SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – UČITELJSKI FAKULTET

Preddiplomski sveučilišni studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje, odsjek u Petrinji

Aktivno slušanje između odgajatelja i roditelja

Kolegij: Komunikologija
Izvoditelj kolegija: mr. sc. Ana Valjak Čunko
Studentica: Marina Čajić Kovačević

20. prosinca 2022.

Sažetak
Ovaj rad analizira važnost aktivnog slušanja u suradnji odgajatelja i roditelja. Aktivno
je slušanje jedno od najvažnijih komunikacijskih vještina te nam je prijeko potrebno za
suradnju i partnerski odnos između roditelja i odgajatelja. Rad ima za cilj prikazati i objasniti
što je komunikacija i koliko je ona bitna. U prvom dijelu rada objašnjava se partnerstvo
između obitelji, vrtića i škole te radimo uvod u pojam komunikacije (adekvatne
komunikacije). Nadalje, govorimo o aktivnom slušanju kao jednoj od najvažnijih
komunikacijskih vještina. U posljednjem dijelu rada objašnjavamo kakav je to kompetentni
odgajatela 21. stoljeća jer odgajatelj mora imati znanja o određenim tehnikama i strategijama
kojima potpomaže uključivanje roditelja u proces suradnje i partnerstva. U zaključku
seciramo glavne odrednice rada.
Ključne riječi: suradnja, partnerstvo, odgajatelj-roditelj, komunikacija, aktivno slušanje,
kompetencije

Uvod
 Kao što je rekla profesorica i metodičarka Božica Vuić na kolegiju Uvod u metodiku
hrvatskoga jezika i književnosti; Nemoguće je ne komunicirati. Komuniciramo već od samog
rođenja; gukanjem, krikovima, plačem, gestama, pokretima, mimikom. No, bez obzira na to
što komuniciramo, ostaje upitna jedna od komunikacijskih vještina – vještina aktivnog
slušanja. Bez obzira na to što čujemo jedni druge, upitno je koliko zaista slušamo jedni druge,
koliko se razumijemo i koliko uspješno se sporazumijevamo. Aktivno slušati sugovornika
jedna je od komunikacijskih vještina koja nam je potrebna kako bismo ostvarili uspješne
suradničke i partnerske odnose s roditeljima, čija djeca provode dio svog života u odgojno-
obrazovnoj ustanovi, čiji smo, jedni od predstavnika, upravo mi – odgajatelji. Stoga ćemo u
ovom radu reći nešto više o važnosti aktivnog slušanja u suradnji s roditeljima, čiji je primarni
cilj dobrobit djeteta, kao središta odgojno-obrazovnog procesa.

1. Partnerstvo odnosi obitelji, vrtića i škole

Kako bismo kreirali uspješnu odgojno-obrazovnu praksu potrebno je imati uspješne,

poduzetne, entuzijastičke i predane refleksivne praktičare s dubokim i širokim znanjem,
vještinama i jasnim stajalištima i kompetencijama te razumijevanjem prakse čiji su sastavni
dio (Ljubetić, 2013: 11). No, kako bi profesionalci uspjeli kreirati uspješnu odgojno-
obrazovnu praksu u nju je potrebno uključiti i roditelje, kao ravnopravne sudionike tog
procesa. Vrtići, sa stručnim suradnicima i odgajateljima, potiču djelatno uključivanje roditelja
gledajući ih kao ravnopravne sudionike (Ljubetić, 2013: 79). Ljubetić (2013) u svom
priručniku definira kako odgajatelj i roditelji koriste u svojoj suradnji model timskog rada, a
on zahtijeva vođenje, pozitivno ozračje u kojem će se odvijati suradnja i komunikacija,
ravnomjerno sudjelovanje obje strane, poštovanje različitosti djece, ali i roditelja,
komunikacijske vještine i vještine aktivnog slušanja, sposobnost upravljanja konfliktima,
jasno definiranje uloga, ciljeva i očekivanja, učinkovito donošenje odluka putem jasne i
otvorene komunikacije (Ljubetić, 2013: 28). Kako bi odgajatelji i roditelji imali uspješnu
suradnju, koja je preduvjet za usklađeno i kvalitetno djelovanje u najboljem interesu djeteta,
naučili smo kod profesorice Sanje Baste, na kolegiju Partnerstvo obitelji, vrtića i škole bitno
da u toj suradnji svi budu jednaki, aktivni i odgovorni, a uz to je važno imati i dvosmjernu
komunikaciju, uzajamnu podršku i zajedničko donošenje odluka, koji su ujedno i obilježja
suradničkih odnosa. Suradnja s roditeljima može biti individualna ili grupna (s obzirom na
broj sudionika), može biti informativna, edukativna, savjetodavna i zabavna (s obzirom na
sadržaj suradnje) i usmena ili pismena (s obzirom na način komunikacije). Prilikom suradnje,
u procesu komunikacije, može doći i do određenih poteškoća, stoga, odgajatelj bi trebao
cjeloživotnim učenjem osnaživati svoje komunikacijske vještine u svrhu što pozitivnije
suradnje i partnerstva s roditeljima (Kolegij Partnerstvo obitelji, vrtića i škole, 2022).

2. Komunikacija; adekvatna komunikacija kao preduvjet kvalitetne suradnje

Višnjić Jevtić i sur. (2018) naglašavaju kako je čovjek po svojoj prirodi društveno biće
te je stoga nemoguće živjeti bez da komuniciramo. Komunikacija se smatra procesom u
kojem razmjenjujemo informacije s ljudima iz naše neposredne okoline. Koristeći
komunikaciju prenosimo poruke, obavijesti, objašnjavamo sebe i svoje emocije,
razmjenjujemo ideje i stavove. Komunikaciju dijelimo na verbalnu i neverbalnu, a svrha
komuniciranja jest prenijeti jasnu poruku drugoj osobi, u biti, jasno informirati sugovornika o
određenoj temi (Višnjić Jevtić i sur., 2018, prema Pazaver, 2021: 2). Dok prenosimo poruku i
informiramo sugovornika o određenoj temi, bitan je komunikacijski ″feedback″. ″Feedback″
je povratna informacija o nama samima i o našem načinu komunikacije, ali i o drugome i
njegovom načinu komuniciranja te o našoj međusobnoj komunikaciji. Dijelimo ga na bolji
oblik komuniciranja koji je verbalan, pozitivan, prilagođen, pravodoban, konkretan, jasan,
direktan, razumljiv, iskren i konstruktivan te na lošiji oblik koji je većinom neverbalan,
negativan, neprilagođen, nametnut, nejasan, ocjenjivački, itd. (Brajša, 1994: 69). Jones i
Gerard (prema Lay, 1981) ističu četiri vrste komunikacije – lažna, jednosmjerna, reaktivna i
dvosmjerna, a dvosmjernu komunikaciju označavaju kao najuspješniju vrstu komunikacije. U
dvosmjernoj komunikaciji oba sugovornika reagiraju jedan na drugoga, razgovaraju i
mijenjaju se, izlaze drugačiji iz razgovora, slušaju jedan drugoga, razmišljaju o onome što je
sugovornik rekao, odgovaraju, govore (Lay, 1981, prema Brajša, 1994: 74). Stoga je Schulz
von Thun (1984) istaknuo da bi u komunikaciji trebali sugovornike slušati s četiri ″uha″. Prvo
uho trebalo bi biti usmjereno na osluškivanje tko nam šalje poruku, drugo uho trebalo bi
pratiti sadržaj poruke kako bismo čuli o čemu nam zapravo sugovornik govori, treće uho
treba pratiti odnos sugovornika prema nama, a četvrto se usmjeriti na utjecaj te poruke na nas
same. Često je čovjek svjestan samo svog drugog ″uha″ (Brajša, 1994: 76). Gib (prema
Borisoff, 1989) razlikuje dvije komunikacijske klime; defenzivno-prijeteća i podržavajuće-
otvoreno-suradnička. Kako bismo imali kvalitetnu komunikaciju potrebno je održavati
adekvatnu klimu koja je podržavajuća, otvorena i suradnička jer u njoj možemo slobodno
izreći svoj problem, možemo biti spontani, iskazati empatiju, biti ravnopravni svom
sugovorniku s kojim možemo planirati te u konačnici imati odnos suradnje i međusobnog
povjerenja (Borisoff, 1989, prema Brajša, 1994: 79). Komunikacija koja je prisutna u suradnji
s djecom i roditeljima djece može sadržavati poruke nasilja i poruke nenasilja. Nasilna
komunikacija često postavlja dijagnoze, poziva na odgovornost, zadaje zahtjeve, napada i
etiketira, dok poruke nenasilja uvijek sadrže zapažanja, osjećaje, potrebe i želje svih sudionika
komunikacijskog procesa (Kolegij Partnerstvo obitelji, vrtića i škole, 2022).

2. 1. Aktivno slušanje – komunikacijska vještina

Kako bismo razvijali vještinu aktivnog slušanja prvo bismo trebali razlikovati glagole
čuti i slušati. Čuti znači primiti zvučni signal, i smatra se prvom fazom slušanja. U biti se radi
samo o percepciji zvuka. Glagol slušati znači primiti i interpretirati slušni podražaj. Potrebno
je dekodirati zvuk kako bismo dobili značenje. Kako bismo premostili jaz između čuti i
razumjeti (slušati) potrebno je kontinuirano razvijati vještinu aktivnog slušanja. Održati
pažnju, čuti, shvatiti i zapamtiti ono što nam sugovornik govori komponente su aktivnog
slušanja (Brajša i sur., 1999: 17). Gordon (1970) ističe aktivno slušanje kao sposobnost
prepoznavanja potreba našeg sugovornika. Bitno je aktivno i efektivno slušanje, osluškivanje
potreba našeg sugovornika, ali i efektivno htjeti biti primatelj poruke koju nam šalje
sugovornik, imati želju za usmjeravanjem pozornosti na poruku kako bismo mogli provjeriti
značenje poruke i tražiti dodatna objašnjenja postavljanjem pitanja (Gordon, 1970, prema
Brajša, 1994: 77). Bormann (1988) ističe poruke koje nam mogu olakšati ili otežati slušanje.
Poruke koje nam olakšavaju slušanje su opisne, a ne ocjenjivačke, imaju orijentaciju na
problem i konkretno su vezane za poruku pošiljatelja. Sadrže empatiju, poštuju sugovornika,
ravnopravne su, partnerske i otvorene. Poruke koje nam mogu otežati slušanje su
ocjenjivačke, prožete dijagnozama, ocjenama i predrasudama. Pokušavaju kontrolirati
sugovornika, postavljaju sugovornika u podređeni položaj i zatvorene su za sva druga
mišljenja, jedino mišljenje koje je bitno jest vlastito mišljenje (Bormann, 1988, prema Brajša,
1994: 77). Aktivno slušanje, ističu Tatković i sur. (2016), komunikacijska je vještina i, u biti,
mnogo više od same sposobnosti da čujemo nekoga. Aktivno slušati sugovornika znači
razumjeti poruku koju nam šalje, razumjeti cijelu situaciju, ali i druge ljude iz našeg
okruženja. Uspješnost komunikacije i sporazumijevanja više ovisi o kvaliteti slušanja, nego o
količini informacija koju smo iznijeli (Tatković i sur., 2016, prema Pazaver, 2021: 11). Varga
i Samolanji Tokić (2015) napominju da aktivno slušanje zahtijeva šest komunikacijskih
vještina – pozornost, neosuđivanje, reflektiranje, traženje pojašnjenja, sažimanje i doprinos
rješenju (Varga i Samolanji, 2015, prema Pazaver, 2021: 11). Odgajatelj koji je spreman
aktivno slušati roditelja pridaje pozornost onome što roditelj govori, stoga, prvi korak k tome
cilju je odlučiti da zaista želimo slušati roditelja. Često se iza riječi koje čujemo skriva pravo
značenje, smisao za kojim je potrebno tragati, stoga, ako ne posvetimo svu pažnju aktivnom
slušanju roditelja, nećemo moći razumjeti ono što nam roditelj želi reći (Brajković, 2013,
prema Pazaver, 2021: 11). Ako odlučimo da to želimo; da želimo razumjeti poruku koju nam
roditelj šalje, da želimo aktivno slušati, potrebno je koncentrirati se na ono što roditelj govori,
da ga uistinu čujemo i slušamo, da ga ne prekidamo te da ne dovršavamo rečenice umjesto
njega. Potrebno je pričekati s odgovorom, zastati na trenutak nakon što je sugovornik
(roditelj) završio rečenicu, promisliti o rečenom te potom dati adekvatan i promišljen
odgovor. Kako nam ne bi bila ometena komunikacija i sposobnost aktivnog slušanja potrebno
je voditi brigu o udaljenosti između sugovornika te o načinu sjedenja i položaju tijela (Jones,
2007, prema Pazaver, 2021: 11).

2. 2. Komunikacijska kompetencija; kompetencija odgajatelja 21. stoljeća

Kompetencija se smatra konstruktom koji čine određena znanja, vještine i stavovi.

Odgajatelj bi trebao imati znanja o strategijama i tehnikama za što uspješnije uključivanje
roditelja u proces suradnje i partnerstva, znanja o radu s roditeljima i o zaprekama koje
otežavaju suradnju te u sustavu podrški koje društvo pruža obiteljima. Također bi trebao imati
vještine poput komunikacijskih vještina i vještine aktivnog slušanja, organizacijske i
suradničke vještine te stavove koji su pozitivni prema djeci i roditeljima, ali i prema suradnji s
roditeljima. Prema Staničiću bitno je da odgajatelj ima osobnu kompetenciju (iskrenost,
dosljednost, komunikativnost, pristupačnost, povjerenje, marljivosti), razvojnu kompetenciju
(inovacije u radu, racionalno organiziranje rada), stručnu kompetenciju (poznavanje programa
rada i prosvjetnog zakonodavstva), međuljudsku kompetenciju (poznavanje zakonitosti
međuljudskih odnosa), i akcijsku kompetenciju (savjetodavni rad, rješavanje problema). Ako
se osvrnemo na sve kompetencije koje su potrebne jednom odgajatelju, jasno se da zaključiti
da je ponajviše potrebna i izuzetno važna komunikacijska kompetencija; jer pravilna i
adekvatna komunikacija sa svim sudionicima odgojno-obrazovne ustanove i odgojno-
obrazovnog procesa, uz aktivno slušanje stvaraju temelje za kvalitetnu praksu. Ako želimo
ostvariti suradnju i partnerstvo potrebno je da komuniciramo i da aktivno slušamo, nadalje,
ako se nađemo pred preprekama koje nam otežavaju suradnju, također je potrebno da
komuniciramo i aktivno slušamo kako bismo mogli prevladati prepreke. Kvalitetna
komunikacija i vještina aktivnog slušanja preduvjet su i ključ u održavanju jednakopravnih i
kvalitetnih odnosa između roditelja i odgajatelja (Kolegij Partnerstvo obitelji, vrtića i škole,
2022). Ništa manje nisu važne ni kompetencije roditelja, pa stoga, gledano u kontekstu
roditeljstva, kompetentnim roditeljem smatra se onaj roditelj koji sebe doživljava kao osobu
koja ima kontrolu nad svojim roditeljstvom i odnosom s djetetom te se dobro osjeća kao
roditelj (Milanović i sur., 2000, prema Ljubetić, 2013: 23). Sukladno svemu navedenom,
kompetentan odgajatelj i kompetentan roditelj radit će cjeloživotno na jačanju svojih
kompetencija, koje su nužne za suradnju i partnerstvo, u svrhu poticanja optimalnog dječjeg
razvoja. Samo odgajatelj i roditelji mogu, zajedničkim snagama, stvoriti kvalitetno ozračje i
kvalitetnu odgojno-obrazovnu praksu s ciljem napretka sve djece (Kolegij Partnerstvo vrtića,
obitelji i škole, 2022). U knjizi Koraci prema kvalitetnoj praksi – Kompetentni odgajatelji 21.
stoljeća, nalazimo razne standarde i indikatore koji nam daju savjete kako ići korak dalje
prema što kvalitetnijoj praksi. Primjerice, Standard 19. – Odgajateljica je uključena u
smislene recipročne interakcije s ključnim odraslim osobama kako bi podržala dječji razvoj, i
Indikator 1.3.1. – Odgajateljica u socijalnim interakcijama s obiteljima, kolegama i
članovima zajednice istražuje uvažavanje te na taj način modelira i promovira takav oblik
interakcije. Unutar tog standarda i indikatora navedeni su primjeri onoga što je označeno kao
neadekvatno (odgajatelj ne pozdravlja prilikom ulaska sobu dnevnog boravka, ne modelira
verbalnu i neverbalnu komunikaciju), dobar početak (odgajatelj se ljudima obraća s
poštovanjem, uvažava ljude iz svoje okoline), kvalitetna praksa (u interakciji potiče
poštovanje, uvažavanje, podršku, suradnju i partnerstvo), i korak dalje (razvija svijest o
nejednakostima koje postoje unutar grupe ljudi, radi na uklanjanju prepreka koje se mogu
pojaviti prilikom interakcije). Knjiga je prepuna standarda, indikatora i ranih primjera koje bi
trebao pročitati i znati svaki budući odgajatelj koji želi biti kompetentni profesionalac u svom
području (Tankersley i sur., 2012: 19).

Zaključak

Tajna uspješne suradnje i više razine suradnje – partnerstva s roditeljima leži

ponajprije na razvoju vještina aktivnog slušanja, komunikacijskim vještinama i kontinuiranom
razvoju komunikacijskih kompetencija, ali i kompetencija općenito. Na prvom mjestu čuti,
primiti zvučni podražaj, pa potom slušati, razumjeti, shvatiti ono što nam roditelj govori, a
nakon toga i adekvatno komunicirati s roditeljem, poštovati ga, uvažavati, smatrati ga sebi
ravnim, sve to dovest će nas do stvaranja pozitivne klime i ozračja unutar odgojno-obrazovne
ustanove. Kompetentan odgajatelj i roditelj, ako su partneri, pružit će djetetu svojim
primjerom sigurnost; dijete će se osjećati sigurno ako između odgajatelja i njegovog roditelja
vlada pozitivno ozračje i suradništvo. Ako se međusobno poštuju, uvažavaju, ako na onom što
je pozitivno, ali i na onome što je negativno, rade jednako, zajedničkim snagama i
ravnopravno, zasigurno će napraviti plodno tlo, s djetetom u središtu svega, a to će rezultirati
optimalnim dječjim razvojem i obostranim zadovoljstvom, i odgajatelja i roditelja, ali,
ponajviše će zadovoljno biti dijete, što je izuzetno bitno, jer dijete pretežno većinu svoga dana
provodi upravo u vrtiću.

Literatura:

Brajša, P. (1994). Pedagoška komunikologija – razgovor, problemi i konflikti u školi.

Zagreb: Školske novine.

Brajša, P., Brajša-Žganec, A., Slunjski, E. (1999). Tajna uspješnog roditelja i

odgojitelja – priručnik za rad na sebi namijenjen roditeljima, odgojiteljima, učiteljima
i svima koji žele unaprijediti svoj odnos s djecom. Pula: C.A.S.H.
 Ljubetić, M. (2013). Partnerstvo obitelji, vrtića i škole: vježbe, zadatci, primjeri.
Zagreb: Školska knjiga.

Pazaver, L. (2021). „Uloga aktivnog slušanja u procesu pedagoškog savjetovanja

roditelja u vrtiću“, završni rad, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku,
Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, Osijek.

Tankersley, D., Brajković, S., Handžar, S. (2012). Koraci prema kvalitetnoj praksi –
priručnik za profesionalni razvoj odgajatelja. Zagreb: Pučko otvoreno učilište, Korak
po korak.

Predavanja:

Vuić, B. (2022). Uvod u metodiku hrvatskoga jezika i književnosti.

Basta, S. (2022). Partnerstvo obitelji, vrtića i škole.