HRVATSKA PRAVNA REVIJA
PARNIÈNI
PARNIÈNI
POSTUPAK
POSTUPAK
Stručni članak UDK 347.94
Mr. sc. Mladen Pavlović *
ZNAČAJ PRAVILA O TERETU
DOKAZIVANJA U
PARNIČNOM POSTUPKU
Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. Zakona
o parničnom postupku) ne može sa sigurnošću utvrditi
neku relevantnu činjenicu, o postojanju te činjenice
zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja
(čl. 221.a Zakona o parničnom postupku).
Ova pravila Zakonom o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku naročito dobivaju na
važnosti jer su stranke jedini informator i opskrbljivač
suda glede činjeničnog supstrata spora i dokaza kojima
se potvrđuje istinitost iznesenih činjenica.
Sud po službenoj dužnosti više ne prikuplja činje-
nice ni dokazna sredstva koja su važna za odluku osim
u iznimnim zakonom predviđenim slučajevima.
Stranke su radi toga dužne iznijeti činjenice i pred-
ložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima
pobijaju navode i dokaze protivnika. Sud ih može, kada
je to potrebno, samo upozoriti na tu njihovu dužnost.
Pravila o teretu dokazivanja u novom režimu po-
sebno dobivaju na značenju, jer se u žalbenom postup-
ku više ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati
novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede
odredaba parničnog postupka zbog kojih se može izjaviti
žalba.
U radu se tretira predmet dokazivanja, tko snosi
teret dokazivanja, pravila znanosti o teretu dokazivanja
i nabrajaju neki karakteristični primjeri tereta dokazivanja
sve sa svrhom da bi se upozorilo kako će ova pravila u
novom procesnom režimu imati značajnu ulogu koja
će doprinositi uspjehu ili neuspjehu stranaka u sporu.
1. UVOD
Građanskopravni odnos je onaj društveni odnos koji je
reguliran pravilima građanskoga prava.
Pretvaranjem određenih društvenih odnosa u građan-
skopravne odnose s jedne strane postiže se gospodarska
*
Mladen Pavlović, Trgovački sud u Splitu.
travanj 2004.
svrha realizacije robno novčanih i drugih transakcija, a s
druge strane garantira se mogućnost, da se prava i obveze
koje imaju subjekti iz tih transakcija i prinudno ostvare.
Takvo prinudno ostvarenje u pravilu nije regulirano prav-
nim normama građanskog prava, nego pravnim pravilima
građanskog procesnog prava.
Tako građansko pravo određuje samo pretpostavke
koje se moraju ispuniti za prinudno ostvarenje prava i ob-
veza u određenom građanskopravnom odnosu, a građansko
procesno pravo putem sustava utvrđenih pravnih pravila
regulira postupak za realizaciju povrijeđenih građanskih
subjektivnih prava.
Tako se parnični postupak pokreće na prijedlog stranke
koja tvrdi da su njezina subjektivna građanska prava pov-
rijeđena ili ugrožena radi čega traži da joj sud pruži traženu
pravnu zaštitu. Ovu zaštitu traži baš u odnosu na protivnika
za kojeg tvrdi da je svojim ponašanjem povrijedio ili ugrozio
njezina zaštićena subjektivna prava.
Zadatak suda je da ispita i utvrdi, je li doista došlo do
povrede takvih prava i može li stranci po bilo kojem pro-
pisu (osnovi) pružiti baš tu i takvu zaštitu koju stranka
traži. Zadatak je suda da povodom takvog zahtjeva stranke
raspravi sva činjenična i pravna pitanja i da nakon ocjene
rezultata cjelokupnog raspravljanja donese odluku o osno-
vanosti stranačke tvrdnje, da joj pripada pravo na traženu
pravnu zaštitu i takvu joj zaštitu pruži.
Sudionici u građanskom parničnom postupku svoje
aktivnosti ostvaruju kroz poduzimanje dopuštenih parnič-
nih radnji koje proizvode određeni procesnopravni učinak.
Te parnične radnje reflektiraju se na same stranke i ostale
sudionike u postupku, a posebno na aktivnosti suda. Jedna
od najvažnijih parničnih radnji odnosi se na dokazivanje
relevantnih činjenica, kako na činjeničnu, tako i na pravnu
procesnu građu na temelju koje sud gradi svoju odluku o
meritumu spora. Dokazivanje predstavlja izvođenje zaklju-
čaka o istinitosti iznesenih tvrdnji o postojanju ili ne
postojanju relevantnih činjenica te iz drugih sudova (argu-
menata), čija istinitost treba biti očigledna ili pak dokazana.
Radi toga istinitost teze o postojanju relevantnih činjenica
treba proistjecati kao nužan logički zaključak vjerodostoj-
nosti predloženih dokaznih sredstava.
Pri utvrđivanju relevantnih činjenica sud je ovlašten
koristiti se svim činjeničnim navodima stranaka u sporu bez
obzira koja je stranka te navode iznijela. Međutim, za
podlogu odluke sud može uzeti samo one činjenice o
kojima je dana mogućnost strankama da raspravljaju o
njima. Koje će činjenice sud uzeti za dokazane i koje će
dokaze izvesti radi utvrđenja tih činjenica sud odlučuje
po svojem slobodnom uvjerenju na temelju savjesne i
brižljive ocijene svakog dokaza posebno i svih zajedno te
na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona
o parničnom postupku “NN” 53/91 - 117/03 - u nastavnom
tekstu ZPP).
Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a)
ne može sa sigurnošću utvrditi neku relevantnu činjenicu,
o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila
59
travanj 2004. HRVATSKA PRAVNA REVIJA
o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a). Navedenim pravili-
ma se de facto utvrđuje tko će snositi štetne posljedice
nemogućnosti da se neka relevantna činjenica nije mogla
izvjesno (sigurno) utvrditi.
Do primjene navedenih pravila neće doći kada sudu
stoji na raspolaganju dovoljan broj dokaznih sredstava na
temelju kojih može izvjesno steći uvjerenja o istinitosti
iznesenih tvrdnji stranaka. Međutim, pravila o teretu
dokazivanja dobivaju svoje puno i pravo značenje kad sud,
na temelju raspoloživih i uporabljenih dokaznih sredstava,
nije siguran u stav o istinitosti iznesenih tvrdnji o postojanju
ili nepostojanju određenih relevantnih činjenica.
Prema odredbama čl. 7. st. 1., 219. st. 1. i 299. ZPP-a
stranke su dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze radi
utvrđenja iznesenih činjenica, te sud ne može više po
službenoj dužnosti prikupljati dokaze radi utvrđenja ops-
tojnosti relevantnih činjenica, osim u iznimno nabro-jenim
zakonskim slučajevima. Dakle, prema Noveli ZPP-a iz
2003. godine, (Nar. nov. br. 117/03), na strankama nije
samo teret iznošenja tvrdnji o postojanju ili nepostojanju
relevantnih činjenica, nego i teret dokaza kojima se utvr-
đuju tako iznesene činjenice. Radi toga će pravila o teretu
dokazivanja u novim okolnostima nakon stupanja na snagu
spomenute Novele ZPP-a iz 2003. godine tj. od 1. prosin-
ca 2003. godine posebno dobiti na važnosti kraj činjenice
da u žalbenom postupku stranke više ne mogu iznositi
nove činjenice niti predlagati nove dokaze, osim ako se oni
ne odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka
zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).
Dakle, navedena pravila o teretu dokazivanja obvezivat
će sud, da smatra nedokazanom onu tvrdnju stranaka za
čiju istinitost stranka nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno
adekvatnih dokaznih sredstava što će nesumnjivo utjecati
na uspjeh stranaka u sporu.
2. PREDMET DOKAZIVANJA
Predmet dokazivanja su tvrdnje stranaka o postojanju
ili nepostojanju činjenica od kojih zavisi primjena mjero-
davnog prava u sporu, a isto tako i teza suda o postojanju
takvih činjenica, premda stranke o istima nisu iznijele
nikakve tvrdnje. Njihovo provjeravanje je potrebno radi
ispitivanja dopuštenosti dispozicije stranaka kojom idu za
tim da raspolažu sa zahtjevima s kojima ne mogu
raspolagati.
Zadatak dokazivanja sastoji se u provjeri istinitosti teza
o postojanju i sadržaju relevantnih činjenica, a to se postiže
usporedbom određenih činjenica s objektivnim predodž-
bama suda o tim činjenicama. Da bi se to postiglo, sud
mora utvrditi sadržaj činjenica na koje se stranke pozivaju.
Stoga su same činjenice tek posredan predmet dokazi-
vanja. Ovo zbog toga što neposredan predmet dokazivanja
nisu same činjenice, nego tvrdnje o činjenicama.
Moguće je da predmet dokazivanja budu i tzv. nega-
tivne činjenice, odnosno tvrdnje da činjenice određenog
60
sadržaja ne postoje. Provjeravanje istinitosti negativnih
tvrdnji moguće je provesti samo posrednim putem, tj.
utvrđivanjem postojanja određene činjenice koja svojim
sadržajem isključuje mogućnost istovremenog postojanja
osporavane činjenice.
Dokazivanje obuhvaća samo tvrdnje o činjenicama koje
su relevantne za donošenje odluke, a među relevantnima
su u pravilu one koje su prijeporne. Prema čl. 220. st. 1.
ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne
za donošenje odluke, a prema stavku 2. ovog članka sud
odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti
radi utvrđivanja odlučnih činjenica.
Prema čl. 300. st. 1. ZPP-a, izvođenje dokaza određuje
sud rješenjem u kojem će se naznačiti sporna činjenica o
kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo, a prema stav-
ku 2. ovog članka predložene dokaze koje ne smatra važ-
nim za odluku sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog
odbijanja. Međutim, sud u daljnjem tijeku parnice nije
vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju ili odbijanju
izvođenja određenog dokaza.
Odgovor na pitanje koje su činjenice važne za dono-
šenje meritorne odluke zavisi od pravilne kvalifikacije
pravne osnove postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno
drugog traženja ili prigovora o kojem sud treba odlučiti.
U samom početku raspravljanja teško je sa sigurnošću
odlučiti koje su sve činjenice relevantne i njihove okvire
dokazivanja. Sud čim prikupi dovoljno podataka treba
zacrtati početnu kvalifikaciju pravne prirode predmeta
spora, kako se ne bi izgubio u utvrđivanju nevažnih tvrdnji
o postojanju ili nepostojanju nerelevantnih činjenica i okol-
nosti na koje se stranke pozivaju. U praksi je često slučaj
da stranke ne samo da navode niz nerelevantnih tvrdnji o
postojanju nevažnih činjenica i okolnosti opisujući svoje
odnose, nego često takve relevantne tvrdnje kojima
dokazuju postojanje činjenica važnih za odluku tijekom
spora višekratno nepotrebno ponavljaju i dostavljaju ispra-
ve koje su već sudu dostavili, a ne udovoljavaju pozivima
suda za izjašnjenje o relevantnim činjenicama i dostavljaju
manjkave isprave.
U pravilu iz sadržaja generalne norme objektivnog
(materijalnog) prava koja bi se trebala primijeniti na kon-
kretan slučaj izvodi se zaključak o tome koje se relevantne
činjenice trebaju dogoditi (ispuniti) da bi se ista mogla
primijeniti. Sud je dužan analizirati navode stranaka i
iznesenih tvrdnji o postojanju ili nepostojanju određenih
činjenica te nakon toga izvesti zaključak koja se pravna
norma materijalnog prava mora primijeniti. Kada to ustvrdi,
pravna norma materijalnog prava mu pokazuje kojima od
navedenih činjenica treba posvetiti dužnu pažnju kao
relevantnim činjenicama. Dakle, ocjeni o važnosti odre-
đene tvrdnje prethodi dokazivanje istinitosti ili neistinitosti
te tvrdnje, pa se smatra da ocjenu relevantnosti izne-
sene tvrdnje može dati samo onaj koji poznaje pravo.
Uvjerenje suda da je određena tvrdnja istinita ne znači i
uvjerenje da je ona značajna za konkretnu parnicu. Bez
obzira što stranka ne mora navesti pravnu osnovu (čl. 186.
 HRVATSKA PRAVNA REVIJA
st. 3. ZPP-a) na temelju koje postavlja svoj tužbeni zahtjev,
ona itekako mora voditi računa kad opredjeljuje taj zahtjev
o činjenicama i dokazima koje je dužna prezentirati sudu
na temelju kojih zasniva upravo takav tužbeni zahtjev ili
kojima pobija navode i dokaze protivnika ako očekuje pozi-
tivan uspjeh u sporu.
Potrebno je naglasiti da se u prvom redu dokazuju
tvrdnje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje utječu
na zasnivanje, promjenu ili prestanak određenog građan-
skopravnog odnosa. Pri tome se ne dokazuju i one činjeni-
ce koje u sklopu s nekim drugim neposrednim okolnostima
onemogućavaju formiranje suda (prosudbe) o postojanju
neposredno važnih činjenica. Tako npr. na temelju posred-
no relevantnih činjenica tzv. indicija stvara se zaključak
o postojanju neposredno relevantnih činjenica. Ipak u ne-
kim slučajevima ni ovakvo dokazivanje nije u stanju pribli-
žiti nas izvjesnosti o postojanju ili nepostojanju relevantnih
činjenica. Često pravnopolitički i drugi razlozi traže da se
olakša dokazivanje u slučajevima u kojima je pružanje
pravne zaštite opravdano i kada nema izvjesnih i neposred-
nih dokaza o postojanju relevantnih okolnosti o potrebnoj
kvaliteti činjenica.
Zakon u takvim situacijama izričito određuje da se otu-
da što je dokazano postojanje neke (u pravilu samo jedne)
neposredno irelevantne činjenice - baze, koju je lakše
dokazati ima uzeti da postoji i određena neposredno
pravno relevantna činjenica, koju bi inače bilo nemoguće
dokazati ili bi njezino dokazivanje bilo skopčano s velikim
poteškoćama. Tako je u čl. 221. st. 3. ZPP-a predviđeno
da činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba
dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne posto-
je, ako zakonom nije što drugo određeno. Tako je npr. u
čl. 230. st. 1. ZPP-a navedeno da isprava koju je u propi-
sanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nad-
ležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna
ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je
povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu
(javna isprava) dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvr-
đuje ili određuje. U konkretnom slučaju radi se o zakon-
skoj presumpciji (predmnjevi).
Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su
posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene
s javnim ispravama. Pri tome je dopušteno dokazivati da
su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je
isprava nepravilno sastavljena, pa ako sud posumnja u
autentičnost isprave, može zatražiti da se o tome izjasni
tijelo od kojeg bi isprava trebala potjecati.
U izvjesnim slučajevima zakon ne dopušta dokazivanje
da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja.
Protivnik stranke u čiju korist govori pravilo o zakonskoj
presumpciji ipak može uvijek osporavati postojanje tako
utvrđene činjenice koja ustvari predstavlja bazu za primjenu
pravila o zakonskoj predmnjevi čije je postojanje protivnik
stranke pred sudom dokazivao. Prema čl. 221. st. 4. ZPP-
a, ne treba dokazivati činjenice koje su opće poznate, ali
je moguće dokazivati da te činjenice ne postoje, ako
travanj 2004.
zakonom nije što drugo određeno. Teret dokaza je uvijek
na onom koji se protivi primjeni pravila o zakonskoj
presumpciji. Ima slučajeva kada zakon ne dopušta dokazi-
vanje da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pret-
postavlja (tzv. neoboriva zakonska presumpcija). Međutim,
bez obzira o kojoj se presumpciji radi može se uvijek osporavati
postojanje tako utvrđene činjenice na način što će se
osporavati postojanje činjenice koja predstavlja tzv. pre-
sumptivnu bazu za primjenu pravila o zakonskoj presump-
ciji čije postojanje protivnik pred sudom bude dokazivao.
Pravila iskustva su iskustvom nastali apstraktni sudovi
činjenične naravi za koje je pretpostaviti da važe i za sve
buduće slučajeve. Ova pravila mogu biti rezultat znanstve-
nih istraživanja, ali i svakodnevne društvene prakse. Kad
određena pravila iskustva sudu nisu poznata, on je ovlašten
da radi utvrđivanja njihovog sadržaja konzultira vještake
odgovarajućih struka. Pravila iskustva u načelu ne treba
dokazivati, međutim, ako su određena pravila iskustva
sastavni dio pravne norme koju treba primijeniti (npr.
odgovarajući stan, prosječna cijena, primjerena naknada i
dr.) ona onda predstavljaju pravni element suđenja kao
dio apstraktne pravne norme. Međutim, sam sadržaj
pravnih pravila na temelju kojih sud odlučuje o osnovanosti
zahtjeva stranke ne može biti predmetom dokazivanja.
Konačno i pravna znanost, iako nije mjerodavan izvor
procesnog prava, oduvijek vrši značajan utjecaj na rad
zakonodavnih tijela i onih koji pravna pravila primjenjuju
u svojoj praksi. Tako su od naročitog značaja doktrinarne
definicije pojmova koje se upotrebljavaju u zakonskim
tekstovima.
3. TERET DOKAZIVANJA
Osnovna dužnost stranaka u parnici je da iznesu tvrd-
nje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i
da predlože dokaze kojima se te tvrdnje mogu provjeriti.
Ovakva dužnost stranaka odnosi se i na prigovore.
U hrvatskom procesnom sustavu koji se zasniva pri-
marno na primjeni raspravnog načela, načela saslušanja
stranaka i otvorenog pravosuđenja stranke i umješači su
dužni pred sudom govoriti istinu i svjesno se koristiti pravi-
ma koja su im priznata Zakonom o parničnom postupku
(čl. 9. ZPP-a). Već smo upozorili na dužnosti stranaka koje
proistječu iz odredbi čl. 7. st. 1., 219. st. 1 i 299. ZPP-a.
Pored toga, i sud je dužan postavljanjem pitanja i na drugi
svrsishodan način nastojati tijekom rasprave poticati
stranke da iznesu odlučne činjenice, da dopune nepot-
pune navode o važnim činjenicama, da stranke označe i
dopune dokazna sredstva koja se odnose na tvrdnje stra-
naka i da daju sva potrebna razjašnjenja da bi se utvrdilo
relevantno činjenično stanje važno za odluku. Čak u mjeri
u kojoj je to potrebno radi ostvarenja toga cilja sud će sa
strankama razmotriti i pravna pitanja spora (čl. 298. ZPP-a).
Kod toga valja upozoriti da je dužnost u iznošenju či-
njenica i dokaza po novom procesnom režimu na stran-
kama jer one konačno i jedine znaju za činjenice koje su
61
travanj 2004. HRVATSKA PRAVNA REVIJA
relevantne za ocjenu njihovoga pravnog odnosa, a time i
za dokaze kojima će potkrijepiti tako iznesene činjenice.
Sud je ovlašten koristiti se iznesenim navodima i do-
kaznim sredstvima bez obzira koja ih je stranka iznijela ili
predložila. Sud je iznimno ovlašten utvrditi činjenice koje
stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu pred-
ložile, ako posumnja da stranke idu za tim da raspo-lažu
sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.
ZPP-a) ako zakonom nije drukčije određeno. Tako prema
odredbi čl. 435. st. 2. ZPP-a, u postupku u parnicama iz
radnih odnosa sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke
nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.
Unatoč dužnosti svih procesnih subjekata da se angaži-
raju na iznošenju i prikupljanju relevantnih činjenica i
odgovarajućih dokaznih sredstava u cilju potkrijepe tvrdnji
o postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica i time
stvaranju povoljnije procesne situacije stranke koja se na
takve činjenice poziva i u našem reformiranom procesnom
sustavu pravila o teretu dokazivanja ne gube nimalo od
svoje važnosti. Tim više možemo sa sigurnošću konstatirati
da još više dobivaju na značaju, što će praksa uskoro
pokazati. Već smo naglasili, da ova pravila izražavaju svoj
puni značaj kad sud na temelju raspoloživih dokaznih
sredstava nije u stanju steći izvjesno uvjerenje o istinitosti
iznesenih tvrdnji (čl. 221.a u svezi sa čl. 8. ZPP-a).
3.1. Na kojoj stranci leži teret dokazivanja u
postupku
Staro procesno pravilo je predviđalo da je tužitelj dužan
dokazati istinitost svojih tvrdnji, te se u tom slučaju radilo
o tzv. teretu tvrdnje. U razdoblju važenja neograničenog
raspravnog načela ovo pravilo je imalo veliki značaj. Usva-
janjem Novele ZPP-a iz 2003. godine zakonodavac se u
najvećoj mjeri ponovno vraća ovom načelu kao prevlada-
vajućem. Prema istom svaka stranka treba navesti one
činjenice na kojima zasniva svoju tužbu i tužbeni zahtjev
ili istaknute prigovore. Osim toga, mora podastrijeti i do-
kaze kojima treba uvjeriti sud o postojanju ili nepostojanju
tako iznesenih relevantnih tvrdnji.
U takvim slučajevima sud se ranije držao pasivnim i
donosio odluku na štetu one stranke koja nije dokazala
iznesenu tvrdnju o postojanju ili nepostojanju relevantnih
činjenica važnih za meritornu odluku suda.
U sadašnjoj situaciji nakon usvojene Novele i njezinog
stupanja na snagu teret tvrdnje gubi isključivi značaj jer
se došlo do saznanja da u određenim procesnim situaci-
jama na objema strankama leži teret dokazivanja, što je
utjecalo na formiranje novog pravila prema kojem istinitost
određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da određena
relevantna činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njezino
postojanje. Međutim, ni ovo pravilo ne može se primijeniti
u svakom slučaju. Tako npr. dokazivanje tzv. negativnih
činjenica tereti u načelu stranku koja se poziva na nepos-
tojanje određene činjenice, ako od tog nepostojanja zavisi
osnovanost njezinog zahtjeva. Tako se dolazi do zaključka
da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnji o
62
postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica koje
su za nju povoljne i na kojima zasniva svoje zahtjeve
ili prigovore bez obzira ističe li ili poriče tom i takvom
tvrdnjom postojanje neke činjenice.
Stranke i umješači su dužni pred sudom govoriti
istinu i savjesno se koristiti svojim procesnim ovlastima
predviđenim procesnim zakonom. Prema tome, stranka
je dužna činjenično stanje prikazati potpuno, a ne iznositi
samo one okolnosti koje njoj idu u prilog, pa time otpada
stroga podjela na činjenice koje govore u prilog tužbenog
zahtjeva i na one koje govore protiv. Stoga je sud dobio
novu ulogu poticatelja i savjetodavca da na svrsishodan
način nastoji tijekom rasprave pozvati stranke da iznesu
sve odlučne činjenice, da dopune nepotpune navode o rele-
vantnim činjenicama, da označe ili dopune dokazna sred-
stva kako bi se utvrdilo činjenično stanje važno za meritor-
nu odluku. Čak u mjeri koliko je to potrebno radi ostva-
renja navedenog cilja sud će sa strankama razmotriti i
pravna pitanja njihovog spora (čl. 298. ZPP-a). Dakle, zakono-
davac pored primjene raspravnog načela kao primarnog
uvodi i načelo tzv. otvorenog pravosuđenja, u kojem narav-
no dolaze do izražaja i načelo saslušanja stranaka i načelo
neposrednosti. Pri tome, načelo saslušanja stranaka se
očituje kroz učešće stranaka u raspravi i raspravljanju o
odlučnim činjenicama i dokazima, te kao jedno od dokaz-
nih sredstava radi utvrđenja spornih činjenica i okolnosti.
Budući da su stranke isključivi informatori o činjeni-
cama i predlagatelji dokaza u parnici, to više ne govorimo
o utvrđivanju materijalne istine, nego o utvrđivanju stra-
načke istine koja predstavlja njezin sinonim. Tako iznesena
tvrdnja o postojanju ili ne postojanju, a koja nije priznata,
ne može se staviti u podlogu meritorne odluke suda, bilo
zato što sud iz izvedenih dokaza o njoj nije dobio potrebnu
obavijest, bilo zato što nije mogao steći potrebno
uvjerenje. Međutim, ni u takvoj situaciji sud ne može
otkloniti meritorno odlučivanje o zahtjevu stranke za koji
je nadležan (čl. 2. st. 2. ZPP-a). Ispunjenje takvog zadatka
omogućeno mu je pravilima o teretu dokazivanja kojima
se predviđa koja će stranka snositi rizik nedokazanosti
svojih relevantnih tvrdnji o činjenicama i dokazima.
Može se dogoditi da jedna stranka osujeti, oteža ili ne
predloži upotrebu određenog dokaznog sredstva kojim je
trebalo utvrditi neku relevantnu činjenicu (npr. ne predloži
vještačenje, uništi zajedničku ispravu, tvrdi da je nepotreb-
no izvesti neki dokaz na koji sud upućuje i dr., a sporna
činjenica se izvijesno može utvrditi samo takvim dokaznim
sredstvom) koja je za nju nepovoljna. Kažemo da stranka
u takvom slučaju opstruira u parnici, pa takvo ponašanje
stranke sud treba ocijeniti po slobodnoj ocjeni i ako dođe
do zaključka da je sporna činjenica relevantna u parnici
primijeniti će pravila o teretu dokazivanja.
3.2. Zakonske presumpcije (predmnjeve) i
podjela tereta dokazivanja
Zakonska presumpcija predstavlja pravilo po kojem je
sud dužan uzeti jednu činjenicu kao postojeću (tzv. pret-
 HRVATSKA PRAVNA REVIJA
postavljenu činjenicu), ako postoji druga zakonom odre-
đena činjenica. Ovdje se imaju u vidu samo tzv. oborive
pretpostavke, odnosno one koje dopuštaju dokaz o protiv-
nom. Radi toga slučajevi koji su u znanosti nazvani neo-
borivim presumpcijama (pretpostavkama) nemaju smisao
pretpostavki nego jednu vrstu fikcija.
Od zakonskih pretpostavki jasno treba razlikovati
uporabu iskustvenih pravila u vidu logičkih pretpostavki
kojima sud dolazi do zaključka o postojanju neke činjenice.
Nemaju značaj zakonskih pretpostavki ni dispozitivne
norme koje se primjenjuju ako stranke sporazumno nisu
što drugo ugovorile.
Ono što nas navodi da se u konkretnom slučaju radi o
zakonskoj pretpostavci to je zakonski tekst, koji često ima
dikciju: “pretpostavlja se ukoliko stranke nisu što drugo
ugovorile” ili “smatra se dok se ne dokaže suprotno” i sl.
Značaj zakonske pretpostavke je u tome što se pret-
postavljena činjenica ne dokazuje (čl. 221. st. 3. ZPP-a),
ali se može dokazivati da ta činjenica ne postoji, ako za-
konom nije što drugo određeno.
Dakle, stranka koja je oslobođena dokazivanja te činje-
nice, treba dokazati osnovu pretpostavke (tzv. presump-
tivnu bazu) ako se njezino postojanje učini prijepornom.
Tako npr. u slučaju u kojem je vjerovnik izdao priznanicu
za određeni obrok za koji je tužio pretpostavlja se da su
raniji obroci iz iste pravne osnove namireni. Ako se dužnik
brani tvrdnjom da je platio obrok za koji je tužen, ne sno-
si dokazivanja te činjenice ako mu je izdana priznanica za
neki kasniji obrok. U slučaju da tužitelj osporava da je
izdao priznanicu, na tuženiku je teret dokaza da ovu činje-
nicu dokazuje odgovarajućim dokaznim sredstvom što mu
neće biti teško ako raspolaže s takvom ispravom.
Znači da zakonska presumpcija prebacuje teret doka-
zivanja s pretpostavljene činjenice na osnovu pretpostavke
- baze i time olakšava dokazivanje stranci kojoj presump-
cija ide u prilog.
Ipak, protivnik može istinitost pretpostavljene činjenice
osporavati iako je osnova - baza ispunjena. Za takvog pro-
tivnika se smatra da dovodi u pitanje primjenu zakonske
pretpostavke pomoću dokaza o protivnom. Dokaz o
protivnom predstavlja jedno od dokaznih sredstava kojim
se dokazuje da u konkretnom slučaju nema osnove da se
o postojanju važne činjenice zaključuje po pravilima o
zakonskim presumpcijama, iako je utvrđeno postojanje
presumptivne baze. Dokaz o protivnom je u biti glavni
dokaz, a bit će uspješan samo ako sud stekne potpuno
uvjerenje o istinitosti tvrdnje koja se njime dokazuje. Tako
u spomenutom primjeru vjerovnik može dokazivati da
raniji obrok nije plaćen iako je za kasniji izdao ispravu o
dugu. Daljnji primjer je, ako se isporuka robe treba izvršiti
u skladištu prodavatelja i to u mjestu u kojem prodavatelj
i kupac imaju svoje sjedište, a prodavatelj ne pozove kupca
da prisustvuje utvrđivanju količini isporučene robe,
pretpostavlja se da je isporučeno onoliko robe koliko je
kupac utvrdio u svojem skladištu. Suprotno kada se ispo-
ruka ima izvršiti u mjestu otpreme, a kupac nije prisutan
travanj 2004.
isporuci, pretpostavlja se da je isporučena ona količina
robe koju je utvrdio prodavatelj s prijevoznikom ili otprem-
nikom na utovarnoj postaji.
Dakle, kod primjene pravila o zakonskim presump-
cijama teret dokazivanja leži na onoj stranci koja se poziva
na određenu činjenicu na koju ukazuje pravilo o zakonskoj
presumpciji, samo što ona nije dužna dokazivati istinitost
svoje tvrdnje o postojanju te relevantne činjenice.
3.3. Odredbe pojedinih zakona o teretu
dokazivanja
Zakon o parničnom postupku ne sadržava pravila o
tome kako se teret dokazivanja dijeli na stranke. Međutim,
u mnogim materijalnim zakonima možemo sresti odredbe
kojima se na to pitanje daje decidiran odgovor za pojedine
sporne situacije. Tako npr. po Zakonu o vlasništvu i dru-
gim stvarnim pravima (“NN” 91/96 i dalje) vlasnik stvari
koji po osnovi svojeg prava vlasništva podnosi tužbu za
njezinu predaju mora dokazati: pravo vlasništva i činjenicu
da se stvar nalazi kod tuženika. Tko drugom uzrokuje štetu
prema Zakonu o obveznim odnosima (“NN” 53/91 i dalje),
dužan je istu nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala
bez njegove krivice.
Kad imatelj mjenice po Zakonu o mjenici (“NN” 74/
94) koji je oslobođen protesta ne podnese mjenicu u
propisanom roku na isplatu, prekoračenje roka dokazuje
onaj koji tu činjenicu protiv imatelja mjenice ističe.
Prema Pomorskom zakoniku (“NN” 17/94 i dalje) za
štetu nastalu uslijed mana koje zakupljeni brod čine nes-
posobnim ili smanjuju njegovu sposobnost za uobičajeno
ili ugovorno iskorištavanje, a koje su postojale u vrijeme
predaje broda odgovara zakupodavac, osim ako dokaže
da te mane nije mogao otkriti niti s pažnjom urednog
brodara. Isto tako za štetu nastalu uslijed određenih zako-
nom predviđenih uzroka brodar ne odgovara, osim ako
mu se dokaže krivnja ili krivnja osobe za čije radnje i pro-
puste brodar odgovara.
Na kraju ovog dijela izlaganja u svrhu prikaza važnosti
utvrđivanja istinitosti postojanja relevantnih činjenica i
izvođenja dokaza kojima se iste potkrjepljuju te njihove
ocijene radi donošenja meritorne odluke ukazati ćemo
na jednu svježu indikativnu odluku Visokog trgovačkog
suda u Zagrebu (Pž - 3464/02-2 od 20.01.2004. god.
koja nije objavljena).
Žalbeni sud u svojem obrazloženju, pored ostalog,
navodi da prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a
prvostupanjska presuda ima takve nedostatke zbog kojih
se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjeni-
cama jer sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku
smatra istinitima i na čemu zasniva to svoje uvjerenje. U
obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su samo
izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostali su
zaključak i ocjena tih dokaza, niti je navedeno kojim je
dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije i iz kojih je
razloga tako postupio.
63
travanj 2004. HRVATSKA PRAVNA REVIJA
Stoga ovom žalbenom sudu nije moguće donijeti
ocjenu o pravilnosti uvjerenja prvostupanjskog suda o
osnovanosti i/ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva
iskazanog u donošenju pobijane odluke. Osim što nema
razloga o odlučnim činjenicama, kao ni ocjene o prove-
denim dokazima (čl. 8. ZPP-a) prvostupanjska presuda
nije razumljiva, budući da sud u njoj nije naveo ni koje je
materijalnopravne propise primijenio, niti se to može
utvrditi iz teksta obrazloženja.
Apsolutno je neprihvatljiv propust prvostupanjskog
suda kad nije utvrdio pravnu osnovu predmetne tužbe.
Tako prvostupanjski sud navodi “da sud nije ulazio u utvrđi-
vanje temeljem koje pravne osnove tužitelj koristi noćni
klub”. Stoga se postavlja pitanje, na temelju kojeg uvjer-
enja je onda sud donio svoju presudu, kako usvajajućem
dijelu, tako i u odbijajućem dijelu. Prvostupanjski sud nije
našao za potrebno utvrditi kakav je pravni odnos među
strankama, jesu li one u ugovornom odnosu i kakvom.
Nejasno je, ocjenjuje li prvostupanjski sud da tužitelj pravo
na naknadu štete temelji na pravu koje proizlazi iz ugovora
kojeg ima zaključenog s tuženikom ili je riječ o izvanugo-
vornoj odgovornosti za štetu. Pretpostavke ove dvije
odgovornosti nisu ni u kojem slučaju identične.
Iz činjeničnog stanja podastrtog tijekom prvostupanjs-
kog postupka, a o kojem ovaj žalbeni sud može zaključiti
samo na temelju sadržaja isprava i iskaza u predmetnom
spisu, jasno je samo jedno, a to je da je tužitelj bio u
posjedu prostora koji su vlasništvo tuženika. Također je
nedvojbeno da je u predmetnom prostoru došlo do štetnog
događaja uslijed plavljenja vode. Izvjesno je i da je tužitelj
poduzimao određene radove radi otklanjanja štetnih
posljedica. Međutim, da bi uopće bilo moguće pristupiti
utvrđivanju odgovornosti za štetu, a poglavito visini štete,
potrebno je prethodno utvrditi u kakvom su poslovnom i
pravnom odnosu stranke u ovoj parnici, a to prvostupanjski
sud nije utvrdio.
O prirodi poslovnih odnosno pravnih odnosa među
strankama ovisan je i sadržaj njihovih prava i obveza, a s
time i odgovornosti za štetu. Sama okolnost što je tužitelj
bio u posjedu tuženikovih nekretnina (poslovnih prostora)
sama po sebi nije dovoljna da bi se utvrdila tuženikova odgo-
vornost za bilo kakvu štetu kao ni obveza na naknadu troš-
kova koje je tužitelj imao u održavanju tuženikove stvari.
S druge pak strane, ugovor o zakupu poslovnih prostora
(koji postoji u spisu) jasno definira obvezu zakupodavca
da održava poslovni prostor u ugovorenom odnosno
prikladnom stanju za obavljanje registrirane djelatnosti.
Ako su u tu svrhu potrebni određeni popravci, on ih je
dužan na poziv zakupnika izvršiti u primjerenom roku.
Ako to ne učini u primjerenom roku, zakupnik ih može
sam izvršiti na teret zakupodavca ili raskinuti ugovor o
zakupu. Ako zbog izvođenja popravaka zakupnik za to
vrijeme nije mogao koristiti poslovni prostor, nije dužan
plaćati zakupninu za to vrijeme.
Zbog svih navedenih razloga pobijanu presudu nije
moguće ispitati, pa je valjalo usvojiti žalbe obje stranke i
64
predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje. U nastavku postupka sud će provesti dokaze s
ciljem utvrđenja pravnih odnosa među strankama, a nakon
što stekne uvjerenje o međusobnim pravima i obvezama
parničnih stranaka, prvostupanjski sud će na temelju pro-
vedenih dokaza, a po potrebi i novih dokaza, donijeti
novu na zakonu zasnovanu odluku. Pri tome će voditi ra-
čuna da nova odluka bude obrazložena jasnim, razumlji-
vim i logičkim razlozima na temelju kojih će se moći oci-
jeniti valjanost uvjerenja i ocjena prvostupanjskog suda iz
kojih je razloga donio upravo takvu odluku.
Smatramo, da je komentar suvišan. Možemo samo
upozoriti koliko će o svemu onome na što ukazuje žalbeni
sud trebati voditi računa u novim okolnostima vođenja
postupka primjenjujući odredbe ZPP-a o kojima je pret-
hodno bilo spomena i donošenja meritornih odluka koje
se objavljuju u pravilu odmah nakon zaključene glavne
rasprave. To uvjetuje drukčiji pristup od dosadašnjeg od
strane svih sudionika u postupku.
4. PRAVILA ZNANOSTI O TERETU
DOKAZIVANJA
U nedostatku općih zakonskih pravila o teretu doka-
zivanja, praksa je upućena na pravnu znanost. Tako bi se
osnovni postulat aktualne procesne teorije mogao izraziti
na način da svaka stranka snosi teret dokazivanja či-
njenica koje joj po materijalnom pravu idu u prilog.
Tako ako stranka ne uspije uvjeriti sud o postojanju (istini-
tosti) prijeporne činjenice, meritorna odluka suda će glasiti
u korist protivnika. Isto pravilo izriču i stare procesne
maksime koje navode npr. da ako tužitelj ne dokaže op-
tužnicu, okrivljeni se oslobađa krivnje (odgovornosti) te
da stavljajući prigovor tuženik postaje tužitelj, što znači
da tuženik u pogledu činjenica koje navodi u svoju obranu
ima isti teret dokazivanja kao i tužitelj u odnosu na činjenice
iznesene u tužbi.
Pravi smisao navedenih načela sastoji se u tome da
stranka koja ističe neko svoje subjektivno pravo kao
postojeće snosi teret dokazivanja u pogledu onih činje-
nica koje materijalnopravna norma predviđa kao pret-
postavke za nastanak tog i takvog prava.
Suprotno, na stranku koja osporava postojanje
nekog subjektivnog prava pada teret dokazivanja onih
činjenica koje sprječavaju nastanak ili promjenu tog i
takvog prava ili onih činjenica uslijed kojih je ono pres-
talo postojati. Dakle, stranka prema kojoj je neko pra-
vo istaknuto snosi teret dokazivanja i u pogledu onih
činjenica koje sprječavaju mogućnost ostvarenja tog i
takvog prava.
Odgovor na pitanje koju pravnu prirodu ima nedo-
kazana činjenica pruža upravo materijalnopravna norma
koja tu činjenicu predviđa kao pretpostavku za svoju prim-
jenu. Radi toga se može zaključiti da pitanje podjele
tereta dokazivanja ima materijalnopravni, a ne
procesnopravni karakter.
 HRVATSKA PRAVNA REVIJA
Izneseni osnovni princip tereta dokazivanja ne primje-
njuje se samo na činjenice od značaja za nastanak, prom-
jenu ili prestanak subjektivnog prava koje je prijeporno,
već i na one činjenice koje su odlučujuće za ocjenu posto-
janja ili nepostojanja prejudicijelnih odnosa (pitanja) u svezi
s predmetnim sporom.
Potrebno je napomenuti da protivnik stranke optere-
ćene dokazivanjem često osporava točnost njezine tvrdnje
o postojanju ili ne postojanju relevantnih činjenica, na
način da ističe tvrdnju suprotnog sadržaja za koju sada on
nudi dokaz radi utvrđenja činjenica na koje se poziva.
Sud često taj dokaz i izvodi čime se u praksi ovakvim po-
našanjem komplicira ili zamagljuje odgovor na pitanje koje
su činjenice odlučne , koja stranka je dužna iste dokazati
i kojim dokaznim sredstvima te koja stranka snosi rizik za
slučaj da sud o takvoj činjenici ne stekne izvjesno uvjere-
nje o njezinoj istinitosti. Ovo pitanje se ponekad ukazuje
nejasnim posebno u sporu u kojem jednu stranku tereti
dokaz o postojanju negativne činjenice. Radi toga u konk-
retnom slučaju suprotna tvrdnja stranke ima ovdje sa-
mo karakter osporavanja, a dokazi kojima se takva pozi-
tivna tvrdnja potkrepljuje imaju karakter protudokaza,
a nikako glavnog dokaza.
5. NEKI KARAKTERISTIČNI PRIMJERI
PODJELE TERETA DOKAZIVANJA
Za podjelu tereta dokazivanja u nekim karakterističnim
sporovima iz pravnih odnosa (poslova) trebaju poslužiti
niže navedena pravila:
- stranka treba dokazati, da je njezina ponuda prihvaćena
pravovremeno i bez ograničenja te da je izjava o
prihvaćanju pristigla onome kome je upućena (uopće
stranka koja se poziva na izjavu upućenu određenoj
osobi treba dokazati da je izjava stavljena na znanje
adresatu);
- ako je prijeporno, je li pisani oblik ugovora određen
sporazumno, tu činjenicu treba dokazati stranka koja
se na takav ugovor poziva;
- teret dokazivanja autentičnosti potpisa na ugovoru
tereti stranku koja iz ugovora izvodi neko pravo (isto
vrijedi i za svaku drugu situaciju u kojoj stranka izražava
svoj stav po pitanju sadržaja potpisane druge isprave);
- ugovaranje dužeg roka ispunjenja obveze dokazuje
tuženik, a kraćeg tužitelj;
- na tuženika pada teret dokaza da je ponuda ili njezino
prihvaćanje pravovremeno opozvano;
- tuženik također dokazuje činjenice koje ugovor čine
nevaljanim (ništavim ili pobojnim);
- na tuženika također pada teret dokaza da je tužitelj
iskoristio težak položaj tuženika ugovarajući za sebe
korist koja po svojoj vrijednosti je u očitom nesrazmjeru
s obvezom tuženika;
- na tuženiku je i teret dokaza da je ugovor upravljen
travanj 2004.
odnosno zaključen na ispunjenje činidbe koja nije mo-
guća, da je tuženik ugovor zaključio u zabludi pod
prijetnjom ili prijevarom ili da je tuženik prilikom zaklju-
čenja ugovora bio poslovno nesposoban;
- u slučaju ništavosti neke ugovorne odredbe tužitelj
treba dokazati da je ugovor ipak pravovaljan zato što
takva odredba nije bila uvjet ili odlučujuća pobuda
zbog kojih je ugovor zaključen;
Izneseni primjeri se odnose na nastanak ugovora i na
njegovu pravovaljanost dok se sljedeći primjeri odno-se
na njegov sadržaj:
- tako bitne sastojke ugovora dokazuje onaj koji iz ugovora
izvodi neko pravo, a to je u prvom redu tužitelj. Mogu-
će je da tuženik ne osporava postojanje ugovora, nego
tvrdi da ovaj u nekim bitnim odredbama (ili elementima)
drukčije glasi ili da sadrži neke odredbe koje tužitelj
drukčije tumači. Postavlja se pitanje na kome je teret
dokaza činjenica koje tuženik takvom obranom odnos-
no prigovorima ističe. Pri tome treba razlikovati dva
slučaja:
Prvo, moguće je da tuženik drukčije prikazuje one
činjenice koje je tužitelj naveo kao osnovu svojeg tužbe-
nog zahtjeva (tako npr. tuženik tvrdi da je ugovorena roba
drukčije kvalitete ili da je ugovorena cijena niža, nego što
tvrdi tužitelj, da mu roba nije prodana, nego dana u komi-
sion i sl.). Kako takve tuženikove tvrdnje ne mogu opstati
uz činjenične pretpostavke na kojima tužitelj zasniva (gradi)
svoj tužbeni zahtjev, to na tužitelja pada teret da vjero-
dostojnost (istinitost) tvrdnji tuženika obori. Ovakav stav
predstavlja dosljedno provođenje pravila, da bitne
elemente ugovora dokazuje tužitelj.
Druga mogućnost sastoji se u tome, da tuženik ističe
postojanje takvih ugovornih odredbi (ili ih tuženik tako
tumači) uslijed kojih se tužiteljevo traženje ukazuje kao
neosnovano (tako npr. tuženik se brani ili prigovara kako
je u ugovoru predviđen odgodni uvjet ili neko drugo odstu-
panje od dispozitivne zakonske norme kao sporednih
sastojaka ugovora). Po jednom mišljenju, za koje smatramo
da ga treba prihvatiti, postojanje takve činjenice (npr.
postojanja raskidnog uvjeta) dokazuje tuženik jer ona ne
spada u pravnu osnovu tužbe, nego predstavlja pretpos-
tavku za primjenu norme koja tuženiku daje pravo na
prigovor, te on snosi teret dokaza da takva činjenica doista
i postoji;
- na tužitelja pada teret dokaza o vrsti pravnog posla,
opsegu i sadržaju činidbe čije ispunjenje traži, visine
primjerene cijene zakupnine, zastupničke nagrade, au-
torskog honorara i dr. kad tuženik prigovara visini tako
zatraženog iznosa;
- tužitelj dokazuje i činjenicu da je sa svoje strane učinio
potrebnu specifikaciju kupljene stvari (npr. prema kata-
logu), postojanje sporazuma o ugovornoj kazni kada je
traži, pravo na zadržavanje depozita za otklon nedosta-
taka, postojanju punomoći za zaključenje ugovora koji je
predmetom spora kako na jednoj tako i na drugoj strani;
65
travanj 2004. HRVATSKA PRAVNA REVIJA
- tuženik dokazuje pravo na odustanak od ugovora,
njegovo storniranje;
- tuženik također dokazuje ispunjenje obveza ako tužitelj
tvrdi da je ugovor raskinut zbog neispunjenja, a ako
tuženik tvrdi (prigovori) da ugovor nije ispunjen tada
je teret dokaza na tužitelju da je ugovor ispunjen (prema
čl. 122. st. 1.; Zakona o obveznim odnosima (“NN” 53/
91 i dalje) u dvostranim ugovorima nijedna strana nije
dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni
ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu,
osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno
ili ako što drugo ne proistječe iz prirode posla;
- po tužbi za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora
na tuženika pada teret dokaza da je on sa svoje strane
ugovor ispunio. Međutim kod ovog pravila postoje
izuzeci, tako npr. ako se obveza sastoji u nečinjenju,
tužitelj koji traži naknadu štete zbog povreda ugovorne
obveze treba dokazati da se tuženik ponašao protivno
utvrđenoj ugovornoj obvezi.
Suprotno negativnoj povredi, pozitivnu povredu ugovora
dokazuje vjerovnik. On treba uvjeriti sud da dužnikova
činidba onako kako je izvršena ne odgovara onome što je
ugovoreno. S ovim ne treba miješati pitanje dokazivanja
krivnje o čemu je riječ u nastavku. Tako npr. povodom
odštetnog zahtjeva za pošiljku koju je Hrvatska pošta
primila radi dostave adresatu ali je istu izgubila, tužitelj
kao pošiljatelj dokazuje predaju pošiljke, a Hrvatska pošta
treba dokazati isporuku, pošto se radi o negativnoj povredi
obveze. Ako pošiljatelj zasniva svoj zahtjev na tome da
je pošiljka (stvar) oštećena nakon predaje, a prije dostave
primatelju, onda on treba dokazati u kakvom stanju se
pošiljka (stvar) nalazila u jednom i drugom trenutku (npr.
predaje prijevozniku i isporuke primatelju).
Ovo pravilo se primjenjuje i u slučaju kada je stvar
predana željeznici, cestovnom prijevozniku, špediteru,
skladištaru, zakupcu, najmoprimatelju itd. Tako značaj
pozitivne povrede ugovora ima i isporuka robe s nedosta-
cima. Tako kupac koji ostaje (insistira) pri izvršenju ugovora
treba dokazati da nedostaci postoje. Jedino ako kupac
stavlja robu (stvar) na raspolaganje i traži isporuku prema
ugovoru, tada na prodavatelja pada teret dokaza da
nedostaci na robi (stvari) ne postoje. Ovo zato što zakon
o obveznim odnosima daje kupcu pravo da isporuku robe
s nedostacima smatra kao neizvršenje ugovora (negativna
povreda ugovora) te prodavatelj treba dokazati kako
isporučena roba nema nedostataka za koje on odgovara,
što znači da je on sa svoje strane ispunio ugovor.
Tako je čl. 488. Zakona o obveznim odnosima predvi-
đeno pravo kupca koji je pravodobno i uredno obavijestio
prodavatelja o nedostacima da može zahtijevati od proda-
vatelja da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar
bez nedostataka (ispunjenje ugovora), da zahtjeva sniženje
cijene ili izjaviti da raskida ugovor. Pri svakom izboru
navedenih prava kupac ima pravo i na naknadu štete.
Pored toga i neovisno o tome, prodavatelj odgovara
kupcu i za štetu koju je ovaj pretrpio zbog nedostataka
66
stvari na drugim svojim dobrima i to prema općim pravilima
o odgovornosti za štetu;
- Kod uzrokovanja štete predviđeno je prema čl. 154.
st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“NN” 53/91,
73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje:ZOO) da tko drugom
uzrokuje štetu istu je dužan nadoknaditi je, ako ne
dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Znači
da je teret dokaza na tuženiku, da nema njegove
krivnje za pričinjenu štetu tužitelju, kraj činjenice da
je ZOO prihvatio princip tzv. presumirane odgovor-
nosti za vanugovornu štetu. Prema čl. 158. istog
Zakona, krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu
namjerno ili nepažnjom. Dakle, naše odštetno pravo
poznaje dvije vrste krivnje namjeru i nepažnju. Pri
tome se razlikuju dva stupnja nepažnje i to krajnja
nepažnja, što znači da netko ne postupa ni s onakvom
pozornošću koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek
i obična nepažnja, kada netko ne postupa kao naro-
čito pažljiv čovjek. Prema čl. 265. st. 1. ZOO odgo-
vornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne
može se ugovorom unaprijed isključiti. Međutim,
prema st. 2. istog članka, sud može na zahtjev zaintere-
sirane ugovorne strane poništiti i ugovornu odredbu o
isključenju odgovornosti za običnu nepažnju (čl. 264.
ZOO-a), ako je takav sporazum proizašao iz monopol-
skog položaja dužnika ili uopće iz neravnopravnog
odnosa ugovornih strana.
Kod odgovornosti za štetu postoji niz pravila po kojima
je tužitelju dovoljno da dokaže kako je šteta nastala uslijed
propuštanja zakonskih ili ugovornih dužnosti na strani tu-
ženika. Paralelno s time Zakon o obveznim odnosima
pruža mogućnost isticanja okolnosti iz kojih proistječe
eskulpacija tuženika za nadoknadu štete ili moguće podi-
jeljene odgovornosti za štetu.
U sporovima za nadoknadu štete povredom ugovorne
obveze (tzv. ugovorna odgovornost za štetu) važi pravilo
da tuženik dokazuje odsustvo svoje krivnje odnosno odgo-
vornosti. Tako prema čl. 263. ZOO-a, dužnik se oslobađa
odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti
svoju obvezu odnosno da je zakasnio s njezinim ispunje-
njem zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje
nije mogao spriječiti, otkloniti ni izbjeći. Dalje, kad za
nastalu štetu ili njezinu veličinu ili za otežanje dužnikova
položaja ima krivnje i na strani vjerovnika ili osobe za
koju on odgovara, naknada štete se razmjerno smanjuje.
Ovo se pravilo primjenjuje kako u slučaju kada je dužnik
pao u zakašnjenje s ispunjenjem, tako i u slučaju da je
ispunjenje obveze postalo nemoguće. Ovaj teret dužnik
snosi i kada se radi o pozitivnoj povredi ugovora;
- dužnik također dokazuje početak i tijek zastarnog roka,
vjerovnik činjenicu uslijed koje je zastarijevanje
prekinuto ili je spriječen njegov tijek. Slično je i u slu-
čaju s materijalnopravnim (npr. prema čl. 374. st. 1.
ZOO-a međusobna potraživanja društvenih pravnih
osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja
naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima
 HRVATSKA PRAVNA REVIJA
zastarijevaju za tri godine) i prekluzivnim rokovima (npr.
prema čl. 117. ZOO-a pravo zahtijevati poništenje
pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne
godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od
prestanka prinude - subjektivni rok. To pravo u svakom
slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana
sklapanja ugovora - objektivni rok). Tako tužitelj u
navedenim slučajevima treba dokazati da je tužba
podnesena prije isteka navedenih rokova.
Isto pravilo se primjenjuje i na materijalnopravne
rokove za neku drugu radnju npr. na rok koji je jedna
ugovorna strana ostavila drugoj za ispunjenje ugovora ili
otklona nedostataka.
Konačno valja upozoriti da se osnovna pravila znanosti
(o kojima je prethodno bilo riječi) o podjeli tereta dokazi-
vanja primjenjuju i na procesne činjenice, tako da svaka
stranka u parničnom postupku treba dokazati postojanje
onih procesnih pretpostavki (činjenica) potrebnih za
uspjeh u svojem procesnom prijedlogu.
6. ZAKLJUČNE NAPOMENE
Procesne aktivnosti stranaka u parničnom postupku
prepuštene su njihovoj dispoziciji. Poduzimanje takvih
aktivnosti - radnji se u stvari smatra teretom, a ne obve-
zom stranke. Međutim, upravo takvim aktivnostima stranke
postižu uspjeh u sporu, a njihovim propuštanjem dopri-
nose njihovom neuspjehu.
Vidjeli smo da neke od navedenih aktivnosti - radnji,
utječu na sadržaj građanskopravnih ovlaštenja stranaka,
pa se dopustivost tih i takvih radnji i ocjenjuje prema do-
pustivosti određenog sadržaja građanskopravnih odnosa
u koje stranke stupaju.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud
prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive
ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno i na temelju
rezultata cjelokupnog postupka. S obzirom da je teret na
strankama da iznesu sve činjenice na temelju kojih postav-
ljaju svoje tužbene zahtjeve ili prigovore i da predlože
dokaze kojima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje
iznesenih činjenica, kako bi sud mogao meritorno odlučiti
o osnovanosti bilo zahtjeva ili prigovora, razmatrana pravila
o teretu dokazivanja imaju poseban značaj. Ovo posebno
iz razloga što se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice
ni predlagati novi dokazi, osim ako se oni ne odnose na
bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih
se žalba može izjaviti (čl. 354. st. 2. ZPP-a).
Radi toga svaka stranka i drugi sudionici u postupku su
dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti
pravilima parničnog postupka. To pak znači da su stranke
dužne prikazati potpuno činjenično stanje spora, a ne iz-
nositi samo ono što njima ide u prilog.
Iznošenje stranačke istine u primjeni raspravnog načela
može za stranku samo u startu predstavljati prednost, ali
u nastavku postupka kod primjene ostalih načela kao npr.
travanj 2004.
načela saslušanja stranaka, neposrednosti i otvorenog
pravosuđenja ta prednost će se brzo istopiti.
Bez obzira na sukobljene i suprotne interese u sporu
svim sudionicima u parnici bit će ipak krajnji cilj da sud
donese pravilnu i zakonitu odluku radi čega su konačno i
iznijeli svoj prijepor pred sud.
Radi ostvarenja tog cilja stranke će sigurno iznositi
tvrdnje o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica
i predlagati dokaze radi njihovog utvrđivanja. Međutim,
koliko će te činjenice biti relevantne za spor i koliko će
predloženi dokazi biti likvidni, ovisit će itekako o razmat-
ranim pravilima o teretu dokazivanja u postupku pred
sudom. Pri tome sud ima ulogu savjetodavca i poticatelja
prema strankama na iznošenje relevantnih činjenica i
dokaza, međutim, krajnji izbor ostaje na strankama.
Radi toga sud može za podlogu svoje odluke uzeti
samo one činjenice o kojima je strankama pružena moguć-
nost da raspravljaju i one koje su stranke iznijele te tijekom
parnice dokazale njihovu istinitost.
Pri tome će pravila o teretu dokazivanja dobiti puno
značenje kad sud na temelju raspoloživih dokaznih sredsta-
va ne bude u stanju sa sigurnošću (izvjesnošću) zauzeti
sigurno stajalište o istinitosti tvrdnji stranaka o postojanju
ili nepostojanju određene relevantne činjenice. Tada će
primijeniti pravila o teretu dokazivanja radi utvrđenja tko
je u parnici bio dužan takvu činjenicu dokazati i kojim
dokaznim sredstvima, pa će u skladu s tom procjenom
odlučiti i o zahtjevu ili prigovoru stranke.
Konačno, sud nije u mogućnosti, niti mu je to dužnost,
da sprječava pravno-relevantna propuštanja stranaka u
sporu. Upravo zato što se u parnici utvrđuje tzv. stranačka
istina, svaka stranka je dužna dokazivati istinitost tvrdnji o
postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica koje su
za nju povoljne i na kojima temelji svoje zahtjeve ili pri-
govore.
THE SIGNIFICANCE OF THE RULES OF
CHARGING WITH PRODUCING EVIDENCE
IN CIVIL PROCEDURE
If the court cannot with certainty establish a
relevant fact on the ground of deduced evidence, the
existence of that fact will be established by the appli-
cation of the rule of charging one with producing evi-
dence (Article 221 of the Law on Civil Procedure).
These rules have been especially gaining importance
by way of the Law on the Amendments of the Law
on Civil Procedure (NN 117/03) because the parties
are the only informers and providers of the court in
respect to factual substratum of dispute and the evi-
dence certifying the authenticity of produced facts.
The court does not collect either facts or evi-
67
travanj 2004. HRVATSKA PRAVNA REVIJA
dence important for making a decision any more, ex-
cept in particular cases provided by the law.
Hence the parties are bound to produce the facts
and propose evidence their claims are based on, or
by which they contest the statements and evidence
of the opponent. The court can just warn them about
their duty if necessary.
The rules on the charge with producing evidence
on the authenticity of facts and evidence certifying
them are gaining importance in the new regime, be-
cause the new facts could not be produced or evi-
OVRŠNO
OVRŠNO PRAVO
PRAVO
Stručni članak UDK 347.952.5
Branko Hrvatin, dipl. iur. *
IZLUČNI PRIGOVOR I TUŽBA
PROTIV OVRHE
Pri provedbi konkretne ovrhe, koja je dakle već
zahvatila individualno određenu stvar ili pravo (kao
stvar odnosno pravo ovršenika), može doći do situacije
da je zahvaćena stvar ili pravo imovina treće osobe,
odnosno na kojima treće osobe imaju takva prava koja
sprječavaju da se na tim predmetima provede ovrha.
To znači da daljnjom provedbom ovrhe na toj konkretnoj
stvari (pravu) može nastupiti povreda prava treće osobe
- koja se u konkretnoj ovrsi ne pojavljuje kao stranka.
Upravo je institut prigovora treće osobe u ovršnom
postupku (članci 55.-57. Ovršnog zakona) usmjeren
ka sprječavanju nastanka takve, potencijalne, povrede
imovine trećih osoba, dajući mogućnost trećoj osobi
zahtijevati da se ovrha na tom predmetu proglasi nedo-
puštenom, pri čemu se dakle ni na koji način ne dira u
sam ovršni postupak koji je započeo i teče između stra-
naka ovršnog postupka.
1. UVOD
Ovršni postupak radi prisilnog ostvarenja ovrho-
voditeljeve tražbine provodi se na određenom predmetu
*
Branko Hrvatin,Županijski sud u Zagrebu.
68
dence proposed in the complaint procedure, unless
they refer to essential violations of the provisions of
civil procedure under which a complaint can be lodged.
The paper deals with the subject-matter of pro-
ducing evidence, who is charged with producing evi-
dence, the rules of science on the charge of produc-
ing evidence. It also specifies particular examples of
the charge of providing evidence in order to call
our attention to the important part these rules will
play in the new regime, contributing to favourable or
unfavourable result for the parties to a dispute.
ovrhe - stvarima i pravima, na kojima se po zakonu može
provesti ovrha, s time da već sam Ovršni zakon1 (članak
4. stavci 4., 5. i 6.) ograničava predmet ovrhe izrijekom
propisujući da predmet ovrhe ne mogu biti: stvari izvan
prometa, tražbine po osnovi poreza i drugih pristojbi,
oružje i oprema namijenjeni obrani, kao ni druge stvari
za koje je to posebnim zakonom određeno. Sud će ovrhu
odrediti onim sredstvom i na onim predmetima koji su
navedeni u ovršnom prijedlogu, a sam prijedlog za ovrhu
mora, uz ostalo, sadržavati upravo naznaku sredstva kojim
ovrhu treba provesti i po potrebi predmet u odnosu na
koji ga treba provesti.
Rješenjem o ovrsi sud će, dakle, krećući se u okvirima
ukazanih mogućih ograničenja, a prema prijedlogu ovrho-
voditelja, odrediti sredstvo ovrhe i predmet ovrhe, pri
čemu u određenim slučajevima sama stvar na kojoj se
ovrha treba provesti ne mora biti već individualno određena
u rješenju u ovrsi - primjerice u slučaju provedbe ovrhe
na pokretninama.
Tako, pri provedbi konkretne ovrhe, koja je dakle već
zahvatila individualno određenu stvar ili pravo (kao stvar
odnosno pravo ovršenika), može doći do situacije da je
zahvaćena stvar ili pravo imovina treće osobe, odnosno
na kojima treće osobe imaju takva prava koja sprječavaju
da se na tim predmetima provede ovrha. To znači da
daljnjom provedbom ovrhe na toj konkretnoj stvari (pravu)
može nastupiti povreda prava treće osobe - koja se u
konkretnoj ovrsi ne pojavljuje kao stranka.
Upravo je institut prigovora treće osobe u ovršnom
postupku (članci 55.-57. Ovršnog zakona) usmjeren ka
sprječavanju nastanka takve, potencijalne, povrede
imovine trećih osoba, dajući mogućnost trećoj osobi zahti-
jevati da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuš-
tenom, pri čemu se dakle ni na koji način ne dira u sam
ovršni postupak koji je započeo i teče između stranaka
ovršnog postupka.
1
Ovršni zakon - “Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/00.