neurofiziologija i

endokrinologija
-skripta s bilješkama s predavanja-

Diplomski studij Eksperimentalna biologija

Modul Fiziologija i imunobiologija
PMF Zagreb
2019/2020
Drage kolegice i kolege,
Pred vama je skripta napisana u prvom COVID lockdown-u..
Znači da je relativno dobra :D
Bazirana je na detaljnim predavanjima prof.dr.sc. Hranilović
i idealno je štivo za pripremanje usmenog ispita. Za pismeni
ispit uz skriptu se poslužite i pitanjima koja već dobrano
kruže po generacijama.

Ps. Nedostaje posljednje predavanje o reproduktivnom

sustavu jer eto, lijenost je učinila svoje.. slobodno nadopunite

Sretno 
PRVO PREDAVANJE

-živčano tkivo građeno je od 2 tipa stanica: neuroni (primaju, procesiraju i odašilju informaciju; specifično za njih je da
imaju tijelo ili somu, dendrite i akson koji se na kraju grana i radi sinapse sa sljedećim neuronima) i glija stanice
-većina neurona izgleda kao multipolarni, no postoje još i unipolarni i bipolarni koji su većinom smješteni u
senzoričkom dijelu živčanog sustava

-prema funkciji neurone možemo dijeliti na:

-senzorički - oni koji nose informaciju s površine tijela ili iz osjetila ili iz unutrašnjosti tijela do središnjeg
živčanog sustava – njihovi aksoni ulaze u CNS
-motorički - oni koji izlaze iz CNS, a aksoni izlaze van i npr inerviraju mišiće
-cijeli niz neurona koji se nalaze između su interneuroni, bez obzira sudjeluju li u motoričkom ili senzoričkom
putu

-glija stanice:
-najjednostavnije su kuglaste ependimske stanice koje oblažu šupljine i izlučuju likvor
-atroglija ili astrociti daju strukturnu potporu živčanom sustavu, omogućavaju komunikaciju između neurona iz krvnih
žila (sve iz žila ide preko njih, nikad direktno!!), kod ozljeda CNS pomažu stvaranju ožiljka (jedna od prepreka zašto se
CNS ne može regenerirat)
-mikroglija su male stanice koje se od svih razlikuju jer jedine ne potječu iz živčanog tkiva nego iz koštane srži,
naseljavaju oštećenu regiju, popravljaju oštećenja odnosno fagocitiraju odumrlo tkivo (kada dolazi do oštećenja onda
nagrne mikroglija, ali ne zna se je li ta mikroglija nastaje proliferacijom već postojećih mikroglija u mozgu koje potiču iz
žumanjčane vrećice, ili iz koštane srži dolaze nove mikroglija stanice?)
-oligodendroglija u CNS izlučuju mijelin koji obavija aksone i omogućava brzi prijenos signala, imaju nutritivnu
funkciju i apsorbiraju tvari iz neurona
-Schwannove stanice u PNS (periferni sustav) izlučuju mijelin koji obavija aksone, sudjeluju u regeneraciji oštećenog
aksona

CNS PNS
Nakupine tijela neurona JEZGRE GANGLIJI
Snopovi aksona TRAKTOVI ŽIVCI

-
-druga podjela koju možemo koristiti su aferentni i eferentni živčani sustav – funkcionalna podjela
-aferentni ili osjetilni je onaj koji donosi informacije u centralu
-eferentni ili motorički čini reakciju – izlazni krak prema periferiji (somatski – koji pokreće naše skeletne mišiće i
autonomni-koji pokreće naše unutarnje organe)
1
ZAŠTITA CNS-a
-4 sloja zaštite koja periferni nema
1)kost - kod kralješnjaka to je prva zaštita, mozak je zaštićen lubanjom, ima šavove koji se zatvore kad se volumen mozga
poveća do određene veličine
-leđna moždina ima kralježnicu podijeljenu u 4 segmenta: cervikalni, torakalni, lumbalni i sakralni
2)moždane ovojnice ili meninge - svi kralježnjaci ih imaju, ali ne i jednak broj (ribe 1, vodozemci, gmazovi i ptice 2, a
sisavci 3)
-najčvršća i najlabavija, fizički vezana uz lubanju je dura mater
-ispod nje je delikatna arahnoidea
-fizički vezana uz mozak je pia mater
-između paučinaste i pie mater nalazi se subarahnoidni prostor ispunjen likvorom
-van CNS-a živci i gangliji imaju jednu ovojnicu koja je nastala sraštavanjem dura mater i pie mater
3)likvor (cerebro-spinalna tekućina) - nalazi se između moždanih ovojnica, u moždanim šupljinama (ventrikulima) i u
samoj sredini spinalnog kanala
-amortizira udarce i smanjuje težinu mozga
-on je izvanstanična tekućina za neurone i omogućuje pravilnu funkciju neurona
-likvor nastaje filtriranjem plazme: u moždanim komorama (2 lateralna i 2 medijana ventrikula), tamo postoje krvne
kapilare obložene ependimskim stanicama koje imaju posebne transportne proteine koje aktivno prenose natrijeve,
kloridne i karbonatne ione u ventrikul. Kako transportiraju ione za njima slijedi i voda (osmoza!). Voda puni ventrikule i
na taj način nastaje cerebrospinalni likvor – u tom smislu je ionski sastav likvora jednak ionskom sastavu plazme ALI
nema proteina-preveliki da bi se na taj način mogli transportirat
-ependimske stanice isto tako imaju transportne proteine za prema vani: uklanjaju se metabolički produkti pa čak i višak
neurotransmitera – na taj način se održava pravilno funkcioniranje neurona
4)krvno-moždana barijera
-krvne žile su inače dosta propusne, međutim: endotelne stanice su srasle s čvrstim spojevima (okludin!) i još su
prekriveni astrocitnim izdancima – nema paracelularnog transporta

-CNS je izuzetno aktivan i treba stalnu opskrbu krvlju – cerebralne arterije (3: prednja za opskrbljivanje tjemenog dijela
mozga; srednja za opskrbljivanje lateralnih dijelova i stražnja za opskrbljivanje stražnje dijelove i moždano deblo) i
spinalne arterije (3: dvije posteriorne i jedna anteriorna)
-ukoliko dođe do prsnuća ili ugruška dolazi do moždanog udara

Mjesta gdje nema krvno-moždane barijere:

a)epifiza-regulira cirkadijalne ritmove
b)hipofza-regulira rad autonomnog i endokrinog sustava

2
c)area postrema-centar za povraćanje, u produljenoj moždini - omogućava toksinu da jako brzo dođe do tog mjesta i
izaziva refleks povraćanja da se sadržaj izbaci iz želudca prije nego se apsorbira doza dovoljna da nas ubije

KRANIJALNI ŽIVČANI SUSTAV

-mozak in situ - dorzalno vidimo brazde (sulcus) i vijuge (gyrus), na desnu i lijevu polutku ih dijelimo dubokom
brazdom (fisura)
-ventralno i lateralno vidimo i moždano deblo sa parovima kranijalnih živaca te mali i veliki mozak
-siva tvar je na površini, a bijela unutra
-frontalnom sekcijom vide se lateralni ventrikuli
-sagitalnom sekcijom se vidi i žuljevito tijelo (corpus callosum) - mjesto kroz koje prolaze svi aksoni pomoću kojih
lijeva i desna polutka međusobno komuniciraju
-iznad žuljevitog tijela je kora mozga, a ispod su subkortikalne regije i moždano deblo - vidi se razlika u
NABORANOSTI zbog različitog rasporeda stanica: u kori velikog mozga stanice su poredane u slojevima, gusto
upakirane, a u subkortikalnim dijelovima su nakupine-jezgre

-neki u moždano deblo ubrajaju srednji mozak, most i produljena moždina zbog nastanka (međumozak nastaje iz
prednjeg zametnog mjehurića), a drugi ubrajaju još i međumozak zbog FUNKCIJE odnosno ponašanja

OSNOVNE FUNKCIJE
Produljena moždina - granica s leđnom moždinom je tamo gdje lubanja sjeda na prvi kralješak
-evolucijski najprimitivniji dio, ključne funkcije: disanje, krvni tlak, kucanje srca, refleksi (kašljanje, gutanje...)
Pons - veza između malog i velikog mozga, relejna stanica
Mali mozak - kontrolni centri ravnoteže, kompleksnih pokreta, za učenje motoričkih vještina...

3
*mrežasta tvorba - duž produljene moždine, tu se nalazi sustav za buđenje (bombardiraju koru neurotransmiterima i drže
ju budnom)

MEĐUMOZAK - 2 nakupine jezgara: talamus (odašilje sve senzoričke informacije u koru) i hipotalamus (regulatorni
sustavi za autonomni sustav, endokrini sustav, motivirano ponašanje itd.)
VELIKI MOZAK-najodvedenija tvorba, sastoji se od kore, bazalnih ganglija (kaudatna jezgra, putamen i globus pallidus)
i limbičkog sustava (hipokampus i amigdala)
Bazalni gangliji (jezgre!!) - funkcija u regulaciji kretanja
Limbički sustav – kontrola emocija, afektivno ponašanje, pamćenje i navigacija
Kora - limbički korteks (sisavci, ptice i gmazovi) za kontrolu motivacije i neokorteks (sisavci) za kreiranje percepcije
-longitudinalna fisura dijeli koru na lijevu i desnu polutku
-u svim dijelovima ima 6 slojeva stanica:

*olfaktorni bulbus (mirisna lukovica) - kod drugih sisavaca osim ljudi je razvijena i velika, mjesto u koji ulazi mirisni
živac, ujedno kod glodavaca i mjesto gdje završavaju novonastali neuroni kod odrasle neurogeneze za koju se prije
smatralo da ne postoji

-iz moždanog debla izlazi 12 parova kranijalnih živaca - primaju sve osjete iz područja glave i kontroliraju sve pokrete
od vrata prema gore (ugl kombinirani, ali neki su čisto motorički ili čisto senzorički)
-jedino je 10.nervus vagus - tzv.lutajući živac koji inervira unutarnje organe
-spinalni živčani sustav čine leđna moždina i 31 par živaca

4
-iz leđne moždine izlaze parovi spinalnih živaca (8 cervikalnih, 12 torakalnih, 5 lumbalnih i 5 sakralnih i 1 trtični ili
kokcigenalni živac)
-svaki par živaca inervira pojedini segment tijela i donosi sve osjete i regulira ili rad organa ili kontrakciju mišića-to su
dermatomi (segmentiranost ostala od kolutićavaca)
-ako dođe do ozljede kralježnice sve što je ispod toga se blokira i nema komunikacije s mozgom
-svaki par spinalnih živaca se račva: SENZORIČKO je dorzalno, MOTORIČKO je ventralno
-gledat gdje se nalazi tijelo neurona! - motorički pripada CNSu, a senzorički perifernom!!!

5
DRUGO PREDAVANJE

-živčana stanica je tokom evolucije razvila 3 važne funkcije: primanje, procesiranje i prijenos informacija što
omogućavaju strukturni elementi stanice:
-oblik – osim some u kojoj se nalaze jezgra, organeli i biomakromolekule koje omogućavaju funkciju stanice, iz
some izlaze kratki nastavci koji primaju informaciju (dendriti) i veliki nastavak koji propušta informaciju (akson)
-prijenos informacije duž aksona odvija se električnim putem, a na samim živčanim okončinama kemijskim putem
-druga struktura koja omogućava funkcioniranje neurona je citoskelet - živčana stanica ima 3 vrste citoskeleta:
neurofilamenti daju stanici strukturnu čvrstoću, daju prostorni raspored dugačkim aksonima i pravu usmjerenost;
mikrofilamenti koji se nalaze u rastućim dijelovima aksona, od aktina, omogućuje kontrakcije; mikrotubuli koji
omogućavaju komunikaciju unutar živčane stanice, pomoću njih mogu se transportirati molekule pa i organeli iz some
prema živčanim završetcima ali i iz područja sinapse do some
-anterogradni transport - transport molekula i organela nakon što se sintetiziraju prema živčanim okončinama gdje onda
djeluju – takav transport omogućuje protein kinezin a može biti brz ili spor u smislu da organeli ili vezikule putuju bez
zaustavljanja ili se pak zaustavljaju putem
-da bi neuron ispunio potrebe sinaptičkog djelovanja ponekad je potrebno da neka informacija ide sa živčane okončine
prema somi i da u jezgri potakne transkripciju i sinteza nekih proteina potrebnih za sinapsu, a isto tako i pojedini faktori
rasta (NGF-nerve growth factor), nalazi se oko živčanih okončina a potreban je da drži vitalnost neurona
-retrogradni transport - protein dinein - informacija ide prema somi neurona potičući de novo transkripciju i sintezu

-posjedovanje ionskih kanala reguliranih naponom (voltažni kanali) - omogućavaju prijenos informacije
-Na, K i Ca kanali
-zatvoreni su dok stanica miruje (dok je neuron nepodražen)
-kad dođe do promjene membranskog potencijala u blizini kanala on se na jedno vrlo kratko vrijeme otvori i tada
kroz njega mogu prolaziti ioni (u smjeru elektrokemijskog gradijenta – Na ulaze, K izlaze i Ca ulaze u stanicu)
-svaki od kanala je vrlo specifičan - samo pojedina vrsta iona može proći kroz njih, to određuje aminokiselinski
sastav pore kroz koje prolazi sam ion
DAKLE: kada će kanal biti otvoren ovisi o membranskom potencijalu (razlici napona između unutarnje i vanjske strane
membrane), u kojem smjeru će prolaziti ioni ovisi o elektrokem.gradijentu, a koji će ioni prolaziti ovisi o
aminokiselinskom sastavu kanala
Mirujući potencijal - na membrani svake stanice postoji Na/K pumpa koja izbacuje po 3 Na iz stanice i ubacuje po 2 K u
stanicu uz utrošak ATP-a. Na taj način se izvan stanice stvara veliki gradijent natrijevih iona, a unutar stanice kalijevih
iona. Znači kalijevi ioni kad god uhvate priliku K cure iz stanice van, a Na ulaze unutra. Oni nemaju jednaku priliku za to.
Postoje pasivni kalijevi kanali koji su stalno otvoreni i stalno kalij može curiti van. Takvih kanala za Na ne postoji nego
se ponekad “promeškolji” kroz pukotine na membrani ali u puno manjoj mjeri nego se vraća u stanicu. Zbog toga postoji
višak pozitivnog naboja izvan stanice i manjak pozitivnog u stanici – RAZLIKA POTENCIJALA između strana
membrane (-70mV *negativno je jer se gleda unutrašnjost stanice prema vanjštini)

1
-primiti informaciju odnosno podražiti neuron znači da će na njegovim dendritičnim dijelovima ući nekakva struja iona
koja će se difuzijom širiti po somi sve dok ne dođe do aksonskog brežuljka
-ako uđu negativni ioni (stanica je već negativna unutra) - unutrašnjost će bit još negativnija
-ali ako uđe struja pozitivnih iona, taj će membranski potencijal postati manje negativan nego što je bio – ako pređe -
45mV (prag podražljivosti) dolazi do nastanka akcijskog potencijala - brza DEPOLARIZACIJA kojoj slijedi i brza
REPOLARIZACIJA
-akcijski potencijal je dakle osnovna jedinica živčane informacije – ona se širi duž cijelog aksona i osnova je svakog
osjeta i pokreta, misli i emocije...

Mehanizam nastajanja akcijskog potencijala:

-Na kanali su jako brzi i promptni, dok su K malo sporiji – zbog toga u uzlaznoj fazi označenoj sa 3 imamo otvorene Na
ali još uvijek zatvorene K kanale i dolazi do ulaska velikog broja Na iona u stanicu koji nose pozitivan naboj i zato dolazi
do naglog povećanja naboja potencijala unutrašnjosti stanice u odnosu na vanjštinu
-na vrhuncu se Na kanali samo inaktiviraju - promijenili su konformaciju da ne mogu ulaziti u stanicu, tad se K kanali
otvaraju i dolazi do putovanja K iona van stanice i odnose pozitivan naboj – faza REPOLARIZACIJE
-kada se ponovno postigne potencijal mirovanja to je naredba da se zatvore kanali, ali K se sporo zatvaraju – zato dolazi
do HIPERPOLARIZACIJE, no brzo se vrati na mirujući i stanica je vrlo brzo spremna opet primiti novi impuls
DAKLE: Na kanali mogu biti otvoreni, zatvoreni i inaktivirani, dok K kanali mogu biti otvoreni i zatvoreni
-zašto je važna inaktivacija Na kanala? - da bi se mogao imati period mirovanja u kojem bez obzira na jakost podražaja ne
može nastati novi AP - REFRAKTORNI PERIOD
-cijela faza repolarizacije kad su Na kanali inaktivirani zove se apsolutni refraktorni period - dakle nema te sile koja bi
mogla otvoriti Na kanale jer se oni još tada nisu zatvorili
-faza hiperpolarizacije kada su se neki Na kanali već zatvorili a neki su još inaktivirani zove se relativni refraktorni
period kad se može izazvati neki mali AP ali vrlo jakim podražajem i u pravilu se fiziološki to u stanici ne događa
-2 su razloga zašto je potreban refraktorni period:
-prvo, zbog načina na koji stanice komuniciraju – AP je nekakva šifra sljedećoj stanici, da bi mogli imati dovoljno
veliku rezoluciju i razumljivost potreban je taj neki refraktorni period, da bi se mogla pravilno prenijeti informacija
-drugi razlog je da bi se osiguralo jednosmjerno širenje AP - komunikacija pomoću AP ima smisla jedino ako se
odvija od presinaptičkog do postsinaptičkog neurona
-također je važno da se AP širi brzo, a može se postići na dva načina:

2
 -jedan način ugl imaju beskralježnjaci a to je povećanje promjera aksona -time pada otpor (gigantski akson
lignje)
-drugi način je postojanje mijelinskih ovojnica (sisavci)-nije ekonomično da sisavci imajuu gigantske aksone –
glija stanice luče mijelin i obavijaju akson poput izolatora
-dijelovi koji nisu mijelinizirani su Ranvierovi čvorovi koji omogućuju skokovit prijenos - puno je brži jer se na samo
nekoliko mjesta duž aksona mora stvoriti AP 😊
-nemijelnizirana vlakna stvaraju AP duž cijele svoje dužine, znači na svakom Na i K kanalu dolazi do depolarizacije-
repolarizacije; koliko god se brzo odvijalo ipak traje!!

SINAPSA
-električni se prijenos zamjenjuje kemijskim – neurotransmitori obavljaju tu funkciju
-sastoji se od okončine presinaptičkog neurona, sinaptičke pukotine i membrane postsinaptičkog neurona
-kad AP dođe do kraja nožica u aksonu, otvaraju se naponom regulirani Ca kanali- oni postoje samo na živčanim
okončinama i kroz njih prolaze ioni Ca
-ti ioni Ca se vežu na protein sinaptogamin koji se nalazi na vezikulama u koje su upakirani neurotransmiteri
-to vezanje potiče fuziju vezikula sa presinaptičkom membranom koja je posredovana tzv.snare proteinima i dolazi do
otpuštanja neurotransmitera u sinaptičku pukotinu
-oni difundiraju do receptora na postsinaptičkoj membrani i vežu se
-nakon djelovanja neurotransmitera višak se čisti iz sinaptičke pukotine i spremna je za novi AP
-broj AP koji stigne u nekom vremenu na živčanu okončinu odgovara broju vezikula koji se u tom vremenu otpuste u
pukotinu
Što se događa u postsinaptičkom neuronu:
2 su vrste receptora:
 Ionotropni - ionski kanali ali regulirani ligandom (neurotransmiterom) - kad se veže on se otvori i onda mogu
prolaziti ioni, to su brze sinapse sa brzim učinkom
Ekscitacijski postsinaptički potencijal - ako se neurotransmiteri vežu za Na kanale i uđe natrij (depolarizacija)
Inhibicijski postsinaptički potencijal - ako se neurotransmiteri vežu za K kanale i izađe kalij (hiperpolarizacija), također
ako se veže za kloridne kanale i počnu ulaziti kloridni ioni koji izazivaju hiperpolarizaciju
-jedan neuron ima puno različitih sinapsi kroz koje ulaze i izlaze različiti ioni – jako puno ekscitacijskih i inhibicijskih
sinaptičkih potencijala, koji, kad se svi zbroje mogu ili ne mogu prijeći prag podražaja - dakle taj sumarni potencijal
određuje hoće li taj postsinaptički neuron okidati dalje ili neće
*osjetilna percepcija se upravi bazira na komunikaciji niza neurona koji su povezani ionotropnim receptorima koji daju
info da je primljen neki osjet i koliko je on bio snažan
 Metabotropni receptori - nekad nije dovoljno samo brzo prenijeti info nego je potrebno izazvati masivniju
reakciju u postsinaptičkom neuronu
-metabotropni receptor je zapravo kompleks receptor-G protein-efektor
-na sam receptor fizički je vezan G-protein koji se sastoji od alfa, beta i gama podjedinice, na sebi ima GDP
-nakon što se veže neurotransmiter, mijenja se konformacija receptora i potakne zamjenu GDP-a sa GTPom
-onog časa kad se na alfa podjedinicu veže GTP, ona disocira, veže se za efektor i aktivira ga
-taj efektor može biti također ionski kanal ili neki enzim koji se vezanjem aktivira – dakle ili ulaskom Ca iona ili
aktivacijom adenilat ciklaze, fosfolipaze c, aktivira se kaskada reakcija
-nakon toga dolazi do hidrolize fosfatne skupine, na alfa podjedinici je opet GDP koji uzrokuje ponovnu asocijaciju sa
beta i gama podjedinicom
-taj učinak je sporiji ali je masivniji i kompleksniji učinak nego učinak ionotropnih receptora

SINAPSA I NEUROTRANSMITORI
-događaji u sinapsi i način komunikacije među neuronima otkrili su Ramon i Cajal te Otto Levi (žablje srce izolirao
zajedno sa n.vagusom i njegovom stimulacijom došlo je do usporavanja rada srca, ali kad je uzeo tekućinu u kojoj je srce
bilo uronjeno i prebacio na drugo srce vidio je da je i ono usporilo - zaključak je da je živac ispustio neke tvari koje
usporavaju rad srca – acetilkolin)
-neurotransmiteri su kemijske tvari koje na svojim okončinama izlučuju neuroni radi prijenosa signala sljedećem
neuronu odnosno ciljnoj stanici
3
 1)Klasični neurotransmitori - sintetiziraju se u živčanim okončinama, pohranjuju u vezikule i inaktiviraju se
povratnim unosom
-prema kemijskoj građi dijelimo ih na: acetilkolin, katekolamine (dopamin, noradrenalin, adrenalin), primarne
amine (serotonin, histamin) i aminokiseline (GABA, glicin, glutamat, aspartat)

1.1.Acetilkolin - nalazi se u živčano-mišićnoj vezi i omogućava voljno kretanje, ali i u neuronima parasimpatičkog
sustava gdje inervira glatke mišiće odnosno unutarnje organe. U samom mozgu tijela kolinergičkih neurona smješteni su
na dva glavna mjesta – srednji mozak i bazalni dio prednjeg mozga – otuda izlaze aksoni koji se granaju i inerviraju
gotovo čitavi mozak. U mozgu acetilkolin kontrolira motoriku, endokrine funkcije, pamćenje i osjet boli.
Kolinergička sinapsa: prekursor acetilkolina je molekula kolin koja ulazi u presinaptički neuron, a kolin acetiltransferaza
joj dostavlja acetilnu skupinu i time nastaje acetilkolin (Ach) koji se pomoću vezikularnog transportera aktivno pakira u
sinaptički vezikul. Vezikuli čekaju AP koji će potaknuti oslobađanje u pukotinu i difundiranje kroz pukotinu i
naposlijetku vezanje ili za nikotinski (ionotropni) ili za muskarinski (metabotropni) receptor. Inaktivacija Ach se odvija
razgradnjom pomoću acetilkolinesteraze.

1.2. Katekolamini - katekol (benzenski prsten s 2 –OH skupine + amin)

Dopamin -tijela njegovih neurona grupirana su u 2 jezgre u srednjem mozgu s tim da jedna šalje svoje aksone prema
striatumu (subkortikalni dijelovi mozga) i kontrolira pravilnu funkciju motoričkog sustava (narančasta-nigrostrijatalni
put), dok druga (ljubičasta-mezolimbički put) šalje svoje aksone prema nucleus accumbens i prema prefrontalnoj kori
čime se kontroliraju kognotivni procesi ali i dobiva osjećaj nagrade i zadovoljstva

Dopaminergička sinapsa: dopamin se sintetizira iz AK tirozina – tirozinhidroksilaza prevodi tirozin u L-DOPA, zatim
dekarboksilazom aromatskih AK dobivamo dopamin. On se pakira u vezikule i kad dođe AP ispušta se u pukotinu. Može
se vezati na jedan od 5 postsinaptičkih receptora (D1-D5) i svi su metabotropni!! Osim postsinaptičkog receptora imamo
i 2 predinaptička receptora – kad se jako puno dopamina ispusti u sinapsu i kad su svi postsinaptički receptori zauzeti,
tada se oni počinju vezati za presinaptičke i donositi poruku da se smanji lučenje dopamina (kao negativna povratna
sprega). S tim da, jedan od tih receptora smanjuje izlučivanje već upakiranog dopamina, a drugi posreduje smanjenu
sintezu enzima koji sintetizira dopamin
4
-dopamin se inaktivira nakon što se ponovno unese pomoću dopaminskog transportera (DAT) koji unosi dopamin natrag u
presinaptički neuron. Dio se reciklira a dio se razgrađuje pomoću enzima: monoamin-oksidaza i katekol-o-
metiltransferaza. Finalni razgradni produkt dopamina je HVA-homovanilična kiselina

Noradrenalin – nalazi se u mozgu i na periferiji. U mozgu se tijela neurona nalaze u srednjem mozgu (locus coeruleus) i
dalje šalju duž cijelog mozga. Regulira ciklus budnost/spavanje, moderira stanje straha i panike, a tijekom embrionalnogi
fetalnog razvoja utječe na razvoj i plastičnost mozga. Na periferiji se nalazi u simpatičkim živcima, inervira glatke mišiće,
važan u kontroli krvnog tlaka (beta blokatore piju ljudi s visokim krvnim tlakom, oni se vežu za noradrenergičke
receptore)
Noradrenergična sinapsa – prekursor je tirozin koja preko L-DOPA odlazi u dopamin ali pomoću enzima dopamin -β-
hidroksilaze prevodi dopamin u noradrenalin (NE-jer je isto norepinefrin). Pakira se u vezikule, oslobađa se u pukotinu,
veže se na jedan od metabotropnih receptora (α1,2 ili β1,2,3). Ima i presinaptičke receptore koji reguliraju količinu
ispuštenog noradrenalina
-inaktivacija ide preko transportera (NET) i razgradnja ide preko istih enzima kao dopamin do vanil-maslačne kisleine

5
Serotonin ili 5-hidroksitriptamin – postoji u mozgu i u tijelu kao periferni serotonin, odijeljeni krvno-moždanom
barijerom i zapravo djeluju svaki za sebe
-utječe na raspoloženje, na biološke ritmove (spavanje, hranjenje, spolna aktivnost...) i regulira embrionalni razvoj mozga
-u mozgu su tijela grupirana u niz jezgara (raphe nuclei), a na periferiji se sintetizira u stanicama tankog crijeva i otpušta u
portalni krvotok, unose ga trombociti i cirkulira po tijelu – regulira agregaciju trombocita dakle regulaciju grušanja krvi ,
vazokonstrukciju žila i motilitet crijeva
-razgrađuje se u stanicama jetre i pluća i onda eliminira putem bubrega odnosno mokraće

Serotonergična sinapsa: prekursor je triptofan , a enzim je triptofan-hidroksilaza; dekarboksilaza aromatskih kiselina ga

prevodi u serotonin i pakira se u vezikule. Serotonin ima najveći broj receptora (od 5-HT1 sa podvrstama do 5-HT7 sa
podvrstama) - svi su metabotropni osim 5-HT3 koji je ionotropan. Također ima i presinaptičke receptore, a inaktivira se
povratnim unosom pomoću serotoninskog transportera. Razgradnja ide putem monoamin-oksidaza, a finalni produkt je 5-
hidroksi-indol-octena kiselina

6
1.3. Aminokiseline kao neurotransmitori
Ekscitacijske su glutamat i aspartat
Inhibicijske su GABA i glicin
-uloha u kontroliranju komunikacije između središnjih neurona (kontroliraju različite ranije spomenute
neurotransmitorske sustave), a u hipokampusu glutamat ima jaku ulogu u učenju i pamćenju

-glutamat ne prelazi krvno-moždanu barijeru (svaki put kad bismo imali proteinski obrok jako bismo povisili razinu
glutamata i dovelo bi do neželjenih posljedica). Sintetizira se de novo u neuronima iz glukoze preko krebsovog ciklusa.
Kako je dostatnost glukoze uvijek upitna, sintetizirat se može i iz glutamina koji se pohranjuje u glija stanicama.
Sintetizirani glutamat se pakira u vezikule koje se oslobađaju kad dođe AP. Na postsinaptičkom se veže ili za ionotropne
(NMDA, AMP A ili kainatni) ili za metabotropne (mGluR1-R6). Inaktivacija ide povratnim unosom pomoću transportera
ekscitacijskih aminokiselina, no on se ne nalazi samo na membrani presinaptičkog neurona nego i na membrani glija
stanica. Dakle djelomično odlazi u glija stanice gdje se pomoću glutamin sintetaze prevodi u glutamin. Glutamat ne
7
može spremno prolaziti kroz membranu ali glutamin može pa on difundira iz glija stanice u presinaptički neuron gdje se
pomoću glutaminaze ponovno pretvara u glutamat i to je onda izvor glutamata ukoliko zašteka sinteza iz glukoze

-slično je i sa GABAom - može se vezati za GABAA koji su ionotropni i GABAB koji su metabotropni receptori i na
receptore presinaptičke receptore. Povratni unos se obavlja pomoću GABA transportera koji se nalaze i na presinaptičkom
neuronu i na glija stanici. Unosom GABE su glija stanicu aktivira se GABA-transaminaza koja prevodi GABU u glutamat
i onda glutamin sintetaza koja prevodi glutamat u glutamin – on difundira iz glija stanice u presinaptički neurona pa će se
uz pomoć glutamat dekarboksilaze prevesti u GABU.

2) Neuropeptidi
-čim su peptidi znamo da su sastavljeni od aminokiselina što znači da su kodirani genom - dakle prva razlika od ostalih je
u sintezi:
-transkripcija i translacija odvija se u tijelu neurona gdje nastaje propeptid
-zatim slijedi cijepanje, pakiranje i aksonskim transportom odlazi u aksonske završetke
-svi su receptori neuropeptida metabotropni
-njihovo sinaptičko djelovanje dokida se isključivo enzimskim putem
-to su molekule koje zapravo na periferiji imaju neku drugu signalnu ulogu – neki su hormoni, neki su neurotransmitori
neke druge signalne molekule, međutim u CNSu oni djeluju na neurotransmisiju
-najpoznatiji: opioidi - prirodni analgetici, luče se kad nas nešto boli, također se luče i prilikom ekstremne fizičke
aktivnosti pa zaista postoje ljudi koji su ovisni o vježbanju
-ono što je karakteristično za neuropeptide je to da su kolokalizirani s klasičnim neurotransmitorima u pripadajućim
neuronima – ne postoje neuroni koji nose samo neuropeptide, već su to oni koji imaju vezikule s klasičnim
neurotransmitorom i vezikule s neuropeptidima
-nakon što se oslobode u pukotinu, taj se neuropeptid može, s obzirom na neurotransmitor, vezati na isti receptor (ali na
drugo vezno mjesto) ili na različiti receptor u istoj stanici ili za receptore na različiitm stanicama-u svakom slučaju
modulira aktivnost klasičnog neurotransmitora (uz istu količinu izlučenog klasičnog neurotransmitora, ali uz prisutnost
neuropeptida, sinapsa će biti efikasnija jer će postsinaptički neuron proizvesti više AP)

8
 3) Nekonvencionalni neurotransmiteri
-nekonvencionalni su jer ne zadovoljavaju barem jedan od uvjeta: ne sprema se u vezikule, ne otpušta se na podražaj
presinaptičkog neurona, ne vežu se na receptore, ne inaktiviraju se ni enzimatski ni povratnim unosom
Dušikov oksid – u endotelu kapilara, aktivacijom cGMPa u glatkim mišićnim stanicama oko kapilara uzrokuju
vazodilataciju (snižavanje tlaka)
-djelovanjem fosfodiesteraze pocijepat će se cGMP i postat će linearan i tada ponovno dolazi do vazokonstrikcije jer se
mišići kontrahiraju
-dobar lijek za snižavanje visokog tlaka – nije djelovao ali je imao vrlo očiglednu nuspojavu – viagra
-NO koji nastaje u glutamatnim neuronima – posredovanjem sintetaze dušikovog oksida nastaje NO koji aktivira
guanilil ciklazu, ona radi cGMP koji je drugi glasnik i aktivira brojne metaboličke puteve u stanici
-ono što je za njega karakteristično za NO je da je plin i može slobodno difunidirati kroz membrane u susjedne neurone i
glija stanice, i ono najvažnije, iz postsinaptičkog u presinaptički neuron
-djeluje kao retrogradni glasnik iz postsinaptičkog u presinaptički neuron- za pojačano lučenje glutamata iz
presinaptičkog neurona i modulira sinapsu
-spontano se razgrađuje u nitrat tako da ne treba nikakav enzim ni za transport ni razgradnju
-važnost se očituje u posredovanju dugotrajne potencijacije koja je osnova učenja

Ugljikov monoksid – smatra se da aktivacijom cGMP regulira moždanu cirkulaciju

Endokanabinoidi – najzastupljeniji je anandamid, derivat arahidonske kiseline u membranama neurona

-porastom razine Ca (aktivacijom mGLuR ili otvaranjem naponom reguliranih kalcijevih kanala), potiče sintezu iz
arahidonske kiseline. Endokanabinoidni transporter zatim izbacuje sintetizirani anandamid iz postsinaptičkog neurona u
pukotinu. On se tada veže na kanabinoidni receptor na presinaptičkom neuronu, dovodi do inhibicije adenilat ciklaze čime
se smanjuje cAMP i smanjuje se količina izlučenog neurotransmitora iz presinaptičkog neurona – retrogradni glasnik
koji smanjuje efikasnost sinapse
-djeluje na one sinapse koje sudjeluju u apetitu, bolil, raspoloženju, kratkotrajnom pamćenju

Neurosteroidi – sintetiziraju se de novo u mozgu (u neuronima i u gliji) - oni se mogu vezati na receptore inhibitornih i
ekscitatornih aminokiselina (GABAa i NMDA) i na taj način ih modulirati tako da se jače ili slabije mogu vezati njihovi
prirodni ligandi na njih – mijenjaju ekscitabilnost membrane, jako važno jer se smatra da su pojedina stanja (anksioznost,
stres, konvulzije) posljedica pretjerane ekscitabilnost membrane

9
TREĆE PREDAVANJE

-senzorički sustav donosi informaciju o osjetima: o podražajima iz okoline koju percipiramo putem vida, sluha,
mirisa i okusa ili iz unutrašnjosti tijela poput položaja mišića i zglobova te kemijskom i termičkom stanju
organizma potrebni za održavanje homeostaze
-podražaji iz okoline se obrađuju u kori mozga, zahtijevaju reakciju na podražaj dakle njih smo svjesni- donosimo
odluku o ponašanju ili su pak refleksne radnje kojima se taj čas štitimo
-podražaji iz unutrašnjosti tijela se procesiraju u strukturama ispod kore i za njih su odgovorni mehanizmi za
održavanje homeostaze

Transdukcija - receptorska stanica ima jedan svoj dio modificiran na način da se u njemu nalaze molekule
receptora koje se aktiviraju nekom energijom podražaja (svjetlosna, kemijska..). U drugom dijelu stanice se ta
energija podražaja mora prevesti u AP koji se onda širi duž živčanog sustava i putuje do mjesta interpretacije.
Energija osjetnog podražaja se koristi da bi receptor promijenio konformaciju. Time se aktivira i putem kaskade
staničnih reakcija dolazi do otvaranja ionskih kanala na receptorskoj stanici kroz koje ulazi struja pozitivno
nabijenih iona koji stvaraju receptorski potencijal.
-receptorski potencijal može imati različitu amplitudu – ako je podražaj bio jači amplituda će biti veća. Za
razliku od akcijskog potencijala čija je amplituda uvijek maksimalna - ako je podražaj jači bit će veća
frekvencija akcijskog potencijala

-s obzirom na energiju aktivacije receptori mogu biti: mehanoreceptori, termoreceptori, kemoreceptori i

fotoreceptori

MEHANIZAM PREBACIVANJA RECEPTORSKOG POTENCIJALA U AKCIJSKI

-ili se događa da to radi jedno te ista stanica ili to rade 2: receptorska stvara receptorski potencijal, a druga stvara
akcijski potencijal
a)u slučaju kad su dendriti kratki i aksonski je brežuljak blizu nastane akcijski potencijal u istoj stanici
(kod kralješnjaka vrlo rijetko, češće kod beskraljenjaka)
b)kralješnjaci imaju jako dugačke dendrite (sjetimo se da je soma neurona u leđnoj moždini, dakle
dendriti koji iz nožnog prsta dovode informaciju o podražaju su jako dugački) - ioni dok difundiraju sve do
aksonskog brežuljka se izgube i nema ih dovoljno za pokretanje akcijskog potencijala. Zbog toga se naponom
regulirani natrijevi i kalijevi kanali nalaze već u dendritu - (crvene točkice) - u dendritu nastaje akcijski
potencijal! (osjetilo mirisa i dodira)

1
 c)malena receptorska stanica praktički nema aksona nego u dendritičkom dijelu nakon što se podraže
receptori, u somi se nalaze naponom regulirani kalcijevi kanali i vezikule s neurotransmitorima. Ako je podražaj
prešao prag od –45mV otvaraju se Ca kanali, izbacuju se neurotransmitori u sinapsu i drugi neuron u svom
dendritičkom dijelu započinje akcijski potencijal

-osim što osjetilni sustav prenosi informaciju da se neki podražaj dogodio prenosi i informaciju o jačini
-zelenom bojom označeni stimulusi, narančastom amplitudom receptorskog potencijala i crvenom bojom koliko je
nastalo AP te na vrhu koliko se neurotransmitora izlučilo:

-kvaliteta podražaja - mora postojati sustav od više receptorskih stanica (različite stanice reagiraju na podražaj
različite kvalitete)

Osjetilna adaptacija-promjena u percipiranom intenzitetu podražaja, služi za raspoznavanje jakog podražaja od

pozadinskih. Dolazi do:
-desenzitizacije ili “trošenja” receptora
-inhibicije enzima u kaskadi staničnih reakcija nagomilanim produktom
-promijenjena reaktivnost ionskih kanala
-smanjene ekscitabilnosti membrane u zoni nastajanja AP
-adaptacije u CNS-u
-tonični receptor (zvuk) stvara AP dok god traje podražaj, sporo se adaptira
-fazični receptor (dodir) AP samo na početku i na kraju podražaja, brzo se adaptira

Dinamički raspon - raspon intenziteta podražaja koju naš živčani sustav percipira, onaj intenzitet koji može vršiti
transdukciju
-donja granica mu se zove prag podražljivosti - najmanji podražaj kojeg naš živčani sustav može percipirati.
Određuje ju granični potencijal - podražaj mora biti dovoljno jak da otvori minimalan broj kanala da uđe min
struja iona koja će na mjestu nastajanja AP prijeći prag od –45mV
-gornju granicu određuju:

2
 -maksimalna amplituda rec.potencijala (on je graduiran, što je jači podražaj to je veća amplituda) -
maks.amplitudu određuje broj ionskih kanala i ravnotežni potencijal putujućih iona (ioni ulaze dok ne dođu
do izjednačavanja elektrokemijskog gradijenta)
-maksimalna frekvencija AP - u dijelu refraktornog perioda Na kanali su inaktivirani i ne mogu se
otvoriti kanali bez obzira na jačinu podražaja)

-odnos između jačine podražaja i frekvencije AP koji nastaju nije linearan nego logaritamski – to znači da u
mraku možemo razlikovati svijetle li 2 žarulje ili 1. Međutim, ako na stadionu gledamo reflektor koji ima 200
žarulja, mi ne možemo razlikovati svijetli li 199 žarulja ili svih 200.

-pri malim podražajima možemo fino razlikovat, imamo dobru rezoluciju, a pri velikim podražajima nema
rezolucije ali nam se pomiče gornja granica, dakle time smo dobili povećanje dinamičkog raspona na uštrb
rezolucije
-dinamički se raspon također može povećati frakcioniranjem – zasniva se na tome da imamo pojedine receptore
različitih pragova osjetljivosti i zasićenja
-neki receptori imaju spontane AP - znači da ako su u mirovanju neki su ionski kanali otvoreni i pomalo ulaze
pozitivno nabijeni ioni, pa se povremeno postigne prag od –45mV i tu i tamo nastane koji AP. Kad se podražaj
zaista dogodi, ne ide se od onih –70mV nego buduće da stalno struje neki ioni zapravo čini unutrašnjost
membrane manje negativno pa je dovoljan i slabi podražaj da se prijeđe prag i lakše stvori AP. Time se poveća
osjetljivost ali i može se detektirati smjer promjene (na temelju intenziteta mogu odrediti iz kojeg smjera dolazi
podražaj)

-podražaji iz okoline u živčani sustav ulaze na različitim razinama:

3
-taj niz živčanih stanica završava u pripadajućem dijelu tj posebnoj regiji kore gdje se obrađuje i gdje nastaje
percepcija svijeta oko nas
-ta percepcija nije jedini odražaj stvarnosti, nego je odražaj koji ovisi o osjetljivosti i broju receptora, o ustroju
senzoričkog sustava kako vrste tako i pojedinih jedinki unutar vrste (npr. Ruža u sumrak ne mijenja boju, samo se
promijenio broj fotona koji pada u naš vidni sustav i naša percepcija)
-kod čovjeka je primarni osjet vid, kod pasa je njuh itd.
-postoji i razlika među pripadnicima iste vrste: postoje 2 alela u genu za crvene čunjiće na X kromosomu, tako
jedna osoba vidi zagasito crvenu a druga jarko crvenu, ovisno o njegovoj percepciji. Žene su većinom
heterozigotne dok su muškarci homozigotni i upravo zato žene mogu puno bolje percipirati različite nijanse boja

SLUH
-omogućava percepciju zvučnih valova
-zvučni valovi imaju 3 osnovne veličine kojima se opisuju:
Frekvencija – brzina kojom se molekule zraka komprimiraju i dekomprimiraju
-frekvencija = broj viklusa koje zvučni val završi u određenom vremenu odgovara percepciji visine tona -
molekule zraka koje se sporo komprimiraju i dekomprimiraju čujemo kao duboki ton 😊 - percepcija VISINE
-broj ciklusa koje valovi izvrše u sekundi mjeri se u Hz (ljudi 20-20 000 Hz, kitovi koriste niske frekvencije za
komunikaciju za velike udaljenosti, a visoke frekvencije kao sonare; glodavci, psi, šišmiši čuju također visoke
frekvencije)
Amplituda - količina molekula zraka koje se komprimiraju i dekomprimiraju, kad je količina velika onda
je to glasni ton, ako je mala onda je tihi – percepcija GLASNOĆE
-izražava se u dB; oštećenje sluha već počinje sa 100 dB, a prag boli je 120 dB
Kompleksnost - vrlo malo zvukova ima samo jednu frekvenciju
-zvukovi iz prirode se sastoje od više frekvencija od kojih osnovna frekvencija daje visinu tona, a druge se zovu
višekratnici ili viši harmonici i oni daju karakterističnu boju zvuka
-Fourierova raščlamba - raščlamba tonova na osnovnu frekvenciju i višekratnike

4
-oscilirajuće valove tlaka zraka hvata ušna školjka i usmjerava u slušni kanal gdje dolaze do bubnjića (do tu je
vanjsko uho). Bubnjić tada počne titrati istom amplitudom i frekvencijom kakvom titra ulazni val. Na bubnjić se
nastavljaju 3 koščice: čekić, nakovanj i stremen. Zglobnim mehanizmima su vezani tako da stremen udara o
pužnicu. Pužnica je koštana struktura ispunjena tekućinom i nalazi se u srednjem uhu. Ona ima 2 otvora previjena
membranom. Stremen udara u prvi otvor koji se naziva ovalni prozorčić, njegova se membrana ulekne i
membrana drugog prozorčića koja se nalazi ispod njega izboči (okrugli prozorčić). Gibaju tako tekućinu koja se
nalazi u pužnici.

-ako pužnicu razmotamo vidimo da se sastoji od 3 komorice: scala vestibuli, scala timpani i scala media
-scala media je ispunjena endolimfom i bogata je kalijevim ionima - inače kalijevih iona ima puno više u
unutarstaničnoj tekućini. Endolimfa je toliko bogata kalijem i kad se otvore kanali oni jurnu u stanicu – upravo su
oni odgovorni kod sluha koji generiraju receptorski potencijal
-membrana između scalae mediae i scalae timpani zove se bazilarna membrana i na njoj je nakupina stanica koji
se naziva Cortijev organ (sastoji se od niza stanica sa dlačicom)
-dlačice su uronjene u želatinozni sloj koji se naziva tektorijalna membrana

5
-to je sistem u kojem jedna mala stanica čini receptorski potencijal i neurotransmitorima javlja drugoj stanici koja
čini akcijski potencijal

-zvučni valovi dolaze, bubnjić prenosi preko koščica, stremen lupa o ovalni prozorčić, tekućina u pužnici se
počinje gibati i odgovarajućom A i f počinje se gibati bazilarna membrana pa se stanice sa dlačicama počinju
trljati dlačice o tektorijalnu membranu, tako se otvaraju K kanali, ioni ulaze i stvaraju receptorski potencijal
-postoje unutarnje i vanjske stanice s dlačicama - kod sisavaca
-unutarnje služe za detekciju zvuka – u njih ulazak K iona stvara receptorski potencijal koji se pretvara u akcijski
i teče slušnim sustavom
-vanjske - kada membrana počne titrati, njihov receptorski potencijal se pretvara u mehaničko gibanje - stanica
počne gibati jednakom frekvencijom kao i dolazni val – time se postiže to da se povećava rezolucija u tom
dijelu membrane (omogućava se bolje diskriminacija frekvencije u području dolaznog vala), također provode
amplifikaciju podražaja i to na način da tihe podražaje pojačavaju, a glasnije slabije pojačavaju čime se
povećava DINAMIČKI RASPON
-dakle, unutarnje služe za detekciju zvuka, a vanjske za povećanje rezolucije dinamičkog raspona

-gibanje dlačica o tektorijalnu membranu otvaraju kalijeve kanale, ulazak iona dovodi do depolarizacije i
oslobađanje vezikula glutamata – on se veže za receptore na sljedećem (bipolarnom) neuronu koji stvara AP,
njegovi aksoni čine kohlearni živac (dio 8.kranijalnog živca) koji vodi informaciju u CNS

-kohlearni živac iz lijevog uha ulazi u CNS na razini stražnjeg mozga - čini sinapsu sa neuronima koji se nalaze
na ventralnoj i dorzalnoj kohlearnoj jezgri. Iz dorzalne kohlearne jezgre lijeve polutke mozga aksoni se križaju
i prelaze u donji kolikul (u sr.mozgu) desne polutke mozga. Isto se događa sa aksonima ventralne kohlearne
jezgre, ali oni ne idu izravno u donji kolikul nego prelaze kroz 2 struktura: olivarni kompleks i trapezoidno
tijelo i lijeve i desne polutke
-aksoni neurona čija su tijela u donjem kolikulu odlaze u medijane genikulatne jezgre u talamusu i to i lijeve i
desne polutke, a otamo odlaze u slušnu koru svaki u svoju polutku
Prvi red neurona: kohlearni živac do stražnjeg mozga
Drugi red neurona: iz stražnjeg do srednjeg
Treći red neurona iz srednjeg do talamusa
Četvrti red neurona iz talamusa u slušnu koru mozga
-i lijeva i desna polutka znaju što je čulo i lijevo i desno uho!

6
Slušna kora
-i lijeva i desna polutka imaju primarnu slušnu koru – regija u koju ulazi sirova neobrađena informacija i
sekundarnu slušnu koru u koju dolaze informacije koje su djelomično obrađene iz primarne slušne kore u kojoj
se dodatno obrađuju
-veličina primarne i sekundarne razlikuju između lijeve i desne hemisfere – cerebralna asimetrija (svi dešnjaci i
70% ljevaka u lijevoj hemisferi imaju nešto manju primarnu ali veću sekundarnu, a u desnoj obratno
-30% ljevaka: polovica od njih ima obrnuti slučaj, a polovica uopće nema cerebralnu asimetriju!!
-bez obzira na to svi jednako čuju - #mindblown

KAKO RASPOZNAJEMO JAČINU I VISINU ZVUKA

1)detekcija jačine zvuka
-što je amplituda veća, veća je amplituda gibanja bazilarne membrane, jače je savijanje cilija i veća je frekvencija
akcijskih potencijala
-kvaliteta zvuka se ne može prenijeti na taj način, nego moraju postojati različite stanice koje reagiraju na zvuk
različite kvalitete. To nam omogućava sama struktura pužnice: ona nije na svim dijelovima jednako debela
2)detekcija visine zvuka
-pužnica je trapezoidnog oblika i nije jednako debela na svim dijelovima:

7
 -uska debela baza najspremnije titra kada do nje dolaze valovi visoke frekvencije
-široki tanki vršak najspremnije titra kada do njega dođu valovi niske frekvencije
-to se zove rezonacija - kad prođe veliki kamion i prozor počne titrati istom frekvencijom, tako i sama pužnica
poprima frekvenciju titranja tok dolaznog vala

-duž cijele pužnice su poredane u stupcima stanice sa dlačicama, svaka stanica je vezana s kohlearnim živcem i u
konačnici s nekom točkom u slušnoj kori – postoji vrlo fiksni prostorni raspored aksona kohlearnog živca, to se
zove tonotopična organizacija u kohlearnoj jezgri
-neuorni primarne slušne kore su raspoređeni i spojeni sa pojedinim dijelovima pužnice tako da odražavaju mjesto
na pužnici do koje je došao ulazni val a koji je s njim u rezonaciji titra
-tonotopična organizacija omogućuje da primarna slušna kora interpretira frekvenciju ulaznog vala tj visinu tona
-na sličan način funkcionira umjetna pužnica - mikrofon prima zvukove i razlaže ih na pojedine frekvencije.
Žicama je spojen za pojedine dijelove pužnice i ovisno o frekvenciji ulaznog vala žica podraži bipolarnu stanicu i
dolazi do širenja signala kao i inače prirodnim putem

LOCIRANJE ZVUKA
Na temelju: vremena ulaska zvuka u lijevo i desno uho i glasnoće zvuka u lijevom i desnom uhu
-zvukovi koji dolaze u lijevo uho prolaze izravno, a zvukovi koji dolaze u desno uho djelomično prolaze kroz
njegovu glavu i kroz sve strukure koji ga priglušuju, a dolaze i malo kasnije:

-komparacija glasnoće i tajminga ulaska se odvija u olivarnom kompleksu i trapezoidnom tijelu

-jedina dva položaja gdje ta stvar ne funkcionira je ukoliko se zvuk nalazi točno iznad ili točno ispod (naginjanje
glave) ili točno ispred ili točno iza (okretanje glave): u toj situaciji istovremeno dolazi zvuk u oba uha, ne pomaže
taj sustav, tad trebamo ili okrenuti glavu ili ju malo nagnuti – sova to ima super riješeno, ima otvor jednog uha
malo iznad otvora drugog uha

GOVOR I GLAZBA
a)posebni su jer imaju značenje - njihova identifikacija je puno kompleksnija
b)pobuđuju emocije i imaju jako veliku ulogu u komunikaciji i socijalnom zbližavanju
c)naš živčani sustav je posebno verziran za percepciju govora i glazbe – zvukovi ulaze u obliku
segmenata (obični zvukovi se mogu razlučiti na max 5 segmenata u sekundi, a zvukove govora i glazbe možemo
razlučiti i do 30 segmenata po sekundi)

-lijeva hemisfera primarno mjesto za analizu govora, a desna primarno mjesto za analizu glazbe (primarno ali ne i
isključivo!)-percipira se u obje hemisfere ali su važnije ove

8
Govor je primaran način komunikacije svih ljudi, kompleksnost jezika ne ovisi o kompleksnosti kulture, uči seu
vrlo ranom životu i to bez vidljivog truda (započinje u isto doba i prolazi iste faze razvoja), postoji 4000 aktivnih
jezika kojima je zajednička osnovna struktura (subjekt, predikat i objekt)
-jezik robova (mješavina španjolskog, francuskog, portugalskog...) - prva generacija potomaka koja je bila
izložena samo tom jeziku počela je strukturirati jezik (subjekt, predikat, objekt) - ilustracija urođene potrebe
ljudskog mozga za strukturiranje jezika
-regije odgovorne za govor su Brocino područje i Wernickeovo područje
-2 vrste poteškoća u govoru:
-osoba razumije jezik ali ga ne može govoriti (Brocina afazija)
-tečan govor ali bez smisla (Wernickeova afazija)

-izgovorena riječ najprije dolazi u primarnu slušnu koru, analiziraju se 3 glavne komponente (amplituda,
frekvencija i lokacija), odlazi u Wernickeovo područje (temporalni režanj) gdje se nalazi zvučna predodžba
riječi - tamo se pospremaju “naučene” riječi
-kad čujemo riječ ona odlazi u Wernickeovo područje gdje se pregledava imamo li pospremljenu tu riječ, ako
imamo onda razumijemo što znači
-kod proizvodnje govora: misao koju želimo verbalizirati odlazi u Wernickeovo područje, iz njega se izvlače one
riječi koje želimo izgovoriti. Te riječi pomoću snopa koji se zove arkuatni fascikul (svinuti snopčić) odlaze u
Brocino područje koji je u frontalnom režnju tik uz motoričku koru, tamo se stvara program izgovora tih riječi
(koji se mišići moraju kontrahirati i relaksirati da bismo proizveli određeni zvuk). Taj program odlazi u samu
motoričku koru, onaj dio koji je odgovoran za pokretanje tih mišića, oni nadgledaju naš govor putem
kranijalnih živaca.
-neurokirurg Wilder Penfield radio je električne stimulacije budnog mozga – otklanjao je operacijama žarišta
epileptičnih napadaja, a one pacijente koji su dobrovoljno pristali je i istraživao:
-elektrodama je podraživao primarnu slušnu koru: čuju se jednostavni tonovi
-podraživanjem sekundarne kore čuju se složeni tonovi
-ljudi su pričali o temi a on je podraživanjem različitih područja pokušavao ometati govor (nesuvislost,
nemogućnost pronalaženja prave riječi i prestanak govora)
-pokušavao je stimulacijom pojedinih regija u mozgu navesti čovjeka na govor: nije baš uspjelo, uspjela
se postići vrlo jednostavna vokalizacija ali ne i čitave riječi
-nacrtao je shemu koja je nalikovala Wernickeovoj:
-Brocino i Wernickeovo područje nalazi se samo u lijevoj polutci
-dodatno područje i motoričko-senzoričke regija se nalaze u obje polutke

9
Pozitronska emisijska tomografija (PET)
-regija mozga koja je aktivna zahtjeva pojačan dotok kisika i hranjivih tvari, zato promjenom protoka krvi kroz
pojedine regije mozga možemo pratiti razinu aktivnosti (koja se regija mozga aktivira prilikom nekih aktivnosti)
-ljudima se daje injekcija vode s O15 ili F18 - deoksiglukoza – to su izotopi koji imaju viška pozitrona koji kad
dođu do mozga (voda ulazi u izvanstaničnu tekućinu a glukoza u metaboličke procese) i pri tome se pozitroni
izotopa susreću sa elektronima iz tkiva, dolazi do njihove anihiliacije i do oslobađanja fotona
-ti fotoni izlaze i udaraju u fotoćelije tunela u kojem se čovjek nalazi i na taj način se mjeri intenzitet prolaska
krvi
-na temelju tih istraživanja se otkrilo i koje su pojedine regije aktivne pri slušanju određenih tonova:
-prilikom jednostavnih zvukova aktivira se regija A1 (sirene, motorna pila...)
-prilikom slušanja riječi uz regiju A1 aktivira se i Wernickeovo područje
-prilikom slušanja neke pričice aktiviralo se još i Brocino područje
-smatra se da se diskriminacija zvukova govora temelji na diskriminaciji onih mišićnih skupina koje su potrebne
za izgovor pojedinih tonova (npr vrag i prag)
-do aktivacije je došlo u obje polutke ali u lijevoj jače!!

PROCESIRANJE GLAZBE
-Ravel je imao aneurizmu u lijevoj polutci mozga čime je izgubio sposobnost čitanja nota, skladanja i sviranja
klavira međutim još je mogao raspoznavati melodije i ugađati klavire
-to znači da regije za percepciju glazbe i regije za produkciju glazbe nisu iste
-prilikom slušanja buke aktivira se primarna kora u desnoj polutci tzv. Heschlov nabor, kod pasivnog slušanja
melodija (uživanje) se aktivira i sekundarna kora a pri aktivnog analiziranja melodije se aktivira i frontalni
režnjevi
-aktiviraju se obje hemisfere ali desna jače!! - primarno odgovorna polutka za procesiranje glazbe

-glazba ima “glazbenu gramatiku” - 8 dimenzija koje se analiziraju:

-slušna kora analizira visinu tona, boju, glasnoću, konturu, prostornu lokaciju
-motoričke regije, mali mozak i bazalni gangliji analiziraju ritam, tempo i mjeru
-sa razmakom do 25-50 ms cjelovit dojam se iz slušne kore i motoričkih regija spaja
-regije koje su uključene u analizu glazbe:

10
-emocije - limbički sustav i sustav nagrade
-hipokampus radi pamćenje glazbe, glazbenog iskustva i konteksta
-sustav nagrade glazbu koja nam se sviđa doživljava kao nagradu

11
ČETVRTO PREDAVANJE

Vid
-osjetilo vida osjećamo posredstvom fotona
-EM zračenje sastavljeno je od fotona – mogu se opisati s 3 veličine: valna duljina i njoj obrnuto proporcionalno
frekvencija i energija
-gama zračenje i rendgensko zračenje najviše mogu oštetiti tkivo
-vidljiva svjetlost - ona koja može podražiti naše receptore i može izazvati receptorski i potom akcijski potencijal, sastoji
se od fotona valne duljine 400-700 nm
-točkasti izvor svjetlosti ravnomjerno rasprostire svoje zrake koje onda padaju u naš vidni aparat
-kad se između zraka svjetlosti i našeg oka nađe neki objekt, onda se selektivno apsorbiraju neki fotoni određene valne
duljine dok se neki drugi odbijaju i dolaze u našu mrežnicu - ako neki predmet vidimo kao plavi to znači da su se svi
ostali fotoni vidnog spektra apsorbirali, a od predmeta su se odbili samo fotoni nekih 400 nm

Strukture oka

-2 dijela: skupljanje zraka svjetlosti te mjesto projekcije slika i podraživanja živaca

-zrake koje dopiru dolaze do rožnice (prozirni, ispupčeni dio oka), iza nje se nalazi očna komorica ispunjena
intraokularnom tekućinom ili očnom vodicom. Nakon toga nalazi se iris ili šarenica, tamo se nalazi pigment. Otvor
šarenice može se mijenjati tako da osigurava optimalnu količinu fotona koja ulazi u oko. Nakon nje je leća koja može
mijenjati svoju zakrivljenost i na taj način fokusirati sliku.
-važno je napomenuti da se svjetlost prelazeći iz medija male gustoće (iz zraka) u medij velike gustoće (kruta tvar) lomi –
prvo takvo mjesto je rožnica (iz zraka na rožnicu) a drugo je leća (iz očne vodice na leću)
-za razliku od rožnice koja ima takvu zakrivljenost kakva je i ne može se mijenjati, leća može mijenjati svoju
zakrivljenost pomoću cilijarnih mišića ovisi fokusiramo li oko na bliske ili kratko udaljene predmete
-slika koja se projicira na stražnji dio oka je umanjena i obrnuta, projicira se na sloj koji se zove mrežnica u kojoj se
nalaze receptorske stanice
-mrežnica je u većem svojem dijelu ravnomjerne građe, ali se 2 mjesta bitno razlikuju od ostalih:
-slijepa pjega - mjesto gdje je mrežnica prekinuta, nema receptorskih stanica, iz tog mjesta izlazi vidni živac;
slika koja padne na taj dio mrežnice ne stvara nikakvu percepciju
-svako oko je ima na malo drugačijem mjestu, može se i naći tako da se jedno oko zatvori a drugo se fokusira na jednu
točku koja se miče dok ne nestane

1
 -žuta pjega ili makula - ima malo udubljenje koje se naziva fovea, mjesto najoštrijeg vida i u koji se projicira
sredina vidnog polja (kad se usredotočimo na nešto, projicira se u foveu). Promjera je 5,5mm, a fovea 1,5mm
-iza mrežnice je pigmentni epitel gdje se nalaze stanice koje proizvode pigment nužan za percepciju vida koji se odlaže u
receptorske stanice
-u koroidu se nalaze krvne kapilare
-sve je upakirano u skleru ili bjeloočnicu, ona dominira površinom oka

-na desnoj sličici vidimo da je leća pomoću ligamenata pričvršćena za cilijarne mišiće. Kad su oni opušteni tad su
ligamenti nategnuti i vrše pritisak na leću da se ona izravna. Kad su mišići kontrahirani tad se ligamenti relaksiraju,
pritisak popušta i leća poprima zaobljeniji oblik – fokusiranje na bliske i udaljene predmete
-na lijevoj sličici vidimo, kada gledamo u udaljeni objekt tada zrake do naše leće dopiru paralelno, nakon loma taj fokus
je relativno blizu. Ako gledamo blizak predmet, svjetlost dolazi u divergirajućem snopu pa se i žarište loma seli unatrag.
Da bi slika bila oštra, fokus mora pasti na mrežnicu i potrebna je jača zakrivljenost leće da bi fokus bio bliži i pao točno
na mrežnicu

-kod normalnog vida: kad gledamo udaljeni predmet, paralelno dolaze zrake svjetlosti do leće, ona je opuštena i lom je
takav da pada točno na mrežnicu. Kad gledamo blizak predmet leća se jako zakrivi da bi fokus pao točno na mrežnicu
(akomodacija oka)

2
-kod kratkovidnosti: oko kod koje leća funkcionira, cilijarni mišići također, ali je očna jabučica malo izduženija. Zato se
ne lome zrake svjetlosti točno na mjestu gdje se nalazi mrežnica. Kada gleda na blizinu nema problema s fokusiranjem, ali
kad gleda na daljinu, fokus bude prerano i slika bude mutna. Postavljanjem bikonkavne leće zrake se lome na pravom
mjestu gdje treba
-kod dalekovidnosti: očna jabučica je prekratka, nema problema s fokusiranjem na daljinu, ali na blizinu je žarište
prekasno i potrebna je konvergentna leća
-staračka dalekovidnost nema veze s oblikom očne jabučice nego sa gubitkom elastičnosti stanica u samoj leći - s
vremenom postaju krute i leća bez obzira što ju cilijarni mišić pokušava skupiti ili izravnati ne može lagano mijenjati
svoju zaobljenost i potrebno je ispravljanje vida i na daljinu i na blizinu (progresivne naočale)
-astigmatizam - neravnomjerna zakrivljenost rožnice, dolazi do problema točne oštre percepcije nekakvih oblika poput
slova, predmeta i slično, može se korigirati posebnim staklima naočala

-na lijevoj sličici vidimo mrežnicu s receptorskim stanicama koje zbog oblika zovemo štapići i čunjići, imaju različitu
osjetljivost i različiti prag zasićenja
-dinamički raspon osjetila se povećava ukoliko imamo nekoliko vrsta stanica od kojih su neke malo osjetljivije ali brže
dođu u zasićenje i obratno
-štapići su vrlo osjetljivi i dovoljno im je i malo fotona da bi vršili transdukciju odnosno generirali neki receptorski
potencijal (zato nam štapići služe za gledanje pri prigušenoj svjetlosti ili u sumrak)
-čunjići su konusne građe, trebaju puno jači izvor svjetlosti da bi se aktivirali (tad su se štapići već zasitili), omogućavaju i
raspoznavanje boja i detalja
-središnji vid - središte vidnog polja upada u foveu, tamo su isključivo čunjići
-sve ostalo je periferni vid i on nam je malo mutniji kad se fokusiramo na neki središnji predmet

3
-soma je ista kao kod običnih neurona, akson također, ali razlikuje se dendritički dio koji je zadebljan i ima konusni ili
štapićasti oblik, a krajnji njegov dio naziva se vanjski segment
-vanjski segment je uronjen u pigmentni epitel (stanice koje sintetiziraju pigment koji se odlaže u brojne membrane u
vanjskom segmentu)
-pigment je rodopsin, sastoji se od molekule koja se zove retinal (derivat vitamina A) i molekule koja se zove opsin
(protein)
-retinal ima između 11C i 12C ima dvostruku vezu pa može imati cis i trans kondomaciju
-kada foton udari u molekulu retinala energija koja se oslobodi se iskoristi za prebacivanje molekule iz cis u trans
konformaciju – to aktivira receptor
-opsin određuje s fotonima koje valne duljine će retinal ući u interakciju! - protein, postoje 4 vrste, pa postoje i 3 vrste
čunjića i 1 vrsta štapića:
-jedan daje osjetljivost na fotone plavog spektra (nalazi se u tzv.plavim čunjićima, drugi na fotone zelenog spektra i treći
na fotone crvenog spektra
-svi su slične građe, transmembranski proteini, razlika tek u ponekim aminokiselinama
-jedan opsin se nalazi u štapićima - to znači da nam štapići omogućuju monokromatski vid, a čunjići trikromatski
-spektri zelenih i crvenih čunjića se uvelike preklapaju za razliku od spektra plavih čunjića
-interpretacija i doživljaj boje ide preko postotka podraženosti pojedinih čunjića
-daltonisti imaju mutaciju u genu za neki od čunjića

Percepcija vidnog podražaja

-smjer zraka svjetlosti ide s lijeva na desno, a procesuiranje slike ide s desna na lijevo
-štapići i čunjići primaju svjetlosni podražaj i šalju informaciju bipolarnim stanicama koje čine sinapse sa ganglijskim
stanicama - one su senzorički neuroni i njihovi aksoni tvore vidni živac koji nosi informaciju u CNS
-vid je jedini osjet koji ima 3 stanice u nizu
-pojedine receptorske stanice su međusobno povezane horizontalnim stanicama, a ganglijske stanice su povezane
amakrinim stanicama

4
U MRAKU:
-na aksonskom dijelu nalazi se Na/K pumpa koja vrijedno radi
-u dendritičkom dijelu postoje natrijevi kanali koji su stalno otvoreni zato što ih otvorenima drži molekula cGMP-a. Znači
kad pumpa izbaci natrij on se vraća svojim gradijentom unutra. Svaki put kad Na uđe u stanicu, depolarizira ju i na
aksonskim završetcima se izluče vezikule s neurotransmiterima. Ta struja koja se u mraku stvara zove se mračna struja
(eng. Dark current).
SVJETLOST
-kada foton svjetlosti lupi u receptor, receptor je kompleksan metabotropni i sastoji se od receptora rodopsina, G-proteina
transducina i efektora PDE (fosfodiesteraza). Foton udari u retinal koji promijeni konformaciju, preko G proteina aktivira
PDE koja prevodi cGMP u linearni GMP – zatvaraju se natrijevi kanali i više nema mračne struje, nema
depolarizacije i nema lučenja neurotransmitera

-ganglijska stanica je ta koja stvara AP, što je podražaj jači, to je njihova frekvencija u ganglijskoj stanici veća
-nju podražuje neurotransmiter glutamat koju izlučuje bipolarna stanica. Ta bipolarna stanica na sebi ima neselektivne
kationske kanale koji su trajno otvoreni
-neselektivni kationski kanali su kanali kroz koje mogu prolaziti različiti kationi i koji kad su otvoreni kalij izlazi van, a
natrijevi i kalcijevi ulaze - budući da natrijevih i kalcijevih ima više onda u pravilu kroz te neselektivne kationske kanale
uvijek je veći ulazak pozitivno nabijenih iona pa se na taj način stanica može depolarizirati

5
-ti se kanali mogu zatvoriti ako im to naredi receptorska stanica koja na svom završetku luči glutamat (inače je
ekscitacijski neurotransmiter ali kakva će biti reakcija postsinaptičke stanice ne ovisi o izlučenim neurotransmiterima
nego o receptoru na koji se veže)
-bipolarna stanica ima metabotropni receptor koji nakon vezanja glutamata kaskadom reakcija zatvara te neselektivne
kanale
-u mraku štapićem struji mračna struja, depolarizira ga i stalno oslobađa glutamat. On se veže za metabotropni receptor
na bipolarnoj stanici i zatvaraju neselektivne kationske kanale, ne može podraživati ganglijsku stanicu i zato ona ne može
stvarati akcijski potencijal!!!
-kada se štapić osvijetli, zatvore se natrijevi kanali, prestaje depolarizacija, glutamat se ne luči i neselektivni kanali su
onda otvoreni, bipolarna stanica se depolarizira i luči glutamat pa je ganglijska stanica aktivna
-takve stanice nazivaju se “on centar” stanice
-postoje i “off centar” stanice kojima svjetlost inhibira aktivnost

-pojedini štapići / čunjići povezani i horizontalnim stanicama koje služe tzv.lateralnoj inhibiciji
-receptivno polje ganglijske stanice (ona koja stvara AP i čiji aksoni čine središnji živac) je vanjski svijet kojeg osjeti
ganglijska stanica odnosno kružno područje mrežnice na kojoj podražaj fotoreceptora mijenja frekvenciju okidanja
ganglijske stanice
-sastoji se od središnjeg i obodnog kruga
-središnji krug je onaj dio gdje je štapić preko svoje bipolarne stanice povezan s ganglijskom stanicom. Susjedni štapići
čine obodni krug i svaki od tih štapića su preko horizontalne stanice povezane sa središnjim štapićem
-postoji velika razlika u tome kojom će frekvencijom ganglijska stanica stvarati akcijske potencijale ukoliko svjetlost
padne u sredinu (središnji štapić koji je direktno povezan s bipolarnom stanicom) ili ako padne na jedan od obodnih
štapića koji su sa središnjim povezani preko horizontalnih stanica
-to znači da se receptivna polja u velikoj mjeri preklapaju – ono što je središte jednoj ganglijskoj stanici to je drugoj obod.
Upravo to nam omogućuje da ne vidimo sliku kao skup točaka nego kao cjelovitu sliku koja se neprestano stapa

-ukoliko se osvijetli središnja stanica frekvencija ganglijske stanice će se povećati, a ukoliko se osvijetli neka od obodnih
stanica frekvencija će se smanjiti
-ganglijska stanica u mraku ima neku osnovnu bazičnu frekvenciju koja se može ili povećati ili smanjiti ovisno o tome je
li svjetlost pala na središnji ili obodni štapić ili čunjić
-kod “off centar” stanica je obrnuto

6
-lijeva strana prikazuje kako bi bilo da nema obodnih stanica nego da svaki štapić ili čunjić ima svoju bipolarnu i
ganglijsku stanicu
U mraku
-u središnjem štapiću ide mračna struja, ioni Na ulaze i dolazi do depolarizacije, izbacuju se vezikule s glutamatom
-u obodnoj se događa ista stvar i preko postranog aksona se veže za horizontalnu stanicu koja je povezuje sa središnjim
štapićem
-glutamat iz obodne stanice se veže za receptore u horizontalnoj stanici koji nju nakon depolarizacije natjeraju da luči
vezikule sa neurotransmiterom GABA (inhibicijski neurotransmitor) koji se veže na kloridne kanale i pospješuje ulazak
kloridnih iona
-kloridni ioni su negativno nabijeni što znači da hiperpolariziraju stanicu
-istovremeno se u štapiću događaju 2 stvari: prvo, depolarizira se jer stalno ulaze Na ioni, a s druge ione se fila s
kloridnim ionima pa umanjuju stupanj te depolarizacije - OTPUŠTA SE NEŠTO MANJE Glu NA NJENIM
AKSONSKIM ZAVRŠETCIMA nego da nema te horizontalne stanice
-određena manja količina glutamata se znači luči i iz štapića u mraku- znači da se dio neselektivnih kanala na bipolarnoj
stanici zatvori ali ne sav pa povremeno ulaze kationi, djelomično ju depolarziraju pa i ona povremeno izbaci vezikule s
glutamatom i lagano podraži ganglijsku stanicu – to je razlog zašto ganglijska stanica ipak ima neku frekvenciju AP i kad
se nalazi u mraku
-možemo imati 2 situacije:
1)izvor svjetlosti osvijetli središnji štapić: zatvaraju se Na kanali, hiperpolarizacija (GABA i kloridni ioni), nema
podražaja bipolarne stanice, svi su selektivni kanali otvoreni i jako puno se iz nje izlučuje neurotransmitora koji podražuju
ganglijsku stanicu i ona ko luda okida AP (jako povećanje frekvencije)
2)izvor svjetlosti na štapić na obodu: prekida se ulazak Na, glutamat se ne luči, horizontalna stanica nije
podražena pa ne luči GABU pa se središnji štapić slobodno depolarizira pa se u velikoj mjeri luče neurotransmitori,
podražena je bipolarna stanica i zatvoreni selektivni kanali pa se ništa ne luči i dolazi do potpunog obustavljanja bilo
kakvih AP ganglijske stanice

7
-ta lateralna inhibicija koju izvode horizontalne stanice odnosno pojačavanje kontrasta omogućava da vidimo oštre
kontraste između sličnih podražaja - dobivanje informacije o obliku - informacija o količini svjetlosti koja dopire do
određene točke u retini u usporedbi s količinom svjetlosti koja dopire do susjedne regije
-kad u naše vidno polje dođe neki predmet, on svojom površinom blokira dolazak svjetlosti u brojne receptore međutim
baš gdje su njegovi obrisi doći će do različitog podraživanja receptivnih polja susjednih ganglijskih stanica - dakle,
jedna će imati i središte i obod u mraku, druga obod u svjetlu središte u mraku, treća će cijela biti u svjetlu itd
-susjedne ganglijske stanice okidat će različitim frekvencijama i iz tog će se u vidnoj kori interpetirati informacija o
obrisu i obliku predmeta

Interpretacija vidnog podražaja

-vidno polje možemo podijeliti na lijevo i desno

-Lijevo vidno polje (žuta boja) se projicira u desnu stranu mrežnice:
-desna strana lijevog oka nalazi se uz nos i naziva se nazalna polumrežnica
-lijeva strana lijevog oka nalazi se u sljepoočnom dijelu i naziva se temporalna polumrežnica
*tako je isto i sa desnim okom

8
-aksoni vidnog živca koji izlaze iz temporalnih polumrežnica ostaju na istoj strani mozga kao i oko, preko talamusa
(lateralnih genikulatnih nukleusa) odlaze do pripadajuće vidne kore u onom istom režnju gdje se nalazi i oko
-aksoni iz nazalnih križaju se na mjestu koje se naziva optička hijazma
-na taj način se lijevo vidno polje oba oka projicira u desnu hemisferu, a desno vidno polje projicira u lijevu hemisferu

-svaka točka vidnog polja se projicira u neku točku mrežnice

-u mrežnici se nalaze receptorske stanice koje su preko bipolarnih, ganglijskih i kasnije stanica talamusa povezane sa
neuronima u vidnoj kori
-svaki neuron vidne kore povezan je fizički sa nekim dijelom mrežnice u koje se projicira – mi onaj dio koji gledam
možemo na neki način preslikati u koru mozga
-središte vidnog polja odnosno onaj dio koji nam je u fokusu (mjesto najoštrijeg vida) posjeduje najveći broj receptorskih
stanica i povezano je s najvećim brojem stanica vidne kore i zato na taj dio vidne kore otpada najveća površina
-periferni dio mrežnice sadrži manji broj receptorskih stanica pa su i one fizički povezane sa manjim brojem neurona u
kori i zato manji dio površine kore otpada na njega.
-rezolucija: što je vid oštriji, veći broj receptorskih stanica sa relativno malim receptivnim poljima, a što je vid slabiji
rezolucija je manja tj imamo manji broj receptorskih stanica sa relativno velikim receptorskim poljima
-osim što se lijevo vidno polje projicira u desnu hemisferu i obratno imamo i obrtanje po drugoj osi – gornji dio vidnog
polja se projicira i interpretira u donjem dijelu kore i obratno upravo zato jer je slika obrnuta ali naš mozak kompenzira i
odmah ispravlja sliku

-s obzirom da corpus callosum (mjesto gdje prolaze aksoni pomoću kojih lijeva i desna strana komuniciraju) ne dopire do
okcipitalnog režnja - neuroni koji su u krajnjoj sredini lijevog polja i krajnjoj sredini desnog vidnog polja međusobno
tvore sinapse i na taj se način njihova receptivna polja preklapaju i dva vidna polja postaju jedno

9
-strijatna kora jer posebnom tehnikom bojanja izgleda kao da je isprugana (V1)
-sekundarna vidna kora (V2-V5) nije isprugana pa se zove ekstrastrijatna
-senzorička vidna informacija se razlaže na informaciju o pokretu, obliku i boji koje se zasebno interpretiraju u zasebnim
dijelovima sekundarne vidne kore i onda spajaju u jedinstvenu informaciju

-raščlanjivanje informacija počinje već u samoj mrežnici - imamo 2 vrste ganglijskih stanica:
-M-ganglijske – primaju informacije iz štapića o pokretu
-P-ganglijske – primaju informacije iz čunjića o boji i obliku
-aksoni ganglijskih stanica tvore vidni živac i rade sinapse sa stanicama u lateralim genikulatnim jezgrama talamusa
(LGN)
-LGN se sastoje od 6 slojeva stanica: prva dva sloja se zovu magnocelularni slojevi i primaju informacije odnosno rade
sinapse sa M-ganglijskim stanicama
-preostala 4 sloja se nazivaju parvocelularni slojevi koje rade sinapse sa P-ganglijskim stanicama
-ovisno o tome u koji sloj talamusa dolazi informacija već se zna je li to informacija o pokretu ili o boji i obliku
-osim raščlanjivanja vrste informacija, raščlanjuje se i izvor informacija - ukoliko vidni živac dolazi iz onog oka koje se
nalazi na istoj strani kao i genikulatna jezgra, to nazivamo ipsilateralno oko i onda informacija dolazi u slojeve 2, 3 ili 5
-ako dolazi iz oka na suprotnoj strani, njega nazivamo kontralateralno oko, onda informacija dolazi u slojeve 1,
4 ili 6
-na taj način informacija je odmah raščlanjena i prema vrsti i prema izvoru informacija

10
-aksoni stanica koje se nalaze u LGN talamusa rade sinapse sa stanicama primarne vidne kore (genitkulo-strijatni put)
-ulazni sloj u koru je sloj 4 – taj sloj se u ovom slučaju dijeli u 2 podsloja:
-4α - dolazi informacija iz M ganglijskih stanica (pokret)
-4β - dolazi informacija iz P ganglijskih stanica (boja i oblik)
-zapravo se informacija iz jednog dijela mrežnice raščlanjuje na 4 podinformacije ovisno o tome je li došlo iz lijevog ili
desnog oka i radi li se o pokretu ili o boji i obliku
-iz primarne vidne kore informacije putuju dalje u sekundarnu vidnu koru i to najprije u regiju V2 gdje se raščlanjuje u
različite neurone (boja, pokret, oblik) i tamo se onda regrupiraju pa se s jedne strane regrupira informacija o obliku s
informacijom o pokretu, s druge strane o obliku i boji

-na slici iznad vidimo da se finalna interpretacija ne događa u vidnoj kori nego ide dalje
-informacija o obliku i pokretu iz sekundarne kore V5 i V3a nizom puteva koji se nazivaju dorzalni tok idu u
parijetalni režanj i služe vidnoj kontroli pokreta (odgovara na pitanje KAKO)
-združena informacija o obliku i boji iz V3 i V4 regije zajedno odlaze nizom puteva koji se zovu ventralni tok idu u
temporalni režanj i služi za identifikaciju samog objekta (odgovara na pitanje ŠTO)

11
-postoji i pitanje GDJE smo nešto vidjeli – lokacija podražaja i usmjeravanje pogleda; tu dolazi tektum do izražaja (dio
srednjeg mozga gdje se interpretira osjetilna informacija svih kralježnjaka osim sisavaca, ali tektum je ostao u sporednom
vidnom putu)
-pojedine M ganglijske stanice rade sinapsu sa stanicama gornjeg kolikula u tektumu a te stanice rade sinapse sa
stanicama u pulvinarnim jezgrama talamusa (ne LNG) a njihovi aksoni se priključuju dorzalnom i ventralnom toku i
završavaju u parijetalnoj i temporalnoj kori – na neki način omogućuju i kontrolu pokreta preko usmjeravanja podražaja i
identifikaciju objekta preko lokacije

-konačna identifikacija objekta događa se u temporalnoj kori - unutra su poredani neuroni koji integriraju informaciju o
obliku, položaju, orijentaciji, boji, teksturi... mjesto gdje se različite informacije koje su se interpretirale na različitim
mjestima integriraju
-poredani su tako da oni koji reagiraju na slični podražaj se djelomično preklapaju kako bismo određeni uzorak mogli
prepoznati i pri nešto izmijenjenim okolnostima (objekt je pas, različitih vrsta, plišanu igračku, crtež i sl.)
-u desnom dijelu slike je rezultat mjerenja aktivnosti pojedinih stanica temporalne kore u regiji za identifikaciju objekata s
obzirom na to kako su ljudima prikazivali različite slike
-različito se aktiviraju stanice kako im se nešto drugo prikazuje, a najviše ih se aktivira kad se prikazuju lica
-mozak je jako verziran na prepoznavanje detalje i mimike lica jer je jako važno u socijalnim interakcijama

OKUS I MIRIS
-receptori su kemoreceptori - aktivira ih vezanje otopljenih molekula
-receptori za okus su papile koje oblažu jezik, 3 vrste: listaste (nemaju receptore za okus nego služe za prevrtanje hrane
na jeziku), kuglaste ili gljivaste (sadrže manji broj pupoljaka) i cilindrične (sadrže veliki broj okusnih pupoljaka)
-u papilama se nalaze grupirane stanice u obliku okusnih pupoljaka – umetnuti u epitel jezika, sastoje se od 3 vrste
stanica: receptorske (imaju povećanu površinu membrane i mikrovile), stanice pomoćnice (pružaju strukturnu i
nutritivnu potporu) i bazalne stanice (iz njih se svakih par dana razvijaju nove receptorske)
-receptorske stanice su malene stanice koje ne stvaraju AP nego samo stvaraju receptorski i neurotransmiterima
dojavljuju senzoričkim neuronima koji stvaraju AP

12
-nekad se mislilo da je pojedini osjet generiran pojedinom vrstom pupoljka – danas se zna da u okusnom pupoljku postoje
sve stanice ali ne reagiraju sve jednako spremno na sve okuse pa je otprilike raspored na okuse prikazan kao na lijevoj
sličici

Mehanizam percepcije okusa

Slano – Na je taj koji ulazi kroz Na ionske kanale i stvara receptorski kanal (što je slanije ući će više Na iona i amplituda
receptorskog potencijala bit će veća)
Kiselo - što je tvar kiselija ima veću koncentraciju H iona. Ne postoje ionski kanali za H ione ali su slične veličine kao
ioni K pa krenu kroz K kanale ali ih AK koji strše u pori ne puste unutra nego se oni začepe i K ne mogu van. Nakupljaju
se i stvaraju receptorski potencijal (K ioni!)
Gorko - djeluje preko metabotropnih receptora. Veže se na receptor i nakon aktivacije G proteina aktivira efektor
fosfolipazu C koja preko kaskade reakcija aktivira sekundarne glasnike
Slatko – na sličan način samo je efektor adenilat ciklaza preko cAMP zatvara K kanale i opet zbog njihovog nakupljanja
dolazi do receptorskog potencijala
Umami (ukusno) - aktivira se putem modificiranih metabotropnih glutamatnih receptora koji preko G proteina
otvaraju Ca kanale, Ca ulazi u stanicu i igra ulogu sekundarnog glasnika
-glutamatom su bogate mesne namirnice, plodovi mora, rajčice, špinat, gljive – aktiviraju umami receptore i doprinose
kompleksnosti okusa kojeg osjetimo

-aksoni osjetilnih okusnih neurona idu određenim kranijalnim živcima i sadrže različiti broj vlakana koji su različito
osjetljivi na jedan od ova 4 modaliteta (umami još nije ispitan)
-iz omjera podraženosti pojedinih vlakana se stvara neka zajednička slika okusa

13
-iz prve 2 trećine jezika aksoni osjetilnih neurona tvore 7.(facijalni) živac
-iz zadnje trećine i iz cilindričnih stanica aksoni osjetilnih neurona čine 9.(glasofaringealni) živac
-pupoljčići na epiglotisu idu 10.(vagus, lutajući) živac
-sva 3 živca ulaze u CNS na razini produljene moždine - rade sinapse sa neuronima solitarnih jezgri u produljenoj
moždini
-živci iz lijeve strane jezika ulaze u lijevu solitarnu jezgru , a aksoni solitarnih jezgara prelaze na desnu stranu mozga i
čine sinapse sa neuronima u desnom talamusu (i obratno)
-iz talamusa odlaze u gustatornu koru

14
-osim okusa osjetimo i konzistenciju i temperaturu
-temperatura i konzistencija se interpretiraju u somatosenzoričkoj kori dok se okus interpretira u gustatornoj kori.
Međutim, trigeminalni živac (tempreratura i konzistencija) jedno vrijeme putuje sa vlaknima facijalnog živca koji
posreduje osjet okusa i zajedno čine lingvalni živac - putuju od jezika preko solitarne jezgre do talamusa kao lingvalni
živac pa se račvaju: jedan odlazi u gustatornu koru i daje osjet okusa a drugi u somatosenzoričku koru i daje osjet
temperature i konzistencije
-ta istovremenost putovanja na početku daje taj istovremeni osjet karakterističan za određeno jelo
-osim toga, dio lingvalnog živca se odvaja i prije nego dođe do talamusa (plava linija) i organke šalje u lateralni
hipotalamus i amigdalu gdje time što nam se neki okus sviđa ili ne sviđa imamo dobro ili loše iskustvo s njime
(motivirano ponašanje)

-receptori se nalaze u sluznici nosa - građa slična stanicama za okus samo nisu u pupoljčićima nego su ravnomjerno
raspoređeni po sluznici
-receptorske stanice isto imaju povećanu površinu ali ne mikrovilima nego cilijama koje su uronjene u sloj sluzi i na
njima se nalaze receptori
-između njih su stanice pomoćnice i ispod bazilarne stanice
-Bowmanove žlijezde stalno izlučuju sluz da bi se molekule mirisa mogle otopiti i podražiti receptor
-metabotropni receptor - enzim je adenilat-ciklaza, aktivacijom cAMPa zatvara kationske kanale i dolazi do nakupljanja
kationa unutar stanice i generiranja receptorskog potencijala
-za razliku od okusa koji se temelji na različitom udjelu podraženosti (5 okusa) ovdje imamo puno veći broj receptora
(danas se smatra da ima oko 10 000 razl mirisa) a identificirano je oko 400 razl receptora kodiranih sa oko 1000 gena (400
gena daje funkcionalnih 400 receptora za različite kategorije mirisa)

15
-same receptorske stanice su onog tipa da stanica i prima podražaj i stvara AP koji rade sinapse sa mitralnim stanicama
u mirisnoj lukovici
-smatra se da su pojedine stanice koje registriraju sličan miris sve rade sinapse sa istom mitralnom stanicom i na taj način
se pojačava signal za tu molekulu mirisa
-nakon te sinapse mitralne stanice šalju svoje aksone u 3 smjera:
-preko talamusa do mirisne kore
-u amigdalu
-do orbitofrontalne kore
-ovi što idu u amigdalu i orbitofrontalnu koru potiču emociju i ponašanje kao reakciju na određeni miris
-inače miris i okus su jako važni za jedinstvenu sliku o nekakvoj hrani
-mirisna i okusna kora su jako blizu i jako su povezane, potrebna su oba osjeta da bismo imali pravi dojam o nečemu što
jedemo

16
Somatosenzorički sustav
-nosi poruku o podražajima koji se događaju na tijelu, većina se odnosi na receptore koji se nalaze u koži
a) Slobodni živčani nastavci - senzorički neuroni čiji dendriti imaju samo na svojim krajevima receptore koje reagiraju
na jednu od vrsta podražaja: nociceptori (reagiraju na mehanički, termički i kemijski podražaj, bol) i termoreceptori
(temperatura)
b) Haptički receptori su receptori za dodir, svi su mehanoreceptori, razlikuju se u spremnosti na reagiranje (neki na
podražaj malog neki na većeg intenziteta, neki na kontinuirani podražaj i sl.): Meissnerovo tjelešce (dodir), Pacinijevo
(dodir), Ruffinijevo (vibracije), Merkelov receptor (stalni pritisak na kožu), receptor dlačnih folikula (lagani dodir)
c) Proprioreceptori – mehanoreceptori, receptori koji nam govore o kretanju i položaju udova u odnosu na tijelu.:
mišićno vreteno (istezanje), Golgijev organ (istezanje tetiva), zglobni receptori (pokretanje zglobova)
-podražaja iz slobodnih živčanih završetaka i haptičkih receptora smo svjesni i nosimo nekakvu reakciju, a
proprioreceptora nismo svjesni i tu subkortikalni dijelovi mozga odrađuju svoju funkciju bez da je naša svijest u to
uključena

-kao prototip haptičkog receptora navodimo Pacinijevo tjelešce

-receptorska stanica je ujedno i senzorički neuron

-tijelo vidimo kao točkicu, nalazi se u dorzalnom gangliju (dio spinalnog živca), unipolaran je jer iz tijela izlazi jedan
živčani nastavak koji se onda grana u dugački dendrit i dugački akson
-taj dendrit je na vrhu obavijen vezivnom strukturom, višeslojnom kapsulom koja se uvija kad dođe do pritiska. Sabija se
do te mjere koliko je bio snažam pritisak.
-dok se sabijaju slojevi omotača energija pritiska se iskorištava za otvaranje Na kanala, oni ulaze u dendrit i stvaraju
receptorski potencijal, a s obzirom kad je dendrit jako dugačak zona nastajanja AP nije na aksonskom brežuljku nego u
dendritu – tu se nalaze naponom regulirani Na i K kanali
-osim toga, osjet se treba prenijeti brzo pa je već sami dendrit mijeliniziran
-ono što je karakteristično za Pacinijevo tjelešce a i za većinu tih receptora za dodir je da se jako brzo adaptira što znači
da bez obzira da pritisak i dalje traje, u onom trenutku kada su se slojevi sabili do određene razine koja je proporcionalna
jačini pritiska više nema prijenosa te energije na ionske kanale, oni se zatvaraju, ne ulazi Na i ne stvaraju se ni
receptorski ni AP
-ponovno će se početi stvarati tek kad pritisak popusti i kad se slojevi krenu vraćati u prvobitni položaj
-okida na početku i na kraju podražaja 😊
-receptori za dodir su također lijepi primjer povećanja dinamičkog raspona na taj način da postoji jedan set receptora od
kojih su neki vrlo osjetljivi i drugi koji imaju visok prag podražljivosti ali kasnije dolaze u zasićenje
-u jednom trenutku kada je toliki pritisak osjet dodira prelazi u bol - nociceptori (mehanoreceptori ali oni zadnji u nizu
koji se aktiviraju pri izuzetno jako pritisak)
-ako taj jaki pritisak ima veliku površinu onda je to gnječenje tkiva, ako je na malu površinu onda je to rezanje tkiva

1
Termoreceptori - goli živčani nastavci, dendriti senzoričkog neurona koji se kod sisavaca ugl. pružaju u koži i na
površini jezika
-oni stvaraju receptorske a time i AP u temperaturi raspona 15-45oC
-to su zapravo TRP proteini (transient receptor protein) kojih je više klasa i različite klase reagiraju na različiti raspon
temperature – to su kationski kanali koji nakon otvaranja propuštaju katione u stanicu i tako nastaje receptorski potencijal
(ugl Na i Ca)
-kada je temperatura površine kože otprilike kao tjelesna temperatura onda je minimalno okidanje bilo kojeg od tih
receptora. Kako se tijelo hladi - do 15oC aktiviraju se receptori za hladno, a kako se tijelo grije počinju sve jače okidati
receptori za toplo
-kad nam je hladno na to reagiraju receptori za hladno i potakne se kontrakcija mišića koja uspravljaju dlaku i time
zadržavamo toplinu (iako više nemamo dlaku taj je refleks evolucijski ostao)
-iznad 45oC dolazi do paradoksalne aktivacije receptora za hladno (fenomen kad ulazimo u vruću kadu i naježimo se)
-ukoliko temperatura pada ispod 15 počinju se aktivirati receptori za bol-hladna bol, a ako naraste iznad 45 počinju se
aktivirati receptori za vruću bol - termički nociceptori -receptori za toplo ili hladno su već zasićeni pa se aktiviraju
termički nociceptori
-također puno receptora sa različitim pragovima zasićenja povećava dinamički raspon

Kemijski nociceptori - aktiviraju ih ljuta hrana, nadražujuća sredstva (suzavac), ali i tvari koje se luče pri ozljedi tkiva
(npr upalni posrednici)
-za razliku od termičkih i mehaničkih nociceptora koji izazivaju osjet oštre boli, aktivacijom kemijskih nociceptora
aktiviramo tupu dugotrajnu bol

-prostaglandini su jedna od tvari koji se luče u tkiva koje je upaljeno i snižavaju prag osjetljivosti kemijskih
nociceptora i time intenziviraju osjet boli
-kada uzimamo analgetike poput aspirina, oni blokiraju prostaglandine i na taj način se umanjuje bol na mjestu ozljede
jer se podiže prag osjetljivosti receptora
-aktivacijom upalnih procesa počinje se lučiti i tvar P (neurotransmiter koji spada u neuropeptide-on je neuromodulator
u smislu da pojačava efikasnost prijenosa boli od receptorske stanice do somato-senzoričke kore mozga)
-opijati preko opioidnih receptora blokiraju lučenje tvari P i smanjuju dojam osjeta boli
-dakle analgetici tipa aspirina i opijati imaju posve različit put djelovanja
-smatra se da endogeni opioidi (također neuropeptidi) koji se luče kada nas nešto dugo boli djeluju na isti način kao i
opijati naravno u manjim dozama pa je i dojam smanjivanja osjeta boli manja
-akupunktura koja je pravilno izvedena aktivira neurone koji izlučuju endogene opioide i tako smanjuje osjet boli

2
Proprioreceptori – mehanoreceptori čijeg podražaja nismo svjesni
-mišićna vretena se nalaze u mišićima, dendritični nastavci koji su omotani oko pojedinih mišićnih vlakana, postoje 2
tipa:
-jedni detektiraju duljinu mišića pa imaju neku osnovnu frekvenciju AP pri čemu rastezanje povećava tu
frekvenciju a skraćivanje ju smanjuje
-drugi detektiraju brzinu kontrakcije - dinamička detekcija
-Golgijevi organi nalaze se u tetivama i registriraju silu koju stvara kontrakcija mišića (što je veća, veća je i frekvencija
AP)
-Zglobni receptori imaju dva osnovna tipa:
-statički - kontinuirano okidaju ali frekvencija ovisi o položaju tog zglobnog receptora u prostora i time se
detektira položaj udova u odnosu na tijelo
-dinamički - okidaju samo kad dolazi do promjene položaja (okidanje je veće što je brzina veća)

-somatosenzoričke informacije se do somatosenzoričke kore prenose u 3 reda neurona:

-od mjesta recepcije dendriti senzoričkih neurona dovode primljeni podražaj do tijela neurona u ganglijima
dorzalnog korijena i aksoni senzoričkih neurona čine spinotalamički trakt koji preko moždanog debla i talamusa dolaze do
somatosenzoričke kore
-razlikuju se pri tome aksoni neurona koji donose informaciju o dodiru, propriorecepciji, mehaničkoj i termičkoj boli –
mijelinizirani jer se informacija mora prenijeti brzo i zahtijeva brzu reakciju i aksoni neurona koji nose informaciju za
kemijsku bol i temperaturu koji su nemijelinizirani

-iz istog dijela tijela se taj osjet prenosi do kore u 2 snopa:

-informacija o dodiru i prisitku ide dorzalnim spinotalamičkim traktom
-informacija o boli i temperaturi ide ventralnim spinotalamičkim traktom
A)podražaj za dodir i pritisak ulazi u CNS na razini moždanog debla, ostaje na istoj strani i radi sinapsu sa jezgrama
dorzalne kolumne koje se nalaze u produljenoj moždini. Nakon toga drugi red neurona prelazi na drugu stranu i putuje
tzv. Medijalnim lemniskom do talamusa i tamo treći red putuje na istoj strani od talamusa do somatosenzoričke kore
B)neuroni za bol i temperaturu ulaze u CNS na razini leđne moždine (rade sinapsu sa neuronima sive tvari), drugi red
neurona ide na suprotnu stranu, ide ispod medijalnog lemniska do talamusa i onda treći red neurona ide od talamusa do
somatosenzoričke kore
3
Refleksna bol
-kad nas boli neki unutarnji organ obično nas boli i koža poviše njega - tipičan primjer kod infarkta, osjeća se bol u
lijevom ramenu, netko ko ima bubrežni napadaj bole ga leđa i sl.
-zašto? - svaki par spinalnih živaca određen je za jedan dermatom od kuda dolaze somatosenzoričke informacije. U istom
dermatomu nalazi se neuron koji nosi informacije iz kože ali i neuron koji ih nosi iz organa. I jedan i drugi ulaze na razini
leđne moždine i rade sinapsu sa istim neuronom višeg reda. Kada informacija dođe u somatisenzoričku koru često tamo
neuroni ne znaju odakle su primili podražaj, znaju iz kojeg je dermatoma ali ne i je li iz organa ili iz kože (površinski ili
dubinski osjet)

-somatosenzorička kora nalazi se na samom rubu parijetalnog režnja. Primarna prima osjete iz talamusa (sirove
neobrađene informacije) koje se dodatno obrađuju u sekundarnoj kori
-kod sluha imamo projekciju pužnice u slušnu koru, kod vida projekciju mrežnice u vidnu koru, pa tako i projekciju
površine tijela u somatosenzoričku koru
-somatosenzorički homunkulus - 2 bliske receptorske stanice su povezane sa dva neurona u somatosenzoričkoj kori koji
se također nalaze jedan uz drugi
-pojedine regije somatosenzoričke kore su neproporcionalno zastupljene u odnosu na veličinu tijela (šaka, usne, obrazi...)
- fini osjeti, najviše receptorskih stanica

-svaka od bačvica je fizički povezana i prima informaciju iz jednog brka

-novija istraživanja su pokazala da ne postoji jedan homunkulus nego 4,odnosno da je primarna somatosenzorička kora
podijeljena na 4 regije od kojih jedna prima informaciju iz mišića, druga iz sporoadaptirajućih receptora u koži, treća
iz brzoadaptirajućih receptora u koži i četvrta iz zglobova i dubokog tkiva
-smatra se da na taj način možemo razlikovati vanjske od unutarnjih podražaja a kombinacijom razine podraženosti
svakog od tih receptora možemo percipirati kompleksne osjete

4
-vidimo ventralni tok iz okcipitalnog režnja koji ide do regije za identifikaciju objekta i dorzalni tok koji ide do regije za
vizualnu kontrolu pokreta
-narančasta regija je sekundarna somatosenzorička kora iz koje djelomično obrađena informacija ide dalje
-u njenom ventralnom toku također završava u temporalnoj regiji u istim kolonijama neurona koji služe za vizualnu
identifikaciju objekta,a isto tako je i za sluh – jednu stvar možemo vidjeti, opipati i čuti i na temelju toga stvoriti
predodžbu
-temporalna kora - vizualna, slušna i taktilna identifikacija objekta!!!!
-dorzalni tok vodi iz sekundarne somatosenzoričke kore vodi u frontalnu koru koja je dio motoričke kore gdje omogućava
usmjeravanje kretnji prema željenom objektu

Vestibularni aparat

-nastavlja se na pužnicu i sastoji se od 2 dijela: komorice (utrikul i sakul) i 3 međusobno okomita polukružna
kanalića
-utrikul i sakul služe detekciji položaja glave s obzirom na gravitaciju (statički receptori), a receptori u polukružnim
kanalićima služe za detekciju promjene smjera i brzine kretanja glave (dinamički receptori)

5
-u komoricama su smještene stanice sa dlačicama slične onima u pužnici koje su prekrivene želatinoznim slojem, a po
tom sloju se nalaze maleni kamenčići otoliti
-kako naginjemo glavu tako se otoliti premiještaju, što ih je više iznad stanice sa dlačicom to je ona više podražena i iz
omjera podraženosti kora mozga identificira u kojem se položaju nalazi
-u kanalićima su stanice s dlačicama uklopljene u kupulu, a u samim kanalićima je tekućina i kako se pomičemo
naprijed nazad, lijevo desno, gore dolje - 3 osi, 3 kanalića - detekcija smjera i ubrzanja
-nisu sve dlačice jednako dugačke nego postoje više kraćih dlačica koje se zovu stereocilije i jedna duža koja se zove
kinocilija
-ako udara tekućina s desne srane ta se kinocilija savija prema stereocilijama, a ako udara s lijeve strane miče se od
stereocilija – u slučaju kad se savija prema stereocilijama otvaraju se ionski kanali koji dovode do hiperpolarizacije
(inhibicija) receptorske stanice, a ako se savija od stereocilija otvaraju se ionski kanali koji dovode do depolarizacije
(ekscitacija)
-kada receptorska stanica u mirovanju nije podražena ima neku osnovnu frekvenciju AP koji se u jednom slučaju smanjuje
a u drugom pojačava - na taj način se detektira u kojem položaju se nalazimo
-koliko se AP priguši ili pojača daje informaciju koliko je bilo ubrzanje
-te stanice samo stvaraju receptorski potencijal i pomoću neurotransmitera podražuju senzoričke neurone koji vode
informaciju u CNS
-aksoni senzoričkih neurona čine vestibularni živac koji putuje od vestibularnog aparata do vestibularnih jezgri
(moždano deblo) i nakon toga aksoni jezgara se dijele u 3 ogranka:
-jedni putuju prema somatosenzoričkoj kori i pomaže koordinaciji mišićne aktivnosti (svjesni informacije)
-drugi putuje u mali mozak i pomaže osjetu ravnoteže (nismo svjesni)
-treći ide u leđnu moždinu i pomaže regulaciji pokreta (nismo svjesni)
Morska bolest - eng.motion sickness - događa se kad uši i oči šalju drugačije signale u mozak. Na primjer, u autu vidimo
da nam je sve statično, ali uši čuju da se mičemo i to brzo. U kinu oči vide jako puno pokreta, a uši čuju da stojimo.
Evolucijski, tijelo prepozna tu razliku u signalima kao da smo u sebe unijeli neurotoksin i potiče povraćanje.

Motorički sustav
-mišići pokreću udove djelujući u parovima: ekstenzor pomiče od tijela, a fleksor prema tijelu
-koordiniranu aktivaciju para omogućava povezanost putem interneurona tako da istovremeno stimulacija jednim
senzoričkim neuronom, direktna veza s jednim motoričkim izaziva kontrakciju, a s drugim interneuronom relaksaciju
-neurotransmiter u neuromuskularnoj vezi je acetilkolin
-pokreti se dijele na refleksne i voljne
-refleksni pokret je posljedica aktivacije refleksnog luka koji čini senzorički neuron koji vodi informaciju do leđne
moždine i tamo se prekapča na motorički koji provodi naredbu nekim mišićnim vlaknima da se kontrahiraju ili relaksiraju
i tako provedu reakciju na podražaj
-u pravilu služi da bi sačuvali integritet i život organizma i mora biti izuzetno brz – ne stigne se poruka donositi do kore i
generirati odluka pa vratiti natrag
-isključivo se događa u leđnoj moždini i kora u njemu uopće ne sudjeluje (nauči sliku!)

6
*4 - senzoriči neuron se račva i tvori sinapse sa motoričkim neuronom i sa interneuronom koji radi sinapsu sa drugim
motoričkim (jedan aktivira ekstenzor a drugi inhibira fleksor)
 Uloga somatosenzoričkog sustava u refleksnim pokretima - senzorički neuroni koji vode poruku u SS koru
kada prolaze kroz leđnu moždinu puštaju ogranke koji rade direktno sinapsu sa motoričkim neuronima i tako bilo
koja informacija dolazi do SS kore, mi smo toga svjesni, ali prije nego budemo svjesni pokret se već zbije jer se
aktiviraju motorički neuroni u leđnoj moždini

Voljni pokreti

-vizualnom informacijom određen je cilj, zatim motoričke regije frontalne kore planiraju i iniciraju pokrete, naredbe se
prenose duž moždanog debla i leđne moždine do α-motoričkih neurona u moždini čiji aksoni rade sinapse sa mišićnim
vlaknima šake i podlaktice i obavljaju pokret – IZLAZNI KRAK
-receptori u prstima i šaci šalju informaciju u leđnu moždinu sve do senzoričke kore koja prima poruku da je šalica
primljena. Uključene su i bazalni gangliji koji reguliraju snagu pokreta i mali mozak koji regulira preciznost odnosno
ispravlja eventualne pogreške - UZLAZNI KRAK
 Uloga SS sustava kod voljnih pokreta - primarna SS kora je važna za pravilno oblikovanje šake pri dohvaćanju
objekta, a sekundarna SS kora je važna za spoznaju koji je pokret već učinjen što je važno ako se radnja sastoji od
slijeda pokreta

-postoji hijerarhija: kora velikog mozga - moždano deblo - leđna moždina

-sve zamisli i programi nastaju u motoričkoj kori

MOTORIČKA KORA
-teorija “podjele posla” - dok se jedan provedeni pokret analizira drugi se već izvodi, slijedeći se priprema itd.
(istovremenost) - da bi ta podjela mogla postojati moraju postojati i nekoliko regija koje rade različite stvari
-gotovo čitava frontalna kora sudjeluje u planiranju i regulaciji pokreta, s tim da u predfrontalnom korteksu se prvo
određuje cilj u kojem su pokreti usmjereni (grubi plan pokreta), a u predmotoričkom korteksu određuje kakav će biti
slijed pokreta koji dovodi do zadanog cilja. U primarnoj motoričkoj kori se zatim detaljno isplanira svaki pokret u
slijedu, kojom jačinom, pod kojim kutem i sl, a i direktno nadgleda izvršavanje tih pokreta
-glavna istraživanja o tome bila su na majmunima makakima
-u prvom eksperimentu majmun je morao odraditi jednostavnu radnju: progurati kikiriki kroz rupicu i uhvatiti ga s
druge strane. Ako su mu oštetili predomotoričku koru došlo je do gubitka koordinacije slijeda pokreta

7
-na lijevoj slici vidimo majmuna koji drži polugu na čijoj je drugoj strani uteg određene mase. On je trebao povući,
elektroda u motoričkoj kori je prije povlačenja detektirala aktivnost jer primarna motorička kora služi za planiranje
pokreta. Nastavili su okidat sve dok je majmun povlačio što znači da služi i kontroliranju pokreta. Ono što su uočili je
da što su stavili veću masu utega s druge strane to su neuroni jače okidali što znači da reguliraju i jačinu pokreta
-na desnoj slici majmun je morao u različitim smjerovima okretati polugicu i vidjelo se da pojedini neuron najjače okida u
jednom smjeru, najslabije u suprotnom od toga, a nešto manje u različitim drugim smjerovima što znači da neuroni
motoričke kore reguliraju i usmjeravanje pokreta
-također je i kod ljudi analizirano pomoću oslikavanja mozga (neuro imaging) gdje protok krvi kroz mozak reflektira
neuralnu aktivnost:

Organizacija motoričke kore - svaka polutka ima jedan homunkulus, a postoji i manji homunkulus u predmotoričkoj
kori dorzalno
-očigledna je topografska organizacija analogna onoj u somatosenzoričkoj kori što znači da 2 bliska motorička neurona u
motoričkoj kori reguliraju aktivnost 2 bliska motorička neurona u leđnoj moždini koja inerviraju 2 bliska mišićna vlakna
-također postoji nesrazmjer u veličini regije s obzirom na veličinu dijelova tijela (npr. Šake i govorni aparat – fina
motorika)

MOŽDANO DEBLO
-uloga otkrivena u osebujnom eksperimentu: Walter Hess je pijetlu gurnuo elektrodu u moždano deblo i puštao struju da
stimulira aktivnost neurona i stavio mu šaku ispred glave što je prezentiralo prijetnju. Pijetao se nakostriješio. Ako je uz
određenu stimulaciju umjesto šake stavio lutku lasice onda je još jače reagirao. Ako je prijetnja potrajala (stimulacija +
lasica) onda je pijetao pobjegao – ispolio sav dijapazon nekakvog borbenog ponašanja

8
-zaključak: moždano deblo je odgovorno za regulaciju kretanja vezanog uz adaptivno ponašanje tipično za vrstu
(agresivno, seksualno, hranjenje, pijenje, nešto što svi rade na isti način), također za položaj tijela i uspravno stajanje
kod ljudi te koordinacija udova karakterističnih za vrstu (plivanje, hodanje, timarenje, pravljenje gnijezda...)
-oštećenje moždanog debla vidi se kod osoba s cerebralnom paralizom - iako im je kora mozga posve netaknuta nisu u
stanju dobro koordinirati udove

LEĐNA MOŽDINA
-isti α-motorički neuroni isti koji spinalnim živcima izlaze iz leđne moždine i kontroliraju rad određenih mišića udova
odnosno refleksne pokrete, služe i za prijenos informacija o slijedovima pokreta iz mozga u mišiće
-leđna moždina je cesta kojom dolaze naredbe i program iz motoričke kore prema onim neuronima koji izvršavaju sam
pokret

BAZALNE JEZGRE
-nalaze se u subkortikalnom dijelu velikog mozga ispod kore i kontroliraju jačinu pokreta
-s jedne strane su povezane s oba podkorteksa – i s limbičkim i neokorteksom ali i prema unutrašnjosti s dopaminergičnim
neuornima crne tvari (tegmentum)
-oštećenje samih bazalnih jezgri dovodi do previše pokreta (Huntington, Tourett), a odumiranje dopaminergičnih
neurona crne tvari koji se javljaju kod Parkinsonove bolesti dovode do ukočenosti, premalo pokreta

-kod pokusa s majmunom smo spomenuli da ovisno o jačini utega s druge strane poluge ti neuorni jače ili slabije rade
-neuorni motoričke kore određuju jačinu pokreta, ali na temelju modulacije od strane bazalnih jezgri
-konkretno dio koji je važan za tu modulaciju je globus pallidus
-neuroni iz globusa pallidusa čine sinapse s neuronima talamusa, a neuorni talamusa s neuronima motoričke kore
-u pravilu se neuroni motoričke kore aktiviraju kada ih inervira talamus, a talamus reguliraju negativno inhibitornim
putem neuroni bazalnih jezgri
-recimo da želimo popiti gutljaj kave iz šalice ali smo krenuli kao da ćemo podignuti kriglu pive – pokret je prejak i mora
se modulirati. Aktivirat će se tzv.ekscitatorni put (aktivira bazalne jezgre, one inhibiraju talamus, a talamus prestaje
podraživati neurone motoričke kore čime će oni početi okidati manjom frekvencijom i pokret će oslabit).
-u obrnutom slučaju kada želimo podići kriglu pive ali smo podigli šalicu kave aktivira se inhibitorni put (inhibira
bazalne jezgre, one prestaju inhibirati talamus i on onda aktivira neurone kore koji pojačavaju svoju frekvenciju i snagu
pokreta)

MALI MOZAK
-dio stražnjeg mozga, nalijepljen na deblo sa stražnje strane ispod velikog i služi stjecanju i pamćenju motoričkih
vještina
-sastoji se od 2 polutke + flokularni režanj - nalazi se ispod debla, regulira pokrete očiju i služi za osjet ravnoteže
-glavni dio malog mozga su tako organizirane da se također može pokazati homunkulus tako da medijani dijelovi
reguliraju pokrete u trupu, a lateralni sve distalnije dijelove ekstremiteta
-uloga malog mozga je da odredi pravovremenost pokreta (tajming) i njihovu preciznost

9
-kada motorička kora napravi program pokreta i šalje ju kortikospinalnim traktom u leđnu moždinu, kopija te poruke
odlazi u mali mozak. Kada dođe povratna informacija raznih senzoričkih receptora nazad prema SS kori prolazi
spinocerebralnim traktom do malog mozga koji tada uspoređuje planirani i izvršeni pokret i ispravlja eventualnu
pogrešku
-kopija uputa koja ide od kore prema moždini u mali mozak dolazi preko donje olive
-znači korekcija izvršenog pokreta da bi sljedeći bio što precizniji (kao pikado)

Kortikospinalni trakt
-počinje u kori završava u leđnoj moždini
-čine ga aksoni iz 5.sloja motoričke kore (izlazni sloj, piramidne stanice čiji aksoni čine taj trakt) - idu u jednom snopu
do produljene moždine
-tamo ne rade sinapse sa neuronima sljedećeg reda nego se aksoni račvaju u 2 snopa: jedan ostaje na istoj strani
(ventralni kortikospinalni trakt) koji pokreću mišiće trupa. Drugi snop prelazi na suprotnu stranu (lateralni
kortikospinalni trakt) i pokreće udove i prste

-leđna moždina je također topografski organizirana - to znači da što su α-motorički neuroni koji inerviraju mišiće
lateralniji to oni inerviraju distalniji mišić, s tim da imamo na umu da neuroni lateralnog kortikospinalnog trakta
inerviraju mišiće na suprotnoj strani tijela, a neuroni ventralnog kortikospinalnog trakta inerviraju mišiće na istoj strani
tijela

10
Ozljede u živčanom sustavu

-da bi akson ostao vitalan on treba neurotrofične faktore koji se nalaze u okolini aksonskih završetaka. Ako je taj dio
aksona otpao nema ni informacije (retrogradni transport koji ide do some i potiče transkripciju i sintezu važnih proteina)
taj batrljak aksona će odumrijet. Nahrpi mikroglija i fagocitira ostatak tkiva. Schwannove stanice koje mijeliniziraju akson
počinju se dijeliti i na taj način utiru put budućem aksonu. Nakon toga je sve spremno da novi akson iznikne i da se
probija kroz stanice izraste, i da se omota mijelinom da se povrati akson
-osim što se ozlijedi periferni neuron promijeni se i mapa motoričke kore, ona veza između konkretnog neurona koji
inervira mišić i onog koji za to daje naredbu – mapa motoričke kore se mijenja uslijed ozljede (slika desno, važna
rehabilitacija!)
-osim motoričke uslijed ozljede mijenja se i primarna SS kora
-kada se majmunu ukloni SS neurone iz senzoričkih ganglija (spinalnog živca koji prima osjet iz ruke), iako je ruka bila u
redu nije bilo povratne informacije. Nakon nekog vremena ta je funkcija nestala a neuroni iz područja lica su zauzeli taj
dio:

11
-kod osoba kod kojih je ruka amputirana moguće je da stimulacijom pojedinih dijelova obraza zapravo osoba ima osjet
kao da mu se dodiruju pojedini dijelovi prstiju i šake - jer se te regije nalaze blizu

-popravak oštećenja u CNS je nemoguć!

-ako dođe do oštećenja leđne moždine informacija tu staje, ne može doći do α-motoričkih neurona koji pokreću određeni
mišić i dolazi do nepokretnosti
-ukoliko je ozljeda u sakralnom dijelu - paraplegija
-ozljeda poviše sakralnog dijela – kvadriplegija (funkcionalni samo dijelovi uz kranijalne živce)

-pri ozljedi se narušava krvno-moždana barijera i dolazi do mogućnosti infekcije

-zato se prvo događa ograđivanje: astroglija (nastavci prekriveni bazalnom membranom čine ožiljak oko mjesta ozljede),
rupa se popuni snažnom proliferacijom nastavaka astroglija
-vuku se inhibitorne molekule koje sprečavaju ponovni rast aksona
-dođe mikroglija i fagocitira ostatke tkiva, luči citokine i neurotrofične faktore koji će na mjesto ozljede privući
endotelne stanice i fibroblaste čime se uspostavlja angiogeneza i sintetizira se kolagen
-nakon toga je sve spremno za stvaranje aksona ali sad je kasno: ožiljak čini fizičku smetnju, kemijske tvari koje su lučili
astrociti i oligodendrociti su inhibitori (npr. NOGO) i čine kemijsku smetnju, a ako i prodre oligodendroglija se ne dijeli
kao što se dijele Schwannove stanice i nema utiranja puta za akson

12
ŠESTO PREDAVANJE

-živčano tkivo razvija se iz ektoderma - prvo primitivnmo tkivo koje se javlja naziva se neuralna ploča koja se počinje
polako uvrtati stvarajući neurali žlijeb ili utor i nakon toga krajevi utora krajevi utora sraštavaju čineći neuralnu cijev
(ona je preteča živčanog sustava svakog kralješnjaka!)
-siva fotografija elektronskim mikroskopom: ploča, žlijeb, cijev kod miša
-kod čovjeka ključni trenutak razvoja CNSa je 28.dan kada dolazi do transformacije prednjeg dijela neuralne cijevi u
preteču mozga, već se vidi podjela na prednji, srednji i stražnji a ostatak neuralne cijevi je preteča leđne moždine

Slika c. - neuralna cijev ima šuplju unutrašnjost okružena tkivom. Transformacijom nastanu 3 mjehurića - primarni
zametni mjehurići, a tkivo oko njih čini prosencefalon (prednji), mesencephalon (srednji) i rhombencephalon
(stražnji) - Slika a.
-šupljine su preteče ventrikula (moždanih šupljina) a tkiva (prosencephalon, mesencephalon, rhombencephalon) su
preteče mozga

5 tjedana - iz prednjeg mjehurića razviju se 3: 2 lateralno i 1 medijano (to su kasnije lateralni ventrikuli i 3.ventrikul).
Tkivo oko njih se razvija u Telencephalon i Diencephalon
-srednji mjehurić se malo izdužuje i postaje cerebralni akvedukt koji će povezivati 3.i 4.ventrikul, a tkivo oko njega se
podijelilo ali ostaje jedinstveno kao srednji mozak ili Mesencephalon
-stražnji mjehurić ostaje jedinstven – 4.ventrikul, a tkivo oko njega dijeli se u Metencephalon i Myelencephalon

3.mjesec - već imamo strukture kakve su u razvijenom mozgu, u Telencephalonu se vidi kora mozga i bazalni gangliji,
u Diencephalonu talamus i hipotalamus, u Mesencephalonu tektum i tegmentum, u Metencephalonu cerebellum, a u
Myelencephalonu se dijeli na pons i produljenu moždinu

*diencephalon se anatomski nastavlja kao šaka na zglob koji čini mesencephalon i produljena moždina, ali razvojno
gledajući nastaje iz primarnog mjehurića pa više pripada uz veliki mozak nego uz moždano deblo
-tek oko 100.dana ima sve strukture da nedvojbeno možemo reći da se radi o ljudskom mozgu
-sa 7 mjeseci počinju se stvarati brazde i vijuge

Kako se razvijaju pojedine moždane stanice

-preteča svih živčanih stanica (osim mikroglije) je embrionalna matična stanica – podvrsta neuralna matična stanica
-nalaze se u prostorima oko ventrikula i konstantno se dijele
-razvija se prekursorska stanica koja ima potencijala da postane i glija i neuron
-zatim se razvija blast – iz prekursora razvija se neuroblast koji je preteča za sve vrste neurona ili glioblast koji je
preteča za sve vrste glija stanica (osim mikroglije)
-razni neurotrofični faktori potiču njihov razvoj i određuju njihovu sudbinu: EGF (epidermalni faktor rasta) potiče
razvoj iz embrionalnih u prekursorske stanice, bFGF (bazični faktor rasta fibroblasta) potiče razvoj iz prekursorskih u
blaste
-neurotrofični faktori vežući se ili za receptore u području aksona ili putujući retrogradnim transportom do jezgre potiču
ekspresiju gena koji potaknu različitu sudbinu prekursorskih stanica (diferencijacija)
-da bi se stanica mogla diferencirati u neki zreli oblik neurona ona mora migrirati na mjesto čiji će neurotrofični faktori
potaknuti razvoj – tako je diferencijacija usko povezana s migracijom

-sazrijevanje obuhvaća izrastanje aksona i dendrita

-sinaptogeneza obuhvaća povezivanje aksona i dendrita jednih sa onim drugih stanica, obično je pretjerana pa se nakon
nje podrezuju sinapse i neki neuroni odumiru
-neke od faza se događaju prenatalno, neke započinju a nastavljaju se postnatalno, a neke faze se događaju nakon
rođenja (6 i 7)

Neurogeneza i migracija
-najviše proučavana na kori mozga
-neurogeneza započinje u 7.tjednu, a traje do 20.gestacijskog tjedna, a migracija odmah potom počinje u 8.tjednu i
završava u 29.tjednu
-nove stanice nastaju u subventrikulanoj zoni i pomalo migriraju u svoje slojeve
-kora ima 6 slojeva, najprije na svoje mjesto dolaze one iz 6.sloja pa se onda dalje zadnji u 1.sloj
-pri tome je genetički determinirano gdje će koja stanica završiti, a to određuje vrijeme tj tajming kada stanica migrira
-stanice migriraju držeći se za radijalne glija stanice – stanice štapićastog oblika koje se pružaju od ventrikula prema
površini kore; za njih se zakače neuroni koji trebaju migrirati i po njima se penju

Diferencijacija i sazrijevanje
-nakon što migriraju na određeno mjesto pod utjecajem neurotrofičnih faktora potiče se diferencijalna ekspresija gena i
diferenciraju se u finalni oblik
-sazrijevanje počinje u 20.tjednu i traje do iza rođenja, obuhvaća razvoj dendrita i aksona
-razvoj dendrita obuhvaća grananje i rast izdanaka (dendritički trnovi), rastu u redu veličine µm/dan - što je više trnova to
je više mjesta gdje se može činiti sinapsa, veća je umreženost i bolja je funkcija – to je taj razvoj!
-razvoj aksona je puno brži, u redu veličine mm/dan - smatra se da prvo akson dođe do dendrita s kojim treba napraviti
sinapsu i zapravo ga potakne da mu izađe u susret da bi došlo do sinaptogeneze
-raste u krajnjem dijelu koji se zove rastući čunjić i sastoji se od kontraktilnih proteina. Iz njega vire prstasti nastavci koji
se nazivaju filopodiji i poput šake se pomiče i pipa i traži put kuda treba izrasti
-da bi taj čunjić izrastao na pravu stranu pomažu mu tropične molekule (trofične hrane, tropične usmjeravaju!!) - postoje
2 vrste tih molekula:
-cell adhesion molecules - membranski proteini na susjednim stanicama za koje se rastući akson zakači
-netrini - izlučuju se iz ciljnih stanica i vežu se na receptore na rastućem čunjiću. Mogu djelovati kao atraktanti
ili kao repelenti

Sinaptogeneza - započinje u 7.gestacijskom mjesecu, intenzivna je nakon rođenja i sve do kraja prve godine života kad
pomalo počinje opadati do 10.godine života. Između 10.i 30.godine je plato i onda počinje opadati broj sinapsi
-smatra se da tijekom sinaptogeneze dolazi do stvaranja viška sinapsi zbog “postojanja plana B” ako se sve ne posloži na
pravi način tijekom embriogeneze da se kasnije nekakvim alternativnim načinom mogu neke neprevilnosti ispraviti
-što je kompleksniji mozak to je i više viška sinapsi - štakor ima otprilike 10%, mačka 30%, a čovjek 42%
-nakon što sinaptogeneza završi, višak da ne bi bilo problema kasnije u procesiranju informacija treba odrezati
-neuroni zapravo kompetiraju za neurotrofične faktore i naprosto ako ima previše neurona neki će preživjeti neki neće -
odlaze u apoptozu, nije nasumična smrt
-sinapse koje se aktiviraju istovremeno smatraju se dijelom smislenog neuronskog kruga; ukoliko se neka aktivira kasnije
smatra se da je nasumična i ona se eliminira

Mijelinizacija - počinje tek po rođenju i tzavršava u 20.godinama

-razlikujemo 2 regije: tamnija smeđa su regije ranije mijelinizacije koja omogućava funkcioniranje jednostavne
mototrike i osjeta, a svijetlije smeđa su regije kasne mijelinizacije koja omogućava složene mentalne funkcije
-zadnje mijelinizira predfrontalni korteks i to korelira sa zrelim odraslim ponašanjem
-da bi do mijelinizacije moglo doći mora doći do gliogeneze - događa se kontinuirano, počinje prije rođenja i traje sve do
smrti
-u razvijenom mozgu kad masovna neurogeneza prestane odrasla jedinka ima vrlo limitiranu neurogenezu, izraženija je
kod glodavaca ali je vrlo reducirana i smatra se da dolazi do prekapčanja početnog mehanizma-neuralne stanice se i dalje
dijele ali ona koja bi dalje išla u razvoj ide u apoptozu

ŠTO SVE UTJEČE NA RAZVOJ MOZGA?

1)Vanjski podražaji - iskustvo - interakcija s okolinom koju jedinka ima
-pokus Donalda Hebba – dvije grupe štakora, jedni smješteni u standardnim laboratorijskim uvjetima, a drugi u kavezima
s poticajnom okolinom (igračke, penjalice i sl.)
-kad su dosegli određenu dob podvrgnuo ih je testovima inteligencije – oni koji su odrasli u poticajnoj okolini puno su
brže rješavali labirinte (Hebb-Williamsov labirint)
-post mortem je pogledao strukturu mozga – oni koji su rasli u poticajnoj okolini imali su veći mozak, više sinapsi, više
astrocita (važni jer tamo gdje je veća funkcija treba više krvi i više posredovanja astrocita)

-pokus s neuronima vidnog živca kod mačića: kada se mačić okoti aksoni su prilično nerazgranati, u odrasloj dobi je
izrazito velika (potrebna je STIMULACIJA VIDNOG ŽIVCA da bi došlo do normalnog razvoja). Jednoj grupi mačića su
zašili kapak do odrasle dobi – bez stimulacije došlo je do izostanka razgranjenja
-drugi zaključak: u različito postnatalno doba su zašivali oko: ako su ga zatvorili između 30. I 60. Dana okota najviše je
došlo do narušavanja organizacije vidne kore – postoji određeni kritični period KADA utjecaji iz okoline utječu na
razvoj
-taj kritični period pokazan je i kod imprintinga – pojave kod potrkušaca koji nakon izlijeganja u kratkom periodu prvi
gibajući objekt koji vide, razviju privrženost (mama) i prate ga – prvo takva jedinka služi za pravilno prepoznavanje svoje
vrste a kasnije za pravilno usmjeren spolni nagon
-vidjelo se da u toj fazi dolazi do naglog porasta broja sinapsi predfrontalnog korteksa – korelacija sa razvojem mozga

-ako je potreban neki poticaj za razvoj, kako nedostatak tog poticaja utječe na razvoj?
A)pomanjkanje stimulacije – Hebb uzgajao pse u mraku i shvatio da pomanjkanje stimulacije dovodi do nenormalnog
razvoja mozga – takvi psi nisu reagirali na ljude, druge pse ni bolne podražaje, loše su rješavali labirinte i nisu mogli
naučiti trikove. Pokazano je da je došlo do atrofije dendrita kortikalnih neurona
B) stres - Harlow odvajao tek rođene majmune od majki što je dovelo do smanjene intelektualne sposobnosti i
abnormalnog socijalnog ponašanja
 u Rumunjskoj u doba diktatora Ceausescuga bio je zabranjen abortus i kontracepcija i došlo je do rađanja velikog
broja djece, a veliki broj stanovništva je bio siromašan - došlo je do prenapučenosti domova za nezbrinutu djecu
koja nisu dobivala nikakav kontakt ni nježnost već su ih samo držali bez ičega po cijele dane. Kad je režim pao ta
su djeca masovno usvajana u anglosaksonske zemlje. Opseg glave koji ukazuje na veličinu mozga je izrazito
manji (više od 2 standardne devijacije od prosjeka), testovi su ukazivali na popriličan stadij mentalne retardacije.
2 godine nakon usvajanja testove su ponovili i vidjelo se da što su bila mlađa za vrijeme posvajanja to je bilo više
poboljšanja, a što su stariji to je stagnacija stanja (“prve 3 su najvažnije”)

2)Unutarnji podražaji
2.1. Hormoni – prvenstveno spolni
-estrogen i testosteron imaju svoje receptore u mozgu i njihovo vezanje utječe na:
 Broj nastajućih i odumirućih neurona
 Pojačanje rasta stanica
 Smanjuje/povećava grananje dendrita
 Utječe na stvaranje i regulaciju sinapsi
-zato s obzirom da žene i muškarci imaju različito raspoređene regije i različit broj receptora u pojedinim regijama
razlikuju se ne samo u spolnom ponašanju nego i u kognitivnim funkcijama
2.2 Ozljede - nisu nužno samo fizičke već i kemijske (uzimanje alkohola, nikotina u trudnoći i ostalih psihoaktivnih tvari)
-važan kritični period - kod štakora je ozljeda puno ozbiljnija prvog nego desetog dana, a kod ljudi je to razdoblje zadnje
tromjesečje prenatanog i prva 2 mjeseca postnatalnog razvoja
-pokazano je da se kasnija ozljeda (6 mj – 2.godina života) može bolje kompenzirati

3) Poremećena ekspresija gena

3.1. transkripcijski faktor TEAD2 uzrokuje sraštavanje neuralnog žlijeba da bi se formirala cijev i ukoliko ekspresija tog
gena nije pravilna ona neće srasti
-ako se to događa u prednjem dijelu onda se dogodi stanje koje se zove anencefalija - mozak se ne razvije i fetus umire
-ako se dogodi u donjem dijelu neuralne cijevi gdje je leđna moždina onda se to stanje zove spina bifida ili rascjep
kralješnice - cijev ne može biti omotana kralješnicom pa poput hernije viri van i može se vidjeti ispod kože. Ne dovodi
do smrti ali dovodi do znatnih neuralinih poteškoća
3.2.gen koji je modifikator histonskih proteina PHF8 – regulira diferencijaciju neurona i kasnije sazrijevanje
-broj dendritičkih ogranaka kod djeteta koji nema funkcionalan gen je bitno manji – time i potencijala stvaranja sinapsi i
naravno kognitivna funkcija
3.3.gen RELN koji utječe na migraciju neurona odnosno regulira pravilni razvoj slojeva (korteks i hipokampus su regije u
slojevima)
-njegova nepravilna ekspresija utječe na laminaciju u hipokampusu i kad nisu posloženi kasnije izrastanjem njihovih
dendrita i aksona ne može doći do njihovih pravilnih povezivanja u sinapse
-smatra se da je smanjena ekspresija u shizofrenih osoba, a postmortem analizom hipokampusa i pokazuju
neorganiziranost neurona

KORELACIJA IZMEĐU RAZVOJA MOZGA I PONAŠANJA

-Aristotelov filozofski pravac mentalizam smatra da ponašanjem čovjeka upravlja psiha (nematerijalna, neovisna o
tijelu), a mozak služi za hlađenje krvi
-Descartes u 17.stoljeću uvodi novi pogled na svijet – dualizam - ponašanju doprinose i nematerijalni duh i materijalno
tijelo (mozak). Mozak je odgovoran za jednostavne funkcije (kretanje,disanje,probava..), a jedino čovjek kao racionalno
biće ima racionalno ponašanje kojem vlada duh,um koji ima kontrolu preko epifize
-prepoznao je ulogu mozga ali u to doba se smatralo da sva ljudska bića koja se ne ponašaju racionalno nemaju duha pa
prema tome nemaju emocija ni osjećaja boli pa se okrutno prema njima postupalo (djeca, životinje, psihički bolesnici)
-psihijatar Jean Charcot secirao mozgove umrlih pacijenata i zaključio da strukturne anomalije vuku poremećeno
ponašanje
-tek razvojem teorije evolucije razvio se materijalizam - racionalno ponašanje može se objasniti radom živčanog sustava.
Smatralo se da ako su sve vrste evoluirale od istog pretka imaju sličnu strukturu mozga i ponašanje, a svaka promjena
znači porast kompleksnosti sustava
-svako ponašanje ima uzrok i funkciju, a fleksibilnost i kompleksnost raste porastom moždane mase tj evolucijom

-ponašanje bez živčanog sustava - papučica

-jedino što ima vezano uz živčani sustav su naponom regulirani ionski kanali
-kad pliva i naiđe na neku česticu, udari u nju i počinje plivati u suprotnom smjeru i opet krene na nju, udari, pa krene u
suprotnom smjeru sve dok česticu ne zaobiđe
-papučica u svom prednjem dijelu ima naponom regulirane Ca kanale koji su zatvoreni, a energija sudara sa česticom
iskoristi se za otvaranje tih kanala. Ulazi kalcij i depolarizira stanicu - obrće se položaj cilija i zato veslaju u suprotnom
smjeru. To se događa sve dok se kalcij pomoću drugog proteina ne izbaci iz papučice. Kad njegova razina padne na
početnu, cilija se vrati u početni položaj i pliva u normalnom smjeru
-postoje i naponom regulirani K kanali u posteriornom dijelu koji kad se dotaknu dolazi do hiperpolarizacije i ona
ubrzava svoje plivanje

-od svih carstava živčani sustav se razvija tek kod životinja - omogućava im aktivni odnos prema okolini (bježanje,
potraga za hranom ili partnerom ili skloništem...)
-živčani sustav javlja se u žarnjaka - mrežasti živčani sustav, signali difundiraju u svim smjerovima, sinapse su na
mjestima križanja
-veliki evolucijski skok je formiranje GANGLIJA – nakupina tijela neurona koji obavljaju istu funkciju
-čim se formirao ganglij imamo organizaciju - podjelu posla u nekom dijelu tijela
-organiziranost raste dok se nije dogodila CEFALIZACIJA - okupljanje ganglija u upravljački centar
-zatim dolazi do distribucije ganglija oko središnje osi tijela i SEGMENTIRANOSTI – ona je važna zato što imamo
lanac ganglija od kojih je svaki odgovoran za sve što se događa u njegovom segmentu a njegovim radom upravlja “glavni
upravljački ganglij) - kolutićavci
-dalje se formira središnji živčani sustav – dermatomi su zadržaji segmentiranosti
-živčani sustav kralješnjaka smješten je dorzalno, mozak je središnja jedinica smještena u glavi, glava se prva kreće i
dolazi u interakciju s okolinom
-svi kralješnjaci imaju jednake osnovne strukture ali ono što se razlikuje kod odvedenijih vrsta je veći i kompleksniji
veliki i mali mozak što daje kompleksnost ponašanja

-Jerison u knjizi Evolucija mozga i ponašanje iznosi kako porastom tjelesne mase raste i moždana masa (linearan odnos)
ali postoje određene vrste kod kojih dolazi do odstupanja – bilo u pozitivnom ili negativnom smislu
-unutar hominida kako je rastao volumen mozga rasla je i kompleksnost oruđa koje su izrađivali, jedini misterij
predstavljaju neandertalci koji su imali veći volumen mozga nego sapiensi, nije razriješen slučaj kako smo ih “pobijedili”
-primatima je zajednički oštar vid u boji i oči na prednjoj strani lica što daje dubinu percepcije, kontrola finih pokreta
ruku, 1 mladunče, dugi odgoj i socijalna struktura – te osobine zahtijevale nove neuronske krugove i porast moždane
mase i zato primati imaju veći mozak u odnosu na druge životinje

Što je potaklo povećanje mozga u ljudi? - 3 teorije (ne isključuju se nego se nadopunjuju)
A)životni stil - promjenom klimatskih uvjeta dolazi do promjene životnog stila (npr.prehrane ili nečeg drugog) -
razvija se dobar vid, spretni prsti, orijentacija u prostoru, pamćenje, socijalne vještine (sukob/suradnja), učenje od
roditelja – razvijaju se nove regije mozga i raste moždana masa
B)novi način hlađenja mozga – morao se razviti da bi uopće moglo doći do povećanja mase
-iako predstavlja samo 2% tjelesne mase, troši čak 25% kisika i 70% glukoze
-ta vrlo snažna metabolička aktivnost dovodi i to topline – po onakvom rasporedu krvnih žila kakav imaju majmuni došlo
bi do pregrijavanja
-smatra se da su hominidi morali prvo promijeniti razmještaj krvnih žila u mozgu jer što je veća raspršenost i sposobnost
hlađenja pa može doći do porasta moždane mase
C) neotenija - pojava u kojoj juvenilni stadiji predaka (vrste koja je evolucijski mlađa) poprima odrasle
karakteristike potomaka (vrste koja je evolucijski starija)
-kod tih predaka se u odrasloj dobi neke karakteristike gube a kod potomaka se zadržavaju i u odrasloj dobi čime se
produljuje vrijeme sazrijevanja mozga
-pas se smatra neoteničkim vukom – mali vukovi laju, a pas to zadržava i u odrasloj dobi
-tako se i čovjek smatra neoteničnom čimpanzom - mlada čimpanza jako podsjeća na odraslog čovjeka: ima veliku glavu
u odnosu na tijelu, malo lice, neoponirajući nožni palac, drži se uspravno, ima izražene dlake na glavi ispod pazuha i u
stidnom području i ima izrazit interes za igru učenje i istraživanje
-smatra se da “odgoda” sazrijevanja produljuje razdoblje u kojem se moždane stanice dijele i razvijaju

-plastičnost mozga. Da bi se neko ponašanje razvilo, određena moždana struktura koja omogućava takvo ponašanje mora
sazrit. Što se jedinka počinje ponašat stječe određeno iskustvo koje oblikuje moždanu strukturu i da se to ponašanje može
podesiti u slijedećoj interakciji s okolinom. Tu dvostranost (moždana struktura oblikuje ponašanje i ponašanje oblikuje
moždanu strukturu) nazivamo plastičnost
Primjer 1. Razvoj motorike

-promjenu u ponašanju prati mijelinizacija aksona – najprije mijeliniziraju aksoni ruke, pa šake pa prstiju
-kako pojedini mijeliniziraju tako se pojedine grupe mišićnih vlakana mogu neovisno kontrolirati

Primjer 2. Razvoj govora

-također mijelinizacija tih pojedinih neurona – u prvoj godini sazrijeva govorni aparat, a u drugoj godini govorne regije

Primjer 3. Kognitivni razvoj

-smatra se da se mozak ne razvija kontinuirano nego skokovito - u razdobljima u kojima raste poveća svoj volumen za 5-
10% (rastu sinapse, glija stanice, krvne žile). Prve 4 faze koincidiraju s Piagetovim stadijima kognitivnog razvoja.
-zašto se prvo uspješno riješi 2.test (kompliciraniji) sa 12 mjeseci nego 1.test sa 18 mjeseci? - jer bazalni gangliji
mijeliniziraju prije temporalnog režnja!
SEDMO PREDAVANJE

-Učenje se definira kao trajna promjena u ponašanju koja je nastala kao rezultat iskustva odnosno interakcije s okolinom.
U prošlom predavanju govorili smo o tome da nakon što sazrije neka regija u mozgu ona moderira nekakvo ponašanje, a
kao posljedica ponašanja osoba dolazi u interakciju s okolinom i upravo ta interakcija dovodi do modifikacije onih
neuronskih krugova koji moderiraju ponašanje pa dolazi do njegovog modificiranja.
-Pamćenje je sposobnost prepoznavanja tj prisjećanja proživljenog iskustva. Mentalni zapis proživljenog iskustva u formi
promjena u mozgu koje su nastale kao posljedica tog iskustva.
-zaključujemo o pamćenju na temelju učenja odnosno na temelju promatranja promjena u ponašanju - životinje koje ne
možemo pitati sjećaju li se nečega nego zaključujemo jesu li to zapamtili kroz razne bihevioralne testove
-pamćenje grupiramo prema trajanju ili načinu usvajanja
Trajanje
-najkraće je senzoričko pamćenje (1-2 s) - nismo ga svjesni ali je nužno jer se iz njega regrutira ono što će nam privući
pažnju i što ćemo zapamtiti. To je pojava da se nekakva senzorička percepcija zadrži u neuronskim krugovima koji ju
obrađuju još 1-2s nakon što je nastala.
-kratkotrajno pamćenje traje 20-30s i bez njega nema ni dugotrajnog pamćenja. To je sposobnost zadržavanja
određenog broja informacija u svojoj radnoj memoriji. Smatra se da čovjek može zadržati 7±2 pojma ili niza brojeva,
riječi tijekom tih nekoliko desetaka sekundi. Opetovanim ponavljanjem ili povezivanjem može preći u dugotrajno.
-dugotrajno pamćenje (dani-desetljeća) prema načinu usvajanja možemo podijeliti na:
-eskplicitno (deklarativno) - slijedi iz aktivnog/svjesnog učenja
-implicitno (proceduralno) - slijedi iz nesvjesnog učenja, obično su to neke motoričke radnje(pisanje, pipetiranje,
hodanje, sviranje instrumenta)

-možemo pamćenje još podijeliti i na kolektivno i individualno

-kolektivnim pamćenjem bave se sociološke znanosti i kultura dok se individualnim bave biolozi i psiholozi

-*autobiografsko je zapravo epizodičko u kojem sam ja glavna uloga

-*perceptualno je pamćenje koje je automatsko bez prijašnjeg iskustva (životinja ide prema nama i mi ju doživljavamo
kao plijen)
-*priming – primjer: netko nam pokaže listu riječi među kojima je tablica i zatim slogove koje trebamo nadopuniti-velika
je vjerojatnost da ćemo slog tab nadopuniti s lica da bi dobili tablica jer smo ju maloprije vidjeli

U kojoj regiji mozga je pohranjeno pamćenje

-slučaj HM: gospodin HM je imao epileptično žarište u središnjem dijelu temporalnog režnja (mjesto gdje se nalaze
amigdala, hipokampus i pripadajući dijelovi kore). Nije mogao normalno živjeti i došao je u bolnicu da mu ga uklone.
Čovjek više nije imao epileptične napade, kvocijent inteligencije ostao je normalan i imao je prihvatljivo socijalno
ponašanje. Ono što je bilo neobično je da se savršeno prisjećao događaja iz djetinjstva, ali nikako nije mogao zapamtiti
događaje i činjenice koje su se dogodile neposredno nakon operacije. Bilo mu je narušeno eksplicitno pamćenje.

1
Definitivno dakle nisu narušene regije u kojima je pamćenje pospremljeno nego su narušene regije koje su potrebne da se
u njima informacija procesira da bi se mogla zapamtiti. Znači ne pitamo se više u kojoj regiji mozga je pohranjeno
pamćenje nego koje su regije uključene u obradu informacije koja se treba zapamtiti?!

Na koji način se usvaja eksplicitno pamćenje

-da bi pamćenje moglo postati dugotrajno prvo mora biti kratkotrajno a za to je zaslužan frontalni režanj
-dokazano eksperimentom na majmunima: stavljeni su pred panel s 3 lampice, jedna bi se upalila na 10s, pa ne bi gorilo
ništa, pa bi se upalile 2 od kojih je jedna gorila a jedna je nova. Majmun je morao odabrati koju je već prije vidio. Ukoliko
je odgovorio točno onda su mu bile aktivne stanice u frontalnoj kori za vrijeme dok ni jedna lampica nije svijetlila, a
ukoliko je odgovorio krivo onda ti neuroni nisu bili aktivni.
-zaključak: frontalni režanj je aktivan ukoliko je neka informacija zapamćena, a nije aktivan ukoliko se informacija nije
zapamtila – predfrontalna kora bitna za pohranu kratkotrajne memorije

-mozak gledan odozdola, na desnoj strani prikazani su amigdala i hipokampus, a na lijevoj strani je kora koja se nalazi
iznad njih
-smatra se da hipokampus obrađuje informaciju o prostoru i lokacijama, da peririnalni korteks služi za vizualno
pamćenje objekta, da parahipokampalni korteks smješta taj objekt u prostor, entorinalni korteks radi integraciju
kompletne informacije
-središnja temporalna regija odgovorna je za obradu informacije koja iz kratkotrajnog treba preći u dugotrajno
pamćenje
-teorija se provjerila na majmunima: jedna grupa majmuna naučila je odabrati pravilni predmet na temelju njegova oblika
da bi dobili nagradu, a druga grupa je naučila da odabire pravilni predmet na temelju položaja. Ako im je učinjena lezija u
peririnalnom korteksu nisu mogli izvršiti prvi zadatak, a ako im je učinjena lezija u hipokampusu nisu mogli izvršiti
drugi zadatak.
-primjer; ptice koje skladište hranu imaju veći hipokampus, a slično je i kod glodavaca i kod londonskih taksista (??-
moraju dobro pamtiti lokaciju ulica)
-kod ljudi koji su kronični alkoholičari ne jedu pravilno, pothranjeni su, fali im vitamin B1 koji je važan za pravilno
funkcioniranje živčanog sustava. Kod njih dolazi do gubitka neurona i glija stanica i stupanj tog gubitka proporcionalan je
gubitku sposobnosti pamćenja novih informacija. Očigledno i središnji talamus igra neku ulogu u procesiranju
eksplicitnog pamćenja iako još nije sigurno koja je to točno

2
-podražaj iz svih dijelova korteksa dolaze najprije u predfrontalni korteks na kratkotrajno pamćenje pa preko središnjeg
talamusa u strukture temporalnog režnja da bi se dulje zapamtile. Ono što je važno je recipročni put – korteks u
svakom trenutku dobiva informaciju koji dio informacije se procesira i što se pokušava zapamtiti i zato se smatra da
korteks ZNA koji dio se obrađuje pa je zato to svjesno pamćenje (crveni kvadratić).
-donji kvadratić: to su sve sustavi čija se tijela nalaze u moždanom deblu a sinapse rade sa stanicama kore mozga –
potrebna je jedna razina aktivnosti tih sustava da bi bombardirali koru svojim neurotransmiterima i omogućili joj da bude
aktivna i da pamti (potrebna određena razina budnosti da bi neku informaciju zapamtili)

-slučaj JK: imao je Parkinsonovu (dolazi do propadanja dopaminergičnih neurona u moždanom deblu, a ti neuroni rade
sinapse sa bazalnim jezgrama). Kako je bolest napredovala, JK se nije moga sjetiti kako činiti neke radnje koje je radio
cijeli život: upaliti svjetlo, obrijat se... - narušeno implicitno pamćenje

-smatra se da motoričke i senzoričke informacije iz neokorteksa odlaze u bazalne ganglije odakle preko ventralnog
korteksa idu u predmotorički korteks. Predmotorički korteks radi program pokreta na temelju kojih detaljno svaki
pokret isplanira motorička kora. Baš kao što su sustavi iz moždanog debla bitni da održavaju određeni tonus kore i ostalih
dijelova prednjeg mozga da bi se info mogla procesirati i ovdje je potrebno da neuroni u crnoj tvari luče dovoljno
dopamina u bazalne ganglije da bi se implicitno pamćenje moglo odvijati
-zato JK nije imao dovoljno dopamina u bazalnim ganglijima i nije se mogao sjetiti procedura osnovnih radnji
-put implicitnog pamćenja je jednosmjeran! - kora ne dobiva informaciju o obradi podataka u bazalnim ganglijima i zato
se smatra da je ovako učenje nesvjesno

3
Emocionalno pamćenje
-zbiva se kada povezujemo neki neutralni podražaj s neugodnim ili ugodnim iskustvom, odnosno onaj kod kojeg smo
osjetili neke emocije
-primjer je instrumentalizirano kondicioniranje štakora - prvog dana ga pustimo da šeta prostorom, drugog dana mu
puštamo neki ton i nekoliko sekundi nakon tona jedan kratki elektrošok, kad ga treći dan pustimo da trči u kavezu i
pustimo ton on se sav ukoči i očekuje elektrošok
-smatra se da je ključna struktura u mozgu koja procesira emocionalno pamćenje amigdala

-amigdala je povezana i sa strijatumom (dio bazalnih ganglija dakle povezan sa eksplicitnim pamćenjem) i sa
središnjim temporalnim režnjem (veza sa implicitnim pamćenjem), ali i sa hipotalamusom i moždanim deblom (veza
amigdale s hormonalnim i autonomnim reakcijama na određene emocije)
-ono što je zanimljivo je da su psiholozi radili testove s ljudima koji su imali uznapredovalu Alzheimerovu bolest i kojima
je eksplicitno pamćenje itekako narušeno pa na slikama nisu mogli prepoznati članove svoje obitelji, ali su ih lako mogli
svrstati kad su im rekli koji su vam ljudi dragi a koji nisu (jedan pokazatelj da emocionalno pamćenje može biti i
odvojeno od eksplicitnog i implicitnog pamćenja)

U kojoj regiji mozga je pohranjeno pamćenje

-tehnika oslikavanja mozga – niz eksperimenata
-ljudima su radili PET scan dok su im pokazivali neke slike i gledali su koje su regije aktivne kada se promatra
boja ili radnja
-nakon toga ugasili su projektor i zamolili ispitanike da se prisjete što su vidjeli na slikama: dok su opisivali boje
aktivirala se ona regija bitna za prepoznavanje boje, a kad su opisivali radnju aktivirala se regija koja je bila aktivna i kad
su je procesirali
-zaključak: ne postoji određena regija za pohranu informacija – to nije analogno procesiranju senzoričke
informacije gdje mi imamo točno regiju za sluh, okus, miris, dodir i sl., nego se čitav živčani sustav može
mijenjati kao odgovor na iskustvo i regija koja obrađuje određenu informaciju je također i mjesto njezine pohrane,
samo se ti neuroni na neki način reorganiziraju, povežu, modificiraju

-smatra se da u snu dolazi do procesiranja informacija – dok nešto budni pokušavamo zapamtiti, stvaraju se privremene
sinapse između regije koja procesira informaciju i stanica hipokampusa. U snu se provjerava koja se informacija treba
zapamtiti a koja ne, ona koja se ne treba sinapse se režu, a ona koja treba dolazi do jačeg povezivanja onih stanica u regiji

4
koja je u budnosti procesirala informaciju, a odvezivanja veza sa hipokampusom i njegovog osvježavanja i pripremanja da
primi nove informacije slijedećeg dana.

PLASTIČNOST MOZGA POVEZANA S UČENJEM

-promjena efikasnosti sinapse, promjena broja sinapsi i neurogeneza
1) Promjena efikasnosti sinapse - prvi i najjednostavniji način; to nazivamo sinaptička plastičnost - to znači da je uz
isti podražaj od strane presinaptičkog neurona, odgovor postsinaptičkog neurona jači ili slabiji
-može se dogoditi na razini presinaptičkog neurona – kada on počinje izlučivati različitu količinu neurotransmitera (ako
luči više sinapsa će biti efikasnija i obratno)
-može se dogoditi na razini postsinaptičkog neurona u smislu da receptori jače reagiraju na istovjetni položaj nego prije
pa će sinapsa biti efikasnija i obratno
-promjenom efikasnosti sinapse mijenja se amplituda postsinaptičkog potencijala, a time i frekvencija AP i intenzitet
odgovora

-u svakom slučaju radi se o sudjelovanju još jednog aksona, još jedne sinapse u matičnoj sinapsi između presinaptičkog
neurona i postsinaptičke sinapse i taj treći neuron radi aksoaksoničnu sinapsu i u slučaju fascilitacije dodatno
depolarizira presinaptički neuron pa onda on može otvoriti više Ca kanala što će osloboditi veći broj vezikula s
neurotransmiterom pa će time sinapsa biti efikasnija uz isti podražaj presinaptičkog neurona
-može se dogoditi da taj treći neuron na neki način smanjuje razinu depolarizacije u aksonskom završetku pa se otvara
manji broj Ca kanala i otpušta manji broj vezikula s neurotransmiterima i samim time je sinapsa manje efikasna
Postsinaptička modulacija - razlikujemo 2 oblika:
1)desenzitizacija - gubitak odgovora nakon jake akutne stimulacije agonistom (neurotransmitor ili tvar koja mu
je slična pa djeluje na njegove receptore
-postsinaptički neuron se na neki način brani od prejake stimulacije na način da se fosforilira i da učini jednu
konformacijsku promjenu čime će se deaktivirat
-ukoliko se radi o ionotropnom receptoru konformacijska promjena dovodi do zatvaranja ionskih kanala i onda
neurotransmitor iako se veže za svoje vezno mjesto ne može ionski kanal otvoriti
-ako se radi o metabotropnom receptoru onda se promjenom konformacije gubi fizička veza između receptora i G
proteina pa onda on ne može aktivirati efektor iako se neurotransmitor vezao za receptor
-to je privremeno i reverzibilno stanje koje traje dokle god traje akutna stimulacija agonistom, kad prestane sinapsa radi
kao i prije
2)down-regulacija (up-regulacija) - u slučaju kronične stimulacije u dva smjera – agonistom čime se stalno
receptori podražuju pa se postsinaptička stanica od toga brani time da smanji broj receptorskih molekula. Znači nema
5
modifikacije već postojećih proteina nego to ide preko smanjenja transkripcije i translacije. Ukoliko je preslaba
stimulacija ili se stimulira antagonistom (sprečava aktivaciju prirodnim ligandom), onda dolazi to up-regulacije tj
poveća se broj receptora kako bi se održala efikasnost sinapse. Mnogi psihofarmaci kad se duže uzimaju dolazi do
kompenzacije na način da dođe do regulacije tih receptora pa se modificira aktivnost sinapse.

Kako jednostavno učenje mijenja sinapsu - na morskom pužiću Aplysia californica koji ima živčani sustav od svega 20
000 neurona tako da se vrlo lako mogu odvojiti neuronski krugovi od nekoliko sinapsi. Kandell je otkrio 2 tipa učenja:
habituacija i senzitizacija

-svaki put kada bi se uštrcao mlaz vode na sifon škrge bi se uvlačile, nakon određenog broja mlazova škrge su se sve
slabije uvlačile
-vidimo jedan monosinaptički refleksni luk gdje su povezani senzorički neuron u koži sifona i motorički koji aktivira
škrgžni mišić (komuniciraju u jednoj sinapsi) - svaki put kada bi se aktivirao senzorički neuron on bi počeo okidati AP
koji bi otvarali Ca i Na kanale koji bi depolarizirali motorički neuron. Opetovanim podraživanjem bi se narušio gradijent
Ca iona i onda kad bi se nakon 30.podražaja otvorili Ca kanali, ne bi više toliko iona ušlo u stanicu i oslobodio bi se
manji broj vezikula – molekularna osnova habituacije

6
-nakon nekog vremena kad je dolazilo do habituacije, ako bi se u rep dao strujni udar opet bi došlo do snažnog uvlačenja
škrga - jer se u priču uvukao drugi senzorički neuron koji je povezan sa senzoričkim iz kože preko interneurona
(interneuron radi aksoaksoničnu sinapsu sa senzoričkim iz kože).
-interneuron na okončinama kada je podražen otpušta serotonin koji se veže na receptore senzoričkog neurona iz kože.
Sistemom drugih glasnika zatvara kalijeve kanale na okončinama - dolazi do depolarizacije i kada ponovimo podražaj
mlazom vode depolarizacija se produžuje zato jer K ioni ne mogu izaći van pa se ne može do kraja repolarizirati.
-produljena depolarizacija znači da će se više Ca kanala otvoriti, kroz njih će ući više iona i oslobodit će se više
neurotransmitera

-slične sinaptičke promjene događaju se i u hipokampusu sisavaca

-eksperimenti rađeni u staničnim kulturama
-elektrodom se stimulirao presinaptički neuron uvijek istom jačinom podražaja, a na postsinaptičkom neuronu se mjerila
amplituda postsinaptičkog potencijala – svaki puta istovjetna jačina stimulacije dala je istovjetnu veličinu amplitude
postsinaptičkog neurona
-ako se kroz nekoliko minuta jako visokom frekvencijom stimulirao presinaptički neuron, nakon toga je opet istovjetna
jačina struje koja je puštena na presinaptički neuron izazvala bitno veću amplitudu postinaptičkog potencijala i to je
trajalo od nekoliko sati do nekoliko tjedana – jedan izrazito jaki podražaj je dugotrajno promijenio efikasnost sinapse -
dugotrajno je postsinaptički neuron odgovarao jače na istovjetni podražaj od strane presinaptičkog neurona
-ta se pojava nazvala long-term potentiation (LTP) odnosno dugotrajna potencijacija i smatra se da je osnova
dugotrajnog pamćenja - dokle god traje pojačani odgovor dotle informaciju pamtimo
-uočena je i dugotrajna depresija (LTD) ukoliko bi se kroz nekoliko minuta niskom frekvencijom podraživao
presinaptički neuron i onda nakon toga pusti se istovjetan podražaj postsinaptički neuron bi reagirao manjom amplitudom
postsinaptičkog potencijala – smatra se da je osnova zaborava
-u hipokampusu su uglavnom glutamatergične sinapse:
-na postsinaptičkim neuronima imamo 2 tipa ionotropnih receptora:
1)AMPA receptor redovito veže glutamat, kad god je presinaptički neuron podražen pa ga ispusti
2)NMDA receptor je u običnim situacijama blokiran Mg ionima i nije aktivan – tek jaka stimulacija miče ione s
receptora i tada počinju kroz njega ulaziti Ca ioni koji djeluju kao drugi glasnici i potiču niz promjena:
A)poveća se dotok iona kroz postojeće AMPA receptore
B)stimulira se nastajanje novih AMPA receptora
C)retrogradni čimbenik plastičnosti (NO) difundira u presinaptičku membranu i pojačava otpuštanje glutamata
-znači tu imamo povećanje efikasnosti sinapse i na presinaptičkoj razini i postinaptičkoj razini

-primijećeno je da dugotrajnim treniranjem Aplysie (opetovana habituacija i senzitizacija) dolazi do promjene broja
sinapsi
-došlo je do strukturnih promjena koje su izazvane aktivacijom sustava drugih glasnika, konkretno cAMP-om koji potiče
transkripciju strukturih elemenata sinapse
-također je primijećeno da ponovljene dugotrajne senzitizacije u sisavaca u hipokampusu dovode do stvaranja i izrastanja
novih dendritičkih trnova koji su osnova za stvaranje novih sinapsi – dakle, smatra se da ono dugo dugotrajno pamćenje
koje se odvija godinama zapravo rezultat nastajanja novih sinapsi – drugi mehanizam plastičnosti mozga

2.Promjena broja sinapsi

-proučavao Cajal početkom 20.st. - smatra se jednim od osnivača moderne neuroznanosti
-proučavao mikroskopsku strukturu živčanog sustava i otkrio da su osnovne jedinice neuroni koji komuniciraju pomoću
sinapsi
-pokazao da nakon što se životinja opetovano izloži nekom iskustvu dolazi do:
A)modificiranja postojećih neuronskih krugova
B)kreiranja novih neuronskih krugova
-nakon učenja došlo je do izrastanja novih dendritičkih izdanaka koji čine sinapse sa već postojećim aksonima ali i s
novim
Iskustvo mijenja broj i organizaciju sinapsi uključenih u obradu informacije

7
 A)kompleksnost nekog neurona vezana je uz zadaće koje ta stanica treba obavljati – razgranatost dendrita
(ovisna o zanimanju: tipkačice vs.prodavačice)
-npr.neuron u SS kori koji prima podražaje iz područja trupa manje je razgranat od neurona koji prima podražaje iz
područja prsta, a on je pak manje razgranat od neurona iz Wernickeovog područja
B)učenje fine motorike mijenja mapu motoričke kore

C)fMRI kod ljudi - kod muzičara koji sviraju žičane instrumente imaju povećanu zastupljenost prstiju lijeve ruke
u SS kori, kod slijepih osoba zastupljenost prstiju pomoću kojih čitaju
-vježbanje instrumenata mijenja mapu motoričke kore, a aktivno slušanje glazbe mijenja mapu slušne kore

Na stvaranje i reorganizaciju sinapsi utječu i kemijske tvari

1)hormoni
-spolni hormoni - različita uspješnost žena u kognitivnim testovima tijekom menstrualnog ciklusa
-estrogen utječe na strukturu neurona i astrocita u neokorteksu i hipokampusu u smislu razgranjenosti dendrita (u fazi
visoke razine je u neokorteksu više razgranat, a u hipokampusu manje razgranat i obratno)
-glukokoritkoidi u velikim količinama djeluju toksično na neurone hipokampusa i narušavaju i usvajanje pamćenja i
njegovo prizivanje
2)droge
-osjet nagrade (osnova razvoja ovisnosti) dolazi iz izlijevanja dopamina iz ventralnog tegmentuma u nucleus accumbens –
dakle dopaminergični neuroni rade sinapse s neuronima u bazalnom gangliju nucleus accumbensu i nakon opetovanog
izlaganja tom osjetu došlo je do pojačane razgranjenosti dendrita neurona nucleus accumbensu - fizička reprezentacija
razvoja ovisnosti
3)neurotrofični faktori
-tvari koje potiču rast i razvoj neruona, luče ih i neuroni i glija, a djeluju preko receptora na membrani neurona ili ulaze u
sam neuron pa potiču ekspresiju nekih gena
-pokazano je da tijekom učenja rješavanja nekog zadatka dolazi do izlučivanja visokih razina BDNF (brain derived
neurotrophic factor) što potiče rast i razgrananje dendrita što je molekularna osnova reorganizacije neuronskih krugova
povezanih s učenjem

3. Neurogeneza
-odraslim štakorima se davao BrdU (bromdeoksiuridin – nukleotidni analog) i kada se DNA replicira prije nego što će se
stanica podijeliti ugradi se u novosintetizirani lanac
-nakon žrtvovanja napravili su imunohistokemijski pokus gdje su zelenom bojom označili antitijela na BrdU (znači nove
stanice), crvenom antitijela na neurone i žutom bojom su bili novi neuroni znači pozitivni na oba biljega
-takvi neuroni kod štakora otkriveni su u: olfaktornom bulbusu, hipokampusu, kori frontalnog i temporalnog režnja
-pokazano je da u glodavaca dolazi do povećanja plastičnosti mozga pod utjecajem iskustva time što se stvaraju novi
neuroni koji migriraju u te regije i integriraju se u postojeće neuronske krugove da bi poboljšali izvršavanje zadatka

8
-postoje li istovjetni procesi kod primata? - dolazi do neurogeneze u odraslom mozgu ali ograničeno je na 2 regije:
hipokampus i olfaktorni bulbus, međutim još uvijek nije pokazano da se ti novonastali neuroni integriraju u postojeće
neuronske krugove odnosno nije pokazano da je neurogeneza u odraslom mozgu jedan od načina plastičnosti

Mišljenje je kod psihologa proces spoznaje i uglavnom se odnosi na ljudsku vrstu, dok je kod neuroznanstvenika taj
pojam nešto širi i odnosi se na usmjeravanje pažnje na podražaj, njegovu identifikaciju i planiranje smislenog odgovora
-pri tome taj podražaj može biti vanjski (senzorički podražaj kojeg primamo preko osjetila) ili unutarnji (putem AŽS-
motivacija ili iz kore mozga-pamćenje)
-danas se zna da kognicija postoji u ptica i u sisavaca, a da je kralj kognicije čovjek jer ima jezik,može verbalizirati svoje
misli što mu omogućava bezgranično organiziranje i povezivanje pojmova, a to mu omogućava organizaciju i planiranje
ponašanja u vremenu što mu omogućava izlazak iz okvira “ovdje i sada” u kojem su zarobljena sva neverbalna bića i
ljudi u vrlo ranim stadijima razvoja

Regije koje su uključene u kognitivne procese

-otprilike 1/3 površinske kore otpada na primarne senzoričke i motoričke regije (one regije koje primaju informacije iz
naših osjetila preko talamusa)
-sve ostalo, uključujući i sekundarnu koru se naziva asocijativna kora – regije mozga koje primaju informacije iz
primarne kortikalne regije i to su mjesta koja omogućuju kognitivne procese
-znajući kako su sisavci najodvedeniji, ranija istraživanja su se ograničila na regije kore koje omogućuju kogniciju ali
onda se javila znanstvenica sa papigom Alexom koji je u komunikaciji s njom znao odabrati boju, oblik, izbrojati do 5 – a
ptice nemaju tako moždanu koru
-osnova kognicije čini grupiranje neurona u funkcionalne grupe - dakle ne gledamo regiju nego gledamo funkcionalni
neuronski krug
-kogniciju za sad možemo podijeliti u 6 različitih aspekata – za svaki taj aspekt je odgovoran jedan neuronski krug, a
onda povezivanjem tih krugova omogućava kompleksne kognitivne procese
1) spoznaja o objektu

-za nju su odgovorna barem dva neuronska kruga:

9
 -jedam odgovara na pitaje što su objekti (povezivanje neurona okcipitalnog režnja koji povezivaju i procesiraju
sirovu vizualnu informaciju i neurona u temporalnom režnju koji su s njima povezani ventralnim tokom)
-a drugi na pitanje gdje su objekti (međusobno povezani neuroni okcipitalnog režnja preko dorzalnog toka sa
neuronima parijetalnog režnja koji omogućavaju identifikaciju lokacije objekta)
-pacijenti s ozljedom u temporalnom asocijacijskom korteksu može lako smjestiti predmet na neku lokaciju ali ne može
opisati kako izgleda, a pacijenti s ozljedom u parijetalnom asocijacijskom korteksu mogu opisati izgled zadanog
predmeta ali ne i gdje se sve taj predmet može naći

2) multisenzorička integracija
-povezivanje vidnih, slušnih i ostalih senzoričkih informacija u jedinstvenu percepciju nekog objekta
-primjer hrane gdje izgledom, mirisom, okusom, opipom pa i zvukom možemo nedvojbeno reći da se radi o npr jabuci
-to omogućuju multimodalni neuroni i oni neuronski krugovi koji povezuju neurone u pojedinim senzoričkim korama s
multimodalnim neuronima

3) spoznaja o prostoru
-dolazi do izražaja prilikom dvije radnje: navigacija i mentalna manipulacija vidnim predodžbama predmeta
-i za jedan i za drugi aspekt se smatra da ima svoj dugi razvoj i u ontogenetskom i u filogenetskom smislu
Navigacija – potrebna mentalna predodžba prostora u kojem se krećemo, ne nasumično ići. Najjednostavniji način
navigacije je pamćenje putanje, zatim praćenjem oznaka na putu, a najsofisticiranije je povezivanje oznaka s kretanjem što
znači stvaranje mentalne predodžbe prostora u kojem se krećemo
-kako napredujemo u razvoju tako mijenjamo i načine navigacije, a to se događa i unutar evolucije (razvojna promjena
načina navigacije reflektira evolucijsku promjenu)
Mentalna manipulacija vidnim predodžbama predmeta - da bi netko bio u stanju mentalno manipulirat tako nekom
predodžbom, mora biti u stanju fizički svojim prstima manipulirat, pa se tako i evolucija sofisticiranosti pokreta znači
evoluciju sposobnosti mentalne manipulacije predodžbama
-za taj aspekt su potrebni neuronski krugovi koji se nalaze u parijetalnom asocijacijskom korteksu

4) usmjeravanje pažnje
-Izdvajanje nekog glasa ili lika u šumi zvukova ili lica (usmjeravanje pažnje senzoričkim podražajem) ili razmišljanje o
nečemu (zaboravljamo na sve ostalo, usmjeravanje pažnje razmišljanjem)
-važni neuronski krugovi koji se nalaze u frontalnom i parijetalnom asocijacijskom korteksu ali igraju različitu ulogu
-pacijenti s ozljedama frontalnog režnja pažnja bude previše usmjerena
-test sortiranja kartica s različitim bojama,brojevima i oblicima: dajemo osobi da sortira kartice po broju i on to
uradi bez problema. Onda mu kažemo da ih sportira po boji – on će ih sortirati po boji ali i u isto vrijeme i po broju
-kod autističnog poremećaja djeca se satima ne mogu odvojiti od nekog zadatka, a vidjelo se i da dolazi do određenih
strukturnih promjena baš u frontalnom režnju
-pacijentima s ozljedama u parijetalnom režnju događa se zanimljivi fenomen – kontralateralno zanemarivanje
-pas s ozljedom u jednoj polutci mozga – za njega više nije postojao svijet s druge strane, jede samo jednu
polovicu zdjelice

5) Planiranje
-odgovoran je frontalni režanj - mogućnost prostorne i vremenske organizacije ponašanja; kontrola nad regijama za
prepoznavanje objekta i kontrolu pokreta

6) Imitacija i razumijevanje
-važna za verbalnu i neverbalnu komunikaciju – pravilna interpretacija informacije - isti prikaz odaslane i primljene
informacije u mozgovima osobe koje komuniciraju
-Rizzolatti je 1998.u frontalnoj kori majmuna otkrio zrcanle neurone - aktivirali bi se ne samo kad bi majmun izvodio
neki pokret nego i kad bi promatrao drugog majmuna da ga izvodi
-neuroni bi reagirali na specifičnu izvršenu ili percipiranu kretnju što je nužno za imitaciju i razumijevanje uočenih
radnji a to je osnova komunikacije

10
-kod ljudi su nađeni u frontalnoj i parijetalnoj kori i aktiviraju se kada osoba ili izvodi ili gleda pokrete tijela, kada sluša
govor i gleda mimiku lica – verbalna i neverbalna komunikacija i prepoznavanje emocija

-unutar vrste postoje varijacije u strukturnoj i funkcionalnoj organizaciji mozga s obzirom na spol i s obzirom na
“rukost”
-zbog utjecaja koje spolni hormoni imaju na plastičnost mozga, osobito na grananje dendrita, postoji razlika između
mužjaka i ženke štakora - mužjak ima razgranatije neurone u medijanom frontalnom korteksu (veći potencijal stvaranja
sinapsi), dok ženke to imaju u orbitofrontalnom korteksu
-također u ljudskoj populaciji iz iskustva i iz testova znamo da su muškarci bolji u navigaciji znači sustavnim načinima
snalaženja, dok su žene bolje u komunikaciji i finoj motorici
-s obzirom na “rukost” - sjetimo se organizacije slušne kore koja se razlikuje kod 30% ljevorukih osoba, također ljevaci
i ambideksteri imaju 11% veću površinu corpus callosuma - imaju drugačiju organizaciju kognitivnog procesiranja, ali ne
znači je li bolje ili lošije

Inteligencija
-sposobnost percipiranja, usvajanja i zadržavanja informacije te njezine primjene u kontekstu adaptivnog ponašanja
-omogućava brzo i učinkovito snalaženje u novim i nepoznatim situacijama na temelju iskustva i informacija iz
prethodnog života
-Spearman – govorio o generalnoj inteligenciji pa ju je nazvao g-faktor, koja po njegovom mišljenju ovisi o razini
sinaptičke povezanosti, omjeru glije i neurona pa čak i veličini frontalnih režnjeva
-Gardner – tvrdio da imamo 7 različitih inteligencija: jezična, glazbena, logičko-matematička, prostorna, kinestetička,
emocionalna i socijalna, a ozljede različitih regija selektivno narušavaju pojedine od ovih 7 inteligencija
-Guilford - razlikuje konvergentnu inteligenciju (sužavanje raspona mogućih rješenja na jedno pravilno rješenje; biva
narušena ozljedama temporalnog i parijetalnog režnja) i divergentnu inteligenciju (pronalaženje većeg broja rješenja za
postojeći problem, biva narušena ozljedama u frontalnom režnju)
-Hebb - urođena inteligencija (A) je determinirana genima (dakle neka vrsta potencijala koja postoji zbog većeg broja
neurona u određenoj regiji)i stečena inteligencija (B) oblikovana vanjskim faktorima i predstavlja iskorištenje tog
potencijala
-neuralna osnova inteligencije - kada je Einstein umro utvrdili su da je njegov mozak jednake veličine, mase i volumena
kao i prosječni mozak. Jedino što je ustanovljeno je da su kratke lateralne fisure usmjerene prema gore – parijetalni i
temporalni režanj su spojeni (inače ih razdvajaju) + u parijetalnom režnju (važan za matematičke sposobnosti) je omjer
glije i neurona veći nego obično
-iz toga izveden zaključak da je neuralna osnova inteligencije zapravo vezana uz broj i organizaciju sinapsi + gustoću
glije u pojedinim regijama
-struktura koja ima puno sinapsi i glija stanica je pokazatelj povećane inteligencije za koju je ta regija odgovorna

-kognitivne sposobnosti nisu svojstvene samo čovjeku nego da i ostale kategorije životinja (sisavci i ptice ali čak i
hobotnice) imaju neuroanatomske, neurofiziološke i neurokemijske podloge za određeno stanje svijesti koje omogućuje
kognitivne procese
11
OSMO PREDAVANJE

Homeostaza – tendencija organizma ka regulaciji i održavanju unutarnje stabilnosti (unutrašnjost - uvjeti u izvanstaničnoj
tekućini)
-svi organski sustavi koordinirano rade kako bi zadržali uski raspon vrijednosti u izvanstaničnoj tekućini_
-pH i temperatura - važne za pravilnu konformaciju a time i funkciju proteina
-osmotski tlak - važan za transportne procese
-koncentracija metabolita - omogućava korištenje energije
-sve je to važno da bi stanice nesmetano odvijale stanični metabolizam
-integriranost fiziologije: stanice grade i važne su za organske sustave, a organski sustavi održavaju homeostazu koja je
nužna za funkciju samih stanica (začarani krug)
-prema tome koliko organizam može održavati konstantne uvjete u unutrašnjosti dijele se na:
-konformere - uvjeti unutar organizma prate uvjete izvana (morska zvjezdača-plazma poprima oslomarnost
kakva je i osmolarnost tekućine u kojoj je uronjena)
-regulatori – imaju zonu u kojoj mogu održavati stabilnost (u ekstremima ne može)
-regulatori posjeduju kontrolne sustave koji se sastoje od 3 komponente: senzor, efektor, kontrolor koji međusobno
komuniciraju mehanizmom povratne sprege (kontinuirano uzorkovanje kontrolirane varijable uz neposredno korektivno
djelovanje)
-kontrolor zna koji je dozvoljeni raspon vrijednosti svakog parametra, senzor stalno uzorkuje vrijednost varijable i
dojavljuje kontroloru ukoliko je došlo do odstupanja. Ukoliko je, kontrolor uključuje efektor koji radi suprotno od smjera
promjene da bi vratio sustav u ravnotežu

-kontrolni sustavi u živom organizmu su autonomni živčani sustav i endokrini sustav

-senzori su receptori koji donose informaciju o tome što se događa u organizmu
-efektori su tkiva i organi
-kontrolor je hipotalamus
-pri tome kontrolni sustavi i sve njihove komponente međusobno komuniciraju pomoću signalnih molekula a to su
neurotransmitori i hormoni

-negativna povratna sprega vraća sustav u ravnotežu jer efektor djeluje suprotno od smjera promjene- takvih je 90% u
tijelu
-pozitivna povratna sprega naglo izbacuje sustav iz ravnoteže jer efektor djeluje u smjeru promjene

1
-hipotalamus se sastoji od nakupina jezgara (nakupine tijela neurona) od kojih neke sudjeluju u regulaciji autonomnog
živčanog sustava a neke u regulaciji endokrinog sustava

AUTONOMNI ŽIVČANI SUSTAV

-kontrolira tjelesne funkcije potrebne za opstanak organizma
-osjeti kad su pale razine nutrijenata u krvotoku i potiče na hranjenje, osigurava stalnu razinu energije potrebnu
za stanični metabolizam
-osjeti kad se smanji volumen plazme ili poveća osmolalnost pa nas navodi na pijenje i ekonomizira s unesenom
tekućinom da bi se održala osmolalnost plazme na 300 mOsm
-potiče uklanjanje otpadnih produkata iz organizma kako bi se održao pH 7.4
-održava ostale optimalne uvjete: temperatura 37oC, tlak 90 mmHg
-priprema tijelo za borbu ili bijeg

Usporedba somatskog i autonomnog odgovora na senzoričke podražaje

1)Somatski odgovor - senzorički neuron ide od receptora, njegovo tijelo je u gangliju dorzalnog korijena, a akson kroz
dorzalni izdanak ulazi u dorzalni rog leđne moždine gdje se preko interneurona ili direktno prekapča na motorički neuron.
Njegovo tijelo je u ventralnom rogu, a akson kroz ventralni izdanak ide do mišićnog vlakna i kontrolira njegovu
kontrakciju
-jedan senzorički, jedan motorički i eventualno jedan interneuron
2)Autonomni odgovor - senzorički podražaj dolazi iznutra, ali istim spinalnim živcem u tom dermatomu ide senzorički
neuron čije je tijelo također u gangliju dorzalnog korijena, akson dorzalnim izdankom ulazi u dorzalni rog. Tamo može se
odmah prekopčat ili ići do viših centara kao što je to i u somatskom odgovoru. Senzorički dio je isti. Prekapčanje unutar
leđne moždine može biti direktno ili preko interneurona, ali izlazni krak se razlikuje: kod somatskog smo imali jedan
motorički neuron, a kod autonomnog odgovora imamo par autonomnih neurona - jedan ima tijelo u leđnoj moždini, a
drugi u gangliju. U tom gangliju se nalazi tijelo neurona čiji aksoni rade sinapsu sa onim organom čiji rad kontrolira.
Dakle govorimo o preganglijskom i postganglijskom neuronu koji tvore sinapsu u samom gangliju.

Enterički živčani sustav

-enterički živčani sustav - treći “entitet” autonomnog živčanog sustava koji je djelomično pod njegovom kontrolom, ali
većim dijelom je sam sebi gazda. To je intrinzički živčani sustav gastrointestinalnog trakta koji radi pod utjecajem
podražaja koji dolaze iz probavnog trakta – detektira staje GI sustava, integrira informacije i autonomno generira odgovor:
regulira motilitet crijeva, lučenje GI tekućina, protok krvi kroz enterički sustav, pojedine reflekse
-on komunicira s AŽS i sa SŽS u smislu da stanje GI sustava kojeg primi enterički sustav, ponekad smo te informacije
svjesni (glad, nužda itd), a nekih nismo
2
-dakle enterički sustav prilično autonomno regulira rad probavnog trakta
-sastoji se od brojnih ganglija porazbacanih u 2 sloja:
-mijenterički pleksus - u mišićnom sloju
-submukozni pleksus - u žljezdanom sloju
-ti su gangliji povezani brojnim vlaknima, a tu su još i vlakna koja odlaze prema efektorskim tkivima

-predganglijski neuroni oba sustava u prvoj sinapsi luče acetilkolin koji se veže za nikotinski receptor (ionotropni,
prenosi poruku o intenzitetu odgovora, koliko se jako mora stimulirati ciljana stanica) na postganglijskom neuronu
-postganglijski neuron simpatičkog sustava luči noradrenalin koji se veže na metabotropni receptor
(regulira aktivnost ili količinu proteina u stanici)
-postganglijski neuron parasimpatičkog sustava luči acetikolin koji se veže na muskarinski receptor
(meabotropni)
-preko G proteina ti metabotropni receptori djeluju preko drugih glasnika ima širi dijapazon djelovanja (zato su
promijenjeni)

Hijerarhijska organizacija AŽS

-ne sudjeluje kora mozga, najviša točka je hipotalamus
Hipotalamus - moždano deblo - leđna moždina su središnji dijelovi
Živci koji idu u i od efektorskih organa su periferni dijelovi
-odgovor AŽS se može regulirati na sve 3 razine
3
-jednostavni odgovori su autonomni refleksi koji su regulirani samo na razini leđne moždine
1) Autonomni refleksni luk
-postoji aferentni ili senzorički neuron koji vodi informaciju u leđnu moždinu koji se preko interneurona prekapča na par
autonomnih neurona koji generiraju odgovor
-primjer toga je refleks mokrenja ili mikturicije: stjenka mjehura se sastoji od glatkih mišića koji se rastežu kako se
mjehur puni mokraćom. Između glatkih mišića nalaze se receptori čiji senzorički neuroni do leđne moždine nose poruku o
stupnju rastezanja.
-Kod malih beba i djece dok ne nauče regulirati zadržavanje mokraće (kontinencija) dolazi do periodičkog pražnjenja
mjehura čim se dovoljno napuni da se aktiviraju receptori i prikapčaju se na parasimpatičke neurone u leđnoj moždini
čijom se aktivacijom relaksira sfinkter glatkih mišića, a drugi inervira stjenku koja se aktivacijom kontrahira
-nakon nekog vremena sazriju određeni neuronski krugovi koji mogu imati nadzor nad tim refleksom. Radi se o
mikturicijskom centru u ponsu i o motoričkoj somatosenzoričkoh kori u velikom mozgu koji kontroliraju rad
vanjskog sfinktera (poprečno-prugasti mišić). Kada se mjehur puni senzorički neuron osim što se prekapča na
parasimpatikus, preko mikturicijskog centra javlja kori mozga da je mjehur pun. Kora mozga ima nadzor nad vanjskim
sfinkterom i nema pražnjenja dok nije pogodan trenutak. Kada je trenutaik ispravan, kontrola popušta i dozvoljava se
parasimpatikusu da odradi posao
-u situacijama gubitka ili smanjene svijesti također popušta kontrola i dolazi do inkontinencije (pražnjenja mjehura)
-kod starih ljudi ne dolazi do popuštanja kontrole nego do slabljenja poprečno prugastih mišića

2) Autonomni regulatorni sustavi

-kontrolirani negativnom povratnom spregom, uključuju centre u moždanom deblu
-primjer: kontrola krvnog tlaka – u karotidom sinusu u aortnom luku postoje receptori koji detektiraju pritisak
krvi na stjenke žila (baroreceptori). Kad tlak poraste senzorički neuroni dovode informaciju u vazomotorni centar u
produljenoj moždini. Ona radi 2 stvari:
-inhibiraju se simpatički neuroni koji reguliraju rad srca i tonus krvnih žila
-aktiviraju se parasimpatički neuroni
-time se smanjuje kontrakcija srca pa srce izbacuje manji volumen krvi, a žile se opuštaju tj prošire što smanjuje pritisak
-kod povišeog tlaka koji može biti smrtonosan imamo istovremenu aktivaciju parasimpatikusa i inhibiciju simpatikusa, ali
u slučaju sniženog tlaka koji nije smrtonosan imamo reakciju samo preko aktivacije simpatikusa čime se kontrakcije srca
pojačaju i dolazi do vazokontrikcije da se poveća tlak
-primjer: regulacija disanja – u karotidnoj arteriji i aorti imamo kemoreceptore koji monitoriraju razinu kisika i
CO2, a u produljenoj moždini kemoreceptore koji monitoriraju pH (zbog CO2 imamo H+) - periferija reagira i na razinu
O2 i CO2, a centar samo na razinu CO2
-kemoreceptori preko senzoričkih neurona aktiviraju centar za regulaciju disanja koji se sastoji od jezgara u ponsu i
jezgara u produljenoj moždini
-u produljenoj moždini se nalaze tijela neurona čiji aksoni čine sinapsu sa međurebrenim mišićima, mišićima
dijafragme i drugim respiratornim mišićima - dorzalna respiratorna grupa regulira udisaj, a ventralna respiratorna
grupa regulira izdisaj
-kad će se i koliko dugo te respiratorne grupe aktivirati kontroliraju repiratorne grupe u ponsu - kontroliraju učestalost i
trajanje udisaja
-ti su centri djelomično regulirani korom mozga kad želimo zadržati dah do neke mjere ili regulirati ritam disanja

3) Koordinirani autonomni odgovor

-uključuje i pojedine jezgre hipotalamusa
-u pravilu postoje 2 ekstremne situacije:
-rest and digest - tada dorzomedijalna jezgra hipotalamusa aktivira kompletan parasimpatikus; u situacijama
kada smo opušteni dolazi do reparacije organizma, tada se hranimo i probavljamo i sl. Pri tome se generalno smanjuje
krvni tlak, povećava pokretljivost crijeva, pojačava dotok krvi u crijevo a smanjuje dotok krvi u mišiće
-fight or flight – obrambeno ponašanje, kada ventromedijalna jezgra aktivira kompletan simpatikus; dolazi do
povećanja krvnog tlaka, smanjuje se pokretljivost crijeva, smanjen dotok krvi u crijeva a povećan u mišiće (potrebno za
njihovu aktivnost).

4
 ENDOKRINI SUSTAV
-osnova je žljezdana stanica koja luči hormone
-hormoni se sintetiziraju u posebnom tkivu/žlijezdi, za njihovo je oslobađanje također važan kalcij s tim da se ne
otpuštaju u sinapsu nego u krvotok, krvotokom dolaze do mjesta djelovanja gdje mijenjaju aktivnost ciljnog tkiva odnosno
reguliraju aktivnost proteina:
-kratkoročna regulacija – radi se o već gotovim proteinima koji su dopremljeni blizu mjesta gdje trebaju djelovat
ali nisu aktivni. Hormoni nose poruku o aktivaciji ili deaktivaciji što se postiže ili aktivacijom fosfataza ili kinaza; dakle
aktiviranje kaskade reakcija koje će dovesti do aktivacije/deaktivacije proteina
-dugoročna regulacija – regulacija ekspresije; ponekad je potrebno de novo sintetizirat proteine. Djeluju kao
transkripcijski faktori koji okidaju transkripciju pojedinih gena što dovodi do stvaranja novih količina proteina

-kako će hormoni djelovati ovisi o njihovoj kemijskoj strukturi: amini, peptidi ili steroidi (ovisi jesu li hidrofilni ili
lipofilni)
-hidrofilni ne mogu difuzijom proći kroz lipidni dvosloj pa se u krvotok ubacuju egzocitozom kao i neurotransmitori, ali
zato imaju slobodan prijenos u krvotoku do ciljnog tkiva. On ne može ući u stanicu mora se osloniti na druge glasnike, a
aktivira ih preko sustava receptor-Gprotein-efektor. Ti se receptori nalaze u membrani i nakon vezanja aktivira se G
protein preko kojeg efektor stvara druge glasnike koji aktiviraju kinaze koji uključuju proteine. To je brza regulacija i
traje nekoliko sati.
A)ako je efektor enzim adenilat ciklaza (stvara cAMP): gama podjedinica Gproteina se s GTPom veže na
efektor (adenilat ciklaza) i na taj način ga aktivira. Njegova zadaća je da prevodi molekulu ATPa u cAMP koji djeluje kao
drugi glasnik koji aktivira protein kinazu a - ona lijepi fosfatne skupine na određene proteine i na taj način ih aktivira
B)ako je efektor fosfolipaza C : ona molekulu PIP2 (fosfoinozitol-trifosfat) koja se nalazi na membrani cijepa na
DAG (diacilglicerol) i IP3 (inozitol trifosfat). IP3 oslobađa zalihe Ca iona iz ERa koji djeluju kao kofaktori protein
kinaze c. Da bi ona bila aktivna također mora vezati DAG.
C)ako je efektor ionski kanal za Ca2+ : dolazi do ulaska iona u stanicu koji djeluju kao drugi glasnici i imaju
određene učinke kao kofaktori tako da aktiviraju enzime
D)ako receptor nije dio sustava Gproteina nego su to receptori s intrinzičkom katalitičkom aktivnošću: u
izvanstaničnom dijelu ima domenu koja veže ligand, a njegova unutarstanična domena ima enzimsku aktivnost. Npr.
Receptor za inzulin je tirozin kinaza koja lijepi fosfatne skupine na tirozinske ostatke proteina koji se nalaze u tim
stanicama

-lipofilni hormoni nemaju problema s prolaženjem kroz lipidni dvosloj – difuzijom uđe u krvotok gdje se nađe u
neprijateljskoj vodenoj sredini pa treba prijenosni protein (albumini) koji ga dovede do ciljne stanice. Treba da se
uspostavi nekoliko sati ali traje i do nekoliko dana.
-hormon koji dođe do stanice prolazi kroz dvosloj membrane i jezgre i veže se za receptore u jezgri na određeni slijed
nukleotida na regulatornom slijedu gena i okida transkripciju proteina koji imaju različite učinke na stanice

*djelovanje od bržeg prema najsporijemu: neurotransmiteri – hidrofilni hormoni – lipofilni hormoni

OSOVINA HIPOTALAMUS-HIPOFIZA
-neke jezgre hipotalamusa djeluju u regulaciji endokrinog sustava – one se sastoje od neurosekretornih stanica
(modificirani neuroni u smislu da imaju građu kao regularni neuron, primaju živčani podražaj i generiraju AP ali na
živčanim okončinama imaju vezikule sa hormonom koji luče u kapilaru)
-ti se hormoni zovu neurohormoni
-veza između živčane stanice i krvne kapilare naziva se neurohemalni organ

5
-hipofiza se sastoji od 2 režnja koja se strukturno i funkcionalno razlikuju
-adenohipofiza se sastoji od nakupina žljezdanih stanica, a svaka ta nakupina sintetizira i izlučuje neki drugi
hormon. Ona je pod regulacijom neurosekretornih stanica hipotalamusa.
-neurohipofiza se sastoji od neurohemalnih organa – tijela tih neurona nalaze se u hipotalamusu, tamo se
sintetiziraju ti hormoni ali se izlučuju u kapilare u neurohipofizi pa se zato smatraju hormoni neurohipofize (oksitocin i
ADH)

-neuroni označeni ružičasto su neuroni hipotalamusa koji reguliraju rad adenohipofize - na samom hvatištu hipofize
vidimo spleti krvnih kapilara koji se naziva hipotalamičko-hipofizni portalni krvotok
-neurosekretnorne stanice izlučuju svoje signalne molekule neurohormone u taj portalni krvotok i neurohormoni
kapilarama dolaze do adenohipofize i svaki kontrolira svoju grupu žljezdanih stanica – neki potiču sintezu i oslobađanje
hormona a drugi pak koče
-nazivaju se prema onom hipofiznom hormonu kojeg reguliraju

-između adenohipofize i neurohipofize postoji još jedan isječak tkiva koji se naziva srednji režanj ili epifiza kojipostoji u
većine sisavaca, ali u čovjeka postoji samo u fetusa i kasnije zakržlja
-on luči MSH – melanocitno simulirajući hormon - važan kod životinja za mobilizaciju pigmenta u koži i dlaci kada je
potrebna prilagodba bojom na okolinu
-kod ljudi također luči MSH ali ne za tu potrebu

6
-živčani podražaj neurosekretornih stanica u hipotalamusu uzrokuje njihovu aktivaciju, oslobađaju neurohormone koji
reguliraju rad adenohipofize, a tropni hormoni adenohipofize reguliraju lučenje hormona iz žlijezda
-ti hormoni osim što djeluju na somatsko tkivo dio njih povratno krvotokom odlazi prema mozgu i povratnom spregom
inhibira lučenje pojedinog hormona
-kratka petlja ide od endokrine žlijezde prema adenohipofizi i koči lučenje tropnih hormona
-dulja petlja ide od endokrine žlijezde prema hipotalamusu i koči izlučivanje oslobađajućih hormona
-čim se iz endokrine žlijezde počne lučiti hormon on negativno djeluje na svoje vlastito lučenje - to je važno jer su
hormoni izuzetno moćni. Mala količina krvotokom može dospjeti do različitih tkiva i uzrokovati dugotrajni efekt pa nije
dobro ako se pretjera u količini - regulirani dvostrukom negativnom spregom pomoću kratke i duge petlje
-adenohipofiza luči hormone koji djeluju specifično na neko somatsko tkivo a ne na žlijezde da luče druge hormone
(hormon rasta i prolaktin) - stanice tkiva na koje djeluju počinju sintetizirati molekule koje imaju sposobnost negativne
povratne sprege pomoću jednostruke petlje (duge ili kratke).
-sprega između autonomnog živčanog sustava i endokrinog sustava je neuroendokrini refleks - primjer je porod:
kontrakcijom maternice dijete pritišće cerviks, osjetilni neuron vodi u mozak informaciju u pritisku (neuro). Kao rezultat
toga neurohipofiza počinje lučiti oksitocin (endorkini) koji krvotokom dolazi do vrata grlića maternice i uzrokuje
kontrakciju. Dakle osim što imamo povratnu spregu imamo i neuroendokrini refleks
-drugi primjer je laktacija: kada dijete siše, osjetilni neuroni u hipotalamus nose informaciju o podražaju i kao rezultat ide
endokrini dio da se iz adenohipofize luči prolaktin koji uzrokuje sintezu mlijeka u mliječnim alveolama, a iz
neurohipofize lučenje oksitocina koji uzrokuje kontrakciju mišića izvodnih kanalića i omogućuje izlazak mlijeka
-treći primjer je reakcija na stres: aktivacija simpatičkog živčanog sustava dovodi do izlučivanja hormona iz kore
nadbubrežne žlijezde gdje koordiniranom reakcijom autonomni i endokrini sustav zajedno osiguravaju dovoljnu razinu
glukoze za žustru mišićnu reakciju

7
DEVETO PREDAVANJE

-što uzrokuje ponašanje?

-postojanje slobodne volje - sposobnost svjesnog odabira između nekoliko različitih mogućnosti, smatra se da je
svojstveno jedino čovjeku
-osim što se regulatorni sustavi uključuju kad naš sustav izlazi iz ravnoteže kako bi se koordiniranom aktivacijom sustav
vratio u ravnotežu, uključuju se i određeni oblici ponašanja koji će pomoći u vraćanju sustava u ravnotežu
-homeostatski mehanizmi koji počivaju na autonomnom živčanom sustavu i endokrinom sustavu, mogu u nekom rasponu
držat sustav u ravnoteži određeno vrijeme. Međutim, ukoliko odstupanje nastavi prolongirano djelovati, više mehanizmi
nisu dostatni i dolazi do trajnog gubitka ravnoteže - bolesti i čak smrti
-zato se razvilo homeostatsko ponašanje
-kada nam je hladno - obući ćemo džemper, zatvoriti prozor... - to nam se ponašanje čini kao rezultat kognitivnih procesa,
dakle zaključaka i iskustava
-kad smo žedni pije nam se voda, a ponekad nam se pije neki napitak s okusom – to nije slučajno, ako nam se povećala
osmolarnost plazme, da bi se razrijedila moramo unijeti čistu vodu i tada hipotalamus javlja da smo žedni za vodom. Ako
smo se jako znojili ili krvarili, onda tekućinom moramo nadoknaditi i minerali dio pa nam se pije nekakav sok – nije
rezultat kognitivnih procesa nego rezultat unutarnjeg stanja organizma
-slobodna volja znači donošenje odluka i započinjanje radnji bez obzira što je i koji su to podražaji doveli do donošenja
tih odluka

POKUSI:
1)Teorija poriva (1930ih) - smatra kako u mozgu postoje figurativni spremnici energije za određeno ponašaje. Što duže
prođe vremena otkako smo se zadnji put na taj način ponašali, to je spremnik puniji. Kada neki specifični podražaj otvori
ventil započne ponašanje, ono traje dok se spremnik ne isprazni s tim da će duže trajati što je više vremena prošlo od
našeg posljednjeg ponašanja.

2)Hebbova teorija (1950ih) - govori o urođenoj potrebi mozga za stimulacijom. Smatrao je da svi sisavci imaju potrebu
za senzoričkom stimulacijom i da odsutnošću istih mozak će naći načina da se nečim zabavi samo da nešto može
procesirati, to je osnovni motiv koji tjera ljude na ponašanje
-pokusi senzoričke deprivacije: u sobici su ljudi konstantne temperature u potpunom mraku s rukavicama i čarapama da
nemaju nikakvih podražaja. Svakih nekoliko sati mogli su poći na wc i pojesti nešto. Mnogi su u to ušli misleći da je lako
zarađena lova, ali nakon 4-8 sati nezadovoljstvo zbog nedostatka stimulacije nitko od ispitanika nije izdržao 24 sata
-Buttler i Harlow su radili slične pokuse s majmunima u zatamnjenoj sobici i nakon nekolio sati otvorili bi im prozorčić
kroz koji bi mogli viriti u sobu do. Što su duže bili zatvoreni to su duže gledali u drugu sobu kad im je bilo omogućeno. U
odsutnosti stimulacije, mozak traži načine da je pojača

3)Skinner (1970ih) - iskustvo. Smatrao je da se jedinke rađaju bez ikakvih vrijednosnih stavova prema okolini i nakon
poroda počinje interakcija s okolinom koje iskustvo može biti pozivitno ili negativno.
-jedinka u interakciji s okolinom doživljava podražaje. Neki su ugodni (mozak ih doživljava kao nagradu i nastoji s njima
maksimizirati kontakt), a drugi su neugodni (mozak ih doživljava kao kaznu i nastoji minimalizirati kontakt)
-jedina motivacija koja tjera jedinku cijeli život je motivacija za što uspješnijim preživljavanjem, a ona se temelji na
maksimalnom kontaktu s ugodnim i minimalnom kontaktu s neugodnim položajima
-”skinnerova kutija” - štakor povezuje ili ugodni ili neugodni podražaj sa setom radnji koji treba napraviti (ili da bi dobio
nagradu ili da bi izbjegnuo strujni udar kao kaznu), smatra se dobar način učenja

4)Teorija evolucijske prilagodbe (1980ih) kontrateorija Skinnerovoj; smatra da okolina i iskustvo nema veze s ničim,
svako ponašanje je zapisano u genima kao rezultat evolucijske selekcije
-svi pripadnici iste vrste imamo neke univerzalne predloške pospremljene u mozgu i kada dobijemo specifični senzorički
podražaj dolazi do usporedbe i ukoliko je takav podražaj pospremljen u mozgu okida se odgovarajući podražaj
-isti senzorički podražaj uvijek okida isti dijapazon ponašanja - dokaz pronašli u pokusu s mačićima: prikazali su im
velikog ljutog mačora i počeli su siktati i agresivno se ponašati - ponašanje koje je urođeno i spašava im život

1
-vrlo slično pokazano je u ljudskim bebama, koje kad su još dovoljno male da ne mogu same kontrolirati izraze lica –
kada im se pretjera u pokazivanju neke emocije beba bi nesvjesno imitirala. To je ta socijalna interakcija koja je bitna.
-smatra se da prirodna selekcija favorizira prilagođavajuće ponašanje, na taj način se prenosi na potomstvo, a selekcija na
određeno ponašanje znači selekciju neuronskih krugova koji uzrokuju to ponašanje a to uzrokuju geni koji su u podlozi
onih proteina koji reguliraju transmisiju u tim krugovima. Na taj način se ponašanje širi unutar vrste i postaje urođeno

5) Danas: ponašanje je rezultat kombinacije urođenog i naučenog - iskustvo može oblikovati ono ponašanje koje je
evolucijski zacrtano u mozgu odnosno ono koje je važno za preživljavanje jedinki pojedine vrste
-primjer: vukovi napadaju ovce – vlasnici ovaca pokušali su ubijati vukove i stavljati ih na proplanak da drugi vukovi vide
ali oni nikako nisu mogli povezati hranu (ovce) i smrt od puške kao poveznicu, jer u tijeku evolucije nije puška povezana
sa smrću. Međutim, jedan od pastira je u skoro umrlu ovcu stavio otrova dovoljno da se vuk dobro ispovraća i nakon što
ju je pojeo vukovi su shvatili da je to stado povezano s bolešću i nikad ga više nisu napali. Povezivanje okusa hrane s
bolešću omogućava preživljavanje.
-primjer: osjet intenzivne boli izaziva agresiju prema jedinki u blizini - obično je vjerojatnost da je tu bol ta druga jedinka
izazvala pa dolazi do napada

-motivirano ponašanje - svako svrsishodno ponašanje koje je usmjereno ka cilju. Regulirano je interakcijom između
hormona i neuronskih krugova. Kolika je važnost svakog od njih ovisi o tome spada li to ponašanje u regulatorno ili
neregulatorno.
-regulatorno motivirano ponašanje omogućava organizmu neposredno preživljavanje. Potaknuto je
informacijama koje dolaze iznutra, o stanju organizma (unutarnjim podražajima) i kontrolira se homeostatskim
mehanizmima. Primjer za to su hranjenje i pijenje.
-neregulatorno motivirano ponašanje - nije nužno za preživljavanje ali je vrlo korisno za vrstu. Primjeri su
društveno, spolno, roditeljsko ponašanje. Direktan povod za takvo ponašanje su vanjski podražaji a sama reakcija ovisi o
razini hormona - na primjer, kod životinja koje se sezonski pare imamo ovisno o količini melatonina ili niske ili visoke
razine testosterona. Mužjak koji nije u sezoni parenja ima niske razine bez obzira ako kraj njega prođe ženka neće
reagirat, a ako mu je razina testosterona visoka to će rezultirati spolnim ponašanjem.
-Drugi primjer: žena koja nije iskusila roditeljstvo na dječji plač će se maknuti jer je iritira, dok će žena koja je majka
uslijed visokih razina hormona koji su trajno promijenili određene neuronske krugove, na taj plač reagirati da pomogne toj
bebi.
-Treći primjer: prilikom davanja pozajmica ili ugovaranja investicija, kada je ispitanicima prije dogovora bio ušprican
oksitocin (hormon koji “povezuje ljude”), bili su skloni puno više vjerovati ljudima s kojima su stupali u dogovore nego
ispitanici kojima nije bio ušprican oksitocin.
-vanjski podražaji okidaju neregulatorno ponašanje, ali hoće li se i u kojoj mjeri će se dogoditi ovisi o razini pojedinih
hormona

Anatomija motiviranog ponašanja

-teorija lijevka: pretpostavlja da neposredni nadzor nad ponašanjem ima hipotalamus na temelju informacija koje prima s
jedne strane iz limbičkog sustava, a s druge strane frontalnih režnjeva. Pri tome je limbički sustav ono “dijete u nama”-
sustav emocija, dio mozga koji želi sve odmah i sada; frontalni režnjevi su odrasli dio u nama, ponašanje koje zna koje su
norme, koji je iskusio odgoj i koji zna sustav kazni i nagrada-onaj koji drži te emocije pod kontrolom
-u ponašanju tinejdžera prevladava limbički sustav upravo zato što najkasnije mijelinizira frontalni režanj odnosno
prefrontalni korteks – tek u 20ima imamo do kraja funkcionalne krugove u frontalnim režnjevima
-u kojoj mjeri će frontalni režnjevi držati nadzor nad limbičkim sustavom ovisi u kojim se okolnostima organizam nalazi –
ako smo jako gladni, neispavani, pod stresom, prevladat će limbički sustav i nećemo se u svim situacijama jednako i
staloženo ponašati
1)LIMBIČKI SUSTAV - prsten struktura oko moždanog debla: cingulatorna kora, hipokampus s pripadajućom
korom, amigdala, mamilarna jezgra hipotalamusa, prednji talamus i mamilotalamički trakt

2
-taj limbički sustav predstavlja neuralnu podlogu emocija - sve emocije osjećamo aktivacijom tih struktura
-emocije se definiraju kao subjektivni osjećaj o stvarima, događajima i ljudima ali točan mehanizam nastanka nije
razjašnjen
-izražavanje emocija prate fiziološke promjene: otkucaj srca, tlak, razina hormona i motorički odgovor (poza tijela,
mimika lica...)
-ono što se ne zna je na koji način naša kora mozga interpretira koju emociju osjećamo - kako se kognitivni doživljaj
emocije stvara na temelju fizioloških promjena koje nastaju, jer smo itekako svjesni emocije koju osjećamo
Primjer: postoje tri osobe prema kojima osjećamo 3 intenzivne ali različite emocije. Jedna je osoba u koju smo trenutno
zaljubljeni, druga je neka bliska prijateljica koja nas je toliko naljutila da ju trenutno ne možemo ni gledati, a trećoj osobi
dugujemo novce i rekla je da će nam polomit noge idući put kad ju vidimo. Netko zvoni na vrata – bez obzira koja je
osoba došla, počet će nam se tresti ruke, ubrzano će nam kucat srce, klecat će nam koljena, narast će razina homrona
stresa itd. Kako ćemo znat zbog koje smo emocije reagirali? Smatra se da kognitivna interpretacija emocija slijedi iz
uzorka redoslijeda kojim se pojedine fiziološke promjene javljaju u sklopu konteksta u kojem se te promjene događaju.
-ono što se zna je da je za osjet emocija potreban određeni somatosenzorički input i rađeni su razni psihološki testovi
koji su zbog ozljede kralješnice bili ozlijeđeni na različitim dijelovima. Vidjelo se da što je oduzetost veća to je osjet
emocija slabiji!
-oštećenje kralježnice znači smanjen ulazak senzoričkih informacija ali i slabiji intenzitet emocija
-Najvažnija struktura sustava je amigdala (svaka u svojoj polutci) - svaka se sastoji od nekoliko jezgara koje su
međusobno spojene preko interkalirajućih stanica koje nad njima imaju negativnu kontrolu (putem GABA
transmitera).
-jezgre su lateralna, bazalna,centralna i medijalna – imaju podjelu posla: primaju informacije iz različitih struktura
mozga, odašilju informacije prema različitim strukturama mozga pa se tako u njima integriraju i podražaji senzorički koji
dolaze preko osjetila i iz unutrašnjosti putem senzoričkih mehanizama moždanog debla i informacije iz prefrontalnog
korteksa i iz hipokampusa ali i iz polimodalnih neurona iz asocijacijske kore koje služe identifikaciji podražaja
-2 su glavna outputa: središnja jezgra šalje informacije prema onim strukturama koje se nalaze hijerarhijski ispod
amigdala (modulatorni sustavi iz moždanog debla čija se tijela neurona nalaze u srednjem mozgu i produljenoj moždini a
svoje aksone šalju prema kori i drže određenu budnost organizma) i prema strukturama u hipotalamusu koje reguliraju rad
endokrinog i autonomnog živačnog sustava
-bazalna jezgra šalje svoje aksone prema strukturama velikog mozga (prefrontalna kora koja na temelju tih
informacija regulira ponašanje, polimodalni neuroni asocijacijske kore ali i određeni bazalni gangliji koji moderiraju
trenutačnu reakciju na neku emociju)
-ukoliko se amigdale oštete dolazi do dezinhibicije ponašanja - pretjerano pijenje, jedenje, hiperseksualnost
-električno podraživanje amigdala dovodi do jakih autonomnih odgovora do osjećaja straha. Također je pokazano da
kad govorimo o strahu razlikujemo urođeni od naučenog i to na način baš kako je amigdala povezana s korom i
hipokampusu. U kori imamo svjesnost pozitivnog ili negativnog utjecaja nekog objekta ili događaja i odatle nam je
naučeni strah, a hipotalamus su zapravo autonomni i hormonalni odgovori gdje je urođeni strah
2)FRONTALNI REŽNJEVI

3
-cijeli dio ispred središnje brazde
-većina otpada na motoriku, a za ponašanje je odgovoran donji dio ili inferiorna predfrontalna kora, a dio je i orbitalna
kora
-nalaze se multimodalni neuroni koji primaju visokoobrađene informacije iz svih senzoričkih dijelova kore
-uloga inferiornog korteksa je otkrivena na temelju okrutnog zahvata – lobotomija - korištena za liječenje psihoza
-intenzivno se provodila u 40ima i 50im godinama, jer su ljudi s psihozama postali krotki i umiljati
-sa šiljkom se prolazilo kroz oko i kad se došlo do mozga mozak se uništio tako da ti neuronski krugovi više nisu radili:
-nema snažnih osjećaja o ljudima i događajima
-nema vanjskih znakova emocija
-nemogućnost interpretacije vlastitih emocija
-nemogućnost interpretacije tuđe mimike lica i intonacije
-tako se vidjela i uloga inferiornog predfrontalnog režnja - svijest o našem i tuđem emocionalnom stanju + specifiranje
cilja ka kojem će biti usmjereno ponašanje
-taj cilj može biti potaknut nekim vanjskim poticajem iz okoline ili unutarnjim poticajem (emocije, sjećanje)
-treća uloga je odabir odgovarajućeg ponašanja za određeni prostorno-vremenski kontekst: nećemo rabiti isti ton i rječnik
s našim prijateljima, šefom,profesorima
-to je prilagodba ponašanja kontekstu – socijalno ponašanje
-što je vrsta socijabilnija to su veći frontalni režnjevi
3)HIPOTALAMUS
-za ponašanje su važne periventrikularna regija, lateralna hipotalamička regija i medijalna hipotalamička regija
Hessov pokus: ako električno stimuliramo različite regije hipotalamusa, potaknut će različita ponašanja pojedine jedinke,
a ponašanja koja su karakteristična za vrstu (kopanje, hranjenje, agresivno ponašanje...) - zaključak je da je hipotalamus
regija kontrole ponašanja
-tu se nalaze homeostatski neuronski krugovi koji su bitni za AŽS i jezgre sa neurosekretornim stanicama koje su
bitne za endokrini sustav, a kroz lateralnu regiju prolazi snop aksona koji se naziva medijani svežanj prednjeg mozga
koji povezuje strukture moždanog debla sa različitim dijelovima prednjeg mozga (limbički sustav, bazalni gangliji i
frontalna kora). U tom svežnju nalaze se i aksoni dopaminergičnih neurona (imaju tijela u ventralnom tegmentumu), a
koji svoje neurotransmitere izlijevaju u nucleus accumbens (osnova osjećaja nagrade, mehanizam razvoja ovisnosti, ali
zapravo je to mehanizam koji služi kao snažna motivacija za određeno ponašanje) - ponašanje koji stvara ugodu
(hranjenje, spolna aktivnost) preko accumbensa dopaminom stvara osjećaj ugode i time nas motivira da ga i dalje
upražnjavamo

4
-ugodu osjećam preko mezolimbičko-dopaminskog puta, dok kaznu osjećamo preko aktivacije amigdala

Regulatorno motivirano ponašanje - HRANJENJE

-odvija se pomoću signala nastalih u probavnom sustavu ali je potpomognuto signalima iz mozga

1)Signali iz probavnog sustava

-kada smo gladni navodi nas na uzimanje hrane do trenutka kada osjetimo sitost jer su to dva neuronska kruga koja se
međusobno preklapaju
-kratkoročne signale gladi osjećamo na temelju kemoreceptora koji detektiraju razinu glukoze i masnih kiselina u jetri i
pomoću vagusa tu informaciju vode u pojedine jezgre hipotalamusa. U mozgu kemoreceptori također detektiraju razinu
glukoze i dojavljuju u jezgre hipotalamusa. - na temelju ta 2 signala hipotalamus daje informaciju o osjećaju gladi i
aktivira hranjenje
-kratkoročni signali sitosti: kako jedemo tako se želudac, duodenum pa jetra pune nutrijentima i reagiraju kemoreceptori
koji vagusom šalju informaciju o sitosti u hipotalamus koji zaustavlja hranjenje
-koliko će spremno hipotalamus reagirati na signale gladi i koliko spremno na signale sitosti ovisi o dugoročnim
signalima – razina triglicerida u masnom tkivu! - stanice masnog tkiva sintetiziraju i izlučuju hormon leptin. Razina
leptina proporcionalna je razini triglicerida u adipoznom tkivu – kad su puni luči se više leptina koji smanjuje prag
osjetljivosti na glad a povećava na sitost
2)Signali u hipotalamusu
-neuroni lateralnog hipotalamusa luče signalne molekule oreksin i melanin-koncentrirajući hormon. Obje tvari
pojačavaju uzimanje hrane i usporavaju metabolizam
-arkulatna jezgra - ti neuroni izlučuju neuropeptid Y koji pojačava hranjenje i peptid CART koji smanjuje hranjenje
-leptin iz adipocita inhibira lučenje oreksina, melanin-koncentrirajućeg i neuropeptida Y, a potiče peptida CART i
tako utječe na prag osjetljivosti za glad
-eksperimentalno dokazano na životinjama kojima je ozlijeđen lateralni hipotalamus – prestali su jest jer nije bilo
poticanja na hranjenje (afagija), dok je konstantna električna stimulacija te regije rezultirala neprestanim hranjenjem
(hiperfagija)
5
-osim ako ne postoje mutacije u genima za neke od tih signalnih molekula ili receptore sustav je savršeno podešen
3)Signali iz velikog mozga
-slike, mirisi, okusi koji su nam pohranjene u mozgu, razne senzoričke informacije (izlog slastičarne) i sam osjećaj ugode
-ti signali narušavaju finu uigranost apetita i razine ugađanja

Neregulatorno ponašanje - SPOLNA AKTIVNOST

-spolni hormoni važni su za sazrijevanje spolnih organa i diferencijaciju mozga
-u mozgu su raspoređeni receptori za estrogen i testosteron, oba hormona:
-utječu na broj nastajućih i odumirućih neurona
-smanjuje/povećava grananje dendrita
-utječe na stvaranje i regulaciju sinapsi
-utjecaj spolnih hormona na mozga odvija se u 2 faze:
-tijekom razvoja (prenatalno i rano postnatalno razdoblje; organizacijski učinak)
-tijekom zrelosti (aktivirajući učinak)
-posljedica učinka je različito spolno ponašanje mužjaka i ženki koji u određenim situacijama rezultira kopulacijom
A)organizirajući učinak
-mužjaci štakora: zadnji tjedan prenatalno i prvi tjedan postnatalno jako luče androgene iz testisa. Androgen dolazi do
mozga i tamo neuroni i glija stanice imaju aromatazu koji prevodi testosteron u estradiol koji se veže na receptore u
pojedinim neuronima i dovode do maskulinizacije
-s obzirom da posteljice luče jako visoke razine estradiola tokom trudnoće taj mehanizam nema smisla jer bi on mogao
maskulinizirati mozak – da se to ne bi dogodilo u plazmi fetusa postoji alfa fetoprotein koji inaktivira estradiol iz
posteljice
-posljedice maskulinizacije u fetalno doba su:
1)razina GnRH – maskulinizirani hipotalamus ima konstantne razine tog hormona, a nemaskulinizirani kod ženki
ciklički luči GnRH i omogućava menstrualne cikluse
2)osjetljivost na estrogene u spolnoj zrelosti – maskulinizirani hipotalamus je neosjetljiv, a nemaskulinizirani
osjetljiv što omogućuje pozitivnu povratnu spregu koja je preudvjet ovulacije
3)spolni dimorfizam- preoptička regija medijalnog hipotalamusa 5x veća u mužjaka, pa isto tako i određene jezgre
u amigdali, predfrontalnom korteksu a i leđna moždina (jezgra u ventralnom rogu lumbalnog dijela koja inervira mišić uz
bazu penisa je puno veća kod mužjaka). Nije nasumičan nego je posljedica protektivnog učinka spolnih hormona na
programiranu staničnu smrt. Pokazano je da ako se štakorima uklone testisi po okotu građa hipotalamusa odnosno
veličina preoptičke jezgre bude kao kod ženke ali i kasnije spolno ponašanje bude kao kod ženke.

B)aktivirajući učinak
-spolni hormoni djeluju na 2 strukture: amigdala (ona stvara motivaciju za spolno ponašanje) i hipotalamus (regulira niz
radnji koje spadaju u kopulatorno ponašanje)
-kod mužjaka je to preoptička regija medijalnog hipotalamusa dok je kod ženki ventromedijalni hipotalamus
-da postoje različite regije koje moderiraju različite aspekte kopulatornog ponašanja dokazano je na više modela:
-na modelu štakora: napravljen je veći kavez s mužjakom i iznad njega je maleni kavez sa ženkom u estrusu.
Mužjak je morao napraviti niz poluga da bi ženka pala u kavez – bio je silno motiviran i uspio je savladati zadatke.
Ukoliko su mu napravili leziju u preoptičkoj regiji hipotalamusa motivacija je ostala ista i nakon sveg truda nije znao što
napraviti kad je ženka upala u kavez (kopulacija izostaje)
-predfrontalna kora (naš odgoj, religija, situacija) ometa kopulatorno ponašanje od prirodnog kakvo bi bilo da nema
civilizacijskih dosega
-feromoni kod kralježnjaka i mnogih sisavaca imaju ulogu u kopulatornom ponašanju

6
DESETO PREDAVANJE

-Biološki ritmovi se definiraju kao dnevne i sezonske promjene u ponašanju životinja koje služe tome da se fiziološke
funkcije u organizmu usklade s ritmičkim ciklusima rotacije Zemlje oko svoje osi (dnevne) i oko sunca (godišnji)
-kako se Zemlja okreće oko Sunca neki su dijelovi izloženi svjetlosti a neki ne, a zbog toga što nije pravilna kugla nego je
na polovima malo spljštena i os je nagnuta pod određenim kutem u jednom dijelu godine je jedna hemisfera bliža Suncu a
druga dalje i u drugom dijelu godine je obrnuto. To znači da je i duljina trajanja svjetlosti, temperatura, vlaga se mijenjaju
tijekom godine. Na polovima je to najizraženije a najmanje na ekvatoru gdje su uvjeti manje-više konstantni
-s obzirom na promjene i cikluse rotacije imamo i različite cikluse:
-cirkadijani (budnost – spavanje; tjelesna temperatura/najniža ujutro najviše oko 17 sati, razina kortizola i
hormona rasta...)
-cirkanulani (migracije ptica)
-infradijani (traje dulje od dana a kraće od godine – menstrualni ciklus)
-ultradijani (kraći od dana – hranjenje, migracija pod utjecajem plime i oseke)
-važno: životinje koje žive na ekvatoru u potpunosti su podložne dnevnim ritmovima, dok važnu ulogu kod životinja u
umjerenom pojasu i na polovima čini i sezonski ritam
-postavilo se pitanje jesu li ti ciklusi isključivo pod utjecajem vanjskih parametara ili postoji neki unutarnji sat koji se
zbiva bez obzira ma vanjske parametre
-prvi pokazatelj da postoji unutarnji sat je pokus francuskog geologa na biljkama – biljka koja se očigledno različito
ponaša preko dana i noći (sklapanje listova), zatvorio ju je u prostoriju sa konstantnim uvjetima i gledao njeno ponašanje -
stavio je polugu, na jedan kraj je pričvrstio list, a na drugi kraj poluge je bila olovka prislonjena uz bubanj koji se
polagano okretao. Na bubnju su bile ocrtane oscilacije nakon par dana kako je biljka otvarala i zatvarala listove bez obzira
je li bilo oscilacije u svjetlosti, temperaturi i vlazi - zaključak: živa bića, barem biljke, imaju unutarnji sat usklađen s
prolaskom vremena u danu
-sljedeći korak su pokusi na životinjama: eksperiment na malim glodavcima (miševi i hrčci) - ako se u jedan kavez sa
glodavcima postavi kotač gotovo sve svoje vrijeme kada su budni provest će na kotaču uz povremene pauze za jelo, a
cijelo vrijeme dok spavaju neće biti na kotaču. U kontroliranim uvjetima kada se svjetlo upali nakon 12 sati svjetla se
bude i počinju trčati na kotaču (osovina kotača priključena na kompjuter i tamo se prati)
-iz tog se pokusa vidjelo da postoji pravilna izmjena aktivnosti i odmora koja sve skupa iznosi nekih 24 sata, ali
ukoliko se danima drži glodavce u mraku, oni će zadržati ritam ali aktivnost je na oscilatoru pod kutem - doći će do
spontanog skraćivanja perioda (jedan ciklus aktivnosti i odmora označava se sa t(tao) i naziva se period), od 24 prema
22 sata ukoliko noćna životinja boravi u mraku

-dnevnoj životinji koja konstantno boravi u mraku se produljuje period, ali zato ako boravi konstantno na svjetlu
period će se skraćivati

1
-eksperiment se također proveo na dobrovoljcima koji su bili zatvoreni u bunker gdje nisu imali nikakav kontakt sa
vanjskim uvjetima, ali imali su slobodu paliti i gasiti svjetlo i provoditi zabavne aktivnosti i spavati
-nakon razdoblja prilagodbe počeli su pokazivati pravilan dnevni ritam kojem se period također produljivao – ljudi kao
dnevne životinje!
-zaključak je da zaista postoji određeni unutarnji sat koji, nije 100% ali je usklađen s vanjskim protokom vremena
-Curt Richter pretpostavio da u hipotalamusu postoji biološki sat koji je nazvao pacemaker jer je smatrao da je analogan
stanicama pacemaker u srčanom mišiću koji određuje ritam kontrakcija
-pacemaker određuje ritam drugim moždanim strukturama kada da moderiraju ponašanje za koje su zadužene
-elektrodom gledajući po mogzu glodavaca zaključio je da se nalazi u hipotalmaičkoj jezgri koju je nazvao
suprahijazmatska jezgra jer se nalazi iznad optičkih hijazmi (živci koji idu iz nazalnih polumrežnica se križaju na
mjestu koje se naziva optička hijazma)
-neuroni te jezgre pokazuju pojačanu metaboličku aktivnost danju nego noći, aktivnost pojedinih neuron također, a
presijecanje živčanih puteva u i iz SCN zadržavaju ritmičku aktivnost
-danas se zna da stanice suprahijazmatske jezgre međusobno komuniciraju preko spojeva pukotinom na isti način kao što
komuniciraju stanice srčanog mišića - brzi protok iona i informacija da bi omogućile sinkronizaciju
-kad se SCN izvade iz mozga i nasade u stanične kulture pojedinačne stanice zadržavaju ritmičku aktivnost koja doduše
nije sinkronizirana – imaju različite ritmove i još se ne zna je li onaj ritam koje one in vivo pokazuju sumarni ritam ili
postoje različite nakupine stanica unutar te jezgre koje imaju različite ritmove jer reguliraju različite aktivnosti koje nisu
sve u minutu sinkronizirane
-je li ritmičnost naučena ili urođena (genetski determinirana) - pokazano na različitim varijantama istog eksperimenta:
mutant hrčak koji je imao t 20 sati i kada je njegova SCN jezgra presađena u normalnog hrčka kojem je inače t 24 sata
onda je i on poprimio ritam od 20 sati.
-u drugom eksperimentu je štakoru izvađena SCN, održavana je jedno vrijeme u kulturi stanica i neuroni su iz kulture
presađeni štakoru s lezijom onda je on vratio taj ritam
-tih nekoliko varijanti je pokazalo da je ta ritmičnost definitivno urođena i kontrolirana

-radi se od ritmičkoj ekspresiji grupe gena čija razina produkata raste do određene mjere kada počinje inhibirati
ekspresiju vlastitih gena. Tu su geni BMAL1 i CLOCK čiji proteinski produkti tvore dimer koji se ponaša kao regulator
transkripcije. On se tijekom jutra veže za promotorske sekvence određenih gena i okida njihovu ekspresiju. Ti se geni
mogu podijeliti u 2 grupe:
-jedna grupa gena (Pert,2,3 i Cryt1,2 – period i citokrom) su negativni povratni dio te petlje, oni sudjeluju u
regulaciji - kontrolori
-druga grupa su CCG (clock control genes) koji su također transkripcijski faktori koji okidaju metaboličke putove
u stanicama da bi regulirali ritam – egzekutori
-u jutarnjim satima geni Bmal i Clock okidaju transkripciju Ccg i regulatornih gena
2
-tijekom dana do večernjih sati količina njihovih produkata raste i onda se oni u različitim kombinacijama počinju
dimerizirati, a navečer kad se stvorila dovoljna količina dimera oni inhibiraju Bmal i Clock i oni više ne mogu okidati
transkripciju
-tijekom noći se okida jedna druga kaskada enzima koja u konačnici fosforilira dimer između perioda i citokroma što je
znak da se oni degradiraju – degradacija dimera, tako da do jutra oni posve nestaju
-taj cijeli ciklus je otprilike 24 sata
-postoji genetički programiran unutarnji sat koji je vrlo blizu onom vanjskom ali nije baš posve točan, dakle treba
postojati koordinacija i znakovi iz okoline koji će uskladiti vanjski s unutarnjim satom

-glavni uskladitelj je svjetlost – znakovi iz okoline nazivaju se zeitgeberi (pokazatelji vremena) koji fino usklađuje
unutarnji sat
-ganglijske stanice koje stvaraju AP (senzorički neuroni vidnog sustava) su povezani sa štapićima i čunjićima preko
bipolarnih stanica, oni imaju fotopigment i receptori su za svjetlost
-međutim, uz tu većinu ganglijskih stanica postoje i tzv. Fotosenzitivne ganglijske stanice koje sadrže pigment
melanopsin - kada fotoni padnu na mrežnicu aktiviraju tzv retinohipotalamički put (počinje u retini a završava u
suprahijazmatskim jezgrama hipotalamusa). Na taj način resetiraju SCN i pazi da unutarnji ciklus traje koliko i vanjski
-svakodnenvo resetiranje biološkog sata je važno za one životinje koje žive u dijelovima Zemlje koji tijekom godine
kako se okreće nemaju jednak broj sati (raste, pada) - ta informacija znači da dan počinje u isto vrijeme kao i danas i da će
trajati isti - fiziološki procesi se na taj način usklađuju s godišnjim dobima
-važno je životinjama da bi predvidile dnevne, osobito sezonske promjene
-timing je važan - npr.kako će ptice migrirati na jug: krenu prije nego bude kasno, skraćivanjem sati svjetlosti je
motivacijskim mehanizmima znak da pokrenu motivaciju za migraciju dok još uvijek ima dovoljno kukaca putem da se
mogu hraniti
-npr: parenje – one koje se sezonski pare napravit će to dok još ima snijega u šumi da se mladunci okote u optimalno
vrijeme
-bitno je predviđanje da bi se ti ritmovi uskladili s optimalnim uvjetima u okolišu
-npr: jet lag - putovanje kroz vremenske zone, umjetna rasvjeta, dugo spavanje vikendom, buđenje uz budilicu po mraku;
sve to daje krivo resetiranje-iscrpljivanje organizma

Pomoćni oscilatori - pacemaker može na 3 načina komunicirati s njima:

-direktno tvoreći sinapse s njima – putem neurotransmitera
-lučenjem prokineticina (PK2) koji se prenosi ugl krvotokom
-posredno sinapsama sa pojedinim jezgrama u hipotalamusu koji aktivacijom autonomnog ili endokrinog sustava
aktiviraju pomoćni oscilator
-najvažniji je epifiza - mala žlijezda u središtu mozga koja izlučuje hormon u krvotok, na tom mjestu nema krvno-
moždane barijere
3
-luči melatonin – sintetizira se iz serotonina (sjeti se: serotonergična sinapsa-nakon povratnog unosa serotonin se pomoću
monoaminoksidaze razgrađuje na 5-hidroksidnooctenu kiselinu). Stanice epifize koje se nazivaju pinealociti imaju set
enzima koji ga ne prevode u njegov krajnji metabolit nego ga prevode u melatonin
-melatonin služi za regulaciju dnevnih i sezonskih ritmova (san i parenje)

SAN
-u mraku su aktivni određeni neuroni simpatikusa koji na svojim okončinama izlučuju noradrenalin. On se veže na
receptore na pinealocitima i putem cAMPa okida set enzima koji služe u sintezi melatonina:
-tijekom mraka razina melatonina raste, taj se melatonin izlučuje u kapilare i krvotok dolazi do suprahijazmatskih
jezgri gdje se veže za njihove receptore i suprimira njihovu aktivnost
-osim petlje gena čiji produkti rastu i padaju postoji i dodatna regulacija a to je supresija pomoću melatonina tijekom
mraka
-kada svjetlost padne na mrežnicu i aktivira se retinohipotalamički put on makne tu inhibiciju, aktivira suprahijazmatske
jezgre i one preko jednog neuronskog kruga inhibiraju simpatičke neurone koje luče noradrenalin i aktiviraju pinealocite i
tu prestaje sinteza melatonina
-to je razlog zašto se nije dobro izlagati plavom svjetlu ili jakoj svjetlosti prije spavanja, jer on inhibira sintezu melatonina
koji onda ne može dati informaciju sustavu za uspavljivanje da je došlo vrijeme da se on aktivira
-takav sustav postoji kod sisavaca, kod ostalih kralješnjaka nemamo retinohipotalamički put nego sami pinealociti imaju
fotopigment u sebi, a djelovanje melatonina na njih jer moguć zato jer oni u lubanji iznad mjesta gdje je epifiza imaju
jedno stanjenje (treće oko) gdje fotoni mogu proći do samih pinealocita i inhibirati sintezu melatonina
-kod životinja koje se sezonski pare: zimi kada imamo jako mali broj sati svjetla a puno tame, sinteza melatonina je jako
intenzivna. On između ostalog inhibira izlučivanje GnRH iz neurosekretornih stanica hipotalamusa i dolazi do inhibicije
osi hipotalamus-hipofiza-gonade. Testisi su zbog toga vrlo mali kod mužjaka i interes za ženke nikakav. U proljeće kako
raste broj dnevnih sati smanjuje se sinteza melatonina, os se aktivira, luče se velike količine testosterona, rastu testisi i
interes za ženke

-dnevni ciklusi se generalno mogu podijeliti na razdoblje budnosti i razdoblje sna, međutim to nije posve crno-bijelo
nego u svakom od njih postoje određene nijanse. Razdoblje budnosti može biti vrlo očigledno kada imamo neku fizičku
aktivnost, može biti mirovanje uz mentalnu aktivnost, a može i mirovanje bez nekakve aktivnosti (gledanje serije,
meditacije). Razdoblje sna može biti jednostavno odmaranje (zaklopimo oči, između sna i jave), drijemanje, duboki san
tijekom noći
-promatrajući osobu teško je egzaktno reći u kojoj je fazi sna, to može učiniti jedino EEG (bilježenje sinkronizirane
aktivnosti valova moždane kore)
-pomaže mu i elektromiogram koji registrira kontrakcije mišića na licu i elektrookogram koji registrira pokrete očiju

-važni grafovi valova!

*vretena spavanja se još nazivaju i sigma valovi

-san generalno možemo podijeliti u 2 faze:

REM (rapid eye movement)-valovi poput onih u aktivnoj budnosti
4
 NONREM - sve ono što nije REM, ima 3 faze gdje dolazi do usporavanja i vrhunac faze je treće sporovalno
spavanje

Što se događa kad se spremamo spavati – kada legnemo pomalo beta valove zamjenjuju alfa i theta, nakon toga slijedi
druga faza NONREM spavanja, tu se nalaze vretena spavanja i K kompleksi-to je faza gdje nas još uvijek netko može
naglo trgnuti, sve dok ne utonemo u duboki san gdje se javljaju delta valovi
-otprilike nam treba pola sata da zapadnemo u duboki san, pa smo otprilike pola sata u sporovalnom dubokom snu i nakon
toga odjednom valovi postaju kao da smo budni – u REM fazi smo pola sata i sve se ponavlja ispočetka
-nekada se mislilo da tijekom cijelog razdoblja spavanja ti su ciklusi pravilni od sat i pol, a danas se zna da se spavanje
može podijeliti u 2 faze:
-u prvom dijelu spavanja prevladava NREM faza i to upravo duboko spavanje sporih valova
-u drugom dijelu spavanja treća faza se posve gubi, dominiraju pliće faze NREM spavanja ali se bitno
produžuje razdoblje REM spavanja
-sazrijevanjem i starenjem se smanjuje i ukupan broj sati sna ali i trajanje REM faze:
-kod dojenčeta ona iznosi 50% ukupnog spavanja
-kod starije odrasle osobe iznosi 10%
-pretpostavlja se da ima veze sa samom ulogom REM spavanja u razvoju i starenju mozga
-osnovni ciklus odmora i aktivnosti kod ljudi traje 90 minuta što se očituje od najranije dobi - dojenčad nema dobro
razvijene faze dan/noć nego jede i spava u najkraće 90 minuta, a kod starijih beba su to višekratnici od 90 minuta. To se
nastavlja i u odrasloj dobi jer se REM i NREM ciklusi izmjenjuju u otprilike 90 minuta, a u budnom stanju raspoređujemo
svoju dnevnu aktivnost tako da se visoka aktivnost (moždana ili mišićna) stalno isprepliće s manjim fazama obroka ili
odmora
NREM:
• Pada tjelesna temperatura, broj otkucaja srca i protoka krvi
• Porast znojenja i produkcije hormona rasta
• Pomicanje ruku i nogu, okretanje, manje živopisni snovi
• Govor u snu, noćne more, mjesečarenje
• Teško buđenje, mamurnost
REM:
• Pomicanje očiju, paraliza, trzanje mišića
• Odustnost termoregulacije, erekcija
• Vrlo živopisni snovi (u svakoj REM fazi - sjećamo se samo zadnjeg sna kada nas netko probudi)
• Relativno lako buđenje, prisebnost

Mehanizam zapadanja u san i buđenja

-nekad se mislilo da je za to zaslužan melatonin, ali ljudi koji su iz nekog razloga morali ukloniti epifizu nisu patili od
nesanice iako su malo imali poremećena razdoblja spavanja – on je više zaslužan za neku cirkadijanu regulaciju, za
stvaranje uvjeta KADA ćemo zapasti u san a ne da je neposredni mehanizam zapadanja u san
-za to je odgovorna regija u mozgu otkrivena u mačkama:
-mačka se stavila u duboku narkozu gdje su bili spori delta valovi dubokog sna, elektrodom su stimulirali različite
regije moždanog debla i gledalo se u kojem trenutku valovi prelaze u beta valove (budnost)
-postoji čitav niz jezgara duž moždanog debla - zahvaćaju i srednji mozak i pons i produljenu moždinu i taj sustav
se nazvao retikularni aktivacijski sustav – tu su tijela neurona klasičnih neuotransmitorskih sustava koji šalju aksone
prema kori i zajedno s nekim jezgrama u talamusu i hipotalamusu bombardiraju koru neurotransmitorima i drže ju
budnima
-ono što je također primijećeno je da senzorički neuroni – oni koji vode informaciju do pripadajućih dijelova kore
gdje će se obraditi - šalju kolateralne izdanke prema neuronima RES-a i svaka senzorička stimulacija njih aktivira i nas na
neki način budi!!!
-ozljede RES-a koje se mogu dogoditi ili kemijski ili fizički dovode do kome - nepovratne mogućnost aktivacije tog
sustava
-postoji povratni putovi iz kore prema RESu pa svjesnim naporom kada nam sazrije živčani sustav (djeca ne, djeca mogu
zaspat i stojećki), možemo svjesno ostati budni (predavanje zimi nakon obroka hehehe)
5
 Serotonergični neuroni moždanog debla (jezgre rafe) se aktiviraju kad god se pokrećemo, kad nam se počne
spavati i meškoljimo se, to nas bar na neko vrijeme razbudi – serotonin djeluje na neurone moždane kore i razinu naše
svijesti
Kolinergični neuroni u jezgrama bazalnog dijela prednjeg mozga se aktiviraju kada steknemo pozornost na
nešto (ako je film dosadan i umorni smo, najednom u kadar uđe Brad Pitt i ukrade nam pozornost)
-u svakom radu su naglašeni neki drugi sustavi

-antagonisti spavanja su oni sustavi koji nam koru drže budnom, a agonisti spavanja inhibiraju te sustave i pomažu nam
da padamo u san
-osim acetilkolina i serotonina iz bazalnog dijela prednjeg mozga i jezgara rafe, imamo:
-dopamin iz periakveduktalne sive tvari u srednjem mozgu
-noradrenalin iz locusa coeruleusa isto u moždanom deblu
-histamin iz tuberomamilarne jezgre u hipotalamusu
-osim klasičnih neurotransmiterskih sustava, tvar koja ih drži aktivnima je oreksin iz lateralnog hipotalamusa (spominjali
smo ga i kao hormon koji regulira apetit)
-suprotno tome je ventrolateralna preoptička jezgra u hipotalamusu koja izlučuje na svojim okončinama inhibicijske
neurotransmitere GABA i galanin koja radi sinapse sa svim ovim pobuđujućim sustavima
6
-zapadanje u san možde biti cirkadijano i može biti homeostatsko

CIRKADIJANO SPAVANJE – izmjenom ciklusa dana i noći

-smanjuje se svjetlo i iz epifize se počinje lučiti melatonin koji suprimira aktivnost suprahijazmatskih jezgri i lučenje
oreksina pa se sustavi koji nas drže budnima da se suprimiraju
-to omogućuje neuronima koji izlučuju GABU da dođu do izražaja i da ih posve inhibiraju – GABA ovlada, oni rade
sinapse sa svim aktivacijskim sustavima i na taj način ih inhibiraju da oni ne bombardiraju koru mozga pa tako padamo u
NREM fazu sna
-s obzirom da je NREM faza kao mini hibernacija, kako se smanjuju funkcije pretpostavlja se da dolazi i do snižavanja
temperature mozga jer se metabolička aktivnost smanjuje (nije dokazano ali je važeća teorija). Pad temperature mozga
aktivira jezgru u kojoj se nalaze peribrahijalni neuroni u moždanom deblu i iz njih izlaze 3 snopa aksona:
-jedni idu prema tektumu i potiču brzi pokret očiju (REM)
-drugi ide prema produljenoj moždini i preko njenih neurona inhibira motoričke neurone i otuda “paraliza” koja se
javlja tijekom REM soavanja
-treći snop ide do mrežaste tvorbe srednjeg mozga (mid pontain reticulum formation MPRF) čiji neuroni rade
sinapse sa kolinergičkim neuronima iz bazalnog dijela predenjeg mozga i aktiviraju ih
-zato kolinergični neuroni prema kori počinju ispucavati Ach i na taj način ju aktiviraju i zato moždani valovi u REMu
imaju oblik budnih beta valova, međutim drugi sustavi su i dalje pomoću GABE inhibirani znači to nije stvarna budnost
nego kvazi-budnost u REM spavanju
-zbog pojačane aktivacije kore opet raste temperatura mozga i peribrahijalni neuroni se isključe pa opet ulazimo u NREM
fazu dok temperatura ne padne pa opet odemo u REM fazu sve dok nas nešto ne probudi

HOMEOSTATSKO SPAVANJE - ako nismo dobro spavali prošlu noć, bez obzira što nije pao mrak užasno nam se
spava. Pretpostavlja se da iako su aktivacijski sustavi i dalje aktivni, da je u prostoru gdje se nalaze gabaergični neuroni
(ventrolateralne preoptičke jezgre) dolazi do nakupljanja adenozina, prostaglandina, porasta temperature mozga i da
ta 3 događaja ili zajedno ili neki od njih potaknu intenzivno lučenje GABA koja na kraće vrijeme inhibira aktivacijske
sustave i na kratko zapadnemo u NREM fazu bez upadanja u REM, bez cikliranja, samo dok ta temperatura ne dođe na
optimum budnog mozga i onda se budimo

Zašto spavamo - prije se smatralo da je san pasivni proces koji nastaje zbog smanjene senzoričke stimulacije. Nakon toga
je došla teorija da je san obnavljajući proces, dakle ujutro i tijekom dana smo aktivni, dolazi do nakupljanja različitih
otpadnih tvari metabolizma i do iscrpljivanja tjelesnih rezervi pa zato navečer osjećamo umor i moramo spavati da bi se
sve to obnovilo. No, je li došlo do pražnjenja tjelesnih rezervi ili je u pitanju cirkadijani ritam? Upitan je cirkadijani ritam,
jer, na primjer, kada smo na nekoj zabavi ili svadbi, oko 2 nas uhbvati teški umor ali se tjeramo da nastavimo a sutra
tokom dana se dobro naspavamo. Treća teorija smatra da je san jednostavno biološka adaptacija na uvjete okoline, da
životinja skuplja hranu u za nju otpimalno vrijeme ovisno o predatorima, vegetaciji itd, a ostatak vremena se odmara i
čuva energiju osim kada je u borbi za teritoriji i mlade ili traži partnera. Svakako životinja svo vrijeme koje ne mora
provesti aktivno radije spava i čuva energiju kako ne bi riskirala izaći i biti pojedena od predatora. Duljina sna ovisi o:
-energetskoj vrijednosti obroka
-je li životinja predator ili plijen
-vidi li se kretati u određeno doba dana
-svaka od tih teorija na neki način minorizira ulogu sna i nekako je u diskrepanciji i sa onim što se primijetilo iz
eksperimenata da deprivacija sna bilo kod glodavaca ili ljudi se nakon nekog vremena razbole pa čak i umru. Opet se
postavlja pitanje je li to zbog nedostatka sna (što kod glodavaca zbog ubrzanog metabolizma) može biti ili je to zbog
stresa jer je zapravo nemogućnost kontrole izvršavanja osnovne životne potrebe (sna!) izuzetno stresno, a kod
konstantnog izlaganja stresu dolazi do pada imunosnog sustava i brojnih nepovoljnih fizioloških procesa koji mogu
dovesti do bolesti i smrti
-to su bili eksperimenti sa prisilnim deprivacijama sna, ali što bi se dogodilo ako imamo dobrovoljce koji svojom volom
sudjeluju u eksperimentu i ne spavaju – pobjednik je 14 ili 16 dana izdržao bez sna. Nakon što se dobro naspavao
temeljito su ga pregledali i ustanovili da ni jedan fiziološki sustav nije bio ozbiljno narušen, dakle akutna deprivacija sna

7
nije imala utjecaja, ali je imala velike posljedice na kognitivne funkcije osobito na aspekt usmjeravanja pažnje. Vidjelo
se da mozak koji dugo ne spava zapada u tzv. Mikrosan. To je veliki razlog automobilskih nesreća.
-to je dovelo do zaključka da san ima sigurno neku aktivnu ulogu i to upravo na sam živčani sustav, a ne toliko na ostale
sustave u organizmu

San ima aktivnu ulogu u pravilnom funkcioniranju mozga – 4 teorije:

A)san služi konsolidiranju i pospremanju pamćenja

-razvijena je na temelju pokusa sa štakorima i ljudima
-štakorima su gurnuli elektrode u hipokampus (odgovoran za prepoznavanje mjesta i procesiranje informacija koje se
odnose na orijentaciju) - gledalo se koje stanice sinkrono okidaju, je li se formirao neki smisleni neuronski krug.
U početku (prva kružnica - svaka boja povezuje neurone koji se istovremeno okidaju) NREM faza prije potrage za
hranom nema sinkronizacije.
Zatim su ih stavili u labirint (druga kružnica) naučili su ih gdje se nalazi nagrada također se mjerila sinkronizacija
– crvene linije označuju “naučeno”.
Ono što je zanimljivo je (treća kružnica) NREM faza sna, dakle noć ( u glodavaca dan) nakon što su naučili
uspješno u labirintu doći do hrane, okidali su se isti neuronski krugovi.

-pomoću PET scana za vrijeme učenja rješavanja zadataka i REM spavanja nakon njega vidi se da su se za vrijeme
spavanja u noći nakon rješavanja zadatka aktivne iste regije – ponavljanje zadataka tijekom REM sna učvršćuje
pamćenje naučenog rješenja
-ono što je razlika između ljudi i štakora je što je kod ljudi to REM a kod štakora NREM faza
-za ovu teoriju imamo sljedeće hipoteze:
1)smatra da se u snu zbiva dijalog između neokorteksa i hipokampusa koji omogućava pospremanje zapamćene
informacije u neokortikalne strukture i osvježavanje kapaciteta struktura za pamćenje novih informacija (kidanje veza
hipokampusa s neokorteksom)
2)u snu dolazi do preispitivanja koje sinapse trebaju ostat a koje ne i suvišne se podrezuju kako bismo zapamtili
samo najvažnije događaje i činjenice kako ne bismo preopteretili koru
3)govori o porastu intenziteta i učestalosti onih vretena spavanja ili sigma valova u drugoj fazi NREM sna u onim
regijama mozga koje su aktivne tijekom učenja i da taj porast visoko korelira sa zapamćenim (kada neku stvar nismo
zapamtili onda je učestalost sigma bvalova bila puno manja)
• iz te 3 hipoteze je Walker 2009. napravio svoju teoriju:
U prvom dijelu sna (u kojem dominira sporovalno spavanje) se preispituju hipokampalno-kortikalne veze nastale u
prethodnom budnom stanju te dolazi do podrezivanja nepotrebnih sinapsi, dok u drugim dijelu sna (u kojem dominira faza
2 NREM i REM s jakom kortikalnom aktivnoću) dolazi do jačanja onih kortikalnih veza, neuronskih krugova koje su
sudjelovale u učenju i do same konsolidacije pamćenja i oslobađanja hipokampusa za sljedeći dan u kojem će ponovno
procesirati informacije

B) prilikom spavanja povezujemo novonaučene informacije sa postojećima - povezivanje i integracija usvojenih

informacija
-spavanje i konsolidacija omogućava korištenje naučenih informacija u novom kontekstu što je osnova kreativnosti
-podloga toj teoriji je da puno bolje rješavamo problem nakon što ga prespavamo
-snovi nisu reprodukcija doživljaja tijekom dana, često kombiniraju tekuće događaje s prošlima
8
C) snovi služe kontroli afekta - služe emocionalnom a ne kognitivnom procesiranju
-rađen je funkcionalni MRI, kod ljudi se gledala aktivacija amigdale i prefrontalnog korteksa kod ljudi koji su dobro
spavali i kod ljudi koji su slabo spavali noć prije(sjeti se- limbički sustav posreduje emocije, a prefrontalni korteks ih
kontrolira, oni su imputi u hipotalamus na temelju čega određuje prioritete ponašanja)
-kod onih koji nisu dobro spavali aktivacija amigdale je puno jača, a kontrola prefrontalnog korteksa nad amigdalom je
puno slabija – dakle smatra se da san omogućava ponovno uspostavljanje kontrole nad emocijama i na taj način ljudi koji
su socijalna bića omogućava optimalno adaptivno socijalno ponašanje
-također u prilog ove teorije ide povezanost nesanice i afektivnih poremećaja, ne zna se što je tu kokoš a što jaje, ali zna se
da ljudi koji imaju nesanicu često razviju depresiju i obratno

D) san važan za procesiranje emocionalnih iskustava

-REM san koji je vrlo živopisan povezuje proživljenu emociju sa zapamćenim događajem čime se učvrćuje kognitivna
komponenta (pamtimo činjenice) a smanjuje se emotivna komponenta
-pojedini snovi se ponavljaju periodički i u početku bi se budili vrlo emocionalno potreseni ali kako se ponavlja manje nas
dira, to ide u prilog ovoj teoriji
-smatra se da je to procesiranje narušeno u PTSP-u i anksioznom poremećaju i da je to zapravo zbog nepravilnosti ili
nedovoljno REM sna

Zašto sanjamo - i Hobson i Revonsuo (znanstvenici navedeni u našem udžbeniku) se slažu da je mehanizam sna zapravo
odašiljanje neurotransmitera iz moždanog debla prema kori čime se aktiviraju pojedini neuronski krugovi koji imaju
zapamćenu nekakvu informaciju iz skladišta osobne memorije. Dakle s jedne strane imamo “budni” EEG a s druge nam
dolaze neka proživljena iskustva koji se na različite načine ponekad vrlo bizrano kobiniraju. Funkcija se razlikuje:
-Hobson smatra da je to naprosto goli nusprodukt aktivnosti moždane kore i da nema nikakvu funkciju (hipoteza
aktivacije i sinteze)
-Revonsuo smatra da je san ima svoju biološku ulogu, omogućava suočavanje sa stresnim događajima i micanje
emocionalnih komponenti. On to opravdava time da su snovi zapravo- koliko god da su bizarni vrlo su organizirani i
imaju razvoj događaja i da su ugl povezani s negativnim emocijama (ljutnja, tjeskoba, strah...) (evolucijska hipoteza)

Poremećaji spavanja: neki se javljaju samo kod ljudi a neki samo kod životinja. Dijelimo ih u 4 skupine:
1)Hipersomnija - karakterizira ju pretjerana pospanost tijekom dana koja može biti ili kao posljedica stanja
opstruktivne apneje (ljudi kod kojih dolazi do začepljenja gornjih dišnih puteva, hrkanje; dubina sna jako loša) ili
narkolepsije gdje se bez obzira na normalno spavanje preko noći povremeno javlja kratki san usred nekih aktivnosti u
nezgodnim situacijama (zna se da dolazi do mutacije ili u oreksinu promotoru budnosti ili u receptorima za oreksin)
2)Insomije - klasična nesanica koja rezultira nedovoljnom kvantitetom ili kvalitetom sna
-uzroci su psihički (stres) i neurološki (sustav regulacije ne štima - ili promotori budnosti prejako rade ili promotori
spavanja preslabo rade)
-jedan od razlog može biti i tzv sindrom nemirnih nogu – neugodan osjećaj u ekstremitetima kada padamo u san (trzanje
i micanje, nemogućnost mirovanja), smatra da da nastaje ili zbog poremećaja u dopaminergičnom sustavu ili zbog
nedovoljne aktivnosti enzima koji metabolizira željezo
3)Poremećaji cirkadijanog ritma - dolazi do normalnog spavanja ali ne događa se u za to predviđenom periodu
(ili se jako rano zaspi i budi) ili ne mogu zaspati prije rane zore pa bi spavali do podneva. Na fiziologiju nema velikog
utjecaja ali u društvu gdje radimo i studiramo predstavlja problem
-sekundarni uzrok može biti jet lag ili smjenski rad ali otklanja se nakon uspostavljenog ritma
4)Parasomnije - dolazi do preklapanja budnosti s REM i NREM snom:
-NREM parasomnije - dolazi do mjesečarenja, ljudima je sve aktivno osim prefrontalnog korteksa koji je svjestan te
aktivnosti. Također i noćna jeza koja se često javlja kod djece – izuzetno stanje panike i straha tijekom buđenja
-REM parasomnije – izostanak mišićne paralize tijekom tipičnog sanjanja. Tijekom sna događa se i manifestacija tih
događaja što je opasno i za tu osobu i za onu koja se kraj nje nalazi.

9
JEDANAESTO PREDAVANJE

Regulacija metabolizma glukoze

-glavno gorivo na koje rade naše stanice, a za mozak ujedno i jedini izvor energije
-osnovna regulacija i regulacija u izvanrednim situacijama
-osnovna regulacija je važna jer se hranimo periodično, a konstantno trošimo energiju. Zbog toga je potrebno da
pohranimo zalihe kada hrane ima u suvišku koje onda možemo mobilizirati kada razina padne ispod želejnih vrijednosti
-fiziološki raspon je između 70-110mg/100ml plazme
-kada razina glukoze poraste ona se pohranjuje, a kada padne aktivira se set enzime koji ih mobiliziraju
-aktivaciju prvog odnosno drugog seta enzima omogućavaju dva antagonistička hormona koja se luče iz endokrinog
dijela gušterače
-Gušterača je smještena u abdomenu, između želuca i crijeva. Ima 2 dijela: egzokrini dio izlučuje probavne
enzime u gornji dio tankog crijeva, a endokrini dio izlučuje hormone koji reguliraju energetsku homeostazu tijela
-funkcionalna jedinica su Langerhansovi otočići uklopljeni u egzokrino tkivo i čine 1-2% ukupne mase
gušterače. Tri vrste stanica:
A)alfa stanice - nalaze se pri obodu otočića i izlučuju glukagon
B)beta stanice - na sredini, izlučuju inzulin
C)3 tipa stanica koje izlučuju regulatorne hormone: delta stanice (izlučuju somatostatin), f stanice (izlučuju
polipeptid gušterače - PP koji regulira endo i egzo sekreciju) i najnovije otkrivene su epsilon stanice (izlučuju grelin
koji posreduje osjećaj gladi)

INZULIN - tipični peptidni hormon kodiran genima

-najprije transkripcijom i translacijom nastaje preproinzulin (prekursorska molekula) koji odlazi u rER gdje mu se s N
terminalnog kraja miče signalna sekvenca čime nastaje proinzulin - jedinstveni lanac od slijeda lanca A, malog
polipeptida (C peptid) i onda ide slijed lanca B. Iz Golgijevog tijela izlaze sekretorne vezikule koje imaju proteolitičke
enzime koje ih cijepaju:
-lanac A i B se zatim povežu disulfidnim mostovima tvoreći inzulin
-C peptid se oslobađa i veže se na receptore u raznim tkivima i tamo potiče signalne puteve posredovane kalcijem
-postoji niz molekula koje potiču sekreciju i koje koče sekreciju
-primarni regulator sekrecije je porast razine glukoze u krvi - razina glukoze puno strmije pada nego razina inzulina,
to je razlog što kad uzmemo neku čokoladicu visokog glikemijskog indeksa i pojedemo ju, izlučit će se velike količine
inzulina, on će brzo prouzrokovati utrošak te glukoze ali će uvijek ostati njegove razine visoke i nakon toga ćemo imati
još nižu glukozu u krvi nego prije nego što smo ju pojeli i bit će nam još lošije. U takvim je slučajevima puno bolje pojesti
složeniju namirnicu – muesli prutić ili fruktozu koja neće potaknuti takvo izlučivanje
-ne samo povišena glukoza nego i aminokiselina i masnih kiselina
-GI hormoni gastrin i sekretin također potiču sekreciju inzulina zbog anticipacije skorog porasta glukoze
-aktivacija parasimpatikusa nakon što se krenemo hraniti uzrokuje porast acetikolina koji također pojačava izlučivanje
inzulina
-stresne situacije nisu trenutak kada se hranimo - izlučivanje adrenalina iz nadbubrežne žlijezde i noradrenalina iz
simpatičkog sustava koči sintezu inzulina
1
 -parakrina regulacija - glukagon potiče a somatostatin koči lučenje inzulina
Mehanizam djelovanja:
-nakon što se beta stanica stimulira, inzulin egzocitozom izlazi u kapilare i kao hidrofilni hormon većim dijelom putuje
slobodan, manjim dijelom uz albumin putuje krvotokom
-veže se na receptore na membrani koji su primjer tirozin kinaza (intrinzička aktivnost) i time kreće fosforilacija
regulatornih proteina: aktivacija niza reakcija koji imaju ulogu iskorištenja skladištene glukoze:
1)iskorištenje glukoze u tkivima - potreban protein prenosioc (transporter) glukoze iz citoplazme u stanicu
(olakšana difuzija!!). Postoji nekoliko tipova, ali jetrene i moždane stanice imaju transporter koji je stalno aktivan. Sve
ostale stanice imaju varijantu koja je posve gotova ali se nije uklopila u membranu. Inzulin preko tirozin kinaze
omogućava fosforilaciju transportera nakon čega se on usidri u membranu i započinje unos glukoze u stanicu kako bi se
mogla koristiti za metaboličke procese. Kada se sve stanice namire, ostaje nam višak glukoze koji se treba skladištiti
2)skladištenje viška glukoze u trima tkivima: skeletnim mišićima, adipoznom tkivu i jetri

Slika: UGLJIKOHIDRATI. Razgrađuju se na konačnici u glukozu i nakon što se unese u stanicu fosforilacijom se
aktivira set enzima koji omogućuju glikolizu za proizvodnju energije u obliku ATP-a. Višak odlazi u mišiće i jetru
(inzulin omogućuje transport) i aktivaciju seta enzima koji iz glukoze sintetizira glikogen koji služi kao medij pohrane
energetskih zaliha. Simultano s onim setovima enzima koji iskorištavaju i pohranjuju glukozu se inhibiraju setovi enzima
koji razgrađuju glikogen i sintetiziraju glukozu i otpuštaju ih iz alternativnih izvora procesom glukoneogeneze. Ako
nakon iskorištenja glukoze i sinteze glikogena još ostane viška glukoze u krvi onda će se taj višak pohraniti u masnom
tkivu u obliku lipida (pokreće se set enzima za sintezu glicerol-fosfata i masnih kiselina u masnim stanicama i oni će se
spojiti u trigliceride).

2
Slika: LIPIDI. Ne apsorbiraju se direktno nego u obliku lipoproteina krvotokom putuju zbog hidrofobnosti i onda na
masnim stanicama postoji lipoproteinska lipaza koja oslobađa masne kiseline iz lipoproteina i one ulaze u adipozne
stanice. Inzulin aktivira lipoproteinske lipaze i na taj način im omogućava unos istovremeno inhibirajući lipolizu.

Slika: PROTEINI. Inzulin aktivira transportne proteine koji omogućuju aktivni transport razgrađenih aminokiselina u
mišić i set enzima koji sintetiziraju proteina iz tih AK istovremeno inhibirajući set enzima za razgradnju proteina.
-glavna pričuva “goriva” u tijelu su trigliceridi u masnom tkivu, a zadnje se troše proteini iz mišića što se događa u
ekstremnim situacijama (izvor energije pri dugom gladovanju)
-zašto mast? - zato što razgradnja grama masti daje 2x više kalorija nego razgradnja 1g ugljikohidrata i zato što je
glikogen jako hidrofilan i za sebe veže molekule vode i kad bi to bila glavna pričuvna tvar onda bi bilo jako puno vode u
tkivima (onda bi osoba koja inače ima 70 težila 350kg). Mast ne navlači vodu pa je se puno više može skladištiti.

GLUKAGON je jednolančani peptid od 29 aminokiselina. Nakon transkripcije i translacije prvo nastaje preproglukagon
koji se otcjepljivanjem signalne sekvence pretvara u proglukagon i onda enzimima u GA se cijepa na glukagon i 5
aktivnih peptida sa raznim ulogama u organizmu.
Regulacija sekrecije
-primarni poticaj za izlučivanje je pad razine glukoze u krvi koji se dešava pri gladovanju
-sekretira se i pri porastu razine aminokiselina kako bi se osigurala konstantna razina glukoze ukoliko osoba jede čiste
proteinske obroke
-acetilkolin, adrenalin i noradrenalin – aktivacija i simpatikusa i parasimpatikusa
-ono što koči sekreciju glukagona je porast masnih kiselina, a parakrino i somatostatin i inzulin
-ciljno tkivo isključivo na jetru, ne na mišićno i adipozno tkivo: vežu se na receptor na membrani, preko G proteina
aktivira adenilat ciklazu koja svojim djelovanjem dovodi do porasta cAMP-a, koji onda preko aktivacije protein kinaze A
dovodi do fosforilacije regulatornih proteina i enzima u stanicama jetre koji imaju suprotan učinak od inzulina na iste
procese:

3
Slika 1: Glukagon potiče glikogenolizu. Razgradnju glikogena i oslobađanje glukoze u krvotok istovremeno kočeći set
enzima koji aktiviraju inzulin a to su enzimi sa sintezu glikogena i razgradnju glukoze.
Slika 2: glukagon povećava unos masnih kiselina u jetru iz krvotoka i potiče set enzima koji provode ketogenezu
(sintetiziranje ketona iz MK). Ketoni se onda oslobađaju u krvotok i mogu se koristiti kao izvor E za srce i mišiće. Nekad
ljudima dah ima miris na aceton, to se događa ili kod dugotrajnog gladovanja ili kod hiperproteinske dijete ili kod ljudi
koji imaju dijabetes, zato jer nema dovoljno glukoze na raspolaganju pa organizam upotrebljava ketone kao izvor
energije. Ketogenezom povećavamo raspoloživost glukoze mozgu.
Slika 3: unos AK iz krvotoka u jetru, umjesto da odlaze u mišiće na pohranu i sintezu proteina. Koristi ih kao izvore za
sintezu glukoze procesom glukoneogeneze. Nusprodukt je amonijak a on je otrovan, automatski se aktivira set enzima
koji ga prevode u ureu i ta se urea oslobađa u krvotok ali nije opasna.

-omjer inzulina i glukagona pokazuje nam u kojem je metaboličkom stanju organizam. Ukoliko je visok (nakon dobrog
obroka bogatog ugljikohidratima), može biti čak i 30, onda nam je tkivo u anaboličkom stanju (sintetizira složene
molekule). Ukoliko je taj omjer nizak (ujutro natašte je 2, nakon cjelodnevnog gladovanja može biti <1) onda govorimo o
kataboličkom stanju tkiva (razgrađuje složene molekule pohranjene energije da bi oslobodio dovoljno energije za
obavljanje metaboličkih procesa).

Dijabetes tipa I – posljedica autoimunih procesa koji imaju genetički predispoziciju i određene okolišne faktore, oni
selektivno uništavaju beta stanice gušterače i one ne luče dovoljnu količinu inzulina. Obično se javlja u adolescenciji i
ukoliko se pravovremeno uoči, može se povremenim pravilnim uzimanjem inzulina održati normalno stanje aktivnosti i
normalan život. Nije izlječiv ali može se kontrolirati.
Dijabetes tipa II - lučenje iz beta stanica je normalno, međutim, uslijed prejedanja, te količine inzulina su konstantno
visoke pa dolazi do adaptacije receptora za inzulin i do rezistentnosti tkiva. Dakle iako se on luči i veže za receptore oni
ne okidaju onu kaskadu reakcija i glukoza ostaje neiskorištena, a raste njena koncentracija u krvotoku. Primarna indikacija
da dolazi do bolesti je pretilost
-stanice gladuju a s druge strane u krvotoku se nagomilava glukoza – hiperglikemija navodi pokretanje
mehanizma koji će se osloboditi viška glukoze a to je izlučivanje urinom (glukoza veže na sebe i vodu) pa se izlučuju i
velike količine vode – dehidracija, dijabetičari su stalno žedni i puno mokre
-stanice koje gladuju stvaraju puno ketona, oni su kiseli pa se organizam dovodi u stanje ketoacidoze
Kronične komplikacije - oštećenje krvnih žila (može doći do moždanog i srčanog udara i gubitka ekstremiteta), lezije u
kapilarama bubrega i retine (bolest bubrega i sljepoća), poremećaj funkcije u živcima AŽS (problemi s fiziološkim
funkcijama)

Povećana potreba za glukozom u stresnim situacijama -hormoni nadbubrežne žlijezde

-parna žlijezda koja se poput kapice smjestila na oba bubrega. Sastoji se od kore i srži, a kora je okružena i kapljicama
masti gdje se nalazi kolesterol koji je prekursor steroidnih hormona
-koru čine 3 sloja:
-vanjski, zona glomerulosa luči mineralokortikoide
-srednji, zona fasciculata luči glukokortikoide
-unutarnji, zona reticularis luči androgene
-srž čini 20% žlijezde i ona luči katekolamine
4
-prekusor u sva 3 sloja je kolesterol i preko nekih zajedničkih intermedijera, ovisno o setu enzima koje pojedina zona
posjeduje, imamo različit krajnji produkt: aldosteron, kortizol i dehidroepiandrosteron
-steroidni hormoni se nikad ne pohranjuju nego se sintetiziraju po potrebi i zato se regulacija izlučivanja svodi na
regulaciju sinteze
Regulacija izlučivanja kortizola
-dvojaka: s jedne strane cirkadijano s druge strane homeostatsko
-ovisno o individualnom ciklusu budnosti i spavanja i sam kortizol i hormon koji ga regulira (ACTH) a i hormon koji
regulira njega (CRH) - svi oni se najviše izlučuju odmah ujutro nakon buđenja, razina tijekom dana pada a najniža je
tijekom zapadanja u san
-homeostatska regulacija - stresne situacije, psihički i fizički stres
-fizički je hipoglikemija, trauma, pretjerano vježbanje
-psihički je akutna tjeskoba (anticipacija ili samo nalaženje u stresnoj situaciji koja ako ne traje predugo može biti i
stimualtivna) i kronična

Os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda : ili pod utjecajem stresa ili cirkadijanog ritma, neurosekretorne stanice
hipotalamusa počinju izlučivati kortikotropin-oslobađajući hormon (CRH) koji onda potiče one stanice u adenohipofizi
da luče ACTH koji se veže za receptore nadbubrežne žlijezde i potiče lučenje kortizola ali i potiče i rast i funkciju stanica
u sva 3 sloja kore. Svi ti hormoni koji su regulirani preko te osi nikad nisu zasebni i izolirani jedno od druge – kad se
poremeti jedan poremeti se sve
-u slučaju kortizola postoji trostruka negativna povratna sprega (slika!) što jako dobro funkcionira kod akutnog stresa,
no kod kroničnog dolazi do promjene osjetljivosti, broja receptora od silnog podraživanja
Kortizol je steroidni hormon koji ima receptore u jezgri i regulira transkripciju određenih setova enzima koji reguliraju
određene procese u stanici.
-u mišićima: smanjuje sintezu proteina a povećava njihovu razgradnju - oslobađaju se AK u krvotok i onda se u
jetri mogu iskoristiti za sintezu glukoze
-u adipoznom tkivu: smanjuju unos glukoze, a povećavaju lipolizu gdje se sastavni dijelovi lipida mogu koristiti
kao izvori energije
-u jetri: povećava se aktivnost enzima glukoneogeneze, usput je amonijak nusprodukt pa se prenosi u ureu.
Zajedno s glukagonom koji radi na svakodnevnoj bazi povećava se razina glukoze u krvi.
Farmakološki efekti glukokortikoida u velikim količinama: protuupalni i imunosupresivni(inhibicija upalne reakcije,
transplantacija: smanjena produkcija protutijela, veća razgradnja limfocita i smanjemna veličina limfnih čvorova)
5
 -opasno pri dugotrajnoj primjerni: kompromitirana imunološka reakcija i narušeno funkcioniranje osi HHN i
odgovor na stres

Srž nadbubrežne žlijezde i katekolamini

-sastoji se od kromafinih stanica koje unutar sebe imaju sekretorne granule s adrenalinom
-te stanice rade sinapse sa predganglijskim neuronima simpatikusa
Simpato-adrenalni sustav - simpatički sustav ima lanac simpatičkih ganglija položen paralelno s leđnom
moždinom i predganglijski neuroni imaju tijelo u moždini i pružaju aksone do ganglija, a postganglijski imaj tijelo u
gangliju i pružaju aksone do organa koji kontroliraju

Slika: predganglijski neuron-postganglijski neuron koji na svojim okončinama luči noradrenalin i time kontrolira rad srca.
Međutim, postoji dio predganglijskog neurona koji ne rade sinapsu s postganglijskim nego zaobilaze simpatičke ganglije i
rade sinapsu sa kromafinim stanicama. Dakle aktivacijom simpatikusa potiče se lučenje adrenalina u krv. On dolazi do
efektorskih organa i kontrolira njihov rad. Tu se potpomažu noradrenalin iz simpatikusa i adrenalin iz nadbubrežne
žlijezde. Znači u stresnoj situaciji mi imamo aktivaciju dvaju sustava: os HHN koja završava kortizolom i aktivacija SA
sustava koji završava izlučivanjem adrenalina i noradrenalina.

6
Slika: regulacija izlučivanje adrenalina na molekularnoj razini – sintetizira se iz prekursora AK tirozina kroz niz
intermedijera. Stimulacijom simpatikusa u stresnoj situaciji i izlučivanjem noradrenalina dovodi aktivacijom preko
receptora na kromafinim stanicama do aktivacije tirozin hidroksilaze koji moderira sintezu DOPE iz tirozina. Kako krv
teče od kore prema srži tako se pod utjecajem stresa kortizol luči iz kore i on dolazi do kromafinih stanica i aktivira
sintezu enzima PNMT (feniletanolamin-N-metil transferaze) koji prevodi noradrenalin u adrenalin. Tako simultana
aktivacija srži i kore dovodi do izlučivanja adrenalina.
Adrenalin pomaže povećanje glukoze u krvi, potiče set enzima koji će razgrađivati glikogen u mišićima i oslobađati
laktat, set enzima koji će razgrađivati mast u adipoznom tkivu i oslobađati glicerol, posreduje uvođenje glicerola i laktata
u jetru i sintezu glukoze putem glukoneogeneze, potiče glikogenolizu u jetri i potiče oslobađanje MK u krvotok i mogu se
iskoristiti u srcu i mišićima
-utjecaj adrenalina je opsežniji i dugotrajniji nego što ga ima simpatička živčana stimulacija, općenito povećava se
razgradnja pohranjenog goriva, krv se uklanja iz kože i unutarnjih organa i dovodi u mišiće, krv se pojačano pumpa,
povećava se kapacitet prijenosa kisika i mentalna budnost
-svime time se povećava sposobnost tijela da obavlja žustru mišićnu aktivnost u fight of flight situacijama

Regulacija ravnoteže vode i minerala

A)ADH (vazopresin) - ukoliko se povećava osmolalnost plazme ako smo jeli nešto jako slano ili slatko. To osjećaju
osmoreceptori u hipotalamusu i neurohipofiza luči ADH koji dolazi do bubrega i povećava se propusnost kanalića za vodu
čime će doći do reapsorpcije vode iz primarnog filtrara mokraće - kao posljedica izlučit će se manji volumen mokraće i
više će vode ostati u krvi i time će se povećati osmolalnost plazme. Pijenjem se također rješava situacija
B)Mineralokortikoid aldosteron – ako je došlo do tzv.pražnjenja sustava (jako krvarenje, znojenje, nismo pili vode)
smanjuje se osmolalnost plazme i smanjuje se pritisak na krvne kapilare (pada tlak) što će osjetiti baroreceptori. Osim
kompenzacija aktivacijom simpatikusa koji će povećati krvni tlak, potaknut će se i aktivacija sustava renin-angiotenzin u
kojem sudjeluju plućne, jetrene i bubrežne stanice. Putem tog sustava se potaknu stanice zone glomerulose kore da
izlučuju aldosteron. On dolazi do bubrežnih kanalića i potiče reapsorpciju natrija! Voda slijedi osmozom za tim natrijem!
Zadržava se voda iz primarnog filtrata i izlučit će se manji volumen mokraće pa se time povećava volumen krvi. Ovaj će
se mehanizam pokrenuti i u slučaju ako imamo u plazmi snižene razine natrija ili povećane razine kalija. Zato što prilikom
reapsorpcije natrija izlučit će se kalij van, prema tome višak kalija i manjak natrija također potiče lučenje aldosterona.
C)Atrijski natrij-uretički peptid – u slučaju povećanog volumena krvi iz endokrinih stanica srčanog atrija počinje se
izlučivati ovaj hormon koji će uzrokovati smanjenu reapsorpciju natrija u bubrežnim kanalićima i izlučivanj povećanog
volumena mokraće pa dolazi do sniženja krvnog tlaka. Ukoliko osoba ima hipertenziju osim što uzima beta blokatore
kako bi smanjio utjecaj simpatikusa tj kontrakcije srca, povremeno uzima diuretike koji djeluje kao ovaj hormon.

7
 Uloga Ca++: prijenos živčanih informacija, unutarstanični signal za djelovanje homrona, kofaktor za neke
enzime, sekrecija proteina, zgrušavanje krvi, kontrakcija mišića... On se može naći u plazmi vezan uz proteine (inaktivni
kalcij), vezan uz neki anion ili slobodan. Onaj kalcij koji je slobodan i onaj koji je vezan uz anion je onaj koji se filtrira u
glomerulima i koji se može putovati kroz različite membrane
-u plazmi optimalna koncentracija je 10mg/100 ml plazme

Slika: Put kalcija kroz organizam: prehranom unosimo 1g dnevno koji se apsorbira u crijevima ili prođe kroz njih i izađe
van. Tu je primarno mjesto regulacije koliko će ga se iz hrane apsorbirati u organizam. Jednom kad se apsorbira onda
putuje i razmjenjuje se između plazme i stanica ali i između plazme i kostiju (spremište). Eliminira se preko bubrega,
djelomično se može reapsorbirati.

Uloga PO4 : stanični puferi (unutarstanična acido-bazna ravnoteža), sastavni dio biomakromolekula, regulacija
aktivnosti enzima (fosforilacija/defosforilacija)
-u plazmi su vrijednosti 3.0-4.5 mg/100 ml uglavnom u obliku ortofosfata
-filtrira se u glomerulima, difundira kroz membranu

8
Slika: Put fosfata u organizmu: unosi se prehranom ok 1400 g dnevno, apsorbira se u velikoj mjeri u crijevu, a u
organizmu se razmjenjuje između stanica i plazme, kostiju i plazme, a primarno mjesto regulacije je bubreg jer tu
određeni faktori određu na apsorbanciju i eliminaciju

-oba minerala su sastavni dio kostiju (99% kalcija i 85% fosfora)

Kost – organski dio (kolagen i proteoglikan) + anorganski dio (kalcijev fosfat – kristali hidroksiapatita, kalcijev
karbonat, mg i na)
-ima 3 vrste stanica: osteoblasti (sintetiziraju i luče osteoid-organski matriks na koji se odlaže anorganski dio). Kako se
anorganski dio oblaže, tako osteoblasti ostaju zarobljeni unutar kostiju i prelaze u osteocite (funkcija: održavanje kostiju i
metaboličkih procesa unutar njih). Ti se osteociti zapravo sustav međusobno povezanih stanica unutar malih kanalića
(kanalikuli) pomoću ekstenzija citoplazme i međusobno komuniciraju spojevima s pukotinom (izmjena nutrijenata,
otklanjanje metaboličkih produkata itd). Treća vrsta stanica su osteoklasti – gigantske stanice sa više jezgara koje izlučuju
kiselinu i proteolitičke enzime i na taj način razgrađuju kost. Njihova razina aktivnosti određuje hoće li se kalcij
oslobađati u plazmu ili odlagati u kost.

Regulacija razine kalcija i fosfata

1)Paratiroidni hormon
-iz nuzštitne žlijezde - 2 kuglice na svakoj strani, stražnja strana štitne žlijezde, međusobno povezane mrežom kapilara.
Njenim odstranjivanjem dolazi do vrlo neugodnih tetaničkih kontrakcija u roku od 2-3 dana
2) Kalcitonin
-izlučuju ga parafolikularne stanice štitnjače

-paratiroidni hormon ima svog “asistenta” a to je 1,25-dihidroksi-vitamin D3 – derivat vitamina D

Vitamin D se pojavljuje u 2 forme: D3 je kolekalciferol, a D2 je ergokalciferol i on se nalazi u biljkama i
kvascima i njega unosimo isključivo hranom, a D3 hranom i sami ga sintetiziramo u koži pod utjecajem UV zraka

9
Slika: D3 u se unese hranom ili sintetizira u koži,u jetri dobiva jednu hidroksilnu skupinu, a u bubregu pod utjecajem
paratiroidnog hormona dobiva drugu hidroksilnu skupinu i takva forma ima biološki učinak

Slika: ako razina kalcija padne <10mg/100ml potiče se lučenje paratiroidnog hormona. On zaustavlja njegovo daljnje
izlaženje a to je povećanom reapsorpcijom u bubrežnim kanalićima. Kako se kalcij zadržava umjesto njega se izbacuje
fosfat. Za posljedicu ima povećanje kalcija u plazmi i smanjenje fosfata. Druga stvar koja se radi je da ga malo posudimo
iz kostiju. Paratiroidni hormon povećava aktivnosti osteoklasta čime dolazi do povećanja razine kalcija u plazmi. Treća
stvar je da se reapsorbira u crijevu, to ne može paratiroidni hormon direktno nego to ide preko D3. On poveća
reapsorpciju kalciju, resorpciju kostiju i potakne hidroksilaciju D3 koji će ona umjesto njega povećati apsorpciju
kalcija u crijevima.
10
-ukoliko razina kalcija poraste <10mg/100 ml počinje se lučiti kalcitonin koji kao prvo smanjuje aktivnost osteoklasta da
se poveća odlaganje kalcija u kosti i smanjuje se reapsorpcija u bubrezima kako bi ga se više izbacilo van

Bolesti kostiju
Osteoporoza – javlja se kada resorpcija kostiju nadjača sintezu i dolazi do gubitka koštane mase (i organske i
anorganske). Kod žena u menopauzi smanjuje se razina estrogena pa dolazi do osteoporoze.
Rahitis - najčešće u djece kada se još razvijaju, zbog nedostatka vitamina D, neadekvatna je mineralizacija
kostiju i vrlo su savitljive. Selektivno je narušen samo anorganski dio koštane mase.

11
DVANAESTO PREDAVANJE

Razvojni i metabolički hormoni

Hormon rasta - pravi peptidni hormon, dugačak 191AK, izlučuje ga prednji režanj adenohipofize
-kontroliran je sa 2 hormona neurohipotalamusa: GHRH potiče izlučivanje, a GHIH (somatostatin) inhibira
A)regulacija nutrijenata – pad razine glukoze u krvi (tu je djelovanje hormona rasta ograničeno na mobiliziranje i
iskorištavanje glukoze), lučenje grelina iz želuca koji je prazan također potiče izlučivanje hormona rasta (situacija kada
nemamo dovoljno izvora energije i treba mobilizirati zalihe), porast razine AK u krvi potiče spremanje proteinskih
zaliha pomoću izlučivanja hormona rasta
B)stres – bilo fizički ili emocionalni, potiče mobilizaciju glukoze pa i u tom se smislu izlučuje i hormon rasta
C)san – u prvom dijelu spavanja kada dominira NREM spavanje (prvi duboki san) izlučuje se najviše hormona rasta,
posve suprotno od glukokortikoida gdje je njihova majveća razina odma nakon buđenja
-razina izlučenog GH iz adenohipofize će dakle ovisiti o količini izlučenog GHRH i GHIH – u tom smislu nema povratne
sprege u metaboličkom djelovanju
-tropni dio djelovanja preko somatomedina reguliran je na način da somatomedini osim nakon izlučivanja u krovotok
djeluju na tkiva i kosti, negativnom spregom (jednostruka petlja) smanjuju lučenje GH iz adenohipofize

UČINCI: direktni na metabolizam

-djeluje na metabolizam (direktno) i na rast (u ograničenom periodu života, indirektno)
-jedan učinak je mobilizacija pohranjenih rezervi i povećanje razine glukoze u krvi i to tako ne da se troši glikogen nego
nakupljeno masno tkivo! - zato je učinak smanjenje masnog tkiva
-u mišićima i u jetri aktivira set enzima za sintezu proteina pa se zato i povećava mišićna masa

-povećanje glukoze u krvi, povećanje mišićne mase i smanjenje masnog tkiva 😊

-indirektni na rast tkiva – u jetri potiče lučenje somatomedina (faktora rasta koji pripadaju dvjema skupinama:
IGF-I i IGF-II i direktno djeluju na tkiva koja rastu (IGF-inzulinu sličan faktor rasta)
-IGF1 djeluje na duge cjevaste kosti čime se povećava linearni rast (uzrokuje proliferaciju stanica
hondrocita, potiče sintezu proteina i kolagena) - u periodu dojenaštva, djetinjstva i adolescencije, rast u visinu
-IGF-II povećava sintezu proteina, RNA, DNA i povećava veličinu i broj stanica što rezultira povećanim
rastom tkiva i organa
-*uši i nos rastu cijeli život

1
Duge kosti u tijelu
-omogućuju nam rast u visinu: clavicula, humerus, radius, ulna, metacarpus, phalanges, femur, tibia, fibula, metatarsus,
phalanges
-ovojnica ili periost od vezivnog tkiva, a ispod se nalazi pravo koštano tkivo
-dijafiza je cjevasti dio kosti, a epifiza su proširenja prema zglobovima
-ispod periosta u dijafizi nalazi se čvrsta, kompaktna ili kortikalna kost - ona omogućava kretanje i zaštitu i služi kao
odlagalište kalcija
-prema krajevima u epifizi se nalazi spužvasta ili trabekularna kost – manje gusta, dobro prokrvljena i metabolički
aktivna
-u samoj sredini nalazi se koštana srž, s tim da je u kortikalnoj to žuta koštana srž (adipozno tkivo), a u spužvastoj kosti
je crvena i to je mjesto gdje se odvija hematopoeza
-između epifize i dijafize nalazi se sloj kosti koji se naziva metafiza - u njoj postoji deblji sloj koji se zove epifizalni
disk-hrskavični dio kosti koji raste u djetinjstvu i usput okoštava. Kod odraslih je posve okoštao i postoji u obliku jedne
tanke linije koja se naziva epifizna linija

Slika: rast kostiju u duljinu: u gornjem sloju epifizne ploče nalaze se hondrociti. Na njih djeluje GH (hormon rasta) i
potiče njihovu proliferaciju. Kako proliferiraju tako se sloj pomiče prema dijafizi (tamno ljubičasti sloj proliferira). Oni
koji su najbrže proliferirali pomalo počinju rasti i sazrijevati (prestaje proliferacija i počinje sazrijevanje). Nakon toga je
sloj kalcifikacije, tu se počinje odlagati anorganski dio kosti, hondrociti ostaju unutra i na taj način prvo gornji sloj krene
prema dole, a okoštavanje krene prema gore. Na taj se način kost produljuje do trenutka kada (12-25 god) se počne
izlučivati manje GH pa okoštavanje koje dolazi odozdola nadjača proliferaciju i zatvara se prostor sve dok ne dođe do
epifize i tu nastaje epifizna linija – nema proliferacije, sve je okoštalo, prestaje linearni rast
Na rast utječu:
 Genska predispozicija - u pravilu djeca visokih roditelja su viša, ali koliko će biti iskorištenje tog potencijala
ovisi o vanjskim faktorima
 Prehrana – ako je dijete pothranjeno ili nema nekih komponenti onda nema dovoljno materijala da se puni rast
ostvari
 Izloženost stresu – inhibicija GH kortizolom
 Interferencija sa razinama drugih hormona - štitnjače (utječe na razinu metabolizma), inzulina (pohranjuje
energetske zalihe), spolnih hormona (estrogen uzrokuje brže okoštavanje i srastavanje epifiza tako da unatoč
jačem potencijalu rasta u visinu, ukoliko je djevojčica rano ušla u pubertet epifiza će brže srasti)

2
Poremećaji rada hipofize:
-uslijed ozljede nekih dijelova regulatornih hipotalamusa / tumora adenohipofize - ako se dogode u djetinjstvu imamo
gigantizam,ekstremni rast gdje su ljudi vrlo proporcionalni ali su jako veliki (jer GH proporcionalno djeluje na sve
cjevaste kosti)
-mutacije gena za hormon rasta ili njegove receptore mogu dovesti do patuljastog rasta
-mutacija koja dovodi do smanjenog lučenja somatomedina – pigmejci (vrlo sitnog rasta ali proporcionalni)-nemaju
problem sa GH
-akromegalija - pojava kada dolazi do pojačanog lučenja GH ali u odrasloj dobi – kosti su ruku i nogu već srasle, ali rastu
šake, stopala i kosti lica, rezultira tipičnim povećanjem nadočnih lukova, čeljusti, stopala, šaka i sl.

Hormoni štitnjače - štitna žlijezda koja se smjestila ispod ždrijela s prednje strane dušnika. Sastoji se od dva
dijela spojena tračkom tkiva koji se naziva isthmus. Jako je prokrvljena i ima veliki kapacitet rasta što dovodi često do
pojave guše kada je nepravilno lučenje hormona
-osnovna jedinica štitnjače su folikuli (parafolikularne stanice luče kalcitonin, veći dio štitnjače građen je od folikula). Na
obodu folikula se nalaze stanice, a u lumenu koloid, vodena otopina u kojoj se nalazi prekursor hormona štitnjače -
tiroglobulin
-Tiroglobulin je lanac od 120 tirozinskih ostataka u nizu

Slika: tiroglobulin je glikoprotein, proteinski dio je kodiran genom – transkribira se i translatira u hrapavom ERu i odlazi
u Golgijev aparat gdje dobiva te ugljikohidratne komponente i sekretornim vezikulima prelazi apikalnu membranu i ulazi
u koloid. Da bi hormon štitnjače bio funkcionalan i aktivan nije dovoljno da ima tirozin sa šećernom komponentom nego
na sebe mora vezati i jod - ne možemo ga sintetizirati nego ga unosimo hranom ili vodom. Dakle, to je mineral koji se
nalazi u stijenama i nije lako dostupan, razvijen je efikasan mehanizam unosa da se iskoristi maksimalno. On kad se unese
disocira u vodi na jodidni ion. Svaki ion koji krvlju prolazi pokraj folikula na membrani ga lovi transportni mehanizam
jodidna klopka - funkcionira kao natrijev simporter. Taj jodid se unosi u stanicu i prolazi preko membrane u koloid. U

3
koloidu postoji enzim tiroid-peroksidaza koji je vrlo aktivan i 3 različite reakcije posreduje. Kao prvo, TP radi
oksidaciju jodidnog iona, nakon toga potiče vezanje elementarnog joda na fenolne prstene tirozina
-elementarni jod se veže ili na 1 ili na 2 pozicije tik uz hidroksilnu skupinu: ako se veže jedan nastaje
monojodotirozin (MIT), a ako se vežu dva nastaje dijodotirozin (DIT)
Treću reakciju koju vrši TP je tzv sparivanje: po 2 susjedna tirozina u lancu povežu se pomoću peptidne veze. Ako se
povežu 2 tirozina koja nose po 2 vezana joda nastaje T4 (tiroksin, tetrajodotironin), a ako se povežu onaj koji nosi 1 i
onaj koji nosi 2 joda nastaje T3 (trijodotironin) - oba zrela hormona se smatraju hormonima štitnjače i sekretiraju se
-tako spareni T3 ili T4 još uvijek su u koloidu i čekaju znak da se izluče. Vezanjem TSH (tireotropina, hormona koji
stimulira lučenje tirozina) dolazi do endocitoze molekula, ponovno se unosi vezikul u stanicu, fuzionira se s
fagolizosomom i tu enzimi otcjepljuju po 2 tirozinska ostatka koja su vezana peptidnim vezama i oslobađaju se u krvotok
-za razliku od ostalih hormona koji se sintetiziraju po potrebi i izlučuju, hormon štitnjače se pohranjuje upravo iz razloga
što jod u prirodi nije uvijek jednako dostupan i što se moraju stvoriti rezerve za nekoliko tjedana normalnog
funkcioniranja štitnjače ukoliko jod u prehrani nije prisutan. Moderna civilizacija je to riješila dodavanjem joda u sol i ne
moramo se brinuti o unošenju

-hormoni štitnjače su lipofilni hormoni – ne podnose cirkulaciju pa se vežu za globuline i albumine i tako stižu do
ciljnih tkiva
-više se T4 iz folikularnih stanica izluči, ali je T3 aktivniji u ciljnoj stanici – smatra se da onaj dio hormona koji se izlučio
u obliku T4 u jetri i bubrezima se konvertira u T3 ali nije još razjašnjeno
-vežu se za receptore u jezgri i na taj način reguliraju ekspresiju određenih gena
-posreduju metabolički učinak, simpatomimetički učinak i razvojni učinak
Metabolički učinak
-potiče metabolizam u svim tkivima, znamo da je posljedica oslobađanje topline (kalorigeneza) -ona se koristi za
održavanje tjelesne temperature
Simpatomimetički učinak
-povećanje broja receptora za katekolamine na ciljnim stanicama što znači da se pojačava djelovanje simpatikusa u slučaju
kad je to potrebno (npr pojačani rad srca)
Razvojni učinci
-sami hormoni potiču rast kostiju, sazrijevanje zubi, dlačnih folikula i kože, a indirektno potičući lučenje hormona rasta i
sintezu somatomedina u jetri djeluju i na mehanizme GH
-potiču grananje aksona i dendrita i mijelinizaciju živaca - za razvoj živčanog sustava u fetalno i neonatalno doba
-povećanje “budnosti”, ali ne cirkadijane nego u smislu reaktivnosti na vanjske podražaje i sposobnost odgovora na njih

Osovina hipotalamus – hipofiza - štitna žlijezda

-hipotalamus na poticaj centra za regulaciju temperature ali i nekih drugih centara u mozgu, počinje lučiti TRH
(tireotropine releasing hormone). On u dijelu adenohipofize potakne izlučivanje tireotropnog hormona (TSH) koji dolazi
do štitnjače i tamo izaziva lučenje T3 i T4
-regulacija je dvostrukom negativnom povratnom spregom: hormoni štitnjače kratkom petljom koče lučenje TSH iz
hipofize, a dugom petljom TRH iz hipotalamusa
-osim toga proizvodnja topline koja je rezultat bioloških učinaka hormona štitnjače, posredno djelujući na centre za
regulaciju temperature također smanjuje lučenje tih hormona iz osovine
-osim što potiče lučenje hormona iz štitnjače, TSH također potiče rast i proliferaciju stanica štitnjače

Poremećaji rada štitnjače:

-preaktivna ili povećana štitnjača/rjeđe tumori adenohipofize izazivaju stanje hipertireoze: osoba ima
ubrzani i pojačani metabolizam pa će biti vitka, uvijek joj je vruće, vrlo reaktivna na podražaje iz okoline
-autoimuna bolest štitnjače/smanjen rad izaziva stanje hipotireoze: osoba ima smanjen metabolizam (deblja),
uvijek joj je hladno, chill je nije reaktivna na podražaje
-majčina hipotireoza/nedostatak joda tijekom razvoja utječe na razvoj mozga i dovodi do kretenizma:
endemska pojava čest u Alpama-siromašne su jodom pa su djeca imala kroničan nedostatak

4
 TERMOREGULACIJA
-ljudi su homeotermni organizmi i vrlo lako reguliraju tjelesnu temperaturu u rasponu 36-39oC
-kratko je vrijeme moguće izdržati 40-41 oC, a ako poraste iznad 42 oC dolazi do denaturacije vitalnih staničnih
proteina i moramo ju drastično spustiti
-tjelesna temperatura regulirana je skladnim odnosom produkcije i gubitka topline
-toplinu proizvodimo metabolizmom (kidanjem kemijskih veza, tj radom) - čak 80% koju se proizvede koristi se baš za
održavanje tjelesne temperature
-razina metabolizma definira se kao količina energije unesene hranom koja se pretvori u toplinu u jedinici vremena
-kada mirujemo onda većina metabolizma otpada na rad unutarnjih organa, a kada radimo većina metaboličkih procesa
proizvode mišići
-osoba prosječne veličine troši oko 70kcal/sat dok miruje, ali razina metabolizma se jako razlikuje od osobe do osobe
-osim površine tijela koje utječe na površinu metabolizma, utječu i: dob, spol, vanjska temperatura, vježbanje, razina
hormona u tijelu (NA, A, tiroksin)…

Slika: prvenstveno gubimo toplinu zračenjem, zatim isparavanjem (znojenje) koje je efikasno ukoliko nije visoka vlaga u
zraku. Gubimo i kondukcijom-izravnim dodirom površine koja je hladnija od našeg tijela (termofori, hladni oblozi) i
konvekcijom (gibajućim molekulama zraka ili vode – ventilator; najefikasnije to rade cirkulirajuće molekule vode)
-tkivo koje proizvodi toplinu mora imati neki način da tu toplinu iz unutrašnjosti prenese na površinu tijela kako bi je
mogla koristiti: to se odvija na 2 načina
-manjim dijelom se radi o unutarnjoj kondukciji - jedan organ naslonjen na drugi, drugi na treći - čisto zbog
dodirivanja postoji gradijent temperature
-većim dijelom se odvodi cirkulatornom konvekcijom - krvlju! - zato nam se šire žile kad nam je vruće

-iako smo homeotermni zapravo se naše tijelo može podijeliti na zaista homeotermnu srž (dio oko organa koji uvijek
moraju biti na 37 oC), zatim poikilotermnu srž koja si može dozvoliti malo veći raspon temperature jer se tamo ne
događa ništa vitalno i koru
-na temperaturu utječe: tjelesna aktivnost, cirkadijani ritam, menstrualni ciklus, dob

5
-termogeneza bez drhtanja postoji kod životinja i kod ljudske nedonošćadi, ali nije poznato događa li se kod odraslog
čovjeka. To je kada se aktivira hipotalamus i luči se tireotropin iz hipofize pa i hormoni štitnjače, time se zapravo koristi
smeđe masno tkivo za proizvodnju topline.
-vrućica - kontrolirani porast temperature, nije toliko opasan: naša temperatura je 36,5-37 oC. To zna hipotalamus i
regulira efektore. Kada dođe do infekcije, aktivira se imunosni sustav, makrofagi proizvode pirogene koji preko
prostaglandina resetira hipotalamus tj podesi ga na višu temperaturu. Termoreceptori njemu dojave i on povisi
temperaturu – to je tresavica kada se tek razbolimo, povećao se metabolizam i mišići rade. To je kontrolira reakcija samo
na jednog višoj razini. Ako se naš imunosni sustav othrva ili ako uzmemo aspirin koji inhibira prostaglandine, termostat
se vrati nazad na 37 oC. Najedanput nam je vruće i znojimo se – hipotalamus uključio efektore koji se topline rješavaju
znojenjem.
-toplinski udar - nekontrolirani porast temperature: u slučaju kad ne možemo efikasno gubiti toplinu i kad je proizvodnja
topline u jednom trenu veća od otpuštanja, naši kompenzacijski mehanizmi ne mogu adekvatno reagirati i gubi se
homeostaza. Može biti pogubno ako se prolongira kroz dugo vremena.

Pars intermedia - intermedijarni režanj - srednji režanj hipofize

-imaju ga ribe, vodozemci, gmazovi i većina sisavaca
-ne postoji kod ptica i kitova, a kod čovjeka postoji dok je fetus, kasnije se smatra rudimentarnim i uključuje ga se u
prednji režanj hipofize
-kod onih životinja koji ga imaju njegova veličina je u korelaciji sa sposobnosti da se brzo prilagodi boji okoliša
(kameleon)
-lučenje hormona je također regulirano neurohormonom iz hipotalamusa – melanotropin inhibirajućim hormonom (dakle,
regulacija je negativna)
-ono što se izlučuje je MSH melanotropin - kod životinja koji imaju taj režanj taj MSH je zapravo dio velike
prekursorske molekule pro-opimelanokortin i koja cijepanjem daje više aktivnih signalnih molekula od kojih je jedna
MSH
-nastaju još endofrin i ACTH
-MSH krvotokom dolazi do kože i tamo se veže na receptore MC1R koji se nalaze u melanocitima u epidermi. Na poticaj
MSH aktivira se set enzima koji iz prekursora tirozina sintetizira melanin i pune ga u vezikule koje se nazivaju
melanosomi
-ti melanociti imaju nastavke citoplazme koje su poput prstiju uronjeni u keratinocite (epitelne stanice kože)
6
-na svjetlosni podražaj dolazi do oslobađanja melanina iz melanosoma što omogućava brzu promjenu boje kože ili dlake u
svrhu kamuflaže
-kod ljudi i kod životinja koji nemaju srednji režanj također se iz određenih žljezdanih stanica koji se smatraju dijelom
adenohipofize luče taj MSH (melanotropin) ali on ima različitu fiziološku ulogu:
-supresijom apetita služi za kontrolu hranjenja
-supresijom imunosnog sustava služi za kontrolu opsežnosti imunosnog odgovora, održava mu usmjerenost
-postoji i isti taj MSH koji je lokalno sintetiziran i reguliran u samoj koži - pod utjecajem UV zračenja se izlučuje MSH iz
keratinocita koji se onda veže za isti receptor MC1R (melanokortin 1) koji se nalazi u melanocitima i potiče sintezu
melanina
-različite razine sinteze i lučenja tog MSH zapravo dovode do različitih razina melanina u stanicama kože što dovodi do
osnovnih razlika u boji kože, a s obzirom da melanin upija UVB zrake i na taj način štiti DNA stanice hipoderme, pod
utjecajem veće izloženosti UV zračenja dolazi do jače sinteze melanina pa zato i tamnimo na suncu