Riječ vjere

“A kako imamo isti Duh vjere o kojem je pisano:

‘Vjerujem, zato govorim’,
jednako i mi vjerujemo i zato govorimo …”
(2. Korinćanima 4:13)
Ivan Lovrenčević

RIJEČ VJERE

Izdaje:

IME ISUS SPAŠAVA

Zagreb, 2019.

Besplatno izdanje
 Sadržaj

1. DUHOVNO ZNAČENJE RIJEČI ………………..…………………….. 3

Stvoreni smo na Božju sliku - Riječi su pokazatelj stanja našeg srca -
Smrt i život su u vlasti jezika - Kormilo života - Riječi nas spašavaju

2. RIJEČ VJERE ZA NOVI ŽIVOT U KRISTU…..................................... 17

Bog nam je dao Duh vjere - Autoritet - Blagoslov - Svemogućnost -
Uspjeh - Djelotvornost - Radost Božjeg srca

3. ISUSOVO UČENJE O MOLITVI .......................................................... 37

Marko 11:22-24 - Imati vjeru u Boga - Vjerom govoriti rezultat -
Primanje vjerom - Molitvene razine - Molitva u drugim jezicima -
Isusova velikosvećenička služba - Ilija je molitvom vjere zatvorio i
otvorio nebo

4. DUHOVNI SASTOJCI RIJEČI VJERE .................................................. 57

Cjelovitost - Ustrajnost - Svetost - Određenost

5. RIJEČ VJERE U DUHOVNOM BOJU .................................................. 67

Mač Božjeg Duha - Štit vjere - Juriš - Izazov - Slavljenje

6. RIJEČ VJERE U PROPOVIJEDANJU EVANĐELJA ……………….. 85

Stvaranje vjere kod drugih ljudi - Autoritet nad silama tame -
Ozdravljanje bolesnika - Istjerivanje zlih duhova - Uskršavanje mrtvih
Prvo poglavlje

DUHOVNO ZNAČENJE RIJEČI

Stvoreni smo na Božju sliku

“Na svoju sliku je Bog stvorio čovjeka,

na sliku Božju ga je stvorio,
muško i žensko ih je stvorio.”
(Postanak 1:27)

Svako učenje o vjeri trebalo bi krenuti od objave da smo

stvoreni na Božju sliku. Hebrejska riječ radah koja je prevedena
kao slika znači sjena, slika, odsjaj. Mi možemo spoznati i shvatiti
što Bog od nas očekuje u dimenziji riječi vjere, tek onda kad kroz
Pismo spoznamo kako On u njoj funkcionira.
Knjiga Postanka nam otkriva da je Bog stvorio svijet, svemir
i ljudski rod izgovarajući riječ. U prvom poglavlju vidimo da je
Božji Duh lebdio nad vodama (2), a potom je Bog počeo redom
izgovarati stvaranje svjetlosti (rastavljajući je od tame), nebeskog
svoda, voda i kopna, zelenila i stabla, nebeskih tijela, kao i
vodenih, kopnenih i zračnih životinjskih vrsta.
Kruna veličanstvenog stvaranja bio je ljudski rod. Bog je
Duh (Ivan 4:24) koji djeluje kroz izgovaranje riječi i tako ostvaruje
svoju volju, namjere i ciljeve. U prvom izvještaju o stvaranju
uočavamo ovo Božje djelovanje: “Bog je REKAO: ’Načinimo čovjeka
na svoju sliku, sebi sličnoga, da bude gospodar morskim ribama,
pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze
po zemlji’.” (Postanak 1:26) Našu pozornost svakako treba privući
hebrejska riječ demooth koja je prevedena kao sličnost. Ona u
širem prijevodu znači prema određenom uzoru ili obrascu, vjerna
kopija nekoga ili nečega.

3
 Pavao nas uči “da se naše biće sastoji od duha, duše i tijela”.
(1. Solunjanima 5:23), a upravo je duhovni dio našeg bića od iste
vrste kao i Bog, sazdan i preslikan po Njegovom obrascu. On je u
ljude ugradio duhovno funkcioniranje istovjetno svojemu, a to
znači da je omogućio da se naš duh izražava kroz riječi. Za tu
svrhu stvorio nam je sofisticirane pomične i nepomične govorne
organe, koji usklađeno oblikuju i izgovaraju riječi iz naše nutrine.
Nakon što je stvorio prve ljude, Bog im je dao autoritet nad
zemljom, a potom ih je blagoslovio. Ovo je jako važno za
razumijevanje onoga što se poslije dogodilo u edenskom vrtu.

Duh i izgovorene riječi jesu Božja duhovna tehnologija.

Ona je originalno ugrađena u ljudsku nutrinu
za primjenu autoriteta, blagoslov i bliski odnos sa Stvoriteljem.

Bog je pred Adama doveo sve životinje, kako bi ih

imenovao. Tako je čovjek prvi put izgovorenim riječima
primijenio autoritet nad zemaljskim stvorenjima. Iako to nije
pismeno zabilježeno, možemo sa sigurnošću utvrditi da je
nastavio živjeti u djelotvornoj primjeni autoriteta i duhovne
tehnologije, uključujući i period nakon Evinog stvaranja. Prvi
ljudi su u edenskom vrtu dobili samo jedno ograničenje od Božje
strane, a odnosilo se na ovo: “… ali sa stabla spoznaje dobra i zla
da nisi jeo! U onaj dan kad okusiš s njega, zacijelo ćeš
umrijeti!” (Postanak 2:17)
Sotona je duhovno biće, visokorangirani anđeo koji se
pobunio i nepovratno odmetnuo od Boga. On je tražio način da
zagospodari svijetom i napakosti Bogu i Njegovom stvorenju
kojem je bio dodijeljen autoritet u zemaljskom području. Status
Božjeg anđela koji je uživao prije pada pružio mu je potrebno
znanje o funkcioniraju duhovnih zakona. On je bio istjeran iz
Božjeg neba zbog ponosa, pobune i protivljenja Božjoj riječi, pa je
taj scenarij priželjkivao ostvariti i u slučaju ljudskog roda.
Mi uglavnom znamo što se dogodilo u edenskom vrtu, ali
manje znamo o tome kako se to dogodilo, tj. kojim duhovnim
sredstvom se sotona poslužio za ostvarenje svojih zlih ciljeva.

4
Naime, anđeoska bića su također Božja stvorenja. U njih je
ugrađena duhovna tehnologija koja djeluje i u ljudima. Sotona u
edenskom vrtu nije mogao silom natjerati Evu u područje
neposluha prema Božjoj riječi, ali se zato poslužio duhovnom
tehnologijom. On je prišao Evi s pomno razrađenom strategijom
zavođenja i počeo joj govoriti. Tako je njegova duhovna sila kroz
izgovorene riječi krenula prema Evi i izvršila utjecaj na nju.
Ona se prvi put našla u situaciji da sluša drugačiju verziju
priče o drvu spoznaje dobra i zla. Bog je Adama upozorio na
opasnost uzimanja ploda s drveta prije Evinog stvaranja
(Postanak 2:16,17). Adam je Evi prenio spoznaju o tome što smiju i
ne smiju jesti u vrtu, a sotona je procijenio da će ona biti puno
lakši plijen od Adama. Ne znamo je li Adam bio fizički prisutan
kad je sotona započeo fatalni razgovor s Evom, ali je nedvojbeno
uspio promijeniti njezino ozbiljno shvaćanje onoga što je Bog
rekao u pogledu stabla.
Korak po korak, uporno i vješto koristeći riječi kao oružje
zavođenja, promjene načina razmišljanja i djelovanja, sotona je
Evinu ruku usmjerio prema zabranjenom plodu i ona ga je
naposljetku ubrala i okusila. Da cijela stvar bude još gora, ona je
domino efektom postala instrument sotonine sile u Adamovom
duhovnom rušenju. Naime, Evina ruka je ponudila Adamu
zabranjeni plod, a vrlo je izgledno da je pri tom barem minimalno
upotrijebila riječi nagovaranja i poticaja.
Grijeh prvih ljudi uzrokovao je duhovnu smrt cijelog
ljudskog roda i predaju autoriteta za vladanje nad svijetom u
sotonine ruke. Ovo moramo shvatiti; autoritet koji je Bog predao
prvim ljudima ostvarivao se kroz njihovu vjeru u Božju riječ i
primjenu duhovne tehnologije koja je bila ugrađena u njih. Duh
nevjere u Božju riječ preuzeo je njihova srca, a to znači da je i
duhovna tehnologija u ljudskoj nutrini promijenila gospodara.
Ljudi su kroz grijeh izgubili i Božji blagoslov. Ne samo da su
izgubili prvotni blagoslov dobiven kod stvaranja, nego je duhovna
tehnologija u njima postala ubojito oružje u sotoninim rukama
kojom je počeo sijati prokletstvo i smrt. Koliko je promjena bila

5
brza svjedoči nam činjenica da su se Adamove riječi promijenile
čim je čuo Božji glas. Svoje i Evino skrivanje izazvano strahom
počeo je pravdati golotinjom. Nakon što ga je Bog suočio s
prijestupom, odgovornost je prebacio na Evu.
Duhovna tehnologija pod sotoninom vlašću destruktivno je
djelovala već u prvom Adamovom i Evinom potomku. Kain je
prijevarnim riječima namamio svojeg mlađeg brata Abela u polje i
ubio ga bez imalo grižnje savjesti. Nakon toga je lagao Bogu,
rekavši da ne zna gdje mu se brat nalazi (Postanak 4:8,9). Laž i
ubojstvo su dvije prepoznatljive crte sotoninog zlog karaktera
(Ivan 8:44), a on ih je ispoljio kroz Kaina upotrebljavajući
duhovnu tehnologiju.

Sotona koristi duhovnu tehnologiju

kojom se sadržaj ljudskog duha izražava kroz riječi.
Svaki oblik grijeha ima u ljudskom duhu pripadajuću riječ,
koja izlazeći kroz usta oslobađa i pokreće sotoninu silu.

Dovoljno je poslušati grešne ljude koji počinjenje grijeha

kroz usta u pravilu najavljuju, priželjkuju, opravdavaju, a u
ekstremnim slučajevima i glorificiraju. Pri tom je njihova emocija
usklađena s kategorijom grijeha koji se očituje (mržnja, strast,
požuda, psovka, sebičnost, ljubomora i dr.) To su devijacije koje
su se razvile iz grijeha prvih ljudi, a vremenom su poprimile sve
sofisticiranije i zloćudnije oblike u riječima i djelima.

6
 Riječi su pokazatelj
stanja našeg srca

“USTA GOVORE
onim čega je srce prepuno.”
(Matej 12:34)

Ljudsko srce je skladište riječi, a one izlaze iz njega na usta

pogonjene duhovnom silom. Tako nas je Bog dizajnirao, a vidjeli
smo u prvom odlomku da je to preslika Njegovog modela
funkcioniranja. Nažalost, đavao je preko Adamovog i Evinog
grijeha zavladao njihovim potomcima, a to se manifestira u zlom
sadržaju srca i riječi koje izlaze iz njega.
Zato svaki postojeći oblik grijeha ima odgovarajući rječnik
kroz koji se očituje. Psovka u srcu će izaći na usta kao riječ
psovanja. Mržnja u srcu će izaći na usta kao riječ mržnje. Blud u
srcu će izaći na usta kao bludna riječ. Gnjev u srcu će izaći na usta
kao gnjevna riječ. Nasilje u srcu će izaći na usta kao nasilna riječ.
Koja god je duhovna komponenta grijeha dominantna u srcu u
određenom trenutku, ona će neminovno izaći na usta.
Farizeji su lošim riječima komentirali Isusovo ozdravljenje
opsjednutog čovjeka. Smatrali su da je čudo izveo uz pomoć
Belzebuba, poglavara zlih duhova, a to je jedan od naziva za
sotonu (Matej 12:24). Oni su bili religiozni ljudi koji su redovito
čitali Pismo i nastojali ugoditi Bogu. Isus ih je oštro prekorio zbog
hule na Duha Svetoga, a ujedno im je ukazao na neraskidivu vezu
između sadržaja srca i izgovorenih riječi.
Oni su u svojim očima bili pobožni i Bogu ugodni ljudi, ali
njihova iluzija bila je razbijena ovim oštrim Isusovim riječima:
“Zmijski porodi! Kako možete GOVORITI dobro, kad ste zli? USTA
GOVORE onim čega je srce prepuno!” (Matej 12:34) Ljudi se do
određene granice mogu pretvarati u pogledu stanja svojeg srca, ili
se poput farizeja skrivati iza religiozne maske. Međutim, prije ili
kasnije, usta će pokazati pravi sadržaj nutrine.

7
 Postoji i druga mogućnost, ona koja je u svakom slučaju
Božja volja za naše živote. Kroz spasenje u Kristu, naš duh može
biti ponovo rođen. To znači da će duhovna tehnologija biti
pogonjena silom Duha Svetoga. Naše srce će se promijeniti, a to
će onda utjecati i na riječi koje govorimo. Gospodin Isus kaže “da
dobar čovjek iz dobre riznice iznosi dobro”. (Matej 12:35)
Kad čitamo Bibliju, vrlo lako možemo zaključiti koji od
spomenutih likova spadaju u skupinu dobrih ljudi. To su svi oni
junaci vjere koji su činili Božja djela, a njihove riječi su odražavale
pozitivan karakter i htijenje da se izvrši Božja volja. Božji ljudi su
uvijek bili oprezni sa svojim riječima, svjesni njihove moći i
utjecaja. Isus je Nikodemu rekao “da onaj koga je Bog poslao,
govori Božje riječi, jer on daje Duha bez mjere”. (Ivan 3:34) Uistinu,
poslanje od Boga i pripadnost Njemu dokazuje se govorom Božjih
riječi. Primanje Duha bez mjere uzrokuje da srce bude prepuno, a
onda iz njega neminovno počinju izlaziti Bogu ugodne riječi.

Bitka za naše živote vodi se oko toga

čija će sila imati prevlast u našim srcima i ustima.

Mnogi današnji vjernici nemaju svjesnost da je to za njih

sudbinsko pitanje. Riječi se sve više podcjenjuju i omalovažavaju,
a kad jednom zauzmemo pogrešan stav o njima, onda ih
počinjemo izgovarati neodgovorno, lakomisleno, nerazumno i
neoprezno. Međutim, mi u svakom trenutku našeg života
moramo biti svjesni činjenice da one imaju moć učiniti nas
dobrim ili lošim ljudima, kao i to da određuju smjer našeg
kretanja u svim životnim područjima. Zato nikad nije svejedno u
kakvom smo duhovnom stanju i što govorimo!

8
 Smrt i život
su u vlasti jezika

“Smrt i život su u VLASTI JEZIKA,

a tko ga miluje, jede od njegovog ploda.”
(Izreke 18:21)

Iako smo često skloni neopravdano kriviti Boga zbog onoga

što svijet zove nesretna ili zla sudbina, Njegova riječ nam svjedoči
da vlast nad životom i smrću ima jezik, tj. riječi koje izlaze iz nas.
Naravno, riječi uvijek moramo prosuđivati kroz dominantnu
duhovnu silu u našim srcima. Pogledajmo značenja hebrejskih
riječi iz ovog stiha, kako bi nam se proširila perspektiva spoznaje.
Riječ yavd koja je prevedena kao vlast znači otvorena ruka,
autoritet, kontrola, posjedovanje i usmjerenje.
Riječ maveth koja je prevedena kao smrt odnosi se, između
ostalog, na prokletstvo, nevolje, kao i štetne, bolne i životno
ugrožavajuće okolnosti. U biblijskom poimanju stvari, smrt
definiramo kao izostanak Božjeg života i utjecaja. Bilo što u
našem životu može biti mrtvo ili nefunkcionalno.
Počnimo od našeg bića. Ljudski duh koji je mrtav za Boga
svakako je najozbiljniji problem, a potom slijedi smrt duševnih
područja, kao što su emocije i razum. Naše tijelo izloženo je
raznim bolestima, a mnoge od njih su smrtonosne, ili nam
ozbiljno narušavaju kvalitetu života. Mi možemo biti okovani
lancima smrti u području braka, roditeljstva, poslovne karijere,
društvenih odnosa i općenite životne svrhe.
Neodgovorno, nerazumno i bez duhovnog razumijevanja
izgovaramo ovakve ili slične negativne izjave: “Ne mogu!”, “Neću
uspjeti!”, “Umrijeti ću!”, “Ovo će me ubiti!”, “Poludjet ću zbog
nekoga ili nečega!”, “Ja sam propali slučaj!”, “Od mene sigurno
neće biti ništa!”, “Ovo neće dobro završiti!”, “Moj život je
katastrofa!”, “Nikad neću ostvariti svoje ciljeve!”, “Za mene više
nema više nade, gotovo je!”

9
 Shvaćamo li koliko smrtonosnog materijala pružamo sotoni
na dnevnoj bazi? On koristi autoritet negativnih riječi i kroz njih
ubija naš život. Što je više izgovorenih riječi koje u sebi imaju
sjeme smrti, to je njihov plod destruktivniji. U ekstremnim
slučajevima može se dogoditi da smrt postane kronično stanje,
iako na prvi pogled za to nema smislenog objašnjenja.

Zato je jako važno da sve stvari

promatramo i prosuđujemo iz duhovne perspektive.

Božja je volja da autoritet izgovorenih riječi ostvari život u

nama. Riječ khah’ee koja je prevedena kao život znači blagoslov i
pozitivne okolnosti koje podupiru život. Mi se ponekad u molitvi
pitamo “Bože, zašto mi se ovo događa?” ili “Zašto su stvari takve
kakve jesu?”, a zapravo bismo trebali napraviti inventuru stanja
svojeg duha i riječi koje govorimo. Kad bismo sjeme smrti u
našim riječima zamijenili životnim sjemenom Božje riječi, barem
devedeset posto smrti bilo bi trenutno, ili vrlo brzo uništeno.
Dopustimo Svetom Duhu da nas osvjedoči u vezi ove
tematike i pretvori negativne životne trendove u pozitivne. On će
to učiniti tako što će u naš duh donijeti riječi koje su u srži
drugačije od riječi koje smo prije izgovarali u vezi nečega i tako
sijali smrt. O tome će biti puno riječi u narednim poglavljima.
Postoji jako dobar razlog zašto je ovo napisano u vezi
jezika, uz prethodnu konstataciju da su smrt i život u njegovoj
vlasti: “… a tko ga miluje, jede od njegovog ploda.” Pojam milovanja
jezika odnosi se na njegovu opreznu i mudru životnu upotrebu, a
hranjenje njegovim plodom predstavlja uživanje u životu koji je
oblikovan Božjim riječima izgovorenima iz našeg duha.

10
 Kormilo života

“Pogledajte i lađe!
Njima, iako su velike i premda ih gone silni vjetrovi,
upravlja vrlo MALO KORMILO
kamo god hoće kormilarova volja.”
(Jakov 3:4)

Sigurno smo se barem jednom u životu zapitali ‘Zašto se

krećemo u tom smjeru?’ To pitanje obično postavljamo kad stvari
za nas ne izgledaju dobro. Uistinu, što presuđuje i možemo li na
to utjecati? Apostol Jakov nije živio u doba brzih automobila, ali
je njegova slikovita usporedba s lađom, kormilom i kormilarom
više nego razumljiva. Princip upravljanja je isti, samo je
tehnologija pokretanja vozila drugačija.
Mi smo prikazani kao lađa, jezik je kormilo, a kormilar je
onaj tko ima vlast nad jezikom. Dakle, naša životna lađa u
svakom slučaju plovi, a sudbinsko je pitanje tko njome upravlja.
Iako mnogi ljudi vjeruju u neutralnost, činjenica je da našim
životom kormilare Krist ili sotona. Kao što apostol kaže, postoji
kormilarova volja (namjera i htijenje), a naša je odgovornost da
prepoznamo ’tko i kako vozi naš život’. To je moguće ostvariti
isključivo kroz otkrivenje Božje riječi.
Kristovo i sotonino kraljevstvo bore se u ovom svijetu za
ljudske duše. Svoje ciljeve ostvaruju kroz cijeli spektar riječi koje
pokrivaju područja ljudskog života. Kad nismo upućeni u
duhovne stvarnosti, čini nam se kao da smo sami ‘u svojem
malom svemiru’, ali što god bilo u pitanju, nikad nismo sami.
Kristovo i sotonino kraljevstvo djeluju dan i noć, nastojeći u naša
srca ugraditi riječi koje će nas odvesti u Božju ili sotoninu volju.
Pogledajmo naoko banalan primjer na koji možda inače ne
bismo obratili pozornost. Nađemo se u konfliktnoj situaciji i
netko nas povrijedi riječima. To je ono što riječi čine; one imaju
moć povrijediti ili ozdraviti nekoga. Nakon što riječi te osobe
učine ono zašto su poslane, naš duh će se uznemiriti i neminovno
11
reagirati kroz izgovorene riječi. Što mislite, kakve riječi će sotona
nastojati donijeti na naša usta? Podrazumijeva se, to će biti
osvetničke riječi, ili one koje žele uzvratiti istom mjerom.
Podlegnemo li njegovom utjecaju, on postaje naš kormilar, a to
nikada ne završi dobro. Njegova volja je da se ljudi svađaju, mrze,
dođu do točke fizičkog sukoba i trajnog neprijateljstva. Prije nego
se snađemo, naš će život ići u tom smjeru!
S druge strane, Krist bi po Duhu Svetome donio riječi koje
smiruju strasti, teže prema miru i opraštaju onome koji nam je
nanio zlo. Preuzme li Krist kormilo u takvim trenucima, mi ćemo
ostati duhovno sačuvani, a velika je mogućnost da se sukob smiri.
Međutim, čak i da se to ne dogodi, barem ćemo imati mir u srcu i
saznanje da smo sa svoje strane učinili koliko je bilo u našoj moći.
Ovo je bio samo jedan životni primjer (svima nam se to barem
jedno dogodilo), ali princip je uvijek isti i primjenjiv je za svaki
aktualni trenutak našeg života.

Tematika ove knjige vrti se oko pitanja lađe (našeg života),

kormila (jezika), kormilara (onoga koji ima vlast nad jezikom)
i smjera našeg kretanja koji je određen kormilarovom voljom.

Dopustimo Gospodinu da kroz svoju Riječ postane naš

kormilar i odvede nas u spasonosnu spoznaju. Što više duhovnog
otkrivenja imamo, moći ćemo više djelovati u skladu s Božjom
voljom, a kroz djelovanje će doći do ostvarenja priželjkivanih
rezultata. Neka nam zato ove Pavlove riječi budu temelj i
motivacija: “U njemu ste postali bogati u svakom pogledu, u
SVAKOJ VRSTI GOVORA i znanja, kao što se svjedočanstvo o Kristu
učvrstilo među vama …” (1. Korinćanima 1:5,6)

12
 Riječi nas spašavaju

“Vjera srce postiže pravednost,

a PRIZNANJE USTIMA spasenje.”
(Rimljanima 10:10)

Duhovne stvari ponekad djeluju paradoksalno. S jedne

strane, đavao je duhovno biće koje se protivi Božjoj riječi,
iskrivljuje je, stavlja u krivi kontekst, omalovažava, potiče nevjeru
u njezin sadržaj i namjere, nastojeći na sve moguće načine da ona
ne dođe u ljudska srca. S druge strane, on jako dobro zna i vjeruje
da je duhovna tehnologija opisana u njoj istinita i moćna za
svakoga tko vjeruje u Krista. Naravno, njegova vjera nije
spašavajuća, nego samo informativna. Znanje koje ima o njoj
koristi da bi se borio protiv nje, a ne da bi je izvršio.
Kad smo bili duhovno mrtvi i odvojeni od Boga, prema
riječima koje bi nas mogle spasiti imali smo ova dva mišljenja.
Oba su bila izravan utjecaj demonskih sila na naše grešno srce i
misli, a potom i na riječi. U prvoj varijanti smo prema riječima bili
ravnodušni i nismo smatrali da one imaju bilo kakvu važnost za
naš život. Život u grijehu je dolina očaja i suza, a ljudski duh je u
takvom stanju slomljen i porobljen. Krivo smo mislili, da je zadnje
što trebamo nekakva spašavajuća riječ. To je ona situacija kad
samo mahnemo rukom i kažemo “Kao da mi sad riječi mogu
pomoći! Ja trebam nešto konkretno da se izvučem iz nevolje!”
Đavao uvijek mota oko prsta grešnog čovjeka i fatalno ga
obmanjuje. Upravo su riječi spasenja ono što trebamo, ali
moramo odlučiti kome ćemo vjerovati. Koliko je đavao vješt u
opsjeni svjedoči činjenica da na naše usne dovede riječi nevjere,
da bi se njima borio protiv riječi vjere. Dakle, mi počinjemo
govoriti riječi, da bismo izrazili stav da one nisu bitne za našu
situaciju. U tim trenucima ne shvaćamo koliko je naše rezoniranje
kontradiktorno i nesuvislo. Kako što vidimo, ništa se ne odvija
bez riječi. Htjeli ne htjeli, one će se pojaviti na našim ustima i
izvršiti ono za što su poslane, na spasenje ili propast.
13
 Pavao nas uči “da PRIZNANJE USTIMA donosi spasenje”.
(Rimljanima 10:10) Grčka riječ homologia koja je prevedena kao
priznanje znači otvoreno priznati, slobodno govoriti, uskladiti se,
slaviti, proglasiti.
Pojam spasenja obuhvaća izbavljenje iz svih posljedica
grijeha, a sredstvo koje Bog koristi je priznanje usta. No, da bismo
nešto priznali ustima, na njima se mora pojaviti djelotvorna riječ.
To nas dovodi do druge varijante krivog razmišljanja, koje je
vezano za položaj Božje riječi u odnosu na nas. Đavao će nastojati
riječ prikazati toliko udaljenom i nedostupnom, da malodušno
odustanemo već u začetku Božje spasiteljske intervencije.
Božja riječ spasenja nije daleka i nedostupna. Upravo
suprotno, pogledajmo što Pavao kaže o njenom položaju: “Blizu je
tebi RIJEČ, u tvojim USTIMA i u tvojem srcu, to je RIJEČ VJERE koju
mi PROPOVIJEDAMO.” (Rimljanima 10:8) Grčka riječ eggus koja je
prevedena kao blizu znači pri ruci, spremna.
Vidimo da Božje spasenje dolazi kroz duhovnu tehnologiju
koju je ugradio u nas. On će svoju riječ staviti u naše srce i usta, a
kad je vjerom priznamo ustima, riječ će donijeti spasenje u
području za koje je namijenjena. Zato je ona uvijek blizu nas, pri
ruci, spremna za djelovanje i ostvarenje Božje volje u našim
životima. Ovo je Božji način djelovanja u spasenju iz stanja
duhovne smrti, kao i u nastavku našeg novog života u Kristu. O
tome će biti više riječi u nastavku knjige.
U Novom savezu otkrivamo sedam sredstava koje Duh Sveti
nadahnjuje i koristi u spasenju grešnika. Jedno od njih (novo
rođenje) sastoji se od ove tri komponente: djelovanje Duha,
ugradnja žive Božje riječi u našeg nutarnjeg čovjeka i vodeno
krštenje. U svakom sredstvu pojavljuje se riječ vjere, a u dva se
izričito spominje kao djelovanje kroz duhovnu tehnologiju.
Nakon što je Pavao objavio da je Božja riječ blizu naših srca
i usta, kao i to da će priznanje usta donijeti spasenje, apostol nam
je u nastavku desetog poglavlja otkrio da riječ vjere djeluje u
priznanju Isusovog Gospodstva i zazivanju Isusovog imena.
Pogledajmo kako nas riječ vjere spašava kroz ova dva sredstva.
14
 Đavao je bog ovog svijeta koji je oslijepio nevjerničku pamet
svih robova koji mu pripadaju i služe (2. Korinćanima 4:3,4). Mi
smo u stanju duhove smrti bili njegovi štovatelji, a da toga
uglavnom nismo bili svjesni. Mislili smo da živimo kako mi
hoćemo, ali smo zapravo vršili njegovu zlu volju. Riječi koje smo
u tom grešnom periodu izgovarali imale su veliku ulogu u tome.
To nam samo pokazuje koliko je moćna i djelotvorna opsjena u
kojoj grešni ljudi bezbrižno žive, ne uviđajući opasnost.
Spasenje je nastupilo nakon što smo od sebe odbacili
sotoninu duhovnu vlast. To smo učinili kroz poslušnost ovim
apostolovim riječima: “Ako svojim USTIMA PRIZNAJEŠ Isusa kao
Gospodina i svojim srcem vjeruješ da ga je Bog uskrsnuo od mrtvih,
bit ćeš spašen”. (9) Riječ priznanja Isusovog Gospodstva nije sama
od sebe došla na naša usta. Pavao kaže “da nitko ne može
PRIZNATI Isusa kao Gospodina, nego po djelovanju Duha Svetoga”.
(1. Korinćanima 12:3)

Kroz riječ vjere u kojoj je sadržano priznanje Isusovog Gospodstva,

Duh Sveti uspostavlja Kristovu duhovnu vlast u našem životu.
To znači da Isus Krist postaje Bog kojem pripadamo i služimo.

Drugo sredstvo spasenja u kojem djeluje riječ vjere je

zazivanje Isusovog imena. Đavao mrzi sve što dolazi od Boga, a
prvo mjesto na popisu bez ikakve dvojbe zauzima Isusovo ime.
Što više otkrivamo snagu i značaj Isusovog imena, to nam postaje
jasnije zašto je primarni zadatak sotoninog kraljevstva da ljudi
uopće ne čuju to ime, a kamoli da se ono nošeno Duhom vjere
nađe na njihovim usnama.
Neprijatelj želi da spasenje promatramo kao neku vrstu
duhovnog ekskluzivizma ili sporadičnog djelovanja, ali Božja riječ
nam kroz apostola Pavla daje potpuno drugačiju perspektivu:
“Tko god ZAZOVE Gospodinovo ime, bit će spašen.” (13) Spasenje je
za sve ljude omogućeno kroz Isusovu zastupničku žrtvu na križu i
uskrsnuće od mrtvih. Ponuđeno je svakome tko bude vjerovao u
Evanđelje, a naša motivacija će svakako porasti kad saznamo
značenje Isusovog imena.

15
 Ime Isus se na hebrejskom jeziku izgovara Ješua, a doslovno
znači Gospodin spašava, Gospodin je spasenje. Dakle, kad vjerom
počinjemo zazivati Isusovo ime, mi zazivamo Božje spasenje u
svoj život. Ovdje sad govorimo o spasenju od duhovne smrti, ali
trebamo znati da pojam spasenja (grčki sozo) obuhvaća i
oslobođenje od bolesti ili demonskih sila, ozdravljenje i
izbavljenje od svih posljedica grijeha.
Bog uvijek djeluje u skladu sa svojom riječju. Petar kaže “da
spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom Isusovo ime
jedina sila koju je Bog dao ljudima za spasenje”. (Djela 4:12) Duh
Sveti približava Isusovo ime ljudskim srcima i ustima, donoseći ga
u obliku riječi vjere. Nije važno koliko je teško naše stanje, sa
čime se suočavamo, ili to što su nas možda već svi otpisali. Onog
trenutka kad se Isusovo ime nađe na našim ustima, mi dobivamo
priliku za preokret i pomirenje s Bogom. U njemu se nalazi sila
koja je jača od bilo koje sile sotoninog kraljevstva.

Onog trenutka kad ustima zazovemo Isusovo ime,

sila uskrsnuća se pokreće i uništava sotoninu silu
koja nas je držala u bilo kojoj formi ropstva.

Zato nemojmo dvojiti ni trenutak kad osjetimo da je Duh

Sveti donio Isusovo ime na naše usne, ili nas potiče da priznamo
Isusovo Gospodstvo. To je naše vrijeme spasenja, sada i danas,
kao što Pavao kaže (2. Korinćanima 6:2). Riječi nošene Duhom
Svetim imaju moć spasiti nas ovdje na zemlji, promijeniti životni
smjer, a nesumnjivo određuju i naše vječno odredište. Zato ih
trebamo prihvatiti srcem i početi govoriti vjerom. O tome ovisi
Božje postupanje s nama i duhovni status koji ćemo imati u
Njegovim očima. Isus to ovako sažima: “TVOJE RIJEČI će te
opravdati, TVOJE RIJEČI će te osuditi.” (Matej 12:37)

16
Drugo poglavlje

RIJEČ VJERE
ZA NOVI ŽIVOT U KRISTU

Bog nam je dao Duh vjere

“A kako imamo isti Duh vjere o kojem je pisano:

‘Vjerujem, zato GOVORIM’,
jednako i mi vjerujemo i zato GOVORIMO …”
(2. Korinćanima 4:13)

Okosnica spasenja u Kristu je stvaranje novog čovjeka.

Stari čovjek, tj. prvi Adam, živio je u vlasti Eona ovog svijeta. On
je preuzeo duhovnu tehnologiju koju je Bog ugradio u ljudski rod
i koristio je za ispoljavanje svoje zle volje. Duh nevjere govorio je
kroz ljude riječi nevjere i tako ih je vodio u propast. Smrt je
vladala preko jezika i to je bio zatvoreni krug iz kojeg se nijedan
Adamov potomak nije mogao izvući. Stari čovjek se nije mogao
popraviti i učiniti prihvatljivim za Božje kraljevstvo. Jedino
rješenje bilo je njegovo uništenje i stvaranje novog čovjeka.
Operativni zahvat započeo je na križu, kad je stari čovjek
bio raspet zajedno s Isusom. Tom prilikom su bile uništene naše
grešne želje zato da grijeh ne bi više imao vlast nad nama
(Rimljanima 6:6). U stvaranju novog čovjeka, Bog je u našu
nutrinu ugradio neraspadljivo sjeme svoje Riječi (1. Petrova 1:23).
Tako je uništena posljedica prvog grijeha, kad je ljudski rod
izgubio sastojak Božje riječi u svojem duhu.
S gubitkom Božje riječi, nestala je i vjera. Novi čovjek
stvoren je za funkcioniranje u Božjem kraljevstvu i zato je
duhovna tehnologija opet došla pod vlast Duha vjere. Pod
pojmom ‘opet’ misli se na to, da je kod stvaranja ljudskog roda
17
funkcionirao u njoj, ali se padom u grijeh sve promijenilo. U
Kristu, koji je prikazan kao novi Adam (1. Korinćanima 15:45),
stvari su se vratile na početak, u originalno stanje za ljudski rod.
Mi smo primili Duh vjere! On je ugrađen u našu duhovnu
tehnologiju i spremni smo za novi život u Kristu. Kao što nam je
disanje plućima nešto što činimo refleksno na tjelesnoj razini,
tako i život pogonjen Duhom vjere postaje naš podrazumijevajući
način duhovnog funkcioniranja. Apostol spominje da je Duh vjere
koji funkcionira kroz govorenje dio pisanog nasljeđa i daje nam
jamstvo i smjernicu da ćemo funkcionirati u istom Duhu.

Zato naš životni moto u Kristu glasi:

“… jednako i mi vjerujemo i zato GOVORIMO …”
U Kristu smo primili isti Duh vjere,
jednaki način funkcioniranja kroz vjeru i govorenje,
a to znači i mogućnost postizanja istih rezultata.

Naravno, mi onako na prvu možemo reći “To zvuči

predobro, da bi bilo istinito!”, ali neka to bude prva lekcija vjere.
Pazimo na svoje riječi i komentiranje onog što nam Pismo
svjedoči. Takav komentar bio bi izrečen u duhu nevjere. Duh
vjere uvijek potvrđuje i govori ono što i Božja riječ! To znači da bi
riječi izašle iz našeg duha trebale zvučati otprilike ovako:
“Gospodine, hvala ti na Duhu vjere koji si mi dao! Ja vjerujem
srcem i govorim ustima isto ono što ti kažeš. Živjet ću kroz vjeru
srca i riječi koje će izaći na moja usta u Duhu vjere!”
To nije jedna od, nego jedina opcija u Božjem kraljevstvu!
Pred nama je uzbudljivo putovanje i ulazak u potpuno novi način
duhovnog funkcioniranja. Duh Sveti će nas etapno upoznavati s
različitim područjima duhovne tehnologije i voditi u praktičnu
životnu primjenu. Novi ljudi u Kristu žive novi život!

18
 Autoritet

“I što god činite RIJEČIMA ili djelima,

neka sve bude u ime Gospodina Isusa.”
(Kološanima 3:17)

Bog je prvim ljudima u edenskom vrtu dao autoritet i

blagoslov. To su bile dvije duhovne poluge predviđene za njihovo
funkcioniranje na zemlji, a ujedno i poveznica sa Stvoriteljem.
Nažalost, sotona se dokopao autoriteta i kroz duhovnu smrt koja
je zavladala u ljudima, počeo ga je koristiti za ostvarenje svoje zle
volje. Blagoslov utemeljen na Božjoj prisutnosti i naklonosti
pretvoren je u prokletstvo koje se poput tamnog oblaka nadvilo
nad cijelim svijetom. Tako se ljudski rod našao između čekića i
nakovnja, bez snage i mogućnosti da promijeni fatalni scenarij
koji je osmislio Eon ovog svijeta.
Doktrina o autoritetu i blagoslovu jedna je od krucijalnih za
funkcioniranje vjernika u Kristu. U ovom odlomku ćemo obraditi
autoritet. Kad su prvi ljudi sagriješili, sotona je došao u njegov
posjed i zavladao svijetom. Danas on nastoji ukrasti spoznaju da
je Isus kroz zastupničku žrtvu na križu i uskrsnuće od mrtvih
vratio autoritet i predao ga novim ljudima, onima koji su kroz
obraćenje i vjeru ušli u Njega, novog Adama. To je razlog zašto
đavao nesmiljeno napada doktrinu o autoritetu vjernika i krade
spoznaju o njegovoj primjeni kroz riječi koje govorimo.
Pogledajmo što je Bog dao novim ljudima u Kristu i uvidjet
ćemo da je ponovio postupak kad je stvorio prvog Adama. U
prvom poglavlju Ivanovog evanđelja čitamo ovo: “A svima koji su
ga primili dao je vlast da postanu Božja djeca; onima koji vjeruju u
njegovo ime, koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od
volje muževlje, nego od Boga.” (1:12,13) U trenutku kad smo primili
Krista i povjerovali u Isusovo ime, Bog nam je dao autoritet, isto
kao što je učinio kod stvaranja prvog Adama. Grčka riječ exousia
znači vlast, autoritet, usmjereni utjecaj, nadnaravna sila,
sposobnost djelovanja, moć.

19
 Autoritet smo primili da bi ga koristili, a Pavao je u petom
poglavlju Poslanice Rimljanima ovako prikazao životnu primjenu:
“Jer, ako je prekršajem jednoga i posredovanjem jednoga zavladala
smrt, mnogo će sigurnije oni koji primaju izobilje milosti i dar
pravednosti vladati u životu kao kraljevi po jednome - Isusu
Kristu.” (17)
Grčka riječ basileuo koja je prevedena kao vladati znači biti
kralj, gospodariti, upravljati. Prvi Adam to nije uspio, iako je to
bio izvorni Božji naum za njega i potomke. No, sada smo u
novom Adamu i omogućeno nam je da kraljujemo u životu. Kad
spojimo riječi exousia i basileuo, onda dobivamo pobjedničku
kombinaciju Božje volje za naše živote.

Autoritet (exousia) kojim kraljujemo (basileuo) u životu,

provodimo kroz izgovorene riječi u sili Isusovog imena!

Upravo je to smisao i svrha Pavlove zapovijedi, da sve što

činimo, riječima ili djelima, bude u ime Gospodina Isusa
(Kološanima 3:17). Božja je volja da cijeli naš život bude pokriven
autoritetom i blagoslovom, a onda je razumljivo da nam za to
trebaju riječi i djela koja su učinjena u sili Isusovog imena.
Zapazimo da apostol kaže ’što god činimo’, ili ’sve što činimo’. No,
da bismo počeli govoriti i djelovati u Isusovom imenu, mi prvo
moramo duhovno spoznati njegovu snagu i autoritet, kao i naš
novi identitet u Kristu.
Netko može mehanički ponavljati fraze tipa “U Isusovo ime
govorim ili djelujem!” ali bez željenog učinka. Srž uspješnog
duhovnog funkcioniranja nije u tome da mi papagajski
ponavljamo fraze, nego da govorimo i djelujemo kroz spoznaju
tko smo u Kristu i gdje smo postavljeni s Njim.
Bog je uzdigao Isusa na najvišu visinu i dao mu je ime koje
je iznad svakog drugog imena. Svako koljeno nebeskih,
zemaljskih i podzemaljskih bića mora se pokloniti Isusovom
imenu i priznati Njegovo Gospodstvo (Filipljanima 2:9-11). To se
mora dogoditi zato što Isusovo ime sadrži u sebi autoritet, a Bog

20
ga je dao nama, novim ljudima u Kristu. Mi smo spašeni
zazivanjem Isusovog imena (Rimljanima 10:13), a ono je već u
svom prvom djelovanju kroz našu riječ vjere pokazalo moć i
autoritet. Oprostilo nam je grijehe i učinilo sve ono što riječ
spasenja sadrži u sebi.
Ukoliko je naše prvo izgovaranje Isusovog imena učinilo
tako moćan rezultat da nas je istrgnulo iz vlasti tame i premjestilo
u Kristovo kraljevstvo (Kološanima 1:13), koliko će više učiniti
kroz duhovni standard “da vjerujući imamo život u njegovom
imenu”. (Ivan 20:31) Mi vjerom živimo sva značenja Isusovog
imena, u punini spoznaje, autoriteta i blagoslova. Isus Krist je
Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara, a to znači da spomenuto
djeluje kroz svakoga tko govori i djeluje u Njegovom imenu.
Bog nam je kroz novo rođenje dao i novi identitet. Đavao
želi da ostanemo ’oni stari’, ali mi smo postali novi u svakom
pogledu. Koliko smo poistovjećeni s Kristom svjedoči istina “da
smo postali udovi njegovog tijela”. (1. Korinćanima 12:27), a to nas
dovodi do pitanja našeg novog imena. Bog ne samo da nas je
stvorio novima u Kristu, nego nas je i nazvao Isusovim imenom:
“REĆI ću sjeveru: ‘Daj mi ga!’ a jugu: ‘Ne zadržavaj ga!’ Sinove mi
dovedi izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje, sve koji se zovu mojim
imenom, koje sam stvorio na svoju slavu, koje sam sazdao i
načinio.” (Izaija 43:6,7)
Mi se duhovno nazivamo imenom Gospodina Isusa. To je
vitalno otkrivenje! Tko nosi nečije ime, istovremeno mu pripada
sve što to ime predstavlja i može učiniti.

 Kad govorimo u Isusovo ime, iz naših riječi izbijaju

veličanstvo, slava i autoritet Njegovog imena!
 Kad govorimo u Isusovo ime, iz naših riječi izlazi sila koja je
Krista uskrsnula od mrtvih!
 Kad govorimo u Isusovo ime, iz naših riječi se oslobađa sila
spasenja za sve naše životne situacije!
 Kad govorimo u Isusovo ime, ono se moćno i pobjednički
pokreće u punini svojeg značenja!
21
 Naš novi identitet povezan je s novim duhovnim položajem.
U stanju duhovne smrti bili smo prizemljeni i tjelesni, robovi
Eona ovog svijeta. Taj položaj određivao je naš život, a riječi koje
smo govorili bile su kormilo u sotoninim rukama. Bog je u djelu
spasenja promijenio naš duhovni položaj. Pavao kaže “da nas je
Bog uskrsnuo zajedno s Kristom i posjeo s njim na nebesima”.
(Efežanima 2:6)
Nebesa o kojima apostol govori odnose na Božje prijestolje,
tamo gdje Sin Božji sjedi s desne strane Nebeskog Oca. Imajmo
razumijevanje ove istine i snage utjecaja u našem novom životu.
Božje prijestolje je najviši položaj autoriteta. Ono što se kaže s
prijestolja je presudno, nepromjenjivo i ne postoji sila u nebu, na
zemlji i pod zemljom koja se tome može suprotstaviti. Mi možda
mislimo “Zar to nije divno, Isus je na prijestolju i djeluje!”
Međutim, ono što trebamo vidjeti u duhu jest to, da smo i mi
zajedno s Njim na prijestolju. Da stvar bude još bolja i povoljnija
za nas, dobili smo od Njegove strane otvoreni račun za djelovanje.
U Knjizi Propovjednika saznajemo “da je vlast tamo gdje je
kraljeva RIJEČ”. (8:4)
O tome će biti puno riječi u narednim poglavljima. Zasad se
zadržimo na općenitom otkrivenju autoriteta. Svatko zna da
nečiji autoritet proizlazi iz snage imena i položaja koji zauzima.
Ukoliko to vrijedi u zemaljskom području, koliko onda više u
duhovnom svijetu stvari diktiraju oni koji su na prijestolju.

Sve to povezano je s riječima vjere

koje izlaze iz naših usta!

Mi smo novi ljudi koji se zovemo Isusovim imenom i

postavljeni smo na prijestolje Božjeg kraljevstva zajedno s Njim.
Bog je to učinio zato što je predvidio da vladamo kao kraljevi u
životu po Isusu Kristu (Rimljanima 5:17). Duh vjere koji smo
primili u našim srcima stvara riječi koje sadrže autoritet Isusovog
imena i položaja prijestolja. Onaj tko sjedi na prijestolju mora u
tom duhu i govoriti, a onaj tko je ispod prijestolja mora slušati
riječi onoga tko je iznad.

22
 Blagoslov

“Neka bude hvaljen Bog,

Otac Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas je blagoslovio svakim
duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu.”
(Efežanima 1:3)

Prvi ljudi primili su blagoslov od Boga (Postanak 1:28), ali je

zbog pojave grijeha nastupilo prokletstvo. Kao što vidimo u
naslovnom stihu iz Poslanice Efežanima, Bog je blagoslovio i nove
ljude u Kristu. To nam pokazuje da je davanje blagoslova prvo što
Bog čini za dobrobit ljudskog stvorenja. Zato je važno imati
ispravnu spoznaju i definiciju blagoslova. Grčka riječ eulogeo koja
je prevedena kao blagoslov znači nekome dobro ili lijepo govoriti,
zahvaljivati, dozivati blagoslov, napredak, uspjeh, razvitak, sreću
ili povoljne okolnosti u nečiji život.

Blagoslov je Božja riječ izgovorena u naš život

s pozitivnom svrhom i Njegovom podrškom u ostvarenju.

To je kao kad roditelj kaže svojem djetetu “Želim ti sve

najbolje u životu i učinit ću sve što je u mojoj moći da ti to
omogućim!” Dakle, kad mi kažemo “Bog me blagoslovio!” to prije
svega znači da je On izgovorio svoju dobru namjeru u naš život, a
kao posljedica se događa nešto što pokazuje Njegovu naklonost
prema nama, ili primanje duhovno - materijalnih vrijednosti koje
su nam potrebne u aktualnom trenutku.
Podsjetimo se onog što smo već proučili, blagoslov i
autoritet bili su izvorno predviđeni kao duhovne poluge za
ljudsko funkcioniranje na zemlji i zato ih trebamo promatrati i
posjedovati kao cjelinu. Ni jedna od tih poluga ne može
samostalno funkcionirati! Autoritet pokriva područje duhovnog
vladanja vjernika u svijetu, (exousia i basileuo), a blagoslov
područje duhovno - materijalnih vrijednosti pomoću kojih se
ostvaruje vladanje u Kristu.
23
 Blagoslov je, isto kao i autoritet, prijenosna duhovna
kategorija. Bog je svoju dobronamjernu riječ izgovorio u naš
život, a Duh Sveti je ugrađuje u nutarnjeg čovjeka i kroz duhovnu
tehnologiju čini djelatnom i produktivnom u našem životu. To
znači da će Duh Sveti akumulirati u nama sve žive riječi koje su
potrebne za ostvarenje duhovnog i materijalnog blagoslova koji
imamo u Kristu. To je neizmjerno bogatstvo koje nam pripada i
stoji na raspolaganju, a naša je odgovornost da ga kroz vjeru
primimo i koristimo na Božju slavu.
Kao što je napao blagoslov kod prvih ljudi i pretvorio ga u
prokletstvo, tako će đavao i u našem slučaju nastojati da umjesto
blagoslova u Kristu iskusimo prokletstvo ovog svijeta, ostajući u
situacijama starog života, ili ulazeći u nove nevolje uzrokovane
neznanjem i nevjerom. Za ispunjenje tog cilja koristit će dvije
iskušane taktike. Budući da su blagoslov i prokletstvo dvije
duhovne sile koje djeluju kroz izgovorene riječi, on će nastojati
utjecati prvenstveno na naše duševno područje kako bi nas
obeshrabrio i uveo u nevjeru.
Isto tako, koristit će sve prisutnija religiozna učenja koja
negiraju cjelokupno spasenje u Kristu, prikazujući legitimno
nastojanje da se dođe do Božjeg blagoslova kao nešto negativno,
materijalistički usmjereno i sebično. Mnogi ljudi su zaglavili u
prokletstvima i trpe zle posljedice zato što su povjerovali u
neprijateljske laži o tome da ih Bog ne želi blagosloviti, ili da se
ne smiju odvažiti i vjerom ući u područje Božje volje za njihove
živote. U narednim odlomcima ćemo se susresti s nekim
područjima blagoslova i saznati kako da ih primimo vjerom kroz
korištenje duhovne tehnologije.

24
 Svemogućnost

“Zaista, kažem vam, ako imate vjeru kao gorušično zrno

i KAŽETE ovom brdu: ‘Prijeđi odavde ovamo!’,
prijeći će i ništa vam neće biti nemoguće.”
(Matej 17:20)

Vjera je uvijek u vezi toga ’što možemo’ i ’kako možemo’.

To je nerazdvojna cjelina! Svakako je dobro znati sve što možemo
u Kristu, ali to nam neće puno pomoći ukoliko ne znamo kako to
ostvariti. U tom slučaju imamo znanje, ali nemamo realizaciju. S
druge strane, možemo biti dobro upoznati s Božjim ’kako
možemo’, ali smo tanki u spoznaji i provedbi onoga ‘što možemo’.
Zato je uvijek važno imati cjelovitu spoznaju Božje volje.
On želi da znamo sve u vezi ’što i kako’ u pogledu naših
mogućnosti. Otkrivenje koje dolazi po Duhu Svetome je etapno.
Prvo saznajemo u vezi ‘što’, a potom o ‘kako’. U proučavanju
Isusovog učenja o molitvi vjere u evanđeljima ili apostolskog u
poslanicama, zapazit ćemo da se uvijek pojavljuju pojmovi sve,
neograničeno ili punina, kad se govori o našim vjerskim
mogućnostima ili posjedu.
Naša mogućnost određena je duhovnim položajem koji
zauzimamo i silom kojom smo ispunjeni. Mi smo Kristovo tijelo
(Efežanima 1:3), a zajedno s Njim smo uskrsnuti na nebesima,
tamo gdje je Božje prijestolje (Efežanima 2:6). Sila koja djeluje u
nama vjernicima je sila uskrsnuća (Efežanima 1:19). Isus Krist je
svemogući Bog, a svoju svemogućnost je kroz vjeru, identitet,
autoritet, silu i položaj prenio na nas. Mi bez ikakve sumnje
kažemo sebi i drugima da smo vjernici, ali s jednakom sigurnošću
trebamo priznati i koje su naše vjerske mogućnosti.
Isus nas uči “da je sve moguće čovjeku koji vjeruje”. (Marko
9:23), a to je potpuno razumljivo. Vjera je Duh (2. Korinćanima
4.17), tako da se na onoga tko živi i djeluje u njoj prenosi Kristova
svemogućnost. Krist zauzima položaj s desne Očeve strane na
prijestolju, a nama je ukazao neizrecivu čast i privilegiju da ga
25
dijelimo s Njim i djelujemo u dimenziji svemogućnosti. Pavao
kaže “da će Božja sila koja djeluje u nama učiniti neogranićeno više
od onoga što molimo ili mislimo”. (Efežanima 3:20), a isti standard
svemogućnosti vidimo u njegovim riječima “da sve može u Kristu
koji mu daje snagu”. (Filipljanima 4:13) Grčka riječ ischuo koja
opisuje svemogućnost znači biti jak, sposoban, upotrebljiv, zdrav,
pobijediti, doći do konačnog cilja, imati smisao.

To je Božji sve u Kristu,

područje onoga ‘što možemo’!

Otkrivenje za područje ‘kako možemo’ dobit ćemo kad

proučimo dramatični izvještaj iz sedamnaestog poglavlja
Matejevog evanđelja. Otac je imao sina koji je bio opsjednut
duhom mjesečarenja. Demonska sila tjerala je dječaka da se baca
u vatru i vodu, s očitom samoubilačkom namjerom. Zabrinuti
otac doveo je dječaka k Isusovim učenicima, nadajući se da će od
njih primiti pomoć. Oni su pokušali istjerati demona iz dječaka i
ozdraviti ga, ali nisu to uspjeli učiniti.
Nakon toga otac se obratio Isusu, a On je problem ovako
riješio: “Zatim je ZAPRIJETIO zlom duhu, te je ovaj izašao iz
dječaka, koji je ozdravio u isti čas.” (18) Grčka riječ epitimao koja je
prevedena kao zaprijetio znači zapovijedati, narediti, izgrditi,
koriti, osuđivati, upozoriti. Vidimo da je Isus djelovao u duhovnoj
tehnologiji vjere srca i govora, upotrebljavajući oštru, zapovjednu
i upozoravajuću riječ upućenu zlom duhu koji je mučio dječaka.
Učenici su nasamo upitali Isusa za razlog svojeg neuspjeha,
a to je svakako bio dobar postupak. Tako su izbjegli izlaganje
svim onim religioznim objašnjenjima zašto nešto ne možemo
učiniti. To zvuči otprilike ovako: “Ne mogu zato što nisam pozvan
od Boga”, “Bog mi nije dao dovoljno vjere i pomazanja, ili me
jednostavno nije pozvao da nešto činim!” Sva spomenuta i mnoga
druga slična ‘zašto ne mogu’ objašnjenja postoje zato što ljudi ne
slijede primjer učenika i ponizno zamole Isusa da im objasni
razlog njihove nemoći. Oni su to učinili i potom su čuli ove riječi:
“Zbog vaše nevjere.” (20)

26
 Moramo shvatiti da Isusova namjera nije bila obeshrabriti
ili omalovažiti učenike i tako u njima stvoriti kompleks manje
vrijednosti. Gospodin to nikome ne čini! On im je rekao istinu
zato što im je namjeravao otkriti što presuđuje u tome hoćemo li
živjeti u ’možemo’ ili ’ne možemo’ dimenziji.

Nevjera je otkrivena kao jedini razlog

zašto gubimo Božji ’sve’ kao predznak naših mogućnosti!

Zanimljivo je kako Božja riječ u samo nekoliko trenutaka

može napraviti iznenadni skok, pozivajući nas da prijeđemo
vjerom iz minusa u stanje plusa. Obično se pretpostavlja da su za
promjene takvih razmjera potrebne godine, ali to je gubljenje
dragocjenog vremena. Kad od Isusa čujemo ove riječi o tome
’kako možemo’, onda je u pravilu dovoljno i nekoliko sekundi:
“Zaista, KAŽEM vam, ako imate vjeru kao gorušićno zrno i KAŽETE
ovom brdu: ’Prijeđi odavde onamo!’ prijeći će i ništa vam neće biti
nemoguće.” (Matej 17:20) Grčka riječ ereo koja je prevedena kao
kažete znači izliti, šiknuti, izgovoriti, zapovjediti, učiniti.
Isus nam otkriva da postoji čvrsta veza između naše
svemogućnosti (premještanje brda), imanja minimalne količine
vjere u srcu (gorušićno zrno) i izgovorenih riječi koje se poput
bujice izlijevaju iz naše nutrine. Ključ za otvaranje vrata
svemogućnosti jesu naše riječi vjere. Mi smo na prijestolju s
Kristom, imamo Duh vjere, autoritet, silu uskrsnuća i Njegovo
obećanje što će se dogoditi kad vjerujemo i govorimo. Zato
moramo pokrenuti naš duh i usta, oslobađajući kroz duhovnu
tehnologiju Božju svemogućnost u našim životima.
Ljudi griješe kad misle, mole i očekuju da će Isus to učiniti.
On je rekao što i kako treba učiniti, ali ovo ne smijemo propustiti.
Nedvosmisleno je naglasio i tko to treba učiniti. Dakle, nama je
rekao da kažemo (ereo) brdu da se premjesti. To je naše područje
djelovanja u vjeri! On stoji sa svojim autoritetom uz riječ koju je
izgovorio kao uputu o tome ‘kako možemo’, a nama je dao silu za
provedbu i obećanje o pozitivnom rezultatu koji će se dogoditi
kad riječ izgovorimo vjerom.

27
 Neuspjeh učenika u istjerivanju zlog duha iz opsjednutog
dječaka upotrijebili smo za objašnjenje razloga zašto nevjera ima
moć obrisati Božji ‘sve’ ispred naših mogućnosti i uvesti nas u
negativno stanje gdje postajemo nemoćni umjesto svemoćni.
Učenicima se to dogodilo u službi propovijedanja Evanđelja
(posljednje poglavlje u knjizi), a gore izrečena tvrdnja je
primjenjiva u svim životnim područjima.
Odlomak o svemogućnosti ćemo završiti u pozitivnom
tonu, upotrebljavajući opet učenike kao primjer. Njihov neuspjeh
bio je iznimka, a ne pravilo. Pogledajmo sada njihovo uspješno
djelovanje u području svemogućnosti. U desetom poglavlju
Lukinog evanđelja čitamo o njihovom povratku iz propovjedničke
službe i onome što su s neskrivenim oduševljenjem rekli Isusu:
“Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.” (17)
Bili su odvažni u upotrebi Isusovog imena. Zli duhovi su se
pokoravali njihovim zapovijedima izrečenima u vjeri, tako da ih
više ništa nije moglo pokolebati u spoznaji da im je sve moguće.
Kao što smo vidjeli, učenici su se našli u dvije iste situacije,
borili se protiv istih demona, imali su otkrivenje Božje volje koje
je nepromijenjeno, ali njihov učinak je ipak bio različit. U prvom
slučaju nisu mogli učiniti ništa, a u drugom su mogli sve. Što je
presudilo onda, a presuđuje i danas? Vjera! Odnosi snaga u
duhovnom svijetu se nikada ne mijenjaju. Krist je neusporedivo
moćniji od sotone. Ne mijenja se ni Božja volja u pogledu onoga
što možemo učiniti u Kristu. Jedino što se može promijeniti, na
bolje ili gore, je naše otkrivenje i općenito djelovanje u vjeri.

28
 Uspjeh
“Neka se ova Knjiga Zakona ne miče s TVOJIH USTA,
nego razmišljaj o njoj danju i noću,
kako bi pazio da izvršiš sve što je u njoj napisano;
jer tada ćeš svoj put okruniti uspjehom i napredovati ćeš.”
(Jošua 1:8)

Ovaj stih je dokazani recept za uspjeh koji se nalazi u

Božjoj riječi i zato zaslužuje da ga još preciznije upoznamo kroz
prijevod hebrejskih riječi. Nema dvojbe, u pitanju je najviši
mogući ulog, spoznaja o primjeni duhovne tehnologije u
ostvarenju i posjedovanju blagoslova uspjeha u našem životu.
Riječ tsalach (uspjeh) znači probojan, moćan, uspješan,
profitabilan i opisuje kakav bi trebao biti naš put, tj. smjer
životnog kretanja i djelovanja.
Riječ sakal (napredak) znači ubuduće imati razborit um,
razumijevanje, vodstvo s predumišljajem, svjesnost, uspjeh.
Jošua je ove riječi čuo nakon što je zauzeo Mojsijevo mjesto
i dobio zapovijed o prelasku rijeke Jordan i zauzimanju zemlje
koju je Bog obećao Izraelcima. Od tog trenutka svaki njegov
korak morao je biti učinjen u vjeri, poslušnosti i hrabrosti. Nije
bilo lako uskočiti u Mojsijeve cipele i nastaviti tamo gdje je stao
duhovni velikan poput njega. Pred novim vođom bili su i mnogi
izazovi s kojima se morao suočiti na putu do konačnog cilja.
Vjernik Novog saveza, isto kao i Jošua, ima svoje Jordane
koje treba pregaziti, Jerihone koje treba osvojiti i obećanu zemlju
u koju treba ući i ostvariti Kristovu puninu. Danas je nažalost
uspjeh postao loša riječ, iako je biblijski standard. Tako čujemo da
Evanđelje nije u vezi toga da budemo uspješni i sl. Pogledajmo što
je Duh Sveti poručio po apostolu Ivanu u njegovoj trećoj
poslanici: “Ljubljeni, želim ti u svemu dobar uspjeh i zdravlje, kao
što je tvoja duša dobro.” (2) Grčka riječ euodoo koja je prevedena
kao uspjeh znači izlaziti na kraj s kim, napredovati, uspijevati,
razvijati se, zaraditi.
29
 Sve nabrojano je Božja volja za naš život i zato se moramo
prikloniti zapovijedi “da se Knjiga Zakona ne miče s TVOJIH USTA”.
Uspjeh u punoj širini značenja pokriva duhovno, duševno i
tjelesno područje našeg bića, a za njegovo ostvarenje i napredak
neophodne su riječi vjere. Mi živimo u vremenu instant rješenja, a
mnogi ljudi su izgubili dodir s prirodnim zakonima koje je Bog
ustanovio. Često zaboravljamo da je rađanje ploda uvjetovano
prethodnim sijanjem odgovarajućeg sjemena, isto kao što vrijedi
zakon da svakoj zaradi prethodi ulaganje.
Prorok Izaija kaže ovako: “Kao što kiši i sniježi s neba bez
prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme
sijaču i kruha za jelo, tako se RIJEČ KOJA IZLAZI IZ MOJIH USTA ne
vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i ostvaruje ono
zbog čega sam je poslao.” (55:10,11) Ove prorokove riječi otkrivaju
nam strahovitu moć duhovne tehnologije; riječi koje izlaze iz
naših usta doslovno čine ono što želimo i čine stvarnim sve ono
zbog čega smo ih izgovorili. Nakon što budu izgovorene vjerom,
riječi se u obliku ploda vraćaju k nama, ili točnije rečeno, plod
riječi postaje naša životna stvarnost.
Uspjeh nije plod slučajnosti, sudbine ili nekih neobjašnjivih
uzroka. On se stvara i dolazi kroz promišljeno i na Božjoj riječi
utemeljeno duhovno djelovanje. Naše sijanje riječi, kakav god
predznak imale, čini da njihov plod bude obilan, maksimalno
razvijen i funkcionalan. Dakle, ne postoji mogućnost da
izgovorena riječ besciljno luta prostranstvima duhovnog svijeta.
Ona će u svakom slučaju nešto učiniti. U dvanaestom poglavlju
Knjige Izreka čitamo “da će se čovjek nasititi dobroga od ploda
SVOJIH USTA”. (12:14)
U riječima koje je Bog uputio Jošui otkrivamo da je primjeni
duhovne tehnologije pridodana i misaona komponenta. Žalosno
je u kojoj mjeri se danas zanemaruje utjecaj Božje riječi na naš
način razmišljanja. Ova tema je u Bibliji potanko obrađena kroz
doktrinu i praksu. Neke od najvažnijih vjerskih lekcija sadrže
poruku o utjecaju misli na naš duhovni sklop, a to se onda
reflektira i na život. Učenje o uspjehu ne može proizvesti vjeru,
ukoliko se u cijeli proces ne uključi i misao.
30
 Bog nas je stvorio kao duh, dušu i tijelo, a svaki sastojak ima
svoju svrhu i ulogu. Duša je nevidljivi dio naše osobnosti.
Namijenjena je da bude ulazni kanal ljudske nutrine i sofisticirani
instrument funkcioniranja u razumskom području. Ono što ulazi
u dušu, spustit će se u srce, a sadržaj srca će izaći kroz usta i
oblikovati život. To je proces koji je Bog uspostavio u stvaranju
ljudskog roda. Kad to znamo, postaje nam jasnije zašto se odvija
velika bitka za ljudsku dušu. Bog i sotona žele kroz nju doći do
ljudskog srca i jezika, a to znači i do vlasti nad životom.
Uspjeh je dio Abrahamovog blagoslova, a neuspjeh je
prokletstvo Zakona. Božja volja je da nas blagoslovi uspjehom i
zato nas upućuje da o Njegovoj riječi razmišljamo dan i noć. Bez
obzira je li tematika vezana za duhovno, duševno ili tjelesno
područje, mi trebamo donijeti odluku o otvaranju vrata naše duše
za sadržaj Božje riječi. Postoje ljudi koji na vratima duše stave
pločicu s natpisom ’Zatvoreno za Božju riječ’ i onda se čude zašto
ne mogu biti jaki u vjeri i ostvariti uspjeh.
Mi trebamo drugačije postupiti! Na vratima duše trebamo
izvjesiti natpis dobrodošlice za svaku riječ koja izlazi iz Božjih
usta. Jakom duhu koji je ispunjen živom Božjom riječi prethodi
oblikovanje duše i načina razmišljanja koji je usklađen s Božjim
standardom. To je vitalno apostolsko učenje koje smo primili
preko Pavla: “Nemojte se prilagođavati ovome svijetu! Naprotiv,
preoblikujte se obnovom svojeg uma da možete uočavati što je
Božja volja, što je dobro, ugodno i savršeno. “ (Rimljanima 12:2)
Apostol nas uči o promjeni oblika našeg uma, tj. načina
razmišljanja. Period u stanju duhovne smrti destruktivno je
utjecao i na našu dušu. Ona je bila zagađena i negativno
programirana duhom koji vlada ovim svijetom. Sada smo ušli u
Krista i naša misao se mora promijeniti. Sredstvo promjene je
razmišljanje o Božjoj riječi i oblikovanje naših misli kao preduvjet
uočavanja Božje volje. Zapazimo da apostol prikazuje tri stupnja
djelovanja Božje volje u našim životima; dobro, ugodno i
savršeno. Na kojem ćemo stupnju Božje volje funkcionirati ovisi o
stupnju obnove naše duše.

31
 Božja narav je pravedna, a to znači da u Njegovim očima
nitko nije favoriziran. Obnova duše je područje naše odgovornosti
i angažmana. To je razlog zašto nitko nema pravo prigovarati
Bogu ili se osjećati zakinuto. On je izrazio želju “da nam u svemu
želi dobar uspjeh i zdravlje, kao što je naša duša dobro”. Isto tako,
svima nam je otkrio recept za uspjeh kroz prebivanje Njegove
riječi na našim ustima i razmišljanje o njoj danju i noću.
Danas možda živimo izvan Božje volje, a uspjeh u bilo čemu
nam je nepoznanica. Nemojmo gubiti nadu! Postoji mogućnost
preokreta i strelovitog napretka. Promjena za kojom čeznemo
počinje u nama. Nakon što Božja riječ uđe u naše misli i srce,
uskoro će se pojaviti i na ustima, a onda više ništa neće biti isto.
Biblija je puna primjera ljudi koji su iz beznadnih stanja
neuspjeha (bilo kojeg predznaka) u samo nekoliko trenutaka
prešli u stanje blagoslova i uspjeha.

Bog će blagosloviti uspjehom

svakoga tko svoje misli, srce i usta
pokrene u smjeru Njegove volje!

Ukoliko smo u području dobroga, nemojmo se time

zadovoljiti. Pred nama je ugodna Božja volja, a u konačnici i
savršena. Ona je cilj prema kojem trebamo stremiti. U savršenoj
Božjoj volji je i savršeni uspjeh za duh, dušu i tijelo. Uvijek
trebamo imati na umu da nikad nije u pitanju samo naš život,
nego i naše obitelji, kao i bližnjih. Što je viši stupanj našega
uspjeha i spoznaje, veća je i mogućnost da kroz nas budu
blagoslovljeni drugi ljudi. Naš uspjeh može kroz životni primjer i
učenje o tehnologiji vjere prijeći na drugoga i tako se umnožavati.

32
 Djelotvornost

“Ako zbilja imate vjeru koliko je gorušično zrno,

REKLI biste ovom dudu:
‘Iščupaj se s korijenom i presadi u more!’
i poslušao bi vas.”
(Luka 17:6)

Učenici su promatrajući Isusovu službu ispravno zaključili

da vjera pokreće Božju silu. Vidjeli su ljude koji vjerom primaju
oproštenje, zdravlje, slobodu i sve druge Božje blagoslove.
Potaknuti viđenim događajima vjerojatno su održali vijećanje i
dogovorili se koju će duhovnu vrijednost tražiti od Učitelja. Evo
što su jednoglasno odlučili: “Apostoli su zamolili Gospodina: ‘Daj
nam više vjere!’” (Luka 17:5)
Ova molitva otkriva nam ponešto od njihovog tadašnjeg
doživljaja duhovnih stvari. Imali su htijenje živjeti vjerom i tako
ugoditi Bogu. Kad nešto želimo, onda je razumljivo očekivati da
ćemo to tražiti u većoj, a ne manjoj mjeri. To je potpuno
razumljivo i legitimno. Ništa krivo nije bilo u njihovo zahtjevu.
Problem je bio u razumijevanju onog što im je zbilja potrebno.
Naime, učenici su višak mjere smatrali neophodnim preduvjetom
za postizanje ciljeva u Božjem kraljevstvu. Isus ih je morao
ispraviti i preusmjeriti, da umjesto traženja veće količine vjere,
krenu prema većoj djelotvornosti u vjeri.
Ovo je problem i mnogih današnjih vjernika. Oni ne djeluju
zato što stalno misle da nemaju dovoljno vjere. Zato njihove
molitve idu u tom pravcu. Kad smo u stalnom traženju za viškom
vjere, onda je nikad nemamo dovoljno. Uvijek imamo osjećaj
manjka i zbog toga se ne pokrećemo. Zato Isus stavlja naglasak
na djelovanje u vjeri, a ne njezinu količinu: “Ako zbilja imate vjeru
koliko je gorušično zrno, REKLI biste ovom dudu: “Iščupaj se s
korijenom i presadi se u more!’ i poslušao bi vas.”
Jedan prijevod ovako prikazuje drugi dio stiha: “… vaša će
ZAPOVIJED utemeljena na vjeri donijeti neposredne rezultate.”

33
 Gorušično zrno simbolizira najmanju moguću količinu
vjere. Sve manje od toga ne može biti svrstanu u tu kategoriju.
Dakle, Isusov nas usmjerava da se pokrenemo u vjeri koju
trenutno posjedujemo, a suprotnost u veličini sjemena (vjere) i
drva (prepreke) je namjerno naglašena. Pogledajmo razlog za to.
Malo sjeme će kroz djelovanje iščupati i premjestiti u more
izrazito žilavo dudovo drvo. Upravo je to ono što se događa svaki
put kad djelujemo kroz izgovaranje riječi vjere u bilo kojoj
životnoj situaciji.

Naše djelovanje u vjeri (govorenje riječi)

određuje njezin učinak u našem životu!

Podrazumijeva se, Isus nas kroz ovaj primjer ne uči da

količina vjere u našem životu nema određenu ulogu ili općenitu
važnost. Trebamo dobiti otkrivenje konteksta u kojem su
određene stvari rečene. Ljudi u pravilu čine dvije greške u
pogledu količine. Prva je greška ona koju su smo vidjeli kod
učenika. Oni su smatrali da njihovo djelovanje ovisi o količini, ali
Isus ih je razuvjerio u pogledu toga i uputio da vjeruju u
djelovanje koje će i s malom količinom vjere biti dovoljno za
postizanje velikih rezultata.
Druga greška je kad ljudi postanu pasivni i nezainteresirani
za napredak u duhovnosti. Zadovoljavaju se s količinom vjere
koju trenutno posjeduju, smatrajući da je i malo uvijek dovoljno.
Međutim, Isus nije rekao da ne djelujemo u smjeru jačanja i
umnažanja naše vjere, nego je samo ukazao da se djelovanje ne
smije izbjegavati zbog mišljenja da je imamo premalo. Moramo
biti jako oprezni u vezi ove tematike. Božje kraljevstvo je uvijek
progresivno, a takvi su i oni koji u njemu žive po vjeri.

34
 Radost Božjeg srca
“Sine moj, kad ti je mudro srce
i ja se od srca veselim;
i KLIČE sva moja nutrina
kad ti USNE GOVORE što je pravo.”
(Izreke 23:15,16)

Učenje o riječi vjere ne bi bilo cjelovito kad bismo

propustili obraditi tematiku utjecaja naših riječi na Božje srce.
Naime, po prirodi stvari smo usmjereni na sve ono što vjera čini u
našem životu, duhovne bitke koje vodimo protiv demonskih sila,
djelovanje u kraljevskom autoritetu, osvajanju blagoslova,
postizanju obećanja, posvećenju i dr. Međutim, postoji aspekt
vjere o kojem zapravo vrlo rijetko slušamo, a izrazito je duhovno
važan. To bi svakako trebali promijeniti.
Pozvani smo nasljedovati primjere vjere, a kad dođemo do
pitanja dubokog odnosa s Bogom i htijenja da mu se ugodi, David
se nameće kao pravi izbor. On u Psalmu ovako moli pred Bogom:
“Neka ti budu ugodne RIJEČI MOJIH USTA i misao mojeg srca pred
tvojim licem, Gospodine, stijeno moja i otkupitelju moj!” (19:14)
Nije svejedno što i kako govorimo pred Božjim licem! U Pismu
vidimo primjere kad je Bog u ljutnji reagirao na ljudske riječi i
molitve koje su mu upućivane. U Knjizi Propovjednika čitamo
ovo upozorenje: “Nemoj nagliti SVOJIM USTIMA i neka se tvoje srce
ne požuri IZRAZITI RIJEČ pred Bogom …” (5:2)
Ukoliko naše riječi mogu izazvati negativnu Božju reakciju,
sasvim je opravdano očekivati da mogu i pozitivnu. O tome nam
govori uvodni stih iz Knjige Izreka: “Sine moj, kad ti je mudro srce
i ja se od srca veselim; i KLIČE sva moja nutrina kad ti USNE
GOVORE što je pravo.” (23:15,16) Religiozna misao se sablažnjava i
na samu pomisao da možemo razveseliti Boga, a kamoli toliko da
izmamimo Njegovo oduševljenje. Mnogi ljudi su zarobljeni
takvim i sličnim predrasudama, a one ih sprečavaju da se
oslobode straha i razviju pobožnost koja je motivirana ljubavlju.

35
 Bog je u svojoj riječi otkrio što ga čini ljutim, tužnim, ili
općenito nezadovoljnim u ljudskom ponašanju. Međutim, otkrio
nam je i što ga čini radosnim. Naglasak nikad nije na negativnom,
ali moramo vidjeti obje strane medalje. Da, vjera našeg srca i riječi
koje govorimo mogu izazvati toliku radost u Očevom srcu, da On
počne radosno klicati. Ovo je fenomenalno otkrivenje! Bog kao da
nam poručuje “Vjerujte srcem i govorite riječi što više možete,
pjevajte, kličite i skandirajte! To me raduje toliko da vam se i ja
pridružujem klicanjem iz svoje nutrine.”
Zar to nije ono za čim zapravo čeznemo kao vjernici, da naš
odnos s Bogom bude obostrano zadovoljstvo, radost i dijeljenje.
On govori nama i te riječi raduju naše srce (Jeremija 15:16), a mi u
Njemu izazivamo isti osjećaj (Izreke 23:15,16).
Iako to ne bi trebao biti naš primarni motiv, ovo svakako
trebamo znati. Riječ vjere koja raduje Božje srce, ujedno i pokreće
i njegovu moćnu ruku. Rimski centurion je s velikom sigurnošću
rekao Isusu da ne treba doći pod krov njegove kuće, nego da je
dovoljno s udaljenosti izgovoriti riječ koja će ozdraviti slugu. Te
riječi su zadivile Isusa! On je, oduševljen njegovim shvaćanjem
funkcioniranja autoriteta i riječi vjere, prisutnima poručio da u
cijelom Izraelu nije našao toliku vjeru. Bolesni sluga je ozdravio, a
mi smo u pisanom obliku dobili veliko svjedočanstvo vjere koju
smo pozvani nasljedovati (Luka 7:1-10).

36
Treće poglavlje

ISUSOVO UČENJE O MOLITVI

Marko 11:22-24

“Imajte vjeru u Boga - odvrati mu Isus.

Zaista, KAŽEM vam, ako tko KAŽE ovoj gori:
‘Digni se i baci u more!’,
i ne posumnja u srcu, nego vjeruje
da će se dogoditi stvari koje GOVORI,
imati će sve što KAŽE.
Zato vam KAŽEM, što god MOLEĆI PITATE,
vjerujte da ste to već primili i bit će vam.”
(Marko 11:22-24)

Ovo poglavlje nije slučajno nazvano ‘Isusovo učenje o

molitvi’. Naime, danas je više nego ikad potrebno naglašavati ono
što je stvarno učio u vezi molitve, riječi vjere, rezultata koje
postižemo, primanja i molitvenih razina. U crkvenom svijetu
kolaju mnoga učenja koja nemaju nikakve dodirne točke s onim
izvornim. Zato u prosječnoj crkvenoj molitvi prevladava neznanje,
sumnja, strah, kolebanje, neučinkovitost i nevjera. Učenje iz
Markovog evanđelja raspodijelit ćemo po odlomcima zbog lakšeg
snalaženja u opsežnom gradivu i etapnog primanja otkrivenja
koje je prevažno za naše funkcioniranje u vjeri.
Lekcija o molitvi vjere koja djeluje i postiže rezultate kroz
primjenu duhovne tehnologije, započela je kad su Isus i učenici
izašli iz Betanije. Isus je ogladnio i izdaleka opazio lisnatu
smokvu kraj puta. Došao je do nje i ponadao se da će na njoj
pronaći plod. Međutim, na drvu je zatekao samo lišće zato što još
nije bilo vrijeme sazrijevanja ploda.

37
 Pogledajmo što se onda dogodilo: “Isus joj je ODGOVORIO i
REKAO: ‘Dovijeka nitko više ne jeo s tebe roda!’ To su čuli njegovi
učenici.” (14) Cijela družina prošla je pored smokve i otišla u
Jeruzalem. Tamo je Isus isprevrtao stolove mjenjačima novca i
klupe prodavačima golubova. Ujutro su opet prošli pored smokve,
ali drvo se osušilo u korijenu. Prvi je komentirao onaj učenik koji
je uvijek bio najbrži u reakciji: “Tada se Petar sjetio te mu REKAO:
‘Rabbi! Pogledaj! Osušila se smokva što si je prokleo!” (21)
Petar i učenici bili su jako začuđeni brzinskim sušenjem
smokve. Prije samo jednog dana smokvino drvo bilo je zdravo, a
lišće zeleno. Nakon što je Isus prokleo smokvu, drvo se osušilo u
korijenu i nepovratno propalo. Za razliku od učenika, Isus uopće
nije bio iznenađen onim što se dogodilo. On je želio da stvari odu
u tom smjeru, a kao sredstvo postizanja cilja upotrijebio je
duhovnu tehnologiju vjere. Gospodin je izgovorio riječi vjere u
obliku priželjkivanog rezultata, a potom ga je ostvario na
impresivan način.

Htio je da se smokva osuši,

izgovorio je sušenje smokve
i ostvario je sušenje smokve!

Smokvino drvo nije stradalo zato što je Isus htio istaknuti

svoju moć u vjerskom djelovanju. Pouka cijele priče je u vezi toga
što mi vjerom možemo učiniti. U nastavku ćemo vidjeti da nas
Gospodin upućuje na djelovanje u istoj duhovnoj tehnologiji u
kojoj je i On djelovao i postizanje istih rezultata. Isus je osušio
smokvu, a mi smo pozvani pomicati planine i bacati ih u more. Ni
jednom riječju Isus nije umanjio naše mogućnosti u odnosu na
Njegove. Ista vjera, djelovanje i rezultati prate one koji vjeruju
srcem i govore na temelju Božje riječi.

38
 Imati vjeru u Boga
“Imajte vjeru u Boga - odvrati mu Isus.”
(Marko 11:22)

U nekim biblijskim prijevodima stih glasi “Imajte Božju

vrstu vjere!” Grčka riječ echo koja je prevedena kao imajte znači
posjedovati, imati na sebi, čvrsto držati, osvojiti, uzrokovati. Koji
god prijevod ili formulaciju koristili, najvažnije je da nas spoznaja
odvede u duh ovih riječi. U tome će nam pomoći kontekst poruke
u sljedeća dva stiha (23,24). Isus nas poziva da vjerom govorimo
planini i bacimo je u more, vjerujući da smo primili sve što
kažemo, uz obećanje da ćemo to onda imati u životu.
Kakva vjera ostvaruje tako veličanstvene rezultate? Je li to
vjera koja u sebi sadrži samo lijepe fraze, kao što su “Ja vjerujem u
Boga!”, “Bog je objekt moje vjere!” i sl. Mnogi ljudi koriste ove
lijepe vjerske izričaje, ali nikad nisu pomaknuli brežuljčić, a
kamoli planinu. Takav način funkcioniranja im je nepoznat,
čudnovat i nezamisliv. Njihovo poimanje vjere i općenito
duhovnosti nije u vezi toga da djeluju i postižu rezultate.
Međutim, Isus nas uči o posjedovanju i korištenju upravo
takve vrste vjere. Značenje grčke riječi echo govori o tome da se
čvrsto držimo u vjeri, osvajamo i uzrokujemo pozitivne promjene.
Planinu neće pomaknuti ’fancy schmancy’ vjera, nego djelovanje s
riječima vjere koje u sebi imaju preciznu namjeru, htijenje za
stvaranjem, promjenom i osvajanjem svega onoga što Bog ima za
nas u okviru svoje volje.
Zato je prijevod “Imajte Božju vrstu vjere!” sadržajno i
smisleno podudaran s rezultatom koji Isus obećava i etapnim
djelovanjem koje mu je prethodi. On je izgovarajući riječ osušio
smokvu u korijenu, a nama kaže da izgovarajući riječ pomaknemo
planinu i bacimo je u more. On je primio ono što je htio, a nama
kaže da vjerujemo u posjedovanje onoga za što smo molili. On je
ostvario rezultat, a nama kaže da ćemo imati sve što kažemo.
Ukoliko je rezultat isti, onda je ista i vjera koja ga postiže!

39
 Nažalost, mnogi deklarirani vjernici ne smatraju da je naša i
Isusova vjera ista u supstanci i mogućnostima. U Poslanici
Hebrejima vidimo da je Isus otkriven kao stvoritelj i završitelj
naše vjere (12:2). Grčka riječ archegos koja je prevedena kao
stvoritelj znači utemeljitelj, osnivač, gospodar, princ, upravitelj.
Ova riječ pokriva područje temelja i Kristove duhovne uprave. Mi
smo od Njega primili isti Duh vjere koji djeluje kroz vjeru i
govorenje (2. Korinćanima 4:13).
Grčka riječ teleiotes koja je prevedena kao završitelj znači
onaj koji ispunjava, dovodi do cilja, obavlja ili u potpunosti
izvršava postavljeni zadatak. Ova riječ pokriva područje Kristove
djelotvornosti u ispunjavanju svega što mi govorimo vjerom.

Kad spojimo ova dva otkrivenja

zaključujemo da je Isus gospodar i djelatnik vjere,
a obje komponente su kroz Duh vjere
ugrađene u našeg nutarnjeg čovjeka.

Zato je ono što nam Isus poručuje u Marku 11:22-24 potpuno

istovjetno onome što je On prethodno učinio smokvinom drvetu.
Gospodin je na nas prenio isti Duh vjere, djelotvornost i
realizaciju. Mi možemo zapovijedati planini zato što nam je On
rekao da to možemo i trebamo činiti. Planina će se pomaknuti
zato što vjernik svojim riječima određuje razvoj događaja. Mi
ćemo primiti i imati ono što govorimo zato što Isus kaže da je
vjernik djelotvoran u realizaciji. Naša vjera ima znak jednakosti s
Isusom i svime što On kaže zato što nastaje od slušanja Njegove
riječi (Rimljanima 10:17).

40
 Vjerom govoriti rezultat

“Zaista, KAŽEM vam, ako tko KAŽE ovoj gori:

‘Digni se i baci u more!’,
i ne posumnja u srcu, nego vjeruje
da će se dogoditi stvari koje GOVORI,
imati će sve što KAŽE.”
(Marko 11:23)

U Poslanici Hebrejima čitamo ovo: “Vjerom doznajemo da

su svjetovi stvoreni Božjom riječju, tako da vidljivo nije postalo od
nečega pojavnoga.” (11:3) Na početku knjige opisali smo stvaranje
svijeta. Bog je imao misao što želi postići i onda je govorio
rezultat. U trenutku kad je poželio stvoriti svjetlost, izgovorio je
stvaranje svjetlosti. Što god je bilo na redu za stvaranje, Bog je to
izgovorio u postojanje. Sve što vidimo na nebu i zemlji, stvoreno
je kroz Božje izgovaranje riječi.
Kao što kaže pisac poslanice, vidljiva stvarnost nije stvorena
od pojavnoga (materijalnog). Nevidljiva dimenzija proizvela je
vidljivu i upravlja s njom. To znači da su promjene i događaji u
vidljivoj dimenziji rezultat djelovanja koje potječe iz nevidljive.
Bog nas je stvorio prema svojoj slici i ugradio u našeg nutarnjeg
čovjeka funkcioniranje utemeljeno na duhovnoj tehnologiji. Ona
djeluje tako da vjerom govorimo riječi iz našeg duha i mijenjamo
vidljivu dimenziju u skladu sa ciljevima Božje volje.
Isus je riječima prokleo smokvino drvo. Njegovi učenici su
čuli što je rekao, a ubrzo su vidjeli i učinak riječi koje je izgovorio.
Nakon što je istaknuo potrebu za imanjem Božje vrste vjere, Isus
nas je usmjerio i na drugu stepenicu, a to je njezino korištenje.
Ono izgleda ovako: “Zaista, KAŽEM vam, ako tko KAŽE ovoj gori:
’Digni se i baci u more!’”
Djelovanje u vjeri odvija se po redoslijedu. Vjera je duhovni
alat koji mora biti upotrijebljen. Ukoliko nam je to razumljivo i
podrazumijevajuće u vidljivoj dimenziji, onda isto tako mora biti i
u nevidljivoj. Za cijepanje drva moramo upotrijebiti sjekiru!
41
Budemo li je samo promatrali i razmišljali u stilu ‘hoćemo -
nećemo’, drva se neće sama nacijepati. No, uzmemo li sjekiru u
ruke i počnemo ih cijepati, kasnije ćemo se moći ugrijati.
Neshvatljivo je kad ljudi misle da će se duhovni rezultat
dogoditi bez prethodne upotrebe alata vjere. Planina koju Isus
želi da pomaknemo može stajati pred nama godinama, čak i cijeli
život, isto kao što će drva biti u skladištu sve dok netko ne uzme
sjekiru u ruke i nacijepa ih. Naše ‘cijepanje drva’ je govorenje
riječi vjere. Isus nas upućuje da kažemo planini što da učini. U
biblijskom izvještaju planina je trebala biti bačena u more, a u
aktualnoj životnoj situaciji to znači da izgovaramo rezultat koji je
u skladu s Božjom voljom.
Planina može imati bilo koji negativni predznak, a Bog u
našeg nutarnjeg čovjeka stavlja riječ vjere koja će je pomaknuti.
Riječ ima akumuliranu silu, a ona se pokreće kad je izgovorimo. U
trenutku izgovaranja riječi, njezin duhovni sadržaj u punoj snazi
kreće prema planini i trenutno počinje djelovati. Moramo
vjerovati da duhovne stvari djeluju na taj način. Upravo zato će
đavao učiniti sve da zatvori naša usta kad trebaju biti otvorena, a
najzadovoljniji je kad to postane prevladavajuće ponašanje.
Usporedimo li naša usta s duhovnom puškom, a riječi s
metkom koji treba biti ispaljen, onda je šutnja stavljanje čepa na
vrh cijevi. U tom slučaju metak ne može izletjeti i ostvariti željeni
rezultat. Upravo nam o tome Isus govori u nastavku stiha: “… i ne
posumnja u srcu, nego vjeruje da će se dogoditi stvari koje GOVORI,
imati će sve što KAŽE.” Grčka riječ lego koja je prevedena kao
govori znači govoriti s poštovanjem, slomiti tišinu, objavljivati,
razlijegati se.
Sumnja se javlja u dvije ključne faze ostvarenja rezultata;
kod govorenja i primanja (tema idućeg odlomka). Sumnja je
đavolski upitnik (Bog možda ne misli ozbiljno u vezi svoje riječi)
ili otvorena negacija (Bog sigurno ne misli ozbiljno u vezi svoje
riječi). Koja god varijanta bila u pitanju, sumnja će nas poljuljati,
izbaciti iz položaja sigurnosti i zatvoriti naša usta. Kad se to
dogodi, sve ono silovito i učinkovito što je Duh Sveti želio

42
usmjeriti prema planini, ostat će uskladišteno i neiskorišteno u
našem nutarnjem čovjeku. Isključivo o nama ovisi koliko dugo.
Đavao nema silu za onemogućavanje rezultata koji ostvaruje sila
izgovorene riječi vjere i zato neodložno mora zaustaviti njezin
izlazak iz usta.

Isus je imenovao sumnju

kao jedinu stavku koja može spriječiti
ostvarenje vjerskog rezultata!

Mi kažemo “Đavao me spriječio da ostvarim rezultat!” ali to

je samo djelomično točno. On je utjecao na nas i posijao sumnju,
ali mi smo joj širom otvorili vrata djelovanja i pustili je u pogon.
Kako smo to učinili, ili preciznije rečeno, što nismo učinili, a
svakako smo trebali? Nismo rekli riječ vjere! Sumnja dolazi od
sotone, a u nas ulazi putem misli (… i ne posumnja u srcu …)
Misao koja je prevladavajuće neobnovljena, sumnjičava je u srži i
kao takva je zatvarač usta i ubojica rezultata. Za vjernika ne
postoji veća opasnost od neobnovljene i sumnjičave misli.
Također, postoji mogućnost da se sumnjičava misao
prikrade obnovljenom umu i potiho ušulja, rovareći iznutra i
uništavajući proces stvaranja riječi vjere u nutarnjem čovjeku.
Budimo načisto s tim, dokle god smo živi i s riječima vjere
pomičemo planine, dotle će đavao sijati sumnju i nastojati nam
maksimalno otežati ostvarenje rezultata. To se, naravno, ne mora
dogoditi, ali moramo tu mogućnost shvatiti kao stvarnu i vrlo
ozbiljnu prijetnju i pravilno se postaviti.
Isus povezuje izgovaranje riječi i vjeru srca kao preduvjet
ostvarenja onoga što želimo “… nego vjeruje da će se dogoditi
stvari koje GOVORI …” On je riječima prokleo smokvu, a kroz njih
je oslobođena sila za njeno sušenje. Nakon što su riječi izašle iz
Njegovih usta, Isus je vjerovao da se događa upravo ono zašto ih
je izgovorio. Vratimo se opet na funkcioniranje u vidljivoj
dimenziji. Nakon što upotrijebimo alat za određeni posao, mi
spontano vjerujemo da je proces pokrenut i podrazumijevamo
ostvarenje željenog rezultata.
43
 Grčka riječ ginomai koja je prevedena kao dogoditi se znači
biti stvoren ili proizveden, početi postojati, stupiti na pozornicu,
pojaviti se u javnosti. Sve navedeno vjerujemo da se događa kad
izgovorimo riječ vjere. Vjerujemo u stvaranje i proizvodnju
rezultata koji je u okviru Božje volje, početak njegovog postojanja,
stupanje na životnu pozornicu i pojavljivanje u javnosti.

Ono što riječ vjere stvori,

to postaje naša životna stvarnost.

Mi čitamo i učimo Božju riječ, slušamo glas Duha Svetoga i

s oduševljenjem reagiramo na sve ono blagoslovljeno što imamo u
Kristu. Uistinu, mi to imamo! To nije utješna fraza! Zato ono što
imamo trebamo uzeti i živjeti. Isus kaže “da su RIJEČI koje nam je
on REKAO Duh i život”. (Ivan 6:63) Njegove riječi su stvorile život i
daju mu snagu kad ih je izgovorio. Isto tako i mi govorimo Božje
riječi i kroz njih Duh Sveti stvara i osnažuje naš život.
Mi želimo biti jaki u Gospodinu i Njegovoj silnoj moći,
duhovno i tjelesno zdravi, kao i funkcionalni u svemu što Bog ima
za nas. Ono što želimo trebamo početi i nastaviti govoriti vjerom,
a usporedno micati i bacati u more planine koje su prepreka u
ostvarenju Božje volje u našem životu. Samo posjedovanje još
uvijek ne znači da živimo Božje vrijednosti, iako moramo znati
što imamo u Kristu. Posjedovanju moramo pridodati govorenje
riječi vjere, a potom će se očitovati uskrsli život.
Isus nas uči i ohrabruje “da ćemo imati sve što KAŽEMO”.
Grčka riječ esomai koja je prevedena kao imati znači živjeti,
dogoditi se, napredovati.

 Mi živimo ono što govorimo vjerom!

 Nama se događa ono što govorimo vjerom!
 Mi napredujemo srazmjerno onome što govorimo vjerom!

44
 Primanje vjerom

“Zato vam KAŽEM,

što god tražite u MOLITVI,
vjerujte da ste to primili i bit će vam.”
(Marko 11:24)

Izloženost ljudskim naucima o molitvi, primanju stvari od

Boga i općenitom vjerskom funkcioniranju, u nama oblikuje
razmišljanje da je ono što Bog kaže predobro da bi bilo istinito.
Zato počinjemo spuštati ljestvicu koju je On postavio i
prihvatljivim smatramo samo ono što je više ili manje ispod nje.
Njegov ’sve’ u molitvenom učenju proglašavamo fanatičnim,
ekstremnim, ponekad čak i sumnjivim, a prosječnost i nedostatak
nam postaju opće prihvaćeni i dobrodošli standardi.
Ono što Bog kaže je predobro, a ujedno je i istinito. On je
ozbiljan u vezi svake svoje riječi. Možemo biti sigurni u to! Vjera
nastaje od slušanja Božje riječi (Rimljanima 10:17), a rezultati
dolaze od vjere srca i govora usta. Zato nije svejedno što slušamo,
vjerujemo i govorimo. To određuje što ćemo primiti i živjeti.
Primanje u vjeri uvjetovano je s razumijevanjem i
provedbom tri važne stavke. Prva se odnosi na značenje pojma
primati. Grčka riječ lambano znači uhvatiti, zgrabiti, osvojiti,
iskoristiti priliku. Već i letimičan pogled značenja te riječi otkriva
da je primanje onog što molimo energičan i silovit duhovni čin. U
religioznim molitvama ljudi čak i tjelesno izgledaju mlitavo i
beskrvno, a govor tijela uglavnom je pokazatelj stanja duha.
Zamislimo prizor ljudi koji su u nevolji i nakon dugo
čekanja stiže im pomoć. Oni je grabe rukama i čvrsto stišću, kao
da cijelim bićem poručuju “Ovo je sada naše i nećemo to ispustiti
iz ruku!” Kad bi ih netko upitao “Vjerujete li da ste sada spašeni?”
redom bi odgovorili da vjeruju. Nitko ne bi sumnjao u to! Zašto bi
bili tako sigurni? Zbog toga što svojim očima vide pomoć i čvrsto
je drže u rukama. To bi im pružilo sve potrebne dokaze i dalo
sigurnost u pogledu njihovog položaja.
45
 U prethodnom odlomku obradili smo tematiku sumnje u
zatvaranju i sprečavanju naših usta u izgovaranju riječi vjere. Duh
sumnje djeluje i u području primanja. O tome nas važnu lekciju
ući apostol Jakov: “Ako kome od vas nedostaje mudrosti, neka
TRAŽI od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora i dat će mu je.
Ali, neka TRAŽI s vjerom, bez ikakvog sumnjanja, jer je onaj koji
sumnja sličan morskim valovima koje vjetar podiže i goni. Takav
čovjek ne misli da će što primiti od Boga, jer je čovjek s nestalnom
dušom nestalan na svim svojim putovima.” (1:5-8)
Ovdje vidimo klasičnu situaciju. U potrebi smo za
primanjem mudrosti (ili bilo čega drugoga) i apostol nas upućuje
da je tražimo od Boga, koji daje obilno i bez prigovora. Dakle,
problem ne može nastati zato što je Bog škrt u davanju, ili nam
prigovara. Jedini problem mogu predstavljati riječi sumnje u našoj
molitvi. Kad vjerom trebamo govoriti rezultat, sumnja zatvara
naša usta u izgovaranju riječi vjere. S druge strane, u primanju ih
nastoji otvoriti i ubaciti riječi sumnje, s očitom namjerom da ih
izgovaramo što više.

Đavao želi da molimo u duhu sumnje

zato što zna da onda nećemo ništa primiti od Boga.

Mnogi ljudi su prevareni u vezi ovoga! Oni krive sve oko

sebe, a ponajviše Boga. Misle da im On ne želi odgovoriti, ili da
nije zainteresiran za njihove životne potrebe. Međutim, jedini
stvarni problem koji zahtjeva rješenje je u njihovim mislima.
Grčka riječ dipsuchos koja opisuje čovjeka s razdijeljenom dušom
znači neodlučan, sumnjičav, nejasan, nesiguran, nepouzdan,
nestalan, neizvjestan, dvouman.
Apostol opisuje sumnju kao vjetar koji podiže i spušta
čovjeka na nemirnim morskim valovima. Tako izgledaju i riječi
sumnje u molitvi i primanju. One u tom slučaju imaju prizvuk
’možda’, ’ako’, ’tko zna bude li se to dogodilo’ i slično tome. U
takvom duhu nitko ne može primiti stvari od Boga. On nam želi
dati obilno i bez prigovora, ali zahtjeva da naša molitva i primanje
budu u vjeri.
46
 Druga je vremenska stavka. Ukoliko nas đavao ne može
spriječiti da počnemo djelovati u Duhu vjere i govorenju
rezultata, nastojat će proces primanja smjestiti izvan Božjeg
vremena. Uspije li u tome, nećemo primiti ništa, kao i u slučaju
sumnje. Vrijeme dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost, a
samo je sadašnjost vrijeme vjerovanja i primanja.
Pročitajmo pozorno što Isus kaže: “… vjerujte da ste to
primili i bit će vam.” Nekako nam promiče taj aktualni trenutak.
Bog daje onog časa kad molimo, a to znači da trenutno i
primamo. Griješimo kad očekujemo primanje u budućnosti.
Koliko god bi vremena prošlo do provedbe, mi bismo u tom
periodu bili bez toga što nam treba. To je ozbiljna situacija!
Zamislimo da molimo u vjeri za snagu, a očekujemo da ćemo je
primiti za tri dana. Mi nemamo to vrijeme! Za tri dana nas možda
više neće biti. Snagu trebamo sada zato što su možda u pitanju
sekunde za rješavanje nečega sa čim se suočavamo.
Pravilno bi bilo da u skladu s Isusovim riječima molimo u
vjeri, govorimo rezultat (dobivanje snage i micanje planine
slabosti), trenutno primimo snagu i iskoristimo je za rješavanje
aktualne potrebe. Potvrdu vidimo u Prvoj Ivanovoj poslanici:
“Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u njega, da nas uslišava
ako što MOLIMO po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što
god ga MOLIMO, znamo da već posjedujemo ono što smo ga
MOLILI.” (5:14,15)

Riječ vjere koju izgovaramo

uvijek treba odražavati sigurnost
o trenutnom posjedovanja rezultata.

Odlazimo li iz molitve praznih ruku, to onda znači da

nismo molili vjerom. Bog je sebe otkrio kao Onoga koji daje
obilno i bez prigovora. Mi imamo sinovsko pouzdanje da nas
uslišava kad molimo u skladu s Njegovom voljom. Sve za što
molimo, dolazi u naše ruke prije nego li trepnemo. Naša je
odgovornost da to rukama čvrsto zgrabimo, kažemo “Hvala ti
Bože!” i živimo na Njegovu slavu.

47
 Treća stavka odnosi se na našu poduzetnost i cjelovitost.
Isus kaže “… što god tražite u MOLITVI ...” Mi ponekad ne vidimo
vezu između onoga što poduzimamo i onoga što vjerujemo da
imamo u Kristu. Naša motivacija za djelovanjem raste srazmjerno
otkrivenju. Osoba koja nema ispravnu spoznaju o stanju svojeg
bankovnog računa nije motivirana da ode do bankomata i
podigne potrebnu svotu novca. Ukoliko misli da nema ništa ili
dovoljno na računu, samo će rezignirano slegnuti ramenima i reći
“Znam da nemam dovoljno novca i zato se neću nepotrebno
umarati odlaskom do bankomata!”
No, zamislimo na trenutak da ta osoba stalno dobiva
obavijesti od banke da je račun pun novca. U čemu je onda
problem? Nedostatak istog očito nije! Problem je nevjera te osobe
u ono što joj banka kaže. Novac može biti podignut s bankomata
bilo kad u potrebnoj količini, ali to se ne događa zbog vjerovanja
te osobe da je račun prazan. Novac će stajati netaknut na računu
dokle god osoba ne povjeruje u sadržaj obavijesti koje redovito
stižu iz banke. Kad se to dogodi, otići će do bankomata i problem
će biti riješen.
Isus nas ne bi pozvao da u molitvi tražimo ’što god’ ili ’sve’
kad bi naš duhovni račun bio prazan, ili blizu tome da to postane.
On daje jamstvo da primamo sve za što molimo, a to onda mora
značiti da je račun pun do vrha. Na tom pitanju sve stoji ili pada!
Razmislimo o tome i budimo iskreni. Ono što tražimo i primamo
u molitvi ujedno je i pokazatelj što uistinu vjerujemo o stanju
našeg duhovnog računa. Možemo stvarati dojam da smo ’veliki
vjernici’, ali neminovno se postavlja ovo pitanje: “Zašto onda
trpimo gubitak, iako na računu imamo više nego dovoljno?”

48
 Molitvene razine

“Što god me ZAMOLITE u moje ime,

ja ću to učiniti.”
(Ivan 14:12)

Riječ vjere upotrebljavamo na dvije molitvene razine. Prvu

opisuje Pavao u Poslanici Filipljanima: “Ne brinite se tjeskobno ni
za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu PROŠNJOM i
MOLITVOM, sve u zahvalnosti.” (4:6) Grčka riječ deesis koja je
prevedena kao molitva znači smjerna, usrdna ili ponizna molitva
Bogu, pomanjkanje ili nedostatak.
Kontekst apostolovih riječi je u vezi molitve za ispunjenje
naših osobnih potreba. Prvo što primjećujemo je eliminacija
čimbenika tjeskobne brige zato što je ona sastavnica sumnje. S
druge strane, naša zahvalnost pokazuje da vjerujemo upravo u
ono što smo obradili u prethodnom odlomku. U prirodnoj
dimenziji nekome kažemo “Hvala” kad nam nešto podari, a mi to
onda primimo u ruke, svjesni da je to postalo naše vlasništvo.
Zahvalnost koju iskazujemo Bogu svjedoči o dvije stvari.
Prva je da ga prepoznajemo kao Onoga koji ispunjava sve naše
potrebe. Zašto bi nas apostol inače upućivao da mu ih iznosimo?
Svatko odlazi k onome za koga vjeruje da mu može i želi pomoći.
Mi odlazimo k Nebeskom Ocu i puni pouzdanja mu iznosimo
svoje potrebe, svjesni istine da nam je u Kristu dao sve.
Zahvalnost također svjedoči o vjeri sadašnjosti. Mi ne
dolazimo k Bogu s molitvom “Bože, sad mi je potrebno nešto, ali
ne očekujem da ćeš mi to dati ovog trenutka, nego onda kad ti
procijeniš da je pravo vrijeme!” Tako zvuče alibi molitve. Budući
da potreba nije trenutno ispunjena, odgovornost se elegantno
prebaci na Boga. Naravno, to ’pravo vrijeme’ nikako da dođe, a
Bog postaje glavni krivac za neuspjeh. Ukoliko Bogu u molitvi
kažemo da nam sada nešto treba, onda to moramo istog trenutka
primiti u vjeri i zahvaliti mu. Svaki drugi scenarij je promašaj!

49
 Isus nam otkriva i drugu molitvenu razinu: “I što god
ZAMOLITE u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Što
god me ZAMOLITE u moje ime, ja ću to učiniti.” (Ivan 14:13,14)
Ovdje se za pojam molitve koristi grčka riječ aiteo koja znači
zahtijevati, željeti, tražiti sebi.
Duh ove riječi drugačiji je od deesis molitve iz Poslanice
Filipljanima. U dvanaestom stihu čitamo “da će čovjek koji vjeruje
u njega činiti djela koja i on čini”. Očigledno je da Isus ovdje ne
govori o molitvi za ispunjenje osobnih potreba, nego o molitvenoj
razini koja je predviđena za izvršenje Njegovih djela. Ona mogu
biti izvršena u zoni koja pokriva naš osobni život, kao i u
propovijedanju Evanđelja. Za nas je bitno spoznati da je aiteo
molitva prožeta primjenom autoriteta.
Ova molitvena razina ima zapovjedni ton. Isus povezuje
ono što tražimo u Njegovo ime sa svojom spremnošću da to učini.
Koliko je ovo veličanstveno obećanje svjedoči nam činjenica da je
Isus dva puta uzastopno naglasio da će učiniti sve što zamolimo u
Njegovo ime. Ne može biti bolje od toga! Podsjetimo se stiha iz
Poslanice Hebrejima gdje je Isus prikazan kao Stvoritelj i
Završitelj naše vjere (12:2). Ovdje vidimo taj savršeni i moćni spoj;
Isusov poticaj da molimo u Njegovo ime (stvaranje) i jamstvo da
će učiniti ono što tražimo (završavanje).
Svakako treba istaknuti da je aiteo molitvena razina
predviđena za vjernike koji su ušli u duhovnu zrelost, pogotovo
kad kontinuirano djeluju u službi propovijedanja Evanđelja
(molitva za bolesnike, izgon zlih duhova i dr.) Vjernici na dječjoj
duhovnoj razini uglavnom mole deesis molitve, ali vremenom bi
trebali duhovno narasti i početi činiti Isusova djela. Obje
molitvene razine imaju svrhu u Božjoj volji, tako da moramo biti
upoznati s njihovim funkcioniranjem.

50
 Molitva u drugim jezicima

“Ova će čuda pratiti

one koji budu vjerovali u moje ime
… GOVORIT će novim jezicima …”
(Marko 16:17)

Svatko od nas tjelesno se rađa u nekoj naciji i od malih

nogu učimo materinji jezik. Naravno, danas mnoga djeca
usporedno uče i barem jedan strani jezik, a neki ljudi ih tijekom
života nauče i nekoliko. Ulaskom u Krista, mi funkcioniramo u
duhovnim stvarima na materinjem jeziku i koristimo ga za
izražavanje riječi vjere. Naravno, kad se pokaže potreba možemo
u komunikaciji koristiti i neki strani jezik koji poznajemo, ili kroz
druge službenike iz tog govornog područja primati spoznaju i
jačati se u vjeri. Danas je to zahvaljujući tehnologiji omogućeno
na globalnoj razini.
Vjernici Novog saveza dobili su čudesnu mogućnost govora
u jezicima koji nemaju zemaljsko podrijetlo. Oni su glas Duha
Svetoga koji iz nutarnjeg čovjeka izlazi na usta i čini moćna
duhovna djela. No, da bismo primili spoznaju o važnosti jezika,
trebamo krenuti od ishodišta. Isus je govor u drugim jezicima
otkrio kao čudesni znak koji prate vjernike u Njegovo ime. Jezici
su se prvi put pojavili kad su učenici u Jeruzalemu bili kršteni
Duhom Svetim. Iako su to bili jezici okolnih naroda, nadnaravno
je bilo to što su učenici progovorili u jezicima naroda koje nisu
mogli znati prirodnim putem.
U drugim izvještajima iz Knjige Djela, krštenje Duhom
Svetim bilo je popraćeno govorom u drugim jezicima, a to nam
dokazuje da je to Božji standard djelovanja u vjernicima. Nakon
što budemo kršteni Duhom i progovorimo u drugim jezicima, oni
postaju sastavni element našeg pojedinačnog vjerskog iskustva,
kao i skupnog na razini Crkve. Govor u drugim jezicima i njegovo
tumačenje jesu dva od devet duhovnih darova koje je apostol
Pavao nabrojao u Prvoj poslanici Korinćanima (12:4-11).
51
 Govor u drugim jezicima čini dvije jako važne stvari u
našem životu. Pavao kaže ovako: “Jer, koji GOVORI tuđim jezikom,
ne GOVORI ljudima, nego Bogu; nitko ga, naime, ne razumije;
duhom GOVORI tajanstvene stvari.” (1. Korinćanima 14:2) Sveti
Duh se ujedinjuje s našim nutarnjim čovjekom i moli tajanstvene
stvari koje su upućene izravno Bogu. Na tom tragu su i ove
apostolove riječi iz iste poslanice: “Tako nitko ne zna Božje tajne,
osim Božjeg Duha. A mi nismo primili duha ovog svijeta, nego
Duha koji dolazi od Boga; da upoznamo darove koje nam je Bog
dobrostivo darovao.” (2:11,12)
Riječ vjere u naravnom jeziku jača i izgrađuje našeg
nutarnjeg čovjeka, a pogotovo to čini kad govorimo stihove
vezane za Božju snagu u svim formama djelovanja (sila
uskrsnuća, Isusovo ime i dr.) Riječ vjere djeluje u tom smjeru i
kroz govor u drugim jezicima: “Onaj koji GOVORI tuđim jezikom
izgrađuje sam sebe.” (1. Korinćanima 14:4) Grčka riječ oikodomeo
koja je prevedena kao izgrađuje znači izgradnja, podizanje,
jačanje, ohrabrivanje, poticanje.
Ovo djelovanje Duha Svetoga potrebno je svakom vjerniku,
a pogledajmo koliku mu je važnost dao Pavao u svojem životu:
“Ja, hvala Bogu, GOVORIM tuđim jezicima više od bas sviju.” (18)
Apostol je činio silna djela vjere u svojoj službi, a usporedno je
trpio i progon zbog Evanđelja. Đavao ga je napadao gdje god je
stupio nogom, a neke situacije nije bilo moguće izdržati bez
nadnaravne Božje intervencije. Za takav život potrebno je imati
snažnog nutarnjeg čovjeka. Stoga nas ne treba čuditi da je apostol
puno molio u jezicima. Što je vjernikova težnja da nasljeduje
Krista jača, to je i molitva u jezicima češće na njegovim ustima.

52
 Isusova velikosvećenička služba

“Stoga, braćo sveta,

dionici nebeskoga poziva,
promotrite Apostola i Velikog svećenika
našeg PRIZNANJA, Krista Isusa.”
(Hebrejima 3:1)

Otkrivenje o Isusovoj veliko svećeničkoj službi može za

puni krug okrenuti naše shvaćanje vjerskog djelovanja. Grčka riječ
katanoeo koja je prevedena kao promotrite znači pažljivo
pogledati, razmotriti, razumjeti biti svjestan. Izgovaranje riječi
vjere u molitvenom, proklamacijskom ili bilo kojem drugom
obliku je proces, kojim od početka do kraja upravlja Duh Sveti.
U dosadašnjem učenju saznali smo da Duh Sveti oblikuje
riječi vjere u našem nutarnjem čovjeku i kroz usta ih sije u naše
životno polje. Zadnja etapa u procesu sazrijevanja i oživljavanja
sadržaja riječi odvija se na Božjem tronu. Tamo je dočekuje
Apostol i Veliki svećenik našeg priznanja. Grčka riječ homologia
koja je prevedena kao priznanje znači otvoreno priznati, slobodno
govoriti, uskladiti se, slaviti, proglasiti.
Ponekad mislimo da je neka od naših riječi vjere otišla ’u
vjetar’, a pogotovo se taj osjećaj javlja u teškim periodima kušnje i
duhovne borbe. Đavao stvara okolnosti koje izgledaju kao da riječ
vjere koju smo izgovorili neće postati naša životna stvarnost.
Možda imamo kušnju u području zdravlja i vjerom govorimo da je
Isus na križu ponio naše bolesti i ozdravio nas. Čim smo izgovorili
te riječi, one su otišle do Božjeg trona i Veliki svećenik je počeo
djelovati s njima. Đavao nas napada kroz simptome bolesti, ali
ubrzo riječ vjere dolazi na nas kao životna sila i simptomi nestaju.
Riječ vjere do Božjeg trona može doći i u formi duhovnog
građevinskog materijala. Izgovarajući djelovanje Duha Svetoga u
određenom području, riječ vjere počinje stvarati duhovnu
građevinu. Što smo jači, opseg našeg molitvenog djelovanja je širi,
a to automatski utječe i na porast vjerskih rezultata.
53
 Ponekad se u čudu pitamo “Zašto vidimo tako malo
pozitivnih rezultata u našim životima? Zar ne može bolje od
ovoga što trenutno imamo” Prestat ćemo postavljati takva i slična
pitanja kad budemo vidjeli čvrstu vezu između količine duhovnog
građevinskog materijala koji dostavljamo Velikom svećeniku i
rezultata koji postižemo.

Ukoliko nema rezultata,

ili ih je manje od priželjkivanog,
to znači da smo Velikom svećeniku
dostavili premalo riječi vjere!

Đavao zna da stvari tako funkcioniraju i zato će nam

nastojati zatvoriti usta svim raspoloživim sredstvima. Uspije li u
naumu, opskrbna veza između našeg srca i Božjeg trona bit će
prekinuta, a to će uzrokovati zastoj duhovnih radova. Koliko će to
trajati, ovisi isključivo o nama. Takav scenarij nije Božja volja i
zato trebamo postupiti u skladu s poticajom iz četvrtog poglavlja
Poslanice Hebrejima: “Imajući, dakle, velikoga Velesvećenika koji
je prošao u nebesa - Isusa, Sina Božjega - držimo se čvrsto
PRIZNANJA.” (14) Grčka riječ krateo koja je prevedena kao držimo
se čvrsto znači uhvatiti, zgrabiti, imati silu, biti gospodar.
Mi protiv sebe imamo neprijatelja koji ne želi da riječ vjere
stigne do Božjeg trona i zato je moramo izgovarati u duhu
pojmova iz prijevoda. Naše priznanje vjere mora biti takvo da
izgleda kao da smo se rukama i nogama uhvatili za istinu Božje
riječi. Mi grabimo rukom vjere ono što nam Bog daje u Kristu i
koristimo to silovito kroz izgovorene riječi, gospodareći snagom
života. Postupamo li tako, Veliki svećenik konstantno ima puno
građevinskog materijala za izgradnju svega u okviru Božje volje.

54
 Ilija je molitvom vjere
zatvorio i otvorio nebo

”Ilija je bio čovjek kao i mi …”

Jakov (5:16)

Prorok Ilija je vjerom učinio silna djela. Dva najpoznatija

spomenut ćemo u knjizi. Abraham i Sara dobili su Izaka u
biološki nemogućim uvjetima, Mojsije je razdvojio Crveno more,
David je pobijedio Golijata, a naš junak Ilija je zatvorio i otvorio
nebo. Mi o ljudima poput njih razmišljamo kao o svojevrsnim
nadljudima koji su imali misteriozne moći. Bojimo se uopće i
pomisliti da bismo mogli činiti djela tog kalibra. Zato jako
ohrabrujuće i motivirajuće djeluje apostolov zaključak “da je Ilija
bio čovjek kao i mi”, sa svojim prednostima i manama.
Ukoliko je bio kao i mi, to znači da nije bio nadčovjek. Nije
imao ni misteriozne moći. Borio se sa sumnjom, malodušjem i
strahom. Bio je na vrhu planine, ali i u podnožju. Bio je jedan od
nas! Pogledajmo što je i kako učinio: “Ilija je bio čovjek kao i mi; i
žarko se POMOLIO da ne bude kiše, i kiše nije bilo na zemlji tri
godine i šest mjeseci. I opet se POMOLIO, i nebo je dalo kišu i
zemlja je donijela svoj rod.” (Jakov 5:16-18)
Naravno, ostajemo bez daha kad pročitamo da je netko
poput nas zatvorio nebo četrdeset dva mjeseca i uskratio zemlji
kišu, a potom ga otvorio. To je uistinu silno djelo, ali za nas je
važno spoznati kako je to izveo. Ilija je to učinio molitvom vjere,
upravo onom duhovnom tehnologijom koju smo opisivali u
poglavlju i dosadašnjem dijelu knjige. Ukratko, imao je Božju
vrstu vjere, počeo je govoriti rezultat (zatvaranje i otvaranje
neba), nije sumnjao, nego je vjerovao da će se dogoditi ono što
govori i primio je sve što kaže.
Zamislimo da je prorok živio u današnjem vremenu i to
učinio naočigled mnogih svjedoka uz medijsku pratnju. Vrlo je
izgledno da bi se zbog izazvane suše sazvala sjednica Ujedinjenih

55
naroda i tražio način da se promijeni ono što je vjerom učinjeno.
Međutim, što god bi ljudi poduzeli, ništa im ne bi pomoglo. Nebo
koje je zatvoreno molitvom vjere u Božju riječ, moglo bi se
otvoriti isključivo isto takvom molitvom.
Jakov se u poslanici obratio nama, vjernicima Novog saveza.
Prije nego li je upotrijebio Ilijin starozavjetni primjer, apostol je
naveo što treba učiniti bolesni vjernik. Pozivanjem starješina koje
ga mažu uljem u Gospodinovo ime i mole vjerom, pokreće se
Božja sila i vjernik biva ozdravljen. Shvaćamo li poruku? Sveti
Duh kroz apostola ne ističe Ilijin primjer kao priču iz davnine ili
nedostižni standard, nego kao obrazac vjerovanja i djelovanja u
kojem smo pozvani funkcionirati.

Ono što je djelovalo za Iliju,

djeluje i za vjernike Novog saveza!

Apostol kaže “da djelotvorna MOLITVA pravednika može

puno učiniti”. (16) Grčka riječ energeo koja je prevedena kao
djelotvorna znači vrijedna, plodna, uspješna, koja odgovara svrsi.
Takve molitve mi trebamo moliti, one koje su vrijedne u Božjim
očima, plodne, uspješne u postizanju rezultata i svrsishodne.
Nitko nema koristi od molitve koja ne čini, ili ne mijenja ništa. Mi
smo pravednici u Kristu, ljudi koji su primili Božji Duh i
mogućnost djelovanja u molitvi koje je neograničeno. Jedino
postojeće ograničenje može biti ono koje sami postavimo, ali
nemojmo to učiniti. Neka nas molitva vjere odnese u dubine
Božje volje i blagoslova života u Kristu.

56
Četvrto poglavlje

DUHOVNI SASTOJCI
RIJEČI VJERE

Cjelovitost

“Uistinu, sva Božja obećanja

imaju u njemu svoj ‘Da’,
zato i mi po njemu
KAŽEMO svoj ‘Amen’ na slavu Boga.”
(2. Korinćanima 1:20)

Bog nas toliko voli da je za nas u Kristu pripremio svoje

najbolje. U poslanicama se ono što nam daje uvijek prikazuje
pojmovima ‘sve’, ‘bogato’, ‘obilno’ ili ‘neogranićeno više’. Apostol
nam kaže da je Bog izgovorio ’Da’ u sva svoja obećanja u Kristu.
To znači da je otkrio svoju volju i namjeru u pogledu postupanja s
nama. Njegova potvrdna riječ znači da se ni u jednom trenutku
neće predomisliti, ili ograničiti svoje davanje.
U drugom dijelu stiha vidimo što se očekuje od nas. Bog je
svoje rekao i očekuje našu reakciju. Pavao nas upućuje da kažemo
’Amen’ na sve ono što nam je Bog dao u Kristu. To znači da se u
srcu slažemo s onim što Bog kaže i čvrsto odlučujemo da ćemo
vjerom primiti sva obećanja u Kristu. Zapazimo da naša odluka
mora biti izražena riječju ’Amen’ ili riječima koje su u tom duhu.
Scenarij Božje volje je idealan! Što se Boga tiče, sve uistinu
znači sve! On daje sve i očekuje od nas da primimo sve! On je
tako zamislio da se odvija naš novi život. Nažalost, umjesto
Božjeg ‘sve’, mi možemo ostvariti samo pola od toga, minimum,
ili ništa. Što presuđuje? Zašto netko ima puninu, a netko životari
u duhovnoj neimaštini? Suočimo se sa ključnim razlogom.
57
Božji ‘sve’ primamo kad govorimo Božji ‘sve’, a gubimo ga kad ne
prebiva na našim ustima. Ljudi su skloni pronalasku raznoraznih
izgovora i doktrinalnih opravdanja, ali svjedočanstvo Božje riječi
uklanja sve potencijalne dvojbe.

Upravo tako,
riječi uzimaju što nam pripada,
ili nas prikraćuju u tome.

Riječi su produkt našeg vjerovanja i zato moramo biti

svjesni da nije svejedno kakvom se učenju izlažemo. Kako
možemo očekivati da ćemo imati Kristovu puninu, ukoliko nismo
slušali cjelovitu nauku? Može biti i puno gore od toga, a to se
događa kad slušamo nauku koja se izravno protivi Božjem
svjedočanstvu. Želimo djelovati u Božjoj sili, a godinama slušamo
da je to iskustvo bilo predviđeno samo za prve apostole. Kakva će
onda biti riječ na našim ustima; ona koja afirmativno zbori o
Božjoj sili, ili negativno, sumnjičavo i nevjerno?
Mi u svemu trebamo slijediti primjer Krista i apostola. Isus
je uvijek govorio riječi koje su bile doktrinalno cjelovite. On nas u
svojem učenju usmjerava da vjerujemo u Božji ’sve’ u pogledu
naših vjerskih mogućnosti, kao i onoga što primamo. Čitajući te
riječi i razmišljajući o njima, one silaze u naš duh i stvaraju vjeru.
Nakon toga izlaze na usta i pretvaraju Božji ’sve’ u životnu
stvarnost. Samo cjelovita riječ može to ostvariti i zato budimo isti
takvi vjernici, oni koji ponizno kažu ‘Amen’ na svako
svjedočanstvo Božje riječi.

58
 Ustrajnost

“Čvrsto PRIZNAJMO našu vjeru, bez kolebanja,

jer vjeran je Onaj koji je obećao.”
(Hebrejima 10:23)

Grčka riječ katecho koja je prevedena kao čvrsto znači

čvrsto držati, biti usmjeren ili se kretati prema, a riječ aklines
(nepokolebljivo) znači ustrajno, čvrsto, nepromjenjivo. Bog uvijek
daje trenutno i obilno svima koji vjeruju. Upravo zato i trebamo
biti ustrajni u izgovaranju riječi vjere. Bog je ustrajan u vjernosti,
a mi se ustrajnim priznavanjem povezujemo s njom i tako crpimo
sve što nam je potrebno za život i pobožnost. Upravo zato đavao
napada vezu naše i Božje ustrajnosti, nastojeći je prekinuti, ili
barem stvoriti “šum” u komunikaciji.
To čini na dva načina. Prvi je da nas navede da budemo
ustrajni u krivom načinu razmišljanja i vjerskog funkcioniranja.
Začuđujuće je koliko ponekad možemo biti ustrajni u govorenju
riječi koje zvuče kao vjera, ali su miljama daleko od nje.
Postojanje nečega u našem životu što sebi i drugima opisujemo
kao neodgovorena molitva je upozoravajući signal. To može
značiti da molimo u duhu čekanja, umjesto u duhu primanja.
Također, problem može nastati kad ne molimo sa sinovskim
pouzdanjem, nego u duhu prosjačenja ili moljakanja.
Ustrajni možemo biti i u tzv. ’ako je tvoja volja’ molitvama.
Vrlo često to su alibi molitve, kad samo stvaramo dojam da
znamo i vjerujemo. U tom slučaju ’ako je tvoja volja’ postaje
opravdanje za neuspjeh i izostanak rezultata. Ništa se nije
dogodilo zato što nije bila Božja volja da se dogodi. Tako zvuči
prosječno objašnjenje. Mi moramo znati što je Božja volja u
svakom području duhovnosti. Ukoliko to ne znamo, bolje je da
pred Njim ne otvaramo svoja usta. U suprotnom, samo ćemo
pogoršati stvari i tonuti još dublje u nevjeru. Moramo biti
maksimalno iskreni prema sebi i vidjeti je li nešto od navedenog
operativno u našem životu.
59
 Drugi način je suprotan prvom. Đavao želi da budemo
ustrajni u krivom, ali zato ono što činimo ispravno nastoji
smanjiti što je više moguće, ili skroz uništiti. Naš duh neće
ugroziti izravno, nego će za proboj koristiti tijelo i dušu. Tijelo je
sklono lijenosti, ili usporavanju procesa ustrajnog govorenja riječi
vjere. Mi podcjenjujemo tjelesni aspekt, ali on igra značajnu
ulogu. Koliko puta nam se dogodilo da osjećamo pulsiranje duha i
htijenje da govorimo riječi upućene Bogu, ali se slomimo tjelesno
i ne učinimo to. Nije nužno u pitanju lijenost. Moguć je i utjecaj
demonskih sila koje nas počinju uspavljivati.
Duša procesuira ono što joj dostave tjelesna osjetila, a
sadržaj može biti uznemirujući. Đavao ima moć stvoriti negativne
okolnosti i kroz naša osjetila u dušu mogu doći strah, sumnja,
malodušnost, obeshrabrenost i nevjera. To su utezi koji nam
počinju crpiti duhovnu snagu, a to automatski utječe na našu
ustrajnost u govorenju riječi. To je tek početni stupanj, a đavao
zapravo u konačnici želi promijeniti riječi koje govorimo.
Umjesto riječi vjere, on želi da kroz naša usta izlazi strah, sumnja
i sve što je gore nabrojano.

Ništa od navedenog
se ne mora dogoditi!

Za nas je važno da prepoznamo njegov zli utjecaj i odlučno

ga slomimo u začetku. Što brže reagiramo i pobijedimo vjerom,
manje ćemo snage potrošiti. Dokle god smo ustrajni u govorenju
riječi vjere, mi vodimo igru i određujemo razvoj događaja.
Postizanje ustrajnosti je najveći dobitak u duhovnosti. Kao i za
bilo što drugo u okviru Božje volje, tako i za ustrajnost možemo
izgovarati riječi vjere koje je oblikuju i jačaju u našem životu.

60
 Svetost

“Gospodinov Duh GOVORI po meni,

njegova je RIJEČ na mojem JEZIKU.”
(2. Samuelova 23:2)

Ove Davidove riječi pokazuju što se događa u nama kad se

rodimo odozgor i budemo ispunjeni Duhom Svetim. On se
ujedinjuje s našim duhom (1. Korinćanima 6:17) i govori kroz nas,
koristeći jezik kao životno kormilo. Riječi vjere su produkt
združenog djelovanja našeg i Božjeg Duha. Ime Gospodinovog
Duha u sebi sadrži svetost, a to znači da su i riječi koje izlaze iz
naših usta isto takve. Svetost riječi je Božji standard. Kao i u bilo
kojem drugom području, đavao će nastojati ukaljati naše riječi i
kroz njih ‘okrenuti vodu na svoj mlin’.
Apostolske poslanice puno prostora poklanjaju tematici
riječi i njihovom utjecaju. Nažalost, naše zanimanje nije uvijek
proporcionalno važnosti teme, a trebalo bi biti. Pojava neželjenih
posljedica izaziva čuđenje, iako ga ne bi trebalo biti. Standardi su
čvrsto definirani, a naša je odgovornost da ih upoznamo, ozbiljno
shvatimo i provedemo u djelo.
U Drugoj poslanici Timoteju čitamo ovo: “A svjetovne i
šuplje GOVORE izbjegavaj, jer će oni koji se njima bave tonuti u sve
veću bezbožnost, a njihova RIJEČ će izjedati oko sebe kao rak -
rana.” (2:16,17) Pogledajmo značenja grčkih riječi za opis govora
koje vjernik ultimativno mora ukloniti iz svojeg života. Grčka
riječ bebelos koja je prevedena kao svjetovan znači poganski,
vulgaran, pokvaren, bezvrijedan. Riječ kenopfonia koja je
prevedena kao šuplje znači govor bez sadržaja, besplodna
rasprava, brbljavost, naklapanje.
Govoriti svjetovno i šuplje znači upotrebljavati đavolske
riječi. Za ljude iz svijeta to je nažalost podrazumijevajuće, ali mi
smo primili Duh vjere u kojem vjerujemo i govorimo Božje riječi.
Đavao će nastojati donijeti svjetovne i šuplje riječi u naš govor i
ostvariti svoje ciljeve. Prvi je da nas potopi u bezbožnost.
61
 Mi možda mislimo da je za tako nešto neophodno učiniti
tjelesne i sablažnjive grijehe, ali riječi također posjeduju silu da
nas dovedu u neželjeni status pred svetim Bogom. Drugi cilj
pokazuje da đavao riječima koje govorimo ne želi uništiti samo
naš život, nego i drugih ljudi. Apostol upozorava da bezbožne
riječi izjedaju sve oko sebe. Kao primjer takvog zlog djelovanja
poslužili su mu Himenej i Filet. Oni su tvrdili da je uskrsnuće već
bilo, tako da su nekim ljudima rušili vjeru.
U dvadesetom stihu saznajemo da postoje posude za
plemenitu i neplemenitu upotrebu. Razjasnimo to odmah, Bog
nas ne čini zlatnom, srebrnom, drvenom ili zemljanom posudom.
Naše riječi to čine! Zato Pavao ovako zaključuje: “Ako se, dakle,
tko očisti od tih GOVORA, bit će posuda za plemenitu upotrebu,
posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo.” (21)
Domaćin je Krist, a korist koju ima od nas ovisna je o svetosti
naših riječi. Tragedija je kad deklarirani vjernici ignoriraju ove
standarde i guraju se u plemenite službe. To je slično hodanju po
blatu u bijeloj odjeći. Već nakon prvog koraka će biti uprljana.
Božja volja je da naše riječi budu upotrebljive za plemenitu
upotrebu i prikladne za dobra djela. Pogledajmo u Knjizi Izreka
koliko mogu biti utjecajne naše riječi: “Pravednikove USNE će
nahraniti mnoge …” (10:21) Ovdje je prehrana stavljena u duhovni
kontekst. Mi na druge ljude može utjecati blagoslovljeno, tako da
riječima vjere, spoznaje, svjetla, istine, pravednosti, svetosti, nade,
zdravlja i slobode hranimo i izgrađujemo njihov duh. Uočavamo
li nepremostivu razliku između bezbožne riječi koja izjeda sve
oko sebe i one koja u sebi sadrži djelovanje Duha Svetoga?
Pavao u četvrtom poglavlju Poslanice Efežanima daje
poticaj da se svakodnevno obnavljamo duhom u kojem mislimo
(4:11). Postupimo li tako, to će utjecati na našu duhovnu izgradnju
i djelovanje. Riječi se opet pojavljuju kao važna stavka. Apostol
nas usmjerava “da GOVORIMO istinu svaki sa svojim bližnjim”. (25)
a potom slijedi ovo upozorenje koje moramo ozbiljno shvatiti: “I
ne dajite mjesta đavolu!” (27) Grčka riječ topos koja je prevedena
kao mjesto znači grad, selo, područje, okolina, mogućnost, prilika
za djelovanje, polje rada.
62
 U nastavku poglavlja nabrojana su djelovanja koja širom
otvaraju vrata đavolu i nude mu priliku za djelovanje u našem
životu. Pogledajmo što je sve povezano s riječima. U dvadeset
sedmom stihu smo ovako upozoreni: “Nikakva ružna RIJEČ neka
ne izlazi iz vaših USTA, nego samo korisna za izgradnju gdje je
potrebno, da iskaže dobročinstvo slušateljima.” To je na tragu
Pavlovih riječi iz Druge poslanice Timoteju koje smo prethodno
obradili. Ružne riječi ne smiju imati mjesta u našim ustima, a one
dobre i korisne pozitivno će utjecati na slušatelje.
Nadalje, dobili smo apostolsku zapovijed “da se od nas
ukloni svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, VIKE i PSOVKE, sa
svakom vrstom zloće!” (31) Gorčina, gnjev i srdžba također se
izražavaju prikladnim riječima, a vika i psovka nikako ne priliče
vjerniku. Mi podcjenjujemo takve stvari i mislimo “Izgovorili smo
nešto u eter i nikome ništa!” ali vidjeli smo da takve riječi širom
otvaraju vrata đavolu. Nama možda trenutno sve izgleda mirno i
nismo zabrinuti, ali sile tame su se pokrenule kad smo izgovorili
negativne riječi i doći će do nas sa silom uništenja.

Mi uvijek moramo biti u suprotnosti

od onoga što pogoduje zlim silama.
Umjesto gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke,
Duh Sveti će u naša usta donijeti riječi
zahvalnosti, mirnoće, radosti i svetosti.

Učenje o destruktivnom utjecaju zlih riječi nastavlja se i u

petom poglavlju. Pogledajmo nastavak apostolovog popisa riječi
koje otvaraju vrata đavolu: “A bludnost i svaka vrsta nečistoće ili
požude neka se i ne SPOMINJE među vama, kao što ne pristoji
svetima! Ni prostaštvo, ni ludorije, ni dvosmislene šale - što sve nije
na mjestu - već radije zahvaljivanje!” (3,4) Stanje ljudskog duha
najtočnije se utvrđuje kroz riječi, a usta koja govore bludne
nečiste, požudne ili proste riječi, svjedoče da njihov vlasnik ima,
najblaže rečeno, ozbiljan duhovan problem. Ništa manje opasne
nisu riječi koje su svrstane u skupinu ludorija i dvosmislenih šala,
koje su najčešće seksualne aluzije.

63
 Apostol ova upozorenja nije dao ljudima iz svijeta.
Podrazumijevajuće je da oni, s obzirom da su još u kraljevstvu
tame, razmišljaju i govore u skladu sa svojim duhovnim stanjem.
Poruka o svetosti riječi upućena je nama, vjernicima u Kristu.
Danas se mnogi zavaravaju i misle da u Božjim očima uživaju
status Njegove djece, iako žive kao pogani, nesveto, razuzdano,
odajući se porocima i ludorijama.
Da stvar bude gora, takav način života opravdan je kroz
mnoga kriva učenja koja Božju milost prikazuju kao dozvolu za
grijeh. Pavao ovako upozorava: “Neka vas nitko ne vara ispraznim
RIJEČIMA, jer zbog ovih mana dolazi Božja srdžba na neposlušne
ljude!” (Efežanima 5:6) Riječi nas mogu varati, obmanuti, skrenuti
s pravog puta i zadržati u ropstvu. One imaju strahovitu moć!
Svetost je Božja sila, a nesvetost đavolska. Svaka od njih djeluje
kroz riječi i nastoji zauzeti položaj u našim srcima i ustima.
Vidjeli smo koliku opasnost kriju nesvete riječi koje đavao
može koristiti za uništenje našeg života. Isto tako, svete riječi će
Božji Duh koristiti za našu izgradnju i obogaćivanje, kao i svih
ljudi kojima govorimo. To je velika odgovornost, ali ujedno i
prilika! Kad znamo koliko dobroga mogu učiniti svete riječi,
motivirani smo da ih govorimo i usporedno živimo sveto i
pravedno. Svete riječi stvaraju svet život!
Zato poslušajmo i provedimo u djelo Petrovu poruku
svetosti iz prve poslanice: “Budući da ste poslušna djeca, nemojte
se oblikovati prema negdašnjim strastima - strastima iz vremena
vašega neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao,
postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: ’Budite
sveti, jer sam ja svet!’” (1:14,15)

64
 Određenost

“Vaš GOVOR neka bude:

‘Da,da’ - Ne,ne’!
Što je više od toga, dolazi od Zloga!
(Matej 5:37)

Isus je ovom porukom reagirao na religioznu praksu

izgovaranja zakletvi u kojima se spominjalo nebo, zemlja,
Jeruzalem ili vlastita glava. Korišteni su pojmovi koji su Židovima
bili izuzetno važni, a glava je predstavljala život. Neki učitelji
zagovarali su pristup zakletvi u kojoj nije postojala obaveza
držanja riječi ukoliko nisu bile izrečene u Božje ime. Tako je
zakletva izgubila smisao zato što prekršitelj nije bio odgovoran za
svoje riječi i postupke, a posljedice su bile negativne.
Međutim, Bog nas drži odgovornima za sve što kažemo, a
pogotovo zakletve. Isus je odsjekao mogućnost da Njegovi
sljedbenici funkcioniraju u području jeftine, prazne, neozbiljne i
neodgovorne upotrebe riječi. Umjesto toga uputio nas je da naše
riječi budu odmjerene i određene, bez nepotrebnog razbacivanja.
Neka ’Da’ u određenoj situaciji bude ’Da’, a ’Ne’ neka bude ’Ne’.
Na istom tragu su i ove upozoravajuće riječi apostola Jakova:
”Prije svega, braćo moja, ne KUNITE se ni nebom, ni zemljom, ni
kakvom zakletvom! Štoviše, neka vaš ’Da’ bude ‘Da’, a vaš ’Ne’ neka
bude ’Ne’, da ne padnete pod osudu.” (5:12)
Ljudi koji nisu ozbiljni u duhovnim stvarima prigovaraju da
je učenje o riječima previše rigidno. Pitaju se otprilike ovako:
“Zašto se toliko pretjeruje i naglašava duhovna komponenta? Zar
to nisu samo riječi?” Ne, to nisu samo riječi! Pismo nas uči da su
riječi duh! Bog ih je stavio u određeni okvir djelovanja, a govor
koji ga prekoračuje znači upravo ono što Isus kaže: “Što je više od
toga, dolazi od Zloga!” Mislimo li još uvijek da je tematika o
riječima rigidna ili pretjerana? Ukoliko riječ izgovorena izvan
okvira biva nadahnuta od đavola, podrazumijeva se da će kroz nju
biti pokrenuta i njegova sila, a to nikad ne završi dobro.
65
 Apostol Jakov upozorava na padanje pod osudu u slučaju
izlaska iz ‘Da’ i ‘Ne’ okvira. Osuda dolazi kroz riječi! Ono što
izgovorimo poput tereta biva istreseno na naš život i počinje nas
pritiskati. Nevolja je vrlo često osuda koju smo u nekom trenutku
izrekli nad svojim životom, a da toga uopće nismo bili svjesni. Što
je naše neznanje u pogledu ove tematike veće, rastu nam izgledi
da govorimo ono što ne bismo trebali. S druge strane, što smo
više upoznati s Božjim standardima i ozbiljnije ih shvaćamo,
sačuvat ćemo svoj život od trpljenja nepotrebnih posljedica koje
su nastale kroz izgovaranje loših riječi.

Kao i u svakom drugom području duhovnosti,

tako i u ovom postoji pozitivni aspekt.
Ukoliko izlazak izvan Božjeg okvira predstavlja opasnost,
to znači da nam djelovanje unutar njega
donosi blagoslov, uspjeh, zdravlje i svekoliki napredak.

Naš fokus treba biti na pozitivnom aspektu. Mi vjerujemo u

istinu Božje riječi i zato je govorimo dostojanstveno, svrhovito i
plodonosno. U Duhu vjere nemamo potrebu za nepotrebnim
razbacivanjem riječima, zaklinjanjima i verbalnim akrobacijama
koje nemaju duhovno ili moralno pokriće. Ono što govorimo
vjerom je duhovno određeno i u skladu s Božjom voljom. Znamo
da Bog stoji sa svojim autoritetom uz riječ, spreman i voljan da je
ispuni u skladu s našom vjerom. To nam daje potrebnu sigurnost,
mirnoću i uravnoteženost u svakoj riječi koju govorimo vjerom.

66
Peto poglavlje

RIJEČ VJERE
U DUHOVNOM BOJU

Mač Duha

“Prihvatite … MAČ DUHA, Božju riječ.”

(Efežanima 6:17)

Pavao u šestom poglavlju Poslanice Efežanima nabraja

duhovnu bojnu opremu koju svaki vjernik treba koristiti u životu.
Šesti dio opreme je “MAČ DUHA, Božja riječ”. (17) Grčka riječ
machaira koja je prevedena kao mač znači bitka, sukob, rat. Riječ
rhema koja je prevedena kao riječ (odnosi se na Božju riječ) znači
govor, izjava, ono što je rečeno.

Kad zbrojimo značenja

dobivamo ovo otkrivenje:
Mač Duha je izgovorena riječ vjere
koja služi za borbu protiv demonskih sila.

Gospodin Isus je naš vrhovni uzor vjere. On se za vrijeme

zemaljske službe borio s mačem Duha i pokazao nam kako u
ratnim uvjetima koristiti duhovnu tehnologiju. Isus je u pustinji
bio napadnut od sotonine strane sa zavodničkom silom kakva do
tada nije bila očitovana u svijetu. Iako je koristio pojedine obrasce
iz edenskog vrta (Evino iskušavanje), vladar ovog svijeta
upotrijebio je najpodlije oružje iz svojeg arsenala laži. Isus je u
pustinju došao s neospornim statusom Božjeg Sina, a kroz analizu
dvoboja ćemo vidjeti da je svojem statusu pridružio i djelotvornu
primjenu duhovne tehnologije.

67
 Ovo trebamo zapaziti; sotona je prvi primijenio duhovnu
tehnologiju ratovanja. On je tri puta napao Isusa s izgovorenim
riječima, a to je značilo da će se boj voditi na toj razini. Ovako je
to izgledalo: “Tada mu je đavao REKAO …” Razmislimo o tome.
Zar bi neprijatelj gubio vrijeme koristeći duhovnu tehnologiju,
kada ne bi bio uvjeren u njezinu učinkovitost? Koliki su razmjeri
njegove spoznaje o mogućnostima uporabe svjedoči nam
činjenica, da je Isusa u drugom napadu pokušao srušiti
izgovarajući Božju riječ. Možda nam to zvuči nevjerojatno ili
pretjerano, ali upravo se to dogodilo.
To je čak i za sotonu bio izrazito drzak pokušaj, ali je očito
bio legitiman. Iako je otac svake laži, sotona je upotrijebio istinite
riječi iz Devedeset prvog Psalma. Podrazumijeva se, on je istinu
Božje riječi lukavo stavio u službu laži, naglašavajući ovaj naoko
prihvatljiv argument: “… jer je pisano …” Ukoliko je sotona mogao
iskovati mač od iskrivljene Božje riječi i upotrijebiti ga protiv
Božjeg Sina koji je utjelovljenje Riječi (Ivan 1:14), to je za nas
opomena i poziv na budnost. Mi ćemo se prije ili kasnije suočiti s
istim izazovom i zato se moramo dobro pripremiti.
U pustinji su dvije duhovne sile stajale jedna nasuprot
druge, odlučne pobijediti pod svaku cijenu. Obje strane koristile
su istu duhovnu tehnologiju. Žestina duhovnog obračuna
nagovijestila je da neće biti neodlučenog ishoda. Sotona je u duhu
nevjere izgovorenim riječima pokušavao uništiti Isusovu
spremnost za izvršenje Očeve volje i ostanak u vjernosti Božjim
standardima. S druge strane, Isus je izgovorenim riječima vjere
odlučno odbacivao napade i zadavao sotoni bolne udarce.
U ratnom izvještaju (Luka 4:1-12) tri puta uočavamo izraz
“Isus mu je ODGOVORIO”. Grčka riječ lego koja je prevedena kao
odgovorio znači govoriti s poštovanjem, slomiti tišinu, razlijegati
se, objavljivati. Mač Duha koji je Isus koristio bio je skovan od
vjere u pisanu Božju riječ. On je tri puta zamahnuo onime ‘što je
pisano’. Ivan je na otoku Patmosu u viziji primio objavu “da iz
NJEGOVIH USTA izlazi oštar dvosjekli mač”. (Otkrivenje 1:16) Grčka
riječ oxus koja je prevedena kao oštar znači brz, žustar, hitar,
nagao, krajnost, najviši stupanj, sadašnje vrijeme.
68
 Obje strane u sukobu koristile su istu duhovnu tehnologiju.
Moramo ovo uočiti; Bog je stvoritelj svega, a to uključuje i
ratovanje izgovorenim riječima. Sotona je samo privremeni
korisnik tehnologije. No, dokle god je u njegovim rukama,
predstavlja stvarnu opasnost. Zašto je Isus pobijedio u pustinji, a
sotona izgubio? Što je presudilo?

Autoritet i sila riječi koje su korištene u sukobu.

Riječi izgovorene u Duhu vjere kroz Isusova usta
pokazale su se nadmoćnije, silnije i učinkovitije
od sotoninih riječi izgovorenih u duhu nevjere.

Onog trenutka kad smo postali dio Kristovog Tijela, ušli

smo u arenu duhovnog rata. Pavao je dao ovu zapovijed Timoteju
u prvoj poslanici: “Bij dobar boj vjere …” (6:12) Grčka riječ
agonizomai koja je prevedena kao bij znači boriti se protiv
neprijatelja, javno govoriti, sebe uložiti u nešto, naprezati se.
Riječ ago koja je prevedena kao boj znači borilište, arena, bitka,
sukob, opasnost, pogibao, napor.
U šestom poglavlju Poslanice Efežanima, apostol je
nabrojao Božju bojnu opremu i otkrio da boj vjere nije usmjeren
protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnika
ovog mračnog svijeta i zlih duhova koji borave u nebeskim
prostorima (12). Koji god položaj zauzimali u hijerarhiji sotoninog
kraljevstva, demoni stoje u bojnom redu protiv nas. Njihov
primarni cilj je da kradu, ubijaju i uništavaju naš život, koristeći
sva oružja koja im stoje na raspolaganju. To je scenarij na čijem
ostvarenju đavao radi danonoćno.
Postoji i Božji scenarij za naš život: “Jer sve što je rođeno od
Boga pobjeđuje svijet. Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet; naša
vjera.” (1. Ivanova 5:4) Vjera ima svoja oružja, a jedno od njih je
mač Duha. On je postao naše osobno naoružanje u Kristu i zato
moramo naučiti iz Isusovog primjera od čega je skovan, kako se
pokreće kroz duhovnu tehnologiju vjere i u kakvom duhu
moramo biti da bismo ga djelotvorno upotrebljavali protiv
demonskih neprijatelja.

69
 Mi se borimo protiv istog đavola koji je iskušavao i napao
Isusa u pustinji, a to znači da ga moramo pobjeđivati istim
duhovnim oružjem. Naše riječi su sve ono što je potrebno za
ispunjenje Božje volje. U građenju one su temelj, zid i krov, u
sijanju su sjeme uspjeha, u liječenju duha, duše i tijela su lijek, a u
boju vjere i pobjeđivanju one su mač Duha, ubojito i moćno
oružje koje djeluje kroz duhovnu tehnologiju.
Prorok Izaija dobio je ovu objavu: “Od mojih USTA je načinio
britak mač …” (49:29) Prolazak izgovorene Božje riječi kroz naša
usta čini ih mačem Duha. U Poslanici Hebrejima čitamo “da je
Božja riječ živa, djelotvorna i oštrija od svakog dvosjeklog mača”.
(4:12) Svaki put kad u borbenim uvjetima izgovaramo Božju riječ,
njezina oštrina siječe, probada i uništava demonske sile koje nam
se protive, a djelotvornost postiže rezultate zbog kojih je izbio
duhovni okršaj. Tako se ostvaruje ono što čitamo u Knjizi
Otkrivenja: “Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i RIJEČIMA svoga
svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.” (12:11)
Đavao je svjestan da smo u Kristu naoružani najmoćnijom
oružjem i zato će nas pokušati učiniti slabom karikom u lancu. To
može učiniti na dva načina. Prvi je da nas uvede u sklop
razmišljanja i vjerovanja koji se odriče Božje sile i svega što je
povezano sa živom vjerom. Možda mislimo “Pa, može li se takvo
što onda uopće nazvati vjerom?” Sve se može nazvati vjerom, ali
pitanje je na mjestu. Mrtvi religiozni sustavi imaju vanjsko obličje
pobožnosti. Tamo ljudi pjevaju pjesmice, slušaju propovijedi u
kojima nema vjere i izazova, odbacuju darove Duha Svetoga i bilo
kakvu mogućnost ulaženja u duhovni boj.
Naravno, đavao s takvim “kršćanstvom” ne gubi vrijeme, a
eventualni sukob uvijek završi u jednosmjernoj ulici. On gazi i
pobjeđuje ljude koji imaju plitku spoznaju, drži ih u ropstvu svih
postojećih prokletstava i koristi njihovo negativno svjedočanstvo
kao dokaz Isusove spasiteljske nemoći. Neke crkve su doslovno
bolnice, prepune ljudi koji ispovijedaju vjeru u Krista, iako bolesti
i druga prokletstva haraju među njima. Mač Duha je tamo brižno
spremljen u staklenu vitrinu i pretvoren u relikviju. To znači da se

70
koji put i spomene u propovijedi, ali ne u Duhu vjere. To je samo
protokol u kojem nema motivacijskog poticaja da se nauče njime
koristiti. Mač Duha koji je spremljen u vitrinu isti je kao i
muzejski mač. Opasno izgleda, ali nikoga ne može ozlijediti.
Drugi način je uništavanje borbenog duha. Svakako je
poželjno da naučimo kako upotrebljavati mač Duha i uzmemo ga
ruku, tj. iskažemo spremnost za njegovo pokretanje. Uostalom, to
je ono što Bog očekuje od nas. Mi smo Kristovi vojnici koji su
pozvani boriti se mačem Duha i pobijediti neprijatelja. No, imati
mač u ruci, još uvijek ne znači da ga koristimo.
Zamislimo da se pred nas postavi duhovna sila koja nas želi
obeshrabriti i tako onemogućiti da izvršimo Božju volju. To je
vrlo česta okolnost. Našim mislima iznenada počinju odzvanjati
ove prijeteće riječi: “Za tebe nema izlaza! Tvoja vjera se srušila, a
to znači da si poražen!” Iako držimo mač Duha u rukama, demoni
mogu procijeniti vjerujemo li u ono što govorimo. Mi možemo
reći “Bog je moja snaga! Silom ću probiti neprijateljski obruč!” No,
hoće li ove neosporno moćne riječi djelovati ukoliko ih
izgovorimo neodlučno, nesigurno i drhtavo?
Sam izraz našeg lica, držanje tijela i boja glasa odaju strah i
nevjeru. Ne samo da neće djelovati, nego će neprijatelj osjetiti
našu slabost, osokoliti se i pritisnuti nas još jače. Demoni će
prepoznati da u našim riječima nije ratnički duh, a to je ono što
mač Duha čini opasnim. Ovo moramo shvatiti; mač Duha nije
čačkalica, a to znači da naše riječi ne smiju tako zvučati.
Isus je u ratničkom duhu govorio Božju riječ za vrijeme
pustinjske kušnje, a mi smo pozvani djelovati na isti način. U
trenutku kad riječi počinju izlaziti iz naših usta, mač Duha je
pokrenut i on se počinje kretati prema demonskim silama koje
nam se protive. Svaki vojni strateg zna da je uništenje borbenog
duha u protivničkoj vojsci puno djelotvornije od uništenja
naoružanja s kojim raspolaže. Zato đavao nastoji uništiti naš
borbeni duh i spremnost. Uspije li u naumu, mi legalno gledajući
imamo naoružanje, ali nemamo učinkovitost. U tom slučaju na
dvoboj izlazimo s unaprijed upisanim porazom.

71
 U Drugoj knjizi o Samuelu opisani su Davidovi junaci. Za
Eleazara čitamo “da se čvrsto držao i udarao Filistejce sve dok mu
se ruka nije ukočila i ostala kao prirasla uz mač”. (23:10) To je
starozavjetna slika kako trebaju izgledati novozavjetni ratnici koji
se bore mačem Duha. Mi moramo biti čvrsti, neustrašivi i uporni
u uništenju demonskih sila protiv kojih se borimo. Eleazaru se
ruka ukočila i činilo se kao da je srasla s mačem.

Tako i riječ vjere u obliku mača Duha

treba srasti s našim srcem i ustima.

Uzmemo li palicu u ruke i počnemo se okretati ukrug s

ispruženim rukama u zamahu, sigurno ćemo porušiti sve
predmete na putanji kretanja. To je ono što se događa kad mač
Duha pokrenemo vjerom, izgovarajući u borbenom duhu Božje
riječi koje su potrebne za pobjedu u aktualnom trenutku. Sveti
Duh u našem nutarnjem čovjeku razbuktava borbenu strast i
želju za pobjedom u Kristu, a istodobno nas uči kako da što
djelotvornije upotrijebimo mač Duha, izgovorenu Božju riječ.
Princip djelovanja mača Duha je vrlo jednostavan. Sveti
Duh uzima Božju riječ koja je sadržajno suprotna onome što
demoni koriste za napad i od nje oblikuje svoj mač. Ukoliko smo
napadani s bolestima, mač Duha će biti skovan od stihova koji
nas uče o ozdravljenju u Kristu. Ukoliko nas napadaju slabosti,
mač Duha će biti skovan od stihova koji otkrivaju Božju silu koja
djeluje u nama koji vjerujemo. Ukoliko nas napada strah, mač
Duha će biti skovan od sastojka vjere koji mu se protivi. Zato je
životno važno da vjerujemo u cjelovitu Božju riječ i tako
omogućimo Duhu Svetom da kuje mač za svaku bitku.

72
 Štit vjere

“U svemu uzmite veliki štit - vjeru,

njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga.”
(Efežanima 6:16)

U povijesnim igranim filmovima ili serijama mogu se

vidjeti kadrovi kad vojska opsjeda neki utvrđeni grad. Strijelci
odapinju strijele sa zapaljenim vrhovima, nastojeći pogoditi
krovove. Zabiju li se u njih, sigurno izbija požar, a onda je prodor
vojske u grad olakšan. U duhovnom boju događa se upravo to.
Đavao ispaljuje zapaljene strijele na naš život, priželjkujući da će
se zabiti i izazvati požar. Apostol ovu prijetnju smatra stvarnom i
opasnom za vjernike i zato nas upućuje da uzmemo štit vjere.
Grčka riječ thureos koja je prevedena kao štit znači
utvrđena vrata. Naš život je u Pismu uspoređen s kućom
(Hebrejima 3:6), a vrata predstavljaju snagu i moć zaštitnog
mehanizma. U prirodnoj dimenziji nam nije problem shvatiti
zašto trebamo kvalitetna protuprovalna vrata, a još bi veću
svjesnost o tome trebali imati u duhovnoj.
Goruće strijele koje đavao ispaljuje na nas u dosta slučajeva
jesu zle riječi. One mogu biti izgovorene od drugih ljudi s
namjerom izazivanja straha, sumnje, nevjere, kolebanja, bolesti,
slabosti ili bilo kojeg drugog negativnog predznaka. Imajmo na
umu, đavao također djeluje u duhovnoj tehnologiji. On koristi
nevjeru u srcima ljudi i potiče ih da govorom izvršavaju njegovu
volju. Ponekad zle riječi dolaze u naš um izravno od demona, koji
ispaljuju plotune gorućih strijela u namjeri da nas zapale, oslabe i
po mogućnosti unište.
Apostol kaže da štit vjere gasi sve goruće strijele Zloga.
Grčka riječ sbennumi koja je prevedena kao gasi znači ohladiti,
politi vodom, zaustaviti, spriječiti, staviti pod nadzor. Štit vjere je
nadmoćniji od svega što dolazi protiv nas i zato moramo naučiti
kako se njime služiti kad neprijatelj bijesno navali sa svih strana.
To je pitanje života i smrti!
73
 U Knjizi Izreka čitamo “da je svaka Božja riječ prokušana,
štit onima koji se u nju uzdaju”. (30:5) U ovim riječima kriju se dva
ključna otkrivenja. Prvo je u vezi cjelovitosti. Mi moramo imati
vjeru u sve što Bog kaže. Zamislimo na trenutak da ne vjerujemo
u zdravlje koje imamo u Kristu, a đavao nas napadne s bolestima.
Mi u tom slučaju nemamo štit vjere, a vrata našeg života su mu
širom otvorena. Bolesti ulaze bez ikakvog otpora i nesmetano
počinju uništavati naše cijelo biće. Ovaj scenarij možemo
preslikati na sva đavolska djelovanja.
Drugo otkrivenje vezano je za uzdanje, tj. vjeru. Kao i u bilo
kojoj drugoj tematici, tako i ovdje vjerovanje podrazumijeva
govorenje. Uzdati se u Božju riječ znači govoriti je. Riječ vjere
nošena silom Svetog Duha stvara duhovni štit u kojem se gasi i
raspada svaka goruća strijela. Napadnu li nas bolesti, mi
počinjemo govoriti vjerom ono što je Isus učinio za naše zdravlje
na golgotskom križu. Čvrsto izgovaramo da smo ozdravljeni
Njegovim ranama, ili bilo koju drugu riječ vjere koju Duh Sveti
oblikuje u našem nutarnjem čovjeku.
Štit vjere je utvrda našeg života. Mi ga trebamo jačati i
nadograđivati u trenucima mira, svjesni da neprijateljski napad
može početi kad to najmanje očekujemo. To činimo izgovarajući
riječi vjere u sva životna područja. Uvijek je dobro jačati štit s
podsjetnikom na Isusovu žrtvu na križu, uskrsnuće od mrtvih i
sve ono što je Bog za nas učinio u Kristu. Takvo djelovanje učinit
će naš štit tvrdim i neprobojnim za neprijatelja, a nama će
osigurati mirniji duhovni hod i uštedu snage za otvorene dvoboje
u kojima se protiv demonskih sila borimo s mačem Duha.

74
 Juriš

“Gospodin će izaći kao junak,

kao ratnik će rasplamsati revnost.
OGLASIT će POKLIČ, da, UZVIKNUT će,
nadvladat će svoje neprijatelje.”
(Izaija 42:13)

Mi smo u Kristu primili Duh vjere, a kroz učenje Božje

riječi saznajemo u kakvim se govornim oblicima izražava. Kao što
smo vidjeli na primjeru mača Duha, ratnička riječ mora biti
izgovorena u takvom duhu. U ovom odlomku saznat ćemo o riječi
vjere koju opisujemo kao borbeno klicanje, bojna ili jurišna vika.
Opet ćemo se poslužiti s ilustracijom zemaljskih bitaka.
Vojska se prije bitke oštri klicanjem i povicima ohrabrenja koji
rasplamsavaju borbeni duh. Istovremeno, bojna vika oduzima
srčanost protivniku i uništava mu borbenost. Nakon što riječi
rasplamsaju borbeni duh, on preuzima tijelo vojnika koji se
pokreće u juriš, a iz usta izlazi vika usmjerena protiv neprijatelja.
Sve spomenuto vidimo u prorokovim riječima. Gospodin
rasplamsava svoju revnost, oštri borbeni duh i nakon toga
primjenjuje duhovnu tehnologiju koja pobjeđuje neprijatelja.
Ovakvo djelovanje Duha Svetoga trebamo očekivati i kroz našu
vjeru. Pogledajmo dva primjera iz Starog saveza koja će nam
donijeti otkrivenje o moći i snazi riječi vjere u duhovnom boju.
Davidova bitka protiv Golijata klasičan je primjer
funkcioniranja duhovne tehnologije kroz jurišnu riječ vjere. No, u
ovoj priči je duhovnu tehnologiju prvi upotrijebio đavao i ostvario
privremeni uspjeh. Golijat je četrdeset dana izlazio pred kralja
Šaula i njegovu vojsku, tražeći vojnika koji bi se borio protiv
njega. Ponudio je nagodbu da narod poraženog vojnika služi
narodu vojnika koji bi pobijedio u boju. Njegove riječi koje su bile
ispunjene demonskom silom uspjele su izazvati strah i drhtanje u
redovima izraelske vojske. Nitko nije ni pomislio izaći na dvoboj
protiv diva, iako je kralj Šaul pobjedniku obećao bogatu nagradu.
75
 Bog je ovu negativnu situaciju okrenuo kroz Davidovu
vjeru. On se usudio govoriti riječi koje drugi vojnici nisu zato što
nije bio impresioniran Golijatovom pojavom. Ponudio je kralju da
izađe na dvoboj protiv diva. Cijelo vrijeme je hrabro izgovarao
riječi vjere, a pred kraljem Šaulom je proročki izjavio ovo: “Jahve
koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape, izbavit će me i iz
ruku toga Filistejca.” (1. Samuelova 17:37)
Tako su se David i Golijat susreli licem u lice. Njihovom
fizičkom dvoboju prethodio je duhovni, a on je bio vođen
izgovorenim riječima. Đavao je prvi upotrijebio duhovnu
tehnologiju. Golijat je Davida počeo proklinjati svojim bogovima
(demonima), najavljujući da će ga ubiti.
S druge strane, Duh Sveti je kroz Davidova usta ispalio ove
riječi vjere: “Ti ideš na mene s mačem, kopljem i sulicom, a ja idem
na tebe u ime Gospodina Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti
izazvao. Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti,
skinut ću tvoju glavu i još ću danas tvoje mrtvo tijelo i mrtva tijela
filistejske vojske dati pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. Sva
će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da
Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar
bitke i on vas predaje u naše ruke.” (17:45-47)

Riječi vjere koje su izašle kroz Davidova usta

pokazale su se moćnije i silnije
od demonskih riječi koje je govorio filistejski div.

Nakon što su primijenili duhovnu tehnologiju, ratnici su

krenuli u fizički obračun. Njegov tijek bio je određen duhom u
kojem su prethodno govorili. Iako su obojica prizvali snagu
duhovnih sila kojima su služili i vjerovali, najavljujući
suparnikovu smrt, u prašini je mrtav ostao ležati filistejski div.
David mu je odrubio glavu s njegovim mačem, upravo kako je
vjerom rekao da će učiniti. Nakon što su vidjeli propast svojeg
najmoćnijeg ratnika, filistejski vojnici su klonuli duhom,
razbježali se u rasulu i bili poraženi. Sve što je David govorio u
jurišnom duhu prije fizičkog dvoboja se ostvarilo.

76
 U Osamdeset devetom Psalmu čitamo ovo: “Blagoslovljen je
narod vičan SVETOM KLICANJU, on hoda u sjaju tvojeg lica
Gospodine.” (16) Hebrejska riječ terooaw koja je prevedena kao
klicanje znači bojni poklič, buka, radosno ili svečano klicanje.
Izraelci su se našli pred utvrđenim Jerihonom kojeg u svojoj
snazi nikako nisu mogli osvojiti. Vjera nema oslonac u prirodnoj
snazi, nego djeluje s Božjim riječima koje su u našim srcima i
ustima. Duh Sveti je Jošui dao ovu zapovijed: “Pa, kad otežući
zatrube u ovnujski rog, neka sav narod, čim čuje glas trube podigne
SILNU BOJNU VIKU. I srušit će se gradski bedemi …” (Jošua 6:5)
Izraelci su vjerovali srcem i govorili ustima točno ono što su čuli
od Jošue. U pravom trenutku “zaorile su se trube i BOJNI POVICI
naroda, pali su bedemi i narod je prodro u grad, svatko ondje gdje
se našao i osvojili su ga”. (20)

Ono što je s prirodne točke gledanja bilo nemoguće,

dogodilo se primjenom duhovne tehnologije.
Podignuti glas u vjeri uvijek pokreće Božju silu!

Vjernici u Novom savezu sukobljavaju se sa silama tame u

duhovnoj dimenziji. Bitke iz vremena Starog saveza jesu slikovit
prikaz duhovnog boja. Pred nas također istupa duhovni Golijat, ili
se na svom vjerskom putu suočavamo sa zidinama duhovnog
Jerihona. Mi se divimo starim bitkama i promatramo ih kao
povijesni eksponat izložen u crkvenom muzeju. Međutim, one su
slikovita propovijed u kojoj nas Duh Sveti poziva da idemo
stopama vjere Davida, Jošue i svih drugih Božjih ratnika.
Mi smo u Kristu primili isti Duh vjere o kojem je pisano
’Vjerujem, zato govorim, jednako i mi vjerujemo i zato
govorimo’ (2. Korinćanima 4:13). Prorok Izaija opisao je
Gospodina kao junaka koji izlazi na dvoboj uz poklič i bojnu viku,
a naš duh je sada jedno s Njim (1. Korinćanima 6:17). To znači da
će se očitovati kroz našu vjeru na potpuno isti način kao i u
vrijeme Starog saveza. Naša riječ vjere postat će poklič i bojna
vika u jurišu vjere koja će srušiti svaku demonsku silu s kojom
ćemo se sukobiti.

77
 David je u jurišnom duhu krenuo na Golijata s ovim
riječima vjere: “… a ja idem na tebe u ime Gospodina Sebaota …” Mi
vjerujući imamo život u Isusovom imenu. Ono je postalo naše
duhovno ime i djelotvorna sila za sve što želimo reći ili učiniti.
Božja volja je da Isusovo ime bude borbeni povik na našim ustima
u svim životnim prilikama. Zato moramo primiti otkrivenje svih
njegovih objava, kako bismo ih mogli primijeniti.

Naši borbeni poklici jesu djelotvorni

zato što u nama živi sila uskrsnuća.

Uskrsli Krist je izveo juriš vjere na sotonino kraljevstvo i

nadmoćno ga je pobijedio. Rezultat te pobjede ugrađen je u našeg
nutarnjeg čovjeka. Zato iz našeg duha izlazi bojni poklič koji
pobjedu prenosi u vidljivu dimenziju. Mi ne možemo izgubiti ni
jednu bitku! Bez obzira borimo li se protiv bolesti, slabosti, straha
ili bilo koje druge neprijateljske sile, jurišna riječ vjere koja izlazi
iz naših usta će ih nadvladati.
Ono u čemu moramo ustrajno rasti u otkrivenju i primjeni
je rasplamsavanje revnosti (vatrenosti duha) i vičnost u svetom
klicanju. Neprijatelj zna kolika snaga se krije u tom vjerskom
djelovanju i zato će nas nastojat utišati. Ne smijemo mu to
dopustiti! Udarimo za početak silu koja nam drži usta zatvorena,
a potom kličimo i proizvodimo borbenu viku upravo tamo gdje je
najteže, ili ne možemo ostvariti proboj. Duhovni divovi će
trenutno biti oboreni, a utvrde srušene. Riječ našeg Boga u obliku
borbenih pokliča je silna i moćna za svakoga tko vjeruje.

78
 Izazov

“Vi ZAZOVITE ime svog boga,

a ja ću ZAZVATI Gospodinovo ime;
bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog.”
(1. Kraljevima 18:24)

Iako su službu proroka Ilije obilježila mnoga silna djela,

obračun s Baalovim prorocima nedvojbeno spada u red vjerskih
klasika. Događaji na brdu Karmel daju pravo značenje pojmu
izazov. Božji pomazanici moraju imati “ludu” vjeru s pozitivnim
predznakom. Ilija je izazvao Baalove proroke na duhovni dvoboj
pred auditorijem cijelog naroda. Božji čovjek protiv četristo
pedeset svećenika lažnog boga. Sve je bilo okrenuto protiv Ilije.
Narod je zapao u duhovni kompromis, a đavao je nezadrživo
napredovao kroz djelovanje Izebele, žene kralja Ahaba.
Kao što u Davidovo vrijeme nije bilo čovjeka koji bi se
suprotstavio Golijatu, tako je i Ilija sam izašao na crtu bojišnice.
Izgovarati riječi uglavnom nije toliko teško, ali vjerovati srcem da
će se dogoditi stvari koje govorimo ustima zahtijeva duhovno
poznavanje živog Boga. Ilija je takvu vjeru očitovao javno,
pozivajući lažne proroke da zazovu ime svojeg boga. Riječi
izazova koje su izašle na prorokova usta bile su izraz vjere “da će
pravi Bog odgovoriti ognjem”.
Javnom i bučnom očitovanju Božje sile uvijek prethodi tiho
i oku neprimjetno vrijeme provedeno u Njegovoj prisutnosti.
Prorok nije samovoljno izazvao Baalove proroke na dvoboj. On je
u zahvali pred narodom i prorocima spomenuo “da je sve ovo
učinio po njegovoj zapovijedi”. (36) Nakon što su lažni proroci
bezuspješno molili svojeg boga da spali žrtvu, Ilija je riječi izazova
nadopunio izgovaranjem sigurnosti u Božje vatreno djelovanje.
Bog je uvijek vjeran! On je kroz prorokove riječi vjere spalio žrtvu
i isušio vodu u jarku okolo nje. Ilija je imao toliku vjeru da je čak
polio žrtvu vodom, nastojeći pokazati narodu da će ono što
predstoji morati pripisati Božjoj svemoći.
79
 Riječ izazova nikad ne smijemo govoriti samovoljno, ili s
krivim motivom. Moramo biti vrlo oprezni u vezi ovoga. Mi ne
lutamo okolo i pozivamo demone da se obračunaju s nama. Oni
će se nam se prije ili kasnije prijeteći približiti, tako da ćemo
sigurno imati priliku za duhovno okršaj. Izazov od naše strane
može početi kad se demonske sile postroje i pokažu svoje zle
namjere. Naša riječ izazova mora biti isključivo usmjerena na
pokazivanje nadmoći uskrslog Krista, isto kao što je prorok Ilija
učinio na brdu Karmel.
Ukoliko nas napada bolest, možemo je izazvati ovim
riječima koje veličaju Isusovu žrtvu na križu: “Ja sam ozdravljen/a
na križu Isusovim ranama. Bolesti, izazivam te u tom području,
da vidimo čije je djelovanje jače, tvoje ili sile Isusovog imena.”
Naravno, mi vjerujemo u srcu i govorimo ustima da je
ozdravljenje već ostvareno na križu, a vjera će ga učiniti vidljivim.
Riječ izazova uvijek je dobro spojiti i s drugim elementima riječi
vjere u duhovnom boju. Uvijek trebamo biti osjetljivi na poticaj
Svetog Duha i kretati se u skladu s Njegovim smjernicama.
Prorok je vjerovao u spuštanje vatre s neba kao odgovor na
vjeru i zazivanje Božjeg imena. Kao što smo zaključili i u
prethodnom odlomku, to ne smije biti samo stara bitka koja je
pretvorena u povijesni eksponat i izložena u crkvenom muzeju.
Isusovo ime je postalo naše novo duhovno ime (Jeremija 15:16;
Izaija 43:7) i sila u kojoj djelujemo i govorimo (Kološanima 3:17).
Svaki čin vjere u Isusovom imenu je vatren i toliko moćan da
‘spaljuje žrtvu i isušuje vodu oko nje’.

80
 Slavljenje

“Zbog toga ću te SLAVITI, Gospodine, među pucima

i PJEVATI psalam tvojem imenu.
Veliko spasenje dao si svojem kralju,
svojem pomazaniku si iskazao milost,
Davidu i njegovom potomstvu navijeke.”
(Psalam 18:49,50)

Psalmi su riznica dragocjenih otkrivenja o slavljenju Boga i

utjecaju koje ima na život vjernika. Ono je duhovni čin kojim
izražavamo najdublje poštovanje i ljubav prema Stvoritelju. U
slavljenju sudjeluje cijelo naše biće (duh, duša i tijelo), a oblici su
različiti. Boga slavimo pjesmom, skandiranjem, klicanjem,
pljeskanjem, plesom i skakanjem.
Mi živimo u palom svijetu kojim vlada sotona, a on mrzi i
samu pomisao da iz naših usta izađe riječ koja slavi Boga. To
znači da je duhovni okršaj protiv sila tame neminovan. Slavljenje
nam je otkriveno kao moćno i djelotvorno vjersko oružje. U
njemu se odvija dvosmjeran proces. Mi dajemo Bogu čast, slavu,
hvalu, obožavanje i veličanje, a On u nama proizvodi i jača vjeru,
hrabrost, borbenost i pobjedničko usmjerenje.
U Osamnaestom Psalmu vidimo proročku najavu
iskazivanja milosti i davanja spasenja Davidovom potomstvu.
Psalmist govori o nama, novim ljudima u Kristu. Uistinu, naše
spasenje je veliko. U njemu je sadržano oproštenje grijeha,
uništenje starog čovjeka i stvaranje novog, ozdravljenje,
oslobođenje, uspjeh i Božja naklonost. Sve ono što je đavao kroz
grijeh ukrao, uništio i ubio u našem životu, u Kristu je spašeno i
stavljeno na raspolaganje kroz vjeru.
U Novom savezu je ime Isus ono koje je ljudima dano za
spasenje (Djela 4:12). Značenje Isusovog imena je GOSPODIN
SPAŠAVA, GOSPODIN JE SPASENJE. Spasenje postaje djelotvorno
kroz zazivanje Isusovog imena (Rimljanima 10:13). To znači da
riječ vjere koja izlazi iz naših srca i usta pokreće Božju silu i
81
otvara vrata djelovanju Isusovog imena. Apostol kaže u
dvanaestom stihu “da je Gospodin bogat za sve koji ga ZAZIVAJU”.
Grčka riječ epikaleomai koja je prevedena kao zazvati znači zvati,
obraćati se kome, pozvati se na koga, apelirati. Ova značenja
mogu biti upotrijebljena kroz sve govorne oblike, od uobičajenog
govora, pa sve do skandiranja ili pjevanja.
Zato je David pjevao psalam Gospodinovom imenu. Znao je
što ono znači za njega i potomke. Boj vjere odvija se u zaklonu ili
na otvorenom prostoru. David je iskusio obje razine, a na kojoj
god se nalazio, uvijek se držao ovoga: “BLAGOSLIVLJAT ću
Gospodina u svako doba, njegova će mi HVALA biti svagda na
ustima!” (Psalam 34:1) Crkvena religija je donijela pogrešnu
predodžbu o slavljenju u kontroliranim uvjetima, kad su svi
vjernici skupljeni na jednom mjestu, a stvari su mirne. Međutim,
Božja riječ nas uči o slavljenju u svakom dobu, u mirnim i
nemirnim periodima. U miru je slavljenje između nas i Boga, a u
ratnim uvjetima utječe kao duhovno oružje na đavola i sile tame.
U ovom poglavlju smo učili o štitu vjere koji se oblikuje i
podiže kroz riječ vjere. Pogledajmo kako nas slavljenje štiti od
neprijateljskih napada: “Blagoslovljen Gospodin, jer je čuo GLAS
mojih MOLITAVA! Gospodin je moja snaga i moj štit, u njega se
moje srce pouzdalo i pomoć mi je došla. Zato mi se srce raduje i
PJESMOM ga SLAVIM. Gospodin je snaga njihova, on je tvrđava
spasa svojem pomazaniku.” (Psalam 28:6-8)
U duhovnim stvarima vjere uvijek postoji redoslijed.
Gospodin je naša snaga, štit i tvrđava spasa, ali nešto mora
pokrenuti Njegovo djelovanje. Psalmist kaže da je to glas njegove
molitve. Da bi Bog nešto čuo, uslišao i poslao pomoć, to prvo
mora biti izgovoreno. Traženje pomoći pretpostavlja da smo
ugroženi od strane neprijatelja. Podsjetimo se, goruće strijele
Zloga odapete su na svakoga od nas. Ukoliko nema štita vjere u
kojem će biti ugašene, ili tvrđave spasa u koju se sklanjamo, one
će se nas probiti i ozlijediti. Slavljenje je neka vrsta traženja
pomoći, ali ujedno je i čin zahvalnosti, nakon što Božja pomoć
dođe i budemo zaštićeni od neprijateljskih nasrtaja.

82
 Božji narod vodio je mnoge bitke u Starom savezu, a jedna
od njih daje nam otkrivenje o razarajućem učinku slavljenja na
demonske sile. Gideon je opkolio midjanski tabor zajedno s tri
stotine ljudi. Usporedimo li to s brojem neprijateljskih vojnika
koji su opisani kao skakavci, a njihove deve su bile nebrojene kao
pijesak na morskoj obali, otvoreni sukob protiv nadmoćnog
neprijatelja izgledao je kao samoubilački čin (Suci 7:12).
Vjera ne gleda na neprijateljsku snagu, nego na silu i moć
živog Boga. Nakon što je primio nadnaravnu potvrdu (san i
njegovo tumačenje) da je midjanski tabor predan u njihove ruke,
Gideon je vojnicima dao ovu zapovijed: “Kad zatrubim u rog, ja i
svi koji su sa mnom, tada i vi zasvirajte u rog oko sveg tabora i
VIČITE: ‘Za Jahvu i Gideona!’” (18) U trenutku provedbe Gideonove
zapovijedi došlo je do pomutnje u midjanskim redovima. Njihovi
vojnici počeli su međusobno nasrtati jedni na druge s mačevima,
a potom su se panično razbježali. Iako su izašli na otvoreni
dvoboj protiv Midjanaca, sve je bilo vrlo brzo riješeno.

Za pobjedu je bilo dovoljno zatrubiti u rog i vikati.

To je bila ubitačna kombinacija i zajedničko djelovanje
sastojaka riječi vjere u ratničkom slavljenju.

Abraham je otac naše vjere (Rimljanima 4:12) i uzor koji

smo pozvani slijediti. On je primio Božje obećanje o rođenju sina,
ali postojao je problem. Abraham i Sara bili su u godinama kad je
biologija bila protiv njih i rođenje nasljednika činila nemogućom
misijom. Čak štoviše, Bog je Abrahamu najavio da će postati otac
mnogih naroda i blagoslov po vjeri za svoje potomke. Evanđelje je
Abrahamov blagoslov koji uništava prokletstvo Zakona u nama
koji vjerujemo (Galaćanima 3:6-14).
Ulog je bio velik, a reakcija jednog čovjeka na Božje
obećanje činila je razliku. Boj vjere uvijek je u vezi toga da đavao
koristi naša prirodna osjetila kao oružje protiv vjere u Božju riječ.
Abraham je zasigurno bio kušan da stavi na vagu Božje obećanje i
biološko stanje svojeg i Sarinog tijela. Biologija bi rekla ovako: ’To
je nemoguće Abrahame, ne možete dobiti sina!’ S druge strane,

83
Božja riječ svjedoči sama za sebe da je istinita, a njezina obećanja
predostojna vjere. U Poslanici Rimljanima čitamo “da Abraham
nije promotrio obamrlost svojeg tijela i Sarine utrobe”. (4:19) To je
ključan trenutak duhovnog boja, kad donesemo čvrstu i konačnu
odluku da izvještaj prirodnih osjetila neće oblikovati ono što
vjerujemo i govorimo.
U sljedećem stihu vidimo Abrahamov postupak koji je
temelj vjere: “Nije se kroz nevjeru pokolebao u Božje obećanje,
nego se vjerom ojačao dajući slavu Bogu.” Grčka riječ diakrino koja
je prevedena kao kolebanje znači sumnja, neodlučnost, biti u
stanju razdvojenosti. To je ono što đavao želi ostvariti u našem
životu; kroz nevjeru nas razdvojiti od Božje riječi i tako
onemogućiti dotok Kristove sile u životna područja. Abraham to
nije dopustio! On je jačao svoju vjeru kroz slavljenje Boga,
potpuno uvjeren u Njegovu moć da ispuni ono što je obećao. To
je obrazac koji smo pozvani nasljedovati.

Riječ vjere nas kroz slavljenje jača prije duhovnog boja,

čini nadmoćnim pobjednicima usred njega
i veliča Boga nakon što neprijatelj bude poražen.

Isusova zastupnička žrtva omogućila je da Abrahamov

blagoslov dođe na one koji vjeruju. Vjera je pobjednička duhovna
sila, a upravo je to ono što je Bog obećao Abrahamu: “… tvoji će
potomci zaposjesti dveri svojih neprijatelja.” (Postanak 22:50) Novi
ljudi u Kristu slave Boga i vjerom pobjeđuju u svim bitkama,
čineći da sve što je Krist ostvario na križu i kroz uskrsnuće od
mrtvih postane njihova životna stvarnost.

84
Šesto poglavlje

RIJEČ VJERE
U PROPOVIJEDANJU EVANĐELJA

Stvaranje vjere kod drugih ljudi

“Blizu je tebi riječ,

u tvojim USTIMA i tvojem srcu,
to je RIJEČ VJERE koju mi PROPOVIJEDAMO.”
(Rimljanima 10:8)

Deseto poglavlje Poslanice Rimljanima sadržajno je vezano

za propovijedanje i nastanak vjere koja kroz srce i priznanje usta
postiže spasenje. Lijepo je što smo primili riječ vjere, usvojili
duhovnu tehnologiju i obogatili svoj život s Abrahamovim
blagoslovima. No, postoje ljudi oko nas koji nikad nisu čuli o sili
Isusovog imena i mogućnosti da uđu u Njegovo predivno svjetlo.
Oni ne znaju ništa o oproštenju, ozdravljenju, oslobođenju i
uspjehu. Mnogi od njih misle da su negativna stanja u kojima žive
izraz Božje volje i ‘da tako vjerojatno mora biti’.
Bog nas nije spasio u Kristu samo zato da bi blagoslov došao
u naš život, nego da bi Duh spasenja kroz nas lančano prelazio i
na druge ljude. Uostalom, prisjetimo se što je prethodilo našem
spasenju. Mi smo također u pravom trenutku čuli Božju riječ od
nekoga, ili svjedočili manifestaciji Božje sile (ozdravljenja, čuda i
znakovi) koja je u nama stvorila vjeru.
Upravo zato apostol postavlja niz ’kako će’ pitanja (14,15).
Ljudi bi trebali zazvati Isusovo ime, ali kako će to učiniti bez
vjere? Kako će vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Kako li će čuti
bez propovjednika? Kako li će propovijedati ako nisu poslani?

85
 Postavljena pitanja ujedno su i odgovori. Ljudi prvo moraju
čuti riječ vjere da bi povjerovali. Ukoliko mi iz bilo kojeg razloga
šutimo o obraćenju, oproštenju grijeha, pomirenju s Bogom,
pravednosti po vjeri, stvaranju novog čovjeka, Abrahamovom
blagoslovu u Kristu, ozdravljenju ili oslobođenju, kako će netko
dobiti vjeru da ostvari spomenuto? Apostolsko učenje ne ostavlja
mjesto za bilo kakvu dvojbu. Takva mogućnost ne postoji!.

Riječ vjere uvijek djeluje lančano.

Iz jednog srca i usta prelazi
u srce i usta drugog čovjeka, ili više njih.

Apostol spominje i pitanje poslanja, a ono je vrlo važno za

ostvarenje Božjeg nauma. Slušajući učenja mnogih današnjih
crkava, stječe se dojam da Kristova zapovijed glasi ‘Molite za
probuđenje!’ Međutim, Krist, apostoli i drugi zabilježeni vjernici
nikad nisu naučavali ili prakticirali takvu vrstu molitve. Gospodin
Isus je u zemaljskoj službi propovijedao riječ vjere. Učio je ljude o
Božjem kraljevstvu i očitovao autoritet i silu svojih riječi kroz
ozdravljenja, oslobođenja, čudesa i znakove. Svi ljudi koji su
vjerom reagirali na propovijedanu riječ, primili su blagoslov.
Mi smo primili isti Duh vjere koji je djelovao u Isusovoj
propovjedničkoj službi, tako da je samo po sebi razumljivo da se
naše propovijedanje ne može razlikovati od Njegovog. Isti Duh
čini ista djela! U suprotnom, nemojmo se zavaravati, na djelu je
drugi duh. Pogledajmo Isusovu zapovijed: “Zato idite i učinite sve
narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca, Sina i Duha
Svetoga! Učite ih da izvršavaju sve što sam vam zapovijedio! Ja sam
s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28:19,20) U
sljedećem odlomku pridodat ćemo i propovjedničku zapovijed iz
Markovog evanđelja.

86
 Autoritet nad silama tame

“Eto, dajem vam autoritet

da gazite po zmijama, štipavcima
i po svoj neprijateljskoj sili,
te vam ništa neće nauditi.”
(Luka 10:19)

Vrijeme u kojem živimo obilježeno je gubitkom vizije i

temeljne spoznaje o propovjedničkoj službi. Anemična crkvena
religija svela je propovijedanje na suhoparno iznošenje činjenica o
Isusovoj žrtvi na križu i uskrsnuću od mrtvih. Nažalost, čak je i
poruka križa i praznog groba osakaćena prešućivanjem svih
spasiteljskih intervencija izvedenih za dobrobit ljudskog roda.
Bolesnici priđu onome što bi trebala biti Crkva živog Boga,
a tamo im se kaže otprilike ovako: “Bolesni ste? Žao nam je,
suosjećamo s vama. Nažalost, vrijeme kad je Bog liječio ljude na
zemlji je odavno prošlo!” Zarobljenici koji su opsjednuti zlim
duhovima očajnički traže pomoć, ali u crkvama čuju ovo: “Žao
nam je, ali došli ste na krivu adresu. Ono što trebate je
psihijatrijsko liječenje. Javite se u bolnicu i tamo će vam dati
tablete i druge medikamente koji će vam možda malo pomoći.”
Kakve duhovne veze imaju takvi i slični odgovori s gore
navedenim Isusovim riječima? On nam je dao autoritet da gazimo
zmije, štipavce i svu neprijateljsku silu. Grčka riječ exousia koja je
prevedena kao autoritet znači vlast, usmjereni utjecaj,
nadnaravna sila, sposobnost djelovanja, moć. Zar novi ljudi u
Kristu, oni koji hodaju vjerom u svim spomenutim značenjima,
nemaju ništa bolje za ponuditi nevoljnicima iz svijeta? Jesu li to
riječi vjere o kojima Pavao uči u Poslanici Rimljanima?
Zli duhovi haraju ljudskim životima, a najbolje što se
njihovim žrtvama može ponuditi je odlazak u psihijatrijsku
bolnicu i uzimanje tableta? Zar nam Isus nije dao autoritet da
gazimo sile zla? Grčka riječ pateo znači zdrobiti, smrviti, zgnječiti,
baciti pod noge i uništiti.
87
 Isusova zapovijed iz Markovog evanđelja otkriva nam od
čega se sastoji propovijedanje: “Idite po cijelom svijetu i
PROPOVIJEDAJTE Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude
vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će
se. Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: u moje ime će
izgoniti zle duhove, GOVORIT će novim jezicima, zmije će uzimati
rukama, ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi, na bolesnike
će stavljati ruke i oni će ozdravljati.” (16:15-18)
Pogledajmo ovaj popis! Zar bi nam Isus zapovijedio da
činimo sve spomenuto, a uskratio nam silu i autoritet? Ovo
moramo primijetiti; nadnaravni znakovi prate one koji vjeruju u
Isusovo ime. Duhovna tehnologija koju smo upoznali u
prethodnim poglavljima djeluje na istim zakonskim osnovama i u
propovijedanju Evanđelja. Jedina je razlika što u ovom području
riječ vjere kroz nas djeluje u životima drugih ljudi.
Vjernik se uvijek pokreće u smjeru koji mu Božja riječ
pokazuje. U idućim odlomcima vidjet ćemo uistinu zapanjujuće
primjere u djelotvornoj primjeni riječi vjere. Ukoliko ne može
nikako drugačije, đavao će pristati čak i na minimalizaciju Božje
volje i ograničiti primjenu autoriteta na Isusovu zemaljsku službu
i Knjigu Djela. Podrazumijeva se, to bi onda značilo da je na
djelovanje u autoritetu odavno stavljena točka.

Ukoliko je sila Isusovog imena bila nadmoćnija

od svih demonskih sila u prvom stoljeću,
onda je i danas jednak omjer moći i snage.

Mi ne smijemo pristati na stavljanje točke u primjeni

autoriteta. Poglavlje propovijedanja Evanđelja nije još popunjeno,
a koliko će u njemu biti ispisanih priča ovisi o nama. Bog je u
području vjere ostavio neograničeni prostor za djelovanje, a ovo je
temelj: “Zaista, zaista, KAŽEM vam, tko vjeruje u mene i on će činiti
djela koja ja činim. Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što
god ZAMOLITE u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.
Što god ne ZAMOLITE u moje ime, ja ću to učiniti.” (Ivan 14:12-14)

88
 Ozdravljanje bolesnika

“On je RIJEČJU istjerao duhove

i izliječio sve bolesnike.”
(Matej 8:16)

Proučavajući Isusova djelovanja u zemaljskoj službi, uvijek

se suočavamo s primjenom duhovne tehnologije. Kao što je Matej
zaključio, Isus je riječima izgonio zle duhove i liječio bolesnike.
Mnoge bolesti izazvane su demonskim utjecajem, tako da je
liječenje ponekad povezano s njihovim izgonom. U svakom
slučaju, Isus je u propovjedničkoj službi vjerovao i govorio, a
Božja sila se pokretala i liječila ljude. U izvještajima ćemo vidjeti
da su i bolesnici djelovali u riječi vjere i bivali ozdravljeni.
Isusova zemaljska služba bila je utemeljena na
proročanstvima iz vremena Starog saveza. U evanđeljima često
pročitamo komentar ‘da se nešto ispunilo kako je pisano’. Jedno
od njih odnosilo se na Isusovu zastupničku žrtvu na križu.
Evanđelist je ovako povezao ono što se događalo u zemaljskoj
službi i proročku riječ: “Tako se ispunila RIJEČ proroka Izaije: ‘On
je uzeo naše slabosti i ponio naše bolesti’.” (17) Duh Sveti je kroz
prorokova usta odaslao riječ o Isusovom djelu na križu, a
ispunjenje se dogodilo čak i prije samog čina raspeća.
Osmo poglavlje Matejevog evanđelja prava je riznica
otkrivenja. Slučaj gubavca koji je prišao Isusu otkriva nam Božju
volju i primjenu duhovne tehnologije. Nesretnik nije bio siguran
što Bog želi učiniti u vezi njegove bolesti i zato je svoju nutarnju
nesigurnost izrazio ovim riječima: “Gospodine, ako hoćeš, možeš
me ozdraviti.” (2) Možemo razumjeti zašto je tako pristupio. Nije
imao otkrivenje, živio je u izolaciji i bio nadasve iskren. Već je i
samim činom prilaska Sinu Božjem pokazao da ima mjeru
pozitivnog iščekivanja i htijenje da sazna istinu.
Na iskreno pitanje, Isus mu je dao isti takav odgovor:
“Hoću. Ozdravi!” (3) Samo dvije riječi, a otkrivaju tako puno. Riječ
‘hoću’ pokazala je gubavcu i svima nama Božju volju u vezi
89
ozdravljenja. Gubavac je morao pitati Isusa u vezi Božje volje, ali
mi danas više ne moramo. Duh Sveti nam je kroz njegov primjer
otkrio što Bog želi. Riječ ‘ozdravi’ pokazala je prelazak s
otkrivenja Božje volje na njezinu provedbu. Nakon što je Isus
izgovorio ozdravljenje u bolesnika, u nastavku stiha čitamo “da je
odmah bila izliječena njegova guba”.
Isus je primijenio duhovnu tehnologiju. Riječima je
bolesniku otkrio Božju volju, a odmah nakon toga je izgovorio
rezultat (u ovom slučaju ozdravljenje) u njegov život. Ovo je
također važno primijetiti. Riječ vjere koja je izašla iz Isusovih usta
trenutno je uništila gubu na bolesnikovom tijelu. Autoritet koji je
djelovao kroz Isusa pokazao se nadmoćnijim od bolesti.
U osmom poglavlju pronalazimo primjer vjere koji je Isus
proglasio najvećim u Izraelu. Rimski centurion je imao bolesnog
slugu i požalio se Isusu na njegovo stanje. On se odmah ponudio
da dođe u njegovu kuću i ozdravi ga (7). Ovo je nešto što moramo
vidjeti u duhu. Isus je govorio samo ono što je bila Božja volja, a u
ovom slučaju trenutno se ponudio da dođe na lice mjesta i pruži
pomoć bolesniku. Ljudi kažu “Zašto Bog ne dođe i pomogne nam
u nevolji?” ali On uvijek nudi svoj dolazak i pomoć. Pitanje koje
treba biti iskreno postavljeno i još iskrenije odgovoreno je ovo:
“Zovemo li vjerom Boga u svoju nevolju?”
Nakon što je dobio Isusovu potvrdu, centurion je rekao
nešto što bi većini ljudi na prvi pogled izgledalo neshvatljivo:
“Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov, nego samo RECI
RIJEČ i moj će sluga ozdraviti.” (8) Profesionalni vojnik je jako
dobro znao kako funkcionira autoritet i tko je na vrhu
zapovjednog lanca. Ono što je očekivao da će se dogoditi s
bolesnim slugom, usporedio je sa svojim vojnicima koji slušaju
njegove zapovijedi (9). Centurion je čvrsto vjerovao da se niže
rangirane duhovne sile moraju pokoriti onome što Isus kaže.
Isus se za vrijeme zemaljske službe naslušao svakojakih
ljudskih komentara i mišljenja. Najčešće su to bile riječi nevjere,
neznanja, sumnje, kriticizma, osporavanja, omalovažavanja i
vrijeđanja. Tako su u pravilu govorili religioznih ljudi, a ponekad
su ga negativnim riječima i djelima naljutili i Njegovi učenici.
90
 Zato su centurionove riječi izazvale posebnu emociju u
Isusu: “Kad je to čuo Isus, zadivio se i REKAO onima koji su išli za
njim: ‘Zaista, KAŽEM vam, toliku vjeru nisam našao ni u koga u
Izraelu’.” (10) Možda nam se čini pretjeranim da nečije riječi vjere
mogu zadiviti Isusa. Međutim, ono što je Matej napisao po Duhu
Svetom nedvojbeno to dokazuje. Ta spoznaja bi u nama trebala
proizvesti veliku motivaciju.
Isus je slučaj bolesnog sluge zaključio ovim riječima: “Idi!
Neka ti bude kako si vjerovao! I njegov sluga je ozdravio u isti
čas.” (13) Grčka riječ ginomai koja je prevedena kao neka ti bude
znači postati, biti proizveden, dogoditi se, ostvariti se, imati,
primiti, posjedovati. Zašto je centurionov sluga ozdravio, a neki
ljudi nisu? Isus je imao autoritet u svim slučajevima, ali pristup
potrebitih je bio drugačiji. Centurion je pokrenuo svoju vjeru i
govorio je riječi vjere o autoritetu koje su oduševile Kristovo srce.
Njegov sluga nije ozdravio samo zato što je Isus imao autoritet,
nego zato što ga je vjerom pokrenuo.
Pogledajmo primjer Petrove punice iz istog poglavlja. Isus je
ušao u njegovu kuću i tamo zatekao ženu koju je groznica
prikovala za krevet. Evanđelist je zabilježio da je Isus bolesnu
ženu primio za ruku i groznica ju je odmah ostavila (14,15). U
Lukinom izvještaju čitamo “da se on prignuo nad nju i
ZAPOVIJEDIO groznici, a ona je ostavila ženu”. (4:39) Grčka riječ
epitimao koja je prevedena kao zapovjediti znači narediti, izgrditi,
koriti, osuđivati, upozoriti.
To je klasik primjene duhovne tehnologije. Isus je u
zapovjednom tonu govorio groznici. Obratio joj se kao da govori
osobi. Prisjetimo se, On je riječima prokleo smokvino drvo i ono
se ubrzo osušilo, a u ovom slučaju groznica se morala trenutno
povući s bolesne žene. Nije postojala ni najmanja mogućnost da
riječ vjere koja je izašla kroz Isusova usta ne ostvari ozdravljenje.
Autoritet podrazumijeva da postoji jača i slabija suprotstavljena
strana. Više je nego očigledno da u ovom slučaju, kao i svima
ostalima, Krist govori s položaja autoriteta i moći, a sile sotoninog
kraljevstva mu se podlažu.

91
 Statistika nam otkriva da je otprilike 75% bolesnika u
Isusovoj zemaljskoj službi ozdravilo kroz osobnu vjeru. To znači
da su riječima ili djelima pozitivno reagirali na Isusovu objavu da
je pomazan Duhom Svetim (Luka 4:18,19). Kao što smo naučili u
prvom poglavlju, smrt i život su u vlasti jezika. Nije svejedno što
govorimo u vezi svojeg zdravlja. Riječima se možemo razboljeti,
ili zapečatiti svoje loše zdravstveno stanje. S druge strane, riječi
nas mogu odvesti u zdravlje zato što imaju moć da to učine.
U petom poglavlju Markovog evanđelja opisan je slučaj
žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Evanđelist
kaže da je puno pretrpjela od liječnika i potrošila cijelo imanje na
liječenje. Njezino stanje se pogoršavalo i nije bilo naznake da će
doći do željenog preokreta. Međutim, kad je sve već izgledalo
beznadno, u priču je na mala vrata ušetala riječ vjere.
Vjera dolazi od slušanja Kristove riječi (Rimljanima 10:17), a
upravo se to dogodilo ovoj ženi. U dvadeset sedmom stihu čitamo
“da je čula što se GOVORI o Isusu”. To je ono što se treba dogoditi,
da čujemo riječi koje Isusa prikazuju u spasiteljskom svjetlu i
stvaraju vjeru. Podrazumijeva se, mi o Isusu možemo čuti i loše
riječi, negativne i iskrivljene, a one neće stvoriti vjeru. Kod ove
žene to nije bio slučaj, a to sa sigurnošću možemo zaključiti po
njezinom djelovanju. U nastavku stiha saznajemo “da je došla
straga među narod i dotakla se njegovog ogrtača”.
Ona je slušala izvještaje ljudi koji su svjedočili
ozdravljenjima i oslobođenjima, ili su osobno iskusili Božju
milost. Sadržaj tih riječi je ulazio u njezine misli i srce i vjera se
počela stvarati. Nemojmo to zanemariti, odluka da uđe u
mnoštvo bila je za nju rizična. Žena koja je imala krvarenje nije
smjela među ljude. Unatoč svemu, ona je povjerovala da je Isus
Ozdravitelj i pokrenula se prema Njemu. Vjera to uvijek čini,
približava nas Isusu bez obzira na nepovoljne okolnosti.
Ono što se događalo u njezinoj nutrini počelo je djelovati i
kroz usta. U dvadeset osmom stihu čitamo ovo: “GOVORILA je u
sebi: ‘Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!’” Ova
žena je prvo čula što se govori o Isusu, a onda je i sama počela

92
govoriti. Pogledajmo smjer njezinih riječi. Vjera je u njoj stvorila
sigurnost i bez sumnje u srcu počela je govoriti ’Ozdravit ću!’ Ono
što je vjerom govorila, dogodilo se neposredno nakon što su
njezine riječi izašle kroz usta. Ovo je bio konačan ishod: “Odmah
joj je prestala teći krv, a ona je na svom tijelu osjetila da je
ozdravila od bolesti.” (29)

Mislimo li još uvijek da naše riječi nemaju moć?

Žena je dvanaest godina bolovala od krvarenja,
a riječ vjere je u sekundi prekinula crni niz
i uvela je u područje zdravlja.

U desetom poglavlju Markovog evanđelja opisan je slučaj

slijepog prosjaka Bartimeja. Okolnosti u kojima je susreo Isusa
nisu bile povoljne. Sljepoća mu je drastično ograničavala kretanje
i privređivanje, tako da je prosjačenjem morao zarađivati za život.
Đavao je iznad njegovog života masnim slovima ispisao ’Ti si
beznadan slučaj!’ ali u Isusovoj zemaljskoj službi su mnogi slični
natpisi bili izbrisani i zamijenjeni Božjom porukom.
Bartimej je u mnogočemu bio oskudan, ali želju za
promjenom je imao u velikoj mjeri. U ključnom trenutku ona je
eksplodirala na ovaj način: “Čim je čuo da je to Isus Nazarećanin,
počeo je VIKATI: ’Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’” (47) Bila je to
radikalna primjena duhovne tehnologije i kao takva je trenutno
izazvala protivljenje: “Mnogi su ga RIJEČIMA zaustavljali da ŠUTI,
ali on je još jače VIKAO: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’” (48)
Đavao nije imao problem s Bartimejem koji je bio ponižen i
beznadan. Nitko nije reagirao kad je riječi upotrebljavao za
prosjačenje, moljakanje i općenito prizemljeno funkcioniranje. To
je svima bilo prihvatljivo i podrazumijevajuće. Međutim, sve se
promijenilo kad su riječi vjere u obliku vikanja izašle na njegova
usta i počele zazivati smilovanje Davidovog Sina. Odjednom su se
oko njega pojavile riječi mnogih ljudi koje su ga zaustavljale i
ušutkivale. To je ono što se uvijek događa. Neprijatelj je pokušao
zatvoriti usta čovjeka koji zaziva Isusa da ga spasi. Sve što se tiče
spasenja je u vezi riječi koje se izgovaraju i čine razliku.

93
 Bartimej je veliki primjer vjere zato što je u teškim
okolnostima izdržao pritisak neprijateljske duhovne tehnologije.
On je mnogobrojne riječi zaustavljanja i ušutkivanja neutralizirao
upornom primjenom riječi vjere: “… ali on je još jače VIKAO”.
Njegova vika je promijenila atmosferu i donijela prevagu u
cijelom slučaju. On je na taj način privukao Isusovu pozornost,
dobio poziv da mu pristupi i primio vid na temelju iskazane vjere.
Pogledajmo dva primjera iz djelovanja Crkve. Kao što smo
vidjeli u odlomku ’Autoritet nad silama tame’, Isus je moć
liječenja i izgona zlih duhova prenio na svoje Tijelo. Knjiga Djela
nam svjedoči da su prvi kršćani djelotvorno koristili primljeni
autoritet. U trećem poglavlju opisan je slučaj ozdravljenja hromog
prosjaka pred vratima Krasna u Jeruzalemu. Petar i Ivan su
namjeravali ući u hram, a prosjak ih je zamolio da mu daju
milostinju. Nakon toga se odigralo čudo koje je duhovno
uzdrmalo Jeruzalem i pokrenulo mnoge promjene.
Petar je prosjaku rekao da pogleda u njih, a on je očekivao
da će mu dati milostinju. Međutim, stvari su otišle u smjeru koji
su odredile ove apostolove riječi vjere: “Ja nemam ni srebro ni
zlato, ali što imam, to ti dajem: u ime Isusa Krista iz Nazareta,
ustani i hodaj!” (6) Petar je imao autoritet Isusovog imena i bio je
spreman dati sve što ono sadrži. U prosjakovom slučaju to je bilo
ozdravljenje. Vjera se pokreće kroz izgovorene riječi, a njihov
sadržaj bio je suprotan prosjakovom stanju. On je bio hrom od
rođenja i zato je čuo ’ustani i hodaj’.
Apostol je u Duhu vjere iskoristio i svoje ruke. S njima je
djelovao sukladno riječima vjere koje je prethodno izgovorio:
“Ujedno ga je uhvatio za desnu ruku te ga je podigao, a njemu su
odmah očvrsnula stopala i gležnjevi, pa je skočio, stao i počeo
hodati, poskakujući i slaveći Boga.” (7) Ozdravljenje je izvedeno
kroz dar Duha Svetoga, tako da je Bog djelovao isključivo kroz
apostolovu vjeru. Prosjak je u ovom slučaju bio promatrač i
primatelj Božje milosti. Nakon izgovaranja ozdravljenja u
prosjakov život, Petar je i rukama pripomogao da stopala i
gležnjevi očvrsnu.

94
 Ozdravljenje koje se dogodilo u Listri ima dodirnih točaka s
prethodnim slučajem. Bolesnik je bio hrom od rođenja i došao je
u dodir s apostolom. Za razliku od ozdravljenja u Jeruzalemu,
ovdje je Bog djelovao kroz vjeru oba sudionika. To znači da je ona
prvo morala nastati u životu potrebitog čovjeka. Evo kako se to
odigralo: “Dok je Pavao GOVORIO, ovaj ga je slušao …” (Djela 14:9)
Nikad ne možemo prenaglasiti značaj propovijedanja Božje riječi.
Hromi čovjek imao je priliku slušati apostola Pavla, a to je bilo
nešto najbolje što mu se moglo dogoditi.
Pavao je djelovao u Duhu vjere, a to znači da je vjerovao i
govorio. Vjerovao je u uskrslog Krista i moć poruke Evanđelja
koju je prenosio ljudima. Ne možemo na temelju izvještaja
zaključiti o čemu je apostol propovijedao, ali očito je bolesnik
upijao svaku riječ. U nastavku devetog stiha saznajemo “da je
Pavao upro pogled u njega i opazio da ima vjeru za ozdravljenje”.
Vjera je duhovna sila, a njezin utjecaj primjetan je na ljudskom
tijelu, posebno očima. One su predvorje duše i nepogrešiv
pokazatelj onoga što se odigrava u nutrini.

Imati vjeru je ključan sastojak za početak

i uspješan završetak Božjeg djelovanja u ljudskom životu.

Apostol je to jako dobro znao i ništa nije poduzimao sve do

trenutka kad je uočio prisutnost vjere. Njegov primarni cilj bio je
kroz propovijedanje izgraditi bolesnikovu vjeru. Danas je
tendencija da se sve obavi što brže, bez prethodne pripreme.
Međutim, duhovni rezultati se ne mogu požurivati, ili ostvariti
izvan zakonitosti u kojima djeluje vjera. Poučavanje bolesnika o
božanskom ozdravljenju ključan je sastojak uspjeha. Jednom kad
se kroz slušanje Božje riječi u njihovim srcima stvori vjera, vrata
za blagoslovljeno djelovanje širom su otvorena.
Nakon što je dobio sigurnost da bolesnik ima vjeru za
ozdravljenje, Pavao je ovako primijenio duhovnu tehnologiju: “…
REKAO mu je JAKIM GLASOM: ’Uspravi se na noge!’ On je skočio i
prohodao.” (10) Grčka riječ megas koja je prevedena kao jak znači
glasan, bučan, žestok, oštar, strastven, neočekivan, iznenađujući.

95
Riječ phone koja je prevedena kao glas znači galama, vika, usklik,
povik, glasna ili svečana objava, proglas.
Spajanje propovjednikove i bolesnikove vjere ostvarilo je
čudesan rezultat. U ovom slučaju bolesnik nije govorio, nego je
najteži dio obavio apostol. Sukladno Isusovom učenju iz Marka
11:22-24 i primljenom autoritetu za propovijedanje Evanđelja,
Pavao je izgovorenim riječima podigao bolesnika na noge, a on je
trenutno ozdravio. Čovjek koji je imao paralizirane noge iznenada
je skočio i prohodao. Sila Svetog Duha uvijek djeluje kroz riječi
vjere. One imaju moć stvaranja rezultata koji su potpuno suprotni
prethodnom stanju. Apostol je učinio upravo to, izgovorio je
ustajanje na noge u životnu situaciju čovjeka koji to prirodnim
putem nikako nije mogao. Vjerom je sve moguće!

Isus Krist isti je jučer, danas i zauvijek će biti isti!

To znači da je ista i vjera koju proizvodi u nama, kao i

mogućnosti u djelovanju. Riječi vjere koje su djelovale kroz Isusa,
Pavla ili bilo kojeg drugog zabilježenog vjernika, jednako i danas
djeluju kroz nas. Mi imamo isti Duh vjere kao i oni! To znači da
svaki put kad nam se otvore vrata, možemo vjerovati i govoriti
zdravlje u život ljudi koji su bolesni i trpe posljedice vladavine
kraljevstva zla. Svako ozdravljenje je slikovita propovijed, tako da
može stvoriti vjeru i u drugim ljudima koji su u potrebi. Samo
jedna riječ vjere može pokrenuti duhovnu lavinu koju zle sile
neće moći zaustaviti.

96
 Istjerivanje zlih duhova

“A Pavla je to ogorčilo, okrenuo se i REKAO duhu:

‘ZAPOVIJEDAM ti u ime Isusa Krista da izađeš iz nje!’
U isti čas je duh izašao.”
(Djela 16:18)

Istjerivanje zlih duhova bilo je prepoznatljivo djelovanje u

Isusovoj zemaljskoj službi i Crkvi prikazanoj u Knjizi Djela.
Ljudske nauke koje su vremenom prodrle postupno su gurale u
stranu nadnaravni sastojak kršćanske vjere. Danas je nažalost
stanje takvo da je vjerovanje u postojanje duhovnog svijeta koji
utječe na vidljivi dovedeno u rang krivovjerja, ili u najmanju ruku
sumnjivog fanatizma povezanog s karizmatskim pokretom.
Zato se moramo vratiti na izvor vjere, pisanu Božju riječ.
Ona nam svjedoči da propovijedanje Evanđelja uključuje i
istjerivanje zlih duhova. Isus je svojim učenicima već za vrijeme
zemaljske službe zapovjedio “da na svom putu izgone zle duhove”.
(Matej 10:8) Oni su to činili, a nova zapovijed izrečena je nakon
križa i uskrsnuća. U njoj je naglasak stavljen na vjeru u Isusovo
ime, a jedan od pratećih znakova propovijedanja Evanđelja je
izgon zlih duhova (Marko 16:17).
U četvrtom poglavlju Lukinog evanđelja opisan je slučaj
izgona zlog duha iz opsjednutog čovjeka u kafarnaumskoj
sinagogi. Isus je tamo poučavao u subotu, a u trideset drugom
stihu saznajemo “da su se ljudi oduševili njegovom naukom, jer mu
je RIJEČ imala autoritet”. Grčka riječ exousia (autoritet) znači
vlast, autoritet, usmjereni utjecaj, nadnaravna sila, sposobnost
djelovanja, moć. Evanđelist Matej kaže “da je mnoštvo naroda bilo
zaneseno njegovom naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima
autoritet, a ne kao njihovi književnici”. (7:28,29)
Exousia sastojak u Isusovim riječima činio je razliku u
odnosu na ono što su književnicu govorili. Ljudi su to uočili i
oduševili se. Prvi puta čuli su poruku koja ima nadnaravnu silu i
djelotvornu moć promjene u njihovim životima. Ubrzo su nakon
97
slušanja vidjeli i očitovanje autoriteta Isusovih riječi. Dramatičniji
primjer za takvo što nisu mogli poželjeti, a kafarnaumska
sinagoga postala je poprište duhovnog obračuna.
Zli duh koji je držao u ropstvu opsjednutog čovjeka
uznemirio se zbog Isusove prisutnosti u sinagogi. Pomazanje koje
je djelovalo kroz Isusa nagovijestilo je nezaustavljivu promjenu, a
to je nešto što đavao najviše mrzi i uvijek nastoji spriječiti.
Nesretni čovjek vjerojatno je godinama dolazio u sinagogu, ali
demonske sile nisu pokazivale uznemirenost. Ovaj put bilo je
drugačije i zao duh je jakim glasom ovako progovorio: “Ha, što
hoćeš od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas upropastiš?
Znam tko si: Svetac Božji.” (34)
Zao duh je otvoreno pokazao da prepoznaje Krista i boji se
Njegove moći uništenja, a nakon ovih riječi zadrhtao je još i više:
“A Isus mu je ZAPRIJETIO i REKAO: ’Umukni i izađi iz njega!’” (35)
Grčka riječ epitimao koja je prevedena kao zaprijetio znači
zapovijedati, upozoriti, opomenuti, koriti, presuditi. Riječ lego
(rekao) znači govoriti s poštovanjem, slomiti tišinu, razlijegati se,
objavljivati. Uviđamo li stvarni odnos snaga u duhovnom svijetu
nakon što ovo pročitamo? Đavao se trudi stvoriti dojam
ravnopravnosti, ali očigledno je kako stvari stoje.
Isus je govorio prijeteći i nadmoćno, svjestan da je jači od
demona. Nije postojala mogućnost čak ni za minimalni verbalni
otpor, a kamoli ulazak u otvoreni sukob. Pogledajmo što se
dogodilo nakon Isusovih riječi: “Zli duh ga je oborio pred svima i
izašao iz njega, a ništa mu nije naudio.” (35) Riječi vjere koje su
izašle iz Isusovih usta natjerale su zlog duha na povlačenje iz
svoje ljudske žrtve. Pritom mu nije smio nauditi na bilo koji
način, iako ga je oborio pred mnogim svjedocima.
Na početku izvještaja ljudi su se oduševili Isusovom
naukom zato što mu je riječ imala autoritet. Pogledajmo kako su
reagirali na kraju izvještaja: “Njih sve je obuzeo strah, te su govorili
jedan drugome: ‘Kakva riječ, jer s autoritetom i silom zapovijeda
nečistim duhovima, a oni izlaze?’” (36) Primjećujemo da je
autoritetu (exousia) pridodana i sila (dynamis), grčka riječ koja
znači sposobnost, energija, smisao, sredstvo i čudesna sila.
98
 U devetom poglavlju Markovog evanđelja opisan je slučaj
dječaka koji je najvjerojatnije bolovao od epilepsije. Njegov otac
se za pomoć prvo obratio Isusovim učenicima, ali oni nisu uspjeli
istjerati zlog duha. Nakon toga je izravno potražio pomoć od
Isusa, ali s prevladavajućim stavom nesigurnosti u pogledu
Njegovih mogućnosti: “Pa, ako što možeš, pomogni nam - smiluj
nam se!” (22) Gospodin nije ravnodušan u pogledu riječi koje
izlaze iz naših srca, a pogotovo kad su u pitanju one iz tzv. ‘ako’
kategorije. One su u pravilu odraz nevjere.
Nakon što je s ocem riješio nedoumice u pogledu svojih
mogućnosti, Isus je odlučno krenuo u obračun sa zlim duhom
koji je opsjeo dječaka. To je ovako izgledalo: “Kad je Isus vidio da
sve više naroda prilazi, ZAPRIJETIO je nečistom duhu i REKAO:
‘Nijemi i gluhi duše, ja ti ZAPOVIJEDAM, izađi iz njega i više ne
ulazi u njega!’” (25) Ovdje se također pojavljuju već prije
spomenute dvije grčke riječi epitimao (zaprijetio) i lego (rekao).

Pomazanje postaje djelotvorno

kroz izgovaranje riječi vjere!

Isus je zaprijetio zlom duhu i zapovjedio mu da izađe. U tim

riječima se autoritet spojio sa Božjom silom, tako da nije postojala
ni najmanja mogućnost da zao duh ostane u dječaku. Evanđelist
je ovako opisao dječakovo oslobođenje: “On je zavikao, silno
stresao dječaka, te je izašao iz njega. Dječak je ostao kao mrtav,
tako da su mnogi GOVORILI: ’Umro je!’ Ali ga je Isus uhvatio za
ruku, te ga podigao, a on je ustao stojeći.” (26,27)
Ne može se prenaglasiti koliko su riječi moćne i
autoritativne. Mnogi ljudi misle o sebi da su mali, bespomoćni i
neugledni, tako da već u začetku odbacuju mogućnost da njihove
riječi mogu promijeniti tešku okolnost koja ih pritišće. Zato je
važno da čitamo Evanđelja i uočimo ljude s kojima se možemo
poistovjetiti. Samo je dvoje ljudi u Isusovoj zemaljskoj službi
primilo pohvalu za imanje velike vjere. Saznali smo o vjeri
rimskog centuriona koji je zadivio Isusa svojim razumijevanjem
djelovanja duhovnog autoriteta Božje riječi.

99
 Pogledajmo izvještaj o drugoj osobi čiju je vjeru Isus
proglasio velikom. U petnaestom poglavlju Matejevog evanđelja
čitamo: “Isus je izašao odande i krenuo u tirsku i sidonsku okolicu.
Najedanput je, žena Kananejka, koja je iz tog kraja, POVIKALA:
’Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kćer mi vrlo muči zli
duh!’” (22) Ova žena je znala što hoće i kome mora pristupiti da
to dobije. Krenula je silovito, upotrebljavajući duhovnu
tehnologiju. Povišenim glasom molila je za Božje smilovanje.
Međutim, Isus joj nije uputio ni jednu riječ. Učenici su ga
nagovarali da joj pomogne zato što je i dalje hodala za njima i
vikala. Bila je to vrlo neobična situacija. Netko bi možda pomislio
da je Isus u ovom slučaju bio bezosjećajan, ali On je jako dobro
znao što i zašto čini. Prvo je učenicima objasnio da je poslan samo
izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je i ženi ukazao da
nije pošteno uzeti dječji kruh i baciti ga psićima. U ovom
slikovitom prikazu, djeca su Židovi, a psići pogani. Bog je prvo
namjeravao namiriti svoj izabrani narod, a potom se kroz
propovijedanje Evanđelja ispružiti prema poganima.
Podrazumijeva se da je Isus govorio u okviru Božje volje, ali
odbijanje ove žene nije bila opcija. On je samo čekao da izvuče
ono najbolje iz nje, a upravo se to i dogodilo. Mnogi ljudi bi
vjerojatno odustali nakon prividno obeshrabrujućih riječi, ali
Kanajeka je bila od onih koji će iščupati Božju milost pod svaku
cijenu. Naposljetku je rekla nešto što je “razoružalo” čak i Isusa:
“Jest, Gospodine! - nadoda ona - jer i psići jedu mrvice što padaju sa
stola njihovih gospodara.” (27)
Ovo je bio jedini mogući rasplet: “Tada joj, ODGOVORIVŠI,
Isus REČE: ‘O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako hoćeš!’ I
njezina kći je bila iscijeljena od onoga časa.” (28) Kananejka je
govorila riječi vjere nepokolebljivo. Vikala je, zazivala Isusa,
molila milost za svoju kćer i pristala na mrvice koje padaju sa
stola. Moramo shvatiti koliko je Bogu važno ono što govorimo.
Isus nije fizički otišao do njezine kćeri i istjerao iz nje zlog duha.
Na temelju majčinih riječi vjere pristao je djelovati u slučaju
njezine kćeri i ona je trenutno bila oslobođena.

100
 Isusovo istjerivanje zlih duhova iz ljudi i vjera onih koji su
mu zbog toga pristupili nije priča iz davnine. Naravno, ona to
može postati ukoliko se priklonimo religioznim učenjima koja će
nam sugerirati “da je to bilo samo za ono vrijeme”. Naš najveći
problem je smještanje Božjeg djelovanja u krivo vrijeme. Ono što
se dogodilo u prošlosti i zabilježeno je u Pismu predstavlja temelj
i smjernicu za naše današnje djelovanje u službi oslobođenja.
Istjerivanje zlih duhova pitanje je poziva i vjere. Pogledajmo
što je Isus zapovjedio učenicima u desetom poglavlju Matejevog
evanđelja: “Na svom putu PROPOVIJEDAJTE: blizu je kraljevstvo
nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce,
izgonite zle duhove! Besplatno ste primili, besplatno i dajte!” (7)
Kršćanski život nije samo u vezi toga da mi budemo
blagoslovljeni. Pogledajmo popis zapovijedi koje trebamo činiti u
propovjedničkoj službi i zapazimo ono što Isus kaže na kraju.
Besplatno ste primili i zato besplatno dajte drugima.
Neki od nas smo također bili bolesni i zarobljeni zlim
duhovima. Milošću po vjeri primili smo spasenje od svih zala i
sada živimo dostojno ljudskog bića. Kroz propovijedanje mi
zapravo dajemo drugima ono što smo i sami primili. Petar je
hromom čovjeku rekao da mu daje ono što ima i nakon toga ga je
kroz vjeru u Isusovo ime čudesno ozdravio i podigao na noge.
Apostol nije samo znao o imenu koje je iznad svih drugih imena.
On je imao duboko osvjedočenje o tome da je Isusovo ime njegov
duhovni identitet i neograničeni potencijal djelovanja.
Svako propovjedničko djelovanje Božjih ljudi prožeto je
primljenim autoritetom. Pogledajmo što Gospodin Isus kaže u
desetom poglavlju Lukinog evanđelja: “Evo, dajem vam autoritet
da gazite po zmijama i štipavcima i nad svom neprijateljskom
silom, tako da vam ništa neće moći nauditi.” (19) Grčka riječ
exousia (autoritet) već je spomenuta i opisana u knjizi.
Pogledajmo značenje riječi pateo koja je prevedena kao gazite.
Ona znači zdrobiti, smrviti, zgnječiti, baciti pod noge i uništiti.
Đavao želi stvoriti dojam da je barem jednako snažan kao i
uskrsli Krist. Međutim, Isus ne kaže da se natežemo do

101
iznemoglosti s demonima, nego da ih u istjerivanju iz ljudi
doslovno drobimo, mrvimo, gnječimo, bacamo na pod i
uništavamo. Uskrsli Krist razoružao je i do nogu potukao
Poglavarstva i Vlasti (Kološanima 2:15) tako da se kroz istjerivanje
zlih duhova potvrđuje ishod bitke koja je dobivena davno prije.
Onog trenutka kad Duh otkrivenja otvori naše oči za ovu istinu,
naše propovjedničko djelovanje će se preobraziti.
U šesnaestom poglavlju Markovog evanđelja, Isus je
istjerivanje zlih duhova prikazao kao čudo koje će pratiti one koji
budu vjerovali u Njegovo ime (17). U nekim crkvenim krugovima
postoji tendencija da se to djelovanje prikaže kao ekskluzivno, tj.
predviđeno samo za posebno obdarene službenike. Međutim, Isus
je istjerivanje zlih duhova prikazao kao pitanje vjere. Autoritet je
predan cijelom Kristovo Tijelu (isto kao i Duh vjere) tako da ga
svaki pripadnik može koristiti sukladno čežnji svojeg srca za
očitovanjem sile Svetog Duha u oslobođenju zarobljenika.
Nakon što su učenici na Pentekost bili kršteni Duhom
Svetim, počeli su odvažno svjedočiti uskrslog Krista i činiti
Njegova djela, upravo kao što je najavio u četrnaestom poglavlju
Ivanovog evanđelja (12,13). U šestom poglavlju Knjige Djela
opisano je Filipovo propovijedanje u glavnom gradu Samarije. U
šestom stihu čitamo “da je narod jednodušno poklanjao pažnju
Filipovim RIJEČIMA, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio” .
Ovdje vidimo zajedničko djelovanje propovijedane i potvrđene
Božje riječi, upravo kao što je opisano u šesnaestom poglavlju
Markovog evanđelja (20).
U sedmom stihu čitamo “da su nečisti duhovi izlazili s
velikom VIKOM iz mnogih opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi su
ozdravili”. Vjera nastaje od slušanja Božje riječi (Rimljanima 10:17)
a rezultati se očituju nakon što bude djelotvorno pokrenuta. Filip
je imao vjeru da će Bog potvrditi čudima i znakovima
propovijedanu Riječ, a u narodu koji ga je slušao vjera je stvorena
kroz otkrivenje uskrslog Krista i očitovanje sile Isusovog imena.
To je uvijek dobitna kombinacija! Ne trebamo stoga biti
iznenađeni kad u nastavku stiha pročitamo “da je u tom gradu
nastala velika radost”.
102
 Pavao je u Filipima pokazao kako se riječ vjere djelotvorno
primjenjuje u istjerivanju zlih duhova. Apostol je zajedno sa
Silom doživio susret s demonom koji je djelovao na pomalo
neuobičajen način. Demonske sile su u pravilu napadale apostola
kroz slabosti, uvrede, nevolje, progone i tjeskobe (2. Korinćanima
12:10) ali ovaj put je bilo drugačije. U šesnaestom poglavlju Knjige
Djela čitamo da se dogodilo ovo: “Jednom, na našem redovitom
putu u bogomolju, srela nas je neka ropkinja opsjednuta
vračarskim duhom. Ona je vračajući pribavljala veliku zaradu
svojim gospodarima. Ta je ropkinja idući iza Pavla i nas drugih,
VIKALA: ’Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga koji vam navješćuju
put spasenja’. To je ponavljala puno dana.” (16-18).
Gledano sa strane izgledalo je kao da ropkinja hvali status
Božjih ljudi i njihovo poslanje. Međutim, apostol je prepoznao
pretjerano i dodvorničko hvaljenje kao govor zloduha. Nije
reagirao odmah, ali nakon što je sve potrajalo nekoliko dana,
apostol je odlučio da će ovako zaustaviti demonsko djelovanje: “A
Pavla je to ogorčilo, te se okrenuo i REKAO duhu: ‘ZAPOVIJEDAM ti
u ime Isusa Krista da izađeš iz nje!’ U isti čas je duh izašao.” (18)
Primjećujemo tri važne stvari za razumijevanje ove teme i
našu primjenu autoriteta u propovjedničkoj službi. Prvo, apostol
se riječima obratio izravno zloduhu koji je djelovao kroz ropkinju.
To nam pokazuje da je sukob na osobnoj razini. Mi smo udovi
Kristovog Tijela, zovemo se Njegovim imenom i demoni jako
dobro znaju s kim se suočavaju. To dokazuje primjer Skevinih
sinova koji su bili religiozni ljudi bez sile. Oni su nastojali zazivati
Isusovo ime nad opsjednutim ljudima, podsjećajući demone da
Pavao navješćuje Isusa. Demon im je rekao da poznaje Isusa i
Pavla, ali ne i njih. Nakon što ih je napao, jedva su izvukli živu
glavu i pobjegli su (Djela 19:13-16).
Drugo, Pavao je u autoritetu Isusovog imena zapovjedio
zloduhu da napusti tijelo mlade ropkinje. Grčka riječ paraggello
koja je prevedena kao zapovjedio znači izdati strogu naredbu,
propisati, zabraniti. To je ono što i mi trebamo činiti, upotrijebiti
riječ vjere kroz zapovjedni oblik (u ovom slučaju Isusovo ime) i
istjerati zloduhe na isti način kako je to učinio apostol.
103
 Treće, vidimo da je zloduh trenutno poslušao apostolovu
zapovijed izrečenu u autoritetu Isusovog imena i napustio tijelo
mlade ropkinje. Nije postojala ni najmanja mogućnost da se takvo
što ne dogodi. Isusovo ime je jedinstveno, nalazi se iznad svakog
drugog imena i svako koljeno na zemlji, pod zemljom i na nebu
mora se prignuti pred njim (Filipljanima 2:9,10).

Takav rezultat i mi trebamo očekivati

u propovjedničkoj službi.
Isusovo ime jednako je silno i moćno
kao i u vrijeme prvih apostola.
Demoni se boje tog imena i moraju se pokoriti
kad bude upotrijebljeno kroz riječ vjere.

To je uvijek pitanje vjere i ničeg drugog. Jednom prilikom

učenici nisu uspjeli istjerati zloduha i pitali su Isusa za razlog
neuspjeha. On im je ovako odgovorio: “Zbog vaše nevjere.” (Matej
17:20) Trebamo prihvatiti svjedočanstvo Božje riječi. Neuspjeh je
određen kretanjem u području nevjere, a uspjeh u području vjere.
Gospodin nije omalovažio svoje učenike, nego ih je odmah
preusmjerio na duhovnu tehnologiju koja je uvijek učinkovita:
“Zaista, KAŽEM vam, ako imate vjere koliko je gorušično zrno i
KAŽETE ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo, prijeći će i ništa vam
neće biti nemoguće.” (20)

104
 Uskršavanje mrtvih

“Zatim se okrenuo
prema mrtvom tijelu i REKAO:
‘Tabita, ustani!’
Ona je tada otvorila oči, pogledala Petra i sjela.”
(Djela 9:40)

Đavao kroz svjetske religije i okultne prakse oponaša

izvorno djelovanje Duha Svetoga u propovijedanju Evanđelja.
Kršćani mole za ozdravljenje bolesnika u sili Isusovog imena, ali
to isto čine i sljedbenici reikija i sličnih vračarskih tehnika.
Kršćani istjeruju zloduhe iz zarobljenih ljudi, ali to isto čine i
pripadnici lažnih kršćanskih crkava. Prisjetimo se faraonovih
vračara koji su do određenog stupnja uspijevali izvesti sva čuda
koja je Bog činio preko Mojsija. To je svaki put jačalo faraonovo
samopouzdanje i tvrdnulo njegovo srce.
No, kao što su faraonovi vračari postali nemoćni od čuda s
najezdom komaraca, pa nadalje, tako i današnji službenici tame
ne mogu ući u zonu oživljavanja mrtvih ljudi. Uskrsnuće je bilo i
ostat će Božje ekskluzivno područje djelovanja. Uskrsnuće od
mrtvih postalo je zaštitni znak propovijedanja Evanđelja kroz
Isusovu zemaljsku službu. Ivan je u trenucima sumnje poslao
svoje učenike da pitaju Isusa u vezi Njegovog poslanja. On im je
rekao da mu jave što su vidjeli i čuli. Između ostalih znakova,
napomenuo im je “da mrtvi ustaju”. (Luka 7:22)
Upravo se to dogodilo neposredno prije nego što su učenici
izvijestili Ivana o svemu što se događa izvan tamničkih zidova.
Isus je zajedno s učenicima bio u gradu Nainu i naišli su na
pogrebnu povorku. Žena koja je bila udovica spremala se
sahraniti svojeg sina jedinca. Sažaljenje je pokrenulo Isusa u
smjeru preokreta naizgled bezizlazne okolnosti. U ljudskim
očima jedino što se još moglo učiniti bilo je održati mladićev
sprovod, ali riječ vjere izgovorena kroz Isusova usta pokazala je
Božju moć i djelotvornost.
105
 Razmotrimo i dramaturgiju cijelog slučaja. Nije lako
intervenirati u tako osjetljivoj i emotivnoj okolnosti. Isus je
pristupio lijesu i dotaknuo mrtvo tijelo, a izgledno je da su se
upitnici u vezi Njegovih namjera pojavili u mislima kod mnogih
prisutnih. Ne znamo kako je reagirala ožalošćena majka, ali to je
u svakom slučaju bila točka s koje više nije bilo odstupanja. Ljudi
koji su nosili lijes su se zaustavili, a Isus je ovako postupio:
“Mladiću, tebi GOVORIM, ustani!” (Luka 7:14)
Bez obzira je li liječio bolesti, izgonio zle duhove ili
uskršavao mrtve, Isus je uvijek djelovao u duhovnoj tehnologiji.
On je izgovarao riječ vjere u situaciju, imenujući priželjkivani
rezultat. Govorio je izravno mladiću, suprotstavljajući se smrti.
Pozvao ga je da ustane, iako je ležao mrtav. Tjelesnoj misli to je
ludost, ali riječ vjere djeluje upravo na takav način. Ona doziva u
postojanje ono što je suprotno postojećem stanju. Riječ vjere
‘Ustani!’ odaslana je prema mrtvom tijelu i mladić je oživio.
Sažaljenje se pojavilo kao pokretački sastojak i u slučaju
Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:1-43). Prvi korak vjere morala je
učiniti pokojnikova sestra Marta. Isus je rekao da se treba dignuti
kamen s groba, a priznat ćemo, u okolnostima žaljenja za
pokojnikom to nije bilo psihološki jednostavno. Marta je
razmišljala u okvirima prirodne dimenzije i napomenula da je
smrt nastupila prije četiri dana, tako da je tijelo već zaudaralo.
Isus je Martu usmjerio u dimenziju vjere: “Nisam li ti REKAO
- odvrati joj Isus - da ćeš vidjeti Božju slavu ako budeš
vjerovala?” (40) Cijelo vrijeme “u igri” je bila riječ vjere. Isus je
prvo govorio Marti, stvarajući vjeru u njezinom srcu i
objašnjavajući joj vezu između vjerovanja i gledanja Božje slave.
Nakon što su Martini pratitelji odmaknuli grobni kamen, riječ
vjere iz Isusovih usta krenula je u Lazarovo oživljavanje.
Nakon što je zahvalio Nebeskom Ocu, dogodilo se ovo:
“REKAVŠI to, VIKNUO je jakim GLASOM: ‘Lazare, izađi!’” (43)
Pogledajmo značenja triju grčkih riječi iz ovog stiha:
Riječ kraugazo (vikati) znači glasno vikati, galamiti, bučati,
vrištati, zaklinjati.
106
 Riječ megas (jak) znači glasan, bučan, žestok, oštar,
strastven, neočekivan, iznenađujući.
Riječ phone (glas) znači galama, vika, usklik, povik, glasna
ili svečana objava, proglas ili deklaracija s neba.
Isus je kroz strastvenu, dinamičnu i glasnu riječ vjere
doslovno katapultirao Božju silu prema Lazarovom mrtvom tijelu.
Ona je otpuhala smrt i oživila Lazara pred mnogim svjedocima.
Upravo kao što nas je poučio u Marku 11:23, govorio je izravno
planini smrti i vjerovao da će se dogoditi sve ono što kaže.
Govorio je rezultat i on se dogodio! Bio je to školski primjer
uspješne i djelotvorne primjene duhovne tehnologije.
Pogledajmo kako je kćer od nadstojnika sinagoge vraćena u
svijet živih. Do njega je došao glas koji ni jedan roditelj ne želi
čuti: “Kćerka ti je umrla. Ne muči više Učitelja!” (Luka 8:49)
Znajući koliki je utjecaj izgovorene riječi, Isus je ocu uputio riječ
vjere koja je sadržajno bila potpuno suprotna onome što je
prethodno čuo: “Nemoj se bojati! Samo vjeruj! Ozdravit će!” (50)
Ljudi su govorili iz svoje prirodne perspektive. Smrt je nastupila i
to je bio kraj svim nadanjima. Međutim, Isus je govorio iz druge
dimenzije. Prvo se suprotstavio duhu straha, a potom je oca
pozvao na vjeru. Naposljetku je izgovorio rezultat: “Ozdravit će!”
Kao što vidimo, Isus riječi koristi kao alat za rješavanje
slučaja. Kad je zajedno s Petrom, Ivanom, Jakovom i roditeljima
došao do djevojčinog tijela, opet je upotrijebio riječi: “Nemojte
plakati, jer nije umrla, već spava!” (52) Bilo je očigledno da je
djevojčica umrla. Isus je smrt slikovito usporedio sa spavanjem
zato što je htio naglasiti privremenost takvog stanja. Ujedno je
prisutne pripremao za ono što se uskoro dogodilo.
Kao i u prethodnim slučajevima, Isus je za oživljavanje
mrtvog tijela upotrijebio neprikosnovenu duhovnu tehnologiju:
“On ih je sve izbacio van, uhvatio je za ruku i POVIKAO GOVOREĆI:
‘Djevojko, ustani!’” (54) Grčka riječ phoneo koja je prevedena kao
povikati znači proizvoditi zvuk, pozvati, zahtijevati, odašiljati.
Riječ lego (govoriti) znači govoriti s poštovanjem, slomiti tišinu,
objavljivati, razlijegati se.
107
 Riječ vjere je sadržajno uvijek suprotna stanju koje mijenja.
Djevojčica je ležala mrtva, a pozvana je da ustane i živi. Sotonina
sila ne može zaustaviti ono što je izgovoreno vjerom. Čak je i smrt
morala odstupiti i prepustiti nadzor životnoj riječi. U pedeset
petom stihu čitamo “da joj se vratio duh i odmah je ustala”.
Mi smo oduševljeni Isusovim čudima koja je izveo
djelovanjem u duhovnoj tehnologiji. Pogotovo nas fasciniraju
uskrsnuća mrtvih ljudi. Kad propovijedamo Evanđelje
naglašavamo da tako nešto može biti učinjeno isključivo u sili
Svetog Duha. To je istina! Ipak, ne propuštamo li nešto
krucijalno? S vremena na vrijeme prisjetimo se Isusovih riječi da
smo besplatno primili i zato besplatno dajemo. Pogledajmo popis
koji je prethodio ovim riječima. Isus je, između ostalog,
zapovjedio da na svom putu uskršavamo mrtvace (Matej 10:8).
Zar bi Gospodin izdao zapovijed koju ne možemo izvršiti, ili
nemamo potreban autoritet za takvo što?

Mi smo primili isti Duh vjere

koji je djelovao u Isusovoj zemaljskoj službi.
Isti Duh djeluje na isti način,
kroz vjeru srca i izgovaranje riječi vjere.
Ukoliko djeluje na isti način,
to znači da postiže i iste rezultate!

Ljudska religija je razdvojila Kristove i naše mogućnosti, ili

ih je barem ograničila na doba prvih apostola. Isus svoje
sljedbenike nije podijelio na prve, srednje ili zadnje. U Njegovim
očima postoje samo vjernici, a oni su isti u svim epohama. U
četrnaestom poglavlju Ivanovog evanđelja, Isus kaže “da će čovjek
koji vjeruje u njega činiti djela koja i on čini, čak i veća”. (12) U
sljedećem stihu dao nam je smjernicu za ostvarenje tog cilja: “Što
god ZAMOLITE u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.
Što god me ZAMOLITE u moje ime, ja ću to učiniti.”
Kao što vidimo, Gospodin ne spominje neku posebnu
službu koja je predodređena za činjenje Njegovih djela. On govori
o vjernicima, a isti standard postavio je u šesnaestom poglavlju

108
Markovog evanđelja: “Ova će čuda pratiti one koji budu vjerovali: u
moj ime će izgoniti zle duhove, GOVORIT će novim jezicima, zmije
će uzimati rukama, ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na
bolesnike će polagati ruke i oni će ozdravljati.” (17,18)
Povrh svega, Isus je svojim sljedbenicima dao autoritet
(exousia) za gaženje (pateo) zmija i škorpiona (demonske
strukture) i nad svom neprijateljskom silom (Luka 10:17). Problem
mnogih od nas je što to ne shvaćamo dovoljno ozbiljno, ili previše
selektivno pristupamo u provedbi. Dopuštamo mogućnost da
kroz našu vjeru u Isusovo ime netko bude ozdravljen ili
oslobođen od zlih duhova, ali uskrsnuće od mrtvih nam se čini
ipak malo pretjerano. No, u čemu je zapravo razlika?

Riječ vjere ne kvalificira đavolska djela na “lakša” i “teža”.

Ona ih djelotvorno uništava svaki put kad bude izgovorena!

Čak i u slučaju da u Pismu ne postoji izvještaj o uskršavanju

mrtvih od strane Božjih ljudi, mi bi u takvu vrstu djelovanja
svejedno trebali vjerovati zbog Kristove zapovijedi (Matej 10:8).
No, mi imamo svjedočanstvo Starog i Novog zavjeta o
uskršavanju mrtvih, tako da imamo biblijsku potvrdu za
vjerovanje i djelovanje. Ilija je uskrsnuo udovičinog sina (1.
Kraljevi 17:17-24), a Petar je čudesno vratio u život Tabitu, učenicu
iz Jope (Djela 9:36-42).
Pogledajmo kako su spomenuti Božji ljudi primijenili
duhovnu tehnologiju. Nakon što je prorok Ilija zavapio za
smilovanjem nad mrtvim dječakom, Pismo kaže “da se tri puta
pružio nad dječakom, ZAZIVAJUĆI Jahvu: ‘Jahve, Bože, učini da se u
ovo dijete vrati njegova duša!’” (21) Riječ vjere u obliku molitve
upućene Bogu oživila je dječaka, a njegovoj majci pružila
neoborivo svjedočanstvo da je Ilija uistinu Božji čovjek.
Petar je u nekim periodima svoje službe djelovao u
serijskim manifestacijama Božje sile. Nakon što je riječima vjere
ozdravio Eneju u gradu Lidi, do njega su došli glasnici koji su ga
zamolili da što prije dođe u Jopu zbog Tabitine smrti (Djela 9:38).
On je odmah krenuo i čim je stigao otišao je do mrtvog tijela.
109
 Ono što se potom dogodilo predstavlja zbir svih učenja i
otkrivenja izloženih u ovoj knjizi. Apostol je prvo udaljio prisutne
iz sobe gdje je ležalo mrvo tijelo, a isti obrazac postupanja
primjećujemo i u Isusovoj zemaljskoj službi (Luka 8:51). Nakon
toga je kleknuo i kratko se pomolio, a onda je uslijedila primjena
duhovne tehnologije: “Zatim se okrenuo prema mrtvom tijelu i
REKAO: ‘Tabita, ustani!’” (40) Grčka riječ epo koja je prevedena
kao rekao znači izjaviti, javno objaviti, proglasiti, navijestiti.
Petar je govorio mrtvom tijelu, upravo kao što je Isus činio
u zemaljskoj službi. Kroz njegova usta izašla je riječ vjere koja je
izrekla zapovijed za Tabitino ustajanje. Možda mislimo da je
apostol bio super duhovan, ali to nije bio slučaj. Prisjetimo se da
je nakon čudesnog ozdravljenja hromog prosjaka na vratima
Krasna u Jeruzalemu izjavio ovo: “Izraelci, zašto se čudite ovome?
Zašto ste uprli pogled u nas, kao da smo mi svojom snagom ili
pobožnosti učili da ovaj može hodati?” (Djela 3:12)
U šesnaestom stihu objasnio je prisutnima što je ozdravilo
bolesnika: “Zbog vjere u njegovo ime, upravo je njegovo ime
očvrsnulo čovjeka koga vidite i poznajete.” (16) Apostol je riječima
vjere zapovjedio da se u Isusovo ime dogodi ozdravljenje hromog
prosjaka, a na isti način je uskrsnuo Tabitu. On je znao da je to
isključivo pitanje djelotvornosti njegove vjere i ničeg drugog.
Osobno je svjedočio sušenju smokvinog drva i Isusovoj pouci o
mogućnostima onih koji će ga nasljedovati. Ono što je duboko u
srcu vjerovao, to je i govorio, očekujući da će se dogoditi rezultati
koje je Spasitelj navijestio u Ivanu 14:12-14.

110
 Knjige

Autor: Ivan Lovrenčević

 Život u imenu Isus

 Vjera pobjeđuje strah
 Hoću! Ozdravi!
 Spasenje

Knjige se mogu čitati u pdf formatu na našoj web stranici.

 Ime Isus spašava

Pripadnost i temelj:
Pripadamo našem Spasitelju i Gospodinu, Isusu Kristu. Njega
slijedimo vjerom, a izjašnjavamo se kao kršćani (Djela 11:26).
Temelj našeg učenja i djelovanja je Sveto pismo. Ustrojeni smo
kao kućna crkva apostolskog usmjerenja po uzoru na prvu
Crkvu opisanu u knjigama Novog saveza. Nismo pripadnici
crkvenih denominacija (katolička, pravoslavna ili reformacijske
baštine), kao ni sekti (jehovini svjedoci i mormoni).

Duhovno djelovanje:

 oslanjajući se na Božju milost i vjerom u silu Isusovog imena

molimo za ozdravljenje bolesnika i oslobođenje zarobljenika u
kućama, bolnicama, staračkim domovima, zatvorima,
komunama i gdje god postoji potreba.

 pružamo duhovnu pomoć i mogućnost učenja cjelokupne

istine Pisma svim zainteresiranim pojedincima i skupinama.

Naše djelovanje je besplatno i ne obavezuje korisnike

na bilo što protivno njihovom uvjerenju ili izboru!

Kontakt:

Ivan Lovrenčević
tel: 091 527 5519 (prethodna najava kroz sms ili WhatsApp)
imeisusspasava.blogspot.com
Youtube kanal: Ime Isus spašava
apostolizam@gmail.com