Vrline su sklonosti djelovanju dobroga, moralnoga i ćudorednoga.

Kada govorimo o vrlinama bitno je

spomenuti i mane, loše karakterne osobine. Vrline i mane su dispozicije za djelovanje i one određuju
kakav će biti postupak. Vrline su stabilne i nepromjenjive karakteristike. Aristotel u Nikomahovoj etici
predstavlja podjelu na dvije velike skupine: etičke i dijanoetičke. Opće etičke vrline: hrabrost,
umjerenost, darežljivost i izdašnost, ponos i odlučnost i suzdržanost, duhovitost i iskrenost i
prijateljstvo, pravednost. Intelektualne vrline (dijanoetičke) koje ne uključuju djelovanje – spoznaja
principa, znanost i mudrost. One koje uključuju djelovanje – tehničke vještine i razboritost.

Kardinalne vrline – razboritost, pravednost, hrabrost, umjerenost.

Za Aristotela je krjeposna osoba netko tko je uskladio sve vrline. Aristotel kaže da ćemo usvojiti vrline
ako ustrajemo u tome da određene postupke koje smatramo dobrima stalno iznova činimo, tako da
oni postanu navika.

Moralni uzori su nam važni u procesu moralnog učenja jer se ono provodi putem primjera. Što znači
da učimo gledajući i oponašajući uzor. Tako ovdje imamo primjere moralnih uzora i zašto oni to jesu.
Sokrat, grčki filozof, 5.st.pr.Kr., „znam da ništa ne znam“. Konfucije, kineski filozof ujedno i jedan od
prvih filozofa, 6.st.pr.Kr. Isus, utemeljitelj kršćanstva. Gandhi, indijski političar i narodni vođa,
19./20.st., odlučnost u borbi za svoje ciljeve nenasilnim putem (Marš soli).

Moralni odgoj vodi razvitku dispozicija za spontano ispravno djelovanje.

Kod izbora uzora vidimo da svatko ima kriterije na temelju kojih biramo uzore, tj. da ti kriteriji
prethode odabiru ličnosti s kojom se poistovjećujemo. Odabiranje uzora i poistovjećivanje s njima
pedagoški i psihološki je dobra metoda etičkog odgoja. Kada govorimo o primarnom motivu
govorimo o dva motiva, o tome kakva ću ja biti ili što ću postići svojim postupkom. Zastupnici etike
vrline smatraju da primarni motiv treba biti kakav ću ja biti. Zato je etika vrlina usmjerena na
djelatnika dok su ostale etičke teorije usmjerene na postupke. Tu dolazi do problema dvostrukog
efekta, npr. kod pronalaska nečijih stvari činimo pošten postupak i to nas same čini poštenima. Sada
je pitanje koji je bio primarni motiv moga postupka. Shodno tome karakterizacijom vrline zapravo
karakteriziramo i sam postupak do kojeg ona vodi. Da znamo tko je odlučan čovjek, moramo znati što
je odlučnost; da bismo znali tko je marljiv čovjek, moramo znati što je marljivost.

Zastupnici etike vrlina smatraju da korištenje riječi ispravnog i pogrešnog kod vrednovanja ljudi i
njihovih postupaka nije dobro te da treba biti preciznije i informativnije. Npr. ako je osoba bila
sebična i neiskrena reći ćemo im to, a ne da se loše ponijela. Primjena kod pedagoga. Takva kritika će
dovesti do korekcije ponašanja. Etika vrlina je ekvivalentna s deontologijom jer se sve izrečeno u
jednom može izreći i u drugoj. Ali, etika vrlina nam omogućava da vrednujemo slučajeve
supererogacije, slučajevi u kojima netko vrši više od svoje dužnosti, primjer heroja i svetaca. Kada
govorimo o supererogaciji potrebno je spomenuti i suberogaciju koja nam prema utilitarizmu nalaže
da rasprodamo svoju imovinu i damo onima iz zemalja trećeg svijeta, da žrtvujemo svoj život kako bi
spasili dva druga. Zbog toga se govori da je to prezahtjevna teorija. U suštini svega ovoga dolazimo do
zaključka da će čovjek koji ima vrlinu djelovati u skladu s njom, a onaj koji nema da neće. No, tu nam
se pojavljuje problem jer deontolog vrline svodi na dužnosti, a zastupnik etike vrlina dužnosti svodi na
vrline. Zato se postavlja pitanje što ovisi o čemu, što dolazi prvo, vrline ili dužnosti? Pitanje je
formulirano u obliku Eutifronove dileme; je li hrabar postupak hrabar zato što ga je učinio hrabar
čovjek ili ga je hrabar čovjek učinio zato što je hrabar? (Je li nešto dobro zato što Bog kaže da je dobro
ili Bog kaže da je dobro zato što je dobro?)

Moramo razlikovati nekoliko mogućih teza. Prvo, sve etičke vrijednosti su svodive na vrline tako da
postojeću etiku treba zamijeniti etikom vrlina. Drugo, vrijednosti vrlina dijelom su nesvodive i pored
ostalih etičkih teorija treba razvijati i etiku vrlina. Treće, vrijednost vrlina bez ostatka su svodive na
vrijednost postupka i zato treba potpuno odustat od etike vrlina i posvetit se deontologiji i
konzekvencijalizmu. Četvrto, etika vrlina je ekvivalentna deontologiji ili konzekvencijalizmu i stvar je
pojedinca hoće li se oslanjati na vrline ili dužnosti.