ALIJENACIJA I TEHNIKA

U ovom eseju ću se fokusirati na pitanja uzroka alijenacije od strane tehnike. Zanima

me zašto tehnika prouzrokuje alijenaciju i gdje se u počecima njezinog razvoja nazire
početak utjecaja alijenacije na čovjeka? Želi li na neki izvrnuti način čovjek biti alijeniran?
Prouzrokuje li mu ona na podsvjesnoj razini ugodu? Kako to da su usprkos negativnom
utjecaju alijenacije na čovjekovu svijest sustavi koji ju prouzrokuju i dalje prisutni, i osim što
su samo i dalje prisutni, duboko ukorijenjeni u današnje sustave društvenih vrijednosti? Da li
je zajedno sa razvojem tehnike proizveden i princip alijenacije koji se nezasitnim razvojem
kapitalističkog društva i njemu supripadne tehnike proširio u ostale dijelove društvenog
života? Priča u vezi ove situacije treba ići do samih početaka razvoja tehnike jer će se
razumijevanjem tog prvotnog principa prema kojem je tehnika načinjena dobiti uvid u to na
koji način ona prouzrokuje alijenaciju koja se onda zbog nasilnog širenja tehnike u sve pore
društva nameće ondje gdje joj nije mjesto. Da li je sama činjenica da je tehnika nešto drugo
od nas proizvela čovjekovo otuđenje koje je, nevezano uz tehniku, također ono što druguje
čovjeka?

Alijenacija je produkt djelatnosti koje su ono drugo nešto od čovjeka. Ona nije
nastala sama od sebe. Kako bi se uvidio njezin učinak na čovjekovu misao, treba se pronaći
njezin uzrok koji se u svakom slučaju nalazi u samoj činjenici da je čovjek počeo koristiti
tehniku kao sredstvo unapređenja vlastitog života. Smatram da se tehnika ne smije shvaćati
dvodimenzionalno u smislu da ju je čovjek u željeznom dobu počeo kreirati i koristiti i to čini
završenu priču. To je tek početak puno dublje priče ljudske psihe koja neprestano bježi od
same sebe zbog toga koliko joj je neugodno živjeti sa samom sobom. Može se reći da razvoj
tehnike koindicira sa kognitivnim razvojem ljudske vrste, no taj razvoj je do jedne točke u
povijesti tekao paralelno te se nakon te točke kognitivni razvoj ljudske vrste zaustavio dok je
razvoj tehnike nastavio napredovati. Iz ove rečenice same se može izvesti ono što smatram
da je danas najveći problem ljudskog roda, a to je da ljudska vrsta zbog svojih kognitivnih
ograničenja ne može pratiti razvoj tehnike. Tehnika u ovom slučaju kao da je entitet koji
postoji sam za sebe i kontrolira čovjeka umjesto da čovjek kontrolira nju kako je on zapravo
to i zamislio da bude. Zašto je došlo do toga da tehnika kontrolira čovjeka? Kako se čovjek
uopće pronašao na poziciji na kojoj je to stvarnost? Vjerojatno zato što je tehnika čovjekov
produkt on je samim time u nju postavio određene elemente samog sebe koji djeluju na
neživi način. Problem je u tome što su se oni s vremenom razvili do te mjere da su se proširili
u aspekte društva u kojima im nije mjesto. To se dogodilo i zbog sile kojom tehnika vlada
svijetom, danas je pogotovo tu riječ o digitalnoj tehnologiji (koja je zapravo samo
specijalizirani ogranak tehnike), i zbog toga što se tim nasilnim nametanjem u ljudske živote
i prožimanjem mnogih ljudskih djelatnosti čovjek počeo poistovjećivati sa tehničkim
dostignućima tako da je svoje ponašanje kretao prilagođavati tehnici i onome kako tehnika
od njega iziskuje da se ponaša kako bi mogla nesmetano manipulirati čovjekom. Zanima me
zašto je uopće došlo do pojave ovakvih procesa u društvu, no smatram da su ti odgovori
heraklitovske prirode i da ih zbog toga nikada nećemo moći dovesti na svijetlo dana.
Nedostupni su nam i takvi će i ostati.

Zbog toga što se o alijenaciji kao produktu tehnike ne može govoriti sukladno sa
njezinim početnim razdobljima razvoja, to pokazuje koliko je ona složeni pojam. Vjerojatno
se i kod najprimitivnijih oblika specijalizirane tehnike poput oruđa može govoriti o nekoj
vrsti alijenacije, no ona je shodno stupnju na kojem je bila tehnika onda također bila na
nižem stupnju od alijenacije koju proizvodi tehnika danas. Fokus na svijet oko sebe je
započeo onda, tim najprimitivnijim oblicima oruđa koje su ljudi počeli proizvoditi u
željeznom dobu. To fokusiranje na svijet izvan sebe koje mu je donosilo zadovoljstvo je
izgledalo tako da kada je čovjek ugledao kameno oruđe, koje je izradio kako bi si pomogao
kod obrade zemlje koju će kasnije iskoristiti za uzgoj povrća, on je znao da će mu uz pomoć
njega život postati lakši. Ovdje samo spekuliram, ali na kraju krajeva povlačim paralelu s
time kako čovjek danas reagira na specijalizirane tehnike, samo što je danas to osobno
zadovoljstvo fokusom na materijalno izvan sebe došlo do vrhunca ili se izmaklo kontroli. U
željeznom dobu je ono bilo unutar granica normale jer je neko kameno oruđe pomoglo
čovjeku da preživi prirodu. Može se reći da su to prihvatljive razine bezopasne alijenacije.

Alijenacija koju prouzrokuje specijalizirana tehnika na razini na kojoj se nalazi danas

je itekako opasna jer, kao što sam već zaključila, razina alijenacije u čovjeka se podiže
proporcionalno sa razinom razvoja tehnike. Alijenacija danas je opasna jer je tehnika
praktički došla do razine na kojoj ona kontrolira čovjeka umjesto da on kontrolira nju.
Izmakla se njegovoj kontroli što znači da je došla do razine ispod koje se čovjek nalazi i koju
kognitivno još uvijek nije dostigao. Osim što je čovjek kognitivno ispod razine razvoja tehnike
danas, ona proizvodi kod njega alijenaciju kakva nikad prije na Zemlji nije bila viđena. Želi li
tehnika kao samostalan entitet ovladati Zemljom?! To su sve spekulacije na koje se treba
odgovarati pažljivo jer je ovdje u pitanju život svega što znamo. Ne mislim da ljudi uopće ne
propitkuju ovaj sustav, oni ga neprestano propitkuju, no čini mi se da istovremeno ga
propitkujući zapravo uživaju u njemu što mi samo daje do znanja o mazohističkoj prirodi
čovjeka osim toga što je preplavljen kognitivnom disonancom. Nitko neće opovrgnuti
činjenicu da je dobar osjećaj posjedovati novčana sredstva u ekscesu, no nije potrebno
zalaziti dublje u problematiku da se vidi je to samo to – dobar osjećaj. To posjedovanje
novčanih sredstava u ekscesu je neupitno dovelo do toga da neki drugi pripadnik ljudske
vrste dublje zađe u loš položaj sa novčanim sredstvima ili krene ulaziti u njega, jer tako
funkcionira kapitalističko društvo. To je bogaćenje jednih nauštrb drugih. Gdje je u ovoj
računici prisutan dobar osjećaj? On je prolazan i prouzrokuje kognitivnu disonancu u kojoj se
čovjek odvaja od svojih uvjerenja nauštrb materijalne stvari ispred sebe. Ne govorim da
svaki čovjek to radi, no to je slika današnjeg modernog čovjeka i modernog svijeta koji je
izgrađen na monetarnom sustavu koji u samim svojim počecima nije bio fer.

Zašto još uvijek nije došlo do uništenja eksploativnog kapitalističkog sustava koji će
biti zamijenjen sustavom zdravijim po društvo? To je dobar uvod u problematiku koju su
neuspješno započeli Karl Marx i Friedrich Engels. Kažem neuspješno jer njihove želje za
svrgavanjem buržoazije nisu uspjele. Nisu odgovarale onome kako treba izgledati sustav koji
će biti pravedniji od kapitalističkog. Vjerujem da još uvijek nije došlo do toga da eksploativni
kapitalistički sustav bude uništen jer je prošlo premalo vremena od početaka razvoja
kapitalizma kakvog ga znamo danas. Za neke iznimne promjene na Zemlji je potreban dug
niz godina tijekom kojeg će se svijet moći prilagoditi samoj promjeni. Ona se ne događa
preko noći i potrebno je uložiti puno truda u to da do nje i dođe. Mislim da je komunizam
kao pokret i politička misao i toliko brzo propao jer je htio preko noći svrgnuti buržoaziju,
htio je nasiljem skinuti sa vlasti ono što je nasiljem došlo na vlast. Nisu ovdje iste vrste
nasilja u pitanju. Komunizam je nastupio sa oštrijim nasiljem prema buržoaziji od onog
nasilja koje je ona iskoristila da dođe na vlast. Ona je nešto poput kršćanskih križara
prigušenim nasilnim nametanjem svojeg sustava vrijednosti kroz dugi niz godina preuzela
vlast nad društvom, dok je komunizam to nastojao učiniti preko noći što je naravno
rezultiralo potpunim gušenjem komunizma kao političkog pokreta koji će nakon gušenja u
potpunosti nestati sa političke pozornice kao sustav na kojem je bazirano društvo jedne
cijele države. No upravo je zbog te patologije tehnike koja je prouzrokovala da se ona proširi
u skoro sve pore ljudskih života ona postala ono s čime će se ljudi početi poistovjećivati. Zato
jer je krenula zamijenjivati prirodne procese u ljudskim životima poput hodanja do banke da
se uplate novci na račun, a ne uplaćivanja novaca na račun preko aplikacije iz svog doma,
ona je krenula shodno tome postajati ono što je krenulo zamjenjivati ljudske instinkte,
prirodu i prirodno djelovanje, kretanje i mišljenje. Zbog toga što je tehnika prodrla u skoro
sve aspekte naših života, došla je i do onih s čijim se razvojem ona nije počela paralelno
razvijati poput religije ili čisto posjedovanja drugačijeg razmišljanja od nekog drugog. Postala
je pojam koji se pojavio u onim aspektima ljudskog djelovanja koji je dodatno zagorčao
živote pojedinaca kapitalističkog društva koji su već samim time što su njegov dio spriječeni
djelovati apsolutno slobodno. Što se ovdje može učiniti da se smanji utjecaj te alijenacije?
Vjerujem da je ovdje riječ o nama kao individualnim osobama koje trebaju same po sebi
započeti raditi ovaj posao. Pobrinuti se da se smanji utjecaj sustava koji prouzrokuju
alijenaciju, napose kapitalističkog zbog kojeg je i došlo do ovakve situacije gdje je čovjek
počeo biti mimikrija tehnike i shodno tome svih njezinih procesa. Samo to zatomljivanje
svojeg unutarnjeg života i svoje psihologije je ovdje najveći problem jer tako postajemo
dijelići te tehnike koji druge ljude vide kao sredstva za obavljanje funkcije koja je nama
potrebna da kao tehnički sustav djelujemo, da koristimo druge ljude koji će omogućiti vrtnju
zubčanika u nama kao što to omogućuje određena kemijska supstancija unutar kompleksa
neke tvornice. To se neće promijeniti tako dugo dok ne krenemo sami preuzimati
odgovornost za svoja ponašanja i ne okrivljavati stanje stvari u društvu kao onim koje je u
nama prouzrokovalo određeni osjećaj. Stanje stvari društva je samo početak koji ne treba
utjecati na nas ako mu mi to ne dopustimo. Potrebno je uvesti stoičke vrline nazad u društvo
i krenuti se oslanjati na same sebe u življenju života. Život je loš i nikad neće biti dobar, no to
ne znači da ne možemo raditi prema tome da za same sebe poboljšamo vlastiti život i da
poboljšavamo živote drugih ljudi koliko god to možemo, i da prihvatimo negativne i loše
stvari koje su dio društva, a koje se nikad neće promijeniti, kao takve, jer stanje nikad neće
biti savršeno, ali možemo se potruditi da bude bolje i prihvatiti da nikad neće biti savršeno.