~1~

27. III. 2024.

Šesta domaća zadaća – OPPD

1.) Pročitajte izdvojena poglavlja te ukratko objasnite osnovnu tezu svakog autora u
pogledu vlasništva. Uočavate li ujedno i kakve društvene (i pravne) promjene svatko od
njih zagovara?
John Locke polazi od aksioma filozofije prirodnog prava da se ur-čovjek u divljini rađa
slobodan i nesputan bilo kakvim ograničenjima; sve biljke, životinje i rudače dane su svakom
čovjeku od Boga da udovolji svojim potrebama te da je sva prirodan zajedničko dobro koje
jednako pripada svakoj jedinki čovjekove vrste.
Međutim, postavlja se pitanje kako dolazi do koncepta vlasništva nad stvarima koje je čovjek
u životu zatekao jednako kako su ih zatekli i ostali članovi zajednice. Što je to što pojedincu
daje za pravo da prisvoji ulovljenu divljač, ubranu voćku, krčag vode ili iskopanu rudu?
Locke odgovara: „Rad“. Budući da svatko polaže jednako pravo na sve što je u prirodi, tako i
svatko polaže jednako pravo da koristi ta zajednička dobra te ih radom – kao razumskim
postupanjem sa zajedničkim – pretvori u dobra za zadovoljenje vlastitih potreba.
Privatno/osobno vlasništvo započinje onda, kaže Locke, kada taj čovjek utroši napor više
nego što je i jedan drugi član zajednice utrošio, a imao je na to pravo, odnosno utrošio rad u
stjecanje te stvari: „Taj je rad (labour) napravio razliku između vlastitog i zajedničkog; on je
dodao nešto više nego što je priroda, zajednička majka svih, učinila; i tako su [divljač, žirevi,
jabuke itd.] postali njegovo privatno pravo. I hoće li itko reći da nije imao pravo na te žireve
ili jabuke koje je tako prisvojio jer nije imao pristanak cijelog čovječanstva da budu njegovi?
Je li bila pljačka prisvojiti sebi ono što je zajedničko svima? Ako je takav pristanak bio
potreban, čovjek je gladovao, bez obzira na obilje koje mu je Bog dao.1“
Čovjek ne treba pristanak ostalih članova zajednice jer po Locku on je samim time što je
unaprijedio datosti prirode poboljšao i ukupno bogatstvo čovječanstva jer jedan komadić
obrađene zemlje, unaprijeđene radi dobrobiti pojednica, vrijedi kao deset istih takvih
komadića neobrađene i zajedničke zemlje. Tu je vidljivo kako Locke takvo mišljenje o
prisvojenju pojedinačnih dijelova prirode poput životinja i plodova proteže i na samu zemlju
„kao ono što je nosivo i nosi sa sobom sve ostalo [iz prirode]“. Nema razlike između stjecanja
zemlje i stjecanja voćke jer i jedno i drugo iziskuju rad.
Jean Jacques Roussau smatra kako sadašnji čovjek živi u društvenom stanju nasuprot
prirodnom u kojem je živio ur-čovjek; tom promjenom stanja čovjek gubi osobnu slobodu i
neograničeno pravo te stječe građansku slobodu i ograničeno pravo nad onime što posjeduje.
U društvenom stanju nagoni bivaju zamijenjeni odgovornošću, a prohtijevi zakonom. Tako,
čovjek iz veoma sebičnog oblika života biva prisiljen osluđkivati i sklonosti drugih koji žive s
njim u zajednici, odn. društvenom stanju.
Kada pojedinac ulazi u društveno stanje, odn. društvenu zajednicu, on sa sobom u tu zajedncu
uvodi i dobra koje posjednuje. Kada to učini združeni posjedi susjednih pojedinaca pod
okriljem države (odn. zajednice) postaje postojaniji i neopoziviji nego što bi to bio da sve
tretira kao više, pojedinačnih posjeda. Tako nataju javni teritoriji, odn. države koje svoje
pravo suvrenosti proširuju s podanika na zemljište što je jamstvo njihove lojalnosti. Kako bi
suveren bio uvjeren da vlada pojedincima, nužno mu je da ovlada područjem kojeg ti
pojedinci drže, zaključuje Rousseau.

1 vlastiti prijevod
 ~2~

Pojedinac i suveren mogu imati pravo na isto zemljište, no to je ipak različito pravo: zajednica
ne otuđuje nego pravom i konvencijama osigurava pojednicu ono što ima te posjedovanje
pretvara u vlasništvo što prihvaćaju svi unutarnji članovi zajednice, dok prema vani se država
čini jamcem poštivanja tih prava. Pravo koje ima zajednica preteže pred pravom pojedinca jer
u suportonom ne bi država bila čvrsta u državnoj svezi, a nebi bilo ni istisnkog izvršenja
suverenosti.
Na koncu, Rousseau piše: „Umjesto da uništava prirodnu jednakost, temeljni sporazum
naprotiv zamjenjuje moralnom i zakonskom jesnakošću ono što je priroda mogla unijeti
fizičke nejednakosti među ljude i premda po prirodi ljudi mogu biti nejednaki u snazi ili duhu,
svi postaju jedanaki konvencijom i pravom.2“
Na Maximilliana Robespierrea velik je utjecaj izvršio J. J. Rousseau kojeg je manje ili više
učinio glavnim uzorom i ideologom događanja nakon 1789. Njegov članak „O vlasničkim
pravima“ iz 1793. nastaje u jeku francuske revolucije i u vremenu pisanja montanjarskog
ustava, nikad provedenog u dijelo. Najprije, Robespierre upozorava da vlasništvo ne pripada
samo trgovcu ljudima, plemiću-zemljoposjedniku ili pripadniku dinastije Kapetovića (Capet),
već da je ono pravo svakog čovjeka. Međutim, kao što i sva prava imaju ograničenja, tako ih
ima i vlasničko pravo.
Robespierre se pita zašto u „Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina“ nije ušla definicija
vlasništva sličan onoj slobodi; po njemu, vlasništvo i sloboda imaju mnogo toga sličnog, pa se
pod sličan iskaz mogu podvesti oba pojma. Robespierre nudi riješenja za popravak te greške:
„Vlasništvo je pravo svakog građanina da uživa i raspolaže dijelom dobra koje mu je zakonski
dodijeljeno; pravo vlasništva je ograničeno kao što su i sva prava ograničena obvezom da se
poštuje tuđe; [pravo vlasništva] ne smije se provoditi tako ugrožava sigurnost ili slobodu
postojanja ili imovine drugih ljudi; svi oblici vlasništva i svi trgovački poslovi koji krše
prethodna načela su nezakonita i nemoralna.3“
Ovakvim taksativnim nabrajanjem osnovnih principa vlasništva Robespierre naglašava kako
vlasništvo ne može biti neograničeno te kako ono kao i svako pravo podrazimijeva i obveze
što je i u skladu s novim, liberalnim i građanskim tekovinama koje je revolucija izrodila.
Također, Robespierre u svom spisu nudi i vrlo napredne obzore o oporezivanju i
vanjskopolitičkim odnosima; kada država oporezuje treba se voditi mišlju da „građani čiji
prihodi ne prelaze ono što im je potrebno za uzdržavanje izuzeti su od doprinosa državnim
izdacima; svi ostali ga moraju uzdržavati progresivno prema svom bogatstvu.“; kada govori o
vanjskim odnosima iznosi vrlo napredne ideje o tome da je svo čovječanstvo bratski rod pa
onda vrijede slijedeći principi: „Ljudi svi zemalja su braća i različiti ljudi moraju si pomagati
sukladno njihovim mogućnostima kao da su svi građani jedne države; Tkogod tlači jednu
državu/naciju proglašava se neprateljem svih; tkogod vojuje rat protiv ljudi kako bi spriječio
napredak slobode i uništio prava čovjeka bit će podvrgnut postupku ne kao običan neprijatelj,
već kao pobunjenik, razbojnik ili ubojica; kraljevi, aristrokrati i tirani, ma tkogod bili, robovi
su u pobuni protiv suverena zemlje – koja prebiva u ljudskom rodu – te zakonodavca svemira
– koji prebiva u prirodi (…) .“
2.) Od ponuđenih poglavlja odaberite djelo jednog autora (po Vašem izboru) te istražite
kojim je razlozima on motiviran, tj. iz kojih pobuda te što točno želi mijenjati u pogledu
prava vlasništva? Slažete li se s njegovim postavkama? Objasnite!

2 prev. Gordana Crnković-Raunić

3 vlastiti prijevod
 ~3~

Od svih prosvjetiteljskih mislioca Europe, Jean Jacques Rousseau bio je svakako

najoriginalniji, a od svih filozofa uopće, njegova mi je filozofija društva i politike najbliža
zbog svoje demokratičnosti, humanosti i egalitarsnoti.
Kao i svi filozofi-naturalisti, Rousseau polazi i od toga da je u iskonskom stanju čovjek bio
apsolutno slobodan, nezavisna, nije trebao gledati druge, no od Hobbesa se razlikuje po tome
što Rousseau u tom prirodnom stanju ne vidi kaotično preživljavanje najsnažnijih, nego miran
suživot čovjeka s čovjekom. Taj ur-čovjek za njega je plementi divljak kojega je napredak u
znanosti i tehnologiji pokvario jer je htio više nego što mu je prirodno stanje i njegove osobne
mogućnosti davale; kako bi to „ispravio“ čovjek se počinje udruživati u zajednice. Time
nestaje prirodni čovjek, a nastaje društveni čovjek, odnosno građanin. Čovjek je tako vječito
ograničen konvencijama koje društvo nameće: „Čovjek se rađa slobodnim, a posvuda je
međutim u lancima. Onaj koji se smatra gospodarem drugih, ipak je rob više nego oni.“.
Budući da je taj proces ireverzibilan Roussau smatra kako bi se društvo trebalo urediti po
republikanskim načelima što za njega znači da državom kao javnom stvari upravlja opća
volja. Rousseau razlikuje dva osnovna tipa volje: pojedinačna volja naša je osobna na koju
sami utječemo te opća volja koja nije zbir svih pojedinačnih volja nego izlučivanjem onog
općeg sadržanog u pojedinačnom što se može učiniti raspravljanjem i napose glasanje. Tako
se država treba graditi na načelima djelovanja „građanina u političkome smislu“ čija je volja
usmjerena k općemu dobru, a ne na načelima djelovanja „građanina u ekonomskome smislu“,
koji slijedi vlastiti sebični interes.
U trenutku sklapanja društvenog ugovora, svi pojednici zajedno počinju čini zajednicu koja se
u pasivnom smislu naziva državom, a u aktivnom suverenom gdje glasova ima onliko od
koliko je članova sačinjena. Rousseau, međutim upozorava na razlikovanje opće od tzv.
narodne volje; potonja je pervertitani oblik jer ondje ljudi ne nastupaju kao pojednici i članovi
kolketiva, nego se „organiziraju“ u stranke na koje prenose svoju volju, pa narodna volja nije
lučenje općeg iz pojedinačnog nego odvagivanje pojedinačnih, stranačkih volja.
I iz Rousseaovih političkih misli vidljivo je kako nije jedan od začetnika lijeve misli u
postrevolucionarnoj Europi, nego je i osnivač romantizma, svojim idealiziranjem prirode i
iskonskog stanja kao i plemenitosti u nekultiviranom društvu. Glavne manjkavosti nejgovih
političkih koncepcija su ipak pretjerana idealiziranost i njihova oraničenost na male zajednice
ljudi (npr. Nacrt za ustav Korzike) koje su neprimjenjive, bez ozbiljnih interevencija, na
velike, suvremene nacionalne države.
Nikola Pavičić
Izvori:
(1.) Locke, J., On property (The Second Treatise, 1690), The Human Rights Reader
(ur. Ishay, M.), Taylor & Francis, 2007.
(2.) Rousseau, J. J., On limits of Property (Geneve manuscript of the first draft of The
Social Contract, 1756), The Human Rights Reader (ur. Ishay, M.), Taylor &
Francis, 2007.
(3.) Robespierre., M., On property 1793, The Human Rights Reader (ur. Ishay, M.),
Taylor & Francis, 2007.
(4.) Rousseau, J. J., O društvenom ugovoru ili Ogled o obliku republike (prev.
Crnković-Raunić, G.), Politički spisi (ur. Lalović, D.), Informator, Zagreb, 1993.
(5.) Kurtović, Š., Opća povijest prava i države 2 – Novi vijek, autorska naklada,
Zagreb, 2005.