PDF 004

Ivica Crnić: Činjenice važne za utvrñivanje iznosa (visine) neimovinske štete
Ivica Crnić, dipl. iur.* UDK: 347.426.6
ČINJENICE VAŽNE ZA UTVRðIVANJE

IZNOSA (VISINE) NEIMOVINSKE ŠTETE
Pred sudovima su prvi sporovi za naknadu neimovinske štete. Koncepcija po-

pravljanja neimovinske štete kakva je uvedena donošenjem Zakona o obveznim
odnosima (Nar. nov., br. 35/05), koji je na snazi od 1. siječnja 2006., otvara više
pitanja. Uz ostalo to je i pitanje koje su to činjenice koje su važne za utvrñivanje
iznosa (visine) neimovinske štete. S tim u vezi je i pitanje kako sastaviti tužbu i
postaviti tužbeni zahtjev za isplatu pravične novčane naknade, ali i kako obrazložiti
odluku suda.
Autor u ovom radu razmatra ta pitanja posebice naglašavajući nužnost ujednača-
vanja medicinskih i pravnih kriterija kao temeljne pretpostavke za suñenje koja će
osigurati ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom.
1. PONEŠTO O PRAVIMA OSOBNOSTI1

Ustav Republike Hrvatske u čl. 22. st. 1. odreñuje da je čovjekova osobnost
nepovrediva. Takvom općom definicijom Ustav omogućuje da se zakonima štite
prava osobnosti a da se pritom omogući lepeza tih prava koja se štite. Ni
Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) tu
lepezu prava osobnosti ne zatvara taksativnim nabrajanjem, već odreñuje čl.
19. ta prava primjerice, tj. lista tih prava je otvorena.
Novo ureñenje neimovinske štete svakako je unapreñenje instituta nemateri-
jalne štete kakvog je poznavao Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br.
53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91).
Naime, institut neimovinske štete ureñen čl. 1046. ZOO-a otvara oštećenicima
bitno veće mogućnosti ostvarivanja prava na neimovinsku štetu, nego što je to
dopuštao čl. 200. ZOO/91. To zato što, kao što smo rekli, lista prava osobnosti
prema čl. 19. ZOO-a je otvorena lista. Naprotiv, prema čl. 200. ZOO/91
slučajevi kad je oštećenik imao pravo zahtijevati nematerijalnu štetu bili su
taksativno nabrojeni. Novi ZOO omogućuje, dakle, sudovima da od slučaja do
slučaja daju zaštitu i onim pravima osobnosti koja nisu izričito nabrojena, pa je
*
Ivica Crnić, odvjetnik u Zagrebu.
1
Potpunije o pravima osobnosti i neimovinskoj šteti u knjizi autora ovog rada Odštetno
pravo, drugo bitno prošireno i izmijenjeno izdanje, u nakladi Zgombića & partnera, Zagreb,
2008., str. 554. do 693.
56
time omogućeno puno širem krugu ovlaštenika zahtijevati popravljanje neimo-

vinske štete.
No, zakonodavac je ostavio otvorenim pitanje koje činjenice i na koji
način, u slučaju spora, sud treba utvrditi da bi se utvrdio novčani
iznos (visina) neimovinske štete na koju oštećenik ima pravo. To
pitanje središnja je tema ovog rada.
Prema čl. 19. st. 1. ZOO-a, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu
svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrñenim zakonom.
Pod pravima osobnosti fizičke osobe u smislu tog Zakona razumijevaju se
prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, pri-
vatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo (čl. 19. st. 2. ZOO-a).
Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz bio-
lošku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odno-
sno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privreñivanja i drugo (čl. 19. st. 3. ZOO-a).
Ureñenje neimovinske štete kako je od 1. siječnja 2006. propisano čl. 19.,
1046., 1048. i 1099. do 1106. ZOO-a bit će velik izazov za praksu. Naime,
pravne osnove koje su prema čl. 200. ZOO/91 omogućivale oštećeniku pra-
vičnu novčanu naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, različiti oblici duševnih
boli, strah, naruženost itd.) prema novom ZOO-u potpuno gube taj pravni
značaj. Te pravne osnove prema novom su ZOO-u samo činjenice (kriteriji,
mjerila odnosno kvalifikatorne okolnosti) prema kojima sud, uzimajući u obzir
težinu povrede i okolnosti slučaja, odreñuje iznos pravične novčane naknade
(čl. 1100. ZOO-a). Pravni temelj postaje povreda prava osobnosti kao
neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a).
2. TEMELJNO O NEIMOVINSKOJ ŠTETI

Novi Zakon o obveznim odnosima u čl. 1046. odreñuje štetu kao umanjenje
nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i
povredu prava osobnosti (neimovinska šteta). 2
Time je u Zakonu prihvaćena objektivna koncepcija neimovinske štete. To
znači da je baš svaka povreda prava osobnosti ujedno i neimovinska šteta.
Prema obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o obveznim odnosima, koje je
poslužilo kao podloga prilikom donošenja ZOO-a u Hrvatskom saboru 2005.,
objektivno poimanje pojma neimovinske štete plod je suvremenih tendencija u
pravnoj teoriji i usporednom odštetnom pravu. Od novijih kodifikacija tu se
2
Više o pojmu neimovinske štete vidjeti u knjizi navedenoj u prethodnoj bilješci, str. 554. do
560. i 636. do 690.
57
spominju Obligacijski zakonik Republike Slovenije iz 2001. i Grañan-

ski zakonik Ruske Federacije iz 1994. U raspravi o tome što treba izmije-
niti u ZOO/91, voñenoj 1995., objektivnu koncepciju neimovinske štete predlo-
žili su Hrvatska gospodarska komora i Županijski sud u Puli.
Je li to dovoljno obrazloženje za tako velik zahvat u pravnu materiju koja je
često predmet spora? Prosudbu o osnovanosti potrebe za takvim radikalnim
zakonodavnim zahvatom, na temelju argumenata koji su izneseni u obrazlo-
ženju Konačnog prijedloga ZOO-a, prepuštamo čitatelju.
Ono što je bitno, svaka povreda prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a, iako
jest neimovinska šteta (čl. 1046. tog Zakona), ne znači i bezuvjetno
pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade. To će pravo u
slučaju spora oštećenik ostvariti samo ako sud nañe da to težina povrede i
okolnosti slučaja opravdavaju (čl. 1100. st. 1. ZOO-a).
Zato će i oštećenici morati biti oprezni pri postavljanju odštetnih zahtjeva,
pogotovo u postupku pred sudovima, jer u slučaju da sud ocijeni da zahtjev
nije osnovan jer to težina povrede i okolnosti slučaja ne opravdavaju, dužan je
odbiti takav tužbeni zahtjev, a teret troškova parnice može snositi tužitelj.
Pri odlučivanju o iznosu pravične novčane naknade sud, pak, mora imati na
umu jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha,
cilj kojemu služi ta naknada, ali mora voditi računa i o tome da se njome ne
pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
To su činjenice koje su mjerilo težine povrede prava osobnosti, ali su i zapreka
prodoru lukrativnosti i komercijalizacije u ovo pravno područje (čl. 1100. st. 1. i
2. ZOO-a koji se odnosi na fizičke osobe). I u odnosu na pravne osobe sud će
dosuditi pravičnu novčanu naknadu za povredu ugleda i drugih prava osobnosti
pravne osobe samo ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja
opravdavaju (st. 3. čl. 1100. ZOO-a).
2.1. Vremensko važenje zakona i korištenje pravnog nazivlja

Valja podsjetiti da je člankom 1163. st. 1. ZOO-a odreñeno da se odredbe tog
Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije njegova
stupanja na snagu, tj. na obvezne odnose nastale do 31. prosinca 2005. Riječ
je o klasičnom pravnom pravilu tempus regit actum prema kojem se u prosudbi
prava i obveza primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme nastanka obveze.
Prema tome, na odštetne zahtjeve u kojima je šteta nastala do 31. prosinca
2005. primjenjivat će se odredbe ZOO/91, a na one u kojima je šteta nastala
nakon tog vremena, dakle od 1. siječnja 2006. pa nadalje primjenjivat će se
novi ZOO. U praksi će se morati od slučaja do slučaja prosuñivati kada je
odreñeni obvezni odnos nastao, a u skladu s tim utvrñenjima primijeniti i
odgovarajući zakon.
58
U tom smislu valjalo bi paziti i na uporabu pravnog nazivlja. Naime, kad se

zahtijeva naknada štete i odlučuje o takvim zahtjevima u odštetnim odnosima
koji su nastali do 31. prosinca 2005., valja uporabljivati riječ materijalna i/ili
nematerijalna šteta a tek za odnose nastale od 1. siječnja 2006. pa nadalje
imovinska i/ili neimovinska šteta.
Razlikovanje nije samo formalnog značenja. Naime, instituti nematerijalne
štete prema ZOO/91 i neimovinske štete prema ZOO-u bitno su drukčije
ureñeni, pa pogrešna uporaba pravnog nazivlja može dovesti do nejasnoća
vezano uz to što oštećenik zapravo zahtijeva odnosno o kojem je pravnom
institutu sud donio odluku.
2.2. Objektivnost medicinskih i pravnih kriterija

U slučaju kad pravni poredak oštećeniku priznaje pravo na naknadu neimo-
vinske štete, javlja se kao iznimno složeno pitanje utvrñivanja objektivnih
medicinskih, a zatim i pravnih kriterija prema kojima bi se ocjenjivalo postoji li
uopće pravo oštećenika na takvu naknadu, a onda i u kojem novčanom iznosu.3
U literaturi se navodi da odštetno pravo nema sistematizirane odredbe o utvr-
ñivanju neimovinske štete na osobama. Ne postoje ni relativno jednostavne
formule kao kod naknade štete na uništenoj ili oštećenoj stvari. Nadalje, u
većini zemalja zakonodavac nije donio precizne norme, pa je polje slobodne
sudske (pr)ocjene jako je široko, a posljedica toga je različitost sudske prakse.4
U Europi ne postoje jedinstvene metode vrednovanja neimovinske
štete odnosno ocjene njezinih posljedica i visine naknade.5
Bolja situacija nije ni u Hrvatskoj. Naime, taj se problem pojavljuje i u praksi
hrvatskih sudova. Uočeno je da postoje ponekad i vrlo velike razlike u mišlje-
njima medicinskih stručnjaka o posljedicama koje za svoje zdravlje trpi ošte-
ćenik. Ovisno o posljedicama, oštećenik ima pravo na veću ili manju pravičnu
novčanu naknadu, pa mišljenje koje daju medicinski stručnjaci ima itekakav
praktičan utjecaj na konačni rezultat, tj. iznos odštete.6
3
Ovdje ponajprije govorimo o pravičnoj novčanoj naknadi kao obliku popravljanja neimovinske
štete zbog toga što je to u praksi i najčešći oblik naknade. Dakako, postoje i nenovčani oblici
popravljanja neimovinske štete, primjerice, objavljivanje presude ili ispravka.
4
Takvo stajalište iznose Szoeloesy, Paul - Tissot, Charles Robert, L’evaluation du dommage
resultant de l'invalidité dans divers pays européens, Zürcih, 1974., str. 10.
5
O toj neujednačenosti Marijan Ćurković u članku pod naslovom Europa neujednačena u
odreñivanju šteta, časopis Svijet osiguranja, Zagreb, br. 8/06, str. 38. do 42.
6
O tim pitanjima vidjeti u zborniku radova Multidisciplinarni aspekti ozljede vratne kralježnice,
koji je u izdanju Organizatora d.o.o., Zagreb, objavljen nakon meñunarodnog simpozija koji
su 8. i 9. ožujka 2002. u Zagrebu organizirali Hrvatski liječnički zbor i Hrvatsko društvo za
medicinska vještačenja. O tome pišu i Marović, Anton - Štimac, Siniša, Metodika izračuna
ukupnog postotka smanjenja životne aktivnosti, časopis Odvjetnik, Zagreb, broj 9-10/2005.,
str. 38. do 42.
59
Nepostojanje objektiviziranih i općeprihvaćenih medicinskih kriterija pri procjeni

posljedica na zdravlje oštećenika nesumnjivo je važno pitanje. Odgovor na nj
morala bi dati medicinska znanost i struka.7
Ujednačivanje medicinskih kriterija bitno bi pridonijelo i pravnoj jednakosti
oštećenika, jer bi u slučaju spora sudovi mogli kritičnije ocjenjivati nalaze i
mišljenja sudskih vještaka, a zatim i prosuñivati postoji li pravo na naknadu
štete i u kojem iznosu (visini). Prema tome, objektivnost, općeprihvaće-
nost i ujednačenost medicinske prakse pretpostavka je i za kvali-
tetnije i objektivnije suñenje.
Ujednačenost pravnih kriterija, a time i jednakopravnost stranaka u dosuñi-
vanju istih iznosa odštete u istim činjeničnim situacijama, sudovi, manje ili više
uspješno, osiguravaju kroz primjenu orijentacijskih kriterija o načinu utvrñi-
vanja štete i odmjeravanju novčanih iznosa satisfakcije za neimovinsku štetu.
Te kriterije utvrñuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.8
Pitanje ujednačavanja kriterija pri dosudi neimovinske štete bit će jako aktu-
alno u recentnoj sudskoj praksi. Naime, orijentacijski kriteriji koje je 2002.
prihvatio Vrhovni sud odnose se na primjenu ZOO/91. Oni su samo djelomice
primjenljivi i na odštete koje se prosuñuju prema novom ZOO-u. U tom smislu
bilo bi dobro da Vrhovni sud Republike Hrvatske na tradicionalnim instruktivnim
sastancima s predstavnicima grañanskih odjela županijskih sudova pokuša
razmotriti kriterije koje bi odgovarali situaciji nakon stupanja na snagu ZOO-a.
Takvi kriteriji bi obvezivali snagom pravnog argumenta i sigurno bi utjecali na
ujednačavanje sudske prakse.
3. NAČINI POPRAVLJANJA NEIMOVINSKE ŠTETE

Zakon o obveznim odnosima kao oblik popravljanja neimovinske štete poznaje
nenovčanu i novčanu naknadu, i to:
- nenovčanu naknadu u obliku objavljivanja presude odnosno ispravka,9
povlačenje izjave kojom je učinjena povreda prava osobe ili što drugo čime se
može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099.
ZOO-a).
7
Pokušaj stvaranja ujednačenih medicinskih kriterija nalazimo kod Zečević, Dušan - Škavić,
Josip i suradnici, Osnove sudske medicine za pravnike, izdanje Barbata, Zagreb, 1996., str.
281. do 289.
8
O primjeni Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske u literaturi vidjeti u
knjizi autora ovog rada Odštetno pravo, drugo bitno prošireno i izmijenjeno izdanje, u
nakladi, Zgombića & partnera, Zagreb, 2008., str. 648. do 651.
9
Prema čl. 38. st. 4. Ustava, jamči se pravo na ispravak svakome kojem je javnom viješću
povrijeñeno ustavom utvrñeno pravo.
60
Nenovčanu naknadu kao oblik popravljanja štete propisuju, primjerice, i čl. 17.
st. 1. t. 4. Zakona o suzbijanju diskriminacije10 (dalje: ZSD) i čl. 22., 40., 55. i
56. Zakona o medijima.11
- pravičnu novčanu naknadu (čl. 1100. do 1102. ZOO-a). Kad je riječ o
pravičnoj novčanoj naknadi, neimovinska šteta se naknañuje, u pravilu, u
jednom iznosu, a iznimno i u obliku rente.
3.1. Pravo na nenovčanu naknadu

U životu se pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti
na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast, ugled, privatnost i slično u pravilu
vezuje uz očekivanje da štetnik treba oštećeniku platiti pravičnu novčanu
naknadu (čl. 1100. ZOO-a).
Pritom se zaboravlja da se neimovinska šteta može popravljati ne samo
isplatom u novcu već i nenovčano. Prema čl. 1099. ZOO-a, u slučaju povrede
prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje
presude odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što
drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom
naknadom.
Ovaj se propis rijetko koristi u praksi iako su načini na koji se neimovinska
šteta može sanirati tim propisom samo primjerice navedeni. To znači da bi
oštećenik smio zahtijevati a i sud bi smio odrediti druge oblike popravljanja
neimovinske štete, primjerice na trošak štetnika objavljivanje ne samo
povlačenja izjave kojom je povreda prava osobnosti počinjenja već primjerice i
javnu ispriku. Tako smatramo da bi oštećenik kao tužitelj mogao osnovano
postaviti zahtjev da sud štetniku kao tuženiku naloži da se na štetnikov trošak
u jednom ili više medija objavi isprika odreñenog sadržaja. Pri odluci u kojem
bi se mediju trebala objaviti takva isprika sud bi morao imati na umu okolnosti
slučaja a napose u kojoj je mjeri odreñeni štetni dogañaj prethodno bio izložen
uvidu javnosti.
U slučaju spora koji je u osnovi poznat samo u radnoj sredini oštećenika, takva
bi objava isprike ili sličnog iskaza mogla biti i na način kako se inače objavljuju
informacije u toj radnoj sredini, primjerice na oglasnoj ploči ili glasilu po-
slodavca.
Valja imati na umu i nove medije poput interneta. Smatramo da sud ima ovlast
naložiti objavu isprike, povlačenja izjave, presude i slično i vlasnicima internet-
skih portala, piscima blogova i drugim odgovornim osobama.
10
Nar. nov., br. 85/08.
11
Nar. nov., br. 59/04.
61
Upućujemo i na propis čl. 17. ZSD-a, prema kojem je osoba koja tvrdi da je
žrtva diskriminacije prema odredbama ZSD-a ovlaštena podnijeti tužbu i
zahtijevati, uz ostalo, da joj se naknadi imovinska i neimovinska šteta prouzro-
čena povredom prava zaštićenih tim Zakonom (tužba za naknadu štete) kao i
da se presuda kojom je utvrñena povreda prava na jednako postupanje na
trošak tuženika objavi u medijima.
Kad se neimovinska šteta popravlja nenovčano, primjerice objavljivanjem
ispravka odnosno isprikom, to ne isključuje pravo oštećenika na pravičnu nov-
čanu naknadu štete isplatom sukladno općim propisima obveznog prava, što
znači primjenom čl. 19., 1046. i 1100. ZOO-a.
To znači da se nenovčani i novčani oblici popravljanja neimovinske štete smiju
kumulirati.
3.2. Pravo na pravičnu novčanu naknadu nije bezuvjetno

Bitno je uočiti da svaka povreda prava osobnosti, iako je time objektiv-
no nastala neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a), ne znači i bezuvjetno
pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade.
To će pravo u slučaju spora oštećenik ostvariti samo ako sud nañe da to težina
povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Pri odlučivanju o visini, dakle iznosu
pravične novčane naknade, sud će imati na umu jačinu i trajanje povredom
izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj kojemu služi ta naknada, ali će
voditi računa i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s
njezinom naravi i društvenom svrhom. Već smo istaknuli da su to činjenice koje
su mjerilo težine povrede prava osobnosti, ali su i zapreka prodoru lukrativnosti
i komercijalizacije u to pravno područje (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, koji se
odnosi na fizičke osobe).
Dosuñenju novčane naknade bilo bi, dakle, mjesta pod pretpostavkom da su
duševne boli bile jake i da su trajale, jer sud mora imati na umu i cilj kojem
služi pravična novčana naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnja-
ma koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 1. i
2. ZOO-a).
Dakako, moglo bi se razmišljati da se u situacijama kad je došlo do povrede
prava osobnosti, ali je riječ o kraćem trajanju i slabijoj jačini duševnih bolova,
naknada dosudi u simboličnom novčanom iznosu.
3.3. Odnos instituta imovinske i neimovinske štete

Postojanje imovinske štete nije pretpostavka za dosuñenje neimovinske štete.
Oštećenik, fizička ili pravna osoba, ima pravo na popravljanje neimovinske
štete, pa i pravo na pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske
62
štete, pa i kad imovinske štete nema (čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO-a). Ti se oblici
popravljanja štete mogu i kumulirati. Time se postiže ukupna zaštita ošteće-
nikovih prava.
3.4. Kada ne postoji pravo na pravičnu novčanu naknadu

U životu ima situacija kada sudovi neće smjeti dosuditi pravičnu novčanu na-
knadu iz čl. 1100. ZOO-a. Naime i kad sudovi utvrde da postoji povreda prava
osobnosti iz čl. 19. ZOO-a, jer je oštećeno tjelesno ili duševno zdravlje neke
fizičke osobe ili neko pravo osobnosti pravne osobe, tj. i kad je objektivno
nastala neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a), sudovi neće priznati oštećeniku
pravo na pravičnu novčanu naknadu, kada to težina povrede i okolnosti slučaja
ne budu opravdavale.
Sudovi će, dakle, od slučaja do slučaja morati prosuñivati opravda-
vaju li težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja dosuñenje
pravične novčane naknade (čl. 1100. ZOO-a).
Kada tome ne bi bilo tako, s obzirom na objektivnu koncepciju neimovinske
štete, svaki bi oštećenik za svaku, pa i najmanju povredu prava osobnosti
mogao zahtijevati isplatu pravične novčane naknade. Kakve bi to posljedice za
sudbeni, a i pravni sustav moglo imati bolje je i ne pomišljati.
Tako je u sudskoj praksi temeljenoj na čl. 200. ZOO/91 rečeno da tjelesne
ozljede zbog kojih je tužitelj trpio fizičke bolove srednjeg intenziteta u trajanju
od pola sata i lakog intenziteta u trajanju od dva dana, zbog kojih nije nastao
strah, a duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti trpio je pet dana, nisu
osnova za dosuñenje naknade nematerijalne štete.12
Ni svako smanjenje životnih aktivnosti koje dovodi do duševnih boli pa nastaje
povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje ne daje osnovu za
dosuñenje pravične novčane naknade. U tom smislu smatramo aktualnom
praksu u kojoj su sudovi ocijenili da kratko trajanje smanjenja životne aktivno-
sti (tri mjeseca odnosno mjesec dana) te utvrñeni stupanj invaliditeta (10%)
ne opravdavaju dosuñenje pravične novčane naknade.13
U primjeni članka 200. ZOO/91 sudovi nisu prihvaćali zahtjeve da se dosudi
pravična novčana naknada za strah koji je kratko trajao. Tako je rečeno da
nema osnove da se dosudi takva naknada u slučaju kad je strah jakog stupnja
trajao jedan do dva sata, srednjeg stupnja jedan do dva dana i strah laganog
stupnja dva do tri dana i u dužem razdoblju nije narušio duševnu ravnotežu
oštećenika.14 Nije dosuñena ta naknada ni u slučaju kad je strah trajao samo
12
Žs u Koprivnici, Gž-767/03-2 od 11. 9. 2003. Izbor 1/04-78.
13
Os u Zagrebu, Gž-4425/85 od 2. 7. 1985. Izv.
14
Tako Vs, Rev-111/93 od 6. 10. 1993. Izbor 1/95-73.
63
nekoliko sati,15 odnosno kad je potrajao samo dva dana.16 Nije pravno priznat
kao neimovinska šteta ni strah koji je oštećenik trpio glede zdravstvenog stanja
supruge, i to tijekom mjesec dana.17
Takoñer je rečeno da nema osnove za priznavanje nematerijalne štete protiv
Republike Hrvatske na ime duševnih boli koje trpi oštećenik koji nije ishodio
pravomoćnu osuñujuću presudu protiv štetnika koji su mu povrijedili čast i
ugled.18
Isto tako, dobrovoljni pristanak na davanje dijela vlastitog tijela za transplanta-
ciju, uz upoznavanje s posljedicama takvog zahvata (meñu koje svakako
pripada i pojava fizičkih bolova i straha davatelja), motiviran pobudom solidar-
nosti i humanosti u spašavanju života druge osobe, daje tom činu etičko
obilježje, kojemu je suprotna korist ili pogodnost što bi je davatelj trans-
plantata u bilo kojem obliku mogao ostvariti. Stoga, u smislu odredbe čl. 10. st.
2. Zakona o uzimanju i presañivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja
(Nar. nov., br. 31/80), davatelj nema pravo na pravičnu novčanu naknadu
neimovinske štete.19
Sudsku praksu navedenu u ovom odjeljku rada smatramo aktualnom i u pri-
mjeni čl. 19. u vezi s čl. 1100. ZOO-a. Naime, ako je povreda prava osobnosti
neznatna, onda objektivno postoji neimovinska šteta (čl. 1046.), ali ne i pravo
na isplatu pravične novčane naknade (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a).
4. ČINJENICE KOJE UTJEČU NA IZNOS (VISINU)

PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE
Pravne osnove koje su prema čl. 200. ZOO/91 omogućivale oštećeniku pra-
vičnu novčanu naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, različiti oblici duševnih
boli, strah, naruženost itd.) prema novom ZOO-u potpuno gube to pravno
značenje.
Pravni temelj je povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta (čl.
1046. ZOO-a).
Fizičke boli, duševne boli i strah nisu, dakle, prema čl. 1100. st. 2. ZOO-u
samostalni oblik povrede prava osobnosti. To su činjenice (kriteriji, mjerila
15
Tako Os u Zagrebu, Gž-1122/87-2 od 24. 2. 1987. Izv.
16
Os u Zagrebu, Gž-5765/87-2 od 26. 11. 1987. Izv.
17
Tako Žs u Gradu Zagrebu, Gž-4765/97 od 30. 12. 1997. Izv.
18
Tako Žs u Zagrebu, Gž-6748/01 od 2. 9. 2003. Izv.
19
Tako Os u Dubrovniku, Gž-368/83 od 31. 5. 1984. PSP-25/82. Literatura: Kačer, Hrvoje,
Pravni status dijelova ljudskog tijela u (hrvatskom) grañanskom pravu, Godišnjak 9/02.,
str. 313. do 339.
64
odnosno kvalifikatorne okolnosti) koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz

čl. 1100. ZOO-a utječu na ocjenu suda je li pravo osobnosti povrijeñeno u toj
mjeri da zbog toga oštećenik ima pravo na isplatu pravične novčane naknade.
Jačina i trajanje tih boli, kao i druge okolnosti slučaja, činjenice su (kriteriji,
mjerila odnosno kvalifikatorne okolnosti) koje utječu na iznos naknade u
svakom konkretnom slučaju. Ako je povreda prava osobnosti neznatna,
onda objektivno postoji neimovinska šteta, ali ne i pravo oštećenika
na dosudu pravične novčane naknade.
Kad je riječ o istodobnoj povredi više prava osobnosti, proizlazi da će se ista
fizička ili duševna bol ili strah vrednovati prema čl. 1100. st. 2. ZOO-a u
odnosu na svaki oblik neimovinske štete, jer je riječ o samostalnim pravnim
osnovama, tj. da se ti bolovi i strah dijele (cijepaju) na pojedine oblike povrede
prava osobnosti. To će izazvati praktične probleme pri sastavljanju tužbe i po-
stavljanju tužbenog zahtjeva. Naime, prema objektivnoj koncepciji neimovinske
štete, naknada se dosuñuje za povredu prava osobnosti kao neimovinsku štetu
(čl. 1046. ZOO-a), a ne za posljedice te povrede koje se očituju u trpljenju
fizičkih i raznih oblika duševnih boli i straha. O procesnim pitanjima koje se s
tim u vezi mogu pojaviti više vidjeti u sljedećem odjeljku ovog rada.
4.1. Kako će oštećenik (tužitelj) izraziti svoj zahtjev

S obzirom na novu koncepciju neimovinske štete, postavlja se pitanje kako će
tužitelj izraziti svoj zahtjev, napose koje je činjenice dužan navesti, tj. hoće li
zahtijevati:
a) jedan ukupan iznos za razne oblike povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-
a (primjerice za povredu prava na tjelesno i duševno zdravlje) te samo opisati
činjenice (kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti - fizičke boli, smanjenje ži-
votne aktivnosti, strah, naruženost i drugo) iz čl. 1100. ZOO-a, ali bez navoñe-
nja odreñenog iznosa naknade po pojedinom kriteriju odnosno kvalifikatornoj
okolnosti, ili
b) jedan ukupan iznos za sve oblike povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a,
ali će po pojedinim činjenicama zahtijevati novčano odreñen iznos naknade
(primjerice poseban novčani iznos za fizičke bolove, poseban za duševne boli,
poseban za smanjenje životne aktivnosti, za strah i drugo), ili
c) navesti za svaki oblik povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a zaseban
novčani iznos naknade (primjerice posebno za povredu prava na tjelesno
zdravlje i posebno za povredu prava na duševno zdravlje) koji po svakoj od tih
osnova zahtijeva te samo opisati kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti
(fizičke boli, smanjenje životne aktivnosti, strah, naruženost i drugo) iz čl.
1100. ZOO-a, ali bez navoñenja odreñenog novčanog iznosa naknade po poje-
dinom kriteriju odnosno kvalifikatornoj okolnosti, ili
65
d) navesti za svaki oblik povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a zaseban
iznos naknade, ali uz to za svaki oblik povrede prava osobnosti zahtijevati po
svakom pojedinom kriteriju odnosno kvalifikatornoj okolnosti i odreñeni
novčani iznos naknade. Primjer: za povredu prava na tjelesno zdravlje ukupno
50.000,00 kuna, i to: po kriteriju fizičkih boli 10.000,00 kuna, za smanjenje ži-
votne aktivnosti 30.000,00 kuna, za strah 6.000,00 kuna i naruženost 4.000,00
kuna, zatim za povredu prava na duševno zdravlje - duševne boli 10.000,00
kuna i strah 5.000,00 kuna, sveukupno za opisane povrede prava osobnosti -
65.000,00 kuna.
Naime, ako bi se zauzelo stajalište da je povreda prava osobnosti, bez obzira
na njezine razne oblike (pojavnosti), jedna jedinstvena neimovinska šteta, mo-
guće je zastupati stajalište pod a) ili b).
Ako bi se, pak, zauzelo stajalište da je svaki oblik (pojavnost) povrede prava
osobnosti samostalna pravna osnova za traženje isplate pravične novčane
naknade, moguće je zastupati stajalište pod c) ili d).
U literaturi se navodi da nabrajanje prava osobnosti u čl. 19. st. 2. i 3. ZOO-a,
premda iscrpno, nije konačno. Takvom formulacijom naglašava se otvorenost
liste prava osobnosti koja se popunjava ovisno o razvoju kulture i pravne
svijesti društva.20 Iz činjenice da je riječ o otvorenoj listi mogao bi se izvesti
zaključak da je svaki oblik (pojavnost) povrede prava osobnosti samostalna
pravna osnova po kojoj se može zahtijevati popravljanje neimovinske štete.21
e) Hoće li praksa s obzirom na problem da bi se ista fizička bol, duševna bol i
strah dijelila (cijepala) na pojedine oblike prava osobnosti možda krenuti
obrnutim putem. To znači sagledati ukupnost posljedica, tj. fizičke boli, du-
ševne boli, strah i druge okolnosti slučaja u odnosu na jedan ili neke meñu-
sobno povezane (isprepletene) odnosno sve oblike povreda prava osobnosti.
Primjerice: zajednički razmatrati povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno
zdravlje, a zatim odrediti iznos pravične novčane naknade za obje pravne
osnove kao jedinstvenu cjelinu kroz ocjenu činjenica koje utječu na iznos
pravične novčane naknade, tj. kroz fizičke boli, duševne boli, strah i druge.
Znači li to da se zapravo ništa nije promijenilo ili bismo na taj način zapravo
primijenili čl. 7.4.2. UNIDROIT-ovih načela iz 1994.!?
20
Tako Klarić, Petar, u Zborniku radova Zakon o obveznim odnosima, izdanje Inženjerskog
biroa d.d., Zagreb, 2005. str. 31.
21
Tako i Klarić, op. cit., str. 32. koji navodi: "Pojedini oblici neimovinske štete podudarni su
s vrstama prava osobnosti, drugim riječima razvrstavanje neimovinske štete ravna se
prema pojedinim pravima osobnosti. Prema tome, imali bismo, primjera radi, neimovinsku
štetu zbog povrede tjelesnog (fizičkog) integriteta, neimovinsku štetu zbog povrede
ugleda, zbog povrede privatnosti itd."
66
4.2. ZOO u sukobu s UNIDROIT-ovim načelima

UNDROIT je meñunarodni institut za ujednačavanje privatnog prava (UN Inter-
national Institute for the Unification of Private Law). Njegova načela značajan
su izvor privatnog, pa i obveznog prava.22
Člankom 7.4.2. Načela uz ostalo je odreñeno: "Šteta može biti neimo-
vinske naravi i podrazumijeva, primjerice, fizičke i moralne patnje". Iz
toga se može razumjeti da su pravna osnova za naknadu neimovinske štete
primjerice fizički bolovi, kao i razni oblici duševnih (psihičkih, moralnih) boli
(patnji) kao posljedica povrede prava osobnosti.
To bi moglo upućivati na to da odredba čl. 1100. ZOO-a koja fizičke i duševne
boli ne odreñuje kao pravnu osnovu za naknadu neimovinske štete, već su to
povrede prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. i 3. ZOO-a, nije imala na umu taj
meñunarodni izvor obveznog prava, koji polazi od logike da se naknada za
neimovinsku štetu treba dosuditi za posljedice povrede prava osobnosti koje se
primjerice ogledaju kao fizičke ili duševne patnje oštećenika. Dakle, člankom
7.4.2. UNDROIT-ovih načela iz 1994. osnova obveze odreñena je kao fizička ili
duševna patnja oštećenika, a ne povreda prava osobnosti sama po sebi. Ta je
logika dominirala u dosadašnjem hrvatskom zakonodavstvu (čl. 200. do 202.
ZOO/91), a bila je dobro prihvaćena i u sudskoj praksi. Pritom nije nevažno da
su sudovi u primjeni propisa ZOO/91 dugogodišnji veliki trud uložili u stvaranje
(koliko je to priroda nematerijalne štete dopuštala) ujednačenih kriterija za
isplatu pravične novčane naknade. Nova koncepcija neimovinske štete zahtije-
vat će razdoblje prilagodbe koje će ipak najviše osjetiti oštećenici. Izvjesno je
da će sudska praksa dugo vremena lutati u potrazi za novim, ujednačenim
kriterijima za dosudu pravične novčane naknade.
To smo naveli da bismo upozorili na svu složenost problematike koja očekuje
oštećenike i odgovorne osobe i njihove pravne zastupnike te, dakako, i sudove.
4.3. O sastavljanju tužbe

Već smo rekli da su pravne osnove koje su prema čl. 200. ZOO/91
omogućivale oštećeniku pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete
(fizički bolovi, različiti oblici duševnih boli, strah, naruženost itd.) prema novom
ZOO-u koji je na snazi od 1. siječnja 2006. potpuno izgubile to pravno značenje
te da su dobile značenje činjenica.
Pravni temelj postaje povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta (čl. 1046.
u vezi s čl. 19. ZOO-a). Pravne osnove po ZOO/91 prema novom ZOO-u samo
22
Tako Aldo Radolović, Naknada neimovinske štete zbog povrede ugovora, rad u Zborniku
radova, Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, izdanje Narodnih
novina d.d., Zagreb, 2005., str. 87. i 88.
67
su činjenice (kriteriji, mjerila odnosno kvalifikatorne okolnosti) po kojima sud,

uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, odreñuje visinu pravične
novčane naknade (čl. 1100. ZOO-a).
S obzirom na to, pravna osnova na kojoj tužitelj kao oštećenik temelji zahtjev
za isplatu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu jest
povreda prava osobnosti.
Prema čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 96/08-Odluke USRH, 84/08 i
123/08-ispr., dalje: ZPP), tužba treba sadržavati odreñen zahtjev u pogledu
glavne stvari i sporednih traženja (u ovom primjeru to su zatezne kamate),
činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrñuju te
činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (čl. 106. ZPP-a).
Smatramo da je tužitelj u tužbi, na temelju obveze iz čl. 186. st. 1. ZPP-a,
dužan odreñeno navesti činjenice na kojima temelji zahtjev.23 Dakle, on
odreñeno mora navesti (opisati) fizičke i/ili duševne boli, strah i ostale patnje,
primjerice: smanjenje životne aktivnosti, naruženost koje je pretrpio, a koje
prema ZOO-u dobivaju značenje činjenica, kako bi sud mogao raspraviti upravo
o tim činjenicama (kao kriterijima ili mjerilima odnosno kvalifikatornim okol-
nostima) i utvrditi ih, a zatim donijeti odluku.
Istina, novi ZOO ne spominje izričito ni smanjenje životne aktivnosti
ni naruženje kao činjenice koje utječu na iznos (visinu) pravične nov-
čane naknade. No, činjenica je da je riječ o okolnostima koje dodatno
razjašnjavaju što se (uz ostalo) oštećeniku dogodilo i zbog čega i u
kojem stupnju oštećenik trpi duševne boli (kao činjenicu iz čl. 1100.
st. 2. ZOO-a).
Nije, naime, moguće objektivno utvrditi trajanje i jačinu duševnih boli, ako
oštećenik ne dokaže kakve je on posljedice trpio nakon štetnog dogañaja.
Pritom smanjenje životne aktivnosti, naruženost i slične objektivne medicinski i
pravno dokazive činjenice mogu imati i drukčiji naziv. Primjerice, umjesto sma-
njenja životne aktivnosti može se govoriti o preostaloj životnoj sposobnosti ili
slično. No, važno je opisati oštećenje tjelesnog ili duševno zdravlja, koje nakon
štetnog dogañaja oštećenik trpi, kako bi to mogla postati objektivno i medi-
cinski i pravno provjerljiva činjenica.
U praksi se uobičajilo govoriti o stupnju invaliditeta kao činjenici važnoj za
odluku postoji li pravo i u kojem iznosu na naknadu neimovinske štete. Valja
napomenuti da nije riječ o invaliditetu u smislu propisa o mirovinskom inva-
23
Primjer tužbe za neimovinsku štetu vidjeti u knjizi Ivice Crnića, Parnični postupak i
naknada štete, biblioteka Pravne teme 2, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2008., str.
143. do 169.
68
lidskom osiguranju, već o utvrñivanju činjenice je li i u kojoj mjeri smanjena

oštećenikova životna aktivnost. To se uobičajilo izraziti postotkom kao za-
ključnom ocjenom stupnja smanjenja te aktivnosti. Postotak utvrñenog
invaliditeta nikako nije jedino mjerilo koje bi valjalo imati na umu.
Vidjeti o tome u dijelu ovog rada pod meñunaslovom 7.2. Smanjenje životne
aktivnosti kao i tamošnji primjer ozljede pijanista (meñunaslov 7.2.4. Zanima-
nje (profesija) oštećenika).
Smatramo da sastavni dio tog činjeničnog stanja čini i izjašnjenje tužitelja o
iznosu pravične novčane naknade za koji smatra da mu pripada s obzirom na
odreñenu činjenicu (pojedinačni kriterij ili mjerilo odnosno kvalifikatornu okol-
nost). Time se tuženiku omogućuje da se odreñeno izjasni o tvrdnjama tužite-
lja, a prvostupanjski sud dolazi u poziciju da raspravlja o činjenicama na kojima
tužitelj odreñeno temelji zahtjev.
Prvostupanjski sud ne bi smio raspravljati o zahtjevu u kojem nisu odreñeno
navedene činjenice odlučne za ocjenu visine pravične novčane naknade (čl.
1100. ZOO-a). Naime, sud smije odluku temeljiti samo na činjeničnoj
osnovi na koju se pozvao tužitelj. Tako je u sudskoj praksi rečeno da sud
prekoračuje tužbeni zahtjev kad svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi
drukčijoj od one na koju se pozvao tužitelj.24 Primjerice, ako tužitelj u tužbi
odnosno do trenutka kad mu je dopušteno isticati činjenice ne navede da je
pretrpio strah ili da mu je smanjena životna aktivnost, sud ne smije dosuditi
pravičnu novčanu naknadu iako sam uviña da te činjenice postoje (arg. ex čl.
7. st. 1. ZPP-a). O procesnim pitanjima tereta dokazivanja vidjeti i u dijelu
ovog rada 4.4. Minimum činjenica koje bi tužba trebala sadržavati.
Činjenična osnova tužbe od bitnog je značenja za individualizaciju
tužbenog zahtjeva. Na temelju ocjene tih činjenica sud utvrñuje koji
iznos naknade pripada tužitelju. Ta utvrñenja sud treba iznijeti u obrazlo-
ženju presude. Time se strankama omogućuje ocjena je li sud raspravljao u
okviru odreñenog činjeničnog stanja. Osim toga, na taj se način omogućuje i
egzaktna kontrola primijenjenih kriterija u postupku po pravnim lijekovima, ali i
ujednačivanje sudske prakse. Kad utvrdi koja visina pravične novčane naknade
pripada tužitelju po pojedinoj činjenici (kriteriju, mjerilu odnosno kvalifikatornoj
okolnosti), sud u odnosu na pojedinu ili više srodnih povreda prava osobnosti,
koja se meñusobno isprepleću, dosuñuje pravičnu novčanu naknadu kao
glavnu tražbinu.
Naše je stajalište, dakle, da su okolnosti koje sud prema čl. 1100. ZOO-a mora
imati na umu kad odlučuje o visini pravične novčane naknade činjenične
naravi. Zbog toga smatramo da postoji obveza tužitelja da u povijesnom dijelu
tužbe odreñeno, kao činjenice, opiše i navede:
24
Tako Vs, Rev-2790/91 od 11. 3. 1992. Izbor 94/321.
69
- fizičke i duševne boli i strah koji su izazvani povredom prava osobnosti, ali i
druge okolnosti slučaja kao kriterije (mjerila) odnosno kvalifikatorne okol-
nosti koji omogućuju ocjenu štetnih posljedica koje oštećenik trpi, i
- da za svaki pojedini kriterij odreñeno navede iznos naknade za koji smatra
da mu pripada.
Ovom stajalištu može se prigovoriti da se time vraća na stanje kakvo je bilo u
primjeni čl. 200. ZOO/91, tj. da fizičkim i duševnim bolima te strahu daje zna-
čenje pravne osnove.
Tomu nije tako, jer pri odlučivanju o povredi prava osobnosti kao neimovinskoj
šteti (čl. 1046. u vezi s čl. 19. ZOO-a), tj. kao pravnoj osnovi za zahtijevanje
pravične novčane naknade, valja imati na umu ne samo materijalno pravo već i
procesne propise koji upućuju na to da fizičke, duševne boli i strah od
stupanja na snagu ZOO-a, tj. od 1. siječnja 2006., valja tretirati činje-
nicama, koje trebaju biti odreñeno opisane i navedene, kako glede
samih (medicinskih) posljedica tako i glede visine pravične novčane
naknade za koju oštećenik ocjenjuje da na nju ima pravo (čl. 186. st. 1.
ZPP-a). Sve to kako bi se o tim činjenicama moglo raspravljati i na njima ute-
meljiti presudu (čl. 325. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 1100. ZOO-a).
Budući da je riječ o činjenicama, vrijedi isto načelo kao i kod tužbi za
naknadu imovinske štete. Nije, naime, zamislivo da oštećenik zahtijeva
naknadu izgubljene zarade a da kao činjenicu ne navede o kakvoj vrsti gubitka
je riječ, tj. je li, primjerice, riječ samo o naknadi izgubljene plaće ili zahtjeva,
uz to, i naknadu za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti prekovremenog
rada. Nikome ne bi, s obzirom na obvezu stranaka da navedu činjenice na koji-
ma temelje svoj zahtjev (čl. 7. st. 1. ZPP-a), palo napamet da bi bila obveza
suda, po službenoj dužnosti, istraživati u čemu se (u kojim oblicima) sastoji
oštećenikov gubitak zarade.
Zato nam nije prihvatljivo ni da sud istražuje činjenice na kojima ošte-
ćenik temelji svoj zahtjev za neimovinsku štetu, tj. da oštećenik samo
navede pravo osobnosti koje mu je povrijeñeno (primjerice, na tjelesno ili du-
ševno zdravlje), a da unutar te pravne osnove ne navede činjenice na kojima
temelji svoj zahtjev. Tada bi zapravo sud, prema vlastitom nahoñenju i is-
kustvu, istraživao je li oštećenik pretrpio fizičke ili duševne boli i strah, naru-
ženost i sl. Time bi zapravo sud umjesto tužitelja navodio činjeničnu osnovu25,
što je suprotno čl. 7. st. 1. ZPP-a. Ako, pak, uz te činjenice oštećenik ne bi bio
u obvezi naznačiti koji iznos pravične novčane naknade zahtijeva, sud bi imao
slobodno polje ocjene koji će iznos dosuditi.
25
Vidi izvadak iz odluke Vs, Rev-2790/91 od 11. 3. 1992. Izbor 94/321 (povezano s pret-
hodnom bilješkom).
70
Ako ne bi postojala, barem, obveza prvostupanjskog suda da odreñeno navede

za koju je činjenicu (pravnu posljedicu) i u kojem iznosu dosudio naknadu,
uopće nije jasno kako bi se u instancijskom postupku odlučivalo o žalbi ili
reviziji odnosno kako bi viši sudovi ujednačavali sudsku praksu.
Mogućnost da sud bez prethodnog utvrñivanja činjenica, prema potpuno
slobodnoj ocjeni, odreñuje iznos novčane naknade neimovinske štete, pozivom
samo na pravne osnove, tj. povredu jednog ili više oblika prava osobnosti (čl.
1046. u vezi s čl. 19. ZOO-a), dovodi do područja arbitrarnosti i samovolje. To
nije suñenje.
Ako se u prvostupanjskom sudskom postupku ne budu utvrñivale činjenice na
temelju kojih se može utvrditi trajanje i jačina fizičkih i duševnih boli i straha i
(zatim) u instancijskom postupku provjeravati njihova valjanost (validnost),
posljedica će biti nejednakost pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava Republike
Hrvatske). Naime, kad bi sudovi bili osloboñeni utvrñivanja činjenica, već bi
imali potpuno slobodu ocjene koliki će iznos novčane naknade dosuditi u ne-
kom slučaju neimovinske štete, to će stvoriti pravnu nesigurnost i nejednakost
pred zakonom, a oštećeni i odgovorne osobe zapravo nikad neće znati što ih
na sudu očekuje.
Zato smatramo da je vrlo važno da se u sudskoj praksi postignu
standardi koji će omogućiti da se sudi prema činjenicama.
To, dakako, ne moraju biti isključivo činjenice na koje u ovom radu upućujemo.
No, zasad nismo ni u sudskoj praksi naišli na stajališta koja bi upućivala koje bi
to još činjenice bile i kako ih utvrñivati, imajući na umu konačni cilj - pravnu
sigurnost i jednakost svih pred zakonom. U literaturi nailazimo na odreñene
prijedloge koji se odnose na psihijatrijska vještačenja. Upućujemo, u tom
smislu, na dio ovog rada pod meñunaslovom 8. Vještačenje duševnih boli kao
cjeline - prijedlog M. Gorete.
4.4. Minimum činjenica koje bi tužba trebala sadržavati

Rečenim ne dovodimo u pitanje mogućnost drukčijih promišljanja o sadržaju
tužbe za naknadu neimovinske štete.
Moglo bi se, naime, razmišljati o tome da oštećenik u zahtjevu za naknadu
neimovinske štete za svaku pojedinu činjenicu ne mora odreñeno navesti iznos
naknade za koji smatra da mu pripada. No, smatramo da je oštećenik u tužbi,
pa čak i u izvansudskom zahtjevu za naknadu štete, minimalno obvezan
navesti činjenice koje u smislu čl. 1100. ZOO-a utječu na iznos naknade.
Ako tužba ne bi sadržavala (barem te minimalne) činjenice na temelju kojih se
može raspravljati i odlučivati o iznosu pravične novčane naknade, tj. one na
koje upućuje odredba čl. 1100. ZOO-a, sud bi takvu tužbu trebao vratiti tužite-
lju na ispravak ili dopunu u smislu čl. 109. ZPP-a.
71
To isto vrijedi i kad oštećenik postavlja izvansudski zahtjev odgovornoj osobi,

primjerice osiguratelju, jer i on mora znati činjenice na kojima oštećenik temelji
svoj zahtjev (čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Nar. nov., br.
151/05 i 36/09). To vrijedi i za slučajeve kad je oštećenik dužan postaviti
imovinskopravni zahtjev prema Republici Hrvatskoj za mirno rješenje spora u
smislu čl. 186.a ZPP-a odnosno u drugim slučajevima kad je zakonom naložena
obveza oštećenika da prije podnošenja tužbe sudu mora ili treba pokušati
izvansudski razriješiti mogući spor.
Nije, naime, dovoljno niti je takva tužba jasna i razumljiva, ako se u njoj nave-
de samo pravna osnova tužbenog zahtjeva, primjerice, da tužitelj zahtijeva
naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i/ili
duševno zdravlje (čl. 19. u vezi s čl. 1046. ZOO-a). U toj pravnoj situaciji ne-
dostaju činjenice na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje i na temelju kojih se
može odrediti iznos pravične novčane naknade, jer tužitelj mora navesti
zahtijeva li tu naknadu zbog toga što je pretrpio fizičke i/ili duševne boli, strah,
nagrñenost, smanjenje životne aktivnosti i slično. To vrijedi i za pokušaj mirnog
rješenja spora prije podnošenja tužbe, o čemu je bila riječ u prethodnom
odjeljku ovog rada.
Kada bi se dopustilo da se raspravlja o tužbi u kojoj nisu (minimalno) navedene
činjenice o kojima ovisi iznos pravične novčane naknade (čl. 1100. ZOO-a), to
bi za posljedicu imalo da prvostupanjski sud zapravo po službenoj dužnosti
istražuje što zapravo oštećenik zahtijeva. Takvo postupanje suda bilo bi su-
protno čl. 7. ZPP-a prema kojem su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima
temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrñuju te činjenice. Sud,
u pravilu, nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele niti izvesti
dokaze koje one nisu predložile. Na tužitelju je teret dokaza da sudu predoči
činjenice i dokaze na temelju kojih sud može odlučiti pripada li tužitelju
pravična novčana naknada i u kojem iznosu.
Podsjećamo da je u parničnom postupku tužitelj dužan dokazivati istinitost svo-
jih tvrdnji, a tuženik mora dokazivati istinitost svojih navoda odnosno prigovora
(čl. 219. st. 1. ZPP-a).
Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću
utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o
teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).
Pravila o teretu dokazivanja u osnovi obvezuju sud da uzme da nije istinita
tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na odreñenu činjenicu poziva u svoju
korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sred-
stava (idem est non esse aut non probari - svejedno je: ne postojati ili ne biti
dokazan).26
26
Citirano prema Triva, Siniša - Dika, Mihajlo, Grañansko parnično procesno pravo, sedmo
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, izdanje Narodnih novina d.d., Zagreb, 2004., str. 499.
72
Prema tom drukčijem promišljanju sadržaja tužbe za neimovinsku štetu, tužitelj

bi, dakle, u povijesnom dijelu tužbe trebao navesti činjenice na koje upućuje čl.
1100. ZOO-a odnosno opisati patnje i neugodnosti kojima je bio izvrgnut
(fizičke i duševne boli, strah, smanjenje životne aktivnosti, naruženost i drugo)
u odnosu na pojedini oblik povrede prava osobnosti kao neimovinske štete,
primjerice povredu prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje, ali ne i iznos koji
zahtijeva za svaku od tih činjenica.
Sve što je rečeno nema pretenziju konačnih zaključaka, već je namjera
upozoriti na moguće dvojbe i poteškoće koje će se javiti u primjeni novih
propisa o neimovinskoj šteti te pozvati na raspravu o pitanjima.
5. KAKAV JE POLOŽAJ PRVOSTUPANJSKOG SUDA

Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a, sud je u parničnom postupku ovlašten odlučivati
samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni. Sud je, dakle, vezan i granicama
zahtjeva tužitelja s obzirom na iznos koji zahtijeva kao pravičnu novčanu na-
knadu kao neimovinsku štetu (čl. 19. st. 2. ili 3. u vezi s čl. 1046.), ali i nov-
čanim zahtjevom tužitelja za pojedine činjenice (kriterije odnosno kvalifikatorne
okolnosti) koje bi trebale opravdati dosuñenje naknade upravo zbog povrede
tog prava osobnosti. To, dakako, ako se prihvati da bi tužitelj trebao u odnosu
na pojedine činjenice (kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti) zahtijevati
odreñeni novčani iznos.
Sud je vezan uz tužbeni zahtjev i za činjenične navode stranaka, što
znači da ne bi smio odlučivati izvan činjenica (kriterija odnosno
kvalifikatornih okolnosti) na koje se oštećenik pozvao (arg. iz čl. 219. st. 1.
i čl. 299. ZPP-a). To bi značilo da kad oštećenik u tužbi navede samo pravne
osnove (primjerice, povredu tjelesnog ili duševnog zdravlja), a ne navede
(barem) činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, da bi sud morao postupiti
prema čl. 109. ZPP-a.
Sud bi morao u obrazloženju presude27 odreñeno navesti, za svaku
činjenicu (kriterij odnosno kvalifikatornu okolnost) koju je upotri-
jebio, odreñeni iznos koji je imao na umu kad je tu činjenicu prihvatio
kao pravno odlučnu. To bi u instancijskim postupcima osiguralo mogućnost
ujednačavanja prakse s obzirom na iznose koji se odreñuju po pojedinim
činjenicama (kriterijima odnosno kvalifikatornim okolnostima), tj. posebno za
fizičke boli, duševne boli, strah, naruženost, smanjenu životnu aktivnost i
drugo.
27
Primjer presude za neimovinsku štetu vidjeti u knjizi istog autora Parnični postupak i
naknada štete, biblioteka Pravne teme 2, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2008., str.
157. do 169.
73
5.1. Pitanja u vezi sa zastarom

Koliko je u području neimovinske štete pravno značajno pitanje činjenica
pokušat ćemo ilustrirati i u odnosu na pravni institut zastare naknade štete (čl.
230. ZOO-a). Na primjeru ćemo pokušati pokazati u kojoj mjeri pitanje što je
činjenica, a što pravna osnova za neimovinsku štetu može utjecati na rezultat
nekog spora.
Razlikovanje pojedinih povreda prava osobnosti kao zasebnih oblika
neimovinske štete je važno jer valja imati na umu da za razne oblike povre-
de prava osobnosti kao neimovinsku štetu rokovi zastare mogu biti razli-
čiti.
Novo ureñenje instituta neimovinske štete (čl. 19. u vezi s čl. 1046. i 1100.
ZOO-a) utjecat će i na primjenu instituta zastare. Valja, naime, imati na umu
da posljedice povrede prava osobnosti ne nastupaju uvijek u isto vrijeme, pa je
s obzirom na to moguće i da zastara zahtjeva za naknadu neimovinske štete
odnosno za pojedine oblike povrede prava osobnosti nastupa u različito
vrijeme. To je razlog koji upućuje na to da bi bilo dobro da oštećenik u povi-
jesnom dijelu tužbe odreñeno navede koji iznos naknade zahtijeva s obzirom
na svaki oblik (pojavnost) povrede prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a.
Novi ZOO fizičke boli, duševne boli i strah tretira kao činjenice (kriterije, mjerila
odnosno kvalifikatorne okolnosti) koje utječu na visinu pravične novčane
naknade (čl. 1100. ZOO-a), a ne kao samostalne oblike neimovinske štete, jer
je to prema novom ZOO-u samo povreda prava osobnosti (čl. 19. u vezi s čl.
1046. ZOO-a). Budući da je moguće da posljedice povrede pojedinih prava
osobnosti ne nastupe u isto vrijeme, moguće je i da zastara zahtjeva za
popravljanje neimovinske štete zbog pojedinih oblika povreda prava osobnosti
nastupi u različito vrijeme. Naime, ako bi se prihvatilo da tužitelj smije zahtije-
vati zasebnu novčanu naknadu za pojedine oblike (pojavnosti) neimovinske
štete (primjerice, posebno za povredu prava na tjelesno zdravlje i posebno za
povredu prava na duševno zdravlje)28, uz primjenu više različitih činjenica
(kriterija odnosno kvalifikatornih okolnosti), u toj situaciji zastara zahtjeva
nastupa tek kada rok zastare protekne s obzirom na činjenicu (kriterij ili mjerilo
odnosno kvalifikatornu okolnost) za koju je tužitelj najkasnije mogao doznati za
štetu i za osobu koja je štetu učinila. U tom smislu bitno se mijenja situacija od
one u ZOO/91. Primjer: tužitelj zahtijeva popravljanje neimovinske štete zbog
28
Da je riječ o različitim pravnim osnovama navodi se i u literaturi. Tako Klarić, Petar, u
Zborniku radova Zakon o obveznim odnosima, izdanje Inženjerskog biroa d.d., Zagreb,
2005., str. 32. navodi: "Pojedini oblici neimovinske štete podudarni su s vrstama prava
osobnosti, drugim riječima razvrstavanje neimovinske štete ravna se prema pojedinim
pravima osobnosti. Prema tome, imali bismo, primjera radi, neimovinsku štetu zbog
povrede tjelesnog (fizičkog) integriteta, neimovinsku štetu zbog povrede ugleda, zbog
povrede privatnosti, itd."
74
povrede prava na tjelesno zdravlje, pri čemu kao činjenice (kriterije odnosno
kvalifikatorne okolnosti) ističe: 1. fizičke boli i 2. strah. Prema utvrñenjima
sudskomedicinskog vještaka, postojanje straha utvrñeno je s 1. ožujka 2009.,
a prestanak fizičkih boli 1. svibnja 2009. Budući da je riječ o dvije činjenice (
kriterija) koje se odnose na istu povredu prava osobnosti, tj. na povredu prava
na tjelesno zdravlje, to bi zastara zahtjeva za popravljanje štete nastupila tek
nakon što proteknu tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu zbog fizičkih
boli, tj. od 1. svibnja 2009., tj. ona činjenica koja utječe na iznos pravične
novčane naknade a za koju je tužitelj najkasnije doznao za štetu.
To isto vrijedi i za slučaj ako bi se prihvatilo da tužitelj treba zahtijevati jedan
ukupan iznos za sve oblike (pojavnosti) povrede prava osobnosti, a uz
primjenu više činjenica (kriterija odnosno kvalifikatornih okolnosti). I tada bi
zastara zahtjeva za isplatu ukupne pravične novčane naknade nastupila s obzi-
rom na činjenicu (kriterij odnosno kvalifikatornu okolnost) za koju je tužitelj
najkasnije doznao za štetu.
Ne bi, pak, trebalo isključiti ni mogućnost da se zastara računa kako su sudovi
to i dosad činili, tj. da ključnu ulogu ima činjenica kad je oštećenik saznao za
štetu s obzirom na činjenicu (pojedini kriterij odnosno kvalifikatornu okolnost)
samu za sebe, bez obzira na to o kojem je obliku povrede prava osobnosti
riječ.
Time ne isključujemo i drukčija mišljenja. Naprotiv, time želimo uputiti na pita-
nja koja će se pojaviti u praksi, a na koja odgovori očito nisu ni jednostavni ni
jednoznačni.
6. POLOŽAJ VRHOVNOG SUDA U ODNOSU NA MOGUĆNOST

UJEDNAČAVANJA SUDSKE PRAKSE
Do 30. rujna 2008. Vrhovni sud Republike Hrvatske bio je zapravo u situaciji da
ne može u cijelosti ispunjavati svoju ustavnu zadaću da kao najviši sud osigu-
rava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost grañana (čl. 118. st. 1.
Ustava). Naime, prema čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a, stranke su bile ovlaštene
podnijeti reviziju protiv pravomoćne drugostupanjske presude samo ako vri-
jednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.
Budući da su iznosi nematerijalne odnosno neimovinske odštete rijetko prelazili
tu granicu (cenzus), to Vrhovni sud nije bio u prilici ujednačavati sudsku
praksu.
S obzirom da su propisi o neimovinskoj šteti novijeg datuma (važe od 1.
siječnja 2006.), to je iznimno važna uloga Vrhovnog suda u ujednačavanju
kriterija za dosudu pravične novčane naknade prema čl. 1100. ZOO-a. Vrh-
ovnom sudu otvaraju se bitno bolje mogućnosti u ujednačavanju kriterija za
dosudu pravične novčane naknade od 1. listopada 2008., kad je na snagu
75
stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku29 (dalje:

ZIDZIP/08) s obzirom na odredbu noveliranog čl. 382. (čl. 29. ZIDZIP/08).
Prema toj odredbi, stranke i nadalje mogu podnijeti reviziju protiv drugostu-
panjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude
prelazi 100.000,00 kuna. U takvom slučaju revizija je uvijek dopuštena i o njoj
Vrhovni sud mora meritorno odlučiti. Meñutim, u slučaju da vrijednost pred-
meta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kuna, stranka može
podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o
rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za
osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti grañana. U toj reviziji
stranka treba odreñeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i
izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene
primjene zakona i ravnopravnosti grañana. Prema tome, Vrhovni sud nakon 1.
listopada 2008. ima učinkovit pravni instrument da u novoj pravnoj materiji
popravljanja neimovinske štete ujednačuje sudsku praksu, pa tako i u pogledu
iznosa (visine) pravične novčane naknade za neimovinsku štetu.
Meñutim i najviši sud u državi naći će se u čudu, kako ujednačiti sud-
sku praksu u odnosu na pravo oštećenika da u bitno istim životnim situa-
cijama dobiju bitno isti iznos pravične novčane naknade (čl. 14. st. 2. Ustava),
ako sudovi prvog i drugog stupnja ne budu vrednovali činjenice iz čl. 1110.
ZOO-a, već budu, prema potpuno slobodnoj vlastitoj prosudbi, primjenjivali
samo pravne osnove iz čl. 19. tog Zakona.
7. O NAČINU UTVRðIVANJA NEKIH ČINJENICA

7.1. Fizičke boli
I nakon stupanja na snagu ZOO-a ostaju pitanja načina utvrñivanja činjenica
koje utječu na iznos pravične novčane naknade za neimovinsku štetu.
Fizičke boli (čl. 1100. st. 2. ZOO-a) su činjenica prema kojoj će sud odlučiti o
visini pravične novčane naknade.
U svakidašnjem je govoru riječ bol dvoznačna i prije svega označuje neugodan
osjet koji je posljedica oštećenja tkiva zbog najrazličitijih uzroka (ozljeda,
upala). Istodobno bolom se naziva i osjećaj tuge i nezadovoljstva koji nije
izravno prouzročen akutnim oštećenjem tkiva, a koji remeti duševnu stabilnost
i odraz je afektivnog unutarnjeg doživljaja. Osim u svakidašnjem govoru, dvoj-
nost značenja riječi bol postoji i u pravnom i u medicinskom nazivlju.30 Tako se
29
Nar. nov., br. 84/08.
30
O medicinskim aspektima (fiziologiji boli) više vidjeti kod Zečević, Dušan - Škavić, Josip i
suradnici, Osnove sudske medicine za pravnike, izdanje Barbata, Zagreb, 1996., str. 277.
do 279.
76
bol kao posljedica oštećenja tkiva pobliže označuje kao fizička bol, a neugodan
duševni doživljaj kao duševna bol. Smatramo da bi umjesto izraza fizička bol,
duhu hrvatskog jezika bio primjereniji izraz tjelesna bol. No, s obzirom da ZOO
kao temeljni propis koji ureñuje područje popravljanja neimovinske štete u čl.
1100. navodi izraz fizička bol, to i mi koristimo taj izraz.
Fiziološki promatrano, bol je zaštitni mehanizam tijela i javlja se kad god se
neko tkivo ošteti, što prouzročuje refleksno reagiranje ozlijeñenoga da bi
uklonio bolni podražaj.31
U slučaju oštećenja tjelesnog zdravlja kao povrede prava osobnosti, sud će
dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nañe da to težina povrede i okolnosti
slučaja opravdavaju. U svakoj konkretnoj situaciji sud pri odlučivanju o visini
pravične novčane naknade mora imati na umu jačinu i trajanje ozljedom
izazvanih fizičkih boli (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a).
Prema tome, sud će se morati, i u slučaju neimovinske štete, kao što je to bilo
i u situaciji nematerijalne štete prema čl. 200. ZOO/91, koristiti sudskomedi-
cinskim vještacima kako bi se utvrdila jačina i trajanje tih boli.
U dosadašnjoj sudskoj praksi, a to smatramo važnim i za ubuduće, uobičajilo
se te bolove s obzirom na njihovu jačinu utvrñivati tako da se govori o: 1.
jakim bolovima, 2. srednjim bolovima i 3. slabim ili povremenim bolovima.
Trajanje i jačina fizičkih boli važni su elementi koji utječu na visinu pravične
novčane naknade. No, na visinu te naknade trebale bi utjecati i sve druge
okolnosti slučaja. Takve druge okolnosti koje bi sud trebao imati na umu kad
odreñuje visinu pravične novčane naknade razne su nelagodnosti u tijeku
liječenja, primjerice, kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet,
razne vrste imobilizacije i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija,
infuzije, transfuzije, injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba
invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje
rehabilitacijskog postupka i sl. Time, naravno, nije iscrpljena lista okolnosti koje
bi sud trebao imati na umu pri odreñivanju pravične novčane naknade za
spomenuti oblik neimovinske štete.
Dužnost je, dakle, sudskomedicinskih vještaka da se očituju ne samo o trajanju
i jačini fizičkih boli već i o drugim okolnostima slučaja koje mogu dati potpunu
sliku tegoba koje je oštećenik pretrpio. Ako to sudski medicinski vještak ne
učini, sud neće dobiti cjelovitu sliku zdravstvenih tegoba koje je oštećenik
pretrpio. To znači da će zbog takvog rada sudskog medicinskog vještaka ošte-
ćenik biti uskraćen za dio novčane odštete koja bi mu, da nije bilo takvog
propusta, pripala. U tom smislu dužnost je i suda zahtijevati od vještaka nalaz i
mišljenje i o tim činjenicama.
31
Volarić, Branko, Vještačenje u civilnim parnicama, u knjizi Sudska medicina Dušana Zečevića
i suradnika, Zagreb, 1980., str. 257.
77
Poseban problem zasigurno će i ubuduće činiti nedostatak općeprihvaćenih

medicinskih kriterija koji bi omogućivali da se što objektivnije utvrdi karakter
ozljeda, osobito jačina i trajanje bolova.
Pri odreñivanju sudskomedicinskog vještačenja sud bi već u rješenju morao
zahtijevati od vještaka nalaz i mišljenje ne samo o trajanju i jačini fizičkih
bolova već i o svim spomenutim neugodnostima odnosno tegobama koje su
pratile liječenje. Sud bi u presudi trebao dati svoju ocjenu o tome koliko rečene
okolnosti utječu na visinu dosuñene pravične novčane naknade. Ako se u
sudskom postupku ne rasprave te okolnosti, to će svakako ići na štetu ošte-
ćenika (žrtve), jer on neće dobiti pravičnu novčanu naknadu ako se u obzir
uzmu samo trajanje i jačina fizičkih boli, a ne i okolnosti slučaja u cjelini.
Ne bi bilo osnove za dosuñenje pravične novčane naknade za fizičke bolove
koji su povrijedili pravo nečije osobnosti, ali su bili neznatni po jačini i trajanju.
U sudskoj praksi tako je, primjerice, rečeno da tjelesne ozljede zbog kojih je
tužitelj trpio bolove srednjeg intenziteta u trajanju od pola sata i lakog
intenziteta u trajanju od dva dana, zbog kojih nije nastao strah, a duševne boli
zbog smanjenja životne aktivnosti trpio je pet dana, nisu osnova za dosuñenje
naknade nematerijalne štete.32
7.2. Smanjenje životne aktivnosti

Povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje može se očitovati ne
samo kao fizička već i kao duševna bol. Pritom je i duševna bol takoñer činje-
nica (mjerilo) iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a na temelju koje će sud prosuñivati je li
ona takve jačine i trajanja da u konkretnom slučaju povreda prava osobnosti
na tjelesno i/ili duševno zdravlje opravdava osudu štetnika ili druge odgovorne
osobe na isplatu pravične novčane naknade za taj oblik neimovinske štete, a
onda i u kojem iznosu.
Koje činjenice uzeti kao pravno odlučne (relevantne) kad se ocjenjuje trajanje i
jačina duševne boli? Tipičan primjer za to je smanjenje životne aktivno-
sti do kojeg dolazi zbog tjelesne ozljede ili gubitka tjelesnog organa ili zbog
nastanka duševne bolesti izazvane štetnom radnjom. Smanjenje životne ak-
tivnosti je činjenica koja utječe na visinu pravične novčane naknade. Već smo
rekli da novi ZOO, istina, izričito ne spominje smanjenje životne aktivnosti kao
činjenicu koja utječe na iznos (visinu) pravične novčane naknade. No, činje-
nica je da je riječ o okolnosti koja razjašnjava što se oštećeniku
dogodilo i zbog čega i u kojem stupnju oštećenik trpi duševne boli
(kao činjenicu iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a). Nije, naime, moguće objektivno
utvrditi trajanje i jačinu tih duševnih boli, ako oštećenik ne dokaže kakve je on
posljedice trpio nakon štetnog dogañaja. Pritom smanjenje životne aktivnosti i
32
Žs u Koprivnici, Gž-767/03-2 od 11. 9. 2003. Izbor 1/04-78.
78
slične objektivne medicinski i pravno dokazive činjenice mogu imati i drukčiji

naziv. Primjerice, umjesto smanjenja životne aktivnosti može se govoriti o
preostaloj životnoj sposobnosti ili slično. Samo nazivlje nije odlučno, iako
bi bilo korisno da i u tom pogledu postoji ujednačenost kako bi se znalo o
kojem je pravnom standardu riječ. Važnije od samog pravnog nazivlja je nuž-
nost opisati oštećenje tjelesnog ili duševnog zdravlja, koje nakon štetnog doga-
ñaja oštećenik trpi, kako bi to mogla postati medicinski i pravno objektivno
provjerljiva činjenica.
Ista činjenica (ovdje: smanjenje životne aktivnosti) može se, dakle, pojaviti u
ocjeni prava na isplatu pravične novčane naknade kod različitih povreda prava
osobnosti (primjerice i na tjelesno i na duševno zdravlje) kao samostalnih
oblika neimovinske štete.
Pravo osobnosti nesumnjivo (objektivno) bit će povrijeñeno ako doñe do
tjelesne ozljede ili duševnog oboljenja fizičke osobe. Ozljeda ili oboljenje ne
daju sami po sebi oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu,
već su to (i) posljedice koje oštećenik osjeća u svojoj duhovnoj sferi i
koje se očituju kao duševna bol (čl. 110. st. 2. ZOO-a) zbog toga što
je oštećeniku smanjena životna aktivnost u odnosu na onu koju je
imao prije štetnog dogañaja. Naime, zbog tjelesne ozljede ili duševnog
oboljenja može doći i do smanjenja životnih aktivnosti, pa bi takav zahtjev za
isplatu pravične novčane naknade bio pravno odlučan (relevantan). Oštećenik,
dakle, može doživljavati duševnu bol zato što je postao nesposoban za rad ili
su mu radne sposobnosti umanjene, umanjena mu je ili uništena mogućnost
napredovanja u struci (tzv. štetne posljedice u sklopu zanimanja) i/ili zbog toga
što se ne može na dotad uobičajeni način baviti aktivnostima u slobodno vrije-
me, primjerice, športom, rekreacijom (tzv. štetne posljedice izvan zanimanja).
Duševna se bol može javiti i onda kad su kao posljedica tjelesne ozljede ostale
i znatno povećane neke potrebe. Te se posljedice vrlo često kumuliraju.
Smanjenje životne aktivnosti obuhvaća sva ograničenja životnih aktivnosti ošte-
ćenika koje je ostvarivao ili bi ih prema redovitom tijeku stvari u budućnosti
sigurno ostvarivao. Pod ograničenjima valja razumjeti i obavljanje aktivnosti uz
povećane napore ili uz posebne uvjete.
Pravo na naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje koje se
očituje kao smanjenje životne aktivnosti ima oštećenik i onda kada to nije i-
ključivo posljedica tjelesne ozljede, već i duševnog oboljenja. U jednom slučaju
oštećenica je zbog šikaniranja na poslu oboljela u smislu reaktivne psiho-
neuroze koja joj je smanjila životnu aktivnost za približno 25%.33 Zbog toga je
trpjela duševne boli, pa joj je priznato pravo na odštetu - isplatu pravične
novčane naknade. Takvu praksu smatramo aktualnom i u primjeni ZOO-a.
33
Predmet Vs, Rev-570/92 od 29. 12. 1993. Izbor 2/95-84.
79
Iznos naknade neimovinske štete po toj osnovi vezan je za jačinu i trajanje

duševne boli, ali i ovdje, kao što je to već istaknuto kod fizičkih boli, i za druge
okolnosti slučaja.
Spomenute druge okolnosti slučaja osobito su važne jer pokazuju trpi li ošte-
ćenik duševne boli i kakve su, odnosno predviña li da će ih trpjeti u budućnosti.
Naknada se, naime, treba odrediti uzimajući u obzir (u pravilu): 1. stupanj
zdravstvenih tegoba oštećenika (stupanj invaliditeta), 2. jačinu, 3. trajanje
posljedica, 4. dob i 5. zanimanje oštećenika.
Da bi se utvrdilo u kojem stupnju postoje zdravstvene tegobe oštećenika
(stupanj invaliditeta), valja provesti sudskomedicinsko vještačenje.34
7.2.1. Postotak utvrñenog invaliditeta nikako nije
jedino mjerilo koje bi valjalo imati na umu
U praksi se uobičajilo govoriti o stupnju invaliditeta kao činjenici važnoj za
odluku postoji li pravo i u kojem iznosu na naknadu neimovinske štete. To se
uobičajilo izraziti postotkom kao zaključnom ocjenom stupnja smanjenja te
aktivnosti.
Valja napomenuti da nije riječ o invaliditetu u smislu propisa o mirovinskom
invalidskom osiguranju, već o utvrñivanju činjenice je li i u kojoj mjeri sma-
njena oštećenikova životna aktivnost, zbog čega on trpi duševne boli. Naime,
prilikom utvrñivanja naknade za neimovinsku štetu valja imati na
umu ne samo stupanj invaliditeta utvrñen medicinskim mjerilima već
činjenicu u kojoj je mjeri, zbog štetne radnje, promijenjen način
života oštećenika odnosno kako će pretrpljena povreda utjecati na
kvalitetu njegova budućeg života. U tom smislu vidjeti u ovom odjeljku
rada i ilustraciju takvog slučaja (ozljeda pijanista).
Ozbiljan je problem to što nema općeprihvaćenih mjerila prema kojima se
postotak (stupanj) invaliditeta odreñuje. Ni sami se sudski vještaci ne izjašnja-
vaju odakle im uporište za mišljenje o postotku invalidnosti, tj. jesu li im kao
pomoćno sredstvo poslužile odgovarajuće tablice za odreñivanje postotka
invalidnosti koje rabi Zavod mirovinskog i invalidskog osiguranja, tablice koje
se rabe u osigurateljnim društvima ili je riječ o procjeni samog vještaka kao
plodu njegova iskustva. To s prilično sigurnosti pokazuje kako se u praksi
sudova, koji se oslanjanju na utvrñeni postotak invalidnosti kao važan kriterij
za odreñivanje visine pravične novčane naknade, usporedno primjenjuju
različita mjerila stupnja invalidnosti. Posljedica toga je, naravno, i nejednako
tretiranje oštećenika u njegovu pravu na naknadu. Medicinska struka morala bi
34
Zečević - Škavić i suradnici, op. cit., str. 281. do 289.; Marović, Anton - Štimac, Siniša,
Metodika izračuna ukupnog postotka smanjenja životne aktivnosti, Odvjetnik 9-10/2005.,
str. 38. do 42.
80
širokom analizom prakse pronaći kriterije koji bi osigurali jednako osnovno

medicinsko vrednovanje pretrpljenih ozljeda, a time i stupnja odnosno postotka
invalidnosti.35 Pritom ne bi trebalo podcijeniti važnost iskustva stečenog u
primjeni već spomenutih tablica invalidnosti. Od vještaka bi valjalo uvijek zahti-
jevati da nalaz sadrži opis iz kojeg se vidi u čemu se sastoji smanjenje životne
aktivnosti, jer se iz tog opisa može razumjeti odakle vještak izvodi zaključak o
postotku smanjenja te aktivnosti.
U dosadašnjoj praksi uočeno je da se o stupnju smanjenja životne aktivnosti
izjašnjavaju vještaci različitih medicinskih specijalnosti (primjerice, ortoped i
neuropsihijatar). Oni daju mišljenje s obzirom na svoju specijalnost, pa izostaje
ocjena ukupnih zdravstvenih tegoba oštećenika. Smatramo da bi sudske
vještake valjalo saslušati i na okolnost ukupnog postotka invaliditeta koji je
nastao. Tek kada dobije cjelovitu sliku zdravstvenih posljedica koje oštećenik
ima, sud može zaključivati o težini povrede prava osobnosti koju je oštećenik
pretrpio. Dakako, moguće je da sudski medicinski vještaci, s obzirom na razno-
rodnost ozljeda, ne mogu dati ukupnu, jedinstvenu ocjenu zdravstvenih tegoba
oštećenika. U toj situaciji sud treba ocijeniti pojedinačne nalaze i mišljenja
sudskih vještaka i na njima zasnovati svoju odluku.
7.2.2. Trajanje duševnih boli
Na iznos (visinu) naknade u slučaju smanjenja životne aktivnosti utječe i
trajanje duševnih boli. Zato valja utvrditi je li riječ o trajnim, doživotnim poslje-
dicama ili posljedicama ograničenog trajanja. S obzirom na to da odredba čl.
1100. st. 2. ZOO-a naglašava da je za visinu pravične novčane naknade važno
upravo trajanje duševnih boli, oštećenik očito ima pravo na naknadu za
duševne boli ne samo za trajne, po pravilu doživotne duševne boli, već i kad su
one trajale odreñeno, ali ipak dulje vrijeme. Naravno, tada će i visina pravične
novčane naknade biti odmjerena u skladu s utvrñenim okolnostima slučaja.
Taj je oblik štete često trajnoga karaktera, ali pravična novčana naknada može
se dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jače i du-
gotrajnije ili ako to posebne okolnosti opravdavaju. Tako je rečeno: "Privreme-
no smanjenje životnih aktivnosti može biti osnova za priznavanje naknade
štete ako je jačeg intenziteta ili duljeg trajanja ili ako to opravdavaju posebne
okolnosti. Gubitak osjeta usne koja smanjuje životnu aktivnost 5% na vrijeme
od tri godine prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske okolnosti su
koje čine osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu navedene štete."36
35
Pokušaj stvaranja ujednačenih medicinskih kriterija (tablice s predloženim postotcima)
vidjeti kod Zečević - Škavić i suradnici, op. cit., str. 281. do 289.
36
81
Svako smanjenje životnih aktivnosti zbog kojih oštećenik trpi duševne boli ne
daje osnovu za dosuñenje pravične novčane naknade. U tom smislu smatramo
aktualnom praksu prema ZOO/91 u kojoj su sudovi ocijenili da kratko trajanje
smanjenja životne aktivnosti (tri mjeseca odnosno mjesec dana) te utvrñeni
stupanj invaliditeta (10%) ne opravdavaju dosuñenje pravične novčane nakna-
de.37 Takve bi slučajeve valjalo tretirati kao pravno nepriznatu štetu.
7.2.3. Životna dob oštećenika
Životna dob oštećenika različito utječe na visinu pravične novčane naknade. U
praksi zasnovanoj na ZOO/91 za duševne boli zbog smanjenja životne ak-
tivnosti, naruženosti i smrti roditelja mlañim osobama u pravilu se odreñivala
veća naknada. Takvo stajalište nesumnjivo ima osnovu u okolnosti da će po
prirodnom tijeku stvari mlañe osobe dulje osjećati duševne boli zato što im je
životna aktivnost smanjena. Čini se da bi takvo stajalište trebalo biti prihvatljivo
i za sudsku praksu u primjeni ZOO-a kad je riječ o duševnim bolima, tj.
trajanju posljedica koje trpi oštećenik. Ipak, valja imati na umu i starije osobe
koje imaju slabije zdravstvene mogućnosti prilagodbe štetnim posljedicama, pa
stoga trpe jače duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti nego mlañe,
zdravstveno lakše prilagodljive osobe.
7.2.4. Zanimanje (profesija) oštećenika
Već smo rekli da je zanimanje (profesija) oštećenika važan element koji valja
imati na umu pri odmjeravanju naknade za spomenutu vrstu duševnih boli.
Nije, naime, svejedno hoće li oštećenik osjećati duševne boli i tijekom obavlja-
nja svog zanimanja (primjerice, listonoša kojem je ozlijeñena noga ili kovač
kojem je ozlijeñena ruka) i/ili samo u svoje slobodno vrijeme. Zato smatramo
da bi, ako se utvrdi da će oštećenik takve boli osjećati osobito snažno u sklopu
svog zanimanja, to moralo utjecati na dosuñenje veće pravične novčane
naknade.
Do smanjenja životne aktivnosti dolazi zbog tjelesne ozljede ili gubitka tjele-
snog organa. Smanjenje životne aktivnosti tada izaziva kod oštećenika duševnu
bol. Činjenica da oštećenik zbog povrede tjelesnog zdravlja trpi duševnu bol je
prema čl. 186. st. 1. ZPP-a činjenica (kvalifikatorna okolnost) koju u smislu čl.
1100. st. 1. i 2. ZOO-a sud mora imati na umu kad odlučuje o pravičnoj
novčanoj naknadi za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na
tjelesno zdravlje.
37
Žs u Koprivnici, Gž-1409/01 od 14. 2. 2002. Izbor 1/03-64 i Os u Zagrebu, Gž-4425/85 od
2. 7. 1985. Izv. U sudskoj praksi o tome je rečeno i: "Duševne boli zbog smanjenja životne
aktivnosti u trajanju od pet dana ne predstavljaju osnovu za dosuñenje naknade nema-
terijalne štete." - Žs u Koprivnici, Gž-767/03-2 od 11. 9. 2003. Izbor 1/04-78.
82
Da bi se utvrdilo u kojem stupnju postoje zdravstvene tegobe oštećenika

(stupanj invaliditeta), valja provesti sudskomedicinsko vještačenje.38
Prilikom ocjene težine povreda odnosno posljedica sud ne smije mehanički
primjenjivati podatak o utvrñenom stupnju invaliditeta u oštećenika, već ga
mora stavljati u odnos prema drugim okolnostima slučaja koje utječu na iznos
naknade. Tako gubitak jednog prsta na ruci, koji medicinski predstavlja doži-
votni invaliditet od 10 do 15% (dakle u relativno malom postotku), može osobi
odreñenog zanimanja potpuno promijeniti život. Primjerice glazbeniku (pija-
nistu) gubitak tog tjelesnog organa potpuno onemogućuje daljnje bavljenje tim
zanimanjem (profesijom). U toj situaciji sud ne smije mehanički primijeniti
isključivo kriterij utvrñene medicinske posljedice (invaliditet39 10 do 15%40).
Pravičnu novčanu naknadu treba dosuditi s obzirom na tu činjenicu, ali i s
obzirom na druge okolnosti slučaja u kojem je osobita težina povrede prava
osobnosti u tome što je oštećeniku praktički promijenjen dotadašnji način živo-
ta i slobodan izbor profesije. Valja po životnoj logici pretpostaviti da saznanje
oštećenika da mu se život zbog (formalno) male tjelesne ozljede bitno mijenja
dovodi do duševne boli jakog stupnja i dugog, u pravilu doživotnog trajanja. U
takvoj situaciji sud je ovlašten, uz odgovarajuće obrazloženje, bitno odstupiti
od uobičajenih (orijentacijskih) kriterija koji se primjenjuju u sudskoj praksi i
dosuditi oštećeniku (bitno) veću pravičnu novčanu naknadu.
Dakako, to je ovdje izneseno samo kao ilustracija i kao podsjetnik da suñenje
u predmetima neimovinske štete zahtijeva primjenu pravnog stan-
darda pravičnosti, a ne samo matematiku koja proizlazi iz mehaničke
primjene (mogućih) orijentacijskih kriterija sudske prakse.
Iz sudske prakse navodimo slučaj u kojem je Vrhovni sud razmatrao i činjenicu
možebitne buduće štete, u slučaju da se utvrdi smanjena (sužena) mogućnost
odabira zanimanja oštećenika, koja je posljedica smanjenja životne aktivnosti.
Taj sud navodi: "Ako se utvrdi da je maloljetnom tužitelju zbog prirode prije
pretrpljene ozljede onemogućen izbor odreñenog zanimanja te da zbog tih
novonastalih činjenica oštećenik trpi duševne boli koje nisu obuhvaćene
dosuñenom pravičnom novčanom naknadom, onda bi imao pravo zahtijevati, u
sklopu novonastalih činjenica, naknadu štete. U revizijskoj fazi postupka sporan
je iznos naknade štete dosuñen zbog duševnih boli zbog smanjenja životne
aktivnosti. Sudovi su utvrdili da je maloljetni tužitelj stradao na dječjem
38
Marović, Anton - Štimac, Siniša, Metodika izračuna ukupnog postotka smanjenja životne
aktivnosti, Odvjetnik 9-10/2005., str. 38. do 42.
39
U tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-869/93 od 25. 5. 1994.
40
U "mehaničkoj" primjeni Orijentacijskih kriterija to bi značilo dosudu odštete od (samo)
11.000,00 kuna za trajne doživotne posljedice, koje su puno teže jer zapravo mijenjaju
oštećenikov život.
83
igralištu kada je spuštajući se po toboganu, prstima desne ruke ušao u prostor

gdje je otpao var na plohi za spuštanje. Tom prilikom je zadobio ozljede prstiju
desne šake. Sudovi prihvaćaju nalaz i mišljenje stalnog sudskog medicinskog
vještaka i utvrñuju da je riječ o 15% invaliditetu. Prvostupanjski sud na
temelju činjenice da je riječ o djetetu, koje je stradalo u dobi od sedam godina
i koje će zbog navedene ozljede desne šake kao vitalnog organa trpjeti teške
duševne boli zbog bitno sužene mogućnosti izbora budućeg zanimanja (oba-
vljanje bilo intelektualnog bilo fizičkog rada te svakodnevnih životnih aktivnosti)
dosuñuje naknadu za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu
od 150.000,00 kn. Drugostupanjski sud prihvaća žalbu tuženika i tu naknadu
odreñuje u iznosu od 50.000,00 kn. Oštećenik smatra da je drugostupanjski
sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev odbio u
iznosu 100.000,00 kuna, jer da pritom nije imao na umu činjenicu da je tužitelj
dešnjak te da će trpjeti duševne boli kroz dugi niz godina, jer je zbog ozljede
bitno ograničen u izboru zanimanja. Stajalište suda drugog stupnja, s obzirom
na postojeće stanje, prihvaća i revizijski sud. Meñutim, ako bi se u budućnosti
pokazalo da je za tužitelja nastala nova šteta, jer se s izvjesnošću može utvrditi
da je zbog prirode ozljede onemogućen u izboru odreñenog zanimanja, te da
zbog tih novonastalih činjenica maloljetni tužitelj trpi duševne boli koje nisu
obuhvaćene dosuñenom naknadom, onda bi tužitelj imao pravo zahtijevati, u
sklopu ovih novonastalih okolnosti, naknadu štete. No, o osnovanosti takvog
zahtjeva može se suditi kada i ako nastanu te nove okolnosti."41
7.3. Naruženost
Povreda prava osobnosti na tjelesno zdravlje može se očitovati i kao n-
aruženost.
Naruženje bi se moglo odrediti kao narušavanje dotadašnjega vanjskog izgleda
ili sklada oštećenikova tijela ili dijela tijela i/ili kao narušenje neke tjelesne
funkcije. Naruženje izgleda ili sklada tijela odnosno funkcije tijela jest neimo-
vinska šteta. Meñutim, pravo na dosuñenje pravične novčane naknade ovisi o
težini ozljeda i okolnosti slučaja i duševnih boli koje oštećenik trpi.
Već smo rekli da novi ZOO, istina, izričito ne spominje naruženost kao
činjenicu koja utječe na iznos (visinu) pravične novčane naknade. No,
činjenica je da je riječ o okolnosti koja razjašnjava što se oštećeniku
dogodilo i zbog čega i u kojem stupnju oštećenik trpi duševne boli
(kao činjenicu iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a).
41
Presuda Vs, Rev-568/05 od 19.1. 2006. Navedeno prema knjizi Ivice Crnića, Odštetno
pravo, drugo bitno prošireno i izmijenjeno izdanje, u nakladi Zgombića & partnera,
Zagreb, 2008., str. 692.
84
Naruženost nije, dakle, prema ZOO-u samostalan oblik neimovinske štete.

Pravna osnova je povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.
Naruženost je, meñutim, činjenica (mjerilo) prema kojoj će sud prosuñivati
postoje li pretpostavke za isplatu pravične novčane naknade oštećeniku i u
kojem iznosu (visini).
Oštećenik zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje trpi duševnu bol.
To je činjenica na koju upućuje članak 1100. st. 2. ZOO-a. Oštećenik bi u
izvansudskom zahtjevu za naknadu štete ili u tužbi morao navesti naruženje
kao činjenicu zbog koje trpi duševnu bol. Ako on to ne navede, sud ne bi smio
dosuditi naknadu za duševnu bol iz čl. 1100. ZOO-a, pozivom na činjenicu
naruženosti, ali je smije dosuditi ako je oštećenik naveo neku drugu okolnost
koja opravdava utvrñenje da je trpio duševne boli (primjerice, smanjenje
životne aktivnosti).
Naruženost ne mora biti takva da izaziva gnušanje okoline. Dovoljno je da su
posrijedi takvi deformiteti zbog kojih i s kojima bi se većina ljudi osjećala
neugodno.
Izraz naruženje valja shvatiti kao viši rodni pojam koji u sebi, u osnovi, sadrži
tri druga pojma koji pobliže odreñuju medicinsku posljedicu koja je zadesila
oštećenika:
1. unakaženost - jako naruženje,
2. nagrñenost - srednje naruženje,
3. kozmetički defekt - slabo (malo) naruženje.
Ne postoje medicinski objektivizirani kriteriji na osnovi kojih liječnik sudski
vještak može odrediti stupanj naruženja. Postoje, meñutim, uobičajena,
životna, iskustvena mjerila prema kojima se procjenjuje stupanj naruženosti. Ti
kriteriji nesumnjivo ovise i prožimaju se s estetikom te etičkim i kulturnim obi-
čajima sredine u kojoj oštećenik živi. Zato smatramo da bi, polazeći od na-
vedenih kriterija okoline u kojoj živi nastradali, a imajući na umu i mišljenje
sudskog medicinskog vještaka, sud trebao formirati svoje stajalište i ocijeniti
stupanj naruženosti koji je utvrdio u oštećenika, o čemu će, naravno, ovisiti
osnova i visina pravične novčane naknade koja žrtvi pripada. Sudovi bi mišlje-
nje vještaka, dakle, trebali smatrati tek jednim elementom koji im pomaže pri
utvrñivanju pravične novčane naknade za duševne boli zbog naruženosti. U
tom je smislu u sudskoj praksi utemeljenoj na ZOO/91 rečeno: "Sud je
ovlašten na osnovi svoga životnog iskustva i znanja i sam ocijeniti stupanj
duševnih boli koje oštećenica trpi kao posljedicu naruženosti."42 Time se
zapravo upozorava ne samo na ovlaštenje već i na obvezu suda da kritički
prihvaća mišljenje sudskoga medicinskog vještaka i potrebu da samostalnije
42
Os u Zagrebu, Gž-245/84 od 2. 5. 1984. Izv. Slično taj sud u odluci Gž-4899/86 od 26. 8.
1986.
85
pristupa ocjeni okolnosti koje utječu na pravo žrtve za taj oblik naknade štete,
a posebno na njezinu visinu.
Valja, naravno, u razumnoj mjeri, razmišljati i o mogućnosti da se naruženost
prikrije odjećom ili kozmetičkim sredstvima. No, ni tada nije isključeno pravo
oštećenika na naknadu, jer se to naruženje ipak može vidjeti pod odreñenim
okolnostima (primjerice, na kupalištu) ili pred nekim osobama (članovima
obitelji), pa se osnovano može misliti da će to saznanje u oštećenika izazvati
osjećaj neugode, a time i duševne boli.
U praksi se do 2002. veći iznos naknade dosuñivao djevojkama. Prema za-
ključku sjednice Grañanskog odjela Vrhovnog suda od 29. studenoga 2002.,
spol oštećenika, sam po sebi, ne utječe na visinu naknade s osnove naruženja.
Smatramo tu praksu aktualnom i u primjeni čl. 1100. ZOO-a.
Zanimanje oštećenika takoñer može utjecati na visinu naknade. Kod nekih
profesija (npr. glumaca, pjevača i sl.) vidljiva naruženost može biti čimbenik
koji osobito utječe na jačinu duševnih boli koje oštećenik zbog toga trpi.
Veću naknadu valjalo bi priznavati i u slučajevima kad je naruženost osobito
vidljiva (primjerice, naruženje na licu, gubitak nekog tjelesnog organa (ruke,
noge), jako uočljiva šepavost i slično). U prijašnjoj praksi, zbog uočljivog naru-
ženja na licu sud je priznao naknadu štete i za kozmetički defekt, kao niži
stupanj naruženosti.
Od sudskog medicinskog vještaka valja zahtijevati što potpuniji nalaz koji
oslikava stanje prije nastanka štete i nakon nje. Bilo bi korisno da oštećenik u
dokaznom postupku u spise priloži fotografije na kojima se vidi stanje prije
štetnog dogañaja i poslije njega. Smatramo kako je potrebno, ako je to mo-
guće bez štete za oštećenika, da i sam sud stekne neposredan dojam o poslje-
dicama naruženja. Pri možebitnom pozivu oštećeniku radi saslušanja u sudnici
valja paziti da se ne povrijedi dostojanstvo osobe, tj. da se neposredna ocjena
prvostupanjskog suda ne pretvori u daljnje stradanje oštećenika.
Smatramo da i kad je posrijedi naruženje ograničenog trajanja, oštećeniku
pripada pravo na naknadu neimovinske štete pokazuju li okolnosti slučaja da je
oštećenik mogao pretrpjeti duševne boli.
7.4. Strah
Posljedica povrede nekog od prava osobnosti za fizičku osobu može biti i strah.
U praksi će to najčešće biti kada doñe do povrede prava osobnosti na tjelesno
i/ili duševno zdravlje ili na slobodu. Strah prema čl. 1100. ZOO-a nije sa-
mostalni oblik neimovinske štete. On je činjenica (mjerilo) prema kojoj će sud
odrediti pravičnu novčanu naknadu za slučaj povrede prava osobnosti. Pri
odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud mora imati na umu jačinu i
86
trajanje straha. No, pritom i sudski medicinski vještaci ali i sud moraju imati na
umu ostale okolnosti slučaja kao što su neizvjesnost zbog ishoda liječenja i
strah zbog neugodnih metoda liječenja. Te činjenice mogu utjecati na dosudu
većeg iznosa naknade.
Strah pripada skupini patoloških afektivnih stanja koja s forenzičkog aspekta
mogu biti vrlo zanimljiva. Govori se o prepasti, zaprepaštenju ili prestravljenosti
kao afektu straha jakog intenziteta, zatim o smrtnom strahu, koji je navala
emocija straha od predstojeće smrti te o paničnom strahu prouzročenom
naglom psihičkom indukcijom predočene odnosno pretpostavljene životne
opasnosti.43
Strah može nastati i bez tjelesne ozljede. Svaki čovjek na pojedinu situaciju
različito reagira. Naime, formalno identična ili vrlo slična situacija može kod
nekoga izazvati jaki strah, dok će kod drugoga izazvati slabu reakciju ili je neće
biti.44
U mišljenjima sudskih vještaka pretrpljeni strah se stupnjuje na: 1. primarni
strah, koji je u pravilu vezan uza sam štetni dogañaj i 2. sekundarni strah, tj.
onaj strah koji je u pravilu dugotrajan i odraz je štetnog dogañaja.
Prema medicinskoj literaturi primarni strah je izravni afektivni odgovor na
dogañaj, a sekundarni strah je kompleksno stanje, kompleksni odgovor svake
pojedine ličnosti na dogañaj, tj. na okolnosti dogañaja, doživljaj dogañaja i sl.45
Sudski vještaci odreñuju jačinu straha kao: jaki strah, srednji strah i slabi
(povremeni) strah, te za svaki oblik utvrñenog straha i njegovo trajanje.
U praksi zasnovanoj na ZOO/91 priznaje se i pravo na pravičnu novčanu
naknadu za duševne boli (strah) koje oštećenik trpi i zbog neizvjesnosti
rezultata liječenja. To se uzima kao posebna okolnost slučaja koja utječe na
visinu naknade. Smatramo tu praksu aktualnom i u primjeni ZOO-a. To vrijedi i
za strah koji je oštećenik pretrpio jer su prilikom liječenja morale biti
primijenjene neugodne metode.46
43
Zečević - Škavić, op. cit., str. 275.; Pospišil-Završki, Karla, Strah, rad u knjizi Zečević -
Škavić i suradnici, str. 279.
44
Goreta, Miroslav - Peko, Čović Ivana - Buzina, Nadica, Psihijatrijska vještačenja, zbirka
ekspertiza, Knjiga druga: grañansko pravo, izdanje Naklada Zadro i Psihijatrijska bolnica
Vrapče, Zagreb, 2006., str. 44.
45
Goreta - Peko, Čović - Buzina, op. cit., str. 44.
46
Tako je u sudskoj praksi rečeno: "Pri odmjeravanju visine (iznosa) pravične novčane
naknade za pretrpljeni strah valja imati na umu i strah koji je oštećenik (dječak u dobi od
četiri godine) trpio u bolnici jer su morale biti primijenjene neugodne metode liječenja." -
87
U primjeni članka ZOO/91 sudovi nisu prihvaćali zahtjeve da se dosudi pravična

novčana naknada za strah koji je kratko trajao. Tako je rečeno da nema
osnove da se dosudi takva naknada u slučaju kad je strah jakog stupanja
trajao jedan do dva sata, srednjeg stupnja jedan do dva dana i strah laganog
stupnja dva do tri dana i u dužem razdoblju nije narušio duševnu ravnotežu
oštećenika.47 Ta naknada nije dosuñena ni u slučaju kad je strah trajao samo
nekoliko sati48 odnosno kad je potrajao samo dva dana.49 Nije pravno priznat
kao neimovinska šteta ni strah koji je oštećenik trpio glede zdravstvenog stanja
supruge, i to tijekom mjesec dana.50 Smatramo takvu praksu aktualnom i za
ubuduće.
8. VJEŠTAČENJE DUŠEVNIH BOLI KAO CJELINE

- PRIJEDLOG M. GORETE
Postoje, s psihijatrijskoga gledišta, prijedlozi da se duševne boli, nakon
stupanja na snagu novog ZOO-a, vještače kao cjelina, tj. kao povreda
duševnog integriteta. Tako se u literaturi predlaže da se duševne boli ocjenjuju
prema tablicama u pet kategorija od koje bi svaka orijentacijski pokrivala 20%
oštećenja. Tablice se osnivaju na tablicama sačinjenim u Švicarskom zavodu za
osiguranje od nesreća u Luzernu.51 Goreta navodi da objektivna procjena teži-
ne povrede duševnog integriteta pretpostavlja istodobno minuciozniju des-
kripciju svih simptoma na (kojima se ona temelji) i njihova utjecaja na cjelo-
kupno osobno i socijalno funkcioniranje ispitanika, s jedne, te aproksimativnu
procentualnu kategorizaciju ukupnog oštećenja njegova duševnog zdravlja.
Taj autor takoñer zapravo upućuje na potrebu da se kroz psihijatrijsku analizu
opiše stanje prije štetnog dogañaja i posljedice na osobno i socijalno funkci-
oniranje oštećenika nakon nesreće. To se u biti svodi na ocjenu u kojoj je mjeri
smanjena životna aktivnost oštećenika u odnosu na prijašnje stanje njegovog
tjelesnog i duševnog zdravlja, tj. na ocjenu preostale životne sposobnosti ošte-
ćenika, pa time i na procjenu budućih posljedica u odnosu na životne funkcije
oštećenika, tj. kakve je duševne boli oštećenik pretrpio odnosno kakve će boli i
kroz koje vrijeme (ograničeno ili trajno) trpjeti ubuduće. Predlaže utvrñivanje
stupnja povrede duševnog integriteta u kategorijama ili skali (u orijentacijskom
rasponu):
47
48
Tako Os u Zagrebu, Gž-1122/87-2 od 24. 2. 1987. Izv.
49
50
Tako Žs u Gradu Zagrebu, Gž-4765/97 od 30. 12. 1997. Izv.
51
To stajalište iznosi Miroslav Goreta u knjizi Psihijatrijska vještačenja povrede duševnog
integriteta kao oblika neimovinske štete, izdanje Narodnih novina d.d., Zagreb, str. 90.
88
Laka do 20%
Laka do srednje teška 20 do 40%
Srednje teška 40 do 60%
Srednje teška do teška 60 do 80%
Teška do najteža 80 do 100%.
Za sve predložene kategorije Goreta predlaže i deskriptivnu diferencijaciju. U
pogledu tih opisnih razlika upućujemo na njegov već citirani rad, str. 90. do 93.
Pritom valja imati na umu da su se sudski medicinski vještaci i do sada pri
ocjeni duševnih boli, kroz ocjenu smanjenja životne aktivnosti, očitovali kroz
postotke smanjenja te aktivnosti, a sud je tu ocjenu morao upotpuniti soci-
jalnim aspektima tog oštećenja. To zato što nije riječ o invaliditetu u smislu
propisa invalidsko-mirovinskog osiguranja, već o ocjeni u kojem smislu nastale
ozljede mijenjaju život oštećenika u odnosu na stanje njegova prijašnjeg
zdravlja. U tom smislu upućujemo na dio ovog rada pod meñunaslovom 7.2.
Smanjenje životne aktivnosti (primjer ozljede pijanista).
Medicinska i pravna struka trebaju razmotriti Goretine prijedloge. Riječ je o
sustavu koji dosad, koliko nam je poznato, nije bio češće primjenjivan u
medicinskim vještačenjima. Tu bi metodu svakako valjalo raspraviti meñu svim
zainteresiranim medicinskim i pravnim strukama, kako bi se sagledali njezini
dosezi kako u odnosu na oštećenike, ali i u odnosu na odgovorne osobe. Valja
pritom imati na umu da je riječ o psihijatrijskom pogledu na nastala oštećenja
zdravlja, ali da ta oštećenja zdravlja imaju podlogu i u ozljedama koje su
tjelesne naravi, što utječe na ukupnu ocjenu smanjenja životne aktivnosti kao
podloge za ocjenu kakve duševne boli oštećenik trpi.
Ako se ocijeni praktična provodljivost metode koju Goreta predlaže, na način
da se kroz nju osigura medicinski ujednačeno vrednovanje nastalih
štetnih posljedica i provjerljivost postignutih ocjena te da se njome ne
suzi postignuti obujam prava koje bi oštećenici ostvarivali kroz ocjenu sma-
njenja životne aktivnosti, tu bi metodu valjalo prihvatiti. Zatim bi morala
uslijediti odgovarajuća priprema (edukacija) kako medicinskih vještaka, tako i
odvjetnika, pravnika u osigurateljnim kućama i, dakako, sudaca za primjenu
takve nove metode.
Do medicinske je struke i znanosti, dakle, da ocijene koja je metoda analize i
utvrñivanja posljedica štetnog dogañaja pouzdanija i jednostavnija, tj. ona koja
se dosad oslanjala na utvrñivanje smanjenja životne aktivnosti, pri čemu se
koristila postocima smanjenja te aktivnosti (tzv. invaliditet), ili predložena skala
primjenom pet stupnjeva, svaki stupanj orijentacijski 20%. Valja ocijeniti s tim
u vezi koja od tih metoda, s pravne strane, daje veću sigurnost da će se
primjenjivati jednaki medicinski kriteriji duševne boli koji će omogući i jednaku
pravnu ocjenu u kojem obujmu (iznosu) oštećeniku pripada pravična novčana
89
naknada za duševne boli. Pritom valja ocijeniti i kojom se metodom jasnije i u

potpunosti vrednuje medicinski obujam štetnih posljedica, tj. da ona u
potpunosti objektivno obuhvati sva trpljenja kojima je oštećenik izvrgnut.
Dakako, i jedna i druga medicinska metoda ne oslobañaju sud dužnosti da i
sam utvrdi i ocijeni stanje prije štetnog dogañaja i posljedice na osobno i
socijalno funkcioniranje oštećenika nakon nesreće.
U svakom slučaju Goretin prijedlog smatramo važnim na području kad je riječ
isključivo o povredi prava osobnosti na duševno zdravlje, dostojanstvo, čast,
ugled, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, ime i slično (čl. 1046. u
vezi s čl. 19. st. 2. ZOO-a). To će biti primjerice važno i u sporovima zbog zlo-
stavljanja i/ili ponižavanja (mobing)52 šikaniranja i slično. Smatramo da u
takvim situacijama on daje orijentaciju za utvrñivanje stupnja (kategorije) po-
vrede duševnog integriteta, a time i podlogu za utvrñivanje pravnih (sudskih)
orijentacijskih kriterija iznosa pravične novčane naknade za te slučajeve.
9. O (NE)POTREBI VJEŠTAČENJA KOD POVREDE

PRAVA OSOBNOSTI NA DUŠEVNO ZDRAVLJE
Nakon što je u hrvatski pravni sustav uveden institut prava osobnosti i povrede
tog prava kao neimovinska šteta, može se očekivati da će se u praksi
pojaviti daljnja potreba za sudskomedicinskim vještačenjem du-
ševnih boli i straha pretrpljenih zbog povrede prava osobnosti fizičke
osobe na duševno zdravlje, dostojanstvo, privatnost, ugled, čast,
slobodu i slično.
To, dakako, ponajprije znači angažman sudskomedicinskih vještaka koji se
bave domenom duševnog zdravlja.
Meñutim, to s druge strane ne znači da je u svakom slučaju nužno zahtijevati
nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka. Postoje, naime, životne situ-
acije kad angažman vještaka nije nužan.53 Primjer za to su duševne boli
koje oštećenik trpi zbog smrti ili osobito teškog invaliditeta bliske osobe (čl.
1101. ZOO-a). To se zbiva i u situacijama kad sudovi odlučuju o naknadi nei-
movinske štete koju je stranka pretrpjela zbog nerazumno dugog trajanja
sudskog postupka. Odreñeni sudovi su, naime, ovlašteni stranci nezadovoljnoj
dugim trajanjem sudskog postupka odrediti primjerenu naknadu zbog povre-
52
Više o zlostavljanju i ponižavanju (mobing) u knjizi Ivice Crnića, Odštetno pravo, drugo
bitno prošireno i izmijenjeno izdanje, u nakladi Zgombića & partnera, Zagreb, 2008., str.
597. do 607.
53
Opsežnije o tome u članku ovog autora u listu Informator, broj 4650 od 30. travnja 2008.
i 5654 od 14. svibnja 2008. pod naslovom "O (ne)potrebi medicinskog vještačenja u
slučaju duševnih boli kod neimovinske štete".
90
de njezina prava na suñenje u razumnom roku. I ovdje je riječ o

novčanoj naknadi neimovinske štete za razdoblje neizvjesnosti, čekanja, stresa,
duševne ili čak fizičke boli koje je oštećenik pretrpio zbog toga što nadležni sud
nije odlučio o njegovu pravu ili obvezi u razumnom roku. S obzirom na odredbe
ZOO-a o povredi prava osobnosti kao neimovinskoj šteti, riječ bi zapravo bila o
povredi prava osobnosti na duševno zdravlje (poremećaj duševnog mira). Isto
vrijedi i u slučaju povreda prava na duševno zdravlje do kojeg je došlo
objavom informacije u medijima ili zbog povrede ugleda ili časti u nekoj
drugoj situaciji.
Takvi mogu biti i slučajevi kad žrtva zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog
primjerice diskriminacije ili zlostavljanja i/ili ponižavanja (mobinga) i slično.
9.1. Sindrom "slomljenog" srca

Ne samo u tim slučajevima, riječ može biti i o dogañajima (fenomenima) koji
se medicinski odreñuju kao sindrom slomljenog srca ili kardiomiopatija, a
kojima se medicinari sve više bave. Simptomi su slični infarktu - oni kojima
"srce puca" osjete jaku bol u prsnom košu i teško dišu.54 Izazvati ga mogu
mnogi životni dogañaji, poput problema na poslu, u obitelji i slično.
U svim navedenim, ali i drugim sličnim životnim situacijama, sud je ovlašten i
dužan svoje stajalište formirati na temelju vlastitih znanja i iskustva, uzimajući
u obzir okolnosti slučaja koje po životnoj logici upućuju na to da je oštećenik
trpio i/ili još uvijek trpi duševne boli.
9.2. Odgovornost sudova

Sudovi to, ponekad, izbjegavaju. Bježeći od vlastite odgovornosti, zahti-
jevaju nalaz i mišljenje sudskog vještaka i kad je očito da sam sud
može, s obzirom na općepoznate (notorne) životne okolnosti ocijeniti
pripada li oštećeniku pravična novčana naknada i u kojem iznosu.55
Time sudovi zapravo suñenje prepuštaju vještacima. Ne odobravamo
takvu sudačku praksu.
Tako su u jednom slučaju općinski i županijski sud odbili tužbeni zahtjev, jer da
oštećena nije predujmila dovoljno novaca za medicinsko vještačenje putem
kojeg bi dokazala da je pretrpjela duševne boli zbog silovanja. Te su presude
sudova nižeg stupnja ukinute u revizijskom postupku. Vrhovni sud o tome je u
obrazloženju svoje odluke56 naveo:
54
Medicinska baza podataka u SAD-u ima 500-tinjak radova na temu "slomljenog srca"
(Jutarnji list, Zagreb, 3. ožujka 2009., str. 21. i 22.).
55
Primjerice, odluka Vs, Rev-249/06 od 19. 12. 2007. Izv.
56
Vs, Rev-249/06 od 19. 12. 2007. Izv.
91
"Prema stajalištu revizijskog suda, nasilje nad tjelesnim i duševnim integrite-

tom odreñene osobe, a osobito silovanje kao jedan od najtežih oblika tog na-
silja, protivno je temeljnim moralnim načelima i beziznimno predstavlja povre-
du osobnih prava svakoga tko je takvom nasilju bio izložen, jer se tim činom
vrijeña njegovo dostojanstvo, čast i ugled. Oblici, intenzitet i posljedice pre-
trpljene nematerijalne štete ovise o okolnostima konkretnog slučaja i o ličnosti
oštećenika odnosno oštećenice. Meñutim, za utvrñenje tih relevantnih činjenica
u pravilu nije nužno psihijatrijsko vještačenje, nego ih sud može utvrditi i
drugim dokaznim sredstvima (primjerice saslušanjem oštećenice kao stranke) u
granicama prijedloga stranke.
Budući da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi
utvrñivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), okolnost što je tužiteljica
predložila medicinsko vještačenje ne obvezuje sud na provoñenje tog dokaza,
niti isključuje primjenu prethodno navedenih pravila parničnog postupka kojima
se ureñuje dokazivanje. Stoga u konkretnom slučaju samo zbog činjenice da
tužiteljica nije platila dio predujma za vještačenje nije bilo mjesta primjeni
odredbe čl. 221.a ZPP-a i odbijanju tužbenog zahtjeva. To tim više što je tu-
žiteljica u stranačkom iskazu, istina sumarno, govorila o posljedicama doživlje-
ne traume.
U takvoj činjeničnoj i procesnoj situaciji sud, dakle, ima na raspolaganju dokaz
koji je predložila stranka, ovdje saslušanje stranaka. Sud, koji je prihvatio
izvoñenje tog dokaza, mora taj dokaz i ocijeniti u smislu čl. 8. ZPP-a, a ne ga
eliminirati na način da kaže da stranka nije predujmila dovoljan (potpun) iznos
za izvoñenje potpuno drugog dokaza - sudskomedicinskim vještačenjem. Po-
stoje, naime, životne situacije kad medicinsko vještačenje je li žrtva
pretrpjela duševne boli nije nužno, već je sud ovlašten i dužan svoje
stajalište formirati na temelju vlastitih znanja i iskustva, uzimajući u
obzir okolnosti slučaja koje po životnoj logici upućuju na to da su
(ovdje) silovanjem oštećenici povrijeñeni ugled, čast i dostojanstvo."
9.3. Odreñivanje medicinskog vještačenja

No, dakako, moguće su i životne situacije kad će sud ocijeniti je li mu, s
obzirom na okolnosti slučaja, napose zbog težine posljedica, potrebno mišljenje
sudskomedicinskog vještaka o medicinskim posljedicama koje po svoje du-
ševno zdravlje trpi oštećenik, a osobito s obzirom na trajanje i jačinu duševnih
boli. Ponekad će to mišljenje biti potrebno i u pogledu uzroka oštećenikovih
zdravstvenih tegoba, primjerice u slučaju zlostavljanja ili ponižavanja (mobinga).
KRATICE I PREGLED IZVORA ZA SUDSKU PRAKSU

U ovom se radu uporabljuju odreñene kratice, a dio njih označuje i izvore
odakle su crpljeni prikazani primjeri iz sudske prakse. Izvori za sudsku praksu
92
navedeni su kako bi čitatelj u njima mogao potražiti eventualno šire objašnje-

nje, ako ono postoji. Kratice i dijelom izvori za sudsku praksu jesu:
čl. - članak
Izbor - godišnji Izbor odluka, izdanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvi broj
označuje redni broj izdanja, broj iza kose crte godinu izlaženja, a broj iza crtice
stranicu u tom izdanju.
Izv. - izvorni tekstovi (odluka) iz sudske prakse što ih je pregledao autor.
nap. a. - napomena autora rada
Nar. nov. - Narodne novine, službeni list Republike Hrvatske
Os - tadašnji Okružni sud, zatim se navodi mjesto sjedišta tog suda
PSP - Pregled sudske prakse, prilog časopisa Zakonitost iz Zagreba. Prvi broj
označuje broj pregleda, a broj iza kose crte stranicu u tom pregledu.
st. - stavak
t. - točka
Vs - Vrhovni sud Republike Hrvatske
ZOO - Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08)
ZOO/91 - Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93,
3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01)
ZPP - Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07 i 96/08-Odluke USRH, 84/08 i 123/08-ispr.)
Žs - Županijski sud, zatim se navodi mjesto sjedišta tog suda
93

PDF 004

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

PDF 004

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PDF 004

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivica Crnić: Činjenice važne za utvrñivanje iznosa (visine) neimovinske štete

Ivica Crnić, dipl. iur.* UDK: 347.426.6

ČINJENICE VAŽNE ZA UTVRðIVANJE

Pred sudovima su prvi sporovi za naknadu neimovinske štete. Koncepcija po-

1. PONEŠTO O PRAVIMA OSOBNOSTI1

time omogućeno puno širem krugu ovlaštenika zahtijevati popravljanje neimo-

2. TEMELJNO O NEIMOVINSKOJ ŠTETI

spominju Obligacijski zakonik Republike Slovenije iz 2001. i Grañan-

2.1. Vremensko važenje zakona i korištenje pravnog nazivlja

U tom smislu valjalo bi paziti i na uporabu pravnog nazivlja. Naime, kad se

2.2. Objektivnost medicinskih i pravnih kriterija

Nepostojanje objektiviziranih i općeprihvaćenih medicinskih kriterija pri procjeni

3. NAČINI POPRAVLJANJA NEIMOVINSKE ŠTETE

3.1. Pravo na nenovčanu naknadu

3.2. Pravo na pravičnu novčanu naknadu nije bezuvjetno

3.3. Odnos instituta imovinske i neimovinske štete

3.4. Kada ne postoji pravo na pravičnu novčanu naknadu

4. ČINJENICE KOJE UTJEČU NA IZNOS (VISINU)

odnosno kvalifikatorne okolnosti) koje zajedno s ostalim okolnostima slučaja iz

4.1. Kako će oštećenik (tužitelj) izraziti svoj zahtjev

4.2. ZOO u sukobu s UNIDROIT-ovim načelima

4.3. O sastavljanju tužbe

su činjenice (kriteriji, mjerila odnosno kvalifikatorne okolnosti) po kojima sud,

lidskom osiguranju, već o utvrñivanju činjenice je li i u kojoj mjeri smanjena

Ako ne bi postojala, barem, obveza prvostupanjskog suda da odreñeno navede

4.4. Minimum činjenica koje bi tužba trebala sadržavati

To isto vrijedi i kad oštećenik postavlja izvansudski zahtjev odgovornoj osobi,

Prema tom drukčijem promišljanju sadržaja tužbe za neimovinsku štetu, tužitelj

5. KAKAV JE POLOŽAJ PRVOSTUPANJSKOG SUDA

5.1. Pitanja u vezi sa zastarom

6. POLOŽAJ VRHOVNOG SUDA U ODNOSU NA MOGUĆNOST

stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku29 (dalje:

7. O NAČINU UTVRðIVANJA NEKIH ČINJENICA

Poseban problem zasigurno će i ubuduće činiti nedostatak općeprihvaćenih

7.2. Smanjenje životne aktivnosti

slične objektivne medicinski i pravno dokazive činjenice mogu imati i drukčiji

Iznos naknade neimovinske štete po toj osnovi vezan je za jačinu i trajanje

širokom analizom prakse pronaći kriterije koji bi osigurali jednako osnovno

Da bi se utvrdilo u kojem stupnju postoje zdravstvene tegobe oštećenika

igralištu kada je spuštajući se po toboganu, prstima desne ruke ušao u prostor

Naruženost nije, dakle, prema ZOO-u samostalan oblik neimovinske štete.

U primjeni članka ZOO/91 sudovi nisu prihvaćali zahtjeve da se dosudi pravična

8. VJEŠTAČENJE DUŠEVNIH BOLI KAO CJELINE

naknada za duševne boli. Pritom valja ocijeniti i kojom se metodom jasnije i u

9. O (NE)POTREBI VJEŠTAČENJA KOD POVREDE

de njezina prava na suñenje u razumnom roku. I ovdje je riječ o

9.1. Sindrom "slomljenog" srca

9.2. Odgovornost sudova

"Prema stajalištu revizijskog suda, nasilje nad tjelesnim i duševnim integrite-

9.3. Odreñivanje medicinskog vještačenja

KRATICE I PREGLED IZVORA ZA SUDSKU PRAKSU

navedeni su kako bi čitatelj u njima mogao potražiti eventualno šire objašnje-

You might also like