Praktikum Analitička Kemija I I II - 2023.

SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FARMACEUTSKI FAKULTET
LABORATORIJSKE VJEŽBE IZ ANALITIČKE KEMIJE
Interna skripta
pripremili:
prof.dr.sc. Anita Martinović
doc.dr.sc. Nevenka Jelić – Knezović
Mostar 2023.
Vježbe iz analitičke kemije
Sadržaj
UVOD ........................................................................................................................................ 4
OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU .......................................................................... 5
I. KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA ....................................................................... 9

VJEŽBA: REAKCIJE TALOŽENJA, OTAPNJA I ANALIZA KATIONA .................................................... 11
Reakcije boje i taloženja .......................................................................................................................................... 12
Dokazivanje kationa po analitičkim skupinama ................................................................................................... 13
KATIONI I. SKUPINE ........................................................................................................................................... 14
KATIONI II. SKUPINE .......................................................................................................................................... 16
KATIONI III. SKUPINE ........................................................................................................................................ 21
KATIONI IV. SKUPINE ......................................................................................................................................... 25
KATIONI V. SKUPINE ........................................................................................................................................... 28
KATIONI VI. SKUPINE ........................................................................................................................................ 33
ANIONI I. SKUPINE .............................................................................................................................................. 35
ANIONI II. SKUPINE ............................................................................................................................................. 38
ANIONI III. SKUPINE ........................................................................................................................................... 39
ANIONI IV. SKUPINE ........................................................................................................................................... 41
II. OSNOVNI POJMOVI STATISTIČKE ANALIZE REZULTATA

MJERENJA ................................................................................................................. 44
Uvod .......................................................................................................................................................................... 45
II.1. ODREĐIVANJE (NE)TOČNOSTI MJERENJA .......................................................................................... 49
II.1.1. Uvod ............................................................................................................................................................... 49
II.1.2. Osnovni pojmovi statističke analize rezultata mjerenja ............................................................................ 51
VJEŽBA: KALIBRACIJA VOLUMETRIJSKOG POSUĐA ............................................................................. 53
III. PUFERI ........................................................................................................................ 56

VJEŽBA: PRIPREMA ACETATNOG PUFERAZADANOG pH .......................................................................... 59
VJEŽBA: PROCJENA UTJECAJA DODATKA JAKE KISELINE ILI BAZE U OTOPINU PUFERA I U
FIZIOLOŠKU OTOPINU ........................................................................................................................................ 60
IV. VOLUMETRIJSKA ANALIZA ................................................................................ 62

Standardne otopine u volumetriji ........................................................................................................................... 63
Indikatori u volumetriji........................................................................................................................................... 63
IV.1. Kiselo bazne titracije .......................................................................................................................... 64
VJEŽBA: STANDARDIZACIJA KLOROVODONIČNE KISELINE S NATRIJ KARBONATOM ............. 66
IV.2. Oksido-redukcijske titracije ................................................................................................................ 70
Indikatori za redoks titracije .................................................................................................................................. 71
VJEŽBA: STANDARDIZACIJA OTOPINE NATRIJ TIOSULFATA ............................................................. 71
VJEŽBA: ODREĐIVANJE SADRŽAJA ASKORBINSKE KISELINE U TABLETI VITAMINA C
OKSIDO-REDUKCIJSKOM TITRACIJOM....................................................................................................... 74
2
IV.3. Potenciometrijska titracija ................................................................................................................ 78

VJEŽBA: POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA NATRIJ HIDROKSIDA OTOPINOM KLORIDNE
KISELINE U VODENOJ OTOPINI ...................................................................................................................... 79
VJEŽBA ODREĐIVANJE ZAVRŠNE TOČKE TITRACIJE PRIMJENOM PRVE I DRUGE DERIVACIJE
................................................................................................................................................................................... 83
VJEŽBA: POTENCIOMETRIJSKO ODREĐIVANJE MASENOG UDJELA ACETILSALICILNE
KISELINE U TABLETI ASPIRINA ..................................................................................................................... 85
IV.4. Taložne titracije .............................................................................................................................................. 87
VJEŽBA: ODREĐIVANJE NaCl PO MOHRU U UZORKU PAŠTETE .......................................................... 88
V. GRAVIMETRIJSKA ANALIZA............................................................................... 90
VJEŽBA: GRAVIMETRIJSKO ODREĐIVANJE OLOVA ............................................................................... 91
maseni udio PbCl2 u uzorku iznosi ......................................................................................................................... 93
VI. METODE TEMELJENE NA APSORPCIJI ZRAČENJA ................................... 95

VJEŽBA: ODREĐIVANJE APSORPCIJSKOG SPEKTRA OTOPINE KMNO4 U VIDLJIVOM
PODRUČJU ELEKTROMAGNETNOG ZRAČENJA...................................................................................... 100
VJEŽBA: SPEKTROFOTOMETRIJSKO ODREĐIVANJE ŽELJEZA ........................................................ 103
VJEŽBA: SPEKTROFOTOMETRIJSKO ODREĐIVANJE SALICILNE KISELINE U UZORKU
ASPIRINA .............................................................................................................................................................. 106
LITERATURA: .................................................................................................................... 109
3
UVOD
Analitička kemija u svojoj osnovi predstavlja znanost o metodama za određivanje sastava
supstancija. Dakle, zadatak analitičke kemije je proučavanje metoda određivanja sastava
različitih supstancija: kemijski čistih, složenih supstancija odnosno kemijskih jedinjenja. Nalazi
primjenu u kontroli kvaliteta raznih sirovina, međuprodukata i gotovih proizvoda, za
određivanje biološki značajnih tvari u biokemiji, fiziologiji, farmaciji.
Kemijska analiza ima veliki značaj i u stručnoj pripremi studenata kao budućih stručnjaka u
mnogim segmentima života.
Samostalni rad na vježbama iz analitičke kemije razvija kod studenata sposobnost „kemijskog
razmišljanja“, samostalnost u praktičnom rješavanju postavljenih analitičkih zadataka i daje
osnovne radne navike laboratorijskog kemijskog rada.
Sve metode kemijske analize se dijele na kemijske, fizikalne i fizikalno – kemijske. Kemijske
metode analize temelje se na kemijskim reakcijama i nazivaju se klasične metode kemijske
analize. Metode zasnovane na fizikalnim i fizikalno-kemijskim procesima nazivaju se
instrumentalne metode, jer se mjerenjem određenog svojstva može utvrditi sastav analizirane
tvari.
U praktikumu analitičke kemije namijenjenom studentima Farmaceutskog fakulteta studenti će

imati mogućnost upoznavanja klasičnih i dijelom instrumentalnih metoda kemijske analize.
4
OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU
Prije početka laboratorijskog rada, student (analitičar) treba proučiti vježbu i postupak rada
kako bi mogao razumjeti kemijske reakcije, odnosno pojave, na kojima se temelji određivanje.
Potrebno je napraviti plan rada u laboratoriju kako bi vrijeme bilo potpuno iskorišteno, i kako
bi se mirno i bez žurbe napravile sve potrebne radnje. Planiranje je važno i zbog toga što se
neke radnje, tijekom postupka analize, ne smiju prekidati npr. filtriranje, ispiranje taloga, i
slično.
Student mora imati posebnu bilježnicu (dnevnik rada) gdje će zapisivati sve važne podatke o
vježbi, odnosno određivanju. Podaci se u dnevnik unose neposredno nakon svakog mjerenja (
vaganja, pipetiranja, titracije, ...). Nikad se podaci mjerenja ne pamte niti pišu na komadiće
papira. Dnevnik treba voditi uredno, a sve podatke i jednadžbe pisati čitko i pregledno bez
šaranja i brisanja. Pogrešne podatke ne brisati nego precrtati jednom vodoravnom crtom
(pogrešan podatak). Stranice dnevnika ne smiju se kidati.
Osnovni podaci koji moraju biti zapisani u dnevniku su slijedeći:
- Datum početka rada na vježbi

- Naziv određivanja
- Jednadžbe kemijskih reakcija na kojima se temelji određivanje
- Sve podatke mjerenja
- Računanje rezultata iz dobivenih podataka
- Konačni rezultat analize
5
Primjer vođenja laboratorijskog dnevnika:
Datum:
Određivanje klorida po Mohru
Jednadžba kemijskih reakcija:
Cl- + Ag+ AgCl
CrO42- + 2Ag+ Ag2CrO4
Analitički podatci:
Vot = 100 mL – volumen odmjerne tikvice
Vp= 25 mL – volumen pipete
cAgNO3 = 0,1024 mol/L – koncentracija AgNO3
M(Cl-) = 35,453 g/mol – molarna masa klorida
Podatci mjerenja:
12,40 mL – I. titracija
12,45 mL – II. titracija
12,60 mL – III .titracija – uzorak pretitriran
12,40 mL – III. Titracija
Računanje rezultata:
12,40 𝑚𝐿+12,45 𝑚𝐿+12,40 𝑚𝐿

V AgNO3 = = 12,42 𝑚𝐿
3
𝑉 𝑜𝑡
𝑚𝐶𝑙 − = 𝑉 𝐴𝑔𝑁𝑂3 ∙ 𝑐 𝐴𝑔𝑁𝑂3 ∙ 𝑀𝐶𝑙 − ∙
𝑉𝑝
𝑚𝑜𝑙 𝑔 100 𝑚𝐿
𝑚𝐶𝑙− = 12,42 ∙ 10−3 𝐿 ∙ 0,1024 ∙ 35,453 ∙ = 0,1804 𝑔
𝐿 𝑚𝑜𝑙 25 𝑚𝐿
𝑚 𝐶𝑙 − = 0,1804 𝑔
Rezultat analize:
uzorak sadrži 0,1804 g klorida
6
Čišćenje posuđa
Sve laboratorijsko posuđe koje se upotrebljava za kemijsku analizu mora biti potpuno čisto.
Osobito treba voditi računa u kvantitativnoj analizi, jer nečistoće mogu uzrokovati značajne
pogreške u konačnoj analizi, a time i u rezultatima.
Laboratorijsko posuđe se obično pere vodom i deterđentom, a nakon toga se ispere nekoliko
puta s malim količinama destilirane vode.
Odmjerno posuđe se nikad ne suši, nego se ispire, dva do tri puta, s nekoliko mililitara otopine
kojom se radi.
Ako je unutarnja stijenka posude prekrivena tankim jednoličnim filmom vode, laboratorijski
sud se može koristiti za analizu, međutim ako se na stijenkama zadržavaju kapljice vode,
stijenke su „masne“ i mogu uzrokovati grube pogreške u radu, primjerice potrošak
volumetrijske otopine u „masnoj“ bireti je veći, a masnom pipetom pipetira se manje otopine.
Za uklanjanje masnoća sa stijenki posuda koristi se kromsumporna kiselina (30 g K2Cr2O7 u 1

L H2SO4). Kromsumporna kiselina je jako nagrizajuća kemikalija, karcinogena i reproduktivno
otrovna, te treba pažljivo rukovati pri pranju s istom.
Sigurnost u laboratoriju
Student za vrijeme rada u laboratoriju mora misliti na vlastitu sigurnost, ali i na sigurnost kolega
s kojima radi.
Prilikom rada s tekućinama, posebno za vrijeme zagrijavanja, treba paziti da ne dođe do

prskanja.
Sve reakcije i postupke kod kojih izlaze otrovne ili nagrizajuće pare treba obavljati u digestoru.
Pazite što dirate. Vruće staklo izgleda potpuno jednako kao i hladno.
U slučaju polijevanja kiselinom, lužinom ili nekom drugom nagrizajućom otopinom, najbolja
je prva pomoć pranje s mnogo vode.
Opekotine od kiseline i baze ispiru se samo vodom.
Kako bi zaštitili svoju odjeću preporučuje se nositi odjeća dugih rukava i nogavica te preko
toga laboratorijska kuta. Obuća mora obuhvaćati cijelo stopalo (ne sandale ili slično). Kod
7
većine naših kemikalija dovoljne su PVC rukavice za jednokratnu uporabu. Nije loše nositi
također jeftine kemijske naočale radi zaštite očiju od prskanja. U prilozima 1. i 2. koji se nalaze
na kraju praktikuma date su opće upute o razvrstavanju kemikalija, te oznake obavijesti i
upozorenja.
8
I. KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA
Za utvrđivanje prisutnosti nekog sastojka u ispitivanoj tvari obično se upotrebljava pojam

dokazivanje, dok je u kvantitativnoj analizi u upotrebi pojam određivanje. Tvar koja se koristi
za analizu, a koja mora predstavljati reprezentativni sastav nekog materijala, naziva se uzorak.
Kvalitativna analiza anorganskih tvari najčešće se sastoji od dokazivanja kationa i aniona u

analiziranom materijalu. Kvalitativna ispitivanja moguće je izvoditi na čvrstom uzorku
(reakcije suhim putem) i u otopini (reakcije mokrim putem). Temeljitija i sigurnija su ispitivanja
u otopini pa se u praktičnom radu najčešće i koriste, dok se reakcije na čvrstom uzorku koriste
za prethodna ispitivanja ili kao pomoćne dokazne reakcije.
Za uspješno izvođenje kvalitativne kemijske analize potrebno je ostvariti odgovarajuće uvjete

rada (pH otopine, temperaturu, koncentraciju reagensa) te odabrati najpogodniju i
najosjetljiviju dokaznu reakciju što je zbog male količine uzorka od posebnog značaja.
Kvalitativna kemijska analiza obuhvaća sve analitičke metode kojima je moguće utvrditi
kvalitativni sastav uzorka. Klasična sustavna kvalitativna analiza obuhvaća metode razdvajanja
i dokazivanja kojima se utvrđuje od kojih je kemijskih elemenata ili spojeva sastavljena neka
tvar. Za izvođenje kvalitativne kemijske analize koristi se više različitih metoda rada, ovisno o
količini upotrijebljenog uzorka, volumenu uzorka i reagensa, laboratorijskom priboru
korištenom za analizu te primijenjenoj tehnici rada. Prema masi uzorka razlikujemo:
• gramsku metodu analize (masa uzorka > 10-1g,

• volumen reakcijske otopine > 10 mL),
• centigramsku metodu (masa uzorka je od 10-2 do 10-1 g,
• volumen reakcijske otopine od 1 do 10 mL),
• miligramsku metodu (masa uzorka je od 10-3 do 10-2 g,
• volumen reakcijske otopine od 0.1 do 1 mL i
• mikrogramsku metodu analize (masa uzorka je od 10-6 do 10-3 g, volumen
reakcijske otopine od 10-5 do 10-1 mL.
Da bi se analiza izvela uspješno, reagensi se moraju dodavati u točno određenim volumenima.

Na temelju poznatog volumena kapi (~0.05 mL) može se približno izračunati koliko kapi sadrži
određeni volumen reagensa potreban pri analizi (npr. za 0.5 mL otopine potrebno je 10 kapi).
9
Za analizu se uzima 1 mL ispitivane otopine u označenu epruvetu.
Kvalitativna kemijska analiza se bazira na poznavanju i praćenju promjene fizikalnih svojstava

(npr., topljivost, obojenost, oblik kristala, hlapljivost, sublimacija) ispitivanih supstancija kao i
promatranju promjena koje nastaju kemijskom reakcijom (npr: promjena boje, nastajanje
taloga, razvijanje plinova, hidroliza, stvaranje kompleksa itd.)
Kada se pristupa kvalitativnoj analizi nekog monokomponentnog ili višekomponentnog uzorka

potrebno je prvenstveno sustavnim ispitivanjem ustanoviti koji bi kationi i anioni potencijalno
mogli biti prisutni.
U tu svrhu se najprije izvode tzv. skupinske reakcije, tj. one reakcije koje obuhvaćaju veći broj
iona, te omogućuju njihovo svrstavanje u analitičke skupine. Nakon što se skupinskom
reakcijom ustanovi kojoj skupini pripada ispitivani ion pristupa se izvođenju interskupinskih i
podskupinskih reakcija kojima se može metodom eliminacije izdvojiti manji broj sigurno
prisutnih iona.
Za konačnu detekciju iona primjenjuju se selektivne i specifične reakcije. Selektivne reakcije

su one koje obuhvaćaju manji broj iona. Za izvođenje ovih reakcija češće se primjenjuju
organski reagensi, koji obično reagiraju s ograničenim brojem iona, a zbog prisutnosti
određenih atomskih skupina u molekuli reagensa mogu s nekim elementima stvarati talog, a s
drugim pod istim uvjetima topljive obojene komplekse. Daleko su rjeđe, a za identifikaciju
potpuno sigurne specifične reakcije tj. one kod kojih reagens reagira sa strogo definiranim
uvjetima samo s jednim ionom.
Kationi su podijeljeni u manje skupine na temelju taloženja sa skupinskim taložnim reagensom

koji katione izdvaja iz otopine u obliku teško topljivog taloga. Na ovaj način su kationi
podijeljeni u šest skupina koje, svaka za sebe, obuhvaćaju manji broj kationa. Skupine se odijele
taloženjem zajedničkim taložnim reagensom a potom se unutar skupine svaki kation za sebe
odjeli i dokaže specifičnim reakcijama.
U tablici 1. i 2. Dat je prikaz analitičkih skupina kationa i aniona s skupinskim reagensima.
10
Tablica 1. Analitičke skupine kationa

Skupina Kationi Značajka skupine Skupinski Zajednički
reagens ion
I. Pb2+, Hg22+, Ag+ Talože se kao kloridi Razrijeđena HCl Cl-
II. Hg2+, Bi3+, Cu2+, II.aSulfidi netopljivi u H2S uz HCl S2-
Cd2+, As3+, Sn2+, KOH
Sn4+, Sb3+, Sb5+ Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+,
II.b.
sulfidi topljivi u KOH
As3+, Sn2+, Sn4+, Sb3+,
Sb5+
III. Fe3+, Cr3+, Al3+ Talože se kao NH4OH + OH-
hidroksidi NH4Cl
IV. Co2+, Ni2+, Mn2+, Talože se kao sulfidi (NH4)2S S2-
Zn2+
V. Ba2+, Sr2+, Ca2+, Talože se kao fosfati (NH4)2HPO4 PO43-
Mg2+
VI. Na+, K+, NH4+ Nema zajedničkog Nema reagensa -
taložnog reagensa
Tablica 2. Analitičke skupine aniona
Skupina Anioni Skupinski reagens

I. C2O4 , C4H4O6 , F SO32-, AsO33-, AsO43-, PO43-,
2- 2- -,
Ca(NO3)2 ili Ca(CH3COO)2
CO32-
II. SO42-, IO3-, CrO42- Ba(NO3)2 ili Ba(CH3COO)2
III. S2-, CN-, Fe(CN)63-, Fe(CN)64- Cd(NO3)2 ili Cd(CH3COO)2
IV. SCN-, S2O32-, Cl-, Br-, I- AgNO3 ili AgCH3COO
V. NO2-, NO3-, CH3COO-, BrO3- Nema skupinskog reagensa
VJEŽBA: REAKCIJE TALOŽENJA, OTAPNJA I ANALIZA KATIONA

Posebna napomena studentima: Tekući reagensi se vade iz reagens boce kapalicom i to uvijek
tako da se vrhom kapalice nikad ne takne posuda u koju se unosi reagens, nego neposredno
iznad ruba posude kapne direktno u otopinu. Ako se tekući reagensi nalaze u bočicama bez
kapalica (s brušenim čepom) tada se nekoliko mL reagensa ulije u praznu i čistu epruvetu i iz
nje se uzima potrebna količina reagensa kapalicom. Oprane kapalice uvijek držite u čaši koja
je do pola napunjena vodom.
Pojedine propise razumno modificirajte, primjerice navedene volumene ne morate shvatiti

doslovno, (jer se radi o kvalitativnoj analizi) treba dodati najmanju količinu reagensa koja je
potrebna da se konkretna količina taloga otopi, ili kod taloženja treba dodati dovoljnu količinu
11
taložnog reagensa, dakle uvijek kontrolirajte jeste li upotrijebili dovoljnu količinu reagensa
bilo kod taloženja ili otapanja. Zbog nedovoljne količine reagensa možete dobiti lažno
negativan nalaz. Za stavaranje nekih taloga treba stvoriti centre kristalizacije što jednostavnim
trljanjem štapića o stijenke epruvete možete postići. Kontrolu količine reagensa kod taloženja
provodite dodatkom još jedne kapi reagensa, ako se i dalje stvara talog zaključak je da nije
dodana dovoljna količina reagensa.
Reakcije boje i taloženja
Stvaranje obojenih produkata

Dodatkom reagensa ispitivanom uzorku može doći do promjene boje otopine zbog nastajanja
obojenog topljivog produkta, koji je najčešće ili neki kompleksni spoj ili unutrašnja kompleksna
sol, ili rezultat promjene oksidacijskog stanja analiziranog iona. Iz ove promjene zaključuje se
o kojem se ionu radi.
Stvaranje slabo topljivih spojeva

Najveću primjenu u analitičkoj kemiji imaju taložne reakcije. Dodatkom nekog taložnog
reagensa ispitivanoj otopini iona može doći do nastajanja obojenog ili bijelog taloga koji po
svom kemijskom sastavu može biti sol, kompleksni spoj, elementarni metal ili hidroksid.
Primjeri topljivosti taloga

1. Topljivost u razrijeđenoj lužini uz nastajanje kompleksa:
Pomiješajte 1 mL probe Pb2+ i 1 mL K2CrO4 (0,25 M) , nastaje žuti talog topljiv u
NaOH i HNO3. Dodajte oko 1 mL NaOH (2M) dobro protresite i talog će se otopiti.
Kemijske reakcije navedenih promjena su:
Pb2+ + CrO42- PbCrO4 (žuti talog)

PbCrO4 + 4 OH- ( Pb(OH)4) 2- + CrO42-
2. Topljivost u razrijeđenoj kiselini

Pomiješajte 1 mL probe (Fe(CN)6)3- + 1 mL Zn(NO3)2 (0,25 M), nastaje
narančasti talog. Dodajte 3 mL HCl (2M), talog se otapa kemijska reakcija je:
12
2 ((Fe(CN)6)3- + 3 Zn2+ Zn3 (Fe(CN)6)2
3. Topljivost u koncentriranoj lužini uz nastajanje kompleksa:

1 mL probe Ag+ dodajte 1mL HCl( 2M), nastaje AgCl bijeli sirasti talog topljiv u NH3
uz nastajanje kompleksa. Nastalom talogu dodajte 3 mL otopine NH3 (15M) i pratite
promjenu.
Ag+ + Cl- ↔ AgCl
AgCl + 2 NH3 ↔ (Ag (NH3)2)+
Neka svojstva taloga
Prilikom taloženja ili otapanja taloga dolaze do izražaja neke njihove karakteristike koje se
iskorištavaju za identifikaciju u analitičkoj kemiji. Zato je često važno održavanje određenih
uvjeta prigodom taloženja, jer promjene tih uvjeta mogu izazvati i promjene na talogu. Često
je važna temperatura kod koje se provodi taloženje. Primjerice PbCl2 koji se taloži nije topljiv
u hladnoj vodi, a zagrijavanjem se otapa, da bi se hlađenjem ponovno izlučio u obliku bijelih
iglica.
1. Otapanje taloga povišenjem temperatura
Ako pomiješamo 1 mL probe Pb2+ + 5 mL H2O + 2 mL HCl (2M), nastaje bijeli talog koji se
zagrijavanjem otopi, a hlađenjem pod mlazom vode izlučuju se bijele iglice.
2. Promjena sastava taloga zbog hidrolize
Miješanjem 2 mL probe Na2S2O3 + 3 mL AgNO3 (0,1 M) nastaje bijeli talog, koji stajanjem, a
zagrijavanjem brže, pocrni, jer zbog hidrolize prelazi u Ag2S
Na2S2O3 + 2 Ag+ Ag2S2O3

Ag2S2O3 + H2O Ag2S + SO42- + 2H+
Dokazivanje kationa po analitičkim skupinama

U ovom dijelu praktikuma studenti će upoznati najtipičnije vrste i karakteristike kemijskih
reakcija, metode i tehnike kvalitativne kemijske analize, pojave vezane uz kemijsku analizu kao
i osjetljivost analitičkih reakcija. Studenti će analizirati potpuno samo katione iz I. skupne, dok
će iz ostalih skupina dokazati karakterističnim reakcijama po jednog predstavnika skupine
13
KATIONI I. SKUPINE
Pb2+, Hg22+, Ag+
Kationi I. skupine talože se u obliku teško topljivih klorida. Zajednički reagens za taloženje
kationa I. skupine je razrijeđena klorovodična kiselina, c(HCl) = 3 mol/L.Uzme se manja
količina uzorka, oko 1 mL, u epruvetu i dodaje klorovodična kiselina, c(HCl) = 3 mol/L, do
potpunog taloženja. Potpunost taloženja provjerava se tako što se, u bistru otopinu iznad taloga,
doda 1-2 kapi reagensa. Ako se otopina muti znači da taloženje nije potpuno i da se mora dodati
još reagensa.
OLOVO
PbCl2 je topljiv u vrućoj vodi. Odvoji se talog od otopine, a otopini se doda nekoliko kapi
otopine K2Cr2O7, c(K2Cr2O7) = 0.5 mol/L i čvrstog natrijeva acetata. Nastajanje žutog taloga
ukazuje na prisutnost olova.
Pb2+ + 2HCl ←→ PbCl2(s) + 2H+ ( bijeli talog)

2Pb2+ + Cr2O72- + H2O ←→2PbCrO4(s) + 2H+ (žuti talog)
ŽIVA
Talogu nakon odvajanja olova doda se nekoliko kapi koncentrirane otopine amonijaka. Ako
talog pocrni prisutna je živa.
Hg22+ + 2HCl ←→Hg2Cl2(s) + 2H+

Hg2Cl2(s) + 2NH3 ←→Hg(l) + HgNH2Cl(s) + NH4+ + Cl- (crni talog)
Kloridni ioni (Cl–), iz razrijeđene klorovodične kiseline, talože bijeli sirasti talog
srebrovog klorida, AgCl, koji je topljiv u vodenoj otopini amonijaka
Dodatkom klorovodične kiseline u takvu amonijačnu otopinu, ponovno će se istaložiti
srebrov klorid.
Ag+ + HCl ←→ AgCl(s) + H+ (bijeli talog)
AgCl(s) + 2NH3 ←→Ag(NH3)2+ + Cl-
14
Ag(NH3)2+ + Cl- + 2H+ +←→ AgCl(s) + 2NH4+
Prikaz taloženja, razdvajanja i dokazivanja kationa I. skupine
15
KATIONI II. SKUPINE

Hg2+, Bi3+, Cu2+, Cd2+, As3+, As5+, Sn2+, Sn4+, Sb3+, Sb5+
U katione II. a skupine spadaju: živini(II), bizmutovi, bakrovi(II) i kadmijevi kationi, a u

katione II. b skupine spadaju arsenovi(III), arsenovi(V), kositrovi(II),
kositrovi(IV), antimonovi(III) i antimonovi(V) kationi. Kationi II. skupine talože se u

obliku slabotopljivih sulfida. Zajednički taložni reagens su sulfidni ioni iz sumporovodične
kiseline u klorovodično–kiselom mediju, c(HCl) = 0,3 mol / L. Ako sumporovodična kiselina,
odnosno sumporovodik nije dostupan, može se koristiti natrijev sulfid u klorovodičnokiselom
mediju. Kationi druge skupine mogu se podijeliti u dvije podskupine ovisno o reakciji s
kalijevom lužinom. Ispranom talogu se doda kalijeva lužina, c(KOH) = 3 mol / L, promiješa i
zagrije na vodenoj kupelji nekoliko minuta. Centrifugira se i talog odijeli od centrifugata. Talog
sadrži sulfide kationa II. a podskupine, a centrifugat otopljene kompleksne ione II. b
podskupine.
16
DOKAZIVANJE KATIONA II. A SKUPINE
ŽIVINI(II) KATIONI, Hg2+

Sulfidni ioni (S2–), talože u kiseloj i lužnatoj sredini crni talog, živinog(II) sulfida, HgS.
Redukcijska sredstva (npr. otopina SnCl2) izlučuju bijeli talog živinog(II) klorida,
Hg2Cl2, koji u suvišku reagensa prelazi u elementarnu živu (jednadžba 2.2.1.4).
Difenilkarbazon daje sa živinim(II) kationima u dušično–kiselom mediju plavoljubičasti

kompleks.
BIZMUTOVI KATIONI, Bi3+

Sulfidni ioni (S2–), talože u neutralnoj, lužnatoj i kiseloj otopini smeđi bizmutov sulfid, Bi2S3.
Talog je topljiv u razrijeđenoj, vrućoj dušičnoj kiselini i vrućoj koncentriranoj klorovodičnoj
kiselini
17
Hidroksidni ioni (OH–), talože bijeli talog bizmutovog hidroksida
BAKROVI(II) KATIONI, Cu2+

Sulfidni ioni (S2–), talože u neutralnoj, lužnatoj i slabokiseloj otopini crni bakrov(II)
sulfid, CuS. Talog je topljiv u vrućoj dušičnoj kiselini.
Hidroksidni ioni (OH–), iz jakih lužina (natrijeva ili kalijeva lužina) talože plavozeleni
talog bakrovog(II) hidroksida.
Heksancijanoferatni(II) ioni iz otopine kalijevog heksacijanoferata(II), c(K4Fe(CN)6) =0,25mol

/L, nastankom crvenosmeđeg taloga ili obojenja ukazuje na prisutnost bakrovih(II) kationa
KADMIJEVI KATIONI, Cd2+

Sulfidni ioni (S2–), talože u neutralnoj, lužnatoj i slabokiseloj otopini žuti kadmijev sulfid, CdS.
Talog je topljiv u dušičnoj i klorovodičnoj kiselini. Prilikom otapanja taloga kadmijevog sulfida
u dušičnoj kiselini, izlučuje se elementarni sumpor.
Difenilkarbazid daje s kadmijevim kationima u amonijakalnom i octeno–kiselom mediju

ljubičasti talog ili obojenje.
Slika Prikaz razdvajanja i dokazivanja kationa IIa podskupine
18
DOKAZIVANJE KATIONA II . B SKUPINE
ARSENOVI(III) KATIONI, As(III)

Sulfidni ioni (S2–), talože u klorovodično–kiseloj otopini žuti pahuljasti arsenov(III) sulfid,
As2S3. Talog je topljiv u amonijevu monosulfidu i polisulfidu. U neutralnim i lužnatim
sredinama ne taloži sulfid jer je arsenov(III) kation prisutan u obliku arsenita (AsO33),
Arsenov(III) sulfid topljiv je u dušičnoj kiselini gdje aresenovi(III) kationi prelaze u aresenate
.
19
KOSITROVI(II) KATIONI, Sn2+

Sulfidni ioni (S2–), talože pri pH<1 smeđi kositrov(II) sulfid, SnS. Talog je topljiv u
koncentriranoj klorovodičnoj kiselini i amonijevu polisulfidu.
Hidroksidni ioni (OH–), bilo iz jakih lužina (natrijeva ili kalijeva lužina) ili slabih (vodena
otopina amonijaka) talože bijeli voluminozni talog kositrovog(II) hidroksida
ANTIMONOVI(III) KATIONI, Sb3+

Sulfidni ioni (S2–), talože narančasti antimonov(III) sulfid, Sb2S3. Talog je topljiv u razrijeđenoj
klorovodičnoj kiselini pri čemu se oslobađa sumporovodik
Hidroksidni ioni (OH–), bilo iz jakih lužina (natrijeva ili kalijeva lužina) ili slabih (vodena
otopina amonijaka) talože bijeli talog antimonovog(III) hidroksida.
Slika prikaz razdvajanja i dokazivanja kationa II. b skupine
20
21
KATIONI III. SKUPINE

Fe3+, Cr3+, Al3+
Kationi III. skupine odvajaju se od ostalih skupina u obliku teško topljivih hidroksida. Taložni
reagens je vodena otopina amonijaka. Da bi kvantitativno istaložili treću skupinu kationa
koncentracija OH- iona mora biti tolika da zadovolji konstante produkta topljivosti ovih
hidroksida, a da se ne istalože hidroksidi ostalih skupina eventualno prisutnih u otopini.
Ksp{Fe(OH)3}=3.2·10-38
Ksp{Al(OH)3}=1·10-32
Ksp{Cr(OH)3} = 6.3·10-31
Stalna koncentracija OH- iona održava se puferom. U otopinu se doda neka amonijeva sol, čime
se stvara sustav NH4OH / NH4Cl koji održava stalni pH otopine. Koncentracija OH- iona,
odnosno pH, ovisi o omjeru koncentracija amonijaka i njegove soli.
[𝑁𝐻4𝑂𝐻]
 OH  = K NH4OH [𝑁𝐻4+ ]
Manja količina izvorne otopine uzorka koji sadrži katione III. skupine (1 do 2 mL) prelije se u
kivetu i doda se kap koncentrirane otopine dušične kiseline (za oksidaciju Fe2+ u Fe3+) te zagrije.
Otopini se doda 1 mL otopine NH4Cl, (2 M a potom toliko otopine amonijaka c(NH3) = 6 mol/L,
dok otopina ne bude lužnata (indikator papir). Ako je izvorna otopina prekisela može se dodati
nekoliko kapi koncentrirane otopine amonijaka. Zagrije se na vodenoj kupelji 2-3 minute, uz
stalno miješanje. Nastali talog hidroksida odvoji se centrifugiranjem, opere i analizira na
prisutnost kationa III. skupine.
ŽELJEZOVI (III) KATIONI Fe3+
▪ 2 mL probe + 1 mL NH4Cl (2M) + 1 kap NH4OH (6 M) nastaje smeđi talog, topljiv u

razrijeđenim kiselinama, a netopljiv u suvišku reagensa.
𝐹𝑒 3+ + 3 𝑁𝐻3 + 3 𝐻2𝑂 ↔ 𝐹𝑒(𝑂𝐻)3 ↓ +3 𝑁𝐻4+
▪ 2mL probe + 1mL NH4CNS (1M) → tamno crveno obojenje
𝐹𝑒 3+ + 𝑆𝐶𝑁 − ↔ 𝐹𝑒(𝑆𝐶𝑁)3
22
▪ 3 ml probe + 2 kapi 𝐾4 [𝐹𝑒(𝐶𝑁 6)] (0,05 M) nastaje modri talog tzv. (Berlinsko
modrilo), topljiv u kiselinama
4𝐹𝑒 3+ + 3 [𝐹𝑒(𝐶𝑁)6 ] 4−
↔ 𝐹𝑒4 [𝐹𝑒(𝐶𝑁)6 ]3
KROMOVI(III) KATIONI, Cr3+
Hidroksidni ioni (OH–), iz natrijeve lužine talože zelenkastosivi talog kromovog (III)
hidroksida. Kromov (III) hidroksid je topljiv u kiselinama i lužinama.
ALUMINIJEVI KATIONI, Al3+
Hidroksidni ioni (OH–), talože bijeli voluminzni talog aluminijevog hidroksida. Talog je
topljiv u kiselinama i lužinama, u kiselinama nastaju aluminijeve soli a u lužinama nastaje
tetrahidroksoaluminatni ion.
Prikaz taloženja, razdvajanja i dokazivanja kationa III. Skupine
23
24
KATIONI IV. SKUPINE Co , Ni , Mn , Zn

2+ 2+ 2+ 2+
Kationi IV. skupine talože se u obliku teško topljivih sulfida ali se, za razliku od kationa II.
skupine, sulfidi kationa IV. skupine talože u lužnatom mediju. Zajednički taložni reagens za
ovu skupinu kationa je H2S u amonijakalnom mediju (ili otopina (NH4)2S, a može i otopina
Na2S), čime se postiže veća koncentracija sulfidnog iona koja je potrebna za zadovoljenje
konstante produkta topljivosti sulfida četvrte skupine.
KOBALTOVI(II) KATIONI, Co2+
Sulfidni ioni (S2–), talože u lužnatoj otopini crni talog kobaltovog (II) sulfida, CoS. Talog
je topljiv u oksidacijskim otapalima, koncentriranoj dušičnoj kiselini, otopini natrijevog
hipoklorita i zlatotopci, uz izlučivanje sumpora Nije topljiv u razrijeđenim kiselinama
Tiocijanatni ioni (SCN–), dodatkom otopine kalijeva tiocijanata ili zasićene otopine amonijeva
tiocijanata, otopini kobaltovih (II) kationa nastaju tetratiocijanatokobaltatni (II) ioni modre boje
NIKLOVI KATIONI, Ni2+
Sulfidni ioni (S2–), talože iz neutralne ili octeno–kisele otopine crni talog niklovog
sulfida, NiS. Talog je topljiv samo u oksidacijskim otapalima, koncentriranoj dušičnoj
kiselini, otopini natrijevog hipoklorita i zlatotopci uz izlučivanje sumpora (jednadžba
Nije topljiv u razrijeđenim kiselinama.
Dimetilglioksim, dodatkom dimetilglioksima amonijačnoj otopini niklovih kationa,

ovisno o koncentraciji niklovih kationa, nastaje crveni talog ili crveno obojenje.
MANGANOVI(II) KATIONI, Mn2+
25
Sulfidni ioni (S2–), talože u lužnatoj otopini ružičasti talog manganovog (II) sulfida, MnS.
Talog je topljiv u razrijeđenim kiselinama pri čemu se oslobađa sumporovodik.
Hidroksidni ioni (OH–), talože bijelosmećkasti talog manganovog (II) hidroksida.

Stajanjem talog zbog oksidacije Mn2+ u Mn4+ mijenja boju i prelazi u tamnosmeđu.
CINKOVI KATIONI, Zn2+

Sulfidni ioni (S2–), talože u lužnatoj otopini bijeli talog cinkovog sulfida, ZnS. Topljiv je u
jakim kiselinama pri čemu se oslobađa sumporovodik.
26
Prikaz taloženja i razdvajanja kationa IV. skupine
▪ Miješanjem 5mL probe + 1 kap NaOH (2M) nastat će bijeli želatinozni talog
𝑍𝑛2+ + 2 𝑂𝐻 − ↔ 𝑍𝑛(𝑂𝐻)2 ↓ 𝑏𝑖𝑗𝑒𝑙𝑖 ž𝑒𝑙𝑎𝑡𝑖𝑛𝑜𝑧𝑛𝑖 𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔
topljiv u suvišku hidroksida, jer nastaje kompleksni ion
−
𝑍𝑛(𝑂𝐻)2 + 𝑂𝐻 − ↔ 𝑍𝑁(𝑂𝐻)3
▪ Pomiješajte 3 mL probe + 1 mL 𝐾4 [𝐹𝑒(𝐶𝑁 6)] (0,05 M) i pratite promjenu nastalu

kemijskom reakcijom.
2𝑍𝑛2+ + [𝐹𝑒(𝐶𝑁)6 ] 4−
↔ 𝑍𝑛2 (𝐹𝑒(𝐶𝑁)6 ↓ 𝑏𝑖𝑗𝑒𝑙𝑖 𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔
netopljiv u razrijeđenim kiselinama, a topljiv u NaOH, u prisutnosti mlo cinka nastaje tek duljim
stajanjem
27
KATIONI V. SKUPINE Ba2+, Sr2+, Ca2+, Mg2+

U katione V. skupine spadaju: barijevi, stroncijevi, kalcijevi i magnezijevi kationi. Kationi V.
skupine talože se u obliku slabotopljivih fosfata. Zajednički taložni reagens za taloženje kationa
ove skupine je amonijev hidrogenfosfat, c{(NH4)2HPO4} =0,5 mol /L.
Hidrogenfosfatni ioni, (HPO42–), u amonijačnoj otopini, talože bijeli želatinozni talog barijevog
fosfata, Ba2(PO4)3, a iz neutralne otopine se taloži amorfni talog barijevog fosfata. Talog je
topljiv u klorovodičnoj, dušičnoj i octenoj kiselinama.
Alternativno: reakcije identifikacije Ba(II) iona
▪ U 5 ml probe dodajte 3 mL H2SO4 (1M) pratite kemijsku promjenu usljed koje nastaje
𝐵𝑎2+ + 𝑆𝑂42− ↔ 𝐵𝑎𝑆𝑂4 ↓ 𝑏𝑖𝑗𝑒𝑙𝑖 𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔
teško topljiv talog, netopljiv u razrijeđenim kiselinama, topljiv u vrućoj H2SO4 (konc).
𝐵𝑎𝑆𝑂4 + 𝐻2 𝑆𝑂4 ↔ 𝐵𝑎(𝐻𝑆𝑂4)2
28
▪ 5 mL probe + 2 kapi K2CrO4 (0,25M)

𝐵𝑎2+ + 𝐶𝑟𝑂42− ↔ 𝐵𝑎𝐶𝑟𝑂4 ž𝑢𝑡𝑖 𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔
STRONCIJEVI KATIONI, Sr2+

Hidrogenfosfatni ioni, (HPO42–), u amonijačnoj otopini, talože bijeli želatinozni talog,
stroncijevog fosfata, Sr3(PO4)2. Talog je topljiv u jakim mineralnim kiselinama kao i octenoj
kiselini.
Sulfatni ioni, (SO42–), razrijeđena sumporna kiselina i topljivi sulfati talože bijeli kristalinični
talog stroncijevog sulfata, SrSO4. Talog je slabo topljiv u vodi, otopini amonijaka i kiselinama,
ali je topljiv u klorovodičnoj kiselini.
KALCIJEVI KATIONI, Ca2+

Hidrogenfosfatni ioni, (HPO42–), talože u amonijačnoj otopini bijeli želatinozni talog,
kalcijevog fosfata, Ca3(PO4)2. Talog je topljiv u mineralnim kiselinama kao i octenoj kiselini.
Oksalatni ioni, (C2O42–), talože u amonijačnoj i octeno–kiseloj otopini bijeli talog kalcijevog
oksalata, CaC2O4. Talog je topljiv u jakim mineralnim kiselinama (klorovodičnoj i dušičnoj).
MAGNEZIJEVI KATIONA, Mg2+

Hidrogenfosfatni ioni, (HPO42–), iz amonijevog hidrogenfosfata talože u amonijačnoj otopini
bijeli talog magnezijevog amonijevog fosfata, MgNH4PO4. Talog je topljiv ujakim mineralnim
kiselinama kao i octenoj kiselini.
29
Karbonatni ioni, (CO32–) iz alkalijskih karbonata u otopini koja sadrži magnezijeve katione
talože u slabolužnatim i neutralnim otopinama bijeli amorfni talog bazičnog magnezijeva
karbonata, Mg2(OH)2CO3. Talog je topljiv u kiselini i vodenoj otopini amonijevih soli.
Svi elementi emitiraju u svom plinovitom atomskom ili ionskom stanju svjetlo karakteristične
boje, odnosno spektralne linije, ako ih se prethodno podraži bilo visokom temperaturom bilo
električki. Kod alkalijskih i zemnoalkalijskih elemenata, koji stvaraju lako hlapljive spojeve
dovoljna je već i temperatura plamena Bunsenovog plamenika. Zbog toga se kao orjentacijske
reakcije za dokazivanje prisutnosti ovih elemenata primjenjuju tzv. reakcije bojenja plamena
bezbojnog dijela plinskog plamena.
Ispitivani kation unese se u bezbojni dio plinskog plamena pomoću platinske žice, grafitnog
štapića ili uske trake filter papira dobro natopljene otopinom ispitivanog elementa.Ukoliko se
radi o monokomponentnom sustavu nastala boja plamena posmatra se “prostim” okom.
Međutim ako je prisutno više elemenata, koji boje plamen dolazi do prekrivanja boja, tada
obojeni plamen treba posmatrati pomoću džepnog spektroskopa koji pokazuje rastavljene oštro
ograničene spektralne linije svakog elementa. Ukoliko su primjerice istovremeno prisutni ioni
natrija i kalija tada žuta boja natrija potpuno prekrije ljubičastu boju kalija, takvu smjesu treba
promatrati kroz kobaltovo staklo, koje apsorbira žutu boju, a propušta samo ljubičastu boju.
Boje plamena alkalijskih i zemnoalkalijskih elemenata navedene u tablici. 5.
Tablica 5.
Element Boja plamena
Na Žuta
K Svjetlo ljubičasta
Ca Narančasta
Sr Crvena
Ba Žutozelena
30
Eksperiment izvedite tako da 1 cm široko izrezane trake filter papira uronite u lako hlapljivu
otopinu halogenida alkalijske soli, dobro namočite otopinom i unesite u donji dio bezbojnog
plamena, ali!!!! pazeći da se filter papir ne zapali.
31
Prikaz taloženja i dokazivanja kationa V. skupine
32
KATIONI VI. SKUPINE Na+, K+, NH4+

U ovu skupinu spadaju: natrijevi, kalijevi i amonijevi kationi. Kationi VI. skupine nemaju
skupinski taložni reagens. Tijekom odjeljivanja ovi kationi iz otopine koja sadrži katione svih
kationskih skupina ostaju neistaloženi.
AMONIJAK
• 1 mL probe + 5 kapi NaOH (2M), obrišite rub epruvete , te iznad otvora stavite konveksnu
stranu satnog stakla s navlaženim crvenim lakmus papirom i lagano zagrijavajte (oprez da
ne prska) lakmus papir pomodri i osjeti se miris na NH3
𝑁𝐻4+ + 𝑂𝐻 − ↔ 𝑁𝐻3 ↑ +𝐻2 𝑂
NATRIJ
Natrijevi kationi se najjednostavnije dokazuje sa svojim specifičnim reagensom, cinkovim
uranil acetatom, HZn(UO2)3(CH3COO)9. Nastanak blijedožutog taloga ukazuje na prisutnost
natrija.
33
SKUPINE SLIJEDNO RAZDVAJANJE I DOKAZIVANJE ANIONA

Prisutnost različitih aniona malokad se može izravno u izvornoj otopini dokazati bez
prethodnog razdvajanja. Prisutne vrste jedne drugima smetaju zato što s nekim reagensom
može, isto ili slično, reagirati više aniona pa je teško ili nemoguće analizirati takav uzorak iz
izvorne otopine. Također, za razliku od kationa, na anione veliki utjecaj ima pH otopine u kojoj
se nalaze. Pri niskom pH svi anioni koji se izvode od slabih monoprotonskih i poliprotonskih
kiselina će prijeći u svoje konjugirane kiseline. Prelaskom u konjugiranu kiselinu, izgubit će
se mogućnost dokazivanja dotičnog aniona. S druge strane, promjenom pH otopine u kojoj se
vrši analiza, moguće je donekle povećati selektivnost reagensa jer se konstante kiselina
razlikuju te će neki prijeći u svoje konjugirane kiseline. Anioni su podijeljeni u manje skupine
na temelju taloženja sa zajedničkim taložnim reagensom koji anione izdvaja iz otopine u obliku
slabo topljivog taloga. Na ovaj način su anioni podijeljeni u pet skupina koje, svaka za sebe,
obuhvaćaju manji broj aniona. Skupine se odijele taloženjem zajedničkim taložnim reagensom
a potom se unutar skupine svaki anion za sebe odijeli i dokaže karakterističnim reakcijama
34
Analitičke skupine aniona

Skupina Anioni Skupinski reagens
I. C2O42-, C4H4O62-, F-, SO32-, AsO33-, AsO43-, PO43-, Ca(NO3)2 ili Ca(CH3COO)2
CO32-
II. SO42-, IO3-, CrO42- Ba(NO3)2 ili Ba(CH3COO)2
III. S2-, CN-, Fe(CN)63-, Fe(CN)64- Cd(NO3)2 ili Cd(CH3COO)2
IV. SCN-, S2O32-, Cl-, Br-, I- AgNO3 ili AgCH3COO
V. NO2-, NO3-, CH3COO-, BrO3- Nema skupinskog reagensa
ANIONI I. SKUPINE ASO33–, ASO43–, BO33–, CO32–, C4H4O62–, C2O42–, F–, PO43–,SO32–
U anione I. skupine spadaju: arsenitni, arsenatni, boratni, karbonatni, tartaratni,
oksalatni, fluoridni, fosfatni i sulfitni ioni. Anioni I. skupine talože se u obliku slabo
topljivih kalcijevih soli. Zajednički taložni reagens za taloženje aniona ove skupine je
otopina kalcijevog nitrata, c{Ca(NO3)2} = 0,1000 mol L–1
ARSENITNI IONI, AsO33–
Arseniti su soli arsenitne kiseline, H3AsO3, odnosno As(OH)3. Kiselina nije poznata u čistom
stanju već samo u vodenim otopinama. H3AsO3 je vrlo slaba kiselina koja s lužinama daje
arsenite, a u reakcijama s jakim kiselinama reagira kao slaba baza.
Ravnoteže su pomaknute jako ulijevo tako da je upitno postojanje AsOH22+, dok As3+ gotovo
sigurno ne postoji. Od arsenitne kiseline odvode se tri niza soli, dihidrogenarseniti H2AsO3–,
hidrogenarseniti HAsO32– i arseniti AsO33–. Otopine arsenita hidroliziraju, zbog čega je pH > 7,
odnosno otopine arsenita su lužnate. Arsenitna kiselina vrlo vjerojatno reagira s jakim
kiselinama prema sljedećim reakcijama:
Kalcijevi kationi, (skupinski reagens), talože u neutralnoj i lužnatoj otopini teško topljivi
talog kalcijeva arsenita, Ca3(AsO3)2. Talog je topljiv u octenoj kiselini.
BORATNI IONI, BO33–

Borati su soli borne kiseline. Najpoznatija kiselina bora je ortoborna kiselina, H3BO3.
35
Zagrijavanjem kod 100 °C prelazi u metabornu kiselinu, HBO2 i konačno pri temperaturi
od 160 °C, prelazi u tetrabornu kiselinu, H2B4O7. Od tih kiselina odvode se sljedeći ioni:
BO33–, BO2–, B4O7–. H3BO3 je vrlo slaba kiselina, tako da u vodenim otopinama osim H2BO3–
postoji i više hidratizirani oblik B(OH)4–
Kalcijevi kationi, (skupinski reagens), talože u neutralnoj ili lužnatoj otopini teško
topljivi talog kalcijevog borata. Talog je topljiv u octenoj kiselini.
KARBONATNI IONI, CO32–

Karbonatni ion je anion ugljične kiseline koja nastaje otapanjem ugljikovoga (IV) oksida
u vodi. Kiselina je slaba i ionizira u dva stupnja:
Hidrogenkarbonatni ion ima slabo izražena bazna svojstva dok je karbonatni ion jaka
baza i vodene otopine karbonatnog iona reagiraju izrazito lužnato.
Kalcijevi kationi, (skupinski reagens), talože u lužnatoj i neutralnoj otopini bijeli talog
kalcijevog karbonata. Talog je topljiv u kiselinama.
Sumporna kiselina (H2SO4), razrijeđena i koncentrirana razvija ugljikov (IV) oksid, CO2,
plin bez boje i mirisa koji šumi pa se tako na stjenkama kušalice vide mjehurići. Nastali
plin, može se dokazati baritnom vodom, Ba(OH)2, i filtar papirom.
Postupak Stakleni štapić umočen u baritnu vodu, Ba(OH)2, postavi se iznad otvora
kušalice. Pojava bijelog taloga ukazuje na prisutnost karbonatnih iona.
OKSALATNI IONI, C2O42–
36
Oksalatni ion je anion dvoprotonske oksalne kiseline koja je slaba kiselina s dva stupnja
ionizacije. Kristalizira s dvije molekule vode. Oksalati alkalijskih kovina topljivi su u vodi.
Oksalati zemnoalkalijskih kovina i gotovo svi ostali, su slabotopljivi u vodi, ali su topljivi u
jakim kiselinama pri čemu nastaje oksalna kiselina. U vodi topljivi oksalati hidroliziraju, pa je
vodena otopina slabo lužnata.
Kalcijevi kationi, (skupinski reagens), talože u lužnatoj i neutralnoj otopini teško topljiv bijeli
kristalinični talog kalcijeva oksalat. Talog je topljiv u jakim mineralnim kiselinama pri čemu
nastaje oksalna kiselina.
Oksidacijska sredstva (KMnO4), oksidiraju oksalatni ion u ugljikov (IV) oksid pri čemu se
otopina obezboji. Reakcija se izvodi u kiselom mediju na vodenoj kupelji.
FOSFATNI IONI, PO43–

Fosfati su soli fosforne kiseline koja je triprotonska kiselina i daje tri niza soli što je
prikaznao jednadžbama:
Kalcijevi kationi, (skupinski reagens), talože bijeli talog kalcijevog fosfata. Talog je topljiv u
kiselinama.
Srebrovi kation, (AgNO3), dodatkom ove otopine, neutralnoj otopini fosfatnog iona, talože se
žuti talog srebrovog fosfata, Ag3PO4. Talog je topljiv u amonijaku i dušičnoj kiselini.
37
ANIONI II. SKUPINE CrO42–, Cr2O72–, IO3–, SO42–
U anione II. Skupine spadaju kromatni, dikromatni, jodatni i sulfatni ioni. Talože se u
obliku barijevih slabo topljivih soli. Zajednički reagens za taloženje aniona II. skupine je
otopina barijevog nitrata ili barijevog acetata, c{Ba(NO3)2} = 0,2500 mol L–1
SULFATNI IONI, SO42–

Sulfatni ion je anion diprotonske sumporne kiseline, H2SO4, koja u vodenim otopinama ionizira
u dva stupnja što prikazano sljedećim jednadžbama.
Barijevi kationi, (skupinski reagens), talože u slabokiseloj otopini bijeli kristalinični talog
barijevoga sulfata, BaSO4, koji je netopljiv u jakim mineralnim kiselinama (razlika od
barijevog sulfita, BaSO3) i lužinama. Talog je topljiv u vrućoj koncentriranoj sumpornoj kiselini
pri čemu nastaje barijev hidrogensulfat.
Dodatkom vode ponovno se izlučuje talog barijeva sulfat
KROMATNI I DIKROMATNI IONI, CrO42–, Cr2O72–
Kromatni kao i dikromatni ioni su spojevi kroma u kojima je krom u anionskom obliku. Otopine
kromatnog iona žute su boje. Dodatkom kiseline žuta boja otopine mijenja se u narančastu zbog
nastajanja dikromatnog iona u reakcijama kondenzacije (polimerizacije). Ovisno o
koncentraciji i pH medija mogu nastati trikromatni, odnosno tetrakromatni ioni. Kromatna
kiselina se ponaša kao jaka kiselina. Hidrolizom kromatne kiseline nastaju hidrogenkromatni
ion koji se ponaša kao slaba kiselina, odnosno kromatni ion koji bazično hidrolizira. Slobodan
kromatni ion može postojati samo u lužnatoj otopini, u kiseloj otopini prelazi u dikromatni ion.
38
Položaj ravnoteže ovisi o pH medija i dodatkom lužine ravnoteža se pomiče nalijevo, odnosno
ponovno nastaje kromatni ion. Zbog toga, iz neutralne otopine dikromatnih ion dodatkom
pogodnog taložnog iona mogu se istaložiti netopljivi kromati.
Barijevi kationi, (skupinski reagens), talože u neutralnoj otopini žuti talog barijevog kromata,
BaCrO4. Talog je netopljiv u octenoj kiselini, ali je topljiv u jakim mineralnim kiselinama
primjerice klorovodičnoj kiselini. Ukoliko je u otopini prisutan dikromatni ion, otopina je kisela
te je potrebno dodati pufer (natrijev acetat/octena kiselina) kako bi se istaložio barijev kromat
a ne barijev dikromat.
Sumporna kiselina, (H2SO4), razrijeđena ne reagira dok koncentrirana otopina kiseline

izlučuje crveni kristalinični talog kromovog (VI) oksida, CrO3, jednadžbe:
ANIONI III. SKUPINE S2–, CN–, Fe(CN)63–, Fe(CN)64–

U anione III. skupine spadaju sulfidni, cijanidni, heksacijanoferatni (III) i Heksacijanoferatni
(II) ioni. Talože se u obliku kadmijevih slabotopljivih soli. Zajednički reagens za taloženje
aniona III. skupine je otopina kadmijevog nitrata ili kadmijevog acetata, c{Cd(NO3)2} = 0,500
mol L–1
SULFIDNI IONI, S2–
Kadmijevi kationi, (skupinski reagens), talože u slabokiseloj otopini žuti talog kadmijevog
sulfida, CdS. Talog je topljiv u razrijeđenoj dušičnoj i sumpornoj kiselini.
CIJANIDNI IONI, CN–
39
Cijanidi ioni su soli cijanovodične kiseline koja se dobiva otapanjem cijanovodika, HCN, u
vodi. Cijanovodična kiselina po prirodi je slaba kiselina.
Cijanovodik, HCN, je vrlo otrovan plin s mirisom na gorke bademe. Cijanovodična kiselina
kao i cijanidni ioni jaki su krvni otrovi pa se pri radu s njima mora paziti da ne dospiju na ranu.
Pri radu se trebaju uzimati male količine uzorka.
Kadmijevi kationi, (skupinski reagens), talože bijeli talog kadmijevog cijanida, Cd(CN)2.
Talog je topljiv u suvišku reagensa pri čemu nastaje kompleksni ion tetracijanokadmijat,
Cd(CN)42–
HEKSACIJANOFERATNI(II) IONI, Fe(CN)64–

Heksacijanoferatni (II) ion, Fe(CN)64–, je anion heksacijanoferatne(II) kiseline, H4{Fe(CN)6}.
Ova jaka kiselina je bijela kristalinična tvar dobro topljiva u vodi i alkoholu. Kruta kiselina kao
i vodena otopina nestabilne su na zraku a zbog oksidacije stvara se berlinsko modrilo. Soli
heksacijanoferatne (II) kiseline mnogo su stabilnije od same kiseline, a samo soli alkalijskih i
zemnoalkalijskih kovina su topljive u vodi. Otopina heksacijanoferatnih (II) iona žute je boje.
Kadmijevi kationi, (skupinski reagens), talože žuti kristalinični talog kadmijevog

Heksacijanoferata (II), Cd2{Fe(CN)6}, jednadžba
HEKSACIJANOFERATNI(III) IONI, Fe(CN)63–
Heksacijanoferatni (III) ion, Fe(CN)63–, je anion heksacijanoferatne(III) kiseline, H3{Fe(CN)6}.

U slobodnom stanju ova kiselina je smeđa, kristalinična tvar, dobro topljiva u vodi pri čemu
nastaje narančasta otopina. Ako se čuva u tamnom posuđu stabilna je, ali kod izlaganja svjetlu
nestabilna je te razlaže se dajući cijanovodičnu kiselinu. Vodena otopina heksacijanoferatnih
(III) iona zbog manje stabilne elektronske konfiguracije djeluje kao slabo oksidacijsko sredstvo.
Otopina heksacijanoferatnih (III) iona narančaste je boje.
40
Kadmijevi kationi, (skupinski reagens), talože narančasti kristalinični talog kadmijevog

heksacijanoferata(III), Cd3{Fe(CN)6}2.
Željezovi (II) kationi, u neutralnom i slabo kiselom mediju talože modri talog Turnbullova
modrila (vidi kod određivanja željeza). Kako se željezovi (II) kationi lako oksidiraju na zraku
do željezovog (III) kationa, tako se, u načelu, uvijek ima smjesu iona željeza oba stupnja
oksidacije. Radi navedenoga test je potrebno vršiti s pročišćenim željezovim (II) sulfatom,
FeSO4, odnosno koristiti neki reducens (npr. hidroksilamin hidroklorid, NH2OH⸱HCl) za
osigurati kvantitativnost reakcije.
ANIONI IV. SKUPINE S2O32–, SCN–, Cl–, Br–, I–

U anione IV. skupine spadaju: tioslufatni, tiocijanatni, kloridni, bromidni i jodidni ioni.
Talože se u obliku slabotopljivih srebrovih soli. Zajednički reagens za taloženje aniona
IV. skupine je otopina srebrovog nitrata ili srebrovog acetata, c(AgNO3) = 0,250 mol/L.
TIOSULFATNI IONI, S2O32–

Tiosulfatni ion je anion tiosulfatne kiseline, H2S2O3. Slobodna kiselina kao i njezine kisele soli
nisu poznati, razlažu se istodobno s nastajanjem. Tiosulfatni ion ima tetraedarsku prostornu
strukturu i +6 stupanj oksidacije centralnog atoma sumpora, a –2 drugog
Srebrovi kationi, (skupinski reagens), talože bijeli talog srebrova tiosulfata, Ag2S2O3, koji se
lako otapa u višku tiosulfatnih iona. Talog je nestabilan i stajanjem se raspada do srebrovog
sulfida, Ag2S, što se uočava u prelasku boje od bijele preko žute, narančaste i smeđe do crne
(dolazi do hidrolize). Crni talog znači nastanak srebovog sulfida. S druge strane, talog
srebrovog tiosulfata je topljiva u suvišku tiosulfatnih iona.
41
TIOCIJANATNI IONI, SCN–

Tiocijanatni ioni je anion tiocijanatne kiseline, HSCN, koji se dobiva zagrijavanjem cijanida sa
sumporom, polisulfidom i tiosulfatom. Tiocijanatna kiselina je jaka kiselina koja je na sobnoj
temperaturi plin lako topljiv u vodi 6S2O32– + 2Cu2+ S4O62– + 2Cu(S2O3)23–
(plava boja prelazi u bezbojnu). Za tiocijanatne ione u upotrebi je i trivijalno ime rodanidi.
Srebrovi kationi, (skupinski reagens), talože bijeli talog srebrova tiocijanata, AgSCN.
Talog je netopljiv u razrijeđenoj dušičnoj kiselini , a slabo je topljiv u amonijačnoj otopini
SCN + Ag+ → AgSCN (s) bijeli talog
2 AgSCN s + 2NH3 →Ag(NH3)22+ + SCN-
KLORIDNI IONI, Cl–

Kloridni ion je anion klorovodične kiseline koja se dobiva otapanjem plinovitog klorovodika u
vodi. Klorovodična kiselina je jedna od najjačih mineralnih kiselina i u vodenim otopinama
potpuno je ionizirana.
Srebrovi kationi, (skupinski reagens), dodatkom otopine AgNO3, taloži se u dušično-kiseloj
otopini bijeli sirasti talog srebrovog klorida, AgCl. Talog je topljiv u vodenoj otopini
amonijaka. Ponovnim zakiseljavanjem taloži se bijeli talog srebrovog klorida.
Cl- + Ag+ →AgCl (s) bijeli talog
332
AgCl s +2NH3→ Ag (NH3)2+ + Cl-
Ag (NH3)2+ +Cl-+ 2H+→ AgCl s +2NH4+
BROMIDNI IONI, Br–

Bromidni ion je anion bromovodične kiseline, HBr, koja se dobiva otapanjem plinovitog
bromovodika u vodi. Bromovodična kiselina je jaka kiselina i u vodi potpuno disocira
Bromovodična kiselina može se lako oksidirati kisikom iz zraka posebno pod utjecajem svjetla
te se vodena otopina čuva u tamnim bocama.
Srebrovi kationi, (skupinski reagens), dodatkom otopine AgNO3 taloži se svjetložuti talog
srebrova bromida AgBr, koji je za razliku od AgCl netopljiv u vodenoj otopini amonijaka.
Br- +Ag+ → AgBr (svjetlo žuti talog)
42
JODIDNI IONI, I–
Jodidni ion je anion jodovodične kiseline, HI, koja se dobiva otapanjem plina jodovodika u
vodi. Vodena otopina jodovodika, jodovodična kiselina je jaka kiselina, najjača od svih
halogenidnih kiselina. Lako se oksidira kisikom iz zraka posebno pod utjecajem svjetla te se
vodena otopina čuva u tamnim bocama.
Srebrovi kationi, (skupinski reagens), dodatkom otopine AgNO3 taloži se u dušično–kiseloj

otopini žuti talog srebrovog jodid, AgI, netopljiv u vodenoj otopini amonijaka, ali topljiv u
cijanovodičnoj kiselini ili otopini cijanidnih iona
I-+Ag+→AgI (žuti talog)
43
II. OSNOVNI POJMOVI STATISTIČKE ANALIZE REZULTATA MJERENJA
44
Uvod
Kvantitativna analiza lijekova i ostalih farmaceutskih pripravaka je sastavni dio kontrole ovih
proizvoda obzirom na činjenicu da djelotvorne koncentracije nisu uvijek i sigurne. Njihova
primjena je ograničena rokom trajanja, jer se tijkom vremena mogu kemijski promijeniti, pri
čemu dolazi do gubitka njihovog aktivnog učinka, a u nekim slučajevima i do pojave toksičnih
učinaka.
Pored kontrole lijekova važna je i kontrola pojedinih aminokiselina kao komponenata
farmaceutskih preparata. Npr. kod osoba koje boluju od reumatoidnog artritisa ili katarakte
treba davati histidin kao dodatak hrani. Dok povećane vrijednosti ove aminokiseline smanjuju
razine cinka u organizmu i dovode do alergijskih, čak i asmatičnih reakcija. Iz ovih razloga
postoji stalna potreba za razvojem novih i osjetljivih analitičkih metoda za analizu i praćenje
koncentracije navedenih tvari u različitim vrstama uzoraka. Kinetičko– spektrofotometrijske
metode kemijske analize su relativno brze i dovoljno selektivne za određivanje niskih
koncentracija različitih supstanci u otopini. Pored toga, one ne zahtijevaju skupu opremu i
uglavnom koriste lako dostupne reagense, što ih čini pogodnim za primjenu u laboratorijskim
uvjetima.
Rezultati analiza moraju imati;
Točnost i preciznost
Tačnost nekog rezultata označava blizinu tog rezultata njegovoj pravoj vrijednosti i vezana je
za odstupanja primijenjene metode određivanja. Opisuje se kao apsolutna ili relativna greška.
Točnost se može odrediti poznavajući pravu vrijednost mjerene veličine ili srednju vrijednost
velikog broja mjerenja iste. Kod kvantitativnih određivanja dobija se neka vrijednost xi
opterećena greškom
xi – μ.
Veličina greške određuje točnost ili ispravnost dobijenog rezultata. Što je numerička vrijednost
rezultata xi bliža pravoj vrijednosti μ, rezultat je točniji i obratno.
Recovery je mjera mogućnosti analitičke metode da točno izmjeri čistu supstancu kada se njena
poznata količina (spike) doda u uzorak koji se rutinski analizira, pri čemu se uzima u obzir
utjecaj svih supstanci realno prisutnih u matriksu tog uzorka. Zbog toga je recovery u direktnoj
vezi sa točnošću metode i može se koristiti za procjenu njene primjenljivosti, naročito u
situacijama kada nema odgovarajuće referentne metode ili referentnog materijala. Vrijednosti
rezultata oporavka između 95 i 105 % predstavljaju dokaz odsustva interferencija u određivanju
analita. Kada se provjerava recovery, problem predstavljaju često osobine same supstance
45
(fizičko stanje u kojem se nalazi, topivost itd.), a nekad i nemogućnost da se odgovarajuća

supstanca dobije.
Preciznost je mjera usaglašenosti rezultata dobijenih iz više paralelnih određivanja iz istog
uzorka u istim uvjetima. Termin preciznost danas je zamijenjen terminom nepreciznost koja se
izražava standardnom devijacijom ili koeficijentom varijacije izračunatim iz grupe ponovljenih
mjerenja, a predstavlja mjeru za slučajnu grešku. Na veličinu slučajne greške, odnosno na
nepreciznost metode određivanja u jednoj/više serija uzoraka koje se rade u jednom danu utječu
različiti faktori: nestabilnost instrumenta, promjena temperature, promjena sastava reagenasa i
standarda, promjena volumena pipetiranjem, ne jednako miješanje u svim uzorcima, složenost
procedure rada, promjena u uvjetima rada u laboratoriji tijekom dana, zamor operatera itd.
Slučajna greška se povećava kada se metoda primenjuje iz dana u dan, jer se pojavljuju novi
faktori uticaja: promjene u reagensima i standardima, naročito ako se svakog dana priprema
svjež reagens, promjene u radu aparata, smjena osoblja koje radi itd. Zbog toga je za svaku
metodu potrebno odrediti ponovljivost tj. nepreciznost u seriji (u jednom danu) i srednju
preciznost tj. nepreciznost iz-dana-u-dan. Preciznost mjerenja brzine reakcije ovisi od: šuma
praćenog signala, reproduktivnosti eksperimentalnih uvjeta i veličine greške uzrokovane
sustavima za prikupljanje podataka u vremenu mjerenja ovaj izvor greške se može zanemariti
zahvaljujući dobroj instrumentaciji. Razvoj instrumentalne i kompjuterske tehnologije
približava kemijske metode ravnotežnim u pogledu brzine, preciznosti i jednostavnosti.
Analiza rezultata
Regresijska i korelacijska analiza
Primjenom metoda regresijske i koleracijske analize povezuju se dvije ili više statističkih
promenljivih.
Regresijska analiza
Regresijska analiza govori u kakvom odnosu stoji jedna promjenljiva prema drugoj. Ona se
izražava jednadžbom u kojoj se poznata vrijednost jedne ili više promjenljivih koristi za
izračunavanje nepoznatih vrijednosti ostalih promjenljivih. Najjednostavniji postupak
regresijske analize naziva se metoda najmanjih kvadrata (Skoog et al., 1998, str. 195).
Regresijska analiza najčešće obuhvata dvije promjenljive, ako je u pitanju više promjenljivih
tada se naziva multipnom regresijom. Regresijska analiza dobija se primjenom regresijske
jednadžbe: y = mx+b gde je: b – odsječak na ordinati (odgovara vrijednosti za y kada je x
jednako nuli), m – nagib regresijske linije (nagib pravca) i x – nepoznata promjenljiva, koja se
izračunava na osnovu vrijednosti poznate promjenljive y.
46
Odnos promjenljive y prema promjenljivoj x može biti različit. Ako se vrijednost y povećava
za svaku uvećanu vrijednost x, onda je y direktno zavisna veličina u odnosu na x. U ovom
slučaju je nagib regresijske linije pozitivan, tako da je m > 0. Suprotno ovome, nagib regresijske
linije može biti negativan kada je m < 0. U tom slučaju se vrijednost y smanjuje za svaku
uvećanu vrijednost x. Ukoliko promjenljiva y ne ovisi od promjenljive x, regresijska linija je
paralelna sa x osom.
Pravac koji se dobije metodom najmanjih kvadrata minimizira zbroj kvadrata svih pojedinačnih
mjerenja od tog pravca. Kako bi se dobio pravac koji najbolje odgovara eksperimentalnim
točkama, ovom metodom se određuju standardna odstupanja za m i b. Za izračunavanje
regresijske jednadžbe potreban je određen broj parova vrijednosti za promenljive x i y.
Korelacijska analiza
Kao što je već rečeno, regresijskom analizom se dobija jednadžba pomoću koje se jedna
promjenljiva izračunava iz druge promjenljive, a korelacijska analiza pokazuje stupanj
ovisnosti između te dvije promjenljive. Korelacijska analiza može se koristiti da bi se pokazalo
na koji način regresijska linija objašnjava varijaciju u vrijednosti zavisno promenljive, a ako je
potrebno da se odredi samo stupanj ovisnosti između promjenljivih, a nije potrebno da se prouči
i priroda te ovisnosti, moguće je koristiti samo korelacijsku analizu bez regresijske. Stupanj
ovisnosti između promjenljivih određuje veličina odstupanja podataka oko regresijske linije, a
izražava se korelacijskim koeficijentom (faktor) ( r ili R). Ako između dvije promjenljive
postoji apsolutno slaganje, odnosno ako svi podaci leže na regresiskoj liniji, korelacijski
koeficijent jednak je 1; nasuprot ovome je slučaj kada između promenljivih nema ovisnosti,
odnosno kada je korelacijski koeficijent jednak nuli. Pri tome, potrebno je imati u vidu činjenicu
da vrijednost korelacijskog koeficijenta ovisi o broju mjerenja (sa porastom broja
eksperimentalnih točaka raste njegova vrijednost) i preciznosti merenja (kod nekih mjerenja
dolazi do izražaja veliko odstupanje pojedinih točaka od srednje vrijednosti). Zbog toga je teško
definirati njegovu vrijednost koja bi se smatrala zadovoljavajućom. Poželjno je da ta vrijednost
bude veća od 0,90. Korelacijski koeficijent može biti pozitivnog ili negativnog znaka. Ako je
korelacijski koeficijent pozitivan, znači da između promjenljivih x i y postoji direktna ovisnost,
a ako je negativan, ovisnost je inverzna. Prema tome vrijednosti za korelacijski koeficijent se
kreću od – 1 do +1. Znak korelacijskog koeficijenta i nagib regresijske linije moraju se slagati.
U suštinskom pogledu za korelaciju se kaže da je: vrlo visoka, visoka, znatna, neznatna i niska.
Ne postoje jedinstvena gledišta o tome koje numeričke vrijednosti odgovaraju ovakvoj
gradaciji. Sljedeća skala ima, uglavnom, karakter preporuke:
- vrlo visokom, ako je 0,9 < | R | ≤ 1
47
- visokom, ako je 0,7 < | R | ≤ 0,9

- znatnom, ako je 0,5 < | R | ≤ 0,7
- neznatnom, ako je 0,2 < | R| ≤ 0,5
- niskom, ako je 0,0 < | R | ≤ 0,2
48
II.1. ODREĐIVANJE (NE)TOČNOSTI MJERENJA
II.1.1. Uvod
Mjerenja raznih fizikalnih i ostalih veličina se ne mogu provesti apsolutno točno. Uslijed
tehničkih i ekonomskih razloga potrebno je netočnost mjerenja svesti na najmanju moguću
mjeru, i sa što većom sigurnošću utvrditi kolika je ta netočnost. Uzroci netočnosti mogu biti
različiti, a općenito se pogreške mogu podijeliti u dvije skupine: u sistematske i slučajne.
Sistematske ili odredljive pogreške mogu se prepoznati, odrediti i otkloniti, pa se s njima može
računati. Primjer ovakve pogreške bio bi kada bi mjerilo uslijed nekog poznatog poremećaja
pokazivalo 2 % veću ili manju vrijednost od one koju bi pod proračunskim okolnostima trebalo
pokazivati. U tom slučaju potrebno je otkloniti poremećaj (baždarenje instrumenta, zamjena
osjetnika mjernog elementa i slično), a ako se to zbog nekog razloga (pogonski uvjeti) ne može
učiniti, tada sve rezultate treba korigirati za tih 2 %. Nije uvijek moguće klasificirati neku
pogrešku u jednu ili drugu skupinu. Granica među tim skupinama neprestano se pomiče u korist
odredljivih pogrešaka, jer razvoj mjerne tehnike dotada neodredljive pogreške pretvara u
potpuno odredljive. Slučajne (neodredljive) pogreške ne mogu se prepoznati i ne mogu se
odrediti, pa se samim tim ne mogu niti otkloniti. Analiza velikog broja rezultata ponovljenih
mjerenja pokazuje da se pojavljivanje tih neodredljivih pogrešaka, s obzirom na njihovu
vrijednost i učestalost, pokorava zakonu slučaja, tj. teoriji vjerojatnosti. Prema tome, analiza
slučajnih pogrešaka spada u područje teorije pogrešaka i matematičke statistike. U ovom
poglavlju biti će spomenuti samo osnovni pojmovi statističke analize i određivanja vrijednosti
unutar koje se kreće netočnost mjerenja. Slučajne pogreške su prema zakonima statistike
raspodjeljene oko neke vrijednosti, odnosno raspodjeljene su u određenom području. Interval
koji je pokriven jednim dijelom cjelokupne raspodjele pogrešaka, i to sa specificiranom
sigurnošću, naziva se interval tolerancije, a krajnje točke tog intervala granice tolerancije ili
tolerancija. Standardni zakon statističke raspodjele specificira spomenutu sigurnost za tehnička
mjerenja s 95 % vjerojatnoćom. To znači ako neki instrument mjeri s tolerancijom od ±1 %, da
će se rezultati mjerenja kretati unutar područja tolerancije s 95 % sigurnošću. Kod mjernih
instrumenata obično se tolerancija odnosi na cijelo mjerno područje, a ne na stvarnu trenutno
izmjerenu vrijednost ulaznog signala.
U literaturi se spominje da izraz analiza netočnosti ili greške nije najpovoljnije odabran izraz
već da bi pravilnije bilo govoriti o mjernoj nesigurnosti ili mjernoj nepouzdanosti (uncertainty).
Mjerna nesigurnost predstavlja brojčani izraz kvalitete mjernog rezultata.
49
Izvori nesigurnosti mjernog rezultata mogu biti:

- nepotpuna definicija mjerne veličine
- nepotpuna realizacija mjernih uvjeta na osnovi kojih bi se trebala odrediti mjerna veličina
- uzimanje uzoraka mjerne veličine nije reprenzetativno
- nedovoljno poznavanje utjecaja vanjskih uvjeta na mjerenu vrijednost
- netočno očitavanje mjerenih vrijednosti od strane mjeritelja
- nedovoljna razlučivost ili osjetljivost mjerila
- nepreciznost mjerne opreme korištene u mjernoj liniji
- nepoznata točnost vrijednosti konstanti i drugih veličina preuzetih iz literature
- aproksimacije i pretpostavke ubačene u proces mjerenja
- promjene u očitanju mjerene veličine pod istim uvjetima mjerenja
Načini određivanja mjerne vrijednosti mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine:
- nesigurnost tipa A (uA): određuje se na temelju razdiobe učestalosti (frekvencija) pojedinih
očitanja dobivenih ponavljanjem mjerenja.
- nesigurnost tipa B (uB): uobičajeno se procjenjuje na temelju pretpostavljene razdiobe
učestalosti. Ukupna nesigurnost definirana je kao ukupni geometrijski zbroj pojedinih
komponenti
prema sljedećem izrazu:
𝒖 = √ 𝒖𝟐 𝑨 + 𝒖𝟐 𝑩
Kada postoji više komponenata nesigurnosti one se geometrijski zbrajaju kako je prikazano na
sl. 1. Važno je napomenuti da se sve komponente nesigurnosti jednako tretiraju, što
pojednostavljuje procjenu
Sl.1. Ukupna nesigurnost kao geometrijski zbroj svih

komponenata nesigurnosti
Kvaliteta mjernog rezultata najčešće se iskazuje standardnom nesigurnošću, no u opravdanim

slučajevima može se iskazati i tzv.proširenom nesigurnošću U , koja je definirana izrazom:
50
𝑈 = 𝑘𝑥𝑢
gdje je k faktor proširenja; k = 2 za 95 % vjerovatnoće, k = 3 za 99 % vjerovatnoće

Veličina faktora proširenja određena je odabranom vjerojatnošću tako da raspon vrijednosti
određen proširenom nesigurnošću obuhvaća vrijednost mjerene veličine. Njegova vrijednost
obično iznosi 2 ili 3, što odgovara razini vjerojatnosti oko 95 %, odnosno oko 99 %.
Mjerna nesigurnost tipa A određuje se statističkom analizom, ponavljanjem mjerenja i
računanjem standardnog odstupanja rezultata ponovljenih mjerenja za što se koriste osnovni
pojmovi statističke analize koji se spominju u nastavku.
II.1.2. Osnovni pojmovi statističke analize rezultata mjerenja
Kod prikupljenih rezultata mjerenja, svako pojedino očitanje na mjernom instrumentu se ne

podudara tj. očitanja se razlikuju. Podatak koji je u tom slučaju često zanimljiv mjeritelju je
srednja aritmetička vrijednost koja je definirana kao:
∑𝑁
𝑖=1 𝑥𝑖
𝑥̅ =
𝑁
gdje je: x i -svaka pojedino očitana vrijednost u n očitanja.
Za mali skup podataka standardno odstupanje se računa ptrema sljedećoj jednadžbi:
2
√ ∑𝑛𝑖=1 (𝑥𝑖 − ¯𝑥)
𝑠=
𝑁−1
Varijancija je jednostavno kvadrat standardnog odstupanja
2
∑𝑛𝑖=1(𝑥𝑖 − 𝑥) 2
𝑠 =
𝑁−1
Mjerna nesigurnost tipa A iskazuje se izrazom za standardnu devijaciju:
𝑢𝐴 = (𝑥𝑖 ) = 𝑠 (σ)
Prilikom izvođenja nekog niza mjerenja u svaki rezultat ugrađuje se slučajna pogreška. Te
pogreške se razlikuju od mjerenja do mjerenja. Kada se načini veoma veliki broj mjerenja
uočava se nekakva zakonitost u pojavljivanju slučajnih grešaka. Ta zakonitost se odnosi kako
na njihovu distribuciju, tako i veličinu. Pomenuta zakonitost se najbolje objašnjava
51
vjerojatnoćom, a po svojoj prirodi podliježe vjerojatnoći normalne raspodjele koja se

matematički opisuje Gaussovom jednadžbom normalne razdiobe.
Dovoljno veliki broj mjerenja određene nepoznate veličine simetrično se raspodeljuje oko
neke srednje vrijednosti dakle, greške s pozitivnim i negativnim odstupanjima će biti jednako
zastupljene.
Rezultati mjerenja najčešće slijede normalnu razdiobu. (slika 2.)
Slika 2. Simetrična (normalna) razdioba
Mjerna nesigurnosti tipa B
Kod mjerenja se nikada ne rabi isključivo statistički pristup kod procjene greške mjerenja, nego
se koriste i drugi izvori podataka kojima je opisana mjerna nesigurnost. Uslijed ograničenih
mogućnosti na raspolaganju je najčešće rezultat jednog mjerenja, pa se nesigurnost procjenjuje
na temelju informacije kojom raspolažemo. Pripadajuća nesigurnost 𝑢𝐵 (𝑥𝑖 ) u tom slučaju
procijenjuje se iskustvenom prosudbom na temelju svih raspoloživih podataka o ulaznoj
veličini xi
Za procjenu nesigurnosti tipa B koriste se razni izvori mjernih podataka na kojima se temelji:
- prethodni mjerni podatci
- podatci dostupni iz uputa mjerne opreme
- podatci iz umjernica
- podatci iz priručnika
- podatci temeljeni na procjeni ili iskustvu poznavanja instrumenta
Ukoliko se pretpostavi da je proizvođač deklarirao maksimalnu grešku mjernog instrumenta ±

a, a nema nikakvih podataka o distribuciji mjerne vrijednosti unutar sigurnih granica, može se
pretpostaviti jednaka vjerojatnost pojavljivanja izmjerene veličine unutar intervala ± a , a takva
razdioba naziva se pravokutnom sl. 3.
52
μ − a/√3 μ μ + a/√3
Slika 3. Pravokutna razdioba
Standardna devijacija izmjerene veličine σ (x) jednaka je mjernoj nesigurnosti izmjerene

vrijednosti uB (x) B
i za pravokutnu razdiobu iznosi:
𝑎
𝑢𝐵 (𝑥 ) =
√3
Za trokutnu razdiobu iznosi:
𝑎
𝑢𝐵 (𝑥 ) =
√6
Trokutna razdioba podataka često se koristi pri nedostatku podataka o tipu funkcije razdiobe
VJEŽBA: KALIBRACIJA VOLUMETRIJSKOG POSUĐA

Definicije:
Kalibracija je skup informacija koji pod specifičnim uvjetima postavlja odnos između
vrijednosti veličina prikazanih na mjernom instrumentu ili mjernom sustavu i odgovarajućih
vrijednosti realiziranih etalonima.
Mjerna nesigurnost je prametar pridružen rezultatu mjerenja koji karakterizira rasipanje

vrijednosti.
Eksperimentalni dio:
Tijek kalibracije
Odmjerni sudovi i menzure
a) zagrijati prostoriju na t = 200C, jer je svo posuđe kalibrirano od strane proizvođača na toj
temperaturi. Temperirati posuđe 1 sat na toj temperaturi. Kalibracija se može izvršiti i na radnoj
temperaturi prostorije, ali tada u proračun treba uvrstiti temperaturnu varijaciju i koeficijent
ekspanzije volumena vode*
53
b) zagrijati destiliranu vodu i sam sud na temperaturu od 200C.

c) izvagati svo suvo posuđe (tikvice i menzure) na vagi s preciznošću od ± 0,1 mg (m1)
d) ulijevati vodu u tikvice i menzure do volumena na koji je markiran (npr. 10, 20 ili 100 mL)
e) izvagati masu pune tikvice s preciznošću ± 0,1 mg (m2)
f) izračunati masu vode u tikvici što ujedno i predstavlja i volumen tikvice
(Δm) = m2 - m1
g) ponoviti kalibraciju šest do deset puta (najmanje 5 puta)
Primjer: Temperatura na kojoj je volumetrijski sud (100 mL) kalibriran je 20 0C. U laboratoriji
temperatura varira u granicama od ±4 0C. Nesigurnost proistekla od tog efekta izračunava se
kao proizvod temperaturne varijacije i koeficijenta ekspanzije volumena vode koji iznosi 2,1x
10-4 0C-1. Nesigurnost volumena je:
(100 x 4 x 2,1x 10-4 ) = 0,084 mL
PRORAČUN:
1. Izračunati srednju vrijednost razlika masa vode
2. izračunati standardnu devijaciju vaganja
2. Izračunati standardnu devijaciju volumena
3. Korigirati utvrđene volumene posuđa faktorom gustoće vode na radnoj temeraturi
Procjena mjerne nesigurnosti volumetrijskog posuđa
Mjerna nesigurnost za masu:
Proizvođač navodi preciznost vage od ± 0,1 mg. Procjenjuje se pravougaona raspodjela

podataka, pa je standardna nesigurnost
±𝟎, 𝟏 𝒎𝒈
𝒖 (𝒎) = = 𝟎, 𝟎𝟔 𝒎𝒈
√𝟑
Izvori ukupne kombinirane mjerne nesigurnosti:
1. mjerna nesigurnost za razliku u temperaturi – koristiti trokutnu razdiobu
2. mjerna nesigurnost vage
3. mjerna nesigurnost s certifikata posude – koristiti trokutnu razdiobu
Ukupnu kombiniranu mjernu nesigurnost za jedan volumetrijski sud izračunati prema

sljedećoj formuli.
𝒖 (𝑽)
= √𝒖𝟐 (𝒄𝒆𝒓𝒕𝒊𝒇𝒊𝒌𝒂𝒕) + 𝑺𝒅𝟐 (𝒗𝒐𝒍𝒖𝒎𝒆𝒏𝒂) + 𝒖𝟐 (𝒕𝒆𝒎𝒑) + 𝒖𝟐 (𝒗𝒂𝒈𝒂) + 𝑺𝒅𝟐 (𝒗𝒂𝒈𝒂𝒏𝒋𝒂)
Izračunati proširenu nesigurnost 𝑈 = 𝑘𝑥𝑢 ; k = 2 za 95% vjerojatnoće
54
Rezultat iskazati kao (𝑥̅ ± 𝑈)
55
III. PUFERI
Otopine čiji se pH malo mijenja dodatkom jake kiseline ili baze zovu se puferi. Po kemijskom
sastavu puferi su smjese slabe kiseline i njene soli ili slabe baze i njezine soli. Mogu nastati
kada se slaba kiselina djelomično neutralizira jakom bazom ili kada se slaba baza neutralizira
jakom kiselinom.
Za funkcioniranje živog organizma od posebne je važnosti pH staničnih tekućina. Enzimi svoju

aktivnost pokazuju samo u uskom području pH. Krv u normalnim uvjetima ima pH oko 7.4, a
mijenja se za najviše 0,2 do 0,3 pH jedinice, pri većim promjenama nastaju patofiziološka stanja
u organizmu. Ukoliko bi pH plazme bio manji od 6.8 ili veći od 7.7 nastupila bi smrt.
Patofiziološka stanja u kojima su poremećene normalne vrijednosti pufera u tjelesnim
tekućinama nazivaju se acidoza i alkaloza.
Kada bi se pH staničnih tekućina tako drastično mijenjao (tj. da ne postoje fiziološki značajni
puferi u organizmu), kada bi pojeli jedan limun, čiji sok ima pH=2,8, ta bi se avantura završila
smrću, jer bi pH tjelesnih tekućina pao ispod pH=3.
Drugi primjer koji ilustrira važnost pufera je slijedeći: pri mješovitoj prehrani secemira se višak
H+ iona od oko 80 mmola/dan=80 mmola/L, najniži mogući pH mokraća je oko 4.5, budući da
se samo mali dio tih H+ iona može izlučiti u slobodnom obliku račun bi bio: koncentracija H+
iona iznosi 0,03 mmola, za izlučivanje 80 mmola slobodnih H+ (bez pufera), dnevni volumen
mokraće bi se morao povećati od 1L na 80 mmola/0,03 mmol/L=2666 L.
Kemijski mehanizm djelovanja pufera objasnit ćemo na primjeru acetatnog pufera.
Otopina se sastoji od slabe kiseline (octena kiselina) i njene soli (natrij-acetata) jednakih
koncentracija. Postoji bogata zaliha acetatnih iona (iz soli, jer je sol potpuno disocirana) i
nedisocirane kiseline.
Uspostavlja se ravnoteža:
(𝐶𝐻3 𝐶𝑂𝑂𝐻 + 𝐻2 𝑂 ↔ 𝐶𝐻3 𝐶𝑂𝑂− + 𝐻3 𝑂+
56
Konstanta ravnoteže:
[𝐶𝐻3 𝐶𝑂𝑂− ] × [𝐻3 𝑂 + ]

𝐾=
[𝐶𝐻3𝐶𝑂𝑂𝐻]
Kada se toj otopini doda malo više kiseline, sustav se opire povećanju koncentracije vodikovih
iona (prema Le Chatelierovu principu ravnoteža nastoji minimizirati promjenu), tada će s
kiselinom reagirati acetatni ioni i ravnoteža se može jako pomaknuti u lijevo, zato promjena
koncentracije H+ iona nije tako velika kao kada se kiselina dodaje čistoj vodi ili fiziološkoj
otopini. S druge strane ako u ovaj sustav dodajemo jaku lužinu, ravnoteža odgovara pomakom
u desno, suprostavljajući se gubitku vodikovih iona, to je moguće jer je prisutno mnogo
molekula nedisocirane kiseline. Djelovanje pufera može se kvantitativno opisati pomoću
konstante disocijacije kiseline.
Iz konstante možemo dobiti koncentraciju H3O+ iona
[𝐶𝐻3𝐶𝑂𝑂𝐻]
𝐻3 𝑂+ = × 𝐾𝑎
[𝐶𝐻3𝐶𝑂𝑂− ]
logaritmiranjem gornje jednadžbe dobijemo izraz:
𝑐 𝑏𝑎𝑧𝑒
𝑝𝐻 = 𝑝𝐾𝑎 + log
𝑐 𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑒
ako je odnos koncentracija baze i kiseline jednak tada je pH pufera jednak pKa i u tom području
pufer je najdjelotvorniji.
Kapacitet pufera
Pufer se opire promjeni vrijednosti pH uzrokovanoj dodatkom strane kiseline ili baze. Jednaku
zaštitnu moć (efikasnost) prema dodatku i kiseline i baze imat će puferska smjesa slabe kiseline
i njezine soli samo kad su njihove količine jednake tj. kada je pH = pKa, dakle pufer je
najdjelotvorniji kada je pH jednak pKa ili pKb, ali učinkovitost pufera je u granicama
𝑝𝐻 = 𝑝𝐾𝑎 ± 1
Zaštitna moć pufera međutim ovisi osim o sastavu pufera, i o količini komponenata pufera u
određenom volumenu puferske smjese, te o količini dodane kiseline ili baze. Stoga, mjera
57
zaštitne moći pufera je kapacitet pufera. Kapacitet pufera bit će to veći što je moguće dodati
više kiseline ili baze uz najmanju promjenu pH. Jednadžba za izračunavanje kapaciteta pufera
je:
∆ 𝑛(𝑏𝑎𝑧𝑎) ∆ 𝑛(𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑎)
𝐶𝑝𝑢𝑓𝑒𝑟 = = −
𝑉𝑝𝑢𝑓𝑒𝑟 𝑥∆𝑝𝐻 𝑉𝑝𝑢𝑓𝑒𝑟 𝑥∆𝑝𝐻
Na slici 2. je prikazan mehanizam djelovanja acetatnog pufera.
Slika 2. Mehanizam djelovanja acetatnog pufera
58
VJEŽBA: PRIPREMA ACETATNOG PUFERAZADANOG pH
Zadatak: Pripremite acetatni pufera zadanog pH
Kemikalije:
natrij acetat, p.a.;
otopina octene kiseline, c(CH3COOH) = 1 mol/L;
otopina NaOH, c(NaOH) = 1 mol/L;
standardne puferske otopine za baždarenje staklene elektrode.
Acetatni pufer sastoji se od smjese natrij acetata i octene kiseline. U otopini u kojoj su otopljeni
natrij acetat i octena kiselina uspostavlja se ravnoteža:
Koncentracija iona H3O+ u otopini definirana je omjerom ravnotežnih koncentracija (množina)

nedisocirane octene kiseline i acetatnog iona:
𝑐 𝑏𝑎𝑧𝑒
𝑝𝐻 = 𝑝𝐾𝑎 + log
𝑐 𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑒
Postupak:
Prema zadanom zadatku, izračunajte koliki volumen otopine octene kiseline koncentracije
c(CH3COOH) = 1 mol/L i masu krutog natrijeva acetata, treba dodati u odmjernu tikvicu
volumena 100 mL da se pripremi pufer gdje je koncentracija octene kiseline 0,1 M i pH pufera
koji zada voditelj vježbi.
Izračunatu masu natrij acetata odvažite na čistom i suhom satnom staklu na preciznoj
laboratorijskoj vagi.
59
Otopinu pufera pripremite u odmjernoj tikvici od 100,00 mL. Prije uporabe, tikvicu isperite
deioniziranom vodom. U tikvicu potom otpipetirajte izračunati volumen octene kiseline,
dodajte oko 10 mL deionizirane vode i potom u tikvicu preko čistog staklenog lijevka
kvantitativno prebacite odvagani natrij acetat. Prilikom ispiranja natrijeva acetata sa satnog
stakla i lijevka pripazite da odmjernu tikvicu ne prepunite vodom! Nakon što se sav natrijev
acetat otopio, tikvicu do oznake nadopunite deioniziranom vodom.
Pripremljenu pufersku otopinu iz odmjerne tikvice prebacite u čašu od 200 mL. U otopinu
pažljivo uronite prethodno baždarenu staklenu elektrodu i na pH-metru očitajte vrijednost pH
otopine. Po potrebi, pH podesite na zadanu vrijednost dodavanjem otopine octene kiseline ili
NaOH. Otopine dodajite polako, kap po kap, uz lagano miješanje otopine u čaši staklenim
štapićem.
Izračunajte teorijski kapacitet pufera prema jednadžbi:
β = c(baze)xc(kiseline/c(baze) +c(kiseline)
VJEŽBA: PROCJENA UTJECAJA DODATKA JAKE KISELINE ILI BAZE U OTOPINU

PUFERA I U FIZIOLOŠKU OTOPINU
Zadatak:
1. U tablicu unesite volumene dodane kiseline ili baze izračunajte teorijsku promjenu pH i
usporedite s eksperimentalno dobivenim vrijednostima
2. Odredite kapacitet acetatnog pufera
Potreban pribor:
• pH metar
• čaše ili Erlenmayer-ove tikvice od 100 mL
• bireta, menzura
Kemikalije:
• otopina acetatnog pufera poznate pH vrijednosti
• otopina kloridne kiseline koncentracije = 0,1 mol/L
• otopina natrij-hidroksida koncentracije =0,1 mol/L
60
• fiziološka otopina
• destilirana voda
Postupak rada:
U čašu od 100 mL uliti 50 mL otopine pufer izmjeriti pH otopine lagano iz birete dodavati
kiselinu ili bazu (uz stalno miješanje) do promjene pH za 1 jedinicu zabilježite volumen dodane
kiseline ili baze.
U drugu čašu ulijte 50 mL fiziološke otopine i ponovite postupak.
61
IV. VOLUMETRIJSKA ANALIZA
Volumetrijske metode su analitičke metode zasnovane na mjerenju volumena dodanog

reagensa. Određivanja se izvode na način da se otopini tvari koja se određuje dodaje otopina
reagensa poznate koncentracije sve dok određivana tvar potpuno ne reagira s reagensom.
Kod titracije se standardna otopina reagensa, postupno dodaje iz birete otopini titrirane tvari,
sve dok njena količina ne bude stehiometrijski ekvivalentna količini tvari koja se određuje.
Opisana operacija se naziva titracijom, dodavani reagens kojim se vrši titracija naziva se titrant,
a titrirana tvar analitom. Zbog toga se volumetrijske metode analize nazivaju i titrimetrijskim.
Da bi se mogla primijeniti za volumetrijsku analizu, kemijska reakcija mora:
➢ imati točno definiran stehiometrijski odnos,

➢ biti kvantitativna,
➢ biti vrlo brza,
➢ postojati mogućnost određivanja završetka reakcije.
Ovisno o vrsti kemijske reakcije volumetrijske metode temeljene su na:
1. reakcijama neutralizacije (acidimetrija, alkalimetrija)

2. redoks reakcijama (permanganometrija, jodometrija, ...)
3. reakcijama taloženja (argentometrija)
4. reakcijama stvaranja kompleksa (kompleksometrija)
Za opću jednadžbu titracije analita (A) standardnom otopinom (B)
aA + bB ↔ AB
iz volumena i koncentracije utrošene standardne otopine, uz poznavanje stehiometrije kemijske

reakcije (stehiometrijskih koeficijenata a i b), može se izračunati količina tražene tvari. Količina
analita (nA) jednaka je
nA= a/b x nB
62
Standardne otopine u volumetriji

Otopine reagensa točno poznate koncentracije nazivaju se standardnim otopinama. Točnost
volumetrijske metode direktno ovisi o točnosti koncentracije standardne otopine. Točnu
koncentraciju standardne otopine možemo dobiti na dva načina:
Preciznim vaganjem potrebne količine čiste tvari i otapanjem u točno poznatom volumenu.
Tvari iz kojih se može vaganjem i otapanjem pripraviti otopina točne koncentracije nazivaju se
primarnim standardom. Da bi neka tvar bila primarni standard mora zadovoljavati sljedeće
uvjete:
➢ mora imati točno određen kemijski sastav i najviši stupanj čistoće

➢ mora biti stabilna na zraku (ne smije reagirati s CO2, vlagom, kisikom,
➢ ne smije biti hlapiva ili higroskopna)
➢ da je stabilna u otopini
Tvari iz kojih se ne može vaganjem i otapanjem pripraviti otopina točne koncentracije nazivaju
se sekundarni standardi. Vaganjem i otapanjem tvari pripremi se otopina približne
koncentracije, a točna koncentracija se odredi odgovarajućim primarnim standardom. Ovaj
postupak se naziva standardizacijom.
Standardne otopine za neutralizacijske titracije uvijek se prave od jakih kiselina ili jakih baza,
jer takvi regensi daju najoštrije završne točke.
Indikatori u volumetriji
Za provedbu titracije potrebno je, osim otopine uzorka i standardne otopine, imati i indikator
koji će pokazati točku završetka titracije, tj. koji će dati neku vidljivu promjenu u otopini, u
trenutku kad je reakcija završena.
Vizualno određivanje završne točke kod nekih titracija se postiže pomoću samog reakcijskog
sustava (tzv. "samoindikacija" završne točke), primjerice kod titracije standardnom otopinom
permanganata. Da bi se neka tvar mogla upotrijebiti kao obojeni indikator mora:
▪ osjetljivost indikatora mora biti visoka, tako da indikator već u vrlo niskim
koncentracijama (10−4 - 10−5mol 𝑑𝑚−3) dovoljno jasno oboji titriranu otopinu.
▪ ravnoteža između dva indikatorska oblika mora se uspostavljati brzo
63
Indikatori se mogu podijeliti prema vrsti kemijskih reakcija u kojima se primjenjuju za

određivanje kraja kemijske reakcije pa imamo kiselo-bazne, redoks, metalo indikatore (kod
reakcija metalnih iona s EDTA), taložne, kompleksirajuće i adsorpcijske indikatore.
IV.1. Kiselo bazne titracije

Kiselo-baznim titracijama (acidimetrija i alkalimetrija) određuju se kiseline, baze, soli jakih
kiselina i slabih baza i soli jakih baza i slabih kiselina. Kako se reakcija između ekvivalentne
količine kiseline i baze zove neutralizacija, volumetrijske metode zasnovane na ovim
reakcijama nazivaju se i metodama neutralizacije.
H3O+ + OH- ↔ 2H2O
Ekvivalentna točka titracije će biti pri pH = 7 samo kod titracije jakih kiselina s jakim bazama
i obratno, dok će se u svim drugim slučajevima ekvivalentna točka biti pomaknuta u kiselo ili
bazno područje, ovisno o hidrolizi nastale soli.
Primarni standardi u volumetrijskim metodama zasnovanim na kiselo-baznim reakcijama su

natrij karbonat (Na2CO3), natrij tetraborat dekahidrat (Na2B4O7·10H2O) i kalij hidrogenftalat
(HK(C8H4O4)).
Kao standardne otopine u acidimetriji najčešće se koristi otopina klorovodične kiseline (HCl)
ili sumporne kiseline (H2SO4), a kao standardna otopina u alkalimetriji otopina natrijeva
hidroksida (NaOH).
Indikatori u kiselo-baznim titracijama su slabe organske kiseline ili baze koje mogu dati ili
primiti protone, mijenjajući pri tome svoju boju. Interval pH u kojem se može uočiti promjena
boje kiselo-baznog indikatora naziva se intervalom promjene boje ili intervalom prijelaza
indikatora i u prosjeku iznosi oko 2 pH jedinice.
64
Tablica 1. Pregled najvažnijih kiselo-baznih indikatora

Indikator Boja pH područje promjene boje
kisela bazna 18 100 °C
metil-oranž crvena žuta 3.1 4.4 2.5 3.7
Bromfenol žuta modra 3.0 4.6 3.0 4.5
metil crveno crvena žuta 4.4 6.2 4.0 6.0
bromkrezol zeleno žuta modra 4.0 5.6 4.0 6.0
fenolftalein bezbojna crvena 8.0 10.0 8.0 9.2
timolftalein bezbojna modra 9.4 10.6 8.9 9.6
65
VJEŽBA: STANDARDIZACIJA KLOROVODONIČNE KISELINE S NATRIJ

KARBONATOM
Napomena studentima za izvođenje titracije
Prije nego započnete s titracijama, provjerite je li bireta čista i prohodna. Priprema birete za
titraciju započinje ispiranjem birete deioniziranom vodom. Na vrh stavite lijevak, napunite
biretu deioniziranom vodom preko oznake 0 mL. Ispod birete stavite laboratorijsku čašu i
otvorite sigurnosni ventil da voda istječe iz birete.
Isperite biretu otopinom titranta, dodajte oko 5 mL titranta za ispiranje birete, otopinu titranta
za ispiranje birete bacite.
Nekoliko uputa za pravilno izvođenje titracije:
1. zatvorite sigurnosni ventil na bireti, na gornji otvor stavite lijevak i utočite otopinu
titranta u biretu otprilike 1-2 cm iznad oznake 0 mL,
2. stavite čašu ispod birete i otvaranjem sigurnosnog ventila ispuštajte lagano otopinu
titranta dok ne namjestite volumen na 0 mL,
3. provjerite jesu li prisutni mjehurići zraka u bireti. Ako su mjehurići zraka prisutni u
bireti nastavite ispuštati titrant dok se ne uklone mjehurići. Biretu ponovno napunite do
oznake 0 m,.
4. namjestite biretu tako da je vrh birete uronjen oko 2-3 cm u Erlenmeyerovu tikvicu. Za
bolje očitanje završne točke titracije ispod Erlenmeyerove tikvice stavite bijeli papir,
5. kad započnete titraciju, cijelo vrijeme titracije drugom rukom miješajte otopinu u
tikvici,
6. prvom promjenom boje otopine postignuta je završna točka titracije. Zatvorite
sigurnosni ventil i očitajte konačni volume titranta u bireti. Ako vam je na vrhu pipca
birete zaostala kap titranta morate ju uračunati u konačni volume,
7. za točnu analizu najčešće se radi nekoliko titracija (broj titracija odredit će voditelj
vježbi),
8. kod ponovljenih titracija možete ubrzati postupak na sljedeći način: u pripremljenu
otopinu analita ispustite iz birete nešto manji volumen titranta od prve titracije, zatim
vrlo lagano i oprezno dodajite kap po kap titranta do prve promjene boje.
66
Najčešće upotrebljavana standardna kiselina za titraciju baza je otopina klorovodonične

kiseline. Razrijeđene otopine te kiseline neograničeno su postojane i mogu se upotrijebiti u
prisutnosti većine kationa bez teškoća s nepoželjnim reakcijama taloženja. Nađeno je da se 0,1
M otopina HCl može kuhati 1 sat bez gubitka kiseline ako se povremeno nadomješta isparena
voda, a 0,5 M otopina može se kuhati najmanje 10 min bez znatnih gubitaka.
Kiseline se često standardiziraju titracijom odvagnute količine natrij – karbonata. Natrij

karbonat čistoće primarnog standarda može se nabaviti ili pripremiti zagrijavanjem natrij
hidrogenkarbonata između 270 i 300 °C. Pri titraciji natrij karbonata mogu se zamijeniti dvije
završne točke. Prva odgovara prevođenju karbonata u hidrogen karbonat, i druga završna točka
koja označuje nastajanje ugljične kiseline. Za standardizaciju se uvijek upotrebljava druga
završna točka jer je promjena pH veća nego kod prve završne točke.
ZADATAK: Odredite točnu koncentraciju otopine HCl
Potreban pribor:
• analitička vaga
• Erlenmayerova tikvica
• lijevak
• plamenik
• odmjerna tikvica 1L
• bireta od 25 mL
• sušionik
Kemikalije:
• koncentrirana HCl
• indikator metil oranž
• sol Na2CO3 p.a
Postupak određivanja:
Priprema otopine HCl c ≈ 0,1 mol/l
Razrijeđena otopina HCl približne koncentracije 0,1 mol/L priprema se iz koncentrirane HCl.
Koncentracija razrijeđene otopine HCl izračunava se na temelju podataka*:
67
𝑀 (𝐻𝐶𝑙) = 36,46 𝑔/𝑚𝑜𝑙

𝜔(𝐻𝐶𝑙) = 36,5 %
𝜌(𝐻𝐶𝑙) = 1,18 𝑔/𝑚𝐿
Koncentraciju kiseline izračunavamo:

𝑔
𝜌 𝑥 𝜔 1,18 𝐿 𝑥 0,365
𝑐 (𝐻𝐶𝑙) = = = 11,8 𝑚𝑜𝑙/𝐿
𝑀 36,46 𝑔/𝑚𝑜𝑙
*za izračunavanje koncentracije koncentrirane kiseline koristite podatke s originalne

boce
Iz dobivenih podataka izračunajte volumen koncentrirane otopine HCl koju ćete razrijediti
deioniziranom vodom na ukupni volumen 1 L.
𝑐1 𝑉1 = 𝑐2𝑉2
koncentracija i volumen označen sa supskriptom 1 se odnosi na koncentriranu otopinu HCl, a

supskipt 2 se odnosi na razrijeđenu kiselinu
𝑚𝑜𝑙 𝑚𝑜𝑙 0,1 𝑚𝑜𝑙/𝐿

11,08 𝑥 𝑉1 = 0,1 𝑥 1 𝐿 ⇒ 𝑉1 = 𝑥 1 𝐿 = 0,00847 𝐿 𝑡𝑗. 8,5 𝑚𝐿
𝑙 𝑙 11,08 𝑚𝑜𝑙/𝐿
Standardizacija otopine HCl

Za pripravu klorovodične kiseline približne, 0,1 mol/L , koncentracije izračunati volumen
koncentrirane HCl prenese se u odmjernu tikvicu od 1 L i nadopuni vodom do oznake. Ova
kiselina je približnog sadržaja HCl, jer klorovodična kiselina nije primarni standard, pa se mora
standardizirati, tj. odrediti točna koncentracija. HCl se može standardizirati s nekoliko
primarnih standarda, ali se najčešće upotrebljava bezvodni natrij karbonat.
Postupak rada:
Na analitičkoj vagi odvagajte 1,5 -2,0 g natrij karbonata. Izvaganu sol sušiti na 105 ○C 2 sata.
Nakon sušenja prenijeti sol u eksikator i hladiti 45 minuta. Odvagajte 0,25 – 0,35 g (točnu masu
zabilježiti u laboratorijski dnevnik) osušenog Na2CO3 i prenesite kvantitativno u
Erlenmeyerovu tikvicu, te sol otopite u približno 50 mL deionizirane vode. U otopinu dodajte
68
nekoliko kapi indikatora metil oranža. Otopina postaje žuto obojena. Otopinu Na2CO3 polagano
titrirajte otopinom HCl približne koncentracije 0,1 mol/L do promjene boje iz žute u blijedo
narančastu. Otopinu zagrijte iznad plamena i istjerajte CO2, boja otopine se može vratiti u žutu,
nastavite titrirati kap po kap do promjene boje. Zabilježite točno utrošeni volumen (na dvije
decimale) otopine HCl.
Primjer izračuna:
𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑜𝑑𝑣𝑎𝑔𝑎𝑛𝑜𝑔 𝑁𝑎2𝐶𝑂3 = 0,1874 𝑔

Kemijska reakcija:
2 HCl + Na2CO3 ↔ 2 NaCl + CO2 + H2O
stehiometrijski odnos HCl i Na2CO3 u točki ekvivalencije je

𝑛 𝐻𝐶𝑙 2
= ⇒ 𝑛𝐻𝐶𝑙 = 2 𝑛 𝑁𝑎2𝐶𝑂3
𝑛 𝑁𝑎2𝐶𝑂3 1
𝑚 (𝑁𝑎2𝐶𝑂3) 0,1874 𝑔
𝑛 𝐻𝐶𝑙 = 2 𝑥 ⇒=2𝑥 = 3,536 𝑥 10−3 𝑚𝑜𝑙
𝑀 (𝑁𝑎2𝐶𝑂3) 105,99 𝑔/𝑚𝑜𝑙
Ako je za neutralizaciju utrošeno primjerice 34,50 mL HCl, tada je koncentracija HCl jednaka
𝐻𝐶𝑙 𝑚𝑜𝑙
𝑐 (𝐻𝐶𝑙) = 𝑛 = 3,536𝑥10−3 = 0,1025 𝑚𝑜𝑙/𝐿
𝑉 (𝐻𝐶𝑙) 34,5 10−3 𝐿
69
IV.2. Oksido-redukcijske titracije
Oksido – redukcijske titracije temelje se na reakcijama oksidacije i redukacije, kao što sam
naziv govori.
Podsjetimo se: oksidacija je process u kojem neki regens otpušta elektrone, što znači da se
povećava oksidacijski broj, a redukcija se odnosi na process u kojem neki reagens prima
elektrone, što znaći da se smanjuje oksidacijski broj.
𝑂𝑥1 + 𝑛 𝑒 − → 𝑅𝑒𝑑1 − 𝑟𝑒𝑑𝑢𝑘𝑐𝑖𝑗𝑎
𝑅𝑒𝑑2 − 𝑛 𝑒 − → 𝑂𝑥2 − 𝑜𝑘𝑠𝑖𝑑𝑎𝑐𝑖𝑗𝑎
S obzirom da se veliki niz elemenata nalazi u više oksidacijskih stanja, a i izbor standardnih
otopina je veći nego kod drugih titracijskih metoda oksido-redukcijske titracije su najbrojnije i
najraznovrsnije volumetrijske metode.
Oksido-redukcijske titracijske metode mogu se podijeliti u dvije skupine s obzirom na svojstva

standardne otopine tj. na njihovu sposobnost da oksidiraju ili reduciraju analit. Druga podjela
je prema nazivu standardne otopine koja se upotrebljava za određivanje nepoznate
koncentracije analita u uzorku (tablica 6).
Tablica 2. Najčešće standardne otopine oksidansa i reducensa
Standardne otopine oksidansa

Standardna otopina Naziv
Kalijev permanganat KMnO4 Pemanganometrija
Kalijev bromat KBrO3 Bromatometrija
Kalijev dikromat K2Cr2O7 Dikromamometrija
Cerijev(IV) sulfat, Ce(SO4)2 - Cerimetrija
Jod J2 Jodometrija
Standardna otopina reducensa
Standardna otopina Naziv
Natrijev tiosulfat Na2S2O3 Jodometrija
70
Indikatori za redoks titracije

U upotrebi je više načina indiciranja završne točke redoks titracije:
• reverzibilni indikator - redoks indikatori

• ireverzibilni indikator (metilensko plavo)
• škrob
• obojena standardna otopina kalijevog permanganata
Redoks indikatori su obično organske tvari koji se ponašaju kao slabi reducensi ili slabi
oksidansi i kod kojih je boja oksidiranog i reduciranog oblika različita (tablica 7).
Tablica 3. Najčešće korišteni redoks indikatori
Indikator Oksidirani oblik Reducirani oblik EIn(V)

feroin svijetlo plava crvena 1,14
difenilamin-sulfonska kiselina crveno ljubičasta bezbojna 0,85
difenilamin ljubičasta bezbojna 0,76
VJEŽBA: STANDARDIZACIJA OTOPINE NATRIJ TIOSULFATA

ZADATAK: Izračunati koncentraciju Na2S2O3
Otopine tiosulfata nisu naročito stabilne, posebice nakon same priprave. Na stabilnost
otopine utječu kiselost, prisustvo zraka, prisustvo mikroorganizama, tragovi teških metala,
izlaganje Sunčevoj svjetlosti, pa i koncentracija otopine.
U kiseloj sredini tiosulfat se razlaže na hidrogensulfit i elementarni sumpor, a do
razlaganja dolazi čak i u slabokiselim otopinama kakve nastaju apsorpcijom CO2 iz zraka.
Budući da se hidrogensulfit također oksidira jodom trošeći pri tome dvostruku količinu joda u
odnosu na tiosulfat, svježe pripravljena otopina tiosulfata može pokazivati porast redukcijske
moći. Stajanjem hidrogensulfit se oksidira zrakom do sulfatnog iona.
2HSO3-+ O2→ 2SO42- + 2H+
koji je u redoks pogledu neaktivan. Zato je važno ostaviti otopinu tiosulfata da stoji izvjesno
vrijeme prije standardizacije.
Eksperimentalno se pokazalo da je stabilnost otopine tiosulfata najveća pri pH 9-10,
pa se za povećanje stabilnosti često preporučuje dodavanje male količine (0,1 g L-1) natrij
karbonata. Vjerojatno je glavni uzrok nestabilnosti otopine tiosulfata prisustvo tiobakterija
71
koje u svom metabolizmu koriste sumpor, tako da uzimajući sumpor, prevode tiosulfat u
sulfit, sulfat i sumpor. Kako se ove bakterije mogu nalaziti i u destiliranoj vodi, prilikom
pripravljanja otopine tiosulfata, destiliranu vodu treba dobro iskuhati da bi se bakterije
uništile. Kuhanjem destilirane vode prije upotrebe ujedno se uklanja i otopljeni CO2. Stakleno
posuđe koje se upotrebljava za pripravu i čuvanje otopine tiosulfata treba isprati iskuhanom
destiliranom vodom.
Izlaganje sunčevoj svjetlosti ubrzava razlaganje tiosulfata, pa otopinu treba čuvati u
tamnim bocama i u mraku.
Za pripravu 100 mL otopine tiosulfata, c(Na2S2O3) = 0,1 mol L-1 odvaže se otprilike 2,5 g
Na2S2O3×5 H2O, otopi u prokuhanoj i ohlađenoj vodi u odmjernoj tikvici od 100,0 mL, doda
0,10 g bezvodnog natrij karbonata (da se postigne pH na kojemu je natrij tiosulfat stabilan) i
nadopuni do oznake. Ovu otopinu približne koncentracije potrebno je ostaviti nekoliko dana da
se stabilizira, i nakon toga standardizirati.
Otopinu natrij tiosulfata možemo standardizirati s primarnim standardima kao što
su kalijev jodat (KIO3), kalijev dikromat (K2Cr2O7), kalijev bromat (KBrO3) i elektrolitički
bakar (Cu).
Pribor:
Erlenmeyerova tikvica
bireta 50 ml
lijevak
laboratorijska čaša
Kemikalije:
standardna otopina kalijeva bromata
Kalijev bromat spada u primarne standarde prije samog vaganja kalijev bromat se suši pri
temperaturi od 120° do 150°C. Nakon sušenja odvaže se što točnije 0,27836 g kalij bromata i
otopi u odmjernoj tikvici od 100,0 mL destiliranom vodom. Od pripravljene otopine otpipetira
se 20,0 mL i prenese se u Erlenmeyerovu tikvicu, razrijedi s oko 150 mL destilirane vode, doda
2,00 g kalijeva jodida i 5 mL klorovodične kiseline, c(HCl) = 4 mol L-1 i 2 mL svježe otopine
škroba. Izlučeni jod titrira se otopinom natrijeva tiosulfata dok se modra boja ne izgubi.
72
klorovodične kiseline, c(HCl) = 4 mol/L

sol KJ
indikator škrob
1 g škroba (Amylum solubile) potrebno je otopiti u malo hladne vode, a zatim dodati 100 mL
vruće vode i zakuhati. Otopina škroba nije stabilna, nakon nekoliko dana treba pripraviti novu
otopinu.
Kemijske reakcije:
𝐵𝑟𝑂3− + 6 𝐽− + 6 𝐻 + ↔ 3 𝐽2 + 𝐵𝑟 − + 3 𝐻2 𝑂
stehiometrijski odnos bromatnog iona i elementarnog joda je

𝑛(𝐽2) 3
−
= ⇒ 𝑛(𝐽2) = 3 𝑛 𝐵𝑟03−
𝑛(𝐵𝑟𝑂3 1
Izlučeni elementarni jod se titrira s otopinom Na2S2O3, pri čemu se elementarni jod reducira do
jodidnog iona oksidirajući tiosulfatni ion do tetrationatnog iona. Nestankom elementarnog joda
otopina se obezboji.
𝐽2 + 2 𝑆2𝑂32− ↔ 2 𝐽− + 𝑆4𝑂62−
stehiometrijski odnos elementarnog joda i tiosulfatnog iona je
𝑛(𝑆2𝑂3− ) 2
= ⇒ 𝑛(𝑆2𝑂3)− = 2𝑛(𝐽2 )
𝑛 (𝐽2 ) 1
𝑛(𝑆2𝑂3− ) 6
−
= ⇒ 𝑛 𝑆2𝑂3− = 6𝑛(𝐵𝑟𝑂3− )
𝑛 (𝐵𝑟𝑂3 ) 1
Primjer izračuna množinske koncentracije Na2S2O3 određene oksido-redukcijskom titracijom
V(KBrO3) = 25 mL
𝑐 (𝐾𝐵𝑟𝑂3) = 0,0200 𝑚𝑜𝑙/𝐿
73
𝑉(𝑁𝑎2𝑆2𝑂3)𝑢𝑡𝑟𝑜š𝑒𝑛 𝑧𝑎 𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑐𝑖𝑗𝑢 = 26,15 𝑚𝐿
𝑚𝑜𝑙
𝑛 (𝑆2𝑂3)2− = 6 𝑛(𝐵𝑟𝑂3)− = 6 𝑐(𝐵𝑟𝑂3)− 𝑥 𝑉 (𝐵𝑟𝑂3)− = 6 𝑥 0,0200 𝑥 0,025 𝐿
𝐿
= 3𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙
2−
𝑛 (𝑆2𝑂3)2− 3𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙
𝑐 (𝑆2𝑂3) = = = 0,1147 𝑚𝑜𝑙/𝐿
𝑉 (𝑆2𝑂3)2− 0,02615 𝐿
VJEŽBA: ODREĐIVANJE SADRŽAJA ASKORBINSKE KISELINE U TABLETI

VITAMINA C OKSIDO-REDUKCIJSKOM TITRACIJOM
Askorbinska kiselina prisutna je u različitim količinama u životinjskim i u biljnim stanicama.
Ljudski organizam ne može sam sintetizirati askorbinsku kiselinu, te je time ovisan o vanjskim
izvorima (vitamin C), što su u prvom redu voće i povrće, ali i farmaceutski pripravci.
Askorbinska kiselina rabi se kao jedan od sastojaka u proizvodnji nekih farmaceutskih
pripravaka, primjerice vitaminskih proizvoda i analgetika. Također se rabi kao dodatak
životnjskoj hrani. Tržišni uzorci vitamina C sadrže osim askorbinske kiseline i druge aktivne i
pomoćne tvari. U analizi takvih uzoraka treba voditi računa o svim takvim dostupnim
podatcima.
Zadatak:
1. izračunajte masu askorbinske kiseline u tableti vitamina C

2. usporedite rezultate svih učinjenih analiza i odrediti prosječnu masu askorbinske
kiseline u tabletama vitamina C
Potreban pribor:
• Erlenmayerova tikvica
• trbušasta pipeta
• laboratorijska čaša
• pH papir
• bireta od 50 mL
• odmjerna tikvica 100 mL
74
Kemikalije:
• standardna otopina KBrO3

• otopina H2SO4 c = 2 mol/L
• KBrO3
• sol KJ
• sol KBr
• indikator škrob
Na analitičkoj vagi odvagajte tabletu vitamina C (zapisati odvagu), prebacite tabletu u
Erlenmayerovu tikvicu i u tikvicu dodajte menzurom 50 mL tople vode (ne vruće! razgradnja!)
Smrvite tabletu staklenim štapićem (otopina mutna – ostaje neotopljeni vezivni materijal). pH
papirom odredite približnu kiselost otopine. Otopinu kvantitativno prenesite u odmjernu tikvicu
od 100 mL, dodajte 10 ml otopine H2SO4 c = 2 mol/L i oko 2 g KBr.
Alikvot od 25 mL prenesite u Erlenmayerovu tikvicu i titrirajte standardnom otopinom KBrO3

do pojave žute boje (nastali izlučeni Br2 daje žutu boju) Dodatkom KJ (oko 1g) u
Erlenmayerovu tikvicu višak Br2 prevodi J- u elementarni jod. Dodajte indikator škrob otopina
se oboji plavo. Titrirajte otopinu prethodno pripremljenom i standardiziranom otopinom
Na2S2O3 do nestanka plavog obojenja.
Treba uočiti da se ovdje radi o indirektnoj titraciji, prilikom titracije alikvota otopine
askorbinske kiseline standardnom otopinom KBrO3 u kiseloj sredini oslobađa se elementarni
brom.
Kemijska reakcija:
BrO3- + 5 Br- + 6H+ ↔ 3Br2 + 3H2O
stehiometrijski odnos je
𝑛 (𝐵𝑟2) 3
−
=
𝑛 (𝐵𝑟𝑂3) 1
75
koji istovremeno oksidira askorbinsku kiselinu u dehidroaskorbinsku kiselinu
n (C6H8O6) 1
C6H8O6 + Br2 ↔ C6H6O6 + 2Br- + 2H+ ⇒ =
n (Br2) 1
Prvi suvišak nastalog broma kada je sva askorbinska kiselina izreagirala s bromom daje žuto
obojenje otopine u takvu smjesu se dodajte sol KJ koji elementarni Br2 reducira do Br- pri čemu
se sam oksidirao do elementarnog J2 dodatkom škroba nastaje plavo obojenje.
𝑛𝐽2 2
Br2 + 2J- ↔ 2Br- + J2 ⇒ 𝑛𝐵𝑟2 = 1
Nastali se jod dalje titrira sa standardnom otopinom Na2S2O3 do nestanka plavog obojenja, tj.
dok otopina ne postane bezbojna, što upućuje na zaključak da se sav prisutni jod reducirao u
prisustvu dodanog Na2S2O3
n (S2O3−) 2
J2 + 2 S2O3- ↔ 2J- + S4O62- ⇒ =
n (J2) 1
𝑃𝑟𝑖𝑚𝑗𝑒𝑟 𝑖𝑧𝑟𝑎č𝑢𝑛𝑎 𝑚𝑎𝑠𝑒 𝑎𝑠𝑘𝑜𝑟𝑏𝑖𝑛𝑠𝑘𝑒 𝑘𝑖𝑠𝑒𝑙𝑖𝑛𝑒 𝑜𝑑𝑟𝑒đ𝑒𝑛𝑒 𝑜𝑘𝑠𝑖𝑑𝑜

− 𝑟𝑒𝑑𝑢𝑘𝑐𝑖𝑗𝑠𝑘𝑜𝑚 𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑐𝑖𝑗𝑜𝑚
𝑉(𝐾𝐵𝑟𝑂3 )𝑢𝑡𝑟𝑜š𝑒𝑛 𝑧𝑎 𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑐𝑖𝑗𝑢 = 25,10 𝑚𝐿

𝑐(𝐾𝐵𝑟𝑂3)standardna otopina = 0,0150 mol/L
𝑉(𝑁𝑎2𝑆2𝑂3)𝑢𝑡𝑟𝑜š𝑒𝑛 𝑧𝑎 𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑐𝑖𝑗𝑢 = 15,75 𝑚𝐿
𝑐(𝑁𝑎2𝑆2𝑂3)𝑢𝑡𝑟𝑜š𝑒𝑛 𝑧𝑎 𝑡𝑖𝑡𝑟𝑎𝑐𝑖𝑗𝑢 = 0,100 𝑚𝑜𝑙/𝐿
Ukupna množina broma koji je nastao u otopini (označimo ga n1Br2) izračuna se iz podataka
za standardnu otopinu KBrO3 (ukupan brom nastao je u reakciji kalijeva bromata i kalijeva
bromida).
𝑛1 (𝐵𝑟2) 3
−
= ⇒⇒ 𝑛1 (𝐵𝑟2) = 3𝑥𝑛 (𝐵𝑟3𝑂− ) = 3𝑥𝑐(𝐵𝑟3𝑂− )𝑥 𝑉 (𝐵𝑟3𝑂− )
𝑛 (𝐵𝑟𝑂3 ) 1
= 1,1295𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙
76
Množinu suviška broma označimo s n3 (Br2) koji je izreagirao dodanim KJ, izračunavamo iz
podataka za titraciju elementarnog joda, sa standardnom otopinom Na2S2O3.
𝑛3(𝐵𝑟2) 1 1
2−
= ⇒⇒ 𝑛3(𝐵𝑟2) = 𝑐 (𝑆2𝑂32− )𝑥 𝑉 (𝑆2𝑂32− )
𝑛 𝑆2𝑂3 2 2
𝑚𝑜𝑙 𝐿
= 0,1000 𝑥 0,01575 = 7,85 𝑥 10−4 𝑚𝑜𝑙
𝑙 2
Ako znamo ukupnu množinu nastalog broma i množinu broma koji je izreagirao s dodanim KJ,
iz njihove razlike možemo izračunati množinu broma (označimo ga n2 Br2) koji se utrošio za
reakciju s askorbinskom kiselinom, a time i množinu askorbinske kiseline prisutne u alikvotu
25 mL
𝑛(𝐶6𝐻8𝑂6) = 𝑛2(𝐵𝑟2) = 𝑛1(𝐵𝑟2) − 𝑛3(𝐵𝑟2) = 1,1295𝑥10−3 − 7,85𝑥10−4 𝑚𝑜𝑙

= 1,051𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙
dakle masa askorbinske kiseline u uzorku je

100
𝑚 (𝐶6𝐻8𝑂6) = 𝑛 (𝐶6𝐻8𝑂6) 𝑥 𝑀 (𝐶6𝐻8𝑂6)𝑥
25
𝑔
= 1,051𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙𝑥 176 𝑥 4 = 0,7399 𝑔
𝑚𝑜𝑙
77
IV.3. Potenciometrijska titracija
Uvod
Potenciometrijska titracija je volumetrijska metoda analize kod koje se kraj titracije određuje
na temelju oštre promjene potencijala indikatorske elektrode u blizini završne točke titracije.
Ovakva promjena potencijala indikatorske elektrode posljedica je odgovarajuće promjene
koncentracije (aktiviteta) određivanih iona, jer između potencijala i koncentracije postoji
linearna ovisnost. Potenciometrijska titracija u poređenju s klasičnim volumetrijskim
titracijama je točnija i omogućava titraciju obojenih otopina ili određivanje koncentracija
analita za koje ne postoji pogodan indikator.
U ovom eksperimentu potenciometrijska titracija se temelji na kiselo-baznoj reakciji. Elektrode
koje se koriste u kiselo-baznim titracijama su gotovo uvijek ZKE (zasićena kalomel elektroda)i
staklena indikatorska elektroda. Potencijal staklene elektrode izravno ovisi o aktivitetu
(koncentraciji) iona vodika u otopini, dok je potencijal ZKE konstantan i ne ovisi o promjeni
aktiviteta analita u reakcijskoj otopini.
Određivanje završne točke titracije

Za određivanje završne točke titracije može se upotrijebiti nekoliko postupaka, a izbor ovisi o
karakteru titracijske krivulje, potrebnom točnošću određivanja. Temeljni princip
potenciometrijske titracije je određivanje nepoznate koncentracije ispitivane otopine titracijom
s nekom standardnom otopinom pri čemu skokovita (nagla) promjena potencijala indikatorske
elektrode ukazuje i određuje završnu točku titracije. Indikatorske elektrode su takve elektrode
kod kojih postoji logaritamska ovisnost elektrodnog potencijala o koncentraciji vrste koja se
određuje.
Instrumentalno određivanje završne točke ima niz prednosti u odnosu na korištenje indikatora.
Vizualno određivanje završne točke opterećeno je subjektivnim faktorima, a ne može se
koristiti u mutnim i obojenim otopinama. Potenciometrijske metode određivanja završne točke
mogu se primijeniti, ne samo za kiselo-bazne titracije već i kod taložnih, redoks i drugih
titracija. Primjenom potenciometrijskih titracija mogu se rješavati kako analitički tako i
fizikalno-kemijski zadatci i određivanja:
• koncentracije jedne ili više tvari koje se nalaze u otopini

• konstante disocijacije slabih kiselina i baza
• produkta topljivosti
78
• standardnog redoks potencijala itd.

• za izvođenje potenciometrijske titracije najčešće se koriste instrumenti kao što su pH-
metri, potenciometri i dr.
Titracija kiselo-baznih sustava zasniva se na reakciji neutralizacije između kiseline i baze
H3O+ + OH - ↔ 2 H2O
Za određivanje završne točke titracije potenciometrijskom metodom kao indikatorska elektroda

mogu se koristiti različite vrste elektroda čiji potencija ovisi od pH vrijednosti, primjerice
staklena, vodikova i dr. elektrode.
Pri titraciji jake kiseline jakom bazom ili obratno dolazi do oštre promjene potencijala tj. pH
vrijednosti u blizini završne točke titracije. Određivanje kiselo-baznih sustava uspješno se vrši
potenciometrijskom titracijom i u nevodenim otopinama, osobito za određivanje tvari koje su
netopive u vodi (više karboksilne kiseline, viši alkoholi i sl.), tvari koje se razgrađuju u vodenoj
otopini (farmaceutski pripravci – preparati i sl.). Amino kiseline, fenoli, amini koji se u vodenoj
otopini ne mogu odrediti.
VJEŽBA: POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA NATRIJ HIDROKSIDA OTOPINOM

KLORIDNE KISELINE U VODENOJ OTOPINI
Tijek titracije otopine NaOH najbolje se prati promjenom koncentracije hidronijevih iona
dodatkom otopine HCl odnosno promjenom pH otopine. Elektrokemijsko mjerenje pH-
vrijednosti otopine temelji se na mjerenju elektrokemijskog potencijala sustava indikatorska
elektroda | ispitivana otopina | referentna elektroda.
Odnos potencijala indikatorske elektrode i koncentracije hidronijeva iona odnosno pH otopine

dat je sljedećim izrazom
E = - 0,059 pH
Dakle, mjerenjem elektrodnog potencijala mjerimo i pH-vrijednost otopine. Od svih elektroda

čiji potencijal ovisi o koncentraciji vodikovih iona za mjerenje pH-vrijednosti najviše se koristi
staklena elektroda. Ova potenciometrijska određivanja često se nazivaju i pH-metrijska
79
određivanja jer se tijekom titracije prati promjena pH-vrijednosti. Mjerenje pH-vrijednosti se

vrši pH-metrom, instrumentom s ugrađenim sustavom za mjerenje pH-vrijednosti ispitivane
otopine. Pravilan rad pH-metra temelji se i na njegovom prethodnom baždarenju standardnim
otopinama točno poznate pH-vrijednosti (najčešće su to puferi s pH 4.5 do 6.5). Za to se koriste
ili komercijalni standardni puferi ili puferi koji se mogu pripraviti u svakom laboratoriju. Na
slici .1 prikazana krivulja titracije jake kiseline jakom bazom.
T.E.
Volumen 0,1 M NaOH
Slika 1.otopine
Volumen standardne
NaOH utrošen do T.E.
Slika 1. Titracijska krivulja jake kiseline jakom bazom
Zadatak:
1. na milimetarskom papiru grafički prikažite ovisnost pH o dodanom volumenu titranta

(nacrtati titracijsku krivulju)
2. na titracijskoj krivulji označite točku ekvivalencije i utrošeni volumen titranta u točki
ekvivalencije.
3. odredite masu i koncentraciju NaOH u uzorku
80
Potreban pribor:
• pH-metar
• staklena elektroda (kombinirana)
• magnetska miješalica
• čaša od 25 cm3
• bireta od 50 𝑐𝑚3
• odmjerna tikvica od 250 𝑐𝑚3
Kemikalije:
• standardna otopina HCl

• uzorak naOH
Nekoliko uputa za rad s pH-metrom
1. s uređajem, a osobito sa steklenom elektrodom valja rukovati oprezno

2. elektrodu nikada ne ostavljajte suhu na zraku
3. ne dirajte elektrodu rukama
4. uvijek isperite elektrodu deioniziranom vodom, a prije određivanja isperite s malo
analita
5. uključite pH metar i tipkom mode izaberite funkciju pH
6. isperite elektrodu mlazom vode iz boce štrcaljke
7. prije mjerenja elektrodu treba baždariti standardnim puferskim otopinama ali voditelj
vježbi će odrediti treba li baždariti elektrodu
8. centrirajte čašu na miješalici, ako se magnetić trese, isključite miješalicu i ponovno
centrirajte čašu
9. podmetnite čašu ispod staklene elektrode, te eloktrodu uronite u otopinu OPREZ neka
elektroda bude 1 cm iznad rotirajućeg magnetića kako se ne bi oštetila elektroda
Odmjernu tikvicu od 100 mL u kojoj je uzorak natrij hidroksida nadopunite destiliranom vodom
do oznake i dobro promućkajte. Pipetom prenesite 25 mL otopine u čašu od 250 mL i razrijedite
deioniziranom vodom do približno 100 mL. Uključite miješalicu i očitajte pH ispitivane
81
otopine. Iz birete dodajite otopina kloridnu kiselinu, c(HCl) = 0.100 mol /L u obrocima od 0.5
mL. Nakon svakog dodatka NaOH očitajte izabilježi pH otopine. Rezultate unesite u
pripremljenu tablicu.
Volumen NaoH (mL) pH (eksperiment) pH (teorijski)
Titracija se nastavlja i nakon što se zapazi nagla promjena pH (ekvivalentna točka) kako bi se
dobila kompletna krivulja neutralizacije. Na temelju dobivenih pH vrijednosti i volumena
dodane HCl na milimetarskom papiru se nacrta dijagram. Dijagram se dobije kada se na apscisu
nanese volumen HCl, a na ordinatu odgovarajuće pH-vrijednosti. Iz ove krivulje neutralizacije
odredi se ekvivalentna točka spuštanjem središnje točke uzlaznog dijela krivulje na apscisu i
očitanjem volumena HCl u toj točki, prikazano na slici 1.
Uobičajeno se rade tri titracije iz kojih se dalje računa njihova aritmetička sredina. Ako jedna vrijednost
odstupa od druge dvije više od ± 0,1 mL, ta se vrijednost zanemaruje i ponovo se radi titracija.
82
Primjer izračuna koncentracije titrirane otopine NaOH standardnom otopinom HCl
𝑉𝑁𝑎𝑂𝐻 = 5 𝑚𝐿
𝑉 (𝐻𝐶𝑙)𝑖𝑧 𝑏𝑎ž𝑑𝑎𝑟𝑛𝑒 𝑘𝑟𝑖𝑣𝑢𝑙𝑗𝑒 = 16,5 𝑚𝐿
𝑐 (𝐻𝐶𝑙) = 0,1000 𝑚𝑜𝑙/𝐿
Kemijska reakcija neutralizacije jake monoprotonske kiseline jakom bazom

HCl + NaOH ↔ NaCl + H2O
iz jednadžbe kemijske reakcije poznat je stehiometrijski odnos HCl i NaOH u točki
ekvivalencije.
𝑚𝑜𝑙
𝑛(𝑁𝑎𝑂𝐻) = 𝑛 (𝐻𝐶𝑙) = 𝑐 (𝐻𝐶𝑙)𝑥 𝑉(𝐻𝐶𝐿) = 0,1000 𝑥 0,01615 𝐿 = 1,615 𝑥 10−3 𝑚𝑜𝑙
𝐿
iz poznate množine baze možemo izračunati i koncentracij i masu baze, ovisno što nam je
zadatak
izračunavanje koncentracije
𝑛(𝑁𝑎𝑂𝐻) 1,615𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙
𝑐 (𝑁𝑎𝑂𝐻) = = = 0,2 𝑚𝑜𝑙/𝐿
𝑉 (𝑁𝑎𝑂𝐻) 0,005 𝐿
izračunavanje mase NaOH:

𝑔
𝑚 (𝑁𝑎𝑂𝐻) = 𝑛 (𝑁𝑎𝑂𝐻)𝑥 𝑀(𝑁𝑎𝑂𝐻) = 1,615𝑥10−3 𝑚𝑜𝑙 𝑥 40,00 = 0,065 𝑔
𝑚𝑜𝑙
VJEŽBA ODREĐIVANJE ZAVRŠNE TOČKE TITRACIJE PRIMJENOM PRVE I

DRUGE DERIVACIJE
Kao što se vidi na slici završna točka titracije se ne može odrediti „pročitati“ sa
zadovoljavajućom preciznošću s dobivenog grafa te se računa matematički. Ovom metodom se
računaju promjene pH vrijednosti (potencijala) po jedinici volumena titranta (ΔpH/ΔV), (pH)2-
(pH)1/ (V2-V1) odnosno promjena izračunata iz druge derivacije Δ2pH/ΔV2 koja pokazuje da
derivacija podataka mijenja predzank u točki pregiba (infleksije) grafički prikaz tih podataka
kao funkcija prosječnog volumena, daje krivulju s maksimumom koja odgovara točki pregiba.
Na slici je prikazana titracijska krivulja ima karakterističan sigmoidalni oblik. Dio krivulje s
maksimalnom promjenom pH (potencijala) je ekvivalentna točka titracije. Točku ekvivalencije
možemo točnije odrediti iz diferencijalne krivulje ΔE/ΔV (ΔpH/ΔV) gdje maksimum krivulje
određuje točku ekvivalencije
83
Primjer određivanja točke ekvivalencije primjenom prve i druge derivacije
Određivanje točke ekvivivalencije koristeći podatke dobivene potenciometrijskom titracijom.
Podatci dobiveni potenciometrijskom Prva derivacija Druga derivacija

titracijom
V (NaOH) pH ΔpH/ΔV Δ2pH/ΔV2
20,00 5,01
22,00 5,09 0,04
24,00 5,20 0,06 0,01
26,00 5,32 0,06 0,00
28,00 5,44 0,06 0,00
30,00 5,60 0,08 0,01
32,00 5,80 0,10 0,01
34,00 6,13 0,17 0,03
35,00 6,43 0,30 0,14
35,21 6,53 0,48 0,84
35,39 6,64 0,61 0,75
35,60 6,79 0,71 0,49
35,79 6,98 1,00 1,50
36,00 7,35 1,76 3,63
36,20 9,29 9,70 39,69
36,40 9,84 2,75 -34,75
36,60 10,17 1,65 -5,50
37,00 10,50 0,83 -2,06
38,00 10,87 0,37 -0,46
40,03 11,23 0,18 -0,09
42,00 11,40 0,09 -0,05
44,00 11,53 0,06 -0,01
46,00 11,63 0,05 -0,01
84
48,00 11,70 0,03 -0,01

50,01 11,77 0,03 0,00
Izraz po kojem računamo volumen točke ekvivalencije (Vt.e.) je:

∆2 pH/ΔV 2 t. e. −1
𝑽𝒕.𝒆. = 𝑽𝒕.𝒆.−𝟏 + ∆𝑽𝒙
(∆2 pH/ΔV 2 ) t.e.−1 − (∆2 pH/ΔV 2 )t. e. +1
Vt.e. – točka ekvivalenicije

Vt.e. -1 – točka koja je prva prije točke ekvivalenicije
Vt.e.+1 – točka koja je prva nakon točke ekvivalencije
Δ V – volumen reagensa koji se dodaje
Koristeći gore navedene podatke, točka ekvivalencije iznosi
39,69
Ve.t = 36,2 +0,2x 39,69+5,5 = 36,37 𝑚𝐿
VJEŽBA: POTENCIOMETRIJSKO ODREĐIVANJE MASENOG UDJELA

ACETILSALICILNE KISELINE U TABLETI ASPIRINA
Acetilsalicilna kiselina, ili aspirin, je jedan od najčešće korištenih lijekova današnjice. Aspirin
je analgetik, antipiretik, a ima i protuupalni učinak. Međutim, aspirin ima i neka nepoželjna
djelovanja. Kontinuirano korištenje aspirina može izazvati krvarenja gastrointestinalnog trakta,
a velike doze čitav niz nepoželjnih reakcija kao što su povraćanje, dijareja, vrtoglavica i
halucinacije. Aspirin se dobiva reakcijom OH skupine salicilne kiseline s karboksilnom
skupinom octene kiseline prema reakciji.
Acetilsaliilna kiselina je srednje slaba kiselina (Ka = 3,0x10-4). Reakcija neutralizacije teče
prema jednadžbi:
Pri čemu 1 mol acetilsaliilne kiseline reagira s jednim molom lužine. Promjena koncentracije
H+ iona mjeri se kombiniranom elektrodom čiji potencijal ovisi o aktivitetu H+ iona u otopini.
85
Na pH-metru se nakon svakog dodatka jake lužine poznate koncentracije očita odgovarajuća
pH vrijednost. Ta ovisnost promjene pH vrijednosti otopine koja se titrira nije linearna, te se
volumen u točki završetka titracije procjenjuje određivanjem točke infleksije krivulje. Točka
infleksije krivulje može se odrediti prvom ili drugom derivacijom S krivulje. Granova metoda
određenim matematičkim transformacijama pretvara krivulju titracije u dva pravca koji se
sijeku u točki završetka reakcije. Metoda je jednostavna uz pretpostavku da su ispunjeni uvjeti:
- Analit i titrant ne sadrže karbonate, tj drugi kiselo-bazični sustav
- Analit ne taloži i ne isparava za vrijeme titracije
- Nema oscilacija u temperaturi za vrijeme titracije
- Ionska jakost se bitno ne mijenja za vrijeme titracije i
- pH metar je ispravno kalibriran.
Nakon određivanja točke završetka reakcije iz volumena utrošene lužine za titraciju odredi se
masa acetilsalicilne kiseline. Iz određene mase acetilsalicilne kiseline i odvage tablete aspirina
izračuna se maseni udio acetilsalicilne kiseline u tableti aspirina.
Zadatak:
Nacrtati krivulju titracije; na apscisu nanijeti volume dodane NaOH otopine, a na ordinatu
odgovarajući pH.
Izračunati i grafički prikazati prvu i drugu derivaciju S krivulje
Izračunati i izraziti sadržaj acetilsalicilne kiseline u uzorku kao maseni udio iz grafičkih prikaza
Odrediti pKa kiseline
Kemikalije:
Standardna otopina NaOH c(NaOH) = 0,1 mol/L
Tableta aspirina C9H5O4 Mr = 180,2 g/mol
Instrument
pH metar
Priprema uzorka:
Izvaganu tabletu smrviti u tarioniku, kvantitativno prenijeti prah u čašu i pipetom dodati 25 mL
etanola (radi bolje topivosti acetilsalicilne kiseline) i 25 mL vode.
Postupak mjerenja:
86
U otopinu acetilsalicilne kiseline uroniti elektrodu i izmjeriti početni pH otopine. Zatim iz birete
dodavati po 0,2 mL standardne otopine NaOH i svaki puta dozvoliti sustavu da se stabilizira te
očitati pH vrijednost. Standardnu otopinu NaOH dodavati do vrijednosti pH 10.
IV.4. Taložne titracije

Taložne volumetrijske metode temelje se na principu da ispitivani analit sa standardnom
otopinom u brzoj reakciji stvara teško topljivu sol točno poznatog stehiometrijskog sastava.
Prva volumetrijska metoda, koju je izradio Gay-Lussac 1832. u povodu natječaja što ga je
Pariška kovnica novca raspisala za izradu metode za brzo određivanje srebra u novcu, bila je
taložna metoda. Bit njegove metode je da se u nitratno-kiseloj otopini otopina srebrov ion titrira
otopinom natrijeva klorida sve dok se bistra otopina iznad taloga ne prestane mutiti od nastalog
srebrova klorida.
Taložnim volumetrijskim metodama najčešće se određuju srebro i halogenidi, a temelje se na

reakciji
Cl- + Ag+ ↔AgCl(s)
Srebrov klorid je bijeli, koloidni talog koji snažnim mućkanjem u kiseloj sredini koagulira i
brzo se sliježe na dno posude. Talog srebrova klorida je praktički netopljiv u vodi (0.19 mg u
100 mL vode).
Kod taložnih volumetrijskih metoda mogu se primijeniti tri vrste indikatora:
• indikatori koji stvaraju obojeni talog

• indikatori koji stvaraju obojeni kompleks
• adsorpcijski indikatori.
87
VJEŽBA: ODREĐIVANJE NaCl PO MOHRU U UZORKU PAŠTETE
Zadatak:
Izračunati maseni udio NaCl u uzorku paštete.
Potreban pribor:
• Analitička vaga
• Čaša od 100 mL
• Odmjerna tikvica od 100 mL
• Pipeta od 100 mL
• Bireta od 25 ili 50 mL
• Erlenmayerova tikvica od 250 mL
• Vodena kupelj
• Lijevak
Kemikalije:
• Otopina AgNO3 c= 0,1 mol/L

• Indikator K2Cr2O4 – zasićena otopina
• NaOH c = 0,1 mol/L
Postupak:
U čašu od 100 mL odvagajte oko 2 g (zabilježiti točnu odvagu) usitnjenog i homogeniziranog
uzorka, dodajte 2-3 mL tople vode i miješajte staklenim štapićem da se dobije homogena
smjesa. Smjesu kvantitativno prenesite u odmjernu tikvicu od 100 mL. Tikvicu nadopunite do
oznake, dobro promiješajte i držite u ključaloj vodenoj kupelji 15 min, da se koaguliraju
bjelančevine. Otopinu u tikvici ohladite i ako je potrebno vodom nadopunite do oznake.
Promiješajte i filtrirajte preko filtar papira. Ispitati pH vrijednost univerzalnim indikator
papirom, ako je otopina kisela treba ju neutralizirati s otopinom NaOH. Od dobivenog filtrata
otpipetirajte 25 mL u Erlenmayerovu tikvicu, dodajte 2-3 kapi indikatora i titrirajte otopinom
AgNO3 do prve promjene boje iz žute u narančasto-svjetlosmeđu.
88
Primjer izračuna:
Jednadžba kemijskih reakcija:
Cl- + Ag+ AgCl
CrO42- + 2Ag+ Ag2CrO4
Analitički podatci:
Vot = 100 mL – volumen odmjerne tikvice
Vp= 25 mL – volumen pipete (uzorka)
cAgNO3 = 0,1024 mol/L – koncentracija AgNO3
M(Cl-) = 35,453 g/mol – molarna masa klorida
Podatci mjerenja:
12,40 mL – I. titracija
12,45 mL – II. titracija
12,40 mL – III. Titracija
Računanje rezultata:
12,40 𝑚𝐿+12,45 𝑚𝐿+12,40 𝑚𝐿

V AgNO3 = = 12,42 𝑚𝐿
3
𝑉 𝑜𝑡
𝑚𝐶𝑙 − = 𝑉 𝐴𝑔𝑁𝑂3 ∙ 𝑐 𝐴𝑔𝑁𝑂3 ∙ 𝑀𝐶𝑙 − ∙
𝑉𝑝
𝑚𝑜𝑙 𝑔 100 𝑚𝐿
𝑚𝐶𝑙− = 12,42 ∙ 10−3 𝐿 ∙ 0,1024 ∙ 35,453 ∙ = 0,1804 𝑔
𝐿 𝑚𝑜𝑙 25 𝑚𝐿
𝑚 𝐶𝑙 − = 0,1804 𝑔
Rezultat analize:
uzorak sadrži 0,1804 g klorida
89
V. GRAVIMETRIJSKA ANALIZA
Gravimetrijska analiza zasniva se na mjerenju mase tvari koja se tijekom analize izdvaja u
obliku teško topljivog taloga poznatog kemijskog sastava. Iz mase dobivenog taloga i uz
poznavanje stehiometrije kemijske reakcije, izračunava se količina tražene komponente.
Reakcija taloženja i nastali talog moraju zadovoljavati određene uvjete da bi mogli poslužiti za
gravimetrijsko određivanje:
- Reakcija taloženja mora biti kvantitativna, odnosno, količina određivane komponente

zaostala u otopini mora predstavljati zanemariv dio u odnosu na njenu ukupnu količinu
ili biti manja od 0.1 mg koliko iznosi osjetljivost analitičke vage
- Nastali talog se mora lako kvantitativno odijeliti od tekućine i lako isprati od ostataka
otapala, taložnog reagensa i topljivih primjesa
- Nastali talog mora imati takva svojstva da se dade prevesti u čisti spoj određenog
stehiometrijskog sastava koji se za vrijeme vaganja ne mijenja (nije higroskopan, ne
reagira s atmosferom, ...)
Postupak gravimetrijskog određivanja sastoji se od sljedećih operacija:
• taloženje
• filtriranje i ispiranje
• sušenje ili žarenje
• vaganje
• računanje rezultata analize
Izračunavanje rezultata iz gravimetrijskih podataka:

Rezultati gravimetrijske analize općenito se izračunavaju iz dva eksperimentalna mjerenja:
mase uzorka i mase produkta poznatog sastava. Ako je produkt analit koncentracija se
izračunava pomoću jednadžbe:
𝜔𝐴= 𝑚𝑎𝑠𝑎 𝐴 (1)

𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎∙
A- je analit
Masa uzorka je poznata, jer se direktno eksperimentalno mjeri vaganjem, za izračunavanje je

potrebno naći masu analita A. Međutim analitički talog koji se u gravimetrijskoj analizi poslije
90
sušenja ili žarenja vaga vrlo rijetko je upravo traženi analit A. Vagani talog najčešće ili sadrži
A ili se može stehiometrijski povezati s A, a stehiometrijska veza između njih omogućava
preračunavanje mase vaganog taloga u odgovarajuću masu traženog analita A. Preračunavanje
se vrši pomoću tzv GRAVIMETRIJSKOG FAKTORA.
Opća definicija gravimetrijskog faktora je:
𝑎 𝑓𝑚 𝑡𝑟𝑎ž𝑒𝑛𝑜𝑔 𝑜𝑏𝑙𝑖𝑘𝑎 𝑡𝑣𝑎𝑟𝑖

𝐺𝐹 = × (2)
𝑏 𝑓𝑚 𝑣𝑎𝑔𝑎𝑛𝑜𝑔 𝑜𝑏𝑙𝑖𝑘𝑎 𝑡𝑣𝑎𝑟𝑖
Gravimetrijski faktor je dakle broj koji pokazuje kolika masa tražene tvari odgovara jedinici
mase vagane tvari.
➢ a i b - mali cijeli brojevi koji pokazuju da je broj formulskih jedinki u brojniku i

nazivniku ekvivalentan
➢ fm – molekularna masa traženog i vaganog oblika tvari
Primjer: Izračunavanje gravimetrijskog faktora za Fe iz vaganog Fe2O3
Fe2O3 je ekvivalentno 2 Fe
𝑛 𝐹𝑒 2
Odnosno =
𝑛 𝐹𝑒2𝑂3 1
2 55, 847 𝑔/𝑚𝑜𝑙

𝐺𝐹 = × = 0,699
1 159, 69 𝑔/𝑚𝑜𝑙
Množenjem mase vaganog taloga s gravimetrijskim faktorom dobiva se masa traženog analita.
Iz dobivenih podataka možemo izračunati % analita u uzorku prema jednadžbi.
VJEŽBA: GRAVIMETRIJSKO ODREĐIVANJE OLOVA
Zadatak: Izračunajte maseni udio Pb i maseni udio PbCl2 u uzorku (koji Vam je zadao voditelj
vježbi) pomoću GF (gravimetrijskog faktora)
Potreban pribor:
91
• odmjerna tikvica od 100 𝑚𝐿

• prijenosna pipeta od 20 mL
• 2 čaše od 400 mL za filtriranje
• 2 čaše za hvatanje filtrata
• 2 satna stakla
• 2 staklena štapića
• 2 prstena za filtriranje na stativu
• 2 lijevka za filtriranje
• pinceta
• eksikator
• kvantitativni filtar papir – crna vrpca
• sušionik
Kemikalije:
• sumporna kiselina H2SO4 c= 0,1 M
• čvrsti uzorak koji sadrži PbCl2
Filtar papir sušite u sušioniku 10 minuta na temperatura 105 °C, nakon 10 minuta izvadite satno
staklo iz sušionika (koristite pincetu, masne i nečiste ruke mogu promijeniti masu papira).
Stavite u eksikator 15 minuta da se hladi. Izvagajte osušeni filter papir i zabilježite masu.
Otapanje uzorka koji sadrži PbCl2
Odvagajte uzorak 0,3-0,5 g na analitičkoj vagi, (točnu masu zabilježite u laboratorijski dnevnik)
Uzorak otopite u 50 mL deionizirane vode zagrijavanjem na plameniku (tronožac i azbestna
mrežica) dok otopina ne postane bistra. Otopinu ohladite pod mlazom tekuće vode na sobnu
temperatura. Dodajte 15 mL sumporne kiseline. Nakon što ste dodali sav volumen kiseline
stavite otopinu da miruje 10 minuta kako bi se kvantitativno istaložio PbSO4. Nakon što se talog
kvantitativno istaložio profiltrirajte otopinu (kroz osušeni i izvagani filtar papir) i to tako da
prvo dekantirate tekućinu iznad taloga, te dodatkom malog volumena deionizirane vode talog
kvantitativno prenesite na filtar papir Filtar papir pažljivo izvadite iz lijevka, stavite na satno
92
staklo i sušite 45 minuta u sušioniku na temperaturi 105 °C. Nakon toga stavite u eksikator 15
minuta da se talog ohladi. Nakon hlađenja izvagajte filtar papir i odredite masu taloga.
Primjeri izračunavanja masenog udjela analita u danom uzorku.

𝑚 (𝑜𝑠𝑢š𝑒𝑛𝑖 𝑓𝑖𝑙𝑡𝑒𝑟 𝑝𝑎𝑝𝑖𝑟) = 722,7 𝑚𝑔
𝑚 (𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎) = 414,4 𝑚𝑔
Kemijska reakcija taloženja:
Pb2+ + SO42- ↔ PbSO4 (bijeli talog)
iz kemijske reakcije slijedi
𝑛 (𝑃𝑏𝐶𝑙2) 1
=
𝑛 (𝑃𝑆𝑂4) 1
masa taloga nakon sušenja iznosi:
𝑚 (𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔 + 𝑓𝑖𝑙𝑡𝑒𝑟 𝑝𝑎𝑝𝑖𝑟) = 998,2 𝑚𝑔
masa samog taloga je 𝑚 (𝑡𝑎𝑙𝑜𝑔 + 𝑓𝑖𝑙𝑡𝑒𝑟 𝑝𝑎𝑝𝑖𝑟) − 𝑚𝑎𝑠𝑎 𝑓𝑖𝑙𝑡𝑎𝑟 𝑝𝑎𝑝𝑖𝑟𝑎 = 998,2 𝑚𝑔 −
772,7 𝑚𝑔 = 275,5 𝑚𝑔
stoga je n PbCl2 u uzorku jednak
𝑚 𝑃𝑏𝑆𝑂4 0,2755 𝑔 −4
𝑛𝑃𝑏𝐶𝑙2 = 𝑛𝑃𝑏𝑆𝑂4 = = 𝑔 = 9,086 𝑥10 𝑚𝑜𝑙
𝑀 𝑃𝑏𝑆𝑂4 303,2
𝑚𝑜𝑙
a masa PbCl2 prisutna u uzorku iznosi
𝑔
𝑚 (𝑃𝑏𝐶𝑙2) = 𝑛 (𝑃𝑏𝐶𝑙2)𝑥 𝑀 (𝑃𝑏𝐶𝑙2) = 9,086 𝑥 10−4 𝑚𝑜𝑙 𝑥 278,1 = 252,7 𝑚𝑔
𝑚𝑜𝑙
maseni udio PbCl2 u uzorku iznosi

𝑚 (𝑎𝑛𝑎𝑙𝑖𝑡𝑎)
𝜔 (𝑎𝑛𝑎𝑙𝑖𝑡𝑎)% = 𝑥 100
𝑚 (𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎)
𝑚 (𝑃𝑏𝐶𝑙2) 0,2527 𝑔
𝜔(𝑃𝑏𝐶𝑙2) = 𝑥 100 = 𝑥100 = 61,02 %
𝑚 (𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎) 0,414 𝑔
93
maseni udio analita se može izračunati i primjenom gravimetrijskog faktora (GF)
GF za PbCl2 iznosi
𝑔
1 𝑀(𝑃𝑏𝐶𝑙2) 278,1
𝐺𝐹 = 𝑥 = 𝑚𝑜𝑙 = 0,9172
1 𝑀 (𝑃𝑏𝑆𝑂4) 𝑔
303,2
𝑚𝑜𝑙
𝑚 (𝑃𝑏𝑆𝑂4)𝑥 𝐺𝐹 0,2755 𝑔
𝜔 (𝑃𝑏𝐶𝑙2) = 𝑥100 = 𝑥 0,9172 𝑥 100 = 61,02 %
𝑚 𝑢𝑧𝑜𝑟𝑘𝑎 0,4141
94
VI. METODE TEMELJENE NA APSORPCIJI ZRAČENJA
Uvod
Kemijska analiza daje informaciju mjerenjem fizičkog svojstva koje je karakteristično u

odnosu na analit. Takvo svojstvo pretvara se u signal i naziva se analitički signal. Analitičke
metode na bazi mjerenog signala samo su dio metoda i postupaka koji su mogu naći u sve
obimnijoj literaturi i svakim danom broj postupaka unutar pojedinih metoda se enormno
povećava.
Instrumenti su alat današnje eksperimentalne kemije i s jednakim se uspjehom koriste u
istraživanju, analizi i/ili nastavi. Instrumentalne metode jednako su važne u određivanju sastava
i strukture kao i u istraživanju kinetike reakcija, ispitivanju površina ili u procesnoj kontoli.
Instrumentalna analiza obuhvaća onaj dio kemijske analize koji uz pomoć više ili manje
sofisticiranih instrumenata daje podatke o kemijskom sastavu i strukturi tvari na temelju
separacije, detekcije i mjerenja energetskih promjena što se događaju u atomskim jezgrama,
atomskom elektronskom omotaču ili molekulama.
Instrumenti i uređaji
U najširem smislu uređaji za instrumentalnu analizu pretvaraju signal koji se uglavnom ne može
direktno detektirati i nije razumljiv u signal koji to jest. Oni su veza između sustava koji se
proučava i onoga (znanstvenika, inženjera u pogonu ili studenta) koji sustav proučava
Bez obzira o kojem se instrumentu radi, temeljni sklop sadrži samo četiri osnovne komponente:
izvor signala, ulazni pretvornik ili detektor, procesor signala i izlazni pretvornik tj. jedinicu za
očitavanje
Izvor signala.
Izvor signala daje analitički signal pojedinih sastojaka uzorka. Izvor signala može biti sam
uzorak. Na primjer signal za analitičku vagu je sama masa uzorka, za pH-metar signal je
aktivitet vodikovih iona u otopini. No, kod mnogih instrumenata izvor signala nije tako
jednostavan. Čine ga izvor energije i uzorak koji u interakciji daju analitički signal.
Ulazni pretvornik ili detektor.
Pretvornik je uređaj koji pretvara jedan tip signala u drugi, na primjer termopar pretvara
toplinski signal u električni signal. Najveći broj pretvornika koje ćemo spominjati pretvara
analitički signal u električni. Pretvoreni analitički signal u električni ili mehanički ulazi dalje u
procesor signala.
95
Procesori signala
Procesor signala modificira signal na taj način da se može jednostavnije i brže obrađivati u
jedinici za zapis i eventualno obradu podataka. Najčešća modifikacija je pojačanje signala
množenjem s veličinom većom od jedinice. Električni signal može se pojačati čak za faktor 106.
Razne su druge modifikacije Izlazni pretvornik ili jedinica za očitavanje. Moderni instrumenti
danas kao jedinicu za očitavanje imaju računalo.
Spektrofotometrijske metode
Spektrofotometrijske metode temelje se na apsorpciji, emisiji ili rasipanju elektromagnetskog

zračenja od strane tvari (analita) u cilju kvalitativnih i kvantitativnih isptivanja tvari. Tvar može
biti atom, molekula, ioni atoma ili molekula ili čvrste supstance. Interakcija zračenja sa tvari
može izazvati prijelaze između energijskih stanja atoma ili molekula rezultirajući s tri glavna
procesa: apsorpcija emisija i fluorescencija, fosforescencija
Apsorpcija je proces u kojem se energija svjetlosti (fotona) prenosi na atom ili molekulu
prevodeći ga iz osnovnog stanja u pobuđeno stanje. Tijekom relaksacije (povratka u osnovno
stanje) dolazi do otpuštanja zračenja. Ako je količina otpuštene energije jednaka količini
apsorbirane energije govorimo o emisiji. Ako se pak dio energije gubi u interakciji pobuđenih
čestica s molekulama otapala ili na neki drugi način, te je tijekom vraćanja u osnovno stanje
emitirana energija manja od apsorbirane govori se o fluorescenciji ili fosforescenciji.
Ovisno o vrsti interakcije zračenja s tvari, tj. o tipu promjena energije koje se događaju postoje
i različite spektrometrijske tehnike analize prikazane u tablici 1. kao i tipovi promjene energije
na kojima se pojedine tehnike baziraju.
96
Tablica 1. Spektrometrijske tehnike i tipovi promjena energije
Tip promjene energije Područje EM spektra Spektrometrijska tehnika
Apsorpcija γ - zraci Mossbauer spektroskopija

X zraci spektrometrija X zraka
UV/VIS UV/VIS spektormetrija
AAS atomska apsorpciona
UV/VIS spektrometrija
IC spektrometrija
Infracrveno IC Raman spektrometrija
mikrovalna spektrometrija
Mikro valovi elektron spin rezonantna
spektrometrija
Radio valovi nuklearna magnetna
rezonantna spektrometrija
Emisija UV/VIS atomska emisijska
spektrometrija
Fotoluminiscencija X zraci fluorescencija X zraka
UV/VIS fluorescencija
UV/VIS fosforescencija
Apsorpcija zračenja
U apsorpcijskoj spektrometriji snop elektromagnetskih zraka tijekom nailaska na uzorak

velikim dijelom prolazi kroz uzorak bez gubitka u intenzitetu, no na odabranim frekvencijama
intenzitet zračenja je smanjen. Taj proces prigušenja početnog zračenja zove se apsorpcija. Dva
su opća uvjeta koja se moraju ispuniti da bi analit mogao apsorbirati elektromagnetsko zračenje.
Prvi uvjet je da mora postojati mehanizam po kojemu će zračenje električnog ili magnetnog
polja biti u interakciji s analitom. Za UV/VIS zračenje to uključuje elektronske interakcije
energija valentnih elektrona. Drugi uvjet je da elektromagnetna energija zračenja mora imati
točno jednaku razliku u energiji između dva analizirana kvantizirana energetska stanja.
Elektromagnetsko zračenje (EMZ) je vrsta energije koja se prenosi kroz prostor najvećom
mogućom brzinom, a njegova svojstva okarakterizirana su valnom i korpuskularnom prirodom.
Valni se karakter može opisati valnim parametrima: frekvencijom ν , brzinom širenjavala
ν * ,valnom duljinom λ , i valnim brojem ν . Korpuskularna svojstvao opisuju elektromagnetsko
zračenje kao česticu-foton. Količina energije koju prenosi foton, ovisi o frekvenciji zračenja
dana izrazom: E = h x ν , ν = c/ λ gdje je h Planckova konstanta i iznosi 6,62x10-34 J s.
UV /VIS spektri za molekule i ione
97
Mnoge molekule imaju sposobnost apsorpcije u UV i ViS oblasti. UV područje obuhvata valne
duljine od 10 do 400 nm i dijeli se na daleku (vakuum) UV oblast 10 – 200 nm i blisku UV
oblast 200 -400 nm. Vidljivo područje obuhvata valne duljine od 400-750 nm. Kada molekule
ili ioni apsorbiraju UV ili ViS zračenje dolazi do njihove unutarnje promjene u konfiguraciji
valentnih elektrona. To je vjerojatno češće primjenjivana metoda u kemijskim i kliničkim
laboratorijima svijeta od bilo kojeg drugog pojedinačnog postupka.
Značajke fotomoterijskih i spektrofotometrijskih metoda su:
➢ široka primjenjivost – ogroman broj anorganskih, organskih i biokemijskih vrsta

apsorbira ili ultraljubičasto ili vidljivo zračenje
➢ velika osjetljivost – detekcijske granice nalaze se u području 10-4 do 10-5 M, a
različitim modifikacijama često se može proširiti i do 10-7 M.
➢ umjerena ili velika selektivnost – često se može pronaći valna duljina pri kojoj samo
uzorak apsorbira
➢ jednostavnost i prikladnost
Intenzitet elektromagnetskog zračenja I0 smanjuje se prolazom kroz otopinu koja može

apsorbirati zračenje. Smanjenje intenziteta ovisi o koncentraciji tvari (c) koja apsorbira
zračenje, debljini sloja, svjetlosnom putu kroz uzorak (l) molarnom apsorpcijskom koeficijentu
specifičnom za svaku tvar (ε)., a mijenja se s valnom duljinom. Odnos intenziteta prije i poslije
prolaza kroz uzorak definirali su Lambert i Beer zakonom apsorpcije elektromagnetnog
zračenja.
𝐼0
log = 𝐴(= 𝑎 × 𝑏 × 𝑐)
𝐼
gdje je A = apsorbancija (bezdimenzionalna veličina)

𝑎 = molarni apsorpcioni koeficijent (L mol-1cm-1)
b = koncentracija (mol/L)
c = debljina kivete tj. duljina puta zračenja kroz uzorak (cm)
iz čega slijedi da je apsorbancija pri mjerenoj valnoj duljini direktno proporcionalna
koncentraciji, dakle što je veća apsorbancija veća je i koncentracija tvari.
Molarni apsorpcioni koeficijent (𝑎) karakteristično je svojstvo tvari pri točno određenim
uvjetima kao što su valna duljina, otapalo i temperatura. U praksi 𝑎 također ovisi i o mjernom
uređaju. S obzirom da vrijednosti 𝑎 koje se mogu naći u literaturi nisu sasvim pouzdane, zbog
toga je potrebno prirediti niz standardnih otopina poznatih koncentracija kojima se izmjeri
apsorbancija. Grafički se prikažu očitane vrijednosti ovisnosti apsorbancije o koncentraciji.
Takav grafički prikaz ovisnosti (A) o (b) naziva se baždarni dijagram. Iz baždarnog dijagrama
moguće je odrediti:
98
• molarni apsorpcioni koeficijent i

• nepoznatu koncentraciju tvari u otopini
Kalibracijski postupci
U svrhu kvantitativnog određivanja sastava uzorka metode instrumentalnih određivanja

koncentracije analita mogu biti apsolutne, tj. ne zahtijevaju kalibraciju da bi se dobio podatak
o koncentraciji iz izlaznog signala instrumenta. Osjetljivost određivanja može se odrediti
direktno iz teorijske ovisnosti signala i koncentracije analita. Takve su metode npr. kulometrija
i kulometrijska titracija ili elektrogravimetrija. Sve ostale instrumentalne metode su relativne i
time zahtijevaju kalibraciju.
Kalibracijski, baždarni ili radni dijagram prikazuje ovisnost signala prema količini analita (npr.
koncentraciji) dobiven mjerenjem signala serije standarda (standardnih otopina) pri točno
određenim uvjetima. Kalibracijski dijagrami nisu uvijek linearni, često su kod niskih ili visokih
koncentracija krivulje a linearni je dio negdje u sredini takvog dijagrama. Takav linearni dio
odnosa signala prema koncentraciji često nazivamo dinamičkim područjem. Dinamički dio
kalibracijske krivulje može prikazati jednadžbom pravca: y = mx+b
gdje je y signal dobiven s instrumenta, b je signal slijepe probe (tj. odsječak na osi signala (y),
m je nagib pravca za ispitivani sustav (signal vs. koncentracija) koji odgovara osjetljivosti
postupka, a x je koncentracija analita. Ako se instrument baždari na jednu čvrstu točku sa
slijepom probom, najčešće jednaku nuli, jednadžba postaje jednadžba pravca kroz ishodište a
kalibracijski pravac postaje pravac kroz ishodište. Kalibracijska krivulja (slika 4.) je najbolja
metoda kalibracije ukoliko je utjecaj matrice zanemariv i ne ovisi o koncentraciji analita. Osim
toga nužno je da su instrumenti na kojima se mjeri stabilni.
0,45 y = 1,0301x + 0,0033

0,40 R2 = 0,999
0,35
0,30
0,25
A
0,20
0,15
0,10
0,05
0,00
0,000 0,100 0,200 0,300 0,400 0,500
Na (mg/L)
Slika 4. Kalibracijska krivulja
99
VJEŽBA: ODREĐIVANJE APSORPCIJSKOG SPEKTRA OTOPINE KMNO4 U

VIDLJIVOM PODRUČJU ELEKTROMAGNETNOG ZRAČENJA
Uvod
Standardna otopina kalijeva permanganata je reagens koji se često koristi u volumetrijskim
analizama za različite redoks reakcije. Permanganat ion MnO4- je u vodenoj otopini stabiliziran
time što se dodatni elektronski par ravnomjerno raspodjeljuje između atoma mangana i četiri
atoma kisika. Taj elektronski par je vrlo pokretljiv što olakšava apsorpciju zračenja, zbog toga
je vodena otopina kalijeva permanganata intenzivno ljubičasto obojena. Boja otopine u
propuštenoj bijeloj svjetlosti komplementarna je s bojom koju otopina apsorbira. Dakle
ljubičasta otopina kalijeva permanganata može intenzivno apsorbirati u crvenom području
spektra, međutim ako se pretpostavi da ljubičasta boja nastaje miješanjem propuštene plave i
crvene svjetlosti tada otopina intenzivno apsorbira u srednjem žuto-zelenom području spektra.
Kako bi provjerili ove dvije pretpostavke potrebno je izmjeriti apsorpciju otopine KMnO4 u
čitavom području vidljivog dijela spektra. Eksperimentalno je određeno da otopina kalijeva
permanganata jako apsorbira u području između 500 i 600 nm, dakle u zeleno-žutom području
spektra. No, ako se želi odrediti valna duljina pri kojoj otopina maksimalno apsorbira zračenje
što je potrebno za njegovo kvantitativno određivanje tada treba ponoviti mjerenje u užem
području valnih duljina (500-600 nm).
Kada bijelo sunčevo svjetlo prolazi ili se reflektira kroz obojeni spoj (otopinu), jedan se dio
ViS-spektra apsorbira. Onaj dio spektra koji preostane, a registrira ga ljudsko oko je
komplementarna boja.
100
Zadatak 1:
Odredite apsorpcijski spektar vodene otopine kalijeva permanganata koncentracije 0,0005
mol/L u odnosu na čistu vodu u području valnih duljina 400-700 nm
Zadatak 2:
Napravite seriju otopina kalijeva permanganata prema tablici i očitajte apsorbancije na valnoj
duljini maksimuma apsorpcijskog spektra (određeneog u prethodnom pokusu). Nacrtajte
baždarni dijagram (kalibracijski pravac) i provjerite linearnost pravca.
c (mol/L) A
0,001
0,0006
0,0005
0,0004
0,0003
0,00025
0,00025
Instrumenti:
Spektrofotometar
Uvjeti mjerenja na spektrofotometru
- snimanje apsorpcijskog spektra u područ ju valne duljine λ= 190-800 nm

- izvor zračenja; volframova i deuterijska lampa
- svjetlosni put radne i referentne kivete = 1 cm
101
- zapis na zaslonu
Pribor:
tikvica od 100 mL,
pipete,
tikvice od 10 mL,
kivete za mjerenje apsorbancije u vidljivom području spektra (širina kivete 1 cm).
Kemikalije:
Standardna otopina kalijeva permanganata 0,05 mol/L, destilirana voda
Postupak: U tikvicu od 100 mL otpipetirajte 1 mL standardne otopine kalijeva permanganata
koncentracije 0,05 mol/L tikvicu dopunite do oznake destiliranom vodom. Izračunajte
koncentraciju pripravljene otopine. Pripravljena otopina se koristi za mjerenje apsorbancije u
području valnih duljina 400-700 nm. Destilirana voda se koristi kao slijepa proba.
102
VJEŽBA: SPEKTROFOTOMETRIJSKO ODREĐIVANJE ŽELJEZA
Molekularna apsorpcijska spektrometrija u UV i ViS dijelu EMZ često se koristi za određivanje

metala u otopinama (mogu biti u otopini prisutni kao kationske vrste, anionske ili metalni
kompleksi). Slijedeći primjeri opisuju spektrofotometrijsko odreiđvanje iona u vodenim
otopinama. Određivanja se osnivaju na reakcijama nastajanja kompleksnih vrsta između
metalnih ona i anorganskih ili organskih liganada ili na apsorpciji EMZ samog iona (aniona).
Željezo u obliku Fe3+ -iona reagira u kloridno kiselom mediju sa SCN - ionom i stvara
kompleksni ion [Fe(SCN)6]3– koji je crveno obojen. Nastali kompleksni ion ima maksimum
apsorpcije elektromagnetskog zračenje kod valne duljine λ= 480 nm
Krom (VI) reagira s difenilkarbazidom u kiseloj otopini dajući intenzivno obojeni kompleks.
Nastali produkt ima apsorpcijski maksimum kod λ= 545 nm.
Nitrati se određuju spektrofotometrijski u UV-području kod valne duljine λ =220 nm. Međutim
ukoliko uzorak sadrži neka organska onečišćenja (npr. huminske kiseline) apsorbpcija kod 220
nm je suma apsorbancije nitrat-iona i organskih tvari. Stoga se određuje apsorbancija na dvije
valne duljine, 220 nm i 275 nm. Pri valnoj duljini 275 nm apsorbiraju samo organsketvari a
nitrati ne. Apsorbancija nitrata u tom slučaju odgovara razlici apsorbancije pri 220 i 275
Zadatak:
Rezultate prikažite tabelarno i grafički
1. Odrediti valnu duljinu maksimuma apsorpcije elektromagnetskog zračenja (λmax)

kompleksnih iona željeza.
2. Iz otopina poznatih koncentracija Fe3+-, iona izraditi baždarni dijagram.
3. Odrediti molarni apsorpcioni koeficijent
4. Iz jednadžbe pravca odrediti nagib pravca, odsječak na osi i koeficijent koleracije
5. Iz baždarnog dijagrama odrediti koncentracije γ (Fe3+) u μg/mL
Instrumenti:
Spektrofotometar
Uvjeti mjerenja na spektrofotometru
- snimanje apsorpcijskog spektra u područ ju valne duljine λ= 190-800 nm
103
- izvor zračenja; volframova i deuterijska lampa

- svjetlosni put radne i referentne kivete = 1 cm
- zapis na zaslonu
Potrebne otopine:
- otopina poznate koncentracije (ishodna otopin) Fe3+- iona 16 μg/mL

- otopina H2O2;w (H2O2) = 3 %
- otopina KSCN; w (KSCN) = 3 M ili 15%
- HCl konc
Priprema individualnih standardnih otopina poznate koncentracije Fe(III) iona iz ishodne

otopine
Pripremite slijepu probu (epruveta 0), četiri reakcijske smjese sa standardima, te reakcijsku
smjesu s uzorkom prema tablici:
Br.epruvete 0 1 2 3 4 uzorak
Volumen osnovne otopine Fe3+/mL 0,00 0,5 1,0 1,5 2,0
Volumen otopine HCl/mL 1,0 1,0 1,0 1,0 1,0
Volumen destilirane vode/mL 8,0 7,5 7,0 6,5 6,0 *
Volumen otopine KSCN/mL 1,0 1,0 1,0 1,0 1,0 1,0
MASA Fe 3+ u reakcijskoj smjesi/𝜇𝑔 0 8 16 24 32
APSORBANCIJA
izmjerena prema slijepoj probi
Ako je u uzorku prisutno i Fe(II) potrebno je dodati 0,5 mL H2O2 (w =3%) u svaku tikvicu prije
dodatka reagensa.
Određivanje valne duljine maksimuma apsorpcije
Da bi se odredio apsorpcijski maksimum potrebno je snimiti apsorpcijski spektar (slika 5.)

analita mjerenjem apsorbancije u ovisnosti o valnoj duljini.
104
Slika 5. Apsorpcijski maksimum
Za snimanje spektra uzmite najkoncentriraniju otopinu iz niza otopina pripremljenih za izradu

baždarne krivulje, snimite spektar i odredite valnu duljinu maksimuma apsorpcije. Sva sljedeća
mjerenja izvodite na toj valnoj duljini. Izmjerite i zapišite vrijednosti apsorbancija standardnih
otopina. Mjerite u rastućem nizu koncentracija.
Postupak provesti na sljedeći način:
• slijepu probu uliti u kivetu, obrisati kivetu i staviti u spektrofotometar

• spektofotometar podesiti na nulu apsorbancije
• prvi standard uliti u novu kivetu i očitati apsorbanciju
• postupak ponoviti s preostalim standardima
105
VJEŽBA: SPEKTROFOTOMETRIJSKO ODREĐIVANJE SALICILNE KISELINE U

UZORKU ASPIRINA
Uvod
Aspirin u svijetu svakako najšire korišten lijek ima zanimljivu povijest. Prije gotovo više od
2500 godina u Grčkoj je bilo zabilježeno da korištenje ekstra kore vrbe i topole pomaže kod
ublažavanja bolova i simptoma groznice. Početkom XIX stolječa izoliran je aktivni sastojak iz
kore vrbe koji je imao terapeutska svojstva a nazvan je salicin (prema latinskom nazivu salix
–vrba). Salicin je po strukturi fenolski glikozid koji hidrolizom daje salicil alkohol koji se može
dalje oksidirati dajući salicilnu kiselinu. Pokazalo se čak da je salicilna kiselina efikasnija od
salicina u snižavanju temperature, te da ima analgetska i antinflamatorna svojstva. Nažalost
njezina kisela svojstva su izazivala nadražaj sluzokože usta, grla i stomaka. Kako bi se izbjegao
kiseli okus lijeka počeo se sintetizirati Na – salicilat, koji istina nije imao jako kisela svojstva
ali nuspojave su bile iste. Tako je 1893. godine kemičar Felix Hoffman sintetizirao ester
salicilne kiseline koji je dobio naziv aspirin
Ako otopimo salicilnu kiselinu u vodi kao produkt nastaje salicilat di-anion koji reagira s
otopinom Fe3+ stvarajući plavo obojeni tetraakva salicilat – željezo (III) kompleks. Ovaj
kompleks ima sposbnost apsorbirati zračenje (svjetlost) u vidljivoj oblasti elektromagnetnog
spektra. Kako se ovdje određuje apsorpcija nastalog kompleksa koji se stvara u reakciji prema
stehiometrijskom odnosu 1:1 slijedi da ako je poznata koncentracija kompleksa koncentracija
salicilne kiseline je ista.
Slika 2. Kalibracijska krivulja
Na temelju apsorpcione krive može se izračunati čistoća aspirina, tj. koliko je salicilne
kiseline prisutno u uzorku aspirina. Iz navedenog baždarnog dijagrama i dobijene jednadžbe
pravca možemo odrediti:
x – koncentracija; nagib pravca je 856,09; odsječak = 0,0169
106
primjerice ako uzorak ima apsorbanciju 0,079 koncentraciju (x) izračunavamo na sljedeći
način: x = (0,079-0,0169) /856,09; x = 7,25x10-5
Ako smo primjerice odvagali masu aspirina 0,327 g, otopili u 100 mL etanola ili vode, zatim
za određivanje odmjerili 5 mL te otopine i razrijedili do 50,00 mL računski dobijemo
koncentraciju salicilne 2,37x10-3 M % salicilne kiseline, odnosno čistoća aspirina se
izračunava na sljedeći način 7,25x10-5/2,37x10-3 x 100 = 3,06, dakle 96,94 % je čisti aspirin.
Zadatak:
Rezultate prikažite tabelarno i grafički
1. Odrediti valnu duljinu maksimuma apsorpcije elektromagnetskog zračenja (λmax)

2. Iz otopina poznatih koncentracija izraditi baždarni dijagram.
3. Iz jednadžbe pravca odrediti nagib pravca , odsječak na osi i koeficijent koleracije
4. Izračunati % čistog aspirina u uzorku
Ako je % salicilne kiseline u uzorku > 10% aspirin bi trebalo prekristalizirati.
Potreban pribor:
Erlenmeyerova tikvica
50-mL odmjerne tikvice
1 mL, 2 mL, 5 mL pipete
kivete
Kemikalije:
Salicilna kiselina
5 % FeCl3
Konc. H2SO4
Kvalitativno određivanje salicilne kiseline
Čisti sintetizirani aspirin se može testirati dodatkom Fe3+ iona u suspenziju uzorka. Stavite u
epruvetu nekoliko kristalića aspirina dodajte 2 mL vode i 1 mL 0,1 % otopine FeCl3. Ako se
otopina oboji test je pozitivan i u uzorku aspirina je prisutna zaostala salicilna kiselina.
107
Postupak rada
Priprema standardnih otopina
Seriju standardnih otopina pripravite u odmjernim tikvicama od 50,00 mL prema sljedećoj
tablici:
Tikvica 1 2 3 4 5
Salicilna kiselina (0,01 M)/(mL) 0,5 1 2 3 4
FeCl3 (mL) 0,1 0,2 0,4 0,6 0,8
Tikvicu do oznake nadopunite destiliranom vodom
C(mol/L) salicilne kiseline
A (apsorbancija) na 540 nm
Priprema uzorka:
Odvagajte 0,2 g aspirina (točnu masu zabilježite u laboratorijski dnevnik) usitnite uzorak i
otopite u 5 mL etanola. U otopinu dodajte 1 mL otopine FeCl3. Tikvicu nadopunite
destiliranom vodom do 50,00 mL. Boja otopine treba biti u rangu pripremljenih standardnih
otopina. Ukoliko je razvijena boja preintenzivna otopinu je potrebno razrijediti.
Određivanje masenog udjela salicilne kiseline u aspirinu
% salicilne kiseline u aspirinu ( %)=

𝑔
𝑐 (𝑖𝑧 𝑔𝑟𝑎𝑓𝑎 𝑖 𝑖𝑧 𝑗𝑒𝑑𝑛𝑎𝑑ž𝑏𝑒 𝑝𝑟𝑎𝑣𝑐𝑎)𝑥 𝑉 (50,00 𝑚𝐿)𝑥 𝑀 (138 )
𝑀𝑜𝑙
𝑥100
𝑜𝑑𝑣𝑎𝑔𝑎 𝑎𝑠𝑝𝑖𝑟𝑖𝑛𝑎
108
LITERATURA:
1. D.A. Skoog, D.M. West, F.J. Holler, Osnove analitičke kemije, Školska knjiga, Zagreb,
1999.
2. F. Plavšić, A. Wolf-Čoporda, Z. Lovrić, D. Čepelak, Siguran rad s kemikalijama, O –

tisak, Zagreb, 2006.
3. Z. Šoljić, Računanje u analitičkoj kemiji, FKIT, Zagreb, 1998.
4. G.D. Christian, Analytical Chemistry, 6th Edition, John Wiley & Sons Inc., New York,
2003.
5. J. Savić, M. Savić, Osnovi analitičke kemije (klasične metode), IP Svjetlost, Sarajevo,

1989.
6. Luterotti S. Uvod u Kemijsku analizu. Skripta Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u

Zagrebu
7. Ante Prkić. Vježbe iz Analitičke kemije. Priručnik za vježbe. Kemijsko–tehnološki

fakultet u Splitu. Zavod za analitičku kemiju 2022.
109
PRILOG 1. KAKO RAZVRSTATI OPASNE KEMIKALIJE
Činjenica je da svi oni koji s takvim kemikalijama rukuju ne znaju razvrstavati opasne kemikalije. Često
niti na fakultetima nastavnici ne mare za taj problem i svejedno im je koje opasnosti nose njihovi
reagensi u kemijskim procesima. Zbog toga vam dajemo kratke upute o razvrstavanju, a možete nas
uvijek pitati u slučaju kad niste sigurni kako postupiti.
U tablici 1. Dat je popis kemikalija koje ćete koristiti tijekom vježbi na kolegiju Analitička kemija. U
tablici 2. dat je širi popis kemikalija s kojima biste se mogli susresti u drugim laboratorijima.
Kratice: CAS* – broj koji je tvari dodijelio Chemical Abstract System

EINECS – pripadajući broj tvari u EINECS listi
EINECS lista – European Inventory of Existing Commercial Substances ( lista starih tvari)
R oznaka - vrste opasnosti koje postoje ili mogu nastati u prometu otrova i pri rukovanju
otrovima, a označavaju se slovom »R« i rednim brojem
Tablica 1.
redni kemikalija CAS/EINECS R oznake reagens R oznake

broj koncentracija
1 NATRIJEV HIDROKSID 1310-73-2 C 0,1 M nema

R:35
1M Xi; R:36/37/38
2 NATRIJEV KARBONAT 497-19-8 Xi Xi
BEZVODNI R:36 R:36
3 SREBROV NITRAT 7761-88-8 C;N 0,1 M nema
R:34-50/53
4 NATRIJEV ACETAT 127-09-3 Nije razvrstan Nije opasno
5 SUMPORNA KISELINA 7664-93-9 C 1M Xi; R:36/38
KONCETRIRANA R:35
2M C: R:35
6 DUŠIČNA KISELINA 78989-43-2 C 6M C:R:35
KONCETRIRANA R:35
7 KLOROVODIČNA 7647-01-0 C 0,1 M nema
KISELINA R: 34-37 0,5 M nema
2M nema
4M Xi; R:36/37/38
8 OCTENA KISELINA 64-19-7 C R:10-35 0,1 M nema
9 AMONIJEV 1336-21-6 C;N R:34-50 2M nema
HIDROKSID
10 KALIJEV DIHIDROGEN 7778-77-0 Nije razvrstan nema
FOSFAT
11 DINATRIJEV 7558-79-4 nije razvrstan 0,1 M nema
HIDROGEN FOSFAT
12 K2CrO4 7789-00-6 T;N 0,25 M T;N
T:45-46-60-61- R:45-46-60-61-
21-25/26-34- 36/38-42/43-48/21-
42/43-48/23- 51/53
50/53
13 K2Cr2O7 7778-50-9 T;N 0,5 M T;N
T:45-46-60-61-
21-25/26-34-
110
42/43-48/23- R:45-46-60-61-
50/53 36/38-42/43-21/22-
36/3848/21-51/53
14 K3Fe(CN)6 13746-66-2 Xn 0,1 nema
R:20/21/22-32
15 Zn(NO3)2 7779-88-6 Xn;O 0,25 M nema
R:8-22-36/37/38
16 PbNO3 10099-88-6 T;N 0,1 M T;N
R:61-20/22-33- R61-33-51/53
62-50/53
17 Na2S2O3 7772-98-7 O;C;N 0,1 M R:52/53
R:8-34-50/53
18 NH4Cl 12125-02-9 Xn 2M nema
R:22-36
19 NH4CNS 1762-95-4 Xn 1M nema
R22-36/37/38
20 K4(Fe(CN)6) 13746-66-2 Xn 0,05 M nema

R:20/21/22-32
21 indikator metil crveno 493-52-6 Xn
R:20/21/22-
36/37/38-40
22 KBrO3 7758-01-2 T 0,0166 T
R:45-9-25 R:45
23 KJ 7681-11-0 Xi
R:36/37/38
24 bromtimolno modrilo 76-59-5 Xi
R:36/38
25 KSCN 333-20-0 Xn 3M Xn
R:20/21/22-32- R:20/21/22-32-
52/53 52/53
26 metiloranž 547-58-0 T 0,05% nema
R25-36/38
27 amonijev željezov(III) 10138-04-2 Xi 16 mg/L nema
sulfat R:36/37/38
* CAS broj važan međunarodni ključ za prepoznavanje tvari ili za traženje podataka o njoj na bilo kojem
mjestu. Ključno je sljedeće: jedinstven je za cijeli svijet kao brojčani identifikator, odnosi se samo na
jednu vrstu bez obzira koliko ona imala sinonima, nema nikakve veze s kemijskom strukturom tvari i
služi kao veza za dobivanje informacija o tvari u bilo kojoj zemljisvijeta i u bilo kojoj kemijskoj bazi
podataka
111
Tablica 2.
redni kemikalija CAS/EINECS R oznake reagens R oznake

broj koncentracija
(%)
1 NATRIJEV HIDROKSID 1310-73-2 C 5 C;34
R:35 8 C;35
15 C;35
48 C;35
2 ŽELJEZOV(II) SULFAT 7782-63-0 Xn 100 Xn
HEPTAHIDRAT R: 22-36/38 R: 22-36/38
3 KALIJEV 7722-64-7 O; Xn; N 5 N
PERMANGANAT R: 8-22-50/53 R:51/53
4 KALIJEV BROMID 7758-02-3 Xi 5 Nije opasno

R:36/37/38
5 ŽIVA(II) JODID 7487-94-7 T 1 Xn
R:24-28-38-41 R:22
6 KALIJEV JODID 7681-11-0 Xi < 20% Nije opasno
R:36/37/38
7 CINKOV KLORID SUHI 7646-85-7 Xn; N 1,5 R:52/53
R:20/22-34-
50/53
8 ŠKROB TOPLJIVI 9005-84-9 Nije razvrstan Nije opasno
9 AKTIVNI UGLJEN 98615-67-9 Nije razvrstan Nije opasno
PRAH
10 SALICILNA KISELINA 69-72-7 Xn 1 Nije opasno
R:22-37/38-41
11 BARIJEV KLORID 10326-27-9 T 5 Xn
DIHIDRAT R:20-25 R:22
12 ERITROMICIN A 59319-72-1 Xi 100 Xi
R:36 R:36
13 HIDROKSILAMIN 7803-49-8 Xn;N 100 Xn;N
HIDROKLORID R:22-36/38-43- R:22-36/38-43-
48/22-50 48/22-50
14 PARA-TOLUIDIN 106-49-0 23/24/25-36-40- 100 23/24/25-36-40-
43-50 43-50
15 BIZMUT SUBNITRAT 1304-85-4 O; Xi 1,4 Nije opasno
R:8-36/37/38
16 GALNA KISELINA 149-91-7 Xi 100 Xi
R:36/37/38 R:36/37/38
17 BENZIL 134-81-6 Xi 100 Xi
R:36/37/38 R:36/37/38
18 UREA 57-13-6 - Nije opasno
19 KALIJEV HIDROKSID 1310-58-3 C 28 C
R:22-35 R:22-35
66 C
R:22-35
20 4-AMINO-6-KLOR-1,3- 121-30-2 T 100 T
BENZEN- R:23/24-33 R:23/24-33
DISULFONAMID
21 AMONIJEV KLORID 12125-02-9 Xn 100 Xn
R:22-36 R:22-36
22 KALCIJEV HIDROKSID 1305-62-0 C 100 C
R:34 R:34
23 NATRIJEV KARBONAT 497-19-8 Xi 10 Nije opasno
BEZVODNI R:36
112
20 Xi
R:36
24 SREBROV NITRAT 7761-88-8 C;N 5 Xi;N
R:34-50/53 R:36/38-51/53
25 TEOFILNI BEZVODNI 75448-53-2 22
26 NATRIJEV ACETAT 127-09-3 Nije razvrstan Nije opasno
27 NATRIJEV KLORID 7647-14-5 Nije razvrstan Nije opasno
28 SUMPOR 7704-34-9 F 100 F
R:11 R:11
29 DIETILETER 60-29-7 F+; Xn 100 F+;Xn
R:12-19-22-66- R:12-19-22-66-
67 67
30 SUMPORNA KISELINA 7664-93-9 C 100 C
KONCETRIRANA R:35 R:35
31 ACETANHIDRID 108-24-7 C 100 C
10-20/22-34 10-20/22-34
32 METANOL 67-56-1 F; T 100 F; T
R: 11-23/24/25- R: 11-23/24/25-
39/23/24/25 39/23/24/25
33 TOLUEN 108-88-3 F: T 100 F: T
11-38-48/20-63- 11-38-48/20-63-
65-67 65-67
34 PETROLETER 64742-49-0 F;Xn 100 F;Xn
R:11-52/53-65 R:11-52/53-65
35 DUŠIČNA KISELINA 78989-43-2 C 36 C
KONCETRIRANA R:35 R:35
65 C
R:35
36 METIL-SALICILAT 119-36-8 Xn 100 Xn
R:36/38-48/22 R:36/38-48/22
37 ETANOL 64-17-5 F 96 F
R:11 R:11
38 KLOROVODIČNA 7647-01-0 C 10 Xi
KISELINA R: 34-37 R36/37/38
17 Xi
R36/37/38
25 C
R34-37
36,2 C
R34-37
37 C
R34-37
39 FORMALDEHID 50-00-0 T 36 T
R:23/24/25-34- R:23/24/25-34-
40-43 40-43
40 OCTENA KISELINA 64-19-7 C 25 Xi
R:10-35 R36/38
100 C
R:10-35
41 DIMETIL-SULFAT 77-78-1 T+ 100 T+
R:45-25-26-34- R:45-25-26-34-
43-68 43-68
42 ETILNI ESTER 614-18-6 Xi 100 Xi
NIKOTINSKE R:36/37/38 R:36/37/38
KISELINE
43 AMONIJEV 1336-21-6 C;N 25 C
HIDROKSID R:34-50 R:34
44 VODIKOV PEROKSID 7722-84-1 O; C 3 Nije opasno
113
R: 5-8-20/22-35 30 Xn
R:22-41
45 ACETON 67-64-1 F; Xi 100 F; Xi
R: 11-36-66-67 R: 11-36-66-67
46 BARIJEV SULFAT 7727-43-7 Xi 100 Xi
R:36/38 R:36/38
47 MAGNEZIJEV SULFAT 7487-88-9 Xi 100 Xi
R:36/38 R:36/38
48 VAZELIN 8009-03-8 Nije razvrstano Nije opasno
49 PARA- 100-10-7 Xn 2 Nije opasno
DIMETILAMINOBENZ R:22-52/53
ALDEHID
50 FLOROGLUCIN 6099-90-7 Xi 1 Nije opasno
R:37/38-41
51 KALIJEV 7778-77-0 Nije razvrstan Nije opasno
DIHIDROGENFOSFAT
52 DIKALIJEV 7558-79-4 Nije razvrstan Nije opasno
HIDROGENFOSFAT
53 ŽELJEZOV TRINITRAT 7782-61-8 O; Xi 4 Nije opasno
NONAHIDRAT R:8-36/37/38
54 NATRIJEV SALICILAT 94413-51-1 Xn 0,25 Nije opasno
R:22-36/38
55 VINSKA KISELINA 526-83-0 Xi 16,7 Nije opasno
R:36
20 Xi
R:36
56 ŽELJEZOV TRIKLORID 7705-08-0 T 1 Nije opasno
R:25-36/38
57 SULFAMETOKSAZOL 723-46-6 Xn 1 Nije opasno
R22;R36/37/38
58 SULFADIAZIN 68-35-9 Xi 1 Nije opasno

R:41-43
59 SULFAGVANIDIN 57-67-0 Xn 1 Nije opasno
R:22
60 SILFANILAMID 63-74-1 T 1 Nije opasno
R:23-36/38
61 SULFAFENAZOL 526-08-9 Xi 1 Nije opasno
R:36/38
62 SULFAMERAZIN 127-79-7 Xi 1 Nije opasno
R:36/38
63 SULFADIMETOKSIN 122-11-2 Xi 1 Nije opasno
R:36/37/38-43
64 SULFAMETOKSIPIRID 80-35-3 Xi 1 Nije opasno
AZIN R:37/38-41
65 SULFATIAZOL 72-14-0 Xi 1 Nije opasno
R:36/37/38
66 SULFACETAMID 144-80-9 Xn 1 Xn
R:40 R:40
67 SULFADIMIDIN 57-68-1 Xi 1 Nije opasno
R:36/37/38
68 SULFAFURAZOL 127-69-5 Xi 1 Nije opasno
R:36/37/38
69 ASPIRIN 500 mg 50-78-2 T 100 T
R:25-36/38 R:25-36/38
70 NATRIJEV 144-55-8 Xi 100 Xi
BIKARBONAT (SODA R:36 R:36
BIKARBONA)
114
71 SIRUP ISLANDSKOG - Nije razvrstano

LIŠAJA
72 SALICILAMID 65-45-2 Xi 1 Nije opasno
R:22-41
73 GENTIZINAMID 52405-73-9 Nije razvrstano
74 SALICILURNA 487-54-7 Nije razvrstano
75 EFEDRIN 50-98-6 Xn 1 Nije opasno
HIDROKLORID R:22
76 KODEIN FOSFAT 52-28-8 Xn 1 Nije opasno
R:22
77 KOFEIN 58-08-2 Xn 1 Nije opasno
R:22-49-63
78 NATRIJEV SULFAT 7757-82-6 nema Nije opasno
BEZVODNI
79 L-CISTEIN 52-89-1 Xi 100 Xi
R:36/37/38 R:36/37/38
80 NATRIJEV 144-55-8 Xi 100 Xi
HIDROGENKAARBON R:36 R:36
AT
81 KALIJEV KARBONAT 584-08-7 Xn 100 Xn
R:22-36/38 R:22-36/38
82 SILIKAGEL GF254 - Ne razvrstava se Nije opasno
83 DIAZEPAM 439-14-5 Xn 2,8 Nije opasno
R:22
84 HSA 70024-90-7 Ne razvrstava se Nije opasno
85 SEPHADEX G25 FINE 9041-35-4 Ne razvrstava se Nije opasno
86 NATRIJEV AZID 26628-22-8 T+; N 0,02 Nije opasno
R: 28-32-50/53
87 2,5- 490-79-9 Xn 100 Xn
DIHIDROKSIBENZOJE R:36/37/38 R:36/37/38
VA KISELINA
88 GLICEROL 56-81-5 Ne razvrstava se Nije opasno
89 TERT-BUTANOL 75-65-0 F; Xn 100 F; Xn
R: 11-20 R: 11-20
90 KLOROFORM 67-66-3 Xn 100 Xn
R:22-38-40- R:22-38-40-
48/20/22 48/20/22
91 ETIL-ACETAT 141-78-6 F; Xi 100 F; Xi
R: 11-36-66-67 R: 11-36-66-67
92 N-HEKSAN 110-54-3 F; Xn; N 100 F; Xn; N
R: 11-38-48/20- R: 11-38-48/20-
62-65-67-51/53 62-65-67-51/53
93 PARAFINSKO ULJE 8042-48-5 Xi 100 Xi
R:36 R:36
94 FOSFORNA KISELINA 9066-91-5 C 85 C
R:34 R:34
95 ASEPSOL Nema Ne razvrstava se Nije opasno
96 PUFER pH 7 Nema Ne razvrstava se Nije opasno
97 PUFERpH 9 Nema Ne razvrstava se Nije opasno
98 ACETONITRIL 75-05-8 Xn 100 Xn
R:11-20/21/22- R:11-20/21/22-
36 36
115
PRILOG 2.
Ostali podatci o proizvodu tiskani na ambalaži:
Sastav proizvoda
Uporaba (kraća informacija)
Skladištenje
Rok valjanosti
Datum proizvodnje i kontrolni broj otisnuti su na ambalaži
Tko je izdao Dozvolu za promet (stavljanje proizvoda na tržište)
Broj vodopravne dozvole
Proizvođač (elementi adrese dostatni za kontakt u slučaju reklamacije)
Zastupnik za Hrvatsku (detaljna adresa)
Uvoznik i distributer (naziv tvrtke, adresa, kontakt telefoni)
PRIJE UPORABE OBAVEZNO PROČITATI PRILOŽENU UPUTU !
Znakovi opasnosti bojom i simbolom označuju:

1) vrlo jaku otrovnost
2) otrovnost
3) štetnost
4) nagrizajuće djelovanje
5) nadražujuće djelovanje
6) eksplozivnost
7) oksidativnost
8) vrlo laku zapaljivost
9) laku zapaljivost
10) opasnost po okoliš.
Oznake obavijesti
odnose se na mjere koje se moraju primijeniti u prometu otrova i pri rukovanju otrovima a označuju se
slovom »S« i rednim brojem
Znakom za vrlo jaku otrovnost (T+) i simbolom označuju se otrovi iz Skupine I.

Simbol je grafički prikaz mrtvačke glave s prekriženim kostima, crne boje na narančastoj podlozi.
Pokraj znaka stavlja se natpis »vrlo jaki otrov«.
Znakom za otrovnost (T) i simbolom označuju se otrovi iz Skupine II. Simbol je

grafički prikaz mrtvačke glave s prekriženim kostima, crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka
stavlja se natpis »otrov«.
116
Znakom za štetnost (Xn) i simbolom označuju se otrovi iz Skupine III. Simbol je

Andrijin križ crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se natpis »Štetno«.
Znakom za nadražujuće djelovanje (Xi) i simbolom označuju se otrovi koji trenutnim,

produženim ili ponovljenim dodirom s kožom ili sluznicom izazivaju upale. Simbol je Andrijin križ,
crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se natpis »nadražujuće«.
Znakom za nagrizajuće djelovanje (C) i simbolom označuju se otrovi koji u dodiru s

organskim i anorganskim tvarima izazivaju njihova oštećenja. Simbol je grafički prikaz dviju epruveta
iz kojih kaplje tekućina na ruku i metal. Simbol je crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka
stavlja se natpis »nagrizajuće«.
Znakom za eksplozivnost (E) i simbolom označuju se otrovi koji pod utjecajem

plamena ili drugih toplinskih izvora eksplodiraju, ili kod kojih je opasnost od eksplozije zbog udarca,
tlaka ili trenja veća nego kod dinitrobenzena. Simbol je grafički prikaz bombe koja se rasprskava, crne
boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se natpis »eksplozivno«.
Znakom za oksidirajuće djelovanje (O) i simbolom označuju se otrovi koji u dodiru s

drugom tvari daju jaku egzotermnu reakciju (oslobađanje topline) ili pri tome nastaju druge promjene
koje povećavaju stupanj opasnosti. Simbol je grafički prikaz plamena iznad prstena, crne boje na
narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se natpis »oksidirajuće«.
Znakom za vrlo laku zapaljivost (F+) i simbolom označuju se otrovi koji se pod
normalnim tlakom (1013 mbara) i na normalnoj temperaturi (20°C ) mogu zapaliti, dovesti do pojave
požara ili potpomagati gorenje (tekućine vrlo niskog plamišta i vrelišta, te plinovi koji su zapaljivi u
dodiru sa zrakom). Simbol je grafički prikaz otvorenog plamena, crne boje na narančastoj podlozi.
Pokraj znaka stavlja se natpis »vrlo lako zapaljivo«.
117
Znakom za laku zapaljivost (F) i simbolom označuju se otrovi koji se lako zapale u
dodiru s izvorom vatre, otrovi koji se pale u dodiru sa zrakom bez posredovanja drugih tvari
(samozapaljivi otrovi) te otrovi koji u dodiru s vodom ili vlažnim zrakom razvijaju zapaljive plinove.
Simbol je grafički prikaz otvorenog plamena, crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se
natpis »lako zapaljivo«.
Znakom opasnosti za okoliš (N) i simbolom označuju se otrovi koji su opasni za

biljke i životinje, organizme u tlu, pčele, ozonski omotač i dr. Simbol je grafički prikaz stabla i ribe,
crne boje na narančastoj podlozi. Pokraj znaka stavlja se natpis »opasno za okoliš«.
Otrov može biti obilježen najviše sa dva znaka od kojih jedan označuje opasnost za zdravlje ljudi ili
čovjekovu okolinu (otrovnost, štetnost po zdravlje, nagrizajuće i nadražujuće djelovanje), a drugi
ostale vrste opasnosti (eksplozivnost, oksidativnost i zapaljivost).
Znakom za nagrizajuće djelovanje označuje se istovremeno opasnost po zdravlje ljudi, za čovjekovu

okolinu i ostale vrste opasnosti.
Kada otrov razvrstan u skupinu II. istovremeno ima nagrizajuće i nadražujuće djelovanje obvezno se
ističe znak za otrovnost, a znakovi za nagrizajuće i nadražujuće djelovanje nisu obvezni, osim ako u
Listi otrova nije drugačije propisano.
Oznake upozorenja
odnose se na vrste opasnosti koje postoje ili mogu nastati u prometu otrova i pri rukovanju
otrovima, a označavaju se slovom »R« i rednim brojem
Značenje oznaka upozorenja:
R 1 Eksplozivno u suhom stanju

R 2 Udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu uzrokovati eksploziju
R 3 Udarac, trenje, vatra ili drugi izvori zapaljenja mogu vrlo lako uzrokovati eksploziju
R 4 Gradi vrlo osjetljive eksplozivne spojeve s metalima
R 5 Zagrijavanje može uzrokovati eksploziju
R 6 Eksplozivno u dodiru ili bez dodira sa zrakom
R 7 Može uzrokovati požar
R 8 U dodiru sa zapaljivim materijalom može uzrokovati požar
R 9 Eksplozivno u smjesi sa zapaljivim materijalom
R 10 Zapaljivo
R 11 Lako zapaljivo
R 12 Vrlo lako zapaljivo
R 13 Vrlo lako zapaljiv ukapljeni plin
R 14 Burno reagira s vodom
R 15 U dodiru s vodom oslobađa vrlo lako zapaljive plinove
118
R 16 Eksplozivno u smjesi s oksidirajućim tvarima

R 17 Samozapaljivo u dodiru sa zrakom
R 18 Pri uporabi može nastati eksplozivna ili zapaljiva smjesa para-zrak
R 19 Mogu nastati eksplozivni peroksidi
R 20 Štetno ako se udiše
R 21 Štetno u dodiru s kožom
R 22 Štetno ako se proguta
R 23 Otrovno ako se udiše
R 24 Otrovno u dodiru s kožom
R 25 Otrovno ako se proguta
R 26 Vrlo otrovno ako se udiše
R 27 Vrlo otrovno u dodiru s kožom
R 28 Vrlo otrovno ako se proguta
R 29 U dodiru s vodom oslobađa otrovni plin
R 30 Pri uporabi može postati lako zapaljivo
R 31 U dodiru s kiselinama oslobađa otrovni plin
R 32 U dodiru s kiselinama oslobađa vrlo otrovni plin
R 33 Opasnost od učinka nakupljanja
R 34 Izaziva opekotine
R 35 Izaziva teške opekotine
R 36 Nadražuje oči
R 37 Nadražuje dišni sustav
R 38 Nadražuje kožu
R 39 Opasnost od vrlo teških trajnih oštećenja
R 40 Moguća opasnost od trajnih oštećenja
R 41 Opasnost od teških ozljeda očiju
R 42 Udisanje može izazvati preosjetljivost
R 43 U dodiru s kožom može izazvati preosjetljivost
R 44 Opasnost od eksplozije ako se grije u zatvorenom prostoru
R 45 Može izazvati rak
R 46 Može izazvati nasljedna genetska oštećenja
R 47 Može izazvati oštećenja ploda kod sisavaca
R 48 Opasnost od teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju
R 49 Može izazvati rak ako se udiše
R 50 Vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi
R 51 Otrovno za organizme koji žive u vodi
R 52 Štetno za organizme koji žive u vodi
R 53 Može dugotrajno štetno djelovati u vodi
R 54 Otrovno za biljke
R 55 Otrovno za životinje
R 56 Otrovno za organizme u tlu
R 57 Otrovno za pčele
R 58 Može dugotrajno štetno djelovati na okoliš
R 59 Opasno za ozonski sloj
R 60 Može smanjiti plodnost
R 61 Može štetno djelovati na plod
R 62 Moguća opasnost smanjenja plodnosti
R 63 Moguća opasnost štetnog djelovanja na plod
R 64 Može štetno djelovati na dojenčad preko mlijeka
R 65 Može izazvati oštećenje pluća ako se proguta
R 14/15 Burno reagira s vodom i razvijaju se vrlo lako zapaljivi plinovi
119
R 15/29 U dodiru s vodom razvijaju se otrovni vrlo lako zapaljivi plinovi

R 20/21 Štetno ako se udiše i u dodiru s kožom
R 20/22 Štetno ako se udiše i ako se proguta
R 20/21/22 Štetno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta
R 21/22 Štetno u dodiru s kožom i ako se proguta
R 23/24 Otrovno ako se udiše i u dodiru s kožom
R 23/25 Otrovno ako se udiše i ako se proguta
R 23/24/25 Otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta
R 24/25 Otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta
R 26/27 Vrlo otrovno ako se udiše i u dodiru s kožom
R 26/28 Vrlo otrovno ako se udiše i ako se proguta
R 26/27/28 Vrlo otrovno ako se udiše, u dodiru s kožom i ako se proguta
R 27/28 Vrlo otrovno u dodiru s kožom i ako se proguta
R 36/37 Nadražuje oči i dišni sustav
R 36/38 Nadražuje oči i kožu
R 36/37/38 Nadražuje oči, dišni sustav i kožu
R 37/38 Nadražuje dišni sustav i kožu
R 39/23 Otrovno: ako se udiše opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/24 Otrovno: u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/25 Otrovno: ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/23/24 Otrovno: udisanjem i u dodiru s kožom opasnostvrlo teških trajnih oštećenja
R 39/24/25 Otrovno: u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih
oštećenja
R 39/23/25 Otrovno: udisanjem i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/23/24/25 Otrovno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo teških
trajnih oštećenja
R 39/26 Vrlo otrovno: udisanjem opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/27 Vrlo otrovno: u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/28 Vrlo otrovno: ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/26/27 Vrlo otrovno: udisanjem i u dodiru s kožom opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/26/28 Vrlo otrovno: udisanjem i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih oštećenja
R 39/27/28 Vrlo otrovno: u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo teških trajnih
oštećenja
R 39/26/27/28 Vrlo otrovno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta opasnost vrlo
teških trajnih oštećenja
R 40/20 Štetno: udisanjem moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/21 Štetno: u dodiru s kožom moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/22 Štetno: ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/20/21 Štetno: udisanjem i u dodiru s kožom moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/20/22 Štetno: udisanjem i ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/21/22 Štetno: u dodiru s kožom i ako se proguta moguća opasnost trajnih oštećenja
R 40/20/21/22 Štetno: udisanjem, u dodiru s kožom i ako se proguta moguća opasnost trajnih
oštećenja
R 42/43 Može izazvati preosjetljivost udisanjem i u dodiru s kožom
R 48/20 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem
R 48/21 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože
R 48/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem
R 48/20/21 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i putem
kože
R 48/20/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i
gutanjem
120
R 48/21/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože i
gutanjem
R 48/20/21/22 Štetno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem,
putem kože i gutanjem
R 48/23 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem
R 48/24 Otrovno: opasnost teških oštećenja pri duljem izlaganju putem kože
R 48/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju gutanjem
R 48/23/24 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i
putem kože
R 48/23/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem i
gutanjem
R 48/24/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju putem kože i
gutanjem
R 48/23/24/25 Otrovno: opasnost teških oštećenja zdravlja pri duljem izlaganju udisanjem,
putem kože i gutanjem
R 50/53 Vrlo otrovno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi
R 51/53 Otrovno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi
R 52/53 Štetno za organizme koji žive u vodi, može dugotrajno štetno djelovati u vodi
Oznake obavijesti
odnose se na mjere koje se moraju primijeniti u prometu otrova i pri rukovanju otrovima a označuju se
slovom »S« i rednim brojem
Značenje oznaka obavijesti:
S1 Čuvati pod ključem

S2 Čuvati izvan dohvata djece
S3 Čuvati na hladnom mjestu
S4 Čuvati izvan naseljenih mjesta
S5 Čuvati uz ove uvjete... (tekućinu propisuje proizvođač)
S6 Čuvati uz ove uvjete... (inertni plin propisuje proizvođač)
S7 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima
S8 Čuvati spremnike na suhom
S9 Čuvati spremnike na dobro provjetrenom mjestu
S 10 Čuvati sadržaj vlažnim
S 11 Spriječiti dodir sa zrakom
S 12 Ne smije biti hermetički zatvoren
S 13 Čuvati odvojeno od hrane, pića i stočne hrane
S 14 Čuvati odvojeno od ... (inkompatibilni materijal navodi proizvođač)
S 15 Čuvati od topline
S 16 Čuvati odvojeno od izvora paljenja - zabranjeno pušenje
S 17 Čuvati odvojeno od zapaljivog materijala
S 18 Pažljivo rukovati i pažljivo otvarati spremnike
S 19 Ne čuvati spremnike hermetički zatvorene
S 20 Pri rukovanju ne jesti i ne piti
S 21 Pri rukovanju ne pušiti
S 22 Ne udisati prašinu
121
S 23 Ne udisati plin/dim/pare/aerosol
S 24 Spriječiti dodir s kožom
S 25 Spriječiti dodir s očima
S 26 Ako dođe u dodir s očima odmah isprati s puno vode i zatražiti savjet liječnika
S 27 Odmah skinuti svu zagađenu odjeću
S 28 Nakon dodira s kožom odmah isprati s dovoljno... (sredstvopropisuje proizvođač)
S 29 Ne izlijevati u kanalizaciju
S 30 Ni u kojem slučaju proizvodu ne dodavati vodu
S 31 Čuvati odvojeno od eksplozivnog materijala
S 32 Oprezno rukovati spremnikom
S 33 Poduzeti mjere protiv pojave statičkog elektriciteta
S 34 Izbjegavati udaranje i trenje
S 35 Ostaci tvari i spremnici moraju biti odloženi na siguran način
S 36 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću
S 37 Nositi zaštitne rukavice
S 38 U slučaju nedovoljne ventilacije nositi odgovarajuća zaštitna sredstva za dišni sustav
S 39 Nositi zaštitna sredstva za oči/lice
S 40 Pod i sve druge onečišćene predmete očistiti... (sredstvo za čišćenje propisuje
proizvođač)
S 41 U slučaju požara i/ili ekspozije ne udisati dim
S 42 Za vrijeme fumigacije ili prskanja nositi odgovarajućezaštitno sredstva za dišni
sustav
S 43 Za gašenje požara koristiti ... (navesti točan tip aparata za gašenje. Ako gašenje
vodom povećava opasnost dodati »ne gasiti vodom«)
S 44 U slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba zatražiti savjet liječnika (ako je moguće
pokazati naljepnicu)
S 45 U slučaju nesreće ili zdravstvenih tegoba hitno zatražiti savjet liječnika (ako je
moguće pokazati naljepnicu)
S 46 Ako se proguta hitno zatražiti savjet liječnika i pokazati naljepnicu ili spremnik
S 47 Ne skladištti na temperaturi višoj od ...°C (propisuje proizvođač)
S 48 Čuvati navlaženo s ... (odgovarajući materijal propisuje proizvođač)
S 49 Čuvati samo u originalnom pakovanju
S 50 Ne miješati s ... (propisuje proizvođač)
S 51 Koristiti samo u dobro prozračenim prostorijama
S 52 Ne koristiti na velikim površinama u zatvorenom prostoru
S 53 Spriječiti izloženost - prije uporabe tražiti posebne upute
S 54 Pri odvođenju u uređaje za pročišćavanje potrebno je odobrenje nadležnih tijela
S 55 Prije izlijevanja u kanalizaciju ili vodotokove, obraditi prema najnovijim tehničkim
mogućnostima obrade otpada
S 56 Tvari i ambalaža moraju biti odloženi na posebna odlagališta opasnog otpada
S 57 Koristiti odgovarajuću ambalažu kako bi se spriječilo zagađivanje okoliša
S 58 Odložiti kao opasan otpad
S 59 Od proizvođača/dobavljača zatražiti podatke o recikliranju/preradi
S 60 Ostaci tvari i ambalaža moraju se odložiti kao opasan otpad
S 61 Izbjegavati ispuštanje u okoliš. Pridržavati se posebnih uputa - sigurnosni list
S 62 Ako se proguta ne izazivati povraćanje, hitno zatražiti pomoć liječnika i pokazati
naljepnicu ili ovaj spremnik
S 1/2 Čuvati pod ključem i izvan dohvata djece
S 3/7 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na hladnommjestu
122
S 3/9/14 Čuvati na hladnom i dobro prozračenom mjestu odvojeno od ... (inkompatibilne tvari
navodi proizvođač)
S 3/9/14/49 Čuvati samo u originalnom pakovanju na hladnomm i dobro prozračenom
mjestu odvojeno od... (inkompatibilne tvari navodi proizvođač)
S 3/9/49 Čuvati samo u originalnom pakovanju na hladnom i dobro prozračnom mjestu
S 3/14 Čuvati na hladnom mjestu odvojeno od... (inkompatibilne tvari navodi
proizvođač)
S 7/8 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na suhom mjestu
S 7/9 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima na dobro prozračenom mjestu
S 7/47 Čuvati u dobro zatvorenim spremnicima pri temperaturi koja ne prelazi ... °C
(propisuje proizvođač)
S 20/21 Pri rukovanju ne jesti, piti niti pušiti
S 24/25 Spriječiti dodir s kožom i očima
S 29/56 Ne ispuštati u kanalizaciju, odložiti kao opasni otpad
S 36/37 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i rukavice
S 36/37/39 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću, rukavice i zaštitna sredstva za oči-lice
S 36/39 Nositi odgovarajuću zaštitnu odjeću i zaštitna sredstva za oči-lice
S 37/39 Nositi zaštitne rukavice i zaštitna sredstva za oči-lice
S 47/49 Čuvati samo u originalnim spremnicima pri temperaturi koja ne prelazi ... °C
(propisuje proizvođač)
123

Praktikum Analitička Kemija I I II - 2023.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Praktikum Analitička Kemija I I II - 2023.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

LABORATORIJSKE VJEŽBE IZ ANALITIČKE KEMIJE

prof.dr.sc. Anita Martinović

doc.dr.sc. Nevenka Jelić – Knezović

OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU .......................................................................... 5

I. KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA ....................................................................... 9

II. OSNOVNI POJMOVI STATISTIČKE ANALIZE REZULTATA

III. PUFERI ........................................................................................................................ 56

IV. VOLUMETRIJSKA ANALIZA ................................................................................ 62

IV.3. Potenciometrijska titracija ................................................................................................................ 78

VI. METODE TEMELJENE NA APSORPCIJI ZRAČENJA ................................... 95

LITERATURA: .................................................................................................................... 109

U praktikumu analitičke kemije namijenjenom studentima Farmaceutskog fakulteta studenti će

OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU

Osnovni podaci koji moraju biti zapisani u dnevniku su slijedeći:

- Datum početka rada na vježbi

Primjer vođenja laboratorijskog dnevnika:

Određivanje klorida po Mohru

Jednadžba kemijskih reakcija:

Cl- + Ag+ AgCl

CrO42- + 2Ag+ Ag2CrO4

12,40 𝑚𝐿+12,45 𝑚𝐿+12,40 𝑚𝐿

uzorak sadrži 0,1804 g klorida

Za uklanjanje masnoća sa stijenki posuda koristi se kromsumporna kiselina (30 g K2Cr2O7 u 1

Prilikom rada s tekućinama, posebno za vrijeme zagrijavanja, treba paziti da ne dođe do

Opekotine od kiseline i baze ispiru se samo vodom.

I. KVALITATIVNA KEMIJSKA ANALIZA

Za utvrđivanje prisutnosti nekog sastojka u ispitivanoj tvari obično se upotrebljava pojam

Kvalitativna analiza anorganskih tvari najčešće se sastoji od dokazivanja kationa i aniona u

Za uspješno izvođenje kvalitativne kemijske analize potrebno je ostvariti odgovarajuće uvjete

• gramsku metodu analize (masa uzorka > 10-1g,

Da bi se analiza izvela uspješno, reagensi se moraju dodavati u točno određenim volumenima.

Za analizu se uzima 1 mL ispitivane otopine u označenu epruvetu.

Kvalitativna kemijska analiza se bazira na poznavanju i praćenju promjene fizikalnih svojstava

Kada se pristupa kvalitativnoj analizi nekog monokomponentnog ili višekomponentnog uzorka

Za konačnu detekciju iona primjenjuju se selektivne i specifične reakcije. Selektivne reakcije

Kationi su podijeljeni u manje skupine na temelju taloženja sa skupinskim taložnim reagensom

U tablici 1. i 2. Dat je prikaz analitičkih skupina kationa i aniona s skupinskim reagensima.

Tablica 1. Analitičke skupine kationa

Tablica 2. Analitičke skupine aniona

Skupina Anioni Skupinski reagens

VJEŽBA: REAKCIJE TALOŽENJA, OTAPNJA I ANALIZA KATIONA

Pojedine propise razumno modificirajte, primjerice navedene volumene ne morate shvatiti

Reakcije boje i taloženja

Stvaranje obojenih produkata

Stvaranje slabo topljivih spojeva

Primjeri topljivosti taloga

Pb2+ + CrO42- PbCrO4 (žuti talog)

2. Topljivost u razrijeđenoj kiselini

2 ((Fe(CN)6)3- + 3 Zn2+ Zn3 (Fe(CN)6)2

3. Topljivost u koncentriranoj lužini uz nastajanje kompleksa:

Neka svojstva taloga

1. Otapanje taloga povišenjem temperatura

2. Promjena sastava taloga zbog hidrolize

Na2S2O3 + 2 Ag+ Ag2S2O3

Dokazivanje kationa po analitičkim skupinama

Pb2+ + 2HCl ←→ PbCl2(s) + 2H+ ( bijeli talog)

Hg22+ + 2HCl ←→Hg2Cl2(s) + 2H+

Ag(NH3)2+ + Cl- + 2H+ +←→ AgCl(s) + 2NH4+

Prikaz taloženja, razdvajanja i dokazivanja kationa I. skupine

KATIONI II. SKUPINE

U katione II. a skupine spadaju: živini(II), bizmutovi, bakrovi(II) i kadmijevi kationi, a u

kositrovi(IV), antimonovi(III) i antimonovi(V) kationi. Kationi II. skupine talože se u