Treći hrvatsko-slovenski

slavistički skup
***
Tretje hrvaško-slovensko
slavistično srečanje
Opatija 7. i 8. travnja 2006.
Uredila
A P-S

Nakladnik: FFpress
Zbornik je objavljen u listopadu 2009. godine

SEPARAT

A P-S
Opis, propis i red riječi
85–93
A P-S
Zagreb

Opis, propis i red riječi

Polazeći od funkcionalističkih sintaktičkih teorija u radu se prvo dovodi u pitanje

mogućnost obuhvatnog jezikoslovnog opisa i doseg jezikoslovnog propisa na sin-
taktičkoj razini. S toga se stajališta raspravlja o statusu reda riječi u rečenici i/ili
iskazu kao sintaktičko-stilističkom problemu linearnoga ustrojstva. S tim se u vezi
pokazuje kako provjeru distribucijskih ograničenja vezanih uz uvrštavanje klitika u
linearno rečenično ustrojstvo na sinkronijskoj razini u hrvatskom i slovenskom kao
bliskosrodnim jezicima s tzv. slobodnim redom riječi treba tretirati kao podlogu za
raspravu o »neutralnosti« i »stilotvornosti« pozicije klitika u navedenim jezicima.
Osnovna pitanja koja se pri tome postavljaju tiču se pravilnosti i dopustivosti speci-
fičnih pozicija uvrštavanja klitika u linearnom rečeničnom ustrojstvu.

Izhajajoč iz funkcijskoskladenjske teorije bo prispevek najprej osvetlil možnost izčrpne-

ga jezikoslovnega opisa in delovanje jezikoslovnih pravil na skladenjski ravnini. Osred-
nje vprašanje bo status besednega reda v stavku in/ali izreku kot skladenjsko-stilistič-
nega problema linearne zgradbe. V zvezi s tem se bo pokazalo, da moramo preverbo
distribucijskih omejitev, povezanih z uvrščanjem naslonk v linearno stavčno zgradbo
na sinhroni ravni, v hrvaščini in slovenščini kot sorodnih jezikih s t. i. prostim be-
sednim redom obravnavati kot osnovo za razpravo o »nevtralnosti« in »stilotvornosti«
mesta naslonk. Osnovna vprašanja, ki se pri tem zastavljajo, se nanašajo na pravilnost
in dopustnost specifičnih mest uvrščanja naslonk v linearni stavčni zgradbi

1. Uvod
Da bih postavila okvir za izlaganje, reći ću samo to da su termini navedeni u naslovu
odabrani s ciljem usmjeravanja pažnje na one sastavnice tumačenja statusa klitika
u suvremenim južnoslavenskim jezicima koje mi se, što se dulje bavim tom temom,
čine tim važnijima.1 Baveći se redom riječi, a posebno pozicijom klitika u južnosla-
venskim jezicima, utvrdila sam da treba razjašnjavati dvoje:

1 Ovaj se referat po tome na neki način nastavlja na tekst Peti-Stantić 2003, ali još i više na teks-
tove objavljene u zbornicima posvećenim prof. Pranjiću i Siliću, a u velikoj mjeri i na tekstove o
slovenskoj i hrvatskoj terminologiji Peti-Stantić 2006, 2007.

85
 Treći hrvatsko-slovenski slavistički skup / Tretje hrvaško-slovensko slavistično srečanje

1. odnos između gramatike (prije svega sintakse) i stilistike

2. odnos između sustava i standarda.
Shvatimo li sintaksu kao znanstvenu disciplinu u okviru koje se tumače načela uvrš-
tavanja strukturno-semantičkih jedinica u rečenično ustrojstvo, a stilistiku kao dis-
ciplinu u okviru koje se proučava doseg jezičnostilskih jedinica, na samom početku
treba postaviti logično pitanje o mjestu reda riječi i u jednoj i u drugoj disciplini.
Tvrdnja da je red riječi dio sintakse kojim su uređene zakonitosti linearnoga
slijeda u strukturi rečeničnoga ustrojstva na prvi se pogled može učiniti samorazum-
ljivom, no svatko tko je ikada koliko-toliko pažljivo pročitao bilo koju suvremenu
hrvatsku ili slovensku gramatiku zna da se red riječi redovito obrađuje usputno,
na kraju sintakse ili čak izvan nje, kao dio jezikoslovnoga opisa za koji nije jasno
pripada li uopće gramatici. Razlog je tomu, dakako, u činjenici da red riječi, ili red
sintaktičkih jedinica, kako god ga zvali, ne proizlazi jednoznačno ni iz gramatičkoga
ni iz obavijesnoga ustrojstva, premda mu je pravilnost s obzirom na prvo preduvjet,
a aktualizacija s obzirom na drugo komunikacijski ostvaraj.2

2. Opis i red
Vratimo li se terminima iz naslova, jasno je kako valjan i iscrpan opis, a ni uravno-
težen propis, nije moguć bez uočavanja reda, što drugim riječima znači bez analize
sustava. Time ću se pozabaviti u nastavku, koristeći se pritom pojedinim primjerima
iz obaju jezika.
Iscrpan opis reda riječi pretpostavlja uočavanje i opisivanje svih tipova među-
sobnih linearnih odnosa sintaktičkih jedinica i svih tipova njihova pozicioniranja u
rečenici. Kad je riječ o tipovima međusobnih linearnih odnosa, misli se prije svega
na antepoziciju i postpoziciju, a kad je riječ o pozicioniranju jedinica u rečenici, misli
se na inicijalnu, medijalnu i finalnu poziciju.
Kako je po mom mišljenju od svih pozicija na koje u slovenskom jeziku može
biti uvrštena klitika i sa stajališta sintaktičkoga opisa i sa stajališta mogućnosti tu-
mačenja stilske obilježenosti najzanimljivija inicijalna pozicija (IP), upravo sam nju
odabrala za oprimjerenje opisa.3 Pri tome se posebno bavim dvama izdanjima gra-

2 Da ne bih ponavljala ono o čemu sam već govorila i pisala, reći ću samo to kako je neupitno da
klitike imaju svoje mjesto u iskazu (koje nije sasvim neovisno ni o mediju izricanja, tj. o pisanom
ili o govorenom iskazu) no da je još uvijek otvoreno pitanje imaju li mjesto i u rečenici kao grama-
tičko-semantičkoj jedinici. O tome sam pisala u Peti-Stantić 2005, 2006, 2007a.
3 Riječ je o poziciji koja još uvijek nije dobro definirana u suvremenom slovenskom jeziku, tako da
je u svojim istraživanjima nastojim propitati. S kolegicom Jasnom Belc o tome sam na Drugom
kongresu Slavic Linguistic Society, koji je održan u Berlinu 22.-26.08.2007., održala referat pod
naslovom »Surface initial clitic placements in Slovene (and other South Slavic languages)«.

86
 A P-S / Opis, propis, red riječi

matike slovenskoga jezika,4 zato što je riječ o gramatici kojoj je iscrpan opis osnovni
zadatak, a upravo se opis inicijalne pozicije uvrštavanja klitika u ta dva izdanja bitno
razlikuje. Postavlja se pitanje, dakako, je li se u jeziku nešto bitno promijenilo ili
se promijenio autorov stav o uvrštavanju klitika na tu poziciju. U izdanju iz 1982.
godine o tome se kaže sljedeće (Toporišič 1982: 176):
Naslonke pa stojijo v slovenščini lahko tudi čisto na začetku stavka (po-
vedi). Že Murko je navajal primere kot Se kralj Matjaž oženil je. Škrabec
je z tem v zvezi pisal, da sme stati naslonka čisto na začetku le tedaj, če je
naglašeni prvi stavčni člen, kateremu naslonka po pravilu sledi (ali kot je
omejeno, tudi vprašalni členek ali vezniška beseda), izpuščen. Primere je
navajal take: Le hitro pojdi, je daleč (za: (ker) je). – Ptičar pravi: Aha! se je
že vjela (za: (senica) se je že). – Te zebe?(za: (Ali) te ...)
S obzirom na to da Toporišič prilikom oprimjerenja uopće ne koristi primjere iz suvre-
menoga jezika, na osnovi onih koji su navedeni ne može se zaključiti vrijede li Murkove
teze i danas. Možda zbog toga, a možda i zbog kojeg drugog razloga, u posljednjem se
izdanju gramatike mogućnost uvrštavanja klitike na IP opisuje posve drugačije, tako
da se uvelike ograničava uvrštavanje klitika na tu poziciju (Toporišič 2004: 675-6):
Na začetku povedi ali stavka stojijo proste naslonke le takrat, če sta pred
njimi izpuščena vezniščka ali naglašena beseda (besedna zveza), za kateri-
mi naslonke sicer lahko stojijo:
Si brala novo pesniško zbirko? (= A l i s i ...);
Le hitro pojdi, je daleč (= pojdi, k e r je ...);
S e bo nadaljevalo (namreč: tó, berílo, článek, razpráva);
S e priporočamo (namreč: Tudi za prihodnjič...).
Sem gre za silo tudi Prešernovo Je znala obljubit, j e znala odreči ... (na-
mreč Urška); ali pa moramo to imeti za umetno stavo.
Na osnovi navedenoga vidi se da Toporišič uzima u obzir rečenice u kojima dolazi do
elizije, no ne uviđa kako to nije jedini tip rečenica u kojima je moguće inicijalno uvršta-
vanje klitika u slovenskom jeziku. Da bi se u potpunosti razumjelo ograničenja o kojima
je riječ, nije dovoljno samo nabrojati nekoliko rečenica, nego treba uočiti tipove sin-
taktičkih (ili sintaktičko-semantičkih) konstrukcija u kojima je moguće klitiku uvrstiti
inicijalno i razlučiti ih od onih u kojima to nije moguće učiniti. U tome se sastoji red.
S obzirom na to treba reći da ni u jednom ni u drugom izdanju gramatike nisu na-
vedene rečenice koje pripadaju sljedećim trima tipovima, a česte su i u tekstovima i u
elektronskom korpusu suvremenog slovenskog jezika. Stoga navodim te tipove koje
sam uočila i kojima mislim da se treba baviti:

4 Toporišič 1982. i Toporišič 2004.

87
 Treći hrvatsko-slovenski slavistički skup / Tretje hrvaško-slovensko slavistično srečanje

1. inverzija u zavisnosloženoj rečenici

1.1 Če kaj najdeš, mi sporoči!
2. uvrštavanje klitike neposredno iza upravnoga govora
1.2. »Tvoje najbolj zanesljivo orožje je seveda tvoja pamet,« me je poučeval
čestiti prior.
3. uvrštavanje klitike neposredno iza koordiniranoga veznika in
1.3. Tako mi je, kakor da so vsi odšli in me pozabili tu nekje v podstrešju.
1.4. In mi je začel pripovedovati o določenem mojem obdobju.

Takve rečenice vjerojatno nisu ni uočene ni opisane zato što klitike u njima nisu uvrš-
tene apsolutno inicijalno pa pozicija njihova uvrštavanja nije prepoznata kao inicijalna,
nego je protumačena kao primjer netipičnog uvrštavanja prema Wackernagelovu pravi-
lu. Međutim, uvrštavanje klitika na IP potpuno se ograničava u jezicima podvrgnutim
dosljednoj primjeni toga pravila zato što je riječ o intonacijskome ograničenju iz kojega
ono i proizlazi. Iz toga slijedi da je sagledavanje slovenskih primjera kao rečenica u koji-
ma je klitika uvrštena na IP moguće tek iz poredbene perspektive pa bismo kao oprav-
danje autoru možda mogli reći da stoga nije ni za očekivati da ih se prepozna kao IP u
slovenskome.5 S druge pak strane, jezikoslovna kompetencija pretpostavlja uočavanje
sustavnih, a ne samo na deskriptivnoj razini uočljivih elemenata, što ovaj svakako jest.
Uz to, u gramatici potpuno izostaje rasprava o tome je li riječ o običnom, statis-
tički najčešćem, stilski neobilježenom uvrštavanju klitika u taj tip rečenica, ili bi
klitiku bilo moguće uvrstiti i na neko drugo mjesto, npr.
Brala sem novo pesniško zbirko?
Priporočam se.
Takve podatke smatram relevantnim podacima jezikoslovnoga opisa, pogotovo kad
je red riječi u pitanju.

3. Propis i red
Za razliku od opisa, propis se odnosi na procjenu i propisivanje onoga što se smatra
pravilnim u jeziku. Kad je riječ o uvrštavanju klitika u rečenično ustrojstvo, propis
se može shvatiti kao popisivanje situacija u kojima se uvrštavaju klitike (za razliku
od onih situacija u kojima se uvrštavaju »dugi« oblici zamjenica i pomoćnih glagola),

5 Mogućnost uvrštavanja klitika na IP u slovenskom u svim je slučajevima posljedica sintaktičke

reformulacije Wackernagelova pravila.

88
 A P-S / Opis, propis, red riječi

ali se može shvatiti i kao određivanje pravilnoga pozicioniranja klitika u linearnom

rečeničnom ustrojstvu.
S tim u vezi treba reći da tumačenje pozicije uvrštavanja klitika u rečenično ustroj-
stvo, koliko god bilo malen segment ukupnoga opisa sintaktičkoga ustrojstva nekoga
jezika, može poslužiti kao odličan test za detektiranje brojnih stavova o jeziku koji su
ugrađeni u neku gramatiku, posebno kad to nije eksplicitno izrečeno. Na pitanje zašto
je to uopće važno odgovaram sociolingvističkim argumentom - ne uoči li se da se pri-
likom opisa ne opisuje »neutralna«, nego da se propisuje »poželjna« struktura, propušta
se uvidjeti da je na djelu određen tip jezične politike koji nije toliko uočljiv kao što su
nastojanja da se »uredi« leksik nekoga jezika (na primjer inzistiranje na purizmu), ali je
iznimno daleksežan, zato što zadire u pitanja sustavnosti strukturnih jezičnih obiljež-
ja. Unatoč tumačenjima u nekim od suvremenih gramatika i jednoga i drugoga jezika,
u kojima se baš u vezi s klitikama kaže kako se one uvrštavaju u rečenicu mehanički,
smatram da je red riječi u tim jezicima relativno slobodan te da je isto tako relativno
slobodna i pozicija klitika u njemu. Brojne varijacije u okviru te relativne slobode omo-
gućuju stilsku raščlanjenost, pri čemu se klitike, unatoč nekim glasovima koji izriču
drugačije stavove, ne razlikuju bitno od ostalih, neklitičnih jedinica.
Da bih pokazala ograničenja implicitnoga propisivanja, navodim primjer iz Sin-
takse hrvatskoga književnoga jezika iz kojega se vidi kako se istovremeno koriste i
strategije opisivanja i propisivanja. Da bi bilo potpuno jasno kako se uvrštavanju
klitika pristupa potpuno drugačije od onoga kako se pristupa opisivanju reda riječi
uopće, navodim citat iz Katičićeva sintaktičkoga opisa (1996: 492):
Riječi se u rečenicama redaju i premještaju posebnim preoblikama. U hr-
vatskom književnom jeziku vlada u tom pogledu velika sloboda. Red riječi
je uglavnom slobodan i služi izražavanju stilskih tančina. Da bi se mogla
utvrditi stilska vrijednost i služba pojedinih obrata u redu riječi, potrebno
je odrediti onaj poredak rečeničnih dijelova koji nije stilski nikako obilje-
žen i zato je neutralan.
Iz navedenoga se zaključuje da postoji stilski neobilježen red riječi, dakle onaj koji
je najčešći, koji ne nosi nikakve dodatne informacije vezane uz isticanje kojega reče-
ničnoga dijela, od kojega se onda može odmaknuti i time redom riječi postići stilski
obilježen izričaj, tj. stilsko isticanje.
Čim autor započne govoriti o klitikama, tj. o riječima bez vlastita naglaska, vidi
se da je njihova pozicija potpuno drugačija od one koja vrijedi za naglašene riječi. O
tome kaže (Katičić 1996: 495):
Od takva slobodna redanja izuzete su riječi bez vlastita naglaska (enklitike
i proklitike). Njihov je položaj u rečenici strogo i mehanički određen, pa
je zato uvijek i neobilježen, jer se zna kakav će biti. Preoblike kojima se

89
 Treći hrvatsko-slovenski slavistički skup / Tretje hrvaško-slovensko slavistično srečanje

enklitike smještaju na svoje propisano mjesto djeluju iza primjene svake

druge preoblike, pa se enklitički oblici pri svakom koraku u procesu preob-
likovanja nađu gdje im je mjesto.
Iz ovoga je citata pak vidljivo kako autor smatra da postoji »propisano mjesto« na
koje se uvrštavaju enklitike. Kad se prihvati teza o »propisanom mjestu«, onda nije
nikakav problem prihvatiti ni tezu da je položaj klitika u rečenici »strogo i meha-
nički određen«. »Propisanim« se mjestom, dakako, smatra druga pozicija u rečenici,
o čemu se od Wackernagelova teksta iz 1892. godine do danas može naći brojne
radove, kako zastupnika sintaktičkih, tako i prozodijskih teorija.
Već s tim u vezi treba uočiti dva problema – jedan proizlazi iz jezične, a drugi iz
jezikoslovne kompetencije.6 Naime, svatko tko poznaje suvremeni hrvatski književ-
ni jezik, pa svakako i Katičić, zna da se klitike u njemu nalaze i na brojnim drugim
mjestima koje na površinskoj razini nikako nije moguće protumačiti kao drugu
poziciju u rečenici. Osim toga, jezikoslovac koji se bavi redom riječi, a osobito južni
slavist kojemu je na raspolaganju slovenska i hrvatska građa, mora se zapitati zašto u
hrvatskom književnom jeziku jest moguće razdvajanje sintagme klitikom, dok to u
slovenskom jeziku nije te kako se u jednom, a kako u drugom jeziku razumije druga
pozicija o kojoj je riječ. Katičiću je sve to jasno, no upravo se na tumačenju pozicije
tipične za hrvatski jezik, tj. mogućnosti razdvajanja dijelova sintagme klitikom, vidi
da se odlučuje za propis tamo gdje za njega nema nikakvoga opravdanja i tamo gdje
mu nije mjesto. U nastavku tvrdi ovako (Katičić 1986: 495-6):
I kada je prva naglašena riječ vrlo usko povezana s drugom, te kao je-
dinstvena sintagma stoje na istom mjestu u temeljnom gramatičkom
ustrojstvu rečenice, stavlja se enklitika iza prve. Time se niukoliko ne
slabi prisna sintaktička veza prve i druge naglašene riječi u rečenici. [...]
Enklitički oblici mogu čak rastaviti ime od prezimena, a da se veza među
njima ni u čemu ne okrnji. [...] Enklitički oblici mogu rastaviti i dijelove
neodređenih zamjenica i priloga. [...] Razdvajanje enklitikom tako usko
povezanih izričaja, pri čemu se, svakoj sintaktičkoj strukturi unatoč,
do krajnosti strogo poštuje temeljno pravilo o položaju enklitikâ, nosi
stilska obilježja pomna i dotjerana izražavanja. (istaknula A.P.S.)
Kao što se vidi, u tom se kratkom odlomku iznose normativni stavovi, premda se
nigdje izrijekom ne deklariraju kriteriji, zbog čega smatram da treba upozoriti na
probleme takvoga opisa. Iz teze o standardnosti nekoga jezika, pa onda i hrvatskoga,
kao o njegovoj uređenosti, dorađenosti i ujednačenosti slijedi da se u normativnoj
gramatici propisuje ono što je dorađeno i ujednačeno, zato što su upravo to zahtjevi
6 Razlikom između prozodijskoga i sintaktičkoga razumijevanja druge pozicije bavila sam se već u
disertaciji, a onda i u brojnim radovima navedenima u bibliografiji.

90
 A P-S / Opis, propis, red riječi

koji se postavljaju pred književni ili standardni jezik. Iz toga slijedi da je, Katičiće-
vom terminologijom, razdvajanje »usko povezanih izričaja« koje nosi stilska obilježja
»pomna i dotjerana izražavanja« stilski neobilježena, normativno preporučljiva pozi-
cija klitika u hrvatskom književnom jeziku. To postaje posebno jasno kad se pročita
njegova tvrdnja (Katičić 1996: 496) kako »takvo odustajanje od toga da se usko
povezane sintagme rastave enklitikom nosi stislko obilježje ležernijega i prisnijega
izražavanja« (istaknula A.P.S.).
Na osnovi svega navedenoga smatram, dakle, da bi, kad je o opisu i propisu riječ,
trebalo govoriti o sljedećim problemima:
1. Kako je moguće odustati od pozicije klitika za koju se kaže da je strogo
i mehanički određena? Strogo i mehanički određenim, naime, unutar je-
zične strukture držim samo ono o čemu nema dvojbe, tako da se svaki
odmak od strogo i mehanički određenog smatra pogreškom, a ne stilskom
mogućnošću.
2. Kako je moguće obilježje koje je toliko rijetko da ga se prije može smatrati
iznimkom nego pravilom, kao što je rastavljanje sintagmi klitikom, pro-
glasiti poželjnim obilježjem biranoga stila? Činjenica da je riječ o rijetkom
obilježju lako se dokazuje pretraživanjem svakoga elektronskoga korpusa
hrvatskoga jezika, ali i čitanjem velike većine tekstova napisanih na tom
jeziku, pa čak i tekstova reprezentativnih autora koji se uzimaju kao uzor
u gramatikama.

4. Zaključak
Na kraju ovoga kratkoga izlaganja želim istaknuti kako se čini da su današnji stavovi
o navedenim problemima, prije svega izneseni u gramatikama, bar dijelom posljedi-
ca suvremenih normativnih posezanja u strukturu jezika. To se osobito dobro vidi
usporede li se opisi i tumačenja većine suvremenih slovenskih i hrvatskih jezikoslo-
vaca s tumačenjima njihovih prethodnika s početka 20. stoljeća (u slov. prije svega
Matija Murko i Anton Breznik, a u hrv. Tomo Maretić) od kojih se bitno razlikuju.
Jednostavnim se provjerama dokazuje kako su ograničavajući propisi, oni koji
se tiču prozodijskih obilježja, stalni (klitika ne može biti uvrštena na inicijalnu po-
ziciju u hrvatskom niti se njome može rastaviti sintagma u slovenskom) no načela
uvrštavanja na točno određene pozicije nisu (npr. nije točna tvrdnja da se klitika u
hrvatskom uvijek nađe na propisanoj poziciji, već i zbog toga što ne postoji »propi-
sana pozicija«). Posljedica takvoga mehaničkoga pristupa klitikama i neutemeljenog
inzistiranja na određivanju pravilnoga i nepravilnoga je da se propušta uočiti i pro-
tumačiti stilotvorne mogućnosti koje se svakodnevno koriste u obama jezicima.

91
 Treći hrvatsko-slovenski slavistički skup / Tretje hrvaško-slovensko slavistično srečanje

Stoga mislim da je jedna od osnovnih pretpostavki promišljanja reda riječi kao

sintaktičkoga i stilističkoga problema postavljanje kriterija na osnovi kojih se može
raspravljati o normiranju na toj razini jezikoslovne analize. Ti se kriteriji tiču prije
svega određivanja reprezentativnosti i opsega građe koja bi trebala biti podlogom
svake ozbiljne analize, pri čemu ostaju otvorena pitanja koji se korpus uzima u obzir
(npr. elektronski ili korpus tekstova »najboljih pisaca« ili varijeteti svih funkcional-
nih stilova), ali i određivanja statusa klitika u jeziku.
Poznata je činjenica da se i u slovenskom i u hrvatskom klitike vrlo često (bez
detaljne analize korpusa teško je reći da li i najčešće) uvrštavaju na drugu poziciju
u rečenici. To je, dakle, ona pozicija, koju je moguće smatrati stilski neutralnom,
neobilježenom pozicijom. Ono što, po mom mišljenju, dovodi u pitanje pojam neu-
tralnosti prilikom rasprave o redu riječi, jest činjenica da ne mora svako uvrštavanje
na drugu poziciju biti stilski neutralno.
S tim je u vezi zanimljivo primijetiti da se u slovenskom i u hrvatskom, jezicima
koji su prvo genetski srodni, potom u neposrednom kontaktu, a zatim i tipološki
bliski, bitno razlikuje i status klitičnih jedinica i tumačenje Wackernagelova pravila
ili uvrštavanja klitika na 2P.
U slovenskom je od samoga početka riječ o sintaktičkoj interpretaciji pravila,
jer se prvom jedinicom smatra prva sintaktička cjelina, neovisno o tome sastoji li se
ona od jedne ili od više naglašenih riječi. Uz to, klitične je jedinice pod određenim
uvjetima moguće uvrstiti u rečenicu inicijalno, dakle na mjesto na kojem im ne pret-
hodi jedinica na koju bi se mogle osloniti, što znači da su prozodijski neutralne. U
hrvatskom je jasno da je riječ o prozodijskoj interpretaciji pravila, zato što se prvom
jedinicom smatra samo prva prozodijska jedinica. To se dokazuje dvama testovima
- time što je rastavljanje sintagme klitikom u hrvatskom moguće, dok u slovenskom
nije i činjenicom da klitiku u hrvatskom ni pod kojim uvjetima nije moguće uvrstiti
na poziciju na kojoj nema fonološkoga oslonca.
No sve se to ne vidi kad se pred očima ima neusustavljen opis ili neutemeljen propis.

92
 A P-S / Opis, propis, red riječi

Literatura
BARIĆ, Eugenija (et al.) (2003): Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
FRANKS, Steven (1999): Optimality Theory and Clitics at PF u: FASL Meeting 1998,
ed. Katarzyna Dziwiek, Herbert Coats i Cynthia M. Vakarelyska, Michigan.
FRANKS, Steven i Holloway King, Tracy (2000): A Handbook of Slavic Clitics.
Oxford Studies in Comparative Syntax: New York, Oxford
HOCK, Heinrich (1996): Who’s on first? Toward a prosodic account of P2 clitics
u: Approaching Second: Second Position Clitics and Related Phenomena, ur.
A.Halpern i A. Zwicky, Stanford; 199-270.
KATIČIĆ, Radoslav (1986): Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za
gramatiku. Zagreb: HAZU.
PETI, Anita (1993): Problemi historijske sintakse zamjenica u južnoslavenskim
jezicima (model ličnih zamjenica). u: Croatica, prinosi proučavanju hrvatske
književnosti, godište XXIII/XXIV, sv. 37/38/39; 285-301.
PETISTANTIĆ, Anita (2003): O jezičnoj i jezikoslovnoj kompetenciji (poredbeno
proučavanje slovenskoga i hrvatskoga danas. u: Zbornik referatov z Drugega
slovensko-hrvaškega slavističnega srečanja. Ljubljana: Oddelek za slavistiko,
Filozofska fakulteta; 107-117.
PETISTANTIĆ, Anita (2007): Prosodic Proof of Syntactically Fixed Position. u:
Tones and Theories: Proceedings of the International Workshop on Balto-
Slavic Accentology. Zagreb : Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje; 213-228.
PETISTANTIĆ, Anita (2007): Besedni red pri Škrabcu in pri Maretiću. u: Filološke
studije. Skopje: Institut za makedonska literaturata: Filološki fakultet, 2007; 516
PETISTANTIĆ, Anita (2007): Wackernagelovo pravilo - norma ili mogućnost. u:
Sintaktičke kategorije. Osijek: Filozofski fakultet, Osijek, Institut za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, Zagreb: 173-187.

93