STAV Kultura | 09.04.2022.

OBJEKTIVNO I BEZ IDEOLOGIZACIJE

Dragocjena studija o položaju

žena u Osmanskom carstvu
Senad Hasanagić, “Žena kod Osmanlija i drugih”, “Knjigoljubac”,
Brčko, 2021.

ŽELJKO GRAHOVAC

Senad Hasanagić (1960, Čapljina) historičar je (po zvanju zapravo

doktor pravnih znanosti, iz domena historije države i prava) koji je široj
kulturnoj javnosti u nas već poznat po nekoliko izvanrednih studija:
“Zalihica” je izdavač njegovih knjiga Osmanska tolerancija, Turci – istine
i laži te Osmanlije i različiti narodi, a Izdavačka kuća “Knjigoljubac” iz
Brčkog za kratko vrijeme objavljuje njegove studije Jedinstvenost
Osmanlija, Drugo lice bune Husein-kapetana Gradaščevića i Suština
jermenskog pitanja. Izdavačka kuća “Grabus” objavila je njegovo
književno djelo Pisar i znalci, a s turskog jezika preveo je
roman Mostarski most, koji je napisao Altan Araslı.

Nema sumnje da će ova knjiga, jesenas izašla iz štampe, izazvati veliku

pažnju šire čitalačke publike: naime, položaj žene u Osmanskom
Carstvu doista je tema o kojoj su se dosad uveliko već “lomila koplja”
brojnih istraživača, povjesničara kulture i poznavalaca osmanske
civilizacije (od 15. do 20. stoljeća). Pritom je zanimljivo da su evropski
istraživači mahom profilirali svoje stavove po ovom pitanju u
ideološkom ključu – vrlo rijetko na temelju arhiva i dokumenata (kojih
doista ima mnogo, ali pretežno na turskom jeziku), a češće prema
utiscima, izvještajima i interpretacijama Evropljana koji su
diplomatskim, političkim ili kakvim drugim poslom boravili u Osmanskom
Carstvu.

O ideološkom ključu možemo govoriti prije svega u smislu generalno

nedovoljnog poznavanja istočnih kultura i civilizacija, ali i u smislu
nepovjerenja prema Osmanskom Carstvu novovjekovnog zapadnjačkog
duha, koji se tek u epohi romantizma (kraj 18. i prva polovina 19.
stoljeća) počeo sa značajnijim zanimanjem okretati prema Istoku
(kulturama, baštini i civilizaciji velikih istočnih naroda, odnosno država).

Upravo je na zadaći razotkrivanja stereotipa i predrasuda Evrope prema

Osmanlijama i njihovoj kulturi (koji su se sve do danas, sagledavajući
generalno stav Zapada prema Orijentu, tvrdokorno održavali u raznim
formama i na različitim nivoima) ova studija i postamentirana: autor
odmah u uvodu naglašava da je preuzeo na sebe tu obavezu – sa što
više autentičnih dokumenata, iz izvora koji su za istraživanje relevantni
i pouzdani, sagledati problematiku položaja, statusa i prava žene unutar
osmanske kulture i civilizacije, kako u normativi (unutar pravnog
sistema) tako i u praktičnom životu. Da bi što bolje potkrijepio svoje
istraživačke uvide i iz njih izvedene stavove, Hasanagić se potrudio
provesti komparativnu analizu – stanja, pravnog statusa, tretmana i
položaja žena u evropskim zemljama, u istom periodu (od 15. pa sve do
20. stoljeća). Time je njegova studija dobila i na širini i na dubini –
bivajući ispisana kao dragocjen prilog komparativističkom sagledavanju
kulturne povijesti Orijenta i Okcidenta (u aspektu usporedbe prava i
položaja žene unutar Osmanskog Carstva, na jednoj, i najnaprednijih
evropskih zemalja, na drugoj strani).

Stoga nije ni začudno što literatura kroz koju je autor morao proći u
ovakvom istraživačkom pohodu broji preko dvije stotine stručnih
radova, studija, knjiga i dokumenata – pretežno na turskom jeziku (iz
sačuvanih arhiva ili od savremenih turskih povjesničara kulture), ali i na
engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, također. Dakako, u
pregledu literature naći ćemo i gotovo sve relevantne autore i njihove
radove koji pripadaju našem jezičkom području (bivša Jugoslavija,
Hrvatska, Srbija, Slovenija i Bosna i Hercegovina). Ova studija odlikuje
se upravo istraživačkom akribijom, dosljednošću i sveobuhvatnošću
pristupa te zavidnom potkrijepljenošću argumentacije mnoštvom
primjera, usporedbi, podataka i dokumenata. Nema gotovo nijedne
stranice u ovoj knjizi koja ne završava s fusnotama na dnu – s
mnoštvom citata iz historijske građe ili iz radova drugih autora.

Hasanagić je studiju podijelio u pet velikih poglavlja: prvi dio bavi se

vjerskim aspektom tematike i problematike; drugi dio pitanjima pravne
zaštite žena u Osmanskom Carstvu; treći tematizira seksualne i druge
zloupotrebe žena; četvrti se iscrpno bavi društvenim životom žena
muslimanki i nemuslimanki u Osmanskom Carstvu, dok je peti
koncipiran kao neka vrsta rezimea, zaokruženja ove problematike i bavi
se ukupnim značajem (kontekstom, kulturnocivilizacijskim paralelama i
konsekvencama) objektivnog znanstvenog sagledavanja i ispravnog
shvatanja i razumijevanja samog predmeta ove studije.

Druga bitna odlika povjesničarske akribije jeste strpljivost, metodičnost,

nepristranost i spremnost da se tematika i problematika sagledaju sa
svih strana. Prosječnom čitatelju upravo se zbog toga ponekad može
učiniti da autor/historičar previše insistira na izvorima, dokumentima,
navodima i primjerima, ali je u ovom slučaju, kao protuteža toj “težini”
znanstvene ažurnosti, počašćen nizom interesantnih slučajeva
(epizoda, sačuvanih svjedočanstava, zanimljivosti pa i bizarnosti) koji
osvježavaju pažnju, znatiželju i spremnost da se prođe kroz cijeli tekst.
Prva bitna stvar za sve one koji nemaju širi ni dublji uvid u specifiku
osnovne teme pa ni u kontekst kulturnocivilizacijske osebujnosti i općeg
značaja osmanske epohe jeste – mogućnost uvida u arhive (u njihovo
bogatstvo i sređenost, u dosege zapamćenosti i baštinjenja), koji su,
kad je o osmanskoj imperiji riječ, mnogo bogatiji, očuvaniji i relevantniji
nego što se to s aspekta evrocentričnog pogleda na svijet može i
pretpostaviti.

Ovo osobito važi za domen pravne historije, odnosno za stepen

složenosti, uređenosti i funkcionalnosti pravnog sistema, ali generalno
važi i za ukupne dosege kulturnocivilizacijskog razvitka (s čim u vezi se
mora reinterpretirati i na nove osnove postaviti osmanska epoha,
posebno ona stoljeća punog procvata, snaženja i širenja imperije – u
usporedbi i paraleli spram Evrope u istom periodu). To je upravo ono
najzanimljivije i najznačajnije šta nam otkriva ova knjiga, koja kroz sve
nivoe obrade osnovne teme insistira na usporedbi s Evropom, a
posebno na jednostranosti (stereotipima i predrasudama) zapadnog
duha u vezi s ovom tematikom i problematikom. Autor se potrudio da
pronađe i prezentira čak i najnovija istraživanja iz domena gender-
studija, u kojima su i savremeni autori (i to, većinom žene!) došli do
sličnih ili istih zaključaka glede spomenute jednostranosti zapadnog
svijeta u pristupu ovoj tematici: objektivno provedena komparativna
istraživanja svjedoče o tome da je položaj žene u evropskim državama i
društvima iz ovog razdoblja (od 15. do 20. stoljeća) bio mnogo teži, da
su njihova prava i njihovo mjesto u društvu uopće bili neuporedivo
nepovoljniji i ugroženiji (negoli što je to bio slučaj sa ženama, i
muslimankama i nemuslimankama, u Osmanskom Carstvu).
Naravno, značaj ovakvog pristupa i ovakve analize tim je veći za
današnje naše vrijeme i okruženje – u kom na globalnoj razini, i to
uglavnom iz političkih razloga i zbog geostrateških manipulacija,
dominiraju tendencije marginaliziranja pa i neprihvatanja
kulturnocivilizacijskih tekovina islama kao religije i kao kulture, milenij i
po već prisutne (ali, također, i stoljećima značajne pa i dragocjene za
očuvanje kontinuiteta i za uspon zapadne kulture – prvenstveno u
funkciji spone s duhovnim naslijeđem Antike, ali i s neupitnom ulogom
avangarde u procesu formiranja znanstvenog racionalističkog pogleda
na svijet). Autor je u toj razini uspio da sačuva i afirmira objektivan
pristup bez ikakvih primjesa ideologizacije i bez ikakve “zle namjere” da
u komparaciji različitih svjetonazora i kulturnocivilizacijskih kodova
pokaže pristranost: jedina istraživaču dopuštena pristranost jeste ona
prema istini – uz koju će htjeti i morati da ostane, čak i onda kad ona
dovodi na ovaj ili na onaj način u pitanje njegova polazna uvjerenja i
stavove. Bez toga, uostalom, znanstveni pristup ne bi ni imao nikakvog
smisla ni značaja za čovječanstvo, za njegov opstanak i razvitak.

Željko Grahovac Senad Hasanagić “Žena kod Osmanlija i drugih”

“Knjigoljubac”