez ičega ispod. Sezala joj je točno
iznad koljena i, premda nije bila sasvim uska, priljubila se uz prava mjesta,
kao da je bila skrojena za nju, što je u stvari i bilo istina, iako Chester za to
nije znao. Mislio je da se radi o uobičajenom odjevnom predmetu koji je
sasvim slučajno izabrala. Bila je sretna što tako misli, ne zbog novca, već zato
što je osjećala, može se reći, pomalo drskim priznati mu da ima takav seksi
komad odjeće izrađen po narudžbi. A iskreno, suknja je na njega imala
besraman učinak. Bila je poput okidača. Nosila ju je kad bi smatrala da je
zaslužio nagradu. Ili odbijanje. A večeras će ga trebati odbiti. On će doći kući
i zateći svoju ženu kako mu prodaje kuću. U svakom slučaju, bit će to teška
večer, a ona se pripremila da iskoristi svaku prednost kako bi izdržala, bila ta
prednost besramna ili ne.
Izabrala je Guccijeve cipele s visokim potpeticama koje su odgovarale
boji haljine i noge joj činile dužima. Zatim je sišla u kuhinju i ručala. Ručak se
sastojao od jabuke i kriške nemasnog sira. Zatim se vratila gore, opet oprala
zube i razmislila o šminki. Bila je gola ispod suknje i kosa joj je bila puštena,
i najbolje je bilo da uopće ne stavlja šminku. Ali bila je spremna priznati da to
neće proći, zato se dugo šminkala i nastojala izgledati kao da se nije puno
namučila oko toga.
Trebalo joj je dvadeset minuta, a zatim je lakirala nokte, i one na nogama,
osjećajući to potrebnim jer će vjerojatno rano izu ti cipele. Zatim je nanijela
svoj omiljeni parfem, u dovoljnoj količini da bude izražen, ali ne i napadan.
Zatim je zazvonio telefon. To je bila Sheryl.
"Marilyn?" rekla je. "Kuća je tek šest sati na prodaju, a netko je već
zagrizao!" "Zaista? Ali tko? I kako?"
"Znam, i to prvog dana, bez da si to igdje oglasila. Zar to nije divno? Radi
se o jednom gospodinu koji se seli s obitelji. Kružio je susjedstvom,
upoznavao ga, a onda je vidio tablu pred tvojom kućom. Odmah je došao
ovamo i raspitao se za pojedinosti. Jesi li spremna? Mogu li ga odmah
dovesti?"
"Hej, odmah sada? Već? Ovo je bilo brzo, zar ne? Ali da, mislim da sam
spremna. Tko je on, Sheryl? Misliš da je ozbiljan kupac?"
"Svakako, a ovdje je samo danas. Večeras se mora vratiti na zapad."
"U redu, onda, dovedi ga. Bit ću spremna."
Shvatila je da je vjerojatno čitavo vrijeme uvježbavala cijeli postupak,
nesvjesno, bez da je toga bila uistinu svjesna. Brzo je djelovala, ali nije bila
zbunjena. Spustila je slušalicu, otrčala ravno u kuhinju i uključila pećnicu da je
zagrije. Izvadila je žlicu kave u zrnu i stavila je na tanjurić, a zatim ga je
stavila u pećnicu, na srednju policu. Zatvorila je vrata pećnice i prišla
sudoperu. Bacila je okrajak jabuke smeće i tanjur odložila u stroj za pranje
posuda. Obrisala je sudoper papirnatom krpom, odmakla se s rukama na
kukovima i počela promatrati prostoriju. Prišla je prozoru i nakrivila kapke
dok svjetlost nije zablistala na podu.
"Savršeno", rekla je sebi.
Otrčala je na kat i počela od vrha kuće. Zavirila je u svaku sobu. Gledala
je, provjeravala, namještala cvijeće, krivila kapke na prozorima, istresala
jastuke. Posvuda je upalila svjetiljke. Negdje je pročitala da će, ako upali
svjetiljke kad je kupac već u sobi, to sugerirati da je kuća mračna. Bolje da ih
odmah upali, jer je to jasna poruka vesele dobrodošlice.
Otrčala je u prizemlje. U dnevnoj je sobi otvorila kapke sve do kraja, kako
bi se vidio bazen. U radnoj je sobi upalila svjetiljke za čitanje i skoro sasvim
zatvorila kapke, kako bi prostorija izgledala mračno i udobno. Zatim je
zavirila u dnevnu sobu. Sranje, Chesterov stolić je još bio tu, odmah do mjesta
gdje se prije nalazila njegova fotelja. Kako joj je to samo promaklo? Zgrabila
ga je objema rukama i odnijela ga do stepeništa koje je vodilo u podrum. Čula
je Sherylin automobil na šljunku. Otvorila je vrata podruma, brzo se spustila
dolje, ostavila stolić i opet otrčala gore. Zatvorila je vrata i ušla u zahod.
Poravnala je ručnik za goste, popravila kosu i pogledala se u zrcalo. Bože!
Nosila je usku svilenu suknju. Bez ičega ispod. Svila joj se priljubila uz kožu.
Što će, dovraga, taj čovjek pomisliti?
Oglasilo se zvonce na vratima. Ona se skamenila. Je li imala vremena za
presvlačenje? Naravno da nije. Već su bili na vratima i zvonili. Jakna ili
nešto? Zvonce se opet oglasilo. Udahnula je, zavrtjela bokovima da opusti
tkaninu i zaputila se niz hodnik. Još je jednom udahnula i otvorila vrata.
Sheryl ju je odmjerila, ali Marilyn je već gledala u kupca. Bio je nešto
viši, imao je pedeset ili pedeset pet godina, sijed, u tamnom odijelu. Stajao je
po strani i gledao prema raslinju uz prilaz. Brzo je pogledala u njegove cipele,
jer je Chester uvijek govorio da se bogatstvo i porijeklo vide po njima.
Njegove su cipele izgledale prilično dobro. Teške oksfordke, ulaštene do
sjaja. Nasmiješila se. Je li to bilo to? Je li uspjela prodati kuću za šest sati? To
bi bilo izvrsno. Lukavo se nasmiješila Sheryl i okrenula se muškarcu.
"Uđite", rekla je veselo i ispružila ruku.
On je skrenuo pogled s vrta i okrenuo se prema njoj. Gledao je ravno u nju,
otvoreno i razmetljivo. Osjetila se gola pod njegovim pogledom. Praktički je i
bila gola. Ali bila je svjesna da i ona zuri u njega, jer je bio užasno opečen.
Jedna strana njegove glave bila je samo masa sjajnih i ružičastih ožiljaka.
Uspjela je zadržati svoj ukočeni ljubazan osmjeh na licu i ruku ispruženu
prema njemu. On je zastao. Podigao je ruku i ispružio je prema njezinoj. Ali to
nije bila ruka. Bila je to sjajna metalna kuka. Nikakva umjetna ruka, nikakva
složena proteza, samo opaka metalna kuka, izrađena od blistavog čelika.
Reacher je stao uz pločnik pred šezdesetokatnicom na Wall Streetu deset
minuta prije devetnaest sati. Motor je bio upaljen, a on je promatrao trokut čiji
se vrh nalazio na izlaznim vratima zgrade i širio se preko proširenja u daljinu,
odakle bi je netko mogao ugrabiti prije njega. Unutar trokuta nije bilo nikoga
tko ga je brinuo. Nitko nije stajao, nitko nije vrebao. Samo je uska rječica
uredskih djelatnika izlazila na ulicu, s jaknama prebačenim preko jedne ruke i
debelim aktovkama u drugoj. Većina ih je na pločniku skretala lijevo i odlazila
prema podzemnoj željeznici. Neki od njih su se probijali između automobila
parkiranih uz pločnik i u prometnoj gužvi tražili taksije.
Ostala parkirana vozila nisu predstavljala opasnost. Dva mjesta ispred
njega nalazio se kamion dostave i dvije limuzine uz koje su čekali vozači i
pogledom tražili svoje putnike. Nevina rulja na kraju napornog dana. Reacher
se udobno smjestio u svojem sjedalu i čekao. Pogledom mu je letio lijevo-
desno, ispred-iza i uvijek mu se vraćao na okretna vrata.
Ona je izašla prije devetnaest sati, ranije nego je očekivao. Vidio ju je
kroz staklo u predvorju. Ugledao je njezinu kosu, njezinu haljinu i noge dok je
išla postrance prema izlazu. Zapitao se na trenutak je li ona samo čekala na
svojem katu. Vremenski je bilo moguće. Mogla je vidjeti automobil s prozora i
odmah se uputiti prema dizalu. Gurnula je vrata i izašla pred zgradu. On je
izašao iz vozila, obišao oko haube, stao na pločnik i čekao. Ona je nosila
aktovku. Jedna zraka sunca obasjala joj je kosu koja je bljesnula poput aure.
Deset metara od njega se nasmiješila.
"Zdravo, Reacheru", rekla je.
"Zdravo, Jodie", rekao je.
Nešto je znala. Mogao joj je to vidjeti na licu. Imala je velike vijesti za
njega, ali smiješila se kao da ga želi zadirkivati oko toga.
"Što?" upitao je on.
Ona se opet nasmiješila i odmahnula glavom. "Ti prvi, može?"
Sjedili su u automobilu i on joj je ispričao sve što mu je rekao star bračni
par. Njezin je osmijeh polako nestao. Namrštila se. Zatim joj je dao kožni
fascikl. Listala je njegov sadržaj dok se on borio s prometom na uskom trgu s
polukružnim okretištem koje će ih odvesti na jug ulice Broadway, samo dvije
ulice od njezinog stana. Zaustavio se uz pločnik ispred kavane. Ona je čitala
Rutterov izvidnički izvještaj i proučavala fotografiju iscrpljenog i sijedog
čovjeka koji je stajao uz istočnjačkog vojnika.
"Nevjerojatno", rekla je tiho.
"Daj mi svoje ključeve", rekao joj je. "Uzmi kavu, a ja ću se pješice vratiti
po tebe kad provjerim je li tvoja zgrada sigurna."
Nije imala nikakvih primjedbi. Fotografija ju je potresla. Samo je
posegnula u torbicu po ključeve, izašla iz automobila, bez zastajanja prešla
pločnik i ušla u kavanu. Gledao je kako ulazi unutra, a zatim se polako
odvezao niz ulicu prema jugu. Skrenuo je ravno u njezinu garažu. Automobil je
bio drukčiji i bilo mu je jasno da će, ako netko bude čekao dolje i oklijevao,
imati dovoljno veliku prednost. Ali garaža je bila mirna. Ista skupina
parkiranih vozila koja su izgledala kao da se cijeli dan nisu nigdje micala.
Parkirao je Taurus na njezino mjesto i popeo se metalnim stepenicama u
predvorje. Nije bilo nikoga. Nikoga u dizalu, nikoga u hodniku na četvrtom
katu. Vrata stana nisu bila oštećena. Otvorio ih je i ušao unutra. Zrak je bio
miran i tih. Nije bilo nikoga.
Spustio se požarnim stepeništem natrag u predvorje i izašao kroz staklena
vrata na ulicu. Hodao je dvije ulice na sjever i ušao u kavanu. Našao ju je
samu za kromiranim stolom, kako čita pisma Victora Hobieja. Uz lakat joj je
stajala nedirnuta kava.
"Hoćeš li popiti tu kavu?" upitao je.
Stavila je fotografiju iz prašume na pisma.
"Ovo govori o velikoj upletenosti", rekla je.
Smatrao je to niječnim odgovorom. Primakao je šalicu k sebi i u jednom
gutljaju ispio kavu. Malo se ohladila i bila nevjerojatno jaka.
"Pođimo", rekla je. Dozvolila je da joj ponese aktovku i držala ga je za
ruku dok su hodali preko dvije ulice. Na ulaznim vratima zgrade joj je vratio
ključeve. Zajedno su ušli unutra, prošli kroz predvorje i šutke ušli u dizalo.
Ona je otključala vrata stana i ušla unutra ispred njega.
"Znači, progone nas vladini agenti?" rekla je.
On nije ništa odgovorio. Samo je svukao svoju novu jaknu i bacio je na
sofu ispod kopije Mondriana.
"Mora da je tako", rekla je.
Prišao je prozorima i razmaknuo kapke. Unutra su prodrle zrake dnevne
svjetlosti i bijela je prostorija zablistala.
 "Bližimo se tajni ovih logora", rekla je. "Zato nas vlada pokušava ušutkati.
CIA ili netko."
On je ušao u kuhinju. Otvorio je vrata hladnjaka i izvadio bocu vode.
"Nalazimo se u velikoj opasnosti", rekla je. "Ti mi ne izgledaš jako
zabrinut zbog toga."
Slegnuo je ramenima i otpio gutljaj vode. Bila je previše hladna. Više je
volio vodu sobne temperature.
„Život je previše kratak da bih se brinuo", rekao je.
"Tata se brinuo. Zato je i postao srčani bolesnik."
Klimnuo je. "Znam. žao mi je."
"Zašto to onda ne uzimaš ozbiljno? Zar ne vjeruješ u to?"
"Vjerujem", rekao je. "Vjerujem u sve što su mi ispričali."
"A fotografija je dokaz, zar ne? Taj logor očito postoji."
"Znam da postoji", rekao je. "Bio sam tamo."
Ona je zurila u njega. "Bio si tamo? Kad? Kako?"
"Ne tako davno", rekao je. "Prišao sam blizu koliko i onaj Rutter."
"Isuse, Reacheru", rekla je. "Što namjeravaš poduzeti oko toga?"
"Kupit ću pištolj."
"Ne, trebali bismo otići na policiju. Ili možda novinarima. Vlada ovo ne
može činiti." "Čekaj me ovdje, u redu?" "Kamo ćeš?"
"Idem kupiti pištolj. Onda ću nam kupiti pizzu. Donijet ću je ovamo."
"Ne možeš kupiti pištolj, ne u New Yorku, za Boga miloga. Postoje zakoni.
Potrebna ti je osobna iskaznica, dozvole i druge stvari koje svejedno moraš
čekati pet dana."
"Mogu kupiti pištolj bilo gdje", rekao je. "Naročito u New Yorku. S čime
želiš pizzu?" "Imaš li dovoljno novca?" "Za pizzu?"
"Za pištolj", rekla je.
"Pištolj će me koštati manje od pizze", rekao je. "Zaključaj vrata za mnom,
može? I ne otvaraj ih dok ne vidiš kroz špijunku da sam to ja."
Ostavio ju je nasred kuhinje. Spustio se požarnim stepeništem u predvorje.
Izašao je van i zadržao se na pločniku dovoljno dugo da se snađe. U četvrti na
jugu bila je jedna picerija. Ušao je unutra i naručio veliku pizzu, pola s
inćunima i kaparima, pola s vrućim kobasicama, za van za pola sata. Zatim je
na Broadwayu prešao ulicu i zaputio se na istok. Bio je u New Yorku dovoljno
puta da zna da je istina ono što ljudi kažu. U New Yorku se sve događa brzo.
Stvari se mijenjaju brzo. Brzo po vremenskim i zemljopisnim terminima. Jedna
četvrt prelazi u drugu za samo nekoliko blokova. Ponekad je pročelje neke
zgrade raj srednje klase, a iza nje u uličici spavaju skitnice. Znao je da će ga
deset minuta brzog hoda odvesti cijeli jedan svijet dalje od Jodiena skupog
stambenog bloka.
Ono što je tražio pronašao je u sjeni ispod prilaza brooklynskom mostu. Tu
se nalazila zamršena mreža ulica i jedna velika zgrada u izgradnji, koja se
pružala prema sjeveru i istoku. Okolo su bile načičkane trećerazredne trgovine
i jedno košarkaško igralište s lancima umjesto mreže na koševima. Zrak je bio
sparan i vlažan, ispunjen parom i bukom. Skrenuo je za ugao i naslonio se na
žičanu ogradu. Iza sebe je čuo žamor s košarkaškog igrališta i promatrao sudar
dvaju svjetova. Jedna brza rijeka vozila i ljudi u brzom hodu. I vozila što su
stajala ili polako vozila, a ljudi dokoličili u manjim skupinama. Automobili u
pokretu stvarali su gužvu oko onih zaustavljenih, trubili i zaobilazili ih, a
pješaci su prosvjedovali, gurali se i gazili po lokvama kako bi izbjegli šačice
besposličara. Ponekad bi se neki automobil načas zaustavio i jedan bi dječak
prišao vozačevu prozoru. Uslijedio bi kraći razgovor i novac bi prešao iz ruke
u ruku, poput trika opsjenara. Zatim bi se dječak odmaknuo, vratio natrag u
vežu i nestao. Pojavio bi se trenutak kasnije i opet prišao automobilu. Vozač bi
pogledao lijevo-desno, prihvatio mali paketić i vratio se natrag u promet
ispunjen ispušnim plinovima i bukom automobilskih sirena. Zatim bi se dječak
vratio natrag na pločnik i čekao.
Ponekad se trgovina obavljala u prolazu, ali način je uvijek bio isti.
Dječaci su bili samo posrednici što su radili za glavnog dilera. Nosili su
novac unutra i iznosili paketiće van, a bili su previše mladi da ih se osudi.
Reacher ih je promatrao kako se služe trima ulazima raspoređenima uzduž
pročelja zgrade. Središnji je ulaz bio najzaposleniji. Omjer prometa je bio
otprilike dva naprema jedan. Bila je to jedanaesta zgrada po redu od južnog
ugla. Odgurnuo se od ograde i krenuo na istok. Tu se nalazio prazan komad
zemljišta s kojeg je mogao vidjeti rijeku. Most se pružao iznad njega. Skrenuo
je na sjever i izašao iza zgrada u jednu usku uličicu. Proučio je pogledom
prostor iznad sebe i izbrojio jedanaest požarnih stepeništa. Opet je spustio
pogled pred sebe i ugledao jedan crni sedan parkiran na uskom mjestu ispred
jedanaestog sporednog ulaza. Jedan je mladić od nekih devetnaest godina
sjedio na prtljažniku, s mobitelom u ruci. Bio je to stražar na sporednom ulazu,
jednu prečku na ljestvici iznad svoje mlađe braće koja su šetala pločnikom.
Nikoga drugoga nije bilo uokolo. Dječak je bio sam. Reacher je ušao u
uličicu. Pravi način je bio hodati brzo i gledati u daljinu, tako da momak
pomisli kako ne obraća pažnju na njega. Pretvarajući se da pogledava u sat i
zatim opet u daljinu, Reacher je prošao pored njega, gotovo u trku. U
posljednjem je trenutku skrenuo pogled prema automobilu, kao da ga je ta
prepreka iznenada vratila u stvarnost. Dječak ga je promatrao. Reacher je
krenuo lijevo, znajući da zbog kuta pod kojim je automobil parkiran tuda neće
moći proći. Zastao je ogorčen i krenuo udesno, a zatim se bijesno okrenuo,
poput čovjeka u žurbi koji je naletio na neugodnost. Zamahnuo je ljevicom iz
okreta i udario dječaka postrance u lice. Dječak je zateturao i on ga je opet
udario, ovaj put desnicom. Nije jako zamahnuo i udario ga je relativno lagano.
Nije bilo razloga da ga pošalje u bolnicu.
Pustio ga je da sam padne s prtljažnika, kako bi vidio koliko ga je snažno
udario. Osoba pri svijesti uvijek ublaži svoj pad. Ovaj dječak nije. Pao je na
prašnjavu uličicu uz potmuli udarac. Reacher ga je prevrnuo i provjerio mu
džepove. U jednom je našao pištolj, ali nije bio onakav s kojim bi se ponosno
vratio kući. Bio je to neki kineski pištolj kalibra 22, imitacija sovjetske
imitacije nečega što je vjerojatno bilo sasvim beskorisno još otpočetka. Bacio
je pištolj izvan dohvata, ispod automobila.
Znao je da će stražnji izlaz u zgradu biti otključan, jer zato i služi stražnji
izlaz kad netko prodaje drogu samo 150 metara od policijske postaje. Kad
policija dođe na prednji ulaz, moraš pobjeći kroz sporedni izlaz bez traženja
ključeva. Nogom je odškrinuo vrata i pogledao u tamu. U hodniku su bila još
jedna vrata koja su vodila nadesno, u prostoriju u kojoj je bilo upaljeno
svjetlo. Bila je oko deset koraka dalje.
Nije bilo smisla čekati. Dileri nisu mislili napraviti stanku za večeru.
Učinio je tih deset koraka i zaustavio se ispred vrata. Zgrada je zaudarala na
trulež, znoj i urin. Bila je tiha. Napuštena. On je osluškivao. Iz prostorije se
čuo jedan prigušeni glas. Zatim i drugi. Unutra je bilo dvoje ljudi, najmanje.
Polagano otvaranje vrata, stajanje i razmatranje situacije unutra nije bio
pravi način. Čovjek koji oklijeva makar i milisekundu je čovjek koji umire
prije svojih školskih vršnjaka. Reacher je pretpostavljao da je zgrada široka
oko pet metara, od čega je hodnik u kojem je stajao imao jedan metar. Zato je
nastojao ući ostala četiri metra u prostoriju prije nego im uopće bude jasno da
je tu. Oni će i dalje gledati u vrata i pitati se tko će još banuti unutra poslije
njega.
Udahnuo je i upao kroz vrata kao da ih nema. Udarila su treskom o zid i on
je prešao prostoriju u dva velika koraka. Prigušeno svjetlo. Jedna jedina
žarulja. Dva čovjeka. Paketići na stolu. Novac na stolu. Pištolj na stolu.
Udario je prvoga širokim udarcem iz zamaha, ravno u sljepoočnicu. Pao je
postrance i Reacher ga je još jednom udario koljenom u trbuh. Zatim se
okrenuo drugom čovjeku koji je ustajao sa stolice, raskolačenih očiju i usta
otvorenih od šoka. Reacher je uputio jedan visoki udarac i udario ga
podlakticom točno pored čela. Ako je takav udarac dovoljno snažan, čovjek će
biti u nesvijesti sat vremena, ali lubanja će mu ostati u jednom komadu. Ipak je
ovo trebao biti odlazak u nabavku, a ne ubojstvo.
Zastao je mirno u mjestu i osluškivao kroz vrata. Ništa. Dječak u uličici je
spavao, a ulična buka je zaokupljala ostale dječake na pločniku. Bacio je
pogled na stol, a zatim na pištolj koji je na njemu ležao. Bio je to Colt kakvim
su se posebno koristili detektivi. Revolver kalibra .38, sa šest metaka, od
plavog čelika i s crnom plastičnom drškom. Imao je kratku i debelu cijev od
pet centimetara. Uopće nije bio dobar. Ni blizu onoga što je tražio. Kratka
cijev bila je mana, a kalibar razočarenje. Sjetio se jednog policajca iz
Louisiane kojeg je bio upoznao, jednog policijskog kapetana iz nekog manjeg
močvarnog okruga uz rijeku. Bio je došao u vojnu policiju po savjet za vatreno
oružje i Reacheru je bilo rečeno da se pobrine za njega. Policajac je mu je
ispričao razne priče pune pritužbi na revolvere kalibra .38 kojima su se
njegovi ljudi služili. Rekao je: jednostavno se ne možeš osloniti na njih i ubiti
kriminalca, nipo što ako te napadne posve nadrogiran. Ispričao mu je jednu
priču o samoubojstvu. Čovjek je da bi se ubio iz kalibra .38 morao sebi
ispaliti pet hitaca u glavu. Reachera je tada dojmilo policajčevo nesretno lice i
smjesta je bio odlučio kloniti se kalibra .38, a tu ni sada nije htio mijenjati.
Zato se okrenuo od stola, stao mirno i opet oslušnuo. Ništa. Čučnuo je pored
čovjeka kojega je udario u glavu i počeo mu prebirati po jakni.
Najzaposleniji dileri zarađuju najviše novca, a puno novca kupuje najbolje
igračke. Zato je i bio u toj zgradi, a ne u nekoj drugoj u ulici, gdje je boravila
slabija konkurencija. Pronašao je točno ono što je i tražio u lijevom
unutrašnjem džepu njegove jakne. Nešto puno bolje od smiješnog kalibra .38.
Bio je to veliki crni automatski Steyr GB, zgodan devetmilimetarski pištolj
kakav su najviše voljeli njegovi prijatelji iz Specijalnih postrojbi, dok je on
još bio u vojnoj policiji. Izvukao ga je i pregledao. U spremniku je bilo svih
osamnaest metaka i nije mirisao na barut, kao da iz njega nikad nije pucano.
Povukao je okidač i gledao kako se mehanizam pomiče. Zatim je opet sastavio
pištolj, zataknuo ga za pojas na leđima i nasmiješio se. Ostao je čučati do
onesviještenoga i šapnuo: "Kupit ću tvoj Steyr za dolar. Samo klimni glavom
ako se ne slažeš s time, u redu?"
Zatim se opet nasmiješio i ustao. Izvukao je jedan dolar iz smotuljka,
stavio ga na stol i poklopio ga kalibrom .38. Izašao je van u hodnik. Sve je
bilo tiho. Učinio je deset koraka prema izlazu i izašao na svjetlo. Pogledao je
lijevo i desno po uličici i prišao parkiranom sedanu. Otvorio je vozačeva
vrata, pronašao ručku i otvorio prtljažnik. Unutra je bila jedna crna plastična
sportska torba. Bila je prazna. Ispod crvenih i crnih kablova za paljenje
pronašao je kartonsku kutiju devetmilimetarskog streljiva. Spremio je streljivo
u torbu i udaljio se s njom. Pizza ga je već čekala kad se vratio natrag na
Broadway.
***
Sve se odigralo iznenada. Dogodilo se bez upozorenja. Čim su ušli unutra i
zatvorili vrata, čovjek je udario Sheryl. Zadao joj je snažan udarac u lice
nečim što je skrivao u svojem praznom rukavu. Marilyn se sledila od šoka.
Vidjela je kako se čovjek divlje okreće i kako zamahuje kukom koja je
bljesnula. Čula je mokro krcanje kad mu je ruka udarila Sheryl po licu. Ona je
objema rukama pokrila usta, kao da je bilo od životne važnosti da ne vrisne.
Vidjela je kako se čovjek okreće prema njoj, kako poseže ispod desnog pazuha
i kako lijevom rukom vadi pištolj. Vidjela je kako se Sheryl srušila na leđa i
opružila po tepihu, točno na mjestu gdje je još uvijek bio vlažan od čišćenja
parom. Vidjela je kako se pištolj diže i okreće, na istoj udaljenosti kao i prije,
samo u obrnutom smjeru, samo ovaj put ravno prema njoj. Pištolj je bio
izrađen od crnog metala, vlažan od ulja i sivog sjaja. Sjaj je bio prigušen, ali
pištolj je ipak blistao. Zaustavio se u ravnini njezinih grudi. Ona je zurila u
njegovu boju i sve što je promislila bilo je: znači, to je metal oružja, plavosive
boje.
"Priđi bliže", rekao je čovjek.
Bilaje oduzeta. Držala je ruke sklopljene na licu, a oči su joj bile toliko
raširene da je mislila kako će joj se koža na licu raspući.
"Bliže", ponovio je čovjek.
Zurila je u Sheryl na podu. Pokušala se pridići laktima. Imala je ukriženi
pogled, a iz nosa joj je curila krv.
Gornja usna joj je naticala, a s brade kapala krv. Koljena su joj bila
podignuta, a haljina povučena i zgužvana. Vidjelo se mjesto gdje su joj
najlonke prelazile u gaćice. Disala je isprekidano. Zatim ju je snaga u laktima
opet izdala i ona je skliznula naprijed, a koljena su joj se opet opružila. Glava
joj je uz prigušeni zvuk udarila o pod i okrenula se u stranu.
"Priđi bliže", rekao je čovjek.
Ona je zurila u njegovo lice. Bilo je ukočeno. Ožiljci su izgledali poput
tvrde plastike. Jedno oko mu je bilo skriveno ispod kapka debelog i grubog
poput palca. Drugo oko bilo je hladno, bez treptaja. Ona je zurila u pištolj. Bio
je tridesetak centimetara od njezinih grudi. Nije se micao. Ruka koja ga je
držala bila je glatka. Nokti su bili uređeni. Primaknula se četvrt koraka bliže.
"Bliže."
Približila se dok joj pištolj nije počeo doticati tkaninu suknje. Kroz tanku
svilu je osjećala tvrdoću i hladnoću sivog metala.
"Bliže."
Zurilaje u njega. Lice mu je bilo tridesetak centimetara od njezinog. S
lijeve strane koža mu je bila stara i naborana. Zdravo oko je bilo puno žilica,
poput mreže. Desno je oko trepnulo. Kapak se kretao tromo i teško. Spustio se
dolje, zatim gore, namjerno, poput stroja. Nagnula se naprijed nekoliko
centimetara. Pištolj ju je pritiskao u grudi.
"Bliže."
Pomaknula je stopalo. On je odgovorio jačim pritiskom pištolja. Metal je
snažno upirao u mekoću njezinog mesa. Pritiskao joj je grudi. Na svili se
stvarala duboka rupa. Pritisak pištolja povlačio je njezinu bradavicu u stranu.
Boljelo ju je. Čovjek je podigao desnu ruku. Svoju kuku. Držao ju je ispred
njezinih očiju. Bila je to obična čelična krivulja, uglačana i ulaštena do sjaja.
Polako ju je okretao čudnim pokretom podlaktice. Čulaje škripanje kože u
njegovom rukavu. Vršak kuke bio je izbrušen i naoštren u šiljak. Okrenuo je
vršak i vodoravno položio kuku na njezino čelo. Ona se trgnula. Kuka je bila
hladna. Polako joj je prešao kukom preko čela i nosa. Spustio je kuku ispod
njezinog nosa. Pritisnuo ju je o njezinu gornju usnu. Spustio ju je još niže i
pritiskao dok nije otvorila usta. Lagano je kucnuo kukom o njezine zube.
Zapela je za njezinu donju usnu jer je bila suha. Vukao je je usnu čelikom
dolje, dok se tkivo mekano poput gume nije napokon oslobodilo. Prešao joj je
preko brade. Niže pod bradu, prema vratu. Zatim par centimetara gore, natrag
pod zglob njezine vilice, sve dok joj nije počeo gurati glavu uvis snagom
svoga ramena. Zurio joj je u oči. "Zovem se Hobie", rekao je.
Ona je stajala na vršcima nožnih prstiju, pokušavajući skinuti teret sa
svoga vrata. Dolazilo joj je na povraćanje. Nije se sjećala da je udahnula
otkako je otvorila vrata.
"Je li me Chester spomenuo?"
Glava joj se iskrivila unatrag. Zurila je u strop. Pištolj joj se ukopavao u
grudi. Više nije bio hladan. Toplina njezinog tijela ga je ugrijala. Odmahnula je
glavom, lagano i hitro, koliko je mogla zbog pritiska kuke.
"Nije me spomenuo?"
"Nije", zastenjala je. "Zašto? Zar je trebao?" "Je li on zatvoren čovjek?"
Opet je odmahnula glavom. Isti mali i hitar pokret, s jedne strane u drugu.
Koža na njezinu vratu mreškala se pod pritiskom metala.
"Je li vam spominjao svoje poslovne probleme?"
Trepnula je. Opet je odmahnula glavom.
"Znači, ipak jest zatvoren čovjek."
"Valjda", zastenjala je. "Ali ja sam svejedno znala."
"Ima li ljubavnicu?"
Opet je trepnula. Odmahnula je glavom. "Kako možete u to biti sigurni?"
upitao je Hobie. "Ako je zatvoren čovjek?" "Što želite?" zastenjala je.
"Ali čini mi se da mu ljubavnica ne treba. Vi ste vrlo lijepa žena."
Opet je trepnula. Stajala je na vršcima prstiju. Guccijeve potpetice nisu
doticale pod.
"Upravo sam vam dao kompliment", rekao je Hobie. "Zar ne biste trebali
nešto odgovoriti? Nešto pristojno?"
Pojačao je pritisak. Čelik se zario u meso na njezinu vratu. Jedno joj se
stopalo podiglo od poda. "Hvala", zastenjala je.
Pritisak kuke je popustio. Pogled joj je opet bio uprt ravno i potpetice su
joj dotaknule tepih. Shvatila je da opet diše. Stenjala je, udisala i izdisala,
udisala i izdisala.
"Vrlo lijepa žena."
Sklonio je kuku s njezinog vrata. Dotaknuo joj je struk. Prešao je kukom
preko linije njezinog kuka. Dolje preko njezina bedra. Zurio joj je u lice.
Pištolj je bio čvrsto zabijen u njezino meso. Okrenuo je kuku i krivulja se
podigla s njezina bedra, ostavljajući samo jednu točku. Spuštao se niže.
Osjetila je kako probija svilu i dotiče njezinu golu nogu. Bila je oštra. Ne kao
igla. Više kao vršak olovke. Kuka se zaustavila. Počela se penjati natrag.
Pritiskao ju je njome, nježno. Nije ju parala. Znala je to. Ali ostavljala je
brazdu na njezinoj koži. Kretala se gore. Kliznula je pod svilu. Osjetila je
metal na koži svoga bedra. Kuka se kretala prema gore. Osjećala je kako joj se
svilena haljina gužva i skuplja na boku. Kuka je išla gore. Šavovi su klizili
stražnjim dijelom njezinih nogu. Sheryl se stresla na podu. Kuka se prestala
kretati, a Hobiejevo se užasno desno oko polako okrenulo i pogledalo dolje.
"Zavući ruku u moj džep", rekao je.
Ona je zurila u njega.
"Svoju lijevu ruku", rekao je. "U moj desni džep."
Morala se primaknuti bliže i posegnuti dolje između njegovih ruku. Lice
joj je bilo blizu njegovog. Mirisao je na sapun. Napipala je njegov džep.
Zavukla je prste unutra i sklopila ih oko jednog malog valjka. Izvukla ga je
van. Bila je to načeta rola ljepljive vrpce, široke dvatri centimetra. Srebrne
boje. Ostalo je još možda pet metara vrpce. Hobie se odmaknuo od nje.
"Zalijepi Sherylina zapešća skupa", rekao je.
Zavrtjela je bokovima kako bi spustila haljinu. Promatrao ju je dok je to
činila i nasmiješio se. Pogledala je između role srebrne vrpce i Sheryl prema
podu.
"Prevrni je", rekao je.
Svjetlost s prozora padala je na pištolj. Ona je kleknula do Sheryl. Vukla
ju je zajedno rame i gurala za drugo, dok je nije prevrnula na leđa.
"Spoji joj lakte", rekao je.
Oklijevala je. On je malo podigao pištolj, a zatim i kuku. Raširio je ruke
kao da pokazuje oružanu nadmoć. Ona se namrštila. Sheryl se opet zatresla.
Lokva njezine krvi prekrila je tepih. Bila je smeđa i ljepljiva. Marilyn joj je s
obje ruke spojila lakte na leđima. Hobie je pogledao dolje.
"Sasvim ih priljubi", rekao je.
Noktom je otkinula komad vrpce. Omotala ju je nekoliko puta oko
Sherylinih podlaktica, odmah ispod lakata.
"Čvrsto", rekao je. "Sve do kraja."
Omotala je vrpcu nekoliko puta, iznad njezinih lakata i dolje do zapešća.
Sheryl se trzala i nastojala osloboditi.
"Dobro, posjedni je", rekao je Hobie.
Namjestila ju je u sjedeći položaj, s rukama zalijepljenima na leđima. Lice
joj je bilo krvavo. Nos joj je bio natekao i počeo je modriti. Usne su joj bile
natečene.
"Zalijepi joj usta vrpcom", rekao je Hobie.
Zubima je otkinula petnaest centimetara vrpce. Sheryl je treptala i gledala
vrpcu kako joj se približava. Marilyn je slegnula ramenima, kao da je zbog
toga nesretna, poput bespomoćne isprike, i zalijepila joj vrpcu preko usta.
Vrpca je bila debela i pojačana čvrstim nitima utopljenima u srebrnu plastiku.
Bila je sjajna, ali zbog ispupčenih i isprepletenih niti ne i skliska. Prešla je
prstima s jednog kraja vrpce na drugi, kako bi je učvrstila. Na Sherylinom
nosu su se pojavili mjehurići, a oči se širom otvorile u panici.
"Bože, ne može disati", zastenjala je Marilyn. Htjela je odlijepiti vrpcu, ali
Hobie ju je nogom udario po ruci.
"Slomio si joj nos", rekla je Marilyn. "Ne može disati."
Pištolj joj je bio uperen u glavu. Sasvim mirno. Na pola metra od nje.
"Umrijet će", rekla je Marilyn.
"Naravno da hoće", odvratio joj je Hobie.
Užasnuto je zurila u njega. Krvava pjena i mjehurići izbijali su kroz
Sherylin slomljeni nos. Oči su joj bile izbuljene od panike. Pluća su joj se
nadimala. Hobiejeve oči bile su na Marilyninom licu.
„Želiš li da budem dobar?" upitao je.
Ona je divlje klimnula glavom.
"Hoćeš li i ti zauzvrat biti dobra?"
Zurila je u svoju prijateljicu. Prsa su joj se grčila i očajnički tražila zrak
koji nisu mogla dobiti. Tresla je glavom lijevo - desno. Hobie se sagnuo i
okrenuo vršak kuke tako da je počela parati vrpcu na Sherylinim ustima dok je
ona divlje trzala glavom. Zatim je upro jače i probio vrškom srebrnu vrpcu.
Sheryl se ukočila. Hobie je pomicao ruku, lijevo-desno, gore-dolje. Povukao
je kuku natrag. Na vrpci je ostala rupa kroz koju je dok je izdisala i udisala
zviždao zrak. Dok je Sheryl hvatala zrak i stenjala vrpca se uvlačila i nadimala
joj se na usnama.
"Bio sam dobar", rekao je Hobie. "Zato mi sada duguješ, u redu?"
Sheryl je snažno udisala zrak kroz otvor na vrpci. Usredotočila se na
disanje. Gledala je i žmirkala prema dolje, kao da želi potvrditi da ispred nje
zaista ima zraka koji udiše. Marilyn ju je promatrala kako sjedi na petama,
hladna od užasa.
"Pomogni joj do automobila", rekao je Hobie.
 10
Chester Stone je bio sam u toaletu na osamdeset osmom katu. Tony ga je
prisilio da uđe unutra. Ne fizički. Samo je stajao i pokazao bez riječi prstom, a
Stone je požurio preko uredskog tepiha u potkošulji i boksericama i s crnim
čarapama i ulaštenim cipelama na nogama. Zatim je Tony spustio ruku, prestao
pokazivati prstom i rekao mu da uđe unutra, i zatvorio vrata za njim. Iz ureda
su dopirali prigušeni zvukovi, a poslije nekoliko minuta dvojica muškaraca su
vjerojatno izašla, jer je Stone čuo zatvaranje vrata i zvuk motora dizala u
blizini. Tada je sve utihnulo. Ostao je sam u mraku.
Sjeo je na pod, naslonio se leđima na sive granitne pločice i zurio u tišini.
Vrata toaleta nisu bila zaključana. Znao je to. Nakon što su se zatvorila nije
čuo škljocanje brave. Bilo mu je hladno. Tvrde pločice bile su ledene i
hladnoća je prodirala kroz tanki pamuk njegovih bokserica. Počeo je drhtati.
Bio je gladan i žedan.
Pozorno je osluškivao. Ništa. Polako je ustao s poda i prišao umivaoniku.
Odvrnuo je slavinu i opet osluškivao dok je voda curila. Ništa. Sagnuo je
glavu i napio se. Zubima je dodirnuo metalnu slavinu i osjetio okus klora. Vodu
je nakratko zadržao u ustima zadržao i pustio da mu natopi osušen jezik. Zatim
je progutao i zatvorio slavinu.
Čekao je sat vremena. Čitav sat je sjedio na podu, zurio u otključana vrata
i osluškivao tišinu. Boljelo ga je na mjestu gdje ga je onaj udario. Osjećao je
oštru bol na mjestu gdje ga je šaka udarila u rebra. Kost o kost, snažno, jako.
Zatim je osjetio još jednu slabu i mučnu bol u trbuhu, gdje ga je šaka pogodila
drugi put. Držao je oči na vratima i nastojao isključiti bol. U zgradi je tiho
lupalo i bučalo, kao da u njoj ima još ljudi, ali daleko. Dizala, rashladni
uređaji, šum vode koja je protjecala cijevima i poigravanje lahora na
prozorima pojačavalo se i stišavalo do ugodnog šapata, tek nešto ispod lagane
čujnosti. Učinilo mu se da čuje kako se vrata dizala otvaraju i zatvaraju, možda
osamdeset osam katova niže, dok je prigušeni udarac odzvanjao kroz okno.
Bilo mu je hladno. Bio je zgrčen i gladan. Boljelo ga je i bio je uplašen.
Ustao je, savio se od grčeva i boli i osluškivao. Ništa. Kliznuo je kožnim
potplatima preko pločica. Rukom je uhvatio kvaku na vratima. Pozorno je
osluškivao. I dalje ništa. Otvorio je vrata. Prostrani ured bio je mračan i tih.
Bio je prazan. Uputio se preko tepiha i zaustavio se blizu vrata koja su vodila
u čekaonicu. Sada je bio bliže dizalima. Kroz okno je mogao čuti zvukove
automobila. Osluškivao je na vratima. Ništa. Otvorio je vrata. Čekaonica je
bila mračna i pusta. Hrastovina je blijedo sjajila, a nasumični odrazi svjetlosti
odbijali su se s mjedenih ukrasa. Mogao je čuti zvuk motora koji je dopirao iz
hladnjaka u kuhinji s desna. Osjećao je miris hladne i ustajale kave.
Vrata predvorja bila su zaključana. Bila su velika i masivna, vjerojatno
otporna na vatru, u skladu s oštrim gradskim propisima. Bila su obložena
blijedom hrastovinom, a mogao je vidjeti i prigušeni sjaj čelika na mjestu gdje
su se vrata spajala s okvirom. Protresao je kvaku, ali ona se nisu ni
pomaknula. Dugo je stajao tu, okrenut vratima, i virio kroz maleni stakleni
prozor ispunjen žicom. Bio je deset metara od dizala i slobode. Zatim se
okrenuo i prišao pultu.
Sprijeda je dosezao visinu prsiju. Iza mu je bio u visini prepona, poput
običnog radnog stola. Mjesto za pultom bilo je skučeno zbog uredskih
ormarića i uredno posloženih fascikala. Na stolu ispred Tonyjeve stolice bio je
telefon. Telefon je imao složenu konzolu, sa slušalicom na lijevom strani i
tipkama s desne strane, ispod malog pravokutnog prozorčića. Na prozorčiću je
bio sivi LCD zaslon na kojem je pisalo OFF. Podigao je slušalicu i osluhnuo,
ali nije čuo ništa osim kolanja krvi u svome uhu. Nasumce je pritisnuo tipke.
Ništa. Počeo je proučavati konzolu, prelazeći prstima po tipkama. Tražio je.
Pronašao je tipku označenu s POKRE-NI. Pritisnuo je tipku i na malom zaslonu
se pojavila poruka UNESI ŠIFRU. Nasumce je pritisnuo brojeve, a na zaslonu
se opet pojavila poruka OFF.
Ispod stola su bili ormarići s malim vratima od hrastovine. Svi su bili
zaključani. Pretresao je sva vratašca i čio kako metalni jezičci udaraju o
limene ploče. Vratio se natrag u Hobiejev ured. Prošao je kroz pokućstvo i
došao do stola. Na sofama nije bilo ničega. Njegove odjeće više nije bilo tu.
Na stolu nije bilo ničega. Ladice stola bile su zaključane. Stol je bio čvrst,
unakažen paranjem kuke, a brave na ladicama izgledale su prilično sigurne.
Čučnuo je, onako smiješan u donjem rublju, i povukao za ručke. Ladica se
malo pomaknula, a zatim stala. Ugledao je kantu za smeće pod stolom. Bila je
oblika mjedenog valjka, ne toliko visoka. Nagnuo ju je. Unutra je bila njegova
lisnica, prazna i odbačena. Do nje je bila Marilyna slika, okrenuta dolje. Na
papiru je straga bilo utisnuto KODAK. Posegnuo je za fotografijom, izvadio je
i okrenuo. Ona mu se nasmiješila. Radilo se o običnoj fotografiji snimljenoj
od glave do ramena. Nosilaje svilenu haljinu. Onu seksi, onu koju je dala sašiti
po narudžbi. Nije bila svjesna da je on za to znao. Bio je kući sam kad su
nazvali iz trgovine. Rekao im je da opet nazovu i pustio ju da misli kako on
ništa ne zna. Na toj ju je fotografiji odjenula prvi put. Sramežljivo se
smiješila, oči su joj živo sjale i kao da mu je govorila da ne smije previše
izoštriti sliku, na mjestu gdje joj se tanka svila priljubila za grudi. Držao je
sliku na dlanu i zurio u nju, a zatim je vratio natrag u kantu, jer nije imao
džepova da je spremi unutra.
Hitro je ustao i iza kožne stolice prišao zidu s prozorima. Objema rukama
je raširio prorez između roleta i pogledao van. Morao je nešto učiniti. Ali bio
je na osamdeset osmom katu. Ništa nije mogao vidjeti, osim rijeke i New
Jerseya. Preko puta nije bilo susjeda da im mahne da je u nevolji. Preko puta
nije bilo ničega osim gorja Appalachi koje se pružalo sve do Pennsylvanije.
Vratio je rolete na mjesto i prešao preko svakog centimetra ureda i čekaonice,
a zatim se vratio u ured i krenuo iznova. Nije bilo nade. Bio je u zatočeništvu.
Stajao je nasred ureda, drhtao i zurio u prazno.
Bio je gladan. Nije imao pojma koliko je sati. U uredu nije bilo sata, a
svoj ručni sat više nije imao. Sunce je zalazilo na zapadu. Bilo je kasno
poslijepodne ili rana večer, a on nije ručao. Polako se približio vratima ureda.
Ponovo je oslušnuo. Nije se čulo ništa osim ugodnog šuma zgrade i brujanja
motora hladnjaka. Napokon je pošao do kuhinje. Zastao je s prstom na
prekidaču, a zatim se odvažio i upalio svjetlo. Upalila se neonska svjetiljka.
Treperila je nekoliko sekunda, a zatim uz bučno zujanje obasjala prostoriju.
Kuhinja je bila mala. Unutra je bio manji sudoper od nehrđajućeg čelika i pult
iste dužine. Oprane šalice visjele su naopako, a aparat za kavu bio je prljav od
skorjele kave. Ispod pulta je bio mali hladnjak. Unutra je bilo mlijeko, paket
piva i jedna uredno složena i zatvorena vrećica. Izvukao ju je van. Unutra je
nešto bilo zamotano u novinski papir. Bilo je teško i čvrsto. Ustao je i odmotao
papir na pultu. Unutra je bila plastična vrećica. Uhvatio ju je za dno, okrenuo
je i van je ispala odsječena ruka. Tresnula je o pult. Prsti su bili bijeli i
zgrčeni. Spužvasto ružičasto meso, odsječena bijela kost i prazne vene virile
su iz zapešća. Sjaj neonskog svjetla mu se zavrtio pred očima i on se
onesviješten srušio na pod.
Reacher je spustio kutiju s pizzom na pod dizala, izvukao pištolj što mu je
još uvijek bio zataknut za pojasom i spremio ga u sportsku torbu sa streljivom.
Zatim je čučnuo i podigao pizzu, baš kad su se vrata dizala otvorila na
četvrtom katu. Vrata stana su se otvorila čim je došao blizu špijunke na
vratima. Jodie je stajala u hodniku i čekala ga. Još uvijek je bila u platnenoj
suknji.
Bila je malo zgužvana na bokovima, jer je cijeli dan sjedila. Duge
tamnopute noge je prekrižila, jednu ispred druge.
"Donio sam večeru", rekao je.
Ona je umjesto kutije pogledala u sportsku torbu.
"Ovo ti je posljednja prilika, Reacheru. Trebali bismo o svemu ovome s
nekim popričati."
"Ne", rekao je.
Spustio je torbu na pod, a ona je stala iza njega i zaključala vrata.
"U redu", rekla je. "Ako je u ovo umiješana vlada, možda imaš pravo.
Možda bi se trebali kloniti policije."
"Tako je", rekao je. "Zato sam uz tebe." "Večerajmo", rekao je.
Odnio je pizzu u kuhinju. Ona je već bila postavila stol. Na njemu su bila
dva pribora za jelo, jedan nasuprot drugoga. Tanjuri, noževi i vilice, papirnate
salvete i čaše s hladnom vodom. Kao da dvoje ljudi živi u stanu. Stavio je
kutiju na pult i otvorio je.
"Izaberi", rekao je.
Stajala je odmah iza njega. Mogao ju je osjetiti. Mogao je namirisati njezin
parfem. Osjetio je njezin dlan na leđima. Pekao ga je. Na trenutak je zadržala
svoju ruku na njegovim leđima, a zatim ga je njome sklonila s puta.
"Podijelimo je", rekla je.
Položila je kutiju na dlan i odnijela je do stola. Izvlačila je komade pizze
dok se kutija naginjala i micala. Raspodijelila je komade pizze na tanjure. On
je sjedio, pijuckao vodu i gledao je. Bila je vitka i puna energije i mogla je
učiniti da svaki običan pokret izgleda skladno poput baleta. Okrenula se,
bacila masnu kutiju u smeće i opet se vratila stolu. Haljina joj se pri svakom
pokretu mreškala i lepršala. Sjela je na stolicu. Čuo je tiho šuštanje platnene
haljine na njezinoj koži, a njezino je stopalo udarilo u njegovo koljeno pod
stolom.
"Oprosti", rekla je.
Obrisala je prste salvetom i zabacila kosu iza ramena. Nakrivila je glavu,
spremajući se zagristi pizzu. Jela je lijevom rukom, okretala komad i gladno ga
napadala.
"Nisam ručala", rekla je. "Rekao si mi da ne izlazim iz zgrade."
Isplazila je jezik i uhvatila komad sira. Kad ga je napokon uspjela uhvatiti
usnama, nasmiješila se. Usne su joj sjajile od ulja. Ispila je veliki gutljaj vode.
"Inćuni, najdraži su mi. Kako si znao? Ali poslije se od njih ožedni, zar ne?
Tako su slani."
Haljina joj nije imala rukave i on joj je mogao vidjeti ruke, sve od
ispupčenog zgloba na vrhu ramena. Bile su mršave, tamnopute i vitke. Na
njima gotovo i nije bilo mišića, samo mali bicepsi slični tetivama. Bila je
prekrasna i oduzimala mu je dah, ali fizički je predstavljala zagonetku. Bila je
visoka, ali tako krhka da mu nije bilo jasno kako unutra ima mjesta za sve
vitalne organe. Bila je mršava poput motke, ali se činila živom, čvrstom i
snažnom. Prava zagonetka. Sjetio se osjećaja njezine ruke oko svoga struka,
petnaest godina prije. Kao da mu netko steže debelo uže oko pojasa.
"Ne mogu ostati ovdje večeras", rekao je.
Pogledala je preko stola u njega. "Zašto ne? Ako imaš nekog posla, ja ću ti
pomoći. Kao što sam već rekla, uz tebe sam u ovome."
"Ne, jednostavno ne mogu ostati", rekao je.
"Zašto ne?" upitala je opet.
Duboko je udahnuo i zadržao dah. Njezina je kosa sjala na svjetlosti.
"Nije umjesno da ostanem ovdje", rekao je. "Ali zašto?"
Slegnuo je ramenima. Bilo mu je neugodno. "Jednostavno zato, Jodie. Zato
jer me smatraš bratom ili ujakom, što li već, zbog Leona, ali ja to nisam, zar
ne?"
Zurila je u njega.
„Žao mi je", rekao je.
Oči su joj bile velike. "Što?"
"Ovo nije u redu", rekao je nježno. "Nisi mi sestra ili nećakinja. To je
samo privid, jer sam bio blizak s tvojim tatom. Za mene si divna žena i ne
smijem biti ovdje sam s tobom."
"Zašto ne?" upitala je opet bez daha.
"Isuse, Jodie, zašto ne? Zato jer nije u redu, eto zašto. Ne moraš čuti sve
pojedinosti. Nisi mi ni sestra niti nećakinja, a ja se više ne mogu pretvarati da
jesi. To me izluđuje, to pretvaranje."
Bila je vrlo mirna. Zurila je u njega. Još uvijek nije disala.
"Koliko dugo se već osjećaš tako?" upitala ga je.
On je slegnuo ramenima. Opet mu je bilo neugodno. "Oduvijek, čini mi se.
Otkad sam te prvi put upoznao. Pusti me na miru, Jodie, nisi više dijete. Po
godinama sam bio bliži tebi nego Leonu.
 Šutjela je. On je zadržao dah i čekao suze. Sramotu. Bol. Ona je samo
zurila u njega. Već se kajao zbog onoga što je rekao. Trebao je držati svoja
prokleta usta zatvorena. Ugristi se za prokletu usnu i prijeći preko toga. Bio je
u gorim situacijama, iako se nije mogao točno sjetiti gdje i kada. „Žao mi je",
ponovio je.
Lice joj je bilo bezizražajno. Velike plave oči zurile su u njega. Držala je
lakte na stolu. Tkanina haljine skupljala se i otvarala prema naprijed. Mogao
je vidjeti vrpcu njezinog grudnjaka. Bila je tanka i bijelila joj se na koži
ramena. Zurio je u njezino tjeskobno lice, a zatim sklopio oči i uzdahnuo od
očaja. Iskrenost je najbolji način? Zaboravite na to.
Zatim je ona učinila nešto neobično. Polako je ustala, okrenula se i
odgurnula svoju stolicu. Primaknula se stolu i objema se rukama uhvatila za
rub. Mali mišići bili su joj napeti poput žice. Odvukla je stol u jednu stranu.
Zatim je promijenila položaj, okrenula se i gurnula ga bedrima dok nije došao
do pulta. Reacher je ostao sjediti na stolici, iznenada osamljen na sredini
prostorije. Zakoračila je unatrag i stala ispred njega. Dah mu je zastao u
prsima.
"Jednostavno me smatraš ženom?" upitala je polako.
On je klimnuo.
"Ne mlađom sestrom? Ne svojom nećakinjom?"
On je odmahnuo glavom. Ona je zastala.
"Seksualno te privlačim?" tiho je upitala.
On je klimnuo. Još uvijek mu je bilo neugodno. Pomirio se sa sudbinom.
"Naravno da me seksualno privlačiš. Što si mislila? Pogledaj se. Sinoć sam
jedva oka sklopio."
Ona je samo stajala ispred njega.
"Morao sam ti to reći", rekao je. "Stvarno mi je žao, Jodie."
Ona je sklopila oči. Čvrsto ih je zatvorila. Zatim je ugledao osmijeh.
Raširio joj se preko cijelog lica. Šake su joj se stisnule na bokovima.
Odjednom je jurnula prema njemu i bacila mu se u naručje. Sjela mu je u krilo
i čvrsto mu obuhvatila glavu rukama. Ljubila ga je, kao da će umrijeti ako
prestane.
Automobil je bio Sherylin, ali je prisilio Marilyn da vozi. On je sjedio
straga, iza Marilyn, odmah uz Sheryl kojoj su ruke bile vezane na leđima.
Vrpca joj je još prekrivala usta i teško je disala. Držao je svoju kuku u
njezinom krilu, s vrškom zabijenim u kožu na njezinom bedru. U lijevoj je ruci
držao pištolj. Dovoljno često je njime doticao Marilyn po vratu da ne zaboravi
na njega.
Tony ih je dočekao u podzemnoj garaži. Radno vrijeme je bilo završilo i
sve je bilo tiho. Tony se pobrinuo za Sheryl, a Hobie je poveo Marilyn. Njih
četvero popelo se teretnim dizalom. Hobie je otključao vrata u hodniku i ušli
su u čekaonicu. Svjetlo u kuhinji bilo je upaljeno. Stone je ležao na podu u
donjem rublju. Marilyn je zastenjala i otrčala do njega. Hobie je promatrao
kako joj se tijelo giba pod suknjom i nasmiješio se. Okrenuo se i zaključao
vrata. Spremio je ključeve i pištolj u džep. Marilyn je stala kao ukopana,
zureći u kuhinju. Ruke je prinijela ustima. Raširila je oči, a na licu joj se
ogledao užas.
Hobie je slijedio njezin pogled. Na pultu je ležala ruka, dlanom okrenutim
prema gore, sa zgrčenim prstima, kao u prosjaka. Zatim je Marilyn užasnuto
pogledala dolje.
"Ne brinite", rekao je Hobie. "Nije njegova. Ali izaziva primisli, zar ne?
Mogao bih mu odsjeći ruku ako ne učini ono što tražim od njega."
Marilyn se zagledala u njega.
"A možda bih mogao odsjeći vašu", rekao joj je. "Mogao bih ga natjerati
da to gleda. Možda bih ga mogao natjerati da to učini umjesto mene."
"Vi ste ludi", rekla je Marilyn.
"On bi to učinio, znate", rekao je Hobie. "Učinio bi sve. Jadan je.
Pogledajte ga samo kako leži tu, u donjem rublju. Mislite li da dobro izgleda u
donjem rublju?"
Ona nije rekla ništa.
"A vi?" upitao je Hobie. "Izgledate li vi dobro u donjem rublju? želite li
svući suknju i pokazati mi?" Panično je zurila u njega.
"Ne?" rekao je. "Dobro, možda poslije. A što je s vašom agenticom za
nekretnine? Mislite li da će ona izgledati dobro u donjem rublju?"
Ona se okrenula prema Sheryl. Ova je uzmaknula prema vratima, svom
težinom se oslonivši na svoje sputane ruke. Ukočila se.
"Što mislite o tome?" rekao joj je. "Izgledate li dobro u donjem rublju?"
Zurila je i divlje odmahnula glavom. Ubrzani dah joj je zviždao kroz rupu
na vrpci. Hobie joj se približio i prikovao ju uz vrata. Gurnuo je šiljak svoje
kuke ispod poruba njezine suknje.
"Provjerimo."
Potegnuo je kuku, a Sheryl je zateturala i tkanina se pokidala. Dugmad se
rasula i ona je pala na koljena. Podigao je nogu i snažno je odgurnuo stopalom.
Kimnuo je Tonyju koji se sagnuo i povukao joj pokidanu suknju preko nogu.
"Čarape s gaćicama", rekao je Hobie. "Bože, kako to mrzim. Uopće nisu
romantične."
Nadvio se nad njom i vrškom kuke pokidao najlon na komade. Cipele su
joj se izule. Tony je zamotao suknju, cipele i pokidane najlonke u loptu i sve
odnio u kuhinju. Bacio je sve u kantu. Sheryl je podvila svoje gole noge ispod
sebe i sjela na pod, stenjući kroz vrpcu. Nosila je male bijele gaćice i
pokušavala ih je pokriti svojom bluzom. Marilyn ju je promatrala, usta
otvorenih od užasa.
"U redu, sada se tek zabavljamo", rekao je Hobie. "Zar ne?"
"Svakako", rekao je Tony. "Ali ne toliko koliko će uslijediti."
Hobie se nasmijao, a Stone se trgnuo. Marilyn se sagnula prema njemu i
pomogla mu da sjedne na kuhinjski pod. Hobie je prišao bliže i uzeo odsječenu
ruku s pulta.
"Ovo je pripadalo posljednjem čovjeku koji me je iživcirao", rekao je.
Stone je otvarao i zatvarao oči, kao da želi da čitav prizor nestane. Zatim
je počeo zuriti u Sheryl. Marilyn je postalo jasno daju nikad prije nije
upoznao. Nije znao tko je ona.
"U toalet", rekao je Hobie.
Tony je podigao Sheryl na noge, a Marilyn je pomogla Chesteru. Hobie je
išao iza njih. Ušli su jedno za drugim u veliki ured i zaustavili se ispred vrata
toaleta.
"Unutra", rekao je Hobie.
Stone je ušao prvi. Za njim i žene. Hobie ih je gledao kako ulaze i stao na
vrata. Klimnuo je Stoneu. "Tony će spavati ovdje na sofi, zato više ne izlazi
van. I ne troši vrijeme uzalud. Popričaj o svemu sa svojom ženom. Sutra ćemo
obaviti prebacivanje dionica. Bit će puno bolje za nju ako to obavimo u
ozračju zajedničkog dogovora. Puno bolje. U protivnom, moglo bi doći do
loših posljedica. Shvaćaš što hoću reći?"
Stone je samo zurio u njega. Hobie je na trenutak zaustavio pogled na
ženama, a zatim je mahnuo odsječenom rukom za pozdrav i zatvorio vrata.
Jodiena bijela spavaća soba bila je okupana svjetlošću. Svake večeri u
lipnju sunce bi na pet minuta, dok bi zalazilo na zapadu, pronalazilo uzak i
ravan prolaz između visokih zgrada Manhattana i udaralo joj u prozore svojom
punom silinom. Kapci na prozorima gorjeli su kao užareni, a zidovi su primali
sjaj i rasipali ga uokolo dok cijela soba ne bi zasjala poput fine bijele
eksplozije. Reacher je pomislio da je sva ta svjetlosna igra sasvim prikladna.
Ležao je na leđima, sretniji nego ikad u životu.
Da je razmišljao o tome, možda bi se zabrinuo. Sjećao se zločestih
poslovica koje su govorile stvari poput: žali čovjeka koji dobije ono što želi.
I: bolje je putovati pun nade nego stići na odredište. Dobiti nešto što želiš
petnaest godina može biti čudno. Ali on se nije osjećao čudno. Osjećao se kao
da je otputovao raketom na neko blaženo mjesto za koje uopće nije znao da
postoji. Sve je bilo onako kako je i sanjao da bi moglo biti, samo milijun puta
bolje. Ona nije bila mit. Bila je živo biće od krvi i mesa, čvrsta, snažna, žilava
i mirisava, topla, stidljiva i podala mu se.
Ležala mu je u zagrljaju i kosa joj je padala preko njegovog lica. Upadala
mu je u usta dok je disao. Svoju je ruku držao na njezinim leđima. Pomicao ju
je naprijed-nazad preko njezinih rebara. Kralježnica joj se skrila u procjepu
koji su tvorili dugi i plitki mišići. Prešao je prstom preko brazde. Smiješila se
sklopljenih očiju. Znao je to. Osjetio je kako ga njezine trepavice škakljaju po
vratu, a na ramenu je mogao osjetiti mišiće njezinog lica. Smiješila se.
Pomaknuo je ruku. Koža joj je bila ugodno hladna i mekana.
"Sad bih trebala plakati", rekla je tiho. "Uvijek sam mislila da hoću.
Uvijek sam mislila da ću, ako se ovo ikad, ikad dogodi, poslije zaplakati."
Stisnuo ju je jače uz sebe. "Zašto bismo plakali?"
"Zbog svih onih izgubljenih godina", rekla je.
"Bolje ikad nego nikad", rekao je.
Pridigla se na lakte. Napola se popela na njega i pritisnula svoje grudi o
njegova prsa. "One stvari koje si mi rekao, isto sam i ja mogla reći tebi, svaku
riječ. Voljela bih da jesam, davno prije. Ali nisam mogla."
"Ni ja nisam mogao", rekao je. "Činilo mi se poput tajne koja me
ispunjavala krivicom."
"Da", rekla je. "Moj tajni grijeh." Sasvim se uspravila i sjela na njega,
uspravila leđa i nasmiješila se.
"Ali sad to više nije tajna", rekla je. "Nije", rekao je.
Protegnula je ruke visoko iznad sebe i počela zijevati, što je završilo
zadovoljnim osmjehom. Uhvatio ju je za tanki struk. Prešao joj je rukama
preko trbuha, sve do grudi. Njoj se osmijeh raširio preko cijelog lica. "Opet?"
Nagnuo ju je bokom u stranu i okrenuo je na leđa. Nježno ju je položio na
krevet. "Moramo puno toga nadoknaditi, zar ne? Sve te izgubljene godine."
 Ona je kimnula, jedva primjetno. Smiješila se i trljala svoju kosu o jastuk.
Marilyn je preuzela vodstvo. Osjećala je da je ona ta koja je snažna.
Chester i Sheryl bili su omamljeni i razumjela ih je, jer su oboje pretrpjeli
zlostavljanje. Mogla je samo nagađati koliko se samo ranjivo osjećaju tako
napola goli. I sama se osjećala napola gola, ali nije se htjela brinuti oko toga.
Odlijepila je vrpcu sa Sherylinin usta i držala ju dok je plakala. Zatim se
sagnula iza nje i odlijepila vrpce s njezinih zapešća i lakata. Sklupčala je
ljepljive komade vrpce i bacila ih u kantu za smeće. Zatim je opet prišla i
počela joj masirati ramena. Našla je jedan mali ručnik, pustila vruću vodu na
umivaoniku, natopila ručnik i oprala skorenu krv s Sherylina lica. Nos joj
otekao i poplavio. Počela se brinuti kako će je odvesti k liječniku. Počela je
razmišljati. Vidjela je filmove s taocima. Netko uvijek bude izabran za
glasnogovornika i kaže bez policije, a bolesni zatim budu pušteni i odvedu ih u
bolnicu. Ali na koji način to točno postižu?
Uzela je ručnike sa šipke i dala jedan veliki Sheryl, da ga iskoristi kao
haljinu. Zatim je ostale ručnike podijelila na tri dijela i rasprostrta ih po podu.
Znala je da će im biti hladno na pločicama. Toplinska izolacija bila je od
velike važnosti. Rasprostrta je tri gomile ručnika i poredala ih uza zid. Sjela je
i naslonila se na vrata, a Chestera je smjestila slijeva i Sheryl zdesna. Primila
ih je za ruke i čvrsto stisnula. Chester joj je uzvratio stisak.
„Žao mi je", rekao je.
"Koliko duguješ?" upitala je ona.
"Više od sedamnaest milijuna."
Nije se trudila pitati ga može li otplatiti toliki dug. Da može otplatiti dug,
ne bi sada polugol sjedio na podu toaleta.
"Što želi on?"upitala je.
Slegnuo je ramenima, bijedno.
"Sve", rekao je. „Želi cijelu tvrtku."
Ona je kimnula i pogledala prema cijevima ispod umivaonika.
"Što će nam nakon svega ostati?"
Zastao je, a zatim opet slegnuo ramenima. "Možda neka mrvica koju nam
baci. Vjerojatno nam neće ostati ništa."
"Što je s našom kućom?" upitala je. "Još je uvijek naša, zar ne? Prodat ću
je. Ova je dama mešetar. Kaže da je možemo prodati za dva milijuna."
Stone je pogledao u Sheryl. Zatim je odmahnuo glavom. "Kuća je u
vlasništvu tvrtke. Radilo se o tehničkoj stvari, bilo je lakše financirati se na
takav način. Zato će Hobie dobiti i nju, zajedno sa svime ostalim."
Ona je kimnula i počela zuriti u prazno. Njoj zdesna, Sheryl je spavala u
sjedećem položaju. Užas ju je iscrpio.
"Zaspi i ti", rekla je. "Ja ću nešto smisliti." Opet joj je stisnuo ruku i
naslonio glavu na zid. Sklopio je oči.
"Tako mi je žao", rekao je opet.
Ona nije odgovorila. Samo je poravnala tanku svilu preko bedara i zurila
ravno ispred sebe, duboko razmišljajući.
Sunce je zašlo prije nego su svršili po drugi put. Svjetlost se pretvorila u
sjajnu prugu koja je s prozora klizila u stranu. Zatim se pretvorila u samo jednu
usku vodoravnu zraku koja je igrala preko bijelog zida. Kretala se polako, a
kroz nju je plesala prašina. Zatim je nestala, ugasila se poput svjetiljke, i
ostavila sobu u hladnom, prigušenom sjaju večeri. Ležali su iscrpljeni i mazili
se u isprepletenim plahtama. Tijela su im bila opuštena, a dah usporen. Zatim
je on opet osjetio njezin osmijeh. Podlaktila se i pogledala u njega istim
zadirkujućim osmjehom kakav je vidio ispred njezine uredske zgrade.
"Što je?" upitao je.
"Moram ti nešto reći", rekla je.
On je čekao.
"U mojoj službenoj nadležnosti."
On se usredotočio na njezino lice. Još uvijek se smiješila. Zubi su joj bili
bijeli, a oči svjetloplave, što se vidjelo čak i u hladom sumraku koji je
nastupio. On je pomislio: kakva službena nadležnost? Bila. je odvjetnica koja
je čistila nered kad bi netko nekome dugovao sto milijuna dolara.
"Ja nikome ne dugujem novac", rekao je. "I mislim da ga nitko ne duguje
meni."
Odmahnula je glavom. Još se smiješila. "Ja sam izvršiteljica tatine
oporuke."
On je kimnuo. Imalo je smisla da je Leon postavi za izvršiteljicu. Bila je
odvjetnica u obitelji, pa je odabir bio razumljiv.
"Otvorila sam oporuku i pročitala je", rekla je. "Danas, na poslu."
"Onda, što piše u njoj? Da je bio pritajeni škrtac? Pritajeni milijarder?"
Opet je odmahnula glavom. Nije ništa rekla.
"Znao je što se dogodilo Victoru Hobieju i sve zapisao u svojoj oporuci?"
I dalje se smiješila. "Ostavio ti je nešto. Nasljedstvo."
Opet je kimnuo, polako. I to je imalo smisla. Takav je bio Leon. Sjetio se i
ostavio mu neku sitnicu, zbog sentimentalnosti. Ali što? Razmislio je.
Vjerojatno nekakav suvenir. Možda svoja odličja? Možda snajpersku pušku
koju je donio kući iz Koreje. Bila je stara, marke Mauzer, izvorna njemačka,
vjerojatno zarobljena od Rusa na Istočnom frontu i prodana deset godina
poslije njihovim korejskim mušterijama. Bio je to strašno dobar komad oružja.
Leon i on mnogo su puta nagađali o bitkama koje je ta puška vidjela. Bilo bi ju
lijepo imati. Bila bi to lijepa uspomena. Ali gdje bi ju, dovraga, držao?
"Ostavio ti je svoju kuću", rekla je.
"Svoju što?"
"Svoju kuću", ponovila je. "Tamo gdje smo bili, u Garrisonu."
Blijedo je zurio u nju. "Svoju kuću?"
Kimnula je. I dalje se smiješila.
"Ne mogu vjerovati", rekao je. "I ne mogu prihvatiti. Što će mi kuća?"
"Što će ti kuća? Da živiš u njoj, Reacheru. Za to kuće i služe, zar ne?"
"Ali ja ne živim u kućama", rekao je. "Nikad nisam živio u kući."
"Pa, sada možeš."
Šutio je. Zatim je odmahnuo glavom. "Jodie, jednostavno ne mogu
prihvatiti kuću. Trebala bi biti tvoja. Trebao ju je ostaviti tebi. Ona je tvoje
nasljeđe."
"Ne želim je", rekla je jednostavno. "On je to znao. U gradu se bolje
osjećam."
"U redu, onda je prodaj. Ali kuća je tvoja, zar ne? Prodaj je i zadrži
novac."
"Ne treba mi novac. I to je znao. Vrijedi manje od onoga što zaradim u
godinu dana."
Pogledao je u nju. "Mislio sam da je to zemljište skupo, zato jer je odmah
uz rijeku?"
Klimnula je. "I jest."
Šutio je, zbunjen.
"Svoju kuću?" ponovio je.
Ona je kimnula.
"Jesi li znala da će učiniti to?"
"Ne baš", rekla je. "Ali znala sam da je neće ostaviti meni. Mislila sam da
želi da je prodam i novac dam u dobrotvorne svrhe. Veteranima i slično."
"U redu, onda bi to trebala i učiniti."
Opet se nasmiješila. "Reacheru, ne mogu. Ne ovisi o meni. To je
obvezujuća i izričita uputa u njegovoj oporuci. Moram je poslušati."
"Svoju kuću"; rekao je tiho, zamišljen. "Ostavio mi je svoju kuću?"
"Bio je zabrinut za tebe. Dvije se godine brinuo. Otkad su te otpustili iz
vojske. Znao je da može biti teško poslije toga, jer si cijeli život proveo u
vojsci i na kraju si iznenada otkrio da nemaš ništa. Brinuo se oko toga kako
živiš."
"Ali on nije znao kako sam živio", rekao je.
Opet je kimnula. "Ali mogao je pretpostaviti, zar ne? Bio je pametan
starkelja. Znao je da ćeš negdje lutati. Znao je reći, lutanje je divno nekih tri
ili četiri godine. Ali što kad bide imao pedeset? Šezdeset? Sedamdeset?
Razmišljao je o tome."
Reacher je slegnuo ramenima. Ležao je na leđima, gol, i zurio u strop.
"Ja nikad nisam razmišljao o tome. živjeti dan za danom, to je bio moj
moto."
Ona nije ništa odgovorila. Samo je sagnula glavu i poljubila ga u prsa.
"Osjećam se kao da kradem od tebe", rekao je. "To je tvoje nasljeđe,
Jodie. Ti bi je trebala imati.
Opet ga je poljubila. "To je bila njegova kuća. Čak i da je želim, moramo
poštovati njegove želje. Ali činjenica je da je ne želim. I nikad je nisam
željela. On je to znao.
Imao je potpunu slobodu činiti s njome što ga je bila volja. Što i jest
učinio. Ostavio ju je tebi, jer je htio da je ti dobiješ."
Zurio je u strop, ali je u mislima lutao kroz kuću. Dolje niz prilaz, kroz
drveće, garažu s desne strane, kroz prolaz do garaže, nisko mjesto s lijeve
strane. Kroz radnu sobu, dnevnu sobu, preko široke rijeke Hudson koja je
sporo tekla pokraj nje. Pokućstvo. Činilo se prilično udobnim. Možda bi
mogao kupiti glazbenu liniju. Nešto knjiga. Kuća. Njegova kuća. Ponavljao je
riječi u glavi: moja kuća. Moja kuća. Jedva je znao izgovoriti te riječi. Moja
kuća. Zadrhtao je.
"Htio je da je ti imaš", rekla je opet. "To je tvoje nasljeđe. Ne možeš
protiv toga. Dogodilo se. I meni ne predstavlja nikakav problem, obećavam, u
redu?"
Kimnuo je, polako.
"U redu", rekao je. "U redu, ali čudno je. Zaista, zbilja je čudno."
„Želiš li kavu?" upitala ga je.
Okrenuo se i usredotočio se na njezino lice. Mogao je nabaviti vlastiti
aparat za kavu. U svojoj kuhinji. U svojoj kući. Spojiti aparat u struju. Svoju
struju.
"Kavu?" opet ga je upitala.
"Valjda", rekao je.
Izvukla se iz kreveta i pronašla cipele. "Crnu, bez šećera, je li tako?"
Stajala je ispred njega, gola u cipelama. Imale su zatvarač i potpetice.
Primijetila je kako ju promatra.
"Kuhinjski je pod hladan. Tamo uvijek nosim cipele."
"Zaboravi kavu, u redu?"
Spavali su u njezinom krevetu, cijelu noć, puno poslije svitanja. Reacher
se probudio prvi. Izvukao je ruke ispod nje i pogledao na sat. Bilo je skoro
sedam sati. Spavao je devet sati. Bio mu je to najljepši san u životu. U
najboljem krevetu. Spavao je u puno kreveta. Stotinama, možda čak i tisućama.
Ovaj je krevet bio najbolji od svih.
Jodie je spavala do njega. Ležala je potrbuške i tijekom noći se razotkrila.
Leđa su joj bila gola, sve do struka. Mogao je pod njom vidjeti njezine grudi.
Kosa joj je padala preko ramena. Jedno je koljeno podigla i položila ga na
njegovo bedro. Glava joj je bila ukopana u jastuk i slijedila liniju njezinog
koljena. Davala joj je čvrsti, atletski izgled. Poljubio ju je u vrat. Ona se
trgnula.
"'Jutro, Jodie", rekao je.
Ona je otvorila oči. Zatim ih je zatvorila i opet otvorila. Nasmiješila se.
Bio je to topao, jutarnji osmjeh.
"Bojala sam se da je sve bio samo san", rekla je. "Sanjala sam ovo
jednom."
Opet ju je poljubio. Nježno, u obraz. Zatim malo manje nježno, u usta.
Zagrlila ga je i on ju je prevrnuo. Opet su vodili ljubav, četvrti put u petnaest
godina. Zatim su se zajedno istuširali, prvi put u životu. Zatim doručak. Jeli su
kao da su skapavali od gladi.
"Moram otići u Bronx", rekao je.
Klimnula je. "Zbog onog Ruttera? Ja ću voziti. Znam otprilike gdje je to."
"A posao? Mislio sam da moraš na posao."
Pogledala ga je tajanstveno.
"Rekla si mi da moraš nabiti satnicu", rekao je. "Zvučala si kao da zbilja
imaš posla preko glave."
Nasmiješila se, stidljivo. "To sam izmislila. Daleko sam ispred, zbilja.
Rekli su mi da bih trebala uzeti cijeli tjedan slobodno. Jednostavno nisam
htjela biti uz tebe, zbog svih mojih osjećaja. Zato sam prvu noć samo otrčala u
krevet. Trebala sam ti pokazati gostinjsku sobu, znaš, poput prave domaćice.
Ali nisam htjela biti sama u spavaćoj sobi s tobom. To bi me izludilo. Tako
blizu, a tako daleko, znaš što mislim?"
Klimnuo je. "Što si onda činila cijeli dan u uredu?"
Zahihotala je. "Ništa. Samo sam sjedila cijeli dan i nisam ništa činila."
"Ti si luda"; rekao je. "Zašto mi jednostavno nisi rekla?"
"Zašto ti nisi rekao meni?" "Rekao sam ti."
"Tek poslije"; rekla je. "Poslije petnaest godina."
Kimnuo je. "Znam, ali brinuo sam se zbog toga. Mislio sam da ću te
povrijediti i slično. Mislio sam da je to posljednja stvar koju bi htjela čuti."
"Također", rekla je. "Mislila sam da ćeš me zauvijek zamrziti."
Pogledali su jedno u drugo i nasmiješili se. Zatim su se počeli kikotati i
napokon glasno smijati, što se nastavilo punih pet minuta.
"Idem se odjenuti", rekla je, i dalje se smijući. Slijedio ju je u spavaću
sobu i našao svoju odjeću na podu. Ona je bila napola ušla u zidni ormar i
izabirala nešto čisto. Promatrao ju je i počeo se pitati ima li i u Leonovoj kući
zidnih ormara. Ne, ima li ih u njegovoj kući. Naravno da ih ima. Sve kuće
imaju zidne ormare, zar ne? Stoga, je li to značilo da će morati početi kupovati
odjeću da ih sve popuni?
Ona je izabrala traperice i košulju, kožni remen i skupe cipele. On je iznio
svoju novu jaknu u hodnik i u nju spremio Steyr iz sportske torbe. U drugi je
džep spremio dvadeset metaka. Od sveg tog metala, jakna je otežala. Ona mu
se pridružila u hodniku, s kožnim fasciklom u rukama. Tražila je Rutterovu
adresu.
"Spreman?" upitala je.
"Kao i uvijek", rekao je.
Morala je čekati svaki put dok je on provjeravao dio po dio zgrade.
Sasvim isti postupci kakvima se služio dan prije. Njezina se sigurnost tada
činila važnom. Sada je bila od životne važnosti. Ali sve je bilo uredno i tiho.
Prazan hodnik, prazno dizalo, prazno predvorje, prazna garaža. Zajedno su ušli
u Taurus. Ona je vozila oko bloka. Uputila se natrag na sjever, a zatim na istok.
"Cesta East River do ceste 1-95. U redu?" upitala je. "Ako ćemo na istok,
onda ćemo autocestom Cross Bronx."
On je slegnuo ramenima i pokušao se prisjetiti Hertzove autokarte. "Onda
pođi brzom cestom Bronx River na sjever. Moramo otići u zoološki vrt."
"Zoološki vrt? Rutter ne živi blizu zoološkog vrta."
"Nećemo baš u zoološki vrt. Idemo u botaničke vrtove. Moraš nešto
vidjeti."
Dobacila mu je brz pogled, a zatim se posvetila vožnji. Promet je bio gust
jer najveća prometna gužva tek što je minula, ali ipak se odvijao bez zastoja.
Vozili su uz rijeku prema sjeveru, a zatim na sjeverozapad, do mosta George
Washington. Most je ostao iza njih i nastavili su na istok, u Bronx. Na brzoj
cesti promet se odvijao sporo, ali autocestom na sjeveru vozilo se mnogo brže,
jer je vodila izvan grada. U ovo doba dana New York je usisavao ljude u sebe.
Poslije naplatnih kućica, promet prema jugu bio je zamršen.
"U redu, kamo?" upitala je.
"Prođi sveučilište Fordham, iza konzervatorija, a zatim pri vrhu parkiraj."
Ona je kimnula i prestrojila se. Prošli su Fordham slijeva, a zatim s desna i
konzervatorij. Prošla je kroz ulaz u muzej i odmah iza njega pronašla slobodno
mjesto za parkiranje. Parkiralište je bilo većim dijelom prazno.
"Što sada?"
On je uzeo kožni fascikl sa sobom.
"Samo budi spremna na sve i nemoj se iznenaditi", rekao je.
Konzervatorij je bio stotinu metara ispred njih. Dan ranije je u besplatnom
katalogu pročitao sve o njemu. Dobio je ime po nekom Enidu Hauptu i stajao
je pravo bogatstvo kad je izgrađen 1902. godine. A devedeset pet godina
poslije je obnova stajala deset puta više, no bio je to dobro utrošen novac, jer
je učinak bio veličanstven. Bio je ogroman i ukrašen, apsolutna definicija
urbane filantropije izražena u željezu i mliječno bijelom staklu.
Unutra je bilo vruće i vlažno. Reacher je odveo Jodie do mjesta koje je
tražio. Guste egzotične biljke rasle su iz velikih gredica povezanih zidićima i
ogradama. Pokraj staza bile su postavljene klupe. Mliječno bijelo staklo
filtriralo je sunčevu svjetlost koja se činila poput sjajne naoblake. Osjećao se
snažan i jedak miris vlažne zemlje i biljaka u cvatu.
"Što sad?" upitala je. Dijelom se zabavljala, a dijelom je bila nestrpljiva.
On je pronašao klupu koju je tražio. Odmaknuo se od nje i približio se niskom
zidu. Učinio je pola koraka nalijevo, zatim još jedan, sve dok nije bio siguran.
"Stani ovdje", rekao je.
Uhvatio ju je straga za ramena i pomaknuo na isto mjesto na kojem je
maločas sam stajao. Sagnuo je glavu u visini njezinih očiju i pogledao je li na
dobrom mjestu.
"Digni se na prste", rekao joj je. "Pogledaj ravno ispred."
Podigla se na prste i pogledala naprijed. Leđa su joj bila uspravna, a kosa
joj padala na ramena.
"Dobro", rekao je. "Reci mi što vidiš."
"Ništa", rekla je. "Mislim, biljke i ostalo."
On je kimnuo i otvorio kožni fascikl. Izvadio je sjajnu fotografiju sijedog i
izmučenog bijelca koji odvraća pogled od stražareve puške. Ispružio ju je
naprijed, na rub njezinog vidnog polja. Ona je pogledala u nju.
"Što?" opet je upitala, napola znatiželjno, a napola nestrpljivo.
"Usporedi", rekao je.
Ne pomičući glavu, pogledala je lijevo-desno, čas u fotografiju, čas u
prizor ispred sebe. Zatim mu je uzela fotografiju iz ruke i sama je držala ispred
sebe. Oči su joj se raširile, a lice poblijedilo.
"Isuse", rekla je. "Sranje, fotografija je snimljena ovdje? Baš ovdje?
Snimljena je, zar ne? Sve ove biljke su sasvim iste."
On se opet sagnuo i pogledao još jednom. Držala je fotografiju tako da su
biljke točno odgovarale onima na slici. Nekakva palma s lijeve strane, visoka
pet metara, a isprepleteno lišće paprati s desne strane i iza. Ona dva lika
morala su biti sedam metara u gustoj cvjetnoj gredici. Snimio ih je fotografski
aparat s lećama koje su sužavale perspektivu i izbacile iz fokusa biljke koje su
bile bliže. Daleko iza raslo je bjelogorično prašumsko drveće, zamagljeno
zbog udaljenosti kamere. Ono u stvari nije raslo u istoj gredici.
"Sranje", ponovila je. "Sranje, ne mogu vjerovati."
I svjetlost je bila ista. Mliječno bijelo staklo visoko iznad njih prilično je
dobro oponašalo prašumsku naoblaku. U Vijetnamu je uglavnom oblačno.
Nazubljene planine usisavale su oblake naniže, a većina ljudi se sjeća magle i
izmaglice, kao da je iz samog tla uvijek isparavalo. Jodie je u nevjerici zurila
čas u fotografiju, čas u stvarni prizor ispred sebe. Svako malo se pomicala
lijevo ili desno, kako bi sasvim uklopila fotografiju.
"Ali gdje je žica? Stupovi od bambusa? Izgledaju tako stvarno."
"Scenski rekviziti", rekao je. "Tri stupa, deset metara bodljikave žice.
Koliko je teško to nabaviti? Donijeli su ih ovdje, vjerojatno zamotane."
"Ali kad? Kako?"
Slegnuo je ramenima. "Možda rano jednog jutra? Kad mjesto još nije bilo
otvoreno? Možda su znali nekoga tko ovdje radi. Možda su to učinili dok je
sve bilo zatvoreno zbog obnove."
Primaknula je fotografiju očima i zurila u nju. "Čekaj malo, dovraga. Vidi
se klupa. Vidi se rub one klupe tamo."
Pokazala mu je na što je mislila. Točno je pokazala noktom jedno mjesto na
sjajnoj površini fotografije. Tu se vidio jedan mali zamagljeni pravokutnik
bijele boje. Bio je to kut željezne klupe, s desne strane, iza glavnog prizora.
Leće aparata bile su vrlo sužene, ali ne dovoljno.
"Nisam to uočio", rekao je. "Postaješ dobra u ovome."
Okrenula se i pogledala ga. "Ne, postajem dobra i bijesna, Reacheru. Taj
je Rutter uzeo osamnaest tisuća dolara za lažnu fotografiju."
"I gore od toga. Dao im je lažnu nadu."
"Što ćemo sada učiniti?"
"Otići ćemo mu u posjet", rekao je.
Vratili su se u Taurus šesnaest minuta nakon što su ga parkirali. Jodie je
vozila natrag prema autocesti, udarala prstima po upravljaču i brzo pričala.
"Ali rekao si mi da si u to povjerovao. Rekla sam da fotografija potvrđuje
postojanje logora, a ti si se sa mnom složio. Rekao si mi da si bio tamo, ne
tako davno, jednako blizu koliko i Rutter."
"Istina", rekao je Reacher. "Vjerovao sam da botanički vrt postoji. Upravo
sam se bio iz njega vratio. I došao sam blizu koliko i Rutter. Stajao sam odmah
do onog zidića, odakle je najvjerojatnije snimio fotografiju."
"Isuse, Reacheru, što je sve ovo? Neka igra?"
On je slegnuo ramenima. "Jučer nisam znao o čemu se radi. Mislim, zbog
toga koliko sam to htio podijeliti s tobom."
Kimnula je i ogorčenje zamijenila osmijehom. Prisjetila se razlike između
jučer i danas. "Ali kako se, dovraga, mislio izvući s time? Staklenik u
botaničkim vrtovima New Yorka, za Boga miloga?"
On se protegnuo na sjedalu. Ispružio je ruke naprijed, sve do vjetrobrana.
 "Psihologija", rekao je. "To je osnova svake prijevare, zar ne? Kažeš
ljudima ono što žele čuti. Oni starci su htjeli čuti da je njihov sin još uvijek
živ. Zato im je rekao da vjerojatno jest. Zato su uložili mnogo nade i novca,
čekali su tri mjeseca kao na iglama, a onda im je on dao fotografiju. Stvar je u
tome da su na njoj vidjeli štogod su htjeli vidjeti. A on je bio pametan. Pitao ih
je za njegovo točno ime i postrojbu i zatražio je postojeće slike njihovog sina,
tako da može naći sredovječnog čovjeka koji mu ugrubo sliči visinom i
izgledom. Slikao ga je i rekao im točno ime i točnu postrojbu. Psihologija.
Vidjeli su ono što su htjeli vidjeti. Mogao je nekoga odjenuti u gorilu i staviti
ga na istu sliku, a oni bi povjerovali da se radi o lokalnoj životinjskoj vrsti."
"Pa kako si ti onda uočio da je slika lažna?"
"Na isti način", rekao je. "Ista psihologija, samo obrnuta. Nisam htio
vjerovati u to, jer sam znao da to ne može biti istina. Zato sam tražio nešto što
se ne uklapa. Bile su to vojničke hlače na onom vojniku. Vidiš? Stare i
istrošene američke vojne hlače? Njihov je sin otišao tamo prije trideset
godina. Nema nikakvih izgleda da bi vojničke hlače u prašumi mogle izdržati
trideset godina. Istrunule bi za šest tjedana."
"Ali zašto tamo? Što te ponukalo da odeš u botanički vrt?"
Raširio je prste na vjetrobranu i odgurnuo se od njega kako bi smanjio
napetost u ramenima. "Gdje bi drugdje mogao pronaći takvu vegetaciju?
Možda na Havajima, ali zašto bi platio zrakoplovnu kartu za trojicu, kad mu je
to bilo dostupno odmah ispred nosa?"
"A Vijetnamac?"
"Vjerojatno neki klinac s koledža", rekao je. "Vjerojatno odmah tu, iz
Fordhama. Možda iz Columbije. Možda uopće nije ni bio Vijetnamac. Mogao
je biti konobar iz kineskog restorana. Rutter mu je vjerojatno platio dvadeset
dolara za fotografiju. Vjerojatno je našao četiri prijatelja koji su naizmjence
igrali ulogu američkog zarobljenika. Veliki bijelac, mali bijelac, veliki crnac,
mali crnac - i svaka je uloga popunjena. Odreda propalice, zato i izgledaju
mršavo i oronulo. Vjerojatno im je platio konjakom. Vjerojatno je sve slike
snimio odjednom, jer je tako bilo najzgodnije. Mogao je desetak puta prodati
istu sliku. Svatko kome je nestali sin bio visoki bijelac dobio bijednu kopiju.
Zatim bi ih natjerao da prisegnu na tajnost zbog sveg tog sranja o vladinoj
uroti, tako da nitko poslije ne bi usporedio slike i podatke."
"Odvratan je. Gadi mi se", rekla je.
On je kimnuo. "To svakako. Čini mi se da TNP obitelji još uvijek
predstavljaju jedno veliko, ranjivo tržište, a on se time hrani kao crv."
"TNP?" upitala je.
"Tijelo Nije Pronađeno", rekao je. "To su takve obitelji. NUA/TNP.
Nestali U Akciji, Tijelo Nije Pronađeno."
"Nestali? Ne vjeruješ da su još uvijek živi u zarobljeništvu?"
Odmahnuo je glavom.
"Zarobljenici ne postoje, Jodie", rekao je. "Više ne. Sve je to sranje."
"Siguran si?" "Sasvim."
"Kako možeš biti siguran?"
"Jednostavno znam", rekao je. "Kao što znam da je nebo plavo, da je trava
zelena i kao što znam da imaš odličnu stražnjicu."
Nasmiješila se u vožnji. "Ja sam odvjetnica, Reacheru. Takvi dokazi mi
jednostavno nisu dovoljni."
"Povijesne činjenice", rekao je. "Kao prvo, priča o držanju talaca za
iznuđivanje američke pomoći je obična glupost. Planirali su se vođeni Ho Ši
Minom spustiti na jug čim se mi povučemo, što je bilo protivno Pariškom
sporazumu. Zato im je postalo jasno da nikad neće dobiti nikakvu pomoć, bez
obzira što učinili. Iz tog su razloga 1973. oslobodili sve zarobljenike. Nešto
sporije, znam, ali ipak su ih oslobodili. Kad smo se 1975. povlačili, skupili su
stotinjak zalutalih vojnika i predali nam ih, što ne odgovara nikakvoj talačkoj
strategiji. Osim toga, očajnički su htjeli da razminiramo njihove luke, zato nisu
činili nikakve gluposti."
"Bili su spori oko povrata posmrtnih ostataka", rekla je. "Znaš, naši momci
koji su poginuli u zrakoplovnim nesrećama ili u bitkama. Oko toga su radili
gluposti."
Klimnuo je. "Nisu to mogli razumjeti. Nama je to bilo važno. Htjeli smo
natrag dvije tisuće tijela. Nisu mogli razumjeti zašto. Bili su u ratu više od
četrdeset godina, s Japancima, Francuzima, Sjedinjenim Državama, Kinom.
Vjerojatno im je milijun ljudi nestalo u borbi. Naše dvije tisuće bile su kap u
moru. Osim toga, bili su komunisti. Nisu dijelili naše vrednovanje pojedinca.
Opet se radi o psihologiji. Ali to ne znači da su imali tajne zarobljenike u
tajnim logorima."
"To nije baš uvjerljiv zaključak", rekla je odrješito.
On je opet kimnuo. "Leon je uvjerljiv zaključak. Tvoj otac i ljudi poput
njega. Znam te ljude. To su hrabri, časni ljudi, Jodie. Borili su se tamo, a
kasnije su dobili moć i vlast. Pentagon je prepun budala, znam to kao i svi
drugi, ali tamo je uvijek bilo dovoljno ljudi poput Leona, koji su ih držali
poštenima. Odgovori mi na pitanje: da je Leon znao da u Vijetnamu još uvijek
ima zarobljenika, što bi on bio poduzeo?"
Ona je slegnula ramenima. "Ne znam. Ali očito bi nešto poduzeo."
"Možeš biti uvjerena da bi", rekao je. "Leon bi bio rastavio Bijelu kuću
ciglu po ciglu, sve dok se ti momci ne bi sigurno vratili kući. Ali nije to učinio.
Ne zato što nije znao. Nije bilo nikakvog načina da to cijelo vrijeme taje od
svih ljudi sličnih Leonu. Velika urota koja traje šest mandata? Urota koju ljudi
poput Leona ne bi mogli otkriti? Zaboravi na to. Ljudi poput Leona nikad nisu
reagirali, stoga takvih situacija nikad nije ni bilo. Jodie, što se mene tiče, to je
uvjerljiv dokaz."
"Ne, to je vjera", rekla je.
"Svejedno, menije to dovoljno."
Pazila je na promet pred sobom i razmišljala o tome. Zatim je kimnula, jer
je vjera koju je imala u svoga oca i njoj bila dovoljna.
"Znači, Victor Hobie je mrtav?"
Reacher je kimnuo. "Mora biti. Poginuo u akciji, tijelo mu nije pronađeno."
Polako je vozila naprijed. Išli su na jug i promet se odvijao sporo.
"U redu, nema zarobljenika, nema logora", rekla je. "Nema vladine urote.
Znači da u nas nisu pucali vladini ljudi i nisu se zabili automobilom u nas."
"Nikad nisam ni mislio da su to oni", rekao je. "Većina vladinih agenata
koje sam upoznao bila je mnogo učinkovitija. I sam sam na neki način bio
vladin agent. Misliš da bih pogriješio dva dana za redom?"
Skrenula je automobilom udesno i zaustavila se na šljunku uz cestu.
Okrenula se prema njemu i pogledala ga svojim raširenim plavim očima.
"Znači da se radi o Rutteru", rekla je. "Tko bi drugi mogao biti? On se bavi
unosnom prijevarom, zar ne? I spremanje to štititi. On misli da ćemo ga
razotkriti. Zato nas traži. A mi sada planiramo upasti mu ravno u šake."
Reacher se nasmiješio.
"Hej, život je pun opasnosti", rekao je.
***
Marilyn je shvatila da je bila zaspala, jer su je ukočena i hladnu probudili
zvukovi koji su do nje dopirali kroz vrata. Toalet nije imao prozor i nije imala
pojma koliko je sati. Bilo je jutro, pretpostavila je, jer se osjećala kao da je
spavala duže vrijeme. S njezine lijeve strane, Chester je zurio u prazno.
Pogled mu je bio uprt tisuću kilometara dalje od pločica pod umivaonikom.
Bio je nepomičan. Okrenula se i pogledala ravno u njega, ali nije dobila
nikakav odgovor. S njezine desne strane, Sheryl je bila sklupčana na podu.
Teško je disala kroz usta. Nos joj je bio pomodrio, sjajan i natečen. Vidjevši
je takvu, Marilyn je progutala pljuvačku. Opet se okrenula i prislonila uho na
vrata. Pozorno je osluškivala.
U uredu su bila dva muškarca. Čula su se dva duboka glasa kako tiho
razgovaraju. U daljini je mogla čuti dizala. Čula je i vrlo slabu prometnu buku,
a povremeno i sirene kako se gube u tišini. Zatim i buku zrakoplova, vjerojatno
velikog mlažnjaka iz zračne luke JFK. Uzlijetao je na zapad preko luke.
Podigla se s poda.
Cipele su joj se izule tijekom noći. Našla ih je ispod svoje hrpe ručnika.
Obula ih je i tiho prišla umivaoniku. Chester je zurio ravno kroz nju. Pogledala
se u zrcalu. Ne izgledam toliko loše, pomislila je. Posljednji put je noć
provela na podu kupaonice nakon jedne zabave fakultetskog sestrinstva, prije
više od dvadeset godina, a sada nije izgledala ništa lošije nego tada.
Počešljala je kosu prstima i nanijela malo vode na oči. Zatim se opet
prišuljala vratima i stala osluškivati.
Dvojica muškaraca, ali bila je prilično sigurna da Hobie nije jedan od
njih. Postojala je određena jednakost u dubini glasova. Radilo se o običnom
razgovoru, bez zapovijedi i poslušnosti. Nogom je odgurnula je gomilu ručnika
iza sebe, duboko udahnula i otvorila vrata.
Dvojica muškaraca su prestala pričati. Okrenuli su se i iznenađeno
pogledali u nju. Onaj po imenu Tony sjedio je postrance na sofi ispred stola.
Onaj drugi, kojega nikad prije nije vidjela, sjedio je do njega na stoliću za
kavu. Bio je zdepast čovjek u crnom odijelu. Nije bio visok, ali je bio težak.
Stol je bio slobodan. Nigdje ni traga Hobieju. Kapci na prozorima bili su
spušteni, ali kroz jednu je pukotinu mogla vidjeti sunce koje je vani sjalo. Bilo
je kasnije nego je mislila. Opet je pogledala prema sofi i vidjela kako joj se
Tony smiješi.
"Jeste li dobro spavali?" rekao je.
Ona nije ništa odgovorila. Samo ga je bezizražajno gledala, dok Tonyjev
osmjeh nije zamro. Prvi korak, pomislila je.
"Popričala sam sa svojim mužem", lagala je.
Tony ju je gledao u iščekivanju. Čekao je da opet progovori. Pustila ga je
da čeka. Drugi korak, pomislila je.
"Pristajemo na prijenos", rekla je. "Ali neće biti jednostavno. Trebat će
nam vremena. Postoje čimbenici koji vam se neće svidjeti. Učinit ćemo to, ali
od vas tijekom postupka očekujemo barem minimalnu suradnju."
Tony je klimnuo. "Kakvu suradnju?"
"O tome ću pričati s Hobiejem", rekla je. "Ne s vama."
U uredu je zavladao muk. Čuli su se samo slabi zvukovi iz vanjskog
svijeta. Usredotočila se na svoje disanje. Unutra, van, unutra, van.
"U redu", rekao je Tony.
Treći korak, pomislila je.
"Hoćemo kavu", rekla je. "Tri šalice, s vrhnjem i šećerom."
Još veći muk. Zatim je Tony kimnuo i zdepasti je čovjek ustao. Pogledao je
na drugu stranu i uputio se iz ureda prema kuhinji. Četvrti korak, pomislila je.
***
Povratna adresa na Rutterovom pismu odgovarala je prljavoj zgradi s
trgovinama u prizemlju. Nalazila se nekoliko ulica južnije, bez ikakve nade za
gradskom obnovom i vjerojatno je bila spremna za rušenje. Zgrada je bila
obložena daskama i stisnuta između ruševnih ciglenih četverokatnica, koje su
možda bile tvornice ili skladišta prije nego su desetljećima prije napuštene.
Rutterov ured je imao jedan prljavi prozor s lijeve strane, ulaz na sredini
zgrade, a roleta na vratima s desne strane bila je podignuta i otkrivala uski
garažni prostor. Unutra je bio uguran sasvim novi Lincoln Navigator. Reacher
je prepoznao model iz oglasa koje je vidio. Bio je to divovski Ford s pogonom
na sva četiri kotača i s debelim ukrasnim slojevima dodanim kako bi opravdali
njegovo promaknuće u klasu Lincoln. Ovaj je model bio metalik crni i
vjerojatno vrijedio više od zemljišta koje ga je okruživalo.
Jodie je skrenula desno i provezla se pored zgrade, ni brzo ni sporo, već
običnom brzinom kojom je moguće voziti po rupa prepunim gradskim ulicama.
Reacher se osvrtao uokolo, nastojeći što bolje upoznati četvrt. Jodie je
skrenula lijevo i zaustavila se iza zgrade. Reacher je uočio sporednu uličicu
iza zgrada, s hrđavim požarnim stepenicama što su visjele iznad gomile smeća.
"Kako ćemo ovo izvesti?" upitala ga je Jodie.
"Ući ćemo ravno unutra", rekao je. "Prvo ćemo posvetiti pozornost na
njegovu reakciju. Ako bude znao tko smo, onda ćemo na jedan način. Ako ne
bude znao, onda ćemo na drugi."
Parkirala je dva mjesta južnije od pročelja zgrade, u sjenu jednog
pocrnjelog skladišta od opeke. Zaključala je automobil i zajedno su se uputili
na sjever. S pločnika su mogli razaznati što se nalazi iza prljavog stakla. U
izlogu je bila bijedna oprema iz vojnog viška, stare i prašnjave maskirne
jakne, čuturice za vodu i čizme.
Tu su bila i poljska radija, CSO paketi i pješačke kacige. Neki dijelovi
opreme bili su zastarjeli i prije nego je Reacher diplomirao na West Pointu.
Vrata su zapinjala, a kad bi ih netko otvorio oglasilo bi se zvonce. Radilo
se o primitivnom mehanizmu, koji je zvonce pokretao pomakom opruge koju bi
vrata pogurala. Trgovina je bila pusta. S desne je strane bio pult, a iza njega su
bila vrata koja su vodila u garažu. Unutra je bio kružni stalak od kroma s
izloženom odjećom i polica svakakvo smeće nabacano na veliku gomilu.
Sporedna vrata vodila su u uličicu, a bila su zaključana i imala su alarm. Do
sporednih vrata bilo je poredano pet plastičnih stolica s jastucima. Svuda oko
stolica bili su rasuti čikovi cigareta i prazne pivske boce. Svjetlost je bila
slaba, ali posvuda se vidjela godinama nakupljana prašina.
Reacher je išao ispred Jodie. Pod je škripio pod njegovim nogama. Kad je
učinio dva koraka u unutrašnjost, mogao je vidjeti kako se iza pulta otvaraju
podna vrata. Vrata su bila čvrsta, izrađena od starih jelovih dasaka, s
mjedenim šarkama i izlizana do sjaja na mjestima gdje su ih naraštaji ruku
hvatali pri otvaranju. Kroz otvor su se vidjele podne grede, a jedno usko
stepenište izrađeno od istog starog drveta vodilo je dolje, prema vrućoj
svjetlosti električne žarulje. Pod sobom je mogao čuti struganje nogu po
betonskom podu podruma.
"Odmah dolazim, tkogod, dovraga, bili", doviknuo je jedan glas iz otvora.
Bio je to muški glas, srednjih godina, negdje između iznenađenja i
zlovolje. Bio je to glas čovjeka koji nije očekivao posjetitelje. Jodie je
pogledala u Reachera, a Reacher je stisnuo šaku oko drške Steyra u džepu.
Glava čovjeka je izvirila u razini poda, a za njom su slijedila ramena i
ostatak tijeka, kad se napokon uspeo stepenicama. Bio je debeo i s teškoćom
se izvukao iz otvora. Nosio je blijede vojničke hlače. Imao je masnu sijedu
kosu, čupavu sijedu bradu, mesnato lice i sitne oči. Izvukao se četveronoške
van i ustao.
"Mogu li vam pomoći?" rekao je.
Zatim se iza njega pojavila još jedna glava na ramenima. I još jedna. I još
jedna. I još jedna. Četvorica ljudi se popela stepenicama iz podruma. Svaki od
njih se uspravio, zastao i oštro pogledao u Reachera i Jodie. Zatim su prišli
poredanim stolicama. Bili su krupni, snažni, tetovirani i nosili su slične stare
vojničke hlače. Sjeli su i prekrižili svoje velike ruke preko velikih trbuha.
 "Mogu li vam pomoći?" ponovio je prvi čovjek.
"Jeste li vi Rutter?" upitao je Reacher.
Čovjek je kimnuo. U očima mu nije bilo nikakvog znaka da ga je
prepoznao. Reacher je bacio pogled na ljude koji su sjedili na stolicama.
Predstavljali su problem koji nije očekivao.
"Što želite?" upitao je Rutter.
Reacher je promijenio svoj plan. Nagađao je o pravoj prirodi poslova u
trgovini i o onome što je bilo spremljeno dolje u podrumu.
"Treba mi prigušivač", rekao je. "Za Steyr GB."
Rutter se nasmiješio. Na licu mu se vidjelo da ga to zabavlja, a oči su mu
zasvijetlile.
"Bilo bi protiv zakona da vam ga prodam, kao što bi bilo protivno zakonu
da ga vi posjedujete."
Takva pjesmica predstavljala je otvoreno priznanje da ima prigušivače i
da ih prodaje. U glasu mu se osjećala bahatost koja je govorila: imam nešto što
ti želiš i to me čini boljim od tebe. Nije bilo ni traga oprezu. Nije posumnjao
da je Reacher policajac koji mu želi smjestiti. Nitko nikad nije pomislio da bi
Reacher mogao biti policajac. Bio je previše krupan i previše grub. Nije bio
blijed, niti je posjedovao onu gradsku tajanstvenost kakvu ljudi nesvjesno
dovode u vezu s policajcima. Rutter ga nije zabrinjavao. Zabrinjavala ga je
Jodie. Nije znao tko je ona. Obratio se Reacheru, ali je gledao u nju. I ona je
gledala u njega, odlučno.
"Protivno čijem zakonu?" upitala je odrješito.
Rutter je počešao bradu. "Zato su skupi."
"U usporedbi s čime?" upitala je.
Reacher se nasmiješio sebi u bradu. Rutter nije bio siguran u nju, a s dva
odgovora od samo sedam riječi posve ga je zbunila. Mislio je da bi ona mogla
biti bilo tko, od otmjene pripadnice visokog njujorškog društva koja se brine
za prijetnju otmicom njezine djece, milijarderove žene koja namjerava dobiti
nasljedstvo ranije, do žene rotarijanca koja nastoji preživjeti zamršeni
ljubavni trokut. Gledala ga je kao da je bila žena koja je navikla da uvijek
bude po njezinu, bez da joj se itko suprotstavi. Svakako ne zakon i svakako ne
neki mali i bijedni trgovčić iz Bronxa.
"Steyr GB?" upitao je Rutter. „Želite li izvorni austrijski prigušivač?"
Reacher je klimnuo kao da se on zamara nevažnim detaljima. Rutter je
kvrcnuo prstima, ajedan se čovjek odlijepio sa stolice i spustio se kroz otvor.
Vratio se nakon dužeg vremena, s crnim cilindrom zamotanim u papir koji je
od maziva za oružje postao proziran.
"Dvije tisuće dolara", rekao je Rutter.
Reacher je klimnuo. Cijena je bila gotovo poštena. Takav se pištolj više
nije proizvodio, ali je znao da je posljednja maloprodajna cijena iznosila
negdje oko osamsto ili devetsto dolara. Već tvornička cijena prigušivača
vjerojatno je iznosila više od dvjesto dolara. Dvije tisuće za nezakoniti komad
oružja, deset godina poslije i četiri tisuće milja dalje od ulaza u tvornicu, bila
je to skoro razumna cijena.
"Daj da vidim", rekao je.
Rutter je obrisao prigušivač o hlače. Predao mu ga je. Reacher je izvukao
pištolj i učvrstio prigušivač na mjesto. Nije bilo kao u filmovima. Ne držiš ga
u visini očiju i ne zavrćeš ga na cijev polako, pomno i osjećajno. Laganim i
brzim pritiskom i poluokretom prigušivač sjeda na mjesto i škljoca kao kad
leće skliznu u kameru.
Prigušivač poboljšava oružje. Poboljšava njegovu ravnotežu. U devedeset
devet posto slučajeva pištolj opali poviše mete, jer trzaj podigne cijev uvis.
Težina prigušivača poništava takav trzaj. A prigušivač radi na principu
relativno sporog rasipanja plina pri ispaljivanju, što prvenstveno ublažuje
trzaj.
"Je li stvarno dobar?" upitao je Reacher.
"Svakako", rekao je Rutter. "To je izvorni proizvod."
Čovjek koji je donio prigušivač vratio se na svoju stolicu. Četiri čovjeka,
pet stolica. Pravi način za uništavanje bande je prvo eliminirati vođu. To je
bila opća istina. Reacher je to naučio kad je imao četiri godine. Doznati tko je
vođa i prvoga ga ukloniti, i to sasvim. Ovdje će morati biti drukčije. Rutter je
bio vođa, ali zasad je morao ostati u jednom komadu, jer je Reacher za njega
imao druge planove.
"Dvije tisuće dolara", opet je rekao Rutter.
"Najprije proba", rekao je Reacher.
Na Steyru GB ne postoji sigurnosna kočnica. Za prvo povlačenje okidača
potreban je pritisak od sedam kilograma, što se smatra dovoljnim da bi se
izbjegao nehotičan pucanj ako pištolj ispadne, jer je pritisak od sedam
kilograma vrlo hotimičan potez. Zato ne postoji zaseban sigurnosni mehanizam.
Reacher je okrenuo pištolj nalijevo i načinio pritisak od sedam kilograma.
Pištolj je opalio i prazna se stolica rasula. Prasak je bio glasan. Ne kao u
filmovima. Ne radi se o slabom kašlju. Ne radi se o uljudnom pljuvanju. To je
prasak kao kad uzmete telefonski imenik Manhattana, podignete ga visoko
iznad glave i udarite njime svom snagom o stol. To nije tih zvuk, ali je tiši nego
bi to mogao biti.
Četvorica muškaraca ukočila su se od šoka. Rasuta plastika i pokidana
podstava od prljave konjske dlake letjela je zrakom. Rutter je zurio,
nepomičan. Reacher ga je snažno udario ljevicom u trbuh, oborio s nogu i
bacio na pod. Zatim je uperio pištolj prema čovjeku koji je sjedio do rasute
stolice.
"U podrum", rekao je. "Svi. Smjesta, jasno?"
Nitko se nije pomaknuo. Zato je Reacher glasno izbrojio jedan, dva i na tri
je opet opalio. Isti glasan prasak. Daske na podu rasule su se ispred nogu
prvog čovjeka. Jedan, dva i Reacher je opet opalio. I opet, jedan, dva i paljba.
Prašina i iverje poletjeli su u zrak. Buka jednog hica za drugim bila je
zaglušna. Osjećao se jak smrad spaljenog baruta i vruće čelične vune u
prigušivaču. Nakon trećeg metka su se svi pomaknuli. Pohitali su prema
otvoru. Tiskali su se i gurali da prođu kroz njega. Reacher je zalupio vratima
iznad njih i navukao pult preko otvora. Rutter je stajao četveronoške. Reacher
ga je udario nogom preko leđa i nastavio ga udarati sve dok nije odletio
daleko natrag. Glava mu je bila priklještena uz pomaknuti pult.
Jodie je držala lažnu fotografiju u ruci. Čučnula je i pokazala mu je. On je
trepnuo i usredotočio se na nju. Otvarao je usta koja su bila poput nazubljene
rupe u bradi. Reacher se sagnuo i uhvatio ga za lijevo zapešće. Podigao mu je
ruku i uhvatio ga za mali prst.
"A sad pitanja", rekao je. "I, slomit ću ti po jedan prst svaki put kad mi
slažeš."
Rutter se počeo boriti, nastojeći se svim silama osloboditi. Reacher ga je
opet snažno udario u trbuh i ovaj se srušio.
"Znaš li tko smo mi?"
"Ne", zastenjao je Rutter.
"Gdje je snimljena ova fotografija?"
"U tajnim logorima", stenjao je Rutter. "U Vijetnamu."
Reacher mu je slomio mali prst. Samo ga je nakrivio u stranu i prst mu je
puknuo u zglobu. Lakše je u stranu, nego ga kriviti sasvim unatrag. Rutter je
vrisnuo od bola. Reacher mu je uzeo slijedeći prst. Na njemu je bio zlatni
prsten.
 "Gdje?"
"Zoološki vrt u Bronxu", stenjao je Rutter.
"Tko je dječak?"
"Samo neki klinac."
"Tko je čovjek?"
"Prijatelj", stenjao je Rutter.
"Koliko si puta to izveo?"
"Petnaest, možda", rekao je Rutter.
Reacher mu je savio prst u stranu.
"To je istina!" vrisnuo je Rutter. "Nisam više od petnaest, kunem se. I nikad
ništa nisam učinio tebi. Uopće te ne poznajem."
"Poznaješ li Hobiejeve?" upitao je Reacher. "Iz Brightona?"
Vidio je kako se Rutter nastoji prisjetiti, smeten. Zatim je vidio da se
sjetio. I da se bori shvatiti kako su ga te stare i jadne naivčine uopće mogle
dovesti u ovakvu nevolju.
"Ti si jedno odvratno govno, zar ne?"
Rutter je panično odmahao glavom.
"Reci, Rutteru", vikao je Reacher.
"Ja sam govno", zacvilio je Rutter.
"Gdje je tvoja banka?"
"Moja banka?" ponovio je Rutter zbunjeno.
"Tvoja banka", rekao je Reacher.
Rutter je oklijevao. Reacher mu je opet snažnije pritisnuo prstenjak.
"Deset ulica dalje", vrisnuo je Rutter.
"Vlasnički list tvog terenca?"
"U ladici."
Reacher je klimnuo Jodie. Ustala je i otišla iza pulta. Otvorila je ladicu i
izvadila snop papira. Prelistala ih je i klimnula. "Registriranje na njegovo ime.
Koštao je četrdeset tisuća dolara."
Reacher je pustio Rutterovu ruku i ščepao ga za vrat. Napeo je mišiće u
ramenu i počeo snažno gurati, sve dok mu dlan nije počeo pritiskati Ruttera
ispod vilice.
"Kupi ću tvoj terenac za dolar", rekao je. "Ako imaš problema s time samo
odmahni glavom, u redu?"
Rutter je bio nepomičan. Oči su mu bile ispupčene od snažnog Reacherova
stiska na njegovom vratu.
 "A onda ću te odvesti u tvoju banku", rekao je. "U svom novom terencu.
Podignut ćeš osamnaest tisuća dolara u gotovini i ja ću ih vratiti
Hobiejevima."
"Ne", rekla je Jodie. "Devetnaest tisuća i šesto pedeset. I to dvaput. Neka
to bude šest posto kamata za godinu i pol dana."
"U redu", rekao je Reacher. Pojačao je pritisak. "Devetnaest tisuća šesto
pedeset dolara za Hobiejeve i devetnaest tisuća šesto pedeset za nas."
Rutterove oči tražile su Reacherovo lice. Borio se. Nije razumio.
"Prevario si ih", rekao je Reacher. "Rekao si im da si otkrio što se
dogodilo njihovom sinu. Nisi to učinio. Zato ćemo mi to morati učiniti za njih.
Zato nam treba novac, da pokrijemo troškove.
Rutter je počeo modriti u licu. Ruke je čvrsto stisnuo oko Reacherovog
zapešća, očajnički nastojeći olakšati pritisak.
"U redu?" upitao je Reacher. "To namjeravamo učiniti. Samo odmahni
glavom ako imaš problema s takvim dogovorom."
Rutter je snažno povlačio Reacherovo zapešće, ali glava mu je bila
nepomična.
"Smatraj to porezom", rekao je Reacher. "Porez na varanje onih koje
smatraš govnima."
Sklonio je ruku i ustao. Petnaest minuta poslije bio je u Rutterovoj banci.
Rutter je, s lijevom rukom u džepu, desnom potpisivao ček. Pet minuta nakon
toga Reacher je imao 39.300 dolara spremljenih u sportskoj torbi.
Petnaest minuta kasnije ostavio je Ruttera u uličici iznad njegove trgovine.
Zabio mu je u usta dvije novčanice od jednog dolara, jednu za prigušivač i
jednu za terenac. Pet minuta poslije, slijedio je Jodien Taurus do Hertzove
tvrtke u zračnoj luci LaGuardia. Petnaest minuta poslije, bili su zajedno u
novom Lincolnu i vozili se natrag prema Manhattanu.
 11
Večer u Hanoju pada punih dvanaest sati prije nego u New Yorku, pa je
sunce, koje je još uvijek bilo visoko kad su Reacher i Jodie napustili Bronx,
već bilo zašlo iza brda sjevernog Laosa, dvjesto milja zapadno od zračne luke
Noi Bai. Nebo je bilo užarene narančaste boje, a duge sjene kasnog
poslijepodneva iznenada je zamijenila tama tropskog sutona. Mirisi grada i
prašume bili su prikriveni isparavanjima kerozina, a buku automobilskih sirena
i noćnih kukaca prigušilo je jednolično brujanje mlaznih motora.
Jedan divovski američki transportni zrakoplov C-141 Star lifter stajao je
na pisti odmah do neobilježenog hangara, milju od zakrčenih putničkih
terminala. Stražnja rampa zrakoplova bila je spuštena, a motori su radili
dovoljno brzo da bi proizvodili struju za unutrašnje osvjetljenje. U
neobilježenom hangaru svjetla su također bila upaljena. Unutra je, visoko pod
valovitim limenim krovom, blještalo stotinu reflektora koji su taj veliki prostor
kupali svojom žarkom žutom svjetlošću.
Hangar je bio velik poput stadiona, ali u njemu se nije nalazilo ništa drugo
osim sedam sanduka. Svaki od njih je imao dva i pol metra. Bili su izrađeni od
valovitog aluminija, uglačanog do sjaja, sličnih ljesovima, što su svi zapravo i
bili. Stajali su uredno poredani na postoljima, a svaki je bio pokriven
američkom zastavom.
Zastave su bile svježe oprane i izglačane, a središnja pruga svake od njih
bila je točno poravnata sa središnjim žlijebom svakog sanduka.
U hangaru su bila devetorica muškaraca i dvije žene. Stajali su pored
sedam aluminijskih sanduka. Šestorica muškaraca predstavljala su počasnu
stražu. Bili su redovni američki vojnici, svježe izbrijani, odjeveni u
besprijekorne svečane odore. Stajali su u pozom, dalje od ostalih petero. Troje
su bili Vijetnamci, dva muškarca i jedna žena. Bili su niski, tamnoputi i stajali
su mirno. Također su bili odjeveni u odore, ali njihove su odore bile
svakodnevne, a ne svečane. Tamne maslinaste vojne odore, istrošene i
zgužvane, s neprepoznatljivim oznakama činova.
Posljednje dvoje su bili Amerikanci. Bili su odjeveni u civilnu odjeću, ali
je ona ukazivala na vojni položaj jednako jasno kao i odora. žena je bila
mlada, nosila je platnenu suknju srednje dužine, vojnu bluzu dugih rukava i
smeđe cipele na nogama. Muškarac je bio visok, srebrne kose, imao je oko
pedeset pet godina i nosio je tropske vojne hlače ispod laganog kišnog ogrtača
zategnutog pojasom. U ruci je nosio smeđu pohabanu kožnu aktovku, a do
njegovih nogu je ležala putna torba slične starosti.
Visoki muškarac srebrne kose kimnuo je počasnoj straži. Dao im je jedva
vidljivi znak. Stariji je vojnik izdao nečujnu zapovijed i šestorica vojnika
rasporedila su se u dva reda po troje. Polako su počeli koračati naprijed,
okrenuli su se desno, a zatim opet počeli polako koračati, dok se nisu točno
poredali, po trojica sa svake strane prvog sanduka. Načas su zastali, sagnuli se
i odmjerenim i spretnim pokretom podigli sanduk na ramena. Stariji je čovjek
opet izdao zapovijed, a oni su laganim korakom krenuli prema vratima
hangara. Sanduk im je ležao sasvim ravno na ramenima, a jedine zvukove su
stvarale njihove čizme koje su škripale po betonu i motor zrakoplova koji ih je
čekao.
Na pisti su skrenuli desno i polako učinili jedan široki polukrug kroz vrući
zrak ispuha motora, sve dok nisu došli u ravninu s rampom vojnog zrakoplova.
Polako su zakoraknuli naprijed, točno preko središte rampe, oprezno tražeći
stopalima metalna rebra koja su im olakšavala hodanje, a zatim su ušli u utrobu
zrakoplova. Pilot ih je čekao. Bila je to kapetanica američkog zrakoplovstva,
odjevena u skladan tropski letački kostim. Do nje je u pozoru stajala njezina
posada. Kopilot, inženjer leta, navigator i vezist. Nasuprot njih stajao je
zapovjednik utovara i njegova posada. Stajali su u tišini, u zelenim vojnim
hlačama, licem u lice u dva nepomična reda. Počasna je straža polako prošla
između njih, sve do prednjeg dijela za utovar. Tu su se sagnuli u koljenima i
polako spustili sanduk na policu koja je bila ugrađena uzduž trupa zrakoplova.
Četvorica muškaraca su se odmaknuli i pognuli glave. Prednji i stražnji vojnik
su gurnuli sanduk na mjesto. Zapovjednik utovara im je prišao i učvrstio
sanduk gumenim remenjem. Zatim je zakoračio unatrag i pridružio se počasnoj
straži. Dugo su salutirali u tišini.
Bilo je potrebno sat vremena da utovare svih sedam sanduka. Ljudi u
hangaru stajali su u tišini cijelo vrijeme, a zatim su za sedmim sandukom
krenuli van, na pistu. Uskladili su svoj hod sa sporim koracima počasne straže
i ostali čekati na dnu rampe vojnog zrakoplova, na vrućoj i bučnoj vlazi
večeri. Obavivši svoju dužnost, počasna je straža izašla van. Visoki
Amerikanac srebrne kose im je salutirao, rukovao se s troje vijetnamskih
časnika i kimnuo Amerikanki. Nitko nije ništa rekao. Objesio je svoju putnu
torbu o rame, lagano otrčao uz rampu i ušao u zrakoplov. Proradio je spor i
snažan elektromotor, a zatim se rampa zatvorila iza njega. Motori su ubrzali, a
divovski je zrakoplov otpustio kočnice i počeo rulati pistom. Učinio je široki
nezgrapan polukrug nalijevo i nestao iza hangara. Buka njegovih motora se
gubila. Zatim se u daljini opet pojačala i promatrači su ga ugledali kako se
vraća natrag. Motori su bučili i silno ubrzavali dok je uzlijetao. Nagnuo se
udesno, brzo se penjući, okrećući se, spustivši krilo, a zatim je nestao. U
daljini se vidio samo mali trokut svjetala koja su bljeskala i nejasan oblak
crnog kerozinskog dima koji je ostavljao krivudavi trag na noćnom nebu.
Počasna se straža raštrkala u iznenadnoj tišini, a Amerikanka se rukovala s
troje vijetnamskih časnika i vratila se svojem automobilu. Troje vijetnamskih
časnika zaputilo se u drugom smjeru, prema svojem vozilu. Bio je to japanski
sedan, obojan u zagasitu zelenu vojnu boju. žena je vozila, a dvojica
muškaraca su sjedila na stražnjem sjedalu. Bilo je to kratko putovanje do
središta Hanoja. žena je parkirala na parkiralištu ograđenim žicom, iza jedne
niske betonske zgrade boje pijeska. Muškarci su bez riječi izašli van i kroz
neoznačena vrata ušli u zgradu. žena je zaključala automobil i zaputila se oko
zgrade prema drugom ulazu. Ušla je unutra i kraćim se stepeništem popela u
svoj ured. Na stolu joj je ležala otvorena tvrdo uvezana knjiga. Urednim je
rukopisom zabilježila uspješnu isporuku tereta i zatvorila knjigu. Odnijela ju je
do ormarića za spise, blizu vrata ureda. Zaključala je knjigu unutra i bacila
pogled kroz vrata, niz hodnik. Zatim se vratila svojem stolu, podigla slušalicu i
nazvala jedan broj u New Yorku, jedanaest tisuća milja dalje.
Marilyn je probudila Sheryl i donekle osvijestila Chestera, prije nego je
zdepasti čovjek ušao u toalet, noseći im kavu. Kava je bila u šalicama. Noseći
u jednoj ruci dvije, a u drugoj jednu, nije bio siguran gdje ih spustiti. Zastao je,
prišao umivaoniku i poredao šalice na uskom granitnom rubu ispod zrcala.
Zatim se bez riječi okrenuo i izašao van. Zatvorio je vrata za sobom, čvrsto,
ali bez lupanja.
Marilyn je šalice dodavala jednu po jednu, jer je drhtala i bila je prilično
sigurna da će ih proliti ako odjednom pokuša dodati dvije. Čučnula je i prvu
dodala Sheryl, te joj pomogla da se napije. Zatim se vratila po Chesterovu
kavu. Bezizražajno ju je uzeo od nje, gledajući u kavu kao da ne zna što je to.
Treću je šalicu uzela za sebe, naslonila se na umivaonik i žedno je ispila. Bila
je dobra. Osjećala je kao da joj vrhnje i šećer daju energiju.
"Gdje su uvjerenja o dionicama?" šapnula je.
Chester je ravnodušno pogledao u nju. "U banci, u mojem sefu."
 Marilyn je kimnula. Suočila se s činjenicom da ne zna koja je Chesterova
banka. Ili gdje se nalazi. Ili čemu su služila dionička uvjerenja.
"Koliko ih ima?"
On je slegnuo ramenima. "Bilo ih je tisuću. Tri stotine sam iskoristio za
pokriće pozajmica. Morao sam ih predati zajmodavcu, privremeno."
"A sada ih ima Hobie?"
On je klimnuo. "Otkupio je dug. Dostavit će mu pokriće, možda danas. Više
im ne treba. A njemu sam obećao još devedeset uvjerenja. Još uvijek su u sefu.
Čini mi se da sam bio dužan uskoro ih dostaviti."
"Kako je onda zapravo došlo do prijenosa?"
On je opet slegnuo ramenima, umorno, iscrpljeno. "Prepisao sam mu
dionice. On će uzeti uvjerenja i registrirati ih na burzi, a kad bude imao petsto
i jednu registriranu na svoje ime, postat će većinski vlasnik."
"A gdje je tvoja banka?"
Chester je otpio prvi gutljaj kave. "Tri ulice dalje. Oko pet minuta hoda.
Zatim još pet minuta do burze. Sve skupa deset minuta, od početka do kraja, i
bit ćemo bez prebijenog novčića i vani na ulici, bez krova nad glavom."
Spustio je šalicu na pod i opet počeo zuriti u prazno. Sheryl je bila
obamrla. Nije pila svoju kavu. Koža joj je bila hladna i ljepljiva. Možda je
imala potres mozga ili nešto slično. Možda je još uvijek bila u šoku. Marilyn
nije znala. Nije imala iskustva. Nos joj je užasno izgledao. Bio je modar i
natečen. Modrica joj se širila ispod očiju. Usne su joj bile ispucale i suhe od
disanja kroz usta cijele noći.
"Uzmi još malo kave", rekla je. "Godit će ti."
Čučnula je do nje i pomogla joj prinijeti ruku ustima. Nagnula je šalicu.
Sheryl je otpila gutljaj. Malo vruće kave iscurilo joj niz bradu. Uzela je još
jedan gutljaj. Pogledala je u Marilyn s nekakvim osjećajem u očima. Marilyn
nije znala kakvim, ali svejedno joj se nasmiješila, sjajeći od ohrabrenja.
"Odvest ćemo te u bolnicu", šapnula je.
Sheryl je zatvorila oči i klimnula, kao da je iznenada bila ispunjena
olakšanjem. Marilyn je kleknula do nje, primila je za ruku i zagledala se u
vrata, pitajući se kako će uopće moći ispuniti to obećanje.
"Hoćeš li ga zadržati?" upitala je Jodie.
Govorilaje o Lincolnu Navigatoru. Reacher je razmišljao o tome dok je
čekao. Zapeli su u prometnoj gužvi blizu Triborougha.
"Možda", rekao je.
 Bio je više-manje posve nov. Vrlo tih i udoban za vožnju. Izvana je bio
metalik crn, iznutra je imao crnu kožu, četiristo milja na brojčaniku i još je
mirisao po novoj koži i novom tepihu. Jak miris plastike odavao je sasvim
novo vozilo, tek izašlo iz tvornice. Velika sjedala, posve ista kao i vozačevo,
puno debelih konzola s držačima za pića i male ploče koje su skrivale pretince
za odlaganje stvari.
"Ja mislim da je odvratan", rekla je.
On se nasmiješio. "U usporedbi s čime? S onim malim vozilom koje si ti
imala?"
"Bio je mnogo manji od ovoga."
"Ti si mnogo manja od mene."
Na trenutak je ostala bez riječi.
"Pripadao je Rutteru", rekla je. "Prljav je."
Promet je krenuo, a zatim opet stao, na pola puta iznad rijeke Harlem.
Zgrade Midtowna nejasno su se nazirale daleko slijeva, poput kakva blijedog
obećanja.
"Automobil je samo stvar", rekao je. "Stvari nemaju pamćenje."
"Mrzim ga", rekla je. "Čini mi se, više nego sam ikad ikoga mrzila."
On je klimnuo.
"Znam", rekao je. "Cijelo vrijeme dok smo bili onamo mislio sam na
Hobiejeve, gore u Brightonu, osamljene u svojoj kućici, s tužnim pogledom u
očima. Poslati sina jedinca u rat je neopisivo teška stvar. Ali da im poslije
lažu i da ih varaju, Jodie, za to nema nikakvog opravdanja. Ako zamijeniš
kronologiju, to su mogli biti i moji roditelji. A Rutter je to učinio petnaest puta.
Trebao sam ga još više ozlijediti."
"Sve dok to ne učini opet", rekla je.
Odmahnuo je glavom. "Popis meta se smanjuje. Nije ostalo još puno TNP
obitelji koje bi zagrizle."
Prešavši most, krenuli su na jug, Drugom avenijom. Promet se odvijao brzo
i šezdeset ulica ispred njih nije bilo nikoga.
"I, nije nas on proganjao", rekla je tiho. "Nije znao tko smo."
Reacher je opet odmahnuo glavom. "Nije. Koliko lažnih fotografija moraš
prodati da se isplati razbiti Chevrolet Suburban? Moramo sve to analizirati od
početka, Jodie. Dva zaposlenika su poslana na Key West i u Garrison, zar ne?
Dvije pune plaće, plus oružje, troškovi leta i sve ostalo. Zatim se voze uokolo
po Tahoeu, a onda se pojavi treći zaposlenik, u Suburbanu kojeg jednostavno
može ostaviti na ulici? To je puno novca, ali vjerojatno tek vidljivi vrh nekog
ledenog brijega. To govori o nečemu što vrijedi milijune dolara. Rutter nikad
nije mogao toliko zaraditi pljačkajući starce za osamnaest tisuća dolara po
fotografiji."
"O čemu se onda, dovraga, zaista radi?"
Reacher je samo slegnuo ramenima i nastavio voziti, cijelo vrijeme
pogledavajući u retrovizor.
Hobie je poziv iz Hanoja primio kod kuće. Saslušao je kratko izvješće
žene iz Vijetnama i bez riječi spustio slušalicu. Zatim je ustao i stao nasred
svoje dnevne sobe. Nagnuo je glavu na jednu stranu i stisnuo svoje zdravo oko,
kao da promatra nešto što se pred njim zaista događa. Kao da gleda loptu za
bejzbol kako leti izvan igrališta, gore prema svjetlu reflektora, kako hvatač trči
za njom, kako se ograda sve više približava, rukavica se podiže, lopta pada,
ograda se nadvija, hvatač skače. Hoće li lopta preletjeti ogradu? Ili neće.
Hobie nije znao.
Prešao je preko dnevne sobe i izašao na terasu. Terasa je gledala na zapad
preko parka, trideset katova iznad tla. Mrzio je taj pogled, jer su ga sva stabla
podsjećala na djetinjstvo. Ali pogled je povećavao vrijednost posjeda, što je
bio glavni cilj igre. On nije bio odgovoran za način na koji su ostali ljudi
vladali ukusima tržišta. On je bio tu samo da od njih izvuče korist. Okrenuo se
i pogledao lijevo, prema svojoj uredskoj zgradi koja je bila daleko u središtu
grada. Tornjevi Blizanci izgledali su niži nego bi to zbog zakrivljenosti Zemlje
smjeli biti. Okrenuo se, ušao unutra i zatvorio vrata. Prošao je kroz stan i
izašao van, do dizala. Spustio se do garaže.
Njegov automobil nije bio nimalo preinačen da bi mu pomogao zbog
invaliditeta. Bio je to kasniji model Cadillac sedana s paljenjem i mjenjačem s
desne strane upravljača. Bilo mu je nezgodno staviti ključ u bravu paljenja, jer
se morao nagnuti preko, lijevom rukom umetnuti ključ i okrenuti ga. Ali nakon
toga više ne bi imao problema. Kukom je ubacio mjenjač u prvu brzinu i
izvezao se iz garaže jednom rukom, i to lijevom, dok mu je kuka počivala u
krilu.
Osjećao se bolje kad je stigao južno od 59. ulice. Parka je nestalo i on je
ušao duboko u bučne kanjone Midtowna. Promet mu je pružao utjehu.
Rashladni uređaj Cadillaca ublažavao mu je svrbež ožiljaka. Lipanj je za to
bio najgore doba. Neki osobiti spoj vrućine i vlažnosti ga je izluđivao. Ali
Cadillac je smanjivao svrbež. Ležerno se pitao hoće li Stoneov Mercedes biti
podjednako dobar. Mislio je da neće. Nikad nije imao povjerenja u hlađenje
stranih automobila. Zato ga je odlučio pretvoriti u gotovinu. Imao je poznanika
u Queensu, koji će ga rado otkupiti. Ali to je bila još jedna dosadna obveza na
popisu. Imao je puno posla i nije imao mnogo vremena za to. Hvatač je bio
sasvim blizu, ispod lopte, skakao je, s ogradom za leđima.
Parkirao je u podzemnu garažu, na mjestu koje je prije zauzimao Suburban.
Ispružio se, izvukao ključ i zaključao Cadillac. Popeo se gore ekspresnim
dizalom. Tony je stajao za pultom u čekaonici.
"Opet su nazvali iz Hanoja", rekao mu je Hobie. "Stvar se zahuktala."
Tony je pogledao na drugu stranu.
"Što je?" upitao ga je Hobie.
"Trebali bismo jednostavno odustati od cijele ove stvari sa Stoneom."
"Trebat će mi nekoliko dana, u redu?"
"Nekoliko dana možda neće biti dovoljno", rekao je Tony. "Imamo
probleme. žena je rekla da će popričati s njime o svemu i da će učiniti ono što
tražimo, ali postoje problemi koji nam nisu poznati."
"Kakvi problemi?"
Tony je odmahnuo glavom. "Nije mi htjela reći. želi pričati samo s tobom."
Hobie je zurio u vrata ureda. "Šali se, zar ne? Bolje joj je da se šali. Sada
si ne mogu priuštiti nikakve probleme. Upravo sam pustio lokacije u
pretprodaju, tri zasebna posla. Dao sam svoju riječ. Stroj se pokrenuo. Kakvi
problemi?"
"Nije mi htjela reći", ponovio je Tony.
Hobieja je svrbjelo lice. U garaži nije bilo klimauređaja. Kratka šetnja do
dizala nadražila mu je kožu. Pritisnuo je kuku na čelo i tražio olakšanje u
metalu. Ali i kuka je bila topla.
"Što je s gospođom Jacob?" upitao je.
"Provela je cijelu noć kod kuće", rekao je Tony. "S onim Reacherom.
Provjerio sam. Jutros su se nečemu smijali. Čuo sam ih iz hodnika. Zatim su se
negdje odvezli, cestom FDR na sjever. Možda su išli natrag u Garrison."
"Ona mi ne treba u Garrisonu. Treba mi ovdje. I on također."
Tony je šutio.
"Dovedi mi gospođu Stone", rekao je Hobie.
Ušao je u svoj ured i prišao radnom stolu. Tony se zaputio u suprotnom
smjeru, prema toaletu. Izašao je trenutak kasnije, gurajući Marilyn pred sobom.
Izgledala je umorno. Svilena tkanina je izgledala smiješno, kao da ju je putem
do zabave zahvatila oluja i idućeg jutra izbacila negdje u gradu.
Hobie je pokazao na sofu.
"Sjednite, Marilyn", rekao je.
Ona je ostala stajati. Sofa je bila previše niska. Previše niska da u kratkoj
suknji sjedne na nju i previše niska da postigne psihološku prednost koja će joj
biti potrebna. Ali stajati ispred njegovog stola također je bilo pogrešno.
Previše ponizno. Prišla je zidu s prozorima. Razdvojila je rolete i zagledala se
van u jutarnju svjetlost. Zatim se okrenula i naslonila na rub. Natjerala ga je da
okrene stolicu prema njoj.
"O kakvim je problemima riječ?" upitao je.
Pogledala ga je i duboko udahnula.
"Doći ćemo na to", rekla je. "Prvo moramo odvesti Sheryl u bolnicu."
Zavladao je muk. Nije se čuo nikakav zvuk, osim buke i udaranja u
napučenoj zgradi. Daleko na zapadu čula se neka daleka sirena. Možda čak iz
New Jerseya.
"O kakvim je problemima riječ?" opet je upitao. Učinio je to posve istim
glasom i posve istom intonacijom. Kao da je bio spreman zanemariti njezinu
pogrešku.
"Prvo bolnica."
Tišina se nastavila. Hobie se okrenuo Tonyju.
"Dovedi Stonea iz toaleta", rekao je.
Stone je isteturao van u donjem rublju. Tony ga je rukama gurao u leđa, sve
do stola. Udario je goljenicama o rub stolića za kavu i zastenjao od bola.
"O kakvim se problemima radi?" upitao ga je Hobie.
Stone se samo izbezumljeno osvrnuo po uredu, kao da je previše uplašen i
izgubljen u prostoru da bi mogao govoriti. Hobie je čekao. Zatim je klimnuo.
"Slomi mu nogu", rekao je.
Okrenuo se i pogledao u Marilyn. Vladala je tišina. Nije bilo nikakvog
zvuka, osim hrapavog disanja Stonea i slabog udaranja u zgradi. Hobie je i
dalje zurio u Marilyn. Ona je zurila u njega.
"Hajde", rekla je tiho. "Slomi mu prokletu nogu. Što me briga? Ustavio me
bez prebijenog novčića. Upropastio mi je život. Slomite mu obje proklete noge
ako vam je do toga. Ali time ništa brže nećete dobiti ono što tražite. Zato jer
postoje problemi, a što prije prijeđemo na njih, to je bolje za vas. A nećemo
prijeći na njih sve dok Sheryl ne bude u bolnici."
Naslonila se na rub prozora dlanovima, naslanjajući se iz ramena. Nadala
se da će tako izgledati opušteno i ležerno, ali to je učinila da ne padne na pod.
"Prvo bolnica", opet je rekla. Toliko se bila usredotočila na svoj glas, da
je zvučao kao tuđi. Bila je zadovoljna svojim glasom. Zvučao je odlučno.
Nizak, čvrst glas, miran i tih u tihom uredu.
"Onda ćemo poslovati", rekla je. "Vaš izbor."
Hvatač je skakao s rukavicom podignutom iznad glave, a lopta je padala.
Rukavica je nadmašila ogradu. Putanja lopte bila je neizvjesna. Hobie je
kucnuo kukom o stol. Zvuk je bio glasan. Stone je zurio u njega. Hobie nije
obraćao pozornost na njega i pogledao je u Tonyja.
"Odvedi kučku u bolnicu", rekao je grubo.
"Chester ide s njima", rekla je Marilyn. "Kao svjedok. Mora se uvjeriti da
je ona ušla u hitnu pomoć, sama. Ja ću ostati ovdje, kao jamstvo.
Hobie je prestao udarati kukom. Pogledao ju je i nasmiješio se. "Zar mi ne
vjerujete?"
"Ne, ne vjerujem vam. Ako ne bude tako, samo ćete odvesti Sheryl van i
zaključati je negdje drugdje."
Hobie se i dalje smiješio. "To je posljednje što bih učinio. Mislio sam reći
Tonyju da je ubije i baci u more."
Opet je zavladala tišina. Marilyn je drhtala iznutra.
"Jeste li sigurni u to što hoćete?" upitao ju je Hobie. "Ako ona kaže samo
jednu riječ bolničarima, ubila vas je. To vam je jasno, zar ne?"
Marilyn je kimnula. "Ona neće nikome ništa reći. Neće, jer zna da ću ja i
dalje biti ovdje."
"Bolje se pomolite da ne kaže ništa."
"Neće. Ne radi se o nama. Radi se o njoj. Potrebna joj je pomoć."
Zurila je u njega i naslanjala se na zid, osjećajući nesvjesticu. Prelazila je
pogledom preko njegovog lica, tražeći samilost. Nekakvo prihvaćanje njegove
odgovornosti za ono što joj je učinio. On je zurio u nju. Na licu mu nije bilo ni
traga samilosti. Nije bilo ničega osim srdžbe. Ona je progutala i duboko
udahnula.
"A trebat će joj i suknja. Ne može van bez suknje. Bit će sumnjivo.
Bolničko osoblje nazvat će policiju. Nitko od nas dvoje to ne želi. Zato joj
Tony mora kupiti novu suknju."
"Posudi joj svoju suknju", rekao je Hobie. "Svući je i daj joj je."
Uslijedila je duga tišina.
"Neće joj odgovarati", rekla je Marilyn.
 "To nije razlog, zar ne?"
Ona nije ništa odgovorila. Tišina. Hobie je slegnuo ramenima.
"U redu", rekao je.
Ona je opet progutala. "I cipele."
"Što?"
"Trebaju joj cipele", rekla je Marilyn. "Ne može ići bez cipela."
"Isuse", rekao je Hobie. "Što je, dovraga, sljedeće?"
"Sljedeće je da ćemo poslovati. Čim se Chester vrati ovamo i kaže mi daju
je vidio kako ulazi u bolnicu, sama i neozlijeđena, poslovat ćemo."
Hobie je prstima lijeve ruke prešao preko kuke.
"Vi ste pametna žena", rekao je.
Znam da jesam, pomislila je Marilyn. To i jest tvoj prvi problem.
Reacher je spustio sportsku torbu na bijelu sofu ispod kopije Mondrianove
slike. Otvorio je zatvarač, prevrnuo je i istresao svežnjeve novčanica od
pedeset dolara. Trideset devet tisuća i tristo dolara u gotovini. Podijelio ih je
napola, naizmjence bacajući po jedan svežanj čas lijevo, čas desno, na
suprotne krajeve sofe. Završio je s dvije upečatljive gomile.
"Četiri odlaska u banku", rekla je Jodie". "Ništa ne moramo prijaviti kad
podižemo svotu ispod deset tisuća dolara, jer ne želimo odgovarati na nikakva
pitanja oko toga tko nam je ovo dao, zar ne? Sve ćemo staviti na moj račun, a
pola ćemo vratiti Hobiejima, devetnaest tisuća šesto pedeset dolara. Našu
polovicu ćemo podizati preko moje zlatne kreditne kartice, u redu?"
Reacher je kimnuo. "Moramo zrakoplovom do St. Louisa i Missourija, plus
hotel. S devetnaest tisuća na banci možemo odsjesti na pristojnim mjestima i
putovati poslovnom klasom, jer poslovna je klasa najskuplja i najbolja."
"Jedino se tako može letjeti", rekla je. Zagrlila ga je oko struka, protegnula
se na vrhove prstiju i poljubila ga u usta. On joj je uzvratio strastvenim
poljupcem.
"Ovo je zabavno, zar ne?" rekla je.
"Nama možda", rekao je. "Ali ne i Hobiejima."
Otišli su zajedno, tri puta u tri različite banke, i na kraju u četvrtu, gdje je
ona stavila posljednji polog i uzela dva čeka na ime gospodina i gospođe
Hobie, u iznosu od 19,650 dolara. Bankovni službenik stavio ih je u jednu žutu
omotnicu, a ona ju je spremila u svoju torbicu.
Zatim su se, držeći se za ruke, zajedno pješice vratili na Broadway, kako
bi ona mogla spremiti stvari za put. Omotnicu iz banke je pohranila u komodu,
a on je dohvatio slušalicu i dobio podatak da je u to doba dana najbolji način
za odlazak u St. Louis let tvrtke United iz zračne luke JFK..
"Idemo taksijem?" upitala je.
On je odmahnuo glavom. "Ja ću voziti."
Veliki V-8 snažno je bučio podzemnom garažom. Naglo je dvaput stisnuo
gas i nacerio se. Snažan prijenos snažno je zaljuljao ovjes teškog vozila.
"To je cijena njihovih igračaka", rekla je Jodie.
On ju je pogledao.
"Nikad nisi čuo za to?" rekla je. "Da je razlika između muškaraca i dječaka
u cijeni njihovih igračaka?"
Dodao je gas i opet se nacerio. "Cijena ove igračke bila je jedan dolar."
"A upravo si potrošio dva dolara kad si dodao gas", rekla je.
Ubacio je u brzinu i jurnuo uz prilaz. Vozio je na istok do midtownskog
tunela, pa se uputio cestom 495 do Van Wycka, a nakon toga se spustio do
zračne luke JFK.
"Parkiraj na mjestu za kratkotrajno parkiranje", rekla je. "Sada si to
možemo priuštiti, zar ne?"
Morao je ostaviti pištolj i prigušivač. S velikim metalnim oružjem u džepu
nije bilo lako proći kroz detektore metala u zračnoj luci. Sakrio ih je ispod
sjedala vozača. Ostavili su Lincoln na parkiralištu odmah ispred zgrade tvrtke
United, a pet minuta poslije bili su pred pultom i kupovali dvije jednosmjerne
karte za poslovnu klasu do St. Louisa. Skupe karte primorale su ih da čekaju u
zasebnom odjeljenju, gdje ih je jedan stjuard u odori poslužio dobrom kavom u
porculanskim šalicama na tanjurićima. Tu su mogli pročitati Wall Street
Journal bez da ga plate. Zatim je Reacher odnio Jodienu torbu niz izlaz na
pistu, do aviona. Parovi sjedala poslovne klase zauzimali su prvih šest redova.
Sjedala su bila široka i udobna. Reacher se nasmiješio.
"Nikad nisam putovao prvom klasom", rekao je.
Sjeo je do prozora. Imao je prostora da se malo opruzi. Jodie je izgledala
sitno naspram velikog sjedala. Bilo je dovoljno mjesta da jedna do druge
sjednu tri osobe poput nje. Stjuard im je donio sokjoš prije nego je zrakoplov
počeo rulati po pisti. Nekoliko minuta poslije su uzletjeli i skrenuli zapadno
preko južnog rta Manhattana.
Tony se vratio u ured s jednom sjajnom crvenom vrećicom iz Talbota i
jednom smeđom torbom iz Ballyja, čije je ručke od konopca čvrsto stiskao u
šaci. Marilyn ih je odnijela u toalet i Sheryl je izašla pet minuta poslije. Nova
suknja joj je odgovarala po veličini, ali boja je bila pogrešna. Slabašnim
pokretima ruku je poravnavala haljinu na bokovima. Nove cipele nisu
pristajale suknji i bile su prevelike. Lice joj je užasno izgledalo. Oči su joj
bile isprazne i pokorne, baš kako joj je Marilyn rekla da trebaju biti.
"Što ćeš reći liječnicima?" upitao ju je Hobie.
Sheryl je pogledala u stranu i usredotočila se na ono što joj je Marilyn
rekla.
"Naletjela sam na vrata", rekla je.
Glas joj je bio tih i nazalan. Bio je jednoličan, kao da je još uvijek u šoku.
"Hoćeš li nazvati policiju?"
Odmahnula je glavom. "Ne, ne namjeravam to učiniti."
Hobie je klimnuo. "Što će se dogoditi ako ih nazoveš?"
"Ne znam", odgovorila je. Bezizražajno i jednolično.
"Tvoja će prijateljica umrijeti u strašnim bolovima. Razumiješ li to?"
Podigao je kuku i pustio da ju ona dobro pogleda s druge strane ureda.
Zatim je ustao od stola. Prišao je Marilyn i stao točno iza nje. Lijevom joj je
rukom podigao kosu i zabacio je u stranu. Ruka mu se očešala o njezinu kožu.
Ona se ukočila. Dotaknuo joj je obraz kukom. Sheryl je slabašno klimnula.
"Da, shvaćam", rekla je.
Moralo se brzo djelovati jer, iako je Sheryl sada imala novu suknju i
cipele, Chester je još uvijek bio u boksericama i potkošulji. Tony ih je oboje
prisilo da čekaju na recepciji dok ne stigne teretno dizalo, a zatim ih je odveo
kroz hodnik i ugurao ih unutra. Izašao je u garažu i provjerio je. Odveo ih je do
Tahoea i ugurao Chestera na stražnje, a Sheryl na prednje sjedalo. Pokrenuo je
motor i zaključao vrata. Jurnuo je uz prilaz na ulicu.
Iz prve je mogao nabrojati najmanje dvadesetak bolnica na Manhattanu, i
znao je da većina njih imaju hitne službe. Smatrao je da je najbolje odvesti ih
na sjever, možda do bolnice Mount Sinai u 100. ulici, jer je mislio da će biti
najsigurnije ako oni i Sheryl budu daleko jedni od drugih. Ali nije bilo
vremena. Vožnja do kraja grada i natrag potrajala bi sat vremena, možda i više.
Sat vremena koji nisu mogli priuštiti. Zato se odlučio za bolnicu St. Vincent, na
uglu 11. ulice i Sedme avenije. Bolnica Bellevue na uglu 27. i Prve ulice bila
je zemljopisno povoljnija, ali ta bolnica je obično vrvjela policajcima, iz bilo
kojeg razloga. Znao je to iz osobnog iskustva. Moglo se reći da su živjeli tamo.
Znači ostala je bolnica St. Vincent. Osim toga, znao je da bolnica St. Vincent
ima širok otvoreni prostor pred ulazom u hitnu službu, gdje avenija Greenwich
siječe Sedmu ulicu. Sjećao se rasporeda kad su bili otišli uhvatiti Costellovu
tajnicu. Velik i širok prostor, prostran skoro poput trga. Mogli su je promatrati
cijelo vrijeme kako ulazi u hitnu pomoć, bez da se moraju zaustaviti blizu.
Vožnja je trajala osam minuta. Stao je uz pločnik na zapadnoj strani Sedme
ulice, pritisnuo dugme i otključao vrata.
"Van", rekao je.
Ona je otvorila vrata i izašla na pločnik. Stajala je tu, nesigurna. Zatim je
krenula prema pješačkom prijelazu, ne osvrćući se. Tony se nagnuo preko
sjedala i zalupio vratima za njom. Okrenuo se na svojem sjedalu prema
Stoneu.
"Eto, gledaj je onda", rekao je.
Stone ju je već promatrao. Vidio je kako je promet stao i kako se upalilo
zeleno svjetlo za pješake. Vidio ju je kako zbunjeno korača u gomili. Išla je
sporije od drugih, nesigurno u svojim prevelikim cipelama. Podigla je ruku i
prekrila lice. Prešla je na suprotni pločnik puno prije nego se upalilo crveno
za pješake. Jedan je nestrpljivi vozač kamiona skrenuo desno i zaustavio se
blizu nje. Ona je nastavila hodati prema ulazu u bolnicu. Preko širokog
pločnika. Zatim je došla ispred hitne službe. Ispred nje bila su dvostruka vrata.
Izgrebena vrata od mekane plastike. Do vrata su stajale tri medicinske sestre i
pušile cigarete u stanci. Prošla je pored njih i uputila se polako, ravno prema
vratima. Gurnula ih je, kao da ih iskušava, s obje ruke. Vrata su se otvorila.
Ona je ušla unutra. Vrata su se sama zatvorila za njom.
"U redu onda, jesi li vidio?"
Stone je klimnuo. "Jesam, vidio sam. Ušla je."
Tony je pogledao u retrovizor i uspio se uključiti u promet. Kad je
odmaknuo kojih stotinu metara dalje na jugu, Sheryl je već čekala na trijaži, ne
prestajući razmišljati o onome što joj je Marilyn rekla da učini.
Vožnja taksijem od zračne luke St. Louisa do zgrade Središnjeg
nacionalnog arhiva vojnog osoblja bila je kratka i jeftina. Ta zgrada je
Reacheru bila dobro poznata. Većina njegovih službenih putovanja po Americi
uključivala je najmanje jedan posjet arhivu, gdje je istraživao određene stvari
koje su se dogodile u prošlosti. Ali ovoga puta je bilo drugačije. Ući će u
arhiv kao civil. To nije bilo isto kao kad bi ulazio unutra odjeven u odoru, dok
je još bio bojnik. Uopće nije bilo isto. To mu je bilo jasno.
Pristup javnosti nadzire osoblje za pultom u predvorju. Cijeli je arhiv
zapravo dio javnog arhiva, ali osoblje se prilično trudi zataškati tu činjenicu.
U prošlosti se Reacher slagao s tom taktikom, bez razmišljanja. Vojni zapisnici
mogu biti vrlo izričiti i moraju se čitati i tumačiti u užem kontekstu. On je
uvijek bio vrlo sretan da takve spise drže podalje od očiju javnosti. Ali sada
je bio predstavnik te javnosti, civil, i pitao se što će mu unutra reći. Postojali
su milijuni spisa, u desetcima velikih skladišta, i bilo je vrlo lako moguće
čekati danima i tjednima prije nego se išta pronađe, čak i pored osoblja koje je
kao ludo trčalo po arhivu i koje je izgledalo kao da daje sve od sebe. To je
vidio mnogo puta prije, iznutra. I vrlo lako se i njima moglo dogoditi. Već je to
viđao i gledao na to s podsmjehom na licu.
Zato su, nakon što su platiti taksistu, zastali na vrućem suncu Missourija i
dogovorili se što će učiniti. Ušli su unutra i ugledali veliki natpis: Samo jedan
po jedan spis. Stali su ispred službenice za pultom i čekali. Službenica je bila
deblja žena srednjih godina. Nosila je odoru nadnarednice i bila zauzeta
poslom kojim se ništa ne postiže, osim što ljudi moraju čekati dok ne završi.
Nakon dužeg vremena im je preko pulta gurnula dva prazna obrasca i pokazala
im na mjesto gdje je za pult komadom lančića bila privezana olovka.
Obrasci su bili zahtjevi za pristup arhivu. Jodie se potpisala prezimenom
Jacob i zatražila sve podatke o bojniku Jacku Reacheru, pripadniku američke
vojne policije. Reacher je uzeo olovku od nje i zatražio sve podatke o general
pukovniku Leonu Jeromeu Garberu. Vratio je oba obrasca nadnarednici, koja
ih je pogledala i ubacila ih u ladicu sa zahtjevima. Pozvonila je na zvonce i
opet se posvetila svojem poslu. Svrha zvonca je bila da će ga neki vojnik čuti,
pokupiti obrasce i započeti strpljivu potragu za spisima.
"Tko je danas službujući?" upitao je Reacher.
Pitanje je bilo izravno. Nadnarednica je razmišljala o načinu na koji bi
izbjegla pitanje, ali nije se mogla snaći.
"Bojnik Theodore Conrad", rekla je nevoljko. Reacher je klimnuo.
Conrad? Nije se sjećao imena. "Biste li mu rekli da bismo ga htjeli vidjeti,
samo nakratko? I biste li dostavili te spise u njegov ured?"
Način na koji je to rekao bio je točno na pola puta između uljudnog
zahtijeva i neizgovorene zapovijedi. Bio je to ton koji je uvijek smatrao
korisnim u razgovoru s nadnarednicima. žena je uzela slušalicu i nazvala.
"Netko će vas odvesti gore", rekla je kao da im, po njezinom mišljenju,
Conrad čini jako veliku uslugu."
"Nema potrebe", rekao je Reacher. "Znam gdje mu je ured. Već sam bio
tamo."
 Odveo je Jodie iz predvorja uz stepenice, u prostrani ured na prvom katu.
Bojnik Theodore Conrad čekao ih je na vratima. Nosio je ljetnu odoru, a ime
mu je pisalo na pločici iznad prsnog džepa. Djelovao je prijateljski, ali možda
pomalo ogorčen zbog mjesta na kojem radi. Imao je oko četrdeset pet godina i
još je uvijek bio bojnik na prvom katu nacionalnog arhiva. S četrdeset pet
godina, to je značilo da tako brzo još nigdje neće otići. Zastao je, jer je jedan
vojnik hitao hodnikom prema njemu s dva debele spisa u ruci. Reacher se
nasmiješio u sebi. Dobili su prvoklasnu uslugu. Kad su djelatnici na tom
mjestu htjeli biti brzi, onda su zbilja mogli biti brzi. Conrad je uzeo spise i
otpustio teklića.
"Što onda mogu učiniti za vas?" upitao je. Imao je spor i nejasan naglasak,
kao da je porijeklom iz Mississippija, ali ipak dovoljno gostoljubiv.
"Pa, potrebna nam je vaša najveća pomoć, bojniče", rekao je Reacher. "I
nadamo se, ako pročitate te spise, da ćete biti voljni pružiti nam je."
Conrad je bacio pogled na spise, a zatim se sklonio u stranu i uveo ih u
svoj ured. Bio je tih i obložen pločama. Pokazao im je na dvije iste kožne
fotelje i sjeo za svoj radni stol. Poravnao je spise ispred sebe na podlošku,
jedan iznad drugog. Otvorio je prvi, Leonov, i počeo čitati.
Trebalo mu je deset minuta da uvidi što je Reacher tražio. On i Jodie su
sjedili i gledali van kroz prozor. Grad se pekao na bjelini sunca. Conrad je
pregledao spise i pročitao imena na zahtjevima. Zatim je podigao pogled.
"Dva vrlo lijepa spisa", rekao je. "Vrlo, vrlo upečatljivo. I shvaćam što
hoćete. Vi ste očito Jack Reacher glavom, a pretpostavljam da je gospođa
Jodie Jacob u stvari Jodie Garber, generalova kći, kao što stoji u spisu. Jesam
li u pravu?"
Jodie je kimnula i nasmiješila se.
"To sam i mislio", rekao je Conrad. "I mislite da ćete, tako reći, imati bolji
i brži pristup arhivu ako ste obitelj?"
Reacher je odlučno odmahnuo glavom.
"To nam nikad nije palo na pamet", rekao je. "Znamo da se svi zahtjevi za
pristup arhivu tretiraju s posvemašnjom jednakošću."
Conrad se nasmiješio, a zatim se naglas nasmijao.
"Ostali ste sasvim ozbiljni", rekao je. "Vrlo, vrlo dobro. Igrate li poker?
Trebali biste, dovraga, zaista biste trebali. Kako vam mogu pomoći?"
"Treba nam vojni dosje Victora Trumana Hobieja", rekao je Reacher.
"Vijetnam?"
 "Poznajete ga?" iznenađeno je upitao Reacher.
Conrad je blijedo pogledao. "Nikad čuo. Ali ako mu je krsno ime Truman,
rodio se negdje između 1945. i 1952., zar ne? To znači da je premlad za
Koreju i prestar za Zaljevski rat."
Reacher je kimnuo. Theodore Conrad mu se počeo sviđati. Bio je
oštrouman. Volio bi uzeti njegov spis i vidjeti kako je postao bojnik i kako to
da je to još uvijek, za radnim stolom u uredu u Missouriju, u dobi od četrdeset
pet godina.
"Potrudit ću se", rekao je Conrad. "Bit će mi zadovoljstvo."
Podigao je slušalicu i nazvao izravno u skladište, zaobišavši nadnarednicu
za pultom u predvorju.
Namignuo je Reacheru i zapovjedio da mu donesu Hobiejev spis. Zatim su
sjedili u ugodnoj tišini sve dok pet minuta kasnije nije u ured ušao teklić sa
spisom.
"To je bilo brzo", rekla je Jodie.
"U stvari je bilo pomalo sporo", odgovorio je Conrad. "Stavite se u
vojnikov položaj. Čuje me kako kažem H kao Hobie, otrči u odjeljenje H,
pronađe spis po prvom i srednjem inicijalu, zgrabi ga i dotrči ovamo s njime.
Moji su ljudi po pitanju fizičke kondicije podvrgnuti uobičajenim vojnim
standardima, što znači da bi mogao pretrčati skoro jednu milju za pet minuta.
A, iako je ovo veliko mjesto, u trokutu između njegovog radnog stola,
odjeljenja H i ovog ureda ima mnogo manje od milje, vjerujte mi. Zato je
zapravo bio malo sporiji. Pretpostavljam da ga je nadnarednica zaustavila,
samo da me iživcira."
Omot spisa Victora Hobieja bio je star i imao je patinu po sebi, s
otisnutom mrežom na koricama gdje su urednim rukopisom bili zabilježeni
zahtjevi za pristup arhivi. Bila su samo dva. Conrad je prešao prstom preko
imena.
"Telefonski zahtjevi", rekao je. "General Garber osobno, u ožujku ove
godine. I netko po imenu Costello nazvao je iz New Yorka početkom prošlog
tjedna. Zašto iznenada toliko zanimanje?"
"To smo se nadali otkriti", rekao je Reacher.
Vojnik koji je sudjelovao u ratu ima debeli spis, naročito vojnik koji je
sudjelovao u ratu prije trideset godina. Tri desetljeća su dovoljno dugo da
svako izvješće i svaka zabilješka završe na pravom mjestu. Dokumentacija
Victora Hobieja bila je stisnuta i debela oko pet centimetara. Stare korice
čvrsto su stiskale papirologiju i tvorile su neku vrstu kalupa oko nje. To je
Reachera podsjetilo na Costellovu crnu kožnu lisnicu, koju je vidio u baru na
Key Westu. Primaknuo je svoju stolicu bliže Jodie i prednjoj strani Conrad
ova stola. Conrad je položio spis na stol, okrenuo ga na sjajno ulaštenoj
drvenoj površini i otvorio ga, kao da znatiželjnim znalcima pokazuje neko
rijetko blago.
Marilynine upute bile su jasne i Sheryl ih se doslovno držala. Prvi korak
bio je: zatraži pomoć medicinskog osoblja. Prišla je prijemnom pultu, a zatim
je čekala na tvrdoj plastičnoj stolici na trijaži. U hitnoj službi bolnice St.
Vincent imali su manje posla nego inače, a deset minuta poslije primila ju je
liječnica koja je bila dovoljno mlada da joj bude kći.
"Kako se ovo dogodilo?" upitala je liječnica.
"Naletjela sam na vrata", rekla je Sheryl.
Liječnica ju je odvela iza zastora i rekla joj da sjedne na stol za pregled.
Počela je provjeravati reflekse njezinih udova.
"Vrata? Jeste li sasvim sigurni u to?"
Sheryl je kimnula. Držala se svoje priče. Marilyn je računala na nju.
"Bila su napola otvorena. Okrenula sam se i jednostavno ih nisam vidjela."
Liječnica nije rekla ništa. Uperila joj je upaljenu baterijsku svjetiljku u
lijevo oko, a zatim u desno.
"Magli li vam se vid?"
Sheryl je kimnula. "Malo."
"Glavobolja?"
"Neopisiva."
Liječnica je zastala i proučila pristupnicu.
"U redu. Očito moramo načiniti rendgenski snimak ličnih kostiju, ali
potrebno je cjelovito snimanje lubanje i tomografija. Moramo vidjeti što se
unutra točno dogodilo. Imate uredno zdravstveno osiguranje, zato ću dovesti
kirurga da vas odmah pregleda, jer ako vam bude potrebna plastična operacija,
bolje je početi na vrijeme, u redu? Svucite se, odjenite ogrtač i legnite.
Onda ću vam dati analgetik da vam pomogne oko glavobolje."
Sheryl je čula Marilyn kako insistira: nazovi prije analgetika, jer će te
omamiti i zaboravit ćeš.
"Moram telefonirati", rekla je zabrinuto.
"Mi možemo nazvati vašeg muža, ako hoćete", rekla je liječnica
nepristrano.
 "Ne, nisam udana. Treba mi odvjetnik. Moram nazvati jednog odvjetnika."
Liječnica ju je pogledala i slegnula ramenima.
"U redu, dolje je u hodniku. Ali neka bude brzo."
Sheryl je otišla do telefonskih govornica preko puta trijaže. Nazvala je
centralu i zatražila poziv na tuđi račun, baš kao što joj je rekla Marilyn.
Ponovila je broj koji je upamtila. Netko se javio na telefon nakon što je dvaput
zazvonio.
"Forster i Abelstein", rekao je jasan glas. "Kako vam možemo pomoći?"
"Zovem u ime gospodina Chestera Stonea", rekla je Sheryl. "Moram
razgovarati s njegovim odvjetnikom."
"To je gospodin Forster osobno", rekao je glas. "Pričekajte, molim."
Dok je Sheryl slušala glazbu preko slušalice, liječnica je bila sedam
metara dalje za pultom i također telefonirala. Na njezinom pozivu nije bilo
glazbe. Njezin je poziv bio upućen odjelu za obiteljsko nasilje u njujorškoj
policiji.
"Ovdje bolnica St. Vincent", rekla je. "Imam još jednu žrtvu za vas. Ova
kaže da je naletjela na prokleta vrata. Ne želi niti priznati da je udana, a još
manje da je tuče. Možete doći ovamo i popričati s njome u svako doba."
Prvi dokument u spisu bila je izvorna prijavnica Victora Hobieja, kad je
odlučio stupiti u vojsku, sada već smeđa na rubovima i rahla od starosti. Bila
je ispisana istim urednim ljevorukim dječačkim rukopisom kakav su vidjeli u
njegovim pismima kući, u Brightonu. Tu je bio sažetak njegovog školovanja,
želja da postane pilot helikoptera i skoro ništa više. Sve u svemu, nije se činio
zvijezdom u usponu. Ali, u to vrijeme, na svakog mladića koji se javio kao
dragovoljac dvadeset ih je kupovalo jednosmjerne autobusne karte za Kanadu.
Zato je vojska Hobieja objeručke prigrlila i poslala ga ravno k liječniku.
Podvrgli su ga pilotskom liječničkom pregledu, koji je bio temeljitiji od
običnog, a naročito su pazili na vid i ravnotežu. Prošao je pregled s najvišom
ocjenom. Imao je 182 centimetra, 85 kilograma, dobar vid, dobru zapreminu
pluća i nikad nije bolovao od neke zarazne bolesti. Datum liječničkog pregleda
odgovarao je ranom proljeću i Reacher je mogao sebi predočiti dječaka,
blijedog od njujorške zime, kako u boksericama stoji na drvenom podu s
mjernom vrpcom stegnutom oko prsa.
Sljedeći dokument u spisu otkrivao je da je dobio novac za troškove
prijevoza i da je dobio zapovijed javiti se u Fort Dix u roku od dva tjedna.
Svežanj dokumenata iza njega bio je odatle. Počinjao je s obrascem kojeg je
potpisao po dolasku, u kojem se neopozivo obvezao na odano služenje
američkoj vojsci. U Fort Dixu temeljna je obuka trajala dvanaest tjedana.
Sastojala se od šest procjena sposobnosti. On je u svakoj bio visoko iznad
prosjeka. Nisu bile zabilježene nikakve opaske.
Zatim je tu bio i pismeni zahtjev u kojem je tražio novac za troškove
prijevoza do Fort Polka i jedna kopija zapovijedi u kojoj je pisalo da se mora
javiti tamo zbog napredne jednomjesečne pješačke obuke. Tu su bile
zabilješke o njegovom napredovanju s oružjem. Bio je ocijenjen dobrim, što je
u Polku bilo od značaja. U Fort Dixu ocjena dobar se mogla dobiti već ako
biste na deset koraka mogli prepoznati pušku. U Polku, takva je ocjena
govorila o izvrsnoj koordinaciji ruke i oka, jakom nadzoru mišića i mirnom
temperamentu. Reacher nije bio stručnjak u letenju, ali pretpostavljao je da su
instruktori bili prilično uvjereni i sigurni da Hobieu nakon određenog vremena
mogu povjeriti helikopter.
Postojalo je još isplata za troškove prijevoza, ovoga puta do Fort Woltersa
u Texasu, gdje se nalazila američka početnička vojna škola za buduće pilote
helikoptera. U spisu se nalazila opaska jednog zapovjednika iz Polka, u kojoj
je pisalo da je Hobie odbio jednotjedni dopust jer je htio odmah otići u Fort
Wo Iters. To je bila samo gola izjava, ali u sebi je nosila prizvuk odobravanja,
čak i nakon svih tih godina. Radilo se o mladiću koji je jedva čekao da krene u
pilotsku školu.
Dokumenti iz Woltersa bili su deblji. Radilo se o petomjesečnom boravku,
i to ozbiljnom, kao da je bio na koledžu. Prvi se mjesec sastojao od
pretpilotske obuke, s upornim akademskim insistiranjem na poznavanju fizike,
aeronautike i navigacije, koje su učili u učionicama. Bilo je nužno položiti
ispite da bi napredovao. Hobie je u tome uspio. Dar za matematiku, za koji se
njegov otac nadao da će se pretvoriti u dar za računovodstvo, omogućio mu je
da bez problema svlada predmete iz udžbenika. Pretpilotsku obuku položio je
kao najbolji u razredu. Jedina primjedba bila je kratka opaska u svezi
njegovog ponašanja. Jedan ga je časnik ukorio zbog usluga koje je tražio za
repeticije. Hobie je pomagao nekim lošijim učenicima oko složenih jednadžbi,
a zauzvrat je tražio da mu lašte čizme i čiste opremu. Reacher je slegnuo
ramenima. Taj je časnik očito bio šupak. Hobie je bio na obuci da bi postao
pilot helikoptera, a ne neki prokleti svetac.
Sljedeća četiri mjeseca u Woltersu početnička se pilotska obuka odvijala u
zraku, i to u helikopterima H-23 Hiller. Hobiejev prvi instruktor bio je časnik
po imenu Lanark. Njegove zabilješke o obuci bile su napisane škrabotinama od
rukopisa. Bile su poput anegdota i uopće nisu nalikovale na vojne bilješke.
Ponekad su bile vrlo smiješne. Tvrdio je da je učiti voziti helikopter isto što i
u djetinjstvu učiti voziti bicikl. Padneš jednom, padneš dvaput, padneš triput i
odjednom uspiješ voziti kako treba i to više nikad ne zaboraviš. Po Lanarkovu
mišljenju, Hobieju je trebalo nešto više vremena da svlada vožnju, ali poslije
toga je napredovao od izvrsnog do vrhunskog. Otpisao ga je s Hillera i
dodijelio mu H-19 Sikorsky, što je bilo kao da je prešao s običnog automobila
na formulu. Bolje je upravljao Sikorskym nego Hillerom. Bio je prirodno
darovit i što su letjelice bile složenije, on postajao sve bolji.
Završio je Wolters kao drugi u razredu, s vrhunskim ocjenama, a jedini
bolji pilot od njega bio je A. A. DeWitt. Sljedeći putni troškovi odveli su ih
zajedno u Fort Rucker, u Alabami, na još četiri mjeseca napredne pilotske
obuke.
"Čini mi se da sam čuo za ovoga DeWitta", rekao je Reacher. "Ime mi je
poznato."
Conrad je obrnutim redoslijedom pratio njegov uspon u karijeri.
"Možda bi to mogao biti general DeWitt", rekao je. "On sada vodi školu za
pilote helikoptera u Woltersu. To bi bilo logično, zar ne? Provjerit ću."
Nazvao je izravno u skladište i zapovjedio da mu donesu dosje generala
bojnika A. A. DeWittsa. Pogledao je na sat kad je spustio slušalicu. "Spis bi
mogao doći brže, jer je odjeljenje D bliže teklićevu stolu od odjeljenja H.
Osim ako ga ona prokleta nadnarednica opet ne zaustavi."
Reacher se kratko osmjehnuo i opet se pridružio Jodie, trideset godina u
prošlosti. Fort Rucker je bio prava stvar, sa sasvim novim bojnim
helikopterima umjesto onih za obuku. Bellovi UH-1 Iroquois, od milja Huey.
Bile u to velike, snažne letjelice s motorima opremljenim plinskim turbinama.
Lopatice rotora duge 16 metara i široke pola metra proizvodile su nezaboravni
op-op-op zvuk. Mladi je Victor Hobie letio jednim takvim nebom Alabame
sedamnaest dugih tjedana, a zatim je zasluženo i s pohvalama položio ispit i
sudjelovao u mimohodu koji je njegov otac fotografirao."
"Tri minute i četrdeset sekundi", šapnuo je Conrad.
Teklić je ušao u ured s DeWittovim spisom. Conrad se protegnuo preko
stola i uzeo ga. Teklić mu je salutirao i izašao iz ureda.
"Ne mogu vam pokazati ovaj spis", rekao je Conrad. "General je još uvijek
u službi, razumijete? Ali reći ću vam radi li se o istom DeWittu."
 Otvorio je spis na početak i Reacher je primijetio da je papir isti kao i u
Hobiejevu spisu. Conrad je pregledao spis i klimnuo. "Isti DeWitt. Preživio je
prašumu i nakon toga ostao pilot. Lud za helikopterima. Rekao bih da će
odslužiti svoje u Woltersu do mirovine."
Reacher je kimnuo. Pogledao je kroz prozor. Po suncu je već bilo
poslijepodne."
„Želite li možda kavu?" upitao je Conrad.
"Izvrsno", rekla je Jodie. Reacher je opet kimnuo.
Conrad je uzeo slušalicu i nazvao skladište.
"Kavu", rekao je. "To nije dosje. To je zahtjev za osvježenjem. Tri šalice,
od najboljeg porculana, u redu?"
Teklić je donio kavu na srebrnom pladnju. Reacher je za to vrijeme bio u
Fort Belvoiru u Virginiji s Victorom Hobiejem i njegovim novim prijateljem
A. A. DeWittom. Javili su se trećoj transportnoj satniji prve konjičke bojne.
Dvojica mladića bila su tamo dva tjedna, dovoljno dugo da vojska postrojbi
koja im je bila dodijeljena doda zrakoplovna. Zatim su je cijelu preobrazili u
satniju B, 229. helikopterski bataljun. Na kraju drugog tjedna, preimenovana
satnija otisnula se od obale Alabame kao dio konvoja od sedamnaest brodova
i krenula na prekooceansku plovidbu u trajanju od trideset jednog dana, prema
zaljevu Long Mai, dvadeset milja južno od Qiu Nhona i jedanaest tisuća milja
daleko od Vijetnama.
Trideset jedan dan na moru je cijeli mjesec, a satnici su izmislili svakojake
poslove da vojnicima ne bude previše dosadno. U Hobiejevom spisu pisalo je
da se prijavio na održavanje, što je značilo stalno ispiranje i podmazivanje
rastavljenih Hueya, kako bi odoljeli slanom morskom zraku u skladištu broda.
To mu je pomoglo u karijeri i Hobie je zakoračio na obalu Indokine kao
poručnik, nakon što je SAD napustio kao potporučnik, i trinaest mjeseci nakon
štoj e u vojsku stupio kao časnički kandidat. To je bilo zasluženo promaknuće
za vrijednog novaka. Bio je jedan od dobrih mladića. Reacher se sjetio riječi
Eda Stevena na vrućem suncu ispred njegove trgovine: vrlo ozbiljan, vrlo
iskren, ali ne toliko neobičan.
"Vrhnja?" upitao je Conrad.
Reacher je odmahnuo glavom, u isti čas kao i Jodie.
"Samo kavu", rekli su uglas.
Conrad je ulio kavu i Reacher je nastavio čitati. U to doba u uporabi su
postojale dvije inačice Hueya: jedna je bio helikopter opremljen raketama i
strojnicama, a druga manji transportni helikopter s nadimkom hitri. Satniji B
dodijeljeni su hitri, u službi dostave borbenih zaliha Prvoj konjičkoj. Hitrije
bio transportni helikopter, ali i on je bio naoružan. Bio je to standardni Huey
bez vrata sa strane i s jednom teškom strojnicom pričvršćenom gumenom
vrpcom na svakoj strani. Posadu su činili pilot, kopilot, dva strojničara i
zapovjednik posade, koji je ujedno bio svenamjenski inženjer i mehaničar.
Hitri je mogao ukrcati koliko god se vojnika moglo utrpati u tijesan prostor
između dva strojničara, tonu streljiva ili kombinaciju ovo dvoje.
Tamo se održavala terenska obuka, zbog činjenice da se Vijetnam bitno
razlikovao od Alabame. U njoj nije bilo standardnog vrednovanja i
ocjenjivanja, ali Hobie i DeWitt bili su prvi piloti dodijeljeni u prašumu.
Zatim je bilo potrebno obaviti pet bojnih letova kao kopilot, a ako bi u tome
uspjeli, zauzeli bi mjesto pilota i dobili vlastitog kopilota. Zatim je postalo
ozbiljno i to se vidjelo u spisu. Cijela druga polovica spisa bila je prepuna
izvješća o misijama, ispisanih na tankom, prozirnom papiru. Jezik je bio
suhoparan, ozbiljan i pun činjenica. To nije bio Hobiejev rukopis. Izvješće je
napisao službenik satnije koji je određivao letove.
Bitke su bile tek povremene. Rat se stalno zahuktavao oko njega, ali Hobie
je zbog vremenskih prilika dugo vremena proveo na tlu. Danima je niski let
helikopterom preko prašumskih dolina zbog vijetnamske magle i izmaglice bio
ravan samoubojstvu. Onda bi se vrijeme iznenada raščistilo i izvješća bi se
nagomilala i sva su nosila isti datum: tri, pet, ponekad sedam misija na dan,
nasuprot žestokom neprijateljskom otporu. Ubacivali su, nosili, krcali zalihe i
više puta opskrbljivali pješačke postrojbe. Zatim bi se magla vratila i Hueyi bi
opet nepomično čekali u taborima. Reacher je zamišljao Hobieja kako danima
leži u svojem šatoru, živčan ili miran, napet ili umoran od dosade, i kako se
zatim vraća u strašnu akciju i provodi luđački iscrpljujuće sate u bitci.
Izvješća su bila podijeljena na dva dijela, dokumentacijom koja je
opisivala kraj njegovog prvog boravka, rutinsku dodjelu odličja, dugi dopust u
New Yorku i početak drugog boravka u Vijetnamu. Zatim je tu bilo još ratnih
izvješća. Isti rad, isti način. O drugom boravku bilo je manje izvješća.
Posljednji list papira u spisu zabilježio je 991. ratni zadatak poručnika Victora
Hobieja. Nije se radilo o rutinskom zadatku Prve konjičke. Radilo se o
posebnom zadatku. Uzletio je iz Pleikua i letio na istok prema improviziranom
helidromu blizu prolaza An Khe. Njegove zapovijedi bile su da sleti s jednim
od hitrih i evakuira vojnike koji su ga tamo čekali. DeWitt je bio potpora.
Hobie je stigao prvi. Sletio je na sredinu male čistine, pod žestokom paljbom
strojnica iz prašume. Viđenje da je ukrcao samo trojicu vojnika. Nakon toga je
odmah uzletio. Njegov je helikopter primio nekoliko pogodaka u trup. Njegovi
strojničari uzvraćali su vatru, naslijepo pucajući po gustom prašumskom
pokrovu. Dok se Hobie izvlačio, DeWitt je kružio uokolo. Vidio je kako je
Hobiejev Huey primio kritičan pogodak iz teške strojnice, ravno u motor. U
službenom izvješću službenika satnije pisalo je da je on vidio kako je rotor
Hueya stao i da se pojavio plamen na spremnicima za gorivo. Helikopter se
srušio u prašumu četiri milje zapadno od helidroma, pod oštrim kutom i pri
brzini od preko sto dvadeset kilometara na sat, opisao je DeWitt. DeWitt je
rekao da je kroz lišće vidio zeleni bljesak, koji je ukazivao na eksploziju
spremnika za gorivo na šumskom tlu. Pokrenuta je operacija potrage i
spašavanja, ali je bila prekinuta zbog vremenskih uvjeta. Nisu primijećeni
nikakvi dijelovi olupine. Zbog činjenice da su područje četiri milje zapadno
od prolaza smatrali nepristupačnim dijelom netaknute prašume, po uobičajeno
se postupku pretpostavilo da u blizini nema nikakvih pješačkih postrojbi
Vijetkongca. Zato nije bilo nikakve opasnosti da ih neprijatelj zarobi. Zato je
osmorica vojnika iz Hueya bila na popisu nestalih u akciji.
"Ali zašto?" upitala je Jodie. "DeWitt je vidio kako je helikopter
eksplodirao. Zašto su ih popisali kao nestale? Bilo je očito da su svi poginuli,
zar ne?"
Bojnik Conrad je slegnuo ramenima.
"Valjda", rekao je. "Ali to nitko nije znao sa sigurnošću. DeWitt je vidio
bljesak kroz lišće, to je sve. Teoretski se moglo raditi o pošiljci streljiva
Vijetkonga, koju je slučajno pogodio metak iz helikopterske strojnice, dok je
ovaj padao. Moglo je biti bilo što. Za nekoga kažu da je poginuo u akciji samo
onda kad su u to vraški sigurni. Kad je to netko vidio. Borbeni zrakoplovi sami
padnu u ocean dvjesto milja od broda ili kopna, a pilot se smatra nestalim, ne
poginulim, jer bi možda mogao negdje doplivati. Da ih navedu kao poginule,
netko mora vidjeti da su poginuli. Mogao bih vam pokazati spis deset puta
deblji od toga, ispunjen zapovijedima koje u tančine određuju kako opisati
gubitke."
"Zašto?" opet je upitala Jodie. "Jer se boje novina?"
Conrad je odmahnuo glavom. "Ne, govorim o unutarnjim stvarima. Svaki
put kad su se bojali novina, jednostavno su lagali. Sve je to iz dva razloga.
Prvo, nisu htjeli krivo obavijestiti rodbinu. Vjerujte mi, čudne su se stvari
znale dogoditi. Radilo se o posve neprijateljskom okruženju. Ljudi su
preživljavali stvari koje nije bilo moguće preživjeti. Jednostavno bi se poslije
pojavili. Pronalazili su ljude. Cijelo su vrijeme pokretane velike potrage.
Ljudi su zarobljavani, a vijetkongovci nikad nisu sastavljali popise
zarobljenika, tek mnogo godina poslije. Mogli su reći roditeljima da je njihov
sin poginuo, a on bi se poslije vratio živ. Zato su bili uporni i ustrajali su u
tome da ih navedu kao nestale, koliko god su to dugo mogli."
Zatim je duže vrijeme šutio.
"Drugi razlog je taj da su se zaista bojali. Ali ne novina. Bojali su se sebe
samih. Bojali su se priznati sebi da gube rat, i to brzo."
Reacher je čitao izvješće o posljednjoj misiji. Pročitao je ime kopilota.
Bio je neki potporučnik po imenu F. G. Kaplan. On je bio Hobiejev redoviti
partner većim dijelom njegovog drugog boravka u Vijetnamu.
"Mogu li vidjeti spis ovog čovjeka?" upitao je.
"Odjeljenje K?" rekao je Conrad. "Za oko četiri minute."
Sjedili su šutke uz hladnu kavu, dok teklić nije donio životopis F. G.
Kaplanau ured. Bio je to još jedan stari debeli spis, iste veličine i starosti kao
i Hobiejev. Na koricama je imao istu otisnutu mrežu sa zahtjevima za pristup
arhivu. Jedina bilješka koja nije bila starija od dvadeset godina odnosila se na
telefonski zahtjev od prošlog travnja. Zahtjev je podnio Leon Garber. Reacher
je okrenuo spis naopako i otvorio ga na zadnjoj stranici. Počeo je s
pretposljednjim listom papira. Bio je identičan s posljednjim listom u
Hobiejevom spisu. Isto izvješće o misiji, s istim DeWittovim opisom
događaja. Bio je ispisan istim rukopisom istog službenika.
Ali posljednji list u Kaplanovom spisu imao je datum točno dvije godine
poslije konačnog izvješća misije. Radilo se o službenoj odluci nakon
temeljitog razmatranja vojnog ministarstva oko okolnosti u kojima je poginuo
F. G. Kaplan. Rečeno je da je on poginuo u akciji četiri milje zapadno od
prolaza An Khe, kao kopilot helikoptera kojeg su srušili neprijatelji paljbom s
tla. Tijelo nije pronađeno, ali njegova je smrt bila na razmatranju zbog
posthumnih počasti i isplate mirovina. Reacher je poravnao list papira na
stolu.
"Zašto onda i Victor Hobie nema ovakvo izvješće?"
Conrad je odmahnuo glavom. "Ne znam."
„Želim otići u Texas", rekao je Reacher.
Zračna luka Noi Bai u predgrađu Hanoja i Hickam Field pored Honolulua
leže na istoj zemljopisnoj širini, tako da američki vojni zrakoplov Starlifter
nije letio ni sjeverno ni južno, već pravocrtno. Jednostavno je letio
uobičajenom stazom letenja zapad-istok, preko Tihog oceana. Lako se držao
prostora između Rakove obratnice i dvadesete paralele. Bio je to let od šest
tisuća milja, pri brzini od devetsto kilometara na sat i u trajanju od deset sati,
ali zbog lokalnog vremena se odredištu počeo približavati sedam sati prije
nego je uzletio, u petnaest sati poslijepodne prethodnog dana. Kapetan
zrakoplova izgovorio je uobičajenu obavijest kad su prešli datumsku granicu.
Visoki Amerikanac srebrne kose u stražnjem dijelu kokpita vratio je sat
unatrag i dodao svom životu još jedan dan više.
Hickam Field je glavna vojna zračna baza na Havajima, ali dijeli svoju
pistu i toranj za nadzor zračnog prometa s međunarodnom zračnom lukom. Zato
je Starlifter morao načiniti veliki krug iznad mora i pričekati da sleti jedan
JAL 747 iz Tokija. Zatim se obrušio, izravnao i počeo se spuštati za njim.
Gume su zaškripale po pisti, a motori zagrmili od obrnutog potiska. Pilota nije
brinulo lijepo ponašanje pilota civilnih zrakoplova, pa je jako stisnuo kočnice
i dovoljno brzo se zaustavio da se odmah udalji s piste. Stalni zahtjev iz
zračne luke bio je da se vojni zrakoplovi drže što dalje od turista. Naročito
japanskih turista. Pilotkinja je bila iz Connecticuta i nije ju zanimala havajska
autohtona industrija ili istočnjačka osjetljivost, ali takvim je slijetanjem
skraćivala put do vojnog postrojenja. Zato je uvijek nastojala sletjeti na isti
način.
Starlifter je polako rulao pistom, kao što i treba, i zaustavio se pedeset
metara od duge i niske betonske zgrade blizu ograde. Ugasila je motore i ostala
sjediti u tišini. Zemaljska je posada u punim odorama polako koračala prema
utrobi zrakoplova i za sobom vukla debeli kabel. Priključili su ga ispod nosa
zrakoplova i svi su se sustavi opet uključili i počeli raditi na električnom
napajanju iz same zračne luke. Na taj se način obred mogao obaviti u tišini.
Počasnu stražu u Hickamu tog je dana činilo uobičajenih osam muškaraca u
uobičajenom mozaiku četiriju različitih vojnih odora. Dvije odore američke
kopnene vojske, dvije mornaričke, dvije iz postrojbe marinaca i dvije iz
zrakoplovstva. Osmerac je koračao naprijed i u tišini ostao čekati u formaciji.
Ruka pilota je pritisnula jednu sklopku i stražnja se rampa uz zujanje motora
počela spuštati. Spustila se na vruću pistu američkog teritorija i straža je
polako zakoraknula točno preko sredine rampe u utrobu zrakoplova. Prošli su
pored dva istovjetna reda tihe posade zrakoplova i ušli unutra. Zapovjednik
posade je uklonio gumeno remenje i stražari su podigli prvi sanduk s police na
svoja ramena. Polako su koračali natrag sa sandukom preko mračnog prostora
za teret. Zatim su se spustili niz rampu i izašli na sjajno poslijepodnevno
sunce. Glatki je aluminij treperio, a zastava je sjajila na suncu nasuprot
modrog Tihog oceana i zelenog gorja Oahu. Skrenuli su desno na pisti i u
sporom koraku prešli pedeset metara do duge i niske betonske zgrade. Ušli su
unutra, savili koljena i položili sanduk na pod. Stajali su u tišini, s rukama na
leđima, pognutih glava, a zatim su se naglo okrenuli i opet se polako zaputili
prema zrakoplovu.
Trebalo im je sat vremena da iznesu sve sanduke. Tek kad je zadatak bio
do kraja izvršen, visoki je Amerikanac srebrne kose ustao sa svoga sjedala.
Izašao je na pilotske stepenice i zastao na vrhu da svoje umorne udove
protegne na suncu.
 12
Stone je morao pet minuta čekati iza crnog stakla na stražnjem sjedalu
Tahoea, jer su na rampi za utovar ispod World Trade Centera radnici obavljali
svoj posao. Tony je stajao u blizini, naslonjen na stup u mraku ispunjenom
bukom, i čekao dok dostavni kamion nije izašao van u dimu dizelskog goriva.
To je bio pravi trenutak, prije nego unutra uđe sljedeći kamion. Iskoristio je taj
trenutak i grubo odgurao Stonea preko garaže do teretnog dizala. Pritisnuo je
tipku i oni su se počeli penjati u tišini. Glave su držali pognute, glasno su
disali i osjećali jak miris tvrdog gumenog poda. Izašli su na stražnjem dijelu
hodnika na osamdeset osmom katu i Tony je provjerio je li zrak čist. Put do
Hobiejevog ureda bio je slobodan.
Zdepasti je čovjek bio za pultom u čekaonici. Prošli su pokraj njega i ušli
ravno u ured. Unutra je bilo mračno, kao i obično. Rolete na prozorima bile su
spuštene do kraja i bilo je tiho. Hobie je sjedio za stolom, miran i šutljiv, i
zurio u Marilyn koja je sjedila na sofi. Noge je podvila ispod sebe.
"Onda?" upitao je. "Zadatak obavljen?"
Stone je klimnuo. "Ušla je u bolnicu."
"Gdje?" upitala je Marilyn. "U koju bolnicu?"
"St. Vincent", rekao je Tony. "Ravno u hitnu službu."
Stone je potvrdno kimnuo i primijetio mali osmijeh olakšanja na
Marilyninom licu.
"Dobro", rekao je Hobie, prekinuvši tišinu. "To je dobro djelo za danas.
Sada ćemo poslovati. Kakvi su to problemi za koje bih trebao znati?"
Tony je gurnuo Stonea kraj stolića za kavu na sofu. Sjeo je dolje svom
težinom do Marilyn i počeo zuriti ispred sebe u prazno.
"Onda?" opet je rekao Hobie.
"Dionice", rekla je Marilyn. "On nije jedini vlasnik."
Hobie je zurio u nju. "Dakako, dovraga, da jest. Provjerio sam na burzi."
Ona je klimnula. "Da, istina je, on je vlasnik. Ali ono što želim reći jest da
ih on ne kontrolira. On nema slobodan pristup dionicama."
"Zašto, dovraga, nema?"
"Postoji zaklada. Pristup nadziru članovi uprave te zaklade."
"Kakva zaklada? Zašto?"
"Osnovao ju je prije smrti njegov otac. Nije imao toliko povjerenja u
Chestera da mu prepusti cjelokupno vlasništvo nad dionicama. Smatrao je da
mu treba nadzor."
Hobie je zurio u nju.
"Za svako veće raspolaganje dionicama potrebno je odobrenje", rekla je.
"Od strane zakladnika." Zavladala je tišina.
"Potrebno je odobrenje oba zakladnika."
Hobie je počeo zuriti u Chestera Stonea. Pogled mu je zračio poput
reflektora. Marilyn je gledala u njegovo zdravo oko. Promatrala ga je kako
razmišlja. Gledala ga je kako počinje vjerovati u laž, kao što je znala da hoće,
jer to je bilo izrugivanje s onim što je mislio da već zna. Chesterov posao je
propadao, jer je bio loš poslovan čovjek. Lošeg poslovnog čovjeka bi rano
prepoznao bliži član obitelji, kao što je to otac. A savjestan bi otac zaštitio
obiteljsko naslijeđe osnivanjem zaklade.
"Zaklada je neuništiva", rekla je. "Sam Bog zna koliko smo je puta
pokušali srušiti."
Hobie je kimnuo. Bio je to jedva primjetan pokret glavom. Gotovo
neopaziv. Marilyn se nasmiješila u sebi. Bio je to pobjednički osmijeh.
Njezine posljednje riječi su ga porazile. Zakladu je trebalo srušiti. Za to se
moralo boriti. Stoga su pokušaji za rušenjem zaklade dokazivali da postoji.
"Tko su zakladnici?" tiho je upitao.
"Ja sam jedna od njih", rekla je. "Drugi je zakladnik jedan stariji partneru
njegovoj odvjetničkoj tvrtki."
"Samo dva zakladnika?"
Ona je klimnula.
"I vi ste jedna od njih?"
Opet je klimnula. "I već imate moj pristanak. Samo se želim što prije
riješiti svega i skinuti vas s vrata."
Hobie joj je kimnuo. "Vi ste pametna žena."
"Koja odvjetnička tvrtka?" upitao je Tony.
"Forster i Abelstein", rekla je. "Odmah ovdje u gradu."
"Tko je stariji partner?" upitao je Tony.
"Čovjek po imenu David Forster", rekla je Marilyn.
"Kako ćemo ugovoriti sastanak?" upitao je Hobie.
"Ja ću ga nazvati", rekla je Marilyn. "Ili Chester, ali mislim da bi sada bilo
bolje da gaja nazovem."
"Onda ga nazovite i ugovorite sastanak za danas poslijepodne."
 Ona je odmahnula glavom. "Neće moći toliko brzo. Možda tek za dva
dana."
Zavladao je muk. Čulo se samo lupanje i podrhtavanje divovske zgrade,
koje je podsjećalo na disanje. Hobie je počeo lupkati svojom kukom po stolu.
Sklopio je oči. Oštećena je vjeđa na trenutak ostala otvorena. Bjeloočnica mu
se okrenula i izgledala je poput polumjeseca.
"Sutra ujutro", rekao je tiho. "Najkasnije. Recite mu da vam je to hitno i od
velike važnosti."
Zatim je iznenada opet otvorio oči.
"I recite mu da mi faksira dokumentaciju zaklade", prošaptao je. "Smjesta.
Moram znati s čime, dovraga, imam posla."
Marilyn je zadrhtala. Odgurnula se o mekanu draperiju sofe pokušavajući
se čvrsto smjestiti. "To neće biti problem. To je samo formalnost."
"Onda nazovite", rekao je Hobie.
Marilyn je nesigurno ustala na noge. Zanjihala se, a zatim poravnavala
suknju na bedrima. Chester joj je samo na trenutak dodirnuo lakat. Bio je to
mali znak potpore. Uspravila se i pošla za Hobiejem do pulta u čekaonici.
"Pritisnite devet za izlaz u gradsku mrežu", rekao je.
Stala je iza pulta, a trojica muškaraca su je promatrala. Telefon je bio mali.
Preletjelaje pogledom preko tipki i vidjela da ne postoji nikakav zvučnik.
Malo se opustila i podigla slušalicu. Pritisnula je devet i začula ton biranja
linije.
"Pazite što govorite", rekao je Hobie. "Vi ste pametna žena, zapamtite to, a
sada morate biti pametna."
Ona je kimnula. On je podigao kuku. Svjetlucala je na umjetnoj svjetlosti.
Izgledala je teška. Bila je divno izrađena i lijepo ulaštena. Bila je mehanički
jednostavna i užasno okrutna. Vidjela je kako joj da je do znanja što bi joj sve
mogao njome učiniti.
"Forster i Ablestein", čula je jedan jasni glas u uhu. "Kako vam možemo
pomoći?"
"Ovdje Marilyn Stone", rekla je. "Tražim gospodina Forstera."
Grlo joj se iznenada osušilo. Glas joj je postao tih i promukao. Začula se
elektronska glazba, a zatim jeka velikog ureda u pozadini.
"Forster", rekao je jedan duboki glas.
"Davide, ovdje Marilyn Stone."
Na trenutak je vladala mrtva tišina. U tom trenutku je znala da je Sheryl
dobro postupila.
"Zar nas netko prisluškuje?" upitao je Forster tiho.
"Ne, u redu sam", rekla je Marilyn veselim glasom. Hobie je naslonio kuku
na pult. Čelik mu je blistao u visini prsiju, pola metra od njezinih očiju.
"Trebaš nazvati policiju zbog ovoga što se dogodilo", rekao je Forster.
"Ne, radi se samo o sastanku zakladnika. Kad najskorije možemo ugovoriti
sastanak?"
"Tvoja mi je prijateljica Sheryl rekla što želiš", rekao je Forster. "Ali
postoje problemi. Naši službenici ne mogu riješiti takvo nešto. Nismo za to
osposobljeni. Mi nismo takva odvjetnička tvrtka. Morat ću ti naći privatnog
istražitelja."
"Sutra ujutro bi nam odgovaralo", odgovorila mu je. "Bojim se da je stvar
hitna."
"Dozvoli mi da nazovem policiju umjesto tebe", rekao je Forster.
"Ne, Davide, sljedeći je tjedan zaista prekasno. Moramo se naći što prije
možemo."
"Ali ja ne znam gdje treba tražiti. Nikad nismo tražili usluge od privatnih
istražitelja."
"Pričekaj trenutak, Davide." Pokrila je slušalicu rukom i pogledala u
Hobieja. "Ako želite sutra, sastanak će se morati održati u njihovom uredu."
Hobie je odmahnuo glavom. "Sastanak se mora održati ovdje, na mojem
terenu."
Ona je sklonila ruku sa slušalice. "Davide, što kažeš na prekosutra? Zbilja
se moramo naći ovdje, bojim se. Riječ je o osjetljivim pregovorima."
"Stvarno ne želiš miješati policiju? Jesi li posve sigurna u to?"
"Pa, postoje problemi. Znaš kako stvari ponekad mogu biti, nekako
osjetljive?"
"U redu, ali morat ću pronaći nekoga tko je prikladan. Moglo bi potrajati.
Morat ću se raspitati za preporuke."
"To je divno, Davide", rekla je.
"U redu", ponovio je Forster. "Ako si sigurna, odmah ću se baciti na posao.
Ali zbilja mi nije jasno što očekuješ ovim postići."
"Da, slažem se", rekla je. "Znaš da nam nikad nije bio drag način na koji je
tata to osmislio. Uplitanje izvana može promijeniti stvari, zar ne?"
"U dva sata poslijepodne", rekao je Forster. "Prekosutra. Ne znam tko će to
biti, ali unajmit ću nekoga tko je dobar. Hoće li to biti u redu?"
 "Prekosutra, u dva sata poslijepodne", ponovila je. Rekla mu je adresu.
"To je divno. Hvala, Davide."
Drhtavom je rukom spustila slušalica koja je škljocala u kućištu.
"Niste tražili dokumentaciju zaklade", rekao je Hobie.
Ona je napeto slegnula ramenima. "Nije bilo potrebe. To je formalnost.
Posumnjao bi zbog toga."
Zavladala je tišina. Zatim je Hobie klimnuo.
"U redu", rekao je. "Prekosutra. U dva poslijepodne."
"Treba nam odjeća", rekla je. "To bi trebao biti poslovni sastanak. Ne
možemo biti u ovome."
Hobie se nasmiješio. "Sviđa mi se kako ste sada odjeveni. Oboje. Ali
mislim da stari Chester može opet posuditi moje odijelo za sastanak. Vi ćete
ostati u tome."
Onaje slabašno klimnula. Bila je previše iscrpljena da ga nagovara.
"Natrag u toalet", rekao je Hobie. "Možete opet izaći prekosutra u dva
sata. Ponašajte se kako valja i dvaput dnevno ćete dobiti hranu."
Šutke su išli ispred Tonyja. Zatvorio je vrata toaleta za njima, vratio se
natrag kroz mračni ured i opet se pridružio Hobieju u čekaonici.
"Prekosutra je prekasno", rekao je. "Za Boga miloga, Havaji će saznati još
danas. Najkasnije sutra, zar ne?"
Hobie je kimnuo. Lopta za bejzbol padala je kroz sjaj reflektora. Hvatač je
skakao. Ograda se približavala.
"Da, bit će tijesno, zar ne?" rekao je.
"Bit će tijesno do ludila. Jednostavno bi trebao pobjeći."
"Ne mogu, Tony. Dao sam svoju riječ za ovaj posao, zato mi trebaju
dionice. Ali sve će biti u redu. Ništa ti ne brini. Prekosutra u pola tri
poslijepodne dionice će biti moje, do tri će biti registrirane, prodane do pet, a
mi ćemo nestati do večeri. Prekosutra će sve biti gotovo."
"Ali to je ludo. Umiješati odvjetnika? Ne možemo odvjetnika pustiti
ovamo."
Hobie je zurio u njega.
"Odvjetnik", polako je ponovio. "Znaš li što je osnova pravde?" "Što?"
"Poštenje", rekao je Hobie. "Poštenje i jednakost. Ako oni dovedu
odvjetnika, i mi ćemo, zar ne? Da stvari budu poštene?"
"Isuse, Hobie, ne možemo dovesti dva odvjetnika ovdje."
"Možemo", rekao je Hobie. "U stvari, mislim da bismo trebali."
 Obišao je oko pulta i sjeo na mjesto gdje je maloprije sjedila Marilyn.
Koža na stolici još je bila topla. Uzeo je poslovni imenik ispod stola i otvorio
ga. Podigao je slušalicu i pritisnuo devet za uspostavu poziva. Zatim je vrškom
kuke spretnim pokretima utipkao broj.
"Spencer Gutman", čuo je jedan jasan glas. "Kako vam možemo pomoći?"
Sheryl je ležala na krevetu s infuzijskom iglom zabijenom u venu na lijevoj
ruci. Infuzija je visjela u četvrtastoj plastičnoj vrećici na vijugavom čeličnom
stalku iza nje. Vrećica je sadržavala otopinu i ona je mogla osjetiti pritisak dok
je tekućina polako ulazila u njezinu ruku. Mogla je osjetiti kako joj je zbog
otopine krvni tlak viši nego obično. U sljepoočnicama je osjećala šum, a iza
ušiju je osjećala kako joj lupa srce. Tekućina u vrećici bila je bistra, poput
vode, ali ipak joj je pomagala. Lice ju je prestalo boljeti. Bol je jednostavno
minuo i osjećala se smireno i pospano. Zamalo je pozvala sestru i rekla joj da
može bez analgetika jer je bol prestao, ali zatim je shvatila da je nestao upravo
zbog lijekova i da bi se odmah vratio kad bi infuzija prestala. Pokušala se
nasmijati svojoj nevolji, ali disala je previše sporo da bi ispustila glas. Zato
se samo nasmiješila u sebi, zatvorila oči i utonula u tople dubine kreveta.
Zatim je pred sobom čula neki zvuk. Otvorila je oči i ugledala strop. Bio je
bijel i osvijetljen odozgo. Skrenula je pogled prema svojim stopalima. To je
bilo vrlo teško. Dvoje ljudi stajalo je u dnu kreveta. Muškarac i žena.
Promatrali su je. Bili su odjeveni u odore. Imali su plave košulje kratkih
rukava, duge crne hlače i velike udobne cipele za šetnju. Na košuljama su
imali značke. Sjajne izvezene značke, metalni znakovi i pločice. Imali su
opasače s puno opreme na njima. Pendreci, radiostanice i lisičine. Imali su
revolvere s velikim drvenim drškama zataknute u tokovima. Policija. Oboje su
bili vremešni. Prilično niski. Prilično debeli. Zbog opasača s teškom opremom
izgledali su nezgrapno.
Strpljivo su gledali u nju. Ona se opet pokušala nasmiješiti. Oni su
strpljivo gledali u pacijenticu. Muškarac je ćelavio. Osvijetljeni strop
odražavao se na njegovom sjajnom čelu. žena je imala kovrčavu kosu obojanu
u narančastu boju, poput mrkve. Bila je starija od njega. Vjerojatno je imala
pedeset godina. Bila je majka. Sheryl je znala to. Gledala je u nju s blagim
izrazom na licu, baš poput majke.
"Možemo li sjesti?" upitala je žena.
Sheryl je kimnula. Gusta tekućina zujala joj je u sljepoočnicama i
zbunjivala je. žena je dovukla stolicu do kreveta i sjela Sheryl zdesna, dalje od
stalka za infuziju. Muškarac je sjeo odmah iza nje. žena se nagnula prema
krevetu, a muškarac na drugu stranu, tako da mu je mogla vidjeti glavu iza nje.
Bili su blizu, a usredotočiti se na njihova lica bilo je vrlo teško.
"Ja sam policajka O'Hallinan", rekla je žena.
Sheryl je opet kimnula. Ime joj je pristajalo. Kosa joj je bila crvenkasta,
lice deblje, tijelo deblje, zato je morala biti irskog porijekla. Osim toga,
mnogo njujorških policajaca bili su Irci. Sheryl je to znala. Ponekad je to bio
obiteljski posao. Jedan naraštaj slijedio bi drugi.
"Ja sam policajac Sark", rekao je muškarac iza nje.
On je bio blijed. Koža mu je bila toliko bijela da je podsjećala na papir.
Bio je svježe izbrijan, ali na licu mu se ipak vidjela siva sjena. Oči su mu bile
duboko u dupljama, ali bile su nekako blage. Oko očiju je imao bore. Bio je
ujak. Sheryl je bila sigurna u to. Imao je nećake i nećakinje koji su ga voljeli.
„Želimo da nam ispričate što vam se dogodilo", rekla je žena po imenu
O'Hallinan.
Sheryl je sklopila oči. Nije se u cijelosti mogla sjetiti što se dogodilo.
Sjećala se da je ušla kroz vrata Marilynine kuće. Sjećala se mirisa sredstva za
ispiranje tepiha.
Sjećala se da je mislila da je to pogrešno. Možda se mogući kupac mogao
pitati što je trebalo prikriti tim mirisom. Zatim se iznenada našla na leđima, na
podu predvorja i oštrim bolom u nosu.
"Možete li nam reći što se dogodilo?" upitao je muškarac po imenu Sark.
"Naletjela sam na vrata", prošaptala je. Zatim je kimnula kao da im to
potvrđuje. To je bilo važno. Marilyn joj je rekla bez policije. Još ne.
"Koja vrata?"
Nije znala na koja vrata. Marilyn joj nije rekla koja. To je bilo nešto o
čemu nisu pričali. Koja vrata? Uhvatila ju je panika.
"Vrata ureda", rekla je.
"Je li vaš ured ovdje u gradu?" upitala je O'Hallinanova.
Sheryl nije ništa odgovorila. Samo je blijedo zurila u blago ženino lice.
"Vaše osiguranje kaže da radite u Westchesteru", rekao je Sark. "Za jednog
trgovca nekretninama u Pound Ridgeu."
Sheryl je kimnula, oprezno.
"Znači, naletjeli ste na vrata vašeg ureda u Westchesteru", rekla je
O'Hallinan. "A sada ste u bolnici u New Yorku, pedeset milja dalje."
"Kako se to dogodilo, Sheryl?" upitao je Sark.
 Ona nije ništa odgovorila. U prostoru ograđenom zastorom vladala je
tišina. Šum i zujanje u njezinim sljepoočnicama.
"Mi vam možemo pomoći, znate to", rekla je O'Hallinan. "Zato smo tu.
Ovdje smo da vam pomognemo. Možemo se pobrinuti da se ovo više nikad ne
dogodi."
Sheryl je opet kimnula, oprezno.
"Ali morate nam reći kako se to dogodilo. Radi li vam on to često?"
Sheryl je zbunjeno zurila u nju.
"Jeste li zato ovdje u bolnici?" upitao je Sark. "Znate, nova bolnica, bez
prijašnjih bilješki? Ako se raspitamo u Mount Kiscu ili u White Plainsu, što
ćemo naći? Hoćemo li doznati da vas tamo poznaju? Možda otprije? Od
prijašnjih puta kada vam je to učinio?"
 "Naletjela sam na vrata", prošaptala je Sheryl.
O'Hallinanova je odmahnula glavom. "Sheryl, mi znamo da niste."
Ustala je i skinula rendgenske snimke s osvijetljenog dijela zida. Podigla
ih je prema svjetlu na stropu, kako to čini liječnik.
"Ovo je vaš nos", rekla je pokazavši prstom. "Ovo su vaše jagodične kosti,
vaše čelo i vaša brada. Vidite? Nos vam je slomljen, kao i jagodične kosti,
Sheryl. Vidi se ulegnuta fraktura. Tako to nazivaju liječnici. Ulegnuta fraktura.
Kosti su pritisnute ispod ravnine brade i čela. Ali brada i čelo su u redu.
Znači, ove su ozljede nanesene nečim vodoravnim, zar ne? Nečim poput
palice? Kojom je netko zamahnuo postrance?"
Sheryl je zurila u snimke. Bile su sive i mliječno bijele boje. Njezine kosti
izgledale su kao blijedi i zamagljeni oblici. Očne su duplje bile ogromne. Od
analgetika joj je zujalo u glavi i osjećala se slaba i pospana.
"Naletjela sam na vrata", prošaptala je.
"Rub vrata je okomit", rekao je Sark strpljivo. "Postojale bi ozljede i na
bradi i čelu, zar ne? To je razuman zaključak, zar ne? Ako je neki okomiti
predmet utisnuo vaše jagodične kosti, udario bivaš istom snagom i po čelu i po
bradi, zar ne?"
Tužnim je pogledom pogledao rendgenske snimke.
"Mi vam možemo pomoći", rekla je O'Hallinan. "Sve nam ispričajte i mi
možemo spriječiti da se to više nikad ne dogodi. Možemo ga spriječiti da vam
ovo više nikad ne učini."
"Sada želim spavati", prošaptala je Sheryl.
O'Hallinanova se nagnula prema njoj i tiho joj rekla. "Bi li pomoglo da
moj partner izađe? Znate, da vi i ja popričamo nasamo?"
"Naletjela sam na vrata", prošaptala je Sheryl. „Želim spavati."
O'Hallinanova je kimnula, mudro i strpljivo. "Ostavit ću vam svoju
posjetnicu. Ako budete htjeli pričati sa mnom kad se probudite, samo me
nazovite, u redu?"
Sheryl je slabašno kimnula i O'Hallinanova je izvukla posjetnicu iz džepa.
Sagnula se i stavila je na ormarić do kreveta.
"Ne zaboravite, mi vam možemo pomoći", prošaptala je.
Sheryl nije ništa odgovorila. Ili se pretvarala da spava ili je zaista
spavala. O'Hallinanova i Sark povukli su zastor i otišli natrag do pulta.
Liječnica ih je pogledala. O'Hallinanova je odmahnula glavom.
"Sve negira", rekla je.
 "Naletjela je navrata", rekao je Sark. "Vrata koja su vjerojatno bila
dobrano pijana, teška oko sto kilograma i vitlala palicom za bejzbol."
Liječnica je odmahnula glavom. "Zašto, pobogu, štite te gadove?"
Medicinska je sestra podigla pogled. "Vidjela sam je kako ulazi. Bilo je
stvarno čudno. Bila sam na stanci i pušila cigaretu. Izašla je iz jednog
automobila daleko na kraju ulice. Sama je došla i ušla unutra. Cipele su joj
bile prevelike, jeste li to primijetili? U automobilu su bila dvojica muškaraca.
Promatrali su svaki njezin korak, cijelo vrijeme, a zatim su se odvezli u
velikoj žurbi."
"Kakav je bio automobil?" upitao je Sark.
"Jedan veliki, crni", rekla je sestra.
"Sjećate li se tablica?"
"Što sam ja, Gosp. Pamćenje?"
O'Hallinanova je slegnula ramenima i već namjeravala krenuti prema
izlazu.
"Ali kamera ih je mogla snimiti", iznenada je rekla sestra.
"Koja kamera?" upitao je Sark.
"Nadzorna kamera, iznad vrata. Mi stanemo ravno ispod nje, tako da
uprava ne može znati koliko dugo smo vani. Stoga, što mi vidimo, vidi i
kamera."
Točno vrijeme Sherylinog dolaska bilo je zabilježeno na papiru na pultu.
Bila je potrebna samo minuta da premotaju vrpcu. Zatim još jedna minuta da
snimku njezinog sporog hoda puste unatrag. Natrag preko kruga bolnice, preko
trga, preko pločnika, kroz promet, natrag sve do velikog crnog automobila.
O'Hallinanova se približila zaslonu.
"Imam ga", rekla je.
Jodie je izabrala hotel u kojem će prenoćiti. Učinila je to tako što je u
knjižari najbližoj zgradi nacionalnog arhiva pronašla odjel za turističke
vodiče. Tu je listala lokalne vodiče, sve dok nije pronašla hotel koji su
preporučivali u tri vodiča.
"Čudno je to, zar ne?" rekla je. "Ovdje smo u St. Louisu, a na odjelu za
turističke vodiče ima više vodiča kroz St. Louis nego igdje drugdje. Odjel bi
se trebao zvati ostanite kući."
Reacher je bio pomalo napet. Ova mu je metoda bila posve nova. Mjesta
koja su bila po njegovom ukusu nikad nisu bila u knjigama. Oslanjao se na
neonske reklame na visokim stupovima, koje su oglašavale atrakcije što su
prestale biti atrakcijama i prije dvadesetak godina postale temeljna ljudska
prava, poput klima uređaja, kabelske televizije i bazena.
"Drži ovo", rekla je.
Uzeo je vodič i stavio palac na označenu stranicu. Ona je čučnula i
otvorila svoju torbicu. Prekopavala je po njoj i pronašla svoj mobitel. Opet je
uzela vodič od njega i stojeći tako nasred prolaza nazvala hotel. On ju je
promatrao. On nikad u životu nije nazvao hotel. Mjesta na kojima bi boravio
uvijek su imala slobodnu sobu, bez obzira na doba dana ili noći. Bili su ludi
od sreće kad bi imali samo pedeset posto iznajmljenih soba. Slušao je Jodiein
završetak razgovora i čuo kako spominje novčani iznos koji bi njemu osigurao
krevet na mjesec dana, uz malo cjenjkanja, dakako.
"U redu", rekla je. "Dobili smo sobu. U apartmanu za mladence. Krevet
ima baldahin. Oni to zovu krevet s nebom. Zar to nije sjajno?"
On se nasmiješio. Apartman za mladence.
"Moramo jesti", rekao je. "Poslužuju li večeru tamo?"
Odmahnula je glavom i prelistala vodič do poglavlja s restoranima.
"Zanimljivije je otići negdje drugdje na večeru", rekla je. "Voliš li
francusku kuhinju?"
On je kimnuo. "Majka mi je bila Francuskinja."
Pogledala je u knjigu, opet se poslužila mobitelom i rezervirala stol za
dvoje u nekom otmjenom restoranu u povijesnom dijelu grada, u blizini hotela.
"U dvadeset sati", rekla je. "Ostaje nam vremena da malo razgledamo
uokolo. Poslije se možemo prijaviti u hotel i osvježiti se."
"Nazovi zračnu luku", rekao je. "Moramo otići ranijim letom. Dallas - Fort
Worth bi bio dobar."
"Nazvat ću izvana", rekla je. "Ne mogu nazvati zračnu luku iz knjižare."
On je uzeo njezinu torbu, a ona je kupila jednu živopisnu turističku kartu St.
Louisa. Zatim su izašli van, na vrućinu kasnog poslijepodnevnog sunca. On je
proučavao kartu, a ona je s pločnika nazvala zračnu luku i rezervirala dva
mjesta u poslovnoj klasi do Texasa, u osam i trideset ujutro. Zaputili su se u
šetnju obalama rijeke Mississippi, na mjestu gdje je ona protjecala kroz grad.
Šetali su rukom pod ruku sat i pol vremena i prešli su oko šest kilometara,
a šetnja ih je odvela uokolo sve do povijesnog dijela grada. Hotel je bio jedna
stara rezidencija srednje veličine. Nalazio se u širokoj i mirnoj ulici s
drvoredom kestena. Velika ulazna vrata bila su obojana u sjajnu crnu boju, a
podovi od hrastovine imali su boju meda. Na recepciji je bio jedan antikni pult
od mahagonija, postavljen usamljen u kutu hodnika. Reacher je zurio u njega.
Mjesta u kojima bi inače znao odsjesti imala su recepciju iza žičane rešetke ili
kabinu od neprobojnog pleksiglasa. Elegantna dama sijede kose provukla je
Jodienu kreditnu karticu kroz uređaj i račun je uz škljocanje izašao van iz
njega. Jodie se nagnula i potpisala račun, a dama je dala Reacheru jedan
mjedeni ključ.
"Uživajte, gospodine Jacob", rekla je.
Apartman za mladence zauzimao je cijelo potkrovlje. Imao je isti do sjaja
ulašten drveni pod od hrastovine i antikne tepihe preko njega. Strop se
sastojao od složenog geometrijskog rasporeda kosina i potkrovnih prozora. Na
jednom je kraju bila dnevna soba s dvije sofe urešene blijedim cvjetnim
uzorcima. Sljedeća je bila kupaonica, a zatim spavaća soba. Krevet je bio
divovski ležaj s pokrovom na četiri stupa, ukrašenim istim cvjetnim uzorcima i
podignutim visoko od poda. Jodie je skočila na krevet i sjela. Ruke je zavukla
ispod koljena, a noge su joj slobodno visjele preko ruba. Smiješila se, a sunce
je udaralo kroz prozor iza nje. Reacher je spustio njezinu torbu na pod i
nepomično stajao. Samo ju je gledao. Imala je plavu košulju, negdje između
boje različka i plavetnila njezinih očiju. Bila je izrađena od mekanog
materijala, možda svile. Dugmad je izgledala poput malih bisera. Prva dva
dugmeta bila su otkopčana. Težina ovratnika je otvarala košulju. Vidjela joj se
koža na vratu, bljeđa od hrastovog poda boje meda. Košulja je bila uska, ali
između nje i njezinog tijela bilo je još prostora. Bila joj je duboko zataknuta za
pojas. Oko uskog struka bio joj je čvrsto stegnut remen od crne kože. Slobodan
kraj remena bio je dug i visio je izvan omči na njezinim trapericama.
Traperice su bile stare i blijede od mnogobrojnog pranja, ali besprijekorno
izglačane. Nosila je cipele na bosim nogama. Bile su od kože, male, plave i
niske. Koža je bila fina. Vjerojatno talijanske. Mogao joj je vidjeti potplate
dok je mahala nogama. Cipele su bile nove. Jedva da ih je obula više od
nekoliko puta. "Što gledaš?" upitala je.
Malo je nakrivila glavu i pogledala ga je sramežljivo i nestašno. "Tebe",
rekao je.
Dugmad jesu bili biseri, pravi biseri s ogrlice. Skinula ih je s niske i
pojedinačno zašila na košulju. Biseri su bili mali i skliski pod njegovim
nespretnim prstima. Bilo ih je pet. Otkopčao ih je četiri. Izvukao ih je iz rupa i
nježno izvukao donji dio košulje iz njezinih traperica, a zatim je otkopčao i
peti. Ona je podigla ruke, najprije lijevu, a zatim desnu, kako bi mogao
otkopčati dugmad na rukavima. Polako je smaknula košulju s ramena. Ispod
nije imala ništa.
Nagnula se naprijed i počela otkopčavati njegovu dugmad. Bilaje vrlo
spretna. Ruke su joj bile male, vješte i brze. Brže od njegovih. Dugmad na
rukavima njegove košulje već je bila otkopčana. Zapešća su mu bila preširoka
da ih zakopča. U dućanima je teško je nalazio košulje na kojima bi to mogao
učiniti. Prešla mu je dlanovima preko prsa i svukla mu košulju nadlakticama.
Spala mu je s ramena i ona ju je povukla niz njegove ruke. Košulja je pala na
pod. Čuo se šum pamuka i lagani udarac dugmadi o drveni pod. Prešla je
prstom preko opekline u obliku suze na njegovim prsima.
"Jesi li ponio mast?"
"Nisam", rekao je.
Zagrlila ga je oko pojasa, nagnula glavu i poljubila ga u ranu. Osjetio je
njezine usne na ozljedi. Bile su čvrste i hladne na opečenoj koži. Zatim su
vodili ljubav po peti put u petnaest godina, na krevetu s nebom, na vrhu stare
rezidencije, dok je sunce na prozoru zalazilo na zapad, prema Kansasu.
Njujorški odjel policije za obiteljsko nasilje seljakali su po postaji
gdjegod bi privremeno mogli pronaći prostora, a trenutačno se nalazio u jednoj
velikoj prostoriji na katu, iznad ureda uprave Prve policijske postaje.
O'Hallinanova i Sark vratili su se u postaju sat vremena prije kraja njihove
smjene. To je bio sat određen za papirologiju i oni su odmah sjeli za svoje
stolove, otvorili bilježnice na početak toga dana i počeli tipkati.
Stigli su do svoga posjeta hitnoj službi u bolnici St. Vincent, petnaest
minuta prije kraja smjene. Napisali su da se vjerojatno radi o nasilju i žrtvi
koja odbija suradnju. O'Hallinanova je izvukla izvješće iz svog pisaćeg stroja
i primijetila broj registarskih oznaka Tahoea koji je bio napisan na dnu
stranice njezine bilježnice. Podigla je slušalicu i nazvala odjel za motorna
vozila.
"Crni Chevrolet Tahoe", rekao joj je službenik. "Registriran na zakladu s
Kajmanskog otočja. Imaju adresu u Svjetskom trgovinskom centru."
O'Hallinanova je slegnula ramenima i sve zapisala u svoju bilježnicu.
Pitala se treba li vratiti izvješće u pisaći stroj i dodati podatak, kad se na
drugom kraju linije opet oglasio službenik odjela za motorna vozila.
"Imam ovdje još jedan podatak", rekao je. "Isti vlasnik jučer je na donjem
Broadwayu ostavio jedan crni Chevrolet Suburban. Zabilježena je prometna
nezgoda s tri vozila. Momci iz Petnaeste policijske postaje odvukli su
olupinu."
"Tko u Petnaestoj radi na tome? Znaš li njegovo ime?"
„Žalim, ne."
O'Hallinanova je spustila slušalicu i nazvala prometni odjel Petnaeste
policijske postaje, ali smjena je za taj dan bila gotova i nije uspjela doznati
ništa više. Zapisala si je podsjetnik i ubacila ga u ladicu. Zatim se oglasio sat
koji je označio kraj smjene i Sark je ustao i stao nasuprot nje.
"I to bi bilo sve za danas", rekao je. "Samo posao bez razonode čini nas
dosadnima, zar ne?"
"Da", rekla je. „Želiš li na pivo?"
"Najmanje jedno", rekao je Sark. "Možda dva."
"Polako", rekla je.
Dugo su se zajedno tuširali u prostranoj kupaonici njihovog apartmana za
mladence. Zatim je Reacher prostro svoj ručnik preko sofe i gledao ju kako se
sprema. Otvorila je svoju torbu i izvukla haljinu. Bila je jednako krojena kao i
ona žuta platnena haljina kakvu je nosila u ured, ali ova je bila tamnomodra i
svilena. Navukla ju je preko glave i nekoliko puta zavrtjela bokovima da je
namjesti. Imala je jednostavan otvor za glavu i dosezala joj tek nešto iznad
koljena. Odjenula ju je zajedno s jednako plavim kožnim cipelama. Istrljala je
kosu ručnikom i počešljala je unatrag. Zatim je opet otvorila torbu i izvadila
ogrlicu koju joj je on bio kupio u Manili.
"Hoćeš li mi pomoći da je zakopčam?"
Podigla je kosu s vrata i on se nagnuo da joj zakopča ogrlicu. Teška zlatna
ogrlica izgledala je poput konopca. Zlato je vjerojatno bilo lažno, zbog cijene
koju je platio za nju, iako je na Filipinima sve bilo moguće. Prsti su mu bili
debeli, a nokti okrnjeni i ispucali od fizičkog rada lopatom. Zadržao je dah i
tek iz drugog pokušaja uspio zatvoriti kopču. Zatim ju je poljubio u vrat, a ona
je pustila da joj kosa padne natrag na mjesto. Bila je teška i vlažna i mirisala
je na ljeto.
"Eto, napokon sam spremna", rekla je.
Široko se osmjehnula i dobacila mu njegovu odjeću s poda. On se odjenuo.
Pamučna košulja mu je zapinjala o vlažnu kožu. Posudio je njezin češalj i
prošao njime kroz kosu. U zrcalu je iza sebe uhvatio njezin pogled. Izgledala je
kao kraljevna koja se sprema izaći na večeru sa svojim vrtlarom.
"Možda me neće pustiti u restoran"; rekao je.
Ona se protegnula i poravnala stražnji dio njegovog ovratnika preko silno
nabreklog deltoidnog mišića.
"Kako bi te zadržali vani? Nazvat će Nacionalnu gardu?"
Do restorana je bilo četiri ulice hoda. Bila je lipanjska večer, u
Missouriju, uz rijeku. Zrak je bio ugodan i vlažan. Zvijezde su izašle na nebu,
koje je bilo boje tinte kao i njezina haljina. Drveće kestena šumilo je na
laganom i toplom povjetarcu. Ulice su postale življe. Tu su bila ista stabla, ali
automobili su pristizali i parkirali se ispod njih. Neke od zgrada bile su hoteli,
ali neke od njih bile su manje i niže, s obojanim natpisima na kojima su na
francuskom bila ispisana imena restorana. Natpisi su bili osvijetljeni
reflektorima. Nigdje nije bilo neonskog svjetla. Restoran koji je ona izabrala
zvao se La Prefecture. Nasmiješio se i pitao odlaze li i ljubavnici u francuskim
gradićima na večeru u restoran po imenu Gradska uprava, što je po njegovu
sjećanju trebao biti doslovan prijevod imena.
Ali mjesto je bilo prilično ugodno. Jedan mladić porijeklom negdje sa
Srednjeg zapada toplo ih je pozdravio lažnim francuskim naglaskom i pokazao
im stol na trijemu osvijetljenom svijećama koji je gledao na stražnji vrt. Tu je
bila fontana s blagom podvodnom rasvjetom, a drveće je bilo osvijetljeno
reflektorima pričvršćenim na debla. Stolnjak je bio od platna, a pribor za jelo
od srebra. Reacher je naručio američko pivo, a Jodie vino Pernod i vodu.
"Lijepo je ovdje, zar ne?" rekla je.
On je kimnuo. Noć je bila topla, mirna i blaga.
"Reci mi kako se osjećaš", rekao je.
Pogledala ga je, iznenađeno. "Osjećam se dobro."
"Koliko dobro?"
Sramežljivo se nasmiješila. "Reacheru, pokušavaš nešto ispipati."
On joj se nasmiješio. "Ne, samo razmišljam o nečemu. Jesi li opuštena?"
Ona je kimnula.
"Osjećaš li se sigurnom?"
Ona je opet kimnula.
"Ja također", rekao je. "Sigurno i opušteno. Što to onda znači?"
Mladić je stigao s pićem na srebrnom pladnju. Pernod je bio u visokoj čaši
i poslužio ga je zajedno s izvornim francuskim vrčem za vodu. Pivo je bilo u
ohlađenom vrču. U takvom restoranu nije bilo piva u bocama.
"Što to onda znači?" upitala je Jodie.
Ulila je vodu u jantarno vino, koje se pretvorilo u tekućinu boje mlijeka.
Zanjihala je čašu nekoliko puta i promiješala piće. On je osjetio jak miris
anisova sjemena.
"To znači da se ne događa ništa veliko", rekao je. "Mala operacija sa
sjedištem u New Yorku. Tamo smo bili napeti, ali ovdje smo sigurni."
Otpio je veliki gutljaj piva.
"To je samo osjećaj", rekla je. "Ne dokazuje ništa."
On je klimnuo. "Ne, ali osjećaji mogu biti uvjerljivi. A za to postoje čvrsti
dokazi. U New Yorku su nas proganjali i napali, ali ovdje nitko ne obraća
pozornost na nas."
"Provjeravao si?" upitala je uzbunjeno. "Ja uvijek provjeravam", rekao je.
"Šetali smo uokolo, polako i otvoreno. Nitko nas nije slijedio." "Nikakvi
naoružani ljudi?"
On je opet klimnuo. "Imali su dva čovjeka koje su poslali na Key West i u
Garrison, i jednog čovjeka koji je vozio Suburban. Pretpostavljam da je to
cijelo ljudstvo koje imaju ili bi nas već tražili ovdje. Znači, radi se o maloj
skupini sa sjedištem u New Yorku."
Ona je kimnula.
"Mislim da je riječ o Victoru Hobieju", rekla je.
Konobar se vratio s blokom i olovkom. Jodie je naručila paštetu i
janjetinu, a Reacher juhu i pore auxpruneaux, što je uvijek bio njegov nedjeljni
ručak kad je bio dječak, i to svaki put kad je njegova majka mogla pronaći
svinjetinu i suhe šljive na udaljenim mjestima u kojima su živjeli. To je bilo
regionalno jelo iz pokrajine Loire, a iako je njegova majka bila iz Pariza,
voljela je spremiti to jelo svojim sinovima, jer je smatrala da se radi o
nekakvom kraćem uvodu u njezinu rodnu kulturu.
"Mislim da nije riječ o Victoru Hobieju", rekao je.
"Ja mislim da jest", rekla je. "Mislim da je nekako preživio rat i mislim da
se otada negdje krije i mislim da ne želi biti pronađen."
On je odmahnuo glavom. "I ja sam razmišljao o tome, odmah otpočetka.
Ali psihologija je sasvim pogrešna. Pročitala si njegov spis. Njegova pisma.
Ispričao sam ti što je rekao njegov stari prijatelj Ed Steven. Bio je ispravan
dječak, Jodie. Posve običan i dosadan, posve normalan. Ne mogu vjerovati da
je svoje roditelje na takav način ostavio na cjedilu. I to trideset godina? Zašto
bi to učinio? To se jednostavno ne uklapa u ono što znamo o njemu."
"Možda se promijenio", rekla je Jodie. "Tata je uvijek govorio da Vijetnam
promijeni ljude. I to obično na gore."
Reacher je odmahnuo glavom.
 "Poginuo je", rekao je. "Četiri milje zapadno od prolaza An Khe, prije
trideset godina."
"On je u New Yorku", rekla je Jodie. "Ovog istog trena. I pokušava ostati
skriven."
On je bio na svojoj terasi na tridesetom katu i naslanjao se na ogradu,
leđima okrenut parku. Na uhu je držao bežični telefon i prodavao Mercedes
Chestera Stonea nekom čovjeku u Queensu.
"Imam i BMW"; govorio je. "Kupe iz serije osam. Sada je u Pound Ridgeu.
Zadovoljit ću se s pedeset centi za dolar, u gotovini, sutra."
Zastao je i slušao kako čovjek uvlači zrak kroz zube, kao što prodavači
automobila uvijek čine kad pričaju o novcu.
"Neka bude trideset tisuća za oba. Sutra ćeš dobiti gotovinu."
Čovjek je progunđao i rekao da, a Hobie je u mislima preletio preko
popisa.
"Imam i Tahoe i Cadillac. Neka bude četrdeset tisuća, možeš dodati
jednoga od njih u dogovor. Tvoj izbor."
Čovjek je razmislio i izabrao Tahoea. Vozila s pogonom na četiri kotača
bolje se preprodaju, pogotovo na jugu, gdje je Hobie znao da će ga ovaj
poslati. Isključio je telefon i ušao u dnevnu sobu kroz klizna vrata. Lijevom je
rukom otvorio svoj mali kožni rokovnik. Držao ga je otvorenim pritiskujući ga
svojom kukom. Opet je uključio telefon i nazvao posrednika za nekretnine koji
mu je dugovao veliku svotu novca.
"Zovem zbog pozajmice. Vrati je", rekao je.
S druge strane se začulo panično gutanje. Očajnička tišina je potrajala vrlo
dugo. Zatim je čuo kako je čovjek svom težinom sjeda.
"Možeš li mi platiti?"
Nije bilo odgovora.
"Znaš što se događa ljudima koji mi ne mogu platiti?"
Još tišine. Još gutanja.
"Ne brini", rekao je. "Nekako se možemo dogovoriti. Moram prodati dva
imanja. Jednu vilu u Pound Ridgeu i moj stan u Petoj ulici. želim dva milijuna
za kuću i 3,5 milijuna za stan. Riješi mi to i umanjit ću ti dug za iznos
provizije, u redu?"
Čovjek nije imao drugog izbora nego pristati. Hobie mu je rekao da zapiše
podatke o banci na Kajmanskom otočju i da mu za mjesec dana pošalje
izvještaje.
 "Mjesec dana je malo", rekao je čovjek.
"Kako ti djeca?" upitao je Hobie.
Uslijedilo je još gutanja.
"U redu, mjesec dana", rekao je čovjek.
Hobie je isključio telefon i zapisao iznos od 5,540,000 $ na stranicu s
prodajom tri automobila i kuće i stana. Zatim je nazvao zračnu luku i raspitao
se o letovima za obalu prekosutra navečer. Bilo je mnogo mogućnosti.
Nasmiješio se. Lopta je letjela preko ograde prema petom redu tribina. Hvatač
je skakao kao lud, ali nipošto nije bio ni blizu lopte.
Kad je Hobie otišao, Marilyn se osjećala dovoljno sigurnom da se istušira.
Nije se usuđivala učiniti to dok je on još bio u uredu. U njegovom zlobnom
pogledu bilo je previše toga. Osjećala bi se kao da je može vidjeti kroz vrata
toaleta. Ali onaj po imenu Tony nije predstavljao veliki problem. Bio je
gorljiv i poslušan. Hobie mu je rekao da oni nipošto ne smiju izaći iz toaleta.
Pobrinuo bi se za to, svakako, ali ništa više ne bi učinio. Ne bi ušao unutra i
zlostavljao ih. Ostavio bi ih na miru. Bila je u to uvjerena. A onaj drugi,
zdepasti, koji im je donio kavu, on je radio ono što bi mu rekao Tony. Zato se
osjećala dovoljno sigurnom, ali ipak je rekla Chesteru da stane na vrata i
rukom uhvati kvaku.
Nagnula se u kabinu i pustila vruću vodu, a zatim je svukla suknju i izula
cipele. Uredno je prebacila suknju preko nosača zastora kako je voda ne bi
smočila, ali dovoljno blizu da para poravna nabore. Zatim je ušla u kabinu,
smočila kosu i nasapunala se od glave do pete. To joj je godilo. Opuštalo ju je.
Uklonilo je napetost. Dugo je puštala da joj voda udara u lice i dugo se
tuširala. Zatim je ostavila vodu da teče i izašla van iz kabine. Uzela je ručnik i
zamijenila mjesto s Chesterom.
"Samo naprijed", rekla je. "Bit će ti bolje."
On je bio obamro. Samo je kimnuo i pustio kvaku. Stajao je tako nekoliko
sekunda, a onda svukao potkošulju i bokserice. Sjeo je gol na pod i izuo cipele
i čarape. Ugledala mu je modricu na nogama.
"Udarali su te?" prošaptala je.
On je opet kimnuo. Ustao je i stao pod tuš. Stajao je pod mlazom vode
zatvorenih očiju i otvorenih usta. Zatim se učinilo kao da ga voda vraća u
život. Našao je sapun i šampon i cijeli se oprao.
"Pusti vodu neka teče", rekla je. "Ugrijat će prostoriju."
To je bilo točno. Vruća voda je učinila prostoriju ugodnom. On je istupio
ispod tuša i uzeo ručnik. Obrisao je lice i omotao ga oko pojasa.
"A zbog šuma neće čuti što pričamo", rekla je. "A moramo pričati, zar ne?"
On je slegnuo ramenima, kao da se nema o mnogo čemu pričati. "Ne
razumijem što činiš. Ne postoje nikakvi zakladnici. On će to saznati, a onda će
jednostavno pobjesnjeti."
Ona je ručnikom brisala kosu. Zastala je i pogledala ga kroz paru koja se
gomilala. "Treba nam svjedok. Zar ti nije jasno?"
"Svjedok čemu?"
"Ovome što se događa", rekla je. "David Forster će poslati nekog
privatnog istražitelja ovamo i što nam Hobie onda može? Jednostavno ćemo
priznati da ne postoji nikakva zaklada, a onda ćemo svi zajedno otići u tvoju
banku i predati dionice Hobieju. Na javnom mjestu, sa svjedokom. Uz
svjedoka i neku vrstu tjelohranitelja. Zatim ćemo jednostavno otići."
"Hoće li to uspjeti?"
"Mislim da hoće", rekla je. "Hobie je u nekakvoj žurbi. Zar to ne vidiš?
Ima nekakav rok. Već ga je uhvatila panika. Najbolje je da otežemo što više
možemo, a zatim ćemo se samo izgubiti, uz svjedoka koji će promatrati cijelu
stvar i štititi nas. Hobie uopće neće imati vremena reagirati."
"Ne razumijem", rekao je opet. "Hoćeš reći da će taj privatni istražitelj
posvjedočiti da smo pod prisilom? Hoćeš reći da ćemo tako moći tužiti
Hobieja da nam vrati dionice?"
Šutjela je nekoliko trenutaka. Bila je zapanjena. "Ne, Chesteru, nećemo
nikoga tužiti. Hobie će dobiti dionice, a mi ćemo sve zaboraviti."
Zurio je u nju kroz paru. "Ali to nije dobro. To neće spasiti tvrtku. Ne, ako
to znači da će Hobie dobiti dionice i da mi nećemo dobiti nikakvu odštetu."
Ona ga je oštro pogledala. "Za Boga miloga, Chesteru, zar ti ništa nije
jasno? Tvrtka je propala. Tvrtka je stvar prošlosti i bolje ti je s time se
suočiti. Ovdje se ne radi o spašavanju proklete tvrtke. Radi se o spašavanju
naših života."
Juha je bila izvrsna, a svinjetina još bolja. Njegova bi majka bila ponosna
na nju. Podijelili su pola boce kalifornijskog vina i zadovoljno jeli u tišini. U
tom se restoranu dugo čekalo između glavnog jela i deserta. Nije bilo
požurivanja kako bi ih otjerali van i oslobodili stol. Reacher je uživao u
raskoši. Bilo je to nešto na što nije bio naviknuo. Zavalio se na stolici i
ispružio noge. Gležnjevima je dodirivao Jodieine ispod stola.
"Razmisli o njegovim roditeljima", rekao je. "Zamisli ga kao dijete. Otvori
enciklopediju pod slovom N i pogledaj što znači "normalna američka obitelj".
Vidjet ćeš slike Hobiejevih, sve troje, kako zure ravno u tebe. Ja prihvaćam
činjenicu da Vijetnam mijenja ljude. Mislim da je Vijetnam malo proširio
njegove obzore. I oni su to znali. Znali su da se neće vratiti natrag i raditi u
nekoj maloj zatucanoj tiskari u Brightonu. Smatrali su da će otići na platforme
i za naftne kompanije letjeti helikopterom po Meksičkom zaljevu. Ali on bi s
njima ostao u dodiru, zar ne? U određenoj mjeri? Ne bi ih samo tako napustio.
To je prava okrutnost, hladna i dosljedna, i to traje trideset godina. Jesi li išta
vidjela u njegovom spisu, što bi ga činilo takvom vrstom čovjeka?"
"Možda je učinio nešto", rekla je. "Nešto sramotno. Možda nešto poput My
Laija, znaš, nekakav masakr ili slično? Možda ga je bilo stid vratiti se kući.
Možda krije neku sramotnu tajnu."
On je nestrpljivo odmahnuo glavom. "To bi pisalo u njegovom spisu. I
svejedno nije imao priliku za to. Bio je pilot helikoptera i nije bio u pješaštvu.
Nikad nije vidio neprijatelja izbliza."
Konobar se vratio s blokom i olovkom.
"Desert?" upitao je. "Možda kava?"
Naručili su šerbet od maline i crnu kavu. Jodie je ispila posljednje gutljaje
vina. Na svjetlosti svijeća je u čaši sjajilo zagasito crvenom bojom.
"Što ćemo onda učiniti?"
"On je poginuo", rekao je Reacher. "Dobit ćemo neoboriv dokaz za to,
prije ili kasnije. Zatim ćemo se vratiti i reći njegovim roditeljima da su se
trideset godina uzalud brinuli oko toga."
"A što ćemo reći sebi? Da nas je napao duh?"
Slegnuo je ramenima i nije ništa na to odgovorio. Šerbet je stigao i oni su
jeli u tišini. Zatim je stigla kava i račun u kožnoj fascikli na kojoj je zlatnim
slovima bilo otisnuto ime restorana. Jodie je položila svoju kreditnu karticu na
nj, niti ne pogledavši iznos. Zatim se nasmiješila.
"Izvrsna večera", rekla je.
On joj je uzvratio osmjeh. "Izvrsna tvrtka."
"Zaboravimo neko vrijeme na Victora Hobieja", rekla je.
"Koga?" rekao je, a ona se nasmijala. "O čemu drugome ćemo onda
misliti?" upitala je. On se nasmiješio. "Mislio sam na tvoju haljinu." "Sviđa ti
se?"
"Mislim da je divna", rekao je. "Što?"
"Ali mogla bi izgledati i bolje. Znaš, možda bačena na pod." "Misliš?"
 "Prilično sam uvjeren", rekao je. "Ali sada samo nagađam. Potrebni su mi
pokusni podaci. Znaš, usporedba prije i poslije."
Ona je uzdahnula, pretvarajući se da je iscrpljena. "Reacheru, moramo
ustati u sedam. Rani let, zar ne?"
"Mlada si", rekao je. "Ako ja mogu izdržati, onda svakako možeš i ti."
Ona se nasmiješila. Zabacila je kosu i ustala. Odmaknula se od stola i
okrenula. Haljina se pomakla zajedno s njom. Bila je poput uz tijelo krojene
haljine, ali nije bila uska. Izgledala je divno s leđa. Kosa joj je na svjetlosti
svijeće zbog haljine izgledala zlatna. Prišla mu je, sagnula se i šapnula mu u
uho.
"U redu, ovo je bilo prije. Krenimo, prije nego zaboraviš na usporedbu."
Sedam sati ujutro u New Yorku dogodilo se sat vremena prije nego u St.
Louisu i O'Hallinanova i Sark su taj sat proveli u uredu, planirajući svoju
smjenu. Brojne poruke što su pristigle preko noći čekale su ih u njihovim
pretincima sa zadacima. Tu su bili pozivi iz bolnica i izvješća umornih
policajaca iz noćne smjene koji su zaprimili pozive zbog obiteljskog nasilja.
Sve poruke je trebalo razvrstati i ocijeniti i trebalo je sastaviti raspored na
osnovi zemljopisnog položaja i hitnosti. Bila je to jedna prosječna noć
njujorška noć, što je značilo da su O'Hallinanova i Sark sastavili popis od
dvadeset osam posve novih slučajeva koji su tražili njihovu pozornost. Zbog
toga su prometni odjel Petnaeste policijske postaje nazvali tek deset minuta
prije osam.
O'Hallinanova je nazvala postaju i u uredu dobila nekog narednika, nakon
što je telefon zazvonio desetak puta. "Odnijeli ste jedan crni Suburban vučnim
kolima", rekla je. "Sudjelovao je u sudaru na donjem Broadwayu prije dva
dana. Jeste li išta poduzeli?"
Čulo se kako službenik pretura po gomili izvješća.
"Nalazi se među zaplijenjenim vozilima. Zanima li vas?"
"Imamo jednu ženu slomljenog nosa u bolnici. Doveli su je tamo u Tahoeu.
Vlasnici su isti."
"Možda je ona vozila. U sudaru su sudjelovala tri vozila, a imamo samo
jednog vozača. Tu je bio Suburban koji je uzrokovao prometnu nezgodu, ali
vozač je nestao. Zatim je tu još sudjelovala i Oldsmobile Bravada koja je
skrenula u jednu uličicu, ali su vozač i suvozač također nestali. Suburban
pripada nekoj korporaciji, nekoj financijskoj zakladi u tom okrugu."
"Korporacijskoj zakladi s Kajmanskog otočja?" upitala je O'Hallinanova.
"Oni su vlasnici našeg Tahoea."
"Da", rekao je službenik. "Bravada glasi na ime gospođe Jodie Jacob, ali
prijavila je da joj je automobil ukraden. To nije ona vaša žena slomljenog
nosa, zar ne?"
"Jodie Jacob? Ne, naša se zove Sheryl i još nekako." "Dobro, vjerojatno je
ona vozila Suburban. Je li sitne građe?"
"Dovoljno sitne, čini mi se", rekla je O'Hallinanova. "Zašto?"
"Zračni je jastuk bio ispuhan"; rekao je službenik. "Niže se žene mogu
ozlijediti na taj način kad zračni jastuk prsne. Događa se."
„Želite li to provjeriti?"
"Ne, jer kad imamo njihova vozila, žele ih natrag. Zato će oni doći k
nama."
O'Hallinanova je spustila slušalicu i Sark ju je upitno pogledao.
"Čemu onda sve to?" upitao je. "Zašto bi nam ona rekla da je naletjela na
vrata ako je u stvari zadobila ozljede u prometnoj nezgodi?"
O'Hallinanova je slegnula ramenima. "Ne znam. I zašto bi posrednica za
nekretnine iz Westchestera vozila automobil tvrtke koja ima sjedište u
Svjetskom trgovinskom centru?"
"To bi moglo objasniti ozlijede", rekao je Sark. "Zračni jastuk, možda rub
upravljača - od toga je mogla zadobiti one ozljede."
"Možda", rekla je O'Hallinanova.
"Hoćemo li onda provjeriti?"
"Mogli bismo pokušati, čini mi se, jer ako se radilo o prometnoj nezgodi,
tada je jasno, a ne vjerojatno."
"U redu, ali nigdje to ne zapisuj, jer ako ne bude riječ o prometnoj nezgodi
slučaj će ostati otvoren, što će poslije biti pravi davež."
Ustali su zajedno i spremili svoje bilježnice u džepove odora. Sišli su
stepenicama i uživajući u jutarnjem suncu pošli preko dvorišta prema
njihovom vozilu za ophodnju.
Isto je sunce bilo zašlo na zapad i opet se pojavilo u sedam sati ujutro u St.
Louisu. Pojavilo se na potkrovnom prozorčiću i bacilo svoje niske zrake preko
kreveta s baldahinom. Jodie je prva ustala i ušla pod tuš.
Reacher je ležao sam u toplom krevetu. Protezao se, svjestan prigušene
zvonjave negdje u prostoriji.
Pogledao je na noćni ormarić kako bi provjerio zvoni li telefon ili je Jodie
možda namjestila alarm na budilici koju prethodne noći nije primijetio. Na
ormariću nije bilo ničega. Zvonjava se čula i dalje. Bila je prigušena, ali
uporna. Okrenuo se i ustao. Iz tog položaja odredio je da zvuk dopire iz
Jodiene torbice. Izvukao se iz kreveta i gol učinio nekoliko koraka preko sobe.
Otvorio je zatvarač na torbici. Zvonjava je postala glasnija. Bio je to njezin
mobitel. Pogledao je prema vratima kupaonice i izvadio mobitel. Glasno mu je
zvonio u njegovoj ruci. Pogledao je tipke na njemu i pritisnuo SEND.
Zvonjava je prestala.
"Halo?" rekao je.
Uslijedila je stanka. "Tko je to? Pokušavam dobiti gospođu Jacob."
Bio je to glas muškarca. Bio je mlad, poslovan i nestrpljiv. Prepoznao je
glas. Bio je to Jodienin tajnik iz odvjetničke tvrtke, onaj isti koji mu je rekao
Leonovu adresu.
"Ona se tušira."
"A tako", rekao je glas.
Još tišine.
"Ja sam prijatelj", rekao je Reacher.
"Shvaćam", rekao je glas. "Jeste li još uvijek u Garrisonu?"
"Ne, u St. Louisu smo, u Missouriju."
"Zaboga, to otežava stvari, zar ne? Mogu li govoriti s gospođom Jacob?"
"Tušira se", opet je rekao Reacher. "Ona vas može nazvati poslije. A i ja
joj mogu prenijeti poruku, valjda."
"Neće vam biti teško?" rekao je glas. "Bojim se da je hitno."
"Pričekajte", rekao je Reacher. Prišao je krevetu i uzeo mali blok i olovku
koje je hotelsko osoblje ostavilo na noćnom ormariću do telefona. Sjeo je na
krevet i premjestio mobitel u lijevu ruku.
"U redu, recite", rekao je. Glas mu je rekao poruku. Bila je vrlo
neodređena. Tajnik je oprezno birao riječi, kako bi cijela poruka bila nejasna.
Očito njezinom prijatelju nije mogao povjeriti tajne pravne pojedinosti.
Odložio je blok i olovku na ormarić. Nisu mu trebali.
"Reći ću joj da vas nazove ako joj ne bude jasno", rekao je dvosmisleno.
"Hvala vam i oprostite na smetnji, mislim, u čemu god vam smetam."
"Niste nas u ničemu prekinuli", rekao je Reacher. "Kao što sam vam već
rekao, ona se sad tušira. Ali da ste nazvali prije deset minuta, to bi bio
problem."
"Zaboga", opet je rekao tajnik i linija se prekinula.
Reacher se nasmiješio, opet proučio tipke i pritisnuo END. Spustio je
mobitel na krevet i čuo kako je šum vode u kupaonici prestao. Vrata su se
otvorila i ona je u oblaku pare ušla u sobu. Bila je umotana u ručnik.
"Upravo te na mobitel nazvao tvoj tajnik", rekao je. "Mislim da je bio
pomalo šokiran kad sam se ja javio."
Ona je zakikotala. "Ode moj ugled. Sutra do ručka svi će u uredu pričati o
tome. Što je htio?" "Moraš se vratiti u New York." "Zašto? Je li ti rekao zbog
čega?" On je odmahnuo glavom.
"Nije, bio je vrlo tajanstven, vrlo profesionalan, kakav bi, pretpostavljam,
tajnik i trebao biti. Ali čini mi se da si ti vrhunska odvjetnica. Velika je
potražnja za tvojim uslugama."
Ona se nacerila. "Ja sam najbolja koja postoji. Zar ti to nisam rekla? Tko
me treba?"
"Netko je nazvao tvoju tvrtku. Neka financijska korporacija s nekim
problemom. Osobno su te tražili. Vjerojatno zato što si najbolja koja postoji."
Ona je klimnula i nasmiješila se. "Je li rekao o kakvom je problemu riječ?"
On je slegnuo ramenima. "Valjda o običnom, s kakvima uvijek imaš posla.
Netko nekome duguje novac i zvuči kao da se svi trgaju oko njega. Sutra
poslijepodne moraš na sastanak, urazumiti jednu ili drugu stranu."
Između tisuće telefonskih poziva što se u minuti obavljaju na Wall Streetu,
našao se i jedan iz odvjetničke tvrtke Forster i Abelstein. Bio je upućen uredu
privatnog istražitelja Williama Curryja. Curry je kao istražitelj bio dvadeset
godina u njujorškoj policiji, a u mirovinu je otišao sa četrdeset sedam godina.
Nadao se da će moći plaćati svoju alimentaciju ako postane privatni istražitelj,
sve dok se njegova bivša žena opet ne uda ili umre ili zaboravi na njega. Bio
je privatni istražitelj već dvije tegobne godine, a osobni telefonski poziv
starijeg partnera iz ugledne odvjetničke tvrtke s Wall Streeta označio je
prekretnicu u njegovom životu. Bio je time vrlo zadovoljan, ali ne i previše
iznenađen. Dvije je godine obavljao dobar posao po pristupačnim cijenama i
na ispravan način težio stvaranju ugleda. Ako je konačno došao na dobar glas i
ako su velike zvijeri konačno zvale, bilo mu je drago zbog toga i nije bio
previše zapanjen.
Ali zapanjila ga je vrsta posla.
"Moram se pretvarati da sam ja vi?" ponovio je.
"Važno je", rekao mu je Forster. "Oni očekuju odvjetnika po imenu David
Forster, zato im ga trebamo i dati. Neće biti nikakvih pravnih poslova.
Vjerojatno niti ičega drugog. Sama vaša nazočnost je jedino što je potrebno.
To će biti dovoljno. U redu?"
"Valjda", rekao je Curry. Zapisao je imena stranaka i adresu gdje se trebala
održati ta predstava. Zatražio je dvostruku cijenu od uobičajene. Nije htio
ispasti jeftin, ne ispred takvih ljudi s Wall Streeta. Njih su skupe usluge uvijek
znale dojmiti. Znao je to. A zbog prirode posla je shvaćao da toliki novac i
zaslužuje. Forster je pristao na cijenu bez puno premišljanja i obećao da će mu
ček poslati poštom. Curry je spustio slušalicu i počeo razmišljati i pitati se što
bi dovraga mogao odjenuti kako bi izgledao kao predsjednik jedne velike
tvrtke iz Wall Streeta.
 13
Od St. Louisa do Fort Wortha u Dallasu ima 568 milja zračne linije, a
udoban let je trajao devedeset minuta. Od toga su se pola sata uspinjali, pola
sata brzo letjeli i pola se sata spuštali, približivši se odredištu. Reacher i
Jodie su sjedili zajedno u poslovnoj klasi, ovoga puta na lijevoj strani
zrakoplova, među drukčijim ljudima od onih s kojima su letjeli iz New Yorka.
Veći dio kabine zauzimali su teksaški poslovni ljudi u odijelima od kože
morskog psa, različitih nijansi od plave do sive, s čizmama od krokodilske
kože i velikim šeširima. Bili su krupniji, rumeniji i glasniji od svojih kopija s
Istočne obale i svojim su zahtjevima više zamarali stjuardese. Jodie je nosila
jednostavnu zagasito crvenu haljinu koja je možda mogla odgovarati Audrey
Hepburn, a poslovni ljudi su je krišom odmjeravali i izbjegavali Reacherov
pogled. On je sjedio do prolaza, u svojim zgužvanim hlačama i deset godina
starim engleskim cipelama, a oni su pokušavali pogoditi tko bi mogao biti.
Vidio je kako kruže uokolo i kako proučavaju njegovu preplanulu put, njegove
ruke i njegovu suputnicu. Gledali su ga kao seljaka kojem se posrećilo, a onda
bi shvatili da se to više ne događa i opet bi iznova počeli nagađati. Nije
obraćao pozornost na njih i pio je najbolju kavu te zrakoplovne tvrtke, a zatim
je počeo razmišljati kako će ući u Fort Wolters, urazumiti DeWitta i iz njega
izvući neke podatke.
Vojni policajac koji pokušava izvući nešto iz general bojnika je poput
čovjeka koji baca novčić. Ako ispadne glava, general će biti čovjek koji zna
cijeniti vrijednost suradnje. Možda je u prošlosti imao problema u nekoj
postrojbi i možda ih je preko vojnih policajaca riješio na učinkovit i razuman
način. To ga onda čini čovjekom koji ima povjerenja u druge i nagonski im
vjeruje. Vi ste mu prijatelj. Ali ako ispadne pismo, on je čovjek koji je možda
sam sebi prouzrokovao poteškoće. Možda si je skrpao i nasumično probio put
do mjesta zapovjednika, a možda se vojni policajci nisu sramili to mu reći.
Tada od njega ne dobivate ništa osim teškoća. Bila glava ili pismo, novčić je
iskrivljen, jer svaka institucija iznad svega mrzi svoju policiju. Zato se sve
više svodi na pismo nego li na glavu. Takvo je bilo Reacherovo iskustvo. I, što
je bilo još gore, on je nekadašnji vojni policajac, sada civil. General je imao
dva udarca prednosti prije nego bi mu se Reacher uopće približio.
Zrakoplov je rulao do ulaza u zračnu luku, a poslovni ljudi su čekali i
propustili Jodie niz prolaz ispred njih. Ili se radilo o običnoj teksaškoj
ljubaznosti ili su htjeli gledati u njezine noge i stražnjicu dok je hodala, ali
Reacher im nije mogao ozbiljnije prigovoriti zbog toga, jer je i sam htio učiniti
to isto. Uzeo je njezinu torbu i slijedio je preko piste, a zatim su zajedno ušli u
zgradu. Stao je do nje i zagrlio je preko ramena i osjetio desetak pari očiju
kako ga bodu u leđa.
"Uzimaš ono što je tvoje?" upitala je.
"Primijetila si ih kako gledaju?" uzvratio joj je pitanjem.
Ona ga je zagrlila oko pojasa i u hodu ga privukla bliže k sebi.
"Bilo je teško ne primijetiti ih. Mislim da bi bilo lako pronaći pratnju za
večernji izlazak."
"Tjerala bi ih štapom od sebe."
"To je zbog haljine. Vjerojatno sam trebala odjenuti hlače, ali mislila sam
da je ovdje tradicija nositi haljinu."
"Mogla si odjenuti odijelo ruskog vozača tenka, sivozeleno s pamučnom
podstavom, a oni bi i dalje plazili svoje jezike."
Ona se zakikotala. "Vidjela sam ruske vozače tenkova. Tata mi je pokazao
slike. Sto kilograma, veliki brkovi, puše lule, tetovirani su, a to su bile samo
žene."
Zrak u terminalu bio je hladan od klima uređaja i kad su izašli van na
stajalište taksija pogodila ih je temperaturna razlika od dvadeset dva stupnja.
Lipanj u Texasu, tek nešto poslije deset sati ujutro, a vani je bilo preko
četrdeset stupnjeva i zrak je bio vlažan.
"Ups", rekla je. "Možda sam ipak pogodila s haljinom."
Bili su u hladovini ispod natkrivenog kolnika, ali vani je sunce bilo bijelo
i prodorno. Beton se pekao i treperio na suncu. Jodie se sagnula i u torbi
pronašla neke tamne naočale. Kad ih je stavila, izgledala je više nego ikad
prije poput plave Audrey Hepburn. Prvi taksi bio je novi Caprice s hlađenjem
upaljenim na najjače i vjerskim obilježjima koja su visjela s retrovizora.
Vozač je bio šutljiv i putovanje je trajalo četrdeset minuta, većinom preko
betonskih autocesta koje su se bijelile na suncu. Ceste su bile prepune
automobila, ali su postajale praznije.
Fort Wolters bilo je veliko i postojano postrojenje usred ničega, s niskim i
skladnim zgradama. Zelene površine bile su čiste, uredne i pomalo sterilne, što
jedino vojska može postići. Oko cijelog kompleksa kilometrima se pružala
visoka ograda. Bila je uredna i ravna u cijeloj svojoj dužini, bez korova u dnu.
Unutrašnji rubnik ceste bio je izbijeljen vapnom. Iza ograde su amo-tamo
između zgrada vijugale ceste omeđene sivim betonom. Prozori su bljeskali na
suncu. Taksije skrenuo iza ugla i pred njim se pojavila čistina veličine
stadiona na kojoj su uredno bili poredani helikopteri. Odredi vojnika koji su
prolazili pilotsku obuku kretali su se između njih.
Glavni ulaz bio je uvučen i podalje od ceste, sa stršećim visokim bijelim
jarbolima na sebi. Zastave su visjele na vrućini jer nije bilo vjetra. Na ulazu
se nalazila niska i pravokutna kućica s crvenobijelom rampom. Kućica je bila
sva u staklu, s prozorima u visini nešto iznad struka, a Reacher je mogao
vidjeti vojne policajce kako iznutra promatraju približavanje taksija. Bili su u
punoj vojnoj opremi, uključujući i bijele kacige. Bila je to redovna vojna
policija. On se nasmiješio. Taj dio neće predstavljati problem. Gledat će na
njega kao na prijatelja. Boljeg prijatelja od ljudi koje čuvaju.
Taksi ih je ostavio na kružnom toku i izašao van. Hodali su preko
zasljepljujuće vrućine do hlada strehe stražarske kućice. Jedan je narednik
vojne policije otvorio prozor i upitno pogledao u njih. Reacher je osjetio
hladan zrak iz kućice.
"Moramo se naći s generalom DeWittom", rekao je. "Imamo li kakvih
izgleda za sastanak, narednice?"
Narednik ga je odmjerio. "Ovisi tko ste, čini mi se." Reacher mu je rekao
tko je i tko je bio prije, tko je Jodie i tko je bio njezin otac, a minutu kasnije
oboje su bili u hladnoj stražari. Narednik je telefonirao u ured zapovjedništva
drugom naredniku.
Reacher se nasmiješio. General je vjerojatno već bio slobodan, a za tih
pola sata provjeravat će jesu li oni zaista oni za koje tvrde da jesu.
"Kakav je general, narednice?" upitao je.
"Ocijenili bismo ga kao PGŠ, gospodine", rekao je vojni policajac i
nasmiješio se.
Reacher mu je uzvratio osmijeh. U stražari se osjećao začuđujuće dobro. U
njoj se osjećao kao kod kuće. PGŠ je bila šifra vojne policije koja je značila
"Ponekad Glupa Šupčina", što je bila prilično dobronamjerna ocjena koju je
narednik generalu mogao dati. To je bila ocjena koja je značila da bi, ako mu
pravilno pristupi, general mogao surađivati. S druge strane, značila je da ne
mora. Ta ocjena dala mu je misliti dok je čekao.
Poslije trideset i dvije minute jedan se zeleni Chevrolet s bijelim vojnim
oznakama zaustavio s druge strane rampe i narednik im je kimnuo prema
vozilu. Vozač je bio običan vojnik koji nije smio progovoriti ni riječi. Samo je
čekao dok nisu sjeli unutra, a zatim je okrenuo vozilo i polako se zaputio
natrag između zgrada. Reacher je promatrao kako pored njega prolaze poznati
prizori. On nikad nije bio u Woltersu, ali dobro je poznavao to mjesto, jer je
bilo istovjetno drugim vojnim bazama u kojima je bio. Isti raspored, isti ljudi,
iste pojedinosti, kao da je izgrađeno po istom nacrtu. Glavna zgrada bila je
duga ciglena dvokatnica okrenuta pisti za postrojavanje. Imala je istu
arhitekturu kao i glavna zgrada berlinske baze u kojoj se rodio. Samo je
vrijeme bilo drukčije.
Chevrolet je usporio i zaustavio se ispred stepeništa koje je vodilo u
zgradu. Vozač je ubacio u prazan hod i u tišini zurio ispred sebe kroz
vjetrobran. Reacher je otvorio vrata i izašao na vrućinu s Jodie.
"Hvala na vožnji, vojnice"; rekao je.
Mladić je samo sjedio s upaljenim motorom i zurio ravno naprijed.
Reacher i Jodie su se popeli uz stepenice i ušli kroz vrata. Na ulazu je u
hladnom predvorju stajao jedan vojni policajac. Imao je bijelu kacigu, bijele
dokoljenice i sjajnu pušku M-16 na prsima. Dok su mu prilazili pogled mu je
čvrsto padao na Jodiene gole noge.
"Reacher i Garber, imamo sastanak s generalom DeWittom", rekao je
Reacher.
Vojnik je uspravio pušku, što je označavalo da je prolaz slobodan. Reacher
je kimnuo i zaputio se prema unutarnjem stubištu. Zgrada je bila kao i svako
drugo mjesto, izgrađeno po nacrtu negdje između raskošnog i funkcionalnog,
poput privatne škole u nekoj staroj palači. Bila je besprijekorno čista,
materijal je bio najbolji koji su mogli naći, ali ukrasi su bili jednolični i grubi.
U hodniku na vrhu stubišta se nalazio jedan stol. Iza njega je sjedio krupan
narednik vojne policije. Bio je zatrpan gomilom papirologije. Iza njega su bila
vrata od hrastovine, s pločicom na kojoj je pisalo DeWittovo ime, njegov čin i
njegova odličja. Pločica je bila velika.
"Reacher i Garber, imamo sastanak s generalom", rekao je Reacher.
Narednik je kimnuo i podigao slušalicu. Pritisnuo je jednu tipku.
"Vaši posjetitelji, gospodine", rekao je u slušalicu.
Saslušao je odgovor, ustao od stola i otvorio vrata. Pomaknuo se u stranu
kako bi ih propustio unutra i zatvorio vrata za njima. Ured je bio veličine
teniskog igrališta. Bio je obložen hrastovim pločama, a pod je prekrivao
ogroman tamni tepih, izlizan od usisavanja. Stol je bio velik i od hrastovine, a
iza njega je na stolici sjedio DeWitt. Imao je negdje između pedeset i pedeset
pet godina i bio je suhonjav i žilav. Bio je proćelav, a sijeda kosa mu je bila
izbrijana gotovo do tjemena. Napola otvorenim sivim očima ih je gledao kako
prilaze. Reacher je ocijenio njegov pogled i izraz lica kao nešto između
zanimanja i smetnje.
"Sjednite, molim", rekao je.
Odmah ispred stola bile su dvije kožne stolice za posjetitelje. Zidovi ureda
bili su prepuni spomenica, ali sve su spomenice bile iz bojni i divizija, trofeji
iz ratnih igara, počasti iz sudjelovanja u bitkama i stare izblijedjele crnobijele
fotografije iz vodova. Tu su bile slike i dijagrami desetak različitih
helikoptera. Ali nije bilo nikakvih DeWittovih osobnih slika. Čak ni
obiteljskih fotografija na stolu.
"Kako vam mogu pomoći?" upitao je.
Imao je bezizražajan vojni naglasak kakav se dobije nakon služenja po
cijelom svijetu i s ljudima iz cijele Amerike. Možda je porijeklom bio sa
Srednjeg zapada. Možda negdje iz okolice Chicaga, pomislio je Reacher.
"Ja sam bio bojnik u vojnoj policiji", rekao je i čekao.
"Znam da jeste. Provjerili smo." Odgovor je bio nepristran. U njemu nije
bilo ničega. Nikakvog neprijateljstva. Ali isto tako ni odobrenja. "Moj je otac
bio general Garber", rekla je Jodie. DeWitt je šutke klimnuo.
"Došli smo zbog jedne privatne stvari"; rekao je Reacher.
Nastupila je kraća tišina.
"Zbog civilne stvari, zapravo", polako je rekao DeWitt.
Reacher je kimnuo. Jedan-nula za njega.
"Radi se o pilotu po imenu Victor Hobie. Služili ste zajedno u Vijetnamu."
DeWitt je namjerno blijedo pogledao. Podigao je obrve.
"Jesam?" rekao je. "Ne sjećam ga se."
Dva-nula za njega. Ne surađuje.
"Pokušavamo otkriti što mu se dogodilo."
Još jedna kraća tišina. Zatim je DeWitt kimnuo, polako, kao da se zabavlja.
"Zašto? Je li on bio vaš dugo izgubljeni ujak? Ili ste doznali da vam je
otac? Možda je imao neku kratku i tužnu ljubavnu vezu s vašom majkom dok je
održavao bazene. Ili ste kupili njegovu staru kuću iz djetinjstva i pronašli
njegove davno izgubljene dnevnike skrivene iza drvene ploče, zajedno s
izdanjem Playboya iz 1968. godine?"
Tri-nula za njega. Agresivan i odbija suradnju. Ured je opet utonuo u
tišinu. Negdje iz daljine dopirao je zvuk lopatica helikoptera. Jodie se nagnula
naprijed na stolici. Glas joj je u muku prostorije bio nježan i tih.
"Došli smo zbog njegovih roditelja, gospodine. Izgubili su svoga sina prije
trideset godina i nikad nisu doznali što mu se dogodilo. Još ga uvijek oplakuju,
generale."
DeWitt ju je pogledao svojim sivim očima i odmahnuo glavom.
"Ne sjećam ga se. Jako mi je žao."
"Prošao je obuku s vama ovdje u Woltersu", rekao je Reacher. "Zajedno ste
pohađali Rucker i zajedno ste isplovili za Qui Nhon. U dva navrata ste većim
dijelom služili zajedno i letjeli ste hitrima iz Pleikua."
"Je li i vaš otac služio u vojsci?" upitao je DeWitt.
Reacher je klimnuo. "U marincima. Trideset godina. Semper Fi."
"Moj je bio u Osmoj zrakoplovnoj", rekao je DeWitt. "Sudjelovao je u
drugom svjetskom ratu i letio bombarderima iz Istočne Anglije u Engleskoj sve
do Berlina i natrag. Znate li što mi je rekao kad sam odlučio postati pilotom
helikoptera?"
Reacher je čekao.
"Dao mi je jedan dobar savjet"; rekao je DeWitt. "Rekao mi je da ne tražim
prijatelje među pilotima. Zato jer svi poginu i zbog toga čovjeku ostane samo
tuga i jad."
Reacher je opet kimnuo. "Zaista ga se ne možete sjetiti?"
DeWitt je samo slegnuo ramenima.
"Ni njegovih roditelja?" upitala je Jodie. "Ne čini mi se poštenim što nikad
neće moći doznati što se dogodilo njihovom sinu, zar ne?"
Zavladala je tišina. Zvuka udaljenih lopatica helikoptera je nestalo. DeWitt
je zurio u Jodie. Zatim je raširio svoje male ruke na stolu i duboko uzdahnuo.
"Pa, valjda ga se donekle sjećam", rekao je. "Uglavnom iz ranijih dana.
Kasnije, kad su svi počeli ginuti, posve sam poslušao savjet moga oca. Nekako
sam se zatvorio u sebe, razumijete?"
"Kakav je bio?" upitala je Jodie.
"Kakav je bio?" ponovio je DeWitt. "Ne kao ja, to svakako. Nije bio kao
nitko koga sam ikad upoznao, također. Bio je živa suprotnost svakome. Bio je
dragovoljac, znate li to? I ja sam bio, kao i mnogo drugih mladića. Ali Vic nije
bio kao drugi. U to doba postojala je velika razlika između dragovoljaca i
novaka. Dragovoljci su bili zanesenjaci, gorljivi, znate što mislim, išli su u rat
jer su vjerovali u ono za što se bore. Ali Vic nije bio takav. On je bio
dragovoljac, ali bio je tih poput miša, povučen i mrzovoljan, gori od svakog
novaka kojeg sam upoznao. Ali znao je letjeti kao da se rodio s propelerom u
guzici."
"Znači, bio je dobar pilot?" prekinula ga je Jodie.
"I više nego dobar", odgovorio je DeWitt. "Jedino sam ja bio bolji od
njega u ranim danima, što nešto znači, jer ja sam svakako bio rođen s
propelerom u guzici. A Vic je bio dobar u učenju. Sjećam se toga. Bio je bolji
u učenju od svih drugih u razredu."
"Je li imao problema s ponašanjem zbog toga?" upitao je Reacher. "Kad je
tražio protuusluge za pomoć?"
DeWitt ga je ošinuo Reachera svojim sivim očima.
"Istraživali ste. Bili ste u arhivu."
"Upravo smo došli iz Nacionalnog arhiva"; rekao je Reacher.
DeWitt je kimnuo, nepristrano. "Nadam se da niste pročitali moj spis."
"Nisu nam dozvolili", rekao je Reacher.
"Nismo htjeli gurati nos tamo gdje nismo bili poželjni", rekla je Jodie.
DeWitt je opet klimnuo.
"Vic je tražio protuusluge", rekao je. "Ali oni su tvrdili da je to pogrešno.
Oko toga je bilo malo nesuglasica, ako se dobro sjećam. Trebali ste tražiti
usluge, jer vam je bilo drago što možete pomoći svojim kolegama, znate? Za
dobrobit postrojbe, shvaćate? Znate kako je to išlo?"
Zastao je i pogledao u Reachera. Činilo se kao da se zabavlja. Reacher je
kimnuo. Pomagalo je to što je s njim bila Jodie. Njezin šarm polako ga je
nukao na suradnju.
"Ali Vic je bio hladan oko toga", rekao je DeWitt. "Kao da je sve to još
samo jedna matematička jednadžba. Kao da x količina uzgona podiže
helikopter sa zemlje i kao da zbog toliko pomoći složenim formulama zauzvrat
dobiva svoje čizme ulaštene. Rekli su da je to hladno."
"Je li on bio hladan?" upitala je Jodie.
DeWitt je kimnuo. "Bio je bezosjećajan, najhladniji čovjek kojeg sam ikad
upoznao. To me uvijek čudilo. Isprva sam mislio da je to zato što dolazi iz
nekog mjestašca gdje nikad ništa nije radio i nikad ništa nije vidio. Ali poslije
sam shvatio da on jednostavno nije imao nikakvih osjećaja. Nije osjećao ništa.
Što je bilo čudno. Ali zato je bio vraški dobar pilot."
"Zato jer se nije bojao?" upitao je Reacher.
"Točno"; rekao je DeWitt. "Nije bio hrabar, jer hrabar je čovjek onaj koji
osjeća strah, ali ga pobjeđuje. Vic nikad nije osjećao strah. To ga je činilo
boljim ratnim pilotom od mene. Ja sam bio najbolji u razredu u Ruckeru, a
dobio sam i pohvalnicu s kojom sam mogao to dokazati, ali kad smo stigli u
zaleđe Vijetnama on je bio bolji od mene, u to nije bilo nikakve sumnje."
"Na koji je način bio bolji?"
DeWitt je slegnuo ramenima, kao da to ne može objasniti. "Sve smo naučili
usput, na terenu. Jednostavno smo morali izmišljati načine. Stvar je u tome što
je naša obuka bila sranje. To je bilo kao da su nam pokazali neku malu okruglu
stvar i rekli ovo je lopta za bejzbol, a onda su nas poslali ravno igrati u
profesionalnu ligu. To je nešto što pokušavam ispraviti, sada kad sam ovdje
zapovjednik. Ne želim više slati naše mladiće u rat nepripremljene, kao što
smo to mi bili."
"Hobie je bio dobar u učenju na terenu?" upitao je Reacher.
"Najbolji", rekao je DeWitt. "Znate li nešto o helikopterima u prašumi?"
Reacher je odmahnuo glavom. "Ne puno."
"Prvi glavni problem je ZS"; rekao je DeWitt. "ZS, zona slijetanja, u redu?
Imate očajnu rulju umornih pješaka koji su negdje pod vatrom i potrebno ih je
izvući. Dojave nam to preko radija i naš im dispečer kaže svakako, napravite
nam ZS i odmah ćemo doći i izvući vas. Zato uzmu eksploziv, pile i sve drugo
što mogu naći, a onda raskrče privremenu ZS usred prašume. Jednom Hueyu
dok leti i okreće lopaticama rotora za slijetanje treba mjesto široko točno
šesnaest metara i dugo devetnaest metara i dvadeset pet centimetara. Ali
pješaštvo je umorno i u velikoj žurbi, a Vijetkongovci ih zasipaju
minobacačkim minama, tako da nisu u mogućnosti napraviti dovoljno veliko
mjesto za slijetanje. Zbog toga ih ne možemo izvući. To nam se dogodilo dva
ili tri puta i već nam je bilo toga dosta. Onda sam jedne večeri vidio kako Vic
proučava rubove lopatice rotora svoga Hueya. Pitao sam ga što to proučavaš?
A on mi je rekao one su od metala. Mislim se, nego od čega drugoga? Od
bambusa? Ali on ih svejedno proučava i dalje. Sljedećeg dana opet su nas
pozvali na privremenu ZS i dakako da je prostor previše uzak, i to za nekoliko
metara u dužinu i širinu.
Zato ja ne mogu sletjeti. Ali Vic se svejedno spustio dolje. Vrtio se
helikopterom u krug i posjekao grane lopaticama rotora. Poput divovske leteće
kosilice za travu! To je bio nevjerojatan prizor. Komadi drveća letjeli su svuda
uokolo. Izvukao je sedmoricu ili osmoricu naših, a zatim smo se i mi spustili
za njim i spasili ostale. To je poslije postao standardni postupak, a on ga je
izmislio, jer je bio hladan i logičan i nije se bojao pokušati. Takav je manevar
tijekom godina spasio stotine vojnika. Doslovce stotine, možda čak i tisuće."
"Upečatljivo", rekao je Reacher.
"Nego što nego upečatljivo", odvratio mu je DeWitt. "Drugi glavni
problem bila je težina. Recimo da se nalazite negdje na otvorenome, na nekoj
čistini. Pješaštvo bi nahrupilo u helikopter, sve dok ne bi postao pretežak da
uzleti. Zbog toga su ih naši vlastiti strojničari gurali van i ostavljali ih na
čistini, vjerojatno čak i da poginu. To nipošto nije ugodan osjećaj. Onda ih
jednoga dana Vic sve ukrca i svakako da se ne može odlijepiti od zemlje. Zato
je gurnuo palicu naprijed i nekako vodoravno počeo letjeti nisko preko čistine,
sve dok brzina strujanja zraka nije počela podizati lopatice rotora i tako ga
odlijepila od zemlje. Tada bi sasvim uzletio i udaljio se. Skok u trku. To je
postao još jedan standardni postupak, koji je on također izmislio. Ponekad je
to činio nizbrdo, čak niz obronke planine, i činilo se kao da će se sigurno
srušiti, a zatim bi se naglo vinuo u zrak. Kao što sam vam već rekao,
jednostavno smo izmišljali stvari na terenu, a istina je da je mnogo dobrih
stvari izmislio Victor Hobie."
"Vi ste mu se divili", rekla je Jodie.
DeWitt je klimnuo. "Da, jesam. I ne bojim se to priznati."
"Ali niste bili bliski."
On je odmahnuo glavom. "Kao što mi je rekao otac, ne traži prijatelje
među drugim pilotima. I drago mi je što sam ga poslušao. Mnogo ih je
poginulo."
"Kako je on provodio svoje dane tamo?" upitao je Reacher. "U spisima
stoji da puno dana niste mogli letjeti."
"Vrijeme je bilo užasno. Stvarno užasno. Nemate pojma koliko. Htio sam
da ovu bazu premjeste negdje drugdje, možda u državu Washington, gdje se
spuštaju magle i izmaglice. Nema smisla provoditi obuku u Texasu i Alabami,
ako namjeravate ratovati negdje gdje je vrijeme loše."
"Kako ste vi provodili dane kad niste letjeli?"
"Ja? Svašta sam radio. Ponekad sam pio, ponekad spavao. Ponekad bih
uzeo kamion i otišao tražiti stvari koje su nam trebale."
"A Vic?" upitala je Jodie. "Što je on činio?"
DeWitt je samo slegnuo ramenima. "Nemam pojma. Uvijek je bio zauzet,
uvijek je nešto planirao, ali ne znam što. Kao što sam vam rekao, nisam se htio
družiti s drugim pilotima."
 "Je li bio drukčiji drugi put kad ste otišli u Vijetnam?" upitao je Reacher.
DeWitt se malo nasmiješio. "Svatko je na povratku u Vijetnam bio
drukčiji."
"Na koji način?" upitala je Jodie.
"Svi su bili gnjevniji", rekao je DeWitt. "Čak i da ste se odmah prijavili za
povratak, trebalo je proći najmanje devet mjeseci, ponekad i cijela godina.
Zatim biste se vratili natrag i shvatili da je cijelo mjesto dok vas nije bilo
otišlo dovraga. Shvatili biste da su se svi ulijenili i zapustili. Zgrade koje ste
sagradili su se raspadale, rovovi koje ste iskopali kao zaklon od minobacača
bili bi dopola puni vode, drveće koje ste posjekli s helidroma opet je nicalo.
Osjećali biste kao da je vaš mali posjed dok vas nije bilo uništila šaka idiota
koji nemaju pojma ni o čemu. To vas je činilo gnjevnima i potištenima. A sve u
svemu, to je bila istina. Cijela ta stvar oko Vijetnama polako je i sigurno išla
nizbrdo i izmicala nadzoru. Kvaliteta osoblja jednostavno je postajala sve
gora i gora."
"Znači, rekli biste da je to otrijeznilo Hobieja?" upitao je Reacher.
DeWitt je slegnuo ramenima. "Zaista se ne sjećam previše kakav je bio
njegov stav. Možda se s time dobro nosio. Imao je snažan osjećaj dužnosti, ako
se dobro sjećam."
"Koja je bila njegova posljednja misija?"
Sive oči iznenada su postale bezizražajne i hladne, kao da je netko na njih
spustio rolete. "Ne sjećam se."
"Oborili su ga", rekao je Reacher. "Pogodili su ga u zraku, odmah pored
vas. Ne možete se sjetiti od čega se sastojala misija?"
"Izgubili smo osam tisuća helikoptera u Vijetnamu", rekao je DeWitt.
"Osam tisuća, gospodine Reacheru, od početka do kraja rata. Čini mi se da
sam ih većinu osobno vidio kako se ruše. Kako bih se onda mogao sjećati
nekoga određenoga?"
"Kakav je bio zadatak misije?" ponovio je Reacher.
"Zašto vas to zanima?" upitao ga je DeWitt.
"Pomoglo bi mi."
"Oko čega?"
Reacher je slegnuo ramenima. "Oko njegovih roditelja, valjda. Htio bih da
im mogu reći da je poginuo za nešto korisno."
DeWitt se nasmiješio. Bio je to gorak, sarkastičan osmijeh, istrošen i
omekšan na rubovima usta od trideset godina redovite uporabe. "Pa, prijatelju
moj, budi uvjeren da to nećeš moći reći."
"Zašto ne?"
"Zato jer nijedna naša misija nije bila korisna. Sve su bile samo gubitak
vremena. Gubitak života. Izgubili smo taj rat, zar ne?"
"Je li to bila tajna misija?"
Stanka. Tišina u velikom uredu.
"Zašto bi bila tajna?" upitao ga je DeWitt, nepristrano.
"Ukrcao je u helikopter samo tri čovjeka. Meni to izgleda kao poseban
zadatak. Tu nije bilo potrebe za skokom u trku."
"Ne sjećam se", opet je rekao DeWitt.
Reacher ga je samo šutke promatrao. DeWitt je zurio u njega.
"Kako bih se mogao sjećati? Čujem nešto po prvi put u trideset godina i
odmah bih se trebao sjećati svake proklete pojedinosti?"
"Ovo nije prvi put u trideset godina. Ispitivali su vas u vezi toga prije dva
mjeseca. U travnju ove godine."
DeWitt je šutio.
"General Garber je nazvao Nacionalni arhiv i raspitivao se o Hobieju",
rekao je Reacher. "Ne čini mi se uvjerljivim da vas nije nazvao poslije toga.
Zar nam ne želite reći što ste mu rekli?"
DeWitt se nasmiješio. "Rekao sam mu da se ne sjećam."
Opet je uslijedila tišina. Iz daljine se približavao zvuk lopatica rotora.
"Zbog njegovih roditelja, zar nam nećete reći?" nježno je upitala Jodie.
"Još uvijek ga oplakuju. Moraju znati što se dogodilo."
DeWitt je odmahnuo glavom. "Ne mogu."
"Ne možete ili nećete?" upitao je Reacher.
DeWitt je polako ustao i prišao prozoru. Bio je nizak čovjek. Stajao je na
suncu i žmirkao nalijevo prema helikopteru koji se čuo. Upravo se spremao
sletjeti.
"To je strogo povjerljiv podatak", rekao je. "Nisam ovlašten o tome
govoriti, pa stoga i neću. Garber me pitao i odgovorio sam mu to isto. Bez
komentara. Ali dao sam mu mig da bi mu bilo bolje potražiti odgovor bliže
kući, a i vama ću dati savjet da učinite to isto, gospodine Reacheru. Potražite
odgovor bliže kući."
"Bliže kući?"
DeWitt se leđima okrenuo prozoru. "Jeste li vidjeli Kaplanov spis?"
"Njegovog kopilota?"
 DeWitt je kimnuo. "Jeste li pročitali izvješće o njegovoj posljednjoj
misiji?"
Reacher je odmahnuo glavom.
"Trebali ste", rekao je DeWitt. "Prilično aljkav posao za nekoga tko je
prije bio bojnik u vojnoj policiji. Ali nemoj te reći nikome da sam vam to
spomenuo, jer ću sve poreći, a oni će vjerovati meni, ne vama."
Reacher je pogledao u stranu. DeWitt se vratio svom stolu i sjeo.
"Postoji li mogućnost da je Victor Hobie još uvijek živ?" upitala ga je
Jodie.
Udaljeni helikopter isključio je svoj motor. Nastupila je potpuna tišina.
"Na to nemam nikakvog komentara", rekao je De-Witt.
"Jesu li vam to pitanje već postavili?" upitala je Jodie.
"Nemam komentara na to", opet je rekao DeWitt.
"Vidjeli ste da se helikopter srušio. Postoji li mogućnost da je tko
preživio?"
"Vidio sam eksploziju ispod drveća u prašumi, to je sve. Imao je više od
pola spremnika goriva. Sami izvucite zaključak iz toga, gospođice Garber."
"Je li on preživio?"
"Nemam komentara na to."
"Zašto je Kaplan službeno proglašen mrtvim, a Hobie ne?"
"Nemam komentara na to."
Ona je kimnula glavom. Razmislila je na trenutak i sabrala se, baš kao
prava odvjetnica kad neki tvrdoglavi svjedok odbija odgovoriti na pitanje.
"Onda samo teoretski. Recimo da je neki mladić koji izgleda kao Victor Hobie
i koji ima njegov karakter i životopis preživio takvu nesreću, u redu? Je li
moguće da se takav čovjek nikad nije javio svojim roditeljima poslije toga?"
DeWitt je opet ustao. Očito mu je bilo neugodno.
"Ne znam, gospođice Garber. Ja nisam prokleti psihijatar. I, kao što sam
vam već rekao, pazio sam da ga dobro ne upoznam. Činio se kao odan čovjek
koji vrši svoju dužnost, ali bio je hladan. Iznad svega, rekao bih da je to vrlo
neobično. Ali ne zaboravite, Vijetnam je znao promijeniti ljude. Promijenio je
i mene, na primjer. Prije sam bio dobar čovjek."
Policajac Sark je imao četrdeset četiri godine, ali izgledao je starije.
Njegovo lice oštetilo je loše djetinjstvo i nemar i zapostavljanje tijekom zrelih
godina. Koža mu je bila blijeda i rano je izgubio kosu. Zbog toga je izgledao
anemičan, ispijen i stariji nego je zaista bio. Ali istina je da je bio svjestan
toga i da se opirao. Čitao je što je napisalo medicinsko osoblje njujorške
policije, a radilo se o pravilnoj prehrani i tjelovježbi. Uklonio je većinu
masnoća iz dnevne prehrane i počeo se pomalo sunčati, tek toliko da mu koža
više ne bude blijeda, ne riskirajući pritom melanom. Pješačio je kad god je to
mogao. Na putu kući bi izašao iz podzemne željeznice jednu stanicu prije i
ostatak puta pješačio, dovoljno brzo da se malo zadiše i da mu se srce malo
uzlupa. Radio je točno onako kako je pročitao. A na poslu bi nagovorio O
Hallinanovu da parkira vozilo za ophodnju negdje dalje od mjesta gdje su išli,
tako da mogu malo prošetati.
O'Hallinanovu nije zanimao aerobik, ali bilaje prijazna žena i bilo joj je
milo udovolji mu, naročito tijekom ljeta, kad je sjalo sunce. Zato je parkirala
automobil uz rub pločnika u hladovini crkve sv. Trojstva, a zatim su se
približili Svjetskom trgovinskom centru pješice s južne strane. žustro su prešli
šesto metara po suncu, zbog čega je Sark bio sretan, ali zato je njihov
automobil bio na jednakoj udaljenosti od četvrt milijuna različitih poštanskih
adresa. Nisu imali nikakvih podataka i nisu imali pojma koju adresu traže.
„Želite li da vas odvezu natrag u zračnu luku?" upitao je DeWitt.
Reacher je tu ponudu protumačio kao tjeranje pomiješano s gestom koja je
trebala ublažiti njegovo odbijanje da odgovori na pitanja. Kao da je DeWitt u
sebi podigao kameni zid. Reacher je kimnuo. Vojni Chevrolet bi ih brže odveo
tamo od taksija, jer je već čekao vani s upaljenim motorom.
"Hvala", rekao je.
"Hej, zadovoljstvo mije", odvratio je DeWitt.
Nazvao je jedan broj s telefona na stolu i zvučao kao da izdaje zapovijed.
"Pričekajte tu", rekao je. "Tri minute."
Jodie je ustala i poravnala haljinu. Prišla je prozorima i pogledala van.
Reacher je prišao zidu i pogledao u spomenice. Jedna od fotografija bila je
sjajna kopija jedne slike iz novina. Jedan je helikopter uzlijetao iz
veleposlanstva u Sajgonu. Ispod njega je bila gomila ljudi s podignutim
rukama, koji kao da su ga nastojali natjerati da se spusti natrag po njih.
"Vi ste bili ovaj pilot?" pronicavo je upitao Reacher.
DeWitt je pogledao i kimnuo. "Još ste bili tamo 1975.?"
DeWitt je opet klimnuo. "Pet puta na ratištu, a zatim nakratko na dužnosti u
glavnom stožeru. Sve u svemu, mislim da mi se više sviđalo biti na ratištu."
Iz daljine je dopirala buka. Približavalo se glasno i potmulo udaranje
snažnog helikoptera. Reacher se pridružio Jodie na prozoru. Jedan je Huey bio
u zraku i letio iznad udaljenih zgrada iz smjera čistine.
"Vaš prijevoz", rekao je DeWitt.
"Helikopter?" rekla je Jodie.
DeWitt se nasmiješio. "Što ste očekivali? Ipak je ovo škola za pilote
helikoptera. Zato su ovi momci tu. Ovo nije škola za vozače."
Buka rotora postajala je sve glasnija. Zatim je, dok se približavao, postala
viša i stopila se s bukom mlaznog motora.
"Sada su lopatice veće", viknuo je DeWitt. "Od kompozitnog materijala.
Više nisu od metala. Ne znam što bi zbog toga stari Vic učinio onda."
Huey je letio postrance i lebdio iznad piste za postrojavanje pred zgradom.
Prozori su se tresli od buke. Zatim se helikopter počeo ispravljati i spuštati na
tlo.
"Drago mi je što sam vas upoznao", viknuo je De-Witt.
Rukovali su se i izašli van. Narednik vojne policije za stolom kimnuo im je
kroz buku i vratio se papirologiji. Spustili su se niz stubište i izašli van. Našli
su se na udaru vrućine, prašine i buke. Kopilot im je otvorio vrata. Pretrčali su
sagnuti ispod lopatica do helikoptera. Jodie se cerila, a kosa joj je letjela
posvuda. Kopilot joj je pružio ruku i uvukao je unutra. Zatim je ušao i Reacher.
Vezali su se pojasima na stražnjim sjedalima, a kopilot je zatvorio vrata i ušao
u kabinu. Poznato podrhtavanje i vibriranje počelo je kad se letjelica odvojila
od tla. Pod se nakrivio, a zgrade su se zavrtjele iza prozora. Zatim su krovovi
postali vidljivi, a onda i okolni pašnjaci, kroz koje su poput sivih tragova
olovke prolazile autoceste. Nos helikoptera se spustio, a buka motora je
postala gromoglasna dok su se uspinjali. Zatim su krenuli prema kursu,
umjerenom brzinom od sto šezdeset kilometara na sat.
Štivo koje je Sark pročitao nazivalo je takav hod "moćnim hodanjem".
Zamisao je bila ići brzo i postići brzinu od šest kilometara na sat. Na taj je
način srce,, kucalo brže, što je i bila prava svrha aerobika, ali tako se
izbjegavao rizik od ozljeda prepona i koljena, koje su moguće u trčanju. Bio je
to uvjerljiv prijedlog i on je u njega vjerovao. Ako se bude pridržavao
pravila, pri brzini od šest kilometara na sat, prijeći će šesto metara za nešto
više od pet minuta. No trebalo mu je skoro osam minuta, jer je s njim bila
O'Hallinanova. Rado je hodala s njime, ali htjela je hodati sporo. Ona nije bila
debela, ali uvijek je govorila: ja sam građena za udobnost, ne brzinu. To je bio
kompromis. Trebala mu je njezina suradnja da bi uopće mogao ići pješice i
zato se nikad nije tužio na brzinu njezinog hoda. Shvatio je da je bolje tako
nego nikako. Pješačenje mu je na neki način moralo pomagati.
"Koja zgrada?" upitao je.
"Južna, čini mi se", rekla je.
Obišli su oko zgrade i došli do ulaza u južni neboder, a zatim ušli u
predvorje. Iza pulta su stajali zaštitari u odorama, ali bili su zauzeti skupinom
stranaca u sivim odijelima, tako da su Sark i O'Hallinanova otišli na
informacije i izravno se raspitali. Korporacijska zaklada s Kajmanskog otočja
imala je ured na osamdeset osmom katu. Otišli su do ekspresnog dizala i ušli
unutra, bez da su zaštitari uopće primijetili njihov ulazak u zgradu.
Osjetili su potisak pod nogama i dizalo se počelo penjati. Usporilo je i
zaustavilo se na osamdeset osmom katu. Vrata su se otvorila i oglasilo se
jedno jedva čujno zvono, a oni su zakoračili van na pusti hodnik. Strop je bio
nizak, a hodnik je bio uzak. Ured korporacijske zaklade s Kajmanskog otočja
imao je suvremena vrata od hrastovine, s prozorčićem i mjedenom kvakom.
Sark je povukao vrata i propustio O'Hallinanovu ispred sebe. Ona je bila
dovoljno stara da cijeni uljudnost.
Na recepciji je bio pult od orahovine i mjedi, a za njim je sjedio neki
zdepast čovjek u crnom odijelu. Sark je stao nasred čekaonice. Pojas prepun
opreme naglašavao je širinu njegovih kukova i činio krupnim i strožim.
O'Hallinanova je prišla pultu, smišljajući što će reći. Htjela je unijeti paniku u
redove, zato se poslužila izravnim napadom kakvim je vidjela da se služe
istražitelji.
"Došli smo zbog Sheryl", rekla je.
"Čini se da moram kući", rekla je Jodie.
"Ne, ideš sa mnom na Havaje."
Opet su bili u hladnom terminalu zračne luke Dallas - Fort Worth. Huey je
sletio na jednu udaljenu pistu i kopilot ih je odvezao do zgrade malim vozilom
zelene boje kakva se vide u zračnim lukama. Pokazao im je jedan neoznačeni
ulaz, odakle su ih stepenice odvele do javnih čekaonica prepunih ljudi.
"Havaji? Reacheru, ne mogu na Havaje. Moram se vratiti u New York."
"Ne možeš se tamo vratiti sama. U New Yorku vreba opasnost, zar si
zaboravila? A ja moram otići na Havaje. Zato ćeš jednostavno morati sa
mnom."
"Reacheru, ne mogu", rekla je opet. "Sutra ujutro moram biti na sastanku.
To znaš i sam. Ti si se javio na telefon i primio poruku, zar ne?"
"Teško, Jodie. Nećeš se tamo vratiti sama."
 Kad su se tog jutra odjavili iz apartmana za mladence u St. Louisu, nešto se
promijenilo u njemu. Nagonski dio njegovog mozga, ukopan duboko iza čeonih
režanja, vikao je: medeni mjesec je gotov, prijatelju. Tvoj se život mijenja i
sada počinju problemi. Nije se obazirao na to. Ali sada je tome posvetio
pozornost. Po prvi put u životu, morao je štititi nekoga. Morao je o nekome
brinuti. Većim dijelom to je bio užitak, ali bio je i teret.
"Moram se vratiti, Reacheru", rekla je. "Ne mogu ih ostaviti na cjedilu."
"Nazovi ih, reci im da ne možeš doći. Reci im da si bolesna ili nešto
slično."
"Ne mogu to učiniti. Moj tajnik zna da nisam bolesna, zar ne? A moram
misliti i na svoju karijeru. To mi je važno."
"Nećeš se vratiti sama", rekao je opet.
"Zašto uopće moraš otići na Havaje?"
"Zato jer se tamo nalazi odgovor", rekao je.
Otišao je do blagajne za prodaju karata i s malog stalka od kroma uzeo
debeli raspored letova. Stao je ispod hladnog neonskog svjetla i otvorio
raspored pod slovo D. Potražio je odlaske iz zračne luke Dallas - Fort Worth i
prešao prstom niz popis odredišta, sve do slova H za Honolulu. Zatim je
otvorio knjižicu na odlaske iz Honolulua i provjerio povratne letove za New
York. Dvaput je provjerio i nasmiješio se od olakšanja.
"Svejedno, možemo stići obaviti obje stvari. Pogledaj ovo. Odavde ima
jedan let u podne i petnaest. Vrijeme leta oduzmi od vremenske razlike na
zapadu, što znači da ćemo biti u Honoluluu u tri sata poslijepodne. Zatim ćemo
uhvatiti let za New York u sedam sati uvečer.
Vrijeme leta plus vremenska razlika na povratku na istok i sutra u podne bit
ćemo na JFK-u. Tvoj je tajnik rekao da je sastanak poslijepodne, zar ne? Znači
još uvijek možeš stići."
"Moram se spremiti za sastanak"; rekla je. "Nemam pojma o čemu se radi."
"Imat ćeš par sati. Brzo učiš."
"To je ludo. Imat ćemo samo četiri sata na Havajima."
"Toliko nam i treba. Ja ću nazvati tamo i sve dogovoriti."
"Letjet ćemo cijelu noć. Otići ću na sastanak nakon neprospavane noći u
prokletom zrakoplovu."
"Onda ćemo ići prvim razredom"; rekao je. "Rutter plaća, zar ne? U prvom
razredu možemo spavati. Sjedala izgledaju dovoljno udobna."
Ona je slegnula ramenima i uzdahnula. "To je ludo."
 "Daj mi svoj mobitel", rekao je.
Izvadila je mobitel iz torbice i dala mu ga. On je nazvao međunarodne
informacije i raspitao se za broj. Nazvao je taj broj i čuo kako zvoni šest
tisuća milja dalje. Zazvonio je osam puta, a zatim se javio glas koji je htio
čuti.
"Ovdje Jack Reacher", rekao je. "Hoćete li biti u uredu cijeli dan?"
Odgovor je bio usporen i pospan, jer je na Havajima bilo vrlo rano ujutro,
ali bio je odgovor koji je želio čuti. Isključio je mobitel i okrenuo se Jodie.
Ona je opet uzdahnula, ali ovaj put joj je na licu bio osmijeh. Prišla je blagajni
i platila svojom zlatnom kreditnom karticom dvije karte prvog razreda, od
Dallasa-Fort Wortha do Honolulua i New Yorka. Čovjek za pultom odmah im
je odredio brojeve sjedala i bio je pomalo zbunjen što su plaćali cijenu jednog
rabljenog sportskog automobila za dvadeset sati u zrakoplovu i četiri sata na
tlu u Oahuu. Predao im je karte i dvadeset minuta poslije Reacher se namještao
u golemom sjedalu od ovčje kože, s Jodie koja je sjedila na sigurnom samo
metar dalje od njega.
U takvoj je prilici trebalo slijediti redoviti postupak. Nikad prije nije bilo
potrebe za njim, ali taj je postupak često i temeljito uvježbavao. Zdepasti je
čovjek za pultom ležerno pomaknuo svoju ruku u stranu i kažiprstom pritisnuo
jednu, a srednjakom drugu tipku. Prva je tipka zaključalo hrastova vrata koja
su vodila u hodnik s dizalom. Elektromagnetski mehanizam je gurnuo čelični
jezičac na mjesto, nečujno i neprimjetno. Kad je jezičac bio aktiviran, vrata su
ostajala zaključana sve dok netko opet ne bi oslobodio mehanizam, bez obzira
što netko učinio sa zasunom ili ključem u bravi. Druga je tipka upalila jednu
crvenu lampicu koja je bljeskala na interkomu na Hobiejevom radnom stolu u
uredu. Crvena je lampica sjajila, a ured je uvijek bio mračan, tako da je bilo
nemoguće ne primijetiti je.
"Koga?" rekao je zdepasti čovjek.
"Sheryl", ponovila je O'Hallinanova.
„Žao mije", rekao je čovjek. "Ovdje ne radi nitko po imenu Sheryl.
Trenutačno ovdje imamo samo tri člana osoblja i svi su muškarci."
Pomaknuo je svoju ruku nalijevo i položio je na dugme s oznakom
RAZGOVOR, koje je aktiviralo interkom.
"Vozite li crni Tahoe?" upitala ga je O'Hallinanova. On je klimnuo. "Imamo
jedan crni Tahoe u voznom parku korporacije."
"Imate li i Suburban?"
 "Da, čini mi se da imamo i njega. Je li ovdje riječ o prometnom
prekršaju?"
"Riječ je o Sheryl kojaje u bolnici", rekla je O'Hallinanova.
"Tko?" opet je rekao čovjek.
Sark je prišao iza O'Hallinanove. "Moramo popričati s vašim šefom."
"U redu", rekao je čovjek. "Vidjet ću je li to moguće. Mogu li znati vaša
imena?"
"Policajci Sark i O'Hallinan iz njujorške policije."
Tony je otvorio vrata ureda i stao ispitivački promatrati.
"Mogu li vam pomoći?" rekao je.
U vježbama, policajci bi se okrenuli od pulta i pogledali u Tonyja. Možda
bi učinili par koraka prema njemu. A to se i dogodilo. Sark i O'Hallinanova su
se okrenuli leđima pultu i učinili nekoliko koraka do sredine čekaonice.
Zdepasti se čovjek za pultom sagnuo i otvorio ormarić. Uzeo je pumpericu sa
stalka i uperio je ispod pulta, dalje od neželjenih pogleda.
"Radi se o Sheryl", opet je rekla O'Hallinanova.
"Kojoj Sheryl?" upitao je Tony.
"O Sheryl koja je u bolnici sa slomljenim nosom", rekao je Sark. "I sa
slomljenim jagodičnim kostima i potresom mozga. To je Sheryl koja je izašla
iz vašeg Tahoea ispred hitne službe bolnice St. Vincent."
"A da, shvaćam", rekao je Tony. "Nismo znali kako se zove. Nije mogla
reći ni riječi zbog ozljeda na licu."
"Zašto je onda bila u vašem automobilu?" upitala je O'Hallinanova.
"Bili smo na kolodvoru Grand Central gdje smo odbacili jednog našeg
klijenta. Zatekli smo je na pločniku, pomalo izgubljenu. Došla je vlakom iz
Mount Kiscoa i jednostavno je lutala uokolo. Ponudili smo se da ćemo je
odvesti u bolnicu, jer nam se činilo da mora tamo. Zato smo je odbacili do St.
Vincenta, jer nam je bilo usput."
"Bolnica Bellevue je bliže Grand Centralu", rekla je O'Hallinanova.
"Ne volim promet u tom dijelu grada", bezbojno je rekao Tony. "St. Vincent
nam je bio zgodniji."
"I niste se zapitali što joj se dogodilo?" upitao je Sark. "Kako je mogla
zadobiti ozlijede?"
"Da, naravno da smo se pitali", rekao je Tony. "Pitali smo je što joj se
dogodilo, ali nije mogla govoriti zbog ozljeda. Zato nismo prepoznali ime."
O'Hallinanova je samo stajala, nesigurna u njegovu priču. Sark je učinio
korak bliže.
"Našli ste je na pločniku?"
Tony je klimnuo. "Ispred Grand Centrala."
"Nije mogla govoriti?"
"Ni riječi."
"Kako ste onda znali da je došla vlakom iz Kiscoa?"
Jedino nejasno područje u uvježbavanju predstavljao je pravi trenutak
kada odbaciti obranu i početi s napadom. Stvar je bila u osobnom izboru.
Vjerovali su da će prepoznati taj trenutak kad on nastupi. I jesu. Zdepasti je
čovjek ustao, repetirao pušku i uperio je preko pulta.
"Ni makac!" viknuo je.
U Tonyjevoj ruci se pojavio devetmilimetarski pištolj. Sark i
O'Hallinanova su se zagledali u njega i podigli ruke uvis. To nije bio mali
skrušeni pokret, kao u filmovima. Divlje su ih ispružili iznad sebe, kao da im
životi ovise o tome hoće li moći dotaknuti stropnu izolaciju iznad svojih glava.
Čovjek s pumpericom izašao je iza pulta, prišao im s leđa i čvrsto zario cijev
puške u Sarkova leđa. Tony je stao iza O Hallinanove i učinio to isto s
pištoljem. Zatim se iz mraka pojavio i treći čovjek i zastao na vratima ureda.
"Ja sam Hook Hobie", rekao je.
Oni su zurili u njega. Nisu ništa rekli. Pogled im je bio uprt u njegovo
unakaženo lice i polako se počeo spuštati do praznog rukava.
"Tko je tko?" upitao je Hobie.
Nije bilo odgovora. Zurili su u njegovu kuku. On ju je podigao i pustio da
zablista na svjetlosti. "Tko je od vas O'Hallinan?"
O'Hallinanova je kimnula glavom. Hobie se okrenuo.
"Ti si onda Sark."
Sark je klimnuo, jedva primjetno.
"Otkopčajte svoje opasače", rekao je Hobie. "Jedan po jedan. I to brzo."
Sark je prvi otkopčao opasač. Bio je brz. Spustio je ruke i otkopčao kopču.
Teški je opasač pao na pod kod njegovih stopala. Opet je ispružio ruke prema
stropu.
"Sad ti", rekao je Hobie O'Hallinanovoj.
Ona je učinila isto. Teški opasač s revolverom, radio postajom, lisičinama
i pendrekom pao je na tepih. Opet je ispružila ruke iznad sebe, što je više
mogla. Hobie je uporabio kuku. Sagnuo se dolje, provukao vršak kuke kroz
obje kopče i podigao opasače u vis. Stao je poput ribiča na kraju uspješnog
dana na obali rijeke. Posegnuo je svojom zdravom rukom i izvukao dva para
lisičina iz otrcanih kožnih džepova na njihovim opasačima. "Okrenite se."
Oni su se okrenuli i suočili se s cijevima oružja. "Ruke na leđa."
Jednoruki čovjek može stavi lisičine žrtvi ako ova miruje i drži zapešća
jedno uz drugo. Sark i O'Hallinanova su stajali zaista mirno. Hobie je stavljao
lisičine na jedno po jedno zapešće. Zatim ih je počeo stezati. Zupci su
škljocali dok oni nisu počeli stenjati od bola. Zatim je podigao opasače
dovoljno visoko da ih ne vuče po podu i ušao natrag u ured.
"Uđite", doviknuo je.
Obišao je oko stola i položio opasače na njega. Izgledali su poput
predmeta koje treba pobliže ispitati. Sjeo je svom težinom na stolicu i
pričekao da Tony poreda zarobljenike ispred njega. Ostavio ih je u tišini dok
je praznio sadržaj njihovih opasača. Izvukao je njihove revolvere iz korica i
ubacio ih u ladicu. Izvadio je njihove radio postaje i okretao dugme za
glasnoću, dok nisu počeli glasno šumiti i pucketati. Poravnao ih je na kraju
stola, antenama okrenute prema prozorima. Načas je nagnuo glavu i slušao šum
smetnji. Zatim se opet uspravio i izvukao oba pendreka iz omči na opasačima.
Jedan je stavio na stol, a drugi je uzeo u lijevu ruku i pozorno ga proučio.
Pendrek je bio suvremen, imao je dršku i produžetak ispod nje, koji se mogao
izvući. Zurio je u njega sa zanimanjem.
"Kako se točno služi ovime? "
Ni Sark ni O'Hallinanova nisu odgovorili. Hobie se nekoliko trenutaka
poigravao pendrekom, a zatim je pogledao u zdepastog čovjeka. Ovaj je
zamahnuo puškom i udario Sarka u bubreg.
"Pitao sam te nešto", rekao mu je Hobie. "Zamahnete", progunđao je Sark.
"Zamahnete i trznete."
Trebalo mu je prostora i zato je ustao. Zamahnuo je pendrekom i trznuo kao
da maše bičem. Produžetak je izletio i učvrstio se na mjestu. On se nacerio
zdravom stranom lica. Vratio je produžetak natrag i pokušao opet. Opet se
nacerio. Velikim je koracima obilazio oko stola, mahao palicom i trzajem
izvlačio produžetak. Činio je to okomito, a zatim vodoravno. Činio je to sve
jače i jače. Vrtio se u krug i mahao palicom. Zamahnuo je od sebe, produžetak
je iskočio, a zatim je palicom udario O'Hallinanovu posred lica.
"Sviđa mi se ova stvarčica."
Ona se zaljuljala kao da će pasti na leđa, ali Tony ju je zaustavio pritiskom
pištolja. Koljena su je izdala i srušila se naprijed. Pala je i udarila o prednju
stranu stola, s rukama vezanim na leđima lisičinama. Krvarila je iz usta i nosa.
"Što vam je rekla Sheryl?" upitao je Hobie.
Sark je zurio u O'Hallinanovu na podu.
"Rekla je da je naletjela na vrata", promrmljao je.
"Zašto ste, dovraga, onda došli ovamo? Zašto ste ovdje?"
Sark je podigao pogled. Pogledao je Hobieja ravno u lice.
"Zato jer joj nismo vjerovali. Bilo je očito daju je netko pretukao. Slijedili
smo trag registarskih tablica Tahoea i čini mi se da nas je to dovelo na pravo
mjesto."
Ured je utonuo u tišinu. Ništa se nije čulo, osim šuma i pucketanja radio
postaja na rubu stola. Hobie je klimnuo.
"Točno na pravo mjesto", rekao je. "Nije se radilo o nikakvim vratima."
Sark je kimnuo. Bio je prilično hrabar čovjek. Odjel za obiteljsko nasilje
nije bilo sigurno utočište za kukavice. U pravilu su se bavili ljudima koji su
bili sposobni za okrutno nasilje. A Sark se znao njima baviti kao i svim
drugima.
"Ovo je velika greška", rekao je tiho.
"Kako to mislite?" upitao je Hobie sa zanimanjem.
"Radi se o onome što ste učinili Sheryl, to je sve. To ne mora imati veze s
ničim drugim. Zbilja ne biste smjeli miješati ništa drugo u to. To je veliki
korak prema nasilju nad policajcima. Moguće je nešto srediti oko problema sa
Sheryl. Možda vas je nečim isprovocirala, znate, možda postoje olakotne
okolnosti. Ali ako nastavite ovako postupati s nama, onda ne možemo ništa
učiniti. Zato jer se uvaljujete u još veću nevolju."
Zašutio je i pozorno čekao odgovor. Takav je pristup često znao upaliti.
Osobno zanimanje za počinitelja često je znalo dati ploda. Ali Hobie uopće
nije reagirao. Nije ništa rekao. U uredu je vladao muk. Sark se spremao povući
svoj sljedeći potez kad je radio postaja zapucketala. Udaljeni glas dispečera
začuo se iz zvučnika i osudio ga na smrt.
"Pet jedan i pet dva, molim potvrdite vaš trenutačni položaj."
Sark je bio toliko naviknuo na odgovor, da mu je ruka poletjela prema
opasaču. U tome su ga odmah spriječile lisičine. Poziv na radio postaji je
zamro. Hobie je zurio u prazno.
"Pet jedan, pet dva, potreban mi je vaš trenutačan položaj, molim."
Sark je užasnuto zurio u radio. Hobie je slijedio njegov pogled i
nasmiješio se.
 "Ne znaju gdje se nalazite", rekao je.
Sark je odmahnuo glavom. Brzo je razmišljao. Bio je hrabar čovjek.
"Znaju gdje smo. Znaju da smo ovdje. Samo traže potvrdu, to je sve. Cijelo
vrijeme provjeravaju jesmo li ondje gdje bismo i trebali biti."
Radio je opet zapucketao. "Pet jedan, pet dva, odgovorite, molim."
Hobie je zurio u Sarka. O'Hallinanova se nastojala pridići na koljena. I
ona je zurila u radio postaje. Tony joj je pištoljem priprijetio da se smiri.
"Pet jedan, pet dva, čujete li me?'
Glas se izgubio u moru statičkog šuma, a zatim se opet oglasio, ovaj put
jače.
"Pet jedan, pet dva, imamo hitan slučaj obiteljskog nasilja na uglu
Houstona i Avenije D. Jeste li negdje u blizini?'
Hobie se nasmiješio.
"To je dvije milje odavde", rekao je. "Uopće nemaju pojma gdje se
nalazite, zar ne?"
Zatim se nacerio. Lijeva strana lica mu se iskrivila, ali na desnoj je tkivo
puno ožiljaka ostalo je stajati čvrsto, nepokretno, poput ukočene maske.
 14
Prvi put u životu, Reacheru je uistinu bilo udobno u zrakoplovu. Letio je
još od rođenja, prvo kao sin vojnika, a zatim i sam kao vojnik. Sveukupno je
preletio milijune milja, ali svaki put je letio zgrbljen u bučnom i jednostavnom
vojnom transporteru, ili je bio zguren u sjedalima civilnog zrakoplova, uža od
njegovih ramena. Putovanje prvom klasom na redovitoj zračnoj liniji
predstavljalo je jednu sasvim novu raskoš.
Kabina je bila teatralna. Radilo se o proračunatoj uvredi putnika koji su se
u redovima uspinjali u zrakoplov i bacali pogled u kabinu, prije nego bi se
kroz redove zaputili prema vlastitim neudobnim sjedištima. U prvoj klasi bilo
je ugodno svježe i prevladavale su pastelne boje. U svakom redu bila su po
četiri sjedala, dok ih je u ekonomskoj klasi bilo po deset. Matematičkim putem
Reacher je izračunao da je svako sjedalo u prvom razredu bilo dva i po puta
šire, ali izgledala su još veća. Sjedala su se činila ogromnima. Bila su poput
sofa i dovoljno široka da se može okretati lijevo i desno bez da udari
bokovima o naslone za ruke. I prostor za noge bio je nevjerojatan. Mogao se
opružiti i protegnuti noge bez da dotakne sjedalo ispred sebe. Mogao je
pritisnuti tipku i spustiti sjedalo skoro u vodoravan položaj bez da smeta
čovjeku iza sebe. Nekoliko ju je puta pritisnuo, igrajući se sjedalom poput
djeteta, a zatim ga je spustio negdje na pola i udobno se smjestio. Otvorio je
neki časopis koji je bio posve nov i krut, a ne zgužvan i ljepljiv poput onih
kakve su čitali ljudi četrdeset redova iza njega, u ekonomskoj klasi.
Jodie je u svojem sjedalu bila zadubljena u misli. Izula je cipele i podvila
noge ispod sebe. U krilu je držala i čitala isti časopis, a do lakta je imala čašu
ohlađenog šampanjca. Kabina je bila tiha. Bili su daleko ispred motora i
njihova je buka bila prigušena do slabog šuma, ne jača od zvuka strujanja
zraka što je dopirao iz ventilacijskih otvora iznad njihovih glava. Nije bilo
nikakvog podrhtavanja. Reacher je promatrao svjetlucavo vino boje zlata u
Jodienoj čaši i primijetio da je površina sasvim mirna.
"Mogao bih se naviknuti na ovo", rekao je.
Ona je podigla pogled i nasmiješila se.
"Ne sa svojom plaćom", rekla je.
On je kimnuo i vratio se matematici. Izračunao je da bi mu njegova dnevna
zarada od kopanja bazena priuštila pedeset milja leta zrakoplovom u prvoj
klasi. Letom prosječne brzine, to je bilo oko pet minuta. Deset sati rada
vrijedilo je pet minuta leta. Trošio bi novac 120 puta brže nego što ga je
zarađivao.
"Što ćeš učiniti?" upitala je. "Kad sve ovo završi?"
"Ne znam", rekao je.
To pitanje mu je bilo u podsvijesti još otkako mu je ona rekla za kuću. A
kuća mu je bila neprekidno u mislima. Ponekad je izgledala dobronamjerno,
ponekad prijeteće, poput varljive slike koja se mijenja ovisno o kutu pod
kojim svjetlo pada na nju. Ponekad je u njegovoj mašti stajala okupana
suncem, udobna, niska i prostrana, okružena prijateljskim raslinjem u dvorištu,
i činila se poput doma. No često je izgledala poput divovskog mlinskog
kamena, a on je morao trčati, trčati i trčati, samo da bi ostao na početnom
položaju. Poznavao je ljude koji su imali kuće. Razgovarao je s njima s istim
onim nezanimanjem s kakvim bi pričao s osobom koja drži zmije za kućne
ljubimce ili sudjeluje u plesnim natjecanjima. Kuće ljude prisiljavaju na
određeni stil života. Čak i kada vam netko besplatno daruje kuću, kao što je to
učinio Leon, ona vas čini obveznima prema mnogo različitih stvari. Prvo porez
na imovinu. Znao je to. Zatim osiguranje, u slučaju da kuća izgori u požaru ili
odleti u zrak. Zatim održavanje. Ljudi koji su imali kuće uvijek su nešto oko
njih radili. Mijenjali su sustav grijanja na početku zime, zato jer se stari
pokvario. Ili je u podrum prodirala voda, što je tražilo komplicirane iskope.
Krovovi su bili problem. Znao je i to. Ljudi su mu pričali. Krovovi su imali
ograničeni životni vijek, što ga je iznenadilo. Trebalo je skinuti šindru i
zamijeniti je novom. Zidne daske, također. Kao i prozore. Poznavao je ljude
koji su postavljali nove prozore na kuće. Dugo su i naporno razmišljali kakve
je prozore najbolje kupiti.
"Hoćeš li se zaposliti?" upitala je Jodie.
Gledao je van kroz ovalni prozor, prema suhoj i smeđoj južnoj Kaliforniji
koja je promicala sedam milja pod njim. Kakav posao? Kuća će ga godišnje
stajati nekih deset tisuća dolara, s porezima, premijama i održavanjem. A bila
je udaljena od grada i zato bi morao zadržati i Rutterovo vozilo. Vozilo je bilo
besplatno, kao i kuća, ali stajalo bi ga novca samo da ga posjeduje.
Osiguranje, izmjena ulja, redoviti pregled, tehnički, gorivo. Možda još neke tri
tisuće godišnje. Hrana, odjeća i potrepštine bile su iznad svega. Čak i da ima
kuću, htio bi i druge stvari. Htio bi glazbenu liniju. Htio bi ploču Wynonne
Judd, kao i mnoge druge. Prisjetio se stare gospođe Hobie i njezinih rukom
pisanih proračuna. Izračunala je koliko joj treba svake godine i on nije mogao
vidjeti načina da iznos bude išta manji. Sve ukupno stajalo je nekih trideset
tisuća dolara godišnje, što je značilo da bi morao zarađivati najmanje pedeset
tisuća. Usto, morao je ubrojiti i porez na prihod i trošak putovanja pet dana u
tjednu od kuće do posla i natrag.
"Ne znam", rekao je opet.
"Mogao bi raditi puno stvari."
"Na primjer?"
"Darovit si. Izvrstan si istražitelj, na primjer. Tata je uvijek govorio da si
najbolji istražitelj kojeg je ikad vidio."
"To je bilo u vojsci", rekao je. "Sada je to prošlost."
 "Vještina je prenosiva, Reacheru. Uvijek postoji potražnja za najboljima."
Zatim je pogledala uvis, s velikom zamisli na licu. "Mogao bi preuzeti
Costellov posao. Iza njega će ostati praznina. Stalno smo tražili njegove
usluge."
"To je divno. Prvo pogine zbog mene, a zatim mu preotmem posao."
"Ti nisi bio kriv za njegovu smrt", rekla je. "Trebao bi razmisliti o
prijedlogu."
Zato je opet počeo promatrati Kaliforniju ispod sebe i razmišljati o
prijedlogu. Razmišljao je o Costellovoj istrošenoj kožnoj stolici i njegovom
ostarjelom tijelu pristala izgleda. Zamišljao se kako posluje u njegovom
pastelnom uredu s prozorima od ukrašenog stakla i kako cijeli život sjedi za
telefonom. Razmišljao je o troškovima vođenja istražiteljskog ureda na aveniji
Greenwich, o najmu tajnice, novim računalima i telefonima, njezinom
zdravstvenom osiguranju i plaćenim odmorima. Sve to je bilo povrh
održavanja kuće u Garrisonu. Morao bi raditi deset mjeseci u godini, prije
nego bi uštedio samo jedan dolar.
"Ne znam", rekao je opet. "Nisam siguran želim li razmišljati o tome."
"Morat ćeš."
"Možda", rekao je. "Ali ne nužno baš sada."
Nasmiješila se kao da ga razumije i opet su ušutjeli. Zrakoplov je i dalje
šumio, a stjuardesa se vratila s kolicima s pićem. Jodie je uzela još jednu čašu
šampanjca, a Reacher je uzeo limenku piva. Listao je časopis. Bio je prepun
dosadnih članaka o ničemu posebnom. Tu su bili oglasi financijskih usluga i
prikazi malih složenih spravica koje su redom bile crne boje i radile na
baterije. Došao je do dijela gdje su zrakoplovi zračne tvrtke bili prikazani na
malim crtežima u boji. Pronašao je zrakoplov kojim su oni letjeli i počeo čitati
podatke o broju mjesta za putnike, dometu i snazi motora. Zatim je na stražnjoj
strani pronašao križaljku. Pružala se preko cijele stranice i činila se prilično
teškom. Jodie je već rješavala tu križaljku u svojem primjerku časopisa i
pretekla ga.
"Pogledaj pod jedanaest okomito", rekla je.
On je pogledao.
"Mogu biti teške", pročitao je. "Dvanaest slova." "Odgovornosti", rekla je.
Marilyn i Chester Stone sjedili su jedno uz drugo na sofi s lijeve strane
stola, jer je Hobie bio u toaletu, sam s dvoje policajaca. Zdepasti je čovjek u
crnom odijelu sjedio na sofi nasuprot njih, sa sačmaricom u krilu. Tony se
opružio do njega i noge podigao na stolić za kavu. Chester je bio nepomičan i
samo je zurio u tminu. Marilyn je bilo hladno i bila je gladna i užasnuta.
Pogled joj je lutao prostorijom. Iz toaleta nije dopirao nikakav zvuk.
"Što on unutra radi s njima?" prošaptala je.
Tony je slegnuo ramenima. "Vjerojatno upravo priča s njima."
"O čemu?"
"Pa, postavlja im pitanja o tome što vole, a što ne. Mislim na fizički bol,
razumijete. On to voli raditi." "Bože, zašto?"
Tony se nasmiješio. "Misli da je to više demokratski, znate, da žrtve same
odluče o svojoj sudbini."
Marilyn je zadrhtala. "O Bože, zar ih jednostavno ne može pustiti? Mislili
su da je Sheryl pretukao muž, to je sve.
Nisu ništa znali o njemu."
"Pa, uskoro će nešto saznati o njemu", rekao je Tony. "Tjera ih da izaberu
jedan broj. Nikad ne znaju je li bolje izabrati manji ili veći, jer ne znaju što to
znači. Misle da će mu biti drago, znate, ako dobro izaberu. Nikad neće saznati
što to znači."
"Zar ih ne može pustiti? Možda poslije?"
Tony je odmahnuo glavom.
"Ne", rekao je. "On je sada vrlo napet. To će ga opustiti. Poput terapije."
Marilyn je dugo šutjela. Ali onda je morala postaviti jedno pitanje.
"Što predstavlja taj broj?" prošaptala je.
"Koliko će im sati trebati da umru", rekao je Tony. "Oni koji izaberu
visoke brojeve budu prilično bijesni kad otkriju što to znači."
"Vi ste gadovi."
"Jednom je jedan izabrao sto, ali sredili smo ga poslije deset." "Gadovi."
"Ali vas neće tjerati da izaberete broj. Za vas ima druge planove."
U toaletu je vladala potpuna tišina.
"On je lud", prošaptalaje Marilyn.
Tony je slegnuo ramenima. "Možda malo. Ali sviđa mi se. U životu je puno
propatio. Čini mi se da ga zato zanima tuđi bol."
Marilyn je užasnuto gledala u njega. Zatim se začulo zujanje. Signal je
označavao da je netko ispred hrastovih vrata u hodniku s dizalima. Zujanje se u
užasnoj tišini činilo vrlo glasnim. Tony i zdepasti čovjek sa sačmaricom su se
okrenuli i pogledali u pravcu vrata.
"Provjeri to", rekao je Tony.
 Posegnuo je rukom u jaknu i izvukao pištolj. Uperio ga je prema Chesteru i
Marilyn. Njegov kolega sa sačmaricom ustao je s niske sofe i prošavši pokraj
stola prišao vratima. Zatvorio ih je za sobom i ured je opet utonuo u tišinu.
Tony je ustao i otišao do vrata toaleta. Pokucao je na njih drškom pištolja,
otvorio ih malo i provirio glavom unutra.
"Imamo posjetitelje", prošaptao je.
Marilyn je pogledala lijevo-desno. Tony je bio sedam metara dalje i bio
joj je najbliži. Skočila je na noge i duboko udahnula. Preskočila je stolić za
kavu, obišla sofu što se nalazila pred njom i uspjela doći do vrata ureda.
Otvorila je vrata. Zdepasti čovjek u crnom odijelu bio je na drugoj strani
čekaonice i pričao je s jednim nižim čovjekom na vratima koja su vodila u
hodnik s dizalima.
"Upomoć!" viknula je.
Čovjek se zabuljio u nju. Nosio je modre hlače i plavu košulju, a preko je
imao raskopčanu modru jaknu. Nosio je neku vrstu odore. Na jakni mu se s
lijeve strane vidio neki mali znak. U krilu je držao smeđu vrećicu za
namirnice.
"Upomoć!" opet je viknula.
Dogodile su se dvije stvari. Zdepasti čovjek u crnom odijelu je jurnuo
naprijed, uvukao posjetitelja unutra i zalupio vrata za njim. Tony je zgrabio
Marilyn s leđa i snažno je uhvatio rukom oko pojasa. Odvukao ju je nazad u
ured. Ona se zbog stiska njegovih ruku nagnula naprijed. Izvijala se i nastojala
osloboditi.
"Zaboga, pomognite nam!"
Tony ju je podigao od poda. Držao ju je rukom ispod grudi. Kratka haljina
joj se podigla iznad bedara. Mlatila je nogama i koprcala se. Oniži čovjek u
odori je zurio u njih. Cipele su joj spale s nogu. Zatim se oniži čovjek
nasmiješio. Ušao je u ured za njom. Pazio je da se ne spotakne o njezine
cipele, ne ispuštajući vrećicu za namirnice.
"Hej, volio bih dobiti takav komad žene", rekao je.
"Zaboravi", prostenjao je Tony iza nje. "Ova je nedostupna. Nemamo
vremena."
"Šteta",; rekao je oniži čovjek. "Ne vidi se svaki dan takva žena."
Tony ju je na silu vratio natrag na sofu. Bacio ju je do Chestera. Novije
čovjek razočarano slegnuo ramenima i ispraznio vrećicu za namirnice na stol.
Svežnjevi gotovine tresnuli su o drvenu površinu. Vrata toaleta su se otvorila i
Hobie je zakoračio u ured. Nije imao jaknu, a rukavi košulje bili su mu
zavrnuti do lakata. Na lijevoj se ruci vidjela podlaktica. Bila je mišićava i
prekrivena crnim maljama. Na desnoj je imao tešku tamnosmeđu kožnu časku
za koju je bila pričvršćena kuka. Časka je bila istrošena i sjajna, sa
zakovicama pričvršćenim remenjem koje se gubilo ispod rukava košulje. Dno
časke sužavalo se u grlo iz kojeg je virila sjajna čelična kuka. Pružala se ravno
nekih petnaest ili dvadeset centimetara, a zatim je bila savijena, s oštrim
vrškom na kraju.
"Prebroji novac, Tony"; rekao je Hobie.
Marilyn se trgnula i uspravila. Okrenula se došljaku.
"Unutra drži dvoje policajaca", rekla je brzo. "Ubit će ih."
Čovjek je slegnuo ramenima.
"Meni odgovara", rekao je. "Treba ih pobiti sve, to je moje mišljenje."
Ona je blijedo zurila u njega. Tony je stao za stol i počeo slagati svežnjeve
novčanica. Uredno ih je posložio i počeo naglas brojati i prebacivati s jednog
na drugi kraj stola.
"Četrdeset tisuća dolara."
"Onda, gdje su ključevi?" upitao je novi čovjek.
Tony je otvorio ladicu stola. "Ovo su ključevi Mercedesa."
Dobacio mu ih je i posegnuo rukom u džep po drugi svežanj ključeva.
"A ovi su od Tahoea. Dolje je u podzemnoj garaži."
"Što je s BMW-om?" upitao je čovjek. "Još je u Pound Ridgeu", doviknuo
je Hobie preko ureda.
"Ključevi?" upitao je čovjek.
"Valjda su u kući", rekao je Hobie. "Nije ponijela torbicu, a čini mi se da
ih ne skriva uz sebe, zar ne?"
Čovjek je pogledao u Marilyninu suknju i odvratno se nasmiješio,
oblizavši usne jezikom.
"Ima nešto na njoj, to svakako, ali to nipošto ne izgleda kao ključevi."
Ona mu je uputila pogled pun gađenja. Na oznaci na njegovoj jakni pisalo
je Mo's Motors. Natpis je bio izvezen crvenom svilom. Hobie je prešao preko
ureda i stao odmah iza nje. Nagnuo se naprijed i stavio joj kuku pred oči. Ona
je zurila u nju. Bila joj je svega nekoliko centimetara ispred glave. Zadrhtala
je.
"Gdje su ključevi?" upitao je.
"BMW je moj", rekla je.
 "Ne, više nije."
Približio je kuku još više. Mogla je namirisati metal i kožu.
"Mogao bih je pretražiti", dobacio je novi čovjek. "Možda ih ipak negdje
krije. Na pamet mi padaju dva zanimljiva mjesta gdje bih ih mogao potražiti."
Ona je zadrhtala.
"Ključevi", blago je rekao Hobie.
"Na pultu u kuhinji", prošaptala je.
Hobie je odmaknuo kuku i stao ispred nje. Smiješio se. Novi je čovjek
izgledao razočarano. Kimnuo je kako bi potvrdio da je čuo što je šapnula i
polako se zaputio prema vratima. U ruci je zveckao ključevima Mercedesa i
Tahoea.
"Bilo mi je zadovoljstvo poslovati s vama", rekao je u hodu.
Zatim je zastao na vratima, okrenuo se i pogledao ravno u Marilyn.
"Jesi li posve siguran da je ona nedostupna, Hobie? Mislim, stari smo
prijatelji i sve ostalo? Imali smo puno zajedničkih poslova."
Hobie je odlučno odmahnuo glavom. "Zaboravi na to. Ova je moja."
Čovjek je slegnuo ramenima i mašući ključevima izašao iz ureda. Zatvorio
je vrata za sobom, a trenutak poslije čuli su kako su se vrata hodnika zalupila.
Zatim su čuli zujanje dizala i ured je opet utonuo u tišinu. Hobie je bacio
pogled na svežnjeve dolara na stolu i zaputio se natrag prema toaletu. Marilyn
i Chester sjedili su jedno pokraj drugoga na sofi i osjećali hladnoću, mučninu i
glad. Svjetlost koja je prodirala kroz letvice roleta izblijedjela je i prešla u
zagasito žutu boju večeri, a tišina iz toaleta nastavila se sve dok Marilyn nije
zaključila da je negdje oko osam sati navečer. Zatim su tišinu razbili krici.
Zrakoplov je lovio sunce na zapadu, ali cijelim je putem gubio vrijeme i u
zračnu luku Oahu stigao tri sata kasnije, usred poslijepodneva. Kabina prve
klase ispraznila se prije poslovne i ekonomske, što je značilo da su Reacher i
Jodie bili prvi koji su izašli iz terminala i došli do stajališta za taksije. Tu su
temperatura i vlaga bili slični onima u Teksasu, ali vlažan zrak bio je slan zbog
neposredne blizine Tihog oceana. Sunčev sjaj bio je blaži. Nazubljene zelene
planine i morsko plavetnilo kupalo je otok tropskim sjajem dragulja. Jodie je
opet stavila svoje tamne naočale i pogledala preko ograde zračne luke. Lice
joj je odavalo blagu znatiželju osobe koja je desetak puta posjetila Havaje dok
je njezin otac još bio u vojnoj službi, ali nikad se tu nije zaista zadržavala. Isto
je bilo i s Reacherom. Bio je tu više puta nego je mogao izbrojati, ali Havaji
su mu bili samo usputna stanica na Tihom oceanu i tu nikada nije bio u službi.
 Taksi koji je čekao na čelu kolone bio je kopija onih iz Dallas - Fort
Wortha. Radilo se o održavanom Capriceu s hlađenjem pojačanim na najjače,
a odjeljak za vozača bio je ukrašen tako da izgleda negdje na pola puta između
vjerskog svetišta i dnevne sobe. Razočarali su vozača kad su ga upitali koja je
najbrža vožnja dostupna na Oahuu. Radilo se o kratkoj vožnji od jednog
kilometra oko zračne luke do ulaza u zrakoplovnu bazu Hickam.
Vozač je pogledao u kolonu taksija iza sebe, a Reacher je primijetio kako
razmišlja o duljim vožnjama koje će dobiti drugi vozači ako ih on poveze, jer
je vožnja do baze trajala svega nekoliko minuta.
"Dat ću ti deset dolara više ako nas povezeš", rekao je.
Vozač mu je uputio isti pogled kao i službenik za prodaju karata u zračnoj
luci u Dallas - Fort Worthu. Vožnja koja će ostaviti taksimetar na osnovnom
minimumu, ali napojnica od deset dolara? Reacher je opazio jednu fotografiju
za koju je pretpostavio da prikazuje njegovu obitelj. Bila je zalijepljena za
plastiku kontrolne ploče. Obitelj je bila velika. Tamnoputa djeca i jedna
tamnoputa žena su se smiješili. Ona je nosila šarenu haljinu s uzorkom i svi su
stajali ispred uredne i jednostavne kuće, a zdesna je rasla nekakva velika
zelena biljka. Sjetio se Hobiejevih, kako sami sjede u mračnoj tišini svoje
kuće u Brightonu. Sve što se unutra čulo bio je šum iz boce s kisikom i
škripanje istrošenog drvenog poda. Sjetio se i Ruttera u njegovoj prašnjavoj i
prljavoj trgovini u Bronxu.
"Dvadeset dolara", rekao je. "Ako odmah krenemo, u redu?"
"Dvadeset dolara?" začuđeno je ponovio vozač.
"Trideset. Za tvoju djecu. Izgledaju lijepo."
Vozač se nacerio i pogledao u retrovizor. Dotaknuo je usnice prstima, a
zatim ih je nježno položio na sjajnu površinu fotografije. Izašao je taksijem iz
kolone i skrenuo na cestu koja je obilazila zračnu luku. Zatim je gotovo odmah,
nakon puta od svega osamsto metara, sišao s nje i zaustavio se pred ulazom u
vojnu bazu, identičnim onome u Fort Woltersu. Jodie je otvorila vrata i izašla
van na vrućinu, a Reacher je posegnuo rukom u džep i izvadio svežanj
gotovine. Na vrhu je bila novčanica od pedeset dolara. Odvojio ju je i gurnuo
je kroz mali otvor na pregradi od pleksiglasa. "Zadrži ostatak."
Zatim je pokazao na fotografiju. "To je tvoja kuća?" Vozač je klimnuo.
"Drži li se dobro? Treba li nešto na njoj popraviti?"
Vozač je odmahnuo glavom. "U izvrsnom je stanju."
"Je li krov dobar?"
 "Nema nikakvih problema."
Reacher je klimnuo. "Samo provjeravam."
Izašao je iz taksija i pridružio se Jodie na kolniku. Taksi se udaljio kroz
izmaglicu od isparavanja asfalta i zaputio se natrag prema civilnom terminalu.
S oceana je dopirao slabi povjetarac. U zraku se osjećala sol. Jodie je
maknula kosu s lica i pogledala uokolo.
"Kamo idemo?"
"U SLI-HI", rekao je. "To je odmah tu." Izgovorio je to fonetski, što ju je
nasmijalo. "Slini?" ponovila je. "Što to znači?" "S, L, I, H, I", rekao je.
"Središnji Laboratorij za Identifikaciju, Havaji. To je središte Glavnog
stožera." "Čega?"
"Pokazat ću ti čega", rekao je.
Zatim je zastao. "Barem se nadam da hoću."
Otišli su do stražare i pričekali na prozoru. Unutra je bio jedan narednik, u
istoj odori, iste frizure, s istim sumnjičavim izrazom na licu kao i narednik u
Woltersu. Morali su nekoliko trenutaka čekati na sparini, a zatim je opet
otvorio prozor. Reacher je prišao bliže i rekao mu njihova imena.
"Došli smo vidjeti Nasha Newmana", rekao je.
Narednik je djelovao iznenađeno, a zatim je uzeo blok i počeo okretati
tanke listove papira. Prešao je debelim prstom preko jednog retka i kimnuo.
Podigao je slušalicu i okrenuo jedan broj. Četiri znamenke. Bio je to interni
poziv. Najavio je posjetitelje i poslušao odgovor, a zatim mu se na licu
pojavio zbunjeni izraz. Pokrio je slušalicu dlanom i okrenuo se Jodie.
"Gospođice, koliko imate godina?" upitao je.
"Trideset", rekla je Jodie, također zbunjena.
"Trideset", ponovio je vojni policajac u slušalicu. Zatim je opet saslušao
odgovor, poklopio slušalicu i zapisao nešto u blok. Opet se okrenuo prozoru.
"Odmah će izaći, zato uđite."
Provukli su se kroz uski prolaz između zida stražare i teškog utega na kraju
rampe za vozila i čekali na vrućem pločniku tri metra dalje od ulaza. Ali sada
su bili na vojnom pločniku, a ne na pločniku havajskog ministarstva prijevoza,
što je bilo itekako drukčije, sudeći po izrazu na narednikovom licu.
Sumnjičavosti je sasvim nestalo i zamijenila ju je otvorena znatiželja o
razlozima zbog kojih je legendarni Nash Newman toliko žurio primiti to dvoje
civila u bazu.
Šezdeset metara dalje nalazila se niska betonska zgrada s običnim vratima
za osoblje na golom stražnjem zidu. Vrata su se otvorila i jedan je čovjek
srebrne kose izašao van. Okrenuo se da zatvori i zaključa vrata, a zatim se
brzim koracima uputio prema stražari na ulazu. Nosio je hlače i košulju
tropske vojne odore, a preko njih je lepršala raskopčana bijela laboratorijska
kuta. Na ovratniku košulje bilo je pričvršćeno dovoljno metalnih oznaka koje
su govorile da je visoki časnik, a ništa u njegovom držanju tom dojmu nije
proturječilo. Reacher mu se zaputio ususret, a Jodie ga je slijedila. Čovjek
srebrne kose imao je oko pedeset pet godina i bio je visok. Imao je lijepo
aristokratsko lice i prirodnu atletsku građu tijela koje je tek počelo popuštati
pod teretom godina.
"Generale Newman", rekao je Reacher. "Ovo je Jodie Garber."
Newman je pogledao u Reachera i uz smiješak primio Jodienu ruku.
"Drago mi je što sam vas upoznala, generale", rekla je.
"Mi smo se već upoznali", rekao je Newman.
"Jesmo?" rekla je iznenađeno.
"Ne možete se sjetiti", rekao je. "Zapravo, jako bih se iznenadio da
možete. Čini mi se da ste tada imali tri godine. Na Filipinima. Upoznali smo se
u stražnjem dvorištu vašeg oca. Sjećam se da ste mi donijeli čašu punča. Čaša
je bila velika, kao i dvorište, a vi ste bili vrlo mala djevojčica. Nosili ste čašu
objema rukama, plazili ste jezik i pazili da vam ne padne. Ja sam vas
promatrao cijelim putem, sa srcem u grlu za slučaj da vam ipak ispadne."
Ona se nasmiješila. "Da, imate pravo, bojim se da vas se ne sjećam. Imala
sam tri godine? To je bilo jako davno."
Newman je klimnuo. "Zato sam i provjerio koliko biste mogli imati godina.
Nisam htio da narednik odmah izađe i otvoreno vas pita. Htio sam samo
njegovo osobno mišljenje, to je sve. Takvo nešto nije pristojno pitati damu, zar
ne? Ali pitao sam se je li me to doista Leonova kći došla posjetiti."
Stisnuo joj je ruku i pustio je. Okrenuo se Reacheru i lagano ga udario po
ramenu.
"Jack Reacher", rekao je. "Dovraga, drago mi je što te opet vidim."
Reacher je pružio ruku Newmanu i čvrsto je stisnuo, dijeleći isto
zadovoljstvo.
"General Newman je bio moj učitelj", rekao je Jodie. "Jedno kratko
vrijeme je predavao na akademiji, prije nekih milijun godina. Napredna
forenzika. Naučio me je svemu što znam."
"Bio je prilično dobar student", rekao joj je Newman. "U najmanju ruku,
barem je pratio nastavu, što većina njih nije činila."
"Onda, čime se sada bavite, generale?" upitala je.
"Pa, pomalo se bavim antropološkom forenzikom", rekao je Newman.
"On je u tome najbolji na svijetu", rekao je Reacher.
Newman je odmahnuo rukom na taj kompliment. "Pa, to ne bih znao."
"Antropologija?" rekla je Jodie. "Zar se tu ne radi o proučavanju izoliranih
plemena i ostalog? Kako žive? Njihovi obredi, vjerovanja i tako dalje?"
"Ne, to je kulturološka antropologija", rekao je Newman. "Postoji puno
različitih disciplina. Ja se bavim antropološkom forenzikom, koja je dio
fizičke antropologije."
"Proučavanje ljudskih ostataka zbog tragova", rekao je Reacher.
"Doktor za kosture", rekao je Newman. "To bi otprilike bio opis moga
posla."
Išli su pločnikom i razgovarali, sve više se bližeći običnim vratima na
golom zidu. Otvorila su se i jedan ih je mlađi čovjek dočekao na ulazu u
hodnik. Bio je neupadljiv, imao je oko trideset godina i ispod bijele
laboratorijske kute nosio odoru poručnika. Newman mu je klimnuo. "Ovo je
poručnik Simon. On vodi laboratorij. Ne bih se mogao snaći bez njega."
Predstavio mu je Reachera i Jodie i oni su se rukovali. Simon je bio šutljiv
i suzdržljiv. Reacher ga je doživio kao tipičnog laboratorijskog djelatnika,
kojemu smeta kad ga netko prekine u njegovoj ustaljenoj rutini. Newman ihje
odveo unutra i niz hodnik do svoga ureda, a Simon mu je šutke kimnuo i
izgubio se.
"Sjednite", rekao je Newman. "Popričajmo."
"Znači, vi ste nekakav patolog?" upitala ga je Jodie.
Newman je sjeo za svoj stol i počeo odmahivati rukom, ukazujući na
razliku. "Pa, patolog ima diplomu iz medicine, a mi antropolozi ne. Studirali
smo čistu i jednostavnu antropologiju. Fizička struktura ljudskog tijela, to je
naše polje. I antropolozi i liječnici vrše obdukciju, naravno, ali ako je leš
relativno svjež to je posao patologa, a ako je ostao samo kostur, onda je to naš
posao. Stoga sam ja doktor za kosture."
Jodie je klimnula.
"Naravno, to je pomalo pojednostavljeno", rekao je Newman. "Svježi leš
može izazvati pitanja u svezi kostiju. Što ako je leš raskomadan? Patolog bi se
u tom slučaju obratio nama za pomoć. Mi možemo ispitati tragove pile na
kostima i pomoći mu. Možemo odrediti koliko je počinitelj bio slab ili snažan,
kakvom se pilom koristio, je li bio ljevak ili dešnjak i slične stvari. Ali u
devedeset devet posto slučajeva, ja se bavim kosturima. Suhim, starim
kostima."
Zatim se opet nasmiješio. Samo je on znao zašto, ali činilo se da se
zabavlja. "A patolozi su izgubljeni kad je riječ o suhim i starim kostima. Zbilja
su izgubljeni. Ne znaju ništa o njima. Ponekad se pitam što ih, dovraga, uče na
medicinskim fakultetima."
Ured je bio tih i ugodno hladan. Nije imao prozore, svjetlost je neizravno
dopirala iz skrivenih pukotina, a na podu je bio tepih. Stol je bio od ružina
drveta, a ispred njega su stajale udobne kožne stolice za posjetitelje. Jedan
otmjeni sat što se nalazio na niskoj polici tiho je otkucavao. Na njemu je već
bilo petnaest i trideset. Samo tri i pol sata do leta za povratak.
"Došli smo s razlogom, generale", rekao je Reacher. "Bojim se da ovo nije
samo običan posjet."
"Dovoljno običan da me prestanete zvati generalom i počnete me zvati
Nash, u redu? I recite mi što vas muči."
Reacher je klimnuo. "Potrebna nam je tvoja pomoć, Nash."
Newman je podigao pogled. "S popisom nestalih u akciji?"
Zatim se okrenuo Jodie kako bi objasnio.
"Ja to radim ovdje", rekao je. "Već dvadeset godina ne radim ništa drugo."
Ona je kimnula. "Radi se o jednom određenom slučaju. Nekako smo se u to
upleli."
Newman je kimnuo, polako, ali ovaj put mu je iz očiju nestalo sjaja.
"Da, bojao sam se toga", rekao je. "Ovdje postoji 89.120 slučajeva
nestalih u akciji, ali kladim se da znam koji vas slučaj zanima."
"Osamdeset devet tisuća?" iznenađeno je ponovila Jodie.
"Osamdeset devet tisuća sto dvadeset slučajeva. Dvije tisuće dvjesto
nestalih u Vijetnamu, osam tisuća sto sedamdeset nestalih u Koreji i
sedamdeset osam tisuća sedamsto pedeset nestalih u drugom svjetskom ratu.
Nismo digli ruke ni s jednog od njih i obećavam da nikad i nećemo."
"Bože, zašto ih ima toliko puno?"
Newman je slegnuo ramenima, a na licu mu se iznenada pojavila velika
tuga.
"Zbog ratova", rekao je. "Snažni eksplozivi, taktičko kretanje, zrakoplovi.
Ratuje se, neki vojnici prežive, neki poginu. Neke od poginulih pronađu, neke
ne. Ponekad od njih ništa ne ostane. Ako topovska granata izravno pogodi
čovjeka, rastavi ga na sastavne molekule. Jednostavno ga više nema. Raznese
ga. Od njega možda ostane samo prozirna crvena maglica koja lebdi zrakom, a
možda čak ni to. Možda jednostavno ispari. Ako granata eksplodira blizu
njega, raznijet će ga na komadiće. A ratuje se zbog teritorija, je li tako? Stoga,
čak iako su komadi čovjeka relativno veliki, neprijateljski ili prijateljski tenk
koji se kreće preko spornog teritorija ukopat će dijelove njegovog tijela u
zemlju i on će zauvijek nestati."
Nekoje vrijeme sjedio u tišini, a sat je polako kucao.
"A sa zrakoplovima je još gore. Puno naših zračnih bitaka odvijalo se
iznad oceana. Zrakoplov se sruši u more i njegova posada se zauvijek smatra
nestalom, bez obzira koliko mi truda uložili na ovakvom mjestu."
Pokretom ruke je obuhvatio ured i nevidljivi prostor oko njega, a zatim je
zaustavio dlan prema Jodie, poput nijeme molitve.
"Osamdeset devet tisuća", rekla je. "Mislila sam da se termin nestali u
akciji odnosi samo na Vijetnam. Oko dvije tisuće."
"Osamdeset devet tisuća sto dvadeset", ponovio je Newman. "Još uvijek
dobivamo po nekolicinu iz Koreje, povremeno jednog iz drugog svjetskog rata,
s japanskih otoka. Ali u pravu ste, riječ je uglavnom o Vijetnamu, Dvije tisuće
dvjesto nestalih. To zbilja nije tako puno. Više od dvije tisuće ljudi nestajalo
je u jednom jedinom jutru tijekom prvog svjetskog rata, svakog jutra u četiri
duge godine. Muškarci i mladići bili su razneseni i pretvoreni u blato. Ali
Vijetnam je bio drukčiji. Dijelom zbog prvog svjetskog rata. Više si nismo
mogli dozvoliti takvu potpunu klaonicu, i to s pravom. Napredovali smo.
Stanovništvo više jednostavno ne trpi takve stare stavove."
Jodie je šutke klimnula.
"A dijelom i zato što smo izgubili rat u Vijetnamu", tiho je rekao Newman.
"Zbog toga postoji velika razlika. To je jedini rat koji smo ikad izgubili. Zbog
toga je sve mnogo, mnogo gore. Zato smo uložili mnogo truda da riješimo
stvari."
Opet je učinio isti pokret rukom, pokazujući na nevidljivo postrojenje iza
vrata ureda, ali glas mu se na kraju ipak ispunio veselijim tonom.
"Znači, time se ovdje bavite?" upitala je Jodie. "Čekate da otkriju kosture
u inozemstvu, da bi ih zatim donijeli ovdje na identifikaciju? Tako da konačno
možete označiti imena na popisima nestalih?"
Newman je opet mahnuo rukom, kao da želi reći da nije baš tako. "Pa,
zapravo ne čekamo. Tamo gdje možemo, idemo ih sami tražiti. I ne
identificiramo ih uvijek, iako se vraški trudimo."
"Mora da je teško", rekla je.
Klimnuo je. "Tehnički, to može biti pravi izazov. Lokacije odakle
donosimo ostatke u velikom su neredu. Terenski radnici šalju nam životinjske
kosti, kosti lokalnog stanovništva, svašta. Ovdje ih sve razvrstavamo. Zatim
radimo s onim što dobijemo. Što ponekad nije puno. Ponekad od američkog
vojnika ostane samo šaka komadića kostiju koje bi mogle stati u kutiju za
cigare."
"Nemoguće", rekla je.
"Često", uzvratio je. "U ovom trenutku ovdje imamo kosture rasute na
stotine komada, koji uopće nisu identificirani. Vojno ministarstvo ne može si
priuštiti greške. Zahtijevaju vrlo visoke standarde sigurnosti, a mi ponekad ne
može sa sigurnošću utvrditi o kome se radi. Nismo u mogućnosti ispuniti takve
standarde."
"Odakle počinjete?" upitala je.
On je slegnuo ramenima. "Pa, odakle god možemo. Obično od medicinskih
kartona. Recimo da je Reacher nestao u akciji. Ako je slomio ruku kao dječak,
pomoću rendgenske snimke mogli bismo usporediti lom na kostima koje smo
pronašli. Možda. Ili ako pronađemo njegovu vilicu, mogli bismo usporediti
popravke na njegovim zubima sa zubarskim kartonom."
Reacher je primijetio kako ga ona gleda, kako ga zamišlja kao hrpu suhih i
požutjelih kostiju negdje u prašumi, iskopanih i očišćenih od zemlje, i kako ga
uspoređuju s krhkim i izblijedjelim rendgenskim snimkom, snimljenim trideset
godina ranije. Ured je opet utihnuo i sat je otkucavao.
"Leon je bio ovdje u travnju", rekao je Reacher.
Newman je klimnuo. "Da, posjetio me. Glupo od njega, zbilja, jer je bio
vrlo bolestan. Ali bilo je lijepo opet ga vidjeti."
Zatim se okrenuo Jodie, sa sućuti na licu.
"Bio je vrlo, vrlo dobar čovjek. Bio sam mu veliki dužnik."
Ona je kimnula. Nije to prvi put čula, niti posljednji. "Pitao vas je o
Victoru Hobieju", rekao je Reacher. Newman je opet klimnuo. "O Victoru
Trumanu Hobieju."
"Što ste mu rekli?"
"Ništa", rekao je Newman. "Kao što ću reći i vama: ništa."
Sat je i dalje kucao. Bilo je petnaest do četiri.
"Zašto ne?" upitao je Reacher.
 "Svakako znate zašto neću."
"Jer je stvar povjerljiva?"
"Dvostruko", rekao je Newman.
Reacher se šutke pomaknuo, nemiran od frustracije. "Nash, ti si nam
posljednja nada. Već smo iscrpili sve mogućnosti. Bili smo posvuda."
Newmanje odmahnuo glavom. "Znaš kako je, Reacheru. Dovraga, ja sam
časnik u američkoj vojsci. Ne namjeravam odati povjerljive podatke."
"Molim te, Nash", rekao je Reacher. "Prevalili smo silan put da dođemo
ovamo."
"Ne mogu", rekao je Newman.
"Takva riječ ne postoji", rekao je Reacher.
Tišina.
"Pa, valjda mi možete postaviti nekoliko pitanja", rekao je Newman. "Ako
jedan moj bivši student dođe ovdje i postavi mi pitanja na osnovi vlastitih
sposobnosti i zapažanja, a ja mu na njih odgovorim na čisto akademski način,
onda u tome ne vidim nikakvu štetu."
To je bilo kao da se sunce probilo kroz oblake. Jodie je pogledala u
Reachera. On je pogledao na sat. Bilo je sedam minuta do četiri. Imali su
manje od tri sata do povratka.
"U redu, Nash, hvala", rekao je. "Je li ti poznat ovaj slučaj?"
"Svi su mi poznati. Naročito sam upoznat s ovim slučajem, još od travnja."
"I dvostruko je povjerljiv?" Newman je samo klimnuo.
"I to na razini zbog koje Leon nije ostao u bolnici?"
"To je prilično visoka razina", namignuo mu je Newman. "Zar se ne
slažeš?"
Reacher je kimnuo. Dobro je razmislio. "Što je Leon tražio od tebe?"
"Nije imao nikakvih tragova", rekao je Newman. "To moraš imati na umu,
slažeš se?"
"U redu", rekao je Reacher. "Što je tražio od vas?"
"Htio je da pronađemo mjesto gdje se srušio helikopter."
"Četiri milje zapadno od prolaza An Khe."
Newman je kimnuo. "Bilo mi je žao zbog Leona. Nije imao stvarnog
razloga da izađe iz bolnice zbog ovoga i nisam ništa mogao učiniti da mu
pružim takve povjerljive podatke. Ali tom sam čovjeku mnogo dugovao, puno
više nego vam mogu reći. Zato sam pristao pronaći mjesto nesreće."
Jodie se nagnula naprijed. "Ali zašto nisu prije pronašli mjesto nesreće?
Čini se da ljudi otprilike znaju gdje se helikopter srušio."
Newman je slegnuo ramenima. "Sve je to nevjerojatno teško. Nemate
pojma koliko. Konfiguracija terena, birokracija. Izgubili smo rat, ne
zaboravite. Tamo Vijetnamci određuju uvjete. Vodili smo združenu potragu za
nestalima, ali oni su sve nadzirali. Cijela ta stvar oko povratka tijela je stalno
manipuliranje i ponižavanje. Tamo ne smijemo nositi naše vojne odore, jer
kažu da će američke vojne odore potresti seosko stanovništvo. Otvoriti stare
rane. Tjeraju nas da unajmljujemo njihove helikoptere kod traganja, što iznosi
milijune i milijune dolara godišnje i to za neke stare otrcane kante koje nisu ni
upola dobre kao naši helikopteri. Istina je da mi otkupljujemo te stare kosti, a
oni određuju cijenu i dostupnost. Sve u svemu, Sjedinjene Države danas
plaćaju više od tri milijuna dolara za jednu jedinu identifikaciju, a to me
ubija."
Bilo je četiri minute do četiri. Newman je opet uzdahnuo, izgubljen u
mislima.
"Ali ipak ste pronašli mjesto nesreće?" upitao je Reacher.
"To je bilo određeno za negdje u bliskoj budućnosti", rekao je Newman.
"Znali smo otprilike gdje je to mjesto, i točno smo znali što ćemo pronaći kad
tamo dođemo, zato to nije bilo odveć hitno. Ali zbog usluge Leonu, otišao sam
tamo i dogovorio da ubrzaju potragu. Htio sam da to bude sljedeći zadatak na
popisu. Pregovori su bili zaista naporni. Postanu živčani kad netko zahtijeva
nešto određeno, postanu tvrdoglavi ko' sam vrag. Nedokučivi? To je slaba
riječ."
"Ali ipak ste pronašli mjesto?" upitala je Jodie.
"Pravi pakao, gledajući zemljopisno", rekao je Newman. "Razgovarali
smo s DeWittom u Woltersu i on nam je pomogao da nađemo manje-više točno
mjesto. To je bilo najzabačenije mjesto koje ste ikad vidjeli. Planine su
nepristupačne. Mogu vam jamčiti da tamo nikad nije stupila ljudska noga,
nikad u povijesti našeg planeta. To je putovanje bilo prava mora. Ali mjesto je
bilo po nečemu dobro. Bilo je posve nepristupačno i zato nije bilo
prekopano."
"Prekopano?" ponovila je Jodie. "Hoćete reći da su minama dizali u zrak
mjesta nesreća?"
Newman je odmahnuo glavom. "Ne, mislio sam reći doslovno prekopano,
bez mina. Ako je što bilo dostupno, seljaci su sve uzeli još prije trideset
godina. Uzimali su vojničke pločice s njihovim podacima, osobne iskaznice,
kacige, suvenire, ali uglavnom su tražili kovine. Uglavnom su tražili mjesta
pada zrakoplova, zbog zlata i platine."
"Kakvog zlata?" upitala je.
"U električnim sklopovima", rekao je Newman. "Na primjer, F-4 Fantomi.
Imali su oko pet tisuća dolara vrijedne plemenite metale u sklopovima.
Mještani bi uzimali sklopove, odvajali zlato i prodavali ga. U Bangkoku ste
mogli kupiti jeftin nakit koji je vjerojatno bio izrađen od starih sklopova
američkih bombardera."
"Što ste pronašli na mjestu nesreće?" upitao je Reacher.
"Relativno dobro očuvanu olupinu", rekao je Newman. "Hueyje bio uništen
i hrđav, ali bio je prepoznatljiv. Od tijela su ostali samo kosturi, naravno.
Odjeća je davno bila istrunula i raspala se. Ali ništa drugo nije nedostajalo.
Svi su imali pločice. Prikupili smo kosture i poslali ih helikopterom u Hanoj.
Zatim smo ih Starlifterom prebacili ovdje, sa svim počastima. Tek smo se
vratili. Sve je trajalo tri mjeseca, od početka do kraja, što je najbolje vrijeme
do sada. A identifikacija će biti prava formalnost, jer imamo njihove pločice s
osobnim podacima. Ovdje doktoru za kosture nema mjesta. Stvar je
jednostavna. Samo mi je žao što Leon to nije dočekao. Duša bi mu bila na
mjestu zbog toga."
"Tijela su ovdje?" upitao je Reacher.
Newman je kimnuo. "Odmah do nas."
"Možemo li ih vidjeti?" upitao je Reacher.
Newman je opet klimnuo. "Ne biste smjeli, ali morat ćete."
U ureduje zavladala tišina. Newman je ustao i objema rukama pokazao
prema vratima. Pokraj njih je na hodniku prošao poručnik Simon. Kimnuo im
je u pozdrav.
"Idemo u laboratorij", rekao mu je Newman.
"Da, gospodine", odgovorio je Simon. Ušao je u svoj ured, a Reacher,
Jodie i Newman zaputili su se u drugom smjeru i zaustavili se ispred običnih
vrata na golom zidu od troske. Newman je izvadio ključeve iz džepa i
otključao ih. Otvorio je vrata i ponovio isti formalan pokret objema rukama.
Reacher i Jodie su ušli ispred njega u laboratorij.
Simon ih je iz svog ureda promatrao kako ulaze. Kad su zatvorili i
zaključali vrata iza sebe, podigao je slušalicu, pritisnuo devet za uspostavu
veze, a zatim je utipkao deset brojeva koji su počinjali pozivnim brojem New
Yorka. Telefon je dugo zvonio, jer je šest tisuća milja dalje na istok već bila
kasna večer. Zatim se netko javio.
"Reacher je ovdje", prošaptao je Simon. "U ovom trenutku, s jednom
ženom. Upravo su ušli u laboratorij. Traže."
Hobiejev glas bio je tih i suzdržan. "Tko je žena?"
"Jodie Garber", rekao je Simon. "Kći generala Garbera."
"Poznata kao gospođa Jacob." "Što želite da učinim?"
Na liniji je bila tišina. Čulo se samo zviždanje zbog velike udaljenosti.
"Možda bi ih mogao odvesti natrag u zračnu luku. žena ima sastanak u New
Yorku sutra poslijepodne, pa pretpostavljam da će nastojati uhvatiti let u
devetnaest sati. Samo se pobrini da ga ne propuste."
"U redu", rekao je Simon, a Hobie je prekinuo vezu.
Laboratorij je bio nizak i širok, možda četrnaest puta sedamnaest metara.
Nije bilo prozora. Rasvjeta je dopirala iz neonskih svjetiljki. Čuo se slabi šum
učinkovitog rashladnog uređaja, ali u prostoriji se osjećao neobičan miris,
negdje između oštrog vonja snažnog dezinfekcijskog sredstva i toplog
isparavanja zemlje. U dnu prostorije je bila udubina sa policama. Na policama
je bio niz kartonskih kutija označenih crnim brojevima. Sve skupa oko stotinu
kutija.
"Neidentificirani ostaci", rekao je Reacher.
Newman je do njega kimnuo glavom.
"Zasad", tiho je rekao. "Nećemo dići ruke od njih."
Između njih i udaljene udubine prostirao se glavni prostor. Pod su
pokrivale do sjaja ulaštene pločice. Na njemu je stajalo dvadeset uredno
poredanih drvenih stolova. Stolovi su im sezali do pojasa, a na njima su bile
teške ulaštene ploče. Svaki je stol bio nešto kraći i uži od vojničkog ležaja.
Podsjećali su na grublje inačice ličilačkih stolova za lijepljenje zidnih tapeta.
Šest stolova bilo je prazno. Na sedam stolova ležalo je sedam aluminijskih
poklopaca. Na posljednjih sedam stolova bili su aluminijski sanduci. Uredno
poredani, odmah do stolova s poklopcima. Reacher je stajao šutke pognute
glave, a zatim je stao u pozor i odao dugu počast po prvi put u više od dvije
godine.
"Užasno", prošaptala je Jodie.
Stajala je s rukama na leđima, pognute glave, kao da se radi o pogrebu.
Reacher je završio s pozdravom i stisnuo je za ruku.
"Hvala", tiho je rekao Newman. "Volim kad ljudi ovdje iskazuju
poštovanje."
 "Kako i ne bismo?" prošaptala je Jodie.
Zurila je u sanduke dok su joj se oči punile suzama.
"Onda, Reacheru, što vidiš?" upitao je Newman, prekinuvši tišinu.
Reacheru je pogled lutao po osvijetljenoj prostoriji. Bio je previše šokiran
da se pomakne.
"Vidim sedam sanduka", rekao je tiho. "Tamo gdje bih očekivao osam. U
onom je Hueyu bilo osam ljudi.
Posada od pet ljudi pokupila je još trojicu. Tako stoji u DeWittovom
izvješću. Pet i tri je osam."
"A osam minus jedan jednako je sedam", rekao je Newman.
"Jeste li pretražili mjesto nesreće? Temeljito?" Newman je odmahnuo
glavom. "Ne." "Zašto?"
"To ćeš morati sam zaključiti." Reacher se trgnuo i učinio jedan korak
naprijed. "Mogu li?"
"Samo izvoli"; odgovorio je Newman. "Reci mi što vidiš. Dobro se
usredotoči, pa ćemo vidjeti čega se sjećaš i što si zaboravio."
Reacher je prišao najbližem sanduku i postavio se tako da gleda niz njega.
U sanduku je bila gruba drvena kutija, po visini, širini i dužini petnaest
centimetara manja od sanduka.
"Vijetnamci nas tjeraju da koristimo takve kutije", rekao je Newman.
"Prodaju nam takve kutije i tjeraju nas da se njima služimo. Mi ih onda u
hangaru u zračnoj luci u Hanoju stavljamo u naše."
Drvena kutija nije imala poklopac. Bila je jednostavna i plitka. Unutra se
nalazila gomila kostiju. Netko ih je ugrubo rasporedio točnim anatomskim
redoslijedom. Na vrhu je stajala požutjela stara lubanja. Cerila se grotesknim
osmjehom. U ustima je bio jedan zlatni zub. Očne duplje bile su prazne. Vratni
kralješci bili su uredno poredani. Ispod njih su lopatice, ključne kosti i rebra
bili položeni na pravilnim mjestima iznad zdjelice. Kosti ruku i nogu bile su
postavljene sa strane. Metalni lanac oko vratnih kralježaka prigušeno je sjajio
i gubio se ispod ravne površine lijeve lopatice.
"Mogu li?" opet je upitao Reacher.
Newman je klimnuo. "Izvoli."
Reacher je dugo stajao šutke, a zatim se nagnuo iznad sanduka, uhvatio
lanac prstom i polako ga izvukao. Kosti su se pomaknule i zašuškale kad je za
njih zapeo lanac s vojničkim pločicama. Izvukao je pločice, podigao ih i
prešao vrškom palca preko njih da ih obriše. Sagnuo se da pročita ime koje je
na njima bilo utisnuto.
"Kaplan", rekao je. "Kopilot."
"Kako je umro?" upitao je Newman.
Reacher je ispustio pločice preko golih rebara i pozorno počeo tražiti
tragove. Lubanja nije bila oštećena. Na rukama, nogama i prsima nije bilo
tragova ozljeda. Ali zdjelica je bila zdrobljena. Kralješci pri dnu leđa bili su
smrskani, isto kao i rebra. Počevši od dna, osam je rebara s obje strane bilo
slomljeno.
"Umro je od udarca kad je Huey udario o tlo. Dobio je snažan udarac u
donjem dijelu leđa. Pretrpio je veliki unutrašnji prijelom i krvarenje.
Vjerojatno je od udarca umro za nekoliko sekunda."
"Ali bio je vezan za sjedalo", rekao je Newman. "Ako se naglavce srušio
na tlo, kako se mogao ozlijediti s leđa?"
Reacher je opet pogledao. Osjećao se kao prije mnogo godina u razredu,
kad je imao veliku tremu da ne zabrlja ispred legendarnog Nasha Newmana.
Pozorno je gledao i lagano je položio ruke na suhe kosti. Opipavao ih je. Ali
morao je biti u pravu. To je bio snažan udarac u donjem dijelu leđa. Nije bilo
drugog objašnjenja.
"Huey se okrenuo", rekao je. "Obrušavao se pod oštrim kutom, udario je u
drveće i okrenuo se. Kabina je od udarca pukla i odvojila se od repa, a zatim
je stražnjim dijelom udarila o zemlju."
Newman je kimnuo. "Izvrsno. Točno tako smo je i našli. Udarila je
stražnjim dijelom. Umjesto da ga pojas spasi, njegovo ga je sjedalo ubilo."
Reacher je prišao sljedećem sanduku. U njemu je bio isti plitak drveni
sanduk i jednaka gomila požutjelih kostiju. Ista groteskna, prijeteća i nacerena
lubanja. Ispod nje, vrat je bio slomljen. Izvukao je pločice između oštrih
vrhova slomljene kosti.
"Tardelli", pročitao je.
"Desni strojničar", rekao je Newman.
Tardellijev kostur je bio sav polomljen. Strojničari na sjedalu pored
otvorenih vrata, u osnovi bez ikakve zaštite, upravljali su teškom strojnicom
koja je bila privezana elastičnom vrpcom. Kad se Huey srušio, Tardelli je
letio preko cijele kabine.
"Vrat mu je slomljen", rekao je Reacher. "Smrvio se od udarca o gornji dio
prsa."
Prevrnuo je užasnu žutu lubanju naopako. Bila je razbijena poput ljuske
jajeta.
"Pretrpio je i udarac u glavu. Rekao bih da je umro odmah. Ne bih znao
reći koja ga je od ozljeda ubila."
"Ni ja", rekao je Newman. "Imao je devetnaest godina."
Nastupila je tišina. U zraku se ništa nije osjećalo, osim slabog i slatkastog
vonja ilovače.
"Pogledaj sljedeći kostur", rekao je Newman.
Sljedeći je kostur bio drugačiji. Imao je jednu jedinu ozljedu na prsima.
Pločice su bile zapletene o smrskane kosti. Reacher ih nije mogao osloboditi.
Morao se sagnuti da pročita ime.
"Bamford."
"Zapovjednik posade", rekao je Newman. "Onje vjerojatno sjedio na klupi
u kabini, okrenut straga, nasuprot trojice vojnika koje su pokupili."
Bamfordova lubanja mu se cerila. Ispod nje, kostur je bio cjelovit i
neoštećen, osim uske ozljede od udarca koju je imao preko gornjeg dijela
tijela. Ozljeda na prsima izgledala je poput malog rova od sedam centimetara.
Prsna je kost od udarca došla u ravninu kralježnice, ali tu se nije zaustavila,
već je izbila tri kralješka s mjesta. Isto je bilo i s rebrima.
"Što zaključuješ?" upitao je Newman.
Reacher je spustio ruku u sanduk i opipao veličinu ozljede. Bila je uska i
vodoravna. Unutra nisu mogla stati ni tri prsta, ali dva jesu.
"Radi se o nekakvom udarcu", rekao je. "O nečemu između oštrog i tupog
predmeta. Udarilo ga je sa strane u prsa, očito. Od toga mu je srce odmah
stalo. Možda lopatica rotora?"
Newman je klimnuo. "Vrlo dobro. Po izgledu, čini se da se lopatica rotora
savila oko stabla i zabila u kabinu. Vjerojatno ga je udarila preko gornjeg
dijela tijela. Kao što si i sam rekao, od takvog udarca mu je srce odmah stalo."
U sljedećem sanduku kosti su bile vrlo drukčije. Neke od njih bile su iste
tamnožute boje, ali većina ih je bila bijela, krhka i raspadnuta. Pločice su bile
savijene i pocrnjele. Reacher ih je okrenuo naopako na ispupčenu stranu kako
bi ih mogao pročitati na svjetlu koje je padalo sa stropa. Pisalo je Soper.
"Lijevi strojničar", rekao je Newman.
"Izgorio je", rekao je Reacher.
"Kako znaš?" upitao ga je Newman, poput pravog profesora.
"Pločice su rastaljene." "I?"
"Kosti su ovapnjele", rekao je Reacher. "Barem većina njih."
 "Ovapnjele?" ponovio je Newman.
Reacher je klimnuo i počeo se prisjećati onoga Što je prije petnaest godina
čitao u udžbenicima.
"Organske su tvari izgorjele i ostale su samo anorganske. Od plamena kosti
postanu manje, bjelje, išarane prugama, krhke i izjedene."
"Dobro", kimnuo je Newman.
"Od eksplozije koju je vidio DeWitt", rekla je Jodie. "Radilo se o
spremniku za gorivo."
Newman je kimnuo. "Ovo je klasičan dokaz eksplozije spremnika za
gorivo. Vatra se nije širila polako. Riječ je o eksploziji goriva. Gorivo prsne i
gori brzo, što objašnjava nasumično izgorjele kosti. Čini mi se da je gorivo
zahvatilo Sopera preko donjeg dijela tijela, ali gornji dio nije bio zahvaćen
vatrom."
Njegove tihe riječi su zamrle u tišinu i njih troje su bili izgubljeni u
zamišljanju takvog užasa. Buka motora, neprijateljska zrna koja se zabijaju u
trup helikoptera, iznenadni gubitak potiska, prskanje goriva iz probijenog
spremnika, lomljava i rušenje kroz drveće, urlici, rotor koji ih kosi, pad uz
tresak, cviljenje metala, padanje krhkih ljudskih tijela na bešćutno tlo prašume,
gdje od početka vremena ljudska noga nikad nije kročila. Soperove prazne
očne duplje zurile su u svjetlost na stropu i izazivale ih da sebi predoče što se
dogodilo.
"Pogledaj sljedećeg", rekao je Newman.
U sljedećem sanduku su bili ostaci čovjeka po imenu Allen. Nisu bili
spaljeni. Samo žuti kostur s blistavim pločicama oko slomljenog vrata. Jedna
plemenita, nacerena lubanja. I to čak s bijelim zubima. Visoka, okrugla,
neoštećena lubanja. Posljedica dobre ishrane i dobrog odgoja u Americi
pedesetih godina. Cijela leđa bila su mu smrskana i izgledao je poput mrtvog
raka.
"Allen je bio jedan od trojice koju su pokupili", rekao je Newman.
Reacher je tužno klimnuo. U šestom sanduku ležala je žrtva plamena.
Njegovo ime bilo je Zabrinski. Kosti su mu bile ovapnjele i male.
"Vjerojatno je za života bio krupan čovjek", rekao je Newman. "Plamen
ponekad može ljudske kosti smanjiti za pedeset posto. Zato nemoj misliti da je
bio patuljak."
Reacher je opet klimnuo. Prebirao je rukom po kostima. Bile su lagane i
krhke. Poput ljuske. Brazdanje ih je učinilo oštrima i ostavilo je mikroskopske
zupce.
"Ozljede?" upitao je Newman.
Reacher je opet pogledao, ali nije ništa opazio.
"Izgorio je", rekao je.
Newman je kimnuo.
"Da, bojim se da jest", rekao je
"Užasno", prošaptala je Jodie.
Sedmi i posljednji sanduk sadržavao je ostatke čovjeka po imenu Gunston.
Ostaci su bili užasni. Isprva je Reacher mislio da nema lubanje. Zatim je
opazio da leži na dnu drvenog sanduka. Bila je smrskana na stotinu komadića.
Većina ih nije bila veća od nokta na njegovom palcu.
"Što zaključuješ?" upitao je Newman.
Reacher je odmahnuo glavom.
"Ne želim zaključiti", prošaptao je. "Ne mogu više."
Newman je suosjećajno klimnuo. "Lopatica rotora udarila ga je u glavu.
Bio je jedan od trojice koju su pokupili. Sjedio je nasuprot Bamforda."
"Pet i tri", tiho je rekla Jodie. "Znači posadu su činili Hobie i Kaplan, pilot
i kopilot, zapovjednik posade Bamford i strojničari Soper i Tardelli, a oni su
se spustili dolje i pokupili Allena, Zabrinskog i Gunstona."
Newman je klimnuo. "Tako stoji u spisima."
"Gdje je onda Hobie?" upitao je Reacher.
"Nešto ti je promaklo", rekao je Newman. "To je aljkav posao, Reacheru,
za nekoga tko je bio dobar u ovome."
Reacher ga je pogledao. I DeWitt mu je bio rekao nešto slično. Rekao je
aljkav posao za nekoga tko je prije bio bojnik u vojnoj policiji. I rekao je
potraži bliže kući.
"Bili su vojni policajci, zar ne?" iznenada je rekao.
Newman se nasmiješio. "Tko to?"
"Njih dvojica", rekao je Reacher. "Njih dvojica od trojice, Allena,
Zabrinskog i Gunstona. Dvojica su vršila uhićenje trećega. Bila je to posebna
misija. Kaplan je poslao dvojicu vojnih policajaca na bojište dan prije.
Njegova posljednja misija, solo let, ona o kojoj nisam čitao. Vraćali su se
po njih i po čovjeka kojeg su uhitili."
Newman je klimnuo. "Točno."
"Tko su oni bili?"
"Pete Zabrinski i Joey Gunstom bili su policajci. Carl Allen bio je
negativac."
Reacher je klimnuo. "Što je učinio?"
"Pojedinosti su povjerljive", rekao je Newman. "Što ti misliš?"
"Unutra van, samo tako, brzo uhićenje? Fragiranje, rekao bih."
"Što je fragiranje?" upitala je Jodie.
"Ubojstvo časnika", rekao je Reacher. "Događalo se, s vremena na
vrijeme. Poneki bi brzopleti poručnik, vjerojatno tek pristigao u Vijetnam, bio
sav nabrijan da prodre u opasno područje. Ali to se vojnicima ne bi svidjelo,
jer su mislili da želi dobiti odličje. Zato bi odlučili kako je za njih bolje ostati
u jednom komadu. Onda bi on rekao u napad i netko bi ga ustrijelio s leđa ili
bacio bombu na njega, što je bilo učinkovitije, jer nije bilo potrebno ciljati i
cijela bi se stvar bolje prikrila. Odatle i ime, fragiranje, naprava za
fragmentaciju, bomba."
"Je li se onda zaista radilo o fragiranju?" upitala je Jodie.
"Pojedinosti su povjerljive", ponovio je Newman. "Ali svakako se radilo
o fragiranju, na kraju duge i opake karijere. Prema spisima, Carl Allen nipošto
nije bio uzoran vojnik."
Jodie je klimnula. "Ali zašto je to onda, pobogu, povjerljivo? Štogod da je
učinio, mrtav je već trideset godina. Pravda je izvršena, zar ne?"
Reacher je opet prišao Allenovom sanduku. Zurio je u njega.
"Iz opreza", rekao je. "Tkogod da je bio taj brzopleti poručnik, njegovoj su
obitelji rekli da je poginuo kao junak u borbi s neprijateljima. Ako ikad otkriju
da je bilo drukčije, eto skandala. A Glavni stožer ne voli skandale."
"Točno", opet je rekao Newman.
"Ali gdje je Hobie?" opet je upitao Reacher.
"Još uvijek ti nešto izmiče. Jedno po jedno, u redu?"
"Ali što?" upitao je Reacher. "Gdje leži odgovor?"
"U kostima", rekao je Newman.
Na zidnom satu u laboratoriju bilo je pet i trideset. Ostalo im je tek nešto
više od sat vremena. Reacher je uzdahnuo i obrnutim redoslijedom opet počeo
prilaziti sanducima. Gunston, Zabrinski, Allen, Soper, Bamford, Tardelli,
Kaplan. Šest nacerenih lubanja i jedan obezglavljeni kostur zurili su u njega.
Opet je obišao sanduke. Sat je i dalje otkucavao. Zaustavio se pokraj svakog
sanduka i uhvatio se za hladne aluminijske stjenke, a zatim bi se nagnuo preko i
zurio unutra, očajnički nastojeći uočiti ono što mu je promaklo. U kostima.
Svaki je sanduk počeo pretraživati od vrha.
 Lubanja, vrat, ključne kosti, rebra, ruke, zdjelica, noge, stopala. Prebirao
je po sanducima, polako, pažljivo. Slagao je suhe kosti, tražio trag. Bilo je
četvrt do šest. Deset do šest. Jodie gje sa zanimanjem promatrala. Po treći put
je obišao oko sanduka, počevši od Gunstona, policajca. Zatim je prešao na
Zabrinskog, drugog policajca. Zatim na Allena, kriminalca. Na Sopera,
strojničara. Na Bamforda, zapovjednika posade. Ono što je tražio otkrio je u
Bamfordovu sanduku. Sklopio je oči. Bilo je očito. Bilo je tako očito kao, da
je bilo napisano fluorescentnom bojom i obasjano reflektorom. Obišao je oko
ostalih šest sanduka i brojio, provjeravao. Bio je u pravu. Pronašao je
odgovor. Na Havajima je bilo šest sati poslijepodne.
"Ovdje je sedam tijela", rekao je. "Ali i petnaest ruku."
***
Šest sati uvečer na Havajima je jedanaest sati uvečer u New Yorku. Hobie
je bio sam u svome stanu, trideset katova iznad Pete avenije, u svojoj spavaćoj
sobi, i spremao se na počinak. Jedanaest sati uvečer za njega je bilo još rano
za odlazak na počinak. Obično bi ostao budan, čitao bi knjigu ili gledao film,
sve do jedan ili dva sata ujutro. Ali večeras je bio umoran. Dan je bio
iscrpljujući. Bio je donekle fizički aktivan, a bilo je i psihičkog naprezanja.
Sjedio je na rubu svoga kreveta. Bio je to bračni krevet, iako je spavao
sam, kao i uvijek. Na krevetu je bio debeo bijeli poplun. Zidovi su bili bijeli,
kao i venecijanski kapci. Ne zato što je tražio nekakvu umjetničku dosljednost
u ukrasima, već zato što su bijele stvari uvijek bile najjeftinije. Bez obzira o
čemu se radilo, o plahtama za krevet, boji ili zastorima, bijelo je uvijek bio
najjeftiniji izbor. Na zidovima nije bilo slika. Nije bilo fotografija, ni ukrasa,
ni suvenira, ni draperija. Na podu je bio parket od hrastovine. Nije bilo tepiha.
Stopala je držao na podu. Njegove crne oksfordke bile su ulaštene do sjaja
i postavljene točno pod pravim kutom u odnosu na parket od hrastovine.
Posegnuo je rukom dolje i razvezao vezice, jednu po jednu. Izuo je jednu po
jednu cipelu. Približio ih je stopalom, podigao ih i uredno ih stavio pod
krevet. Uvukao je palac u čarape, najprije u jednu, a zatim u drugu, i svukao ih.
Protresao ih je i bacio na pod. Odvezao je kravatu. Uvijek je nosio kravatu.
Jako se ponosio time što je čvor na kravati mogao svezati samo jednom rukom.
Uzeo je kravatu, ustao i bosonog prišao ormaru. Otvorio je vrata i
prebacio tanji kraj kravate preko male mjedene šipke gdje je visjela preko
noći. Zatim je nagnuo lijevo rame i pustio da mu jakna sklizne s ruke. Lijevom
ju je rukom povukao s desne strane. Posegnuo je u ormar, izvadio vješalicu i
jedinom rukom prebacio jaknu preko nje. Vratio ju je natrag u ormar. Zatim je
otkopčao hlače i spustio zatvarač. Svukao ih je, čučnuo i poravnao ih na
ulaštenom hrastovom podu. Nije bilo drugog načina da jednoruki čovjek složi
hlače. Položio je nogavice jednu preko druge, pritisnuo ih nogom i poravnao
ih. Zatim je ustao, izvadio drugu vješalicu iz ormara, sagnuo se, podvukao
šipku ispod nogavica i povukao ih preko poda do koljena. Zatim je opet ustao,
protresao vješalicu i hlače su ostale savršeno složene. Objesio ihje do jakne.
Savio je svoje lijevo zapešće oko škrobljenih otvora za dugmad i otkopčao
košulju. Otkopčao je desni rukav. Košulja mu je skliznula preko ramena i
lijevom ju je rukom povukao preko kuke. Zatim se nagnuo u stranu i pustio da
mu sklizne niz lijevu ruku. Stopalom je ugazio na donji dio košulje i izvukao
ruku kroz rukav. Rukav se kao i uvijek okrenuo naopako, a njegova je zdrava
ruka izašla vani. Bio je prisiljen na cijeloj svojoj garderobi načiniti jednu
jedinu preinaku. Premjestiti dugmad manšeta na svojim košuljama kako bi mu
lijeva ruka mogla proći kroz rukav dok je dugmad još bila zakopčana.
Ostavio je košulju na podu, odvezao svoje bokserice i spustio ih preko
bokova. Svukao ih je i dohvatio donji rub potkošulje. To je bio najteži dio.
Potegnuo je potkošulju za rub, sagnuo se i podigao ga preko glave. Zatim ju je
uhvatio za ovratnik, pa i njega presvukao preko glave. Povukao je potkošulju
udesno i provukao kuku kroz rukav. Zatim je trznuo lijevom rukom poput biča,
dok nije svukao potkošulju. Pala je na pod. Sagnuo se, pokupio potkošulju,
bokserice i čarape, odnio ih u kupaonicu i sve zajedno bacio u košaru.
Vratio se gol do kreveta i opet sjeo na rub. Posegnuo je lijevom rukom
preko prsa i otkopčao teško kožno remenje s desnog bicepsa. Imao je tri
remena i tri kopče. Olabavio je kožnu časku i skinuo je unatrag s nadlaktice.
Škripila je u tišini dok ju je micao. Koža je bila debela i teška, puno deblja i
teža od svake kože za cipele. Slojevita. Bila je smeđa i sjajna od istrošenosti.
Tijekom godina oblikovala se na njegovoj ruci poput čelika. Pritiskala mu je
mišić dok ju je skidao. Oslobodio je remenje sa zakovicama s lakta. Zatim je
hladnu kuku primio svojom lijevom rukom i polako je povukao. Časka se
odvojila od ruke i on ju je svukao. Okomito ju je držao među koljenima.
Kukaje bila okrenuta prema podu, a časka prema gore. Nagnuo se prema
noćnom ormariću i uzeo nekoliko papirnatih maramica iz kutije i limenku
pudera iz ladice. Zgužvao je maramice u lijevoj ruci i ugurao ih u časku.
Okretao je maramice oko časke da obriše znoj koji se nakupio preko dana.
Zatim je po unutrašnjosti časke istresao puder iz limenke. Uzeo je još
maramica i obrisao kožu i čelik. Zatim je cijelu protezu položio na pod,
usporedo s krevetom.
Na patrljku svoje desne podlaktice nosio je jednu tanku čarapu, kako mu
kožna proteza ne bi nažuljala kožu. To nije bilo neko posebno medicinsko
pomagalo. Bila je to obična dječja čarapa. Cilindrična, bez pete, poput onih
koje majke oblače djeci prije nego prohodaju. Uvijek je u robnim kućama
kupovao deset pari odjednom. Uvijek je kupovao bijele. Bile su jeftinije.
Svukao je čarapu s patrljka, protresao je i položio je do kutije s maramicama
na noćnom stoliću.
Sam patrljak bio je smežuran. Na njemu je još bilo mišića, ali nisu ničemu
služili. Kosti su na mjestu kidanja bile glatke, a preko njih je koža bila čvrsto
zašivena. Koža je bila bijela, a šavovi crveni. Izgledali su poput kineskog
pisma. Pri dnu patrljka rasle su mu crne malje, jer je koža na tom mjestu s
vanjske strane podlaktice bila rastegnuta.
On je opet ustao i otišao u kupaonicu. Prethodni je vlasnik ugradio zrcalo
na zidu iznad umivaonika. Pogledao se u zrcalo, mrzeći ono što vidi. Ruka mu
nije smetala. Jednostavno je nije bilo. Mrzio je svoje lice. Opekline. Ruka je
bila rana, ali lice je bilo unakaženo. Okrenuo se u stranu da ga ne mora gledati.
Oprao je zube i odnio bocu losiona do kreveta. Istisnuo je kap na kožu patrljka
i počeo ga trljati prstom. Zatim je položio losion do dječje čarape na noćnom
ormariću, uvukao se pod pokrivače i ugasio svjetlo.
"Lijevu ili desnu?" upitala je Jodie. "Koju je ruku izgubio?"
Reacher je stajao iznad sjajnog Bamfordovog sanduka i prebirao po
kostima.
"Desnu", rekao je. "Ruka viška je desna ruka."
Newman je prišao Reacherovu ramenu, nagnuo se i odvojio dva rasuta
komada kosti, od kojih je svaki bio dug oko trinaest centimetara.
"Nije izgubio samo šaku", rekao je. "Ovo su palčana kost i lakat njegove
desne ruke. Ruka mu je otkinuta ispod lakta, vjerojatno komadom lopatice
rotora. Vjerojatno mu je ostalo dovoljno ruke da ima kakav-takav patrljak."
Reacher je uzeo kosti i prešao prstima preko oštrih krajeva.
"Ne razumijem, Nash", rekao je. "Zašto niste pretražili područje?"
"Zašto bismo?" neodređeno je odgovorio Newman.
"Zašto bi pretpostavili da je preživio? Bio je strahovito ozlijeđen. Udarac,
otkinuta ruka? Možda je imao i druge ozljede, možda unutrašnje? Barem jako
krvarenje? Moždaje zadobio i opekline. Posvuda je gorjelo gorivo. Razmisli o
tome, Nash. Postoji mogućnost da je ispuzao iz olupine, krvareći iz arterija,
možda je gorio. Možda je uspio otpuzati dvadesetak metara od olupine i
onesvijestio se u raslinju i umro. Zašto ga, dovraga, niste potražili?"
"To pitanje postavi sebi", rekao mu je Newman. "Zašto ga nismo
potražili?"
Reacher je zurio u njega. Nash Newman, jedan od najpametnijih ljudi koje
je ikad upoznao. On je bio toliko sitničav i pedantan čovjek, čovjek koji je
mogao uzeti komadić lubanje širok samo nekoliko centimetara i reći kome je
pripadala, kako je ta osoba živjela i kako je umrla. Bio je profesionalac i vrlo
pedantan i vodio je najduže i najsloženije forenzičke istrage u povijesti, a u
životu nije primio ništa više od pohvale i odobravanja. Kako je Nash Newman
mogao pogriješiti oko takve osnovne stvari? Reacher je zurio u njega, a zatim
je otpuhnuo i zatvorio oči.
"Isuse, Nash", polako je rekao. "Ti znaš da je preživio, zar ne? Ti zbilja to
znaš. Nisi ga potražio zato jer si bio siguran da je preživio."
Newman je kimnuo. "Točno."
"Ali kako si znao?"
Newman se osvrnuo po laboratoriju. Spustio je glas.
"Zato jer se pojavio poslije", rekao je. "Puzao je do poljske bolnice
udaljene pedeset milja i pojavio tri tjedna kasnije. Sve piše u njihovim
medicinskim spisima. Imao je jaku groznicu, bio je izgladnio, imao je užasne
opekline na jednoj strani lica, nije imao ruku i crvi su mu izjeli patrljak.
Uglavnom je bio nesuvisao, ali uspjeli su ga identificirati po njegovim
pločicama. Zatim je poslije liječenja ispričao što mu se dogodilo. Nitko nije
preživio osim njega. Zato sam rekao da smo točno znali što ćemo pronaći
tamo. Zato stvar nije bila toliko hitna, sve dok Leon nije zatražio istragu."
"Što se onda dogodilo?" upitala je Jodie. "Čemu sva tajanstvenost?"
"Bolnica je bila daleko na sjeveru", rekao je Newman. "Vijetkongovci su
nadirali i mi smo se povlačili. Bolnica je bila spremna za evakuaciju."
"I?" upitao je Reacher.
"On je nestao noć prije nego su ga trebali premjestiti u Sajgon." "Nestao
je?"
Newman je klimnuo. "Jednostavno je pobjegao. Izvukao se iz svojeg ležaja
i pobjegao. Nitko ga više nikad nije vidio."
"Sranje", rekao je Reacher.
"Još uvijek mi nije jasno čemu tajanstvenost", rekla je Jodie.
 Newman je slegnuo ramenima. "Pa, Reacher ti može objasniti. To je više
njegovo područje nego moje."
Reacher je još držao Hobiejeve kosti. Palčana kost i podlaktica njegove
desne ruke imale su časku na donjem dijelu, baš kao što je priroda
namjeravala. No u gornjem dijelu su bile divlje smrskane i rasute komadom
lopatice rotora. Hobie je proučavao takvu lopaticu i zaključio je da je
sposobna uništiti grane drveća debele kao ljudska ruka. Stalno se služio tom
spoznajom da spasi živote drugih ljudi. Zatim se ta ista lopatica savila i zabila
u kabinu i odnijela mu ruku.
"Bio je dezerter", rekao je. "Tehnički, bio je baš to. Bio je vojnik u službi i
pobjegao je. Ali odlučili su da ga neće tražiti. Tako je moralo biti. Jer, što je
vojska mogla poduzeti? Ako ga uhvate, što dalje? Sudili bi čovjeku koji je bio
istaknuti vojnik s devetsto devedeset jednom bojnom misijom i bio je vojnik
koji je dezertirao nakon što je zadobio strahovite ozljede i bio unakažen. Nisu
mogli to učiniti. Rat nije bio popularan. Nitko ne može poslati unakaženog
vojnika u Leavenworth zbog dezertiranja pod takvim okolnostima. Ali isto tako
ne možete poslati poruku da puštate dezertere da se s time izvuku. To bi bio
skandal druge vrste. Još uvijek su mnogo njih proganjali zbog dezertiranja.
One koji to nisu zaslužili. Nisu mogli otkriti da imaju različite metode za
različite ljude. Zato su zatvorili i zapečatili
Hobijev spis i označili ga povjerljivim. Zato osobni spis završava
posljednjom misijom. Sve drugo je pod ključem negdje u Pentagonu." Jodie je
kimnula.
"Zato on nije na Zidu boli u Washingtonu", rekla je. "Znaju da je još uvijek
živ."
Reacher nije htio spustiti kosti ruke. Držao ih je i prelazio prstima preko
cijele njihove dužine. Dobri krajevi bili su glatki i savršeni i spremni
prihvatiti profinjene pokrete ljudskog zapešća.
"Jeste li upisali njegove medicinske podatke?" upitao je Newmana.
"Njegove stare rendgenske snimke, zubni karton i ostalo?"
Newman je odmahnuo glavom. "On nije nestao u akciji. Preživio je i
dezertirao."
Reacher se opet okrenuo Bamfordovu sanduku i lagano položio dvije
požutjele kosti u kut grube drvene kutije. Odmahnuo je glavom. "Nash,
jednostavno ne mogu vjerovati. Sve je o ovom čovjeku govorilo da nije
dezerter. Njegova pozadina, dokumentacija, sve. Znam kakvi su dezerteri.
Tragao sam za mnogo njih.
"Dezertirao je", rekao je Newman. "To je činjenica, sve je u bolničkim
spisima."
"Preživio je pad", rekao je Reacher. "Čini se da više ne mogu sumnjati u
to. Bio je u bolnici. Ni to ne mogu poreći. Ali što ako se nije radilo o
dezertiranju? Što ako je bio zbunjen ili omamljen od lijekova ili sličnog? Što
ako je jednostavno odlutao i izgubio se?"
Newman je odmahnuo glavom. "Nije bio zbunjen."
"Ali kako znaš da nije? Gubitak krvi, izgladnjelost, groznica, morfij?"
"Dezertirao je", rekao je Newman.
"Nema smisla", rekao je Reacher.
"Rat mijenja ljude", rekao je Newman.
"Ne toliko", odvratio mu je Reacher.
Newman je prišao bliže i opet spustio glas.
"Ubio je bolničara", prošaptao je. "Vidio ga je kako bježi i pokušao ga
spriječiti. Sve piše u spisu. Hobie je rekao ne vraćam se natrag i udario ga
bocom u glavu. Razbio mu je lubanju. Bolničara su smjestili u Hobiejev
krevet, ali umro je na putu za Sajgon. Zato se sve drži u tajnosti, Reacheru.
Nisu ga samo pustili da se izvuče sa dezertiranjem. Pustili su ga da se izvuče s
ubojstvom."
U laboratoriju je zavladala potpuna tišina. Zrak je šumio i osjećao se
zemljani vonj starih kostiju. Reacher se uhvatio za sjajni poklopac
Bamfordova sanduka samo da ne padne.
"Ne vjerujem", rekao je.
"Trebao bi", odvratio mu je Newman. "Jer je to istina."
"Ne mogu to reći njegovim roditeljima", rekao je Reacher. "Jednostavno ne
mogu. To bi ih ubilo."
"Strašna tajna", rekla je Jodie. "Pustili su ga da se izvuče s ubojstvom?"
"Politika", rekao je Newman. "Tamo je politika smrdjela do neba.
Zapravo, još uvijek smrdi."
"Možda je umro kasnije", rekao je Reacher. "Možda je pobjegao u prašumu
i poslije umro tamo. Još uvijek je bio vrlo bolestan, zar ne?"
"Kako bi ti to pomoglo?" upitao je Newman.
"Mogao bih reći njegovim roditeljima da je mrtav, znaš, pojedinosti i sve."
"Hvataš se za slamke", rekao je Newman.
"Moramo ići", rekla je Jodie. "Moramo stići na avion."
 "Bi li se posvetio njegovim medicinskim spisima?" upitao je Reacher.
"Ako ih dobijem od njegove obitelji? Bi li mi učinio to?"
Uslijedila je stanka.
"Već ih imam", rekao je Newman. "Leon ih je donio sa sobom. Dala mu ih
je njegova obitelj."
"Onda, hoćeš li ih proučiti?" upitao je Reacher.
"Hvataš se za slamke", ponovio je Newman.
Reacher se okrenuo i pokazao prstom na stotinu kartonskih kutija u niši na
kraju prostorije. "On bi mogao biti među njima, Nash."
"On je u New Yorku", rekla je Jodie. "Zar ti to nije jasno?"
"Ne, želim da bude mrtav", rekao je Reacher. "Ne mogu se vratiti njegovim
roditeljima i reći im da je njihov sin dezerter i ubojica i da je cijelo vrijeme u
bijegu bez da im se želi javiti. Trebam ga mrtvoga."
"Ali on nije mrtav", rekao je Newman.
"Ali bi mogao biti, zar ne?" rekao je Reacher. "Mogao je umrijeti poslije.
U prašumi, možda negdje drugdje, daleko, dok je bio u bijegu? Od bolesti,
gladi? Možda su već pronašli njegov kostur. Hoćeš li provjeriti njegove
medicinske podatke? Hoćeš li mi učiniti tu uslugu?"
"Reacheru, moramo ići", rekla je Jodie.
"Hoćeš li provjeriti?" opet je upitao Reacher.
"Ne mogu", rekao je Newman. "Isuse, cijela ova stvar je povjerljiva, zar ti
to nije jasno? Nisam ti smio ništa reći. Osim toga, ne mogu dodati još jedno
ime na popis nestalih. Glavnom stožeru se to ne bi svidjelo. Ovdje moramo
smanjivati brojeve, a ne povećavati."
"Možeš li to obaviti neslužbeno? Privatno? To bi mogao, zar ne? Ti si
glavni ovdje, Nash. Molim te. Za mene?"
Newman je odmahnuo glavom. "Hvataš se za slamke, to je sve."
"Molim te, Nash", rekao je Reacher. Nastupila je tišina. Zatim je Newman
uzdahnuo. "U redu, dovraga", rekao je. "Za tebe, učinit ću to." "Kad?" upitao je
Reacher.
Newman je slegnuo ramenima. "Odmah ujutro, u redu?"
"Nazvat ćeš me čim završiš?"
"Svakako, ali gubiš vrijeme. Tvoj broj?" "Nazovite me na mobitel", rekla
je Jodie. Rekla mu je svoj broj. Newman ga je zapisao na rukav svoje
laboratorijske kute.
"Hvala Nash", rekao je Reacher. "Zbilja to cijenim." "To je gubitak
vremena", opet je rekao Newman. "Moramo ići", rekla je Jodie.
Reacher je odsutno kimnuo i svi zajedno su se zaputili prema vratima na
zidu od troske. Poručnik Simon čekao ih je s druge strane vrata. Ponudio im je
prijevoz do putničkog terminala.
 15
Prvi razred ili ne, povratak je bio bijedan. Zrakoplov je bio isti onaj kojim
su i došli i letio je na istok prema New Yorku uzduž druge stranice divovskog
trokuta. Bio je očišćen i mirisav, provjeren i iznova napunjen gorivom i imao
je novu posadu. Reacher i Jodie sjedili su na istim mjestima koja su napustili
četiri sata ranije. Reacher je opet sjeo do prozora, ali ovaj put se osjećao
drukčije. Sjedalo je i dalje bilo dva i pol puta šire od normalnog, ukrašeno
skupocjenom draperijom od ovčje kože, ali više nije uživao dok je u njemu
sjedio.
Svjetla su bila prigušena, oponašajući noć. Uzletjeli su prema
neobuzdanom tropskom sutonu koji je ključao iza otoka, a zatim su se okrenuli
u drugom pravcu i poletjeli prema tmini. Motori su prigušeno brujali. Posada
je bila tiha i nenametljiva. U kabini je pored njih dvoje bio još samo jedan
putnik. Sjedio je dva reda ispred njih, preko puta prolaza. Bio je visok i mršav
i nosio je pamučnu košulju kratkih rukava s blijedim prugama. Desna mu je
podlaktica lagano počivala na naslonu stolice, a glava mu je visjela mlohavo i
opušteno. Oči su mu bile sklopljene.
"Koliko je visok?" prošaptala je Jodie.
Reacher se nagnuo i pogledao naprijed. "Možda 183 centimetra."
"Kao i Victor Hobie", rekla je. "Sjećaš se što je pisalo u spisu?"
Reacher je kimnuo. Pogledao je poprijeko u blijedu podlakticu koja je
ležala na sjedalu. Čovjek je bio mršav i mogao mu je primijetiti istaknuti zglob
zapešća kako strši u tami kabine. Vidio se jedan tanki mišić, naborana koža i
svijetle malje. Kost podlaktice je bila otkrivena sve do lakta. Hobie je ostavio
za sobom petnaest centimetara svoje podlaktice na mjestu gdje se srušio
njegov helikopter. Reacher je brojao veličinu od čovjekovog zgloba zapešća.
Petnaest centimetara bilo je na pola puta do lakta.
"Otprilike pola-pola, zar ne?" rekla je Jodie.
"Nešto više od pola", rekao je Reacher. "Morali su mu opšiti patrljak.
Vjerojatno su mu ruku na mjestu gdje je bila otkinuta još više skratili. Ako je
preživio."
Čovjek koji je sjedio dva reda ispred pospano se okrenuo, privukao ruku
bliže tijelu i ona je nestala s vida, kao da je znao da njih dvoje pričaju o njoj.
"Preživio je", rekla je Jodie. "On je u New Yorku i pokušava ostati
skriven."
Reacher se nagnuo na drugu stranu i naslonio čelo na hladnu plastiku
prozorčića.
"Okladio bih se u svoj život da nije", rekao je.
Oči su mu bile otvorene, ali kroz prozor se ništa nije vidjelo. Samo crno
noćno nebo, sve do crnog oceana sedam milja niže.
"Zašto te to toliko muči?" upitala ga je u tišini.
On se okrenuo naprijed i pogledao u prazno sjedalo dva metra ispred sebe.
"Iz više razloga", rekao je.
"Na primjer?"
On je slegnuo ramenima. "Kao i sve drugo, poput velike depresivne
spirale. Bio je to profesionalan poziv. Imao sam nekakav osjećaj i čini se da
sam pogriješio."
Ona mu je nježno položila ruku na podlakticu, gdje su mu se mišići
sužavali malo iznad zapešća. "Nije kraj svijeta ako si pogriješio."
On je odmahnuo glavom. "Ponekad nije, ponekad jest. Ovisno o čemu je
riječ, zar ne? Netko me pita tko će dobiti prvenstvo, a ja kažem Yankees. To
onda nije bitno, zar ne? Jer, kako mogu takvo što znati? Ali recimo da sam
sportski novinar koji se mora razumjeti u to? Ili profesionalni kockar? Što ako
je bejzbol moj život? Tada jest kraj svijeta, ako zabrljam." "Što želiš reći?"
"Kažem da su takve prosudbe moj život. U tome bih trebao biti dobar. Prije
sam bio dobar u tome. Uvijek sam se mogao pouzdati u svoju prosudbu i biti u
pravu."
"Ali nisi imao na temelju čega prosuditi."
"To je sranje, Jodie. Itekako sam imao. Puno više nego sam znao imati
prije. Upoznao sam njegove roditelje, pročitao sam njegova pisma, pričao sam
s njegovim starim prijateljem, vidio sam njegov spis, razgovarao sam s
njegovim starim drugom iz vojske i sve mi je govorilo da se on nikako nije
mogao ponašati na način na koji se očito ponašao. Stogajednostavno nisam bio
u pravu i to me izjeda. Što ću sad?"
"Kako to misliš?"
"Moram reći njegovim roditeljima", rekao je. "To će ih na mjestu ubiti.
Trebala si ih upoznati. Oni su obožavali svoga sina. Obožavali su vojsku, sve
to domoljublje, služenje vlastitoj zemlji, cijelu tu prokletu stvar. Sada moram
otići njihovoj kući i reći im da je njihov sin ubojica i dezerter. Da je okrutni
sin koji ih je ostavio da se muče trideset dugih godina. Doći ću kod njih i tim
ih riječima na mjestu ubiti, Jodie. Prvo bih trebao nazvati hitnu pomoć."
Ušutio je i okrenuo se prema crnom prozorčiću.
"I?" rekla je.
On se opet okrenuo prema njoj i pogledao je. "I budućnost. Što ću dalje sa
sobom? Imam kuću i potreban mi je posao. Kakav posao? Više ne mogu biti
istražitelj, ne ako sam iznenada stvari počeo shvaćati potpuno naopako. Baš u
pravo vrijeme, zar ne? Moje profesionalne sposobnosti su se rasplinule
upravo onda kad sam trebao naći posao. Trebao bih se vratiti natrag na Key
West i kopati jame za bazene do kraja života."
"Previše si strog prema sebi. To je bio samo osjećaj, to je sve. Nagonski
osjećaj koji je bio pogrešan."
"Takvi bi osjećaji trebali biti pouzdani", rekao je. "Tako je kod mene
uvijek bilo. Mogao bih ti ispričati desetak priča kad sam poslušao svoje
nagonske osjećaje, i to bez ikakvog razloga. Jednostavno zato jer sam tako
osjećao. Povremeno su mi takvi osjećaji znali spasiti život."
Ona je kimnula bez riječi.
"I statistički, morao sam imati pravo", rekao je. "Znaš li koliko se ljudi
službeno ne smatra mrtvima poslije Vijetnama. Negdje oko pet. Dvjesta
nestalih, ali oni su mrtvi, to svi znamo. Nash će nakon nekog vremena pronaći
sve i obilježiti ih kao poginule. Ali postoji petorica ljudi koji se ne mogu
nigdje svrstati. Trojica su promijenila strane i ostali u selima poslije rata.
Postali su vijetnamski žitelji. Dvojica su nestala u Tajlandu. Jedan od njih je
živio u kolibi ispod mosta u Bangkoku. Pet nezaključenih slučajeva od
milijuna, a Victor Hobie je jedan od njih i ja sam pogriješio u svezi njega."
"Ali nisi sasvim pogriješio", rekla je. "Sudio si o starom Victoru Hobieju,
to je sve. Svi oni podaci odnosili su se na Victora Hobieja prije rata i prije
nesreće. Rat mijenja ljude. Jedini svjedok promjene bio je DeWitt, a on to nije
htio primijetiti."
On je opet odmahnuo glavom. "I to sam uzeo u obzir, ili sam barem
pokušao. Nisam mislio da ga to može toliko promijeniti."
"Možda ga je nesreća promijenila", rekla je. "Razmisli o tome, Reacheru.
Koliko je imao, dvadeset ijednu godinu? Dvadeset dvije? Poginulo je sedam
ljudi i možda se osjećao odgovornim. Upravljao je svojim helikopterom, zar
ne? I bio je unakažen. Izgubio je ruku i vjerojatno je bio ispečen. Fizička
unakaženost je veliki šok za jednog mladića, zar ne? A zatim, u poljskoj
bolnici, vjerojatno je bio omamljen od lijekova i užasnut zbog povratka."
 "Ne bi ga poslali natrag u rat", rekao je Reacher.
Jodie je klimnula. "Da, ali možda nije bio pri sebi. Zbog morfija. To je kao
da si drogiran, zar ne? Možda je mislio da će ga odmah poslati natrag u rat.
Možda je mislio da će ga kazniti zbog toga što je izgubio helikopter. Mi
jednostavno ne znamo u kakvom je mentalnom stanju tada bio. Zato je pokušao
pobjeći i udario bolničara po glavi. Zatim je poslije postao svjestan što je
učinio. Vjerojatno se užasno osjećao zbog toga. To sam ja predosjećala, cijelo
vrijeme. Krije se negdje, jer taji krivnju. Trebao se predati vlastima, jer ga
nitko ne bi osudio zbog toga. Olakotne okolnosti bile su sasvim očite. Ali on se
sakrio, i što se više skrivao to mu je bilo sve gore. Krivnja je jednostavno
narasla preko svake mjere."
"Ipak sam pogriješio", rekao je. "Upravo si opisala nerazumnog čovjeka.
Paničnog, nerealnog, pomalo histeričnog. Ja sam ga gledao kao štrebera. Vrlo
razumnog, vrlo racionalnog, vrlo normalnog. Gubim osjećaj za to."
Divovski je zrakoplov i dalje neprimjetno brujao. Devetsto šezdeset
kilometara na sat kroz rijedak visinski zrak, a činilo se kao da stoji u mjestu.
Bio je poput prostrane pastelne čahure koja visi na noćnom nebu sedam milja
iznad Zemlje i ne ide nigdje.
"Onda, što ćeš učiniti?" upitala ga je.
"Glede čega?"
"Budućnosti."
On je opet slegnuo ramenima. "Ne znam."
"Što s Hobiejima?"
"Ne znam", rekao je opet.
"Mogao bi ga pokušati pronaći", rekla je. "Znaš, mogao bi ga uvjeriti da se
više ne mora bojati vlasti. Mogao bi ga urazumiti. Možda bi ga mogao
nagovoriti da se nađe sa svojim roditeljima."
"Kako ga mogu naći? Kako se sad osjećam, ne bih mogao naći ni nos na
vlastitom licu. A ti si toliko odlučila razveseliti me, da si nešto zaboravila."
"Što?"
"On ne želi da ga se nađe. Kao što si sama zaključila, on želi ostati
skriven. Čak i da ga to stvarno zbuni, očito je da bi se poslije brinuo zbog
toga. Dao je ubiti Costella, Jodie. Poslao je ljude da nas ubiju. Zato da i dalje
može ostati skriven."
Zatim je stjuardesa sasvim prigušila svjetlo i u kabini je nastao potpuni
mrak. Reacher je odustao od objašnjavanja, spustio sjedalo i pokušao zaspati.
U glavi mu je bila samo jedna misao: Victor Hobie je dao ubiti Costella tako
da i dalje može ostati skriven.
Trideset katova iznad Pete avenije, on se probudio nešto poslije šest sati
ujutro, što je za njega bilo uobičajeno, ovisno koliko je ružan bio san o
plamenu. Trideset godinaje skoro jedanaest tisuća dana, a jedanaest tisuća
dana ima jedanaest tisuća noći i svaki put je sanjao vatru. Kokpit se odvojio
od repnog dijela helikoptera, a vrhovi drveća okrenuli su ga unatrag. Zbog
puknuća trupa gorivo se prolilo. Posvuda je šikljalo. Svake je noći gledao
kako ga gorivo prska, kao u stravično usporenoj snimci. Blistalo je i treperilo
na sivom prašumskom zraku. Bilo je tekuće, okruglo i tvorilo je čvrste oblike
poput divovskih, iskrivljenih kišnih kapi. Okretale su se, mijenjale se i
postajale veće, poput živih bića koja polako lebde kroz zrak. Svjetlost je
padala na njih i činila ih čudnima i lijepima. Prelijevale su se u duginim
bojama. Pale su na njega prije nego mu se lopatica rotora zarila u ruku. Svake
je noći okretao glavu i na isti se način trzao i grčio, ali svake noći bi kapi ipak
pale na njega. Pljusnule bi mu po licu. Tekućina je bila topla. To ga je
zbunjivalo. Izgledala je poput vode. Voda je trebala biti hladna. Morao je
osjetiti trnce od hladnoće. Ali tekućina je bila topla. Bila je ljepljiva. Gušća
od vode. Zaudarala je. Zaudarala je na kemikaliju. Pljusnula mu je preko
lijeve strane glave. Bila mu je u kosi. Slijepila mu je kosu za čelo i polako mu
curila u oči.
Zatim je okrenuo glavu i vidio kako zrak gori. Plameni prsti pokazivali su
na potočiće prolivenog goriva, kao da ga optužuju. Zatim su se prsti pretvorili
u usta. Proždirala su tekuće oblike koji su lebdjeli. Proždirala su brzo, a oblici
su postajali veći i blistali su od vrućine. Zatim su odvojene kuglice u zraku
buknule u plamen, jedna za drugom. Više nije bilo nikakve povezanosti. Nije
bilo redoslijeda. Jednostavno su eksplodirale. On je jedanaest tisuća puta
trznuo glavom prema dolje, ali vatra bi ga uvijek zahvatila. Zaudaralo je na
pečenje, ali osjećaj je bio hladan, poput leda. Iznenadni hladan šok na jednoj
strani lica, u kosi. A zatim crni obris lopatice rotora kako juri prema njemu.
Lopatica je udarila čovjeka po imenu Bamford po prsima, a njega je dio
lopatice udario oštricom točno po polovici podlaktice.
Vidio je kako mu ruka otpada. Vidio je svaku pojedinost. Taj dio nikad nije
sanjao, jer je sanjao o vatri i nikad nije morao sanjati o tome kako mu ruka
otpada, jer se sjećao kako se to dogodilo. Oštrica lopatice bila je tanka i
aerodinamična, i bila je sasvim crna. Probila mu je kosti na ruci i zaustavila
mu se na bedru. Bila je nepomična, jer je izgubila silinu zamaha. Podlaktica
mu se jednostavno prelomila na dva dijela. Na zapešću mu je i dalje bio ručni
sat. Ruka i zapešće pali su na pod. Podigao je otkinutu podlakticu i njome
dotaknuo lice, kako bi shvatio zašto mu je koža na licu tako hladna i zašto
zaudara na pečeno meso.
Kasnije je shvatio da mu je taj pokret spasio život. Kad je opet bio u stanju
suvislo razmišljati, razumio je što je učinio. Jak plamen spalio mu je otvorenu
ranu na nadlaktici. Vrućina je spržila golo meso i zatvorila arterije. Da njome
nije dotaknuo svoje lice zahvaćeno plamenom, bio bi iskrvario i umro. To je
bio trijumf. Čak i u krajnjoj opasnosti i metežu, postupio je dobro. To je bilo
pametno. Borio se za opstanak. To mu je mrtvački ozbiljno dalo do znanja da
nikad nije izgubio.
Ostao je pri svijesti oko dvadeset minuta. U kabini je učinio ono što je
morao učiniti i ispuzao van iz olupine. Znao je da za njim više nitko ne puže.
Uspio je stići do šipražja i nastavio puzati. Na koljenima i oslanjajući se na
ostatak ruke, hodao je zgrbljeno poput majmuna. Naklonio se glavom naprijed
i zabio svoju spaljenu kožu u zemlju. Tada je počela agonija. Bio je pri svijesti
dvadeset minuta, a zatim se onesvijestio.
U sljedeća se tri tjedna nije sjećao skoro ničega. Nije znao kamo je išao,
što je jeo i što je pio. Ponekad bi se nakratko nečega sjetio, poput bljeska, što
je bilo gore nego da se ničega nije sjećao. Bio je prekriven pijavicama.
Spaljena mu je koža otpala, a meso ispod nje zaudaralo je na trulež i raspadalo
se. Crvi su gmizali i hranili se njegovom odsječenom rukom. Zatim se našao u
bolnici. Jednog se jutra probudio lebdeći u oblaku morfija. Taj je osjećaj bio
bolji od bilo kojeg drugog osjećaja u njegovom životu. Ali on se cijelo
vrijeme pretvarao da osjeća smrtnu bol. Na taj su način morali odgoditi njegov
povratak na bojište.
Lice su mu zamotali u zavoje. Očistili su mu crve iz rane. Puno godina
kasnije, shvatio je da su mu i crvi spasili život. Pročitao je izvješće o novom
medicinskom istraživanju. Crvi su služili u novom, revolucionarnom liječenju
gangrene. Svojim su neprestanim hranjenjem jeli meso zahvaćeno gangrenom,
prije nego se truljenje moglo proširiti. Pokusi su bili uspješni. Nasmiješio se.
Znao je.
Evakuacija iz bolnice ga je iznenadila. Nisu mu ništa rekli. Čuo je kako
bolničari planiraju što će učiniti sljedećeg jutra. On se odmah iskrao iz sobe.
Nigdje nije bilo stražara. Samo jedan bolničar, koji se zadržao u krugu
bolnice. Bolničar ga je koštao jedne dragocjene boce vode koju mu je razbio o
glavu, ali to njegov bijeg nije odgodilo duže od sekunde.
Dugo putovanje kući počelo je upravo tada, u šipražju, metar daleko od
ograde bolnice. Prvi je zadatak bio prikupiti svoj novac. Bio je zakopan
pedeset milja dalje, u lijesu, na tajnom mjestu izvan njegovog posljednjeg
tabora. Lijes je pronašao pukim slučajem. Bio je jedino dovoljno veliko
spremište kojeg se tada mogao domoći, ali poslije se ispostavilo da je to bio
potez pravog genija. Novčanice od sto, pedeset, dvadeset i deset dolara težile
su osamdeset pet kilograma. Bila je to uobičajena težina sadržaja ljesova. U
lijesu je bilo nešto manje od dva milijuna dolara.
Tabor je već bio napušten i daleko iza neprijateljskih linija. Ali uspio je
doći tamo i suočiti se s prvim od mnogih problema. Kako će bolestan čovjek
bez jedne ruke iskopati lijes? Isprva, slijepom ustrajnošću. Kasnije, uz pomoć.
Već je bio uklonio veći dio zemlje kad su ga otkrili. Poklopac lijesa bio je
sasvim vidljiv i ležao je u plitkom grobu. Vijetkongovska ophodnja napala ga
je s drveća i mislio je da će umrijeti. Ali nije. Umjesto toga, otkrio je nešto. To
je stajalo rame uz rame s ostalim velikim otkrićima u njegovu životu.
Vijetkongovci su ustuknuli. Bojali su se, mrmljali su i nisu bili sigurni. Shvatio
je oni ne znaju tko je on. Nisu znali što je on. Užasne opekline potpuno su mu
izobličile izgled. Nosio je pokidanu i prljavu bolničku košulju. Nije izgledao
kao Amerikanac. Nije sličio ni na što. Nije izgledao kao čovjek. Shvatio je da
spoj njegovog užasnog izgleda, divljeg ponašanja i lijes imaju učinka na
svakoga tko bi ga vidio. Prastari rudimentarni strahovi od smrti, leševa i ludila
potpuno su ih skamenili. Shvatio je da će, ako se počne ponašati kao luđak i
zgrabi svoj lijes, ti ljudi sve učiniti za njega. Njihovo drevno praznovjerje išlo
mu je u korist. Vijetkongovska ophodnja iskopala je lijes i utovarila ga na
volovska kola. On je sjeo uspravan na njega i počeo divlje mahati i pokazivati
prstom prema zapadu, a oni su ga poveli na put dug stotine milja, prema
Kambodži.
Vijetnam je uska zemlja. Prelazio je od skupine do skupine i došao u
Kambodžu za četiri dana. Davali su mu rižu za jelo, vodu za piće i odjenuli su
ga u crne hlače, samo da bi ga primirili i ublažili vlastite primitivne strahove.
Zatim su ga prihvatili Kambodžanci. Skakao je i blebetao poput majmuna i
pokazivao na zapad, na zapad i samo na zapad. Dva mjeseca poslije bio je u
Tajlandu. Kambodžanci su na rukama prenijeli lijes preko granice, okrenuli se
natrag i pobjegli.
 Tajland je bio drukčiji. Kad je prešao granicu, bilo je to kao da je izašao iz
kamenog doba. U Tajlandu su postojale ceste i vozila. Ljudi su bili drukčiji.
Brbljavi i unakaženi čovjek s lijesom bio je predmet ozbiljne sućuti i brige.
Nije predstavljao prijetnju. Vozio se starim Chevroletovim kamionetima i još
starijim Peugeotovim kamionima i za dva tjedna se, zajedno sa svim ostalim
smećem s Dalekog istoka, našao u kanalizaciji zvanoj Bangkok.
U Bangkoku je živio godinu dana. Opet je zakopao lijes, u dvorištu iza
kolibe koju je bio iznajmio. Prvu je noć svim silama kopao alatom ukradenim
od američke vojske, koji je kupio na crnom tržištu. Mogao se služiti alatom za
kopanje, koji je bio osmišljen za kopanje jednom rukom, kako bi se u drugoj
ruci mogla držati puška.
Kad je njegov novac opet bio na sigurnom, otišao je potražiti liječnike. U
Bangkoku ih je bilo mnogo. Liječnici su bili ostaci carstva i zaudarali su na
rakiju. Bili su otpušteni sa svih poslova koje su ikad imali, ali znali su biti
prilično sposobni u danima kad su bili trijezni. Nisu mu bogzna što mogli
učiniti s licem. Jedan mu je kirurg sredio kapak, tako da ga je skoro mogao
zatvoriti. I to je bilo sve. Ali s rukom su bili temeljiti. Opet su otvorili ranu i
zaoblili mu i poravnali kosti. Zašili su mu mišić, prevukli kožu preko njega i
sve opet zašili. Rekli su mu da mora proći mjesec dana da rana zaraste, a zatim
su ga poslali čovjeku koji je izrađivao umjetne udove.
Čovjek mu je ponudio višestruki izbor udova. Svi su imali isti steznik koji
se učvršćivao na biceps, isto remenje i istu časku koja je točno odgovarala
obliku njegovog patrljka. No nastavci su bili različiti. Imao je drvenu ruku
izrezbarenu velikom vještinom, koju je rukom obojila njegova kći. Zatim je
imao ruku s nastavkom u obliku trozuba, koja je podsjećala na kakvu vrtlarsku
alatku. No on je izabrao jednostavnu kuku. Odgovarala mu je, iako ni sam nije
znao zašto. Čovjek ju je iskovao od nehrđajućeg čelika i tjedan dana ju
uglačavao. Zavario je kuku za jednu čeličnu ploču u obliku lijevka i sve
pričvrstio u tešku kožnu čašku. Izrezbario je drvenu repliku njegovog patrljka i
ukalupio kožu preko njega, a zatim je kožu umočio u smolu, kako bi je
očvrsnuo. Zašio je steznik i pričvrstio remenje i kopče. Pažljivo mu je stavio
na ruku i naplatio mu petsto američkih dolara.
Živio je godinu dana u Bangkoku. Isprva ga je kuka žuljala, zbog nje se
osjećao nespretno i nije mogao njome vladati. Ali postupno je napredovao.
Vježbao je i uspio njome ovladati. Kad je opet iskopao lijes i na parobrodu
koji je prevozio skitnice kupio kartu do San Franciska, sasvim je zaboravio na
to da je ikad imao dvije ruke. Jedino ga je lice i dalje mučilo.
Iskrcao se u Kaliforniji, uzeo lijes iz skladišta za teret i malim dijelom
novca kupio jedan rabljeni automobil. Trojica prestrašenih lučkih radnika
utovarili su lijes u vozilo i on se preko cijele države odvezao u New York. Još
uvijek je bio tu, dvadeset devet godina kasnije, s rukotvorinom majstora iz
Bangkoka koja je ležala na podu pored kreveta, gdje ju je odlagao svake od
posljednjih jedanaest tisuća noći.
Prevrnuo se na trbuh, posegnuo lijevom rukom dolje i podigao svoju
umjetnu ruku. Uspravio se na krevetu, položio je preko koljena i uzeo dječju
čarapu s noćnog ormarića. Bilo je deset minuta poslije šest sati ujutro. Još
jedan dan njegovog života.
William Curry probudio se u šest i petnaest. Bila je to stara navika koju je
stekao radom u dnevnoj smjeni, dok je još bio policijski istražitelj. Naslijedio
je stan svoje bake, dva kata iznad ulice Beekman. Stan nije bio naročito lijep,
ali bio je jeftin i iz njega se moglo zgodno doći do većine državnih zgrada s
donje strane Kanala. Zato je poslije razvoda uselio u njega i ostao u njemu
nakon što je otišao u mirovinu. Svojom policijskom mirovinom plaćao je
stanarinu, troškove i najamninu jednosobnog ureda u ulici Fletcher. Zato mu je
prihod od njegovog novootvorenog privatnog ureda morao pokriti troškove
prehrane i alimentacije. A zatim, kad stekne ugled i posao napreduje, to ga je
trebalo učiniti bogatim.
Bilo je šest i petnaest ujutro i stan je bio ugodno hladan. Obližnje visoke
zgrade bacale su sjenu i štitile stan od ranog jutarnjeg sunca. Spustio je noge
na linoleum, ustao i protegnuo se. Otišao je u kuhinju i pristavio kavu. Otišao
je u kupaonicu i istuširao se, kao i svakog jutra. Do sedam sati je morao biti
spreman za posao i takve se rutine strogo držao.
Otišao je do ormara sa šalicom kave u ruci, otvorio vrata i pogledao
odjeću koja je visjela unutra. Mislio se što će odjenuti. Dok je bio policajac,
uvijek je nosio hlače i jaknu. Sive flanelske hlače i kariranu sportsku jaknu.
Sviđao mu se tvid, iako nije bio tipičan Irac. Ljeti je znao odijevati platnene
jakne, ali one su se lako gužvale i zato je odlučio nositi tanke jakne od
sintetičke tkanine. Ali ništa od takve odjeće nije mu odgovaralo, jer se tog
dana morao negdje pojaviti i izgledati kao skupi odvjetnik David Forster.
Morao je odjenuti svoje ženidbeno odijelo.
Odijelo je bilo jednostavno i crno. Kupio ga je u trgovini Brooks Brothers,
gdje su prodavali odijela za vjenčanja, krstitke i pogrebe. Bilo je staro
petnaest godina, a budući da se radilo o odijelu Brooks Brothersa, nije se
mnogo razlikovalo od onih koja su se nosila danas. Malo je visjelo na njemu,
jer je bez ženine kuhinje brzo izgubio na težini. Hlače su bile malo šire u
odnosu na standarde East Villagea, ali to je bilo u redu, jer je namjeravao na
svakom gležnju nositi korice za pištolj. William Curry je bio čovjek koji je
vjerovao u to da uvijek mora biti spreman. David Forster je rekao vjerojatno
nije ništa opasno. Ako se to ostvari, bit će mu vrlo drago, ali čovjek koji je
proveo dvadeset i jednu najgoru godinu u njujorškoj policiji znao je da mora
biti oprezan kad čuje takvo obećanje. Zato je namjeravao staviti obje korice za
pištolje na gležnjeve, a svoj veliki magnum .357 zataknuti za pojas na leđima.
Stavio je odijelo u jednu plastičnu vreću koju je negdje bio nabavio i
dodao jednu bijelu košulju i najneupadljiviju kravatu. Navukao je korice svog
magnuma .357 na crni kožni opasač i sve spremio u torbu, zajedno s dvjema
koricama za gležnjeve. U aktovku je spremio tri pištolja, veliki magnum.357 i
dva pištolja kratke cijevi, marke Smith and Wessons, koje je namjeravao skriti
na gležnjevima. Izdvojio je dvanaest metaka za svaki pištolj, spremio ih u
kutiju i položio je do pištolja. Ugurao je po jednu crnu čarapu u svaku crnu
cipelu i stavio ih u torbu do korica za gležnjeve. Odlučio se presvući tek
poslije ranog ručka. Nije bilo svrhe nositi odijelo i pištolje cijelo jutro i
pojaviti se na sastanku poput šepave kobile.
Zaključao je stan i zaputio se na jug, prema svojem uredu u ulici Fletcher,
noseći svoju prtljagu. Zaustavio se samo da uzme kolač s bananom i orahom,
bez puno masti.
Marilyn Stone se probudila u sedam sati. Oči su joj bile krmeljave i
osjećala se umorno. Držali su ih u uredu dosta iza ponoći. Morali su očistiti
toalet. To je učinio zdepasti čovjek u crnom odijelu. Izašao je van mrzovoljan i
zapovjedio im da čekaju dok se pod ne osuši. Sjedili su u mraku i tišini,
obamrli, promrzli i gladni, i osjećali preveliku mučninu da bi zatražili nešto za
jelo. Tony je natjerao Marilyn da popravi jastuke na sofi. Ona je zaključila da
on namjerava spavati tu. Dok se saginjala u svojoj kratkoj suknji i spremala
mu ležaj, osjećala se sasvim poniženo. Popravljala je jastuke i vraćala ih na
mjesto, a on joj se samo smiješio.
Toalet je bio hladan. Posvuda se osjećala vlaga i zaudaranje sredstva za
čišćenje. Ručnici su bili složeni i obješeni do umivaonika. Rasporedila ih je u
dvije gomile i stavila ih na pod, a zatim su se ona i Chester bez riječi sklupčali
na njima. S druge strane vrata ured je bio tih. Nije mislila da će zaspati, ali
vjerojatno jest, jer ju je probudilo svitanje novoga dana.
Iz ureda su dopirali zvukovi. Umila je lice i uspravila se kad je zdepasti
čovjek donio kavu. Uzela je svoju šalicu bez riječi, a on je Chesterovu ostavio
na stalku ispod zrcala. Chester je još bio na podu, budan, nepomično ležeći.
Čovjek je na izlasku samo prekoračio preko njega.
"Još samo malo i gotovo", rekla je.
"Misliš, tek počinje", odgovorio je Chester. "Kamo ćemo dalje? Gdje će
nas noćas strpati?"
Htjela je reći kući, hvala Bogu, ali sjetila se da poslije pola tri više neće
imati kuću.
"U hotel, čini mi se", rekla je.
"Uzeli su mi kreditne kartice."
Zatim je ušutio. Ona ga je pogledala. "Što je?"
"Ovo nikad neće završiti", rekao je. "Zar ti to nije jasno? Mi smo svjedoci.
Onoga što su učinili onim policajcima. I Sheryl. Kako nas onda mogu pustiti?"
Ona je kimnula. Bio je to jedva primjetan i odsutan pokret glavom. Zatim
je razočarano pogledala u njega. Bila je razočarana jer je on napokon shvatio.
Odsad će cijeli dan biti zabrinut i bijesan, a to će sve samo otežati.
Trebalo mu je pet minuta da sveže čvor na kravati, a zatim je navukao
jaknu. Odijevanje je protjecalo jednako kao i razodijevanje, samo obrnutim
redoslijedom. To je značilo da će cipele obuti posljednje. Mogao je vezice na
cipelama svezati istom brzinom kojom i osoba s dvije ruke. Trik je bio u tome
da kukom pritisne slobodne krajeve o pod.
Zatim je otišao u kupaonicu. Ubacio je sve prijavo rublje u jastučnicu i
ostavio je pored vrata stana. Skinuo je posteljinu s kreveta i sklupčao ga u
drugu jastučnicu. Sve svoje osobne stvari spremio je u košaru iz trgovine.
Ispraznio je ormar i spremio odjeću u torbu. Otvorio je vrata stana i odnio
jastučnice i košaru do otvora za bacanje smeća. Sve je ubacio u otvor i zalupio
poklopcem. Odnio je torbu u hodnik, zaključao stan i spremio ključeve u
omotnicu koju je izvadio iz džepa.
Zaobilaznim je putem došao do pulta pazikuće i ostavio omotnicu s
ključevima agentu za nekretnine.
Spustio se stepeništem do garaže i odnio torbu do Cadillaca. Zaključao ju
je u prtljažnik i prišao vratima vozača. Ušao je unutra, nagnuo se i lijevom
rukom pokrenuo automobil. Okrenuo se preko garaže i izašao van, na dnevnu
svjetlost. Vozio je na jug Petom avenijom, pažljivo odvraćajući pogled sve dok
nije izašao iz parka i našao se na sigurnome, u vrevi ulica Midtowna.
Iznajmio je tri parkirališna mjesta ispred Svjetskog trgovinskog centra, ali
Suburban i Tahoe više nisu bili tu, tako da su mjesta bila prazna kad je stigao.
Parkirao je Cadillac na srednje mjesto i ostavio torbu u prtljažniku. Odlučio je
odvesti se Cadillacom do LaGuardije i ostaviti ga na parkiralištu. Zatim bi
uzeo taksi do zračne luke JFK i ponio torbu. Tako bi izgledao kao i svaki drugi
putnik kojemu se žuri. Automobil bi ostao na parkiralištu sve dok korov ne
izraste ispod njega, a ako tko ikad posumnja, pročešljali bi popis putnika s
LaGuardije, ne s JFK-a. To je značilo da mora otpisati Cadillac i najam ureda,
ali on je uvijek uživao trošiti novac kad je znao da se to isplati, a budući da je
time mogao spasiti vlastiti život, bila je to najveća dobit koju je ikad mogao
ostvariti.
Ekspresnim se dizalom popeo iz garaže i devedeset sekunda kasnije stigao
u svoju čekaonicu od mjedi i hrastovine. Tony je sjedio iza pulta i ispijao
kavu. Izgledao je umorno.
"Brod?" upitao ga je Hobie.
Tony je kimnuo. "Prodaje se. Novac će poslati na račun. žele zamijeniti
ogradu gdje ju je onaj šupak oštetio sjekirom. Rekao sam im da je to u redu i
da troškove odbiju od cijene."
Hobie je kimnuo. "Još nešto?"
Tony se nasmiješio s vidljivom ironijom na licu. "Moramo prebaciti još
novca. Prva isplata kamata upravo je stigla sa Stoneova računa. Jedanaest
tisuća dolara, baš na vrijeme. Savjestan tupan, zar ne?"
Hobie se nasmiješio. "Uzmi Petru da platiš Pavlu, samo što su Petar i
Pavao isti čovjek. Odmah početkom radnog vremena prebaci novac na
Kajmansko otočje, dobro?"
Tony je kimnuo i pročitao poruku. "Simon je opet zvao sa Havaja. Uspjeli
su stići na zrakoplov. Sad su negdje iznad Velikog kanjona."
"Je li Newman štogod doznao?" upitao je Hobie.
Tony je odmahnuo glavom. "Još ništa. Počet će istraživati ovog jutra.
Reacher ga je nagovorio da se tome posveti. Čini se kao pametan čovjek."
"Nedovoljno pametan", rekao je Hobie. "Na Havajima je pet sati manje,
zar ne?"
"Otkrit će danas poslijepodne. Recimo da počne u devet, dva sata traži, to
je četiri sata poslijepodne po našem vremenu. Mi tada više nećemo biti
ovdje."
 Hobie se opet nasmiješio. "Rekao sam ti da ćemo uspjeti. Zar ti to nisam
rekao? Zar ti nisam rekao da se opustiš i pustiš mene da razmišljam?"
Kad se Reacher probudio, njegov je ručni sat pokazivao sedam sati.
Koliko se sjećao, bio je podešen na lokalno vrijeme u St. Louisu, što je
značilo da je na Havajima bilo tri ujutro, a šest u Arizoni ili Coloradu, ili
gdjegod da su bili sedam milja iznad tla, a u New Yorku je već bilo osam sati.
Protegnuo se u svojem sjedalu, ustao i prekoračio preko Jodienih nogu. Ona se
sklupčala u svome sjedalu, a stjuardesa ju je pokrila tankim kariranim
pokrivačem. Čvrsto je spavala. Sporo je disala, a kosa joj je pala preko lica.
Na trenutak je stajao u prolazu i gledao ju kako spava. Zatim je otišao
prošetati.
Prošao je kroz poslovnu klasu i ušao u ekonomsku. Svjetla su bila
prigušena, a putnici su bili sve brojniji što se više približavao repu
zrakoplova. Mala sjedala bila su prepuna putnika sklupčanih ispod pokrivača.
Osjećao se zadah prljave odjeće. Otišao je ravno u stražnji dio zrakoplova i
kod kuhinje skrenuo pored tihe posade zrakoplova, naslonjene na aluminijske
ormariće. Vratio se drugim prolazom, kroz ekonomske i poslovne odjeljke.
Nakratko se zadržao u poslovnom odjeljku i preletio pogledom preko putnika.
Tu su sjedili žene i muškarci u odijelima, bez jakni i raspuštenih kravata.
Prijenosna računala bila su otvorena. Na slobodnim sjedalima su ležale
aktovke, ispupčene od fascikla s plastičnim koricama i spajalicama. Svjetla za
čitanje bila su usmjerena prema stolićima na sjedalima. Neki ljudi su još
uvijek radili, kasno uvečer ili rano ujutro, ovisno po kakvom se vremenu
ravnate.
Ocijenio je da su to ljudi iz srednje klase. Daleko od dna, ali nigdje blizu
vrha. U vojničkom žargonu, svi su bili bojnici i pukovnici. U civilnom smislu
su imali isti čin kao i on u vojnom. On je uspio postati bojnikom, a da je ostao
u vojsci sada je već mogao biti i pukovnik. Naslonio se na pregradu, zagledao
se u potiljke njihovih pognutih glava i pomislio: Leon me stvorio ovakvim
kakvim jesam, a sad me promijenio. Leon je dao potisak njegovoj karijeri,
ubrzao je. On ju nije stvorio, ali on ju je učinio onakvom kakva je bila. U to
nije bilo nikakve sumnje. Zatim je njegova karijera završila i počelo je lutanje,
a sada je i lutanju došao kraj, sve zbog Leona. Ne samo zbog Jodie, već i zbog
Leonove oporuke i ostavštine. Starac mu je ostavio kuću, a ta je ostavština
stajala tamo poput tempirane bombe i čekala da ga zarobi. Zato jer je samo
slabo obećanje bilo dovoljno. Prije je zamisao da bi se negdje mogao skrasiti
postojala samo u teoriji. Bilo je to poput daleke zemlje za koju je znao da je
nikad neće posjetiti. Putovanje tamo jednostavno je bilo predugo. Cijena je
bila previsoka. Već sama muka oko privikavanja na tuđinski način života bila
je neopisivo velika. Ali Leonova ostavština ga je zarobila. Leon ga je zarobio
i bacio ga na samu granicu te daleke zemlje. Sada mu je ta prepreka bila ispred
nosa. Mogao je vidjeti život koji ga s druge strane očekuje. Odjednom mu se
činilo glupim da se okrene i vrati se natrag preko te nevjerojatne udaljenosti.
Daleko je bio stigao. To bi se promijenilo u svjestan izbor, a svjestan izbor bi
ga odveo u nešto sasvim drugo. Sav smisao lutanja bio je u pasivnom
prihvaćanju spoznaje da nema izbora. Postojanje izbora uništavalo je svaku
svrhu lutanja. A Leon mu je pružio velik izbor. Izbor je samo stajao,
nepomičan, prijatan i čekao ga iznad rijeke Hudson. Leon se vjerojatno
smiješio dok je sjedio i prepisivao mu kuću, što se činilo poput kakvog uvjeta.
Vjerojatno se nacerio i pomislio: da vidimo kako ćeš se iz ovoga izvući,
Reacheru.
Žurio je u prijenosna računala i fascikle sa spajalicama i žacnuo se u sebi.
Kako će prijeći granicu te udaljene zemlje, a da usput zaobiđe problema sa
svime ovim? Odijelima, kravatama i crnim, plastičnim uređajima na baterije?
S torbama od krokodilske kože i dopisima iz glavnog ureda? Zadrhtao je i
ostao ukočeno stajati naslonjen na pregradu. Osjetio je paniku, nije disao i
uopće se nije mogao pomaknuti. Prisjetio se kad je prije godinu dana izašao iz
kamiona, na raskršću blizu gradića za kojeg nikad nije čuo, u državi u kojoj
nikad nije bio. Mahnuo je vozaču, duboko zavukao ruke u džepove i počeo
hodati, s milijun milja iza i milijun milja ispred sebe. Sunce je sjalo, nogama
je u hodu dizao prašinu i smiješio se od veselja što je sam i bez ikakve zamisli
kamo se zaputio.
Ali sjetio se i dana devet mjeseci poslije toga. Kad mu je postalo jasno da
mu ponestaje novca i kad je naporno razmišljao. Za boravak u najjeftinijim
motelima još mu je uvijek bila potrebna manja svota dolara. Kao i za
najjeftinije restorane. Prihvatio je posao na Key Westu, namjeravajući raditi
dva tjedna. Zatim je prihvatio i noćni posao i još uvijek je obavljao dva posla
kad ga je Costello posjetio, tri puna mjeseca kasnije. Stoga je stvarnost bila u
tome da je lutanje već bilo završilo. Onje već bio zaposlen. Nije bilo smisla to
poricati. Sada je samo bilo pitanje gdje, koliko i za koga će raditi. Nasmiješio
se. Poput prostitucije, pomislio je. Nema povratka. Malo se opustio, odgurnuo
se od pregrade i zaputio natrag u prvu klasu. Čovjek u prugastoj košulji i s
rukama iste dužine kao u Victora Hobieja bio je budan i promatrao ga je.
Kimnuo mu je na pozdrav. Reacher mu je uzvratio i zaputio se u toalet. Kad se
vratio na svoje mjesto Jodie je bila budna. Sjedila je uspravno i češljala kosu
prstima.
"Zdravo, Reacheru", rekla je.
"Hej, Jodie", odvratio je.
Sagnuo se i poljubio je u usta. Prekoračio je preko njezinih nogu i sjeo.
"Jesi li dobro?" upitao je.
Zamahnula je glavom i zabacila kosu preko ramena.
"Nisam loše. Uopće nisam loše. Bolje no što sam mislila. Gdje si ti bio?"
"Prošetao sam", rekao je. "Otišao sam straga da vidim kako druga polovica
živi."
"Ne, razmišljao si. Primijetila sam to na tebi prije petnaest godina. Uvijek
ideš u šetnju kad moraš o čemu razmisliti."
"Zbilja?" rekao je iznenađeno. "Nisam to znao."
"Naravno da jesi", rekla je. "Primijetila sam to. Znala sam na tebi
primjećivati svaku pojedinost. Bila sam zaljubljena u tebe, sjećaš se?"
"Što još činim?"
"Stišćeš lijevu šaku kad si ljutit ili napet. Desna ruka ti je opuštena,
vjerojatno zbog obuke s oružjem. Kad ti je dosadno, vrtiš glazbu u svojoj
glavi. Vidim ti to po prstima. Kao da sviraš glasovir ili nešto slično. Vrh nosa
ti se malo pomiče kad govoriš."
"Zbilja?"
"Svakako", rekla je. "O čemu si razmišljao?" On je slegnuo ramenima. "O
svačemu", rekao je.
"O kući, zar ne?" rekla je. "Brine te, je li? I mene. Ja i kuća te vezujemo,
poput onog lika iz knjige, Gullivera? Znaš tu knjigu?"
On se nasmiješio. "To je knjiga o čovjeku kojeg su usnulog zarobili mali
ljudi. Prikovali su ga za zemlju stotinama malih konopaca."
"Osjećaš li se i ti tako?"
 Zastao je na trenutak. "Ne zbog tebe."
Ali stanka je bila sekundu preduga. Ona je kimnula.
"Drukčije je nego biti sam, zar ne?" rekla je. "Znam to, bila sam udana.
Moraš cijelo vrijeme misliti i na drugoga. Moraš se brinuti zbog nekoga."
On se nasmiješio. "Naviknut ću se na to."
Ona se također nasmiješila. "A tu je i kuća, zar ne?"
On je slegnuo ramenima. "Čudan je to osjećaj."
"Pa, to je između tebe i Leona", rekla je. "Htjela bih da znaš da ti ne
postavljam nikakve uvjete. Ni zbog čega. Tvoj život i tvoja kuća. Učini što
hoćeš, bez ikakvog pritiska."
Kimnuo je. Nije ništa rekao.
"Znači, potražit ćeš Hobieja?"
Opet je slegnuo ramenima. "Možda. Ali to je vraški težak zadatak."
"Moraju postojati nekakvi tragovi", rekla je. "Medicinski podaci i slično?
Mora imati protezu. A ako je zadobio opekline, i o tome će postojati podaci.
Takav ti na ulici ne bi promaknuo, zar ne? Bez jedne ruke, sav u opeklinama?"
Kimnuo je. "Ili bih jednostavno mogao pričekati da on nađe mene. Mogao
bih dokoličiti u Garrisonu dok opet ne pošalje svoje ljude."
Zatim se okrenuo prema prozoru i zagledao se u svoj blijedi odraz u tmini.
Pomislio je: ja samoprihvaćam činjenicu da je on živ. Ja samo prihvaćam
činjenicu da sam pogriješio. Opet se okrenuo prema Jodie.
"Možeš li mi dati svoj mobitel? Možeš li bez njega danas? U slučaju da
Nash nešto otkrije i nazove me? želio bih to čuti iz prve ruke, ako me nazove."
Dugo ga je gledala u oči, a zatim je kimnula. Sagnula se i otvorila svoju
torbicu. Izvadila je mobitel i dala mu ga.
"Sretno", rekla je.
On joj je isto tako uzvratio kimanjem i spremio mobitel u džep.
"Sreća mi nikad nije bila potrebna"; rekao je.
Nash Newman nije čekao do devet sati ujutro da počne istraživati. Bio je
pedantan i obraćao je pozornost na sitne pojedinosti, koliko u svojoj etici,
toliko i u svojoj stručnosti. Bila je to neslužbena istraga iz sućuti prema
izmučenom prijatelju, zato se morala provesti izvan radnog vremena. Bila je to
privatna stvar i trebao ju je riješiti osobno.
Zato je ustao iz kreveta u šest i kratko promatrao slabi crveni odsjaj
tropskog svitanja iza planina. Skuhao je kavu i odjenuo se. U šest i trideset bio
je u svome uredu. Izračunao je da će istraga potrajati dva sata. Zatim bi
doručkovao u kantini i na vrijeme otišao na svoj redovni posao u devet sati.
Otvorio je ladicu svoga stola i izvadio medicinski spis Victora Hobieja.
Leon Garber je prikupio njegove podatke nakon što se raspitao po liječničkim
i zubarskim ordinacijama u okrugu Putnam. Spremio je podatke u jedan stari
fascikl vojne policije i svezao ga starim platnenom vrpcom. Vrpca je nekoć
bila crvena, ali od starosti je izblijedila do ružičaste. Na fasciklu je bila
obična metalna kopča.
Oslobodio je kopču. Otvorio je fascikl. Na vrhu je bio otpusni list koji su
Hobiejevi roditelji potpisali u travnju. Ispod njega je bila drevna prošlost.
Pročitao je tisuće sličnih spisa i mogao je bez problema mladiće na koje se
spis odnosio svrstati po njihovoj dobi, zemljopisnom položaju, prihodima
njihovih roditelja, po sportskim sposobnostima, po svim brojnim čimbenicima
koji su utjecali na njihovu zdravstvenu povijest. Dob i zemljopisni položaj išli
su rame uz rame. Neka je nova zubarska tehnika mogla početi u Kaliforniji i
proći preko cijele Amerike poput mode, zato je trinaestogodišnji dječak koji je
popravljao zube u Des Moinesu morao biti rođen pet godina poslije
trinaestogodišnjaka koji je popravljao zube u Los Angelesu. Prihodi njihovih
roditelja određivali su hoće li oni uopće biti u mogućnosti zube popravljati.
Nogometne zvijezde iz srednjih škola liječile su iščašena ramena, igrači
bejzbola imali su prijelome zapešća, a plivači kronične upale uha.
Victor Truman Hobie nije imao bogzna kakvu povijest bolesti. Newman je
čitao između redaka i predočio si jednog zdravog dječaka, dobro uhranjenog i
dobro zbrinutog od strane savjesnih roditelja. Bio je dobrog zdravlja. Imao je
prehlade, gripu i napadaj bronhitisa u dobi od osam godina. Nije imao
nezgoda. Nije lomio kosti. Imao je temeljitu zubnu njegu. Dječak je odrastao u
razdoblju agresivnog zubarstva. Newman je iz iskustva znao da je to sasvim
tipično za svaku osobu s područja grada New Yorka iz pedesetih i ranih
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zubarstvo je u tom razdoblju ratovalo
protiv šupljih zubi. Šupljine je trebalo stjerati u kut. Tražili su ih snažnim
rendgenskim zračenjem, a kad bi ih pronašli, proširili bi ih bušilicama i
ispunili plombama. To je za posljedicu imalo puno odlazaka u zubarsku
ordinaciju, što je mladom Victoru Hobieju nesumnjivo bilo mukotrpno, ali s
Newmanovog gledišta taj je postupak ostavio za sobom veliki broj snimaka
dječakove usne šupljine. Snimci su bili dovoljno dobri, jasni i brojni da se iz
njih može izvući zaključak.
Uzeo je snimke i izašao na hodnik. Otključao je obična vrata na zidu od
troske, prošao pokraj aluminijskih sanduka i otišao do niše na kraju prostorije.
Na jednoj je širokoj polici u kutu bilo računalo koje se nije moglo vidjeti iz
prostorije. Uključio ga je i kliknuo na izbornik traženja. Na zaslonu se pojavio
detaljni upitnik.
Ispunjavanje upitnika bila je stvar čiste logike. Kliknuo je na SVE KOSTI i
upisao BEZ PRIJELOMA U DJE-TINJSTVU, MOGUĆI PRIJELOMI U
ODRASLOJ DOBI. Kao dječak nije slomio nogu dok je u srednjoj školi igrao
nogomet, ali mogao ju je slomiti kasnije, nesretnim slučajem za vrijeme obuke.
Medicinski podaci iz vojne službe su se ponekad znali zagubiti. Proveo je
dosta vremena na zubarskom dijelu upitnika. Unio je detaljan opis svakog
zuba, kako je bilo zabilježeno posljednji put. Označio je plombirane šupljine i
kod svakog je zdravog zuba upisao MOGUĆA ŠUPLJINA. To je bio jedini
način da ukloni pogreške. Čista logika. Zdravi se zub poslije može pokvariti i
potrebno ga je popraviti, ali plombirana šupljina zauvijek ostaje. Promatrao je
rendgenske snimke i pokraj odrednice RAZMAK upisao je JEDNAKO i isto to
pokraj odrednice VELIČINA. Ostatak upitnika ostavio je prazan. Na kosturu su
se mogle vidjeti neke bolesti, ali ne i prehlade, gripa i bronhitis.
Provjerio je ono što je upisao i točno u sedam sati pritisnuo tipku TRAžI.
Računalo je počelo brujati i klopotati na jutarnjoj tišini, a program je strpljivo
počeo pretraživati bazu podataka.
Sletjeli su deset minuta ranije, nešto prije podneva po istočnom vremenu.
Preletjeli su na maloj visini iznad blistavog mora Jamajčanskog zaljeva i
sletjeli okrenuti istoku, nakon čega se zrakoplov okrenuo i polako stigao do
terminala. Jodie je uskladila sat s lokalnim vremenom i bila na nogama prije
nego se zrakoplov zaustavio, što je bio prijestup za koji vas u prvoj klasi neće
ukoriti.
"Hajdemo", rekla je. "Stvarno sam u stisci s vremenom."
Bili su pred vratima još prije nego su se otvorila. Reacher je nosio njezinu
torbu preko piste, a ona je žurila pred njim sve dok nisu prošli kroz putnički
terminal i izašli iz zračne luke. Lincoln Navigator je još uvijek stajao na
parkiralištu. Bio je velik, crn i naočit i stajalo ih je pedeset osam Rutterovih
dolara da ga izvezu van.
"Imam li vremena istuširati se?" upitala se.
Reacher je to prokomentirao tako što je vozilo potjerao brže od
ograničenja koje je vladalo na cesti Van Wyck. Promet na auto cesti preko
Long Islanda, prema zapadnom tunelu, odvijao se nesmetano. Bili su na
Manhattanu dvadeset minuta nakon što su sletjeli i već vozili na jug preko
Broadwaya. Za pola sata su došli blizu njezinog stana.
"Ipak ću morati provjeriti je li zrak čist", rekao joj je. "Morala se ti tuširati
ili ne."
Ona je kimnula. Povratak u grad opet je izazvao brigu.
"U redu, ali požuri."
Ograničio se na zaustavljanje pred njezinom zgradom i provjeru predvorja.
Nije bilo nikoga. Parkirali su automobil, popeli se na peti kat, a zatim se
stepenicama spustili na četvrti. Zgrada je bila tiha i pusta. Stan je bio prazan i
nitko u njihovu odsustvu nije u njega ulazio. Kopija Mondrianove slike sjajila
je na dnevnoj svjetlosti. Bilo je podne i trideset.
"Deset minuta?" rekla je. "Onda me možeš odvesti u ured, dobro?"
"Kako ćeš stići na sastanak?"
"Imamo vozača", rekla je. "On će me odvesti."
Otrčala je preko dnevne sobe u spavaonicu, svlačeći usput odjeću.
"Jesi li gladna?" viknuo je Reacher za njom.
"Nemam vremena", doviknula je.
Tuširala se pet minuta i još se toliko zadržala ispred ormara. Izašla je u
crnoj haljini i crnoj jakni.
"Hoćeš li mi pronaći aktovku?" viknula je.
Počešljala je kosu i osušila je sušilom. Našminkala je olovkom oči i
našminkala usne. Pogledala se u zrcalu i otrčala natrag u dnevnu sobu. Njezina
ju je aktovka čekala. On ju joj je odnio do automobila.
"Uzmi moje ključeve", rekla je. "Tako se možeš vratiti u stan. Nazvat ću te
iz ureda i onda možeš doći po mene."
Trebalo im je sedam minuta da stignu do malog trga ispred njezina ureda.
Iz automobila je izašla u pet do jedan.
"Sretno", rekao joj je Reacher. "Rasturi ih."
Mahnula mu je i kroz okretna vrata ušla u zgradu. Djelatnici osiguranja
vidjeli su je kako ulazi, kimnuli su joj i propustili je u hodnik s dizalima.
Došla je u svoj ured prije jednog sata. Njezin je tajnik ušao za njom u ured s
tankim spisom u ruci.
"Izvoli", rekao je svečano.
Otvorila je spis i prelistala osam stranica.
"Što je, dovraga, ovo?" rekla je.
"Na sastanku partnera su time bili oduševljeni", rekao je tajnik.
 Prelistala je stranice obrnutim redoslijedom. "Ne vidim zašto. Nikad nisam
čula za ove korporacije, a svota je beznačajna."
"Nije stvar u tome, zar ne?" rekao je tajnik.
Pogledala ga je. "Nego u čemu?"
"Unajmio vas je davatelj kredita", rekao je. "Ne dužnik. To je učinio da ga
preduhitri, zar ne? Zato jer se priča brzo širi. Davatelj kredita zna da će, ako
vi stanete na stranu dužnika, imati velike probleme. Zato vas je unajmio prvi,
kako bi osigurao da do toga ne dođe. To znači da ste poznati. Zato su partneri
time bili oduševljeni. Sada ste velika zvijezda, gospođo Jacob."
 16
Reacher se polako odvezao natrag do donjeg Broadwaya. Velikim se
automobilom spustio u podzemnu garažu. Parkirao ga je na Jodieno mjesto i
zaključao ga. Nije krenuo gore u stan. Vratio se pješice uz rampu i na suncu se
zaputio na sjever, u kavanu. Barmen ga je poslužio četverostrukom kavom u
kartonskoj šalici, a on je zatim sjeo za isti kromirani stol za kojim je sjedila
Jodie kad je provjeravao njezin stan, one večeri kad se vratio iz Brightona.
Vratio se natrag preko Broadwaya i zatekao ju kako sjedi tu i zuri u Rutterovu
lažnu fotografiju. Sjeo je na istu stolicu na kojoj je i ona sjedila, otpuhnuo
pjenu s kave, pomirisao je i otpio prvi gutljaj.
Što će reći starcima? Jedini human način bio bi otići kod njih i ništa im ne
reći. Jednostavni im reći da je sve lažirano. Sve ostaviti potpuno nejasnim. To
bi bila ljubaznost. Jednostavno otići kod njih, primiti ih za ruke, reći im vijesti
o Rutterovoj prijevari, vratiti im novac, a zatim im obrnutim redoslijedom
opisati dugu i bezuspješnu potragu kroz prošlost, koja ga nije nigdje odvela.
Zatim bi ih morao uvjeriti da prihvate činjenicu kako je njihov sin već odavno
mrtav i zamoliti ih da shvate kako im nitko nikada neće moći reći gdje, kada i
kako je umro. Zatim bi nestao i ostavio ih da prožive ono malo vremena koje
im je ostalo do kraja života, s kakvim-takvim dostojanstvom koje mogu
pronaći u činjenici da su samo dvoje od deset milijuna roditelja koji su u noći
i magli koja je prohujala jednim užasnim stoljećem izgubili svoju djecu.
Nastavio je ispijati kavu, stišćući pred sobom na stolu lijevu šaku. Lagao
bi im, ali iz uljudnosti. Reacher nije imao velikog iskustva oko uljudnosti. Bila
je to vrlina koja je uvijek tekla usporedo s njegovim životom. Nikad se nije
našao u situaciji gdje je to imalo neku vrijednost. Nikad mu u dužnost nisu
stavili priopćavanje loših vijesti rodbini. Nekim njegovim kolegama jesu.
Poslije Zaljevskog rata su osnovani odredi kojima je bila dužnost priopćavati
takve vijesti. Jedan bi viši časnik iz takve postrojbe zajedno s vojnim
policajcem odlazio posjetiti obitelj poginulog. Hodali bi dugim, samotnim
prilazima, penjali se do stanova i priopćavali vijesti koje je njihov formalni
dolazak već unaprijed najavljivao. Smatrao je da u obavljanju takve dužnosti
ljubaznost ima veliki značaj, ali njegova je karijera bila čvrsto ograničena na
vojne sobveze, gdje su stvari uvijek bile jednostavne, ili su se događale ili
nisu, bile su dobre ili loše, zakonite ili protuzakonite. Sada, dvije godine
poslije istupanja iz službe, ljubaznost je iznenada postala jedan od čimbenika
njegovog života. I to ga je tjeralo da laže.
Ali on će pronaći Victora Hobieja. Popustio je stisak šake i kroz košulju
dotaknuo ožiljak od opekline. Morao je izravnati račune. Nagnuo je šalicu i
ispijao kavu sve dok na zubima i jeziku nije osjetio talog. Zatim je šalicu
odbacio u kantu za otpad i izašao van, na pločnik. Broadway je bio okupan
suncem koje je sjalo s jugozapada, ravno iznad njega. Osjetio je sunce na licu,
okrenuo se leđima i zaputio se prema Jodienoj zgradi. Bio je umoran. U
zrakoplovu je spavao samo četiri sata. Samo četiri u više od dvadeset i četiri
sata. Prisjetio se kako je ležao u ogromnom sjedalu prvog razreda i zaspao u
njemu. Tada je razmišljao o Hobieju, baš kao i sada. Victor Hobie je dao ubiti
Costella, tako da može ostati skriven. U mislima mu je lebdjela Crystal.
Striptizeta s Key Westa. Nije smio više misliti na nju. Ali govorio joj je nešto
u mračnom baru. Nosila je majicu i ništa više. Zatim je Jodie pričala s njime, u
mračnoj radnoj sobi u stražnjem dijelu Leonove kuće. Njegove kuće. Govorila
mu je isto što je on govorio Crystal. Govorio je: vjerojatno je nekome stao na
žulj na sjeveru, pravio probleme. Ona je govorila: vjerojatno se namjeravao
poslužiti nekakvim prečacem, uzbuniti nekoga.
Stao je kao ukopan na ulici, a srce mu je lupalo. Leon. Costello. Leon i
Costello, zajedno, u razgovoru. Costello je otišao u Garrison i pričao s
Leonom prije nego je umro. Leon mu je bio dao zadatak. Pronađi čovjeka po
imenu Jack Reacher, jer želim da provjeri čovjeka po imenu Victor Hobie,
vjerojatno mu je rekao Leon. Costello, smiren i ozbiljan u svom poslu,
vjerojatno ga je dobro saslušao. Vratio se natrag u grad i sagledao posao u
cijelosti. Dobro je prozmislio i pokušao se poslužiti prečacem.
Costello je otišao tražiti čovjeka po imenu Hobie prije nego je otišao
tražiti čovjeka po imenu Reacher.
Pretrčao je posljednji blok do Jodiene garaže. Od donjeg Broadwaya do
avenije Greenwich bilo je tri kilometra, a ondje je stigao za jedanaest minuta,
prateći taksije koji su vozili na zapadnu stranu Midtowna. Ostavio je Lincoln
na pločniku pred zgradom i potrčao kamenim stubama do predvorja. Pogledao
je oko sebe i nasumice pritisnuo tri dugmeta.
"Dostava", rekao je.
Vrata su se uz zujanje otvorila i on se popeo stepenicama do ureda broj
pet. Mahagonij ska vrata Costellova ureda bila su zatvorena, baš kao što ih je i
ostavio prije četiri dana. Osvrnuo se po hodniku i uhvatio kvaku. Vrata su se
otvorila. Zasun na vratima i dalje nije bio spušten, kao da ured radi. Pastelna
recepcija bila je netaknuta. Grad koji nije znao za sućut. život je tekao dalje,
uposlen, zaboravan i bezosjećajan. Zrak unutra bio je ustajao. Miris tajničina
parfema se izgubio. Ali njezino je računalo još bilo uključeno. Vodenasti
screensaver je kružio zaslonom i strpljivo čekao da se ona vrati.
Prišao je njezinom radnom stolu i pomaknuo prstom miša. Zaslon se
raščistio i otkrio unos u bazu podataka za tvrtku Spencer Gutman Ricker i
Talbot, posljednje što je on potražio prije nego ihje nazvao, još kada nije
poznavao nikakvu gospođu Jacob. Poništio je upis i bez prevelikog optimizma
se vratio na glavni popis. Na popisuje potražio JACOB i to ga nije dovelo
nigdje. Isto tako, na popisu nije vidio ime HOBIE, a H i J su prilično bliska
slova u abecedi.
Pretražio je glavni popis od dna do vrha i opet do dna, ali nije pronašao
ništa. U njemu nije bilo nikakvih imena, samo kratice tvrtki. Udaljio se od
stola i ušao u Costellov ured. Na stolu nije bilo nikakvih papira. Stao je za stol
i ugledao metalnu kantu za smeće u prostoru za noge. Unutra su bili zgužvani
papiri. Čučnuo je i istresao ih na pod. Tu su bile otvorene omotnice i odbačeni
obrasci.
Jedan mastan papir u koji je bio umotan sendvič. Nekoliko listova papira s
crtama istrgnutih iz bilježnice. Dlanom ih je poravnao na tepihu. Ništa mu nije
zapelo za oko, ali očito se radilo o poslovnim bilješkama. Bile su to črčkarije
kakve zaposleni čovjek zapisuje da mu pomognu u sređivanju misli. Ali sve su
nastale tek nedavno. Costello je očito bio čovjek koji je redovito praznio kantu
za smeće. Ništa nije bilo više od dva dana starije od trenutka kad je ubijen na
Key Westu. Da je bilo nekakvih podataka o Hobieju, bili bi stari dvanaest ili
trinaest dana, odmah nakon razgovora s Leonom, na samom početku istrage.
Reacher je otvorio ladice stola, jednu po jednu i na vrhu s lijeve strane
pronašao jednu bilježnicu. To je bila trgovačka bilježnica, dijelom iskorištena,
s debelim nosačem s lijeve i polovinom preostalih stranica na desnoj strani.
Sjeo je u kožnu stolicu i prelistao bilježnicu. Na desetoj je stranici ugledao
ime Leon Garber. Isticalo se u pravoj zbrci bilježaka olovkom. Zatim je pisalo
gospođa Jacob, SGR&T. Ugledao je ime Victor Hobie. To je ime bilo dvaput
podcrtano, potezima kakvima se služi zamišljen čovjek dok duboko razmišlja.
Bilo je zaokruženo ovalnim krivuljama koje su se preklapale, poput jaja. Do
toga je Costello zapisao KZK?? Odatle se preko stranice pružala jedna crta,
do oznake 9 ujutro. I 9 ujutro je bilo zaokruženo s još ovalnih krivulja.
Reacher je gledao u stranicu, razabirući da se radi o sastanku s Victorom
Hobiejem na mjestu pod imenom KZK, u devet sati ujutro. Vjerojatno u devet
sati ujutro onoga dana kad su ga ubili.
Odgurnuo je stolicu unatrag i ustao od stola. Vratio se natrag do računala.
Popis iz baze podataka još je bio tu. Screensaver se nije uključio. Došao je na
vrh popisa i pogledao sve između Ji L. KZK je bilo tu, stisnuto između kratica
KKR&W i KDAG&Y. Pomaknuo je miša i kliknuo. Otvorio se prozorčić u
kojem je pisalo KORPORACIJSKA ZAKLADA S KAJMANSKOG OTOČJA.
S adresom u Svjetskom trgovinskom centru. Pored nje su bili brojevi telefona i
telefaksa. Tu je bio zabilježen popis zahtijeva odvjetničkih tvrtki. Vlasnik je
bio gospodin Victor Hobie. Reacher je zurio u zaslon, a tada je zazvonio
telefon.
Odvojio je pogled od zaslona i pogledao u telefon na stolu. Bio je nečujan.
Zvonjava je dopirala iz njegovog džepa. Izvadio je Jodien mobitel iz jakne i
pritisnuo tipku.
"Halo?" rekao je.
"Imam neke novosti", odgovorio je Nash Newman. "O čemu?"
"O čemu? Što, dovraga, misliš, o čemu?" "Ne znam", rekao je Reacher.
"Zato mi reci." Zato mu je Newman rekao. Nakon čega je nastupila tišina. Čuo
se samo slab šum u slušalici što je označavao šest tisuća milja udaljenosti i
lagano zujanje ventilatora u računalu. Reacher je odmakao mobitel od uha i
zagledao se u prazno. Zatim se do kraja zbunjen počeo osvrtati lijevo-desno.
"Jesi li još tu?" upitao je Newman. Čuo je njegov glas, slab, nekako
elektronski, tako da je zvučao poput udaljenog kriještanja iz slušalice. Reacher
je opet naslonio mobitel na uho.
"Siguran si u to?" upitao je.
"Siguran sam", rekao je Newman. "Sto posto sam siguran. Definitivno.
Izgledi da griješim su jedan naprema milijardu. Nema nikakve sumnje u to."
"Siguran si?" opet je upitao Reacher.
"Posve", rekao je Newman. "Posve, potpuno."
Reacher je zašutio. Samo se ogledao po tihom i pustom uredu. Tamo gdje
je sunce ulazilo kroz ukrašeno staklo na prozorima zidovi su bili svijetloplavi,
a tamo gdje sunca nije bilo vladalo je sivilo.
"Ne zvučiš mi previše sretan zbog toga", rekao je Newman.
"Ne mogu vjerovati", rekao je Reacher. "Ponovi mi."
Stoga mu je Newman sve opet ponovio.
 "Ne mogu vjerovati", rekao je Reacher. "Potpuno si siguran u to?"
Newman mu je sve ponovio. Reacher je blijedo zurio u stol.
"Reci mi opet", rekao je. "Još jednom, Nash."
Zato mu je Newman sve ponovio po četvrti put.
"U to uopće nema nikakve sumnje", dodao je. "Jesi li ikad doživio da sam
pogriješio?"
"Sranje", rekao je Reacher. "Sranje, znaš li ti što to znači? Jesi li vidio što
se dogodilo? Jesi li vidio što je učinio? Moram ići, Nash. Moram se vratiti u
St. Louis, odmah. Moram opet u arhiv."
"Da, zbilja bi morao, zar ne?" rekao je Newman. "Ja bih svakako prvo
otišao u St. Louis, jer je stvar vrlo hitna."
"Hvala, Nash", rekao je Reacher odsutno. Isključio je mobitel i strpao ga
natrag u džep. Zatim je ustao i polako izašao iz Costellova ureda, do stubišta.
Za sobom je ostavio širom otvorena vrata od mahagonija.
Tony je ušao u toalet s na vješalicom na kojoj je u plastičnoj vreći iz
praonice visjelo odijelo Savile Row. Košulja je bila uškrobljena i složena u
omotu od papira koji je nosio ispod ruke. Pogledao je u Marilyn, objesio
odijelo na šipku tuškabine i bacio košulju Chesteru u krilo. Posegnuo je rukom
u džep i izvukao kravatu. Izvukao ju je cijelom dužinom, poput mađioničara
koji pokazuje trik sa skrivenim svilenim šalom. Bacio ju je za košuljom.
"Predstava samo što nije počela", rekao je. "Budite spremni za deset
minuta."
Izašao je van i zatvorio vrata. Chester je sjedio na podu i držao zapakiranu
košulju u krilu. Kravata mu je ležala preko nogu, ondje gdje je i pala. Marilyn
se sagnula i uzela mu košulju. Zavukla je prste pod papir i pokidala ga.
Zgužvala je papir i bacila ga. Otresla je košulju i otkopčala dva gornja
dugmeta.
"Još malo pa gotovo", rekla je, kao da su to riječi nekakve vradžbine.
Odsutno ju je pogledao i ustao na noge. Uzeo je košulju i navukao je preko
glave. Ona je stala ispred njega, popravila mu ovratnik i svezala kravatu.
"Hvala", rekao je.
Pomogla mu je da odjene odijelo, stala ispred njega i popravila mu rever.
"Tvoja kosa", rekla je.
Otišao je do zrcala i ugledao čovjeka kakav je bio prije, u nekom drugom
životu. Prstima je zagladio kosu na mjesto. Vrata kupatila su se opet otvorila i
Tony je ušao unutra. Držao je nalivpero marke Mont Blanc.
 "Ovo ćemo vam posuditi, da možete potpisati prijenos vlasništva."
Chester je klimnuo, uzeo nalivpero i spremio ga u sako.
"I ovo. Moramo držati do svog izgleda, zar ne? Zbog svih tih odvjetnika?"
Bio je to Rolex od platine. Chester ga je uzeo od njega i zakopčao ga na
zapešće. Tony je izašao iz toaleta i zatvorio vrata. Marilyn je stala pred zrcalo
i popravila kosu prstima. Zabacila ju je iza ušiju i napućila usne kao da se
upravo našminkala, iako nije. Nije imala šminku za usne. To je učinila
nagonski, iz navike. Stala je na sredinu toaleta i poravnala suknju preko
bedara.
"Jesi li spreman?" upitala je.
Chester je slegnuo ramenima. "Za što? Jesi li ti?"
"Ja sam spremna", rekla je.
Vozač tvrtke Spencer Gutman Ricker i Talbot bio je muž jedne tajnice s
najdužim stažem. I obično mrtvo puhalo, jer nije preživio spajanje svoje tvrtke
sa slabom i gladnom konkurencijom. Imao je pedeset devet godina, bio je
nezaposlen, bez iskustva i bez budućnosti, a sve je svoje prihode uložio u
rabljeni Lincoln Town Car. Njegova je žena napisala molbu tvrtki u kojoj je
stajalo da bi bilo jeftinije imati ugovor s njime i držati ga kao vanjskog
suradnika, nego li imati automobil u vlastitom voznom parku. Partneri su
zažmirili na greške u molbi i svejedno ga zaposlili, što je bilo nešto između
dobre volje i koristi. Stoga je vozač čekao u garaži s upaljenim motorom i
pojačanim hlađenjem, kad je Jodie izašla iz dizala i prišla vozilu. Spustio je
prozor, a ona se nagnula i obratila mu se.
"Znaš li kamo idemo?" upitala je.
On je kimnuo i potapšao raspored koji je ležao na prednjem sjedalu.
"Spreman sam", rekao je.
Ona je sjela na stražnje sjedalo. Po prirodi je bila demokratski nastrojena
osoba koja se više voljela voziti sprijeda zajedno s vozačem, ali on je
zahtijevao da putnici sjednu na stražnje sjedalo. Tako se osjećao kao pravi
službenik. Bio je osjetljiv starac i naslutio je dašak milostinje kad su ga
unajmili. Osjećao je da će mu njegovo vrlo službeno ponašanje podići status.
Nosio je crno odijelo i vozačku kapu koju je pronašao u jednoj trgovini
odorama u Brooklynu.
Čim je u retrovizoru vidio da je Jodie ušla, okrenuo se preko garaže,
odvezao se uz rampu i izašao van na dnevnu svjetlost. Izlaz je bio na stražnjem
dijelu zgrade, kod burze. Skrenuo je lijevo na Broadway i prestrojio se na
vrijeme da skrene desno u usku ulicu Trinity. Vozio je njome na zapad i
skrenuo, prišavši Svjetski trgovinski centar s istoka. Promet je tekao sporo
pokraj crkve Svetog Trojstva, jer su dva kolnička traka bila blokirana vučnim
vozilom parkiranim na pločniku do policijskog automobila. Policajci su virili
kroz prozore u vozilo, kao da u nešto nisu bili sigurni. Polako je prošao pokraj
njih. Zatim je usporio i opet se zaustavio na trgu ispred zgrade. Zurio je u
ravnini ulice, a iznad njega su se nadvijali divovski tornjevi koje nije mogao
vidjeti. Sjedio je s upaljenim motorom, šutljiv i poslušan.
"Čekat ću vas ovdje", rekao je.
Jodie je izašla iz automobila i zastala na pločniku. Trg je bio širok i pun
ljudi. Bilo je pet minuta do dva i ljudi su se s objeda vraćali na posao. Ona je
osjetila nemir. Hodat će preko javnog mjesta bez Reachera da pazi na nju, po
prvi put otkako su stvari izmakle kontroli. Pogledala je oko sebe i pridružila se
šačici užurbanih ljudi. S njima je otišla sve do južnog tornja.
Adresa iz spisa upućivala je osamdeset osmi kat. Stala je u red i čekala
ekspresno dizalo. Ispred nje je bio čovjek srednjeg rasta, u crnom odijelu koje
mu nije odgovaralo. Nosio je jeftinu aktovku obloženu smeđom plastikom koja
je trebala oponašati krokodilsku kožu. Ušla je u dizalo poslije njega. Bilo je
prepuno i ljudi su govorili brojeve katova jednoj ženi koja je bila najbliža
dugmadi. Čovjek u lošem odijelu je rekao osamdeset osmi kat. Jodie nije ništa
rekla.
Dizalo se prije osamdeset osmog kata zaustavilo više puta, a ljudi su
izlazili van. Polako se penjala. Bilo je točno dva sata kad je dizalo stiglo na
osamdeset osmi kat. Jodie je izašla. Čovjek u lošem odijelu izašao je za njom.
Našli su se u pustom hodniku. Obična zatvorena vrata vodila su u urede. Jodie
se zaputila u jednom pravcu, a čovjek u odijelu u drugom. Oboje su razgledali
pločice koje su stajale do vrata. Opet su se susreli ispred drvene hrastove
pločice na kojoj je pisalo Korporacijska zaklada s Kajmanskog otočja. Na
vratima je bio u stranu pomaknut prozorčić sa staklom ojačanim žicom. Jodie
je pogledala kroz njega, a čovjek u odijelu se nagnuo do nje i otvorio vrata.
"Na istom smo sastanku?" iznenađeno je upitala Jodie.
Slijedila ga je unutra, do recepcije od mjedi i hrastovine. Osjećali su se
uredski mirisi. Zagrijane kemikalije iz kopirnih strojeva, skuhana kava. Čovjek
u odijelu se okrenuo prema njoj i kimnuo.
"Čini se da jesmo", rekao je.
U hodu mu je pružila ruku.
 "Ja sam Jodie Jacob", rekla je. "Iz tvrtke Spencer Gutman. Zastupam
davatelja kredita."
Čovjek se okrenuo, premjestio svoju aktovku u lijevu ruku, nasmiješio se i
rukovao se s njom.
"Ja sam David Forster", rekao je. "Iz tvrtke Forster i Abelstein."
Došli su do pulta na recepciji. Ona je stala i oštro ga pogledala.
"Ne, niste", rekla je otresito. "Ja vrlo dobro poznajem Davida."
Čovjek je iznenada postao vrlo napet. Čekaonica je utihnula. Ona se
okrenula na drugu stranu i ugledala čovjeka kojega je posljednji put vidjela
kako drži kvaku njezine Bravade kad se Reacher izvukao iz sudara na
Broadwayu. Mirno je sjedio za pultom i zurio ravno u nju. Pomaknuo je lijevu
ruku i pritisnuo tipku. U tišini je čula kako se ulazna rata zaključavaju. Zatim je
pomaknuo desnu ruku. Spustila se prazna i podigla s puškom. Imala je široku
cijev i metalnu dršku. Cijev je imala preko trideset centimetara. Čovjek u
lošem odijelu bacio je svoju plastičnu aktovku i podigao ruke u zrak. Jodie je
zurila u oružje i pomislila: ali to je sačmarica.
Čovjek s puškom opet je pomaknuo lijevu ruku i pritisnuo drugu tipku.
Otvorila su se vrata koja su vodila u ured. Čovjek koji je udario Suburbanom u
njih stajao je na vratima. U ruci je držao pištolj. Jodie je prepoznala model iz
filmova. Bio je to automatski pištolj. Na filmskom je platnu bučno ispaljivao
metke koji bi žrtvu odbacili dva metra unatrag. Vozač Suburbana čvrsto je
držao pištolj i uperio ga je između nje i čovjeka u lošem odijelu, kao da je
spreman svakog trenutka okrenuti ruku i opaliti u nekoga od njih dvoje.
Čovjek sa sačmaricom je izašao iza pulta i odgurnuo Jodie u prolazu. Stao
je iza čovjeka u lošem odijelu i zabio mu cijev sačmarice u dno leđa. Začuo se
odjećom prigušen zvuk udaranja metala o metal. Čovjek sa sačmaricom je
zavukao ruku pod njegovu jaknu i izvukao veliki kromirani pištolj. Podigao ga
je uvis, poput kakvog dokaza.
"Neobično pomagalo za odvjetnika", rekao je čovjek na vratima.
"On nije odvjetnik", rekao je njegov kolega. „Žena kaže da vrlo dobro
poznaje Davida Forstera i da to nije on."
Čovjek na vratima je klimnuo. "Ja se zovem Tony", rekao je. "Uđite unutra,
molim. Oboje."
Sklonio se u stranu i automatskim pištoljem naciljao u Jodie, dok je njegov
kolega čovjeka koji je tvrdio da je Forster gurao kroz otvorena vrata. Zatim je
dao znak pištoljem i Jodie je krenula prema njemu. Prišao joj je bliže i gurnuo
je dlanom kroz vrata. Posrnula je, ali je uspjela održati ravnotežu. Ušla je u
veliki, prostrani, pravokutni ured. Slaba svjetlost prodirala je kroz rolete na
prozorima. Ispred stola bilo je raspoređeno pokućstvo kakvo se vidi u dnevnoj
sobi. Bile su tu tri sasvim iste sofe sa stolićima. Veliki stolić za kavu od mjedi
i stakla ispunjavao je prostor između sofa. Na sofi s lijeve strane sjedilo je
dvoje ljudi. Jedan muškarac ijedna žena. Muškarac je nosio besprijekorno
odijelo i kravatu. žena je nosila zgužvanu svilenu haljinu kakva se nosi na
zabavama. Čovjek je podigao glavu, blijedo gledajući. žena ju je pogledala
pogledom punim užasa.
Za stolom je sjedio jedan muškarac. Sjedio je u tmini na kožnoj stolici.
Imao je oko pedeset i pet godina. Jodie se zagledala u njega. Lice mu je bilo
grubo podijeljeno na dva dijela, kao proizvoljnom odlukom, poput
zemljopisne karte zapadnih američkih država. S desne je strane imao naboranu
kožu i sivu kosu koja je postajala sve rjeđa. Na lijevoj je strani tkivo bilo
cijelo u ožiljcima, ružičasto, debelo i sjajno poput nedovršenog plastičnog
modela glave čudovišta. Ožiljci su mu doticali oko, a kapak nad njim izgledao
je poput kugle ružičastog tkiva, poput osakaćenog palca.
Preko širokih ramena i prsa je nosio fino odijelo. Lijevu je ruku udobno
položio na stol. Vidio mu se rukav bijele košulje, bijele poput snijega u tami.
Dlan je držao okrenut prema dolje, a manikiranim je prstima ritmično tapkao
po površini stola. Desnu je ruku držao simetrično položenu uz lijevu. Vidjela
se ista fina vuna njegovog sakoa i isti snježno bijeli rukav košulje, ali ispod
nije bilo ničega. Rukav je bio prazan. Nije imao ruku, već jednostavnu čeličnu
kuku koja je stršila pod oštrim kutom. Položio ju je na drvenu površinu stola.
Bila je iskrivljena i uglačana poput minijaturne inačice kakvog kipa iz
gradskog parka. "Hobie", rekla je.
Samo je jednom polako kimnuo i podigao kuku u pozdrav.
"Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo Jacob. Samo mi je žao što je
trebalo proteći toliko vremena." Zatim se nasmiješio.
"I žao mi je što će naše poznanstvo biti tako kratko."
Opet je kimnuo, ovaj put čovjeku po imenu Tony, koji ju je gurnuo do
čovjeka koji je tvrdio da je Forster. Stajali su jedno uz drugo i čekali.
"Gdje je vaš prijatelj Jack Reacher?" upitao ju je Hobie.
Ona je odmahnula glavom. "Ne znam." Hobie ju je dugo gledao.
"U redu", rekao je. "Poslije ćemo se vratiti Jacku Reacheru. A sad
sjednite."
 Kukom je pokazao na sofu nasuprot zapanjenog para. Prišla je sofi i sjela,
sasvim zbunjena.
"Ovo su gospodin i gospođa Stone", rekao joj je Hobie. "Chester i
Marilyn, da ne budemo formalni. Chester je vodio tvrtku po imenu Stone
Optical. Duguje mi više od sedamnaest milijuna dolara. Isplatit će mi dug
dionicama."
Jodie je pogledala par preko puta. U očima im se vidjela panika. Kao da je
nešto iznenada pošlo po zlu.
"Stavite ruke na stol", viknuo je Hobie. "Sve troje. Nagnite se naprijed i
raširite prste. Neka vidim šest malih zvjezdica."
Jodie se nagnula naprijed i položila dlanove na niski stolić. Par nasuprot
nje automatski je učinio isto.
"Još se nagnite naprijed", viknuo je Hobie.
Sve troje su približili dlanove središtu stola dok se nisu sasvim nagnuli.
Svoju su težinu prebacili na ruke, što ih je učinilo nepokretnima. Hobie je
ustao od stola i stao ispred čovjeka u lošem odijelu.
"Vi očito niste David Forster", rekao je.
Čovjek nije ništa odgovorio.
"To bih i sam pogodio, znate", rekao je Hobie. "Odmah. Doći u takvom
odijelu? Stvarno mora biti da se šalite. Tko ste vi?"
Čovjek opet nije ništa rekao. Jodie je okrenula glavu u stranu i promatrala
ga. Tony je podigao pištolj i uperio mu ga u glavu. Držao ga je objema rukama.
Repetirao gaje. Prijeteći metalni zvuk odjeknuo je u tišini. Prst na okidaču mu
se počeo svijati. Jodie je vidjela kako mu je zglob na prstu pobijelio.
"Curry", brzo je rekao čovjek. "William Curry. Ja sam privatni istražitelj,
radim za Forstera."
Hobie je polako kimnuo. "U redu, gospodine Curry."
Odmakao se od njega i stao iza Stoneovih. Zaustavio se točno iza žene.
"Prevarila si me, Marilyn", rekao je.
Naslonio se lijevom rukom na naslon sofe, nagnuo se naprijed i zario vršak
kuke u vratni otvor njezine haljine. Povukao je tkaninu i polako ju počeo
podizati. Njezini su dlanovi skliznuli sa stakla, ostavljajući za sobom vlažne
otiske. Leđima je dotaknula sofu, a on joj je gurnuo kuku pred lice i lagano joj
je zabio pod bradu, poput frizera koji mušteriji namješta glavu prije sisanja.
Podigao je kuku, a zatim je opet polako spustio. Vrškom joj je kuke češljao
kosu, polako, sprijeda unatrag. Kosa joj je bila gusta, a kukaju je polako
brazdala, naprijed-natrag, naprijed-natrag. Užasnuta, čvrsto je stisnula oči.
"Prevarila si me", rekao je. "Ne volim da me varaju. Ti naročito. Zaštitio
sam te, Marilyn. Mogao sam te prodati, zajedno s automobilima. Sad ću to
možda i učiniti. Imao sam s tobom druge planove, ali čini se da je gospođa
Jacob upravo pokvarila moje osjećaje prema tebi. Nitko mi nije rekao koliko
je lijepa."
Kuka se prestala micati i jedan je tanki mlaz krvi iz Marilynine kose
potekao preko njezinog čela. Hobie je prebacio svoj pogled na Jodie. Zdravo
oko mu je netremice zurilo u nju.
"Da", rekao joj je. "Mislim da ste vi moj oproštajni njujorški dar."
Snažno je pritisnuo kuku na Marilynin potiljak i gurnuo je dok se opet nije
naslonila naprijed i položila ruke natrag na stolić. Zatim se on okrenuo.
"Jeste li naoružani, gospodine Curry?"
Curry je slegnuo ramenima. "Bio sam. Znate to. Uzeli ste mi pištolj."
Čovjek sa sačmaricom podigao je sjajni revolver. Hobie je kimnuo.
"Tony?"
Tony ga je počeo pretraživati, preko ramena, ispod ruku. Curry se počeo
osvrtati, a čovjek sa sačmaricom je prišao bliže i zabio mu cijev sa strane.
"Miruj", rekao je.
Tony se nagnuo naprijed i prošao mu rukama preko pojasa i između nogu.
Zatim je žustro prešao rukama naniže, a Curry se divlje okrenuo u stranu,
pokušavajući rukom odbaciti sačmaricu. Ali čovjek sa sačmaricom je čvrsto
stajao na nogama, podalje od njega, i odmah ga spriječio u njegovoj namjeri.
Udario ga je s cijevi u trbuh. Curry je zakašljao i sklupčao se, a čovjek ga je
opet snažno udario usadnikom puške, ovaj put preko glave. Curry se srušio na
koljena, a Tony ga je prevrnuo nogom na drugu stranu.
"Šupčino", rekao mu je prezrivo.
Čovjek sa sačmaricom se sagnuo i zabio cijev puške Curryju u trbuh.
Dovoljno ju je snažno pritisnuo da ga zaboli. Tony je čučnuo i zavukao ruke
ispod nogavica hlača i izvadio dva sasvim ista pištolja. Lijevi je kažiprst
zavukao iza okidača i počeo ih vrtjeti. Metal je škljocao i zveckao. Pištolji su
bili mali. Bili su izrađeni od nehrđajućeg čelika. Bili su poput malih igračaka.
Imali su kratke cijevi. Skoro kao da ih nije ni bilo.
"Ustanite, gospodine Curry", rekao je Hobie.
Curry se pridigao i stao četveronoške. Bio je očito ošamućen od udarca u
glavu. Jodie je vidjela kako trepće i nastoji povratiti prisebnost. Tresao je
glavom. Posegnuo je za naslonom sofe i pridigao se. Hobie mu je prišao korak
bliže i okrenuo mu leđa. Pogledao je u Jodie, Chestera i Marilyn, kao da su
publika. Ispružio je dlan svoje ljevice i počeo zabijati svoju kuku u njega.
Pritiskao je desnom i udarao lijevom rukom, a udarci su postajali sve jači.
"Jednostavno pitanje mehanike", rekao je. "Udarac na kraju kuke prenosi
se na patrljak. Udarni valovi putuju. Rasipaju se na onome što je ostalo od
moje ruke. Naravno, kožnu je časku izradio stručnjak, tako da je nelagoda
svedena na minimum. Ali zakonima fizike ne možemo prkositi, zar ne? Zato je
pitanje do koga će bol najprije stići? Do njega ili do mene?"
Okrenuo se na peti i tupom stranom kuke udario Curryja svom snagom u
lice. Bio je to snažan udarac iz ramena, a Curry je odletio unatrag i jauknuo.
"Pitao sam te jesi li naoružan", tiho je rekao Hobie. "Trebao si reći istinu.
Trebao si reći da, gospodine Hobie, imam revolver na svakom gležnju. Ali
nisi. Pokušao si me prevariti. A ja, kao što sam rekao Marilyn, volim da me
netko vara."
Sljedeći udarac pogodio ga je u tijelo. Bio je iznenadan i snažan.
"Prestanite", viknula je Jodie. Odgurnula se unatrag i sjela uspravno.
"Zašto to činite? Što vam se, dovraga, dogodilo?"
Curry se savio od udarca i hvatao dah. Hobie se okrenuo i pogledao je.
"Što mi se dogodilo?" ponovio je.
"Bili ste dobar čovjek. Znamo sve o vama."
Polako je odmahnuo glavom.
"Ne, ne znate", rekao je.
Uto je zazujao signal s vrata koja su vodila u hodnik s dizalima. Tony je
pogledao Hobieja i zavukao svoj automatski pištolj u džep. Skinuo je dva mala
Curryjeva revolvera s prsta, prišao Hobieju i stavio mu jedan od njih u lijevu
ruku. Zatim se nagnuo uz njega i zavukao drugi pištolj u džep Hobiejeve jakne.
Bila je to čudno intimna gesta. Zatim je izašao iz ureda. Čovjek sa sačmaricom
je zakoračio unatrag i stao na mjesto odakle je sve četvero zatvorenika mogao
držati na oku. Hobie se pomaknuo u suprotnom smjeru i naciljao.
"Budite vrlo tihi, svi vi", prošaptao je.
Čuli su kako se vrata hodnika otvaraju. Zatim se čuo prigušeni razgovor i
vrata su se opet zatvorila. Trenutak kasnije, Tony se vratio u mračan ured s
paketom ispod ruke i s osmijehom na licu.
"Teklić iz Stoneove stare banke. Tri stotine dionica."
Podigao je paket.
 "Otvori ga", rekao je Hobie.
Tony je pronašao plastičnu nit i otvorio omotnicu. Jodie je ugledala bogati
reljef utisnut na dionicama. Tony ih je prelistao. Kimnuo je. Hobie je sjeo na
svoju stolicu i položio mali pištolj na stol.
"Sjednite, gospodine Curry", rekao je. "Do svoje pravne kolegice."
Curry je svom težinom sjeo do Jodie. Gurnuo je ruke preko staklene
površine i nagnuo se naprijed, kao i ostali. Hobie je učinio kružni pokret
kukom.
"Dobro pogledaj oko sebe, Chesteru", rekao je. "Gospodin Curry, gospođa
Jacob i tvoja draga žena Marilyn. Sve dobri ljudi, siguran sam. Tri života,
puna osobnih sitnih briga i pobjeda. Tri života, Chesteru, i sada su samo u
tvojim rukama."
Stone je podigao glavu i osvrnuo se uokolo pogledavajući troje ljudi što su
sjedili za stolom. Na kraju je pogledao ravno preko stola u Hobieja.
"Otiđi po ostatak dionica", rekao mu je Hobie. "Tony će ti praviti društvo.
Ravno u banku i ravno natrag, bez trikova, i ovo troje ljudi će ostati živi.
Učiniš li što drugo, umrijet će. Je li ti to jasno?"
Stone je šutke kimnuo.
"Izaberi jedan broj, Chesteru", rekao mu je Hobie. "Jedan", odgovorio je
Stone. "Izaberi još dva broja, Chesteru." "Dva i tri", rekao je Stone.
"U redu, Marilyn će dobiti tri", rekao je Hobie. "Ako odlučiš biti junak."
"Donijet ću dionice", rekao je Stone. Hobie je kimnuo.
"Mislim da hoćeš", rekao je. "Ali prvo moraš potpisati transfer."
Otvorio je ladicu i ubacio mali sjajan pištolj u nju. Zatim je izvadio jedan
list papira. Dao je znak Stoneu i on se pridigao i nesigurno stao na noge.
Obišao je oko stola i potpisao se nalivperom marke Mont Blanc koje je
izvadio iz džepa.
"Gospođa Jacob može biti svjedok", rekao je Hobie. "Ona je ipak članica
njujorške odvjetničke komore."
Jodie je dugo nepomično sjedila. Pogledala je u čovjeka sa sačmaricom s
lijeve strane, ravno ispred sebe u Tonyja, a zatim desno u Hobieja za stolom.
Ustala je. Prišla je stolu, okrenula obrazac i uzela nalivpero od Stonea.
Potpisala se i zapisala nadnevak na praznu crtu do potpisa.
"Zahvaljujem", rekao je Hobie. "Sada sjedni i ne miči se."
Vratila se na sofu i nagnula se preko stolića. Ramena su je počela boljeti.
Tony je zgrabio Stonea za lakat i gurnuo ga prema vratima.
 "Pet minuta do tamo, pet minuta natrag", viknuo je Hobie. "Ne glumi
junaka, Chesteru."
Tony je izveo Stonea iz ureda i vrata su se lagano zatvorila za njima. Čuo
se prigušeni udarac vrata na hodniku i udaljeno zujanje dizala, a zatim je
nastala tišina. Jodie je osjećala bol. Staklo ispod njezinih vlažnih dlanova
zatezalo joj je kožu ispod noktiju. Ramena su je pekla. Vrat ju je bolio. I
ostalima je mogla vidjeti patnju na licu. Čulo se oštro dahtanje i stenjanje.
Početci tihih jecaja.
Hobie je dao znak čovjeku sa sačmaricom i oni su zamijenili mjesta. Hobie
je nervozno koračao uredom, a čovjek sa sačmaricom je sjeo za stol, s puškom
u krilu. Polako ju je okretao, čas lijevo, čas desno, poput zatvorskog reflektora
koji pazi da zatvorenici ne pobjegnu. Hobie je gledao na svoj ručni sat i
brojao minute. Jodie je vidjela kako sunce zalazi na jugozapadu. Dolazilo je u
ravninu s otvorima na prozorskim kapcima i bacalo strme zrake u prostoriju.
Mogla je čuti kako dvoje ljudi do nje hropcu i preko stola ispod njezinih ruku
osjetiti slabo podrhtavanje zgrade.
Pet minuta tamo i pet minuta natrag značilo je ukupno deset, ali prošlo je
najmanje dvadeset minuta. Hobie je koračao i pogledao desetak puta na sat.
Zatim je izašao u čekaonicu, a čovjek sa sačmaricom slijedio ga je do vrata
ureda. Pušku je držao uperenu u njih, ali glavu je okrenuo i gledao u svog šefa.
"Namjerava li nas pustiti?" prošaptao je Curry.
Jodie je slegnula ramenima, malo se pridigla na vršcima prstiju, pogrbila
se i pognula glavu da olakša bol.
"Ne znam", odgovorila mu je šapatom.
Marilyn je čvrsto stisnula podlaktice jednu uz drugu i položila glavu na
njih. Podigla je pogled i odmahnula glavom.
"Ubio je dvoje policajaca", prošaptala je. "Mi smo bili svjedoci."
"Dosta priče!" viknuo je čovjek s vrata.
Opet su čuli zujanje dizala i prigušeni udarac kad se zaustavilo. Na
trenutak je vladala tišina, a onda su se vrata hodnika otvorila. Iznenada se
začula buka iz recepcije. Tonyjev glas, a zatim Hobiejev, glasan i ispunjen
olakšanjem. Hobie se vratio u ured s jednim bijelim paketom. Smiješio se
pokretnom stranom lica. Nosio je paket ispod desnog pazuha, i u hodu ga
otvorio.
Jodie je opet ugledala žigove na debeloj omotnici. Obišao je oko stola u
velikom luku i bacio priznanice na ostalih tristo, koje je već dobio. Stone je
slijedio Tonyja kao da su zaboravili na nj i ostao buljiti u životni trud svojih
predaka, koji je sada u neredu ležao na gomili, na izgrebenoj drvenoj površini.
Marilyn je podigla pogled i prešla prstima unatrag preko stakla. Odgurnula se
rukama i uspravila se jer u ramenima više nije imala snage.
"U redu, dobili ste sve dionice", rekla je tiho. "Sada nas možete pustiti."
Hobie se nasmiješio. "Marilyn, što si ti, idiot?"
Tony se nasmijao. Jodie je pogledala u njega, a zatim u Hobieja. Vidjela je
da su bili pri kraju nekog dugotrajnog postupka. Nekakav je cilj bio na vidiku,
a sada je bio jako blizu. U Tonyjevom smijehu osjećalo se olakšanje nakon
višednevne napetosti i frustracije.
"Reacher je još u igri", rekla je tiho, kao da je riječ o šahovskom potezu.
Hobie se prestao smiješiti. Kukom je dotaknuo svoje čelo, prešao njome
preko ožiljaka i klimnuo.
"Reacher", rekao je. "Da, posljednji dio slagalice. Ne smijemo zaboraviti
na Reachera, zar ne? On je još u igri. Ali gdje točno?"
Ona se premišljala.
"Ne znam točno gdje", rekla je.
Zatim je prkosno podigla glavu.
"Ali znam da je u gradu", rekla je. "I naći će vas."
Hobie je susreo njezin pogled. Zurio je u nju s prezirom na licu.
"Misliš da je to prijetnja?" rekao je podrugljivo. "Istina je da ja želim da
me on pronađe. Zato jer ima nešto što mi treba. Nešto od ključne važnosti. Zato
mi pomognite, gospođo Jacob. Nazovite ga i recite mu da dođe ovamo."
Ona je šutjela nekoliko trenutaka. "Ne znam gdje je", rekla je.
"Nazovite ga u svoj stan", odgovorio je Hobie. "Znamo da tamo boravi.
Vjerojatno je i sada u vašem stanu. Stigli ste zrakoplovom u jedanaest i
pedeset, zar ne?"
Zurila je u njega. On je samozadovoljno klimnuo.
"Mi provjeravamo takve stvari. Jedan mladić po imenu Simon radi za nas.
Vjerujem da ste ga upoznali. Odvezao vas je u zračnu luku da uhvatite let u
sedam sati iz Honolulua, a zatim smo nazvali zračnu luku JFK i rekli su nam da
je zrakoplov sletio točno u jedanaest i pedeset. Stari je Jack Reacher bio sav
uznemiren na Havajima, rekao nam je naš dečko Simon, stoga je vjerojatno još
uvijek uznemiren. I umoran. Kao i vi. Izgledate umorno, gospođo Jacob, znate
li to? Ali vaš je prijatelj Jack Reacher vjerojatno u krevetu, u vašem stanu, i
spava dok se vi zabavljate s nama. Zato ga nazovite i recite mu da dođe ovamo
i pridruži vam se."
Ona je zurila u stolić. Šutjela je.
"Nazovite ga. Tako ga možete vidjeti još jednom, prije nego umrete."
Šutjela je. Zurila je dolje u staklo. Bilo je umrljano otiscima prstiju. Htjela
ga je nazvati. Htjela ga je vidjeti. Osjećala se jednako kao i milijun puta
tijekom petnaest dugih godina. Htjela ga je opet vidjeti. Njegov lijen, iskošen
osmijeh. Njegovu čupavu kosu. Njegove ruke, tako duge da je bio graciozan
poput hrta, iako je bio građen čvrsto poput nosivog zida kuće. Njegove oči,
ledeno plave poput Arktika. Njegove dlanove, divovske izudarane boksačke
rukavice, koji su, kad bi se stisnuli u šaku, imali veličinu nogometne lopte.
Htjela je opet vidjeti te ruke. Htjela ihje vidjeti oko Hobiejevog vrata.
Osvrnula se po uredu. Sunčeve zrake padale su nekoliko centimetara preko
stola. Pogledala je Chestera Stonea. Bio je obamro. Pogledala je Marilyn.
Tresla se. Do nje je Curry poblijedio u licu i teško je disao. Čovjek s puškom
bio je opušten. Reacher bi ga slomio napola i ne bi ni trepnuo. Pogledala je
Tonyja. Zurio je u njezine oči. A Hobie je njegovanom zdravom rukom gladio
kuku.
Smiješio joj se, čekao je. Okrenula se i pogledala prema zatvorenim
vratima. Zamislila je kako se treskom otvaraju i kako Jack Reacher ulazi kroz
njih. Htjela je da se to dogodi. Htjela je to više nego išta drugo.
"U redu", prošaptala je. "Nazvat ću ga."
Hobie je klimnuo. "Reci mu da ću ja biti ovdje još nekoliko sati. Ali reci
da mu je bolje da požuri, ako te opet želi vidjeti. Zato jer nas dvoje za
otprilike pola sata imamo sastanak u toaletu."
Zadrhtala je, odgurnula se od staklenog stolića i ustala. Noge su joj bile
slabe, a ramena su joj gorjela. Hobie joj je prišao, uhvatio je za lakat i odveo
je do vrata. Zatim ju je odveo do pulta na recepciji.
"Ovo je jedini telefon ovdje", rekao je. "Ja ne volim telefone."
Sjeo je na stolicu i vrškom svoje kuke pritisnuo devet. Dodao joj je
slušalicu. "Priđi bliže, da mogu čuti što ti govori. Marilyn me prevarila s
telefonom, a neću dopustiti da mi se to opet dogodi."
Natjerao ju je da se sagne i da stavi svoje lice do njegovog. Mirisao je na
sapun. Zavukao je ruku u džep i izvadio mali pištolj koji mu je tu bio stavio
Tony. Prislonio joj ga je na bok. Nakrivila je slušalicu tako da je stajala
uspravno između njih. Pogledala je sučelje telefona. Na njemu je bila sva sila
tipki. Tipka za brzinsko biranje 911. Na trenutak se premišljala, a zatim
nazvala, svoj kućni broj.. Zazvonio je šest puta. Dugo je preo šest puta. Svaki
put kad bi zazvonio, molila se u sebi: budi tu, budi tu. Ali javio se njezin
vlastiti glas s automatske tajnice.
"Nije tamo", rekla je bezizražajno.
Hobie se nasmiješio.
"Šteta", rekao je.
Stajala je pogrbljena do njega, obamrla od šoka.
"U njega je moj mobitel", rekla je iznenada. "Upravo sam se sjetila."
"U redu, pritisni devet za liniju."
Dodirnula je tipku kućišta, pritisnula devet, a zatim utipkala broj svog
mobitela. Zazvonio je četiri puta. Četverostruko skvičanje, glasno, hitno i
elektroničko. Svaki se put molila: odgovori, odgovori, odgovori, odgovori.
Zatim je nešto škljocnulo u slušalici.
"Halo?" rekao je.
Ona je odahnula.
"Zdravo, Jack", rekla je.
"Hej, Jodie", rekao je. "Što ima novo?"
"Gdje si?"
Osjetila je kako joj se u glasu može naslutiti žurba. On je zbog toga zastao.
"Ja sam u St Louisu, u Missouriju", rekao je. "Upravo sam sletio. Moram
opet u nacionalni arhiv, ondje gdje smo bili prije."
Ona se zagrcnula. St Louis? Usta su joj se osušila.
"Jesi li dobro?" upitao ju je.
Hobie se nagnuo i približio usta njezinu uhu.
"Reci mu da se smjesta vrati u New York", prošaptao je. "Ravno ovamo,
što prije može."
Ona je nervozno kimnula, a on je još jače pritisnuo pištolj o njezin bok.
"Možeš li se vratiti?" upitala je. "Trebaš mi ovdje, što je prije moguće."
"Rezervirao sam kartu za šest sati poslije podne", rekao je. "Doći ću oko
osam i trideset večeras, po istočnom vremenu. Je li to dovoljno brzo?"
Mogla je osjetiti kako se Hobie ceri do nje.
"Možeš li ikako ranije? Recimo odmah?"
Mogla je čuti razgovor u pozadini. Bojnik Conrad, pretpostavljala je.
Sjećala se njegovog ureda, tamnog drveta, istrošene kože i vrućeg sunca
Missourija na prozoru.
"Ranije?" rekao je. "Pa, možda mogu. Mogao bih se vratiti za dva sata,
ovisno o rasporedu letenja. Gdje si ti?"
"Dođi u Svjetski trgovinski centar. Južni toranj, osamdeset osmi kat, u
redu?"
"Promet će biti gust. Doći ću za dva i pol sata."
"Odlično", rekla je.
"Jesi li dobro?" opet je upitao.
Hobie joj je uperio pištolj u lice.
"Dobro sam", rekla je. "Volim te."
Hobie se nagnuo i vrškom svoje kuke prekinuo vezu. U slušalici je
škljocnulo i uslijedio je ton slobodne linije. Ona je spustila slušalicu na
sučelje, polako i pažljivo. Bila je potresena od šoka i razočarenja. Bila je
obamrla i još je bila nagnuta preko pulta. Jednu je ruku položila na drvenu
površinu i držala se da ne padne, a druga joj se ruka tresla nekoliko
centimetara iznad slušalice.
"Dva i pol sata", rekao joj je Hobie s pretjeranim suosjećanjem. "Pa, čini
se da konjica ipak neće stići na vrijeme da vas spasi, gospođo Jacob."
Nasmijao se i spremio pištolj natrag u džep. Ustao je sa stolice i uhvatio je
za ruku kojom se držala da ne padne. Posrnula je, a on ju je počeo vući prema
vratima ureda. Čvrsto se uhvatila za rub pulta i nije ga puštala. On ju je udario
kukom. Pogodila ju je u sljepoočnicu i ona je pustila pult. Koljena su je izdala
i pala je na pod. Za ruku ju je odvukao do vrata. Vukla je noge i udarala
petama. Gurnuo ju je ispred sebe i bacio je u ured. Ona se ispružila na tepihu,
a on je zalupio vratima.
"Natrag na sofu", zarežao je.
Zrake sunca više nisu padale na stol. Polako su se kretale po podu i vukle
se preko stolića. Njegovani nokti Marilyn Stone bili su jasno vidljivi na
svjetlosti. Jodie je otpuzala četveronoške, pridigla se hvatajući se za
pokućstvo i posrćući se vratila na svoje mjesto pored Curryja. Opet je
položila ruke na isto mjesto kao i prije. Osjećalaje prodoran bol kako joj
uporno lupa u sljepoočnici. Mjesto po kojem ju je metalna kuka udarila u
lubanju bilo je vruće, a bolje bio neobičan. Iščašila je rame. Čovjek sa
sačmaricom ju je gledao. Tonyje zurio u nju s automatskim pištoljem u ruci.
Reacher je bio daleko od nje, kao što je to bio cijeli njezin život.
Hobie je opet sjeo za stol i počeo slagati dionice na gomilu. Izgledale su
poput deset centimetara debele cigle. Hobie ih je listao kukom. Teški papiri sa
žigom uredno su sjedali na mjesto.
 "Uskoro će ovamo doći dostava", rekao je sav sretan. "Projektanti će
dobiti svoje dionice, ja svoj novac i opet sam pobijedio. Negdje za pola sata,
a tada će sve biti gotovo, za mene i za vas."
Jodie je shvatila da govori samo njoj. Izabrao ju je za sredstvo
priopćavanja. Curry i Stoneovi su zurili u nju, ne u njega. Okrenula je glavu i
zagledala se kroz staklo u tepih na podu. Imao je isti uzorak kao i stari,
izblijedjeli tepih u DeWittovom uredu u Teksasu, ali bio je puno manji i mnogo
noviji. Hobie je ostavio kocku papira na stolu, obišao oko pokućstva i uzeo
sačmaricu od čovjeka koji ju je držao.
"Donesi mi kavu", rekao mu je.
Čovjek je kimnuo i izašao u čekaonicu. Polako je zatvorio vrata za sobom.
Ured je utihnuo. Čulo se samo napeto disanje i prigušena tutnjava zgrade ispod
njih. Hobie je držao sačmaricu u lijevoj ruci. Uperio ju je u pod. Polako je
mahao njome, naprijed-natrag. Držao ju je labavo. Jodie je mogla čuti kako mu
metal struže o kožu na ruci. Vidjela je kako se Curry osvrće uokolo.
Odmjeravao je Tonyjev položaj. Tony je učinio jedan korak unatrag. Sklonio se
s crte paljbe i ciljao ravno u njih, pod pravim kutom u odnosu na sačmaricu.
Njegov je automatski pištolj bio podignut. Jodie je osjetila kako Curry
iskušava snagu svojih ramena. Osjetila je kako se pomiče. Vidjela je kako mu
se mišići na rukama stišću. Vidjela je kako gleda u Tonyja, koji je bio oko
četiri metra ispred njega. Vidjela je kako je pogledao u Hobieja s lijeve
strane, udaljenog možda tri metra. Vidjela je sunčeve zrake koje su padale
usporedo s mjedenim rubovima stolića. Vidjela je kako se Curry upinje na
vršcima svojih prstiju. "Ne", protisnula je.
Leon je svoj život uvijek pojednostavljivao pravilima. Imao je pravilo za
svaku situaciju. Dok je bila dijete, to ju je izluđivalo. Imao je jednostavno
pravilo za sve, od njezinih ispita na fakultetu do svojih poslova u Kongresu.
Glasilo je: učini jednom i učini kako valja. Curry nije imao nikakvih izgleda
da ono što je namjeravao izvede kako valja. Ama baš nikakvih izgleda. Bio je
okružen dvama moćnim oružjima. Nije imao nikakvog izbora. Ako skoči,
prevrne stolić i baci se na Tonyja, metak bi ga pogodio u prsa prije nego bi se
našao na pola puta, a pucanj iz sačmarice sa strane ubio bi i njega i Stoneove.
A ako prvo nasrne na Hobieja, onda Tony možda ne bi zapucao, iz straha da ne
pogodi svoga šefa. Ali Hobie bi svakako zapucao i sačmarica bi rasula
Curryja na stotinu komadića, a ona je stajala ravno iza njega. Još jedno od
Leonovih pravila glasilo je: bezizlazna situacija je bezizlazna situacija i nikad
to ne poriči.
"Čekaj", protisnulaje.
Vidjela je kako joj je Curry neprimjetno kimnuo, a zatim i kako opet opušta
svoja ramena. Čekali su. Zurila je kroz staklo u tepih i nastojala ne misliti na
bol. Minute su protjecale. Iščašeno rame ju je boljelo, opterećeno vlastitom
težinom. Zgrčila je prste i oslonila se na zglobove. Mogla je čuti kako Marilyn
Stone stenje nasuprot nje. Disanje je bilo glasno. Izgledala je poraženo. Glavu
je položila postrance na ruke, a oči sklopila. Sunčeve zrake su se odmakle i
polako se počele približavati rubu stolića.
"Zašto mu, dovraga, toliko treba?" progunđao je Hobie. "Koliko mu treba
da mi donese prokletu šalicu kave?"
Tony ga je pogledao, ali nije ništa odgovorio. Samo je držao automatski
pištolj pred sobom, što je Curryju išlo u prilog. Jodie je okrenula dlanove i
oslonila se na palčeve. U glavi joj je lupalo, a sljepoočnice su joj gorjele.
Hobie je podigao sačmaricu i položio cijev na naslon sofe ispred sebe.
Podigao je kuku i protrljao ožiljke na licu.
"Isuse", rekao je. "Zašto mu toliko treba? Otiđi mu pomoći, u redu?"
Jodie je shvatila da gleda ravno u nju. "Ja?"
"Zašto ne? Budi korisna. Kuhanje kave je ionako ženski posao."
Premišljala se.
"Ne znam gdje je kuhinja", rekla je. "Onda ću ti ja pokazati."
Zurio je u nju i čekao. Ona je kimnula. Bilo joj je drago što se može malo
protegnuti. Ispružila je prste, povukla ruke unatrag, odgurnula se od stolića i
ustala. Osjetila je slabost, zateturala i uhvatila se za mjedeni rub stolića. S
neugodom je prošla ispred Tonyjeva pištolja. Izbliza se automatski pištolj
činio velikim i brutalnim. Pratio ju je pištoljem cijelim putem dok je prilazila
Hobieju. Kad mu se približila, našla se izvan domašaja sunčevih zraka. Hobie
ju je odveo kroz tminu, držeći pušku ispod ruke. Čvrsto je stisnuo dršku i
otvorio vrata.
Prvo provjeri ulazna vrata, a zatim telefon. To je uvježbavala dok je
hodala. Kad bi mogla izaći van, na hodnik, mogla bi imati izgleda. Ako ne
uspije u tome, ostalo joj je da nazove 911. Morala bi podići slušalicu i
pritisnuti dugme, a ako i ne bude imala priliku govoriti, policija bi automatski
saznala njihov položaj. Vrata ili telefon. Uvježbavala je što će učiniti. Gledala
je ispred sebe u vrata i lijevo u telefon. Precizno je okretala glavu između dva
cilja. No činilo se da ne gleda u nijedno od toga. Hobie je stao kao ukopan
ispred nje. Ona je stala do njega i samo pogledala u čovjeka koji je bio otišao
po kavu.
Bio je zdepast čovjek, niži od Hobieja i Tonyja, ali bio je plećat. Nosio je
crno odijelo. Ležao je na leđima na podu, ravno ispred ulaznih vrata. Noge su
mu bile ispružene. Stopala su mu bila okrenuta. Glava mu je ležala na
telefonskim imenicima. Oči su mu bile širom otvorene. Zurile su u prazno.
Lijeva mu je ruka bila zabačena unatrag, a dlan mu je ležao na još jednoj
gomili imenika. Činilo se poput kakvog grotesknog pozdrava. Desna mu je ruka
bila ispružena i malo odmaknuta od tijela. Desni mu je dlan bio odsječen na
zapešću. Ležao je na tepihu, petnaest centimetara dalje od rukava. Dlan mu je
stajao ravno ispred ruke s koje je bio odsječen. Čula je kako se Hobie
zagrcnuo. Okrenula se i vidjela kako je ispustio sačmaricu iz ruke. Uhvatio se
za vrata svojom zdravom rukom. Ožiljci su mu još bili ružičasti, ali zdrava
strana njegova lica postajala je užasno blijeda.
 17
Reacher je ime Jack dobio po svome ocu, koji je bio pravi Sjevernjak iz
New Hampshirea i zazirao od bilo kakve pomisli na otmjena imena. Ušao je u
porodiljni odjel jednog utorka kasno u listopadu, jutro poslije njegovog
rođenja, dao svojoj ženi mali buket cvijeća i rekao joj: nazvat ćemo ga Jack.
Nije imao krsnog imena. Samo Jack Reacher, a to je već pisalo na krsnom
listu, jer je na putu do bolnice posjetio službenika tvrtke. Službenik je zapisao
ime i poslao ga teleksom u veleposlanstvo u Berlinu. Bio je još jedan
državljanin Sjedinjenih Država rođen u inozemstvu, kao sin vojnika, s imenom
Jack Reacher, bez krsnog imena.
Njegova majka nije ništa prigovorila. Kao Francuskinja je voljela svoga
muža i zbog njegovih asketskih nagona, jer su mu oni davali nekakav europski
senzibilitet, zbog čega se s njime osjećala više kod kuće. Otkrila je ogroman
jaz između Amerike i Europe koji je vladao u poslijeratnim desetljećima.
Bogatstvo i obilje Amerike bilo je u velikoj oprečnosti sa siromaštvom i
neimaštinom Europe. Ali njezin Sjevernjak iz New Hampshirea nije mario za
bogatstvom i obiljem. Nimalo. Volio je obične, jednostavne stvari, a to joj je u
cijelosti odgovaralo, makar se to odnosilo i na imena njihove djece.
On je svog prvorođenog sina nazvao Joe. Ne Joseph, samo Joe. Bez krsnog
imena. Ona je voljela dječaka, naravno, ali ime joj se nije sviđalo. Bilo je
vrlo kratko i sažeto i zbog svoga se naglaska mučila s početnim slovom J.
Izgovarala ga je kao zh. Kao da se dječak zvao Zhoe. Jack je bilo puno bolje.
Zbog njezinog je naglaska zvučalo kao Jacques, što je bilo staro, tradicionalno
francusko ime. U prijevodu na engleski, značilo je James. Osobno, uvijek je
smatrala da se njezin drugi sin zove James.
No, paradoksalno, nitko ga nikad nije zvao po imenu. Nitko nije znao zašto,
ali Joea su uvijek zvali Joe, a Jacka Reacher. I ona ga je uvijek tako zvala.
Uopće nije znala zašto. Izvirila bi glavom s nekog prozora u vojnoj bazi i
viknula Zhoe! Dođi na ručak! I povedi Reachera sa sobom! I tada bi njezina
slatka mala dvojica dječaka dotrčala u kuću nešto pojesti.
Isto je bilo i u školi. To je bilo jedno od Reacherovih najranijih sjećanja.
On je bio otvoren i ozbiljan dječak i zbunjivalo ga je zašto ga zovu
prezimenom. Njegovog su brata prvo zvali po imenu, a onda po prezimenu. Ali
ne i njega. U školi je postojao bejzbolski klub i dječak koji je imao palicu
birao je strane. Okrenuo se braći i rekao ja biram Joea i Reachera. Sva ostala
djeca su radila isto. Nastavnici također. Zvali su ga Reacher, čak i u vrtiću. I
tako je i ostalo. Kao i svako dijete vojnika, desetak puta je promijenio
osnovnu školu. Prvi dan na nekom drugom mjestu, ponekad čak i na drugom
kontinentu, neki bi novi nastavnik viknuo: dođi ovamo, Reacheru!
Ali brzo se navikao na to i nije imao problema cijeli život živjeti poznat
samo po jednom imenu. Uvijek je bio Reacher i uvijek će to biti, za svakoga.
Prva djevojka s kojom je izašao bila je neka visoka brineta koja mu se plaho i
stidljivo približila i upitala ga kako se zoveš? Reacher, odgovorio je. Sve
ljubavi njegovog života zvale su ga tako. Mmm, Reacheru, volim te, šaptale su
mu na uho. Svaka od njih. I Jodie je učinila to isto. On se pojavio na vrhu
betonskog stepeništa u Leonovom dvorištu, a ona ga je pogledala i rekla mu
zdravo, Reacheru. Poslije petnaest dugih godina, još uvijek nije bila
zaboravila kako se zove.
Ali nije preko mobitela ga nazvala Reacher. Pritisnuo je tipku i rekao halo,
a ona je rekla: Haj, Jack. To mu je odzvonilo u uhu poput sirene. Zatim ga je
upitala gdje si? i zvučala je toliko napeto da se uspaničio. Misli su mu se
počeli tako rojiti da mu na trenutak uopće nije bilo jasno što je time mislila.
Nije ga slučajno nazvala pravim imenom. Haj, Jack značilo je otmica. Trebalo
mu je nekoliko sekunda da shvati pravo značenje. Bila je u nevolji. U velikoj
nevolji, ali ona je ipak bila Leonova kći, dovoljno pametna da se nečega sjeti i
da ga upozori s dvije riječi na početku očajničkog telefonskog poziva.
Otmica. Znak za uzbunu. Ratno upozorenje. Trepnuo je, potisnuo strah i
bacio se na posao. Prvo joj je slagao. Bit rata su vrijeme, prostor i
suprotstavljene sile. Poput velikog, četverodimenzionalnog dijagrama. Prvi
korak je dati lažne podatke neprijatelju, kako bi pomislio da je dijagram
sasvim drugačijeg oblika. Prvo valja pretpostaviti da netko prisluškuje, a
zatim to treba iskoristiti za širenje laži i obmane. Tako se stiče prednost.
On nije bio u St. Louisu. Zašto bi bio? Zašto je morao odletjeti toliko
daleko kad je imao telefon i kad je već bio izgradio odnos s Conradom?
Nazvao ga je s mobitela iz avenije Greenwich i rekao mu što mu treba, a
Conrad ga je nazvao samo tri minute poslije, jer se spis nalazio u odjeljenju A,
odmah pri ruci tekliću kojega su stalno gnjavili. On je slušao dok su oko njega
prolazili pješaci, a Conrad mu je naglas pročitao podatke iz spisa. Dvanaest
minuta poslije pritisnuo je tipku na mobitelu i završio razgovor. Saznao je sve
podatke koji su mu trebali.
 Zatim se odvezao Lincolnom na jug preko Sedme ulice i ostavio ga u
garaži jednu ulicu sjevernije od tornjeva Blizanaca. Požurio je, prešao preko
trga i već je bio u predvorju južnog tornja kad ga je Jodie nazvala. Samo
osamdeset osam katova ispod. Pričao je sa zaštitarom s druge strane pulta i to
je bio njegov glas koji je čula u pozadini. Reacher je bio problijedio od
panike. Isključio je mobitel i popeo se ekspresnim dizalom na osamdeset
deveti kat. Izašao je van sav zadihan i morao se prisiliti da se smiri. Ostani
miran i saberi se. Pretpostavljao je da osamdeset deveti kat ima isti raspored
kao i osamdeset osmi. Kat je bio tih i pust. Hodnici su vodili oko dizala. Bili
su uski i osvijetljeni stropnim svjetiljkama. Vrata koja su vodila u pojedine
urede imala su pravokutne prozorčiće od stakla ojačanog žicom. Bili su malo
pomaknuti u sredinu, u visini očiju niže osobe. Na svakim vratima bila je
metalna pločica s imenom vlasnika i zvono.
Pronašao je požarno stepenište i spustio se jedan kat niže. Stubište je bilo
svrsishodno. Nije bilo nikakvog ukrasa. Samo običan prašnjavi beton s
metalnim rukohvatima. Iza svakih vrata nalazio se jedan protupožarni aparat.
Iznad protupožarnog aparata nalazio se jarko crveni ormarić s crvenom
sjekirom iza stakla. Na zidu do ormarića je veliki crveni broj označavao kat.
Izašao je u hodnik na osamdeset osmom katu. Bio je jednako tako tih.
Podjednako uzak i osvijetljen, s istim rasporedom vrata. Krenuo je u
pogrešnom smjeru i tek na kraju došao do vrata s oznakom KZK. Vrata su bila
od svijetle hrastovine, s mjedenom pločicom do njih. Do njih se nalazilo isto
tako mjedeno zvono. Lagano je povukao vrata. Bila su zaključana. Sagnuo se i
pogledao kroz prozorčić. Vidio je čekaonicu. Bila je dobro osvijetljena i
ukrašena mjedi i hrastovinom. Pult mu je bio zdesna. Još jedna vrata vodila su
ravno naprijed. Vrata su bila zatvorena, a čekaonica je bila pusta. Stajao je
tako, zureći u zatvorena vrata ureda, i osjetio kako mu se grlo steže od panike.
Ona je bila unutra. Bila je u uredu. Osjećao je to. Bila je unutra, sama,
zatočena i trebala ga je. Bila je unutra i on je trebao biti uz nju. Nije ju smio
pustiti samu. Sagnuo se, naslonio čelo na hladno staklo i nastavio zuriti u vrata
ureda. Zatim je u glavi začuo Leonov glas i jedno od njegovih zlatnih pravila.
Ne brini zbog čega je nešto pošlo po zlu. Samo to, dovraga, nastoj ispraviti.
Zakoračio je unatrag i osvrnuo se po hodniku. Stao je ispod svjetla
najbližeg vratima. Podigao je ruke i odvrnuo žarulju dok se nije ugasila. Vruće
staklo opeklo mu je prste. Jauknuo je, prišao vratima i opet pogledao kroz
prozorčić. Bio je metar od njega, nasred hodnika. Recepcija je bila dobro
osvijetljena, a hodnik je sada bio u mraku. Mogao je vidjeti unutra, ali nitko
nije mogao vidjeti van. Iz mraka se vidi osvijetljeno mjesto, ali sa svjetla se
ne vidi u mrak. To je bila ključna razlika. Stajao je i čekao.
Vrata ureda su se otvorila i zdepasti je čovjek izašao u čekaonicu. Polako
je zatvorio vrata za sobom. Zdepasti čovjek u crnom odijelu. Isti onaj čovjek
kojega je gurnuo niz stepenice u baru na Key Westu. Isti onaj čovjek koji je u
Garrisonu pucao iz Berette. Isti onaj čovjek koji se držao za kvaku Bravade.
Prošao je preko recepcije i izgubio se iz vida. Reacher je opet prišao bliže i
kroz staklo proučio vrata ureda. Bila su zatvorena. Lagano je pokucao na vrata
u hodniku. Čovjek je prišao prozorčiću i provirio van. Reacher se uspravio i
okrenuo rame, kako bi svojom smeđom jaknom zaklonio pogled.
"Dostava", rekao je umiljato.
Bila je to uredska zgrada i bilo je mračno, a jakna je bila smeđa, baš kao u
dostavljača pošte, i čovjek je otvorio vrata. Reacher se odmaknuo od njih,
zamahnuo rukom unutra i uhvatio ga za vrat. Ako se to učini dovoljno brzo i
dovoljno snažno, čovjeku se mogu onesposobiti glasnice, prije nego pusti
ikakav glas. Zatim mu se u vrat zariju prsti i čvrsto ga se drži da ne padne.
Čovjek je posrnuo pod njegovim stiskom. Reacher ga je odvukao sve do kraja
hodnika, do požarnih vrata i bacio ga na leđa na stubište. Čovjek se odbio od
stražnjeg zida i pao na beton. Iz grla mu se čulo hrapavo krkljanje.
"Vrijeme je da izabereš", prošaptao je Reacher. "Pomogni mi ili ćeš
umrijeti."
Pri takvom izboru preostaje samo jedna razumna stvar koju čovjek može
učiniti, ali ovaj to nije izabrao. Uspio se pridići i nasrnuo na njega. Reacher ga
je udario u glavu, dovoljno jako da mu potrese vrat, a zatim se odmaknuo i
opet ga upitao.
"Pomogni mi", rekao je. "Ili ću te ubiti."
Čovjek je otresao glavom da se razbistri i bacio se prema Reacheru.
Reacher je u glavi začuo Leonove riječi: pitaj jednom, pitaj dvaput ako moraš,
ali za Boga miloga, ne pitaj treći put. Udario ga je nogom u prsa, okrenuo ga,
podigao mu podlakticu preko ramena, zavukao mu ruku pod bradu, trznuo i
slomio mu vrat.
Jedan manje, ali nije odao nikakve podatke, a u ratu su podaci ključni.
Nešto mu je i dalje govorilo da je ovo mala operacija, ali mali broj su mogla
biti dvojica, trojica ili petorica. A postojala je vraški velika razlika ako
naslijepo napadne dvojicu, trojicu ili petoricu. Zastao je na stubištu i pogledao
u požarnu sjekiru u crvenom ormariću. Sljedeći najbolji način za saznavanje
podatke bilo je obavljanje nekakve diverzije. Nešto što bi ih zabrinulo i
uznemirilo. Nešto što bi ih omelo.
Učinio je to što je tiše mogao. Provjerivši prethodno je li hodnik pust,
odvukao je tijelo natrag. Bešumno je otvorio vrata i polegao čovjeka nasred
poda u čekaonici. Zatim je zatvorio vrata i sakrio se iza pulta. Dosezao mu je u
visinu prsiju i bio duži od tri metra. Legao je na pod iza njega, izvukao Steyr s
prigušivačem iz jakne i čekao.
Činilo mu se da dugo čeka. Ležao je na tankom uredskom tepihu i osjećao
beton ispod njega. Kao da je bio živ, od slabog podrhtavanja divovske zgrade
u kojoj je radilo mnoštvo ljudi. Mogao je čuti prigušeno i duboko udaranje
dizala koja su se kretala i zaustavljala. Mogao je osjetiti napetost kablova na
kojima su dizala visjela. Mogao je čuti šum rashladnih uređaja i strujanje
propuha. Upro je nožnim prstima o plastiku i savio noge, kako bi se mogao
odraziti. Bio je spreman za akciju.
Korake je čuo sekundu prije škljocanja brave. Znao je da su se vrata ureda
otvorila jer recepcija kao da je odjednom postala veća. Zvukovi su bili
drukčiji. Čuo je korake četiriju nogu na tepihu, a zatim je koračanje prestalo,
što je i očekivao. Čekao je. Ako nekoga iznenadite neočekivanim prizorom,
potrebno mu je oko tri sekunde da u cijelosti shvati što se događa. Reacher je
to iz iskustva znao. Ljudi prvo pogledaju u prizor, zatim ga vide, pa ga mozak
odbaci, još jednom dobro pogledaju i tek onda shvate o čemu je riječ. Tri pune
sekunde, od početka do kraja. U sebi je brojao jedan, dva, tri, a zatim se
odrazio od postolja pulta i odgurnuo od poda. U ruci je držao Steyr s dugim
crnim prigušivačem na kraju cijevi. Prvo su mu izvirile ruke, zatim ramena i na
kraju oči.
Ono što je ugledao bilo je stravično. Čovjek s kukom i spaljenim licem
ispustio je pištolj. Zagrcnuo se i čvrsto se uhvatio za okvir vrata, ali nalazio se
iza Jodie, što nije očekivao. Bio je na daljoj strani. Stajao je Jodie zdesna, a
pult joj je bio slijeva. Bila je tridesetak centimetara bliže od njega. Bila je
puno niža, ali Reacher je bio na podu i iz tog kuta glava joj je bila točno ispred
njegove, kao i njezino tijelo. Nije mogao zapucati. Nije bilo nikakvog načina
da opali, jer mu je Jodie smetala.
Čovjek s kukom i spaljenim licem ispustio je grleni glas, a Jodie je samo
zurila u pod. Zatim se iza njih na vratima pojavio još jedan čovjek. Bio je to
vozač Suburbana. Zaustavio se iza Jodienog ramena, proučavajući što se to
događa. U desnoj je ruci držao Berettu. Zurio je naprijed u pod, a zatim je stao
uz Jodie i gurnuo je u prolazu. Zaustavio se metar unutar čekaonice. Postao je
čista meta.
Reacher je stisnuo okidač. Bio je to pritisak od cijelih sedam kilograma i
iz prigušivača se začuo glasan prasak.
Lice čovjeka se rasulo. Devetmilimetarski metak pogodio ga je posred lica
i eksplodirao. Krv i kosti poprskali su strop i zid iza njega. Jodie se
skamenila. Stajala je ravno ispred čovjeka s kukom. A čovjek s kukom je bio
vrlo hitar i brz. Puno brži nego je to pedesetogodišnji bogalj mogao biti.
Zamahnuo je lijevom rukom i zgrabio sačmaricu s poda. Desnom je rukom
zgrabio Jodie oko struka. Čelična je kuka sjajila nasuprot njezinog kostima.
Uspio ju je zgrabiti prije nego je drugi čovjek pao na pod. Čvrsto ju je stisnuo
desnom rukom oko struka, podigao je od poda i odvukao je natrag. Pucanj iz
Steyra još uvijek je odzvanjao.
"Koliko ih ima?" viknuo je Reacher.
Bila je brza koliko i Leon.
"Dvojicu si sredio, još jedan", viknula je.
Znači, ostao je još samo čovjek s kukom, ali on se već spremio zapucati iz
sačmarice. Zamahnuo je njome kroz zrak i iskoristio silu da je repetira.
Reacher je bio napola otkriven. Bio je sagnut i virio je iza pulta. Izgledi su bili
sasvim mali, ali čovjek se usudio riskirati. Ispalio je hitac. Iz puške je
bljesnulo i prasnulo, a pult u čekaonici se rasuo na tisuće komadića. Reacher
je sagnuo glavu, ali oštro iverje, komadići metala i vruća sačma udarili su ga
po licu poput malja. Bio je pogođen u lice i čelo. Osjetio je tupi udarac i jak,
oštar bol ozbiljne ozljede. Osjećao se kao da je pao kroz prozor i udario
glavom o tlo. Otkotrljao se ošamućen, a čovjek je Jodie odvlačio unatrag kroz
vrata. Još jednom je u hodu zamahnuo puškom i repetirao. Reacher je bio
omamljen i nepomičan. Ležao je naslonjen na zid, a cijev mu je prijetila. Čelo
mu je bilo obamrlo i hladno. Osjećao je jaki bol. Podigao je Steyr. Prigušivač
je bio uperen ravno u Jodie. Polako ga je pomicao lijevo i desno. Još uvijek je
bio uperen u Jodie. Čovjek se sakrio iza nje i nije ga mogao pogoditi. Lijevom
je rukom uperio pušku. Prst mu je stiskao okidač. Reacher je bio nepomično
naslonjen na zid. Zurio je u Jodie i nastojao zapamtiti njezino lice prije nego
umre. Zatim se jedna plavokosa žena iznenada našla iza nje. Očajnički je
udarila čovjeka u leđa koji je od udarca izgubio ravnotežu. Zateturao je,
okrenuo se i udario je puščanom cijevi. Dok je padala, Reacher je načas vidio
njezinu ružičastu haljinu.
Zatim se puška opet počela okretati prema njemu. Ali Jodie se svim silama
nastojala otrgnuti iz njegovog zagrljaja. Mlatarala je i udarala nogama. Čovjek
je posrtao od njenog opiranja. Oteturao je zajedno s njom sve do čekaonice i
spotaknuo se o noge vozača Suburbana. Pao je s Jodie, a sačmarica je opalila
u vozačevo tijelo. Uslijedio je zaglušujući prasak i dim. Zatim i stravično
rasipanje i prskanje krvi i mrtvog tkiva. Čovjek se pridigao na koljena, a
Reacher ga je slijedio Steyrom. Ispustio je sačmaricu, posegnuo rukom u džep
i izvukao sjajni pištolj kratke cijevi. Napeo je okidač. Škljocaj je bio glasan.
Jodie se koprcala pod rukom kojom ju je čvrsto držao oko struka. Lijevo-
desno, lijevo-desno, divlje, nasumično. Reacher nije mogao jasno naciljati.
Krv mu je curila u lijevo oko. Čelo mu je krvarilo i lupalo. Zatvorio je oko
natopljeno krvlju i žmirkao desnim. Sjajni se revolver podigao i snažno se
zabio Jodie u bok. Ona je zastenjala i prestala se koprcati, a iza njezine glave
pojavilo se divlje i nacereno lice čovjeka.
"Baci pištolj, šupčino", stenjao je.
Reacher nije pomakao pištolj. Držao ga je uperenim u njega. Jedno mu je
oko bilo otvoreno, a drugo zatvoreno. Oštar bol udarao mu je u glavi.
Prigušivač je bio uperen ravno u čovjekovo unakaženo i nacereno lice.
"Ubit ću je", režao je.
"Onda ću ja ubiti tebe", rekao je Reacher. "Ako ona umre, i ti ćeš."
Čovjek je zurio. Zatim je kimnuo.
"Na mrtvoj smo točki", rekao je.
Reacher je kimnuo. Baš tako se činilo. Otresao je glavom da dođe sebi. To
je samo još više pojačalo bol. Pat pozicija. Čak i kad bi uspio opaliti prvi,
čovjek je još uvijek mogao zapucati. S napetim prstom na okidaču i pištoljem
pritisnutim o njezin bok, u smrtnom bi grču vjerojatno mogao opaliti. Rizik je
bio prevelik; Nije micao Steyr. Polako je ustao, izvukao rub košulje i obrisao
lice njime, cijelo vrijeme žmirkajući jednim okom u cijev. Čovjek je udahnuo i
također ustao, zajedno s Jodie. Ona se pokušala osloboditi pritiska pištolja, ali
on ju je rukom čvrsto držao uz sebe. Okrenuo je lakat prema van. Kuka se
okrenula i njezin joj se vršak zaboo u struk.
"Znači, morat ćemo se nagoditi"; rekao je.
Reacher je stajao, brisao svoje oko i ništa nije odgovorio. U glavi mu je
zujalo od bola. Zujalo je i vrištalo. Počelo mu je postajati jasno da je u
ozbiljnoj nevolji.
 "Moramo se nagoditi", ponovio je čovjek.
"Nema nagodbe", odgovorio je Reacher.
Čovjek je još malo okrenuo kuku i jače zabio revolver u nju. Jodie je
zastenjala. Bio je to Smith&Wesson model 60. Cijev od pet centimetara, od
nehrđajućeg čelika, kalibar .38, s pet metaka u bubnju. Bio je od one vrste
kakvu žene nose u torbici, a muškarci skrivaju negdje po tijelu. Cijev je bila
tako kratka i čovjek ju je tako snažno zabijao u Jodie, da su mu zglobovi
prstiju bili sasvim priljubljeni uz njezino tijelo. Zbog stiska njegove ruke bila
je nagnuta naprijed. Kosa joj je padala preko lica. Gledala je ravno u
Reachera, a oči su joj bile najljepše koje je ikad vidio.
"Nitko ne može reći Victoru Hobiju da se ne želi nagoditi", zarežao je.
Reacher je nastojao ne misliti na bol i čvrsto držao Steyr uperen ravno u
njegovo čelo, točno na mjestu gdje su se ružičasti ožiljci spajali s njegovom
sivom kožom.
"Ti nisi Victor Hobie", rekao je. "Ti si Carl Allen i jedno obično govno."
Nastupila je tišina. Bol mu je udarao u glavi poput čekića. Jodie se još
jače zagledala u njega, s upitnim pogledom u očima.
"Ti nisi Victor Hobie", ponovio je. "Ti si Carl Allen."
Ime je ostalo visjeti u zraku i činilo se kao da je čovjek na njegov spomen
ustuknuo. Povukao je Jodie unatrag i prekoračio preko tijela zdepastog
čovjeka. Okrenuo se kako bi njezino tijelo i dalje ostalo između njega i
Reachera. Polako je išao unatrag i ulazio u mračni ured. Reacher ga je
nesigurno slijedio sa Steyrom. Držao ga je visoko i ravno. U uredu je bilo još
ljudi. Reacher je vidio rolete na prozorima, pokućstvo za dnevnu sobu i troje
ljudi. Jednu plavokosu ženu u svilenoj haljini i dvojicu muškaraca u odijelima.
Svi su zurili u njega. Zurili su u njegov pištolj, u prigušivač, u njegovo čelo i
krv koja mu je curila niz košulju. Zatim su se pribrali i nesvjesno se, poput
robota, pomaknuli prema uskom pravokutnom prostoru između sofa. Sjeli su na
sofe i položili ruke na stakleni stolić za kavu pred sobom. Na stoliću je bilo
šest ruku. Tri lica su se okrenula prema njemu. Na njima su se vidjeli nada,
strah i zaprepaštenje.
"Varaš se", rekao je čovjek s kukom.
Kretao se unatrag s Jodie u velikom krugu i zaustavio se iza najdalje sofe.
Reacher ih je slijedio i zaustavio se nasuprot njih. Njegov je Steyr bio uperen
ravno iznad glava troje jadnih ljudi opruženih preko stolića za kavu. Krv mu je
kapala s brade na naslon sofe pred njim.
 "Ne, ne varam se", rekao je. "Ti si Carl Allen. Rodio si se 18. travnja
1949. godine, južno od Bostona, u nekom smrdljivom predgrađu. Dolaziš iz
obične male obitelji koja nije imala nikakvu budućnost. Unovačili su te u ljeto
1968. godine. Po vojničkoj sposobnosti bio si u svakoj kategoriji ispod
prosjeka. U Vijetnamu si bio u pješaštvu. Bio si običan ponizan pješak. Rat
mijenja ljude, a kad si došao tamo postao si pravi negativac. Počeo si varati.
Prodavao si i kupovao, dilao drogu, djevojke i sve čega su se tvoje prljave
ruke mogle domoći. Onda si počeo posuđivati novac. Postao si zbilja opak.
Kupovao si i prodavao usluge. Dugo si živio kao kralj.
Onda se netko opametio. Izvukao te iz tvog ugodnog načina života i poslao
te u unutrašnjost. U prašumu. U pravi rat. U najgoru postrojbu, s najstrožim
zapovjednicima, koji su te gazili. To te izluđivalo. Čim ti se ukazala prva
prilika, raznio si časnika bombom. A onda i svoga narednika. Ali vojnici iz
postrojbe su te prijavili. Vrlo neobično. Nisu te voljeli, zar ne? Vjerojatno su
ti dugovali novac. Javili su zapovjedništvu i dva vojna policajca po imenu
Gunston i Zabrinski došla su te privesti. želiš li poreći ovo što sam ti dosad
rekao?"
Čovjek je šutio. Reacher je progutao. Glava ga je jako boljela. Pravi bol
ukopavao mu se iza posjekotina. Jaka, ozbiljna bol.
"Došli su Hueyjem", rekao je. "Vozio ga je pošteni mladić po imenu
Kaplan. Sljedećeg se dana vratio kao kopilot, a pilot helikoptera bio je Victor
Hobie. Gunston i Zabrinski su skupa s tobom čekali na tlu. Ali Hobiejevog
Hueya su pogodili pri uzlijetanju. Srušio se četiri milje dalje. On je poginuo,
zajedno s Kaplanom, Gunstonom, Zabrinskim i još trojicom članova posade,
Bamfordom, Tardellijem i Soperom. Ali ti si preživio. Zadobio si opekline i
izgubio ruku, ali bio si itekako živ. A tvoj je mali zlobni mozak i dalje radio.
Zamijenio si pločice s prvim čovjekom kojega si se dokopao. Slučajno je to
bio Victor Hobie. Otpuzao si i udaljio se s njegovim pločicama oko vrata.
Svoje si ostavio na njegovom tijelu. U tom trenutku su Carl Allen i njegova
kriminalna povijest prestali postojati. Uspio si doći do poljske bolnice, a oni
su mislili da liječe Hobieja. Zapisali su njegovo ime u medicinskim kartonima.
Zatim si ubio bolničara i pobjegao. Rekao si ne vraćam se, jer si znao da će
netko, gdjegod došao, shvatiti da ti nisi Hobie. Otkrili bi tko si i opet bi se
našao u govnima. Zato si jednostavno nestao. Imao si novi život i novo ime.
Novi početak. Poričeš li to?"
Allen je jače stisnuo Jodie.
 "Sve je to sranje", rekao je.
Reacher je odmahnuo glavom. Bol ga je zasljepljivao poput bljeska
fotografskog aparata.
"Ne, sve je to istina", rekao je. "Nash Newman je upravo identificirao
kostur Victora Hobieja. Leži u sanduku na Havajima, s tvojim pločicama oko
vrata."
"Sranje", opet je rekao Allen.
"Zubi su te odali", rekao je Reacher. "Gospodin i gospoda Hobie poslali
su svog sina trideset pet puta zubaru, kako bi imao savršene zube. Newman je
rekao da u to nema nikakve sumnje. Potrošio je sat vremena na rendgenske
snimke, ubacujući ih u računalo. Zatim je u jednom od sanduka prepoznao istu
lubanju. Savršeno je odgovarala."
Allen je šutio.
"Tajna je bila skrivena trideset godina", rekao je Reacher. "Sve dok dvoje
staraca nisu napokon podigli dovoljno buke i prisilili nekoga da se počne
raspitivati. Sada više nećeš moči skrivati svoju tajnu, jer ćeš mi odgovarati.
Tvoja je tajna izašla na vidjelo."
Allen je zarežao. Zdrava strana lica postala mu je odvratna kao i ona s
ožiljcima.
"Zbog čega bih, dovraga, ja morao odgovarati tebi?"
Reacher je trepnuo i istisnuo krv iz oka. Steyr je i dalje bio nepomično
uperen u njega.
"Zbog puno toga", rekao je tiho. "Ja sam zastupnik. Ja zastupam mnogo
ljudi. Poput Victora Hobieja. On je bio junak, ali zbog tebe je otpisan kao
dezerter i ubojica. Njegovi su roditelji na teškim mukama trideset dugih
godina. Ja sam njihov zastupnik. Isto tako zastupam i Gunstona i Zabrinskog.
Obojica su bili poručnici u vojnoj policiji i obojica su imali dvadeset četiri
godine. I ja sam s dvadeset četiri godine bio poručnik u vojnoj policiji.
Poginuli su zbog onoga što si zgriješio. Zbog toga ćeš mi odgovarati, Allene.
Zato jer sam ja oni. Zbog šljama kakav si ti, ljudi poput mene ginu."
Allenov pogled bio je prazan. Premjestio je Jodie, tako da stane točno
ispred njega. Okrenuo je kuku i jače zario pištolj u nju. Kimnuo je, jedva
primjetno.
"U redu, bio sam Carl Allen", rekao je. "Priznajem, pametnjakoviću. Ja
sam bio Carl Allen i onda je to završilo. Zatim sam postao Victor Hobie. Dugo
sam bio Victor Hobie, duže nego sam bio Carl Allen, ali čini mi se i da je to
sada gotovo. Zato ću sada postati Jack Reacher."
"Što?"
"To ćeš dobiti", rekao je Allen. "To je nagodba. To ćeš mi dati zauzvrat.
Svoje ime za život ove žene." "Što?" ponovio je Reacher.
„Želim tvoj identitet", rekao je Allen. „Želim tvoje ime."
Reacher je samo zurio u njega. "Ti si lutalica, bez obitelji", rekao je Allen.
"Nikome nećeš nedostajati." "Što zatim?"
"Zatim ćeš umrijeti", rekao je Allen. "Ne mogu postojati dva čovjeka s
istim imenom, zar ne? To je poštena razmjena. Tvoj život za život ove žene."
Jodie je zurila ravno u Reachera i čekala. "Nema nagodbe", rekao je
Reacher. "Ubit ću je", rekao je Allen.
Reacher je opet odmahnuo glavom. Bolje bio strahovit. Postajao je jači i
širio mu se iza oba oka.
"Nećeš je ubiti", rekao je. "Razmisli o tome, Allene. Razmisli o sebi. Ti si
jedno obično sebično govno. Takav kakav si, uvijek ćeš to biti. Ako je ubiješ,
ja ću ubiti tebe. Stojiš četiri metra dalje od mene. Ciljam ti u glavu. Ako
povučeš okidač, i ja ću. Ako ona umre i ti ćeš, stotinku sekunde poslije nje. Ni
mene nećeš ubiti, jer prvo moraš naciljati i bio bi mrtav prije nego bi uspio
doći na pola puta. Razmisli o tome. Na mrtvoj smo točki."
Zurio je u njega kroz bol i tamu. Bio je to klasičan primjer neuspjeha. Ali
postojao je problem. Ozbiljan omaška u njegovoj analizi. On je znao to. To mu
je postalo jasno u hladnom bljesku panike. To je i Allenu bilo jasno. Reacher
je to znao, jer mu je to primijetio u očima.
"Preračunao si se", rekao je Allen. "Nešto ti je promaklo."
Reacher nije ništa odgovorio.
"Sada smo u patu", rekao je Allen. "A tako će i ostati, dok god ja budem
stajao ovdje, a ti tu. Ali koliko ćeš dugo moći tako stajati?"
Reacher je progutao slinu od bola. Udarao ga je poput malja.
"Ja ću stajati ovako koliko god budem morao", rekao je. "Imam dosta
vremena. Kao što si i sam zaključio, ja sam lutalica. Ne moram otići na
nikakav sastanak."
Allen se nasmiješio.
"Hrabre riječi", rekao je. "Ali ti krvariš iz glave. Znaš li to? Komad metala
ti se zabio u glavu. Vidim ga odavde."
Jodie je očajnički kimnula. Oči su joj bile ispunjene užasom.
"Uvjerite se, gospodine Curry", rekao je Allen. "Recite mu."
 Čovjek na sofi ispod Steyra okrenuo je glavu i stao koljenima na sofu.
Držao se dovoljno daleko od Reacherove ruke u kojoj je držao pištolj. Izvio je
vrat i pogledao. Zatim mu se lice naboralo od straha.
"Zabio vam se čavao", rekao je. "Drvodjeljski čavao. Imate čavao u
glavi."
"Iz pulta na recepciji", rekao je Allen.
Curry je opet sjeo na mjesto i Reacher je znao da mu ne laže. Čim mu je
rekao te riječi, bol se udvostručio, učetverostručio i eksplodirao. Snažan,
probadajući bol usred čela, nekoliko centimetara iznad oka. Dugo vremena ga
je skrivao adrenalin. Ali djelovanje adrenalina je vrlo kratko. Svom snagom
svoje volje je nastojao ne misliti na bol, ali nije uspijevao. I dalje ga je
osjećao. Jak i oštar poput britve. U isto je vrijeme osjećao i mučninu. U glavi
mu je udaralo i lupalo, a pred očima blještalo. Krv mu je natopila košulju sve
do struka. Trepnuo je, ali lijevim okom nije mogao ništa vidjeti. Bilo je puno
krvi. Krv mu se s vrata slijevala niz lijevu ruku i kapala mu s vrhova prstiju.
"Dobro sam", rekao je. "Ne brinite za mene."
"Hrabre riječi", rekao je Allen opet. "Ali boli te i gubiš mnogo krvi. Ne
možeš me nadjačati, Reacheru. Misliš da si jak, ali ti si ništa u usporedbi sa
mnom. Otpuzao sam od helikoptera bez jedne ruke. S presječenim arterijama.
Gorio sam. Bez problema sam preživio tri tjedna u prašumi. Zatim sam se
uspio vratiti kući, slobodan. I živio u opasnosti trideset godina. Zato sam ja taj
koji je jak. Ja sam najjači čovjek na svijetu. Mentalno i fizički. Ne bi me
mogao nadjačati, čak i da nemaš taj prokleti čavao u glavi. Zato se nemoj
zavaravati, dobro?"
Jodie je zurila u njega. Kosa joj je na slabom raspršenom svjetlu koje je
dopiralo kroz rolete na prozorima bila zlatna. Visjela joj je preko lica, a kroz
nju se vidjelo čelo. Mogao joj je vidjeti oči. Njezina usta. Liniju njezinog
vrata. Njezino vitko i snažno tijelo, napeto ispod Allenove ruke. Kuka mu je
blistala na boji njezina kostima. U glavi mu je lupalo od bola, poput čekića.
Na koži je osjećao hladnoću svoje košulje natopljene krvlju. U ustima mu je
bila krv. Imala je okus metala, aluminija. Osjetio je prvo slabo podrhtavanje u
ramenu. Steyr mu je otežao u ruci.
"Osim toga, motiviran sam", rekao je Allen. "Mučio sam se da steknem
ovo što imam. To namjeravam i zadržati. Ja sam genij i borac za opstanak.
Misliš da ću dopustiti da me ti središ? Misliš da si prvi koji je to pokušao?"
Reacher se njihao od bola.
 "A sada malo povisimo uloge", rekao mu je Allen.
Svom snagom svoje ruke je uspravio Jodie. Zabio je pištolj u nju tolikom
snagom da se ona savila unatrag, priljubila mu se uz ruku i nagnula postrance.
Podigao ju je, tako da ga je štitila svojim cijelim tijelom. Zatim se kuka
pomaknula. Svoj je snažan stisak, koji ju je drobio, premjestio sa struka na
njezine grudi. Kuka joj je zaparala grudi. Zastenjala je od bola. Pomicao je
kuku dok nije pod oštrim kutom počela drobiti njezino tijelo. Zaustavio je kuku
na njezinom obrazu. Zatim je okrenuo rukom u laktu i čelični joj se šiljak zabio
u kožu na licu.
"Mogao bih ju rasporiti", rekao je Allen. "Mogao bih joj rasjeći lice, a ti
ništa ne bi mogao učiniti. Jedino bi se mogao osjećati još gore. Stres
pogoršava stvari, zar ne? Bol? Počinješ osjećati nesvjesticu, zar ne? Izgubit
ćeš svijest, Reacheru. Iskrvarit ćeš. A kad se srušiš, više nećemo biti u pat
poziciji, vjeruj mi."
Reacher je zadrhtao. Ne od bola, već zato jer je znao da je Allen u pravu.
Mogao je osjetiti svoja koljena.
Osjećao ih je i bila su snažna. Ali snažan čovjek u formi nikad ne osjeća
svoja koljena. Ona su samo dio njega. Osjetiti koljena, kako smiono
podržavaju tjelesnu težinu od 125 kilograma, znači da će ga uskoro izdati. Bilo
je to rano upozorenje.
"Onesvijestit ćeš se, Reacheru", opet je rekao Allen. "Treses se, znaš li to?
Gubiš se. Za par minuta ću ti prići i pucati ti u glavu. Imam sve vrijeme
svijeta."
Reacher je opet zadrhtao i sagledao svoje mogućnosti. Bio je svjestan da
neće još dugo biti pri svijesti. Bilo mu je teško razmišljati. Vrtjelo mu se. Imao
je otvorenu ranu na glavi. Lubanja mu je bila probijena. U mislima mu je
bljesnuo Nash Newman. Držao je kosti na nastavi u razredu. Možda će Nash
moći objasniti njegovu ozljedu, za mnogo godina u budućnosti. Oštar je
predmet probio čeoni režanj - ovdje - i nakon toga moždanu ovojnicu, što je
izazvalo krvarenje. Ruka u kojoj je držao pištolj tresla se. Zatim se sjetio
Leona kako se mršti i gunđa: ako plan A ne uspije, prijeđi na plan B.
Zatim se sjetio policajca iz Louisiane, čovjeka kojega je poznavao prije
mnogo godina, u nekom drugom životu, kako govori o svojim revolverima
kalibra .38. Govorio je: jednostavno se ne možeš pouzdati u njih ako želiš
srušiti čovjeka, ne ako nasrće na tebe sav drogiran. Reacher je ugledao
njegovo nesretno lice. Ne možeš se pouzdati u kalibar .38 ako želiš srušiti
čovjeka. Osim toga, kalibar .38 je imao kratku cijev, što je bilo još gore.
Kratkom cijevi je bilo teško pogoditi metu. A s ženom koja se nastoji
osloboditi iz zagrljaja još teže. Iako bi zbog njezinog otimanja metak mogao
pogoditi točno u središte, i to slučajno. U glavi mu se zavrtjelo. Osjećao je
kako ga udara divovski pneumatski čekić. Snaga mu je otjecala iznutra. Desno
oko mu je bilo otvoreno, ali bilo je suho i peklo ga, kao da ga netko bode
iglama. Još možda pet minuta, razmišljao je. Onda sam gotov. U sljedećem je
trenutku bio u iznajmljenom automobilu i sjedio je do Jodie. Vozili su se natrag
iz zoološkog vrta. Vidio je sunce i staklo. Govorio je: osnova svake prijevare
je pokazati ljudima ono što žele vidjeti. Steyr mu je zaigrao u ruci i pomislio
je: u redu, Leone, prelazim na plan B. Da vidimo hoće li ti se svidjeti.
Koljena su mu počela klecati i on se zaljuljao. Uspio se opet uspraviti i
uperiti Steyr u jedini djelić Allenove glave koji je mogao vidjeti. Cijev
pištolja je kružila uokolo. Isprva je krug bio mali, a zatim sve veći, jer je zbog
težine pištolja počeo gubiti nadzor u ramenu. Nakašljao se i jezikom istisnuo
krv iz usta. Steyr se počeo spuštati. Promatrao je kako ciljnik pada, kao da ga
neki snažan čovjek vuče sebi. Pokušao je podići cijev, ali nije išlo. Pokušao je
podići ruku, ali ona se samo nagnula u stranu, kao da je vuče neka nevidljiva
sila. Koljena su mu opet pokleknula, ali on se trgnuo i uspravio se kao u grču.
Steyr je bio kilometrima daleko. Visio mu je zdesna. Bio je uperen u stol.
Lakat mu se ukočio pod njegovom težinom, a ruka mu se savijala. Allenova se
ruka počela micati. Gledao je jednim okom njegovu ruku i pitao se je li ono što
osjećam prema Jodie jednako dobro kao biti drogiran? Ispod nabora odjeće i
njezine jakne se pojavila cijev. Hoću li uspjeti? Koljena su mu klecala i on se
počeo tresti. Čekaj. Samo čekaj. Allen je ispružio zapešće. Vidio je taj pokret.
Bio je vrlo brz. Ugledao je crnu rupu u cijevi od nehrđajućeg čelika. Bila je
dalje od njezina tijela. Ona je naglo sagnula glavu, a on je munjevitom brzinom
podigao Steyr i prilično dobro naciljao, prije nego je Allen opalio. Radilo se
o svega nekoliko centimetara. To je bilo sve. Svega nekoliko ušljivih
centimetara. Brzo, pomislio je, ali ne dovoljno brzo. Vidio je kako se udarac
revolvera spušta, a zatim jaki bljesak iz cijevi. Izgledalo je kao da ga je teretni
vlak udario u prsa. Prasak pucnja posve se izgubio u snažnom udarcu metka
koji ga je pogodio. Bilo je to poput udarca divovskog čekića veličine planeta.
Udario ga je i zaglušio ga iznutra. Nije osjećao nikakvu bol, samo užasno
hladnu obamrlost u prsima i tihu prazninu savršenog mira u mislima. Načas se
zamislio i nastojao čvrsto ostati na nogama. Oko je držao širom otvoreno,
dovoljno dugo da se usredotoči na oblačić dima koji je izlazio iz prigušivača
Steyra. Zatim je posljednjom snagom podigao pogled i vidio kako se četiri
metra dalje Allenova glava rasprsnula. Vidio je eksploziju krvi i kostiju u
zraku. Oblak širok metar do metar i po širio se poput magle. Upitao se: je li
sada mrtav? A kad je čuo sebe kako odgovara svakako da jest, opustio se,
okrenuo okom i pao na leđa, kroz savršeno tiho i mirno crnilo koje je trajalo
zauvijek i nastavljalo se u beskraj.
 18
Znao je da umire, jer su mu se lica približavala i sva su mu bila poznata.
Približavala su se u dugom, beskrajnom nizu, pojedinačno i u paru, a među
njima nije bilo nijednog nepoznatog. Čuo je da će biti tako. život ljudima
proleti ispred očiju poput bljeska. Svi su tako govorili. A sada se to i njemu
događalo. Znači, umirao je.
Mislio je da se to i događa, kad su se lica zaustavila. Pitao se koje će od
njih biti posljednje. Postojao je veći izbor. Pitao se tko je odredio redoslijed.
Čija je to bila odluka? Pomalo mu je išlo na živce što mu nije bilo dopušteno
da to sam odredi. I što će se zatim dogoditi? Kad posljednje lice iščezne, što
onda?
Ali nešto je bilo sasvim krivo. Jedno se nepoznato lice nadvilo nad njim.
Tada je shvatio da vojska zapovijeda mimohodom. Moralo je biti tako. Jedino
je vojska mogla slučajno uvrstiti nekoga koga nikad prije nije vidio. Jednog
potpunog stranca, na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Pretpostavljao je da je to
prikladno. Veći je dio svoga života živio pod vojnim zapovjedništvom.
Pretpostavljao je da je sasvim prirodno da oni preuzmu organizaciju velikog
finala. A jedna im se pogreška mogla oprostiti. To je bilo normalno, čak i
prihvatljivo kad je riječ o vojsci.
Ali taj ga je čovjek dirao. Udarao ga je. Boljelo ga je. Iznenada je shvatio
da je mimohod završio prije nego se taj čovjek pojavio. Taj čovjek uopće nije
sudjelovao u povorci. Pojavio se poslije nje. Možda je taj čovjek došao da ga
dokrajči. Da, moralo je biti to. Moralo je tako završiti. Taj je čovjek došao
provjeriti je li umro na vrijeme. Mimohod je završio i vojska nije mogla
dopustiti da ga on preživi. Zašto bi se mučili da ga uvrste u mimohod, a da
zatim on ostane živ? To ne bi bilo dobro. Uopće ne bi bilo dobro. Bila bi to
ozbiljna omaška u postupku. Pokušavao se sjetiti tko se pojavio prije tog
čovjeka. Pretposljednja osoba, zapravo posljednja. Nije se mogao sjetiti. Nije
dovoljno dobro obratio pozornost. Polako se počeo gubiti i umro je bez da se
sjetio komu je pripadalo posljednje lice u mimohodu.
Bio je mrtav, ali još uvijek je razmišljao. Je li to u redu? Je li to bio
zagrobni život? Bila bi to strašna stvar. živio je skoro trideset i devet godina s
pretpostavkom da zagrobni život ne postoji. Neki su se s njime slagali, neki
nisu. No on je uvijek čvrsto u to vjerovao. Sada je bio u zagrobnom životu.
Netko će se vjerojatno pojaviti i podrugljivo mu reći: zar ti nisam rekao?
Hoće, ako ono u što nije vjerovao bude istinito. Ni sam ne bi dopustio da se
onaj koji je živio u potpunoj zabludi izvuče bez prijateljskog ukora.
Vidio je Jodie Garber. Ona mu je trebala reći da je bio u zabludi oko
zagrobnog života. Ne, to nije bilo moguće. Ona nije mrtva. Samo mrtve osobe
mogu vikati na tebe u zagrobnom životu, zar nije tako? žive osobe to ne mogu.
To je bilo prilično očito. živa osoba ne može biti u zagrobnom životu. A Jodie
Garber je bila živa. Za to se sam pobrinuo. U tome je bila cijela prokleta stvar.
Osim toga, dobro je znao da s Jodie Garber nikad nije razgovarao o
zagrobnom životu. Ili možda jest? Možda prije puno godina, kad je ona još bila
dijete? Ali to jest bila Jodie Garber. I namjeravala je pričati s njime. Sjela je
ispred njega i zabacila kosu iza uha. Dugu, plavu kosu, iza malog uha.
"Zdravo, Reacheru", rekla je.
Bio je to njezin glas. U to nije bilo sumnje. Nikakve greške. Znači da je
ona možda ipak bila mrtva. Možda je nastradala u prometnoj nesreći. Bila bi
to velika ironija. Možda ju je udario kamion na donjem Broadwayu, dok se
vraćala kući iz Svjetskog trgovinskog centra.
"Hej, Jodie", rekao je.
Ona se nasmiješila. Razgovarali su. Znači, ipak je bila mrtva. Zasigurno
samo mrtve osobe mogu čuti druge mrtve osobe kako pričaju. No on se morao
u to uvjeriti.
"Gdje smo?" upitao je.
"U bolnici St. Vincent", rekla je.
On je čuo za sv. Petra. Čovjeka koji je stajao na rajskim dverima. Vidio je
slike. Dobro, ne baš slike, već crtice. Sveti je Petar bio bradati starac u halji.
Stajao je za propovjednicom i postavljao pitanja mrtvim osobama, o razlozima
zbog kojih bi ih trebao pustiti u raj. Ali nije se sjećao da mu je sveti Petar
postavio ikakvo pitanje. Možda pitanja dolaze poslije. Možda treba izaći iz
raja, a zatim opet pokušati ući natrag.
Ali tko je bio sveti Vinko? Možda je on vodio mjesto gdje se čekalo, prije
nego sveti Petar postavi pitanja. Nešto poput tabora za novake. Možda je sveti
Vinko upravljao mjestom koje bi odgovaralo Fort Dixu na Zemlji. Pa, to ne bi
predstavljalo problem. On je obuku za novake u cijelosti svladao. Odvalio je
to bez po' muke. Mogao bi i opet, bez problema. Ali to mu je išlo na živce. Bio
je bojnik, za Boga miloga. Bio je časnik. Imao je odličja. Zašto bi, dovraga,
opet morao proći temeljnu obuku za novake?
 I zašto je tu bila Jodie? Ona je morala biti živa. Primijetio je da stišće
svoju lijevu šaku. Sve mu je to strahovito išlo na živce. Spasio joj je život, jer
ju je volio. Zašto je onda ona bila mrtva? Što se to, dovraga, događalo?
Pokušao se uspraviti. Nešto ga je sputavalo. Što, dovraga? Morat će dobiti
neke odgovore ili će u protivnom nekome razbiti glavu. "Polako", rekla mu je
Jodie.
„Želim vidjeti svetog Vinka", rekao je. "I to smjesta. Reci mu da se dovuče
u sobu za pet minuta, ili ću se stvarno naljutiti."
Pogledala ga je i kimnula.
"U redu", rekla je.
Zatim je okrenula glavu i ustala. Nestala je i on je opet legao. To nije bio
nikakav tabor za temeljnu obuku. Bilo je previše tiho i jastuci su bile previše
mekani.
Poslije svega, morao je biti šokiran. Ali nije. Soba je postala jasna i on je
ugledao ukrase i sjajnu opremu i pomislio: bolnica. Više nije bio mrtav i bio je
živ. Imao je isti problem kao i poslovni čovjek kad shvati da je pobrkao dane u
tjednu.
Soba je bila okupana suncem. Pomaknuo je glavu i ugledao prozor. Jodie
je sjedila na stolici do njega i čitala. Polako je disao i promatrao je. Kosa joj
je bila svježe oprana i sjajna. Padala joj je preko ramena. Između prsta i palca
okretala je nit za označavanje stranica. Nosila je žutu haljinu bez rukava.
Ramena su joj bila preplanula od ljetnog sunca. Mogao je primijetiti male
izbočine njezinih zglobova. Ruke su joj bile duge i mršave. Prekrižila je noge.
Nosila je papuče koje su joj pristajale uz haljinu. Gležnjevi su joj bili
preplanuli i sjali su na suncu.
"Hej, Jodie", rekao je.
Okrenula je glavu i pogledala ga. Tražila mu je nešto na licu, a kad je to
pronašla nasmiješila se.
"Hej i tebi", rekla je. Odložila je knjigu i ustala. Napravila je tri koraka,
sagnula se i nježno ga poljubila u usta.
"St. Vincent", rekao je. "Rekla si mi, ali bio sam zbunjen."
Kimnula je.
"Bio si na morfiju", rekla je. "Davali su ti ga kao ludi. Svi bi narkomani u
New Yorku bili sretni da imaju takav krvotok."
Kimnuo je. Pogledao je kroz prozor prema suncu. Činilo se da je
poslijepodne.
 "Koji je dan?"
"Srpanj je. Nisi bio pri svijesti tri tjedna."
"Isuse, trebao bih osjećati glad."
Obišla je oko podnožja kreveta i stala mu slijeva. Položila mu je ruku na
podlakticu. Bila je okrenuta prema gore, a u vene blizu lakta bile su mu
zataknute cijevi.
"Hranili su te", rekla je. "Pobrinula sam se da dobiješ ono što voliš. Znaš,
puno glukoze i soli."
Kimnuo je.
"Soli nikad dosta", rekao je. Ona je ušutjela. "Stoje?" upitao je. "Sjećaš li
se čega?" On je opet kimnuo. "Svega", rekao je. Ona je progutala.
"Ne znam što bih ti rekla", prošaptala je. "Primio si metak zbog mene."
"Mojom greškom", rekao je. "Bio sam previše spor, to je sve. Trebao sam
ga nadmudriti i prvi ga pogoditi. Ali čini se da sam preživio. Zato nemoj ništa
reći. Stvarno to mislim. Više nikad to nemoj spominjati."
"Ali moram ti zahvaliti", prošaptala je.
"Možda bih ja trebao zahvaliti tebi", rekao je. "To je dobar osjećaj, kad
znaš da postoji netko zbog koga vrijedi primiti metak."
Ona je kimnula, ali ne zato što se slagala s njime. Bio je to običan
nesvjesni pokret, kako bi se suzdržala da ne zaplače.
"Pa, kako mi je?" upitao je.
Ona je dugo šutjela.
"Dovest ću liječnika", rekla je tiho. "On će znati bolje od mene."
Izašla je iz sobe, a zatim je jedan čovjek u bijeloj kuti ušao unutra. Reacher
se nasmiješio. Bio je to isti onaj čovjek kojega je vojska poslala da ga
dokrajči na kraju mimohoda. Bio je nizak, širok i dlakav, čovjek koji je mogao
proći kao hrvač.
"Razumijete li se imalo u računala?" upitao je.
Reacher je slegnuo ramenima. Počeo se brinuti da je to možda šifrirani
uvod u loše vijesti o njegovoj ozljedi ili oštećenju mozga, gubitku pamćenja ili
gubitku normalnih funkcija.
"U računala?" rekao je. "Ne baš."
"U redu, ovako ćemo", rekao je liječnik. "Zamislite veliko superračunalo
koje obrađuje podatke. U njega unosimo sve što znamo o ljudskoj građi i sve
što znamo o ranjavanju iz vatrenog oružja, a zatim mu damo zapovijed da
stvori model muškarca koji ima najbolje preduvjete da preživi pogodak iz
kalibra .38 u prsa. Recimo da računalo obrađuje podatke tjedan dana. Što
mislite, kakav će model izbaciti?"
Reacher je opet slegnuo ramenima. "Ne znam."
"Taj ste model vi, prijatelju", rekao je liječnik. "Vi. Prokleti metak uopće
nije mogao ući u vaša prsa. Prsni mišići su vam toliko tvrdi i razvijeni, da su
uspjeli zaustaviti metak. Mišići su vam poput neprobojnog prsluka od desetak
centimetara. Metak je izašao na drugoj strani, mišićne stjenke i smrskao rebro,
ali tu se i zaustavio."
"Zašto onda nisam bio pri svijesti tri tjedna?" odmah je upitao Reacher.
"Svakako ne zbog ozljede mišića ili slomljenog rebra. Je li mi glava u redu?"
Liječnik je tada učinio nešto čudno. Pljesnuo je rukama i istisnuo zrak
između dlanova. Zatim je prišao bliže i pregledao mu cijelo lice.
"To me je brinulo", rekao je. "Stvarno sam se brinuo zbog toga. Opasna
ozljeda. Mislio sam da se radi o pištolju za čavle, sve dok mi nisu rekli da vas
je pogodio čavao iz pokućstva, izbačen hicem iz sačmarice. Probio vam je
lubanju i zabio se oko tri milimetra u mozak. Prijatelju, govorim o čeonom
režnju. Opasno je imati čavao na tom mjestu. Da se meni kojim slučajem treba
zabiti čavao u lubanju, nipošto ne bih izabrao čeoni režanj. Ali kad bih već
morao vidjeti čavao u prednjem režnju nečije lubanje, izabrao bih vašu, jer
vam je lubanja tvrđa od lubanje neandertalca. Da se radilo o nekome drugome,
čavao bi mu skroz ušao u mozak, a to bi bilo: hvala, to je sve za večeras."
"Znači, dobro sam?" opet je upitao Reacher.
"Upravo ste nam uštedjeli deset tisuća dolara za testove", veselo je rekao
liječnik. "Rekao sam vam vijesti o vašim prsima, a što ste vi učinili?
Analizirajmo. Usporedili ste to s vlastitim podacima, shvatili da ozljeda nije
opasna, shvatili ste da niste zbog toga bili tri tjedna u komi, sjetili ste se vaše
druge ozljede, zbrojili dva i dva i postavili ste mi pitanje o ozljedi glave. I to
smjesta, bez premišljanja. To je brzo, logično razmišljanje, objedinjavanje
važnih podataka, brzo donošenje zaključka i lucidno preispitivanje izvora
mogućeg odgovora. S vašom je glavom sve u redu, prijatelju. Smatrajte to
profesionalnim mišljenjem."
Reacher je polako klimnuo. "Kad mogu otići odavde?"
Liječnik je uzeo medicinski karton s podnožja kreveta. Za metalnu ploču
bila je pričvršćena gomila papira. Prelistao ih je. "Pa, vaše je sveukupno
zdravlje izvrsno, ali bit će bolje da vas neko vrijeme zadržimo na promatranju.
Moždajoš dva dana."
 "Dovraga s time", rekao je Reacher. "Odlazim još večeras."
Liječnik je kimnuo. "Dobro, vidjet ćemo kako ćete se osjećati za sat
vremena."
Prišao je krevetu i ispružio se prema ventilu na dnu vrećica s infuzijom.
Malo je odvrnuo ventil i kucnuo prstom po cjevčici. Pozorno je promatrao.
Kimnuo je i izašao iz sobe. Na vratima se mimoišao s Jodie. Ulazila je u sobu
s jednim čovjekom u pamučnoj jakni. Imao je oko pedeset godina, bio je blijed
i imao kratku sijedu kosu.
Reacher ga je pogledao i pomislio: kladim se u deset dolara da je iz
Pentagona.
"Reacheru, ovo je general Mead", rekla je Jodie.
"Iz Glavnog stožera", rekao je Reacher.
Čovjek u jakni iznenađeno ga je pogledao. "Jesmo li se već upoznali?"
Reacher je odmahnuo glavom. "Nismo, ali znao sam da će netko od vas
doći njuškati, čim se budem osjećao bolje."
Mead se nasmiješio. "Može se reći da smo se utaborili ovdje. Da odmah
prijeđem na stvar, voljeli bismo da šutite o cijeloj stvari s Carlom Allenom."
"Nema šanse", rekao je Reacher.
Mead se opet nasmiješio i pričekao. Bio je birokrat i dovoljno dugo u
vojsci da poznaje proceduru. Leon je znao reći: nešto za ništa, to je strani
jezik.
"Hobiejevi", rekao je Reacher. "Smjestite ih u prvi razred i prebacite ih
zrakoplovom u Washington. Smjestite ih u najbolji hotel, pokažite im ime
njihovog sina na spomenploči i pobrinite se da tu bude prisutna gomila časnika
u odorama. Neka kao ludi salutiraju, cijelo vrijeme dok mu roditelji budu tu.
Tek onda ću držati jezik za zubima."
Mead je kimnuo.
"Sredit ćemo to", rekao je. Sam je ustao i izašao van iz sobe. Jodie je sjela
u dno kreveta.
"Reci mi što ću s policijom", rekao je Reacher. "Moram li odgovarati na
pitanja?"
Ona je odmahnula glavom.
"Allen je ubio policajca", rekla je. "Budeš li se držao njujorškog područja,
više nikad nećeš dobiti nikakvu kaznu. Radilo se o samoobrani, sve je u redu."
"A moj pištolj? Ukraden je."
"Ne, to je bio Allenov pištolj. Otrgnuo si mu ga dok ste se hrvali. Puna će
soba svjedoka to potvrditi."
On je polako kimnuo. Sjetio se krvi i mozga koji je prsnuo preko cijele
prostorije kad ga je pogodio. Prilično dobar pogodak, pomislio je. Mračna
prostorija, stres, čavao u glavi, metak kalibra .38 u prsima - i pogodio ga je
točno u glavu. Prilično blizu savršenog pogotka. Zatim se sjetio kuke ispred
Jodiena lica, tvrdog čelika naspram njezine kože boje meda.
"Jesi li dobro?" upitao ju je.
"Dobro sam", rekla je.
"Sigurno? Nemaš noćne more?"
"Nemam. Sad sam već velika djevojka."
On je opet kimnuo. Sjetio se njihove prve noći zajedno. Velika djevojka.
Činilo se kao da je to bilo prije milijun godina.
"Ali jesi li ti dobro?" upitala ga je.
"Liječnik misli da jesam. Nazvao me neandertalcem."
"Ne, ozbiljno."
"Kako izgledam?"
"Pokazat ću ti", rekla je.
Skoknula je u kupaonicu i vratila se sa zidnim zrcalom. Bilo je okruglo, s
plastičnim okvirom. Položila mu ga je na noge, a on ga je umirio desnom
rukom i pogledao se u njemu. Još uvijek je bio jako preplanuo. Plave oči.
Bijeli zubi. Glava mu je bila obrijana. Kosa mu je narasla oko tri milimetra.
Na lijevoj strani lica imao je mnoštvo sitnih ožiljaka u obliku točkica. Rupa od
čavla na čelu izgubila se među tragovima dugog i divljeg življenja. Mogao je
razaznati ožiljak jer je bio crveniji i noviji od ostalih, ali nije bio veći od
ožiljka dva centimetra dalje, gdje ga je njegov brat Joe pogodio komadom
stakla u nekoj davno zaboravljenoj svađi oko ničega u djetinjstvu, iste one
godine kad se Hobiejev Huey srušio. Nagnuo je zrcalo i ugledao široke zavoje
preko prsa. Naspram njegova preplanula tena bili su bijeli poput snijega.
Izračunao je da je izgubio oko petnaest kilograma. Opet je imao 110
kilograma, što je bila njegova normalna tjelesna težina. Vratio je zrcalo Jodie i
pokušao sjesti. Odjednom je osjetio vrtoglavicu.
„Želim otići odavde", rekao je.
"Siguran si?" upitala je.
On je kimnuo. Bio je siguran, ali osjećao se vrlo pospano. Opet je spustio
glavu na jastuk, samo privremeno. Bilo mu je toplo i jastuk je bio mekan.
Glava mu je težila tonu, a vratni mišići bili su nemoćni pomaknuti je. U sobi je
postajalo mračnije. Podigao je oči uvis i ugledao vrećice s infuzijom kako vise
visoko nad njim. Vidio je ventil koji je liječnik odvrnuo. Kvrcnuo je po njemu.
Sjećao se zvuka plastike. Na vrećici s infuzijom je nešto pisalo. Pisalo je
naopako. On se usredotočio na slova. Snažno se nastojao usredotočiti. Slova
su bila zelena. Pisalo je morfij.
"Sranje", prošaptao je, a soba se izgubila i nestala u potpunom mraku.
Kad je opet otvorio oči, sunce se premjestilo unatrag. Bilo je jutro, ne
poslijepodne. Jodie je sjedila na svojoj stolici do prozora i čitala istu knjigu.
Pročitala je još nekoliko centimetara knjige. Imala je plavu haljinu, ne žutu.
"Prošao je cijeli dan", rekao je.
Ona je sklopila knjigu i ustala. Prišla mu je, sagnula se i poljubila ga u
usta. On joj je uzvratio poljubac, stisnuo zube, izvadio igle za infuziju iz ruke i
ispustio ih pored kreveta. Iz njih je počelo jednolično kapati na pod. Odgurnuo
se od jastuka, uspravio i prešao rukom preko tjemena iz kojeg mu je kosa tek
počela rasti.
"Kako se osjećaš?" upitala ga je.
Nepomično je sjedio na krevetu i polako pregledavao svoje tijelo. Počeo
je od nožnih prstiju i završio na tjemenu.
"Dobro", rekao je.
"Neki su te ljudi došli vidjeti", rekla je. "Čuli su da si ovdje."
On je kimnuo i protegnuo se. Mogao je osjetiti ranu na prsima. Bila mu je s
lijeve strane. Osjećao je slabost. Ispružio je lijevu ruku prema stalku za
infuziju. Šipka je bila okomita i od nehrđajućeg čelika, a na vrhu je imala
spirale na kojima su visjele vrećice s otopinom. Uhvatio se za jednu od njih i
čvrsto je stisnuo. Osjetio je bol ispod lakta, gdje su mu prije bile zataknute
igle. Mjesto na prsima gdje ga je pogodio metak bilo je osjetljivo, no čelična
se spirala svejedno iskrivila na mjestu gdje ju je stisnuo. Krug se pretvorio u
oval. Još je bio snažan. Nasmiješio se zbog toga.
"U redu, uvedi ih", rekao je.
Znao je tko su oni, još prije nego su ušli u sobu. Odao ih je zvuk. Kotači
kolica s kisikom su škripali. Stara se gospođa sklonila u stranu i pustila svoga
muža da uđe prvi. Nosila je sasvim novu haljinu. On je bio u istom starom
plavom odijelu od serža. Gurnuo je kolica pokraj nje i zaustavio se. Lijevom
se rukom držao za ručku kolica, a desnom mu je uputio drhtavi vojnički
pozdrav. Dugo mu je salutirao, a Reacher ga je pozdravio na isti način. Držao
se najbolje što je mogao, ozbiljno i postojano. Zatim je spustio ruku i starac je
polako gurnuo kolica prema njemu. Iza njega je išla njegova žena.
Bili su drukčiji. Još su uvijek bili stari i slabi, ali spokojni. Znati da vam
je sin mrtav bolje je nego ne znati ništa, pretpostavljao je. Prisjetio se
Newmanova laboratorija bez prozora na Havajima i Allenova sanduka s
kostima Victora Hobieja. Dobro ih se sjećao. Odudarale su od ostalih. Čelo
mu je bilo blago zakrivljeno, a lubanja visoka i okrugla. Zubi su mu bili ravni i
bijeli. Udovi su mu bili dugi i čisti. Victorov je kostur bio nekako plemenit.
"Bio je junak, znate."
Starac je kimnuo.
"Obavljao je svoju dužnost."
"Mnogo više od toga", odgovorio je Reacher. "Pročitao sam njegov dosje.
Razgovarao sam s generalom DeWittom. Bio je hrabar pilot, koji je obavljao
više od onoga što mu je bila dužnost. Svojom je hrabrošću spasio puno života.
Da je živ, bio bi general. Bio bi general Victor Truman Hobie. Bio bi
zapovjednik na nekom visokom položaju, ili bi dobio posao u Pentagonu."
To je bilo ono što su htjeli čuti, ali je ipak bilo istina. Starica je položila
svoju mršavu, blijedu ruku na mužem. Sjedili su u tišini i vlažnim očima
gledali jedanaest tisuća milja dalje. Pričali su si priče o onome što je moglo
biti. Prošlost se protegnula ravno i jednostavno i sada je bila uredno
odstranjena plemenitom smrću u borbi. Ispred sebe je ostavila samo iskrene
snove. Po prvi su put pričali te snove, jer su sada imali puno pravo na to. Ti su
im snovi pružali utočište, poput pištanja iz boce s kisikom, usklađenog s
isprekidanim disanjem starca.
"Sada mogu umrijeti sretan", rekao je.
Reacher je odmahnuo glavom.
"Ne, ne možete još", rekao je. "Morate otići vidjeti spomenploču na Zidu.
Njegovo će ime biti na njoj. želim da mi donesete fotografiju ploče."
Starac je kimnuo, a njegova se žena nasmiješila suznih očiju.
"Gospođica Garber nam je rekla da ćete možda živjeti u Garrisonu", rekla
je. "Možda ćete nam biti susjed."
Reacher je kimnuo.
"Moguće", rekao je.
"Gospođica Garber je divna djevojka."
"Da, gospođo."
"Dosta gluposti", rekao joj je starac. Zatim su mu rekli da ne mogu ostati,
jer se susjed koji ih je dovezao mora vratiti natrag. Reacher ih je slijedio
pogledom cijelim putem niz hodnik. Čim su otišli, Jodie je ušla u sobu s
osmjehom na licu.
"Liječnik kaže da možeš otići."
"Možeš li me odvesti? Jesi li nabavila novi automobil?"
Ona je odmahnula glavom. "Samo sam ga iznajmila. Nisam imala vremena
za kupovinu. U Hertzu su mi dali Mercury. Opremljen je satelitskom
navigacijom."
Protegnuo je ruke iznad glave i napeo ramena. Nisu ga boljela. Bila su u
iznenađujuće dobrom stanju. I rebra su mu bila dobro. Nisu ga boljela.
"Trebam odjeću", rekao je. "Pretpostavljam da mi je stara upropaštena."
Ona je kimnula. "Medicinske su je sestre razrezale škarama."
"Bila si ovdje kad su to činile?"
"Bila sam ovdje cijelo vrijeme", rekla je. „Živim u sobi niz hodnik."
"Što ti je s poslom?"
"Na dopustu sam", rekla je. "Rekla sam im da pristanu na to, ili ću u
protivnom dati otkaz."
Sagnula se dolje prema limenom ormariću i izvadila odjeću. Izvadila je
nove traperice, novu košulju, novu jaknu, nove čarape i nove bokserice. Sve je
bilo uredno složeno, a na vrhu su bile njegove stare cipele. Odjeća je bila
složena na kocku, u vojničkom stilu.
"Odjeća nije ništa posebno", rekla je. "Nisam se htjela puno zadržavati
vani u kupovini. Htjela sam biti uz tebe kad se probudiš."
"Sjedila si ovdje tri tjedna?"
"Činilo se kao tri godine", rekla je. "Bio si sav zdrobljen. Bio si u komi.
Izgledao si užasno. U pravom smislu riječi."
"Ta satelitska navigacija", rekao je. "Je li i Garrison označen?"
"Misliš otići tamo?"
On je slegnuo ramenima.
"Valjda. Moram se odmoriti, zar ne? Seoski bi mi zrak mogao dobro doći."
Zatim je pogledao u drugom pravcu.
"Možda bi mogla ostati sa mnom neko vrijeme, znaš, da mi pomogneš da se
oporavim."
Podigao je plahtu i spustio noge na pod. Ustao je polako i nesigurno i
počeo se odijevati, a ona ga je držala za lakat da ne padne.
Садржај
POTEZNA MINA 1
PROLOG 3
1 5
2 19
3 34
4 48
5 67
6 83
7 109
8 126
9 147
10 170
11 199
12 225
13 250
14 272
15 305
16 325
17 346
18 361