Depresija-seminar

Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o
depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji
raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje,
negativni osjećaji te crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te
poremećaja sna i apetita.
Etiologija
Nekada se vjerovalo kako je depresija isključivo funkcionalni poremećaj mozga koji nastaje
pod utjecajem različitih psihosocijalnih čimbenika i ima tendenciju ponavljanja. Bolest se u
početku javlja kao interakcija stresnih životnih događaja i konstitucije, ali poslije dvije-tri
epizode pacijenti više ne prepoznaju stres kao uzrok ponovnog "pada u depresiju", već im se
čini da jednostavno bolest dolazi spontano sama od sebe.
Postoji mnogo mogućih uzroka depresije, uključujući pogrešnu regulaciju raspoloženja od
strane mozga, genetsku ranjivost i stresne životne događaje.
1. Istraživanja pokazuju da je hipokampus manji kod nekih depresivnih osoba. Na primjer, u
jednoj studiji objavljenoj u The Journal of Neuroscience, istraživači su proučavali 24 žene
koje su imale istoriju depresije. U prosjeku, hipokampus je bio 9% do 13% manji kod
depresivnih žena u poređenju sa onima koje nisu bile depresivne. Što je žena imala više
napadaja depresije, to je hipokampus manji. Stres može biti ključni faktor ovdje, budući da
stručnjaci vjeruju da stres može potisnuti proizvodnju novih neurona (neurogenezu) u
hipokampusu.
2. Brojne studije su istraživale ulogu genetskih polimorfizama u genima vezanim za
serotonin u etiologiji depresije. Trenutno, gen transportera serotonina (5-HTTLPR)
najviše obećava. Važno je da Caspi et al. (2003) i Kendler et al. (2005) su otkrili da su
osobe s jednom ili dvije kopije kratkog alela 5-HTTLPR iskusile više simptoma depresije i
veće stope velikog depresivnog poremećaja kao odgovor na stresne životne događaje nego
osobe koje su homozigotne za dugi alel.
Simptomatologija
Jedan od dominantnih simptoma je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u
mnogim aktivnostima u odnosu na period pre bolesti. Simptomi se mogu razlokovati kod
starijih i mladih. Tipični simptomi depresije su u nastavku: nedostatak životne radosti,
intenzivna tuga, samosažaljenje, napadi plača strah, osetljivost ranjivost, razdražljivost
usamljenost, bezvoljnost, umor, iscrpljenost, manjak energije oslabljena koncentracija i
poremećaj pamćenja nesanica ili velika potreba za snom - poremećaji sna značajno smanjen
ili povećan apetit somatski bolovi koji nemaju fizičke uzroke ( glavobolja, probadanja,
zanošenje, hronični bolovi)
Liječenje
Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI). Ovi lijekovi se smatraju
sigurnijim i općenito uzrokuju manje neugodnih nuspojava od drugih vrsta antidepresiva.
Inhibitori ponovne pohrane serotonina-noradrenalina (SNRI).
Triciklički antidepresivi- mogu biti vrlo efikasni, ali izazivaju teže nuspojave od novijih
antidepresiva.
Inhibitori monoamin oksidaze (MAOI)- mogu se prepisati, obično kada drugi lijekovi nisu
djelovali, jer mogu imati ozbiljne nuspojave. Korištenje MAOI zahtijeva strogu dijetu zbog
opasnih (ili čak smrtonosnih) interakcija s hranom - poput određenih sireva, kiselih
krastavaca i vina - i nekim lijekovima i biljnim dodacima.
Elektrokonvulzivna terapija (ECT). Kod ECT-a, električne struje prolaze kroz mozak kako
bi utjecale na funkciju i učinak neurotransmitera u mozgu kako bi se ublažila depresija.
Transkranijalna magnetna stimulacija (TMS). Tokom TMS-a, zavojnica šalje kratke
magnetne impulse da stimuliše nervne ćelije umozgu koje su uključene u regulaciju
raspoloženja i depresiju.
Genetika
Naučnici posmatraju obrasce bolesti u porodicama kako bi procijenili njihovu "nasljednost"
ili otprilike koliki je postotak njihovog uzroka uzrokovan genima. To je slučaj sa velikom
depresijom. Nasljednost je vjerovatno 40-50%, a može biti veća kod teške depresije. To bi
moglo značiti da je u većini slučajeva depresije oko 50% uzroka genetski, a oko 50% nije
povezano s genima (psihološki ili fizički faktori). Ili bi to moglo značiti da je u nekim
slučajevima sklonost ka depresiji gotovo potpuno genetska, au drugim slučajevima uopće nije
genetska. Ako neko ima roditelja ili brata ili sestru sa teškom depresijom, ta osoba verovatno
ima 2 ili 3 puta veći rizik od razvoja depresije u poređenju sa prosečnom osobom (ili oko 20-
30% umesto 10%). Ali mnogi uobičajeni poremećaji poput depresije, dijabetes i visok krvni
pritisak su takođe pod uticajem gena. U ovim poremećajima, čini se da postoje kombinacije
genetskih promjena koje predisponiraju neke ljude da se razbole. Još ne znamo koliko gena je
uključeno u depresiju, ali je vrlo sumnjivo da bilo koji gen uzrokuje depresiju kod velikog
broja ljudi.