Poul Anderson – Hodnici Vremena

"Stigao vam je posjetitelj," reče čuvar i okrene ključ.

"Što? Tko?" zbunjeno upita Malcolm Lockridge ustajući s ležaja. Ležao je ovdje satima,
pokušavajući čitati neki stručni priručnik, ali uglavnom je buljio u neku napuklinu na stropu, dok su
mu misli bile natopljene gorčinom. Ako ništa drugo, buka i smrad iz drugih samica previše su ga
smetale da bi bio u stanju misliti na išta određeno.
"Ne znam." Čuvar cmokne jezikom. "Jedna lijepa žena." U njegovu glasu osjećalo se više
poštovanja nego obično. Zainteresiran, Lockridge pođe prema vratima. Gotovo instinktivno, čuvar
se odmakne jedan korak. Mogla bi se čitati njegova misao: 'Oprez! Ovaj tip je ubojica.' Doduše,
Lockridge nije izgledao opasno. Bio je srednjeg rasta, kratko podšišane, pepeljaste kose, plavih
očiju, i uska tupasta nosa, i ništa na njemu nije pokazivalo ništa više osim da ima dvadeset šest
godina. Ali za razliku od vršnjaka, njegove grudi bile su razvijenije, ramena šira, udovi snažniji, a
kretao se poput mačke.
"Ne boj se, sinko," podsmjehnuo se.
Čuvar pocrveni. "Pazi se, hvalisavce."
Do vraga, pomisli Lockridge. Zašto ga uopće izazivam? Bio je sasvim pristojan prema meni.
Uostalom, da vidimo tko me to traži.
Njegov bijes je splasnuo dok je koračao hodnikom. U beskrajnoj jednolikosti tijekom protekla
dva tjedna svaka promjena bijaše dobrodošla. Čak je i razgovor s odvjetnikom bio izvjestan
događaj, premda bi nakon toga proveo besanu noć, razljućen njegovom potpunom bezvoljnošću da
se bori za svoga klijenta. Golicalo ga je pitanje tko bi to mogao danas dolaziti. Njegova majka je
već otišla natrag u Kentuckv. Jedna zgodna žena — njegova djevojka, već ga je posjetila, bila je
ljubazna, ali bilo je nečeg morbidnog u njenom "Kako si samo mogao i on nije očekivao vidjeti je
ponovno. Možda neka novinarka? Ne, svi mjesni listovi su ga već intervjuirali.
Ušao je u sobu za posjete. Prozor otvoren prema gradu, prometna buka, park preko ulice, opet
prolistala stabla i prekrasno plavo nebo puno brzih, malih oblaka, dah proljeća Srednjeg zapada
— sve je to djelovalo na njega tako da je smrad iz samice sad bio dvostruko odvratniji. Nekoliko
čuvara nadgledalo je one koji su sjedili za dugim stolovima i međusobno se došaptavali.
"Ovamo," reče Lockridgeov pratilac. On se okrene i ugleda je. Stajala je pokraj obilježene
stolice. Srce mu je brže zakucalo. Moj bože!
Bila je gotovo njegove visine; u jednostavnom, nježnom i skupom kostimu izgledala je poput
prvakinje u plivanju ili božice lova Dijane. Glavu je držala visoko, a crna kosa joj je padala niz
ramena, presavijajući se u raspršenim zrakama sunca. Lice — nije bio sasvim siguran u kojem dijelu
svijeta je oblikovano: lukovi obrva iznad dugih i zakošenih zelenih očiju, široke jagodice, ravan nos
s pomalo sjajnim nosnicama, kraljevska usta i brada, zagasiti ten. Na trenutak, premda je sličnost
bila slaba, prisjetio se nekih slikanja s antičke okrete, boginje Labrvs, a zatim mu ostane vremena da
misli samo na ono što se nalazilo neposredno pred njim. Dijelom uplašen, on joj priđe.
"Gospodine Lockridge," reče ona jednostavno, ne kao pitanje. Njen naglasak mu ništa nije
otkrio; imala je savršen izgovor. Glas joj je bio dubok, ali zvonak.
"Da..." promrmljao je. "Ovaj..."
"Ja sam Storm Darroway. Da sjednemo?" Učinila je to kao da sjeda na tron i otvorila
torbicu. "Želite li cigaretu."
"Hvala," odgovori on automatski. Pripalila mu je Tiffanv upaljačem, ali sama nije zapušila.
Činjenica da sad ima čime zabaviti svoje ruke opustila mu je dijelom živce. Uzeo je stolicu i sreo
njen pogled na suprotnoj strani ravne površine koja ih je razdvajala. U vrtlogu misli pitao se,
između ostalog, kakve veze ima netko takvog lica s jednim anglosaksonskim imenom. Dobro,
možda je prezime njezinih roditelja, koji su došli kao imigranti, bilo teško za izgovor pa su ga zato
promjeni-li. Ipak, u njoj nije bilo ni malo... poniznosti, želje za molbom, što bi se od takvih ljudi
moglo očekivati.
"Bojim se da nisam, ovaj, imao zadovoljstvo sresti vas ranije," promuca on. Zagledao se u
njenu lijevu ruku: "Ovaj, gospođice Darroway."
"Ne, dakako da niste," reče ona, promatrajući ga bezizražajno. On se počne meškoljiti.
Prestani, reče sam sebi, sjedne uspravno i pogleda je očekujući da nastavi.

1
 Djevojka se osmjehnula stisnutih usana. "Vrlo dobro," promrmlja ona i zatim doda šapatom:
"Vidjela sam članak o vama u čikaškim novinama i vrlo me zainteresirao. Došla sam saznati više
o tome; čini mi se da ste vi žrtva stjecaja nesretnih okolnosti."
Lockridge slegne ramenima. "Ne želim vam pričati dosadne priče, ali to je istina. Vi ste
novinarka?"
"Ne, nisam. Zanima me samo to da pravda pobijedi. Čudi li vas to?" upitala je podrugljivo.
Razmišljao je. "Bit će da je tako. Postoje ljudi poput Erle Stanlev Gardner, ali mlada dama
vašeg izgleda..."
"Može na bolji način trošiti svoje vrijeme nego tjerati pravdu," osmjehne se ona. "U stvari, i meni
samoj je potrebna pomoć. Možda ste vi onaj koji mi je može pružiti.
Lockridgeu se zavrtjelo u glavi: "Zar ne možete iznajmiti nekoga, gosp... gospođice?"
"Neke kvalitete ne mogu se tek tako kupiti; one su jednostavno urođene, a ja nemam načina
otkriti ih drugdje." Njen glas se ispunio toplinom: "Recite mi nešto o vašem slučaju."
"Zašto, pa čitali ste u novinama?" "Želim čuti vašim riječima. Molim vas." "Bože moj, tu i
nema mnogo toga. Jedne noći, prije dva tjedna, vraćao sam se iz knjižnice kući. Stanujem u
prilično pustom dijelu grada. Napala me grupa maloljetnika. Pretpostavljam da su me htjeli
isprebijati zabave radi ili zbog ono malo novaca što sam imao kod sebe. Međutim, ja sam im se
suprotstavio. Jedan od njih tresnuo je pritom o pločnik i razbio glavu, a ostali su se brzo
razbježali. Ja sam odmah pozvao policiju. Posljednje čega se sjećam je da sam optužen za
ubojstvo drugog stupnja."
"Zar se niste pozvali na čin samoobrane?". "Dakako da jesam, ali to mi nije pomoglo. Nije
bilo svjedoka. Nisam mogao identificirati nijednog od tih nasilnika, bilo je previše mračno.
Osim toga, u posljednje vrijeme sam imao već putra na glavi. Bio sam upleten u jednu
tučnjavu kad nam je nekoliko studenata pokušalo upropastiti jedan izlet. A sad suci kažu da
sam s tim momcima vodio ogorčenu borbu. A ja sam se samo branio, inače bi me pretukli.
Ja, stari ratnik, bio sam prisiljen tući se sa žutokljuncima!" Njega opet poplavi bijes i donese
mu gorčinu u usta. "Ma vraga žutokljunci! Onaj koji je stradao bio je veći i dlakaviji od mene.
A, bogami, bilo ih je još desetak. Ali naišli su na tvrd orah."
Proučavala ga je pogledom. On se prisjetio svoga oca, davno na farmi u brdima
Kentuckvja, kako pokušava otkriti svojstva mladoga bika kojeg je upravo stekao. "Kajete li
se?" upita ga ona nakon nekoliko trenutaka.

"Ne," reče on. "Čak su i to uračunali kod odmjeravanja kazne. Ja na znam glumiti. Ali sigurno
nisam imao namjeru nikoga ubiti. Samo sam zamahnuo šakama, a što je ta mlada budala onako
nespretno pala, čista je slučajnost. Žao mi je zbog toga, ali moja savjest je čista. Ja sam se samo
branio i ne znam kako je drukčije trebalo postupiti. Bolje i to negoli da sam završio u bolnici ili
da sam mrtav. Svi bi onda govorili: Kako je to užasno! Moramo podići još jedan centar za
rekreaciju mladih."
Lockridge opusti ramena. Ugasi cigaretu i zagleda se u ruke. "Bio sam dovoljno blesav
izjaviti to novinarima," nastavio je mračno. "Zajedno s još nekim primjedbama u tom stilu.
Izgleda da ovdje ne vole mnogo južnjake. Moj odvjetnik kaže da mjesni liberali sad vide u meni
rasistu. Gluposti, teško da sam ikad vidio nekog obojenog čovjeka u kraju odakle sam došao; ne
morate biti antropolog da biste imali rasne predrasude; uostalom, oni nasilnici su bili bijeli. Ali
čini se da sve to skupa uopće ne utječe na osjećaje ovih ljudi."
Bijes ga je ponovno zahvatio. "Oprostite gospođice," reče. "Nisam namjeravao jadikovati."
Ona se nagne prema njemu, ali se zaustavi. Lockridge vidje da je neobično i divno lice
postalo gordo gotovo do arogantnosti. Ipak, progovorila je gotovo blago: "Imate široko srce.
Nadala sam se tome."
Trenutak zatim postala je opet bezlično poslovna. "Kakvi su vam izgledi na suđenju?"
"Gotovo nikakvi. Sud mi je odredio odvjetnika koji kaže da moram izjaviti kako je posrijedi
ubojstvo iz nehata i izvući ću se s blažom kaznom. Ali ja na to ne gledam tako. To nije točno."
"Pretpostavljam da nemate novaca za dugotrajni proces."
Pomisli kako je smiješno da žena poput nje govori kao profesor za katedrom. "Ne, reče. "Živim od
stipendije. Moja majka se kune da će založiti i kuću da bi me izbavila odavde; ona je udovica, a ni
braća mi nisu veliki bogataši. Nije mi drago što to radi. Dakako, vratit ću dug ako dobijem proces.
Ali ako ne..."

2
 "Mislim da ćete ga dobiti," reče ona samouvjereno. "Jesam li u pravu ako smatram da je
William Ellsworth iz Chicaga jedan od najboljih odvjetnika za kriminalna djela u zemlji?"
"Što? Zašto... ovaj... teško da je ikada izgubio spor. Tako se bar priča."
Zbunjen, Lockridge se zagleda u nju. Počeo je drhtati.
Storm Darroway je lagano gladila rukom bradu: "Dobra ekipa privatnih detektiva mogla bi
pronaći članove te maloljetničke bande," nastavila je zamišljeno. "Na sudu bi se utvrdilo gdje su
bili te noći, a precizna unakrsna ispitivanja razotkrila bi njihove laži. Mogli bismo također pronaći
pogodnog svjedoka za vas. Do sada ste se ponašali besprijekorno."
"Pa... " Lockridge stegnu zube, što je ličilo na neku vrstu osmijeha. "Sve je to u redu, ali sve
će to stajati čitavo bogatstvo."
"Ja sam bogata," reče ona s istom samouvjerenošću kao i ranije. Naginjući se prema njemu,
njene sjajne oči su jednostavno gutale svaku pojedinost. "Pričajte mi o sebi. Bit će mi potrebni ti
podaci. Gdje ste naučili borilačke vještine koje ste spomenuli?"
"U mornarici. Bio sam neko vrijeme na Okinavi pa sam se tako zainteresirao za karate, a
posjećivao sam i treninge judoa." Dok mu se u glavi vrtjelo od zbunjenosti, jedva da je i zamijetio
kako ona polako izvlači iz njega sve pojedinosti njegova života: teško djetinjstvo, šume, lov,
ribolov; nespokojstvo koje je prekinuo u sedamnaestoj godini života upisavši se u dragovoljce; kul-
turni šok koji je doživio pri susretu s drugim zemljama, drugim ljudima, sa svijetom koji se pokazao
većim čak i do onoga iz njegovih snova; rođenje želje za učenjem. "Dosta toga sam pročitao za
vrijeme službe. Kasnije, nakon povratka u Sjedinjene Države, stupio sam u koledž; izdržavao sam
se sam. Odlučio sam se za antropologiju. Na ovdašnjem sveučilištu imaju odličan odjel. Kasnije ću
se, mislio sam, prihvatiti doktorata. Mogao bi to biti dobar život. Volim primitivne ljude. Nemaju
vremena gnjaviti se s romantikom. Njihovi problemi su isti kao i naši, ako ne i teži; pa ipak, oni
imaju nešto što smo mi izgubili."
"Znači da ste dosta putovali?"
"Uglavnom kopnom; do Yucatana, na primjer. Vratili smo se ovog ljeta. Smatram da mi je to
bilo posljednje putovanje. Vjerojatno ću ovdje uvijek biti nepoželjan, čak i ako sve dobro završi.
Uostalom, nije važno, naći ću neko drugo mjesto."
"Doista ćete morati."
Storm Darroway pogleda uokolo, oprezno poput risa. Čuvari, koji su se dosađivali manje nego
obično, stalno su je promatrali, ali nisu mogli čuti kad bi tiho govorila.
"Slušajte me, Malcolme Lockridgeu," reče tiho. "Gledajte u mene."
Sa zadovoljstvom, pomisli on, dok su mu kralješnicom prolazili trnci.
"Angažirati ću vam Ellswortha kao branitelja. Sve troškove preuzimam na sebe. Ako se ne
budete slagali s presudom, on će uložiti žalbu. Ali mislim da to neće biti potrebno."
Lockridge je uspio samo prošaptati jednu riječ: "Zašto?"
Ona zabaci glavu: Duga kosa joj poleti unatrag. U djeliću sekunde je primijetio sićušno
prozirno dugme u njenom lijevom uhu... Za poboljšanje sluha? Pomisao da ima neku manu i da
nije savršena ugrijala ga je. Zidovi između njega i vanjskog svijeta se srušiše i on se nađe obasjan
zrakama proljetnog sunca.
"Nazovimo to ovako: nije u redu da lav bude u kavezu," odgovori ona. Nije bilo ničeg
koketnog u tome; riječi zazvoniše u njemu.
Sjedila je potpuno mirno, a izgovor joj je i dalje bio staložen. "Osim toga, treba mi pomoćnik.
Zadatak je opasan. Vi mi se činite boljim od nekih tipova koje bih mogla iznajmiti na ulici. Kod
plaćanja neću škrtariti."
"Gospođice," promrmlja Lockridge. "Ne želim nikakav novac. Bit ću vaš dužnik."
"Bit će vam potreban za putovanja. Odmah nakon suđenja Ellsworth će vam dati omotnicu s
čekom i uputama. U međuvremenu, nikome ni riječi o meni. Ako vas pitaju tko plaća vašu
obranu, recite im: neki daleki, bogati rođak iz inozemstva. Je li jasno?"
Kasnije, pokušavajući sebi razjasniti cijelu ovu fantastičnu stvar, ozbiljno se upitao nije li ona
zapravo kriminalac; ali ubrzo je odbacio tu pomisao. Tog trenutka, međutim, samo je primio
uputstvo i poslušno klimnuo glavom.
Ona ustane. Odmah zatim i on, premda ponešto nespretno. "Ovamo se više neću vraćati," reče
ona. Njena ruka nađe njegovu i stisne je. "Srest ćemo se opet u Danskoj, kad budete na slobodi. A
sada zbogom i samo hrabro dalje."

3
 Buljio je za njom sve dok nije otišla, a zatim u svoju ruku koju je ona držala.
Dana 14. rujna, u devet ujutro, pisalo je u njenom pismu. Lockridge se rano probudio. Nije
mogao ponovno zaspati pa je izašao na dužu šetnju. Želio je reći zbogom Kopenhagenu. Ma
kakav to posao Storm Darroway imala za njega, teško da će ga obavljati ovdje, jer zašto bi mu
onda bilo rečeno da kupi kamp-opremu za dvoje, pušku i pištolj. On se već zaljubio u ovaj grad.
Mnoštvo biciklista kretalo se ulicama u vrijeme odlaska na posao, gurajući se kroz
automobilski promet. Ti ljudi nisu imali onaj iscrpljen izgled kakav imaju američki radnici: bili su
to vedri, mladi ljudi u radnim odijelima ili sa studentskim kapama, djevojke nasmijanih lica i
blještavo plave kose. Bilo je očito da svi oni uživaju u životu.
Treperavi sjaj Tivolija bio je poput šampanjca u krvi, ali niste morali otići ondje da biste osjetili
duh starog Beča. Bilo je dovoljno lagano sići niz Langelinje, pustiti da vam blagi morski vjetar
draška nosnice, gledati brodove stigle iz najudaljenijih luka svijeta, zaustaviti se da biste se divili
Maloj Sireni i Gefjonu od Oxena, proći pokraj kraljevskog Amalienborga ostavljajući iza sebe
kanal kroz Nvhavn, gdje su se vjekovima stare mornarske krčme sanjivo prisjećale vesele minule
noći, prijeći Kongens Nvtorv gdje biste zakratko zastali popivši s nogu pivo u nekom od otvorenih
cafea; zatim pokraj renesansnih crkava, dvoraca i vijećnica čiji su visoki, bakrom optočeni
tornjevi, puni dražesti parali nebo.
Doista imam razloga biti zahvalan toj ženi, pomisli Lockridge, osim svega ostaloga i zato jer
me je ovamo poslala tri tjedna ranije.
Čudio se zašto je to učinila. Njene su upute bile: nabaviti zemljopisne karte i upoznati se s
danskom topografijom. Osim toga, morao je mnoge sate provesti u staronordijskom odjelu
Nacionalnog muzeja čitajući nekoliko knjiga koje su mu objašnjavale izloženo. Učinio je to
savjesno. Premda je želio znati zašto sve to radi, nije postavljao suvišna pitanja. Ovdje je bilo
bezbroj prilika za rekreaciju, a ni zanimljiva prijateljstva nisu nedostajala. Danci su bili prijateljski
raspoloženi i znali su se zabavljati, što je zaključio nakon susreta s dvije mlade žene. Možda je to i
bila namjera Storm Darroway: dovesti ga ovdje na odmor i zaborav onog pakla što ga je ostavio
za sobom, a i pružiti mu priliku da ispusti malo biološke pare iz svoga kotla, kako ne bi dosađivao
njoj kada budu započeli s poslom.
Podsjećanje na nju ga je protreslo. Danas! Trgnuo se pri pomisli na to i ubrzao korak.
Hotel koji mu je bio rezerviran nalazio se odmah iza ugla. Pokušavajući se osloboditi napetosti
koja se skupljala u njemu, radije se popeo uz stube do sobe, umjesto da koristi dizalo.
Istog trenutka zazvonio je telefon. On podiže slušalicu. "Gospodine Lockridge, zamoljeni ste
da s prtljagom za petnaest minuta pričekate gospođicu Darroway pred ulazom," obavijestio ga je
portir na izvanrednom engleskom.
"Oh, u redu." Za trenutak se naježio. Ponašala se prema njemu kao prema sluzi. Ne, nije tako.
Bio sam tako dugo u sjevernim državama da sam zaboravio što jedna prava dama očekuje od
muškarca. Neće zvati hotelskog poslužitelja. Jedan paket prebacio je preko ramena, a ostale dvije
torbe uzeo u ruke i krenuo na recepciju.
Blistavo novi Dauphine zaustavio se pokraj ulaza. Za upravljačem je bila ona. Nije zaboravio
njen lik, jer ga je bilo nemoguće zaboraviti. Pa ipak, kad se njena tamna glava nagnula kroz
prozor, ispustio je dubok uzdah i one Dankinje nestaše odmah iz njegove svijesti.
"Kako ste?" upitao je zbunjen.
Ona se osmjehne. "Dobro došli natrag na slobodu, Malcolme Lockridge," pozdravila ga je
čvrstim glasom. "Da krenemo?"
Stavio je opremu u prtljažnik i pridružio joj se na prednjem sjedalu. Bila je prirodno i športski
odjevena, pa ipak nije izgledala manje kraljevski nego prije. Ušla je u prometnu gužvu s više
umijeća negoli bi to on izveo. "Oho, vi ne gubite vrijeme, zar ne?"
"Nemam mnogo vremena," objasnila je. "Moramo prije noći biti na drugom kraju ove zemlje."
Lockridge je odvojio svoj pogled od njenog profila. "Ja sam... ovaj, spreman za sve što imate
na umu."
Ona klimne glavom. "Da. Dobro sam vas procijenila."
"Ali, hoćete li mi reći..."
"Samo trenutak. Pretpostavljam, oslobođeni ste optužbe."
"Tako je. Zaista ne znam kako vam zahvaliti."

4
 "Pa, pomoći ćete mi, dakako?" reče ona nestrpljivo. "Ali dopustite da prvo popričamo o
vašem položaju. Želim znati imate li kakvih obveza s vaše strane."
"Pa, zapravo nikakvih. Nisam imao pojma koliko će ovaj posao trajati, pa stoga nisam ni
tražio drugi. Dok ga ne nađem, živjet ću kod majke."
"Očekuje li vas ona uskoro?"
"Ne. Dosta vremena sam proveo u Kentuckvju kod mojih. U pismu ste mi rekli da ništa ne
pričam o vama, pa sam stoga rekao da je moju obranu vodio neki bogataš koji misli da se ja bavim
stvarima u svezi s naftom i da me želi imati za savjetnika istraživačkog programa koji bi mogao
potrajati neko vrijeme. U redu?"
"Izvrsno." Uputila mu je dugi pogled. "Znači, nisam se prevarila glede vaše oštroumnosti.
"Ali, kamo smo krenuli i zašto?"
"Ne mogu vam reći mnogo. Ali, ukratko, trebamo otkriti i prenijeti neko blago."
Lockridge fićukne i izvadi cigarete.
"Mislite da je to nevjerojatno? Melodramski? Nešto poput lošeg romana?" nasmije se Storm
Darroway. "Zbilja, zašto ljudi ovoga doba misle da njihovi vlastiti, jadni životi moraju biti mjera
cijelog svemira? Shvatite. Atomi od kojih ste sazdani samo su oblaci puke energije. Sunce koje vas
obasjava moglo bi u trenutku progutati ovaj planet, ali postoje i druga sunca koja bi to isto mogla
učiniti s njim. Vaši preci lovili su mamute, prelazili oceane na splavima, ginuli na tisućama bojnih
polja. Vaša civilizacija stoji na rubu zaborava. I u samom vašem tijelu ovoga trenutka vodi se rat
bez milosti između vas i osvajača koji vas želi uništiti, a to su entropija i samo vrijeme. To je vaša
mjera."
Pokazala je rukom prema ulici kojom su prolazili ljudi zaokupljeni svojim svakodnevnim
poslovima. "Prije tisuću godina bili su mudriji. Znali su da će jednoga dana doći sumrak svijeta i
bogova i da je jedino što vrijedi, hrabro i spremno dočekati taj trenutak".
"Pa..." Lockridge je oklijevao. "U redu. Možda ja baš nisam Ragnerok tip."
Ona se nasmije. Kola su zabrujala i pošla još brže. Nalazili su se izvan starog dijela grada, u
području višekatnica, kada je Storm Darroway nastavila.
"Bit ću kratka. Sjećate li se vremena kad se Ukrajina pobunila protiv sovjetske vlasti, prije
nekoliko godina. Pobuna je bila brutalno ugušena u krvi, ali borba je dugo trajala. Glavni stožer
oslobodilačkog pokreta bio je ovdje u Kopenhagenu."
Lockridge se namršti. "Da, pratio sam vanjsku politiku.
"Postojala je jedna... jedna ratna riznica," nastavila je ona, "koju su pobunjenici sakrili kad je borba
postala beznadna. Prije izvjesnog vremena najzad smo pronašli nekoga tko zna za to mjesto."
Njegovi mišići se trznuše. "Mi?"
"Da, oslobodilački pokret. Stoga nam je i potrebno to blago."
"Dakle, to je u pitanju."
"Naravno, ne baš za Ukrajinu, ne više za nju, već za bilo koga drugog u ropstvu. Treba
nama to blago."
"Čekajte malo. Za koga vraga?"
"Oh, mi se ne nadamo da ćemo osloboditi trećinu planeta preko noći. Ali propaganda,
subverzije, organiziranje bijega na Zapad, takve stvari koštaju novaca. Ništa ne možemo tražiti
od vlada koje vode politiku detente."
Trebalo mu je neko vrijeme da složi sve niti. Tada reče: "To je u redu. Znao sam ponekad u
svome društvu govoriti kako mi se čini da u posljednje vrijeme u Americi kao da postoji volja za
samoubojstvom. Način na koji ustajemo i moljakamo bilo koga za neku riječ, bio on ili ne naš
zakleti neprijatelj. Način na koji izručujemo cijele kontinente idiotima, demagozima i kanibalima.
Način na koji, čak i kod kuće, izokrećemo jasne riječi Ustava da bismo isplatili skupinu ljudi —
nije važno. Moje riječi nisu kod slušatelja nikad nailazile na veliki odjek."
Tračak radosti pojavio se na njenome licu, ali ona nastavi mirnim glasom: "Zlato se nalazi u
jednom tunelu na zapadnom Jutlandu, koji su prokopali Nijemci u vrijeme okupacije Danske za
svoje tajne istraživačke projekte. Antinacistički pokret osvojio je tu bazu uoči svršetka rata. Očito
da su svi koji su znali za taj tunel bili pogubljeni, jer podaci o njegovom postojanju nisu nikad
doprli u javnost. Ukrajinci su pak saznali za njega od nekog čovjeka na samrtnoj postelji, i
upotrijebili su ga kao tajno sklonište. Nakon što je njihova pobuna bila slomljena, a oni se
razišli, blago je ostalo. Vidite, ono malo ljudi koji su znali za to nisu nikad odali tu tajnu ili se

5
 osobno okoristili tim zlatom. Većina njih sada je već mrtva, zbog starosti ili nesretnih slučajeva ili
su ih ubili sovjetski agenti. Posljednji preživjeli konačno odlučiše povjeriti blago našoj organizaciji.
Ja sam zadužena da ga donesem, a vi mi u tome pomažete."
"Ali... ali, zašto ja. Vi imate svoje ljude."
"Zar nikada niste čuli o ubacivanju ljudi sa strane? Jednog Istočnoeuropejca vjerojatno bi stalno
pratili. Američki turisti, međutim, mogu ići posvuda; njihova prtljaga se rijetko otvara na granici,
posebno ako putuju jeftino."
"Zlato je u listovima; moći ćemo ga zašiti u odjeću ili u postavu vreće za spavanje.
Motorkotačem ćemo doći do Ženeve i tamo predati tovar određenoj osobi." Njene oči su ga
izazivački promatrale. "Jeste li za igru?"
Lockridge se ugrize za usnu. Stvar je bila previše tajanstvena da bi se mogla progutati u jednom
komadu. "Ne čini li vam se da izazivamo sumnju zbog oružja kojeg nosimo?"
"Oružje je samo mjera predohrane za vrijeme dok pripremamo pošiljku zlata. Ostavit ćemo ga
pri polasku." Storm Darroway zašuti na trenutak. "Neću vrijeđati vašu inteligenciju," nastavila je
ljubazno. "Ova stvar povlači za sobom izvjesne zakonske posljedice. One bi mogle biti prilično
velike dođe li do borbe. Potreban mi je čovjek koji zna riskirati i koji je u stanju suočiti se s
neprilikama. Mora biti čvrst, ali ne i kriminalac koji gleda samo svoje interese. Vi mi izgledate
pošteno. Ako sam se prevarila, recite mi to, molim vas, odmah."
"Pa, ovaj..." Lockridge iznenada osjeti potrebu da ubaci u razgovor malo humora: "Ako ste
željeli Jamesa Bonda, onda ste sigurno pogriješili."
Ona ga blijedo pogleda: "Koga?"
"Nije važno," odgovori on, jedva prikrivajući čuđenje. "Ovaj... U redu, govorit ću otvoreno. Kako
znam da ste vi to što govorite da jeste? To bi mogao biti i dio običnog krijumčarskog lanca,
međunarodni kriminal ili tako nešto."
Ostavili su grad za sobom, a cesta je bila tako slabo prometna da je ona sve češće skretala
pogled prema njemu. "Ne mogu vam reći više nego što sam vam rekla," odgovorila je. "Drugi dio
vašeg zadatka sastoji se u tome da mi vjerujete."
"U redu," složio se Lockridge, gledajući je gotovo zaljubljeno. "Imate još jednog krijumčara."
Njena desna ruka pala je na njegovu lijevu i stisnula je. "Hvala," rekla je, i to je bilo dovoljno.
Vozili su se u tišini kroz zelene predjele i sela s malim crvenim krovovima. Žarko je želio
razgovarati s njom, ali kraljica uvijek prva započinje razgovor. Ulazili su u Roskilde kada on
napokon ispali: "Bilo bi dobro da mi date još neke podatke, neke pojedinosti, mislim..."
"Kasnije!" odmahnula je glavom. "Ovaj dan je previše lijep."
Nije mogao točno objasniti njen izraz lica, ali njena usta su izražavala nježnost. U trenutku
mu je postalo jasno da čovjek u svom životu mora grabiti sve lijepo što može, i dok može. Prolazili
su pokraj katedrale s tri velika tornja, i on zaželi reći neke bolje riječ od: "Lijepe li crkve."
"Stotinjak kraljeva leži pokopano ovdje," reče ona. Pod trgom se nalaze još starije ruševine
katedrale svetog Lawrencea; prije negoli je ona sagrađena, tu se nalazio predkršćanski hram, čiji su
zabati bili isklesani u obliku zmajevih glava. Ovo je bila prijestolnica vikinške Danske." Osjetio je
kako ga je za trenutak prolazi jeza. Ali to raspoloženje brzo nestane, poput oblaka kojeg odnosi
vjetar. Ona se nasmije. "Jeste li znali da današnji Danci nazivaju meteorski roj Perzeida suzama
svetog Lawrencea? Oni su zaista ljudi bujne mašte."
"Izgleda da ste jako zainteresiram za njih. Jeste li zato tražili od mene da proučim njihovu
prošlost?"
Njen ton posta odlučniji. "Potrebna nam je uvjerljiva priča u slučaju da nas zamijete.
Arheološka radoznalost predstavlja dobar izgovor za skitnju naokolo po ovoj staroj zemlji. Ali,
rekla sam vam da sada ne želim misliti o tim stvarima."
"Oprostite."
Ponovno ga je zbunila ta iznenadna promjena njenog raspoloženja. "Jadni Malcolme," šalila
se ona. "Je li vam teško biti besposlen? Gledajte, mi moramo biti turistički par koji noću kampira
na otvorenom, hrani se i pije po jeftinim krčmama, luta sporednim putevima i zabitim selima.
Počnimo odmah s tim."
"To mi uopće neće biti teško," reče on nestrpljivo.
"Osim putovanja kopnom, jeste li još negdje išli?"

6
 "Pomalo. Uglavnom sam stopirao, a dok sam bio na Okinavi lutao sam zaleđem kad bih
dobio dozvolu. U to vrijeme sam bio i u Tokiju."
Bio je dovoljno iskusan da se divi vještini kojom ga je ona navlačila da govori o sebi. Ali to
mu nije smetalo da uživa u razgovoru. Neće se sam sebi hvaliti, ali ova divna žena ga je slušala s
tako mnogo zanimanja. Prirodno, bio je dužan udovoljiti joj.
Auto je grabio duž otoka, Rinsted, Soro, i dalje do Korsora, gdje su se ukrcali na trajekt preko
prolaza Veliki Belt. Storm — nagradila ga je dopuštenjem da joj se obraća imenom; bilo je to za njega
kao da ga je svečano poljubila — ga je povela u restoran na palubu. "Ovo je pravo vrijeme za
ručak," reče ona, naročito od kada su pića oslobođena poreza u međunarodnim vodama."
"Mislite da je to i ovaj prolaz?"
"Da, negdje oko 1900. godine Velika Britanija, Francuska i Njemačka održale su konferenciju
na kojoj su se jedva složile da i morski prolazi usred Danske spadaju u međunarodne vode."
Sjeli su na barske stolice i naručili aperitiv. "Ti znaš užasno mnogo stvari o ovoj zemlji. Jesi
li i sama Dankinja?"
"Ne, imam američku putovnicu."
"Onda porijeklom? Ali, ipak ne izgledaš tako?"
"A kako ja to izgledam?" upita ona izazovno.
"Više nego neobično. Neka čudna mješavina koja je ispala bolje od svakog pojedinačnog
sastojaka."
"Kako to? Južnjak, a ima dobre riječi o mješancima."
"Prekinimo s time, Storm. Ne ulazim u to bi li željela da se tvoja sestra uda za nekog
obojenog. Moja bi odabrala pravog čovjeka za sebe, bez obzira na rasu."
Ona podiže vrat. "Pa ipak, rase još uvijek postoje," reče. "Ne u iskrivljenoj predodžbi
dvadesetog stoljeća, to nipošto. Ali u genetskom smislu; postoje dobri i slabi geni."
"Hm... teorijski. Samo, kako to saznati prije rođenja?"
"Moguće je. Početak se nazire u vašim sadašnjim istraživanjima genetskog koda. Jednoga dana
će se moći saznati čovjekove sposobnosti prije njegova rođenja."
Lockridge odmahne glavom. "Ne sviđa mi se sve to. Volio bih da svi slobodno rađaju."
"Što to znači?" podrugljivo upita ona. "Slobodni da čine što? Devedeset posto ove vrste su po
svojoj prirodi domaće životinje. Samo preostalih deset posto su slobodni u pravom smislu te riječi.
A vi želite danas i od njih napraviti domaće životinje." Ona pogleda kroz prozor na more
obasjano suncem i sinje galebove. "Postoji takozvano samoubojstvo civilizacije. Krdo kobila može
čuvati samo pastuh, nikako uškopljeni konj."
"Moglo bi biti, ali rezultati koje je pokazalo nasljedno plemstvo nisu baš ohrabrujući."
"A vi mislite da su rezultati vaše nazovi-demokracije ispali bolji?"
"Nemojte me pogrešno shvatiti," nastavi on. "Volio bih biti dekadentni aristokrat, ali to si ne
mogu priuštiti."
Njen visoki ton rastopio se u smijehu. "Hvala. Bili smo u opasnosti da postanemo ozbiljni. A
evo, stižu i ostrige."
Za vrijeme ručka i kasnije na palubi brbljala je tako veselo da je on jedva primjetio kako je
vješto skrenula razgovor sa sebe.
Prošli su pokraj Nvborga, prešli Fyn i Odense, rodno mjesto Hansa Christiana Andersena.
"Odense znači Odinovo jezero," objasnila je Storm Lockridgeu, "a nekoć su ljude ovdje vješali,
prinosili su tako Odinu žrtvu." Malo kasnije prešli su mostom na poluotok Jylland. On se ponudio
preuzeti upravljač, ali ona je odbila.
Tlo je postajalo blago brdovito kako su odmicali prema sjeveru, naselja su se sasvim
prorijedila i pred njima su se pojavila dugačka nevisoka brda prekrivena šumom ili rascvjetanim
vrijesom, pod neobično visokim nebom koje je gotovo izazivalo vrtoglavicu. Lockridge bi
povremeno bacio poneki brzi pogled na kaempehoje, brojne dolmene natkriljene grubim stijenama,
tako silne u obilju popodnevnog svjetla. Izrekao je neku primjedbu o njima.
"Nadam se da se sjećaš da potječu još iz kamenog doba," reče Storm. "Stari su četiri tisuće i
više godina. Može ih se naći duž cijele obale Atlantika i po Mediteranu. Bila je to snažna vjera."
Njene su ruke čvrsto držale upravljač; gledala je ravno ispred sebe, prateći jureću traku ceste.
"Oni koji su donijeli te pogrebne obrede obožavali su Božje Trojstvo, Djevicu, Majku i Kraljicu

7
Pakla, od kojeg je Ona od Koje su Nori tek blijeda uspomena. Bila je to zla pogodba, vezati Nju za
Oca Gromova."
Gume su škripale na asfaltu, a rasparani zrak je zahujao pokraj otvorenih prozora. Sjene su se
izdužile po razbacanim brežuljcima. Jato vrana poleti iz borove šume. "Ona će opet doći," reče
Storm.
Lockridge se već naviknuo na nagle dolaske mračnih raspoloženja kod nje. Nije rekao ništa.
Kad su se uputili prema Holstebrou, on baci pogled na kartu i vidje da im je preostalo još malo
puta, osim ako ona nije namjeravala produžiti preko Sjevernog mora. Osjetio je kako mu se nešto
skuplja u grlu. "Možda bi bilo dobro da mi sada ukratko ispričaš..." pokuša on ponovno.
Lice i glas bili su joj podjednako bezizražajni. "Malo toga ti mogu reći. Već sam te upoznala
sa svime. Ne bi trebalo očekivati nikakve poteškoće pri ulasku u tunel. Dublje u njemu, možda..."
Ispred njih nešto zabljesne. Ona ga uhvati za ruku tako snažno, da mu njeni nokti zadaše bol.
"Budi spreman na iznenađenja. Nisam ti govorila o svim pojedinostima, jer bi previše naprezao um
pokušavajući shvatiti. Ako se nađemo u opasnosti, ne oklijevaj, odmah kreni u akciju. Razumiješ
li me?"
"Da. Mislim da shvaćam." Bila je to dobra karate psihologija. Ali — bez presude, predan sam
u njene ruke. Lud, glup, donkihotski, kako god me želite nazvati, ja sam na njenoj strani — bez
ikakvog upozorenja unaprijed — što god da se dogodi!
Krv prostruji u njemu. Osjeti da su mu ruke hladne.
Nedaleko od Holstebroa Storm skrene s asfalta. Prljavi put vijugao je na zapad između polja
na kojima su se s desne strane vidjela naslagana isječena plantažna debla. Ona doveze auto do
jedne izbočine i ugasi ga. Tišina je zavladala njihovim svijetom.
Lockridge postade nestrpljiv. "Hoćemo li... "
"Pssst!" Pokretom ruke prekine mu rečenicu. Iz pretinca pokraj upravljača izvadila je mali
podebeli kolut. Boje su brzo plesale na jednoj njegovoj površini. Počela ga je okretati, proučavajući
nijanse. Sagnula je glavu, dok su joj pramenovi tamne kose skrivali lice. On zamijeti kako se
opustila s olakšanjem. "Vrlo dobro," promrmljala je. "U redu, možemo nastaviti."
"Što je to?" upita Lockridge, pruživši ruku prema predmetu.
Ona mu ga ne pruži. "Indikator," reče kratko. "Pođimo. Područje je sada sigurno."
On se prisjetio svoje odluke složiti se sa svime što ona bude zahtjevala. To je također
podrazumijevalo da ne postavlja glupa pitanja. Izišao je iz auta i otvorio prtljažnik. Storm je
otključala svoj kovčeg. "Nadam se da imaš potpunu opremu za kampiranje," reče ona. On kimne
glavom. "Uzmi svoju prtljagu, a ja ću svoju. Napuni oružja."
Lockridge je poslušao, osjetivši oštro peckanje pod svojom kožom. Natovario je na leđa opremu,
pištolj za-djenuo u tok, a mauzer zadržao u ruci. Kada se okrenuo, vidio je Storm kako ponovno
zatvara svoj kovčeg. Opasala je neku vrstu nabojnjače, kakvu još nikada nije vidio, neki tamni
svjetlucavi, elastični metal u čijim su udubinama bili umetnuti predmeti slični mecima. Viseći na
desnoj strani nabojnjače, kao da ga drži magnet, nalazio se tanki cjevasti predmet kompliciranog
izgleda. Lockridge ga u čudu pogleda. "Hej! Kakva je to vrsta pištolja?"
"Nije važno." Ona spremi kolut u bojama. "Očekuj i čudnije stvari od ove. Zaključaj sada
kola i krenimo."
Ušli su na područje stovarišta drva i krenuli natrag, paralelno s putem koji su sada zaklanjali
naslagani trupci. Zrake popodnevnog sunca padale su koso na tlo prekriveno nježnim borovim
iglicama. "Shvaćam," reče najednom Lockridge. "Ne želimo po mjestu gdje smo ostavili kola
privući nečiju pažnju i otkriti mu gdje smo se zaputili."
"Tiho!" naredi Storm.
Koji kilometar ili dva dalje oni skrenu opet na asfaltiranu cestu, prijeđu je i upute se na drugu
stranu. Pokošeno pšenično polje bilo je žuto strnište; blago se uzdizalo prema obzoru na kojem nije
bila nijedne kuće. Točno ispred njih nalazio se mali brežuljak na čijem je vrhu bio dolmen. Storm
se vješto provukla kroz žičanu ogradu, prije negoli joj je Lockridge stigao pomoći u tome, i
potrčala prema dolmenu. Premda njena oprema nije bila mnogo lakša od njegove, još uvijek je
mirno disala kada su došli do okruglog brežuljka, a on je već bio lagano zadihan.
Zaustavila se i otvorila pojas. U ruci joj se pojavila ona cijev, koja je mutno podsjećala na široki
fleš s plosnatim lećama. Zatim se sklonila sa sunca i krenula oko brežuljka obraslog travom i
kupinama; na jednoj ploči je pisalo da je ovaj spomenik zaštićen zakonom. Lockridge se osjetio
za trenutak tako nedužno pod kristalno bistrim nebom, da mu se bilo od tog uzbuđenja osjetno

8
 ubrzalo. Gledao je dolmen, kao da se pred njim nalazila sama vječnost. Dva siva, lišajem obrasla
uspravna kamena nosila su svoj masivni krov još od onog doba kada su ga pradavni ljudi
postavili ovdje da im bude grob za njihove mrtve. Ali unutrašnja prostorija, prisjeti se Lockridge,
bila je zakopana pod gomilom zemlje od koje je ostao samo ovaj humak...
Storm se zaustavi. "Da, to je ovdje." Bez ikakvog objašnjenja počela se penjati na uzvišenje."
"Hej! Čekaj!" pobuni se Lockridge. "Motamo se ovdje već gotovo sat vremena. Zašto nisi
išla u nekom drugom smjeru?..."
Po prvi put je vidio zbunjenost na njenom licu. "Idem po instinktu." Nastavila je sa
širokim osmijehom. "Iz navike. Idi samo za mnom."
Bili su na pola puta kada se zaustavila. "Ovo je mjesto iskopano 1927," objasnila je kratko.
"Ali samo je dolmen bio očišćen, jer arheologe nije drugo zanimalo. Nama će on poslužiti kao
ulaz." Počela je okretati nešto na upravljačkom uređaju one cijevi. "Mi imamo poseban način za
otkrivanje ulaza," upozorila ga je. "Neka te to ne čudi."
Blago svjetlo se pojavi iz objektiva. Cijev je zazujala i počela treperiti u njenoj ruci. Obližnji
grm kupina zadrhta, iako nije bilo vjetra. Iznenada, podigne se krug tla.
Podignut — okomito u zraku — tri metra u promjeru, šest metara dugačak, čep trave i zemlje
lebdio je sada ničim podržavan pred Lockridgeovim očima. On skoči u stranu, viknuvši.
"Tiho!" reče odlučno Storm. "Ulazi unutra! Brzo!"
Kao omamljen, Lockridge je ušao kroz otvor u zemlji. Kosina se spuštala u dubinu gubeći se iz
vida. On proguta slinu. Činjenica da ga ona promatra bila je jedini razlog koji ga je tjerao
naprijed. Odmah za njim ušla je i ona. Okrenuvši se za trenutak, ponovno je podesila cijev u ruci.
Čep zemlje spustio se na staro mjesto. Začuo se šum tlaka zraka dok se poklopac vraćao u
prvobitni položaj strojnom točnošću. Istodobno, pojavilo se svjetlo — odasvuda, iz neodredivih
izvora — vidje on potpuno zbunjen.
Kosina po kojoj su išli bila je zapravo pod cjevastog tunela, tek nešto šireg od običnih vrata,
koji je sada zavijao pred njima. Tunel je bio odozgo obložen čvrsti, glatkim materijalom iz kojeg
se slijevala hladna, bijela svjetlost; nije pravila sjene pa je bilo vrlo teško procijeniti udaljenosti.
Zrak je bio svjež i lagano se gibao, premda se nisu vidjeli nikakvi ventilatori.
Pogledi im se susretoše i Lockridge zastenja. Ona odloži cijev. Grubosti iz njenog glasa sada je
sasvim nestalo. Približi mu se, stavi svoju ruku na njegovu i nasmiješi: "Jadni Malcolme,"
promrmljala je, "doživjet ćeš i veća iznenađenja."
"Bože!" reče Lockridge slabim glasom. "Nadam se da neću." Ali njena blizina i dodir bili su i
ovoga puta dovoljni da mu se vrati samopouzdanje.
"Kako se, do vraga, to dogodilo?" upita on. Odjek njegovog glasa šuplje je odzvanjao tunelom.
"Ššššš! Ne tako glasno." Storm baci pogled na kolut s bojama. "Trenutno ovdje nema nikoga,
ali oni bi mogli doći odozdo, a zvuk se vraški dobro prenosi u ovim tunelima."
Pričekala je trenutak, ali kako je Lockridge i dalje tupo buljio u nju, ona nastavi: "Objasnit ću
ti načelo, ako je to ono što bi te moglo smiriti. Čep zemlje lebdio je u zraku podržavan
energetskim poljem koje proizvodi mreža ugrađena u ovim zidovima. Ista mreža poništava i sve
učinke koje bi mogli registrirati vaši detektori za metal, dubinske sonde ili neki drugi instrumenti.
Mreža također obnavlja i dovodi zrak kroz molekularne pore. Cijev koju sam upotrijebila za
dizanje poklopca samo je upravljački uređaj; stvarna snaga također dolazi iz mreže."
"Ali... " Lockridge odmahne glavom. "Pa to je ludo... Nemoguće. Toliko se razumijem u fiziku.
Mislim... dobro, možda teorijski... ali takav uređaj ne postoji u praksi."

"Rekla sam ti da je ovo tajni istraživački projekt," odgovori mu Storm. "Postigli smo vrlo
mnogo." Ona napući usne i približi mu se. "Ne plašiš se, zar ne, Malcolme?"
On sliježe ramenima. "Ne. Krenimo!"
"Dobar muškarac," reče ona, blago naglasivši drugu riječ, što njemu potjera krv u žilama.
Odvojila se od njega i krenula u dubinu tunela.
"Ovo je samo ulaz," reče Storm. Pravi hodnik je tridesetak metara ispod nas."
Spuštali su se niz spiralni tunel u dubinu. Lockridge najednom shvati daje njegove
začuđenosti na poseban način nestalo. Njime je zavladao smiraj. Storm je to učinila. Bože moj,
pomisli, kakva pustolovina!
Tunel se proširio u dugačku prostoriju bez ičega u njoj, osim tek nečeg prepoznatljivog na
udaljenom zidu. Tamo se nalazila široka kutija ili ormarić od istog blještavog metala kao i

9
Stormin pojas, a uz ormarić neki polukružni otvor širok oko tri i visok oko šest metara. Prekriven
zastorom? Ne; kada se približio, Lockridge je opazio da je veo nad otvorom potpuno nestvaran.
Ispunjavalo ga je titravo zračenje, prelijevajući se nježno u svim nijansama boja od kojih su njegove
oči mogle vidjeti tek neke, a (pretpostavljao je) mnoge nije ni vidio: bilo je to treperavo
svjetlucanje u prostoru, fatamomorganski zastor od živog svjetla. Iz njega je stizalo zujanje na
granici čujnosti, a u okolnom zraku je mirisalo na statički elektricitet.
Storm se zaustavi. Kroz njenu odjeću Lockridge zamijeti kako joj se vitko tijelo napelo. On
izvadi pištolj kad i ona. Gledala je u njega.
"Hodnik je tu preko," reče ona muklim glasom. "A sad me slušaj pažljivo. Ranije sam ti samo
nagovijestila da ćemo se možda boriti. Neprijatelj je posvuda. Možda su saznali da smo stigli.
Možda su njihove uhode ovoga trenutka s druge strane vrata. Jesi li spreman pucati na moju
zapovijed?"
On potvrdno krmne glavom.
"Vrlo dobro. Slijedi me!"

"Ne, čekaj, ja ću ići..."

"Slijedi me, rekla sam." Ona skoči kroz zastor.
On stupi za njom. Prekoračivši prag, iznenada je osjetio kratkotrajan, ali jak udarac, od kojeg
se zanjihao. Brzo se pribrao i počeo gledati uokolo.
U sagnutom položaju Storm je okretala glavu na sve strane. Prošla je čitava minuta
bezglasnog očekivanja, a onda ona baci pogled na svoj instrument. To ju je umirilo, a cijev
oružja spustila je prema podu. "Nema nikoga," reče s olakšanjem u glasu. "Za sada smo sigurni."
Lockridge duboko uzdahne, pokušavajući shvatiti na kakvom se to mjestu našao.
Hodnik je bio ogroman. Imao je polukružni profil i istu svjetlucavu površinu kao i predvorje,
promjer mu je prelazio tridesetak metara. Ravan poput strijele, pružao se kilometrima u oba
smjera, tako da mu je bilo nemoguće sagledati kraj. Brujanje i pucketanje svjetlosti bili su ovdje još
izrazitiji, prožimali su cijelo Lockridge-ovo tijelo, kao da se nalazi u nekom ogromnom stroju.
Pogledao je iza sebe prema ulazu kroz kojeg je upravo prošao i odjednom osjeti kako mu
tijelom prolaze trnci: "Grom i pakao!"
S ove strane gledan, taj ulaz je bio širok najmanje pedeset metara, premda ne i mnogo viši.
Redovi paralelnih crnih crta, međusobno razmaknutih desetak centimetara, pružali su se iz ulaza
do neke udaljenosti po podu hodnika. Pri vrhu svake od njih bilo je zapisano nekoliko znakova na
nekom njemu nepoznatom pismu. Ali otprilike na svaka tri metra bili su ugravirani brojevi čiji se
slijed progresivno povećavao. Lockridge je pročitao 4950, 4951, 4952... Samo je svjetlucavi
svjetlosni zastor bio isti s ove i s one strane.
"Nemamo vremena za gubljenje," povuče ga Storm za rukav. "Objasnit ću ti kasnije. Penji se."
Pokazala mu je rukom na platformu čiji je prednji kraj bio zaobljen, slično velikom metalnom
toboganu niskih stranica; čudno vozilo lebdjelo je pola metra iznad poda. Nekoliko klupa bez
naslona bilo je postavljeno po njegovoj dužini. Pri vrhu se nalazila ploča na kojoj su se palila i
gasila crvena, žuta, plava i zelena svjetla. "Krenimo!"
Popeo se zajedno s njom. Zauzela je mjesto na prednjem sjedalu, odložila svoje oružje u krilo i
pružila ruku prema svjetlima. Lebdjelica se zanjiše i počne kliziti niz hodnik. Vozili su se u
potpunoj tišini brzinom koja, kako je procijenio, nije bila veća od pedeset kilometara na sat. Pa
ipak, ne neki čudan način nisu na tijelu osjećali vjetar od gibanja.
"Kakva je to paklenska naprava koja nas vozi," istisnuo je riječi iz usta.
"Sigurno si čuo za lebdjelicu, hoverkraft," reče Storm odsutnim glasom. Njen je pogled bio
prikovan ili za prazninu ispred njih ili za kolut u bojama u njenim prstima.
Lockridge se namršti. "Da, jesam. I znam da nije nimalo slična ovome." Pokazao je prstom
prema predmetu u njenoj ruci: "Što je to?"
Ona uzdahne. "Indikator života. Mi se vozimo na gravitacijskim sanjkama. Budi sad miran i
motri hodnik iza nas."
Lockridge je bio previše napet da bi sjedio mirno, ali uspjelo mu je obuzdati se. Odložio je
pušku na klupu pokraj sebe. Ljepljiv znoj curio mu je niz leđa: vidio je i čuo kao obdaren
nadprirodnom oštrinom.
Prošli su pokraj još jednog ulaza, zatim još jednog, i još jednog... Vrata su dolazila u
promjenjivim razmacima, prosječno na svaki kilometar otprilike, koliko je Lockridge mogao

10
procijeniti pri prodornom, hladnom osvijetljenju. Kroz glavu mu prođoše lude misli. Nikakvi
Nijemci nisu mogli sagraditi ovako nešto, nikakvi antikomunistički gerilci nisu to koristili. Samo
bića s drugog planeta, s neke druge zvijezde, negdje u neizmjernoj tami svemira...
Iznenada, tri osobe se pojaviše na vratima pokraj kojih su lebdeće sanjke upravo prošle. U
istom trenutku kada je Lockridge viknuo, Stormin indikator je postao žarko crven. Ona se
munjevito okrene i pogleda unatrag. Zubi joj se zariše u donju usnu. "Dakle, borimo se," reče
odlučno i istog trenutka započne paljbu.
Zasljepljujući mlaz sukne iz njenog pištolja. Jedan od trojice zatetura i padne. Prljav i gust
dim počeo je kuljati iz rupe na njegovim grudima. Još prije negoli je nepoznati pao na tlo, ostala
dvojica već su držala oružja u rukama. Drugi Stormin hitac prošao je iznad njih i rasprsnuo se u
blještav i raznobojni vodoskok; izgledalo je da su zapljusnuti zidovi hodnika za trenutak oživjeli.
Zrak zapucketa. Lockridge je osjetio kako mu ozon draži nosnice. Ona ponovo pritisne okidač i
snop još jednom bljesne. U istom trenutku mlaz prozirne i pucketave svjetlosti zapljusne sa svih
strana Storm i Lockridgea. "Energetski štit," uzvikne ona. "Moramo zajedno gađati isto mjesto,
inače nikada nećemo probiti zaštitno polje. Pali!"
Lockridge nije imao vremena za strah. Stegnuo je pušku na rame i brzo naciljao. Njegova meta
bio je prilično visok čovjek, ali zbog udaljenosti, na njemu je uspijevao vidjeti samo tijesno
pripijenu crnu košulju i zlatasti štit, poput opreme rimskih legionara. Bio je to cilj bez čvrstih
oblika. U kratkom vremenu, prije negoli je povukao okidač, Lockridgeu prođoše kroz sjećanja
šume njegovog rodnog kraja, njihov zeleni mir i igra vjeverica na granama visokog drveća... Opalio
je munjevito. Hitac se prolomi poput pucnja groma. Čovjek je pao kao pokošen, ali se odmah
podigao. Trenutak kasnije, oba čovjeka baciše se na gravitacijske sanjke koje su se nalazile uz
svaka vrata.
"Energetsko polje usporava i materijalne predmete," reče Storm nervozno. "Tvoj metak je
imao premalu brzinu pri ovoj udaljenosti."
Druge sanjke krenuše za njima. Dva crna obličja pognula su se nisko ispod prednjeg zaslona.
Lockridge je mogao vidjeti samo vrhove njihovih šljemova. "Mi smo u prednosti," reče on. "Ne
mogu ići brže, zar ne?"
"Ne, ali mogu vidjeti gdje ćemo izaći, vratiti se i dojaviti Brannu," odgovori Storm. "Dovoljno
loše će biti već i samo to ako me prepoznaju." Njene oči su plamtjele, nos se sjajio, grudi se
dizale i spuštale; pa ipak, još uvijek je govorila znatno smirenije nego mnogi ljudi koje je viđao u
sličnim situacijama. "Morat ćemo prijeći u protunapad. Daj mi tvoj pištolj. Kad ustanem da bih
privukla njihovu vatru — ne, budi miran, bit ću zaštićena poljem — ti pucaj."
Ona naglo uspori sanjke i pošalje ih ususret drugima. Predmet je rastao u Lockridgeovom
vidnom polju košmarnom sporošću. A ono su bili pravi ljudi na koje je morao pucati. Osjetio je
mučninu. Pa ipak, oni su pokušali ubiti Storm i njega, nisu li? Spustio se na koljena uz pregradu
sanjki i prislonio pušku.
Borba naglo počne. Storm je munjevito skočila na noge, sa svojim energetskim pištoljem u
lijevoj i njegovim u desnoj ruci. Dva plamena snopa ih pogodiše bacajući na sve strane iskre i
valove raznobojnog zračenja. Ali u istom trenutku fijukne i zrno iz bešumnog kratkocijevnog
oružja jednog od dvojice nepoznatih odjevenih u crne odore.
Lockridge skoči na noge. Krajičkom oka vidio je Storm uspravnu u gejziru crvenog, plavog i
žutog plamena. Od grmljavine energije, pucnjave i gromkog smijeha, kosa joj je bila zabačena na
leđa. On pogleda prema protivnicima ravno u blijeda lica. Vatreno oružje usmjerilo se prema
njemu. Trenutak kasnije začuše se pucnji s obje strane.
Zanoseći se, prve sanjke brzo nestadoše niz hodnik.
Duga jeka se utišavala. U zraku se više nije osjećala napetost. Ostao je samo stravično dubok
zvuk nepoznatih sila, njihovi čudni mirisi i svjetlucanja sa zastora.
Storm je gledala neko vrijeme za ispruženim tijelima koja su se udaljavala niz hodnik. Zatim je
podigla indikator života s klupe i kimnula glavom. "Pogodio si ih," reče šapatom. "Kakav
fantastičan hitac!" Bacila je nehajno indikator na pod sanjki, zagrlila Lockridgea i snažno ga
poljubila.
Prije negoli se uopće mogao snaći, ona ga pusti i okrene vozilo. Još je bila rumena, ali
govorila je posve sabrano. "Trošili bismo vrijeme i streljivo da ih dezintegriramo. Rendžeri će i

11
 onako dobro prepoznati da su ovu trojicu sredili Čuvari. Pa ipak, moramo što prije nestati
odavde, jer može netko naići."
Lockridge se sruši na klupu pokušavajući shvatiti ono što se upravo odigralo.
Ostao je tako zamišljen sve dok Storm nije zaustavila lebdeće sanjke i rekla mu da siđe. Zatim
se nagnula nad upravljačku ploču i ponovno ih stavila u pokret. Sanjke krenuše. "Idu na svoju
stanicu," objasnila je kratko. "Kada bi Brann saznao da su ubojice njegovih ljudi došle iz 1974.
godine, te našao jedno dodatno vozilo ovdje, sve bi mu bilo jasno. Pođimo sad ovim putem!"
Približili su se jednom ulazu. Storm je izabrala crtu iz prve grupe, s oznakom 1175. "Ovdje
moramo biti oprezni," reče ona. "Može da se dogodi da izgubimo jedan drugoga. Hodaj točno po
ovoj crti." Ona ga čvrsto stisne za ruku. Bio je još uvijek previše zbunjen da bi ocijenio taj dodir
onako kako bi to u nekoj drukčijoj situaciji.
Slijedeći nju, prošao je kroz zastor. Pustila ga je da ide slobodno, i on vidje da se nalaze u
prostoriji sličnoj onoj iz koje su ranije izišli. Storm otvori ormarić, provjeravajući u njemu nešto za
što je on pretpostavljao da je kronometar, a onda zadovoljno kimne glavom. Izvukla je dva plava
zamotka od grubo pletene vune, pružila mu ih i zatvorila ormarić. Zatim ga je ponovno uhvatila za
ruku i povela kroz spiralni tunel.
Na njegovome kraju, podigla je pomoću svoje upravljačke sprave masivan čep zemlje, a zatim ga
bešumno spustila kad su izašli. Kamuflaža je bila savršena.
Lockridge na' to više nije obraćao pažnju. Privuklo ga je nešto drugo.
Kad su bili ušli u onaj tunel, Sunce se još uvijek nalazilo iznad obzora, a unutra se nisu
zadržali više od pola sata. Ali sada je ovdje bila noć, Mjesec se nalazio visoko na nebu. Na
njegovoj blijedoj svjetlosti Lockridge je prvo primijetio da zemlja pokriva dolmen sve do gornjeg
kamena; čak se ni graba drvena vrata nisu raspoznavala. Svuda oko njega travu je povijao proh-
ladni i vlažni povjetarac. Uokolo nije bila oranica; brežuljak je okruživalo mlado drveće, grmlje i
divlje raslinje. Na jugu su se podizala brda koja mu se učiniše poznatim. Bila su pod šumom silno
starih stabala, poput onih hrastova što ih je vidio samo u nacionalnim parkovima Amerike. Na
mjesečini, vrhovi krošnji izgledali su zastrašujuće, a sjene su bile neobično mračne.
Negdje hukne sova. U blizini je zavijao vuk.
On opet podiže pogled prema zviježđima i vidi po njima da to nije rujan. Ovo nebo je pripadalo
kraju svibnja.
"Da, lagala sam ti, dakako," reče Storm.
Plamen se visoko dizao, iskre su skakale na sve strane, svjetlo se lagano gubilo u dimu i
ocrtavalo oštre obrise njenog lica koje je sada sličilo likovima s Rembrandtovih slika. Noć je uokolo
postajala sve gušća. Lockridge zadrhti grijući rake uz vatra.
"Ne bi nikad povjerovao da nisi osobno doživio," nastavi Storm. "Bi li? Osim toga, izgubila bih
mnogo vremena u objašnjavanju i previše se zadržala u dvadesetom stoljeću. Svakim satom
umnožava se opasnost u kojoj se nalazim. Da je Brann namjeravao dobro čuvati ova danska vrata...
On izgleda vjeruje da sam mrtva. U mojoj grupi bilo je još nekoliko žena i neke su bile u borbi s
njim unakažene do neprepoznavanja. Međutim, ja sam mu netragom nestala."
Iscrpljen svime što se dogodilo, Lockridge je samo rekao: "Ti si, dakle, iz budućnosti?"
Ona se nasmiješi. "Sad si i ti također."
"Iz moje budućnosti, mislim. Iz kojeg si vremena?"
"Oko dvije tisuće godina poslije tvog doba." Osmijeh je nestao s njenog lica; uzdahnula je i
pogledala u mrak iza Lockridgea. "Boravila sam u tolikim dobima i prisustvovala tolikim
događajima da se ponekad pitam pripada li više išta od mene godini u kojoj sam rođena."
"Mi samo, dakle, na istome mjestu na kojem smo i u si i u hodnik, ali u prošlosti. Koliko daleko?"
"Prema tvojem računanju vremena, ovo je kasno proljeće 1827. godine prije Kristova rođenja.
Provjerila sam točan datum na kalendarskom satu u predvorju. Trenutak izlaska ne može biti posve
precizan, jer je vremenski ekvivalent širine ljudskog tijela širok nekoliko mjeseci. Zato smo se
morali držati za ruke; inače bismo bili razdvojeni tjednima," doda ona brzo. "Ako se tako nešto
ipak jednom dogodi, odmah se vrati u hodnik i čekaj me. Trajanje i tamo postoji, ali na različitoj
razini, tako da se možemo opet sresti."
Gotovo četiri tisuće godina, pomisli s jezom Lockridge. Na ovaj dan faraon se popeo na
egipatsko prijestolje, kretski kralj organizirao trgovinu s Babilonom, Mohenjodaro stajao je
ponosno u dolini Inda, a stablo generala Granta bilo je još mladica. Sredozemlje je već poznavalo

12
broncu, ali je sjeverna Evropa još bila u neolitu; ovaj dolmen su tek prije nekoliko generacija po-
digli ljudi čiji je način obrađivanja zemlje — krčenjem i paljenjem — iscrpljivao tlo, pa su bili
prisiljeni tražiti stalno nova polja. Osamnaest stoljeća prije Krista, stoljećima prije Abrahama,
kampira u Danskoj u koju još nisu došli ljudi koji će sebe zvati Danci. Od svih tih čuda osjetio je
u krvi hladnoću kao da je bila stvarna, fizička. Ali ubrzo se oporavio i zapitao:
"Što je, u stvari, taj hodnik? Kako funkcionira?"
"Fizikalno objašnjenje je izvan tvoje moći shvaćanja," odgovori Storm. "Zamisli to kao neku cijev
sile koja se svojom dužinom okreće oko vremenske osi. U njenoj unutrašnjosti entropija se stalno
povećava; postoji protok vremena. Ali sa stanovišta onoga tko je unutra, kozmičko vrijeme, vanjsko
vrijeme, stoji. Birajući odgovarajuća vrata, može se stupiti u željeno doba. Faktor pretvorbe bio bi u
vašim mjerama" — ona nabere čelo — "oko stotinu pet dana za jedan metar. Na svakih nekoliko
stoljeća nalaze se vrata široka dvadeset pet godina. Razmaci ne mogu biti manji od dvije stotine
godina, jer bi u protivnom otkazalo oslabljeno polje sila."
"Proteže li se to sve tako do tvoga stoljeća?"
"Ne. Ovaj se hodnik proteže od 4000. godine prije rođenja Krista do 2000. nakon Krista;
nemoguće je produžiti ga u bilo kojem vremenskom pravcu. Ali postoje još mnogi drugi hodnici
različitih dužina kroz prostor-vrijeme ovog planeta. Vrata su napravljena da bi pokrila sva
vremena, pa idući od jednog prolaza do drugog putnik može naći godinu koju želi. Na primjer, za
putovanje još dalje u prošlost od 4000. godine prije Krista, morali bismo koristiti hodnike u
Engleskoj i Kini, čiji su ulazi zatvoreni za ovu godinu. A za putovanje u još dalju budućnost, izvan
gornje granice ovog hodnika, morali bismo potražiti opet neka druga mjesta."
"Kada su ti hodnici... izumljeni?"
Stoljeće ili dva prije mog rođenja. Rat između Čuvara i Skitnica bio se već toliko razmahao da je
prvobitna zamisao znanstvenog istraživanja gurnuta u stranu."
Vuci su zavijali u noći. Neko krupno tijelo projurilo je kroz grmlje, a za njim se začulo divlje
zavijanje. "Shvaćaš," reče Storm. "Mi se ne usuđujemo na totalni rat. To bi nam uništilo Zemlju,
kao što je već uništen Mars; prsten radioaktivnih čestica već kruži oko Sunca. Ponekad se pitam
neće li konačno naši inženjeri jednoga dana otići šezdeset milijuna godina u prošlost i sagraditi
veliku svemirsku flotu za bitku koja je uništila dinusaure i ostavila vječne ožiljke na Mjesecu..."
"Ti, dakle, ne poznaješ svoju vlastitu budućnost?" upita Lockridge, osjećajući kako ga prolaze
trnci.
Storm odmahne tamnom glavom. "Ne. Kada se uključi aktivator za gradnju novog hodnika,
cijev se širi u oba smjera podjednako. Pokušavali smo prodrijeti u budućnost iza našeg doba, ali
uvijek bi se tu našli stražari koji bi nas tjerali natrag pomoću oružja nama posve nerazumljivog.
Više ni ne pokušavamo. Bilo je previše strašno."
Od upoznavanja tajni nad tajnama zavrtjelo mu se u glavi. Lockridge je prešao na praktičnija
pitanja.
"U redu," reče. "Izgleda da sam stupio u neki rat, i to na tvojoj strani. Hoćeš li mi reći zašto
smo pucali? Tko su tvoji neprijatelji?" Zastao je na trenutak, a onda dodao. "Tko si ti?"
"Dopusti mi da nastavim upotrebljavati ime koje sam izabrala u tvojem stoljeću," reče
Storm. "Vjerujem da mi nosi sreću." Sjedila je razmišljajući na trenutak. "Ne vjerujem da bi
mogao potpuno shvatiti zbivanja u mojem dobu. Previše povijesti leži između nas. Bi li čovjek iz
tvoje davne prošlosti uopće mogao pojmiti osnovnu razliku koja djeli Istok od Zapada u dvadese-
tom stoljeću?"
"Mislim da ne bi," priznao je Lockridge. "Čini se da čak i malo mojih suvremenika to
razumije."
"Što se toga tiče, problem je isti," reče Storm. "Jer, u stvari, imali smo tijekom čitavog
ljudskog postojanja — iskrivljenog, zbunjenog, skrivenog iza tisuću sporednih motiva, u stalnom
sukobu između dviju filozofija, dvaju načina mišljenja i života ljudskog bića — jedno pitanje
vječno: što je zapravo priroda čovjeka?"
Lockridge je čekao. Storm skrene pogled iz tame preko niske vatre prema njemu; osjećao je
kako ga ispitivački promatra.
"Život kakav bi trebao biti, protiv života kakav je," reče ona. "Plan protiv organskog razvoja.
Upravljanje protiv slobode. Sveobuhvatni racionalizam protiv životinjske samodovoljnosti. Stroj
protiv živog mesa. Ako se čovjek i njegova sudbina mogu planirati, organizirati i upravljati prema

13
nekoj viziji konačnoga savršenstva, nije li tada dužnost čovjeka nametnuti tu viziju drugim ljudima
pod bilo koju cijenu? To vam je već odnekuda poznato zar ne?"
"Ali veliki neprijatelj vaše zemlje samo je jedno očitovanje stvari koja je rođena prije povijesti: koja
govoraše kroz zakone Drakona i Dioklecijana, kroz spaljivanje Konfucijevih knjiga, kroz
Torquemadu, kroz Calvina, Lockea, Voltairea, Napoleona, Marxa, Lenjina, Ar guellasa, Jupiterov
manifest i tako dalje i tako dalje. Ne, ne, nije to tako jasno, tako jednostavno kao što izgleda —
nije bilo nikakve tiranije u srcima onih koji su vjerovali u premoć razuma; a bilo je i drugih, poput
Nietschea, na primjer, koji nisu vjerovali. Po meni, vaša industrijska civilizacija, čak i u zemljama
koje sebe nazivaju slobodnima, približava se konačnom užasu; pa ipak, ja koristim silnije i
savršenije strojeve negoli vi možete sanjati. Ali za što? Problem je ova borba!"
Njen glas padne. Pogled joj je skrenuo prema šumi koja je okruživala dolinu. "Ponekad
pomislim," dodala je lagano, "da je taj zaokret prema nizbrdici počeo u istom ovom tisućljeću
kada su poklonici neba istisnuli zemaljske bogove i njihovu Majku."
Zadrhtala je kao da se želi osloboditi nečega, a zatim je nastavila istim tonom. "Dakle,
Malcolme, prihvati zasad da su Čuvari zaštitnici života, života u svoj njegovoj punoći,
ograničenosti, sjaju i tragičnosti, dok Skitnice žele urediti svijet prema slici i prilici strojeva. Sve
ovo rečeno vrlo je pojednostavljeno. Možda ću ti to kasnije bolje objasniti. Misliš li da moja
borba nije vrijedna truda?"
Lockridge ju je promatrao kako se odmara, slična mladoj divljoj mački; bilo je nečeg u njenim
riječima, u njenom držanju, zbog čega je on rekao sa zanosom koji je tjerao svaki strah, kajanje i
usamljenost: "Ne mislim. Ja sam već uz tebe."
"Hvala," reče ona. "Kad to ne bi bile samo riječi, već tvoje istinsko uvjerenje, skočila bih
preko vatre prema tebi.'1
Izgleda da su ipak samo riječi, pomisli Lockridge; čovjek bi se inače još mogao ponadati... Ali
prije negoli je uspio nešto reći, Storm uz grimasu nastavi: "Slijedećih nekoliko mjeseci doživjet ćeš
mnogo zanimljivog."
"Dobri Bože," uzvikne on. "Svaki antropolog dao bi svoje desno — oh — oko da bude sada
ovdje. A ja još uvijek ne mogu vjerovati da jesam."
"Ovdje ima i opasnosti," upozorila ga je ona. "Dobro, kakve su opće prilike? Što nam je činiti?"
"Ništa posebno," reče Storm. "Kao što sam ti i rekla, rat između Skitnica i Čuvara ne može se
voditi u mome vremenu u nekim velikim razmjerima. Zato i ratujemo u dubokoj prošlosti. Ratne
baze su postavljene na strateškim točkama i — no, dobro, to za tebe nije važno. Znam da
Skitnice imaju utvrdu u kraljevstvu Haralda Bluetootha. Premda je Asa religija već jedna od
Nebeskog Oca, uvođenje kršćanstva bijaše za njega druga prednost, jer je mogla poslužiti kao
temelj za centraliziranu monarhiju i na kraju sređenu državu." Tada je došao čovjek kojeg smo
sreli."
"Čekaj. Želiš reći da vi mijenjate prošlost?" "Oh ne, nikada. To je načelno nemoguće. Ako bi netko
i pokušao, uvijek bi naišao na događaje koji bi ga spriječili u tome. Što je bilo, bilo je. Mi,
vremenski putnici, samo smo dio toga povijesnoga tkanja. Recimo to ovako: mi otkrivamo one
oblike prošlosti koji su korisni za naše ciljeve; tu se oporavljamo i prikupljamo snagu za konačni
obračun."
"U mom vremenu," nastavila je Storn, "Skitnice drže zapadnu poluloptu planeta, a mi Čuvari
istočnu. Ja sam vodila jednu skupinu u dvadeseto stoljeće, u Ameriku. Nismo mogli učiniti ništa
značajnije, a da nas ne zamijete neprijateljski agenti. U tvome dobu njih ima više nego nas. Ali
naš prvobitni plan je bio osnovati kompaniju čija je prividna svrha nešto neupadljivo, tako da
možemo izgledati kao sasvim obični građani u tvome stoljeću. Izabrali smo dvadeseto stoljeće, jer
je to prvo doba kad se neke stvari nama potrebne — tranzistori, na primjer — mogu kupiti na licu
mjesta, a da to ne izazove pozornost neprijateljskih uhoda. U nekim napuštenim rudničkim
postrojenjima u Koloradu postavili smo naše podzemne instalacije, izradili aktivator i otvorili novi
hodnik. Naš je plan bio da tim hodnikom stignemo do našeg doba, u sam glavni stožer Skitnica.
Ali u trenutku kad je hodnik bio završen, pojavio se u njemu Brann s daleko nadmoćnijim snagama.
Ne znam kako je saznao za njegovo postojanje. U posljednjem trenutku sam uspjela pobjeći.
Gotovo godinu dana sam lutala Sjedinjenim Državama, tražeći put za povratak. Znala sam da će
svaki hodnik koji vodi u budućnost biti dobro nadziran; Skitnice su previše jake u ranoj indu-
strijskoj civilizaciji. Nigdje nisam uspjela pronaći nijednog Čuvara."

14
 "Od čega si živjela?" zapita je Lockridge.
"Ti bi to nazvao pljačkom," reče Storm.
Lockridge se zabulji u nju. Ona se nasmije. "Energetski pištolj, koji uvijek nosim sa sobom,
može se upotrijebiti u različite svrhe. Nije bilo nikakvih problema da s vremena na vrijeme
pokupimo po koju tisuću dolara. Bila sam očajna. Osuđuješ li me zbog toga?"
"Trebao bih." Pogledao ju je pri titravoj svjetlosti plamena. "Ali ipak neću."
"Tako sam i mislila," reče ona nježno. "Ti si čovjek kakvog sam se jedva nadala sresti. Shvaćaš
li? Bio mi je potreban pomagač, tjelohranitelj, netko tko će biti sa mnom da ne bih putovala sama.
Sama žena jako upada u oči u prošlim vremenima, a ja sam morala ići u prošlost. Uvjerila sam
se da nema nijednog čuvara na ovom danskom ulazu. Bila su to jedina otvorena vrata u ovih
nekoliko desetljeća, kroz koja sam mogla proći. A ipak, vidio si koliko smo bili blizu pogibije."
"Ali sada smo ovdje," nastavila je. "Na Kreti se nalazi jedna baza Čuvara, ondje je stara vjera još
uvijek dovoljno jaka. Na žalost, budući da se Skitnice također nalaze i u ovom vremenu, ne mogu
jednostavno pozvati moje ljude da dođu po nas. Situacija je prilično nezgodna, jer bi Skitnice
mogle uhvatiti našu poruku i pronaći nas prije negoli nam moji ljudi stignu u pomoć. Ali kad
jednom dođemo do Knososa, dobit ćemo oružanu pratnju od jednog hodnika do drugoga, sve
dok ne stignem kući. Ti ćeš biti prebačen u tvoje doba."
Ona slegne ramenima. "Ostavila sam priličnu svotu dolara u Sjedinjenim Državama. Bit će ti
nagrada za svu ovu muku."
"Pusti sad to," reče Lockridge grubo. "Kako ćemo doći do Krete?"
"Morem. Već odavno postoje trgovačke veze između ovih krajeva i Sredozemlja. Limfjord nije
daleko odavde, a brod iz Iberije, gdje još uvijek vlada religija graditelja megalita, pojaviti će se ovog
ljeta. Kad dođemo u Iberiju nastavit ćemo drugim brodom. Plovidba morem bit će kraća i manje
opasna od putovanja kopnom."
"Hmm... U redu, zvuči razumno. Pretpostavljam da uz sebe imamo dovoljno metala za plaćanje
putovanja. Imalo li?."
Storm odmahne glavom. "Čak i da ga nemamo," rekla je gordo, "oni neće odbiti povesti Onu
Koju obožavaju."
"Što?" Lockridge je širom otvorio usta. "Misliš da možeš glumiti..."
"Ne moram glumiti," reče Storm; "Ja jesam Božica."
Bijela sumaglica izlazećeg sunca nisko se valjala po vlažnoj zemlji. Voda se slijevala s tisuća
listova, krupne kapi klizile su zrakom i gubile se u grmlju i polegnutoj travi. Stabla su bila
ispunjenja ptičjim pjevom. Visoko na nebu kružio je orao, a svjetlo rađajućeg dana sjalo je poput
zlata na njegovim krilima.
Lockridgea je probudila ruka koja ga je tresla i on sneno otvori kapke. "O... tko... ne..."
Jučerašnji dan ga je iscijedio; bio je ukočen, u glavi mu je bubnjalo, a mišići su ga boljeli.
Gledao je u Stormino lice, kao da ga vidi prvi puta. Kao da mu je bilo teško prihvatiti sve ono što
se dogodilo.
"Ustani," reče Storm. "Ja sam zapalila vatru, a ti pripravi doručak."
Tek tada je primjetio da je ona potpuno gola. Sjeo je u svojoj vreći za spavanje, prigušeno
uskliknuvši od zaprepaštenja, ushićenja i — strahopoštovanja, to je bila prava riječ. Nije znao da
ljudsko tijelo može biti tako divno.
Pa ipak, njegova instinktivna reakcija odmah zamre. Ne samo zato jer mu je poklanjala isto
onoliko pažnje koliko i nekoj prisutnoj ženi ili psu.
Pažnju mu je privukao udaljeni topot koji protutnji šumom, a u zrak se podigne toliko veliko jato
tetrijebova da gotovo zamrači sunce. "Što je to?" uzviknu on. "Bik?"
"Nešto slično. Tur," reče Storm. Činjenica da se ta životinja zaista nalazi u njegovoj blizini
potpuno ga je probudila. Izvlačio se polako iz vreće, drhteći u pidžami. Storm nije obraćala
pažnju na hladnoću, premda joj se obilje rose nalazilo na kosi i presijavalo duž bokova. Je li ona
ljudsko biće, upita se. Nakon svega što smo doživjeli zajedno, nakon svih stvari koje smo prošli, ne
vidim ničeg nadljudskog u njoj. Možda su samo njeni geni poboljšani. Izgleda da su u budućnosti
stvorili superčovjeka. Vjerojatno joj stoga nije bilo teško osnovati kult božice Labris na Kreti, prije
mnogo stoljeća. Bilo je dovoljno jednostavno se pojaviti ovakva...
Storm je čučnula i otvorila jedan od zamotuljaka uzetih iz pretinca u prodvorju hodnika.
Lockridge je iskoristio ovu stanku da dođe k sebi. Trenutak kasnije ona se okrenula s dva

15
zavežljaja u rukama. "Biti će nam potrebna odjeća iz ovog vremena," reče ona. "Naša oprema će
već izazvati dosta naklapanja. Obuci ovo."
Njen zapovjednički ton ga nije uvrijedio, odmotao je zavežljaj. Ustanovio je da je ambalaža
zamotuljka zapravo kratki plašt od grubo tkane vune obojen nekom biljnom bojom, s iglenom
kopčom. U njemu je bio zamotan glavni dio odjeće: tunika od like bez rukava koju je navukao
preko glave i opasao remenom. Na noge je nataknuo sandale, a oko glave omotao traku ukrašenu
ptičijim perjem i cik-cak ornamentima. Osim toga, dobio je još ogrlicu složenu od medveđih kandži i
morskih školjaka te kameni bodež izrađen tako dobro da je izgledao kako da je od metala. Drška
mu je bila omotana kožom, a toke su bile od brezove kore.
Storm ga je ispitivački promatrala. On nju također. Ženska odjeća sastojala se samo od
sandala, trake za glavu, ogrlice od sirovog jantara, a na ramenu joj je visjela torba od lisičjeg krzna.
Suknja joj je bila kratka i ukrašena perjem. Međutim, Lockridge nije primjećivao ništa od svega
toga.
"Dobro ti pristaje," reče ona. "Zapravo, mi smo anakronizam. Odjeveni smo kao imućni ljudi
klana Tenil Orugarav, Morskog Naroda, starosjedilaca ovih krajeva. Ali tvoja kosa je kratko
podšišana i svježe si izbrijan, a i moj izgled... no, svejedno. Bit ćemo putnici koji su morali kupiti
ovu odjeću, jer im se stara pohabala. To je ovdje uobičajno. Osim toga, smisao za logičku
prosudbu nije baš jaka strana ovih primitivaca."
Pokazala je prstom na malu kutiju koja se također nalazila u zamotuljku.
"Otvori ovo." Lockridge uzme kutiju, ali mu je ona morala pokazati kako se otvara. Unutra
se nalazila jedna prozirna kuglica. "Stavi to u uho," reče mu kratko.
Zabacila je kosu na leđa i pokazala mu sličnu kuglicu u svom uhu. Lockridgeu bljesne u
sjećanje predmet kojeg je vidio kad ga je došla posjetiti u zatvoru; tada je smatrao da je to aparat za
nagluhe. Stavio je kuglicu u uho. Sluh mu se nije poboljšao, ali je zato osjetio čudesan hladan i
trenutni drhtaj koji mu je iz glave skliznuo niz kralježnicu.
"Razumiješ li me?" upita ga Storm.
"Zašto, pa naravno..." Zastao je usred riječi. One nisu bile engleske.
Nisu bile ni izdaleka slične engleskom!
Storm se nasmije. "Čuvaj dobro svoju diaglosu. Ustanovit ćeš da je često vrednija od pištolja."
U Lockridgeovoj svjesti ponovno je zavladala zbunjenost. Što je ona zapravo rekla? Pištolj je bila
engleska riječ; samo se diaglosa nije uklapala u taj uzorak. Bila je to... Postepeno, navikavajući se
na jezik, ustanovio je da je aglutinativan, sa složenom gramatikom i mnogim distinkcijama
nepoznatim civiliziranom čovjeku. Postojalo je, na primjer, samo za vodu nekih dvadesetak riječi,
koje su se upotrebljavale zavisnosti od okolnosti. S druge strane, nisu se mogli izraziti takvi pojmo-
vi kao što su masa, država ili monoteizam, a da se pritom ne zapadne u opisivanja. Međutim,
pravi problemi su nastali kada se suočio sa sasvim novim sadržajem nekih apstraktnih pojmova,
kao što su 'uzrok', 'vrijeme' i 'smrt'.
"Uređaj je molekulni dešifrator," objasnila je Storm na engleskom. "Sadrži sve važne jezike i
osnovne običaje nekog doba i nekog kraja — u ovom slučaju diaglosom je obuhvaćeno područje
sjeverne Evrope, od onoga što će jednoga dana biti Irska pa sve do buduće Estonije, plus još i neke
vanjske krajeve, poput Krete i Iberije. Uređaj se napaja toplinskom energijom ljudskog tijela i
izravno je uključen u tijek moždanih impulsa. Zapravo, sad imaš umjetni centar pamćenja,
pridodan tvom prirodnom."
"Zar sve to u ovako maloj spravici?" upita Lockridge slabim glasom.
Storm slegne ramenima. "Kromosom je manji, a nosi neusporedivo više informacija. Ali
dosta o tome. Pripravi nam nešto za doručak."
Lockridge je bio iskreno sretan što se može posvetiti kamp kuhinji. Osim toga, jučer je otišao
na spavanje bez večere. U zavežljajima su bile i neke čudne stvari obložene metalom, koje on nije
mogao prepoznati; ali ugrijane, bile su vrlo ukusne. Nije ih bilo baš mnogo i Storm mu naredi da
pažljivo spremi ostale u torbu. "Ne živi se samo od gostoprimstva," reče ona. "Ova tava za prženje
je poklon vrijedan kao jednogodišnji prihod, čak i na faraonskom dvoru."
Lockridge otkrije da mu se usnice smješkaju. "Da, a što ako je neki arheolog iskopa s nekog
kuhinjskog smetlišta za četiri tisuće godina u budućnosti?"
"Pretpostavit će da je neka neslana šala kolega, pa neće na nju obraćati pažnju. Ipak, u stvarnosti
teško da bi željezo izdržalo toliko dugo u vlažnoj sredini. A sada dosta o tome." Promatrala je

16
dolinu, zadubljena u misli, dok je on pripremao doručak. Dugačka trava šaptala joj je pokraj
članaka, a cvjetovi maslačaka bili su razbacani oko njenih stopala kao novčići bačeni pred
osvajačem.
Ili se u hrani nalazio neki stimulans ili ga je posao oko doručka oporavio, u svakom slučaju
Lockridge više nije osjećao umor u udovima. Razbacao je žar unaokolo i pepeo pokrio zemljom.
Storm podiže pogled prema njemu i osmjehne se. "Pa, ti znaš voditi brigu o kampiranju," rekla je u
Storm s osmijehom. Lockridge je osjetio kako u njemu raste ponos.
Objasnila mu je kako se rukuje uređajem za otvaranje ulaza u hodnike; zatim ga je sakrila u
jedno šuplje drvo, zajedno s njihovom odjećom iz dvadesetog stoljeća. Pištolje su ponijeli sa
sobom. Na kraju, pokupili su svu svoju prtljagu, uprtili je na leđa i krenuli.
"Idemo za Avildaro," reče Storm. "Tamo nikad nisam bila, ali ako brod ove godine zbog
nečega nije dolazio, saznat ćemo u luci što se događa."
Zahvaljujući aparatu koji mu se nalazio u uhu, Lockridge je saznao da je riječ 'Avildaro' izvedeni
oblik od još starijeg imena koje je značilo Kuća Morske Majke. Ta Ona kojoj je selo bilo
posvećeno, bila je utjelovljenje Žene Lovca koja je gospodarila obližnjim šumama. Mjesto su
naselili prije mnogo stoljeća njeni poklonici, potomci lovaca na jelene, koji su lutali ovim
krajevima još u doba kada su se ledenjaci povlačili iz Danske i lagano vraćali u more. Horde su
pratile led na njegovom putu za Švedsku i Norvešku. Zauzevši ovaj jedinstveni kraj, novi stanovnici
su se počeli baviti zemljoradnjom tek prije nekoliko generacija, premda ne i u onom opsegu kao
doseljenici koji su ušli dublje u kopno i od kojih su oni i naučili tu vještinu. Ti doseljenici su bili
sljedbenici One Mokrih Uvojaka, Koja je gutala zemlju, stvarala more, omogućavajući im tako da
se služe brodovima; Božica je, doduše, ponekad gutala i ljude, ali zato im je zauzvrat davala ribe,
ostrige, foke i pliskavice. U još dubljoj prošlosti ovo je bila zemlja ratobornih vozača bojnih kola
koji Nju nisu poznavali, već su prinosili žrtve muškim bogovima... Lockridge je s naporom
skrenuo pažnju od tih zbrkanih misli koje nisu bile njegove, i zbog kojih nije primjećivao ovaj
dan i ovu čarobnu ženu pokraj sebe...
Sunce je već stajalo visoko na nebu, sumaglica se raspršila, a obzorje je bilo čisto, osim
ponekog zaluta-log bijelog oblačka. Na samom rubu prastare šume Storm je pažljivo počela
ispitivati gustiš. Pod hrastovima je grmlje bilo gotovo neprobojan zid. Bilo joj je potrebno prilično
vremena da pronađe puteljak koji je vodio prema sjeveru; bila je to neupadljiva, uska staza koja se
krivudavo provlačila kroz mrlje svjetlosti i zelenih sjena ogromnih stabala i više služila jelenima
nego ljudima.
"Pobrini se da ništa ne oštećuješ," upozori ga ona. "Šuma je sveta. Nitko ne smije loviti dok
Njoj ne prinese žrtvu, niti sjeći stabla ako Ona ne odobri."
Pa ipak, kada su stupili u šumu, nije ih dočekala tišina katedrale. Život je vrvio svuda oko njih;
bijeli vrijes i kupine, paprat i gljive, mahovina i imela tiskali su se ispod hrastova i prekrivali svaki
panj. Mravnjaci su dopirali do pojasa, insekti su prekrili zrak bojom šafrana, a konjske mušice
rasipale su obilje plavetnila svuda unaokolo; vjeverice su jurile kroz grane kao jezičci plamena, a
tisuće ptica svijalo je u krošnjama svoja gnijezda. Poj, cvrkut i lepet krila neprekidno su odjekivali
među lisnatim deblima; negdje u daljini lještarka je bubnjala, divlja svinja groktala, dok su turi
moćno prkosili cijelom svijetu. Lockridge je osjetio kako mu se duša rascvjetava sve dok se nije
potpuno poistovjetila s divljinom koja ju je opijala suncem, vjetrom i mirisom cvijeća. Pa ipak,
pomisli Lockridge, dugo sam bio u prirodi i znam vrlo dobro da ovakav način života može biti i
vrlo neprivlačan. Nedaće su ovdje sasvim konkretne: glad, hladnoća, vlaga, bolesti; ovo nije
akademski potajna borba, niti uvredljivi porezi na prihod. Međutim, to još uvijek ne znači da su
blagodati isto tako stvarne. U svakom slučaju, ako Storm ovo čuva, onda sam ja uz nju.
Čitavog slijedećeg sata ona nije progovorila ni riječi, a ni on sam nije osjećao potrebu za
razgovorom. Bilo mu već dovoljno promatrati je kako poput pantere hoda pokraj njega; želio je
gledati plavkasto svjetluca-nje u njenoj kosi, malahit u njenim očima, smeđi sjaj kože koji je
dobivao tamne prelive između oblih dojki. Za trenutak se prisjetio mita o Akteonu koji je vidio
golu boginju Dijanu, a zatim se pretvorio u jelena koga su raskomadali njegovi vlastiti psi. Za
sada sam izbjegao to u fizičkom smislu, pomisli Lockridge, ali za svaki slučaj bit će bolje ne
izazivati sudbinu.
Ovaj dio šume nije bio širok. Sunce još nije došlo u zenit kada su izbili iz nje na punu svjetlost.
Okupano obiljem sunca, na sjeveru i zapadu pružalo se nisko i ravno zemljište. Trava se njihala na

17
povjetarcu, gustiš je ravnomjerno šumio, svjetlost i sjene naizmjenično su se mjenjale pod bijelim
oblacima. Puteljak je bivao sve širi i blatnjaviji, a kad su prošli baruštinu tlo je najednom postalo
suho i ispucano.
Storm se iznenada zaustavi. Trska je šuštala oko bare prekrivene ljiljanima, gdje su nemirno
skakutale žabe bježeći pred rodom. Velika bijela ptica nije obraćala pažnju na ljude; Lockridgeovo
novo sjećanje ugrađeno u uho priopćilo mu je da su rode tabu, nosioci sreće i ponovnog
rođenja. Na samom rubu bare nalazila se stijena neobičnog oblika. Bio je to veliki kamen žrtvenik
sa čijeg je vrha vođa svake godine bacao najljepše oruđe napravljeno u Avildaru kao poklon Našoj
Gospi od Sjekire. Tog dana se na oltaru nalazio samo vijenac od nevena koji je tu vjerojatno
prinijela neka djevojka.
Stormina pažnja je bila negdje drugdje. Mišići na njenom trbuhu se zategnuše, i ona spusti ruku na
dršku pištolja. Lockridge učini isto. Brazde od kotača i tragovi nepotkovanih kopita bili su utisnuti
u vlažnoj zemlji. Netko je očigledno prošao ovuda prije nekoliko dana. "I ovdje su stigli,"
promrmlja ona.
"Tko?" upita Lockridge.
"Jutoazi." Storm je izgovorila ime s preglašenim 'u'. Lockridge još uvijek nije savladao tehniku
korištenja diaglose i s teškim naporom je shvatio da su se tim imenom nazivala ovdašnja plemena
kulture Ratne Sjekire. Sjekira, kojom su se služili ovi osvajači i poklonici Sunca, nije se
upotrebljavala samo za obaranje stabala, kao kod drvosječa Labrisa; bila je bojna sjekira.
Storm se uspravi; prsti su joj nemirno gladili bradu, a koža na čelu joj je bila naborana. "Podaci
kojima raspolažemo su nedovoljni," požali se ona glasno. "Nitko nije smatrao da je ova stanica
toliko važna da bi se detaljno istražila. Još ne znamo što će se dogoditi ove godine."
Zatim nastavila veselijim tonom. "Međutim, izvidnice su sasvim pouzdano utvrdile da u ovom
području tijekom čitavog tisućljeća nije izumljena nijedna sprava koju bi pokretala energija. To je
možda najvažniji razlog što sam otišla tako daleko u prošlost, umjesto da izađem iz hodnika
nekog kasnijeg datuma, kada su Čuvari također aktivni. Skitnice još nikad nisu stigle ovamo.
Zato sam se i usudila napustiti hodnik u prvoj godini ovih vrata. Izlaz će ponovo biti otvoren tek za
četvrt stoljeća. Istraživačka grupa iz Irske, u kojoj su vremenski ulazi pomaknuti u fazi za čitavo
jedno stoljeće od danskih, utvrdila je još jedan značajan datum: Avildaro se još uvijek drži i čak je
postao vrlo važan grad kroz sto godina." Storm je prebacila zavežljaje na drugo rame i nastavila
koračati. "Nema razloga za strah. U najgorem slučaju, možemo biti umiješani u borbe između
dvije protivničkih horde iz kamenog doba."
Lockridge je išao u korak s njom. Nekoliko slijedećih kilometara pješačili su bez riječi, hodajući
preko rascvjetale trave i kroz mjestimično razbacane šumarke. Gustiš je bio pošteđen svakog
oskvrnuća, jer je predstavljao svetinju koju su svi poštovali; priobalno raslinje nisu bili hrastovi, već
se ono pretežito sastojalo od jasenova, brijestova, borova i, naročito, krupnih stabala bukve; još
jedan visoki osvajač počeo se širiti po Jutlandu.
Iza jednog zavoja Lockridge je najednom ugledao, na izvjesnoj udaljenosti, stado koza. Dva
golobrada momka, posve gola, opaljena suncem i s pramenovima bijele kose, budno su motrili.
Jedan je svirao na koštanoj fruli, dok je drugi sjedio na grani i njihao nehajno noge. Kada su
opazili pridošlice, iz grla im se oteše uplašeni krici. Mladić koji je svirao na fruli odjurio je brzo
niz puteljak, dok je onaj s grane pobjegao uz drvo i nestao u lisnatoj krošnji.
Storm kimne glavom. "Čini se da se plaše zbog nečege. Prije nije bilo tako."
Diaglosa je zapljusnula Lockridgea mnoštvom podataka o običajima Tenil Orugarava: vodili su
miran i gostoljubiv život, pun teškog rada kojeg bi prekidali dugi periodi odmora, kada su se
uglavnom bavili oblikovanjem jantara, glazbom, plesom, ljubavlju, lovom ili običnim
besposličarenjem; bio je to život protkan prijateljskim suparništvom među ribarskim naseobinama,
raštrkanim duž vrlo razvedene obale, čiji su stanovnici međusobno bili u vrlo zamršenim
rodbinskim vezama; jedini dodir sa stranim plemenima imali su kod trgovanja sa zemljoradnicima s
kopna, koji su, za razliku od primoraca, radili cijeli dan. Pa ipak, to nikako nije značilo da su ovi
ljudi bili slabići. Oni su odvažno lovili turove, medvjede i divlje veprove, krčili teren primitivnim
oruđem, dovlačili stijene sa velikih udaljenosti da bi podigli dolmene ili velike ulaze u grobnice;
stoički su preživljavali oštre zime kada su bure nosile snijeg i podizale ogromne valove sa zapada; u
svojim kožnim čamcima pratili su foke i pliskavice daleko izvan zaljeva, koji je u ovo doba godine

18
bio otvoren prema pučini; također su često prelazili Sjeverno more i trgovali u Engleskoj i Flandriji;
pa ipak, nisu uopće znali za rat i za ubijanje, sve dok nisu stigli vozači bojnih kola.
"Storm," zapita Lockridge polako, "jesi li osnovala kult Božice da bi donijela među ove ljude
ideju mira?"
Njene nosnice se raširiše i ona odgovori gotovo s prezirom: "Božica je troimena: Djevica,
Majka i Kraljica Smrti." Uvrijeđen, slušao je njene riječi kao kroz maglu: "Život ima i svoju ružnu
stranu. Kako misliš da će klubovi u kojima se pije čaj i bavi socijalnim radom, a koje vi nazivate
protestantske crkve, preživjeti ono što leži pred vašim dobom. Oni koji umru za vrijeme igre
bikova na Kreti smatraju se žrtvama prinesenim višim silama. Graditelji megalita u Danskoj — ne
ovi ovdje, gdje je vjera nasljedila još stariju kulturu, već u drugim krajevima — ubijaju, a zatim
pojedu po jednog čovjeka svake godine." Osmjehne se njegovoj zbunjenosti i potapše ga po ruci.
"Nemoj to shvaćati previše tragično, Malkolme. Morala sam koristiti ljudski materijal koji sam
zatekla ovdje. Rat za apstraktnosti kao što su moć, pravda ili slava Božici je posve stran."
Lockridge je osjećao da bi svaki odgovor na ovo bio besmislen. Jedino mu je preostalo da
uguši svoj bijes u sebi, i stoga sljedećih pola sata nije progovorio ni riječ.
Polja u kojima su se sada nalazili bila su okružena živicom. Tek iznikle vlati ječma, pira i prosa
nejasno su se zelenile povrh tamne zemlje. Samo nekoliko obilježenih jutara bilo je obrađeno
zajedničkim radom; na pašnjacima su se šarenila stada ovaca, koza i svinja, ali se goveda nisu
vidjela; također nije bilo ni žena koje su vjerojatno negdje bile zauzete poslom. Osim toga, bilo je
tu i neograđenih livada koje su se protezale s obje strane puta. Naprijed se svjetlucao blistavi
vodeni pokrov Limfjorda. Šumarak je zaklanjao selo, ali se iznad njega podizala prava pruga dima.
Nekoliko ljudi lagano im se približavalo. Bili su to koščati i plavi muškarci, obučeni slično
Lockridgeu; kosa im je bila u pletenicama i imali su kratke brade. Neki su nosili štitove od
pletenog pruća, obojene živim bojama. Oružje im se sastojalo od kopalja s kremenim vrhom,
lukova i strijela, bodeža i praćaka.
Storm se zaustavi i podiže ruke. Lockridge učini to isto. Pošto su vidjeli ovaj gest prijateljstva i
odjeću došljaka, ljudi se očigledno udobrovoljiše. Pa ipak, dok su im se približavali, na njihovim
licima i dalje se primjećivala nesigurnost. Hod im je postao teži, oborili su pogled i konačno se
zaustavili.
Još uvijek ne znaju točno tko je ona, pomisli Lockridge, ali s njom je uvijek tako.
"U ime Nje," reče Storm odlučnim glasom, "dolazimo kao prijatelji." Vođa grupe sakupi
hrabrost i stupi naprijed. Bio je to snažan i krupan čovjek, s licem na kojem je vrijeme ostavilo
svoj pečat; naglašene bore oko očiju nesumljivo su svjedočile o životu provedenom uz more.
Ogrlica mu se sastojala od para moržovih kljova, dok se bakrena narukvica svjetlucala na čvrstom
zglobu. "Tada, u Njeno ime," zagrmi on, "i u moje, Ehegonovo, čija je majka bila Ularu koja vodi
vijeće, dobro nam došli."
Lockridgeova nova memorija automatski je započela prosudbu neznančevih riječi. Spomenuta
imena su bila autentična — što znači da nijedno nije bilo dano s ciljem da se otjeraju zli čini — a
dolazila su od Mudre Zene Avildara, koja je tumačila snove za vrijeme obreda zrelosti.
'Dobrodošli' je značilo više od formalne uljudnosti: gost je bio sveta ličnost i mogao je zahtijevati
bilo što, osim sudjelovanja u posebnim obredima plemena. Ali, naravno, gost bi svoje zahtjeve
razumno ograničavao, ako ni zbog čega drugog, onda bar da bi se gostio što duže.
Dok je grupa odlazila prema obali, Lockridge je djelićem svijesti slušao Stormino izmišljeno
objašnjenje, pošto su se, navodno, odvojili od svoje skupine, ona i njen pratilac bijahu putnici s
Juga (dalekog, egzotičnog Juga odakle potječu sva čudesa ovoga svijeta — ali o kojem su mudriji
ljudi bilo začudno dobro obaviješteni). Željeli bi ostati u Avildaru dok ne budu spremni za
povratak kući. Kad se budu smjestili, nagovijestila je ona, sve će ih bogato darivati.
Ribari se još više udobrovoljiše. Ako su ovo bili božica i njen pratilac, koji lutaju inkognito, bar su
se potrudili da izgledaju kao obična ljudska bića. Njihove priče će unijeti dosta duha u duge večeri;
zavidni posjetitelji dolazit će iz okolnih mjesta da ih čuju i vide, a zatim će pričati kod kuće o
važnosti Avildara; njihovo prisustvo može utjecati i na Jutoaze, čije su izvidnice u posljednje
vrijeme bile primjećene kako se motaju u blizini. Skupina je ušla u selo veselo i živo razgovarajući.
Auri, čije je ime značilo Cvjetna Latica, reče: "Želiš li zaista vidjeti prljave močvare? Mogu ti biti
vodič."

19
 Lockridge protrlja bradu, na kojoj su već izrasle kratke dlake, i pogleda Echegona. Očekivao
je sve od zbunjenog odobravanja do popustljivog osmijeha. Umjesto toga, vođa je odmah prihvatio
priliku i gotovo patetičnim glasom odobrio izlet svoje kćeri sa svojim gostom. Lockridge nije znao
razlog.
Storm je odbila poziv da im se pridruži, što je Auri zamjetno dočekala s olakšanjem. Djevojka
se poprilično plašila te žene koja je s visine promatrala sve oko sebe i koja je provodila mnogo
vremena sama u šumi. Storm je objasnila Lockridgeu da time pokazuje svoje božansko porijeklo,
svoju mana pred plemenom, kao i iz nekih drugih razloga o kojima još nije željela govoriti; ali čini
se da je i njega izbjegavala, budući da ju je vrlo rijetko viđao za ovih dvadesetak dana koliko su
boravili u Avildaru. Premda je bio previše očaran time što je doživljavao da bi se osjećao imalo
uvrijeđen, to ga je ipak podsjetilo na vremenski ponor koji je od početka ležao među njima.
Sada, dok je Sunce već zapadalo, on je snažno veslao vozeći kanu natrag kući.
To nije bio jedan od onih velikih čamaca od pruća opšivenog kožom, s kakvim se jednom uputio
izvan Limfjorda u lov na foke. Još uvijek mu je u ušima odzvanjalo bučno urlanje posade koja je
pjevala i grubo se šalila na dugačkim sivim valovima. Nespretno je rukovao harpunom s koštanim
vrhom, ali je zato stekao ugled u baratanju jedrom, što i nije bilo teška za čovjeka koji se koristio
mnogim trikovima naučenim na jahtama dvadesetog stoljeća. Njegov današnji kanu bio je laki
čamac napravljen od izdubljenog debla nekog stabla. Bočne strane su mu bile oplete, a na pramcu
je bila zabodena zelena grana koja je trebala držati pod nadzorom bogove vode.
Iza njih je ostala prostrana močvara puna trske, kojom su u izobilju vrvjele patke, guske,
labudovi, rode i čaplje. Lockridge je sada veslao paralelno s južnom obalom zaljeva čije se gusto
zelenilo oblijevalo bojom zlata pod kosim zrakama sunca. S njegove lijeve strane voda je u
dugačkim prugama svjetlucala prema obzoru; njenu mirnu površinu narušavao bi samo po koji
zalutali galeb ili povremeni skok neke ribe. Zrak je bio savršeno miran, tako da su se udaljeni
zvuči čuli isto tako jasno kao i šum vesala po vodi. Udisao je izmiješane mirise zemlje i soli, šume
i ogromnih nakupina vodenog bilja. Nebo bez ijednog oblačka, duboko i plavo, postojalo je sve
tamnije dok se lagano spuštala večer obavijajući Aurinu glavu sve tamnijim sjenama.
Kakav divan dan, pomisli Lockridge. Još samo da nema ovih dosadnih komaraca... Ali njoj
oni uopće ne smetaju. Bit će da već generacijama bodu ove domoroce koji su na njih već imuni.
Svrbjelo ga je na mnogo mjesta, ali najviše ga je svrbio nedostatak cigareta; nadoknađivao ga
je uživanjem u vodi koja oživljava pod njegovim zaveslajima i ugodnim osjećajem naprezanja
mišića. Dakako, zasluga u tome imala je i ova zgodna djevojka.
"Divan dan, zar ne?" sramežljivo upita ona.
"Oh, da," reče on. "Hvala ti što si me dovela."
Na Aurinom licu pojavi se crvenilo; Lockridge je tek tada shvati da Tenil Orugaravi, kao i
Navaho Indijanci, govore 'hvala' samo za vrlo velike stvari. Svakidašnja pomoć smatra se kao
nešto obično. Diaglosa mu je omogućila govoriti njihovim jezikom, ali nije se mogla uvijek snaći
u običajima.
Njeno lice, vrat i nejake mlade grudi i dalje su bili obliveni crvenilom. Šutila je nekoliko
trenutaka spustivši pogleda, a zatim promrmljala. "Ne. Ja moram tebi reći hvala."
Promatrao ju je u polutami. Iako ovdje nisu vodili računa o rođendanima, pretpostavljao je da
ima oko petnaest godina. Bila je vrlo vitka i puna ljupkosti. Lockridge se pitao zašto je još uvijek
djevica; druge djevojke, bilo udane ili ne, pa čak i mlađe od nje, uživale su slobodu sličnu onoj
kakvu imaju žene sa Samoa.
Naravno, ni na kraj pameti mu nije palo da se izlaže opasnosti upuštajući se u vezu s jedinim
živim ženskim djetetom svoga domaćina. Dakako, udjela u tome je imao urođeni osjećaj časti, ali i
vještina samokontrole. Nije želio iskoristiti nekoga tko je bio tako mlad; uostalom, u plemenu je
bilo i starijih djevojaka. Aurina nevinost podsjećala ga je na povjetarac koji njiše cvjetove gloga iza
njene kuće.
Pa ipak, morao je priznati da se nalazi u iskušenju. Bila je dražesna: krupne plave oči, pjegast
prćast nos, sočne usne, raspletena duga kosa koja se rasipala u svjetložutim valovima ispod vijenca
ruža i slijevala niz ramena. Osim toga, stalno je bila uz njega u selu.
"Nemaš mi zbog čega zahvaljivati," reče Lockridge. "Svi ste mi vi iskazali više poštovanja nego
što zaslužujem."
"Ne, nikako," usprotivi se Auri. "Ti si me usrećio."

20
 "Kako to? Nisam ništa učinio?"
Njeni prsti se isprepletoše, a pogled joj skrene u krilo. Bilo mu je previše teško objasniti joj
da on ne želi njenu ispovijed, ali ona je već započela svoju priču.
Priča je bila jednostavna. Kod Tenil Orugarava djevica je bila sveta, neokaljana. Međutim, kada bi
osjetila da je došlo njeno vrijeme, imenovala bi svog izabranika u vrijeme proljetne sjetvene
svečanosti. Bio je to svečani obred pun radosti. Međutim, Aurin izabranik se utopio u moru
nekoliko dana prije svetkovine. Bilo je očito da su Sile ljute pa je Mudra Žena odlučila da Auri osta-
ne sama, bijući i dalje čista djevica, sve dok se prokletstvo nekako ne skine s nje. Od toga
događaj prošlo je više od godinu dana.
Bila je to ozbiljna stvar za njenog oca (odnosno glavu domaćinstva, jer se u ovoj kulturi nije
vodilo računa o očinstvu), a osim toga, on je bio i vođa plemena. Iako su žene, da bi stupile u
vijeće, morale biti starice, oba spola su imala potpuno jednaka prava, a naslijeđe je išlo po majčinoj
strani. Ako bi Auri umrla bez djece, što bi bilo s nasljedstvom? Nju, doduše, nisu izbjegavali, pa
ipak, bila je tužna godina stajanja po strani svih zbivanja u selu.
Kad su stigli stranci, donoseći priče o čudesnim stvarima i dajući im neke od njih kao darove,
svi su bili uvjereni da je to dobro znamenje. Mudra Žena bacila je iverje bukve u tami svoje kolibe i
objavila Echegonu da je zaista tako. Velike i nepoznate Sile nastanile su se u Storm i njenom (ili
Njenom?) pratiocu Malcolmu. Učinivši čast Echegonovoj kući, oni su otjerali zlo. Danas, kad
Malcolm nije odbio poći na tu opasnu, izdajničku vodu s Auri...
"Zar ne bi mogao ostati?" u njenom glasu se osjećala molba. "Kada bi mi pružio čast, idućeg
proljeća bila bih... više nego žena; prokletstvo bi postalo blagoslov."
Njegovi obrazi se zacrveniše. "Žao mije," reče najljubaznije što je mogao. "Ne možemo čekati;
moramo otići prvim brodom." Ona sagne glavu i počne gristi donju usnu.
"Ali ja ću svakako poraditi na tome da se skine prokletstvo sa tebe," obeća joj on. "Sutra ću
razgovarati s Mudrom Ženom. Ona i ja ćemo sigurno naći neko rješenje."
Auri je obrisala suze i nesigurno se nasmiješila. "Hvala. Željela bih da ostaneš ili bar da dođeš
na proljeće. Ali ako mi ponovno vratiš život..." Ona se zagrcne. "Ne postoje riječi kojima bih ti
mogla zahvaliti za to."
Kako se lako postaje bog.
Nastojeći je umiriti, Lockridge je skrenuo razgovor na stvari koje su joj bile bliske. Bila je vrlo
iznenađena kada ju je upitao kako se izgrađuje lončarija (to je spadalo u ženski posao), tako da je
sasvim zaboravila na svoju nesreću; a posebno joj se sviđalo kada je rekao da mu je vrlo lijepo
posuđe koje je ona napravila. To ju je navelo da mu priča o skupljanju jantara: "Kada izađemo iz
kuće nakon oluje," počela je bez daha, užarenih očiju, "skupljajući na pješčanim dinama ono što
je more izbacilo... tada je vrlo veselo; uvijek pržimo ribe i ostrige. Zašto ne podigneš buru dok si
ovdje Malcolme, mogli bismo se lijepo zabavljati. Pokazat ću ti jedno mjesto gdje galebovi jedu iz
ruke, plivajući na valovima kada se more malo umiri, i još mnogo toga."
"Bojim se da ne mogu upravljati vremenom," reče on. "Ja sam, ipak, samo čovjek, Auri.
Posjedujem doduše neke moći, ali one zapravo nisu tako velike."
"Ja mislim da ti možeš sve učiniti."
"Hm... ovaj... taj jantar. Vi ga skupljate radi trgovine, zar ne?"
Auri klimnu glavom. "Zemljoradnici s kopna ga žele, a i narodi iza zapadnog mora, kao i ljudi
koji dolaze brodovima s juga."
"Trgujete li i kremenom?" Odgovor je već znao, jer je mnoge sate proveo promatrajući majstore na
poslu; iveri su letjeli s kamenog nakovnja i udarali o njihove kožne pregače; na sve strane frcale su
iskre, osjećao se miris sumpora i odjekivali duboki zvukovi; na kraju bi se u žuljevitim rukama
našao lijepi predmet. Premda mu je to sve već bilo poznato, Lockridge je želio voditi lagani razgovor.
Bilo je divno slušati Aurin smijeh.

"Da, mi također prodajemo i predmete od jantara, ali samo ljudima na kopnu," reče ona.
"Ako brod dođe u neko drugo mjesto, a ne u Avildaro, mogu li poći s tobom da ga vidim?"
"Pa... naravno, ako se nitko ne protivi tome."
"Voljela bih s tobom otići na jug," reče ona.

21
 U trenutku ju je vidio na kretskoj tržnici robova, ili izgubljenu i zbunjenu u njegovom svijetu
strojeva. Bilo bi to vrlo nepravedno prema njoj i zato joj reče: "Ne. To je nemoguće. Žao mi je."
"Znala sam." Glas joj je bio miran, bez traga samo-sažaljenja. Čovjek je u neolitu naučio
prihvaćati stvari onakve kakve jesu. Pa ipak, čak ni duga usamljenost u sjeni gnjeva nije u njoj
uništila sposobnost radovanja.
Promatrao ju je kako ljupko sjedi, onako tamnoputa od sunca i s rukom kojom je blago
udarala po vodi. Nešto mu se skupilo u grlu pri pomisli na njenu sudbinu. Povijest će posve
zaboraviti Tenil Orugarave; za njima će ostati samo nekoliko predmeta koje će bageri iskopati iz
mulja močvare; mnogo stoljeća prije negoli se to dogoditi, ona će nestati u prašini, a kada i njeni
unuci pomru, ako uopće bude živjela dovoljno dugo da ih ima, u ovom svijetu divljih zvijeri i još
divljijih ljudi, oluja, poplava, neizlječivih bolesti i neumoljivih bogova, ugasiti će se zauvijek i
posljednje sjećanje na njenu ljepotu.

Pred očima mu bljesne cijeli njen život; najprije mladost, kada se mogla utrkivati s jelenima i
provesti cijelu ljetnu noć ljubeći se sa svojim izabranikom; zatim djeca koje će rađati, rađati i opet
rađati, jer smrtnost je bila toliko velika da je žena je morala donositi na svijet što više djece, kako
se pleme ne bi ugasilo; zatim zrelost, kada će je svi poštovati kao gospodaricu domaćinstva, dok će
oko nje djeca sve više rasti, a njena snaga zauvijek nestajati; zatim doba kada će dati već svu onu
mudrost koju je skupila tijekom godina, da bih se nakon toga povukla iz svijeta zbog sljepoće,
gluhoće, ispalih zuba, reumatizma, artritisa, dok stvarnost za nju bude počela postojati samo u
poluzaboravljenoj prošlosti; konačno, vidio ju je skvrčenu u grobnici, kroz mali otvor na
kamenoj ploči koja je istodobno bila i simbol rođenja; a za nekoliko godina ostat će samo
prinesene žrtve na grobu i nejasna zebnja za dugih zimskih noći dok vjetar bude šaputao oko
kuće, jer bi to moglo značiti da njen nemirni duh luta uokolo; zatim samo tama.
Vidio ju je zatim četiri tisuće milja zapadno odavde i četiri tisuće godina u budućnosti;
pogrbljenu nad školskom klupom, kako u mladenačkoj dokolici postaje beskorisno i preosjetljivo
biće puno frustracija; kako se udaje za jednog ili više ljudi čiji je posao prodati stvari koje nitko ne
želi kupiti — udajući se pritom također i za hipoteku na kuću, odnosno za ubitačno nepromjen-
ljivu svakodnevnicu; kako žrtvuje sve osim dva tjedna pažljivo izmjerene slobode godišnje da bi
kupovala besmislene i nepotrebne stvari za koje mora plaćati visoke poreze; kako udiše dim,
prašinu i otrove; kako sjedi u zagušljivim salonima za stolom za kojim se igra bridž ili pred
televizorom; kako mladost napušta njeno tijelo, ostavljajući joj zauvijek iskvarene zube u ustima još
prije dvadesete godine; i, konačno, kako živi u stalnom strahu od raka, srčanih oboljenja,
duševnih poremećaja i nuklearne kataklizme.
Lockridge se trgne iz sumornih misli. Bio je ipak nepravedan prema svome dobu, kao
uostalom i prema ovome u kojem je sada! U nekim vremenima život je bio težak u fizičkom
smislu, u drugima u psihičkom smislu, a ponekad je razarao oba. Bogovi su oduvijek davali samo
malo sreće; sve ostalo je bilo puko preživljavanje. Sve u svemu, nije bio uvjeren da su bili manje
velikodušni prema njenom dobu negoli prema njegovom. A ovo je bilo vrijeme u kojem je Auri.
"Mnogo razmišljaš," reče ona bojažljivo.
Podigao je pogled prema njoj i izgubio ritam zaveslaja. Prozirne kapljice zapljusnule su bokove
čamca, presavijajući se na već zagaslom svijetlu zalazećeg sunca. "Ovaj, ne," reče. "Samo sam
malo odlutao." Opet je upotrijebio pogrešan izraz. Duh koji luta snovima ili mislima može stupiti u
najčudesnija područja. Auri ga je pogledala s poštovanjem. Nakon izvjesnog vremena, dok je tišinu
remetilo samo kretanje kanua po vodi i udaljeno gakanje gusaka, ona ga tiho upita: "Smijem li te
zvati Ris?"
On žmirne.
"Ne znam što znači Malcolm," objasnila je Auri brzo. "To je previše čarobno za mene. Ti
sličiš velikom zlatnom risu."
"Ovaj... dobro..." Iako mu je njena želja bila vrlo djetinjasta, ipak mu se sviđala. "Ako tako želiš.
Pa ipak, ja mislim da nema ljepšeg imena od Cvjetne Latice."
Auri pocrveni u licu, a pogled joj sklizne u stranu. Kanu je gotovo bešumno nastavio svoj put.
Dugo vremena ništa nije remetilo savršenu tišinu predvečerja. Dovoljno dugo da to u
Lockridgea izazove nejasnu zebnju. Obično bi ovdje na domak sela bilo znatno bučnije: djeca su

22
dizala galamu, ribari koji su se vraćali s ulovom pozdravljali su obalu, žene su se glasno
dovikivale, a povremeno bi se začula i pobjednička pjesma lovaca koji su nosili ubijenog losa. On
skrenu udesno i zavesla brže uz uvalu između dvije uske pošumljene obale. Još uvijek se nisu čuli
ljudski glasovi. Lockridge upitno pogleda Auri. Možda je ona znala što se događa. Međutim,
djevojka je samo sjedila, podbočivši bradu rukama i netremice zureći u njega na drugom kraju
čamca. Nije imao srca jednim običnim pitanjem srušiti njeno sanjarenje. Zaveslao je što je brže
mogao.
Avildaro se ubrzo pojavio na vidiku. Pod starim šumarkom uzdizao se grozd koliba, čiji su krovovi
bili omazani blatom; u sredini se nalazila Duga kuća, velika drvena zgrada koja se koristila za
svečane obrede. Čamci su nijemo bili privezani na plaži, gdje su se mreže sušile na visokim
motkama. Nekoliko stotina metara ispred nalazila se oveća gomila otpadaka. Tenil Orugarayi nisu
više živjeli u blizini te hrpe ljuštura od ostriga, ribljih kostiju i drugog smeća, kao što su to činili
njihovi preci; pa ipak, oni su ovamo i dalje donosili ostatke hrane koje su jele polupripitomljene
svinje; čitavo mjesto bilo je prekriveno gustim rojevima muha.
Auri se trgne iz sanjarenja. Njeno glatko čelo za trenutak se ispunilo borama. "Pa ovdje nema
nikoga!" uzvikne ona uplašeno.
"Bit će da su u Dugoj kući," reče Lockridge. Iz velikog otvora na krovu izlazio je gusti dim.
"Pođimo odmah tamo."
Bio je zadovoljan što mu je pištolj pri ruci.
Dovezao je kanu do obale uz djevojčinu pomoć, a zatim oboje potrčaše u naselju. Njena ruka
je kradom skliznula u njegovu dok su ulazili u selo. Sjene su zatamnjivale prašnjave staze između
koliba, a zrak kao da je iznenada postao hladniji. "Što se događa, Rise?" preklinjući ga upita Auri.
"Ako ti ne znaš... " Lockridgeovi koraci postali su još duži.
Žamor je očigledno dolazio iz velikog predvorja. Dva mladića stajala su pred ulazom i
stražarila. "Evo ih, dolaze!" uzvikne jedan od njih. Obojica brzo razmaknuše svoja ukrižena koplja
da Lockridge i djevojka mogu ući.
Na vratima se nalazio veliki zastor od jelenje kože. Prošlo je izvjesno vrijeme prije negoli su se
njegove oči privikle na tamu koja je vladala unutra; kuća nije imala prozora, tako da je dim pekao
oči. Plamen na središnjem ognjištu bio je svet i nikad se nije smio ugasiti. (Kao i većina
primitivnih običaja, i ovaj je imao svoj praktični razlog. Prije izuma šibice nije bilo lako zapaliti
vatru, i svi su mogli doći ovdje i upaliti granu). Veliki plamen se razbijao na nemirne jezičke koji su
treperili i pucketali, bacajući iskre prema čađavim zidovima. Na potpornim stupovima vidjeli su
se izrezbareni grubi magijski simboli. Čitavo naselje tiskalo se u nevelikoj prostoriji: bilo je tu oko
četiri stotine muškaraca, žena i djece, koji su čučali na prljavom podu i mrmljali nešto među
sobom.
Echegon i njegovi glavni savjetnici stajali su blizu vatre zajedno sa Storm. U trenutku kada ju
je ugledao, onako visoku i samosvjesnu, iz Lockridgeove svijesti sasvim je nestala svaka misao o
Auri. "Što se događa?" upitao je.
"Jutoazi dolaze," reče ona.
Bila mu je potrebna puna minuta da primi ono što je diaglosa znala o tom imenu. Jutoazi,
narod Ratne Sjekire, najsjeverniji ogranak velikog vala ratničkih plemena koji se širio iz južne
Rusije već gotovo dva stoljeća; govorili su indoevropskim jezicima, bili iste kultura, premda ne i
rase. Gdje god bi stizali rušili bi civilizacije: Indija, Kreta i Grčka past će pred njima, a njihovi
jezici, religije i načini života ostavit će snažan pečat u cijeloj Europi. Ali za sada, u' slabo
naseljenoj Skandinaviji, nije bilo većih sukoba između domorodaca koji su se bavili lovom,
ribarenjem i zemljoradnjom, i nomada koji su vozili snažna bojna kola.
Pa ipak, u Avildaro su stizale vijesti o krvavim bitkama na istoku.
Echegon je držao Auri na grudima i milovao je po kosi. "Nisam se plašio za tebe, jer si bila
pod Malcolmovom zaštitom. Ali ipak, hvala Njoj da si se vratila." Čvrsto lice, obraslo bradom,
okrenulo se prema Lockridgeu. "Danas su naši ljudi, koji su bili u lovu na jugu, požurili kući s
viješću da Jutoazi dolaze i da će već sutra biti ovdje. Oni su ratnici, pljačkaši i svi su naoružani.
Avildaro je prvo mjesto na njihovom putu. Što smo učinili da smo uvrijedili njih ili bogove?"
Lockridge skrene pogled na Storm i obrati joj se na engleskom: "Ne bih uživao koristiti naše
oružje protiv tih sirotih vragova, ali budemo li morali..."

23
 Ona zaniječe glavom. "Ne. Energija bi se mogla registrirati ili bi bar prepričavanjem došla do
uhoda Skitnica i skrenula im pažnju na nas. Najbolje bi bilo da ti i ja odmah napustimo ovo
mjesto."
"Što? Ali..."
"Upamti!" prekine ga odlučno Storm. "Vrijeme je neizmjenjivo. Budući da će ovo mjesto
preživjeti i slijedećih sto godina, posve je vjerojatno da će starosjedioci odbiti sutrašnji napad."
Nije se mogao osloboditi njenog prodornog pogleda. Ali i Auri ga je također promatrala, kao i
Echegon, njegovi znanci ribari, djevojke, klesari kremena i svi ostali. On slegne ramenima.
"Možda i nisu," rekao je tiho. "Možda i ne bi... da nije bilo nas. Ja ostajem."
"Ti se usuđuješ..." Storm se suzdrži. Neko vrijeme je ostala nepokretna i nijema. Zatim se
nasmiješi, priđe mu i čvrsto ga zagrli. "Mogla sam to znati," rekla je zagonetno. "Vrlo dobro,
ostajem i ja."
Dolazili su sa zapada, preko ravnice, obilazeći s lijeve strane veliku hrastovu šumu. Stanovnici
Avildara su ih čekali. Bilo je ukupno stotinjak napadača, s deset kola, a većina je pješačila; nije ih dakle
bilo više od branitelja. Ugledavši ih na jakoj podnevnoj svjetosti, Lockridge je jedva mogao povjerovati
da su to strašni ljudi Ratne Sjekire.
Dok su se približavali, proučavao je jednog koji mu se učinio tipičnim. U tijelu, ratnik se nije
mnogo razlikovao od Tenil Orugarava: samo nešto niži i snažnije građen; crvenkasta kosa bila mu je
upletena u perčin, a brada nehajano razbarušena; zbog oštro povijenog nosa, njegove crte lica prije
su odgovarale srednjoeuropskom nego ruskom tipu. Imao je na sebi kožni haljetak bez rukava i
suknju od istog materijala koja je sezala do koljena i na kojoj se nalazio utisnut simbol plemena.
Nosio je okrugli štit od bivolje kože s dvije prekrižene pruge po sredini, obilježene upadljivom
bojom. Bio je naoružan tankim kremenim nožem i izvanredno oblikovanom kamenom sjekirom.
Usne su mu bile široko razvučene, kao predznak nanjušenog pokolja.
Bojna kola koja je slijedio pripadala su očigledno nekom poglavici. Bile su to lake dvokolice od
drveta i pletenog šiblja, a vukla su ih četiri dugodlaka, mala konja. Vodio ih je jedan naoružani
mladić, opasan samo komadom tkanine. U kolima je stajao vođa, znatno viši od ostalih, i vitlao
dugačkom i teškom sjekirom koja je Lokridgea podsjetila na helebardu. Dva koplja stršala su s
jedne strane i stajala mu na dohvat ruke. Nosio je veliku kacigu, steznik i oklop za koljenice od
pojačane kože; o bedru mu je visio kratak brončani mač, a niz ramena lepršao izblijedjeli, platneni
plašt. Pod čupavom bradom blistala se velika ogrlica od masivnog zlata.
Tako su izgledali Jutoazi. Kada su ugledali neravnu crtu obrane ribara, oni usporiše hod.
Trenutak zatim, vodič čelnih kola puhne u rog, Jutoazi zaurlaše poput vukova, a konji krenuše u
galop. Za njima su klepetale dvokolice, a na kraju su jurili pješaci vičući na sav glas i udarajući
pljoštimice sjekirama po kožnatim štitovima.
Echegon pogledom potraži Storm i Lockridgea. "Sad?" upita.
"Malo kasnije. Pustimo ih bliže." Stormine zjenice se suziše. "Nešto nije u redu s onim u
posljednjim kolima... ali ne vidim dobro... ostali mi zaklanjaju vidik..."
Lockridge je osjećao kako napetost raste iza njegovih leđa: kratki uzvici i nerazgovjetno
gunđanje, šum nogu koje su nestrpljivo udarale o tlo, neprijatan zadah /noja. To nisu bile kukavice,
već ljudi spremni braniti svoj dom, ali neprijatelj je bio bolje opremljen i spretniji u ratovanju;
čak se i njemu, koji je poznavao tenkove, nalet ovih kola za trenutak učinio strašnim.
Lockridge podiže svoju pušku. Držak joj je bio hladan i suh. Storm je preko volje pristala
danas na upotrebu oružja iz dvadesetog stoljeća. A možda će upravo hici iz njega, premda
ispaljeni na njihove protivnike, loše djelovati na hrabrost Tenil Orugarava.
"Bolje bi bilo da me pustiš da pucam," reče on na engleskom.
"Ne još." Stormin glas zvučao je izuzetno jasno u toj sveopćoj galami, pa Lockridge nehotice
skrene pogled prema njoj. Njene mačje oči bile su sužene, zubi su se blistali, a ruka joj se nalazila
na energetskom pištolju, premda je rekla da ga neće upotrijebiti. "Moram prvo vidjeti onog
čovjeka." Vozač bojnih kola podiže svoju sjekiru, a zatim je brzo spusti na dolje. Iz zadnjih redova
Jutoaza brzo se izdvojiše strijelci i praćkaši. Njihovo oružje već se prijeteći dizalo prema
protivnicima; trenutak zatim čitavo jato kamenja i strijela fijuknulo je prema ribarima.
"Sad!" naredi Echegon. Ali to više nije bilo potrebno. Iz redova ribara začuše se prkosni
uzvici, a zatim i oni obasuše Jutoaze kamenjem i strijelama.
Ovaj kratki protunapad nije previše zbunio suprotnu stranu. Lockridge je vidio kako su se dva-
tri kamena bezazleno odbila o čvrste štitove. Jutoazi su bili u punom naletu. Slijedeće minute će

24
biti kod njega. Već je sasvim jasno vidio sjajne nozdrve i bijelo obrubljene oči prednjih konja,
njihove lepršave grive, svjetlucave bičeve, divlje grimase na licima vozača, čija je brada letjela na
sve strane, i jednu podignutu sjekiru na kojoj je kamena oštrica blistalo poput metala. "Do vraga s
oklijevanjem!" vikne Lockridge. "Neka vide što će dobiti."
Na ciljniku mu je bio vođa kada je povukao okidač. Trzaj puške bio je tako snažan da mu je
oružje gotovo izletjelo iz ruke. Prasak se trenutno izgubio u divljem metežu, topotu, fijukanju
sjekira i kloparanju kotača. Pogođeni raširi ruke i padne na zemlju. Helebarda opiše luk u zraku.
Visoka trava prekrije oružje i ratnika.
Konjovođa zaustavi konja, skoči s kola i zine od straha. Lockridgeu shvati da i nije morao
ubiti čovjeka. Međutim, nije bilo vremena za kajanje. On pogledom potraži drugu zapregu; onda
počne pucati. Ubiti po jednog konja iz svake zaprege bit će sasvim dovoljno da se kola izbace iz
stroja. Neki zalutali kamen okrzne cijev puške koja zazveči. Ali gotovo istodobno još jedna kola se
prevrnuše; uzde se nerazmrsivo zapetljaše, rudo puče, a lijevi kotač se raspao od siline udara.
Preživjeli konji počeše se propinjati i uplašeno njištati.
Lockridge vidje kako su se jurišnici pokolebali. Zaustavio je još tri bojnih kola i napadači su bili
pred bijegom. On iskorači naprijed i nađe se na brisanom prostoru. Krv mu je bila previše
uzburkana da bi brinuo za strijele i kamenje; iz njegovog oružja je bljeskalo.
No jedan bljesak pogodi i njega.
Za trenutak mu se učinilo da mu je u lubanji eksplodirao grom. Zasljepljenog i izbačenog iz
ravnoteže, njega poklopi tama.
Povratak svijesti bio je popraćen užasnim bolom. Pred očima mu je još uvijek sve treperilo.
Kroz bjesomučno urlanje, njištanje i potmuli topot on začuje uzvik: "Naprijed Jutoazi!
Naprijed s Nebeskim Ocem!'
To je bilo rečeno na jeziku kojeg je diagolsa znala, ali nije bio jezik Tenil Orugarava.
Lockridge se s naporom podigao na ruke i koljena. Prva stvar koju je ugledao bila je njegova
puška poluistopljena na zemlji. Uništenje oružja apsorbiralo je glavninu energetskog snopa.
Međutim, meci nisu ispali iz spremnika, a i on je zadobio samo bolne opeklina po licu i grudima.
Koža gaje pekla. Od silne boli nije mogao misliti.
Pokraj njega je ležao mrtav čovjek. Malo je ostalo od njega osim spaljenog mesa i kostiju. Ali
bakrena narukvica na jednoj ruci otkrivala je da je to Echegonov leš.
Storm je stajala pokraj. Njezino je oružje bilo isključeno, ali ju je umjesto toga omatao
svjetlucavi energetski štit. Oko nje su plesali kratki, raznobojni jezičci plamena. Neprijateljski hitac
fijukne mimo njih, pokosivši tri mladića s kojima je Lockridge odlazio u lov na (oke.
Jutoazi zaurlaše! Bio je dovoljan sam jedan nalet da pregaze ribare. Lockridge ugleda
Echegonovog sina, nije mogao pogriješiti jer je samo on imao takvo lice i bio tako uporan, kako
pokušava zabosti koplje u konja i/, zaprege neke dvokolice, kao da lovi divlje veprove. Vozač
bornih kola skrene naglo u stranu. Konji prolutnjiše dovoljno daleko od koplja. Ratnik koji se
nalazio na kolima zamahne sjekirom fatalno vješto. Mladićev mozak rasprsne se na sve strane.
Echegonov sin padne kao pokošen pokraj oca, Jutoaz radosno uzvikne, zamahne na drugu stranu,
na nekog koga Lockridge nije mogao vidjeti, a zatim hitne koplje prema jednom strijelcu i produži
trijumfalno dalje.
Ribari su bježali na sve strane. U panici su jurili prema šumi, a kuknjava se razlijegala
odasvud. Gonjenje se prekidalo na rubu šume. Jutoazi, čiji su bogovi-zaštitnici bili na nebu, nisu
voljeli skrovita i mračna mjesta. Radije su se vraćali na bojno polje i dokrajčili ranjene neprijatelje.
Jedna dvokolica jurne prema Storm. Energetski štit stvarao je oko nje treperavu aureolu tako
da je izgledala blistava poput lavice. Lockridgeu se u bunilu činilo da vidi neko biće iz bajke. Još
uvijek je imao pištolj za pojasom. Nesigurno je krenuo rukom prema njemu, ali ga je svijest
napustila prije negoli je uspio izvući oružje. Posljednje što je vidio bio je jedan čovjek koji je stajao
iza vozača nekih bornih kola, čovjek obrijan i bijele kože, vrlo visok, zaogrnut crnim plaštem
koji je viorio iza njega poput krila...
Lockridge je sporo dolazio k svijesti. Neko vrijeme bilo mu je ugodno ležati na zemlji i ne
osjećati bol.
Postepeno, postao je ponovno svjestan onoga što se dogodilo. Kad je začuo ženski vrisak,
otvori oči i pokuša se uspraviti.

25
Sunce je već bilo zašlo, ali kroz vrata kolibe u kojoj se nalazio, prilično udaljene od tamnocrvenog
Limfjorda, za trenutak je opazio još uvijek crvenkaste oblake. Jedina prostorija u kolibi bila je
sasvim ispražnjena, a ulaz je bio zatvoren zbijenim granama koje su remenima bile pričvršćene za
okvir vrata. Vani su dva Jutoaza čuvala stražu. Jedan je stalno gledao unutra i mahao grančicama
imele da bi se zaštitio od zlih čini. Njegov drug je sa zavišću promatrao nekoliko ratnika koji su
obalom vodili kravu veselo uzvikivajući. Sa svih strana se čula vika pobjednika, prodorni
usklici, grohotan smijeh, topot konjskih kopita i tandrkanje kotača, dok su pobjeđeni šutjeli.
"Kako si, Malcolme?"
Lockridge okrene glavu prema glasu. Storm Darroway je klečala pokraj njega. Mogao je vidjeti
samo njene obrise u mračnoj kolibi, ali je zato jasno osjećao prijatan miris njene kose. Pomilovala
ga je nježno po obrazu, a glas joj je zvučao uznemirenije nego ikada ranije.
"Živ... pretpostavljam." Dodirnuo je prstima lice i grudi na mjestima gdje se koža crnila.
"Nije ništa opasno. U stvari... osjećam se prilično odmoran."
"Imao si sreće da je Brann imao tablete protiv udara i enzimsko ulje i što je odlučio poštedjeti
te," reče Storm. "Opekotine će do sutra zacijeliti." Zastala je na trenutak, a zatim dodala tonom
koji kao da je bio Aurin: "Sretna sam zbog toga."
"Što se to događa vani?"
"Jutoazi pljačkaju Avildaro."
"A žene... djeca... ne!" Lockridge pokuša ustati.
Ona ga blago povuče nadolje. "Štedi snagu."
"Ali ovi vragovi..."
U njenom glasu se ponovno osjetio prizvuk stare oštrine: "Za sada tvoja prijateljica ne pati
mnogo. Sjeti se ovdašnjih običaja. Pobijeđeni sada oplakuju one koje su voljeli; ali ubrzo će
zaboraviti mrtve i nestale i postat će robovi... Ne, čekaj. Ovo nije jug. Robovi barbara ne žive
mnogo drukčije od barbara — svojih gospodara. Ona sad pati jer nije slobodna, jer više nema svoj
dom; ali činjenica je da žena nigdje među indoeuropskim narodima ne uživa takav ugled kao ovdje.
Bolje sačuvaj svoje žaljenje za kasnije. Ti i ja smo u većim nevoljama nego tvoja dojučerašnja
prijateljica."
"M... m... m... u redu," složi se Lockridge. "Što je pošlo ukrivo?"
Storm se okrenula, sjela na pod ispred njega, obgrlivši rukama koljena, i uzdahnula: "Bila sam
slogg," reče gorko. "Nisam ni slutila da je Brann u ovome dobu. On je organizirao ovaj napad, to
je očigledno."
Osjetio je kako je uzdahnula od samooptužbe. "Ti to nisi mogla znati," rekao je, pokušavajući
je utješiti.
Njeni prsti mu stegoše ruku. Reče hladnim glasom: "Nema oproštaja za Čuvara koji pogriješi.
Postoji samo jedna pogreška."
Budući da je to bio zakon onih na čijoj se strani borio, Lockridgeu se za trenutak učinilo da
je razumije i da su njih dvoje konačno postali jedno.
Privukao ju je k sebi, kao što bi privukao svoju tužnu sestru, a ona se pripije uz njega
stavivši mu glavu na rame.
Nakon nekog vremena, kada je zavladala potpuna tama, Storm se nježno odmaknula i
uzdahnula: "Hvala ti." Ostali su sjediti jedno pokraj drugog, prepletenih ruku.
Ona počne govoriti dubokim i brzim glasom: "Moraš shvatiti da brojnost u ovom ratu kroz
vrijeme nije velika. S moćima kakve jedan jedini čovjek može razviti, ne može ni biti. Brann je... vi
nemate tu riječ... nešto kao ključna osoba. Ima ih vrlo malo sposobnih, i zato je on zapovjednik,
čovjek čije odluke potresaju planet... kralj. Ja sam mu najveća nagrada. I sad me ima."
"Ne znam kako je otkrio gdje sam, i u kojem sam vremenu. Ne mogu čak ni pretpostaviti.
Kako me je mogao pronaći u ovom zaboravljenom dobu, ako me nije uspio uhvatiti u tvome
stoljeću? To me plaši, Malcolme." Njen stisak je bio hladan i čvrst. "Kakvo je to iskrivljenje u
samome vremenu napravio?"
"On je ovdje sam. Ali više ih nije bilo ni potrebno. Pretpostavljam da je prije nas izašao iz onog
tunela pod dolmenom, potražio narod Ratne Sjekire i proglasio se njihovim bogom. To i ne bi bilo
teško napraviti. Sve provale Indoeuropljana — Dauš Pitara, Nebeskih Otaca, obožavatelja sunca,
pastira, oružara, vozača, ratnika, ljudi čvrstih ruku i neograničenih snova, čije žene su za njih
niža potčinjena vrsta, a djeca vlasništvo — prouzrokovali su Skitnice. Razumiješ li? Osvajači su

26
 rušitelji starih civilizacija, stare vjere; oni su preci ljudi-strojeva. Jutoazi sada pripadaju Brannu.
Dovoljno je da se on pojavi među njima, kao što je dovoljno da se ja pojavim u Avildaru ili na
Kreti, i oni će na svoj nejasan način shvatiti tko je on; nakon toga će lako moći gospodariti njima."
"Nekako je saznao da smo ovdje. Mogao je upotrijebiti svoju punu snagu protiv nas, ali bi to
upozorilo naše agente, koji su vrlo jaki u ovom tisućljeću. Umjesto toga, naredio je Jutoazima da
zauzmu Avildaro, zakleo se da će Sunce i munje biti uz njih, i održao obećanje."
"Pobjedivši," — Lockridge osjeti njene drhtaje — "poslat će nekoliko svojih ljudi da se
pozabave sa mnom."
Držao ju je pripijenu uz sebe. Ona se najednom trgne i počne mu grozničavo šaputati na uho:
"Slušaj! Možda ti se pruži prilika za bijeg. Tko zna? Knjiga vremena je bila napisana onda kad je
prvi svemir eksplodirao; ali mi je još nismo cijelu prelistali. Brann će te uzeti kao plaćenika. On ne
može u tebi vidjeti nikakvu opasnost. Ako uzmogneš... ako ti uspije... uđi u tunel. Nađi gospodina
Jespera Fledeliusa u Viborgu, u krčmi Zlatnog Lava, u predvečerje Svih Svetih, u godinama
između 1521. i 1541. godine. Možeš li to zapamtiti? On je jedan od naših. Kad bi samo mogao
stići do njega..."
"Da. Svakako. Ako budem mogao." Lockridge nije želio dalje razgovarati. Za sat ili dva mogla
bi mu sve objasniti. Ali u ovom trenutku je bila tako usamljena. Obgrlio ju je slobodnom rukom
oko ramena. Pokrenula se, tako da je njegov dlan skliznuo nadolje; sljedećeg trenutka prislonila je
svoje usne na njegove.
"Nije mi preostalo još mnogo života," reče prigušeno. Iskoristi ono što još imam. Utješi me,
Malcolme."
Sasvim zbunjen, Lockridge je samo pomislio: Storm, oh, Storm. Uzvratio joj je poljubac i
zaronio u val njene kose; na cijelom svijetu za njega su postojale samo tama i ona. Baklja bljesne
kroz ogradu. Mašući kopljem, netko zagalami: "Kreni! Ti, čovječe! On te želi."
Brann je sjedio sam u Dugoj kući. Sveta vatra je bila ugašena, ali je zračenje iz jedne kristalne
kugle osvjetljavalo medveđu kožu na uzvišenom podnožju. Ratnici koji su doveli Lockridgea
padoše na koljena sa strahopoštovanjem.
"Bože među nama," reče njihov krupan, rođokosi vođa. "Doveli smo vrača kako si
zapovijedio."
Brann kimne glavom. "Dobro. Pričekajte u kutu." Četiri čovjeka dodirnuše sjekirama čela i
povukoše se izvan osvijetljenog kruga. Crvenkaste i žute iskre prštale su iz njihovih baklji unaokolo,
a svjetlost je jedva dopirala do izboranih lica ratnika. Vladala je tišina.
"Sjedi ako želiš," reče Brann na ugodnom engleskom. "Imamo mnogo toga reći jedan
drugome, Malcolme Lockridgeu."
Kako je znao puno ime?
Amerikanac je ostao na nogama, jer bi inače morao sjesti uz Branna i gledati ga u oči. Dakle, to je
neprijatelj.
Brann je otvorio svoj ogrtač i pokazao vitko i dugo mišićavo tijelo, visoko preko dva metra; i
Brann je bio odjeven u crnu odoru koje se Lockridge sjećao iz tunela. Koža mu je bila vrlo
blijeda, prsti vretenasti i dugi, a lice... lijepo, moglo se reći, s uskim, pravilnim nosom i hladnim
savršenstvom crta. Nije bilo ni traga brade; kosa mu je bila gusta i kratka, kao krzno samura.
Oči su mu bile čelično sive.
Brann se osmijehne. "Dobro, onda stoj." Podigao je polako ruku i pokazao na bocu i dvije
tanke čaše, divnog oblika. "Želiš li piti? Vino je burgundac iz 2012. Bila je to divna godina."
"Neću," reče Lockridge.
Brann slegne ramenima; napunio je sebi čašu i otpio jedan gutljaj."Ne mislim ti nanijeti zlo,
ako to ne bude nužno," reče.
"Već si dosta učinio," odgovori prkosno Lockridge.
"Žao mi je, budi u to siguran. Ako neko živi s pojmom vremena kao nepromjenjive i zauvijek
utvrđene veličine, i vidi mnogo gore stvari nego ove danas, neusporedivo gore, a i sam riskira
mnogo, čemu onda sentimentalnost? Uostalo, i ti si danas ubio čovjeka kojeg će žena i djeca
žaliti."
"On je namjeravao ubiti mene, nije li?"
"Točno. Ali on nije bio loš čovjek. Vodio je svoje ljude, i sve one koji su o njemu ovisili,
najbolje kako je znao, bio je častan prema svojim prijateljima, pa čak i prema neprijateljima. Prošao

27
si kroz selo kad si dolazio ovamo. Budi iskren: nisi vidio ni klanja, ni mučenja, ni unakažavanja, ni
paljevine, zar ne? Uostalom, u budućim stoljećima ovaj posljednji val imigranata pretopiti će se
prilično miroljubivo. Sukob je ovdje oduvijek bio nešto izuzetno rijetko. Pridošlice će bar u
sjevernoj Europi, ako već ne u južnoj ili istočnoj, sve više dominirati, jednostavno zato jer je njihov
način života bolje prilagođen nadolazećem brončanom dobu. Pokretljiviji su, imaju šire poglede,
bolje se brane: starosjedioci će ih zato oponašati. Pa oni su i tvoji preci, oblikovali su sve što ti je
drago."
"Prazne riječi," reče Lockridge. "Činjenica je samo da si ih ti poveo na nas. Ti si poubijao
moje prijatelje."
Brann odmahnu glavom. "Nisam. To je učinila Koriach."
"Tko?"
"Žena. Kako ti je rekla da se zove?"
Lockridge je oklijevao. Znao je da nema svrhe natezati se oko sitnice. "Storm Darroway."
Brann se bezglasno nasmije. "To se slaže. Njen stil je oduvijek bio ekstravagantan. Pa
dobro, ako želiš, zvat ćemo je Storm." Odložio je čašu i nagnuo se naprijed. Crte lica mu
postanu strože. "Ona je svojim dolaskom donijela nevolje ribarima. Pa ipak, bila je potpuno
svjesna rizika. Zar ozbiljno misliš da je nju i jednoga trena stvarno brinulo što bi se moglo
dogoditi njima ili tebi? Ne, ne, prijatelju moj, vi ste bili samo puki brojevi u jednoj vrlo velikoj i
vrlo staroj igri. Ona je pokretala čitave civilizacije i odbacivala ih kada više nisu mogle služiti
njenim ciljevima isto tako mirno i ravnodušno kao što bi ti odbacio slomljeno oruđe. Što je njoj
šaka divljaka iz kamenog doba?"
Lockridge stegne šake i poviče: "Umukni!
Komešanje i mumljanje se začuje s mjesta gdje su stajali Jutoazi. Brann im mahne rukom, a
zatim je ponovno spusti blizu energetskog pištolja na širokom bakrenom pojasu. "Ona doista
ostavlja neodoljiv dojam, zar ne," nastavio je mirnim glasom, kao da se ništa nije dogodilo.
"Nema sumnje, rekla ti je kako njeni Čuvari zastupaju apsolutno dobro, a mi Skitnice apsolutno
zlo. A ti nemaš načina dokazati suprotno. Ali razmisli, čovječe, je li ikada takvo što bilo istinito?"
"U mom vremenu," odgovori oštro Lockridge. "Nacisti, na primjer." Brann podiže obrvu s
takvim sarkazmom, da je Malcolm morao dodati kolebljivo: "U redu, nisu ni saveznici bili sveci,
ali, do vraga, nije bilo izbora."
"Imaš li još neki dokaz, osim Stormine riječi, da je slika rata kroz vrijeme analogna tom tvom
primjeru?" upita Brann.
Lockridge proguta slinu. Noć se spuštala okolo, prepuna vlage, isparavanja i udaljenih zvukova iz
šume. Napregnuo je volju da otjera osjećaj potpune usamljenosti koji ga je ispunjavao. Čeljusti mu
se stegoše.
"Slušaj," reče Brann blago. "Ja ne tvrdim da smo mi uzori vrline. Ovo je najbespoštedniji rat
koji je ikad vođen, rat između dvije filozofije, u kojem protivnici oblikuju čak i prošlost iz koje su
nastali. Pozivam te da prosudiš. Je li znanost, koja šalje čovjeka u svemir, oslobađa ga od boli i
gladi, spašava djecu od bolesti poput difterije — je li to zlo? Zar je Ustav Sjedinjenih Država zlo?
Je li pogrešno ako čovjek koristi svoj razum, jedini dar koji ga uzdiže iznad životinje i koji
oplemenjuje životinju u njemu? Pa ako nije, odakle onda sve te stvari? Kakav pogled na život,
kakav način života mora biti da bi se sve to stvorilo?"
"Sigurno ne način Čuvara! Misliš li ozbiljno da ta prizemna, čarobna, instinktivna, orgijastička
vjera Božice može ikada nadrasti samu sebe? Želiš li znati stoje s njom bilo u budućnosti? Tek je
u mom vremenu postalo jasno koliko je ta vjera besmislena. Upravo zbog toga se ona, kao crv koji
grize vlastiti rep, vratila u ovu tamnu prošlost da bi natjerala ljude, obmanjivanjem i strahom, da
puze pred Njom. Oni su naizgled sretni; utjecaj je ublažen. Ali pričekaj da vidiš strahote prave
čuvarske vladavine!"
Brann je za trenutak razmišljao.
"Sjeti se; jedan mali arheološki podatak: starosjedioci sahranjuju svoje mrtve u zajedničke
grobnice. Narod Ratne sjekire, međutim, pravi zaseban grob za svakog pojedinca. Da li ti to nešto
govori?"
Lockridgeu za trenutak sjevne u sjećanju ono što mu je djed pričao o indijanskim ratovima.
Tada je sažaljevao Indijance; ali bi li to i dalje činio da je proučio njihovu povijest?

28
 Želio je otjerati tu uznemirujuću pomisao i zato reče: "Ja sam izabrao stranu Storm
Darroway. Nisam sklon mijenjanju."
"Ili je ona izabrala tebe?" upita blago Brann. "Kako ste se sreli?" Lockridge nije htio ništa reći. Tko
zna za što bi to još moglo poslužiti. Pa ipak, istinu govoreći, Brann se nije ponašao kao
zločinac. Možda bi ga mogao smekšati glede Storm? Uostalom, od kakvog su značaja pojedinosti
njihovog susreta? Dao je kratko objašnjenje, a onda mu je Brann postavio još nekoliko pitanja.
Prije negoli je Lockridge spoznao što se dogodilo, sjedio je pokraj Skitnice s čašom u ruci i
ispričao mu cijelu priču.
"Dakle, tako," klimnu glavom Brann. "Zanimljiva priča. Ali ne neobična. Obje strane se služe
lukavstvom za ostvarenje svojih ciljeva. To je jedna od sasvim uobičajnih stvari u cijeloj ovoj gužvi
kultura i religija. Međutim, izgledaš mi izuzetno sposoban. Želio bih te imati za saveznika."
"Ne može," reče Lockridge manje bijesno nego je namjeravao.
Brann ga pogleda ispod oka. "Ne? U redu, ne... Ali,
reci mi kako je Storm Darroway dolazila do novca u
tvome dobu." g
"Pljačkom," Lockridge je bio prisiljen priznati. "Ali upotrebljavala je energetski pištolj samo da
izazove zbrku. Nije imala drugog izbora. Vi ste vodili igru."
Brann izvadi pištolj i počne se igrati njime u ruci. "Možda bi te zanimalo saznati," reče lagano,
"da ovo oružje ne može biti podešeno na manje od smrtonosne snage."
Lockridge poskoči. Čaša mu ispadne iz ruke. Nije se razbila, ali je vino prekrilo pod bojom
krvi.
"Zraka naime dezintregrira tijela," dodao je neumoljivo Brann. Lockridge zamahne šakom
prema njegovom licu, ali promaši. Skitnica odskoči u stranu i munjevito uperi pištolj u Malcolma.
"Polako," upozorio gaje.
"Lažeš!" zastenje Lockridge. Osjećao je kako mu se u glavi sve okreće.
"Kad i ako ti jednom budem vjerovao, i sam ćeš moći isprobati to oružje," reče Brann. "U
međuvremenu, budi pametan. Poznajem dobro dvadeseto stoljeće, ne samo preko diaglose, već i
iz vlastitog iskustva; borio sam se tu nekoliko mjeseci s mojim protivnikom — jer sam znao da je
pobjegla živa. Po tvojoj procjeni, smiri se, kažem, po tvojoj procjeni, Malcolme, ona je imala
mnogo tisuća dolara. Koliko li je samo prolaznika zbunila dok nije prikupila tu sumu? Zar takav
val pljački, gdje se žrtve jedna za drugom bude iz čudne nesvjestice, ne bi bio senzacija godine? Ali
o tome nisi pročitao ni riječi."
"S druge pak strane, nestanak je gotovo uobičajena pojava, pogotovo ako je nestala osoba
nekakav sumnjiv tip; takve priče se obično nalaze na posljednjoj stranici mjesnih novina... Čekaj.
Nisam rekao da je uvijek upotrebljavala pištolj. Ponekad je pljačkala pusta mjesta noću i vatrom
uništavala tragove za sobom. Čudno da ti nije nikad rekla da je upravo to njen modus operandi.
Ali ja ti nudim dokaz da je ona — možda ne svjesno zla, možda bez trunke milosrđa. Uostalom,
Storm je Božica. Što su smrtnici njoj, njoj koja je besmrtna?"
Lockridge duboko uzdahne. Nekontrolirani drhtaj prostruji njegovim tijelom. Koža mu je
bila hladna, a usta suha. Ipak je bio u stanju reći: "Pokolebao si me. Ali odlazim. Ne moram te i
dalje slušati."
"Dobro," složi se Brann. "Najbolje je da postepeno otkrivaš istinu. Ti si lojalan tip. Mislim da
ćeš tek onda pokazati svoju stvarnu vrijednost kada otkriješ kome zapravo treba biti lojalan."
Lockridge se okrene, promrmljavši nešto sebi u bradu, i korakne prema vratima. Jutoazi ga brzo
opkoliše.
Brannov glas ga dostigne: "Tebi za informaciju, ti ćeš promijeniti stranu. Što misliš kako sam
saznao za tunel Čuvara u Americi i za Stormin put do ovoga doba? Ili kako znam tvoje ime? Ti si
došao u moje vlastito vrijeme i mjesto, Malcolme, i upozorio si me!"
"Lažeš! vikne Lockridge i izleti iz kuće.
Teške ruke ga zaustaviše. Dugo je stajao u bezglasnoj nemoći.
Kada je najzad oslobođen, on počne gledati okolo tražeći nekakvo uporište za svoj poljuljani
svijet. Avildaro je ležao pred njim, pust i miran. Žene i djeca, koji nisu pobjegli u divljinu, zajedno
sa starcima — ove su osvajači prezirno pustili — bili su zbijeni u grupe oko vatre što se svjetlucala
u dolini. Odnekud je dopiralo tužno mukanje stoke. Još dalje, žabe su prigušeno kreketale. Kolibe

29
 su izgledale kao tamne, čupave mrlje. Ispred njih se svjetlucala voda, a u pozadi su šumjeli lugovi
pod divnim zvjezdanim nebom. Zrak je bio vlažan.
"Nije lako razgovarati s bogom, a?" reče crvenokosi vođa s nešto sažaljenja u glasu.
Malcolm zadrhti i pođe prema kolibi u kojoj je bila Storm. Jutoaz ga zaustavi. "Stoj, vraču.
Bog nam je naredio da je ne smiješ više vidjeti ili ćeš sebi učiniti veliko zlo." Lockridge je tupo
zurio u lice ratnika, kao da ga nije dobro čuo. "Također nam je rekao da ti je oduzeo moć da
činiš čuda," dodade Jutoaz. "Zašto da ne budeš čovjek kao i svi ostali? Mi te moramo čuvati, ali
mislimo da nisi zao."
Storm! Storm, povika Lockridge u sebi. Ali za sada nije bilo druge mogućnosti, osim da je
ostavi samu u mraku. Baklja, koju je držao mladić s pjegavim licem, obasjavala je mutnom
svjetlošću obrise sjekire. Lockridge konačno popusti i pođe u korak sa svojim straža-rima. Vođa
ratnika hodao je pokraj njega. "Moje ime je Withucar, Hronakov sin" reče ljubazno. Nije se plašio
vrača, jer je služio boga. "Moj znak je vuk. Tko si ti i odakle dolaziš?"
Lockridge se zagleda u njegove slobodne, vatrene, plave oči; nije ga mogao mrziti. "Zovi me
Malcolm," odgovorio je tiho. "Dolazim iz Amerike, daleko preko mora."
Vithucar se namrgodi. "Mokri put. Ne sviđa mi se."
Lockridgeu padne na pamet da su Danci, prvi od Europljana, oplovili cijelu zemlju. Da bi se
to podnijelo bijaše potreban i duh Krete i duh Tenil Orugarava.
Brann, je dakle, govorio istinu: Narod Ratne sjekire nije bio zao po prirodi. Oni su samo bili
jednostavni nomadi, vještiji ratovanju nego ovdašnji starosjedioci. Individualizam je kod njih bio
znatno izraženiji, usprkos vladavini aristokracije koja je vozila dvokolice; imali su znatno
jednostavniju religiju nego Tenil Orugarava; njihovi bogovi su upravljalji svemirom, kao što otac
upravlja s obitelji. Bili su to hrabri i časni ljudi, u čijoj je dobroti postojalo nešto sirovo. Pa ipak,
nisu oni bili krivi što su u crno odjevene osobe došle kroz vrijeme i nametnule im svoju vladavinu.
Kao da je pročitao njegove misli, Withucar nastavi: "Shvati, ja nemam ništa protiv primorskih i
šumskih plemena. To su hrabri ljudi i — on opiše znak u zraku — ja poštujem bogove kojima se
klanjaju. Mi vas ne bismo danas napali da nam naš bog to nije naredio. Rekao nam je da je ovo
mjesto začarala vještica koja je njegov neprijatelj. Sada smo ovdje i uzet ćemo plijen. Ja se
bavim trgovinom. Možda ću kasnije naći sebi ženu među njima. To je korisno, naročito ako
ona dolazi iz velike kuće. Kod njih nasljedstvo ide po ženskoj liniji, razumiješ? To znači da će
meni pripasti imovina njezine majke. Pošto smo osvojili zemlju, možda bismo se mogli naseliti
ovdje. Ali nema nas toliko da bismo duže mogli ratovati s okolnim plemenima. Ako se ne
dogovorimo, morat ćemo se vratiti kući s plijenom." On sliježe ramenima. "Starješine će danas
vijećati o tome."
Usnuli dio Lockridgea, stariji četiri tisuće godina, brzo je izvršio analizu riječi 'stariješina'. To je
jednostavno značilo patrijarh, čovjek sa znatnim posjedom, glavešina svojih sinova, slugu i mladića
koji su mu se zakleli na službu. U njegove zadatke je također spadalo obavljati izvjesne vjerske
službe; ali on nije bio svećenik, niti je njegov status odgovarao tradiciji koja je određivala položaj
Tenil Orugarava još prije rođenja. Baš zato, religija nije previše blokirala Jutoaze; nije bilo previše
rituala ni straha od nepoznatog — bila je to čista vjera u sunce, vjetar, kišu i vatru. Mračni
elementi nordijskog paganizma prodrijet će tek kasnije iz starih kultova zemlje.
Lockridge je prestao razmišljati o tome i usredotočio se na sam jezik. Nije bilo nikakve sličnosti
s indoevropskim dijalektima osim nekoliko gramatičkih elemenata; utjecaj starosjedilačkog jezika
bio je sličan utjecaju normanskog francuskog na engleski. (Daughter dohitar = onaj koji muze
krave, što je bio muški posao u Avildaru). Gotovo polovica riječi koje je Withu-car upotrebljavao
potjecale su iz stepa oko Crnog mora. A on je sam, vjerojatno, rođen ili u Poljskoj, ili u Njemačkoj,
ili...
"Tu smo," reče Jutoaz. "Žao mi je, ali moramo te vezati preko noći, Tako se ne postupa s
čovjekom, ali bog nam je naredio. Želiš li spavati vani ili u jednoj od onih prljavih kuća?"
Lockridge ga je jedva slušao. Zaustavi se u nekoj kletvi.
Vatra je visoko plamtjela, zatamnjujući dimom zviježđe Velikog Medvjeda i ocrtavajući, u igri
plamenova, obrise Withucarovih kola i njegove sapete konje koji su mirno pasli. Uokolo je sjedilo
nekoliko ljudi i drijemalo; oružje im je bilo nadomak ruku. Jedan od ratnika, još dječak od najviše
sedamnaest godina, istaknutih ramena i lica na kojem se zamijećivao ožiljak iz neke stare bitke,
držao je u ruci jedan kraj uzice. Drugi je bio obavijen oko Aurinog članka.

30
 "Što je Maruts!" uzvikne Withucar. "Što je to?"
Djevojka je ležala sklupčano i izgledala je potpuno bespomoćno. Spazivši Lockridgea, ona
skoči i vrisne. Kosa joj je bila zamršena, a izraz lica izobličen od neprestalnog plakanja; na bedru
se upadljivo crvenjela masnica.
Mladić se isceri: "Čuli smo malo prije kako se netko šulja ovuda. Ja sam je našao i uhvatio.
Lijepa je, a?" "Rise!" promuca Auri na svome jeziku. Zateturala je prema njemu, ali mladi ratnik
povuče uzicu i ona padne na koljena.
"Rise, pobjegla sam u šumu, ali sam se morala vratiti da te vidim jesi li..." jecaji ostaviše
misao nezavršenu.
Lockridge je bio kao u bunilu.
"Dobro, dobro," smješkao se Withucar. "Bogovi te vole, Thuno."
"Čekao sam da se ti vratiš, vođo," reče mladić, pomalo kolebljivo. "Mogu li je sada odvesti?"
Withucar kimne glavom. Thuno ustane, uhvati Auri za kosu i prisili je da se digne. "Polazi!"
reče oštro.
Auri krikne i pokuša se osloboditi. Thuno je snažno gurne i djevojka zatetura. "Rise!"
zajecala je nemoćno. Njen neprirodni, izbezumljeni glas zvučio je užasno: "Neću!"
Lockridge se ukoči. Znao je na što ona misli. Dok je prokletstvo ležalo na njoj, za Auri je
značilo više nego smrt ako legne s muškarcem. Pa ipak, osim tog praznovjerja postojalo je još nešto
drugo; kako bi se njegova sestra osjećala u ovakvoj situaciji? "Ne!" krikne Malcolm.
"Što?" upita zbunjeno Withucar.
"Ja je poznam," odlučno nastavi Lockridge, prodrmavši vođu za ramena. "Ona je sveta i ne
smije se dodirnuti; čovjek koji to učini iskusit će najstrašnije posljedice."
Ljudi oko vatre, koji su cijeli prizor promatrali zabavljajući se, najednom se uskomešaše i
uzbudiše. Withucar je zbunjeno stajao. Ali Thuno, uspaljen kakav je bio, uzvikne: "On laže!"
"Kunem vam se u što god hoćete," reče Lockridge.
"Što vrijede čarobnjakove kletve?" naruga se Thuno. "Ako misli da je ona djevica, pa što
onda? To me se uopće ne tiče. Ona može isto tako biti i bilo što drugo. Ribari nemaju svetih žena,
osim jedne starice, koja se okotila mnogo puta dok je bila mlada.
Withucarov pogled je nervozno lutao unaokolo; on protrlja bradu i nevoljko reče: "U redu... u
redu... ali ipak, bolje je biti siguran."
"Ja sam slobodan čovjek" uvrijeđeno odvrati Thuno. "Na moju glavu sve što se dogodi!"
doda uz osmijeh. "A ja znam što će se prvo dogoditi. Polazi!"
"Ti si vođa!" Lockridge se u bijesu obrati Withucaru. "Zaustavi ga!"
Jutoaz uzdahne. "Ne mogu. Kao što je rekao, on je slobodan čovjek." Sumnjičavo je
promatrao Amerikanca. "Vidio sam one koji su pali u nemilost bogova. Ti ne izgledaš tako.
Možda je želiš za sebe?"
Auri zari nokte u Thunovo nacereno lice. On je zgrabi za ruku i grubo je savije iza leđa.
Djevojka se nemoćno sagne pred njim.
A njenog oca i njenog brata sada razvlače psi i gavrani po bojnom polju — u Lockridgeu se
nešto slomi i on se pokrene.

31
 DEVET

Withucar je stajao blizu Lockridgea. Amerikanac se naglo okrene i udari ga šakom u potrbušnicu,
na mjestu gdje su počinjala rebra. Jutoaz je imao izvrsne trbušne mišiće, ali se ipak zanjihao i pao
na zemlju.
Pjegavi momak, koji je stajao odmah uz njih, ispusti baklju i grozničavo zgrabi sjekiru.
Lockridgeovi refleksi marinca reagirali su munjevito. U jednom koraku našao se pokraj njega, i
bridom šake ga udario po vratu. Jutoaz ispusti krik, zgrči se i ispruži na zemlju.
Prije negoli je uspio zgrabiti protivnikovo ispalo oružje, Lockridge u podsvjesti osjeti kako mu
se novi protivnik približava s leđa. Nečije ruke čvrsto ga zgrabiše straga. Stisak je bio vrlo jak, ali
Lockridge napregne svu snagu i oslobodi se zagrljaja. Okrećući se, stavio je svoju nogu između
ratnikovih, i naglo je trgnuo u stranu. Još jedan je pao!
Ljudi oko vatre divlje povikaše i okomiše se na njega. Lockridge zgrabi sa zemlje jednu
buktinju i zamahne njome prema najbližem paru očiju. Plamen sukne naprijed. Napadač hitro
odskoči da bi zaštitio oči, ali to nije uradio dovoljno spretno. Dvojica koja su dolazila iza njega
sudariše se međusobno i padoše na tlo.
Lockridge preskoči vatru. Na drugoj strani je stajao Thuno, zaprepašteno zureći u njega. Čim
Amerikanac krene prema njemu, mladić ispusti uzicu kojom je Auri bila vezana. Sjekira mu nije
bila pri ruci i zato je podignuo kremeni nož; bijesno je zamahnuo njime, pokušavajući ubosti
Lockridgea.
Amerikanac odbije udarac šakom. Oštrica ga je ipak zasjekla po mišiću i krv šikne iz plitke
rane. Lockridge nije čak osjetio ni bol. Zamahnuo je visoko nogom i Thanu se uz krik sruši na
zemlju.
"Bježi, Auri!" vikne djevojci.
Onesposobio je trajno samo dvojicu od desetorice. Ostali su se počeli skupljati oko vatre. Bilo
je uzaludno boriti se protiv toliko ljudi, ali morao joj je dati vremena za bjeg. I zato krenu u napad.
Uz čujan fijuk, jedno se koplje zabode u zemlju ispred njega.
Malcolm zastane za trenutak, izvuče koplje i ponovno krene naprijed. Bolje je ne
upotrebljavati ga na njihov uobičajani način, pomisli u sebi. Osjećao je kako mu bilo tuče u
slijepoočicama. Kao duga i ravna motka moglo bi biti znatno korisnije. Čvrsto je uhvatio koplje s
obje ruke za sredinu i počeo ga okretati među prstima.
Jutoazi krenuše prema njemu. On uleti u vrtlog borbe u kojoj je jedan slučajan udarac
mogao sve odlučiti. Drškom je tresnuo po glavi jednog Jutoaza, prebio prste drugome koji je
držao sjekiru, trećega udario u trbuh i konačno zavitlao koplje među noge preostalih protivnika da
bi ih sapleo; na sve strane se razlijegalo fijukanje, tutnjanje i udaranje. Noć se pretvorila u jauke,
krikove i potmule šumove, dok su se pod svjetlošću vatre sjajili samo zubi i oči.
Na nekakav čudesan način, Lockridge odjednom ostane sam. Tri Jutoaza su se nemoćno
previjala, stenjući u sjeni oko njegovih nogu. Ostali su se povukli. Stajali su blizu vatre i promatrali
ga osvetoljubljivim zastrašenim pogledima. Lockridge je primijetio kako im se koža presijava od
znoja.
"Neka vas Maruts zgazi!" vikne Withucar. "On je samo čovjek." Međutim, njegova četiri
pratitelja ostadoše i dalje nepomični. Izgledalo je da je svaka pomisao o novom napadu beskrajno
daleko od njih. Okrenuvši se, vođa sam pođe u napad. Lockridge zamahne kopljem na njega.
Djelićem oka Withucar opazi tu kretnju i podmetne sjekiru. Silina udarca prostruji Lockridgeovim
tijelom i oružje mu ispadne iz utrnulih ruku. Uz pobjedonosni usklik, Withucar odgurne nogom
koplje izvan protivnikovog dosega i jurne naprijed. Čuvši komešanje, Jutoazi koji su stajali oko
drugih vatri počeše se okupljati sa svih strana.
Lockridge skoči na noge da dočeka protivnika. Ponovno je parirao niski udarac, a onda
odgurne ramenom Withucara. Nejasno je osjetio kako mu je kožu zagrebla ratnikova brada.
Trenutak kasnije dvojica boraca uhvatiše se rukama. Lockridge primijeni zahvat treniran u
mornarici, snažan i okrutan — kost pukne poput praska pištolja. Withucar je teturao, jedva
dahćući kroz polomljene čeljusti.

32
 Neki veliki čovjek s druge vatre već se nalazio blizu Lockridgea, s podignutom sjekirom. Na
sebi je imao dugu tuniku. Malcolm skoči na noge; izbjegnuo je napad i dočekao protivnika na
kuk. Rukama je uhvatio grubu tkaninu i jednostavnim judo zahvatom bacio Jutoaza u zrak. Veliki
čovjek žestoko tresne o tlo nekoliko metara dalje.
Kroz noć se prolomiše urlici. Mumljajući, ljudi se povukoše u sjene. Lockridge zgrabi
Withucarovu sjekiru, zamahne njome iznad glave i pobjedonosno krikne.
Bio mu je potreban samo jedan trenutak da shvati što se dogodilo. Iako su postigli potpunu
pobjedu, napadače su ipak pokolebale sile s kojima su se danas suočili. A povrh svega, sad je jedan
jedini čovjek savladao šestoricu vrsnih ratnika za svega nekoliko minuta. Mrak i zbunjenost
onemogućili su im vidjeti kako se on jednostavno poslužio borbenom tehnikom nepoznatom u
njihovom dobu. Lockridge je odjednom bio slobodan, dok je Jutoaze zahvatio užas.
Nisu bježali, ali su se povukli izvan njegovog pogleda. Diaglosa mu je savjetovala što da im
dovikne: "Po jesti ću prvog čovjeka koji me takne!" Njihov užas razlijegao se kroz noć.
Poklonici Nebeskog Oca još uvijek su bili u strahu od boga zemlje, kome su narodi s kopna
žrtvovali čovjeka o svakoj žetvi.
Polako, Lockridge se okrene i pođe. Kroz leđa su mu prolazili trnci, jer je svakog trenutka
očekivao koplje, strijelu ili udarac sjekirom... ali nije se okretao. Ispred sebe je sve vidio kao u
nekoj izmaglici, a srce mu je grozničavo udaralo u grudima.
U tami najednom iskrsnuše obrisi velikog čvornatog hrasta. Lišće je šumjelo. Negdje u blizini
oglasila se sova. Lockridge zakorači u mrak.
U istom trenutku jedna ruka ga dodirne. On se trgne i zamahne šakom. Na kraju dugog luka
prsti mu dodirnuše nešto mekano. "Rise!" njen glas zadrhti. "Čekaj me!"
Usta su mu bila posve suha, tako da se morao na-kašljati prije negoli je progovorio. "Auri,
trebala si bježati dalje."
"Znam, ali htjela sam vidjeti što je s tobom. Dođi!" Ona se pripila uz njega, i u tom trenutku
svemir je prestao biti samo ružan san. "Ja znam putove do šume," reče.
"To je dobro." Samopouzdanje mu se vraćalo, poput strijela koji se zabadaju u cilj. Mogao je
ponovno u miru razmišljati. Zureći kroz visoka debla, vidio je široko postavljene vatre u polju, ljude
koji su se kretali između njih, i odbljeske uglačanog kamena ili bakra. Žamor je bio predaleko da bi
mogao razabrati riječi.
"Uskoro će opet prikupiti hrabrost," reče Lockridge. "Posebno kad im Brann objasni što se
zapravo dogodilo i kad se oslobode praznovjerja. Šuma ovdje nije gusta, a oni će krenuti u
potragu za nama. Možemo li ostati neprimjećeni?"
"Božica Zemlje će nam pomoći," reče Auri.
Trebalo je što prije neprimjećeno prijeći čistinu i oni krenuše četveronoške. Gipka i lukava
kao lasica, Auri je odabrala zavojiti puteljak gdje je trava bila najviša. Lockridge se kretao za
njom ne previše spretno. Ali i on je to činio ranije, prije mnogo godina, u još nerođenoj
budućnosti, dok je bio dječak.
Izvan vidokruga neprijatelja, Lockridge i djevojka ustadoše i pojuriše prema jugu. Nisu
progovorili ni riječi, jer je dah bio previše dragocijen. Lockridgeove oči su se sve više navikavale
na gustu tamu, tako da je na kraju mogao jasno razabrati kako se trava njiše na povjetarcu i kako se
krošnje bijele pod visokim treperavim zvijezdama. Kroz grmlje, do njega je doprlo glasanje lisice,
brzo bježanje zeca i kreketanje žaba. Auri se gipko kretala pokraj njega, dok joj se duga gusta kosa
poput grive presavijala u hladnom sjaju zvijezda.
Iz mračne šume, čiji su se nejasni obrisi počeli nazirati u blizini, začu se urlik vuka. Kao da
je to bio signal, negdje iza njihovih leđa odjekne zvuk bizonovog roga i Lockridge začuje udaljene
krikove ljudi koji su krenuli u potjeru.
Njihovo bježanje polako se pretvorilo u bunilo. On nikada ne bi uspio bez Auri. Trčeći,
okrećući se i lukavo krivudajući, ona ga je vodila kroz uska i sjenovita mjesta koje im je sada
mogla podariti samo njena Božica. Jednom su se sakrili iza neke stijene i sklupčani slušali bat
koraka gonitelja koji su protrčali na metar od njih; drugi put su se popeli na usamljeno drvo, tre-
nutak prije negoli su se kopljonoše pojavile pod njima. Kad se konačno oko njih zatvorila stoljetna
šuma, Lockridge padne na neko grmlje i ostane ležati kao netko kome su isisane sve kosti.

33
Svijest mu se vraćala u dijelovima. Prvo je iznad sebe zamjetio sjaj na komadićima neba gdje je
lišće ostavljalo slobodan prostor. Bilo je to treperavo svjetlucanje dalekih velikih zvijezda. Paprat je
njenu toplinu i dah, a u njenoj kosi nježni miris šume. Uokolo je sve bilo tiho.
Pokušao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarno
pobjegli?" promrmlja on.
"Da," reče djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, čuli bismo topot
njihovih nogu," u njenim riječima osjećao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lako
bismo se sakrili." Auri ga čvrsto zagrli. "Oh, Rise!"
"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajući počeo tražiti sjekiru. Zadnja
događanja su ga zbunila. "Nisam očekivao da ćemo uspjeti pobjeći."
"Ne, sigurno si znao što činiš. Ti možeš učiniti sve..."
"Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi došao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno što se
zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav čudesan način nije utjecao na razvoj događaja. Aurin
jadan položaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvježbanost.
Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u čovjeka može ući
Ona koja luta divljinom...
"Zašto si se vratila?" upita Lockridge.
"Tražila sam tebe, koji će skinuti s mene prokletstvo," reče Auri bezazleno.
To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. Činila je samo ono što je bilo u
njenom interesu. Pa čak i ne tako nevjesto, sudeći po načinu na koji je pobjegla Jutoazima. Imala
je samo tu nesreću da su je čuli i uhvatili; a sreću da je on naišao baš na one koji su je zarobili.
Sreća! Vrijeme se može vratiti. Postoje li doista takve stvari kao što je sudbina? Uostalom, sve je
to ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih riječi. 'Ti si došao k meni i opomenuo me!'
Neprijatni drhtaj prostruji njegovim živcima. "Ne!" vikne on nijemo u noć. "To je laž!" prigušeno
šuštala i dodirivala njegovo tijelo hrapavim listovima; tlo je bilo vlažno i blatnjavo, puno smrada.
Sve ga je peklo i boljelo. Tik uz njega ležala je pripijena Auri; osjećao je njenu toplinu i dah, a u
njenoj kosi nježni miris šume. Uokolo je sve bilo tiho.
Pokušao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarno
pobjegli?" promrmlja on.
"Da," reče djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, čuli bismo topot
njihovih nogu," u njenim riječima osjećao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lako
bismo se sakrili." Auri ga čvrsto zagrli. "Oh, Rise!"
"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajući počeo tražiti sjekiru. Zadnja
događanja su ga zbunila. "Nisam očekivao da ćemo uspjeti pobjeći."
"Ne, sigurno si znao što činiš. Ti možeš učiniti sve..."
"Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi došao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno što se
zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav čudesan način nije utjecao na razvoj događaja. Aurin
jadan položaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvježbanost.
Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u čovjeka može ući
Ona koja luta divljinom...
"Zašto si se vratila?" upita Lockridge.
"Tražila sam tebe, koji će skinuti s mene prokletstvo," reče Auri bezazleno.
To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. Činila je samo ono što je bilo u
njenom interesu. Pa čak i ne tako nevjesto, sudeći po načinu na koji je pobjegla Jutoazima. Imala
je samo tu nesreću da su je čuli i uhvatili; a sreću da je on naišao baš na one koji su je zarobili.
Sreća! Vrijeme se može vratiti. Postoje li doista takve stvari kao što je sudbina? Uostalom, sve je
to ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih riječi. 'Ti si došao k meni i opomenuo me!'
Neprijatni drhtaj prostruji njegovim živcima. "Ne!" vikne on nijemo u noć. "To je laž!"
Prkos je donio odluku. Malo je obraćao pažnju na Auri dok je razmišljao i dok je sumorni
osjećaj sudbine rastao u njemu, ali sada začuje njene riječi: "Mnogo ljudi iz Avildara je pobjeglo u
šumu. Ja znam gdje su skriveni oni koje sam ostavila da bi se vratila po tebe. Prvo ćemo pronaći
njih, a zatim drugo selo Tenil Orugarvja."
Lockridge odmahne glavom: "Ti možeš," reče. "Ali ja moram na jedno drugo mjesto."
"Gdje? Pod more?"

34
 "Ne, na kopno. I to odmah, prije negoli se Brann sjeti poslati ljude tamo. Napušteni dolmen,
pola dana hoda na jug. Znaš li za njega?"
Auri zadrhta. "Da." Glas joj je postao sve prigušeniji. "To je Kuća Starih Mrtvih. Tamo su
nekad živjeli Tenil Vaskulan. Tu je sahranjen čitav jedan narod. Sada postoje samo duhovi. Moraš li
zaista ići na to mjesto? I to poslije sunčevog zalaska?"
"Da. Ne boj se."
Ona proguta slinu. "Ne... ne, ako ti tako kažeš."
"Pođimo onda! Vodi me!"
Krenuli su kroz gustiš, uskom stazom jelena koja se jedva naslućivala u tami. On se
spoticao i gunđao, dok je Auri, poput šumske vile, neumoljivo brzala naprijed. "Moraš me
razumijeti," pokuša joj objasniti Lockridge kad su zastali odmarajući se. "Moja, hm, moja
prijateljica, ta Storm, još uvijek je u Brannovim rukama. Moram je pokušati osloboditi."
"Ona vještica?" On začuje šum zapletenih uvojaka, što je značilo da je Auri prkosno zabacila
glavu natrag; njeno prezirno frktanje natjeralo ga je na osmijeh. "Zar ona ne može brinuti sama o
sebi?"
"Pa, ako oslobodimo Storm, istodobno ćemo otjerati i Jutoaze iz mjesta."
'Ti ćeš se onda vratiti!" uzviknu Auri prigušujući radost. Za trenutak nije pomislio da je
sebična. Uostalom, je li i njen povratak u Avildaro bio sasvim takav? Možda ova djevojka...
Malo je toga imao reći. Teško su se probijali kroz šumu. Sati su polako prolazili i noć, kratka
u ovo doba godine, počela je odlaziti. Zvijezde su već blijedile, a sivilo se probijalo kroz grane
stabala, a slabašno ali jasno, začu se prvi cvrkut ptica.
Lockridgeu se učinilo da sada već prepoznaje stazu kojom je išao sa Storm. Više nije bilo
daleko...
Auri naglo zastane. Njene oči, vrlo sjajne na malom licu, raširiše se poput cvjetnih latica.
"Stani!" reče ona zadihano.
"Što je?" Lockridge je stegnuo sjekiru tako da ga je dlan zabolio.
"Zar nisi čuo?"
Nije čuo ništa. Auri ga je ponovo povela naprijed, okrećući glavu lijevo i desno; oprezna poput
plahe životinje, pažljivo je motrila na sve strane. U tom trenutku i on začuje zvuk: bila je to
lomljava u grmlju, još uvijek udaljena, ali sve bliža.
Lockridge stisne usne. "Životinja?" upita neodlučno, ni sam ne vjerujući svojim riječima.
"Ljudi!" reče Auri. "Slijede nas."
Brann je, dakle, poslao patrolu da čuva vremenska vrata. Da su se Jutoazi tako dobro snalazili
u šumi kao djevojka, već bi ga čekali tamo. Kako stvari sada stoje, još uvijek je imao priliku.
"Brzo!" zapovijedi on. "Tišina više nije važna. Moramo stići do dolmena prije njih."
Auri potrči. Malcolm krene za njom. U maglovitom svitanju on se spotakne o neko deblo i
odtetura kroz šiprag mladica. One ga zakvačiše za odjeću i oglasiše se svojim šibljim glasom.
Ljudska vika se podiže s čistine iza njih.
"Čuli su nas," upozori Auri. "Brzo!"
Letjeli su stazom. Stabla su promicala groznom sporošću. Svjetlost se pojačavala.
Kad su izbili na livadu, trava je bila u odsjaju rose koja je poprimala crvenkastu boju. Brežuljak se
nazirao u izmaglici pred njima. Osjećajući kako mu oštar zrak puni pluća, Lockridge jurne prema
šupljem stablu gdje je Storm sakrila upravljački uređaj.
Grozničavo je počeo pretraživati duplju. Auri je vrištala. Trenutak kasnije, Lockridge izvuče
metalnu cijev i pogleda uokolo. Nekoliko ratnika se pojavilo na rubu šume.
Vidjevši Amerikanca i djevojku, Jutoazi zaurlaše i pojuriše naprijed. Lockridge i Auri su
spotičući se jurnuli prema vrhu uzvišice, preko niskog divljeg raslinja. Jedna strijela prozuji pokraj
njegovog uha.
"Ne, budalo!" uzvikne vođa Jutoaza. "Bog je rekao da ga dovedemo živog!"
Drhtavim pokretima Lockridge okrene prekidač na uređaju. Jedan čovjek izbije kroz mlade
stabljike u podnožju humka, zastane za trenutak, a zatim domahne ostalima. Lockridge je jasno
vidio ukrašenu kosu, kožni kilt, mišićavo tijelo i dugačku sjekiru — Brann je pripremio ovu grupu
da se suoči sa svim i svačim.
Cijev zasvijetli i počne podrhtavati u njegovoj ruci. Ostali Jutoazi već su se pridružili prvome i
počeli nadirati kroz travi i nisko šiblje, spremni za borbu. Lockridge baci na njih Withucarovu
sjekiru. Vođa je vješto izbjegne i prsne u smijeh. Ostali Jutoaz iza njega zaurlaše od veselja.

35
 Zemlja se pokrene.
Auri počne jecati, padne na koljena i zgrabi Lockridgea za nožni članak. Jutoazi se ukočiše.
Trenutak zatim, uz lude krikove, oni se dadoše u bijeg prema podnožju brdašca. Tamo se zaustaviše.
Lockridge opazi kroz lišće kako ih je zahvatila panika, a zatim začuje uzvik njihovog vođe... "Bog se
zakleo da nas nikakvo čarobnjaštvo ne može povrijediti. Naprijed, sinovi zečeva!"
Ispod Malcolmom se pojavilo bijelo svjetlo silazne rampe u hodnik. Jutoazi krenuše
ponovno naprijed. Nije mogao ostaviti Auri ovdje. Lockridge zgrabi djevojku za ramena i brzo je
gurne unutra.
Vođa Jutoaza već je došao gotovo na vrh uzvisine. Lockridge uskoči kroz otvor, dočeka se na
noge i brzo okrene prekidač. Lebdeći čep zemlje brzo se počne spuštati, zakloni nebo i nalegne
na svoje mjesto.
Zavladala je tišina.
Auri je vriskala snagom koja je prerastala u histeriju. Lockridge stegne zube i opali joj pljusku.
Djevojka sjedne gdje je stajala, nijema, buljeći u njega, s izrazom lica u kojem nije bilo ljudskosti.
"Žao mi je," reče Lockridge. Osjetio je doista kajanje, kada je vidio kako se crvene mrlje
pojavljuju na njenom licu. "Ali više ne moraš urlati. Sada smo spašeni."
"M... m... m... m..." grčevito se borila za dah. Pogled joj je klizio po ledenim, kamenim
zidovima koji su ih nijemo okruživali; trenutak kasnije, živčano se bacila na tlo i počela puzati po
njemu cvileći: "Nalazimo se u Kući Starih Mrtvih."
Lockridge je prodrma i podigne. "Nemaš se razloga bojati. Oni nemaju moć nada mnom.
Vjeruj mi!"
Nije očekivao da će te riječi djelovati na nju tako brzo. Prigušeno je zajecala dok joj je tijelo
podrhtavalo ravnomjernim trzajima; nijemo ga je promatrala nekoliko trenutaka, a zatim tiho rekla:
"Vjerujem ti, Rise."
To mu je vratilo snagu, ali i oprez. "Nisam te namjeravao povesti ovamo, ali nije bilo izbora,
jer bi te inače Jutoazi uhvatili. Sada ćeš vidjeti mnoge čudne stvari, ali neka te ne prestraše."
Ironičan prizvuk u njegovom glasu podsjeti ga kako je Storm njemu dala potpuno isti savjet. Je li
se on doista tako brzo priviknuo na ovaj svijet duhova na prijelazu između dva doba? U svakom
slučaju, njegovo stoljeće već mu je izgledalo kao poluzaboravljen san.
Ali to je zasigurno bilo zbog toga što je stalno bio LI akciji. "Moramo krenuti," reče odlučno.
"Jutoazi nas ne mogu ovdje slijediti, ali oni će obavijestiti svog gospodara, koji to može. Ili ćemo
sresti... nije važno." Ako ovako nenaoružani naiđu na Skitnice u hodniku, to će biti kraj. "Ovim
putem!"
Slijedila ga je bez riječi dok se spuštao prema predvorju. Svjetlucavi zastor na vratima ju je
natjerao da zadrhti i ona zgrabi Malcolmovu ruku čvrsto kao neko dijete. Lockridge počne
pretraživati po pretincima, ali nije našao ništa drugo osim odjeće iz ovoga milenija. Putnici kroz
vrijeme moraju uvijek nositi sa sobom vlastitu buduću opremu. Do vraga!
Bio je to stravičan napor stupiti kroz prolaz, pri pomisli da se netko može nalaziti s druge
strane. Ali hodnik, pun nijeme bjeline, pružao se prazan u nedogled. Lockridgeu se oteo uzdah
olakšanja, a zatim se malaksalo spusti na gravitacijske sanjke.
Nije bilo vremena za oklijevanje. Svakog trenutka, Skitnice bi mogle ući kroz neka druga vrata i
opaziti ih. (Samo, od kakvog je to značaja, ovdje, u jednom vremenu koje protječe izvan pravog
vremena? O tome će svakako kasnije morati razmisliti.) Nasumice pritiskajući dugmad na
upravljačkoj ploči, otkrio je kako se upravlja vozilom, i usmjerio ga je u budućnost.
Auri se stiskala uz njega. Čvrsto se držala za sjedalo, premda ju je panika već napustila; čak je
počela pokazivati znakove žive radoznalosti. Izgledala je manje začuđena negoli on kad se prvi put
nalazio u vremenskom hodniku. Za nju su sva ta čuda bila podjednako divna, i zapravo ne i
zagonetnija, nego što je kiša, vjetar, rođenje, smrt ili smjena godišnjih doba.
"A što sad?" Lockridge je razmišljao glasno. "Možemo otići u 1974. godinu, i pokušati
zamesti trag, ali to ne bi vrijedilo. Ima vraški mnogo Skitnica tamo, vraški im je lako ući u trag
svakom čovjeku, a posebno kada je ovako upadljiv. Uostalom, ako Storm ne može stupiti u
kontakt s nekim od Čuvara, kako bih to tek ja mogao?" Tek sada je postao svjestan da govori na
engleskom. Auri je nesumnjivo smatrala njegove riječi za čaranje.
Što mu je Storm rekla?
Za trenutak, on se ponovno nađe u zatvorskoj kolibi, osjeti nju pokraj sebe i svoje usne na
njenim. To je bilo dovoljno da zaboravi sve ostalo.

36
 Zatim se ponovo sabrao. Hodnik ga je okruživao zasljepljujućim zračenjem, prazninom i
neobičnošću. Storm je bila daleko... stoljećima daleko. Ali on bi joj se mogao vratiti. I hoće, tako
mu svega!
Bi li mogao stići do njenog pravog vremena? Ne. Ovaj hodnik se ne proteže tako daleko. A i
previše je opasno, u svakom pogledu. Što prije izađu i nestanu u svijetu, to bolje. Ali Storm je
pričala o nekom gospodinu Jesperu Fledeliusu, u Viborgu, u vrijeme reformacije. Da, to je najbolje
rješenje. Također, i osjećaj sudbine ga je još vukao.
Uspori sanjke i obratio pažnju na oznake urezane na prolazima. Nije poznavao čudnu
abecedu, ali je mogao jasno prepoznati arapske brojeve, ispisane prilično čitko. Godine su se nizale
od donjeg kraja hodnika. Tako, ako 1827. prije Krista odgovara 1175. godini...
Kada su se pojavili brojevi s prvim znamenkama 45—Lockridge zaustavi sanjke i pokrene ih
natrag. Auri je nestrpljivo čekala dok se on naprezao da shvati vremensku shemu i dok je
grozničavo razmišljao. Do vraga i taj nepouzdani odnos! Želio je izaći nekoliko dana prije Svih
Svetih, da bi imao vremena stići u Viborg, ali ne prerano da mu Brannovi psi uđu u trag.
Što je bolje mogao, izabrao je crtu koja je potpuno odgovarala Ljetu Gospodnjem 1535. Auri
gaje uhvatila /a ruku i povjerljivo krenula za njim kroz zastor.
Ponovno duga, tiha prostorija i ormarić. Odjeća koja se nalazila u njemu razlikovala se od
one iz neolita, Raznovrsnost kostima je bila velika: seljački, gospodski, svećenički, vojnički i drugi.
Nije znao što izabrati. Što se, do vraga, događalo u Danskoj u šesnaestom stoljeću? Svakako nešto
gadno ako su u to upleteni vremenski ratnici. U ormariću se nalazila i vrećica sa zlatnim, srebrnim
i bakrenim novcem... Auri veselo uzvikne, vidjevši sav taj blještavi metal... Lockridgeu padne na
um da nešto gotovine nije na odmet. Ali ljudi niže klase koji bi nosili veće količine novaca sa
sobom, mogli su očekivati da budu optuženi za pljačku. Poslije kratkog kolebanja Lockridge je
izabrao odoru koju je smatrao pogodnom za jednog uspješnog čovjeka na putovanju: laneno rublje i
košulju, satenski prsluk, kratke grimizne hlače, duboke čizme, široku kapu s obodom, plavi ogrtač
postavljen krznom, mač i nož (ovo posljednje prije svega kao pribor za jelo) i raznovrsno metalno
oružje koje mu je moglo biti od koristi. Ponio je, naravno, i diaglose za njega i Auri. Tek tada je
primijetio da se u ormariću nalazi i čitavo mnoštvo vlasulja; mora da je u ovo doba vladala moda
nošenja duge kose. Lockridge je izabrao jednu žutu. Veličina je potpuno odgovarala; vlasulja mu je
čvrsto legla uz glavu i davala je dojam izvanredne prirodnosti.
Auri je skinula suknju i ukrase, ostavši za trenutak u svojoj punoj nevinosti pred njegovim
očima, a zatim je nevjesto obukla dugu sivu haljinu i ogrtač s kapuljačom koji je on izabrao za nju.
"Pomorci s juga oblače se isto tako smiješno kao i ljudi koji borave pod zemljom," reče ona.
"Izaći ćemo ponovno gore," upozori je Lockridge. "U vrlo različit kraj. Ova stvar koju sam ti
stavio u uho pomoći će ti pri govoru i ponašanju. Ali bolje da budeš što tiša i što neprimjetnija. Ja
ću te voditi. Reći ćemo ljudima da si mi žena."
Auri se namrštila. Njezin osjećaj za čuda je bio zadivljujući, upijala bi sve što bi došlo do nje,
premda je zadržala opreznost lisice: sposobnost na kojoj bi joj pozavidjeli i majstori Žena. Danska
riječ hustru, žena u braku, sadržavala je beskrajno mnogo pojmova o odnosima između spolova,
koje su Jutoazi već primili, ali koji su bili potpuno strani njoj, iz plemena Tenil Orugarava.
Odjednom, ona se trgne. Njena ukočenost se pretvori u radost, ona obavije ruke oko njega i
uzvikne: "Kletva je dakle nestala? Oh, Rise, ja sam tvoja!"
"Hej, čekaj. Hej!" Lockridge je nježno gurne od sebe. Uši su mu gorjele. "Ne tako brzo. Ovaj
mjesec, uh, još nije proljeće ovdje."
Doista nije bilo. Kad su izašli na uzvišenje i zatvor i l i ulaz, vani je vladala tama. Bila je
hladna, jesenska noć, polumjesec je nijemo plovio među oblacima, a vjet a r je zloslutno puhao kroz
posušenu travu. Ogoljen i prazan, dolmen je nepomično stajao gore na vrhu uzvišenja. Šume, kojom
je nekada koračala božica, sada više nije bilo. Samo nekoliko zakržljalih brijestova njihalo se na
sjeveru. Još dalje, sablasnim sjajem su se bijelile pješčane dine, koje će budućnost ponovno vratiti u
more.
Oko uzvišenja pružala su se polja koja su jednom bila obrađivana. Bila. Tragovi brazdi naslućivali
su se u korovu, a srušeni glineni dimnjak izgorjele kolibe još se vidio na južnoj padini. Rat je
prošao ovim krajevima prije manje od godinu dana.

37
 "Zar je Knosos, o kome su nam pomorci pričali, velik kao ovo?" upita sa strahopoštovanjem
djevojka iz neolita.
Usprkos umoru i stalnoj napetosti, Lockridge se morao osmjehnuti. U njegovim očima,
srednjovjekovni Viborg nije se mogao razlikovati od provincijskog gradića u kojem su njegovi
roditelji kupovali jednom mjesečno. Pa ipak, danska prijestolnica izgledala je znatno privlačnije,
naročito poslije dva dana provedena u divljini. Osim toga, obećavala je i sigurnost, za kojom se
sve više ukazivala potreba dok su posljednje zrake zalazećeg sunca lagano nestajale kroz tmaste
kišne oblake, nošene vjetrom koji je podizao njegov ogrtač i prohladno puhao kroz granje
kržljavih stabala.
Prošavši pokraj jezera, ugledali su kroz hrastov šumarak (bukva još nije postala gospodar
šuma u Danskoj) toplu boju cigli nekog napuštenog samostana. Trava, koja je prekrivala donje
dijelove bedema, još uvijek se mjestimično zelenila oko zidina obližnjeg grada. Lockridge je uočio
da istu boju ima mahovina na šiljastim slamnatim krovovima. Vitki i ljupki tornjevi katedrale
ponosno su dostizali u nebo.
"Mislim da je Knosos malo veći," reče on. Osmijeh mu se pretvorio u sjetni izraz lica. Tri tisuće i
tristo godina nakon Aurinog doba, svaka nada koja je tada izgledala svijetla odavno se pretvorila u
prašinu i iščezla u ponor zaborava. Istu sudbinu doživljele su i sve druge stvari. Vrijeme nije nikome
praštalo...
Diaglosa je davala osnovne opće obavijesti o vremenu u kojem se nalaze, ali nije ništa govorila
o povijesnim događajima. Tako je bilo u Aurino doba, a vjerojatno je ostalo isto i u svakoj drugoj
godini u kojoj bi se otvorila vremenska vrata. Preostalo mu je samo nagađati. Skitnice i Čuvari
regrutirali su pomoćnike iz svih doba u kojima bi uspostavili prevlast; ali kako netko može biti
ravnodušan, kad zna što će se dogoditi njegovom narodu?
Danska je sada bila u svojim lošim danima. Lockridge i Auri išli su manje prometnim
putevima, tek nešto značajnijim od seljačkih kolovoza, koji su vodili kroz šume ili vrijesišta.
Neredovito su uzimali obroke koje su ponijeli u malim zavežljajima, a spavali su vani, omotani
zajedno u tople ogrtače, kad bih ih umor i mrak natjerali da predahnu. S vremenom na vrijeme
viđali su kuće s ljudima; zaustavljali su se pokraj bunara da utaže žeđ, a seljaci koji su im izlazili u
susret bili su uglavnom ljutiti, zaplašeni i šutljivi. Naučili su ipak nekoliko mjesnih običaja i jednu
pjesmu te zemlje:

Sve male ptice što lijetaju šumama Žale se na najvećeg sokola; On sa njih trga
perje i paperje, Živi od njihova bola.

Podalje od njih letio orao stari, Sa ptićima svojim; Male ptice postaše tad čudno
plahe, Ne znajuć' s razlogom kojim —

Četiri stotine godina u budućnost, ovdje će se nalaziti sretna zemlja, koju je Lockridge već
vidio. Pa ipak, bila je to slaba utjeha ove tmurne, prohladne večeri. Koliko li će sve to potrajati?
"Dođi," reče on. "Moramo požuriti. Vrata se zatvaraju sa zalaskom sunca."
Krenuli su obalom jezera do mjesta gdje se staza spajala s glavnom cestom. Od nekog dječaka
kojeg su sreli usput Lockridge je doznao da je sutra praznik Svih Svetih. Nije mu preostalo mnogo
vremena; želio se smjestiti negdje u gradu i osjetiti malo kakve su trenutne prilike ovdje prije
negoli potraži Jespera Fledeliusa.
Glavna cesta je također bila prljava, blatnjava i duboko izrovana. Na njoj nije bilo prometa.
Sjeverni Jutland još uvijek je bila sablasna zemlja nakon prošlogodišnjeg ustanka, ugušenog
topovima Johana Rantzaua. Vjetar je zavijao kroz ogoljele grane.
Glavna vrata je čuvalo šestoro ljudi. Bili su to njemački landsknehti, u prljavim, plavim
odorama. Dvosjekli mačevi, dugi oko poldrug metra, visjeli su im o bokovima. Dvije halebarde
stajale su u križ da zapriječe put, dok je treća bila usmjerena u Lockridgeove grudi. "Haiti" vikne
vođa. "Wergehts da?"
Amerikanac navlaži usne. Najamnici nisu izgledali nimalo impresivno. Bili su niži od njega
najmanje desetak centimetara, takav je bio normalan uzrast većine ljudi u ovo doba
neuhranjenosti, za razliku od Lockridgeovog ili Aurinog, a lica pod visokim kacigama po pravilu
su bila puna ožiljaka od boginja. Ali, bez obzira na sve te mane, mogli su ga i te kako lako ubiti.

38
 Lockridge započne svoju pripremljenu priču. "Ja sam engleski trgovac; putujem sa svojom
ženom," rekao je na njihovom jeziku. "Naš brod se nasukao na zapadnoj obali." Nastojao je
izgledati prilično tužno, kako nitko ne bi posumnjao u istinitost njegovih riječi. Diaglosa ga je
obavijestila da nesreće na moru nisu bili rijetke u to vrijeme. "Došli smo dovde kopnom."
Narednik ga pogleda sumnjičavo. "U ovo doba godine? Vi ste se jedini spasili?"
"Ne, ne nitko nije nastradao," odgovori brzo Lockridge. "Brod se nasukao i prilično oštetio, ali
nije potonuo." Premda je bio prljav od putovanja, bilo je očigledno da nije plivao kroz slanu vodu.
"Kapetan je odlučio zadržati sve ljude tamo, kako roba ne bi bila opljačkana. Budući da ja imam
hitan posao u Viborgu, ponudio sam se da donesem vijest i potražim pomoć." Ekspediciji
upućenoj na to mjesto bilo bi potrebno najmanje tri dana da stigne i da ne nađe ništa, a isto toliko
vremena i za povratak. Do tada bi već odavno zametnuli trag.
"Englez, a?" Male oči se suziše. "Nikad nisam čuo Engleza koji govori kao da je rođen u
Mecklenburgu."
Lockridge opsuje u sebi. Trebao je upotrijebiti onaj svoj njemački kojeg se sjećao sa studija, a
ne da se koristi diaglosom. "Pa i jesam," pokušao je izgladiti stvar. "Moj otac je bio tamo ugledan
građanin tijekom mnogo godina. Vjerujte mi, ja uživam veliko poštovanje." Zahvatio je rukom u
vrećicu i izvukao nekoliko zlatnih novčića, zvečeći njima izazovno. "Vidite, mogu si dopustiti da
pozovem poštene ljude na piće u moje zdravlje."
"Friedrich! Dovedi junkera!" Jedan od landsknehta kimne glavom i odjuri kroz polukružna
vrata. Kraj njegovog koplja kloparao je po tucaniku. U tišini koja je nastala, Lockridgeu padne na
um da ne bi bilo loše ako se povuče nekoliko koraka. "Ostani gdje jesi, strance!" Oštar čelik mu se
približi.
Auri uhvati Lockridgea za ruku. Narednik je počeo mjeriti pogledom, uvijajući nehajno
brkove. "Ova ne sliči ženi bogatog trgovca," napadne on riječima. "Bila je na suncu koliko i
svaka seoska djevojčura." Obrisao je nos kosmatom podlakticom, ne skidajući oči s djevojke.
"Ipak, hoda kao dama," promrmlja sebi u bradu. "Tko ste zapravo vas dvoje?"
Lockridge opazi izraz straha na Aurinom licu zbog nečega što do tada nije poznavala: način na
koji su je landsknethi požudno promatrali izazvao je u njoj osjećaj stida. Prsti su ga svrbjeli za
pištoljem. "Pazite se!" viknuo je uvrijeđenim glasom. "Ili ću vas dati izbatinati."
Narednik se osmjehne. "Ili ću ja tebe vidjeti na vješalima, na drugom kraju grada... uhodo!
Vrane će ti poželjeti dobrodošlicu. Predugo su kljuvale seljake koje smo za njih objesili."
Lockridgeu zastane nešto u grlu. Nije očekivao probleme. U čemu je pogriješio?
Pogled mu je lutao uokolo, tražeći mogućnost bijega. Bilo je to teško izvesti. Puške — stare ali
opasne arkebuze — bile su postavljene na stalke i spremne svakog trenutka opaliti. Htio je
ponovno pokušati sa zlatnicima, kada začuje približavanje topota potkovanih kopita. Iz vrata je
izašao poluoklopljen jahač s izduženim crtama lica, neprijatnog izgleda. Bit će da je bio pripadnik
danskog plemstva, u službi u ovoj straži, u ovoj stranoj vojarni postavljenoj u njegovoj vlastitoj
zemlji. Lockridge je to najprije zaključio po pogledu kojim je prostrijelio landsknehte. Nijemci ga
nespretno pozdraviše. "Ovo je junker Erik Ulfeld," objavi narednik. "Ispričaj mu svoju bajku."
Plave obrve se podigoše. "Što imate reći?" upita Ulfeld otegnuto, na njemačkom.
Lockridge je rekao pravo ime, u ovom slučaju je to bilo potpuno svejedno, i ponovio svoju
neobičnu priču s još više pojedinosti. Ulfeld je češkao bradu. Bio je, što bi se reklo, svježe obrijan,
što je, znajući kakve su bile ondašnje britve, značilo da mu je dlan prelazio preko kože kao da
prelazi preko brusnog papira.
"Kakav dokaz imaš?"
"Nemam nikakve isprave, gospodaru," reče Lockridge. Znoj mu je curio ispod ruku prema
rebrima. Konjanik se nadvio kao planina nad njim, zaklanjajući mutne oblačne mase; slaba
sunčeva svjetlost davala je oblacima olujnu boju pa su svi predmeti izgledali neprirodno ukrućeni,
dok je vjetar sve jače puhao među krošnjama. "Izgubio sam ih prilikom brodoloma."
Poznaješ li ipak nekoga ovdje," nastavio je Ulfeld.
"Da, u krčmi kod Zlatnog lava..." Lockridgeov glas iznenada zamukne. Ulfeld spusti ruku na držak
mača. Amerikanac u trenutku shvati gdje je pogriješio i prokune u sebi dialosu. Pitanje je bilo
postavljeno na danskom. Ne razmišljajući, i on je odgovorio istim jezikom.
"Englez koji tako dobro govori dva strana jezika?" promrmlja Ulfeld. Njegove blijede oči
planuše. "Ili čovjek grofa Kristoffera?"

39
 "Tako mi boga, gospodaru," uzvikne narednik. "Ubojica-palikuća!"
Oštro oružje mu se približi. Lockridge je prekasno shvatio u čemu je stvar. Istina je da je već
izumljen barut, da je Zemlja oplovljena, a Kopernik živi, on nije dovoljno uzeo u obzir činjenicu
koliko je njegovo vlastito doba silno različito od ovog. S drvenim kućama, slamnatim krovovima i
ne više prenosive vode negoli se moglo zahvatiti vjedrom, gradovi su bili laki plijen požara.
Tadašnji strah od neprijateljskih podmetača požara bio je jednak strahu od atomskih raketa
dvadesetog stoljeća.
"Ne! uzvikne grozničavo Lockridge. "Slušajte me! Živio sam u danskim i njemačkim
gradovima..."
"Nema sumnje," reče Ulfeld suho. "U Lubecku."
Kroz Lockridgeovu svijest u trenu prođe čudan logički lanac. Liibeck je bio grad Hanze, dakle
i saveznik Kristoffera, grofa koji je vodio sudbonosni rat u ime starog kralja; nažalost, onaj ubogi
seljačić kojeg su sreli na putu nije im gotovo ništa znao reći o svemu tome. Ulfeldov zaključak bio
je više nego prirodan.
"Rekli ste da vas jedan ugledni građanin može prepoznati," nastavi Danac. "Tko je to?"
"Zovu ga Jesper Fledelius," izjavi Auri.
"K vragu!" Ulfeldove hladnoće u trenutku nestane. Konj mu frkne i počne se propinjati; gusta
griva je široko zalepršala na vjetru. Narednik dade znak landsknethima i oni opkoliše strance.
Oh, bože, zavapi Lockridge u sebi, zar ionako nismo dovoljno zabrazdili? Imao sam samo
namjeru smjestiti se negdje dok ne otkrijem znači li to ime nešto ovdje. Jedva je primjetio kako su
mu oduzeli mač i nož, pa čak i kako su grubo pretražili Auri.
Ulfeldovo lice ponovo dobije ravnodušan izgled. "U krčmi kod Zlatnog lava, rekoste?" upita.
Lockridge je sad mogao samo nastaviti dalje. "Da, gospodaru. Tako mi je rečeno. Doduše, on
možda još nije tamo. Ali ja godinama nisam bio u Danskoj. Znam malo o ovdašnjim prilikama. U
stvari, nikada nisam sreo tog Jespera. U mom trgovačkom udruženju uputili su me na njega kao
na nekog tko bi... hm... tko bi nam mogao pomoći oko zaključivanja trgovine. Da sam ne-
prijateljska uhoda, gospodaru, zar bih ovako postupio?"
"Da ste pravi trgovac" odvrati Ulfeld, "zar ne biste znali da ne možete doći ovdje trgovati tako
divlje, kao da smo mi indijanski domoroci bez zakonite vlasti koja bi brinula o tome?"
"Ima punu kesu, junkeru," reče narednik ukočeno. "Pokušao je time kupiti prolaz." Lockridge
poželi razbiti tipu zube. Gotovo je uživao slušajući kad mu je Ulfeld grubo uzvratio: "Bio bi to
dragi dar za tebe." Plemić je smirio konja vještim pokretanjem uzde. Auri se uplašeno odmakne
pred životinjom, koja je bila daleko veća od svih ponija iz njenog doba; nikada nije čula da se ove
životinje jašu.
Odluka je pala. "Dovedi mi odred," naredi Ulfeld.
"I ja bih pošao, gospodaru," predloži ponizno narednik. Ulfeld podiže bradu. "Namirisao si
novac od nagrade, a? Točno, Jesperova glava je ucijenjena. Ali ti ostani na straži."
Landsknehti se počeše došaptavati između sebe. Ulfeld ih pogleda. Disciplina se opet vrati
među njih; postojala su ona vješala iza grada.
"Otići ćemo u krčmu," reče Ulfeld, "vidjeti što tamo ima, a zatim ćemo ovim ptičicama postaviti
nekoliko pitanja." Prezirno je odmjerio Auri. Ona se uspravi i prostrijeli ga pogledom. "Djevojčura
iz Ditmarsha. Zakleo bih se. Nijedan drugi narod niskog porijekla ne usuđuje se držati tako oholo.
Otac mi je poginuo tamo, na dan Kralja Hansa, kada su otvorili branu na našu vojsku. Možda ću
noćas..."
Lockridge osjeti gorčinu u grlu.
U međuvremenu, pojavilo se još nekoliko vojnika. Ulfeld im reče da povedu zatvorenike i projaha
kroz vrata.
Viborg je iznutra bio manje privlačan nego izvana. Ulice su bile uski prolazi po kojima su se
valjale svinje, i na kojima je kamenje za hodanje po sredini narijetko stršilo. U sutonu koji se
spuštao, mogao se vani vidjeti samo mali broj ljudi. Lockridge je ugledao radnika s pregačom,
pogrbljenog od teškog rada čitavog života, služavku s košarom kruha, gubavca koji je vrtio
klepetaljku približavajući se iz nekog poprečnog puteljka, pretovarena volovska kola s velikim
drvenim kotačima. Svi su brzo nestajali u tami koja se spuštala između zbijenih kuća; sva vrata su
već bila zakračunata i kapci spušteni kako bi se izbjegli neželjeni noćni posjetitelji. Prve kapi kiše
nakvasiše mu obraze.

40
 A tada se, kroz vjetar, šljapkanje nogu i topot kopita, prolomio jedan poznati zvuk; bila je to
visoka i. prodorna zvonjava. "Oh!" uzvikne Auri. "Glas Božice!"
"Crkvena zvona," reče tiho Lockridge. U svom očaju morao je, ipak, priznati da je zvuk divan;
također je bio veličanstven i izgled katedrale, koja se nazirala sa druge strane trga. Vjetar je
zanosio Lockridgea i punio mu nosnice sablasnim mirisom groblja.
Malo dalje, Ulfeld privuče uzde. Neka drvena ploča njihala se cvileći na vjetru. Na žutoj svjetlosti
koja je dopirala kroz pukotine oko vrata i prozorske kapke, u sada već gustoj pomrčini, Lockridge
je na njoj jedva mogao uočiti grubi crtež lava propetog na zadnje noge. Landsknehti spustiše na
zemlju svoja koplja. Jedan pritrči da pridrži stremen plemiću dok je ovaj sjahao s konja. U
polutami, njegov matalni prsluk i kaciga su se mutno presijavali. Vještim pokretom isukao je mač i
zapovijedio vojnicima da lupaju na vrata. "Otvorite, svinje!" poviče Nijemac.
Škripeći, vrata se otvoriše. Neki nizak, snažan čovjek proviri van i ljutito vikne: "Ne želim
nikoga od vaše vrste na ovom poštenom mjestu... Oh, gospodine viteže! Molim oproštaj!"
Ulfeld ga gurne u stranu. Vojnici uguraše Lockridgea i Auri u krčmu. Prostorija je bila
malena. Kad bi se potpuno ispravio, prosječan čovjek dvadesetog stoljeća bi sigurno udario
glavom o čađave grede, a i u širini bi mu bila tijesna. Pod je bio prljav, prekriven raznim otpacima.
Svjetiljka je treperila s police, bacajući mutno svjetlo i stvarajući mnoge sjene.
Peć napravljena od glinenih ploča, u čijim rupama se mogla zagrijati hladna ruka ili noga,
davala je nešto topline; iz nepokrivenog otvora izlazilo je mnogo dima, od čega su Lockridgeove
oči počele odmah suziti. Stol s nogarima još uvijek nije bio postavljen za večeru. Za njim je sjedio
neki čovjek i ispijao čašu piva.
"Ima li još gostiju?" upita Ulfeld.
"Nikoga, gospodaru." Bilo je nečeg odvratnog u krčmarevoj poniznosti "Malo ima gostiju ovih
dana."
Ulfeld mahne glavom vojnicima. "Pretražite sve." Zatim se uputi prema usamljenom
posjetiocu koji je i dalje mirno sjedio. "Tko si ti?
"Gospodin Torben Jensen Sverdurp iz Vendsvssela." Duboki bas je djelovao prijatno, u čemu
je udjela imalo vjerojatno mnogo pića. "Oprostite što ne ustajem. Nosio sam u nozi dugo godina
švedsko željezo. Tražite li nekoga?"
Ulfeld ga je mračno promatrao. Čovjek je bio izrazito krupan, s volovskim leđima iznad
golemog trbuha. On bi ostavljao isti dojam u svakom stoljeću. Njegovo lice su nagrdile boginje i
tupast nos, ali su mu zato oči bile sjajne i vesele. Prosijeda kosa i brada padale su razbarušeno na
prsluk koji je bio prilično izmašćen. "Imaš li dokaza tko si?" upita Ulfeld.
"Oh, dakako, dakako. Ja obavljam zakoniti posao; pokušavam obnoviti trgovinu govedima; ona
je sada ponovno u pravim rukama." Sverdrup podrigne. "Hoćete li popiti nešto sa mnom? Uvijek
mogu potrošiti poneki groš i počastiti vaše ljude."
Ulfeld mu iznenada uperi mač u grlo. "Jesper Fledelius!"
"Tko je taj? Nikad nisam čuo za njega."
Preplašeni ženski vrisak iz zadnjih soba slio se sa smjehom Nijemaca. "He, he," naceri se
Sverdrup. "Moj gazda ima zgodnu kćer." Polako je skrenuo pogled prema Lockridgeu i Auri. "Još
jednu lijepu jarebicu imate sa sobom, gospodine. Što sve ovo znači?"
"Čuo sam," Ulfeldov pogled je probadao Svrdrupa i krčmara, "da se u ovoj kući nalazi
izdajnik Fledelius."
Sverdrup otpije ogroman gutlja iz krigle. "Svašta se čuje. Zar niste zadovoljni što imate
Skippera Klementa u Viborgu?"
"Još jedna ćelija i krvnikova sjekira čekaju na Fledeliusa. Ovaj stranac kaže da ima sastanak s
njim. Moramo vidjeti vaše isprave koje dokazuju tko ste."
Sverdrup namigne uhićenicima. "Možda bih poželio biti Fledelius, kada tako lijepa dama
čezne upoznati me. Ali ne, ja sam samo ubogi, stari seoski plemić iz Skawa." Počeo je nehajno
preturati po svojoj odjeći, istresajući mnoštvo buha. "Evo. Vjerujem daje vaše porijeklo manje
zaprljano od moga."
Ulfeld je sumnjičavo pogleda pergament. Njegovi ljudi se vratiše. "Nema nikoga osim
krčmarove obitelji, gospodaru," javi mu jedan.

41
 "No, no, zar vam nisam rekao?" mrmljao je krčmar. "Gospodin Torben bio je gost Zlatnog
lava i prošlih godina. Ovdje me svi poznaju i ja sam oduvijek bio na dobrom glasu; pitajte
gradonačelnika je li Mikkel Mortensen pošten i odan čovjek."
Ulfeld baci papire na stol. "Pripazit ćemo," odluči on. "Razbojnik će se možda još pojaviti. Ne
smijete mu dopustiti da bilo što posumnja. Vas dvojica..." on pokaže na par svojih najamnika.
"Ostanite ovdje neko vrijeme. Čuvajte sva vrata i uhitite svakoga tko uđe. I neka vam nitko ne
promakne. Vi ostali, za mnom."
"Zar nećete nijednu kriglu ispiti s usamljenim starim čovjekom?" navaljivao je Sverdrup.
"Neću. Moram ispitati ovo dvoje."
Bude li potrebno, istezalom, kliještima ili kosto-lomnom čizmom.
Zbog Auri — kroz zadimljeni zrak koji se sporo miješao, Lockridge je zurio u čovjeka za
stolom. "Ne, čekajte!" jadikovao je. "Pomognite!"
Oči s krupnim podočnjacima tromo se spustiše. "Žao mi je, mala djevojko," promumlja
Sverdrup. "Mnogo ih je umrlo, a još više će ih ubrzo umrijeti." Pomaknuo se u stranu da napravi
prolaz.
Jedna ruka gurne Lockridgea prema vratima, ali se on odupro petama. Deblji kraj koplja
pukne na njegovom koljenu. Bol mu prostruji čitavim tijelom; dok je padao na koljena s usana mu
se otela psovka. Aurina kapuljača sklizne i jedan vojnik je zgrabi za kosu.
"Ne!" krikne djevojka. "Mi pripadamo Njoj!"
Sverdrup tresne vrčem o stol. Auri klizne iz vojni-kovih ruku i načini znak u zraku. Lockridge
ga nije mogao razumjeti, nešto iz njenog mrtvog i zaboravljenog rituala, nijemi krik...
Veliki čovjek pruži ruke ispod stola i hitro stane na obje noge. Iz ogrtača, kojeg je bio prostro
po podu, pojave se u njegovim rukama luk i strijela, napeti i spremni.
"Ne tako brzo, gospodaru!" dovikne on. "Ne tako brzo, molim vas."
Ulfeld se okrene na peti i njegov mač bljesne. Njemačka koplja se podigoše u smjeru odakle
su došle riječi.
Kad bi se medvjed mogao smijati, to bi sličilo smjehu ovog čovjeka, koji mora da je bio Jesper
Fledelius. "Mirno, samo mirno," zabrunda on. "Jedan suvišni pokret, i gospodar vitez više neće
moći uživati u svojoj ljepoti. Mi ne želimo razočarati viborške dame, zar ne?"
"Oni će te ubiti!" zacvili krčmar. "Isuse, smiluj se!"
"Pa, mogu pokušati, ali ne prije negoli ova ljepotica koju držim u rukama kaže svoju jednu oštru
riječ," ponovno se nasmije krupni čovjek.
Zastao je da bi vidio kakav su utisak ostavile njegove riječi, a onda nastavio: "A tu je i moj mač.
On je već napravio meso od mnogih Šveđana, Holsteinaca, pa čak i Danaca. Za njega nema
ničeg ukusnijeg od Danca koji se lažno zakleo u starog orla... osim možda njemačkog najamnika.
Kao što vidite, nas nekoliko možemo voditi vrlo zanimljiv razgovor. Nema sumnje da biste vi,
gospodine viteže, bili nesretni da budete samo promatrač, pa čak kada biste dobili počasno mjesto
u paklu; pa ipak, nijedan od ovih mladića koji bi umro noćas ne bi vam bio zahvalan za tako
otmjeno gubljenje života. Pokušajmo zato razgovarati mirno, na učeni način, kako to dolikuje
kršćanima."
Vladala je potpuna tišina; Lockridgeu se činilo da mu vlastito disanje odjekuje u ušima daleko
bučnije od puhanja vjetra i rominjanja kiše vani.
"Mikkela, moj dobri čovječe," reče Jesper Fledelius, "morao bi imati negdje kakav dugačak
konopac. Njime ćemo vezati ove izvrsne prijatelje, umjesto da ih sasječemo kao nevjernike."
Pogledao je Auri i osmjehnuo se. "Sveto Pismo govori istinito o mudrosti u nevinosti, mala
djevojko. Riječi možda ne bi pokrenule ovu kukavičku, staru lešinu, zato što su jeftine i lukave.
Ali ti si pokazala Njezin govor koji ne laže. Ja ti zahvaljujem."
Krčmar počne jecati. Žena i dvoje djece promoliše užasnuta lica kroz zadnja vrata. "Ne brini
se, Mikkele," reče odmetnik. "Ti i tvoji morate napustiti ovaj grad s nama. Šteta što će ovaka
dobra krčma pasti u glupave ruke junkera-najamnika. Ali Coven će vas dobro hraniti i štititi."
Debelo lice ozarilo se za trenutak neobičnom ljubavlju. "A kada se Ona vrati, bit ćete bogato nagra-
đeni."
Pogledao je prema Lockridgeu i mahnuo mu glavom. "Gospodine, budite tako ljubazni i
oduzmite oružje ovima," posljednje riječi bile su prezirno izgovorene hladnim tonom, "i spremite
ga na sigurno. Moramo pobjeći što je brže moguće. Poslovi naše Gospe ne smiju čekati."

42
Kiša je bubnjala po kolibi. Bilo je to usamljeno pastirsko sklonište na pustopoljini, napušteno u ovo
doba godine; pravljena od običnog treseta, gdje se čovjek mogao odmoriti, izgledala je tako grubo
i jadno da bi je i Tenil Orugarave prezreli. Ali Auri je ipak zaspala, sklupčana na podu i glavom u
Lockridgeovom krilu.
Mikkel Mortensen je čučao vani sa ženom i djecom. Amerikanac se osjećao postiđen zbog
toga, tim prije što krčmar nije bio ljut na njega; smatrajući ga za Adelsmanda, bez oklijevanja mu
je ustupio mjesto u kolibi na suhom. Fledelius je također inzistirao na tome. "Vi i ja imamo
razgovarati o tajnim stvarima, a ovim jadnicima bit će dovoljno samo da zviznem sutra kada
budemo polazili."
Nije bilo mogućnosti da se i konji provedu kroz krijumčarske kanale koji su prolazili ispod
viborških zidina. Bjegunci nisu bili daleko od grada. Ali vani se svuda pružala pustoš i tama, koju
bi s vremena na vrijeme paralo sijevanje munje. Pod tom snažnom nebeskom vatrom svaka
grančica u grmlju, svaka kap kiše i svaki krivudavi potočić u zemlji punoj vode izgledali bi za
trenutak zasljepljujuće, sablasno bijeli.
Bez ognjišta, unutrašnjost kolibe bila je puna mraka i hladnoće. Lockridgeova mokra odjeća
postala je sasvim neupotrebljiva, i on se svukao u kratke hlače, kao i Fledelius; skupivši se,
nastojao je ne cvokotati od zime. Auri je ležala gola i bezbrižna. On je trebao uzeti u kolibu prije
neko krčmarevo dijete nego nju; ali Auri je bilo potrebnije njegovo prisustvo, u ovome svijetu že-
ljeza i okrutnosti, negoli je njima bio potreban krov nad glavom.
Još jedan grom zapara nebo. Grmljavina ih trgne iz drijemeža. Za trenutak, lice Jespera
Fledeliusa bljesnulo je poput sablasne maske. Zatim sve ponovo utonu u tamu. Vjetar je zavijao.
"Shvaćaš" reče Danac ozbiljno. "Ja sam dobar kršćanin. Ne želim imati ništa s luteranskom
herezom, koju su junkeri i njihov marionetski kralj podmetnuli državi; još manje me zanimaju
nevjernici i vještice. U sve je to umješala svoje prste i bijela i crna magija. Zar nije? Stari je običaj
prinositi žrtve nevidljivim silama. Ti ubogi, neuki seljaci, koji se skupljaju na Praznik svibnja i sutra,
uopće ne pozivaju vraga. Još manje se klanjaju lažnim bogovima, o kojima piše u kronikama Saxo
Grammatikusa. Viborg je nekoć bio Vebjorg, Sveta planina. Tamo gdje sada stoji katedrala, nalazilo
se staro svetište, prije negoli je Odin doveo svoj narod sa istoka. Bi li čovjek tek tako prinosio žrtve
duhovima zemlje i vode kad zna da time čini smrtni grijeh? Međutim, u ova teška vremena
seljaci se nemaju kome drugome obratiti." Fledelius se promeškolji u vlažnom blatu. "Ipak, ja
sam samo u vezi s Covenom. Ja njemu ne pripadam."
"Razumijem," reče Lockridge.
Vjerovao je da Mikkel govori istinu, i vidio je i više od izgovorenog. Još blijeda ali golema,
jedna je tapiserija počela rasti pred njim.
Povijest čovjeka bijaše povijest religije.
Ono što je imala Auri, koja je tako smireno spavala ovdje unatoč munjama, ono što je imao Aurin
narod, i Indijanci koje je bio proučavao na Yucatanu, i svaki primitivni narod čija kultura nije
krenula potpuno iskrivljenim putem — bijaše cjelovitost duha. Samo je pitanje ukusa je li to
nadomještavalo sve ono čime su inače oskudijevali. Ostala je činjenica da su oni bili jedno sa
zemljom, nebom i morem na način kako to nitko tko je stavio bogove odvojeno od sebe ili tko ne
priznaje nikakve bogove, ne bi mogao biti. Kad su Indoeuropljani donijeli svoj patrijarhalni panteon
nekoj zemlji, donijeli su mnogo toga što je bilo dobro; ali stvorili su nov i osamljeni rod čovjeka.
Nije bilo oštrog prijelaza. Stari su ustrajali. Nakon nekog vremena izmiješali su se sa strancima,
preoblikovali ih, dok su oblici koji ne stare izronili opet jasni, a samo su se imena promijenila.
Dyaush Pitar, sa svojim sunčevim kolima i bojnom sjekirom, postao je Tor, čija kola su vukle časne
zemaljske koze i čiji je čekić izazivao kišu koja je značila život. Riđobradom nije prinošena krvna
žrtva; ta on je sam bio slobodnjak. A kad je Odin, jednooki vučji bog, kojem su vojni zapovjednici
davali muškarce, pao pred Kristom i preživio u sjećanju samo kao neki div — Tor se sam
nazvao sveti Olaf, I ray je postao sveti Erik čija su se kola izvlačila svakog ljeta za blagoslov
polja, a Ona je stavila na sebe plavi ogrtač Djevice Marije. I posvuda i zauvijek bili su tu mali
bogovi, duhovi, goblini, vile, sirene, bilo ih je tako mnogo da ih čak nisu ni zvali bogovi, a koje
je čovjek pretvorio u znakove pomoći i štete, ljubavi i straha, svaki čudesno zagonetan i neodlučan
kakav je bio život.
Lockridge je inače bio agnostik i nije izricao svoje mišljenje o objektivnim istinama. Koliko je
on znao, Marija je mogla biti sadašnja Nebeska Kraljica, a Troi ruka Božica neka rana slutnja o
njoj. Osjetljiv čovjek ;i kava je Jesper Fledelius mogao je vjerovati u to. Ili su bje mogle biti

43
samo sjene što ih baca neka konačna stvarnost; ili su obje samo mit. U povijesti nije imalo
i/Mosti ono što su ljudi mislili već ono što su osjećali.
A u ovaj veliki polagani sukob i pleter dvaju pogleda na svijet upleo se vremenski rat. Skitnice su
uprav-hule hodom ratobornih plemena i njihovih ratničkih bogova; Čuvari su nalazili tajne
putove održavanja starog i preobražavali osvajače po svojoj slici. Skitnice su požurivale narod ratne
sjekire da razori kult dolmena; ali neolitski pastiri postaše poljodjelci i pomorci brončanog doba, a
Sunce više nije bilo vatreni duh već čuvar tla i oplođujući suprug. Došlo je kršćanstvo, s knjigama i
logikom i prvim bogom koji je u stanju kažnjavati pogrešna vjerovanja o njegovoj prirodi — i
ubrzo su ljudska srca pripala Mariji. Reformacija je donijela natrag Jehovu, naoružanog strašnim
oružjem protiv prirodnog nagona — izumom tiska — ali sama religija bijaše vješto podijeljena,
ozloglašena, osakaćena, dok je svijet pet ili šest stoljeća zato osjećao svoju vlastitu jalovost te žuđaše
za vjerom koja bi išla dublje od riječi. Lockridge je gledao u stoljeća nakon svoga i nije vidio
trijumfirajuću znanost; vidio je kako se ljudi okupljaju na brežuljcima u ime nekog novog, ili nekog
starog, ponovno rođenog boga.
Ili božice? "Kako je ona došla do vas?" upita.
"No, da." Fledeliusov glas zabruji promuklo i sirovo, ali s puno poštovanja. "To je poduža
priča. Morate znati, ja sam... bio sam... vlastelin pokraj Lemviga, kao i moji preci prije mene, od
prvog Valdemara. To je siromašan kraj; mi Fledeliusi nikada nismo spadali u visoke bahate
plemiće, bili smo bliski s našim seljacima kmetovima; a na Jutlandu je sve do danas narod bio
daleko slobodniji nego na otocima, gdje kmet može biti prodan i kupljen. Na mom posjedu je
jedan kaempe-noj," — poznat mi je taj dolmen, pomisli sa zebnjom u duši Lockridge — "gdje je
narod dolazio prinositi male žrtve. Pričalo se o čudima koja su se tamo javljala s vremena na
vrijeme, o neobjašnjivim dolascima i odlascima tko zna odakle i kamo. Ali ako se svećenik nije
tome protivio, tko sam bio ja da se mješam u stare običaje? To samo donosi nesreću. Luterani će to
također naučiti, na nesreću ove zemlje."
"Borio sam se u mnogim ratovima. Neću ispričati ništa protiv svog gospodara, kralja Kristierna.
Švedska je pripadala njemu po pravu koje ide još od kraljice Margarete, i ja nazivam izdajnikom
Stena Sura koji je podigao bunu protiv danske vladavine. Pa ipak... nisam ja neki mekušac,
shvaćate, ali dugo sam razmišljao o svemu... Sjećam se dana kad smo ušli u Stockholm; obećana
je amnestija, a ipak su tijela pobijenih bila visoko probodena na kolje i obezglavljena. Vratio sam
se kući sa bolom u srcu i zakleo se da ću ubuduće ostati na svojoj pjeskovitoj zemlji. U
međuvremenu, umrla mi je žena; naš jedinac je na školama u Parizu i sigurno gleda s visine na
mene koji jedva zna napisati svoje ime."
"I tada, jedne ljetne večeri, dok sam šetao poljima u blizini neobičnog dolmena, pojavila se
Ona."
U njegovim nepovezanim riječima, dok se trudio s opisom, Lockridge je prepoznao Storm
Darroway.
"Vještica, svetica ili vječiti duh zemlje, ne mogu reći što je Ona. Vjerojatno me je začarala, što
li? Pa ipak, nije me odvraćala od kršćanskog života, već je govorila o stvarima o kojima ništa
nisam znao, kao taj Coven, i upozorila me na teška vremena koja dolaze. Pokazala mi je čudesa.
Ovaj jadni stari mozak nije se mogao dobro snaći u tim zapetljanim putovanjima iz prošlosti u
budućnost i natrag; ali, zar pod Bogom nisu sve stvari moguće? Dala mi je zlata, što mi je jako
trebalo, jer sam bio vrlo dugo u ratovima iz kojih nisam donio nikakav plijen. Ali najviše služim
Njoj za volju i zbog nade vidjeti Nju opet."
"Moj zadatak je lak. Moram biti u krčmi kod Zlatnog Lava tijekom dvadeset godina na svako
predvečerje Svih Svetih. Shvaćate, Ona je u ratu. Njeni prijatelji i njeni neprijatelji motaju se
svuda unaokolo, čak i po /.raku; oni mogu biti svugdje u svako vrijeme. Čarobnjaci — ne oni
uobičajeni koji dolaze samo zbog malo poganstva, već njihove vođe koji im mogu naređivati — ti
čarobnjaci su Njezini, dio Njezine mreže uhoda i agenata. Ali oni se ne mogu pokazati na
javnim mjestima kao što se ja mogu. Ako se netko pojavi, kao vi na primjer, tražeći pomoć, ja ga
uputim u Sabat gdje su skrivena silna oružja i čudnovati strojevi. Za praznik Svibnja bio je
zadužen drugi čovjek, ali on je sada mrtav. Lagan posao za mnogo zlata, zar ne?"
Noći ravnodnevnice, pomisli Lockridge; one su posvećene bogovima zemlje. Ljetni i zimski
solistici] pripadali su Suncu — Skitnicama.

44
 Fledeliusove riječi još su više ogrubjele. "Nema sumnje, Ona je mislila da ću ja u svojoj
ogorčenosti biti neutralan, i zato pouzdan u borbi koju je bila predvidjela. Ali ja sam zakazao. Vrlo
često nisam mogao biti tamo. Mislite li da je itko umro zbog toga?"
"Ne," reče Lockridge. "Mi smo vas pronašli, a to je u ovom trenutku najvažnije. Zapamtite,
rat se vodi širom svijeta i širom vremena. Vaše je samo jedno od stražarskih mjesta."
Upitao se hladno koliko ih je bilo, odnosno koliko ih ima. Nitko nije mogao nadgledavati
svaki dio prostora i vremena. Storm je na sve strane osnivala ovakva mala udruženja po uzoru na
poganske kultove, rođene u očajanju i utemeljene na zaboravljenim simbolima, koje je ona
osobno donosila i tumačila. Svako doba je imalo svoje tajanstvenosti. Sve je to bilo stvoreno zato
da bude ovdje u slučaju potrebe.
A sada je potreba bila vrlo velika. Ona je ležala vezana i bespomoćna dok je Brann likovao,
tri tisuće i tristo godina daleko u prošlosti; kad njegovi tehničari stignu, iscijedit će iz nje sve što
zna, a onda odbaciti šuplju ljušturu; sve više i više, Lockridge je uviđao kakva je ona ključna figura
cijelog slučaja. Ako bi joj ova grupa Jutlanđana mogla priteći u pomoć, to bi, možda, opravdalo
smrt tisuća i tisuća nevinih ljudi širom Europe, koje su lovci na vještice u doba Reformacije pohva-
tali i žive spalili.
Nije više htio slijediti takve misli. Umjesto toga, počeo je razmišljati koje razdoblje povijesti
drže u rukama Skitnice. Eknatonov dvor? Cezarov? Muhamedov? Ili možda Manhattan projekt?
"Vidiš," produži Fledelius, "nakon što je kralj pobjegao u Nizozemsku — dobro, ja sam mu
oprostio ono u Stockholmu, kad je dao mnoga prava narodu — S0ren Norby i ja krenusmo u borbu
protiv osvajača. Nakon toga sam plovio sa Skipper Klementom i ostao u Aalborgu do prošle
godine, kad su nas konačno slomili. Od tada sam izvan zakona. Ali našao sam nekog svećenika
koji mi je napravio pismo i pečat uz čiju pomoć ulazim u Viborg. Moj domaćin Mikkel, kojeg
odavno poznajem, i sam pripada Covenu. Bio sam spreman kad ste došli, zar ne?"
"Zaista je tako," odgovori Lockridge najljubaznije.
Fledelius potapše toku mača. Sumnje i grižnje savjesti sasvim je nestalo; on je ponovo
postao čovjek koji je nadvladao junkera Erika. "Bogu neka je hvala! Sada je na tebe red, prijatelju.
Reci, kakva je naša zadaća, koga trebamo poslati u pakao?"
Onoliko koliko su mu jezik i pojmovi dopuštali, Lockridge mu je objasnio.

Na vrhu brda, sasvim izgubljena u pustoši, gorjela je vještičja vatra. Crvena svjetlost slijevala se s
velikog bijelog kamena pred kojim se Auri duboko poklonila. U njeno vrijeme to je bio oltar.
Visoko na vedrom nebu treperila su hladnim sjajem daleka zviježđa. Zemlja je bila tiha, a zrak
leden.
Lockridge je obratio slabu pažnju na grupu vjernika. Bilo ih je malo: kosmati seljaci u radnim
odijelima i vunenim kapama, kmetovi u pohabanim košuljama i lanenim hlačama, njihova
malodobna djeca i jedna neugledna prostitutka iz Viborga, čija je uređenost djelovala putetično u
ovoj prozračnoj tami. Stavljajući živote na kocku, oni su se noćas isšuljali iz koliba i kuća, pješačili
kilometrima da bi prisustvovali jednosatnom obredu u čast prastarih sila zemlje, koji im je
donosio tako dragocijeno smirenje, ulijevao novu nadu i oslobađao svih briga; u ovom trenutku
bilo im je posve svejedno što će im sutra itekako trebati hrabrosti kada se ponovo pojave pred
gospodarima. Lockridge se nadao da će moći ukloniti Auri s mjesta zbivanja, prije negoli ritual
počne. Ne zbog toga jer bi je on kao takav dirnuo, već jednostavno nije želio da djevojka vidi ono
što je vjerojatno bilo samo degenerirani ostatak radosnih misterija iz njenog doba.
Njegov pogled i misao privukao je Majstor.
Visok i povijen, Marcus Nielsen je stajao zaogrnut izlizanom kapuljačom dronjave
dominikanske odore. U ovom dobu bio je poznat kao običan svećenik. Za razliku od Engleske, gdje
se sam nazvao Mark od Salisburyja, Danska nije progonila katolike, ali su zato čarobnjaci bili
žestoko proganjani. Bio je rođen kao Čuvar Mareth dvije tisuće godina poslije Lockridgea; njegova
sadašnja dužnost bijaše nadziranje reformacijske Europe, služeći Storm Derroway, svojoj kraljici.
"Nosite zle vijesti," reče on. Koristeći se diaglosom, obratio se Amerikancu na francuskom, koji
je bio potpuno nerazumljiv njegovom stadu i tupavom Fledeliusu; zatim se okrenuo Auri i naredio
joj da ostane izvan dosega njegovog glasa.
Sačekao je da se djevojka udalji, a onda produžio. "Možda ne znate koliko su važni ona i
Brann. Takvih je svega nekoliko na obje strane. Njih dvoje su nalik primitivnim kraljevima koji

45
vode svoje vojske u boj. Vaša ili moja smrt ne znače ništa, ali je zato njeno zarobljavanje opća
propast."
"Pa," reče Lockridge grubo, "sada ste upozoreni. Pretpostavljam da imate pristup u budućnost.
Organizirajte spasilačku ekipu."
"Stvar nije tako jednostavna," odgovori Mareth. "Tijekom cijelog ovog razdoblja, počev od Luthera
pa sve do dva stoljeća iza vašeg vremena, Skitnice su premoć ne. Snage Čuvara koncentrirane su
na drugim mjestima. U ovom stoljeću mi držimo još samo nekoliko agenata kao što sam ja."
Isprepleo je svoje prste i puhnuo u njih. "U stvari, iskreno govoreći, izgleda da ćemo ostati
izolirani. Koliko je meni poznato, svaka vrata koja vode daleko u budućnost sada su pod jakim
nadzorom. Trebala vam je označiti neku drugu točku u danskom vremenu kada su Čuvari u boljem
položaju. Frodhievu vladavinu, na primjer. Uostalom, ona je osobno upravljala postavljanjem ovog
uporišta baš zato jer je tako težak i opasan. Pretpostavljam da joj je to prvo palo na pamet, uz ono
malo vremena što ste imali na raspolaganju."
Lockridge ju je na trenutak ponovno vidio, osjetio njen dah. Nešto se prelomilo u njemu, on
uhvati čovjeka za odjeću. "Do vraga, vi ste tu da riješite problem! Mora biti nešto što možemo
poduzeti!"
"Da, da," odmahne ljutito rukom Maret. "Svakako ćemo poduzeti nešto. Ali ne treba nagliti.
Vi nemate iskustva sa skladnošću vremena. Poštujte one koji to imaju."
"Kada bih se mogao dočepati mjesnog hodnika," produži Lockridge kao da ga uopće nije čuo,
"svi bismo mogli ući u njega." Možemo čak stići do neolita prije Branna i sačekati ga."
"Ne," Mareth je energično zatresao glavom. "Vrijeme je nepromjenjivo, upamtite to." Duboko je
uzdahnuo, a zatim je ponovno nastavio staloženim glasom. "Taj pokušaj je unaprijed osuđen na
propast. U hodniku bismo posve sigurno naišli na nadmoćnije snage neprijatelja koji bi nas
porazio. U svakom slučaju, ne postoji način da se upotrijebi bilo koji ulaz u Danskoj. Na žalost,
bez obzira za što se odlučili, ne možemo očekivati pomoć ni od koga drugog osim ovih ovdje."
Njegov pokret u smjeru grupe ljudi koji su zaplašeno klečali na rubu svjetlosti, bio je više nego
omalovažavajući. "Istina, mogli bismo pokušati otići još dublje u prošlost i dobiti pojačanje iz
predvikinške ere, ali zašto to činiti, zašto riskirati traganje za našim bazama na Orijentu i Africi,
kada se bolja pomoć nalazi na dohvat ruke?"
"Kako?" Lockridge se zabulji u njega.
Čuvarev akademski način ponašanja sasvim je nestao. Počeo je nervozno koračati, glasno
razmišljajući; sada je bio energični vojskovođa u odori fratra.
"Brann je došao sam, jer je znao da je i Konjak sama; za sada ni on ne može sakupiti više
ljudi. Ali budući da ju je uhvatio, on će osigurati sebi dovoljno vojnika da sačuva plijen. Moramo
računati s tim. Iznenađenje je uvijek pola uspjeha. Budući da nismo došli spasiti je one noći, mi to i
nećemo učiniti. Neka izgleda kao da se uopće nismo pojavili, a pogotovo ne onda kad mu se
pridruži velik odred Skitnica. Oni će svakako postaviti straže na sve ulaze u vremenske hodnike."
Zastao je za trenutak, nervozno trljajući bradu.
"U ovom stoljeću Danska nije mjesto gdje leže naše glavne snage u Europi. Mi smo prije svega
koncentrirani u Britaniji. Kralj Henry se doduše odrekao Svete stolice, ali još uvijek nije pristupio
luteranima. Njegovo kraljevstvo je za sada naš stožer. Doba koje vi poznajete kao period vladavine
dvije kraljice Marije, to je vrijeme pune dominacije Čuvara; Skitnice će uskrsnuti s Cromwellom,
ali mi ćemo ih potisnuti u Restauraciji."
Na Lockridgeovom licu čitala se nedoumica.
"Znam. Vi se čudite zašto se trudimo oko povijesti koja je unaprijed poznata. Dakle, kao prvo,
na taj se način neprijatelju nanose stalno gubici. Ali daleko je važnija činjenica što je svako doba,
koje se čvrsto drži, istodobno izvor snage i novih boraca; sve to stvara snagu potiska koji se prenosi
vremenskim ljestvicama daleko u budućnost gdje treba biti donesena konačna odluka, čiju prirodu
nitko ne zna..."
"Ali, da nastavim. Ja imam svoje stado i u Engleskoj; tamo nisam poganski vrač nekolicine
izgladnjelih seljaka, već propovjednik vitezova i jakih veleposjednika, koji ih podstiče da pristupe
svetoj katoličkoj vjeri. Mi i tamo imamo hodnik, o kojem Skitnice ništa ne znaju; jedna od
njegovih vrata otvaraju se i u neolitu. Vrata se otvaraju neznatno dalje u prošlosti od danskih,
imamo samo nekoliko mjeseci preklapanja u godini koju moramo dosegnuti."
Mareth uhvati Lockridgea za ramena. Njegovo lice je gorjelo.
"Čovječe, jesi li sa mnom? Za nju?"

46
DVANAEST

"Hajeeeeee! Hingst, Hest, og Plag faar flygte Dag! Kommer, kommer, kommer!"
Odjeća predvodnika vještaca lepršala je oko njega poput krila. Tek što je okrenuo ruke i lice
prema nebu, nevidljiv i nečujan vrtlog podigao ga je zajedno s njegovim izabranicima. Dizali su se
vrlo brzo uvis prema dalekim, hladnim zvijezdama. Iz poljske lomače plameni jezici su još nekoliko
trenutaka bacali iskre za svojim gospodarom, a zatim je sve utonulo u tamu. Poklonici Covena
drhtali su i odlazili.
Auri je prestala vikati, zatvorila je oči i čvrsto držala Lockridgea za ruku. Jesper Fledelius je
prvo ispuštao neke grlene glasove, zatim se osjetio sigurnim i na kraju kliktao poput razdraganog
dječaka. Na sličan način bio je uzbuđen i Amerikanac. Letio je on već i ranije, u stroju, ali nikad
na kraju gravitacijskog snopa.
Nije bilo otpora zraka. Silna energija, koja je strujila iz pojasa pod Marethovom odjećom,
potpuno ga je poništavala. Kretali su se u tišini, nekoliko stotina metara iznad tla, brzinom koja
nije bila mnogo manja od tisuću kilometara na sat.
Tama je ležala nad pustopoljinom; Viborg se vidio samo na tren kao mrlja, a onda nestao.
Površina Lim-fjorda je treperila; zapadne dine ostale su za njima, a uzburkano Sjeverno more,
obasjano ledenim sjajem srpastoga mjeseca koji se dizao u zoru, ležaše pod njima.
Izgubljen u noći i čudu, Lockridge se trgne kad se pod njima pokaže Engleska — tako brzo?
Letjeli su visoko prema ravnicama istočne Engleske. Sela sa slamnatim krovovima ležala su
među požnjevenim poljima; jedan dvorac uzdizao se poput bedema iznad rijeke. Sve je izgledalo
kao u snu; bilo mu je više nego teško naviknuti se na činjenicu da on, koji je ovo doba poznavao
samo iz knjiga, zaista leti engleskim srednjovjekovnim nebom iste noći dok kralj Henry hrče pokraj
Anne Bolevn... jadne Anne čiju će glavu odrubiti sjekira za manje od godinu dana, a nema nikoga
da je na to upozori. Ali u istoj je palači u kolijevci ležala njena kćer Elizabeth na koju je povijest
strpljivo čekala... Čudan osjećaj obuzme Lockridgea kao vizija; ne samo njegova sudbina, već tajna
čitavog čovječanstva.
Obrađena polja zamijenila je divljina s mnoštvom otoka i brzim potocima, močvarama
Lincolnshirea. Mareth se ustremi prema tlu. Posljednje uvelo lišće za-treperilo je na okolnim
krošnjama dok se spuštao, vodeći sa sobom i ostale. Na obzoru blijedog neba Lockridge je
ugledao malu kolibu od pletenog šiblja.
"Ovo je moja baza u Engleskoj" reče mu Čuvar. "Vremenska vrata leže ispod nje. Ostat ćete
ovdje dok ja ne skupim ljude."
Iza bijedne fasade krila se bogato opremljena unutrašnjost; pod je bio od teškog drveta, a zidovi s
masivnom oplatom; namještaj je pripadao tom vijeku, kao i mnogobrojne knjige na policama.
Zalihe hrane i ostale stvari iz budućnosti bile su skrivene iza kliznih ploča; na prvi pogled tu nije
bilo ničega što se ne bi uklapalo u šesnaesto stoljeće. Neki nepozvani gost začudio bi se jedino
kakao to da unutrašnjost ostaje topla i suha u svakom godišnjem dobu. Međutim, nitko se nije
usuđivao niti približiti kolibi. Seljake je držalo po strani praznovjerje, a otmjenu gospodu kolibica
nije zanimala.
Ali za trojku iz Marethove grupe sada je jedino bio važan odmor. Oni su ipak bili obični ljudi, a
ne remekdjela jednog doba koje je moglo uobličavati ljudska svojstva po željenom uzorku. Živci
su im bili na granici pucanja. Sljedeća dva dana bilo je vrijeme ispunjeno ružnim snovima i
kratkotrajnim razdobljima polusna...
Trećeg jutra Auri se probudila posljednja. Lockridge je već sjedio na klupi pred vratima,
uživajući u pušenju. Premda nije bio strastveni pušač, ipak je osjetio zadovoljstvo kada je otkrio
da Čuvari drže u skladištu malu zalihu duhana zajedno s glinenim lulama. Na njegovo
raspoloženje utjecalo je i vrijeme koje se ponovo proljepšalo. Blijeda sunčeva svjetlost rasipala se
po krošnjama ogoljelih vrba. Zakašnjelo jato gusaka letjelo je visoko na nebu, brzajući put juga;
remeteći potpunu tišinu, njihovo gaganje, nošeno vjetrom, bijaše kao daleka usamljena pjesma
lutalica. Tada začuje tapkanje njenih koraka. Podigao je pogled i zanijemio od divljenja...
Prije ovih dana odmora nije imao vremena misliti na nju drukčije nego kao na dijete kojem
je potrebno ono malo zaštite koju je on mogao pružiti. Ali ovog jutra, ugledavši je ponovo pred
sobom kao jednom davno, kad su još bili kod kuće, odjevenu samo u dugu, svilenastu kosu boje
žita, osjetio je kako mu se nešto steže u grudima. Potrčala je prema njemu ljupkošću srne, dok su

47
joj na živahnome licu svijetlile krupne, plave oči. Na kutovima usana lebdio je osmijeh koji
Lockridge ranije nije vidio. Ustao je i pošao joj u susret, dok mu je srce počelo brže udarati.
"Dođi," dovikne ona. "Našla sam predivan čamac."
"Bože!" zavapi Lockridge. "Obuci nešto, djevojko."
"Zašto? Pa zrak je topao." Počela se zavodljivo okretati pred njim. "Rise, možemo otići
čamcem na pecanje; cijeli dan je naš; Božica je sretna, a tebi je potreban odmor. Pođimo!"
"Ovaj... u redu. Dobro, zašto ne? Ali prvo odjeni nešto, razumiješ?"
"Ako ti to želiš." Začuđena, ali poslušna, ona ode u kolibu i vrati se odjevena. Fledelius je i dalje
spavao između razbacanih pivskih pehara. Ne okljevajući više, djevojka poleti kao strijela kroz
šumu ispred Lockridgea.
Lagani čamac s dva vesla privezan za panj bio je sasvim običan. Ali, naravno u Aurino doba
čamci su bili daleko primitivniji; Tenil Orugarave su ih pravili od izdubljenog debla, s dodatnim
branicima koji su se pričvršćivali drvenim klinovima ili veznim prućem. Međutim, na ovome su bili
upotrijebljeni čavli od pravog metala! Auri je oduševljeno promatrala Lockridge kako vesla,
umjesto da se odguruje čakijom. "Ovaj je sigurno došao s Krete," dahne ona.
Nije imao srca reći joj da je Kreta odavno opljačkana i da se sada nalazi pod
Venecijancima, te da je već u slijedećem stoljeću očekuje tursko osvajanje. Gurnuo je čamac kroz
trstiku i vrbik, sve dok nije stigao do čiste, plitke vode. Otok je ovdje bio skriven šibljem, a jezero
se mirno zrcalilo na blagoj svjetlosti. Auri je s odjećom ponijela i pribor za pecanje. Uvježbanim
pokretom stavila je mamac i vješto bacila udicu na skrovito mjesto ispod jednog panja. Lockridge je
prestao veslati, zavalio se i počeo pušiti lulu.
"Čudan je taj obred," reče Auri.
"Služi samo za uživanje."
"Mogu li probati? Molim te."
Slegnuvši ramenima, Lockridge joj pruži lulu. Auri je duboko povukla dim; za trenutak se na
njenom licu vidjela radoznalost, a zatim joj suze grunu na oči i ona počne isprekidano kašljati.
"Neću više, prejako je to za mene."
Lockridge se osmijehne. "Opomenuo sam te, djevojčice."
"Trebala sam te poslušati. Ti nikad ne griješiš."
"Čekaj malo..."
"Ali, ja ne želim da mi se obraćaš kao djetetu," plane ona. Tijelo joj je zadrhtalo kao ošinuto
bičem. "Spremna sam postati žena, čim ti to poželiš."
Lockridgeu također jurne krv u glavu. "Obećao sam da ću skinuti čini s tebe," promrmlja
on. Kroz glavu mu je prošla misao da će možda poginuti u slijedećem sukobu. "U stvari, s tim je
gotovo. Čarolija ti više nije potrebna. Ovaj... prolazak kroz podzemni svijet, znaš... ponovo
rođenje. Shvaćaš?"
Zračila je srećom. Počne mu se približavati.
"Ne, ne, ne!" reče očajno Lockridge. "Ne mogu... sad..."
"Zašto?"
"Pogledaj, ovaj, pogledaj uokolo. Nije proljeće."
"Zar je važno? Ionako se sve promijenilo. A ti si mi tako drag, Rise."
Auri se spusti na njega, topla, obla i puna požude. Usne i ruke bile su joj čarobno nespretne. U
oblaku pletenica i svijetlobijele kože on u trenutku pomisli bi li se i njegov djed sustezao... Ne, do
vraga, to ne bi bilo pošteno...
"Morati ću te uskoro napustiti, Auri..."
"Napusti me, ali s tvojim djetetom. Ne želim misliti o tome, ne danas."
Strogoća ga je napustila. Preostalo mu je samo jedno. Dopustio je da ona pretegne na jednu
stranu i čamac se prevrnuo.
Poslije izvjesnog vremena uspjeli su ponovno okrenuti i isprazniti čamac. Opet je sve bilo u
redu. Auri je prihvatila taj znak božanskog nezadovoljstva bez straha, možda zbog toga jer je
stalno živjela u svijetu punom takvih znamenja; u njenom mirenju s novom situacijom nije bilo
osjećaja razočaranosti. Svukla je mokru odjeću, smijuljeći se zato što je Lockridge odbijao učiniti to
isto.
"Uostalom, bar te mogu gledati," reče ona smirenije. "Bit će i drugih prilika kad oslobodiš
Avildaro."

48
Preko Lockridgeovog lica preleti sjena tuge. "Selo kakvog poznaš više nema. Kad se vratimo, bit će
vrlo promijenjeno. Ne zaboravi one koji su pali."
"Znam," reče Auri tiho. "Echegon, koji je uvijek bio kao dijete, vesela Vurowa djeca i mnogi
drugi." Sve što im se dogodilo od tada, zamaglilo je njenu tugu. Uostalom, Tenil Orugaravi se nisu
mnogo predavali žaljenju zbog gubitka kao plemena i narodi koji su došli poslije njih. Oni su
predobro naučili prihvaćati ono što je.
"Ne zaboravi Jutoaze," reče Lockridge. "Možda ćemo nekako istjerati tu skupinu, ali postoje i
druge, još jače i okrutnije. Oni će se vratiti."
"Zašto uvijek moraš brinuti o nečemu, Rise?" pobuni se Auri. "Imamo ove dane... i, hej,
riba!"
Želio je sudjelovati u njenoj radosti, ali to je ostala samo želja. Vizija smrti bila mu je stalno
pred očima; ona je izjednačavala sve: narode, kraljeve i beznačajne robove u svim dobima
vremenskog rata. U taj se mozaik uklapala čak i smrt onog dječaka kojeg je nehotice ubio jedne
noći četiri stotine godina u budućnosti. Počeo je naslućivati da je njegova sadašnja pravednost
zapravo samo jedan oblik iskupljenja za krvni grijeh. Uostalom, tko je mogao pomisliti da će se
stvari tako odigrati, reče on u sebi umorno; pa ipak, one su se baš tako dogodile... odnosno, tako
će se dogoditi... samo, vrijedi li uopće sebi razbijati glavu time?
Upravo su ispekli i jeli svoju lovinu kad se oglasila truba. Lockridge se trgne. Zar tako brzo?
Ostavio je sve i snažno zaveslao natrag.
Mareth ga je čekao kod kolibe, sa šest drugih Čuvara. Svoje odjeće svećenika, viteza, trgovca,
plemića i prosjaka zamijenili su tijesno pripijenim odorama; za razliku od odora Skitnica, ove su
bile šumski zelene boje, s plaštevima koji su se raznobojno prelijevali spuštajući se niz ramena.
Ispod brončanih kaciga, pet pari velikih crnih očiju, neobično sličnih Storminim, sumnjićavo su
promatrale pridošle pomoćnike.
"Imamo još jednog agenta na Britanskim otocima," reće Mareth. "On će dovesti našu vojsku kad
padne mrak u međuvremenu, obavit ćemo sve pripreme."
Lockridge, Auri i Fledelius dobili su zaduženja čiji smisao nisu razumjeli. Budući da je ovaj
hodnik bio nepoznat neprijatelju, a vrata otvorena u tako važnom razdoblju, predvorje je bilo
pretrpano ratnim strojevima. Amerikanac je mogao prepoznati neke od njih po općim značajkama,
na primjer vozila s gusjenicama ili kratke puške; ali čemu je služio kristalni globus u kojem se
nemirno vrtložila noć posuta zvjezdastim točkicama? Čemu je služila spirala žutog plamena, čiji je
dodir bio sablasno hladan? Njegova pitanja nailazila su na zid šutnje.
Čak se i Fledelius naljutio. "Nisam ja njihov kmet," promrmljao je nervozno.
Lockridge je ispitivao svoju vlastitu muku. "Ti znaš da se potčinjeni vole često praviti važni.
Kada dođemo do kraljice, bit će drukčije."
"To je istina. Zbog nje bih mogao zaboraviti svoj ponos... Prave se važni. Ha, ha! Ti imaš duha,
momče," nasmija se grohotom Fledelius i snažno potapšao Lockridgea po leđima, tako da je ovaj
zateturao.
Spustio se sumrak, a zatim noć. Pod zvjezdanim nebom okupila se neobična skupina ljudi.
Sačinjavalo ju je stotinjak divljih, žilavih ljudi, najrazličitijih zanimanja; otpušteni vojnici, mornari s
gusarskim sklonostima, mladi sinovi koji su krenuli u potragu za srećom, šumski razbojnici, krpari,
buntovnici iz "Wallesa, kradljivci stoke. Bilo je očigledno da su skupljeni sa svih strana, od Dovera
do Lands Enda, od Cheviot Hillsa do Londona. Lockridge je mogao samo nagađati kako su
regrutirani. Jedni zbog religije, drugi zbog novca, neki su pak pobjegli pred krvnikom... Čuvari su
ih nepogrešivo nalazili jednog po jednog i priključivali tajnom bratstvu. A sada je došao trenutak
vraćanja duga. Svjetlost baklji sablasno je ocrtavala obrise osoba koje su se približavale, užurbano
se miješajući i stalno mrmljajući nešto među sobom. Kada su se zaustavili, Lockridge je prišao
nekom zdepastom mornaru u pohabanoj košulji i zakrpanim hlačama. Čovjek je bio bosonog i
nosio je naušnice, a na licu su mu se primjećivali ožiljci iz starih bitaka. "Odakle si, prijatelju?"
upita ga Lockridge.
"Iz Devona," odgovori mornar na teško razumljivom narječju; svaki Londonac bi po
posebnom načinu izgovaranja samoglasnika zaključio da je Nizozemac. "Bio sam u krčmi Majke
Collev u Southamptonu kad su me pozvali." On ovlaži usne. "Eh, tamo ti drže rijetko dobre
kurve! Da sam imao samo malo više vremena, jedna bi dugo pamtila Neda Browna. Ali kad meda-

49
l j o n progovori, tako mi kostiju Božjih, makar bio pod francuskom vatrom ili probadao Caribale dok
se vješalu o bokove naše galije, nikada se ne bih usudio oglušiti o poziv."
"Medaljon?"
Brown kucne okrugli predmet oko vrata; u plitkom reljefu bio je utisnut lik djevice. Lockridge je
primijetio isti predmet i na dlakavim grudima ostalih pridošlica. "Sto, zar nikad nis' ču' za ovo?
Šapće kad s' im potreban, a onda se više nema što osim slušat njeg' koj' sve kaže: kud moram ići,
kako i kad. Tako je bilo i sada. Doveo me prvo na sastanak u divljinu, a zatim ovamo... Nisam
znao da mu služi toliko ljudi."
Mareth se pojavi na vratima kolibe. Samo je malo podigao glas i gomila se stišala. "Ljudi,"
obratio se masi, "mnogi od vas već su dugo u našem Udruženju i sigurno se sjećate vremena kad
vas je ono spasilo tamnice ili smrti. Vi pripadate legiji čarobnjaka bijele magije, koji svojom
odanom službom pomažete svetu katoličku vjeru u borbi protiv nevjernika i heretika. Ove noći
vile po/vani ispuniti svoj zavjet. Putovat ćemo vrlo daleko da se borite s divljim ljudima, dok ćemo
se mi, vaši gat a r i , sukobiti s čarobnjacima kojima ti divljaci tlu Pođite hrabro, u ime Boga;
junaci koji prežive ovaj događaj dobit će bogate nagrade; oni pak koji poginu, bit će još bogatije
nagrađeni u Nebesima.
Kleknite sada i primite oproštaj za sve grijehe koje ste počinili."
Lockridge je doživio obred s okusom gorčine u ustima. Zar je doista bilo neophodno toliko
cinizma?
Dobro, sve za spas Storm Darroway. Pri pomisli da će je opet vidjeti srce mu je brže
zakucalo.
Daleko tiše i discipliranije negoli je vjerovao da je moguće, Englezi su pošli kroz unutarnja vrata
kolibe i spustili se niz silaznu stazu hodnika. U predvorju, pred zastorom od duginih boja, svatko je
dobio poneko oružje: mač, koplje, sjekiru ili samostrijel. Barut bi bio beskorisan protiv Skitnica, a
nepotreban protiv Jutoaza. Mareth pozove rukom Lockridgea. "Najbolje je da ostaneš uz mene i
pokazuješ mi put" reče on i pruži Amerikancu energetski pištolj. "Dolaziš iz dovoljno razvijenog
doba da bi znao rukovati time. Vrlo je jednostavno."
"Znam," odbrusi kratko Lockridge.
Mareth smanji oholost u glasu. "Da, ona te je odabrala. Ti nisi običan čovjek."
Iz gužve se probila Auri. Glas joj je bio molećiv, a na licu joj se čitao užas. "Rise," rekla je
tiho, "budi blizu mene."
"Ostavi je neka čeka ovdje," zapovijedi Mareth.
"Ne!" reče Lockridge. "Ide s nama ako to želi."
Mareth slegne ramenima. "Onda je barem drži podalje."
"Ja ću morati biti u prvim redovima," reče blago Lockridge djevojci. Osjetio je kako drhti u
njegovom naručju. Morao ju je poljubiti.
"Dođi, malena!" zabrunda Jesper Fledelius, stavivši svoju gorilsku ruku na njeno rame. "Ostani
uz mene. Mi Danci se moramo držati zajedno među ovim engleskim glupanima." Auri mu pruži ruku
i oni nestaše u gomili.
Lockridge je pomagao pri pripremi lebdećih sanjki za transport. Sve su bile jajolike i prozirne, ali
to svojstvo nije potjecala od tvari, već od zagonetnih sila koje on nije razumio. Svako vozilo je
moglo primiti po dvadeset ljudi. Lockridge je ušao u vodeće sanjke zajedno s Marethom. Ljudi su
već teško disali; mnogi su šaputali molitve ili kletve i divlje šarali pogledom kao životinje uhvaćene
u klopku. "Zar poslije svega ovoga neće biti previše zaplašeni za borbu?" zapita Lockridge na dan-
skom.
"Ne, poznajem ja njih," odgovori Mareth. "Između ostalog, uvodna ceremonija uključuje i
dovođenje u stanje odsustva svijesti. Njihov strah pretvorit će se u bijes."
Strojevi su se bešumno podigli i krenuli niz hladno-bijeli vremenski hodnik. Uz svaku
upravljačku ploču stajao je po jedan Čuvar, dok su ostali ljudi sjedili iza njega. "Kad ste već
dobili ovaj prolaz," reče Lockridge, "zašto niste pozvali pojačanja iz drugih doba?"
"Nijedno razdoblje nije nam pristupačno," reče Mareth. Govorio je odsutno, pokrećući rukama
poluge na upravljačkoj ploči; izraz lica bio mu je napregnut. "Hodnik je izgrađen uglavnom zbog
pristupa ovom dobu. Njegov kraj u budućnosti završava u osamnaestom stoljeću, gdje imamo u
Indiji slijedeće jako uporište. Skitnice su posebno aktivni u Engleskoj između normanskog
osvajanja i rata Crvene i Bijele ruže. Mi praktično uopće nemamo vrata koja se otvaraju u srednji

50
vijek, ali ni u ranije epohe, kad su se svuda nalazila kritična područja, poprišta velikih sukoba. U
stvari, sjeverna vrata u ticolitu i u brončanom dobu služe gotovo isključivo kao prijelazne točke.
Činjenica da imamo ovaj hodnik, koji se djelomično vremenski poklapa sa onim u Danskoj, to je
sretna podudarnost."
Lockridge je želio postaviti još neka pitanja. Ali : neočekivano brzo sanjke su bile u godini
koju su tražili.
Mareth ih je izveo van, a zatim baci pogled na kalendarski sat koji se nalazio u sanduku.
"Odlično!" reče udovoljno, obraćajući se ostalima. "Imali smo sreće. Nema potrebe čekati. Sad
je noć i uskoro će zora; blizu i trenutak kad je ona zarobljena."
Energetske zrake držale su na okupu cijelu flotu vozila dok su prolazili kroz vremenska vrata.
Čep zemlje se bešumno podigao, a zatim spustio na staro mjesto. Mareth je postavio gravitacijske
uređaje za niski let prema istoku.
Lockridge je pažljivo promatrao okolinu. Pod mjesečinom kamenog doba, močvare su
izgledale još veće i divljije. Ali iza njih, na obali, stajala su raštrkana ribarska naselja, koja su vrlo
podjećala na Avildaro.
To nije bilo slučajno. Prije negoli je nastalo Sjeverno more, ljudi su išli pješice iz Danske u
Englesku; kultura Maglemosa bila je jedinstvena. Nakon toga, pješačenje su zamjenili brzi brodovi,
a približno u isto vrijeme misionari troimene Božice počeli su dolaziti s juga u obje zemlje.
Diaglosa u Lockridgeovom lijevom uhu objasnila mu je da bi se pripadnici plemena iz istočne
Engleske i zapadnog Jutlanda mogli još uvijek međusobno razumijeti, kad bi govorili polako.
Ta srodnost se gubila dok se zalazilo u kopno. Sjeverna Engleska bila je uglavnom naseljena
lovcima i izrađivačima sjekira sa središtem u Langdale Pikeu, ali koji su trgovali s kraja na kraj
otoka. Dolinu Temze prilično mirno su nastanili doseljenici doplovivši preko Kanala.
Zemljoradnici iz južnih krajeva polako su napuštali surove obrede predaka, što ih je formalno
učinilo otpadnicima. To se vjerojatno dogodilo pod utjecajem jake, napredne države na
jugozapadu, koja je već počela s kopanjem kositrene rude da bi privukla trgovce iz civiliziranih
zemalja. Vodeći među njima bio je narod Beaker; oni su uglavnom putovali u malim skupinama i
trgovali broncom i pivom. Staro doba je umiralo u Danskoj, a novo se rađalo u Engleskoj:
zapad je bio bliže budućnosti. Bacivši pogled unatrag, Lockridge je vidio velike rijeke i
neizmjerne šume; kao kroz san, pred oči mu dođoše milijuni ptica kako spokojno lete na jug,
irvasi koji zadovoljno tresu granatim rogovima, a ljudi su bili sretni. S bolom se sjetio da je to
svijet kojem je pripadao.
Pa ipak, nije bilo baš tako. More se nemirno valjalo pod njim. On je hitao kući, Storm.
Mareth je usporio, čekajući da se nebo razdani. Čak i pri toj brzini, poslije svega nekoliko
desetaka minuta Limfjord se pojavio na vidiku.
"Pozor!"
Vlak gravitacijskih sanjki ustremi se nadolje. Voda se presijavala poput čelika, rosa je blistala
po travi i lišču ponovno rođenog ljeta, a krovovi Avildara su se dizali iz svetog groba. Lockridge je
ubrzo primijetio da su ljudi Ratne sjekire još uvijek ulogoreni na polju ispred sela. Također je
opazio pospane stražare pokraj tinjajući h vatri kako dovikuju ljudima zamotanima u deke.
Jedna blještava letjelica uzleti s čistine ispred Duge kuće. Brann, je dakle, imao vremena
pozvati svoje ljude. Zasljepljujuće svijetlo munja bijesnu pod zvjezdama koje su blijedile i zagrmi
poput deset orkana.
Mareth je brzo izgovorio nekoliko zapovijedi na nepoznatom jeziku. Dvije letjelice Čuvara
ustremiše se na neprijateljsku. S jedne od njih sukne mlaz plamena i sijevanje prestane.
Pougljenjen komadi počeše padati kroz zrak, razbijajući se o čvrsto tlo.
"Slijećemo!" reče Mareth Lockridgeu. "Nisu očekivali napad, tako da ih nema mnogo. Ali ako
pozovu pomoć... Morat ćemo brzo preuzeti kontrolu."
Upravio je letjelicu prema tlu, neosjetno dodirnuo zemlju i isključio energetsko polje.
"Izlazite!" viknuo je.
Lockridge je bio prvi. Englez jurne za njim. Druga letjelica prizemljila se nedaleko odatle.
Jesper Fledelius je predvodio ljude iz nje, visoko vitlajući blještavim ma-Ccm. "Za Boga i kralja
Kristierna!" grmio je. Ostale su se spustile nešto dalje, u polje gdje su bili Jutoazi, a zatim ponovno
uzletješe kad su svi ljudi izašli. Hladni i ravnodušni, Čuvari-piloti nadzirali su borbu, izdavali kratke
zapovijedi kroz medaljone i upravljali ljudima kao da su šahovske figure.

51
Metal je zazvečao o kamen. Lockridge jurne prema kolibi čijeg se položaja dobro sjećao. Bila je
prazna. Sa psovkom, on se okrene i potrči prema Dugoj kući.
Desetak Jutoaza je bilo na straži. Lica ukočena od straha pred natprirodnim, oni su nijemo
stajali s visoko podignutim sjekirama. Brann stupi naprijed.
Njegovo dugačko lice izobličilo se u uznemireno kreveljenje. Energetski pištolj pojavi se u
desnoj ruci. Lockridgeov pištolj bio je podešen da ga zaštiti. On skoči kroz plameni gejzir i baci se
na Skitnicu. Obojica padoše u prašinu, oružje se otkotrlja daleko od njih, a oni se uhvatiše za guše.
Fledeliusov mač se podiže i spusti. Jedan Jutoaz se sruši u krvi. Odmah je pritrčao drugi, ali
Danac je već bio spreman. U međuvremenu pristigli su i Englezi i borba se rasplamsala.
U kutu oka Lockridge je opazio još dva snopa kako se rasprskavaju i raspadaju na mjestu gdje
su zrake oblikovale energetski štit. Amerikanac je napregnuo sve snage u borbi s neprijateljm iz
budućnosti, ali Skitnica je bio nadljudski jak i spretan borac. Međutim, kada su se našli licem u
lice, Brann prepozna Lockridgea. Od užasa je otvorio usta. Trenutak zatim pustio je Malcolma i
počeo uzmicati. Lockridge ga udari bridom šake u grkljan, baci se na njega i počne mu udarati
glavom o tlo sve dok Skitnica nije klonuo.
Nije mnogo razmišljao što se dogodilo s tom dugačkom lubanjom. Brzo se podigao i počeo
trčati. Na drugom kraju, Fledelius i njegovi ljudi tjerali su razbijene Jutoaze. Malobrojne Skitnice
ležaše sprženi pred nogama Maretha i njegovih Čuvara. Lockridge je pojurio pokraj njih uopće ih
ne primjećujući. Ulaz Duge kuće stajao je sada slobodan.
Unutrašnjost je bila ispunjena tamom. On stupi naprijed. "Storm," pozvao je drhtavim glasom.
"Storm, jesi li tu?"
Nepomična poput sjene, ona je ležala vezana na tronu. Malcolm osjeti prijatnu hladnoću njene
gole kože, počne joj skidati žice s glave. Zatim je privuče k sebi i zajeca. Bio je to bezvremeni
trenutak kad je Lockridge pomislio da je već mrtva. Ali tada se nepomične oči otvoriše i Storm
prošapće: "Došao si!" Poljubila ga je.
Vijest se brzo proširila šumom i izbjeglice su se vratile kući. Radost je ponovno zavladala u
Avildaru.
Svetkovina je bila manje bučna i vesela nego obično, jer je u isti mah predstavljala pogrebnu
ceremoniju i pobjedu. Stranci, čije je metalno oružje razbilo Jutoaze, također su bili pozvani na
veselje. Nisu imali zajednički jezik, ali zar to nešto znači? Pečene svinje govorile su naročitim
ukusom, ljudi dobrodušnim smijehom, a žene same sa sobom.
Samo je Duga kuća bila pošteđena rituala radosti. Tamo su se nalazili zeleni bogovi koji su
oslobodili svoj narod. Meso i piće bili su donijeti do vrata, a svaki muški član plemena natjecao se
za čast da bude sluga ili donosilac poruke. Drugog popodneva proslave jedan ribar je prišao
Lockridgeu, koji je promatrao igrače na livadi, i rekao mu da je pozvan u Dugu kuću.
Malcolm nije odmah shvatio o čemu je riječ. Briga za Storm sprečavala ga je da življe sudjeluje
u ritualnim igrama. Ali sada mu je bilo javljeno da ga osobno Božica Mjeseca želi vidjeti.
Sunce, miris šume, dim, slana voda, udaljena vika i vesele pjesme sasvim su nestali iz njegove
svijesti kad je ušao u kuću. Sveta vatra još uvijek nije bila ponovno upaljena; Storm je dala svečano
obećanje da će održati obred čim joj bude bolje. Blještava kugla je osvjetljavala unutrašnjost Duge
kuće; pod njenim sjajem grede i stupovi još više su se isticali u svojoj hrapavosti spram čađavih
zidova, dok su razbacana krzna blještala kao da su živa. Sedam Čuvara sjedilo je na uzdignutim
mjestima, čekajući svoju kraljicu; kad je Lockridge ušao, oni ga čak nisu udostojili ni pozdrava.
Ali zato su svi smjerno ustali kad se Storm pojavila. Zadnji kraj kuće bio je sada pregrađen
energetskim zastorom, koji je upijao svjetlost oko sebe. Gordo koračajući, ona je prošla kroz
raznobojnu zavjesu i zastala na pragu. Okružena sa svih strana tamom, izgledalo je kao da stoji u
gejzeru plamena...
Ili ne... to je ona sjajila, pomisli zbunjeno Lockridge, kao onda kad se božica rađala iz pjene
morskih valova. Tri dana i tri noći provedeni pod iscrpljujućim ispitivanjem u uređaju za čitanje
misli ostavili su zamjetnoga traga na njoj; jagodice su joj postale izboče-nije, dok su joj oči tinjale
grozničavim zelenilom. Ali Storm se ipak držala uspravno; crno-plava kosa blještavo joj se
slijevala niz lice i obli vrat, koji su dobili zagasitu boju. Iz vremenskih vrata u doba kralja
Frodhija bila joj je donesena odjeća koja je odgovarala njenom vremenu i statusu. Plava, prozračna
haljina ravnomjerno se spuštala do bakrenog pojasa da bi se od njega valovito širila do članaka,
postajući tamnija gotovo do grimizne nijanse; utkani srebrni amblemi predstavljali su valove
mora i čudne zmije. Ogrtač je držao broš sličan Labrvsu; podstava je bila bijela kao ljetni oblak,

52
dok je izvana ogrtač bio siv poput neba pred oluju. Njene zlatne cipele bile su poprskane
dijamantnom prašinom. Slično kruni, na čelu joj se sjajio polumjesec od kovanog srebra.
Iza nje je išao Mareth, pričajući joj nešto na jeziku Čuvara. Storm ga prekine pokretom ruke.
"Govori tako da te Malcolm može razumjeti," naredila je jezikom Oru-garava.
Mareth je izgledao zbunjen. "Zar na tom grubom jeziku, svjetlosti?"
"Onda na kretskom. On je dovoljno profinjen."
"Ali, svjetlosti, morao bih vas izvijestiti..."
"Važno je da i on zna." Storm je sačekala da Mareth proguta poniženje, a zatim krene prema
Lockridgeu osmijehujući se. Malcolm se nevjesto sagne da poljubi ruku koju mu je ona pružila.
"Još ti nisam zahvalila za ono što si učinio," rekla je blago. "Ali riječi tu ne pomažu mnogo.
Tvoj podvig je značio više nego spašavanje kraljice. Učinio si veliku stvar za cijelu našu misiju."
"Ovaj... radostan sam zbog toga," promuca zbunjeno Amerikanac.
"Sjedi, ako želiš." Okretna poput mačke, ona se vješto udaljila od njega, nečujno hodajući.
Lockridge nije čuo njene korake po prašnjavom podu. Osjećajući slabost u koljenima, spustio se
pokraj jednog Čuvara, koji je kratkim kimanjem glave pokazao neko poštovanje prema njemu.
Mišići zaigraše na Storminom licu. "Imamo Branna živog," reče ona. Mekani kretski govor
zvonko je treperio iz njenog grla. "S onim što ćemo saznati od njega, imamo priliku zadobiti
prevlast u Europi u sljedećih tisuću godina. Mareth, nastavi."
Ostajući dosljedan svom srednjovjekovnom zvanju svećenika i čarobnjaka, Mareth je cijelo
vrijeme stajao. "Ne mogu razumijeti, svjetlosti, zašto oklijevate. Brann je već slomljen. Kapi njegovih
tajni uskoro će postati more."
Lockridge je za trenutak skrenuo pogled prema tamnom velu, ali ga je mučnina u želucu odmah
natjerala da zažmiri. Tamo je ležao Brann. Malcolm nije znao što se zapravo dogodilo. Jedino je
bilo sigurno da se svako mučenje izbjegavalo. Storm se time nije koristila. To ne samo da je bilo
necivilizirano, već vjerojatno i beskorisno protiv odgajanih i istreniranih živaca nepokolebljive volje
bogova budućnosti. Storm je bila drogirana, a energetske sirnice prodrle su u njen mozak do naj-
skrivenijih dubina. Cilj Skitnica nije bio da ona umre, već su samo željeli izmučiti njen Ego i
osloboditi automatizam misli, tako da pedalj po pedalj, sve što je ikada znala i učinila, sve što je
sanjala ili stvarno bila, izađe na površinu i bude zabilježeno.
Nijedno živo biće ne bi trebalo proći tu muku.
Vraga ne bi! U Lockridgeu je ključalo. Brann sada guta svoj vlastiti napitak, nakon što je
bezrazložno pobio moje prijatelje koji mu nikada nisu učinili ništa nažao. To je rat!
Mareth je prikupio svoje povrijeđeno dostojanstvo. "Dakle," počne on, "saznali smo sve što je
bilo u središtu njegove pažnje u svezi trenutne situacije. Kada je Lockridge pobjegao u hodnik,
Brann dakako nije imao pojma o pomoći koja je mogla biti upućena iz Engleske. Ali mogućnost
da Lockridge ipak nekako odnese vijest Čuvarima bila je dovoljno zabrinjavajuća. Zbog toga je
obavijestio svoje ljude kroz cijelu povijest Danske. Oni, po svoj prilici, još tragaju za našim
čovjekom, ili bilo kakvim znakom koji bi upućivao na to da Čuvari organiziraju spašavanje.
U međuvremenu, morao je izvagati rizik prebacivanja vaše sjajnosti u neko drugo vrijeme i
mjesto, ili da ostane ovdje. No kako je imao nekih razloga vjerovati da ga Lockridge neće nama
izdati, odlučio je ostati ovdje, barem privremeno. Ovo je daleko i rijetko posjećivano doba. Ako bi
pozvao samo nekoliko Skitnica, a zadržao pleme Ratne sjekire kao svoje glavne pomagače, mogao
je biti sasvim siguran da neće biti otkriven.
Međutim, rezultat je drukčiji; mi sad držimo njega, a njegova organizacija na zna ništa o tome.
Kad završimo ispitivanje, imat ćemo sve potrebne informacije za organiziranje iznenadnih napada
na položaje Skitnica u bilo kojem vremenu, postavljanje zasjede njihovim agentima i zauzimanje
uporišta. Jednostavno, bit će to najveća pobjeda u cijelome ovome ratu."
Storm kinine. "Da. Razmišljala sam o tome. Najbolje je ostaviti neprijatelja u uvjerenju da smo se
brzo premjestili, a zapravo ćemo ostati ovdje. Brann je imao pravo kad je smatrao ovo mjesto
pogodnim za glavni stožer. Sva pažnja je, po pravilu, usmjerena na Kretu, Anadoliju i Indiju.
Skitnice misle da će nas uništenja tih civilizacija jako oslabiti. Neka nastave misliti tako. Neka
troše vrijeme i snagu u pomaganju indoeuropskih osvajanja, koja su ionako predodređena da se
dogode. Sretna okolnost je da su obje strane, i mi i oni, sklone potpuno zanemariti sjever."
Storm je nekoliko trenutaka živo koračala, dok joj je ogrtač vijorio na sve strane. Zatim
snažno udari šakom o dlan i vikne: "Da! Postepeno ćemo dovući glavninu naših ovamo. Možemo

53
mirno urediti ovaj dio svijeta, onako kako to želimo. Nema dokaza da to već nismo učinili;
mogućnosti su otvorene. Koliko će uopće podataka stići do juga o djelima barbara u ovom dalekom
zaleđu? Kada dođe brončano doba, ono će nositi naše obilježje, nas će snabdjevati ljudima i
dobrima, i skrivat će baze. Konačni veliki potisak prema budućnosti može se sakupiti baš ovdje!"
U plamenu energije, ona se okrenula svojim ljudima i brzo izdala naređenja. "Što prije moramo
razviti domorodačke oružane snage, dovoljno jake da spriječe miješanje kultura. Jusquo, razmotri
načine i sredstva i daj mi sutra neke prijedloge. Sparian, izvuci Britance iz njihovih svinjarija i
organiziraj stražu. Ali oni su previše sumnjivi; ne smijemo ih zadržavati ovdje duže nego što je
potrebno. Vrata u njihovoj zemlji ostala su nezaštićena, zar ne? Urio, uzmi nekoliko ljudi i preleti
tamo; izvježbaj ih da čuvaju stražu ovih nekoliko tjedana koliko će vrata još biti otvorena. Možda
će nam biti potrebna ta jazbina. U svakom slučaju moramo obavjestiti Kretu da smo ovdje i
dogovoriti suradnju. Radio i moždani valovi su previše riskantni. Zarech i Nygis, pripremite se da
osobno odletite tamo poslije mraka. Chilon, počni s programom dobivanja podrobnih informacija o
cijelom području. Mareth, ti možeš nastaviti posao na Brannu."
Po njihovim izrazima lica Storm je shvatila da je ostalo nešto nerazjašnjeno; kimnula je
glavom i brzo dodala: "Da, da, znam da imate svoja mjesta u šesnaestom stoljeću i da se ovdje ne
osjećate nadležni. Pa, morat ćete se naučiti osjećati drukčije. Baza na Kreti ima sve što joj je
potrebno. Oni ne mogu računati na nas sve dok je reorganizacija u tijeku. Ako prestanemo tražiti
pomoć, dat ćemo neprijatelju priliku da otkrije što se događa."
Osmi Čuvar podiže ruku. "Da, Hu?" reče Storm.
"Zar nećemo obavijestiti naše doba, Svjetlosti?" upita čovjek s puno poštovanja.
"Dakako. Te vijesti mogu otići s Krete." Umorne oči se skupiše. Ona položi prste na bradu
i doda: "Ti ćeš otići kući drugim putem... zajedno s Malcolmom."
"Što?" Malcolm uzdahne.
"Zar se ne sjećaš?" reče Mareth. Usta mu se iskriviše. "Zabilježili smo što ti je on rekao. Ti si
došao kod njega i izdao si našu kraljicu."
"Ja... ja..." Lockridgeu se zavrti u glavi.
Storm se primakne. Malcolm je nepomično stajao i zurio naprijed. Ona stavi ruku na njegovo
rame i reče: "Možda nemam pravo tražiti to od tebe. Ali činjenice se ne mogu izbjeći. Na ovaj
ili na onaj način, ti ćeš potražiti Branna u njegovoj zemlji i reći mu gdje sam ja pobjegla. I tako ćeš
započeti lanac događaja koji vode njegovom porazu. Budi ponosan. Nije mnogima dana ta
nagrada da budu sudbina."
"Ali, ja ne znam... ja sam samo divljak u usporedbi s njim... ili tobom..."
"I ja sam samo karika u lancu; i ja pipam u mraku," prošapće Storm. "Moja će duša uvijek biti
puna ožiljaka. Zar misliš da ja ne želim drukčije? Ali, mi imamo samo jedan put i moramo ići
njime. To je posljednja stvar koju tražim od tebe, a ujedno i najvažnija, poslije toga možeš otići u
svoju zemlju. Ja ću te se uvijek sjećati."
On stisne šake. "U redu, Storm," reče na engleskom. "Za tebe."
U njenom blagom i pomalo tužnom osmijehu bilo je više zahvalnosti nego što je on osjećao
da je zaslužio.
"Idi sada i zabavljaj se," reče ona. "Budi sretan dok možeš."
On se pokloni i izađe.
Sunce ga je zabljesnulo vani. Nije se želio pridružiti slavlju, jer je bilo mnogo toga s čim se
trebalo hrabro suočiti. Zato je nastavio besciljno šetati obalom. Između njega i sela sada se
uzdizalo brdo. Stajao je sam i gledao preko zaljeva. Valovi su zapljuskivali obalu, bijeli galebovi
klizili preko plavetnila, a drozd je pjevao na velikom hrastu.
"Rise."
On se okrene. Auri mu se približavala. Opet je nosila odjeću svog naroda: suknju od lika,
torbicu od lisičje kože i ogrlicu od jantara. Thereto joj je kao čast poklonio bakrenu narukvicu koja
je pripadala poglavici Echegonu; vijenac od maslačka zlatio joj je lepršavu plavu kosu. Ali usne su
joj bile nemirne, a suze ispunjavale oči boje neba.
"Što se dogodilo, malena? Zašto nisi na svečanosti?"
Ona stane pokraj njega i sagne glavu. "Željela sam te naći."
"Bio sam stalno ovdje, osim kad sam malo prije razgovarao sa Storm. Ali ti..." Tek sada mu
je sinulo kroz sjećanje da je uopće nije vidio kako pleše, pjeva ili odlazi s nekim u zelenu šumu, kao

54
ostali mladi. Auri se pripila uz njega kao mala, neutješna sjena. "Što nije u redu? Svima sam rekao
da je kletva skinuta s tebe. Zar mi ne vjeruju."
"Vjeruju ti," uzdahne ona. "Poslije svega što se dogodilo, oni misle da sam ja blagoslovljena.
Nisam znala da blagoslov može biti tako težak."
Možda samo zato što nije želio misliti o svojim osobnim problemima, Lockridge sjedne i pusti je
da se isplače na njegovim grudima. Ona počne pričati isprekidanim rječima. Vrlo jednostavno, zbog
putovanja kroz podzemni svijet u nju je ušla mana. Postala je posuda nepoznatih Snaga. Tko zna
zašto je boginja izabrala baš nju. Zar joj se sada netko usudi približiti? Pa ipak, ovog puta nisu joj se
micali s puta, nisu je izbjegavali. Naprotiv, vrlo su je poštovali i odmah bi učinili sve što bi
zatražila, osim da je smatraju jednom od svojih.
"To... nije... da me oni neće... voljeti. Ja mogu čekati... tebe... ili nekog drugog, ako ti to ne
želiš. Ali... kada me vide... prestaju se smijati!"
"Jadno dijete," promrmlja Lockridge na svom materinjem jeziku. "Siroto malo. Kakvu si
užasnu nagradu dobila."
"Bojiš li se ti mene, Rise?"
"Ne, dakako da ne. Bili smo tako dugo zajedno."
Auri ga zagrli. Glave naslonjene na njegovo rame, ona počne mucati: "Kada bih bila tvoja,
oni, oni, oni bi znali da je sve u redu. Shvatili bi da se to ispunila volja Božice. Ponovo bih
zadobila mjesto među njima. Zar ne?"
Lockridge se nije usuđivao priznati kako je Auri bila potpuno u pravu. Ona se uvijek nalazila u
nekom posebnom položaju. Ali kad njena nova, zagonetna sudbina ne bude više potencijalna, već
stvarna, vidljiva cijelom svijetu, strahopoštovanje se mora izgubiti u svako-dnevici i ona će
sigurno steći ponovno mnogo prijatelja.
"Ne vjerujem da će se bilo koji čovjek ikad usuditi dotaći me," reče Auri. "Ali to je dobro. Ja
ne želim nikog drugog osim tebe."
Sto mu muka, ti idiote, bjesnio je u sebi Lockridge. Zaboravi njenu mladost. Ona nije naivna
američka srednjoškolka. Auri je čitav život gledala rođenja, ljubav, smrt, slobodno trčala šumama
punih vukova i veslala u čamcima od kože kroz bure; tucala je zrnje kamenom, krojila kožu
zubima, preživjela mnoge bolesti, zime Sjevernog mora, rat i putovanje, koje većina odraslih ljudi
dvadesetog stoljeća ne bi čak mogla ni shvatiti. I mlađe djevojke od nje, a ona je starija od
Shakespeareove Julije, već su majke. Krajnje je vrijeme da odbaciš sva glupa sputavanja i da joj
učiniš tu malu ljubaznost.
Ne. Onog dana u čamcu bio je vrlo blizu predaji. Sad mu je bilo još teže. Mogao se jedino
suzdržati ako stalno misli na Storm. Ako se vrati živ, zahtijevat će kao svoju nagradu da ga
oslobodi njegovog doba i da je može pratiti. Znao je da je ona ravnodušna prema onome što bi on
imao s bilo kojom drugom djevojkom. Ali on to više nije bio. Nije mogao biti.
"Auri," rekao je proklinjući svoju zbunjenost. "Moj posao nije dovršen. Moram uskoro ići, po
nalogu Božice, i ne znam hoću li se vratiti."
Ona je dahtala, bacila se na njega i zajecala tako da se streslo i njeno i njegovo tijelo. "Povedi
me sa sobom! Povedi me sa sobom!"
Jedna sjena padne preko njih. Lockridge podigne pogled. Storm je nepomično stajala,
promatrajući ih s visine. Držala je palicu Mudre žene, izrezbarenu od glogovog drveta; vjerojatno je
pošla blagosloviti narod, sada njen. Tamna kosa, haljina boje oceana i kišni ogrtač lepršali su u
iznenadnim naletima vjetra oko njenog vitkog tijela.
Osmijeh joj je bio neodređen, ali ne poput onog kakvim ga je ispratila u Dugoj kući. "Mislim,"
rekla je nekim čudnim prizvukom u glasu, "da ću tom djetetu ispuniti želju."
Čuvar Hu nije očekivao poteškoće na putu kući. Lockridge je bio siguran da će sresti Branna
negdje između Storminog odlaska za dvadeseto stoljeće i razornog protunapada njenih neprijatelja.
Ta činjenica bila je utkana u građu svemira.
Međutim, pojedinosti su bile nepoznate. (Kao kosidba livade, pomisli Lockridge sumorno. Je li
se vratio živ, ili nije? Širina odstupanja na vratima onemogućavala je da se to unaprijed provjeri.)
Ako ništa drugo, agenti Skitnica koji su primjetili Huovu skupinu mogli su već nešto zaključiti.
Pa ipak, morao je i dalje biti oprezan.
Čak i na danjem svjetlu, u društvu jednog heroja i jednog boga, Auri je još uvijek osjećala
strah od groba u kojem se nalazio ulaz u hodnik. Lockridge je vidio kako je ukrutila leđa pa joj
je rekao: "Budi hrabra još ovaj put, kao što si bila ranije."

55
 Uputila mu je drhtavi osmijeh pun zahvalnosti.
Malcolm se nije slagao sa Storminom odlukom. Kraljica Čuvara je napustila svoj zapovjednički
ton i rekla blago: "Moramo dobiti točne podatke o ovoj kulturi. Nisu u pitanju čisto antropološke
zabilješke; moramo proučiti dubinu njihove psihe, jer bismo mogli počiniti strašne pogreške u
suradnji s njima, onako bliskoj kako ja to sada planiram. Obrazovani specijalisti mogu mnogo
saznati promatrajući tipičnog predstavnika primitivne zajednice izloženog civilizaciji. Ova
djevojka je najpogodnija za pokus. Ne može je se više povrijediti negoli je već bila. Ili bi stavio
nekog drugog u njen nenormalni položaj?" Protiv toga nije imao što reći.
Zemlja se otvorila. Njih troje se spustiše niz kosinu.
Tijekom putovanja u budućnost nisu nikog sreli. Ali Hu ih je prvo izveo van u vrijeme pri
kraju sedmog vijeka nakon Krista. "U vremenu ovih vrata Danskom vlada Frodhi," objasni on. "Na
kopnu i moru sad je mir, a Vanir, stariji bog zemlje i vode, još ima podjednaku moć kao i mlađi
Aesir. Nešto kasnije, Skitnice će nas potisnuti, a Vikinzi će početi ploviti. Da smo nastavili ovim
tunelom, sigurno bismo sreli neprijateljske agente."
Sjetivši se ljudi u crnom, protiv kojih se borio, Lockridge se naceri.
U vanjskom svijetu zima je bila jaka, snijeg je prekrio ogoljela stabla još uvijek ogromne šume,
a nebo je bilo hladno i bezoblično sivo. "Krenimo odmah," odluči Hu. "Nije toliko bitno hoće li
nas vidjeti netko od domoradačkih uhoda. Ipak..." On dodirne komande na svom gravitacijskom
pojasu. Oni se podigoše u zrak.
"Rise, gdje smo sada?" uzvikne Auri. "Ovdje ima toliko ljepote."
Lockridgea, koji je već mnogo puta vidio iz zrakoplova veličanstveni prizor gornjih slojeva
oblaka sličnih plavo-snježnim planinama, više je zanimalo kako to lete u toplini kroz vrlo hladni
zrak. Neki trik sa zagrijavanjem putem zračenja? Ali, vidjevši kako se djevojčine oči radosno šire i
postaju blistavije, Lockridge joj je za-viđao. Ponovna pojava osmijeha na njenom licu mu je
ulijevala snagu.
Danska je brzo ostala iza njih. Njemačka, granična država kršćanstva, bila je skrivena u gustoj
magli oblaka, a onda se, nakon jednoga sata leta, na obzoru pojaviše Alpe. Hu je pronašao svoje
orijentire i nekoliko trenutaka kasnije uronio sa svojim pratiteljima u oblake. Usred inače pustog
zimskog krajolika Lockridge je ubrzo ugledao malo selo, brvnare s krovovima prekrivenim
mahovinom i okružene drvenom ogradom. Kraj je bio brdovit, tamne rijeke su se sporo probijale
kroz snježni pokrov, a led je okovao sva jezera. Jednog dana ovo područje će dobiti ime Bavarska.
Hu se počeo spuštati što je brže mogao padinom jednog visokog grebena. Kad su stigli u
podnožje, njemu se otme posve ljudski uzvik: "Dome!" reče.
Lockridge pogleda uokolo. Krševita i mračna divljina vladala je uokolo. "Dakako, svatko
prema svome ukusu," reče ironično.
Huove oštre crte lica bljesnuše ljutnjom. "Ovo je zemlja Koriach: to je njeno imanje u
budućnosti i stoga njeno kroz sva vremena. Čak sedam hodnika je izgrađeno ovdje. Jedan od njih
ima vrata i u ovoj četvrtini sedmoga stoljeća."
"Ali ne i u moje vrijeme. Storm nije dakle mogla ići iz Amerike u Njemačku. Čudim se samo
zašto je iz neolitske Danske namjeravala kući preko Krete, umjesto da dođe izravno ovamo."
"Upotrijebite malo mozak!" odbrusi mu Hu. "Nakon susreta sa Skitnicama u tom hodniku —
bili ste tamo, trebali bi znati — smatrala je daje vrlo velika vjetojatnost sresti ih ponovno. Tek
sada, kada imamo llranna, ovaj put je dovoljno siguran." On krene napri-icd. Lockridge i Auri
pođoše za njim, djevojka je drhtala, ali ne više od straha. Njene bose noge škripavo su >;a/.ile po
smrznutom tlu.
"Hej, tako ne možeš hodati," reče Malcolm. "Ovamo." Podigao ju je u naručje. Ona se sretna
privije uz
n|qw.
Nisu morali dugo pješački. U jednoj prostranoj udu-i ' i m u stijeni, Hu ponovno otvori tlo.
Svjetlost silazne i .11 upe izmiješala se s mutnom dnevnom svjetlošću.
Putovali su prema budućnosti u tako gluhoj tišini > l . i ic pulsiranje energije izgledalo dvostruko
glasnije, l ii Inom su mijenjali tunel, prelazeći kroz vrata u drugi tunel koji je fizički postojao u
dvadeset trećem stoljeću, a zatim su kroz još jedna vrata ušli u hodnik kojeg je Hu želio.
Lockridgeov puls se ubrza, a nepce osuši.

56
 Na kraju putovanja, prošavši kroz vrata treperave energije, nalazio se u predvorju koje je bilo
mnogo prostranije od svih ranije viđenih. Pod je bio bogato obložen tepisima, a crvene tkanine
visjele su između mnogobrojnih ormara. Kad se Hu pojavio, četiri stražara odjevena u zelene
uniforme, podigoše puške u visini čela, na pozdrav. Razlikovali su se od Hua, ali su međusobno bili
neobično slični: niski, zdepasti, tupastih noseva i snažnih čeljusti.
Hu nije na njih obraćao pažnju, tražio je nešto u ormaru i pružio im dvije diaglose. Lockridge
izvadi svoju iz doba reformacije, da bi napravio mjesta za novu.
"Uzeti ću je," reče Hu.
"Ne. Zadržat ću je," odgovori Lockridge. "Htjet ću ponovno razgovarati s prijateljem
Jesperom."
"Jeste li me razumjeli?" ponovi ljutito Čuvar. "Naređujem vam." Stražari se približiše.
Lockridge izgubi strpljenje. "Znate što možete učiniti sa svojom naredbom," reče. "Ako vi
razumijete mene. Ja sam samo njen čovjek... i ničiji više."
Čuvar se gotovo ukočio, a u licu je problijedio. "Kako želite," reče.
Lockridge nastavi svoju malu pobjedu. "Mogli biste mi dati i nekakve hlače. Ove neolitske prnje
nemaju džepove."
"Dobit ćete pojas s pretincima. Pođimo sada... molim vas."
Stražari nisu mogli razumijeti govor koji je vođen na kretskom jeziku. Ali bilo je nečeg
uznemirujućeg u načinu na koji su primili cijelu stvar i povukli se natrag. Lockridge stavi u uho
novu diaglosu; morao se potpuno koncentrirati da što lakše savlada navalu "brojnih podataka.
Jezici: dva glavna, istočni i zapadni, čuvarski i skitnički; ostali su preživjeli samo među nižim
klasama obiju hegemonija. Religija: ovdje je vladao mistični, ritualni panteizam, s Njom kao
simbolom i utjelovljenjem svega što je bilo vječno: na strani neprijatelja, samo gruba
materijalistička teorija povijesti. Oblik vlasti: pozlilo mu je od podataka o zemlji Skitnica;
podređeni su bili pretvoreni u strojeve od krvi i mesa za potrebe nekolicine gospodara. O Čuvarima
nije bilo puno poda-laka. Bilo je samo jasno da to nije bila demokracija, a dobio je dojam da je
riječ o nekoj dobrohotnoj hijerarhijskoj strukturi čiji zakoni su bili dobrim dijelom izvedeni iz
tradicije. Vlast je bila podijeljena među aristokratima koji su bili zajedno sa svojim narodom, više
poput svećenika ili roditelja, a ne kao gospodari. Svećenice, majke, gospodarice, svugdje su
dominirale žene. Na vrhu je stajala Koriachs, koja je bila — recimo — nešto između Pape i Dalaj
Lame. Ne, ne baš tako. Usporedba je bila pogrešna. Čudno, kako je opis bio površan. Možda i zato
jer su posjetitelju ovdašnje prilike objašnjavane viva voće.
Dvorac se pojavio ispred Lockridgea, i on zaboravi na svoje sumnje.
Nisu krenuli stubama, već su se podigli zrakom do visokih katova građevine. Pod je bio plavkasto
zelen, a njegovi mozaici ptica, riba, zmija i cvijeća, naizgled živih, sjajiše na prostranim
površinama. Pod je bio topao i podatno mek. Stubovi pravljeni od dragog kamena ne-t'rita i koralja
uzdizali su se tako visoko da je jedva mogao povjerovati svojim očima. Njihovi kapitoli granali su
se u krošnje pozlaćenog lišća. Jednako dražesne su bile i biljke koje su rasle između stubova i oko
središnje fontane. Samo je nekoliko vrsta uspio prepoznati među bezbrojnim grimiznim i zlatnim
cvjetovima. Znanost, dvije tisuće godina iza njegove, znala je stvoriti nove užitke. Nadsvođeni
krov bio je prozirno obojen, a čitava duga se pretapala u mandali koja je plijenila pogled i dugo ga
zadržavala; ni na jednoj katedrali nije bilo prozora koji bi bio tako veličanstven i svečan. Zidovi su
bili prozračni. Kroz njih je vidio krajolik vrtova, terasa, voćnjaka i parkova; daleka brda su bila
začarana ljetom. I... kakvo je to stvorenje zavrnutih kljova šetalo među stablima; stado jelena je
izgledalo patuljasto pokraj njega... pa to je pretpovijesni mamut; dopremljen preko dvadeset
tisućljeća vremena, kao znak strahopoštovanja pred Njom?
Sedam mladića i sedam djevojaka, sličnih kao blizanci, vitki i čarobni u svojoj nagosti,
kleknuše ispred Hua. "Dobro došao," rekoše u jedan glas. "Dobro došao, ti koji služiš Tajni."
Čuvari su poklonili Lockridgeu samo jednu večer, prije negoli krene na svoj zadatak. Previše
uhoda je uokolo, objasniše mu.
Raskošno odjeveni, Auri i on sjeli su u nešto što nije bila ni stolica ni kauč; čudno sjedište
savršeno se prilagođavalo svakoj konturi njihovih tijela. Uskoro im je bila servirana hrana; nikada
je ranije nisu vidjeli, ali je bila neopisivo ukusna. Vino je bilo bajkovito i pretvaralo je svijet u
sanjivu sreću. "Je li ovo droga?" upita Lockridge. Hu odmahne glavom: "Ostavite se svojih
predrasuda. Zašto ne upotrebljavati bezopasna euforična sredstva?" Čuvar je nastavio govoriti o

57
napicima i mirisima koji su otvarali vrata osjećaju prave božanske prisutnosti u svemu što postoji.
"Ali to se čuva za najsvečanije obrede. Čovjek je preslab da dugo nosi božansku plimu u sebi."
"Žene to mogu češće činiti," reče gospodarica Yuria.
Ona je držala visoko mjesto u Storminom Savjetu; plavokosa, ljubičastih očiju, savršenih oblika lica
i stasa, izgledala je kao da potječe izravno od božice lova Diane. Za svečanim stolom je bilo više
žena nego muškaraca, i one su u svemu imale prednost. Pa ipak, sve je Čuvare obilježavala
obiteljska sličnost: oba spola su bila podjednako lijepa, puna života i mladosti. Konverzacija koju su
vodili lagano je klizila od jednog do drugog, puna brze međuigre u kojoj se Lockridge uskoro
sasvim izgubio; odustao je od pokušaja sudjelovanja u tome. Umjesto toga, udobno se zavalio i
prepustio uživanju kao da sluša glazbu. Više nije imao predodžbu o čemu uopće razgovaraju.
Zatim su prešli u drugu prostoriju, u kojoj su se boje pomicale u hipnotičkom ritmu kroz
podove i zidove. Posluga se kretala mačjim korakom, donoseći osvježavajuće napitke, ali nije bilo
vidljivog izvora melodija po kojima su plesali. Dijaglosa je podučavala Lockridgea o zamršenim
koracima neobičnog plesa; čuvarske dame bile su vrlo gipke u Lockridgeovim rukama, savršeno
usklađujući svoje pokrete s njegovim, sve dok dva tijela ne bi postala jedno. Iako mu je glazbena
ljestvica bila potpuno nepoznata, bio je potpunije i dublje pokretan ovom glazbom negoli bilo
kojom iz njegovog doba.
"Mislim da zajedno s notama imate i podzvučne tonove," spomene Lockridge.
Yuria krmne. "Naravno. Ali zašto morate imati ime i objašnjenje? Zar nije dovoljno da
postoji?"
"Oprosti. Ja sam tek barbar."
Ona se nasmiješi i privuče ga bliže u okretnoj figuri koju su upravo plesali. "Ne 'tek'. Počinjem
shvaćati zašto se sviđaš Koriach. Svega nekolicina nas ovdje, svakako ne ja, mogli bi biti takvi
pustolovi poput nje i tebe."
"Ovaj... hvala."
"Od mene se očekuje da brinem o tvojoj mladoj prijateljici, ali ona je već zaspala — noćas joj
neću trebati. Imaš li nešto protiv toga da noć provedem s tobom?"
Lockridge je mislio da želi samo Storm; ali Yuria joj je bila toliko slična, da je sva žudnja u
njemu čeznula za "Da!" odgovorom. Morao je sakupiti svu snagu volje kako bi joj objasnio da
mora biti odmoran za sutra. "A kad se vratiš?" mamila ga je Yurija.
"Bit će mi čast." Okružen vinom, glazbom i ženama, uopće nije sumnjao u svoj povratak.
Gospođa Tareth, koja je plesala s Huom pokraj njih, dovikne mu veselo: "Ostavi malo
vremena i za mene, ratnice." Njen partner se osmijehne bez uvrede. Brak je bio zaboravljena
institucija. Storm je jednom primijetila, gotovo ljutito, da slobodni ljudi ne mogu posjedovati jedno
drugo.
Lockridge je rano otišao u postelju. Bio je sretan. Spavao je kao novorođenče.
Jutro je bilo manje veselo. Hu je inzistirao da uzme još jedan euforijak. "Potreban ti je um
nezasmetan strahom," reče Čuvar. "Pothvat će biti u najvećoj mjeri težak i opasan."
Izašli su van zbog vježbanja s napravama koje će Amerikanac upotrijebiti, da i u praksi iskuša
ono znanje koje mu je prenijela dijaglosa. Letjeli su visoko iznad beskrajnog parka. Gotovo na
rubu obzora Lockridge je opazio neku tvrđavu sinje boje. Na njenom vrhu, visokom preko petsto
metara, dva krila su se širila ispod zlatne kočije, oblikujući ankh, simbol života. "Je li to na kraju
grada?" upita on.
Hu se nasmije. "Ne govori mi o gradovima! Te kunićnjake za ljude grade samo Skitnice. Mi
puštamo ljude da žive blizu njihove majke zemlje. Ovo je industrijski pogon. Tu ne živi nitko osim
tehničara. Automatska postrojenja mogu raditi bez sunčeve svjetlosti."
Vratili su se u palaču. Promatrani izvana, krovovi i vrhovi kula činili su ogroman, skladno
obojeni vodopad. Hu je poveo Lockridgea u malu prostoriju gdje ih je čekalo nekoliko Čuvara.
Svi su bili muškarci. Rat, kao i tehnika, još uvijek je pripadao jačem spolu, sve do najviše
razine na kojoj je pak Storm imala glavnu riječ.
Izlaganje je trajalo dugo. "Mi te možemo prebaciti do nekoliko kilometara ispred Nivoreka." Hu je
palicom pokazao jednu točku na zemljopisnoj karti koja se nalazila na istočnoj obali čudno
izmijenjene Sjeverne Amerike. "Poslije toga nastavljaš sam. Obrijane brade, u skitničkoj odori, s
dijaglosom i dodatnim informacijama koje ćeš naknadno dobiti, trebao bi stići do glavnog stožera
Branna. Sigurni smo da je on tamo u ovom trenutku, a svakako i znamo da ćeš ga vidjeti."

58
 Droga nije mogla obuzdati napregnute Lockridgeove mišiće da se ne stegnu. "Što još znate?"
upita tiho.
"Da si ponovno pobjegao. Brann je bio obaviješten, odnosno bit će obaviješten, da si nestao
u vremenskom hodniku!" Huov pogled postao je mutan. "Bolje da ne govorim više o tome. Bio bi
previše zasmetan saznanjem da si samo marioneta u nepromjenjivoj drami."
"Ili saznanjem da su me ubili?" ne suzdrži se Lockridge.
"Nisu," reče Hu. "Imaš moju riječ da je tako. Mogao bih ti i lagati, a i to bih svakako učinio da
je neophodno potrebno. Ali govorim ti čistu istinu: ovog puta Skitnice te neće ni uhvatiti ni ubiti.
Osim, možda, u nekom drugom trenutku... Ne zaboravi, Brann nikada nije ustanovio što se
dogodilo s tobom. Uz malo sreće, trebao bi prijeći iz jednog hodnika u drugi, kroz neka vrata
prema prošlosti, izvući se iz grada i vratiti se preko oceana do ovog mjesta. Tu ćeš saznati kako
ponovno doći u sadašnjost. Nadam se da ćemo se vidjeti još ovog mjeseca."
Gorčine je nestalo u Lockridgeu. "U redu," reče on. "Pogledajmo sada pojedinosti."
Totalni rat se nije vodio u ovom vremenu budućnosti, jer ubrzo ne bi bilo više Zemlje. Kad bi na
nekom mjestu i u nekom vremenu jedna strana povjerovala da je dovoljno ojačala, uslijedio bi
veliki napad; ali njegovu prirodu protivnici nisu mogli predvidjeti. Istodobno, dvije zaraćene
strane svijeta bijahu dobro utvrđene, a sitniji sukobi nikad nisu prestajali.
Svemirski brod Čuvara počeo se spuštati u dugom luku prema zapadu; nalazili su se iznad
oceana gdje se te noći rađala bura. Na kraju putanje, neki glas reče: "Sad!" i Lockridgeova kapsula
bijaše izbačena. Poput meteora, ona jurnu kroz vjetar i kišu, usijana od silovitog trenja sa zrakom.
Brod se nađe nad njim i počne se gubiti u visini.
Lockridge je ležao usred ognja. Vrelina ga je udarala; lubanja mu se tresla od vibracija. Tada
usijana kapsula prsne poput mahune i on se u istom trenutku nađe na otvorenom prostoru, samo sa
svojim gravitacijskim pojasom.
I dalje se kretao vrlo brzo, tako da ga je energetsko polje jedva moglo zaštititi od sila koje bi ga za
tren raznijele. Uragan je bjesnio oko njega, samo tama, munje i zid od kiše. Valovi su se propinjali
prema njemu, a na njihovim krestama prštala je pjena. Kad se spustio ispod brzine zvuka, začuo je
fijuk vjetra, grmljavinu i urlanje vode. Plavo-bijeli blijesak rasparao je za trenutak nevrijeme i
ostavio ga zasljepljenog neko vrijeme. Eksplozija koja je odmah uslijedila, udarila mu je uši poput
čekića. Dakle, otkrili su nas, pomisli on omamljen. Nadam se da je brod već uspio pobjeći.
Hoće li to i meni uspjeti?
Oluja je međutim brzo progutala predmet veličine čovjeka. Osim toga, teško je bilo povjerovati
da Skitnice gađaju baš njega. Bili su uvjereni da bi se njihov neprijatelj odlučio na ovakav rizik
samo zbog neke velike operacije, tako da vjerojatno nisu slutili da je cijeli zadatak bio ubacivanje
jednog jedinog agenta.
Povijest je kazivala da će on stići do Brannovog dvorca.
Polja za upravljanje klimom držale su oluju podalje od obale, tako da je Lockridge ubrzo ušao
u područje mirnog zraka i ugledao pred sobom Niyorek.
Grad se kao neko čudovište nazirao u polutami; iza njega se prostiralo kopno, čiji je kraj
bilo nemoguće sagledati. Karte i diaglosa već su mu ranije rekli o Americi protkanoj od jednog do
drugog kraja megalopolisima. Malo je čega bilo do li te mase betona, čelika, energije i deset
milijardi robova, osim pustinje koja nekoć bijaše zeleno prostranstvo. Razaranje njegove zemlje
bilo mu je tako golem zločin da više nije trebao drogu za suzbijanje straha. Oh, ljeta moga
djetinjstva na obalama čistih rijeka, pomislio je, dolazim se osvetiti za nepravdu prema vama.
Na jugu, sjeveru i ispred njega grad su opasali bedemi gdje ništa osim rijetkih slabašnih svjtiljki i
otvora stotina tvorničkih peći nije ublažavalo neprozirnu tamu koja je vladala svuda naokolo; sve
do mora je do njega dopiralo neprekidno zujanje i pulsiranje, nadjačano povremeno vrlo prodornim
piskom koji mu je zadavao bol u ušima: zvuk strojeva. Na gornjoj razini, masivni tornjevi dizali su
se možda i dva kilometra uvis, dok se na njihovim bočnim stranama bez prozora stidljivo javljala
prva zraka zore. Kablovi, cijevi i elevatori bijahu nerazmrsivo isprepleteni: Prizor je imao i
izvjesnu veličanstvenost. Oni koji su podigli ove okomite špilje u nebu zasigurno nisu bili ljudi
slaboga uma. Ali obrisi građevina bijahu grubi, govoreći o duhu graditelja čija je najviša želja bila
neobuzdana vježba neograničenim snagama.
U Lockridgeovoj kacigi začu se poziv: "Tko dolazi tamo?" Odjeveni u crnu odoru kao i on,
dva stražara se ustremiše na njega. Ispod, pokretna oružja podignuše prema njemu svoje cijevi.

59
 Imao je već naučen odgovor. "Zapovjednik straže Darvast iz kućnih jedinica Direktora
Branna vraća se kući s posebnog zadatka." Jezik Skitnica bio je grub. Morao je ipak priznati da mu
je gramatika i semantika bila bliže engleskom negoli kod jezika Čuvara, na kojem se nikako nije
mogao izražavati o nekim stvarima s dovoljnom preciznošću. Međutim, ovdje kod Skitnica je
najpribližnija riječ za 'slobodu' značila 'sposobnost izvršiti', a za 'ljubav' je uopće nije i bilo.
Budući da je ionako morao otkriti svoj pravi identitet pred Brannom, predložio je Čuvarima da
to učini odmah čim ga Skitnice nađu. Ali Hu je bio protiv toga. "Morao bi proći kroz mnogo
slojeva birokracije dok ne dopreš do Branna. Dok bi na kraju stigao do njega, proces ispitivanja
bi im previše otkrio, a tebe sasvim onesposobio."
"Ateriraj kod vrata 43 za identifikaciju," zapovijedi glas preko radija.
Lockridge je poslušao i spustio se na platformu koja je stršila iz vode. Bila je to gola metalna
ploča, kao što su bila i ogromna vrata u zidu pred njom. Stražar istupi naprijed. "Vaš ego
uzorak," reče on.
Stručnjaci Čuvari dobro su obavili svoj posao. Za svaki slučaj, bio mu je sastavljen novi identitet
u uređaju koji je registrirao život svakog pojedinica. Lockridge je pristupio skeneru misli i pomislio
kodnu riječ. Računalo je preuzelo impuls kao potpuni biogram za povjednika straže Darvasta, 05-
874-623489, rođenog prije trideset godina, školovanog u čreche 935, a zatim u Vojnoj akademiji,
postavljenog u posebnu službu kod Direktora Branna, politički pouzdanog i nosioca mnogih
odlikovanja za opasne zadatke koje je uspješno obavio. Stražar ga pozdravi rakom položenom
na gradi. "Prođite, gospodara."
Vrata se otvoriše jezivo tiho za svoju težinu. Ritmičko pulsiranje strojeva iz grada doprlo je do
njega zajedno s naletom smrdljivog zraka. Lockridge uđe.
Imao je samo toliko vremena da dobije tek površnu predodžbu o gradu; morao se odmah
koncentrirati na ono što je diaglosa znala o dvorcu Branna. Pratio je upute i kretao se, manje više,
u dobrom smjera.
Brannova kula se nije mogla promašiti; bila je obložena čelikom, s kuglom od plavog plamena
na vrhu. Odavde je bila udaljena sigurno nekoliko kilometara. Lockridge nastavi sa šetnjom.
Ubrzo je shvatio da se nalazi na samom dnu ljudskog staništa. Grad se, doduše, pružao još
dublje ispod površine tla, ali tamo su se nalazili samo strojevi, s nekoliko naoružanih inženjera i
milijunima jadnika osuđenih na rad, koji nisu dugo živjeli u tom dimu i zračenju. Zahrđali i prljavi
zidovi ograđivali su sa svih strana uske pješačke prolaze. Visoko gore, metalni nosač i razne
tehničke konstrukcije gotovo sasvim su zaklanjali nebo. Zrak je treperio i zaudarao. Oko
Lockridgea su vrvjeli propalice, otpadnici, odbjegli kriminalci i bludnice. Bili su odjeveni u tanku
odjeću, i kože poput ribljeg trbuha. Nitko nije izgledao gladan — industrijski proizvedena li rana
bila je svima dostupna u nekoj od označenih blagovaonica — ali je Lockridge osjetio da su mu pluća
zagađena smradom neopranih tijela. U blizini netko počne govoriti hrapavim glasom.
"Tako sam mu rekao, rekao sam, ne možeš ti to meni učiniti, rekao sam, ja poznajem osobno
vlasnika stana, rekao sam, i..."
"... gdje mo'š dobit' pravu stvar, ih, istina, samo u tvojoj tikvi..."
"Bolje ga ostavimo samog. On ne radi kao drugi. Jedne od ovih noći, oni će doći i pokupiti
ga, zapamti moje riječi."
"Ako se ona 'oće riješit' svoj' derišta prije neg' se registriraju, dobro, to je samo stvar nje i
vlasnika, i ja ne želim u tom sudjelov't, ali ako ih baci dolje kroz moju otpadnu cijev, u redu!"
"Posljednje što sam čuo bilo je da je premješten u., ovaj... ne znam točno, ali negdje na jug."
"Tja, oni neće istraživati. Sigurno nije ispunila svoju kvotu. Zašto bi se brinuli ako joj netko
prereze grkljan? To će im, u stvari, uštedjeti trud."
"Šššš! Pazi!"
Tišina zavlada svuda oko Lockridgeove odore. Nije se morao kao drugi probijati kroz gužvu.
Ljudi su se sabijali uz zidove, propuštajući ga da prođe; pogleda spuštenih na pločnik, pretvarali su se
da ga ne primjećuju.
Njihovi preci bijahu Amerikanci...
Bio je sretan kad je najzad stigao do jednog okomitog tunela u kojem je mogao upotrebiti svoj
gravitacijski pojas. Na višim razinama bile su neusporedivo čistije galerije širokih hodnika. Vrata u
niži svijet bila su zatvorena i pred njima se nalazilo nekoliko stražara; klasa tehničara koja je tu

60
radila nije imala potrebu lutati uokolo u potrazi za sredstvima za život. Svi su nosili odore od
dobrih materijala, i kretali su se puritanskom svrsishodnošću. Pozdravljali su ga.
Jedna grupa ljudi odjevenih u sivo prošla je pokraj njega, predvođena ravnodušnim stražarom.
Glave su im bile obrijane, a lica sumorna. Malcolm je prepoznao u njima kažnjenike koji su
osuđeni zbog neposlušnosti. Genetička kontrola još nije uspjela obuhvatiti cijelu ličnost, niti je
posebna obuka bila uvijek uspješna. Njihovi mozgovi bili su isprani u energetskom polju, kako bi
mogli biti bačeni na najnižu razinu, među strojeve. Do duše, znatno učinkovitije bi bilo sve
automatizirati, umjesto upotrebljavati ovakvog radnika; ali slična kažnjavanja bila su neophodna
kao primjer drugima. Još važnije je bilo da svi budu zaposleni. Iza ravnodušnog izraza lica,
Lockridgea je tjeralo na povraćanje.
Pun bijesa, podsjetio je sebe da se država koja nema barem pasivnu podršku većinskog dijela
stanovništva ne može dugo održati. Ali, ovo je bila konačna odvratnost. Gotovo svatko ovdje, na
svakoj razini društvene ljestvice, prihvaćao je ovu vladu kao gotovu činjenicu, ne bi mogao ni
zamisliti neki drukčiji život, često i u uživajući u ovome. Gospodari su ga hranili, oblačili, davali
mu krov nad glavom, podučavali ga, liječili, mislili za njega. Nadaren i ambiciozan čovjek mogao
se popeti vrlo visoko kao tehničar, znanstvenik, vojnik, organizator sve razrađenijih i sadističkih
zabava. Da bi se nešto u životu postiglo, moralo se druge udariti po zubima; i to je bilo zabavno, to
je bilo opuštajuće.
Poput Darvasta, pomisli Lockridge. Zaboravio sam zapamtiti koga sad ja predstavljam. On
požuri prema svome cilju.
Sunce je upravo izlazilo, probijajući se kroz kancerogene oblake, kad je ostavio krovove iza
sebe i poletio prema Brannovoj tvrđavi. Bezbroj stražara u ophodnji rojilo se uokolo zidova, kao
muhe uz neko brdo. Topovi su virili na svakom prosjeku, a ratne letjelice kružile oko žarke kugle
na vrhu. Na ovoj visini zrak je bio čist i hladan, gradska buka se smanjila na šapat, a na zapadu
se vidio planinski lanac od tornjeva.
Lockridge se spustio, kako mu je zapovijeđeno, na jednu platformu i ponovno pristupio
identifikaciji. Slijedeća tri sata proveo je prilično besciljno, a djelomično zato jer gospodar još nije
bio spreman nikoga vidjeti. Jedan časnik, dovoljno visokog čina da bi se usudio na to, objasnio
mu je u čemu je stvar, promatrajući ga sumnjičavo čitavo vrijeme. "Bio je zauzet do kasno u noć
sa svojim novim partnerom. Razumijete?"
"Ne, bio sam odsutan," reče Lockridge. "Neka djevojka?"
"Što?" Skitnica je izgledao zaprepašten. "Neka žena — za užitke? Gdje ste vi bili?" Obrve mu
se skupiše.
"U prošlosti; proveo sam tamo više godina," odvrati Lockridge ubrzo. "Čovjek sasvim zaboravi
vlastiti svijet, tamo natrag."
"Da-a-a-a... shvaćam, to je stvarno problem. Agenti koji su dugo odsutni u prošlom vremenu
mogu razviti neke loše, devijantne nazore."
I dalje pod sumnjičavim pogledom časnika, Lockridge reče: "Ne morate mi ni reći. Sretao sam
takve slučajeve. Srećom, također i kod neprijatelja."
"To uravnotežava stvar," kim ne glavom časnik i opusti se. "Pa, što je toliko hitno u vašem
izvještaju da ne možete pričekati do nekog dogovorenog sastanka?"
"Samo za njegove uši," reče Lockridge automatski.
Sredstvo protiv briga sasvim je potisnulo zbunjenost u njemu. Dok je prelazio u jednostavnu,
malu sobu, rezimirao je u sebi plan operacije koji se sastojao od samo dvije točke: prvo govoriti s
Brannom, a zatim se što prije osloboditi. Vremenska vrata koja su se nalazila u dnu kule bila su
otvorena ove godine. Morao se vratiti u period prije uspona Skitnica. Oni će ga vjerojatno goniti
cijelim putem i možda na kraju ubiti, kako bi ga spriječili da se vrati u neolit, jer je njihov gospodar
već otišao tamo. Druga mogućnost je bila da im pobjegne; u tom slučaju trebao je odletjeti za
Evropu, pronaći onaj hodnik i slobodan se vratiti u Stormino doba. Možda se u ovom istom trenutku
on već pozdravlja s Auri u Storminoj palači. Ta pomisao ga je oduševljavala.
Neki glas iz zraka reče: "Zapovjednik straže Darvast. Direktor vas želi vidjeti."
Lockridge je prošao kroz zid koji se otvorio pred njim i ušao u predsoblje armirano čelikom i
poljem sila. Vojnici ga svukoše i pretražiše odjeću i njega s puno poštovanja, ali krajnje detaljno.
Kada se ponovo obu kao, bilo mu je dozvoljeno zadržati diaglosu, ali ne i gravitacijski pojas i
oružje.

61
 Dvostruka vrata se širom otvoriše i pred njim se pojavi lako namještena soba s visokim
stropom, sivim zavjesama i debelim tepisima. Prozor je otkrivao prostranu panoramu Nivoreka.
Na jednom zidu svjetlucala je neka bizantinska ikona, optočena zlatom i dragim kamenjem.
Nakon depresivne skučenosti koja je vladala svuda uokolo, Lockridge je za trenutak ponovno imao
čudan osjećaj povratka kući.
Brann je sjedio pokraj nekog stroja. Povijeno tijelo, odjeveno u crnu odoru bilo je opušteno, a
lice je moglo pripadati i nekom kipu. Rekao je mirnim glasom: "Moralo bi ti biti jasno da mi osoba
poput tebe nije dovoljno bliska da bih joj znao ime. U svakom slučaju, činjenica da si prošao
identifikaciju je tako značajna da sam odlučio razgovarati s tobom kako si tražio. Sada nas nadziru
samo moji strojevi. Pretpostavljam da nemaš na umu nikakav smiješan plan o atentatu. Govori!"
Lockridge podiže pogled. Osjećao je kako djelovanje droge sve više slabi. Iznenada jedno
vrtoglavo saznanje mu bljesne u svijesti: "Bože moj, sreo sam ovog Čovjeka i borio se protiv njega
prije šest tisuća godina, pa ipak ovo je prvi put da me on uopće vidi!
Amerikanac je za trenutak ostao bez daha. Koljena •.u mu klecala, a dlanovi se znojili. Brann
je čekao.
"Ne," promuca Lockridge. "Mislim... ja nisam Skit-i Ali sam na vašoj strani. Imam vam nešto
reći, ne-
a što vjerujem da biste željeli zadržati kao tajnu."
Hrann ga je proučavao, bez promjena na oštrim crtama lica. "Skini svoju kacigu," reče on.
Lockridge pomisli. "Arhaičan tip," promrmlja Skitnica. "Mislio sam Mnogi to ne bi
primijetili, ali ja sam sreo bezbroj i. i :..i u svim vremenima. Tko si ti?"
"Malcolm... Lockridge... SAD... sredina dvadesetog stoljeća."
"Tako..." promrmlja Brann. Osmijeh na njegovom licu ga je potpuno promijenio. "Sjedni!"
reče on, kao domaćin svome gostu. Blagim pokretom dodirnuo je prekidač na jednoj ploči. U
istom trenutku ploča se otvorila i na njoj se pojaviše boca i dvije čaše. "Sigurno voliš vino."
"Popio bih malo," reče Lockridge hrapavo. Prisjetio se kako je jednom već pio s Brannom, i
to ga natjera da iskapi čašu u dva gutljaja.
Brann mu nalije ponovno. "Smiri se," reče blago.
"Ne, ja moram... Slušajte, Koriach od Westmarka... Vi je znate?"
Brannova mirnoća nije bila slomljena, ali maska sklizne sa njegova lica. "Da. Već vjekovima."
"Priprema jednu operaciju protiv vas."
"Znam. To jest, nestala je prije izvjesnog vremena, bez sumnje zbog nekog izuzetno značajnog
zadatka." Brann se nagne naprijed. Njegov pogled je postao tako prodoran, da Lockridgeove oči
potražiše spas u ukočenom miru bizantinskog sveca na ikoni. Dubokim glasom, Brann nastavi:
"Imaš li informacija?"
"Imam... gospodaru. Ona je otišla u moje stoljeće — u moju zemlju — bušiti hodnik prema
ovamo."
"Što! Nemoguće! Mi bismo to znali!"
"Rade potajno. Domaća radna snaga, domaći materijal; počinju od samog početka. Ali kada
budu gotovi, Čuvari će nagrnuti kroz hodnik sa svim raspoloživim snagama."
Brann tresne šakom o kontrolnu ploču, a zatim skoči na noge. "Obje strane su pokušavale to i
ranije," reče on energično. "Nijedna nije uspjela. Posao je neizvediv!"
Lockridge se prisili pogledati u osobu koja se nadvila nad njim. "Izgleda da će ovog puta
operacija biti uspješna. Majstorski je prikrivena, kažem vam."
"Ako bi to itko mogao, onda ona..." Brannov glas zašuti. "Oh, ne." Usta mu se iskriviše. "Konačni
udarac! Požarne bombe na moj narod."
Počeo je nervozno koračati. Lockridge se zavalio u sjedalo i promatrao ga. Amerikancu padne
na um da Brann nije zao. U Avildaru mu je rekao, odnosno reći će mu, mnogo lijepih stvari o
Jutoazima, koji nikada nisu bili bezrazložno surovi. Njegova agonija je sada bila stvarna. Odrastao
je u svijetu zla i vjerno mu je služio, ali iza njegovih sivih očiju krila se tigrovska bezazlenost. Kad je
zatražio činjenice, Lockridge mu reče gotovo samilosno: "Vi ćete je zaustaviti. Mogu vam točno
reći gdje je hodnik. Kad se njegova vrata ovdje otvore, vi čete se sjuriti kroz njega. Ona će imati
samo nekoliko pomagača. Nećete je tada uhvatiti, pobjeći će, ali ćete imati drugu priliku kasnije."
S manjim izmjenama, Malcolm je ispričao svoje iskustvo, sve do onog trenutka kada je pošao u
Avildaro sa Storm. "Ona je uspjela postati njihova Božica," rekao je na kraju. "Zatim je upravljala

62
jezivom svetkovinom." Kao što je pretpostavljao, Brann nije znao da Tenil Oru-garavi, koji su
Skitnicama bili daleko izvan njihova polja kulturne manipulacije, uopće ne provode ceremonijalni
kanibalizam kao njihovi susjedi. Premda neistinito, Lock-ndgeovo klevetanje orgija ipak se pokazalo
korisnim.
"Bilo je to ono što je počelo mijenjati moje mišljen j e o njoj. Tada ste došli vi, na čelu jednog
indoeuropskog ratničkog plemena; poslije kratke borbe osvojili Me selo, a nas zarobili."
Brannovi prsti se otvoriše, a zatim ponovo skupiše. "Ja sam pobjegao. U prvo vrijeme, mislio sam
da sam imao sreće, ali sada shvaćam da ste me vi namjerno slabo čuvali. Otišao sam u Flandriju i
našao jedan iberijski trgovački brod, gdje su me primili kao mornara palube. Tako sam stigao na
Kretu i uspostavio vezu s Čuvarima. Oni su me poslali u ovu godinu, premda sam se želio vratiti
kući. Ovo nije moj rat. Ali oni me nisu pustili."
"Potpuno ih razumijem," reče Brann. Ponovno je bio staložen. "Osnovi razlog je praznovjerje.
Oni nju »matraju sveticom, čak potpunom inkarnacijom Božice.
Kao posljednji koji ju je sreo, vi ste i sami postali previše sveti da bi ste se opoganili postavši
običan građanin jednog razdoblja kojeg oni preziru.
Lockridge je bio zapanjen koliko je glatko prošla priča koju su Čuvari umijesili. Je li
Brannovo objašnjenje bilo točncR
"Oni su se, inače ponašali prema meni vrlo lijepo," reče Amerikanac. "Postao sam, oh, vrlo
blizak s jednom gospođom iz visokog staleža."
Brann slegne ramenima.
"Ona mi je mnogo pričala o njihovim špijunskim operacijama, pokazivala mi uređaje i sve
ostalo. Nastojala je na svaki način prikazati civilizaciju Čuvara u što boljem svjetlu; pa ipak, sam
shvatio da to nije za ljudska bića. Usprkos propagandi kojom su me kljukali o vama Skitnicama,
počeo sam razmišljati kako ste vi više moja vrsta ljudi. Napokon, vi biste me mogli poslati kući."
Zastao je na trenutak, da vidi kakav su dojam ostavile njegove riječi, a zatim produžio na
engleskom: "U pitanju je nostalgija. Osim toga, imam nekih obveza tamo. Nekako sam je uspio
izmoliti da me pusti u jednu izviđačku misiju prošle noći. Dobio sam jednu od vaših odora i lažan
Darvastov identitet..." On raširi ruke. "I tako, evo me ovdje."
Brann je prestao šetati. Čitavu minutu je stajao nepomično, prije negoli je upitao: "Koji je točni
zemljopisni položaj tog hodnika?"
Lockridge je imao spreman odgovor. "Poslije moje priče," reče on na kraju, "pitam se zašto se
Čuvari nisu jednostavno vratili nekoliko mjeseci unatrag i upozorili Koriach?"
"Oni to ne mogu," odgovori odsutno Brann. "Što je bilo, mora biti. Koriach ima među svojim
ljudima apsolutnu vlast, čak veću nego ja ovdje. Ne obznanjuje planove nikome koga nije izabrala.
Zbog straha od uhoda, vjerojatno nikoga nije obavijestila, osim nekolicine tehničara koje je povela
sa sobom. Bit će dovoljno vreme na da se to učini kad hodnik bude gotov. U ovom trenutku,
međutim, dok je prednost još neznatna, a angažiranost na drugim mjestima vrlo velika, nije moguće
organizirati glavne snage Čuvara da učinkovito djeluju u određenoj točki prošlosti. Čak kad bi
oni i bili upućeni tamo, po svojoj prilici bi ih omeo faktor vremenske pogreške: stigli bi ili
prerano ili prekasno. I to, ako bi uopće i bili poslani. Ona ima mnogo suparnika koji ne bi žalili
za njom."
Promatrao je Lockridgea jedan trenutak koji se njemu činio kao vječnost. Konačno, Brann
polako reče: "Ako je vaša priča istinita, ja sam vam zahvalan. Bit ćete zaista vraćeni u vaše doba
i bogato nagrađeni. Ali prvo moramo moramo potvrditi vašu iskrenost jednim psihičkim testom."
U Lockridgeu se podigne plima straha. Sad se približio trenutak iza kojeg je njegova budućnost
bila nepoznata. Brann se ukočio. Znoj, bljedilo, žila kucavica na grlu — zašto je stranac tako
nervozan?
"Ne!" promuca Lockridge slabim glasom. "Molim vas. Vidio sam što se događa."
Trebao je naći neki razlog za svoj let koji bi naveo Uranna da povede svoje trupe kroz Stormin
tajni hodnik. To je i učinio. Ali groza u njegovoj utrobi bijaše stvarna. Pred očima mu se ponovno
pojavio zamračeni tlio Duge kuće...
"Ne bojte se," reče Brann pomalo nestrpljivo. "Pro-ocs neće ići daleko, osim ako se ne pojavi
nešto sumnjivo."
"Kako mogu znati da govorite istinu?" Lockridge ustane i počne se povlačiti.

63
 "Morate vjerovati mojoj riječi. Unaprijed vam se ispričavam za sve moguće neugodnosti."
Brann da znak nikom.
Vrata se otvoriše i dva stražara uđoše unutra. "Odvedite ovog čovjeka u Sekciju osam. Neka me
upravitelj sekcije pozove," reče Brann.
Lockridge odtetura iz sobe. Udaljene kao i nebo s kojeg su gledale, oči sveca stalno su ga
pratile dok je odlazio.
Ljudi u crnom povedoše ga niz prazan hodnik. Zvuči su bili prigušeni, bat koraka je tupo
odzvanjao, ni jedna riječ nije bila izgovorena. Lockridge duboko udahne zrak. U redu, momče, reče
on sebi; ti znaš što ćeš učiniti kad dođemo do vremenskog hodnika. Vrtoglavica ga je prošla.
Ulaz koji je očekivao ubrzo se pojavio na vidiku, bio je to pravokutni otvor u bijelom zidu. U
njegovoj dubini zrak je zviždao od energetskih izboja. Još samo nekoliko koraka i naći će se pred
njim.
Vojnici su izvukli energetske pištolje, ali ne uperene u Lockridgea. Zatvorenici nikada nisu
pravili neprilike. Amerikanac zastane za trenutak, a zatim munjevito udari bridom šake desnog
stražara po Adamovoj jabučici. Kaciga poleti visoko, a tijelo se sruši na pod. Lockridge se okrene
na lijevo i svom težinom se baci na drugog stražara. Zgrabi ga za gušu, i njih oboje padoše u otvor.
Kotrljali su se nadolje. Začuo se alarm. Mnogooki stroj, koji je stalno bdjeo nad cijelom
zgradom, automatski je zamijetio ovu neobičnost. Glasom sličnim ljudskom, vikao je ono što je
saznao.
Tunel je promicao, bezobličan i siv, sa zidovima koji su se sužavali prema dnu u
beskonačnost. Lockridge uhvati Skitnicu jednom rukom oko vrata i tresne ga šakom u bradu.
Stražar se skljoka, usne mu se iskri-više na krvavom licu, a pištolj mu ispadne iz ruke. Grozničavim
pokretima Lockridge počne pretraživati stra-žarev pojas s gravitacijskim kontrolama. Gdje li je
samo, do vraga...
Vrata za vratima promicahu sve brže. Energetski hici dva puta zazviždaše iz njih. Najednom, u
daljini se pojavi dno. Konačno, Lockridge pronađe pločicu koju je tražio i pritisne je. Oslobođena
energija gotovo ga otrgne od onesviještenog stražara. Ali već slijedećeg trenutka kretali su se
znatno sporije. Umjesto smrtonosnog pada, aterirali su posve mekano.
Dno okna se produžavalo u novi hodnik. Na suprotnom kraju nalazio se ulaz koji je vodio u
jednu prostoriju čija je sterilna bjelina još više pojačavala svjetlucanje duginih boja na
vremenskim vratima koja su zbog toga izgledala još divnije. Dva stražara zapanjeno su promatrala
neobičan prizor preko podignutog oružja. Vod vojnika je jurio niz prolaz.
"Čuvajte ovog čovjeka!" zadihano reče Lockridge. "I pustite me proći!"
On je nosio odoru visokog čina. Posebna obilježja osim boje odore nisu postojala kod Skitnica.
Ruke se podigoše u znak pozdrava. On uskoči u predvorje.
Oko njega se tada zrak ispuni Brannovim glasom, gromkim poput božanskog: "Pažnja, pažnja!
Govori Direktor. Čovjek odjeven kao zapovjednik straže upravo je stupio u vremenski prolaz na
podrazini Devet. Mora po svaku cijenu biti uhvaćen živ."
Što prije kroz vrata! Strahovit udarac fazne promjene na vremenskim vratima srušio je
Lockridgea. On se otkotrlja i udari nezaštićenom glavom o pod; bol mu prostruji svim živcima
tijela i on za trenutak ostane omamljen.
Strah od uređaja za čitanje misli brzo ga natjera da se digne. Teškom mukom se uspravio i
oteturao na gravitacijske sanjke koje su čekale.
Nekoliko ljudi nahrupi kroz zastor. Lockridge se baci na pod vozila. Blijede zrake iz oružja za
omamlji-vanje počele su bljeskati po ogradi oko njega. On podiže dlan i pokrije kontrolno svjetlo.
Sanjke krenuše.
Što dalje od Skitnica! Ali oni su mu zatvarali prolaz u prošlost. Bio je primoran krenuti u
budućnost.
Vjetar mu je širio pluća. Lupanje srca ga je treslo, kao kad pas trese zubima uhvaćenog štakora.
Posljednjom snagom volje Lockridge je stišao paniku i usudio se pogledati unatrag. Crna obličja
već su nestajala u daljini. Dok ih je promatrao kako neodlučno trčkaraju uokolo, na pamet mu
iznenada padne Storm Darroway, dok su sjedili pokraj vatre u neolitskoj šumi i slušali zavijanje
vukova: "Jednom smo se usudili otići u budućnost našeg doba. Ondje su nas dočekali stražari koji
su nas vratili natrag, oružjem nama potpuno nepoznatim. Nismo više pokušavali. Bilo je previše
strašno."

64
 Služio sam ti, Koriach, zajeca Lockridge. Boginjo, pomogni mi!
Iz velike daljine začuje kroz hodnik jeku Brannovih zapovijedi. Stražari su ponovo bili
organizirani. Gravitacijski pojasevi ih podigoše i oni krenuše u potjeru.
Hodniku se nije nazirao kraj. Lockridge nije vidio nikakva vrata ispred sebe, samo prazninu.
Najednom, sanjke se zaustaviše. Udarao je po upravljačkoj ploči. Stroj je ostao nepomičan.
Brannovi letači su se približavali.
Lockridge skoči iz vozila i potrči. Jedna zraka iz oružja progonitelja pogodi u pod iza njega,
okrzne mu pete i djelomično ga ukoči. Netko je pobjednički kliknuo.
A tada dođe Noć, i Strah.
Nikada nije saznao što se dogodilo. Napustio ga je vid, sluh, svaki osjećaj i svijest; bio je
bestjelesna točka koja je težila prema vječnosti kroz prostor beskonačnih dimenzija. Pa ipak, znao
je za neku prisutnost koja je bila živa i neživa. Iz toga nečeg je zračio užas; konačni užas, negacija
svega što bijaše, što je bilo i što bi bilo, hladnoća iza hladnoće, tama iza tame, praznina iza
praznine, ništa do li vrtlog koji ga je usisavao u sebe i sabijao da bude ništa.
I bio je ništa.
Ponovno je bio nešto.
Prvo je bio glazba, najnježnija i najljepša melodija koja je ikad postojala. Dopirala je negdje iz
zaboravljenog djetinjstva, poput uspavanke sa samog ruba sjećanja. Zatim je bio miris ruža, tijelo
u miru sa samim sobom. I konačno, otvorio je oči prema suncu.
"Dobro jutro, Malcolme Lockridgeu," reče čovjek.
"S prijateljima si," doda žena.
Govorili su engleski kakav se govori u njegovom Kentuckvju.
On sjedne. Ležao je na kauču u sobi obloženoj ja-vorovinom. Unutra nije bilo ukrasa, osim
jednog platna na kojem su boje plesale u nježnim čudnim oblicima, ali omjeri su bili tako pravilni
da ništa drugo nije bilo potrebno. Kroz otvorena vrata Lockridge je ugledao vrt. Cvijeće je raslo
duž stazica posutih šljunkom; hlad vrba štitio je jezerce s ljiljanima od topline punog ljeta. Na
drugom kraju puta stajala je druga kuća, malena, prekrivena ukrasnim puzavcem.
Muškarac i žena priđoše bliže. Oboje su bili visoki, ne više sasvim mladi, ali uspravnog držanja i
čvrstih mišića. Kosa im je bila kovrčava i zabačena iza ušiju te povezana trakama punima
isprepletenih ornamenata. Ništa nisu imali na sebi osim jedne narukvice s pretincima na zglobu
lijeve ruke. Lockridge vidje da je i on jiol. Osjeti jednu narukvicu i na svojoj ruci. Žena se
nasmije. "Da, tvoja diaglosa je u njoj," reče ona. "Ne vjerujem da će ti bilo što drugo biti
potrebno."
"Tko ste vi?" upita Lockridge u čudu.
Oni se uozbiljiše. "Nećeš biti dugo s nama. Žao mi je zbog toga," odgovori čovjek. "Zovi nas
John i Mary."
"A ovo je... kad?"
"Tisuću godina naprijed."
S majčinskim sažaljenjem žena reče: "Znamo da si doživio tešku moru. Ali nismo imali
drugog načina skinuti ti s vrata one vragove, osim poubijati ih. Izlječili smo te fizički i psihički,
dok si spavao."
"Vratit ćete me kući?"
Bol poremeti njenu mirnoću. "Da."
"I to odmah, zapravo," reče John. "Moramo."
Lockridge ustane iz kreveta. "Nisam mislio u moju domovinu. U Europu, u vrijeme Čuvara."
"Znamo. Dođi!"
Dok su izlazili, Lockridge se trudio razumijeti. "Jasno mi je zašto ne puštate ovamo nikoga iz
prošlosti. Ali, što sam ja vama?"
"Sudbina," reče John. "Najstravičnija riječ koju čovjek može izgovoriti."
"Što? Vi... ja... moj posao još nije završen?"
"Još nije," reče Mary i uhvati ga za ruku.
"Ne smijemo ti reći više," reče John. "Za tvoje vlastito dobro. Vremenski rat je bio najniža
točka ljudske degradacije, ne samo zato jer je negirao slobodnu volju."
Lockridge je pokušao zadržati mirnoću koju su oni prenjeli na njega. "Ali, vrijeme je
definirano, zar ne?"

65
"S nekog božanskog stanovništva, možda," reče John. "Ljudi ipak nisu bogovi. Pogledajte sebe. Vi
znate da činite slobodan izbor, zar ne? U vremenskom ratu oni su opravdavali svaku užasnu stvar
koju su počinili tvrdnjom da je bilo predodređeno da se to ionako dogodi. Pa ipak, oni su sami
izravno odgovorni za nebrojena mučenja, umiranja, mržnje i patnje. Mi danas znamo da je bolje
ne gledati u vlastitu budućnosti; odlazimo samo tajno, kao promatrači, u jadnu prošlost."
"Osim u mome slučaju," reče Lockridge s blagom ljutnjom.
"Žao mi je. Učinili smo nešto pogrešno da spriječimo još veću pogrešku." Johnov pogled
počivao je na njemu. "Tješim se samo mišlju da ste vi čovjek dovoljno jak da to izdrži."
"Pa..." Lockridgeove usne se iskriviše u osmijeh. "U redu. U svakom slučaju, drago mi je što
ste se umiješali tamo u hodniku."
"Ne bismo željeli učiniti to opet," reče Mary.
Izašli su na stazu. Grad je bio osrednje veličine, s kućama između visokih stabala. Neki stroj je
uređivao travnjak. Ljudi koje su susretali izgledali su spokojni i kretali su se bez žurbe. Neki su bili
goli, dok su drugi očigledno smatrali da su lake tunike udobnije na toj vrućini. Dvoje odraslih,
prolazeći pokraj njih blago se nakloniše Johnu.
"Bit će da ste važan čovjek," primijeti Lockridge.
"Kontinentalni savjetnik," reče Mary. U njenom glasu osjećali su se ljubav i ponos.
Iz blizine je dopirala dječja vika. Doviknuše nešto što natjera Johna da se nasmije i da im
mahne.
"Ovaj... moj boravak ovdje... vi ga primate tako mirno?" upita Lockridge.
"Da," odgovori Mary. "Činjenica vašeg dolaska je poznata. Mi smo se pripremili za to. Ali oni...
zovite ih čuvari vremena... nikad ne objavljuju pojedinosti. Za vaše dobro. Netko bi vam mogao
previše reći." Zastala je za trenutak, a zatim dodala žurno: "To nije neizbježno strašno. Ali
poznavanje sudbine stvara od čovjeka roba."
Uskoro će mi se dogodi nešto presudno, pomisli Lockridge. Oni ne žele da saznam da sam blizu
smrti.
Trgnuo se iz tih tmurnih misli, uhvativši se za riječi koje je upravo izgovorila Mary. "Čuvari
vremena! Znači da je moja strana pobijedila." Pogled mu je odlutao prema nebu; duboko je
udahnuo miris šume, osjećajući pod nogama prijatnu svježinu meke trave. "Dakako, trebao sam
pogoditi. Ovo je dobro mjesto."
"Mislim da bi bilo dobro sjetiti se što je napisao jedan od naših filozofa," reče John. "Zlo je
dobro koje je postalo kancerogeno."
Lockridge ga je začuđeno pratio u tišini. Desetak minuta kasnije stigli su do jedne čistine
ograđene živicom. John razmakne lišće i pred njim se pojavi prolaz. Na čistini se nalazio neki
predmet sličan torpedu prema kojem se njih troje uputilo. Prednja kabina je bila prozirni mjehur,
ali nisu se vidjeli upravljački uređaji. Bacivši pogled prema zadnjem dijelu, Lockridge je vidio —
strojeve? U svakom slučaju, što god to bilo, nije imalo jasno prepoznatljive oblike; izgledalo je da
slijedi neke nepoznate krivulje do beskonačnog širenja i stezanja.
Ušli su u nju i letjelica se nečujno podiže. Tlo se brzo udaljavalo, sve dok Lockridge nije
ugledao cijelu istočnu obalu obrubljenu tamnim nebom. Kopno se uglavnom sastojalo od zelenih
prostranstava — koliko li je samo vremena bilo potrebno da se popravi ono što su učinili
Skitnice — a prema jugu se pružao kilometrima dugačak kompleks zgrada. Kuće su bile ukusno na-
pravljene, a zrak je izgledao kristalno čist. Lockridge je zamijetio parkove. "Mislio sam da Čuvari ne
grade gradove," reče on.
"Oni ne," odgovori kratko John. "Mi da."
"Čovjeku je potrebna blizina prijatelja," objasni Mary.
Lockridgeovu znatiželju prekinuo je prizor srebrna-stog ovoida koji se brzo dizao iznad
obzora. Procijenio je udaljenost i shvatio da ta stvar, o Bože, mora biti du-gatčka gotovo jedan
kilometar. "Što je to? upita on zbunjeno.
"Redovni putnički brod za Plejade," reče John.
"Ali, oni nisu mogli putovati na zvijezde... u Stormino doba."
"Ne. Bili su previše zaposleni međusobnim ubijanjem."
Letjelica je povećala brzinu i Amerika je ubrzo nestala u nepromjenjivoj samoći oceana.
Lockridge počne postavljati još pitanja. Mary odmahne glavom. Suze joj zamagliše oči.

66
 Samo nekoliko minuta kasnije na istoku se pojavila obala Europe. Spuštajući se prema kopnu,
letjelica je potpuno poništavala otpor zraka. U savršenoj tišini Lock-ridgeu padne ne um kako bi mu
sad buka dobro došla da ne misli na budućnost koja je pred njim. Nagnuo se naprijed da bolje vidi.
Bili su još prilično visoko, tako da se obala ocrtavala kao na zemljopisnoj karti.
"Hej! Pa naš cilj je Danska!"
"Da," reče Mary. "Možeš ići kopnom do svoga odredišta."
Stali su i letjelica ostane lebdjeti iznad Limfjorda. Krajolik je uglavnom bio prekriven šumom i
pašnjacima. Lockridge opazi stado ljupkih, pjegavih životinja; nikad ih ranije nije vidio, jesu li s
drugog planeta?
U dnu zaljeva nalazio se grad. Nije bio sličan onome kakvog su malo prije napustili i to mu je
godilo. Nikad mu se nije sviđala zamisao o svijetu ispunjenom statičkom jednoličnošću. Crveni
zidovi i tornjevi optočeni bakrom podsjećali su ga na panoramu Kopenhagena.
U redu, pomisli on; bez obzira kakvi me zadaci još budu čekali, bar znam da ću imati dobar
cilj.
"Željala bih da ti više možemo pokazati, Malcol-me," reče ljupko Mary. "Ali ovdje te
napuštamo."
"Kako? Gdje je vaš hodnik?"
"Mi raspolažemo drukčijim načinima," reče John. "Ovaj stroj će nas odvesti."
Plamen sukne duž pramca broda i tama obavi kabinu. Lockridgeu se vrati pouzdanje. Još nije
kucnuo njegov sudnji sat. John i Mary su ga možda žalili samo /uto jer se morao još boriti.
Uostalom, uskoro će ponovno vidjeti Auri. Zatim su ga čekale Yuria i njene rođakinje; kakva će
to zabava biti! A nakon svega, Storm...
Prijelaz se završio. Johnove crte lica se napeše. "Izađi brzo!" reče on. "Ne smijemo biti
zapaženi." Letjelica se spustila bez trzaja i John stegne ruku svome putniku. "Sretan put," reče
hrapavim glasom.
"Čuvaj se!" prošapće Mary Lockridgeu i poljubi ga.
Vrata se otvoriše. On iskoči. Trenutak kasnije letjelica se podiže i nestane u zraku.
Ljetna zemlja koju je malo prije napustio bila je sada tisuću godina u budućnosti. Veliku civilizaciju
zamijenila je divljina koju su samo Tenil Orugarave poznavali. Šume su se ponovo sastojale od
visokih i bijelih bukvi čije su ogoljene grane parale tamno nebo. Opalo lišće suho je šuštalo na
hladnom vjetru. Gavran je zagraktao iz visine.
Lockridge se trgne. Kakva vrsta prijatelja su ljudi koji su ga bacili ovdje golog i samog?
Morali su postupiti tako, pomisli.
Ipak, prokletstvo, čemu je mogla koristiti njegova propast. Uostalom, netko mora živjeti u blizini.
Napre-gnuo se da prodre pogledom kroz tamu i ubrzo je pronašao stazu. Uzak i očigledno rijetko
korišten puteljak vodio je kroz grmlje i stabla prema zaljevu. Lockridge je izabrao diaglosu za
ovo doba i namjestio je u uho sa živahnošću koja ga malo ugrije.
Sjaj posljednjih zraka jesenjeg sunca razlijevao se šumom. Tek sada mu je postalo jasno da Auri
čeka na njegov povratak gotovo tri mjeseca. Siroto, usamljeno dijete. Srećom, Čuvari su vjerojatno
obavili sva ispitivanja; morati će se strpjeti samo malo dok on ne nađe neki prijevoz.
Zaustavio se. Zubi mu utrnuše od hladnoće. Daleko naprijed, čuo je lavež pasa.
Zar je to razlog da se uplaši. Zašto je, do vraga, postao tako nervozan? On nastavi dalje.
Sumrak se zgušnjavao u noć. Grančice su se lomile i bolno mu se ubadale u noge. Teturao je
lijevo desno uskom stazom, dok je vjetar postojao sve glasniji. Psi ponovo zalajaše, sada već
mnogo bliže. Da li to čuje rog? Nije se mogao prevariti, iako mu je zvuk pomalo nalikovao na
bijesno rezanje.
Vjerojatno idu istom ovom stazom, pomisli on. Da ih dočeka... Bolje ne. Potrčao je u
suprotnom pravcu. Iz određenog razloga, nije htio susresti taj čopor.
Osjećao je kako nelagodnost raste u njemu poput plime. Pokušao se primiriti, ali mu to više
nije uspijevalo. Bilo bi sasvim u suglasnosti s filozofijom Čuvara da ovdje naprave rezervat. Čak i
ako su išli u lov iz športa, što onda? Međutim, ovo područje izgledalo je sasvim napušteno. Za
razliku od šuma iz Aurinog doba, ovdje nije vidio ništa drugo osim drveća, grmlja i jedne ptice
grabljivice; također nije čuo nikakav zvuk osim vjetra i neprirodno brzog približavanja pasa.
Mjesec se još više digao na nebu. Njegova hladna svjetlost prodirala je između stabala, čineći
ih sablasno sivim; sjene na tlu su sličile prljavim mrljama. Dublje u šumi, tama je bila neprozirna.

67
Lockridge je sve više imao dojam da leti kroz neki beskrajni tunel. Počeo je teško disati.
Zavijanje je zlokobno odjekivalo, rog se ponovo oglasio. On začu topot kopita na hladnoj zemlji.
Najednom, šuma se otvori ispred njega. Na čistini je inje zasljepljujuće blještalo, a zaljev
Limfjord srebr-nasto se presijavao pod treperavim sjajem zvijezda. Lockridge zajeca s olakšanjem.
Trenutak kasnije psi divlje zalajaše odmah iza njegovih leđa, rog prodorno jekne, a galop se
pretvori u grmljavinu. Jedno saznanje bijesnu mu u svijest: Nanjušili su me! Počeo ga je obuzimati
nekontrolirani strah. Potrčao je, s osjećajem užasa na leđima.
Hajka se približila sasvim blizu. Neka žena vrisne poput divlje mačke. Najednom, mjesečina ga
zaslijepi. Na udaljenosti od poldrug kilometra Lockridge ugleda tu-pomičnu crnu masu i nekoliko
malih, žutih svjetiljki u/ obalu. Kuće... Teturavo je krenuo naprijed, dok ga je i.islinje greblo po
nogama do krvi.
Strah se pretvorio u paniku. Činilo mu se da nikad tu-ce stići do skloništa. Psi će ga stići za
nepunu minulu Storm, draga, zavapio je bespomoćno. Moram stići t lo tebe. Sjećanje na dodir
njenih grudi udvostruči mu luabrost.
Stigao je do ruba šume... popeo na visoko drvo... si;io na jednu granu, obgrlio deblo i
pretvorio se u sjenu.
Stazom koja je vodila s pustopoljine naiđoše lovci.
To nisu bili psi; pod mjesecom je urlao i zavijao pravi čopor vukova. Umjesto konja iz tame
se pojaviše neke čudne životinje; bile su znatno veće, a iz glave im je stršio narvalski rog. Svjetlost
mjeseca treperila je ledenim sjajem, tako da je Lockridge mogao vrlo jasno vidjeti u tami. Skupinu
jahača činila su četiri muškarca i dvije žene, svi u odorama Čuvara. Dugačka plava kosa im je
lepršala na vjetru. Plijen koji su nosili također ie bio ljudsko biće; trup rasparanog trbuha visio je
pre-hacen preko jednog sedla.
Jedan od muškaraca puhne o rog ispod samog Lock-inlgca. Amerikanac je gotovo pao, znao
je samo da mora bježati, bježati, bježati. "Subsonici!" bljesne mu l i ' / posljednji bistri dio
svijesti; zagrlio je stablo tako ■ i .10 da mu je kora ranjavala tijelo.
"Ho^jo, ho-jo," uzvikne žena predvodnik, zamahu inči kopljem. Lice joj je bilo silno slično
Storminom.
Hajka je krenula dalje, kad zvijeri najednom izgu-biSc trag i počeše se vrpoljiti. Jahači se zbunjeno
zau-ftUtvišc. Kroz vjetar i njištanje životinja Lockridge začuje kako se lovci međusobno dovikuju.
Jedna djevojka pokaže energično prema šumi. Ona je shvatila što je lovina učinila, ali ostali su
previše uživali u jahanju da bi pretraživali grmlje i penjali se na stabla. Ubrzo zatim, »kupina se
uputila preko pustopoljine prema istoku.
To bi mogao biti samo trik, pomisli Lockridge. Možda me mame da što prije siđem dolje,
jer znaju da to jednom moram učiniti? Tada će se brzo vratiti i lako me uhvatiti.
Rog se ponovno oglasi, ali sada već tako daleko da se njegov razorni učinak bitno ublažio.
Lockridge sklizne sa stabla. Oni možda ne očekuju da ću odmah požuriti u zaselak. Uostalom,
ja to i ne bih učinio da sam neuki slogg, pa ma kako izbezumljen bio.
Odakle mu ta riječ? Ona nije dolazila iz diaglose koja je sadržavala vrlo oskudno znanje o
ovom dijelu svijeta. Čekaj. Da! Storm ju je jednom upotrijebila.
On duboko uzdahne, stisne laktove uz rebra i potrči.
Mjesečina je preplavila cijelo područje, pustopljina je bila ledeno siva, a voda se sablasno
presijavala; goniči su ga mogli lako opaziti, ali sve što mu je preostalo bilo je da trči. Grmlje ga je
greblo i ubadalo, vjetar mu je puhao u grudi, ali osim titravih žutih svjetiljki u daljini on nije vidio
ništa drugo. Svaki trenutak je očekivao da mu se u leđa zariju kandže, rog ili koplje. Da li zbog
užasa ili zbog nečeg što su mu John i Mary ubrizgali u vene, trčao je kao nikad ranije u životu. Ovaj
dio njegovog leta nije bio san. Stigao je do obale u sprintu.
Naseobina se sastojala od razbacane skupine koliba. Iako su im zidovi bili od betona, a
krovovi od neke svjetlucave plastične mase, izgledale su oskudnije i siromašnije nego one iz neolita.
Kroz loše namještene kapke i proreze oko vrata prodiralo je svjetlucanje koje mu je bilo jedini
putokaz.
On zakuca na prva vrata. "Pustite me unutra!" vikne panično. "U pomoć!"
Nije bilo odgovora, niti se bilo što pokrenulo unutra; izgledalo je da je kuća sasvim zatvorena u
sebe i da potpuno ignorira njegovo prisustvo. On jurne preko prljave staze do slijedeće kolibe i
ponovno zalupa šakom iz sve snage. "U pomoć! U ime Božice, pomognite mi!"

68
 Netko se nakašlje s druge strane vrata. Jedan ljud-ski glas drhtavo doviknu. "Odlazi."
Udaljena u pustopoljini buka se za trenutak utišala; .1 onda se ponovno podigla i počela naglo
približavati.
"Odlazi, ti nečisti!" prodere se opet čovjek iznutra.
Lockridge se baci na vrata, ali metalna ploča je bi-l ; i prejaka. Odbio se kao daje od gume, dok
mu je cijel i m tijelom prostrujala plima bola.
Strah ga je natjerao da odmah ustane i nastavi tra-/ui sklonište. Na sredini sela nalazila se neka
vrsta trga. Nedaleko od glavnog bunara uzdizao se stup u obliku slova "T" visok oko sedam
metara. Na njegovom vrhu bio je privezan čovjek. Ležao je tu mrtav već danima, i/ložen
kljucanjima gavrana.
Lockridge zastane ispod stupa. Ponovno je mogao ćuti bat kopita rogatih životinja.
Na drugom kraju naseobine ležala su polja zasijana krumpirom. Najednom, on jasno ugleda
pod nemilosrdnom mjesečinom grupu jahača kako se brzo približava i/ tog pravca. Jedna koliba,
neuglednija od ostalih, sta-i; ila je blizu mjesta na kojem se nalazio Lockridge. Vratu se sa škripom
otvoriše. Neka starica izađe i promuklu mu dovikne. "Ovamo, ti! Brzo!"
Lockridge upadne unutra. Žena zatvori vrata i brzo ih zaključa. Kroz isprekidano dahtanje, čuo
je njeno pi-i. in o mumlanje: "Nemaju običaj ulaziti u mjesto. Ubijanu- čovjeka u kući nije šport. A
ja kažem da je svaki I > i v 1 ji Trkač čovjek. Neka se naljuti ako te pronađe. IJuš me briga. Ja znam
svoja prava. Oni su mi uzeli Ola, i to me je učinilo svetom čitavu godinu. Nitko osim Ko-riach mi
nema pravo suditi; moja gospođa Ištar se neće usuditi uznemiravati je zbog tako beznačajne stvari."
Lockridgeova napetost počne popuštati. Gledao je uokolo. "Upamti," opomene ga starica,
"pokušaš li bilo šio, ja samo trebam otvoriti vrata i viknuti. Moji susjedi MI jaki ljudi i bit će sretni
da zariju svoje kandže u jednog Divljeg Trkača. Ne znam bi li te sami rastrgali na komade ili te
izbacili van da te Ištar goni, ali tvoj bijedni život je u mojim rukama i to nipošto nemoj za-
boraviti."
"Neću... vam... praviti neprilike," promuca zadihano Lockridge. Zatim je sjeo, obgrlio koljena
i zagledao se u ženu. "Ako vam mogu na neki način zahvaliti... ili uzvratiti..."
Tek sada je primijetio da ona u stvari i nije bila tako stara. Pogureno držanje, neupadljiva
odjeća, žuljevi-te ruke, oronula koža, krezube desni, sve ga je to prevarilo. Do pojasa upletena
kosa još uvijek nije postala sijeda, crte lica bile su gotovo bez bora, a mutno pijane oči zadržale su
svoj sjaj.
Jedina prostorija u kolibi bila je oskudno namještena; dva krevetska postolja, stol s nekoliko
stolica, kuhinjska vitrina, ormar i... Lockridge je tek tada primje-tio da se u kuhinjskom kutu nalazi
neka sprava slična televizoru. U zidu je bio ugrađen ekran za video-vezu, nedaleko od malog oltara
sa srebrnim kipom boginje Labris...
Starica uplašeno promuca: "Ti nisi Divlji Trkač!"
"Pretpostavljam da nisam, premda ne znam što to znači," Lockridge naćuli uši. Potjera se
ponovno udaljila. On uzdahne s olakšanjem; izgleda da mu nije bilo suđeno umrijeti ove noći.
"Došao si gol iz šume, bježeći od njih; pa ipak, lice ti je obrijano i govoriš bolje od mene..."
"Recimo da sam stranac, ali ne i neprijatelj," oprezno odgovori Lockridge. "Slučajno sam se
našao na putu kojim su se kretali i lovci. Moram što prije stupiti u vezu s... ovaj... s Koriachovim
glavnim stožerom. Bit ćete bogato nagrađeni što ste mi spasili život." On ustane. "Oh, možete li mi
posuditi nešto odjeće?"
Ona ga odmjeri pogledom, ne kao žena muškarca, već prije s majčinskom brigom koja je odmah
pretvorena u odluku: "U redu, možda lažeš, možda si sam vrag poslan hvatati jadne slogg, ali ja
sam navikla gubiti. Tur u k a moga sina će ti odgovarati." Ona počne tražiti po ni maru i izvadi
neugledan komad odjeće koji se sasto-i;in samo iz jednog dijela. Malcolm je navuče preko glave, a
starica prevuče blago rukom preko tkanine. "Nje-Kov duh mora da je još tu," reče ona tiho.
"Možda me se sjeća. Ako je tako, ja sam sigurna."
Lockridgeu padne nešto na pamet. "Ola je bio vaš sin?" upita on blago.
"Da. Posljednji. Bolest mi je odnijela ostale još u koljevci. Napunio je sedamnaestu ove godine,
kada je sudbina došla po njega."
Vođen mračnim prisjećanjem, Lockridge neoprezno upita: "Je li on na križu?"
Bijes ponovo obuzme staricu. "Šuti! To je bio izda-nik! On je prokleo Priboa, ljubavnika moje
gospe Ištar, koji nije ništa učinio osim što mu je rasparao ribarsku mrežu!"

69
 "Žao mi je," promuca Lockridge. "Rekao sam vam da sam stranac." Njeno raspoloženja se
ponovo naglo promijeni. "Ola," reče ona, "treba postati Godina Čovjek." Zjenice joj se suziše.
"Božica mu je oprostila. Ja znam da je njegov život sada u zemlji. Kada bih samo mogla zaboraviti
kako je vrištao dok je gorio..."
Lockridge pronađe stolicu, sruši se na nju i zagleda se u jednu točku na zidu.
"Tako si blijed," reče žena. "Želiš li popiti nešto?"
"Isuse, da!" Nije pritom mislio kleti: ne toga boga.
Ona mu nalije iz vrča u glinenu čašu. Vino je bilo oporije on onog koje je pio u dvorcu, ali je
izazvalo isto spokojno blaženstvo koje se lagano razlijevalo njegovim živcima i mislima. Ovim
ljudima je, bez svake sumnje, bilo potrebno nešto što bi ih učinilo otpornim...
"Reci mi," upita Lockridge, "je li Ištar svećenica?"
"Da, tako je. Ona je ta koju trebaš potražiti. Ali ne p i i | e sutra popodne. Bit će dugo u lovu, a
zatim će taku Jer dugo spavati; bez obzira koliko si važan ona neće zbog tebe ustajati ranije."
'Slogg ispije iz svoje čaše i naceri se. "A sada u krevet; osjećam da će se još nešto dogoditi. Mladići
ponekad nisu raspoloženi pričati o proljetnim ritualima, ali nikad se ne zna..."
"Ovaj, ti Divlji Trkači. Tko su oni?"
"Što? Ti si doista iz daleka! Oni su golaći, stanovnici šume, prokletnici koji se šuljaju da
ukradu poneko pile ili da ubiju čovjeka koji je dovoljno lud da ode u šumu sam. Stvarno ne znam
zašto sam te pustila unutra, kada sam vjerovala da si Divlji Trkač. Osim možda zato što sam sjedila
ovdje sama, sjećajući se Ola, i... dakako da oni moraju biti lovljeni, ne zato da bi bili pokoreni, već
zato što njihovi životi idu u zemlju... Pa čak i u tom slučaju, ponekad se pitam da li će nam
Božica ikad donijeti neko poboljšanje."
O, da, pomisli tužno Lockridge, poboljšanja će biti... Premda ne u ovo doba. Sasvim je jasno
vidio zbunjene stare radnike, prije dvije tisuće godina, koji su bili grubo odbačeni samo zato što
nisu znali upravljati ki-bernetskim strojevima. Što se u ovom dobu radi s viškom radne snage?
Kod Skitnica, oni su bili primorani na stalnu vojnu službu. Čuvari su ih držali kao
zaglupljene sluge, neki su bili i potpuno podivljali; a religija... Ne, to je bilo najgore u cijeloj
stvari. Čuvari vjeruju u to.
Činiš li ti to, Strom?
To ću morati istražiti.
Staričine riječi su dopirale do njega iz velike daljine. "Iako sam griješna, Ola me drži svetom sve
dok slijedeći Godina Čovjek ne bude izabran. Sigurno me je on naveo da te pustim unutra. Što je
drugo moglo biti?" Zastala je za trenutak, a zatim žurno dodala: "Strance, ja sam ti pomogla.
Zauzvrat, mogu li vidjeti Koriach? Moja baka je jednom. Božica je doletjela preko velike zemlje,
dok Joj se kosa crnila poput ljetne oluje, kojom Ona često naziva Sebe; pamtili su svi taj prizor
čitavih šezdeset godina. Kada bih mogla vidjeti Nju, umrla bih tako sretna."
"Što?" Iscrpljenost i droga već su ga uspavljivali, ali on se trgne iz omamljenosti. "Istu? Nakon
toliko vremena?"
"Zašto ne? Božica ne stari."
Sigurno je posrijedi trik za koji su korištena vremenska vrata. Brann je govorio o tome kako se
borio protiv nje kroz čitavu povijest. Vrlo je malo izabranih s obje strane koji mogu koristiti
hodnike. Njihove vođe sigurno provode mnoge godine ili desetljeća u svakom dobu... Koliko
mnogo'?
Čaša ispadne iz Lockridgeove ruke. On ustane. "Ne mogu ostati ovdje," reče nervozno.
"Idem pozvati nekog da dođe po mene."
"Ne, čekaj, to može ići samo preko Ištar. Ne misliš valjda da ovakvi kao što sam ja imaju
izravnu vezu s Božicom? Smiri se, luđače."
Lockridge samo odmahnu rukom. Starica je sjela na krevet i nasula sebi još jednu čašu.
Amerikanac prekrije rukom pozivno svjetlo i ekran oživi. Mladić koji se pojavio izgledao je pospan,
ljutit i mrzovoljan.
"Tko si ti?" upita Čuvar. "Moja gospodarica je u lovu."
"Tvoja gospodarica može loviti samu sebe u Kaosu, ako to želi," odbrusi mu Lockridge.
"Povezi me s Koriachinim dvorcem u Westmarku."
Golobradi mladić raširi oči. "Jesi li ti priseban?"

70
 "Slušaj, ljepotane, ako odmah ne skočiš, prikovati ću ti kožu za najbliži štagalj, s polovicom
tebe u njoj. Povezi me odmah s Huom, s gospodaricom Yuriom ili s bilo kim iz dvora. Reci im da
se Malcolm Lockridge vratio. U ime Koriach!"
"Vi ih poznajete? Oprostite mi. Samo trenutak, molim vas." Ekran pobijeli.
Lockridge ponovno posegne za vrčem, ali se u posljednjem trenutku predomisli. Ne, svijest mu
mora ostati bistra. Stajao je nepomično neko vrijeme, pokušavajući se pribrati. Vani su naleti
vjetra jednolično udarali u strijehu. Žena ga je tupo promatrala, ne prestajući piti.
Huovo lice se pojavi na ekranu. "Ti! Mislili smo da si izgubljen!" U njegovom glasu je bilo
više začuđenosti nego radosti.
"Duga je to priča," prekine ga Lockridge. "Možeš li po ovom pozivu odrediti gdje se
nalazim?... Vrlo dobro, dođi odmah po mene." On prekine vezu.
Stara je bila previše pijana da bi mogla prikriti strah koji ju je obuzeo. Ona ustuknu pred
njim i promrmlja: "Gospodaru, oprosti mi, nisam znala..."
"I dalje ti dugujem život," reče Lockridge. "Ali Ko-riach je trenutno odsutna. Žao mi je." Nije
želio ostati u ovoj kolibi gdje je dječakova postelja bila tako uredno namještena. Brzo je podigao
ženinu ruku do svojih usana i izašao.
Prodoran fijuk vjetra miješao se sa šuštanjem mrtvog lišća. Mjesec je bio visoko na nebu i
izgledao je nekako umanjen. Iz velike udaljenosti Lockridge ponovno začuje lovce. Više nisu bili
važni.
Moram biti oprezan, pomisli on. Ako ništa drugo, netko treba Auri vratiti kući...
Nije imao predodžbu koliko dugo je čekao. Možda čitavih pola sata. Dva čovjeka u zelenom
pojaviše se iz mraka i pozdraviše ga.
"Pođimo!" reče on.
Vinuše se odmah u zrak. Krajolik ispod njega izgledao mu je kao ogroman pokrov noći. Tu i
tamo su ležala sela, koja su okruživala blještava uzvišenja dvora-ca-hramova; između njih se
nalazilo po nekoliko kilometara praznog, brisanog prostora. Mjestimično su se primjećivala
divovska tvornička postrojenja. Naravno, pomisli Lockridge; Čuvari ovise o strojevima isto koliko
i Skitnice. Jedina razlika je u tome što Koriach malo više prikriva činjenice.
Nije bilo predviđeno da vidi bilo što od svega ovoga. Prema planu, trebao se vratiti ravno kroz
hodnik i odmah otići u njeno svetilište. Razumije se, ako preživi...
Dvorac se uzdizao pred njim; i dalje mu je izgledao veličanstven, tako da je za trenutak osjetio
bol pri pomisli da će jednom propasti. Vodiči ga spustiše na veliku terasu; unaokolo se osjećao
miris jasmina, zrak je bio topao, a fontane su pjevale. Hu ga je očekivao u odjeći koja je
blještala poput plamene lopte.
"Malcolme!" on zgrabi Lockridgea za ramena, ali bilo je očigledno da njegovo oduševljenje
nije iskreno. "Što se dogodilo? Kako si pobjegao? Zbog čega si otišao tako daleko na sjever? Ovo je
povod za najveću svečanost od Njene posljednje inkarnacije u Westmarku."
"Kasnije," reče Amerikanac. "Jedva stojim na nogama od umora. Misija je uspjela; ispričati ću
vam pojedinosti kada se naspavam. Kako je Auri?"
"Tko? Ah, djevojka iz neolita. Spava, pretpostavljam."
"Odvedi me k njoj."
"Dobro..." Čuvar se namršti i protrlja bradu. "Ali zašto si tako zabrinut za nju?"
"Je li povrijeđena?" prekine ga Lockridge.
Hu odmahne glavom. "Ne. Nipošto. Međutim, tvoje odsustvo ju je prilično deprimiralo. Ona
očigledno nije razumjela mnoge stvari koje je vidjela. To se i moglo očekivati. Upravo zato smo
morali tako potanko proučiti nekoga iz njene kulture. Vjeruj mi, ophodili smo se prema djevojci
što smo blaže mogli."
"Vjerujem ti. A sada me odvedi k njoj."
"Zar ne možeš malo pričekati? Mislio sam da ti damo prvo neke stimulanse; a kada zabilježimo
tvoj izvještaj, prirediti ćemo takvu proslavu..." Vidjevši Lock-ridgeov izraz lica, Hu slegne
ramenima. "Uostalom, kako želiš."
On podiže jednu ruku i pred njim se pojavi mladi sluga. Hu mu izda naredbu. "Vidjeti ću te
sutra, Malcolme," reče bezbojnim glasom i brzo se udalji. Odjeća je plamtjela oko njega.
Lockridge je jedva primjećivao kojim ga putem vode. Konačno, jedna vrata se otvoriše i on
uđe unutra; našao se u maloj sobi s još jednim vratima na suprotnoj strani i krevetom na kojem je

71
ležala Auri. Izgledala je vrlo lijepo u svilenoj spavaćici. Nije se primjećivala nikakva promjena na
njoj (lokalni biomedi znali su kako održati svoje pacijente u dobrom stanju) ali je ipak ječala u snu.
Drhtavom rukom on stavi u uho diaglosu za njeno vrijeme i dodirne joj meke obraze. Aurine
oči zatrep-taše. "Rise!" promrmlja djevojka u polusnu. Zatim se trgne potpuno zbunjena i vikne:
"Rise!"
On sjedne i čvrsto je zagrli; djevojka se istodobno smijala, plakala i drhtala u njegovom
naručju. Riječi su neobuzdano navirale iz nje: "O, Rise, mislila sam da si mrtav; odvedi me daleko,
odvedi me kući, bilo gdje; ovo je mjesto za grešnike, za zle duhove. Ne, nisu me tukli, ali oni
postupaju s ljudima kao sa životinjama; ovdje svatko mrzi svakoga, uvijek nešto šapuću, svi žele u
vlasti držati druge; Koriach ne može biti Božica, ona ne smije to biti..."
"Ona to i nije," reče Lockridge. "Prošao sam kroz cijelu njenu zemlju, vidio sam njene ljude, i
sada konačno znam. Da, Auri, otići ćemo kući."
Unutrašnja vrata se otvoriše. On okrene glavu i ugleda gospodaricu Yuriu. Plave vitice nisu
sasvim zaklanjale predmet u njenom uhu, niti je noćni ogrtač prikrivao nemirne drhtaje tijela.
"Gotovo poželim da to nisi nikad priznao, Malcol-me," reče ona.

Godina 1827. prije Krista.

Lockridge prođe kroz svjetlucavu zavjesu vremenskih vrata. "U kojem smo mjesecu?"
Hu provjeri kalendarski sat. "Kasnije nego što sam želio," reče on. "Kraj kolovoza."
Avildaro je, dakle, preživio već tri mjeseca od kada smo svladali Branna i Jutoaze, pomisli
Lockridge. Auri je također bila za toliko starija. Jedino je u mome vremenu proteklo nekoliko dana,
premda je svaki izgledao dug kao vječnost. Što lije Storm radila cijelo ovo ljeto?
"Faktor neproračunljivosti otežava transtemporal-nu vezu," žalio se Hu. Napola okrenut,
stajao je neodlučno pred vratima. "Mogli bismo pokušati ponovno." Na četvorici vojnika koji su ga
pratili pojave se znakovi straha. Jedan od njih počne poluglasno negodovati. Hu promijeni odluku.
"Ne. Kod te vrste ponašanja možemo se zaplesti u mrežu najstrašnijih paradoksa, ukoliko ne
budemo imali sreće. Poslao sam naprijed i natrag glasnike u polumjeru od nekoliko tjedana. Prema
posljednjem izvještaju, tijekom slijedećih mjesec dana mjesnog vremena ništa se značajno nije
dogodilo."
Čuvar krene kosinom prema izlazu. Njegovi ljudi se postrojiše oko Lockridgea i Auri.
Djevojka uhvati Amerikanca za ruku i uzdahne. "Jesmo li zaista kod kuće?"
"Ti jesi," reče on tiho.
Na neki apstraktni način nije mu bilo jasno kako to da nijedan odred Čuvara ne stražari
pred ovim vratima koja su postala tako važna. Storm vjerojatno ima određene razloge, uključujući
tu i činjenicu da joj je potrebno više odanih ljudi u njenom vlastitom dobu. Osim toga, željela je
ostati neprimjećena u slučaju da neka skitnička izvidnica krene tako daleko u izviđanje.
Izašli su. Sunce je stajalo visoko na nebu, iznad silne šume koja je živjela u punom klimaksu
ljeta. Krdo srna, koje je paslo na livadi, razbježi se pred njima, raz-jurivši veliko jato jarebica. Auri
je stajala na trenutak sa slavom na licu, onda radosno podigne ruke prema nebu i zabaci
nepovezanu kosu unatrag. Prije nego su krenuli, djevojka se preobukla u kratku odjeću svoga
naroda. Lockridge je zamijetio kako joj je tijelo zapanjujuće sazrelo od kad su se posljednji put
vidjeli.
Želio je da ima živaca zatražiti kilt, ogrtač i ogrlicu, umjesto zelene odore Čuvara, ali to bi
vjerojatno izazvalo nepotrebna raspravljanja.
"Ponovno smo slobodni, Rise," vikne djevojka i poskoči od radosti.
Ti jesi. Bar se nadam, pomisli on. A ja? Ne znam.

72
 Nisu ga previše gnjavili tijekom ona dva dana dok se nalazio u dvorcu prije polaska natrag u
Neolit. Mogao je slobodno šetati kamo je želio, u pratnji samo jednog stražara. Zatražili su od
njega, vrlo ljubazno, da podnese izvještaj pod djelovanjem droge koja je sprečavala laganje; on je
to rado učinio, svijesno se izloživši riziku, budući da je alternativa mogla biti stroj za čitanje misli.
Poslije toga, Yuria je dugo razgovarala s njim, ali ni najmanje neugodno. Njena prva postavka bila
je da Lockridgeovo predznanje nije dovoljno za potpuno shvaćanje totalno različitih civilizacija;
drugo, ono što je on vidio nije bio prosječni slučaj; treće, tragedija mora sačinjavati dio svakog
ljudskog života, kako bismo inače shvatili njegovu punu plemenitost i ljepotu; četvrto, nije
isključeno da su se događale i zloupotrebe, ali to se još može ispraviti, a pod mudrijom vladom
već bi svakako bilo učinjeno.
Ništa nije odgovorio, niti je prihvatio prijedloge koje je ona nudila. Bila mu je previše strana,
kao uostalom i svi ostali u ovom vremenu.
Hu izgovori zapovijed. Skupina se digne u zrak i usmjeri prema Limfjordu.
Danas će ponovno vidjeti Storm, pomisli Lockridge. Srce mu je lupalo. No ne bi mogao reći
koliko je u tome imao udjela strah, a koliko ona sama.
Pa ipak, samo ona će mu suditi, nitko drugi se ne usuđuje. Ne samo da je bio njen izabranik,
već je imao onu zagonetnu riječ iz njene budućnosti.
Šuma je ostala iza njih. Ispod svetog gaja pružao se Avildaro okružen vodama Limfjorda koje
su se ljeskale na suncu. Zaljevom je plovilo nekoliko ribarskih čamaca, a žene su radile uobičajene
poslove oko koliba. Ali, ulogoreni na sjevernoj uzvišici i u kotlini na istoku...
Auri vrisne, a Lockridge izgovori neku psovku.
"Jutoazi! Rise, što se dogodilo?"
"Za ime boga, Čuvaru, kako objasniti ovo?" poviče Lockridge.
"Polako," odgovori Hu preko ramena. "To je bilo u planu! Sve je u najboljem redu."
Lockridge podigne pogled i počne brojiti. Narod Ratne sjekire nije bio na ratničkom pohodu.
Vidio je desetak bojnih kola, neuredno razmještenih oko šatora poglavica. Oko stotinjak ljudi
uzbuđeno se sakupljalo sa svih strana, netremice zureći u grupu koja je letjela prema selu. Ostali su
vjerojatno otišli u lov ili nekim drugim poslom, ali ih svakako nije bilo mnogo.
Jutoazi su ovog puta sa sobom poveli i žene. Nijedan Orugarava nije naime nosila grube vunene
džempere i suknje. Najmanja djeca su se sakrila između majki. Starija su čuvala stada goveda,
ovaca i konja, veliko bogatstvo stoke koja je pasla kilometrima uokolo. Podignute su i staje od
treseta.
Neprijatelj se vratio da ostane.
Storm, Storm, zašto?
Hu je navodio u spuštanje prema Dugoj kući. Kolibe uokolo svetog zdanja zaklanjale su
logor Jutoaza. Na otvorenom prostoru ispred ulaza nije se nalazio nitko; mještani kao da su počeli
izbjegavati to mjesto koje je svojedobno bilo vrlo prometno sastajalište, društveno središte ove
zajednice. Udaljeni glasovi jedva da su remetili kamenu tišinu.
I sama kuća se promijenila. Na gornjoj gredi ljeti je obično visio vijenac od hrastova lišća, a
zimi od grana crnogorice. Umjesto njega sad je sjajio amblem, optočen zlatom i srebrom, s likom
boginje Labris preko Sunčevog diska. Dva ratnika ponosno su stajala na straži; nosili su kožnu
odjeću, ukrašeni perjem i bojama; naoružani kopljem, bodežom, lukom i ratnom sjekirom.
Pozdravili su pridošlice čuvarskim pozdravom.
"Je li Ona unutra?" upita Hu. "Da, gospodaru," reče stariji od dvojice Jutoaza, zdepast
crvenokos ratnik s rašljastom bradom. Na njegovom štitu nalazio se naslikan vuk. Lockridge se
zaprepasti prepoznavši u straža-ru Widhucara. Slomljena ruka je zarasla. "Ona obavlja svoje magije
iza tamnog zastora."
"Smatraj ove ljude njenim uzvanicima," reče Hu i uđe unutra. Konačno zavjesa valovito
zaleprša za njim.
Auri prekrije lice rukama i zajeca. Lockridge joj blago ukloni plavi uvojak s čela. "Ti ne
moraš ostati," promrmljao je. "Idi i potraži svoj narod."
"Ako su živi."

"Jesu, sigurno. Ovdje nije bilo nove bitke. Storm je vratila strance zbog drugih razloga. Pođi
sada kući."

73
 Auri pođe. Jedan od vojnika joj prepriječi put. Lockridge mu priđe i grubo ga odgurne. "Nemaš
naredbu zadržavati je," vikne on. Vojnik se povuče s izrazom straha na licu. Auri nestade između
koliba.
Withucara je promatrao ovaj događaj s većom znatiželjom nego njegov zastrašeni drug. Njegovo
se lice cerekalo. "Pa ti si onaj koji nam je pobjegao!" reče on glasno. "Lijepo, lijepo!"
Odložio je svoje koplje, prišao Lockridgeu i potapšao ga po leđima. "Bio je to pravi ratnički
podvig," rekao je iskreno i toplo. "Ha, kako si nas ispremlatio, i to sve zbog jedne djevojčice!
Kako te je sreća pratila od tada? Mi smo, znaš, postali vaši prijatelji. Bio sam u blizini bogova
proteklih tjedana i vidio sam mnoge čudne stvari; pa ipak, mislim da ti one noći nisi upotrijebio
nikakvu čaroliju, samo borbene trikove koje bih i ja rado naučio. Budi dobrodošao!"
Lockridge se dosjeti nečega. Pružila mu se prilika dobiti neka pouzdana objašnjenje. "Bio sam
daleko, po Njenom poslu," počne polako. "Ne znam što se događalo u ovim krajevima. Vrlo me je
iznenadilo kad sam vidio da se tvoje pleme vratilo." Zastao je za trenutak, a zatim bacio mamac: "I
tebe kako čuvaš stražu kao neki golobradi mladić."
Withucar se isprsi i odgovori važno: "Tko osim nas visokog podrijetla može služiti Božici?"
"Ovaj... da. Ipak, otkad to rade vozači bojnih kola?"
"Od sredine ovog ljeta, ili malo kasnije. Kad su nas razjurili stranci, čije je oružje bilo od nekog
čudnog metala, shvatili smo da je Gospodar vatre poražen. Bili smo sretni što smo uopće izvukli žive
glave; čim smo malo predahnuli, odmah smo prinijeli velike žrtve bogovima. Zatim je odavde došao
jedan Njezin poslanik i govorio na našem Savjetu. Rekao je da Ona nije jako ljuta na nas, jer
smo jednostavan narod koga je div zaveo. Ona ne sumnja u našu hrabrost i htjela bi nas koristiti
kao ratnike, jer se Njezini moraju vratiti odakle su došli."
Naravno, sjeti se Lockridge, Englezi su morali biti poslani kući; bili su teško prilagodljivi da bi bili
stalna pomoć u ovom dobu, a osim toga bili su previše zamjetljivi. Storm je već sprovodila u djelo
zamisao o naoružanju i opremanju njenog novog glavnog štaba i buduće scene za operacije...
"Dobro," nastavi Withucar, "bili smo neodlučni. Mladići skloni pustolovinama još su se i mogli
pridružiti Njenoj gardi za nekoliko godina, ali ljudi s obiteljima... Osim toga, nalazili smo se tako
daleko od naše postojbine i bogova. Tada je poslanik objasnio da Ona želi da cijeli narod Ratne
sjekire dođe i ostane ovdje zauvijek. Ribari su hrabri, ali nisu izvježbani za borbu i za dobro
oružje. Ona nije htjela samo naše snažne ljude, već cijelo pleme."
"Dobili bismo zemlju i odgovarajuće počasti. Također i naši bogovi. Sunce i Mjesec, Vatra i
Voda, Zrak i Zemlja — zašto se i oni ne bi sjedinili i bili podjednako obožavani? I tako, na kraju,
naša bratstva su shvatila da su postala previše brojna za siromašne pašnjake u staroj postojbini,
razmislila su što mogu dobiti savezništvom s Njom koja je tako silna, i krenula natrag ovamo.
Premda smo već bili dosta daleko, napredovali smo vrlo dobro. Putem smo često imali okršaje s
raznim plemenima Naroda Mora, što nas je držalo u dobroj kondiciji i omogućilo nam skupiti
nešto plijena i robova. Dogodine ćemo vjerojatno krenuti u odlučujući pohod te prisiliti i ona
plemena, koja to još nisu učinila, da iskažu Njoj poštovanje. U međuvremenu, naseljuje-mo ovu
dobru zemlju; a Ona, Sestra Sunca, seta među nama."
Storm, ove sjevernjačke rase nikada prije nisu bile osuđene na carstvo.
Lockridge upita hrapavim glasom: "Kako se slažete sa starosjediocima Avildara?"
Withucar se namršti. "Ne baš najbolje. Oni više ne započinju sukobe otkad im je Boginja rekla da
nas ne diraju. Ali neki su uspjeli pobjeći preko mora; oni koji su ostali uglavnom su zlovoljni i
ne vole nas. Znaš i sam kakve su im žene; ako neki mladić želi malo zabave, jedina mu je nada
uhvatiti neku u šumi i uzeti je silom. Ali mi im inače ne želimo činiti zlo, znaš." On se razveseli.
"Međutim, treba nam samo još malo vreme11:1. Ako ribari ne žele-imati posla s nama, mi možemo
i bez njih. Na kraju, mi ćemo ih preobratiti prema našoj slici, kao što su i naši preci učinili s
onima koje su pokorili." On priđe bliže, blago udari Lockridgea po rebrima i reče mu u povjerenju:
"Svakako, Ona i računa s tim ishodom. Ne tako davno ona mi je sama obećala d;i će biti vjenčanja
između kuća visokoga roda oba na-mda. Na taj način, razumiješ, nasljedstvo prelazi s njihovih
majki na naše sinove."
A kraj toga je, pomisli Lockridge, junker Erik... Ne, i-ckaj. To je bilo djelo Skitnica. Da nisu
možda Čuvari položili temelje tome?
Šutio je, pa se Withucar uvrijeđeno vratio na svoje mjesto. Sunce se lagano spuštalo prema
zapadu.

74
 U tišini koja je nastala Lockridge je jedva dočekao kad se Hu napokon pojavio i rekao: "Ona
te želi odmah vidjeti." Gotovo je skočio kroz zavjesu. Nitko ga nije slijedio.
Duga Kuća je bila još uvijek bez vatre, hladno osvi-ictljena blještavim globusom. Zadnji dio bio
je obavijen gustom tamom. Na mjestu gdje je Lockridge stajao pod je bio prekriven nekim čvrstim
materijalom, a zidovi obloženi neobičnim sivim tapetama. Namještaj i uređaji iz budućnosti stajali
su između drvenih stupova, kao da se rugaju jednostavnosti neolitske arhitekture.
Storm krene prema njemu.
Nije više bila mršava kao poslije zarobljeništva. Ta-mnoplava kosa, koža boje zlata i zelene oči
slične morskim dubinama sijale su se kao da su sam izvor svjetlosti; gibak hod još više je isticao
pod haljinom njene čvrste grudi, čarobna bedra i duge noge; kao da je pred njim Krilata
Viktorija. Danas je nosila bijelu haljinu s dubokim izrezom, ukrašenu plavom bojom iz kretskog
kraljevstva. Mjesečev srp svjetlucao joj je iznad povije-i lili obrva.
"Malcolme," reče ona na svom materinjem jeziku. "/a mene je to prava nagrada: da si se vratio."
Uhvatila mu je lice rukama i pogledala ga čeličnom mirnoćom. "Hvala ti," rekla je na jeziku
Orugarava.
Lockridge je vrlo dobro znao kad žena očekuje poljubac. U slatkoj vrtoglavici, pokušao je
odoljeti iskušenju i ostati hladan. Neke sumnje još su uvijek čekale na objašnjenje. "Hu ti je
sigurno podnio moj izvještaj," reče on s naporom. "Nemam ništa dodati."
"Ništa i ne trebaš dodati, dragi moj." Ona mu pokaže na sjedalo. "Dođi. Pričat ćemo o svemu
drugome."
On joj se približi i koljena im se dodirnuše. Boca i dvije pune čaše bile su ispred njih. Storm mu
pruži jednu, a zatim podigne svoju. "Hoćeš li popiti u naše zdravlje?"
"Brann me je također ponudio vinom," odbrusi on.
Osmijeh nestane s njenog lica. Dugo ga je promatrala prije negoli je spustila čašu i rekla:
"Znam što misliš. Kako Čuvari nisu ništa bolji od Skitnica, te kako i jedni i drugi mogu ići do
vraga? Da, pretpostavljam da baš to misliš."
"Ali, to nije istina," nastavi ona ozbiljno, gledajući ga i dalje u oči. "Jednom si spomenuo naciste
iz tvoga doba kao primjer za apsolutno zlo. Slažem se. Oni su tvorevina Skitnica. Ali budi iskren:
zamisli sebe kao čovjeka iz kamenoga doba, i da si prebačen u 1940. godinu. Kakve razlike između
zaraćenih strana bi mogao vidjeti?"
"Tvoja rođakinja Yuria upotrebljavala je slične argumente."
"O, da, Yuria." Usne joj se za trenutak stisnuše. "Jednog dana morat ću učiniti nešto s
njom..."
Zatim se ponovo opustila, položila svoju ruku na njegovo bedro i rekla blago i brzo: "Sreo si dva,
samo dva bića u mojoj budućnosti, koja su ti priskočila u pomoć radi svojih vlastitih ciljeva. Proveo
si u njihovom svijetu samo jedan sat, a zatim su te vratili na mjesto koje su sami izabrali i ostavili
te nakon izrečenih nekoliko sračunatih i dvosmislenih primjedbi. Ma hajde, Mal-colme, ti si bar imao
znanstveno obrazovanje. Na osnovu čega donosiš zaključke? Bilo kakve zaključke."
"Vidio si ono što ti je bilo servirano i čuo samo ono što si trebao čuti. Oni su željeli doći do
nečega, a ti M bio ključ. Ali, što je ključ nego puko sredstvo. Pa ipak, boravio si u jednom svijetu
koji se stvarno pro-mijenio. Kako znaš da korijeni te promjene nisu pobjeda Čuvara? Ja mislim da
moraju biti."
"Jer, znaj Malcolme, veliki broj loših stvari koje si v i d i o u mojoj zemlji posljedica su ovog
užasnog rata. Da nema neprijatelja, sva ta disciplina bila bi suvišna; bili bismo slobodni za
istraživanja i reforme. Da, ja znam kakva je Ištar. Ali ti nisi toliko naivan i ne misliš da i najapsolutniji
vladar može tak tako izdavati naredbe te da se njena volja jednostavno izvršava. Ili možda jesi?
Ja moram iskoristiti što je sudbina dala. Dogodilo se da Ištar podržava mene. Njen nasljednik — a ja
ne mogu preokrenuti zakon nasljedstva bez opasnosti da uzdrmam cijelo kraljevstvo — onaj koji
bi došao poslije nje, je iz druge frakcije."
"Yurijine?" upita on zbunjeno.
Storm se nasmije. "Draga Yuria. Kako bi ona željela biti Koriach! I što bi sve jadnica učinila
za to." Osmijeh nestane s njenog lica. "Ne potcjenjujem sebe, Malcolme. Ti si vidio što mogu
učiniti. Uhvativši Bran-na, uz tvoju pomoć, ja sam načela Skitnice tako da to može biti početak
njihovog kraja. Vrlo nas je malo sposobnih za ovladavanje temporalnim operacijama, i zato toliko
toga ovisi o nama. Dok je Brann bio na slobodi, najveći dio mojih snaga je upotrebljavan da se

75
držim što dalje od njega. Sada znam tko je dobivao njegove na-icdbe i, napokon, mogu smisliti
omču oko Ganvena."
Lockridgeu to ime nije govorilo ništa. "Ali naš veli-ki trijumf istodobno je donio i mnoštvo novih
problema. Dok si bio odsutan, Hu je poslao na sve strane špi-limc; osim toga, posebni glasnici
poslani su naprijed i natrag u vrijeme. Moji suparnici, o, da, daleko su mračnije dvorske intrige kod
kuće nego što ti i možeš pretpostavljati, oni koji kuju zavjere protiv mene pod maskom
prijateljstva koju svi moramo nositi dok rat traje, domogli su se nekih strateških punktova. Zar ti
Yuria nije obećavala nagrade ako postaneš njen doušnik u mom logoru?" Lockridge je morao
potvrditi glavom. "Dakle, u cilju koncentracije snaga, njena frakcija se zalaže da i dalje dajemo
punu prednost Mediteranu i Orijentu. Treba zanemariti sjever, kažu oni, jer to područje nema
većeg značenja. Budući da će se indoeuropska osvajanja stvarno dogoditi na jugu i istoku, spri-
ječimo da to postane istinski korisno neprijatelju. Ja, međutim, želim napustiti ta područja; ostaviti
tamo samo simbolične snage, dok će Skitnice držati svoje najbolje ljude. Bez njihovog znanja, mi
ćemo za to vrijeme na sjeveru napraviti tisućgodišnje uporište."
On skrene pogled s kamenog lica i divno oblikovanog tijela, rekavši manje odlučno nego li je
namjeravao: "Jesi li zbog toga predala neprijatelju ljude koji su ti vjerovali?"
"Ah, da, pozvala sam Jutoaze, a to se ne sviđa graditeljima megalita." Storm uzdahne.
"Malcolme, zar te nisam poslala da neko vrijeme provedeš čitajući knjige u danskom Nacionalnom
muzeju? Trebao bi znati arheološke činjenice. Nova kultura je došla i ona će uobličiti budućnost;
ništa što ti i ja možemo učiniti neće ukloniti te tragove koji stoje kao nepobitan dokaz u staklenim
vitrinama dvadesetog stoljeća. Ipak, mi možemo upravljati pojedinostima o kojima tragovi ne kažu
ništa. Zar bi ti se više sviđalo da osvajači zauzmu Dansku kao što će to učiniti s Indijom, uz pokolje
i ropstva?"
"Ali, za ime boga, što će ti Jutoazi?"
"Nisam mogla duže držati Engleze," reče Storm. "Svi su vraćeni kući, osim nekolicine koji će
čuvati ona vrata dok se ne zatvore za nekoliko tjedana. Čak sam poslala natrag i one agente koje si
sreo u šesnaestom stoljeću. Pošto je ovdje glavni posao obavljen, oni bi bili od male pomoći. Na
žalost, zbog pojačanih aktivnosti mojih protivnika, za sada ne mogu pozvati prave stručujake s
Krete sve dok im ne budem mogla pokazati ne-k;i djela."
Storm raširi ruke. "Ali uskoro ću im imati što po-kii/ati," reče odlučno. "Nov i dugotrajan
narod. Snažan narod, spreman da pod bilo kakvim mitološkim sporazumom slijedi svoju Božicu.
Izvor dobara, bogatstva i 11 vidi, budemo li ih trebali. Raspon u prostor-rremenu lako dobro
branjen da ovdje možemo graditi snagu ('uvara potrebnu za konačni sukob. Kada jednom po-
stavim čvrste temelje novoj strategiji, ostali članovi klana Koriach će mi biti naklonjeniji nego sada.
Moj položaj kod kuće bit će osiguran. Još važnije, moj plan će biti prihvaćen i naše glavne snage
dovedene ovamo. Tako će napokon skitničko zlo biti iskorijenjeno. Onda ćemo imati dovoljno
vremena za ispravljanje i nekih nepravdi u našem vlastitom domu..."
Glava joj klone. "Ali ja sam tako usamljena," prošapće.
Više se nije mogao boriti protiv sebe, morao je uzeti njenu ruku koja je nepomično ležala u
krilu. Drugu je ruku položio na njena ramena.
Ona se nasloni na njega. "Rat je ružna stvar. Čovjek mora raditi i ono što mu lomi srce.
Obećala sam ti poslije ovog zadatka povratak kući. Ali potreban mi je svatko tko želi ostati uz
mene."
"Ja ću ostati," reče on. "Uostalom... nije li zadatak ostao nedovršen?"
"Ti nisi običan čovjek, Malcolme," reče ona. "Kraljevstvo koje gradimo trebat će kralja."
On je poljubi. Ona mu odgovori poljupcem.
Tišina je bila puna slatkog predskazanja.
Zatim zašaputa u njegovo uho: "Dođi, Malcolme. lamo preko."
Sunce je zalazilo. Ribarski čamci su se vraćali sa zapada gdje se voda treperavo žutila, dim se
dizao iz okolnih koliba, a Mudra žena i njeni pratioci krenuše prinijeti večernje žrtve u gaju.
Grmljavina je dopirala s obližnjih pašnjaka, gdje su ljudi naroda Ratne sjekire bubnjevima
umirivali svoje bogove.
Storm se pomakne. "Bit će bolje da odeš sada," uzdahne ona. "Žao mi je, ali potreban mi je
san. Mnogo mi vremena uzimaju ovi božanski poslovi. Ali ti ćeš ponovo doći, zar ne? Hoćeš li?
Molim te."

76
 "Kad god želiš," odgovori Lockridge.
Dok je izlazio u suton osjećao je kako ga ispunjava dubok mir. Iza Duge Kuće našao je Tenil
Orugarave i njihove živote. Djeca su se igrala ispred vratiju, muškarci su tiho razgovarali, kroz
otvorene ulaze vidio je kako žene šivaju, pletu, kuhaju, melju brašno i oblikuju glinene lonce.
Njegov prolazak bio je praćen tišinom.
On pođe prema kolibi koja je nekad pripadala Echegonu. Tu je mogao ostati.
Obitelj je bila okupljena oko vatre. Kada se pojavio na vratima svi ustaše i pokloniše se na
način koji im je ne tako davno bio potpuno stran. Jedino je još Auri zadržala ponos i
dostojanstvo. Ona mu priđe i kolebljivo reče: "Toliko si dugo bio sa Božicom?"
"Morao sam," reče joj on.
"Zauzet ćeš se kod Nje za nas?" zamoli ga ona. "Možda ne zna koliko su zli."
"Tko?"
"Ovi koje je Ona dovela. O, Rise, što sam sve čula! Kako njihova stoka pase u našem mladom
žitu, na silu odvode naše žene i rugaju nam se u našoj vlastitoj zemlji. Osim toga, napadaju i naše
rođake, jesi li znao? Ljudi iz Ulara i Faona, moji srodnici, nalaze se u njihovom kampu i ove noći
kao robovi. Reci to Njoj, Rise!"
"Hoću, budem li mogao," odgovori Lockridge nestrpljivo. Želio je sada biti bar na kratko sam sa
svojim mislima. "Ali ono što mora biti, mora biti. A sad, mogu li nešto pojesti, a zatim dobiti neki
mirni kutak. Moram mnogo razmišljati."
Kao i svaki drugi rat za koji je Lockridge znao, i ovaj je tražio da glavnina snaga bude utrošena na
nespektaku-laran organizacijski dio. Bez dovoljno sudionika, borba se odvijala na prilično
ograničenom području. S agentima raspršenim po cijeloj povijesti, protivnici u ratu kroz vrijeme
samo su rijetko mogli na jednom mjestu skupiti sve svoje snage. Storm Darroway bilo je još gore:
bila je praktički sama.
Priznavala je da politička ljubomora nije bila jedini razlog što nije dobila pomoć svojih ljudi.
Njena je zamisao bila vrlo radikalna i pretpostavljala je značajna ulaganja u stare civilizacije, ionako
osuđene na propast. Neke od kraljica Čuvara bile su iskrene u svome traženju da plan, za koji se
Koriach zaklela da će donijeti konačnu pobjedu, moraju detaljno proučiti prije negoli pruže pomoć.
Jer činjenica je bila da vremenski rat, čini se, kao da je mimoišao Brončano doba sjeverne
Europe. Nije bilo poznato da su Čuvari ili Skitnice vodili neke značajne operacije u tome tisuću
godina dugom i tisuću kilometara prostranom prostor ^vremenu.
"Ali, zar to ne dokazuje da griješiš?" namršti se Lockridge.
"Ne!" reče Storm. "To može isto tako značiti i uspjeh. Sjeti se, zbog onih stražara u hodnicima
prema budućnosti mi ništa ne znamo o vlastitoj budućnosti. Ne možemo predvidjeti ono što će
se dogoditi. Čak i ovakvi uzročno-posljedični krugovi, koje smo upotrijebili pri hvatanju Branna,
rijetki su upravo zbog faktora pogreške na vratima."
"Svakako, svakako. Ali vidi, draga, ti zasigurno možeš detaljno provjeriti bilo koji dio
prošlosti, kao ovaj na primjer, i ustanoviti nalazi li se neki od tvojih ljudi u blizini."
"Ako obavljaju svoj posao dobro, što misliš što bih vidjela? Ništa osim domorodaca kako vode
svoj svakodnevni život. Kad su agenti Čuvara skriveni od Skitnica, oni su u znatnoj mjeri skriveni i
od Čuvara."
"Ovaj... razumijem. Sigurnosni razlozi. Ne možeš dopustiti da tvoje čete znaju više negoli je
potrebno, jer bi u protivnom i neprijatelj to mogao saznati."
"Uostalom," reče gordo Storm, "ovo je moje kazalište. Ja ću zapošljavati svoje ljude kako to
ja želim. Moć kojom raspolažem neće biti upotrebljavana samo protiv Čuvara. Morat ću i kod kuće
srediti neke račune."
"Ponekad me plašiš," prošapće on.
Storm se nasmije i zabaci kosu. "A ponekad?" reče mačje umiljato.
"Kako si uvijek spremna na to."
Ali nisu mogli ostati dugo zajedno. Trebalo je obaviti još mnogo toga.
Storm je morala ostati u Avildaru kao Božica, sudac, donositelj odluka i zakonodavac, sve
dok narod kojeg je podizala ne dobije željeni oblik. Hu je također trebao ostati ovdje zbog
održavanja veze s budućnošću i s bazom na Kreti. Obični vojnici bili su korisni jedino kao glasnici
ili stražari; zbog toga Englezi koje je Hu doveo nisu bili potrebni u velikom broju i ona ih je po-

77
slala kući. Druga se doba nisu mogla tek tako odreći uvježbanih agenata, pa je najveći problem bio
naći čovjeka sposobnog da radi s plemenom.
Lockridge je izašao u pratnji Withucara i nekoliko ratnika. Dobro se slagao s crvenobradim
Jutoazom; međusobno su se često častili, zajedno pili medovinu i pričali do duboko u noć. U redu,
on nije civiliziran, pomisli Lockridge. Ali to nije važno. Ponekad mi se čini da ni ja više nisam.
Sviđa mi se ovaj život...
Krajnji cilj čitave operacije bio je sjediniti narod Labrisa i narod Ratne sjekire u jedan
jedinstven. To će se doista i dogoditi: Jutland će se pojaviti u povijesti kao jedinstven narod, pa
će čak i poslije Lockridgeovog stoljeća ostati prepoznatljiv kao takav. Sličan proces odigravao se u
mnogim drugim krajevima. Jedino je bilo pitanje bi li upad Indoeuropijana, što su ga poduzeli
agenti Skitnica u cilju razaranja stare kulture, bio podjednako djelotvoran i ovdje, odnosno bi li
toliko graditelja megalita opstalo, bez obzira na koji način, da se Čuvari nisu tajno, ali sigurno,
infiltrirali u Brončano doba na sjeveru? Izvještaj iz drugog tisućljeća pokazivao je da je sasvim
lako ovo drugo moglo biti posrijedi, budući da su se Skitnice potpuno povukle pred Čuvarima u tom
dijelu svijeta."
Ali osnivanje novih kraljevstva mora teći polako, ne samo zbog nedostatka sredstava;
događaji su morali izgledati kao da imaju prirodan tijek. (Osim toga, prirodan razvitak jamčio je i
veću postojanost; loše utemeljeno carstvo, kao Aleksandrovo ili Tamerlanovo, bilo bi kratkotrajno
i ne od velike vrijednosti.) Prvi korak je bio povezivanje seljaka oko Limfjorda u zatvoreniju i
čvršću zajednicu. Za postizanje tog cilja Strom se uglavnom koristila strahopoštovanjem koje je
širila oko sebe, ali i četama Jutoaza gdje god je sila bila potrebna. Istodobno je trebalo stvoriti
trajnije saveze s plemenima koja su se nalazila dublje u kopnu, bez obzira jesu li u pitanju
domoroci ili naseljenici. Poslala je Lockridgea na prvi takav zadatak.
Amerikanac je želio putovati na konju. Ali ovi du-gogrivi poniji nikada ranije nisu bili jahani i bilo
bi mu potrebno previše vremena za kroćenje jednog. Pješačio je. Kada su se približili naseobini, on
i Withucar se po-peše u dvokolice; morali su stisnuti zube zbog jakog drmusanja, ali zato su
djelovali za ono doba dostojanstveno.
Sve u svemu, čak i poslije onoga što je uslijedilo, Lockridge je priznao da se rijetko kada tako
dobro zabavljao. Njegova omiljena rekreacija oduvijek je bila pobjeći nekamo u divljinu; sada je
mogao uživati u tome prilično bezbrižno, jer je sa sobom poveo nekoliko Withucarovih ljudi koje
je koristio kao nosače. Ljudi kojima su došli dočekali su ih vrlo gostoljubivo. Lock-ridgea su
naročito zadivile neke pojedinosti koje nisu bile zabilježene u diaglosi. (Njome se sve manje
služio, dok je učestala upotreba utiskivala govorni jezik i običaje u njegovo prirodno pamćenje.) U
logorima Ratne sjekire grube ceremonije uvijek su se nastavljale u svečanosti. Stare zemljoradničke
naseobine bile su zbog toga u početku malo zabrinute, ali ne i preplašene, jer nisu imale mnogo
sukoba s doseljenicima, a i zemlja je bila prostrana i rijetko naseljena. Oni bi obično započinjali
proslavu obrednim ritualom, ali bi se svetkovina završavala na način koji je zaprepaštavao čovjeka
dvadesetog stoljeća.
Poruka koju je Lockridge donosio bila je vrlo jednostavna. Istinska Božica ustoličila se u
Avildaru. Ona nije bila, kao što su to neki govorili, neprijatelj Sunca i Vatre, već prije Majka, Žena
i Kći muškim bogovima. Sile su željele da se Njihova djeca ujedine, kao što su i One same učinile.
U tom cilju, u Avildaru će slijedeće zime biti održan prvi savjet na kojem bi se vodili razgovori o
načelima i sredstvima tog ujedinjavanja. Sve vođe su bile pozvane. Lockridge nije dodao: "U
protivnom..." pošto bi to bilo neprijateljski i nepotrebno.
Neke stvari od onih koje je vidio i čuo nisu ga oduševile. Ali bit će vremena ispraviti to, obećao je
sam sebi. Ovi ljudi su mu se uglavnom sviđali. Lockridge ih čak nije mogao nazvati manje
mudrim od ljudi iz njegovog vremena. Premda je gustoća naseljenosti bila vrlo malena, održavali
su kontakte širom europskog kon tinenta: u slučaju plemena Ratne sjekire čak i do južne Rusije.
Njihovo shvaćanje politike izgledalo je gotovo isto toliko složeno kao i ono iz dvadesetog stoljeća,
ali nezasmetano ideologijama; u pojedinim slučajevima čak su poznavali znatno veću suptilnost.
Premda su bili neznalice u fizici, povijesti, ili pseudoznanosti zvanoj ekonomija, bili su oštroumni u
pitanjima neba, zemlje ili ljudske vrste.
Lockridgeov put vodio je najprije pokraj svetog brda koje će jednoga dana postati Viborg, a
zatim preko polja koja su bila znatno plodnija od onih iz budućnosti; na sjeveru su se pružala
prostrana žala Skawa, zapljuskivana velikim valovima, dok se na jugu presijavao Limfjordski zaljev.

78
Ono što je uradio bilo je prilično skromno, pa ipak, na zadatku je proveo gotovo mjesc dana. Kada
se ponovo vratio u Avildaro pustopoljina se rascvjetala u purpurne i zlatne preljeve, inje je ukra-
šavalo travu zore, a lišće je već počelo mijenjati boju.
Bilo je to na dan kada je vjetar počeo hučati sa zapadnog mora; svjetlost i sjene oblaka
međusobno su se sustizale na zagasitom tlu dok su valovi nemilosrdno zapljuskivali zaljev i zemlju
raskvašenu od noćašnje kiše. Šuma se lelujavo povijala i treperila; požnjevena polja postala su žuta,
a trava na livadama zadobila je boju sjena. Jato roda letjelo je ispod sunca u pravcu Egipta. Zrak je
bio svjež, pun mirisa soli, dima i konja.
Lockridgeova skupina je zamijećena još iz daleka. Logor Jutoaza, kroz koji su prvo prošli, bio je
pun živahnih lica; između njega i sela pružao se uzak pojas ničije zemlje. Nijedan Tenil Orugaraya
nije izašao dočekati ih.
Osim Auri. Djevojka je veselo dotrčala, doviknuvši njegovo ime nekoliko puta. On naredi vozaču da
stane, pomiluje je po kosi. "Da, malena, dobro sam, nismo imali poteškoća, dakako da mi je drago
vidjeti te, ali moram prvo Božici ispričati priču." On bi je rado povezao sa sobom, ali u kolima nije
bilo dovoljno mjesta. Auri je veselo skakutala pokraj kola cijelim putem do sela.
Kad su se približili Dugoj Kući njena radost se najednom pretvorila u bojažljivu nelagodu. "Bit
ću u našoj kolibi, Rise," rekla je i odjurila natrag.
Withucar je gledao za njom i počešao bradu. "Dobar komad mesa," reče cmoknuvši jezikom.
"Kakva je s muškarcem?"
"Ona je još djevica," odgovori oštro Lockridge.
"Zar?" Na Jutoazovom licu pojavio se izraz nevje-rice. "Ne može biti. Bar ne kod Naroda
Mora..."
U nekoliko kratkih rečenica Lockridge mu ispriča što se dogodilo. "Pa-a-a-a," promrmlja
Jutoaz. "Dobro, dobro. Ali, naravno, ti je se ne bojiš?"
"Ne. Previše sam zauzet." Nije želio više razgovarati o tome.
"A, da," naceri se Withucar, poklonivši se u šali. "Ti si u milosti Božice." Više nije bilo
razloga za pretjerano odavanje počasti, budući da su on i Amerikanac proveli mnoge dane
zajedno. Dugo su lutali brdima, išli u lov na jelene, proklinjali kišu i vatru koju nisu mogli upaliti i
često stajali licem u lice sa smrću. "Ta Auri mi se sviđala i ranije," nastavi polako Jutoaz, "ali
smatrao sam, i ne razmišljajući, da je ona tvoja. Ona koristi svaku priliku da ti se prilijepi."
"Mi smo prijatelji," odgovori Lockridge. Osjećaj neugode lagano je rastao u njemu. "Da je
muškarac, bili bismo pobratimi. Svaka uvreda učinjena njoj, učinjena je i meni, i ja bih se
osvetio."
"O, da, da. Pa ipak, ti ne želiš da ona ostane zauvijek sama, zar ne?"
Lockridge je samo mogao odmahnuti glavom.
"Djevojka je nasljednik starog poglavice, a ti si rekao da prokletstvo više ne leži na njoj..."
Možda je Withucar u pravu, pomisli s nejasnom slutnjom Lockridge. To bi bilo najbolje
rješenje njezinog problema...
Ali više nije bilo vremena za razmišljanje o tome, jer Storm je čekala.
U prisustvu Hua i Withucara ona mu se samo for-malo zahvalila; izgledalo je kao da samo
površno sluša njegov izvještaj. Uskoro je bio otpušten. Međutim, prije nego li je izašao, Storm mu
je uputila jedan osmijeh i rekla kratko jednu englesku riječ: "Noćas."
Da li zbog skorog susreta s njom, ili zato što se nešto prešutno ispriječilo između njega i
Aurinog naroda, ali Lockridge nije želio provesti dan među Tenil Orugaravama. Oni su se
preobrazili iz veselog plemena, kakve ih je prvi put upoznao, u zbunjene i tužne podanike. Ponor se
otvorio između njega i njih; Lockridge je bio Njezin čovjek, a Ona je već počela pokazivati neke od
svojih najužasnijih oblika. Možda bi mogao posjetiti Jutoaze... ne, tamo bi sigurno vidio njihove
robove, a to je najmanje želio... Auri? Dobro, odnos s njom je postao prilično težak... Na kraju je
odlučio izaći iz sela i malo prošetati. Sveti ribnjak na rubu šume vjerojatno nije bio toliko hladan
da u njemu ne spere svu prljavšti-nu s puta.
Trebao bi zapravo biti potpuno sretan, ali nešto ga je počelo nagrizati. Razmišljao je o svemu
što mu se dogodilo tijekom putovanja. Bezbolno ujedinjenje dviju rasa bio je prilično mudar potez.
Ljudi Ratne sjekire nisu bili zli po prirodi, već samo bahati na jedan izvjestan način. Poput
neodgojenih momaka. To je bilo to. Njima je bio potreban strah od boga. Posebno, trebalo im je
uliti poštovanje prema starosjediocima. Sada pak, kad su samo dodali Boginju Mjeseca svome

79
panteonu, ništa osim njenog naređenja nije ih moglo zadržati da pljačkaju Narod Mora. I nikad
jedna kultura ne bi poštivala drugu kulturu koja se sama ne bi dokazala u borbi.
Napredak, pomisli Lockridge tužno. Hoće li se čovjek promijeniti za tisuću godina? Naseljenici su
u devetnaestom stoljeću lako potiskivali crvenokošce, ali tek kada su im ovi odgovorili borbom,
Amerikanci su postali ponosni zbog svake kapi indijanske krvi koju su prolili. Crnce smo
uglavnom prezirali, sve do moga desetljeća, kad su se i oni konačno digli i pobunili za svoja
prava.
Možda narod Johna i Mary ne mora uprljati svoje ruke krvlju, prije nego li zadobije
poštovanje stranaca. Volio bih da je tako. Ali kako to ostvariti?
Možda je to moj zadatak. Položiti jedan jedini kamen u temelje njihove kuće.
Samo kako? Jutoazi savršeno dobro znaju da bi pobijedili Tenil Orugarave samo da se bogovi
nisu umje-šali. Vratili su se ovamo, po Storminom pozivu, zato što su bolji ratnici. Dobro je
sazvati skupštinu i izabrati kralja. Ali kako izbjeći kraljevstvo sastavljeno od gospodara i slugu?
Ne želi li Storm baš to?
Ne! Dosta!
Mračne misli gomilale su se u njemu tako brzo da je gotovo stigao do ruba ribnjaka, prije
nego li je primijetio što se događa. Ali i skupina koja se tu nalazila, sedam mladića i jedna
djevojka, također je bila zaokupljena svojim poslom, tako da je i njegov dolazak ostao
nezamijećen!
Djevojka je ležala na velikom kamenu s kojeg se oružje bacalo u znak žrtvovanja. Dok su
ostali igrali uokolo kao u transu, s grančicama imele u rukama, jedan mladić je podigao kameni
nož iznad njenih grudi.
"Što, do vraga!" poviče Lockridge i jurne prema njima.
Naglo izbačeni iz zanosa, mladići se panično raz-bježaše na sve strane. Kad su vidjeli tko je
došao, uko-čiše se od straha i počeše puzati po zemlji; djevojka je i dalje ležala na žrtveniku,
polako se vraćajući iz transa.
Lockridge s naporom obuzda mučninu koju je osjećao u želucu i reče dubokim glasom. "U ime
Božice, zahtijevam da mi ispričate sve o vašem zlodjelu."
Umjesto priznanja uslijedilo je mucanje i moljakanje. Neke pojedinosti bile su ispuštene, ali ih
je on sam popunio.
'Božica' nije bio dobar prijevod za ono što je Storm bila u ovoj kulturi. Japanski kami bio
je znatno bliži tom značenju: svako natprirodno biće, počevši od duhova stijena ili stabala, čiji se
oproštaj traži prije nego li se oni slome ili obore, pa do ogromnih, nejasnih sila koje prožimaju
vječite elemente. Prožimaju, a ne upravljaju. Nije bilo formalne teologije, nije se odvajalo magično
božanskoj sve stvari imale su svoju mističnu snagu. I on, Lockridge, također je posjedovao zastra-
šujuće svojstvo. Withucar mu je mogao biti prijatelj, ali to je bilo zato što Jutoaz nije očekivao da
će magija biti bačena protiv njega. Auri, još manje usrećena, uopće nije imala nikoga tko bi se
osjećao ugodno u njenom prisustvu.
"Idite kući," reče Lockridge blago. "Neću poslati zlo na vas, niti ću išta reći Njoj o ovome.
Bolja vremena će ubrzo doći. Kunem vam se."
Djevojka i mladići počeše natraške puzati. Kad su se dovoljno udaljili, podigoše se i brzo
otrčaše. Lockridge skoči u ribnjak i počne se grozničavo prati.
Nije se vraćao sve do zalaska sunca. Vrijeme se počelo naglo mijenjati; gomile oblaka stizale
su s mora donoseći hladnoću i rani sumrak. U selu više nikog nije bilo vani, a kožnati zastori
potpuno su zatvarali ulaze u kolibe.
Bez obzira kako se osjeća, čovjek mora jesti i Lockridge se uputi prema kući koja je nekada
pripadala Echegonu. Ušao je u tišini, dok mu je dim grizao oči; klizeće sjene ispunjavale su
kutove i zbijale se oko slabašnog, treperavog plamena ognjišta. Aurini rođaci kao da su ga
očekivali: njena majka udovica podsjetila ga je za trenutak na onu staricu koja mu je pružila zaštitu
od Išterine hajke; na okupu su još bili Aurina mlađa po-lubraća, njena tetka i ujak. Svi su ga
promatrali sa strahopoštovanjem; djeca koja nisu zaspala uplašeno ustuk-nuše kad se Lockridge
pojavio na ulazu. "Gdje je Auri?" upita on.
Djevojčina majka pokaže rukom na jedno izdignuto mjesto. Kosa boje žita bila je rasuta preko
pokrivača od jelenje kože. "Iscrpljena je od plakanja. Moram li je probuditi?"
"Ne." Lockridgeov pogled prijeđe preko tužnih i brižnih lica.

80
 "Što se dogodilo?"
"Vi to sigurno znate," reče njena majka bez prizvuka optužbe.
"Ne znam. Recite mi!" Vatra se za trenutak rasplamsala; Aurini obrisi postaše oštriji i uočljiviji.
Spavala je s palčevima u šakama, kao zaplašeno dijete. "Želim vam pomoći," doda Lockridge.
"O, da. Vi ste joj uvijek bili prijatelj. Ali što je najbolje za nju?" prošapta majka. "Nama je to
nepoznato. Mi smo samo stanovnici Zemlje."
"Nisam ni ja više od toga," reče Lockridge; želio je da mu povjeruju.
"Pa onda, dobro. Ovog popodneva došao je poglavica Jutoaza, zvani Withucar, i pitao da mu
ona bude... kako se kaže ta njihova riječ?"
"Žena," odgovori Lockridge. Za trenutak mu padne na pamet da ih Withucar ima već tri.
"Tako je. Žena, samo njegova. Neka vrsta roba koji mora izvršavati svaku njegovu naredbu. Vi
ste mudriji od nas i poznajete bolje tog čovjeka. Rekao je da ćemo svi doći pod njegovu zaštitu. Je
li to istina? Ovoj je kući jako potreban muškarac."
Lockridge kimne glavom. Svaka zaštita ima svoju cijenu, pomisli on u sebi, ali nije ništa rekao.
"Auri ga je odbila," nastavi majka umornim glasom. "On je odgovorio da mu je Božica rekla da je
može imati. Tada je ona pobijesnila i počela vas dozivati kroz plač. Mi smo je malo umirili i otišli
u Dugu Kuću. Božica nas je nešto kasnije primila i naredila Auri da prihvati Withucarovu ponudu.
Kod nas se ne smije ništa dogoditi prije nego li se ne obave određeni obredi. I tako smo je vratili
kući. Dugo je pričala kako će se sama izvesti u čamcu dok je struja ne odnese na pučinu, a li na
kraju je ipak zaspala. Što vi mislite?"
"Razgovarat ću s Božicom," reče Lockridge hrapavim glasom.
"Hvala vam. Ja ni sama ne znam što je najbolje. Ona neće biti slobodna s njim, ali ni mi više
nismo slobodni. Osim toga, Božica je naredila. Pa ipak, Auri nikada ne bi mogla provesti svoj
život na takav način. Možda biste joj vi mogli reći da je to najbolje za nju."
"Ili je osloboditi," reče on. "Idem odmah tamo."
"Zar niste prvo željeli jesti?"
"Ne, nisam više gladan." On spusti zavjesu za sobom.
Selo je bilo u mraku. Nije lako mogao naći put do Duge Kuće. Jutoazi koji su bili na straži
propustiše ga bez riječi.
Globus je bacao blještavu svjetlost po cijeloj prostoriji. Storm je sjedila sama za upravljačkim
tipkama psihokompjutora. Unutra je bilo prilično toplo, tako da je nosila sasvim kratku tuniku, ali
Lockridge je pogleda bez ikakve požude. Storm se okrene, osmjehne se i mazno protegne. "Tako
rano, Malcolme? Umorna sam od ovog rada. Podaci su uglavnom zagonetni."
"Storm," reče on, "moramo razgovarati."
Radost iščezne s njenog lica i ona osta mirno sjediti.
"Naš projekt se ne razvija kako treba," počne Lockridge. "Vjerovao sam da će se starosjedioci
postepeno prilagoditi novom uređenju. Ali umjesto toga, dok sam bio odsutan, stvari su se prilično
pogoršale."
"Mislim da si na brzinu donio pogrešan zaključak," reče ona hladnim tonom. "Budi razložniji.
Čini ti se da se razdor između plemena povećao, zar ne? To je neizbježna cijena napretka i ja to
ne mogu promijeniti; zar da se odreknem Jutoaza da bih zadovoljila Orugarave.
"Ne, ali ponizi ih malo."
"Dragi moj Malcolme," reče materinski Storm, "nismo došli ovamo graditi utopiju. Tako nešto nije
nigdje moguće. A to znači povlastiti one koji imaju preduvjet da budu jaki. Prije nego mi bilo što
zamjeriš, zapitaj se jesu li stanovnici Eniwetoka zaista željeli biti preseljeni da naprave mjesta za
nuklearne eksperimente tvoje zemlje. Mi možemo maksimalno pokušati ublažiti bol koju zadajemo,
ali onaj tko odbija zadavati bilo kakvu bol nema što tražiti u ovom svijetu."
Lockridge slegnu ramenima. "U redu, možeš me vrijeđati, kako god hoćeš..."
Storm ustane. Pogled joj je postao opčinjavajući. "Posebno na jedan način," reče ona.
"Ne, čekaj, do vraga!" usprotivi se Lockridge. "Možda mi ljudi moramo biti kopilad. Ali ne
treba nas uvijek podcjenjivati. Ljudski je stati u obranu svojih prijatelja. A Auri je moj prijatelj."
Storm se ukoči. Za trenutak je stajala nepokretno, a zatim lagano provukla prste kroz uvojke
kose i rekla nježno: "Da, iza svega stoji ona. Mislila sam da ćeš me to pitati. Hajde, samo
naprijed."
"Pa, ovaj, ne želi biti u Withucarevom haremu."

81
 "Zar je on loš čovjek?"
"Ne. Ali..."
"Želiš li da ostane neudata, premda znaš koliko će to ovdje neprirodno izgledati?"
"Ne, ne, ne..."
"Je li još netko pogodan za nju?"
"Pa..."
"Da nisi to, možda, baš ti?" upita oštro Storm.
"Oh, blagi Bože!" vikne Lockridge. "Ti znaš da ja... ti i ja..."
"Ne zanosi se previše, dragi. Sada je riječ o djevojci. Ako dvije rase trebaju postati jedna, moraju
se što čvršće sjediniti. Brak je previše jaka institucija za narod Ratne sjekire da bi odustali od njega;
zbog toga će Narod Mora morati to prihvatiti. Auri je nasljednik poglavara starosjedilaca, a
Withucar je najutjecajniji u svom plemenu. Praktično, ali i kao dobar primjer ostalima, u ovom
trenutku ništa bolje ne bi se moglo izvesti za stvar ujedinjenja od njihovog braka. Naravno,
djevojka je uzrujana. Ali, zar si tako naivan da vjeruješ kako se ona nikada neće utješiti? Niti
voljeti svoju djecu koju će dobiti s njim? Niti zaboravi tebe!"
"U redu, ali ipak... mislim da ona zaslužuje slobodan izbor."
"Koga bi ona drugog izabrala osim tebe, koji je ne želiš? Uostalom, bilo bi beskorisno i da je
želiš. Čim si ušao počeo si sažaljevati nesretne seljake. Englezi će biti još nesretniji poslije
normanskog osvajanja. Ali nekoliko stoljeća kasnije tamo više neće biti Normana. Svi će biti
Englezi. Za nas, ovdje i sada, taj proces počinje s Auri i Withucarom. Nemoj više spominjati
slobodan izbor... osim ako ne misliš da bi svaki rat trebao biti borba dobrovoljaca."
Lockridge je stajao bespomoćno. Storm se primak-ne i obavi mu ruke oko vrata. "Čini mi se da
te Auri na svoj djetinjasti način zove Ris," promrmlja ona. "I ja bih te voljela tako zvati."
"Ovaj... gledaj..."
Ona prisloni glavu na njegove grudi. "Dopusti mi da bar malo budem djetinjasta s tobom."
Iza zavjese zagrmi glas jednog stražara: "Boginjo, gospodar Hu traži da uđe."
"Do vraga!" prošapće Storm. "Završiti ću sa njim što brže mogu." Zatim uzvikne: "Pusti ga!"
Mršav i gibak, Hu se kratko pokloni. "Molim za ispriku, svjetlosti. Bio sam u zračnom
izviđanju."
Storm odgovori kruto: "Pa?"
"Najvjerojatnije, nešto beznačajno. Pa ipak, vidio sam oveću flotu kako plovi prema nama
Sjevernim morem. Vodeći brod je iberijski, a ostalo su veliki kožnati čamci. Nikada nisam čuo za
takvu kombinaciju. Očigledno je da plove iz Engleske u Dansku."
"U ovo doba godine?" trgne se Lockridge. Storm se odmakne od njega i ostane sama u
hladnom svjetlu.
"Još jedna neobičnost, svjetlosti," reče Hu. "Nisam mogao otkriti prethodnice. Ako ih i imaju,
onda su dobro skrivene. Ali flota će u svakom slučaju biti ovdje za dan dva."
"Tajna operacija Skitnica? Ili neka lokalna pustolovina? Ovo su vremena kada su domoroci
često poduzimali slične pothvate," namršti se Storm. "Najbolje da to odem sama provjeriti."
Ona dohvati svoj gravitacijski pojas, opaše ga oko struka, a energetski pištolj pričvrsti o bok.
"Ostani ovdje i odmori se, Malcolme. Neću se dugo zadržati," rekla je i otišla s Huom.
Lockridge je neko vrijeme besciljno hodao velikim predvorjem. Vjetar je hučao kroz noć, ali
on je čuo kako tišina podrhtava unutra. A bogovi su tako polako i nježno odlepršali u zrak... Na
um mu padne ikona iz Brannove sobe. Bože, Bože, pomisli on, što da radi čovjek kad ne može
pomoći nekom tko brine za njega?
Što je istina?
Jedna žena, šest tisuća godina u budućnosti rekla mu je da je njen sin živ spaljen. Ali ona je
znala da je uzrok bio opravdan. Ili joj se bar tako činilo...
Lockridge se najednom trgne. Udubljen u misli nije primijetio da je skoro zakoračio kroz
tamni zastor. Brann je bio dugo mučen, a zatim ubijen iza ovog zastora. Zbog čega ta stvar i dalje
stoji tu?
Zašto nikada nisam pitao?
Možda me je bilo strah, pomisli L.ockridge i energično uđe unutra.
U ovom djelu kuće nije bilo namještaja. Pod je bio prljav, a na kožnatom sjedalu se nalazio
debeli sloj prašine. Jedan globus obasjavao je odaju blijedom svjetlošću, a sjene su se pružale do

82
udaljenih kutova. Crna barikada zadržavala je također i zvuke. Vjetra je nestalo. Lockridge se
našao u potpunoj tišini.
Ono što je ležalo na stolu, povezano žicama i kablovima s velikim uređajem, lagano se trzalo i
stenjalo.
"Ne!" krikne Lockridge i pobjegne.
Zatim mu je dugo trebalo da prikupi hrabrost i vrati se unutra. Ali morao je to učiniti. Brann,
koji se borio što je najbolje znao za svoj narod, još nije mrtav.
Malo što je ostalo osim smežurane kože preko koš-čatog, povijenog tijela. Cjevčice su bile
pričvršćene na njega i održavale ga u životu. Elektrode su mu bile zabodene u lubanju, da bi
izazivale šokove u mozgu i bilježile slabe cerebralne impulse. Zbog video-stimulacije kapci su bili
odsječeni, a očne jabučice usmjerene prema jakoj svjetiljci koja je nisko visjela sa stropa.
"Nisam znao..." zavapi Lockridge.
Jezik i usne su se grčevito naprezale na unakaže-nom licu. Lockridge nije imao kod sebe
diaglosu za Brannovo doba, ali mogao je odgonetnuti djelić nadljudskih napora u obliku molbe,
"Ubij me."
A ovdje pokraj, iza zavjese... ona i ja...
Lockridge krene prema uređaju.
"Stani! Što radiš?"
Malcolm se polako okrene i ugleda Storm i Hua. Energetski pištolj u ruci muškarca bio je
usmjeren u njegove grudi. Storm ga tužno pogleda. "Htjela sam te poštedjeti ovoga. Potrebno je
dosta vremena da bi se izvukli i posljednji ostaci pamćenja. Tu više nema mnogo moždane mase;
Brann sada stvarno nije više nego crv, tako da nema razloga žaliti ga. Sjeti se, i on je počeo to.isto
raditi sa mnom."
"I to ti je opravdanje?" poviče Lockridge.
"I Pearl Harbor je opravdanje za Hirošimu?" pod-smjehne se ona.
Prvi put u životu Lockridge reče nešto nepristojno jednoj ženi. "Nisu važni tvoji izmišljeni
razlozi," vikao je. "Znam od čega si živjela u dvadesetom stoljeću.... od ubijanja mojih
sunarodnjaka. Znam da su mi John i Mary omogućili tek skromni pogled na način tvoga vladanja.
Koliko si ti stara? I o tome sam dobio dovoljno podataka. Nisi mogla počiniti sve one zločine
koje si počinila, osim tijekom stotina godina tvog pravog vremena. Zato je i skovana zavjera
protiv tebe, tamo na dvoru — zato svatko želi biti Koriach — jer ti si sebi osigurala besmrtnost.
Dok je Olaova majka stara već s četrdeset godina,"
"Prekini!" poviče Storm.
U Lockridgeu je ključalo. "Ne zanima me koliko si ljubavnika imala ili koliko sam ja samo
stvar koju si koristila," rekao je. "Ali nećeš upotrijebiti Auri, shvaćaš? Ni njen narod. Niti bilo
koga. Idi u pakao: iz pakla si i došla!"
Hu podiže pištolj i reče: "A sada je dosta."
Kiša je počela prije zore. Lockridgea je probudilo prigušeno bubnjanje po tresetnom krovu
kolibe u kojoj je ležao. Na blatnjavoj zemlji udaranje kapi je bilo nešto bučnije. Kroz rešetke na
ulazu promatrao je pašnjake po kojima se sporo kretala stoka mokra kao i pastiri. Suho lišće padalo
je s obližnjeg hrasta pod neprekidnim naletima kišnih kapi. Veliki dio zaljeva i sela nisu se mogli
vidjeti iz ove zabačene kolibe. Sve je to upotpunjavalo osjećaj usamljenosti koja mu se činila
beskonačnom.
Nije želio više imati na sebi odoru Čuvara, ali kada ju je skinuo, osjetio je da je zrak najednom
postao previše hladan i vlažan. Tražit ću jednu orugarajsku nošnju, ili čak jutoašku, pomisli oni
Ona mi to neće odbiti, nadam se, prije nego li...
Učini, što?
Lockridge zatrese glavom. Uspio je odspavati nekoliko sati otkako je stavljen ovdje. Sad mu se
ponovno vraćala hrabrost.
Teško je to, pomisli, kad se sve slomi u jednoj jedinoj noći. Shvatiti, napokon, tko je zapravo
Storm i što su njeni pravi razlozi. Doduše, i ranije je imao dovoljno pokazatelja, ali je jednostavno
odbijao misliti o tome, sve dok pogled na Branna nije raskinuo sve niti kojima ga je Storm držala.
I znati da je ona ravnodušno žrtvovala ovaj narod koji je on tako zavolio, sve je to bilo više nego
bolno.
Jadna Auri, pomisli Lockridge s gorčinom u grlu. Jadni Withucar.

83
 Pa ipak, pomisao na djevojku djelovala je izvanredno osvježujuće. Možda je još mogao učiniti
nešto za nju, ako nitko drugi nije. Kad bi se samo Auri nekako uspjela probiti do flote koja je
dolazila ovamo... To je sigurno bio zajednički iberijsko-britanski pothvat, sudeći po nekim
opaskama koje su Storm i Hu izmijenili nadgledavajući pripremanje zatvora za Lockridgea. Ve-
ličina i sastav flote bili su više nego neobični, ali gotovo istodobno u Engleskoj su iznenada
započeli znatno važniji događaji, čija je posljedica mogla biti osnivanje Stonehengea. Storm je bila
previše zauzeta da bi posvetila posebnu pažnju zagonetnoj floti. Zadovoljila ju je činjenica da su
ljudi na palubama, viđeni kroz infra-er-veni dalekozor, pripadali arhaičnom rasnom tipu, a ne
agentima iz budućnosti. Naravno, po ovo nevremenu brodovi su se morali negdje zakloniti, što je
značilo da se njihov dolazak odgađa za nekoliko dana. Možda ga onda više neće biti ovdje. Ali
možda bi mogao smisliti kako pobjeći Auri.
U svakom slučaju, vrijedilo je pokušati. On ode do ulaza i promoli glavu na kišu kroz
povezane motke. Četiri Jutoaza stajala su na straži, umotani u kožne ogrtače. Trgnuše se
preplašeno, podižući mokro oružje i praveći rukom znakove protiv zlih čina.
"Budite pozdravljeni, momci," reče Lockridge. Storm mu je ostavila diaglosu. "Želim vas
zamoliti nešto."
Zdepasti vođa se ohrabri pa zlovoljno odgovori: "Što možemo učiniti za nekoga tko je pao u
nemilost Božice, osim da ga dobro čuvamo, kako nam je zapo-vijeđeno?"
"Možete prenijeti za mene jednu poruku? Želim samo vidjeti jednog prijatelja."
"Nikome nije dopušteno doći ovamo. Osobno je tako Ona naredila. Već smo morali otjerati
neku djevojku."
Lockridge stisne zube. Naravno, Auri je čula novost. Mnoge zaplašene oči vidjele su pod
svjetlošću baklji kako ga Jutoazi sprovode s uperenim kopljima. Sve je to prljavo, Storm, vrlo
prljavo. U zatvoru, iz kojeg si me izvukla, mogao sam bar primati posjete.
"Dobro," reče na kraju Lockridge, "onda želim vidjeti Božicu."
"Ho-ho!" nasmije se ratnik. "Ti bi želio da mi Njoj kažemo da dođe po tvojoj zapovijedi?"
"Mogao bi, uz dužno poštovanje, Njoj reći kako ja molim da me primi. Valjda ti sad ljepše
zvuči nego prije."
"Zašto bismo to učinili? Ona najbolje zna što radi."
"Slušaj, ti svinjo," vikne Lockridge s prezirom. "Ja sam možda sada u teškom položaju, ali
nisam izgubio sve moći. Učinit ćeš što tražim od tebe ili ću ti zguliti meso s kostiju. Tada ćeš u
svakom slučaju morati moliti Božicu za pomoć."
Stražari se uplašeno trgnuše. Lockridgeu je u trenutku postalo jasno da pred sobom ima
savršen prototip podanika koje je Storm namjeravala stvoriti u novom kraljevstvu. "Odlazi!"
izdere se on. "I donesi mi usput nešto za doručak."
"Ja... ovaj... ne usuđujem se. Nitko od nas ne smije napustiti ovo mjesto bez dopuštenja. Ali,
čekaj." Vođa izvuče rog ispod ogrtača i kratko puhne; sumoran i tužan zvuk prolomi se kroz
kišu. Uskom stazom brzo je dotrčala omanja grupa mladića sa sjekirama u rukama da vidi u čemu
je problem. Vođa ih posla po Lock-ridgeovom nalogu.
Bio je to mršav uspjeh, ali sasvim dovoljan da ga za trenutak vrati iz beznađa. On navali na
gnjecav hljeb i pečenu svinjetinu s neočekivanim tekom. Storm me može slomiti, pomisli
Malcolm, ali samo ako upotrijebi uređaj za čitanje misli.
On čak nije bio ni iznenađen kad se Božica pojavila nekoliko sati kasnije. Začudio ga je samo
način na koji mu je srce reagiralo na njenu pojavu. Potpuno odjevena, Koriach je dostojanstveno
koračala, velika, gipka i prije svega lijepa. U ruci je držala štap Mudre žene, dok joj je u pratnji
bilo desetak jutoaških vođa. Lockridge primijeti Withucara među njima. Iz energetskog pojasa virio
je nevidljiv štit iznad njene glave, preko kojeg su se slijevale kapi kiše; stojeći u srebrnastoj bujici
svjetlosti i vode, Storm je izgledala kao nimfa ili morska kraljica.
Zastala je pred kolibom i pogledala ga očima u kojima je bilo više tuge nego ičeg drugog. "Evo
me, Mal-colme," rekla je na engleskom. "Smatram da moram doći kad me ti zoveš."
"Ali zato ja nikada više neću dotrčati na tvoj zvižduk, draga," reče on njoj. "Baš šteta. A bio
sam tako ponosan što ti pripadam."
"Nikada više?"
On odmahne glavom. "Želio bih da mogu, ali ne mogu."

84
 "Znam. Ti pripadaš posebnoj vrsti ljudi. Kad to ne bi bio slučaj, sve ovo bi me znatno manje
pogodilo."
"Što namjeravaš sa mnom? Ubiti me?"
"Pokušavam naći neko drugo rješenje. Ti i ne znaš koliko se naprežem smisliti nešto."
"Čuj," vikne Lockridge s divljom, slatkom i uzaludnom nadom. "Sve ti ovo nije potrebno.
Odrekni se vremenskog rata. Zar ti je toliko stalo do njega?"
"Ne mogu." Njen ponos je bio pogođen. "Ja sam Koriach."
Nije imao što odgovoriti. Kiša je jednolično bubnjala po krovu.
"Hu je želio da te odmah ubijemo," reče Storm. "Ti si oružje sudbine, a budući da si postao naš
neprijatelj, nije li preopasno ostaviti te na životu? Ali ja sam odgovorila da bi tvoja smrt mogla biti
onaj važan događaj, koji bi neminovno prouzročio... što?" Govorila je trep-tavim, niskim glasom
stojeći i dalje izolirana u maglovi tom vodopadu svjetlosti. "Upravo je to ono što ne znamo.
Pomislila sam, kako sam samo radosno pomislila kada si se vratio, da si ti mač moje pobjede.
Sada više nisam sigurna. Bilo što da učinim, to može donijeti propast. Ili možda uspjeh, tko zna?
Jedina sigurna stvar je da si ti sudbina i da je moja velika želja spasiti te. Hoćeš li mi dopustiti?"
Lockridge se zagleda u sablasno zelene oči i reče samilosnim glasom: "Bili su u pravu oni iz
daleke budućnosti. Sudbina nas čini robovima. Ti si predobra za to, Storm. Ili ne, ne dobra — ne
ni zla; možda ništa što je ljudsko; u svakom slučaju, žao mi je što se sve ovo dogodilo."
Zar mu se samo učinilo, ili je stvarno vidio suze kroz kišu? Nije bio siguran. Konačno, kada
mu se ponovno obratila, glas joj je bio posve miran. "Odlučim li da moraš umrijeti, to ću učiniti
osobno ja, brzo i bezbolno; bit ćeš sahranjen u dolmenu vremenskih vrata, uz sve ratničke
počasti. Ali ja se molim da se to ne dogodi."
Osjećao je da protiv sebe ima čaroliju, stariju i jaču od svih sila koje je stvorio njen izopačeni
svijet. "Dok budem čekao na to, mogu li da se oprostiti od nekoliko prijatelja?"
Njen bijes ponovno ojača. Udari palicom po blatu i uzvikne: "Auri? Ne! Vidjet ćeš je sutra
vjenčanu u logoru Jutoaza. Nakon toga razgovarat ću ponovno s tobom i vidjeti jesi li doista
takav prezira vrijedan idiot kakvim se sada ponašaš!"
Okrenula se, zavrtjevši haljinu i ogrtač oko sebe, i napustila ga.
Iz pratnje koja ju je u tišini slijedila iskoči Withu-car. Jedan stražar ga pokuša zaustavi, ali ga
crvenobra-di Jutoaz grubo odgurne; stao je uz sama vrata kolibe i pružio ruku Lockridgeu.
"Ti si i dalje moj brat, Malcolme," reče on hrapavim glasom. Govorit ću s Njom o tebi."
Lockridge prihvati ruku. "Hvala." Osjećao je kako ga oči nesnosno peku. "Jedno možeš
učiniti za mene, u ime starog prijateljstva. Budi dobar prema Auri, hoćeš li? Pusti je da ostane
slobodna žena."
"Koliko mi to bude bilo moguće. Dat ćemo tvoje ime našem sinu, i prinijet ćemo žrtve na
tvoj grob, ako do toga dođe. Ali nadam se da neće. Sreća jaše s tobom, prijatelju." Uslijedio je
još jedan stisak ruke, a zatim se Jutoaz brzo udalji.
Lockridge se spusti u jedno uzdignuto mjesto i počne zuriti u kišu. Njegove misli plovile su
negdje daleko i nikoga se nisu ticale.
Pred samo podne pljusak je prestao, ali sunce se nije probilo kroz niske oblake. Umjesto
toga, brzo se počela spuštati magla, sve dok svijet s one strane vrata nije postao mokra, siva
bezobličnost. S vremena na vrijeme do Lockridgea je dopiralo nerazgovjetno dovi-kivanje, rzanje
konja i mukanje krava, ali svi ti zvuči bili su prigušeni i daleki. Kao da se život udaljavao od male
kolibe... Zrak je postao vrlo vlažan i hladan, tako da se morao pokriti dekom. Konačno, umor ga
savlada i on zaspi. ,

Snovi su mu bili čudni. Kako je postepeno izlazio iz njih, nije neko vrijeme znao da se doista
budi. San i java su se međusobno isprepleli; bio je brodolomac u oceanu, tamnom kao Stormina
kosa, Auri je brzo promakla pokraj njega vičući ime svoje majke, rog je prizivao goniče; najednom,
počeo je padati u beskrajne zelene dubine. Oko njega su zabrujala divovska čelična zvona i on se
nađe na mjestu gdje se rađaju munje. Snažno poput tisuću gromova, nešto mu pukne iznad glave i...
koliba je bila ispunjena tamom, suton se lagano spuštao kroz maglu, ljudi su se brzo dovikivali, a
oružje je zveckalo...
To nije san!

85
Lockridge skoči i teturavo krene prema vratima; počeo je tresti vlažne stupove, pokušavajući
vidjeti nešto kroz tmurno sivilo sutona. "Što se događa? Gdje ste? Pustite me van. Prokleti bili!
Storm!"
Bubnjevi su odjekivali kroz guste pramenove magle. Jutoazi su divlje urlali, nadjačavajući
bjesomučnu tutnjavu kopita. Trošna vozila su se sudarala, a osovine prskale kao suhe grančice. U
daljini je neka žena prodorno vrištala, a njen hropac je zamro pod lavinom kamenja koje se rušilo.
Metal, bronca, je zvečao sudarajući se, a s desne strane je začuo zvižduk strijele.
Najednom se u tamnoj izmaglici pojaviše nejasne prilike: njegovi čuvari! "Netko je napao s
obale," reče kratko vođa.
"Zašto čekamo, Hrano?" vikne drugi stražar. "Naše mjesto je u borbi!"
"Ostanite gdje ste! Naše mjesto je ovdje sve dok nam Božica ne naredi drukčije." Netko
protrči u blizini. "Hej, tko nas je to napao! Kako ide bitka?"
"Ljudi s vode," prodahće nevidljivi. "Naletjeli su ravno na naš logor. Držite se svog zadatka. Ja
idem kod poglavice."
Jedan stražar opsuje i nestane u magli. Vođa se uzalud derao za njim. Buka je postala
glasnija, kad su se stranci sudarili s na brzinu skupljenim četama Jutoa-za.
Gusari, pomisli Lockridge. To je sigurno ona flota koju su Čuvari vidjeli. Ništa drugo ne može
biti. Znači da se uopće nisu zaustavljali; veslali su cijeli dan i noć, a magla im je pružila zaštitu da
se neopaženo iskrcaju na obalu. Da, svakako. Izgleda da su gusari iz Sredozemlja poveli sa sobom
i neka ovdašnja plemena. Engleska je postala previše žilava, kako sam čuo, ali zato se po
Sjevernom moru imalo što pljačkati.
Pa ipak, što ti jadnici mogu, čim Storm i Hu počnu pucati na njih svojim oružjem?
Možda je tako najbolje. Avildaro je dovoljno patio da bi ponovno bio opustošen... i da bi Auri
bila odvedena u roblje. Lockridge je grčevito stezao stupove i čekao na erupciju panike koja će
zahvatiti neolitske gusare kada se sukobe s Božicom.
Jedna prilika iskoči iz magle; bio je to visok i plav čovjek s nečim divljim u očima. Vođa
Jutoaza zaškr-guće zubima: "Marat te odnio, ti orugarejska kokoši," prodere se on. "Vrati se tamo
gdje pripadaš!"
Krupan čovjek hitne svoj harpun. Vođa se uhvati za probijen trbuh, ispusti prigušeni jauk i
skljoka se na koljena.
Drugi stražar urlikne i podiže svoju ratnu sjekiru. Ali prije nego li ju je uspio upotrijebiti, iz
mraka iskrsne drugi napadač, baci mu ribarski konop oko vrata i stegne dvjema snažnim
mornarskim rukama. Treći stražar je već također bio na podu, lubanje razbijene drvosječ-nom
sjekirom.
"Gotovi su, djevojko," dovikne visoki čovjek i priđe vratima. Do Lockridgea je dopiralo
dovoljno svjetlosti da vidi kako se u bradi muškarca iskrice kapi vode, i on prepozna
Echegonovog sina. Nekolicinu iz grupe poznao je po imenu, dok se ostalih, koji su nestrpljivo
čekali otraga, sjećao iz viđenja. Dvojica od njih bili su umiješani u onaj jučerašnji pokušaj
žrtvovanja djevojke. Sada su stajali kao pravi ljudi.
Echegonov sin izvadi kameni nož i počne sjeći konope koji su povezivale motke. "Uskoro ćeš
biti slobodan," reče on. "Ukoliko nas netko slučajno ne primijeti."
Lockridge je bio previše omamljen da bi mogao uraditi bilo što drugo osim slušati.
"Mislim da smo napokon slobodni. Auri je jurila unaokolo cijeli dan, moleći svakoga za koga je
vjerovala da može pomoći. Najprije se nismo usuđivali; sjedili smo u njenoj kući i prikupljali
hrabrost. A tada su došli ovi stranci, kao božanski znak, i ona nas je podsjetila na moći koje je
dobila u podzemnom svijetu. Neka borba potraje samo još malo, i mi ćemo biti dovoljno daleko.
Avildaro nije više dobro mjesto da i dalje osta nemo u njemu." Čovjek je radoznalo promatrao
Lockridgea. "Uradili smo ovo zato što se Auri zaklela da ti imaš moći zaštititi nas od Njenog
bijesa. Ona bi to trebala najbolje znati. Je li ona u pravu?"
Prije nego li je Lockridge stigao odgovoriti, Auri se već pripila uz njega. Kratko ga je
pozdravila treperavim šapatom. Osjećao je kako djevojka drhti pod mokrim ogrtačem od kose; ali
zato je u ruci držala lako koplje, i on shvati da pred sobom ima pravu ženu. "Rise, ti nas možeš
izbaviti odavde. Ja znam da možeš. Reci da ćeš nam biti vođa."
Bitka koja se vodila u blizini nije bila bučnija i žešća od otkucaja srca u Lockridgeovim
grudima. "Ne zaslužujem te," reče on. "Ne zaslužujem sve ovo." Zabo-ravivši gdje se nalazi,

86
Malcolm je počeo govoriti na engleskom. Djevojka se uozbilji i reče dostojanstvom kraljice: "On
izgovara čarolije za nas. Želi nas odvesti tamo gdje zna da je najbolje."
Spone popucaše i Lockridge se provuče između dva stupa. Magla se vrtložila oko njega.
Pokušavao je u sumraku pogoditi gdje se vodi glavna bitka. Izgleda da se fronta proširila i da se
kreće sve dublje u kopno. To znači da na obali zaljeva sada najvjerojatnije nije bilo nikoga.
"Ovuda," reče on.
Grupa krene pod njegovim vodstvom. Osim muškaraca bilo je još žena i djece koja su se
uplašeno pripi-jala uz roditelje; nekoliko majki nosilo je najmanju djecu u naručju. Svatko tko sada
bude preuzeo rizik da postane slobodan, pomisli Lockridge, morat će se odreći svega što ima
ovdje.
Najednom, nešto mu sine. "Moram obaviti još jedan posao u Dugoj Kući," reče.
"Rise!" Auri ga zgrabi izbezumljeno za ruke. "Ne smiješ!"
"Produži dolje do čamaca," reče on. "Sigurno ste ponijeli mješine sa vodom i opremu za lov
i ribolov.
Kada budete spremni za polazak, ja ću vam se pridružiti. Ne dođem li, krenite bez mene."
"Duga Kuća! Njeno mjesto?" zadrhti Echegonov sin. "Što moraš tamo raditi?"
"Nešto... neće nas pratiti sreća ako to ne uradim."
"Idem i ja," reče Auri.
"Ne." On zastane i poljubi je; bio je to kratak dodir usana koje su imale okus soli. Osjetio je
ipak vlažni miris njene kose i toplinu tijela. "Na svako drugo mjesto, ako želiš, ali ne ovdje. Idi i
sačuvaj mi mjesto u čamcu."
Lockridge se otrgne i potrči prije nego je djevojka mogla bilo što reći.
Kolibe su se bezglasno tamnjele oko njega, a sumrak pun užasa sakrivao je mnoge leševe.
Jedna crna i sablasna svinja uplašeno je groktala. Za trenutak mu padne na um da je Storm
smatrala svinju predznakom smrti Božice. Zvuči bitke sada su odjekivali sasvim blizu; mahnitu
kakofoniju sačinjavali su divljački krici, bat brzih koraka, žestoka sudaranja, fijuk strijela i teški
udarci sjekira koje pogađaju cilj. Ali Lockridge je bio zatvoren u svoju vlastitu šutnju.
Kao što se i nadao, Dugu Kuću nitko nije čuvao. Ipak, možda su Storm ili Hu još unutra... Ali
sada više nije imao izbora, osim prijeći taj prag.
Predvorje je bilo prazno.
On potrča između strojeva i slika bogova. Pred zastorom tame, gotovo se zaustavio. Sve je to
samo igra sudbine, sine mu najednom u svijesti i on odlučno uđe.
Brannova agonija još je djelovala na njega. On stavi u uho diaglosu užasne budućnosti,
zaustavi se i reče: "Omogućit ću ti umrijeti, ako želiš."
"Oh, molim te," zaječi glas mumije. Lockridge- se trgne. Storm je rekla da je Brannov um
potpuno uništen.
I to je slagala, pomisli on, i krene na posao.
Nije mogao prerezati Brannov vrat, jer nije imao nikakvo oružje. Zato je samo počupao s njega
žice i cijevi. Pocrnjelo tijelo se zgrči uz jedva čujni jecaj. Iz otvorenih rana iscurilo je samo
nekoliko kapi krvi.
"Miruj ovdje," prošapće Lockridge i pomiluje Bran-na po čelu. "Nećeš morati čekati dugo.
Zbogom."
Dok je izlazio, ponovno je osjetio kako ga nešto steže u grlu.
Kad je prošao kroz zastor dočekala ga je velika buka. Borba se vodila u selu. Najednom sve
ostale zvukove nadjača pucanj energetskog pištolja. Svjetlost žestoko bljesne pokraj zastora na
ulazu. Ovo je kraj gusara, pomisli Lockridge. Ako odmah ne izađem odavde, nikada neću.
On potrči prema trgu.
Na drugom kraju iz magle se pojavi Hu. "Koriach!" poviče on izbezumljeno i mahnito.
"Koriach, gdje si? Moramo biti zajedno... najdraža moja..." Pištolj, koji je malo prije napravio
smrtonosni vatromet među kolibama, nije bio ovaj u njegovoj ruci.
Glava Čuvara panično se okretala na sve strane, tražeći svoju božicu. Lockridge je znao da se
ne može neopaženo izvući, niti se može vratiti u Dugu kuću, a da ga Hu ne vidi. On skoči.
Čuvar ga ugleda i krikne. Pištolj se podiže, ali nije bilo vremena za pucanj. Lockridge se
žestoko sudari s tijelom u zelenoj odori. Obojica padoše na zemlju i počeše se boriti oko oružja.
Huje vrlo čvrsto stezao pištolj, tako da je Lockridge morao promijeniti taktiku. On se izvuče iz

87
njegovog čeličnog zagrljaja i baci mu se na leđa. Priklještio ga je nogama za zemlju, a slobodnom
rukom čvrsto zgrabio za vrat i počeo ga stezati.
Kroz paklenu galamu Lockridge začuje kako kosti u Huovom vratu suho prskaju. Čuvar se
prestao micati. Malcolm se podigne i vidje da je protivnik mrtav. "Žao mi je," reče iskrenim
glasom. Polako je zatvorio oči koje su ga ukočeno gledale, a zatim uzme pištolj i ode.
Neko vrijeme ga je mamila misao da krene u potragu za Storm, jer je sada bio naoružan isto
kao i ona.
Ali ne, to bi bilo previše opasno; neki Jutoaz iz njene pratnje bi ga lako mogao ubiti, dok je on
zaokupljen njenim energetskim štitom. Što bi se tada dogodilo s Auri? Bio je svjestan da mnogo
duguje djevojci i onoj šačici njenih suplemenika koji ga čekaju na obali.
Osim toga, nije bio siguran da je u stanju pucati u Storm.
Svjetlucavi rub vode pojavi se pred njim. On primijeti veliki kožnati čamac kako se ljulja na
valovima, pun sivih obličja. Auri ga je čekala na obali. Ona potrči prema njemu sa smijehom i
suzama. Krataki zagrljaj trajao je čitavu vječnost, a zatim zagaziše u vodu i us-kočiše u čamac.
"Kamo ćemo sada ići?" upita Echegonov sin.
Lockridge baci pogled unatrag. Još je mogao vidjeti grupu kuća, maglovite konture svetog gaja,
obrise ljudi i konja na mjestu borbe. Zbogom, Avildaro, pomisli on. Neka te bog sačuva.
"Iril Varav!" reče odlučno Lockridge. "Engleska!"
Vesla zahvatiše dublje. Kormilar počne neki napjev u čast Boginje mora; Auri, koja je
izgledala kao ponovno rođena, pričala je o tome kako Storm nije nikakva boginja, već vještica.
Jedno dijete je plakalo, neka žena je tiho jecala, a ljudi podigoše koplja u znak pozdrava.
Oplovili su zapadni rt u širokom luku i Avildaro im nestane s vidika. Kroz noć koja je postajala
sve gušća primijetili su konture gusarske flote na udaljenosti od poldrug kilometra. Mali čamci bili
su izvučeni na obalu, a galija se nalazila usidrena u dubokom gazu. Nekoliko stražarskih baklji
treperavo je svijetlilo, dok je Lockridge mogao razaznati ponosna obličja na pramcu i dio krme
koji se dizao iz vode.

Bilo je pravo čudo da ovi Vikinzi iz brončanog doba još nisu bili desetkovani. Storm i Hu su se
razdvojili da bi prikupili zbunjene i raštrkane Jutoaze oko svojih plamenih pištolja. Ali, najednom,
tko zna iz kojeg razloga, Hu se našao sam. Čak i tako, Storm je još bila u stanju... uostalom, to ga
se više nije ticalo.
Ili možda je? Gonjena sudbinom, ona neće odustati sve dok ga ne pronađe i ne uništi. Kada bi
se samo nekako uspio vratiti natrag u svoje stoljeće... ne, tamo bi mu njene uhode mogle znatno
lakše ući u trag nego ovdje, u prostranom i praznom svijetu neolita. Tim prije što je vodio sa
sobom ovu grupu ljudi koje više nije mogao napustiti.
Počeo je sumnjati da je Engleska dobar izbor. Doduše, tamo su bježali i drugi graditelji
megalita iz Danske. Mogao im se pridružiti i ostatak života provesti u stalnome strahu. To nije
život koji je želio ponuditi Auri.
"Rise," prošapće djevojka, oslonivši mu glavu na rame. "Ne bih trebala biti tako sretna, zar ne?
Ali ipak jesam."
Ona nije bila Storm Darroway. Pa što onda? On je zagrli. I ona je također sudbina, pomisli.
Možda John i Mary nisu željeli više nego da preko nje ljudska rasa dobije divno i ljupko
potomstvo. Ona sama nije bila mnogo, ali njeni sinovi i kćeri će to možda biti.
Najednom mu posta jasno što mora učiniti. Sjedio je dugo nepokretan, sve dok ga Auri nije
pomilovala po kosi. "Je li ti dobro, dragi?"
"Da," reče on i poljubi je.
Bjegunci su sporo napredovali kroz noć, ali svaki zamah vesla približavao ih je pobjedi. Kad je
svanula zora, prevalili su već dobar komad puta i zastali da se odmore. Muškarci su otišli u lov i
ribolov, a žene su punile mješine s vodom. Oko podneva sjeverni povjetarac je rastjerao maglu i već
slijedeće večeri zvijezde su ponovo blistale na nebu. Lockridge je naredio da se podigne jarbol i
razviju jedra. Ujutro su se našli na pučini.

88
 Bio je to hladan, težak i opasan put. Nitko osim Tenil Orugarava ne bi mogao prebroditi buru u
koju su upali s pretovarenim i krhkim čamcima. Unatoč svim nedaćama, Lockridge je bio
radostan. Kako ga Koriach nije našla, vjerojatno je zaključila da se utopio pa je prekinula traganje.
Pitao se bi li joj bilo žao. Ili bi možda i to sažaljenje bilo još jedna u nizu laži?
Poslije nekoliko dana ispred njih se pojavi istočna obala Engleske. Zemljište je bilo nisko i
presvučeno bojama jeseni. Ogrubjeli od soli, tučeni vjetrom i kišom, gladni i iscrpljeni, oni se
nasukaše na obalu i prvo se napiše slatke vode iz potoka koji su našli u blizini.
Orugaravi su namjeravali naći neku priobalnu zajednicu koja bi ih primila kod sebe. Ali
Lockridge se nije složio. "Znam bolje mjesto," obeća on. "Morat ćemo proći kroz podzemni svijet
da bismo tamo stigli, ali jedino ćemo tako biti sigurni od vještice. Hoćete li se skrivati kao životinje
ili ćete hodati kao ljudi?"
"Pratit ćemo te, Rise," odgovori Echegonov sin.
Put ih je vodio duboko u kopno. Napredovali su prilično sporo zbog male djece i potrebe da
se stalno lovi hrana. Lockridge se počeo pribojavati da će stići na cilj prekasno. Aurino
nestrpljenje je bilo drukčije vrste. "Sada smo na obali, dragi. A ovdje u izobilju ima meke
mahovine..."
On joj uputi umoran osmijeh. "Ne, sve dok ne dođemo, malena."
Zatim doda ozbiljno: "Previše si mi dragocjena."
Njene oči gledale su ga zaljubljeno.
Tjedan dana kasnije stigli su do zaleđenog jezera i prešli na otok kojeg su tamošnja plemena
izbjegavala. Nekoliko večeri prije toga, kad se Lockridgeova grupa zaustavila u nekom zaseoku da
prenoći, mještani su im ispričali da je taj mali otok bio nekada naseljen. Izabrao je, dakle, pravi
put.
Ispod ogoljelih stabala stajala je kuća od grubo tesanih balvana. Jedan čovjek je čekao s
mačem u ruci. Bio je krupan, s velikim trbuhom, sijedom kosom i če-kinjavom bradom koja mu je
padala niz izborano lice.
Lockridge poskoči od radosti. "Jaspere, ti stari vraže!" poviče on. Dva prijatelja srdačno se
potapšaše po leđima. Čim je namjestio diaglosu za šesnaesto stoljeće, Malcolm upita Danca otkud
on ovdje.
Jasper slegne ramenima. "Doveli su me ovdje s ostalim borcima. Ja sam se javio. Zašto da ne
učinim uslugu mojoj dragoj Gospi? Ovdje je, inače, zabavno; pomalo lovim patke, pecam, plašim
seljake i dosta spavam. U slučaju nevolje, moram uraditi nešto na jednome stroju dolje, i ona će
odmah biti obaviještena. Ništa se nije dogodilo, a kako sam vas smatrao za obične divljake, nisam
uputio nikakav poziv. Umjesto toga, pomislio sam da će biti mnogo zabavnije ako vas uplašim.
Drago mi je što te opet vidim Malcolme!"
"Zar se tvoje stražarenje ne završava uskoro?"
"Da, za nekoliko dana. Svećenik Marcus mi je rekao da pazim na sat i da svakako siđem u
hodnik kada dođe trenutak; inače, vrata će nestati, a onda sam izvi-sio. Moram doći do drugih
vrata koje mi je on pokazao, a iz njih ću se prebaciti kući."
Lockridge pogleda sažaljivo Fledeliusa. "U Dansku?"
"A gdje drugdje?"
"Ja sam ovdje na tajnom zadatku naše Gospe. O našem dolasku ne smiješ nikome reći ni
riječ."
"Ne brini. Možeš mi vjerovati, kao što i ja tebi vjerujem."
Lockridge se kolebao nekoliko trenutaka. "Jaspere," reče na kraju, "pođi s nama. Kada
stignemo tamo gdje smo nakanili, ispričat ću ti cijelu priču. Ti zaslužuješ više nego sudbinu
odmetnika. Tamo gdje idemo čeka te novi život."
Odlučnost zablista u sitnim očima. Jasper zatrese teškom glavom: "Ne. Zahvaljujem ti
prijatelju, ali ja sam se zavjetovao mojoj Gospi i mome kralju. Sve dok me stražari ne uhvate, ja
ću čekati u krčmi kod Zlatnog lava u svako predvečerje Svih Svetih.
"Pa to je nemoguće... mislim, poslije onoga što se dogodilo..."
Fledelius protrlja bradu. "Naći ću već ja načina. Junker Eric neće tako lako uhvatiti ovog
starog vepra."
"Pa... mi moramo upotrijebiti hodnik. Ne mogu ti reći više, ali zapamti, ovo je tajna.
Zbogom, Jaspere."

89
 "Zbogom, Malcolme, i ti, mala djevojko. Ispijte s vremena na vrijeme punu čašu u moje
zdravlje."
Lockridge kinine glavom i povede svoje ljude pod zemlju.
Imao je već pripremljenu priču kojom je trebalo prevariti nepoznatog stražara. U najgorem
slučaju, bio bi prisiljen upotrijebiti energetski pištolj. Srećom, naišli su na Jaspera. Ili je to možda
bila sudbina? Ne, sudbinu određuje Sotona. Ako Storm pogodi da su bjegunci krenuli ovim
putem i počne osobno ispitivati Danca, on će progovoriti; ali to je bilo posve nevjerojatno; u
ostalim slučajevima Jasper neće izustiti ni riječi. Lockridge sigurno ne bi nikada razmišljao o tome,
da se u njegovoj blizini nije nalazila Auri.
Da bi dao primjer ostalima, on prvi zakorači kroz svjetlucavi zastor vremenskih vrata. Tenil
Orugaravi pri-kupiše svu hrabrost i krenuše za njim.
"Ne treba oklijevati," reče Lockridge. "Neka se ponovno rodimo. Držite se za ruke i pođite sa
mnom natrag na svijet."
Odredište male grupe nalazilo se odmah na suprotnoj strani istih vrata. To je odgovaralo
trenutku kada su se vrata prvi put pojavila na svijetu, kao što će nestati četvrt stoljeća kasnije.
Predvorje je, kao i otok, bilo prazno. Lockridge pritisne prekidač na kontrolnoj cijevi koju mu
je Fledelius dao i visoko iznad njih ukaže se vedro ljetno nebo. Močvara je bila zelena, puna lišća i
trstike; voda se svjetlucavo iskrila, a tišinu su parali krici divljih ptica; trebalo je proći još dvadeset
pet godina prije nego li će on i Storm prvi put stići u neolitsku Dansku.
"Oh, kako je divno!" uzdahne Auri.
Lockridge je stajao nepomično nekoliko trenutaka, a zatim se obratio ljudima. "Vi ste Morski
narod," rekao je. "Zato ćemo se vratiti na obalu i ostati ondje zauvijek. Narod kakav ste vi može
brzo ojačati na ovoj zemlji. Što se mene tiče, bit ću vaš vođa, ako to želite. Ali morat ću često
putovati, a ponekad vas voditi i u borbe. Ovdašnja plemena su velika i zauzimaju široka područja,
ali su razjedinjena. U godinama koje dolaze mi ćemo se polako ujedinjavati s plemenima s juga,
sve dok ne osnujemo veliku i snažnu zajednicu. To je moj zadatak."
Pred očima mu za trenutak iskrsne cijela njegova budućnost i on uplašeno zastane. Izgubio je
tako mnogo. Bilo mu je najviše žao majke koja nikada neće saznati njegovu sudbinu. Što se ostalog
tiče, on je već pre-žalio svoje vrijeme, zemlju, cijelu svoju civilizaciju: Par-tenon i most Golden
Gate, glazbu, knjige, jela, medicinu, znanost i sve one dobre stvari koje su mukotrpno stvarane
četiri tisuće godina; kao zamjenu za to dobio je titulu poglavice u kamenom dobu. Ovdje će
uvijek ostati usamljen.
Ali to će mu, pomisli, donijeti znamenja poštovanja i moći. Svjestan svog zadatka, morat će
mnogo raditi ali ne kao osvajač ili ratnik, već kao ujedinitelj, učitelj, mudrac i zakonodavac.
Jedino je tako mogao postaviti temelje koji su u stanju odoljeti zlu koje je donijela Storm.
To je bila njegova sudbina. Mogao ju je samo uzeti u ruke.
Lockridge baci pogled na šačicu svojih ljudi, sjeme koje će niknuti. "Hoćeš li mi pomoći?"
upitao je.
"Da!" reče Auri svojim glasom i stasom.
Prošle su mnoge godine, sve dok opet nije došao dan kad se kiša postupno pretapala u
maglu, dan kad ratnici sa zapada stigoše preko Limfjorda u Avildaro. Onaj koga su zvali Ris stajao
je na pramcu velike galije; bio je stariji od većine ostalih ratnika, sijede kose i brade, ali
podjednako snažan kao i njegova četiri odrasla sina koji su ponosno stajali uz oca. Svi su imali
metalno oružje i blještave brončane oklope. Naprezali su se ugledati crtu obale koja se nejasno
nazirala u blijedoj svjetlosti punoj pare. Konačno, Ris donese odluku: "Ovdje ćemo se iskrcati."
Žudnja duga šesnaest godina odzvanjala je u glasu Sokola, Aurinog sina, dok je prenosio očevo
naređenje. Vesla prestaše škripavo zapljuskivati po vodi. Kameno sidro nestane u dubini.
Dok im je ratnička odjeća metalno zvečala, ljudi prijeđoše na stranu broda bližu obali; u
savršenom poretku počeše iskakati s ograde u hladnu vodu koja im je dopirala do ramena; uskoro
su bili spušteni kožnati čamci puni oružja, i napad je mogao početi.
"Budite što tiši," rekao je Ris. "Ne smiju nas čuti."
Kapetan kimne glavom. "Stišajte se vi tamo," zapo-vijedio je svojim ljudima. Morao je stalno
obuzdavati Iberijance. Bili su to ratnici tamnog lica i okruglih glava s kukastim nosevima, znatno
niži i vitkiji nego plava plemena iz sjeverne Britanije. Čak je i kapetan, civilizi ran čovjek, koji je

90
više puta bio u Egiptu i na Kreti, s velikom poteškoćom shvatio da ovo ne smije biti gusarska
pljačka.
"Skupio sam ti dovoljno kositra i krzna da ti deset puta preplatim put," bio mu je rekao vođa
imenom Ris. "Sve je to tvoje ako nam pomogneš. Ali morat ćemo se sukobiti s vješticom koja
baca plamene munje. Hoće li tvoji ljudi biti previše uplašeni ako to i ja budem morao učiniti? Osim
toga, ne smiješ nikada zaboraviti da mi ne idemo u pljačku, već oslobađamo moje rođake. Jesi li
zadovoljan onim što nudim?"
Kapetan se zakleo na iskrenost svojom božicom, Njome kojoj služi, kao što to rade svi jaki
barbari. Nije čak ni pomišljao prevariti Risa. Jer Risove plave oči koje su ga prodorno
promatrale nagovještavale su dostojanstvo ništa manje od Minosa s juga.
U svakom slučaju, pomisli Lockridge, Storm će prestati s lažima tek kada je svladamo. Što će
donijeti konačnu slobodu. Noćas se oslobađam okova sudbine.
To ne znači da je vrijeme provedeno u Engleskoj bilo loše. Naprotiv. Tamo sam imao bolji,
sretniji i korisniji život nego što sam se ikada usudio sanjati...
On pogleda uokolo s kapetanskog mosta. Auri je stajala pokraj glavne kabine ispod gornje
palube. Njihova ostala djeca, tri djevojčice i jedan dječak, premlad da bi pošao u borbu, čekala su s
majkom. Bili su sretni i što se potomstva tiče: ispod jednog malog dolena ležalo je samo jedno
sitno biće, svi su ostali preživjeli. Bogovi su Auri doista bili skloni.
Visoka i krupna, s kosom koja je padala preko kretske odjeće manje svijetlom nego onda
kada je bila djevojaka, Auri je promatrala svoga muža očima punim suza. Četvrt stoljeća u kojem
mu je ona morala biti desna ruka, donijelo joj je dostojanstvo i slavu. "Sretno, dragi," doviknula je.
"Neće dugo potrajati. Čim pobijedimo, možeš doći kući."
"Ti si mi dao dom tamo, preko mora. Ako pogineš..."
"Onda se vrati, za njihovo dobro." On pomilova djecu, jedno po jedno. "Upravljaj
Westhavenom, kao što smo to zajedno do sada činili. Narod će biti sretan." On se usiljeno
nasmije. "Ali meni se neće ništa dogoditi."
"Bit će to čudno," reće Auri tiho, "vidjeti nas kao mlade kako prolazimo. Željela bih da tada
budeš sa mnom."
"Hoće li te pogled na to rastužiti?"
"Ne. Oni će mi biti dragi, taj par, i bit ću sretna zbog onoga što stoji pred njima."
Ona je sama shvatila što se dogodilo s vremenom. Za ostale Tenil Orugarave to je bila
uznemirujuća magija na koju su oni mislili što su manje mogli. Istina, čarolija ih je dovela u dobru
zemlju i oni su joj bili zahvalni; ali neka Ris nosi teret odgovornosti zle čarolije, on je bio kralj.
Lockridge i Auri se poljube i on je napusti.
Stupivši na kopno, Ris okupi ljude oko sebe. Nekoliko njih rodilo se u Avildaru i bili su još
djeca kad su pobjegli. Ostali su došli na svijet u Britaniji.
Lockridgeov izbor bio je dobar. Nije se vratio u istočnu Englesku, da glasine o njemu ne bi prešle
preko mora i dospjele do Storm Derroway. Umjesto toga, poveo je svoje ljude u divnu zemlju koja
će jednoga dana dobiti ime Cornwall. Tamo su orali, sijali, lovili i ribari -li, voljeli i žrtvovali, na
stari, bezbrižni način; ali, malo-pomalo, on ih je naučio kako se može zaraditi vađenjem kositra i
trgovinom. Počeo je okupljati oko sebe ljude iz nemirnih okolnih plemena, uvodeći novi način
života i rada, sve dok Westhaven nije postao poznat od Škara Brae do Memfisa kao bogato i jako
kraljevstvo. U međuvremenu, sklopio je savez s kovačima sjekira iz Langdale Pike, s naseljenicima
duž Temze, pa čak i s prgavim zemljoradnicima iz nizine, koje je uvjerio da ubijanje ljudi nije po
volji bogova. Tako se rodila ideja o podizanju velikog hrama u Salisburv ravnici, koji
bipredstavljao simbol i pečat njihove konfederacije. Time je glavni dio posla bio uspješno
dovršen. Od mnogih koji su se dobrovoljno javili, Lockridge je izabrao samo stotinjak najboljih
ratnika za ovu bitku na istoku.
"Postrojte se u redove," naredi on. "Naprijed."
Sjevernjaci i južnjaci zajedno su oblikovali udarnu formaciju, koju je Ris dugo uvježbavao i
koja je sada krenula prema Avildaru.
Koračajući kroz vlažno sivilo, gdje su samo prigušeni bat koraka i krici ptica parali tišinu,
Lockridge osjeti kako mu se grlo steže, a srce divlje udara. Storm, Storm, pomisli on, vraćam se
ponovno.

91
 Dvadeset pet godina još je nisu izbrisale iz njegove svijesti. Povijen i sijed kao stepski vuk, sa
svim nevoljama i radostima mnogih pokoljenja koja su sada ležala među njima, još se sjećao crnih
uvojaka, zelenih očiju, kože boje jantara i usana koje su ga nekad ljubile. Nerado, korak po korak,
on je polako saznavao vlastitu zlu kob. Sjever mora biti spašen od Koriach. Ljudska rasa mora
biti spašena. Bez Branna, ona je mogla dovesti Čuvare do konačne pobjede. Ali ni Čuvari ni Skitni-
ce nisu smjeli na kraju prevladati. Njihovo međusobno uništavanje trebalo je potrajati sve dok ono
što je dobro s obje strane ne nadživi konačni brodolom zla; jedino iz tog sjemena mogao je
niknuti svijet Johna i Mary.
Ipak, sad se nije osjećao kao pravi Ris, mudri i nepobjedivi. Bio je samo Malcolm Lockridge
koji je nekada volio Storm Darroway. Predstojeća borba je bila teška, jer je Auri bila u blizini, ali i
zato jer je išao protiv Koriach.
Sokol se vratio iz izviđanja. "Vidio sam nekoliko ljudi u selu, oče," reče on. "Nitko nije
izgledao kao Ju-toaz, bar prema onome što si nam pričao o njima. Stra-žarske vatre naroda bojnih
kola slabo se vide u magli, a čuvari leže umotani oko njih zbog zime.
"Dobro." Lockridge je bio zadovoljan Sokolovim izvještajem. "Sad ćemo se podijeliti; svaka
skupina neka krene svojim dijelom livade." Zapovjednici mu priđoše i on im izgovori posljednje
upute. Jedna za drugom, skupine su ubrzo nestajale u tami, sve dok on nije ostao sam sa svojom
četom. Preletio je pogledom preko štitova i oštrih rubova kamenog oružja, a zatim podigao ruku i
rekao glasno: "Naš zadatak je najteži. Mi ćemo sresti samu vješticu. Još jednom se zaklinjem da
je moja magija jaka koliko i njena. Neka slobodno odstupi svako tko se boji sudjelovati u našoj
borbi."
"Dugo nas vodiš i uvijek si bio u pravu," gunđao je jedan brđanin. "Ja ostajem pri svojoj
zakletvi." Plahovi-ti šapat odobravanja prostruji skupinom.
"Pratite me onda."
Oni krenuše uskom stazom prema svetom gaju. Kad bitka bude počela, Storm i njeni ljudi iz
Duge Kuće trebali bi doći ovim putem.
Povici se prolomiše kroz suton.
Lockridge se zaustavi pokraj mokrog stabla. S desne strane buka je postajala sve jača; rogovi
ječali, konji rzali, ljudi su uzvikivali i vrištali, strijele su otegnuto fi-jukale, kola su tutnjala, a na
kraju počeše grmiti sjekire.
"Zar nikad neće naići?" promrmlja njegov sin Strijela.
Lockridgeovi živci bili su napregnuti do granice ki-danja. Uspjeh nije bio siguran. Jedan
energetski pištolj mogao je razbiti čitavu jednu vojsku, a predmet čiju je težinu osjećao u ruci imat
će za protivnike dva.
Bat brzih koraka približavao se iz Avildara. Desetak Jutoaza iskrsnuše iz magle. Oružje im je
bilo visoko podignuto, a lica ljutita. Na čelu je trčao Hu.
Ovog puta te neću ubiti, pomisli grozničavo Lockridge.
Čuvar im dovikne da stanu. Njegov pištolj se podiže.
Isto to oružje bljesne u Lockridgeovoj šaci. Trenutak kasnije zapraska crvena, zelena, žuta i
samrtno plava vatra. Jutoazi se baciše na Britance, koji se brzo raz-bježaše na sve strane, zahvaćeni
strahom pred natprirodnim.
"Koriach!" Hu je nadvikivao praskanje energije. "Ovo su Skitnice!"
Čuvar nije prepoznao Lockridgea u čovjeku koji mu se suprostavio. A još ovoga sata, on će pasti
pod njegovom rukom pred Dugom Kućom. Lockridgeu se zamagli pred očima pri pomisli na to.
Hu se približavao. Jedan Jutoaz urlikne i zavitla svoju ratnu sjekiru. Brđanin koji je govorio o
zakletvi padne kao pokošen.
Ovo prekine Lockridgeovu paralizu. "Ljudi West-havena!" krikne on. "U boj za svoje rođake!"
Njegov sin Strijela jurne naprijed. Njegov brončani mač iskričavo sijevne, pogodi cilj i oblije se
krvlju. Sokol je dobio udarac po kacigi; metal visoko zazveči, kao i mladićev osmijeh dok je
uzvraćao udarac. Ostala dva brata, Pastir i Drago Sunce, nisu više oklijevali ni trenutka, ubrzo im
se pridružiše i ostali. Bili su brojniji od ljudi Ratne sjekire. Borba je bila kratka i nemilosrdna.
Lockridge potraži pogledom Hua. Čuvar je vidio kako se njegovi ljudi povlače; poletio je
nisko uz tlo i izgubio se u magli. Unatoč buke u polju, Lockridge je mogao čuti kako Čuvar stalno
doziva Storm.
Ona je, dakle, krenula drugim putem! Mora da je tamo, pomisli Lockridge. "Ovuda!"

92
 Stigao je do livade. Jedna dvokolica nagnuto je jurila prema crti Lockridgeovih ljudi. Uvježbani
za to, oni su ostali nepomični sve dok im se vozilo nije potpuno približilo, a onda se brzo
razmaknuše i sa strane obo-riše vozače. Bez kontrole, konji produžiše dalje i izgu-biše se u magli.
Britanci navališe na Jutoaze koji su pješke pratili dvokolicu. Lockridgea to više nije zanimalo. On je
lovio Storm...
Pojurio je sa svojom četom preko bojnog polja. S vremenom na vrijeme primijetio bi pojedine
detalje borbe. Jednog Jutoaza, koji je razmrskao mozak vest-hevenskom ratniku, sasjekao je na
komade jedan Ibe-rijanac. Dva čovjeka su se valjala u blatu pokušajavući jedan drugoga pograbiti
za grlo. Dječak po imenu Thu-no ležao je u velikoj lokvi krvi; njegov prazan pogled bio je
nepomično usmjeren u skriveno nebo. Lockridge projuri pokraj njega. Korice njegova pištolja
udarale su po nozi. Kaciga i prsluk postaše mu najednom teški.
Činilo mu se da je vječnost prošla kad je napokon začuo krikove. Grupa Iberijanaca projuri u
panici pokraj njega. Lockridge zaustavi vođu. "Sreli smo je na kraju sela," uplašeno promuca
poglavica. "Njeni plamen je spržio trojicu prije nego li smo uspjeli pobjeći."
Pa ipak, oni nisu bezglavo pobjegli. Slijedeći uput-stva, samo su se povukli i potražili drugog
protivnika. Lockridge požuri putem kojim su ratnici došli.
Prvo joj je začuo glas: "Ti, ti i ti. Nađite vođe plemena. Dovedite ih odmah k meni. Ja ću
čekati ovdje, pa kad se skupimo u sredimo naše redove, uništiti ćemo te morske bandite." Glas
joj je bio treperav i divan.
On se skloni u oblak magle. Izgledala je tako bespomoćno i čarobno...
Nekoliko Jutoaza ostalo je u blizini. Konji su nemirno poigravali pred jednim kolima gdje je
stajao Withucar sa spremnom helebardom. Storm je bila sama, nešto dalje od njih. Na sebi je
imala samo lovačku haljinu, a mjesec joj je blistao na čelu. Njena vlažna kosa iskričavo se
presijavala na slaboj svjetlosti, a crte lica bile su joj pune života. Trenutak odluke je došao; Mal-
colm podiže pištolj i pritisne okidač.
Bila je prebrza. Štit je u trenutku obavije. U izravnom sudaru, dvije energije počeše
poništavati jedna drugu.
"Skitnico," dovikne ona kroz uragansku, užasnu ljepotu zastrašujuće duge. "Dođi i bit ćeš
ubijen." Budući da je nosio diaglosu, prvi put poslije dvadeset pet godina, Lockridge ju je razumio.
On krene prema njoj.
Stormino božansko lice iskrivi se do užasa. "Mal-colm!" vrisne ona.
Njegovi sinovi poticali su svoje borce. Mačevi, koplja i ratne sjekire odzvanjahu u sudaru.
Djelićem oka, Lockridge opazi kako Withucar za-mahuje svojom dugom sjekirom na Sokola.
Dječak je izbjegao udarac, skočio u stranu i podigao mač. U djeliću sekunde, prije nego se smrt
spustila na Withucara, golobradi vozač bojnih kola baci se između oštrice i svog gospodara.
Kada se mladić srušio, vođa Jutoaza potrže kameni nož. Sokol nije mogao na vrijeme izvući svoje
oružje. On zgrabi golim rukama crvenobradog ratnika; obojica padoše na zemlju i počeše se boriti
pokraj kotača. Ljudi iz Westhavena približavali su se sa svih strana. Uz put su se sudarali sa
hrabrim i vještim neprijateljima koji su pružali žestok otpor. Zrak je podrhtavao od siline udaraca.
"Oh, Malcolme," zajeca Storm. "Što ti je vrijeme
učinilo?"
Jedino je još mogao biti nemilosrdan. Krenuo je ponovno u napad s pištoljem u jednoj ruci
dok mu je druga, u kojoj je trebao držati mač, ostala slobodna. Svakog trenutka ona je mogla
uzletjeti u zrak poput Hua. Njene ljude već je sa svih strana potiskivao brojniji neprijatelj. Ona
se također polako povlačila s Jutoa-zima. Lockridge joj se nije mogao približiti kroz zbrku koja je
vladala svuda okolo. Kada se za kratko između njih ukazalo malo čistog prostora, oni odmah
uključiše energetske štitove. Krkljanje, dahtanje i divljačka borba držali su ih uglavnom
razdvojene.
Borba se prenijela među kolibe. Sablasno crna, Duga Kuća se nazirala između niskih
krovova.
Iznenada, Strijela i Drago Sunce probiše se kroz crte Jutoaza. Nogama su odgurivali ljude
koje su poubijali. Vitlajući bijesno oružjem, Risovi sinovi počeše sijeci neprijatelja s leđa. Ostali
Westhavenci brzo se probiše za mladićima kroz procijep. Ratnici se međusobno izmiješaše i
otpočne borba prsa u prsa.

93
Lockridge ugleda Storm pred sobom i munjevito se sagne. Zračenje je postalo tako intenzivno da
su oboje za trenutak bili zasljepljeni. Njegova ruka zasiječe u obojenu tamu. Ona krikne od bola.
Malcolm osjeti kako joj je pištolj ispao. Prije nego ga je mogla podići, on baci svoje oružje i
čvrsto je uhvati.
Trenutak kasnije oboje su bili na zemlji. Ona se borila rukama, noktima, koljenima i zubima,
sve dok se krv nije počela slijevati niz Lockridgeovu kožu. Ali on ju je čvrsto držao priklještenu
na tlu pod vlastitom težinom i masivnim oklopom. Risove zjenice se skupiše i on je pogleda u
oči. Storm podiže glavu i poljubi ga.
"Ne," zadrhti Lockridge.
"Malcolme," reče ona isprekidanim dahom. "Mogu te ponovno učiniti mladim, besmrtnim,
vječnim."
Ris zažmiri i prošapće: "Ja pripadam Auri."
"Zaista?" Storm se odjedanput opusti u njegovom stisku. "Onda izvuci mač."
"Znaš da to ne mogu učiniti." On ustane, skine joj pojas, pomogne joj stati na noge i blago
joj izvije ruke iza leđa. Ona se osmjehne i nevjesto pogne.
Bitka oko njih se bližila kraju. Kada vidješe da im je Božica uhvaćena, preživjeli Jutoazi
baciše sjekire i pobjegoše. Ranjenici su jaukali na zemlji.
"Imamo vješticu," reče Lockridge. Vlastite riječi za-zvučaše mu nekako čudno. "Sada
preostaju samo njeni
ratnici."
Njegovi sinovi se približiše s isukanim mačevima. Osjećao se posramljen što nije osjetio veće
zadovoljstvo kada je među njima vidio Storm. On pusti Storm. S ogrebotinama, zaprljana i
zarobljena, ona sve njih pogleda s visoka kao kraljica. "Je li to zaista sudbina kakvu želiš?"
Govorila je engleski.
Lockridge nije mogao sresti njen pogled; on spusti glavu i uzdahne. "To je jedina koju sam
imao."
"Vjeruješ li da ćeš izbjeći osveti?"
"Da. Kad više ne budu imali vijesti o tebi, tvoji agenti će, naravno, doći vidjeti što se
dogodilo. Saznat će o pljački i pokolju u kojem si i ti nastradala, ali na temelju zbunjenih
prepričavanja domorodaca zaključit će da to nije bilo djelo Skitnica, već samo napad nekog
ambicioznog neolitskog poglavice koji je čuo da na Jut-landu vladaju neredi, vidio je u tome
priliku i imao sreću da zalutale strijele pogode tebe i Hua prije nego što ste ga stigli savladati.
Više nego ikad, tvoji nasljednici će imati razloga smatrati da je ovo previše loše razdoblje da
bi se s njim gnjavili. Previše su zauzeti na drugim mjestima i u drugim vremenima pa će nas
ostaviti na miru."
Storm za trenutak ostane nepomična. "Vrlo oštroumno, Malcolme," rekla je prigušeno.
"Kakav bi ti heroj mogao biti kod nas!"
"To me ne zanima," reče on tiho. Storm zategne svoju odjeću, sve dok joj se nije sasvim pripila
uz tijelo. "Što ćeš uraditi sa mnom?"
"Ne znam," reče Ris. "Dok god si živa, predstavljaš opasnost po sve nas. Ali ja... ja ti ne mogu
nanijeti zlo. Zahvalan sam ti za sve ono što si za mene učinila." On je pogleda s naporom.
"Možda bismo te mogli sakriti na neko mjesto," reče hrapavim glasom. "Uz sve počasti."
Ona se osmjehne. "Hoćeš li me posjećivati?"
"Ne bih trebao."
"Pa ipak, hoćeš. Tada ćemo moći razgovarati." Ona odgurne mač Pastira, Aurinog sina, priđe
Lockridgeu i ponovno ga poljubi. "Sretno, Rise."
"Vodite je!" odgurne je on. "Vežite je, ali budite pažljivi. Ona ne smije biti povrijeđena."
"Gdje da je držimo, oče?" upita Strijela.
Lockridge se vrati na trg pred Dugom Kućom. Hu-ovo tijelo ležalo je zgrčeno pokraj
njegovih nogu.
"Tamo," odluči on. Na njeno prirodno mjesto. Postavite stražu na ulazu u kuću. Pokupite
mrtve i pomognite ranjenima."
Gledao je za njom sve dok je ne uvedoše u kuću.

94
 Rat mu je odzvanjao u ušima podjednako snažno kao i puls u žilama. Trenutak zatim, nešto se
prelomi u njemu. On potrči kroz selo, vičući na sav glas.
"Ljudi Avildara! Narode Mora! Došli smo vas osloboditi. Vještica je pala. Za vas se još uvijek
borimo na livadi. Zar ćete se i dalje sakrivati, a da ni jedan udarac ne zadate za vlastito dobro?
Izađite, ako ste ljudi!"
I oni dođoše: domaćinstvo po domaćinstvo, lovci, ribari, pomorci polako se naoružani
okupiše oko novo-došlog oslobodioca. On pozva svoje sinove da mu se pridruže. Pedesetak
najhrabrijih krenuše kroz sveti gaj da napadnu posljednje uporište boraca Ratne sjekire.
Bitka je bila kratka.
Kada su posljednje dvokolice bile uništene i posljednji Jutoaz otjerani u pustopoljinu,
Lockridge zapovijedi da se svi zarobljenici dovedu pred njega. To su uglavnom bile bespomoćne
žene i djeca. Ali i Withucar je bio živ. Ruku vezanih iza leđa, on prepozna Lock-ridgea i prkosno
ga pogleda.
Jedna već ugasla vatra ponovno je bila razgorena. Plamen počne razbijati vlažnu tamu
podjednako jako kao i slavljenički ples Tenil Orugarava. Lockridge pogleda preplašene ljude koji
su mu bili dovedeni i reče s mnogo poštovanja: "Neće vam više biti naneseno nikakvo zlo. Sutra
možete otići. Ovo je naše mjesto, a ne vaše. Ali jedan naš čovjek poći će s vama da vam govori o
miru. Zemlja je prostrana; znamo neke dobre krajeve koje su još nenaseljene. Kada dođe zima,
plemenske poglavice održati će veliki plemenski savjet u Avil-daru i tada ćemo pokušati usaglasiti
zajedničke interese. Withucare, nadam se da ćeš biti među njima."
Jutoaz se spusti na koljena. "Gospodaru, ne znam kakvo se to čudo dogodilo s tobom ove
noći. Ali mi smo još drugovi po oružju. Nadam se da me prihvaćaš."
Lockridge ga podiže. "Odvežite ga. On je naš prijatelj."
Pogledavši svoje ljude, on, Ris, shvati da njegov posao još nije završen. Westhaven je na čvrstim
temeljima. U slijedećih dvadeset ili trideset godina, već koliko mu vremena bude preostalo, mora
izgraditi isti takav savez u Danskoj.
Ako samo Storm...
Jedan čovjek dojuri i padne ničice pred njim. "Nismo znali! Nismo znali! Čuli smo buku
prekasno!"
Lockridgeu se zamuti pred očima. On poviče bak-ljonošama i izbezumljeno potrči prema
Dugoj kući. Pod slabašnim svjetlom globusa ležala je Storm. Njene ljepote je nestalo; nitko tko je
zadavljen nije bez po-tamnjene kože, natečenog jezika među zubima i izbečenih očiju. Pa ipak,
ostalo je još nešto u svjetlucavoj kosi i mramornom licu, u tijelu koje se borilo do posljednjeg daha
i vezanim rukama koje su ga nekada milovale.
Brannovo mrtvo tijelo je ležalo preko nje.
Potpuno sam zaboravio na njega, pomisli Lockridge. Brann je, dakle, prošao kroz zastor, sa
smrću u petama, i ugledao nju, svog mučitelja, bespomoćnu.
"Storm, oh, moja Storm!"
Narod Mora se utiša kad njihov gospodar zaplače.
On im zapovijedi da donesu drva. Nježno ju je podigao na ruke i postavio na odar. Kraj njenih
nogu položio je njenog prvog pomoćnika i najvećeg neprijatelja, i zatim dohvatio baklju i bacio je
na Dugu kuću. Visoki i glasni plemen pretvorio je tamu u blještavi dan. Izgraditi ćemo novo
svetište ovdje, pomisli Lockridge, u čast mrtve One Koja će jednog dana biti nazvana Marija.
Za njega je postojalo samo jedno mjesto gdje je mogao otići. On se vrati na brod.
Aurine raširene ruke ga dočekaše. Uoči svitanja, njegovi prenadraženi živci malo se opustiše.
Bože, ili sudbino, ili ma kakvo ti bilo ime, hvala ti za sve učinjeno.
Brončano doba, novo doba polako je dolazilo. Ono što je vidio u još nerođenoj prošlosti
uvjeravalo ga je da će to biti vrijeme obilja, mira i sreće; možda sretnije od svakog doba koje su
ljudi poznavali, sve do one daleke budućnosti u kojoj je samo na kratko bio. Upravo zbog toga
relikvije iz ovog doba nisu sadržavale simbole paljevina, klanja i ropstva. Zlatne sunčeve kočije
Tran-dholma i povijeni rog, čije su zakrivljenosti podsjećale na obline nestale Božice, govorili su
da je sjevernjačka rasa postala jedinstvena. Daleko su putovali; ulice Kno-sosa poznavale su noge
Danaca, a najhrabriji su iz Engleske odlazili čak i u Arabiju. Neki su možda stigli i do Amerike,
gdje je među indijanskim plemenima postojala predaja o mudrom dobrom bogu i božici po
imenu Cvjetno Pero. Ali većina se vratila. Gdje je život bio tako dobar kao u prvoj zemlji na
svijetu koja je bila i jaka i slobodna?

95
 Na kraju, i ona će pasti pred okrutnim željeznim dobom. Pa ipak, tisuće sretnih nije beznačajan
podvig; duh kojeg je to vrijeme iznjedrilo preživjet će mnoga stoljeća. Kroz svako stoljeće koje je
dolazilo, provlačila se i ustrajavala zaboravljena istina da su ljudi jednom poznavali sretna vremena.
Oni koji grade konačnu sutrašnjicu mogu se s razlogom vratiti u kraljevstvo koje je Ris osnovao i
učiti iz njega.
"Auri," šaptao je Lockridge, "budi sa mnom. Po-mozi mi."
"Uvijek," reče ona.

96