Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Studij: Rani i predškolski odgoj i obrazovanje

Kolegij: Pedagogija djetetove igre na otvorenom

Esej

PEDAGOGIJA DJEETOVE IGRE NA OTVORENOM

Zagreb, veljača 2024.

 Kao što Fred Rogers govori, “Za igru se često tvrdi da je ona opuštanje od ozbiljna
učenja. Ali za djecu je igra ozbiljno učenje. Upravo je igra najveći zadatak djetinjstva.“ igra je
osobito bitna za svako dijete. Kroz igru djeca uče kako o sebi, a tako i o prirodi. O prirodi
djeca najviše mogu naučiti kroz izravne kontakte sa samom prirodom, odnosno igrom na
otvorenom. Igra na otvorenom djetetu pruža da samo istražuje okolinu oko sebe i na taj način,
osim što igra različite igre, može i učiti o svijetu oko sebe. U ovome će se eseju prikazati što
je ustvari igra na otvorenom te koje su njezine prednosti, a koji nedostatci.

Frederika Martensson (2010.) govori kako je dječja igra na otvorenom i prirodnom

prostoru raznovrsnija nego ona u zatvorenom. To je zato što igrom na otvorenom djeca mogu
ispitivati svoje mogućnosti i sposobnosti, te ih okolina potiče na razmišljanje i pronalazak
rješenja i odgovora na situacije u kojima se nađu. Također važnost igre na otvorenom ističu i
Lohf, S i sur. (2014.), gdje govore o tome kako je priroda bitna djetetu jer u njoj djeca mogu
istraživati i učiti o životinjama, biljkama, stablima, prirodnim fenomenima i o 4 elemenata.

Djeci je bitna igra na otvorenom jer mogu izvoditi pokrete i igre za koje nemaju prostorne
mogućnosti u zatvorenom, kao što su različita trčanja, skakanja, bacanja i slične aktivnosti za
koje je potreban veći prostor i sloboda kretanja. S tim govoreći, djeca su prirodi zainteresirana
za aktivnosti poput balansiranja i preskakivanja prirodnih prepreka, penjanja na stabla, što im
se na takav način ne može pružiti u zatvorenom prostoru. Ako im je i pružena prilika za to,
obično odgojitelji potiču takve aktivnosti i djeci objašnjavaju što i kako trebaju raditi da
uspiju savladati tu aktivnost. Za razliku od toga, na otvorenom je veća mogućnost da dijete
samo pronađe neku prepreku od koje si samo može napraviti neku igru. Na primjer tu mogu
biti različite grane po kojima dijete mora hodati bez da padne, ili različite igre u kojima mora
prijeći preko određenih prirodnih prepreka da bi došlo na drugu stranu. Kroz svu tu igru i
upoznavanje prirode oko sebe djeca ustvari istražuju zajednicu, igrom s vodom, pijeskom,
blatom, granama i sličnim prirodnim materijalom djeca stvaraju svoju igru, razvijaju se
motorički, ali i spoznajno. Različita istraživanja pokazuju da je djetetovo tijelo u najvećem
fizičkom rastu do 12. godine i da mu je tada bitno pružiti prilike da trči, penje se i skače u
otvorenom. S time rečeno kod djece se razvijaju motoričke sposobnosti, smanjuje se rizik od
pretilosti, razvija se sposobnost prilagodbe na okolinu i sadržaje okoline, smanjuje razina
stresa i potiče socijalna interakcija i opuštanje. A sve to je moguće baš kroz igru na
otvorenom.
Osim što djeca u prirodi uče i razvijaju svoje sposobnosti i mogućnosti, samim boravkom na
svježem zraku djeca su izložena sunčevoj svjetlosti, koja im pomaže u povećanju razine
vitamina D koji je pogotovo u zimsko vrijeme bitan za organizam. Još jedna važnost igre na
otvorenom za zdravlje bi bila ta da se kroz istraživanja pokazalo da boravkom na otvorenom,
nakon 15 minuta u ljudskom tijelu dolazi do promjena. Snižava se tlak i otkucaji srca, popušta
tjelesna i mišićna napetost, aktivira se parasimpatički živčani sustav, a zbog izloženosti
svježem zraku prisutan je i veliki utjecaj na dišni sustav.

Nažalost u današnje vrijeme djeca sve manje vremena provode na otvorenom, a sve više
vremena u zatvorenom prostoru, u igri pred različitim ekranima. Prema istraživanju Huete
(2007) djeca su provodila čak 218 minuta pred ekranima, što je puno više od preporučenih 30
minuta dnevno. S obzirom na to da je to već 2007. bio problem, u današnje vrijeme je taj
problem još više izražen jer se djeci predškolske dobi umjesto igre daju takvi uređaji da im
prođe vrijeme. Za djecu je to loše, jer na primjer gledanje različitih crtanih filmova ili drugih
videozapisa je pasivno, odnosno dijete se ne pomiče, u jednom je položaju te ne komunicira s
okolinom što je bitno u djetinjstvu kako bi se dijete pravilno razvilo. Također bitan problem s
gledanjem u uređaje je taj manjak kretanja djeteta jer se s vremenom djetetov nagon za
kretanjem može smanjiti što uvelike utječe na koordinaciju djeteta. U odrasloj dobi je to teško
za ispraviti i nadoknaditi sve što se kroz djetinjstvo propustilo te je vidljivo da je sve više
djece koja imaju poteškoću jer se nisu pravilno razvila i dobila dovoljno snage za
svakodnevne kretnje.

Osim elektronike, u današnje vrijeme velik utjecaj na boravak i igru na otvorenom stvara
prostorna organizacija ali i stavovi roditelja. Dječja igrališta i parkovi se rade na prometnim
dijelovima, dosta su mala i siromašna poticajima za djecu. Također se parkovi grade tako da
bude što jednostavnije za djecu i osigurava se što jednostavnija igra za djecu kako ne bi došlo
do nekih izazova gdje bi se djeca mogla ozlijediti. Kao što je već rečeno i sami roditelji
dovode do manjka vremena na otvorenom. Roditelj ujutro dijete dovodi u vrtić prijevozom,
dolazi po njega isto tako i većina djece nakon vrtića ide na različite aktivnosti ili sportove
izvan vrtića, te dijete nema vrijeme da se slobodno igra u prirodi. Ako i dijete nema aktivnosti
poslije vrtića, roditelji znaju biti umorni poslije posla i nemaju volju ići još do parkića da se
igra i uživa u prirodi. Također iz promatranja okoline vidljivo je da danas većina roditelja
dijete oblači u skupocjenu odjeću i obuću, te ne žele da se dijete zaprlja u igri, a odjeću koja
bi se mogla „zaprljati“, ne žele oblačiti djetetu. Osim odjeće, roditelje je i strah da se djeci
nešto ne dogodi dok se igraju na otvorenom te i to stvara određene barijere prema igri na
otvorenom.

Djeca bi trebala vrijeme provoditi što više u prirodi i na otvorenom, te Pihač (2011) govori
kako stručnjaci preporučuju da je dobro izlaziti van bez obzira na to kakvo je vrijeme. Važno
je samo da se djecu primjereno obuče i obuje, te prati vrijeme na boravku, a djeca će imati
prilike za upoznavanjem različitih vremenskih pojava, te na taj način stjecati određena
iskustva i znanja o prirodi. Kroz stručnu praksu bilo je vidljivo kako su neki odgojitelji baš po
„lošem“ vremenu, kada je vani puhao vjetar izvodili djecu van kako bi se malo istrčala i
odigrali par igara. Dok bi u drugim skupinama odgojitelji izbjegavali odlazak na terasu, a
djeca su u tim trenutcima bila vidno razočarana jer je u vrtiću rutina svakodnevnog izlaska na
terasu kako bi se djeca iz različitih skupina zajedno igrala na zraku.

U zaključku, igra na otvorenom igra ključnu ulogu u zdravom djetinjstvu,

promicanjem tjelesnih aktivnosti, socijalnih interakcija i kreativnosti kroz igru na otvorenom.
Isto tako kroz cijeli koncept igre na otvorenom promiče se to da je važno osiguravati da djeca
imaju pristup sigurnom i poticajnom prostoru za igru u prirodi kako bi se mogli pravilno
fizički i socijalno razvijati. Bitno je također i da odgojitelji uvide važnost igre na otvorenom
kako bi djeci mogli pružati više prilika za takvu igru, ali i kako bi mogli integrirati prirodne
elemente u igru kako bi djeci pomogli da se povežu s prirodom, razviju kreativnost ali i
osjećaj odgovornosti prema prirodi oko sebe.

LITERATURA:

Huete, A. (2007). 99 načina kako dijete odvući od TV-a. Rijeka: Dušević & Kršovnik d.o.o

Lohf, S., Bestle Korfer, R., Stollenwerk, A. (2014). Dođi, igrajmo se vani!. Split: Harfa

Mårtensson, F. (2010). Igra na otvorenome u središtu zdravstvene kampanje. Djeca u Europi,

2 (4), 11-12. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/123515

Pihač, M. (2011). Igra i kretanje djece na otvorenom – mogućnosti i rizici. Dijete, vrtić,
obitelj, 17 (64), 34-35. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/124363

Tomljanović, J.E. (2018). Boravak i igre djece na kiši. Dijete, vrtić, obitelj, 22 (87), 15-17.
Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/219952