KROZ VATRU I VODU

Christian Unge
.
Naslov izvornika –
Gâr genom vatten, gàr genom eld
Prolog
 Četvrtak navečer, 6. lipnja
NOBELOVA BOLNICA, STOCKHOLM

Monica Carlsson polako je privukla zdjelu i iz nje uzela bombon od

sladića. Od slanosti je osjećala zatezanje na stražnjem dijelu nepca, što joj
je na trenutak odvratilo misli. Na ekranu ispred nje u tišini se vrtio ^¿-
prijenos televizijskog programa. Pogled joj je odlutao s besprijekorno
ravne, platinaste kose voditeljice programa na kilometar udaljeni oblaka
dima koji pozorno promatra već pola sata. Njezin velik šefovski ured
prožimala je ugodna tišina, ako izuzmemo Fredrikov sve uzrujaniji
telefonski glas koji je dopirao izvana.
Podignula je pogled tek koji centimetar iznad svojih stopala, koja je bila
prekrižila na radnom stolu, i na obzoru je vidjela dvije nove uzvisine na
najvišoj građevini sjeverne Europe izgrađenoj radi razmetanja. Na krovu
bolnice smjestile su se dvije platforme za slijetanje helikoptera. Dvije!
Budžet za zamjenu cijevi u njezinoj se bolnici, bolnici nazvanoj po Nobelu,
međutim, prepolovio.
Uzela je još jedan bombon, a zatim i jedinu olovku sa stola te njezinim
vrškom odsutno počela pisati po žutoj ceduljici.
Treći put u pola sata Fredrik joj je pokucao i otvorio vrata.
»Još nije vrijeme?«
Monica je spustila stopala na pod i uvukla ih u cipele s visokim
potpeticama. Namjestila je zlatnu olovku pokraj tipkovnice.
»Jesam te zvala?«
Fredrik je dlanom protrljao ćelu u nastajanju.
»Goran me treći put nazvao. Tamo je kaos. Što...«
»Kako se zove liječnica koja ti je zbrinula onu ubodnu ranu?« mirno ga
prekine Monica.
Tajnik utihne. Spusti ruku uz trzaj. Iz džepa izvadi cedulju i pročita:
»Tekla Berg. Ali...«
Monica je opet svratila pogled na ekran. Sat gore u kutu pokazivao je
21:43.
 Bacila je pogled prema gradu. Bože, pa što se to zbiva? Najprije članovi
bande s oružjem na hitnoj, zatim ovo. Dovraga, tko bi još htio biti šef jedne
bolnice.
Razmatrala je opcije. Prstima prelazila preko zlatnog lančića oko vrata.
Novi odjel za opekline porezne je obveznike stajao sto dvadeset milijuna.
Unatoč tomu, država je bolnicu u Uppsali proglasila glavnom klinikom za
liječenje opeklina. To je kao da si vlasnik luksuznog restorana koji si
napunio skupim namirnicama i slavnim kuharima, a onda nema gostiju.
Znala je koje će biti rješenje, i tko je ključan za to, samo ne i kako da
privuče pozornost te osobe. Ali imala je ideju.
Uzela je još jedan bombon od sladića i ustala. Koljena su je boljela, ali
danas više nije smjela uzeti još analgetika. Čvrsto je odlučila popiti Chablis
s Gregorom kad dođe kući. Monica je namjestila remen na hlačama i
zakopčala sako. Došetala se do ovalnog, visokog prozora. Možda je odozdo
iz kuća na Ringvagenu izgledao kao budno oko? Oko koje nikad ne žmiri.
Mobitel je pokazivao 21:48. Novih je pet minuta zasigurno značilo
barem jednog novog pacijenta na odjelu za opekline.
Monica Carlsson okrenula se i povikala:
»Sad možeš oglasiti alarm za katastrofe. I pobrinuti se da pošalješ
ovamo Teklu Berg.«
I.
 Četvrtak navečer, 6. lipnja '
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

»Ubodna rana u jedinici, nestabilan«, reče Emil kroz odškrinuta vrata.

»Mladić, dvadeset tri godine. Stigao prije pet minuta.«
Tekla se okrene na stolici i ugleda napeto lice dežurne medicinske
sestre.
»Jeste li tražili narkozu?«
»Stiže.«
Spopala ju je glavobolja, poput gadne eksplozije između sljepoočnica.
Tekla odloži skalpel i svuče plastične rukavice. Zamoli pacijenta da se
odjene.
»Gotovi ste?« začudi se muškarac.
»Analni apsces potrebno je ponovno debridirati, tako da ću vam
ugovoriti novi pregled u ambulanti.«
»Može na nekom jeziku koji razumijem?«
»Mora vam se ponovno istisnuti gnoj iz otekline koju imate u rektumu.«
Muškarac se uz napor uspravi i izbjegne Teklin pogled, ali ona je po
govoru tijela shvatila da mu je muškost uvrijeđena.
Tekla iziđe i potrči prema odjelu hitne medicinske pomoći.
Dlanovi su joj se zalijepili za stetoskop koji je izvukla iz džepa.
Puls se pojačao, smjesta je znala što joj zadaje najviše stresa i to nije bio
pacijent s ubodnom ranom na ulazu.
Ušla je u jedinicu.
Ugledala je Cassandra, okretnu pomoćnu sestra s bijelom, kratko
ošišanom frizurom i tetovažom paukove mreže na sljepoočnici.
»Očito je izgubio dosta krvi.«
Tekla je primijetila da Cassandra nešto čeka i onda shvatila i što.
Razmatrala je nekoliko opcija dok je navlačila plastični ogrtač i rukavice.
»OK, zovi dežurnog kirurga.«
»A Hampus?«
 Šminker Hampus, koji je pokušava nadmudriti još od prve noćne
smjene koju su zajedno odradili još prije godinu dana.
»Ne treba nam.«
Anki, draga medicinska sestra, privukla je kolica za uzimanje uzoraka i
otvorila hladnjak s lijekovima. Zabljesnulo je mentol plavo svjetlo. U sobi
kao da je smjesta postalo malko svježije.
»Da pripremim nešto?«
»Možda malo morfija ne bi škodilo?« odvrati Tekla.
Tišina. Tekla se protegne.
»Deset miligrama morfija.«
Glavobolja je Teklu ozlovoljila. Izvadila je Lypsyl, balzam za usne,
provjerila da je okrenuta leđima, odvrnula poklopac labela i istresla jednu
papirnatu kuglicu, manju od smrznutog zrna graška. Brzo ju je ubacila u
usta i progutala s malo vode. Samo neko ko trenutaka poslije osjetila je
djelovanje. Prošli su je srsi sve do dna kralježnice. Okus gorkog badema
uvijek joj se jednako gadio. Tekla je spremila Lypsyl.
Nakon nekoliko minuta stigao je i najveći izvor njezina nemira. Tariq
Moussawi, dežurni liječnik, lagano je koračao, gotovo klizio prostorijom,
kao da su mu za stopala svezane vreće pijeska. Imao je gustu kosu s
nekoliko sijedih vlasi. Brada mu je zakrivala lice poput čupavog tepiha,
crnog kao od oniksa. Nije ništa rekao, samo je stavio ruke iza leđa i
pričekao da Tekla namjesti vizir. Plastični ogrtač slobodno je lepršao oko
njega.
»Hajde«, procijedi Tariq lijeno i pokaže joj da se okrene. Tekla je to
učinila nevoljko. Osjetila je muškarčev topli, vlažni dah s blagim tonom
češnjaka na vratu. Suspregnula je nagon za - povraćanjem.
Tariq joj je pažljivo svezao ogrtač i zatim ustuknuo korak.
»Što je bilo?« upita on oštro.
Tekla je izbjegavala njegov pogled, bojala se da će time razotkriti kako
joj je ova situacija stvarala stres.
»Ništa.«
»Pacijentu?« objasni njezin kolega.
»Aha. Muškarac s ubodnom ranom u hemoragičnom šoku.«
 Tariq Moussawi kimne, jedva primjetno.
»Mislila sam da će mi biti potrebna pomoć«, nastavi Tekla.
»Mislim da neće.«
Tekla nije baš bila sigurna što je alfa-mužjak iz Bagdada time htio reći.
Vjerojatno da će on sada preuzeti pacijenta, da ubodne rane, dakako, trebaju
sanirati iskusni kirurzi. I to muškarci jer žene ne podnose pritisak na hitnom
prijemu. Možda želi dodati i nešto o svim operacijama koje je izveo tijekom
rata, samo s džepnim nožićem i naglavnom lampom.
»Viči kad ti je dosta«, nastavi Tariq.
Zar će on samo stajati i gledati je, nadati se da će pogriješiti tako da
Goranu i ostalima može ispričati kakva je neznalica?
»Ha?«
»Počni pa ćemo vidjeti kako će ti ići.«
Znala je da je to Tariqova metoda. Zavadi pa vladaj. Ništa neobično
među muškim glavnim kirurzima. Preostane t-i samo duboko udahnuti.
Stisnuti zube. Ignorirati. Tekla ga je htjela zamoliti da napusti prostoriju, ali
prekinuo ju je Emil.
»Još jedan alarm.«
»Još jedan?« upita Tekla.
»Trogodišnje dijete s grčevima.«
Bol koja izjeda u trbuhu. Jedino što joj se u tom trenu činilo sigurnim
bile su Emilove ljubazne oči na kojima se na sekundu zadržala. Pokušala je
smetnuti s uma onog gorilu pokraj EKG-a.
»Kada?«
»Smjesta! Idemo u dvojku.«
Emil je otvorio klizna vrata između dviju soba za hitne slučajeve.
Tekla se okrenula i vidjela bolničare kako dovoze malo dijete.
Jednostavno je bila prisiljena pa se okrenula prema Tariqu: »Možeš li...«
Ispružio je svoje prazne ruke i nonšalantno slegnuo ramenima.
»Mene nema ovdje.«
»Dobro. Onda zovemo Hampusa«, doviknula je Cassandri s
agresivnošću u glasu koju nije baš dobro prikrila. Nije imala snage
razmišljati o Tariqovu neuobičajenom modusu rada. On će umiješati svoje
prste tek ako to stvarno bude neophodno.
Tekla je ušla u dvojku drhtavih nogu, osjećala se kao ptić kog su izbacili
iz gnijezda pa je dospio pred gladne lisice.
- Pokraj kreveta stajala je bolničarka s hitne i na mekim prsima djeteta
izvodila masažu srca s tri prsta. Medicinski je tehničar uveo roditelje s
panikom u pogledu. Zapištao je oksimetar koji nije uspio uhvatiti signal s
djetetove uške.
Tata, sto deset kilograma testosterona s rijetkom bradicom, dreknuo je:
»Učinite nešto! Umrijet će!«
Tekla je mogla ustanoviti da su kompresije srca bile pravilno izvedene i
da je cjevčica pravilno postavljena. Djetetovi su prsti bili hladni i beživotni.
Iz gaćica je tekao izmet boje senfa.
»Kako mu je ime?« upita Tekla mirno.
»Oscar«, odvrati mama i priđe krevetu. Protisnula je riječi kroz suze.
»On... On ima Gaucherovu bolest, tip 2, teška neurološka oštećenja još od
rođenja. Samo da znate.«
Izgledalo je kao da će se mama onesvijestiti svakog časa.
»Sjednite«, reče Tekla i pokaže na stolicu. Bolničarka joj je došla u
pomoć, ali mama ju je rukom otjerala.
Tata je vojnički upro prstom u Teklu.
»Spasite ga!«
Mama je spustila muškarčeve ruke i zagrlila ga kao koala.
Tekla je pogledom prešla od namrštenih lica ambulantnih bolničara
preko krvavih očiju roditelja i završila na žutom zidnom plakatu u kutku
sobe. U te je četiri duge sekunde zamislila Guptin Textbook of Pediatrics,
stranicu 1364, desni stupac.
»Halo?!« drekne tata. »Koji vam je vrag, poduzmite nešto!«
Tekla je spustila pogled sa zida i rukama prešla preko dječakova tijela.
Cijelim se tijelom trzao. Pažljivo mu je podignula vjeđe i utvrdila da mu
zjenice jedva reagiraju na svjetlost.
»Koliko ga već promatrate?«
»Dvadeset pet minuta«, odvrati namrštena bolničarka iza njezinih leđa.
 Jedna je sestra čučnula i pokušala uvesti dodatnu kanilu u dječakovo
zapešće.
Iz jedinice se začuo Ankin glas:
»Stiže ubodna rana!«
Tekla je dodirnula dječakov trbuh i pronašla ožiljak od operacije.
Okrenula se njegovoj mami.
»Izvadili su mu slezenu, zar ne?«
Ona u čudu kinine.
»Zašto pitate?«
»I u posljednje vrijeme često ima grčeve?«
»Već mjesecima. Bili smo na hitnoj sigurno dvadeset puta.«
Tati kao da se naglo razbistrio um pa je grčevito zagrlio svoju ženu.
»Ali ne odustajte.« Zurio je u pločicu s imenom liječnice. »Čujete li
me... Tekla Berg! Ili ću...«
»Tekla!« povikala je Anki iz jedinice. Sirene sljedećih kola hitne
pomoći utihnule su ondje u operacijskoj dvorani.
»Vratit ću se«, reče Tekla i pokaže na dvije stolice uza zid. Pomoćna je
sestra odvela roditelje. I ostatku osoblja rekla: »Nastavite s masažom. I s
injekcijama. Pazite na sve.«
Tekla je otišla u jedinicu.
Anesteziolog je imao poljsko ime, ravnodušno voštano lice i bio je
poznat u bolnici kao čovjek od malo riječi. Tekla ga je izvijestila o stanju.
»Ja ću otvoriti dišni put. Ti ostalo«, rekao je.
Tekla se pitala šali li se on, ali više ništa nije protisnuo kroz svoje
mesnate usnice. Uzeo je nekoliko cjevčica, instrumente za intubaciju i
pripremio bijele tekućine za injekcije. Jedna mu je medicinska sestra s
plavom kapom pomogla. Ponašali su se kao da pripremaju tek još jednu
uobičajenu rutinsku operaciju. Krajičkom oka Tekla je ustvrdila da Tariq još
stoji ondje pokraj aluminijskih ormarića. Budnim je okom pratio svaki
njezin korak. ‘ Vrata su se mehanički otvorila. Prišla je osoblju hitne
medicinske pomoći, muškarcu i ženi. Plavokosa bolničarka podnijela joj je
izvješće.
 »Dvadesettrogodišnji muškarac s ubodnom ranom na lijevoj strani.
Stigli smo na to mjesto ispred restorana samo nekoliko minuta nakon
događaja. Izgubio je mnogo krvi i u stanju je šoka.
Tlak mu je 80/40. Puls 120. Stavili smo mu kompresijski zavoj, ali
skliznuo je od silne krvi. U desnoj ruci ima kanilu.«
Bolničar mršava lica, Reza, pružio je Tekli novčanik.
Ona je bacila pogled na vozačku dozvolu. Ime je zvučalo finski. Dob:
dvadeset tri godine.
Pacijent na krevetu imao je podšišanu plavu kosu i tetovaže na
nadlakticama koje su izvirivale ispod tamne majice kratkih rukava. Tekla je
vidjela kako stenje i kako mu se lice grči od boli.
»Možete li zinuti?« upita Tekla.
Muškarac je bio umoran, ali polako je otvorio usta i Tekla je mogla
ustanoviti da su mu dišni putovi slobodni. Disao je žustro i plitko. Prsti su
mu bili ledeni. Zasićenost na monitoru pokazivala je devedeset dva posto.
Anesteziolog je izvadio masku i povećao kisik. Tekla mu je slušala pluća.
Nije čula disanje s lijeve strane.
Tekla je izgubila periferni vid. U mislima je skakala između dviju
dvorana za hitne slučajeve. Pokušavala se usredotočiti na mladića ispred
sebe. Možda neki obračun bandi? Ili pljačka? Zločin iz strasti ili pijana
svađa? Navirale su joj slike iz garaže dolje kod potočića u Östersundu.
Prošla je čitava vječnost otada. Sjećanja koja su se vrtjela oko različitih
oblika zloporabe. Oko Simona. Njihova tate. Drugog života, fragmenta koji
nikad neće nestati iz njezina mozga.
Pacijent je stenjao od boli. Abdomen je bio tvrd. Osim gomile tetovaža i
nekoliko dobro zaliječenih ožiljaka na jednoj nadlaktici, koža mu je bila
netaknuta. Popustila je zavoj i ugledala ranu: poprečna posjekotina, široka
oko dva centimetra, savršeno smještena između šestog i sedmog rebra s
lijeve strane prsnog koša. Nož je probio plućno krilo i plućna maramica
sada je bila napunjena krvlju zbog čega je zasićenost kisikom padala.
Vjerojatno je izgubio između jedne i dvije litre krvi. Delikatno stanje, mogli
bi ga izgubiti, srce bi mu moglo otkazati svake sekunde.
Ah nešto se nije uklapalo u priču. Rana se nalazila na prsnom košu, a ne
na trbuhu. Zašto mu je onda abdomen bio tvrd? Tekla je pokušala prelistati
Mooreov udžbenik iz traumatologije, ali znala je da je propustila pojedina
predavanja baš s tog kolegija. Sjetila se i zašto: tada joj se brat prvi put
predozirao. Otvorila je usta ne bi li zamolila Tariqa za pomoć, ali nešto ju je
u tome spriječilo.
Iz dvojke su se sada čuli uzrujani glasovi. Tekla je hitro otišla do druge
dvorane i sjela pokraj mame. Tata je hodao amo-tamo i uzrujano govorio na
mobitel.
»Kako se zovete?« upitala je Tekla.
»Sophia.«
»Draga Sophia, jeste li razgovarali o reanimaciji?«
Mama je kimnula i pogledala Teklu u oči.
»Potpisali smo da ga nećemo priključiti na respirator. Ali Janne... On to
nije prihvatio. Stalno radi... Vatrogasac je, pa radi i vikendom i noću. I
Oscar je već dugo bolestan... Ne možemo...« Zatim je zažmirila i rukama
prekrila lice. Onda je uhvatila Teklu za rame i prošaptala: »Ne dopustite da
pati.«
Tekli je kroz glavu prošla misao, o onoj sekundi kada se sve zaustavi,
kada se donese odluka: Paul Tibbets koji je letio Enolom Gay ponad
Hirošime, je li on oklijevao ispustiti bombu?
»Napuni deset miligrama diazepama«, reče Tekla medicinskoj sestri i
ona je upitno pogleda. »Daj pet.«
»Ali onda...«
»Dat ću mu ja. I dodaj mi Claforan. Preskočit ćemo hemokulture, samo
mi brzo daj antibiotike.«
Medicinska sestra uzme injekciju i vrati se s lijekom.
Tekla otvori poklopčić na kateteru koji je bio uveden u - dječakovo
zapešće i istisne pet miligrama diazepama. Vrati se do pacijenta s ubodnom
ranom i okrene prema svome timu s hitne pomoći.
»Moramo ga okrenuti na bok.«
Onda ugleda: još jedna rana koja krvari, niže na boku, prema dnu leđa.
»Znači, dvije rane«, naglas sumira Tekla. »Jedna na toraksu i jedna
iznad bubrega slijeva. Mora na operaciju.«
 »Gornji je 50, a donji ne mogu izmjeriti«, reče poljski anesteziolog
držeći masku s kisikom pacijentu preko lica. Najednom su u dvoranu ušla
dvojica muškaraca, i za njima dežurna medicinska sestra u noćnoj smjeni
koja ih je pokušavala zaustaviti: »Halo, ne smijete biti ovdje...«
Muškarci su ignorirali medicinsku sestru koja je poput nemirnog šteneta
skakutala njima oko nogu.
Tekla je stigla uočiti da su muškarci imali kožne prsluke s jednakim
oznakama. Bijele majice kratkih rukava. Jedan je imao kožne hlače boje
čokolade, a drugi izbijeljene traperice. Obojica su bila snažne građe, kao
stari dizači utega čiji su se mišići pretvorili u salo. Ruke i vrat prekriveni
tetovažama. Jedan je bio obrijane glave i paperjaste kozje bradice, a drugi je
imao vojničku frizuru i žućkastu kosu. Stali su uz podnožje kreveta. Tekla
je zamijetila pištolj za pojasom jednome od njih.
»Hoće li preživjeti?« upitao je nešto krupniji od dvojice snažnim,
finskim naglaskom.
Tekla je primijetila kako je prestrašena medicinska sestra u pozadini
otišla do telefona i podignula slušalicu. Niži muškarac se okrenuo i
odmahnuo glavom. Sestra je ispustila slušalicu i ustuknula. Zapiljila se
prema pištolju koji je držao u ruci.
»Izgubio je mnogo krvi i mora na operaciju.«
Krupniji muškarac prišao je Tekli i stavio joj ruku na rame. Osjetila je
prstenje na svojoj ključnoj kosti i pokušavala ignorirati pištolj koji je vidjela
krajičkom oka.
»Uzdamo se u vas...« Pogledao joj je ime na pločici. »Tekla Berg.« I
onda je koraknuo unatrag i stao pored kompanjona.
Iz dvojke se progurao otac i povikao.
»Ne diše!«
Tekla se okrenula, preuzela spremnu injekciju od anesteziologa. Držala
ju je uz tijelo i prišla tati.
»Oscar je smrtno bolestan, znate to. Gaucherova bolest tipa 2 zapravo
nije izlječiva. Uostalom, odlučili ste da ne želite da vam sin pati. Ali ovo
može biti i trovanje krvi, tako da mu dajemo antibiotike. Bila sam prisiljena
sedirati ga, ali sada vam nemam vremena to objašnjavati...«
 »Ali on ne diše!« Oči tate vatrogasca izgledale su kao da će izletjeti iz
duplji od bijesa.
Tekla se nagnula prema njemu.
»Sada se morate smiriti tako da mi možemo raditi svoj posao.«
Uvela je injekciju u njegovo mišićavo bedro i istisnula svu tekućinu.
Zavrištao je od boli, ali nije shvatio odakle je stigla. Pružio je ruke
prema Teklinu vratu, ali jedan od motociklista jednostavno ga je odgurnuo i
odvukao tako drogiranog u drugu dvoranu. Zateturao je i posljednje što je
Tekla vidjela bilo je da je utonuo na stolicu.
Tekla se okrenula prema Tariqu i kao da se čitav prizor najedanput
zaustavio. Znala je da je sve vidio. Sada je bila u teškoj gabuli.
 Četvrtak navečer, 6. lipnja
NOBELOVA BOLNICA

»Nemjerljiv tlak«, vikne anesteziolog.

Dvorana se zaljuljala. Tekli je bilo zlo i smjesta je primijetila da joj se
znoj slijeva niz leđa. Razmislila je o tome da napusti prostoriju, ili da barem
kaže Tariqu da preuzme, kad je začula Emilov glas kako kao cirkuski
upravitelj viče izvana: »Hampus stiže!«
Tekla je duboko udahnula, zažmirila i u mislima otputovala u Jamtland.
U jeku šumskog jezera. Simonu i tati koji su čekali da im natoči kavu iz
kipuće termos-boce. Jesenskim bojama pokrivača od lišća žutog poput
šafrana uz vodu. Simonu koji joj je rekao da pazi na svoje klavirske prstiće.
A Tekla mu je tada odgovorila: »Klavir si sviraj sam, idiote. Ja stopalima
mogu držati štapiće za bubnjeve ako moram.« Tata se nasmiješio-s
cigaretom u kutku usana. »Sada budite tiho tako da ribe zagrizu prije nego
što mama stigne zaspati kod kuće.« Kao da je mami bilo stalo da ostane
budna zbog njih, pomislila je Tekla.
Bum! Anki je zalupila vratašcima ormarića s lijekovima.
Tekla je otvorila oči. Načinila je tri hitra koraka prema probodenom
članu bande.
»Vadi dren. Najdeblji koji postoji.«
Nakrivila je krevet kod podnožja prema gore.
»Intubiram«, čula je anesteziologa kako govori u pozadini. Glas mu je
zvučao kao da se probija kroz metalnu cijev.
Motociklisti su pratili dramu namrštenih lica. Rukama držali svoje
pištolje. Tekla je čula kako jedan od njih s nekim razgovara na mobitel.
Baš kad je htjela navući sterilne rukavice, u dvoranu je ušao Hampus
Nordensköld s još jednom medicinskom sestrom. Raščupane kose.
»Što se zbiva?«
Tekla ga nikad nije vidjela tako uzrujanog.
Niži motociklist obrijane glave podignuo je ruku i spriječio Hampusa da
priđe ležaju.
 »Dovoljan je jedan liječnik. Ona ima sve pod kontrolom.«
»Ali...«
Tekla je zahvalno uočila kako bijes ključa na Hampusovu licu.
»Vi možete u drugu dvoranu«, reče ona. »Dječak s Gaucherovom
bolesti koji ima sepsu. Nađite mu mjesto na intenzivnoj i sredite krevet za
tatu.« Tekla je krišom bacila pogled preko Hampusova ramena i vidjela tatu
kako sjedi naslonjen na rame dječakove zbunjene majke. »Spavat će četiri i
pol sata.«
Kao da Hampus ima pojma što je Gaucherova bolest, pomisli Tekla. Ali
kao muški liječnik radije će svakog dana bezočno lagati nego priznati da je
neznalica.
Hampus je uvrijeđeno prošao prstima kroz raskuštranu kosu i otklipsao
do druge dvorane.
» Skalpel «, reče Tekla kad je mjesto uboda bilo očišćeno.
»Nema pulsa«, dovikne medicinska sestra pomalo očajno.
»Zastoj srca«, utvrdi poljski anesteziolog kratko.
Tekla je baš htjela izustiti »masaža srca, molim« kad je krajičkom oka
vidjela krupnog motociklista kako je načinio tri koraka prema njima i počeo
masirati srce. Savršenim pritiscima u pravilnom ritmu i pravilnom dubinom.
»Nastavite vi, doktorice«, zasoptao je.
Uzela je skalpel Cassandri iz ruke i napravila dugačak rez na jednom
rebru preko lijeve strane prsnog koša. Zatim je iskopala kanal svojim
kažiprstom preko rebra i ušla u prsnu šupljinu. Najednom je iz rane počela
šikljati svježa krv i slijevati se preko pacijentova boka na svjetlosivi
linoleumski pod.
»Krv«, rekla je, kao da bi netko možda mogao propustiti tu
tamnocrvenu fontanu koja je šikljala iz pacijenta.
Vrata dvorane opet su se otvorila i ušla je glavna sestra.
»Ovdje je još bajkera.«
Dva su se motociklista začuđeno pogledala. Tekla kao da se našla u
epizodi Sinova anarhije.
»Preuzmite«, zarikao je snažniji motociklist. Cassandra je ostavila gaze
postrani i nasadila se nad ležaj kako bi nastavila masirati srce. Niži
muškarac posegnuo je rukom iza leđa i izvadio pištolj. Uperio ga je prema
odjelu hitne medicinske pomoći.
Nahrupila su još četvorica, na što su ova prva dvojica odahnula. Članovi
iste bande. Uzrujano su razgovarah i Tekla je načula nešto o Albancima i
štakorima.
Držala je prst u toploj prsnoj šupljini i mogla osjetiti slabo pulsiranje od
masaže srca. Trudila se biti usredotočena iako joj je znoj kapao u oči i
pekao je poput octa.
»Dren.«
Buka se pojačala.
Uhvatila je debelu plastičnu cijev od Anki i uvela je kroz rupu okrećući
je. Svježa je krv izlazila iz rupe i završavala u vrećici koju je Anki uspjela
spojiti na cijev.
»Stiže li ta krv, nula negativna?« doviknula je glavnoj sestri koja je
stajala uza zid kao da se slijepila za njega.
»Imam je ovdje.«
»Objesi pod pritiskom.«
Tekla je bacila pogled preko ramena. Tariq Moussawi još je stajao na
istome mjestu. Prekriženih ruku. Izraz lica bio mu je drugačiji.
Nakon još nekoliko minuta čula je kako anesteziolog govori Cassandri:
»Predahni kratko.«
Tih nekoliko trenutaka u dvorani je vladala grobna tišina. Članovi bande
čekah su s nestrpljenjem.
»Slab puls«, reče anesteziolog.
Tekla je nakratko zažmirila. Zamislila je Simonov veseli osmijeh i
zagonetne oči.
Onda se iz hitne začuo štropot, buka kao od udarca metala u drvo i
škripanje gume. Zatim je unutra jurnula specijalna policija podignuta
oružja.
.

Tekla je krajičkom oka vidjela kako su specijalci oborili motocikliste na tlo

i stavili im lisičine. Pokušavala se usredotočiti na pričvršćivanje debelog
drena za pacijentov prsni koš i na kraju joj je to, uz nekoliko grubih šavova,
pošlo za rukom. Jedan policajac — visok dva metra i nevjerojatno širokih
ramena — prišao je Tekli i spustio svoju masku. Kamera koja mu je bila
pričvršćena za kacigu Teklu je podsjetila na snowboardera. Policajac je
zastao pokraj monitora koji je pokazivao da pacijent ima puls od 120
otkucaja u minuti.
»Je li sve u redu, doktorice?«
Tekla se isprva lecnula kad je vidjela to veliko automatsko oružje oko
njegova vrata, ali se smjesta umirila kada joj se pogled susreo s njegovim
pogledom punim suosjećanja. Pokušala se nasmiješiti.
»Preživjet će.«
»Odlično obavljen posao. Sad ćete se, riješiti ovih seronja i možete se
vratiti svojoj svakodnevici.«
Jedna se bolničarka probila pokraj specijalaca i povikala iz petnih žila:
»Na snazi je stanje katastrofe! Eksplodirao je Južni toranj !«
Tekla je ispustila stezaljku i hvataljku za igle na plavi sterilni podložak i
vidjela da su policajci počeli nešto govoriti u komunikatore, a zatim i
međusobno. Nastalo je naglo komešanje. Čula je riječi »eksplozija« i
»požar«.
Krupni policajac vratio se do nje.
»Dogodila se eksplozija u Južnom tornju i onda je izbio velik požar.
Nasu su ekipu pozvali onamo.«
»A članovi bande?« upita Tekla istovremeno obljepljujući dren velikim
medicinskim zavojem. Anesteziolog je spojio drugu vrećicu krvi, đak je
sada bio stabilnih 80 sa 60.
»Patrola će ih odvesti u postaju u Torkel Knutssonsgatan.«
»Tekla!« viknula je Cassandra usred kaosa. »Sef želi razgovarati s
tobom.« Držala je telefon u ruci.
Tekla je sa sebe svukla rukavice umrljane krvlju i plastični ogrtač. Brzo
je provjerila s anesteziologom je li pacijent pod kontrolom.
»Stanje je stabilno. Idemo preko rendgena na intenzivnu.« U drugoj
dvorani dječaka je drugi tim anesteziologa upravo prebacivao na dječju
intenzivnu njegu.
Tekla je preuzela telefon i predstavila se.
 »Dali su mi naputak da ćete vi voditi prvi tim u ovom požaru«, rekao je
glavni liječnik Leif Törblom glasom koji se Tekli učinio nerazgovijetnim.
»Organizirat ćemo stožer, ali moramo ispostaviti još liječnika na poprište
nesreće.«
Tekla se okrenula oko sebe. Mogla je učiniti samo ono što joj je glavni
liječnik rekao: navući na sebe spasilačku jaknu i otići do Južnog tornja.
Izišla je iz dvorane za hitne slučajeve, zaustavila se pokraj umivaonika i u
sebe ubacila još jednu papirnatu kuglicu koju je zalila mlakom vodom. Na
hitnom prijemu susrela je medicinske tehničare Johana i Jessicu, koji će kao
i ona biti dio prvog medicinskog tima.
»Idemo onda«, reče Tekla. Vidjela je kako se specijalac plavih očiju
okrenuo za njom i potražio njezin pogled prije nego što je uskočio u srebrni
kombi i nestao u smjeru požara. Tijelom joj se pronio neobičan osjećaj. Tko
je to glavnom liječniku dao »naputak« da bi baš Tekla trebala voditi prvi
liječnički tim?
 Četvrtak navečer, 6. lipnja
JUŽNI TORANJ, STOCKHOLM

»Je li mrtav?« upitao je Johan.

»Ne znam.«
»Ne bi li trebao biti?«
»Daj, strpi se malo!« zareži Tekla. »Kako da uopće napipam puls usred
svega ovog?«
Znala je da bi se trebala ispričati Johanu jer je izgubila živce, ali nakon
svih pacijenata za koje se pobrinula već joj je bilo svega preko glave. Prste
je i dalje držala na vratu unesrećenog i pogled joj je odlutao tijekom tih
nekoliko sekundi. Vatra je prijetila uz jednu stranu tornja na kojoj je u tijeku
bila renovacija pročelja, i već je doprla do polovice zgrade. Crni dimni stup
stajao je uspravno spram prozirnog, ružičastog večernjeg vela koji je
pokušavao odagnati tamu što se sve više spuštala nad grad. Svakog prizora
iz te situacije sjećat će se do najmanjih detalja, i to je bio njezin blagoslov i
prokletstvo. Tekla je uzdrhtala kad joj je hladan zrak prešao preko vrata, i
istodobno prostrujala vrućina od vatre dvjesto metara dalje. Smrdjelo je na
spaljenu plastiku i opečenu kožu. Tutnjavu vatre povremeno su nadjačavale
samo eksplozije prozorskih stakala i sirene vozila hitnih službi.
»Gdje ste ga našli?« upitala je i prestala pipati puls.
»Ispred elektrosobe. Ispod spiralnih stuba.«
Tekla je ustala i pogledala vatrogasca. Tek je sada vidjela koliko je
čađav i znojan.
»Sjednite i odmorite se«, reče ona.
Vatrogasac se spustio na smotane cijevi, raskopčao jaknu i rukom
prešao preko svog uprljanog lica. Zatim mu je glava klonula, kao da su mu
vratni kralješci najedanput popustili. Tekla je vidjela kako mu se tijelo
počinje tresti. Znala je da bi mu trebala priči i položiti ruku na rame, ali
ipak je ostala na mjestu i protegnula svoja bolna leđa. Prvi put u više od dva
sata dopustila je da joj se ramena pogrbe nekoliko centimetara.
»Njega ste zadnjeg izvukli?«
On kimne.
 Tekla skrene pogled prema gorućem paklu. Posljednji pacijent bio je
dakle prvi koji je i umro. Tijelu će biti teško utvrditi identitet. Zavukla je
ruku u spasilačku jaknu i izvukla crnu plastičnu karticu koja je svjetlucala
od plamenova.
»Koliko ste ih već preuzeli?« upita vatrogasac.
Tekla nije morala ni razmisliti. Mogla bi opisati svakog unesrećenog:
boju njihove odjeće, kakvu kosu imaju, izraze lica, tjelesnu temperaturu.
Sve do najsitnijeg detalja. Sve osim njihova mirisa.
»Ovaj je dvanaesti«, odvrati ona.
»Trebali su ostati unutra. A ne istrčati na stubište.«
»S tim ljestvama ionako ne biste uspjeh dosegnuti osamdeset metara.«
Vatrogasac je zatvorio oči kako bi se zaštitio od istine.
»Koliko je smrtno stradalih?« upitao je.
»Zasad samo jedan. Ali neki s najozbiljnijim ozljedama možda neće
preživjeti.«
Tekla je ostala ondje i piljila u spaljeno tijelo. Neuspjeh na toliko razina.
Okrenula se, opet prema sigurnoj tami Bofillove zgrade u obliku
polumjeseca, istresla još jednu tabletu iz balzama za usne, ubacila je u usta i
brzo progutala. Nije ni primijetila gorak okus. Tek će nakon nekoliko
minuta početi djelovati.
Netko je čučnuo pokraj nje.
»Jedva se vidi da je to uopće ljudsko tijelo«, reče on. Bio je to
medicinski tehničar Johan.
»Da, više je kao pougljena strvina iz ratne ruševine iz koje bukti vatra«,
promrmljala je Tekla i upravo htjela zatražiti bocu vode kada je najednom
uočila da se prsni koš opečenog muškarca podiže.
Nagnula se prema naprijed, koljena je učvrstila na mekoj zemlji.
Primaknula je uho mjestu gdje su se trebala nalaziti usta, a koje su sada
činili samo veliki crveni mjehuri prekriveni čađom i krvlju.
»Diše!«
Hitro je izvadila džepnu svjetiljku iz džepa na prsima i osvijetlila oko
koje nije bilo sasvim prekriveno spaljenim mesom.
»Zjenica je mala. Moramo uvesti kanilu!«
 Johan je dohvatio svoju torbu dok je Tekla tražila duž pregiba ruke, ali
opekline su uništile sve žile. Lice, trup, ruke... Procijenila je da je
osamdeset posto površine tijela bilo prekriveno opeklinama trećeg stupnja.
Nije bilo ni odjeće, čak je i spolovilo bilo neprepoznatljivo. Prepipala je
glavu vršcima prstiju i pronašla spužvastu udubinu na zatiljku.
Johan se brzo vratio.
»Morat ćemo intraosealno«, reče Tekla. »Ovdje na koljenu nalazi se
relativno neoštećeno područje.«
Johan je izvadio bušilicu i na nju utisnuo iglu sa žutom kapicom.
»Možda da potražim puls na preponi...«
Tekla prijeđe preko desne potkoljenice sve do koljena, obujmi bušilicu i
počne bušiti. Probila je sve do koštane srži. Pacijent je ispustio tek kratak
bolni drhtaj.
Pogledala je muškarčevo tijelo. Normalne građe. Prosječne visine. Dob?
Nemoguće je odrediti. Nema nijedne dlake na glavi. Lice mu je praktički
unakaženo. Cijela je glava prekrivena krvlju i puši se iz nje. Tijelo je
prekriveno krastama crne boje poput sladića. Tekla se prisjetila slika iz
Pompeja, kako su se živi zakopani ukočili u svojim položajima. Mnogi su
očito spavali kad je vulkan eruptirao. Kako im je bilo tako ležati? Što bi ona
odabrala u tom slučaju? Bi li htjela da joj netko spasi život... Ovako? Ili
samo da joj ubrizga sredstvo za ublažavanje boli tako da može zauvijek
zaspati?
Samo nekoliko trenutaka poslije Tekla je ispraznila čitavu ampulu
naloksona i nastavila s još malo natrijeva klorida.
»I sada intubiramo«, reče ona.
Istodobno je iza sebe čula dubok glas.
»Živ je?«
Krajičkom oka ugledala je policajca, ali opet se okrenula prema Johanu.
»Ubrizgaj ketamin. I izvadi dvije vrećice Ringerove otopine.«
Napamet je čitala iz Textbook of Burns, str. 2127, lijevi stupac. Sebi u
bradu naglas je izračunala: »Uz težinu od sedamdeset kilograma i
osamdeset posto tijela prekrivenog opeklinama pacijenti! je potrebno
dvanaest litara tekućine u narednih deset sati. Bit će teško ubrizgati toliko
tekućine intraosealno, ali počinjemo tako. Poslije će oni na hitnoj morati
uvesti kanile na središnja mjesta. Ako stignemo do nje.«
»Nešto je rekao?« upitao je policajac koji je sada stao tik uz nju.
Izgledao je kao da je rano u životu počeo svoju rijetku kosu kompenzirati
kasnim večernjim posjetima teretani i njegovanom gustom bradom. Ništa
na tome policajcu nije bilo prepušteno »Izgleda li vam kao da može
govoriti?« upita Tekla. »Zar ne zna švedski?«
»Nadam se da se šalite.«
»Jeste li vidjeli tetovaže?«
»Na dvadeset posto neopečene površine njegova tijela nisam uočila
tetovaže. Ne. Sada se pomaknite, moram ga intubirati.«
Tekla je obuzdala snažan poriv da odgurne policajca.
Opečeni muškarac najednom je počeo pomicati ruku i okrenuo glavu
prema Tekli.
Tada se policajac nagnuo i glasno povikao:
»Čujete li me? Kimnite ako me čujete. Svjedoci su vidjeli zeleni kamion
s četvoricom ili petoricom muškaraca kako bježe netom prije eksplozije. Vi
ste bili umiješani, zar ne? Jesu li pobjegli i vas ostavili na cjedilu? Gdje ste
se trebali sastati? Govorite!«
Nema reakcije.
»Did you put a bomb in the basement?« poviče policajac koji je
vjerojatno mislio da su ozlijeđenom muškarcu sigurno popucali bubnjići. »
What did you do outside the... Kako se, dovraga, kaže elektrosoba? What
did you do ispred elektrosobe?«
Muškarac je sada nekontrolirano pomaknuo ruku i Tekla je zamijetila da
je on jednim okom pokušava pogledati. Odgurnula je policajca.
»Moram smjesta intubirati ako želimo da ima ikakvu šansu preživjeti.«
»Još samo nešto«, reče policajac i opet se nagne nad unesrećenika.
»Ako ste raznijeli ovu zgradu i ozlijedili sve ove ljude, osobno ću se
pobrinuti da vi i svi vaši rođaci iz koje god jebene države s Bliskog istoka
dolazite zauvijek pate. Nijedan vas prorok neće spasiti. Možete zaboraviti
na sve nevinosti na nebu. Jasno?!«
Tekla je zaustavila policajca koji je demonstrativno polako ustuknuo.
 »O čemu vi?« drekne ona. »Kako uopće možete znati da je ovdje riječ o
terorističkom napadu? Ha?! Ovo može biti obična nesreća ili nešto posve
drugo!«
Ostali policajci morali su pridržati svog šefa koji je izgledao kao da
svojim glomaznim gojzericama želi izgaziti unesrećenika. Piljio je u Teklu i
podsmjehnuo se prije nego što se polako počeo udaljavati s mjesta. I drugi
su se policajci, operatori iz Specijalne policije i Nacionalne
protueksplozijske službe udaljili nekoliko koraka i ponovno se pojavila
svjetlost od plamena. Tekla je spustila ruku na čelo unesrećenog. Vidjela se
kost.
Nagnula se naprijed, oprezno ga dodirnula i prošaptala: »Sve će biti u
redu. Vidjet ćete... Sada ćete malo spavati.«
Taman je uzela laringoskop i htjela se primaknuti glavi kad je muškarac
ispružio kažiprst prema njoj. Prema Teklinu licu. Nagnula se naprijed ne bi
li pokušala razaznati što joj želi reći. Čula je kratke, piskutave udisaje.
Riječi koje su polako, drhtavo izlazile iz njegovih usta. Zatim mu je ruka
ponovno klonula i pao je u nesvijest.
»Što je rekao?« upitao je Johan.
»Plivati«, reče Tekla i strese se. »Zvučalo je kao da je rekao nešto što
ima veze s ‘plivati’.«
 U noći na petak, 7. lipnja
NOBELOVA BOLNICA

Tekla je uvijek osjećala mučninu kad bi se vozila unatrag u automobilu.

Kola hitne pomoći ljuljala su se, ali ona je stisnula zube, duboko disala i
usredotočila se na jedini zadatak koji je imala: održati opečenog pacijenta
na životu. Barem dok ne dođu do odjela hitne medicinske pomoći. Na
obronku s Ringvagena uočila je civilni policijski automobil iza kola hitne
pomoći. Isključio je sirene kad su se približili bolnici.
Upuhivala je umjerene količine zraka u muškarčeva pluća pomoću
balona za reanimaciju. Nije mogla izmjeriti krvni đak, ali osjećala je
slabašan puls kod prepone. Znala je da je muškarac još živ. Tekla je
pogledala ljepljivu kašu koja joj se zadržala na plastičnim rukavicama. Je li
moguće da su ove niti bijele poput badema koje izgledaju kao raskuhani
špageti zapravo živci rastopljeni od vrućine?
Isključio se motor i čula je Johana kako rastvara klizna vrata.
»Kako ide?« upitao je.
»Meni ili pacijentu?«
»Protumačit ću to kao znak da je još živ.«
Johan je odskakutao dalje do stražnjih vrata. Tekla mu je zavidjela na
bezbrižnom pristupu životu.
»Lijepo si vozio«, reče Tekla i pomogne mu s nosilima. »Hajde da i ja
jednom ne povraćam u vožnji.«
Pomogli su im izvući nosila dok je Tekla povremeno upuhivala zrak.
Ispred ulaza na hitni prijem stajalo je još osam vozila hitne pomoći, od
kojih su još dvoja kola trebala iskrcati pacijente.
Tekla je vidjela kako im prilazi šef klinike. Nikad ga nije vidjela tako
zajapurena lica. Göran Collinder sigurno se jako žurio iz svog stana na
Öfvre Östermalmu, pomislila je Tekla, jer ga nikad prije nije vidjela bez
tamnoplavog sakoa sa zlatnim manšetama.
»Tekla Berg, zar ne?«
»Mislim da u ovoj klinici nema nikog drugog s mojim imenom.«
 »I ovo je taj teško opečeni muškarac iz Južnog tornja?«
»Jedan od.«
Tekla je sada uočila da je Göran bio u društvu dvojice muškaraca u
civilnoj odjeći, mogućih policajaca. Pogled joj se susreo s jednim od njih,
ah hitro ga je vratila na svog šefa.
»Moramo na hitni odjel«, reče Tekla.
»Čekam te ovdje pa ćemo razgovarati čim otpremiš pacijenta«, odvrati
Göran koji je izgledao kao da čeka potvrdu svoje naredbe. No Tekla se
samo okrenula i nastavila do dvorane hitnog prijema gdje ju je nestrpljivo i
spremno čekao liječnik s vizirom i punom ratnom spremom.
Teklu je boljela duša pri pomisli da ostavi tog jadnog pacijenta. Čekao
ga je respirator i cijela noć čišćenja rana. Lavovski posao. Možda bi bilo
bolje da je poslušala Johanovu aluziju na mjestu nesreće da ga brzo i
milosrdno eutanazira golemom dozom morfija.
Tekla se povukla prema hladnjaku s lijekovima gdje je Johan stajao i
nešto bilježio na ekranu. Podignuo je pogled.
»Što je bilo s onim plivanjem!«
Tekla se ukočila.
»Ništa.«
»Pa reci.«
»Učinilo mi se da je rekao... plivati.«
»Kad te vidio?«
Tekla je pred očima vidjela slike s jezera.
»Ono što je zanimljivo jest to što ja ne znam plivati...«
Johan podigne pogled.
»Ali zašto bi uopće spominjao plivanje?«
»Da, baš neobično«, odvrati Tekla i izbjegne Johanov radoznali pogled.
»Možda je buncao. Ali zapravo se činilo kao da me gleda i zvučalo je kao
da me nešto pitao. Sigurno sam pogrešno čula. Jedina osoba koja zna da ja
ne znam plivati je...«
»Tekla!«
 Goran je stajao na vratima dvorane i mahao. Policajci su stajali pokraj
njega. Očito će ostati uz ozlijeđenog muškarca. Tekla je sada vidjela kaos.
Bolnica je bila u stanju katastrofe i osoblje se sjatilo iz cijelog grada. U
znatno većem broju nego što je to potrebno.
Svukla je krvlju umrljanu spasilačku jaknu i objesila je ispred prijema,
oprala i dezinficirala ruke te isprala lice hladnom vodom. Onda su krenuli.
Pokušala je pročitati Goranov govor tijela. Dosad nije spomenuo prijašnju
dramu s probodenim mladićem i djetetom s grčevima. Zar mu još nitko nije
skrenuo pozornost na to? Ili su mu misli bile posve zaokupljene požarom?
Prošli su pokraj nekoliko ozlijeđenih koji su ležali na krevetima ispred
već krcatih ordinacija.
»Koliko smo ih primili?« upitala je.
»Petero. Ali samo ih je dvoje s opeklinama visokog stupnja.«
»Zašto samo dvoje?«
»Da, i ovaj tvoj, on je treći.«
»Ali gdje su svi ostali? Bilo ih je sigurno desetak.«
»Uppsala je primila petero, a Solna dvije osobe.«

»Uppsala? Ali zar mi ovdje u Nobelovoj bolnici nemamo posve nov

odjel za zbrinjavanje opeklina?«
»Imamo, ali Uppsalu je država proglasila glavnom klinikom za
opekline, kao što si možda i čula.« Göran se pokušao nasmiješiti, ali je
očigledno bio suviše pod stresom da bi odglumio sreću. »Ali sada ova nova
jedinica ima pravog posla. Znam koga će to usrećiti.«
Tekla je napustila hitnu i prošla pored klinike za pedijatriju, prema
središnjem hodniku. Göran je pokušavao držati korak. Nikad nije vidjela
toliko ljudi u bolnici usred noći. Prolazili su pored valova i valova nemirnih
članova obitelji i užurbanog osoblja s glavnog ulaza.
Skrenula je ulijevo.
»Tekla, želim da budeš osobno zadužena za pacijenta s opeklinama«,
reče Göran.
»Ja?«
»Znam, malo je neobično, ali ovaj nam je pacijent poseban.«
 »Mislite, pacijent je životno ugrožen?«
»I to. Nazvao me zapovjednik specijalaca. Ako pacijent preživi, otvorit
će se policijska istraga. Moguće je da ima prste u požaru.«
»Hoćete reći, ozlijeđen je u požaru?«
»Možda i više od toga.«
Došli su do hodnika s dizalom i Tekla je nekoliko puta pritisnula
dugme.
»Ali zašto ja? Ne radi li to obično netko s intenzivne?«
»Koliko sam shvatio, pacijent je reagirao na nalokson?«
»Kakve to veze ima s osobnim liječnikom?«
»Znači, to moramo shvatiti kao otrovanje. A hitni je odjel odgovoran za
sva otrovanja koja završe na odjelu intenzivne njege.«
Otvorila su se vrata dizala. Ušla je nevoljko u lift i progutala bljuvotinu
kad je Göranov aftershave ispunio taj skučeni prostor. Tako blizu muškarcu
nije bila već nekoliko godina. Pritisnula je tipku za deveti kat.
»Otrovanje? Ali...«
»Bit ćeš zadužena za njega iz dva razloga«, zareži Göran. »Prvi je
otrovanje. Drugi je nepoznati identitet i policija koja želi imati kontakt-
osobu za sve što ima veze s pacijentom.«
Göran je pogledao na svoj ručni sat.
»Ne gledaj me tako. Nisam to ja odredio.«
»Nego tko?«
Tekla je vidjela kako se Göran već predomislio oko onog što je htio
reći.
Vrata dizala konačno su se otvorila. Tekla je pošla prema svojoj sobi i
čula kako Göran i dalje nešto drobi.
»Sef specijalaca rekao je da te pacijent prepoznao. Je li to istina?«
Tekla se zaustavila kod svog ureda i otključala staklena vrata. Sada je
shvatila zašto ju je Göran slijedio cijelim putem do sobe.
»Kako to mislite?«
»Nije li upro prstom u tebe? Djelovalo je kao da te prepoznao?«
 »Glupost. Samo je pomaknuo ruku kad sam mu dala nalokson. Jedva je
bio svjestan ičega što se zbivalo oko njega. Jeste li vidjeli kako izgleda?«
, Ušla je u svoju sobu i stala pokraj prozora. Osjetila kako joj srce
snažno tuče. Znoj joj se slijevao niz leđa i cijelim je tijelom drhtala.
Postojala je samo jedna osoba koja je znala da ona ne zna plivati. Ali ima
tako mnogo ljudi koji ne znaju plivati.
Trebala je tabletu. Smjesta.
Göran je stao pokraj nje. Samo koji kilometar dalje vidjela je Južni
toranj još uvijek u plamenu. Mrak se nadvio nad grad i vatra je sada
zaposjela čitav toranj, sve do najviših katova. Skele su bile postavljene oko
cijelog tornja.
I Göran je odjednom bio zapanjen prizorom.
»Uf«, zastenjao je.
»Niste ga dosad vidjeli?« upita Tekla.
»Kako je sve izgledalo?«
»Nestvarno.«
Misli su joj se rojile o svim ljudima koje je pokušala spasiti , kod tog
nebodera. Je li mogla što učiniti drugačije?
»Shelobino spašavanje«, prošapće Göran.
»Čije?«
»Ma, ništa.«
Netremice su gledali u prizor nekoliko sekundi. Tekla je osjećala kako
joj se znoj slijeva i s unutarnje strane bedra. Smrzavala se.
»Sada se stvarno trebam presvući.«
Htjela je raskopčati hlače.
»Ovdje?«
»Nisam baš mislila otići kući podzemnom sva u krvi.«
»Znaš da se presvlačimo u podrumu. Imate svoje svlačionice...«
»Ozbiljno?« prekine ga Tekla i počne svlačiti hlače. »Sada sam jako
umorna.«
»U redu«, ispriča se Göran i okrene na drugu stranu. »Ali pristaješ mu
biti osobna liječnica?«
 »Imam li izbora?«
»Ne bih znao.«
»Eto vam onda odgovora.«
»U jedanaest na intenzivnoj. Svaki dan tijekom vizite pojavit će se
netko iz policije. I zahtijevat će da ih izvijestiš o najnovijem stanju.«
»Svaki dan?«
»Točno u jedanaest.«
»Znači, moram raditi brže za isti novac«, uzdahne Tekla.
»Molim?«
»Ma, ništa.«
Tekla duboko uzdahne i ljepljivom rukom posegne za Lypsylom u
džepu. Göranu zazvoni mobitel.
»Da... Da... Ovdje je sa mnom...«
Göran pruži telefon Tekli.
»Traže te.«
»Tko?« prošapće Tekla i odmahne rukom.
»Monica. Javi se.«
Tekla je jedva uspjela pokopčati o kojoj Monici Göran govori prije nego
što je preuzela mobitel i javila se.
»Tekla?« začuje se oštar i živahan glas.
»Da.«
»Čula sam svašta o vama večeras.«
»Je li?«
»Želim razgovarati s vama. Sutra rano ujutro. U smjeni ste, zar ne?
Morate na intenzivnu u jedanaest.«
»Da. Ali kako ste znali...«
»Nazvat ću vas«, reče ravnateljica bolnice i poklopi.
Tekla je vratila mobitel. Buljila je prazno u Göranova leđa kad ju je
konačno ostavio samu u uredu. U ušima joj je odzvanjao jedak ton prije
nego što je naposljetku sve utihnulo na devetom katu Nobelove bolnice.
Sada je shvatila na koga je Göran mislio: Shelob.
II.
 Petak ujutro, 7. lipnja
GRÖNVIKSVAGEN, BROMMA

Victor Umarov probudio se s erekcijom. To je u njemu izazvalo gotovo

neopisivu sreću. Victor je prstom opipao svoju kitu, provjerio hoće li mu
ostati tvrda. Uvjerio se da to nije nikakav prokleti san.
Victor se okrenuo i primaknuo tijelo bliže Eleni. Ona je još spavala, u
blaženom neznanju o čudesnom jutarnjem daru koji joj je on želio
pokloniti. Provukao je ruku pod njezinu, oprezno joj svukao svilenu
spavaćicu, uhvatio joj velike grudi i zatim počeo maziti široku bradavicu i
pritom privio svoj dignuti ud uz njezino predivno dupe. Kad su se upoznali,
na jednom festivalu u Moskvi, zaljubio se u njezinu guzicu prije nego što
joj je uopće i vidio lijepo našminkano lice.
Probudila se. Kako li će se samo sada isprašiti. Grubo i znojno kao što
nisu već mjesecima. Odnijet će cijeli sanduk šampanjca svom liječniku na
Östermalm. I to ne rusku votku kakvu Šveđani ionako slabo mogu
podnijeti. Oči u oči. Baš kao kad je kupio državni ruski monopol na struju,
početkom devedesetih. Čvrst stisak ruke i čašica. Tada su, naravno, pili
votku.
Toliko je razmišljao o tome kako će zahvaliti liječniku da je zamalo
izgubio koncentraciju. Počeo se nabijati tako da su mu se guzni mišići
stiskali.
Elena je uvidjela što se zbiva. Gaćice je povukla u stranu. Ovo bi moglo
biti brzo. Bila je vlažna kao svježa kamenica u nekom ekskluzivnom hotelu
na bugarskoj rivijeri. Samo da ne svrši prije nego što joj ga stavi. Mora joj
ga nabiti nekoliko puta. Unutra, van. Mora osjetiti taj divni, topli osjećaj još
jedanput. Osjetiti kako se i ona nabija na njega.
Odjednom je primijetio neku promjenu. Kurac mu više nije bio jednako
ukrućen. Napeo je guzove, pokušao natjerati krv u njega, dati mu snage. Ali
kao da mu je netko isključio struju. Pred očima mu se pojavio velik
plastični čovječuljak na napuhavanje ispred salona automobila u SAD-u
koji se naglo ispuhao kad se ventilator ugasio.
 Sve se odvilo u manje od jedne minute. Šezdeset sekundi poslije
pimpek mu je bio jednako mekan i mlitav kao čitave prošle godine.
Okrenuo se i spustio stopala na čupavi sag. Ustao je, izvadio pištolj iz
ladice noćnog ormarića, pritisnuo spremnik i ispalio dva brza hica. Zlatno
zrcalo visine dva metra i širine jedan metar rasprsnulo se u tisuće komadića.
Otvorila su se vrata i Kamila je nahrupila unutra. Na sebi je imala svoju
flanelsku pidžamu boje vina, bujna crna kosa bila joj je raščupana, a
tinejdžerski pogled više ljutit nego začuđen. Sardor se također popeo na kat
s pištoljem.
»Polako«, reče Victor izbjegavajući staklene krhotine dok je prilazio
svoje dvoje djece. Zagrlio je Kamilu i privio je uza sebe. »Samo se razbilo
ogledalce.«
»Ogledalce? Ti si skroz sišao s uma«, reče Kamila i odgurne Victora od
sebe.
»Ali ne toliko da ne mogu srediti svojoj maloj princezi što god ona
zaželi.«
»Bože«, zastenje Kamila, demonstrativno zastupa po sagu i vrati se u
svoju sobu. »Puko si kb kokica, stari... «
Sardor pričeka.
»Možeš poslije počistiti«, reče Victor. »Pusti je da spava.« »Baš si
duhovit«, začuje se Elenin glas ispod pokrivača.
Victor napusti spavaču sobu i zatvori vrata. Bio je gladan i pila mu se
kava. Poslije će se uhvatiti u koštac s onim nekompetentnim idiotom od
liječnika. Istodobno je osjetio grč u želucu: mora zatomiti te impulzivne
radnje. Ostaviti nasilje iza sebe. Kad god doživi ispad nasilja, život mu se
čini kao velik neuspjeh.
»Nisam znao da još imaš tu staru igračku od pištolja«, reče Sardor.
»Samo za samoobranu. Malo nostalgije.« Utrpa svoj Makarov iz 1951.
u kućni ogrtač.
Sardor rezignirano slegne ramenima.
»Imamo problem, Victore. Sinoć je izbilo sranje u bolnici i...«
»Zašto,« prekine ga Victor, »zašto me ne zoveš tata kao Nina i Kamila?
Ili stari? Ili rista? Kako god. Kao da me ne poznaješ. Vlastitog oca od
uzbečke krvi i mesa.« Potapšao se po velikom trbuhu i uštipnuo Sardora za
obraz. »Vidi, popipaj ovu sirovu snagu oko pupka. Zar si skroz zaboravio
kad si...«
»Jedan od momaka iz Red Bearsa izboden je u nekom baru na Soderu«,
prekine ga Sardor, okrene glavu na drugu stranu i umetne pištolj u futrolu
na ramenu. Siva majica kratkih rukava imala je tamne krugove od znoja
ispod ruku. »Odveli su ga na hitni odjel Nobelove bolnice. Nastao je
svinjac. Kruže glasine da ga je izbo netko iz Sjevernog klana.«
Elena je glasno uzdahnula prolazeći pored njih. »Morate li uvijek mljeti
o poslu?«
»Dolazim za pet minuta, dušo«, reče Victor i pričeka da Elena nestane
niza stube.
Victor je privukao sina, privio ga uza sebe i pokušao ga tako zadržati.
Potapšao ga je po glavi, baš kao što je to učinio prije više od trideset godina
u Londonu. Sardor je imao pet godina ’ kad je Nina krenula u školu. Već su
onda imali posve različite temperamente. Sardor je nemirno spavao, često
noću vikao na roditelje. Nina je odmah našla prijatelje i bila je uredna.
Sardor je pošizio sredinom osnovne škole. No sjećanja na to razdoblje bila
su tek povremena. Victor je shvatio da je tada često bio odsutan, stalno je
putovao. Putovao golemim, skladnim sovjetskim imperijem, obilazeći
industrijska postrojenja koja su on i Boris kupili i čijih se imena više nije ni
sjećao. Sve je imalo svoju cijenu. Slike iz vremena kad su civilni agenti
Savezne sigurnosne službe upali u njegov ured u Moskvi i zamolili ga da
pođe s njima, urezali su mu se u pamćenje za vijeke vjekova. Tada je
shvatio da svome sinu nije pružio odgoj kakav je trebao. I da je bilo
prekasno.
Sardor je odgurnuo svog oca.
»Sjeverni klan?« upita Victor.
»Tako kaže Eje, ali nije posve provjerena informacija.« »Nije li Jensen
nazvao?«
»Kakve to veze ima?«
»Kad si ga zadnji put vidio? Debeo je ko Jeljcin potkraj života.«
»Tko?«
 »Ne znaš tko je bio Boris Jeljcin? Zbunjola moja...« »Možemo li samo
odlučiti što ćemo?«
Sardor je obrisao znoj s čela i prošao rukom kroz kratku, gustu kosu.
»Koja banda iz Sjevernog klana?« upita Victor. »Lavovi? K-Men?
Jakan Crew? No Way Out, ili kako se već zovu?«
- »Kako da ja to znam? Samo kolaju glasine. Ali ne moraš se brinuti. Ja
ću to srediti.«
»Reci mi što je Eje rekao.«
»Jedan od mladih, perspektivnih članova, Jarmo, izboden je u prsa.
Teško. Ne zna se hoće li preživjeti.«
»Ali zašto su ga izboli? Zbog cura? Droge?« upita Victor.
»Otkud da ja to znam?« uzdahne Sardor razdraženo. »Dogovorili smo
se da ćeš se držati podalje od svih ovih detalja. Što manje znaš...«
»Ali Jensen je ljut?« nastavi Victor.
»Da, ljutit kao ris. Eje kaže da želi opremiti svakog tinejdžera na
Skärholmenu jurišnom puškom AK5- Ne bi me čudilo da je to stvarno
mislio. Je li ti to dovoljno? Usredotoči se sada na svoje prijevode.«
Victor provuče ruku kroz tanku kosu, prstom razmrsi čvorić koji mu se
stvorio tijekom noći. Podsjetio je samog sebe da sredi frizuru do zabave
idućeg vikenda.
»Jesu li ovi iz Sjevernog klana pod zadnje bez kinte?«
»Ne znamo.«
»Možda bismo im trebali pomoći i posuditi im malo keša. Zašto ne
bismo otvorili banku?«
Sardor pogleda krhotine na sagu.
»Dobro znaš što znači razbijeno zrcalo?«
»Zrcala se daju popraviti«, odvrati Victor. »Rat bandi može trajno
naštetiti biznisu.«
Victor je zurio kroz prozor koji je gledao na bazen. Elena se dovukla do
garniture s čašom soka i šalicom kave u ruci. Tri mastifa igrala su se svojim
plišanim medvjedićima uza zid.
»Kvragu!« uzvikne Victor.
 Sardor poskoči.
»Smiri se, rekao sam da ću sve riješiti. Imamo sve pod kontro...«
»Bazen izgleda užasno.«
Sardor zbunjeno odmahne glavom.
Victoru se glas opet primiri.
»Shvaćaš li koliko sam morao raditi da bih preuzeo kontrolu nad
heroinom u ovom gradu?«
»Imaš više sijedih sada nego kad smo se tek doselili.«
»Mislim da ne shvaćaš. Sve što vidiš ovdje...« Victor pokaže rukom.
»Rezultat je rada koji sam započeo prije mnogo godina u usranoj zatvorskoj
ćeliji u Rusiji.«
»Miško sam da si prevodio rusku književnost. Ne piše k tako na
poreznom rješenju? Uostalom, nije k ti Savezna sigurnosna služba
dodijelila taj zadatak?«
Victor uzdahne. »Nikad me ne bi pustili i poslali u Stockholm da nisu
znak da sam obavio dobar posao. Koliko si dana svog života ti bio zatvoren
u šest kvadratnih metara? Nikoliko. Zato sam tada odlučio...« Victor se
okrene oko sebe i nazre Sardorovu glavu odostraga. »Da ću stvoriti imperij
za svoju obitelj, imperij dostojan cara. Ili si mogu gurnuti pištolj u usta i
opaliti.«
Sardor je gledao svog oca s mješavinom straha i oduševljenja. Victor je
pogledao svoga sina i nasmiješio se popustljivo. Pustio mu je glavu i
počešao se po razdraženom ekcemu na laktu.
»Sjeverni klan, kažeš?«
»Da. Ali...«
»Skladište u Tukingeu je puno?«
Sardor se lecne.
»Kako to misliš?«
»Zašto izgledaš kao da si pod strašnim stresom?« zanimalo je Victora.
»Obično pitanje, sine. Imamo li dovoljno oružja za slučaj da stvar
eskalira?«
»Kako to misliš eskalira?.«
»To znači pojačati se, proširiti se, intenzivirati.«
 »Znam što znači eskalirati«, zareži Sardor.
Victor je držao ruku na Sardorovu obrazu i smiješio se.
»S tobom čovjek nikad ne zna. Znači, imamo dovoljno oružja?«
»Naravno. Sve smo prebacili iz Haningea u Tullinge nakon racije u
Valpurginoj noći. Ah...«
»Fino. Iako želim da taj biznis ode sa mnom u grob i da Nina uvede
obitelj u novu, legalnu budućnost, ni ne slutiš kako je lijepo imati te na
ulici. Totalna kontrola nad drogom, djevojkama, oružjem, tijekovima
novca...«
Sardor nije znao kamo da pogleda.
Victor je duboko udahnuo, osjetio je kako se počeo zaozbiljno buditi.
Danas će i bazen morati pričekati. Trebalo mu je dugo vremena da izgradi
krhak odnos s bandom motociklista sa Skärholmena. No Sjeverni klan
doimao se snažno i postajao . sve jači. Velik bi ih sukob stajao previše.
Glavonje iz Savezne sigurnosne službe u Središnjici u Moskvi sigurno ne bi
bili sretni da Victor izgubi kontrolu nad sjevernim krakom prema
Skandinaviji. Victor se držao za Sardorovo rame i istodobno razmišljao.
»Tu dramu s nožem riješit ćemo diplomatskim putem.«
»Mislim da to nije ono što bi Jensen sada htio čuti«, reče Sardor.
»Zato ćeš ga morati uvjeriti u to.«
»Ja?«
»Da.«
»Ali...«
»Ja ne mislim ići s tobom. Nekad moraš shvatiti da ću se ja povući kao
vor.«
Victoru se zapravo nije dopadao ruski naziv za mafijaškog vođu, vor, ali
sviđalo mu se naglasiti svoju titulu u ovom kontekstu.
Sardor je pokušao nešto reći, ali Victor ga je spriječio.
»Problem treba riješiti. Pitanje je samo kako. I svem nasilju mora doći
kraj. Moraš pokazati da znaš pregovarati jednako mirno i uglađeno kao
profesionalni diplomat. Uh, upišat ću se.«
Sardor je izgledao kao da mu je neugodno.
Victor je oteturao do kupaonice.
 »Pokaži sada malo diplomatske profinjenosti. Nema potrebe za ratom
između Jensena i Sjevernog klana. I točka. Obuzdaj svoj temperament. I
čuj, Sardore...«
»Da?«
»Učini to meni za ljubav.«
Sardor se okrene i ode odande. Zurilo mu se na Kungsholmen i sat joge.
Na stubištu je u Googleovoj tražilici potražio riječ »eskalirati«.
 Petak, 7. lipnja
KLUB RED BEARSA, SKÄRHOLMEN

Osim ružičastog vozila vučne službe, na ulici se još vidjela samo totalno
uništena Mazda. Visoka ograda od bodljikave žice koja je omeđivala zgradu
nije bila neuobičajen prizor u industrijskom predjelu koji je poslije postao
poznat i kao najnovija južna četvrt u kojoj se redovito spaljuju automobili.
Poduzetnici su se udružili i angažirali zaštitarsku tvrtku. Sardor ni na
sekundu nije pomislio da klub Red Bearsa plaća mjesečnu naknadu.
Veliku je ogradu povukao i otvorio jedan muškarac čiji je torzo bio
veličine vinskog hladnjaka.
Sardor je pokazao na muškarčev rastvoreni prsluk.
»Ne bi ga baš trebao tako javno pokazivati.«
Muškarac je malko stisnuo prsluk, ali nije se ni potrudio zakriti svoj
pištolj Mini Uzi.
»Rat je.«
Sardor uzdahne. Već je bio nervozan.
»Teško je ratovati iz zatvora ako u njemu završiš zbog ilegalnog
posjedovanja oružja.«
Sardor je pošao prema zgradi kluba. Desetak motocikala uredno je bilo
parkirano ispred zgrade, jedan s većom prednjom vilicom motora od
drugoga. Kromirani detalji svjeducali su na ranoljetnom suncu.

Kod vrata katnice koja je izgledala kao bilo koja druga poslovna zgrada
u tom dijelu grada — bunkerski sivo žbukano pročelje, loše održavani
dvostruki prozori, bijeli prozorski okviri — stajala je gromada od čovjeka i
stražarila. Na kožnom prsluku pisalo je »Road Captain«.
»Sve pod kontrolom, Eje?«
»Jensen je znao biti i bolje raspoložen«, odvrati Erik »Eje« Johansson
dok je pretraživao Sardora.
Sardor je nastavio niz mračan hodnik dok nije došao do velike
prostorije. Duž jednog zida protezao se šank. U kutu je stajao širok, smeđi
kožni kauč. Nizak stakleni stol bio je nakrcan bocama različitih nijansi
zelene boje. Na zidu je visjela velika crno-žuto- crvena zastava na kojoj se
nalazio čovječuljak sa sombrerom na glavi. U jednoj je ruci držao pištolj, a
u drugoj mač. Nasred prostorije nalazio se bilijarski stol, a u drugom kutu
velik blagovaonski stol s dvadesetak stolica.
Na jednoj je stolici sjedio Christian Jensen i pušio cigaretu. Uvlačio je
dim kao da mu je posljednji. Na koljenu je držao električnu gitaru bez
kabela. S druge strane stola sjedila su dva muškarca. Jedan je imao dugu,
lijepo počešljanu kosu i kožni prsluk s raznesenom mrtvačkom glavom.
Sardor je kimnuo Totteu Lidegrenu. Drugi muškarac, Penti Harju, bio je
nešto stariji i imao pepeljastosivu kosu s bočnim razdjeljkom i morževske
brkove. Na čelu stola sjedio je još jedan muškarac, nešto mršaviji, obrijane
glave i crne kozje bradice — vjerojatno obojene jer je izgledao kao da je u
šezdesetima — i lupkao prstima po stolu. Zvao se Johan »Grof«
Holmström.
Sardor je čuo priču o tome zašto je dobio taj nadimak: Johan
Holmström u mlađim je danima obožavao norveški metalbend u kome se
jedan član zvao upravo tako: Grof. Završio je u zatvoru osuđen zbog
ubojstva.
Dok je Sardor prolazio prostorijom, razmišljao je o tome postoji li
kakvo pravilo o tome kako bi sve te motociklističke jazbine trebale
izgledati. Jesu li svi gledah istu televizijsku seriju?
Prišao je stolu i rukovao se s Christianom Jensenom. Predsjednik je
ostao sjediti, vjerojatno jer bi dobio grč u zdjelici kad bi podignuo svoju sto
dvadeset kilograma tešku gromadu od tijela sa sjedala. Noge su mu bile
tanke poput kozjih. Soptao je između riječi. Duga, paperjasta crvena brada
visjela mu je poput opršnjaka na prsnom košu.
»Fin gost«, reče Jensen. -
Široki osmijesi kod drugih muškaraca.
Sardoru se ubrzao puls. Pokušao je uhvatiti Jensenov pogled, no oči su
mu bile toliko upale u salo da je to praktički bilo nemoguće. Sardor se
osvrnuo oko sebe. Pravila odijevanja bila su sljedeća: crna ili bijela majica
kratkih rukava, kožni prsluk i tamne hlače. Začudo, mnogi su nosili
tenisice. Jedini koji je imao goleme čizme sa srebrnim vršcima i potpeticom
bio je Christian Jensen. Sardor je nagađao da bi predsjednik, da je mogao
birati, sigurno nosio šerifsku značku. Ali morah su biti odani matičnom
klubu. Red Bearsi su bili, unatoč svemu, samo klub navijača i morali su
poštovati određene formalnosti.
Nad prostoriju se nadvila tišina. Muškarac uz kraću stranu stola i dalje
je bubnjao čvrstim prstima po stolu. Na prsluku mu je pisalo
»Potpredsjednik«. Sardor je smatrao da ima neke samodopadnosti na tom
upalom licu. Možda je Grof posenilio od silnog snifanja ljepila?
Christian Jensen pogladio je svoju električnu gitaru kao da je mačka.
»Smršavio si?« upita Sardor naposljetku i izvuče stolicu. »Dobro ti
stoji.«
»I ti si«, zareži Jensen. »Što znači da si sada samo kost i koža. Uskoro
ćeš biti u istoj težinskoj kategoriji kao tvoja anoreksična sestra. Kako je
Nina?«
»Dobro.«
»Dolaziš bez šefa, vidim.«
»Poslao me kako bih...«
»Nisi baš dorastao«, reče Jensen i podsmjehne se.
Sardor se pokuša nasmiješiti i mirno spusti ruku na stol. Pomakne
otpiljenu sačmaricu.
»Lijepo što i dalje možeš razgovarati. Na tren sam se zabrinuo da si se
utopio u vlastitom salu. Kruže glasine da...«
»Oho, znači kolaju glasine o meni?« Christian Jensen nagne se prema
Sardoru s loše odglumljenom radoznalošću. »Čekaj malo... Čuješ ovo?«
Sardor pristane na igru i glumi da je znatiželjan.
»Tvoj tinitus?«
»Vani... Zvuče kao topovi i bubnjevi. Ne traje li rat?«
»U mojim ušima tišina kao u crkvi u ponedjeljak ujutro«, reče Sardor.
»I znaš što? Tako će i ostati.« Sardor se nagne natrag i potapša strojnicu
AK5 koja je stajala na stolu. »Zato što će ove igračkice ostati na stolu i
skupljati prašinu.«
Christian Jensen naglo je prasnuo u krkljavi smijeh. Pokazao je da želi
da mu natoče piće u čašu. Tip u kožnom prsluku bez ikakvih oznaka
pohitao je do bara i uskoro se vratio s dvije čaše i bocom votke. Jensen ju je
utočio.
»Pa da nazdravimo.«
Sardor je primio čašicu od Danne-Pixa, mladića na kojeg je naletio
nekoliko puta u skladištu u Arsti.
»Za našu divnu suradnju.« Christian Jensen iskapio je svoju čašu i
potaknuo Sardora da učini isto. Popio je. »Uzbečko-finsko prijateljsko
društvo u južnom predgrađu.«
»Ma nisi ti valjda Finac, Christiane? Sigurno više voliš gnjecavo dansko
pecivo?« upita Sardor zabavljeno. Dobro je znao da je Christian Jensen
Danac. Prije pet godina Jensen je izletio iz Black Angelsa nakon unutarnjeg
sukoba, u kome je, prema glasinama, došlo do neslaganja u pitanju hoće U
Black Angelsi u Danskoj početi s trgovanjem ljudi Hi ne. Jensen se preselio
u Švedsku, u Helsingborg, ah zatim se odselio u Stockholm, na
Skärholmen, gdje je osnovao Red Bearse. Sada su postali navijački klub, ali
još mnogo toga trebaju dokazati svome matičnom klubu.
»I cijela je istočna Europa zastupljena kod vas, tako da i niste naročito
finski, zar ne?«
Iznenada je Christian Jensen izgledao kao da mu je dojadila ova šarada.
Možda je samo čelična žica držala njegov prsni koš na mjestu nakon
operacije srca s premosnicom koja ga je stezala.
»Victor nas ne može spriječiti da izvojevamo pravednu osvetu. Klinac
ima samo devetnaest godina.«
»Znamo da je Jarmo Pentijev nećak i žao nam je što su ga izboli.«
Penti, muškarac s morževim brkovima, zahvalno kimne.
»Dobro«, reče Jensen. »Jarma je napao, umalo ubio jedan balavac koji
se želi dočepati djelića našeg teritorija. Ako se ne osvetimo, svaka banda u
gradu pomislit će da može činiti što ih je volja a da zbog toga ne trpe
nikakve posljedice.«
»Ali mi ni ne znamo što se dogodilo«, nastavi Sardor. »Možda je Jarmo
pokazao kakav je balavac, možda je zbario pogrešnu trebu u Kvarnenu.«
Penti je posegnuo za pištoljem, ali ga je Christian Jensen odmahivanjem
svoje debele ruke u tome spriječio.
 Sardor je snizio ton.
»Victor ne želi da pogoršate situaciju. Naći ćemo kurvinog sina koji je
to učinio. Dajte mi Ejea, pa on i ja možemo to riješiti zajedničkim
snagama.«
Potpredsjednik je nastavio kuckati prstima.
Sardor je primijetio kako se Jensen lecnuo na spomen Victorova imena.
On je ipak bio vor, netko koga ne možeš zajebavati. Svi su bili svjesni da bi
Savezna sigurnosna služba mogla poslati neke momke prije nego što banda
motociklista ili Sjeverni klan i stignu napuniti svoja oružja.
»Znači, vi znate tko je krivac?« upita Jensen i ponovno preuzme stvar u
svoje ruke. »To olakšava stvar. Dajte nam ime pa nećemo morati istrijebiti
sve Lavove i K-Mene u gradu. Uštedjet ćemo si dosta streljiva.«
»Dajte nam nekoliko dana. Momak je još sediran. Usredotočite se na to
da mu u bolnici glumite brižnu rodbinu. Donesite osoblju čokoladu i takve
stvari koje vole.«
Lice Christiana Jensena sada je poprimilo plavoljubičastu boju.
»Vi Rusi ništa ne kopčate. Napadne li netko jednog od nas, mi
uzvraćamo udarac. To se obično naziva onim zakonom prirode.«
Neki od krmaka u sobi počeli su se smijuljiti. Očito su sada imali
dopuštenje za to.
U tom trenutku Sardor je izvukao svoj nož s dvije oštrice i razrezao
potpredsjedniku ruku između druge i treće kosti zapešća. Bol je navrla u
Grofov mozak i zaglušujući vrisak nagnao je Christiana Jensena da se
prestane smijati.
Članovi bande sada su izvadili oružja i uperili ih u Sardora Umarova.
Istodobno se Sardor stigao pognuti i dohvatiti Glock iz čizme. Pritisnuo je
pištolj na debelu sljepoočnicu Christiana Jensena.
Jensen je hitro podignuo jednu ruku i scena se zamrznula.
»Znači, Rambov je sin živnuo. Ipak se pokazalo tvoje pravo lice.«
Sardor je duboko disao i pokušavao usporiti puls. Posve je mirno držao
pištolj.
»Da ponovimo gradivo. Victor kaže da ćemo se mi pobrinuti za to.«
Jensen se usiljeno nasmiješio.
 »Naravno. Možemo to riješiti kao civilizirani ljudi. Prenesi to Victoru. I
povedi Ejea.«
Johan »Grof« Holmstrom soptao je kroz nos kako bi zatomio bol.
Sardor je sklonio nož. Vratio pištolj na svoje mjesto.
Svi su sinkronizirano spustili oružje.
»Ali ako mi ne isporučite ime ili glavu u vrećici u sljedećih tjedan dana,
pustit ćemo da se otvore vrata pakla«, zaključi Jensen.
»Dat ću ti jedan savjet za ubuduće«, reče Sardor. »Da više nikad nisi
Uzbekistanca nazvao Rusom.«
 Petak, 7. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Nije bilo teško pronaći odjel za opekline na intenzivnoj. Nalazio se na

samome kraju i svaka od ukupno tri sale bila je velika poput učionice.
Sterilnost je bila na tako visokoj razini da su se unutra mogle izvoditi i
operacije. Tekla je navukla zaštitnu odjeću na sebe, prošla kroz zračnu
komoru i onda ugledala neobičan prizor u sali: sredovječna žena naginjala
se nad opečenog pacijenta, a svoje naočale za čitanje podignula je kao da
promatra rijetku vrstu insekta u nekom muzeju. Pored nje stajala je
medicinska sestra koja je nanovo omatala zavoj oko pacijentove ruke. Tekla
im je prišla.
»Kakvo je stanje?«
»Ujutro je imao tahikardiju i dežurni je liječnik to protumačio kao
reakciju na bol. Povećali smo mu dozu propofola.«
Žena koja se naginjala nad pacijenta podignula je pogled i pružila ruku.
»Rebecka Nilsėn, inspektorica iz NOJ-a.«
»NOJ-a?«
Rebecka se nasmiješi i blago nakrivi glavu. »Nacionalna operativna
jedinica. Jednostavno rečeno, dio policije na razini države. Pozovu nas kad
je posrijedi... Ozbiljnije kazneno djelo.«
»Ozbiljnije...«
»Ali tko ste vi?« Rebecka uzvrati.
»Tekla Berg, liječnica na hitnom odjelu i...«
»Ah! Vi ste naša kontakt-osoba«, prekine je žena toplim smiješkom i
skine naočale te ih pusti da vise na tankim, neonski žutim vezicama preko
grudi. Njezina prosijeda kosa bila je zalizana i svezana u rep. Tekla je
primijetila ruž ljubičast poput kadmija. Sve u svemu: elegantna dama u
pedesetima. »Žar ne?« doda Rebecka.
»Sef me zamolio da vas izvještavam o novostima.«
»Baš je lijepo imati jedan broj mobitela na koji sve možeš doznati. I kad
bismo mogli računati na ispitivanje našeg Johna Doea?«
 »Johna...« .
»Znam, obožavam američke filmove«, nasmiješi se Rebecka
zadovoljno. »Sedam, jeste li ga pogledali? John Doe, muškarac nepoznatog
identiteta. Pokušavamo dovesti forenzičare ovamo iz Solne, ali imaju posla
preko glave, da se tako izrazim. Ili zapravo to ima veze s prioritetima. Sve
je u životu stvar prioriteta.«
Tekla se osjećala pomalo neugodno kad joj je policajka namignula, kao
da je neki školski djevojčurak koji če dobiti nagradu samo zato što je
izvršila svoj zadatak.
Rebecka Nilsėn nije izgledala kao osoba koja strpljivo čeka odgovor.
»Solnasidan se nalazi malo bliže Zavodu za forenziku na kampusu
Instituta Karolinška. Da je baš toliko politike umiješano u sve... Pa, što
mislite?«
»O čemu?«
Rebecka se najedanput nečeg sjetila. »Pričekajte.« Izvadila je diktafon.
»Je li vam u redu da snimamo razgovor? Samo kao pomoć. Nije
ispitivanje.«
»Naravno«, odvrati Tekla promatrajući kako inspektorica jarkih boja
prčka po mobitelu.
»Onda? Kad bismo mogli razgovarati s njim?«
»Pitate pogrešnu osobu.«
»Možete pitati Evu.« Ubaci se medicinska sestra.
I uto uđe Eva Elmqvist, liječnica na intenzivnoj nadležna za odjel za
opekline. Tekla ju je vidjela u više hitnih slučajeva i silno ju je
oduševljavala.
»Što me to možete pitati?«
»Kad bismo mogli razgovarati s našim dragim pacijentom?« upita
Rebecka.
Eva se glasno nasmije i navuče plastični ogrtač.
»Dođite nam ujesen. I obje biste trebale imati masku na licu. Pacijent je
izuzetno podložan infekcijama.«
I Tekla i Rebecka navukle su maske.
»Kako to mislite?« upita Rebecka.
 »Ozbiljno«, reče Eva i preuzme previjanje od medicinske sestre.
»Izgleda li vam kao da bi u doglednom vremenu mogao biti dostupan?«
Zatim se okrene prema Tekli. »Ti si s hitnog odjela, zar ne?«
»Tekla Berg. «
»Göran mi je javio.«
Tekla nije mogla a da ne primijeti: samo »Göran«, bez prezimena.
»Vjerujem.«
Eva se opet okrenula prema inspektorici.
»Javit ćemo vam se. To jest, Tekla će vam javiti kad se probudi. Zar ne,
Tekla?«
»Naravno.«
Tekla se pitala osjećaju li se ovako djeca razvedenih roditelja kad oni
njima nad glavom debatiraju o kalendaru.
»Pitam iz čiste radoznalosti«, reče Eva. »Nije da imam ikakve veze s
tim, ali što mislite da je učinio?«
Rebecka je kratko promislila.
»Uzimamo sve u obzir. Prvo od čega ćemo poći jest da je on možda
netko tko je živio u neboderu i u trenutku požara se našao u praonici ili u
spremištu pa nije stigao izići iz zgrade. Nova je fasada, kao što ste sigurno
pročitali ili čuli, vrlo brzo gorjela i gorući je materijal padao na do. Pa su se
i područja oko zgrade brzo zapalila. Poput spremišta za bicikle i
smetlarnika. Tragova je mnogo, a naravno da ćemo se primiti i građevinske
prijevare, ali to ćemo ostaviti za neku kasniju istragu.«
»Građevinska prijevara?« upita Tekla.
»Da, tako se čini. Ali glavni nam je fokus na otkrivanju muškarčeva
identiteta i tome što je uopće radio u toj zgradi. I je li ikako povezan s
eksplozijom.«
»Je li prvo izbila eksplozija ili požar?« upita Eva.
Rebecka radoznalo pogleda liječnicu koja je izgledala kao njezina
vršnjakinja. »Ne znamo.«
»Ali našli su ga ispred strojarnice?« upita Tekla.
»Ispred elektrosobe«, ispravi je Rebecka i raskopča tamno- plavu
vjetrovku koja je izgledala kao da ju je kupila u nekoj ekskluzivnoj trgovini
rabljene odjeće. »Zašto?«
»Je li bila zaključana?«
»Vatrogasci su morali ispiliti vrata podruma. Na što mislite?«
Tekla odmahne glavom.
»Ni na što osobito.«
Rebecka je Tekli uputila mudar pogled.
»Možda je beskućnik ili narkoman«, reče Tekla.
»Ili?«
»Ili... Da, mogao bi biti svašta.«
»Jeste li ga testirali na drogu?« upita Rebecka.
Tekla pogleda Evu istodobno prolazeći popis laboratorijskih testova u
glavi. Nije vidjela toksikološke testove.
»Bio je u smrtnoj opasnosti zbog opeklina«, odvrati Eva, »pa smo se
usredotočili na brzu hidrataciju i poduzeli druge životno važne mjere.«
»Ali toksikološki testovi se podrazumijevaju«, reče Rebecka.
»Provjerit ćemo«, ubaci se Tekla.
Eva je izgledala nervozno.
»Kao što možda znate,« započne Rebecka, »u medijima je jutros
odjeknula vijest da se traži zeleni kombi koji je uočen kako napušta
poprište. Petorica muškaraca... Hi četvorica, koji su pobjegli nakon
eksplozije.«
»I ovo bi trebao biti šesti član iste bande?« upita Tekla.
»Recimo.«
»Znači, on je, što, postavio bombu u podrum?«
Rebecka se nasmiješi.
»Ne prepuštajmo se mašti. Kao što sam rekla, razgovarat ćemo s njim...
Kad se probudi. Vidjet ćemo što su forenzičari na mjestu događaja
zaključili. Gašenje požara je još u tijeku pa će dobiti pristup poprištu tek
kasnije danas.«
»Znači, vi vjerujete da je on terorist?« provali Eva. Izgledala je gotovo
radosno. Kao da je terorizam konačno zadao snažan udarac Stockholmu,
svom snagom.
 »Mogu ovako reći«, odgovori Rebecka. »NOJ se ne petlja u obične
policijske slučajeve.«
»I uvijek ste sami kad ispitujete liječnike na njihovu radnom mjestu?«
buljila je Eva.
Rebecka se nasmiješi i razrogači oči. »Djelujete upućeno. Jeste li možda
u braku s nekim tko radi u pravosuđu? Ali da, nedostaje nam ženske snage i
većini naših timova već su dodijeljena različita ispitivanja.«
»Ovo je ispitivanje?« upita Tekla.
»Nije.«
Tada je ušla pomoćna sestra s plavim lavorom i počela uklanjati zavoj s
pacijentove potkoljenice.
Tekla je osjetila miris dima pomiješan sa sredstvom za dezinfekciju.
Rebecka Nilsėn primaknula se nekoliko koraka i gotovo šapćući upitala:
»Razgovarala sam sa zapovjednikom na licu mjesta. Je li točno da ste...«
Preoblikovala je pitanje. »Jeste li prepoznali pacijenta? Otprije, mislim?«
Tekla je u glavi vidjela prizor u kojemu on približava ruku, njezinu licu.
»Zašto?«
»Zbog njegove reakcije.«
»Dala sam mu protuotrov za opioide, nalokson, jer su mu zjenice bile
sužene. Tada se pomaknuo.«
»Dakle, nakratko se probudio.«
»Tako sam ja to protumačila.«
»Znači, tada ste već posumnjali na neki oblik predoziranja? Iako ste ga
zaboravili testirati na droge u hitnoj?«
»E sada bi bilo dosta«, razdražljivo uzdahne Eva.
»Možda se probudio zbog nečeg drugog«, nastavi Tekla. »Uopće nismo
sigurni da se otrovao opioidima.«
»Ali kad se probudio... Niste ga prepoznali?«
Tekla odmahne glavom, ali istovremeno izbjegne Rebeckin pogled.
Pomoćna sestra skinula je zavoje s nogu i oprezno isprala pougljene djeliće
kože spužvom. Tekla je ugledala stopalo i osjetila kako joj srsi prolaze
kralježnicom sve do zatiljka.
Rebecka Nilsėn pogledala je na mobitel i povisila ton.
 »Moram ići. Vidimo se sutra u jedanaest... Ili možda ne radite
subotom?«
»Radim«, kratko odvrati Tekla.
»Divno. Još jedna sugrađanka koja marljivo radi i nema život izvan
posla. To se vidi.«
Tekla nije imala što odgovoriti. Nije mogla složiti ni ratoboran izraz
lica. Misli su joj bile negdje drugdje. Tijelo joj se ukopalo na mjestu.
Rebecka Nilsėn dala je Tekli svoj broj, »ako se nečega sjetite«, i izišla
iz prostorije.
Tekla je ostala ondje i provjerila monitor vitalnih funkcija. Pacijent je
imao ubrzan puls. Zasićenost je bila dobra zahvaljujući respiratoru koji je
do daljnjega obavljao funkciju pluća.
Eva je spustila zamotanu ruku.
»Jadan.«
»Stvarno je«, složi se Tekla suhih usta.
»Baš buljiš u tu nogu«, reče Eva radoznalo. »Zbog nečeg posebnog?«
»Ha? Ma ne, ne.« Tekla ustukne korak. »Kako mu je glava? Osjetila
sam udubljenje na lubanji.«
»Nisam htjela poticati njihove teorije zavjere,« reče Eva, »ah točno, ima
frakturu lubanje. Fraktura je uzrokovala manje krvarenje koje nije potrebno
liječiti. Upravo sam razgovarala s neurokirurgom. Pričekat ćemo, i sutra
odraditi još jedan rendgen. To mu je najmanja briga.« Nježno je nadlanicom
prešla preko njegova prsnog koša. »Za dva dana dobit će sepsu i plućni
edem. Poslije će nam biti kao da usred oluje veslamo gumenim čamcem
preko Atlantika. Morat ćemo držati ravnotežu na veoma tankoj niti kad je
riječ o tekućinama.«
»Koliko mu je površine tijela opečeno?«
»Osamdeset pet posto.«
To je bilo prilično blizu Teklinoj procjeni na licu mjesta.
»Ako ima tridesetak godina, to je, znači, osamdeset pet plus trideset,
dakle, sto petnaest posto šanse da umre.«
Eva se nasmiješi. »Tako se nekad računalo. Ali imaš pravo: prognoza
mu je blago rečeno usrana. Kirurzi moraju biti brzi žele li da preživi.«
 Tekla je pokušala sabrati misli. Stopalo. Zašto joj je cijelo tijelo
reagiralo na to stopalo?
 Petak, 7. lipnja
NAJVIŠI KAT; NOBELOVA BOLNICA

»Samo budi kratka i sažeta, bez digresija«, rekao je Gbran Tekli prije
sastanka s Monicom Carlsson.
Jer inače što? Pomisli ona i uzme mobitel. Nazove tajnika ravnateljice
bolnice, Fredrika Francka, i zamoli ga da je uputi do ureda. Tekla nije imala
pojma gdje se nalazi ured. Otišla je s kaotičnog jutarnjeg sastanka na kojem
su podnijeli izvješća o stanju različitih pacijenata s opeklinama, i na kraju je
našla pravo dizalo. U noći nijedan pacijent nije preminuo. Pravo čudo, s
obzirom na opseg ozljeda koji je imao posljednji pacijent, onaj kojem je ona
postala osobna liječnica.
U dizalu je razmišljala o izbodenom mladiću i dječaku s Gaucherovim
sindromom od prethodne večeri. Jedino što je tog jutra stigla pročitati bilo
je da su obojica živa. Mladića iz bande su operirali, odstranili mu slezenu i
sada je bio na intenzivnoj njezi radi transfuzije. Dječak je dobio sepsu i
zatajenje bubrega. Ne zna se hoće li dočekati večer.
Dizalo se zaustavilo uz trzaj i vrata su se otvorila. Dugačak hodnik
vodio je do bočne strane zgrade, one koja je gledala na grad. Prošla je
pokraj desetaka praznih staklenih prostorija i ugledala mršavog muškarca s
naočalama boje različka, početkom ćele i mornarski plavom, elegantnom i
savršeno ispeglanom košuljom.
»Tekla Berg, pretpostavljam? Fredrik Franck. Baš lijepo što ste mogli
doći. Ona čeka.«
Ona.
Ured je bio ukusno uređen s bijelim zidovima i crnom kožnom sofom u
kutu.
»Da uđem?«
»Pričekajte.«
Tajnik je pokazao na neku nevidljivu točku na sivo-plavom sagu. Tekla
se zaustavila. Fredrik Franck je pokucao na vrata.
»Da? «začulo se prigušeno.
Tajnik je pokazao rukom prema vratima.
 »Sada možete.«
Tekla je otvorila vrata i ušla.
Prvo ju je dočekala svjetlost. Pokušala se brzo orijentirati, ali bilo je
teško. Prostorija je bila isturena iz strukture zgrade i imala staklene stijene s
triju strana. Jutarnje sunce navrlo je kroz jedan bočni prozor i stvorilo
dojam da su upravo prošli pored oblaka u zrakoplovu koji je uzlijetao.
Držeći pogled kroz prozor prema sjeveru, stajala je krupna žena
odjevena u tamnoljubičasti kostim i bijelu košulju. U visokim potpeticama.
Na prstenjaku je nosila debeo prsten koji se vidio i s mjesta na kome je
stajala Tekla.
»Naša heroina.«
Tekla je mogla vidjeti tek stražnju stranu ženine tamne, kratke kose.
Preplašila se kad su se vrata iza nje zalupila.
»Stigla sam čim me Goran zamolio, ali morala sam prvo angažirati
liječnike na hitnoj.«
Šefica bolnice okrenula se i pogledala Teklu.
»Kruže glasine da ste na mjestu nesreće imali sve pod kontrolom.«
Žena je prišla svome velikom radnom stolu i protegnula se ne bi li
dohvatila staklenu zdjelicu u kojoj je bilo nešto crno.
Tekla se oslonila na jedan od dvaju naslona stolica ispred stola. Očito se
neće rukovati.
»Teško je pojmiti što se zbiva u tako kaotičnoj situaciji.« Tekla je
osjetila blagu mučninu. »Smijem li sjesti?«
»I izvrsno ste se snašli sinoć na hitnoj, koliko čujem. Dva teška slučaja
istovremeno. I još je stigla policija. Ne viđa se oružje svaki dan na hitnoj.«
Monica Carlsson izvadila je nešto iz zdjelice i ubacila u usta, a zatim se
opet okrenula prema prozoru.
Tekla je riskirala i sjela. Još je bila omamljena svjetlošću u prostoriji.
Sada joj je sinula nova asocijacija: kao da je na otvorenom čamcu usred
suncem okupanog mora. Vidjela je dim iz Južnog tornja nekoliko stotina
metara dalje.
»Jeste li radili ondje?« upita ravnateljica bolnice.
 »Nisam bila ondje otkad smo u bolnicu dovezli posljednjeg pacijenta s
opeklinama...«
»Megalomanska gradnja«, prekine je Monica Carlsson. »‘Titanic koji
tone. Ako oni konzultantski skandali ili ta havarija s gradnjom nisu bili
dovoljna santa leda, onda će ih nešto drugo ubrzo udariti, to vam mogu
obećati.«
Sada je Tekla shvatila da je šefica gledala u nešto malo dalje, prema
obzoru.
»Uh, ne, nisam, radila sam samo u...«
»Umeåu. Specijalizacija interne medicine od 2010. do 2015. i poslije
dodatna specijalizacija iz hitne medicine. Prije toga studij medicine i
stažiranje u Uppsali od 2003. do 2010. i usporedno s time doktorski studij u
Uppsali od 2003. do 2008. Doktorirali ste s temom iz neuroznanosti. Zašto
baš neuroznanost?«
»Tako je ispalo«, lagala je Tekla i pokušavala shvatiti što se zbiva. Nije
vidjela nikakve papire na stolu Monice Carlsson.
»Vi ste svakako najmlađa žena koja je obranila doktorat još od Hilme
Stralin.«
»Nisam to znala.«
»I onda ste malo radili na crno na psihijatriji.«
»Na liječenju ovisnika«, ispravi je Tekla.
Monica Carlsson sjela je na stolicu nasuprot Tekli i ponovno zagrabila
iz zdjele.
»Poslužite se. Dobro dođe nekome s niskim đakom kao što ste vi. Lako
vam se zavrti, vidim.«
Tekla je uzela bombon od sladića i ubacila taj slatko-slani slatkiš u usta.
Osjetila je stezanje u kutcima čeljusti.
»Dogodi se.«
Tekla je pokušala otrti znoj s ruku o hlače a da Monica to ne primijeti.
Uočila je bjeličastu vlas na inače crnoj kosi kao gavranovo perje zbog čega
ju je podsjetila na jazavca. Ravnateljica bolnice nosila je izraženu šminku
koja joj je naglašavala zelene oči i imala je debelu jantarnu ogrlicu oko
vrata.
 »Jeste li primijetili porast slučajeva u proteklom tjednu?«
»Ne bih rekla, ali...«
»Nešto se događa, ali još nisam proniknula što. I bit će toga još.«
Tekla pomisli na opečenog pacijenta. Je U se on ipak predozirao nekom
vrstom opioida?
»Nikako mi nije jasno zašto bi se netko htio drogirati«, nastavi Monica.
»Ne radi se uvijek o volji«, odgovori Tekla.
Monica pogleda Teklu oduševljenim izrazom lica.
»Meni je draža čaša bijelog vina. Možda Domaine Leflaive Montrachet,
Gr and Cru. A što vi mislite?«
»Ne znam baš puno o vinima.«
»Ne, onda biste znah da boca Leflaivea stoji pedeset tisuća kruna.«
»Jedna boca?«
Monica se nasmiješi.
»Od čega to pokušavate pobjeći?« upita Monica.
»Molim?«
»Ili čovjek ganja nešto za čime čezne ili trči od nečega čega se boji. Vi
ste u petnaest godina doživjeli više toga nego što većina liječnika stigne u
cijelom životu. Pa pretpostavljam da od nečeg bježite. Od čega to?« . '
Monica Carlsson uzela je još jedan bombon od sladića i držala ga
prstima kao pincetom među prednjim sjekutićima. Ponovno je pogledala
prema prozoru.
Tekla je izdahnula kad ju je Monica prestala gledati. Razmišljala je o
odgovoru. Smrt joj je uvijek bila blizu. Cijeloga života Tekla se budila
ujutro i ustajala iz kreveta u strahu da će propustiti nešto uzbudljivo. I strah
od smrti visio joj je nad glavom poput Damoklova mača. Tako da naravno
da se žurila, brzo trčala, radila više stvari istodobno, u strahu da će joj se
život naglo prekinuti.
Monica je odustala od tog pitanja: »Ćuli ste da one lijenčine iz NSK-a
jučer nisu mogle primiti više od dva pacijenta?«
»Koliko sam shvatila...«
 »Dva! Odjel za opekline koji je porezne obveznike stajao više od tristo
milijuna kruna. Kakvo sranje. Totalna smijurija. Da smo u Engleskoj ili u
SAD-u, već bi se glave kotrljale niz Solnabron prije godinu dana. Ali ne i u
kraljevini socijaldemokrata, u Švedskoj. Đavolje budale od političara ne
žele uprljati svoje savršeno manikirane nokte.«
Tekla je primijetila savršeno njegovane tamnocrvene nokte koji su
izgledali kao da bi mogli iskopati oči bilo kojoj životinji.
»Objavili ste zadivljujući broj članaka dok ste bili u Umeåu. Volite
raditi više stvari odjednom?«
»Ne mogu reći da ne volim.«
Monica Carlsson se nasmiješi, sklopi ruke ispred sebe, nagne svoje
veliko poprsje nad stol i radoznalo pogleda Teklu.
»Tip A, znači. Osim sporta. Vidim da to ne stižete.« »Pokušavam ići
stubama«, reče Tekla.
»Ali zaboravljate jesti. Uzmite jedan.«
Monica odgurne zdjelu i uzme dva bombona od sladića koja ubaci u
usta. Protegne jedan prst, dodirne tipkovnicu i pogleda na ekran pored sebe.
»Ali više niste baš u kontaktu s... Clemenceom Ragsjoom, zar ne?«
Tekla se sledi.
»Ne, nismo se čuli već neko vrijeme.«
»Shvaćam. Vaš negdašnji komentor imao je neke misli o vašem
istraživanju, koliko sam shvatila.«
Monica odvrati pogled s ekrana. Ustane i kratko zastane vraćajući se do
panoramskog prozora.
»Tekla, stvar je takva da mi koji imamo malo više soli u glavi, mi koji
se usudimo otići onamo kamo drugi ne mogu, mi ponekad moramo
pomaknuti granice. Vi i ja vidimo mogućnosti ondje gdje drugi vide
prepreke. Mi vidimo jasan put ondje gdje drugi vide močvarno područje.«
Ravnateljica bolnice zurila je u Teklu. »Zar ne, Tekla, vama je teško
povjeriti nekome sve ono što vam treba kako biste dospjeh onamo kamo
želite. Nije li tako?«
Tekla nije znala što se od nje očekivalo da odgovori. Samo je
pokušavala izgledati što ravnodušnije kako bi se nosila s tom bizarnom
situacijom.
»Neki se, poput Gorana, osjećaju zadovoljno i ugodno s . onime što
imaju. Oni su kao...« Monica je polako rukom prešla preko revera sakoa.
»Stoner za curling koji polako klizi bez ikakvog trenja. Zaputiti se nekamo,
promijeniti smjer, to je posve oprečno njihovoj prirodi.« Okrenula se i
kucnula o prozor. »To nije nikakav cilj. To je definicija neuspjeha. A ljudi
poput vas i mene ne žele neuspjeh, mi ne prihvaćamo neuspjeh.«
Tekla je osjetila kako joj je teško sakriti svoju zbunjenost.
»Što mislite o slučajnosti?« upita Monica.
»Slučajnosti?«
»Da, o slučajnosti.«
»Mislim da ne razmišljam toliko o tome.«
»Dobro. Ni moj otac nije razmišljao o njoj. Bio je pastor i govorio da
svijet mogu objasniti ili Bog ili znanost. Ništa između. Prezirao je
slučajnost.« '
Tekla je isprva htjela reći nešto o kockanju, ali je prešutjela.
Monica Carlsson prišla je radnom stolu i nagnula se tik uz Teklu.
Izgledala je kao da razmatra neke teške odluke. Zatim je naglo sklopila ruke
uz pljesak.
Tekla je instinktivno podignula ramena.
»Znate zašto smo postale liječnice?«
Tekla podigne pogled i promisli o tome kakva bi liječnica mogla biti
Monica Carlsson. Možda patologinja? Za nju nije bilo sumnje: ona je
spašavala živote. Najviše što može. I bez razlika.
»Jer smo heroine. A heroine mogu nositi tajne koje nitko drugi ne može.
To nam je u opisu posla, da se tako izrazim.«
Tekla je ukočeno sjedila. U ovom je času ne bi začudilo ni da Monica
Carlsson rasklopi plašt i odleti prema nebu s velikim S na leđima.
Monica je obišla stol i opet sjela na jednu stolicu.
»Jeste za to da nekad odemo na kavu? Samo vi i ja.«
»Pa... Možda bismo mogle.«
»Imam omiljen kafić čije ime ne mogu otkriti. Inače bih vas morala
ubiti poslije.« Podignula je pogled. »Samo se šalim.«
 Monica je ponovno pogledala u svoj ekran.
»Nobelova bolnica povratit će svoj stari sjaj. Osobno ću se pobrinuti za
to.«
Tekla je slušala. Nije znala što bi joj rekla na to.
»Možete ostaviti vrata otvorena kad pođete.«
Christian Ung«
Tekla je ustala. Zapravo je duboko u sebi htjela otići odande unatraške,
kako bi držala situaciju na oku, ali vjerojatno bi se spotaknula o vlastite
noge.
Dok se spuštala dizalom, zatekla se kako razmišlja o tome čija je ona
heroina bila, i je li možda na neki način već odlebdjela.
 Subota ujutro, 8. lipnja
TROSA, ARHIPELAG

Magnus je pokušavao razmišljati o nečem drugom i pred očima mu se

pojavilo četvrtasto lice puno staračkih pjega koje je pripadalo Sixtenu
Anderssonu. Dobro se osjećao zato što će uskoro isploviti, bio je siguran da
će ga nervoza tada pustiti. Trebao je razgovarati s Häkanom, neovisno o
tome što je njegov stari prijatelj mislio o njegovim strahovima.
Sixten je bio ribar u mirovini iz Troše od kojega je Magnus već desetak
godina posuđivao ribarsku kućicu. Magnus bi u znak zahvale znao ostaviti
petsto kruna i konjak pokraj kuhala za kavu u kuhinjici. Čak je znao
posuditi Sixtenov gliser za dvije osobe u zamjenu da ga napuni
dvopostotnim uljem i vrati ga tako da ga priveže za oronuli mol. Sixten je s
druge strane Magnusu davao savjete o skrivenim mjestima za koja je znala
samo stara garda. Plitke uvale, uvijek okrenute na jug, gdje je bila najveća
šansa da je temperatura vode porasla za nekoliko desetinki stupnja i dovela
morske pastrve. Magnus je obično provjeravao temperaturu vode
termometrom, sedam je stupnjeva bilo savršeno. Locirao je nekoliko
omiljenih mjesta gdje je puhao jugoistočni vjetar. »Vjetar se mora
pojačati«, kvocao je Sixten svaki Božji put kad bi otišao po ključ.
Magnus bi obično došao u petak navečer, zaustavio se u Sixtenovu
stanu u središtu Troše i onda nastavio do kućice prije nego što bi pao mrak.
Sa sobom je imao štrucu kruha, kobasicu i pivo, zapalio bi vatru u kaminu
cjepanicama i upalio cigaretu. Zatim bi pažljivo naoštrio svoje udice na
svjetlosti svijeće, provjerio vremensku prognozu i skovao plan za sutradan.
Najčešće bi legao u odjeći, namjestio alarm i odspavao svoj najbolji san u
čitavoj godini. Ujutro bi izišao prije izlaska sunca i ponio tri najdraža štapa,
a među njima i gotovo tri metra dugačkog Berkleyja. Uz Shimanovu rolu,
na koju je namotana osamnaestomilimetarska ispletena žica, zajamčen je
izravan kontakt s ribom. Pravi osjećaj. Za svijetlih bi dana također uzeo
svoje Polaroid naočale tako da bi mogao spaziti morske pastrve prema tome
kako vuku. Nije ga njegova sestra Astrid prozvala ribarskim fanatikom bez
razloga.
 No sada je bila subota početkom lipnja, nepovoljno vrijeme za ribolov.
Ovaj put nije u pitanju toliko bila riba koliko društvo. Magnus je pogledao
na sat. Håkan je opet kasnio, što ga je srdilo, rekao je da mora nešto srediti
prije večerašnje zabave.
Magnus je postavio jastučiće na krmu i pažljivo smotao dva užeta kad je
ugledao Håkana kako prilazi noseći svoju ribičku torbu na jednom ramenu i
dva štapa u ruci. Smeđa, pripijena kožna jakna, plave traperice, grube kožne
čizme i, kao i uvijek, tamnoplava polo-majica.
Magnus je osjetio kako mu se puls blago pojačao.
»Ova stara krntija još plovi?« upita Håkan i baci torbu Magnusu.
»Služi svrsi. Ne mogu si svi priuštiti Buster xxl.« Håkan je odvezao
užad i viknuo: »Nisam za njega dao ni krune.«
»Mogu si misliti«, promrmlja Magnus sebi u bradu i odloži prijateljev
ribolovni pribor kod pramca.
Håkan je uskočio u brodicu i izvadio mobitel
»AT će nam biti lijepo. Sad ću se isključiti. E, tako.« Isključio je
mobitel. »Čak i šef mora moći biti na dopustu. Idemo.«
»Da, kapetane«, reče Magnus i počne odvezivati užad s krme. Upali
motor i zategne navlake za čamac. Zatim je izvadio hladno finsko pivo iz
rashladne torbe i zamahnuo njime ispred Håkana koji ga je zahvalno
preuzeo.
»Pretpostavljam da se trenutno svašta zbiva?« upita Magnus.
»O, da«, odvrati Håkan pa otpije gutljaj. »Od eksplozije su svi na
iglama.« •
»Mislio sam i na večeras.«
»Da, ali sve je pod kontrolom. Odustao sam od današnjih aktivnosti —
od bungee-jumpinga. i svega ostalog.«
»Guba da si pristao na ovo.«
»Ne propušta se prilika za druženje s najboljim kompićem, zar ne?«
izustio je Håkan gledajući prema moru. »Ne događa se ovakvo što ni
približno dovoljno često.«
Magnus je odmaknuo brod od mola i polako ga izvodio iz uvale. Sunce
se blago podignulo na obzoru i zapuhao je povjetarac s juga. Relativno
dobri uvjeti, pomisli Magnus i ubrza. Nakon svih tih godina mogao je
Håkana čitati kao knjigu. Djelovao je opušteno. Ruka kojom je prešao
preko zalizane, tamne kose i noge koje je prekrižio dok je sjedio zračili su
kontrolom i skladom. Magnus nije shvaćao kako itko može biti tako
opušten s tolikom količinom posla. Impresivno. On se jedva uspijevao
održati na površini s tolikom količinom kućanskih poslova u svom
dvosobnom stanu, natjerati se na posao i dovući do teretane na redovnoj
bazi.
»Sve u redu?« dovikne Håkan kroz brodsku buku.
»Sve je u najboljem redu«, odvrati Magnus i podigne limenku kako bi
nazdravio. Razmišljao je o tome kad je najbolje započeti razgovor pa
zaključio da je najbolje da najprije počnu s pecanjem.
»Mogli bismo uskoro odigrati koji meč?« vikne Håkan. »Dugo nismo.«
»Naravno!« odvrati Magnus. »Mogu rezervirati neki termin u tjednu.
Trčiš li još?«
»Slobodno mi kažeš da sam se udebljao«, odgovori Håkan i potapša
svoj trbuščić. »Pet godina do pet banki. Tada je u redu malo se raspustiti.
Sretan si što se na svom poslu imaš prilike toliko kretati.«
»Jesi li počeo planirati slavlje?« upita Magnus.
»MisUo sam da bi to ti mogao isplanirati.«
»Već trčim«, reče Magnus. Shvatio je ironiju u Håkanovu odgovoru.
Nikad nije organizirao tulum za sebe, nikad nije pozvao Håkana ni na što
drugo osim hrane »za van« i bio je u kontaktu samo sa svojom sestrom
Astrid, Håkanom i šačicom drugih ljudi. Håkan je, s druge strane, imao
najveću mrežu kontakata u Stockholmu, volio je i posjećivati i organizirati
velike zabave. Usto je bio i dobar kuhar, naročito kad je riječ bila o mesu i
roštilju.
»Što ćemo?« upita Håkan i nasmiješi se. »Pečena govedina i krumpir-
salata? Možda pokoja cherry rajčica.«
»I limenka piva«, doda Magnus. »Ali mislim da ćeš se morati pobrinuti
za zabavu.«
»Da znaš da hoću«, odvrati Håkan i superiorno mu namigne. »Trebao si
sinoć doći. Kad smo već kod zabave...«
 Nakon dvadeset minuta vožnje punom parom Magnus je skrenuo brod
kod jednog otočića i usporio. Uz trsku duž obale u ovo je doba godine bilo
moguće naletjeti na pastrvu. Kad su ušli u uvalu, zaustavio je brod i stavio
ručicu mjenjača u slobodan hod. Pogledao je Håkana koji je srkao pivo iz
limenke. Velika grudica burmuta ispod usnice počela se razgrađivati,
ostavljajući mu crne crte među zubima. Počeli su polako vaditi svoj
ribolovni pribor.
Magnus je otpio nekoliko gutljaja finskog piva i prisjetio se doba kad su
živjeli u starom četverosobnom stanu Håkanove mame u okolici
Drakenberga. Kutije uza zid dnevnog boravka koje su bile neraspakirane tri
godine koliko su živjeli ondje. Balkon na koji se jedva moglo i izići jer je
sve bilo puno praznih limenki. Djevojke koje su navraćale i odlazile. Bilo je
to tijekom prvih godina policijske akademije i otad se svašta dogodilo,
osobito u Håkanovu životu. Magnus je šljakao kao patrolni policajac na
ulici, zatim su ga promaknuli u specijalca gdje je sada bio jedan od
najstarijih i najiskusnijih policajaca. Håkan ga je sada prestao ispitivati o
»sljedećem koraku«. Je li postojao sljedeći korak za Magnusa? Håkan je
napravio više skokova u karijeri.
»Kako je Angelica?« upita Magnus. .
»Nemam pojma«, odvrati Håkan i pričvrsti mamac.
»Zadovoljna je u Malmöu?«
»Nije mi jasno što vidi u onom programeru.«
»Kao da te briga.«
»Imaš pravo«, reče Håkan i nasmiješi se.
Brodica je gotovo mirovala na moru u zavjetrini. Magnus je osjećao
kako mu sunce grije lice i skinuo je pernati prsluk.
»A djeca?«
»Mislio sam odvesti MattiÄsa na kraće putovanje do Aljaske ovog ljeta.
Sada studira, u Lundu, ali mogao bi odvojiti nešto vremena za to.« Håkan je
iskušao prvi zabačaj. »Malo stvarnog ribolova.«
»Vau. Zvuči skupo. A Sara?«
»Pa. Ne mogu je izvući iz te tinejdžerske kaljuže. Jer nemam Facebook
ni neku drugu aplikaciju, pa onda nisam dio njezina svijeta.«
 »Možeš je pokušati nazvati.«
»Onda mi odbije poziv. Pošalje mi poruku samo ako želi da joj
prebacim novac. Ari?«
»Misliš na moje planove za godišnji?«
Magnus je stao na drugu stranu broda i bacio udicu.
»Samo razmišljam o tome jesi li krenuo dalje nakon posljednjeg velikog
razočaranja«, podsmjehne se Håkan.
Magnus je namještao otpor na roli.
»Prošlog četvrtka navečer imali smo intervenciju. Naoružani
motociklisti na hitnom odjelu Nobelove bolnice kamo je primljen probodeni
član iste bande.«
Håkan je znatiželjno pogledao svog starog prijatelja. »Kakve to veze
ima s tvojim ljubavnim životom?« »Liječnica koja je preuzela brigu o
probodenom pacijentu...« »Aha!« izvali Håkan. »Postaje zanimljivije.«
»Lijepa do bola«, reče Magnus.
»Vidi ti to. Uzeo si njezin broj?«
Magnus prođe rukom preko bradice. »Nažalost, ne znam ni kako se
zove.«
»No, no. Sigurno ćeš imati još koju priliku. Koliko joj je godina?«
»Tridesetak. Možda trideset pet.«
»Savršeno. Visoka, niska?«
»Prilično visoka i mršava. Kratke, tamne kose s razdjeljkom na stranu.«
»Djeluje malo dječački. Skroz tvoj tip, koliko čujem.« »A ti je ne bi ni
primijetio«, reče Magnus. Zamišljao je liječničine oči na hitnom prijemu.
»Bilo je nečeg laponskog na njoj. Nešto s očima...« »Trebaš se poševiti,
to je bar jasno kao dan«, reče mu Håkan ozbiljno. »I ti si bio na požarištu?«
»Da, bilo je grozno.«
»Sva sreća što sam napredovao pa ne moram više tako često biti na licu
mjesta.«
»Usput, čestitam na novom poslu.«
»Hvala«, reče Håkan. »Komesar doista zvuči bolje nego inspektor.«
 Ribarili su u tišini. Svatko je pio svoje pivo. Magnus je shvatio da ne
može više čekati. Otpio je nekoliko većih gutljaja i onda rekao: »Čuj, što se
zapravo dogodilo s onim novcem iz Haningea?«
Håkan je opet stavio burmut pod gornju usnicu i bacio udicu daleko
prema trski.
»Zašto pitaš?«
»Samo sam znatiželjan«, odvrati Magnus i osjeti kako ga dlanovi
škakljaju od znoja.
»Ne trebaš se brinuti za to«, tiho će Håkan. »Sve je u redu. Skroz u
redu.«
»Ali istražitelj kojem sam predao torbu...«
»U redu je«, prekine ga Håkan. »Čuješ. Pusti to.«
»Ma samo...«
»Ja nisam ni spomenuo Solvallu, zar ne?« prekine ga Håkan namršteno
i odloži ribarski štap u brod.
»Zato što si mi obećao da to više nikad nećeš spomenuti«, odgovori
Magnus i izbjegne Håkanov pogled.
»Onda shvaćaš da to doista nije nešto što želim spominjati«, reče Håkan.
Nagnuo se prema vozačkom sjedalu.
»Onda nemoj«, odvrati Magnus.
»Mislim da ću morati ako nastaviš ispitivati o Haningeu«, odbrusi mu
Håkan.
»Mislio sam da smo se nešto dogovorili?« upita Magnus. »Znam da sam
zajebao stvar u Solvalli, ali to je bilo prije deset godina i prestao sam
kockati.«
»A ja sam magično otjerao onog utjerivača dugova, zar ne?«
Magnus kimne. Ni on najradije više ne bi htio razmišljati o tom
događaju. Dodao je: »I baš sam zato osjećao obvezu pomoći ti kad si me
zamolio tu uslugu u Haningeu.«
Håkan je zgužvao limenku i hitnuo je na pod.
»Mogu dobiti još jednu?«
Magnus se sagne i izvadi svakome pivo iz kutije.
 »Ali sada smo onda kvit?«
»Da, kvit smo«, nato će Håkan. »Solvalla-Haninge, check, check.«
Stajali su tako i gledali svatko u svom smjeru nekoliko dugih minuta u
tišini.
»Sorry«, reče Magnus i okrene se prema Håkanu. »Samo sam postao
malo paranoičan nakon što se uplela Središnjica. Pretražuju sve jedinice.
Sigurno si me izbrisao s te racije?«
Håkan naglo raširi ruke i nasmije se.
»Ne sredim li uvijek ono što obećam?«
»Središ, ali...«
»Pa onda. Možeš mi vjerovati. Tvoje se ime neće naći u zapisniku. Na
dan racije bio si na bolovanju.«
»Sigurno?«
»Sigurno. Ohladi malo i uživaj u ribolovu.«
Håkan je stao u raskorak ne bi li parirao nekim valovima koji su udarah
u brodicu. »Ne ideš večeras s nama? Bit će brutalno.«
»Mogu misliti«, nato će Magnus. »Ali to je tvoja ekipa.«
»Pa znaš i Pettera.«
»Ali ne iz škole. Uostalom, nisam ti ja baš za momačke. Previše
testosterona.«
Håkan se nasmije. »Kaže mi specijalac od dva metra i sto kila.«
»Metar i devedeset osam«, ispravi ga Magnus. »I, nažalost, prešao sam
stotku prije nekoliko mjeseci.« Podigne pogled prema nebu. Galebovi su
počeli kružiti ponad Uttema i nadošlo je nekoliko oblaka s juga. Zapravo ga
je zanimalo nešto više o novcu, ali znao je da iz Håkana neće moći izvući
mnogo toga. On je dobro skrivao svoje tajne. Kao i uvijek.
»Jesi čuo što novo o nestalom kombiju?« upita Magnus.
»Onom s Južnog tornja?«
Magnus kimne i dohvati još jedno pivo. Pogledao je prema obzoru, kao
da želi provjeriti je li dimni stup sa Södermalma još uvijek na nebu.
»Ne, ništa«, odgovori Håkan. »Ali kakva je to bila vatra.«
»Pravo čudo što nitko nije poginuo.«
 »Da se to dogodilo u Nairobiju ili tako negdje, čitali bismo o stotinama
mrtvih.« '
»Ili u Londonu«, reče Magnus misleći na strašan požar otprije koju
godinu.
»Jebeno je živjeti u civiliziranoj zemlji u kojoj spasilačka služba
funkcionira.«
Magnusu su misli odlutale i zaustavile se na zgodnoj liječnici s hitnog
odjela od prošlog četvrtka. Nadao se da će je uspjeti opet vidjeti, itekako
svjestan da se to vjerojatno neće dogoditi.
»O čemu razmišljaš?« upitao ga je Håkan.
»O požaru«, odvrati Magnus i izbjegne Håkanov pronicljiv pogled.
»Lažeš.«
»Ma je li?« upita Magnus.
»Nikad nisi znao lagati. Previše si fin za to.«
»Sva sreća što se nisu svi specijalizirali za laganje.«
»Ha?«
»Čuo si me.«
»Koji kurac želiš reći?« pita Håkan.
»Ma ništa.«
»Hajde, reci«, sikne Håkan.
»Zaboravi.«
»Baš tako. Zaboravi.«
»Dobro. Smiri se«, reče Magnus i pusti priču. Sjetio se svih onih puta
kad je vidio Håkana kako gubi živce kad je pijan. Svih psovki koje je
izrekao. Svih glupih poteza, osobito prema curama u bircu. Zapravo je bilo
neobično što su još uvijek prijatelji. Nikad se nije suprotstavio Håkanu
nakon što bi ovaj učinio neku glupost, pustio bi da to prođe. Osjećao se
slabo. Bez kičme.
Magnus je uzeo još jedno pivo iz rashladne torbe i dobacio ga Håkanu.
»Evo. Da se malo rashladiš pa da vidimo kome će se prvom posrećiti.«
»Da se kladimo u petsto kruna?« zadirkivao ga je Håkan.
»Ja se ne kladim.«
 »Ne?«
»Više ne.«
»A, da«, podrugljivo mu odgovori Håkan i nasmiješi se. »Vrag se
opametio pod stare dane.«
 Subota ujutro, 8. lipnja
GULLMARSPLAN, STOCKHOLM

Teklu je probudio automobil koji je zatrubio ispred zgrade. Otišla je do

balkonskih vrata i zatvorila ih, i uto shvatila da se smrzava. Morala je
dvadeset minuta provesti pod vrućim tušem prije nego što je prestala
drhtati. Stan je imao slabu zvučnu izolaciju, ali inače joj se sviđao njezin
dom, u kojemu stanuje nešto više od godinu dana. Kupila ga je za tri i pol
milijuna kruna, točno joj je toliko banka dopustila da pozajmi. Tražilicu je
namjestila na prikaz karte, provjerila je koliko blizu bolnice može doći, a
ipak dobiti dvosobni stan. Odluka je pala na Gullmarsplan, predio za koji
nikad nije čula, a još manje imala ikakvu poveznicu s njime. Ah bila je
zadovoljna.
Otišla je do kuhinje. Na dnu kutije s čajem rooibos nalazio se ključ
ormarića iznad mikrovalne pećnice. Otvorila ga je, izvadila kutiju sladoleda
koja je stajala iza nekih vinskih boca, podignula poklopac i utvrdila ono što
je već znala: ostalo joj je još samo deset kuglica. Uzela je jednu, razderala
propusni toaletni papir i istresla bijeli prah u čašu hladne jučerašnje kave,
promiješala žlicom i iskapila je. Njezin koktel za doručak: dvostruki šus,
amfetamin i kofein, braća koja su se dobro slagala.
Bujica nerazvrstanih slika konačno je počela sjedati na svoje mjesto i u
svoje pretince. Tekla je počela upražnjavati amfetamin kako bi istodobno
mogla studirati i raditi. Trebao joj je novac, dijelom za majčin privatni
smještaj za osobe oboljele od demencije, a dijelom kako bi uzdržavala
Simona i njegov zbrkani život. Danju je studirala medicinu, a navečer i
noću radila na psihijatriji. Povećala je doze kako bi imala snage za sve. Na
to je gledala kao na vrstu samoliječenja, a ne na zloporabu droga. Kako bi
se opustila, uzimala bi tablete za spavanje, katkad i benzodiazepine. Ali
najveća korist od amfetamina bila je ta što su joj pospješivali fotografsko
pamćenje. Rano u životu primijetila je kako joj se sjećanja vrte po glavi kad
bi htjela zaspati. Držala su je budnom. U tinejdžerskim je godinama
isprobala hašiš i alkohol, ah sve je lošije spavala. Od tableta za spavanje
sutradan ujutro bi se osjećala mamurno, a drugi psihofarmaci samo su joj
zadavali nuspojave. Tek kad je pročitala neki članak o indijskom prvaku u
pamćenju koji je imao slične poteškoće, a koristio je kokain kako bi zaspao,
isprobala je amfetamin prije spavanja. Odmah je primijetila da joj se
sjećanja smiruju. Počela su nalaziti svoja mjesta u mozgu. Poput olujnog
neba punog uskovitlanog lišća koje najednom doleprša na tlo i sprema se u
male ladice s jasnim oznakama. To ju je umirivalo. I uz dodatak sredstava
za spavanje zaspala bi onda kao beba.
Tekla je legla na kauč i prolazila kroz jučerašnje događaje. Zaustavila se
kod pacijenta s opeklinama na intenzivnoj. Nadesno: hladni zid, prozor koji
gleda prema ostatku odjela, spuštene rolete. Mogla bi navesti točan broj
letvica na roleti. Težina je sjala narančastim digitalnim brojkama:
sedamdeset kilograma. Vidjela je svaki detalj na metalnom okviru u
mislima, debeli madrac s funkcijom vibracije za sprečavanje dekubitusa.
Iskosa nalijevo: monitor. Puls: sto četiri. Zasićenje: devedeset dva posto.
Tekla je protrljala sljepoočnicu. Pamćenje ju je savršeno služilo, poput
kamere koja neprestance fotografira.
A stopalo? Zašto ne može vidjeti stopalo pacijenta s opeklinama?
Tekla je izišla u hodnik, navukla na sebe kaput i par Conversica.
Zatvorila je vrata stana a da pritom nije zaključala donju bravu. Bilo je šest
ujutro. Tekla je obično prošetala do bolnice preko Skanstulla, skrenula
ulijevo na Ringvagen i stigla do Nobelove bolnice nakon dvadeset minuta
brze šetnje. No danas je umjesto toga skrenula nadesno prema mostu, prošla
pokraj jadnih birtija na Ringvagenu i presjekla preko parka Lilla Blecktom
prema ulici Katarina Bangata. Usporila je tempo, osjetila vlagu ispod bluze
i svukla tanki kaput iz H&M-a koji se jedva držao-u jednom komadu. Tekla
je požalila što nije navukla čarape, stopala su joj bila znojna u crvenim
tenisicama. Požalila je i što nije odjenula suknju, ili tanje hlače, nego bi na
sebe, neovisno o godišnjem dobu, nabacila svoje isprane traperice. Nije bilo
razloga da na sebe navuče išta drugo doli svoje najudobnije odjeće kad je
odlazila do bolnice i vraćala se iz nje, ionako neće susresti nikoga tko bi
cijenio njezine modne odabire.
Razvezala je svoju kratku kosu, gumicu ubacila u džep i izvadila
limenku Coca-Cole koju je imala u torbi preko ramena. Ispila je polovicu, a
ostatak bacila. Ovdje, samo stotinu metara dalje od jutarnje gužve na
Ringvagenu, vladao je mir. Nije bilo baš mnogo toga u tom kutu
Södermalma što bi se moglo vidjeti ili istražiti. Nije bilo otmjenih barova
kao u Skanegatanu, koji je bio epicentar svih craft pivnica.
Na prvom katu, točno iznad »... kök & bar«, bile su navučene zavjese.
Kap i svih onih puta kad bi proteklih tjedana prošla pored zgrade. Stan u
kojem je živio Simon, i koji je ona plaćala svih ovih godina. Priličan
izdatak koji je financirala s mnogim dežurstvima za koje je gutala bezbroj
tabletica. Unijela je kod, otrčala do prvog kata i pozvonila. Simon Berg
pisalo je na rukom ispisanoj cedulji iznad otvora za poštu. Nitko nije
otvarao. Pričekala je pet minuta, nazvala ga na mobitel, ali nije joj se javio.
Nije bilo nikakvih znakova života iz stana. Počela je shvaćati koliko je
besmisleno to što radi. Vjerojatno su ga izbacili. Ih je stanovao kod nekog
prijatelja i pušio od jutra do mraka.
Opet je izišla na ulicu i stigla u bolnicu jedan sat prije početka smjene.
Tekla se zaustavila ispred ulaza u bolnicu: stopalo opečenog pacijenta
dobilo je obris i s njime joj je porastao puls. Mora navratiti do intenzivne
prije posla.
Na intenzivnoj je bilo mirno. Ekipa iz noćne smjene izvještavala je one
u dnevnoj smjeni. Tekla je potražila medicinsku sestru zaduženu za
jedinicu.
»Samo sam htjela provjeriti nešto što sam jučer zaboravila.«
Niska medicinska sestra Pirkko djelovala je sasvim ravnodušno.
»Slobodno. Unutra je pomoćna sestra.«
»Hvala«, reče Tekla i uđe u dvoranu. Pomoćna sestra čitala je neku
knjigu sa šarenom naslovnicom.
»Bok«, reče ona iznenađeno.
»Tekla Berg. Ja sam njegova osobna liječnica. Samo sam htjela
provjeriti kakvo je stanje. Pirkko je vani rekla da je to okej.«
Pomoćna sestra pričekala je nastavak.
Tekla objasni:
»Slobodno nastavi čitati.«
»Okej «, odvrati pomoćna sestra i zadubi se ponovno u ljubavnu priču.
Tekla se pokušala usredotočiti na disanje. Odglumila je da joj se
zavrtjelo i uhvatila se za krevet.
 Pomoćna ju je sestra pogledala.
»Jesi dobro?«
»Uf... Samo mi je malo nizak šećer. Nisam stigla doručkovati.«
Djevojka je odložila knjigu na prozorski okvir.
»Da ti donesem malo soka?«
»Može, hvala.«
Pomoćna sestra nakratko je oklijevala.
»Vratim se za minutu. Samo pozvoni ako se nešto dogodi.«
Kad je sestra otišla, Tekla je pogledala pacijenta u krevetu. Plahta je
zakrivala cijelo tijelo osim lica i zamotanih ruku.
Oprezno je povukla tkaninu s podnožja kreveta. Polako je otkrila ono
što je i došla vidjeti.
Polovica desnog stopala bila je relativno neozlijeđena i vidjela je kako
palac viri ispod plahte. Zglob nožnog palca bio je znatno iskrivljen. Tekla je
vidjela samo jedan takav palac u životu, i pripadao je osobi s kojom je ona
odrasla. Igrala se s njim na plaži, zakrivala mu tijelo tako da samo taj
iskrivljeni prst viri. I vesela lice, dakako. Veliki očnjaci, razbarušena, tamna
kosa. Jamice na obrazima koje bi se često pojavile kad bi bio dobro
raspoložen.
Tekla je pustila svoje iscrpljeno tijelo da se strovali na krevet. Posve
nehigijenski, ali sada ju je obuzeo zakon gravitacije.
Oprezno je dodirnula nožni palac. Čula je pomoćnu sestru vani u
zračnoj komori.
Tekla je hitro ustala i popravila plahtu. Sada samo što se doista nije
onesvijestila pa se počela pomicati na nogama.
Pomoćna sestra ušla je sa sokom i sendvičem sa sirom.
»Izvoli.«
»Hvala ti puno«, procijedi Tekla. Buljila je u pacijentovu glavu. Tako
umotanu i posve nemoguću za identifikaciju.
Jedno je rame bilo otkriveno. Bilo je mišićavo. To se nije uklapalo, zar
ne? On nikad nije bio naročito snažan.
Popila je sok, odložila sendvič na stolić uz krevet pokraj opečenog
pacijenta i napustila dvoranu. Dok se spuštala dizalom, pokušala se sabrati.
Ispred ulaza sjela je na praznu klupu kraj fontane. Bilo je to jedno lijepo
ranoljetno jutro. Zapravo posve čudesno.
Palac, bio je identičan... Tekla je osjetila mučninu kao udarac šakom u
dijafragmu. Iznenada je povratila ispred sebe. Kiseli okus soka i bljuvotine.
Je li ono zaista Simon?
Leži li tamo na intenzivnoj stvarno njezin brat s osamdeset pet
postotnim opeklinama?
 Subota ujutro, 8. lipnja
GAMLA STAN, STOCKHOLM

Monica Carlsson sjedila je s nogama na tabureu i bolnim leđima utonulim

u Lamino naslonjač, sa šalicom kave u jednoj ruci i časopisom Svenska
Dagbladet u krilu. Čula je Gregorove korake kod kupaonice i shvatila da će
divnom jutru uskoro doći kraj. Monica je istisnula dva Citodona iz table i
progutala tablete uz vruću kavu. Nastavila je čitati o novoj metodi liječenja
proširenih vena. Pokušaji Akademiklinikena da izliječe njezina bedra nisu
bili baš impresivni. Nazvala je šefa klinike i dala mu ultimatum: ih će joj
vratiti novac i dati joj poklon-karticu u vrijednosti od trideset tisuća kruna
ili će nazvati svog starog prijatelja iz škole Torbjörna Hedeniusa,
županijskog vijećnika u Stockholmu, i zamoliti ga da povuče dozvolu rada
Akademiklinikenu. »Duguje mi uslugu«, završila je objektivno. Novac se
pojavio na njezinu računu još istog popodneva i tri dana poslije na tepihu u
predsoblju dočekala ju je kuverta matirane zlatne boje s rukom ispisanom
adresom.
Gregor Dabrowski utonuo je u kauč i odložio šalicu s kavom na stakleni
stol.
»Znaš da je to staklo«, reče Monica ne podignuvši pogled. »Loše si
spavala?«
Gregor je uzeo vikend-prilog časopisa Dagens Industri. »Kao i obično«,
odvrati Monica.
»To što loše spavaš nije nikakva novost, dušo. Možda bi na vrijeme
trebala prestati piti navečer.«
Monica je ustala i odšepala do otvorene kuhinje s dugačkim, spojenim
blokom u kutu. Tvrtka koja je isporučila plohu morala je upotrijebiti
dizalicu kako bi je pod kutom unijela s balkona. Pločnik na Skeppsbronu
bio je zatvoren čitav dan kako bi se smjestila ta grdosija.
Počela je rezati grejp i uključila sokovnik.
»Tipično muško dominantno ponašanje.«
»Ha?«
 »Samo zato što te molim da paziš na naš namještaj ti tvrdiš da se nisam
naspavala. Sigurno ti je teško sad kad više ne možeš igrati na onu iskušanu
kartu menstruacije.«
Gregor je okrenuo list blago ružičastih novina.
»Sada si baš sitničava, znaš?«
»Opet to radiš.«
»Što to?«
»Oslanjaš se na osjećaje i biološki sat umjesto da se racionalno držiš
činjenica.«
Monica je utočila sok u dvije velike čaše i napunila ih drobljenim ledom
iz ledomata s vrata hladnjaka. Otišla je do svog muža, inače nakladnika u
najvećoj švedskoj nakladničkoj kući, i pružila mu čašu.
»Evo... Dušo.«
Gregor je uzeo čašu.
»Ne moraš biti sarkastična.«
»Točno. Ti se previše vodiš osjećajima, oduvijek si takav. Zato ti nikad
ni nisu ponudili mjesto direktora nakladničke kuće.«
Gregor je odložio novine na kauč.
»Hoću reći, ne moraš mi tepati ako to ne misliš.«
»Kaže on koji kupuje deset ruža svojoj supruzi svakog petka već pet
godina. Pitam se koliku bi to lošu savjest one trebale ublažiti?«
Gregor je nježno primio ženinu ruku i potapšao drugom rukom mjesto
na kauču pokraj sebe.
»Dođi i zagrli ovog starca umjesto da se duriš. Što se dogodilo s mojom
medenom ovog tjedna da je kiselija od onog odurnog soka?«
Monica se nasmiješi i odmahne glavom.
»Da samo znaš.«
»Ispričaj mi.«
Monica se vratila i sjela u svoj omiljeni naslonjač.
»Zašto ne pokreneš nešto svoje?« upita ona.
»Prekasno je za to.«
»Za što?«
 »Ostao sam bez elana.«
»Nisi.«
»Jesam.«
»Samo si postao ogorčen. I dalje si najbolji izdavač u gradu. S najviše
dobitnika Nobelove nagrade u džepu.«
»Ni to nije točno.«
»Tko ima više od tebe?«
»Nije važno.«
Monica potegne svoj zlatni lančić.
»Uostalom, pitam se tko je tu ogorčen«, reče Gregor.
»Što insinuiraš?«
»Dušo. Znam koliko priželjkuješ direktorsko mjesto u NSK-u.«
»I?«
»Nisi ga dobila.«
»Ne, nisam«, odvrati sarkastično Monica.
»Vidiš.«
»Što to?«
»I dalje si ogorčena.«
Monica hitro ustane i ode do hladnjaka. Natoči si čašu bijelog vina koju
iskapi.
»Malo je rano za to«, začuje se Gregorov meki glas.
»Zašto za promjenu ne uzmeš svoj život u ruke?« zareži ona.
»Izbjegavaš pitanje. Zašto si danas tako teška?« kontrirao joj je Gregor.
»Sad si ti taj koji se izmotava.«
»Neka bude tako. Dvije zmije koje se uvijaju i izbjegavaju jedna
drugu.«
Gregor je popio svoj sok.
»Čekala sam pravu priliku«, reče Monica i sjedne na kauč.
»Za što?«
»Da opalim iz oružja.«
»Malo je rano za sezonu lova, nije li?«
 »Uskoro će vrijeme biti savršeno.«
Monica je uzela nekoliko kockica i prebacivala ih iz ruke u ruku.
Promatrala je velik nos svojeg muža. Njegovo karakteristično visoko čelo.
Uske usnice koje je često stiskao, osobito kad bi čitao neki mađarski
rukopis za knjigu. Katkad bi zastao, zapiljio se kroz prozor i skinuo naočale
kad bi o nečemu razmišljao. Zatim bi ih vratio na nos i nastavio čitati.
Monica je pustila kockicama da odskaču preko staklene plohe. Ljestve.
Uzela je mobitel i nazvala Fredrika Francka koji se, unatoč tomu što je bilo
tako rano, javio na prvo zvono.
»Dobro jutro.«
»Vrijeme je da ubacimo Kallax.«
»Sleđ? Sada? Subota je.«
»Šibni mi SMS kad sve bude spremno.«
»Ali...«
Monica je prekinula poziv, nastavila listati časopis i pronašla članak o
tome kako polako peći rebarca u glinenoj posudi.
 Subota, 8. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Tekla je i dalje osjećala okus bljuvotine u ustima, ali mučnina je iščezla.

Razmišljala je o tome što bi joj moglo odvući misli s onog stopala s
intenzivne. Sjetila se dječaka s Gaucherovim sindromom. Nije stigla
popratiti što se dalje zbivalo s njim i odlučila je poći do dječje intenzivne
njege.
»Gdje je onaj trogodišnji dječak koji je primljen u četvrtak navečer?
Onaj kojeg su dovezli na hitnu s grčevima.«
Pomoćna sestra koja je prepoznala Teklu povela ju je sa sobom.
»Jesi li mu upoznala obitelj?« upita Tekla. »Tata mu je bio silno
uzrujan.«
»Tate znaju biti vraški teški«, ustvrdi sestra.
»Osobito policajci i vatrogasci. Nagledaju se puno sranja na ulici.«
»Poput nas.«
»Sranja?«
Pomoćna se sestra nasmiješi. »I toga. Ali to mi obrišemo.« Tekla se
nasmiješi. »Istina.«
»Snaći ćeš se i sama«, reče pomoćna sestra i nestane.
Tekla je svukla sa sebe kaput i objesila torbu pokraj zaštitnih maski u
zračnoj komori ispred dvorane. Ušla je u dvoranu, sjela na stolicu i spustila
bočnu zaštitu na velikom bolničkom krevetu. Oscar je ležao i spavao s
cjevčicom u dušniku. Buka respiratora bila je ugodno uspavljujuća. Tekla je
nekoliko puta duboko udahnula i osjetila kako je hvata umor. Obujmila je
dječakovu ruku. Bila je toplija nego neku večer na hitnom prijemu.
Pogledala mu je mimo lišće i dopustila svojim vjeđama da se spuštaju u
ritmu šištanja respiratora. .
Najedanput je Tekla čula djevojački glas iza sebe.
»Tko ste vi?«
Okrenula se i ugledala uspravno, mršavo stvorenje duge lanenoplave
kose kako nepomično stoji samo nekoliko koraka od nje. Nije čula da se
vrata otvaraju.
»Zdravo.«
Nema odgovora. Samo velike, jasne plave oči koje zure.
»Ja sam liječnica koja je zbrinula Oscara kad je tek stigao na hitni
prijem.«
»Ne izgledate kao liječnica.«
Tekla se nasmiješi. Osjećala se posve umrtvljeno.
»Jer ne nosim bijelu kutu?«
Djevojčica mirno kimne.
»Još nisam počela smjenu.«
»Pa što onda radite ovdje ako niste u smjeni?«
Djevojčica je imala crvenu traper-jaknu preko bijele majice kratkih
rukava s nekim blještavim tekstom koji Tekla nije mogla pročitati. Crne,
vrećaste capri hlače. Pogled joj je iz prestravljenog prešao u nešto odlučniji.
»Ti si mu sestra?« upita Tekla.
Djevojčica kimne.
»Kako ti je ime?«
»Iris.«
»Bok, Iris. Ja sam Tekla.«
Iris je nakrivila glavu i nespretno prekrižila ruke. Izgledalo je kao da
oponaša neku odraslu osobu.
»Kakvo čudno ime.«
»Ali pitala si me zašto sam ovdje«, nastavi Tekla. »Ovdje sam kako bih
provjerila kako se Oscar osjeća.«
Iris prestravljeno pogleda Oscara koji je nepomično ležao u krevetu.
Tada je prvi put odvratila pogled s Tekle.
»Ozbiljno je bolestan«, nastavi Tekla. »Ali sada samo spava. Dobiva
hrpu lijekova tako da mu bude bolje.«
Djevojčica kao da je razmatrala nešto sama sa sobom. Ruke je spustila
uz tijelo. Čekala je. Zatim je protrljala jedno oko.
»Smijem li vam sjesti u krilo?«
 Tekla je ostala zatečena. Tijelo joj se ukočilo. Htjela se ispričati, reći da
mora ići, ali bilo je nečeg u toj djevojčici čemu se nije mogla oduprijeti.
»Naravno.«
Iris je oprezno prišla Tekli i sjela joj u krilo. Stavila je ručicu na Teklinu
ruku koja je pak držala Oscarovu ruku.
»Znoji se«, prošaptala je Iris.
»Možda sanja o pustinjama.« .
Tekla je htjela staviti ruku oko djevojčice, čvrsto je zagrliti, ali obuzdala
je taj poriv.
Iris se oprezno okrenula i pogledala Teklu u oči.
»Mislite?«
»Mislim da mu je lijepo i da uživa u poštenom snu. Vidi kako su ga
lijepo ušuškali. Zar ne bi i ti voljela spavati u tako velikom krevetu?«
»Ne.«
»I ta cjevčica u ustima. Možda mu daju i Coca-Colu. Na litre.«
»Ja volim Fantu.« r »Kad je čovjek bolestan, može birati što želi.«
»Moj tata kaže da su gazirana pića štetna.«
»A što mama kaže?«
»Mama se boji tate.«
Tekla se zapanji.
»Tako znači? Boji ga se? Ali ovdje u bolnici odlučuje pacijent. Voli li
Oscar piti Coca-Colu?«
»Da.«
»Onda je može piti koliko mu srce zaželi.«
Iris se zagnjurila u Teklin zagrljaj i utisnula glavicu na njezina prsa.
Tekla je osjetila blagi miris maslačaka iz djevojčičine kose. Razmišljala je o
tome hoće li nastaviti ispitivati o tome zašto se mama boji tate, ali nije
htjela upropastiti taj divni trenutak. Teklina odluka da nema djecu temeljila
se na strahu da će prenijeti majčine gene. Bolesne gene koji su bih kodirani
na groznu Huntingtonovu bolest. Geni koje Tekla nije ni znala nosi li ih.
Nikad se nije usudila testirati. Ah zbog kojih je podizala zidove i nasipe
protiv svega što se zvalo ljubavnom vezom i mogućom vlastitom djecom.
 »Imaš li braće ili sestara?« upita Iris.
»Jednog brata.«
»Brineš se za njega?«
Tekla proguta knedlu. »Trudim se. Ali on je...«
»I on je bolestan?« upita Iris. .
»Moglo bi se reći.«
Tekla si je dopustila oviti jednu ruku oko Iris.
Sjedile su tako u tišini deset minuta, obje utonule u svoje svjetove, kad
je jedna medicinska sestra ušla i prekinula čaroliju. Iris je mimo sjedila i još
snažnije stisnula Teklinu ruku. Djevojčica je djelovala kao da se nalazi u
ugodnom stanju koje nikako nije htjela napustiti. Tekla je oprezno ustala i
izvukla svoju znojnu ruku od brata i sestre.
Primijetila je da to Iris nije htjela, ali pomogla je djevojčici da sjedne na
stolicu.
»Nemoj reći roditeljima da sam bila ovdje.«
»Ne?« odvrati medicinska sestra začuđeno.
»Ne, ni ikome drugom.«
»Ne brini se.«
Tekla je napustila sobu, ali djevojčičine plave oči nije mogla izbaciti iz
glave.
 Subota, 8. lipnja
GRÖNVIKSVAGEN, BROMMA

Victor Umarov pogledao je prema bazenu ispod prozora svoje spavaće

sobe. Budio mu je mnoge osjećaje. Najviše beznađe i priličan gnjev. Ali
nije se kanio predati. Dvije godine zatvora početkom osamdesetih Victoru
su začudno dobro došle. Crno i bijelo. Jasna struktura. Dobio je poštovanje i
pristup novim društvenim strukturama zahvaljujući tome što se znao tući.
Ali nikad se time nije bavio. Samo se pobrinuo da izvodi dovoljnu dozu
mačo stvari kako bi dobivao najviše ocjene u zločinačkim krugovima.
Nešto što će mu se isplatiti mnogo godina kasnije kad mu ruska sigurnosna
služba, FSB, dodijeli zadatak, u Stockholmu.
Pronevjerio je FSB-ov novac nekoliko godina, na kraju su ga ulovili i
nakon rapsodičnog suđenja dobio je smrtnu kaznu. Onda je, nakon šest
mjeseci u zatvoru, dobio »posljednju šansu«, kako je to ćelavi službenik
FSB-a sam rekao. Uz dva uvjeta. Prvi: s heroinom koji pristiže iz
Afganistana preko istočnih zemalja, »sjevernom rutom«, treba preuzeti
tržište heroina u Stockholmu i redovito uplaćivati novac FSB-ovoj četvrtoj
jedinici, onoj zaduženoj za gospodarsku sigurnost. Drugo: smrtna kazna
samo će mu se odgoditi. Ako ne izvrši zahtjeve, »poslat će mu nekoga«,
kao što je službenik to grubo ustvrdio prije nego što je uvalio ugovor
Victoru da ga potpiše. Dosad se Victor dolično ponašao i sastanci s
izaslanicima FSB-a po raznim irskim pukovima u gradu bili su prilično
bezbrižne prirode. Činilo se da Rusi vjeruju kako Victor obavlja svoj
zadatak kao vor u Stockholmu.
Victor je kažiprstom prešao preko reda kemijski očišćenih košulja. Crna
ili bijela? Najjednostavnije bi možda bilo dosljedno ih izmjenjivati svaki
drugi dan. Ili možda crnu odjenuti danju, a bijelu navečer? Ili crnu za svaki
dan, a bijelu za zabave? Ne, nikad nije bio dosljedan. Strukturiran? Kad je
bilo potrebno. To što mu je službeno zanimanje bilo prevoditelj ruske
književnosti bilo je ironično s obzirom na Victorovu disleksiju. Njegov stari
prijatelj Boris pomogao mu je s nekim prijevodima reda radi. Boris je
također obiteljski računovođa.
 Victor je zakopčao košulju, dvaput se nasprejao Old Spiceom, navukao
hlače i crne cipele marke Ecco. Nina se obično rugala njegovu odabiru
cipela, ali njega za to nije bilo briga. Funkcionalnost je oduvijek bila njegov
moto.
Victor se zavojitim stubama spustio u dnevni boravak. Pritisnuo je
dugme kako bi podignuo drvene žaluzine koje su j prekrivale trideset
metara dugačak zid s dva i pol metra visokim staklenim prozorima. Kao u
filmu o svemiru gdje se brod probudi i polako počne propuštati svjetlost
izlazećeg sunca, sada se golemi dnevni boravak sa svojim raznim
dijelovima — sjedećim garniturama, šankom, bilijarskim stolom, nekoliko
naslonjača — počeo kupati u svjetlosti. Cijela ta ceremonija trajala je
dvadeset sekundi, čitava ta mašinerija bila je desetak godina stara, ali ,
funkcionirala je kao i stari sovjetski tenk T62. Najdraži trenutak u danu
Victoru je bio kad bi ugledao jezero Malaren kako se budi pedeset metara
niže. I »Djede, hoćeš se igrati s nama?«
Okrenuo se, toliko se bio zadubio u svoj svijet da nije čuo da su se
blizančice prišuljale iza njega. Najednom mu se učinilo da ondje stoji gol,
ali brzo je shvatio da je na sebe navukao i hlače i cipele. Opustio se.
»Dječice moja.«
Čučnuo je i privukao sebi Nininu djecu, Emily i Kate. Nosile su jednake
bijele pidžame od flanela s ružičastim medvjedićima. Mirisale su na maline.
»Pokažite djedu slatkiše.«
Blizanke su se pogledale razrogačenih očiju i odmaknule glavama tako
da su im spale tamne kovrče.
»Neee, nemamo mi slatkiša.«
Victor se pravio iznenađen.
»Ma je li? Onda iza leđa u ruci ne skrivate žele bombone od maline?«
Blizanke se zahihoću, i pokušaju zadržati usta zatvorenima.
»Nemoj reći mami.«
Victor je rekao pssst držeći kažiprst ispred usta.
»Časna riječ. Šutjet ću kao mumija o kojoj sam vam pričao jučer poslije
večere. Sjećate se?«
Oprezno su kimnule i sjetile se priče o piramidama kod Luxora.
 »Vrijeme je za doručak. Jeste za toplu čokoladu?«
»Daaaaa!« poviču blizanke uglas.
U kuhinji je njihova mama Nina pripremala doručak. Victor je poljubio
svoju princezu u čelo.
»Tata, jesi dobro spavao?«
»Kao ruski medvjed zimi.«
»Onda lijepo da si se mogao probuditi iz zimskog sna«, reče Nina i lice
joj se raširi u širok osmijeh. Bila je već savršeno našminkana: tamnocrveni
ruž na punim usnicama, diskretna maškara i brončano sjenilo od kojeg joj je
tamna kosa djelovala crno poput ugljena.
»Ne dogodi se baš svake subote ujutro da čitava obitelj dugo spava.«
Victor se okrenuo oko sebe u golemoj kuhinji. »Gdje je Joakim ?«
»Otišao je rano«, odvrati Nina i stavi debele male palačinke na tanjur.
»Tenis s prijateljem.«
»Znaš da i Coco to zna raditi«, reče Victor upirući prstom u tavu.
»Nisu fini kao moji uštipci«, nasmiješi se Nina. »Sjećaš se da je i naša
dadilja u Londonu pravila takve? Najukusnije su s medom. Sjedni, tata, pa
ću nam skuhati kavu. Rijetko imam priliku pobrinuti se za tebe. Treba ti,
izgledaš tako iscrpljeno.«
»Hvala ti«, reče Victor i nasmiješi se.
Victor je uživao gledajući svoju najstariju kćer tako dobro raspoloženu.
Svježe istuširanu i živahnu, savršeno namještene kratke kose. No istodobno
mu je nešto kod nje unosilo nemir, nije mogao odrediti što točno. Nešto u
njezinoj vezi? Victor je pretpostavljao da joj se sviđa biti kod kuće. Ali
oduvijek je smatrao da je njezin suprug Jocke ne cijeni dovoljno.
Sjeo je u blagovaonicu koja je gledala prema stražnjoj strani kuće.
Klizna vrata bila su otvorena i svjež lipanjski zrak prelazio je preko
kamenog poda.
Sardor je ušao u kuhinju i nagnuo se prema naslonu jedne stolice. Imao
je kožnu jaknu na sebi. U jednoj ruci veliku šalicu kave, a u drugoj knjigu.
»Bok«, rekao je odrješito.
»Bok, braco«, reče Nina. »Neobično te vidjeti s knjigom u ruci.«
Sardor je sestri dao do znanja da mu je neugodno.
 Victor je ustao i razmišljao o smeđoj vodi u bazenu gledajući kroz
kuhinjski prozor.
»Boja me podsjeća na naše unutrašnje dvorište ujesen u Taškentu.
Blato, piljevina i hrđave metalne kante. Sve od čega sam odlučio pobjeći.«
»Ali, tata«, reče Nina držeći ruku na Victorovu ramenu. »Nije tako
strašno.«
»Jučer sam ubacio tablete klora u bazen, već drugi put ovaj tjedan. Ali
dosad nije polučilo rezultat. Serviser je također bio ovdje i provjerio
postrojenje za pročišćavanje koje funkcionira ‘kao moj Audi iz 2001.’, da
se izrazim njegovim riječima.« Victor frkne. »Ja ne želim stari Audi. Bazen
mora biti sređen do idućeg vikenda kad će svi susjedi doći na Eleninu
godišnju vrtnu zabavu. Ali neću odustati. Kamila i blizanke dobit će svoj
savršeni bazen na koncu.«
»Zadovoljne su«, reče Nina.
»Jesi li ih vidjela da se ovaj tjedan kupaju?« upita retorički Victor.
»Još je prehladno«, pokuša objasniti Nina dok je kćerima posluživala
sendviče s Nutellom i grijala čokoladu u mikrovalnoj pećnici. Već je bila
spremna za današnje oglede: tamnoplavo odijelo marke Zegna i crna bluza.
Oko vrata crvena svilena marama.
Victor je istočio kavu iz srebrnog vrča, odložio ga nasred golemog
staklenog stola, sjeo pokraj Kate i pogladio je po kovrčama. Okrenuo se
prema Sardoru.
»Kako je prošlo jučer s Jensenom i kožnim hlačama u Skärholmenu?«
»Pozvali su nas na kobasice.«
Nina je otkopčala sako i pridružila se obiteljskom doručku.
»Pričao sam s Jensenom«, nastavi Sardor. »Naposljetku je skopčao sve.
Imamo tjedan dana da pronađemo tipa koji je izbo Jarma.«
Victor je izvadio kožni etui i svoj upaljač iz džepa svilenog kaputa. Uza
škljocaj je istisnuo cigaretu. Srebrni upaljač izbacio je dva centimetra
dugačak plamičak koji je primicao i odmicao na sigurnoj udaljenosti od
cigarete. Kao i obično pridržao je cigaretu ispred usta i povukao. Iako nije
izišao nikakav dim, mogao je osjetiti topao duhan u dušniku. Zatvorio je oči
i potom odložio cigaretu na stol.
 »I onda si priredio scenu?«
Victor je još jedanput povukao nezapaljenu cigaretu.
Sardor je nervozno prčkao po svojoj knjizi.
»Izazvali su me.«
»Znači, ti si taj koji je odabrao nasilje?« upita Victor. »Mislim da se
sjećam da sam te zamolio da se ponašaš diplomatski.«
»Tebe uvijek zanima samo tko je kriv?« uzdahne Sardor. »Uvijek je
jedan kriv kad se dvoje svađaju.«
Nina ustane. »Moram u ured. Jonna je za vikend u New Yorku i moram
sklopiti neki posao.«
Victoru sine što nije bilo u redu. Nina ga je izbjegavala pogledati u oči.
I bila je usiljena, govor tijela bio joj je trzav i napet.
»To je onaj otok?« upita Sardor svoju sestru.
»Kaggholmen, da. Zašto pitaš?«
»Cijeli otok. Zvuči skupo.«
»Prodaje se za trideset i tri milijuna. Kupit će ga jedan Nizozemac. U
čemu je problem?«
Sardor ustane ignorirajući svoju sestru.
»Moram Tatyanu dovesti u red«, reče on. »Uopće nema kontrolu nad
time kako se cure ponašaju.«
Victor se nasmiješi Emily i Kate čija su lica cijela bila umrljana
Nutellom.
»Rekao sam da mogu naći nekoga tko će se pobrinuti za Kolumbijke.
Ali ona odbija.«
»Lijepo što se brineš za svoje zaposlenike«, reče Victor.
»Zaposlenike?« upita Sardor. »Tatyana nam je i više od toga. S nama je
otkad smo stigli ovamo.«
Nina baci pogled prema svome bratu, zatim prema Victoru. Obrisao je
Nutellu s dječjih lica.
»Mogu uskočiti ako treba«, reče ona.
 »Nećemo tebe uvlačiti u ovo«, odvrati Victor odmahujući glavom.
»Znaš to i sama.«
»Samo kažem da...« -
»Ne!« drekne Victor i tresne šakom o stakleni stol.
Blizanke poskoče.
Victor žurno uvuče nekoliko praznih dimova i zatim nepopušenu
cigaretu zgnječi.
»Koliko ti puta moram objašnjavati da postoji čitav kineski zid između
toga što radi Sardor i onoga što radiš ti, Nina?«
Zavlada tišina u kuhinji.
Victor se sav ražestio.
»Ja sam vor u Stockholmu, prevoditelj i mali poduzetnik koji živi od
kamata na stari kapital. Dobro? Nitko me ne dira. Ni bande. Ni bajkeri. Ni
policija. Ti bokca, imam čak i skladan odnos s poreznom upravom. A ti si,
Nina, ženska inačica mene. Ne smiješ dobiti ni kaznu za nepropisno
parkiranje. Jasno?«
»Da, tata«, odvrati Nina.
»Nikad, ali nikad ne smiješ doći u doticaj s nečim nezakonitim.«
»Ne trebaš me sada dalje daviti time.«
»Dođi ovamo«, reče Victor. »Pogledaj me. Što se zbiva?«
»Što bi se zbivalo?« upita Nina nemirno.
»Reci mi ako te nešto tišti, dobro?«
»Naravno.«
Sardor je odložio svoju šalicu na stakleni stol.
»Obavi svoje i svi sretni i zadovoljni«, reče Sardor svojoj sestri.
»Nitko ti neće maznuti komad kolača«, odvrati Nina uz hinjeni
smiješak. »Možeš biti miran.«
»Još nisam mrtav«, uzdahne Victor. Tijelo mu je bilo teško i istrošeno,
zbog čega je bio snužden. Upravo je to odlučio izbjeći: dvoje djece koje se
prepire oko nasljedstva. Zašto ih nije uspio dobro odgojiti? Zašto je Nina
bila jedina koja se držala podalje od kriminala? Trebao je biti stroži,
natjerati Sardora da nastavi s faksom. »Uostalom, sve je već sređeno.
Možete se prestati svađati.«
»Nisam vidio nikakve papire«, reče Sardor.
»Prekini«, zagrmi Victor.
Nina prasne u grub smijeh: »Kao da bi ih Sardor znao pročitati!«
Sardor pođe prema vratima.
»Moraš više spavati«, dovikne mu Nina. »Ako želiš, mogu zamoliti
svog liječnika da ti propiše tablete za spavanje. Nešto što će ti zatomiti
testosteron noću.«
Ni ne okrenuvši se, Sardor je odgovorio:
»Netko mora obaviti i prljavi posao.«
 Subota, 8. lipnja
ÖSTERMALMSKA TRŽNICA

Nina je parkirala svoj crni Cadillac Escalade ispred ulaza u staru tržnicu na
Östermalmu. Sjetila se kako se Jocke začudio kad je kupila automobil.
Argument je bio sigurnost za djecu. Njoj su se svidjeli oblik i velika sjedala.
I tišina. Ali naravno, katkad je bilo teško pronaći dovoljno veliko parkirno
mjesto.
Ušla je u zatvoreni prostor tržnice i nastavila do Melanderove ribarnice
gdje je sve bilo krcato ljudima. Zazvonio joj je mobitel: Jonna Freden-
Hansson.
»Zašto se ne javljaš?« upita Jonna.
»Znam da si me nazvala otprilike četrnaest puta. Možeš se smiriti«,
rekla je Nina uzimajući listić s brojem. Kimnula je vlasniku koji je pred nju
stavio čašu pjenušavog vina. Pijuckala je ledeno hladnu cavu i nabola
kockicu sira. Manchego. To ju je podsjetilo na doba kad su ona i Joakim
otišli u Oviedo, na sjevernoj obali Španjolske, gdje su se oblijevali ciderom
sve dok više nisu mogli ni prismrdjeti boci jabukovače. To je bio njihov
život prije djece.
»Daj, Nina. Zar si zaboravila onaj požarčić?«
Nina se morala pomučiti da pronađe neko mjesto na kojem može
neometano razgovarati. Začudila se da dame pored kojih se provlačila još
nisu pospremile svoja krzna na tavane. Bio je gotovo vrhunac ljeta. Taj
švedski kliše o »znojenju u proljeće« nikad nije djelovao tako doslovno.
Bilo joj je teško shvatiti fetiš östermalmskih dama na odjeću od krznenih
životinja. Njoj je draža bila crna koža.
»Mislila sam kupiti račiće za obitelj i pokušati se odmoriti od glasnih
kolega i agresivne braće na nekoliko sati.«
»Što je Sardor učinio?«
»Pa neće mi uništiti subotnju večer u svakom slučaju.«
»Svađali ste se?«
»Zar smo ikad radili išta drugo?«
»Trebate to riješiti razgovorom.«
 Nina se nasmije sebi u bradu.
»Sardor nije tip osobe s kojom se išta može postići razgovorom. Nije u
doticaju sa samim sobom.«
»Ali možda bi svejedno mogla pokušati.«
»Možemo li prestati analizirati moju obitelj ? Čini mi se da imamo
prečih stvari koje treba riješiti.«
Nina je iskapila pjenušavo vino i uhvatila vlasnikov pogled, zadržala
prst na čaši kako bi joj se dotočilo vino. Samo su ona i neki muškarac s
krumpirom od nosa malko dalje pili. Dame u blizini grčevito su držale svoje
torbe ispred sebe i nisu se htjele opustiti sve dok ne stignu kući nekoliko
četvrti dalje i natoče si prvi šeri u danu.
»Uživaš u vibri velegrada?« upita Nina. »Ja bih radije umrla nego
živjela u New Yorku. Iako te ovdje može spopasti panika jer svatko poznaje
svakoga. Teško je nazvati Stockholm svjetskim gradom. A o Veneciji
sjevera da i ne govorim.«
»Možeš se malo fokusirati?« dovikne joj Jonna kroz slušalicu.
»Sada zvučiš kao moj tata. Ako mi nešto dobro ide, onda je to
fokusiranje.«
Nina je pomislila na Victora i ono što ih je on naučio: ostati smiren kad
je potrebno. Možda ga drugi doživljavaju kao bučnog, napornog i
neusredotočenog, ali Nina je bezbroj puta vidjela kako su poslovni kolege
mislili da Victor ne drži konce u rukama i pokušali ga manipulirati nekim
trikovima s brojkama, što je u svim slučajevima završilo loše po te osobe.
»Nina, o čemu ti to?«
»Umjetnost opuštanja kad za to imaš priliku.«
Nina je oduvijek zavidjela očevoj sposobnosti da se isključi iz
poslovnih obveza kad je na odmoru. Bavio se svojim bazenom ili se sa
susjedom upuštao u neki posve neshvatljivi građevinski projekt koji bi
mogao potrajati mjesecima. A da se i ne spominje Victorova opsesija
raznim aktivnostima s unukama.
»To će nas izvući iz ove situacije? Da zabijemo glave u pijesak?« upita
Jonna.
»Ne mislim tratiti svoje slobodno vrijeme.«
 Nina je susrela pogled onog tipa s krumpirom od nosa i prepoznala ga.
Izvršni direktor kreditne ustanove i svježe razveden.
»Dođu cica na kolica. Ti bi se barem zbog toga trebala zabrinuti.«
»Trebamo još informacija«, reče Nina.
»Kako možeš biti tako mirna i praviti se da se ništa nije dogodilo?«
»Kao što sam rekla, ništa nećeš promijeniti ako samo vičeš i hvata te
panika.«
»A ti ga još nisi dobila?« upita Jonna.
Sada je došao red na Ninu da naruči. Odložila je čašu.
»Samo malo«, reče ona Jonni. »Dvije kile svježih račića.«
Nastavila je govoriti Jonni:
»Nazvala sam ga nekoliko puta, ali javlja mi se samo sekretarica.«
»Možda j e pobjegao ?«
»Ili još gore od toga.«
»Što može biti gore od toga?«
»Na intenzivnoj u Nobelovoj bolnici leži neki neidentificirani
muškarac«, odvrati Nina. »S teškim opeklinama.«
»I to bi trebao biti on?«
»Nije isključeno. Ali ja ću se pobrinuti za to. Samo da najprije malko
predahnem, samo večeras.«
Nina je izvadila svoju platinastu karticu i zauzvrat dobila bijelu
plastičnu vrećicu. Pošla je prema svom SUV-u i ugledala redara kako joj
ostavlja žutu cedulju na vjetrobranskom staklu.
»Pokušat ću se isključiti«, uzdahne Jonna.
»Loše ti ide.«
Nina je ignorirala redara. Bacila je kaznu za parkiranje na pod, sjela u
automobil i upalila motor. Zatim je nazvala Jockea i obavijestila ga da stiže
kući na Karlaplan. Na crvenom svjetlu kod Karlavagena utišala je glazbu i
zagledala se u starijeg muškarca koji je šetao svog jazavčara. Razmišljala je
o tome je li mogla zaustaviti tu katastrofu koja se približava. Možda je bilo
vrijeme da se naruči kod stomatologa.
 Subota, 8. lipnja, 11 sati
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Eve Elmqvist prošla je rukom kroz kovrčavu kosu i počešala tjeme.

»Sinoć je dobio edem na plućima.«
Tekla se morala potruditi da shvati Evinu informaciju o opečenom
pacijentu. Užasavala se svoje reakcije ako još jedanput bude morala vidjeti
onaj palac. Mozak joj je očito bio krivo spojen i samo ju je tjerao na
razmišljanje o Simonu, što je bilo posve apsurdno.
»Baš kako si rekla«, reče Tekla.
Stajale su ispred čajne kuhinje na odjelu intenzivne njege svaka sa
svojom plastičnom čašom kave u ruci.
»I sada je u septičkom šoku«, nastavi Eva. »Treba veliku dozu
vazopresora. Ah i dalje mokri, što je dobro.«
»Operirat ćeš ga?« upita Tekla.
»Tko bi rekao da te tako zanima liječenje opeklina.«
»Ako želiš, mogu prestati postavljati pitanja.«
»Nema potrebe. Plastični kirurzi došli su mu dvaput prije nego što je
dobio edem. Poček su se pripremati za transplantaciju donirane kože, ali
željeli su najprije ukloniti mrtvo tkivo. Sada imamo problema s njegovim
dišnim putovima. Treba mu napraviti traheotomiju, ali kirurzi s
otorinolaringologije su spori. Surprise!
Nadamo se da će mu netko to izvesti tijekom dana. Inače mu medicina
više neće moći pomoći. Ti ćeš razgovarati s policijom?«
»Samo još nešto«, odvrati Tekla. »Znaš li išta o tome tko je on?«
»Policija se bavi time, ali koliko sam shvatila, to može potrajati.
Pokušavaju izvući rendgenski stomatološki karton od nekih ordinacija iz
bolnice Soder, ne postoji državni registar, a i ne znaju zapravo gdje bi
trebali tražiti.«
» Švedska birokracija. «
Eva odmahne glavom.
»Ne bi išlo ništa brže ni u nekoj drugoj državi.«
 »Ne bez financijskog poticaja.«
»Pa na tome možemo biti zahvalni.«
Eva se zaputi dalje bez pozdrava.
Tekla pođe do sobe u kojoj je ležao pacijent s opeklinama. Unutra je
primijetila sljedeću promjenu: smrad inficirane kože. Kao u mesnici u
supermarketu nekog vrućeg ljetnog dana.
Rebecka Nilsėn o nečem je raspravljala s dežurnom medicinskom
sestrom. Ozarila se kad je vidjela Teklu.
»Aha! Naša informatorica.«
Tekla je izgledala iznenađeno.
Rebecka se nasmiješila. »Recite nam onda.«
Tekla je izbjegavala pogledati pacijenta iako je bio pokriven plahtom.
Jedino što se vidjelo bilo je bandažirano lice.
»Upravo sam od liječnice s intenzivne čula da je imao problem s
dehidracijom. Stanje je delikatno.«
Rebecka je uzela mobitel i uključila snimanje. Odložila je telefon na
stol pokraj kreveta.
»Primjećujem da se sve vrijeme ograđujete.«
»Kako to mislite?«
»Problemi. Delikatno stanje. Zašto nam nikad ne kažete jasne brojke?
Tipa ‘rizik da će umrijeti u roku od dva dana je osamdeset pet posto’.«
»Mogu vam lagati ako ćete se tako osjećati bolje«, odgovori Tekla.
»Nije potrebno. U prirodi mi je da analiziram stvari. Ljude i stvari.«
Tekla je bacila pogled prema monitorima. Pacijent je danas imao više
tahikardije.
»Ali hoće li preživjeti?« upita Rebecka Nilsėn. .
»To još nije jasno.«
»I kad ćete mu ukloniti tu... Cjevčicu s vrata? Ili ublažiti sedaciju tako
da možemo pokušati razgovarati s njime?«
Tekla se nasmiješila.
»To se radi samo na filmu. Vjerujem da shvaćate.«
»A ja volim filmove«, reče Rebecka sanjivim pogledom.
 »Danas je lošije nego jučer«, nastavi Tekla.
Rebecka s gađenjem pogleda respirator dok je Tekla prilazila krevetu i
plahti koja je skliznula na stranu. Ugledala je stopalo i trznula se. Stegnulo
ju je u prsima i postalo joj je teško disati. Ah taj ju je osjećaj brzo prošao.
»Zaista trebamo razgovarati s njim«, reče Rebecka sebi u bradu, kao da
se pokušavala domisliti nekog pametnog načina da probudi pacijenta kojeg
se liječnici ne bi sjetili.
Tekla je zamijetila da Rebecka Nilsėn danas nosi drugu nijansu ruža,
više prema ružičastoj boji želea od maline. Kosa joj je bila čvrsto zalizana i
sjajna. Odjenula je tanku, nabranu haljinu od tamnozelene tkanine koja je
otkrivala rub grudnjaka. Oko struka uska traka od same tkanine. Ruke su joj
bile gole od ramena. Bijele sandale na petu. Izgledala je kao da se odjenula
za vernisažu u galeriji Liljevalchs.
»Zašto vam je tako važno da razgovarate s njim?«
»Vi ste se obvezali čuvati profesionalnu tajnu, zar ne?« upita Rebecka.
Tekla kimne.
Rebecka Nilsén napela je oči gledajući u Teklu i izgledala je kao da je
donijela spontanu odluku.
»Forenzičari su pronašli tragove kalijeva nitrata, sumpora i amonijeva
sulfida u garaži. Dakle, tvari koje se rabe u izradi bombi.«
»Bombi?« začuđeno izvali Tekla.
»Sumnjičimo da su se muškarci koji su napustili mjesto zločina u
kombiju nalazili u garaži i ne možemo isključiti da je naš dragi pacijent koji
leži ovdje u krevetu također pripadnik te skupine.«
Tekli je kroz glavu protekla bujica misli.
»Znači, trebali su pokušati raznijeti toranj?«
»To je trag koji moramo provjeriti. I pritom ne donositi prenagljene
zaključke.«
Tekla je kimnula i nastavila:
»Ali reagirao je na nalokson. Možda to znači da je samo narkoman koji
je spavao u podrumu? Postoji hrpa narkića u podrumima i garažama ovoga
grada, zar ne?«
»Znači, ipak ste ga testirali na drogu?«
 Tekla uzdahne. »Nažalost, to nam je promaknuto.«
»A koliko se naknadno to još može napraviti?«
»Nekoliko dana, ali problem je što je dobio morfij i hrpu drugih lijekova
još na hitnom prijemu, tako da ne možemo znati što je što.«
»Dobro. Ali ne trebamo zatvoriti sva vrata. Čak i izrađivači bombi i
teroristi rabe droge. Moj tim već istražuje sve moguće tragove.«
»Ima vas puno u tom istraživačkom timu?« radoznalo upita Tekla.
Rebeckin ozbiljan izraz lica naglo se raširio u osmijeh.
»Dovoljno. Brzo ćemo ga slomiti«, odvrati ona i Tekla je zamislila zvuk
tucanja oraha ispred božićnog drvca doma kod obitelji Nilsėn.
»I kako napredujete s utvrđivanjem njegova identiteta?« upita Tekla.
»Zašto vas to zanima?«
»Samo sam znatiželjna.«
»Znatiželjni ste, da, to prepoznajem. Radimo na tome.«
Rebecka Nilsėn izišla je iz sobe na odjelu intenzivne njege.
Tekla je bacila pogled na stopalo i pokušala djelovati smireno.-
Medicinska sestra bavila se cjevčicom na njegovu vratu, koja je, čini se,
zapela.
»Je li u redu ako obavim brzi pregled?«
»Slobodno. Samo pokušavam isprati ovu cjevčicu koja napola
funkcionira.«
Tekla je navukla plastični ogrtač i rukavice. Pretvarala se da osluškuje
srce i pluća, ali bila je isključivo usredotočena na to da pokuša naći
neozlijeđene dijelove tijela koje bi mogla pregledati. Jedno rame i dio dolje
sa strane prsa bili su relativno neoštećeni. Ona prijeđe kažiprstom preko
udubine na gornjoj strani ključne kosti. Nije li je Simon slomio kad je bio
mali? Pavši s bicikla? Ključna kost na opečenom pacijentu nikad nije bila
slomljena. Izvukla je rano sjećanje na Simona kad je sjedio na obali
šumskog jezera prekriženih nogu. Imao je male, tamnoplave kupaće hlačice
s bijelom vezicom. Sagradio je pješčani dvorac koji je okruživao jarak.
Usporedila je područje veličine dlana iz svojih uspomena s pacijentom
ispred sebe. Izgledalo je isto. Ali koliko se mogu razlikovati predjeli
ključnih kostiju vitkih mladića? Nastavila je prema desnoj šaci: mali prst
bio je crven, ali ne i opečen. Savila je zglob prsta i istodobno izvukla
sjećanje iz vremena kad su ona i Simon tulumarili u Umeåu s nekim
njegovim prijateljima. Redali su se da isprobaju zaručnički prsten koji je
jedan prijatelj baš tada bio kupio. Bio je suviše velik za Teklu, ali Simon se
slavodobitno smiješio i tvrdio: »Meni prsten bolje paše, pa ću se onda ja i
oženiti.« Ali ispred sebe je gledala prstenjak. Mali prst nije mogla vidjeti.
»Kakvo je stanje?« upitala je medicinska sestra.
Tekla se trznula natrag u stvarnost i ugledala radoznalo lice.
»Pitanje je hoće li preživjeti.«
»Kirurg koji je jutros bio ovdje misli da neće. Kako je ono rekao?
‘Zašto uopće protratiti operaciju na nekog tko je osuđen na smrt?’«
Tekla je pokušavala prokljuviti situaciju, trebao joj je njezin Lypsyl
kako bi razvrstala misli i pospremila ih u prave pretince. Zašto je nije
puštala ta suluda misao da ispred nje leži njezin brat? Je li to imalo veze s
obećanjem koje je dala tati na samrtnoj postelji? Ili s onime što je tata rekao
o bolesti njihove majke. Ono što Simon nikad nije doznao. Vraćala se na
fotografsko pamćenje ključne kosti iz drugog kuta. Promatrala je svaku
sjenu na njegovoj koži. Na trenutak uživala u svojoj fantastičnoj
sposobnosti. Istodobno ju je ona izlagala svemu i svačemu tijekom godina:
psihičkom zlostavljanju, ostracizmu, suzdržanosti, izolaciji. Ipak, uštedjela
joj je toliko vremena tijekom studija.
»Moram samo otići po još klorheksidina«, reče medicinska sestra.
»Možeš li ostati još kratko?«
»Mogu«, odvrati Tekla gledajući kako medicinska sestra nestaje kroz
zračnu komoru.
Nagnula se nad lice unesrećenoga i pokušala mu vidjeti oči, ali kapci su
mu još bili natečeni. Mirisao je na dezinfekcijsko sredstvo i spaljenu kosu.
Pred očima su joj se pojavili prizori kako su nekad sjedili u sauni kraj
šumskog jezera i sa sebe otirali znoj i uklanjali mrtvu kožu te je bacali na
agregat. Ali nije mogla prizvati mirise.
»Uf, jebote, kako ovo smrdi«, viknuo je Simon.
»Mislim da baš fino miriše«, rekla je Tekla i dodala još vlage na
kamenje.
 Tekla je držala opečenog pacijenta za ruku i šaptala: »Simone, jesi li to
ti? Daj mi neki mali znak. Možeš li mi stisnuti ruku ako me čuješ?«
Ali sve što je osjećala bila su njezina bolna leđa dok se nadvijala nad
njega. Jedini zvuk koji je čula bilo je uporno pumpanje respiratora.
»Molim te, pomakni barem prst. Simone, jesi li to ti? Mogu li ti
pomoći? Trebam samo mali znak potvrde da si to ti. Kao kad si oponašao
moje glasno mljackanje onaj put za večerom, sjećaš li se? Mrzio si to.
Rekao si da zvuči kao da ti u uhu šljapkam po gnjecavom blatu. Još uvijek
tako žvačem. Nismo se dugo vidjeli, ali obećavam ti, kad se probudiš,
žvakat ću ti tako dok ne poludiš. Simone, možeš li malo zamljackati?«
Nije pomoglo to što je povisila glas. Jer muškarac ispred nje u krevetu
nije ni mrdnuo.
Položila je svoju drugu ruku na bandažirano čelo pacijenta.
»Znaš da ne znam plivati. Tata me nikad nije stigao naučiti. Jesi li na to
mislio? Znaš li tko ti je ovo učinio? Kimni, pomakni glavu ako čuješ moj
glas. Tako ti silno želim pomoći. Nema veze što si učinio, nitko ne bi trebao
ovako patiti. Znam da si tupan. Sorry, ali uvijek si to bio i uvijek ćeš biti.
Ali volim te takvog kakav jesi. Sjećaš li se što je tata rekao? Da ne možeš
odgovarati za to kakve si roditelje dobio. Bio je posve svjestan toga koliko
je bio loš otac. Što posto. Ali ipak je toga bio svjestan, za razliku od mame.
Simone, molim te, pomakni glavu.«
Promijenila je položaj. Iščekivala reakciju muškarca ispred sebe, ali nje
nije bilo. Pogledala je prema monitoru i vidjela da je puls blago porastao.
Slučajnost ili je to bio jedini njegov način komunikacije s njom?
»Umreš li, umrijet ću i ja s tobom. Ne vjerujem u Boga, pa ne mogu
njega ili nju moliti za pomoć. Samo tebe mogu moliti da preživiš. Jer ne
preživiš li, ne znam ni ja kako ću...«
»Kakvo je stanje ?«
Medicinska sestra se vratila.
Tekla se pretvarala da traži puls na pacijentovu zapešću. Izgledalo je
prilično nespretno.
»Dobro. Sa mnom, barem... Ali možda misliš na Si...
Njega... Pacijenta...«
 Ispustila mu je ruku tako da je grubo pala na bočnu ogradu, izbjegla je
začuđen pogled medicinske sestre i napustila sobu s blagim pritiskom na
grudima.
 Subota navečer, 8. lipnja
VASASTAN, STOCKHOLM

Hladnjak je bio nakrcan pivom. Håkan Nilsson uzeo je jedno hladno,

otvorio ga, iskapio pola boce i glasno podrignuo. Košulja mu je još bila
natopljena znojem od mačevanja, što mu je bila posljednja fizička aktivnost
tog dana.
Oskar je ušao i naslonio svoj veliki trbuh na stol isturen između visokih
prozora koji su gledali na Kommendörsgatan.
»Jebena gajba, a?« upita Oskar.
»Bome«, odvrati Håkan, ali nije bio tako impresioniran. S tugom je
promatrao kako je Oskar propao. U svlačionici u mačevalačkom klubu
Håkan nije mogao a da ne primijeti koliko su svi njegovi stari prijatelji
pretili. Samo su Tero i on još bili u formi.
Oskar si je natočio džin i tonik i cuclao je krišku limuna. »Ludilo. Što
misliš od čega toliko zarađuje?«
»Nemam pojma«, odvrati Håkan nezainteresirano. »Ali čuo sam da je
prodao prošlu igru za desetak milijuna.«
Oskar se nasmije.
»Jebote. I to baš Petter.«
Håkan se sjetio visokog mangupa koji je briljirao na satima kemije i
fizike, ali je uvijek završavao zadnji na »The Killeru« — trokilometarskoj
kros utrci. Njegov i Petterov život otišli su u vrlo različitim smjerovima
nakon škole.
Momačka je večer kod Rasmusa počela očigledno otmicom i vrećom na
njegovoj glavi. Sanna je po dogovoru ostavila vrata otvorena i pobrinula se
da večer prije idu prilično kasno spavati. Sljedeća postaja bila im je
Mattiasov pub u Sollentuni kako bi ondje objedovali prvoklasan doručak uz
šampanjac. Poslije su otišli na bungee-jumping u Nacka strand, i onda na
ručak u gradu u The Dublineru. Ondje im se Håkan pridružio nakon ribičije
s Magnusom. U The Dublineru se održao kviz koji je vodila neka ostarjela
zvijezda domaćeg natjecanja za pjesmu Eurovizije. Rasmus je rasturio sva
pitanja o Eurosongu. No pogled bi mu prilično često padao na dekolte te
zvijezde. Sva sreća pa je bila sva zanesena u čavrljanje. Nakon ručka otišli
su na manikuru u jedan salon na Sveavagenu, zatim mačevanje, pa ispijanje
piva u parku Observatorielunden među stotinama studenata koji su se pržili
na suncu, prije nego što su konačno stigli u Petterov golemi stan. Do tog
trenutka bili su to svi tipični sastojci momačke večeri. No sada će Håkan
preuzeti kormilo i podignuti ljestvicu na višu razinu.
Ušli su u dnevni boravak. Ondje je sjedio Rasmus u svom odijelu
Ironmana s pivom u ruci, zadubljen u raspravu s Petterom. Håkan je osjetio
ubod zavisti kad im je vidio zbijene glave, kao kad bi tijekom učenja
isključili sve druge iz svojih dubokoumnih razgovora. Dok su ostali momci
razglabali o sportu, curama i kako se provući bez dvojki, razgovori
Rasmusa i Pettera uvijek su nosili malo intelektualni) i pečat. Većina tada
nije imala pojma što žele biti u životu, ali sada je mogao sumirati: svi su se
dobro snašli, a Petter očigledno najbolje od njih.
Sjeo je na četiri metra dugačku bijelu kožnu sofu i bubnjao po bedru u
ritmu Beyonceine pjesme 7/11. Petterov popis pjesama na Spotifyu, dakako.
Pivo je teklo. Došao je i viski. Pizze na stolu. Glazba koja trešti. Håkan je
razmišljao o tome što će reći susjedi, ah shvatio je da ih je Petter sigurno
već potkupio ulaznicama za neki koncert. Osim svoje tvrtke s igrama Petter
je također vodio neke projekte u glazbenoj branši. Håkan nije imao pojma o
čemu se radilo. Petter je u prvom redu bio Rasmusov kompić, jedan korak
udaljen od Håkanova svijeta. U dvadesetima su se još svi zajedno viđali,
ako zoveš jednog, zoveš sve. Zabave, događanja, putovanja. Sve su radili
zajedno. Kad su bili oko tridesete i kad su neki prekinuli dugačke veze dok
su drugi odlučili nastaviti ih, a počela su stizati i djeca, postalo je jasno tko
su od njih pravi prijatelji. Håkan zapravo ni s kim nije bio blizak. Susreti su
se prorijedili. On i Angelica prvi su od svih dobili dijete, kupili obiteljsku
kuću u nizu u Farsti i život je postao brz kao kolut za hrčka. I sve je lijepo
funkcioniralo, sve dok nisu dobili drugo dijete. Ali ne bi se trebao žaliti. Još
je bio u formi, volio je svoj posao, kao i odlaziti u lov i ribolov s
Magnusom. Osim toga, karijera mu je sve vrijeme bila na uzlaznoj putanji.
Pogledao je na sat. Uskoro će biti vrijeme. Poslao je pitanje na broj koji
je dobio. Onda je ustao i mobitelom udario u bocu piva.
»Čujte, uskoro stiže malo iznenađenje.« Okrenuo se Rasmusu i
podignuo čašu pjenušca. »Rasmuse. Ti si faca. Nadam se da će ti brak
trajati barem godinu dana prije nego što Sarma prokuži kakav si luzer.«
Povisio je glas.
»Za Rasmusa!«
»Za Rasmusa!« skandirao je hokejaški zbor.
Håkan je primijetio kako napetost u prostoriji raste. Svi su shvatili da je
opet izmislio nešto novo.
Nitko nije mogao ne primijetiti da se između njega i Pettera vodila
interna borba za izbor najboljeg mahera. Petter je daleko stigao, to se mora
priznati. Klavir u kutu prostorije bio je optočen zlatom, vozio je Ferrarijev
džip, praznike je najčešće provodio na francuskoj rivijeri ili u Londonu. Ali
nije imao obitelj. Håkan je, iskreno, imao loš odnos sa svojom djecom, ali...
Zazvonio mu je mobitel.
We are here
Nije mu bilo jasno zašto su mu poruku napisali na engleskom, ali izišao
je u predsoblje.
»Žmirite«, povikao im je odlazeći do vrata.
Ondje su stajale dvije razgolićene djevojke koje su samouvjereno ušle
ravno unutra, prošle pokraj njega i zauzele mjesta usred dnevnog boravka.
Zvižduci i klicanje ispunili su prostoriju. On je došao za njima i rekao:
»Dopustite mi da vam predstavim Annu i Petru!«
Ćurke nisu baš izgledale kao da bi se mogle zvati Anna i Petra. Više kao
Valentina i Olga. Bile su prilično zgodne, osobito Petra, pomislio je Håkan.
Bila je viša od Anne. Mršava, ali s prilično velikim grudima. Håkan je
pomislio kako sliči Angelini Jolie, pune usne, ali pristojnija. Meko, pomalo
stidljivo lice. Bila je mlađa od Anne koja je izgledala kao klasična
prostitutka: kratka bundica, minica i previše šminke. Håkan je otpio velike
gutljaje piva.
Petter je za promjenu pustio I Keep Forgettirí Michaela McDonalda i
posjeo Ironmana Rasmusa na stolicu nasred prostorije. Ruke mu je svezao.
Ostali su sjedili poredani na kožnoj sofi kao djeca ispred čarobnjaka. Håkan
je vidio kako im oči sijevaju, ali svi su se očigledno izbjegavali međusobno
pogledati. Sve što su dotad toga dana činili bile su stvari koje bi mogli
prepričati kod kuće svojim djevojkama. A odsad nadalje morat će lagati
nešto tipa: »Poslije smo jeli, išli u saunu i onda u Café Operu. Bilo je lijepo,
ali bio sam malo umoran.« Prešutan dogovor koji se podrazumijevao.
Anna je preuzela kormilo i počela se skidati. Imala je crno donje rublje
sa samostojećim čarapama. Izazovno je plesala u ritmu glazbe i trljala svoju
guzu o Rasmusa koji se trudio izgledati smireno, kimajući momcima na
kauču koji su veselo podizali piva u zrak. Petter je jedini ustao. Povremeno
je pogledavao u Hákanovu smjeru. Pozitivno je bilo to što se upravo
dogodila promjena u ravnoteži moći. Momci su izgledali zadovoljno. I svi
su znali tko je doveo djevojke.
Håkan je uzeo veliku čašu viskija sa srebrnog pladnja koji je Felix
raznosio. Kao najgori sluga. Gledao je drugu djevojku, slatku Petru koja je
plesala sama sa sobom iza Rasmusove stolice. Imala je odrezane traperice i
crnu potkošulju sa zlatnim uzorkom. Smeđa joj je kosa bila raspuštena, i
napućila je svoje divne usnice, ali nije pogledavala prema momcima.
Izgledala je kao da je u svome svijetu. Je li bila urokana? Možda. Ili
vjerojatno. Håkan je itekako bio upoznat s time kako su te djevojke živjele.
Bile su dio užasne industrije trgovine ljudima, drogiranja i nasilja. Unatoč
tomu, ispred sebe sada nije vidio ništa drugo doli njihovih mršavih, mladih
tijela. Pomislio je na Angelicu koja je oduvijek imala viška kilograma.
Iskapio je čašu. Stresao se. Načeo novo, hladno pivo. Osjetio kako ga
lupa alkohol čim su se djevojke počele maziti i ljubiti iznad Rasmusove
glave. Christer, Mattias i drugi pljeskali su i fućkah im.
Nakon desetominutne predstave djevojke su ostale samo u tangama.
Izvijale su svoja skladna tijela u raznim položajima za jebanje i Håkan je
znao da bi svi u prostoriji rado izvadili kitu i počeli drkati. Umjesto toga,
pivo se ispijalo frenetičnom brzinom.
Petter je prišao Anni i nešto joj šapnuo na uho. Počela je odvezivati uže
kojim je Rasmus bio svezan, primila ga za ruku i povela do spavaće sobe
malo dalje u stanu. Petter im je pokazivao put. Håkan je shvatio što je Petter
naumio. Pokušao je povratiti kontrolu. Poslije ovoga, doduše, Håkan će
postati neokrunjeni kralj ove bande.
Glazba je treštala. Petra je navukla košulju koju joj je Felix posudio i
zamolila MattiÄsa da joj natoči malo šampanjca. Momci su se izmjenjivali
u razgovoru s njom dok je sjedila na klavirskoj klupici. Svi su pokušavali
izgledati prirodno, ali bili su svjesni da im je ovo prilika koja se pruža
jedanput u životu. Håkan je cuclao sedmo pivo, ali začudo se nije osjećao
umorno. Više nekako bistro i raspoloženo. Navala adrenalina. Čavrljao je
kratko o nekoj nogometnoj utakmici s Oskarom, ali sve je vrijeme
pogledavao prema Petri. Nije mogao a da ne bulji u to njezino lijepo lice.
Doista je sjajila, izgledala glamurozno sa šampanjcem, noge blago
prekrižene, i sa zlatnim klavirom koji je upotpunjavao sliku. Oskar je pošao
prema kuhinji kako bi napunio bar, a Petrini udvarači na WC. Håkan joj je
prišao.
»Bok.«
»Bok«, nato će Petra s naglaskom. Bila je još i slađa ovako izbliza.
Savršeni zubi sjajili su se i usta su joj se razvukla u stidljiv smiješak. Koliko
bi uopće mogla imati godina? Ne manje od osamnaest, u to je bio posve
siguran. Dvadeset dvije?
»Super si plesala.«
»Misliš? Baš si drag.«
Imao je dobar osjećaj. Ton je bio umiljat i zvučala je iskreno. Nastavili
su razgovarati. Ispričala mu je o svojoj obitelji u okolici Sankt-Peterburga,
da ima bolesnu majku kojoj je potrebna njega. Da se mislila zadržati u
Švedskoj samo koju godinu kako bi prikupila novac za majčine lijekove. Da
želi postati profesionalna plesačica. Možda se i dalje obrazovati za
psihologinju.
Anna i Rasmus su se vratili. Momci su zapljeskali i Rasmus je iskapio
grog. Petter je izgledao ogavno zadovoljno. Håkan je pogledao Petru i
osjetio kako mu se vraća gnjev.
Zagledala mu se u oči. Mogao je osjetiti miris njezina parfema. Spustila
je ruku na njegove traperice, pomilovala mu dignuti penis. Cijelo tijelo mu
je željelo eksplodirati.
Primila ga je za ruku i odvukla u predsoblje.
Ušli su u Petterovu veliku spavaću sobu i u roku od jedne minute bili su
goli. Håkan je ležao na leđima, a Petra mu je pušila. Uf, jebote, kako mu ga
je pušila. Najednom je Petra izvadila kondom i počela ga navlačiti Håkanu
na kurac, koji se uto spustio. Istodobno je bio spreman za pucanje i u glavi
je imao samo jednu misao, da je uzme straga dok se izvija, pogledava ga i
govori mu: »Izjebi me jako. Jače!«
 »Hoćemo bez?«
»Ne bi išlo«, nasmiješi mu se ona i nastavi navlačiti kondom.
Uspravio se.
»Daj, nemoj. Pa skroz sam zdrav.«
Ušutkala ga je i nastavila.
Håkan je počeo pizditi. Neće mu uništiti ovaj trenutak zbog nekog
jebenog principa. On je bio taj koji je riskirao jebanjem kurve bez
kondoma. I on je bio spreman na taj rizik. On!
»Čuj, ako ne želiš s kondomom, onda ništa«, reče mu naposljetku.
Vidio je kako mu se Petter licemjerno smiješka i osjetio naviranje
bijesa.
»E, sad ćemo se jebat’«, zarežao je i udario Petru u lice.
Ona ga je prestravljeno gledala i htjela ustati iz kreveta kad ju je Håkan
povukao i pritisnuo joj vrat uz krevet. Opirala se, ali on je bio gotovo
dvostruko teži od nje. Nije imala nikakve šanse.
Ščepao ju je za ruke policijskim stiskom i koljenima razmaknuo noge.
Petra je vrištala, ali Håkan joj je zagnjurio glavu u veliki pernati jastuk.
Glazba je u stanu treštala.
Natezao je kurac dok se nije uzbudio i zatim joj ga je stavio do korijena.
Duboko. Toplo. Svršio je za dvadeset sekundi. Tresao se. Uskoro se počeo
smrzavati. Spustio je svoje znojno tijelo na njezino.
Ona je mirno ležala. Posve mlitava.
»Sorry«, procijedio je. »Dobit ćeš extra lovu.«
 Subota navečer, 8. lipnja
SÖDERMALM, STOCKHOLM

Bilo je oko jedan sat u noći kad je Sardor pronašao otvor točno ispred
salona za tetoviranje Evil Eye Tattoo na adresi Magnus Ladulasgatan 25.
Parkirao je svoju Nissan Armadu i ugledao Tatyanine karakteristične kovrče
ispred ulaza. Mahnito je pušila.
Zaključao je automobil i prišao joj.
»Koliko je loše?«
Tatyana je frknula i bacila opušak na ulicu.
»Jebeno loše. Skroz je razjebana.«
»Mora u bolnicu?«
»Ne zbog tjelesnih ozljeda.«
»Zašto si tako uzrujana?« upitao je Sardor.
»Kako to misliš?«
»Izgledaš kao da si pod strašnim stresom.«
»Pa što si mislio?« sikne Tatyana. »Da me boli ona stvar za moje cure
kad ih netko siluje?« Utipkala je šifru i ušli su, odvezli se dizalom do
četvrtog kata.
Sardor je pogledao Tatyanu. Nervozno je prčkala po zlatnoj ogrlici.
»Što buljiš? Mogu nazvati Ninu ako ti ovo ne paše.«
»Točno znaš što ćeš reći, zar ne?« nato će Sardor.
Dizalo se zaustavi. Tatyana otključa vrata šesterosobnog stana s
velikom kuhinjom. Četiri spavače sobe gdje su djevojke spavale dvije po
dvije. Trenutačno su u stanu bile samo Jelena i Olga. I Kaisa, naravno. Sve
su tri sjedile u kuhinji, svaka na svojoj stolici, i pile čaj iz velikih šalica.
»Što se dogodilo?« upitao je Sardor. Ugledao je tragove gušenja na
Kaisinu vratu. Tamnoljubičaste modrice koje su se protezale oko čitavog
vrata.
»Šveđanin. Sredovječan. Krupan. Sve je bilo u redu spočetka. Ali nije
htio staviti kondom.«
»I onda?« upita Sardor.
 »Odjednom me samo mlatnuo«, reče Kaisa. »Uopće nisam bila
pripremljena na to. I bio je snažan. Držao mi je ruke tako da se nisam mogla
izvući. Izgledao je kao da dobro zna kako se to radi.«
»Kako se što radi?«
»Kako se nekome drže ruke na leđima.«
»To je bio onaj murjak«, reče Tatyana i odmahne glavom. Njezina
crvenkasta kosa boje marelice djelovala je naelektrizirano. Unatoč njihovoj
politici da se u kući ne puši, izvadila je još jednu cigaretu i okrenula se
prema djevojkama.
»Samo ja, samo danas. Zaboravite da ste išta vidjele.« Okrenula se
prema Sardoru. »Moraš to riješiti. Ne možemo ga prijaviti policiji.«
Snizila je glas i spustila ruku u njegovu.
»I sorry zbog onog što sam ranije rekla. Nisam mislila da je Nina bolja
u tome...«
»U redu je«, prekine je Sardor. Osjećao se umorno. Sviđale su mu se
sve djevojke, na različite načine. Kaisa je bila druga najmlađa i u Tatyaninu
je timu bila nekih pola godine, ah su je svi drugi voljeli, to je bilo jasno. I
bila je slatka, neiskvarena. Sardor nije mislio da se ona nešto osobito
drogira. Barem ne teškim opijatima.
»Taj prokleti klijent platit će za ovo. To ti obećavam.« Tatyana se
okrenula prema Olgi. »Jeste li je pregledali dolje? Je li ozlijeđena?«
»Nisam«, reče Kaisa. »Bilo je dobro. Brzo je svršio.«
Počela je plakati. Šminka joj se već odavno skinula, ali cijelo joj je lice
imalo plavkast ton.
»Dođi«, reče Jelena. »Idemo leći.«
Sardor i Tatyana promatrali su kako djevojke odlaze niz hodnik do
Kaisine spavaće sobe. Sardor je natočio čašu vode.
»Kad se to dogodilo?«
»Oko deset«, reče Tatyana.
»Nazvao me više puta tijekom večeri«, reče Sardor. »Ignorirao sam ga.«
Sardor se nasmije sebi u bradu. »Riješit ću to.«
»Mora platiti za ovo«, reče Tatyana. »Nema veze što ga poznaješ.«
Sardor najednom utihne. Razmišljao je.
»Ovo je dobro.«
»Kako, dovraga, ovo može biti dobro?« gnjevno upita Tatyana.
Sardor kimne sebi u bradu.
»Možemo ovo iskoristiti.«
»Ali ne smije se izvući!«
»Neće. Budi mirna. Håkana čeka mali posjet.«
 U noći na nedjelju, 9. lipnja
STORA ESSINGEN, STOCKHOLM

Velika suterenska kuća bila je smještena u podnožju padine uz vodu,

diskretno zaklonjena bujnom vegetacijom. Puhao je kopneni vjetar i
klepetala je užad s jedrilica usidrenih na udaljenim molovima. S druge
strane tjesnaca nazirala se Grondalova stambena zgrada, a Sardor je također
znao kakav je pogled ispod zgrade. Bio je ondje na roštilju jedanput prošlog
ljeta. Znao je da je ondje uz mol privezan velik i nov gliser Buster.
Parkirali su ispred dvorišnih vrata. Nigdje nije bilo nikoga, nije se čuo
lavež pasa. Samo prigušeno brujanje prometa na Essingeledenu.
Sardor je na prilazu vidio Håkanov Range Rover pa je razmišljao je li
bio sam ili je s njim možda bilo i neko dijete. Imao je obitelj? Sardor više
nije bio siguran.
Zastao je, okrenuo leđa vjetru i iz džepa jakne izvadio malu vrećicu.
Zagurao je mali prst u bijeli prah. Uvukao u nos.
»Hoćeš?«
»Ne treba.«
Erik »Eje« Johansson obujmio je bejzbolsku palicu i čekao. Ogledavao
se. Navukao je svoju plavu majicu s kapuljačom preko obrijane glave.
Virila je samo kozja bradica.
Sardor je otvorio dvorišna vrata i pošao prema stražnjoj strani kuće u
kojoj su sva svjetla bHa pogašena. Velika veranda sprijeda bila je okrenuta
prema vodi.
»Ti idi sprijeda za slučaj da pokuša pobjeći. Ja ću pozvoniti.« »A
obitelj?« upita Eje.
»Ne znam ima li je.«
»Ovdje ćemo ga srediti ili?«
Sardor kimne.
»Ali samo kao upozorenje.« Sardor ga je pogledao posljednji put.
»Ako ti tako kažeš...«
 Eje je nestao iza ugla. Sardor je prišao vratima i opipao kvaku. Bilo je
otvoreno. Håkan je zaboravio zaključati. Možda je bio previše pijan kad je
stigao kući.
Sardor je otvorio vrata i ušao.
Ravno ispred sebe vidio je kuhinju i golemi dnevni boravak nadesno.
Velike prozore s kliznim vratima, svjetla Grondalove ulične rasvjete s druge
strane tjesnaca. Nalijevo se nalazio hodnik sa zatvorenim vratima.
Najednom je iz jedne sobe izišla neka žena u crnim gaćicama i
prevelikoj košulji. Kad je ugledala Sardora, počela je vrištati. Sardor je
shvatio da u ruci drži pištolj pa ga je sklonio. Točno iza nje pojavio se
krupan muškarac odjeven samo u bokserice.
»Tiho«, rekao je Håkan Nilsson i smirio ženu. »Idi leći.«
»Ali...«
»Poznajem ga«, reče Håkan. »Samo ti idi leći.«
Žena se nevoljko vratila u sobu i zatvorila vrata.
»Kako si ušao? Bilo je otvoreno?« začuđeno upita Håkan Nilsson i
priđe Sardoru. Zatim se zaustavi kad ugleda pištolj.
»Koji kurac uopće radiš ovdje?«
Sardor je spremio pištolj u futrolu na ramenu. Osjetio je kako Håkan
vonja na alkohol kad je prošao prema kuhinji ne bi li si natočio čašu vode.
»Znaš ti dobro«, reče mu Sardor i pođe za njim.
Håkan se lecnuo. »Jebote, što ste me prepali.«
Na balkonu pokraj kuhinjskih vrata pojavio se razbijač s bejzbolskom
palicom. Sardor je pustio Ejea unutra.
»Čuj, koji kurac...« reče Håkan, koji je najednom djelovao potpuno
trijezno.
»Zajebao si«, mimo ustanovi Sardor. »Silovao si jednu od cura.«
»Ma, daj, ne seri«, pokuša Håkan. »Ona...«
»Vidio sam je. Tragovi gušenja na vratu.« Sardor izvadi mobitel i
pokaže fotografiju Kaise. »Nije u redu. Nimalo.«
»Pristala je na to.«
Sardor se nasmiješi.
 »Dobro. Boli me kurac što si murjak. Jedan drugoga držimo u šaci, ali
ovaj si put zajebao. Žestoko.«
Håkan je prošao pokraj Ejea i nastavio prema dnevnom boravku. Pod je
bio ljepljiv. Hodao je prema kauču pa sjeo pokraj peči od steatita. Popio je
vode.
»Tko ti je butra?«
»Jedna ćurka«, odvrati Håkan.
»Zgodna je. Možda malo premlada.«
Håkan je ignorirao komentar o Isabelle Akerlund,
tridesetjednogodišnjoj policijskoj kadetkinji s kojom se Håkan viđao već
nekoliko mjeseci.
»Mogu ti platiti. Platit ću, a vi jezik za zube. Jednostavno. Samo idite
odavde da mogu spavati.«
Sardor je u Håkanovim očima vidio istinsko moljenje. Ulizivanje mu se
gadilo. Pritom su se i te uloge jednom zamijenile.
»Jesi li i ti Kaisi pružio istu šansu?«
Håkan je uzdahnuo, ali nije odgovorio. Sardor je mahnuo Ejeu da dođe.
»I što sada? Prebit ćete me ili? Gle,« Håkan je odložio čašu, »žao mi je.
Ne znam što se dogodilo. Zamračilo mi se pred očima. Previše sam bio
popio.«
Sardor je vidio Kaisin vrat pred očima, osjećao je kako mu protječe
tijelom. Gnjev. Mržnja. Gnušanje prema tim slabićima od klijenata koji su
zlostavljali djevojke. Ne zato što su na kraju dana to bile njegove cure.
Nema ovdje mjesta riječima o pravu vlasništva, samo čisti gnjev.
»Nisam htio. Doista nisam. Bio sam tako...«
»Pijan i uspaljen«, prekine ga Sardor.
»Sto«, reče Håkan.
»Što tisuća?« upita Sardor.
»Da.«
Sardor se nasmiješi. Zaista je uživao gledati Håkana u podređenom
položaju.
»Pusti to. Imam nešto drugo s čime nam možeš pomoći umjesto toga.«
 »Dobro«, reče Håkan izgledajući kao da mu je laknulo.
»Poslije ćemo o tome. Ali ne mogu razočarati Tatyanu. Ona je bijesna
kao ris.«
Håkan odmahne glavom. »I što ćemo sada?«
»Moram joj moći pokazati malo krvi.«
Håkan ustane i priđe Sardoru.
»Dva udarca slijeva?«
Sardor kinine Håkanu.
»Tri.«
»Bez prstenja«, reče Håkan.
Sardor opet kimne.
Dok je Eje obavljao prljavi posao, Sardor je gledao kroz panoramske
prozore. Prve zrake jutarnje svjetlosti razbijale su tamu i ptice su počele
pjevom dozivati nov dan u Stora Essingenu. Veselio se popodnevnom satu
joge.
»Imaš neki dobar viski?« upitao je.
Håkan je zastenjao i usrkao krv s razbijene usnice.
»Naravno. Single malt. Može?«
Håkan je ustao i oteturao do barskih kolica od stakla.
»Savršeno«, reče Sardor i izvadi mobitel. »Nazdravit ćemo za fotke .«
 Subota navečer, 8. lipnja
ÅRSTAVIKEN, STOCKHOLM

Tekla je navukla na sebe svoje tamnoplave isprane hlače od trenirke, svoj

najdraži grudnjak, majčinu pletenu vestu — koju je baš dovršila prije nego
što je odmaglila — vjetrovku, koju je kupila u Umeåu još dok je gajila
snove o tome da će postati osoba koja voli prirodu, i tenisice. Obujmila je
mobitel u ruci. Ne zato što je mislila da bi je neki tip mogao zaskočiti, bila
je poput onih najmršavijih gazela u savani koje lavovi ni ne gledaju, ali
željela je biti dostupna za slučaj da je Simon nazove. On je bio noćna ptica,
oduvijek je tako bilo. Nakon što je proteklo nekoliko sati od njezina posjeta
intenzivnoj, opet joj je bilo bizarno pomisliti da bi Simon mogao biti onaj
pacijent s opeklinama. Vjerojatno joj je mozak doživio kratki spoj, vidio i
čuo stvari koje nisu bile istinite. Trebala je još amfetamina.
Vrata su se iza nje zatvorila. Glazba je treštala iz ciglene kuće preko
puta ulice, vidjela je ljude kako puše s otvorenih prozora. Tekla je prešla
cestu, propustila taksi, nastavila hodati kaldrmom koja je prekrivala cijeli
trg. Žmirila je, osjećala neravnu površinu ispod gumenih potplata, pomislila
da bi se ovo mjesto moglo nalaziti negdje na jugu Europe, topla večer
ispunjena sretnim smijehom koji odzvanja iz neke tratorije. Konačno je
malo ljetne vrućine našlo svoj put do najudaljenijeg dijela karte Europe.
Otvorila je oči. Cvjećarnica je bila zatvorena. Kebabdžinica otvorena,
ali prazna. Nekoliko se ljudi besciljno vrzmalo rubovima trga. Možda neki
psihički oboljeli koji nisu nalazili mir u svojim samotnim stančićima. Ili
narkomani u lovu na prvi fiks te večeri.
U prodavaonici ju je zapahnuo težak miris svježe pečenih danskih
peciva. Neki mladić sa šiltericom kojeg je prepoznala pozdravio ju je s
mjesta gdje su bili hladnjaci, odakle je vadio boce vode obogaćene
vitaminima. Tekla je uzvratila pozdrav, navukla kapuljaču a da pritom baš i
nije znala zašto je to učinila. Glupo i neracionalno. Ovdje nikog nije
poznavala, živjela je u stanu tek godinu. Ah kad bi izlazila navečer, osjećala
bi kako bi najradije promijenila oblik, gradom prolazila sa zatamnjenim
staklima i vozačem, davala mu upute »vozite me onamo, tamo još nismo
tražili Simona«. Kupila je kavu i paketić žvakaćih guma sa sladićem. Na
izlasku je pridržala vrata nekom starcu s hodalicom. Kava je bila vruća i
opržila joj je nepce. Pričekala je kratko i pogledala prema gradu. Ravno
iznad nje nebo se smračilo, ali nalijevo su se vidjele koprene ružičastih
sunčevih zraka koje su još pokušavale zadržati dan. Iskapila je kavu,
osjetila toplinu u trbuhu i pošla do pješačkog prijelaza. Prešla je cestu i
nastavila prema vodi.
Glavobolja ju je razvaljivala između sljepoočnica. U glavi su joj
navirale slike, privlačile njezinu pozornost. Zapaljeni neboder. Izmučena
lica svih žrtava. I što se to uopće dogodilo u četvrtak navečer na hitnoj?
Izbodeni tip i trogodišnji dječak istodobno. Kako je mogla donijeti takvu
odluku? I kakve će zbog toga posljedice snositi? Bila je sretna što je vikend
i što Goran možda još ništa od toga nije doznao. U ponedjeljak ujutro izbit
će pakao.
Kod marine je sve bilo jednako mrtvo kao i na šljunčanoj stazi pred
njom. Na kopnu je još bilo nekoliko čamaca koji su čekali da ih se porine u
hladnu, tamnu vodu zaljeva. Njezina jedina poveznica s čamcima bio je
onaj na vesla na šumskom jezeru u Edsasdalenu koji su rabili za ribolov.
Tekla je vidjela tatine grube ruke kako uporno veslaju prema sredini mirnog
jezera. Kao da sve ribe leže na najdubljoj točki jezera i samo čekaju da ih
netko ulovi. Tatino zadovoljno lice kad bi stavljao mamce na udice ispred
njezina i Simonova uzbuđena lica. Simonova široka osmijeha kad bi rekao
»dame imaju prednost«, na što bi ona preuzela štap i zamahnula. Nikad nije
pokazao nikakvu zavist. Čak ni kad je nekoliko godina poslije dobila svoj
vlastiti moped, unatoč tomu što on ništa na cijelom svijetu nije želio više od
mopeda. »Tvoja sestra zna paziti na sebe«, bilo je tatino racionalno
objašnjenje. Naravno da mu ga je posuđivala kad nitko ne bi vidio. Simon
je njegovao povjerenje svilenim rukavicama i laštio lak svojom starom
majicom Iron Maidena nakon svake vožnje. »Kao nov.« Nastavio bi se
smiješiti svojim iskrenim osmijehom.
S mora je puhao hladan povjetarac. Učinak kave bio je kao otpuhan i
nije mogla prestati razmišljati o Simonu. Nakon dugačke šetnje uz
Hellasgården prije gotovo tri mjeseca, i svađe koja je izbila, čuli su se tek
nekoliko puta telefonom, a nijednom se nisu vidjeli. To je bilo najdulje što
su ikad bih razdvojeni. I primijetila je koliko joj je loše, koliko se
nepotpunom osjeća.
 Zaustavila se pokraj okomite stijene nakon duge padine, znala je da je
stigla prerano, a da je on uvijek kasnio. Uživala je nekoliko minuta u lijepoj
predstavi. Odande, iz mraka šume mogla je neometano promatrati drugu
stranu.
Nobelova bolnica moćno se uzdizala s druge strane vode. Tako puna
povijesti, patnje i znanja. Većina prozora bila je u mraku, ali iza onih kroz
koje su sjala svjeda, pitala se što se zbiva. Operira se nečija puknuta aorta?
Možda se netko bori s hitnim carskim rezom koji će poći po zlu? Je li netko
trčao pored tih prozora na odjelu intenzivne njege s iglom u ruci, spreman
ukloniti nečiju tamponadu perikarda, što će pacijenta s infarktom koštati
života?
Iako je pokušavala, nije uspjela odagnati slike stopala onog pacijenta s
opeklinama. Je li to ipak mogao biti Simon? Pokušala se nasmijati toj
bizarnosti, ah ipak je osjećala knedlu u grlu. Morala je pričekati i vidjeti što
će pokazati testovi DNK-a. Što ako je griješila? Onda će eksponirati svog
brata kao narkića. Što možda i jest bio, ali nije uzimao heroin, što je
opečeni pacijent ipak uzimao? Nije bilo drugog razloga da se to požuri,
policajci su vodili istragu najbrže što su mogli. I ako se, naposljetku, ipak
ispostavi da je to on, koja je poveznica s onim kombijem? Je li Simon
mogao imati kakve veze s bombom? Uspjela se iskreno nasmiješiti sebi u
bradu. Zamislila je tatu kako se smije Simonu kad se žalio nakon trzaja
lovačke puške. Vježbali su pucanje u boce napunjene pijeskom. Još mjesec
dana do lova na losove. Simon više nije htio pucati. Tekla je preuzela
oružje. Simon je zračnom puškom znao precizno pucati, ali više su ga
zanimale lego-kockice, i poslije nekoliko godina, mopedi.
Mora početi od pretpostavke da onaj koji leži ondje intubiran nije
Simon. Stopalo je bila slučajnost. Trik kojim ju je njezin loše
funkcionirajući mozak prevario. Tekla bi se umjesto toga trebala
usredotočiti na to da ga pronađe i zatim ga dobrano izgrdi. Znala je samo da
bi učinila sve za svog brata. Neovisno o tome gdje se nalazi. Neovisno o
njegovu stanju. Neovisno o tome što bi tražio od nje.
Pogledala je na mobitel. Još deset dugih minuta.
Most se nazirao među drvećem. Automobili ondje u zraku kao udaljeno
hujanje bez obrisa. U pozadini, iza mosta, višekatnice koje potiskuju šume
u stranu.
 Sjela je na deblo na vježbalištu na otvorenom. Netko je bacio burmuticu
koju joj se nije dalo podignuti, ah ju je nervirala.
»Bok.«
Tekla je podignula pogled. Nije ga čula da stiže.
»Gdje si dosad?« upita ona.
»Nervozna?«
Sjeo je na deblo pokraj nje, prekrižio noge, jarkožute tenisice svijetlile
su u mraku. Izgledale su novo.
»Dođe ti da počneš trenirati.«
Skinuo je sa sebe ruksak, narančasto remenje je lepršalo.
»Pa i ne baš«, rekla je ravnodušno. Puls joj je polako padao. Samo je
željela otići odande što je brže moguće. Ali on je uvijek htio najprije malo
isprazno čavrljati i ona je već odavno prihvatila pravila igre. Ako razgovara
s njim nekoliko minuta, djeluje zainteresirano za njegove novosti povezane
s nekom djevojkom, nevolje s nekim dobavljačem ili klijentom, onda će on
biti zadovoljan i nestati. Ako bi otkrila svoju nestrpljivost, on bi se počeo
ponašati kao petogodišnjak koji je naumio odugovlačiti taj razgovor što više
može.
»Kako uspijevaš izgledati tako fit bez treninga?«
»Dobra genetika«, odvrati Tekla.
»Roditelji su ti se bavili sportom?«
Nasmiješila se pomislivši na majčine nadlaktice, nabore kože i sala koje
je visjelo i klatilo se dok bi plela.
»To bi bilo daleko od istine.«
»Ali ti se jesi bavila sportom, zar ne?« uporno je ispitivao i djelovao
iskreno zainteresirano.
Tekla se prisjetila hrabrih pokušaja Anne-Stine da je nagovori na
teretanu u Umeåu. Kako je pristala pridružiti joj se, možda tri puta, ležala
ondje na smrdljivom, znojavom podu teretane i radila trbušnjake, sklekove i
skok-čučnjeve. Cijelo ju je tijelo boljelo, nije tu bilo nikakve radosti,
nikakvog adrenalina. Udovi su joj djelovah pogrešno sastavljeni kad su bik
pod opterećenjem, poskakivah su na neki čudan način. Razočarana Anna-
Stina kada joj je Tekla rekla da neće poći s njom drugi put.
 »U načelu nisam.«
Promotrio ju je od glave do pete u čudu.
»Nevjerojatno.«
Primijetila je kako joj je gledao u malo poprsje, usisavao njezino tijelo
onako kao što su to znali dečki u kafićima kad su smatrali da je kompliment
nekome se diviti na tako životinjski način. Ona je željela da je netko
pogleda kriomice, postrance, ponizno, kao da je zabranjeno voće. Ne kao
komad mesa koji želiš baciti na roštilj.
»Pretpostavljam da je pristojno reći hvala u ovakvim situacijama«, reče
Tekla.
Odložio je ruksak na zemlju i izvadio cigaretu.
»Hoćeš?« '
»Ne, hvala.«
»Ne pušiš?«
Tekla odmahne glavom.
»Da, u današnje vrijeme puše samo poljski građevinci dok rade.«
Uvukao je dug dim. »Bila si na poslu kad je gorjelo?«
»Da.«
»I kako je bilo?!«
Smjesta je požalila.
»Pa gorjelo je... Jako.«
»Bilo je puno ozlijeđenih?«
»Znaš da jest. I ne mogu ti ništa reći o njima. Stvar konfidencije.«
»Jebote, kako glupo.«
Izgledao je razočarano. Vjerojatno mu nije ni bila poznata ta riječ.
Njoj je sinulo da zapravo ne zna baš ništa o njemu. Je li imao i pravi
posao uz ovo? Obitelj? Je li joj se predstavio pravim imenom? Vjerojatno
nije. Ali imala je njegov broj mobitela. Vjerojatno zaseban »poslovni broj«.
To je u njoj, u biti, probudilo blagu znatiželju. Djelovao je pristojno unatoč
žargonu i opsjednutosti čavrljanjem s djevojkama sve vrijeme, svim
aluzijama na seks. Srećom, čini se da se te večeri trebao sastati s više
klijenata. Ipak je bila subota. Petljao je po mobitelu i počeo tipkati poruke.
 Na koncu je odbacio opušak na nogostup.
»Koliko želiš?«
»Četrdeset.«
Zastao je držeći ruksak u jednoj ruci.
»Vau, pretpostavljam da ne preprodaješ? Znaš da je ovo samo for you.«
»Ne, ovo je samo za mene.«
»Ali prošli tjedan si uzela dvadeset pet?«
»Stresno mi je na poslu.«
»Želiš razgovarati o tome?«
Pokušala se nasmiješiti.
»Možemo popričati o tome kad god želiš. Jebeno dobro čuvam tajne.
Časna riječ. I nema frke ako ti treba još. To je dobro za biznis. Ali još je
bolje imati dugoročne klijente. Znaš...«
»Samo mi treba još par bombica sada.«
»Bombica?« upita on i nasmiješi se.
»Da?«
Tekla se osjećala razotkriveno, glupavo.
»Te tabletice se zovu bonkasi, znaš? Nitko ne kaže bombice.«
»Kako god«, reče Tekla i samo poželi da on nestane.
»Zabavni ste, doktorice.«
»Nego što.«
Tekla je požalila što mu je spomenula da radi kao liječnica. Uvijek je
bila previše lakovjerna, na to joj je Simon stalno ukazivao.
Izvadio je plastičnu vrećicu i iz nje vrećicu za zamrzavanje punu malih
papirnatih kuglica. Prebacio je Teklinu porciju u novu vrećicu za
zamrzavanje.
»Izvoli.«
»Hvala.«
Ona je već izračunala koliko bi trebao dobiti pa mu je pružila
novčanice. Ubacio ih je u džep jakne.
»Nećeš prebrojiti?« upita Tekla.
 On se nadmoćno nasmiješi.
Tekla je bila svjesna da je on skup. Ali bio je jedini za kojeg je znala da
sam sređuje te tabletice svojim klijentima. Sama pomisao sjedenja kod kuće
s vagom, malom žličicom i WC papirom stvarala joj je paranoju. Sigurno će
težina biti pogrešna, neće biti točno 0,2 grama. Ali ona si je to mogla
priuštiti. Zasad.
Ustala je i on ju je uhvatio za ruku. Bila je znojna i topla.
»Lakše malo, dobro?«
»Što si mi ti, tata?« rekla je izvukavši ruku.
On je raširio svoje.
»Samo me cimni. Klijent je uvijek na prvom mjestu.«
Nestao je u istom smjeru iz kojeg je i došao, prema Liljeholmenu gdje
mu se vjerojatno kretao najveći krug klijenata. Ili Hornstullu. Nikad ga nije
vidjela u blizini Gullmarsplana.
Zatvorila je oči i uživala u tišini.
Nakon nekoliko minuta okrenula se i ustanovila da je doista otišao.
Konačno je bila sama. Uz trzaj je otvorila plastičnu vrećicu i izvukla jednu
tabletu. Ubacila ju je u usta prekasno shvativši: nije imala vode. Dovraga.
Nije imala čime zaliti. Usta su joj bila suha od burmuta i nije bilo nikakve
šanse da bi ovo mogla progutati. Ali nije mogla čekati da dođe kući. Glava
joj je pulsirala. Tijelo joj je vrištalo od boli.
Tekla se osvrtala oko sebe u potrazi za nekom izgubljenom bocom
vode.
Ništa.
Još joj je jedino preostalo popiti vodu iz Arstavikena.
Požurila je nizbrdo. Održavala je ravnotežu na glatkom kamenu i
sagnula se, rukom zagrabila vode. Progutala je papirnatu kuglicu koja se
sada počela rastapati.
Zatvorila je oči. Za samo nekoliko minuta počet će djelovati. U ustima
je imala okus ustajale vode i WC papira. Tekla je izvadila žvakaću od
sladića. Smjesta je okus postao bolji. Drhtala je i shvatila da će vjerojatno
promrznuti dok stigne kući.
 Nedjelja prijepodne, 9. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Unatoč tomu što je ispraznila plastičnu vrećicu s čokoladnim vaflom,

grožđem i pola litre Fante iz trgovine na Gullmarsplanu, Tekla je već bila
ogladnjela i morala je poći do čajne kuhinjice oko jedanaest prijepodne.
Upitala je pomoćnu sestru koja je grijala hranu u mikrovalnoj pećnici je li u
redu da uzme jedan sendvič iz hladnjaka za pacijente.
»Ma, samo uzmi. Svi to rade. Javna bolnica, znaš.«
»Hvala.«
Natočila si je veliku čašu mlijeka i osjetila kako joj se vratilo malo
snage. Ostalo joj je još pola smjene, a već je bila na izmaku. Nije bilo važno
koliko brzo radi, novi pacijenti popunjavali su sve vrijeme. Jedina prednost
smjena vikendima bila je ta što u bolnici nije bilo ni Gorana ni drugih
šefova.
»Što to smrdi?« upita Tekla.
»To se svi pitamo.«
Posjet intenzivnoj tijekom jučerašnjeg dana posve ju je izbacio iz takta.
Obično nije imala takve probleme s koncentracijom. Tog je dana već
poslala desetu poruku Simonu. Nije bilo odgovora. Prisjetila se kakav je
tehnofob bio kao dijete. Uvijek je radije igrao društvene igre nego videoigre
s konzolom kao njegovi prijatelji. Duboko u sebi zacijelo prezire ovo doba
mobilnih telefona. Kad bi barem znala gdje se nalazi, poslala bi mu
simpatičnu poruku ispisanu rukom sa srdačnim pozdravom.
Tekla je primijetila da je pomoćna sestra pogledava i upitno je
podignula obrvu.
»Samo sam željela reći da mnogi od nas smatraju da si ispravno
postupila neku večer. Bila si fantastična. Ne daj nikome da te ponižava. To
ti nikad ne bi činili da si muško.« '
»Misliš na dramu s noževima na hitnoj?«
»I na onog dječaka. I poslije ravno na požarište. Sjajna si, Tekla. Ne
zaboravi to.«
 Pomoćna joj je sestra, a sada je Tekla shvatila da se zove Viola, prišla
bliže i prisno rekla: »Nitko osim tebe nije shvatio da je ono bio status...«
»Status epilepticus.«
»I sepsa. Riskirala si sa svim onim lijekovima i spasila djetetu život.«
»Ne znam gledaju li svi na to kao ti.«
Tekla je znala da postoji rizik da Oscar sada ima oštećenja na mozgu. Pa
koji mu je onda to život spasila? Je li priuštila i njemu i njegovoj obitelji još
šest mjeseci medicinskih patnji? Pomislila je na ono što je rekla njegova
starija sestra Iris.
»O, da.«
Viola je pogladila Teklu po obrazu. Nije bilo jasno tko bi koga trebao
pogladiti, ali Viola je očigledno bila iskusna.
»Imaš li koga kod kuće s kime bi mogla razgovarati?«
Tekla je reagirala kao da je doživjela električni šok — lice joj se počelo
trzati i Viola je maknula ruku.
»Dobro se nosim s ovime.«
»Nisam ni sumnjala. Ali katkad čovjeku treba netko da s njim podijeli
svakodnevicu«, reče Viola i ode. Tekli je najednom nedostajao njezin
Edsasdalen. Popila je još mlijeka i pritisnula dugme za ekstra jaku kavu.
Jarkozeleni automat zabrundao je i izbacio crnu tekućinu. U Italiji to ne bi
nazvali kavom. Ali Simon ju je volio, uvijek je volio praviti kavu »snažnu
kao tatin vještičji napitak u podrumu«. Ali ono što joj je sada najviše
smetalo bio je opor miris koji je prožimao hitni prijem. Ne smrdi li po
starom smeću?
Pacijent s opeklinama iz požara u Južnom tornju tijekom noći je opet
operiran, ali nekrotična je koža uklonjena i počeo se pripremati za
transplantaciju kože s preminule osobe. Probodeni mladić kojeg su dovezli
u četvrtak navečer sada je bio na postoperativnom liječenju. Ostao je bez
slezene i dobio ukupno jedanaest vrećica krvi, ali preživio je. Nevjerojatno
s obzirom na okolnosti. Tekla je mislila da će ga strašno boljeti prsni koš
nakon masaže srca koju je izveo njegov prijatelj. Smiješila se. Istodobno je
primijetila kako je išla u obilazak i pokušavala pročitati poglede osoblja.
Sigurno je previše toga učitala, ali činilo joj se kao da su neki od njih bih
odrješitiji nego inače. U mašti je vidjela dva gumba, jedan zeleni za
eutanaziju i jedan crveni protiv eutanazije. I kako sama stoji na
improviziranoj govornici i drži ludi govor o složenosti problema i
upozorava kako se ne treba sve prikazati kao crno-bijelo. hi kao crveno i
zeleno.
»Čekaonica je puna«, podsjetila ju je sestra s recepcije. »Gdje je drugi
liječnik?«
»Ne znam.«
Drugi je nažalost bio Hampus Nordenskold. Nije ga često viđala.
Sigurno je bio strašno marljiv, inače ne bi dobio specijalizaciju na hitnom
prijemu Nobelove bolnice, ali nije baš ni s kim dijelio svoja znanja.
»Tekla?«
»Da?«
Cassandra je, medicinska sestra s tetovažom pauka, prizvala njezinu
pozornost.
»Budi dobra i baci pogled na pacijenticu u osmici. Zasićenost je pala na
osamdeset osam posto unatoč tome što je primila četiri litre kisika.«
Osmica. Kao štakor broj osam u kavezu nalijevo. Je li to zato da se sve
dehumanizira i da se distanciraš kako bi se uspio nositi sa svim sranjima? Je
li to zato što je mravinjak prevelik da bi se sve držalo na oku? .
Tekla je ušla u sobu u kojoj je ležala Iračanka sa zatajenjem srca.
Izgledala je kao da lebdi u potpunom neznanju o svojoj kritičnoj bolesti —
stanju koje ima veću smrtnost od raka. Nakon nje čekalo je još devet
pacijenata. Usto ih je još šezdeset na hitnoj čekalo trijažu. Nigdje nije bilo
ni traga Hampusu i pomislila je na to da zamoli sestre da ga pozovu, ali
onda je zaključila da je zacijelo zaokupljen nečim izuzetno važnim.
Glavobolja joj je počela mijenjati boju. Iz narančaste poput bundeve u
smećkasto-crnu.
Pola sata poslije, kad je Tekla sjedila pokraj pacijenta sa sumnjom na
ugrušak u bedru, Viola je promolila glavu unutra držeći bežični telefon.
»Tekla, za tebe je.«
Tekla je podignula svoje plastične rukavice i pokazala Violi da
trenutačno obavlja ultrazvučni pregled.
»Može pričekati?«
 Viola je odmahnula glavom i prekrila mikrofon telefona te prošaptala:
»Ravnateljica bolnice. Zvuči prilično odlučno.«
 Nedjelja, 9. lipnja
AGENCIJA ZA NEKRETNINE
»POGLED NA JEZERO«, STRANDVÄGEN

Nina je zatvorila staklena vrata i Utisnula kapsulu Nespressa brončane

boje u aparat za kavu. Vidjela je Jeanette kako nadolazi s otvorenim
laptopom, ali jasnim ju je pokretom ruke otjerala. Jeanette je nervozno
podignula ruku, ali okrenula se pred vratima i vratila do recepcije. Nina je
sjela u kožni naslonjač, zbacila sa sebe cipele i podignula stopala na tabure.
Promatrala je vodu. Pogled joj se zaustavio na tornju Kastellholmena. Nebo
je bilo plavo poput različka.
Uzela je mobitel.
»On je«, odvrati ona kad se Jonna javila.
Intenzivna jutarnja gužva u prometu na Manhattanu čula se u pozadini.
»Šališ se!« poviče Jonna.
Nina iskapi vrući espresso. Još se jedanput ogleda oko sebe, uvjeri se da
joj se Jeanette nije prišuljala.
»Ne, nažalost.«
»I što sada?«
»Moramo...«
Nina je ustala, otkopčala najgornji gumb na bluzi. Grozna joj je misao
proletjela glavom. Što će se zapravo dogoditi ako Victor dozna za sve ovo?
Odgovor je bio jednostavan. Nikad ne smije doznati za ovo. To je bilo
nezamislivo. Čista katastrofa. A da ni ne spominje što bi Sardor mogao
učiniti s time.
»Znaju samo da je Oleg bio ovdje. Bili su u bolnici i provjerili. .. To jest
on.«
»Da se vratim kući?« upita Jonna.
»Zašto?« .
»Ne mogu...«
»Misliš da je sada dobar trenutak da počneš kukati?« Nina ode do šanka
i utisne novu kapsulu. Aparat zabruji. »Jesmo mi partnerice ih? Uostalom,
prodala sam Kaggholmen danas. Podignula sam cijenu na trideset pet.«
»Izvrsno, ali...« Jonna zastenje u slušalicu.
»Nema ali«, kratko odvrati Nina. »Saberi se.«
»Ali što ćemo?« upita Jonna.
Nina je uzela tanjur s dvostrukim espressom i stala ispred slike na zidu.
Zagledala se u poteze debelim kistom, uljene boje. Pomislila je na ono kad
je Victor nju i Sardora poveo u National Gallery u Londonu. Izlaganja
njezina oca o tome kamo umjetnost doista pripada. »Jedini muzej koji
čovjek treba posjetiti jest Ermitaž u Sankt-Peterburgu. Ovo je kao igraonica
u usporedbi s njim.« Sardor je većinu vremena provodio zafrkavajući svoju
stariju sestru, ali Nina je sve upijala. Njezin se interes ozbiljno probudio
ispred jedne Maljevičeve slike. »Crni kvadrat, impresivno«, rekao je Sardor
sarkastično i nastavio dalje. Nina se zadržala još dugo, obuzeta
jednostavnom ljepotom slike. Otad su ona i Joakim nakupovali toliko
umjetnina koliko su mogli. Svi poslovi koje su sklopili u okviru prodaje
stanova i kuća iscrpili su im financije pa sada više nije bilo mogućnosti za
nove umjetnine. Ali posao s Južnim tornjem sve će promijeniti.
»Jednostavno ne smije progovoriti«, reče Nina.
»Ali teško je ozlijeđen?« upita Jonna. »Hoće li se uopće probuditi? Što
će biti ako preživi? On sve zna.«
»Neće progovoriti«, odgovori Nina s potisnutom razdraženošću u glasu.
Iskapila je kavu. .
»Ne sredim li ja obično sve?«
Odmah je primijetila da zvuči točno kao Victor.
»Bojim se da moram priznati da središ«, reče Jonna. »Čak i ako ne
želim baš uvijek znati kako ti to uspijeva.«
Još jedna stvar koju je naučila od Victora: diskrecija. Nikad ne otkrivaj
previše. Osjetljive stvari zadrži za sebe. Ispovijedaj se samo najbližim
osobama, onima kojima vjeruješ, ako to situacija zahtijeva. Nažalost,
postojala je jedna golema tajna koju je morala nositi sama. Victor nikad
neće doznati pravi razlog zašto su ga pustili iz moskovskog zatvora.
Prisjetila se ćelavca koji joj je prišao u sveučilišnoj kavani. Rekao je da
dolazi iz Središnjice. Poslije je doznala da je to bio naziv za sjedište FSB-a.
Pustit će Victora van i poslati ga u Švedsku, ali Nina ga mora držati na oku.
I redovito izvještavati kontakt-osobu o novostima. Što je mogla reći? Da ne
pristaje na to? Da provedu tatinu smrtnu kaznu? Jednostavno nije imala
izbora.
Obično bi se sastajala s predstavnikom FSB-a svakih šest mjeseci u
stomatološkoj ordinaciji na Humlegardenu.
»Ti se samo opusti, a ja ću se pobrinuti za ovo«, reče Nina. »Mogu
jednako mnogo izgubiti kao i ti ako nešto iziđe u javnost.«
»Kako to?«
»Ne želiš znati.«
Nina je vidjela da se Jeanette vraća i sada ju je pustila unutra i zamolila
Jonnu da pričeka s druge strane slušalice.
»Da?« upita Nina.
»Dvije stvari. Ne zaboravi Agenciju za vojne posjede. Gosti ti stižu u
ponedjeljak.«
»A druga?«
»Zvao je tvoj tata. Kaže da te ne može dobiti na mobitel.« »Prenesi mu
da sam na sastanku.«
»I mobitel ti je ugašen«, predloži profesionalno Jeanette i iziđe iz
prostorije bez potvrde.
»Jesi još tu?« upita Nina.
»Već sam upletena u ovu sapunicu«, odvrati Jonna.
»Ali bolje je za tebe da što manje znaš.«
»Ne želim biti neobaviještena.«
Nina je sjela za radni stol. Ekran se upalio kad je pomaknula miš.
»Dobro, kako hoćeš. Imam kontakte.«
»Neke ruske?«
»Neću ti više otkriti.«
»A što ako ti taj tip to ne sredi? Ondje mora biti zaštitara?«
»Znaju oni kako upasti unutra.«
»Oni?«
»Kao što rekoh. Imaj povjerenja u mene.«
»Samo da nam se ne obije o glavu.«
 Nina se nasmije.
»Neće. Zabavi se malo posljednji dan kad si već u velegradu pa se
vidimo sutra.«
Nina je prekinula poziv i potražila broj stomatološke ordinacije. Morala
je djelovati brzo, prije nego što se vremenski prozor zatvori.
 Nedjelja poslijepodne, 9. lipnja
NOBELOVA BOLNICA

»Tekla, kako ste?« upitala je Monica Carlsson, uzela bombon od sladića i

ubacila ga u usta.
Tekla je i dalje bila napeta i pokušala se otarasiti tog osjećaja da će se
dogoditi nešto neugodno. Nakon što ju je ravnateljica bolnice pozvala na
razgovor u nedjelju, Tekla je počela fantazirati o tome da su isplivali neki
novi detalji o onom dječaku i da će sada dobiti otkaz. Kad je ugledala
opuštenu ravnateljicu, nagnutu nad radni stol s rukom u zdjelici bombona,
više nije bila tako sigurna da će se sudnji dan dogoditi baš danas.
»Skroz u redu, hvala.«
»Lijepo što ste došli.«
Tekla se začudila tom novom tonu. Istodobno je razmišljala o tome što
bi se dogodilo da nije otišla s hitne i smjesta skočila do najvišeg kata.
»Je li sve u redu dolje pri zemlji?«
Tekla je na tren razmislila hoće li reći što sarkastično o razmaženku
Hampusu i drugim kolegama neradnicima.
»Danas imamo puno pacijenata.«
»I pregršt ležaja na koje se ti jadnici mogu smjestiti.«
Tekla je pokušala nekako uzvratiti ravnateljičin ironični »Zar ne?«
Monica je odložila zdjelu s bombonima i objesila svoj crveni sako na
naslon stolice. Imala je košulju s podstavljenim rukavima, model koji Tekla
nije vidjela od kraja devedesetih. Ravnateljica je uzela primjerak novina
Connoisseur i odsutno ga prelistala.
»Čula sam da nešto smrdi. Doduše, ovdje ne.« '
Tekla je duboko udahnula i shvatila da Monica Carlsson ima pravo. Ovo
je zapravo bilo jedino mjesto na kojem se nije osjetio taj ustajali miris.
Ravnateljica je odložila časopis.
»Pa, je li on terorist?«
Evo ga. Razlog zbog kojeg ju je pozvala. Naravno da je postojala
skrivena namjera. Tekla je već na prvom sastanku s ravnateljicom bolnice
shvatila da poziv nikad nije slučajan.
»Nadam se da ne mislite da meni itko išta govori.«
Monica je prišla i stala neugodno blizu Tekli, koja je na njoj mogla
osjetiti blag miris alkohola. Ili je imala toliko jak parfem? Pogledom je
pratila zlatni lančić sve do grudi i sada vidjela ono što je visjelo s njega:
krupna zlatna kockica.
»To je poput piramide«, reče Monica zamišljeno. »Posve sam ovisna o
dva kamena koji me drže na vrhu. Ponekad mogu osjetiti povezanost s četiri
kamena ispod njih. Ali to je sve.«
Tekla je zamišljala prizor. Sjetila se Simona i njegove oduševljenosti
velikim građevinama. Kako je stalno gradio: tornjeve od lego-kockica,
piramide od češera i kule od pijeska.
»Vi ste, s druge strane, ondje dolje okruženi čitavom vojskom kamenja.
Omeđeni stabilnošću. I možete odabrati na što ćete se osloniti. A ja ne
mogu.«
Monica je uzela još dva bombona i počela ih polako žvakati.
»Znate li tko su ta moja dva kamena?«
»Ne«, odvrati Tekla.
»Ni ja.«
Tekla je shvatila da je zaboravila svući plastični ogrtač. Da ga sada
strgne sa sebe?
»Imate pune ruke posla dolje na hitnoj, vidim.«
»Poprilično, da.«
Tekla je oprezno svukla ogrtač.
»Hrpa nesretnika.«
»Ne znam je li...«
»Volim stvari nazvati njihovim imenom. Oni su nesretnici, a mi smo
njihov spas. Važno je na palubu povući one koji mogu preživjeti vožnju do
kopna.«
»Mnogi su ozbiljno bolesni.«
»Ali ne mogu svi preživjeti.«
»To ovisi o sta...«
 »Stanje ovog društva je trulo«, čvrsto će Monica. »I mi moramo
poduzeti sve što možemo da ostružemo mrtvo meso. Kako je bilo odrastati
u Edsasdalenu?«
Tekla se osjećala kao da ju je netko zgrabio za vrat odostraga i
pritisnuo, taman toliko da joj je zamalo ponestalo zraka i glas ju je izdao.
»Katkad zaista mirno.«
»Jasno mi je to. Nema tamo baš sunca.«
Tekla je zamišljala Simona kako se igra na obali. Šumsko jezero znalo
se strašno ugrijati usred ljeta i kupali bi se do dugo u noć. Danju bi tata
sjedio i čitao novine, katkad pogledao djecu koja su se igrala u kanuu uz
obalu. Tekla bi zakopala Simona u pijesak, samo bi mu glava virila.
»Ljeto je možda bilo malo kratko.«
»Ali imali ste osjećaj kontrole, zar ne?«
Jesam li, pitala se Tekla. Jedine prilike u kojima se osjećala opušteno
bile su s tatom i Simonom kad su bili u šumi ili na planini. Daleko od
mamina oštrog jezika ili Simonovih prijatelja, daleko od tatinih ljepljivih
boca u smočnici.
»Ne morate mi odgovoriti«, reče Monica i snizi glas. Tekla je osjećala
toplinu ravnateljičina tijela. Pokušala je ne treptati.
»Znam da ste vi osoba koja ima sve pod kontrolom. Pobrinite se samo
da tako i ostane. Ne dajte nikome da vas ponizi.«
Monica Carlsson prilično je dobro sumirala situaciju na poslu. Ujedno
je Tekla dobila osjećaj da je ona zapravo aludirala na nešto drugo.
»Držite oči i uši širom otvorene.«
»U redu.«
I ničim izazvana ravnateljica bolnice najednom je rekla: »Najbolji odjel
intenzivne njege u županiji. Najzadovoljniji pacijenti. Najkraći redovi na
hitnoj. I vrhunska istraživanja zbog kojih onim napuhanim profesorima s
druge strane Solnabrona rastu zazubice.«
»To baš i ne zvuči kao Nobelova bolnica«, reče Tekla i doda: »Više.«
Monica upilji pogled u Teklu.
»Točno.«
Tekla je pretpostavljala da slijedi nastavak.
 »Ali tako će biti.«
»Zvuči skupo.«
»Baš vas zbog toga cijenim.«
»Zbog čega?«
Monica Carlsson uzela je svoje naočale i vratila se do računala.
Tekla je pretpostavila da bi se ona sada trebala nečujno udaljiti.
Pričekala je nekoliko sekundi za slučaj da će joj još nešto reći, ali Monica
se zadubila u nešto na ekranu. Kad je Tekla napustila prostoriju, razmišljala
je o tome kako Monica Carlsson namjerava sve to učiniti. I zašto? Što joj je
bila motivacija?
Zatim su joj navrla sjećanja na ljeto sa Simonom na obali. Tada je
shvatila na što joj je njezin mozak pokušavao skrenuti pozornost. Simonove
uši. Velik madež na vrhu desnog uha. Mora do intenzivne.
 Nedjelja, 9. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Kad je Tekla ušla na odjel, morala je zastati ne bi li došla do zraka. Otrla

je znoj s čela i pošla prema jedinici za pacijente s opeklinama. Putem je
naletjela na Pirkko, medicinsku sestru koja je ranije vodila brigu o pacijentu
s opeklinama.
»Ne dolaziš li obično oko jedanaest?« upitala je Pirkko.
»Dolazim. Ali sjetila sam se nečega što moram provjeriti.« Pacijentovo
desno uho nije bilo ozlijeđeno. To je Teklin mozak registrirao, ali prije joj
nije signalizirao. Sada će konačno dobiti odgovor na pitanje je li u krevetu
Simon ili ne.
Pirkko je nosila hrpu žutih pokrivača i pravila društvo Tekli niz hodnik.
»Pekli smo kolačiće, hoćeš se malo zasladiti?«
»Neću, hvala.«
Tekla je opet obrisala znoj s čela.
»Možda barem nešto popiti?«
»U redu je, hvala. Neću se dugo zadržati.«
Tekla je osjetila trnce u dlanovima.
Pirkko je skrenula prema dvojci i rekla: »Javi ako ti što zatreba.«
Tekla je ušla u zračnu komoru i počela navlačiti plastični ogrtač.
Rukavice su joj se slijepile od znoja, ali na koncu ih je uspjela navući i
pritisnula je vrata koja su vodila u salu.
Njezin mozak najprije nije skopčao ono što su oči vidjele. Neka je
osoba držala jastuk pacijentu preko lica.
Tekla je pohitala do kreveta.
»Što to radite?«
Muškarac je prestao s onime što je izvodio, ali nije se okrenuo.
Tekla je naglo osvijestila koliko je situacija bila opasna. Bila je sama
ondje, u prostoriji nije bilo ni medicinske ni pomoćne sestre. I netko je
upravo htio oduzeti život pacijentu.
 Muškarac koji je bio odjeven u vjetrovku s kapuljačom ispustio je
jastuk, okrenuo se i uhvatio za noćni ormarić, odgurnuo ga prema Tekli i
počeo se kretati prema prozoru.
Tekla se uspjela izmaknuti kad je stolić doletio u njezinu smjeru, ali se
spotaknula na plastični ogrtač. Već je nekako nesvjesno uočila tupe škare
koje su bile na stolici pokraj nekih zavoja. Uspjela je obići stol, dohvatiti
škare i otrčati do muškarca.
Baš kad je otvarao prozor i zakoračio na stolicu, Tekla ga je uspjela
posjeći po bedru. Došla mu je sa strane i sručila se svom svojom težinom na
njega. Škare su mu prodrle ravno u preponu. Tekla je ispustila škare koje su
mu ušle sve do drške.
Muškarac je pao na pod i izustio nešto na nekom jeziku koji Tekla nije
prepoznala.
Čim je ponovno uspostavila ravnotežu, vidjela je kako muškarac na
podu izvlači škare iz noge i hitro ustaje. Počeo je teturati prema vratima.
Tekla je vrisnula najglasnije što je mogla. Oklijevala je na trenutak. Da
ostane provjeriti kako je pacijent ili da slijedi muškarca?
Brzo je spojila respirator na cijev i čula kako mu stroj da je prvi udah, a
zatim je otrčala za muškarcem.
Ispred sobe je bilo prazno.
»Netko je pokušao ubiti pacijenta s opeklinama u jedinici! Zovite
zaštitare!« vikala je gledajući kako muškarac šepa iza ugla.
Pirkko je izišla iz dvojke.
»Pacijent u jedinici je napadnut. Pobrini se za njega. I pozovi zaštitare i
policiju.«
Zatim je Tekla potrčala za počiniteljem.
Muškarac je već otišao prema hodniku s dizalima i otvorio vrata koja su
vodila na stubište. Tekla je izvadila mobitel i potrčala za njim. Prva joj je
pomisao bila da nazove 112, ali to će sigurno učiniti Pirkko. Došla je do
stubišta, oklijevala na djelić sekunde i zatim povukla vrata.
Čula je korake nekoliko katova ispod sebe i potrčala niza stube. Nisu se
otvorila nijedna vrata pa je nastavila sve do podruma.
 Na samom dnu stubišta ugledala je krvavu mrlju na podu. Otvorila je
vrata jednog podzemnog prolaza i zapahnuo ju je ustajali miris.
Prolaz je bio prazan.
Nadesno se protezao dugačak hodnik: nije stigao proći cijelim
hodnikom. Ah nalijevo je prolaz odmah zavijao. Tekla je pošla u tom
smjeru.
Zastala je iza ugla i osluškivala. Bilo je tiho kao u grobu. Je li možda
stajao s druge strane držeći pištolj?
Riskirala je i zašla iza ugla.
Uočila je krv na žutom cementnom podu ispred jednih velikih vrata.
Nije bilo natpisa koji bi otkrio što se nalazi iza njih.
Tekla je pokušala primiriti disanje dok je čvrsto držala mobitel u ruci.
Ogledala se oko sebe. Nije imala nikakav predmet kojim bi se obranila.
Dalje niz hodnik ugledala je dvije osobe odjevene u bijelo kako joj
prilaze, nesvjesni čitave drame.
Otvorila je vrata i ugledala novi hodnik koji se protezao prema kraćoj
strani bolnice. Na kraju hodnika, nekih dvjesto metara dalje, ugledala je
muškarca kako posrče.
Tekla je vrisnula i potrčala za njim.
On se nije okretao.
Izlaz, pomisli Tekla. Zna da ondje postoji izlaz prema parkiralištu za
zaposlenike.
»Stanite!«
Muškarac se i dalje nije okretao.
Najedanput je Tekli zazvonio mobitel. Osjetila je pritisak na prsima kad
je ostala posve bez zraka i shvatila da neće uspjeti sustići muškarca.
Zastala je, ogledala se oko sebe. Bila je sasvim sama u prolazu. Nitko
drugi nije vidio što se dogodilo.
Mobitel je nastavio zvoniti. Tekla se javila.
»Ovdje Cassandra s hitne. Gdje si?«
»Ja... «Tekla je pokušala doći do daha.
»Hampus želi da smjesta dođeš na hitni prijem.«
»Hitno je?«
»Nije infarkt, ali mislim da nam trebaš.«
»Stižem za pet minuta.«
Kad je poklopila, mobitel je zapištao. Pogledala je na zaslon i pročitala.
Trebam pomoći
Tekla je piljila u pošiljatelja. To je bio Simonov broj.
III.
 Pet tjedana ranije
INDUSTRIJSKO PODRUČJE HANINGE

Magnus je pokušao obuzdati svoje neraspoloženje dok je gledao kroz

zatamnjena stakla prvog kombija specijalaca.
»Moraš baš voziti kao luđak?« poviče on Matteu sprijeda.
Nato uslijedi samo tišina. Skinuo je fantomku i nekoliko puta duboko
udahnuo.
»Koliko još?«
»Dvije minute«, odvrati Stefan sa susjednog sjedala. »Navuci masku.«
Magnus je ponovno navukao fantomku. Dvije ekipe bile su raspoređene
u dva kombija, u svakome šest operativaca. Iza njih slijedila su tri patrolna
vozila interventne policije, odnosno običnih policajaca koji bi zaplijenili
robu, provodili uhićenja i tako dalje. Ali specijalci su uvijek išli prvi.
Organizirani kriminal zahtijevao je teško naoružanje.
Magnus je pričvrstio zaštitni prsluk i još jedanput provjerio svoju MP5-
icu.
»Trideset sekundi«, dovikne Matte.
Svi su se pripremali. Kombi je usporio, skrenuo nadesno i zatim opet
ubrzao. Nakon još nekoliko sekundi naglo je zakočio. Bočna su se vrata
otvorila i izjurili su iz kombija.
Magnusa je zapanjilo koliko je zrak bio hladan. Sigurno je bilo bliže
nuli. Tipično vrijeme za blagdan svete Valpurge. Dva automobila bila su
parkirana malo dalje. Nije bilo motocikala. Ni ljudi. Promatrači koji su bili
u izvidnici i nadzirali industrijski prostor tijekom noći priopćili su im da su
ušla samo dva mladića, i da nitko nije izišao.
Industrijski pogon bio je smješten na velikom, otvorenom asfaltnom
terenu, i najbliža je zgrada bila udaljena pedesetak metara. Zgradu je
omeđivala ograda, ali vrata su na njoj bila otvorena, što je bilo neobično jer
se te večeri slavila sveta Valpurga i sunce je upravo bilo zašlo. Ljudi koji su
ondje radili trebali su otići odande ne bi li jeli šećernu vatu pokraj nekog
krijesa s obitelji. Magnus je držao automatsku pušku na prsima, s cijevi
ukošenom prema dolje. Sig Sauer bio mu je u futroli preko ramena, kao i
ostala oprema. Ispred njega Stefan je preuzeo vodstvo. Magnus je pogledao
prema drugom katu. Dva natpisa s crvenim tekstom na bijeloj pozadini
glasila su: »Zračne toplinske crpke« i »PF Copy & Print«. Prisutnost
promatrača na postaji ranije tog dana uvelike se poklapala sa scenom koju
je Magnus sada promatrao. Pokazali su skice od vlasnika građevine. U
podrumu su bili smješteni prostori motociklističke bande. Ali samo je on
znao gdje se nalazi hladnjak s novcem.
Ekipa je brzo napredovala prema ulazu u garažu i razvalila dvostruka
vrata. Poslije toga čuo se niz dvostrukih eksplozija. Odlučili su se za brzi
udar šok-bombama. Obavještajci su im dali do znanja da unutra možda ima
oružja.
Dočekala ih je velika soba puna fotokopirnih uređaja s gomilama
kartonskih kutija duž zida, ah ljudi nije bilo. Rasvjetne cijevi bile su
upaljene. Sve je djelovalo prilično uredno.
Skupina se raširila. Svi su točno znali što im je činiti. Magnus se
okrenuo i nazreo policijske patrole kroz vrata garaže. Čekali su zasad ispred
pogona dok Magnus i njegov tim ne osiguraju zgradu. U prostoriji je bilo
vrlo toplo i Magnus se snažno znojio.
»Čisto!« vikne Matte i nastavi u hodnik.
Metodički su pretraživali sobu po sobu. Sve su se vrijeme pokrivali.
Izveli su to već toliko puta da im se ponekad činilo da se nalaze unutar
nekog kineskog zmaja s njujorške parade. Zmaj se dalje provlačio, pretražio
kuhinju u kojoj nije bilo nikoga, ali je zato bila krcata kutijama od pizze,
stiropora i limenkama piva. Još jedna soba puna kartonskih kutija od
banana.
Magnus je znao kako izgleda tlocrt, gdje bi se trebala nalaziti prostorija
s hladnjakom.
Sljedeća su vrata bila zatvorena. I zaključana. Stefan ih je razvalio i
sada su naletjeli na prve ljude: četiri mladića koji su izgledali kao da su
južnoameričkog podrijetla.
»Policija! Na pod!« netko je povikao. Momci su podignuli ruke uvis i
kleknuli. Pretražili su im džepove i nogavice. Magnusu su kožne rukavice
išle na živce jer je njima bilo teško napipati oštre predmete. Bojao se da će
se nabosti na iglu, ali to se, nasreću, nikad nije dogodilo. Povukao je jaknu i
otkopčao najgornje gumbe ne bi li došao do malo zraka.
Momcima su stavljene lisičine i nadzirao ih je jedan policajac dok ih
ostatak patrole nije mogao preuzeti. Magnus i još četvorica nastavili su niz
hodnik. Kotlovnica s elektrosobom. Dvije spavaće sobe s jednostavnim
poljskim krevetima. Sve puno omota od slatkiša, plastičnih boca i drugog
smeća na betonskom podu. Smrad urina.
»Cisto!« povikne Matte i nastavi.
Magnus malo povuče masku. Imao je samo jedan problem s opremom,
bilo mu je vruće. Još su mu se kao dječaku izrugivah zbog njegovih napada
znojenja. Glava mu je kuhala. Ispustio je MP5-icu tako da mu je visjela
preko prsa i uzeo svoj Sig Sauer koji mu je bio lakši za nošenje. Ponovno je
navukao masku preko lica.
U idućoj prostoriji konačno su pronašli srce operacije: labos.
»Policija! Na koljena!«
Petorica mladića najprije su se ukipila, a zatim su počela slušati
naredbe. Aluminijski stolovi bili su pretrpani vagama,
košaricama s plastičnim vrećicama, gumenim rukavicama, žlicama,
ljepljivim vrpcama, bijelim limenkama, staklenkama i hrpicama bijelog
praha.
Matte i još dvojica osigurala su mjesto i počela mladićima stavljati
lisičine.
Magnus je nastavio niz hodnik. Osigurao je još dvije prostorije i krenuo
dalje prema stubištu na kraju hodnika. Posljednja prostorija nadesno. Tamo
se zaputio. Magnus je ušao unutra.
Za stolom su sjedila dva mladića. Pila su pivo i djelovala opušteno.
Začuđeno su se zagledala u Magnusa kad je banuo unutra. Jedan od njih
isključio je glazbu.
»Policija«, rekao je Magnus i taman htio dodati »na pod« kad je začuo
Stefana kako viče »Čisto!« negdje u daljini.
Magnus je znao da je došao na pravo mjesto. Puls mu se ubrzao.
»Gdje je hladnjak?«
 Mladići su imah krvave oči i izgledah su napušeno. Osjećao se slatkasti
miris hašiša u cijeloj sobi. Jedan od njih, tamne kose i s naušnicom u obliku
mrtvačke glave, na koncu je pokazao rukom gdje je. Magnus je prišao i
počeo otvarati hladnjak koji je bio smješten ispod sudopera.
»Cisto!« opet se začuo Stefanov glas, sada nešto bliže.
Magnus je obrisao znoj s lica i ispred sebe na sudoper odložio Sig
Sauer. Jebote što je vruće. Povukao je vrata hladnjaka. Na koncu se čitav
hladnjak počeo pomicati.
Magnus je čuo kako mu se hodnikom približavaju koraci.
»Brzo. Ovdje unutra«, šapnuo je i pokazao na vrata.
Mladići su ušli u skladišni prostor.
»Sve u redu?« čuo se glas iza njega.
Magnus se okrenuo. Shvatio je da u trenu mora procijeniti je li Stefan
išta vidio ili čuo. Riskirao je.
»Prazno.«
»Super. Onda možemo ići. Sve je čisto. Patrola s istražiteljima i
tehničarima je na ulazu.«
»Jasno. Samo da obavim WC.« Pokaže na obližnju kupaonicu gdje su
vrata bila širom otvorena.
»Dobro.«
Kad je Stefan izišao iz prostorije, Magnus se vratio do hladnjaka i
izvukao ga ispod sudopera. Izvukao je utikač i sa stražnje - strane
pričvršćene svežnjeve novčanica. Gomila novca, kao što je Håkan i rekao.
Osjetio je kako mu puls ubrzava. Uzeo je papirnatu vrećicu i počeo
čupati svežnjeve. Znoj ga je grizao za oči i spustio je fantomku ne bi li
došao do zraka.
»Trebaš pomoć?« Jedan mladić izišao je iz skladišta.
»Čekaj«, zareži Magnus i nastavi puniti papirnatu vrećicu novcem. Kad
je završio, otišao je do vrata i odškrinuo ih. Bilo je prazno, ali dvadesetak
metara dalje čuli su se glasovi. Okrenuo se oko sebe i pogledao mladića.
Najednom je shvatio da ne nosi masku i da mu je upravo pokazao svoje
lice. Sranje!
 Podignuo je MP5-icu i uperio je ravno mladiću u lice. Drugi mladić s
naušnicom u obliku mrtvačke glave izišao je taman kad je Magnus opet
navukao masku.
Magnusu se zavrtjelo u pregrijanoj glavi. Hoće li zapucati, tvrditi da je
bilo u samoobrani? Ali oni nisu naoružani. I samo su dvojica. Po metak u
glavu svakome od tih mladih narkića. Neće ići.
»Daj, chill, čovječe«, reče mladić koji je izišao prvi. Drugi je izgledao
prestravljeno. Vjerojatno nije shvatio što mu je frend pogrešno učinio.
»Jezik za zube!« Magnus je snažno treptao ne bi li mogao vidjeti kroza
znoj. »Jebote!«
»Samo pol...«
»Predajte mi novčanike!«
Mladić s naušnicom u obliku mrtvačke glave oprezno je izvadio svoj
stari, pohabani novčanik od crne kože. Drugi je mladić postupio jednako.
»Možete li skloniti tu pušku?« upitao je i pokazao na MP5-icu. Magnus je
spustio oružje i zavukao novčanike za pojas.
»Tako da znam tko ste... Ako propjevate.«
Obojica su nepomično stajala i čekala.
»Čujete?!« zareži Magnus.
»Mirno«, reče mladić s naušnicom. »Nikome ništa nećemo reći.«
»Ležite na pod.«
Mladići su učinili kako im je naredio i Magnus im je stavio lisičine.
Zatim je povikao u hodnik:
»Našao sam još dvojicu. Ovamo!«
Tri policajca u odorama stigla su ne bi li se pobrinula za posljednju
dvojicu mladića. Magnus je izišao iz prostorije i nekoliko puta duboko
udahnuo. Kad je hodnik ostao prazan i njime zavladala tišina, svukao je sa
sebe kacigu i otkopčao jaknu kako bi došao do zraka. Polako je prešao
rukom preko znojnog lica i na nekoliko trenutaka zatvorio oči. i6i
 Ponedjeljak ujutro, 10. lipnja
SÖDERMALM, STOCKHOLM

Tekla se zaustavila nasred Skanstullsbrona kako bi predahnula. U ustima

je osjećala okus krvi i bilo joj je mučno. Podignula je pogled prema otočju
Essinge i mostu Vasterbron na obzoru. Bilo je tek pet sati i Stockholm je
obasjavala lijepa svjetlost. Nije bila sigurna je li te noći uopće uspjela
zaspati. Više joj se činilo kao da je bila u nekom nemirnom drijemežu
između oksazepama, kave, svojih bombica i svih slika od jučerašnjeg lova
po podzemnim prolazima bolnice.
Automobili su na Skanstullsbronu jurili pokraj nje, ali ona uopće nije
obraćala pozornost ni na automobile, ni na jutarnje bicikliste, ni na vlakove
podzemne željeznice malo dalje. Izvadila je svoj balzam za usne, odvrnula
poklopac i istresla dvije bombice pa ih ubacila u usta. Zalila ih je s nekoliko
gutljaja ishlapjele mineralne vode i nastavila hodati prema Skanstullu.
Ubrzala je tempo i izvadila mobitel. Stoti se put zabuljila u SMS:
Trebam pomoć!
Kako neobično. I nimalo slično Simonu. Kakvu pomoć? Trebala bi ga
nazvati. Zašto se nije javljao kad ga je zvala? Je li bio urokan? Je li se
dogodilo nešto ozbiljno? Da je nešto hitno, valjda bi nazvao policiju ili
hitnu pomoć. Istodobno je znala da je uvijek bio nepovjerljiv prema policiji.
Uvijek bi se prvo javio njoj kad bi nešto uprskao. Još od tinejdžerskih
godina ona je bila njegov anđeo čuvar, izbaviteljica, spasiteljica... U praksi,
kao još jedan roditelj. Ali dovraga, ako mu je potrebna pomoć, dovoljno bi
bilo da joj samo odgovori. Barem na njezin SMS. Poslala mu je osam
pitanja. A zatim još jednu poruku: Trebaš novac?
U Skanstullu Tekla je prešla Gotgatan i nastavila prema parku Lilla
Blecktorn. Kod kioska s tajlandskom hranom zaustavila se i nekoliko puta
duboko udahnula. Vratila joj se mučnina. Znala je, naravno, da treba nešto
pojesti. Želudac ju je peckao i krulio je. Osjećala je vrtoglavicu od svih
tableta koje je popila. Trebala bi jesti kad stigne u bolnicu. Ponedjeljak
ujutro. Nije se baš veselila susretu s Goranom, koji je dosad već sigurno
doznao za dramu s nožem i dječačićem na hitnoj. A da ni ne spominje onaj
jučerašnji napad na intenzivnoj. Teklu je policija ispitivala dulje od sat
vremena kad se popela iz onih podzemnih prolaza.
Opet je izvadila mobitel. Nije bilo odgovora. Nazvala je deseti put. Ista
poruka telefonske sekretarice. »Simon ovdje, ostavite...« Barem je znala da
je to njegov mobitel, toliko je mogla biti sigurna. Tekla mu je već ostavila
nekoliko glasovnih poruka. »Gdje si, Simone? Što se dogodilo? Nazovi
me...« Nešto nije bilo u redu. Zašto bi poslao poruku i potom se više ne bi
javio?
Baš kad je namjeravala spremiti mobitel, začula je pištanje. Pogledala je
na zaslon i zadržala dah. Simon se javio:
Moramo se vidjeti?
Smjesta ga je nazvala, ali opet joj se javila telefonska sekretarica.
»Kvragu!« vikne Tekla tako glasno da se neka djevojka sa psom u parku
smjesta okrenula i počela brzo udaljavati od luđakinje s mobitelom u ruci.
Nazvala ga je još dva puta, ali nije joj se javio. Umjesto toga, pokušala
je poslati još poruka: Kako to misliš vidjeti? Gdje?
Kada? Što hoćeš, Simone? Reci mi što se dogodilo. Neću se naljutiti.
Obećavam. Ali, molim te, javi se na mobitel. Ili mi pošalji SMS s
objašnjenjem.
Nakon deset dugih minuta bez odgovora morala je uzeti dva
oksazepama kako ne bi svisnula od brige. Kvragu, Simone, pomisli Tekla i
nastavi hodati sve do adrese Katarina Bangata 71. Utipkala je kod za
otvaranje vrata i uspela se stubama. Zaustavila . se ispred Simonova stana i
opet ga nazvala. Naslonila je uho na vrata, ali iznutra nije dopirao nikakav
zvuk. Zavirila je kroz prorez za poštu, ali unutra je bilo mračno i tiho.
»Simone!« povikne ona, ah bez odgovora. »Simone, jesi li unutra?«
Pokušala je vidjeti ima li pošte na podu, ali bilo je mračno i kut je bio
pogrešan. Nazirao se samo stari tepih iz Edsasdalena malo dalje u hodniku.
Tekla je poslala još nekoliko poruka, ah je naposljetku odustala. Izišla je
na ulicu i kratko stala kako bi razbistrila glavu. Morala je pokušati
razmišljati jasno i racionalno.
Nakon napada na odjelu intenzivne njege jučer je policiji ispričala da je
naletjela na nekog muškarca koji je pokušao ugušiti pacijenta s opeklinama,
da ga je posjekla po bedru škarama i zatim trčala za njim da ga ulovi. »Ne,
nije me ozlijedio.« »Ne, nisam mislila da je opasno sići u podzemne
prolaze.« »I ne, kao što rekoh, nisam mu vidjela lice.« Rekla im je i za
poruku koju je dobila od Simona, dala im je njegov broj, kao i da već neko
vrijeme nije bila u kontaktu sa svojim bratom. Izostavila je, doduše, dio o
drogama. Upitali su je i što je mogao htjeti poručiti tim SMS-om, ali nije im
otkrila svoju zabrinutost o drogi i novcu. Nisu baš ni djelovali naročito
zainteresirano za taj trag, nego su se usredotočili na događaje s napadačem
na intenzivnoj. I ne, nije znala na kojem je jeziku psovao. I deseti put, ne,
nije mu vidjela lice. Na koncu ih je zamolila da je puste da se vrati na hitni
odjel.
Ušla je u prodavaonicu na Skanstullu i kupila kavu. Razmišljala o tome
što da učini. S kime da od Simonovih prijatelja kontaktira? S kime bi se
mogao družiti? Pročešljala je njegove kontakte iz mobitela u glavi, ali je
shvatila da ne zna baš mnogo o njegovu životu u Stockholmu unatrag
godinu dana. Uvijek su se sastajali nasamo.
Također je pomislila kako bi mogla ući u trag mobilnom telefonu, ali je
shvatila da ne poznaje nijednog policajca. Uopće više nije imala bliskih
prijatelja, pa tko bi joj onda mogao pomoći?
Manje od dva sata do početka njezine smjene. Hoće li otpisati posao
danas? I umjesto toga otići u potragu za Simonom? To bi bilo jednostavno
glupo. Da mu je zaista potrebna pomoć, valjda bi odgovorio na njezine
poruke? Ako je uopće on poslao onaj SMS. Djelovalo je tako neobično, nije
bilo nimalo nalik na Simona. Nikad joj nije slao SMS-ove, uvijek bi je zvao
kada bi nešto želio od nje. Hi bi joj se samo pojavio ispred vrata. I je li sada
mogla odbaciti onu bizarnu pomisao da bi Simon mogao biti onaj opečeni
pacijent na odjelu intenzivne njege?
Tekla je shvatila da bi joj trebao jedan kvalitetan noćni san. A ne još
bombica i drugih stvari koje mogu utjecati i na njezin san i na raspoloženje.
Otpila je kave i opet izvadila Lypsyl. Istresla je bombicu, progutala i pošla
prema Nobelovoj bolnici. Mobitel joj je zazvonio: nepoznat broj.
»Tekla.« .
»Monica ovdje. Imate li volje navratiti do mene prije jutarnjeg
sastanka?«
Monica Carlsson... Tekli je umalo ispao mobitel ispred galerije Ahlens.
 »Naravno«, odgovori ona naposljetku.
»Divno. Dođite kad budete mogli. Bit ću u uredu.«
Tekla je pogledala na sat. Šest sati i dvadeset minuta, ponedjeljak
ujutro.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
NOBELOVA BOLNICA

»Uđite«, rekla je Monica Carlsson ravnodušno.

Tekla se stigla presvući. Nakon svega što se dogodilo proteklih nekoliko
dana bila je spremna na najgore.
»Jeste li za kavu?« upita Monica i ustane. Imala je srebrnkaste dugačke
hlače koje su joj se napinjale preko snažnih bedara, bluzu boje mente i isti
zlatni lančić kao prije.
»Ne, hvala.«
Monica Carlsson djelovala je raspoloženo s obzirom na to koliko je rano
bilo.
»Tijekom vikenda pristigli su nam novi slučajevi otrovanja.«
»A jesu?« odvrati Tekla.
»Razgovarala sam s nekoliko glavnih liječnika. Isto je stanje u svim
bolnicama.«
Tekla se pitala jesu U doista samo ti slučajevi predoziranja bili Monici
na duši tog ponedjeljka ujutro.
»Izgledate pohabano«, nastavi Monica.
»To je dobar opis«, odvrati Tekla i sjedne na stolicu. Monica je ostala
stajati pokraj stola i uzela list papira u ruke.
»Malo jutarnjeg štiva od Gorana. Da, također je zvao i jučer mi smetao
dok sam ispijala aperitiv. O događajima od četvrtka na hitnoj.«
Tekla je skupila ramena. Sada počinje.
Monica je nabacila naočale za čitanje s tankim zlatnim lukom. »Napisao
je: ‘Pozvala je drugog dežurnog liječnika tek dvadeset pet minuta nakon što
se oglasio hitni alarm za dva životno ugrožena pacijenta.’«
Tekla je zamišljala malog Oscara u jednoj sobi i izbodenog člana bande
u drugoj.
»Tražila sam pomoć. Glavni dežurni...«
»Hampus.«
»Hampus Nordensköld bio je glavni dežurni i...«
 »Göran mi piše da je Hampus bio na odjelu s nekim teško oboljelim
pacijentom s upalom pluća.«
Ili se ševio s nekom medicinskom sestrom u svlačionici, pomisli Tekla.
Nije mogla iščitati je li Monica bila ljutita ili prokleto ljutita. Imala je
osjećaj kao da se zrak zgusnuo.
»Koliko vidim, potrajalo je dok nije došao«, reče Monica i podigne
pogled s ispisanog maila.
»Nisam pratila koliko.«
Iako, naravno, jest pratila. Tekla je znala da je Hampusu trebalo točno
dvadeset sedam minuta da dovuče dupe na hitnu. Vidjela je kazaljke na satu
kad je pacijent zaprimljen i onda kad je Hampus ušao u salu. Vječnost. I to
je neprihvatljivo.
»Ali na kraju je došao, neovisno o tome što ga je zadržalo«, reče
Monica objektivno. »I preuzeo hitni slučaj s dječakom s Gaucherovim
sindromom.«
»Da«, odvrati Tekla i proguta knedlu.
Monica je opet pogledala mail. »‘Nakon što je već dala smrtonosnu
dozu Stesolida’ tvrdi Göran. Vidjela sam recept, pretpostavljam da je to
istina«, reče Monica. »Medicinska sestra u dvojci kaže da su se usprotivili
toj visokoj dozi, ali da si ti odgovorila...« Monica opet pročita: »‘Samo
napuni injekciju i ja ču mu je dati.’«
Monica je odložila izvješće i radoznalo pogledala Teklu, koja je obrisala
znoj s čela.
»Sama sam dala diazepam«, reče Tekla. Bilo joj je teško protisnuti
riječi. Jezik joj je zapinjao na suhom nepcu.
»To je potpomognuta eutanazija«, reče Monica s nekom fascinacijom u
pogledu.
Uzela je žvakaću gumu sa stola i ponudila je Tekli koja joj se zahvalila.
Tekla je zamišljala kako Monica gura žvakaću gumu u dušnik i
najednom postaje plava u licu kao šljiva. Kako se baca na nju i pokušava
izvesti Heimlichov zahvat i istodobno doziva pomoć. Nitko nije dolazio.
Monica je pala na pod. Na mjestu mrtva.
Tekla je duboko udahnula.
 »Ali preživio je. Imao je sepsu. I status epilepticus.«
»Izložili ste se velikom riziku s tako velikim dozama diazepama.
Priznajte barem toliko.«
Tekla je zažmirila i čitala. Zatim je pogledala Monicu u oči.
»Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika
i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ih nanijeti nepravdu.«
»Hipokratova zakletva«, reče Monica i obiđe stol. Sjedne na svoju
stolicu. Tekla se zbunila. Ravnateljica bolnice izgledala je tako smireno.
»Jedan dio nje«, odvrati Tekla. »Znala sam da dječak boluje od
Gaucherova sindroma tipa 2. Neizlječive bolesti. Usto mu zjenice gotovo
nisu reagirale na svjetlost nakon dvadesetpetominutne kardiopulmonalne
reanimacije. Mogla je nastupiti moždana smrt. A roditelji su svojim
potpisom odbili da ga se spoji na respirator. Ali nije umro.«
»Ali možda mu je sada mozak nepovratno oštećen do kraja njegova
jadnog života.«
Tekla se zagledala u Monicu: »Vi i Goran možete odlučiti što god želite
sa mnom, ali ja ću uvijek pokušati spasiti život. Pod svaku cijenu. Zato sam
se i obrazovala za liječnicu.«
Monica se nasmiješila i kimnula.
»Tata je očito doživio neko stanje šoka i pritom zaspao u sali hitnog
prijema.«
Tekla se sjetila pune ampule propofola koji mu je ubrizgala u bedro.
»U drugoj je dvorani bio mladić s ubodnom ranom.«
»Znam. Jadan član bande.«
»... kojeg sam jednostavno mogla spasiti.«
»Znači, želite reći da mu ne biste dali diazepam da ste imali više
vremena posvetiti se dječaku?«
»S obzirom na uvjete koje sam imala, postupila sam najbolje što sam
mogla«, rekla je Tekla i osjećala se uvjerenijom nego ikad dosad da je
dobro postupila iako su joj ruke drhtale i znoj joj se slijevao niz leđa. Ako
je to bude stajalo posla, ostat će pri svome. »Odlučila sam se usredotočiti na
pacijenta s ubodnom ranom jer sam znala da sam djetetu pružila što mu je
bilo potrebno, antibiotike.« -
 Doista je pokušavala zvučati samokritično. Ali svaki bi put došla do
zaključka da je postupila ispravno. Vidjela je kako mu se mala prsa podižu
kad bi se zrak upuhivao u njih, ah prošlo je mnogo vremena. Mozak mu je
bio bez kisika nekoliko kritičnih minuta. Možda se mogla ponijeti prema
njegovu ocu na suptilniji način, ali tada joj je prioritet bio spasiti život. Dva
života: mladog pripadnika bande i tog malog dječaka.
Monica je polako žvakala i opet gledala u Goranov mail.
Tekla je snizila ton: »I jednako bih postupila da se pojavi još jedna
takva situacija.«
Monica je odložila papir i pogledala Teklu.
»Superiška.«
»Ha? «zbunjeno upita Tekla.
»Strava. Skroz suvereno«, nasmije se Monica. »Fantastični ste. Ni ja to
ne bih mogla bolje izvesti.«
»Ali...« Tekla je spustila pogled na papir na stolu.
»Goran si ga može zabiti kamo god hoće. Kanim mu reći da u
ambulanti ima liječnicu hitne medicine svjetske klase. Nekoga tko se
usuđuje nadići zadane okvire i do maksimuma opravdati. Hipokratovu
zakletvu.«
Monica je zgužvala papir i bacila ga u koš.
Teklina prva pomisao bila je da se ravnateljica bolnice zafrkava s njom,
ah onda je vidjela ozbiljnost na licu Monice Carlsson.
»Nepotrebno se raspizdio. Ne shvaćam kako ponekad može biti toliko u
krivu.«
Tekla je sjedila s upitnikom nad glavom i pokušavala pratiti.
»Možete zaboraviti sve što se dogodilo na hitnom prijemu u četvrtak.
Goran neće ustrajati na prijavama. Ali prepričajte mi sada što se jučer
dogodilo«, rekla je Monica i snizila ton. »Kako ste?«
»Eh... Ma, dobro sam.«
Tekla se i dalje osjećala ošamućeno.
»Niste baš posve dobro, rekla bih. Ne izgledate kao da ste sinoć puno
spavali. Ali sva sreća što je pacijent s opeklinama dobro.«
»Da... Sva sreća.«
 »Fantastičan tajming da ste ga tako presreli. Imate li pojma tko je to
mogao biti?«
»Nemam. Da znam...«
»... rekli biste policajcima. Znam. Mislila sam da vam je noć možda
razbistrila um.«
Tekla je uočila pronicljiv smiješak na Monicinu licu.
»I onda ste se bacili u potjeru za njim po podzemnim prolazima.
Hrabro.«
»Nisam previše razmišljala.«
»Niste, bili ste na autopilotu«, reče Monica i kimne. »To je ponekad
dobro. A ja sam sjedila u Vasaparkenu i jela moules-frites u restoranu
Musslan. Jeste bili kad ondje?«
»Nisam.«
»Izvrsno ide uz dobro belgijsko pivo, možda Tripel Karmeliet. Trebale
bismo nekad otići onamo. I slobodno mi se obratite ako što budete trebali.«
»Ako što budem trebala?«
»Da, ako vam bude potreban razgovor. Možete mi se obratiti kad god
poželite.«
Tekla se osjećala kao da je sišla s neke adrenalinske vožnje u Grôna
Lundu i onda ju je netko upitao želi li igrati šah i piti čaj.
»Dobro. Obratit ću vam se ako mi bude potreban razgovor.«
Tekla je napustila ured Monice Carlsson posve rastrojena. Pogledala je
na mobitel, ali bio je jednako mračan kao i njezina glavobolja. Od Simona
ni traga ni glasa. Kad bi barem utvrdili identitet onog muškarca na
intenzivnoj, pa bi je mogle pustiti sve te sulude misli. Spustila se do hitnog
prijema i ugledala Tariqovu krupnu siluetu kako klipše prema njoj. Ispravila
se, podignula glavu nekoliko centimetara. Morala se protegnuti. Razmišljala
je o tome što je Monica rekla za porast slučajeva predoziranja u gradu i
pitala se čime se Simon bavi. Je li možda počeo uzimati teške droge a da
ona za to nije znala.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

»Mislim da bismo trebali započeti minutom šutnje za žrtve požara«, započne

Göran Collinder. »Nismo to stigli učiniti u petak.« Anita je bila posljednja
koja se došuljala i sjela u dvoranu za sastanke, koja je sada bila prepuna
liječnika i studenata medicine. Raštrkani, neugodni pogledi, kao da su ih
upravo zamolili da svuku sa sebe odjeću radi grupnog zagrljaja. Tekla je
bila svjesna da ju je gledalo neobično mnogo ljudi. Pročula se glasina o
napadu na odjelu intenzivne njege. Poslala je novu poruku Simonu.
Halo? Možeš odgovoriti?! Što si mislio onom porukom? Nazovi me!
»Hvala«, reče Göran i prekine neugodnu tišinu. Minuta šutnje završila
je. Život na odjelu hitne medicinske pomoći Nobelove bolnice ide dalje. Je
li sada mogla odahnuti? Göran nije ni gledao u njezinu smjeru niti joj je išta
rekao.
»Mislim da svi znaju da se jučer navečer na odjelu intenzivne njege
dogodio incident u kojem je sudjelovala Tekla Berg. Zahvalni smo što je
sve prošlo... dobro... i za Teklu i za pacijenta. Policija je, naravno,
obaviještena o svemu i trenutačno provode istragu. Tako da to zasad
možemo ostaviti po strani.«
Göran je ispalio svoj sažetak a da se nijednom nije okrenuo prema
Tekli.
»I kako ste vi ostali preživjeli vikend?« nastavi Goran.
Preživjeli vikend. Tako je on gledao na njihov posao: vladalo je ratno
stanje, neprijatelji su bili rijeke pacijenata, a topovsko meso Hampus
Nordenskold i Tekla Berg, dvoje liječnika koje su mogli okriviti za sve što
se posljednjih dana događalo.
Hampus je izgledao kao da je sinoć našao put do sobe za dežurstva.
Tamnosmeđa kosa bila mu je vlažna i kao i obično savršeno počešljana.
Tekla je pokušala otkriti misli li je Goran izgrditi ili ne. Je li Monica već
stigla razgovarati s njime ?
»Skroz u redu«, reče Hampus. »Zaprimio sam ih popriličan broj.
Najuzbudljiviji je vjerojatno bio pacijent kojeg sam primio u subotu.
Potpuno zgažena žrtva predoziranja.«
»Daj mi malo detalja, hvala«, začuo se jasan glas Anite Klein-Borgstedt
s kraja stola. Bila je poput kazališne redateljice u prvom redu. Svaka je
replika specijalizanata mogla biti bolja. Ragna Sigurdsdottir, koja je Anitu
poznavala još iz vremena u Solni, rekla je da je njezina kućerina na
Djursholmu bila poput »snobovske inačice Prirodoslovnog muzeja«. I troje
djece koje je imala bilo je uzorito: inženjerka s kućom u Tullingeu i četvero
djece u Glazbenoj školi Adolfa Fredrika, liječnik u dobrostojećem dijelu
Bromme koji je upravo trebao izlagati svoju disertaciju o genetici, i
pravnica u Državnom uredu za reviziju. »Da, još se nije posve odlučila u
koji da se ured ubaci«, rekla je jednom Anita preokrenuvši očima.
»E, da, imah smo i pacijenta s uobičajenim predoziranjem heroinom.
Neki klošar«, reče Hampus nezainteresirano. »Ah bilo ga je teško oživjeti.«
Hampus se nagnuo natrag na stolici, balansirao na trenutak samo na
dvije noge.
»Kao i uvijek, držat ćemo se bontona, Hampuse«, ubacio se Goran
pristojno, ali jasno za sve u prostoriji. »I kaže se ‘beskućnik’, a ne
‘klošar’.«
Tekla je bacila pogled preko stola, prema Tariqu. Kao i obično, držao je
ruke sklopljene pred sobom, pogleda usmjerenog točno iznad Anitine glave.
Kao da je odande mogao iščitavati Harrisonove velike medicinske
enciklopedije koje su zajedno s nizom drugih knjiga ispunjavale četiri
police duž jednog zida. Iza Tariqa visjela su trideset četiri portreta, jedan za
svakog šefa klinike još otkad je kralj Oscar II. otvorio bolnicu Alfreda
Nobela 1902. godine. Ragna je s islandskim naglaskom i na svoj pomalo
podmukli način ispričala da je »Goran dao ponovno izvjesiti sve portrete
tako da se njegov nađe u visini očiju«. Prije je očito visio u visini koljena,
zbog čega je bio nezadovoljan. Pitala se kako to izgleda u konferencijskoj
dvorani na sjeveru grada, u NSK-u. Ondje su vjerojatno racionalno uklonili
sve knjige. Tekla je zamišljala apstraktna umjetnička djela na bijelim
zidovima i staklena klizna vrata koja se nečujno otvaraju i zatvaraju.
Ekološka sredstva za čišćenje. Bolnička odjeća s cool logom, mladi liječnici
sa zlaćanim stetoskopima oko vrata i najnovijim modelom tenisica na
nogama.
 Nastavila je pogledavati na mobitel, poslala je nekoliko SMS-ova,
iščekivala odgovore koji nikad nisu stigli. U njezinim je mislima sve
vrijeme bio Simon, gdje bi mogao biti, što mu se možda dogodilo.
Istodobno je znala da ne može učiniti ništa doli čekati. I nije postojalo
prikladnije mjesto za to od hitnog prijema.
Hampus je dopustio da stolica padne uz tresak.
»Tridesetdevetogodišnji muškarac nađen je danas u Perivoju Carla
Gustava Bjorna. Nije bio pri svijesti, možda četvorka prema Glasgowskoj
ljestvici kome, sa slabom reakcijom zjenica na podražaje. Nemamo
informacije o njegovoj prošlosti, ali sudeći prema odjeći, nije bilo nikakve
sumnje da je riječ o kloš... beskućniku.«
Hampus je pogledao prema Goranu. »Poslije smo pronašli i novčanik s
osobnom iskaznicom u unutarnjem džepu. Kad je došao na hitni prijem, bio
je u nesvijesti, ja sam ga intubirao i uzeo mu uzorke te napravio CT glave.
Nije bilo ničega. Leži na intenzivnoj i još se nije probudio.«
Nije bilo ničega. Sto, glava mu je bila prazna? zanimalo je Teklu, ali
komentar je zadržala za sebe. Svi u prostoriji čekali su nastavak. Nikome
nije promaknuo detalj da ga je Hampus sam intubirao. Odradio je tek jednu
godinu specijalizacije hitne medicine i doista nikog ne bi trebao intubirati
sam. Ali kao i mnogi mladi muški liječnici, bio je prepotentan. Tekla je
istodobno bila impresionirana njegovom smjelošću.
Pogled joj je lutao oko starog stola čija se površina počela ljuštiti i
razmišljala je tko bi se mogao usuditi analizirati Hampusovo ponašanje.
Petnaest liječnika. Još nekoliko desetaka specijalizanata i studenata
medicine stajalo je uz požutjele zidove. Oni koji su sjedili za stolom činili
su stalno zaposlene liječnike. Elitnu postrojbu. Svi ostali u prostoriji ubili bi
da se domognu mjesta za stolom.
»Ne zvuči baš kao uobičajeni slučaj predoziranja heroinom«, službeno
je zaključila Anita. »Pretpostavljam da si mu dao protulijek?«
Tekla je obožavala kad bi Anita preuzela riječ. Često je to činila kao da
je u prolazu, suptilno i kratko, a istodobno vrlo koncizno i u srž.
»Naravno«, razdraženo odgovori Hampus. »Dao sam mu nalokson koji
je već dobio u vozilu hitne pomoći.«
»Ah i dalje leži na intenzivnoj?« nastavi Anita.
 »Da. Zašto?«
Hampusov glas više nije bio tako oštar.
Tariq je lupkao vršcima prstiju po stolu i nakašljao se.
»Da, da, Anita. Mi ćemo morati malo razmisliti o slučaju.« Tariq je
uperio svoj debeli dlakavi kažiprst u Hampusa i zatim u svoja široka prsa.
»Da nismo odustali od svih istraživanja, možda ne bismo bili na ovako
katastrofalno niskoj razini«, promrmljala je Anita. Svi su čuli što je rekla.
»Anita, molim te«, reče Göran. »Ne sada.«
Tekla je razmišljala o tome koliko su im osobnosti bile različite. Tariq
koji je izgledao kao jedan od Saddamovih generala, navikao dijeliti naredbe
svojim vojnicima. Šminker Hampus, koji je zapravo trebao ostati na nekoj
plaži u Australiji i nastaviti surfati. Ragna se bolje uklapala u neku
islandsku sapunicu na TV-u. Napirlitana Anita s Östermalma koja je
zalutala na jug grada zbog... da, Tekla nikad nije otkrila zbog čega.
Tekla je dalje pratila dramu za okruglim stolom. Pod »mi« Tariq je
zapravo mislio na sebe i svog mezimca, šminkera Hampusa. Tariq nikad ne
bi raspravljao o nekom zamršenom slučaju s Teklom ili Ragnom jer su one
bile pogrešnog spola.
»Idem na intenzivnu pregledati ga«, uzvrati Anita.
Tekla je vidjela kako su se Anita i Ragna pogledale. Anita je kratko
kimnula. Pa tko će onda preuzeti slučaj? Hampus je nastavio ukratko
izvještavati o ostala tri pacijenta koja je preuzeo.
»A ti, Tekla«, nastavi Göran.
Vidjela je kako se Tariq podsmjehuje i kako je demonstrativno
podignuo pogled prema stropu. Učinio je to doista diskretno, ali itekako je
znao da specijalizanti u prostoriji upijaju i najsitniju gestu od specijalista.
Kao bebe na majčinim grudima. Hoće li sada spomenuti injekciju
propofola?
»Nisam to stigla spomenuti u petak«, rekla je progutavši knedlu. »Ah u
četvrtak navečer dovezen je dvadesettrogodišnji mladić s ubodnim ranama
koji je završio na operaciji. Bilo je dramatično.«
Göran se nagnuo naprijed i pogledao Teklu. Zamišljala je kako je
Monica očitala bukvicu Göranu. Istodobno je sada trebala priznati svoj
propust. Samo su jedanput tjedno imali veliki sastanak i propusti li sada
spomenuti dramu koja se događala u četvrtak, postojao je rizik da će se o
tome što se stvarno dogodilo početi širiti lažne glasine.
»Jesi li bila prisutna kad je kirurg preuzeo slučaj?« upita Goran i naceri
se.
Tekla spusti pogled u krilo.
»Ne, sama sam ga preuzela.«
Tariqu je glava naglo pala.
Prostorijom se pronio žamor.
Hitro je dodala:
»Imali smo onog divnog kirurga... Nawfala...«
»Nawfala al-Wadija«, dopuni je Anita.
»... u smjeni, ali nije bilo potrebno da intervenira. Sama sam postavila
torakalni dren prije dolaska policije.«
»Policije?« upita Anita koja očito još nije čula za obračun.
Tekla je ispričala kako su upali specijalci, ali izostavila je dječaka s
grčevima.
»Bože, Tekla«, reče Ragna. »Impresionirana sam. Bože, kako dobro
obavljen posao.«
Prostorija se razdvojila na dvije jednake polovice, poput Crvenog mora.
Polovica liječnika za stolom složno je kimala, a ostali su uzrujano
odmahivali glavom. Tekla je osjećala zbunjenu mješavinu ponosa i straha.
»Kakvo je stanje s onim smradom?« upita odjednom Hampus. Rado je
htio skrenuti svjetla reflektora s Tekle. Svi su znah o čemu govori i okrenuli
su se prema Goranu.
»Jutros nisam razgovarao s domarom, ali posljednja spoznaja koju
imam od petka bila je da prvotnim provjerama nije ništa pronađeno.«
Tekla je osjetila određeno olakšanje jer su se prebacili dalje s drame od
četvrtka.
»Također želim zahvaliti svima koji su dobrovoljno došli pomoći u
saniranju one katastrofe u četvrtak«, nastavi Göran. »Zacijelo bi bilo još
više žrtava.« Prenaglašeno je pokucao svojim skvrčenim kažiprstom po
stolu. »Imamo tri pacijenta s teškim opeklinama na intenzivnoj. Tekla je
osobno zadužena za onog s najtežim opeklinama, muškarca čiji nam
identitet nije poznat.«
Tekla je osjetila Hampusov oštri pogled sa strane.
»To ima veze s onim kombijem koji traže?« upita Anita.
Göran se protegne.
»Na to ne mogu dati odgovor.«
»Ali ja mogu«, nato će Tariq. »Naravno da ga sumnjiče. Zašto bi inače
policajci stalno trčali po intenzivnoj?«
Zašto je Tariq uopće bio na odjelu intenzivne njege, pitala se Tekla i
pokušavala vidjeti jesu li Anita i Tariq razmjenjivali kakve poglede, ali
izgledalo je kao da sjede svatko u svome taboru na suprotnim stranama
bojišnice.
»Dobro«, prekine Göran i protegne ruku. »O tome ćete morati čitati u
večernjim novinama. Kad je riječ o medicinskoj strani svega ovog, Tekla će
vam moći reći više toga kroz tjedan.« Zaključio je sastanak svojom
uzrečicom:
»I ne zaboravite da smo bolji od svih ostalih.«
Svi su znali tko su svi ostali. Nova, privatna bolnica na drugoj strani
grada: The NyX Smith & Klingmann Hospital, skraćeno NSK. Ili od 1930-
ih pa do dana današnjega samo »Solnasidan«. I borit će se protiv zla svim
raspoloživim sredstvima. Kao da je ta bolnica bila Zvijezda Smrti, daleko
na drugom kraju galaksije.
Stolice su zaškripale o pod kad su svi ustali. Više je liječnika potapšalo
Teklu po ramenu na izlasku. Ragna je zagrlila svoju prijateljicu i odjurila
dalje. Brojni su studenti medicine pogledali Teklu razrogačenim očima kad
su izlazili za njom u koloni.
»Tekla!«
Göran joj je prišao mašući svojim predimenzioniranim pametnim
telefonom.
»Moram na posao«, rekla je uzaludno pokušavši izbjeći neizbježno.
»Bit ću kratak«, snizio je Göran ton. »Čuo sam da si se jutros vidjela s
Monicom. O čemu ste razgovarale?«
 Tekla je naslutila loše prikrivenu naredbu da mu otkrije što se točno
odvijalo u uredu ravnateljice bolnice. Göran je izgledao kao da mu je teško
gledati je, buljio je u svoj mobitel.
»Htjela je... Samo je htjela provjeriti jesam li dobro nakon požara i
svega toga.«
»Svega toga?«
Tekla nije željela nepotrebno podsjećati Gorana na svu dramu koja se u
posljednje vrijeme događala na hitnoj.
»Ili... nakon požara, točka.«
»Ne moraš mi lagati.«
»Lagati?«
Göran kimne nakratko djelujući kao da se isključio. Tekla je osjećala
miris njegova zagušljiva aftershavea. i oprezno ustuknula.
»Nas smo dvoje zajedno studirali. Zamisli ti to.«
»Čujte... Stvarno moram ići...«
»Pazi se ti nje. To ti je moj savjet. Ona je...«
Tekla je napeto iščekivala prosudbu. Göran se zagledao Tekli u čelo.
»Monica Carlsson uvijek ima skrivenu namjeru. Što god radila. Ne
zaboravi to.«
»Dobro«, reče Tekla samo se želeći izvući iz te neugodne situacije.
»Hvala na savjetu.«
Göran kimne i konačno ispusti Teklu iz vida, nastavi prčkati po svojem
mobitelu. Monica je očigledno vraški očitala bukvicu svome potrčku, vrlo
uspješno.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Tekla je požurila za svojim kolegama prema automatima za kavu.

Pogledala je na mobitel i poslala SMS: Daj, Simone. Nazovi me!
»Kako si?« upitala je Anita Klein-Borgstedt držeći šalicu kave u ruci.
»Dobro, hvala. Vi?« rekla je Tekla i spremila mobitel.
»Imala sam slobodan vikend. Malo prijeko potrebnog vremena s obitelji
za promjenu.«
»Imate djece?«
Anita se nasmiješi.
»O, da. Troje, ali odrasli su.«
Tekla je smjesta požalila svoje pitanje, pa znala je to. Za liječnika je sve
što ima veze s obitelji životno važno. Da je to vidjela napismeno, nikad ne
bi zaboravila. Druge stvari koje su bile važne liječnicima: Kamo otići na
odmor. Kojim se sportovima baviti Čak je i boravak na otvorenom važan.
Kod liječnika koji su prešli pedesetu također se valja sjetiti i koji su sportski
automobil nedavno nabavili te pitati za godište, marku i konjske snage.
Anita je pričekala da Tariq i Hampus prođu pored nje Baš kad je Tekla
htjela provjeriti svoj dojavljivač koji je zapištao prišao joj je Tariq. Nagnuo
se i šapnuo joj na uho: »Njoj nećeš zabiti iglu u dupe tako da zaspi?«
Tekla je podignula pogled. Pričekala nastavak. Ali Tariq ju je samo
potapšao po ramenu i odjurio prema Hampusu. Da se suoči s njime i dozna
što želi u zamjenu za šutnju? Ili je samo htio širiti nemir? Možda je neće
prijaviti Goranu? Gotovo da je bila šteta što je nije pljesnuo po dupetu tako
da može vrisnuti i pokazati mu gdje mu je mjesto.
Anita ništa nije primijetila, samo je nastavila:
»Baš si dobro postupila u hitnoj neki dan. Barem na temelju onoga što
smo čuli na jutrošnjem sastanku.«
»Ne znam...« Tekla je vidjela Tariqa kako nestaje. Ruke su joj drhtale.
»Čini se da si imala potpunu kontrolu. Uberi sve hvalospjeve na svoj
račun.«
 Anitin oštar glas divno je odzvanjao u Teklinim ušima.
»Primijetila sam da se nisu svi složili s time«, reče Tekla.
»Fućkaš Tariqa i njegove... Ulizice.«
»Ali i Hampusov je pacijent s predoziranjem napet slučaj.«
Anita je bacila vrećicu čaja u koš za smeće. »Neosporno«, kimne ona
zamišljeno. »Neosporno napet. Zacijelo je to nešto drugo, nešto zamršeno
što treba malo ekspertize. Što kažeš na to da odemo do odjela intenzivne
njege?«
» Sada? «upita Tekla.
»Mislila sam malo čitati o pacijentu. Ali čemu odgađati nešto tako
zanimljivo?«
Tekla je shvatila da se radi o igri moći.
»Ali neće li Tariq...«
Anita je skinula naočale i pogledala na svoj mobitel.
»Zvučalo mi je silno zanimljivo. A trebaju mi bistri umovi, zar ne? Ideš
sa mnom ih?«
Tekla je pokušala odvagnuti prednosti i mane, ali sve se pretvorilo u
jednu veliku zbrku u njezinoj glavi. Naposljetku se odlučila voditi
intuicijom: »Naravno.«
»Fino.«
Nakon što su se uputile u slučaj pacijenta koji se predozirao, napustile
su odjel hitne medicinske pomoći i pošle uz vanjski zid prema intenzivnoj.
Anita je zastala ispred bolnice.
»Znaš da su na otvorenju imali slonove, baš ovdje kuda ti sada hodaš.« .
»Ozbiljno?« upita Tekla. Anita nije izgledala kao da se šah. Tekla nikad
nije čula ni za kakve slonove pred bolnicom. Općenito je vrlo malo znala o
povijesti Nobelove bolnice. Veličanstveni ulaz i sve te stare slike u
hodnicima svjedočili su, međutim, o sjajnoj prošlosti. Mogla je zastati i
oduševljavati se svim portretima muškaraca koji su izgradili svoje karijere
unutar ovih zidova. Razvili nove kirurške metode. Spasili pacijente i izveli
velika djela. Tekla se sjetila intervjua za posao, koliko je moćan bio osjećaj
pripadanja nečem velikom. Bolnici s imenom. Sada, godinu dana nakon tog
lipanjskog dana kad je dobila posao, shvatila je da su zlatni dani Nobelove
bolnice možda prošli. Istraživačka su sredstva presušila. Iako su ravnateljica
bolnice — i svi zaposlenici — činili sve kako bi povratili taj osjećaj
velikosti.
»To je zapravo istina«, nastavi Anita i neobično se nasmiješi, zbog čega
je Tekla postala nervozna. Anita je imala nešto prodorno u pogledu,
skenirala je sve što je promatrala. »Baš ispred ulaza. Kralj je bio na
otvorenju. Postoje i fotografije ispred rendgena.«
Bilo je nečeg čudesno nostalgičnog u stilu naravno-da-je- bilo-više-
snijega-za-Božić-kad sam-ja-bila-dijete kod Anite s čime se Tekla mogla
poistovjetiti. Možda su čak imale malo zajedničkog jämtlandskog
podrijetla? U tom je slučaju Anita naporno radila kako bi izbacila dijalekt i
jämtlandski zamijenila nazalnim »i« i prenaglašenim »b«.
Anita je izvadila cigaretu i zapalila je. Izgledalo je posve prirodno kad
je ona to činila, ali Tekla je shvatila da je pacijentu koji je vidi kako to čini
to u principu najgore što može učiniti. Liječnica koja puši pred bolnicom.
Šetuckale su se uz topole ispred ulaza. Tekla je shvatila da se Tariq
odlučio temeljitije pozabaviti slučajem na intenzivnoj, ali da ga je Anita
sada pretekla i uključila Teklu u puč. Nikad se nije razumjela u politike
velesila.
»Kad je to bilo?« upita Tekla. Zaustavile su se pokraj fontane i sjele na
klupu. Pokraj njih sjedile su dvije žene, jedna sa zavojem na glavi, i pušile.
Anita je izgledala kao da doista uživa na svome »zraku«.
»1902. Prva Nobelova nagrada dodijeljena je dvije godine prije toga.
Tada je donesena odluka da će nova gradska bolnica biti smještena ovdje jer
se velik dio novolovaša odselio u Saltsjobaden. Osim toga, već su postojale
bolnice poput Roslagstulla, Serafena i drugih na sjeveru i u središnjem
dijelu grada. Trebale su im samo dvije godine za izgradnju.«
Tekla je podignula pogled prema starom ciglenom pročelju sa svojim
nadsvođenim visokim prozorima i ornamentima. Zatim je pogled podignula
još više. Kao da je na staru, lijepu zgradu netko nasadio veliki, prljavosivi
karton od cipela.
»Kad su je dogradili?«
»Najprije tridesetih godina. Onda je veliko proširenje izvedeno
sredinom pedesetih. Ovo sivilo koje vidiš.«
 »Kao da je stara kornjača dobila novi oklop.«
Anita je povukla dugačak dim, nakašljala se i kimnula.
»Moglo bi se možda tako reći.«
Provukla je prste kroz svoju kosu bijelu poput krede. Anita je bila
neprirodno preplanule puti za ovo godišnje doba, vjerojatno je u proljeće
bila na odmoru na Costi del Sol. Imala je auru golfa i cave iznad svoje
glave. Bore smijalice širile su joj se oko očiju.
»Koliko već dugo zapravo radite ovdje?« upitala je Tekla.
»Ne od 1902., ako na to ciljaš.«
Tekla je nakrivila glavu i nasmiješila se.
»Došla sam ovamo... osamdeset osme.«
»Trideset godina znači.«
»Ali daleko sam od najvjernijeg sluge ovdje.«
»Jeste li se mnogo bavili istraživanjima?«
Tekla se prisjetila Anitina oštrog komentara s jutrošnjeg sastanka.
»Naravno«, odvrati Anita uvrijeđeno. »Postaneš dobar klinički liječnik
samo ako kombiniraš praksu s kliničkim istraživanjima. Ali vodstvo
bolnice, nažalost, posljednjih godina ne da je prioritet istraživanjima.«
»Ali još imate istraživački tim?«
»Ne možeš dovijeka plaćati te jadne doktorande vlastitim novcem.
Neovisno o tome koliko ti je stalo do znanosti.«
Sunce se sakrilo iza oblaka i odmah je postalo svježije. Lipanjsko
vrijeme bilo je nepredvidljivo kao i inače.
Anitin pogled nakratko je odlutao. Posve iznebuha okrenula se prema
Tekli: »Moraš se ispraviti.«
Tekla je izravnala leđa.
Anita se usiljeno nasmiješila.
»Ne doslovno. Vidjela sam kakva si još tijekom tvojeg prvog tjedna na
poslu.«
Tekla je mogla osjetiti kako joj puls raste.
»Točne odgovore zadržavaš za sebe. Zar ne?«
 Tekla nije željela lagati. Šutjela je. Anita je skrenula pogled s Tekle i
pogledala prema zastavama koje su lagano vijorile na povjetarcu.
»Muškarci se ne moraju ni upola toliko truditi da bi zavrijedili jednako
poštovanje. Ali mi ćemo dokazati da imamo pravo. Utvrda muških
dinosaura polako se urušava.«
Sada je Tekla osjetila da smije otvoriti usta.
»I što će onda biti?«
»Neće više biti nepotizma. I povrh svega, promijenit će se način na koji
komuniciramo. Objektivnost. Činjenice. Njega temeljena na dokazima.«
»Znači, ovdje govorimo samo o zdravstvu?« upita Tekla.
Anita se nasmiješila sebi u bradu. Prosjedile su u tišini nekoliko minuta.
Tekla je provjerila mobitel, ali Simon joj se nije javio. Promijenila je temu.
»A što mislite o onom pacijentu s predoziranjem?« Anita je ustala i
ugasila cigaretu.
»Još je intubiran.«
»Vidjela sam. Toksikološki nalazi pokazali su između ostaloga da je
pozitivan na kanabis i opijate.«
»To nam ne govori baš mnogo. Prvi arterijski krvni plin bio je
zanimljiv. Jesi li razmislila o tome?«
Tekla je hitro prošla kroz sve što je stigla pročitati. Pacijent je dovezen
na hitni prijem zbog predoziranja heroinom tri puta unatrag dvije godine.
Jednom je već ležao na intenzivnoj, druga dva puta na običnom odjelu.
Imao je hepatitis C, ali ne i HIV. Bio je i na odvikavanju u bolnici
Kungsholmen, u nekoliko navrata. Od najnovijih zabilješki doznajemo da je
živio po hostelima za beskućnike u gradu, ali i da je ljeti spavao kod
prijatelja ih čak vani. Tekla je primijetila da je jednom kao adresu naveo
»most kod Skanstulla«. To ih je takoreći činilo susjedima. Možda je
ponekad i prošetala pokraj njega dok je ležao u svojoj vreći za spavanje.
Možda ga je i pozdravila. Izvješće hitnog medicinskog tima otkrilo je samo
da su ga pronašli onesviještenog u parku nasuprot Medborgarplatsenu. Nije
reagirao, zjenice su mu bile smanjene, a disanje usporeno. Sve je upućivalo,
dakle, na to da je predoziran nekom vrstom opijata. Tim hitne pomoći dao
mu je nalokson, ah nije mu osobito puno pomogao.
 »Imao je nizak šećer u krvi i visoku temperaturu«, reče Tekla. »Izuzev
toga, riječ je o prilično jasnom predoziranju heroinom: sužene zjenice,
nizak tlak, sporo disanje. Nije ga se moglo dozvati svijesti... Četvorka
prema Glasgowu. Kalij tri zarez devet, kreatinin sto jedanaest...«
Tekla je shvatila što govori. Primijetila je da Anita bulji u nju. Opet je to
radila: izbacivala brojke zbog čega su ljudi oko nje postali sumnjičavi.
»Morat ćeš nama ostalima otkriti što se zbiva u tom tvom fantastičnom
mozgu«, ozbiljno reče Anita.
Tekla se nasmiješila za sebe.
»Pokušat ću.«
 Ponedjeljak, 10. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Tekla i Anita ušle su u bolnicu na glavni ulaz, nastavile prema zapadnom

krilu i uspele se dizalom. Kratak hodnik s administrativnim uredima vodio
je do većeg, otvorenog prostora gdje se nalazio odjel intenzivne njege.
Anita se zaustavila. Protrljala isušenim rukama vrat.
»Je li uobičajeno da ovisnici o heroinu imaju visoku temperaturu i nizak
šećer?« upitala je retorički.
Tekli su se pred očima pojavili rezultati mikrobiološke kulture.
»Vrućica, ne. To bi značilo infekciju. Ali napravili su sve testove i ništa
nisu pronašli.«
»A šećer?«
»Ako mu otkazuje jetra. Možda je bio i alkoholičar, sa slabim zalihama
glikogena«, obrazlagala je Tekla.
Anita je djelovala zadovoljno. Tako je to išlo, znači, pomislila je Tekla:
prvo niz pitanja da bi se vidjelo jesmo li na pravom tragu. Pomislila je na
sve one nepovezane niti od jučer, ali pokušala je odagnati Simonovo lice i
uživati malo u tome što se nakratko može družiti s Anitom. Vadila je
mobitel u pravilnim razmacima ne bi li provjerila je li joj se javio, ali zaslon
je samo prazno zurio u nju.
Odjel intenzivne njege u Nobelovoj bolnici imao je dugu i blistavu
povijest. Prvi prototip respiratora u svijetu testiran je ovdje najednom
muškarcu s upalom potrbušnice i u šoku. Umro je nakon tri sata u
oklopnom vozilu, ali liječnici su to i dalje nazivali »čudom«. Prije osam
godina odjel je posve renoviran, i uklonjeni su zidovi, čime je stvoren
otvoren prostor veličine rukometnog igrališta. Pacijenti su ležali u golemim
krevetima, spojeni na svaki moderni uređaj koji možete zamisliti na sajmu
medicinske tehnologije u Frankfurtu. Ležajevi su bili odvojeni kliznim
harmonika zidovima. Prozori na obje strane darežljivo su propuštali
svjetlost. Zapravo, bila je prava šteta što se odjel intenzivne njege nalazio
na sedmom katu. Bolje bi bilo da su ga zakopali u podzemlje jer su svi
pacijenti ionako ležali sedirani s plastičnim cjevčicama na vratu. Ali
naravno, obitelj koja bi dolazila u posjet mogla je imati pogled na
Arstaviken ili cijeli južni Stockholm kroz prozore sa sjeverne strane, dok bi
promišljali o činjenici da im kći, sin, muž ili žena ima pedeset posto šanse
da preživi. Tekli se na tom odjelu najviše sviđala liječnica Eva Elmqvist,
glavna na odjelu, koja im je sada prilazila u plastičnom ogrtaču i s krvavim
plastičnim rukavicama. Podignula je ruke kao da je tom gestom nekoga
nešto molila.
»Može li mi netko dati sterilnu... Ma, one kao kondome za ultrazvuk?«
Medicinska je sestra shvatila što je htjela reći i požurila prema dobro
skrivenom skladištu. Doista su sve ormariće i ladice posakrivali u ovoj
ultramodernoj kreaciji koja je više izgledala kao svemirska postaja nego
kao odjel intenzivne njege.
Tekla i Anita pošle su za Evom koja je taman mijenjala središnji venski
kateter na pacijentu. Počela je prelaziti gore-dolje ultrazvukom po vratu
intubiranog pacijenta tražeći krvne žile.
»Ovaj prokleti kateter se opet zaštopao.«
»Kako naporno«, reče Anita i protegne se ponad ultrazvučnog uređaja.
Pažljivo je držala ruke na leđima kako ne bi dotaknula nešto sterilno.
Eva je pokušala otpuhnuti pramen kose koji joj je visio preko lica. Tekla
je smatrala da Eva izgleda smiješno dok pokušava voditi razgovor i
otpuhuje kosu te klizi ultrazvukom po lubrikantu na pacijentovu vratu. Na
koncu je Tekla prišla i maknula joj pramen kose.
» Oh... Hvala .«
Eva nije ispuštala kateter iz vida. Izgledao je kao da je dugačak pola
metra i debeo kao kažiprst. Naposljetku je uvela kateter i izvukla aplikator.
»Vidjet ćemo kako će ovo ići. Krvari kao svinja.«
Anita se povukla i držala na sigurnoj udaljenosti. Tekla je bila
fascinirana uigranošću koja je nastupila čim su se dvije starije kolegice
susrele. Uskoro je shvatila da se vjerojatno jako dugo poznaju, sudeći
prema grubom, ah prijateljskom žargonu.
»Vjerojatno nije tvoja pogreška«, rekla je Anita ljubazno.
»Trombaći su mu pali ispod pedeset već dva puta«, uzdahne Eva.
»Dobio je barem dvije vrećice dosad. Možda tri... Ne mogu se sjetiti.«
 Tekla se nasmiješila sebi u bradu. Kad Eva kaže »trombaći«, misli na
trombocite — krvne pločice na standardnom jeziku.
»I dalje mu pada razina glukoze?« upita Anita.
»Da, i otkazuju mu bubrezi.«
»I kako glasi odluka?«
»Jadni Miguel. Trideset devet godina, a izgleda kao da mu je šezdeset.
Vjerojatno se nije zdravo hranio. Nije jasno čime se predozirao. Ali jasno je
kao dan da je uzeo više od pukog heroina.«
Eva je skinula rukavice i ogrtač. »Možemo razgovarati?«
Tekla je zamijetila da je Eva nije pozdravila sada kad je Anita bila
ondje. Kao da je nije ni vidjela.
Eva ih je odvela do centra rukometnog igrališta, otprilike deset metara
od nizova kreveta. To je bio ured, samo bez zidova.
Tekli su objasnile da tu postoje paneli na stropu koji prigušuju zvuk, što
znači da pacijenti i njihovi posjetitelji ne mogu čuti o čemu razgovaraju.
Sjele su pred veliko Macovo računalo. Zbog nekog neobjašnjiva razloga
odjel intenzivne njege bio je jedini koji je kupio Macovu opremu.
U tišini su čitale laboratorijske nalaze. Iza njih, sjedila .su dvojica
liječnika s intenzivne s nekoliko studenata medicine i medicinskih sestara i
raspravljah su o nekom drugom pacijentu.
Eva se okrenula prema Aniti. »Kao prvo.« Spustila je ruku Aniti na
bedro i Tekla nije znala kamo da gleda. Odjednom joj je bilo neugodno, kao
kad je, kao sedmogodišnjakinja, prekinula roditelje dok su se seksali u
spavaćoj sobi.
»Kako je Walter?«
»Dobro, hvala«, odvratila je Anita tako prisno da je Tekla na trenutak
pomislila da su se prebacile u čajanu na nekom otmjenom imanju sjeverno
od grada.
»Drago mi je to čuti.«
Tekla nije mogla a da ne pogledava prema dvjema prijateljicama koje su
potom opet promijenile temu i ton glasa.
»Akutno zatajenje bubrega«, reče Anita. »I to unatoč tomu što ste ga
napunili, pretpostavljam.«
 »Naravno«, uzdahne Eva te makne ruku i na lice joj se vrati uznemiren
izraz. »Dobio je ukupno četrnaest litara otkad je jučer primljen u bolnicu.«
»I kreatinin mu svejedno raste«, utvrdi Anita.
»AK nema infekciju«, ubaci se Tekla i brzo shvati da je razmišljala
naglas i da je nitko nije ništa pitao.
»I ja bih tako rekla«, reče Eva ne odvrativši pogled s ekrana. Nervozno
je odmahnula glavom.
»I nema ničeg drugog na toksikološkim nalazima?« nastavi Tekla.
»Nope.«
»I acidozan je.«
» Yes.«
»Jeste li ga pokušali probuditi?«
Eva je zastenjala i nije ni pokušala sakriti svoju frustriranost, kao da je
Tekla bila neka reporterka iz nekog tjednika koja postavlja idiotska pitanja
o poznatim ličnostima.
»Ne možemo. Ima grčeve otprilike svakih sat vremena od jučer navečer.
Snimili smo mu mozak. Ništa. Ali, srećom, napravili smo i EKG koji je
pokazao...«
»Široki QRS kompleks«, ubacila se Anita držeći naočale između palca i
kažiprsta dok je proučavala nalaz EKG-a.
»Onda je zacijelo riječ o mješovitom predoziranju«, reče Tekla.
»Tko je to nama pametan. Toliko i mi obični liječnici s intenzivne
znamo.« Eva je zaključila i ustala. Otišla je do velike staklene zdjele pune
voća, uzela zelenu jabuku i glasno zagrizla.
»Razmišljali smo potražiti malu pomoć.«
Činilo joj se kao da bi nastavak bio: Ali izgleda da ste vi dovukli
idiotkinju od specijalizantice koja izbacuje floskule.
»Znači, treba malo internističke ekspertize«, reče Anita i široko se
nasmiješi te zažmiri. Izgledalo je pomalo komično.
»Samo da najprije pregledam našeg mladog pacijenta.«
Anita je prišla Miguelu Valleji. Tekla je osjećala osobitu zahvalnost što
Anita nije stala na Evinu stranu.
 Jedna ih je medicinska sestra ostavila nasamo da pregledaju pacijenta,
koji je bio priključen na elektrode EKG-a i invazivno mjerenje tlaka. Na
pregibu ruke bile su uvedene dvije kanile u koje su savršeno precizno kapali
različiti lijekovi iz infuzijskih pumpi. Novi dren na krvnoj žili na vratu
sjajio se, još pokriven prozirnim omotom.
»Jadnik«, prošaptala je Anita sebi u bradu. Podignula je plahte i
pregledala mu abdomen, ruke i noge, vrat pa lice. Tekla
nije bila sigurna što Anita točno traži, ali nije ju htjela prekidati,
uvjerena da zacijelo to radi s nekim razlogom.
Anita je izvadila neurološki čekić i provjerila reflekse na živcima
njegovih stopala, ruku i lica. Zatim je vratila plahte na svoje mjesto,
pažljivo ih presavila preko Miguelovih prsa i nježno ga pogladila po
obrazu. Teklu je najednom spopao osjećaj da se Anita već našla u ovakvoj
situaciji, ali kao bliski srodnik, možda pokraj voljenog člana obitelji. Možda
joj je vlastito dijete ležalo u ovakvom stanju, intubirano, čekajući smrt?
Anita se okrenula.
»Nema se što puno pregledavati. Nije pri svijesti.«
»Da, nedvojbeno se tako čini«, odgovori Tekla.
»Ali to je ono što je tako neobično«, nastavi Anita.
»Što to?«
»Da se ni nakon dva dana još nije probudio.«
»Da, ah...«
»Ne bi trebalo biti tako. Ne ako je riječ o tipičnom predoziranju. Zar
ne?«
Tekla je nije uspjela pratiti.
»Slažem se. Ali možda nam testovi otkriju više.«
Anita se zaustavila i zagledala u jednu točku na Miguelovim stopalima.
»Sve piše u anamnezi. Osamdeset posto svih podataka postoji u
povijesti bolesti. Mislim da smo ovdje završili«, reče Anita snizivši ton
glasa. »I možda bismo trebale dalje razmišljati negdje drugdje tako da ne
smetamo intenzivcima.«
Tekla je kimnula kad je Anita razrogačila oči i napela usta. Sada je bila
sigurna: bile su tim. Barem danas.
 Otišle su s odjela intenzivne njege, i pošle prema dizalima.
Tekla se protegnula i za sebe pokušala sumirati prošlotjedne događaje:
mladić s ubodnim ranama u četvrtak navečer te dječak sa sepsom koji je
imao napade grčeva na hitnom prijemu. Uspjela je stabilizirati oba pacijenta
i još su živi. I od Gorana neće trpjeti nikakve posljedice za svoje postupke.
Check. Jedan sat poslije stajala je kod Južnog tornja i pokušavala zbrinuti
pacijente s opeklinama koji su se nagurali dima, od kojih je zadnji među
njima bio mrtav. Ali zatim se pokazalo da je živ. Pacijent s opeklinama čiji
se život umalo ugasio kad ga je neki luđak pokušao ugušiti jučer na
intenzivnoj. Tekla ga je spasila. Check, check. Preostalo joj je da se još baci
na uzbudljivi slučaj predoziranja na intenzivnoj. Slučaj koji će razriješiti
Aniti — a posebno Tariqu — ispred nosa. To još nije sredila. Zatim je
pomislila na Simonovu poruku i još jedanput izvadila mobitel: nije bilo
odgovora. Bilo je deset sati. Još jedan dugi sat do izvještavanja Rebecke
Nilsėn. Bit će to dugačak dan. Tekla je okrenula leđa Aniti i izvadila svoj
Lypsyl.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
KARLAPLAN, STOCKHOLM

»Dragi, uzet ću danas veliki auto«, povikne Nina i nanese posljednji sloj
ruža.
»Ne moraš vikati«, odvrati Jocke. Stao je iza svoje žene i zagrlio je. »I
zove se Escalade, ludice.«
Nina je izišla iz kupaonice i uzela crni sako iz svog walk-in ormara.
U pozadini se začulo zvonce na vratima. Nina je izišla u dugačak
hodnik i doviknula: »Možete otvoriti. Barbara je.«
»U redu!« odgovorio je dječji glas.
»I odjenite se. Krećemo za pet minuta.«
Joakim je ponovno uhvatio Ninu. Bio je za glavu viši od nje, a ona je
ipak bila visoka sto sedamdeset četiri centimetra.
»Što je bilo, dragi?«
Nina se pokušala izvući, ali Joakim ju je držao i bio uporan.
»Izgledaš kao da si pod stresom.«
Opustila je ramena. Prestala se opirati.
»Previše stvari odjednom.«
»Ah ti voliš baš tako. Bila bi nezadovoljna da nemaš toliko posla.
Sjećaš se prošlog ljeta kad smo unajmili kuću na cijelo...«
»Nije u tome stvar«, uzdahne Nina i izvuče se iz njegova stiska.
Popravila je sako. »Ne smijem imati previše negativnih točaka na dnevnom
redu. Recimo, Carina me izluđuje svojim stavovima o svemu u školi. Kako
to da su učitelji najgora vrsta roditelja?«
»Što još?« ustrajao je Joakim. »Što još imaš na popisu negativnih
stvari?«
»Ništa. Moram gibati. A ti imaš ruža na obrazu.«
Ninine potpetice odzvanjale su o parket uzorka riblje kosti dok je
odlazila njihovoj spremačici Barbari dati upute. No u hodniku nije stajala
Barbara.
»Tata? «
 »Dobro jutro«, reče Victor Umarov i podigne vrećicu iz pekarnice.
»S kardamomom. Tvoje omiljene.«
Nina je prišla i poljubila tatu u obraz. Imao je crnu košulju, tamni sako i
lagane cipele. U ruci je vrtio ključ automobila.
»Baš si zgodan«, kaže mu Nina. »Ali što radiš ovdje tako rano?«
»Mislio sam da vam treba fini doručak.«
»Baš slatko od tebe, tata, ali moramo ići. Imam hrpu posla danas.« Nina
se okrenula i povikala: »Kate. Emily. Nacrtajte se ovdje, odmah.«
Šestogodišnje blizanke dotrčale su i skočile djedu u naručje kad su ga
ugledale.
Victor je kleknuo i zagrlio djevojčice.
»Hm. Tigrice moje. Da pomirišem... Zinite. Jeste li oprale zube?«
Obje su zinule najviše što su mogle i puhnule u svoga djeda.
Victor se rukama oslonio na bedra kako bi ustao. Pomilovao je
djevojčice po glavi.
»Obucite se. Čule ste mamu.«
Djevojčice su sjele na pod i počele obuvati sandale.
»Možemo li razgovarati?« upita Victor i snizi ton.
Nina se uvijek osjećala raskrinkano kad bi je pogledao tim pogledom.
Ta nagla promjena raspoloženja od šaljivog i bezazlenog do savršene
fokusiranosti. Tada je znala da mu je na umu nešto vrlo važno. -
»Tata, moram...«
Victor je uhvatio Ninu za nadlakticu.
»Samo dvije minute.« Okrenuo se prema djevojčicama. »Jesu li
čudovišta spremna za zatvor?«
»Daaa!« viknu djevojčice i poskoče. Navukle su svoje ruksake i otvorile
ulazna vrata.
»Pričekajte«, reče Victor i spremi peciva u Emilynu torbu. Namignuo
joj je i šapnuo: »Ako lav navrati.«
Istrčale su na stubište.
Nina je odmahnula glavom. »Pitam se hoće li od tvojih priča postati
sklone zločinima.«
 »Nimalo. Pa odgaja ih majka koja sve radi po zakonu i pravilima.«
Nina je u trbuhu osjećala grč dok je na sebe navlačila kaput.
»Dušo, idem sada«, doviknula je u stan.
»Dobro«, čuo se Joakimov glas iz daljine.
Blizanke su se spustile stubištem dok su Nina i Victor čekah dizalo.
»Sve u redu?« upita Victor.
Nina je izvadila ruž kako bi se imala na što usredotočiti. Nije htjela
susresti očev rendgenski pogled.
»Naravno. Samo imam puno posla.«
»Uvijek imaš«, nato će Victor. »I prestao sam to komentirati.«
»Jesi li zato došao u osam ujutro u ponedjeljak?« upita Nina i popravi
šminku na usnicama. »Da vidiš kako sam?«
Ušli su u staro dizalo s prijelaza prošlog stoljeća i zatvorili rešetkastu
ogradu.
»Trebao sam, znači, otići u Sibir kako bih doznao kako si«, odvrati
Victor.
»Dobro sam, kad ti kažem.«
Victor se pogledao u zrcalo.
»Sjećaš se kad smo živjeli u Londonu i Coco je bila dadilja pa ste pekli
kolač? Zamijenili ste šećer za sol. Coco je poludjela. Kad smo mama i ja
došli kući, sjeli smo za kuhinjski stol i zamolio sam tebe i Sardora da me
pogledate u oči. Sjećaš se?«
Nina se sjećala.
»Sjećaš li se što sam te pitao?«
»Tko je zamijenio šećer za sol«, odgovori Nina.
»I tko ga je zamijenio?«
»Ja.«
Dizalo se zaustavi.
»Ali niste to morali reći, zar ne? Vidio sam vam to u očima.«
Nina je počela izlaziti iz dizala. »Tata, sada stvarno nemam vremena za
tvoje nostalgične priče.«
Pošli su prema garaži i Nina je otključala automobil.
 »Uskočite, cure.«
Djevojčice su sjele na stražnja sjedala velikog SUV-a i Nina je zatvorila
vrata. U garaži je vladala tišina.
Victor je stao blizu svoje kćeri. Znala je točno što će je sada zamoliti. .
»Pogledaj me, Nina.«
»Što je?«
»Pogledaj me u oči i reci da je sve u redu.«
Nina se ohrabrila i zagledala ocu u lice. Sada je primijetila da se svježe
obrijao, a imao je i neku vrstu pomade u kosi koja je bila zalizana tako da
su mu kovrče bile zbijene u sjajan val.
»Moraš se. ošišati«, reče Nina.
»Mislio sam to obaviti kad sam već ionako u gradu.«
Victor je zadržao pogled na kćeri.
»Onda?« upitao je mirno. ’
»U redu je, tata«, reče ona i široko se nasmiješi, ali osjeti kako joj se
obrazi napinju. »Doista.«
Poljubila ga je brzo u obraz i zatim pošla prema automobilskim vratima.
»Uživaj u posjetu gradu.«
Nina je upalila motor automobila i odvezla se. Vidjela je tatu kako
ostaje iza automobila. Pogledom ga je pratio dok se penjala prema rampi i
izišla na Karlavagen.
Otkopčala je gumb na bluzi i požurila prema engleskom vrtiću.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
STRANDVÅGEN, ÖSTERMALM

Kad je Nina ostavila blizanke u vrtiću, nastavila je prema agenciji za

nekretnine koja se zvala »Pogled na jezero«.
»Dobro jutro«, pozdravila ju je Jeanette ostavivši gomilu papira na stolu
ispred Nine. »Kaggholmen. Sve sređeno, osim zadnjeg koraka s bankom.«
»Hvala«, reče Nina. Banka. Nina je na svoj dnevni red dodala još jednu
točku. Mora potvrditi njihov zajam na kuću u Riju. Kao i obično, Joakim
nije imao pojma što se zbiva, ali je imao povjerenja da će ona srediti sve
pojedinosti, a on je zato svojim prijateljima pokazivao prospekt i snimke
dronom. Sada su sveukupno posjedovali jedanaest nekretnina. Četiri su bile
iznajmljene, a tri u procesu renoviranja. Što će im sve te kuće i stanovi?
Nije imala neki bolji odgovor od toga da su jednostavno uvijek u potrazi za
novom nekretninom. Verbier je bilo jednostavno opravdati: i ona i Joakim
voljeli su skijati. Uvijek bi otišli barem na tri tjedna. Stan u Palmi, doduše,
kad su ga zadnji put posjetili? Nina se nije mogla sjetiti. Kate i Emily bile
su u kolicima. I koliko će puta imati vremena za putovanja u Rio u sljedećih
deset godina?
U petnaest minuta do jedanaest izišla je iz ureda i odvezla se do parka
Kungsträdgården. Skrenula je u uličicu kraj sinagoge i parkirala. Znala je da
će vjerojatno dobiti kaznu. Misli su joj, međutim, bile usmjerene na nešto
drugo. Osjećala se razdražljivo i napeto zbog Victorova jutarnjeg kratkog
posjeta. Nije čula ništa iz stomatološke ordinacije, ali znala je da je FSB-
ovac još u gradu. Rekao je da će ostati »sve dok ne razriješi sve repove koji
su ostali visjeti«. Pitala se u kojem je hotelu odsjeo.
U kafiću Piccolino bilo je prilično mirno. Uza zid je sjedila Elena u
žutom čupavom džemperu i pila limunadu.
Nina je poljubila svoju pomajku u obraz i naručila cappuccino.
»Sa sojinim mlijekom, molim.«
»Sve u redu?« upita Elena.
Nina je odmah osjetila kako se između njih stvorio mali zid. Uvijek je
postojala neka skrivena namjera iza sastanaka s Elenom.
 »Tvoj tata kaže da je zabrinut za tebe.«
»Ma da?« upita Nina praveći se glupa.
»Kaže da previše radiš.«
»Pravi se javio.«
»Sada je dosta dobar u tome kada treba ostati kod kuće.« »I vodi brigu o
svom bazenu.«
»O, da, to ga mori.«
Stigao je Ninin cappuccino. Pokušala se ne uzrujavati zbog načina na
koji ju je Elena izvještavala o Victoru. Kao da je imala potrebu kontrolirati
što njezina pokćerka zna o životu njezina muža.
»Mislim da biste se ponekad trebali viđati nasamo«, reče Elena. , »Da,
to bi bilo super«, reče Nina i pokuša se nasmiješiti.
»S muškarcima nikad ne znaš. Znaju...«
»Što? Otegnuti papke?«
Nina se sjetila Victorove trbušine i činjenice da ga nikad nije vidjela da
se bavi ikakvim sportom. Nikad ga nije vidjela ni da trči, baš nikad.
»Nije on više mladac«, reče Elena.
»Trebao bi početi voditi veću brigu o svom zdravlju«, ustvrdi Nina.
»A ti i Sardor?«
»Što s nama?«
»Pa, jeste li u dobrim odnosima?«
»Zašto ne bismo bili?«
»Samo pitam.«
Nina se pravila da joj je nešto iskrsnulo. Uzela je mobitel.
»Uf. Moram ići. Ali bilo je lijepo što smo se vidjele.«
Ustala je.
»Vidiš«, kaže joj Elena.
»Vidim što?«
»Da si pod stresom.«
»Ponedjeljak je, draga moja. Ponedjeljkom uvijek imam posla preko
glave.«
 Nina se automobilom odvezla do Humlegärdena. Na drugom katu stare
kuće s kraja devetnaestog stoljeća nalazila se stomatološka ordinacija. Nina
je pozdravila Juliannu na recepciji.
Nakon dvije minute Julianna je došla po nju.
Nina je pošla do samog kraja hodnika i sjela kao i obično u jednu
ordinaciju. Pričekala. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i ušao je
neki muškarac. Sjeo je na drugu stolicu u prostoriji i sklopio ruke na
koljenima. Zanjihao se malo prema naprijed, na svoj karakterističan način.
Nini je puls bio visok. Pokušala je s njegova mršava lica pročitati
donosi li dobre ili loše vijesti. Bio je jednako bezizražajan kao i uvijek.
»Nismo uspjeli«, reče on na groznom engleskom.
»Kako to mislite nismo uspjeli?«
»Još je u bolnici.«
Nina je zažmirila. Duboko udahnula.
»Zar niste trebali poslati nekog... profića?«
Muškarac je skinuo naočale s tankim okvirima. Prvi je put sada Nina
vidjela da ima zelene oči.
»Pojačali su osiguranje tako da je sada teško doći do njega.«
»Ali... Zacijelo možete...«
»Polako«, reče muškarac i podigne svoju ruku punu staračkih pjega.
»Izvještavam vas o stanju. Živ je. Nismo uspjeli. Moramo smisliti nešto
drugo.«
Počeo je ustajati.
»Ali što to znači?« upita Nina. Nervoza i stres prešli su joj u ljutnju.
»Da ćemo vam se javiti.«
»Kada?«
»Javit ćemo vam se.«
»Dovraga«, reče Nina. »To neće biti ovaj tjedan, zar ne?«
Muškarac je izišao iz prostorije.
Ninu je hvatala panika. Morala je to sama riješiti. Ne može se ovaj put
uzdati u FSB.
 Zavibrirao joj je mobitel. Tatyana se željela vidjeti s njom na
Södermalmu nakon ručka. Nini je sinulo što mora poduzeti.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
ÖSTERMALM, STOCKHOLM

Adresa Skeppargatan 22 izgledala je kao i svaka druga na Östermalmu.

Nina je iščitala imena na ulazu i pronašla ono koje je tražila: Centar za
aktivnosti Skeppargatan. Javio joj se nazalni muški glas: »Da?«
»Tražim Jonnu Freden-Hansson.«
Na nekoliko trenutaka zavladala je tišina.
»Članica ste?«
»Ne, ali kolegica jest.« .
»Uđite.«
Vrata se otvore i Nina uđe, spusti se u podrum i kad je došla u prostorije
centra, zaslijepi je bijela svjetlost. Drveni paneli na zidovima, gumeni pod,
recepcija, odjeća muškarca koji ju je dočekao, sve je bilo bijelo. Muškarac
je imao čak i bijele naočale. Nina je smjesta pomislila kako sve nalikuje na
medicinski laboratorij.
»Kako vam mogu pomoći?«
»Tražim Jonnu Freden-Hansson.«
»Provjerit ću je li tu.«
Ninu je uputio na bijeli kožnati stolac kraj minijaturnog stola. U
pozadini se čula tiha glazba, zvučalo je kao nešto orijentalno.
Mirisalo je na eukaliptus. Nakon nekoliko minuta došla je Jonna
odjevena u bijeli ogrtač i bijele papuče. Bila je sva zajapurena u licu.
»Sauna?« upita Nina.
»Trebala bi mi se pridružiti. Upravo sam odradila boks sa svojim
osobnim trenerom.«
»Hvala, ali ja se boksam samo s djecom. I ponekad s Jockeom.«
Jonna je obrisala znoj s lica debelim bijelim frotirnim ručnikom.
Zabacila je mokru kosu iza ušiju i okrenula se recepcionaru: »Možete li mi
donijeti jedan svježe cijeđeni sok od đumbira i limuna?«
Muškarac nazalnoga glasa nestao je iza zavjese.
»Kako je bilo u New Yorku?« upita Nina.
 »Fantastično. Svaki me put jednako oduševi. Samo je malo naporno
stići ovako ujutro. Nisam mogla zaspati u avionu.«
»Ne bi li onda trebala kod kuće odspavati malo? Možeš doći u ured
sutra.«
»Ma ne. Sad se osjećam bolje nakon malo tetošenja. Što ima novog?«
Nina je prstima protrljala svoju kratku, tamnu kosu. Zatim je protegnula
leđa.
»Nismo uspjeli.«
»Molim?«
»Moj plan nije upalio kao što sam mislila da bude.«
Jonna se nagnula prema njoj i snizila ton.
»Znači, pacijent s opeklinama...«
»Živ je. I ima pojačano osiguranje. Tako da moji kontakti ne mogu doći
do njega.«
»I što ćemo sad?«
»Da, što ćemo«, kaže Nina. »To je pravo pitanje.«
»Jesi li zabrinuta?« upita Jonna.
»Naravno da sam zabrinuta. I ti bi trebala biti. Ako tata sazna što se
dogodilo, zatvorit će nam agenciju. I to će mi biti još najmanji problem.«
»Zašto? Pa ti i ja smo je osnovale.«
Nina se nasmiješi i odmahne glavom. »Tako si nevjerojatno naivna.
Zato te i volim. Tako švedski.«
»Prekini.«
»Toliko je toga o čemu ništa ne znaš«, reče Nina slušajući sokovnik koji
se upalio iza zastora. »Što misliš odakle nam početni kapital za pokretanje
tvrtke?«
»Rekla si da si imala viška novca.«
»Četiri milijuna. To je tatin novac.«
»To mi nikad nisi rekla.«
»Nisam. I ima još toga što ti ne trebaš znati. Ali vjeruj mi. Policija će
istražiti zašto je pročelje tako jako gorjelo. Analizirat će građevinski
materijal i utvrditi da nije usklađen sa standardima, da je riječ o istom
stiroporu koji je korišten kod Grenfell Towera u Londonu.«
»Ali onda ćemo...«
»Ne, onda je kraj«, reče Nina odlučno. »Ne mogu nam ući u trag.
Službeno je odgovorna ona latvijska građevinska tvrtka.«
»Znam, ali Oleg...«
»Upravo to«, odvrati Nina. »Oleg je poveznica s nama. I zato ne smije
razgovarati s policijom.«
Jonna je dobila svoj sok. Odložila ga je na stol ni ne okusivši ga.
»Znači...«
»Bojim se da ću morati potražiti pomoć svoga brata.« »Sardora?«
»Nemam drugog brata, nažalost«, reče Nina i otpije soka.
»Fin je.«
»Ali što će on poduzeti?«
»Ne znam još. Samo znam da moram razgovarati s njim. Imam više
razloga za to.«
»Vjeruješ li da ćemo se uspjeti izvući?«
»Nema nikakve vjere u mojoj računici«, reče Nina. »Znam da ćemo se
izvući.«
»Pa zašto onda izgledaš tako napeto?« upita Jonna.
Nina se nasmiješi.
»To ima veze s nečim drugim. S obitelji.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Ispred jedinice na intenzivnoj stajala su dva zaštitara. Tekla se osjećala kao

Frodo pred dverima Mordora.
»Povećana sigurnosna prijetnja«, ljubazno je rekao jedan od zaštitara.
Izvadio je popis. »A vi ste?«
»Tekla Berg.«
Brzo je pronašao njezino ime.
»Možete ući.«
Tekla je prošla zračnu komoru dok su joj noge klecale. Najedanput se
osjećala kao da se vratila jedan dan u prošlost. Prije nego što je dobila
poruku od Simona. Još je imala svoje strahove o tome tko bi mogao biti
pacijent s opeklinama.
U sobi se ništa nije promijenilo. Rebecka Nilsėn stajala je u kutu i
razgovarala na mobitel, ali poklopila je čim je ugledala Teklu.
»Bok. Baš dobro da ste došli.«
»Malo je čudno imati zaštitare u bolnici«, odvrati Tekla.
»Stanje se promijenilo nakon jučerašnjeg pokušaja ubojstva«, rekao je
neki glas iza Tekle. Okrenula se. Promaknulo joj je da se u prostoriji nalazi
još jedna osoba, mršavi muškarac s veoma ljubaznim licem. Imao je ležerni,
ljetni sako boje pijeska prebačen preko tamnozelene polo-majice. Muškarac
joj je pružio ruku.
»Marcus Safadi. Iz sigurnosne službe.«
»Sigurnosne službe?«
Rebecka se nagnula prema uzglavlju.
»Zahvaljujući vašoj fantastičnoj reakciji jučer, Tekla, on je još živ.
Svaka čast na hrabrosti. I sva sreća što ste prošli bez ozljeda.«
»Zaista«, reče Marcus i pogleda prema Rebecki.
Tekla je pred očima vidjela šepavog muškarca kako nestaje u
podzemnom hodniku. Neobično je bilo što nije vidjela muškarčevo lice baš
nijedanput, a upravo se za to uhvatio i policajac koji ju je ispitivao. Zacijelo
je imao kapuljaču vjetrovke na glavi, ali nije imao ništa preko lica. Sigurno
je svjesno odvraćao lice od nje sve vrijeme. I onda je stigao SMS od
Simona.
»Čini se da je jučerašnji napad izveo profesionalac«, reče tip iz
sigurnosne službe.
»Profesionalac?« upita Tekla.
»I očito nam to treba sigurnosna služba utvrditi«, zasoptala je Rebecka
nervozno prčkajući po mobitelu.
Marcus je smireno ignorirao komentar svoje kolegice.
»Nismo bili sigurni... Još uvijek nismo sigurni stoji li iza požara neka
kriminalna radnja.«
»Joj, daj, molim te«, prekine ga Rebecka. Okrenula se prema Tekli.
»Stanje je sljedeće: sigurnosna služba ima teoriju o garaži u kojoj smo
pronašli ostatke bombe. U Stockholmu je već neko vrijeme sigurnost
podignuta na visoku razinu i posebno se sumnjiči jedna teroristička ćelija u
užem središtu grada. Zar ne?« Nervozno odmahne prstom između sebe i
svog kolege iz sigurnosne službe. »Nemamo uvijek dobru komunikaciju.
Mi iz NOJ-a zapravo imamo nadležnost za ovo i vodimo istragu dok se naši
dragi kolege iz sigurnosne službe fokusiraju na teroristički dio. Zar ne?«
Marcus se nasmiješi. Tekla nije mogla a da ne suosjeća s njime. Bilo je
naporno imati Rebecku Nilsėn na drugoj strani ringa.
Rebecka je prekrižila ruke preko prsa. Odjevena za ovu priliku u
dugačku haljinu boje žutog šafrana i crni sako na puf-rukave kao Madonna
iz mladih dana. Imala je čak i nove naočale čiji su okviri bili neupadljive
plave boje.
»I što sad? Vi sumnjate da je pacijent s opeklinama... Terorist?« upita
Tekla.
»Ništa nije sigurno«, reče Marcus smireno.
»Zato mi vrijedno radimo na utvrđivanju identiteta«, ubaci se Rebecka.
»Zvuči kao prava zagonetka«, odvrati Tekla.
»Možda nije nužno istaknuti, ali sigurni smo da ove informacije nećete
širiti dalje.«
 »Naravno«, reče Tekla i priđe intubiranom pacijentu čiji je jedini znak
života bilo blago natečeno oko. Ponekad bi se trznula očna jabučica. Vratila
se sumnja u to je li onu poruku doista poslao Simon, kao i pitanje tko je
zapravo pacijent koji leži ispred nje. Nije mogla suspregnuti drhtanje ruke
dok se pretvarala da pregledava pacijenta. U biti je očajnički tražila nešto
što bi prepoznala. Visina je odgovarala Simonovoj, koliko je mogla
procijeniti. Fizički izgled: Simon je oduvijek bio mršav, definitivno, ali
mišićav? Nije mogla odrediti. Spustila je pogled prema rukama: bile su
ozbiljno opečene, ali palac na lijevoj ruci djelovao je relativno
neozlijeđeno. Prije je bio omotan. Prešla je prstom preko baze palca. Baš
kao i Simonov, zglob palca bio je blago iskrivljen, pa je vanjski dio palca
bio zakrenut prema unutra.
Zavrtjelo joj se i bilo joj je teško doći do zraka. Tekla je duboko
udahnula i udaljila se korak. Pretvarala se da se zakašljala i obrisala malo
znoja s gornje usnice. Zatim je skupila hrabrosti - i pogledala Rebecku:
»Da, vidjet ćemo što kažu rezultati analize DNK-a.«
Rebecka Nilsėn nešto je prokljuvila, bilo je jasno jer je prestala buljiti u
mobitel. Tekla je pokušala izbjeći oštar rendgenski pogled koji joj je
uputila.
»Još niste pronašli onaj kombi?« upitala je.
»Pronašli smo mnoštvo Renault Transporta, metalik boje, ali ne taj koji
tražimo.«
»Znači, nemate pojma tko su muškarci koji su pobjegli s mjesta
nesreće?«
Rebecka je oklijevala. Zatim se nasmijala.
»Uf, što ste radoznali. Nekim posebnim povodom?«
»Nipošto«, odvrati Tekla malo ishitreno.
»Ali ne, nismo našli muškarce koje tražimo. Sigurno ste popratili razne
napise po medijima...«
»Ne čitam novine.«
»Da, liječnici samo rade.«
Tekla se nije zamarala tumačenjem podteksta koji je imao Rebeckin
komentar, nego se pretvarala da joj se odjednom jako žuri.
 »Sada moram ići natrag do hitne. Čujemo se svakako sutra.«
»Čujemo se«, odvrati Rebecka koja je znatiželjno promatrala Teklina
leđa kako se primiču vratima.
»Čujemo se«, reče Marcus.
Tekla je popila malo vode nad jednim umivaonikom. Osjećala se
potpuno iscrpljeno. Hoće li ovaj usrani dan ikad završiti?
 Ponedjeljak poslijepodne, 10. lipnja
NYTORGET, SÖDERMALM

Tekla je poslije posla prošetala do Nytorgeta, male četvrti na jugoistoku

Södermalma koja je bila okupljalište više srednje klase Stockholma,
ekstremnih hipstera, onih s najdužim bradama, najskupljim retro dječjim
kolicima i najtvrđim ekološkim filozofiranjima o hrani. Dolazili su iz
švedskih gradića sa snom da će uspjeti u velegradu. Najednom joj je sinulo.
Je li ona bila jedna od njih? Tu je misao bilo jednostavno odbaciti. Ona ni
po čemu nije bila kul. I njezini razlozi dolaska u velegrad razlikovali su se
od onih zbog kojih je ovamo došla ta horda bradonja. Ona je živjela ondje,
u istom gradu, udisala isti zrak, koračala istim asfaltom, ali nije bila jedna
od njih. Želudac joj je bio prazan, zalihe šećera ispražnjene i Tekla je
drhtala od svih tableta koje je utrpala u sebe tijekom dana. Užasavala se
dolaska kući u prazan stan i pukog buljenja u mobitel. Danas je sigurno
poslala trideset poruka Simonu. Je li joj doista on poslao posljednja dva
SMS-a? Počela je sumnjati. Istodobno je jedan dio njezina mozga smišljao
katastrofalne misli o tome kako je Simon upao u neku nevolju. A nije ni
posve otpisala mogućnost da je Simon onaj pacijent s opeklinama koji leži
na odjelu intenzivne njege.
Završila je u zalogajnici u kojoj se prodavao falafel i sjela na drvenu
klupu, ravnodušno očekujući svoju narudžbu. Neka djevojka njezinih
godina sjela joj je okrenuta leđima. Tekla je bacila pogled na njezinu torbu.
U njoj je bila knjiga. Prava knjiga. Djevojka također nije poput ostalih
gostiju sjedila i prčkala po svojem mobitelu. Inače nikad ne bi započela
razgovor. Ali možda je zbog svih nedavnih turbulentnih događaja Tekla
malo izišla iz svoje zone komfora. Nije mogla izdržati a da je ne priupita:
»Što to čitaš?«
Djevojka se okrenula i nasmiješila širokim, srdačnim smiješkom.
Tekla je smjesta požalila, ah bilo je prekasno. Objasnila joj je: »Koju
knjigu?« i nespretno pokazala na njezinu torbu.
»Aha.« Odmah ju je izvadila. »Ferrante.«
Bilo je nečeg samog po sebi razumljivog u tome kako je opisala knjigu.
 »Nisam je čitala. Postigla je golem uspjeh proteklih godina, zar ne? Je
U dobra?«
Djevojka je pogledala knjigu, preokrenula je u ruci, kao da je
razmišljala hoće li je dati nekome ili ne.
»Onako. Malo sam razočarana. Nekako je... Puno priče. Radi se o
dvjema djevojčicama koje odrastaju u Napulju, najboljim prijateljicama, a
vrlo različitima... I kako se razvijaju kroz život. Istodobno je ne mogu
ispustiti iz ruku. Malo naporno.«
Djevojka je Tekli uputila još jedan zarazan smiješak. Ovaj je put osjetila
val topline. Bilo je neobično ostvariti osobni kontakt s nekim u ovom gradu.
Bilo joj je drago što je navratila ovamo, a ne otišla ravno kući, bilo joj je
potrebno da upozna neke normalne ljude. Ljude koji su živjeli svoje živote.
Ljude koji su se smijali i bili dobro. Barem izvana.
»Čekaš nekoga?« upitala je Tekla. Sada je tek vidjela kako je djevojka
bila mišićava — poveća je možda bila prava riječ, na neki prirodan način.
Mišići koje čovjek izgradi isključivo fizičkim radom, možda kao vatrogasac
ili na gradilištu. Djevojka je na sebi imala pomalo neobičnu haljinu boje
limete s fluorescentnim, tirkiznim nazubljenim uzorkom. I preko nje crnu
traper-jaknu. Ona se bolje uklapala u njezinu personu koja je zračila...
svježinom. Imala je dobro definirane mišiće listova i široka pleća od kojih
bi i neki zaštitari na Stureplanu problijedjeli.
»Svog divnog brata.« Složila je izraz lica kao da se ubija od dosade.
»Ali on po običaju kasni. Slobodno sjedni ovamo.«
Tekla je sjela nasuprot mišićavoj djevojci. Sve joj se činilo nevjerojatno
spontanim. Istodobno je preuzela svoj falafel od konobarice. Potom je
pružila ruku.
»Tekla.«
»Astrid. Drago mi je. Često si ovdje?«
»Ne, ovdje sam prvi put. Nisam znala da imaju falafel u ponudi. Ali
izgleda ukusno.« Uzela je zalogaj i nije ostala razočarana. »Itekako
ukusno.«
»Moje najdraže mjesto na Södermalmu. Nažalost, preselila sam se u
Vasastan otkad sam se razvela. Uopće nije jednako lijepo. Živiš blizu?«
»Na Gullmarsplanu.«
 Astrid se začudila.
»Nije tako grdo kao što misliš«, objasni Tekla.
Astrid je imala kovrčavu kosu koja je stršala u zrak poput lavlje grive.
Crne kao ugljen.
»Nisam tako mislila. Samo nisam dobro upoznata.«
Tekla je nastavila jesti. Osjećala je neobičnu glad.
»Kad sam bila mala, sanjala sam o tome da se bavim knjigama«, nastavi
Astrid.
»Pa čime se baviš umjesto toga?«
Astrid je odvratila pogled na trenutak.
»Ničim zanimljivim.«
»A kakve si knjige htjela izdavati u svojoj izdavačkoj kući?« Astrid se
nasmiješila i bacila pogled na knjigu Elene Ferrante na stolu.
»Sram me reći, ali vjerojatno fantastiku.«
»Zašto bi te bilo sram?«
»To se ne smatra lijepom književnošću. Nema tu Nobelovih nagrada i
tome sličnog.«
»Ali ljudi itekako čitaju fantastiku? Osobito mladi.«
»I mala ja...« Astrid je doista imala zarazan osmijeh.
»Teško bi se moglo reći da si mala«, reče Tekla.
»Ovakva sam se rodila.« Skinula je svoju kratku jaknu i napela biceps.
»Ne idem u teretanu. Mrzim dizati utege. I još više od toga mrzim tipove
koji stenju i uzdišu dok rade čučnjeve ili dižu utege na benchu.«
»Ti bokca«, reče Tekla i podigne svoju tanku, blijedu ruku.
Astrid pažljivo opipa.
»Nije tako loše.«
»Kao što izgleda ili što?« nasmije se Tekla.
Astrid se nasmiješi. »Čime se ti baviš?«
»Radim kao liječnica u Nobelovoj bolnici.«
»Nobelovoj. Jeste li zaprimili puno žrtava nakon požara?«
»Nije ih bilo tako mnogo, moglo je biti i gore.«
 »Misliš, nije bilo tako mnogo žrtava s opeklinama?«
»Da, ah moglo je biti i gore s obzirom na to koliko je sve brzo
izgorjelo.« Pred sobom je vidjela oko onog neidentificiranog muškarca i
osjećala kako su je prošli srsi. »Na intenzivnoj leži jedan muškarac s teškim
opeklinama.«
»Hoće li se izvući?«
»Ne znam. Dobio je sepsu i...« Tekla se malo zanijela i umalo izlanula
nad falafelom.
»Kužim«, kaže Astrid nakon duge tišine. »Ne smiješ govoriti o tome.«
»Čine sve u svojoj moći«, reče Tekla.
»Užasno, sama pomisao da je požar podmetnut.«
»Ne čitam novine.«
»Jedino što sam vidjela jest da su pronašli eksploziv u garaži, i da još
traže onaj kombi.«
Sjedile su i promatrale ljude kako se šeću na suncu.
Tekla je promijenila temu.
»Ali reci ti meni, čime se ti baviš?«
Astrid se nasmije i pljesne rukama.
»Nečim dosadnim kao što je PR.«
»Ali onda ipak na poslu moraš dosta pisati.«
»Ne znam može li se to nazvati pisanjem. Ako se sjetiš kakav mi je
ukus u knjigama.«
Tekla se ogledala oko sebe. Pojela je svu hranu i uživala u tome što je
odvratila misli s mobitela na neko vrijeme.
»Rekla si da je divan, tvoj brat. Na koji je način divan? Ili si bila
ironična?«
Astrid je izgledala kao da se zamislila. »On je moj junak. Provela sam
nekoliko prilično teških godina s idiotom od muža, koji je također otac
moje desetogodišnje kćeri. Htjela sam ostati živjeti u stanu, ali on je imao
novac... On je uspješan glazbeni producent.« Tekla je zamijetila promjenu u
Astridinu tonu. »A asistentima u agenciji za PR plaće i nisu baš tako
dobre...«
 »Pa ti je brat posudio novac.«
»Uvijek je bio štedljiv. Ali uštedio je nešto novca koji mi je mogao
posuditi. Tako kaže. AH ja znam da mu neću moći vratiti dug. Sva sreća što
on puno radi. Nije bio na bolovanju ni dana života. Njemu je to velika
stvar.«
»Djelujete blisko. Je li tako oduvijek?«
»Da, uvijek je bio pravi stariji brat. Još otkad nam je mama umrla.
Znam da joj je obećao da će se brinuti za mene.«
Tekla se sjetila obećanja koje je dala svome tati kraj samrtne postelje.
Pomislila je na Iris, djevojčicu koja joj je sjedila u krilu kad joj se brat borio
za život. Tekla se pokušala prisjetiti mirisa njezine kose, ali nije mogla.
Najedanput se pojavio neki muškarac i sjeo za njihov stol, također je bio
krupan.
»Kasniš kao i obično«, Astrid je rekla i pomaknula se. Tekla se osjećala
maleno između tih dviju gromada. »Ovo je Tekla. Radi kao liječnica u
Nobelovoj bolnici.« -
»Magnus«, rekao je muškarac i pružio ruku kojom je obujmio cijelu
Teklinu ručicu. Bila je topla i ugodna.
»Bok«, reče Tekla i malo prebrzo izvuče svoju znojnu ruku.
»Pričamo o knjigama«, objasni Astrid. »Ali ne o Mankellu ili Guillouu,
sorry, Magnuse.«
Muškarac se meko nasmiješio i laktom simpatično pogurnuo svoju
sestru.
»Možda mi treba malo opće kulture.«
»Upravo tako!« provali Tekla i pokaže na Magnusa.
»Ha? «upita Astrid začuđeno.
»Ti si policajac, zar ne?«
Magnus pogleda Astrid i počne se nelagodno meškoljiti.
»Bio si jedan od policajaca koji su došli na hitni prijem u četvrtak, oko
ponoći. Onda ste otišli na požarište.«
Astrid se nasmiješi i ćušne Magnusa.
»Ma nemoj? Policajac... Radiš u timu sa specijalcima, onim
nakupinama testosterona? Ih čekaj, mislim da se sada zovete Ojačane
regionalne specijalne snage.«
Magnus je djelovao kao da mu je neugodno i prošao je svojom velikom
rukom kroz kratku kosu.
»Možemo o nečem drugom?«
»Samo mislim da sam prepoznala tvoje...« započela je Tekla, ali je
izgubila nit.
»Njegove... Što?« ubaci se Astrid. Nagnula se, čini se da je namirisala
nešto što će joj se svidjeti.
Sranje, pomisli Tekla. Opet joj je izletjelo.
»Njegove oči. Jesam li u pravu? To si htjela reći. Da si mu prepoznala
oči. Jer lica prekrivate onim maskama otpornima na vatru, zar ne, braco?«
»... a i neobično si krupan«, pokuša Tekla.
»Većina policajaca je takva«, uleti Astrid i prepredeno se nasmiješi.
»A sada te prepoznajem«, reče Magnus. »Teško je bez plave odjeće.«
»Aha!« slavodobitno će Astrid.
»Dobro, možemo li sada o nečem drugom?« upita Magnus.
»Naravno, sada ćemo malo o vremenu. Sunce baš prži danas. Najbolje
se zaštititi. Vas dvoje biste se trebali vidjeti nasamo i popričati o tim hitnim
situacijama«, reče Astrid i opet gurne brata.
»Naravno«, reče Magnus sa smiješkom. »Samo reci ako si za piće
nekad.«
Tekla se pokušala sakriti ispod stola, ali je odgovorila na njegov poziv
usiljenim smiješkom. Astrid je, doduše, imala pravo, sunce je bilo neobično
jako. Tekla je uzela svoju šiltericu s amblemom njujorških Yankeesa i
pojela još jednu kuglicu falafela. Iznenada joj je sinulo što je trebala učiniti
jučer na intenzivnoj kad je naletjela na muškarca koji je htio ugušiti
pacijenta s opeklinama: provjeriti postoji U na pacijentovu uhu madež. Ali
sada je bila preumorna i nije imala volje vraćati se u bolnicu. To će morati
pričekati sutrašnji susret s Rebeckom Nilsėn.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
MEDBORGARPLATSEN, STOCKHOLM

Sardor je parkirao automobil iza Bofillove zgrade u obliku polumjeseca

kod željezničke postaje Sodra. Područje oko Južnog tornja bilo je ograđeno.
Završili su s gašenjem požara prije nekoliko dana i sada se pokušavalo
osigurati da se ono što je ostalo od kostura zgrade ne uruši. Zazvonio je
mobitel.
»Jarmo će preživjeti«, reče Eje. »Bez slezene, ali što će mu ona
ionako?«
»Na sastanku sam«, reče Sardor. »Možemo poslije o ovome?«
»Jensenu će prekipjeti. Odlučio je da će poteći krv.«
»Ali koji kurac, prošla su samo tri dana«, uzrujano odvrati Sardor.
»Jensen je rekao da imamo tjedan dana.«
»Nestrpljiv je«, reče Eje.
»Jesi li čuo što s ulice?«
»Čini se da se Sjeverni klan pritajio. Imam dojavu koju ću sada
provjeriti.«
»Proširi drugima da je nagrada pedeset somova za onoga tko podijeli
informaciju o tome tko je izbo Jarma u Kvarnenu. Victor želi da to riješimo
brzo i učinkovito. Bez eskalacija.«
»Nastali su i problemčići s heroinom«, reče Eje.
»Kakvi problemčići?«
»Puno ih se predoziralo preko vikenda.«
»Kako znaš da je u pitanju heroin?«
»Više se dilera požalilo.«
»Na što? Našu robu?«
»Ne znam, trudimo se doznati.«
Sardor je spustio slušalicu, prošao pokraj indijske prčvarnice i presjekao
put prema Medborgarplatsenu. Osjetio je napetost u vratu. Mora steći
kontrolu nad situacijom.. Otkud sva ta predoziranja? Nemoguće je da to ima
ikakve veze s njihovom robom. Imali su poslovni model koji je bio sinonim
za zadovoljstvo kupaca. I to je značilo da se nikad ne ide nauštrb kvalitete.
Neovisno o čemu je riječ. Najbolji, najčišći heroin na tržištu. Ne poput
Sjevernog klana i njihova smeđeg sranja koje su narkići morali pročišćavati
askorbinskom ih limunskom kiselinom prije kuhanja i ubrizgavanja.
Uništavao im je krvne žile, pekao u venama poput bodljikave žice.
Ušao je u Burger King. Tatyana je sjedila u kutu, daleko od prozora. U
sjeni, kao i uvijek. Kaisa joj je sjedila nasuprot i rastreseno lupkala po
plastičnom pladnju svojim dugačkim noktima.
Sardor je uzeo jedan kolut luka i sjeo na masnu aluminijsku stolicu
pokraj Kaise.
»Naruči si svoje jelo«, zareži Tatyana i lupi Sardora po ruci.
»Ionako ih nećeš pojesti.«
Tatyana je zažmirila tako da joj je zasjalo tirkizno sjenilo na očima. Bila
je jednako slatka sada kao što je bila i kad ju je Victor prije deset godina
angažirao kako bi vodila brigu o prostitutkama. Zapravo je bila jako slična
Nini, samo vatrenijeg temperamenta i duže jezičine. Trebala bi imati obitelj
i djecu, pomislio je Sardor, tako da preusmjeri tu svoju energiju na nešto
bolje od ruskih i južnoameričkih kurvi.
»Stvarno si Uzbekistanka?« upita Sardor.
Tatyana uzdahne.
»Pitaš zato što sam toliko ljepša od tebe?«
Kaisa je srkala svoj shake s jagodom.
Sardor joj je naglo povukao zatvarač na ružičastoj vesti s kapuljačom.
»Kog vraga izvodiš?!« izvalila je Kaisa.
»Ne zaboravi tko ti ih je platio«, reče Sardor i kimne prema njezinim
silikonskim grudima. »A i još ti se vide tragovi gušenja.«
»Možda ne želiš da netko gleda u te zabranjene voćke?« zadirkivala ga
je Tatyana.
Sardor je svim snagama pokušavao ignorirati podbadanja, ali svaki mu
se Tatyanin komentar zavlačio pod kožu i stvarao alergijsku reakciju.
»Sestra ti je na putu ovamo«, reče Tatyana.
»Nina?«
»Pa koliko sestara imaš?«
 »Koliko se često vas dvije zapravo viđate?« upitao je Sardor
razdraženo.
Tatyana se nasmiješi.
»Jučer sam razgovarala s njom, tada je imala neko izaslanstvo ovdje iz
Karelije, neke koji su htjeli kupiti jazbinu.«
Tatyana je pogledala prema ulazu.
»Mi o vuku...«
Sardor se okrenuo i ugledao sestrinu košulju bijelu poput krede kako
leprša vani na Medborgarplatsenu.
»Evo, dan mi je potpuno uništen«, reče Sardor.
»Trebali biste se prestati čerupati radi očeve naklonosti.«
»O čemu ti to, dovraga?« zarežao je Sardor.
»Nećeš promijeniti činjenicu da je ona starija.«
»Kakve to veze ima s...«
Sardor je primio poruku na mobitel. Od Ejea. Brzo ju je pročitao.
»Pravo obiteljsko okupljanje«, začuo se veseli glas iza Sardora.
»Moram ići«, reče Sardor ignorirajući svoju sestru.
»Nećeš jesti?« upitala je Tatyana kojoj je ovo očito bilo zabavno.
Sardor je zbunjeno pogledao prema redu za čekanje.
»Da, Sardo, ostani«, reče Nina. »Mislila sam naručiti salatu. Bok«,
nastavila je i poljubila Tatyanu u obraz. Sjela je pokraj Sardora koji se
demonstrativno okrenuo na drugu stranu.
»I onda, što si ti danas radila?« upita Sardor.
»Bila kod stomatologa.«
»Opet?« Sardor se okrene prema svojoj sestri. »Koliko često možeš ići
tome kicošu?«
»Govoriš o mom zubaru?« Nina objesi svoj sako. »Ovo je zapravo
zubni higijeničar kojem redovito odlazim na pregled.«
Sardor je skeptično pogledao Ninu. »Još bi se dalo pomisliti da imaš
ljubavnika?«
»Claesa Neumanna? Ti si skrenuo. Nije on moj tip.«
 »Mislim da bi trebala biti zadovoljna Joakimom«, ubaci se Tatyana.
»On je lijep kao slika.«
»Hvala, draga«, reče Nina i nasmiješi se.
»Ali dobro da si zadržala djevojačko prezime«, reče Tatyana. »Nina
Lundblad zvučalo bi kao loša pjevačica šlagera sa silikonskim sisama.«
Kaisa je sjedila i nanosila sjajilo na usne.
»Kad smo već kod grudi, trebala bih nadopunu usnica...«
Sardor je osjećao kako ga boli glava. Zgrabio je Kaisu za usko zapešće.
»Au!«
»A sada jezik za zube i da više nisi spominjala te jebene usnice!« .
»Pusti mi ruku, hvala.«
Tatyana je odmahnula glavom i s ohrabrenjem potapšala Sardora po
ramenu.
Ispustio je Kaisinu ruku.
»Kad ćeš prestati izigravati Victora?« upitala je Nina zabavljena izraza
lica. »Zar ne shvaćaš? Tata je odrastao u gruboj sredini. Zar misliš da je
život u SSSR-u osamdesetih godina bio igrarija?«
Sardor je odgurnuo svoju stolicu od stola.
»Ne znam na što aludiraš. Moram ići.« Očeličio je ne bi li sestri uputio
posljednji, gnjevni pogled. »Živiš u ružičastom mjehuriću i sve dobivaš
servirano na srebrnom pladnju. Trebala bi mi se koji put pridružiti pa da
vidiš kako izgleda stvarnost.«
Nina je nastavila odmahujući glavom:
»Odrastao si u elitnim dijelovima Londona. Čuješ li kako to zvuči?
Patetično. Samo želiš biti netko tko nikad nećeš postati.«
»Tko mi kaže!« Sardor ustane.
Tatyana se fascinirano nasmiješi pa također ustane. »Kamo ćeš?«-
»Zatvor u Arsti.«
»Idem s tobom pogledati malo tu užasnu stvarnost.«
» Šalio sam...«
»Ali zašto ne?« Tatyana je navukla kožnu jaknu i uzela nekoliko koluta
luka. »Ideš?« upitala je Ninu.
 »Znači, nisam mislio da ćete ići sa mnom«, pokušao je objasniti Sardor,
ali izgledale su kao da su već odlučile. Okrenuo se i pošao prema izlazu.
»Studijski posjet stvarnosti«, zadirkivala je Tatyana i namigivala Nini
koja je kimala dok je ustajala.
Kaisa je još sjedila sa sjajilom u ruci.
Nina i Tatyana slijedile su Sardora. Tome se baš i nije nadao, niti je to
očekivao.
Tatyana je sustigla Sardora na Medborgarplatsenu i šapnula mu na uho:
»Možda bi trebao uzeti još sati joge kako bi obuzdao taj svoj poznati
temperament.«
Sardor je ubrzao hod do svog auta dok je sve vrijeme pokušavao
ignorirati ženski podrugljiv smijeh iza sebe.
 Ponedjeljak, 10. lipnja
ÅRSTAFÄLTET, STOCKHOLM

Prošli su pored trgovine pločicama, skrenuli udesno i zatim vijugali cik-cak

sve do starog skladišta povrća. Tatyana je izišla i pričekala Ninu koja je
parkirala svoj automobil pokraj nje.
»Znači, ovdje pakiramo.«
»Victor bi poludio da sazna da si bila ovdje.«
Nina je pogladila neobrijani obraz svog uzbuđenog mlađeg brata.
»Obećavam ti, dragi moj braco. Šutjet ću kao zalivena. Samo me
zanimalo kako to izgleda. Uostalom, ti si mi ukrao partnericu za kavu.«
Unutra u skladištu sastali su se Eje i još dvojica, Ben i Emre, iz Red
Bearsa. Sardor je osjetio testosteron u zraku. Vidio je svog krupnog
prijatelja kako mu prilazi s plijenom.
»A ovo je?«
»Lorik. Lorik Xhafas«, reče Eje i dovuče mladića s vojničkom frizurom,
u crnoj majici kratkih rukava, trapericama, tenisicama i s otečenim desnim
okom. Iz pogleda mu je vrištao stav: odjebite svi od mene.
»Iz kojeg ste jarka njega iskopali?«
»Cinkala ga je bivša kad je čula za nagradu. Očito je trenutačno s nekim
tipom iz druge bande.«
Ben i Emre držali su svoje Uzije uperene u Lorikove noge, za slučaj da
poželi pobjeći.
Sardor je probavljao tu informaciju. Pijana cura u Kvarnenu, kasno u
četvrtak navečer. Što ako je ovo pogrešan tip? S druge strane, da nisu ništa
poduzeli, kakvu bi to poruku odaslalo? Nije imao izbora.
Sada se činilo da se Ninina radoznalost doista probudila. Sestra je
objesila svoj crni sako na naslon stolice i Sardor se na tren zapitao hoće li
biti konkurencije oko toga tko će navaliti na Lorika. Zatim je vidio Ninu
kako ustaje i sjeda pokraj Tatyane koja se njihala na stolici.
Sardor je donio odluku. Mogao je zamisliti Victora. Ćuti njegov glas,
poput motorne pile u glavi: Riješi ovo sranje prije nego što bude prekasno.
 Izvukao je nožić skakavac dužine deset centimetara i otklopio zavijenu
oštricu. Skladište je ispunila tišina. Hladna svjetlost koja je sijala iz
fluorescentnih cijevi povremeno je zatreperila.
Sardor je najedanput začuo Ninin glas sa strane:
»Reci ako ti treba pomoć, braco.«
Sardor je odgovorio ne okrenuvši se:
»Ti nisi ovdje.«
Sardor je skinuo kožnu jaknu i usmjerio svu svoju koncentraciju na
Lorika Xhafasa. Podignuo je nož. Lorik Xhafas razrogačio je jedno oko
koje mu je još funkcioniralo i pripremio se za napad.
»Znači, ti si izbo Jarma u Kvarnenu?«
Lorik je pljunuo Sardoru ravno u lice, nakupljao je pljuvačku proteklih
nekoliko minuta. Sardor je svom snagom zario Loriku nož u bedro. Probio
je najveći mišić na tijelu i zabio ga pola centimetra u bedrenu kost. Lorik je
pao na koljena. Svojom slobodnom rukom Sardor je uhvatio Lorika za kosu
i pridignuo ga na noge.
»Očito voliš noževe. Ali zasitit ćeš ih se kad te ja dokrajčim.«
Lorik je cvilio kroz stisnute zube.
Sardor je čuo Ninin glas iza sebe, ali sada malo bliže.
»Jesi li skroz siguran da je to osoba koju tražite?«
Sardor se morao pomučiti da ne zarine nož i u sestru.
»Ako želiš preuzeti, slobodno. Možda imaš i škarice za pedikuru u
džepu?«
»Misliš, za manikuru«, reče Nina i Sardor se nije morao okrenuti da bi
vidio njezin podrugljiv osmijeh. »Samo kažem da tata vjerojatno želi da
ovo obaviš čisto.«
»Kao što ti obavljaš poslove na Östermalmu, je l’?«
»Tata je upućen u sve što radim. Naravno. Što si mislio?«
Sardor se okrene. »Ako mi ne kaniš pomoći, onda jezik za zube. Znači,«
nastavi Sardor mirnim tonom Loriku, »zašto si ubo Jarma?«
»Nisam«, procijedi Lorik kroz usta puna pljuvačke. »Jebote! Nisam ni
bio u četvrtak na tom mjestu kamo svi ti Šveđani dolaze.«
 »A nisi?« Sardor se zabrinuo. »Imamo svjedoka koji tvrdi da si ti
krivac. A ne bi bila nikakva novost ni da nam vi iz Sjevernog klana
pokušavate preoteti teritorij?«
»Ima mjesta za sve«, reče Lorik stisnuto.
Sardor prasne u usiljeni smijeh.
»Aha. Imamo političara. Ima mjesta za sve. Zanimljivo.«
Lorik kimne.
»Zašto se niste držali Goteborga? Ili Eskilstune? Zašto ste se bacili na
puno prevelik grad poput Stockholma? Znaš valjda tko je vor u ovom
gradu?«
»Ne odlučujem ja.«
»Naravno. Štakor na ulici. Ali oko čega ste se ti i Jarmo posvađali?«
»Nisam bio...« Lorik je teško disao, izgledao je kao da se trudi ne
onesvijestiti. Nož u bedru mu je zabrinjavajuće drhtao.
Sardor je brzo izvukao nož i uhvatio Lorika za ruku. Tetovaže su mu
prekrivale gornje dijelove prstiju. Dlan mu je bio mokar od znoja.
»Sviđa ti se ovo?« reče Sardor i zabije mu vršak noža pod nokat
prstenjaka, okrene i uz trzaj otkine čitav nokat. Lorik je povukao ruku i
ponovno vrisnuo: »U kurac!« Pokušao je grčevito zaustaviti krv koja je
počela šikljati iz prsta.
»Što kažeš, vrijeme je da promijenimo taktiku?« upita Sardor.
»Jebote! Kad ti kažem da nisam bio ondje«, drekne Lorik. Izgledao je
kao da će pasti u nesvijest.
Sardor je bio stjeran u kut. Kako će dalje? Bilo je važno ne izgubiti
kredibilitet. Ne pokazati pukotine na fasadi. Kimnuo je u Benovu smjeru.
»Stolica.«
Ben je izvukao stolicu na koju se Lorik strovalio.
»Je li tko za viski?«
Eje je nešto rekao pa je Emre otišao do unutrašnje sobe gdje se pakirala
droga. Vratio se s bocom Jim Beama.
Sardor se okrenuo oko sebe. Tatyana je sjedila i prčkala po svom
mobitelu kao da se ništa nije dogodilo, a Nina je očigledno bila zabavljena
ovim događajima.
 »Izvoli«, reče Sardor.
Lorik je progutao tri velika gutljaja i nekoliko puta duboko udahnuo.
Sardor mu je otrgnuo bocu iz ruke.
»Dostaje. Govori sada, inače bih ti mogao...«
Sardor je izvukao pištolj iz pojasa i uperio cijev u Lorikovu
sljepoočnicu.
»Posljednji put, govori ili ću...«
»Ali Sardo«, prekine ga Nina.
Nije ju čuo kako mu prilazi.
»Kako očekuješ da će se ičega sjetiti kad mu čupaš nokte i dolaziš s
praznim prijetnjama?«
Sardor se okrenuo prema svojoj sestri. Meko se nasmiješila i pogledala
ga kao da mu je potrebna pomoć da ustane s kahlice. Nije kanio upasti u
klopku.
»Mislim da je najbolje da odeš sjesti«, reče on.
»Ne, ne. Mislim da je najbolje da ti pomognem. Ne izgleda baš kao da
napreduješ.«
»Aha. Ti bi možda iščupala još koji nokat?«
Sardor joj je pružio krvavi nož.
Nina je složila gadljiv izraz lica.
»Ne volim krv.«
Okrenula se prema Loriku i pogladila ga po glavi.
»Mogu li, molim vas, dobiti malo vode?« upitala je.
Eje joj je donio čašu vode dok je Nina i dalje gladila glavu ozlijeđenoj
životinji.
»Evo. Pij. Čovjek lako dehidrira kad je zrak vruć. Ispričavam se zbog
ponašanja moga brata. Nije baš svoj u posljednje vrijeme. Možeš li nam,
molim te, ispričati malo više o pozadini ovog užasnog događaja u
restoranu?«
Lorik je polako podignuo glavu i kao da ga je Nina usisala pogledom.
Pogladila ga je po obrazu.
 »Jedino što sam čuo je da imate problema s heroinom«, reče tiho Lorik.
»Da više nije čist kao prije.«
Sardor se ukočio, osjetio je kako mu se željezni okovi ovijaju oko
grudnog koša.
»U redu«, reče Nina. »Čudno jer Sardor ponosno ističe da imamo
najbolju robu u gradu. Nastavi.«
»Priča se...« nastavi Lorik.
»Da?« reče Nina blago.
»... da se nešto dogodilo. Rasprodajemo naše isporuke brže nego ikada.«
Nina se okrene prema Sardoru.
»Zvoni li ti išta od ovoga, braco?«
Sardor je polako odmahnuo glavom i zatim pogledao Ejea.
»Ali kakve to veze ima s Kvarnenom?« nastavi Nina.
»Ne znam. Ali... Možda možeš... Pitati Jarma. Te je večeri u Kvarnenu
bilo i mnogo drugih. Ali ne... Ja. Ne mi.«
»Tako znači, Sardore«, reče Nina. »Jesi li doista provjerio Jarmovu
prošlost?«
Sardor ju je ignorirao.
Nina je nastavila okrenuta prema Loriku: »A ovo znaš jer...«
»Kruže priče.«
»Kruže priče, kažeš«, ponovi Sardor. »Čini se da je to jedino što danas
možeš reći.«
Nina se protegne i okrene prema Sardoru.
»Kruže priče. Čuješ ti to, braco? Kruže priče.« »Začepi«, zarežao je
Sardor u sve većem bijesu.
»Netko razrjeđuje«, reče Lorik.
»Razrjeđuje?« upita Nina.
»Netko razrjeđuje vaš heroin i miješa ga s hrpom drugih sranja«, nastavi
Lorik. »Barem u nekim vašim pošiljkama.«
»Morat ćemo to provjeriti«, reče Sardor.
»Još nešto?« upita Nina veselo. »Moram se uskoro vratiti u ured.«
Sardor je otišao do umivaonika kako bi oprao ruke.
 Tatyana se okrenula Nini: »Pretpostavljam da ćemo na kavu neki drugi
dan.«
»Ostat ću ovdje još kratko«, odvrati Nina.
»Može li me netko odbaciti do grada?« upita Tatyana. Eje kimne i
naredi to Emreu.
»Nazovi me ako se što dogodi«, reče Tatyana i napusti prostoriju sa
svojim vozačem.
Sardor je pokušao primiriti puls, ali shvatio je da je izgubio i ugled i
bitku s Ninom. Otišao je s Ejeom do jednog kutka lokala.
»Jesi li ti što čuo?«
Eje odmahne glavom. Promrsi svoju dugu kozju bradicu.
»Nisi? Ali moramo voditi računa o tome što se zbiva u gradu.«
»To bi možda moglo objasniti predoziranja«, reče Eje.
»Možda«, odvrati Sardor. »Ah moramo malo više pritisnuti Jarma. Još
jedanput provjeriti njegovu prošlost. Možeš srediti ovog Albanca, baci
truplo u jezero. Pobrini se da Jensen dobije sliku ruke ih nekoliko prstiju
tako da bude sretan. «
Eje kimne.
»Inače«, reče Eje. »Uhvatio sam jednog od onih tipova koji su ti dužni
pare.«
»Koji su to?« zbunjeno upita Sardor.
»Oni koji su ti trebah donijeti keš koji je nestao iz skladišta u Haningeu.
Prošlo je više od mjesec dana.«
Sardor je progutao knedlu. Sama pomisao na razgovor u kojem je trebao
prisiliti Jonasa i Simona da nadoknade novac koji je nestao nakon racije u
Haningeu tjerala ga je na povraćanje. Trebali su čuvati skladište, ali napušili
su se i zajebali stvar, promaknulo im je da su specijalci nahrupili unutra.
Tristo tisuća je nestalo i dobili su mjesec dana da stvore taj novac. No
zapravo je sve skupa bila njegova pogreška. Njegov manjak vodstva. On je
taj koji je postavio dva dilera da čuvaju skladište u noći svete Valpurge. Dva
jebena idiota. I ta informacija nije smjela izići u javnost. Ni doći do Nine. A
pogotovo ne do Victora. To bi bila potpuna katastrofa.
»I kad si mi mislio to ispričati?« upita Sardor.
»Htio sam, ali iskrsnuo je taj Albanac.«
»I gdje su oni sada?«
»Jedan. Samo sam jednog uhvatio.«
»Dobro, gdje je on sada?« upita Sardor.
»U hladnjači.«
»Misliš ovdje?«
Eje je pokazao na velike hladnjače s bananama malo dublje u prostoriji.
 Ponedjeljak navečer, 10. lipnja
SPORTSKI CENTAR ERIKSDAL, SÖDERMALM

Håkan nije mogao suzdržati smijeh kad je vidio što je Magnus odjenuo.
»Sigurno je prošlo dvadeset godina od te večeri kad smo razmijenili
odjeću.«
Magnus je rukom prešao preko isprane svjedosive majice kratkih rukava
s logom Jurassic Parka. »Ništa joj ne fali.«
»A ovo su Rasmusove tenisice?«
»Još su nosive«, reče Magnus i podigne svoj stari reket za badminton s
kraja prošlog tisućljeća. »Vidjet ćemo tko će pobijediti.«
»Sad ću te razvaliti kao beba zvečku«, reče Håkan.
»Pitam se tko će koga razvaliti«, odvrati Magnus i popije malo vode.
»Misliš li ispričati što ti se dogodilo?«
»Ništa. «
»Izgleda bolno.«
»Nije tako strašno«, odvrati Håkan i povuče bradu tako da mu se donja
vilica pomaknula naprijed-natrag. »Ništa nije slomljeno.«
»Ali dobro su te namlatili. Koga si raspizdio? Neku curicu?«
Håkan se nasmiješi. »Ne znam nijednu curu koja bi me mogla tako
zviznuti. Neka ostane na tome.«
Krenuli su prema terenu. Håkan je sjeo na klupu prekriživši noge.
Magnus je razgibavao ruke kako bi pokrenuo cirkulaciju.
»Bila je to luda slučajnost. Upoznao sam onu liječnicu koju sam ti
spominjao. Na Nytorgetu.«
»Vidi ti to«, reče Håkan mašući reketom. »Što se dogodilo?«
»Ništa. Sjedila je i objedovala s mojom sestrom.«
»Sto, poznaju se?«
»Slučajno su se upoznale. Jedva sam je prepoznao bez bolničke odjeće,
ali svidjela mi se i u tom izdanju.«
»Pa si je pozvao van?« upita Håkan.
 Dva su se mlada para, koja su upravo završila s igrom, zagrlila. Magnus
je bacio pogled na duge, mišićave noge tih dviju djevojaka i pomislio kako
već odavno nije bio na spoju.
»Ne baš.«
»Jebote, baš si luzer«, uzdahne Håkan.
Ustanu. Magnus izvede dječje poskoke za zagrijavanje. Håkan je bacio
pernatu lopticu u zrak koja je počela padati tik ispod drvene grede na
stropu.
»Ajmo!« reče Magnus nestrpljivo.
»Igramo na pet setova«, vikne Håkan i servira.
Magnus skoči i smjesta smečira. Točno izvan servisne linije.
»Jedan nula«, utvrdi Håkan i promijeni servisno polje.
»Uživaj u jedinom bodu koji ćeš dobiti«, zafrkavao ga je Magnus i
pripremao se za igru.
Håkan se bočno kretao kao umirovljenik s operiranim kukom, ali imao
je začudno dobar osjećaj u zapešću. Magnus, koji je posljednji put lani
istrčao maraton, bio je u boljoj formi, ali mu je bilo osjetno teže stići
Håkanove podmukle skraćene lopte uz mrežu. Morao se maksimalno
aktivirati, pretrčavati čitav teren i doista se pomučiti da održi ritam sa
starim kolegom.
Držao je ruke na bedrima i dolazio do daha.
»Jebote, danas si baš u formi.«
»Sve je u zglobu«, odvrati Håkan.
»Imaš tijelo starkelje, ali igraš kao dvadesetjednogodišnji Tajlanđanin.«
»Baš ti hvala«, reče Håkan i odmahne glavom. »Starkelja. Baš mi
laskaš.«
Magnus je istezao listove držeći se za visoku sudačku stolicu uz mrežu
dok je Håkan sjedio na stolici i vrtio reket u ruci.
»Što se dogodilo s novcem?« upita Magnus i završi s istezanjem.
»Kojim novcem?« upita Håkan iskreno začuđeno.
»Daj ajde. Pa koliko se već poznajemo?«
»Otkad si imao fudbalerku i igrao u trećoj ligi.«
 »Točno to. Onda znaš o kojem novcu govorim. O vreći iz racije u
Haningeu koju sam predao tvom istražitelju na licu mjesta.«
Håkan je nonšalantno promatrao dvojicu starijih muškaraca kako igraju
badminton dva terena dalje.
»Jasno mi je da si se nekako riješio novca«, uporan je bio Magnus.
»Kao i da to nije prvi put.«
»Tiše malo«, reče Håkan osvrćući se oko sebe.
»Koliko ga je uopće bilo?«
»Tristo. Trebao sam pokrpati par rupa. Sretan?«
Poslije u sauni bili su sami. Magnus je zagrabio veću količinu vode i
izlio na ugljen, koji je zašištao i zaprštao. Uzdignula se para, dosegnula
potamnjeli strop i zatim se spustila poput kipuće magle preko njihovih leđa.
Håkanu je vreli zrak prostrujao kroza stisnute zube.
»Sve je dobro dok Središnjica ne provede nadzor«, reče Magnus.
»To bi bio velik peh«, reče Hâkan. »Ali možeš se opustiti. Maknuo sam
te s popisa. Nisi bio ondje. I tip kojem si predao vreću ionako neće ni
pisnuti. Dugo se poznajemo. Iskreno, možeš se prestati brinuti. Sada smo
kvit. Neću od tebe više tražiti nikakvu uslugu.«
Magnus je noktima sastrugao malo mrtve kože pa nastavio: »Dobro,
pustit ću to. Reci mi sada zašto su te pretukli. Pola lica ti je u modricama.«
Na tren zavlada tišina i oni prosjede buljeći u agregat koji je pucketao
od vrućine.
»Biznis«, odvrati Hâkan naposljetku. »Samo biznis. Dolij još vode pa
idemo na pivo. Žedan sam k'o pas.«
»Lijepo što me nisi upleo u svoje poslove«, reče Magnus. »Djeluju mi
opasno.« Zagrabi vodu kutljačom i zalije ugljen. Zapucketao je kao goveđi
odrezak na vrućem ulju.
 Ponedjeljak navečer, 10. Lipnja
WALDEMARSUDDE, DJURGARDEN

»Evo konačno toplog vremena«, reče Gregor i otkopča najgornji gumb na

plavo-bijeloj kariranoj košulji.
Prošli su pokraj talijanskog veleposlanstva slijeva i male marine zdesna.
Monica je primijetila da nisu zadnji: vidjela je neke goste koji kasno
pristižu uzbrdo prema muzeju nekoliko stotina metara dalje.
»Nisam imao pojma da si takva poznavateljica umjetnosti«, nastavi
Gregor.
»Čovjek razvija svoje interese, zar ne?« odvrati Monica.
»Daj mi ponovi, zašto se ono vernisaže održavaju samo ponedjeljkom
navečer?«
»Nemam pojma. Možda je umjetnik vikendom na putu? Ne živi li
većinu godine u Francuskoj?«
»Ti si stručnjakinja«, kontrirao joj je Gregor.
Monica je ostavila sako boje breskve zakopčan iako se počela znojiti.
Crne hlače bile su joj predebele za ovo doba godine.
»Sviđa mi se njegov rad, ali ne i on kao osoba koja stoji iza umjetničkih
djela.«
Gregor je zastao, ali Monica je povukla svog supruga.
»To mi nikad nije bilo jasno«, reče on.
»Što to? Da možeš hodati i razgovarati istovremeno?« odgovori Monica
kiselo.
»Da djelo možeš odvojiti od lika. Pa tako su snažno isprepleteni.«
Monica se nasmiješi i pogladi supruga po obrazu prekrivenom bradom.
»Zato poskrivećki čitaš onaj ženski časopis kod frizera? Baš slatko.«
Gregor se oglušio na komentar i ušao za umirovljeničkim parom kroz
okretna vrata u Waldemarsudde.
»Dupkom puno«, prošapće Gregor. »Neobično da tako velik broj ljudi
nema ništa pametnije raditi u ponedjeljak.«
»Stvar prioriteta, dušo.«
 Preskočili su garderobu i nastavili ravno do izložbenog prostora.
Monica je pokazala svoju pozivnicu zaštitarima i slijedila dugački red
nalijevo. Većina štokholmske kulturne elite bila je ovdje. Dotjerani ljudi u
elegantnim ljetnim haljinama i svijetlim odijelima.
Monica je pozdravila bivšeg upravitelja Muzeja Sredozemlja, osnivača
jednog od najvećih arhitektonskih ureda u gradu, i na brzinu predstavila
Gregora izvršnoj direktorici Filmskog instituta. Monica je tražila svog
starog kolegu, ah nigdje ga nije vidjela.
»Odakle se poznajete?« prošaptao je Gregor kad su dobili svatko svoju
čašu hladnog ružičastog vina.
»Sjedimo u istoj upravi.«
»Kojoj to?«
»Ne mogu se sjetiti«, odgovori ona s lažnim smiješkom na usnicama.
»Možda u Domu kulture? Ne sjećam se.« Zastala je ispred jedne slike.
»Nije li famozna?«
Gregor je pijuckao vino.
»Previše životinja. Više mi se sviđaju njegova apstraktna djela.«
»Bengt O Nilzon ne slika apstraktno.«
»Znaš što hoću reći.«
»Ne znam. Možda misliš na one slike ondje.«
»Točno. Bez životinja.«
»Ali reci tako onda. Nisi li ti stručnjak za riječi? Možeš biti malo
rigidniji.«
»Fina riječ.« .
»Koja?«
»Rigidan.«
Slijedili su masu ljudi sve do sredine zgrade.
»Kad smo već kod toga«, prošapće Gregor i povuče Monicu za lakat.
Nekoliko metara dalje stajao je Carl-Henrik Filipsson u nebeski plavom
odijelu s odgovarajućim ažurno plavim očima i glasno čavrljao s vlasnikom
aukcijske kuće u Uppsali.
 »Baš i nije osobito diskretan«, šapne ona Gregoru. »Zašto se ne odeš
upoznati s njim?«
»Daj, molim te«, reče Gregor i zaputi se u suprotnom smjeru.
Monica se i dalje ogledavala, ali nije spazila osobu koju je tražila.
U najvećoj izložbenoj prostoriji visjela su najznačajnija djela Bengta O
Nilzona. Na malom podiju stajao je osamljeni mikrofon ispred velike
stolice. Sigurno neko javno čitanje ili pompozni govor, pomislila je Monica
u sebi i uzdahnula.
Kad je otkucalo pet sati, dvije su se osobe popele na scenu. Jedna je bila
ravnateljica Waldemarsuddea, Siri Karen, odjevena u tamno pamučno
odijelo i s velikim, ali neupadljivim rupcem omotanim oko vrata.
»Nije skužila da je ljeto«, prošapće Gregor.
»Uvijek nosi tamna odijela.«
Druga je osoba bila žena, njezina vršnjakinja, plave, blago kovrčave
kose i u odijelu boje graška. Imala je bijelu bluzu. Tanak zlatni lančić oko
vrata.
»Direktorica tvrtke?« upita Gregor.
»Ne. Županijska povjerenica za financije, Äsa Malmborg.
»Nije li to ona koja je...«
»Preudala se za Carl-Henrika, njegova treća žena. Dvanaest godina
mlađa. Strelovita politička karijera.«
Gregor se okrenuo i pogledao supruzi ravno u lice. Monica se
usredotočila na inauguracijski govor i glumatala. Osjetila je kako joj je
Gregor pustio ruku i demonstrativno zavukao ruke u džepove.
»I ništa od ovog ne bi bilo moguće«, Siri Karen okrene se za glavu višoj
Äsi Malmborg i usiljeno nasmiješi, »da nije podrške političara. Mi u svijetu
kulture moramo shvatiti da se ne možemo osloniti na financije iz
poslovanja. Konkurencija iz glazbene industrije, industrije kockanja i
društvenih medija nas ubija. Institucije moraju čvrsto postaviti i zaštititi
klasične oblike umjetnosti koji bi inače mogli izumrijeti. I ovdje
moramo...« Siri je napravila dramatičnu pauzu gledajući u pristojne
gledatelje, »... imati podršku naših političara.«
 Sir Karen podignula je čašu ne bi li nazdravila i Äsa Malmborg zauzela
je njezino mjesto za mikrofonom.
»Hvala, Siri. Kao što si rekla...«
»Isuse, kakvo ulizivanje«, prošapće Gregor.
»Ali u pravu je«, odvrati Monica.
»U čemu to?«
»Kad kaže da javni i privatni sektor moraju surađivati.«
Gregor se nasmiješi.
»A ti samo misliš na umjetnost?«
»Da, na što drugo?«
»Ti si vučica u janjećoj koži.«
»Ovo je svila«, reče Monica i prijeđe svojim ljubičastim noktima preko
revera sakoa.
Äsa Malmborg zaključila je svoj kratki govor i podignula čašu jednako
visoko kao da drži baklju Kipa slobode. Publika je zapljeskala i nazdravila
u zrak.
Sada je na scenu stupila glavna zvijezda večeri. Bengt O Nilzon sjeo je
na visoku stolicu prekriživši nonšalantno noge. Snizio je ton, izvadio crnu
bilježnicu pred sebe i počeo čitati.
»Osvrnite se oko sebe. Moj je posao činiti druge bogatima. ..«
Bengt O Nilzon održao je dugačak govor posvećen umjetnosti i
nadolazećim naraštajima umjetnika. Zatim je smotao svoju crnu bilježnicu i
ubacio je u džep sakoa. Gledatelji su mu dugo pljeskali.
»Napokon«, reče Gregor. »Možemo sada kući?«
»Možemo li ostati još kratko razgledati slike?«
Monica je pozdravila dekana Ekonomskog fakulteta i čavrljala nekoliko
minuta s članom uprave u jednoj od najvećih zdravstvenih tvrtki. Sve je
vrijeme pogledavala prema sceni i spretno kružila jednom stranom
prostorije. Neupadljivo je napredovala prema zvučniku. Monica je odložila
čašu kod konobara kad je Äsa Malmborg na sekundu ostala sama, a Gregor
je konačno pronašao nekog drugog izdavača za razgovor. Izgledalo je kao
da županijska povjerenica za financije traži nešto na podiju.
Monica joj je prišla.
 »Dobar govor.«
Äsa Malmborg se okrenula.
»Monica Carlsson, ravnateljica Nobelove bolnice.«
Äsa joj je pružila ruku.
»A da, da. Sada vas prepoznajem.«
Al’ ga sere, pomisli Monica, ali uzvrati smiješak.
»Moj suprug, Gregor Dabrowski, dobar je prijatelj... Ili starije prijatelj
Carl-Henrika.«
Äsa Malmborg zastala je i nesigurno pogledala Monicu.
»Imate više izvrsnih ideja koje bi se, prema mome mišljenju, mogle
primijeniti na različite djelatnosti u gradu«, nastavi Monica. »Ne samo na
ustanove u umjetnosti.«
Äsa je pričekala neki nastavak i djelovala je nemirno. Očito je bila na
odlasku.
»Htjela bih raspraviti nešto s vama«, reče Monica. »Tiče se budućnosti
Nobelove bolnice.«
»Lijepo,« sreže je Asa, »ali morat ćete mi se javiti u ured tako da
dogovorimo...«
»Mislim da se trebamo sastati samo vi i ja. Sutra u vrijeme ručka.«
Äsa je ostala zatečena.
»Morat ćete nazvati moj...«
»Zaista želim da se sastanemo.«
Nešto se prelomilo u Äsi. Monica je prepoznala to: primitivnu obranu
koju županijska povjerenica za financije nije mogla sakriti. Zračila je
agresijom.
Äsa je izgledala kao da razmišlja bi li joj nekako odbrusila, ali začepila
je usta i izgledala ljutito.
»Ručak sutra«, reče Monica. »Želim da nekoga upoznate.«
»U redu. Ali sada moram ići.«
»Naravno. Poslat ću vam e-mail s točnim vremenom i mjestom.«
Dok je Äsa Malmborg izgledala kao da će se baciti na podij i pokupiti
svoju torbu, Monica je konačno spazila svog starog kolegu. Stajao je i
promatrao šarenu sliku s lisicom i dva jelena u dnevnom boravku.
»Lijepo što si došao«, reče Monica Ottu Nordinu, izvršnom direktoru
konzultantske tvrtke Newman and Weisz.
»Čovjek postane znatiželjan kad dobije poziv ravnateljice druge najveće
bolnice u Stockholmu na vemisažu. Primijetio sam da si je pronašla.«
Monica je vidjela kako Äsa Malmborg leđimice nestaje u moru ljudi.
»Pretpostavljam da si i ti zauzet čovjek.«
Otto Nordin rastvorio je ekskluzivni sako i rukom prešao preko svoje
kravate.
»Imam najbolje konzultante u gradu koji mi čuvaju leđa.«
Monica je pogledala prema Gregoru. Još je razgovarao sa svojim
kolegom.
»Samo u gradu?«
Otto se nasmiješi.
»U državi.«
»Prijeći ću odmah na stvar«, reče Monica.
»Ništa drugo ni ne očekujem«, odvrati Otto.
»Želim provesti sveobuhvatnu renovaciju Nobelove bolnice.«
»Shvatio sam to.«
»I trebam financijska sredstva.«
»Slušam.«
»Jasno mi je da je teško privući privatne investitore nakon svih
natezanja s NSK-om.«
»Da, taj posao nije prošao tako glatko.«
»Ali znam da si ti vrlo diskretan čovjek.«
Otto kimne i na preplanulom se licu pojavi smiješak.
»Znači, mogao bi djelovati... Diskretno?« upita Monica.
Otto je nastavio kimati upijajući pitanje.
»Naravno. Imaš li neku građevinsku tvrtku na umu?«
»Svakako ne istu koju je angažirao NSK.«
»Nego njihova najvećeg konkurenta?« upita Otto.
 »Yes.«
»Uvijek si bila najbistrija, i kad smo studirali.«
»Nisam morala puno studirati.«
»Da, izigravala si i predsjednicu studentskog zbora.«
»Izigravala?«
»I osnovala svoju prvu tvrtku.«
»Kad nisam studirala medicinu«, ubaci se Monica.
»Nisi baš često dolazila.«
»Na Ekonomski?«
»Da.«
»Nije mi bilo potrebno.«
Otto joj pruži ruku.
»Bit će ovo super.«
Monica prihvati stisak ruke.
»Znači, pristaješ?«
»Misliš li da bismo propustili ovakvu priliku?«
»Ne znam koliko ste hrabri.«
Otto se glasno nasmije.
»Ne toliko kao ti, koja će nagrabusiti ako sve ode kvragu.«
»Ali morat ćete to nazvati nekako drugačije, a ne JPP«, reče Monica.
.

Sunce je još sjalo kad su Monica i Gregor odlazili iz Waldemarsuddea.

Mogli su u daljini čuti brodsku trubu i žamor iz Grdna Lunda. Prošli su
pokraj ulaza u Skansen i polako dalje šetali, pored Hasselbackena.
»Ne izgledaš kao da ti se žuri«, reče Gregor.
»Večer je lijepa.«
»Ali kad si mi to mislila reći?« upita Gregor.
»Što to?«
Gregor se nasmiješi.
»Baš si vučica. Ili lavica u tigrovu krznu.«
»Ne znam o čemu govoriš«, reče Monica uživajući u lipanjskoj večeri.
 »Ništa ne prepuštaš slučaju«, reče Gregor. »Uvijek postoji skrivena
namjera, zar ne?«
Monica je uhvatila svog muža za ruku.
»Ne uvijek.«
»A ne? Reci mi onda jednu stvar koju si prepustila slučaju, a stigla je u
tvoj život?«
»Igranje yatzyja,«, odvrati Monica. '
 Utorak ujutro, 11. lipnja
GULLMARSPLAN, STOCKHOLM

Tekla je ustala i otišla pod hladan tuš. Simonovo lice držalo ju je budnom i
te noći. Nakon što je uzela tri amfetaminske bombice, kako bi razvrstala
sjećanja, i zatim četiri zolpidema, zadrijemala je, ali nije to bio baš pravi
san. Nije stigla sortirati sve te slike i glava ju je i dalje boljela.
Doručkovala je kavu i amfetamin. Problem takve prehrane bio je samo
u unosu energije. Ali nije imala apetita. Već je smršavjela jedan broj u
radnoj odjeći u posljednjih mjesec dana. Razmišljala je da počne uzimati
dodatke prehrani. Bila je tako grozno depresivna. U šest sati i pet minuta
dobila je SMS od Monice Carlsson: Ručak u Wienerkonditorietu u 13 sati.
Tekla nije vidjela alternativu nego pristati. Opet ju je zaboljela glava.
Pomislila je na jučerašnji susret s bratom i sestrom, Magnusom i Astrid, na
Nytorgetu. Zaključila je da su oboje baš zabavni.
Nazvala je Simona na mobitel i poslala mu još jedan SMS. Nije bilo
znakova života s tog mobitela čitav dan.
Tekla je brzo prošetala preko Skanstullsbrona. Namjestila je svoju
kratku kosu nakon što joj ju je šilterica spljoštila poput kape za tuširanje.
Pomirisala je prste: miris maslaca. Večeras mora oprati kosu, pomislila je.
Željela je da je takav sportski tip koji u vrijeme ručka odlazi u teretanu, u
saunu i zatim objeduje svoje janjeće kotlete i salatu od bulgura. Paralelni
život iz snova.
Sve je češće počela razmišljati o svojoj dementnoj mami u domu u
Nyhammaru. Trebala bi otići onamo i samo sjediti pokraj nje. Držati joj
ruku. Je li to bio predosjećaj da će se mami uskoro nešto dogoditi? Ili je
imalo veze s člancima koje je u posljednje vrijeme čitala, o napretku koje je
londonska grupa istraživača objavila? Još su bili u fazi kliničkih ispitivanja,
ali pacijenti su zapravo pokazali znakove usporavanja razvoja bolesti kad je
riječ o Huntingtonovoj bolesti s demencijom koja najčešće vrlo brzo
napreduje. Ali terapija se temeljila na transplantaciji matičnih stanica s
rođaka iz prvog koljena. Njezine su misli tekle dalje. Treba li se otići
testirati? I reći Simonu za to? On nije znao da mama boluje od
Huntingtonove bolesti. I da postoji pedeset posto rizika da ima taj gen. Kao
i Tekla. Sve se poklapalo. Ako je ona imala taj gen, a on ne, onda će joj biti
potrebne matične stanice iz njegove koštane srži kako bi mogla preživjeti. I
obrnuto.
U bolnici je smrdjelo gore nego prije. Tekla se omrzovoljila, imala je
osjećaj kao da nešto prijeti općem postojanju bolnice. Kad je došla do ulaza
kako bi kupila žvakaće gume, osjetila je kako kroz okretna vrata navire
toplina: temperatura je porasla pet stupnjeva u protekla dvadeset četiri sata.
Na radiju su rekli da je jučer bilo dvadeset devet stupnjeva. Nije ni čudo što
na pločniku gotovo i nema ljudi: pivnice na Soderu udvostručile su svoje
vanjske kapacitete i jedva su stizali zamijeniti bačve Carlsberga.
Tekla je sjedila za računalom i provjeravala što se zbiva s
tridesetdevetogodišnjim pacijentom na odjelu intenzivne njege koji se
predozirao. Bubrezi su mu potpuno otkazali. Stavili su ga na dijalizu oko
ponoći jer nije proizvodio mokraću više od dana. Usto je postao acidozniji,
krv mu je bila kiselija. Morali su mu davati velike količine bikarbonata. Ali
čini se da su grčevi prestali.
Jadan momak. Samo trideset devet godina. Prema ranijem zapisu s
hitnog prijema, muškarac je naveo da ima sina i ženu koju je nazvao
»djetetovom mamom«. Kakva je priča stajala iza muškarca kojeg su
predoziranog našli ispred Kvarnena? I zašto je bio toliko acidozan? Vidjela
je također da je posljednjih dana zaprimljeno više predoziranih pacijenata, i
u Nobelovu bolnicu i u ostale odjele hitne medicinske pomoći. Mnoge je
bilo teško probuditi. Neki od njih preminuli su unatoč protulijeku. Ali nije
primijetila da je više pacijenata imalo ovakvu kiselost u krvi kao ovaj
tridesetdevetogodišnjak. Tekla je listala po glavi: Harrisonovo 18. izdanje,
str. 1390, Approach to the patient with metabolic acidosis. Ništa s popisa
nije vrijedilo za ovog pacijenta. Trebala bi pretražiti internet i članke.
Tračak svjetlosti: mozak je još bio funkcionalan. Nakon pola sata sjedenja
za računalom Tekla je imala neke nove ideje o predoziranom pacijentu.
Želudac joj je krulio, a njoj se jelo nešto drugo osim bolničke hrane, ali
umjesto toga navratila je do WC-a i odvrnula poklopac sa svog balzama za
usne. Poslije još petnaest minuta surfanja jedna joj je misao počela dobivati
oblik.
»Ne bi li trebala biti na jutarnjem sastanku?«
 Tekla je hitro podignula glavu i ugledala Tariqa kako dolazi u liječničku
ordinaciju. Puls joj je skočio uvis prema fluorescentnim rasvjetnim cijevima
na stropu.
»Dovraga.« Pogledala je na sat. Osam i pet.
»Aha, ovdje baš i nisam osobito dobrodošao.«
»Mislila sam na jutarnji sastanak. Goran je ionako već nadrkan na
mene.«
»Ne treba se puno brinuti zbog šefova.«
Tekla je razmatrala stigne li na jutarnji sastanak, ali kašnjenje bi
privuklo još veću pozornost nego da se uopće ne pojavi. Uvijek je krivnju
mogla svaliti na nekog pacijenta na hitnom prijemu.
»Inače je sve u redu?« upitao je Tariq i strovalio se na stolicu. Okretao
se čas na jednu čas na drugu stranu te istodobno nonšalantno upisivao
lozinku na tipkovnici.
Tekla je bila skeptična prema njegovu laskavom tonu. Zatim joj je
sinulo: »Danas radiš odavde?«
»Uskočio sam umjesto Anite.«
»Tako znači.«
Teklina je glavobolja poprimila novu nijansu.
»Dogodilo joj se nešto s brodom. Ili stanom... Ne sjećam se. Uzela je
slobodan dan. Ispričaj mi o slučaju na intenzivnoj?«
»Slučaju?«
»Predoziranja«, reče Tariq polako kažiprstom tipkajući po tipkovnici.
Tekla nije htjela upasti u škripac između dvoje kolega rivala.
»Ne znam baš tako mnogo o njemu. Morat ćeš ipak pitati Ani...«
»Neobičan slučaj predoziranja«, prekine je Tariq i Teklu smjesta
obuzme osjećaj da je on znao o slučaju više nego što se pretvarao da zna.
Tekla je ukratko prepričala pacijentovu povijest bolesti. Što je više
govorila, to je Tariq sjedio sve uspravnije na stolici. Usredotočeno je čitao s
računala. Povremeno bi kimnuo sebi u bradu.
»Nimalo uobičajen slučaj predoziranja heroinom, dakle.«
»Ah nisu mu ništa drugo otkrili«, nato će Tekla.
 »Ima li Anita kakve ideje?«
»Ne znam.«
»A što ti misliš?«
Tekla je naslutila podmuklu igru, ali kratko mu je objasnila što zna:
»Ima nizak šećer, bubrezi mu otkazuju, promjene na EKG-u i grčeve. Tešku
acidozu.«
Nastavila je analizirati laboratorijske nalaze ni ne gledajući u ekran.
Misli su joj odlutale prema člancima koje je tog jutra pročitala.
»Nevjerojatno«, reče Tariq.
»Što to?«
»Da se sjećaš svakog laboratorijskog nalaza.«
»Da, ali... Upravo sam ih pogledala.«
Tariq je ponovno pogledao na ekran.
»Ali svejedno.«
Dovraga, pomisli Tekla. Mora biti malo opreznija. Ali ovaj ju je slučaj
previše okupirao. Odjednom se sjetila kako je Monica rekla da su joj džin i
tonik najdraže piče. Englezi su počeli miješati džin i tonik kako bi
poboljšali gorki okus tonika, koji su Indijci stoljećima uzimali kao lijek
protiv malarije... Treba otići na intenzivnu.
.

»Kinin!«
»O čemu ti to?« upitala je Eva Elmqvist i popravila svoje crne potporne
čarape ispod suknje. Bila je jedina na intenzivnoj u suknji.
»Ponekad miješaju heroin s drugim tvarima: brašnom, praškom za
pecivo, pojačivačima okusa i...«
»Kininom?« upita skeptično Eva.
»Kininom«, potvrdi Tekla i potraži udžbenik iz 2008. u svojoj kartoteci.
»Alkaloid koji je veoma bazičan, trideset dva posto pacijenata pati od
hipoglikemije... Druge nuspojave uključuju trombocitopeniju, astmu,
zatajenje jetre...«
Sabrala se. Eva je zurila u nju.
»Odakle to čitaš?«
 »Ah... Ma, jutros sam malo čitala o kininu.«
»Čudna si ti biljka, Tekla Berg.«
Tekla je uzdahnula.
»Ah zašto kinin? Meni je to totalna novost«, reče Eva sada
znatiželjnijim tonom.
Tekla je pročitala tri izvješća o slučajevima o kininu i heroinu prije nego
što je pretražila Evu Elmqvist.
»Jer da je heroinu oštriji udarac.«
»I njegovi simptomi odgovaraju onima predoziranja kininom?«
»Vidjet ćemo nakon što provedu detaljnije pretrage«, reče Tekla drsko.
»Takve su stvari skupe. Morat ćete me najprije bolje uvjeriti.«
Eva sjedne za računalo. Tekla je stajala pokraj nje i čitala joj s ekrana
preko ramena. Na intenzivnoj je bilo mirno i ugodno, posao se obavljao u
tišini. Samo bi blago zapištali poneki regulatori protoka infuzije kad bi je
trebalo promijeniti.
Eva je počela pretraživati Pubmed, bazu članaka, i pronašla pregledni
članak o predoziranju kininom. Zajedno su ga pročitale i zadovoljno
kimale, čas jedna čas druga. Sve se poklapalo.
»Mislim da si riješila slučaj«, ushićeno reče Eva. »Morat ćemo napraviti
detaljnije toksikološke testove. Trebat će ih hitno prevesti u Linkoping ako
laboratoriji te vrste uopće znaju što znači hitno.«
Tekla se protegnula. Pogledala je na zidni sat, bilo je skoro jedanaest.
»Nažalost, moram ići. Sastanak s policijom.« .

»Što je otkrila analiza DNK-a?« upitala je Tekla i osjećala se kao

stručnjakinja iz CSI-a.
»Baš ništa ni u jednoj bazi podataka«, odgovori Rebecka Nilsėn. »Ali
ako je pacijent terorist s Bliskog istoka, takav podatak nećemo nužno naći u
švedskim registrima. Ni u policijskom registru DNK-a. A nismo mogli
usporediti ni otiske prstiju. Svaki je prst teško opečen.«
»A sljedeći korak?« upita Tekla i osjeti frustriranost. Željela je
napredovati, odagnati sumnje.
»Forenzički stomatolozi morat će zablistati svojim dentalnim
analizama. Njihov raison detre.« Rebecka je zakolutala očima. »Ali to će
potrajati. Tražimo stomatološke ordinacije na Södermalmu, ali ni ne znamo
gdje je stanovao. Možete li razumjeti kako je moguće da nemamo središnju
bazu podataka sa svim zubnim kartonima?«
Tekli je bilo ugodno u društvu Rebecke Nilsėn. Policijska inspektorica
imala je narančasti ruž boje gerbera i bijelu lepršavu bluzu bez ovratnika te
tanke capri hlače od tkanine nalik na pliš. Tekli njezin stil uopće nije bio
jasan.
»Mislim da možemo isključiti da je bio stanar zgrade«, zaključi
Rebecka. »Osim ako nije živio u podnajmu, naravno. Svi su ostali iz zgrade
identificirani i nije prijavljen ničiji nestanak.«
Tekla se oprezno približila krevetu dok su razgovarale. Pravila se da
sluša Rebeckino izlaganje, ali sva joj je pozornost bila usmjerena na
pacijentovo uho. Od ozljeda i zavoja pacijent je izgledao deformirano i
natečeno. Lice, ili ono što je od njega ostalo, jedva da se vidjelo. Zavoji,
mrežice, kirurški konci, cjevčice... Ispod svega toga bilo je nemoguće
vidjeti čovjeka. Ali uho je stršilo između zavoja. Nagnula se preko cijevi
koja mu je bila umetnuta u dušnik kako bi vidjela gornju stranu.
Ali ne. Toliko je bilo crveno i inficirano, također tamno, da nije mogla
provjeriti ima li madež ili nema. Simon je inače imao vidljiv madež na uhu,
to je znala.
»Jeste li dobro?« upitala je Rebecka.
»Naravno.«
Tekla je pomislila na to kako se povećala njezina potrošnja amfetamina,
ah odagnala je tu misao. Amfetamin je ispunjavao svoju funkciju i kanila je
smanjiti njegovu uporabu kad se sve oko nje malo primiri.
»To se lako dogodi ako moraš paziti samo na sebe.«
Tekla se trgnula.
»Kako znate da...«
»Pretpostavljam da u principu živite u bolnici.«
Tekla se ispričala i napustila intenzivnu. Na putu odande poslala je još
jedan SMS Simonu. Poslala mu je poruke i na Messenger, WhatsApp i
Instagram. E-mail dugo nije otvorila, nije imala snage prihvatiti sve obveze.
Bolje da ne zna.
 Utorak poslijepodne, 11. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Victor je naslonio glavu na nosila tvrda kao kamen pa osjetio kako mu se

grubi papir lijepi za leđa. Osjetio je napetost preko prsnog koša, kao da su
te male naljepnice koje mu je onamo stavila medicinska sestra težile poput
utega od deset kilograma. Poslije razgovora s Ninom tog jutra postalo mu je
teško disati. Kao da mu je slon sjedio na prsima. Sardorovo ispitivanje
osobe koju su sumnjičili da je izbola Jarma očito je preraslo u čistu torturu,
tvrdila je Nina.
Jedna je liječnica ušla u prostoriju i pružila ruku. Victor se uspravio,
osjetio je da mu je pritisak na prsa nešto slabiji.
»Ragna Sigurdsdottir. Liječnica hitne medicine.« Nije izgledala kao da
je dana starija od dvadeset pet godina, mislio je Victor. Ravna plava kosa,
savršeno svezana u visoki rep.
Victora je nerviralo što ga je Elena dovezla na hitnu zbog boli u prsištu.
Popustila je čim je kratko legao na kauč. Također je bio. nervozan i zbog
svoje potrebe za nikotinom koju nikako nije mogao zadovoljiti. Jedina
pozitivna stvar u ovome jutru bio je Elenin termin kod frizera, zbog čega
nije mogla ostati s njim.
»Victor Umarov. Vi ste sigurno zvijezda u usponu, ah ja sam zdrav.
Samo sam malo prehlađen.«
Victor je počeo zakopčavati svoju crnu košulju i pokušao skinuti
gumenu navlaku za prst.
»Samo malo«, reče plavokosa liječnica. »Moram vas najprije
pregledati.«
Spustio je ruke. Ona je izgledala odlučno.
»Ako sam dobro shvatila, tijekom prijepodneva naglo vam je postalo
teško disati i sve se vratilo na staro nakon nekoliko sati? Ali nije vas boljelo
u prsima?«
»Točno«, upadne Sardor. »Zalio se na to da nema zraka.«
Victor nije kanio spominjati bol u prsištu. Tada bi sigurno mislili da je
preživio infarkt srca. To je planirao sačuvati za onaj dan kad odluči umrijeti
u snu.
»Je li se dogodilo nešto posebno?« nastavi liječnica.
»Radio sam dosta u posljednje vrijeme kako bih sredio bazen«, reče
Victor.
Ragna je pisala u svoj spiralni notes, ah izgledala je zbunjeno.
Sardoru je zazvonio mobitel. Javio se, ali liječnica mu je odlučnim
pogledom dala do znanja da treba izići iz prostorije.
Victor je mislima pokušao isključiti zvukove ispred prostorije, ali stres
mu je rastao kad god bi se oglasio alarm, kad bi neki pacijent vrisnuo ili bi
zašuštale žaluzine na vratima. Trznuo se kad mu je liječnica prislonila
ledeni stetoskop na prsa. Čuo se zvuk vakuuma kad god bi pločicu
podignula s njegove znojne kože. Zatim hladna, pomalo vlažna ruka na
donjem dijelu leđa i lagano kuckanje. Trznuo se.
»Samo malo kuckam.«
»Pa, što mislite? Prehlada, sigurno je u pitanju samo neki virus?«
»Niste kašljali ili imali vrućicu posljednjih dana?«
»Nisam.«
»I kažete da se posljednjih tjedana osjećate umornije nego inače?«
»Da, ah to nije ništa čudno. Imam jako puno posla trenutačno.« Victor
nije pomislio ni na Sjeverni klan, ni na Tatyanine kurve, ni na nadolazeće
financijsko izvješće, nego na bazen zelen od mahovine.
Vrata su opet zašuštala i ušao je jedan krupan liječnik.
»Ne daj se smetati. Nastavi«, reče Tariq Moussawi.
Ragna je smjesta to primila na znanje.
»Victor Umarov, šezdesetdevetogodišnjak koji je potražio pomoć zbog
akutne dispneje, bez boli u prsištu. Otprije boluje od hipertonije i ima
poteškoća s prostatom. Prije nekoliko su mu tjedana uklonili jednu litru
zadržane mokraće, ali sada nema kateter. Ne čujem disanje s lijeve strane
i...«
»Ma, to je samo prehlada«, prekine je Victor. »Imam važnijih stvari u
životu.«
»Morat ćemo...« započne Ragna.
 Tariq spusti svoju veliku ruku Ragni na rame. Izgledala je kao da se
smanjila deset centimetara i utonula u linoleumski pod.
»Prijatelju moj. Možda vi i imate prehladu i nećemo vam smetati više
nego što je potrebno. Ali naša draga Ragna perspektivna je mlada liječnica.
Nije čula disanje kod jednog vašeg plućnog krila.« Tariq je uspio namjestiti
zaista zabrinut izraz lica. »Moguće je naravno da ne čuje dobro jer su joj
prljave uši.«
Tariq je prišao bolničkom krevetu.
Victor je pomislio da su se svjetla u cijeloj prostoriji prigušila.
Tariq je snizio ton:
»A voda u plućima može značiti mnogo toga, od prehlade i tuberkuloze
do zatajenja srca i... drugih stvari.«
Drugih stvari.
Kao da je netko zazvonio gongom i cijela je prostorija sada vibrirala od
zaglušujućeg zvuka instrumenta. Victoru je zvonilo u ušima.
Ragna Sigurdsdottir ponovno preuzme stvar u svoje ruke.
»Dobro. Počet ćemo od rendgena pluća i napraviti pretrage, može?« To
zapravo nije ni bilo pitanje. »Poslije možda možemo izvući nekoliko
mililitara da analiziramo kakav je to tip tekućine.«
Victor je htio kimnuti, ali bio je zatvoren u svoj svijet. Osjećao je kako
naglavce propada kroz veliki mrak. Litice s obiju strana. Ispod njega tamna
voda, slap. Zrak je bio topao i on je zažmirio. Pokušao je duboko udahnuti,
ali nešto ga je sprečavalo. Netko mu je stajao na prsima. Bilo je toplo.
Zagušljivo. Pokušao je izustiti: »V-vode.«
»Dobit ćete malo vode. Odmah se vraćamo«, reče Tariq i napusti
prostoriju s Ragnom, i uto se Sardor vrati.
Victor je neko vrijeme šutio. Ležao je i čekao da mu prestane šumjeti u
ušima. Zatim se obratio Sardoru: »Jesi li razgovarao s Jensenom?«
»Djelovao je zadovoljno jer smo pronašli tipa koji je izbo Jarma. Eje me
baš nazvao, riješio se trupla.«
»Trupla?« zabrinuto upita Victor. »Niste ga valjda ubili?!«
Victor je zažmirio. Naslonio glavu unatrag i sklopio šake tako da su mu
članci pobijeljeli. Počeo je napadno kašljati i bio je prisiljen ustati ne bi li
došao do zraka. Hodao je amo-tamo po sobi dok ga je Sardor zabrinuto
promatrao.
»Sjećaš li se da smo o ovome već razgovarali? Da sam ja vor, a ne neki
gangster koji smiče ljude na ulici.«
»Nisam htio da umre. Samo sam...«
»Tišina!«
Sardor je izgledao kao da želi propasti u zemlju.
Victor je nastavio kružiti malom sobom za preglede. Kao lav u kavezu.
»Zamisli da si otišao na faks i postao... liječnik, ili tako nešto. Shvaćaš
li kamo ovo vodi? Nasilje rađa nasilje. Osvetit će nam se zbog tog malog
govna.«
Victor zastane.
»Mogu...« počne Sardor.
»Tišina«, prekine ga Victor. »Sazovi bande iz Sjevernog klana. Okupi ih
na nekom neutralnom terenu sutra navečer. Reci im da Victor Umarov treba
razgovarati s njima prije nego što počine neku glupost.«
 Utorak, 11. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

»Tekla, možeš li baciti oko na ovaj nalaz EKG-a?«

Tekla se okrene i ugleda jednog mlađeg liječnika kako joj maše listom
papira.
»Četrdesetogodišnja žena žali se već tri dana na bolove u prsima.
Pregledao sam je i nisam ništa uočio.«
»Ni njezino srce?«
Specijalizant ju je upitno pogledao, ali sekundu poslije shvatio da ga
zafrkava. Nasmiješio se.
»Hoću reći da ni na srcu ni na plućima nema...«
»Skužila sam, sorry«, prekine ga i suspregne poriv da mu spusti ruku na
rame. »Pa što ti misliš?«
»Nesiguran sam jer je riječ o novom srčanom bloku.«
»Vidim. U povijesti bolesti nema kardiovaskularnih problema?«
»Nema ničega. Zdrava kao dren.«
»Neobično. Pogledat ćemo zajedno. Gdje je ona?«
»U četvorci.«
Tekla je pošla prema toj bolničkoj sobi. Na ležaju je ležala žena koja je
izgledala kao da joj je loše. To je Tekla mogla utvrditi već s nekoliko
metara udaljenosti. Bilo je nečega u načinu na koji je disala. Brzo i teško,
Teklu je spopala neka neugoda, ali prišla je pacijentici i stala pokraj nje.
Specijalizant joj se došuljao s boka.
»Iskašljavate li krv?« upitala je Tekla i zahvalila sama sebi što je
maloprije uzela jednu bombicu. Mozak joj je bio oštar kao žilet. Znala je da
to neće potrajati, ali u ovom joj je trenutku mozak bio poput računala u
Pentagonu.
»Ne.«
Žena je zabrinuto pogledala Teklu, ali nije stigla ništa izustiti prije nego
što joj se lice zgrčilo i primila se za prsa. Tekla je na monitoru uočila da joj
je puls skočio na sto trideset otkucaja u minuti. Tahikardija.
 »Kako se osjećate?«
»N-ne mogu d-disati.«
»Pozovite sestru«, protisnula je Tekla prije nego što je žena izgubila
svijest. Opipala joj je puls: ništa.
»Pritisni alarm. Srčani arest«, vikne ona specijalizantu koji je već pošao
prema ordinaciji.
Tekla je počela izvoditi masažu srca. Budući da je bila prilično visoka,
rijetko se morala penjati na krevet kako bi dosegnula pacijentov prsni koš.
Žena je bila prilično mršava i bilo je jednostavno pritiskati joj prsnu kost
prema kralježnici kako bi se srce masiralo.
Dojurila je medicinska sestra.
»Srce joj je stalo. Vjerojatno plućna embolija.«
Sestra je iskusno preuzela masažu tako da se Tekla može odmaknuti i
ostatak posla obavljati s udaljenosti. Brzo se pojavilo još kolega. Tekla je
jednu sestru zamolila adrenalin. Drugu da provjeri kateter, funkcionira li
sve.
»Hoćemo li na hitni prijem?« upita jedna sestra koja je čučala i
provjeravala žile na ženinoj desnoj nadlanici. »Trebat će novi kateter.«
»Ne. Ovdje ćemo je spašavati«, odgovori Tekla i dovuče defibrilator.
Uključila je tri elektrode, ali mogla je samo utvrditi da ženino srce provodi
elektricitet, no ne i da kuca. Njezina je dijagnoza u teoriji još držala vodu.
»Trebali bismo pokušati s trombolizom. Provjerit ću brzo ultrazvukom
je li joj uvećan desni atrij, ali to mora biti plućna embolija.«
»Potpuno si sigurna?« začuje se autoritativni glas iza nje. Ugledala je
Tariqa kako stoji naslonjen na stup preko puta četvorke.
»Nešto si rekao?« upita ona praveći se da ga nije čula.
»Samo ti nastavi«, reče on mirno iako je sigurno imao još dvadeset
pacijenata koje je trebao obići.
Ignorirala ga je i nastavila liječiti zastoj srca.
»Gdje je Actilyse?« uzvikne Tekla i začuje kako joj glas puca. Cijelo joj
je tijelo drhtalo i šumjelo joj je u ušima, visokofrekventni šum koji je
možda bio posljedica velike buke na hitnom prijemu. Ili svih kemikalija
koje je imala u tijelu.
 »Evo«, reče joj verzirana medicinska sestra. U ruci je držala lijek koji bi
trebao razgraditi ugruške u ženinim plućima. »Sve?«
»Da. Brzo«, reče Tekla i obriše znoj s lica. U odjeljku je bilo tijesno.
Jedna od pomoćnih sestara sada je izvodila masažu srca klečeći na ležaju.
Iza nje stajala su dva studenta medicine i strpljivo čekala svoj red. Jedan
pokraj njih, mladić, bio je bljeđi od zida na koji se naslonio. Djevojka je
izgledala kao lavica, spremna napasti svoj plijen.
Tariq je ostao stajati i netremice je gledao.
Tekla skloni ultrazvučni uređaj i pripremi mjesto jednoj sestri da otvori
trosmjerni ventil na kateteru i sveže cjevčicu otopine Ringer acetata kako bi
spriječila povratni tok. Umetnula je injekciju i ispraznila sadržaj u roku od
nekoliko minuta.
Nakon još jedne minute Tekla je rekla: »Napravimo pauzu.«
Pipala je ženinu preponu.
»Imamo puls«, rekla je i izbjegla Tariqov pogled. U sebi je vikala: To!
»Diše samostalno«, reče sestra zadužena za anesteziju koja je preuzela
dišne putove. Zatim je nastavila:
»Ali ima proširene zjenice.«
Kvragu!
Tekla se progurala do pacijentičine glave i izvadila svoju džepnu
svjetiljku, podignula kapak i mogla potvrditi isto: jedna joj je zjenica bila
proširena i nije reagirala na svjetlost. To je moglo značiti samo jednu jebenu
stvar: intracerebralno krvarenje!
I u tom trenu Tekla nije mislila isprva na pacijenticu. Sav njezin fokus
bio je usmjeren na jedno: neprijatelja broj 1 koji je stajao dva metra iza nje
kod stupa. Sada joj je mogao zabiti i posljednji čavao u lijes. Doslovce
može otići Goranu i dati otkaz.
Fuck, fuck, fuck!
Tekla se ohrabrila i okrenula glavu prema Tariqu. Prestao je stražariti i
sada joj je stajao veoma blizu. Mogla je osjetiti miris njegova snažnog
aftershavea. Nagnuo se blago naprijed i prošaptao joj tako da samo ona
može čuti:
»Postupila si posve ispravno.«
 Zacijelo ga je pogrešno čula. Prisilila se pogledati ga u oči. Tariqov
uobičajeni sarkastičan smiješak zamijenio je ozbiljan i iskren pogled.
»I ja bih tako postupio. To je plućna embolija i tromboliza je ispravan
postupak u tom stanju. Odvažno i teško. Ali posve ispravno.«
Ruga li joj se on to? Ne, ne izgleda tako. Umjesto toga je blagoslovio
njezino postupanje.
»Morat ćemo je odvesti na CT«, reče Tekla. »Vjerojatno ima krvarenje
u mozgu.«
Svi su je pogledali, ali nitko nije ništa rekao. Situacija je bila napeta, ali
pod kontrolom.
»Idi napisati uputnicu«, reče Tariq. »Ja mogu ostati ovdje. I čuj... Lijep
si posao obavila s onim idiotom od oca na hitnoj prošli tjedan.«
Tekla nije mogla vjerovati svojim ušima.
»Totalno u mom stilu«, zaključi Tariq.
»Hvala«, protisne Tekla. Odvratila je pogled prema zidnom satu: 12:30.
Pola sata do ručka s Monicom Carlsson.
 Utorak, ručak, 11. lipnja
BIBLIOTEKSGATAN, ÖSTERMALM

Tekla je vidjela ravnateljicu bolnice kako elegantno izlazi iz golemog

bijelog Landcruisera i spušta svoje visoke potpetice na pometeni nogostup
Biblioteksgatana.
»Nadam se da vam se jede nešto posebno!« poviče ona kroz buku
prometa na susjednom Birger Jarlsgatanu.
Tekla je otrčala s hitnog prijema, uskočila u taksi i u vozilu progutala
dvije bombice iz Lypsyla. Sada su počele djelovati. Promrmljala je sebi u
bradu: »Kave čovjek nikad ne može popiti previše.«
Unutra u Wienerkonditorietu bilo je krcato ljudima. Konobarica ih je
odvela do praznog stola uza stup. Monica Carlsson se zaustavila.
»Ne dolazi u obzir.«
Konobarica je izgledala zbunjeno.
»Želimo stoi uz prozor.«
»Vidjet ću što mogu učiniti.«
»Ne, ne. Vi ćete se samo potruditi da nam to sredite. Rezervirala sam
stol za četvero, u 13 sati.«
Jadna konobarica pogledala je izbezumljeno na svoj iPad, zatim se
ogledala oko sebe i našla rješenje.
»Pričekajte minuticu.«
»Najviše minuticu.«
Monica pogleda Teklu.
»Jeste se stigli oporaviti? Od napada?«
»Mislite... Napada na intenzivnoj?«
»Jeste li proživjeli još koji napad posljednjih dana?«
»Dobro sam.«
»A pacijent s opeklinama?«
»Ah. Nema promjene. Ni poboljšanja ni pogoršanja. Doduše, ekstubiran
je.«
 Konobarica ih je odvela do stola uz prozor blizu vrata.
Monica je prišla stolu i u prolazu izvalila da želi cappuccino.
»I mladoj dami isto, i dva kroasana. Svježa, molim.«
Kad su sjele, Monica je odložila mobitel na stol i popravila ubrus.
»Tako«, reče glasno ravnateljica bolnice. »Nemate PTSP, znači? Ne, ne
izgledate kao da imate. Čvrsta, sjevernjačka građa. Ili možda zapadnjačka,
vi ste iz Jamtlanda. Kako je zapravo bilo odrastati na selu? Ja dolazim iz
Goteborga. Odrasla sam u središtu grada. Da, to je možda jasno kao dan.«
Tekla je imala tisuću pitanja, ali nije uspjela postaviti nijedno. Poslužili
su im kavu i otpila je nekoliko velikih gutljaja.
»Možda nije pravo vrijeme za obiteljsku povijest«, ustvrdi Monica
Carlsson i baci pogled prema ulici. »O tome ćemo neki drugi put. Ispričajte
mi radije što se dogodilo.«
»Što točno?« Tekla je bila primorana primaknuti šalicu ustima objema
rukama kako bi spriječila drhtanje. Više nije pamtila ni koliko je bombica
utrpala u svoj želudac.
»O nedjeljnom napadu.«
»Aha.« Tekla je shvatila da mora krenuti od pretpostavke da Monica
Carlsson u principu zna stvari i prije nego što su se uopće dogodile. »Da, to
je bilo baš čudno.«
»Jebeni idioti«, glasno uzdahne Monica.
Tekla je pomislila da bi se to moglo odnositi na najmanje tri osobe.
»Liječnici na intenzivnoj doista čine sve što je u njihovoj moći.«
»Ma, policajci.«
»Aha.«
»Kako je moguće da ne uhvate nekog tko se ušuljao u moju bolnicu i
pokušao oduzeti život jednom našem pacijentu. Uostalom, vi ste ga još i
dobrano ozlijedili, koliko sam shvatila. Zabili ste mu...«
»Škare.«
»Škare u nogu. Dobar posao, Tekla. AH nevjerojatno praznoglavo od
policije što su ga samo tako pustili da pobjegne.«
Tekla joj se nije usudila proturječiti.
 Monica je imala zamišljen pogled.
»Nobelova bolnica na rubu je raspadanja. Jeste li to primijetili?«
»Nisam baš.«
»Gdje se vi presvlačite, u podrumu?«
»Da.«
»Onda ste sigurno vidjeli pukotine u temeljima. I zacijelo ste zamijetili
smrad.«
»To je teško ne primijetiti.«
Djelovalo je kao da se ravnateljica priprema reći nešto važno. Svi ti
bizarni sastanci s Monicom Carlsson — Tekla je shvatila da postoji
skrivena namjera. Imala je mnogo ideja o tome što bi moglo biti posrijedi,
ali nijedna joj se nije činila vjerojatnijom od drugih. Možda će sada doznati
što želi od nje?
»Drago mi je što se niste ozlijedili.«
»Možda sam malo ishitreno reagirala.«
»Trebali ste brže trčati.«
»Kako to mislite?«
»Trebali ste uloviti tog kretena. Da se netko tako ušulja u moju bolnicu i
pokuša ubiti intubiranog pacijenta. Kakva drskost!«
Tekla se osjećala zbunjeno. Monica ju je upravo korila što nije djelovala
još odlučnije? -
»Ali kako kažu, svako zlo za neko dobro«, nastavi Monica, čiji je
pogled sada bio prepreden.
»Ponekad je tako.«
»Ne, to je zakon prirode. Ali katkad se treba pomučiti da bi se vidjelo
svjetlo u svem tom mraku. To je moj stari uvijek govorio svojim
župljanima.«
»Razumijete se u to?«
Monici se lice smjesta razvuklo u širok osmijeh.
»Primili smo dva pacijenta više nego NSK.«
»Nakon požara, mislite?«
 Tekla je čekala nastavak, ali nije ga bilo. Skakanje s teme na temu ju je
umaralo.
»Drago mi je što ste uspjeli doći.«
Tekla više nije imala snage čekati. Pa je riskirala.
»O čemu ste htjeli...«
»Jeste li čuli da netko ocrnjuje Gorana?«
»Gorana?«
»Netko se od liječnika požalio na njega? Ako je tako, želim da se to
rješava izravno sa mnom.«
Što je sada ovo? Je li Tekla trebala biti neka vrsta špijuna za ravnateljicu
bolnice?
»Ne, nisam to baš čula.«
»Baš?«
»Nisam čula da itko išta govori protiv Gorana.«
Monica je otkopčala jedan gumb svilene bluze.
»Jer i vi razgovarate sa svojim kolegama, zar ne?«
»Raspravljamo o pacijentima.«
Monica Carlsson se osmjehne i ogleda oko sebe. Zatim pogleda na sat.
»Pet minuta.«
»Što će se dogoditi za pet minuta?« upita Tekla zabrinuto.
»Imate brata, zar ne?«
»Da.«
»Čime se on bavi?«
Tekla je zaključila da Monica Carlsson zna sve o Simonu. Je li ovo sada
bilo o njemu? Tekla je osjećala kako joj se crijeva stišću.
»Evo ih!« izvali Monica i ustane.
Tekla je ugledala dvije osobe, ženu i muškarca, kako ulaze u restoran.
Oboje su bili u pedesetima i odjeveni u ekskluzivna odijela. Monica
Carlsson opušteno se rukovala s njima, bilo je očigledno da se poznaju
otprije.
»Ovo je Tekla Berg koju sam vam spominjala. Velika junakinja požara u
Južnom tornju. Samostalno je spasila više ljudi od smrti. Prava plemenita
liječnica.«
Žena se rukovala s njom. Tekla je proklinjala samu sebe jer nije stigla
obrisati znoj s ruke.
»Grad vam je zahvalan. Zaista.«
Žena je izgledala kao da je mislila svaki slog koji je izgovorila.
Muškarac je bio suzdržaniji, ali joj je pružio ruku. Imao je neprirodnu
opeklinu od sunca koja je postajala narančasta. Podsjećao je pomalo na
Donalda Trampa.
Monica Carlsson mahnula je konobarici koja je uzela narudžbu —
svježe ocijeđeni narančin sok za nju i dvostruki espresso za njega. Tekla je
vidjela crni BMW parkiran na nogostupu, vozač je stajao uz vrata
automobila s mobitelom u raci.
»Äsa je, kao što znate, županijska povjerenica za financije u
Stockholmu.«
Tekla nikad nije čula za tu ženu. A još manje je vidjela. Oprezno je
kimnula.
»Otto vam je možda također poznat?«
Tekla je zacijelo imala iznenađen izraz lica.
»Ne, ti se ne voliš puno pokazivati, to se mora priznati. Otto je
savjetnik, radi između ostaloga za više dionika u Udruzi švedskih
poduzetnika.«
Muškarac je izgledao kao da mu je neugodno, ali nastavio je slušati.
»Tekla, jeste li čuli za JPP?«
»Možda.«
»Javno-privatno partnerstvo. Sustav nabave. Prije nekog vremena vodila
sam razgovor s Asom i Ottom o budućnosti Nobelove bolnice.«
Tekla je slušala i pokušavala shvatiti kontekst. Ovaj je dan postajao sve
čudniji i čudniji. Äsa Malmborg izgledala je napeto. Kao da joj je sve ovo
neugodno. Teklu je obuzeo osjećaj da Monica Carlsson drži sve konce u
svojim rukama i da bi Äsa rado bila na nekom drugom mjestu. Äsa
Malmborg prestala je tipkati po mobitelu i zagledala se u Teklu.
»Nevjerojatno ste dobro obavili svoj posao u četvrtak. Nevjerojatno.
Jeste li došli sebi?«
 »Mislite zbog požara?«
»Sigurno je bilo stravično.«
Povjerenica za financije svaku je riječ izgovarala tako da je zvučala kao
da dolazi iz dubine njezine duše.
»Uvijek je teško kad ljudi stradavaju.«
Monica Carlsson se ubaci: »Ali je i dio našeg posla.«
Tekla je na brzinu pogledala savjetnika s kravatom koji je pijuckao svoj
espresso. Iznenada, kao da je čula neki alarm koji nitko drugi nije čuo, Äsa
Malmborg je ustala i pružila ruku Tekli.
»Bilo je doista divno upoznati vas, Tekla.« Kimnula je Monici Carlsson
i Ottu, te zatim otišla iz lokala.
»I ja moram gibati«, reče Otto i ustane. »Čujemo se, Monica. Nazovi
me kasnije.«
Tekla je ostala sjediti.
»Jeste li razmišljali o tome da odjeća čini čovjeka?« upita Monica.
»Izgledao je kao da nosi skupocjeno odijelo.«
»Cipele. Sve je usklađeno do najmanjih detalja.«
»Nisam mu vidjela cipele.«
»Ali u bolnici vidite stvari, zar ne, Tekla?«
»Ne shvaćam što želite reći.«
Monica Carlsson prošla je prstima kroz kosu i popravila nekoliko
neposlušnih vlasi u bijelom uvojku. Kao da je pred sobom imala zrcalo.
»Nažalost, ima i drugih koji vide stvari.« Monica se nasmije. »I pritom
ne mislim na smotanog Gorana Collindera.«
Ravnateljičine su se oči suzile. Zatim se pojavio usiljen smiješak.
»Sada moramo natrag na posao. Nažalost, ne mogu vas odbaciti.«
»Nema veze. Hvala na kavi.«
Monica Carlsson uhvatila je konobaricu i platila. Vani na
Biblioteksgatanu ravnateljica bolnice naglo je zastala.
»Tekla, vidjeli ste na što sliči ono dolje, zar ne?«
Tekla je pogledala u smjeru velikog automobila koji je čekao Monicu.
Izgledao je novo.
 »U bolnici.«
»Aha, da.«
»Raspada se. A županijska uprava nema dovoljno snage da je renovira.
Nešto se radikalno mora promijeniti prije nego što se cijela zgrada uruši.
Poznajete Anitu Klein-Borgstedt, zar ne?«
Od svih tih skretanja s teme Tekli se zavrtjelo.
»Kolegice smo.«
»Anita je sindikalna predstavnica u Nobelovoj bolnici i mora se složiti s
budućim načinom nabave.«
»Nabave?«
»Privatna ulaganja. Inače možemo pričekati i sljedeće stoljeće. Sindikat
čine ljudi koji sve ovo mogu zaustaviti. Sindikat Nobelove bolnice čini
Anita Klein.«
Sada joj je sinulo.
»Kimnite ako razumijete što vam je činiti.«
Tekla nije stigla kimnuti prije nego što je Monica Carlsson nestala
prema svom Landcruiseru. Osjetila je kako joj je u džepu zavibrirao mobitel
pa ga je izvadila. Konačno znak života, novi SMS od Simona!
Nađemo se u Ringenu, pisalo je.
 Utorak, 11. lipnja
TRGOVAČKI CENTAR RINGEN, SKANSTULL

Ali gdje u Ringenu će se naći? Simon joj se nije javio kad ga je nazvala.
Nije joj odgovorio ni na jedan njezin SMS. Trgovački centar nije bio velik,
ali imao je dva ulaza. Bila je nervozna, ali i ljutita. Izgrdit će ga jer se nije
javljao. Jer ju je toliko zabrinuo. Jer je bio potpuno neodgovoran krelac.
Tekla je pomislila da bi se trebala stalno kretati, bez prestanka, i da bi ga na
taj način naposljetku mogla pronaći. Nije to najveći centar u Švedskoj.
Držala je mobitel u ruci za slučaj da je nazove. Imala je još sedam posto
baterije. Uzela je dva oksazepama i progutala ih nasuho. Tablete su joj
zapele u ždrijelu, ali su se naposljetku rastopile.
Tekla je upravo prošla pokraj kioska na uglu Ringvagena i Götgatana
kad je ugledala leđa dvojice muškaraca. Jedan je imao majicu s kapuljačom
i tamnu kosu, drugi bijelu sportsku jaknu s kapuljačom. Odjednom se
osjećala kao da je zagazila u živi pijesak, jedna joj je noga propadala, ali
uspjela je izvući tijelo i stabilizirati nogu. Potom joj se vratila snaga i
počela je krivudati među ljudima. Bila je gotovo sigurna u to da je jedan od
dvojice, onaj s majicom s kapuljačom, bio Simon.
Tekla je zaobišla neka dječja kolica baš kad se Simon okrenuo prema
njoj. Susreli su im se pogledi. Puls joj je skočio. Preplavila ju je mješavina
nervoze, gnjeva i energije. Njegov vučji osmijeh. Žmirkave oči. Ruka koju
je podignuo u znak pozdrava.
Istodobno se ispred ulaza u trgovački centar zaustavio tamni kombi.
Simon se ukopao na mjestu. Nekoliko dugačkih trenutaka Tekla je mislila
da su možda čekali nekoga tko se sada pojavio. Nastavila je prema njima.
Muškarac u kožnom prsluku, obrijane glave i s lijevom rukom u gipsu
iskočio je iz kombija i brzo dokoračao do Simona, koji se naglo okrenuo i
utrčao na glavni ulaz trgovačkog centra. Tekla je također počela trčati.
Istodobno je vidjela kako Simonov prijatelj gubi ravnotežu i kako ga neki
drugi muškarac s dugačkom kozjom bradicom svezanom u pletenicu, u
bijeloj majici kratkih rukava i kožnoj jakni jednostavno hvata.
 Tekla je čula tresak kad je glava Simonova prijatelja udarila u vrata
automobila.
Utrčala je kroz glavni ulaz unutra.
Simon je ležao na podu ispred trgovine za uređenje doma dok se
muškarac s gipsom u prijetećem stavu nagnuo nad njega.
»Simone!« dreknula je.
Simon je podignuo pogled. Ugledala je mješavinu straha i čuđenja u
njegovu pogledu.
Tip s gipsom se okrenuo i Tekla je vidjela da je stariji nego što je isprva
mislila.
»Ne približavaj se«, povikao je.
Tekla je dalje prilazila, kao nosorog koji ubrzava prema svome plijenu.
Bilo je to kao da je naletjela na deblo.
Muškarac ju je s lakoćom odgurnuo i zgrabio Simona slobodnom rukom
te ga odvukao. Izgledalo je kao da odvlači blok stiropora.
Ljudi u blizini su se sklonili i Tekla je vidjela kako je više ljudi izvadilo
svoje mobitele. Kako bi snimali ili nazvali policiju? Pojurila je za tim
tipom, sustigla ga i zgrabila za kožni prsluk. Sudeći prema čuđenju na
njegovu licu kad se okrenuo, sigurno ju je podcijenio.
»Pusti ga!« povikala je.
Tip s gipsom jednostavno je oborio Teklu na tlo. Udarila je u kuk pri
padu, ali je primijetila da joj je bol samo protutnjala tijelom poput trzaja.
Najedanput je začula kako ljudi oko nje mahnito vrište. Zatim je shvatila i
zašto: muškarac je stajao točno iznad nje i uperio joj pištolj u glavu. Simon
mu je visio ispod ruke u gipsu poput kuhinjske krpe.
»Što ćemo onda?« zareži muškarac.
Tekla nije ni mrdnula. Nije osjećala strah, samo čisti gnjev. Njezin je
ubrzani mozak procesirao različite alternative.
»Najbolje je da ostaneš ležati pa nitko neće biti ozlijeđen.«
Tekla je perifernim vidom spazila kako ljudi trče odande u panici.
»Dobra cura«, rekao je muškarac i počeo bježati.
Ostala je ležati dok nije vidjela da je pobjegao prema ulici. Tada se hitro
osovila na noge, brzo okrenula oko sebe u potrazi za oružjem i zgrabila
veliku tavu s police.
»Pazite se!« povikala je neka žena s malim djetetom u klokanici.
»Policija stiže.«
Tekla je istrčala na ulicu i ugledala kombi čija su bočna vrata bila
otvorena. Simonov je prijatelj ležao unutra i držao se za lice, obilno je
krvario.
Dvojica članova bande zajedno su utrpala Simona u vozilo dok je Tekla
jurila prema njima i zavitlala tavom prema leđima tipa s gipsom. Nije ga
udarila u glavu, itekako svjesna koje bi ozljede mogao zadobiti. Samo je
htjela spriječiti ono što se spremalo dogoditi.
Kad je tava udarila u kožnu jaknu, začuo se snažan tresak koji je
odjeknuo među pročeljima zgrada.
Tip s gipsom je zateturao, ali ništa više od toga.
Tekla se posve skamenila kad se okrenuo. Nije smislila daljnji plan, ali
nije trebala puno ni razmišljati prije nego što je ugledala šaku kako joj juri
prema glavi. Nagonski je odvratila lice i gips ju je pogodio u vrat uz
prigušen udarac. Osjećala se kao da se na nju srušilo stablo. Tijelo joj je
bilo pritisnuto uz asfalt, ali uspjela je podignuti ruke i donekle ublažiti
udarac. Kad ju je velika čizma mlatnula posred trbuha, ostala je bez sveg
zraka i zacrnilo joj se pred očima.
Čula je nekoga kako joj se smije tik iznad lica.
»Uporna luđakinjo. Jesi li skroz poludjela?«
Tekla se borila za zrak. Okrenula je lice prema du i šćućurila se ne bi li
se zaštitila od novih udaraca rukama i nogama. Čula je kako se koraci
udaljavaju od nje i kad je podignula pogled, vidjela je kako muškarčeve
crne kožne hlače obilaze vozilo sprijeda i kako se vrata kombija zatvaraju
uz tresak.
Tekla se dovukla do kombija i progutala bljuvotinu koja joj se bila
podizala. Motor se upalio. Dopuzala je do stražnje strane vozila kad je
ugledala kako se bočna vrata otvaraju i kroz njih izguruje Simonov prijatelj.
Tekla se taman stigla okrenuti i upamtiti broj registarskih oznaka prije nego
što je kombi odmaglio. Zatim se spustila u žlijeb i pustila bljuvotinu da
navre iz nje.
Netko je čučnuo iza nje.
 »Jeste dobro?«
Obrisala je usta majicom i pokušala se uspraviti u sjedeći položaj, ali u
glavi joj se vrtjelo i u vratu je osjećala prodornu bol.
»Dođite. Pomoći ćemo vam«, reče neki glas i sada je Tekla vidjela tri
mlade djevojke kako čuče oko nje. Pomogle su joj da sjedne i pridržavale
joj tijelo.
»Hvala«, reče ona.
Začule su se sirene. Tekla je mirno sjedila i pipala vrat. Bio je bolan na
dodir. Ruke i noge mogla je pomicati. Ništa nije utrnulo. Ništa nije
slomljeno.
Neka se žena sagnula i počela joj postavljati pitanja.
»Kako se osjećate ? Ja sam medicinska sestra. Smijem li vas
pregledati?«
Tekla je odmahnula rukom.
Policijsko vozilo zaustavilo se točno pokraj Tekle na ulici. U pozadini
se čulo kako pristiže još automobila.
.

Policajka s crvenom pletenicom prišla je Tekli i stavila joj ruku na rame.

»Jeste dobro?«
»Morate uhvatiti onaj kombi. Broj registarskih oznaka je BOA 110.«
»Što se dogodilo?«
»Jeste me čuli, morate...«
»Mnogo je ljudi prijavilo isti događaj. Više je automobila na terenu.«
»Ali imate li broj registarskih oznaka?«
Pokraj nje je čučnuo i jedan policajac. Imao je notes i olovku u ruci.
»Ponovite.«
»boa no.«
»Dobro. Dojavit ću kolegama«, reče muškarac i ustane. Žena je ostala
sjediti.
»I što se dogodilo?«
»Trebala sam se naći s bratom, a kad sam ga ugledala, pojavio se kombi
s dvojicom muškaraca koji su ščepali njega i njegova prijatelja.«
 »Kako vam se zove brat?«
»Simon Berg.«
»A vi?«
»Tekla.«
»Berg?«
»Da.«
Tekli je opet bilo zlo pa je kleknula.
»Trebate povratiti ?«
»Možda.«
»Hitna je na putu ovamo. Boli li vas što?«
»Opalio me u vrat.«
Policajka je navukla plastične rukavice i prstima opipavala Teklinu
glavu.
»Nema krvi.«
»Udario me u vrat.«
»Možda bi bilo najbolje da legnete.«
»Neću.«
Tekla je čula kola hitne pomoći kako stižu.
»Ali morate naći taj kombi. Oteli su Simona.«
»I njegova prijatelja?«
»Ne, njega su pustili. On je otrčao u onom smjeru.«
Tekla je pokazala prema ulazu u postaju podzemne željeznice kod
Ringvagena.
Policajac se vratio u pratnji osoblja hitne pomoći s velikom crvenom
torbom.
»Možda ste vidjeli pogrešne tablice?«
Tekla je ispred sebe vidjela registarsku oznaku.
»Nisam. Sto posto. Jeste li ga našli?«
»Da nije možda riječ o Volvu Duett?«
»Rekla sam crni kombi. Marku nisam vidjela.«
»Znači, moguće je da ste nešto pogriješili?«
 »Nije.«
»Možda su ukradene tablice«, dopuni policajka. »Znate li zašto bi netko
htio oteti vašeg brata?«
»Ne znam.«
»Čime se bavi?«
Tekla promisli.
»Svime i svačime. Slika.«
»Slike?«
Tekla se nasmiješi.
»Slikar je. Između ostaloga.«
»Bavi li se kakvim kriminalom?«
»Ne bavi koliko mi je poznato.« »Ali mogao bi se baviti?« Tekla je
šutjela.
»Uzima li drogu?«
»Ne znam.«
»Ali ne biste se začudili da se drogira?«
»Djelujete kao da ste već odlučili tko je moj brat.« »Nisam. Samo vam
postavljam pitanja.«
»Bolje nađite kombi.«
Tekla je vidjela kako se policijski kombi zaustavlja. Iz njega je izišlo
više policajaca. Medicinska sestra iz vozila hitne pomoći zamolila je Teklu
da sjedne na ležaj kako bi je mogli pregledati.
»Hvala, ne treba«, odvrati Tekla.
Sada je ugledala nekoga koga je prepoznala tamo kod policijskog
kombija. Magnusa. Kvragu, pomisli Tekla. Stvarno nije raspoložena da ga
sada vidi.
»Moram ići.«
»Mislim da je najbolje da ostanete i...«
»Moram li ostati?«
»Ne, nije...«
»Fino.«
 Počela se udaljavati od policijskog kombija teturajući prema ulazu u
postaju podzemne željeznice u Skanstullu. Vrat ju je bolio, ali mučnina je
polako nestajala.
Koji vrag se upravo dogodio? U što se Simon uvalio? I tko su oni
banditi? Pokušala se uvjeriti da je riječ o nekim tipovima s kojima je nekad
nešto poslovao. Možda im je bio dužan novac? Ili je počinio neku glupost?
To nije moralo značiti da je u opasnosti.
No bili su naoružani i oteli su nekoga usred bijela dana iz trgovačkog
centra na Södermalmu. Tko bi takvo što učinio?
Tekla je izvukla jednu bombicu i dva oksazepama od deset miligrama iz
džepa. Nije ju bilo briga vidi li je tko. Naslonila je čelo na hladne pločice
kod rampi i zažmirila. Pokušala je ne misliti ni na što, ali stalno je iznova
vidjela kako silom guraju Simona u kombi. Kosa mu je bila razbarušena.
Njegov molećiv pogled. Tjeskobu. Strah. Paniku.
IV.
 Dvadeset četiri godine prije
BOLNICA ÖSTERSUND

Simon je prekapao po očevu bijelom ladičaru pokraj kreveta. Na koncu je

pronašao upaljač Zippo, ubacio ga u džep i Tekli uputio strog, ali blago
zabrinut pogled. Pričekao kao da želi vidjeti hoće li ga cinkati, ah ona je
bila previše zauzeta plakanjem i držanjem tate za ruku. Tekla se okrenula
oko sebe. Mnogo je puta bila u toj sobi tijekom godine. Promatrala zagasitu
žutu boju na zidu, kao da je tanka vodena opna curila sa stropa. Ormarić u
kutu koji je bio zatrpan njegovom prljavom odjećom. Noćni ormarić na
klimavim kotačićima, posve prekriven Simonovim crtežima.
Tekla je mogla vizualizirati svaki milimetar sobe. Ali nije mogla
evocirati ni jedan jedini miris i to ju je frustriralo. Simon je rekao da je
smrad neugodan, »kao mješavina gorkog proljeva i motornog ulja«. Tekla
nije mogla prizvati miris motornog ulja. A ni dreka. Kao da je ispred sebe
vidjela orkestar, ali nije čula ni jedan jedini ton.
Nalazi jetrenih proba. Nije vidjela rezultate pretraga, nego se prisjetila
pogleda u očima njihove majke dok je parala kuvertu koja je stigla iz
bolnice. I njezina komentara: »Ne. Ne treba nam još nesreće u ovoj obitelji.
Što ćemo večerati, Tekla?«
Tata nikad nije pogledao nalaze. Nije ih htio vidjeti. Shvaćao je što se
zbiva, ali zašto bi želio znati kakvi su točno? Znao je kamo sve ovo vodi. I
nije kanio tratiti vrijeme brinući se. Trebao je dovršiti novo spremište. I
uskoro stiže najbolje doba godine: sezona lova na losove. Što je u tom lovu
tako fantastično? Tekla - je išla s njim u lov mnogo puta, ali nekako nikad
nije doista zagrizla. Ne onako kao tata i njegovi prijatelji. Imali su taj sjaj u
očima, radost koju bi na tati vidjela samo u rijetkim prilikama kad bi tužnim
očima pogledao njihovu mamu. Ona mu je bila sve. Ah je ljubav uzvraćala
na neobičan način. Tek je nakon njegove smrti Tekla mogla shvatiti kakav
je život vodila njezina mama. Život s alkoholičarom. Čovjeku koji je toliko
usmjeren na samo jednu stvar u životu tijelo se počinje raspadati iznutra,
svakog dana, ma koliko netko kumio i molio ga da prestane. Sada je Tekla
shvaćala: mama je već dugo znala kako će se njihov film završiti.
 Tekla je film premotala nekoliko dana unaprijed. Je li moguće da je
upravo imao stolicu? Davali su mu hrpu laksativa želeći izbaciti sve toksine
koje njegova jetra više nije mogla procesirati. Ili su mu dali nešto što ga je
iznenada, trenutačno, učinilo malo prisebnijim? Možda je to bila puka
slučajnost.
Tekla je ostala sama s tatom, u sobi su vladali mir i tišina, izuzev
otkucavanja sata na zidu. Pumpa za morfij na stalku pokraj kreveta
obavljala je svoj posao u tišini. Antibiotik je kapao iz vrećice posve
nečujno. Ni napredni madrac ispod njega nije odavao nikakav zvuk, iako se
povremeno pomicao kako bi se izbjegle rane od ležanja. Tekla je sama
doznala kako funkcionira to fascinantno pomagalo kad je ležala pokraj
očeva nepomičnog tijela i prolazila mu prstima kroz masnu kosu.
Posijedjela je u nekoliko tjedana.
Ah kakve je veze dekubitus imao i s čime ? Čak je i Tekla razmišljala
koliko je to glupo. Koliko je nepotrebno imati tako skup madrac, vjerojatno
su bacili novac u vjetar. Ionako će umrijeti. To su joj liječnici otprilike i
obećah, lb je bilo jedino obećanje koje su joj sa sigurnošću mogli dati.
Ipak, dogodio se kratak trenutak prisebnosti i posve čudesne životne
prisutnosti.
»Zdravo, dušo.«
»Boli te?«
»Dren?« nasmiješi se on i pogladi je po obrazu. »Ne boli. Dali su mi
opake lijekove.« Pokazao je na pumpu za morfij. »Ne brini se. Ne bob me.«
-
»Dobro.«
»Vidi ti to. Kako si narasla. Osjećam se kao da sam usnuo, kao
Trnoružica... I onda se probudio i vidio kako je moja mala djevojčica preko
noći postala velika.«
Tekla je sjedila šutke. Nije znala kako da razgovara s osobom koja
umire. A sve one stvari koje mu je htjela reći tih tjedana dok ga nije bilo...
da ih je barem zapisala.
»Ne plači, dušo. Imaš mamu, i Simona.«
»Ne želim ostati s mamom. Znaš to.«
»Nemoj tako govoriti. Ona te voli.«
 »Ona voli svoje cigarete.«
Nasmijao se.
»Pa, možda imaš pravo. Stvarno bi trebala smanjiti pušenje. Ali znaš
kako je s bakom, ima osamdeset osam godina i puši kutiju dnevno cijeli
život.«
»Nije pušila kao dijete.«
»Možda je počela s osam godina.«
Tekla se nasmiješila i obrisala suze.
»Dođi bliže«, reče tata.
Tekla se nadvila nad tatin veliki, otečeni trbuh i zagrlila ga. Pokušala je
zadržati dah, mislila je da grozno smrdi. Koža mu je odavala neki slatkast
miris od kojeg je osjećala mučninu. Tekla se sjetila mučnine, ali nije mogla
prizvati taj miris.
Tata ju je držao i gladio po kratkoj kosi.
»Ali imaš Simona. Uvijek ćeš ga imati.«
»On me samo zafrkava.«
»Zafrkava? Pa već ima deset godina. Zar se to s deset godina još uvijek
radi?«
»Nikad neće prestati.«
»Uvijek ćeš imati svog brata. Sjeti se toga.«
»Ne uvijek. I on će jednog dana umrijeti.«
»Istina. Ali i ti ćeš. Mislim da ćete vas dvoje jako dugo živjeti.«
»Trudit ću se. Nikad neću okusiti alkohol.«
Smjesta se pokajala zbog svojih riječi. Čemu sipati sol na ranu? Umire
osoba koja si je to sama priuštila. Svjesno ili nesvjesno. Alkoholičar ili ne.
On je svojom rukom potezao iz te boce svih tih noći. Njegova su se usta
otvarala i gutala sve te tisuće litara piva. Njegove su čačkalice od nogu
odlazile u trgovinu alkoholnih pića i kupovale boce i boce. Njegov je
mozak sam odlučio da će se boriti kroz život, raditi u tvornici, kulučiti sve
dok mu tijelo više ne bude moglo podnijeti napore. I istodobno: Tekla nikad
nije vidjela pisma iz državne službe za naplatu dugova. Nikad nije čula da
se roditelji svađaju oko novca kojeg je manjkalo na kraju mjeseca. Na neki
magičan, ali tragičan način uspijevali su održavati tatinu ovisnost sve ovo
vrijeme.
Tata ju je pustio i svojim hladnim rukama obuhvatio njezino lice.
Pogledao u oči natečene od plača.
»Da mogu vratiti vrijeme, drugačije bih postupio.«
»Učini to onda.«
»Da vratim vrijeme?«
»Da.«
»Nažalost, nisam takav stroj.«
»Šteta.«
Tata je pogladio svoju kćer po kosi.
»Obećaj mi nešto.«
»Što to?«
»Da ćeš paziti na njega.«
»Na Simona?«
»Trebat će tvoju pomoć.«
»Kako to misliš?«
»Znaš kako. Nije on snažan kao ti. Povodljiv je. Moraš ga držati na oku.
Ne samo sada, nego i poslije, kad odrastete.«
»Ne treba on moju pomoć.«
»Znaš da treba. Uvijek je trebao.«
»Možda. Ali uskoro će i on odrasti.«
Tata se osmjehne.
»Nikad on neće odrasti.«
»Možda neće.«
»Obećaj mi.«
»Obećavam.«
»Što mi obećavaš?«
»Da ću paziti na Simona. Štititi ga od zala. Da...«
»To je dovoljno. To je dovoljno, hrabra moja vitezice.« Još je glavu
držala tati na prsima. Sve je više pištao dišući.
 »Tata?«
Duboko je udahnuo. Spopala ju je panika.
»Tata?!«
Podignuo je pogled.
»Ne smiješ umrijeti.«
»Čini uvijek ono što si dosad činila«, odvrati on.
»Na što misliš?«
»Budi ono što jesi.«
»Ali ja ne mogu bez tebe. Što će biti s čamcem? I mrežama?«
»Znaš i sama veslati.«
»Ne znam.«
»Snaći ćeš se, uz Simonovu pomoć.«
Pekle su je oči od svih suza.
»Neću. «
»Daleko ćeš doveslati. Dalje nego što misliš.«
»A što ako se čamac prevrne? Ne znam plivati.«
»Ne brini se.«
»Brinem se.«
Tekla nikad neće zaboraviti zadnje riječi koje joj je uputio: »Idućeg ću
te ljeta naučiti plivati.«
 Srijeda, 12. lipnja
GULLMARSPLAN, STOCKHOLM

Tekla je zaspala na kauču sklupčana kao fetus kad su prve zrake sunca
obasjale krov Globena nekoliko stotina metara dalje od njezina stana. Kad
ju je probudila budilica, upalila je TV i nakratko skrenula misli sa Simona:
utvrdili su da je materijal od kojega je pročelje Južnog tornja bilo izgrađeno
bila neka vrsta lako zapaljive plastike. Pokrenuta je istraga ne bi li se
doznalo tko stoji iza ove građevinske prijevare.
Tekla je isključila TV i utonula na kumu garnituru. Nazvala je Simona
na mobitel, ali javila se samo sekretarica. Što je mislila, da su ga oni bajkeri
pustili nakon što su »popričali s njim«? Zašto bi ga onda oteli usred bijela
dana? To nije imalo smisla. Ili se sve otelo kontroli jer je 'Tekla bila ondje i
napravila scenu? Koga ona pokušava zavarati osim samu sebe? Prokletstvo.
Premotala je događaje u glavi. Simonova leđa kad su ga ugurali u
kombi. Ruka u gipsu koja joj je poletjela prema glavi. Policajac s kojim je
nedavno razgovarala nije imao »nikakve novosti«. Neće poslati baš sve
specijalce u potragu za Simonom, toliko joj je bilo jasno. Policija je bila
službena i ugodna. Ali u njihovu svijetu Simon je bio samo diler koji si je
sam bio kriv za sve što mu se događalo. Pa kako će ga onda pronaći?
Opet je prevrtjela film od jučer. Proučila muškarce. Onaj s kozjom
bradicom svezanom u pletenicu bio je mlađi. Na jakni je imao zlaćani
amblem, ali Tekla nije mogla odrediti što predstavlja. Je li to bio neki veliki
šešir? Ne, nije bila sigurna. Drugi muškarac, onaj s gipsom, koji ju je
odalamio, bio je stariji i djelovao je istrošeno. Svjetloplave oči djelovale su
mu prazno i hladno. Imao je crni kožni prsluk i remen s velikom srebrnom
mrtvačkom glavom. Imao je glomazne čizme, ali nije prepoznala stil, nisu
bile marte. Ali ako registarske oznake nisu odgovarale, kako će ih ona onda
identificirati? Jesu li se po čemu izdvajali? Sagledala je različite aspekte.
Prvo: Simonova polukriminalna prošlost. Koliko je znala, samo je jedanput
bio uhićen — dobio je kaznu za sitni prekršaj posjedovanja manjih količina
hašiša radi preprodaje. Međutim, počela je pretpostavljati da je možda
uzimao ozbiljnije i skuplje narkotike od hašiša. Je li imao dug? Drugo: tip s
gipsom. Ako ga uspije identificirati, možda bi tako mogla pronaći Simona?
Čim stigne u bolnicu, poradit će na tome.
Buljila je u svoj ručni sat i shvatila da će zakasniti na posao. Javljanje
da je bolesna nije bila opcija. Poludjela bi da mora hodati amo-tamo po
stanu i čekati poziv policije. Navukla je jučerašnju odjeću i pošla prema
bolnici.
.

Kad je kročila kroz istočni ulaz Nobelove bolnice, Tekla je već mogla
osjetiti da se smrad pojačao, i još je gore smrdjelo dolje u podzemlju. Iako
je imala važnijih stvari na pameti, nije se mogla otarasiti tog neugodnog
osjećaja da nešto neposredno prijeti postojanju bolnice.
Na hitnom je prijemu bilo gotovo lijepo identificirati smrad proljeva
uzrokovanog E. coli iz WC-a niže kod odjeljka za karantenu. Pojavio se čak
i veći broj slučajeva bolova u prsištu. Jadni starci nisu stizali uzeti dovoljno
tekućine na vrućini, ali su redovito uzimali svoje lijekove za tlak i tablete
protiv zatajenja srca kao što im je liječnik propisao. Posljedica je bila da su
bili sve dehidriraniji, bubrežne vrijednosti su porasle i počeli su osjećati
grčenje krvnih žila. Na koncu im je stigao srčani infarkt kao pismo poštom.
Bilo je dvadeset pet pacijenata na čekanju na hitnom prijemu i Tekla je
shvatila da mora uzeti jednu bombicu. Osjećala je bolove u tijelu i bilo joj
je teško sabrati misli. Vjeđe su joj bile teške poput olova. Visoka razina
buke kod ordinacije probadala joj je slušne kanale i osjećala je kako joj
nadolazi strašna migrena. WC-i su bili zauzeti pa je ušla u dvojku i navukla
žaluzine. Zurila se, uzela čašu vode, otvorila balzam za usne i istresla
bombicu, koju je onda zalila s nekoliko gutljaja vode. Budući da su bile
obložene WC papirom, privezane tako da sadržaj ne iscuri, uvijek se pitala
poliže li osoba koja ih proizvodi jednostavno papir i zalijepi ga na jednom
kraju. Odabrala je vjerovati da su ipak upotrebljavah malo vode. Okrenula
se oko sebe i vidjela da su žaluzine raširene, nije ih spustila. Nikog nije bilo
vani. Napustila je dvojku.
Učinak amfetamina bio je jednako impresivan svaki put kad bi ga uzela.
Nakon nekoliko minuta nije ni trepnula kad se odnekud pojavila zalizana
kosa Hampusa Nordenskolda radi preuzimanja jutarnje smjene. Tekla je
pozdravila i lijeno maknula trima studentima medicine. Očito im je dala
jasan znak da će dan provesti na hitnom prijemu s njom. Sjetila se Anite i
kako mora razgovarati s njom o nabavi.
Tekla je ustanovila da je dnevnu dozu u proteklom tjednu podignula s
najviše četiri na pet bombica. Mora pokušati stati na loptu. Misli su joj sve
vrijeme bježale prema Simonu. Čini se da policija njegovu otmicu nije
ozbiljno shvaćala. Pa tko bi joj onda mogao pomoći? Pao joj je na pamet
Astridin brat Magnus i njegov poziv »na piće nekad«. Nije joj bilo nalik da
pristane na takvu inicijativu, no svakako ga je htjela ponovno vidjeti. Je li
bio drag kao što joj se činio kad ga je upoznala na Nytorgetu? On je u
svakom slučaju bio jedini policajac kojeg je poznavala. A sada joj je bio
potreban baš netko takav. Tekla je poslala SMS Astrid i zamolila je
Magnusov broj.
Do daljnjeg će se baviti traganjem za muškarcem s gipsom. Tekla je
sjela za računalo i počela pregledavati sve pacijente koji su tražili hitnu
pomoć zbog traume na lijevoj šaci ili ruci u posljednja tri tjedna. Rijetke su
ozljede zahtijevale dulje nošenje gipsa od toga. Prolazila je evidenciju, dan
po dan, provjeravajući sve rezultate pretrage. Znala je da ne smije pristupiti
kartonima pacijenata, ali također je znala da je šansa da je netko uhvati vrlo
malena. Uvijek je mogla tvrditi da je kliknula na pogrešnog pacijenta.
Pronašla je trideset osam pacijenata s prijelomima palćane kosti koji su
dobili gips, ali svi su osim troje bili stariji od sedamdeset. Među troje
mlađih pacijenata bile su dvije žene te jedan mlađi muškarac koji je vozio
skejtbord u dvadesetima. Nitko nije odgovarao opisu muškarca ispred
Ringena. Morat će proširiti pretragu na druge bolnice u gradu, ali najprije je
htjela provjeriti kakvo je stanje pacijenta s predoziranjem na intenzivnoj.
U dugačkom hodniku koji se protezao iza predsoblja na ulazu Tekla je
nailazila na ljude koji su se držali za nosove, neka su djeca vikala »ovdje
smrdi« svojim snuždenim roditeljima. Na intenzivnoj je bilo opuštenije i
manje nagužvano. Usta su joj bila suha jer je prestala disati kroz nos. Tekla
je spazila Evu Elmqvist, odjevenu u svjetloplavu haljinu i crne čarape.
Pomislila je kako bi ona sama izgledala vrlo smiješno da na poslu nosi
haljinu.
Sjela je na sjajan, narančasti stolčić pokraj liječnice intenzivne njege.
»Kakvo je stanje?«
Eva se okrenula oko sebe.
 »Stalno nam pristižu slučajevi predoziranja.«
»Imaš teoriju zašto?« upita Tekla.
»Čini se da su narkići počeli miješati heroin s fentanilom.« »A njega je
teško usitniti u heroinu«, dopuni je Tekla.
»Dovodi do brutalnog predoziranja.«
»Točno tako.«
»A kakvo je Miguelovo stanje?«
Eva je zataknula naočale u svoju gustu kosu.
»Mislila sam da znaš.«
»Znam što?«
»Umro je sinoć.«
»Što se dogodilo?«
»Jučer je počeo imati grčeve. Dijaliza je dobro funkcionirala i acidoza
je bila pod kontrolom nekoliko dana. Tako da nije do toga.«
»I čula sam da je posrijedi ipak bio kinin.«
Eva zastane. Lukavo pogleda Teklu ispod velikog uvojka koji joj je
prekrivao pola lica.
»A ja znam tko je razriješio slučaj. Ali iz Linkopinga su nam to
potvrdili. Morali smo reći načelniku odjela da urgira ondje kako bi brzo
analizirali uzorke. Inače zna potrajati tjednima. Katkad i mjesecima.«
»Još što?« upita Tekla povlačeći majicu ne bi li prozračila oznojeni
grudni koš.
»Samo fentanil i difenhidramin. Fentanil je tipa sto puta snažniji od
morfija, a ima jednak mehanizam djelovanja kao heroin.«
»Opioid jedan, opioid drugi.«
»Točno.«
»A ova druga tvar, difen...« Tekla se pravila glupa. Zapravo je u glavi
mogla otvoriti jedini pregledni članak koji je na Internetu postojao o
difenhidraminu. Usporedila ga je s onim što joj je Eva rekla.
»Difenhidramin, antihistaminik. Ista stvar i ovdje. Dopuna koja se
koristi da bi se...«
 »... smanjila količina heroina, koji je najskuplji«, prekine je Tekla. »A
antihistaminik pruža ugodno uspavljujuće djelovanje.« Tekla pogleda sobu,
svaki je odjeljak bio zauzet. Kad je opet potražila Evin pogled, ugledala je
iznenađenje na liječničinu licu i shvatila svoju pogrešku.
»Točno«, reče Eva. »Ali znala si...«
»Ne. Odnosno jesam, znam ponešto o tom antihistaminiku.«
»Ti si zaista posebna liječnica, Tekla.«
»Ne znam baš. Ali kakav miks.«
»Pravi džumbus.«
Bilo je neobično čuti riječ »džumbus« iz usta Eve Elmqvist, uštogljene
docentice koja medicinske članke izbacuje kao na traci. Možda je i u
mladosti krala roditeljima alkohol iz bifea?
»A konvulzije?« upita Tekla.
Eva je rezignirano slegnula ramenima.
»Možda kasne nuspojave difenhidramina. Ili trajna oštećenja na srcu,
nakon sveg sranja koje je unio u sebe. Ili srčani udar zbog svega čime je
opteretio svoje tijelo. To sada kad leži i hladi se u mrtvačnici osam katova
niže, više baš i nije važno.«
»Devet.«
»Ha?«
»Devet katova niže.«
Tekla je to znala jer je voljela posjećivati Billa i Bulla, forenzičare u
podrumu na patologiji.
Eva je ustala i otkrila tamne mrlje od znoja ispod svoga poprsja.
»Oprosti, ali imam još devet slučajeva predoziranja koje moram obraditi.
Još smo troje sinoć poslali u onu finu bolnicu na sjeveru grada i jednog u
Södertälje. Ali svi su krcati. I više od toga. Prokleti narkići. Zar ne mogu
pripaziti na to čime se fiksaju? I da, vozila hitne pomoći ostala su bez zaliha
naloksona.«
Drhtavom je rukom prošla kroz kosu.
»Pretpostavljam da mi ne možeš pomoći oko kreveta na intenzivnoj?«
»Nažalost, ne mogu«, odvrati Tekla i pomisli koliko je Eva prema njoj
bila ljubaznija sada kad Anita nije bila ovdje.
 »Nadajmo se da će policija uloviti te idiote koji prodaju otrov za lisice.«
»Usput, jesi li pokušala s fizostigminom?« upita Tekla.
Eva sumnjičavo pogleda mlađu kolegicu s hitne — odjela nekoliko
mjesta niže po važnosti od njezina.
»Jesam li spomenula da je imao i antikolinergički sindrom?«
»Eh, nisi, ah mislila sam...«
»Ali zapravo, da, pokušali smo, jučer, nakon što je netko nazvao i
dojavio to jednoj našoj medicinskoj sestri. Ne navevši svoje ime. I upalilo
je.«
Eva je odmahnula glavom i slegnuvši ramenima dala do znanja da više
ne želi slušati kako Tekla sve zna.
»Vidimo se«, reče Tekla i ode s intenzivne. Pomislila je na sve pacijente
koji su se predozirali heroinom. Užasavala se da će im jednog dana na hitni
prijem stići Simonovo hladno tijelo. Preminuo od predoziranja. Prije nego
što je stigla natrag na hitni odjel, mobitel joj je zapištao. Primila je SMS od
Astrid.
Evo bracin broj. Fora. Znala sam da si dobro pašete.☺
Tekla je nevoljko poslala poruku Magnusu. Smjesta je osjetila grč u
trbuhu. Kad je posljednji put upoznala nekog dečka? Odagnala je tu misao.
Pomislila je na susret s Evom s intenzivne. Mora bolje skrivati svoje misli i
zaključke. Zašto joj mozak ne radi kako bi trebao? Posljednji tjedan nije
uspjela razvrstati sve mentalne slike prije spavanja. Kartoteka je bila u
neredu i treperila je kad bi zatvorila oči. Ali Tekla se nije kanila predati.
Nekoliko dugačkih sekundi razmišljala je o tome što bi se dogodilo da
netko otkrije da je kopala po kartonima pacijenata diljem ovoga grada.
Dragi Hampus. Ne bi ni trepnuo da je cinka Goranu kad bi saznao. Ili Tariq.
Ali onda bi možda dobila njegov »blagoslov«? Nije bila sasvim sigurna.
Definitivno je pokazao drugu stranu sebe nakon Tekline intervencije zbog
plućne embolije koja se pretvorila u moždano krvarenje.
Još jedan sat do današnjeg sastanka s Rebeckom Nilsėn. Ragna je
djelovala kao da ima sve pod kontrolom na hitnoj pa je Tekla potražila
računalo, duboko udahnula i kliknula na »druge zdravstvene ustanove«.
Pretraga je ponudila svaku bolnicu u Stockholmu. Počela je pregledavati
hitne slučajeve zaprimljene na odjele kirurgije i ortopedije u posljednja tri
tjedna. Sinula joj je jedna misao: budući da je Monica točno znala što
smjera, možda je sada mogla vidjeti i Teklin upad u bazu podataka? Tekla
se nije imala snage time zamarati. U tom će slučaju to otkriti idući put kad
vidi ravnateljicu.
 Srijeda, 12. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

»kako. .. ide. ..« upitala je Tekla zvučeći kao da je puzajući oborila svjetski
rekord na pedeset metara.
»Možda da dišete malo?« predloži Rebecka Nilsėn glasom mekim poput
svile.
Tekla je pokušala usporiti puls. Prekinula je Marcusa iz sigurnosne
službe i policajku Rebecku usred žustre rasprave. Iste je sekunde shvatila da
je stres zbog dolaska na odjel za opekline nestao, jer sada je znala da
opečeni pacijent nije Simon.
»Shvaćate da se obveza čuvanja tajne ne odnosi samo na medicinska
stanja«, rekla je Rebecka skidajući svoj zeleni sako boje mente. Izražena
ramena izgledala su poput malih naranči ispod naramenica.
Tekla kimne. Disala je.
»Usporedba sa zubnim kartonima nije dala nikakve rezultate.
Kompletno smo pregledali nekoliko stomatoloških ordinacija na
Södermalmu.«
»Znači, i dalje ne znate tko je on?« Sada je vidjela da je pacijent
ekstubiran, uklonjena mu je plastična cjevčica iz dušnika i samostalno je
disao. »Reagira U na podražaje?«
»Poslijepodne će mu opet pregledati glavu«, odgovori Rebecka. »Kako
bi procijenili moždane funkcije.«
»Da vide je li postao biljka ili ne«, ubaci se Marcus Safadi iz svog kuta
prostorije.
»Slobodno se tako izrazite ako vas je volja«, rekla je Tekla ne
podignuvši pogled. Doduše, nije mogla ne zamijetiti Rebeckin smiješak.
»Ali još niste isključili teroristički aspekt istrage?«
»Dapače«, reče Marcus.
»Kako to mislite?«
Marcus je djelovao kao da razmišlja koliko toga smije otkriti.
 »Dobili smo rezultate analize uzoraka krvi onog muškarca kojeg ste
lovili po podzemlju.«
»I?«
»Nema podudaranja. Ali snimke nadzornih kamera dale su nam trag...«
»Uh, baš moraš toliko okolišati?« prekine Rebecka svog kolegu iz
sigurnosne službe. »Ima tetovaže na ruci koje upućuju na jasne ruske
poveznice, možda negdašnji FSB, i postupio je profesionalno kad je shvatio
da mu je propao plan da pobjegne kroz prozor i preko balkona. Usto je znao
za izlaz kroz podzemlje prema parkiralištu za zaposlenike.«
»FSB?« upita Tekla.
»Ruska sigurnosna služba.«
»Ali kakva bi to poveznica s pacijentom s opeklinama mogla
postojati?« upita Tekla.
Marcus se pravio kao da je sam u prostoriji s Teklom.
»Moramo nastaviti istragu.«
Rebecka Nilsėn izgledala je iznimno iznervirana šturošću svoga kolege.
»Oni upravljaju velikim dijelom kriminala u gradu.«
»Tko oni, FSB?« upita Tekla.
»Da, posredno. U Stockholmu postoji takozvani vor, ili vor v zakone,
kriminalni vođa, koji upravlja svim kriminalom kao da je riječ o jednom
velikom poduzeću. Ne možemo mu ući u trag, ponaša se uzorno. Nikad ne
dolazi u doticaj s oružjem ili drogom. Pedantno ispunjava porezne obveze.«
Rebecka se nasmiješila sebi u bradu. »Mislim da mu je službeni posao
prevoditelja ruske književnosti. Ali u principu vodi cijelo tržište heroina i
velik dio tržišta amfetamina pomoću raznih više ili manje povezanih bandi
koje su mu podređene.«
»A poveznica s FSB-om?« upita Tekla.
»Može se reći da su mu oni nalogodavci.«
»Ruski organizirani kriminal kontrolira trećinu tržišta heroina u čitavoj
Europi«, ubaci se Marcus.
»I velik dio krijumčarenja oružja«, nastavi Rebecka. »I trgovine ljudima
i krijumčarenja novca.«
 »Nevjerojatno«, reče Tekla posve zaokupljena novim informacijama. »I
FSB...«
»Sav taj kriminal čini FSB-ov najveći izvor prihoda«, reče Marcus.
»A Purin?« upita Tekla i dopusti mislima da joj odlutaju.
»Sve je odobreno s najviše instance«, odvrati Rebecka nasmiješivši se.
»I to nije nikakva tajna«, potvrdi Marcus. »Sve postoji u službenim
dokumentima.«
»Što je murjak iz sigurnosne službe, dakako, morao istaknuti«, rugala se
Rebecka.
Tekla je opet pogledala pacijenta s opeklinama.
»Znači, nadamo se da će se probuditi«, ustanovi Tekla i zagleda se u
otvor na zavoju u kojem su se krila usta.
Marcus još više snizi ton. Bio je jedva čujan.
»Mi ćemo ga rado ispitati.«
»Kad Marcus kaže mi, misli na NOJ. Sigurnosna služba je samo u ulozi
promatrača.«
Nakon što je Tekla pozdravila Rebecku i napustila intenzivnu, provjerila
je mobitel i vidjela da joj je Magnus odgovorio: Može! Slobodno navrati
večeras na piće.
 Srijeda, 12. lipnja
KONFERENCIJSKA DVORANA
HITNOG PRIJEMA NOBELOVE BOLNICE

»Možeš li ostati poslije sastanka zaposlenika?« upitao je Göran. Tekli je to

zazvučalo više kao naredba nego kao pitanje, i Göran je izgledao zaista
razdraženo. »Pristigla nam je prijava da si kopala po kartonima pacijenata
za koje nemaš ovlaštenje.«
»Ja...«
»Ne sada«, prekine je Göran podignuvši ruku. »Poslije sastanka. Ali
ovo ne izgleda dobro, Tekla. Nikako.«
Više je liječnika ušetalo u dvoranu i sjelo. Mnogi su ponijeli ručak.
Tekla je utonula na stolicu uza zid. Studenti medicine zamijetili su da se
ponaša neuobičajeno i zagledali se u praznu stolicu za velikim stolom.
»Dobro došli. Pa počnimo od...«
»Ispričavam se«, reče jedan dobro poznati glas s vrata.
Göran podigne pogled sa svojih papira.
»Oho, stiže nam cijenjena gošća«, uštogljeno reče Göran. Nikome nije
mogla promaknuti činjenica da se smanjio za nekoliko centimetara.
»Ne dajte se smetati«, reče Monica Carlsson i zatvori vrata. Stala je uza
zid i pogledom prešla preko stola. Tekla je spustila pogled.
»U redu, da ubrzamo onda malo«, nastavi Goran. Tekla ga nikad nije
čula kako prolazi kroz planirane edukacije u klinici tako hitro. Završio je
sastanak i liječnici su izišli iz dvorane.
Tekla je krajičkom oka vidjela kako Monica prilazi i nešto govori
Goranu koji je brže-bolje kimnuo, zagledao se u Teklinu smjeru i zatim
ispratio liječnike. Tekla je bila zbunjena.
»Bila sam u prolazu ionako«, reče Monica i sjedne na stolicu na čelu
stola gdje je sjedio Goran. Ogledala se oko sebe s gnušanjem. »Isuse, pa vi
ovdje nemate zraka. Kako izdržavate?«
»Možda su zato sastanci zaposlenika tako kratki«, odvrati Tekla i sjedne
na sigurnu udaljenost od nje, dvije stolice dalje. Primijetila je jarkožutu
suknju i crne cipele na ravnateljici bolnice. Ako je išta naučila o Monici
Carlsson, onda je to da nikad nije »bila u prolazu«.
»Hoće li preživjeti?«
»Tko?« upita Tekla i smjesta osjeti kako su joj niz leđa prošli trnci.
»Pacijent s opeklinama na intenzivnoj«, odvrati Monica. Izvadila je
nešto iz džepa sakoa i ubacila u usta.
»Aha, on.«
»Što ste mislili, za koga pitam?« upita Monica i lukavo pogleda Teklu.
»Susrećem toliki broj pacijenata da...«
»Hoće li preživjeti?«
»Teško je reći. Najviše su stradali bubrezi od svih rasprostranjenih
ozlj...«
»Smrdi li još onako na intenzivnoj? Već dugo nisam posjetila naš glavni
brod.«
Tekla je zamislila moderne prostorije intenzivne.
»Nisam razmišljala o tome.«
»Ali jeste li primijetili smrad ovdje dolje u jazbini?«
Tekla nije mogla suspregnuti smiješak.
»Što?« upita Monica, a Tekla je sada vidjela kako ravnateljica Nobelove
bolnice u sebe trpa slane gumene bombone od sladića za ručak.
»Rekli ste jazbina.«
»A vi je tako ne zovete, mislim hitnu?«
»O, zovem.«
»Ali ste se začudili što ja znam za taj nadimak.«
»Recimo.«
Tekla je dobila poriv upitati Monicu žvače li bombone od sladića zbog
niskog tlaka — možda je imala Addisonovu bolest, ali nije se usudila
postaviti tako osobno pitanje.
Monica je polako prošla prstima kroz kratke šiške.
»Zato moramo sklopiti dobar ugovor. I gori nam pod nogama.«
»Mislite za JPP ?«
»Zgrada trune iznutra. Zar to ne vidite, kao liječnica?«
 »Moj je fokus većinom na ljudima.«
»Vidjela sam da se družite s Tariqom.«
»Kako to mislite?«
Monica se zapiljila u Tekline oči.
»Doktorice Berg. Zasad ja postavljam pitanja.«
»Samo kažem da nisam toliko razmišljala o tome zašto tako strašno
smrdi«, reče Tekla. »Polazim od toga da uprava sve ima pod kontrolom.«
Monica Carlsson ustala je od stola.
Sada počinje, pomisli Tekla. Prešla sam granicu.
Monica je odšepala dvoranom i zaustavila se ispred ulja na platnu koje
je prikazivalo bivšeg ravnatelja Ralfa Bergstroma, rođenog 1902. godine.
»Svi ti muškarci«, uzdahne Monica.
»Ah, slažem se s vama.«
»Pa zašto se onda družite s Tariqom?«
Tekla bi mnogo platila da dozna odakle Monica crpi sve te informacije,
ali shvatila je da se ne isplati pitati.
»Nekako ga je teško izbjeći.«
»Malo kao smrad u bolnici«, reče Monica sebi u bradu.
»Čepići za nos nisu dovoljni.«
Tekla se nasmiješi zbog usporedbe.
»Ali još niste razgovarali s Anitom, koliko čujem.«
»Tako sam vam rekla?«
Monica se okrene.
»Ne baš.«
Tekla je osjetila kako joj navire glavobolja.
»Riješit ću to tijekom tjedna.«
»Jako nam se žuri.«
»Razgovarat ću s njom još danas.«
»U redu«, reče Monica i popravi svoju tamnozelenu svilenu bluzu ispod
sakoa. Tekla je pretpostavljala da se Monica jednako znoji kao i svi drugi na
ovoj vrućini.
 »Tekla?«
»Da?«
»Jeste li jutros pronašli ono što ste tražili?«
»Na što mislite?«
»Na zdravstvene kartone pacijenata bolnice Kungsholmen? Kojima ne
smijete pristupiti osim ako želite vidjeti povijest bolesti određenog pacijenta
kojeg nastavljate liječiti.«
Tekla se skamenila. Ali nije imala razloga lagati.
»Ne, nisam mogla ući.«
»Ovog ste muškarca tražili?«
Tekla je uzela papirić i pročitala. Ime i osobni identifikacijski broj.
Pitala se hoće li se ikad prestati čuditi Monici Carlsson.
Monica je prišla Tekli i nadlanicom obrisala malo znoja s njezina čela.
»I pustite Görana. Neće biti nikakve prijave.«
Monica je uzela još jedan bombon iz džepa.
»Želite bombon?«
»Ne, hvala«, procijedila je Tekla.
Monica je ubacila bombon u usta i pošla prema vratima.
»Nazovite me kad razgovarate s Anitom.«
 Srijeda, 12. lipnja
GRÖNVIKSVÄGEN, BROMMA

Victor je podignuo crnu torbu s pH-testovima i pošao van prema grdosiji od

bazena. Na stolici ispod izbočenog krova uz bazen sjedila je Victorova
devedesetčetverogodišnja žilava mama Marina i gledala vodu, koja je sada
poprimila zlaćanu hrđavo- smeđu boju. To je Victora rastužilo. Kao da mu
je mama gledala u neka minula vremena. Iz daljine je Victoru izgledala kao
da spava, ali kad se našao nad njom, shvatio je da na glavi ima slušalice i
bila je zadubljena u neki drugi svijet. Probudila se i skinula slušalice kad ga
je ugledala.
»Victore! Maлыш. Htjela bih s tobom o nečemu razgovarati.«
Nasmiješio se. Poljubio ju je u tjeme. Zatvorio oči. Sijeda počešljana
kosa visjela joj je preko pletenog džempera, crveno- bijelog uzorka koji je
podsjećao na kineskog zmaja.
»Mamyшka. Kako ti mogu pomoći?«
»Ova nova Filipinka ne prati jakim deterdžentom. Smrdjeti na
kemikalije. Uništiti plahte.«
»Reći ću Coco.«
»Onda sam sretna.«
Starica je odlučno kimnula svome sinu i ponovno stavila slušalice.
Victor je pretpostavljao da sluša klasičnu glazbu. Zapravo je rekla da bi
htjela slušati audioknjige. Ali nije uspjela naći nijednu na ruskom. A na
uzbečke je mogla zaboraviti. Do daljnjeg će se morati zadovoljiti
Šostakovičem.
»Victore! Kako je Nina?« viknula je stara dama.
Victor joj je pomaknuo slušalice.
»Nina? Zašto pitaš, mama?«
»Nije sretna, ja to vidim.«
Victor se zagledao u bazen. Morao se složiti sa svojom mamom. Nešto
nije bilo u redu s Ninom. Nije bila svoja u posljednje vrijeme.
»Ma, bez brige, mamice. Mislim da samo ima previše posla.«
 »Pa reci joj da radi manje«, reče Marina, odlučno vrati slušalice na
glavu i zabulji se u kameni zid.
Victor je uzeo štapić s pH-testom i umočio ga u bazen. Na dnu je
ugledao strašno prljavi robotski usisavač mulja koji je danonoćno usisavao
prljavštinu. Štapić je pokazao pH-vrijednost od 7,9 — tri desetinke previše.
Zašto nije mogao izići na kraj s nečim tako jednostavnim kao što je bazen?
Čuo je Sardora kako trubi odozdo s ulice. Došao je trenutak da se uhvati
u koštac sa Sjevernim klanom. Nema više nasilnih ispada. Ni mrtvih
Albanaca.
.

»Kupio sam Softcare, aktivni kisik«, Victor uzdahne na prednjem sjedalu.

»Provjerio sam s jednim Nininim poznanikom koji navodno najbolje vodi
brigu o bazenima na cijelom Djurholmenu. Ne znam ni kako se zove, ah on
mi je rekao da bih trebao upotrijebiti Softcare, tako da sam se sada
opskrbio.«
»Onda bi trebao biti sretan«, reče Sardor.
»I jesam sretan.«
»Ma, koga to pokušavaš zavarati?«
Sardor je ubrzao po Alviksvagenu, u smjeru škole Alstensskolan.
Victor je vidio dvije majke kako im džogiraju ususret, obje su gurale
sportska dječja kolica.
»Sardore.«
»Molim?«
»Kako ti je sestra, ozbiljno?«
»Nemam pojma.«
»Kako to misliš?«
»Ne razgovaramo baš, tako da ne znam otkud bih znao kako se osjeća?
Ima pune ruke posla prodajući skupe kuće na otočju i vodeći brigu o svom
razmaženom mužu. I to bez svih onih nekretnina koje su pokupovali diljem
svijeta.«
»Zar su kupili nešto novo? Osim one kuće u Riju?«
»Ne znam. Koliko kuća čovjeku može trebati?«
 Sardor je prošao Appelviken. Morao je prikočiti svake dvije minute
kako bi propustio dječja kolica i umorne školarce da prijeđu preko
pješačkih prijelaza.
»Što god rekao, ona će sve preuzeti kad ja umrem«, reče Victor.
Sardor je usporio kod Alleparkena, zaustavio automobil na pločnik i
okrenuo se prema tati.
»Zašto govoriš da ćeš umrijeti?«
»Nemoj se brinuti.«
»Ne brinem se.«
»Ali važno je da to čuješ«, reče Victor. »Nina je čista. Nikad nije imala
nikakve veze s našim poslom, nema je ni u jednom registru i tako će i ostati.
Ona je osoba zbog koje će biznis dugoročno djelovati legitimno. Sva sranja
idu sa mnom u grob.«
»Pitam se što Središnjica misli o tome«, podsmjehne se Sardor.
»Prepusti ti Središnjicu meni.«
»I super za tebe što ja nemam djece«, reče Sardor.
»Kako to misliš?«
»Tako da se moji zločinački geni ne prenose dalje.«
»Sada nisi fer.«
»Ali ti si to rekao.«
»Nisam«, reče Victor izgledajući doista iscrpljeno.
»Ali ja se tako osjećam'.« reče Sardor koji se morao nakašljati.
Victor je položio dlan na Sardorovu ruku.
»Sardore. Saslušaj me. Tvoji nedostaci kao sina posljedica su mojih
neuspjeha kao oca.«
»To nam je u genima.«
»Nije«, prekine ga Victor. »Znam da mi pokušavaš ugoditi. I bio si
fantastično poslušan. Znam i da dobro kontroliraš heroin, amfetamin, kurve
i oružje. Ali baš zato.«
»Baš zato što?« upita Sardor.
»To je jedino što znaš. Jedva znaš što znači riječ eskalirati. Kako ćeš se
snaći u normalnom društvu? Ili još gore, voditi brigu o stvarnoj tvrtki?«
 »Daj mi onda da radim ono u čemu sam najbolji«, reče Sardor.
»U nekom drugom svijetu«, reče Victor stavljajući ruku na čelo. »U
nekom drugom svijetu, sine. Mora doći kraj svem nasilju. Kamila, Emily i
Kate ne bi se trebale osvrtati preko ramena kad odrastu. Ubio sam i naudio
previše ljudi. Od djece napravio siročad. Dopustio da anarhija vlada na
ulici. Kad ostariš, jasno vidiš u retrospektivi što si trebao učiniti drugačije. I
ti si moj najveći neuspjeh. Ali za to nisi ti kriv.«
Sardor je buljio u prazno. Članci prstiju pobijeljeli su mu dok je držao
upravljač.
»Naravno da ćeš dobiti svoj dio nasljedstva«, reče Victor.
»Ali Nina će preuzeti biznis?«
»Da. I to moraš prihvatiti.«
Sjedili su kratko u tišini. Onda je Victor prozborio: »I znaš da sanjam o
još unučadi. Nikad nije prekasno.«
Sardor je nagazio na gas, spustio se s pločnika na Alviksvägen i
agresivno se približio nekom Volvu V90.
»Zaboravi.«
Sardor je vozio opasno blizu tom Volvu.
»Muškarci mogu i kasno dobiti djecu. Samo moraš naći...«
»Prestani!« prekine ga Sardor.
»Dođe mi da pomislim da uopće ne voliš žene«, nasmije se Victor.
Sardor je pretekao Volvo i umalo se frontalno sudario s automobilom
koji im je dolazio ususret.
»Lakše malo!« reče Victor.
»Nina će sve dobiti!« povikne Sardor.
Victor je spustio svoju žuljevitu ruku na Sardorovu nadlanicu.
»Neće. I ti ćeš postupiti kako sam ti rekao. Znam da ćeš održati riječ.«
Sardor je znao da nema šanse. Usporio je zbog crvenog svjetla na
semaforu kod kružnog toka u Alviku. Teško je disao.
»Zar ne?« upita Victor. »Poslušat ćeš me?«
»Obećavam.«
»Što mi obećavaš?«
 »Da ćemo se ubuduće prestati baviti drogom i kurvama i da ću Nini
dopustiti da preuzme zakoniti biznis. Nekretnine i to. Sve čisto kao suza.«
»Znači, kuneš se?«
»Da.«
»Na?«
»Na prabakin grob«, reče Sardor. I proveze se kružnim tokom u Alviku
prema industrijskom području Ulvsunde.
»E, tako već da«, reče Victor.
 Srijeda, 12. lipnja
BLUE OYSTER THAI, INDUSTRIJSKO
PODRUČJE ULVSUNDE

»Dobro došli!« reče Victor i zadrži ruku Zoga Bibe dodatnih nekoliko
trenutaka. Vođa Lavova podsmjehnuo se Sardoru koji je stajao pokraj i
prikupljao sve oružje.
»Tako da nas možete pokositi dok su kamere isključene. Ne hvala.«
Victor je ispustio ruku i umjesto toga dočekao Tonyja Nordstroma iz
Jakan Crewa zajedno s dvojicom kompića.
»Da smo vas htjeli ubiti, jutros se ne biste probudili. Shvatite ovo kao
običnu božićnu večeru s obitelji. Nećete valjda donijeti oružje kući mami na
večeru?« upita Victor.
»‘Ajde, Biba«, reče Tony i uhvati se za tetovirani trbuh. »Gladan sam
kao lav.«
Albanski vođa na koncu je kimnuo svojim ljudima u crnom da predaju
oružje. Podignuli su revere svojih sakoa i dopustili im da ih pretresu. Sardor
je uredno poredao pištolje, spremnike za streljivo, noževe, mini-uzije i
odveo ih u salu za objedovanje Blue Oyster Thaija. Sardor je unajmio čitav
restoran.
»Ne nađe mnogo ljudi put dovde u ova vremena«, rekao je vlasnik dan
prije primajući svežanj novčanica u ruku. »Naročito ne kad je toplinski val i
svi ispijaju pivo u gradu.«
Bande su se jedna za drugom pridruživale, razmjenjujući rezervirane
pozdrave i skeptično buljeći prema restoranu.
Dugačak stol, usred sumorno dekoriranog restorana, sada je bio
ispunjen do posljednjeg mjesta. Ozračje je bilo napeto i znojno, ali puno
iščekivanja.
»Tako «, reče Victor i raskopča gumb na sakou, rukom prijeđe po svojoj
bijeloj košulji i podigne čašu hladnog crnog vina. »Pozdravimo i Jimmyja
Chua iz No Way Outa, Rickarda Jakobssona iz K-Mena te Christiana
Jensena iz Red Bearsa. Lijepo što ste se mogli nacrtati ovdje u tako kratkom
roku. Znam da ste svi zauzeti biznismeni.«
 Christian Jensen i dopredsjednik »Grof« Holmstrom potegnuli su pivo
iz boca dok se Zog Biba držao vode. Dugački stol bio je lijepo namješten
ubrusima svijenima u obliku labudova, ružičastim cvijećem među tanjurima
i umacima postavljenim na odvojene tanjuriće. Rickard Jakobsson i dvojica
njegovih ljudi iz K-Mena sumnjičavo su pogledah prema Jakan Crewu s
druge strane stola i čekali razvoj situacije.
»Stigli ste direktno s posla, pretpostavljam,« reče Victor i uhvati
pozornost svih prisutnih dok je govorio, »pa možemo početi s večerom. Ni
Versajski se ugovor nije sklopio na prazan želudac.« Rickard Jakobsson
zbunjeno je počešao crvenu bradu, a vjeđe su mu visjele teško kao i uvijek.
»Danas vas častimo buffetom tajlandske hrane«, nastavi Victor sretnim
tonom. »Ima piva i vina, samo recite osoblju. Hoćemo početi s Lavovima?«
Zog Biba prijeteće je zurio u Victora, ah na koncu je Albanac ustao i sa
sebe svukao sako te ga prebacio preko podstavljenog naslona stolice.
Polako je pošao prema bifeu praćen dvojicom muškaraca u crnim
košuljama.
Victor je duboko udahnuo pa dopustio zraku da mu polako iziđe na nos.
Nastavio je kimati u raznim smjerovima oko stola, gdje je sjedilo
dvanaestero čelnih osoba Sjevernog klana zajedno s trima predstavnicima
motociklističkog kluba Red Bears sa Skärholmena. Sardor je obilazio stol i
pomagao osoblju da iznesu boce piva i vina.
Jedna po jedna banda odlazila je do prostranog bifea. Dečki Tonyja
Nordstroma iz Jakan Crewa sjeli su s po dva pretrpana tanjura i počeli trpati
u sebe proljetne rolice sa zelenim curryjem i bambusovim izdancima. Tony
je kimnuo Victoru i izgledao zadovoljno sa svog mjesta za stolom.
Podignuo je čašu i nazdravio sam za sebe.
»Nije baš restač s Michelinovim zvjezdicama«, rekao je manje
zadovoljni Jimmy Chu i popravio svoje sunčane naočale s plavim staklima
kad je prošao pokraj Victora. Jimmy je bio jednako preplanuo kao i uvijek i
majica kratkih rukava bijela kao kreda bila mu je pripijena uz izražene
mišiće.
»Žao mi je, ali treba nam privatnost«, reče Victor i po ramenu potapša
vođu bande No Way Out. »Grand Hotel je već bio bukiran zbog godišnje
skupštine Državne policije.«
 Tony Nordstrom se naglas nasmijao, a čak je i Christian Jensen izgledao
kao da je živnuo.
Na koncu je Victor sjeo na čelo stola i zamolio Sardora da mu donese
porciju. Sardor je bacio pogled na stol ne bi li vidio je li itko doživio kako
ga je ponizio tom naredbom.
»Najprije želim izraziti svoje žaljenje zbog Lorikove smrti«, reče Victor
stisnuto i pogleda prema drugom kraju stola. Zog Biba odložio je vilicu i
prekrižio ruke preko prsa. Prijeteći je buljio u buket cvijeća nasred stola.
»To je bilo...«
»Jebeno nepotrebno«, prekine ga albanski vođa i uhvati se objema
rukama za stol. Victor se na tren zapitao hoće li prevrnuti stol.
Samo su članovi Jakan Crewa nastavili jesti u tišini. Svi su ostali šutke
sjedili i napeto iščekivali što će se dogoditi. Sardor je stavio tanjur pred
Victora i udaljio se potom prema šarenoj slici na zidu s naslikanim zlatnim
hramom.
»S time se doista slažem«, reče Victor i odmahne glavom. »Ah to je bio
samo biznis. Ništa drugo doli biznis. Važno je ponekad ne uplitati osjećaje
kad...«
»Lako je tebi reći«, prekine ga Biba. »Nisi ti izgubio člana obitelji.«
»Pusho ne paqe«, reče Victor držeći ruku na srcu. Primijetio je kako se
Zog Biba iznenadio. »Počivao u miru. To je u potpunosti bila naša krivnja.
Odgovornost je moja, i žao mi je što sina nisam bolje odgojio.
Temperamentan je — što nije uvijek loše. Ovaj je put, međutim, prevršio
svaku mjeru.«
Jedina osoba koja nije gledala u smjeru Sardora bio je Rickard
Jakobsson, koji je upravo naišao na pileći ražnjić i htio ga umočiti u umak
od kikirikija.
Zog Biba i njegovi lavovi u crnom izgledali su kao da će ustati svaki
čas. Zog je preuzeo riječ: »Ubili ste pogrešnog tipa. Lorik nije ni bio u
Kvarnenu.«
»To ne znate sa sigurnošću...« započne Sardor, ah smjesta se povukao
kad je Victor podignuo ruku.
»Strašno mi je žao«, reče Victor i nasmiješi se Zogu. »Vidim da bolje
kontroliraš svoje sinove. Pune e mire, bravo.«
 »I koji kurac izvodite sa svojim heroinom?« najednom zareži Rickard
Jakobsson iz K-Mena. Gips od račića prelomio je na dva dijela. »Pomiješan
je s nekim sranjem. Narkići po gradu crkavaju k’o muhe.«
»Hvala što si to spomenuo«, reče Victor i ispruži ruku prema bočnoj
strani stola. »Svjesni smo tog problema i u potrazi smo za krivcima.«
»Tražite malo bolje«, reče Rickard i odgrize komadić pilećeg ražnjića.
»Naravno, budemo«, odvrati Victor. »Eje i Sardor radit će danonoćno u
idućih nekoliko dana kako bi pročešljali grad.
I budući da si postavio to osjetljivo pitanje, pretpostavljam da ćete svi vi
prestati snižavati cijene samo zato što je naš proizvod u ovom trenutku roba
s greškom.«
Tony Nordstrom nagnuo se unatrag i razgibao mišićava ramena. Zatim
je izustio uza smiješak:
»Ili Rickard kani zauzeti naše teritorije kao što je to činio kad nam je
lani ponestalo koke?«
Dvojica članova bande Rickarda Jakobssona hitro su ustala. Izgledali su
kao da žele poravnati račune na licu mjesta, ali vođa K-Mena nije bio tako
izgubljen kao što je možda izgledao. Nasmiješio se i rukom smirivao svoje
ljude koji su ponovno sjeli za stol.
»Nećemo izigravati neke korumpirane političare«, reče Victor. »Svi smo
mi muškarci koji čvrsto stoje iza svojih riječi. Ako mi svi obećate da ćete
prestati spuštati cijene, i mi, Umarovi, obećavamo da se nećemo širiti na
teritorije sjeverno od restorana Jarva.«
»Podignut ćemo cijenu heroina još večeras«, reče Rickard Jakobsson i
raširi svoje mišićave ruke.
»Onda ćemo je i mi podignuti«, dopuni ga Jimmy Chu.
»Iako je hrana ovdje odvratna.«
Prolomi se smijeh.
Victor odvrati pogled prema Zogu Bibi na drugom kraju stola. Albanac
je rezervirano pratio razgovor. Victor je polako ustao i obišao stol. Stao je
jedan metar od albanskog vođe bande.
»Miku im, prijatelju. Ja imam troje djece za koje bih sve učinio. Katkad
i malo previše.« Victor se okrenuo prema Sardoru i odmahnuo glavom.
Gusta tišina nadvila se nad restoran u kojem su svjetla bila prigušena. Svi
su pratili i najmanju kretnju Victora Umarova. »Tako da znam što je obitelj.
Da mi netko dira djecu, ja bih... Znate i sami što. Svim svojim uzbečkim
srcem molim vas da oprostite mom sinu što je pogriješio. Svi smo u životu
griješili, ali najvažnije je priznati greške, zamoliti za oprost i zatim nastaviti
sa životom. Nudim ti cijelo tržište kokaina u Stockholmu u zamjenu za to
da pustiš ovo na miru i ne odlučiš riješiti problem nasiljem. Nitko od nas
ništa neće dobiti ako se prolije još krvi.«
Vođa Lavova, Zog Biba, ustao je, prišao Victoru i zagrlio uzbečkog
domaćina.
Ostali za stolom su im zapljeskali.
Victor je podignuo ruku kako bi utišao okupljene. Pogledao je prema
Sardoru.
»I dočepat ćemo se Lorikova tijela tako da mu možete održati dostojan
pogreb. Zar ne?«
Sardor kimne.
»Sardor će to srediti«, reče Victor i primi Zoga Bibu za ruku.
Victor ode sjesti, ubaci prvi zalogaj u usta i shvati da je bio gladan kao
vuk.
.

Kad su svi otišli iz restorana, Sardor i Victor izišli su na parkiralište. Bila je

topla i ugodna lipanjska večer. Sunce je zašlo, ali još je bilo svijetlo.
»Kako si?« upita Victor.
»Dobro.«
»Sigurno?«
Sardor odmahne rukom. »Prestani me gnjaviti.«
»Morao sam im dati nešto tako da spriječim daljnje nasilje.
Imamo prečih stvari.«
»Eje će razgovarati sa svim dilerima«, reče Sardor i izbjegne Victorov
pogled.
»Fino.«
Victor je teško disao. Bio je umoran.
 »Kako si?« upita Sardor.
»Nije tako strašno.«
»Možda.«
»Misliš?« upita Victor.
»Ne znam, bolje je provjeriti.«
»Budem. I čuj, Sardore?«
»Da?«
»Javit ću se u Središnjicu i zamoliti ih da nam pošalju još oružja.«
Sardor je iznenađeno pogledao Victora.
»Zašto?«
Victor se nasmiješi.
»Zaista misliš da će se Zog Biba zadovoljiti natečenim truplom i s malo
kokaina?«
 Srijeda navečer, 12. lipnja
BJURHOLMSPLAN, SÖDERMALM

»To je zaista skriveni dragulj na Sodermalmu«, reče Magnus i pogleda kroz

prozor prema Bjurholmsplanu. »Nitko ne zna za taj park jer u njemu nema
ni restorana ni barova. Samo obitelji koje se igraju s djecom i samci koji
leže na dekama i čitaju knjige. Želiš li crno vino ili konjak? Nisam stigao u
trgovinu tako da kod kuće imam samo ovo.«
»Konjak«, odvrati Tekla. Domaje uzela još tri oksazepama i iskopala
crnu bluzu koju je rijetko imala prilike odjenuti.
Magnus je Tekli natočio pola čaše tog pića jantarne boje i čašu crnog
vina sebi.
»Žao mi je što nismo više razgovarali kad smo se upoznali na
Nytorgetu. To je bilo glupo od mene. Ponekad zaboravim da sam
policajac.«
Tekla se nasmiješila i odmahnula glavom.
»Kako to?«
»Kad smo se prvi put vidjeli, onda kad je bila i moja sestra, imao sam
nekoliko groznih smjena zaredom i samo sam htio biti običan ja, a ne
policajac Magnus. Ili Dolph, kako me kolege s posla zovu.«
Tekla je ulila konjak u grlo i snažno se zakašljala.
Magnus je prasnuo u glasan smijeh i na trenutak je tjeskoba u Teklinu
trbuhu nestala. Bilo joj je oslobađajuće nakon svega što se dogodilo čuti da
se netko tako od srca nasmijao.
»Je li ti u redu da te ja ne zovem Dolph?«
»Naravno. Ionako mrzim taj nadimak.«
Tekla se već osjećala pijano i primijetila je kako su se alkohol i tablete
međusobno dopunjavah.
»Ti si iz Stockholma?« upita Magnus.
»Ni blizu.«
»Onda znam koga neću pitati za preporuku najboljeg birca u gradu.«
 »Iako živim ovdje već godinu dana, jedva se snalazim izvan
Sodermalma«, odgovori Tekla.
»Ni ne trebaš poznavati druge dijelove grada.«
»Nije li to glupo?«
»Nimalo«, reče Magnus otpivši velike gutljaje vina. »Soder ima sve što
ti treba. Živio sam svuda po gradu, ali na Soderu je najbolje.«
»Gdje si odrastao?«
Izgledalo je kao da Magnus oklijeva.
»Sjeverno od grada.«
»Taj dio još manje poznajem. Sjeverno od Norrtulla mi je već zračna
luka.«
»A odakle dolaziš onda?« zanimalo je Magnusa.
»Iz Jamtlanda. Iz malog mjesta koje se zove Edsasdalen.«
»Onda želim čuti sve o lovu na losove i gozbama sa sleđevima.«
»Znaš što kažemo za ljude koji se sagnu kad začuju prasak iz auspuha?«
Magnus odmahne glavom.
»Došli iz Stockholma lovit’ losove.«
Magnus je baš htio otpiti vina kad se opet grohotom nasmijao. »Ja bih
se vjerojatno bacio na tlo.«
Tekla je nastavila pričati. O Edsasdalenu. O tatinu poslu u tvornici. O
mami, koja je praktički bila kod kuće, ali uvijek odsutna. Da je zapravo
htjela da mama radi i da sve vrijeme provodi samo s tatom. Da je voljela s
njime odlaziti do pastirskih koliba i kositi travu, pripremati se za lov na
losove, bojiti čamac na šumskom jezeru, sjeći drva prije zime. Svaki
trenutak s tatom bio je skladan. Njegova vesela narav, zabavne priče i
ljubav prema prirodi prenijeli su se i na nju. Nije baš vidjela da je pio
previše alkohola. Barem nije smjesta to primijetila. Tekla je ispričala kako
se njezina mama stalno žalila na njega, grdila ga za doručkom, za večerom.
Njezino kukanje da nemaju novca, da si ne mogu priuštiti otići na odmor
»kao svi ostali«. Maminu želju da otputuje i vidi svijet nije mogla
razumjeti. Imali su sve što im je bilo potrebno: jezera puna ribe, šumu punu
bobica i gljiva, travnjak za igranje nogometa i lovice, stabla na koja se
mogu penjati.
 »Dakle, ti i mama niste baš bile u dobrim odnosima«, ustvrdi Magnus i
nasmiješi se.
Tekla uzvrati smiješak.
»Moglo bi se tako reći.«
»Znači, nikad niste putovah?«
Kad je bolje razmislila, mogla se sjetiti samo jednog putovanja. I mama
nije išla s njima. Tekla je otpila malo konjaka.
»Samo jednom. Bili smo u Portugalu. Ne pitaj me kako je tata skupio
novac za put. Možda ga je i posudio. U svakom slučaju, išli smo tata, mlađi
brat i ja. Tata je ponio gitaru i sjećam se kako smo uglavnom sjedili uz rub
bazena i svirali Cornelisove pjesme. ‘Nije li ovo predobro?’ doviknuo bi
nam. Doručkovali smo na terasi ispod pergole obrasle vinovom lozom.
Dobivah smo svježe ocijeđeni sok od naranče i žemlje koje bi nam tata
kupio prije nego što bismo se probudili. Mogle su se jesti i same, bez ičega,
ah tata je uporno htio da ih namažemo Nutellom iako mi to nismo htjeh. ‘Pa
na odmoru smo, zaboga, smijao se. I sjećam se kako sam udisala dim
cigarete koju je držao u kutku usana. Osjećao se još jedan miris, kiseliji,
miris znoja, ali njega sam pokušavala odagnati tako što sam disala kroz
usta.«
Tekla se zapravo uopće nije sjećala mirisa. Uvijek su joj predstavljali
veliku frustraciju, slike su joj bile kristalno jasne, ali nije se mogla prisjetiti
mirisa. Baš zato je opsesivno prikupljala mirise. Tatina bijela košulja bila je
složena u kutiju za cipele u ormaru. Zajedno sa stotinama drugih predmeta
iz djetinjstva. Sve samo kako bi mogla sačuvati mirise tih važnih uspomena.
I kad god bi se prisjećala svega što joj se dogodilo, obično bi priču ukrasila
preciznim malim olfaktornim uspomenama za koje je smatrala da bi se
mogle dobro uklopiti sa slikom.
Pogledala je Magnusa, koji je pozorno slušao. Na svojim usnicama
potamnjelima od vina imao je pomalo zagonetan smiješak.
»Što?«
»Ništa. Nastavi, samo izvrsno pričaš priče. Kakva uspomena.«
Tekla je pogledala kroz prozor, zagledavši se u golemo stablo nasred
Bjurholmsplana. Osjećala se otkriveno, raskrinkano. Golo. Ali istodobno joj
je bilo neočekivano jednostavno razgovarati s Magnusom o svome
djetinjstvu.
Otpila je žedne gutljaje konjaka.
»Tata bi jeo filete skuše u umaku od rajčice na sendviču. Ja sam spržila
leđa toliko da sam mogla guliti velike komade kože sa svojih ramena. Pila
bih Coca-Colu koju bi mi tata kupio. Inače nikad nismo pili gazirana pića s
mamom, ali sada smo si mogli dati oduška. Sve je bilo kao jedan dugi san.
U svakom slučaju sve dok ne bi izvadio bocu viskija. Čula bih kako skida
pluteni čep, žuborenje iz čaše i poslije tišinu. Njegov ‘ah’ zaključio bi taj
divni dan. Nakon večere bih se brzo ispričala i rekla da sam umorna. Zatim
bih otišla u krevet i stavila jastuk preko glave. Tada su moje maštarije
mogle otpočeti. Ne sjećam se zapravo zašto mama nije bila s nama.«
»Možda je radila?« upita Magnus.
»Ne bih rekla.«
»A tvoj brat, jeste li bliski?«
Tekla zažmiri. Zagledala se ravno Simonu u lice. Izgledao je malo
zabrinuto. Velike su mu se oči razrogačile. Imao je cigaretu u ustima.
Trodnevnu bradicu i veliku srebrnu mrtvačku glavu na jednom uhu.
Osjećala je kako joj se stisnulo grlo.
»Uvijek smo bili jako bliski. Pseudoblizanci, tako se kaže kad je razlika
među braćom i sestrama manja od jedne godine?«
»Možda. Ne znam.«
Tekla je znala. Imala je početnu stranicu u glavi. Internetski forum o
roditeljstvu, tema od 26. prosinca 2008.
»Ali već se neko vrijeme nismo čuli. Posvađali smo se proljetos...«
»Teško je s obitelji na zelenu granu. Što si s nekim bliži, to ton može
biti grublji. I bogme se znamo posvađati, Astrid i ja. Mislim da smo u tome
najbolji na svijetu.« Magnus se nasmije i odmahne glavom. »Ali možda to
možete riješiti razgovorom?«
Tekla je razmišljala o tome je li trenutak da mu spomene otmicu.
»Ah on je zajeban. Drogira se.«
»Uf. Već dugo?«
»Od tinejdžerskih dana.«
 »Znači nije samo malo pušio travu?«
»Mislim da je prešao i na teže droge. Sumnjam na heroin.«
Tekla je osjećala kako Magnus pilji u nju, izgledao je kao da . odvaguje
koliko daleko može ići s postavljanjem pitanja. Možda je bio taktičniji nego
što je to isprva mislila. Kao policajac bio je posve svjestan da mnogi
ovisnici također dilaju kako bi zaradili za drogu.
»Vidim na tebi da se nešto dogodilo«, reče Magnus.
Tekla kimne. Magnus nije trebao ni reći, znala je što misli: Brat ti je
diler koji je zajebao stvar.
»Želiš li pričati o tome?«
Tekli je bilo mučno. Bila je pijana.
»Možda neki drugi put.«
Nije htjela upropastiti lijepu večer razgovorom o događajima ispred
Ringena. Razlog zbog kojeg se htjela vidjeti s Magnusom sada je
zamijenilo nešto drugo. I uostalom, što bi Magnus mogao poduzeti, a što
policija već nije?
»Imaš li koga s kime možeš razgovarati?« upita Magnus. »Partnera?«
Tekla je zapela u svojim mislima.
Magnus joj se ispričao: »Oprosti, to su previše osobne stvari. Spržen mi
je mozak. Tako tipično od mene. Navalio kao sivonja. Uvijek sam imao
problema...«
»Nema veze. Ali ne, nemam. Nisam ja za to.«
»Za to?«
»Za veze.«
»Nikad nisi bila u vezi?«
Vidjela je koliko se Magnus trudi da ne izvali nešto neprikladno.
»Za partnere. To me više podsjeti na policajce koji sjede u automobilu,
piju crnu kavu iz papirnatih čaša i čekaju na nekoj adresi dok vani pljušti
kiša.«
»Zvuči kao scena iz brojnih filmova, da«, nasmiješi se Magnus.
»Samo želim reći da dugo nisam bila u vezi. Mislim... Dođu pa prođu.«
 »Ja sam stručnjak. Da sjebem vezu«, reče Magnus i blago mu utonu
ramena. »Jedina ženska osoba s kojom funkcioniram je moja sestra.«
»Ona mi se čini superzabavna.«
Tekla je osjetila kako su im se koljena okrznula.
»Teško je i pronaći vremena za to«, reče Tekla i primijeti da je zapravo
sada bila bliža istini. »Posao, istraživanja, karijera.«
»I onda još usto držati ritam s tjelesnim propadanjem.« Magnus se
uštipne za salo.
»Ne djeluješ mi kao da si izvan forme«, uzvrati Tekla.
»Nisi me vidjela golog.«
Tekla je u čudu pogledala tog krupnog muškarca.
»Samo mirno«, nasmiješi se Magnus koji je izgledao kao da je požalio
riječi koje je izgovorio. »Neću te pojesti.«
Tekla je oklijevala: »Je li u redu ako ovo učinim?« Uzela je maramu i
umočila je u ostatak konjaka na dnu čaše.
Magnus se nasmijao.
»Treba ti parfem ili što?«
»Samo mala uspomena.«
Magnusov se smiješak malčice smanjio. Fascinirano je promatrao
Teklu.
»Kako si lijepa. Imaš, kao što bi moj stari trener kick-boksa rekao,
snažnu ličnost’.«
Tekla je utrpala maramu u džep. Završit će u kartonskoj kutiji za cipele
u njezinu ormaru.
Oboje su neko vrijeme prosjedili u tišini. Tekla je uživala u večernjoj
svjetlosti koja je ulazila kroz prozor i zbog koje su zidovi u stanu poprimali
nijanse lijepe žuto-crvene boje. Magnus je donio dvije čaše vode i zdjelu
kikirikija.
»Jesi li razriješila razmirice s bratom?« rekao je prekinuvši tišinu.
»Rekla si da ste se posvađali.«
»Nisam«, reče Tekla i otpije vode.
»Kako mu je ime?«
 » Simon.«
»Živi u Stockholmu?«
»Da. Živio je sve dok...«
Tekla je dvojila.
»Sve dok što?« upita Magnus.
Skupila je snagu. Pomislila kako nema što izgubiti ako mu ovo ispriča.
»Jučer je nestao, odveli su ga.«
Magnus je odložio čašu.
»Kako to misliš?«
»Ne znam. Ali pretpostavljam da ima veze s nekom svinjarijom. Možda
s dilanjem.«
»Je li on... Znaš li uzima li teže droge?«
»Ne baš. Ali štošta upućuje na to.«
»Iako ga nisi vidjela neko vrijeme?«
»Baš zato. Ako mi se ne bi javljao, to bi značilo da se bavi nečime čega
se srami.«
»Pred starijom sestrom.«
»Koja zna biti prilično stroga, da«, doda Tekla i osjeti grč u želucu.
»Što kaže policija?«
»Da traže kombi kojim su ga odveli«, odgovori Tekla i sjeti se muškarca
s gipsom. Nije imala vremena previše istraživati tog čovjeka čije joj je ime
Monica dala: Johan Holmstrom.
»Otmice nisu baš moj fah,« reče Magnus, »ali ukratko, oni brzo
organiziraju tim koji istražuje slučaj, ovisi malo i o okolnostima. I nije ti se
javio? Ni porukama?«
»Ništa«, uzdahne Tekla. »Ali mobiteli se mogu pratiti, zar ne?«
»Nije tako jednostavno. Ima tu puno pravila. Oni koji se time bave rade
u obavještajnoj službi.«
Tekla nije željela dalje o tome.
»Mogu provjeriti kako napreduju ako želiš?«
»Molim te.«
»Onda ću trebati njegove podatke.«
 Tekla je zapisala ime i prezime te osobni identifikacijski broj na ubrus.
Primijetila je kako se Magnus iznenadio vidjevši Simo- novo ime.
Sjedili su neko vrijeme u tišini, svatko u svome svijetu.
»Već ćemo smisliti neki način da ti pronađemo brata«, reče Magnus i
stisnuto se zagleda pred sebe. »Policija već zna da se drogira, to mora
postojati u evidenciji. Ali misliš li i da dila?«
»Možda«, uzdahne Tekla.
»Ali ne znaš je li pripadnik neke bande?«
»Ne.«
»Nemaš pojma?«
Tekla je razmišljala bi li spomenula Johana Holmstroma.
»Ne.«
»Znači, sada vjerojatno ima problema s malim dobavljačima.«
» Malim dobavljačima ?« upita Tekla.
»Predzadnja karika u lancu«, odvrati Magnus. »Oni koji posjeduju
možda kilogram ili nekoliko stotina grama, oni koji opskrbljuju ulične
dilere. Raspačavanjem obično upravljaju bande. Iznad njih su neki drugi,
koji vode biznis. Na vrhu piramide je jedna uzbečka obitelj. Vođa se zove
Victor Umarov, ali nitko mu ne može prići. Onda bande imaju hrpu lakeja,
nazivamo ih mali dobavljači, mlađarija ili male bande koje zauzvrat
dostavljaju paketiće dilerima koji drogu prodaju na ulici. Tvoj bi brat
mogao biti takav dobavljač, ili diler.«
»I pretpostavljam da policija smatra da si je sam kriv za sve.«
»Možda ne tako cinično, ali da. Provjerit ću sa svojim kolegom s odjela
za narkotike. Ali možemo i sami istražiti, znam kuda se dileri motaju.«
Magnus je ispio ostatak čaše i ustao.
»Kamo ćeš?« upita Tekla.
»Idemo se baciti na posao.«
» Sada?! «
»Nemamo što čekati. Usto moram i piškiti.«
Tekli se zavrtjelo kad je ustala. Trebala joj je bombica ako je
namjeravala dalje biti budna te večeri.
 »Jesi li uvijek tako naprasit?« upitala je Magnusa kad se vratio s WC-a.
»Život je kratak«, odvrati on. »Idemo mojim autom.«
Tekla se pitala koliko je primjereno da policajac vozi u alkoholiziranom
stanju, ali nije ništa rekla. Pošla je za Magnusom do njegova automobila na
Ringvagenu i uskočila u njega.
 Srijeda navečer, 12. lipnja
TRGOVAČKI CENTAR HÖGDALEN

Bilo je već deset sati kad su parkirali ispred štanda na kojem se prodavao
hot-dog u Hogdalenu. Namamili su jednog ovisnika u Perivoj Carla
Gustava Björna kod Medborgarplatsena kojeg je Magnus »već neko vrijeme
imao na oku«. Potom su se sastali s dvojicom policajaca u civilu iz tima za
nadzor ulične preprodaje odjela za narkotike kod Trga Sergeis. Sjedili su i
večerali u nekoj zalogajnici u Vasagatanu. Nisu poznavali Simona Berga.
Ali kao što su sami rekli: »Jer ti tipovi ionako nikad ne rabe svoja prava
imena.« Grubo su se nasmijali. Tekla je odahnula kad su opet uskočili u
Magnusov BMW.
U pješačkoj zoni u središtu Hogdalena Magnus se okretao oko sebe
tražeći nekoga.
»Prepoznaju li te ovdje?« upita Tekla.
Magnus se nasmiješio.
. »Nisam baš netko tko se izgubi u masi, zar ne?« Pogled mu se
zaustavio na nečem tamo kod ulaza u postaju podzemne željeznice.
»Ondje.«
Kad su prošli pokraj cvjećarnice, Magnus se najednom bacio u trk.
Tekla je potrčala za njim. Sada je vidjela da su lovili mladića u pilotskoj
jakni.
Magnus je sustigao mladića kod ulaza u trgovinu i tako ga mlatnuo u
leđa da je poletio naprijed i dočekao se na bok. Bacio je svoje veliko tijelo
na njega i koljeno mu nabio u leđa, zalijepivši ga za asfalt poput bube. Sada
je ležao raširenih ruku i nogu u različitim smjerovima.
»Hoćeš se uskoro smiriti?« upitao je Magnus odmahujući pritom rukom
i tjerajući desetak prolaznika koji su promatrali što se zbiva sa sigurne
udaljenosti. »Ja sam policajac.«
Tekla im je potvrdno kimnula, što je, čini se, imalo željeni učinak na
publiku koja se prorijedila. Nije to bio prvi put da na pločniku svjedoče
nasilju.
»Dobro, Bullseye. Hoćemo se tući ili razgovarati?«
 Mladić je izgledao kao da se smirio. Uspravio se čim je Magnus
popustio stisak.
»Polako, jebeni...«
»E, tako«, prekine ga Magnus. »Znaš da ne smiješ govoriti proste
riječi.« Mahnuo je Tekli da im priđe.
Mladić nije imao više od dvadeset godina. Glava mu je bila obrijana i
imao je lijepo lice. Plave su oči skeptično gledale u nju. Zlatna naušnica na
jednom uhu. Tekla je osjećala mješavinu fasciniranosti i samilosti.
»Bullseye dila za Red Bearse na Skärholmenu. I sam puši podosta
hašiša. Ali ne uzima teže droge. Zar ne?«
»Koji kurac hoćeš od mene?«
»I budući da sam dosad bio tako divan prema tebi, ispričat ćeš nam
nešto.«
»Nisam ja tebi kurca dužan.« Mladić je otro prašinu sa svojih crnih
traperica. Nije izgledao ni uprljano ni izgrebeno. Tekla je stekla dojam da je
čak bio sportski tip. Možda je dilao kako bi podebljao kućni budžet i
pomogao svojoj obitelji. Uvijek se možeš nadati.
»Oh, mislim da itekako jesi. Zadnji sam ti put dao da zadržiš nekoliko
vrećica bijelog. Nisam li?«
Bullseye je okrenuo glavu na drugu stranu, otkrivajući nekoliko
tetovaža koje su izvirile iznad njegove bijele majice kratkih rukava.
»Je li ti poznat neki Simon Berg?«
Tekla je zadrhtala na sam spomen bratova imena na ulici.
»‘Ajde, Bullen. Simon? Možda je dobavljač, ili diler.«
»Tip s velikim očnjacima?« upita Bullseye.
Tekla zadrži dah.
»Drži se uglavnom kod Farste.«
»Kad si ga posljednji put vidio?«
Mladić slegne ramenima. »Nekad prošli tjedan.«
»Gdje?«
»Kod Slussena. Trebali smo nove zalihe.«
»Misliš, trebali ste se naći s dobavljačem?«
 »Recimo.«
»Kako mu je ime? Kako se zove taj dobavljač? Daj mi broj.«
Mladić se sada uzvrpoljio i spustio ruku uz tijelo.
»Šališ se? Znaš li što...«
»Kužim ja da to ne ide tako. Šibnete poruku, tip nazove, je 1’ tako?«
Šutke su sjedili koju minutu. Onda je Bullseye prošaptao: »Koliko sam
čuo, lik je zajebao stvar.«
»Simon ?« upita Magnus.
»Da.«
»Kako?«
Tekla je čučnula. Puls joj je podivljao.
»Zajebao je stvar pa su ga jučer pobrali kod Ringena.« Bullseye je
počeo ustajati. »Moram gibati.«
Magnus je pustio mladića da ode. Brzo je odmaglio iza ugla.
»Jesi dobro?« upita Magnus.
»Malo sam potresena.«
»Ali ne i iznenađena?«
»Ne baš. Dobro si ga pritisnuo.«
»Znam ja kako oni funkcioniraju. Usluga za uslugu. Ali otkriju ti tek
toliko da ipak mogu preživjeti na ulici.«
Tekla je razmislila o svemu što je vidjela i čula.
Zajebao je stvar.
Magnus nastavi: »Ali onda znamo za koga radi.«
»Za Uzbekistance.«
»Ali tvoj brat nema doticaj s Uzbekistancima«, reče Magnus. »U pitanju
je gomila posrednika. Mi ih zovemo dobavljači. Tipovi koji su na višem
mjestu u hijerarhiji i dilaju veće pošiljke. Tim poslom upravlja jedna banda
sa Skärholmena, zovu se Red Bears. Tako da vjerojatno ima nekog svog
čovjeka u klubu. Ako i sam raspačava. Ili je samo diler sitnih pošiljki. To
još ne znamo.«
»Odakle znaš sve to?«
 »To nam je posao. Poznajem ljude iz odjela za narkotike. Doznam kroz
priču.«
»Koje važne bande dilaju po Stockholmu?«
»Ima ih svakakvih. Od pojedinaca do bandi s više od dvadeset članova.
Često je to mlađarija. Jedni su organizirani, drugi uvoze izravno od nekog
ujaka iz Afganistana ili Kolumbije. Stalno raste konkurencija oko klijentele.
Cijene padaju, možda ih na lokalnoj razini ruši neki vuk samotnjak u
Ragsvedu, neka druga banda možda misli da nadzire to područje, pa moraju
označiti teritorij. Zaprijete sestri tog vuka samotnjaka u frizerskom salonu
na Skärholmenu, vuk samotnjak potplati par Gruzijaca koji onda upucaju
nekog iz te bande dok se on vozi automobilom u teretanu. I tako se širi
nasilje u tom narkolancu. Jebeno je teško sve pohvatati, ali bande u Hjulsti,
Akalli, Tensti i okolici su se udružile i čini se da surađuju.«
»Je li to dobro ili loše?«
»Ovisi koga pitaš. Za Uzbekistance je to loše. Oni misle da imaju
kontrolu nad čitavim gradom, ali mi smo dobili informaciju da je porasla
trgovina oružjem.«
»Misliš li da će izbiti nasilje?«
Magnus je izgledao rezignirano.
»Tko zna.«
»Ali ako znamo da dila za Uzbekistance, koji rade s Fincima u
Skärholmenu, ne bismo U trebah nazvati policiju i reći im to, tako da
provjere je li ondje? Neka provedu raciju ili kako se to već zove.«
»Prepusti to meni. Ali nemoj se ponadali«, reče Magnus. »Šanse da ga
drže u svojim odajama u Skärholmenu prilično su slabe. I možda je već
opet na ulici i dila. Spomenula si da se bavio mutnim poslovima.«
Tekla kimne.
»I teško ga je uhvatiti.«
Tekla opet kimne.
»Provjerit ću mogu U što pronaći«, nastavi Magnus. »Ah sada već
postaje kasno, pa možda da nastavimo sutra.«
»Hvala ti na pomoći«, odvrati Tekla i shvati da bi i njoj trebao san ako
namjerava sutra moći raditi. »I dalje ću ga pokušavati dobiti na mobitel.«
»Jesi li dobro?« upita Magnus.
»Nisam.«
»Mogu misliti. Stvarno mi je žao...«
»I mislila sam da će biti ovako nešto.«
»A sada znaš da jest.«
»Da«, reče Tekla pokunjeno.
Pošli su odande, oboje zadubljeni u svoje misli.
Zajebao je stvar.
Tekla je zadrhtala.
 Četvrtak prijepodne, 13. lipnja
HUMLEGÄRDEN, ÖSTERMALM

Sardor se znojio u svojoj kožnoj jakni. Šveđani oko Stureplana u njegovim

su očima bili gotovo goli. Djevojke u pripijenim bijelim trapericama, u
potkošuljama koje nisu puno skrivale.
Nina se pojavila u svom golemom crnom Cadillacu.
»Vidimo se tamo kod Humlana. Idem samo naći parking.«
Nina je spustila sunčane naočale na nos i odvezla se.
Brat i sestra besciljno su šetali Humlegardenom. U njihovoj blizini
sjedile su ekipe na pikniku. Stanovnici Östermalma šetali su svoje pudlice i
jazavčare, pokoji samotni džoger protrčao bi gurajući predimenzionirana
sportska dječja kolica.
Sardor je utvrdio da se Nina uklapala, barem kad je u pitanju stil
odijevanja: ležerno tamnoplavo laneno odijelo s bijelom bluzom i crnim
štiklama.
Prošli su pokraj fontane i uspeli se prema igralištu.
Sardor je uočio kako je Nini bilo teško odlučiti hoće li sunčane naočale
držati na glavi ili ne. Gore-dolje. Gas na glavi, čas na nosu.
»Trebamo li biti zabrinuti zbog tate?« upita Nina.
Sardor se sjetio kako se Victor jučer u restoranu ponio prema
predstavnicima Sjevernog klana. Kako je vješto snizio razinu testosterona. I
kako je bilo nemoguće da Sardor izvede išta slično.
Ali Sardor se u svakom slučaju mogao donekle opustiti. Čini se da se
Victor više nije ljutio što su Sardor i Eje sredili onog Albanca.
»Ostario je.«
»Ali tako se uspuše kad se kreće.«
»Neki dan je bio u Nobelovoj bolnici. Napravili su mu neke pretrage«,
reče Sardor.
Nina je nervozno prtljala po svome mobitelu.
»Hajde onda«, provali Sardor. »O čemu si zapravo htjela razgovarati?«
»Moram ti nešto priznati. Nešto što ti nisam rekla...«
 Nastavila je spuštati pa podizati naočale. U nekom drugom životu
Sardor bi žalio svoju sestru.
»Nešto što mora ostati između tebe i mene.«
»Ako želiš da ostanem, najbolje bi bilo da počneš govoriti.«
»Obećaj.«
»Naravno.«
Nina je skinula naočale i objesila ih u džep na prsima sakoa.
»Na odjelu intenzivne njege Nobelove bolnice leži jedan pacijent s
teškim opeklinama.«
»Dobro.«
»To je Oleg.«
»Koji vražji Oleg?«
»Oleg S... nešto.«
Sardor je prepoznao ime, ali nije ga mogao smjestiti.
Nina je objasnila: »Rus... Jedan od mladih radnika koji su obnavljali
fasadu, koji je za nas radio na raznim projektima u arhipelagu. Bio je i u
vojsci...«
»Obnavljali koju fasadu?«
»Na Južnom tornju.«
»Južnom tornju? Ne shvaćam o čemu govoriš, Nina.«
»Našli su ga u podrumu. Opečenog od glave do pete.«
»Nina!« zareži Sardor. »Kreni otpočetka.«
»Da skratim priču, Jonna i ja... Kad smo dobile priliku raditi na obnovi
pročelja Južnog tornja, bacile smo se na posao. Dodijeljen nam je cijeli
projekt i... Da, nije ni važno kako je išlo, ali jasno ti je o kojim ciframa
govorimo.«
»Ali Victor o tome, znači, nema pojma?« prekine je Sardor i počne
naslućivati katastrofu.
Nina je izbjegavala bratov pogled.
»Dovraga, Nina, što si to učinila?«
Nina se jako protegnula:
 »Šansa je tu da se iskoristi kad je već dobiješ, ali ti nemaš blage veze o
tome kako se zarađuje novac!«
»Ne započinji«, ljutito joj odvrati Sardor. »Koji se kurac dogodio tome
Olegu?«
»On je nadzirao sve te radove i kad je počelo gorjeti, smjesta sam znala
da je u pitanju fasada... Upotrebljavali smo materijal koji se zove
Reynobond. Jeftiniji je, ali se prestao upotrebljavati nakon velikog
londonskog požara 2017. godine.«
»Ali ste ga vi upotrebljavale pod drugim imenom?«
Nina kimne.
»Ispričaj mi cijelu priču. Bez sranja.«
»Smiri se«, reče Nina i zamahne mobitelom kako bi se rashladila. »Oleg
je sve to znao. On je bio jedini koji je sve znao, osim mene i Jonne. Pa dok
je ležao tako u bolnici, shvatila sam da bi možda mogao progovoriti. Ipak je
on Rus, a ne jedan od nas. Bilo kako bilo, nisam mogla riskirati da
propjeva. Ako se probudi. To se nije smjelo dogoditi.«
»Gospode, zvučiš kao najgora mafijašica«, reče Sardor ne mogavši
sakriti svoj smiješak.
»Sipaj mi sol na ranu, hajde.«
Sardor je uživao gledati svoju sestru kako pati.
»Pa sam pokušala počistiti nered. FSB se trebao pobrinuti za to, ali...«
»FSB? «provali Sardor. »Jebote, Nina...«
»Možeš li malo tiše? Da, javila sam im se za pomoć.«
»Ali kako si, dovraga, stupila u kontakt... Pa samo se Victor s njima
viđa.«
»Zaboravi«, reče Nina i skrene pogled.
Sardor je razmišljao o tome što je upravo doznao. Odvagivao opcije.
»Ali očito im nije uspjelo«, reče on.
»Moj problem još nije riješen«, uzdahne Nina.
»Oleg je još živ.«
»Policija ne može odrediti je li to on«, reče Nina.
»Ma daj, više se bojiš Victora nego policije.«
 Nina se uzvrpoljila i spustila naočale na nos.
»Ne bi bilo lijepo da tata sazna za ovo, ne. I mislim da se ti slažeš s
time.«
Sardor se počeo smijati. Odjednom je shvatio da su konačno imali nešto
zajedničko: zaribali su svatko sa svoje strane i bili u smrtnom strahu da će
ih vlastiti otac razotkriti.
»Znači, ti želiš da ga... Ono, ubijemo?«
»Naravno da ne«, frkne Nina. »I čak i da te zamolim da to učiniš, ne
bismo uspjeli jer policija strogo prati pokušaje ubojstva. Već misle da je
neka vrsta terorista s ruskim vezama. Ali mislila sam da možda imaš neku
ideju. Nisu mu mogli utvrditi identitet. Ne možemo li izvesti da pomisle da
je on netko drugi? Nisam sigurna da će uopće preživjeti. A ako i preživi,
vjerojatno neće moći govoriti. Tako bi bilo najbolje.«
Sardor se sjetio nečeg što mu je Eje rekao. Što mu je onaj Jonas ispričao
u hladnjači za banane. Da je pokušao nagovoriti Simona da posudi novac od
sestre koja radi kao liječnica u Nobelovoj bolnici. Ali da je Simon odbio.
Možda nije imala novca, pomisli Sardor. No ona je liječnica u bolnici u
kojoj Oleg leži.
»I zašto to tatina mala djevojčica ne može sama riješiti?«
»Jednostavno zato što zna da tebi dobro idu takve stvari.« »Kakve
stvari?«
»Stvari koje treba... riješiti.«
»I što ću dobiti?«
»Zašto bi išta dobio?«
»Ako ti pomognem. Nije baš da si štitila moje interese u posljednje
vrijeme.«
»Daj ajde. Shvaćaš li koliko je uopće ponižavajuće moliti te pomoć?«
»A zašto bi to bilo tako strašno?«
»Idi kvragu.«
»Samo sam to želio čuti. Malo iskrene zahvalnosti s tvoje strane.«
»Znači, pomoći ćeš mi?«
Sardor odmahne glavom.
»Nećeš?!« izvali Nina.
 »Nije to to«, reče Sardor. »Ah, tako tipično. Victor nas želi odvući od
droge i kurvi. Želi da postanemo legalna obiteljska tvrtka pod tvojim
vodstvom. Ali sada ti je odjednom u redu moliti kriminalca od svog mlađeg
brata za pomoć. Kad ti treba.«
»Ma daj«, reče Nina. »Hoćeš li mi pomoći ili ne?«
Sardor kimne.
»Opusti se, Nina, sve za obitelj.«
 Četvrtak prijepodne, 13. lipnja
KUNGTRÄDGÅRDEN

Tekla je imala prvi slobodan dan u više od dva tjedna. Ona i Magnus sjedili
su u kafiću usred mora ljudi koji su uživali u prijepodnevnom suncu u
Kungstradgardenu. Stokholmljani su propatili još jedno, dugačko i
razvučeno zimsko proljeće sa snijegom sve do travnja, ali sada je grad
pokazivao svoju najljepšu stranu. Tekla je premjestila stolicu bliže Magnusu
kako bi bila malo u sjeni. Pomislila je na ono što je doznala tog jutra.
Policija joj nije imala ništa novo reći o kombiju, a Magnusove pretrage nisu
urodile rezultatom.
Tekla je provjerila mobitel. Uključila je pa isključila zrakoplovni način
rada, počeo je štekati, pa se sam isključio u džepu, što joj je stvaralo stres.
Poslala je SMS sama sebi. Funkcionirao je. Zatim je provjerila društvene
mreže i zapanjila se. Jutros su prošle poruke koje je slala na Messenger.
Netko se sigurno prijavio u Simonov račun! Nazvala je Simona na mobitel,
ali opet joj se javila sekretarica.
»Tekla?« upita Magnus i prene je iz buljenja u mobitel. »Jesi li dobro?«
»Jutros sam se probudila s jastukom na glavi«, reče Tekla. »Čula sam
pulsiranje u uhu. Znaš ono kad čuješ svaki otkucaj srca. Istodobno sam
držala ruku na bedru i čak mi je i ondje pulsiralo. Odjednom sam vidjela
cijeli krvožilni sustav u glavi. Svaki ogranak aorte pa do većih arterija u
nogama, rukama, vratu, kako su se razdvajale, postajale sve manje i manje,
tanje i tanje. Pratila sam jednu žilu sve do srednjeg mozga. I u glavi sam
vidjela kako se ispupčila. Slaba točka u krvotoku — aneurizma — stršala je
poput gljive iz žile i prijetila da će prsnuti. Mozak bi mi se onda ispunio
toplom, uzburkanom krvi u samo nekoliko minuta. Smrt će nastupiti a da ni
ne stignem reagirati drugačije nego da osjetim munjevitu glavobolju.«
»Baš sam htio pitati govoriš li o svojoj žili?«
»Umrla sam. Jutros sam umrla u svom neudobnom krevetu iz Ikee.«
Magnus se nasmijao.
»U tom slučaju imaš najmanje dva života. Ili ti je neurokirurg iskočio iz
ormara i spasio život.«
 Tekla je odmahnula glavom.
»Ne shvaćaš.«
»Ne.«
»Osjećala sam se kao da sam odjednom pobijedila smrt. Da sam dobila
dodatan život, kao bonus.«
»To zvuči divno. Kakvu si to drogu isprobala?«
Tekla se sjetila Lypsyla u džepu.
»Shvatila sam kako je život krhak. I da je Simon već odavno trebao biti
mrtav. Ako itko ima nekoliko dodatnih života, onda je to on. Mi ćemo
svisnuti od posla. Svaki ležaj na odjelu intenzivne njege u županiji je
zauzet. Svi oni u težem stanju svježe su operirani, i onda ih se mora
smjestiti na običan odjel. Pacijenti s predoziranjem zauzimaju sva mjesta na
intenzivnoj.«
»Ali zašto su ti slučajevi tako ozbiljni i brojni?«
»Zato što se droga miješa s nekim drugim sranjem. Otkaže više
organa.«
»Jebote.«
»Da, zapravo bih ja tebe trebala pitati što policija izvodi«, reče Tekla.
»Zašto se ne privedu dileri?«
»Ne radim na odjelu za narkotike, nisam sasvim upućen, ali znam da
oni ulažu nevjerojatno mnogo dodatnih resursa. Upravo smo doznali da ni u
snu ne možemo pomisliti na godišnji dopust ove godine.«
»Tako su se izrazili?«
»Ne doslovno. Onda bi im sindikat bio za vratom.«
»U svakom slučaju moja je poruka doprla do njega.«
»Do koga?«
»Do Simona.«
»Kako znaš?« upita Magnus.
»Messenger. Vidjela sam da je isporučena. Netko se prijavio na njegov
račun. Vjerojatno putem mobitela.«
»Jesi li ga onda nazvala?«
»Naravno. Javila se samo sekretarica.«
 »Zašto ništa nisi rekla?«
Tekla nakrivi glavu.
»Sada ti govorim.«
»I nije se javio porukom?«
»Nije.«
»Kako stojiš s moralom?« upita Magnus.
»Opet to radiš.«
»Sto?«
»Samo počneš po svome usred neke moje misli«, reče Tekla. »Činiš to
zapravo prilično često.«
Magnus se namršti.
»Smeta ti?«
»Ni najmanje. Ali što točno misliš pod ‘moralom’?«
Magnus izvadi svoj mobitel i olovku. Protegne se po ubrus i stavi
olovku i ubrus pred Teklu. »Rekla si da se uključila sekretarica i da je
poruka na Messengeru isporučena. Možda imamo šansu ako je mobitel
uključen. Zapiši bratov broj mobitela.«
Tekla je poslušala Magnusa.
»I jesi li spremna da bi se ovo sada moglo odviti jako brzo?« Magnus
pogleda prema zemlji. »U svakom slučaju imaš bolje cipele od mene.«
Tekli ništa nije bilo jasno. Ali osjećala se sigurno s Magnusom i skočila
bi među slapove Niagare da je on to zamoli.
Magnus je uzeo mobitel i pronašao neki broj.
»Bok, ja sam. Možeš nas pokupiti? Kod Kungsträdgårdena. Možeš li
stati kod...« Magnus se okrene. »Sjedimo na Trgu Karla XII. Može.«
Obavio je još jedan poziv i naveo Simonov broj. Tekla nije ništa pratila,
ali je prvi put uživala u tom neznanju.
»Sada je red na tebe. Nazovi Simona.«
»Ali ne javlja se.«
»Nema veze. Samo ga nazovi. Pusti neka se javi sekretarica.«
Tekla ga je poslušala. Osjećala je kako joj se znoj probija na tjemenu.
Odložila je mobitel.
 »Jesam.«
»Tako. Sada čekamo.« Magnus je navukao crnu kožnu jaknu preko
košulje s cvjetnim uzorkom. Nakon pet minuta Tekla je ugledala crni
automobil kako se zaustavlja kod autobusne postaje pedeset metara dalje.
Odjednom je zazvonio Magnusov mobitel. »Trg u Årsti. Super.« Ustao
je i krenuo prema automobilu. Tekla je pošla s njim.
Na prednjim sjedalima sjedila su dva muškarca u civilu.
»Trg u Årsti«, reče Magnus i sveže pojas. »I upalite rotirku, hvala.«
Muškarac koji je sjedio na vozačkom mjestu pritisnuo je dugme i
ubrzao. Tekla nije bila spremna pa se bacila ulijevo kad je automobil naglo
skrenuo udesno. Pištalo je i treptalo s vjetrobranskog stakla.
»Vozač je Jensa. Ovaj drugi je Örjan.«
Örjan se okrene.
»Zdravo.«
»Bok«, odzdravi Tekla.
U manje od tri minute prošli su na svako crveno svjetlo na putu do
Årste.
Kad su bili na nekoliko stotina metara od trga, Magnus je zamolio
Örjana da isključi rotirku.
»Iskrcaj nas ovdje.« Pokazao je gdje. »Ondje, kod Palmyrine
kebabdžinice.«
Automobil je usporio na Årstavagenu.
»Sada nam ti trebaš da ga pronađemo«, reče Magnus Tekli.
Tekla je otvorila vrata i pošla za njih trojicom koji su brzo hodali prema
trgu.
Čim su prošli kroz kratak prolaz pokraj nekog frizerskog salona, Tekla
je ugledala bratovu karakterističnu kožnu jaknu s likom Dartha Vadera na
leđima. Stajao je pokraj ulaza u Narodni dom.
»Eno ga!« povikala je.
Pokazala je na njega i prije nego što je shvatila što se događa, Örjan i
Jensa su potrčah, a Magnus je ponešto kaskao za njima. Simon nije
primijetio policajce u civilu koji su trčali prema njemu sve dok mu se nisu
približili na trideset metara.
 Okrenuo se, najprije izgubio ravnotežu i pao na šljunak, ali se brzo
pridignuo i počeo trčećim korakom bježati s trga.
Tekla je potrčala za njima. Stigla je baš do Hjälmarsvägena kad je
vidjela da su Örjan i Jensa oborili Simona. Prešla je cestu i stigla do
hrvačkog meča, za koji je znala da ga je njezin brat izgubio i prije nego što
je uopće započeo. Sjećala se raznih takvih okršaja na travi. Uvijek je bio
slabić.
Magnus je podignuo Simona i čvrsto ga uhvatio odostraga.
»Smiri se«, reče Tekla.
Muškarac se skamenio.
»Ali...« reče Tekla. »Ovo nije Simon. Tko si, dovraga, ti, i zašto imaš
jaknu i mobitel moga brata?«
Sada ga je prepoznala. To je bio Simonov kompić iz Ringena.
Muškarac je zurio u Teklu.
»Kako se zoveš?« mirno ga je upitala.
»Jonas.«
Muškarac se pokušavao osloboditi. Koprcao se i trzao, ali nije se mogao
izvući iz željeznog stiska.
»Smiri se.« Tekla je pokazala na Magnusa iza njega. » Ovo je moj
prijatelj. On je policajac, tako da ti je bolje da se smiriš. Ali moraš mi reći
sve što znaš o Simonu i o tome što se dogodilo kod Ringena.«
»Mislim da ne želiš da te pretresem«, smireno reče Magnus. »Ne želiš
da ti nađemo ono što imaš u cipelama, ili za pojasom hlača. Zar ne?«
Jonas se ukipio. Djelovao je kao da razmatra treba li se oduprijeti ili ne.
»Dobro. Miran sam.«
»Fino«, nato će Magnus.
Tekla je pogledala crne traperice koje su bile umrljane i podrapane.
Sada je osjećala kako smrdi na urin i zemlju.
»Prebili su me na mrtvo ime. Zatim su me pustili i istog sam se dana
trebao naći sa Simonom u Ringenu. Sigurno su me slijedili. Jedva smo se
stigli pozdraviti kad su banuli.«
»Zašto su oteli Simona?«
 »Ne znam.«
»Daj, Jonase. Bila sam tamo.«
Polako je uklonio šljunak s ruke.
»Što ste učinili?« nastavi Tekla. »Nekog ste prevarili za novac?«
»Malo sam zajebao. Ali sada je sve čisto.«
Tekla je oprezno prešla rukom preko Jonasove ružne rane na
sljepoočnici. Bio je sav u modricama, jedno mu je oko bilo natečeno, a
usnica razbijena.
»Znači, izmlatili su te iz šale?«
Jonas se pokušao izvući, ali Magnus je bio presnažan.
»Znamo da ti i Simon radite na ulici«, reče Tekla. »Za Uzbekistance.«
Jonas je kimnuo jedva primjetno. Tekla je dobila grč u želucu kad je
shvatila koliko je sasušeno izgledao. Obrazi su mu bili upali. Bradica je bila
rijetka i samo je pojačavala dojam klošara koji je odavao.
»Znaš li gdje je Simon?«
»Ne znam.«
»Ali kamo su te odveli nakon što su te prebili?« upita Magnus.
»Ne znam. Navukli su mi nešto preko glave.«
»Što ste učinili da ste im stali na žulj?« upita Tekla.
Jonas je šutio.
»I zašto je Simonov mobitel kod tebe?« upita Tekla.
I dalje je šutio.
»Jesi li mi ti slao one poruke?«
Jonas je izbjegavao Teklin pogled.
Vidjela je SMS dolje u podzemlju: Trebam pomoć!
»Kakva vam je pomoć trebala?«
Magnus je protresao Jonasa i rekao: »Hajde! Govori!«
»Trebali smo posuditi nešto novca.«
»I Simon me nije htio pitati, je U tako?« upita Tekla. Osjećala je kako
joj se grlo stisnulo.
»Otprilike«, prošapće Jonas.
 »Znači, zdipio si mu mobitel i poslao meni poruku. Misleći da ćeš me
možda nagovoriti ako se vidimo uživo u Ringenu.«
Jonas kimne.
»Ali Simon nije znao za tvoj plan?«
»Nije.«
Tekla odmahne glavom. Vidjela je na Jonasu da je prestravljen.
»Dobri ste prijatelji, zar ne?«
Pogledala je Simonovu staru kožnu jaknu. Samo bi je blizak prijatelj
smio posuditi.
»Imaš li neki drugi Simonov broj?«
»Imam.«
Izgledao je gotovo kao da mu je laknulo što ipak može nekako pomoći.
»Daj mi ga«, reče Tekla.
Jonas je pročitao novi broj i Tekla ga je utipkala u svoj mobitel.
»Sada moram ići«, reče on s blagim očajem u glasu. Pokušao se izvući i
Magnus mu je pustio jednu ruku. Jonas se okrenuo i prvi put sada vidio
Magnusovo lice.
Tekla je vidjela strah u Jonasovim očima. Primijetila je i kako se
Magnus začudio. Zatim je Jonas istrgnuo drugu ruku i otrčao odande.
»Čekaj!« povikala je Tekla i potrčala za Jonasom. No odjednom je
osjetila kako ju je Magnus uhvatio.
»Pusti me«, viknula je. »Moramo...«
»Pusti ga neka pobjegne«, kratko je rekao Magnus i zadržao Teklu.
»Puštaj!« povikala je i istodobno vidjela kako je Jonas već stigao do
škole. Nestao je u smjeru naselja.
»Koji kurac!« dreknula je Tekla i zabuljila se u Magnusa koji je bio
bijel kao kreč. »Zašto si ga pustio da ode?«
»Nije znao više ništa.«
Tekla je pogledala Jensu i Örjana, koji su pasivno promatrah. Magnus je
odvukao Teklu u stranu.
»Smiri se sada«, pokušao ju je urazumiti, ali Tekla je istresala
frustracije.
 Pogledala je Magnusa.
»Ti si njega prepoznao, zar ne?«
»Tko, ja? Nisam.«
Tekla je odgurnula Magnusovu ruku i pošla prema policijskom vozilu.
Okrenula se prema Örjanu i rekla, više kao naredbu nego kao pitanje:
»Možeš me iskrcati kod Gullmarsplana?«
 Petak ujutro, 14. lipnja
STORA ESSINGEN, STOCKHOLM

Magnus zatvori vrata automobila. Začuo je teško bubnjanje koje je

dopiralo iz suterenske kuće na samom kraju Stora Essingena. Toto i pjesma
Africa. Objesio je sunčane naočale o košulju kratkih rukava i prošao pokraj
Håkanove zvijeri od tisuću kubika koja se sjajila na suncu na prilazu garaži.
Magnus je prišao vratima i pritisnuo kvaku. Zaključano. Glazba je tako
treštala da su prozori na stražnjoj strani kuće podrhtavali. Magnus je
razdraženo pritisnuo zvonce, ali signal se utopio u svijetlom glasu Bobbyja
Kimballa. Da kuća nije bila tako izdvojena, omeđena velikim stablima i
grmljem, već bi se odavno požalili uznemireni susjedi.
Magnus je prošao pokraj garaže i obišao kuću. Duž kraće strane stajao
je vrtni namještaj od tikovine i najveći plinski roštilj koji je ikad vidio.
Posljednji put kad je bio ovdje, Håkan je imao tulum sa sangrijom za
trideset gostiju i ispekao je čitavo prase. Magnus je prošao pokraj grmlja
jorgovana u cvatu i popeo se stubama na veliku terasu koja se protezala duž
čitave prednje strane kuće. Jedna su velika klizna staklena vrata bila
otvorena. Glazba je strujala prema Malarenu i sigurno se čula sve do
Gröndala, pomislio je Magnus kad je kročio u dnevni boravak. Zeleni
mramorni pod djelovao je svježe oprano, vidjela se poneka mrlja od vlage.
»Halo! Håkane! Gdje si, dovraga?«
Nije bilo odgovora. Nije vidio ni čistačicu. Glazba se prebacila na
Earth, Wind & Fires i njihov Boogie Wonderland. Magnus je ušao u
kuhinju, ali bila je prazna. Tanjur s ostacima kiselog mlijeka stajao je u
sudoperu. Ogledao se oko sebe. Pogledao je prema dugačkom travnjaku
koji je završavao uz malo spremište za čamce kod Håkanova mola. Ondje
ga je spazio. Håkan je bio zauzet oko čamca.
Magnus se spustio do mola.
»Sva sreća što imaš susjede pune razumijevanja.«
»Magnuse!« reče Håkan i podigne pogled.
Stajao je u čamcu i nešto pričvršćivao kod motora. Bio je odjeven u
kratke traper-hlače i bijelu majicu kratkih rukava. »Jebote, baš super,
trebala bi mi...«
»Sjećaš se jebenog dogovora koji smo imali?« prekine ga Magnus.
Stajao je leđima okrenut jutarnjem suncu i Håkan je nabio šiltericu kako bi
mogao vidjeti prijateljevo lice.
»Polako. O čemu govoriš?«
»Haninge. Zaista se nadam da nisi lagao.«
Håkan je jednu ruku držao na velikom motoru i pokušavao nešto
zašarafiti drugom.
»Možeš mi pomoći s ovim?«
»Morat će pričekati«, reče Magnus razdraženo.
Håkan podigne pogled i nasmiješi se. Obrisao je znoj golom
podlakticom. »Naravno, ali malo sam zapeo. Montirao sam motor od tristo
konja, ali ne mogu zašarafiti posljednji vijak. Možeš ga samo malo ovdje
povući i onda ću biti gotov.«
Magnus je nevoljko uskočio u čamac do Håkana i dohvatio motor preko
poklopca.
»Jebote, ali je težak«, reče Magnus. »Baš si morao kupiti najveći na
tržištu, je li?«
»Ima i većih«, reče Håkan i povuče vijak objema rukama. »O čemu si
htio razgovarati?«
Magnus je obrisao znoj s čela i zaškiljio prema suncu.
»Kakva vrućina.«
»Tako rano ujutro«, ustvrdi Håkan.
»Sigurno ima veze s klimatskim promjenama«, reče Magnus i pogleda
motor. »Pravo vrijeme za kupovinu jednog ovakvog motora.«
Håkan obriše ulje s ruku.
»Kad počinješ raditi uopće?«
»U deset. Ti?«
»Danas je dan za administraciju«, odvrati Håkan.
Čamac se malo zabibao na valovima motornog čamca koji je prolazio
kraj otoka.
»I, što si htio od mene?«
 Magnus se osjećao mirnije nakon fizičkog napora oko motora.
»Za tvoje dobro, nadam se da poslije racije u Haningeu nije ostalo
mnogo toga visjeti u zraku.«
»Jebote, što paničariš oko toga«, reče Håkan i prijateljski ćušne
Magnusa u nadlakticu. »Podmitio si istražitelja kao što sam ti rekao, zar
ne?«
»Da, ne brini se. Došao je s tehničarima čim se patrola pobrinula za
dečke.«
»U čemu je onda problem?«
»Jučer sam naletio na jednog dilera«, reče Magnus.
»Kojeg dilera?«
»Jednog lika koji je bio ondje kad sam uzeo novac u Haningeu.«
»Tako znači«, kratko reče Håkan. »Gdje točno?«
»U Årsti. Dok sam pokušavao pomoći Tekli da pronađe brata. Znaš, ona
liječnica.«
Håkan je uzeo bokobran i počeo ga pričvršćivati između čamca i mola.
»Družimo se već dva dana. Super je«, nastavi Magnus.
»Družite?« upita Håkan pokazujući znakove navodnika u zraku.
»Nismo se ševili ako to misliš. Ali bila je prekjučer doma kod mene.
Ništa se nije dogodilo.«
»Kakvo protraćeno vrijeme«, reče Håkan. Zatim se grubo nasmijao.
»Eh, samo te zajebavam. Ali super za tebe.«
»Njezin brat očito dila za Uzbekistance i sada su ga negdje zatočili.
Pokušali smo doznati gdje bi mogao biti.«
Håkan spusti ruke na bedra i pogleda svog prijatelja.
»Uzbekistance ?«
»Tako mislimo. Zašto? Sjetio si se nečeg?«
»Nisam.«
Magnus je primijetio da se Håkanu promijenilo raspoloženje.
»Pronašli smo nekog tipa koji se zove Jonas. Ispostavilo se da je to
jedan od tipova iz Haningea. Prepoznao me.«
 »O čemu ti pričaš?« upita Håkan i ustane. Uzeo je bur- muticu i dobro
zagrabio.
»Prepoznao me iz racije u Haningeu.«
»Ali imao si masku, zar ne?« vikne Håkan.
»Spala mi je.«
»Ali koji kurac, Magnuse«, opsuje Håkan i odmahne glavom. »Ti to
ozbiljno?«
»Da, nažalost. Što da radim. Da im ispalim metak u čelo?«
Håkan je zašutio. Pustio je da pitanje ostane visjeti u zraku na jutarnjem
povjetarcu. Razmišljao je. Ubacio još malo burmuta u usta i rekao: »U redu
je.«
»Što je u redu?«
»U redu je«, reče Håkan. »Sredit ću ja to.« Iskočio je na mol i izvadio
veliki lanac s blok-bravom. Zaključao je čamac kod pramca.
»Kako?« upita Magnus. Izišao je iz čamca i sjeo na klupu pokraj
spremišta. Prtljao je po ribolovnom štapu koji je bio naslonjen na crveni
zid. Håkan je sjeo pokraj njega. Klupa se zanjihala od njegove težine.
»Kako si rekao da se ćurka zove? Ta tvoja mačka liječnica?«
»Tekla.«
»I kako još?«
»Tekla Berg. Zašto?« upita Magnus.
»A onaj Jonas joj je brat?«
»Ne. Bratov prijatelj.«
»A kako se zove brat?«
» Simon.«
Håkan je razmišljao. »Imaš li njegov broj?«
»Svakako«, reče Magnus i izvadi dva novčanika iz džepa hlača. »Uzeo
sam im novčanike tijekom racije. Za slučaj da...«
Håkan je prasnuo u smijeh i pljesnuo Magnusa po bedru.
»Fino, Magnuse. Nisi ti tako glup kao što bi čovjek rekao.«
Magnus mu je pružio novčanike. »Tekla je dobila novi Simonov broj
jučer. Prijatelj mu je zdipio stari mobitel.«
 Håkan se začudi. »Super kompić.«
»Jedino što...« reče Magnus premišljajući se.
»Sto?«
»Eh, baš zeznuto, ali zaboravio sam svoj Sig Sauer u Haningeu.«
»Što si to rekao?«
»Zaboravio sam pištolj.«
Håkan se uzdigne i zaljulja naprijed-natrag.
»Predomislio sam se. Glup si ko kurac.«
»Prekini«, reče Magnus.
»Ali koliko moraš biti tup?«
»Misliš li da sam to namjerno napravio?«
Håkan nakratko promisli. Popravi burmut koji mu je skliznuo preko
zuba.
»Ali...«
»Prijavio sam da sam ga izgubio, da«, reče Magnus. »Ali napisao sam
da sam ga izgubio u nekoj drugoj raciji.«
Håkan odahne. »Da, barem si to dobro učinio.«
»Moram na posao«, reče Magnus i ustane. Pošli su prema kući. Iz
zvučnika se čuo Princeov Purple Rain.
»Ima li to veze s modricama na tvome licu?« upita Magnus.
»Na što misliš?«
»Na novac iz Haningea. Je li pripadao...«
»Ne, ne«, prekine ga Håkan. »Možeš biti posve miran. Ovo ima veze sa
ženskama.« Håkan je rukom prešao preko žutozelenog obraza. »Ozbiljno.
Ženske ponekad znaju biti opasne.«
 Petak prijepodne, 14. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Teklu su potresli jučerašnji događaji. Sada je znala da je Simon dilao

drogu za neke uzbečke tipove koji su povezani s motociklističkom bandom
sa Skärholmena. Znala je i da je Simonov kompić Jonas njezinu bratu ukrao
mobitel kako bi na prijevaru pokušao od nje posuditi novac. Nije znala o
kojem je iznosu bila riječ, ali vjerojatno su sume bile velike. I onda još
Magnusova neobična reakcija kad je vidio Jonasovo lice. Bilo je očigledno
da su se prepoznali. I Magnus je pustio Jonasa da pobjegne. Tekla je
uzaludno pokušavala nazvati Simona na novi broj, jer bio je isključen.
Htjela je opet doći do Jonasa.
Jutro na hitnom prijemu kao da je sporo odmicalo. Magnus joj je poslao
nekoliko poruka, i jučer navečer i danas ujutro. Htio je da se opet vide,
napisao joj je da joj zaista želi pomoči da nađe brata. Tekla mu nije
odgovarala. Magnus joj je išao na živce. Pošla je prema odjelu intenzivne
njege radi svog dnevnog sastanka.
Tekla je najprije uočila da ispred dvorane na odjelu za opekline ne stoje
zaštitari. Međutim, u hodniku je u naslonjaču sjedila i čekala Rebecka
Nilsen, odjevena u crno-bijelu kariranu haljinu i srebrnkaste teniske s
debelom petom.
Rebecka je ustala. »Zdravo, doktorice. Samo sam htjela zaključiti ovo
na pristojan način.«
»Zaključiti?«
»Slučaj. Pronašli smo počinitelje.«
»Sada mi ništa nije jasno.« Tekla je sjela na niski drveni stolić.
»Uspjeli smo ući u trag kombiju, pripada tvrtki za iznajmljivanje vozila
iz Malmöa. Potom nije bilo naročito zahtjevno identificirati one koji su ga
unajmili: pet očeva koji vole nogomet koji su trebali ići na utakmicu
Hammarbyja i Malmö FF-a. Htjeli su pripremiti bengalke i drugu
pirotehniku u garaži. Ali sve se otelo kontroli i zapalilo se neko smeće.
Samo su uskočili u unajmljeni automobil i pobjegli. Zatim se dogodila
eksplozija.«
 »Šalite se?«
»Na svu sreću, ne.«
»Sreću?«
Rebecka je uzela svoj kožni sako s puf-rukavima i elegantno ga
prebacila preko ruke.
»Ovako više ne moramo trčati uokolo i loviti teroriste.«
»Ali što je točno eksplodiralo?«
»To još nismo otkrili. Eventualno spremnik goriva nekog automobila.
Još rade na tome.«
»Dakle, FSB nema nikakve prste u ovom?«
Rebecka se nasmiješi.
»Nema. Možete zaboraviti na sve to.«
Tekla pokaže prema dvorani u kojoj je ležao pacijent s opeklinama.
»A on? Zašto bi ga netko htio ubiti?«
»Mislite na nedjeljni napad?«
»Da.«
Tekla se pitala po čemu je tako poseban taj pacijent s opeklinama, za
kojeg je dugo mislila da bi mogao biti Simon. Tko je on uopće bio?
»Ne znamo. I više se time nećemo baviti.«
»Kako to mislite?«
»Aha, niste čuli novost?«
»Koju novost?«
»Umro je. U tijeku je...«
»Molim?« vikne Tekla.
»Žao mi je.«
Rebecka Nilsen spustila je dlan na Teklinu ruku.
»Ali tko je on uopće bio?«
»Pa... Klošar. Ovisnik. Izbjeglica koji se skrivao... Koga briga ionako?«
»Mene.«
»Lijepo. Onda je barem jednu osobu na ovom svijetu bilo briga za
njega.« Rebecka uzme svoju torbu i pripremi se za polazak. »Zapravo sam
vam htjela osobno zahvaliti na pomoći.«
Tekla je prazno zurila u hodnik.
»Zbogom, doktorice Berg. Možda se nekad opet sretnemo.«
Tekla se polako vraćala do hitnog prijema. Osjećala se prazno i ljutito
istodobno. Pokušavala se smiriti. Na koncu je uspjela poslati poruku svom
dileru i reći mu da treba novu zalihu. Zaliha doma u kuhinji bila je pri kraju
i sada je imala još samo desetak bombica. Neće joj izdržati ni dan ako ih
ovim tempom bude trpala u sebe.
Upravo je htjela zatražiti da joj dodijele novog pacijenta kad joj je
glavna medicinska sestra skrenula pozornost na dvojicu muškaraca koji su
stajali i čekali malo dalje.
»Upravo su došli i raspitivali se za tebe. Da pozovem osiguranje?«
»Baš za mene?«
»Tražili su Teklu Berg. Rekli su da je stvar privatne prirode.«
Tekla je pogledala muškarce. Jedan je bio niži, u četrdesetima, s crnom
kosom ošišanom na ravne šiške. Imao je bijelu majicu kratkih rukava,
preveliku kožnu jaknu i traperice. Crne cipele s debelim potplatima. Drugi
je bio najmanje za glavu viši, imao je kožne hlače i kožnu jaknu prekrivenu
amblemom bande.
»Može, pozovi osiguranje, pa ću onda razgovarati s njima.«
I Tariq je izgledao kao da je uočio te tipove. Tekla je rukom pokušala
smiriti svog novog zaštitnika.
»Ja sam Tekla Berg.«
»Sardor Umarov«, reče niži muškarac. Pružio je ruku, ali je Tekla nije
prihvatila. Začudila se vlastitoj hladnoj reakciji.
»Higijenski propisi.«
»Kad smo već kod higijene, očito je da imate problema s
kanalizacijom.« Sardor se okrene oko sebe. »Čujte, doktorice, možemo li
negdje razgovarati nasamo?«
Tekla je pokazala na vrata tik iza njega.
»Soba za članove obitelji.«
Sjeli su tako da im je Tekla bila nasuprot, svatko na svoj kauč. Na
niskom, okruglom drvenom stoliću ispred njih stajala je plitka staklena
posuda napunjena vodom i malim oblutcima na dnu. Pokraj se nalazio
stakleni svijećnjak s netaknutom voštanicom. Predimenzionirana
svjetloljubičasta kutija s ubrusima. Na zidovima su visjele velike crno-
bijele fotografije s mirnim motivima prirode: prazna, trskom obrasla obala
ujesen, vruća žitna polja s oronulom kućicom za alat, planine Norrlanda u
proljeće kad se snijeg topi.
»Poznajete Simona, zar ne?« upita Sardor.
Tekla je osjećala kako joj puls divlja.
- »Gdje je Simon?«
»Vi ste mu sestra?«
»Vi ste ga oteli?«
Sardor odmjeri Teklu od glave do pete.
»Mislim da vam je to jasno. Pametna ste liječnica. Analizirate i... Kako
ono... Dijagnosticirate.« Nagnuo se naprijed. Promotrio joj lice. Tekla je i
dalje sjedila.
»Gadno je zaribao. Duguje nam pare.«
»Gdje je on?« ponovi Tekla i osjeti kako drhti iznutra, ali je odlučila
izdržati još nekoliko minuta.
Sardor se podsmjehnuo i sklopio ruke uz pljesak od kojeg je Tekla
umalo spustila pogled.
»Dobro je. Zasad. Ali s obzirom na to kakav je seronja i koliko je
zajebao stvar...«
»Ako učinite išta nažao mom bratu...«
»Onda čete što?« upita Sardor mirno.
Tekla je pokušala smiriti disanje. Vrtjelo joj se u glavi. Stisnula je zube.
»Ako nam pomognete, pustit ćemo Simona.«
»Ako vam pomognem?« upita Tekla.
Prije bi umrla nego se upustila u njihov kriminal i počinila zločin za tog
samodopadnog gangstera.
»Poznajete li teško opečenog muškarca s intenzivne?«
»Zašto pitate?«
»Želimo da mu dodijelite novi identitet«, reče Sardor.
 »O čemu vi to?«
»Još mu niste utvrdili identitet, zar ne?«
»Ne mogu o tome govoriti.«
Tekla im nije kanila reći da je pacijent s opeklinama preminuo.
»Ali znam ja«, reče Sardor.
»Gdje... Je li on Uzbekistanac?« iznenađeno provali Tekla.
Sardor je izgledao kao da se premišlja. Liječnica je povisila ton.
»Ne znate vi ništa.«
»Znači, Uzbekistanac je«, slavodobitno reče Tekla.
»Želimo da dobije drugi identitet. Da mu uzmete OIB od nekog...
klošara ili tako nekoga.«
Tekla oprezno kimne. Igrala je igru. Shvaćala je što žele.
»I kako mi možete zajamčiti da ćete mene i mog brata poslije ostaviti na
miru?«
»Kunem se u prabakin grob. U našoj je kulturi to svetinja.«
»I pustit ćete Simona ?«
Sardor kimne.
»Vidjet ću što mogu učiniti«, odgovori Tekla.
»Imate vremena do ponedjeljka.«
»Pretpostavljam da sada trebam upitati: Inače što?«
»Dajte, doktorice. Nemojte me sada razočarati. Niste imali nikakvu
primjedbu kad sam vam rekao da ste pametni.« Rukom je hitro prešao
preko vrata jasnom kretnjom. Sardor se tiho nasmiješio i Tekli napisao broj
telefona na papirić.
»Možete me dobiti na ovaj broj. Samo ovo. Poslije obećavam da vam
više nećemo smetati, doktorice.«
»Smetati. Lijep eufemizam za ucjenu.«
»Shvatite to kako hoćete.«
Tekla je zurila u muškarčevo lice puno ožiljaka.
Sardor se nasmiješio.
»Brzo kopčate. Pustit ćemo vam brata čim sredite novi identitet
pacijentu s opeklinama.«
 Tekla kratko kimne.
»I da, nemojte zvati policiju. Inače više nikad nećete vidjeti svog brata
živog.«
Dvojica muškaraca napustila su prostoriju. Tekla je ostala sjediti i
gledati u papirić, zatim ga je zgužvala i bacila u koš za smeće. Slutila je da
je nikad ne bi pustih na miru. Pakao bi se samo nastavio. Čim učini nešto
protuzakonito, imat će je čime držati u šaci. Tražit će nešto od nje, možda
će htjeti da za njih krade lijekove. Ne, neće se udružiti s tim tipovima. Osim
toga, pacijent s opeklinama ionako je mrtav, što će i oni ubrzo doznati. I
onda će njihova »ponuda« nestati. Mora pronaći drugi način da oslobodi
Simona.
 Petak prijepodne, 14. lipnja
INTENZIVNA, NOBELOVA BOLNICA

Tekla je izišla iz sobe za članove obitelji i ugledala Tariqa.

»Što je to bilo?« upitao je.
»Prijetnja«, reče Tekla potiho.
Tariq se ponovno okrenuo kao da želi provjeriti da su muškarci zaista
otišli.
»Prijetnja?«
»Da.«
»Objasni.«
Tekla je razmišljala. Muškarci su bez sumnje bili ozbiljni. Ako ne učini
što su rekli, vratit će se. Istodobno nije htjela počiniti nikakvu kriminalnu
radnju.
»Da, zašto ne.«
Unutarnji joj je osjećaj govorio da bi iz nekog neobjašnjiva razloga
trebala ispričati Tariqu. Osjećala je da bi on mogao razumjeti njezinu
dvojbu. Ispričala mu je o Jonasu u Årsti, o Simonu kojeg su odveli i što žele
da ona sada učini.
»Umarov, kažeš?«
»Da, zašto?«
»Pomoći ću ti«, reče Tariq.
Tekla je u čudu pogledala muškarca koji ju je ugnjetavao i prema kojem
je najviše osjećala gnušanje još otkad je počela raditi u Nobelovoj bolnici.
Ali nešto se promijenilo u proteklom tjednu. Kao da se potpuno promijenio.
»Ne trebam pomoć.«
»Da, trebaš. Znaš zašto?«
»Zašto?«
»Nemaš to u sebi.«
Tekla je kratko oklijevala.
»Pozvat ću policiju«, reče ona.
 »Samo ti daj. Izvadi mobitel.« Tariq je vidio da se premišlja i nastavio:
»Ali nećeš to učiniti. Jer znaš da ti brat onda možda neće izvući živu
glavu.«
Tekla se zamislila.
»Stara«, nastavi Tariq. »Jesam li ti ispričao što sam radio doma u Iraku?
Znaš li da sam bio u ratu protiv Irana osamdesetih godina? I da sam pet
godina bio vojnik u elitnoj postrojbi čiji je zadatak bio noću prelaziti
granicu i haračiti po selima? Ono što smo činili svaku mi se noć javlja u
snovima. I tako će biti sve do dana kad ću zauvijek zaspati. Onda mi je
dozlogrdilo pa sam se obrazovao za liječnika. Ostatak rata zbrinjavao sam
ranjenike.«
»Ne, nisam imala pojma.«
»Ali shvaćaš kakve sam stvari činio?«
»Ne mogu ni zamisliti.«
Tariq je stisnutom šakom udario u grudi. »Moral mi je čvrst kao stijena.
Moj moral. Imam izvrstan unutarnji kompas kojim mogu razlučiti ispravno
od pogrešnog. Ali moje se ispravno ne poklapa uvijek s time kako to tumači
zakon.«
»Ali ovo je kazneno djelo.«
»Želiš spasiti brata?«
»Da, ali...«
»Onda ćemo to riješiti tako da možeš poslije zaboraviti na te tipove.«
Tekla nije znala što bi rekla. Ali shvatila je da joj Tariq treba kako bi
sredila lažni identitet onom pacijentu s opeklinama.
»Nikad ne bih mogla nekoga ubiti«, reče Tekla.
»Stara moja, vjeruj mi, mogla bi, da se nađeš u situaciji da moraš.«
»Nikad«, odrješito će Tekla. »Ne sudim ti zbog onog što si učinio u
životu. Mogu samo govoriti u svoje ime. Nema ništa važnije od života.«
Tariq je hodao pokraj Tekle dugim hodnikom prema predvorju. Nekom
promatraču izgledali su kao da raspravljaju o nekom zamršenom slučaju.
»Hoćeš li izdržati ovo?« upita Tariq. »Ne izgledaš mi baš... dobro.
Možda da uzmeš dan bolovanja?«
 »U redu sam. Poslije ću se odmarati. Osim toga, nemam sada vremena
za svoje osjećaje.«
»Sve za obitelj.«
Tekla se trzne i razmisli. Javile su joj se slike njezine mame u ustanovi
za oboljele od demencije u Nyhammaru.
»Sve za obitelj. Ali kako si mislio da sredimo novi identitet preminulom
pacijentu?«
»Nikako.«
Tekla je bila zbunjena. Tariq je pritisnuo tipku dizala. Stajao je u
raskoraku ravnomjerno raspodijelivši težinu na svoja velika stopala i u miru
i tišini čekao dizalo. Dok je Tekla bila sve samo ne mirna.
»Nešto mi govori da će ti svejedno zadržati brata. Trebaš poremetiti
odnose moći.«
»I ti imaš ideju kako bismo to mogli?«
»Možda.«
»Da čujem.«
»Trebam računalo.«
Gore na devetom katu Tariq je ušao u svoj ured i izvukao stolicu za
Teklu. Prijavio se u računalo.
»Evo«, reče on i pokaže na ekran. »Mislio sam ga pozvati na hitni
pregled. Danas poslijepodne. Iznenada mi se otvorio slobodan termin. Tako
da i ti onda možeš biti prisutna. I popričati s njim. Da dobije specijalni
tretman.«
Tekla je pročitala napomene u kartonu. Muškarac koji je zatražio hitnu
medicinsku pomoć u utorak zbog otežanog disanja. Ragna mu je izvukla
nešto tekućine iz plućne maramice i sada su došli citološki nalazi:
adenoskvamozne tumorske stanice. Vrlo neobičan oblik raka pluća. Pacijent
mora što prije u bolnicu kako bi dobio dijagnozu i razgovarao o liječenju.
Tekla se stresla vidjevši tko je pacijent.
Zabuljila se još jedanput u ime: Victor Umarov.
V.
 Petak, vrijeme ručka, 14. lipnja
NOBELOVA BOLNICA

Tekla je prešla parkiralište sa stražnje strane bolnice. Zaputila se po ručak i

na sastanak sa svojim dilerom da obnovi zalihu.
»Tekla!« začula je najednom. Podignula je pogled i ugledala Monicu
Carlsson kako stoji s ključevima automobila u ruci. »Kako ide?«
»Bok! Da... Pa... Teško.«
Monica je zatvorila vrata automobila.
»Čula sam za onog pacijenta s opeklinama s intenzivne.«
Tekla kimne.
»Tragično. Znam da ste se angažirali oko tog slučaja. I kad smo već kod
angažmana,« nastavi Monica, »danas poslijepodne dolazi Inspekcija
zdravstvene zaštite i socijalne skrbi zajedno s ljudima iz Uprave za
graditeljstvo. Izvršit će nadzor naših prostora.«
Tekla je kao i obično teško pratila Monicu koja je skakala s jedne teme
na drugu.
»Inspekcija zdravstvene zaštite i socijalne skrbi...«
»Da, oni«, zadovoljno će Monica. »I onda će smrdjeti još i više.«
»Dobro...«
»Ali poslije bi bilo lijepo čuti nešto pozitivno od naše kolegice iz
sindikata.«
Tekla je odvratila pogled.
»Hm, da. Popričala sam s Anitom. I ima... jedan prijedlog.«
Monica pozorno pogleda Teklu.
»Prije nego što mi kažete. Je li to njezin prijedlog ili vaš prijedlog njoj
koji joj se učinio kao dobar prijedlog?«
»Ovo prvo.«
»Hvala na iskrenosti.«
Tekla se zaleti: »Anita predlaže da njezin istraživački tim dobije milijun
kruna subvencije u sljedeće dvije godine. Istraživačka strana bolnice nije...«
 »Može«, prekine Monica.
»Što može?«
»Sviđa mi se ideja. Prenesi joj to. Samo moram srediti papire, a to bi
moglo potrajati nekoliko dana, ali ima moju riječ da će dobiti svoja sredstva
za istraživanja.«
»Samo tako?«
Monica joj priđe korak i Tekla je na trenutak pomislila da će je
ravnateljica bolnice pogladiti po obrazu, kao da je školarka. Ali Monica joj
je samo pružila ruku.
»Nije samo tako. Mnogi od nas imaju koristi od ugovora JPP-a.«
»Mislite novčane koristi?«
Monica se nasmiješi.
»Morate naučiti kad nije pravo vrijeme za postavljanje pitanja koja
izniknu u vašoj fantastičnoj glavici.«
»Oprostite.«
»Nema veze, i ja bih vama trebala biti zahvalna, Tekla«, reče Monica i
otključa automobil. »Jer me puštate u svoj svijet.« Ravnateljica je zastala i
pogledala prema obrisu krova bolnice Roslagstull. »Nije li ovo baš dobra
večer za malo slavlja? Za odlazak u kazalište s Gregorom... Ili možda na
riblju večeru u Wedholms? Već dugo nisam bila.«
»Ne znam.«
Slavlje je Tekli bilo zadnje na pameti.
»Već zamišljam izvješće inspekcije«, nastavi Monica pretvarajući se da
u ruci drži list papira.
»Mislite na...«
»Sigurno će posebno istaknuti smrad.«
»Vjerojatno.«
»Što znači da ćemo dobiti kaznu. I rok za renovaciju. A za renovaciju je
potreban...«
»Novac.«
»Koji nije predviđen sadašnjim budžetom koji nam određuje županijska
povjerenica za financije«, ushićeno će Monica.
 »Pa...«
Tekla je mislila da zna na što ravnateljica misli, ali naučila je kako
razgovori s njom funkcioniraju: pričekaj, prepusti Monici posljednju riječ.
»Kad javna pipa presuši, prijeći ćemo na privatna ulaganja.«
»JPP«, zaključi Tekla.
»Kallax je obavio svoj zadatak.«
Tekla ju je začuđeno pogledala.
»Ne volite sleđ u rasolu, ha?« upita Monica.
»Možda dolazim iz Jamtlanda, ali nisam ljubiteljica trule ribe.«
»A ja sam odrasla na svježim račićima sa zapadne obale, pa me ipak zna
uhvatiti prava želja za sleđom na tankoj lepinji. Nije li neobično što se ukus
može razviti u tako odrasloj dobi?«
Monica je izvadila vrećicu bombona od sladića iz bočnog pretinca u
vratima automobila i otrgnula plastiku. Ubacila je u usta dva bombona.
Pružila vrećicu Tekli koja je odmahnula glavom.
»Čeka me druga runda«, reče Monica.
»JPP zna oduzeti vrijeme«, odvrati Tekla. »U svakom slučaju, sudeći
prema onom što sam pročitala.«
»Znači, ipak jeste čitali o JPP-u«, reče Monica i zaškilji prema Tekli.
»Samo jedan...«
»Mislite da su ljudi tako razmišljali kad su gradili Empire State
Building?«
Monica baci pogled na parkiralište.
»Kako točno?«
»Vrijeme su smatrali svojim najvećim neprijateljem. Tri i pol tisuće
građevinskih radnika ubijalo se od posla. Otvorili su neboder četrdeset pet
dana prije roka. Sve je stvar stava.«
Tekla je šutke stajala i razmišljala o tome što je Monica rekla. Osjećala
je kako je svrbi tijelo. Već je kasnila na sastanak s dilerom.
»Znači, vi ne mislite pričekati redovnu proceduru?« upita Tekla.
»Zatim imamo istraživanja kojih se ozbiljno moramo prihvatiti. I
intenzivnu. Morat ćemo ga dotjerati.«
 »Koga?«
»Naš brod.«
Monica je ubacila u usta još jedan bombon i okrenula se prema
Nobelovoj bolnici.
»Lijepo je što imamo zaposlenike kao što ste vi, Tekla. Već ste nam bili
od velike pomoći. I osjećam da biste nam to i ubuduće mogli biti.«
»Pomognem ako mogu«, reče Tekla ni ne sluteći što Monica ima u
primisli.
»Redovna procedura... Stvarno mislite da je to nešto za mene?« upita
Monica.
»Ne poznajem vas tako dobro.«
Istodobno je Tekla shvatila da je s Monicom Carlsson u posljednjih
godinu dana povela više dubljih razgovora nego i s kim drugim.
»Hoće li sve to na kraju izići na dobro, što mislite?« upita Monica.
»Kad počnem provoditi ono što sam naumila?«
»Čini se da hoće.«
Monica frkne.
»Niste mi baš uvjerljivi.« Duboko udahne. »Odlučila sam.«
»Što to?« zabrinuto upita Tekla.
»Idem večeras s Gregorom na jednu dobru bocu Chablisa u Wedholms
.«
Monica otvori vrata automobila. Tekla je baš htjela poći odande kad je
opet začula ravnateljicu: »Prenesite Aniti da je vijeće za istraživanja dobilo
naputak da u idućih pet godina moramo štedjeti. Recite da ste to čuli od
Görana, a ne od mene.«
Monica uđe u automobil i odveze se.
Tekla je počela hodati prema Tantu kad je shvatila u što se uvalila.
Dovraga. Lagati Monici Carlsson bio je velik rizik. Sada više nije mogla
otezati. Budući da je Anita bila na godišnjem, bila ju je prisiljena nazvati.
Deset minuta poslije Tekla je uspjela uvjeriti Anitu da sa sindikalne strane
podrži planove uprave u obliku ugovora JPP-a. Milijun kruna namijenjenih
istraživanjima u naredne dvije godine bilo je i više nego što je Anita ikad
mogla sanjati. Victor nije mogao naći udoban položaj na tvrdom kožnom
kauču. Treći je put otišao do pulta i pokucao pečatnjakom po staklu. Nisu
ga ni najmanje zamarali nervozni pogledi ostalih pacijenata.
»Ventilacija je krepala ili?«
»Mislim da bi bilo najbolje da sjednete ondje tako da nam ne padnete u
nesvijest. Doktor Moussawi stiže svaki čas«, objasni medicinska sestra na
recepciji.
»To ste mi rekli i prije petnaest minuta.«
»Danas nam je sve puno. Liječnici rade najbrže što mogu, ali kao što
znate...«
»Moussawi, zvuči kao musaka. Bilo bi mu bolje da zna svoj posao.«
»Doktor Moussawi jedan je od naših najboljih...«
»Da, da.«
Victor je hodao amo-tamo po čekaonici. Poželio je da je Elena mogla
poći s njime, ali imao je malo vremena. Termin je dobio jer je netko drugi
otkazao, i preporučili su mu da ga ne odbije.
Kad je sestra konačno prozvala njegovo ime, odmahnuo je jednom
svom tjelohranitelju.
»Sardor je rekao...«
»Jebeš Sardora. Ne želim nikog u ordinaciji kad mi budu gurali prst u
šupak.«
Victor je pošao za sestrom niz hodnik s narančastim vratima i ona ga je
uvela u ordinaciju Tariqa Moussawija. Krupni muškarac kojeg je Victor
prepoznao s odjela hitne medicinske pomoći neki dan ustao je i pružio mu
ruku.
»Dobro došli. Sjednite.«
Victor je sjeo na tvrdu stolicu s crvenim sjedalom od tkanine i metalnim
okvirom, a tako sjedeći bio je deset centimetara niži od liječnika s druge
strane stola.
»Umarov«, reče Tariq. »Uzbekistan?«
»Super što ste mi našli termin tako brzo«, reče Victor. »Samo je šteta što
čovjek mora tako dugo čekati kad već dođe ovamo.«
Tariq se protrljao po obrijanom obrazu i pogledao pacijenta koji mu je
sjedio nasuprot.
 »Pilav se kaže, je li tako? Podsjeća me na mnoga iračka jela. Imao sam
prijatelja Kurda u svojoj bojni kojem je, čini mi se, mama bila
Uzbekistanka. Ih baka? Možda sestra...« Tariq je dremljivo pogledao prema
stropu. »Ukusno u svakom slučaju. Janjetina i riža.«
Victor je povukao svoju sjajnu crnu košulju i žedno uvlačio zrak.
»Vi dolazite iz Uzbekistana, zar ne?«
»Izvorno da, ali...«
»Kaže li se. pilav?«
»Jeste li dobili nalaze?«
Tariq je rastreseno tipkao po računalu kraj sebe.
»Ja dolazim iz prave konjarske obitelji. Moj je stric kod kuće u
Bardarašu držao konje. Nisu to bili konji za utrke, kao vaše fantastične
životinje, nego više konji za vuču, ali taj osjećaj kad ugledaš velikog,
mišićavog, brzog konja zimi, to ti zauvijek ostane u krvi. Zar ne? Čovjek to
nikad ne zaboravi.«
Victor se ogledao oko sebe u sterilnoj prostoriji. Umivaonik i zrcalo.
Ležaj na kojem je bio papir. Dva prozora sa spuštenim roletama. Crna vreća
za smeće na bijelom stalku.
Protegnuo se i pogledao pločicu s liječnikovim imenom. Jedini zvuk u
prostoriji dopirao je od ventilatora na tvrdom disku računala.
»Čujte... Doktore Tariq, nemam veze s konjima, niti me zanimaju
životinje. Jedino što me zanima jest koliko je opasna bolest koju imam i
možete li mi izvući tu tekućinu iz pluća tako da sutra mogu primiti dvjesto
gostiju na jednu malu svečanost. Mislite li da je to izvedivo? Ne znam gdje
ste se školovali, ali mislim da će biti u redu.«
Tariq ustane i raskopča svoj bijeli ogrtač. Za razliku od ostalih liječnika
ovdje on je uvijek ispod ogrtača bio lijepo odjeven, u košulju i kravatu te
crne hlače s podvrnutim nogavicama. Obišao je stol i pogledao na sat iznad
vrata.
»Royal College of Medicine. U Londonu.«
Victor je djelovao zbunjeno.
»Ovo je moja liječnička licenca, ako vas zanima.«
»Ako vi tako kažete.«
 »Ne kažem ja ništa. Tako se zove.«
»Možemo li prijeći na...«
»Plućnu maramicu.«
»Sto?« zapita Victor, sada malo pozornije jer je konačno počelo zvučati
kao da je riječ o nekom patološkom stanju.
»Tekućina se nalazi između visceralne i parijetalne pleure, dvaju listova
plućne maramice. Možete to usporediti s dva balona koji su obično
smješteni jedan uz drugog, no sada se, kao u vašem slučaju, između njih
nalazi tekućina.«
»Dobro. Super. Možete iskemijati nešto da izvučete tu tekućinu?«
Tariq je otišao do zrcala kraj umivaonika, nagnuo se naprijed i iščupao
debelu, posijedjelu vlas nasred valovitih šiški. Zatim je polako otišao do
stolčića od sjajnog metala koji je stajao pokraj ležaja uz jedan zid i sjeo.
»Naravno. Nešto ćemo iskemijati.« Tariq je potapšao ležaj.
»Možete leći ovdje.«
Victor je ustao iz tijesne stolice i sjeo na ležaj.
»Ležite«, uputio ga je Tariq službeno i istodobno dovukao kolica.
Maknuo je zelenu tkaninu koja je zakrivala hrpu medicinskih pomagala i
lijekova.
Victor je legao na leđa i zabrinuto gledao u kolica. Osjećao je kako mu
je smjesta postalo teže disati.
»Što se događa?«
Tariq je sustavno uzeo nekoliko bočica i pakiranja.
»AL jednu stvar imamo zajedničku: stoljećima smo bih stisnuti između
velikih blokova.«
Victor je bacio pogled na glavu tog krupnog muškarca. Bila je
četvrtasta, kao da ju je netko brzo odvalio od velike stijene. Glas mu je bio
dubok, istodobno promukao i pomalo prijeteći.
»Sovjetski imperij, Mongoli, Kinezi, Englezi... Prava je gnjavaža imati
toliko granica koje treba obraniti, zar se ne slažete, prijatelju moj? Ah vi,
Uzbekistan«, uvijek ste bih ponosni ratnici. Slobodno skinite košulju da je
ne umrljamo krvlju.«
Krvlju. Victor je uz napor skinuo košulju. Drhtao je.
 »Znamo se tući, istina.«
Tariq se ozario i udario u prsa.
»Sirova snaga bolja je od finoće, zar ne?«
Victor se pokušao smješkati sve dok nije ugledao veliku iglu, injekciju u
kojoj je bila tekućina, kako mu se približava.
»Najprije malo sedativa.«
»Nije potrebno...«
»Je, je. Samo mirno ležite.«
Victor je osjetio ubod u nadlakticu. Zatezalo ga je u mišiću.
Tariq je počeo uredno dezinficirati tu stranu prsnog koša. Tekućina je u
dodiru s kožom ostavljala osjećaj suhog leda. Victor je počeo drhtati cijelim
tijelom.
»Dobro podnosite zubnu anesteziju?« upita Tariq.
»Što ćete mi raditi sa zubima?«
Tariq spusti svoju veliku ruku na Victorov prsni koš, osjećao se kao da
je ostao bez zraka. Srce mu je divljalo.
»Anestezija, jeste li ikad imali reakciju na nju?«
»N-nisam.«
»Dobro. Onda ću vam dati još.«
Victor je opet osjetio ubod, ovaj ga je put jače zaboljele. Pomislio je na
Elenu i na svoj kurac kojem je svečano obećao da će se jednom opet
ukrutiti. Osjećao je kako mu srce sve snažnije tuče, kao da je bilo zatvoreno
u metalni kavez i željelo je pobjeći odande.
Tariq je navukao novi par rukavica i ručnikom prekrio sterilno područje.
»Sada ćete osjetiti još jedan ubod.«
Victoru su oči zasuzile kad ga je liječnik ubo nečim oštrim sa strane.
Bol je doprla sve do kralježnice. Srce samo što mu nije iskočilo iz grudi i
razmišljao je hoće li zatražiti još anestezije, ali je stisnuo zube. Ruke su mu
bile hladne i tresle su se kao da se smrzavao na minus dvadeset stupnjeva.
»Gotovo«, reče Tariq. »Sada će rana malo curiti. Morate ležati posve
mirno.«
»Izgleda li dobro?« procijedio je Victor u stankama od drhtanja.
 »Izgleda kako bi trebalo.«
»I koji je uzrok toj tekućini ? Laičkim jezikom, molim, koliko mi je još
preostalo?«
Victoru je počelo šumjeti u ušima, čuo je kako liječnik petlja s nečim.
»Tekućina u pleuri s jedne strane rijetko je dobra stvar. Ako vam je rak
prostate metastazirao, imate između šest mjeseci i deset godina života,
ovisno o tome za koju se vrstu liječenja odlučimo. Ali ovo bi moglo biti
nešto drugo...«
Odjednom se Victor osjećao kao da mu slon sjedi na prsima. Šest
mjeseci. Ma nije moguće. Osjećao je kao da će se onesvijestiti od boli.
Jedva je primijetio da je liječnik ustao i otišao do nekih vrata koja su se
otvorila.
Hrapavi se glas vratio, sada još prodorniji.
»Bili smo na bojištu sigurno dva mjeseca i vraćali smo se kući kad se to
dogodilo. Ne želim kriviti svog zapovjednika, pokoj mu duši, ali on je bio
nekompetentni idiot koji je tog dana odlučio da idemo prečacem kroz
planinski prijevoj. On je bio jednako umoran i gladan kao i mi, ali dovraga,
ne bacaš se u takve improvizacije na terenu. Sigurno znate, bili ste i sami u
takvim situacijama, mogu to zamisliti...«
Victoru se vrtjelo u glavi. Ruke su mu drhtale i kaotično se grčile. Je li
još netko bio u prostoriji?
Tariq je nastavio s pričom: »Bilo je to poslijepodne, točno prije odmora,
kad je tresnulo. Ti su nas gadovi pratili i čekali pravi trenutak, onda kad
smo bili najumorniji i najranjiviji. Pucah su na nas iz minobacača odozgo iz
krošnje. Ja sam skrenuo s puta i obavio nuždu iza neke stijene, tako da smo
ja i još jedan vojnik bili jedini preživjeli. Povukao sam se, imao sam samo
svoj pištolj i jedan nož. Uspio sam zaobići strminu na kojoj su nas čekali u
zasjedi. Nisu me vidjeli kako se šuljam, bila su samo četvorica. Dvojicu
sam sredio, jedan je smjesta umro, a drugog sam morao dokrajčiti malo
poslije i...«
»Zdravo, Victore«, odjednom se začuo neki ženski glas.
Victor je podignuo pogled i ugledao liječnicu nad sobom. »Sto...«
»Mirno ležite«, nježno je rekao Tariq blizu Victorova lica. »Budete li se
pomicali, iskrvarit ćete. Stavio sam vam dren sasvim uz aortu, zaboravio
sam, nažalost, izvući oštru žicu vodilicu, i pomakne li se jedan mali, mali
milimetar, oštri će dren probiti žilu i umrijet ćete za...«
»Tipa, minutu«, dopuni ga Tekla. Pogledala je bočice na kolicima.
»Vidim da si mu dao Ventolin umjesto morfija. Victore, osjećate li lupanje
srca?«
Victor je prestravljeno zurio u njih i pokušavao kontrolirati disanje.
»Vidim da je tako«, reče Tekla. »To je nuspojava obilne doze lijeka za
astmu. I natrijeva klorida umjesto anestezije. Aj, aj, aj, Tariq.«
»Što to izvodite...«
»Polako, Victore«, odvrati Tekla i sjedne na ležaj pokraj njegovih nogu.
»Mislite na iglu blizu aorte.«
Victor je duboko udahnuo i požalio što je tjelohranitelje ostavio ispred
ordinacije.
Tariq je nastavio: »Onaj koji je držao minobacač ležao je na zemlji, ah
posljednji mladić je ustao tako da se stigao okrenuti i ispaliti nekoliko
hitaca. Jedan me pogodio u bedro, ah to sam uočio tek poslije. Više nisam
imao streljiva, ali sam izvadio nož, bacio se na tog momka s pištoljem i
uspio mu zariti nož u vrat. Ležao je i krvario dok smo se mladić s
minobacačem i ja kotrljali u blatu. Zadao mi je nekoliko udaraca, ali vidio
sam krv na njemu, i samo sam htio da umre. Znaš onaj osjećaj kada ti više
nije važno kako ćeš ti završiti, nego samo želiš ubiti protivnika, odraditi
posao golim rukama. Onesvijestio se kad sam mu tresnuo glavom o kamen.
Poslije sam ga vezao i skinuo mu jaknu. Jedino čega se poslije sjećam bilo
je kako je moja ruka mirno i temeljito sjekla njegovo tijelo sve dok mu
nisam zabio nož u prsni koš, i onda ga okretao sve dok nije počela šikljati ta
topla, lijepa, pulsirajuća...«
»Jebeni luđaci, znate li vi tko sam ja?« zarežao je Victor.
»Hoćemo malo zavrnuti taj dren?« upita Tariq.
Victor je osjetio novu, prodorniju bol kroz čitav prsni koš kad su mu se
rebra proširila. Baš kad je otvorio usta i htio zaur- lati iz dubine duše, bol je
naglo nestala.
»Znate,« reče Tariq, »u tom svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji
drže oružje u ruci i oni kojima je to oružje prislonjeno na sljepoočnicu. Ono
što sam shvatio kad mu je krv prestala pumpati, bilo je da sam tijekom tih
minuta potpuno prestao razmišljati o svojim mrtvim prijateljima dolje u
jaruzi.«
Victor je zažmirio. Opet je začuo glas liječnice:
»Sada ću vas stvarno pregledati.«
Tekla je zamolila Tariqa da joj pomogne okrenuti Victora na bok.
Spustila mu je hlače.
»Osjetit ćete blagu neugodu, ali neće vas boljeti.«
Victor je osjetio kako ga nešto dodiruje oko anusa. Kao blag povjetarac.
Onda je osjetio još i više. Liječnica mu je svojim košćatim malim prstom
kopala po rektumu, kao da mu se uže puno čvorova povlačilo pa izvlačilo iz
crijeva.
Nakon nekoliko sekundi začuo je zadovoljan ženski glas:
»Aha.«
»Što?«
Izvukla je prst i uz prasak skinula rukavice.
Tariq je okrenuo pacijenta natrag na leđa.
»Zovem se Tekla Berg. Oteli ste mog brata Simona, ali sada ćete ga
pustiti, i više ga nikad nećete gnjaviti.«
Victor se uspio podsmjehnuti.
»Baš ste smiješni.«
»Ovo nije nimalo smiješno. Osobito ako uzmemo u obzir ono od čega
bolujete.«
»Od čega bolujem?« upita Victor stegnuta grla.
»Pustite mog brata i liječit ću vas.«
»Ne poznajem ja nikakvog Simona«, reče Victor.
»Vaš sin Sardor i njegovi banditi oteli su i zlostavljali mog brata.
Razgovarat ćete sa svojim sinom i zamoliti ga da pusti Simona.«
Victor utihne.
»A zašto ne bih vikom dozvao svoje tjelohranitelje koji čekaju vani?
Sredit će i vas i sve druge idiote u ovoj ordinaciji začas.«
Tekla je riskirala. Imala je ideju.
 »Jer ja jedina znam od čega bolujete. Usuđujete li se riskirati tražeći
nekoga drugog tko će znati?«
»Ima stotine drugih liječnika koji znaju liječiti prostatu.«
»Prostata vam nije glavni problem. Imate sporo rastući rak prostate,«
nastavi Tekla, »ali nećete umrijeti od toga. Tekućina u plućima posljedica je
nečeg drugog.«
»Čega?«
Tariq se nagne nad ležaj.
»Ni ja ne znam o čemu govori. Ali znam jednu stvar: liječnica koja vas
je sada pregledala ima mozak kao nijedna druga u ovom gradu. I ako je
skopčala dva i dva, ja bih na vašem mjestu vjerovao onome što govori.«
»Ima i drugih liječnika«, reče Victor sada nešto nesigurniji.
»Ali nijedan ne zna što je uzorak tekućine iz plućne maramice
pokazao«, nastavi Tekla. »Obrisala sam to iz vašeg kartona. Osim toga,
provjerila sam koja vas neobična vrsta liječenja može spasiti.«
Victor je teško disao.
»Nazovite Sardora«, reče Tekla. »Recite mu da pusti Simona. Pričekat
ćemo dok nas Simon ne nazove i kaže da je na slobodi.«
Victor se nasmiješi.
»Nemate drugih pacijenata?«
Tariq se jače nasmiješio.
»Otkazali smo sve termine.«
»Dužni ste me liječiti kao svog pacijenta. Ne možete mi to uskratiti.«
»Imate dokaz?« upita Tekla. »Nisi ništa upisao u karton, zar ne, Tariq?«
»Nisam.«
»Jeste li svjesni što činite?« drekne Victor. »Život vam nije mio?«
Victor zažmiri.
»Igrate se sa smrću.«
Tekla šapne Victoru na uho:
»Snaga je đavla u tome što se pojavi onda kad ga najmanje očekujete.
Izgledam li kao da me brinu vaše prijetnje? Jedino što mi je sada važno jest
vidjeti svog brata živog.«
 Victor se zagledao Tekli u oči, pogled joj je bio posve bezizražajan. Kao
da je zurio u prozirne leće i u golemu tamu. Polako je kimnuo.
Victor je ljutito uzeo mobitel. Najprije je nazvao Sardora, ali on mu se
nije javljao, pa je nazvao Ejea i naredio mu da puste Simona.
»Boli me kurac što je Sardor rekao i duguje li nam on novac. Samo ga
pustite.« Eje je pokušao nešto prigovoriti, ali Victor se nije dao razuvjeriti:
»Jer ja kažem tako! Samo jedanput u životu učinite što sam rekao bez puno
priče.«
Zatim je poklopio Ejeu.
»Možemo li sada prestati igrati ovu igru?«
Tariq je izvukao žicu vodilicu i ostavio dren unutra:
»Trebat će koji sat da se izvuče sva tekućina. Dođe stignemo provjeriti
je li Teklin brat na slobodi. Želite malo morfija?«
 Petak, 14. lipnja
KLUB RED BEARSA, SKÄRHOLMEN

Victor Umarov iskobeljao se iz SUV-a uz psovke i nagle kretnje. Izgledao

je posve slomljeno kad ga je Sardor pokupio ispred ulaza, u Nobelovu
bolnicu. Ali nije mu htio ništa reći o posjetu liječniku. Ako se Victorov kraj
približavao, kako će onda izgledati Sardorov i Ninin život?
Sardor je izvadio veliki kišobran za golf i proveo Victora pokraj dvojice
teško naoružanih, krupnih tipova uz ogradu. Treći zaštitar vozio je u rikverc
crni Humveen, i pustio ovu dvojicu da prođu pokraj kluba Red Bearsa.
»Znaš da ne bi trebao biti ovdje?« upita Sardor.
»Ali sada sam ovdje.«
»Kao vor, riskiraš da...«
»Tišina«, prekine ga Victor. »Sada je kasno za premišljanje.« »U
Središnjici neće biti presretni.«
Za velikim drvenim stolom sjedio je Christian Jensen i glasno disao
kroz svoju crvenu bradu. Kraj njega je sjedio potpredsjednik s rukom u
gipsu.
»Kako ruka?« upitao je Sardor Grofa s loše odglumljenim suosjećanjem
prije nego što je sjeo.
Kraj Erika »Ejea« Johanssona sjedio je Jarmo, koji je izišao iz bolnice
nakon što je bio izboden. Ukočeno je kimnuo svojim gostima
Uzbekistancima.
»Hvala što ste došli«, reče Christian Jensen i sav svoj šarm usmjeri
prema Victoru Umarovu.
»Shvatio sam da je riječ o nečem što ne smijem propustiti.«
Sardor je osjetio kako je zrak u prostoriji postao gušći.
Eje je kretnjom dao do znanja Jarmu da počne.
Mladić je izgledao kao da je izgubio svaki mišić u tijelu tijekom
boravka u bolnici. Bijela majica kratkih rukava mlitavo mu je visjela preko
tankih ramena i tetovaže su mu izgledale kao da nisu na svome mjestu.
Obrijao je glavu tako da bi čovjek prije pomislio da ide na kemoterapiju
nego da je pripadnik neke zločinačke skupine.
Sardor je zamijetio ozljede na desnoj strani Jarmova lica i shvatio da su
svježe. Isprva je pomislio da potječu od napada u Kvarnenu, ali one su
dosad već trebale zacijeljeti. Netko iz kluba je »ozbiljno razgovarao« s
njim.
»Lagao nam je jer se bojao«, reče Eje. »Zar ne?«
»Prijetio je da će me ubiti...«
»Tko?« zbunjeno zapita Victor.
»Simon Berg«, odvrati Eje. »Diler koji...«
Victor je sjedio i netremice gledao. Zurio je u prebijenog mladića.
Jarmo je tu informaciju predugo držao za sebe.
Jarmo je duboko udahnuo, nervozno se osvrnuo oko sebe pa nastavio:
»Zdipio je paket heroina od vas i prodao ga sa strane. Zatim je na internetu
naručio karfentanil... iz Kine, kemijski morfij, tipa deset tisuća puta jači od
morfija, i počeo ga miješati s horsom kako bi ga nadoknadio. Tada su
započela ova otrovanja. Posve je nemoguće pravilno rasporediti taj
sintetički dinamit i dovoljno je samo nekoliko zrnaca da ubiješ slona...«
Kao da su svi za stolom postavili isto pitanje, Jarmo je nastavio: »... što
ja nisam znao, znači to s karfentanilom koji je umiješao u heroin. Kunem
se. Jonas mi je sve to jučer ispričao. Htio je olakšati dušu, tako je rekao. Ali
to je hrpa sranja, samo je htio sve što se dogodilo svaliti na Simona... No
kako god, istodobno je Simon počeo prodavati sa strane i trpati pare u svoj
džep. Pa i on upotrebljava...«
»Taj gad...«
Jensenovo je lice sada bilo crveno poput etikete Coca-Cole.
Jarmo je zvučao manje nervozno, osjećao je da se gnjev svih ondje sada
preusmjerio na Simona.
»... i zatekao sam ga kako prodaje po Kvarnenu. Bila je to puka
slučajnost, bio sam ondje s nekoliko kompića kad sam vidio kako dila u
WC-u. To je moja pivnica, moj teritorij, pa sam mu se suprotstavio, ali
obojica smo bili jebeno pijani... Poslije ga nisam vidio nekih sat vremena,
ali kad smo trebali uzeti jakne iz garderobe, odjednom se našao iza mene.
Počeo mi je prijetiti, rekao da će me ubiti ako ikome kažem da sam ga vidio
da dila po Kvarnenu. Dopizdio mi je i tresnuo sam ga. Kad sam se okrenuo
ne bih li pošao, prišao mi je sleđa i zario nož sa strane. Dok sam ležao na
podu, sagnuo se i šapnuo mi na uho da mi je bolje da držim jezik za zubima
i kažem da me izbo neki Albanac iz Sjevernog klana. Ako ga raskrinkam,
ubit će me sljedeći put kad me vidi. Jebote, usrao sam se od straha. Tip je
bio totalno lud.«
»Čekaj, ako sam dobro shvatio, sve ovo što se dogodilo... Ta drama s
nožem u Kvarnenu, pa predoziranja, Lorikova smrt i sukob sa Sjevernim
klanom...« Victor se osvrne oko sebe i ugleda jedan ljutit pogled za drugim.
»Sve je to... Simonovo maslo? Obična izmišljena pričica koja ne drži vodu,
od jednog običnog narkića, dovela je do svega ovog?«
Victoru je pogled pao ravno na stol i potiho se nasmijao. Zatim je
pogledao Jensena.
»Otkad znaš za ovo?«
»Doznao sam prije dva sata. Kunem se. Eje me nazvao.«
»Kvragu. Ovo je gotovo komično«, reče Victor sebi u bradu. Zatim
podigne pogled prema Sardoru. »Saniranje štete. Moramo kontaktirati sa
Sjevernim klanom.« Brzo je ustao.
»Polako«, reče Sardor. »Moraš se smiriti i pustiti me da...«
»Nikad«, drekne Victor. »Nemam više strpljenja.«
»Misli na Središnjicu«, reče Sardor. »Misli na to što će...«
»Boli me kurac za posljedice«, prekine ga Victor i ogleda se oko sebe.
Jarmo je izgledao kao da čeka metak u čelo. Eje mu je držao svoj veliki
dlan na ramenu za slučaj da pokuša pobjeći.
Jensen se smješkao svojim svinjećim smiješkom.
»Simonu Bergu su sati tog njegova bijednog života odbrojeni. Pitanje je
samo kome će pripasti ta čast.«
»Još je u klaonici?«
Eje se okrene prema Sardoru, zatim pogleda prema Victoru, pa onda
opet u Sardora.
»Ali... Victor je danas popodne zvao i rekao da ćemo ga pustiti. Mislio
sam da znaš...«
 Sardor je začuđeno pogledao Victora koji je netremice zurio ravno u
ništavilo.
 Petak poslijepodne, 14. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Tekla je upravo namjestila iščašeno rame, uvela dren za nakupljenu

tekućinu i istodobno se uhvatila u koštac s malignim oblikom hipertonije
kad ju je nazvala Anita.
»Monica mi je rekla za istraživačka sredstva! Imala si pravo.«
»Baš lijepo«, reče Tekla i rastreseno provjeri koliko je još pacijenata na
čekanju. Dan se činio kao sasvim uobičajen petak poslijepodne. I kao točka
na i nestao je i smrad s odjela hitne medicinske pomoći. Ali bilo joj je teško
veseliti se istraživačkim sredstvima ili čistom zraku. I dalje je bila
rastrojena nakon susreta s Victorom Umarovim. Simon ju je nazvao nakon
pola sata, bio je negdje na putu u taksiju. Pustili su ga i obećao je da će se
javiti kasnije. »Kad stignem.« Tekla ga je nazvala nakon pola sata, ali nije
se javio. Željela se naći s njim i vidjeti kako je. Imala je još samo jedan sat
do kraja smjene, ali taj jedan sat činio joj se kao čitava vječnost.
- »Naravno da je fantastično«, zacvrkuće Anita. »Milijun. Čuješ ti to,
Tekla, dobili smo jedan milijun godišnje za razdoblje od pet godina. O tome
se nikad nisam usudila ni sanjati. I to unatoč tomu što Göran zahtijeva da
štedimo. Nevjerojatno!«
»Godišnje... Za razdoblje od pet godina«, reče Tekla iznenađeno i
zamisli Monicino prepredeno lice. Jesu li ti zahtjevi za štednjom uopće bili
stvarni? Nikad neće doznati.
»Čestitam«, protisne Tekla. Počela je shvaćati kako je funkcionirao
mozak Monice Carlsson. Prvo izgradi očekivanja. Zatim ih nadmaši.
»Vrijeme je da se podupre javna nabava za bolnicu«, ustvrdi Anita i
malo se utiša. Shvatila je da je na neki način možda prodala svoju dušu za
lovu. Ali je s druge strane sve to bilo u istraživačke svrhe.
Anita je poklopila i Tekla je spazila Görana koji se pojavio u
besprijekorno izglačanim chino hlačama, svjetloplavoj košulji i
tamnoplavom sakou.
»Osjećate li to?« reče Göran koji je iz nekog razloga prošao pokraj
hitnog prijema. Duboko je udahnuo i zažmirio. »Kao da ste u ružičnjaku na
Österlenu.« Zračio je srećom i gledao u svoje zaposlenike. »Sada konačno
možemo opet disati.«
Jedna je medicinska sestra upitala: »Ali što je uopće smrdjelo?«
»Ne znamo«, reče Göran i raširi ruke. Djelovao je iskreno.
Zar je moglo biti tako bizarno da nisu imali pojma? Sada je sve mirisalo
kao i inače: dobri stari, ustajali miris bolnice.
Tekla se trudila preživjeti dan. Oko četiri je sjela i apatično se zabuljila
u neke laboratorijske nalaze u ordinaciji kad je najednom začula dobro
poznat glas blizu sebe.
»Bok, seko.«
Podignula je pogled i zadržala dah. Ispred nje je stajao njezin jedva
godinu dana mlađi brat. Oduvijek je bio mršav, ali ovako žgoljavog i
blijedog nikad ga nije vidjela. Tanka kosa bila mu je raščupana, držao se
blago pogrbljeno, ali najviše od svega: bio je sav izranjavan. Pola lica bilo
mu je u modricama različite starosti.
»Simone...« Tekla je pokušala prikriti svoj prestrašeni izraz lica.
Simon se ogledao oko sebe. Djelovao je napeto i paranoično. Tekla mu
je htjela skočiti u zagrljaj, ali obuzdala se. Pokazala je prema sobi za
članove obitelji koja je bila prazna. Vrata su bila otvorena. Izišla je iz
ordinacije i došla do Simona. Koju sekundu proveli su stojeći na dovratku i
izgledali kao da ne znaju tko će prvi ući. Tekla je imala isti takav osjećaj
kad je prvi put susrela pacijenta oboljelog od side. Neobjašnjivi strah od
tjelesnog dodira. Naposljetku je Tekla ušla prva i sjela na kauč. Pokazala
mu je stolicu nasuprot kauču.
Simon je ušao za njom. Pogled mu je treperio poput leptira koji se baš i
nije dao uhvatiti. Spustila je pogled. Prevelike Nikeove tenisice bez vezica i
izgledao je kao da su ga izvukli iz neke kante za smeće. Smrdio je na dim i
još nešto, slatkasto i ustajalo, što nije točno mogla odrediti.
»Želiš li što?« upitala je.
»Ne treba, hvala«, prošaptao je Simon.
Tekla je već prebacila tri tisuće kruna na njegov račun. Čak je nazvala
ujaka u Edsåsdalen i provjerila može li Simon posuditi njegov stan u
Španjolskoj na nekoliko tjedana. Rekla je da je pregorio i da se treba
maknuti iz grada. Sve je prošlo glatko, ujak čak nije postavljao ni naporna
dodatna pitanja.
»Kako si?« upitala je. »Što su ti radili? Ako ti treba novac, samo reci,
dobro?«
Simon je gledao prema prozoru koji je bio okrenut prema unutrašnjem
dvorištu za zaposlenike. Rolete su bile navučene.
»U redu je. Riješit će se.«
Riješit će se. Simonu se nikad ništa nije riješilo. Ništa se nije riješilo
samo od sebe. Sve je išlo samo u jednom smjeru. I najbolnije je bilo to što
je on bio jedini na cijelom svijetu koji to nije vidio. Ili možda nije
prihvaćao. Nepopravljiv optimist. Tekla se sjetila svakog smiješka, svakog
smijeha poslije sedme godine.
Morat će ovo srediti. Ali ne smije ga opet izgubiti. Sada je bilo važno da
budu na oprezu. Znala je kako ga je lako preplašiti.
» Simone...«
»Da?«
»Ono što sam rekla... Ono što se dogodilo proljetos u Hellasgårdenu...«
»Ma, zaboravi to. Ni ne sjećam se o čemu smo razgovarali.«
Simon se nasmiješio tako da je pokazao svoje očnjake. Rijetka bradica
koja je uvijek bila crna kao ugljen sada je bila prošarana pokojom sijedom
dlakom. Ali obrve i duge trepavice oko njegovih velikih plavih očiju i dalje
su se crnjele.
»Ovdje se ne smije pušiti, pretpostavljam?«
Pokušala se nasmiješiti.
Izvadio je kutiju Maribora iz džepa hlača, izvukao je jednu svijenu
cigaretu i malo prčkao po njoj. Izvadio je i svoj Zippo i nervozno ga
premetao po prstima. Tekla je prepoznala tatin upaljač.
Zapravo je to trebala pustiti. Znala je da on ne voli razgovarati o
osjećajima. Ali toliko je puta pomislila na taj grozni dan proljetos u
Hellasgårdenu. Kad mu je rekla što misli o njegovoj ovisnosti, o njegovu
neurednom životu, o tome kako stalno mora čistiti za protuhom od brata.
Sjećala se točno što joj je rekao: »Zajebi ti to. Ne moraš me više ni vidjeti.
Držat ću se podalje od tebe.« I onda je otišao. Tekla je ostala. Previše
umorna da opet trči za njim. Iscrpljena i prazna od svega, nije imala pojma
kako će mu ikad opet unijeti sreću u život. Odustala je od njega, onda i
ondje. Osjećala je da više nema snage.
Prošao je jedan tjedan. Zatim ga je opet počela zvati. Nedostajao joj je
toliko da ju je boljelo tijelo. Ali on joj je odbio poziv. Jasno joj dao do
znanja da želi biti sam. Da se želi snalaziti sam. Ili barem pokušati.
»Samo želim reći da nisam mislila sve ono što sam rekla«, reče Tekla.
»Naravno da te želim vidjeti. Pa brat si mi. Jedina obitelj koju imam osim
mame, ali ona je sva sjebana. Shvaćaš?«
»U redu je. Pusti to.«
Tekla je pomislila na onog pacijenta s opeklinama na intenzivnoj, kako
se nekoliko dana brinula da bi to mogao biti Simon. I kako joj to sada
izgleda blesavo. Najednom su njezine oči registrirale nešto što prije nije
vidjela. Kako se češao po rukama. Kako mu se tijelo trzalo. Ludio je.
»Nećeš otići pregledati te rane na licu?«
Simon ju je pogledao iskosa.
»Pa ti si liječnica.«
»Znam da mi ne daš da te pregledam.«
»Točno.«
»Pa da onda pitam nekog kolegu?«
»Ma to su samo modrice.«
Upalio je Zippo više puta i zatim ubacio cigaretu u džep na košulji.
Sjedili su u tišini nekoliko minuta. Slušali glasove s odjela hitne
medicinske pomoći. Petak je poslijepodne i Tekla je znala da će nakon
radnog vremena početi pristizati novi pacijenti.
»Shvaćaš da se moraš maknuti iz grada, zar ne?«
Simon je bio zadubljen u svoj svijet. Strašno se češao po laktu.
»Družiš li se još s nekim od starih prijatelja? Mickeom? Rakelom?
Paulom?«
Simon je spustio pogled na svoje ispucale nadlanice i počeo čeprkati po
jednoj krasti.
»Nisu mi više prijatelji.«
 »Ali neke od njih još viđaš?«
Simon kimne.
»Jedan se prijatelj preselio ovamo lani zbog neke cure koju je
napumpao. Cura ga je izbacila, ali naslijedio je nešto novca pa je kupio
vikendicu blizu grada. Bili smo ondje na ribolovu nekoliko puta.«
Tekla je vidjela kako se Simon ozario. Ribolov mu je uvijek bio velika
strast.
»A što si radio za one Uzbekistance?«
Simon zašuti. Meškoljio se. Tekla je stekla dojam da će ustati i otići.
Oprezno. Nemoj ga uplašiti.
»Bili su ovdje jutros«, reče ona tiho.
»Molim?« reče Simon i zabrinuto pogleda sestru.
»Onaj Sardor i neki snagator bili su ovdje jutros i razgovarali sa
mnom.«
»Što su htjeli?« upita Simon.
»Nije važno.«
»Jest! Reci!« grubo će Simon.
Tekla se prisjetila vremena kad su bili tinejdžeri i Simon ju je pokušao
pritisnuti da mu otkrije neku tajnu. Njegova neprikrivena znatiželja.
»Htjeli su da učinim nešto na što nisam mogla pristati.«
»Jebote, Tekla. Nisam znao da će...«
»Nema veze, Simone. Nikad ih više neću vidjeti. Sada su te pustili i to
je jedino važno.«
»Ostao sam paf. Odjednom su me pustili da idem. Bez objašnjenja.«
Tekla se sjetila kako je Sardor rekao da im je Simon dužan novac. I
dalje im je bio dužan. Tražit će od Simona taj novac, prije ili kasnije.
»I što si radio za njih?« upita Tekla.
»Pomažem im oko svega i svačega.«
»Tipa?«
»Sve i svašta. Ja sam im... ono... savjetnik.«
»Savjetnik?« Tekla je zatomila smijeh. »Zvuči fora. Plaća ide?«
»Naravno. Plaćaju na vrijeme. Ovisno o količini posla.«
 »Znači, plaćaju te ovisno o tome što radiš?«
»Točno.«
»Simone, daj mi reci...« nastavi Tekla trudeći se ne navaljivati iako ga
je htjela tresnuti u glavu i izderati se da zna sve njegove laži. »Što točno
radiš za njih?«
Simon je složio začuđen izraz lica.
»Ozbiljne stvari. Daj, Tekla, zašto si tako sumnjičava? Zašto uvijek
moraš biti takva?«
»Kakva to?«
»Naporna kao i svaka starija sestra. Uvijek misliš sve najgore o meni.«
»To nije istina.«
»Daj, jebote, prestani. Ovakva si bila još kad smo u školu išli.«
Tekla utihne. Nije namjeravala upasti u stupicu. Previše je puta to
završavalo tako da bi joj zalupio vratima pred nosom. Znala je da nije bio
svjestan toga. Znala je da su imali prisan odnos. Uvijek je bila uz njega.
Poznavala je mnoge njegove prijatelje, neki su im bili i zajednički.
Povjeravali su joj se, vjerovali joj, izražavali zabrinutost zbog Simona. I
ona se brinula za njega. Vodila brigu o njegovim problemima. Dizala
polomljene stvari koje bi on razbacao oko sebe. Popravljala ih i vraćala na
mjesto dok bi on spavao. Pomagala mami oprati Simonovu odjeću kad
mama više nije imala snage. Slagala je i pospremala u ladice. Ustajala usred
noći kad bi joj njegovi prijatelji pokucali na .prozor i zamolili je da im ga
pomogne dovesti kući. Nosila njegovo usmrđeno tijelo do automobila.
Tuširala ga šmrkom u vrtu iza garaže i pomagala mu da legne u krevet
nakon što bi mu dala tabletu protiv glavobolje.
»Simone. Nisam glupa. Jasno mi je da ima veze s drogom. I da si učinio
nešto što ih je razljutilo. Zato su te i odveli ispred Ringena. I zato su te
namlatili. Dužan si im novac. Već sam ti prebacila nešto novca tako da se
snađeš nekoliko dana. I opet ti mogu početi slati novac na mjesečnoj bazi.«
Simon je pogledao stariju sestru svojim zeleno-plavim očima i nježno
dodirnuo njezinu sljepoočnicu trima prstima.
»Kako je ta tvoja pretrpana glava? Kako se ti osjećaš, seko?« Tekla je
spustila pogled na drveni stol.
 »Škripi više nego inače.«
U glavi su joj se javile misli na presađivanje matičnih stanica u
Londonu. Možda bi mu sada trebala reći za majčinu demenciju, za
Huntingtona. Da bi se trebao testirati. Da bi se mogli otići zajedno testirati.
I ako netko od njih dvoje ima te gene, onda bi onaj drugi mogao dati svoje
matične stanice iz koštane srži. Možda. Ako istraživači u Londonu nastave
dobivati pozitivne rezultate.
»Treba ti pomoć«, reče Simon.
»Nema pomoći koju bih mogla dobiti, znaš to. Samo mi treba vrijeme
da razvrstam sva ta sjećanja.«
»Vrijeme koje nemaš.«
»Ili koje si sama ne uzimam.«
»I pretpostavljam da prijateljima ili kolegama s posla nisi rekla za
svoje... stanje?«
Tekla polako odmahne glavom.
»Ne zvuči dobro, Čačkalice.«
Dugo nije čula taj nadimak. Dok su bili djeca, Tekla je bila sama kost i
koža pa su je Simon i njegovi prijatelji zvali Čačkalica. Tada joj je to bilo
pogrdno, ali sada ju je uhvatio val nostalgije na nešto što je dijelila samo sa
svojim bratom.
»Javi mi idući put kad budeš trebao novac prije nego što učiniš neku
glupost.«
Odmahnuo je glavom.
»Sve će biti u redu.«
Onda se nasmiješio tako široko da su mu se srebrne mrtvačke glave na
ušima zanjihale. Sada su bile dvije.
»Imam još stvari koje moram obaviti. Bit će sve u redu.«
»Ne možeš ostati u Stockholmu, Simone. Kako ne shvaćaš?« Imala je
knedlu u grlu. »Molim te, moraš bolje paziti na sebe. Moraš jesti.«
On se nasmijao.
»Moram ići.«
Tekla povisi ton. »Ne.«
 »Što ne?« upita Simon.
»Nadam se da se šališ. Nakon svega što si prošao. Moraš otići iz grada.«
Simon se nasmije, ali Tekla je vidjela koliko su ga boljele rane na licu.
»Ne mogu.«
»Jer te drže u šaci?«
»Tko me drži u šaci?«
»Daj, Simone, prekini. Upoznala sam i Sardora i Victora Umarova.«
Simon je izgledao kao da je Tekla spomenula đavla.
»Victor Umarov je opasan«, reče Tekla.
»Ma, nisu oni tako opasni«, odvrati Simon, ali Tekla je vidjela kako mu
je cijelo tijelo drhtalo.
»Jesi li se pogledao u ogledalo? Ha? Jesi li? Misliš li da su s tobom
samo razgovarali.. Misliš li da sam glupa?«
Simon je ustao. Tekla je pošla za njim. Sada je očito prešla granicu.
Simon je krenuo prema vratima. Tekla ga je uhvatila za žgoljavu ruku, ali
otrgnuo joj se i nastavio do vrata.
Dim i stara odjeća. Sada se sjetila što je bio onaj treći miris:
pseudomonas. Imao je infekciju na koži, možda neki apsces koji je bio pun
zlih, otpornih bakterija.
» Simone!«
Okrenuo se. Prvi put tijekom ovog kratkog posjeta ugledala je tračak
starog Simona. Bliskost. Životna iskra u tim slatkim očima. Znatiželja.
»Moramo te maknuti iz stana. Kupit ću ti kartu za Španjolsku. Možeš
posuditi ujakovu kuću. Samo nakratko, dok se ovdje sve ne smiri.«
»Ne mogu, seko.«
»Uzet ću nekoliko slobodnih dana i poći s tobom.«
»Ne.«
Tekla je osjetila paniku. Htjela ga je prisiliti da ostane. Svaka stanica
njezina tijela vrištala je da ga mora zadržati.
Pohitala je pokraj Simona, nasadila se na vrata leđima. Da mu sada kaže
za Huntingtona? Ne, samo bi se uplašio, otrčao odande i zabio glavu u
pijesak.
 »Makni se«, reče on.
»Simone, poslušaj me. Pustili su te jer sam ja... učinila nešto.«
Simon se iznenadi.
»Ništa posebno«, reče Tekla. »Ali vidiš na što su sve spremni. Moraš se
maknuti od njih. Prekinuti sve veze.«
Simon se nasmiješi.
»Nemam ništa drugo.«
»Naravno da imaš!« vikne ona. »Postoji hrpa raznih poslova.
I obećavam ti, pomoći ću ti.«
Uto je Simonu zazvonio mobitel. Izvukao gaje, pogledao na zaslon i
sledio se. Tekla je doista mogla osjetiti strah u toj maloj prostoriji.
»Što je?« upita ona.
Simon je odbio poziv.
»Ništa.«
Izgledao je uspaničeno.
»Ali što je? Govori.«
»Moram ići...«
»Ne, ne, ne, Simone. Ne moraš!«
Najednom je izgledao kao da mu se zavrtjelo.
»Jebemti. Jebemti.«
Kao da je dobio moždani i nije mogao zadržati ravnotežu. Potom se
vratio do stolice i sjeo.
Tekla je odahnula.
Čulo se kucanje na vratima i jedna je medicinska sestra zavirila unutra.
»Dvije osobe žele razgovarati s tobom, Tekla.«
»Pacijenti?«
»Ne. Došli su privatno.«
»Možeš li ih zamoliti da pričekaju?«
»Mislim da ne«, reče sestra i užasnuto pogleda Simona. Zatim mahne
Tekli da dođe.
»Isti tipovi kao jutros«, prošapće ona.
 Tekli je srce stalo. Okrenula se prema Simonu koji je tipkao po
mobitelu.
»Da ih zamolim da odu?«
»Ne, je li susjedna kuhinja slobodna?« upita Tekla. Mozak joj se vrtio
kao centrifuga.
»Mislim da jest.«
»Zamoli ih da ondje pričekaju«, odvrati Tekla. »I čuj... Možeš li mi
učiniti veliku uslugu i pripaziti da nitko ne uđe u prostoriju u kojoj je moj...
brat. Samo nekoliko minuta?«
Sestra kimne i spusti ruku na Teklinu podlakticu.
»Naravno. Znaš da su ti svi ovdje podrška.«
»Ne svi«, reče Tekla.
»Gotovo svi«, reče sestra i nestane.
Tekla je duboko uzdahnula, pokušala izgledati opušteno. Sada je bilo
važno da ne otkrije da paničari. Zatim se okrenula prema Simonu.
»Brzo se vraćam.«
Simon je bio posve zadubljen u svoj svijet.
» Simone ?«
»Da?« odgovori on i podigne pogled.
»Ostani ovdje. Obećaj mi.«
»Naravno.«
Tekla je izišla i zatvorila vrata. Pokušala je primiriti ruke koje su joj se
tresle.
 Petak poslijepodne, 14. lipnja
HITNI PRIJEM, NOBELOVA BOLNICA

Sardor i Eje prošli su pokraj ljekarne u sklopu Nobelove bolnice i nastavili

prema hitnom prijemu. Nakon Jarmova priznanja u Skärholmenu sve su
maske pale. Sardorovo loše vodstvo, racija u Haningeu. Na neki način za
sve je on bio kriv. Da nije postavio ona dva drogeraša da paze na novac, da
ih poslije nije pritisnuo... Victor ga je posve ignorirao dok su izlazili iz
kluba. Jedino što mu je rekao bilo je: »Počisti sranje koje si napravio.
Pobrini se da pronađeš tog dilera i privedi cijelu priču kraju.«
Kod ordinacije je Sardor upitao medicinsku sestru za Teklu Berg.
Nakon nekoliko minuta izišla je liječnica iz sobe za članove obitelji. Kad je
ugledala Sardora, oči su joj se stisnule.
»Što radite ovdje?«
»Moramo razgovarati«, reče Sardor.
»Mi smo završili«, reče Tekla.
»Baš i nismo.«
»Koji kurac hoćete?«
»Ne ovdje«, mirno odvrati Sardor.
Tekla je kratko promislila, a potom rekla: »Pođite za mnom.«
Sardor i Eje pošli su za Teklom do najmanje čajne kuhinje za osoblje,
odmah do sobe za članove obitelji. Zatvorila je vrata i naslonila se na
kuhinjski stol. U nešto više od dvadeset kvadrata uspjeli su ubaciti kožnu
kutnu garnituru, niski drveni stol, dva kuhinjska stola i dvanaest nezgrapnih
drvenih stolica. Uska staklena vrata bila su okrenuta prema malom
unutrašnjem dvorištu kamo su zaposlenici odlazili pušiti i ljeti užinali za
prljavim plastičnim namještajem. Trenutačno nitko nije podgrijavao svoje
posude s užinom u nekoj od triju mikrovalnih pečnica koje su bile
pričvršćene na zidu iznad minijaturnog sudopera. Na vratima hladnjaka
pisalo je »Samo za zaposlenike«, a na perilicu posuđa netko je zalijepio
natpis »Tvoja mama ne radi ovdje«.
Sardor je sjeo na jednu stolicu. Eje je stao kod vrata za slučaj da netko
pokuša ući. Ih izići.
 Tekla je otišla do aparata za kavu i pritisnula da joj se spravi dupli
espresso.
»Samo pitanjce«, reče Sardor. »Gdje vam je brat sada? Ako mi kažete,
obećavam da vas više neću gnjaviti.«
Tekla frkne.
»Svakako nije ovdje«, odgovori ona i uhvati šalicu kave objema
rukama.
»To već znamo.« Sardor je gledao kako je Tekla aktivirala sve
obrambene mehanizme u sekundi. Opustio je ramena i pokušao se
nasmiješiti. »Samo želimo posljednji put s njime malo proćaskati. Raščistiti
neke nejasnoće.«
»Te si nejasnoće možete zabiti u...«
Eje se zahihoće.
»Vau.«
Sardor nije bio toliko impresioniran. U sekundi je skočio na noge i
uhvatio Teklu za vrat te je istovremeno odgurnuo tako da je pala na kauč iza
sebe. Šalica je udarila o linoleumski pod i kava je prsnula po zidu. Sardor je
pritisnuo Tekli glavu i hitro joj prislonio nož na grlo. Između usnica koje joj
je prislonio na uho protisnuo je: »Sad me slušaj, jebena luđakinjo. Izgleda
da ti nije baš stalo do života.«
Tekla se zagledala u njega.
»Slušam.«
»Ti i tvoj brat ste bliski, zar ne?«
Tekla je stisnula zube.
Sardor je još jače prislonio nož Tekli na vrat.
»Zar ne?«
»Sve bih učinila za njega.«
Sardor se okrene prema Ejeu i kimne.
»Onda, gdje je Simon?«
»Nemam pojma.«
»Izigravaš pametnjakovićku?«
Sardor je tako pritisnuo čelik na njezinu kožu da je počela krvariti.
 »Gdje je?«
»Možeš me zarezivati koliko hoćeš. Nemam pojma gdje je. Pokušala
sam ga nazvati nekoliko puta, ali ne javlja se. Pokušaj sam.«
Sardor makne nož i ustane.
Tekla je polako ustala i naslonila se sjedeći na kauču. Protegnula se po
ubrus i obrisala krv s vrata. Samo nekoliko kapi. Površinska ogrebotina.
»Nije li ti tata rekao da je Simon pušten na slobodu?« upita ona.
Sardor je zurio u liječnicu.
»Ne znam koji ste kurac napravili Victoru da je donio takvu idiotsku
odluku.«
»Povjerljivo je«, odvrati Tekla.
»Ali otad je isplivalo još sranja o tvom braci«, reče Sardor i shvati da ga
liječnica pozorno sluša.
»Mislim da bi trebao slušati svog tatu«, reče Tekla.
»Jebemu!« vikne Sardor i zabije nož u drveni stol. »Ne čuješ li što
govorim? Neovisno o tome kako ste natjerali Victora da ga pusti, sada je
gotovo. Braco ti je skroz zajebao.«
Tekla je nepomično sjedila.
»Znači, želite razgovarati s njim?«
»Imaš jednu jedinu šansu da mu spasiš usrani život«, zareži Sardor.
»Reci gdje je i možda mu ipak ne prerežem grkljan.«
»Jesi završio?« mirno upita Tekla.
Sardor nije odgovarao. .
Tekla je ustala i krenula prema vratima. Stala je ispred muškarca u koži
koji je ravnodušno gledao u nju i nije mrdnuo ni milimetar.
»Mogu proći?«
»Pusti je da ode«, reče Sardor. Eje se potom pomaknuo u stranu.
Ispred su stajala dva zaštitara. Eje je čuo kako ispituju Teklu što se
dogodilo.
»Moramo odavde«, reče on Sardoru koji je polako kimnuo i prenuo se
iz svojih misli.
 Tekla je odahnula vidjevši da Sardor i njegov div nestaju u smjeru
izlaza. Hitna je bila dupkom puna pacijenata koji su čekali. Medicinske
sestre jurcale su amo-tamo ne bi li stanje stavile pod kontrolu. Tekla se
vratila u sobu za članove obitelji gdje je čekao Simon.
Otvorila je vrata. Soba je bila prazna. Od Simona ni traga ni glasa.
Istrčala je odande i potražila ga, ali bio je nestao. Nazvala ga je na mobitel,
ali javila se samo sekretarica.
Sestra koja je trebala paziti na Simona prišla je Tekli.
»Žao mi je, ali zbrisao je. Rekla sam mu da te pričeka, ali odgurnuo me
i otrčao. Izgledao je prestravljeno.«
Tekla je vrisnula usred prepunog hitnog prijema.
Shvatila je da je dogovor koji su Tariq i ona imali s Victorom
Umarovim propao. Više nije važio. Nešto se dogodilo. Nešto zbog čega ga
Uzbekistanci nipošto nisu smjeli naći. Shvatila je ozbiljnost situacije.
Shvatila je da je bila jedina koja bi mogla spasiti Simona.
 Petak navečer, 14. lipnja
GULLMARSPLAN, STOCKHOLM

Zrak u stanu bio je ustajao. Tekla je otvorila prozor i balkonska vrata, ali
nije znala što je gore: vrućina ili buka prometa s Gullmarsplana.
Poslijepodnevni pljusak zamijenio je snažan toplinski val. Istuširala se
ledenom vodom, popila dvije čaše soka od grejpa i pojela tri krekera od
zobi s džemom od malina. Nije osjećala ni glad ni sitost. Samo neku tupu
žudnju u utrobi i sve jači šum u ušima. Zatvorila je prozor i balkonska
vrata, navukla zastore i legla na nenamješteni krevet. Dvadeset je minuta
tako ležala i znojila se u pokušaju da se pribere, ali današnje su joj slike
navirale sve brže i brže sve dok joj nije skroz pozlilo i bila je primorana
uspraviti se. U kupaonici je izvadila staklenku oksazepama. U sebe je
odmah ubacila osamdeset miligrama. Dosad je najviše uzimala pedeset.
Opet je legla u krevet, ali tablete kao da su bile za grlo. Uopće nisu
djelovale.
Ustala je oko devet, još jedanput se istuširala, ovaj put vrućom vodom, i
na sebe navukla tanke lanene hlače i udobne teniske. Unatoč tomu što su
vani sigurno bila dvadeset četiri stupnja, ispod ljubičastog samtenog sakoa
nosila je tanku majicu s kapuljačom i raspustila je kosu. Duboko je
razmislila, ali je naposljetku shvatila da postoji samo jedna osoba koja bi joj
mogla pomoći. Uzela je mobitel u ruke.
Moramo se naći! Babylon kod Björnova parka za pola sata?
Progutala je tri bombice i napunila balzam za usne s još pet. Pilo joj se
crno vino, ali shvatila je da bi je moglo satrati ako pomiješa alkohol sa svim
tim benzodiazepinima. Zato je morala dodati gasa s još malo amfetamina.
Zalupila je vratima, otrčala niza stube i izišla na ljetnu večer. Dvadeset
minuta poslije stajala je za šankom i naguravala se s hipsterima sa Sodera
željnima zabave. Magnus se ubrzo pojavio.
»Pretpostavila sam da ćeš pivo«, reče Tekla.
»Dobro si pretpostavila«, reče Magnus i skine kožnu jaknu. Popio je
pola boce u jednom potezu.
 »Baš lijepo što si se javila«, reče on. »Bojao sam se da si izbrisala moj
broj.«
»Poznajem samo jednog policajca«, kratko odvrati Tekla.
»Znači, zato si me zvala?« upita Magnus i prođe rukom preko
neobrijana obraza.
Tekla ga je pogledala.
»Lagao si mi. Prepoznao si Jonasa u Årsti.«
»Mogu objas...«
»Pusti to«, reče Tekla. »Vidjela sam se sa Simonom.«
Nije više mogla trpjeti laži. Sada je samo jedno bilo važno: spasiti
Simona.
»Baš lijepo«, izvali Magnus. Izgledao je kao da mu je laknulo i popio je
pivo.
»Ne, nije lijepo. Izgledao je kao zombi.«
»Što su mu učinili?«
»Prebili ga na mrtvo ime.«
Tekli se pred očima pojavilo Simonovo lice puno modrica i stresla se.
Otpila je velik gutljaj hladnog, crnog vina i osjetila Magnusovu ruku na
svojoj.
»Što se dogodilo?« upitao je. »Treseš se.«
»Sardor Umarov i još jedna gorila potražili su me na hitnoj i htjeli su
doći do Simona. Iako mi je Victor Umarov obećao da će ga pustiti na
miru.«
»Victor Umarov?« vikne Magnus. »Var glavom i bradom. Koji upravlja
čitavim tržištem droge. Ali ne kužim, razgovarala si s Victorom
Umarovim?«
Tekla je otpila vino. Vidjela je uzdrhtalo tijelo gangsterskog vođe kad
mu je gurnula prst u rektum.
»Ne mogu ti ništa više reći. Ali obećao mi je da će ostaviti Simona na
miru.«
Magnus je i dalje zurio u nju. »Igraš se sa smrću, Tekla.«
»Što da radim onda?« upita Tekla i dokrajči čašu vina.
 »Pa...«
»Čekaj«, reče ona i ode do šanka i naruči još jednu rundu. Nakon pet
minuta vratila se s pivom i čašom vina. Vrtjelo joj se i počela je vidjeti
dvostruko.
»Što misliš da trebam napraviti?«
»Ništa«, uzdahne Magnus. »Ti se smiri, a policiju pusti da obavlja
svoj...«
»Nikad«, prekine ga Tekla. »Nemam vremena za to. Ubit će Simona.
Naći ću ga i poslati u inozemstvo.«
»Još nisi shvatila s kim imaš posla?«
»Nije me briga.«
Magnus se nasmiješi i stavi ruku preko Tekline.
»Ali mene jest. Dopusti mi da se pobrinem za to. To mi je posao.«
Tekla je osjetila kako joj se puls smiruje. Otpila je velik gutljaj vina i
dopustila Magnusu da zadrži ruku na njezinoj. Sada ju je još i glavobolja
spopala i počele su joj se priviđati stvari. U koju god bi svjetiljku pogledala,
pred očima joj je treperila ravna crna crta.
Vani je još bilo svijetlo, ali temperatura je bila pala. Osoblje je gostima
dijelilo bijele dekice od flisa.
Magnus je zabrinuto pogledao Teklu.
»Jesi li jela?«
»Ništa naročito.«
»Da naručim nešto?«
»Nisam gladna.«
»Ne zaboravi da si ti liječnica. Tko če se pobrinuti za tebe ako se
onesvijestiš?«
Tekla se nasmiješi.
»Možda mi treba malo zraka.«
»Naravno.«
Tekla je nekoliko puta duboko udahnula. Ali svjetlost iz bara još ju je
proganjala. Shvatila je što se zbiva, ali nije ništa mogla učiniti po tom
pitanju. Nije imala oksazepam kod sebe.
 »Sjednimo na stube«, reče Magnus i povede Teklu još nekoliko metara.
»Zašto ti ne mogu ispričati ono s Jonasom? Mogu objasniti.«
»Ma, zaboravi«, odvrati Tekla. Bila je suviše umorna. Usto je Magnus
prodavao poluistine koje bi ona prozrela. Sada je samo bila sretna što ga je
ponovno vidjela.
»Rado bih...« započne Magnus, ali prekine ga zvonjava Teklina
mobitela. Izvadila je mobitel i pogledala na zaslon: »Simon zove.«
»Pa što čekaš onda? Javi se!«
Tekla se javila:
»Halo?«
Tekla je upalila zvučnik tako da i Magnus može čuti razgovor.
»Bok, Tekla.«
»Gdje si?« upita Tekla. U pozadini se čuo promet.
»S Jonasom sam.«
»Zašto si pobjegao s hitne?« upita Tekla.
Simon je šutio.
»Simone?«
»Eh. Ma, ni zbog čega posebno...«
»Ali nismo bili završili.«
Simon je opet utihnuo.
»Zar se ne možemo vidjeti?« oprezno je upitala Tekla. Bila je svjesna
koliko ga je bilo lako uplašiti. Kako joj je lako mogao poklopiti i nestati kao
što je to dosad učinio toliko mnogo puta.'
Ruka joj je drhtala. Magnus ju je pridržavao svojom toplom rukom.
»Simone?« ponovila je.
»Čuj, Tekla, nemoj se uspaničiti, ali... Ucijenili su mi glavu.«
Tekla je morala promijeniti položaj da joj ne ispadne mobitel.
»Molim?«
»Ali«, prekine je Simon smireno, »imam plan. Riješit ću to.«
Tekla je osjetila Magnusovu toplu ruku na svom ramenu, ali ju je otresla
sa sebe.
»O čemu ti to, Simone? Nikad nisi imao nikakav plan!«
 Simon se nasmije.
»Ali ovaj put imam.« I dalje je zvučao mirno i veselo.
»I koji je plan onda?«
»Samo polako«, reče Simon.
Tekla je osjećala kako joj pulsira u sljepoočnicama.
»Jebote, Simone, ti su mi luđaci opet došli na posao i tražili me. Nešto
si zabrljao, koliko sam shvatila. Ali ti to sam ne možeš riješiti. Kao što nisi
mogao ništa riješiti cijelog svog života. Ja ću skovati plan za tebe.«
Simon se nasmije. »Sada moram poklopiti, ali...«
»Ne, nemoj. Moramo...«
»Oprosti. Oprosti, Tekla.«
»O čemu ti to? Što opr...«
»Volim te. Oprosti.«
Poziv se prekine.
»Simone! Simone!«
Tekla je uzvratila poziv, ali uključila se sekretarica.
Zatvorila je oči i ugledala Simonov vučji osmijeh.
 Petak navečer, 14. lipnja
STORA ESSINGEN, STOCKHOLM

Håkan je pojačao plin na roštilju u isto vrijeme kad je čuo glas iza sebe:
»Nije li to varanje s plinom?«
Razmišljao je da dosegne nož koji mu je uvijek bio pričvršćen uz
gležanj, ali čuo je nešto poznato u ovome glasu. Kad se okrenuo, ugledao je
Sardora Umarova kako se podsmjehuje.
»Jebote, ti ne znaš kako izgleda zvono na vratima?«
Sardor je pogledao na tjesnac. Dvije jedrilice spuštenih jedara prolazile
su pokraj njih. Voda je bila blistava, zrak kao da se zgusnuo i na ružičastom
večernjem nebu vidjeli su se jarkožuti baloni s velikim reklamnim
natpisima.
»Kako si, dovraga, sve ovo možeš priuštiti ? Pa policajci ne zarađuju
toliko?« upita Sardor.
Håkan je izvadio goveđi entrecote iz vakumirane ambalaže i posušio
mesni sok papirnatim ručnicima.
»Ovo je kućerak u usporedbi s Victorovom kućom u Brommi.«
Sardor je izišao na terasu i naslonio se na ogradu.
»Najveći kućerak na svijetu.«
Håkan je u zdjeli izmiješao soju, sol s češnjakom, papar i nekoliko kapi
umaka Worcester. Zatim je stavio meso u marinadu. Otišao je do kuhinje i
donio hladno američko pivo.
»Došao si bez tjelohranitelja?«
»Ne treba mi kad idem u posjet bezopasnim ljudima«, reče Sardor. »A
ti, ne dolazi ti cura večeras?«
»Dobila je noćne more nakon što su se prošle subote pojavili neki
sumnjivi tipovi.«
»Eh«, reče Sardor. »Ne voli noćne posjete.«
»Ne ako joj mlate dečka u dnevnom boravku.«
Sardor je otišao pomirisati marinadu.
»Što će biti prilog?«
 »Pomirit i umak Bearnaise. Što drugo?« odvrati Håkan. Gdje mu je bio
pištolj? Shvatio je da je u kupaonskom ormariću i da ne može stići do njega.
»I plin izvrsno funkcionira. Ugljen je zajeban.«
Sardor je skinuo kožnu jaknu i futrolu preko ramena, zavukao pištolj u
hlače.
»Kakvo vrijeme.«
»Navečer će kiša«, reče Håkan.
Sardor pogleda u nebo i nasmije se. »Neće.«
»Hoćeš da se kladimo?«
»Ja se ne kladim«, odvrati Sardor. »To zna poći po zlu. Sam to najbolje
znaš.«
Håkan je stavio peći meso koje je zacvrčalo na kipućoj rešetci. Zatim je
otišao u kuhinju i pogledao u pećnicu, ali krumpir još nije bio potamnio.
Ubacio je gotov umak u mikrovalnu pećnicu i zakopčao gumb na košulji
kratkih rukava. Leđa su mu bila mokra od znoja.
»Mogu dobiti čašu onog dobrog viskija koji si mi ponudio neku večer?«
upita Sardor.
»Ponudio...« frkne Håkan.
»Ljutiš se?«
»Ja? Da se ljutim?« upita Håkan. »Pa to je bio samo biznis.«
»Naravno.«
»I danas si mi došao u prijateljski posjet, zar ne?«
»Naravno«, reče Sardor. »Viski?«
Håkan je prošao kroz otvorena klizna vrata. U dnevnom boravku bilo je
toplije nego vani jer ga je sunce grijalo cijelo poslijepodne. Natočio je viski
u veliku kristalnu čašu i pružio mu je. Zatim je otišao i preokrenuo odrezak.
»Da sam znao da ćeš mi doći u posjet, pripremio bih još hrane.«
»Hvala, ali neću se dugo zadržati.«
»Dobro«, odvrati Håkan i ode po tanjur s pomfritom i umakom
Bearnaise. Zatim je maknuo meso s roštilja i isključio plin. Uključio je
Sonosov zvučni sustav i upalio One More Night Phila Collinsa.
Sjeli su u dnevni boravak. Håkan je jeo držeći tanjur u krilu.
 »Moram naći jednog tipa«, reče Sardor. »Ti si dobar u tome, zar ne?«
»U tome?« upita Håkan. Odgrizao je veći komad crvenog mesa.
»Radi se o jednom našem dileru. Simonu Bergu«, reče Sardor.
Håkan se nasmiješi i potegne iz boce.
»Što je toliko smiješno?« upita Sardor.
»Zašto bih ti pomogao naći tog tipa?«
»Trebam li te podsjetiti da si silovao jednu našu ćurku prošli vikend?«
»Nije prvi put«, reče Håkan.
»Da si silovao neku našu ćurku?«
»Da ju je netko silovao.«
Sardor je obuhvatio naslon za ruke u fotelji i zagledao se prema molu.
»Nasilje nikad nije dobro za biznis.«
»Ali bilo je dobro prošli vikend kad si me namlatio u mom vlastitom
domu?« upita Håkan glasno mljackajući.
Sardor se teatralno utišao: »Jedan mudar čovjek jednom mi je rekao za
jednog mladića kojeg je trebao uhvatiti. Raspitivao se po njegovu selu, ali
nitko ga nije vidio. Barem su tako govorili. Ali on je znao da ga se boje
nakon svega što je dotad učinio. Pa je odlučio da će im pokazati tko je i što
je. Ustao je usred noći i uzeo jednu ovcu od susjeda. Prerezao joj je vrat i
rasporio utrobu. Zatim je ovcu objesio nasred trga kako bi je svi sutradan
ujutro mogli vidjeti. Do ručka su neki seljani pronašli tog mladića i predali
ga tom čovjeku koji im je zahvalio na pomoći.«
Håkan je dovršio pivo i ustao kako bi otišao po još jedno.
»I?« vikne on iz kuhinje.
»Ništa.«
Håkan se vratio. Zatim je naglo prasnuo u smijeh.
»Ne sjećaš se kraja priče! Tvoj ti ju je tata ispričao, zar ne?«
Sardor je otpio viski. Istegnuo je vrat na obje strane. Naposljetku je
rekao: »Pomoći ćeš nam naći tog Simona.«
Håkan je ustao i Sardor je posegnuo za svojim pištoljem.
»Kamo si krenuo?«
»Smiri se«, reče Håkan. »Idem u hodnik po nešto.«
 Sardor je ustao i pošao za njim. Håkan je izvadio dva novčanika. I
izvukao vozačku dozvolu.
»Je li to taj Simon ?«
Sardor se nagnuo naprijed.
»Savršeno. Kako...«
»Ako ti ga predam, želim da i ovog središ.«
Håkan je izvadio drugu vozačku dozvolu.
»Jonasa«, reče Sardor. »Njegova kompića?«
Håkan kimne.
»Zašto?« upita Sardor.
»Sanjaš li ti kada?«
»Sanjam li?«
»Da, sanjaš li kada?« ponovi Håkan.
»Kakvo je to jebeno pitanje?«
»Ja uvijek sanjam vikendom. Nemam pojma zašto, ali nikad ništa ne
sanjam preko tjedna. Vikendom se budim ujutro i sjećam se svojih snova.
Ali danas je petak. I nakon popodnevnog drijemanja sjećao sam se da sam
sanjao tog tipa.«
»Jonasa?«
»Znači, nije bio vikend.«
»Što želiš reći?«
»Sanjao sam da sam mu prosvirao mozak.«
»Pa samo ti daj. Neću te ja sprečavati«, reče Sardor i odmahne glavom.
Iskapi viski. »Hi znaš što. Mislim da bi obojicu trebao koknuti sam.«
»Ja?« upita Håkan i odloži tanjur na kojem je ostala samo masnoća.
»Mislio sam da razgovaramo o tome da želiš uhvatiti tog Simona. Pa sam
mislio da usput možeš riješiti obojicu.«
Sardor se nasmiješi.
»Ne bih rekao. Kada bolje razmislim, Tatyana nije sretna što si dobio
samo tri udarca. Željela je da ti odrežemo prst, ili još bolje, kurac, i
donesemo joj ga u kutiji. Totalno je popizdila kad je shvatila da ti nisam
prosvirao tu poremećenu glavu.«
 »Prenesi joj da je previše gledala Kuma.«
»Ne«, ljutito reče Sardor. »Ti ćeš to učiniti, pa će Tatyana poslije biti
zadovoljna.«
»Što je tebe briga za Tatyanu?«
Sardor se zagleda kroz prozor.
»Uostalom,« nagne se Håkan i prošapće, »ti ni ne voliš cure, žarne?«
Sardor zažmiri i ponovno istegne vrat.
Sada je zasvirala pjesma Just the Way You Are Billyja Joela.
Håkan je otišao po još jedno pivo i skinuo čep o kuhinjsku plohu.
»Vi Uzbekistanci imate zanimljivu logiku.«
»Misliš, ha?« reče Sardor prtljajući po pištolju.
»Ono s odnosima moći.«
Håkan sjedne.
»Odnosima moći?« upita Sardor.
»Da, između tebe i mene. Ti misliš da sam ti nešto dužan. Ja tvrdim
suprotno. Nisam to mislio spominjati, ah posjedujem informacije o tebi i
tvom tati koje nikad nisam mislio da ću trebati upotrijebiti, osim u nuždi.
Prisluškivanje razgovora između tebe i Victorova revizora, Borisa... Tako
mu je ime, je 1’ da? Jedini imam pristup toj snimci. Podaci o računovodstvu
koji, dospiju li pravom tužitelju na stol, mogu otvoriti pravu Pandorinu
kutiju. Zanima te blefiram li?«
Sardor mu je nešto htio odgovoriti, ali predomislio se.
»To sam i mislio«, reče Håkan. »I nisam zlopamtilo. Ono što se
dogodilo prošli vikend bilo je glupo. Neće se ponoviti.«
»Mislim da ti cure više baš i neće prilaziti.«
»Ma, hoće. Itekako«, reče Håkan. »Ali bilo je glupo od mene. I ti si
uzvratio istom mjerom. Tako da smo kvit. Ah sada mi dolaziš i govoriš da
treba srediti nekog jadnog dilera koji je zajebao stvar. I naravno, ja ti mogu
pomoći. AH onda se ti pobrini i za njegova kompića. Odnosi moći...«
nastavi on i potegne pivo iz boce. Iz zvučnika je dopirala pjesma I’m So
Excited Pointer Sistersica.
Sardor je pogledao vozačke dozvole koje su bile na stolu ispred njega.
 Håkan se nakašljao.
»I... Postoje dvije snimke. Jedna s tobom, druga s tvojim ocem.«
Sardor podigne pogled.
»Victor i Christian Jensen raspravljaju o tome gdje je najbolje baciti
tijelo nakon što nekog kokneš. Nije da me briga za to. Slobodno možete
osloboditi grad ljigavaca. Ali neki bi tužitelji mogli podignuti optužnicu za
ubojstvo na temelju toga. Obojica bi dobila duge zatvorske kazne.«
Sardor je i dalje buljio u vozačke dozvole kad je izustio: »S drugom
snimkom radi što te volja.«
Håkan odloži bocu.
»Ma je li? Baš fino.«
»Tata se gubi pomalo«, promrmlja Sardor. »Mislim da će sestra preuzeti
kormilo.«
»Sestra, agentica za nekretnine?« upita Håkan.
»On ima ideju da ugasimo sav biznis na ulici. Da prijeđemo na legalne
stvari.«
»Uf«, reče Håkan. Zvučao je gotovo tužno. »Znači, da to shvatim kao
da nemaš ništa protiv da ti stari... siđe s prijestolja?«
»Možda. Javit ću ti se.«
Sjedili su u tišini dok je Sting pjevao svoju Roxanne, a istodobno je
počela padati kiša po terasi nekoliko metara dalje. Svježiji povjetarac
ispunio je dnevni boravak.
»Onda smo se dogovorili«, reče Håkan.
Sardor kimne.
»Imao sam pravo«, doda Håkan.
»Ha?«
»Pada kiša.«
 Petak navečer, 14. lipnja
PERIVOJ CARLA GUSTAVA BJÖRNA, SÖDERMALM

»Skroz si uništena«, ustvrdi Magnus. »I to ne samo od alkohola, zar ne?«

Tekla je polako odmahnula glavom, ali i dalje je žmirila. Željela je u
glavi zadržati slike Simona na plaži. Nogomet. Neki Simonovi prijatelji.
Vruć ljetni dan.
»Trebaš pomoć.«
»Kako to misliš?«
»Zbog kokaina, amfetamina... Ili što već trpaš u sebe.«
Djelovalo je oslobađajuće što je Magnus postavio jasnu dijagnozu. Do
danas je bio obazriv, nije ništa spomenuo. Ipak je on bio policajac, vidio je
mnogo ovisnika. I ako ju je Magnus prozreo, koliko je drugih u njezinoj
okolini shvaćalo da ona uzima nešto?
»Ah najprije moramo naći Simona«, nastavi Magnus. »Da . ga opet
pokušam nazvati?«
Tekla je osjećala kako joj tijelo polako tone prema tlu. Osjećala je
toplinu Magnusova bedra na svom obrazu. Mirisao je na deterdžent za
pranje rublja, ali i na nešto drugo. Upečatljiv miris spolovila još ju je više
smirivao. Već se tako dugo nije... Vidjela je slike pred sobom. Magnusa
golog ispod popluna, dugačkih, izraženih mišića. Željela je ostati ovdje. U
tom položaju.
Dala je Magnusu svoj mobitel.
Magnus ga je pokušao nazvati, ali uključio se pretinac govorne pošte.
»Isključen je.«
Tekla je otvorila oči i polako ustala.
»Moramo doći do njega prije Uzbekistanaca.«
»Znam«, odgovori Magnus. »Možemo početi tako što ćemo odaslati
njegov opis svim policijskim patrolama.«
»Neće biti dovoljno. Zna se skrivati.«
»Možda. Ali misliš li da je još u gradu?«
 »Možda nije stigao pobjeći nekamo drugamo. Osim toga, previše je
blesav da bi shvatio da bi trebao pobjeći što dalje odavde.«
Tekla se prisjetila razgovora sa Simonom. Nešto se nije poklapalo.
Magnus je držao svoju veliku ruku oko Tekle. Uvjeravala se da je to
samo prijateljski. Ljudi su se mogli grliti i da to nema nikakvo posebno
značenje.
Sjedili su i gledali u Björnov perivoj gdje je zdesna bila pečenjarnica
hot-dogova, osvijetljena crvenim neonskim natpisima.
»Može li se locirati njegov mobitel?« upita Tekla. »Jednako kao što si
locirao Jonasov?«
»Zapravo je potrebna dozvola, ali... Imam neke kontakte, kao što znaš.«
»Koga?«
»Jednog kolegu s odjela za istrage. To je zapravo istražni tim koji traži
mobitele.«
»Sigurno ste bliski prijatelji.«
Magnus je petom povukao po šljunku.
»Radio je u timu ranije i još ima neke kontakte.«
Magnus je ustao.
»Možeš li se pridignuti ?«
»Ali zašto bi nam tvoj kolega pomogao? Riskira da ga uhvate.«
Magnus je izbjegavao Teklin pogled.
»Pa dugo se znamo.«
Tekla je polako ustala i počela hodati. Magnus ju je pridržavao, pješačili
su prema Medborgarplatsenu. Počelo je kišiti. Shvatila je da joj se mozak
stalno vraća na jedan dio razgovora sa Simonom. Na nešto što se nije
uklapalo.
»Provjerit ću s kolegom može li nam pomoći. Javim se čim nešto
doznam«, reče Magnus. Pogledao je taksista koji mu je pokazao da je
slobodan. »Ali moraš spavati.«
Tekla se zagledala u Magnusa.
»Što?« upita on. »Izvalio sam nešto glupo?«
»Simon je bio previše miran. Jesi li razmišljao o tome?«
 »Nisam.«
»Nisi čuo? Bio je posve smiren, čak je zvučao veselo. A trebala ga je
hvatati panika s obzirom na to da mu je glava ucijenjena.«
»Misliš...«
»Mislim da mi je rekao oprosti jer je zaribao i nije se javljao.«
»Dobro?«
»Zar ne shvaćaš?« zastenje Tekla.
»Ne.«
Tekla je teško disala. Pokušavala se smiriti, ali tijelo joj je počelo
reagirati, lupao ju je adrenalin do daske.
»Ne kužiš zašto je bio tako miran i sretan?«
»Ne, zašto?« upita Magnus.
»Donio je odluku.«
»Kakvu odluku?«
Tekla se osjećala kao da će pasti u nesvijest. Skliznula je na pločnik.
»Kani preuzeti sve na sebe. Krivnju zbog svega što se dogodilo. Ne
misli pobjeći. Naprotiv, misli im dopustiti da ga ubiju!«
Magnus je čučnuo i uhvatio Teklu za ruku.
»Ne znaš to.«
»Poznajem svog brata.«
Magnus je pridignuo Teklu na noge.
»Žao mi što to moram reći, ali izgledaš previše...«
»Sjebano.«
»Idi kući iz ovih stopa na spavanje«, reče Magnus. »Napuni baterije pa
ćemo sutra dalje.«
Pomogao je Tekli da uđe u taksi i dao upute vozaču. Tekla nije imala
snage suprotstavljati se. Shvaćala je da je na rubu sloma. A morala je biti
snažna zbog Simona.
 Petak navečer, 14. lipnja
GRÖNVIKSVÄGEN, BROMMA

Nebo ponad kuće obitelji Umarov bilo je mračno i turobno. Ali barem je
kiša prestala padati. Sardor je pratio jedan kamion koji se puževim
korakom vukao Gronviksvagenom kako ne bi ogrebao velike sjajne džipove
koji su bili parkirani. Na susjednom sjedalu, nažalost, nije se nalazio skalp
Simona Berga, i znao je da Victor zahtijeva da se pronađe taj mladić. Ispred
kuće, nekoliko stotina metara dalje, bila je gužva i Sardor je parkirao ispred
jednog od triju susjedovih garažnih prilaza.
Kod bazena se postavljao šator za zabave i dugački stol. Dvije Filipinke
ukrašavale su kameni zid cvjetnim aranžmanima koji su vjerojatno koštali
jednako kao Elenin Golf. Oblaci su se razišli i obasjala ih je divna večernja
svjetlost s Malarena, pa je cvijeće blistalo u vatrenoj paleti boja.
»Sardore!« poviče Elena iz dnevnog boravka. »Stižem. Samo da
pomognem Coco oko porculana za sutra.«
Sardor je mahnuo svojoj pomajci i zatim potražio patrijarha u gomili
sluga. Pronašao je Victora pokraj kućice za bazen. Sardor ga je taman htio
pozdraviti kad je na svoje iznenađenje ugledao sestru Ninu kako kleči i
ulijeva sivu tekućinu u cijev. Razmišljao je da se okrene i vrati malo poslije,
ah Victor ga je već spazio.
»Fantastično!« izvali Victor koji je prvi put nakon dugo vremena
izgledao stvarno sretno.
»Što?« upita začuđeno Sardor. Očekivao je da će ga izgrditi.
Victor je ustao i obrisao ruke o crne hlače odijela. Na gornjem dijelu
tijela imao je prugastu košulju slijepljenu od znoja preko velikog trbuha.
Frizura mu je bila besprijekorna.
»Ninina čarolija. Ne znam kako joj je uspjelo. Očito ima prijatelja koji
je imao slične brige, pa se odvezla sve do Ronningea - po tekućine. I vidi...«
Victor je krenuo prema bazenu. Sardor se samo mogao složiti da je počeo
poprimati znatno više plave boje nego prije. Još nije bio gotov, ali je
izgledao bolje.
 Victor je pogledao prema nebu gdje je oblake razmicala goruća
svjetlost. Vjetar je udarao i trzao tri jarbola za zastave uz stube koje su
vodile do kuće. »Sada nam za sutra još samo nedostaje sunce, ali svakako
neće padati kiša.« Uhvatio je Sardora za uho i razdražljivo snažno ga
povukao. »Nevjerojatno, ha? Da imaš tako talentiranu sestru.«
»Nevjerojatno«, odvrati Sardor odmjereno susrevši Ninin drski pogled.
Victor je pogladio Ninu po sjajnoj kosi. »Još da si se rodila kao muško.
Onda bi bila savršena.«
Sardor frkne. Kako je Victor mogao samo tako bezbrižno stajati?
Govoriti mu o savršenoj kćeri. Kao da su sva sranja sa Simonom Bergom,
novcem, prljavim heroinom i Sjevernim klanom ipak bila samo neka ružna
priča.
»Kakvo je stanje? Je li još živ?« upita Victor i okrene se prema Sardoru.
Naglo mu se promijenio ton glasa.
»Pronaći ćemo ga svaki čas.«
»Dakle, nemate pojma gdje je«, uleti Nina.
»Tražimo ga posvuda«, kontrirao joj je Sardor i morao se potruditi da
sestri ne zvizne šamar. Odnosi moći su se promijenili.
»Smirite se malo«, pokuša Victor. »Sigurno ćete ga naći.
I onda želim vidjeti njegovu glavu na pladnju. Ništa drugo.«
Sardor nije znao što da kaže.
»Ali složit ćete se da je impresivno što je sve taj tip zajebao«, nastavi
Nina.
Sardor je shvatio sarkazam u njezinu glasu, ali nije bio siguran da ju je i
Victor razumio. Izgledao je previše uzbuđen zbog napretka oko bazena i
priprema uoči sutrašnje zabave.
»Pa nisam ja kriv...« započne Sardor.
Ninine oči zaiskrile su ispod tamnoljubičastog sjenila.
»Samo kažem... Da je netko od mojih cura s posla zaribao, otkrila bih to
mnogo prije.«
Sardor je podignuo ruku i stigao na pola puta do sestrina lica kad ga je
Victor uhvatio. Stisnuo je Sardora za zapešće koje je krenulo.
»Da se nikad nisi usudio udariti ženu, jesi li me čuo!«
 Sardoru nije moglo promaknuti kako mu je otac promijenio boju lica.
Victor je popustio stisak. »Drži se ti nekretnina«, reče Sardor i zabulji se
u Ninu.
»Ne ponižavaj Ninin posao. Ona je potporni stup naše djelatnosti i naše
legalne budućnosti. I želim da se počnemo povlačiti s tržišta heroina već
sada.«
Sardor je umalo izgubio ravnotežu.
»Ti to ozbiljno?«
»Jednako ozbiljno kao što je ozbiljna bila i moja tjeskoba zbog ovog
bazena, ali nisam vidio da te to nešto posebno zabrinulo.«
Sardor je progutao knedlu i pokušao smiriti puls. Nimalo nije bio
spreman na to. I shvatio je da će ono što ovdje i sada izgovori imati velik
utjecaj na njegovu budućnost. Miško je da će se ta bitka otegnuti. Da će sva
priča o povlačenju biti u dalekoj budućnosti.
»Razumijem.«
»Stvarno?« upita skeptično Victor.
»Ali mogu li pitati zašto nam se odjednom tako žuri? Mislio sam da...«
»Bolestan sam, Sardore. Ne vidiš li to?«
Sardoru je Victor izgledao jednako kao i uvijek. Prosijeda kosa. Bradica
na pomalo bucmastom licu. Velik trbuh.
»Izgledaš čilo.«
»Lažeš«, uzvikne Victor. »Baš kao što si mi lagao i o skandalu s
karfentanilom koji imamo za vratom.«
»Nisam lagao...«
»U mom svijetu izbjegavati istinu jednako je kao i lagati«, ljutite će
Victor. Elena je dozivala Victora odozgo iz kuće, ali on joj je odmahnuo
rukom i nastavio: »Vrijeme je da Nina stupi na tron, a ja se povučem.«
Sardor je pokušao ne gledati prema Nini kako ne bi eksplodirao.
Pažljivo je birao riječi.
»Zvuči mi dobro.«
Čim je izgovorio te riječi, odlučio se za dvije stvari. Prvu će morati
riješiti izravno s Victorom. Neće se pojaviti bolji trenutak i mjesto za to od
sada i ovdje.
 »Fino«, reče Victor ravnodušnijim tonom. Pošao je prema velikom
otvorenom prostoru ispod krova. Sardor je pošao za njim.
»Moram ti nešto reći«, tiho reče Sardor. »Ima veze s požarom na
Južnom tornju.«
Victor zastane.
Sardor je provjerio je li Nina na dovoljnoj udaljenosti i je li Elena
zaokupljena postavljanjem dugačkog stola, s Coco i ostatkom osoblja.
Sada su bili nasamo. Otac i sin. Imao je svu pozornost svog oca.
Otpočeo je.
»Nina stoji iza svega.«
Victoru je lice bilo crveno od tople večernje svjetlosti koja je upadala s
obzora.
»Kako to misliš?«
Sardor je imao knedlu u grlu, ali ju je progutao i nastavio: »Nina i
njezina kolegica nakupovale su lažni materijal i prodavale ga za renovaciju
pročelja Južnog tornja.«
Victor je odmahnuo glavom i hitro pogledao prema kćeri.
»Ma nije moguće.«
»Jest. Nažalost«, reče Sardor i još se više primakne Victoru. »Materijal
je bio loš. I on je bio razlog tomu što je sve tako brzo izgorjelo, lomu što su
svi nastradali. Policija će...«
»Dosta«, prekine ga Victor i zabulji se u bazen. »D-dosta je. Budemo o
tome neki drugi dan. Ništa ne smije uništiti Eleninu zabavu. Ništa!«
»Žao mi je...«
»Prekini.« Victor je gledao u Sardorovo napeto lice. »Nije ti žao. Dobro
znam kako se osjećaš.«
Victor se okrene i pođe prema Eleni.
Sardor je ostao stajati. Uzeo je mobitel kako bi obavio drugu stvar koju
je naumio. Poslao je poruku Håkanu: Nastavi s onim drugim o čemu smo
razgovarali.
 Subota ujutro, 15. lipnja
GULLMARSPLAN, STOCKHOLM

Tek nakon što je sedam puta odzvonilo, Tekla je shvatila da zvonjava

dolazi s vrata. Hitro je ustala i morala se uhvatiti za zid kako se ne bi
onesvijestila. Navukla je hlače od trenirke i sportski - džemper i pošla
otvoriti vrata. Na vratima je bio Magnus.
»Koliko je sati?« upita ona.
»Devet«, reče Magnus i uđe. »Oprosti ako sam te probudio.«
»Nisam spavala do devet već nekoliko mjeseci.«
»Uskoro ćemo ući u trag Simonovu mobitelu.«
»Gdje je?«
»Ne znam, ali kolega će me uskoro nazvati, tako je rekao.« Tekla je
trebala svoje bombice i puno kave da se razbudi. »Oprosti zbog nereda«,
reče Tekla i počne pripravljati kavu u kuhinji.
Magnus je ušao u dnevni boravak. »Lijep stan. Lako ga je održavati.«
Tekla je izišla iz kuhinje. »Jer nemam tako puno stvari?« »Lakše ti je
pratiti što je gdje.«
Tekla je sjela za stolić pokraj kauča. Prozor je gledao na prilaz tunelu
Soderled.
»Imam osjećaj da je Simon mrtav.«
Magnus joj je sjeo nasuprot.
»Ne možemo to znati.«
Magnusu je zazvonio mobitel.
»Da. Da? Gdje? Okej.«
Magnus je rukom zaklonio mikrofon.
»Håkan. Moj kolega. Ušao je u trag Simonovu mobitelu.«
»Gdje je?« upita Tekla koja se sada bila razbudila. Aparat za kavu
grgljao je iz kuhinje i Tekla je skočila u spavaću sobu kako bi navukla
pristojnije hlače.
»Na Muskou.«
 »Muško?«
»Da. Poznaješ nekoga tamo?« upita Magnus.
Tekla je u glavi vrtjela slike. Pokušavala shvatiti što joj to njezina
podsvijest govori. U posljednja dvadeset četiri sata stalno je razmišljala
gdje bi se Simon mogao skrivati. Gdje bi se mogao osjećati sigurno. Kamo
bi ona pobjegla da joj nad glavom visi smrtna presuda? U Edsasdalen? U
Dalarnu? Možda. Ali ondje bi je potražili. Istovremeno je Simon jučer bio
tako smiren. Tekla je bila uvjerena da je samo sjedio i čekao svoje krvnike.
I Teklu je htio držati što dalje od svega toga. Znao je da bi ga ona pokušala
spasiti.
»O čemu razmišljaš?« upita Magnus i ode u kuhinju natočiti kavu.
Vratio se s dvije velike šalice.
»Tražim nešto.«
»Nepomično stojiš i žmiriš«, reče Magnus i pruži joj šalicu. »Teško je
naći...«
»Daj mi minutu«, odvrati Tekla, otvori oči i prihvati šalicu. Hodala je
amo-tamo po stančiću. Tražila dalje. Zatvorila oči i puštala slike da joj
naviru. Osjećala je vrtoglavicu, ali negdje je znala da postoji ta slika koju
traži. Ona koju traži posljednja dvadeset četiri sata, ali ne može je naći. Kao
da joj je mozak bio uvrijeđen što ga ranije nije slušala i sada ju je
zafrkavao. Pokušala je smiriti puls. Usredotočila se na disanje. Počeli su se
nazirati obrisi. Na desnom rubu vidnog polja nešto se okretalo, vračalo, kao
da je upalo u petlju. Neko ime. Razredna fotografija.
Otvorila je oči.
»Otvori internetski imenik.«
Magnus izvadi mobitel.
»Ali dobio sam koordinate od Håkana. Samo trebamo...«
»Poslušaj me.«
»Dobro. Što da utipkam?«
»Potraži Daniela Sundstroma.«
»Tko je to?«
»Simon je spomenuo da mu se jedan stari prijatelj iz razreda preselio
ovamo iz Edsasdalena. Kupio kolibu u blizini grada. Bio je kod njega i
lovio ribu. Ja...« Tekla se pribrala i smjesta nastavila. »Provjerila sam na
Simonovoj razrednoj fotki iz šestog razreda.«
»Kako to misliš provjerila’?« Magnus se ogleda oko sebe, kao da traži
neki stari školski godišnjak.
Tekla je prstom pokazala na svoju glavu.
»Ovdje unutra.«
Magnus je izgledao zbunjeno. »Želiš reći da se sjećaš svih dječaka koji
su išli s tvojim bratom u šesti razred?«
»Ne sjećam se. Oni su ovdje, unutra.«
Protrljala je sljepoočnicu.
»Plašiš me, Tekla. O čemu to trabunjaš?«
»Kad zažmirim, javi mi se fotografija njegova razreda. Bila - su samo
četiri dječaka u razredu.«
Magnus zabrinuto odmahne glavom.
»To je baš...«
»Poslije ćemo o tome. Samo otvori imenik.«
Magnus je nevoljko skrenuo pogled s Teklina lica i utipkao ime Daniela
Sundstroma.
»Nema takvog u Stockholmu. Ima jedan u Nacki.«
»Upiši ime Svante Nilsson.«
Magnus je tražio dalje.
»Ima ih jako puno. Ali čini se da nitko ne odgovara opisu.«
»Tobias Almen.«
Nakon nekoliko sekundi Magnus se ozari.
»To. Pogodak. Muško.«
»To mora biti tamo«, vikne Tekla i pođe prema vratima.
Magnus ju je slijedio na ulici. Uskočili su u njegov hrđavi BMW,
provezli se kružnim tokom na Gullmarsplanu i nastavili Nynasvagenom.
Magnus je projurio kraj Globena i prestrojio se u lijevu traku vozeći kroz
Enskede i dalje prema Farsti.
Tekla je gledala pred sebe, pokušavala odagnati mučninu. Shvatila je da
je zaboravila ubaciti par bombica uz kavu.
 »Nadam se da je ondje«, reče Tekla.
Kad je Magnus prošao Lannu, vozili su brzinom od što šezdeset na sat.
Sjedili su u tišini. Tekla je osjećala napetost.
Mobitel je zazvonio i Magnus se javio preko zvučnika.
»Stižete li?« začuo se Håkanov glas.
»Da. Prolazimo Haninge.«
»Dobro«, reče Håkan. »Stižem deset minuta poslije vas.«
»Vidimo se tamo«, reče Magnus i spazi Teklin zabrinut pogled. »Samo
se nadam da ćemo stići onamo prvi.«
»Kako to misliš?« upita Håkan.
»Umarovi ga traže.«
Zavlada tišina na nekoliko sekundi.
»Magnuse?« upita Håkan.
»Reci.«
»Hoćeš čuti nešto što će Victora Umarova zauvijek strpati u zatvor?«
Magnus se okrene prema Tekli koja je izgledala blijedo.
»Kako to misliš?«
»Hoćeš li?« upita Håkan.
»Što nam to skrivaš?« upita Magnus. Tekla nije mogla ne primijetiti
agresiju u njegovu glasu.
»Ako hoćeš da specijalci banu u roku od pola sata... Obećavam ti da će
ga zatvoriti i baciti ključ.«
Magnus se okrene prema Tekli. Kimnula je i zavalila se na sjedalu.
Znala je što joj treba da izdrži dan.
»Da, može«, odgovori Magnus i završi razgovor.
 Subota ujutro, 15. lipnja

GRÖNVIKSVÅGEN, BROMMA

Odjeven u crni svileni ogrtač i papuče, Victor je tapkao preko tapisona,

jednako oprezno kao da na svojim dlakavim prsima drži novorođenče koje
ne želi ispustiti. Stao je ispred kreveta u kojem je ležala Elena. Uvjerio se
da je privukao njezinu pozornost. Zatim je svukao ogrtač. Dignuti ud stajao
mu je uspravno, kao zastava na kraljevskom dvorcu.
Elena je podignula pernati pokrivač i počela raskopčavati spavaćicu.
»Brzo«, reče Victor i na sve četiri upuže u krevet. »Prije nego što
padne.«
»I prije nego što stignu gosti«, doda Elena. Imali su još samo nekoliko
sati do početka zabave i još su mnogo toga trebali organizirati.
Zbacio je kožne papuče s nogu i počeo Eleni ljubiti grudi. Uhvatila ga je
za kosu i odlučno zabacila glavu.
»Polako, mali moj pastuše.«
Victor zastane.
»Mali?«
Elena ga je okrenula na leđa i spretno svukla gaćice. Zatim je uzjahala
svog muškarca. Počela ga je ritmično jahati naprijed- natrag, zarivši mu
nokte duboko u prsne mišiće.
Victor je uživao. Eleni su oči bile zatvorene i Victor je pogledao u
stranu. Kad je vidio svoj odraz u popravljenom zrcalu, pomislio je kako je
život fantastičan.
.

Kad se Victor istuširao i navukao na sebe laneno odijelo, stao je i gledao u

ažurno plavi bazen koji se zaista ljeskao na suncu. Samo je jedan oblak
polako plovio prema njima s užurbanog Vasterbroa na horizontu. Uživao je
u jutarnjem seksu iako mu je bilo teško odrediti što ga je najviše usrećivalo.
Bistroća vode u bazenu možda mu je ipak bila najveće čudo. Nije
namjeravao dopustiti zajebanciji s tim dilerom ni intrigama i razočaranju
djecom da mu upropaste dan. Sve će to morati pričekati.
 »Što sam ti rekla?« Elena je oprezno spustila glavu suprugu na rame.
Pazila je da ne izravna savršeno isfenirane kovrče, a nije htjela ni svojom
šminkom umrljati njegovo bijelo odijelo.
Stajali su na kamenoj izbočini iznad velikog bazena. Iza njih bio je
ružama ovjenčan kameni zid koji je gledao prema susjedima. Uz njega je
stajao ruski zaštitar, pušio cigaretu i odsutno buljio u svoj mobitel. Uskoro
će početi pristizati otprilike tri stotine uzvanika, većinom iz Bromme.
Victor i Elena promatrah su kako Coco i ostali Filipinci iz posluge
postavljaju boce šampanjca u nizove, iznose kristalne čaše i stavljaju ih
pokraj srebrnih pladnjeva s kamenicama, svježim rakovima, škampima i na
koncu su velike kristalne zdjele ispunili ruskim kavijarom. Elena je
pokušala izbaciti kavijar s menija, ali Victor nije htio »štedjeti ni na čemu,
osobito ne danas«. Elena ga je primila za ruku i povjerljivo je stisnula.
»Kako se osjećaš?« upitala ga je.
»Ne osjećam tako jaku bol u prsima kao jučer.«
Elena je mahnula Kamili, koja je nakon tri sata presvlačenja i šminkanja
konačno izišla iz svoje sobe. Bila je u društvu svoje najbolje prijateljice
Filippe koja je sinoć prespavala kod njih.
»Bože, kako je lijepa.«
Victor je mislio da mu kći izgleda kao neka od Tatyaninih kurvi, ali
danas nije kanio praviti scene. Njegov je biser bio najljepši od svih, ma
kako se odjenula.
Kamila je pogledala prema svojim roditeljima i na Victorovu veliku
radost konačno pokazala svoj prekrasan osmijeh, nakosivši glavu. Bila je
sretna, to mu je bilo jasno. Nagnuo se prema Eleni i šapnuo joj na uho:
»Ovo što ću ti sada reći želim da zauvijek čuvaš u svom srcu.«
»Što? Što se dogodilo, dušo?«
»Ne govori ništa. Samo sačuvaj ovaj trenutak za mene. Zbog nas. Zbog
budućnosti.«
»Nešto se dogodilo?«
»Ovo što se zbiva sada i ovdje. Najsretniji trenutak u mom životu. Vidiš
li kako je lijepa, i izvana i iznutra?«
»Pa sada sam to rekla.«
 »Ništa vam se nikad neće dogoditi. Obećavam vam to. Pogledaj me.«
»Što?«
»Obećavam vam da ću vas braniti svojim životom.«
Victor je primio Elenu za ruku.
Pogledao je svoju kćer i obrisao suzne oči.
»Plašiš me.«
Victor joj je ispustio ruku i stavio je preko ramena. Nasmijao se.
»To mi nije bila namjera. Samo sam htio uhvatiti ovaj trenutak,
nakratko zaustaviti vrijeme.«
Kamila i Filippa ljuljuškale su se silazeći niz kamene stube u svojim
previsokim potpeticama i stale kraj Victora i Elene.
»Fantastično izgledaš«, rekla je Elena i poljubila Kamilu.
»Pazi na šminku«, razdražljivo odvrati ona i popravi odjeću. Imala je
svjetlozelenu haljinu koja je sezala do pola bedra, duže nego inače.
Filippa je pozdravila Victora blago se naklonivši. Imala je kratku bijelu
haljinu koja ništa nije prepuštala mašti. Kosa joj je izgledala kao da ju je
spljoštio tiskarski stroj. Zlatne naušnice visjele su joj sve do izbočene
ključne kosti.
»Kad stižu gosti?« nestrpljivo upita Kamila.
»Na pozivnici smo napisali da zabava počinje u jedan.«
Slab cvileći zvuk čuo se odozdo s ulice.
»Tko je to?« začudi se Elena. Zeleni vojnički džip s bijelom zvijezdom
na poklopcu motora dovezao se na prilaz.
»A što misliš?« uzdahne Victor, ali ubrzo se promuklo nasmije.
»Joakimova igračka iz Drugog svjetskog rata.«
»Je li pravi?« upita Filippa impresionirano.
»Prava američka hrđa.«
»Vau! Možemo se provozati?«
»Pitaj ga.«
Cijela se svita spustila niz kamene stube i dočekala Ninu i Joakima kod
bazena. Joakim je bio u jarkocrvenom odijelu, bijeloj košulji i imao
ružičastu maramu svezanu u savršen čvor. Plava kosa sjajila mu se na
ljetnom suncu. Sunčane naočale držao je na glavi. Nina je bila u bijelom
kostimu i svilenoj bluzi zelene boje poput mente.
Filippa i Kamila nastavile su prema džipu i počele pozirati za
Instagram.
»Odlično izgledaš, tata!« uzvikne Nina i zagrli Victora. Svoje je
prvorođeno dijete dočekao s čašom šampanjca.
»Loše lažeš. Ali danas ćemo zaboraviti sve probleme.«
»Kakve probleme?« Nina iskapi čašu kao da je unutra bila voda, zatim
mahne konobaru koji joj smjesta natoči šampanjca. »I kakvo ste samo
vrijeme sredili! Niste to mogli bolje izrežira- ti.« Pogledala je prema gotovo
posve vedrom nebu, zatim prema zidu. Nina je snizila ton.
»Doveli ste još ljudi?«
»Kako ti izgleda?«
»Kao dobro čuvana predsjednička palača. Baš si pravi Escobar.«
»Dragocjene ljude treba čuvati s posebnim oprezom.«
Nedugo nakon toga počeli su pristizati gosti. Svi su se za ovu priliku
odlučili za najfiniju ljetnu odjeću. Mnogi su došli pješice, ali ulica je u roku
od jednog sata bila prepuna velikih, skupocjenih automobila. Najviše
njemačkih marki, a dominirale su crna i siva boja.
Victor i Elena su se grlili, tapšali i dijelili komplimente pristiglim
gostima. Mnogi od njih bili su susjedi i drugi poznanici iz Bromme.
Pozvano je bilo i desetak osoba iz Ninine agencije za nekretnine, kao i neki
imućni ruski kontakti. Prijatelji iz Red Bearsa sa Skärholmena bih su
primjetno odsutni. Sardor ih nije ni pitao hoće li doći.
Kad su terasa, prostor oko bazena i travnjak uz širom otvorena staklena
vrata ispred dnevnog boravka bili krcati gostima i buka je bila na vrhuncu,
Nina je prišla Victoru.
»Kad dolazi Sardo ?«
»Rekao sam mu da dođe, ali ganjaju onog narkića. Rekao je da ne kani
odustati sve dok ga ne nađu i dokrajče...«
»Hoćeš da ga nazovem i kažem mu da dođe? Ako će ti to značiti...«
»Pusti to. Ionako mu se ne bi svidjelo. Pusti ga da radi ono u čemu je
dobar. I u čemu se najbolje osjeća.«
 Nina se ozarila kad se pojavio jedan agent za nekretnine iz
konkurentske tvrtke s Östermalma.
»Appelviken. Baš lijep položaj. Nigdje ni oblačka... Dokud ti pogled
seže...«
Nina je pogledala u nebo i nažalost mogla konstatirati da su se na
obzoru pojavili neki veći tmurni oblaci.
»Eno Sardora«, reče Nina.
Kroz vatru i vodu
Victor primijeti da je Sardor kao i obično nosio kožnu jaknu.
»Nema nijedan sako?«
»Možda i ima, ali kožni«, podsmjehnula se Nina i otišla u kuću.
Victor se poslužio lososom i htio je uzeti bocu mineralne vode kad je
začuo sirene. Istodobno je vidio kako je Sardor ubrzao korak. Činilo se da
nitko od gostiju nije reagirao na policijske sirene u pozadini.
»Dolaze ovamo?« upita Victor i pusti Elenu.
»Nažalost«, reče Sardor.
»Koji se kurac događa?« drekne Victor. »Brzo.«
Sardor pogleda prema nebu. Proklinjao je samog sebe što nije pričekao
kraj zabave.
»Håkan Nilsson.«
Victor se skamenio. Sada se čulo još sirena i bile su bliže.
»Kad si razgovarao s njim?«
»Jučer«, lagao je Sardor.
Victor je pogledao sina. »Što si, dovraga, učinio?«
»Ništa«, reče Sardor. »Zamolio sam ga za uslugu, da pronađe Simona
Berga. Zaribao je stvar s jednom od Tatyaninih cura pa mi je bio dužan...«
»U redu«, prekine ga Victor.
»Što se zbiva?« zabrinuto upita Elena. Policijska vozila progurala su se
među svim automobilima na Grönviksvägenu i zaustavila na ulici podno
kuće.
»Dolaze po mene«, reče Victor ni ne pogledavši suprugu.
»Što to govoriš?«
 »Slušaj me sada«, reče Victor. »Povedi Kamilu i idite unutra. Samo
mirno. Nazovi Borisa i reci mu da su me odveli. On zna što treba činiti.«
»Ali...«
Victor uhvati Elenu za ruku. »Samo učini što sam ti rekao.«
Elena je pošla do Kamile kod bazena. Gosti su još stajali s čašama u
rukama. Dolje na ulici čuli su se glasovi.
Victor se okrenuo prema Sardoru i Nini.
»Zajebali ste stvar i može vas biti sram«, reče Victor. »Znate da postoji
samo jedna važna stvar. Koja?«
Sardor raširi ruke.
» Koja ?« ponovi Victor strpljivo.
»Obitelj?« pokuša Sardor.
»Tvoja riječ«, reče Victor i podigne kažiprst.
»Tako je, Sardore. Riječ, to voliš, zar ne?« upita Nina.
»Jebena lažljiva zmijurino!« gnjevno če Sardor.
»Pitam se tko ovdje laže.« Ninin glas stopio se s povicima policajaca s
druge strane posjeda. »Doživio si teški fijasko sa svojim poslom i tim
vražjim dilerom?«
»Možda je točno i to, Nina, da si pred svima nama odigrala veliku
predstavu«, nastavi Victor. »Jasno mi je da si pokušala izgurati svog brata.
Ja sam možda bolestan, ali nisam slijep.«
»Ja...«
»Dosta!« drekne Victor i zatim snizi ton. »Radila si iza leđa svom šefu.
Meni! Svom ocu. Koliko glupa možeš biti? Upustiti se u prodaju
građevinskog materijala sa strane? Koji usto prouzroči prokleti požar?
Shvaćaš li što si učinila? I za što ti je, za Boga miloga, trebalo još novca?
Samo si me trebala pitati u tom slučaju. .Trebala si se držati podalje od
kriminala. To je jedino što sam ti stalno ponavljao. Cijela naša budućnost
gradila se oko tebe i tvoje legalne karijere s nekretninama. Jako sam
razočaran.«
Victor je primijetio da su se specijalci sada raštrkali oko bazena.
»Slušaj me sada. Ovo što govorim je važno. Liječnici su mi priopćili da
imam još osamnaest mjeseci života.«
 Nina i Sardor priđu bliže.
»Kako to misliš?« u očaju vikne Nina.
»Čula si me.«
»Ali... Koliko dugo to već znaš?«
»Oboje ste zaribali. Na različite načine i u različitom opsegu. Ali
najgore od svega je to što niste bili iskreni prema meni. Svom ocu. A vi ste
moja djeca. Moji krv i meso. Sve što imam.«
»Svi na pod!« povikao je zapovjednik nekoliko metara dalje. Bili su
opkoljeni policajcima.
Victor je nastavio kao da su stajali u dnevnom boravku jedne nedjeljne
večeri nakon duge i ugodne obiteljske večere.
»Sada ću vam dati jednu jedinu šansu da sve ovo popravite.«
»Dolje! Inače pucamo!« povikao je zapovjednik.
Victor nije ni trepnuo.
»Imate šest mjeseci da počistite ova sranja za sobom. Najprije se morate
pomiriti. Poslije, na zakonit način, izgraditi posao.«
»Kako to misliš imatei« upita Nina.
»Pa vas dvoje«, reče Victor. »Sardor će dobiti priliku da se dokaže.
Ionako je dosad nije imao. Ti si se rodila sa zlatnom žlicom u ustima. A
Sardor s napunjenim pištoljem.«
»Bit će to teško iz zatvora u Kumli«, frkne Sardor.
»Samo ja idem u zatvor. Za to će se pobrinuti moj odvjetnik«, reče
Victor sa smiješkom. »Postoji plan za ovakve situacije. Uvijek je postojao.«
Victor je smireno nastavio. »Imate šest mjeseci da povratite moje
povjerenje i dokažete da možete surađivati.«
»Kako možeš biti siguran da ćeš izići?« upita Sardor. Sjetio se kako je
Victor ranije rekao da će si prosvirati mozak ako ikad ponovno završi u
zatvoru. Sigurno to nije mislio doslovno. Možda je dovoljno imati dobrog
odvjetnika.
»Na pod!« drekne policajac.
Victor se nasmiješi.
 »Vjerujte mi. Ali sjedit ću ondje i nadzirati vas. I prvo što želim da
učinite jest da postanete prijatelji, i da mene, ali i jedno drugo, zamolite za
oprost.«
Odjednom se začuo zvuk metaka iz automatskog oružja. Zapovjednik
specijalnih snaga zapucao je u pod sasvim blizu mjesta gdje su ostali stajali
oko bazena. Neki su se gosti vrišteći bacili na tlo.
Victor se nagnuo prema svojoj djeci.
»Ali zadržite moju bolest za sebe. Ako čujem ikoga izvan ovoga našeg
kruga kako spominje da je Victor Umarov bolestan, znat ću da ste se
izlanuli i onda ću sve prepisati na Kamilu. Ili Ejea. Ili bilo koga drugog.
Coco...«
Začula se još jedna salva metaka.
Victor je polako podignuo ruku. Nasmiješio se. Okrenuo prema Sardoru
i Nini.
»Sada ću pristojno poći s ovim ljubaznim policajcem i onda će se sve
već srediti, vidjet ćete.«
Sardor i Nina stajali su i gledali kako njihov tata stavlja ruke iza glave i
kako mu zatim neki testosteronom nabijeni specijalci stavljaju lisičine.
Nekoliko prvih kapi kiše palo je u ažurno plavi bazen.
 Subota, 15. lipnja
MUŠKO, ŠTOKHOLMSKI ARHIPELAG

Tekla je izišla iz automobila i nekoliko puta duboko udahnula. Kad je

izvadila Lypsyl, otkrila je da je prazan. Zaboravila ga je napuniti. Zateturala
je pa se naslonila na sjajni krov automobila. Počele su padati velike kapi
kiše iz sve gušćih oblaka. Začula je u pozadini Magnusov glas, ali zvučao
joj je kao da viče kroz tunel.
Tekla je podignula pogled prema crvenoj kolibi Tobiasa Almena, koja je
bila smještena u rijetkoj crnogorici. Nigdje žive duše. Pred očima joj je
zatreperila Simonova razredna fotografija, vidjela je Tobbea, Simona i
druga lica na crno-bijeloj fotografiji. Zatim je počela listati album. Razred
po razred. Učitelji s ravnateljem u sredini. Kuhinjsko osoblje sa svijetlim
kapama i pregačama. Slike iz djetinjstva formirale su se u njezinoj glavi,
školski autobus s vozačem crvena nosa i oštrog nadzora, kuhinja kod kuće
kad su ona i Simon strgnuli plastičnu vrećicu sa štruce kruha i spravljali
čokoladno mlijeko u velike čaše.
Tekla je odagnala te uspomene i pošla prema kućici. Noge su joj bile
teške, kao da je jučer odradila brutalni trening snage u teretani. Počele su je
spopadati nove slike. Golgota na kojoj se Isus borio s križem. Čelo joj je
gorjelo i peckalo ju je tjeme. Sada bi joj dobro došla velika injekcija
morfija. Prošla je pored dvije manje kolibe, možda gostinske kućice ili
spremišta za alat, penjući se do vikendice. Odjednom joj se učinilo da je
kuća udaljena nekoliko stotina metara. Pokušala je odagnati slike, ali kao da
se nebo otvorilo i čitava se kartoteka uspomena izlila na nju među kapima
kiše. Ispljuskala se po licu, pokušala potaknuti malo adrenalina kako bi
pročistila mozak. Duboko je, duboko disala kako bi dovela mučninu pod
kontrolu.
Stube koje su vodile do vikendice bile su skliske. Držala se za crvene
panele i osjećala miris boje i ljetne kiše, miris koji nije osjetila od nižih
razreda osnovne škole u garaži kod kuće u rodnom selu. Opipala je kvaku.
Bila je hladna i vrata su bila otvorena. Ušla je u vikendicu i brzo
identificirala sljedeći miris: smola s drvenih panela i upečatljiva primjesa
mirisa kože od bezobličnih kauča. Našla se između oduševljenja time što se
opet može prisjetiti mirisa koje je zaboravila i straha zbog toga što se zbiva
u njezinu mozgu. Osjećala se kao da će zapasti u neku psihozu.
»Halo!« povikala je, ali zvučalo je kao da joj je netko rukom prekrio
usta. Vikendica je djelovala prazno. Što bi mogla uzeti umjesto
amfetamina? Mozak samo što joj ne prsne od silnih uspomena. Napadale su
je sa svih strana. Ugledala je kamin u kutu, podsjetio ju je na scenu iz
Hitchcockova filma kad su ptice nahrlile u prostoriju. Tekla je osjetila miris
pepela ispod rešetke. Niknulo je još sjećanja na djetinjstvo, koliba kod
prevlake, tata koji čučeći dugačkim strugačem za pepeo petlja po ognjištu.
Oteturala je dalje do kuhinje. Prljavi tanjuri, ustajali miris kečapa i
prženog luka. Tekla je otvorila jedan ormarić i pronašla vrećicu instant-
kave. Miris se uzdignuo kao iz neke magične svjetiljke. Usula je u usta
gorki prašak. Napunila je lonac mlakom vodom i progutala. Kava je imala
intenzivan miris čokolade i kiseline. Okus škroba iz tjestenine u loncu.
Ispila je puno vode i nekoliko puta osjetila nagon za povraćanjem. Nije
kanila povraćati. To se jednostavno nije smjelo dogoditi. Bujica slika na
tren je popustila, povukla se i nadvila nad glavu kao oblak. Spremna
ponovno je napasti.
Tekla je tapkala po turobnoj kolibi, oduševljena svim mirisima koje je
osjećala: vlaga linoleumske plastike u kupaonici, lavanda iz svih mirisnih
vrećica koje nije vidjela u spavaćoj sobi, pluto od ručno izrađenog noža koji
je visio na kukici u hodniku.
Izišla je na terasu. Kiša je padala jače. U daljini je vidjela Magnusa
kako se kreće isprekidano. Obrisala je znoj s očiju, ali vid joj je i dalje bio
zamagljen. Tekla se oprezno spustila niza stube i pošla prema automobilu.
Čula je Magnusa kod šljunčanog puta, zvučao joj je kao da viče kroz jastuk:
»Nema nikoga?«
»Mobitel je na stolu i vrata su otključana«, odgovori ona. Riječi su joj
se lijepile za suha usta.
»Onda je u blizini«, dovikne Magnus.
Tekla je osjećala kako ju je panika gotovo paralizirala. Limarovi su
sigurno bili samo nekoliko minuta udaljeni. Stići će prije njih. I ovaj će put
dokrajčiti njezina brata.
 »Simone!« vikala je, ali se nakašljala, prsa su je stezala i povukla je
majicu koja joj se slijepila za kožu.
Vidjela je Magnusa kako pretražuje spremište, poljski WC i drvarnicu.
»Nigdje nikoga«, reče on i provjeri mobitel.
»Håkan je na ulazu.«
»Simon je u blizini«, čula je samu sebe kako izgovara. U glasu joj se
čuo očaj koji joj se nije svidio.
Tekla je pogledala u nebo. Kiša je padala pa prestajala, padala još jače.
Vrhovi smreka povijali su se dvadeset metara iznad njezine glave. Fijukalo
je kao da posljednji izdisaji proljeća prkose, šibajući po otoku i želeći
odagnati ljeto. Tekla je drhtala od previše kave, od hladnoće, od straha.
Uspomene su je i dalje spopadale. Scene iz bolnice: Eva na intenzivnoj koja
je mahala ultrazvukom iznad intubiranog pacijenta, Tariq koji je strelovitom
brzinom dojurio na hitni prijem, Göranova usta samo nekoliko centimetara
od njezina lica, ali nije ga čula, samo je shvaćala da joj je nešto dovikivao.
»Kako si?« upita Magnus. Stajao je samo metar dalje od nje, ali glas mu
je zvučao kao šum.
»Simon...« dahtala je Tekla. Pomislila je hoće li joj nikotin, možda i
burmut, pružiti efekt sličan amfetaminu, ali shvatila je koji je bio rizik:
povratila bi. Morala je odagnati te slike. Morala je biti snažna. Morala je
spasiti Simona.
Magnus je pošao do automobila po nešto. Tekla je u ustima osjećala
okus krvi. Vidjela je Magnusa sleđa posvuda. Na više mjesta istovremeno.
Kao da je oko primalo podražaj, ali mozak ne. Mašinerija je zapinjala.
»Nije ovdje«, reče Magnus.
»Ma jest«, soptala je Tekla. »Znam da je ovdje.«
Odjednom se našla na obali. Kiša je pljuštala. Mama joj je nešto
izvikivala u pozadini, ali Tekla nije mogla razaznati što joj govori. Stajala je
na stazi za trčanje ispred bolnice u Umeau. Sni- ježilo je. Magnus je bio
ondje, vidjela mu je leđa među stablima. Potom je nestao. Tata je cijepao
drva. Simon je pao u travi.
»Mora... Dolje kod vode, naravno. Love ribu«, naposljetku protisne ona.
»Idemo vidjeti«, začula je Magnusa kao kroz filtar.
 Krajičkom oka vidjela je kako se počeo kretati prema šumskoj stazi. Brz
kao munja. Ili je to bio njezin mozak koji samo što se nije isključio. Nije
osjećala strah. Previše je bila usredotočena na to da tijelo drži uspravno i da
ga natjera da se kreće naprijed.
Trčali su stazom. Zapahivali su je mirisi: vlažne paprati, ukiseljene
banane iz nekih kanti za smeće, slanoća mora kojem su se primicah, grmlje
borovnica i mirisi kora s borova i smreka. Vid joj je svakom sekundom bio
sve lošiji. Vidjela je dvostruko. Boje su blijedjele i pretvarale se u nijanse
sive. Sada joj je nos bio jedini funkcionalan organ. Tekla je opet otrla znoj s
lica.
Prošli su pokraj dviju kuća sa svijetlim uglovima i starog spremišta,
smeđeg od hrđe. Magnusova leđa čas su se udaljavala čas približavala.
Nazrela je more. Suma se prorijedila i krajolik se pretvorio u stijenje i
šljunak kad su se približili obali.
Tekla je gledala u vodu. Ondje su bili jedan mol i kućica za čamce
nalijevo. Nadesno se otvarala obala i samo je nekoliko tamnih čamaca bilo
preokrenuto. Magnus je skrenuo udesno. Tekla na drugu stranu. Odjednom
je ugledala nekog čovjeka kako izlazi iz kućice za čamce. Tijelo joj je
reagiralo instinktivno, znala je da je to Simon, ali s tako velike udaljenosti
nije mu vidjela lice. Izviknula je njegovo ime. Čula je Magnusa kako
prigušeno viče da ga pričeka.
Tekla je osjećala kako gubi ravnotežu, cipele su joj upadale u vlažni
pijesak. Bio joj je dalji nego što je mislila. Očajnički je dozivala Simona, ali
muškarac nije reagirao. Glas ju je izdao. Osjetila je kako ju je obuzela
panika, zid od uspomena obrušio se na nju i ona se ispljuskala. Zatim su se
boje vratile.
U pozadini se čula buka automobila. Prigušen zvuk nekoga tko ubrzava,
možda kako bi se uspeo strminom. Tekla se okrenula, ugledala veliku
Magnusovu sjenu kako joj se primiče, a iza njega, daleko gore uz rub šume
i neki automobil. Hitro se opet okrenula kako ne bi izgubila ravnotežu,
imala je samo jedan cilj — stići prva do Simona. Baš kad je stigla do mola,
Simon se okrenuo prema njoj. Izgledao je začuđeno. Stigla je pomisliti kako
će joj se sad sve zacrniti pred očima. Da će se oblaci obrušiti na nju. Ali
uspjela se održati na nogama i ne pasti, i potplati tenisica dočekali su se na
skliskoj drvenoj platformi.
 »To je Håkan«, čula je kako joj Magnus dovikuje i ugledala krupnog
muškarca kako trčećim korakom prolazi pokraj kućice za čamce.
Tekla je zagrlila Simona, ali je ustuknula osjetivši košćata ramena i
rebra ispod jakne. Tanka kosa bila mu je razbarušena, držanje blago
pogureno.
»Simone. Slušaj me, samo ovaj put. Moraš pobjeći odavde.«
Simon joj je zurio ravno u oči. Bio je mršav i blijed, ali pogled mu je
bio jasan i djelovao je sasvim smireno. Zapljusnuo ju je val mirisa: duhan,
želučana kiselina pomiješana s jeftinim pivom, mastan znoj i neoprana
kosa.
»Moramo ići, ali ne možemo zajedno. Dolaze ovamo«, nastavila je
Tekla. Morala se pomučiti da izgovori te riječi.
Simon ju je gledao i nasmiješio se.
»Ne, Tekla. Ne idem ja nikamo.«
»Simone!« vrisne Tekla. Riječi su joj odzvanjale u ušima. Nešto nije
bilo u redu s njezinim osjetilima. »Simone. Molim te. Moramo pobjeći.
Smjesta.«
»Ne.«
Zagrlila ga je. Šapnula mu na uho:
»Oprosti. Oprosti što sam ti bila loša sestra. Više te nikad neću
izgubiti.«
Simon ju je gledao ravno u oči. Na tren se činilo kao da se nešto u
njemu probudilo, kao da se vratio u prošlost. Gotovo je doprla do njega,
vidjela je to, ali ipak nije bilo dovoljno.
»Prekasno je«, reče Simon.
Čula je glasove u pozadini. Magnusov i glas još nekog muškarca, ali
nije se okretala.
»Ne, nije prekasno«, vikne Tekla. »Znam što izvodiš. Misliš na sebe
preuzeti svu krivnju. AH to ne ide tako. Nisi ti kriv što su te uvukli u sve
ovo.«
Simon se nasmiješi pokazavši svoje očnjake.
»Tko je onda kriv?«
 »Nije važno. Moramo otići odavde«, odgovorila je Tekla i ogledala se
oko sebe. »Onaj čamac. Čiji je?«
»Tobbeov.«
»Gdje je on?«
»U gradu.«
Kiša je još jače padala. Voda joj je zapadala pod odjeću i curila niz leđa.
Nije mogla odrediti peče li je ili je bila ledena.
»Možeš li ga pokrenuti?«
Simon kimne.
Tekla je gotovo odgurala brata u čamac i odvezala uže. Konopac je bio
čvrsto privezan. Na koncu ga je uspjela otpetljati i uskočila je u čamac.
Boljeli su je vršci prstiju.
Odjednom je začula Simona kako viče i pokazuje na Magnusa:
»Što on ovdje radi?«
»Kako to misliš?« upita ona.
»On! On je kriv za sve! On je uzeo novac u Haningeu. Prijetio mi je,
stavio pištolj na glavu.«
Tekla je parirala valu i držala se za gumenu ogradu. Pogledala je prema
Magnusu, zatreptala kako bi prestala vidjeti dvostruku sliku. Doviknula je
nešto Magnusu kroz sve jaču kišu. Valovi su udarali u čamac zbog čega je
počela gubiti orijentaciju.
Magnus je odmahnuo glavom, ali Tekla je na njemu vidjela da je to bila
istina. Pokušao se uhvatiti za pramac. Tekla je dohvatila veslo koje je ležalo
na podu i odgurnula čamac tako da Magnus ne može uskočiti. Htjela je
vrištati na njega, udarati ga, ah svu je snagu morala iskoristiti na to da
pokuša odveslati od mola i dalje od plutača sa strane. Simon je pokušavao
spojiti cjevčicu za gorivo s motorom.
Tekla je opet pogledala prema molu i vidjela da Magnus više ne gleda
prema njoj, nego dijagonalno iza nje. Okrenula se i ugledala Håkana kako
stoji s pištoljem prislonjenim Simonu na glavu. Popeo se na metalnu rampu
i uskočio u čamac.
»Samo ti odguraj čamac«, povikao je Håkan kroz pljusak. »Poslije
ćemo se zamijeniti. Upali motor.«
 Tekla je učinila što joj je rekao. Čula je Magnusa kroz buku, ali nije
mogla razaznati što govori. Bacila je pogled na Simona, koji je sjedio držeći
ruke između nogu. Nije uopće izgledao uplašeno. Kao da se već predao.
 Subota, IS. lipnja
MUSKÖ, ŠTOKHOLMSKI ARHIPELAG

Vjetar se pojačao nad Mysingenom. Valovi u zaljevu bili su sve viši.

Na moru nije bilo puno čamaca. Vidio se samo jedan osamljeni brod obalne
straže na obzoru kako se primiče spomeniku na Alvsnabbenu.
Magnus je držao pištolj u jednoj ruci, a drugom pokušavao zaštititi oči
od kiše. Škiljio je i pokušao vidjeti što se zbiva u malom čamcu koji se
dizao na valovima, nakon što je dvadesetak metara zašao u tjesnac. Cuo je
prigušenu buku broda obalne straže tamo daleko na pučini, ali samo je
razmišljao o tome što se dogodilo. Simon ga je prepoznao iz Haningea i s
mola više nije mogao Tekli objasniti situaciju. To malo povjerenja koje je
uspio stvoriti kod nje sada je bilo izgubljeno.
Ogledao se oko sebe. Na molu nije bilo drugih čamaca. Ni ljudi.
Pokušao se sabrati. Brzo analizirati i djelovati. Ali nije mogao skopčati
zašto bi Håkan htio ubiti Simona? Zašto je uskočio u čamac i pištolj uperio
Simonu u glavu? Magnus je podignuo pištolj i uperio ga prema čamcu, ali
čamac je poskakivao na valovima. Nije mogao zapucati u Håkana bez
opasnosti da ustrijeli nekog drugog.
Cijelo mu je tijelo vrištalo. Učini nešto! Poduzmi nešto! Spasi Teklu! I
Simona! Na neki je način on bio kriv za ovo. Pristao je uzeti novac u
Haningeu, a poslije se sve otelo kontroli.
Magnus se udaljio, skočio s mola i načinio nekoliko koraka u hladnoj
vodi. Valovi su mu zapljusnuli bedra i shvatio je da neće stići doplivati do
njih. Trebalo bi mu previše vremena i Håkan bi ga lako mogao ustrijeliti
kad im se približi. Prokleti Håkan! Zacijelo je u nekom gadnom škripcu.
Prodao je dušu, možda ju je prodao još davnih dana. Zar se udružio s
Uzbekistancima? Ili s Red Bearsima? Magnus je shvatio da ga je Håkan
iskorištavao, možda još otkako su zajedno išli na Policijsku akademiju.
Osjećao se blesavo, naivno i prevareno.
Ogledao se oko sebe. Daska za surfanje bila je uspravno naslonjena na
neko stablo, ali hoće li izdržati ove valove? Bio je ondje i preokrenuti stari
čamac na vesla, ali izgledao je trulo. Malo dalje: kajak. Magnus je otrčao do
njega, dovukao ga do vode i preokrenuo. Dovraga, nema vesla. Kućica za
čamce. Možda tamo ima vesala za kajak? Ali hoće li otrčati onamo i tratiti
vrijeme? Ili veslati rukama.
Tada se iz čamca začuo pucanj.
Magnus se instinktivno bacio na tlo, pokušao vidjeti što se ondje zbiva,
ali čamac je sada bio možda pedeset metara udaljen i kiša je nemilice
padala. Valovi su udarali u kajak kad ga je Magnus porinuo. Legao je na
trbuh i veslao rukama. Pištolj je zavukao za pojas traperica na leđima. Bio
je otkočen. Koliko je imao metaka? Spremnik je bio pun, provjerio je to kad
su trčali prema molu. Reagirao je refleksno, ali ovo je bilo osobne prirode.
Sve intervencije sa specijalcima, svi fizički i mentalni treninzi pripremili su
ga na to da se može isključiti, i prebaciti na autopilot. Håkan mu ne bi
trebao biti dorastao, nije bio građen kao Magnus. Samo se mora pokušati
uspraviti u kajaku i ne dopustiti da ga pritom upuca.
Kajak se brzo počeo puniti vodom. Håkan će ga teško moći ustrijeliti
dok leži u čamcu koji se ljulja. Bilo kako bilo, donio je odluku: žrtvovat će
se kako bi spasio Teklu. Ona neće umrijeti zbog njegovih pogrešnih izbora.
Kad je došao na pola puta, ugledao je obrise dviju osoba koje su stajale
u čamcu. Čuo je paljenje i gašenje motora koji se nije htio pokrenuti. Činilo
mu se kao da mu je trebala čitava vječnost da stigne donde. Voda ga je
zapljuskivala u lice, okusio je sol. Počeo je brže veslati. Kakav je Håkan
imao pištolj? Sig Sauer, baš kao i on. Isti kojim je usrao stvar tijekom racije
u Haningeu. Ima li Håkan još oružja? Ne, barem koliko mu je bilo poznato.
Magnus se nalazio samo desetak metara od čamca. Dvije su osobe
ustale i naguravale se, jedna je bila Håkan, ali nije vidio drugu. Čuo je
glasove i shvatio da je to Tekla. Tko je onda ustrijeljen? Simon?
Kad je dostigao čamac, čuo je kako je nečije tijelo pljusnulo u vodu s
druge strane. Ili je skočilo. Zatim još jedno. Čamac se snažno zaljuljao, ali
Magnus se uspio dočepati ograde. Stabilizirao je kajak uz čamac, ali
osjećao je kako mu kajak izmiče iz ruku, bio je težak, napunjen vodom i
samo što se nije prevrnuo.
Magnus je izgubio oslonac i ostao visjeti između kajaka koji je klizio i
čamca, ali se izvukao na snagu i naposljetku uspeo preko ograde.
Netko je ležao na podu u stražnjem dijelu čamca. Simon. Magnus je
dopuzao donde, vidio da je Simon ranjen u ruku. Bio je u stanju šoka,
izgledao je prestravljeno.
»Ti...«
»Ne brini se«, reče Magnus. »Pomoći ću vam.«
Svukao je sa sebe košulju i brzo je smotao, omotao je Simonu oko ruke
kao kompresu i istodobno gledao u vodu ne bi Ii našao Teklu i Håkana.
»Tekla!« vikao je Simon između napada boli. »Ona ne zna plivati.«
Magnus je pustio Simonovu ozlijeđenu ruku i ustao. Vidio je Håkana
koji je plivao prema Tekli. Mahnito je lamatala rukama i više je bila ispod
površine nego iznad nje.
Magnus je izvadio pištolj i pokušao ciljati, ali čamac se ljuljao i kiša mu
je zaklanjala pogled. Nije stigao naći položaj za čisti hitac prije nego što je
Håkan doplivao do Tekle i potopio je.
Magnus je uskočio u vodu i zaplivao. Hladna ga je voda ščepala i
natopila mu odjeću tako da mu je bila teška poput olova. Trudio se uprijeti
iz sve snage i plivati pod vodom sve do mjesta na kojem je mislio da se
nalaze Håkan i Tekla. Ništa nije vidio u tamnoj vodi, ali je uhvatio nečiju
nogu. Smjesta je znao da je Håkanova.
Magnus ga je pokušao povući prema dnu, ali Håkan ga je odmah
nadjačao. Uspio se iskobeljati na površinu vode i udahnuti, ah Håkan ga je
svojom velikom rukom zgrabio za glavu. Valovi su udarali o njih, čas na
ovu čas na onu stranu. Hladnoća mu je umrtvila mišiće. Ali bila je to borba
za život pa su vrijedili drugi zakoni fizike.
Magnus je stigao još jedanput udahnuti prije nego što ga je Håkan opet
povukao u dubinu. Pokušao ga je odgurnuti, ali počelo mu je nestajati
snage. Magnus je jedva raspoznavao gdje je dno, a gdje površina. Vidio je
kako Håkan poseže za nečim, rukom prema nozi. Je li Håkan imao nož?
Magnus je dohvatio Håkana za jaknu i uzdizao se centimetar po
centimetar prema površini. Håkan mu se opirao, ali na kraju je više
vremena proveo u vodi nego Magnus. I on je bio na izmaku snaga.
Magnus je zgrabio Håkana za vrat, snažnije ga stiskao i osjećao kako ga
život napušta. Oklijevao je, ali zadržao stisak. Zajedno su potonuli ispod
površine. Sve je utihnulo.
Na koncu se Håkan predao. Tijelo mu je omlitavilo.
 Magnus se pokajao i pustio Håkana da ispliva na površinu. Čuo je
šumove valova. Håkan se borio za dah. Pokušavao plivati kako bi pobjegao.
»Kako možeš biti tako glup? Žrtvovati sve zbog dvoje propalih
narkića«, doviknuo je Håkan između dahtaja.
Magnus je pogledao svog starog prijatelja. Ugledao njegov podsmijeh
koji je vidio već toliko mnogo puta. Osjetio nalet bijesa kako mu se spušta
niz kralježnicu jer je shvatio koliko im je prijateljstvo oduvijek imalo
klimave temelje. Koliko je razočaranje bilo veliko.
Håkan je posegnuo prema nozi i izvukao nož kojeg se maloprije
pokušao dočepati. Magnus ga je uspio zgrabiti za ruku baš u trenutku kad
mu se oštrica zarila u ošit. Osjetio je kako mu vršak noža probija kožu,
zatim se zabija sve dublje i dublje kroz različite slojeve utrobe. Prerezuje
mišićna vlakna napola, prodire kroz žilavi sloj vezivnog tkiva, i osjetljivu
površinu peritoneuma koja bolno puca. Unatoč ledenoj vodi, nož mu se
činio još hladniji, jer mu ga je zario ravno prema kralježnici.
Magnus je svim snagama pokušao izvući nož, istodobno osjećajući kako
tone, kako jedva može pomicati noge. Izveo je posljednji očajnički pokušaj:
prestao je plivati drugom rukom, objema rukama obujmio onu u kojoj je
Håkan držao nož i zavrtio je. Malo-pomalo uspio je izvući nož iz Håkanove
ruke. Lica su im bila udaljena samo koji centimetar.
Zatim ga je nabio. Ravno Håkanu u srce.
Håkanovo se tijelo zatreslo.
Magnus se zaustavio. Viknuo je: »Oprosti!«, ali život je napuštao
Håkana. Mozak mu je shvatio što se dogodilo i nekoliko mučnih trenutaka
proživljavao je srčanu smrt, premda još ne i moždanu.
Magnus je odvratio pogled i odgurnuo tijelo od sebe.
Zatim se okrenuo prema čamcu i ugledao Simona kako svojom zdravom
rukom nekamo upire. Ali Magnus nigdje nije vidio Teklu. Nestala je.
Duboko je udahnuo i zaronio. Osjetio je probadajuću bol u ošitu, ali nije
ga paralizirala. Pod vodom je bilo mračno i Magnus jedva da je išta
uspijevao vidjeti. Izronio je opet na površinu teško dišući. Tijelo mu je bilo
ukočeno od hladnoće i iscrpljenosti.
Magnus je ponovno zaronio, ali više nije mogao dugo izdržati. Valovi su
ga zapljuskivali preko glave kad bi izronio ne bi li udahnuo zraka.
Posljednji je put udahnuo i opet zaronio u dubinu, nekoliko puta još
zamahnuo prema dnu i baš kad se htio okrenuti, dograbio je ruku. Smogao
je svu snagu koju je posjedovao i tijelo povukao prema površini. Tekla je
bila bez svijesti. Magnus ju je jednom rukom držao na prsima i plivao
prema čamcu. Zamah po zamah. Bol u ošitu bila je sve prodornija. Kad je
doplivao do čamca, Simon mu je pomogao izvući Teklu iz vode. Izvikivao
je njezino ime i istodobno vidio da Simon vlastitoj sestri da je umjetno
disanje. Magnus je prebacio svoje tijelo preko ograde i strovalio se pokraj
Tekle.
»Tekla!« povikao je opet, čučnuo i počeo joj masirati srce. Magnus je
vidio da mu krv šiklja iz trbuha. Pomislio je kako bi sada bio mrtav da mu
je Håkan uspio prerezati arteriju. Nakon nekoliko sekundi Tekla je počela
pomicati ruke. Magnus je prestao masirati. Simon je prestao upuhivati.
Zatim je počela kašljati. Iz pluća je iskašljala vodu i polako se okrenula
na bok. Kašljala je. Drhtala. Ali bila je živa.
Epilog
 Petak, 28. lipnja
KREMATORIJ, GROBLJE LIDINGÖ

Lijes je bio izrađen od svijetla drva. Jednostavan, ali ipak decentan,

pomislila je Tekla. Pratila je smiren, temeljit rad krematorijskog tehničara
Jana Nilssona. Vozio je lijes na kolicima od mrtvačnice do same spalionice.
U prostoriji je bilo hladno, ali Tekla je mogla osjetiti vrućinu plamena iz
peći. Jan je pogledao na neki instrument i nešto odvrnuo. Bio je začuđujuće
ljubazan kad mu je priopćila da želi prisustvovati. Kao njegova »osobna
liječnica«, rekla mu je.
Iz peći je glasno šištalo. Kao da je vodopad. Jan je objasnio koliko se
kubika loživa ulja iskoristi za svako kremiranje. Na zidu popločanom žutim
pločicama visio je crveni vatrogasni aparat. Metalna posuda na podu bila je
puna starih proteza.
Tekla je stajala na crvenim stubama koje su vodile u krematorij.
Naslonila se na zid s pločicama. Uzdrhtala je čeznući za prekrasnim ljetnim
danom.
Jan je podignuo lijes na visinu peći. Polako je skliznuo u vatru.
Tekla je pomislila na Simona. Pitala se hoće li živjeti dovoljno dugo da
će mu ustrebati novo koljeno ili kuk. Izgledi su za to bili minimalni. Ali
zasad se mogla opustiti. Na koncu je pristao posuditi ujakov stan u Malagi.
Kako bi promijenio sredinu. Kako bi se maknuo od svega. I kako bi se
Tekla mogla malo opustiti.
Uključio se u program rehabilitacije. Čak je zvučao veselo kad ju je
nazvao prije nekoliko dana. Hoće li ostati nekoliko tjedana? Ili mjeseci?
Tekla se trudila ne razmišljati toliko unaprijed. U svakom je slučaju dobila
prijeko potreban odmor. Pokušat će živjeti u trenutku.
Lijes je ušao u peć i Jan je pritisnuo dugme. Sjajna čelična vrata su se
spustila.
Najedanput je začula šuškanje i poznati glas iza sebe: »Hoćete jedan?«
Ugledala je odraz Monice Carlsson na vratima kad je peć bila
zatvorena. Okrenula se. Vidjela je vrećicu s bombonima od sladića koju joj
je pružila.
 »Što radite ovdje?« začudi se Tekla.
»Uzmite jedan«, bila je uporna Monica i zatresla vrećicom. »Hvala,
ali... Ma, zašto ne.« Tekla je uzela jedan bombon. »Lijepo što ste došli«,
rekla je Monica.
Tekla nikad nije vidjela ravnateljicu bolnice u tako ležernom izdanju. U
bijelim dugim hlačama i crnoj svilenoj košulji. Niske cipele od zelene
tkanine.
»Koliko treba vremena?« poviče Monica Janu.
»Sada smo na tisuću stupnjeva«, odgovori Jan kroz buku.
»Ne, koliko treba vremena.
Jan im priđe. »Aha. Otprilike sat i pol.«
»Hoćemo na kavu?« upita Monica.
»Može.«
Popele su se stubama i izišle iz krematorija.
»Znam jedno mjesto«, reče Monica.
Spustile su se prema vodi i staroj crvenoj kućici za koju se ispostavilo
da je kafić.
»Jeste li bili ikad ovdje?« upitala je Tekla te naručila kavu i kolačić od
prhkog tijesta punjen bademom, jajima i šećerom.
»Pogrešno pitanje. Trebali biste se pitati zašto su ga baš ovdje
kremirali?«
»To mi je bilo iduće pitanje.«
»Mislim da je na lijepoj lokaciji«, reče Monica. »Uz vodu.« Naručila je
gazirani sok od naranče i mille-feuille. »Osim toga, ovdje nam je obiteljska
grobnica. Tako da dobro poznajem pastora.«
»To objašnjava dosta toga.«
Sjele su uz prozor. Stolice su bile malo preuske za Monicu, koja se
ugurala za stari stol.
»Kako ste?« upita Monica.
»Dobro.«
»Loše lažete.«
Tekla je razmišljala.
 »Sve je relativno.«
»Istina«, odvrati Monica i žlicom otkine ružičasti sloj kolača.
Kad su otišle po urnu i potpisale papire, Monica je upitala: »Gdje će biti
pokopan?«
Tekla je držala urnu boje pijeska i razmišljala.
»Imam ideju. Ali ne znam je li pametno da mi šefica vidi što radim.«
»Zar mislite da sam ja netko tko uvijek poštuje pravila?«
Tekla se nasmiješi. »Ne mogu to komentirati.«
»Dođite«, reče Monica i iziđe na toplo lipanjsko sunce. Podigne pogled.
»Stiglo je ljeto i ne ide nikamo.«
Tekla je počela hodati po šljunku prema parkiralištu.
»Idete sa mnom?«
Monica kimne.
Spustile su se do vode, prošle pokraj kafića i nastavile prema rtu
nekoliko stotina metara dalje. Jorgovani su bili u cvatu. Kosilica je brujala u
daljini. Brodovi su mirno plovili tjesnacem, a onda bi ubrzali u zaljevu.
Tekla se osjećala malom pokraj impozantne ravnateljice. Istodobno i
sigurno. Bilo joj je lijepo što nije morala sama pješački tu dionicu.
Neki su galebovi prohujali u smjeru staze kojom su hodale. Monica je
rekla: »Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te
preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.«
Monica pogleda prema vodi. »Evanđelje po Mateju, 14:22.«
»Prije Izaija, 43:2«, odvrati Tekla.
Monica zastane, okrene se prema Tekli i nasmiješi.
»Nisam mislila da čitate Bibliju.«
»Ne, ne čitam je«, odgovori Tekla nepromišljeno.
»Ali ste nekad vidjeli te stranice?«
Tekla je shvatila da je upala u zamku. Monica je znala za njezino
fotografsko pamćenje.
Tekla se isprva uzrujala. Osjećala se razotkriveno. Golo. Ali brzo ju je
prošlo. Nakon svega što se dogodilo, stvorile su uravnotežen odnos. Tekla
je znala jednako mnogo o Monici kao i Monica o njoj.
 Nastavile su prema rtu. Skrenule s puta, pošle puteljkom kroz bukovu
šumu i izišle na stijene. Zaljev pred njima. Kuće duž obale s druge strane.
Ali nigdje nikoga u blizini.
Obje su nepomično stajale i gledale u valove. Vjetar je puhao s kopna.
Tekla je skinula poklopac urne.
»Ali tko je on?« upita Tekla.
»Nitko«, odvrati Monica.
»Meni je ipak bio netko. Je li bio Rus? Uzbekistanac? Imao je obitelj?
Ime?«
»Oleg Simarov.«
Tekla se okrene prema Monici.
»Kako?«
Simarov. Simma. Ili plivati, na švedskom. Shvatila je zašto je mislila da
ju je pitao zna li plivati.
»Sada rasipaj njegov pepeo«, reče Monica. »I odagnaj taj nemir koji
nosiš u sebi. Tako da možemo dalje. Ipak je u bolnici jedan policajac kojeg
trebaš obići, zar ne?«
Tekla je načinila nekoliko koraka po mokroj stijeni i isipala pepeo u
vodu.
~