Da je Vučić te 1389. bio u prilici stići na Kosovo, stvari se ne bi onako završile.

Ili bar Srbi to ne bi znali ni do danas.

Živopisan je Vučićev šou, za koji je teško procijeniti da li je više amoralan ili

glup. Na momente stvarno izgleda kao da sve “režira” Željko Mitrović za neki novi
mega rijaliti. Takva vrsta duhovnog okvira.

U Vučićevoj Srbiji više ljudi vjeruje u leteći taksi za par godina nego da se u
Srebrenici desio genocid prije tridesetak.

Na kraju ogrnut zastavom kao navijač na tribinama, ili Vesna Medenica/ Verica Maraš
na mitingu, Vučić u Ujedinjenim nacijama djeluje više smiješno nego kao nacionalni
junak.

A mediji su stvar predstavili kao arhetipsku scenu - mitski heroj ide na poprište
Svjetskoj Sili (SS, naravno), da odbrani svoj nevini narod. (Napomenimo: kao što ne
postoje genocidni narodi, izvjesno ne postoje ni nevini.)

Fotografije sa blagosiljanja u Hramu kompozicijom podsjećaju na nacionalne prizore

Paje Jovanovića. Samo što je Paja radio za zidove muzeja, a Vučko i Porfi za
naslovne tabloida.

Uzgred, stvar je suluda na kvadrat: navodno hrišćanski prvosvještenik pristaje na

nedostojnu predstavu sprdanja se hiljadama ubijenih civila. Porfirijev nauk:
hrišćanstvo koje brani krvnike, a ne vidi žrtve?

Blagoslov od patrijarha je predvidljivo udaranje na žicu epske nostalgije. U tom

duhu, Vulin poručuje da će “Vučić stati pred nemačku silu”. (Definitivno, Broz mu
je najveći izazov, u ovoj fazi karijere pravi sebe po njegovom liku, otud ova
“nemačka sila”, da odmah pomislite na Kadinjaču ili Sutjesku, ne bilo
primijenjeno.)

Gdje žive ovi ljudi, nije lako dokučiti. To mora da je neki prostor gdje su vremena
karikaturalno izmiješana, gdje stvarnost funkcioniše kao mozaik želja, frustracija,
samoobmana i trauma, pa nemate nikakve obaveze prema njoj. Možete premještati
djelove po želji, brisati i dodavati, u tom nacionalnom matriksu vi ste gospodar
svega, i, eto, može vam biti. U suštini, nevjerovatno je da neko nađe i jednog
sljedbenika za ovakvu postavku, a kamo li stotine hiljada. To je, bojim se, ključna
dijagnoza našega vremena. Rukovođen takvim odnosom prema stvarnosti Dodik veli
“Fijasko”. A on zna, ako iko.

Jedan moj profesor je logiku socrealizma objašnjavao uz pomoć dobrog ruskog vica.
Kaže, trkali se sovjetski i američki predsjednik, i pobijedio Amerikanac. A Pravda
donijela naslov: “Naš predsjednik osvojio drugo mjesto, Američki predsjednik
pretposljednji.” Najveća gadost takvog svjetonazora bila je upravo ta potreba da
se, uprkos stvarnosti, kakvim verbalnim šibicarenjem, stvori privid pobjede,
odnosno objavi naša verzija stvarnosti.

Nepodnošljiva lakoća beskrajnog falsifikovanja. Jedan objašnjava da se u Srebrenici

nije desio genocid, a dvije rečenice dalje tvrdi da premijer Kurti upravo sprovodi
genocid nad Srbima na Kosovu. I sad dokučite vi što njemu znači riječ genocid.

Dobro je da je Crna Gora odoljela pritisku Vučićevog političko-nacionalnog ludila i

glasala za rezoluciju. Šteta što nije bilo hrabrosti i integriteta i za
kosponzoriranje rezolucije. Jer, ovo nije stvar političkog pogađanja, ovo je
pitanje morala i budućnosti Crne Gore.

Ova rezolucija naglašava momenat pamćenja i sjećanja na monstruozni zločin. Stvar

valja pamtiti zbog nekih narednih nacionalnih mobilizacija: niko vas ne može i ne
smije lišiti odgovornosti. Mora se odgovarati za sve što se učini.

Ipak, bilo bi dobro da poneko osjeća stid.

Taktovi Vučićeve histerije dobro su se primili i među njegovim vazalima u Crnoj

Gori.

Mandićeva praznična nepristojnost govori štošta. Ako toliko mrzi Crnu Goru da nije
u stanju da čestita njen Dan, a nalazi se na drugoj najvažnijoj funkciji u državi,
častan čovjek bi podnio ostavku.

Da ne obmanjuje ni sebe ni druge.