SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – UČITELJSKI FAKULTET

Preddiplomski sveučilišni studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje, odsjek u Petrinji

Vrijednosno i općeljudsko utemeljenje odgoja

(seminarski rad)

Kolegij: Filozofija odgoja

Profesor: doc. dr. sc. Draženko Tomić

Student:

E-mail:

Zagreb, 29. prosinca, 2021.

Uvod

Ovaj rad posvećen je hrvatskom filozofu Pavlu Vuk-Pavloviću. Pavao Vuk-Pavlović

rođen je 1894., a umro 1976. „Vrijednosno i općeljudsko utemeljenje odgoja“ napisano je u
povodu njegove 25. obljetnice smrti. Rad je baziran na Vuk-Pavlovićeve pedagoške radove, na
njegova shvaćanja i koncepcije, s posebnim naglaskom na „njegovu cjelovitu, u duhu
filozofijske, kulturne i vrijednosne pedagogije oblikovanu filozofiju i teoriju odgoja“. U njegovoj
teoriji odgoja odgajanje „ima duboki ljudski smisao i općeljudsko značenje“ (Vukasović, 168).
1. Pavao Vuk-Pavlović

Pavao Vuk-Pavlović pripada „plejadi hrvatskih pedagoga i filozofa“. On, zajedno s

Đurom Arnoldom, Stjepanom Matičevićem, Stjepanom Patakijem, Vladimirom Petzom,
Vladimirom Filipovićem i drugima, između dva svjetska rata, razvija teoriju i filozofiju odgoja s
filozofske pozicije te kulturne i vrijednosne pedagogije. Osnova njihove teorije jesu „duhovne i
svekolike kulturne vrijednosti“.

Vuk-Pavlović nam u svojim djelima pedagoškog usmjerenja ostavlja vrijedne poticaje i

putokaze. Kao najbitnije djelo istaknut ćemo monografiju „Ličnost i odgoj“, iz 1932., koja je
opsežna „filozofija odgoja“. Autor detaljno promatra odgajanje kao „fenomen kulturnoga
života“. Također nailazimo i na članke, rasprave i studije koje su ostale zapažene kao ostavština
Vuk-Pavlovića – „Teorija i odgojna zbilja“ iz 1934., „Odgajateljska obazrivost“, iz 1935. te
„Uzgoj, odgoj i obrazovanje“ iz 1939. Vuk-Pavlović je „u duhu filozofije, kulturne i vrijednosne
pedagogije“ našu pedagošku „baštinu“ obogatio cjelovitom i vrijednom – teorijom odgoja
(Vukasović, 157).

2. Odgajanje

Postavit ćemo pitanje – što je to zapravo odgajanje? Kakvo značenje ima odgajanje? Što
odgajanje uključuje? Možemo reći da odgajanje ima „uljudbeno i vrijednosno“, isto kao i
„općeljudsko“ značenje. Ono u sebi sadrži sve one bitne sastavnice čovjekova bića. Obuhvaća
emocionalne, voljno-djelatne, kao i obrazovne sastavnice. Služi za razvijanje umijeća i navika.
Smisao odgajanja je obogaćivanje onog unutarnjeg pomoću vrijednosnog. Odgajanje je
izgrađivanje „pozitivnih odlika ljudske osobnosti“ (Vukasović, 157).

2. 1. Odgajanje u suvremeno doba

Odgajanje danas nije kao što je bilo prije. Ne pridaje mu se ista vrijednost koju je prije
imalo. Okolnosti su drugačije, a „suvremena civilizacija je moralno bolesna“. Civilizacija na
hedonistički način shvaća život te na taj način ruši ono moralno. Život i odgajanje se ne može
shvatiti bez da su u to uključeni etički kriteriji. Čovjek, kako bi mogao odgajati na pravilan
način, mora imati razvijene „sposobnosti vrjednovanja“, u istoj mjeri koliko i „sposobnosti i
postignuća ljudskog spoznavanja“. Napredak u koji idemo, znanstveno-tehnološki napredak,
definitivno „nije jamstvo boljeg svijeta“. Ono nužno što se mora ostvariti da bi imali „bolji
svijet“ je razvijen osjećaj za prave i istinske vrijednosti. Moderno doba nameće ideal „imati“
umjesto „biti“. „Materijalna dobra vrijede više na ljestvici vrijednosti negoli sam život“. Čovjek
pokušava moral emancipirati, a kao rezultat toga narušava se humanitet. Emancipiranje čini
čovjeka moćnim ali ga „ne očovječuje, ne uljuđuje“. Odgajanje i odgoj su zanemareni na
pozornici „nepravde, nasilja i zločina“. Kriza odgoja promatrana na pedagoškom području
pokazuje „zanemarenost odgojne funkcije“ i zapostavljanje „pedagogijske teologije“, a jasno je
da bez toga odgajanje gubi svaki smisao (Vukasović, 157-158).

2. 2. Obrazovanje u suvremeno doba

Današnje obrazovanje unutar školstva pokazuje naznake „jednostranog intelektualizma“ i

„didaktičkog materijalizma“. Sav smisao obrazovanja se svodi samo na to da se čovjek što više
optereti usvajanjem što veće količine znanja. Knjige su pretrpane gradivom, često nepotrebnim, a
razvijanje sposobnosti, kao i doživljavanje onog vrijednog je u potpunosti zanemareno.
Zanemareno je njegovanje kulture i „izgrađivanje ljudskih odlika“. Danas su škole pretvorene u
učilišta, umjesto da su odgojne ustanove, a događa se i „poplava nekulture i nasilja“. Potrebno je,
što hitnije, da se civilizacija otrijezni. Čovjek bi trebao moral i vrijednosni odgoj staviti na prvo
mjesto. Isto tako je potrebno „etičke i odgojne vrijednosti reafirmirati“, a bujicu nekulture
onemogućiti (Vukasović, 158).

3. Važna pitanja Vuk-Pavlovićeva pedagoškog učenja

Pedagoško učenje Vuk-Pavlovića ističe četiri važna pitanja:

1. Bit odgojnog čina i odgojne funkcije

2. Vrijednosno utemeljenje odgoja

3. Općeljudsko značenje odgoja

4. Odgajanje u ozračju ljubavi

(Vukasović, 158)
3. 1. Bit odgojnog čina i odgojne funkcije

Odgoj je osmišljeni proces razvijanja čovjeka kao ljudskog bića. Njegov put ide od
biološki danog individuuma do „društveno-pedagoški“ i moralno izgrađene osobnosti. Ljudska
osobnost je jedna složena struktura, a odgajanje složeni proces. On mora zahvaćati sve
sastavnice ljudskog života. I racionalne, i emocionalne, isto kao i voljno-djelatne. Procesi odgoja
su procesi u kojem pojedinac stječe znanja, umijeća i navike te razvija svoje tjelesne i
intelektualne sposobnosti. Čovjek koji je razvio svoje ljuske odlike je čovjek dostojan
poštovanja.

„U tako široko postavljenom i etički zasnovanom odgoju čovjek raste u svojoj

čovječnosti“. Vuk-Pavlović je naglasio kako je odgoj „stvaralačko djelovanje“. Odgoj teži
uključivanju čovjeka u kulturni život, a obogaćivanje te kulture života i čovjeka je potrebno dok
se „ne izgradi osobnost koja nalazi smisao u kulturnom stvaralaštvu i ima razvijen smisao za
vrijednosti“. Osoba koja je zrela može odgajati svoju djecu na pozitivan način, može kod drugih
ljudi razvijati smisao za vrijednosti , kao što može pozitivno djelovati i na ostale ljude iz svoje
okoline. Smisao svega toga je da „lice preraste u ličnost“ (Vukasović, 158-159).

3. 1. 1. Tri stupnja razvitka čovjeka

Vuk-Pavlović nam napominje kako čovjekov razvitak prolazi kroz tri stupnja do
oblikovanja onog konačnog. Prvi stupanj je individuum ili biološka jedinka. Drugi stupanj je lice.
To je osoba koja živi i pozitivno djeluje u kulturnoj sferi. Lice je „čimbenik“ i „subjekt“
odgajanja. Treći stupanj razvitka je ličnost ili osobnost. Radi se o osobi koja je moralno
izgrađena te ima razvijene ljudske vrijednosti i odlike – ima smisao za čovječnost. Kada
govorimo o ličnosti možemo reći – „ličnost je čovjek uistinu samo toliko, koliko je nositelj
snažnih i uspješnih impulsa i energija za prenošenje i rasađivanje visokih i najviših vrjednota
života“. Ličnost „sije sjeme budućnosti“ (Vukasović, 159).

3. 1. 2. Odgajanje – obrazovanje

Mnogi miješaju pojmove odgoj i obrazovanje, ili ih poistovjećuju. Ali, ne radi se o istom,
i odgoj se ne smije svoditi na obrazovanje. Bit odgajanja nije u znanjima, već u „ljudskom
izgrađivanju i djelovanju“. S jedne strane, osoba koje je moralna, njoj će obrazovanje pomoći u
postizanju vrijednih ciljeva u životu, dok s druge strane, osoba koja nema izgrađene moralne
kriterije, obrazovanje može iskoristiti za postizanje negativnih ciljeva, a obrazovanje u tom
slučaju može biti opasno sredstvo. Obrazovanje kod osoba koje nisu moralne može biti
iskorišteno protiv vrijednih ciljeva, protiv kulture i drugih ljudi te zajednice.

Odgoj, a ne obrazovanje, zahvaća čitavog čovjeka, i „vodi“ ga „do onih dubina

ljudskosti“ s kojim će pozitivno djelovati u svom daljnjem životu. Odgajanje možemo smatrati
krajnjim ciljem „pedagoških nastojanja“. Odgoj zavisi od osobnih svojstva „odgajatelja i
odgojenika“. Pretpostavlja međusobni povjerenje i poštovanje između odgajatelja i odgojenika.
Također „pretpostavlja ugled odgajatelja, ali i uvažavanje osobnosti, htijenja i mogućnosti
odgojenika“. Tko osjeća istinski poziv da bude odgajatelj, on „ne nameće, ne prisiljava, ne
dresira“, ali „potiče, svjedoči primjerom, usmjerava“. Ljudsko odgajanje mora biti etički
osmišljeno i utemeljeno.

Vuk Pavlović naglašava da je temeljna krjepost odgajateljskog poziva upravo

odgajateljska obazrivost koja se odnosi na „odgojenika i vrijednosti“. Odgajatelj svog odgojenika
potiče u svim pozitivnim smjerovima i nastojanjima kako bi razvio svoju osobnost. Potrebno je
da se odgajatelj uživi u psihu odgojenika, da procijeni stvarne mogućnosti njegovog razvitka, da
ga promatra, da predviđa njegove postupke unaprijed te „da ga vidi onakvim kakav bi trebao
postati“, kako bi ga zatim mogao u tom smjeru usmjeriti.

Čovjek kao biće teži ići prema naprijed. Teži unaprjeđivanju sebe i budućnosti. Teži
pozitivno ljudski djelovati, „razvijati, izgrađivati, oplemenjivati“. On teži primijeniti „zakon
prenošenja“ koji će „omogućiti kontinuitet kulture“, kao i „prenošenje kulturnih stečevina od
pojedinca do pojedinca, od naroda na narod“ (Vukasović, 159-161).

3. 2. Vrijednosno utemeljenje odgoja

Homo moralis za temeljnu odrednicu ima smisao za vrijednosti. Život i sve oko nas bi
morao imati svoje vrijednosti, jer upravo su vrijednosti te koje mu „daju smisao, etičko značenje
i ljepotu“. „Bezvrijednim se život može teorijski zamisliti, ali se bezvrijedan ne može živjeti“.
Odgoj ima svoju vrijednost i stoga je vrijednosna kategorija. Vrijednosti su te kojima težimo i
„ciljevi prema kojima se krećemo“. Vrijednosti su najviša svrha svih ljudskih nastojanja.
Vrijednosti su „temeljne sastavnice i bitne odrednice svakoga istinski ljudskog odgajanja“. Iz
toga proizlazi da se ljudi ne odgajaju samo na način da stječu znanja i razvijaju sposobnosti,
nego i na način da se „vrijednosno obogaćuju“. Vuk-Pavlović naglašava – „odgojni čin i
svekoliko odgojno područje duboko su vrijednosno potkovani i zasnovani“. Upravo to je njegov
doprinos hrvatskoj pedagoškoj baštini. (Vukasović, 161-162).

3. 3. Općeljudsko značenje odgoja

„Pedagoški novatori“ ponekad idu toliko daleko da izjednačuju „odgoj s manipulacijom“.

Naglašeno je da odgoj može biti sredstvo manipulacije, jer su mnogi „totalitarni režimi“
manipulirali odgojem. „Marksistička komunistička ideologija“ koristila je odgoj za manipulaciju
u tolikoj mjeri da je odgoj posve izgubio svoje pravo značenje. No, manipulacija ne može biti
niti smisao, niti svrha odgajanja. Odgoj ne može imati alternativu. Obrazovanje nije alternativa
odgoja. Svatko tko negira odgoj, on negira i samog čovjeka.

„Ako postoje manipulacije u odgajanju, uklanjati treba te deformacije i zloupotrebe, a ne

odbaciti proces čovjekova očovječenja zbog mogućih deformacija“. Kako bismo izašli iz
odgojne krize i riješili teškoće moramo u potpunosti spoznati odgojni fenomen.

Vuk-Pavlović je spoznajom odgojnog fenomena upozorio da postoji dva načina na koji se

djeluje, a to je političko i odgojno. Kad govorimo o politici i odgoju onda je jasno da su to posve
„oprečne kategorije“. Nastojanja između njih se posve isključuju. Politiku simbolizira moć, a
odgoj ljubav, i to su dva načela življenja. Pedagog i političar djeluju u posve različitim, obrnutim
smjerovima. Politika svoje usidrenje ima u prošlosti, njoj je okrenuta i njome je određena, a
pedagoško djelovanje je usmjereno prema budućnosti. Odgoj mora slijediti svoje ciljeve, ideale, i
istinske ljudske vrijednosti, ne može i ne smije biti sredstvo politike niti može slijediti političke
ciljeve. Odgajatelj je, za razliku od političara, obvezan „čovjeku i čovječanstvu“. Uloga
odgajanja je duboko u općeljudskom poimanju života jer pokazuje svu onu duhovnu ljepotu i
plemenitost kroz koju čovjek može djelovati. Odgajanje nam pruža „putokaze ostvarivanja
duhovne obnove, moralne i odgojne preobrazbe“ (Vukasović, 163-165).

3. 4. Odgajanje u ozračju ljubavi

U odgojnom činu, u njegovoj osnovi, prema Vuk-Pavloviću, moraju postojati „pedagoška

ljubav i etička sloboda“. Carstvo koje odgajatelj daje odgojeniku je „carstvo ljubavi“. Odgoj
može proizaći samo iz duha ljubavi, i samo u njemu može opstati. Ako ta ljubav postoji onda se
odgajatelj i odgojenik moraju u njoj „sresti, njome se vezati i u njenu tijeku, u njezinu izvijanju
naći odgoju put i smisao“. Imamo dva smjera kojima se kreće pedagoška ljubav, a to su ljubav
prema odgojenikovoj duši i ljubav prema vrijednostima. Odgajatelj kroz svoju ljubav pomaže
odgojeniku da na ispravan način doživi puni uspon do svoje osobnosti. Najbitnije, najvažnije i
opće odgojno načelo Vuk-Pavlovića je pedagoška ili odgajateljska ljubav. Jer upravo danas, kada
je odgojna funkcija u velikoj mjeri zanemarena i odbačena, kada je zakonska zaštita mladeži u
lošem smislu organizirana, a mlade osobe prepuštene same sebi, upravo danas nam je najviše
potrebna ta odgajateljska ljubav i moralne te etičke vrijednosti. Potrebno je da se razriješi kriza
odgoja te da se pojedinac vrati sebi, kao moralnom i racionalnom biću, kao biću koje ima svoje
vrijednosti. Pristup koji je zasnovao Vuk-Pavlović pravo je osvježenje, „glas savjesti koji
upozorava homo moralisa“ na to da je moralno biće koje je dužno djelovati u suglasnosti sa
svojim „ljudskim određenjem“ (Vukasović, 165-167).
Zaključak

Zasigurno je baština koju nam je ostavio Vuk-Pavlović jedno posebno bogatstvo.

Njegova teorija odgoja, kao i razmišljanja o odgoju su pravo osvježenje. Slijedeći njegove
odgojne upute odgajanje dobiva dublji smisao i općeljudsko značenje. Od bitne važnosti je da se
u suvremenom svijetu, u ovom ogromnom, a ponekad štetnom napretku, pronađu vrijednosna
uporišta, kulturna uporišta te da budu kroz odgoj i odgajanje prenesena na naše mlade naraštaje.
Literatura

Vukasović, A. (????). Vrijednosno i općeljudsko utemeljenje odgoja. ????; 157-170