Theodore Boone: Kid Lawyer

Za Sheu
 P

T heodore Boone bio je jedinac i zbog toga je najčešće doručkovao sam.

Njegov otac, vrlo zaposleni odvjetnik, obično je rano odlazio od kuće i
svakog se jutra u sedam sastajao s prijateljima na kavi i trač-partiji u jednoj
zalogajnici u centru grada. Theova majka, i sama vrlo zaposlena odvjetnica,
posljednjih je desetak godina uporno pokušavala izgubiti nekoliko kilograma
pa je doručak za nju podrazumijevao tek kavu i dnevne novine. Zbog toga je
Theo jeo sam za kuhinjskim stolom, žitarice s hladnim mlijekom i sok od
naranče, jednim okom pogledavajući zidni sat. U kući Booneovih satovi su se
nalazili posvuda, jasno ukazujući na to koliko su držali do dobre
organizacije.
Zapravo, nije bio baš sasvim sam. Pored njegove stolice jeo je i njegov
pas. Sudac je bio mješanac najrazličitijih pasmina, a njegova starost i
porijeklo bili su obavijeni velom tajne. Theo ga je prije dvije godine spasio
od sigurne smrti kad se u posljednji trenutak pojavio na Sudu za životinje i
na tome će mu Sudac biti vječno zahvalan. Sudac je najviše volio žitarice
Cheerios, baš kao i Theo, i njih su dvojica svakog jutra zajedno jeli u tišini.
U osam sati Theo je isprao svoju i Sučevu zdjelicu u sudoperu, vratio
mlijeko i sok u hladnjak, otišao do dnevne sobe i poljubio majku u obraz.
“Idem u školu”, rekao je.
“Imaš li novac za užinu?” zapitala je, baš kao i svakog jutra, pet puta u
tjednu.
“Naravno.”
“A zadaću si napisao?”
“Bez greške, mama.”
“A kad se opet vidimo?”
“Navratit ću do ureda poslije škole.” Theo je svakog dana, bez iznimke,
navraćao do ureda poslije škole, ali gospođa Boone uvijek ga je to pitala.
 “Pazi na sebe”, rekla je. “I ne zaboravi se smiješiti.” Theo je već više
od dvije godine nosio aparatić za zube i nije mogao dočekati da ga se riješi.
A u međuvremenu ga je majka stalno podsjećala na to da se mora smiješiti ne
bi li svijet učinio sretnijim mjestom.
“Smiješim se, mama.”
“Volim te, Teddy.”
“I ja tebe.”
I dalje se smiješeći, usprkos tome što ga je nazvala “Teddy”, Theo je
zabacio ruksak na ramena, počeškao Suca po glavi u znak pozdrava i zatim
izašao kroz stražnja vrata. Zajahao je bicikl i uskoro je jurio niz Mallard
Lane, usku ulicu obrubljenu drvećem u najstarijem dijelu grada. Mahnuo je
gospodinu Nunneryju koji se već smjestio na trijemu, spreman provesti još
jedan dan promatrajući ono malo prometa u njihovu susjedstvu, a zatim je,
budući da je bila gluha, a ni s pameću nije stajala najbolje, bez riječi
prozujao pored gospođe Goodloe koja je stajala uz rub pločnika. Ipak joj se
nasmiješio, ali ona mu nije uzvratila osmijeh. Zaboravila je zubalo negdje
kod kuće.
Bilo je rano proljeće i zrak je bio svjež i prohladan. Theo je žustro
okretao pedale, a vjetar mu je šibao lice. U osam i četrdeset morao je biti u
razredu, a prije škole imao je još važnog posla. Zaputio se prečacem kroz
sporednu ulicu, sjurio niz jedan prolaz, izbjegao nekoliko automobila i
prošišao pored znaka za obavezno zaustavljanje. To je bio Theov domaći
teren, put kojim je prolazio svaki dan. Četiri ulice dalje, kuće su zamijenili
uredi, lokali i trgovine.
Zgrada Okružnog suda najveća je građevina u centru Strattenburga
(poštanski ured drugi je po veličini, a knjižnica treća). Ponosno se ustobočila
na sjevernoj strani Glavne ulice, na pola puta između mosta preko rijeke i
parka ispunjenog sjenicama, bazenima za ptice i spomenicima ratnim
stradalnicima. Theo je volio zgradu suda i autoritet kojim je zračila, mnoštvo
ljudi unutra, koji su se uvijek nekamo važno žurili, te sumorne obavijesti i
rasporede pribijene na oglasne ploče. A najviše od svega volio je same
sudnice. U onim manjima rješavali su se privatni sporovi bez nazočnosti
porote, a na prvom se katu nalazila glavna sudnica u kojoj su se odvjetnici
međusobno borili poput gladijatora, a suci presuđivali poput kraljeva.
 Sa svojih trinaest godina Theo još uvijek nije bio siguran čime bi se u
budućnosti želio baviti. Jednog bi dana tako sanjario kako će postati čuveni
parničar, onaj koji preuzima samo najvažnije slučajeve i nikada ne gubi
parnicu pred porotom. Idućeg bi dana sanjario o karijeri velikog suca,
poznatog po svojoj mudrosti i pravednosti. Odlučivao se za jedno, pa za
drugo, svakodnevno mijenjajući mišljenje.
Tog je ponedjeljka ujutro u glavnom predvorju već vladala prilična
užurbanost, kao da su odvjetnici i njihovi klijenti željeli što prije započeti
novi radni tjedan. Pored dizala čekalo je dosta ljudi pa se Theo trčećim
korakom uspeo uz dva niza stuba i zaputio u istočno krilo gdje je zasjedao
Obiteljski sud. Njegova majka bila je poznata odvjetnica za razvode, koja je
uvijek zastupala žene, pa je Theo dobro poznavao taj dio zgrade. Budući da u
brakorazvodnim parnicama nije bilo porote i presude su donosili suci, i
budući da je većina sudaca u tako osjetljivim postupcima najradije
izbjegavala nazočnost većih skupina gledatelja, sudnica je bila prilično
mala. Pored vrata sudnice okupilo se nekoliko odvjetnika koji su žustro
raspravljali, očigledno se prilično razilazeći u mišljenjima. Theo je
pogledom pretražio hodnik, a onda je skrenuo za ugao i opazio svoju
prijateljicu.
Sjedila je na jednoj staroj drvenoj klupi, sama, sitna, krhka i nervozna.
Kad ga je ugledala, nasmiješila se pa je rukom pokrila usta. Theo joj je hitro
prišao i sjeo sasvim blizu nje, tako da su im se koljena dodirivala. Da se
radilo o bilo kojoj drugoj djevojčici, smjestio bi se najmanje pola metra
dalje i onemogućio bilo kakav međusobni kontakt.
Ali April Finnemore nije bila bilo koja djevojčica. Zajedno su krenuli u
vrtić u obližnjoj crkvenoj školi kad su im bile četiri godine i bili su bliski
prijatelji otkad znaju za sebe. Nije se tu radilo ni o kakvoj romansi; za to su
još bili premladi. Theo nije poznavao ni jednog trinaestogodišnjaka iz svog
razreda koji bi imao djevojku. Upravo suprotno. Dječaci nisu željeli imati
nikakva posla s njima. A i djevojke su jednako razmišljale. Thea su upozorili
da će se te stvari promijeniti, i to drastično, ali to mu je djelovalo nemoguće.
April mu je bila samo prijateljica, i to prijateljica koja je prolazila kroz
jedno vrlo teško razdoblje. Njezini roditelji su se razvodili i Theo je bio
iznimno sretan zbog činjenice da njegova majka nema nikakve veze s
njihovom parnicom.
 Za sve one koji su poznavali Finnemoreove, razvod nije predstavljao
neko osobito iznenađenje. Aprilin otac bio je ekscentrični trgovac
antikvitetima i bubnjar u prastarom rock-bendu koji je još uvijek svirao po
noćnim klubovima i ponekad je tjednima znao biti na turneji. Njezina majka
uzgajala je koze i proizvodila kozji sir koji je prodavala po gradu iz
preuređenih pogrebnih kola obojenih u jarko žuto. Prastari majmun hvataš sa
sijedim brkovima vozio se s njom na suvozačkom mjestu i grickao sir koji se
nikad nije osobito dobro prodavao. Gospodin Boone jednom je prilikom
njihovu obitelj opisao kao “netradicionalnu”, što je Theo shvatio da znači da
su pravi čudaci. Oba njezina roditelja bila su uhapšena i optužena za
zloporabu droga, ali nikad nisu služili zatvorsku kaznu.
“Jesi li dobro?” upitao je Theo.
“Ne”, rekla je. “Mrzim biti ovdje.”
April je imala starijeg brata, Augusta, i stariju sestru, March, ali oboje
su pobjegli od kuće. August je otišao dan nakon što je maturirao. March je
prekinula školovanje i napustila grad kad joj je bilo šesnaest godina tako da
je April sad bila jedino dijete koje su njezini roditelji mogli mučiti. Theo je
sve to znao jer mu je April ispričala. Morala je. Trebala je nekog izvan
kruga obitelji kome se mogla povjeriti, a Theo ju je bio spreman saslušati.
“Ne želim živjeti ni sa jednim od njih”, rekla je. Bilo je to grozno reći
za vlastite roditelje, ali Theo ju je u potpunosti razumio. Prezirao je njezine
roditelje zbog načina na koji su se prema njoj ponašali. Prezirao ih je zbog
njihovih kaotičnih života, zbog toga što su zanemarivali April i bili okrutni
prema njoj. Imao je dugačak popis zamjerki spram gospodina i gospođe
Finnemore. On bi radije pobjegao nego bio prisiljen živjeti s njima. Nije
znao ni jednog jedinog klinca u gradu koji bi bio spreman prekoračiti prag
Finnemoreovih.
Brakorazvodna parnica trajala je već tri dana i uskoro će i April
pozvati na klupu za svjedoke kako bi dala iskaz. Sudac će joj tad postaviti
kobno pitanje: “April, s kojim roditeljem želiš živjeti?”
A ona nije znala odgovor. Satima je o tome raspravljala s Theom i još
uvijek nije znala što da kaže.
A Theo se čitavo to vrijeme zapravo pitao: “Zašto uopće ijedan od njih
želi skrbništvo nad April?” Svaki ju je zanemarivao na najrazličitije načine.
Čuo je brojne priče, ali ni jednu nije nikome ponovio.
 “Što ćeš reći?” pitao je.
“Kazat ću sucu da želim živjeti s tetom Peg u Denveru.”
“Mislio sam da je ona to odbila.”
“Pa i jest.”
“Onda to ne možeš reći.”
“A što mogu reći, Theo?”
“Moja bi ti mama rekla da trebaš odabrati svoju majku. Znam da ti ona
nije prvi izbor, ali i nemaš neki prvi izbor.”
“Ali sudac može učiniti što god želi, je li tako?”
“Tako je. Da imaš četrnaest godina, mogla bi donijeti obvezujuću
odluku. S obzirom na to da ti je trinaest, sudac će tvoje želje samo uzeti u
obzir. Moja majka tvrdi da ovaj sudac gotovo nikad ne dodjeljuje skrbništvo
ocu. Idi na sigurno. Odaberi majku.”
April je bila odjevena u traperice, gojzerice i tamnoplavi džemper.
Rijetko se odijevala poput tipične djevojčice, ali nikad nije bilo upitno kojeg
je spola. Obrisala je suzu s obraza, ali uspjela je ostati mirna. “Hvala ti,
Theo”, rekla je.
“Da bar mogu ostati.”
“A da bar ja mogu u školu.”
Oboje su se usiljeno nasmijali. “Mislit ću na tebe. Drž’ se.”
“Hvala, Theo.”
Theov omiljeni sudac bio je časni sudac Henry Gantry i u osam i
dvadeset Theo je ušao u prijamni ured tog velikog čovjeka.
“O, dobro jutro, Theo”, rekla je gospođa Hardy. Upravo je žličicom
miješala kavu i spremala se započeti s poslom.
“Dobro jutro, gospođo Hardy”, rekao je Theo, nasmiješivši se.
“Čemu dugujemo ovu čast?” zapitala je. Bila je nešto mlađa od njegove
majke, bar se Theu tako činilo, i bila je vrlo zgodna. Ona je Theu bila
najdraža od svih tajnica u zgradi suda. Njegova najdraža sudska službenica
bila je Jenny s Obiteljskog suda.
“Trebao bih suca Gantryja”, odgovorio je. “Je li ovdje?”
“Pa, ovdje je, ali jako je zauzet.”
 “Molim vas. Trebam ga samo na minutu.”
Gospođa Hardy otpila je gutljaj kave, a onda ga je zapitala: “Ima li to
kakve veze sa sutrašnjim velikim suđenjem?”
“Da, gospođo, ima. Volio bih da za predmet politike i društva naš
razred prati prvi dan suđenja, ali moram provjeriti hoćemo li imati gdje
sjediti.”
“Uh, ne znam baš, Theo”, rekla je gospođa Hardy, mršteći se i
odmahujući glavom. “Očekujemo zbilja veliku navalu. Bit će teško pronaći
slobodno mjesto.”
“Mogu li razgovarati sa sucem?”
“Koliko vas je u razredu?”
“Šesnaest. Mislio sam da bismo možda mogli sjediti na galeriji.”
I dalje se mršteći, gospođa Hardy podigla je telefonsku slušalicu i
pritisnula gumb. Kratko je pričekala i zatim rekla: “Da, suče, Theodore
Boone je ovdje i želi razgovarati s vama. Rekla sam mu da ste jako zauzeti.”
Još je malo slušala, a onda je poklopila slušalicu. “Požuri”, rekla je i
pokazala prema sučevim vratima.
Nekoliko trenutaka kasnije Theo je stajao pred najvećim radnim stolom
u gradu, stolom prekrivenim najrazličitijim dokumentima, spisima i debelim
fasciklima, stolom koji je simbolizirao golemu moć koju je u svojim rukama
imao sudac Henry Gantry koji se trenutno nije osmjehivao. U stvari, Theo je
bio uvjeren da se na sučevu licu osmijeh nije pojavio jer ga je prekinuo u
poslu. Theo se s druge strane svojski trudio, razvukavši blještav metalni
osmijeh od uha do uha.
“Iznesi svoj slučaj”, rekao je sudac Gantry. Theo ga je već puno puta
čuo kako izdaje ovu naredbu. Vidio je odvjetnike, i to dobre odvjetnike, kako
se pridižu i mucaju, tražeći prave riječi, dok ih je sudac Gantry mrko motrio
sa svog povišenog mjesta. Sad nije mrko gledao, niti je bio odjeven u crnu
togu, ali svejedno je djelovao zastrašujuće. Pročistivši grlo, Theo je
zamijetio bljesak zadovoljstva u prijateljevu oku.
“Da, suče, dakle gospodin Mount je moj nastavnik iz politike i društva i
gospodin Mount smatra da bi nam ravnatelj mogao odobriti cjelodnevni
školski izlet kako bismo sutra pratili prvi dan suđenja.” Zastao je, duboko
udahnuo i ponovio si da mora govoriti jasno, polako i uvjerljivo, poput svih
velikih parničara. “No moramo biti sigurni da će biti slobodnih mjesta.
Mislio sam da bismo mogli sjediti na galeriji.”
“A, tako znači?”
“Da, gospodine.”
“Koliko vas je?”
“Šesnaest, i gospodin Mount.”
Sudac je uzeo jedan spis pa ga otvorio i počeo čitati, kao da je iznenada
zaboravio da Theo stoji s druge strane stola u stavu mirno. Theo je čekao
nelagodnih petnaestak sekundi. A onda je sudac iznenada kazao:
“Sedamnaest mjesta, prvi red galerije, lijevo. Reći ću sudskom podvorniku
da vas sutra u deset minuta do devet odvede na vaša mjesta. Očekujem
besprijekorno vladanje.”
“Nema problema, gospodine.”
“Reći ću gospođi Hardy da e-mailom obavijesti vašeg ravnatelja.”
“Hvala, suče.”
“Možeš ići, Theo. Ispričavam se što imam toliko posla.”
“Nema problema, gospodine.”
Theo je već brzao prema vratima kad je sudac kazao: “Nego, reci mi,
Theo. Misliš li da je gospodin Duffy kriv?”
Theo je zastao, okrenuo se i bez imalo oklijevanja odvratio: “Nevin je
dok se ne dokaže suprotno.”
“To mi je jasno. Ali kakvo je tvoje osobno mišljenje glede njegove
krivnje?”
“Mislim da je to učinio.”
Sudac je lagano kimnuo, ali ničime nije pokazao slaže li se s time.
“A što vi mislite?” pitao je Theo.
Konačno se nasmiješio. “Ja sam pravedan i nepristran arbitar, Theo.
Nemam nikakvih unaprijed stvorenih stavova u pogledu krivnje ili
nevinosti.”
“I mislio sam da ćete to reći.”
“Vidimo se sutra.” Theo je odškrinuo vrata i požurio se van.
 Gospođa Hardy stajala je s rukama na bokovima i strogo zurila u dva
uzrujana odvjetnika koji su zahtijevali da vide suca. Kad je Theo izašao iz
ureda suca Gantryja, sve su troje naglo zašutjeli. Žureći se dalje, Theo se u
prolazu nasmiješio gospođi Hardy. “Hvala”, rekao je, otvarajući vrata, i
brzo se izgubio.
 D

V ožnja od zgrade suda do škole traje petnaest minuta ako se vozi prema
pravilima, ako se poštuju prometni propisi i ako se izbjegava
prelaženje preko privatnog posjeda. A Theo bi obično tako i vozio, osim kad
je malo kasnio. Sad se sjurio niz Sajamsku ulicu u zabranjenom smjeru,
skrenuo je na nogostup neposredno ispred automobila, pa je projurio preko
parkirališta, iskoristio svaki raspoloživi pločnik i zatim se – počinivši
najozbiljniji prekršaj – sagnuo i prošišao kroz prolaz između dviju kuća u
Ulici brijestova. Čuo je nekog kako viče za njim s trijema, a onda je napokon
bio na sigurnom, na prilazu koji je vodio do parkirališta za nastavnike iza
njegove škole. Pogledao je na sat – devet minuta. Nije loše.
Parkirao je bicikl na stalku pored jarbola, zaključao ga lokotom i ušao u
školu zajedno s gomilom djece koja su sišla s autobusa. Zvono je upravo
označavalo osam i četrdeset kad je ušao u razred i poželio dobro jutro
gospodinu Mountu koji mu nije samo predavao politiku i društvo već je bio i
njegov školski savjetnik.
“Razgovarao sam sa sucem Gantryjem”, rekao je Theo, prišavši
nastavnikovu stolu, znatno manjem od onog pred kojim je maloprije stajao u
zgradi suda. U prostoriji je vladao uobičajeni ranojutarnji žamor i kaos. Svih
šesnaest dječaka bilo je tu i svi su naoko bili zabavljeni nekom vrstom
međusobnog podbadanja, koškanja, zadirkivanja ili naguravanja.
“I?”
“Čekat će nas mjesta, sutra rano ujutro.”
“Sjajno. Svaka čast, Theo.”
Gospodin Mount uskoro je uspostavio red, prozvao učenike i prenio im
obavijesti, a deset minuta kasnije poslao je dječake u učionicu malo niže u
hodniku na njihov prvi sat, španjolski jezik kod gospođe Monique. Na putu
prema učionicama dječaci su se miješali s djevojčicama i nevješto se
pokušavali nabacivati. Na satovima su bili “razdvojeni po spolu”, u skladu s
najnovijom politikom koju su usvojili mudri ljudi odgovorni za obrazovanje
svekolike djece u gradu. U svako drugo doba mogli su se slobodno družiti.
Gospođa Monique bila je visoka crnkinja iz Kameruna u zapadnoj
Africi. U Strattenburg se doselila prije tri godine kad je njezin muž, također
iz Kameruna, dobio posao podučavanja stranih jezika na mjesnom koledžu.
Ona nikako nije bila tipična osnovnoškolska nastavnica. Dok je kao mala
živjela u Africi, odrastala je govoreći beti, lokalni dijalekt svog plemena,
baš kao i francuski i engleski, službene jezike Kameruna. Njezin otac bio je
liječnik pa si je mogao priuštiti da je pošalje na školovanje u Švicarsku gdje
je naučila njemački i talijanski. Španjolski je usavršila kad je otišla studirati
u Madrid. Trenutno je učila ruski, a zatim je planirala prijeći na mandarinski
kineski. Njezina učionica bila je puna velikih, šarenih zemljovida svijeta i
njezini su učenici bili uvjereni da je proputovala čitav svijet, da je vidjela
baš sve i da zna govoriti sve svjetske jezike. Svijet je velik, rekla im je više
puta, i većina stanovnika drugih zemalja govori više od jednog jezika. I
premda su učenici prije svega učili španjolski, poticala ih je da istražuju i
druge jezike.
Theova majka dvadeset je godina učila španjolski i Theo je, još prije
no što je krenuo u školu, od nje naučio brojne osnovne riječi i izraze. Neki
njezini klijenti bili su porijeklom iz Srednje Amerike i kad god bi ih vidio u
uredu, Theo je želio malo vježbati. Njima je to svaki put djelovalo jako
simpatično.
Gospođa Monique rekla mu je da ima sluha za jezike i to ga je potaklo
da još jače prione na učenje. Njezini radoznali učenici često su od nje tražili
da im “kaže nešto na njemačkom”. Ili da “priča malo talijanski”. Ona bi to i
učinila, ali učenik koji je to zatražio morao je najprije ustati i sam reći
nekoliko riječi na tom jeziku. Za to su se dobivali dodatni bodovi, što je
djelovalo vrlo poticajno. Većina dječaka u Theovu razredu znala je više
desetaka riječi na nekoliko jezika. Aaron, čija je majka bila Španjolka, a
otac Nijemac, bio je daleko najtalentiraniji lingvist. No Theo ga je čvrsto
odlučio dostići. Španjolski mu je bio najdraži predmet nakon politike i
društva, a gospođa Monique za dlaku je bila druga na listi njegovih najdražih
nastavnika, odmah iza gospodina Mounta.
Danas se međutim nikako nije uspijevao koncentrirati. Učili su
španjolske glagole, što je bio težak zadatak i u dane kad mu je dobro išlo, a
trenutno je razmišljao o posve drugim stvarima. Bio je zabrinut zbog April i
groznog dana koji je čeka na klupi za svjedoke. Nije mogao ni zamisliti
koliko je strašno biti prisiljen odabrati jednog od roditelja. A i kad bi
nekako uspio potisnuti misli o April, bio je zaokupljen suđenjem za ubojstvo
i jedva je čekao sutrašnji dan da čuje uvodna izlaganja odvjetnika.
Većina dječaka iz njegova razreda maštala je o kartama za neku veliku
utakmicu ili koncert. Theo Boone živio je za velika suđenja.

Drugi sat imali su geometriju koju je predavala gospođica Garman. Nakon

toga je slijedio kratak odmor na školskom dvorištu, a zatim se razred vraćao
u njihovu učionicu, gospodinu Mountu i najboljem satu u danu, barem po
Theovu mišljenju. Gospodin Mount imao je oko trideset i pet godina i nekoć
je radio kao odvjetnik u divovskoj tvrtki koja je imala urede u jednom
neboderu u Chicagu. Njegov brat bio je odvjetnik. Njegov otac i djed bili su
odvjetnici i suci. No gospodinu Mountu dojadili su dugi radni sati i stalni
pritisak pa je tako dao otkaz. Odrekao se velike zarade i pronašao nešto što
ga je puno više ispunjavalo. Volio je podučavati i smatrao je, iako je o sebi
još uvijek razmišljao kao o odvjetniku, da je učionica znatno važnije mjesto
od sudnice.
Budući da je tako dobro poznavao pravni sustav, učenici kojima je
predavao politiku i društvo najveći su dio vremena provodili pretresajući
sudske slučajeve, kako stare tako i nove, pa čak i neke izmišljene, prikazane
na televiziji.
“U redu, momci”, započeo je kad su svi sjeli i umirili se. Uvijek im se
obraćao s “momci”, a to je za trinaestogodišnjake bio najveći mogući
kompliment. “Želim da sutra budete ovdje u osam i petnaest. Autobusom
ćemo se odvesti do zgrade suda i imat ćemo više nego dovoljno vremena da
se smjestimo. Budući da se radi o školskom izletu koji je odobrio ravnatelj,
izostanak s ostalih satova vam je opravdan. Ponesite novac za užinu, jest
ćemo u zalogajnici Pappy’s. Ima li kakvih pitanja?”
Momci su gutali svaku njegovu riječ, a na licima im se jasno ogledalo
uzbuđenje.
“Trebamo li ponijeti torbe?” pitao je netko.
“Ne”, odgovorio je gospodin Mount. “U sudnicu ne smijete ništa
unositi. Osiguranje će biti strogo. Ipak se radi o prvom suđenju za ubojstvo u
našem gradu nakon dugo vremena. Ima li još pitanja?”
 “Kako se trebamo obući?”
Svi su se polako okrenuli prema Theu, uključujući i gospodina Mounta.
Bilo je opće poznato da je Theo u zgradi suda proveo više vremena no
većina odvjetnika.
“Formalna odjeća, Theo?” pitao je gospodin Mount.
“Ne, nipošto. Ovo što sad imamo na sebi posve je u redu.”
“Odlično. Ima li još pitanja? Dobro. A sad, zamolio sam Thea da nas
malo pripremi za sutrašnje događaje. Da nam rastumači kako izgleda
sudnica, tko su glavni igrači i što zapravo možemo očekivati. Theo, izvoli.”
Theov laptop već je bio spojen na projektor iznad njihovih glava. Theo
je stao pred razred, pritisnuo tipku i na bijeloj ploči širokog ekrana pojavio
se veliki grafički prikaz. “Ovo je glavna sudnica”, rekao je Theo svojim
najuvjerljivijim odvjetničkim glasom. U ruci je držao pokazivač sa crvenim
laserskim svjetlom pa je njime opisao krug oko prikaza. “U dnu, ovdje u
sredini, nalazi se sudačka klupa. Tu sjedi sudac i upravlja suđenjem. Nisam
siguran zašto je zovu klupa. Više je nalik tronu. No, u svakom slučaju, držat
ćemo se izraza klupa. Sudac je Henry Gantry.” Theo je pritisnuo tipku i na
ploči se pojavila velika službena fotografija suca Gantryja. Crna toga,
ozbiljno lice. Theo ju je smanjio i privukao do sudačke klupe. Nakon što je
suca postavio na njegovo mjesto, nastavio je: “Sudac Gantry već je
dvadesetak godina sudac i bavi se isključivo kaznenim slučajevima. Veliki je
autoritet u sudnici i uživa simpatije većine odvjetnika.” Oznaka laserskog
pokazivača pomakla se prema sredini sudnice. “Ovo je stol obrane za kojim
će sjediti gospodin Duffy, muškarac optužen za ubojstvo.” Theo je pritisnuo
tipku i pojavila se crno-bijela fotografija preuzeta iz novina. “Ovo je
gospodin Duffy. Četrdeset i devet mu je godina, bio je oženjen za pokojnu
gospođu Duffy i, kao što svi znamo, optužen je za njezino ubojstvo.” Theo je
smanjio fotografiju i pomaknuo je do stola obrane. “Njegov odvjetnik je
Clifford Nance, vjerojatno najbolji kazneni odvjetnik branitelj u ovom dijelu
države.” Nance je bio prikazan na slici u boji, odjeven u tamno odijelo i s
prepredenim smiješkom na licu. Imao je dugu, kovrčavu sijedu kosu. Theo je
smanjio i njegovu sliku i smjestio je uz onu njegova klijenta. “Pored stola
obrane nalazi se stol tužiteljstva. Glavni tužitelj je Jack Hogan, poznat i kao
okružni tužitelj, ili skraćeno OT.” Na nekoliko sekundi pojavila se i
Hoganova fotografija, a onda ju je Theo smanjio i postavio za stol smješten
pored stola obrane.
 “Gdje si pronašao ove fotografije?” pitao je netko.
“Odvjetnička komora svake godine objavljuje imenik svih odvjetnika i
sudaca”, odgovorio je Theo.
“Jesi li i ti u njemu?” Ovo je kod nekolicine izazvalo veseo smijeh.
“Ne. Dakle za oba će stola, i za onim obrane i za onim tužiteljstva, biti
još drugih odvjetnika i njihovih pomoćnika. Na tom prostoru obično vlada
prilična stiska. A ovdje, pored stola obrane, nalazi se odjeljak za porotu.
Ondje se nalazi četrnaest stolica – dvanaest za porotnike i dvije za njihove
zamjene. Većina država još uvijek koristi porotu od dvanaest članova iako ni
neke druge veličine nisu neuobičajene. Bez obzira na broj porotnika, presuda
se mora donijeti jednoglasno, barem u kaznenim slučajevima. Zamjene se
biraju za slučaj da se netko od ove dvanaestorice razboli ili iz nekog razloga
više ne može obavljati svoju dužnost ili takvo što. Porotu su odabrali prošli
tjedan tako da to nećemo morati gledati: To je inače prilično dosadno.”
Oznaka laserskog pokazivača pomakla se do jedne točke ispred sudačke
klupe. Theo je nastavio: “Ovdje sjedi sudska zapisničarka. Ona ima posebnu,
stenografsku mašinu. Ta mašina po izgledu nalikuje pisaćoj, ali zapravo je
dosta drukčija. Njezin je zadatak zabilježiti svaku riječ izgovorenu tijekom
suđenja. To možda zvuči nemoguće, ali dok je promatrate djeluje vrlo
lagano. Kasnije sastavlja nešto što se naziva transkript, tako da odvjetnici i
sudac imaju sve točno zabilježeno. Neki transkripti znaju imati tisuće
stranica.” Laserska oznaka ponovo se pomakla. “Ovdje, pored sudske
zapisničarke i neposredno ispod sudačke klupe, nalazi se klupa za svjedoke.
Svi svjedoci penju se tamo gore, prisežu da će govoriti istinu i zatim
sjedaju.”
“Gdje mi sjedimo?”
Laserska oznaka pomakla se na sredinu prikaza. “Ovo ovdje je
pregrada. To je drvena ograda koja razdvaja publiku i službeni sudski
prostor. Iza nje je deset redova sjedala, s prolazom u sredini. To je obično i
više nego dovoljno za sve promatrače, ali ovo će suđenje biti drukčije.”
Laserska oznaka pomakla se na stražnji dio sudnice. “Ovdje gore, iznad
zadnjih nekoliko redova, nalazi se galerija s tri dugačke klupe. Mi smo na toj
galeriji, ali ne brinite se. Sve ćemo dobro vidjeti i čuti.”
“Ima li pitanja?” pitao je gospodin Mount.
 Dječaci su opčinjeno zurili u grafički prikaz. “Tko je prvi na redu?”
pitao je netko.
Theo je počeo koračati lijevo-desno. “Pa, teret dokazivanja krivnje leži
na državnom odvjetništvu tako da ono mora prvo izložiti svoje argumente.
Sutra ujutro tužitelj će prvi prići odjeljku za porotu i obratiti se porotnicima.
To se zove uvodno izlaganje. U njemu će iznijeti svoj prikaz slučaja. Zatim
će branitelj učiniti isto. Nakon toga, državno će odvjetništvo početi pozivati
svjedoke. Kao što znate, gospodin Duffy je nevin dok se ne dokaže suprotno
tako da državno odvjetništvo mora dokazati da je kriv i to mora učiniti na
takav način da u to ne postoji ni najmanja sumnja. On tvrdi da je nevin, što u
stvarnom životu nije tako česta pojava. Oko osamdeset posto optuženih za
ubojstvo naposljetku prizna krivnju jer u stvari i jesu krivi. Ostalih dvadeset
posto završi na sudu te njih devedeset posto bude proglašeno krivima. Znači,
rijetko se događa da okrivljenik za ubojstvo ne bude proglašen krivim.”
“Moj tata misli da je kriv”, rekao je Brian.
“I mnogi drugi to misle”, rekao je Theo.
“Na koliko si ti suđenja bio, Theo?”
“Ne znam. Na desetke.”
Budući da nitko od preostale petnaestorice nikad nije vidio unutrašnjost
sudnice, to je zvučalo gotovo nepojmljivo. Theo je nastavio: “Za sve one
koji puno gledaju televiziju, ne očekujte nikakav spektakl. Pravo je suđenje
bitno drukčije i ni izbliza ni tako uzbudljivo. Nema neočekivanih svjedoka,
dramatičnih priznanja ni obračuna šakama između odvjetnika. A u ovom
slučaju nema ni očevidaca ubojstva. To znači da će svi dokazi državnog
odvjetništva biti tek indicije. Tu ćete riječ često čuti, osobito iz usta
gospodina Clifforda Nancea, branitelja. On će se truditi što više napuhati
činjenicu da državno odvjetništvo nema nikakvih izravnih dokaza, da su sve
tek indicije.”
“Nisam baš siguran da znam što to znači”, rekao je netko.
“To znači da su dokazi neizravni, a ne izravni. Na primjer, jesi li se
dovezao biciklom u školu?”
“Da.”
“A jesi li ga zaključao lokotom za stalak pored jarbola?”
“Da.”
 “Znači, ako danas popodne izađeš iz škole i dođeš do stalka, a tvoj
bicikl nije ondje i lokot je prerezan, onda ćeš imati neizravne dokaze da ti je
netko ukrao bicikl. Nitko nije vidio lopova pa nema izravnih dokaza. A
recimo da policija sutra pronađe tvoj bicikl u zalagaonici u Raleighovoj
ulici, poznatoj po preprodaji ukradenih bicikala. Vlasnik policajcima dade
nečije ime, oni to istraže i pronađu nekog tipa koji je već bio optuživan za
krađe bicikala. Tada imaš jake argumente, na temelju neizravnih dokaza, da
je taj tip tvoj lopov. Ne postoje izravni dokazi, samo indicije.”
Čak je i gospodin Mount čitavo vrijeme odobravajući kimao. On je bio
stručni savjetnik debatnog tima osmog razreda i, nimalo iznenađujuće,
Theodore Boone bio je njegova glavna zvijezda. Još nikad nije imao tako
pronicavog učenika.
“Hvala ti, Theo”, rekao je gospodin Mount. “I hvala ti što si nam sredio
mjesta za sutra ujutro.”
“Nema na čemu”, rekao je Theo i ponosno sjeo natrag na mjesto.
Čitav taj razred, u inače vrlo kvalitetnoj državnoj školi, bio je iznimno
bistar. Justin je bio daleko najbolji sportaš iako nije mogao plivati tako brzo
kao Brian. Ricardo je bio bolji od svih u golfu i tenisu. Edward je svirao
violončelo, Woody električnu gitaru, Darren bubnjeve, a Jarvis trubu. Joey je
imao najviši kvocijent inteligencije i savršen prosjek. Chase je bio prototip
ludog znanstvenika i uvijek je vrebala opasnost da će raznijeti laboratorij.
Aaron je od majke naučio španjolski, a od oca njemački i, dakako, engleski.
Brandon je ranim jutrom raznosio novine, trgovao je dionicama preko
interneta i planirao postati prvi milijunaš u razredu.
Naravno, bila su tu i dva nepopravljiva šmokljana i barem jedan budući
kriminalac.
A razred je imao čak i vlastitog odvjetnika, što gospodin Mount dosad
još nije doživio.
 T

O dvjetnička tvrtka Boone &Boone imala je urede u staroj, preuređenoj

kući u Ulici Park, udaljenoj tri bloka od Glavne ulice i deset minuta
pješke od zgrade suda. U susjedstvu je bilo dosta drugih odvjetnika i sve
kuće u Ulici Park bile su pretvorene u urede odvjetnika, arhitekata,
računovođa, projektanata i tako dalje.
U tvrtki su radila dva odvjetnika, gospodin Boone i gospođa Boone, i
njih su dvoje bili ravnopravni partneri u svakom smislu te riječi. Gospodin
Boone, Theov otac, nedavno je prešao pedesetu, ali djelovao je znatno
starije, barem je to Theo tako potajice mislio. Njegovo ime bilo je Woods,
što se Theu činilo znatno prikladnijim za prezime. Tiger Woods, igrač golfa.
James Woods, glumac. Theo je još uvijek tragao za nekim drugim ljudskim
bićem po imenu Woods, ali nije provodio previše vremena brinući se o toj
sitnoj nelogičnosti. Trudio se ne brinuti o stvarima na koje nije mogao
utjecati.
Woods Boone. Theo bi ponekad znao brzo izgovoriti njegovo ime i ono
bi mu tad zazvučalo kao woodspoone, drvenžlica. Provjerivši, otkrio je da
woodspoone uopće nije prava riječ, iako je on osobno smatrao da bi trebala
biti. Naime, žlica načinjena od drveta u rječniku se nazivala wooden spoone,
drvena žlica. Ali tko se uopće služi drvenom žlicom? Zašto se brinuti o
takvim nevažnim stvarima? No to se razvilo u jednu od onih nezgodnih
navika kojih se teško riješiti i Theo bi obavezno pomislio na riječ
woodspoone svaki put kad bi prišao vratima očeva ureda i ugledao crnim
slovima otisnuto njegovo ime.
Njegov ured nalazio se na prvom katu i do njega se stizalo trošnim
stubama prekrivenim flekavim i izlizanim sagom. Gospodin Boone bio je
sasvim sam na prvom katu jer su ga dame odozdo onamo poslale iz dva
razloga. Kao prvo, bio je užasno neuredan i njegov je ured sličio na najgoru
rupu, ali Theu se svejedno jako sviđao. Kao drugo, a to mu je bila i znatno
veća mana, pušio je lulu i to je najradije činio dok su svi prozori bili
zatvoreni a stropni ventilator isključen, tako da je zrak uvijek bio pun teškog
mirisa kojeg god da se aromatiziranog duhana tog dana zaželio. Thea nije
smetao ni dim, premda je bio zabrinut za očevo zdravlje. Gospodin Boone
nije osobito pazio na svoju tjelesnu formu. Rijetko je vježbao i imao je
nekoliko kilograma viška. Puno je radio, ali probleme s posla nikad nije
donosio kući, za razliku od svog odvjetničkog partnera, Theove mame.
Gospodin Boone bio je odvjetnik specijaliziran za poslove s
nekretninama, a to je, po Theovu mišljenju, bilo najdosadnije od svih
pravnih područja. Njegov otac nikad nije bio na sudu, nikad nije branio neki
predmet pred sucem, nikad se nije obratio poroti i, barem se tako činilo,
nikad nije napuštao svoj ured. U stvari, često je sam sebe nazivao “uredskim
odvjetnikom” i činilo se da je posve zadovoljan s tom titulom. Theo se,
dakako, divio ocu, ali nije imao ni najmanju namjeru provesti karijeru
zakukuljen u nekom uredu. Ni slučajno. Theo je stremio karijeri u sudnici.
Budući da je gospodin Boone bio sam na prvom katu, imao je ogroman
ured. Duž dva zida pružale su se dugačke, preopterećene police za knjige dok
je druga dva krasila rastuća zbirka uokvirenih fotografija na kojima se
Woods bavio svakojakim važnim stvarima – rukovao se s političarima,
pozirao s odvjetnicima na sastancima odvjetničke komore i tako redom. Theo
je vidio unutrašnjost još nekoliko odvjetničkih ureda u gradu – bio je jako
znatiželjan i uvijek je vrebao priliku da se negdje ušulja – pa je zamijetio da
odvjetnici rado po zidovima vješaju takve fotografije, baš kao i diplome,
nagrade i potvrde članstva u raznoraznim klubovima. Njegova majka
podrugljivo je to nazivala “zidom taštine” budući da su njezini zidovi bili
gotovo goli i krasilo ih je tek nekoliko zakučastih primjeraka moderne
umjetnosti.
Theo je pokucao i otvorio vrata. Od njega se očekivalo da svakog
popodneva nakon škole dođe pozdraviti oba svoja roditelja, osim ako nije
imao neke druge obaveze. Njegov otac sjedio je sam za prastarim stolom
prekrivenim hrpama papira. Uvijek je bio sam jer su njegovi klijenti rijetko
navraćali. Nazvali bi ili bi poslali dokumente poštom, telefaksom ili e-
mailom, ali nisu trebali osobno dolaziti u Boone &Boone da bi dobili savjet.
“Zdravo”, rekao je Theo i zavalio se u stolicu.
“Kako je bilo danas u školi?” pitao je njegov otac, postavljajući mu isto
pitanje svaki dan.
 “Dosta dobro. Ravnatelj nam je odobrio sutrašnji izlet i odlazak u
sudnicu. Ujutro sam bio kod suca Gantryja i obećao nam je mjesta na
galeriji.”
“To je lijepo od njega. Imaš sreće. Pola grada bit će ondje.”
“Hoćeš li i ti doći?”
“Ja? Ne”, rekao je njegov otac i mahnuo prema hrpama papira kao da
im se bez odlaganja mora posvetiti. Theo je slučajno načuo roditelje kad su
razgovarali i dogovorili se da tijekom suđenja za ubojstvo neće navraćati u
sudnicu. Kako su i sami bili vrlo zaposleni odvjetnici, nije im se činilo
ispravnim tratiti vrijeme na praćenje tuđeg suđenja. Ali Theo je znao da bi,
baš poput svih ostalih stanovnika grada, vrlo rado bili ondje.
Svaki put kad je želio izbjeći neki zadatak njegov je otac, a u nešto
manjoj mjeri i njegova majka, koristio izliku da ima previše pravnog posla.
“Koliko će suđenje trajati?” pitao je Theo.
“Priča se da bi moglo potrajati tjedan dana.”
“Baš bih rado pratio čitav proces.”
“Da ti to nije palo na pamet, Theo. Već sam razgovarao sa sucem
Gantryjem. Ako te opazi u sudnici u vrijeme kad bi trebao biti u školi,
prekinut će suđenje, narediti sudskom podvorniku da te odvede u pritvor i
odstraniti te iz sudnice. Ja bogme neću platiti jamčevinu i izbaviti te iz
zatvora. Čamit ćeš unutra danima, s najobičnijim pijancima i članovima
bandi.”
Rekavši to, gospodin Boone je uzeo lulu, pripalio je posebnim
upaljačem i počeo otpuhivati dim. Netremice su se promatrali. Theo se pitao
da li se to njegov otac samo šali, ali izraz njegova lica bio je ozbiljan. Sudac
Gantry i on bili su stari prijatelji.
“Je l’ me ti to zezaš?” zapitao je naposljetku.
“Djelomice. Nema sumnje da bih te izbavio iz zatvora, ali zaista sam
razgovarao sa sucem Gantryjem.”
Theo je već smišljao kako bi mogao pratiti suđenje, a da ga sudac
Gantry ne opazi. Markiranje iz škole pritom je predstavljalo lakši dio.
“A sad briši”, rekao je gospodin Boone. “I napiši zadaću.”
“Vidimo se.”
 Kod ulaznih vrata u prizemlju stražu je čuvala žena gotovo jednako tako
stara kao i sam ured. Njezino ime bilo je Elsa. Njezino prezime bilo je
Miller, ali nitko je nije smio oslovljavati prezimenom, kako Theo tako i svi
ostali. Bez obzira na svoje godine, a nitko nije znao koliko je točno stara,
zahtijevala je da je svi zovu Elsa. Pa čak i trinaestogodišnjaci. Elsa je
počela raditi za Booneove još puno prije no što se Theo rodio. Bila je
recepcionarka, tajnica, voditeljica ureda, pa i odvjetnička pomoćnica kad je
to bilo potrebno. Vodila je poslove tvrtke, a povremeno je morala
presuđivati i pri manjim razmiricama i nesuglasicama između odvjetnika
Boonea na katu i odvjetnice Boone u prizemlju.
Elsa je bila vrlo značajna osoba u životu svih troje Boonea. Theo ju je
smatrao prijateljicom i osobom od povjerenja. “Zdravo, Elsa”, rekao je i
zastao pored njezina stola kako bi je zagrlio.
Ona je skočila iz stolice, poletna kao i uvijek, i privila ga u snažan
zagrljaj. Onda je bacila pogled na njegova prsa i rekla: “Nisi li imao ovu
košulju u petak?”
“Nisam.” I zaista nije.
“Mislim da jesi.”
“Oprosti ali nisam, Elsa.” Elsa je često komentirala njegovu odjeću, a
to je za jednog trinaestogodišnjaka znalo biti prilično zamorno. Ali zbog toga
je također neprestano morao biti na oprezu. Netko je uvijek sve promatrao i
bilježio i često bi pomislio na Elsu kad bi se ujutro u žurbi oblačio. Još
jedna nezgodna navika koje se nije uspijevao riješiti.
Njezin stil odijevanja bio je nadaleko poznat. Bila je niska i vrlo sitna –
“može obući što god hoće” često je znala reći Theova majka – a najradije je
nosila usku odjeću jarkih boja. Danas je na sebi imala crne kožne hlače i
nekakav čudan zeleni džemper koji je Thea podsjećao na šparogu. Njezina
kratka sijeda kosa bila je oblikovana u šiljke i sjajna. Naočale su joj, kao i
uvijek, bile usklađene s bojom odjeće – danas je imala zelene. Bila je sve
drugo no dosadna. Možda se i bližila sedamdesetoj, ali očito nije
namjeravala diskretno ostarjeti.
“Je li moja mama tu?” pitao je Theo.
“Da, i slobodno uđi, vrata su otvorena.” Vratila se u svoju stolicu. Theo
se već lagano udaljavao.
“Hvala.”
 “Neki tvoj prijatelj je zvao.”
“Koji?”
“Rekao je da se zove Sandy i da će možda navratiti.”
“Hvala ti.”
Theo se zaputio niz hodnik. Zastao je kod jednih vrata i pozdravio
Dorothy, tajnicu odjela za nekretnine, dragu gospođu koja je bila jednako
dosadna kao i njezin šef s gornjeg kata. Zastao je kod još jednih vrata i
pozdravio Vincea, njihova dugogodišnjeg odvjetničkog pomoćnika koji je
radio na slučajevima gospođe Boone.
Marcella Boone razgovarala je na telefon kad je Theo ušao i sjeo. Na
njezinu stolu, kombinaciji stakla i kroma, sve je bilo uredno posloženo, a
najveći dio njegove površine bio je prazan, što je bila prava suprotnost stolu
njezina muža. Spisi na kojima je trenutno radila bili su uredno posloženi na
policama iza nje. Sve je bilo na svom mjestu, osim njezinih cipela koje nije
imala na nogama već ih je odložila pored sebe. Bile su to cipele na petu pa
je Theo zaključio da je tijekom dana bila u sudnici. Na sebi je imala
uobičajenu odjeću za sud – tamnocrvenu suknju i sako. Njegova majka uvijek
je bila lijepa i dotjerana, ali na dane kad je išla na sud dodatno bi se
potrudila.
“Muškarci slobodno mogu izgledati kao šlampavci”, često je znala reći.
“Ali od žena se očekuje da izgledaju elegantno. I gdje je tu pravda?”
Elsa bi uvijek potvrđivala kako to uistinu nije pravedno.
No gospođa Boone zapravo je voljela trošiti novac na odjeću i izgledati
elegantno. Gospodin Boone nije nimalo mario za modu, a još manje za
urednost. Bio je samo tri godine stariji od nje, ali u smislu životnih navika
dijelilo ih je najmanje desetljeće.
Trenutno je razgovarala sa sucem, i to nekim koji se nije slagao s njom.
Kad je konačno poklopila slušalicu, njezino se držanje odmah promijenilo.
Nasmiješila se i rekla: “Zdravo, dušo. Kako si proveo dan?”
“Odlično, mama. A ti?”
“Uobičajeno. Je li bilo nekih uzbuđenja u školi?”
“Pa, sutra se spremamo na školski izlet, pratit ćemo suđenje. Ideš li i
ti?”
 Ona je već niječno odmahivala glavom. “U deset imam saslušanje kod
suca Sanforda. Imam previše posla da bih sjedila na suđenju, Theo.”
“Tata kaže da je već razgovarao sa sucem Gantryjem i da su skovali
plan kako me zadržati podalje od suđenja. Misliš li da je to istina?”
“Uistinu se nadam da je tako. Škola je ipak uvijek na prvom mjestu.”
“Škola je dosadna, mama. Sviđaju mi se dva predmeta. Sve je ostalo
gubitak vremena.”
“Ne bih baš rekla da je tvoje obrazovanje gubitak.”
“U sudnici mogu naučiti puno više.”
“Možda, ali imat ćeš prilike ondje provesti još mnogo vremena. Zasad
ćemo se ipak usredotočiti na osmi razred. U redu?”
“Razmišljam o tome da upišem par pravnih tečajeva preko interneta.
Jedna odlična internetska stranica nudi neke zgodne opcije.”
“Theodore, dušo, još nisi spreman za studij prava. Već smo razgovarali
o tome. Uživaj sad u osmom razredu, a nakon toga ćeš u srednju školu pa
ćemo onda vidjeti što dalje. Još si uvijek tek dijete, u redu? Uživaj još malo
u djetinjstvu.”
Theo je nekako napola slegnuo ramenima i nije ništa rekao.
“A sad se posveti zadaći.”
Zazvonio je telefon i Elsa joj je proslijedila nov, važan poziv. “A sad
me ispričaj, Teddy, i, molim te, smiješi se”, rekla je gospođa Boone. Theo je
išetao iz ureda. Ponijevši ruksak sa sobom, prošao je kroz prostoriju za
fotokopiranje u kojoj je uvijek vladao kaos, a zatim i kroz dvije prostorije za
pohranu pune velikih kutija sa starim spisima.
Theo je bio siguran da je jedini osmaš u Strattenburgu s vlastitim
odvjetničkim uredom. Bio je to skučen, kockast sobičak koji je netko
nadogradio na glavnu kuću prije više desetljeća, a prije no što ga je Theo
prisvojio tvrtka ga je koristila za odlaganje zastarjelih pravnih knjiga. Kao
radni stol služio mu je sklopivi stolić koji nije bio tako uredan kao majčin,
ali je ipak bio znatno organiziraniji od očeva. Kao radna stolica služila mu je
trošna, okretna stolica koju je spasio s hrpe otpada kad su njegovi roditelji
preuređivali knjižnicu u prednjem dijelu kuće, pored Elsina pulta.
Na stolici je sjedio njegov pas. Sudac je svaki dan provodio u uredu,
spavao je ili se šunjao uokolo i trudio izbjegavati ljude jer su oni uvijek bili
jako zaposleni. Redovito su ga morali izbacivati s poslovnih sastanaka.
Poslijepodne bi se povukao u Theov ured, popeo na njegovu stolicu i čekao.
“Bok, Sudac”, rekao je Theo i pogladio ga po glavi. “Jesi li bio jako
zaposlen danas?”
Sudac je skočio na pod i zamahao repom, ne skrivajući sreću. Theo se
smjestio na stolicu i stavio ruksak na stol. Osvrnuo se po sobičku. Na jedan
je zid pričvrstio veliki poster bejzbolskog kluba Twins s rasporedom
utakmica za ovu sezonu. Koliko mu je bilo poznato, on je bio jedini navijač
Twinsa u gradu. Minnesota je bila tisuće kilometara daleko i Theo nikad nije
bio ondje. Navijao je za njih jer nitko drugi u Strattenburgu nije. Smatrao je
da bi bilo pošteno da imaju bar jednog navijača u gradu. Za Twinse se
odlučio još prije puno godina i sad ih je gorljivo podržavao tijekom čitave,
dugačke sezone, odolijevajući svim iskušenjima.
Na drugom se zidu nalazio veliki stripovski crtež koji je prikazivao
Thea Boonea, odvjetnika, kako u odijelu i kravati stoji u sudnici. Pored
njegove glave upravo je prošišao drveni sudački čekić i za dlaku ga
promašio, a ispod crteža pisalo je “Odbija se!” U pozadini su porotnici
umirali od smijeha na njegov račun. U donjem desnom kutu umjetnica je
nažvrljala svoj potpis, April Finnemore. April mu je poklonila taj crtež
prošle godine, za njegov rođendan. Njezina najveća želja bila je da što prije
pobjegne u Pariz i tamo provede ostatak života skicirajući i slikajući prizore
iz gradskog života.
Jedna vrata vodila su na malu verandu koja je gledala na šljunkom
prekriveno stražnje dvorište koje je služilo kao parkiralište.
Kao i obično, Theo je izvadio stvari iz ruksaka i počeo pisati zadaću
koju je morao dovršiti prije večere, u skladu s prilično strogim pravilom
koje su njegovi roditelji uveli još dok je bio u prvom razredu. Budući da je
imao astmu, nije se mogao baviti momčadskim sportovima iako je to žarko
želio, ali zato je u školi imao same petice. S godinama je ipak prihvatio
činjenicu da je njegov školski uspjeh dobar nadomjestak za sve utakmice
koje je propustio. Doduše, mogao je igrati golf pa su njegov otac i on svake
subote u devet ujutro započinjali svoju redovnu partiju.
Netko je pokucao na stražnja vrata. Sudac, koji je imao krevet ispod
stola, prigušeno je zarežao.
 Sandy Coe također je išao u osmi osnovne, ali u drugi razred. Theo ga
je poznavao, no vrlo površno. Bio je to prijazan dječak koji nije puno
pričao. Trebao je s nekim porazgovarati i Theo ga je pozvao u svoj sobičak.
Sandy je sjeo na jedinu preostalu stolicu, sklopivu stolicu koju je Theo držao
u kutu. Nakon što su obojica sjeli, prostorija je bila posve zakrčena.
“Možemo li porazgovarati u povjerenju?” zapitao je Sandy. Djelovao je
sramežljivo i nervozno.
“Naravno. O čemu se radi?”
“Pa, trebao bih savjet, čini mi se. Nisam baš siguran da je ovo pametno,
ali moram s nekim porazgovarati.”
U stilu pravog odvjetnika, Theo je rekao: “Obećavam da sve što kažeš
ostaje među nama.”
“Dobro. Pa, moj je tata prije par mjeseci dobio otkaz i, hm, situacija
kod kuće dosta je loša.” Zastao je, čekajući da Theo nešto kaže.
“Žao mi je.”
“A sinoć su moji roditelji u kuhinji vodili neki užasno ozbiljan razgovor
i zapravo nisam smio prisluškivati, ali nisam si mogao pomoći. Znaš li što
znači ovrha?”
“Da.”
“Što je-to?”
“U zadnje su vrijeme ovrhe dosta česte. To znači da vlasnik kuće više
ne može plaćati kredit pa mu banka onda tu kuću želi oduzeti.”
“Ništa mi to nije jasno.”
“U redu. Evo kako to funkcionira.” Theo je zgrabio jednu knjigu i
postavio je na sredinu stola. “Recimo da je ovo kuća i da je ti želiš kupiti.
Cijena joj je sto tisuća dolara, a budući da ti nemaš sto tisuća dolara, odeš u
banku i posudiš taj novac.” Pored knjige postavio je školski udžbenik. “Ovo
je banka.”
“Razumijem.”
“Banka ti pozajmi sto tisuća dolara i sad možeš kupiti kuću od koga god
da je već prodaje. Ti banci pristaneš plaćati, recimo, petsto dolara mjesečno
kroz idućih trideset godina.”
“Trideset godina?”
 “Aha. To je uobičajeni ugovor. Banka zaračunava i dodatnu pristojbu za
davanje zajma – to se naziva kamata – pa ti tako svakog mjeseca vratiš dio
od tih sto tisuća i još priličnu sumu za kamate. Takav ugovor odgovara
svima. Ti dobivaš kuću koju želiš, a banka zarađuje na kamatama. Sve štima
dok nešto ne iskrsne pa više ne možeš plaćati mjesečne rate.”
“Što je hipoteka?”
“Ovakva vrsta ugovora naziva se kredit s hipotekom. Banka ima založno
pravo na kuću sve dok kredit nije u potpunosti isplaćen. Ako kasniš s
plaćanjem mjesečnih rata, banka ti ima pravo oduzeti kuću. Može te izbaciti
na cestu i postati vlasnica kuće. To je onda ovrha.” Theo je postavio
udžbenik na knjigu, posve je prekrivši.
“Moja je mama plakala kad su razgovarali o selidbi. U toj kući živimo
otkad sam se rodio.”
Theo je rastvorio laptop i upalio ga. “To je zbilja grozno”, rekao je. “A
to se danas posvuda događa.”
Sandy je pognuo glavu i djelovao potpuno slomljeno.
“Kako ti se zove otac?”
“Thomas. Thomas Coe.”
“A majka?”
“Evelyn.”
Theo je žustro tipkao. “Koja ti je adresa?”
“Bennington osamsto četrnaest.”
Slijedilo je još žustrog tipkanja. Malo su čekali, a onda je Theo rekao:
“Ajoj.”
“Što je bilo?”
“Riječ je o banci Security Trust, u Glavnoj ulici. Tvoji su roditelji prije
četrnaest godina posudili sto dvadeset tisuća uz hipoteku na trideset godina.
Nisu platili mjesečne rate za protekla četiri mjeseca.”
“Četiri mjeseca?”
“Aha.”
“I sve to možeš vidjeti na internetu?”
“Da, ali ne može svatko do tih podataka.”
 “Kako si ti došao do njih?”
“Postoje načini. Dosta odvjetničkih ureda plaća naknadu za pristup
određenim podacima. Osim toga, znam kako zaviriti još malo dublje.”
Sandy se još više zgurio i odmahnuo glavom. “Znači, izgubit ćemo
kuću?”
“Ne nužno.”
“Kako to misliš? Moj tata ne radi.”
“Postoji način da se ovrha spriječi, potraživanja banke odgode, a kuća
privremeno zadrži, možda dok tvoj otac ponovno ne pronađe posao.”
Sandy ga je pogledao u nevjerici.
“Jesi li ikad čuo za osobni stečaj?” pitao je Theo.
“Pa, jesam, ali ne razumijem baš što to znači.”
“To vam je jedina šansa. Tvoji će roditelji morati podnijeti zahtjev za
zaštitu stečajem. To znači da moraju unajmiti odvjetnika koji će u njihovo
ime predati određene dokumente na Stečajni sud.”
“Koliko stoje usluge odvjetnika?”
“Ne brini sad o tome. Najvažnije je da odete k odvjetniku.”
“Ne možeš li ti to učiniti?”
“Ne, žao mi je. A ni moji roditelji nisu stručnjaci za stečajeve. Ali
dvije kuće dalje ima jedan tip, Steve Mozingo, i stvarno je dobar. Moji mu
roditelji uvijek šalju klijente. Zbilja ga cijene.”
Sandy je zapisao njegovo ime. “I misliš da ćemo možda moći zadržati
kuću?”
“Da, ali tvoji bi roditelji trebali što prije otići tom odvjetniku.”
“Hvala ti, Theo.” Zbilja ne znam što da kažem.”
“Nema problema. Drago mi je da sam ti pomogao.”
Sandy se požurio kroz vrata, kao da bi najradije otrčao kući s dobrim
vijestima. Theo ga je promatrao kako sjeda na bicikl i udaljava se preko
parkirališta.
Još jedan zadovoljan klijent.
 Č

U petnaest minuta do pet sati gospođa Boone ušla je u Theov ured s

fasciklom u jednoj ruci i nekim dokumentom u drugoj. “Theo”, rekla je,
s naočalama za čitanje na pola nosa. “Možeš li odnijeti ove papire do
Obiteljskog suda kako bi ih zaprimili prije pet?”
“Naravno, mama.”
Skočio je na noge i posegnuo za ruksakom. Zapravo se nadao da će
nekome, u nekom kutku tvrtke, trebati odnijeti neki podnesak na sud.
“Napisao si zadaću, zar ne?”
“Da. Nisam imao puno.”
“Dobro. I znaš da je danas ponedjeljak. Nećeš zaboraviti posjetiti Ikea?
Njemu to tako puno znači.”
Svakog ponedjeljka otkad zna za sebe, Thea je majka podsjećala da je
upravo taj dan ponedjeljak, a to je značilo dvije stvari: kao prvo, od njega se
očekuje da provede bar trideset minuta s Ikeom i, kao drugo, da će večerati u
talijanskom restoranu Robilio’s. Odlazak u Robilio’s bio je puno ugodniji od
odlaska k Ikeu.
“Na zapovijed, gospođo”, rekao je i stavio dokumente u ruksak.
“Vidimo se u restoranu.”
“Da, dušo, u sedam.”
“Aha”, rekao je, otvarajući stražnja vrata. Sucu je objasnio da se vraća
za nekoliko minuta.
Večera je uvijek bila u sedam sati. Kad bi večerali kod kuće, što je bilo
rijetko jer njegova majka nije voljela kuhati, jeli su u sedam. Kad bi išli u
restoran, jeli su u sedam. Kad su bili negdje na odmoru, isto u sedam. Kad su
išli u posjet prijateljima, nisu mogli biti baš tako drski i sami predložiti
vrijeme večere, no, budući da su svi njihovi prijatelji znali koliko je
njihovoj obitelji važno da to bude u sedam, obično bi im izlazili ususret.
Povremeno, kad bi ostao prespavati kod prijatelja ili bi išao na kampiranje,
ili iz nekog razloga nije bio u Strattenburgu, Theo je s velikim užitkom
večerao prije ili poslije sedam.
Pet minuta kasnije već je parkirao bicikl na stalku ispred zgrade suda i
zaključao ga lokotom. Obiteljski sud nalazio se na drugom katu, odmah pored
Ostavinskog suda i nešto niže u hodniku od Kaznenog suda. U zgradi su se
nalazili i brojni drugi sudovi – Prometni sud, Imovinski sud, Sud za sitne
tražbine, Sud za zloporabu droga, Sud za životinje, Građanski sud, Stečajni
sud te vjerojatno još jedan ili dva koje Theo dosad nije otkrio.
Nadao se da će možda sresti April, ali nije je bilo. Sudnica je bila
prazna. Hodnici su bili pusti.
Otvorio je staklena vrata sudske pisarnice i ušao. Unutra je sjedila
ljepotica Jenny. “O, zdravo, Theo”, rekla je uz širok osmijeh i podigla
pogled s kompjutera smještenog na dugačkom pultu.
“Zdravo, Jenny”, rekao je Theo. Jenny je bila jako zgodna i mlada i
Theo je bio beznadno zaljubljen. Oženio bi je odmah sutra da je mogao, ali
njegove godine i njezin muž malo su komplicirali stvar. Osim toga bila je
trudna i to ga je poprilično mučilo iako to nikome nije spominjao.
“Ovo šalje moja majka”, rekao je Theo i predao joj dokumente. Jenny
ih je uzela i nakratko promotrila, a onda je rekla: “Ajoj, novi razvodi.”
Theo je samo zurio u nju.
Udarila je žigove i nešto zapisala, zavodeći dokumente u službeni
registar.
Theo je samo zurio u nju.
“Hoćeš li doći na suđenje sutra?” pitao je naposljetku.
“Možda nakratko svratim dolje ako budem mogla. A ti?”
“Da. Jedva čekam.”
“Trebalo bi biti zanimljivo, ha?”
Theo se nagnuo malo bliže i rekao: “Misliš li da je kriv?”
Jenny se nagnula još bliže i osvrnula oko sebe, kao da dijele neku važnu
tajnu. “Dakako. A ti?”
“Pa, nevin je dok se ne dokaže suprotno.”
 “Provodiš previše vremena u odvjetničkom uredu, Theo. Pitala sam te
što ti misliš, neslužbeno naravno.”
“Mislim da je kriv.”
“E pa, vidjet ćemo.” Kratko mu se nasmiješila, a onda se okrenula i
bacila natrag na posao.
“Čuj, Jenny. Ono jutrošnje suđenje, slučaj Finnemore, pretpostavljam da
je završilo, je li tako?”
Ona se sumnjičavo osvrnula oko sebe, svjesna da zapravo ne bi smjeli
raspravljati o postupku koji je u tijeku. “Sudac Sanford prekinuo je suđenje u
četiri popodne i nastavit će raspravu sutra ujutro.”
“Jesi li možda bila u sudnici?”
“Ne. Zašto pitaš, Theo?”
“Idem u školu s April Finnemore. Njezini roditelji se razvode. Samo
sam znatiželjan.”
“Tako znači”, rekla je s tužnim izrazom lica.
Theo je samo zurio u nju.
“Bok, Theo.”
Sudnica malo dalje u hodniku bila je zaključana. Pored glavnih vrata
stajao je nenaoružani sudski pristav u tijesnoj, izblijedjeloj uniformi. Theo je
poznavao sve sudske službenike i ovaj ovdje, zamjenik Gossett, bio je jedan
od mrzovoljnijih. Gospodin Boone objasnio mu je da su sudski pristavi
obično stariji i sporiji policajci koji se bliže mirovini. Oni tada dobivaju
novu titulu – “sudski pristav” – i premještaj u zgradu suda gdje su stvari
manje uzbudljive i puno sigurnije nego na ulicama.
“Zdravo, Theo”, rekao je zamjenik Gossett, ne nasmiješivši se.
“Zdravo, zamjeniče Gossett.”
“Što te dovodi ovamo?”
“Samo sam došao predati neke dokumente za svoje roditelje.”
“I to je sve?”
“Da, gospodine.”
“Jesi li siguran da ne njuškaš uokolo kako bi vidio je li u sudnici sve
spremno za veliko suđenje?”
 “Pa, dobro, i to.”
“To sam i mislio. Danas je bilo dosta prometno. Upravo je otišla ekipa
televizijskih izvjestitelja. Trebalo bi biti zanimljivo.”
“Radite li i sutra?”
“Naravno da radim sutra”, rekao je zamjenik Gossett i malo se isprsio,
kao da bi bilo nemoguće održati suđenje bez njega. “Osiguranje će biti
prilično strogo.”
“Zašto?” pitao je Theo iako je dobro znao zašto. Zamjenik Gossett bio
je uvjeren da zna jako puno o pravu, kao da je sve to golemo znanje upio
samim time što je prisustvovao suđenjima i saslušanjima. (Pri čemu je često
drijemao.) A baš kao i brojni drugi ljudi koji o određenim stvarima ne znaju
onoliko koliko misle da znaju, zamjenik Gossett uvijek je bio spreman svoja
opažanja podijeliti s manje upućenima.
Bacio je pogled na sat, kao da mu se nekamo žuri. “Riječ je o suđenju
za ubojstvo, i to prilično važnom”, rekao je pun sebe. Ma, nemoj mi reći,
pomislio je Theo. “A suđenja za ubojstvo znaju privući neke ljude koji bi
mogli predstavljati potencijalnu opasnost.”
“Koga na primjer?”
“Pa, Theo, recimo to ovako. Kod svakog ubojstva postoji žrtva, a ta
žrtva ima prijatelje i obitelj i ti ljudi, dakako, nisu sretni zbog činjenice da je
ta osoba ubijena. Je l’ me pratiš?”
“Naravno.”
“A tu je i optuženik. To je u ovom slučaju gospodin Duffy koji tvrdi da
nije kriv. Naravno, svi oni to tvrde, ali pretpostavimo da zaista nije kriv.
Ako je to tako, onda je pravi ubojica još uvijek negdje na slobodi. Moglo bi
ga zanimati kako suđenje napreduje.” Zamjenik Gossett sumnjičavo se
osvrnuo oko sebe, kao da bi se stvarni ubojica mogao nalaziti negdje u
blizini i možda se čak naći uvrijeđenim.
Theo ga je zamalo pitao: Zašto bi pravi ubojica predstavljao
potencijalnu opasnost ako bi došao pratiti suđenje? Što bi mogao učiniti?
Ubiti još nekoga? Na javnom suđenju? Pred desecima svjedoka?
“Razumijem”, rekao je Theo. “To znači da vi morate biti na oprezu.”
“Sve će biti pod kontrolom.”
“Vidimo se onda ujutro.”
 “Bit ćeš na suđenju?”
“Naravno.”
Zamjenik Gossett odmahivao je glavom. “Ne vjerujem baš, Theo.
Sudnica će biti krcata. Nećeš pronaći mjesto.”
“Zapravo, jutros sam razgovarao sa sucem Gantryjem. Obećao mi je
sačuvati odlična mjesta.” Theo se zaputio dalje.
Zamjenik Gossett na to mu nije imao ništa pametno odvratiti.

Ike je bio Theov stric, stariji brat Woodsa Boonea. S Theovim je roditeljima
osnovao tvrtku Boone &Boone prije no što se Theo rodio. Bio je porezni
odvjetnik, jedan od rijetkih takvih u gradu. Prema šturim informacijama koje
je Theo na tu temu uspio dobiti, troje odvjetnika njegovalo je ugodan i
uspješan odnos sve dok Ike nije učinio nešto loše. Jako loše. Toliko loše da
mu je oduzeta odvjetnička dozvola. Theo je u nekoliko navrata pitao
roditelje što je to Ike točno loše učinio, ali nisu mu željeli ništa detaljnije
reći. Rekli su da ne žele o tome razgovarati. Ili, da će mu sve objasniti kad
bude dovoljno star da to može razumjeti.
Ike se još uvijek bavio porezima, ali na nešto nižoj razini. Nije bio ni
odvjetnik ni računovođa. No, kako je morao nekako zarađivati za život,
sastavljao je porezne prijave za pojedince i manje tvrtke. Njegov ured
nalazio se na prvom katu jedne stare zgrade u centru grada. U prizemlju je
bračni par Grka držao mali bistro. Ike je ispunjavao njihove porezne prijave,
a oni su mu za to djelomično plaćali besplatnim ručkom pet dana u tjednu.
Nakon što su ga izbacili iz odvjetničke komore, njegova je žena
zatražila razvod. Bio je osamljen i uglavnom prilično neugodan pa Theu nije
uvijek bilo drago ponedjeljkom popodne navraćati k njemu. Ali Ike je bio
član obitelji i to je, bar po Theovim roditeljima, bilo najvažnije, iako se oni
sami gotovo uopće nisu družili s njim.
“Zdravo, Theo”, doviknuo mu je Ike kad je Theo otvorio vrata dugačke,
zakrčene prostorije i zakoračio unutra.
“Zdravo, Ike.” Iako je bio stariji od Theova oca, inzistirao je da ga
zovu Ike. Kao i Elsa, na taj je način pokušavao ostati mlad. Na sebi je imao
izblijedjele traperice, sandale, majicu s reklamom za pivo, a na lijevoj ruci
još i mnoštvo narukvica s perlama. Kosa mu je bila dugačka, čupava, bijela i
straga skupljena u rep.
 Sjedio je za širokim radnim stolom prekrivenim hrpama spisa. Na
muzičkoj liniji potiho je svirao Grateful Dead. Zidove su prekrivali jeftini,
otkačeni umjetnički radovi.
Prije no što je upao u nevolje, Ike je, po pričanju gospođe Boone, bio
tipični porezni savjetnik velikih kompanija, konzervativan tip u tamnom
odijelu. Sad je prigrlio imidž starog hipija koji je bio protiv svega i svačega.
Istinski buntovnik.
“Kako je moj najdraži nećak?” zapitao je kad se Theo smjestio na
stolicu s druge strane stola.
“Odlično.” Theo je bio njegov jedini nećak. “Kako si ti proveo dan?”
Ike je mahnuo prema stolu zakrčenom svakojakim papirima i rekao:
“Uobičajeno. Rješavam novčane probleme ljudi koji nemaju novaca. Što ima
kod Boonea &Boonea?”
“Sve po starom.” Iako su ih dijelile tek četiri ulice, Ike je rijetko viđao
Theove roditelje. Još su uvijek bili u donekle prijateljskim odnosima, ali
zbog događaja iz prošlosti sve je to bilo dosta složeno.
“Kako je u školi?”
“Dobro.”
“Same petice?”
“Da. Možda ću imati minus pet iz kemije.”
“Očekujem isključivo petice.”
Ti i svi ostali, pomislio je Theo. Nije znao kako to, odnosno zašto je
točno Ike smatrao da ima pravo komentirati Theove ocjene, ali pretpostavio
je da tome valjda služe stričevi. Prema tvrdnjama njegovih roditelja, Ike je
bio iznimno inteligentan i završio je studij za svega tri godine.
“Majka ti je dobro?”
“Mama je odlično, puno radi.” Ike nikad nije pitao za gospodina
Boonea.
“Pretpostavljam da si uzbuđen zbog sutrašnjeg suđenja.”
“Jesam. Čitav moj razred iz politike i društva ide na izlet u sudnicu. Bit
ćemo tamo cijeli dan. Ideš li i ti?” pitao je Theo, ali već je znao odgovor.
Ike je s gnušanjem otpuhnuo. “A ne. Ja ne ulazim u sudnice ako ne
moram. Osim toga, imam previše posla.” Tipičan booneovski odgovor.
 “Ja jedva čekam”, rekao je Theo.
“Znači, još uvijek želiš biti odvjetnik, slavni parničar?”
“Što je u tome loše?”
“O, vjerojatno ništa.” Ovaj su isti razgovor vodili svaki tjedan. Ike je
htio da Theo bude arhitekt ili umjetnik, uglavnom nešto kreativno. “Većina
djece mašta kako će postati policajci, ili vatrogasci, ili slavni sportaši, ili
glumci. Nikad nisam sreo nijedno dijete tako opsjednuto idejom da postane
odvjetnik.”
“Svatko mora biti nešto.”
“A, valjda. Ovaj branitelj, Clifford Nance, jako je dobar. Jesi li ga ikad
vidio u akciji?”
“Na nekom velikom suđenju još nisam. Vidio sam ga kako u sudnici
podnosi prijedloge i slično, ali ne i na samoj raspravi.”
“U jednom sam trenutku bio dosta dobar s Cliffordom. Prije mnogo
godina. Kladim se da će pobijediti.”
“Zbilja to misliš?”
“Naravno. Koliko sam čuo, optužba tužiteljstva prilično je klimava.”
Iako je živio povučeno, Ike je uvijek nekako uspijevao doznati najnovije
glasine iz sudnice. Theov otac slutio je da su izvor tih informacija njegove
tjedne partije pokera s grupicom umirovljenih odvjetnika.
“Zapravo nema dokaza da je gospodin Duffy ubio svoju ženu”, rekao je
Ike. “Tužitelj možda uspije dokazati da je imao jak motiv i potaknuti
određene sumnje, ali ništa više.”
“Koji je motiv?” zapitao je Theo iako je bio uvjeren da zna odgovor.
Želio je vidjeti koliko toga Ike zna, odnosno koliko mu je toga voljan
ispričati.
“Novac. Milijun dolara. Prije dvije godine gospodin Duffy kupio je
milijun dolara vrijednu policu životnog osiguranja za svoju ženu. U slučaju
njezine smrti, on dobiva milijun dolara. Posao mu nije išao baš najbolje.
Nasušno je trebao gotovinu pa je, prema toj teoriji, doslovno uzeo stvari u
svoje ruke.”
“Zadavio ju je?” Theo je pročitao sve novinske članke o ubojstvu pa je
znao uzrok smrti.
 “Tako glasi teorija. Umrla je od posljedica gušenja. Tužitelj će tvrditi
da ju je gospodin Duffy zadavio, a onda je ispreturao kuću, uzeo njezin nakit
i pokušao sve namjestiti tako da izgleda kao da je iznenadila provalnika.”
“A što će gospodin Nance pokušati dokazati?”
“On ne treba ništa dokazati, ali tvrdit će da ne postoji nikakva potvrda,
nikakav dokaz da je gospodin Duffy uopće bio na mjestu zločina. Koliko
znam, nema svjedoka koji bi ga mogli ondje smjestiti. Bit će to vrlo težak
slučaj za tužiteljstvo.”
“Misliš li da je kriv?”
Ike je krcnuo s najmanje osam zglobova prstiju na rukama pa je spojio
ruke iza glave. Na trenutak se zamislio, a onda je rekao: “Vjerojatno jest.
Kladim se da je Duffy sve to pomno isplanirao i da je sve proteklo točno
onako kako je i želio. Ti ljudi ondje čine svakojake čudne stvari.”
“Ti ljudi” odnosilo se na žitelje Waverly Creeka, bogataškog naselja
izgrađenog pored terena za golf s dvadeset i sedam rupa i zaštićenog
ogradom. Oni su se ovamo doselili razmjerno nedavno, za razliku od
starosjedilaca koji su živjeli u samom gradu i smatrali se istinskim
stanovnicima Strattenburga. Često se tako mogao čuti izraz “Oni ti žive tamo,
u Creeku” kojim se obično opisivalo ljude koji su malo doprinosili zajednici
i bili suviše zaokupljeni novcem. Za Thea ta podjela nije imala previše
smisla. Imao je prijatelje koji su ondje živjeli. Njegovi su roditelji imali
klijente iz Waverly Creeka. Naselje se nalazilo samo tri kilometra istočno od
grada, ali često ga se tretiralo kao da pripada nekom drugom planetu.
Gospođa Boone tvrdila je da ljudi u malim gradovima provode previše
vremena gledajući s pretjeranim strahopoštovanjem ili s pretjeranim
omalovažavanjem na druge. Theu je još od malih nogu objašnjavala kako je
pogrešno stvarati predrasude.
Razgovor je skrenuo na bejzbol i, dakako, na Yankeese. Ike je bio
vatreni navijač Yankeesa i rado je druge zasipao statističkim podacima o
svojim omiljenim igračima. Iako je bio travanj, već im je predviđao novu
pobjedu u jesenskom finalu. Theo mu je po običaju proturječio, ali, kao
navijač Twinsa, nije imao previše protuargumenata.
Nakon trideset minuta pozdravio se i obećao da će svratiti idući tjedan.
“I popravi tu ocjenu iz kemije”, rekao je Ike strogo.
 P

S udac Henry Gantry potegnuo je desni rukav svoje dugačke, crne toge
kako bi je bolje namjestio, a onda je zakoračio kroz masivna hrastova
vrata smještena neposredno iza sudačke klupe u sudnici. Sudski podvornik
naglo je uzviknuo: “Svi ustanite, sud zasjeda!”
Svi prisutni – publika, porotnici, odvjetnici, sudski službenici, svi
sudionici suđenja – u isti su čas skočili na noge. Dok se sudac Gantry
smještao u svoje sjedalo nalik tronu, sudski podvornik na brzinu je
odverglao uobičajeni poziv na red: “Čujte i počujte, Kazneni sud Desetog
okruga počinje sa zasjedanjem, a predsjeda časni sudac Henry Gantry. Neka
pristupe svi oni kojih se današnja rasprava tiče. Bože, blagoslovi ovaj sud.”
“Izvolite sjesti”, glasno je rekao sudac Gantry u mikrofon pred sobom.
Jednako brzo kao što je skočilo na noge, mnoštvo je u jednom jedinom
zajedničkom pokretu sad opet sjelo. Stolice su zaškripale. Klupe su
zapucketale. Torbice i aktovke promijenile su mjesta i kojih dvjestotinjak
ljudi naizgled je istovremeno izdahnulo. Zatim je sve utihnulo.
Sudac Gantry na brzinu je promotrio sudnicu. Kao što je i očekivao,
bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. “Pa, danas očito ima mnogo
zainteresiranih”, rekao je. “Hvala vam svima što ste došli.” Podigao je
pogled prema galeriji i našao se oči u oči s Theom Booneom, a onda se
nasmiješio, opazivši njegove kolege iz razreda kako sjede rame uz rame i
napeto prate zbivanja prikovani za sjedala.
“Predmet današnje rasprave jest postupak državnog odvjetništva protiv
gospodina Petera Duffyja. Je li državno odvjetništvo spremno za početak
rasprave?”
Jack Hogan, tužitelj, ustao je i objavio: “Da, časni suče, državno
odvjetništvo je spremno.”
“Je li obrana spremna za početak rasprave?”
Clifford Nance se digao i svečano kazao: “Spremni smo, časni suče.”
 Sudac Gantry okrenuo se nadesno, pogledao porotu i rekao: “Dakle,
dame i gospodo porotnici, odabrani ste prošli tjedan i kad ste otišli odavde
dao sam vam izričite upute da ni sa kime ne raspravljate o ovom slučaju.
Upozorio sam vas da me morate izvijestiti ako vam itko pokuša prići i
razgovarati o slučaju. Sad vas pitam, je li se takvo što dogodilo? Je li vam
itko prišao u vezi s ovim slučajem?”
Svi su porotnici niječno odmahnuli glavom.
“Dobro. Obavili smo sve preliminarne radnje i sad možemo započeti s
raspravom. U ovoj fazi suđenja obje strane imat će priliku izravno vam se
obratiti u svojim, kako to nazivamo, uvodnim izlaganjima. Uvodno izlaganje
nije nikakva potvrda, nikakav dokaz, već samo sažet prikaz onoga što se
dogodilo, kako to vidi pojedina strana. Budući da je teret dokazivanja
krivnje na državnom odvjetništvu, državno odvjetništvo uvijek će prvo imati
riječ. Gospodine Hogan, jeste li spremni?”
“Da, gospodine.”
“Možete početi.”
Theo jutros nije mogao doručkovati i slabo je spavao. Pročitao je
brojne priče o sportašima koji su prije važnih natjecanja bili toliko nervozni
da nisu mogli ni jesti ni spavati. U trbuhu su osjećali snažnu nelagodu,
mučninu prouzročenu strahom i pritiskom. Theo je trenutno jasno osjećao
pritisak. Ozračje u sudnici bilo je mučno i napeto. Iako je bio tek promatrač,
u trbuhu je jasno osjećao nelagodu. I ovo je bila neka vrsta važnog
natjecanja.
Gospodin Hogan bio je iskusan tužitelj, zadužen za sve važnije
slučajeve u Strattenburgu. Bio je visok, žilav, ćelav i baš je svakog dana bio
odjeven u crno odijelo. Iza njegovih leđa ljudi su zbijali šale na račun tih
crnih odijela. Nitko nije znao ima li to on samo jedno ili njih dvadesetak.
Iako se rijetko smiješio, svoje je uvodno izlaganje započeo s prijateljskim
“dobro jutro”, a zatim je predstavio sebe i dva mlađa tužitelja za svojim
stolom. Prilično je uspješno probio led.
A onda je prešao na stvar. Predstavio je žrtvu, Myru Duffy, pokazavši
poroti njezinu veliku fotografiju u boji. “U trenutku kad je ubijena bilo joj je
samo četrdeset i šest godina”, rekao je turobnim glasom. “Bila je majka
dvaju sinova, Willa i Clarka, koji obojica studiraju. Molio bih ih da ustanu.”
Rukom je pokazao na prvi red sjedala, neposredno iza stola tužiteljstva, i
dva su mladića nezgrapno ustala i pogledala porotnike.
Theo je iz novinskih izvještaja saznao da je njihov otac, Myrin prvi
muž, poginuo u avionskoj nesreći dok su oni još bili djeca. Gospodin Duffy
bio je njezin drugi muž, a ona je bila njegova druga žena.
Ljudi su rado govorili da “tamo u Creeku” ima dosta preudavanja.
Gospodin Hogan sad je opisivao sam zločin. Gospođa Duffy pronađena
je u dnevnoj sobi velike, moderne kuće u kojoj je stanovala s gospodinom
Duffyjem. Bila je to nova kuća, sagrađena prije manje od tri godine,
smještena na šumovitom komadu zemljišta koji je straga graničio s terenom
za golf. Kuća se zbog gustog drveća jedva vidjela s ulice, ali to je vrijedilo
za većinu domova u Waverly Creeku. Privatnost je ondje bila prilično važna.
Kad su pronašli njezino tijelo, ulazna vrata bila su otključana i
djelomično otvorena. Alarmni sustav bio je privremeno isključen. Netko je
otuđio nakit iz njezina ormara, zatim komplet antiknih satova u vlasništvu
gospodina Duffyja te tri pištolja iz ladice pored televizora u dnevnoj sobi.
Procijenjena vrijednost nestalih stvari bila je oko trideset tisuća dolara.
Uzrok smrti bilo je gušenje. S dopuštenjem suca Gantryja, gospodin
Hogan prišao je projektoru, pritisnuo gumb i na zaslonu postavljenom
nasuprot poroti pojavila se velika fotografija u boji. Prikazivala je gospođu
Duffy kako leži na podu prekrivenom tepihom, elegantno odjevena i naizgled
netaknuta, a na nogama je još uvijek imala cipele na petu. Gospodin Hogan
objasnio je da se na dan kad je ubijena, u četvrtak, u podne trebala naći sa
sestrom na ručku. Izgleda da se upravo spremala izaći kad je napadnuta i
ubijena. Njezin je ubojica potom pretražio kuću, uzeo nekoliko stvari za koje
je utvrđeno da nedostaju i otišao. Tijekom naredna dva sata sestra je deset
puta zvala gospođu Duffy na mobitel i na kraju se toliko zabrinula da se
dovezla u Waverly Creek, do kuće Duffyjevih, gdje je onda pronašla sestru.
U usporedbi s nekim drugim mjestima zločina, ovo ovdje djelovalo je vrlo
spokojno. Žrtva se jednako tako mogla i samo onesvijestiti. Njezina sestra i
policija isprva su mislili da je umrla od srčanog ili moždanog udara, ili
nekoga drugog prirodnog uzroka. Ali, s obzirom na njezinu dob, tjelesnu
formu i nepostojanje dokaza o zloporabi droga, ubrzo su postali sumnjičavi.
Obdukcija je otkrila pravi uzrok smrti. Osoba koja ju je ubila zgrabila
ju je s leđa i snažno joj pritisnula karotidu. Gospodin Hogan položio je prste
na vlastitu karotidu, s desne strane svog vrata. “Deset sekundi snažnog
pritiska na pravom mjestu i gubite svijest”, rekao je i zastao, a svi su čekali
da vide hoće li možda sam sebe onesvijestiti, tu pred svima u sudnici. No
nije. Nastavio je: “Nakon što se gospođa Duffy onesvijestila, njezin je
ubojica nastavio pritiskati, sve jače i jače, i šezdeset sekundi kasnije bila je
mrtva. Nema tragova borbe – slomljenih noktiju, ogrebotina, ničega. Zašto?
Zato što je gospođa Duffy poznavala čovjeka koji ju je ubio.”
Gospodin Hogan teatralno se okrenuo i zapiljio u gospodina Duffyja
koji je sjedio između Clifforda Nancea i jednog drugog branitelja.
“Poznavala ga je jer je bila udana za njega.”
Uslijedila je dugačka, napeta stanka tijekom koje je čitava sudnica
gledala u gospodina Duffyja. Theo mu je vidio zatiljak. A očajnički mu je
želio vidjeti lice.
Gospodin Hogan je nastavio: “Uspio joj je prići tako blizu jer mu je
vjerovala.”
Gospodin Hogan stao je pored projektora i prikazao još nekoliko
fotografija. Uz njihovu je pomoć detaljno predočio mjesto događaja –
unutrašnjost kuće, ulazna vrata, stražnja vrata, blizinu terena za golf. Prikazao
je i fotografiju glavnog ulaza u Waverly Creek, s masivnim vratima,
čuvarskom kućicom i sigurnosnim kamerama. Objasnio je kako je
vjerojatnost da je neki uljez, pa čak i neki jako lukav uljez, uspio probiti sve
te sigurnosne mjere, izuzetno mala. Osim, dakako, ako uljez zapravo i nije
bio uljez jer je i sam tu živio.
Nitko od susjeda nije vidio nikakvo nepoznato vozilo kako napušta dom
Duffyjevih. Nitko nije vidio neznanca kako šeće ulicama ili bježi iz kuće.
Nije prijavljeno ništa neuobičajeno. U proteklih šest godina u Waverly
Creeku dogodile su se tek dvije provale. U toj mirnoj zajednici gotovo da i
nije bilo zločina.
Na dan ubojstva gospodin Duffy igrao je golf, što je činio gotovo
svakog četvrtka. Prema kompjuterskom zapisu na recepciji kluba, startao je u
jedanaest i deset. Bio je sam, što nije bilo neuobičajeno, te je, kao i uvijek,
koristio vlastiti autić. Starteru je rekao da planira odigrati osamnaest rupa,
Sjevernu devetku i Južnu devetku, dva najpopularnija terena. Kuća
Duffyjevih graničila je sa šestom stazom terena Creek, manjeg terena na
kojem su najradije igrale dame.
 Gospodin Duffy bio je ozbiljan golfer koji je uvijek bilježio rezultat i
nikad nije varao. Igraču su obično trebala otprilike tri sata da sam odigra
osamnaest rupa. Dan je bio oblačan, hladan i vjetrovit – većina ljudi po
takvom bi vremenu odustala od igranja golfa. U jedanaest i deset ni na
jednom od tri terena nije bilo nikoga, izuzev četvorke koja je startala u deset
i dvadeset. Jedna druga četvorka startala je u jedan i četrdeset.
Sestra gospođe Duffy nazvala je hitnu službu čim ju je pronašla. Poziv
je zabilježen u dva i četrnaest. Obdukcijom je utvrđeno da je smrt nastupila
oko jedanaest i četrdeset pet.
Uz pomoć asistenta, gospodin Hogan pred porotu je postavio veliki
grafički prikaz naselja Waverly Creek. Označio je tri terena za golf,
recepciju kluba, vježbalište, teniske terene i druge važnije točke, a onda je
poroti pokazao i gdje se na terenu Creek nalazi kuća Duffyjevih. Prema
rezultatima ispitivanja državnog odvjetništva, u vrijeme ženina ubojstva
gospodin Duffy nalazio se ili kod četvrte ili kod pete rupe na Sjevernoj
devetki. Autićem za golf, istim onakvim kakav je posjedovao gospodin
Duffy, osoba je s tog dijela terena mogla za oko osam minuta stići do doma
Duffyjevih na šestoj stazi.
Peter Duffy pogledao je grafički prikaz i polako odmahnuo glavom, kao
da smatra da gospodin Hogan melje gluposti. Bilo mu je četrdeset devet
godina i imao je mrko, natmureno lice i čupu guste, prosijede kose. Nosio je
naočale s okvirom od kornjačevine i smeđe odijelo i vrlo ga se lako moglo
zamijeniti za kojeg od odvjetnika.
Jack Hogan naglasio je da je gospodin Duffy znao da je njegova žena
kod kuće, očigledno je imao pristup vlastitom domu, u vrijeme ubojstva bio
je u autiću na samo nekoliko minuta od kuće i igrao je golf u vrijeme kad je
teren bio gotovo pust. Mogućnost da ga netko opazi bila je izuzetno mala.
“Sve je jako dobro isplanirao”, rekao je gospodin Hogan, ponavljajući
to stalno iznova.
Već zbog same činjenice da jedan tako dobar odvjetnik neprestano
ponavlja da je gospodin Duffy ubio svoju ženu, njegova je teorija zvučala
uvjerljivo. Ako ponoviš nešto dovoljno puta, ljudi će u to povjerovati.
Gospodin Mount oduvijek je smatrao da je pretpostavka nevinosti u današnje
doba tek puka teorija. I da svaka pretpostavka u stvari podrazumijeva
krivnju. A Theo je morao priznati da je o gospodinu Duffyju bilo teško
razmišljati kao o nevinom, barem u ovom uvodnom dijelu suđenja.
 Zašto bi gospodin Duffy ubio svoju ženu? Gospodin Hogan postavio je
poroti to pitanje tako da je bilo očito da na njega ima odgovor.
“Novac, dame i gospodo.” Teatralno je zgrabio jedan dokument sa svog
stola i objavio: “Ovo je polica životnog osiguranja vrijedna milijun dolara
koju je gospodin Peter Duffy kupio prije dvije godine, osiguravši život svoje
pokojne žene, Myre Duffy.”
Mrtva tišina. Činilo se da njegova krivnja dodatno dobiva na težini.
Gospodin Hogan prelistavao je policu osiguranja dok je pričao o njoj i
činilo se da je malo izgubio sapu. Kad je završio, odbacio ju je natrag na
stol, a onda je krenuo nadugačko i naširoko pretresati poslovne nedaće
gospodina Duffyja. On je bio građevinski poduzetnik koji je jako puno
zaradio, pa zatim i jako puno izgubio, a u trenutku ženine smrti pojedine su ga
banke malo jače pritisnule. Gospodin Hogan uvjeravao je porotu da će
državno odvjetništvo dokazati da se branjenik, Peter Duffy, nalazio na rubu
propasti.
Zbog toga je nužno trebao gotovinu. Na primjer, novac od životnog
osiguranja.
Bilo je tu još toga u pogledu motiva. Gospodin Hogan kazao je da će
porota doznati da brak Duffyjevih nije bio najsretniji. Da su imali određenih
problema, i to brojnih. U najmanje dva navrata živjeli su odvojeno. Oboje su
angažirali odvjetnika za razvode, iako ni jedno od njih nije i službeno
zatražilo razvod.
Završavajući svoje izlaganje, gospodin Hogan prišao je porotnicima
najbliže što je mogao i ozbiljno ih pogledao. “To je bilo hladnokrvno
ubojstvo, dame i gospodo. Savršeno isplanirano i pomno izvršeno. Sve je
išlo kao podmazano. Nema svjedoka, nema nikakvih tragova na mjestu
zločina. Nema ničega, izuzev jedne drage, mlade, brutalno zadavljene žene.”
Iznenada je zatvorio oči, lagano se lupnuo rukom po glavi i rekao: “A, da,
zaboravio sam nešto. Zaboravio sam vam reći da je prije dvije godine, kad
je kupio policu životnog osiguranja, gospodin Duffy također počeo igrati golf
sam. Prije toga je rijetko kad igrao sam i dovest ćemo svjedoke koji će to
potvrditi. Nije li to prava slučajnost? Dvije je godine ovo planirao.
Neopazice je prilagođavao igranje golfa rasporedu svoje žene i čekao
priliku. Čekao je na hladan i vjetrovit dan kad će teren biti prazan. Čekao je
na savršen trenutak da odjuri kući, parkira autić pored unutarnjeg dvorišta,
bane na stražnja vrata, “Zdravo, draga, stigao sam kući”, i onda je zgrabi dok
nije gledala. Minutu kasnije, bila je mrtva. Toliko je dugo ovo planirao da je
znao točno što treba napraviti. Ugrabio je njezin nakit, ugrabio je svoje skupe
satove i ugrabio je pištolje kako bi policija pomislila da je to djelo
provalnika. A par trenutaka kasnije već je bio vani, uskočio natrag u autić i
stazama odjurio do pete rupe Sjeverne devetke gdje je uzeo palicu broj
četiri, ležerno odigrao lijep udarac i dovršio još jednu samotnu partiju.”
Gospodin Hogan je zašutio. Vladala je potpuna tišina. Uzeo je notes s
bilješkama i vratio se na svoje mjesto. Prošlo je devedeset minuta. Sudac
Gantry nekoliko je puta kucnuo čekićem i rekao: “Stanka od deset minuta.”
Gospodin Mount okupio je svoje učenike na kraju uskog hodnika na
prvom katu. Dječaci su uzbuđeno raspravljali o dramatičnim zbivanjima
kojima su upravo svjedočili. “Ovo je daleko bolje od televizije”, rekao je
netko.
“Dakle”, rekao je gospodin Mount, “sad ste čuli tek jednu stranu priče.
No, čisto informativno, koliko vas misli da je kriv?”
Najmanje deset ruku poletjelo je u zrak. Theo bi najradije glasao da je
kriv, ali znao je da je još prerano.
“A što je s onim da je nevin dok se ne dokaže suprotno?” pitao je
gospodin Mount.
“Učinio je to”, rekao je Darren, bubnjar. Još se nekolicina složila.
“Kriv je”, rekao je Brian, plivač.
“Nema šanse da se izvuče.”
“Savršeno je to isplanirao.”
“Učinio je to.”
“U redu, u redu”, rekao je gospodin Mount. “Razgovarat ćemo o tome
ponovno tijekom stanke za ručak, nakon što čujete i drugu stranu.”

Druga je strana svoje izlaganje započela vrlo eksplozivno. Clifford Nance

pričekao je da se svi u sudnici umire, a onda je prišao odjeljku za porotu.
Imao je šezdesetak godina, sijede zaliske, snažna prsa i ruke te razmetljiv
stav kojim kao da je poručivao da nikad nije bježao od sukoba, kako u
sudnici tako ni izvan nje.
“Ni trunke dokaza!” zagrmio je dubokim, promuklim glasom koji se
odbijao od zidova.
 “Ni trunke dokaza!” zagrmio je ponovno, kao da ga je itko prvi put
mogao prečuti. Theo se nehotice trznuo.
“Ničega! Nema svjedoka. Nema dokaza s mjesta zločina. Ničega, osim
ove fine, zgodne i lijepo posložene pričice koju je gospodin Hogan upravo
podijelio s vama, a u kojoj ni jedna jedina riječ ne predstavlja nikakav
dokaz. Tek njegovu maštovitu inačicu nečeg što se možda moglo dogoditi.
Možda je Pete Duffy htio ubiti svoju ženu. Možda je sve to pažljivo
isplanirao. Možda je jurcao naokolo po praznom terenu za golf. Možda je
stigao kući točno na vrijeme da počini jedno od najsavršenijih ubojstava u
povijesti. Zatim je možda ukrao neke stvari, ostavio ulazna vrata otvorena,
odjurio natrag do pete staze i nastavio igrati. Možda se upravo to dogodilo.”
Gospodin Nance sad je polako koračao amo-tamo ispred porote,
koracima savršeno prateći ritam svojih riječi.
“Gospodin Hogan traži od vas, dame i gospodo, da igrate možda-igricu.
Možda se dogodilo ovo, možda se dogodilo ono. A želi da je i vi igrate s
njim zato što nema dokaza. Nema ničega. Ničega osim čovjeka koji je igrao
golf, sam, brinući vlastite brige, dok je za to vrijeme netko ubio njegovu ženu
u njihovu ljupkom domu, manje od kilometra i pol dalje.”
Prestao je koračati i prišao bliže porotnicima. Usredotočio se na
postarijeg gospodina u prednjem redu i činilo se da ga se sprema potapšati
po koljenu. Stišao je glas i rekao: “Uopće ne krivim gospodina Hogana što
igra možda-igricu. Zapravo i nema drugog izbora, i to zato što nema dokaza.
Nema ništa osim svoje bujne mašte.”
Gospodin Nance pomaknuo se malo udesno i pogledao u oči jednu
sredovječnu kućanicu. “Naš Ustav, naši zakoni, naš pravilnik, svi oni temelje
se na ideji pravednosti. A, pogodite što? Tu nipošto nema mjesta za hrpu
nekakvih ‘možda’. Naši su zakoni jasni. Sudac Gantry objasnit će vam ih
kasnije, a kad to bude činio molim vas da ga pažljivo poslušate. Nijednom ga
nećete čuti kako izgovara riječ možda. Ono što ćete čuti jest poznato, drevno,
tradicionalno američko pravilo koje nalaže da kad vas državno odvjetništvo
optuži za neki zločin, onda državno odvjetništvo mora doći ovamo sa svim
svojim resursima – istražiteljima, policijom, vještacima, tužiteljima,
forenzičarima, svim tim pametnim i iskusnim ljudima – i dokazati da ste,
izvan svake osnovane sumnje, vi taj zločin uistinu i počinili.”
Gospodin Nance pomaknuo se malo ulijevo pa se iskreno, i uvjerljivo,
zagledao u šest porotnika u drugom redu. Govorio je bez bilješki, riječi su
mu tekle glatko, gotovo bez ikakva napora, baš kao da je to radio već tisuću
puta, ne izgubivši pritom ništa od svog zanosa.
“Izvan svake osnovane sumnje. Izvan svake osnovane sumnje. Državno
odvjetništvo ima tešku zadaću, zadaću koju u ovoj prilici nikako ne može
ispuniti.”
Zašutio je i svi su malo odahnuli. Prišao je stolu obrane i uzeo žuti
notes s bilješkama, ali nije ga ni pogledao. Bio je nalik glumcu na glavnoj
pozornici i sve je svoje replike znao napamet. Pročistio je grlo, a onda je
snažnim glasom nastavio. “Dakle zakon kaže da Pete Duffy ne mora
svjedočiti, ne mora pozvati svjedoke u svoju korist, ne mora ništa dokazati.
A zašto je to tako? Pa, stvar je vrlo jednostavna. Štiti ga jedna od naših
najsvetijih zaštitnih stavki. Ona se zove pretpostavka nevinosti.” Gospodin
Nance okrenuo se i pokazao na svog klijenta. “Pete Duffy sjedi ovdje kao
nevin čovjek, baš kao i vi, baš kao i ja.”
Ponovno je počeo koračati amo-tamo, polako, ni na trenutak ne
skidajući pogled s porotnika. “Međutim, Pete Duffy će svjedočiti. On želi
svjedočiti. Jedva čeka da svjedoči. A kad sjedne na ovo ovdje mjesto, na
klupu za svjedoke, svjedočit će, pod prisegom, i ispričati vam istinu. Istina
je, dame i gospodo, bitno drukčija od one pričice koju je gospodin Hogan
maloprije iznio. Istina je, dame i gospodo, da je Pete Duffy tog kobnog dana
uistinu igrao golf i da je pritom bio sam, kako i najradije igra. Zapisi će
potvrditi da je startao u jedanaest i deset i od početnog se polja odvezao
vlastitim autićem koji drži u garaži, baš kao i većina njegovih susjeda. Bio je
na terenu, sam, a njegova je žena bila kod kuće i spremala se krenuti na ručak
u grad. Lopov, neki nepoznati kriminalac koji je još uvijek na slobodi i koji
će, s obzirom na brzinu kojom se ovaj proces odvija, ondje vjerojatno tamo i
ostati, krišom je ušao u kuću, pogrešno pretpostavivši da u njoj nema nikoga.
Alarm je bio isključen. Ulazna vrata bila su otključana, baš kao i stražnja. U
tom dijelu grada to nije bilo, i još uvijek nije, toliko neuobičajeno. Lopov je
neočekivano naletio na Myru Duffy i napao je golim rukama jer uza sebe nije
imao nikakvo oružje i u tom je času on postao nešto posve drugo. Postao je
ubojica.”
Gospodin Nance zašutio je i prišao stolu obrane pa je odande uzeo čašu
vode i otpio dugačak gutljaj. Svi su ga gledali. Ništa se drugo zanimljivo nije
događalo.
 “I još je uvijek na slobodi!” iznenada je rekao, gotovo vičući. “A
možda je i sad ovdje”, rekao je, mašući rukama i pokazujući na čitavu
sudnicu. “Kad već igramo možda-igricu, onda je možda i on ovdje i prati
ovo suđenje. Zašto ne? U svakom mu slučaju ne prijeti nikakva opasnost od
gospodina Hogana i njegove družine.”
Theo je primijetio da je nekoliko porotnika pogledalo prema publici.
Gospodin Nance zatim je promijenio ploču i počeo pričati o polici
životnog osiguranja, a prvenstveno o činjenici da je gospodin Duffy uistinu
kupio policu prema kojoj bi u slučaju ženine smrti, kao glavni primatelj,
dobio milijun dolara. No ista takva polica osiguranja postojala je i na
njegovo ime i u njoj je gospođa Duffy bila imenovana za glavnog primatelja.
Naprosto su napravili nešto što većina bračnih parova čini. Kupili su
uzajamne police osiguranja. Obećao je da će poroti dokazati da poslovna
situacija Petea Duffyja ni izbliza nije bila tako strašna kao što je to gospodin
Hogan tvrdio. Priznao je da su Duffyjevi imali problema u braku i da su u
više navrata živjeli odvojeno, ali nikad nisu podnijeli zahtjev za razvod. U
stvari, bili su odlučni u tome da izglade sve nesuglasice.
Gospodin Mount sjedio je u drugom redu galerije, iza svojih učenika.
To je mjesto pomno odabrao kako bi svu šesnaestoricu mogao držati na oku,
za svaki slučaj. Zasad su ih uvodna izlaganja držala prikovane za sjedala.
Thea su zbivanja zaokupljala nešto više no ostale, što nije bilo nimalo čudno.
Nalazio se upravo ondje gdje je i najviše želio biti.
Kad je gospodin Nance završio, sudac Gantry objavio je stanku za rani
ručak.
 Š

U čenici gospodina Mounta prešli su Glavnu ulicu i zaputili se na istok,

prema rijeci. Gospodin Mount zaostajao je korak ili dva i sa
smiješkom slušao dječake kako međusobno raspravljaju, pri čemu su se neki
od njih koristili riječima i izrazima koje su maloprije čuli od pravih
odvjetnika.
“Ovuda”, rekao je i grupica je skrenula lijevo, u usku pokrajnju uličicu.
U koloni su ušli u Pappy’s, glasovitu zalogajnicu poznatu po sendvičima s
dimljenom govedinom i pohanim kolutovima luka. Bilo je deset minuta do
podneva i preduhitrili su najveću gužvu. Brzo su naručili, a zatim su se
okupili oko dugačkog stola pored izloga.
“Tko je bio bolji odvjetnik?” zapitao je gospodin Mount.
Najmanje deset njih odgovorilo je u isti čas, udijelivši glasove u
jednakom omjeru Jacku Hoganu i Cliffordu Nanceu. Gospodin Mount
dodatno ih je poticao na raspravu pitanjima poput: “Kojem ste odvjetniku
povjerovali? Kojem biste poklonili svoje povjerenje? Kojem je od njih
porota bila sklonija?”
Stigla je hrana i razgovor je naglo zamro.
“A sad, ruke u zrak”, rekao je gospodin Mount. “I morate glasati. Nema
suzdržanih. Podignite ruku ako mislite da je gospodin Duffy kriv.”
Izbrojio je deset ruku. “U redu, a da nije kriv?”
Izbrojio je pet ruku. “Theo, rekao sam da morate glasati.”
“Žao mi je, ali ne mogu glasati. Mislim da je kriv, ali ne vidim kako
državno odvjetništvo tu svoju tvrdnju može dokazati. Sve što mogu dokazati
jest motiv, možda.”
“Možda-igrica, ha?” rekao je gospodin Mount. “To je bilo uistinu
dojmljivo.”
 “Slažem se s Theom”, rekao je Aaron. “Čini se da je stvarno kriv, ali
tužitelj ga ne može čak ni smjestiti na mjesto zločina. A to je nezgodno, zar
ne?”
“Uistinu jako nezgodno”, odvratio je gospodin Mount.
“A što je s ukradenim nakitom, satovima i pištoljima?” pitao je
Edward. “Jesu li pronašli te stvari? To uopće nisu spomenuli.”
“Ne znam, ali uvodna izlaganja uvijek su donekle ograničena.”
“Meni su djelovala prilično opširno.”
“Saznat ćemo to kad pozovu svjedoke”, dodao je Theo.
“Tko je prvi svjedok?” pitao je Chase.
“Nisam vidio popis svjedoka”, rekao je gospodin Mount. “Ali obično
se započinje s mjestom zločina. Tako da će to vjerojatno biti jedan od
istražitelja.”
“Fora.”
“Dokad možemo danas ostati, gospodine Mount?”
“Moramo se vratiti u školu u tri i trideset.”
“Dokad će suđenje trajati?”
“Sudac Gantry voli raditi”, rekao je Theo. “Barem do pet.”
“Možemo li sutra ponovno doći, gospodine Mount?”
“Bojim se da ne. Ovo je bio jednodnevni izlet. Osim toga, u školi imate
i neke druge predmete. Ne tako uzbudljive kao moj, ali to je tek moje osobno
mišljenje.”
U zalogajnici je odjednom nastala gužva i vani se stvorio red. Gospodin
Mount rekao je učenicima da završe s jelom. Vlasnik, Pappy, bio je poznat
po tome što je znao galamiti na ljude koji bi ostali sjediti za stolom još dugo
nakon što su pojeli.
Polako su krenuli niz Glavnu ulicu kojom je sad miljela gomila ljudi na
pauzi za ručak. Uredski službenici jeli su i razgovarali kod vodoskoka,
uživajući na suncu. Pozornik Peacock, vremešni prometni policajac,
istrošenom je zviždaljkom i žutim rukavicama upravljao prometom,
uspijevajući nekako spriječiti nesreće, što u njegovu slučaju nije uvijek bilo
pravilo. Malo ispred, grupa muškaraca u tamnim odijelima izašla je iz jedne
zgrade i uputila se u istom smjeru kao i učenici. Gospodin Mount glasno je
šapnuo: “Pogledajte, momci, to su gospodin Duffy i njegovi odvjetnici.”
Dječaci su na trenutak usporili, a grupica u tamnim odijelima ubacila se
ispred njih. Bili su to Pete Duffy, Clifford Nance, još dva odvjetnika
ozbiljnih lica i peti muškarac kojeg je Theo dobro znao, ali nije ga jutros
vidio u sudnici. Njegovo je ime bilo Omar Cheepe i on nije bio odvjetnik,
premda je bio itekako poznat u pravnim krugovima. Gospodin Cheepe nekoć
je bio savezni agent neodređenog svojstva, a sad je imao vlastitu tvrtku.
Specijalizirao se za istrage i prismotru i još neke aktivnosti koje su
odvjetnicima s vremena na vrijeme trebale. On i gospođa Boone gadno su se
zakačili tijekom jedne brakorazvodne parnice i Theo ju je čuo kako ga časti
opisima poput “naoružani siledžija” i “čovjek koji uživa kršiti zakon”.
Naravno, te opaske nisu bili namijenjene Theovim ušima, ali dok se motao
po uredu svašta je čuo. Nikad nije osobno upoznao gospodina Cheepea, ali
viđao ga je na sudu. Pričalo se da ako Omar Cheepe radi na nekom slučaju,
onda tu netko mora biti kriv.
Omar je pogledao ravno u Thea. Bio je jak, snažno građen i imao je
veliku, okruglu glavu koju je redovito brijao. Pokušavao je izgledati opasno i
u tome je uspijevao.
Okrenuo se i požurio za Duffyjem.
Nastavivši dalje Glavnom ulicom, dječaci su brzali u raspršenoj grupici
i nastojali održati korak s branjenikom i njegovim timom. Krupni lik Omara
Cheepea štitio je Petea Duffyja s leđa, kao da očekuje da bi ga netko mogao
upucati. Clifford Nance ispričao je neku šalu i svi su se dobro nasmijali.
Pete Duffy smijao se najglasnije. Kriv je. Theu je bilo grozno što u to
vjeruje jer nijedan svjedok još nije dao iskaz. Osim toga, volio je za sebe
misliti da vjeruje u pretpostavku nevinosti.
Kriv je, ponovio je Theo u sebi. Zašto se nije mogao držati zakona i
dopustiti mogućnost da je gospodin Duffy nevin? Zašto nije mogao učiniti
ono što bi svi dobri odvjetnici trebali učiniti? Hodao je za gospodinom
Duffyjem i njegovim odvjetnicima, ljut sam na sebe zbog toga,
U cijelom je slučaju nešto nedostajalo, a, na temelju svega dosad
izrečenog u sudnici, Theo je slutio da taj misterij vjerojatno nikad neće biti
riješen.
 ***

U koloni su se vratili na svoja mjesta, u prvom redu s lijeve strane galerije,

puštajući da im se ručak malo slegne. Sudac Gantry odredio je stanku do
jedan, a sad je bilo oko petnaest do jedan. Zamjenik Gossett, vremešni
sudski pristav, dogegao se do njih i rekao: “Theo.”
“Da, gospodine?”
“Je li to tvoj razred?”
Pa što bi drugo moglo biti, zamjeniče Gossett? Nastavnik, šesnaest
učenika? “Da, gospodine.”
“Sudac Gantry želi da dođete u njegov kabinet. I požurite se. On je vrlo
zaposlen čovjek.”
Theo je pokazao na sebe, pokušavajući smisliti neki odgovor.
“Cijeli razred”, rekao je zamjenik Gossett. “I požurite se.”
Svi su ustali i poredali se iza zamjenika Gossetta pa su pohitali niz
stepenice.
“U kabinetu” značilo je da se sudac nalazi u uredu neposredno iza
sudačke klupe, u koji se ulazilo izravno iz sudnice. Za razliku od tog ureda,
sudac je nešto niže u hodniku imao i svoj osobni ured. To je bilo malo
zbunjujuće i baš dok je Theo to pokušavao objasniti, zamjenik Gossett
otvorio je vrata dugačke prostorije s drvenom oplatom čije su zidove resili
stari portreti vremešnih, bradatih sudaca. Sudac Gantry, sad bez crne toge,
ustao je od stola i prišao bliže kako bi se upoznao s dječacima.
“Zdravo, Theo”, rekao je, a njemu je zbog toga bilo malo neugodno.
Ostali učenici bili su suviše puni strahopoštovanja da bi išta rekli.
“A vi ste sigurno gospodin Mount”, rekao je sudac i rukovao se s njim.
“Da, suče, a ovo je osmi razred kojem predajem politiku i društvo.”
Budući da nije bilo dovoljno stolica za sve, sudac Gantry obratio se
dječacima onako kako su se zatekli. “Hvala vam što ste došli. Vrlo je važno
da učenici vide naš pravosudni sustav na djelu. I, kako vam se zasad čini?”
Sva su šesnaestorica šutjela. Što su trebali odgovoriti?
Gospodin Mount ih je spasio. “Oduševljeni su suđenjem”, rekao je.
“Upravo smo rezimirali stvari za ručkom, ocijenili odvjetnike, porazgovarali
o porotnicima i čuli razna mišljenja o krivnji i nevinosti.”
 “Za to vas neću pitati. Ali mislim da ovdje imamo dva uistinu dobra
odvjetnika, zar ne?”
Svih je šesnaest glava kimnulo.
“Je li istina da Theo Boone uokolo dijeli pravne savjete?”
Nekoliko dječaka nervozno se nasmijalo. Theu je istovremeno bilo i
neugodno i drago. “Da, ali ništa im ne naplaćujem”, rekao je. Još malo
smijeha.
“Imate li kakvih pitanja u vezi sa suđenjem?” pitao je sudac Gantry.
“Da, gospodine”, rekao je Brandon. “Na televiziji uvijek, naizgled
niotkuda, iskrsne neki nenajavljeni svjedok i posve promijeni tijek suđenja.
Ima li šanse da se ovdje pojavi nenajavljeni svjedok? U suprotnom, čini se
da državno odvjetništvo ima prilično slabe dokaze.”
“Dobro pitanje, sinko. Odgovor je ne. Sudski pravilnik ne dopušta
nenajavljene svjedoke. Na televiziji je sve to pogrešno prikazano. U
stvarnom životu svaka strana prije početka suđenja mora predati popis svih
potencijalnih svjedoka.”
“Tko je prvi svjedok?” pitao je Jarvis.
“Žrtvina sestra, gospođa koja je pronašla tijelo. Nakon nje slijede
inspektori Odjela za ubojstva. Koliko dugo možete danas ostati?”
“Moramo se vratiti u školu u tri i trideset”, rekao je gospodin Mount.
“U redu. Objavit ću stanku u tri tako da možete otići u miru. Kako vam
se sviđaju mjesta gore na galeriji?”
“Odlična su, hvala vam.”
“Premjestio sam vas dolje u parter. Gužva se malo raščistila. Još vam
jednom hvala što pokazujete toliko zanimanje za naš pravosudni sustav. On je
vrlo važan element dobrog društva.” I time je sudac Gantry završio. Učenici
su mu zahvalili. On i gospodin Mount još su se jednom rukovali.
Zamjenik Gossett poveo ih je iz kabineta natrag u sudnicu, a zatim i niz
glavni prolaz, do drugog reda sjedala iza stola tužiteljstva. Ispred njih su
sjedila dva mladića koje su ranije predstavili kao sinove gospođe Duffy.
Odvjetnici su bili tek nekoliko metara od njih. S druge strane prolaza, Omar
je sad sjedio iza Petea Duffyja i zvjerao svojim crnim očima po sudnici, kao
da očekuje da će možda trebati nekog ustrijeliti. Ponovno je pogledao ravno
u Thea.
 Dječaci su s jeftinih mjesta dospjeli u prve redove i to ih je oduševilo.
Chase, ludi znanstvenik, sjedio je Theu zdesna, rame uz rame. Prošaptao je:
“Jesi li povukao neke veze, Theo?”
“Ne, ali sudac Gantry i ja dosta smo bliski.”
“Svaka čast.”
Točno u jedan sat sudski pristav najbliži sudačkoj klupi ustao je i
uzviknuo: “Sud zasjeda. Molim vas, ostanite sjediti.”
Stigao je i sudac Gantry u togi i sjeo na svoje mjesto. Pogledao je Jacka
Hogana i rekao: “Državno odvjetništvo može pozvati svog prvog svjedoka.”
Jedan drugi sudski pristav otpratio je jednu fino odjevenu gospođu od
pokrajnjih vrata sudnice do klupe za svjedoke. Ona je položila ruku na
Bibliju i prisegla da će govoriti istinu. Kad je sjela i kad su podesili
mikrofon, gospodin Hogan započeo je s ispitivanjem.
Njezino ime bilo je Emily Green i bila je sestra Myre Duffy. Imala je
četrdeset četiri godine i živjela je u Strattenburgu, a radila je kao osobna
trenerica i na dan ubojstva postupila je točno onako kako je to opisao
gospodin Hogan u svom uvodnom izlaganju. Kad se njezina sestra nije
pojavila na ručku, i nije joj se javila, zabrinula se, a onda i uspaničila.
Uporno ju je zvala na mobitel, a onda je odjurila u Waverly Creek, do kuće
Duffyjevih, gdje ju je pronašla, mrtvu, na tepihu u dnevnoj sobi.
Bilo je očito, barem Theu, da su gospodin Hogan i gospođa Green
brižljivo uvježbali ovo svjedočenje. Bilo je osmišljeno tako da se utvrdi da
je nastupila smrt, i da pobudi suosjećanje. Kad su završili, Clifford Nance
ustao je i objavio da neće unakrsno ispitivati svjedokinju. Gospođa Green
mogla je odstupiti pa je sjela u prvi red, pored svoja dva nećaka, točno
ispred učenika gospodina Mounta.
Sljedeći svjedok bio je inspektor Krone iz Odjela za ubojstva. Uz
pomoć velikog zaslona i projektora, on i Jack Hogan predočili su izgled
najbliže okolice, kuće Duffyjevih i mjesta zločina. Utvrdili su nekoliko bitnih
pojedinosti, iako ih je porota već otprije znala. Ulazna vrata bila su
otvorena. Stražnja vrata, kao i pokrajnja vrata koja vode na unutarnje
dvorište, nisu bila zaključana. Alarmni sustav nije bio uključen.
A na vidjelo su izašle i neke nove činjenice. Ispitivanjem otisaka prstiju
pronađenih po čitavoj kući utvrđeno je da oni pripadaju gospodinu Duffyju,
gospođi Duffy i njihovoj kućnoj pomoćnici, ali to se i moglo očekivati.
Nikakvi drugi otisci nisu pronađeni na kvakama, prozorima, telefonima,
ladicama, kutiji za nakit ili antiknoj kutiji od mahagonija u kojoj je gospodin
Duffy čuvao svoje skupe satove. To je značilo da se tu radi o jednoj od dvije
mogućnosti: (1) lopov/ubojica imao je rukavice ili je pažljivo obrisao sve
otiske, odnosno (2) lopov/ubojica bio je ili gospodin Duffy ili kućna
pomoćnica. Kućna pomoćnica na dan ubojstva nije radila – otputovala je s
mužem izvan grada.
Tko god da je uzeo nakit, pištolje i satove, grubo je otvorio još nekoliko
drugih ormarića i ladica i prosuo njihov sadržaj na pod. Inspektor Krone,
kojeg je bilo prilično dosadno slušati, detaljno je komentirao sliku za slikom
nereda koji je lopov/ubojica ostavio za sobom.
Suđenje se prvi put počelo malo razvlačiti. Gospodin Mount primijetio
je da se neki dječaci vrpolje. Nekoliko porotnika djelovalo je pospano.
Točno u tri sata sudac Gantry glasno je lupio čekićem i objavio stanku
od petnaest minuta. Sudnica se brzo ispraznila. Svima je trebao odmor. Theo
i njegovi prijatelji napustili su zgradu suda, ukrcali se u mali žuti autobus i
deset minuta kasnije stigli su natrag u školu, na vrijeme za završno
okupljanje.
Trideset minuta nakon što je otišao, Theo se vratio u zgradu suda.
Pojurio je uza stepenice na drugi kat. Ondje se ni po čemu nije moglo
naslutiti da traje rat Finnemoreovih – u hodniku nije bilo odvjetnika i nije
bilo ni traga April. Sinoć ga nije nazvala, a nije mu ni odgovorila na e-
mailove, niti je išta objavila na svojoj Facebook stranici. Roditelji joj nisu
dozvoljavali da ima mobitel pa nije mogla slati SMS poruke. To i nije bilo
tako neuobičajeno. Otprilike polovina učenika osmih razreda nije imala
mobitel.
Theo se brzo spustio na prvi kat i ušao u sudnicu, dok ga je zamjenik
Gossett sumnjičavo pratio pogledom, pa je pronašao slobodno mjesto u
trećem redu, iza stola obrane. Branjenik, gospodin Duffy, sjedio je na manje
od šest metara od njega. Theo je čuo kako se njegovi odvjetnici međusobno
nešto važno došaptavaju. Omar Cheepe još je uvijek bio tu. Opazio je Thea
baš kad je sjedao. Kao iskusan promatrač, bio je u stanju zamijetiti i
najmanji pokret, no činio je to vrlo opušteno, kao da mu zapravo nije ni
najmanje stalo.
Na klupi za svjedoke bio je liječnik, mrtvozornik koji je obavio
obdukciju žrtve. Koristio je veliki grafički prikaz ljudskog tijela u boji, od
prsa nagore, s posebnim naglaskom na područje vrata. Theo je bio više
usredotočen na Clifforda Nancea nego na svjedoka. Promatrao je gospodina
Nancea kako pažljivo sluša svjedočenje, radi bilješke i neprestance
pogledava porotu. Činilo se da mu ništa u sudnici ne može promaći. Bio je
opušten i samopouzdan, ali i spreman za napad ako to bude potrebno.
Kratko je unakrsno ispitao liječnika, ne otkrivajući ništa novo. Činilo se
da se zasad zadovoljava time da se složi s većinom svjedoka tužiteljstva.
Pravi vatromet uslijedit će kasnije.
Malo iza pet sati, sudac Gantry prekinuo je suđenje. Prije no što je
raspustio porotnike, ponovno ih je upozorio da ne smiju ni sa kime
raspravljati o slučaju. Nakon što su u koloni napustili sudnicu, ona se brzo
ispraznila. Theo je ostao promatrati odvjetnike kako skupljaju spise i knjige i
preslaguju debele aktovke, razgovarajući prigušenim tonovima. Netko je
nekome nešto dobacio s druge strane prolaza. Jack Hogan kazao je nešto
Cliffordu Nanceu i obojica su se nasmijali. Priključili su im se i ostali,
manje važni odvjetnici, a netko je rekao: “Jeste li za piće?”
U jednom trenutku neprijatelji, a u drugom stari prijatelji. Theo je tome
već i ranije svjedočio. Majka mu je pokušala objasniti da su odvjetnici
plaćeni da obave određeni posao, a da bi ga obavili kako treba vlastite
osjećaje moraju ostaviti po strani. Pravi profesionalci, rekla je, nikad ne
gube hladnokrvnost i nisu zlopamtila.
Ike je rekao da je to potpuna besmislica. On je prezirao većinu
odvjetnika u gradu.
Omar Cheepe nije se smijao i nije bio pozvan na piće s neprijateljem.
On i Pete Duffy žurno su izašli kroz pokrajnja vrata.
 S

U torak navečer bio je rezerviran za večeru u pučkoj kuhinji. To nije bio

najgori obrok u tjednu. Najgore bi bilo u nedjelju, kad bi Theova majka
pokušala ispeći pile. Ali nije to bio ni pretjerano ukusan obrok.
Pučka kuhinja zapravo je bio tek formalan naziv. To uopće nije bila
kuhinja, a njezine korisnike već odavno nitko nije nazivao pučanima. To je u
stvari bila velika blagovaonica u podrumu prenamijenjene crkve u kojoj su
se okupljali beskućnici kako bi nešto pojeli i tu prespavali. Hranu su im
pripremali volonteri koji su obično nudili sendviče, čips, voće i kekse.
Theova majka zvala je to “robom iz vrećice”. Nije bila baš naročito
zdrava.
Theo je načuo da u Strattenburgu ima oko tristo beskućnika. Opazio ih
je u Glavnoj ulici, kako prosjače i spavaju na klupama. Opazio ih je kako
kopaju po kontejnerima za smeće, tražeći hranu. Gradske vlasti ozbiljno je
zabrinuo njihov broj, kao i nedostatak kreveta u skloništima. Činilo se da se
u Gradskom vijeću svakog tjedna prepiru oko tog problema.
Gospođa Boone također je bila zabrinuta. Zbog velike je zabrinutosti za
majke beskućnice čak pokrenula program pomoći žrtvama obiteljskog
nasilja. Pretučenim ženama i ženama kojima se prijetilo. Ženama koje nisu
imale gdje živjeti ni ikoga kome su se mogle obratiti. Ženama s djecom
kojima je bila potrebna pomoć i koje nisu znale gdje ju dobiti. Zajedno s još
nekoliko odvjetnica u gradu, pokrenula je malo pravno savjetovalište kako bi
tim ženama pružila potrebnu pomoć.
I tako je obitelj Boone svakog utorka navečer pješke prelazila nekoliko
blokova od svog ureda u centru grada do skloništa u Gorskoj ulici, gdje bi
zatim provodili tri sata s onima koje život nije mazio. Naizmjence su
posluživali večeru za otprilike stotinjak okupljenih ljudi, a poslije bi i sami
na brzinu prezalogajili.
 Iako Theo to nije trebao znati, slučajno je čuo roditelje kako
raspravljaju trebaju li povećati svoje mjesečne priloge za sklonište s dvjesto
na tristo dolara. Njegovi roditelji nipošto nisu bili imućni. Njegovi prijatelji
mislili su da je bogat jer su mu oba roditelja bili odvjetnici, ali njihov posao
uopće nije bio tako unosan. Živjeli su skromno, štedjeli su za Theovo
školovanje i rado su davali onima koji su imali manje od njih.
Nakon večere, gospodin Boone je u dnu blagovaonice organizirao
privremeni ured pa se nekoliko beskućnika uputilo u tom smjeru. Pomagao
im je u vezi s problemima koji su se obično kretali od deložacije iz stana do
toga da su im uskratili bonove za hranu ili zdravstvenu njegu. Često bi znao
reći da su mu to najdraži klijenti. Nisu mu mogli platiti pa nije bio pod
pritiskom da od njih mora izvući novac. Bili su zahvalni za sve što je za njih
pokušao učiniti. Osim toga, uistinu je uživao razgovarati s njima.
Zbog nešto osjetljivije prirode svog posla, gospođa Boone svoje je
stranke primala u maloj prostoriji na katu iznad. Prva klijentica imala je
dvoje male djece, nije imala posao, ni novca, a da nije bilo ovog skloništa tu
večer ne bi imala ni gdje spavati.
Theova dužnost bila je pomoći pri pisanju zadaća. U skloništu je bilo
nekoliko obitelji koje su ovdje mogle ostati najviše dvanaest mjeseci – to je
bila gornja granica u Gorskoj ulici. Nakon godinu dana morale su otići
nekamo drugamo. Većina njih uspjela je pronaći posao i mjesto za
stanovanje, ali to je trajalo neko vrijeme. Dok su živjeli u skloništu, tretiralo
ih se poput svih drugih stanovnika Strattenburga. Dobivali su hranu, odjeću i
potrebnu zdravstvenu njegu. Bili su zaposleni ili su tražili posao. Pozivali su
ih u crkve na mise.
A njihova su djeca pohađala mjesne škole. Volonteri iz crkve u
večernjim su satima u skloništu organizirali pomoć pri pisanju zadaća. Theo
je svakog utorka podučavao engleski dvoje učenika drugog razreda, Hectora
i Ritu, te je pomagao njihovu bratu oko matematike. Oni su bili iz El
Salvadora, a njihov je otac nestao pod zagonetnim okolnostima pa su postali
beskućnici. Policija ih je pronašla kako s majkom žive pod jednim mostom.
Kao i uvijek, Hector i Rita bili su oduševljeni što vide Thea pa su se
čvrsto privili uz njega dok je on u usta trpao sendvič. Zatim su se požurili niz
hodnik do velikog otvorenog prostora gdje su i druga djeca imala poduku.
“Da nisam čuo španjolski”, ponovio je Theo nekoliko puta. “Samo
engleski.”
 Njihov engleski bio je nevjerojatno dobar. Svakodnevno su ga slušali i
pamtili u školi, a učili su i svoju majku. Pronašli su stol u kutu i Theo im je
počeo čitati slikovnicu o žabi izgubljenoj na moru.
Gospođa Boone inzistirala je da Theo počne učiti španjolski u četvrtom
razredu, čim je to bilo moguće. Kad se pokazalo da su mu ti satovi prelagani,
unajmila je privatnog instruktora koji je dvaput tjedno navraćao do ureda i
držao puno zahtjevnije sate. Uz majčin strogi režim i svakodnevni poticaj
gospođe Monique, Theo je brzo napredovao.
Pročitao im je jednu stranicu, a onda ju je Rita ponovila za njim. A
zatim i Hector. Theo je ispravio njihove greške i nastavio čitati. U prostoriji
je bilo prilično bučno, gotovo kaotično, dok se otprilike dvadesetak učenika
svih dobi trudilo savladati zadaću.
Blizanci su imali i starijeg brata, Julija, učenika sedmog razreda kojeg
je Theo povremeno viđao na školskom igralištu. On je bio izuzetno
sramežljiv, gotovo bolesno plah. Gospođa Boone smatrala je da je jadni
dječak najvjerojatnije tako zastrašen zbog traumatičnog gubitka oca u stranoj
zemlji gdje nije imao nikoga kome se mogao obratiti.
Ona je uvijek imala neko objašnjenje kad god bi se netko čudno
ponašao.
Nakon što je Theo pročitao i drugu knjigu s Hectorom i Ritom,
pridružio im se Julio i sjeo za stol.
“Kako si?” rekao je Theo.
Julio se nasmiješio i odvratio pogled.
“Hajdemo pročitati još jednu knjigu”, rekao je Hector.
“Evo, samo malo.”
“Imam problema s matematikom”, rekao je Julio. “Možeš li mi
pomoći?”
“On je sad s nama”, rekla je Rita bratu i činilo se da se spremna
posvađati oko toga.
Theo je s police uzeo dvije knjige i stavio ih pred Hectora i Ritu. Zatim
je priredio i dva notesa i dvije olovke. “Pročitajte ove knjige”, rekao je.
“Naglas izgovorite svaku riječ koju čitate. Kad vidite neku riječ koju ne
znate, zapišite je. U redu?”
 Oboje su žustro rastvorili knjige kao da je riječ o kakvom natjecanju.
Theo i Julio uskoro su se izgubili u svijetu osnovnoškolske matematike.

U deset sati navečer Booneovi su sjedili kod kuće pred televizorom. Sudac
je spavao na sofi, glave položene u Theovo krilo. Ubojstvo Myre Duffy bila
je jedina vijest u Strattenburgu i dvije gradske televizijske postaje te večeri
nisu izvještavale ni o čemu drugom. Puštale su snimku Petea Duffyja kako
ulazi u zgradu suda, okružen odvjetnicima, njihovim pomoćnicima i drugim
ljudima ozbiljnih lica u tamnim odijelima. Druga snimka, ovaj put iz zraka,
prikazivala je kuću Duffyjevih, na šestoj stazi terena u Waverly Creeku.
Izvjestitelj smješten ispred zgrade suda u jednom je dahu izrecitirao
dotadašnji tijek suđenja. Suda Gantry zabranio je davanje izjava; zbog toga
nitko od odvjetnika, pripadnika policije ili drugih svjedoka nije mogao javno
iznositi svoja razmišljanja ili stavove.
A zabranio je i kamere u sudnici. Novinarskim ekipama ulaz nije bio
dopušten.
Theo nije pričao ni o čemu drugom, a njegovi roditelji dijelili su
njegovo mišljenje da je Pete Duffy najvjerojatnije kriv. No dokazati to,
činilo se teškom zadaćom.
Tijekom stanke za reklame Theo je počeo kašljati. Kad time nije
privukao roditeljsku pažnju, još je malo kašljao, a onda je rekao: “Boli me
grlo.”
“Izgledaš nekako bljedunjavo”, rekao je njegov otac. “Vjerojatno ćeš se
razboljeti.”
“Ne osjećam se dobro.”
“Jesu li ti oči crvene?” pitao je otac.
“Čini mi se.”
“Glavobolja?”
“Da, ali ne jaka.”
“Šmrcaš, curi ti nos?”
“Da.”
“Kad si to samo pokupio?” pitala je njegova majka.
 “Ti si jedan zbilja bolestan dečko”, rekao je njegov otac. “Predlažem
da sutra ne ideš u školu kako ne bi proširio tu groznu zarazu. Ali možda bi
bilo dobro da umjesto toga odeš na sud i pratiš suđenje Peteu Duffyju. Što ti
misliš, mama?”
“A, tako znači”, rekla je. “Iznenadan napadaj gripe.”
“ Vjerojatno jedna od onih gadnih epizoda koje traju dvadeset četiri
sata i naizgled čudotvorno prestaju čim škola za taj dan završi”, rekao je
njegov otac.
“Stvarno se ne osjećam dobro”, rekao je Theo, hrabro se nastavljajući
pretvarati unatoč tome što je bio razotkriven.
“Uzmi aspirin, ili možda pastilu protiv kašlja”, rekao mu je otac. Woods
Boone rijetko je odlazio k liječniku i vjerovao je da većina ljudi troši
previše novca na lijekove.
“Možeš li se još jednom zakašljati za nas, Teddy?” zamolila ga je
majka. Kao i svaka majka, bila je nešto suosjećajnija kad se loše osjećao.
Istini za volju, Theo je već bio poznat po simuliranju, osobito ako je mogao
raditi nešto zanimljivije no ići u školu.
Njegov se otac počeo smijati. “Pa, stvarno, Theo, bio je to prilično
jadan kašalj, čak i po tvojim mjerilima.”
“Ali možda umirem”, rekao je Theo, pokušavajući se ne smijati.
“Možda, ali ne bih baš rekao”, rekao je njegov otac. “A ako se sutra
pojaviš u sudnici, sudac Gantry dat će te uhititi zbog markiranja.”
“Znaš li nekog dobrog odvjetnika?” odvratio mu je Theo na to. Njegova
majka prasnula je u smijeh, a i Woods je naposljetku shvatio šalu.
“Idi u krevet”, rekao je.
Potpuno poražen, Theo se utučeno uspeo stepenicama dok ga je Sudac
slijedio u stopu. U krevetu je rastvorio laptop i provjerio što se zbiva kod
April. Odahnuo je kad mu je odgovorila:

APRILUPARIZU: Bok, Theo. Kako si?

SIRTBOONE: OK. Gdje si?
APRILUPARIZU: Kod kuće, u svojoj sobi, zaključala sam
vrata.
SIRTBOONE: Gdje ti je majka?
APRILUPARIZU: Dolje. Ne razgovaramo.
 SIRTBOONE: Jesi li uspjela otići u školu?
APRILUPARIZU: Ne, suđenje je trajalo do podneva. Tako mi
je drago da je gotovo.
SIRTBOONE: Kako je bilo na klupi za svjedoke?
APRILUPARIZU: Grozno. Plakala sam, Theo. Nisam mogla
prestati plakati. Rekla sam sucu da ne želim živjeti ni s
majkom ni s ocem. Njezin me odvjetnik svašta ispitivao.
Njegov me odvjetnik svašta ispitivao. Bilo je užasno.
SIRTBOONE: Žao mi je.
APRILUPARIZU: Ne razumijem zašto želiš biti odvjetnik.
SIRTBOONE: Da pomognem ljudima poput tebe, eto zašto. To
je ono što dobri odvjetnici rade. Je li ti sudac bio
simpatičan?
APRILUPARIZU: Nitko mi nije bio simpatičan.
SIRTBOONE: Moja mama kaže da je dobar. Je li donio odluku
o tvom skrbništvu?
APRILUPARIZU: Ne. Rekao je da će odlučiti za par dana.
Zasad živim s majkom i njezin je odvjetnik uvjeren da ću tu i
ostati.
SIRTBOONE: Vjerojatno i hoćeš. Hoćeš li doći u školu
sutra?
APRILUPARIZU: Aha, a cijeli tjedan nisam ni takla zadaću.
SIRTBOONE: Vidimo se sutra.
APRILUPARIZU: Hvala ti, Theo.

Sat vremena kasnije Theo je još uvijek bio budan, a misli su mu bježale s
April na suđenje za ubojstvo Myre Duffy, i obrnuto.
 O

J ulio ga je čekao. Theo se postrance zaustavio ispred stalka za bicikle kod

jarbola ispred škole i rekao: “Hola, Julio. Buenós días.”
“Hola, Theo.”
Omotao je lanac oko prednje gume i zaključao lokot. Lanac ga je još
uvijek živcirao. Do prije godinu dana bicikli u Strattenburgu bili su sigurni
od krađa. Nitko se nije trudio stavljati lanac. Onda su bicikli počeli nestajati,
i još uvijek nestaju, a roditelji su počeli inzistirati na dodatnom osiguranju.
“Hvala ti na pomoći sinoć”, rekao je Julio. Njegov engleski bio je
dobar, ali još je uvijek imao jak naglasak. Činjenica da je prišao Theu u
školi i da je s njim započeo razgovor bio je veliki korak naprijed. Ili je bar
Theo tako mislio.
“Nema problema. Samo reci kad god ti bude trebala pomoć.”
Julio se osvrnuo oko sebe. Gomila djece iz autobusa ulazila je kroz
glavna vrata. “Ti znaš dosta toga o pravu, zar ne, Theo?”
“Oba su moja roditelja odvjetnici.”
“Policiji, sudovima i tome?”
Theo je slegnuo ramenima. Nikad nije poricao da prilično dobro
poznaje pravo.
“Razumijem dosta toga”, rekao je. “O čemu se radi?”
“Ovo veliko suđenje, sudi se gospodinu Duffyju?”
“Da, sudi mu se za ubojstvo. I to je zbilja veliko suđenje.”
“Možemo li o porazgovarati o tome?”
“Naravno”, rekao je Theo. “A zašto, ako smijem pitati?”
“Možda znam nešto.”
Theo mu se zagledao ravno u oči. Julio je skrenuo pogled, kao da je
nešto skrivio. Pomoćnik ravnatelja doviknuo je skupini učenika da prestanu
brbljati i uđu unutra. Theo i Julio uputili su se prema vratima.
“Potražit ću te za vrijeme velikog odmora”, rekao je Theo.
“Dobro. Hvala.”
“Nema problema.”
Theo je već ionako previše razmišljao o suđenju gospodinu Duffyju, a
sad je imao još i više razloga za to. Puno više. Što bi to dvanaestogodišnji
beskućnik iz El Salvadora mogao znati o ubojstvu Myre Duffy?
Ništa, zaključio je na putu do razreda. Poželio je dobro jutro gospodinu
Mountu i izvadio knjige iz ruksaka. Nije bio sretan. Za pola sata počinje
suđenje, najveće suđenje u povijesti Strattenburga, a on neće biti ondje.
Život stvarno nije pravedan, zaključio je.

Za vrijeme jutarnjeg odmora Theo se iskrao u knjižnicu i sklonio u odjeljak

za studijski rad. Izvadio je laptop i bacio se na posao.
Sudska zapisničarka zadužena za suđenje Peteru Duffyju bila je gospođa
Finney. Prema onome što je Theo uspio čuti na sudu, ona je bila najbolja u
gradu. Kao i na svakom suđenju, gospođa Finney sjedila je u podnožju
sudačke klupe, odmah ispod suca a pored klupe za svjedoke. To je bilo
najbolje mjesto u sudnici, i to s pravom. Njezin zadatak bio je zabilježiti
svaku riječ koju izgovore sudac, odvjetnici, svjedoci te, konačno, porota. Uz
pomoć svoje stenografske mašine gospođa Finney mogla je bez problema
zabilježiti dvjesto pedeset riječi u minuti.
Kako mu je ispričala gospođa Boone, sudski zapisničari nekoć su
koristili stenografiju, metodu bilježenja koja je uključivala različite znakove,
šifre, skraćenice i sve ostalo što im je bilo potrebno kako bi mogli pratiti
tijek razgovora. Nakon suđenja, sudski bi zapisničar stenogram preinačio u
uredan, natipkan transkript svega što je tijekom suđenja izrečeno. To je znalo
trajati danima, čak i tjednima, a ponekad i mjesecima, i bilo je vrlo
mukotrpno.
Zahvaljujući tehnologiji, danas je bilježenje izgovorenog bilo znatno
jednostavnije. A, što je bilo još bolje, zapis sa suđenja bio je odmah
dostupan. U sudnici su se nalazila najmanje četiri kompjutera – jedan na
sudačkoj klupi, za suca Gantryja, jedan na stolu obrane, jedan za tužitelja i
jedan za sudskog službenika. Dok je gospođa Finney pomno hvatala svaku
riječ, tekst se istodobno prenosio, formatirao i učitavao u sustav tako da se
na ta četiri kompjutera suđenje moglo pratiti bez ikakva vremenskog odmaka.
Tijekom suđenja često zna doći do spora oko toga što je neki svjedok
rekao ili nije rekao. Ranijih godina sudac bi bio prisiljen odrediti stanku
kako bi jadna sudska zapisničarka žurno prelistala notese, pronašla svoje
stenografske škrabotine i prepričala ono što je zapisala. Sad je međutim
zapis bio smjesta dostupan i znatno pouzdaniji.
Gospođa Finney dijelila je ured na drugom katu s još nekoliko sudskih
zapisničara. Njihov softverski sustav zvao se Veritas. Theo je već jednom
upao u njega kad ga je zanimalo nešto što se dogodilo u sudnici.
Sustav nije bio zaštićen jer su te informacije bile dostupne svima u
sudnici. Svatko je mogao ušetati u sudnicu i pratiti suđenje. Naravno, ako
nije bio ograničen strogim školskim pravilima. Iako nije osobno mogao biti
ondje, Theo je čvrsto nakanio doznati što se događa.
Nije puno propustio. Prvi svjedok drugog dana bio je šef osiguranja
koji je radio na glavnom ulazu u Waverly Creek. Postojala su samo dva ulaza
– glavni i južni. Oba su imala čuvarske kućice u kojima se dvadeset četiri
sata na dan nalazio barem jedan naoružani čuvar u uniformi. Na oba se
nalazilo i nekoliko nadzornih kamera. Uz pomoć videosnimki, šef osiguranja
potvrdio je da je na dan ubojstva gospodin Duffy, ili barem automobil
gospodina Duffyja, izašao kroz glavni ulaz u šest i četrdeset osam ujutro, a
vratio se u deset i dvadeset dva.
Snimke su dokazale da je automobil gospodina Duffyja bio parkiran kod
kuće kad je njegova žena ubijena. To nije značilo ništa jer je on to već ranije
priznao. Otišao je na posao, vratio se kući, parkirao auto, sjeo u autić za golf
i odvezao se, ostavivši ženu kod kuće, još uvijek živu.
Velika stvar, pomislio je Theo. Pogledao je na sat. Ostalo mu je još
samo pet minuta odmora.
Tužiteljstvo se nalazilo usred zamornog procesa nabrajanja svakog
pojedinog vozila koje je tog jutra ušlo u Waverly Creek. Tu je bio
vodoinstalaterski kamion s radnicima koji su se zaputili do jedne kuće.
Parketari su išli do druge. I tako dalje. Činilo se, barem Theu, da tužiteljstvo
pokušava opravdati prisutnost svakog onog tko je ušao u naselje, a nije tu
živio.
 A da bi dokazali što? Možda će Jack Hogan pokušati dokazati da u
Waverly Creeku u vrijeme ubojstva nije bilo neovlaštenih vozila, ni osoba.
To se Theu činilo malo nategnutim.
Shvatio je da propušta dosadan dio suđenja. Ugasio je laptop i požurio
se na nastavu.

Julio nije bio u kantini. Theo je na brzinu pojeo, a onda ga je otišao potražiti.
Kopkala ga je znatiželja i što je duže sjedio na nastavi, to je više želio znati
što bi to Julio mogao znati. Raspitao se kod nekoliko sedmaša. Nitko nije
znao gdje je Julio.
Vratio se u knjižnicu, u onaj isti odjeljak za studijski rad, i odmah upao
u softver gospođe Finney. Na suđenju je trajala stanka za ručak, baš kao što
je i pretpostavljao. Da nije bilo tako, već bi pronašao neku izliku da za
vrijeme užine skoči do centra grada i provjeri što se zbiva.
Kao što je i pretpostavljao, tužiteljstvo je pokušalo dokazati da u
Waverly Creeku u vrijeme ubojstva nije bilo neovlaštenih vozila. Prema
tome, a u skladu s teorijom Jacka Hogana, ubojica nije mogao biti netko tko
je onamo ušao bez dozvole. S obzirom na složeni sustav osiguranja, nijedan
stranac ne bi prošao nezamijećeno. Ubojica je dakle morao biti netko tko je
lako mogao doći i otići, ne privlačeći pažnju čuvara. Netko tko je ondje
živio. Netko poput Petea Duffyja.
Ovaj pokušaj tužiteljstva izazvao je buran odgovor gospodina Clifforda
Nancea koji je na samom početku suđenja bio vrlo suzdržan. Tijekom
žestokog, a povremeno i izuzetno oštrog unakrsnog ispitivanja, gospodin
Nance natjerao je šefa osiguranja da prizna da se u Waverly Creeku nalaze
(1) 154 obiteljske kuće i 80 stanova; kao i (2) najmanje 477 vozila koja su u
vlasništvu tamošnjih stanovnika; kao i (3) asfaltirana pristupna cesta koju ne
nadziru ni čuvari ni kamere; kao i (4) najmanje dvije makadamske ceste
kojima je moguć pristup tom području, a koje nisu ucrtane na mapi.
Gospodin Nance istaknuo je činjenicu da se Waverly Creek prostire na
području nešto manjem od petsto hektara, s mnogo potoka, rječica, jezeraca,
šuma, udolina, ulica, prilaza, kuća, stanova, tri terena za golf i da je, dakako,
“nemoguće” sve to držati pod nadzorom.
Šef se nevoljko složio.
 Kasnije je priznao da je nemoguće pouzdano znati tko se u vrijeme
ubojstva nalazio unutar ograđenog naselja, a tko nije.
Theo je smatrao da je unakrsno ispitivanje bilo sjajno i izuzetno
učinkovito. Zbog toga je bio još tužniji što ga je propustio.
“Što radiš?” trgnuo ga je nečiji glas i grubo vratio u osnovnoškolski
svijet. Bila je to April. Ona je znala sva njegova skrovišta.
“Provjeravam kako napreduje suđenje.”
“Nadam se da ja više nikad neću prisustvovati nijednom suđenju.”
Theo je zatvorio laptop pa su se premjestili za stolić pokraj odjela
periodike. April je željela razgovarati pa mu je, gotovo šaptom, prepričala
noćnu moru kroz koju je prolazila dok je svjedočila na sudu, pred hrpom
namrgođenih odraslih koji su napeto pratili svaku njezinu riječ.

Zvono za kraj nastave oglasilo se u tri i trideset, a dvadeset minuta kasnije

Theo je bio u sudnici. Nije bila onako puna kao jučer. Srećom, pronašao je
slobodno mjesto pored Jenny, svoje velike ljubavi iz pisarnice Obiteljskog
suda. Ali ona ga je samo potapšala po koljenu, kao da je kakav slatki psić.
To bi ga uvijek razljutilo.
Porota nije bila u sudnici. Nije bilo ni suca Gantryja. Suđenje je iz
nekog razloga bilo prekinuto. “Što se događa?” prošaptao je.
“Odvjetnici se prepiru u sučevu kabinetu”, odvratila mu je Jenny
šaptom, nezadovoljno se mršteći.
“Još uvijek misliš da je kriv?” pitao je Theo još tišim glasom.
“Da. Ti?”
“Ne znam.”
Nekoliko su se minuta međusobno došaptavali, a onda je naprijed
nastalo neko komešanje. Sudac Gantry se vratio. Odvjetnici su se jedan za
drugim vraćali u sudnicu. Sudski pristav otišao je po porotu.
Sljedeći svjedok tužiteljstva bio je bankar. Jack Hogan za početak mu je
postavio niz pitanja o zajmovima odobrenim Peteu Duffyju. Puno se pričalo
o financijama, jamstvima i insolventnosti, a velik dio toga bio je previše
složen za Thea. Promatrajući porotnike, primijetio je da većina njih također
teško prati izlaganje. Svjedočenje je ubrzo postalo dosadno i zamorno. Ako
su na temelju njega namjeravali dokazati da je Pete Duffy ostao bez novca i
da je nužno trebao gotovinu, Theu se činilo da bankar baš i nije najbolji
svjedok.
Bio je to loš dan za tužiteljstvo, barem po njegovu mišljenju. Osvrnuo
se po sudnici i opazio da nema onog mrkog Omara Cheepea. Pretpostavio je
da je negdje u blizini i da sve pozorno motri ili sluša.
Bankar je sve lagano uljuljkivao u san. Theo se okrenuo i podigao
pogled prema galeriji na kojoj nije bilo nikoga izuzev jedne osobe. Bio je to
Julio. Sjedio je na samom kraju prvog reda, sasvim sagnut tako da mu se
glava jedva nazirala iznad ograde, kao da je znao da zapravo ne bi smio biti
ovdje.
Theo se ponovno okrenuo naprijed, pogledao svjedoka i porotu pa se
zapitao zašto bi Julio, pobogu, pratio suđenje.
Znao je nešto.
Nekoliko minuta kasnije Theo je ponovno pogledao gore. Julio više nije
bio sam. Neposredno iza njega sjedio je Omar Cheepe, a Julio nije ni slutio
da ga netko motri.
 D

M alo iza pet sati sudac Gantry prekinuo je suđenje i pozvao odvjetnike
u svoj kabinet, na sastanak za koji se dalo naslutiti da biti prilično
napet. Theo je požurio van potražiti Julija, ali njemu nije bilo ni traga ni
glasa. Nekoliko minuta kasnije parkirao je bicikl sa stražnje strane
obiteljskog odvjetničkog ureda i ušao unutra. Elsa je raščišćavala stol i
spremala se kući.
“Jesi li proveo ugodan dan u školi, Theo?” pitala ga je uz uobičajen
topli smiješak i zagrlila ga.
“Ne.”
“A zašto ne?”
“Škola je dosadna.”
“Jasno. A osobito je dosadna dok traje suđenje, je li tako?”
“Tako je.”
“Tvoja majka ima stranku. A, prema onom što sam zadnje čula, tvoj
otac vježba završni udarac.”
“Dobro će mu doći trening”, rekao je Theo. “Doviđenja.”
“Doviđenja, dušo. Vidimo se sutra.” Elsa je izašla kroz glavna vrata i
Theo ih je zaključao za njom.
Woods Boone pored svog je stola držao putter, palicu za precizne
udarce, i nekoliko loptica za golf. Vježbao je na starom orijentalnom sagu
koji je imao malo toga zajedničkog s pravom tratinom uz rupu. Nekoliko puta
na dan, kad bi “trebao malo protegnuti noge”, izveo bi par udaraca. Kad bi
promašio, što je bila prilično česta pojava, loptice bi se otkotrljale sa saga
na drveni pod, proizvodeći vrlo osebujan zvuk, ne baš tako glasan kao
tutnjanje kugle kuglačkom stazom, ali svejedno dosta bučan. Svi zaposlenici
u prizemlju tad bi znali da je zabludjeli golfer na katu ponovno promašio.
 “O, zdravo, Theo”, rekao je gospodin Boone. Nije vježbao završni
udarac već je sjedio za stolom, zavrnutih rukava i lule zataknute među desne
kutnjake, s pravim brdom spisa ispred sebe.
“Bok, tata.”
“Kako je bilo danas u školi?”
“Odlično.” Ako bi se Theo požalio, što je povremeno bilo jače od
njega, uslijedila bi uobičajena lekcija o važnosti obrazovanja i tome slično.
“Navratio sam do suda poslije škole.”
“To sam i pretpostavljao. Je li bilo kakvih uzbuđenja?”
Nekoliko su minuta razgovarali o suđenju. Činilo se da njegova oca ono
ni najmanje ne zanima i Theo to nikako nije mogao shvatiti. Kako je bilo koji
odvjetnik mogao ignorirati jedan tako važan događaj u gradskom
pravosudnom sustavu?
Zazvonio je telefon i gospodin Boone se ispričao. Theo je sišao u
prizemlje provjeriti kakvo je stanje u ostatku tvrtke. Odvjetnički pomoćnik
Vince radio je iza zatvorenih vrata. Dorothy, tajnica odjela za nekretnine, već
je otišla. Iz ureda njegove majke dopirali su ozbiljni glasovi pa se zaputio
dalje hodnikom. Često je znao čuti kako ljudi unutra plaču, žene pritisnute
bračnim problemima koje su očajnički trebale pomoć njegove majke.
Nije mogao suspregnuti smiješak pri pomisli na majčinu veliku važnost.
Nije imao ni najmanju želju biti njezin tip odvjetnika, ali svejedno je bio
jako ponosan na nju.
Otišao je u svoj ured pa je nekoliko minuta razgovarao sa Sucem, a
zatim je počeo pisati zadaću. Minute su se sporo vukle i spuštao se mrak.
Sudac je zarežao, začuvši nešto vani, a onda je netko pokucao na vrata.
Zatečen, Theo je skočio na noge i pogledao van. Bio je to Julio. Theo je
otvorio vrata.
“Možemo li porazgovarati vani?” rekao je Julio, glavom pokazujući
podalje od zgrade.
“Naravno”, rekao je Theo i zatvorio vrata iza sebe. “O čemu se radi?”
“Pa, nisam siguran.”
“Vidio sam te u sudnici ranije danas. Zašto si bio u sudnici?”
Julio se odmaknuo nekoliko koraka od ureda, kao da se boji da bi ga
netko unutra mogao čuti. Nervozno se osvrnuo oko sebe. “Trebam nekoga
kome mogu vjerovati, Theo”, rekao je. “Nekoga tko dobro poznaje pravo.”
“Meni možeš vjerovati”, rekao je Theo, prilično nestrpljiv da čuje
ostatak priče o kojoj je čitav dan razmišljao.
“Ali, ako ti nešto kažem, ne smiješ to nikome reći, u redu?”
“U redu, ali zašto bi mi rekao nešto ako ja to ne smijem nikome reći?
Ne razumijem.”
“Trebam savjet. Netko treba znati.”
“Znati što?”
Julio je ugurao ruke u džepove traperica. Ramena su mu se ovjesila.
Djelovao je uplašeno. Theo se zamislio nad njim, nad njegovom majkom i
njegovim mlađim bratom i sestrom. Kako žive u skloništu, daleko od pravog
doma, bez oca. Vjerojatno su se bojali gotovo svega.
“Možeš mi vjerovati, Julio”, rekao je Theo.
“U redu.” Julio je pogledao u pod jer nije mogao gledati Thea u oči.
“Imam bratića, iz El Salvadora. Ovdje je, u Strattenburgu. Malo je stariji,
ima možda osamnaest ili devetnaest godina. Ovdje je već oko godinu dana.
Radi na terenu za golf. Kosi travu, puni aparate za vodu i takve neke stvari.
Igraš li ti golf?”
“Da.”
“Onda vjerojatno viđaš dečke koji se brinu o terenu.”
“Da.” Svake subote ujutro Theo je s ocem igrao golf na gradskom terenu
u Strattenburgu. Ondje je uvijek bilo nekoliko radnika – uglavnom
Hispanoamerikanaca, kad je malo bolje razmislio – koji su obavljali
različite poslove oko staza i rupa.
“Na kojem terenu za golf?” pitao je Theo. Na području grada bilo ih je
najmanje tri.
“Ondje gdje je ubijena ona gospođa.”
“Waverly Creeku?”
“Da.”
Theo je osjetio neko zatezanje u prsima, neki čvor koji kao da je upravo
tog časa nastao. “Nastavi”, rekao je, premda mu je nešto govorilo da bi
trebao smjesta prekinuti ovaj razgovor, pobjeći natrag u ured i zaključati
vrata.
 “Vidiš, on je na dan ubojstva radio. Ručao je. Pauza za ručak počinje
mu u jedanaest i trideset i traje do dvanaest. Jako mu nedostaje domovina pa
se uglavnom iskrade podalje od ostalih i jede sam. Sa sobom nosi fotografiju
svoje obitelji, majke, oca i četiri mlađa brata, pa je promatra dok jede. To ga
jako rastužuje, ali ga i podsjeća zašto je ovdje. Svakog im mjeseca šalje
novac. Oni su jako siromašni.”
“Gdje ruča?” pitao je Theo, ali već je naslućivao odgovor.
“Ne znam previše o golfu, samo ono što mi je on rekao. Staza i oštri
zavoj, znaš za te izraze?”
“Naravno.”
“E pa, moj je bratić sjedio pod drvećem kod oštrog zavoja, zapravo se
tu skrivao jer je pauza za ručak jedini trenutak kad može biti sam, i vidio je
nekog muškarca u golferskom autiću kako se velikom brzinom spušta
puteljkom uza stazu. Na stražnjem dijelu autića imao je set palica za golf, ali
nije udarao loptice. Žurio se. Iznenada je skrenuo nalijevo i parkirao autić
pored unutarnjeg dvorišta kuće u kojoj je ona gospođa ubijena.”
Theo, koji je od uzbuđenja zadržavao dah, rekao je: “Ma daj!”
Julio ga je pogledao.
“Pričaj dalje”, rekao je Theo.
“I onda je taj muškarac iskočio iz autića, prišao stražnjim vratima, brzo
skinuo cipele za golf, otvorio vrata i ušao u kuću. Vrata nisu bila zaključana,
a muškarac se hitro kretao, kao da je točno znao što radi. Moj bratić nije na
to obraćao preveliku pažnju jer ljudi koji ondje žive stalno igraju golf. Ali
bilo mu je malo čudno što je muškarac skinuo cipele u dvorištu. A napravio
je i još nešto što se mom bratiću učinilo neobičnim.”
“Što?”
“Muškarac je na lijevoj ruci imao bijelu rukavicu. To je normalno, zar
ne?”
“Da. Većina golfera, dešnjaka, nosi rukavicu na lijevoj ruci.”
“To je i moj bratić rekao. Znači, muškarac je negdje igrao golf i odlučio
je nakratko skočiti kući...”
“I zaboravio je skinuti rukavicu”, rekao je Theo.
 “Možda, ali sad slijedi neobičan dio. Nakon što je skinuo cipele i
ostavio ih pored vrata, posegnuo je u džep, izvukao drugu rukavicu i brzo je
navukao na desnu ruku. Dvije bijele rukavice.”
Theo je imao osjećaj da je onaj čvor u njegovim prsima sad velik poput
nogometne lopte.
“Zašto bi muškarac navukao dvije rukavice prije no što otvori vrata
kuće?” pitao je Julio.
Ali Theo mu nije odgovorio. Pred očima mu je bila slika Petea Duffyja
kako sjedi u sudnici, okružen odvjetnicima, sa samodopadnim izrazom na
licu, uvjeren da je počinio savršen zločin i da ga nitko ne može otkriti.
“Koja staza?” pitao je Theo.
“Broj šest, na terenu Creek, što god to značilo.” Kuća Duffyjevih,
pomislio je Theo u sebi.
“Koliko je daleko bio tvoj bratić?”
“Ne znam. Ja nikad nisam bio ondje. Ali bio je dobro skriven. Kad je
muškarac izašao iz kuće, pogledao je oko sebe, vrlo sumnjičavo, kako bi bio
siguran da ga nitko nije vidio. Nije imao pojma da ga moj bratić promatra.”
“Koliko je dugo muškarac bio u kući?”
“Zapravo ne dugo. Moj bratić i dalje nije bio osobito sumnjičav.
Poručao je i upravo se molio za svoju obitelj kad je muškarac izašao kroz
ista ona vrata. Prošao je trijemom pa je, nimalo se ne žureći, pogledao niz
jednu pa niz drugu stranu staze i pritom je skinuo obje rukavice i ugurao ih u
svoju torbu za golf. Obuo je cipele, a zatim je uskočio u autić i otišao.”
“Što se zatim dogodilo?”
“U podne se moj bratić vratio natrag na posao. Nekoliko sati kasnije
kosio je travu na Sjevernoj devetki i prijatelj mu je rekao da se nešto zbiva
na terenu Creek, da je policija posvuda, da se dogodila provala i da je neka
žena ubijena. Po terenu za golf čitavo su se popodne munjevitom brzinom
širile glasine i moj je bratić uskoro doznao o kojoj se kući radi. Zaputio se
tamo u jednom od servisnih vozila i vidio kako se oko kuće vrzma policija.
Žurno se odvezao.”
“Je li to ikome ispričao?”
Julio je šutnuo kamen i ponovno se osvrnuo oko sebe. Sad je već bio
mrak. Nitko ih nije promatrao. “Još uvijek razgovaramo u povjerenju, je li
tako, Theo?”
“Naravno.”
“Pa, moj je bratić ilegalni useljenik. Moja majka ima sve dokumente za
nas, ali moj ih bratić nema. Dan nakon ubojstva došla je policija i počela
postavljati razna pitanja. Tamo rade još dva dečka iz El Salvadora i oni su
također ilegalni useljenici. Zato je šef mojem bratiću i toj drugoj dvojici
rekao da se drže podalje i da se sklone nekamo na par dana. To su i učinili.
Bilo kakav doticaj s policijom i mog bi bratića uhapsili, strpali u zatvor i
zatim poslali natrag u El Salvador.”
“Znači, nikome nije ništa rekao?”
“Ne. Samo meni. Jedne je večeri gledao televiziju kad su prikazivali
reportažu o ubojstvu. Prikazali su kuću i moj ju je bratić prepoznao. Prikazali
su nekog muškarca, mislim da je to bio gospodin Duffy, kako hoda
pločnikom. Moj je bratić izjavio da je prilično siguran da hoda jednako kao i
muškarac kojeg je vidio da ulazi u kuću.”
“Zašto je to tebi ispričao?”
“Zato što sam mu bratić i zato što idem u školu. Dobro govorim engleski
i imam sve dokumente. On ne zna kako sudski sustav točno funkcionira pa me
ispitivao o tome. Rekao sam mu da ću pokušati doznati nešto više. Zato sam
ovdje, Theo.”
“Što želiš od mene?”
“Reci nam što da učinimo. On bi mogao biti važan svjedok, zar ne?”
“O, da.”
“Pa što bi onda trebao učiniti?”
Pobjeći natrag u El Salvador, pomislio je Theo, ali nije to naglas rekao.
“Daj mi minutu da razmislim”, rekao je, trljajući bradu. Aparatić za zube
odjednom ga je gadno bolio. Šutnuo je kamen i pokušao zamisliti pomutnju
koja bi nastala kad bi Juliov bratić sjeo na klupu za svjedoke.
“Postoji li kakva nagrada?” pitao je Julio.
“Želi li novac?”
“Svi žele novac.”
“Ne znam, ali možda je već prekasno. Suđenje je napola završilo.”
Theo je šutnuo novi kamen i dječaci su nekoliko trenutaka zurili u tlo.
 “Ovo je nevjerojatno”, rekao je Theo. Malo mu se vrtjelo u glavi od
svega i bio je prilično zatečen. Ali ipak je razmišljao dovoljno jasno da
bude svjestan da je ovo prevelik zalogaj za njega. Time će se morati
pozabaviti odrasli.
Ovu će tajnu biti nemoguće sačuvati.
“I?” požurivao ga je Julio. Zurio je ravno u njega, iščekujući njegove
mudre riječi.
“Gdje živi tvoj bratić?”
“Kod Quarryja. Ja nikad nisam bio ondje.”
To je Theo i pretpostavljao. Quarry je bio nesiguran dio grada u kojem
su živjeli uglavnom siromašniji stanovnici. Strattenburg je bio siguran grad,
ali povremeno je znalo doći do pucnjave ili bi nekog uhapsili zbog droge i te
su se stvari uvijek nekako događale na području Quarryja.
“Mogu li razgovarati s tvojim bratićem?” pitao je Theo.
“Ne znam baš, Theo. Jako je nervozan oko svega toga. Boji se da bi
mogao upasti u ozbiljne nevolje. Njegovoj obitelji u domovini njegov je
posao jako važan.”
“Razumijem. Ali prije no što mogu odlučiti što učiniti, trebam utvrditi
sve činjenice. Koliko često viđaš bratića?”
“Jednom ili dvaput tjedno. Navraća u sklonište kako bi se javio mojoj
majci. Jako mu nedostaje domovina, a mi smo mu jedina obitelj koju ima.”
“Ima li telefon?”
“Ne, ali živi s još nekoliko mladića i jedan od njih ima telefon.”
Theo je nervozno koračao po šljunčanom parkiralištu, zadubljen u misli.
Onda je pucnuo prstima i rekao: “U redu, evo plana. Pretpostavljam da ti
večeras treba pomoć u vezi sa zadaćom iz matematike.”
“Pa, valjda.”
“Samo reci da.”
“Da.”
“Dobro. Javi se bratiću i reci mu da svrati do skloništa za otprilike sat
vremena. Ja ću ti doći pomoći sa zadaćom i usput ću se susresti s tvojim
bratićem. Reci mu da mi može vjerovati i da nikome neću otkriti njegove
tajne osim ako mi on to ne dopusti. Jasno?”
 “Pokušat ću. Što će biti nakon što razgovaraš s njim?”
“Ne znam. To još nisam uspio smisliti.”

***

Julio je nestao u tami. Theo se vratio u svoj ured, gdje je čuvao dosje o
slučaju Duffy. U njemu su se nalazili novinski članci, kopija optužnice i
rezultati pretraživanja interneta o Peteu Duffyju i Cliffordu Nanceu, pa čak i
tužitelju, Jacku Hoganu.
Svi su odvjetnici čuvali dosjee.
Srijeda navečer bila je rezervirana za kinesku hranu iz restorana Zlatni
zmaj. Taj su obrok redovito jeli u dnevnoj sobi dok je čitava obitelj gledala
Theovu omiljenu televizijsku emisiju, reprizu stare odvjetničke serije Perry
Mason.
Gospođa Boone još je uvijek razgovarala sa strankom, nekom sirotom
ženom koju se moglo čuti kako plače iza zaključanih vrata. Gospodin Boone
upravo se spremao poći do Zlatnog zmaja kad mu je Theo objasnio da mora
svratiti do skloništa i nakratko pomoći Juliju.
“Nemoj ostati predugo”, rekao je gospodin Boone. “Večeramo u
sedam.”
“Neću.” Naravno da večeramo u sedam.
U prizemlju, pored ulaza, tvrtka je imala svoju knjižnicu. U sredini
knjižnice nalazio se dugačak stol i oko njega kožnate stolice. Zidove su
prekrivale police pune debelih knjižurina. Svi važni sastanci održavali su se
u knjižnici. Tu su se povremeno sastajale i skupine odvjetnika radi davanja
iskaza ili vođenja pregovora. Odvjetnički pomoćnik Vince volio je tu raditi.
Baš kao i Theo kad u uredu nije bila gužva. A volio se ušuljati u knjižnicu i
kasno popodne, nakon radnog vremena i nakon što bi svi ostali otišli.
Sudac i on ušli su i zatvorili vrata. Theo nije palio svjetlo. Zavalio se u
kožnatu stolicu, podigao noge na stol i zagledao se u prigušeno osvijetljene
redove knjiga. Na tisuće njih. Do njega su posve tiho dopirali udaljeni
glasovi njegove majke i njezine klijentice nešto niže iz hodnika.
Theo nije znao ni jedno drugo dijete čiji su roditelji zajedno radili isti
posao. Nije znao ni jedno drugo dijete koje je svaki dan nakon škole visjelo
u uredu. Većina njegovih prijatelja igrala je bejzbol ili nogomet, ili su
plivali, ili se muvali po kući, čekajući večeru. A on je sjedio ovdje, u
mračnoj pravnoj knjižnici, i razmišljao o svemu onome što se dogodilo u
proteklih sat vremena.
Volio je ovo mjesto – prožeto mirisom pohabane kože, starih sagova i
prašnjavih pravnih knjiga. Mirisom kakvim odišu samo važna mjesta.
Kako se samo dogodilo da on, Theodore Boone, zna istinu o ubojstvu
gospođe Duffy? Od svih ljudi u Strattenburgu, njih oko sedamdeset pet
tisuća, zašto baš on? Bio je to najveći zločin u gradu otkad se nešto gadno
dogodilo još tamo pedesetih i upravo se on, Theo, odjednom našao usred
svega toga.
Nije imao pojma što učiniti.
 D

K ad je Theo parkirao bicikl ispred ulaza u sklonište u Gorskoj ulici,

ondje je stajalo nekoliko muškaraca prijetećeg izgleda. Probio se kroz
njih uz pristojno “Oprostite” i smiješak koji je otkrivao metalni bljesak
aparatića i nije ih se ni najmanje bojao jer odrasli nikad ne bi gnjavili neko
dijete. U zraku se osjećao gadan zadah ustajalog pića.
“Imaš sitnog, mali?” javio se neki kreštav glas.
“Ne, gospodine”, rekao je Theo, ne usporavajući.
Unutra, dolje u podrumu, Theo je zatekao Julija i njegovu obitelj kako
završavaju večeru. Njegova majka govorila je prilično pristojan engleski, ali
bilo je očito da je iznenađena što vidi Thea u srijedu navečer. Theo je bio
uvjeren da joj je na savršenom španjolskom objasnio da Juliju treba dodatna
pomoć s matematikom. Ona očigledno nije razumjela savršen španjolski jer
je pitala Julija o čemu to Theo priča. Onda je Hector zbog nečeg počeo
plakati pa se posvetila njemu.
Blagovaonica je bila krcata, bilo je vruće i još je djece plakalo. Theo i
Julio sklonili su se u malu sobu za sastanke na katu, onu istu koju je ponekad
koristila njegova majka za primanje stranaka iz skloništa.
“Jesi li razgovarao s bratićem?” pitao je Theo kad je zatvorio vrata.
“Da. Rekao je da će doći, ali nisam siguran. Jako je nervozan, Theo.
Nemoj se iznenaditi ako se ne pojavi.”
“Dobro. Hajdemo onda vježbati matematiku.”
“Moramo li?”
“Julio, stalno dobivaš trojke. To nije dovoljno. Trebao bi dobivati
četvorke.”
Nakon deset minuta obojici je bilo dosta. Theo se nije uspijevao
koncentrirati jer je razmišljao o Juliovu bratiću i o tome kakav bi
bombastičan učinak njegovo svjedočenje moglo imati. Juliju su misli lutale
jer je mrzio matematiku. Theu je zazvonio mobitel.
“To je moja mama”, rekao je i odgovorio na poziv.
Upravo je odlazila iz ureda i pitala se što je s njim. Uvjerio ju je da je
sve u redu, da vrijedno uči s Juliom i da će se vratiti kući na vrijeme za
kinesku večeru, iako bi to dotad već mogla biti i hladna kineska večera. Kao
da je bilo neke razlike, hoće li biti topla ili hladna?
Kad je prekinuo vezu, Julio je rekao: “Sigurno je sjajno imati mobitel.”
“Nisam ja jedini u školi s mobitelom”, rekao je Theo. “A imam ga samo
za jeftine, lokalne pozive, nikako za međugradske.”
“Svejedno je sjajno.”
“A i to je samo telefon, nije kompjuter.”
“Nitko u mom razredu nema mobitel.”
“Tek si u sedmom. Pričekaj samo do iduće godine. Što misliš, gdje bi ti
bratić sad mogao biti?”
“Hajdemo ga nazvati.”
Theo je oklijevao, a onda je pomislio: “Zašto ne?” Nije imao čitavu
noć za susret s njim. Utipkao je brojeve i dodao telefon Juliju koji je
nekoliko trenutaka osluškivao, a onda je rekao: “Govorna pošta.”
Netko je pokucao na vrata.

Juliov bratić još je uvijek bio odjeven u žućkastosmeđu radnu odoru s

natpisom WAVERLY CREEK GOLF, ispisanim debelim slovima na stražnjoj
strani košulje te, znatno manjim slovima, na njezinu prednjem džepu. Na kapi
koja je išla uz odoru nalazio se isti natpis. Stasom nije bio ništa krupniji od
Thea i svakako je izgledao mlađe od osamnaest ili devetnaest godina.
Svojim je tamnim očima nemirno zvjerao uokolo i već je prije no što je
uopće sjeo djelovao kao da se svakog časa sprema otići.
Nije se želio rukovati s Theom i nije želio reći svoje ime ili prezime.
On i Julio velikom su brzinom izmjenjivali rečenice na španjolskom.
Razgovor je zvučao napeto.
“Želi znati zašto bi ti trebao vjerovati”, rekao je Julio. Theo mu je bio
zahvalan na objašnjenju jer gotovo uopće nije razumio razgovor na
španjolskom.
Rekao je: “Gle, Julio, a da skratimo stvar? On je došao k tebi, ti si
došao k meni i zato sam sad ovdje. Nisam ja taj koji je sve započeo. Ako
želi otići, onda zbogom. Ja ću sa zadovoljstvom poći kući.” Bio je to oštar
govor i na engleskom je zvučao prilično grubo. Julio ga je proslijedio na
španjolskom i bratić se mrko zagledao u Thea, kao da ga je ovaj uvrijedio.
Theo nije želio otići. Znao je da bi trebao. Znao je da bi bilo bolje da
se ne upliće. Sam je sebi govorio da se ne miješa, ali zapravo je s velikim
užitkom bio upravo tu gdje jest. “Reci mu da mi može vjerovati i da nikome
neću reći to što mi kaže”, rekao je Juliju.
Julio je to proslijedio i činilo se da se njegov bratić malo opustio.
Theu je bilo jasno da bratića sve to jako muči i da treba nečiju pomoć.
Julio je nastavio mljeti na španjolskom. Na sva je usta hvalio Thea, koji je
nešto od toga uspio i razumjeti.
Bratić se nasmiješio.
Theo je u boji isprintao kartu terena Creek koju je pronašao pomoću
programa Google Earth i zatim je na njoj označio kuću Duffyjevih. Još
uvijek bezimeni bratić započeo je svoju priču. Pokazao je na jedno mjesto
među drvećem, kod oštrog zavoja na šestoj stazi, i velikom je brzinom
ispričao što je vidio. Sjedio je i ručao na nekim trupcima pored korita
potoka, na samom kraju šumarka, brinući vlastite brige, kad je opazio nekog
muškarca kako kroz stražnja vrata ulazi u kuću i nekoliko minuta kasnije iz
nje izlazi. Julio je hrabro nastavio prevoditi, često zaustavljajući bratića
kako bi mogao Theu sve ispričati na engleskom. A Theo je, što je bilo za
svaku pohvalu, sve bolje i bolje razumio bratićev španjolski kako se
postupno privikavao na njegov način govora.
Bratić je opisao strku koja je nastala na terenu za golf kad je pristigla
policija, a glasine se proširile. Kako mu je rekao jedan prijatelj, dečko iz
Hondurasa koji je radio kao konobar u klupskom restoranu, gospodin Duffy
baš je ispijao piće uz kasni ručak kad je doznao da mu je žena pronađena
mrtva. Napravio je scenu, izjurio van, uskočio u autić za golf i odjurio kući.
Taj prijatelj rekao mu je i da je gospodin Duffy na sebi imao crnu vestu,
svijetlosmeđe sportske hlače i crvenkastosmeđu kapu za golf. To se u
potpunosti slagalo, rekao je bratić. Muškarac kojeg je vidio kako ulazi u
kuću Duffyjevih i nekoliko minuta kasnije iz nje izlazi bio je jednako obučen.
 Theo je iz svog dosjea izvadio četiri fotografije Petea Duffyja. Sve je
četiri pronašao na internetu, u arhivi strattenburških dnevnih novina. Povećao
ih je na dvadeset puta dvadeset pet centimetara. Poredao ih je na stol i
čekao. Bratić nije mogao potvrditi da je to uistinu bio gospodin Duffy. Prema
njegovoj procjeni, od muškarca kojeg je opazio dok je u miru ručao bio je
udaljen šezdeset do sto metara. Muškarac kojeg je vidio bio je vrlo sličan
onom na fotografijama, ali nije mogao biti potpuno siguran. No bio je siguran
u to kako je muškarac bio obučen.
Bilo bi korisno kad bi bratić mogao prepoznati gospodina Duffyja, ali
ne i presudno. Lako se moglo utvrditi kako je bio obučen, a činjenica da je
svjedok vidio kako muškarac u identičnoj odjeći ulazi u kuću samo nekoliko
minuta prije ubojstva jamačno bi osigurala osudu, barem po Theovu
mišljenju.
Dok je slušao Julija kako prevodi na španjolski, Theo je pažljivo
promatrao njegova bratića. Nije bilo sumnje da govori istinu. Zašto ne bi
govorio istinu? Laganjem nije mogao ništa dobiti, a toliko je toga mogao
izgubiti! Njegova je priča bila uvjerljiva. Osim toga, savršeno se uklapala u
teoriju o krivnji optužbe. Međutim problem je bio u tome što optužba nije
imala pojma da takav svjedok uopće postoji.
Slušao je i iznova se zapitao što bi sad trebalo učiniti.
Bratić je počeo govoriti još brže, kao da je neka brana sad konačno
popustila pa je želio iz sebe sve izbaciti. Julio se još više trudio prevoditi.
Theo je mahnito tipkao na laptopu, pokušavajući zabilježiti što je više
moguće toga. Zaustavio je bratićevo izlaganje, zamolio Julija da nešto
ponovi, a zatim su nastavili u istom ritmu.
Kad se Theo više nije mogao sjetiti ni jednog pitanja, bacio je pogled
na sat i iznenadio se koliko je kasno. Prošlo je sedam i njegovi roditelji neće
biti sretni što kasni na večeru. Rekao je da mora poći. Bratić ga je pitao što
će se sad dogoditi.
“Nisam siguran”, odgovorio je Theo. “Daj mi još malo vremena. Bit ću
pametniji ujutro.”
“Ali, pazi, obećao si da nećeš nikome reći”, rekao je Julio.
“Neću, Julio. Barem dok se – sva trojica zajedno – ne složimo oko
daljnjeg plana.”
 “Ako se uplaši, jednostavno će nestati”, rekao je Julio, pokazujući
glavom na bratića. “Ne smiju ga uhvatiti. Jasno?”
“Naravno da je jasno.”

***

Pileći chow mein bio je hladniji no obično, ali Theu ionako nije bilo do jela.
Booneovi su jeli s poslužavnika ispred televizora u dnevnoj sobi. Sudac,
koji nije želio jesti pseću hranu već prvi tjedan otkako je postao član
obitelji, jeo je iz svoje zdjelice pored televizora. S njegovim je tekom sve
bilo u redu.
“Zašto ne jedeš?” rekla je njegova majka, držeći štapiće za jelo u zraku.
“Jedem.”
“Djeluješ zabrinuto”, rekao je njegov otac. On je jeo vilicom.
“Da, istina je”, složila se njegova majka. “Zar se nešto dogodilo u
skloništu?”
“Ne, samo razmišljam o Juliju i njegovoj obitelji i koliko im mora biti
teško.”
“Lijepo od tebe što se tako brineš, Teddy.”
Kad bi samo znala, pomislio je Theo.
Na crno-bijelom ekranu, Perry Mason se upravo nalazio usred važnog
suđenja i bio je na rubu toga da izgubi slučaj. Sucu je već ozbiljno išao na
živce. Porotnici su djelovali skeptično. Tužitelj je pucao od samopouzdanja.
Iznenada se Perry zagledao u publiku i prozvao nenajavljenog svjedoka.
Svjedok je zauzeo svoje mjesto i ispričao priču koja je bila vrlo različita od
one koju je iznio tužitelj. Nova priča bila je savršeno logična. Nenajavljeni
svjedok izdržao je unakrsno ispitivanje i porota je donijela odluku u korist
klijenta Perryja Masona.
Još jedan sretan kraj. Još jedna pobjeda u sudnici.
“To ne ide baš tako”, rekla je gospođa Boone. Bilo je to nešto što je
uspijevala izreći barem tri puta tijekom svake epizode. “Ne postoji takvo što
kao što je nenajavljeni svjedok.”
Theo je uočio svoju priliku. “Ali što ako se iznenada pojavi neki
svjedok? Svjedok ključan za otkrivanje istine? Netko za koga nitko nije
znao?”
“Ako nitko za njega nije znao, kako se onda uopće našao u sudnici?”
pitao je gospodin Boone.
“Što ako se samo pojavio?” odvratio je Theo. “Što ako je neki očevidac
u novinama čitao o suđenju, ili je vidio neki prilog na televiziji, i onda se
javio. Nitko nije znao da postoji. Nitko nije znao da je svjedočio zločinu. Što
bi sudac učinio?”
Rijetko se događalo da je Theo, makar i nakratko, uspio zbuniti druga
dva odvjetnika u obitelji. Njegovi su roditelji malo razmislili o ovom
pitanju. U tom je času bilo izvjesno nekoliko stvari. Kao prvo, oba će
roditelja imati neko svoje mišljenje. Kao drugo, nije bilo šanse da se slože.
Njegova majka progovorila je prva. “Optužba ne može iskoristiti
svjedoka kojeg nije prijavila sudu i obrani. Pravila zabranjuju nenajavljene
svjedoke.”
“Ali,” rekao je njegov otac zamalo je prekinuvši, očito se spreman
posvađati oko toga, “ako optužba ne zna za tog svjedoka, onda i ne može
obznaniti njegov identitet. Bit suđenja otkrivanje je istine. Uskratiti očevicu
priliku da svjedoči jednako je prikrivanju istine.”
“Pravila su pravila.”
“Ali sudac može preinačiti pravila ako je to nužno.”
“Presuda ne bi prošla nakon žalbe.”
“Nisam baš tako siguran u to.”
I tako su se nastavili natezati. Theo se povukao iz razgovora. Palo mu je
na pamet da podsjeti roditelje da ni jedno od njih nije stručnjak za kazneno
pravo, ali zbog takve bi se opaske vjerojatno oboje okomilo na njega.
Ovakve rasprave bile su uobičajene u kući Booneovih i Theo je puno toga o
pravu naučio upravo tijekom večere, na verandi, pa čak i za vrijeme vožnje,
na zadnjem sjedištu automobila.
Na primjer, naučio je da se njegove roditelje, kao odvjetnike, smatra
službenicima suda. I da oni, kao takvi, imaju dužnost pomoći u provođenju
pravde. Ako su se neki drugi odvjetnici ogriješili o etiku, ili ako je policija
prekršila pravila, ili ako je neki sudac prekoračio svoje ovlasti, onda se od
njegovih roditelja očekivalo da poduzmu odgovarajuće korake. Brojni su
odvjetnici, kako su to tvrdili njegovi roditelji, zanemarivali ovu svoju
obavezu, ali ne i oni.
Theo im se bojao reći za Juliova bratića. Osjećaj dužnosti vjerojatno bi
ih nagnao da odu ravno do suca Gantryja. Bratića bi onda pokupila policija,
odvukli bi ga na sud i prisilili da svjedoči, a zatim bi ga pritvorili kao
ilegalnog useljenika. Strpali bi ga u zatvor, a potom u neku vrstu prihvatnog
centra gdje bi, kako je tvrdio gospodin Mount, mogao provesti mjesece
čekajući da ga otprave natrag u El Salvador.
Theo bi izgubio svaku vjerodostojnost. A jedna bi obitelj pretrpjela
težak udarac.
Ali, osudili bi krivca. U suprotnom će Pete Duffy vjerojatno napustiti
sudnicu kao slobodan čovjek. Izvući će se nekažnjen za ubojstvo. Theo je s
mukom progutao još jedan zalogaj hladne piletine.
Znao je da neće dobro spavati.
Jedanaesto poglavlje
N
oćne more prestale su tek neposredno prije svitanja i Theo je odustao
od svake primisli da će se uspjeti naspavati. Dugo je zurio u strop svoje
sobe, osluškujući jesu li se njegovi roditelji probudili i ustali. Poželio je
dobro jutro Sucu koji je spavao ispod njegova kreveta.
Više puta tijekom noći sam je sebe uvjerio da nema drugog izbora no
rano ujutro sjesti s njima za stol i ispričati im sve što mu je Juliov bratić
rekao. Više se puta i predomislio. Kad se napokon izvukao iz kreveta,
shvatio je da se ipak ne može natjerati da prekrši obećanje koje je dao Juliju
i njegovu bratiću. Nije to mogao nikome ispričati. Ako krivac i bude
oslobođen, to nije bio njegov problem.
Ili jest?
Uz uobičajene je zvukove odrađivao svoju jutarnju rutinu – tuširanje,
zubi, aparatić, svakodnevna gnjavaža oko toga što obući. Kao i uvijek, sjetio
se Else i njezine iritantne navike da mu brzinski prekontrolira košulju, hlače i
cipele kako bi bila sigurna da međusobno dobro pristaju i da ništa od toga
nije nosio u protekla tri dana.
Čuo je oca kako nekoliko minuta prije sedam odlazi od kuće. Čuo je
majku kako u dnevnoj sobi gleda ranojutarnju emisiju na televiziji. Točno u
sedam i trideset zatvorio je vrata svoje kupaonice, rasklopio mobitel i
nazvao strica Ikea.
Ike nije bio ranoranilac. Njegova otužna karijera poreznog savjetnika za
male klijente nije bila osobito zahtjevna pa nije s nekim osobitim
entuzijazmom započinjao dan. Njegov posao bio je dosadan i jednoličan, što
je Theu već mnogo puta spomenuo. A postojao je i još jedan problem. Ike je
volio popiti i ta je njegova nesretna navika bila kriva za spor početak dana.
Theo je tijekom godina često čuo odrasle kako šapuću o Ikeovu problemu s
alkoholom. Elsa je jednom pitala Vincea nešto vezano uz Ikea, a on joj je tek
kratko odvratio: “Možda, ako je trijezan.” To nije bilo namijenjeno Theovim
ušima, ali Theo bi načuo znatno više tih uredskih govorkanja no što su drugi
bili svjesni.
Netko se konačno javio, promuklo i otresito zapitavši: “Je li to Theo?”
“Da, Ike, dobro jutro. Oprosti što ti smetam tako rano.” Theo se trudio
govoriti što je moguće tiše u slušalicu.
“Nema problema, Theo. Pretpostavljam da te nešto muči.”
“Da, možemo li se naći i porazgovarati danas ujutro, što ranije? U tvom
uredu? Iskrsnulo je nešto stvarno važno, a nisam siguran da o tome mogu
razgovarati s roditeljima.”
“Pa, u redu, Theo. U koliko sati?”
“Možda najbolje par minuta poslije osam. Škola mi počinje u osam i
trideset. Ako odem od kuće prerano, mami će biti sumnjivo.”
“Može. Bit će mi drago.”
“Hvala, Ike.”
Theo je na brzinu doručkovao, na odlasku je poljubio mamu i pozdravio
Suca i točno u osam sati biciklom jurio niz Mollard Lane.

qIke je sjedio za radnim stolom s velikom kartonskom čašom iz koje se

pušila kava i s divovskom rolicom od cimeta prekrivenom najmanje palac
debelom šećernom glazurom. Izgledala je stvarno primamljivo, ali Theo je
maloprije pojeo žitne pahuljice. Osim toga, nije baš imao teka.
“Jesi li dobro?” rekao je Ike kad je Theo sjeo, sasvim na rub stolice.
“Valjda. Trebao bih popričati s nekim u povjerenju, s nekim kome mogu
vjerovati, s nekim tko zna ponešto o pravu.”
 “Zar si ubio nekog? Opljačkao banku?”
“Ne.”
“Djeluješ strašno napeto”, rekao je Ike, otrgnuvši velik komad rolice od
cimeta i utrpavši ga u usta.
“Radi se o slučaju Duffy, Ike. Možda znam nešto o tome je li gospodin
Duffy kriv ili ne.”
Ike je nastavio žvakati, a zatim se nagnuo naprijed i oslonio na laktove.
Oštro se zagledao u Thea, a bore oko njegovih očiju čvrsto su se stisnule.
“Nastavi.”
“Tamo negdje postoji svjedok, tip za kojeg nitko ne zna, koji je u
vrijeme ubojstva nešto vidio.”
“A ti znaš tko je to?”
“Da, ali obećao sam da nikome neću reći.”
“Kako si, pobogu, nabasao na tog tipa?”
“Preko jednog dječaka iz škole. Ne mogu ti ništa više reći, Ike. Obećao
sam da neću.”
Ike je glasno progutao, a onda je zgrabio čašu i otpio dugačak gutljaj
kave. Nije micao pogled s Thea. Zapravo i nije bio naročito iznenađen.
Njegov je nećak poznavao više odvjetnika, sudskih službenika, sudaca i
policajaca od bilo koga drugog u gradu.
“A to što je taj neimenovani svjedok ondje vidio imalo bi velik utjecaj
na tijek suđenja, je li tako?” pitao je Ike.
“Da.”
“Je li taj svjedok razgovarao s policijom ili odvjetnicima ili bilo kime
uključenim u ovaj slučaj?”
“Ne.”
“I taj svjedok trenutno nije voljan istupiti?”
“Ne.”
“Boji li se taj svjedok nečeg?”
“Da.”
“Bi li iskaz tog svjedoka pomogao osuditi gospodina Duffyja ili bi ga
pomogao osloboditi?”
 “Osuditi, bez sumnje.”
“Jesi li razgovarao s tim svjedokom?”
“Da.”
“I vjeruješ mu?”
“Da. Govori istinu.”
Slijedio je nov dugačak gutljaj kave. Cmokne usnama. A onda se Ike
zapiljio u Thea kao da mu želi pročitati misli.
Nastavio je. “Danas je četvrtak, treći dan suđenja. Koliko sam čuo,
sudac Gantry kani završiti još ovaj tjedan, pa čak i ako to znači da će se
rasprava održati u subotu. Znači, suđenje je vjerojatno već napola gotovo.”
Theo je kimnuo. Njegov je stric strpao u usta još jedan veliki zalogaj i
polako žvakao. Prošla je čitava minuta.
Konačno je progutao i rekao: “Dakle pitanje je, dakako, što bi se u ovoj
fazi suđenja, ako uopće išta, moglo ili trebalo učiniti u vezi s tim
svjedokom?”
“Tako je”, rekao je Theo.
“Da, a sve mi se čini da gospodinu Jacku Hoganu treba pokoje
iznenađenje. Optužba je proces započela sa slabim argumentima koji su s
vremenom samo još više oslabjeli.”
“Mislio sam da ne pratiš suđenje.”
“Imam prijatelje, Theo. Izvore.”
Ike je skočio na noge i zaputio se prema drugom kraju sobe gdje su se
nalazile stare police pune pravnih knjiga. Prstom je prešao po hrptu nekoliko
njih, a onda je zgrabio jednu i počeo je prelistavati. Vratio se za stol, sjeo i
položio knjigu pred sebe, tražeći nešto u njoj. Nakon poduže šutnje napokon
je rekao: “Evo ga. Prema našem pravilniku, sudac u kaznenom postupku ima
pravo poništiti suđenje ako smatra da je bilo nekih nepravilnosti. Navodi se
nekoliko primjera: porotniku pristupi netko tko bi mogao imati osobne koristi
od ishoda suđenja; važan svjedok se razboli ili iz nekog razloga ne može
svjedočiti; ključni dokaz nestane. Takve neke stvari.”
Theo je to sve već znao. “Obuhvaća li to i nenajavljenog svjedoka?”
pitao je.
 “Ne izričito, ali riječ je o dosta općenitom pravilu koje sucu
omogućava da postupi kako god on misli da je ispravno. Moglo bi se
ustvrditi da je izostanak važnog svjedoka opravdana osnova za poništenje
suđenja.”
“Što se događa nakon poništenja suđenja?”
“Optužbe time nisu odbačene. Zakazuje se novo suđenje.”
“Za kada?”
“To ovisi o sucu, ali pretpostavljam da Gantry u ovom slučaju ne bi
predugo čekao. Nekoliko mjeseci. To je dovoljno vremena da se taj tajni
svjedok malo pribere.”
Theu su misli tolikom brzinom prolazile glavom da se nije mogao
odlučiti što da sljedeće kaže.
Ike je rekao: “Dakle, Theo, pitanje je sljedeće, kako uvjeriti suca
Gantryja da poništi suđenje prije no što slučaj preuzme porota? Prije no što
porota odluči da gospodin Duffy nije kriv, iako je zapravo kriv?”
“Ne znam. Tu ti stupaš na scenu, Ike. Trebam tvoju pomoć.”
Ike je odgurnuo knjigu u stranu i otkinuo nov komad rolice od cimeta.
Žvačući, razmatrao je nastalu situaciju. “Evo što ćemo”, rekao je, i dalje
žvačući. “Ti otiđi u školu. Ja ću skočiti do sudnice i vidjeti što se ondje
zbiva. Još ću malo istražiti stvar, možda ću porazgovarati s par prijatelja.
Neću spominjati tvoje ime. Vjeruj mi, Theo, uvijek ću te štititi. Možeš li me
nazvati za vrijeme užine?”
“Naravno.”
“Briši.”
Kad je Theo bio kod vrata, Ike je rekao: “Zašto to nisi ispričao svojim
roditeljima?”
“Misliš da bih trebao?”
“Ne još. Možda kasnije.”
“Oni su vrlo etični, Ike. Znaš to i sam. Oni su službenici suda i
vjerojatno bi me natjerali da otkrijem sve što znam. To je sve prilično
komplicirano.”
“Zapravo je previše komplicirano za jednog trinaestogodišnjaka,
Theo.”
 “Mislim da se tu slažem s tobom.”
“Nazovi me za vrijeme užine.”
“Hoću, Ike. Hvala ti.”

Za vrijeme odmora, baš kad je Theo pohitao pronaći April, netko ga je

dozvao odnekuda niže iz hodnika. Bio je to Sandy Coe koji je trčao za njim,
pokušavajući ga dostići.
“Theo,” rekao je, “imaš minutu?”
“Uh, naravno.”
“Gle, samo sam ti želio reći da su se moji roditelji sastali s onim
stečajnim odvjetnikom, onim Mozingom, i obećao im je da nećemo izgubiti
kuću.”
“To je sjajno, Sandy.”
“Rekao je da će morati proglasiti osobni stečaj – napraviti sve ono što
si mi objasnio – ali na kraju ćemo ipak zadržati kuću.” Sandy je posegnuo u
ruksak, izvukao jednu omanju omotnicu i pružio je Theu. “Ovo je od moje
mame. Rekao sam joj za tebe i mislim da je to pismo zahvale.”
Theo ga je nevoljko uzeo. “Stvarno nije trebala, Sandy. Nisam učinio
ništa posebno.”
“Ništa posebno? Theo, moći ćemo zadržati kuću.”
U tom je času Theo opazio da se Sandyjeve oči sjaje. Bio je na rubu
suza. Theo mu je stegnuo ruku i nekoliko je puta čvrsto protresao pa je rekao:
“Bilo mi je zadovoljstvo, Sandy. I samo reci ako ti opet mogu ikako
pomoći.”
“Hvala, Theo.”
Za vrijeme Politike i društva, gospodin Mount je zamolio Thea da
razredu prenese najnovije vijesti sa suđenja gospodinu Duffyju. Theo im je
rastumačio da optužba pokušava dokazati da su gospodin i gospođa Duffy
imali problema u braku i da su prije dvije godine zamalo podnijeli zahtjev za
razvod. Nekoliko njihovih prijatelja pozvano je za svjedoke, ali – prema
Theovu mišljenju – gospodin Nance u potpunosti ih je dotukao svojim oštrim
unakrsnim ispitivanjem.
 U jednom mu je času palo na pamet da bi mogao upaliti laptop i
pročitati im netom objavljeni dijalog iz sudnice, ali shvatio je da to možda i
nije najbolja ideja. Upasti na internetske stranice sudske zapisničarke nije
bio nikakav zločin, ali ipak je u tome bilo nečega pogrešnog.
Čim je sat završio, a dječaci krenuli u kantinu, Theo je zbrisao u WC i
nazvao Ikea. Bilo je već skoro dvanaest i trideset. “Oslobodit će ga”, rekao
je Ike, javljajući se na telefon. “Nema šanse da Hogan uspije ishoditi osudu.”
“Koliko si dugo bio tamo?” pitao je Theo, skrivajući se u kabini.
“Čitavo jutro. Clifford Nance suviše je dobar, a Hogan se malo izgubio.
Promatrao sam porotnike. Pete Duffy nije im simpatičan, ali dokaza
jednostavno nema. Oslobodit će ga.”
“Ali kriv je, Ike.”
“Ako ti tako kažeš, Theo. Ali ja ne znam ono što ti znaš. Nitko to ne
zna.”
“Što ćemo napraviti?”
“Još uvijek radim na tome. Navrati poslije škole.”
“Može.”
 D

N ajpopularnija cura u osmom razredu bila je kovrčava brineta po imenu

Hallie. Bila je jako slatka i druželjubiva i rado je flertovala. Bila je
predvodnica navijačica, ali i dobra sportašica. Nijedan dječak nije se
usuđivao izazvati je na teniski dvoboj, a jednom je čak pobijedila Briana u
plivanju, i to na sto metara slobodno i pedeset prsno. Budući da ju je prije
svega zanimao sport, Theovo ime nalazilo se tek negdje na njezinoj B-listi.
Možda čak i C-listi.
No, zahvaljujući činjenici da je imala vrlo temperamentnog psa, Theo
se našao u prilici da se nađe na boljoj listi.
Radilo se o šnauceru koji bi često postao nervozan kad bi ga cijeli dan
ostavili samog kod kuće. Pas je nekako pobjegao kroz vratašca za kućne
ljubimce, iskopao rupu i provukao se ispod ograde oko stražnjeg dvorišta da
bi ga, kojih petstotinjak metara od kuće, pokupio veterinarsko-higijenski
servis. Theo je sve to doznao dok je dovršavao ručak. Hallie je s dvije
prijateljice dojurila do stola za kojim je jeo i u jednom mu dahu sve
ispričala. Hallie je bila jako uzrujana, i uplakana, i Theo si nije mogao
pomoći, a da ne primijeti koliko je slatka čak i kad plače. Bio je to velik
trenutak za Thea.
“Je li se to već koji put dogodilo?” pitao je.
Ona je obrisala suze s lica i rekla: “Da. Rockyja su pokupili i prije par
mjeseci.”
“Hoće li ga ugušiti plinom?” pitao je Edward. On je stajao u grupici
učenika koji su se u međuvremenu okupili oko Thea i Hallie i njezinih
prijateljica. Hallie je obično privlačila čitavu gomilu dječaka. Na pomisao
da bi njezina psa mogli ugušiti plinom, zaplakala je još jače.
“Daj, začepi”, obrecnuo se Theo na Edwarda koji je ionako bio pravi
bezveznjak. “Ne, neće ga ugušiti plinom.”
 Hallie je rekla: “Moj je tata na putu, a mama obilazi pacijente sve do
kasno popodne. Ne znam što da radim.”
Theo je u međuvremenu sklonio ručak u stranu i otvorio laptop. “Smiri
se, Hallie. Već sam rješavao slične probleme.” Pritisnuo je nekoliko tipki, a
grupica učenika primakla se još bliže. “Pretpostavljam da je pas registriran”,
rekao je Theo.
Strattenburg je imao uredbu prema kojoj je svaki pas morao biti
registriran i prijavljen. Pse lutalice pokupio bi servis i držao u prihvatilištu
trideset dana. Ako lutalicu nakon trideset dana nitko ne bi udomio, onda bi
jadnog psa uspavali. Ili “ugušili plinom”, kako se to Edward grubo izrazio.
Ali zapravo uopće nisu koristili plin.
Halliena obitelj spadala je među uglednije u gradu. Njezin otac bio je
na čelu jedne tvrtke, a njezina je majka bila vrlo zaposlena liječnica. Dakako
da je njihov pas bio uredno registriran. “Da”, rekla je. “Na tatino ime.”
“A ono je?” pitao je Theo, spretno tipkajući.
“Walter Kershaw.”
Theo je tipkao. Svi su čekali. Plač je prestao.
“U redu”, rekao je Theo, tipkajući i proučavajući ekran. “Upravo
provjeravam evidenciju upisa veterinarsko-higijenskog servisa.” Još malo
tipkanja. “Evo, tu je. Rockyja su doveli u prihvatilište jutros u devet i
trideset. Optužen je za kršenje zakona o obaveznoj vodilici, što je njegov
drugi prekršaj ove godine. Globa će biti dvadeset dolara, i još osam za
troškove smještaja. Nakon trećeg prekršaja slijedi mu deset dana iza rešetaka
i globa od sto dolara.”
“Kad ga mogu pokupiti?” pitala je Hallie.
“Sud za životinje zasjeda od četiri do šest svakog popodneva, četiri
dana u tjednu, jedino ponedjeljkom ne radi. Možeš li doći na sud danas
popodne?”
“Pa, mogu, ali ne bi li moji roditelji trebali biti prisutni?”
“Ne. Ja ću biti ondje. Već sam rješavao slične probleme.”
“Zar ne treba pravog odvjetnika?” pitao je Edward.
“Ne, ne na Sudu za životinje. Čak bi se i tupan poput tebe ondje mogao
snaći.”
 “A novac?” pitala je Hallie.
“Ne mogu ti ništa naplatiti. Još nemam odvjetničku dozvolu.”
“Ne za tebe, Theo. Novac za globu?”
“A, to. Plan je sljedeći. Preko interneta ću predati zahtjev za
preuzimanje. To u biti znači da Rocky priznaje krivnju za kršenje zakona o
obaveznoj vodilici, što je tek manji prekršaj, i da ćeš ti, kao jedan od
vlasnika, platiti globu i preuzeti ga iz prihvatilišta. Poslije škole svrati u
bolnicu, otiđi do majke i uzmi od nje novac pa ćemo se u četiri naći kod
zgrade suda.”
“Hvala ti, Theo. Hoće li Rocky biti ondje?”
“Ne. Rocky ostaje u prihvatilištu. Ti i tvoja majka možete ga kasnije
tamo pokupiti.”
“Zašto ga ne mogu dobiti na sudu?” pitala je.
Theo ponekad nije mogao vjerovati kakva su blesava pitanja u stanju
postaviti njegovi prijatelji. Sud za životinje bio je najniži od svih sudova.
Zvali su ga još i mica-maca sudnica i pravosudni sustav prema njemu se
odnosio kao prema kakvom neželjenom pastorčetu. Sudom je predsjedao
odvjetnik kojeg su prethodno izbacili iz svih tvrtki u gradu. Nosio je
traperice i vojničke čizme i ovakav nizak položaj nije mu služio na čast.
Pravila su dopuštala da se bilo koja osoba čija je životinja bila u nevolji
pojavi pred sudom bez odvjetnika i sama vodi svoj slučaj. Većina odvjetnika
izbjegavala je mica-maca sudnicu jer su držali da je ona daleko ispod
njihova dostojanstva. Soba za rasprave nalazila se u podrumu zgrade suda,
daleko od ostalih, važnijih sudova.
Zar je Hallie stvarno mislila da sudski službenici svakog popodneva
onamo dovlače gomilu pasa i mačaka, čvrsto vezanih i s brnjicama, kako bi
nazočili raspravi i bili vraćeni vlasnicima? Osobe optužene za kaznena djela
dovodili su iz zatvora i držali u sudskom pritvoru gdje su čekale svoj red
pred sucem. Ali ne pse i mačke.
Theo je Hallie, koja je sad izgledala još i slađe, zamalo odvratio nešto
sarkastično, ali se umjesto toga samo nasmiješio i rekao: “Žao mi je, Hallie,
ali to ne ide tako. Ali Rocky će već večeras biti kod kuće, živ i zdrav.”
“Hvala ti, Theo. Najbolji si.”
 ***

Nekoga drugog, uobičajenog dana ove bi riječi Theu još satima odzvanjale u
ušima, ali ovo nije bio uobičajen dan. Theo je bio previše zaokupljen
suđenjem Peteu Duffyju. Ike je bio u sudnici i Theo mu je čitavo popodne
slao SMS-poruke.

Theo je napisao: >Jesi tamo? Javi novosti.

Ike je odgovorio: >>Da, na galeriji. Gužva. Državno
završilo u dva. Fino pobudili sumnju pričom o razvodu i
kompićima s golfa.
> Dovoljno dokaza?
>> Nipošto. Tipa će osloboditi. Osim...
> Imaš plan?
>> Još radim na tome. Dolaziš na sud?
> Možda. Što se događa?
>> Prvi svjedok obrane. Duffyjev poslovni partner.
Dosadno.
> Moram ići. Kemija. Čujemo se.
>> Da sam vidio 5 iz kemije. OK?
> Nema problema.

Iako strattenburški odvjetnici nisu imali naročito visoko mišljenje o Sudu za

životinje, na njemu je rijetko kad bilo dosadno. Spor se vodio oko šarene
boe po imenu Herman, a Herman je očito bio sklon bježanju. Njegove
pustolovine ne bi predstavljale problem da je njegov vlasnik živio negdje na
selu, u nekom manje urbanom okruženju. Međutim njegov vlasnik,
tridesetogodišnjak rabijatna izgleda kojem su se na vratu nazirale tetovaže,
živio je u napučenoj zgradi u siromašnom dijelu grada. Njegov susjed
užasnuo se kad je jednog ranog jutra, dok si je pripremao zdjelicu zobene
kaše, otkrio Hermana ispruženog na kuhinjskom podu.
Susjed je bio bijesan. Hermanov vlasnik bio je ogorčen. Ozračje je bilo
napeto. Theo i Hallie sjedili su na sklopivim stolicama kao jedini promatrači
u sićušnoj sudnici. Knjižnica tvrtke Boone &Boone bila je veća, i puno
ugodnija.
Herman je bio javno izložen. Nalazio se u velikom žičanom kavezu
postavljenom na ugao sudačke klupe, nedaleko od suca Yecka koji ga je
pomno motrio. Jedina druga službena osoba u sudnici bila je postarija
službenica koja je tu radila već godinama, a bila je poznata kao najveće staro
gunđalo u čitavoj zgradi. Ona nije htjela imati nikakva posla s Hermanom.
Povukla se u dalji kut, ali je svejedno djelovala uplašeno.
“Kako bi se to vama svidjelo, suče?” rekao je susjed. “Da živite u istoj
zgradi s tim stvorenjem, i da nikad ne znate hoće li početi gmizati preko
vašeg kreveta dok spavate?”
“Bezopasan je”, rekao je vlasnik. “Ne grize.”
“Bezopasan? A da sam dobio srčani napad? To nije u redu, suče.
Morate nas zaštititi.”
“Ne izgleda bezopasno”, rekao je sudac Yeck i svi su pogledali
Hermana koji je bio omotan oko lažne grane u kavezu i posve nepomičan te
se činilo kao da spava, nimalo impresioniran ozbiljnošću rasprave.
“Nije li prilično velik za crvenorepu bou?” pitao je sudac Yeck, kao da
je dosad imao priliku vidjeti već popriličan broj šarenih boa.
“Dvjesto dvadeset centimetara, ili tako nekako”, ponosno je rekao
vlasnik. “Spada među malo duže.”
“Imate li i druge zmije u stanu?” pitao je sudac.
“Nekoliko njih.”
“Koliko?”
“Četiri.”
“O, bože”, rekao je susjed. Izgledalo je kao da će se onesvijestiti.
“I sve su boe?” pitao je sudac.
“Tri boe i kraljevska zmija.”
“A smijem li pitati zašto?”
Vlasnik se premjestio s noge na nogu, slegnuo ramenima i rekao: “Neki
ljudi vole papige, drugi zamorce. Pse, mačke, konje, koze. Ja, ja volim zmije.
One su krasni ljubimci.”
“Krasni ljubimci”, bijesno je protisnuo susjed.
“Je li to prvi put da je jedna od njih pobjegla?” pitao je sudac Yeck.
“Da”, rekao je vlasnik.
“Ne”, rekao je susjed.
 “E, sad je uistinu sve jasnije.”
Koliko god sve to bilo zanimljivo, Theo se nije uspijevao usredotočiti
na Hermana i njegove probleme. Dvije su mu stvari odvlačile pozornost.
Prije svega činjenica da je Hallie sjedila sasvim blizu njega, i to je ovaj
trenutak činilo jednim od najugodnijih u njegovu životu. Ali čak je i to bilo u
sjeni jednog znatno ozbiljnijeg problema – što napraviti u vezi s Juliovim
bratićem.
Suđenje za ubojstvo ubrzano se bližilo kraju. Odvjetnici i svjedoci
uskoro će završiti. Sudac Gantry uskoro će slučaj predati na razmatranje
poroti. Vremena je bilo sve manje.
“Morate nas zaštititi, suče”, rekao je susjed ponovno.
“Što želite da učinim?” odvratio mu je oštro sudac Yeck. Već je pomalo
gubio strpljenje.
“Ne možete li narediti da ga unište?”
“Želite smrtnu kaznu za Hermana?”
“Zašto ne? U našoj zgradi ima djece.”
“To mi se čini malo prestrogo”, rekao je sudac Yeck. Bilo je očito da
neće narediti da Hermana usmrte.
“Ma, dajte”, rekao je vlasnik s gnušanjem. “Nikad nije nikome naudio.”
“Možete li se pobrinuti da zmija ostane u vašem stanu?” pitao je sudac.
“Da. Imate moju riječ.”
“Evo što ćemo učiniti”, rekao je sudac Yeck. “Odvedite Hermana kući.
Ne želim ga više nikad vidjeti. Nemamo ga gdje držati u prihvatilištu. Ne
želimo ga u prihvatilištu. Nitko u prihvatilištu ne voli Hermana. Razumijete
li što vam govorim?”
“Pretpostavljam”, rekao je vlasnik.
“Ako Herman ponovo pobjegne, ili ako netko zatekne vaše zmije izvan
vašeg stana, onda neću imati izbora i morat ću narediti da se unište. Sve do
jedne. Je li to dovoljno jasno?”
“Da, časni suče. Obećavam.”
“Kupio sam sjekiru”, rekao je susjed gnjevno. “Sjekiru s dugačkom
drškom. Platio sam je dvanaest dolara u željezariji.” Ljutito je prstom
pokazao na Hermana. “Ako vidim tu zmiju, ili bilo koju zmiju, u svom stanu,
ili bilo gdje drugdje, nećete se morati ponovo angažirati, gospodine časni
suče.”
“Smirite se.”
“Kunem se da ću ga ubiti. Trebao sam ga već i ovaj put ubiti, ali nisam
se snašao. A i nisam imao sjekiru.”
“Sad bi bilo dosta”, rekao je sudac Yeck. “Slučaj je zaključen.”
Vlasnik se požurio naprijed, uhvatio teški kavez i nježno ga podigao sa
sudačke klupe. Herman se nije ni najmanje uznemirio. Nije pokazao
pretjerano zanimanje za diskusiju o svojoj možebitnoj smrti. Susjed je
ljutitim korakom napustio sudnicu. Vlasnik i Herman još su se malo vrzmali
uokolo, a onda su i oni otišli.
Nakon što su se vrata zalupila, službenica se vratila na svoju stolicu
pored sudačke klupe. Sudac je kratko proučio neke spise, a onda je podigao
pogled prema Theu i Hallie. U sudnici nije bilo nikoga drugog.
“O, zdravo, gospodine Boone”, rekao je.
“Dobar dan, suče”, rekao je Theo.
“Ovdje si zbog nekog sudskog predmeta?”
“Da, gospodine. Trebao bih vratiti psa vlasniku.”
Sudac je podigao jedan list papira, današnji dnevni red. “Rockyja?”
pitao je.
“Da, gospodine.”
“U redu. Možete pristupiti.”
Theo i Hallie prošli su kroz pomična vratašca i prišli jedinom stolu u
prostoriji. Theo je pokazao Hallie gdje da sjedne. On je ostao stajati, baš
poput pravog odvjetnika.
“Izvoli”, rekao je sudac Yeck, naočigled uživajući u ovom trenutku i u
tome kako se mladi Theo Boone svojski trudio zadiviti svoju ljupku
klijenticu. Osmjehnuo se i prisjetio Theova prvog pojavljivanja u svojoj
sudnici. Tad je Theo još bio jedan vrlo uplašen dječak i grozničavo se trudio
spasiti odbjeglog psa mješanca, onoga istog kojeg je poslije odveo kući i
nazvao ga Sudac.
“Dakle, časni suče”, započeo je Theo prema svim pravilima. “Rocky je
patuljasti šnaucer, registriran na gospodina Waltera Kershawa koji je
trenutno na poslovnom putu. Njegova žena, doktorica Phyllis Kershaw,
pedijatrica je i nije mogla doći. Moja stranka je njihova kći, Hallie, koja
pohađa osmi razred iste osnovne škole kao i ja.” Theo je rukom nekako
napola mahnuo prema Hallie koja je istovremeno bila preplašena, ali i
uvjerena da Theo zna što radi.
Sudac Yeck nasmiješio se Hallie sa svog povišenog mjesta. Zatim je
rekao: “Vidim da mu je ovo drugi prekršaj.”
“Da, gospodine”, rekao je Theo. “Prvi se dogodio prije četiri mjeseca i
tada je gospodin Kershaw sve sredio u prihvatilištu.”
“A Rocky je sad pritvoren?”
“Da, gospodine.”
“Ne poričeš činjenicu da je bio vani bez nadzora, zar ne?”
“Ne, gospodine, ali tražim od suda da odbaci zahtjev za plaćanje globe
i troškova smještaja.”
“Na temelju čega?”
“Gospodine, vlasnici su poduzeli sve razumne mjere kako bi spriječili
da njihov pas pobjegne. Kao i uvijek, Rockyja su ostavili na sigurnom. Kuća
je bila zaključana. Alarm je bio uključen. Vrata koja vode do ograde oko
stražnjeg vrta bila su zatvorena. Učinili su sve što je bilo moguće kako bi
ovo spriječili. Rocky je vrlo temperamentan i često postane nervozan kad
ostane sam. Rado bježi kad uspije izaći. Vlasnici to znaju. Nisu bili
nemarni.”
Sudac je skinuo naočale za čitanje i, grickajući njihovu dršku, zamislio
se nad ovime. “Je li to istina, Hallie?” pitao je.
“O, da, gospodine. Jako pazimo da Rocky ne može izaći iz kuće.”
“Radi se o jako pametnom psu, časni suče”, rekao je Theo. “Nekako se
probio kroz vratašca za kućne ljubimce u praonici i pobjegao u stražnje
dvorište gdje je onda prokopao rupu ispod ograde.”
“A što ako to ponovo učini?”
“Vlasnici namjeravaju podebljati zaštitu, gospodine.”
“U redu. Odbacit ću zahtjev za plaćanjem globe i troškova. Ali ako
Rockyja ponovno uhvate, udvostručit ću sve globe i troškove. Je li to jasno?”
“Da, časni suče.”
 “Slučaj je zaključen.”
Dok su hodnikom u prizemlju hodali prema glavnom ulazu, Hallie je
rukom obujmila Theov lijevi lakat. Koračali su ruku pod ruku. Theo je
nesvjesno usporio. Kakav trenutak. “Odličan si odvjetnik, Theo”, rekla je.
“Baš i nisam. Ne još.”
“Zašto me koji put ne nazoveš?” pitala je.
Zašto? E, to je bilo dobro pitanje. Vjerojatno zato što mu se činilo da je
suviše zauzeta pričanjem sa svim onim ostalim dječacima. Svaka je dva
mjeseca mijenjala dečka. Nikad mu nije palo na pamet da je nazove.
“Hoću”, rekao je. Ali znao je da neće. Zapravo i nije tražio curu, a,
osim toga, April bi strašno pogodilo kad bi pokazao da ga zanima namiguša
poput Hallie.
Cure, suđenja za ubojstvo, tajni svjedoci. Život se odjednom jako
zakomplicirao.
 T

N akon podužeg rastanka, Theo se spustio natrag na zemlju. Doslovno je

potrčao stepenicama do prvog kata, a zatim i do galerije gdje je
zatekao Ikea kako sjedi u prvom redu. Ubacio se pored njega. Već je bilo
skoro pet sati.
Svjedočio je agent osiguravajućeg društva koji je prije malo više od
dvije godine Duffyjevima prodao policu vrijednu milijun dolara. Clifford
Nance vodio ga je, korak po korak, kroz njegovo poslovanje s bračnim
parom. Pomno je istaknuo da su kupljene dvije police, jedna kojom se
osiguravao život gospođe Myre Duffy i druga, na ime gospodina Petera
Duffyja. Obje su vrijedile milijun dolara. Obje su zamijenile već postojeće
police na temelju kojih bi se, u slučaju smrti, onom drugom isplatilo petsto
tisuća dolara. U toj transakciji nije bilo ničega neobičnog. Agent je
posvjedočio da je ona zapravo vrlo uobičajena – bračni par razborito je
povećavao pokriće radi međusobne zaštite u slučaju prerane smrti. Oboje su
dobro znali što rade i bez oklijevanja su nadogradili police.
U trenutku kad je Clifford Nance završio s ispitivanjem, isplata od
milijun dolara zvučala je znatno manje sumnjivo. Jack Hogan je tijekom
unakrsnog ispitivanja u nekoliko navrata pokušao oštro napasti svjedoka, ali
bez uspjeha. Kad je agent završio, sudac Gantry zaključio je da bi za danas
bilo dosta.
Theo je promatrao porotu kako u koloni izlazi iz sudnice dok su svi
ostali čekali, a onda je svoju pažnju usmjerio na članove obrambenog tima
koji su se okupljali oko Petea Duffyja i samodopadno se osmjehivali i
rukovali, slaveći još jedan uspješan dan u sudnici. Bili su vrlo
samopouzdani. Omar Cheepe nije bio s njima.
“Radije ne bih razgovarao ovdje”, rekao je Ike prigušenim glasom.
“Možeš li svratiti do ureda?”
“Naravno.”
 “Sada?”
“Slijedim te u stopu.”
Deset minuta kasnije bili su u Ikeovu uredu, iza zaključanih vrata. Ike je
otvorio mali hladnjak smješten na podu iza radnog stola. “Imam Budweiser i
Sprite.”
“Budweiser”, rekao je Theo.
Ike mu je dodao Sprite, a za sebe je otvorio konzervu Buda. “Nemaš
previše mogućnosti”, rekao je i otpio gutljaj.
“To sam i pretpostavljao.”
“Kao prvo, možeš ne poduzeti ništa. Sutra je petak i obrana će
vjerojatno završiti tijekom popodneva. Šuška se da će Pete Duffy svjedočiti,
i to kao posljednji. Porota bi mogla dobiti slučaj na razmatranje već kasnije
popodne. Ako ništa ne poduzmeš, porota će se povući u sobu za porotu i
odlučiti o presudi. Mogu presuditi da je kriv, ili da nije kriv, ili može doći
do podjele mišljenja pa neće moći donijeti presudu. To se zove neodlučna
porota.”
Theo je sve to znao. U proteklih je pet godina pratio znatno više suđenja
od Ikea.
Njegov je stric nastavio: “Kao drugo, možeš otići do tog tajanstvenog
svjedoka i pokušati ga nagovoriti da smjesta istupi. Nisam siguran što bi
sudac Gantry učinio kad bi sad bio suočen s takvim iskazom. Uvjeren sam da
još nikad nije bio u takvoj situaciji, ali dobar je sudac i učinit će ispravnu
stvar.”
“Nema šanse da taj momak istupi. Previše se boji.”
“U redu, to nas dovodi do tvoje treće mogućnosti. Možeš svejedno otići
do suca ne otkrivajući ime tog svjedoka...”
“Ne znam kako mu je ime.”
“Ali znaš tko je, je li tako?”
“Tako je.”
“Znaš li gdje živi?”
“Znam otprilike dio grada. Ne znam njegovu adresu.”
“Znaš li gdje radi?”
“Možda.”
 Ike se oštro zagledao u Thea i otpio još jedan gutljaj iz konzerve.
Nadlanicom je obrisao usta. “Kao što sam rekao, ne otkrivajući njegov
identitet, objasni sucu da na suđenju nije prisutan ključni svjedok i da će
njegov izostanak vrlo vjerojatno za posljedicu imati pogrešnu presudu.
Sudac će, dakako, htjeti sve detalje: Tko je on? Gdje radi? Kako se uopće
dogodilo da je postao svjedok? Što je točno vidio? I tako dalje.
Pretpostavljam da će imati tisuće pitanja i ako ne odgovoriš na njih, mogao
bi se naljutiti.”
“Ne sviđa mi se ni jedna od ove tri mogućnosti”, rekao je Theo.
“Ni meni.”
“Pa što da onda napravim, Ike?”
“Odustani, Theo. Ne zabadaj svoj nos u to. Time se ne bi trebao baviti
dječak poput tebe. Time se ne bi trebali baviti ni odrasli. Porota se sprema
donijeti pogrešnu presudu, ali, s obzirom na predočene dokaze, ne možeš je
kriviti. Znaš, sistem ne funkcionira baš uvijek. Koliko je samo nevinih ljudi
osuđeno na smrtne kazne. Koliko se samo krivaca uspije izvući. Pogreške se
događaju, Theo. Odustani.”
“Ali ova se pogreška još nije dogodila i moguće ju je spriječiti.”
“Nisam baš siguran da ju je moguće spriječiti. Teško da će sudac
Gantry prekinuti važno suđenje koje tek što nije završilo samo zato što je čuo
za možebitnog svjedoka. To je dosta nategnuto, Theo.”
To se zaista teško moglo očekivati i Theo se morao složiti s njim.
“Pretpostavljam da si u pravu.”
“Naravno da sam u pravu, Theo. Ti si ipak samo klinac. Pusti sve
kvragu.”
“U redu, Ike.”
Neko su se vrijeme gledali bez riječi, čekajući da onaj drugi prvi
progovori. Naposljetku je Ike rekao: “Obećaj mi da nećeš učiniti neku
glupost.”
“Što, na primjer?”
“Na primjer otići k sucu. Znam da ste vas dvojica bliski.”
Ponovo su neko vrijeme šutjeli.
“Obećaj mi, Theo.”
 “Obećavam da neću ništa poduzeti prije nego što porazgovaram s
tobom.”
“Pošteno.”
Theo je skočio na noge. “Moram ići. Imam puno zadaće.”
“Kako ti ide španjolski?”
“Odlično.”
“Čujem da je nastavnica zbilja nešto posebno. Gospođa, kako se ono
zove?”
“Gospođa Monique. Jako je dobra. Kako znaš...”
“Pratim ja što se događa, Theo. Nisam baš takav šašavi samotnjak kao
što svi misle. Možete li u sklopu školskog programa već učiti kineski?”
“Možda u srednjoj školi.”
“Mislim da bi trebao početi učiti kineski, na vlastitu ruku. To je jezik
budućnosti, Theo.”
Theo se ponovo razljutio zbog činjenice da mu stric šakom i kapom
dijeli savjete koje nije tražio i koji mu pouzdano nisu trebali. “Razmislit ću o
tome, Ike. Trenutno imam dosta obaveza.”
“Možda ću sutra navratiti na suđenje”, rekao je Ike. “Danas sam
zapravo prilično uživao. Javi mi se SMS-porukom.”
“Može, Ike.”

U tvrtki Boone &Boone bilo je prilično mirno kad se Theo ondje pojavio
nekoliko minuta iza šest. Elsa, Vince i Dorothy već su odavno otišli.
Gospođa Boone bila je kod kuće i po svoj je prilici prelistavala još jedan
loš roman. Njezin književni kružok sastajao se u sedam u kući gospođe
Esther Guthridge i ondje će, uz večeru i vino, raspravljati o gotovo svemu
drugom osim o knjizi mjeseca. U kružoku je bilo ukupno deset žena koje su
naizmjence birale knjige. Theo se nije mogao sjetiti posljednje koja se
njegova majci svidjela, pa čak ni među onima koje je sama odabrala. Svakog
se mjeseca žalila na knjigu koju je u tom času trebala čitati. To je djelovalo
kao pomalo čudan princip vođenja kružoka, barem po Theovu mišljenju.
Kad je ušao u ured na katu, Woods Boone upravo je ubacivao
dokumente u aktovku. Theo se često pitao zašto njegov otac trpa hrpe spisa i
knjiga u aktovku i svake je večeri tegli doma kao da će raditi najmanje do
ponoći. A neće. Nikad nije radio kod kuće, nikad nije ni taknuo aktovku koju
bi uvijek ostavio ispod stolića u predvorju, pored ulaznih vrata. I ondje bi
stajala čitavu noć, sve dok gospodin Boone ne bi rano ujutro otišao na
doručak i potom u ured, gdje bi je raspakirao i istresao njezin sadržaj na svoj
strahovito neuredni radni stol. Theo je imao osjećaj da je uvijek ispunjena
jednim te istim stvarima – istim knjigama, spisima, papirima.
Zapazio je da odvjetnici rijetko kad idu nekamo bez aktovke. Možda
samo na ručak. Njegova je majka svoju također teglila kući, ali ona bi je
povremeno otvorila i pročitala nešto od njezina sadržaja.
“Kako je bilo danas u školi?” pitao je gospodin Boone.
“Odlično.”
“To je dobro. Čuj, Theo, tvoja majka večeras ima književni kružok. Ja
ću nakratko svratiti do suca Plankmorea. Stari je sve slabiji i trebao bih
ostati uz njega jedno par sati. Bojim se da neće još dugo.”
“Naravno, tata. Nema problema.”
Sudac Plankmore imao je preko devedeset godina i umirao je od više
različitih bolesti. Bio je istinska legenda u strattenburškom pravničkom
svijetu i većina ga je odvjetnika obožavala.
“Ostalo je malo špageta pa ih možeš ubaciti u mikrovalnu.”
“Bit ću okej, tata. Ne brini. Vjerojatno ću još nekih sat vremena učiti
ovdje, a onda ću otići kući. Pobrinut ću se i za Suca.”
“Siguran si?”
“Naravno.”
Theo je otišao do svog ureda, izvadio stvari iz ruksaka i upravo se
pokušavao usredotočiti na zadaću iz kemije kad je netko tiho pokucao na
stražnja vrata. Bio je to Julio, već drugi dan zaredom.
“Možemo li razgovarati vani?” rekao je, vrlo nervozan.
“Slobodno uđi”, rekao je Theo. “Svi su otišli. Možemo razgovarati
ovdje.”
“Jesi li siguran?”
“Da. O čemu se radi?”
Julio je sjeo. Theo je zatvorio vrata.
 “Razgovarao sam s bratićem prije sat vremena. Jako je nervozan.
Policajci su danas bili na terenu za golf. Misli da si im ispričao za njega.”
“Ma, daj, Julio. Nikome nisam rekao. Kunem se.”
“Zašto je onda policija bila ondje?”
“Nemam pojma. Jesu li htjeli razgovarati s tvojim bratićem?”
“Mislim da ne. Zbrisao je kad je ugledao policijski auto.”
“Jesu li policajci bili u uniformi?”
“Mislim da jesu.”
“Jesu li došli autom za koji je bilo očito da je policijski?”
“Mislim da jesu.”
“Gle, Julio, dao sam ti svoju riječ. Nisam ništa rekao policiji. A da su s
tvojim bratićem htjeli razgovarati o ubojstvu, ne bi imali uniforme i ne bi
došli u autu na čijim vratima piše POLICIJA. Nema šanse. Došli bi
istražitelji, u sakoima i s kravatama, u neoznačenim automobilima.”
“Jesi li siguran?”
“Da, siguran sam.”
“U redu.”
“Izgleda da tvoj bratić postane prilično nervozan kad god opazi
policajce, zar ne?”
“Baš kao i većina ilegalaca.”
“To ti i govorim. Reci bratiću da se opusti.”
“Da se opusti? Teško se opustiti kad te u bilo kojem trenutku mogu
uhapsiti.”
“Imaš pravo.”
Julio je i dalje bio nervozan, očima je zvjerao po maloj prostoriji kao
da se boji da ih netko prisluškuje. Uslijedila je dugačka, nelagodna stanka
tijekom koje je svaki od njih čekao da onaj drugi nešto kaže. Konačno je
Julio rekao: “Ima još nešto.”
“Što?”
Ruke su mu se tresle dok je otkopčavao košulju da bi ispod nje izvukao
prozirnu plastičnu vrećicu sa zatvaračem. Pažljivo ju je položio na Theov
stol, kao da je to neki poklon koji više nikad ne želi dotaknuti. U njoj su bila
dva bijela predmeta, malo iznošena i izgužvana. Rukavice za golf.
“Bratić mi je to dao”, rekao je. “Dvije rukavice za golf koje je nosio
muškarac kojeg je vidio kako ulazi u kuću u kojoj je ona gospođa ubijena.
Jedna za desnu ruku i jedna za lijevu. Desna je posve nova. Lijeva je
nošena.”
Theo je izbuljio oči prema rukavicama u vrećici, ali nije se bio u stanju
pomaknuti i na trenutak uopće nije mogao doći do riječi. “Gdje je
pronašao...”
“Kad je muškarac izašao iz kuće, skinuo je rukavice i stavio ih u svoju
torbu za golf. Kasnije ih je ubacio u kantu za smeće pored aparata za vodu,
na početnom polju četrnaeste staze. Moj je bratić zadužen dvaput dnevno
prazniti kante za smeće. Opazio je muškarca i pomislio kako je čudno da
baca dobre rukavice.”
“Je li muškarac vidio njega?”
“Mislim da nije. Da jest, mislim da ne bi ostavio rukavice.”
“I to je bio muškarac kojem se sad sudi za ubojstvo?”
“Da, mislim da jest. Moj je bratić prilično siguran u to. Vidio ga je na
televiziji.”
“Zašto je zadržao rukavice?”
“Dečki koji tamo rade pretražuju smeće u potrazi za nečim korisnim.
Moj je bratić uzeo rukavice, ali nekoliko dana kasnije postao je sumnjičav.
Pretpostavljam da se na terenu za golf mogu čuti razne glasine pa se pričalo i
o mrtvoj ženi. Tako da je moj bratić sakrio rukavice. Sad se boji i uvjeren je
da ga policija motri. Ako ga pronađu s rukavicama, tko zna? Boji se da bi se
mogao naći u nevolji.”
“Policija ga ne motri.”
“Reći ću mu to.”
Ponovno su zašutjeli, a onda je Theo glavom pokazao prema
rukavicama, još se uvijek bojeći bilo što dotaknuti. “A što ćemo s njima?”
“Ja ih ne namjeravam zadržati.”
“Toga sam se i bojao.”
“Ti znaš što učiniti, je li tako, Theo?”
 “Nemam pojma. Trenutno se pitam kako sam se uopće našao u čitavoj
ovoj zbrci.”
“Zar ih ne možeš samo odnijeti u policijsku postaju?”
Theo se ugrizao za jezik da mu ne bi pobjegao neki izraz koji bi se
sasvim sigurno mogao protumačiti kao podrugljiv ili okrutan, ili pak oboje.
Kako je mogao od Julija očekivati da razumije kako sustav funkcionira?
Kako da ne, Julio, svratit ću do policijske postaje, na prijamnom pultu
predati plastičnu vrećicu s dvije rukavice za golf, objasniti da ih je nosio
onaj simpatični muškarac kojem se upravo sudi za ženino ubojstvo i koji je
doista i ubio svoju ženu jer ja, Theo Boone, znam istinu budući da sam,
nekim slučajem, razgovarao s ključnim svjedokom za kojeg nitko drugi ne
zna i, molim vas, gospođice za pultom, biste li ih odnijeli inspektorima
Odjela za ubojstva, ali nemojte im reći odakle vam.
Siroti Julio.
“Ne, bojim se da to neće ići, Julio. Policija bi postavljala previše
pitanja i tvoj bi se bratić mogao naći u nevolji. Najbolje će biti da rukavice
uzmeš sa sobom, a ja ću se praviti da ih nikad nisam vidio.”
“Nema šanse, Theo. Sad su tvoje.” Rekavši to, Julio je skočio na noge,
zgrabio kvaku i već je jednom nogom bio vani, a onda se osvrnuo i preko
ramena dobacio: “Pazi, Theo, obećao si da nikome nećeš reći.”
Theo je bio odmah iza njega. “Naravno.”
“Dao si mi riječ.”
“Naravno.”
Julio je iščeznuo u tami.
 Č

S udac je u sekundi smazao svoju zdjelicu špageta dok je Theo svoju

jedva taknuo. Stavio je suđe u perilicu, zaključao kuću i otišao u svoju
sobu gdje se presvukao u pidžamu, uzeo laptop i uvukao se u krevet. April je
bila on-line pa su se nekoliko minuta dopisivali. I ona je bila u krevetu, ali
njezina je soba već po običaju bila zaključana. Osjećala se puno bolje. S
majkom je otišla van na pizzu i čak su se malo i zabavile. Otac joj bio na
putu, ili su bar tako mislile, a to je život uvijek činilo lakšim. Poželjeli su si
laku noć pa je Theo preklopio laptop i dohvatio najnovije izdanje Sportskih
novosti. Ali nije mogao čitati, nikako se nije mogao koncentrirati. Bio je
pospan budući da sinoć nije previše spavao pa je ubrzo zadrijemao iako je
bio zabrinut, pa čak i uplašen.
Gospodin Boone prvi se vratio kući. Tiho se uspeo stepenicama i
otvorio vrata Theove sobe. Šarke na vratima po običaju su zaškripale.
Upalio je svjetlo i nasmiješio se nad spokojnim prizorom svog čvrsto
zaspalog sina. “Laku noć, Theo”, prošaptao je i ugasio svjetlo.
Zatvaranje vrata probudilo je Thea i nekoliko sekundi kasnije već je
ležao na leđima i zurio u mračni strop, razmišljajući o rukavicama za golf
skrivenim u njegovom uredu. Ikeov savjet da jednostavno odustane, da
zanemari činjenicu da postoji svjedok i da mirno promatra kako pravosudni
sustav odlazi kvragu djelovao mu je krajnje neprihvatljivo.
Ali opet, obećanje je obećanje, a Theo je Juliju i njegovu bratiću dao
riječ da će čuvati njihovu tajnu. A što ako to ne učini? Što ako sutra rano
ujutro upadne u kabinet suca Gantryja, zavitla rukavice na njegov stol i sve
mu ispriča? Juliov bi bratić nadrapao. Jack Hogan i policija pronašli bi ga i
strpali u pritvor. Njegovo svjedočenje spasilo bi tužiteljstvo od sigurne
propasti. Suđenje bi bilo poništeno. Bilo bi zakazano novo suđenje. Vijest bi
bila u svim novinama i na televiziji. Bratić bi ispao junak, ali bi isto tako
završio u zatvoru kao ilegalni useljenik.
 Ali zar se bratić ne bi mogao nekako nagoditi s policijom i tužiteljima?
Ne bi li mu mogli napraviti ustupak budući da su ga trebali? Theo nije bio
siguran. Možda da, možda ne, ali bilo je to previše riskantno.
A onda je počeo razmišljati o gospođi Duffy. U svom je dosjeu čuvao i
novinski izrezak s jednom njezinom krasnom fotografijom. Bila je vrlo
zgodna žena, plavuša tamnih očiju i savršenih zubi. Kako su samo morale
izgledati njezine posljednje sekunde, kad je s užasom shvatila da njezin muž
– s parom rukavica za golf na rukama – nije svratio kući iz nekog bezazlenog
razloga, već se ustremio na njezino grlo.
Srce mu je ponovo brže zalupalo. Odgurnuo je pokrivač sa sebe i sjeo
na rub kreveta. Gospođa Duffy bila je tek nekoliko godina mlađa od njegove
majke. Kako bi se osjećao da je njegova mama tako divljački napadnuta?
Ako porota presudi da gospodin Duffy nije kriv, doslovce će se izvući
krvavih ruku. I za taj mu se zločin više nikad neće moći suditi. Theo je znao
sve o pravilu ne bis in idem – nikome se nije moglo drugi put suditi za isto
kazneno djelo ako je porota prvi put presudila da nije kriv. Budući da nije
bilo drugih osumnjičenika, ubojstvo će ostati neriješeno.
Gospodin Duffy pokupit će svojih milijun dolara. Još će češće igrati
golf. Vjerojatno će pronaći novu, zgodnu mladu ženu.
Theo se zavukao natrag pod pokrivač i pokušao zaklopiti oči. Imao je
ideju. Nakon suđenja, nakon što gospodina Duffyja oslobode i nakon što
napusti zgradu suda, Theo će pričekati nekoliko tjedana, ili mjeseci, i onda
će gospodinu Duffyju poslati rukavice. Anonimno će ih doznačiti u paketu,
možda tek uz poruku koja će glasiti otprilike ovako: “Znamo da si je ubio. I
motrimo te.”
Zašto bi to učinio? Nije imao pojma. Još jedna glupa ideja.
Misli su mu bile sve zbrkanije. Na mjestu zločina nije bilo krvi, zar ne?
Znači da na rukavicama neće biti tragova krvi. Ali što je s dlakama? Što ako
je tanka vlas kose gospođe Duffy ostala zalijepljena za jednu rukavicu. Nije
imala kratku kosu, u svakom slučaju bila je dovoljno duga da joj pada na
ramena. Theo se nije usuđivao otvoriti plastičnu vrećicu. Nije ni taknuo
rukavice pa nije znao čega bi na njima moglo biti. Vlas kose bila bi dodatni
dokaz da ju je muž ubio.
Pokušao je malo razmišljati o veličanstvenoj pobjedi koju je na Sudu za
životinje izborio za Hallie, svoju klijenticu i možebitnu curu. Ali misli su mu
stalno bježale natrag na mjesto zločina. Konačno se ipak umirio i zaspao.
Marcella Boone stigla je kući malo prije jedanaest sati. Zavirila je u
hladnjak da vidi što je Theo večerao. Provjerila je perilicu posuđa kako bi
bila sigurna da je sve u redu. Porazgovarala je s Woodsom koji je čitao u
dnevnoj sobi. Uspela se stepenicama i drugi put u sat vremena probudila
Thea. Ali Theo ju je čuo kako dolazi pa se pravio da spava dok nije obavila
svoj uobičajeni ritual. Nije upalila svjetlo, nikad to nije činila. Poljubila ga
je u čelo, prošaptala: “Volim te, Teddy”, i izašla iz sobe.
Sat vremena kasnije Theo je bio potpuno budan i zabrinuto razmišljao
je li odabrao dobro skrovište za rukavice.

Kad mu je u šest i trideset zazvonio alarm na mobitelu, Theo nije bio siguran
je li budan, ili spava, ili je u nekom stanju između, a nije bio uvjeren ni da je
uopće spavao. Međutim bio je itekako svjestan da je umoran, i već sad
razdražljiv, i da je pred njim još jedan dugačak dan. Breme koje je nosio na
svojim plećima nije bilo nimalo tipično za jednog trinaestogodišnjaka.
Njegova majka bila je pored štednjaka – što baš i nije bilo uobičajeno –
i pržila je kobasice i pekla palačinke, što je činila otprilike dvaput godišnje.
Bilo kojeg drugog jutra Theo bi umirao od gladi i bio bi spreman smazati
obilan doručak. Nije joj imao srca reći da danas nema previše teka.
“Jesi li dobro spavao, Teddy?” pitala ga je i lagano poljubila u obraz.
“Ne baš”, rekao je.
“Kako to? Izgledaš umorno. Hoćeš li se razboljeti?”
“Dobro sam.”
“Trebaš malo soka od naranče. U hladnjaku je.”
Doručkovali su s jutarnjim novinama na stolu. “Izgleda da suđenje samo
što nije završilo”, rekla je, s naočalama za čitanje na pola nosa. Petak je
najčešće započinjala kratkim posjetom kozmetičkom salonu kako bi sredila
nokte tako da je još uvijek bila u kućnom ogrtaču.
“Nisam baš pratio što se zbiva”, rekao je Theo.
“To ti ne vjerujem. Oči su ti crvene, Theo. Izgledaš umorno.”
“Rekao sam ti da nisam dobro spavao.”
“Zašto nisi?”
 Pa, tata me probudio u deset, a ti si me probudila u jedanaest. Ali nije
mogao svaliti krivnju na roditelje. Nije mogao spavati iz nekih drugih
razloga. “Imamo važan test danas”, rekao je, a to je na neki način i bila
istina. Gospođica Garman zaprijetila im se kratkim testom iz geometrije.
“Ma, sve će biti u redu”, rekla je i nastavila čitati novine. “Pojedi
kobasicu.”
Uspio je progutati dovoljnu količinu palačinki i kobasica da bude
zadovoljna. Zahvalio joj je na obilnom doručku i, čim je to bilo zgodno,
poželio joj je ugodan dan, pozdravio se i potapšao Suca po glavi pa odjurio
na biciklu. Deset minuta kasnije trčao je uza stepenice do Ikeova ureda, gdje
ga je njegov grintavi stric čekao na već drugom ranojutarnjem sastanku u dva
dana.
Ike je danas izgledao zamjetno lošije. Oči su mu bile podbuhle i
krvavije od Theovih, a svoju čupavu sijedu kosu jutros nije ni taknuo. “Bolje
ti je da se radi o nečem važnom”, zarežao je.
“I radi se”, rekao je Theo dok je stajao ispred radnog stola.
“Sjedni.”
“Radije bih stajao.”
“U redu. O čemu je riječ?”
Theo mu je ispričao sve o Juliju i dvije rukavice za golf u plastičnoj
vrećici, koje su sad bile skrivene iza prastarih brakorazvodnih spisa tvrtke
Boone &Boone, u dnu starog ormara za spise u podrumu kamo nitko nije
silazio najmanje jedno desetljeće. Iz priče nije ništa izostavio osim, dakako,
Juliova i bratićeva identiteta. Za nekoliko je minuta završio.
Ike ga je pozorno slušao. Počeškao se po bradi, skinuo naočale,
protrljao oči i otpio gutljaj kave, a kad je Theo zašutio, uspio je tek
promrmljati: “Nevjerojatno.”
“Što ćemo napraviti, Ike?” pitao ga je Theo u očajanju.
“Ne znam. Rukavice bi trebalo pregledati u kriminalističkom
laboratoriju. Na njima bi moglo biti malih uzoraka kože, kože gospođe Duffy,
ili njezine kose, ili bi čak mogle sadržavati DNK iz znoja gospodina
Duffyja.”
Theo se nije sjetio znoja.
 “Rukavice bi mogle biti ključni dokaz”, kazao je Ike, razmišljajući
naglas pa je nastavio češkati bradu.
“To ne možemo tek tako zanemariti, Ike. Zar ne?”
“Zašto si ih zadržao?”
“Zapravo ih i nisam zadržao, znaš. Više ih je nekako moj prijatelj
jednostavno ostavio. Boji se. Njegov se bratić zbilja boji. Ja se bojim. Što
ćemo učiniti?”
Ike je ustao, protegnuo se i otpio još jedan gutljaj kave. “Ideš u školu?”
Pa što bih drugo radio u petak ujutro? “Naravno. Već kasnim.”
“Idi u školu. Ja ću otići pogledati što se zbiva na sudu. Smislit ću nešto
pa ću ti poslati SMS-poruku.”
“Hvala ti, Ike. Najbolji si.”
“Nisam baš siguran u to.”

Theo je kasnio pet minuta na prvi sat, ali gospođin Mount bio je dobre volje
i razred se još nije posve primirio. Kad je ugledao Thea, odveo ga je u
stranu i rekao: “Čuj, Theo, mislio sam da bi nam možda mogao ispričati
novosti sa suđenja. Kasnije, za vrijeme Politike i društva.”
Zadnje što je Theo želio bilo je pričati o suđenju, ali nije ga mogao
odbiti. Osim toga, gospodin Mount bio je poznat po tome da zna biti malo
šlampav s pripremama za sat petkom pa je trebao Thea da mu pomogne
popuniti rupe.
“Može”, rekao je Theo.
“Hvala ti. Samo glavne novosti, kojih petnaest minuta. Danas slučaj
preuzima porota, je li tako?”
“Vjerojatno.”
Theo je sjeo na svoje mjesto. Gospodin Mount kucnuo je po stolu pa ih
je sve prozvao. Zatim im je, kao i obično, prenio najnovije obavijesti. Kad
je zvono označilo odmor prije početka prvog sata, dječaci su krenuli prema
vratima. Učenik po imenu Woody pošao je za Theom na hodnik i uhvatio ga
za ruku pored školskih ormarića. Bacivši jedan pogled na njegovo lice, Theu
je odmah bilo jasno da nešto nije u redu.
 “Theo, trebam pomoć”, rekao je Woody tiho, osvrćući se oko sebe.
Woodyjev obiteljski život bio je u rasulu. Njegovi roditelji bili su već u
svom drugom ili trećem braku pa s te strane nije postojala neka prevelika
kontrola. Woody je tako svirao električnu gitaru u lošem demo-bendu, već je
pušio, oblačio se poput neke propalice, a pričalo se i da ima malu tetovažu
na stražnjici. Kao i većinu drugih dječaka i Thea je zanimala ta njegova
tetovaža, ali nije imao neku osobitu želju potvrditi glasine. Usprkos svim tim
smetnjama, Woody je uspijevao zadržati vrlo dobar prosjek ocjena.
“U čemu je problem?” upitao je Theo. A najradije bi Woodyju priopćio
da je ovo jako loš trenutak da od njega traži besplatan pravni savjet. Imao je
previše toga na pameti.
“Možemo pričati u povjerenju, zar ne?” pitao je Woody.
“Naravno.” Krasno. Baš mu je to trebalo. Još jedna tajna.
Hallie je prošla pored njih pa je na trenutak usporila i ljupko se
osmjehnula Theu, ali onda je opazila da je zauzet. Brzo je nestala.
“Sinoć su mi uhapsili brata, Theo”, rekao je Woody sa suzama u očima.
“Policija je upala u kuću iza ponoći i odvela ga u lisicama. Bilo je grozno.
Sad je u zatvoru.”
“Kako glasi optužba?”
“Droga. Posjedovanje marihuane, možda i raspačavanje.”
“Između posjedovanja i raspačavanja velika je razlika.”
“Možeš li nam pomoći?”
“Sumnjam. Koliko ima godina?”
“Sedamnaest.”
Theo je njegova brata znao samo iz priča, a one nisu bile nimalo
ugodne. “Prvi prekršaj?” pitao je Theo iako je slutio da je odgovor niječan.
“Uhapsili su ga zbog posjedovanja i prošle godine, to mu je bilo prvi
put. Samo su ga opomenuli.”
“Tvoji bi roditelji trebali angažirati odvjetnika, Woody. Jednostavno
nema druge.”
“Nije to baš tako jednostavno. Moji roditelji nemaju novaca, a i da
imaju, ne bi ga trošili na odvjetnika. Kod mene doma vlada ratno stanje,
Theo. Djeca protiv roditelja, a ni jedna strana ne bira sredstva. Moj se
poočim već duže svađao s mojim bratom oko droge i već mu je mnogo puta
naglasio da se neće miješati ako ga policija uhapsi.”
Oglasilo se zvono. Hodnik je bio prazan.
Theo je rekao: “U redu, naći ćemo se pod odmorom. Ne mogu ti
ponuditi neki naročiti savjet, ali učinit ću što mogu.”
“Hvala ti, Theo.”
Žurno su ušli u učionicu gospođe Monique. Theo je sjeo na svoje
mjesto, otvorio ruksak i shvatio da nije napravio zadaću. U tom ga trenutku
uistinu nije bilo briga. U tom je trenutku bio zahvalan za činjenicu da živi u
spokojnom i ugodnom domu, sa sjajnim roditeljima koji su rijetko kad
podizali glas. Jadan Woody.
A onda se sjetio rukavica.
 P

N egdje na polovici sata geometrije, dok je gospođica Garman još uvijek

prijetila kratkim testom, a Theo zurio u zid pokušavajući ostati budan,
iznad vrata je zapištao interfon i preplašio sve u razredu.
“Gospođice Garman, je li Theo Boone u učionici?” Bio je to kreštav
glas gospođice Glorije, dugogodišnje školske tajnice.
“Da, ovdje je”, odgovorila je gospođica Garman.
“Molim vas, pošaljite ga dolje. Netko je došao po njega.”
Theo je zgrabio svoje stvari i strpao ih u ruksak, a dok je hitao prema
vratima, gospođica Garman je rekla: “Ako danas budemo pisali test, Theo,
moći ćeš ga nadoknaditi u ponedjeljak.”
E pa, baš vam hvala, pomislio je Theo, ali je umjesto toga rekao:
“Jedva čekam.”
“Ugodan vikend, Theo”, rekla je.
“Vama također.”
Theo je tek u hodniku malo zastao i zapitao se tko je to došao po njega,
i zbog čega. Možda se njegova majka u međuvremenu zabrinula zbog
njegovih crvenih očiju i umornog lica pa ga je odlučila odvesti doktoru. To
baš nije bilo jako vjerojatno. Ona nije bila sklona pretjerivanju i u pravilu
nije zvala doktora sve dok već nije bio polumrtav. Možda se njegov otac
predomislio pa mu je odlučio dopustiti da prati posljednji dan suđenja. To
baš nije bilo jako vjerojatno. Woods Boone bio je, kao i uvijek, u nekom
svom svijetu.
Možda se radilo o nečemu puno gorem. Na neki ga je način, nekako,
netko cinkao i sad ga je čekala policija s nalogom za pretres kako bi
pronašla rukavice. Sve će tajne izaći na vidjelo, a on, Theo Boone, naći će
se u ozbiljnoj nevolji.
 Usporio je korak. Provirio je kroz veliki prozor na mjestu gdje je
hodnik zaokretao i bacio pogled na prostor ispred škole. Nije bilo
policijskih automobila. Ničega što bi upućivalo na bilo kakve nevolje.
Nastavio je hodati, još više usporivši.
Ike ga je čekao. Kad je Theo ušao u prijamni ured, čavrljao je s
gospođicom Glorijom.
“Ovaj čovjek tvrdi da ti je stric”, rekla je gospođica Gloria,
nasmiješivši se.
“Bojim se da jest”, rekao je Theo.
“I morate na sprovod u Weeksburg?”
Ike mu je pogledom poručivao hajde, sudjeluj. Theo je samo na tren
oklijevao, a onda je kimnuo i rekao: “Mrzim sprovode.”
“I više se nećeš vraćati?” rekla je i posegnula za podloškom s
formularom.
“Ne, sprovod je u jedan i trideset”, rekao je Ike. “To će nam uzeti čitav
dan.”
“Potpiši se ovdje”, rekla je.
Theo se potpisao pa su napustili ured. Ike je vozio Triumph Spitfire,
dvosjed star najmanje trideset godina o kojem se brinuo daleko manje no što
je to trebao. Kao i sve ostalo u Ikeovu životu, samo što se nije raspao i bilo
je čudo da je uopće funkcionirao.
Tek kad su prošli čitav blok zgrada, Theo je progovorio. “Sprovod, ha?
Zgodno.”
“Pa, upalilo je.”
“A kamo zapravo idemo?”
“Obratio si mi se za pomoć. Moj ti je savjet da odemo do ureda tvrtke
Boone &Boone, pozovemo tvoje roditelje za stol i sve im ispričamo.”
Theo je duboko udahnuo. Morao se složiti s njim. Stvari o kojima se
ovdje radilo bile su suviše komplicirane za njega.

***
Upali su na glavna vrata i iznenadili Elsu. Skočila je na noge i rekla: “Zar se
nešto dogodilo?”
“Dobro jutro, Elsa”, rekao je Ike. “Izgledaš egzotično kao i uvijek.” Na
sebi je imala vestu boje bundeve te naočale i ruž iste boje.
Ne obazirući se na Ikea, pogledala je Thea i rekla: “Što radiš ovdje?”
“Došao sam na sprovod”, rekao je Theo i zaputio se prema knjižnici.
“Možeš li, molim te, pozvati Woodsa i Marcellu?” rekao je Ike.
“Moramo održati obiteljski sastanak u knjižnici.”
Elsa bi inače s gnušanjem odbila poslušati kad bi joj netko rekao što da
radi, ali shvatila je da je ovdje riječ o nečemu važnom. Srećom, gospođa
Boone bila je u svom uredu, sama, a gospodin Boone premetao je papire po
radnom stolu na gornjem katu. Požurili su se u knjižnicu, jedan za drugim, a
čim je Ike zatvorio vrata gospođa Boone pogledala je Thea i rekla: “Jesi li
dobro?” Gospodin Boone pogledao je Thea i rekao: “Što se zbiva? Zašto
nisi u školi?”
“Opustite se”, rekao je Ike. “Idemo sjesti i porazgovarati.” Sjeli su, a
oba su roditelja pogledavala Thea kao da je počinio neki zločin.
“A sad”, nastavio je Ike, “dopustite da najprije ja nešto kažem, a onda
ću zašutjeti pa će Theo pričati. U srijedu, prije samo dva dana, Theo je
razgovarao s jednim prijateljem iz škole. Iz tog je razgovora proizašao jedan
drugi razgovor i kroz te je razgovore Theo došao do određenih podataka koji
bi mogli imati presudan utjecaj na suđenje gospodinu Peteu Duffyju. Ukratko,
negdje vani postoji svjedok, svjedok za kojeg nitko ne zna. Ni policija, ni
tužiteljstvo, ni obrana, nitko osim Thea i njegova prijatelja. Theo nije znao
što učiniti pa mi se obratio za pomoć. Ni ja nisam siguran što učiniti pa smo
tako došli ovamo.”
“Zašto nam nisi rekao?” obrecnula se gospođa Boone.
“Sad vam govori”, odvratio joj je Ike istim tonom.
“Bojao sam se”, rekao je Theo. “Još se uvijek bojim, a i obećao sam
tom prijatelju da neću nikome reći.”
“Što taj svjedok točno zna?” pitao je gospodin Boone.
Theo je pogledao Ikea, a Ike je pogledao Thea. Samo naprijed, poručio
mu je Ike pogledom. Theo je pročistio grlo i pogledao majku. “Pa, taj je
svjedok u vrijeme ubojstva bio u šumarku u blizini kuće Duffyjevih. Vidio je
kako se gospodin Duffy dovezao u autiću za golf, skinuo cipele, na desnu
ruku navukao rukavicu za golf, ušao u kuću i par minuta kasnije izašao van.
Bilo je to u vrijeme ubojstva. Zatim je obuo cipele, ugurao rukavice u torbu i
žurno se udaljio kao da se ništa nije dogodilo.”
“Kako znaš da je to bilo u vrijeme ubojstva?” pitala je gospođa Boone.
“Mrtvozornik je izjavio da je žrtva umrla oko jedanaest i četrdeset i pet.
Svjedok je bio na pauzi za ručak, a ona je počela u jedanaest i trideset.”
“I gospodin Duffy ni u jednom trenutku nije vidio tog svjedoka?” pitao
je gospodin Boone.
“Ne. Čovjek se skrivao u šumarku i ručao. Radi na terenu za golf.”
“Znaš li kako se zove?” pitala je gospođa Boone.
“Ne, ali znam tko je.”
“Jesi li razgovarao s njim?” pitao je gospodin Boone.
“Da.”
“Gdje si s njim razgovarao?” pitala je gospođa Boone.
Theo se osjećao poput svjedoka na suđenju kojeg su podvrgli žestokom
unakrsnom ispitivanju. Malo je oklijevao pa se Ike ponovo ubacio. “Radije
ne bi otkrivao ime svjedoka ili svog prijatelja, a budete li postavljali previše
pitanja njihov bi identitet mogao postati očigledan.”
“Obećao sam”, rekao je Theo molećivo. “U stvari, obećao sam da
nikome neću reći ni riječ. Ne znam što da radim.”
“Zbog toga je najprije došao k meni”, rekao je Ike. “Po savjet. Nije vas
želio opterećivati, ali sad se dogodilo još nešto. Je li tako, Theo?”
Oba su se roditelja zapiljila u njega. Theo se s nelagodom promeškoljio
u stolici. Zabubnjao je prstima po dugačkom hrastovu stolu.
“Samo naprijed, Theo”, rekao je Ike.
“Da čujemo”, rekao je gospodin Boone.
Theo im je ispričao za rukavice.
“I imaš ih u svom posjedu?” pitala je gospođa Boone kad je završio.
“Da.”
“Gdje su sad?”
“Dolje, skrivene iza kutije sa starim brakorazvodnim spisima.”
 “Ovdje dolje? U našem uredu?”
“Da, mama. Ovdje. Ispod nas.”
Gospodin Boone zazviždao je i rekao: “Ti bokca.”
Neko je vrijeme vladala tišina dok je četvero Boonea razmatralo
situaciju i pokušavalo ustanoviti koji bi se zakoni i koje procedure mogle
primijeniti na ovaj nesvakidašnji skup činjenica. Iako je rekao više no što je
planirao, Theo je osjetio olakšanje što je s nekim podijelio svoje breme.
Njegovi će roditelji znati što učiniti. Ike će ponuditi neki savjet. Troje
odraslih bez sumnje će ovo uspjeti razriješiti.
“U novinama je pisalo da bi suđenje moglo završiti danas”, rekla je
gospođa Boone.
“Upravo dolazim iz sudnice”, rekao je Ike. “Gospodin Duffy trebao bi
svjedočiti danas poslijepodne, a on je posljednji svjedok. Nakon završnih
riječi, slučaj će biti predan na razmatranje poroti.”
“Po kafiću se jutros govorkalo da će sudac Gantry zakazati raspravu za
sutra i čekati odluku porote”, rekao je gospodin Boone.
“Za subotu?”
“Tako se pričalo.”
Nastala je još jedna dugačka stanka u razgovoru. Gospođa Boone
pogledala je sina i rekla: “Pa, Theo, što ti predlažeš da sada učinimo?”
Theo se nadao da će odrasli znati što učiniti. Malo se promeškoljio, a
onda je rekao: “Čini mi se da bi bilo najbolje sucu Gantryju ispričati čitavu
priču.”
“Slažem se”, rekla je sa smiješkom.
“I ja”, rekao je Ike.
Činjenica da se njegov otac nije slagao, nije predstavljala neko osobito
iznenađenje, barem za Thea. “Ali, što ako sve ispričamo sucu Gantryju,”
rekao je gospodin Boone, “i on Thea pokuša natjerati da mu oda ime ili
identitet tog svjedoka? A Theo mu odbije reći njegovo ime? Što onda?
Moglo bi se dogoditi da ga sudac Gantry pritvori zbog nepoštivanja suda.”
“Nisam siguran da znam što to znači”, zbunjeno je izustio Theo.
“Znači nevolje”, rekao je njegov otac.
 “Znači da te može držati u zatvoru dok mu ne daš ono što želi”, rekao je
Ike sa zlobnim smiješkom, kao da je to smatrao osobito smiješnim.
“Radije ne bih išao u zatvor”, rekao je Theo.
“Ne budi blesav, Woods”, rekla je gospođa Boone. “Henry Gantry ne bi
zatvorio Thea zbog nepoštivanja suda.”
“Nisam baš siguran u to”, odvratio joj je Woods oštro. “Postoji ključni
svjedok čiji bi iskaz mogao promijeniti ishod suđenja i postoji jedna jedina
osoba koja zna za tog svjedoka. Ta je osoba Theo, i ako Theo odbije
poslušati suca, sudac bi se mogao naljutiti. Ne bih ga krivio.”
“Zbilja ne želim u zatvor”, rekao je Theo.
“Nećeš u zatvor”, rekla je gospođa Boone. “Ni jedan sudac pri zdravoj
pameti ne bi zatvorio nevinog trinaestogodišnjaka.”
Uslijedila je još jedna dugačka stanka.
Naposljetku je gospodin Boone rekao: “Theo, što bi se dogodilo kad bi
se identitet tog svjedoka ipak otkrio?”
“On je ilegalni useljenik, tata. Uopće ne bi smio biti ovdje i jako je
uplašen. Da policija dozna njegovo ime i da ga pronađe, završio bi u zatvoru
i ja bih bio kriv za to. Ako ga i ne bi uspjeli uhvatiti, sam bi zbrisao.”
“Onda nam nemoj reći tko je on”, rekla je gospođa Boone.
“Hvala ti, mama. Nisam to ni namjeravao.”
“Nemoj nikome reći.”
“Razumije se. Ali sad znate da je ilegalni useljenik i da radi na terenu
za golf. Ne bi ga bilo teško pronaći.”
“A kako si upoznao tu osobu?” pitao je gospodin Boone.
“Njegov bratić ide u moju školu i taj mi se bratić obratio za pomoć.”
“Baš kao i sva ostala djeca u školi”, rekao je Ike.
“Ne baš sva, ali većina njih.”
Svi su nakratko zašutjeli, a onda je gospodin Boone pogledao Thea i
nasmiješio se. “Riječ je o onoj obitelji iz skloništa, zar ne? Juliju, tvom
prijatelju, klincu kojeg podučavaš matematiku? I njegovoj majci, kako se ono
zove?”
“Carola”, odgovorila je Theova majka.
 “Carola, točno. Razgovarao sam s njom nekoliko puta. Ima dvoje mlađe
djece i Julija. Iz El Salvadora su. Juliov bratić je tajanstveni svjedok. Zar ne,
Theo?”
Theo je kimnuo. Da, tata, pogodio si. A, na neki čudan način,
istovremeno mu je i laknulo. U biti nije iznevjerio ničije povjerenje, a netko
je ipak morao doznati istinu.
 Š

D ok je koračao iza Ikea i svojih roditelja, Theu je palo na pamet da je

ovo vjerojatno prvi put da u zgradu suda ulazi s određenim
oklijevanjem. Inače je uvijek bio uzbuđen što je ovdje i što promatra sve te
službenike i odvjetnike kako se važno žure uokolo, uživajući i u pogledu na
veliko, otvoreno mramorno predvorje, sa starim kristalnim lusterom koji je
visio sa stropa i s glomaznim portretima preminulih sudaca na zidovima.
Oduvijek je volio zgradu suda, ali sad nije osjećao baš ništa od te
naklonosti. Bojao se onoga što se spremalo iako nije imao pojma što bi to
moglo biti.
Odlučno su se uspeli stepenicama na prvi kat, do zatvorenih i čuvanih
vrata glavne sudnice. Sudski podvornik po imenu Snodgrass obavijestio ih je
da je rasprava u tijeku i da se vrata neće otvarati do stanke. Stoga su se
hodnikom zaputili do ureda časnog suca Henryja L. Gantryja i unutra zatekli
njegovu tajnicu, gospođu Irmu Hardy, kako nešto tipka. “Dobro jutro, Irma”,
rekla je gospođa Boone.
“O, dobro jutro, Marcella, i Woods, i, hm, zdravo, Theo.” Gospođa
Hardy ustala je i skinula naočale i bilo je očigledno da se pita zašto se čitava
obitelj Boone iznenada pojavila pred njezinim stolom. Sumnjičavo je
pogledala Ikea, kao da su se njihovi putovi već nekad davno ukrstili, i to u
okolnostima koje su bile daleko od idealnih. Ike je na sebi imao traperice,
bijele tenisice i majicu kratkih rukava, ali je, srećom, obukao stari smeđi
sportski sako pa je ipak izgledao donekle pristojno.
“Ike Boone”, rekao je i pružio ruku. “Woodsov brat, Theov stric. Nekoć
sam radio, kao odvjetnik u ovim krajevima.”
Gospođa Hardy uspjela se usiljeno nasmiješiti, kao da se uistinu
prisjetila njegova imena, pa se rukovala s njim.
Gospođa Boone je rekla: “Čuj, Irma, trebali bismo porazgovarati sa
sucem Gantryjem o nečem jako važnom. Znam da predsjeda suđenjem
gospodinu Duffyju, ali zbog toga smo zapravo i ovdje. Bojim se da je od
presudne važnosti da razgovaramo s njim.”
Gospodin Boone ubacio se u razgovor: “U koliko će sati objaviti stanku
za ručak?”
“Najvjerojatnije oko podneva, kao i uvijek, ali za vrijeme ručka ima
sastanak sa svim odvjetnicima”, rekla je gospođa Hardy, pogledavajući ih
redom sve četvero dok su je oni napeto promatrali. “Strašno je zauzet,
znate.”
Theo je pogledao veliki sat na zidu iza nje. Bilo je jedanaest sati i deset
minuta.
“Svakako se moramo sastati sa sucem što je prije moguće”, rekla je
gospođa Boone, malo previše nasrtljiva po Theovu mišljenju. Doduše, ipak
je ona bila odvjetnica za razvode i nije bila poznata po plahosti.
No ovo je bio teritorij gospođe Hardy i ona nije dopuštala da joj samo
tako komandiraju. “Pa, možda bi pomoglo kad biste mi rekli o čemu se radi”,
rekla je.
“Bojim se da je to povjerljivo”, rekao je gospodin Boone, namrštivši
se.
“Naprosto ne možemo, Irma, žao mi je”, dodala je gospođa Boone.
Na drugom kraju ureda, ispod još nekoliko portreta preminulih sudaca,
nalazilo se nekoliko stolica. Gospođa Hardy mahnula je prema njima i rekla:
“Možete tu pričekati. Obavijestit ću suca čim objavi stanku za ručak.”
“Hvala ti, Irma”, rekla je gospođa Boone.
“Hvala”, rekao je gospodin Boone.
Svi su malo odahnuli i nasmiješili se, a zatim su se Booneovi udaljili.
“Theo, zašto nisi u školi?” pitala je gospođa Hardy.
“Ma, duga priča”, rekao je. “Ispričat ću vam ju jednom.”
Četvero Boonea je sjelo, ali Ike je već za petnaestak sekundi ustao,
mrmljajući nešto o tome da ide zapaliti. Gospođa Boone pričala je na
mobitel, pretresajući neki hitan problem s Elsom koja je ostala u uredu.
Gospodin Boone proučavao je neki dokument iz spisa koji je ponio sa
sobom.
 Theo se sjetio Woodyja i njegova brata u zatvoru. Otvorio je ruksak i
izvadio laptop pa je počeo pretraživati popis zakazanih rasprava i zapise o
uhićenjima Kaznenog suda. Te informacije nisu bile javno dostupne na
internetu, ali Theo se, kao i obično, poslužio pristupnom šifrom odvjetničke
tvrtke Booneovih kako bi pronašao ono što mu je trebalo.
Woodyjev brat, Tony, nalazio se u Strattenburškom odgojnom zavodu,
što je bio tek uljepšan naziv za zatvor u koji su zatvarali mlađe od osamnaest
godina. Bio je optužen za posjedovanje marihuane s namjerom raspačavanja,
što je bilo kazneno djelo za koje je bila predviđena maksimalna kazna od
deset godina. Budući da mu je bilo sedamnaest godina i još je bio
maloljetan, vjerojatno bi mogao isposlovati nagodbu i, uz priznanje krivnje,
odslužiti dvije godine u nekoj drugoj maloljetničkoj ustanovi. Dakako, pod
uvjetom da pristane izjaviti da je kriv. Ako bi odlučio poreći krivnju, morao
bi na suđenje pred porotom i riskirao bi znatno dužu kaznu. Maloljetnici
optuženi za kaznena djela vezana uz drogu odgovarali su pred sudom u manje
od dva posto slučajeva.
Ako mu, kao što je to tvrdio Woody, njegovi roditelji i poočim i
pomajka ne žele pomoći, onda će sud njegovu bratu dodijeliti javnog
branitelja. U Strattenburgu su javni branitelji bili jako dobri i svakodnevno
su se bavili sličnim slučajevima vezanim uz drogu.
Theo je sve to na brzinu sažeo u e-mailu i poslao ga Woodyju. Zatim je
poslao i e-mail gospodinu Mountu i objasnio mu da nije u školi i da će
izostati s Politike i društva. Kratko se javio i April.
Sat na zidu kao da je stao u mjestu. Gospođa Hardy bila je zauzeta
tipkanjem. Theu se činilo kao da svi oni preminuli suci zure u njega, a niti
jedan se nije smiješio, svi su imali ozbiljna lica i djelovali su sumnjičavo,
kao da kažu: “Sinko, što ti radiš ovdje?” Theov otac bio je vani u hodniku,
razgovarao je na mobitel i pokušavao razriješiti neki presudan problem
vezan uz nekretnine. Njegova majka radila je na laptopu i tipkala kao da je
život ili smrt u pitanju. Ike je još uvijek bio negdje pored prozora i otpuhivao
dim van iz zgrade.
Theo je istrčao iz ureda. Uspeo se stepenicama i svratio do Obiteljskog
suda u nadi da će tu zateći Jenny, ali ona nije bila ondje. Otišao je dolje, do
Suda za životinje, ali sudnica je bila prazna. Zatim se popeo starim, mračnim
stepeništem koje nitko nije koristio i za koje su tek rijetki uopće znali pa se
nečujno zaputio slabo osvijetljenim hodnikom na drugom katu do napuštene
prostorije u kojoj se nekad nalazila okružna pravna knjižnica. Sad je služila
kao skladište i bila je puna zastarjelih kompjutera i kutija sa starim
zemljišnim knjigama. Sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine i iza
Thea su na podu ostajali tragovi dok se na vrhovima prstiju probijao kroz
krš. Otvorio je vrata male ostave i zatim ih zatvorio za sobom. Unutra je bilo
tako mračno da nije vidio ni prst pred nosom. Blizu poda nalazila se
pukotina, uzak otvor kroz koji je mogao vidjeti sudnicu ispod sebe.
Promatrao ju je visoko odozgo, iznad glava porotnika.
Bio je to veličanstveni pogled, a otkrio ga je prije godinu dana, kad je
jedna žrtva svjedočila u slučaju koji je bio tako grozan da je sudac Gantry
ispraznio sudnicu. Od njezina je svjedočenja Theu pozlilo i tisuću je puta
požalio što je potajice pratio raspravu. Iz unutrašnjosti sudnice pukotinu u
oplati nije se moglo opaziti. Nalazila se neposredno ponad debelih
baršunastih zavjesa koje su se protezale iznad odjeljka za porotu.
Na klupi za svjedoke bio je jedan od prijatelja s kojima je gospodin
Duffy igrao golf i, iako nije sve najbolje čuo, Theo je uhvatio bit njegova
svjedočenja. Svjedok je objašnjavao da je gospodin Duffy ozbiljan golfer
koji, već unazad nekoliko godina, često igra sam. To nije ništa neuobičajeno.
Brojni golferi, osobito oni ozbiljniji, vole igrati sami i tako dodatno raditi na
svojoj igri.
Sudnica je bila dupkom puna. Theo nije vidio galeriju, ali
pretpostavljao je da je i ona krcata. Imao je nesmetan pogled na gospodina
Duffyja koji je sjedio među svojim odvjetnicima za stolom obrane. Djelovao
je samopouzdano, uvjeren da se suđenje razvija u njegovu korist i da će
porota presuditi da nije kriv.
Theo je još nekoliko minuta promatrao, a onda su se odvjetnici počeli
nadvikivati pa se iskrao iz ostave. Već je sišao do polovice stepeništa kad je
opazio da se dolje na odmorištu nešto miče. Netko je bio ondje dolje i
skrivao se u polumraku. Theo se ukipio na mjestu i činilo mu se da osjeća
kako nešto gori. Čovjek je pušio cigaretu, a to je bilo protiv pravila jer su se
još uvijek nalazili unutar zgrade. Otpuhnuo je velik oblak dima, a onda je
zakoračio na odmorište. Bio je to Omar Cheepe, sad ga je jasno vidio,
njegovu veliku, glatku glavu i crne oči. Podigao je pogled prema Theu, ne
prozborivši ni riječi, a onda se okrenuo i udaljio.
Theo nije znao da li ga je namjerno slijedio ili je ovo stepenište bilo
jedno od Omarovih mjesta za pušenje. Posvuda je bilo opušaka. Možda su se
i drugi iskradali ovamo zapaliti cigaretu. Neki mu je glasić međutim govorio
da ovaj susret nije bio slučajan.

***

Bio je gotovo jedan sat kad je sudac Gantry širom otvorio vrata svog ureda i
zaputio se ravno do Booneovih koji su sjedili poput kakvih neposlušnih
školaraca poslanih na razgovor s ravnateljem. Nije imao togu, ni sako, samo
bijelu košulju kojoj je zavrnuo rukave, a i kravatu je olabavio – bio je slika i
prilika čovjeka koji teško radi i pod velikim je pritiskom. Nije se smiješio i
bilo je očigledno da je ljut.
Booneovi su skočili na noge. Nije uslijedila razmjena pozdrava ni išta
tome slično. Sudac Gantry rekao je tek: “Bolje vam je da se radi o nečem
stvarno važnom.”
“Ispričavamo se, suče”, uspio je prvi kazati gospodin Boone.
“Shvaćamo trenutnu situaciju i jasno nam je pod kolikim ste pritiskom.”
“Ispričavamo se, Henry”, brzo je dodala gospođa Boone. “Ali radi se o
nečem jako važnom što bi moglo utjecati na ovo suđenje.”
Time što mu se obratila sa Henry, umjesto sa suče ili s nečim još
službenijim, gospođa Boone uspjela je malo smanjiti napetost. Koliko god da
je sudac naizgled djelovao ljutito, nju to nije ni najmanje uplašilo.
“Trebamo samo pet minuta”, dodala je i uzela torbicu u ruke.
Sudac Gantry oštro se zagledao u Thea, kao da je ovaj upravo nekog
ustrijelio, a onda je pogledao Ikea i kratko mu se nasmiješio pa je rekao:
“Zdravo, Ike. Dugo se nismo vidjeli.”
“Da, istina, Henry”, rekao je Ike.
Smiješak je nestao i sudac Gantry je rekao: “Imate pet minuta.”
Brzo su pošli za njim, natrag u njegov ured, a dok su se vrata za njima
zatvarala Theo se nakratko osvrnuo prema gospođi Irmi Hardy. Ona je
vrijedno tipkala, kao da je ni najmanje ne zanima o čemu će to oni
raspravljati. Theo je bio siguran da će u roku od pola sata sve znati.
Četvero Boonea poredalo se u stolice s jedne strane dugačkog radnog
stola u kutu prostranog ureda. Sudac Gantry sjeo je nasuprot njima, s druge
strane stola. Theo je sjedio između svojih roditelja te se, iako je bio prilično
nervozan, istodobno osjećao i potpuno zaštićeno.
Njegova je majka prva progovorila. “Henry, imamo razloga vjerovati
da postoji svjedok ubojstva Myre Duffy. Svjedok koji se skriva. Svjedok za
kojeg ne zna ni policija, ni tužiteljstvo, a još manje obrana.”
“Smijem li pitati zašto je Theo upleten u ovo?” pitao je sudac dok su mu
se visoko izvijene obrve trzale. “Čini mi se da bi on sad trebao biti u školi.
Ovo baš i nije tema za školarca.”
Kao prvo, Theo bi u tom času stvarno radije bio u školi. Kao drugo, to
što ga je nazvao školarcem zbilja ga je naljutilo. Vrlo polako, Theo je kazao:
“Zato što, suče, ja znam tko je taj svjedok. Oni ne znaju, ali ja znam.”
Sudac Gantry imao je krvave oči i djelovao je vrlo umorno. Sad je
izdahnuo, dugačko i snažno otpuhnuvši zrak, kao da neki unutarnji ventil
konačno otpušta prevelik pritisak. Duboke bore na njegovu čelu izgladile su
se i opustile. Zapitao je: “A koja je tvoja uloga u svemu ovome, Ike?”
“Ma, ja sam samo Theov pravni savjetnik.” Ike je smatrao da je to
duhovito, ali ostali u tome nisu vidjeli ništa smiješno.
Sudac je kratko šutio, a zatim je rekao: “U redu, zašto ne počnemo
otpočetka? Volio bih znati što je taj svjedok navodno vidio. Tko mi to može
reći?”
“Mogu ja”, rekao je Theo. “Ali obećao sam da nipošto neću otkriti
njegovo ime.”
“Kome si to obećao?”
“Svjedoku.”
“Znači, razgovarao si s tim svjedokom?”
“Da, gospodine.”
“I uvjeren si da govori istinu?”
“Da, jesam, gospodine.”
Novo ispuštanje zraka. Novo trljanje očiju. “U redu, Theo. Slušam te.
Molim te, ubrzaj stvar.”
Theo mu je sve ispričao.
Kad je završio, u prostoriji je vladala tišina. Sudac Gantry polako je
posegnuo za telefonom na stolu, pritisnuo gumb i rekao: “Gospođo Hardy,
molim vas javite sudskom podvorniku da ću kasniti trideset minuta. Neka
porotnici ostanu u sobi za porotu.”
Odrješiti glas odgovorio mu je: “Da, gospodine.”
Zatim se zavalio natrag u stolicu. Sve četvero Boonea promatralo ga je,
ali on je izbjegavao njihov pogled.
“I te su rukavice kod vas?” rekao je, a glas mu je bio puno tiši, puno
mirniji.
“U našem su uredu”, rekao je gospođin Boone. “Sa zadovoljstvom ćemo
ih predati.”
Sudac Gantry podigao je obje ruke, dlanova okrenutih prema van. “Ne,
ne. U svakom slučaju, ne još. Možda kasnije, možda nikad. Pustite me da
malo razmislim.” Rekavši to, polako je ustao i prišao prozoru iza masivnog
stola na drugom kraju sobe. Jedan je trenutak stajao ondje, zureći van, iako
mu se nije nudio neki osobit pogled. Činilo se kao da je zaboravio da se
malo dalje u hodniku nalazi sudnica puna ljudi koji ga svi nestrpljivo čekaju.
“Jesam li bio dobar?” šapnuo je Theo majci. Ona se nasmiješila,
potapšala ga ruci i rekla: “Odlično si to izveo, Teddy. Slobodno se
nasmiješi.”
Sudac se vratio i sjeo na svoju stolicu s druge strane stola. Pogledao je
Thea i zapitao: “Zašto ta osoba ne želi istupiti?”
Theo je oklijevao jer bi, ako kaže malo previše, mogao razotkriti
identitet Juliova bratića. Ike mu je odlučio pomoći. “Suče, svjedok je
ilegalni useljenik, jedan od brojnih takvih ovdje. Trenutno je malo ustrašen,
što je razumljivo. Ako samo nasluti neku nevolju, pritajit će se i zauvijek
nestati.”
Theo je dodao: “Uvjeren je da će ga uhapsiti ako se javi.”
Ike je dodao: “Osim toga, Theo je momku obećao da ovo neće reći ni
živoj duši.”
Gospodin Boone dodao je: “Ali smatra da je važno izvijestiti sud da na
suđenju neće biti prisutan ključni svjedok.”
Gospođa Boone dodala je: “No, istovremeno želi zaštititi identitet tog
svjedoka.”
 “U redu, shvaćam”, rekao je sudac Gantry i pogledao na svoj sat. “Sad
više ne mogu prekinuti suđenje. Još malo pa ćemo slučaj moći predati na
razmatranje poroti. Kad bi se sad pojavio nenajavljeni svjedok, teško bih
mogao prekinuti suđenje i dopustiti mu da svjedoči. A mi ovdje čak i
nemamo nenajavljenog svjedoka. Imamo fantomskog svjedoka. Ne mogu
prekinuti suđenje.”
Ove su riječi snažno odjeknule prostorijom i svom se težinom sručile na
stol.
Theo je u tom času pomislio na gospodina Duffyja, kako sjedi sa svim
svojim odvjetnicima, samodopadan i uvjeren da će se izvući s ubojstvom.
“Suče, mogu li nešto predložiti?” pitao je Ike.
“Naravno, Ike. Svaka će mi pomoć dobro doći.”
“Priča se da ćete zakazati raspravu za sutra, za subotu, i čekati odluku
porote.”
“Tako je.”
“Zašto porotu ne pošaljete kući do ponedjeljka, kao na većini suđenja?
Neka se vrate u ponedjeljak ujutro i onda započnu razmatranje. Ovo je ipak
suđenje, a ne neka neodgodiva operacija. Stvari nisu baš tako hitne.”
“I, koji ti je onda plan?”
“Nemam ga. Ali tako bismo dobili malo vremena da razmislimo o tom
svjedoku, a možda i da pronađemo način da mu pomognemo. Ne znam. Samo
mi se čini pogrešnim požurivati presudu, a naročito presudu koja bi mogla
biti pogrešna.”
“Pogrešna?”
“Da. Promatrao sam dio suđenja. Promatrao sam porotnike. Državni
odvjetnik otpočeo je sa slabim argumentima koji su s vremenom postali još
samo slabiji. Pete Duffy bit će oslobođen.”
Sudac Gantry lagano je kimnuo, kao da se slaže, ali nije ništa rekao.
Počeo se spremati. Zakopčao je manžete, popravio kravatu, ustao i posegnuo
za crnom togom koja je visjela pored vrata.
“Razmislit ću o tome”, rekao je naposljetku. “Hvala vam za vašu, uh...”
“Smetnju”, rekao je gospodin Boone i nasmijao se. Booneovi su
odgurivali stolice i ustajali.
 “Ne, to nikako, Woods. Ovo je uistinu jedinstvena situacija, nešto sa
čime se još nikad nisam susreo. No svako je suđenje drukčije. Hvala ti,
Theo.”
“Nema na čemu, časni suče.”
“Hoćete li pratiti ostatak suđenja?”
“Nema slobodnih mjesta”, rekao je Theo.
“Pa, da vidimo mogu li s tim u vezi nešto učiniti.”
 S

K ad su porotnici sjeli na svoja mjesta i sudnica se utišala, sve su oči

bile uprte u suca Gantryja koji je rekao: “Gospodine Nance, vjerujem
da imate još jednog svjedoka.”
Clifford Nance je ustao, uspravan i pun sebe, i pomalo teatralno rekao:
“Časni suče, obrana poziva gospodina Petera Duffyja osobno.”
Dok je branjenik hodao prema klupi za svjedoke, u sudnici se odjednom
jasno osjetila napetost. Nakon četiri puna dana suđenja optuženik će konačno
sjesti na klupu za svjedoke i iznijeti svoju stranu priče. No time će i optužbi
omogućiti da ga podvrgne ispitivanju. Theo je znao da na šezdeset i pet posto
suđenja za ubojstvo branjenici ne svjedoče, i znao je zbog čega je to tako.
Kao prvo, obično su krivi za ubojstvo pa ne mogu izdržati pronicavo i
neugodno unakrsno ispitivanje optužbe. Kao drugo, obično već otprije imaju
policijski dosje, a jednom kad sjednu na klupu za svjedoke svi podaci iz tog
dosjea mogu se javno iznijeti. Na svakom suđenju sudac nastoji poroti
objasniti da branjenik ne mora svjedočiti, da ne mora izustiti ni riječi, niti
dovesti nijednog svjedoka u svoju korist. Na državnom je odvjetništvu da
dokaže njegovu krivnju.
Theo je znao i da su porotnici vrlo sumnjičavi prema branjeniku koji ne
želi svjedočiti kako bi spasio vlastitu kožu. Ali nije znao reći jesu li
sumnjičavi i prema Peteu Duffyju. Pozorno su ga promatrali dok se smještao
na klupu za svjedoke i zatim digao desnu ruku i prisegnuo da će govoriti
istinu.
Theo je sve to mogao jasno vidjeti jer je, zahvaljujući sucu Gantryju,
sjedio sasvim naprijed, u drugom redu, odmah iza obrane, između Ikea s
desne strane i oca s lijeve. Njegova majka imala je ranije ugovorene
sastanke u uredu. Rekla je da ne može potratiti poslijepodne sjedeći na
suđenju iako je ostaloj trojici Boonea bilo jasno da bi to zapravo vrlo rado
učinila.
 Clifford Nance pročistio je grlo i zamolio branjenika da navede svoje
ime, što je u trenutnoj situaciji bio nužan, ali i prilično besmislen čin. Svi u
sudnici ne samo da su poznavali Petea Duffyja, već su o njemu i puno toga
znali. Gospodin Nance zatim mu je postavio niz jednostavnih pitanja. Nije se
žurio s utvrđivanjem nekih osnovnih činjenica – obiteljske povijesti
gospodina Duffyja, njegova obrazovanja, radnih mjesta, poslovnih pothvata,
neposjedovanja policijskog dosjea i tako dalje. Njih su dvojica sve ovo
satima uvježbavali i svjedok je već stekao rutinu. Često je pogledavao prema
porotnicima, nastojeći postići ležeran, razgovorni ton. Vjerujte mi, kao da im
je pokušavao reći. Gospodin Duffy bio je naočit muškarac i na sebi je imao
elegantno odijelo, a to se Theu činilo malo nepriličnim jer nijedan od pet
porotnika nije imao ni sako ni kravatu. Theo je pročitao priličan broj članaka
s preporukama o odijevanju odvjetnika i njihovih klijenata za vrijeme
suđenja.
Njihovo natezanje napokon se dotaklo nečeg važnog kad je gospodin
Nance načeo temu milijun dolara vrijedne police osiguranja života gospođe
Myre Duffy. Svjedok je objasnio da je on veliki pobornik životnog
osiguranja i da je, još dok je bio mlad i imao mladu ženu i malu djecu, uvijek
štedio novac i ulagao ga u životno osiguranje, kako za sebe tako i za svoju
ženu. Police životnog osiguranja vrijedni su instrumenti zaštite obitelji u
slučaju nenadane smrti. Kasnije, kad se oženio za svoju drugu ženu, Myru,
inzistirao je da kupe životno osiguranje. A Myra se složila. U stvari, police
vrijedne milijun dolara zapravo su bile njezina ideja. Željela se zaštititi za
slučaj da mu se nešto dogodi.
Iako se vidjelo da se ne može baš posve opustiti, gospodin Duffy bio je
uvjerljiv. Porotnici su ga pažljivo slušali. Baš kao i Theo, koji je više puta
sam sebi ponovio da upravo prati najveće suđenje u povijesti Strattenburga.
A uz to je još i izostajao iz škole, i to opravdano.
Gospodin Nance prešao je sa životnog osiguranja na poslovne pothvate
gospodina Duffyja. I tu se svjedok iskazao. Priznao je da su neki od njegovih
poslova s nekretninama propali i da su ga pojedine banke pritiskale, da je
ostao bez nekolicine partnera i da je napravio nekoliko pogrešaka. Njegova
skrušenost bila je dirljiva i porotnici su je odlično prihvatili. Učinila ga je
još uvjerljivijim. Odlučno je opovrgnuo da mu je prijetio stečaj i izrecitirao
je dojmljiv niz koraka koje je poduzimao ne bi li se riješio dugova i spasio
imovinu.
 Neki od njih bili su previše komplicirani za Thea, a učinilo mu se i da
je dio porotnika također malo zbunjen. To nije bilo važno. Clifford Nance
temeljito je pripremio svog klijenta.
Prema teoriji državnog odvjetništva, motivi ubojstva bili su novac i
pohlepa. Ta je teorija djelovala sve slabije i slabije.
Gospodin Nance zatim je prešao na delikatnu temu bračnih problema
Duffyjevih i svjedok je i taj dio dobro odradio. Priznao je da su stvari bile
malo klimave. Da, posjetili su bračne savjetnike. Da, obratili su se zasebnim
odvjetnicima za razvode. Da, bilo je svađa, no ne i nasilja. I da, u jednom se
trenutku iselio, ali zbog tog je očajnog jednomjesečnog razdoblja bio još
samo odlučniji u tome da pokuša spasiti brak. U vrijeme kad mu je žena
ubijena bili su zajedno, bili su sretni i kovali su planove za budućnost.
Još jedan težak udarac teoriji tužiteljstva.
Kako je popodne odmicalo, Clifford Nance polagano je usmjeravao
svjedočenje na temu golfa, na koju su onda potrošili dosta vremena. Malo
previše vremena, po Theovu skromnom mišljenju. Gospodin Duffy bio je
ustrajan u svojim tvrdnjama da je oduvijek najradije igrao sam i da je to
činio desetljećima. Gospodin Nance predočio je jedan spis i sucu objasnio
da on sadrži kartice za bilježenje rezultata njegova klijenta iz proteklih
dvadeset godina. Zatim je dodao jednu od njih svjedoku i on je potvrdio da
je prepoznaje. Bila je to kartica s terena u Kaliforniji, od prije četrnaest
godina. Odigrao je osamdeset i jedan udarac, devet više od PAR-a1. Igrao je
sam.
Slijedila je kartica za karticom i svjedočenje se uskoro pretvorilo u
turneju po igralištima za golf širom Sjedinjenih Država. Pete Duffy uistinu je
često igrao golf! Bio je ozbiljan igrač. Bilježio je rezultate. I igrao je sam.
Nastavio je pojašnjavati da je igrao i s prijateljima, poslovnim partnerima,
pa čak i sa svojim sinom kad god mu se za to ukazala prilika. Ali najradije je
igrao sam, na praznom terenu.
Kad je turneja završila, činilo se da nema nikakve sumnje da je još
jedna teorija tužiteljstva pobijena. Ideja da je Pete Duffy ovo ubojstvo
planirao dvije godine, i da je počeo igrati golf sam kako bi ga mogao
provesti u djelo bez prisutnosti svjedoka, djelovala je krajnje neuvjerljivo.
Theo je u sebi razmišljao: četvorica nas u ovoj krcatoj sudnici zna
istinu. Ja, Ike, moj tata i Pete Duffy. Mi znamo da je ubio svoju ženu.
 Ike je u sebi razmišljao: ovog će tipa osloboditi, a mi tu ne možemo
ništa učiniti. Počinio je savršen zločin.
Woods Boone u sebi je razmišljao: kako bismo mogli pronaći
tajanstvenog svjedoka i dovesti ga na sud prije no što bude prekasno?
Posljednja kartica s rezultatima odnosila se na dan ubojstva. Gospodin
Duffy odigrao je osamnaest rupa, imao je šest udaraca više od PAR-a i igrao
je sam. Dakako, rezultat je sam upisivao na karticu tako da je njezina
vjerodostojnost bila donekle upitna.
(Theo je već naučio da u golfu većina kartica s rezultatima odražava
nešto posve drugo, a ne stvaran broj udaraca.)
Gospodin Nance dodatno se uozbiljio kad je klijenta počeo ispitivati o
danu ubojstva i njegov je klijent na to odlično reagirao. Dok je pričao o
brutalnoj smrti svoje žene, glas mu je postao tiši te nekako hrapav i bolan.
Baš me zanima hoće li zaplakati, pitao se Theo iako je i sam bio dirnut
njegovim svjedočenjem.
Pete Duffy zadržavao je suze i izuzetno je uvjerljivo opisao sav užas
koji je osjetio kad je doznao vijest i kad je u autiću za golf odjurio kući i
ondje zatekao policiju. Još nisu stigli skloniti tijelo njegove žene pa se
onesvijestio kad ju je ugledao i jedan od istražitelja morao mu je priskočiti u
pomoć. Kasnije ga je pregledao i liječnik i prepisao mu određene lijekove.
Kakav lažljivac, pomislio je Theo. Kakav folirant. Ubio si svoju ženu.
Postoji svjedok. U uredu imam skrivene tvoje rukavice.
Pete Duffy pričao je o noćnoj mori kroz koju je prolazio kad je morao
nazvati njezinu i svoju obitelj i njihove prijatelje te isplanirati i izdržati
sprovod i pokop. O osamljenosti. O praznini koju je osjećao živeći u istoj
kući u kojoj je njegova mila žena ubijena. O razmišljanjima o prodaji i o
selidbi. O svakodnevnim odlascima na groblje.
Pa zatim o tome kako se užasno osjećao kad su ga osumnjičili, okrivili,
optužili, uhapsili i izveli pred sud. Kako ga je itko mogao sumnjičiti za
ubojstvo žene koju je volio i obožavao?
Konačno se slomio. Pokušavao se kontrolirati, brisao je oči i
neprestano ponavljao: “Žao mi je, žao mi je.” Bilo je to vrlo potresno i Theo
je promatrao lica porotnika. Posvemašnje suosjećanje i vjerovanje. Duffy je
plakao u nastojanju da spasi vlastiti život, i uspijevalo mu je.
 Dok se njegov klijent pokušavao iznova sabrati, Clifford Nance
zaključio je da su postigli dovoljno. Objavio je: “Nemam više pitanja, časni
suče. Prepuštamo svjedoka.”
Gospodin Jack Hogan smjesta je ustao i rekao: “Mogu li predložiti
kratku stanku, časni suče?” Stanka će razbiti ritam i osigurati odmak
porotnika od emotivnog iskaza kojem su upravo svjedočili. Osim toga,
prošlo je tri i trideset. Svima je trebao odmor.
“Petnaest minuta”, rekao je sudac Gantry. “Onda slijedi unakrsno
ispitivanje.”
Petnaest minuta razvuklo se na trideset. “Nema više puno vremena”,
rekao je Ike. “Petak je popodne. Svi su umorni. Poslat će porotu kući i
nastaviti u ponedjeljak.”
“Ne znam baš”, rekao je Woods Boone. “Možda će ipak htjeti čuti
završne riječi još danas popodne.”
Stajali su u zbijenoj grupici u hodniku, pored automata za sokove. I
druge su skupine gledatelja čekale i motrile satove na zidu. Pojavio se Omar
Cheepe i krenuo po piće. Ubacio je par novčića u automat pa je,
pogledavajući Booneove, izabrao sok i zatim pokupio limenku iz otvora.
Ike je nastavio. “Hogan mu ne može ništa. Suviše je prepreden.”
“Porota će u manje od sat vremena presuditi da nije kriv”, rekao je
Woods.
“Oslobodit će ga”, dodao je Theo.
“Zbilja bih se trebao vratiti u ured”, rekao je Woods.
“I ja”, dodao je Ike. Bile su to tipične booneovske izjave.
Nijedan se nije pomaknuo s mjesta jer su obojica željeli vidjeti
završetak suđenja. Theu je bilo drago već samo zbog toga što su bili zajedno
i razgovarali jedan s drugim, što je bila prava rijetkost.
Nešto niže u hodniku nastalo je komešanje i publika se polako zaputila
prema sudnici. Nekoliko ih je otišlo tijekom stanke. Ipak je bio petak
popodne.
Kad su se svi vratili unutra, sjeli i umirili se, sudac Gantry zauzeo je
svoje mjesto za sudačkom klupom i kimnuo Jacku Hoganu. Kucnuo je
trenutak za unakrsno ispitivanje, a kad branjenik svjedoči i tužitelj ga ima
pravo nemilosrdno ispitivati, rezultat je najčešće prilično gadan.
 Jack Hogan prišao je klupi za svjedoke i Peteu Duffyju predao jedan
dokument. “Prepoznajete li ovo, gospodine Duffy?” pitao je Hogan, a svaka
je njegova riječ bila natopljena sumnjom.
Duffy se nije žurio, pažljivo ga je pregledao, i prednju i stražnju stranu,
i tako nekoliko stranica. “Da”, rekao je naposljetku.
“Molim vas, recite poroti što je to.”
“To je obavijest o ovrsi.”
“Nad kojom imovinom?”
“Nad trgovačkim centrom u Rixovoj ulici.”
“Ovdje u Strattenburgu?”
“Da.”
“A trgovački centar u Rixovoj ulici vaše je vlasništvo?”
“Da, moje i mog partnera.”
“A banka vam je ovu obavijest o ovrsi poslala u rujnu prošle godine
zato što ste kasnili s plaćanjem kvartalnih rata hipotekarnog kredita. Je li to
točno?”
“Tako je banka tvrdila.”
“A vi se ne slažete, gospodine Duffy? Želite li poroti reći da u rujnu
prošle godine niste kasnili s plaćanjem rata hipotekarnog kredita za koji ste
jamčili ovom imovinom?” Jack Hogan mahnuo je novim papirima kad ga je
to pitao, kao da ima još puno dokaza.
Duffy je na trenutak zašutio, a onda je nabacio lažan osmijeh. “Da,
kasnili smo s plaćanjem.”
“A banka vam je na temelju ove imovine posudila koliko točno
novaca?”
“Dvjesto tisuća dolara.”
“Dvjesto tisuća dolara”, ponovio je Hogan, gledajući porotnike. Zatim
je prišao svom stolu, odložio snop papira i uzeo novi. Stao je za govornicu i
rekao: “Recite, gospodine Duffy, jeste li bili vlasnik skladišta na Wolf
Streetu, u industrijskom parku ovdje u Strattenburgu?”
“Da, gospodine. U tom sam poslu imao dva partnera.”
“I to ste skladište prodali, je li tako?”
 “Da, prodali smo ga.”
“I ta je prodaja obavljena prošlog rujna, točno?”
“Ako vi tako kažete. Siguran sam da imate odgovarajuće dokumente.”
“Da, imam. I iz mojih je dokumenata vidljivo da se skladište nudilo na
prodaju više od godinu dana, da je tražena cijena bila šesto tisuća dolara, a
hipoteka upisana na njega u Državnoj banci iznosila je petsto pedeset tisuća,
i da ste ga vi i vaši partneri na kraju prodali za malo više od četiristo tisuća
dolara.” Dok je govorio, Hogan je povremeno podizao u zrak dokumente
koje je držao u ruci. “Slažete li se, gospodine Duffy?”
“Pa, otprilike je bilo tako.”
“Znači, u tom ste pothvatu izgubili priličnu svotu novca, je li tako,
gospodine Duffy?”
“To mi nije bio jedan od boljih poteza.”
“Jeste li očajnički željeli prodati skladište?”
“Ne.”
“Jeste li nužno trebali gotovinu, gospodine Duffy?”
Svjedok se promeškoljio i činilo se da se ne osjeća najugodnije. “Bilo
je nužno da moji partneri i ja prodamo to skladište.”
U idućih se dvadeset minuta Hogan okomio na Petea Duffyja i njegove
partnere i njihove novčane nedaće. Duffy je odbijao priznati da je bio
očajan. Ali, kako je unakrsno ispitivanje bivalo sve nesmiljenije, postalo je
očito da se svjedok trudio spasiti jedan posao samo da bi mu u međuvremenu
onaj drugi propao. Hogan je imao svu silu dokumenata. Donio je kopije dviju
sudskih tužbi koje su protiv Petea Duffyja podnijeli bivši partneri. Podrobno
je ispitivao svjedoka o optužbama iznesenim u tužbama. Duffy je odlučno
opovrgnuo da je za bilo što kriv te je objasnio da ni jedan od tih postupaka
nije pravno utemeljen. Otvoreno je priznao da je bio u poslovnoj krizi, ali
nije odstupao od stava da nije bio ni blizu stečaja.
Jack Hogan majstorski je prikazao Duffyja kao mešetara koji je
očajnički trebao gotovinu i koji je jedva jedvice uspijevao ostati korak
ispred svojih vjerovnika. Ali veza između njegovih problema i motiva
ubojstva i dalje je bila vrlo nategnuta.
Hogan je promijenio temu, pripremajući teritorij za novu bombu.
Oprezno je načeo problem bračnih teškoća Duffyjevih, a onda je, nakon
nekoliko lakših pitanja, zapitao: “Dakle, gospodine Duffy, izjavili ste da ste
se u jednom trenutku iselili, je li tako?”
“Tako je.”
“I ta je razdvojenost trajala mjesec dana?”
“Ne bih baš upotrijebio izraz razdvojenost. Nikad to nismo tako
nazivali.”
“Nego kako ste to nazivali?”
“Nismo se uopće trudili to ikako nazvati, gospodine.”
“U redu, shvaćam. Kad ste se iselili?”
“Nisam baš vodio dnevnik, ali bilo je to u srpnju prošle godine.”
“Otprilike tri mjeseca prije njezina ubojstva?”
“Tako nešto.”
“Gdje ste živjeli nakon što ste se iselili?”
“Pa, nisam se baš stvarno iselio, gospodine. Samo sam uzeo nešto
odjeće i otišao.”
“U redu, a gdje ste to otišli?”
“Par noći proveo sam u hotelu Marriott, malo dalje u istoj ulici. Par
noći proveo sam kod jednog poslovnog partnera. Razveden je i živi sam.
Bilo je to prilično gadnih mjesec dana.”
“Znači, seljakali ste se od jednog mjesta do drugog? Otprilike mjesec
dana?”
“Tako je.”
“Onda ste se doselili natrag kući, pomirili se s gospođom Duffy i u
vrijeme kad je ubijena spremali se živjeti sretno i zadovoljno do kraja
života?”
“Je li to pitanje?”
“Zanemarite to. Evo pitanja za vas, gospodine Duffy.” Jack Hogan
vratio se s nekim spisima u ruci. Predao je jedan dokument svjedoku, a Pete
Duffy letimice ga je pogledao i odmah problijedio.
“Prepoznajete li ovo, gospodine Duffy?”
“Uh, nisam siguran”, rekao je Duffy i okrenuo stranicu, pokušavajući
dobiti na vremenu.
 “Pa, dopustite da vam pomognem. To je ugovor na četiri stranice o
najmu stana u Weeksburgu, pedesetak kilometara odavde. Predmet najma je
lijep, trosoban, namješteni stan u luksuznoj zgradi, dvije tisuće dolara na
mjesec. Zvuči poznato, gospodine Duffy?”
“Ne baš. Ja, uh...”
“Radi se o jednogodišnjem najmu, počevši od prošlog lipnja.”
Duffy je slegnuo ramenima, kao da o tome nema pojma. “Nisam ga ja
potpisao.”
“Ne, već vaša tajnica, gospođa Judith Maze, žena koja već dvadeset
godina s mužem živi na jednoj te istoj adresi ovdje u Strattenburgu. Je li
tako, gospodine Duffy?”
“Ako vi tako kažete. Ona je uistinu moja tajnica.”
“Zašto bi ona potpisala ugovor o najmu jednog takvog stana?”
“Nemam pojma. Možda biste to nju trebali pitati.”
“Gospodine Duffy, zar zaista želite da je pozovem za svjedokinju?”
“Hm, naravno. Samo izvolite.”
“Jeste li ikad vidjeli taj stan, gospodine Duffy?”
Duffy je bio potresen i zatečen i lagano je gubio tlo pod nogama.
Pogledao je prema odjeljku za porotu, nabacio još jedan lažan osmijeh i
zatim odgovorio: “Da, odsjeo sam ondje nekoliko puta.”
“Sami?” u pravom je trenutku sumnjičavo dreknuo Hogan.
“Naravno da sam bio sam. Bio sam ondje poslovno, stvari su se
odužile, pa sam prenoćio u stanu.”
“To se baš zgodno poklopilo. Tko plaća najam?”
“Ne znam. Morat ćete pitati gospođu Maze.”
“Znači, gospodine Duffy, poroti tvrdite da niste unajmili taj stan i da ne
plaćate njegov najam?”
“Tako je.”
“I ondje ste odsjeli tek nekoliko puta?”
“Tako je.”
“I unajmljivanje tog stana nije imalo nikakve veze s problemima koje
ste vi i gospođa Duffy imali?”
 “Ne. I ponavljam, ja nisam unajmio taj stan.”
Za Thea, koji je znao istinu, vjerodostojnost Petea Duffyja bila je
ozbiljno poljuljana. Činilo se očiglednim da laže o stanu. A ako je izrekao
jednu laž, onda je bez sumnje bio spreman izreći i još pokoju.
Jack Hogan očito nije mogao dokazati koliko se često Duffy koristio
stanom. Prešao je na drugu temu, na golf, i njegovo je unakrsno ispitivanje
izgubilo na žestini. Duffy je znao puno više o golfu od tužitelja pa su se njih
dvojica natezali i prepirali, kako se činilo, punih sat vremena.
Bilo je već gotovo šest sati kad je Jack Hogan konačno sjeo. Sudac
Gantry nije gubio vrijeme već je smjesta objavio: “Odlučio sam ne održati
raspravu sutra. Mislim da porotnicima treba odmor. Želim vam miran i
spokojan vikend i vidimo se ovdje u ponedjeljak u devet ujutro. Tada ćemo
čuti završne riječi i zatim ću vam konačno predati slučaj na razmatranje.
Ponovit ću još jednom uobičajene upute. Ne raspravljajte ni sa kime o
slučaju. Ako vam itko priđe i pokuša s vama raspravljati o slučaju, molim
vas da me smjesta izvijestite. Hvala vam na vašem trudu. Vidimo se u
ponedjeljak.”
Sudski podvornici ispratili su porotnike kroz pokrajnja vrata. Kad su
otišli, sudac Gantry pogledao je odvjetnike i rekao: “Gospodo, želite li još
nešto dodati?”
Jack Hogan ustao je i rekao: “Ništa u ovom času, časni suče.”
Clifford Nance ustao je i niječno odmahnuo glavom.
“U redu. Rasprava se prekida do ponedjeljka u devet ujutro.”
 O

P rvi put nakon nekoliko noći Theo je dobro spavao. Tog se subotnjeg
jutra probudio prilično kasno i kad su se on i Sudac konačno dogegali u
prizemlje, shvatio je da je u kuhinji u tijeku neka vrsta obiteljskog sastanka.
Njegov otac stajao je za štednjakom i radio kajganu. Na jednom kraju stola
sjedila je njegova majka, još uvijek u kućnom ogrtaču, i kuckala po
tipkovnici, proučavajući ekran kompjutera. Na drugom je kraju, raširivši
jutarnje novine pred sobom, sjedio Ike koji, bar koliko je to Theu bilo
poznato, nije kročio u njihovu kuću nijednom tijekom trinaest godina koje je
Theo proveo na ovome svijetu. Proučavao je male oglase i nešto zapisivao.
Na sebi je imao izblijedjelu narančastu trenirku i staru šiltericu s logom
Yankeesa. Zrak je mirisao na doručak i na prekinute i nedovršene razgovore.
Sudac se uputio ravno do štednjaka i otpočeo uobičajeni ritual moljakanja
hrane.
Svi su si međusobno zaželjeli dobro jutro. Theo je prišao štednjaku i
bacio pogled na hranu. “Jaja se nude isključivo kao kajgana”, rekao je
njegov otac. On je kuhao još rjeđe od Theove majke i jaja su djelovala malo
sirovo, barem po Theovu mišljenju. Natočio si je malo soka od grejpa i sjeo
za stol.
Nitko nije progovarao sve dok Ike nije rekao: “Nudi se trosoban stan
iznad garaže u Millmontovoj ulici. Šesto dolara mjesečno. To nije loš dio
grada.”
“Millmontova je okej”, rekao je gospodin Boone.
“Ona zarađuje sedam dolara na sat i radi trideset sati tjedno”, rekla je
gospođa Boone, ne dižući pogled. “Kad se oduzmu porezi i par najnužnijih
troškova, bit će sretna ako joj ostane tristo dolara mjesečno za stanarinu. Ne
može si to priuštiti. Zato i žive u skloništu.”
“Pa, gdje misliš da ćemo pronaći stan za tristo dolara mjesečno?” pitao
je Ike pomalo oštrim tonom. No nije dizao pogled. U stvari, trenutno nitko
nikoga nije gledao u oči.
 Theo je samo slušao i promatrao.
Gospodin Boone je rekao: “Budući da je riječ o stanu iznad garaže,
vjerojatno je u obiteljskom vlasništvu. Sumnjam da bi ga iznajmili
Salvadorcima ili ikome drugom tko nije odavde.” Odvadio je dio jaja na
tanjur, dodao im preprženo pšenično pecivo i onda ubacio tanjur pred Thea
koji je tiho izustio: “Hvala.” Dio jaja konačno je završio i u Sučevoj
zdjelici.
Theo je stavio zalogaj u usta i polako žvakao, osluškujući nastalu tišinu.
Živcirala ga je njihova nezainteresiranost da ga uključe u raspravu. Jaja su
bila previše gnjecava.
Najzad je rekao: “Traži se stan, ha?”
Ike je uspio promumljati: “Aha.”
Salvadorci. Koji žive u skloništu. Stvari su polako postajale jasnije.
“Woods,” rekla je gospođa Boone, i dalje tipkajući, “Nick Wetzel
oglašava da se bavi problemima useljenika. Je li on dobar odvjetnik? Nisam
ga upoznala.”
“Naveliko se oglašava”, odvratio je gospodin Boone. “Nekoć je na
televiziji vabio žrtve automobilskih nesreća. Ja bih se držao podalje.”
“Hm, samo dva odvjetnika u gradu u svojim oglasima spominju
probleme useljenika”, rekla je.
“Razgovaraj s obojicom”, rekao je Ike.
“Morat ću”, rekla je.
“Što mi to ovdje radimo?” pitao je Theo naposljetku.
“Danas imamo puno obaveza, Theo”, rekao je njegov otac kad je sjeo
za stol sa šalicom kave. “Čeka nas vrlo važna partija golfa.”
Theo nije mogao suspregnuti smiješak. Gotovo svake subote igrali su
golf, ali tijekom proteklih nekoliko dana posve je zaboravio na njihovu
partiju. Baš kao i svi drugi u gradu, pretpostavio je da će se suđenje nastaviti
u subotu i svakako je planirao biti u sudnici.
“Odlično. Kada?”
“Trebali bismo krenuti za tridesetak minuta.”
Trideset minuta kasnije ubacivali su palice u prtljažnik terenca
gospodina Boonea i komentirali kako je vrijeme divno. Bila je sredina
travnja, nebo bez oblačka, najavili su temperaturu od dvadesetak stupnjeva,
azaleje su bile u punom cvatu, a susjedi su vrijedno obrađivali svoje cvjetne
gredice.
Nakon nekoliko minuta, Theo je rekao: “Tata, kamo idemo?” Bilo je
očito da se nisu zaputili prema Strattenburškom gradskom terenu, jedinom
mjestu gdje su ikad igrali.
“Danas ćemo isprobati novi teren.”
“Koji?” Theo je znao za samo tri terena u bližoj okolici.
“Waverly Creek.”
Theu je trebalo malo da probavi ovu informaciju, a onda je rekao:
“Sjajno, tata. Mjesto zločina, znači.”
“Tako nešto. Imam klijenta koji ondje živi i on nas je pozvao da
dođemo igrati. Ali on neće doći. Bit ćemo samo nas dvojica. Igrat ćemo na
terenu Creek pa možda neće biti prevelika gužva.”
Deset minuta kasnije skrenuli su pred prilično grandiozan ulaz u
Waverly Creek. Masivan kameni zid protezao se uz cestu i nestajao iza
zavoja. Teška vrata zaustavljala su sav promet. Gospodin Boone zaustavio je
auto i spustio prozor, a iz čuvarske kućice izašao je muškarac u uniformi i
došao do njih.
“Dobro jutro”, rekao je čuvar uz smiješak, držeći notes u ruci.
“Dobro jutro. Ja sam Woods Boone. Došli smo malo igrati golf.
Startamo u deset i četrdeset. Gosti smo Maxa Kilpatricka.”
Čuvar je proučio svoje bilješke, a onda rekao: “Dobro došli, gospodine
Boone. Stavite ovo ispod vjetrobranskog stakla.” Predao mu je jarkožutu
karticu i rekao: “Želim vam što manje udaraca.”
“Hvala”, rekao je gospodin Boone, a vrata su se počela otvarati.
Theo je već jednom prošao kroz njih kad je prije nekoliko godina išao
na rođendansku zabavu prijatelju koji se u međuvremenu odselio. Sjećao se
velikih kuća, dugačkih prilaza, skupih automobila i savršeno oblikovanih
travnjaka ispred kuća. Vozeći se uskom cestom natkrivenom starim drvećem,
provezli su se pored nekoliko fairwaya2 i greenova3. Teren je bio vrhunski
uređen, kao preslikan iz kakva golferskog časopisa. Kod svakog početnog
područja mnoštvo golfera vježbalo je zamah, a na svakom je greenu još više
njih bilo sagnuto nad puttere4. Theo se zabrinuo. Ništa mu nije bilo draže no
s tatom odigrati osamnaest rupa na razmjerno praznom terenu, a opet, nije
bilo ničeg neugodnijeg no pokušavati udariti lopticu dok iza tebe nestrpljivo
čeka i promatra te nova četvorka.
U zgradi kluba bila je gužva. Deseci golfera izašli su na teren u ovako
krasan dan. Gospodin Boone javio se starteru i dobio autić pa su se počeli
uspinjati prema vježbalištu. Theo si nije mogao pomoći, osvrnuo se uokolo,
nadajući se da će možda spaziti Juliova bratića. Ili čak ugledati Petea
Duffyja osobno, kako nakon napornog tjedna u sudnici odlazi odigrati
nekoliko rupa s prijateljima. Već istog dana kad je bio uhićen uplatio je
jamčevinu i nije primirisao ni blizu zatvorskoj ćeliji.
A s obzirom na dosadašnji tijek suđenja, teško da će završiti iza
rešetaka.
No Theo nije vidio ni jednog od njih. A to što je razmišljao o njima,
značilo je da ne razmišlja o zamahu prilikom udarca. Nekoliko loptica
razletjelo se posvuda po vježbalištu i Theo se zabrinuo za svoju igračku
formu.
Startali su na vrijeme, gospodin Boone s plave oznake, a Theo s bijele,
smještene nešto niže na stazi. Loptica koju je ispucao prešla je jedva kojih
sto metara u ravnoj liniji.
“Drži glavu pognutu”, rekao mu je otac kad su autićem odjurili dalje.
Kako dan bude odmicao, takvih će savjeta biti još. Gospodin Boone igrao je
već trideset godina i bio je prosječan golfer te, kao i većina golfera, često
nije mogao odoljeti porivu da dijeli savjete drugima, a naročito svom sinu.
Theo se s tim dobro nosio. Trebala mu je svaka moguća pomoć.
Ispred njih je igrala jedna četvorka, ali iza njih nije bilo nikoga. Teren
Creek bio je kraći i uži i drugi ga golferi zato nisu naročito voljeli. Bio je
dizajniran tako da približno prati zavojiti tok potoka Waverly, dražesnog ali
podmuklog potočića poznatog po gutanju loptica za golf. Na Sjevernoj
devetki i Južnoj devetki bila je gužva, ali ne i na terenu Creek.
Dok su sjedili u autiću pokraj početnog područja i čekali da četvorka na
trećem polju ispuca loptice, gospodin Boone je rekao: “Gle, Theo, plan je
sljedeći. Ike traži stan za obitelj Pena. Nešto malo i ne pretjerano skupo. Ako
im bude trebala manja pomoć oko najamnine, tvoja majka i ja možemo
osigurati određenu svotu. O tome razgovaramo već par mjeseci tako da to
nije ništa novo. Ike, koji ima veliko srce, ali mali bankovni račun, također je
spreman pomoći. Kad bismo uspjeli brzo pronaći neki stan, onda bi Carola
možda mogla uvjeriti svog nećaka, Juliova bratića, da dođe živjeti s njima.
To bi bilo puno stabilnije životno okruženje za sve njih. Ike ovog časa traži
nešto. A tvoja majka razgovara s odvjetnicima koji se bave problemima
useljenika. Prema saveznom zakonu, postoji mogućnost da ilegalni useljenik
stekne legalan status ako ima sponzora koji je američki državljanin i ako ima
posao. Idemo na položaj.”
Ispucali su loptice, vratili se u autić i polako se zaputili dalje
puteljkom. Obje su loptice završile u dubokoj travi.
Dok su se vozili, gospodin Boone je nastavio priču. “Tvoja majka i ja
voljni smo sponzorirati Juliova bratića. Zacijelo mu mogu pronaći i bolji
posao, i to zakoniti, a ako bude živio s tetom i njezinom obitelji mogao bi
dobiti legalan status unutar dvije godine. Punopravno državljanstvo već je
druga stvar.”
“U čemu je kvaka?” pitao je Theo.
“Nema nikakve kvake. Želimo pomoći obitelji Pena da napusti sklonište
i učinit ćemo to bez obzira na to što će biti s Juliovim bratićem. Ali moramo
ga uvjeriti da istupi i da bude spreman svjedočiti, ispričati istinu, sjesti na
klupu za svjedoke i poroti ispričati što je vidio.”
“A kako ćemo ga nagovoriti da to učini?”
“Taj dio plana još uvijek razrađujemo.”
Theova loptica završila je pored puteljka za autiće, dosta daleko od
fairwaya. Fino ju je opalio palicom broj pet i dobacio na pedesetak metara
od greena.
“Lijep udarac, Theo.”
“I meni se tu i tamo zna posrećiti.”
Šestu stazu sačinjavao je oštar zavoj nalijevo, a imala je i nešto širi
fairway, s prekrasnim kućama uz desni rub staze. S početnog su položaja
mogli vidjeti stražnju stranu kuće Duffyjevih koja se nalazila oko sto pedeset
metara dalje, duž puteljka za autiće. Na susjednom je posjedu vrtlar kosio
travu. Theo je pomislio: “Kako danas ispucavam, taj bi čovjek mogao
nastradati.”
Ali vrtlar je ostao neozlijeđen i nakon što su oba Boonea izvela početni
udarac. Polako su se vozili puteljkom za autiće. Gospodin Boone je kazao:
“Rekao si da imaš zračne snimke ovog mjesta.”
“Da, oče. U uredu.”
“Misliš li da možeš pronaći mjesto na kojem se naš svjedok skrivao?”
“Možda. Ondje je negdje.” Theo je pokazao na gusto drveće s druge
strane staze. Odvezli su se do ruba šumarka, izašli iz autića i počeli gaziti
naokolo onako kako to čine golferi kad loše izvedu udarac pa ne mogu
pronaći lopticu. Kroz šumarak je prolazilo isušeno korito potoka, a s jedne
njegove strane nalazio se kratak nasip od obrađenih trupaca debljine
dvadeset puta dvadeset centimetara. Savršeno mjesto da netko sjedne, skloni
se i u miru pojede ručak, sasvim sam.
“To bi moglo biti to”, rekao je Theo pokazujući na nasip. “Rekao je da
je sjedio na nekim deblima, sa savršenim pogledom na kuću.”
Theo i gospodin Boone sjeli su na trupce. Imali su nesmetan pogled na
stražnji dio kuće Duffyjevih. “Koliko je daleko, što misliš?” pitao je Theo.
“Sto metara”, rekao je gospodin Boone bez oklijevanja, spremno
procijenivši udaljenost poput većine golfera. “Ovo je odlično skrovište.
Nitko ga ne bi mogao opaziti kako ovdje sjedi. Nikom ne bi palo na pamet da
pogleda među ovo drveće.”
“Na zračnoj se snimci vidi da se u blizini, odmah s druge strane
šumarka, nalazi alatnica.” Theo je pokazivao u drugom smjeru, suprotno od
fairwaya. “Juliov bratić rekao je da se u jedanaest i trideset radnici sastaju
kod alatnice na ručku. On bi se u većini slučajeva iskrao i otišao jesti sam.
Pretpostavljam da je dolazio ovamo.”
“Ponio sam fotoaparat. Idemo snimiti par fotografija.” Gospodin Boone
otišao je do torbe za golf u autiću i iz nje izvadio mali digitalni fotoaparat.
Slikao je šumarak, korito potoka, nasip, a onda se okrenuo i napravio
nekoliko snimki fairwaya i kuća s druge strane.
“Što će nam te slike?” pitao je Theo kad su bili kod autića.
“Mogle bi nam zatrebati.”
Nekoliko su minuta tako fotografirali, a onda su izašli iz šumarka i već
su se gotovo vratili do autića kad je Theo pogledao preko puta fairwaya.
Pete Duffy stajao je u dvorištu i promatrao ih kroz dalekozor. U blizini nije
bilo drugih golfera. “Tata”, rekao je Theo tiho.
“Vidim ga”, odvratio je gospodin Boone. “Idemo ispucati loptice.”
 Trudili su se ne obraćati pažnju na njega i drugi su put ispucali loptice
od kojih nijedna nije završila ni blizu greena. Brzo su uskočili u autić i
odvezli se. Pete Duffy ni u jednom trenutku nije ispuštao dalekozor.

Za dva su sata odigrali svih devet rupa, a onda su odlučili još se malo
provozati u autiću i baciti pogled na sjeverni i južni teren. Waverly Creek
izgledao je uistinu dojmljivo, s prekrasnim kućama poredanim uz rubove
pojedinih staza, nizom urbanih vila raspoređenih ukrug oko jezerca, s parkom
za djecu, sa stazama za bicikliste i za trčanje koje su se križale s puteljcima
za autiće za golf i, što je najvažnije, s prekrasnim fairwayima i greenovima.
Jedna se četvorka upravo spremala za početni udarac na četrnaestom
polju kad su se primakli. Golferski bonton nalaže tišinu u blizini početnog
područja pa je gospodin Boone zaustavio autić prije nego što su ih igrači
mogli opaziti. Kad su golferi krenuli dalje, gospodin Boone dovezao se do
početnog područja. Tu se nalazio aparat za vodu, kanta za smeće, a na samom
kraju puteljka za autiće, pored grmova šimšira, bio je i stroj za čišćenje
loptica.
Theo je kazao: “Julio je rekao da je njegov bratić vidio kako muškarac
ubacuje rukavice u kantu za smeće na četrnaestom polju. To bi moralo biti
to.”
“Njegov bratić nije ti to osobno rekao?” pitao je gospodin Boone.
“Ne. S njim sam razgovarao samo jednom, u srijedu navečer u
skloništu. Iduće je večeri Julio došao u naš ured s rukavicama.”
“Znači, nemamo pojma gdje je bratić bio, ni kako ili zašto je opazio
muškarca da odbacuje rukavice ovdje na četrnaestici?”
“Pa, zapravo ne.”
“I ne znamo zašto je točno bratić odlučio uzeti te rukavice?”
“Julio je rekao da dečki koji ovdje rade uvijek pretražuju smeće.”
Na brzinu su snimili još nekoliko fotografija, a kad im se stala primicati
nova četvorka, lagano su se udaljili.
 D

N akon golfa, Theo i njegov otac svratili su do skloništa u Highland

Streetu vidjeti što rade Julio i njegov mlađi brat i sestra. Carola Pena
prala je posuđe u kuhinji jednog hotela u centru grada i svake je subote
radila, što je značilo da je njezino troje djece ostajalo u skloništu. Za djecu
koja su ondje živjela bile su organizirane razne igre i aktivnosti, ali Theo je
znao da te subote nisu naročito ugodne. Puno su gledali televiziju, igrali su
nogomet na malom igralištu i, ako su imali sreće, crkvenim autobusom
odlazili u kino ako bi nadglednik uspio namaknuti novac.
Dok su Theo i njegov otac igrali golf, na pamet im je pala zgodna ideja.
Koledž Stratten bio je mala privatna škola osnovana u gradu prije stotinu
godina. Njezin ragbijaški i košarkaški tim nisu se mogli mjeriti s nekim
boljim srednjoškolskim, ali njezina se bejzbolska momčad nalazila u samom
vrhu treće sveučilišne divizije. U dva je sata počinjao dvostruki program.
Gospodin Boone sve je dogovorio s nadglednikom u skloništu. Julio,
koji je bio zadužen paziti na blizance, Hectora i Ritu, bio je, dakako,
oduševljen mogućnošću da odu iz skloništa. Sve su troje doslovce otrčali do
terenca i uskočili na stražnje sjedalo. Nekoliko minuta kasnije gospodin
Boone zaustavio se kod hotela, parkirao na nedozvoljenom mjestu uz pločnik
i rekao: “Skoknut ću do gospođe Pene i reći joj za naš plan.” Ubrzo se
vratio, smiješeći se od uha do uha, i izvijestio ih: “Vaša majka misli da je to
sjajna ideja.”
“Hvala vam, gospodine Boone”, kazao je Julio. Blizanci su bili previše
uzbuđeni da bi išta rekli.
Koledž Stratten svoje je utakmice igrao na Rotary Parku, prekrasnom
starom stadionu na samom rubu gradskog središta, odmah do omanjeg
kampusa. Rotary Park bio je star gotovo koliko i sam koledž i u prošlosti je
udomio nekoliko momčadi iz nižih liga od kojih niti jedna tu nije dugo ostala.
Činjenica kojom se osobito dičio bio je podatak da je 1920. godine član
Kuće slavnih, Ducky Medwick, ovdje odigrao jednu sezonu s drugoligaškom
momčadi prije no što je prešao u Cardinalse. Pored glavnog ulaza nalazila
se spomen-ploča koja je navijače podsjećala na Duckyjevo kratko
službovanje u Strattenburgu, ali Theo nikad nije nikoga vidio da je čita.
Gospodin Boone kupio je karte na kiosku sa samo jednim prozorčićem.
Isti starac radio je tu još od Duckyjeva vremena. Tri dolara za odrasle i po
jedan za svako dijete. “Da kupimo kokice?” pitao je gospodin Boone,
spustivši pogled na ozarena lica Hectora i Rite. Pet porcija kokica, pet
sokova, dvadeset dolara. Uspeli su se prilaznom rampom i smjestili na
otvorenim tribinama, malo niže od klupa za igrače domaće momčadi, pored
prve baze. Bilo je puno mjesta i malo navijača pa redari nisu provjeravali
gdje tko sjeda. Stadion je mogao primiti dvije tisuće ljudi, a oni najvjerniji
posjetitelji rado su isticali kako je nekad sve bilo dupkom puno. Theo bi
svake sezone odgledao pet ili šest utakmica Koledža Stratten i stadion nikad
nije bio čak ni napola pun. Bez obzira na to, volio je ovo mjesto, s njegovim
starinskim natkrivenim tribinama, isturenim krovom ponad njih, drvenim
klupama uz teren, prostorom za zagrijavanje udarača pored faul-linija i s
graničnim outfield zidom prekrivenim oglasima jarkih boja za sve živo u
Strattenburgu, od suzbijanja štetočina do lokalnog piva i odvjetnika u potrazi
za oštećenim klijentima. Bio je to pravi bejzbolski stadion.
Bilo je i onih koji su ga željeli srušiti. Tijekom ljeta, nakon što bi
sveučilišna sportska sezona završila, bio je gotovo posve prazan i bilo je
nekih pritužbi na troškove održavanja. Thea je to prilično čudilo jer mu je,
kad se malo osvrnuo oko sebe, bilo teško shvatiti na što se točno trošio bilo
kakav novac “za održavanje”.
Zasvirala je državna himna pa su ustali, a onda je momčad Koledža
Stratten izašla na teren. Četvero djece stisnulo se skupa, a gospodin Boone
sjeo je u red iza njih i slušao što pričaju. “U redu”, rekao je Theo, glavni
među njima. “Da nisam čuo ništa osim engleskog, okej? Malo ćemo vježbati
engleski.”
Djeca iz obitelji Pena sad su, dakako, međusobno razgovarala na
španjolskom, ali odmah su poslušala Thea i prebacila se na engleski. Hector
i Rita imali su osam godina i nisu znali previše toga o bejzbolu. Theo im je
počeo objašnjavati.
Za vrijeme treće izmjene stigli su gospođa Boone i Ike i sjeli pored
gospodina Boonea koji se malo odmaknuo od djece. Theo ih je pokušavao
prisluškivati dok su se međusobno došaptavali. Ike je pronašao jedan stan, za
petsto dolara mjesečno. Gospođa Boone još nije o tome razgovarala s
Carolom Penom jer je ona još uvijek radila u hotelu. Razgovarali su i o
nekim drugim stvarima, ali Theo nije uspio sve čuti.
Osmogodišnjacima koji ga baš ne razumiju, bejzbol može biti dosadan
pa su se Hector i Rita kod pete izmjene već gađali kokicama i verali po
tribinama. Gospođa Boone pitala ih je žele li sladoled i oni su oduševljeno
prihvatili. Kad su otišli, Theo je krenuo u akciju. Pitao je Julija želi li gledati
utakmicu s tribina uz srednji vanjski dio igrališta. Julio je pristao pa su se
zaputili duž natkrivenih tribina, pored prostora za zagrijavanje, do sjedala na
starom dijelu stadiona, neposredno ponad desnog vanjskog zida. Bili su
sami.
“Sviđa mi se pogled odavde”, rekao je Theo. “Osim toga, ovdje nikad
nema nikoga.”
“I meni se sviđa”, rekao je Julio.
Kratko su razgovarali o srednjem vanjskom igraču, a onda je Theo
promijenio temu. “Slušaj, Julio, moramo popričati o tvom bratiću. Ne mogu
mu se sjetiti imena. U stvari, nisam siguran da sam mu uopće i znao ime.”
“Bobby.”
“Bobby?”
“Zapravo se zove Roberto, ali više voli da ga zovu Bobby.”
“U redu. Preziva li se Pena?”
“Ne. Njegova majka i moja majka su sestre. Njegovo je prezime
Escobar.”
“Bobby Escobar.”
“Si. Da.”
“Radi li još uvijek na igralištu za golf?”
“Da.”
“I još uvijek živi kod Quarryja?”
“Da. Zašto pitaš?”
“On je trenutno vrlo važna osoba, Julio. Mora istupiti i ispričati policiji
sve što je vidio onog dana kad je ona žena ubijena.”
Julio se okrenuo i pogledao Thea kao da je ovaj skrenuo s uma. “Ne
može to učiniti.”
 “Možda može. Što ako mu je moguće obećati zaštitu? Neće ga uhapsiti.
Neće ići u zatvor. Znaš li što znači riječ imunitet?”
“Ne.”
“Pa, u pravnom smislu, to znači da bi se mogao nagoditi s policijom.
Ako istupi i svjedoči, onda ga policija neće gnjaviti. Imat će imunitet. Možda
čak postoji način da dobije dokumente i ostane ovdje legalno.”
“Jesi li razgovarao s policijom?”
“Ni slučajno, Julio.”
“Jesi li ikome rekao?”
“Zaštitio sam njegov identitet. Nije u opasnosti, Julio. Ali moram
razgovarati s njim.”
Igrač protivničke momčadi udario je lopticu i ona se odbila od desnog
vanjskog zida. Gledali su ga kako uklizava u treću bazu i izbacuje trećeg
napadača zaredom. Theo je morao objasniti razliku između loptice koja je
preletjela preko zida i one koja se odbila od njega. Julio je rekao da se u El
Salvadoru baš i ne igra bejzbol. Uglavnom se igra nogomet.
“Kad ćeš ponovo vidjeti Bobbyja?” pitao je Theo.
“Možda sutra. Nedjeljom obično dolazi u sklonište pa onda zajedno
odlazimo u crkvu.”
“Da li bih ikako mogao razgovarati s njim večeras?”
“Ne znam. Ne znam kako on provodi svoje vrijeme.”
“Julio, vrijeme je ovdje presudno.”
“Što znači presudno?”
“Jako važno. Suđenje će završiti u ponedjeljak. Važno je da Bobby
istupi i ispriča što je vidio.”
“Mislim da neće htjeti.”
“Julio, oba moja roditelja su odvjetnici. Poznaješ ih. Može im se
vjerovati. Što ako uspiju pronaći stan za tebe i tvoju obitelj, uključujući i
Bobbyja, neko zgodno mjesto samo za vas, te istovremeno pokrenu postupak
da postanu Bobbyjevi sponzori, kako bi on mogao dobiti legalan status?
Pomisli samo. Nema više skrivanja od policije. Nema više strahovanja zbog
racija Službe za useljenike. Moći ćete živjeti svi zajedno, a Bobby će imati
sve potrebne dokumente. Zar to ne bi bilo sjajno?”
 Julio je zurio u prazno i upijao sve ovo. “To bi bilo fantastično, Theo.”
“Evo što ćemo onda napraviti. Kao prvo, slažeš li se da uključimo moje
roditelje? Oni će biti na vašoj strani. Oni su odvjetnici.”
“Slažem se.”
“Odlično. Kao drugo, moraš se sastati s Bobbyjem i moraš ga uvjeriti
da je ovo uistinu dobra prilika za njega. Uvjeri ga da nam može vjerovati.
Možeš li to učiniti?”
“Ne znam.”
“Je li tvojoj majci ispričao što je vidio?”
“Da. Ona je Bobbyju poput majke.”
“Dobro. Nagovori i majku da s njim razgovara. Ona ga može uvjeriti.”
“Obećavaš da neće u zatvor?”
“Obećavam.”
“Ali mora razgovarati s policijom?”
“Možda ne baš s policijom, ali mora razgovarati s nekim tko je uključen
u suđenje. Možda sa sucem. Ne znam. Ali od presudne je važnosti da Bobby
istupi. On je najvažniji svjedok na ovom suđenju.”
Julio je zagnjurio glavu u ruke, laktova oslonjenih o koljena. Ramena su
mu se ovjesila pod težinom Theovih riječi i planova. Dugo vremena nitko
nije progovarao. Theo je promatrao Hectora i Ritu u daljini, kako sjede s
njegovom majkom i čavrljaju ližući sladoled. Woods i Ike bili su zadubljeni
u razgovor, što je za njih bila prava rijetkost. Utakmica je i dalje trajala.
“Što da onda napravim?” pitao je Julio.
“Razgovaraj s majkom. Zatim oboje porazgovarajte s Bobbyjem. A
trebali bismo se i svi skupa sastati.”
“U redu.”
 D

T heo je bio u dnevnoj sobi i gledao film na kabelskoj televiziji kad je u

džepu osjetio vibriranje mobitela. Bilo je osam i trideset pet, subota
navečer, a zvao ga je netko iz skloništa. Otklopio je mobitel i rekao: “Halo?”
Juliov prepoznatljivi glas rekao je: “Theo?”
“Da, Julio, što ima?” Theo je utišao ton na televizoru. Njegov otac bio
je u radnoj sobi i čitao roman, a majka je bila na katu, u krevetu, pijuckala je
zeleni čaj i proučavala hrpu pravnih dokumenata.
“Razgovarao sam s Bobbyjem,” rekao je Julio, “i nasmrt je preplašen.
Policija je danas pročešljala čitav Quarry, provjeravala je dokumente i
izazvala pravu strku. Priveli su dva dečka iz Gvatemale, obojica su ilegalci.
Bobby misli da njega traže.”
Ne prekidajući razgovor, Theo se zaputio u radnu sobu. “Slušaj, Julio,
ako policija i traži Bobbyja, to nema nikakve veze sa suđenjem. Vjeruj mi.”
Theo je sad stajao pored oca koji je zatvorio knjigu i pažljivo slušao
razgovor.
“Došli su u njegovu zgradu, ali on se skrivao malo dalje u ulici.”
“Jesi li razgovarao s njim, Julio? Jesi li mu rekao ono o čemu smo
danas pričali na utakmici?”
“Da.”
“I što je rekao?”
“Trenutno je previše uplašen, Theo. Ne razumije kako ovdje stvari
funkcioniraju. Kad vidi policajca, odmah pomisli na nešto loše. Shvaćaš?
Pomisli na odlazak u zatvor, gubitak posla, novca, na deportaciju kući.”
“Julio, slušaj me”, rekao je Theo, namršteno pogledavajući oca. “Neće
morati imati nikakvog posla s policijom. Kad bi samo imao povjerenja u
mene i moje roditelje, bio bi sigurniji. Jesi li mu to objasnio?”
“Da.”
 “Je li mu to jasno?”
“Ne znam, Theo. Ali želi razgovarati s tobom.”
“Sjajno. Rado ću razgovarati s njim.” Theo je kimnuo ocu i on mu je
odvratio kimanjem. “Kad i gdje?”
“Pa, večeras će se seljakati uokolo, neće prenoćiti u svom stanu. Boji
se da bi se policija mogla vratiti usred noći i sve ih pohapsiti. Ali mogu ga
kontaktirati.”
Theo je zamalo pitao kako, ali odustao je. “Mislim da bismo trebali
razgovarati večeras”, rekao je Theo. Njegov je otac ponovno kimnuo.
“U redu. Što da mu kažem?”
“Reci mu da ćemo se naći.”
“Gdje?”
Theo se nije mogao na brzinu sjetiti nekog mjesta. Njegov otac bio je
brži. Došapnuo mu je: “Park Truman, pored ringišpila.”
Theo je rekao: “Što kažeš na park Truman?”
“Gdje je to?”
“To je veliki park na kraju Main Streeta, s vodoskocima, kipovima i
sličnim stvarima. Svatko zna pronaći park Truman.”
“U redu.”
“Reci mu da bude ondje u devet i trideset, za otprilike sat vremena.
Naći ćemo se kod ringišpila.”
“Što je ringišpil?”
“To je ukrašeni vrtuljak s drvenim konjićima i glasnom muzikom. Nešto
za malu djecu i njihove majke.”
“A, vidio sam to.”
“Dobro. Devet i trideset.”

Ringišpil se još uvijek polako okretao u kasnu subotnju večer. Iz dotrajalih

zvučnika glasno je odjekivala melodija iz Disneyjeva crtića, a nekoliko
mališana i njihovih majki čvrsto se držalo za motke probijene kroz sredinu
crvenih i žutih konjića. U blizini je bio štand na kojem se prodavala šećerna
vata i limunada. Grupica mlađih tinejdžera motala se uokolo, a svi su redom
pušili i pokušavali izgledati opasno.
Woods Boone promotrio je okolicu i činilo se da nema nikakve
opasnosti. “Ja ću čekati ondje”, rekao je, pokazujući na visoki brončani kip
zaboravljenog ratnog junaka. “Bit ću neprimjetan.”
“Sve će biti u redu”, rekao je Theo. Nije bio zabrinut za svoju
sigurnost. Park je bio dobro osvijetljen i ljudi su tuda često prolazili.
Deset minuta kasnije, Julio i Bobby Escobar izronili su iz sjene i uočili
Thea prije no što je on uočio njih. Bobby je bio jako nervozan i nije želio da
ga slučajno opazi neki policajac pa su se zaputili na drugu stranu parka i
pronašli zgodno mjesto na stepenicama sjenice. Theo nije vidio svog oca, ali
bio je siguran da ih promatra.
Pitao je Bobbyja je li danas radio i nadodao da su njegov otac i on
igrali golf na terenu Creek. Ne, Bobby nije radio već je dan proveo
izbjegavajući policajce. To se činilo kao dobar uvod pa je Theo prešao na
stvar. Na engleskom je objasnio da se Bobbyju pruža prilika napraviti veliku
prekretnicu u životu. Umjesto stranca i ilegalca mogao bi postati
sponzorirani useljenik i započeti postupak dobivanja odgovarajuće
dokumentacije.
Julio mu je to prenio na španjolskom. Theo je razumio tek mali dio.
Objasnio je da mu njegovi roditelji nude životnu priliku. Bolje mjesto
za život, i to s obitelji, šansu za bolji posao i mogućnost ubrzanog dobivanja
zakonitog boravišta. Nema više skrivanja od policije. Nema više strahovanja
da će ga otpraviti kući.
Julio mu je to prenio na španjolskom. Bobby je slušao kamena lica, ne
pokazujući nikakve osjećaje.
Ne dobivši nikakvu povratnu informaciju, Theo je navaljivao dalje.
Bilo je važno da nastavi pričati. Činilo se da je Bobby na rubu toga da
pobjegne. “Objasni mu da je on jako važan svjedok na suđenju za ubojstvo”,
rekao je Juliu. “I da nema ništa loše u tome da ode na sud i svima ispriča što
je tog dana vidio.”
Julio je to prenio. Bobby je kimnuo. Sve je to čuo i ranije. Rekao je
nešto što je Julio preveo kao: “Ne želi se miješati. To suđenje nije njegov
problem.”
 Policijski auto zaustavio se na rubu parka, ne preblizu sjenici, ali
svakako dovoljno blizu da ga opaze. Bobby ga je promatrao sa strahom, kao
da se boji da je najzad uhvaćen. Žurno je promumljao nešto Juliju koji mu je
na to odrješito odvratio.
“Policija ne progoni Bobbyja”, rekao je Theo. “Reci mu da se opusti.”
Dva policajca iskobeljala su se iz auta i zaputila se prema središtu
parka, do ringišpila. “Gle”, rekao je Theo. “Onaj debeli je Ramsey Ross. On
čitavo vrijeme samo ispisuje kazne za pogrešno parkiranje. Ovog drugog ne
znam. Mi ih ni najmanje ne zanimamo.”
Julio je to objasnio na španjolskom i Bobby je opet počeo disati. “Gdje
će večeras spavati?” pitao je Theo.
“Ne znam. Pitao je može li prespavati u skloništu, ali nema mjesta.”
“Može ostati kod nas. Imamo praznu sobu. Možeš doći i ti. Imat ćemo
pidžama-party. Moj će nam tata usput kupiti pizzu. Hajdemo.”

U ponoć su trojica dječaka igrala video igricu i galamila na ekran televizora,

udobno porazmješteni po dnevnoj sobi. Uokolo su bili razbacani jastuci i
pokrivači. Dvije velike kutije za pizzu ležale su na podu rastvorene i prazne.
Sudac je žvakao koricu.
Marcella i Woods Boone zavirili bi unutra s vremena na vrijeme. Bilo
im je zabavno slušati kako Theo pokušava pričati na španjolskom, zaostajući
uvijek malo za Juliom i Bobbyjem, ali svejedno se trudeći držati korak.
Osobno su željeli više djece, ali priroda nije imala sluha za njihove
planove. A povremeno su morali priznati da im je Theo i više nego dovoljan.
 D

S udac Gantry te je rane nedjeljne večeri pričekao da se smrači pa se

zaputio u dugačku šetnju. Živio je nekoliko ulica dalje od zgrade suda, u
staroj kući koju je naslijedio od djeda koji je i sam bio ugledan sudac, i
često je rano ujutro ili kasno navečer znao lunjati središtem Strattenburga.
Večeras mu je trebalo svježeg zraka, i malo vremena da razmisli. Na suđenje
Peteru Duffyju potrošio je čitav vikend. Proveo je sate zadubljen u pravne
knjige, u potrazi za rješenjem koje mu je i dalje izmicalo. Borio se sam sa
sobom. Zašto prekinuti sudski postupak vođen prema svim pravilima? Zašto
poništiti suđenje kad je sve bilo u redu? Nikakva pravila nisu prekršena.
Nitko se nije ogriješio o etiku. Ništa. U stvari, uz dva onako vrsna odvjetnika
koji su se međusobno nadmetali, suđenje je glatko teklo.
Njegova potraga nije otkrila nijedan sličan slučaj.
U tvrtki Boone &Boone gorjelo je svjetlo. U sedam i trideset, kao što je
i obećao, sudac Gantry zakoračio je na mali trijem i pokucao na vrata.
Otvorila mu je Marcella Boone i rekla: “O, dobra večer, Henry. Uđi.”
“Dobra večer, Marcella. Nisam vidio vaš ured ima već sigurno
dvadeset godina.”
“Onda bi trebao češće navraćati.” Zatvorila je vrata za njima.

Sudac Gantry nije bio jedini koji se te rane večeri zaputio u žustru šetnju.
Muškarac po imenu Paco također je krenuo protegnuti noge. Bio je odjeven u
tamnu trenirku i tenisice, a nosio je i voki-toki. Držao se na pristojnoj
udaljenosti, a budući da sucu nije bilo ni nakraj pameti da bi ga netko mogao
slijediti, bilo ga je lako pratiti. Njih su dvojica tumarali tako središtem
Strattenburga, jedan duboko zamišljen i nesvjestan ikog oko sebe, a drugi
jednu ulicu iza njega, pažljivo ga slijedeći kako su sjene postajale sve duže a
dnevna svjetlost sve slabija. Kad je Henry Gantry po mraku ušetao u tvrtku
Boone &Boone, Paco je lagano protrčao pored ureda, zapamtio ime tvrtke i
kućni broj pa je skrenuo iza prvog ugla. Tu je pritisnuo gumb na voki-tokiju i
rekao: “Unutra je, kod Booneovih.”
“U redu. Ja sam blizu.” Začuo se odgovor Omara Cheepea.
Nekoliko trenutaka kasnije Cheepe je autom pokupio Paca pa su
skrenuli u Ulicu Park. Kad im se zgrada tvrtke Boone &Boone našla u
vidokrugu, oprezno su se ubacili na parkirališno mjesto niže u ulici. Cheepe
je ugasio svjetla i motor pa je spustio prozor i zapalio cigaretu. “Jesi li ga
vidio kako ulazi?” upitao je.
“Ne”, rekao je Paco. “Vidio sam ga kako skreće s pločnika i ide prema
ulaznim vratima. Znam da je unutra. To je jedino mjesto u blizini koje još
radi.”
“Zbilja neobično.”
Bila je nedjelja navečer i druge uredske zgrade bile su mračne i puste.
Jedino je u tvrtki Booneovih bilo znakova života. Činilo se da su sva svjetla
u prizemlju upaljena.
“Što misliš da rade?” pitao je Paco.
“Nisam siguran. Booneovi su u petak bili kod Gantryja u uredu, i to
čitava obitelj, što je dosta čudno jer je Gantry bio jako zauzet. Znaš, oni nisu
kazneni odvjetnici. On sastavlja ugovore, a ona se bavi razvodima, tako da
nemaju baš nikakva razloga banuti u Gantryjev ured usred suđenja za
ubojstvo. A klinac, to mi nikako nije jasno. Zašto bi roditelji pokupili dijete
iz škole i odveli ga Gantryju? Klinac se cijeli tjedan motao uokolo i pratio
zbivanja na suđenju.”
“Misliš na Thea?”
“Aha. Klinac misli da je odvjetnik. Zna svakog policajca, svakog suca,
svakog sudskog službenika. Mota se po sudnicama i vjerojatno zna o pravu
više od većine odvjetnika. On i Gantry veliki su kompići. On, znači, s
roditeljima odlazi Gantryju i Gantry iznenada odlučuje ne održati raspravu u
subotu, nakon što je to cijeli tjedan najavljivao. Nešto se tu zbiva, Paco. I to
ništa što bi išlo nama u korist.”
“Jesi li razgovarao s Nanceom ili gospodinom Duffyjem?”
“Ne, nisam još. Evo što ćemo. Zapravo bih te najradije poslao onamo
da pronjuškaš malo oko zgrade, baciš pogled unutra, vidiš tko je ondje, ali
previše je riskantno. Ako te vide, uplašit će se, prestat će raditi što god da
već rade, a možda će pozvati i policiju. Ipak je sudac Gantry u pitanju. Stvari
bi se mogle zakomplicirati. Tako da imam bolji plan. Nazvat ću Gusa i
nabaviti kombi. Možemo ga parkirati bliže zgradi, a kad izađu, slikat ćemo
ih. Želim znati tko je unutra.”
“Što ti misliš, tko je?”
“Ne znam, Paco. Ali kladim se u sto dolara da Gantry i obitelj Boone
unutra ne igraju remi. Nešto se tu zbiva i to mi se ne sviđa.”

Sudac Gantry ušao je u knjižnicu gdje su ga čekali gospodin Boone, Ike i

Theo. Dugački stol koji je dominirao prostorijom bio je zatrpan knjigama,
zemljopisnim kartama i notesima te se stjecao dojam da je tu u tijeku neki
veliki posao. Svi su se međusobno rukovali i pozdravili. Malo su
pročavrljali o vremenu, ali, s obzirom na važne teme koje su ih očekivale, to
brbljanje nije dugo potrajalo.
“Mislim da ne treba posebno isticati,” rekao je sudac Gantry kad su svi
sjeli, “da je ovaj mali sastanak neslužben. Da se razumijemo, ne radimo ništa
loše budući da vi niste uključeni u slučaj. Ali uvjeren sam da bi mnogi počeli
postavljati svakakva pitanja kad bi se to pročulo. Jasno?”
“Naravno, Henry”, rekla je gospođa Boone.
“Nema problema”, rekao je Ike.
“Šutim k’o zaliven”, rekao je gospodin Boone.
“Da, gospodine”, rekao je Theo.
“Dobro. A sad, rekli ste da mi želite nešto pokazati.”
Troje odraslih Boonea pogledalo je Thea koji je odmah skočio na noge.
Njegov laptop nalazio se na stolu ispred njega. Pritisnuo je jednu tipku i na
digitalnoj ploči u dnu sobe pojavila se velika fotografija. Uzeo je laserski
pokazivač i usmjerio crveno svjetlo prema fotografiji. “Ovo je zračna
snimka šeste staze na terenu Creek. Ovdje se nalazi kuća Duffyjevih. A
ovdje, među drvećem kod zavoja, nalazi se mjesto gdje je svjedok sjedio i
ručao.” Pritisnuo je novu tipku i pojavila se nova fotografija. “Ovo smo
slikali jučer ujutro na terenu za golf. Svjedok je sjedio na ovoj ovdje hrpi
obrađenih trupaca, pored isušenog korita potoka, potpuno skriven od
pogleda. Međutim” – nova tipka, nova fotografija – “kao što vidite, imao je
savršen pogled na kuće s druge strane fairwaya, udaljene kojih sto metara.”
 “I pouzdano znaš da se nalazio upravo na tom mjestu?”
“Da, gospodine.”
“Možeš li rekonstruirati slijed događaja?”
“Da, časni suče.”
“Zasad slobodno preskoči ovo ‘časni suče’, Theo.”
“U redu.” Nova fotografija, nova zračna snimka. Theo je usmjerio
lasersko svjetlo na jedno zdanje. “Ovo je alatnica, nije predaleko od šeste
staze ako se ide kroz šumarak. Pauza za ručak počinje u jedanaest i trideset. I
to u jedanaest i trideset na sekundu jer je nadglednik vrlo strog i od svojih
radnika očekuje da se jave u jedanaest i trideset, brzo pojedu i u podne se
vrate na posao. Naš bi se čovjek najradije odvojio od ostalih, pojeo sam,
pomolio se i promatrao fotografiju svoje obitelji u domovini. Jako mu
nedostaje domovina. Kao što vidite, do njegova omiljenog mjesta za ručak
stiže se kratkom šetnjom kroz šumarak. Prema njegovoj procjeni, prošla je
otprilike polovica pauze za ručak kad je ugledao muškarca kako ulazi u kuću
Duffyjevih.”
“Znači, oko jedanaest i četrdeset pet?” pitao je sudac Gantry.
“Da, gospodine. A, kao što znate, mrtvozornik je ustanovio da je smrt
nastupila otprilike u jedanaest i četrdeset pet.”
“Znam. A taj muškarac, koji je ušao u kuću, iz nje je izašao prije no što
je tvom svjedoku završila pauza za ručak?”
“Da, gospodine. Svjedok tvrdi da obično kreće natrag prema alatnici
par minuta prije podneva. Tog je dana vidio kako muškarac izlazi iz kuće
prije no što mu je pauza za ručak završila. Po njegovoj procjeni, muškarac je
bio u kući manje od deset minuta.”
“Imam jedno važno pitanje”, rekao je sudac. “Je li taj svjedok vidio da
muškarac kuću napušta s torbom ili vrećom ili s bilo čime u čemu bi se
mogle nalaziti opljačkane stvari? U iskazu stoji da je otuđeno više predmeta
– dva manja pištolja, dio njezina nakita i najmanje tri njegova skupa sata. Je
li ga svjedok vidio kako odnosi te stvari?”
“Mislim da nije, suče”, rekao je Theo utučeno. “A satima sam o tome
razmišljao. Pretpostavljam da je pištolje ugurao za pojas i prekrio ih vestom,
a sve je ostalo strpao u džepove.”
“Kakvi su to bili pištolji?” pitao je gospodin Boone.
 “Jedan devetmilimetarski i jedna tridesetosmica kratke cijevi”, rekao je
sudac Gantry. “Bilo bi ih lako sakriti ispod veste.”
“A satovi i nakit?”
“Nekoliko prstena i ogrlica, tri sata s kožnim remenom. Sve bi lako
stalo u prednje džepove sportskih hlača.”
“I te stvari još nisu pronađene?” pitala je gospođa Boone.
“Ne.”
“Vjerojatno su na dnu nekog od onih jezeraca na terenu za golf”, rekao
je Ike, zlobno se nacerivši.
“Vjerojatno si u pravu”, rekao je sudac Gantry na golemo čuđenje svih
ostalih. Sudac kamenog lica koji nikad nije pristajao ni uz koju stranu upravo
im je otkrio svoje karte. Smatrao je da je Pete Duffy ipak kriv.
“A što je s rukavicama?” pitao je.
Theo je uzeo smeđu kutijicu i stavio je na stol pa je iz nje izvukao
plastičnu vrećicu sa zatvaračem u kojoj su se nalazile dvije rukavice za golf.
Položio ju je pred suca Gantryja i nekoliko su trenutaka svi zurili u dokaz
kao da se radi o krvavom mesarskom nožu. Theo je pritisnuo tipku i na ploči
se pojavila nova fotografija. “Ovo je početno područje četrnaeste rupe na
Južnoj devetki. Svjedok je popravljao glavu prskalice točno tu negdje, na
brdašcu ponad početnog polja, kad je ugledao muškarca, onog istog
muškarca, kako iz torbe za golf vadi ove dvije rukavice i baca ih u kantu za
smeće.”
“Jedno pitanje”, rekao je sudac Gantry. “U trenutku kad je odbacio ove
rukavice, je li nosio drugi par rukavica?” Bilo je očito da je sudac pomno
raščlanio svaki detalj priče.
“Nisam ga se sjetio to pitati”, rekao je Theo.
“Vjerojatno jest”, rekao je Woods. “Nije rijetkost da golfer u torbi nosi
rezervne rukavice.”
“Kakve to veze ima?” pitala je gospođa Boone.
“Nisam siguran da ima ikakve. Trenutno sam samo vrlo znatiželjan,
Marcella.”
Uslijedila je dugačka stanka, kao da su svi prisutni razmišljali o istom,
ali nitko to nije želio prvi spomenuti. Naposljetku je Theo rekao: “Suče,
uvijek možete pitati samog svjedoka.
“Znači, ovdje je?”
“Da, gospodine.”
“U mojem je uredu, Henry”, rekla je gospođa Boone. “Sad ga službeno
zastupa odvjetnička tvrtka Boone.”
“Uključuje li to i Thea?” pitao je sudac Gantry i svima se to učinilo
prilično duhovitim.
“Henry, moraš nam jamčiti da ni zbog čega neće biti uhapšen ili sudski
gonjen”, rekao je gospodin Boone.
“Imate moju riječ”, rekao je sudac Gantry.

Bobby Escobar sjedio je nasuprot sucu, s druge strane stola. S njegove lijeve
strane sjedio je Julio, njegov bratić i prevoditelj, a s desne njegova teta
Carola. Bio je to pravi obiteljski događaj jer su i Hector i Rita bili ovdje,
gledali su televiziju u uredu gospođe Boone.
Theo je svoje ispitivanje započeo s onom istom zračnom snimkom šeste
staze na terenu Creek. Pomoću crvenog laserskog svjetla, on i Bobby
označili su točno mjesto na kojem je Bobby ručao. Theo je izmjenjivao
fotografije i pažljivo postavljao pitanja, dajući Juliju dovoljno vremena da
ih prevede. Priča je glatko tekla.
Woods, Marcella i Ike zavalili su se u svoje stolice i sve promatrali s
golemim ponosom, ali sve je troje bilo pripravno smjesta uočiti i bilo kakvu
pogrešku.
Nakon što su utvrđene osnovne činjenice, a Bobby se pokazao
pouzdanim svjedokom, sudac Gantry je rekao: “A sad, da čujemo što je s
prepoznavanjem.”
Budući da Bobby nikad nije sreo Petea Duffyja, nije mogao potvrditi da
je upravo on muškarac koji je ušao u kuću. No rekao je da je muškarac na
sebi imao crnu vestu, svijetlosmeđe sportske hlače i tamnosmeđu kapu za
golf, odjeću jednaku onoj koju je Pete Duffy nosio u vrijeme ubojstva. Theo
mu je pokazao niz fotografija Petea Duffyja preuzetih iz novina. Bobby je za
svaku od njih rekao tek da muškarac na fotografiji uistinu sliči muškarcu
kojeg je vidio. Theo je pritisnuo novu tipku i prikazao tri kratka video
isjecka povezana u jednu snimku, a svi su prikazivali Petea Duffyja kako ili
ulazi u zgradu suda ili izlazi iz nje. Bobby je i ovaj put rekao da je gotovo
siguran da je to taj muškarac.
A onda je uslijedio vrhunac. Optužba je kao dokaz priložila dvadeset
dvije fotografije mjesta zločina, kuće i susjedstva. Jedna od fotografija,
dokaz državnog odvjetništva broj petnaest, bila je snimljena odnekuda s ruba
fairwaya. Prikazivala je stražnju stranu kuće Duffyjevih, unutarnje dvorište,
prozore i stražnja vrata, a u krajnjem desnom kutu dva policajca u uniformi
stajala su pokraj autića. U autiću sjedio je Pete Duffy koji je djelovao
ošamućeno i smeteno. Fotografija je očito bila snimljena samo nekoliko
minuta nakon što je iz klupskog restorana dojurio kući.
Theo ju je nabavio tako što je “posjetio” internetsku stranicu sudske
zapisničarske službe. Za slučaj da ga sudac Gantry slučajno pita kako je
došao do nje, već je imao spreman odgovor: “Pa, suče, javno su je pokazali
na sudu i prihvaćena je kao dokaz. Ne predstavlja baš neku tajnu, zar ne?”
Ali sudac Gantry nije ništa rekao. Ovu je fotografiju vidio već stotinu
puta i nije ga se nimalo dojmila. Bobby je međutim nikad nije vidio i odmah
je počeo jako brzo nešto pričati Juliu.
“To je on”, rekao je Julio, pokazujući prstom. “Muškarac u autiću. To je
on.”
“Neka uđe u zapisnik, časni suče, da je svjedok upravo prepoznao
branjenika, gospodina Petera Duffyja.”
“Svakako, Theo”, rekao je Gantry.
 D

P ublika se okupila u ponedjeljak ujutro kako bi svjedočila završnoj

drami. Porotnici su prispjeli ozbiljnih lica, odlučni završiti svoj posao.
Odvjetnici su obukli svoja najbolja odijela i stigli orni i nestrpljivi da čuju
presudu. Sam optuženi izgledao je odmorno i samopouzdano. Sudski
službenici i podvornici žurili su se uokolo s uobičajenim ranojutarnjim
poletom. A kad su se umirili, u devet sati i deset minuta, činilo se da je
čitava sudnica duboko udahnula u iščekivanju. Svi su ustali kad je ušao
sudac Gantry za kojim se vijorila njegova crna toga. Rekao je: “Možete
sjesti”, i nije se nasmiješio. Nije bio sretan. Djelovao je jako umorno.
Osvrnuo se po sudnici, kimnuo sudskoj zapisničarki, pozdravio porotu i
pogledom obuhvatio publiku, a osobito se zagledao u treći red s desne
strane. Ondje je, ukliješten između svog oca i strica, sjedio Theo Boone koji
je taj dan, barem zasad, izostao iz škole. Sudac Gantry pogledao je Thea pa
su se nakratko gledali oči u oči. Zatim se nagnuo nekoliko centimetara bliže
mikrofonu. Pročistio je grlo i održao govor kakav nitko nije očekivao.
“Dobro jutro, dame i gospodo. U ovoj fazi suđenja gospodinu Peteu
Duffyju predviđeno je da čujemo završne riječi odvjetnika. Međutim to se
neće dogoditi. Iz razloga koje u ovom trenutku neću objašnjavati, poništavam
suđenje.”
Iz svih kutova sudnice doprli su uzdasi nevjerice, zapanjeni povici i
osupnuti izrazi. Theo je promatrao Petea Duffyja koji se, potpuno zabezeknut,
okrenuo prema Cliffordu Nanceu. Odvjetnike obiju strana kao da je netko
letvom mlatnuo po glavi, ošamućeno su pokušavali shvatiti to što su upravo
čuli. Omar Cheepe, koji je sjedio u prvom redu, neposredno iza stola obrane,
okrenuo je glavu i pogledao ravno u Thea koji se nalazio dva reda iza njega.
Nije zurio, nije djelovao naročito prijeteće, ali trenutak u kojem je to učinio
jasno je govorio – “Ti si kriv za ovo. Znam to. I još nisam završio s tobom.”
Porotnici nisu bili sigurni što sad slijedi pa im je sudac Gantry
objasnio. Okrenuo se, pogledao ih i rekao: “Članovi porote, poništenje
suđenja znači da je suđenje završeno. Optužbe protiv gospodina Petea
Duffyja odbačene su, ali samo privremeno. Optužnica će ponovno biti
podignuta i ubrzo će uslijediti novo suđenje, ali s drugom porotom. U
svakom kaznenom postupku sudac ima diskrecijsko pravo poništiti suđenje
ako on ili ona smatraju da se dogodilo nešto što bi moglo štetno utjecati na
konačnu presudu. Ovdje se upravo to dogodilo. Zahvaljujem vam na vašim
uslugama. Vi predstavljate važan dio našeg pravosudnog sustava. Možete
ići.”
Porotnici su bili potpuno zbunjeni, ali neki su ipak malo-pomalo
shvaćali da su obavili svoju građansku dužnost. Sudski pristav ispratio ih je
kroz pokrajnja vrata. Dok su polako izlazili, Theo je s divljenjem promatrao
suca Gantryja. U tom je trenutku Theo zaključio da želi biti veliki sudac, baš
poput svog heroja ondje gore, u sudačkoj klupi. Sudac koji poznaje zakon
uzduž i poprijeko i vjeruje u pravednost, ali, što je još važnije, sudac koji je
u stanju donijeti tešku odluku.
“Rekao sam ti”, prošaptao je Ike. Ike je bio uvjeren da će suđenje biti
poništeno, ali to je vjerovao i ostatak odvjetničke tvrtke Boone.
Porotnici su otišli, ali nitko drugi nije se micao s mjesta. Svi su bili
osupnuti i željeli su doznati više. Jack Hogan i Clifford Nance u isti su čas
polako ustali i pogledali suca Gantryja. Prije no što je ijedan od njih stigao
progovoriti, sudac je rekao: “Gospodo, zasad neću obrazlagati svoje
postupke. Sutra, u deset sati ujutro, sastat ćemo se u mom uredu i navest ću
vam svoje razloge. Želim da se optužnica ponovno podigne u najkraćem
mogućem roku. Novo suđenje zakazat ću za treći tjedan u lipnju. Optuženik
ostaje na slobodi uz jamčevinu i uz jednaka ograničenja. Rasprava je
završena.” Lupio je sudačkim čekićem o stol, ustao i izgubio se.
Sad kad su i sudac i porota otišli, više nije bilo previše zanimljivo.
Publika je polako ustala i krenula prema vratima.
“Pođi u školu”, rekao je gospodin Boone strogo Theu.

***

Vani, pred zgradom suda, Theo je otključao lokot na biciklu. “Hoćeš li

navratiti popodne?” pitao je Ike.
“Naravno”, rekao je Theo. “Pa ponedjeljak je.”
 “Trebamo porazgovarati o svemu što se dogodilo. Bio je to dugačak
tjedan.”
“Bogme jest.”
Malo dalje, kod glavnog ulaza, vladala je prilična graja dok su svi
istovremeno pokušavali napustiti zgradu suda. Pete Duffy probijao se kroz
gužvu okružen svojim odvjetnicima i drugim ljudima, a nekoliko je novinara
dovikivalo za njim pitanja. Na njih im nitko nije odgovorio. Omar Cheepe
čuvao je odstupnicu i pritom je odgurnuo jednog novinara. Upravo se
spremao udaljiti sa svojim klijentom kad je opazio Thea koji je opkoračio
bicikl i s Ikeom promatrao napeta zbivanja. Cheepe je naglo zastao i na
djelić sekunde činilo se da je u dvojbi što učiniti. Požuriti se i zaštititi
gospodina Duffyja ili prići Theu i u lice mu sasuti par gadnih prijetnji?
Theo i Cheepe zurili su jedan u drugog, udaljeni petnaestak metara, a
onda se Cheepe okrenuo i požurio dalje. Činilo se da Ike nije zamijetio ovaj
njihov okršaj.

I Theo se žurno udaljio. Zaputio se u školu i malo se opustio tek kad je

zgradu suda ostavio daleko iza sebe. Nikako nije mogao vjerovati da je
danas ponedjeljak. U proteklih se sedam dana toliko toga dogodilo. Najveće
suđenje u gradskoj povijesti došlo je i prošlo, ali unatoč tome još nije
završilo. Zahvaljujući Theu, izbjegnuta je pogrešna presuda. Nepravda je
tako spriječena, barem privremeno. Theo će sad malo predahnuti od
obaveza, ali ubrzo će se potajice sastajati s Bobbyjem Escobarom i Juliom.
Nema nikakve sumnje. On će biti zadužen za to da uvježba Bobbyja, da ga
pripremi za tri sata koja će provesti na klupi za svjedoke u lipnju.
A sad je ovaj ljigavac Omar komplicirao stvari. Koliko su toga on,
njegov klijent i Clifford Nance doista znali? Pitanja, sama pitanja. Iako ga je
to mučilo, bio je i pomalo uzbuđen zbog svega.
Onda se sjetio April. Sudac će sutra, u utorak, donijeti odluku kojom će
je obvezati da živi s jednim od roditelja. Nije bilo nužno da i ona bude na
sudu, ali ionako je bila izvan sebe. Trebao bi se malo družiti s njom. Odlučio
je da će se zajedno iskrasti pod užinom i o svemu porazgovarati.
A sjetio se i Woodyja i njegova brata koji je bio u zatvoru i koji će
najvjerojatnije ondje i ostati.
 Parkirao je bicikl pored jarbola i ušao u školu na polovici prvog sata.
Majka mu je napisala ispričnicu, a kad ju je predao gospođici Gloriji u
prijamnom uredu primijetio je da se ona ne smiješi. A uvijek se smiješila.
“Sjedni, Theo”, rekla je i glavom pokazala na drvenu stolicu pored
svog stola.
Ali zašto? pitao se Theo. Pa samo je malo kasnio na nastavu.
“Kako je prošao sprovod?” zapitala je, i dalje se ne smiješeći.
Theo joj nije odgovorio, pokušavajući shvatiti o čemu to ona priča.
“Molim?”
“Sprovod prošlog petka, onaj zbog kojeg je tvoj stric došao...”
“A, taj sprovod. Bilo je odlično. Prva liga.”
Gospođica Glorija nervozno se osvrnula oko sebe, a onda je kažiprstom
potapšala usnice. Molim te, stišaj glas, govorila mu je. Vrata obližnjih ureda
bila su otvorena.
“Theo”, gotovo je prošaptala. “Mog su brata sinoć zaustavili zbog
vožnje pod utjecajem alkohola. Odveli su ga u zatvor.” Kratko je pogledala
lijevo-desno kako bi bila sigurna da su sami.
“Žao mi je”, rekao je Theo. Znao je što sad slijedi.
“On nije pijanac. Odrastao je čovjek, sa ženom i djecom, i ima dobar
posao. Nikad nije imao nikakvih problema i jednostavno ne znamo što da
radimo.”
“Koliko je imao promila?”
“Što?”
“Koliko mu je izmjereno alkohola u krvi?”
“A, to. Bi li se moglo raditi o 0,09?”
“Da. Zakonska je granica 0,08 tako da je u nevolji. Prvi prekršaj?”
“Naravno, Theo, pobogu. Pa nije pijanac. Popio je možda dvije čaše
vina.”
Dva pića. Uvijek se radilo o samo dva pića. Bez obzira na to koliko bili
pijani ili nesuvisli ili ratoborni, nitko nikad nije popio više od dva pića.
“Policajac je rekao da bi mogao dobiti deset dana zatvora”, nastavila
je. “To je tako neugodno.”
 “Koji policajac?” pitao je Theo.
“Kako bih to mogla znati?”
“Neki policajci vole plašiti ljude. Vaš brat neće dobiti deset dana
zatvora. Platit će šesto dolara globe, izgubiti vozačku na šest mjeseci, otići
će na vozačku obuku i za godinu dana to će mu se moći izbrisati iz
evidencije. Je li proveo čitavu noć u zatvoru?”
“Da. Ne mogu ni zamisliti...”
“Onda više neće u zatvor. Zapišite ovo ime.” Ona je već držala
kemijsku olovku u ruci. “Taylor Baskin”, rekao je Theo. “On je odvjetnik
koji se bavi slučajevima svih pijanih...”
“On nije pijanac!” rekla je, malo preglasno. Oboje su se osvrnuli oko
sebe, provjeravajući sluša li ih tko. Nije bilo nikoga.
“Ispričavam se. Taylor Baskin je odvjetnik specijaliziran za
alkoholizirane vozače. Vaš bi ga brat trebao nazvati.”
Gospođica Glorija vrijedno je zapisivala.
“Moram na sat”, rekao je Theo.
“Hvala ti, Theo. Molim te, nemoj nikome reći.”
“Nema problema. Mogu li sad ići?”
“O, da, naravno. I, hvala, Theo.”
Theo je žurno napustio ured, ostavivši iza sebe još jednog zadovoljnog
klijenta.
Napomene
[←1] Prosječni broj udaraca potreban profesionalnom igraču da odigra
rupu/teren.
[←2] Središnji dijelovi terena između rupa.
[←3] Dijelovi terena na kojima se nalaze rupe sa zastavicama.
[←4] Putter – palica kojom se loptica lagano zakotrlja.