MANFRED LÜTZ

Ludilo

Liječimo pogrešne — pravi problem su normalni ljudi

Psihijatrija s daškom vedrine

Prevela s njemačkoga
Maja Šešok
 Dragi čitatelji!

Ta ni oni sami nisu normalni!« najčešća je predrasuda prema psihijatrima. Na

sreću, ova knjiga tu predrasudu može samo potvrditi. Manfred Lütz nije
normalan, to je sigurno. Međutim, je li »normalno« suprotno od »bolesnoga,«
»neobičnoga« ili nečega posve drugog — to morate sami doznati čitajući ovu
knjigu. Autor je psihijatar dušom i srcem, a takve liječnike trebamo. Njegova se
klinika nalazi u blizini kelnske zračne luke. Tko se vozi u tom smjeru, ponovno
će se uvjeriti da život piše najbolje priče. Na tamošnjem izlazu s autoceste ne
piše uzalud »Wahn«.[1]
Umijeće liječničke profesije je u tome da čine što je MANJE moguće.
To jednako vrijedi za psihijatre i kirurge. Kirurgu trebaju dvije godine da
nauči kako izvesti neku operaciju, a dvadeset godina da nauči kad neku
operaciju NE treba izvoditi. Isto tako, psihijatru trebaju godine da nauči kad
neku neobičnu osobu NE treba liječiti. Tko se bavi psihičkim bolesnicima,
počinje bolje uočavati što je sve još uvijek normalno, a što pravi problem.
To je uistinu »ludo« iskustvo, a ovom nam knjigom autor pruža priliku da i
sami sudjelujemo u njemu.
Kad pomislimo koliko se često sruši sustav na svakom jednostavnom
računalu, ne treba nas čuditi da se psihičke bolesti ubrajaju u najčešća od
svih. Ova je knjiga uzbudljiva i iznimno zabavna ekspedicija kroz fascinantni
svijet naše psihe. Možda ćete čitajući je početi gledati drukčijim očima svoju
čudnovatu tetu i bizarnoga bratića. A možda i same sebe.
Ljudski je mozak najsloženija stvar na svijetu. I kao za vraga, ne postoje
upute za uporabu. Većina ljudi slijedi intuiciju i automatski ga pogrešno
koristi. Kažu si: »Želim da mi mozak ostane što duže svjež pa ću ga koristiti
najmanje što mogu!«
Pogrešno! Mozak se može istrenirati poput mišića. Ne koristite ga kao
sfinkter. Sve ono što često činimo mijenja strukturu našega mozga. »Tijekom
duljeg vremena duša poprima boju naših misli,« još je prije gotovo dvije
tisuće godina rekao rimski car i filozof Marko Aurelije. Danas to nazivamo
»neuroplastičnošću,« što znači da se živčane stanice iznova preoblikuju kad
ih se koristi. U ovoj se knjizi vaš mozak može malo baviti mozgom. Priuštite
mu to!
 Naš um želi jednoznačno sortirati stvari, ali svijet se protivi
jednostavnoj podjeli na zdravo i bolesno, lijevo i desno, ispravno i
pogrešno. Proturječnosti možemo uočiti u tri različita funkcionalna stanja
mozga: u snu, psihozi i smijehu. Ova se knjiga bavi svim trima, ali smijeh je
najzdraviji od njih.
Liječnički žargon katkad u sebi skriva poeziju. Primjerice,
»shizofrenija« doslovno znači »podijeljeni ošit«. Naime, Grci su mislili da
se duša nalazi u ošitu. Meni je, kao komičaru, vrlo simpatična ideja da su
smijeh, duša i disanje usko povezani. Aristotel je još mislio da mozak služi
samo za hlađenje krvi. Danas znamo da je u slučaju mnogih ljudi imao
pravo…
Kad su liječnici u pitanju, sumnja u samoga sebe znak je njihove
kvalitete. Onoga tko zna odgovor na svako pitanje najbolje bi bilo ništa ne
pitati. Stoga želim naglasiti da se u nekim stvarima ne slažem s Manfredom
Lützom, ali da je on bio vrlo otvoren za moje prijedloge — i više nego što je
normalno. Mi smo ujedinjeni na našem zadatku: želimo pokazati ljudima da
smijeh uljepšava život te da se čak i o teškim stvarima mirne duše može
raspravljati svakodnevnim jezikom i uz dozu humora. Komedija nastaje kad
promatramo tragedije i pritom žmirimo na jedno oko. Ova knjiga tako
povremeno ima samo jedno oko, dok nam istodobno namiguje. Nadam se da
će mnogim čitateljima otvoriti oba oka i da će shvatiti staru rajnsku izreku:
»Svaka je luda drukčija.«
Od srca vam želim puno sreće.

Dr. Eckart von Hirschhausen, liječnik, kabaretist i autor knjiga

Liječnički žargon, Jetra raste sa svojim zadaćama i Sreća je zarazna,
osnivač zaklade »Humor pomaže izlječenju«

Ludilo u pojedinaca je rijetkost — ali kad je riječ o skupinama, strankama,

narodima, vremenima, ludilo je pravilo.

Friedrich Nietzsche
 Preludij

Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki put se

uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima, ubojicama,
gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim knjigovođama i besramnim
egomanijacima — a njih nitko ne liječi. Štoviše, takve likove smatra se posve
normalnima. Kad se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana —
dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno
osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara —
katkad mi se u misli uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude!
Naš problem nisu ludi, naš problem su normalni!
Međutim, da bi se potkrijepila ova smiona tvrdnja, nije dovoljno baviti
se neobičnim ponašanjem normalnih ljudi. Treba i dobro upoznati lude ljude.
Dakako, običan građanin to neće tako lako ostvariti. Nekoć se psihičke
bolesnike odbacivalo u sanatorije smještene na zelenoj livadi izvan grada
zbog prostodušne pretpostavke da im svjež zrak ne može štetiti. Kad su
liječnici zatim ustanovili da odlučno izdvajanje čudnih sugrađana iz njihove
društvene sredine dotične čini još čudnijima, žurno su ih vratili usred
gradova. Međutim, i danas ti ljudi žive u nevjerojatno profesionalno vođenim
ustanovama te prosječan građanin ima dojam kako mu treba diploma
psihijatrije da bi nekog shizofrenika pitao gdje se nalazi željeznički
kolodvor. Sveopća pretencioznost nekih psihijatrijskih stručnjaka stvorila je
profesionalni geto zbog kojeg se običnom čovjeku psihički bolesnici često
doimaju strano kao da su stigli s nekoga drugog planeta.
Kako se to može ispraviti? Ljude valja informirati. Informirati o suludo
normalnima i posve normalnim luđacima. Stoga sam si postavio u zadatak da
u ovoj knjizi na razumljiv način predstavim sve psihičke bolesti i uobičajene
metode liječenja u današnjoj psihijatriji. Gotovo svatko među svojom
rodbinom ima neku čudnovatu tetu ili bizarnog bratića o kojima se samo
potajice šapuće. Isto tako, svatko u susjedstvu ima pokoju neobičnu osobu
koju dosad nikako nije uspio prokljuviti. Nakon čitanja ove knjige stvari bi
trebale biti jasnije. Ona će vas promijeniti — a vi ćete se drukčije ophoditi s
drugim ljudima.
 Cjelokupna psihijatrija i psihoterapija na 185 stranica? Ne slušajte one
koji nadmeno, podignutih obrva tvrde kako se o psihijatriji i psihoterapiji
mogu pisati samo debele suhoparne knjižurine! Sigurnosti radi, zamolio sam
da moju knjigu pročitaju vodeći stručnjaci koji su i sami napisali debele
udžbenike. Zaključili su da je ovih 185 stranica posve dovoljno. Velika hvala
za važne sugestije ponajprije profesoru Klausu Dörneru, nekadašnjem
predavaču na Sveučilištu u Güterslohu, profesoru Wolfgangu Maieru sa
Sveučilišta u Bonnu, profesoru Klausu Windgassenu sa Sveučilišta u
Remscheidu, profesoru Martinu Hautzingeru sa Sveučilišta u Tübingenu i
profesoru Christianu Reimeru, nekadašnjem predavaču na Sveučilištu u
Gießenu. Isto tako zahvaljujem predstavniku oboljelih, dr. Joachimu
Brandenburgu, i predstavnici obitelji oboljelih, gđi Susanne Heim, što su
kritički pročitali moju knjigu. Dr. Eckartu von Hirschhausenu posebno toplo
zahvaljujem na duhovitom predgovoru, aktivnom sudjelovanju u raspravama
i brojnim dobrim prijedlozima. Knjigu je naposljetku pročitao jedan mesar
kojega iznimno cijenim, a koji je strogo pazio da bude razumljiva svima.
Jedno je, dakle, sigurno: ako ste pročitali ovu knjigu, svakako možete
razgovarati s bilo kojim luđakom. U najgorem slučaju, sami sa sobom.
I još nešto: knjigu mogu čitati i kirurzi, ti prirodni neprijatelji
psihijatara. Kirurzi se, doduše, u pravilu ne bave knjigama jer one ne krvare.
Međutim, s oduševljenjem čitaju upute za uporabu — a ovo je uputa za
uporabu neobičnih ljudi i onih koji to žele postati.
Iz pravnih razloga moram još istaknuti upozorenje. Kao i obično, temi
sam pristupio s humorom. Međutim, to nije svakome po volji. Budući da je
izdavač odbio posebno obilježiti moje šale, ljudi iz istočne Vestfalije možda
će se za pomoć u njihovu razumijevanju morati obratiti svojim rođacima s
rajnskoga područja. Ostfalija je još u redu, Vestfalija nama iz Porajnja već
predstavlja problem, ali kad dođemo do istočne Vestfalije,[2] više uopće ne
znamo kamo krenuti. Upravo klasičan primjer dvostruke poruke, koja sa
stanovišta sistemske terapije može prouzročiti shizofreniju, granični
poremećaj osobnosti ili neku još goru bolest. Unatoč tome, ljudi u tom
zabačenom kraju doimaju se začuđujuće normalnima — i unatoč mojim
groznim uvredama na njihov račun, uvijek me iznova pozivaju da im držim
predavanja. Narod Vestfalije zapravo ima smisla za humor — s odgodom!
Ali smije li se uopće humoristično govoriti o psihičkim bolesnicima?
Držim da smije. Naime, humor je način na koji pojave i ljude oko sebe s
ljubavlju možemo uključiti u svakodnevni život. To sam naučio od jedne
skupine koju sam susreo prije 25 godina u Bonnu. U njoj su svoje slobodno
vrijeme zajedno provodili hendikepirani i zdravi mladi. Ako neki od mojih
hendikepiranih prijatelja zbija odlične šale, ima pravo na to da mu se
smijem. Tko, uostalom, misli da se o »jadnim psihički bolesnim ljudima«
smije govoriti samo ozbiljna, dirnuta lica, i to u svečanim prigodama,
izdvaja te ljude kao objekte naše afektirane socijalne svijesti koja se tek
povremeno budi. Međutim, ponajprije o nama normalnima zapravo se
isključivo može govoriti s humorom. Ruku na srce, ljudi koji su normalni do
boli (normopati) uglavnom su urnebesno smiješni.
 Uvod

Jetra rastu sa svojim zadaćama, tvrdi Eckart von Hirschhausen. Nije li tako i s
mozgom? Kabaretist Jürgen Becker ima drukčije mišljenje. On misli da su, s
evolucijskoga stajališta, trakavice naprednije od ljudi jer su izgubile mozak.
Žive kao nametnici u crijevu, odlično se hrane i općenito se osjećaju kao bubreg
u loju. Mozak bi im samo smetao. S druge strane, mi ljudi puni smo problema.
Iznimno nam je teško kvalitetno se hraniti, učinkovito se razmnožavati i uživati u
životu. Stoga sa sobom moramo vući mozak, namijenjen rješavanju problema
koje bez tog suvišnog luksuznog organa uopće ne bismo imali.
Nema veze. U usporedbi sa životinjama, mi smo u svakom slučaju
»manjkava bića,« kako nas je opisao filozof Arnold Gehlen. On misli kako
nam upravo stoga trebaju ustanove koje nam pomažu svladati svoje
manjkavosti. Naposljetku, na početku života iziskujemo prilično pomoći sa
strane, a na kraju života također. U kratkom međuvremenu mi smo ti koji
organiziramo pomoć drugima — generaciji koja je tek stigla i generaciji na
odlasku. U principu je hendikepiranost naše normalno stanje. Cijelu smo
svoju povijest proveli mučeći se u znoju lica svoga oko izuma dalekozora da
bolje vidimo, slušnih aparata da bolje čujemo, automobila da se bolje
krećemo te odjeće da bolje zaštitimo svoja smiješno gola tijela bez dlaka.
Sva nam ta nastojanja očigledno nisu baš prijala. Naime, za razliku od
životinja, skloni smo čudnovatim oblicima ponašanja. Biolog Midas Dekkers
ukazuje na to da je, primjerice, sport posve neprirodna pojava: »Nijedna se
životinja ne bavi sportom. Naime, nijedna nije tako glupa.« Osim toga,
zacijelo ne postoji nijedna druga vrsta sisavaca koja tako uporno ubija
pripadnike vlastite vrste. Razlog tome nipošto nisu priprosti umovi i jaki
mišići. Psihijatar Thomas Fuchs kaže da viši stupanj kultiviranosti čak
povećava sklonost međusobnom likvidiranju. Situacija je kritična. Da postoji
kakav globalni sud, mi bismo na optuženičkoj klupi imali vrlo slabe izglede.
S pravom bismo se bojali da će cijeli ljudski rod zbog dokazanoga ludog
ponašanja i akutnoga ugrožavanja cjelokupnoga živog svijeta biti poslan na
psihijatriju.
Ako stvari tako stoje, zaključit ćemo da oni koje cijeli ludi ljudski rod
drži izrazito ludima dosežu astronomski stupanj ludosti. Začudo, nije tako.
Kad psihički bolesnik počini neko spektakularno zlodjelo, katkad me
intervjuiraju za televiziju. Nakon što na primjeren način odam priznanje
konkretnom slučaju, uvijek upozorim da, statistički gledano, psihički
bolesnici čine manje zlodjela od normalnih ljudi. Moj zaključak: »Čuvajte se
normalnih!«
Što je razlog tom neobičnom zaključku? Ljudi koji pate od psihičkih
smetnja često jednostavno ne sudjeluju u posve normalnom ludilu našega
društva. U usporedbi s njime, njihovo osobno ludilo katkad prestaje imati
odlučujuće značenje. Štoviše, psihički poremećaj čak može biti posebna
sposobnost. Neutralno rečeno, psihički bolesnici su zapravo samo posebni.
Većina pati zbog takve posebnosti. Stoga su se liječnici odlučili
pozabaviti njima i izmislili psihijatriju. Razvijene su metode terapije kojima
se ublažavaju njihove patnje te se od posebnih ljudi ponovno može napraviti
obične. Ali je li običnost uvijek prednost? Moderni su terapeuti nedavno
otkrili da je posve besmisleno psihički poremećaj tretirati kao nekakvu
pogrešku koju pod hitno valja ispraviti. Nerijetko se uz nekoliko genijalnih
trikova problem može pretvoriti u rješenje. »Što je dobro u lošemu?« pitao
je već Paul Watzlawick, američki psihoterapeut austrijskoga podrijetla i
autor bestselera Kako biti nesretan. On je time obrazložio resursno
orijentiran stav psihoterapije koja je pokušavala u središte pozornosti staviti
ljudske sposobnosti, dok je čovjek istodobno sam sebe smatrao hrpom
problema. »Rješenje nema nikakve veze s problemom,« dodao je Steve de
Shazer, veliki revolucionar psihoterapije, koji se zalagao za radikalno i
isključivo isticanje skrivenih ili zaboravljenih sposobnosti pacijenta.
Osvijesti li pacijent ponovno svoje sposobnosti, one mogu opet početi
funkcionirati, a to je uvijek dovoljno da se pronađu dobra rješenja.
S druge strane, normalni ljudi ne moraju ništa osvijestiti. Zbog svoje
predebele kože ili dosadnoga dobrog života nikad neće imati priliku doseći
granice koje predstavljaju pravi izazov. Normalnost može značiti tragičnu
sudbinu. Nije ni čudo da se normalni stoga osvećuju, pokreću ratove,
upuštaju u razbojstva, ubojstva i prijevare, a sve ne bi li život začinili
uzbuđenjem kojeg u njemu inače ne bi bilo. Katkad se jednostavno prave
ludi. »Vrlo je korisno ako vas posvuda smatraju ludim,« kaže Audrey
Hepburn u filmu Doručak kod Tiffanyja.
 A) Naš problem su normalni ljudi

I. Ludilo
Psihijatri ludilo dijagnosticiraju kod nekih psihičkih bolesti. Međutim, u
javnosti se znatno češće govori o »slučajevima posve normalnoga ludila«.
Time se ne misli na psihičke bolesti, nego na raznorazne neobične pojave o
kojima neprekidno izvješćuju masovni mediji. Posljedice toga posve
normalnog ludila daleko su katastrofalnije od bezazlenih nebuloza
shizofrenika iz susjedstva. To svakodnevno, neskriveno ludilo neosporno
dokazuje uznemirujuću tezu ove knjige: naš problem su normalni ljudi!

1. Posve normalno ludilo — Hitler, Staljin i istraživanje mozga

Je li Hitler bio lud? Mnogi ljudi nimalo ne sumnjaju u odgovor na to pitanje.

Taj masovni ubojica takva kalibra morao je biti poremećen! Istina, nije
normalno pokrenuti svjetski rat i provoditi genocid. Ali je li to nužno znak
bolesti? Nipošto! Naime, kad bi bilo tako, ljude poput Hitlera možda bismo
čak morali proglasiti neuračunljivima, što bi značilo da ne mogu odgovarati
za svoja zlodjela. Koliko nam je poznato, samo je jedan jedini psihijatar
vidio Hitlera izbliza. Bio je to Karl Willmanns, kasniji predstojnik Katedre
za psihijatriju u Heidelbergu. Međutim, Hitlera nikada nijedan ozbiljan
psihijatar nije ni iz daljine proglasio neuračunljivim. On je nedvojbeno bio
čudovišna pojava: njegova mržnja, agresivnost i destruktivnost nisu imale
granica, ali bolestan ipak nije bio. Onaj tko tvrdi da je Adolf Hitler bio
bolestan banalizira jezovitost povijesne katastrofe koja se vezuje uz njegovo
ime. To bi značilo da je on samo trebao biti podvrgnut dobrom
psihijatrijskom liječenju i cijeli bi se problem riješio na opće zadovoljstvo.
Smrt milijuna ljudi moglo se, dakle, spriječiti da je jednom psihički
bolesnom minhenskom slikaru propisano malo lijekova, boravak u
psihijatrijskom sanatoriju, a ponajviše radna terapija. Međutim, to su
gluposti. Hitler je bio normalan, zastrašujuće normalan. Bio je toliko
normalan da je čak posjedovao iznimnu sposobnost uspostavljanja kontakta s
normalnima: znao je reći točno ono što su oni željeli čuti, što im se sviđalo.
U čuvenoj Hitlerovoj biografiji Joachim Fest ustvrdio je da se veličina neke
povijesne osobe utvrđuje po tome koliko je umješno znala spojiti
razmišljanje i osjećaje svoga vremena. Time je Fest došao do zastrašujućeg
zaključka da se Adolfu Hitleru u tom pogledu jednostavno ne može poreći
povijesna veličina. Činjenica je da je morao izvanredno komunicirati s
masama kako bi ih populističkom retorikom nadasve uspješno privukao na
svoju stranu, fiksirao ih uz sebe, iskoristio ih za vlastite ciljeve te cijelu
državu — štoviše, cijeli svijet — gurnuo u rat. Taj je proces trajao gotovo
trideset godina i iziskivao vrlo mnogo energije. Psihička bolest onemogućila
bi ga od samoga početka. Ne postoji opravdanje za zlo koje je učinio Hitler,
ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Hitler nije bio bolestan, bio
je normalan. Upravo je to ono potresno. Ratove ionako nikad ne vode
psihički bolesnici jer ratovanje iziskuje preveliku i dugotrajnu
usredotočenost na cilj. Da je Hitler bio psihički bolestan, ne bi mogao
počiniti svoje zločine.
Mnogi vjeruju kako je i nekadašnji kandidat za svećeničku službu Josif
Staljin ujedno bio i kandidat za psihijatra. To ponajprije potkrepljuju
»bolesnom« nepovjerljivošću staroga diktatora, koja je nebrojene ljude
stajala života. Međutim, osobi koja uistinu divlja isključivo pod dojmom
svoje neutemeljene paranoje uskoro bi svi otkazali poslušnost. Određena
nepovjerljivost diktatorima je zapravo od životne važnosti. Među milijunima
žrtava Staljinova posve normalnoga ludila zacijelo je bilo i onih koji su
doista mogli ugroziti njegovu vlast. Osim toga, preživjeli Staljinovi
protivnici nakon svih su masovnih ubojstava zacijelo vrlo dobro razmislili
jesu li uistinu spremni riskirati svoj život. Nema nikakvih indikacija da je
Josif Staljin mogao biti psihički bolestan. Upravo suprotno: njegova mu je
robusna zločinačka učinkovitost osigurala vlast. No, kad samodršci ostare i
razbole se, popuste u sustavnom progonu svojih protivnika. To ih nerijetko
stoji vlasti, što nam svojim primjerom dokazuju perzijski šah, Erich
Honecker i kongoanski diktator Mobutu.
S druge strane, osoba koja uistinu pati od megalomanije stat će na
raskrižje u svome provincijskom gradiću i tvrditi da je nesumnjivo
najvažnija na svijetu. Nakon relativno kratkog liječenja u lokalnoj
psihijatriji, taj se problem brzo riješi i čovjek se može ponovno posvetiti
svome poslu u gradskom arhivu. Čovjek po imenu Kim Il Sung stao je na
središnji trg u Pyongyangu, glavnome gradu Sjeverne Koreje, i ustvrdio istu
stvar za sebe — doduše, okružen brojnim pristašama koji su mu klicali — ali
to je bio problem koji se nije mogao riješiti psihijatrijskim liječenjem.
Naime, taj je čovjek bio normalan, nipošto bolestan. A da takvo posve
normalno ludilo može biti i nasljedno vidimo na primjeru njegova krajnje
neobična potomka, koji nesmanjenom okrutnošću i posvemašnjom
neuračunljivošću zapovijeda najvećim zarobljeničkim logorom na svijetu.
Poznato je da ni Mao Zedong nije bio drag striček kakvim se u javnosti volio
predstavljati, nego sadistički egomanijak i pohotnik koji je na savjesti
zacijelo imao više ubojstava od bilo kojega drugog čovjeka u povijesti
ljudskoga roda. Međutim, sve te osobine nisu kod navedenih subjekata nikad
dosegle razmjere koji bi iziskivali psihijatrijsko liječenje, a što bi na koncu
značilo da postoji i mogućnost izlječenja.
I u današnje vrijeme imamo primjere posve normalnoga ludila: diktator
Sadam Husein, terorist Osama bin Laden, ali i njemački ljudožder Armin
Meiwes, čije se priče primio čak i Hollywood. Međutim, Sadam Husein
uspio je jednu veliku zemlju godinama držati pod svojom vlašću, Osama bin
Laden već se vrlo dugo uspješno skriva pred Amerikancima, dok istodobno
održava svoju terorističku mrežu, a Armin Meiwes inscenirao je vlastitu
priču s neskrivenim uživanjem. Sve to nije bolesno, nego odvratno. Ti se
slučajevi ne mogu liječiti, možemo ih samo prezirati i osuđivati.
U posljednje su nas vrijeme istraživači mozga pokušali uvjeriti da ne
snosimo odgovornost za te sramotne mračne strane posve normalnoga
ljudskog roda. Neurolog Gerhard Roth zadovoljno obznanjuje da sve to
uopće nije naša krivnja. On se zalaže za ukidanje kaznenoga prava i drži da
prijestupnike valja uputiti u ustanove za preodgoj. Odlična ideja! Nismo mi
krivi, nego naš mozak! A dokazano je da za njega nismo odgovorni. Što mogu
ako neurotransmiteri u mom prednjem mozgu luduju i tako mi zbrkaju
moralne zasade? Ideja gospodina Rotha i njegovih prijatelja neurologa nije
posebno nova: ovih dana slavimo njezin 290. rođendan. Naime, neki
gospodin Toland već je 1720. mozak proglasio strojem koji stvara naše misli
prema vlastitim zakonima. U to su vrijeme ljudi još uvijek bili dovoljno
naobraženi da shvate kako je to zabluda. Naravno da se bez glasovira ne
može odsvirati sonata za glasovir, kao što se ni bez pomicanja tipke ne može
proizvesti nikakav ton. Ipak, da nije genijalnih ideja ljudi poput Ludwiga van
Beethovena i pijanista poput mojih kćeri, uopće ne bi bilo sonata za glasovir.
Dakako da se iza svake naše misli kriju neke konkretne promjene u mozgu.
Prije nego što naše misli postanu artikulirane i jasne, u mozgu se odvijaju
mjerljive akcije neurotransmitera. Međutim, kad bi netko pobrkao glasovir sa
skladateljem ili pijanistom, zapao bi u sličnu zabludu kao gost u restoranu
koji bi pomislio da je jelovnik prava hrana i zdušno zagrizao u karton. U
filozofiji se to naziva kategoričkom pogreškom. Nekoć su se o tome mogle
zbijati šale. Danas se u svetim odajama neurologa ezoterična pogleda mnogi
više uopće ne usude glasno govoriti ni smijati, a kamoli otvoreno proturječiti
bjelodanoj besmislici. Potrebni su nam filozofi poput Jürgena Habermasa,
koji razotkrivaju sljeparije i upozoravaju nas da će takvo nepromišljeno
naklapanje dovesti do propasti našega liberalnog društvenog uređenja.
Ali zašto su takve teorije tako privlačne? Zato što nas oslobađaju
odgovornosti! Oslobađaju nas, normalne ljude, od sve neugodnije potpune
odgovornosti za djela posve normalnoga ludila koja činimo svaki dan. Žao
nam je, nismo mi bili krivi, nismo ni sad niti ćemo to biti! Tako nam naših
neurotransmitera! Nismo mi odgovorni za sve one ratove, za masovnu glad,
za izrabljivanje čovjeka i prirode. Nismo mi ljudi krivi za sve te primjere
iskazivanja prijezira spram čovjeka. Neurotransmiteri su ti koji nas preziru.
Time smo na zabavan način uspjeli sami sebe maknuti iz jednadžbe. Nas u
načelu uopće nema; u svakom slučaju nismo ni za što krivi. Tako smo se, pod
okriljem »znanosti,« odjednom našli s onu stranu dobra i zla. Ondje se
možemo dobro osjećati, uživati u godišnjem odmoru i radovati se idućoj
zabavi. Ali ako se malo razbolimo — možda čak neizlječivo razbolimo —
moramo, nažalost, očekivati da se to neće svidjeti neurotransmiterima drugih
ljudi. Doduše, malo društvenoga angažmana dobro dođe kako bi se čovjek
ugodno osjećao u vlastitoj koži, a korisno je i s evolucijskoga stajališta. Po
tome se vidi da je čovjek ipak čovjek, a ne vuk. Ali bez pretjerivanja,
molim! Ako ljudi slijeću na Mjesec, onda je zacijelo moguće humanim
metodama riješiti problem dugogodišnjih teških bolesnika! Patnja je gadno
neurotransmitersko stanje za samoga bolesnika, za one koji pate jer se za
bolesnika skrbe, ali i za cijelo društvo, koje radije ulaže u dvorce na
napuhavanje nego u madrace protiv dekubitusa. Midas Dekkers je
sveprisutne saune i salone za wellness nazvao dvorcima na napuhavanje za
odrasle. U svome romanu Suvišni švedska spisateljica Ninni Holmqvist
opisuje društvo iz ne predaleke budućnosti. U njemu se, po odluci
parlamenta, sve osobe iznad 50 godina koje društvu nisu podarile djecu
odvode u neko luksuzno uređeno područje. Ondje stoje na raspolaganju za
darivanje organa, ali od njih se ponajprije očekuje da ubrzo — u ugodnoj
atmosferi — oslobode svoje mjesto. Tko na kraju krajeva želi postići
najveću moguću sreću za najveći mogući broj ljudi, može biti zadovoljan.
Neurotransmiteri se smješkaju.
Posve normalno ludilo danas se, dakle, više ne javlja u zastrašujućim
pojavama od krvi i mesa — u jednom Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu. U
međuvremenu je prodrlo čak i u beskrvne teorije, odakle se njegov podmukli
otrov širi na cijelo društvo. Uostalom, ni vi, dragi čitatelju koji ovo upravo
čitate, ne izgledate više tako svježe. Nekako vam nedostaje radosti,
vitalnosti, zdušne predanosti budućnosti našega društva. Ne želite valjda
doista pokvariti bilancu sreće svojega sretnog društva svojim otužnim
opstankom? Dobro znate: i za vas postoji izlaz…

2. Suludo normalna osoba — Važno je ne isticati se i stajati u stavu

»mirno«

Ne postoji samo posve normalno ludilo. Postoje i suludo normalni ljudi.

To su one bezlične blijede pojave kojih se uopće ne možemo sjetiti, iako smo
u vlaku satima sjedili preko puta njih. To su neugledni likovi našega
normalnog društva, a njihova je krilatica: Nipošto se ne isticati! U školi su
bili dobri, prosječni, pomalo štreberi, ali ne toliko da bi se ostali učenici
osjećali ugroženima. Tijekom puberteta učiteljima su lijepili žvakaće gume
na stolac — ali nisu to nikome rekli, da ne bi bili uhvaćeni. Životnu su
suputnicu upoznali u lokalnoj praonici rublja, ženu kojoj je čistoća na
prvome mjestu. Dubinska čistoća, razumije se. Postali su knjigovođe u
financijskoj upravi, gdje su se oduprli potrebi za nošenjem štitnika za rukave,
i to samo kako se time ne bi isticali. Odjeću su uvijek birali onako kako to
pristoji jednom gospodinu koji drži do sebe: muškarac zna da se dobro
odjenuo ako se kasnije više nitko ne može sjetiti što je imao na sebi. Svojim
razmišljanjem također uvijek prate trendove. Pomalo su kritički nastrojeni,
ali ne previše. Umiru posve nespektakularno, od srčanog udara, kao i većina
njihovih prijatelja. Na nadgrobnoj ploči piše im: »Živio je tiho i
neupadljivo, umro je jer je takav bio običaj.« Tako čak i kao leševi potpuno
prate trend. Takvi ljudi nikad ne bi mogli završiti na psihijatriji. Na svim bi
psihološkim testiranjima postigli krajnje normalan rezultat. Kad ih čovjek
gleda, nije uvijek siguran jesu li uopće živi, a ako jesu, kako je to moguće?
Vjerojatno su ipak živi na neki način, samo mi to ne primjećujemo.
Nije nam cilj iskazati svoj prijezir prema takvim suludo normalnim
ljudima. Oni su naposljetku potka našega društva. Preduvjet su bilo kakvog
reda u cestovnom prometu. Radost su svih statističara, koji ništa ne mrze više
od ljudi koji odskaču od statistike. Suludo normalni su okvir koji omogućuje
iznimnima da se doista i osjećaju iznimno.
Međutim, ima jedan problem s takvim normalnim ljudima. Oni ne vole
druge. Mrze sve šarene, upadljive, glasne. Ljuti ih što su posvuda prisutni ti
anarhisti koji ne poštuju nikakva pravila, koji se nepropisno parkiraju, voze
iznad dopuštene brzine, a na autocesti predugo ostaju u lijevoj traci.
Normalnima nikada ne bi palo na pamet razgovarati s takvim ljudima. Ipak,
kad se čaša prelije, iz njih sve prosuklja. Uzorni građanin tad se može
pretvoriti u pravu furiju i zagrmjeti u svome pravedničkom gnjevu.
Psihoterapeut Paul Watzlawick u svojoj je čuvenoj priči o čekiću opisao
muke takva života. Neki čovjek želi objesiti sliku, a onda ustanovi da nema
čekić. Razmišlja ne bi li susjeda pitao za čekić. Ali, taj mu čudni čovjek na
pitanja uvijek odgovara jednosložnim riječima, vjerojatno je ohol, arogantan,
egoističan, možda je čak i toliko podmukao tip da, doduše, ima čekić, ali ga
ne želi nikome posuditi. Nevjerojatno, kakva drskost, neviđen bezobrazluk! I
tako on pozvoni susjedu kojeg uopće ne poznaje i crven u licu izdere se na
zapanjena čovjeka: »Ma samo vi zadržite svoj čekić!«
Suludo normalni ljudi su, doduše, normalni, ali mogu biti neuračunljivi.
Nedavno sam čitao o nekom čovjeku koji se na svome malom posjedu izvan
grada sa susjedima stalno svađao oko tričarija. A onda je jednoga dana bez
razmišljanja zatukao tročlanu obitelj iz susjedstva. Svi podaci o njegovu
životu govore da je taj čovjek bio suludo normalan.
Onaj tko ne može podnijeti krv i iz tog razloga ne želi odmah zatući
susjeda, danas ga može psihički uništiti. U ovo vrijeme političke korektnosti
ponovno je uveden stup srama. U srednjemu su vijeku ljudi za kaznu bili
privezani za stup srama na javnome mjestu, a uz njih je stajala ploča na kojoj
je pisalo što su loše učinili. Danas se takvo što smatra bezočnom povredom
ljudskoga dostojanstva. Međutim, istodobno nas uopće ne muči kad nekoga
zbog kakve nekorektne izjave mediji izlažu podsmijehu i prijeziru. U
srednjemu se vijeku na stupu srama stajalo tek nekoliko sati, na točno
određenome mjestu. Žrtve političke korektnosti u pravilu dobiju doživotnu
kaznu, i to kamo god krenuli. Naime, preko elektroničkih medija javno
diskreditiranje ima globalno djelovanje i praktički neograničeno trajanje.
Stječe se dojam da ljudski rod posjeduje prirodnu, ali i neutaživu, duboku
potrebu za inkvizicijom. Budući da nas Crkva više ne želi počastiti tom
institucijom, inkviziciju smo demokratizirali. Sad svatko svakoga može
proglasiti podmuklim đavlom, odvratnom vješticom, nepopravljivim
heretikom. Novija su istraživanja pokazala da je inkvizicija zapravo slijedila
stroga pravila i bila daleko suzdržanija nego što tvrdi čudovišan glas koji je
prati. Inkvizicija je često smatrala kako joj je zadaća osigurati pravdu
žrtvama difuznoga narodnoga gnjeva. Progona vještica bilo je samo u
krajevima u kojima inkvizicija nije funkcionirala. Primjerice, nije ga bilo u
Španjolskoj, ali u nas jest. Međutim, danas žrtve političke korektnosti nemaju
sud pravde na kojem bi se mogle braniti. Svi suludo normalni neumorno
ustraju na tome da svi, ali baš svi, govore ono što svi govore. Dakle, da
govore normalno. A o tome što je normalno odlučuju oni sami, suludo
normalni.
Stoga nije ni čudo da sve što odskače od norme ti normalni ljudi
doživljavaju kao pravi skandal. Dakako, protiv onih koji od norme odskaču
prema gore neugledni se mali čovjek ne usuđuje pobuniti. Tako se sav
neiživljeni bijes prema onima gore pretvara u agresiju protiv onih dolje.
Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje — suludo
normalnima to odlično ide. Oni to drže svojim pravom, čak svojim ljudskim
pravom. Nisu li oni ti koji cijelo društvo održavaju na životu? Nisu li oni ti
koji svojim porezima sve plaćaju, koji svojom posvemašnjom poslušnošću
jamče sigurnost i blagostanje svih ljudi? Stoga se obrušavaju na strance,
invalide, posrnule članove društva. Doduše, gađaju ih samo riječima, ali te
su riječi često poput puščanih zrna. Ne čine to nepromišljeno. Tek pošto
brižno provjere razmišlja li i njihov sugovornik normalno, u ugodnoj
atmosferi jednako normalnih izreći će sva svoja normalna razmišljanja: da bi
se stranci trebali lijepo vratiti odakle su i došli, da su posrnuli na kraju
krajeva sami krivi za to što im se dogodilo, jer nema kruha bez motike, a što
se invalida tiče, ta sad već postoje precizne pretrage kojima se može
spriječiti rađanje invalida: »Danas takvih stvari više uopće ne bi trebalo
biti…«
 U takvim krugovima vlada učmala malograđanska atmosfera. Zacijelo je
tako bilo već u staroj Ateni, kad je Diogen iz Sinope usred bijela dana s
fenjerom u ruci prolazio pokraj svojih normalnih suvremenika i, kad su ga
pitali što to radi, rekao da traži čovjeka. Suludo normalnih očigledno je
uvijek bilo, a potječu iz svih društvenih slojeva. Ima ih i među liječnicima.
Pokret za eutanaziju bezvrijednih života nipošto nisu izmislili nacisti, nego
liječnici, psihijatri. Ugledni kolega Hoche, zajedno s nekim gospodinom
Bindingom, već se 1920. zalagao za to da se »bezvrijednim životima« priušti
»dobra smrt« (riječ eutanazija u prijevodu s grčkoga znači upravo to). Bilo
je to, dakle, u vrijeme dok je Hitler još vježbao. Hoche je držao da
nenormalni više ne bi trebali previše opterećivati društvo normalnih. Dobro
je kad liječnici bolesti smatraju nedostacima koje pokušavaju ukloniti. To je
razlog što ih cijenimo. Međutim, kad od svoga profesionalnoga gledišta
stvore svjetonazor, liječničko naklapanje počinje izražavati prijezir prema
čovjeku. Taj je mentalitet bez problema preživio propast nacizma i širi se
diljem društva. Nobelovac Watson, koji je zajedno s gospodinom Crickom
pedesetih godina prošloga stoljeća otkrio dvostruku zavojnicu DNK-a,
najozbiljnije je predlagao da se osobama niskoga kvocijenta inteligencije
nametnu viši porezi ako imaju djecu jer time nepotrebno opterećuju društvo.
Tek kad je mnogo kasnije izjavio da crna rasa posjeduje nižu inteligenciju,
oglasila se politička korektnost. Naime, iz svima znanih povijesnih razloga
više se ne govori o »rasi«. Valja se drukčije izraziti. Primjerice, mogu se
spominjati »stranci« pa se tako izraz »poplava stranaca« udomaćio kod
normalnih, od krajnje desnice do krajnje ljevice.
Suludo normalnih ima u svim kulturama. U nekim dijelovima Turske
nitko ne bi na psihijatrijsko liječenje poslao oca koji prisili svoju kćer na
udaju za čovjeka kojeg je on izabrao, a zatim je ubije kad ona prekrši bračni
zavjet, iako sam sebi — jer je muškarac — dopušta povremene izvanbračne
izlete. U nekim dijelovima Sicilije navodno je i danas posve normalno
postupiti onako kako svojim uvjerljivim »argumentima« savjetuje mafija.
Omertà, zakon šutnje, nalaže što se smije, a ponajprije što se ne smije reći.
To ide na ruku suludo normalnima — oni zapravo ne vole govoriti, pogotovo
ne u javnosti.
Od takvih se bezličnih pojava možemo, dakako, i naježiti. One, doduše,
ništa ne govore, ali su rođeni sljedbenici. Jedan od mitova u poslijeratnoj
Francuskoj bio je da su gotovo svi Francuzi pružali aktivan otpor Hitleru i
njegovu vazalu, starom maršalu Pétainu. Međutim, u Francuskoj se početkom
sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavio obrazovni film utemeljen na
pomnim istraživanjima, koji je malčice ispravio početnu pretpostavku. U
njemu se tako moglo vidjeti kako se maršal Pétain početkom 1944. vozi kroz
Pariz pod njemačkom okupacijom. Ulice i trgovi bili su dupkom puni naroda.
»Cijeli je Pariz klicao verdunskom junaku.« Dva milijuna ljudi bilo je na
nogama. Bila je to trijumfalna povorka! Četiri mjeseca kasnije isti prizor.
Međutim, taj je put kroz oslobođeni Pariz prolazio Pétainov zakleti
neprijatelj, general de Gaulle. I opet je na nogama bilo dva milijuna ljudi.
»Cijeli je Pariz klicao osloboditelju.« Uslijedio je komentar: »Pariz je u to
vrijeme imao dva milijuna stanovnika. Oba su puta morali klicati jedni te isti
ljudi.«
I u Njemačkoj su normalni ljudi sadržajno bili nevjerojatno fleksibilni.
Werner Höfer bio je prava novinarska poštenjačina i voditelj kultne emisije
Frühschoppen,[3] koja je na njemačkoj televiziji poslijeratnoga razdoblja
slavila posve normalan demokratski svjetonazor posve normalne nove
demokracije. Međutim, naposljetku je završio manji od makova zrna jer je
nekoć i nacističke stavove smatrao posve normalnima te ih komentirao s
posve normalnoga izrazito nacističkoga stajališta. George Orwell u svome je
vizionarskom romanu 1984. prikazao kakvu premoć masa ima nad
pojedincem i kako se on teško može othrvati njezinoj golemoj snazi.
Utopljeni u masu, suludo normalni rado plješću s odobravanjem. Kliču i
Hitleru, Staljinu, Mao Zedongu i Kim Il Sungu. Tada prestaju biti sivi:
postaju smeđi,[4] crveni ili poprimaju neku drugu boju. Bitno je samo da
ostanu jednobojni. A onda tisuće tih suludo normalnih formira vojničke
redove pred nekim ogavnim predstavnikom posve normalnoga ludila i osjeća
se dobro u svojoj koži. Sad mogu izraziti svoj prijezir prema svima onima
koji su inače prezirali mediokritete. Sad će oni na svojoj koži osjetiti da
mediokriteta ima itekako puno i da imaju moć nad svim tim devijantnim
šarenim pticama. Kroz masu suludo normalnih prolazi uzdah olakšanja, a
njihova normalnost postaje militantna.
Normopati — pomalo je ironičan naziv za ljude koji su suludo normalni
do boli. U najmanju ruku, bol osjeća njihova okolina. Međutim, čak i takva
ironija može biti opasna. Naime, humor, to propitivanje samoga sebe,
zagriženim je normopatima potpuno stran. Oni nisu u stanju život sagledati s
manje ozbiljne strane, katkad im možda čak posve nedostaje bezbrižnosti.
 Stoga odlaze na komičarske nastupe i smiju se samo onda kad se smiju svi
ostali. Nije važno što ne razumiju pošalice, osjećaju se dobro u atmosferi
općeg slaganja. Međutim, kad predstava završi, život ponovno postaje
smrtno ozbiljan kao i prije. Takvim ljudima, kojima je bitno da sve uvijek
učine kako valja i koji se nikad nepropisno ne parkiraju, raspoloženje se
jednostavno nikad ne popravlja. Riječ »glupost« za njih je destruktivna
psovka.

II. Glupost

Glupost, međutim, može biti i nešto vrlo ugodno. Rajnski karneval proslava
je gluposti: odrasli ljudi postaju djetinjasti i blesavi — i u tome uživaju.
Uobičajeni mehanizmi samokontrole prestaju funkcionirati. Dijete u čovjeku
može se izludirati baš kao i sva ostala djeca. Mi se kao djeca nikada nismo
odijevali u kupljene kostime, nego smo navlačili odbačenu, posve
neprimjerenu »običnu« odjeću. Oboružan slamnatim šeširom bake po ocu i
kućnim ogrtačem bake po majci, trebao sam još samo malo nagrditi lice kako
bi dojam bio bolji i već sam bio spreman baciti se u karnevalsko mnoštvo.
Svi su ludovali i u tome uživali. Neki ljudi tvrde da stanovnici Porajnja samo
u vrijeme karnevala pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine
pretvaraju i navlače kostime normalnosti.
Nešto slično doživio sam na karnevalu u Veneciji. Taj se karneval posve
razlikuje od rajnskoga. Ispunjen je umjetničkom kreativnošću. U to se
vrijeme Venecija pretvara u pozornicu, a Talijani, odjeveni u najmaštovitije
kostime, glume sami sebe i druge ljude. Tom sam prilikom posumnjao kako i
Talijani možda cijelu godinu samo igraju propisane uloge, a tek se na
karnevalu prepuštaju i postaju ono što jesu. Imao sam priliku vidjeti kako se
nekoliko »papa« s velikom svitom odjednom susrelo na ulici i improviziralo
odličnu komediju. Egzotične maske satima su se pokazivale na gradskim
trgovima, ništa nije bilo ozbiljno, sve je bilo vedro, ali ipak ne šaljivo.
Nehotice šaljivo djelovala je samo nekolicina prognanih maski iz Porajnja,
koje su sa svojim identičnim karnevalskim kapama usred šarene gomile
djelovali kao šaka u oko.
Svaki kazališni komad posve je beskoristan, ali iznimno smislen. On
potiče ljudski duh, budi maštu, ispunjava neponovljivi životni trenutak u
kojem se odigrava i na taj način uvlači gledatelja u duhovnu pustolovinu.
Tako svaka maštovita igra, pa i kazališna predstava, širi naš vidokrug izvan
uskih okvira normalnoga života.
Postoje, dakle, maštoviti ljudi koji samo izigravaju glupost. Oni na taj
način samo pokušavaju izvesti vježbu opuštanja i izvući sebe i druge iz
kolotečine. Doduše, postoje, nažalost, i ljudi koji kao da pokušavaju osobno
utjeloviti glupost. Međutim, to onda ne djeluje veselo, bezbrižno i zabavno.
Djeluje smrtno ozbiljno. U međuvremenu se ta pojava javlja posvuda, širi se
poput pošasti. Riječ je o posve normalnoj gluposti.

1. Posve normalna glupost — Dieter Bohlen, Paris Hilton i životne istine

Dieter Bohlen osrednje je talentiran glazbenik koji voli da ga nazivaju

velikanom pop-glazbe. Uspio je pridobiti naklonost medija kao malo tko
prije njega. Njegova autobiografija, u kojoj ponajprije izvještava o
aktivnostima donjega dijela svoga tijela, još je prije nekoliko godina postala
bestseler. U emisijama kojima traži nove pjevačke talente blista sa svojim
patentiranim prostaštvima, kojima pridaje veliku vrijednost. Njima zasipa
narod skromnih mogućnosti, koji nastup na televiziji — i posvemašnju
blamažu — drži vrhuncem svoga ovozemaljskog života. Dieter Bohlen svoje
žrtve nemilosrdno bombardira prezirnim komentarima — i time zarađuje
nevjerojatno bogatstvo. Naposljetku, Dieter je dijete ulice i ne želi umrijeti
od dosade na svijetu na kojem postoji samo jedan takav izvanredan
primjerak. On je ionako jedina osoba koja ga iskreno zanima. Koja je tajna
Dietera Bohlena? Prodaje samoga sebe kao proizvod. Primjerice, netko bi
možda rekao da je on teško emocionalno hendikepiran. Ali, on je taj
hendikep pretvorio u marketinški trik kojim se probio na tržište. Dieter
Bohlen zapravo je dobar materijal za tragediju. U vezama sa ženama izdrži
tek nekoliko godina. Nakon toga u očima svojih partnerica gubi sjaj zvijezde
i postaje običan čovjek te mu one više ne iskazuju divljenje kakvo taj velikan
zaslužuje. Ili se pak na licu njegovih privremenih životnih suputnica pojavila
koja bora previše ili je nastupila kakva druga katastrofa. Kako god bilo,
Dieter u tom slučaju smjesta mora promijeniti partnericu. O dramatičnom
kraju svake svoje veze uredno izvješćuje tabloide. Nedugo zatim javnosti
predstavi »novu«. Naravno, to se mora oglasiti i u tisku. Nova uglavnom
izgleda gotovo isto kao stara, a ako nije tako, morat će u skorije vrijeme
izvršiti neke prepravke. Dieter Bohlen je onda sretan, o čemu opširno govori
u medijima — sve dok i »novoj« ne odzvoni. Kako bi ta sapunica iz
stvarnoga života bila malo dramatičnija, povremeno se promijeni redoslijed.
Najprije u žutom tisku obznani da ima novu, a tek onda ostavi staru. To je,
doduše, neugodno po staru ljubav, ali barem će već znati na čemu je kad joj
Dieter Bohlen kaže da je bivša. Nitko je neće žaliti — odrasle žene
prosječne inteligencije i psihičkoga zdravlja znaju na što mogu računati
upuste li se u vezu s velikanom.
Nijedan moj pacijent nije tako pomaknut kao Dieter Bohlen, a nijedna
moja pacijentica tako naivna kao njegove družice. Unatoč tome što je cijela
situacija suluda, ni Dieter Bohlen ni njegove stare i nove ljubavi nikad ne bi
mogli završiti na psihijatrijskom liječenju. Po svemu sudeći, Dieter Bohlen
blagoslovljen je tjelesnim i duševnim zdravljem. Koliko god se vi tome
opirali, dragi čitatelju, Dieter Bohlen je normalan. Tko još može osporiti
moju tezu da naš problem nisu psihički bolesnici. Ovaj nam primjer posve
normalne gluposti zorno dokazuje: naš problem su normalni ljudi.
Dieter Bohlen nije usamljen slučaj. Nije čak ni prvi takav slučaj. U istoj
toj Njemačkoj prije njega je već postojao izvjesni Gunter Sachs. On je u
doba njemačkoga gospodarskog čuda pokazao da čovjek ništa ne mora znati
raditi, a da svejedno može trošiti puno novca. Po zanimanju je bio nasljednik
i tome se poslu pred očima javnosti zdušno predao. Nije sačuvana nijedna
njegova iole duhovita izjava. U novije vrijeme Boris Becker je pokazao
izvanrednu koordinaciju desne ruke i nogu. Zahvaljujući toj sposobnosti,
igrajući tenis zaradio je puno novca. Tome se doista nema što prigovoriti.
Međutim, pomisao da njegova sposobnost dobre koordinacije određenih
mišićnih skupina automatski signalizira kako taj čovjek može prosipati bisere
životne mudrosti neobična je i pogrešna. Nisam siguran trebamo li za stalnu
produkciju takve posve normalne gluposti kriviti one koji umna životna
pitanja uporno postavljaju pogrešnom sugovorniku ili samoga Borisa
Beckera, koji ne propušta nijednu kameru i mikrofon. Ni Gunteru Sachsu ni
Borisu Beckeru psihijatrijsko liječenje ne bi donijelo poboljšanje. Naime,
oni ne zadovoljavaju osnovni preduvjet za izlječenje: nisu bolesni. Baš
naprotiv, zastrašuje činjenica da pucaju od psihičkoga zdravlja.
U Americi također postoji osoba takva kalibra: izvjesna Paris Hilton.
Bogata nasljednica hotelskoga lanca odlučila je živjeti život pod povećalom
javnosti. Čini se da je spremna na svaku glupost. Njezino devijantno
ponašanje nedavno je s pravom kažnjeno određenim brojem sati društveno
korisnoga rada. Slavna manekenka Naomi Campbell također povremeno
pokazuje društveno neprihvatljivo ponašanje — kad telefonima i čašama
gađa svoje kućne pomoćnice. I ona tada na opće zadovoljstvo i uz veliku
medijsku pompu mora nekoliko sati čistiti za dobro zajednice. Suludo,
pomislili biste. Međutim, nijedna od tih narcisoidnih zvijezda nije bolesna.
One ne pate zbog svoje bjelodane narcisoidnosti, nego zarađuju zahvaljujući
njoj. Sa svom svojom egocentričnošću, nude se kao uzori. Time, doduše,
dugoročno srozavaju društvene standarde naših društava, ali ih to ne
zabrinjava previše jer se posve normalna glupost, koju generiraju iz dana u
dan, fantastično dobro prodaje. Nijedna moja pacijentica nikad se nije
ponijela tako glupo i neodgovorno kao te gospođice koje žive za zabavu.
Unatoč tome, ni gđici Hilton ni gđici Campbell nije potrebno psihijatrijsko
liječenje. One su posve normalne!
Posve normalna glupost u međuvremenu se razvila u zasebnu struku.
Riječ je o improviziranim komičarskim nastupima na televiziji: uz
isforsirane pošalice obično se montira pljesak publike snimljen nekom
drugom prilikom. Takva vrsta komedije nema veze s humorom, ona računa na
psihologiju mase. Komičari u takvim emisijama jednostavno sve ismijavaju.
Svaka neduhovita opaska koja iole može asocirati na spolne organe u publici
izaziva histeričan smijeh. Razina humora je negdje između posljednje godine
dječjega vrtića i početka puberteta. Bezvezni lakrdijaši jurcaju po
scenografiji koja neodoljivo podsjeća na dječji rođendan. U usporedbi s tim
mrcvarenjem, kompulzivan smijeh pacijenata koji pate od bolesti srednjega
mozga čini se kao prava blagodat. Pošalice nekoga šarmantnog maničara
svakako su duhovitije od takvoga komičarskog smeća. Posve normalna
glupost improvizirane komedije sad već trajno ugrožava dobar ukus.
Međutim, tome nema lijeka. Takva posve normalna glupost je, nažalost,
upravo to — posve normalna.
Ezoterija je nekoć bila zabavna tema dokonim damama s previše
slobodnoga vremena. Horoskopi su se proučavali na opće veselje i uz
međusobno namigivanje. Međutim, sve te gluposti nitko, naravno, nije
ozbiljno shvaćao. Kad se pojavila opasnost da bi skromniji umovi sve to
uistinu mogli povjerovati, Hans Jürgen Eysenck i drugi znanstvenici
osamdesetih su godina prošloga stoljeća neosporno dokazali da astrologija i
druge slične gluposti ne drže vodu. Ipak, već je bilo kasno: val iracionalnosti
već se nezaustavljivo pokrenuo. Tako su normalni ljudi otkrili svoje
oduševljenje tom temom. Akribijom se tako čovjek može udubiti u mračne
tajne ovoga svijeta, koje se — baš zgodno — ipak mogu odgonetnuti. Isto
tako, posve normalni ljudi slute, štoviše, znaju da se u posve običnom
kamenju skriva neslućena količina energije koja je njima uvijek nedostajala.
S rašljama u rukama jure po neprohodnom terenu ne bi li pronašli vodene
žile. Osim toga, čvrsto vjeruju u neidentificirane leteće objekte kojima putuju
bića tako nadmoćne inteligencije da se moramo zapitati što bi ih uopće
moglo zanimati na ljudskome rodu koji je tako oduševljen glupošću.
Tajanstveno ezoterično šaputanje uvelike je povezano s nevjerojatno dobrim
osjećajem da napokon znamo nešto više od naše priproste susjede. Osim
toga, u ovome kratkom životu ništa ne želimo propustiti. Slabo obrazovanje i
polupismenost hrane suludu ideju da nam nekakvo tajno znanje može u trenu
omogućiti uvid u životne istine. Suočen s takvom sveprisutnom, opipljivom,
posve normalnom glupošću, Sokrat bi se ironično, a Buda blago nasmiješio,
dok bi se Luther zajapurio od bijesa.
Baš kao u doba kasne antike, još uvijek vrijedi pravilo: tko više ni u što
ne vjeruje, vjeruje u sve. Vratio se poganski strah. Kako ne bi učinile nešto
krivo, odrasle, visokoobrazovane osobe viskom kruže nad raznoraznim
predmetima kako bi doznali što im je činiti. Odlaze gatarama i žele da im se
čita iz karata. Bez problema razgovaraju s ljudima na onome svijetu kao da
sjede s njima za stolom i pritom se smatraju savršeno normalnima, dok
pacijentu u psihijatrijskoj bolnici iza ugla povećavaju dozu lijekova jer opet
čuje glasove. Ipak, da izbjegnemo nesporazume: prisiljavanje pokojnika da
nam se iz nekih glupih razloga obrate, i to u društvu još nekolicine
istomišljenika, nije bolest. To je glupost. Posve normalna glupost.
Jedan posve normalan, simpatičan poduzetnik ispričao mi je kako su
nakon puničine smrti on i žena potražili pomoć medija u gorju Taunusu želeći
ostvariti kontakt s pokojnicom. Protiv sve jačeg straha od smrti ljudi se ne
bore samo sveprisutnom religijom zdravoga života, kojom se pomoću
pridržavanja određenih pravila pokušava prevariti smrt. Kako bi se posve
osigurali, neki ljudi vjeruju i u reinkarnaciju. Stari mudraci su se u rijetko
čemu slagali, ali u jednome jesu: da beskrajni život mora biti pakao.
Zamislimo užitak ponovnog rađanja s praktičnoga gledišta: valjalo bi opet
proći svu neugodnost dojenačke dobi i neprekidno plakanje (s dobrim
razlogom), pubertetske muke s prištićima, a onda još i sva ostala životna
iskušenja, koja su nas naposljetku ipak učinila malo opuštenijima. Onoga tko
ozbiljno priželjkuje da se ponovno rodi trebalo bi zapravo podvrgnuti
psihijatrijskom testiranju. Ipak, sa stručnoga psihijatrijskoga stajališta
moramo, nažalost, odustati od te zamisli. I u ovom slučaju moramo
pretpostaviti da je u pitanju ono najgore: izlječenje nemoguće. Naime,
pacijent je posve normalan!
Danas se u ezoteričnim krugovima vjeruje u iste stvari u koje se
vjerovalo u apsurdnim tajanstvenim kultovima staroga svijeta. U usporedbi s
posvemašnjim besmislicama u koje se tamo vjeruje, mnogi su shizofrenici u
akutnoj fazi bolesti oličenje čiste racionalnosti. Naime, takvi se slučajevi
daleko teže rješavaju od povremenog shizofrenog uvjerenja da vas susjeda
muči laserskim zrakama. Međutim, poklonike ezoterije u našemu društvu to
uopće ne uznemirava. Oni su sigurni da napokon sve vide mrvicu dublje i
točnije. Što je priča kompliciranija i nerazumljivija, to joj se oni u svom
vjerskom ushićenju više dive. Međutim, i komplicirane gluposti su, nažalost,
samo gluposti. Ezoterici se tako neprekidno bave brojnim očaravajućim,
zagonetnim i artikuliranim — bedastoćama. Najradije bismo sve to proglasili
apsolutnom slaboumnošću. Ali sa psihijatrijskoga stajališta, takvi ljudi nisu
slaboumni. Sa psihijatrijskoga stajališta inteligencija poklonika ezoterije
komotno se nalazi u prosjeku. Sve te ezoterične gluposti nisu znak
slaboumnosti, nego posve normalne gluposti. A njoj se, dakako, ne smijemo
smijati. Ezoterija je područje lišeno humora.

2. Glupo normalna osoba — O ženama koje peru suđe i jelenima koji

riču

Norme su stoljećima označavale skup tradicionalnih mjerila. Tajna

njihove moći bila je u tome što su obvezivale sve članove društva. Bile su
neupitne i pouzdane. Vjerovalo se da se na tom temelju društvo može
razvijati unutar sigurnih granica. Grčka tragedija zasniva se na naizgled
bezizlaznim sukobima tradicionalnih normi i samovolje vladara. I danas je
dojmljiv lik Sofoklove Antigone, koja vlastiti život stavlja na kocku kako bi
ispunila svoju sestrinsku dužnost i pokopala brata. Skup svih vrijedećih
norma nekog društva naziva se moralom. Već su se stari Grci suočili s
činjenicom da je obveza djece pokopati roditelje nakon smrti, ali znali su i
da su u nekim dijelovima Azije djeca dužna poštovanje svojim preminulim
roditeljima odati time što ih pojedu. Prema tome, što je normalno i dobro
doznat ćemo tek kad dobro upoznamo moral određenoga društva. O moralu
se ne mora razmišljati, u njemu se živi, njega se provodi. Grci koji su
pokapali svoje roditelje obično to nisu činili na temelju teoretskog
promišljanja, nego zato što su znali da se tako pristoji. Za čudnovate običaje
u dalekoj Aziji ionako su znali samo neki učenjaci. Međutim, danas je sve
drukčije. Otkriće, kolonizacija i dekolonizacija Novoga svijeta doveli su do
fenomena globalizacije. Mi se danas odjednom nalazimo u situaciji da u
određenom trenutku na određenome mjestu više ne znamo što bismo zapravo
trebali činiti. Naravno, u zadanom času možemo si zorno predočiti što su sve
činili ljudi diljem svijeta tijekom povijesti — i kakve su sve norme
poštivali. Koje su onda još sad vrijedeće i zašto baš te? Dakako, znanje o
raznim normama može nas, na naše veliko zadovoljstvo, osloboditi od svih
onih naslijeđenih norma koje su nam trebale poslužiti kao orijentacija, a koje
nas guše i ograničavaju. Naime, uvijek negdje postoji sretan način života koji
ne poznaje posebne norme koje su igrom slučaja nama usađene.
Dakako, cijena takvoga oslobođenja je gubitak tla pod nogama. Naime,
ako su sve norme jednako važne, nisu li onda automatski posve nevažne?
»Dopušteno je što se kome svidi,« geslo je Goetheova Torquata Tassa.
Međutim, vratimo se u svakodnevicu. U njoj takvo oslobođenje ne
funkcionira. Ako više ne postoje neupitna pravila, javlja se stres. Riječ je o
istom onom stresu zbog kojega je pubertet tako naporan. U oba slučaja osoba
želi sve, ali baš sve, učiniti na svoj poseban način i, naravno, posve drukčije
od ostatka ljudskog roda. Ali koje kriterije treba slijediti? U kojem se smjeru
orijentirati ako sve stoji na raspolaganju? Ako je u principu baš sve u nekom
trenu negdje na svijetu bilo normalno ili još uvijek jest — što je onda još
uopće normalno?
Ne bi li izbjegli stres, ljudi su stvorili nove, umjetne miljee, u kojima
odjednom opet vlada svojevrsna normalnost. Doduše, često je riječ o
prilično glupoj normalnosti. Već su studenti koji su aktivno sudjelovali u
prosvjedima 1968. neizbježan traper prepoznavali kao uniformu svoga
društva nekonformista. Danas znamo da su čak i u čuvenoj Komuni 1, koja je
svojim golim fotografijama učinila revolucionaran korak, nakon gašenja
kamera vrijedila neizgovorena pravila: žene su prale suđe, dok su se
muškarci bavili revolucijom.
Međutim, i ne tako revolucionarni ljudi trebaju svoje neupitne
normalnosti. Kad su crkve nedavno razmišljale kako se što bolje približiti
današnjim ljudima, angažirale su nekoliko mudrih sociologa, koji su, kao što
se moglo i očekivati, ustanovili ono što sociolozi uvijek ustanove: da »ljudi«
uopće ne postoje. Otkrili su da postoje vrlo različiti tzv. sinusni miljei, u
kojima današnji ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za normalnošću. Takve
ugodne kutke našega društva ponajprije karakterizira njihova jedinstvena
estetika. Tako postoji rustikalni milje, čvrsto ukorijenjen u tradiciji (slika
jelena koji riče iznad kauča u dnevnoj sobi), ali i etablirani otkačeni milje sa
stanovima koji su sami po sebi umjetničke instalacije (supermoderna
umjetnost i »postmaterijalističke,« ekološki stilizirane garniture za sjedenje,
od kojih arheolozi u budućnosti ništa neće naći jer će se one u potpunosti
pretvoriti u kompost). Ni monotoni srednjostrujaški miljei, u kojima je
normalnost normalna, ni hedonistički miljei, u kojima je dobra zabava
građanska dužnost, ne popravljaju stanje stvari. Danas postoje predstavnici
crkava koji svakom od tih miljea žele odaslati poruku po njihovoj mjeri.
Međutim, to je posve pogrešno shvaćanje funkcije ozbiljne religije. Religija
je važan izvor iritacije koji ljude može izvući iz njihove dosadne
svakodnevice. Ona bi u principu sve glupo normalne krugove ljudi,
usmjerene protiv svih koji su drukčiji i pažljivo odvojene od takvih, mogla
dobro protresti. To bi baš bilo zgodno. S druge strane, »meke« verzije
religije, prilagođene svakom pojedincu, jednako glupo normalne kao što to
glupo normalni ljudi već ionako jesu, postaju posve suvišne. Katkad čovjek
ne može reći tko je ovdje luđi: oni koji žive u takvim svjetovima ili oni koji
u njih uistinu vjeruju, kao da to nisu tek zanimljivi sociološki pojmovi, nego
konkretne izvorne stvarnosti. Ipak, u sinusnim miljeima baš ništa nije ludo, u
njima je sve na svome mjestu. Ljudi u takvim sinusnim miljeima osjećaju se
savršeno normalno, glupo normalno.
Sinusni miljei su simptomi krize društva koje eksplodira iz svojih
okvira. Još jedan simptom su brojni »savjetnici«. Sociolog Ulrich Beck
jednom je ustanovio da raznorazna savjetodavna literatura za sobom ostavlja
pustoš. I uistinu: za sve ono što se nekoć razumjelo samo po sebi, što se učilo
od majke ili oca, što se moglo čuti i vidjeti u svome selu, danas postoji
stručna literatura koja nudi savjete. Mnogi ljudi misle da više nisu
kompetentni sami za sebe. Tako postoje savjetnici za sve i svašta. Zapravo
posve obične situacije pretvaraju se u tajanstvene fenomene koje se može
svladati samo uz hitnu pomoć stručnjaka. Milijunima je godina dojenčad
homo sapiensa (o tom potom koliko je uistinu »čovjek koji misli«) u većoj
ili manjoj mjeri dojila majka. I to uspješno, što se vidi po vama, dragi
čitatelju. Danas postoje savjetnici za dojenje — namijenjeni ženama.
Muškarcima ostaje bolna praznina. Naime, i očeve muče neki problemi: kad
ljuljaju djetešce u naručju, a malom vragolanu odjednom se aktivira refleks
za sisanje, koji, naravno, ostaje posve nezadovoljen. Neizbježno slijedi
glasna vriska. Očevi su danas još prepušteni sami sebi u nošenju s takvom
bolnom frustracijom. Oho, neiskorištena tržišna niša! Uskoro će biti i
savjetnika za kopanje nosa — kako slučajno ne biste ozlijedili kakvu arteriju.
Savjetodavna literatura jedan je od normalizatora, koji nesigurnom društvu
barem u malim razmjerima jasno govore kako stvari stoje. Međutim, ni na taj
način ne možete postati doista normalni, nego u najboljem slučaju glupo
normalni.
Ono što pripadnike glupo normalnih sinusnih miljea ponajviše drži na
okupu jest prijezir. Prijezir prema drugima. Kojem miljeu netko pripada
najočitije pokazuje gnušanje što ga spopadne u drugim miljeima. Zbog svoje
malograđanštine samoga sebe, naravno, doživljava oličenjem normalnosti.
Bračni savjetnik Jürg Willi primijetio je da parove ne povezuju zajedničke
sklonosti, nego odbojnosti. Prema njegovim riječima, malo toga unosi
stabilnost u vezu kao trenutak kad se par iz gostiju vraća kući i u četiri oka
ogovara ostale goste na sva usta: »Haljina gđe Schmitz doista je bila
grozna!« »Bogme, imaš pravo!« Priznajte, dragi čitatelju, vama i meni takvo
što se još nikada nije dogodilo…
Kako se na najsigurniji način može zaraditi hrpa love? Naravno,
iskorištavajući ljudske slabosti. Na njih možete računati kao na »amen« u
crkvi. Konformizam je jedna od takvih neiskorjenjivih slabosti ljudskoga
karaktera i kao takav majka svih modernih marketinških strategija. Ono što
svi čine ne može biti pogrešno, zar ne? Sigurnosti radi, i ja ću kao i svi
ostali! Čovjek pod svaku cijenu želi sudjelovati, nebitno u čemu. Na sve
drugo se reagira s prijezirom. Čarobna riječ je »moda«. Ako svi nose
kariranu odjeću, želim je nositi i ja. To svi rade, a što svi rade mora biti
normalno. Tako možemo jedino izgledati glupo normalno, a to nema nikakve
veze s pravom ljepotom, što će se pokazati kada deset godina kasnije odjeću
koju smo nosili glavom i bradom smatramo zastrašujuće odvratnom.
Pretpostavka da će se za deset godina isti scenarij ponoviti s krpicama
kojima se danas dičimo je tabu. Naime, pomno razrađena strategija stalne
promjene »normalnoga« ukusa je ekonomska poenta cijele stvari. Ako modna
industrija uz bojni poklič »Ovo je sad moderno!« svake godine uspijeva sve
ljude na silu ugurati u novu posve normalnu odjeću, opravdana su najsvjetlija
ekonomska očekivanja. Nalijepimo li joj etiketu modernoga, svaku glupost
možemo proglasiti normalnom. Zbog tiranije mode tako svake godina svi
ljudi iznova izgledaju glupo normalno, a upravo to hrani tekstilnu industriju.
Novac pokreće svijet. Žrtve su modni konzumenti, sljedbenici novoga
vremena koji se neprekidno presvlače i spremno sudjeluju u svakoj
bedastoći. Ne zaboravimo da je i dobar ukus žrtva takve strategije. Međutim,
to je cijena koju moramo platiti želimo li biti u trendu zajedno sa svim
ostalim normalnim ljudima. To nije bolesno. Baš naprotiv. Naposljetku,
ovako izgledamo posve normalno, a bude li potrebno, i glupo normalno.
»Taj i taj se nemoguće ponio,« tijekom mojega je djetinjstva bila
uobičajena formulacija za osobe koje slučajno ili namjerno ne bi poštovale
neki proizvoljni kanon očekivanoga ponašanja. Međutim, s filozofskog
stajališta, ponašanje takve osobe bilo je ne samo moguće nego i — dokazano
— stvarno. Unatoč tome, društvo je takvom devijantnom pojedincu negiralo
ne samo realnost njegova postojanja nego čak i mogućnost da postoji. »Taj i
taj je nemoguć!« bio je zapravo zao komentar nekih glupo normalnih koji su
mislili da se svijet okreće oko njih. Danas se u govoru mladih te kategorije
izražavaju riječima »kuler« i »luzer«. »Zemljo, otvori se!« pak bezvremenski
je osjećaj koji nas spopadne kad se odjednom nađemo u okolini koja nam ne
odgovara ili kojoj mi — ili barem naša odjeća — ne odgovaramo.
Pubertetlije, koje se još nisu odlučile ni za jedan od »normalnih« miljea, u
prvu ruku zabavlja stav da je sve blamaža. Prije svega vlastiti roditelji.
»Mi zapravo nemamo nikakav psihički problem, doktore. Naš bi
problem bio riješen kad bi moj muž napokon shvatio da ja imam pravo!«
potpuno je samouvjereno izjavila jedna žena na početku prve seanse bračne
terapije. Njezin je suprug bio već iskusan borac pa je ljutito uzvratio: »Tako
je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja žena
opet radila što joj kažem — kao nekoć.« Kad stvari tako stoje, terapeut je u
nezahvalnom položaju. Naime, on mora pristojno odbiti koalicijske ponude
obaju partnera. S vlastitim se postrojbama umiješati u takav rat do uništenja
bilo bi iznimno nepromišljeno. U najboljem slučaju, zaraćene strane udruže
se protiv terapeuta, što barem stabilizira njihov brak. Terapeut u takvoj
situaciji može pokušati razgovarati o nekadašnjim mirnim fazama braka i
oprezno diskutirati o tome kako ponovno uspostaviti takve uspješne faze.
Međutim, katkad u ratobornim brakovima supružnici nisu zainteresirani za
dosadan mir. Moguće je rješenje rat voditi štedeći snagu. Dakako, bračna
terapija bit će uspješna tek kad partneri uspiju shvatiti da njihov stav nije
jedini normalan. Međutim, normalnim ljudima to uvijek teško polazi za
rukom. Za razliku od nekih shizofrenika, koji samo u akutnoj fazi bolesti
misle da su jedino oni normalni, kod tzv. normalnih ljudi takvo stanje u većoj
ili manjoj mjeri traje cijeli život. Pokušati propitati same sebe dobro bi
došlo takvim normalnim ljudima, ali i svima nama jer, ruku na srce, svi mi
povremeno reagiramo pomalo suludo ili glupo normalno. Humor bi bila
dobra, prokušana metoda. Nažalost, pravi je humor u normalnom životu
rijedak.
Međutim, pravi nas humor može osloboditi od suhoparnoga svijeta
glupo normalnih. On nam pomaže da iz daljine promatrano sami sebe, svoju
uvjerenost kako baš mi imamo pravo, svoje učmale miljee. Tako možemo
naučiti kako bismo zbog ljubaznoga ophođenja s drugim ljudima trebali,
doduše, ovladati određenim formama očekivanoga ponašanja, ali da nikada
ne smijemo dopustiti da forme ovladaju nama. Humorom katkad možemo do
mile volje biti veličanstveno nenormalni. Upravo to glupo normalni mrze
više od bilo čega.
Na kraju poglavlja o posve normalnom ludilu, suludo normalnima,
posve normalnoj gluposti i glupo normalnima bjelodano je da su upravo ti
normalni pravi problem našega društva. Pune su ih vijesti na televiziji, ali i
žuti tisak. Poboljšanju se ne moramo ni nadati — jer ne postoji mogućnost
liječenja. Suludo normalne političare možemo svrgnuti tek nakon četiri
godine. Međutim, takvi u mnogim zemljama jednostavno ukinu izbore, čime
onemoguće i to rješenje te se godinama u medijima slikom i zvukom nameću
iživciranoj javnosti. S druge strane, budući da se predstavnike posve
normalne gluposti ne može ni birati ni svrgnuti, protiv likova poput Dietera
Bohlena, nažalost, uopće nema lijeka. Situacija se doima bezizlazno. Svi ti
suludo i glupo normalni određuju naš život i pretvaraju ga u pakao. Čeznemo
za nečim izvanrednim, a dobivamo samo obično.
 B) Zašto liječiti i koga? — O besmislicama i smislu
psihijatrije i psihoterapije

Ipak, možda ima nade. U davna vremena ljudi još nisu tako strogo razlikovali
bolest i zdravlje. Epilepsiju je tako krasio naziv morbus sacer, »sveta
bolest,« jer se pretpostavljalo da je epileptičar za svoga napadaja u
izravnom kontaktu s božanstvom. Ni psihičke bolesnike nekoć se nije tako
rigidno i sustavno izdvajalo iz normalnoga društva, kao što je to slučaj
danas. Zbog svoje su osobitosti takvi ljudi stvarali maštovitiji svijet.
Podsmjehivali su se normalnosti i taj je podsmijeh grijao sve, pa čak i
normalne.
Ne bi li novi pogled na psihičke bolesti mogao pomoći cijelom
malograđanskom društvu da se opusti i oslobodi iz čeličnoga stiska suludo i
glupo normalnih? Moguće je. Daleko od očiju šire javnosti, u psihijatriji i
psihoterapiji razvio se novi stav koji u psihičkim bolestima ne vidi samo
pogreške, nego i resurse, posebne sposobnosti koje mogu pomoći pacijentu
da se sam izbavi iz psihičke krize. Ali što kad bismo te sposobnosti mogli
upotrijebiti na korist cijelome društvu?
Dakako, da bismo to proveli u djelo, prvo moramo informirati ljude.
Stoga ću na stranicama koje slijede zainteresiranom čitatelju pokušati na
razumljiv način predstaviti cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju u okviru
trenutačnih znanstvenih spoznaja. Pritom neću uzimati u obzir blagotvorna
djelovanja apsurdnih skupina u kojima ljudi ne umiru od smijeha, nego se
njime liječe, a kojih danas ima sve više. Ipak, knjigu ću začiniti primjerenom
dozom humora.

I. Zašto uopće liječiti?

1. »Za dlaku« se ipak broji kao promašaj — Kad psihijatri griješe?

Bio sam u šoku. Upravo sam s jednim katoličkim psihijatrom razgovarao o

svojim prvim spoznajama s područja psihijatrije i ogorčilo me ono što mi je
taj visokokvalificirani simpatični kolega rekao ležernim tonom. Naime, rekao
je kako mu je uvijek imponirao način na koji se sveti Franjo Asiški nosio sa
svojom shizofrenijom. Sveti Franjo Asiški — shizofrenik! Bila je to kap koja
je prelila čašu. Ja sam, kao i mnogi drugi ljudi, uvijek cijenio svetoga Franju
Asiškog. Poverello, sirotan iz Umbrije protresao je srednjovjekovnu elitu,
zagovarao radikalno siromaštvo, ponovno je otkrio živi svijet oko sebe,
propovijedao je pticama. Taj je buntovni, radišni sin bogatoga industrijalca
svakako bio čudnovat, ali da je bio shizofrenik? Ponovno sam u mislima
prošao biografiju toga omiljenog sveca i pokušao na njoj primijeniti
psihijatrijske termine koje sam upravo naučio. I uistinu, rezultat je bio
zastrašujuć! Činilo se da je moj kolega imao pravo! Sveti Franjo Asiški
nedvojbeno je imao slušne halucinacije imperativnoga karaktera, tj. čuo je
glasove koji su mu nešto naređivali, a to se smatra jednim od glavnih
simptoma shizofrenije. U San Damianu, maloj trošnoj crkvi u blizini
Assisija, sveti Franjo je s raspela začuo Isusov glas: »Obnovi moju crkvu!«
On te riječi nije shvatio samo u prenesenom značenju, nego vrlo konkretno,
zapravo »konkretistički,« kako to nazivaju psihijatri. Obnovio je Božji hram
kamen po kamen. Zamišljam što bi bilo da sutra na gravitacijskom području
bolnice u kojoj radim neki mladić u prnjama počne obnavljati trošnu
kapelicu koja mu uopće ne pripada. To bi primijetili prolaznici i pozvali bi
policiju. Kad bi ga pitali što to radi, presretno bi ustvrdio kako mu je to
naložio glas s raspela. Ruku na srce, vjerojatno bismo tad imali novog
pacijenta. Zapravo je riječ o jasnom slučaju. Ili ipak nije?
Problem mi nije dao mira. Rješenje mi se činilo prejednostavnim. Zar je
moguće da svi oni izvanredni pripadnici raznih naroda koji su katkad
doživljavali i čudnovate stvari uopće nisu bili izvanredni, nego jednostavno
ludi: Buda, Ivan Krstitelj, car Konstantin, Martin Luther, a naposljetku i sveti
Franjo? Neosporna je činjenica da je psihijatar Kurt Schneider određeni
oblik slušnih halucinacija nazvao »prvorazrednim simptomom« u dijagnozi
shizofrenije. Neosporno je da su kasnije na isti način okarakterizirani glasovi
koji naređuju. Međutim, nešto u cijeloj priči nije valjalo. Stoga sam se
zadubio u znanstvene temelje psihijatrije — i došao do iznenađujućeg
rezultata.
Riječ »psihijatrija« potječe iz grčkoga jezika. Psyche znači »duša,« a
iatros »liječnik«. Jedina prava zadaća liječnika je izliječiti oboljele ili im
barem olakšati patnje. U tu svrhu — i samo u tu svrhu! — liječnicima trebaju
dijagnoze. Prema tome, dijagnoza je, kao što je već Aristotel shvatio,
posebna vrsta spoznaje. Dijagnoza nije spoznaja sama po sebi, kao što su to
spoznaje s područja prirodnih znanosti. Ona je u svojoj biti spoznaja sa
svrhom — a jedina svrha dijagnoze jest terapija, liječenje ljudi koji pate.
Patnja psihičkih bolesnika ne sastoji se samo od tereta neobičnih fenomena
koji ih tište. Njihovoj patnji pridonosi i često duboko poremećena
komunikacija s drugima, s normalnim svijetom. Mnogi se psihički bolesnici
posve zatvaraju u svoj vlastiti svijet. Oni imaju čvrsta uvjerenja koja nema
nijedan drugi čovjek, a zbog svog osjećaja nesposobnosti zaziru od kontakta
s drugim ljudima. Uspješna terapija u psihijatriji stoga, znači, nije samo
uklanjanje ili barem ublažavanje psihičkog poremećaja. Terapija djeluje i na
njegove društvene posljedice. Čovjek mora ponovno biti u stanju promotriti
sebe kao slobodno i komunikativno društveno biće. Postizanje takvih
rezultata svim sredstvima psihoterapije, terapije lijekovima i brojnim drugim
metodama je, ukratko, jedina zadaća psihijatrije.
Odlučujuće pitanje, dakle, glasi: je li sveti Franjo Asiški patio? Je li
imao teškoća u odnosu s drugim ljudima, je li imao problema u
komunikaciji? Očigledno nije. Bio je vedre prirode, doslovno ni muhu ne bi
bio zgazio, a usto je bio nevjerojatno spretan u komunikaciji, i to toliko da je
svojim propovijedima uspio oduševiti tisuće mladih suvremenika. Još i
danas deseci tisuća ljudi diljem svijeta slijede zavjet siromaštva svetoga
Franje. Njegova ličnost čak ima posebnu ulogu u pokušajima da se ujedine
svi kršćani. Naime, on je blistav uzor kršćanskoga života katolicima,
protestantima, pa čak i pravoslavcima. Drugim riječima, svi razlozi koji
psihijatre navode da liječe oboljele od psihičkih bolesti kod svetog Franje
Asiškog padaju u vodu. Da postoje samo ljudi poput njega, psihijatrija nikad
ne bi ni nastala. Sveti Franjo Asiški bio je, doduše, iznimno neobičan čovjek
kojemu su se događale uistinu posebne stvari, ali prštao je od zdravlja.
Posve je nebitno drži li netko glas s raspela Božjim glasom ili »nema sluha
za religiju« pa misli da je riječ o produktu bujne mašte. Ni jedno ni drugo
nije bolesno.
Dakle, bjelodano je da je opasno na zdrave ljude bezrazložno prenositi
zaključke koje je psihijatrija donijela proučavajući bolesne. Ružna navika
nekih psihijatara da dijagnoze postavljaju i ljudima koji se nisu kod njih
prijavili na liječenje — posebice kolegama — zloporaba je tih istih
dijagnoza. Mora se poštovati osnovno načelo: ako nismo sigurni da je
bolestan, čovjek je zdrav. Inače će se svijet pretvoriti u diktaturu dosadnih
normopata, neuglednih sivih likova kakvi postoje u svakom društvu, koji
svojom ideologijom ispravne normalnosti sve posebno žele utopiti u moru
običnoga, a voljnu psihijatriju zloporabe da sve što ih iritira zaključaju u
dijagnostičke ladice. Tad bi cijelim ovim šarenim svijetom totalitaristički
zavladala nepotrebna i štetna psihijatrijska liječenja — i više ne bi bilo
vremena za liječenja pravih bolesnika.
Afera oko svetoga Franje Asiškog otvorila mi je oči za puno toga pa
sam ubuduće znao ležernije baratati psihijatrijskim znanjem. Moderna teorija
znanosti kaže da znanost nije nauka o istini. Psihijatrija počiva na
hermeneutičkoj metodi, tj. daje nam više ili manje korisne opise slučajeva na
temelju kojih možemo donijeti određene zaključke o tome kako liječiti
bolesne. Ništa više i ništa manje.

2. Fantastično nenormalno — O geniju i ludosti

Psihijatrija sa sve većim imperijalističkim težnjama ne bi posve pogrešno

liječila samo nekog maštovitog poput svetoga Franje Asiškog. Ljudima koji
su u potpunosti produkti nečije mašte doslovno bi radila o glavi. Pomislimo
samo na Don Camilla iz besmrtnih priča o Don Camillu i Pepponeu. Možda
se sjećate kako Don Camillo (u izvedbi odličnoga glumca Fernandela) u
seoskoj crkvi vodi djelomično vrlo žestoke rasprave s raspetim Isusom, koji
nije uvijek sretan zbog eskapada svoga nadobudnog sluge. Nerijetko tako
Božji sin kori Božjeg čovjeka. »Komentarske halucinacije,« prosiktat će
pokoji psihijatrijski šegrt, »prema Kurtu Schneideru, prvorazredni simptom u
dijagnozi shizofrenije.« Pomislimo na moguće posljedice! Komunist Peppone
bio je Don Camillov zakleti neprijatelj. Kao gradonačelnik bio je, naravno,
prvi čovjek gradskoga redarstva, koje je zaduženo za održavanje javnoga
reda i sigurnosti. Ako netko zbog psihičke bolesti ugrožava sebe ili druge,
preko nadležnog redarstva može i protiv svoje volje biti poslan u lokalnu
psihijatrijsku bolnicu. Takvo što se relativno rijetko događa. Međutim, s
aspekta gradonačelnika Pepponea, Don Camillo je itekako odgovarao opisu
čovjeka kojega treba prisilno liječiti zbog ugrožavanja drugih, a pogotovo
njega, gradonačelnika. I tako bi dobroga Don Camilla dijagnoza shizofrenije
odvela ravno na psihijatriju te bi sve lijepe priče završile i prije nego što su
počele — a sve zbog drastične pogreške u dijagnozi i skandalozne sudske
zablude. Naime, bezbrižni seoski župnik nije pokazivao ni najmanji znak
bolesti. Bio je vitalan, neobičan, pun ideja. Jednom riječju, lik Don Camilla
bio je oličenje tjelesnog i duševnog zdravlja.
 Nedavno su ekscentričnoga glumca Klausa Kinskog pokušali svesti na
zajednički psihijatrijski nazivnik jer je jednom prilikom proveo nekoliko
dana u psihijatrijskoj klinici. Pritom su postavljene raznorazne moguće
dijagnoze. Nije neobično da tankoćutni ljudi u nekom trenutku života svoju
tanku kožu štite iza zidova psihijatrijske bolnice. To ipak ništa ne dokazuje,
pogotovo kad je riječ o hipersenzibilnom neobičnom umjetniku. Psihijatrija
ne smije dopustiti da je se iskoristi za umirivanje neobičnih i ekscentričnih
postavljanjem dijagnoza. Svi mi više-manje spretno plešemo na rubu ponora
sigurne smrti. Ljudi obično ne vire u taj jaz. To, doduše, ne znači da sve te
ljude jednostavno trebamo proglasiti kratkovidnima. Međutim, isto tako ne
smijemo proglasiti ludima one koji se svako malo zabulje u taj ponor i onda
se doimaju malo drukčije od većine. Nitko nije toliko razmišljao o granicama
našega postojanja, napisao toliko pjesama o njima i patio zbog njih kao
veliki Friedrich Nietzsche. Mnogi kršćani njegov cjelokupan filozofski opus
vole prikazivati kao nusprodukt ludila, međutim, to nije znak njihova zdravog
razuma. Friedrich Nietzsche nije bio lud. Tek je pred kraj života obolio od
posljedica upale mozga izazvane bakterijama sifilisa. To ga je privremeno
dezorijentiralo. Međutim, njegovi veliki filozofski eksperimenti uopće nisu
bili sumanuti, bila je to najdosljednija formulacija njegova bolnog ateizma.
Nije takav način razmišljanja otjerao Friedricha Nietzschea u ludilo, kao što
mnogi tvrde, nego male bakterije koje su mu uništile mozak. Zavidni i
ograničeni kavanski filozofi stvorili su mit da previše razmišljanja može
izluditi čovjeka. U psihijatriji takav slučaj nije poznat. Stoga psihijatrija nije
pogodna za deaktiviranje teških ili opasnih misli. Malo je ispravnih misli,
mnogo je pogrešnih, ali najmanje je onih bolesnih.
Tanka je granica između genijalnosti i ludosti, kaže narodna poslovica.
Međutim, ovdje narod — iznimno — nema pravo. Ljudi koji stvaraju
genijalna djela nisu, doduše, normalni, ali to nipošto ne znači da su ludi. Baš
naprotiv, da bi stvorio genijalno djelo, čovjeku itekako moraju biti sve daske
na mjestu. Doduše, katkad i »luđaci« znaju pokazivati genijalnost, ali to je
uglavnom u trenucima kad njihova bolest nije u akutnoj fazi. S vremena na
vrijeme diže se previše prašine o umjetnosti psihičkih bolesnika. Zbirka
Prinzhorn u Heidelbergu je legendarna. Ipak, ludost nije istoznačna s
umjetnošću. Psihički bolesni umjetnici svoju umjetnost u pravilu ne stvaraju
zbog bolesti, nego usprkos njoj, iako ih je bolest možda dovela u
neposredniji kontakt s egzistencijalnim dubinama. Dakako, psihički bolesnici
koji stvaraju značajna umjetnička djela imaju pravo na jednako divljenje kao
i njihovi zdravi kolege. U tom su pogledu važne zbirke umjetnosti psihički
bolesnih autora. Ipak, valja se čuvati pretjerane ljubaznosti. Držimo li
črčkarije kakvoga dezorijentiranog pacijenta umjetnošću samo stoga što su
nam jednako neshvatljive kao i mnogi Picassovi radovi, to pokazuje da baš i
ne razumijemo modernu umjetnost — a same psihičke bolesnike baš i ne
poštujemo. Takvi ljudi zaslužuju naše iskreno mišljenje kao i svi drugi.
S druge strane, bilo je pokušaja da se poznate umjetnike razotkrije kao
psihičke bolesnike. Kao što sam upravo rekao, to ne bi nimalo promijenilo
sud o njihovoj umjetnosti. Međutim, većinom je ionako riječ tek o refleksu
zavisti suludo ili glupo normalnih, koji najradije smatraju ludim svakoga tko
nije tako prazan kao oni. Salvador Dalí sa svojim fantastičnim
kompozicijama, Joseph Beuys sa svojom upadljivom odjećom, Andy Warhol
sa svojom ekscentričnošću — svi oni sigurno nisu bili normalni, ali nisu zato
automatski bili bolesni.
Koliko je uopće važno je li neka iznimna osoba bolesna ili zdrava?
Nazivanje nekoga bolesnim ili zdravim u velikoj mjeri ovisi o društvenim
konvencijama. Čini se da smo danas manje tolerantni nego nekadašnji ljudi,
dakle, da smo skloniji nešto osobito proglasiti bolesnim. Međutim,
psihijatrija se ne smije staviti u službu takve prakse. Dok čitamo knjigu
Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka, uranjamo u fascinantno šarenilo
petnaestoga stoljeća, u vrijeme ekscentričnih vladara i upadljivih dvorjana te
puka koji pršti od vitalnosti. Burleskne dvorske lude, seoske budale i ostali
neobični likovi u običnom puku bili su zaslužni što je normalnost obuhvaćala
širok spektar karaktera i obrazaca ponašanja. Tako je normalnost, doduše,
bila širokogrudnija, ali istodobno vrlo krhka. Vladar ili neki drugi moćnik
mogao je iznenada poludjeti i svi bi zbog toga patili.

3. Luđaci i njihovi liječnici — Kako je nastala psihijatrija?

Dakako da je i u ono vrijeme bilo psihičkih bolesnika. Međutim, nisu ih

tako doživljavali. Naime, psihijatrija još uopće nije bila izumljena. Stoga se
vjerovalo da su psihički bolesnici opsjednuti zlim duhovima ili su
jednostavno obični zločinci te su se prema njima odnosili na odgovarajući
način. Neke od njih su na sajmovima izlagali javnom prijeziru. Još su od
1807. pa sve do njegove smrti 1843. psihički bolesnoga pjesnika Hölderlina
držali zatvorenog kao životinju u njegovoj sobi u Tübingenu, unatoč svoj
ljubaznosti njegovih stanodavaca.
Nije znanost prva prepoznala da su psihički bolesnici zapravo ljudi koji
pate, nego neškolovani kršćanski redovnici, koji su im odlučili i pomoći.
Tzv. aleksijanska braća u Belgiji, Nizozemskoj i sjevernoj Njemačkoj već su
se od sedamnaestoga stoljeća nadalje brinula za takve ljude, primala ih u
svoje kuće i tako ih spašavali od opće poruge i progona. Tek puno kasnije,
krajem osamnaestoga stoljeća, psihičke bolesnike otkrila je i znanost. Na
slici izloženoj u Medicinskoj akademiji u Parizu na dramatičan je način
prikazano kako francuski psihijatar Philippe Pinel psihičke bolesnike
oslobađa njihovih okova. Bilo je to godine 1793., u Parizu je buktjela
revolucija, a Revolucionarno vijeće upravo je imenovalo Pinela
predstojnikom klinike Bicêtre. Uz mnogo bujne mašte, taj se događaj kasnije
pretvorio u mit o osnutku moderne psihijatrije. Ostaje otvoreno pitanje nije li
se već nekoliko godina ranije dogodio takav proboj na tom području. U
svakom slučaju, znanost je tad odjednom otkrila psihičke bolesnike. Nova je
disciplina eksplodirala u devetnaestome stoljeću. Wilhelm Griesinger
shvatio je da je mozak korijen svih zala: psihičke bolesti su bolesti mozga.
Počele su se graditi ustanove za liječenje i njegu bolesnih. U ustanovama za
liječenje liječila su se akutna stanja, dok su one za njegu služile primjerenom
zbrinjavanju kroničnih bolesnika. Tad je to bio velik napredak. Klinike su
preseljene izvan gradova, na zelene livade, jer se vjerovalo da svjež zrak i
odmor povoljno djeluju na bolesne. Dakako, to je dovelo do pucanja ionako
krhkih društvenih kontakata tih ljudi te su se javili psihički poremećaji
izazvani samim liječenjem. Taj je fenomen kasnije nazvan hospitalizmom.
Bolesnici su ukočeno stajali naokolo, stalno se odsutno njihali, a pokazivali
su i druge neobične oblike ponašanja. U ustanovama su tako, doduše, zaštitili
psihičke bolesnike od zanemarivanja, ali time su istodobno stvorili nove
probleme.
Međutim, znanost je uistinu napredovala. Prije stotinjak godina njemački
je psihijatar Emil Kraepelin podijelio tzv. duševne bolesti u dvije skupine. S
jedne strane nalazilo se izlječivo »manično-depresivno ludilo,« koje se
javljalo u fazama, dok je s druge strane bila neizlječiva dementia praecox,
kronično »prijevremeno otupljivanje,« kako je to nazivala drastična
terminologija tadašnje psihijatrije, a koje će Eugen Bleuler kasnije
preimenovati u shizofreniju. Uvesti takvu podjelu u posvemašnje šarenilo
različitih vrsta ludila bio je velik napredak. Naime, pacijentu i njegovoj
obitelji prognoza je imala odlučujuće značenje. Temelj nove znanstvene
discipline bio je postaviti dijagnozu ne samo na temelju laboratorijskih
nalaza i različitih mjerenja nego i pomoću opisa čudnovatih psihičkih
fenomena. Priča se da je jedan poznati psihijatar prolazio kroz svoju kliniku i
kliničkim pogledom dijagnosticirao: »Ozdravit će — neće ozdraviti.«
Kasnije je već spomenuti Kurt Schneider definirao tzv. prvorazredne
simptome, čija je pojava jasan pokazatelj shizofrenije. Njemački su psihijatri
naposljetku cijeli svijet psihijatrije podijelili na tri skupine: 1. organske
psihoze (krvarenja, tumori ili upale mozga), 2. endogene psihoze (klasične
»duševne bolesti,« kako ih se nekoć nazivalo, a koje se dijele na manično-
depresivan poremećaj i shizofreniju), te napokon 3. duševne varijacije, tj.
psihopatije (bolesne varijante osobnosti — neuroze, ovisnosti i drugi bolesni
fenomeni koji se mogu razviti tijekom života). Izraz »psihoza« pritom je
označavao psihičku bolest s konkretnim (1.) ili barem pretpostavljenim (2.)
organskim uzrokom. Za razliku od toga, pojam »neuroza« odnosio se na
poremećaj nastao tijekom života zbog određenih psihičkih učinaka. Stajalište
psihoanalize je bilo da neuroze korijen ponajprije vuku iz nerazriješenih
konflikata nastalih u ranom djetinjstvu. Psihijatri na drugim govornim
područjima odlučili su se za drukčije podjele psihičkih poremećaja.
Amerikanci su, primjerice, uveli DSM (Diagnostic and Statistical Manual
of Mental Disorders).[5] Zbog toga se rezultati psihijatrijskih istraživanje
gotovo uopće nisu mogli uspoređivati na međunarodnoj razini. Naposljetku
se pred petnaestak godina i na području srednje Europe etablirala deseta
verzija Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-10), koju je uvela Svjetska
zdravstvena organizacija. Ona odbija podjelu bolesti prema uzroku i
prognozi te se koncentrira na prikaz vanjskih značajki, koje se diljem svijeta
vjerojatno mogu slično opisati.

4. Nesporazumi — Zašto dijagnoze nikad nisu istinite?

Iz svega toga jasno je da dijagnoze i klasifikacije zapravo uopće nisu

stvarne. Naravno da ne postoji shizofrenija, depresija, ovisnost. Postoje
samo ljudi koji pate od različitih fenomena, a dijagnoze su riječi koje su
izmislili psihijatri kako bi na pravilan stručan način pomogli tim
bolesnicima. Dijagnoze ukazuju na to koju terapiju primijeniti. Dakle, ako se
susrećete s ljudima koji pate od psihičkih poremećaja, mirne duše možete
zaboraviti dijagnoze. Naime, ne postoje ni shizofrenici, depresivci, ovisnici.
Riječ je o vrlo različitim dojmljivim ljudima koji privremeno ili dugoročnije
pate od određenih neobičnih fenomena — svaki na drugačiji, posve osoban
način. Prema tome, dijagnoze se ne mogu tumačiti kao da su živa istina. One
su tek više-manje korisni opisi različitih fenomena, a tako će biti
predstavljene i u ovoj knjizi. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da su se u
Njemačkoj dijagnoze neko vrijeme brutalno zlorabile. Nisu više služile kako
bi se bolesnima pomoglo, nego ih se držalo živim istinama, smrtno ozbiljnim
istinama. Poistovjećivanje ljudi s njihovim dijagnozama je perverzija.
Nije se samo teorija psihijatrije promijenila tijekom proteklih
desetljeća. U praksi su psihički bolesnici iz perifernih klinika vraćeni u
društvo. Mnoge su velike umobolnice ukinute, a kronični psihički bolesnici
sada žive slobodno u običnim stanovima ili sustanarskim zajednicama.
Glavno pravilo glasi: »Pokušati s ambulantnim liječenjem prije dnevnoga
bolničkog (pacijent noći kod kuće), s dnevnim bolničkim prije potpuno
bolničkog.« Tako danas pacijenti tek rijetko, u akutnoj krizi, moraju boraviti
u bolnicama, u kojima su nekadašnje velike bolesničke dvorane zamijenile
obične, ugodne bolničke sobe. Postoje i moderni modeli alternativnoga
stacionarnog liječenja, koje karakteriziraju ustaljeniji međuljudski odnosi i
veći mir nego što je to bio slučaj s klasičnim bolničkim liječenjem. Nekoć su
psihički bolesnici godinama boravili u umobolnicama. Danas pacijenti u
njima prosječno provedu tri do četiri tjedna! To možemo zahvaliti ponajprije
činjenici da sad svaki bolestan u svojoj blizini može potražiti učinkovitu
ambulantnu pomoć, koja mu omogućuje da ostane u svome normalnom
društvenom okruženju. Što je psihijatrijska pomoć udaljenija, to su veći
izgledi da će se bolesni osjećati kao jadnik koji sada mora potražiti velikog
gurua psihijatrije. Takva je situacija kontraproduktivna za liječenje pacijenta,
a k tome i ponižavajuća. Stoga danas svako selo u Njemačkoj ima nadležnu
psihijatrijsku ustanovu koja je dužna smjesta primiti svakoga psihičkog
bolesnika u akutnom stanju sa svoga gravitacijskog područja te ga potom što
prije otpustiti na dobro ambulantno liječenje. Naime, najvažnije je pitanje na
psihijatriji, naravno: »Kako da odem odavde?« Odgovor: »Što brže!«
Razvoj moderne psihijatrije psihičkim je bolesnicima otvorio brojne
mogućnosti. To je dobro, ali krije i opasnosti. Naime, nismo li sigurni da je
osoba bolesna, moramo pretpostaviti da je zdrava! Međutim, Svjetska
zdravstvena organizacija svojom je starom, apsurdnom definicijom zdravlja
uvelike pridonijela nerealističnoj, utopističkoj slici o njemu. »Potpuno
tjelesno, duševno i društveno blagostanje,« glasio je njezin dekret iz tih
davnih vremena. To je, naravno, neostvarivo, a utopistički pojmovi pozivaju
na bezgranično obožavanje. Tako je nastala apsurdna religija zdravog života,
čiji poklonici žive preventivno kako bi na koncu umrli zdravi. Ta je religija
zdravoga života odličan recept za nesreću. Jer, ako je zdravlje zapravo
nemoguće postići, svi se moraju osjećati nekako bolesno. »Zdrav je samo
onaj čovjek kojeg nisu dovoljno temeljito pregledali,« jednom je rekao neki
ugledni internist. Karl Kraus bio je zloguki prorok: »Najčešća bolest je
dijagnoza.« Kultu zdravlja koji tako hara našim društvom moraju se othrvati
upravo psihijatri jer imajući pred očima utopistički ideal psihičkoga
zdravlja, nesreću mogu proizvoditi kao na tekućoj vrpci. Naravno da se
svakom čovjeku može ustanoviti nedostatak, možda čak i dva. Katkad je
dovoljno bezazleno pitanje: »Nešto se smješkate, što potiskujete?« da nekoga
zbunite. Čuveni njemački psihijatar Klaus Dörner u ozbiljnim je dnevnim
novinama pokušao procijeniti postotak Nijemaca kojima treba psihoterapija.
Koliki je, dakle, postotak Nijemaca koji pate od tjeskobnih poremećaja,
napadaja panike, poremećaja u prehrani, depresija, shizofrenija, ovisnosti,
demencija itd.? Jednostavna je računica pokazala: više od 21 posto
Nijemaca iziskuje psihijatrijsko liječenje — zbog toga nam trebaju imigranti!
Stoga mnoge alarmantne izvještaje iz svijeta psihijatrije čitam
podijeljenih osjećaja. Svatko je zdrav dok mu se ne dokaže da je bolestan. A
zbog imperijalističkoga širenja carstva psihijatrije, koje sad obuhvaća i
nekakve više-manje banalne poremećaje raspoloženja, ljudima koji su uistinu
bolesni oduzimaju se nužne mogućnosti liječenja.
Posljednjih su godina smišljeni testovi kojima se i kod naizgled posve
zdravih ljudi mogu utvrditi određeni nedostaci. To može biti zanimljivo sa
znanstvenoga stajališta, u otkrivanju novih spoznaja. Međutim, držim da je
osporavanje psihičkoga zdravlja takvim ljudima etički opravdano samo ako
će iz tih studija proizići relevantne opcije liječenja bolesti koje su doista
prisutne. Isto vrijedi i za ranu dijagnostiku bolesti, koju promiču različita
područja psihijatrije. To svoje duboko uvjerenje ovdje iznosim ponajprije
imajući u vidu opise različitih bolesti koji slijede.
Za privatni život psihijatara vrijedi pravilo: onaj tko po završetku
radnoga vremena ne može svoje stručno psihijatrijsko znanje ostaviti na
 radnome mjestu, nego i u privatnome životu veselo postavlja dijagnoze gdje
god stigne, taj nije rođen za psihijatra. Uskoro više uopće ne bi imao
prijatelja. Osim toga, nepristojno je postavljati dijagnozu nekome tko od vas
uopće nije zatražio liječničku pomoć. A sad ozbiljno: obijesna ili cinična
potraga za psihičkim nedostacima kod zdravih ljudi nedostojna je čovjeka.
To je zloporaba ljudi i psihijatrije.
Zadaća je psihijatrije pomoći uistinu bolesnim ljudima. Ona mora
braniti prava pacijenata i ne smije postati sluga društva koje se želi riješiti
iritacija što mu ga stvaraju njegovi psihički bolesnici. Umjesto toga,
psihijatrija se mora truditi pomoći psihičkim bolesnicima da sa svim svojim
čudnovatim osobinama i navikama žive usred toga društva. Stoga ona mora
dokazati svoju neovisnost: hoće li se dosljedno odupirati pritisku društva da
osobite i nezgodne ljude proglasi bolesnima? I društvo mora pokazati svoj
liberalan stav: hoće li ono doista pustiti sve svoje čudnovate, neprilagođene
članove da slobodno hodaju naokolo? To se odnosi i na one koje bi se moglo
liječiti, ali koji to ne žele. Sve dok ne ugrožavaju druge, a ni sami sebe,
liberalno društvo mora poštovati njihovu odluku.
Vratimo se na pitanje je li u procjeni osobitih ljudi doista važno jesu li
zdravi ili bolesni. I nakon stoljećâ na to je pitanje i dalje teško odgovoriti, a
svaki je odgovor ionako bespredmetan. Ekscentrični zdravi ljudi, ali i
psihički bolesnici mogu društvu prenijeti impuls nadahnuća, mogu fascinirati
i pridonijeti napretku čovječanstva. Samo je to važno u odavanju počasti
povijesnim ličnostima. A ako je jedini smisao dijagnoze određivanje
odgovarajuće terapije, postavljanje dijagnoza mrtvima ionako nije od neke
koristi.

II. Koga liječiti?

1. Mali svijet psihijatrije — Moj mozak i ja

Svime o čemu sam upravo govorio uveliko smo ograničili područje

djelovanja psihijatrije. Tek vrlo mali broj posebnih ljudi koje tijekom života
susretnemo tu svoju posebnost duguju bolesti.
a) Što je dobro u lošemu? — O izgledima za izlječenje
Dakako, čovjek se lecne kad čuje da netko nešto duguje bolesti. Međutim,
činjenica je da čak i teške psihičke bolesti, uz one mučne, imaju i dobre
strane. Mnogi pacijenti dugo nakon ozdravljenja svoju bolesnu fazu
doživljavaju kao pozitivnu prekretnicu u životu. Oni ne idealiziraju svoju
bolest, za to ionako nema potrebe, ali svrstavaju je u pustolovne djeliće
svoga životnog puta, koji su ih doveli i do mnogih važnih spoznaja. Zvuči
banalno, ali osoba koja je već jednom pretrpjela iznenadnu fazu depresije
više nikad ne može nepripremljena zapasti u novu. Možda će čak tijekom
svijetlih faza života živjeti zahvalnije i intenzivnije od osobe koja je uvijek
bila zdrava, kojoj cijeli život protječe u istoj mutnoj svjetlosti. Osoba koja je
u napadu shizofrenije doživjela slušne halucinacije osjetila je život
intenzitetom koji je teško nadmašiti. To je patnja, ali postoje ljudi koji je čak
shvaćaju i prihvaćaju kao obogaćivanje njihova života.
Upravo to pokušavaju postići i moderne metode psihijatrije i
psihoterapije. Ono poremećeno u poremećaju, bolesno u bolesti, otegotno u
tegobi, sve to pacijent dovoljno osjeća na svojoj koži kad prvi put dolazi
terapeutu. Stoga je zadaća profesionalnog terapeuta da ne suzbija samo
simptome, nego da pomogne pacijentu sagledati bolest u drugom svjetlu i
tako stvoriti korisnu perspektivu koja može dovesti do rješenja. Dječja
psihijatrica Thea Schönfelder to je dubokoumno formulirala: »Ono što me
razlikuje od mojih psihotičnih bližnjih jest moja sposobnost da ih vidim
›zdravijima‹ nego što oni sami sebe mogu vidjeti.« Takva korisna
perspektiva može pacijenta podsjetiti na sposobnosti i snagu koje je nekoć
pokazivao, ali ih je sad u krizi zaboravio. Jer čime pacijent treba riješiti
krizu? Sigurno ne sposobnostima koje bi rado imao, nego samo onima koje
već ionako ima.
Nesposobnost promjene perspektive u psihijatriji se definira kao ludilo.
Luđak cijeli svijet vidi isključivo s jednoga jedinog dominantnog gledišta, s
kojeg ga, primjerice, susjeda muči laserskim zrakama. Nikakav ga razuman
argument ne može odvratiti od te misli, iako inače reagira posve racionalno.
U ideologijama se također često mogu vidjeti karakteristike nalik ludilu: i
one na svijet gledaju iz određene perspektive. Psihijatrija je uvijek podložna
ideologijama. Na studiju psihijatrije i psihologije čovjeka se također gleda
samo s jednoga stajališta. Međutim, nedavno se shvatilo da je upravo
njegova sposobnost da promijeni pacijentovu perspektivu ono što čini
dobrog terapeuta. Uspije li on pacijentu pomoći da se zamisli u raznim
životnim scenarijima, ali i da isti život i isti poremećaj promatra s različitih
stajališta, može mu otvoriti obećavajući izlaz iz životne stranputice.

b) Stvar gledišta — Čovjek, njegov mozak i neobični životni

putovi
Svaki psihički poremećaj, ali i svaku zdravu psihičku reakciju možemo
promatrati s biološkoga stajališta. Neosporno je da se iza svake naše misli
krije neki biološki proces u mozgu. Kad se radujemo, određeni
neurotransmiteri luduju. Kad smo tužni, aktiviraju se neke druge kemijske
tvari u našem mozgu. Paralelno sa svijetom naših misli u našemu mozgu živi i
drugi svijet, sastavljen od molekula. Ovdje se postavlja staro pitanje: što je
bilo prije, kokoš ili jaje? Jesu li izvor svega nevidljivi organski procesi u
mozgu — a vidljivi psihički fenomeni tek su njihova nužna posljedica?
Jesmo li, dakle, marionete vlastitoga mozga? Ili je možda obrnuto? Služimo
li se mozgom za svoje psihičke reakcije, odnosno, jesu li njegove aktivnosti
tek vanjski pokazatelj da mislimo? Sa strogo znanstvenoga stajališta,
nemoguće je dati konačan odgovor na to pitanje.
Međutim, nama to nije ni potrebno. Naime, neosporna je činjenica da se
svi duševni procesi mogu promatrati s biološkoga stajališta. Je li to stajalište
izvorno, jedino ili čak odlučujuće, uopće nas ne treba zanimati. Odlučujuće
je pitanje može li nam stajalište pomoći u konkretnom slučaju. Biološko je
stajalište, naravno, najkorisnije u slučajevima kirurških zahvata na mozgu.
Ako se mozak ozlijedi, krvari, upali ili otruje, biološko-organsko stajalište
uvijek je odlučujuće za dijagnozu i terapiju. Naravno, uz to će u pobjeđivanju
bolesti važnu ulogu imati pacijentova životna priča, reakcije njegovih
bližnjih i izvanredni događaji iz bliže prošlosti. Ipak, u središtu pozornosti i
dalje je način na koji mozak reagira na organsko oštećenje. Čak i kod
psihičkih bolesti čiji se fizički uzrok dosad nije mogao jasno utvrditi — kod
shizofrenije, depresije, manije i mnogih drugih — psihijatri su stekli bolji
uvid u tjelesne aspekte tih bolesti i tako došli do zaključaka korisnih za
terapiju.
U međuvremenu biološko stajalište ima glavnu ulogu u proučavanju svih
psihičkih poremećaja. Sporni »doping mozga« pokušava poboljšati psihičke
sposobnosti biološkom manipulacijom čak i kod zdravih ljudi. Napomenimo
i da »biološko« automatski znači »nasljedno«. Sva neobična psihička stanja
mogu se promatrati i iz perspektive genetskoga nasljeđa. Prema tome,
biološko je stajalište s pravom perspektiva s koje možemo promatrati sve
psihičke fenomene, bez iznimke. Biološko stajalište postaje ideološko, dakle,
neznanstveno, tek kad se počne smatrati jedinim istinitim. Nije istinito, tek je
više-manje korisno.
S druge strane, sve psihičke fenomene možemo isto tako sagledati i iz
perspektive pacijentove životne priče. Događaje koji su se odigrali u
nedavnoj prošlosti možemo smatrati uzrokom psihičkoga poremećaja. Takvo
je stajalište jednako neosporno kao i biološka hipoteza. Uostalom, sami
pacijenti i njihovi bližnji stvari najčešće promatraju upravo iz tog kuta.
Depresija može biti posljedica bračne krize, sukoba na poslu, svađe s
prijateljima ili susjedima, a shizofreno ludilo posljedica mobbinga. Čak
možemo neosporno tvrditi da su psihički simptomi nakon organskog
oštećenja mozga velikim djelom nastali pod utjecajem onoga što se događalo
posljednjih tjedana. Ni takvo stajalište nikad nije ni ispravno ni pogrešno; s
terapeutskog je gledišta u konkretnom slučaju jednostavno više ili manje
korisno.
Uzmimo primjer. Pacijent dolazi na liječenje zbog teške depresije, u
kojoj veliku ulogu ima genetski čimbenik. Takav oblik depresije često se
javlja iznenada, usred inače sretnog života. Dotad posve zdrav pacijent
jednog se jutra odjednom probudi u dubokoj depresiji, očajava, više ne vidi
izlaz i nikakav ga razgovor ne može umiriti. Nikakvo podsjećanje na njegov
sretan život ne pogađa cilj, nego samo navodi pacijenta da počne sam sebi
predbacivati što to čini svojoj divnoj obitelji. Kad razgovarate s takvim
pacijentom, gotovo imate dojam da se borite s molekulama. Argumenti takva
čovjeka uopće ne dodiruju. U takvom je slučaju biološko stajalište u pravilo
najprimjerenije i najkorisnije za sve uključene. Naime, njime se izbjegava
zabluda da je netko »kriv« za depresiju. Nije kriv pacijent, ali ni njegovi
bližnji, koji si nerijetko jako predbacuju jer su možda nekoliko dana ranije
vodili banalnu svađu s bolesnim. Tu je i posebna vrsta rodbine, koja živi 150
km dalje i ne zna ništa konkretno, ali svakako ima najbolji uvid. Njima takva
kriza služi kao odličan povod za pljuvanje po pacijentovoj bezdušnoj ženi.
Prava drskost — supruga je, nakon samog pacijenta, druga žrtva bolesti. Ona
s njime pati, osjeća se posve nemoćno, a često si i bezrazložno predbacuje.
Terapeut joj sa svim svojim autoritetom mora objasniti da nitko, ali doista
nitko nije kriv za depresiju. Mora objasniti da je riječ o bolesti metabolizma
u mozgu, na koju se može dobro utjecati lijekovima i koja je vrlo vjerojatno
u potpunosti izlječiva. To, naravno, ne znači da određeni utjecaji ne mogu
depresiji dati neku osobitu nijansu. Međutim, u ovom slučaju najkonkretnija,
a u pogledu terapije i najkorisnija perspektiva je biološka.
Ipak, tu je i drugi slučaj. Bračni par dolazi na zajedničku terapiju jer
imaju problem: muž stalno tuče ženu. Suprug sav sretan izjavi kako je
nedavno u nekom časopisu pročitao da je agresivnost povezana s razinom
serotonina. Pita ne bi li mogao popiti nekoliko zgodnih tabletica i tako
riješiti problem. U takvom slučaju terapeut biološko stajalište uopće neće
držati primjerenim i korisnim. Ja povremeno takvim supruzima kažem da
muskulaturu desne ruke pokreće svjesni dio našega mozga, dakle naša
slobodna volja, te da njegova šaka samo njegovom voljom može završiti u
ženinom licu. Odgovornost za takav čin snosi agresivni suprug, a ne nedužni
serotonin. U takvome ću slučaju pokušati metodama psihoterapije prekinuti
zlostavljanje i podučiti par drukčijim oblicima sukoba. Dakako, hipoteza o
utjecaju serotonina nije pogrešna i katkad, u ekstremnim slučajevima, pomažu
određeni lijekovi. Ipak, ostaje činjenica da u slučaju takvog problema
biološka perspektiva uopće nije korisna. Ovdje daleko više pomaže
perspektiva životne priče bračnoga para. Ono što se tijekom života razvilo u
pogrešnom smjeru uz puno psihoterapije može se ponovno vratiti na pravi
put. Ali samo ako je pacijent motiviran.
Mnogi pacijenti odgovornost za problem ne prebacuju na biologiju, nego
na razvoj u ranome djetinjstvu, čije su bespomoćne žrtve bili. Dakako,
psihoanaliza, koju su razvili Sigmund Freud i njegovi sljedbenici, doista je u
neprikladno riješenim sukobima iz ranoga djetinjstva vidjela uzrok kasnijih
duševnih patnja. Psihoanalitičko liječenje pokušava ponovno osvijestiti te
potisnute sukobe, dobro ih proučiti i time postići blagotvoran učinak. Sve se
psihičke fenomene bez iznimke može pokušati shvatiti iz perspektive ranoga
djetinjstva. Međutim, takva perspektiva također nije ni ispravna ni pogrešna.
Ipak, bilo je psihoanalitičara koji su psihoanalizu smatrali jedinim pravim
pogledom na ljudsku dušu. Moderni će psihoanalitičari, dakako, odbiti takav
ideološki stav. Oni znaju da psihoanaliza može pomoći u određenim
slučajevima, ali da nije čudesan lijek za sve probleme. Pogotovo ne bi
dopustili da se psihoanaliza koristi kao paušalna isprika nasilnih mačo
tipova.
U vrijeme studentskoga pokreta 1968. došlo je do prave eksplozije
socioloških tumačenja. Društvo se tad smatralo krivcem za sve i svašta,
uključujući, naravno, i psihičke bolesti. U Heidelbergu je postojao
»Socijalistički kolektiv pacijenata,« koji nije želio da psihijatrija bude
građanska pilula za smirenje psihičkih bolesnika, u stvarnosti potlačenih od
većine društva. Slijedeći geslo: »Slomite ono što vas lomi,« krenuli su u
napad na društvo koje ih čini bolesnima i postali teroristička organizacija.
Ali, ni ta perspektiva nije pogrešna. Naravno da se svi psihički fenomeni bez
iznimke mogu objasniti kao posljedice utjecaja društva. Naime, ništa što je
ljudsko nije samo pojedinačno. Stres na poslu nećete srezati u korijenu
omogućite li radniku lakši kontakt sa psihijatrima i psihoterapeutima. Bilo bi
daleko važnije stvoriti radne uvjete za izbjegavanje stresa, tako da se radnik
uopće ne mora liječiti. Ipak, i u tom je slučaju sociološka perspektiva tek
jedna od mogućih. Ona nikad ne smije biti jedino gledište i u svakom
konkretnom slučaju treba provjeriti je li takvo gledište bitno i korisno ili
nije.

2. Veliko carstvo slobode — Ja i moj mozak

Sve te perspektive — biološka, psihoanalitička, sociološka, perspektiva

pacijentove životne priče i mnoge druge — pokušavaju tumačiti psihičke
probleme kao da ne postoji sloboda svakog čovjeka. Nije slobodan čovjek
kriv za svoje stanje, »krive« su molekule, životna sudbina, rano djetinjstvo,
društvo. Takva su stajališta također posve u redu jer se upravo to s pravom
očekuje od psiholoških spoznaja: da istraže uzroke koji određuju ljudsko
ponašanje i pomoću kojih ga možemo predvidjeti. Međutim, kad bismo
tvrdili da ti uzroci kažu sve o nekom čovjeku, više ne bismo bili ozbiljni.
Naime, polaganje prava na jedino ispravno tumačenje ne bi bila znanost,
nego ideologija. Znanost stoga ne može izostaviti ljudsku slobodu, ali ne
može je ni obuhvatiti jer sloboda onda više ne bi bila sloboda. Slobodno se
ponašanje po definiciji ne može predvidjeti jer inače ne bi bilo slobodno.
Doduše, u znatnom dijelu našega života naše ponašanje nije uistinu slobodno.
Postoje pravilnosti, uobičajeni načini ponašanja i reagiranja, koje smo
naučili od roditelja, društva ili određenih utjecaja tijekom života. Takve
načine ponašanja ne odabiremo svaki put iznova posve slobodno, nego su se
oni pretvorili u svojevrsne automatizme. Zbog njih smo uračunljivi samima
sebi i drugima. Uzrok i posljedica takvog ponašanja omogućuju pristup
znanstvenom istraživanju. Ipak, takve automatizme uvijek možemo isključiti.
Možemo se namjerno ponašati drukčije nego što bi se zbog utjecaja, nagona i
navika u našim životima očekivalo. Upravo se to naziva slobodom.

a) Sloboda i bolest — S ove strane dobra i zla

Ta sloboda, koju su za prosvjetiteljstva smatrali razlogom ljudskoga

dostojanstva koje zaslužuje svaki čovjek, također je jedna od perspektiva s
kojih možemo promatrati psihičke fenomene — i to sve fenomene, bez
iznimke. Međutim, i sama je sloboda uvijek tek jedno više-manje primjereno
gledište. U upravo spomenutom primjeru terapeut bi zacijelo apelirao na
slobodu i odgovornost čovjeka koji tuče svoju ženu. S druge strane, u slučaju
izbijanja teške depresije to u pravilu nije dobra ideja.
Ovisnost je nesloboda. Ali ne potpuna nesloboda. Ovisnost danas
smatramo bolešću slobode izbora. Ovisnik nema izbora. On mora piti.
Terapija pokušava pacijentu ponovno omogućiti slobodu izbora. Međutim, da
bismo uopće započeli terapiju s izgledima za uspjeh, moramo pretpostaviti
da u pacijentu tinja barem jedna iskra slobode. Inače se pacijent, naravno, ne
bi ni mogao odlučiti za terapiju, a pogotovo ne na to da pomoću terapije svoj
život ponovno uzme u vlastite ruke.
Jedna je suviše ideološka teorija ovisnosti bila posebno neugodna jer je
ovisnost opisivala kao nepromjenjiv poremećaj koji traje do kraja života.
Takav je stav, doduše, pomogao nekim pacijentima, ali mnogim drugima ulio
je paralizirajući osjećaj posvemašnje bespomoćnosti pred vlastitom
ovisnošću. Kad je ovisnik naučio da je »kompulzivno posezanje za opojnim
sredstvom« vrlo opasno, da »recidiv« znači propast, čija je neizbježna
posljedica »gubitak kontrole,« ti su se događaji redom javljali u smislu
proročanstva koje se samo ispunjava. Bolesnik je nakon toga samog sebe
vidio tek u sramotnoj ulozi bespomoćne žrtve. Pacijent kao aktivan subjekt
uopće se nije spominjao. U takvim je uvjetima bilo teško stvoriti modernu
kontrolu recidiva. Već i sama riječ »recidiv« zvuči kao da se radi o napadu
izvana. Što je najgore, u tom se izrazu krije tvrdnja da će se ponoviti ono što
se već dogodilo u prošlosti. Ni jedno ni drugo u pravilu nisu korisne
sugestije.
Stoga danas više volimo reći da je netko odlučio piti i govorimo
neodređenije o »prolapsu« — njega u prošlosti još nije bilo i eventualno
imamo razloga vjerovati kako ga neće biti ni u budućnosti. Oprezno biranje
riječi važno je za dobru psihoterapiju jer je jezik skalpel psihoterapeuta.
»Odabir« je relativno neutralan izraz. On ne okrivljuje jer uopće ne spominje
kompulzivno posezanje za opojnim sredstvom, gubitak kontrole i druge
otegotne čimbenike. »Odabir« podsjeća na pacijentovu slobodu, koja još
uvijek postoji, unatoč ovisnosti. A upravo tu slobodu pacijent treba iskoristiti
kako bi donio odluku da ništa neće popiti. Tako se ovisnik nalazi u procjepu
između kompulzivne ovisnosti i vlastite slobode. Zadaća je svake dobre
terapije podsjetiti pacijenta na mogućnosti njegove slobode, ali imajmo na
umu da nitko ne može izvana utjecati na to koliko je u pacijentu ovisnosti, a
koliko slobode. Najvažnije od svega, nitko ne može biti siguran ne bi li pod
sličnim pritiskom ovisničke kompulzivnosti i sam protiv svoje volje posegao
za bocom. Zbog te je spoznaje terapeut ponizan.
Stoga se sloboda ponajprije spominje u kontekstu terapije. S aspekta
slobode možemo se itekako zapitati što bi mogao biti smisao nekog psihičkog
poremećaja. Postoje tzv. umirovljeničke neuroze — ljudi kojima se mirovina
sviđa više od rada potpuno svjesno simuliraju simptome neke bolesti ne bi li
postigli cilj. Liječenje takvih poremećaja je, naravno, bezizgledno. Naime,
motiviranost takvih navodnih bolesnika za izlječenjem obično je ravna nuli.
Međutim, ima i poremećaja koji nisu nastali tako hotimice. Mnogi ljudi na
neki događaj u životu »reagiraju« psihičkim poremećajem a da psihijatar ne
može utvrditi koliko je riječ o podsvjesnim procesima, koliko o svjesnoj
inscenaciji. Kako god bilo, svako je psihičko stanje uvijek moguće
promotriti s perspektive slobode. Naravno, i ta je perspektiva uvijek više ili
manje primjerena. Cijeli život nekog čovjeka možemo promatrati kao
umjetničko djelo kojim on izražava svoju bit. To vrijedi za velike umjetnike,
ali i za svakog čovjeka. Svatko je kovač svoje sreće, kaže narodna
poslovica. U ovom slučaju nije posve u krivu.
Ono za što se svjesno odlučimo ne može biti bolesno. Može biti dobro
ili zlo, čak nevjerojatno dobro ili zvjerski zlo. Unatoč tome, ne postoji
psihijatrijska metoda kojom bi se dobro ili zlo umnožavali ili potiskivali jer
činiti dobro ili zlo nikad nije bolesno. S druge strane, psihičke su bolesti
uvijek ograničavanja slobode nekog čovjeka da čini dobro ili zlo. Simptomi
bolesti u većoj ili manjoj mjeri sprječavaju pacijenta da govori i čini ono što
sam po sebi zapravo želi reći i učiniti. Stoga će psihijatar pacijenta u fazi
teške psihičke bolesti pokušati odgovoriti od velikih životnih odluka,
primjerice od sklapanja ili razvoda braka, zapošljavanja na novom radnom
mjestu ili davanja otkaza. Zadaća je svake dobre terapije da svim svojim
razrađenim metodama što prije ponovno uspostavi pacijentovu slobodu
izbora u takvim situacijama.

b) Ljudsko dostojanstvo i sloboda izbora — Naši gospodari,

bolesnici

Ta perspektiva slobode, to egzistencijalno gledište, najvažniji je od svih

pogleda na život. Njime se tako reći otkriva sam čovjek, a ne tek njegova
bolest. Iza psihičkih poremećaja koji se guraju u prvi plan uvijek se skriva
pojedini čovjek kao slobodno biće, iako se to kod vrlo izraženih psihičkih
bolesti može tek naslutiti. Upravo je poštovanje prema toj tajanstvenoj,
jedinstvenoj jezgri svakoga čovjeka, na kojoj počiva njegovo dostojanstvo,
ono po čemu se čovjekoljubiva psihijatrija razlikuje od svoje prezirne
varijante, koja pacijenta vidi samo kao hrpu simptoma. Stoga je u humanoj
psihijatriji važno ostaviti prostora slobodi. Psihijatar ne smije sve gledati
samo s terapeutskog stajališta. Pacijentima se ponekad mora omogućiti da
nešto učine — ili ne učine — po svojoj volji. Oni bi ionako trebali biti što
više uključeni u planiranje terapije. Postoji tek mali broj studija o
blagotvornom učinku radne terapije, kao i terapije umjetnošću ili glazbom,
ali sigurno je da ne mogu postići terapeutski učinak ako ih pacijent
doživljava kao nametnuti oblik liječenja. Sloboda izbora tako postaje
konkretan prijevod ljudskoga dostojanstva na jezik terapeutske prakse.
Načelo »informiranoga pristanka« pacijenta na liječenje primjenjuje se
na svim područjima medicine, ali posebno je osjetljivo u psihijatriji. Naime,
s jedne je strane pacijentova sloboda izbora zbog njegove bolesti katkad
privremeno smanjena i pravna država prema strogim pravilima određuje
skrbnike koji moraju donositi odluke u njegovo ime. Međutim, s druge strane,
u središtu svih pokušaja liječenja mora biti poštovanje prema pacijentovoj
slobodi jer je cilj svake terapije pobijediti bolesnu neslobodu u korist
pacijentove slobode. Stoga, naposljetku, uvijek pacijent mora biti taj koji će
odrediti cilj terapije, a mi terapeuti trebamo imati suradnički stav u
ostvarivanju toga cilja, o koliko god čudnovatom cilju bila riječ.
Kao mladi liječnik na odjelu psihijatrije doživio sam odlučujuće
iskustvo. Mlada, kronično shizofrena pacijentica čula je glasove. Bila je
pametna, pomalo bizarnog ponašanja, zbog kojeg je i iziskivala psihijatrijsku
pomoć, ali dobra raspoloženja. Pomno sam se posvetio povijesti njezine
bolesti i ustanovio da, iz meni nepoznatih razloga, nitko nije pokušao
povećati dozu psihofarmaka kako bi njezine slušne halucinacije napokon
prestale. Kratko sam o tome porazgovarao s pacijenticom. Na sljedećoj
ambulantnoj kontroli pacijentica se pojavila ekstremno loše raspoložena.
»Što ste to učinili?!« pitala je. Rekla je da joj je puno lošije nego prije. Ja
sam je pitao jesu li slušne halucinacije prestale. »Jesu, prestale su, ali u tome
i jest problem. Uvijek sam čula ljubazni glas svoje pokojne učiteljice i on mi
je godio. A sad je taj glas nestao…« Bio sam bez riječi. Na studiju sam
naučio kako ukloniti slušne halucinacije i to sam znanje korektno, a
ponajprije uspješno primijenio u praksi. Međutim, pacijentica mi za to nije
bila nimalo zahvalna, baš naprotiv, izgrdila me. Pokušao sam se uživjeti u
njezin unutarnji svijet. Ona nije patila zbog glasa koji je čula, on je pripadao
njezinome svijetu, u kojem se očigledno dobro osjećala. Stoga sam odlučio
ponovno smanjiti dozu neuroleptika, tako da ona opet začuje učiteljičin glas.
Pacijentica je bila zadovoljna — a ja sam opet puno toga naučio. Slušne su
halucinacije većini ljudi, naravno, neugodna smetnja. Međutim, ponekad i
nisu. Budući da ne liječimo dijagnoze, nego ljude, a ti ljudi i njihovi ciljevi
stoje u središtu, u tom je konkretnom slučaju meni bilo jasno što mi je činiti.
Kasnije sam s iskusnim pacijentima uvijek imao običaj objasniti im stav
znanosti prema njihovoj bolesti, tako da su mogli sami odlučiti koji lijek žele
uzimati i u kojoj mjeri. Razumije se da sam prihvaćao samo one terapijske
ciljeve i metode za koje sam mogao etički odgovarati, ali do sukoba gotovo
nikada nije došlo. Naime, pacijenti su u pravilu razumni ljudi. A zašto bi
razumni ljudi dugoročno željeli naštetiti samima sebi?
Psihijatriji odgovara moderni stav, prema kojem se ona smatra uslužnom
djelatnošću, ali možda i sjećanje na srednjovjekovne sanatorije maltezera,
koji su uvijek govorili o »svojim gospodarima, bolesnicima«. Prostori
slobode u psihijatriji mogu biti i razgovori s dušobrižnicima pojedinih
religija. Naime, to nisu terapijsko-metodički razgovori vođeni u svrhu
liječenja, tijekom kojih terapeut, na kraju krajeva, uvijek skriva svoje pravo
»ja«. U idealnom slučaju riječ je o slobodnoj razmjeni ideja između dvaju
Božjih stvorenja.
Vjerska perspektiva kolektivan je oblik egzistencijalne perspektive. Sva
 psihička stanja, bez iznimke, mogu se promotriti iz vjerske perspektive: kao
znak Božje providnosti ili đavoljega iskušenja. Sa znanstvenoga stajališta to
nije ispravno, ali nije ni pogrešno. Vjerska perspektiva jedino može biti
primjerena ili neprimjerena, korisna ili manje korisna za određeni slučaj.
Stoga je sumanuta ideja bolesnoga od depresije kako ga je Bog napustio ili
pripada đavlu bolesna tlapnja. Pacijent se bez liječenja ne može osloboditi
od takve ideje. Psihijatar, bio on vjernik ili ateist, izričito će pobijati tu
ideju. Međutim, ako netko svoju bolest naknadno želi tumačiti kao Božju
kušnju vjere ili đavolje iskušenje, to je jedna od mogućih perspektiva tog
određenog pacijenta, koju se sa psihijatrijskoga stajališta ne može pobiti.
Ako psihijatri i psihoterapeuti na takav način poštuju pacijentove vjerske
stavove, nije potrebno da vjernika liječi isključivo psihijatar koji je i sam
vjernik. Katkad to može biti i štetno, naime onda kad kod nekih terapeuta
postoji opasnost da se izgubi nužna granica između psihoterapije i
dušobrižništva.
Primjer vjerske perspektive ponovno nam zorno pokazuje da različita
gledišta s kojih možemo promotriti psihičke fenomene nisu ni ispravna ni
pogrešna. Nekadašnji sukobi različitih škola psihoterapije o tome je li
ispravna biološka, psihoanalitička, bihevioristička ili neka druga
perspektiva, u međuvremenu su, srećom, nadvladani. Stara Aristotelova
misao kako je jedina svrha dijagnoze odabrati dobru terapiju pridonijela je
ukidanju ideoloških debata. Stoga se od modernoga psihijatra i
psihoterapeuta traži da bude sposoban za promjenu perspektive. On mora
poznavati mnogo metoda i zatim izabrati onu koja je najprimjerenija za
pacijenta, ali i za samog terapeuta.

III. Kako liječiti?

1. Umjetna, plaćena veza na određeno vrijeme — Kratak uvod u

psihoterapiju

Što pomaže? Izbor je velik. Na raspolaganju nam stoji više od petsto metoda.
Moramo li ih sve poznavati? Moramo li ih sve iskušati da bismo pronašli
primjerenu? Netko je ustvrdio kako metoda psihoterapije ima koliko i
psihoterapeuta. Prema tome, ne preostaje nam ništa drugo nego da
razlikujemo važno od nevažnoga. Mnoge su metode nekoć služile kao
nadomjestak za religiju, a profilirale su se kroz uvijek iste predodžbe o
neprijatelju. Međutim, dim iz jurišnih pušaka se razišao. Sada trezvenije
vidimo prednosti i mane nekog oblika terapije. Jasno je da ozbiljna
psihoterapija nije znanost o istini, kao što je to religija. S druge strane,
psihoterapiju se od obične svakodnevne komunikacije mora razlikovati po
stručnosti osobe koja je vodi. Stoga je istraživanje učinkovitosti terapije
itekako potrebno. Njime psihoterapija osigurava vlastiti opstanak, a ono
opravdava i naplatu komunikacije psihoterapeuta s pacijentom. Klaus Grawe
je 1994. po nalogu njemačke vlade istražio učinkovitost različitih metoda
psihoterapije i došao do spektakularnih rezultata. U njegovu su istraživanju
osobito loše prošle psihoanalitičke metode. Stoga se na njega sručio gnjev
nekolicine psihoanalitičara bez smisla za humor, pogotovo nakon što su
njegove spoznaje osvanule na naslovnici uglednoga tjednika Der Spiegel.
Psihoanaliza se jednostavno nije mogla pohvaliti s dovoljno znanstveno
provedenih ispitivanja učinkovitosti. Graweov zaključak da je velika
psihoanaliza primjerena jedino za komunikaciju sa zdravim ljudima vjernim
pobornicima psihoanalize uopće nije bio duhovit.

a) Psihoanaliza — Nešto se smješkate, što potiskujete?

Dakako, psihoanaliza je baka psihoterapije. Dugo se morala boriti za

priznanje, a sjećanje na to razdoblje borbe još i danas utječe na mnoge
perjanice psihoanalize. Sigmund Freud, njezin utemeljitelj, svoje je
suvremenike provocirao suludom teorijom. Usred apsurdne i štetne
iskrivljenosti građanskoga društva pod čijom su krhkom površinom navodne
pristojnosti ključale opsesivne seksualne fantazije, obznanio je da se ključ
čudnovatih psihičkih fenomena krije u tajnoj stvarnosti naše podsvijesti.
Time je ponajprije pokušao doskočiti u to vrijeme zabrinjavajuće raširenim
histeričnim stanjima uzrujanih dama. Nova je metoda omogućila uvid u
sveprisutan svijet nagona i više-manje uspješnog nošenja s njima. Freud je
svoje konstrukcije, s polazišnom teorijom o ranom razvijanju erotskih
osjećaja djeteta prema ocu i majci, predstavljao kao znanstvene, a ponajprije
prirodoznanstvene. One su tako u potpunosti slijedile tadašnje trendove, a
istodobno su mogle pomoći uspješnom uzburkavanju seksualno inhibiranoga
društva. Ipak, Freudove teorije nisu bile prirodoznanstvene pa čak ni
znanstvene u užem smislu riječi. Poznata je kritika koju je iznio Jürgen
Habermas, o tome kako »psihoanaliza svojim scijentističkim pristupom
pogrešno shvaća samu sebe«. Psihoanaliza je u početku više nalikovala
ideologiji ili tradicionalnim vjerskim zajednicama. Freud je svojim
najbližim i najvažnijim sljedbenicima dijelio prstene, kao što je inače običaj
s biskupima, ekskomunicirao je svoga najboljeg učenika Carla Gustava
Junga, a njegovi su tekstovi katkad još i danas predmet obožavanja poput
svetih spisa. Sam Freud psihoanalizu nije primjenjivao isključivo na
pacijentima, nego ju je pretvorio u poticajan nauk o Bogu i svijetu. Kod ne
tako prosvijećenih pobornika psihoanalize sve to nerijetko je vodilo — a još
i danas vodi — do toga da se psihoanalitička tumačenja shvaćaju kao
apsolutne istine, a ona to nisu.
Iako bi sam Freud duševne procese najradije bio objasnio s
neurološkog, dakle, fizičkog aspekta, u stvarnosti nam je dao tek neke više ili
manje uvjerljive opise koji tijekom razgovora s pacijentom u određenim
uvjetima mogu imati blagotvoran učinak. Snovi i slobodne asocijacije
pacijentove struje misli na psihoanalitičkom kauču prenose nesvjesne
elemente u svjestan govor, nakon čega ih analitičar tumači. Važnu ulogu
pritom ima veza između sada prisutnih fenomena i neriješenih sukoba iz
ranoga djetinjstva, ali i dinamičan odnos pacijenta i terapeuta. Odlučujući
čimbenik izlječenja je dublji uvid pacijenta u njegovu simptomatiku, do
kojeg on dolazi tijekom razgovora s analitičarom. I brojne druge
psihoanalitičke ili dubinskopsihološke metode počivaju na istim temeljima
pa tako i analitička psihologija Carla Gustava Junga, individualna
psihologija Alfreda Adlera, na određen način i tzv. humanističke terapije,
Gestalt terapija Fritza Pearla, Morenova psihodrama i mnoge druge. Ni ove
metode ne dovode nas do nekakvih istina. Poput svih ostalih terapeutskih
metoda, one su tek više ili manje korisne.
Stoga su se mnogima srušile iluzije kad je ustanovljeno da je takav
učinak teže dokazati psihoanalizi nego drugim metodama. Klasične
psihoanalitičare ideološke vrste to nije omelo u njihovim daljnjim
nastojanjima jer izostanak učinka ne može osporiti »istinu«. Međutim,
mudriji predstavnici te škole prepoznali su opasnost koja je sad prijetila
psihoanalizi te su nadvladali stare probleme s područja teorije znanosti, iz
korijena promijenili koncept psihoanalize, tako da je ona postala
humanistička znanost, kako joj i dolikuje, a počeli su provoditi i istraživanja
učinkovitosti. Doduše, i oni su, proturječno, ostali pod utjecajem praoca
Freuda, i to na katkad dirljiv način. Briljantni analitičar Otto Kernberg
ponekad diže ruke prema nebu zaklinjući, ali s dozom fine ironije: »Sveti
Sigmunde, oprosti mi!« Međutim, nisu svi tako lišeni strahopoštovanja pred
autoritetom. Odlučujući je problem bila i ostala koncentriranost na
pacijentovu prošlost, a posebice na njegovo djetinjstvo. Dobre od loših
analitičara možemo razlikovati po tome znaju li mudro koristiti taj aspekt.
Čvrsta ukorijenjenost trenutačnog poremećaja u fenomenima iz prošlosti u
najgorem slučaju može sugerirati da je poremećaj nepromjenjiv — čovjek se
svoje prošlosti po definiciji ne može nikako riješiti. A ako je trenutačni
poremećaj velikim dijelom povezan s prošlošću, kako ga se onda riješiti?
Usredotočenost na prošle događaje i pacijentove slabe točke u nespretnijim
rukama čak mogu izazvati tzv. »psihoterapijski defekt«: pojavu psihičkoga
poremećaja izazvanog psihoterapijom.
Jednoga mi je dana došao uspješni medijski mogul koji je prošao takav
tretman. Nakon nekoliko tjedana razmišljanja o svojim eventualnim
psihičkim nedostacima, taj je inače iznimno samouvjeren čovjek posve
izgubio sigurnost. Naime, pseudoautoritet tajanstvenih psihijatrijskih
spoznaja neprekidno ga je poticao da kritički promotri jezgru svoje psihe.
Kao što se moglo i očekivati, sad se osjećao apsolutno užasno. Zadaća
terapije u tom slučaju bila je da svim svojim autoritetom ponovno istakne
itekako prisutne sposobnosti žrtve psihoterapije. Vrlo brzo pacijent više nije
bio pacijent, nego ponovno ono što jest.
Dug je popis zabrinjavajućih nuspojava metoda orijentiranih na
pacijentove slabosti. Klasična je ilustracija vječito nesretan izraz lica
Woodyja Allena, koji se u svojim filmovima zapleće u sva moguća
psihoanalitička tumačenja samoga sebe i drugih te očigledno iz tog gustiša
više ne nalazi izlaz: »A što ti kaže tvoj psihoanalitičar?« Dakako, crni humor
Woodyja Allena ponajprije je satira jezovite popularizacije psihoanalize.
Tako svaki predani čitatelj ilustriranih časopisa misli da dobro zna kako
iritacije u oralnoj fazi (prvoj godini života) — prerano cuclanje dudice,
prekasno cuclanje dudice, predugo cuclanje dudice — neizbježno formiraju
»oralni karakter,« koji uzrokuje ovisnost i druge teške poremećaje. Međutim,
posebno je gadno onima koji probleme imaju u sljedećoj, analnoj fazi —
prerano na kahlicu, prekasno na kahlicu ili čak pokraj kahlice… Neminovno
prijeti formiranje agresivnog, pokvarenog »analnog karaktera,« koji u životu
može izabrati samo dvije profesije: ili će biti knjigovođa ili masovni
ubojica. Istina, to su tek karikirane zablude o psihoanalizi, ali one nipošto
nisu rijetkost.
Međutim, odlučujuća nije nužno metoda koja se primjenjuje. Koliko će
učinak psihoanalitičke terapije biti dobar ili loš, koliko će dugo ili kratko
trajati, u velikoj mjeri ovisi o karakteru samog terapeuta, kao i kod svih
metoda psihoterapije. Ima briljantnih, životnih psihoanalitičara koji su izišli
iz slijepih ulica psihoanalize, okrenuli se modernim znanstvenim standardima
i vrlo uspješno provode terapiju. Osim terapeuta, eventualni uspjeh
psihoterapije ovisi, naravno, o samom pacijentu i vrsti njegova psihičkog
poremećaja. Stoga su nužne probne seanse, kako bi terapeut i pacijent mogli
ustanoviti »ima li među njima kemije«. Nažalost, još ni približno ne možemo
ustvrditi koja će metoda i koji terapeut biti najučinkovitiji u liječenju
određenog poremećaja u određenog pacijenta. Ako neka osoba tijekom
života svako malo zaluta u istu bezizglednu slijepu ulicu te se može ustanoviti
uzorak koji se ponavlja, psihoanaliza u rukama modernog analitičara može
biti od velike pomoći. Stoga je i analiza tek psihoterapijska metoda koja u
nekim slučajevima može biti više, a u nekima manje korisna. Budući da je
dugotrajna i skupa, ionako nije za svakoga psihičkog bolesnika. Usto, u
svomu klasičnom obliku nije primjerena za liječenje nekih teških psihičkih
poremećaja, primjerice shizofrenije i teških depresija, a može biti čak i
štetna.

b) Bihevioristička terapija — Jednostavna i praktična

Velika suparnica psihoanalize bila je i ostala bihevioristička terapija.

Ona nema tajanstvenu, pomalo mračnu auru psihoanalize. Trezvena je i
usmjerena na učinkovitost. Bihevioristički psiholozi nisu jedni od onih koji
samo govore — ili kojima se govori — nego nešto i čine. Susretnete li na
tornju s pogledom na grad čovjeka sa strahom u očima u pratnji koja odaje
potpunu sigurnost, vjerojatno je riječ o pacijentu koji pati od straha od visine
i njegovom biheviorističkom terapeutu, koji ga prati tijekom njegova
»suočavanja«. Pacijent u prisustvu terapeuta čini ono što već godinama ni u
kojem slučaju nije činio. Takav pacijent zapravo već dugo nema nikakva
iskustva sa situacijom koja ga plaši. Ljudi sa strahom od visine ne penju se
na tornjeve, oni koji se boje dizala u njih ne ulaze, agorafobi ne šeću
prostranim trgovima. Međutim, strah je tijekom godina u njihovoj glavi
neprekidno rastao, a često se proširio i na druga životna područja. Metoda
suočavanja sa situacijom koja plaši u pratnji osobe kojoj vjerujemo računa
na sposobnost ljudske psihe da se nakon nekog vremena na sve navikne. Tako
se ispočetka visoka razina straha nakon nekoliko minuta smanjuje, a pacijent
prvi put nakon dugo vremena tu posve nepojmljivu situaciju doživljava više-
manje bez straha. Na taj način moguće je riješiti se straha od visine — ali i
mnogih drugih strahova.
Klasična bihevioristička terapija ne bavi se dinamikom koja se možda
skriva iza simptoma. Bavi se isključivo samim simptomima, vanjskim
ponašanjem koje možemo jasno opisati, a ponajprije time kako se riješiti
simptoma. Prema tumačenju biheviorističke terapije takvi bolesni obrasci
ponašanja naučeni su tijekom života, što znači da se od njih može i odučiti.
Stoga je ona razvila znanstvene, strogo provjerene metode za što brže i
trajnije uklanjanje simptoma. Nesumnjivo, upravo to želi i pacijent.
Psihoanaliza je takvim metodama tipično predbacivala da ostaju na površini
pa ne zadiru dovoljno »duboko«. Međutim, ispitivanja su pokazala da
biheviorističke metode imaju itekako dugotrajan učinak.
Bihevioristička je terapija tijekom vremena svoju često osporavanu
koncentriranost na vanjske simptome i njihovo liječenje nadopunila
kognitivnim aspektima, koji potiču uvid u dublje stanje psihe, a javljaju se i
kod psihoanalitičkih metoda. Taj »kognitivni obrat« biheviorističke terapije
pretvorio ju je u zacijelo najbolje znanstveno utemeljenu psihoterapijsku
metodu na svijetu. U međuvremenu postoje razrađeni priručnici pomoću
kojih stručnjaci metodama biheviorističke terapije donekle šablonizirano
mogu liječiti određene poremećaje. Međutim, ima pacijenata kojima ta
metoda jednostavno ne pomaže.

c) Sistemske revolucije — Kako se riješiti problema?

Psihoanaliza pokušava svojim metodama liječiti pojedine osobe, dok

bihevioristička terapija ponajprije liječi pojedine simptome. Međutim,
čovjek je, između ostaloga, uvijek i društveno biće. Stoga je sistemska
terapija, koja se paralelno razvila u Americi i Italiji, u središte pozornosti
stavila čovjeka s njegovim društvenim vezama. Milanska psihoanalitičarka
Mara Selvini Pallazoli anoreksične je djevojke liječila klasičnom
psihoanalitičkom metodom pojedinačnih razgovora. Anoreksija je jeziva
bolest jer ju je vrlo teško liječiti, a usto se ubraja u najsmrtonosnije psihičke
poremećaje. Naime, čak dvadeset posto bolesnih djevojaka umire. Stoga je
Maru Selvini Pallazoli posebno deprimiralo što njezina intenzivna
terapeutska nastojanja ostaju bez rezultata. A onda je počela u terapiju
uključivati obitelji bolesnih i koristiti druge terapijske opcije — i odjednom
su se pojavili prvi uspjesi.
Anoreksija je kod djevojaka i djevojčica često povezana s nekakvim
krizama. Možda su joj roditelji pred rastavom. Kći je ionako u pubertetu, ima
problema s novim oblikom svoga tijela, osjeća napetost između roditelja i
mršavi. Roditelji to primjećuju i, zabrinuti, reagiraju. Djevojka — često
natprosječnih sposobnosti — jede sve manje, suludo puno vježba, potajice
povraća i još više mršavi, dok istodobno sve više raste roditeljska
zabrinutost. Roditelji u svom očaju sve više međusobno surađuju kako bi
pomogli djetetu koje se pred njihovim očima pretvara u kostura. Tad
započinje psihoanalitička pojedinačna terapija s pacijenticom. Međutim,
kako da se djevojka u toj situaciji udeblja? Ako se udeblja, mora se pobojati
da roditelji više neće međusobno surađivati i da će se rastati. Užasna
simptomatika dobila je neki smisao te se više ne može tako lako riješiti.
Svakome je jasno da je terapija u takvom slučaju osuđena na propast ako ne
obuhvati cijelu obitelj. Stoga je Mara Selvini Pallazoli počela uključivati
roditelje u terapiju. Zahvaljujući tome, uspjelo joj je takvoj djevojci
objasniti da se roditelji neće razići ako se ona udeblja ili da njihov razlaz za
nju ne bi bio katastrofa. Tek kad ona to doista shvati, može si tako reći
»dopustiti« debljanje.
I druge su terapijske škole u međuvremenu naučile pojačano uključivati
društvenu okolinu u proces liječenja. Ali, novi je sistemski stav imao i druge,
raznovrsne i revolucionarne utjecaje na psihoterapiju. Takav je način
razmišljanja nastao već četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća u
kalifornijskome Palo Altu, neovisno o spoznajama iz Milana. Razvili su ga,
između ostalih, Gregory Bateson i Paul Watzlawik, autor bestselera Kako biti
nesretan. Kalifornijska škola odbacila je klasičan stav da postoji »jedna
jedina« anoreksija, shizofrenija ili depresija. »Koliko je stvarnost stvarna?«
glasilo je provokativno pitanje Paula Watzlawika. Sistemska terapija
ponudila je posve nov, ne tako krut pogled na stvarnost. Stoga ona nije
sinonim za obiteljsku terapiju, iako je tom obliku terapije dala mnogo važnih
poticaja. Obiteljska se terapija u načelu može provoditi bilo kojim oblikom
terapije. S Watzlawikova sistemskoga stajališta stvarnost »jedne jedine«
depresije rasplinula se na često vrlo različita stajališta pacijenta, njegove
obitelji i terapeuta, a tijekom vremena je stalno pokazivala nova lica. Zadaća
terapeuta bila je prepoznati i ojačati najkorisnije perspektive. Oni su pritom
odjednom primijetili da simptomi bolesti imaju i neki smisao te da ih ne
treba doživljavati samo kao deficit, nego i kao resurs, izvor energije, a onda
i koristiti. »Što je dobro u lošemu?« pitao je Paul Watzlawik. Njegov je
odgovor glasio: promjene perspektive i neočekivane intervencije. Tako je
čak i u vrlo zamršenim situacijama mogao postići »uočljiv napredak koji je
doista bio korak naprijed«. Sistemski su terapeuti unijeli novi polet u
područje koje je prije toga zaglavilo u određenim nedovoljno korisnim i
stoga bolnim navadama.
»A zašto ste vi tako depresivni?« pitanje je koje s terapeutskoga
stajališta nije baš pametno postaviti potištenoj osobi. Naime, depresivac to
ionako već dugo pita sam sebe — bezuspješno. Ako će sad još četrdeset pet
minuta nekom drugom iznositi sav jad svoga života, vjerojatno mu neće biti
ništa bolje. Naprotiv, sad će mu tek biti uistinu loše — a ovaj put će znati i
zašto! Stoga sistemski terapeuti postavljaju posve druga pitanja, primjerice:
»Kako ste uspjeli tako dugo izdržati sa svojom depresijom?« Na to će pitanje
isti pacijent odgovoriti posve drukčijom pričom. Ispričat će kako još uvijek
može malo slikati, da može malo šetati, posjećivati još nekolicinu prijatelja,
ne onoliko koliko je mogao prije, ali svejedno. To znači da će isti pacijent
nakon takvoga neočekivanog pitanja pričati o svojim posve individualnim
sposobnostima koje ga u njegovoj depresiji još drže na nogama. A čime
provoditi psihoterapiju ako ne pacijentovim sposobnostima? Smisao svake
terapije orijentirane na pacijentove resurse jest brižno razvijati i često
koristiti ono što pomaže. S druge strane, što se na psihoterapijskim seansama
više govori o pacijentovim neospornim nedostacima, njihovim uzrocima i
posljedicama, to se više pojačava njegov osjećaj bespomoćnosti.
Profesionalnom terapeutu mora poći za rukom usmjeriti pacijentove misli na
vlastite snage. Naime, ono što mislimo i govorimo oblikuje stvarnost koja je
u punom značenju riječi »stvarna«. Stoga nije baš korisno s bolesnikom
stalno govoriti o »depresiji«. Sistemski terapeuti se prema dijagnozama i
simptomima ne odnose kao da su to vječne istine, nego brišu te krute
pojmove i usmjeravaju pozornost na pacijentova, često iznimno individualna
rješenja iz prošlosti i sadašnjosti. »Dijagnoze nam trebaju samo zbog Zavoda
za zdravstveno osiguranje,« obješenjački je rekao Paul Watzlawik na jednom
simpoziju moje klinike.

d) Rješenja bez problema — Tajna razmaka među zubima

Amerikanac Steve de Shazer taj je koncept sustavno dalje razvijao i tako

stvorio terapiju orijentiranu na rješenje, koja radikalno ignorira sam problem
i isključivo se posvećuje rješenju. To skraćuje trajanje terapije i rezultira
učinkovitim individualnim rješenjima. De Shazer se u razvijanju svoje
teorije vodio idejama najgenijalnijega psihoterapeuta dvadesetoga stoljeća,
Miltona Ericksona. On je bio invalid u kolicima te je stoga morao vrlo
pomno promatrati ljude. Terapija koja se iz toga razvila naziva se
hipnoterapijom, ali taj je izraz vrlo neprecizno definiran. Ericksonove su se
intervencije bazirale na djelovanju jezika — počevši od izbora pojedinih
riječi, preko intonacije pa sve do gestikulacije — optimalnog za rješenje
nekog problema. S druge strane, hipnoza je za Ericksona tek usputni fenomen.
Ipak, kao što je poznato, hipnoza nije nekakva neozbiljna gluparija, nego
dobra metoda opuštanja tijekom koje pacijent sugestije za opuštanje ne
govori sam sebi, kao što je slučaj s autogenim treningom, nego tu zadaću
preuzima drugi govornik.
Slučajevi iz prakse Miltona Ericksona su legendarni. Jednog mu je dana
došla neka mlada žena, stavila svežanj dolara na stol i rekla kako joj je to
sva ušteđevina. Tim je novcem željela platiti psihoterapiju kod njega, a kad
novca nestane, ubit će se. Obično nitko ne bi pristao provesti terapiju u
takvim uvjetima. Ta tko želi liječiti pacijenta čije je samoubojstvo samo
pitanje vremena? Međutim, Ericksonovo poznavanje ljudske prirode bilo je
doista dojmljivo te je iznimno preuzeo taj slučaj. Pacijentica mu je ispričala
kako uvijek ima problema u vezama s muškarcima. Upravo joj je propala još
jedna veza. Osim toga, imala je dojam da izgleda zastrašujuće — imala je
razmak između prednjih zubi. Kolege na radnome mjestu gotovo da joj uopće
nisu pridavali pozornost. Kolega s kojim je dijelila sobu potpuno ju je
ignorirao, nije ju čak ni pozdravljao. Nakon što je sve to predočila
Ericksonu, on ju je pozvao da izađe s njim u dvorište. Tamo se nalazio
zdenac. Erickson je rekao pacijentici da iz zdenca zagrabi vode, malo otpije
i kroz razmak među zubima je ištrca u određenom smjeru. Učinila je kako joj
je rekao. Nakon malo vježbe stekla je svojevrsnu vještinu da kroz razmak
među zubima točno pogađa metu udaljenu nekoliko metara. Erickson joj je
zatim rekao neka kroz isti razmak iznenada i bez povoda vodom poprska
kolegu s kojim sjedi u sobi, a potom bez objašnjenja izađe iz sobe.
Pacijentici se taj zadatak zacijelo činio čudnovatim, ali ionako nije imala što
izgubiti. Postupila je kako joj je rekao. I gle čuda: prvi put je došlo do
razgovora između nje i toga kolege. Zatim su počeli češće razgovarati.
Naposljetku su se čak sastajali privatno. Sve su se češće viđali privatno…
Terapija je bila odavno okončana kad je nekoliko godina kasnije Milton
Erickson primio pismo s fotografijom. Na njoj je bila sretna američka obitelj
s četvero djece, svi sa širokim osmijesima na licu, a ispod slike pisalo je:
»Kao što vidite, Miltone, troje moje djece blagoslovljeno je razmakom među
zubima.« To je primjer genijalne psihoterapije: razmak među zubima, koji je
gotovo bio povod samoubojstvu, pretvorio se u blagoslov, u rješenje koje je
pacijenticu oslobodilo njezine teške nesigurnosti. Miltonu Ericksonu pošlo je
za rukom puno takvih intervencija.
Terapija orijentirana na rješenje pokazala se posebno učinkovitom u
liječenju ovisnika. Oni su sami po sebi iznimno usredotočeni na svoje
probleme, a to još više potencira njihova okolina. Stoga, naravno, očekuju da
ih i terapeut pita što je to sve kod njih pošlo po zlu. A onda se zapanje kad ih
on najprije pita kako im je uspjelo okončati recidive. Zabezeknuto slušaju
kako terapeuta ne zanimaju toliko faze opijanja, koliko razdoblja
apstinencije. Što više zamišljaju ono što im je u životu pošlo za rukom, to se
više sjećaju sposobnosti pomoću kojih su to postigli. Slika koju imaju sami o
sebi postaje sve pozitivnija. Već samim time raste vjerojatnost da će opet
uspjeti. Tako način na koji se terapeut raspituje o povijesti bolesti postaje
odlučujući čimbenik, koji presuđuje u kojem će smjeru terapija krenuti. Onaj
tko se — bez takva terapeutskog poticaja — samo vrti oko uzroka svoga
problema, stalno živo zamišlja vlastiti neuspjeh. To ga, doduše, može dovesti
do određenih spoznaja, ali ne pomaže mu nužno pronaći rješenje.
»Rješenje nema nikakve veze s problemom.« Tom nas je rečenicom
iznenadio Steve de Shazer na početku prvoga seminara koji je držao u mojoj
klinici. Ono što je ponajprije dubokoumnim njemačkim umovima zvučalo kao
bezočna provokacija bilo je rezultat pomnog znanstvenog istraživanja.
Analizirani su svi slučajevi Psihijatrijskoga instituta u Milwaukeeju.
Precizno je opisan svaki problem s kojim je određeni pacijent došao na
liječenje. Jednako je egzaktno opisano rješenje koje je okončalo terapiju.
Kad su znanstvenici zatim pokušali utvrditi koja je poveznica između
problema i rješenja — ustanovili su da ona ne postoji. Upravo nevjerojatno!
Ta najprije moramo znati u čemu je problem da bismo ga mogli riješiti!
Međutim, ako pomnije promotrimo stvari, vidjet ćemo da je upravo suprotno.
Naime, problem je neki životni događaj koji na neki način izvana dodirne
nečiji životni put. S druge strane, rješenje u svakom slučaju moramo postići
pomoću posebnih, samo nama svojstvenih sposobnosti koje nosimo u sebi.
Ako se netko u stresnoj situaciji može umiriti pomoću glazbe, tu će
sposobnost koristiti u rješavanju posve različitih problema: privatnih,
poslovnih, društvenih. Kod drugih ljudi glazba neće pomoći. Međutim, i oni
su tijekom svoga života uspješno rješavali probleme — drugim
sposobnostima.
Stoga savjet »Na vašem mjestu ja bih…« svjedoči o manjkavoj
profesionalnosti. Rješenje počiva na našim ograničenim, individualnim, za
svakog čovjeka specifičnim sposobnostima. Upravo na te sposobnosti
profesionalna terapija mora usmjeriti svu pozornost. S druge strane, problem
se hrani bezgraničnim nesrećama koje nudi ovaj svijet. Stoga je
nepredvidljiv i na njega, ako nije u nama samima, ne možemo utjecati. Dakle,
ne valja uzalud trošiti vrijeme na razmatranje problema. »Sranja se
događaju,« naslov je de Shazerova članka u kojem se ponajprije bavi
jezičnom filozofijom Ludwiga Wittgesteina, a koji je vrlo uvjerljiv s aspekta
teorije znanosti. Takvi su mi članci vrlo brzo izbili iz glave tipičnu njemačku
predrasudu kako je de Shazerova brza terapija tek američki fast food za
siromašne duhom. Novi oblici terapije su ne samo vrlo ozbiljno utemeljeni u
teoriji nego svojom radikalnom dosljednošću ponajprije jamče što brže i
trajnije uklanjanje pacijentovih simptoma. Takvo što ne može biti posve
pogrešno.
Jednog je dana de Shazeru došla pacijentica koja mu je objasnila da ima
problem kojeg se toliko srami da mu ga ni u kojem slučaju ne može ispričati.
Inače bi to zacijelo značilo da je terapija okončana prije nego što je i počela.
S de Shazerom je bilo drukčije. On je preuzimao sve pacijente pa čak i tzv.
»nemotivirane«. Njegov je stav bio da su mu se oni obratili zato što ih nešto
muči, a smisliti rješenje čak i u kompliciranim slučajevima nije zadaća
pacijenta, nego profesionalnog terapeuta. U ovom je konkretnom slučaju
zadatak bio jasan: trebao je pronaći rješenje a da nije znao u čemu je
problem. De Shazer je poštivao uvjet koji je pacijentica postavila te se
služio metodom brojčane ljestvice: »Ako na ljestvici od nule do deset nula
znači da je toliko grozno da ne može biti gore, a deset da je vaš problem
potpuno riješen, kojim biste brojem ocijenili svoje stanje u ovom času?«
Pacijentica je rekla 2. De Shazer je dalje postavljao svoja standardna
pitanja: »Kako ste se uspjeli s nule pomaknuti na dvojku? Što vam je
pomoglo da to postignete? Što je sad na dvojki bolje nego što je bilo na
nuli?«
Budući da pacijentica nije željela navesti svoj problem, a odgovori na ta
pitanja ukazali bi o čemu je riječ, de Shazer joj je rekao neka odgovore samo
zamisli, ali vrlo precizno. Učinila je kako joj je rekao. Kad je završila, de
Shazer je postavio ovo pitanje: »U kojem ste trenutku u proteklo vrijeme
nakratko dosegli 3 ili 4?« Pacijentica je zamislila i te — bolje — faze.
Nakon još nekoliko pitanja uslijedilo je »ključno pitanje prve seanse«:
»Ponovno ćemo se vidjeti za tri tjedna. Molim vas da dotad razmislite što se
u vašem životu i ponašanju ne bi trebalo mijenjati.«
Pacijenti itekako dobro znaju što žele promijeniti, a pomisao na to stalno
im skreće pozornost na nedostatke koje svaki čovjek ima i koji ga
sprječavaju u ostvarivanju lijepog cilja. S druge strane, »ključno pitanje prve
seanse« skreće pozornost na sve one brojne individualne sposobnosti koje je
pacijent pod teretom svojih problema u posljednje vrijeme, razumljivo,
izgubio iz vida. Uopće nije bitno hoće li terapeut na idućoj seansi doista
pitati pacijenta što to ne želi mijenjati. To je pitanje pacijentovu pozornost u
međuvremenu skrenulo na nešto vrlo korisno — a to je učinkovito. Na drugoj
je seansi Steve de Shazer postavljao čuveno »čudotvorno« pitanje:
»Zamislite da ste umorni i navečer idete leći. Dok spavate, dogodi se čudo.
Vaš je problem odjednom potpuno nestao. Ujutro se probudite, ali ne znate da
se dogodilo čudo jer ste, naravno, spavali. Po čemu ćete primijetiti da se
dogodilo čudo?« Ako pacijent odgovori nekom generalnom formulacijom
kao što je: »Osjećam se bolje,« terapeut postavlja nova pitanja: »Po čemu to
primjećujete?« sve dok pacijent ne opiše oblike ponašanja koji se mogu
konkretno uočiti.
Da bi stekao još bolju sliku, terapeut može pitati po čemu bi članovi
obitelji primijetili da se dogodilo čudo ili se može zanimati kako bi,
primjerice, izgledao film o situaciji nakon čuda. Takvo ustrajanje na
konkretnom opisu sprječava nastanak utopističkih predodžbi o cilju te on
postaje realističniji. Poenta »čudotvornog« pitanja je u tome da pacijent
opisuje svoj posve individualni cilj terapije. Netko će reći da će si nakon
čuda napokon ponovno moći sam skuhati jaje za doručak i otići po novine.
Drugome će pak čudo ponovno omogućiti da se posve opusti i konačno dobro
naspava. Što se duže o tome govori, to su slike rješenja intenzivnije, a
pacijent iz transa problema prelazi u trans rješenja, koji moćno ubrzava
proces izlječenja.
Vratimo se našem slučaju. Steve de Shazer održao je još dvije ili tri
seanse s pacijenticom, tijekom kojih je postavljao još pitanja, dok je ona
odgovore na njih samo zamišljala. Pacijentica je dobro napredovala i
motivirano surađivala. Napokon je dosegla broj 8 na ljestvici do 10 i
izjavila da se osjeća dovoljno dobro te želi okončati terapiju. Nekoliko
mjeseci kasnije de Shazer je primio razglednicu. Na njoj mu je pacijentica
izrazila svoju golemu zahvalnost, a završila je riječima: »… usput, sad sam
na broju 12.« De Shazer nikad nije doznao koji je problem zapravo mučio
pacijenticu, ali unatoč tome, zajedno su vrlo uspješno smislili rješenje.
Time ćemo završiti s ovim, sigurno prekratkim i proizvoljnim pregledom
psihoterapijskih metoda. Ponešto bi se moglo još jasnije prikazati. Tako je
jedna od prokušanih metoda psihoterapija razgovorom, koju je smislio Carl
Rogers. Tijekom takve terapije terapeut ne iznosi svoje interpretacije, nego
pušta pacijenta da u atmosferi prihvaćanja dođe k sebi. Moderna se
psihoterapija u samo sto godina od svoga nastanka drastično razvila.
Razdoblje sukoba u međuvremenu je zamijenio suživot pun poštovanja prema
drugima. Stručnjaci u svoje terapijske oblike integriraju korisne aspekte
drugih škola i shvatili su bit temeljnih pitanja. Ako je psihoterapija umjetan,
asimetričan, strogo prema cilju usmjeren, metodičan, privremen i plaćen
odnos između pacijenta koji pati i terapeuta koji je upućen u razne metode,
onda je ona jasno definiran projekt. »Definiran« znači isto što i »ograničen«.
A kod ozbiljne je psihoterapije uvijek ograničen i uspjeh.
Psihoterapija u svojoj ponudi nema sreću i smisao života, kao ni
stvaranje savršenog čovjeka. Psihoterapeuti nisu mudriji ni bogatiji životnim
iskustvom od drugih ljudi. Razgovori s terapeutom ionako su uvijek tek
zamjena za pravu komunikaciju. Uvijek su umjetni, ako su dobri, čak i
umjetnički, ali nikad neposredni. Najbolji oblik komunikacije čak su i za
shizofrenike, depresivce i druge psihičke bolesnike razgovori s mesarima,
pekarima i prodavačicama, dakle, s normalnim ljudima. Tek kad to više ne
funkcionira jer je psihički poremećaj trenutačno uzeo maha, moraju se
uključiti psihijatrijski stručnjaci, ali samo dok se ponovno ne omogući
najbolja i najprirodnija komunikacija. Iz etičkih razloga svaka terapija mora
kratko trajati. Naime, terapija je rad, a ne pravi život. Ona bi zapravo trebala
pomoći ljudima da što brže počnu ponovno uživati u životu — i zaborave sve
psihijatre.
Stoga je skromnost znak svake dobre psihoterapije. Uz silno mnoštvo
metoda psihoterapija je tek jedna od brojnih metoda liječenja, koja katkad
pomaže, rijetko šteti, a uvijek se mora oprezno koristiti. Naime, svaka
metoda koja učinkovito djeluje ima i nuspojave. To osnovno pravilo
farmakologije vrijedi i za psihoterapiju. Poznati psihoanalitičar Christian
Reimer razotkrio je potresne slučajeve zlostavljanja pacijenata predugim
psihoterapijama. Ta je tema dugo bila tabu. Reimer je citirao gnjevno pismo
jedne terapeutkinje, upućeno pacijentici koja je nakon više od deset godina
terapije, posve s pravom, odlučila prekinuti liječenje. Narcisoidna
zaljubljenost terapeuta u same sebe može terapiju pretvoriti u nekakav
bolestan aranžman. Ako terapeut sebe smatra Bogom i batinom, on pacijenta
ne vodi u slobodu, kao što je to slučaj sa svakom dobrom terapijom, nego u
neslobodu i ovisnost. Steve de Shazer ustrajao je na tome da terapiju
orijentiranu na rješenje problema uvijek mora karakterizirati što brže
odvajanje od terapeuta. »Kratkotrajna terapija koristi pacijentima, ali ne i
terapeutima,« pisalo je na vratima njegove ordinacije.

2. Na kraju — Liječiti tijelo kako bismo izliječili dušu?

a) Kontroverzije — Sjaj i bijeda psihokemije

Nedavno je među visokoobrazovanim Nijemcima provedena anketa o

tome koju metodu liječenja shizofrenije drže najboljom: »medikamentoznu
terapiju,« »medikamentoznu terapiju u kombinaciji sa psihoterapijom« ili
»samo psihoterapiju«. Većina ispitanih odlučila se za »samu psihoterapiju«.
Međutim, to bi bez sumnje bila liječnika pogreška. Što je razlog takve
neobične predrasude prema psihofarmacima?
 Psihofarmaci to sigurno nisu. Naime, čak su i psihoterapijske škole u
međuvremenu napustile stav da je razgovor dovoljan za liječenje psihičkih
poremećaja. Stručnjaci su jednostavno morali uvidjeti da su lijekovi
neizostavni kod određenih psihičkih poremećaja, štoviše, da oni kod nekih
dijagnoza imaju odlučujući blagotvoran učinak. U takve se poremećaje
ponajprije ubrajaju shizofrenija i teške depresije. Međutim, mnogi su ljudi o
tome zastrašujuće loše obaviješteni, što može imati tragične posljedice. Već
je mnoge pacijente ležerna primjedba nekog sugovornika kako »ne bi trebali
dopustiti da ih šopaju lijekovima« toliko pokolebala da su jednostavno
prestali uzimati lijekove, ponovno se razboljeli — i oduzeli si život. Stoga
upravo ta tema iziskuje da se javnost bolje informira.
Kad smo na studiju stjecali prve uvide u psihijatriju, i ja sam isprva bio
skeptičan prema psihofarmacima. Lijekovi protiv dijabetesa, slabosti srca ili
drugih tjelesnih bolesti nisu uopće bili upitni. Tijelu trebaju te tvari jer ih
zbog bolesti samo više ne proizvodi u dovoljnim količinama ili mu one
pomažu u pobjeđivanju bolesti ili je barem donekle olakšavaju. Ali što je sa
psihom, dušom čovjeka? Imamo neugodan osjećaj ako i na tom području
treba upotrijebiti kemiju — lijekove. Nije li takva intervencija u svakom
slučaju manipulacija, oduzimanje slobode? Čak i ako se pacijent slaže, smije
li liječnik učiniti takvo što?
Možda je ta bojazan povezana sa starom platonističkom tradicijom, koja
je dušu strogo dijelila od tijela. Neoplatonisti su dušu smatrali onim pravim
dijelom čovjeka, a tijelo tek privremenim, gadnim zatvorom u kojem čami
plemenita duša. Kršćani su, dakako, odbacili takav podijeljeni pogled na
čovjeka. Oni su vjerovali u »utjelovljenje Božje,« s neoplatonističkoga
stajališta upravo odvratan, bogohulan događaj. Stoga se kršćani u svojoj
definiciji duše nisu poslužili Platonom, nego njegovim učenikom i
protivnikom Aristotelom te su tako na Crkvenom saboru u Viennu 1313. dušu
definirali kao formu corporis, silu koja oblikuje tijelo. Ta je definicija na
Zapadu ostala dominantna sve dok Njemačka liječnička komora nije
definirala smrt kao »kraj organizma u njegovoj funkcionalnoj cjelovitosti,« a
ne odsutnost duševnih titraja. Ta tradicija, dakle, drži da je duša usko
povezana s tijelom, kojemu ulijeva dah života. Strogo gledano, kršćani dušu
uopće ne mogu zamisliti bez tijela ispunjena duhom. Razdoblje između smrti
i »uskrsnuća dušom i tijelom« kršćanima je nedefinirano stanje duše. S
takvoga sveobuhvatnog stajališta liječenje duševnih problema lijekovima
nije principijelni problem. Naime, prema tom svjetonazoru svaki duševni
utjecaj na čovjeka ionako ima posljedice za tijelo, kao što i svaki tjelesni
utjecaj ima posljedice za dušu. To je današnjem znanstvenom pogledu na
čovjeka znatno bliži stav od platonističkoga. S takvoga integralnog stajališta
terapija psihofarmacima uopće ne predstavlja nedopušteno prekoračenje
granice jer granica uopće ne postoji.
Danas s jedne strane znamo koje fizičke posljedice psihoterapija ima u
mozgu. S druge strane, već je dugo poznato koje su psihičke posljedice
fizičkih promjena u mozgu. Stoga je jasno: katkad je korisnija fizička
intervencija lijekovima, katkad psihoterapijski pristup, a u mnogim
slučajevima poslužit ćemo se jednim i drugim kako bismo polučili uspjeh.
Iako se psihofarmacima teoretski ne može pronaći zamjerku, mene je
isprva pratio nelagodan osjećaj. A onda sam na početku svoga studija
doživio dolazak shizofrenog pacijenta u najakutnijoj fazi u bolnicu. Imao je
slušne halucinacije, a čuo je i glasove koji su neprekidno podcjenjivački
komentirali njegovo ponašanje i naređivali mu. Unatoč tome, bio je posve
dobro orijentiran, točno je znao gdje je, mogao je razumno i iznijansirano
razgovarati o političkoj situaciji i sličnim temama. Međutim, bio je čvrsto
uvjeren u ludu ideju da ga proganjaju, da će biti podvrgnut teškim mukama i
da smo svi mi u dosluhu s mračnim silama koje ga gone.
Taj je čovjek bio matematičar, natprosječno inteligentan, ali unatoč svim
nastojanjima, psihijatri ga nisu uspijevali uvjeriti kako je manija proganjanja
koja ga tako užasno straši neutemeljena. Dakako, ludilo karakterizira upravo
činjenica da ga se ne može ukloniti argumentima. Pođe li to nekome za
rukom, svejedno nije uspio dokazati kako su svi ostali psihijatri na svijetu u
krivu. Naime, u tom slučaju nije bila riječ o ludilu, nego eventualno o nekoj
fiksnoj ideji, a sve prema poznatoj krilatici: »Bacite li bumerang i on vam se
ne vrati, to uopće nije bio bumerang.« Pacijentu su tad počeli davati tzv.
neuroleptike, najprije injekcijom, kako bi ubrzali djelovanje, zatim u obliku
kapi, a kasnije u tabletama. I gle čuda, nakon otprilike četiri tjedna pacijent
se posve distancirao od svoga ludila i u nevjerici pitao: »Recite, doktore,
kako mi je takva besmislica mogla pasti na um?« Kad mu je doza lijekova
malo smanjena, sulude misli vratile su se u blažem obliku te je pacijent
ustrajao na ponovnom povećanju doze. Lijekovi, a posve sigurno ne naši
razgovori, izliječili su toga pacijenta. Nisu ograničili njegovu slobodu, baš
naprotiv, vratili su mu slobodu da ponovno može misliti ono što sam želi
misliti. Mahnite misli uzrokovane njegovom bolešću dotad su ga sprječavale
da slobodno i samostalno misli.
Psihofarmake treba koristiti tako da djeluju oslobađajuće. Sve bi drugo
uistinu bila neodgovorna manipulacija. S teškim depresijama slična je
situacija kao sa shizofrenijom — moguće ih je izliječiti antidepresivima.
Neuroleptici i antidepresivi, koji postoje već više od pedeset godina, nikad
ne stvaraju ovisnost, a moderni preparati imaju daleko manje nuspojava od
svojih prethodnika. Neuroleptici mogu tako izazvati kratkotrajan, prolazan
nalet Parkinsonove bolesti (ukočenost, nepokretnost i drhtanje), motorički
nemir, a ponajprije nehotične pokrete, koji se mogu javiti nakon dužeg
uzimanja lijekova. Naravno, dogodi se da netko dobije previše lijekova.
Pacijenti tad doista djeluju kao da su ih »našopali« lijekovima, kao da su
»omamljeni sedativima,« što je još jedan grozan izraz koji često možemo
čuti. Međutim, ako ih se pravilno primjenjuje, neuroleptici i antidepresivi ne
omamljuju. Upravo suprotno: kad ispravno dozirani lijekovi izliječe
shizofrenog pacijenta od njegovih mahnitih tlapnja, on može ponovno aktivno
sudjelovati u životu. Kad se teški depresivac oslobodi svoje depresije, nije
»omamljen,« nego se može ponovno vitalnije i dinamičnije približiti drugim
ljudima. Povrh toga, lijekovi tijekom zdravih faza mogu imati preventivno
djelovanje. Kao i uvijek, vrijedi pravilo da lijekovi, dakle, psihofarmaci,
kod nekih psihičkih bolesti mogu biti važna opcija u liječenju. Odbijati ih
dati pacijentu znači uskratiti mu liječničku pomoć.
Dakako, ako se tek generalno pljuje po psihofarmacima, ja se rado
pridružujem. Naime, psihofarmaci koji se još uvijek najviše uzimaju su tzv.
benzodiazepini, sredstva za smirenje i spavanje, od kojih neka skrivaju vrlo
velik rizik od stvaranja ovisnosti. Brojni ih ljudi posve nekritički uzimaju,
premda u nekim slučajevima već i mjesec dana uzimanja može izazvati
ovisnost. Doduše, čak i kod tih lijekova postoji »indikacija,« tj. medicinski
razlog zbog kojeg su propisani. Može ih se kratkotrajno uzimati u slučaju
teških strahova i drugih nemirnih stanja, ali i kod ozbiljnih poremećaja
spavanja. Naravno, samo dok je to doista nužno. Međutim, upravo takve
»sretne pilule« često se nesmiljeno bagateliziraju. Valja imati na umu da
benzodiazepini ne vode do sreće, nego do ovisnosti.
»Doktore, može li se to izliječiti?« Začudo, psihijatri to pitanje zacijelo
najčešće čuju od obitelji psihičkih bolesnika. Odgovor će u većini slučajeva
biti odlučno »da«. Naravno da se danas upravo pomoću psihofarmaka može
izliječiti teška depresija, i to tako da pacijent kasnije bude u jednako dobrom
stanju kao prije izbijanja depresije. Čak je i veći dio shizofrenika moguće
potpuno izliječiti ili barem ponovno osposobiti da rade neki posao, ali i da
ostvaruju normalne društvene kontakte. Pitanje o izlječivosti poremećaja
liječnicima je, naravno, središnje pitanje jer su sva naša nastojanja
usmjerena eventualnom izlječenju. Međutim, kad je to pitanje postavljeno
psihijatrima, iza njega se najčešće krije nešto drugo. Članove obitelji ne
zanima hoće li pacijent ozdraviti, nego može li se sa sigurnošću reći da više
nikad neće oboljeti od neke psihičke bolesti. Doduše, svatko vjeruje da je
gripa izliječena kad prestane groznica i drugi simptomi. Razumije se da to ne
znači kako ista osoba više nikad u životu neće oboljeti od gripe. Isto je s
depresijom i drugim psihičkim bolestima. Nitko ne može isključiti mogućnost
da će netko ponovno oboljeti od depresije, a upravo to ljudi žele čuti od
psihijatra. Stoga se od psihijatrijskog stručnjaka često očekuje malo više
nego od drugih polubogova u bijelim kutama — ne samo privremeno
izlječenje nego sigurno i trajno zdravlje. Tu se stvari, naravno, kompliciraju.
Naime, »psihić« uopće nije nadležan za zdravlje. Ozbiljnost terapeuta stoga
se vidi po tome može li na to čeznutljivo pitanje odgovoriti trezveno, pa čak i
malo frustrirano, i objasniti kako je izlječenje kod svih bolesti — tjelesnih i
duševnih — dobrodošao, ali nikad vječit uspjeh. Katkad terapeut svoj rad
smatra posebno smislenim kad mu pođe za rukom olakšati bol nekoga
tragičnog razvoja događaja svojim sigurnim praćenjem pacijenta kroz bolest,
a da pritom ne dolazi do znatnog poboljšanja.
Dakako, treba priznati da posao psihijatra pruža toliko zadovoljstva
ponajprije stoga jer se ne sastoji od običnoga krpanja kostiju, nego se danas
relativno jednostavnim metodama mogu izliječiti bolesti koje nekog čovjeka
pogađaju u dubinu duše ili se barem mogu učinkovito ublažiti patnje. Nekoć
je bilo drukčije. Tad se jedino moglo čekati. U umobolnicama su radili
bolničari koji su psihičke bolesnike više nadgledali nego liječili. Stoga su
stručnjaci upozorili da nijedna znanstvena disciplina proteklih desetljeća nije
ostvarila takav napredak kao psihijatrija. Više se nikoga trajno ne »zatvara«
u ludnicu. Psihičke bolesnike danas je moguće uspješno liječiti, a većinu
života isti su kao i mi zdravi. Sigurno je da su moderni mehanizmi
psihosocijalne pomoći i učinkovite metode psihoterapije itekako pridonijeli
ublažavanju patnje bolesnih. Međutim, upravo najteže pogođenim
pacijentima nedvojbeno su najviše pomogli moderni psihofarmaci, koji im
često omogućavaju da vode uglavnom posve normalan život. Dakle, rašireno
mišljenje o izboru između dobre psihoterapije i loših psihofarmaka
očigledno je obična besmislica, i to opasna besmislica. Živote spašavaju i
psihoterapija i medikamentozna terapija. Oba oblika liječenja imaju i
nuspojave. Voditi se krilaticom »Ne može štetiti,« u oba bi slučaja bio koban
nesporazum. Kljukanje pilulama već pri pojavi lakših poremećaja
raspoloženja ne pomaže pacijentu nego eventualno farmaceutskoj industriji.
Prema tome, pri odabiru lijekova uvijek je ključno da terapeut prema
indikacijama odgovorno odluči koji je lijek pravi. Inače se mogu uzimati
pogrešni lijekovi ili pak pravi lijekovi u premalim ili prevelikim dozama.
Medalja tako ima dvije strane — to su sjaj i bijeda psihokemije.

b) Šokantne spoznaje — Ultimatum samosvjesne pacijentice

»Doktore, možete li mi obećati terapiju elektrošokovima? U protivnom

se ne želim prijaviti na liječenje.« Još se uvijek sjećam te samosvjesne
pacijentice. Patila je od faza teške depresije. Isprobala je sve druge metode
liječenja i nijedna joj nije dovoljno pomogla. Na početku svoga studija bio
sam krajnje skeptičan prema »elektrošokovima«. Dok je stimulacija srca
elektrošokovima vrhunac svake sentimentalne TV serije o liječnicima, u
javnosti se na psihijatrijsku terapiju elektrošokovima gleda kao na nešto
između sadizma i mučenja.
Međutim, o čemu je zapravo riječ? Psihijatri su slučajno primijetili da
se psihički bolesnici nakon spontanih epileptičnih napadaja odjednom
osjećaju znatno bolje. U vrijeme kad gotovo uopće nije bilo učinkovitih
metoda liječenja teških psihičkih bolesti, bila je to senzacija. Stoga su prije
sedamdesetak godina psihijatri počeli umjetno izazivati epileptične napadaje
u svrhu liječenja. Doduše, tad je to bilo povezano sa značajnim nuspojavama
jer su se pacijenti tijekom velikih grčenja nerijetko ozljeđivali. U
međuvremenu se terapija elektrošokovima počela provoditi pod narkozom i
uz korištenje sredstava za opuštanje mišića te se razvila u učinkovit oblik
liječenja s rijetkim nuspojavama. Kratak električni impuls na sljepoočicama
u pacijenta pod narkozom izaziva tek lagano titranje očnih vjeđa. Prolazni
poremećaji pamćenja na koje su se pacijenti nekoć žalili u međuvremenu su,
zahvaljujući tehničkim promjenama, svedeni na minimum. Ipak,
najfrapantnija od svega je učinkovitost. Nerijetko pacijent koji pati od teške
depresije, kojeg mjesecima mori osjećaj bezrazložne krivnje i stalno osjeća
snažan poriv da si učini nešto nažao, nakon nekoliko terapija
elektrošokovima odjednom u potpunosti pobjeđuje depresiju i više mu uopće
nije jasno kako su mu takve sulude ideje padale na um te je presretan što
ponovno može bezbrižno živjeti svoj život. Kad jednom to doživite, brzo će
vas proći početna sumnjičavost. Dakako, terapija elektrošokovima ne
pomaže svakome, zapravo je tek rijetko indicirana. Međutim, iz etičkih bi
razloga bilo zabrinjavajuće kad bi se zbog manjkavog znanja zaobilazila
metoda koja je u međuvremenu znanstveno razvijena do pojedinosti i posve
sigurna. Ispravno informirati ljude o blagodatima i granicama terapije
elektrošokovima bio bi prvoklasni izazov za svakog znanstvenog novinara.
Ne mora to uvijek biti elegantan psihijatar s pogledom punim razumijevanja
iz nove serije o liječnicima…
Tu su i drugi tehnički postupci kojima psihijatri u posljednje vrijeme
pokušavaju razbiti kruti »ritam patnje,« primjerice, transkranijalna magnetna
stimulacija, pri kojoj se koriste magnetna polja u mozgu koja ispuštaju
električnu struju, stimulacija živca vagusa, kojom se stimulira vagusni živac
u vratu, te druge metode. Ponajprije se iskušava njihova učinkovitost u
liječenju teških depresija koje ne reagiraju na druge metode.
Međutim, i obična neispavanost može popraviti raspoloženje bolesnih
od teških depresija, a funkcionira i kod ljudi koji nisu depresivni. Pomislili
bismo da neprospavana noć vodi do mrzovoljnog jutra. Međutim, to nipošto
nije pravilo. I sam sam to iskusio kad sam tijekom studija morao zgotoviti
neki rad — noć prije seminara na kojem sam ga morao predati, razumije se.
Nisam cijelu noć oka sklopio i odlično sam se pripremio. Doduše, bio sam
neobično dobro raspoložen. Kad je profesor u uvodnom izlaganju pogriješio,
čuo sam samog sebe kako bez okolišanja, glasno i vedro kažem: »Pogrešno!«
Svi studenti na seminaru skamenili su se od užasa. Smjesta sam shvatio kako
sam netaktično postupio te sam promrmljao nešto da popravim stvar.
Profesor je, na sreću, bio ljubazan te je prešao preko moje opaske.
Neispavanost mi nije dobro legla.
Mnogi će se moji čitatelji sjetiti sličnih iskustava iz vlastitih života.
Upravo taj učinak koristi se u liječenju depresije. Obično se pacijente
probudi oko pola dva u noći i ne dopušta im se da ponovno zaspu. Katkad
sljedeći dan sa sobom donese prvi svijetli trenutak nakon puno tjedana, a i
sretnu spoznaju — u punom smislu riječi — da ipak postoji svjetlo na kraju
tunela. Svjetlo se također koristi u terapijske svrhe. Naime, znanstvenici su
utvrdili da postoje tzv. sezonske depresije, koje se javljaju u mračno doba
godine. Sjednu li pacijenti tad ispred žarkoga svjetla, njihova depresija može
popustiti. Mogli bismo spomenuti još mnoštvo postupaka. Nije čudo da su
psihijatri neumorno smišljali nove načine kako ublažiti teške patnje psihičkih
bolesnika. Onaj tko stalno susreće očajni pogled bolesnih od depresije, taj
želi pomoći, i to što brže, učinkovitije, bolje. Taj je suosjećajni pogled u lice
očajnih ljudi oduvijek pokretao psihijatrijsku znanost.
Ali, za psihičke bolesnike ne brinu se samo psihijatri. Tu su i
psihoterapeuti, medicinske sestre i bolničari, koji su za oporavak pacijenata
često važniji od samih liječnika. Za ozdravljenje cijele osobe nesumnjivo su
vrlo važne i terapija glazbom i umjetnošću, radna terapija, sport i rekreacija,
pa čak i bolesnička gimnastika. Pacijent tada svim svojim osjetilima može
sebe ponovno doživjeti kao aktivna čovjeka, a ne samo kao pasivnog
bolesnika koji pati. Psihičkim bolesnicima posebno je važna radna terapija.
Naime, proizvesti nešto za što će drugi izdvojiti novac važan je doživljaj
uspjeha za nekoga tko možda mjesecima ili godinama ništa nije uspijevao
postići. Prije početka medikamentozne ere u psihijatriji radna je terapija bila
jedina metoda liječenja s trajnim učinkom. U međuvremenu je ta metoda vrlo
profesionalno razvijena. Tako je moderna psihijatrija pomoću metoda radne
terapije dobila brojne ideje kako psihičkim bolesnicima utabati put do
uspješnog obavljanja nekog posla. Svi znaju da posao pruža osjećaj uspjeha,
ali i važne društvene kontakte. Stoga je ponovno aktualna definicija zdravlja
Friedricha Nietzschea, koji je trezvenim realizmom rastjerao sve utopističke
sanjarije o zdravlju i rekao: »Zdravlje označava onu količinu bolesti koja mi
još uvijek dopušta da obavljam veći dio svojih poslova.« Raditi na
ostvarenju toga cilja potpuno je smisleno.
 C) Psihijatrija s daškom vedrine — Sve dijagnoze, sve
terapije

Svi su instrumenti spremni. Možemo započeti veliki pothvat predstavljanja

svih dijagnoza i terapija. Znamo što su dijagnoze, a ponajprije što nisu. One
nisu nekakve istine, nego šifre čija je svrha pokrenuti primjerenu terapiju.
Znamo da sve psihičke poremećaje možemo promatrati s posve različitih
aspekata i da nijedna od tih perspektiva nije jedina prava. Doznali smo
ponešto o smislu i besmislenosti raznih terapija. Time smo stekli uvid u
uobičajene terapijske postupke. Sada to temeljno znanje o dijagnozama i
terapijama još samo moramo primijeniti na veliki šareni svijet psihičkih
poremećaja.

I. Kad mozak nadrapa — Lagani udarci po zatiljku nepovećavaju

sposobnost razmišljanja

1. Kako uhvatiti kameleona — Detektivski posao

Preda mnom je sjedio bračni par. Već su godinama bili u braku. Međutim,
sad je bilo očigledno da njihov odnos više nije harmoničan, nimalo.
Muškarac je sjedio kao šaka jada. Žena je svojoj boljoj polovici gotovo
posve okrenula leđa. Doimala se živčano, ali i ratoborno i samosvjesno. Ona
je dogovorila termin terapije — »za njega,« kako je naglasila. Oboje sam
promatrao s očekivanjem, ali nitko nije progovarao. Naposljetku je ona
progunđala: »Daj reci nešto! Pa zbog tebe i jesmo ovdje.« Nato je on počeo
zamuckivati: »Znate, doktore, moja žena misli da sam alkoholičar i da moram
nešto poduzeti… Istina, tu i tamo popijem…« »Redovito!« prosiktala je ona
iz svog kuta. »… čašicu više,« dovršio je on. »Puno više!« zlobno je dodala
ona. Dobro sam poznavao takvu situaciju. Alkoholičara koji se dugo
zavaravao o svom problemu, suprugu koja je jadnika dugo štitila, ali joj je
naposljetku puknuo film. Već sam planirao rezervirati mu krevet na odjelu za
detoksikaciju, preporučiti paru skupinu za samopomoć, možda čak pripremiti
se za dugotrajnu terapiju, vidjet ćemo. Rutinski slučaj, činilo se.
Zamolio sam ženu da nakratko izađe jer moram fizički pregledati njezina
muža. Provjera fizičkog stanja organizma dio je svakoga psihijatrijskog
pregleda. A onda se dogodilo. Dok sam provjeravao mišićne reflekse
primijetio sam pojačane reflekse na cijeloj lijevoj strani tijela. Očekivao
sam sve, samo to ne. Provjerio sam još nekoliko puta, ali nalaz je bio jasan:
pojačani refleksi lijeve strane tijela, što ukazuje na nekakav fizički proces u
desnoj moždanoj polutki. Ništa u onome što su mi pacijent i njegova žena
rekli nije ukazivalo na takvo što. Nisu spominjali teškoće pri hodanju ni bilo
kakve neobične pokrete, ništa. Nekoć bi se stvari zbog toga komplicirale.
Naime, običnim rendgenskim snimanjem dobivamo samo slike kostiju, ali ne
i mekih tkiva pa tako ni mozga. Međutim, danas, na sreću, imamo složeniju
rendgensku tehnologiju, računalni tomogram (CT), kojim se može snimiti
mozak. Još je preciznija tzv. magnetno-rezonantna tomografija (MRT),
pomoću koje se mozak može vidjeti do detalja, kao u anatomskom atlasu.
Takve pretrage danas nisu neugodne za pacijenta. (Uostalom, ljudi kojima je
mozak snimljen naprednom tehnologijom jedini su za koje sa sigurnošću
možemo reći da ga uopće imaju!) Stoga sam odmah naručio snimanje mozga
pacijenta — i gle, na desnoj moždanoj polutki vidio se jasno definiran tumor.
Kad sam se zatim počeo podrobnije raspitivati, doznao sam da se
pacijent otprilike u posljednjih šest mjeseci neobično promijenio. Po
riječima supruge, kao da više nije bio onaj stari. Osim toga, postao je
zaboravan, a povremeno je imao i problema s orijentacijom — nije znao
gdje je. Stoga su se javili problemi na poslu, ali on ih je pripisao običnim
intrigama među kolegama. Otišao je u prijevremenu mirovinu te je sad više
bio kod kuće i žena ga je upregnula u kućanske poslove, primjerice kupovinu.
Bio je brižan suprug, koji je to nekoć volio raditi, ali sad bi svaki put nešto
zaboravio kupiti. Supruga je tu, za njega posve nekarakterističnu rastresenost
pripisivala manjku poštovanja prema njoj i zadacima koje mu je povjerila.
Izbijale su bračne svađe. Nikada prije nije pio previše alkohola. Sad je pak
počeo gotovo svaku večer piti nekoliko boca piva. Više nije imao posao,
njegov nekoć harmonični brak iz tajanstvenih je razloga zapao u krizu, a
alkohol ga je malčice smirivao. Osim toga, pivo je imalo i dodatni ugodni
efekt: pozitivno je djelovalo na glavobolje, koje su ga, prvi put u životu,
mučile nekoliko posljednjih mjeseci. Međutim, ispijanje piva dugoročno nije
nimalo popravilo njegov odnos sa suprugom jer je sad alkohol postao glavni
uzrok sukoba među supružnicima. Ona mu je predbacivala da gotovo uopće
ne obraća pozornost na nju, da odbija učiniti ono što ga zamoli, a sad još i
loče! Nakon takvih razmirica imao je još veću potrebu piti pivo. Činilo se da
živi u začaranom krugu bez izlaza. Supruga mu je prijetila rastavom nakon
trideset godina uglavnom harmonična braka. Bio je očajan. Zato ga je i
uspjela nagovoriti da zajedno posjete liječnika.
Bilo je to u zadnji čas, kako se pokazalo. Tumor, doduše, nije bio
zloćudan, ali svako tkivo koje neobuzdano raste u lubanji dugoročno ima
smrtan ishod. Naime, prostor u lubanji je ograničen pa svako povećanje u
njoj neizbježno znači pritisak na mozak. To najprije uzrokuje glavobolje,
nespecifične psihičke simptome, manjak koncentracije, poremećaje
orijentacije, a nakon nekog vremena sve veći umor, pospanost, komu i
naposljetku smrt. Pacijent je smjesta prebačen na odjel neurokirurgije.
Otvorili su mu lubanju, uklonili tumor, a njegovo se psihičko stanje naočigled
popravilo. Popustili su poremećaji koncentracije, orijentacija mu je ponovno
bila besprijekorna. Bez problema se mogao odreći alkohola, a mučne
glavobolje su nestale. Skalpel neurokirurga jednim je potezom izliječio
neobične promjene osobnosti, probleme s pamćenjem, bračnu krizu i
»alkoholizam«. I pacijent i njegova supruga bili su presretni. Njihov se
dugogodišnji harmonični brak potvrdio kao takav jer je veza među njima bila
dovoljno snažna da prevlada krizu.
Ovaj nam primjer zorno pokazuje kako nikad ne smijemo zaboraviti da
čovjek ima mozak te da je mozak organ kao i svaki drugi. Oštećenja mozga
mogu vjerno imitirati sve druge psihičke poremećaje, poput kameleona.
Tumor na mozgu može oponašati shizofreniju, depresiju, maniju, ovisnost i
bilo koju drugu psihičku bolest. Međutim, iste simptome može izazvati,
primjerice, moždano krvarenje, upala ili trovanje mozga, kao i neka fizička
bolest koja tek neizravno djeluje na mozak.
Dakako, postoje znaci za uzbunu koji nam pokazuju da nije riječ o
običnim psihičkim problemima, nego da je nadrapao mozak. Evolucija je s
razlogom mozak tako dobro zapakirala. Naravno, mozak je uglavnom sav naš
ponos. Ali taj naš organ za razmišljanje vrlo je ranjiv, poput mimoze. Na sve
ozljede reagira na ne baš inteligentan način. Zapravo, reagira prilično
priprosto i jednolično. Mozgu je posve svejedno je li udaren, nagnječen,
otrovan ili tretira li ga se loše na neki drugi način. Doduše, u tim slučajevima
može proizvesti različite čudnovate psihičke fenomene, ali u biti reagira
monotono. Ako se osoba odjednom osjeća sve više dezorijentirano, dakle,
ako ne zna gdje je, koji je danas datum, u kojoj se situaciji upravo nalazi, ako
je zatim sve pospanija, a naposljetku izgubi svijest, riječ je o tipičnom tijeku
akutnoga organskog psihičkog poremećaja. Mozak je na ovaj ili onaj način
nadrapao.
U mozgu se razvija tumor: dezorijentiranost, pospanost, koma.
Krvarenje u mozgu: dezorijentiranost, pospanost, koma. Previsoka razina
šećera u krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Preniska razina šećera u
krvi: dezorijentiranost, pospanost, koma. Mozak je otrovan prevelikom
dozom lijekova: dezorijentiranost, pospanost, koma. Katkad je dovoljan
alkohol: dezorijentiranost, pospanost, koma. Doduše, često moramo ciljano
tragati za takvim simptomima. Ako shizofrenik odjednom više ne može
pronaći svoj stan, onda vjerojatno ili nema shizofreniju ili više nema samo
shizofreniju, nego i neko dodatno oštećenje mozga, koje treba pod hitno
pregledati. Ako je depresivac sve pospaniji, nije riječ o poznatoj
depresivnoj bezvoljnosti. Možda je pokušao počiniti samoubojstvo
predoziranjem lijekovima ili je uzrok depresije neki dotad neuočen
hormonalni poremećaj, moždano krvarenje ili — kao u ovom slučaju —
tumor na mozgu.
Sve te organske psihičke poremećaje ili organski uvjetovane psihoze,
kako ih se nekad nazivalo, u pravilu ne liječi psihijatar. Međutim, on je taj
koji ih mora što prije prepoznati i pacijenta zatim pod hitno poslati
odgovarajućim stručnjacima: neurokirurgu, koji može uspješno ukloniti tumor
na mozgu ili zaustaviti moždano krvarenje, internistu, koji može
profesionalno riješiti hormonalni poremećaj, ili stručnjaku za hitnu medicinu,
koji može učinkovito izliječiti trovanje. Međutim, odlučujuća je ispravna
dijagnoza. Zvjezdani trenutak u profesionalnom životu psihijatra izgleda
ovako: očajna obitelj dovodi pacijenta koji se zbog preniskog šećera ponaša
čudnovato i gubi svijest. Psihijatar zamoli bližnje da pričekaju vani,
pacijentu da injekciju šećera, tako da se ovaj odmah probudi, a zatim pozove
zapanjenu obitelj natrag u ordinaciju. Relativno jednostavna dijagnoza,
relativno jednostavna terapija, ali snažan dojam na pacijentove bližnje.
Liječenje nije uvijek tako teatralno. Primjerice, ima pacijenata koji se
mjesecima muče s depresijom, a onda im se dijagnosticira smanjena funkcija
štitne žlijezde. Kad se normalizira rad štitne žlijezde, nestaje i depresija.

2. Akutna svađa — Kad mozak sve uzima za zlo

 Sve su to bili psihički poremećaji s fizičkim uzrokom. Oni mogu biti
akutni ili kronični, odnosno trajni. Akutno stanje je, primjerice, potres
mozga. Obično je riječ o udarcu u glavu, koji nakon nekoliko minuta izaziva
gubitak svijesti. Suprotno uvriježenom mišljenju, lagani udarci po zatiljku ne
povećavaju sposobnost razmišljanja. Mozak zamjera takve postupke te
katkad čak privremeno potpuno isključuje razmišljanje. Kad se pacijent zatim
probudi, nekoliko je minuta dezorijentiran — kao što je i red s akutnim
organskim psihičkim poremećajem. Potom se uz malo mučnine i opće
slabosti vraća u normalan život. Katkad takav udarac ostavlja i sitna trajna
oštećenja mozga, vidljiva na snimkama s računalne tomografije. »Zamislite
da je vaša lubanja lavor,« takvim nam je eksperimentom uživo profesor
objasnio tlačne valove koji pri udarcu po glavi prolaze kroz mozak i mogu
ostaviti trajnu ozljedu na mjestu udarca, ali i na suprotnoj strani. U takvim
slučajevima nesvjestica traje duže od jednoga sata, a slijedi duža
dezorijentiranost. Takvi su slučajevi zanimljivi s kriminalističkoga stajališta
jer se žrtva kasnije ne može sjetiti nesvjestice, ali uglavnom ni razdoblja
dezorijentiranosti. Stoga, naravno, nije odgovorna za ono što učini u takvom
stanju. Izvana laici možda neće prepoznati to stanje, koje se zbog svoga
prolaznoga karaktera naziva i »prijelaznim sindromom«. Postoje čak i tzv.
kratkotrajne pomutnje svijesti uz očuvanu orijentiranost, koja ostavljaju
dojam da pacijent nema nikakvih problema s orijentacijom. Međutim,
pacijent se kasnije ne sjeća ničega. Kad pacijent u takvom stanju likvidira
susjeda kojeg je oduvijek mrzio, postavlja se teško pitanje treba li mu
vjerovati kad kaže da se ama baš ničega ne sjeća. Događa se da nakon teških
prometnih nesreća dezorijentirani sudionici u stanju prijelaznog sindroma
lutaju obližnjom šumom i izlažu se velikoj opasnosti. Ako se pacijent
probudi nakon potresa mozga i zatim mu se opet prispava, to je apsolutni
znak za uzbunu. Naime, u nesreći je vjerojatno pretrpio moždano krvarenje
koje mu sad pritišće mozak.
Akutne organske poremećaje moždane funkcije mogu izazvati i trovanja,
metabolički poremećaji, pregrijanost zbog sunčanice ili upale mozga.
Meningitis je, doduše, upala moždane ovojnice, ali uglavnom je pogođen i
sam mozak, što se onda naziva meningoencefalitisom. Postoji i čisti
encefalitis, upala mozga. Krivci za takva bolesna stanja su bakterije i virusi.
U ekstremnim slučajevima mozak ponovno reagira dezorijentiranošću,
pospanošću, komom. Život spašavaju antibiotici, koji suzbijaju bakterije, i
virostatici, kojima se viruse drži u šaci.
Prije stotinu godina velik dio pacijenata u psihijatrijskim ustanovama
patio je od progresivne paralize. Bio je to kronični završni stadij sifilisa,
bakterijske spolno prenosive bolesti koju se tada, prije pojave prvih
antibiotika, još zapravo nije moglo liječiti. Friedrich Nietzsche, jedan od
velikih mislilaca devetnaestoga stoljeća, umro je upravo od te teške organske
bolesti mozga. Bio je posve dezorijentiran i lišen briljantnosti svoga uma.
Akutni organski poremećaji funkcije mozga nisu rijetkost. Ako u tu
skupinu ubrojimo i trovanje alkoholom, kako glasi nelijep znanstveni naziv
za pijanost, gotovo svatko je u nekom času svoj mozak doveo u stanje
akutnoga organskog stresa. Takvo je stanje moguće izazvati namjerno,
ispijanjem veće količine alkohola, ali i posve nehotice i bez alkohola. Jedna
je moja kolegica zbog upale mokraćnog mjehura uzimala moderan antibiotik.
Unatoč tome, radila je u noćnoj smjeni. Idućeg je jutra na sastanku svih
liječnika ispričala kako je te noći doživjela nekoliko zabavnih slušnih
halucinacija. Čula je glasove ljudi koji uopće nisu bili ondje. Na sreću,
cijelu je situaciju shvatila s dozom humora, ali je ipak prekinula uzimanje
lijeka jer sve skupa ipak nije bilo tako smiješno.
Jednog su dana u bolnicu dovezli starijeg pacijenta. On je bio dobro
raspoložen, ali njegova je obitelj bila jako zabrinuta. Naime, već je nekoliko
tjedana po zidovima svoga stana vidio žućkaste slike, dok ondje zapravo nije
bilo ničega. Ustanovili smo da se predozirao lijekom za srce te mu je
smanjena doza. Slike su nestale, a obitelj je odahnula. Međutim, pacijent se
žalio da je život izgubio boju — ta žute su slike bile tako lijepe! Njegovi su
bližnji silom prilika kupili nekoliko šarenih slika kako bi goli zidovi
izgledali malo ljepše.
Moždano krvarenje nije jedina situacija na koju naš mozak obično
reagira ljutito. On se isključuje i ako je dotok krvi privremeno smanjen.
Pacijent gubi svijest. To se ne mora nužno dogoditi u trenu. Pacijenta, između
ostaloga, može pogoditi prijelazni sindrom, tijekom kojeg on može doživjeti
vidne, slušne i scenske halucinacije. Katkad mu se čini da ga obasjava
svjetlost, a prati ga osjećaj velike ugode. Takva se stanja ponekad javljaju
prije ili poslije epileptičnih napadaja. To je opisao Dostojevski, koji je i
sam bio epileptičar. Međutim, takvi doživljaji mogu se javiti i kod prestanka
rada srca, što se u narodu rado naziva »kliničkom smrću«. Ipak, to je glupost
jer uz današnju medicinsku tehniku takvo stanje nema nikakve veze sa smrću.
Smrt je nepovratan kraj čovjeka. Privremen prestanak rada srca, koji se
danas može relativno brzo riješiti, znači tek trenutačno smanjenu opskrbu
mozga krvlju. Međutim, uz senzacionalistički izraz »klinička smrt« proširio
se i pojam »iskustva bliske smrti«. Ima autora koji prema krilatici »bio sam
mrtav i bilo je veličanstveno« svoje prijelazne sindrome ispunjene svjetlom
prodaju kao spektakularne ekspedicije u vječni život. Dakako, svaki
izvanredni događaj može čovjeka tako duboko dirnuti da počne ozbiljno
razmišljati o smislu života. Tada takva »iskustva bliske smrti« nekome mogu
donijeti dobrodošao bijeg iz svakodnevne kolotečine i probuditi ga. Dakle,
takve je događaje moguće ozbiljno promatrati s religioznoga stajališta.
Međutim, to što neki izabrani tvrde da su već unaprijed smjeli razgledati
veliku dvoranu sudnjega dana, da bi onda o tome iscrpno govorili, ne uči nas
ni kršćanstvu ni bilo kojoj drugoj uobičajenoj religiji. Iskustva bliske smrti
sa znanstvenoga stajališta se najuvjerljivije mogu opisati kao posljedice
smanjene prokrvljenosti mozga. Ništa više i ništa manje.

3. Kronični problemi — Posmrtna osvajanja gospodina Alzheimera

Dok se bolesni od akutnih organskih psihičkih bolesti nakon ispravne

dijagnoze često šalju stručnjacima za druga medicinska područja, osobe s
kroničnim poremećajima, koji tijekom mjeseci i godina sve više uzimaju
maha, uglavnom ostaju na psihijatrijskom liječenju. Postoji cijeli niz takvih
kroničnih bolesti koje sve više oštećuju mozak. S jedne strane, postoje
genetske bolesti poput Huntingtonove koreje, koja uzrokuje nehotične pokrete
nalik plesu, ali i psihička ograničenja. S druge strane, ima i bolesti stečenih
tijekom života, primjerice Korsakovljev sindrom, koji se najčešće javlja
nakon dugogodišnje pretjerane konzumacije alkohola, a uglavnom ga
karakteriziraju trajni teški poremećaji pamćenja i orijentacije.
Najviše pozornosti u javnosti izazvala je Alzheimerova bolest. S
pravom — daleko je najčešća od svih kroničnih organskih psihičkih bolesti,
a i predstavlja najveći makroekonomski izazov idućih godina.
Kad sam tek počeo raditi kao psihijatar, Alzheimerova bolest nazivala
se presenilnom demencijom, dakle, demencijom koja nastupa prije 65.
godine života. Ako nije bio otkriven nikakav drugi uzrok, sve su se druge
demencije koje se javljaju u poznoj dobi smatrale »senilnim demencijama«.
Alois Alzheimer otkrio je kod, kasnije po njemu nazvanog, oblika demencije
karakteristične promjene u moždanim stanicama i na njima. Njih se, naravno,
moglo sa sigurnošću prepoznati tek nakon pacijentove smrti, tijekom
obdukcije. Stoga se već tada Alzheimerova bolest dijagnosticirala metodom
eliminacije ostalih mogućih dijagnoza i nikad se sa sigurnošću nije moglo
reći da je baš ona u pitanju. Trebalo je najprije eliminirati sve druge moguće
bolesti mozga da bi se na kraju izrekla sumnja kako je riječ o Alzheimerovoj
bolesti. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća znanstvenici su ustanovili
da gotovo sve senilne demencije pokazuju iste karakteristike kao
Alzheimerova presenilna demencija. Tako je Alois Alzheimer, neuropatolog
sa Sveučilišta u Wrocławu, šezdeset godina nakon svoje smrti u stilu
posmrtnog imperijalizma osvojio daleko najveće područje demencija.
Demencija je ograničenje moždanih funkcija koje se javlja u nekom
trenutku života, a ima organske uzroke. Ponajprije su smanjene intelektualne
sposobnosti, ali i pozornost, koncentracija, shvaćanje, moć zapažanja i
pamćenje, kao i orijentacija u vremenu, prostoru i situaciji. Štoviše, pacijent
na kraju može izgubiti orijentaciju sam prema sebi — bolesnik više ne zna
tko je. Bolest se u pravilu progresivno razvija, a intelektualne sposobnosti
sve su više smanjene, što i čini samu bolest. Na kraju pacijent bez tuđe
pomoći više ne može normalno živjeti.
Alzheimerova demencija velikim je dijelom kontinuiran proces. Razvija
li se demencija pak u naglim skokovima, uglavnom je riječ o demenciji
uzrokovanoj oštećenjima krvnih žila u mozgu, što vodi do malih moždanih
udara. Posljedica je da određena područja mozga odjednom ostaju bez
dotoka krvi. Međutim, ako moždane stanice ostanu bez dotoka krvi duže od
tri minute, nepovratno propadaju. Događa li se to na mnogo dijelova mozga,
razvija se tzv. vaskularna demencija. Na snimci s računalne tomografije
vaskularnu demenciju prepoznajemo po brojnim sitnim »rupicama« u mozgu.
Iako se bolest razvija u naglim skokovima, pacijent je uglavnom više
percipira kao kontinuiran proces. Takvo samoopažanje je iznimno mučno.
Stoga je, kao i kod svih drugih demencija, posebno važno pacijentu pružati
nježnu potporu. Valja nastojati da bolesnik što duže ostane u svojoj staroj,
dobro poznatoj okolini. Treba mu što više pomoći u orijentaciji i pamćenju.
Ipak, ponajprije se mora pomoći članovima obitelji bolesnika jer oni
nerijetko pate više od njega.
Naravno, demencija se javlja kod još mnoštva kroničnih bolesti mozga,
primjerice kod Parkinsonove bolesti, gotovo uvijek kod već spomenute
Huntingtonove koreje, ali i kod lokalnih skleroza mozga. U potonju se
skupinu ubraja i Pickova bolest, koja pogađa prednji mozak i uzrokuje katkad
vrlo žestoke emocionalne ispade. Od svih je demencija daleko najčešće ona
Alzheimerova (otprilike 60%). Vaskularna demencija javlja se u otprilike
20% slučajeva, a pravog izlječenja nema. U međuvremenu su pronađeni
lijekovi koji u ranim stadijima mogu usporiti razvoj demencije. Osim toga,
kod bolesti starije dobi stabiliziranjem stanja organizma, srca i krvotoka,
rada bubrega itd. znatno se može popraviti i psihičko stanje. Već je i dobar
san noću dovoljan da stvori čuda.
Takva osjetna poboljšanja životne kvalitete podsjećaju nas da si kod
demencije moramo postavljati posve drukčija pitanja nego kod izlječivih
bolesti, pitanja koja se dotiču same biti čovjeka. Čovjeku na početku i na
kraju života u pravilu treba pomoć drugih ljudi. To zapravo nije ništa loše,
nego topla karakteristika ljudske vrste. Nazvati tu činjenicu bolešću bilo bi
apsurdno. Kad je u pitanje dojenče, nikome takvo što ne bi palo na um.
Međutim, i kod ljudi na samome kraju života postavlja se pitanje je li
»bolest« pravi naziv za nepovratno slabljenje sposobnosti.
Kod mnogih ljudi pri kraju života slabe tjelesne sposobnosti, iako su
mentalno još u vrhunskoj formi. Takvi ljudi nerijetko pate zato što se u nekim
ustanovama prema starim ljudima odnose kao prema maloj djeci. Poznavao
sam u visokoobrazovanu sociologinju, koja je u dubokoj starosti patila od
Parkinsonove bolesti. Mentalno je bila na vrlo visokoj razini, ali je zbog
fizičkih ograničenja iziskivala njegu. Smatrala je bezobrazlukom to što su je
u domu za starije i nemoćne željeli na silu razveseliti čitanjem bajka. Ipak,
djetinjarije medicinskog osoblja podnijela je s dostojanstvom.
Kod demencija uočavamo obrnut fenomen. U slučaju takvih bolesti
tjelesne su funkcije često začuđujuće dobre, samo su mentalne sposobnosti
ograničene. Intelektualne sposobnosti, kojima se normalni ljudi u naponu
snage toliko ponose, na kraju svakog života ponovno slabe: brzo računanje,
brzo logičko zaključivanje, brza prilagodba promijenjenim uvjetima.
Dakako, sve su to sposobnosti u kojima ionako kaskamo daleko iza računala.
Prave ljudske sposobnosti — ljubav, povjerenje, blagost, milosrđe,
zahvalnost, ljubaznost, solidarnost, veselje, uživanje u životu posve svjesni
neponovljivosti svakoga trenutka — čak i kod bolesnih od demencije dugo
ostaju očuvane. Mnogi mladi menadžeri, koji pucaju od zdravlja i savršeno
se orijentiraju u vremenu i prostoru, napamet znaju današnje burzovne
tečajeve, ali možda su zaboravili da kod kuće imaju ženu koja ih voli i djecu
koja ih trebaju. Pacijent s uznapredovalom Alzheimerovom bolešću sve je
zaboravio, više ne zna gdje je, koji je danas datum, ništa više ne zna.
Posljednje što još zna je da ima ženu i djecu koji ga vole. I još nešto,
sposobnost primanja pomoći jednako je dragocjena osobina ljudske vrste
kao i pružanje pomoći drugima. Ipak, nije svaki normalan čovjek sposoban
za takvo što.

4. Dementni i normalni — Približavanje dvaju svjetova

Tako bolesnici s Alzheimerovom bolesti ukazuju normalnima što je

zapravo bitno u životu. Normalni imaju natrpane rasporede pa jure kroz svoj
neponovljivi život i zaboravljaju na sadašnjost. Oni, naime, žive u suludom
uvjerenju da se život sastoji od odrađene prošlosti i budućnosti koju tek
treba odraditi. S druge strane, bolesni od demencije, koji su zaboravili
prošlost, a za budućnost nemaju planova, sve nas podsjećaju da se život
odvija isključivo u sadašnjosti. Ima dementnih ljudi koji su se pomirili sa
svojom demencijom i zadovoljno žive svoj život. Naravno, to je moguće
jedino uz pomoć obitelji i profesionalnih služba. Čak i tad bolesni od
demencije neprekidno doživljava neugodne situacije. Međutim, i zdravi ljudi
s vremena na vrijeme imaju problema. Užas koji normalni ljudi osjećaju pri
pomisli na demenciju velikim dijelom proizlazi iz fiksne ideje da dobar
ljudski život znači uvijek imati kontrolu nad svime. Takav životni cilj nije
mudar — on je čista utopija čak i kad demencija nije prisutna. Čovjek je
neizbježno uvijek ovisan o nečemu. Razgovori s bolesnima od demencije
katkad su besmisleni, odnosno, ne vode nikamo. Ali mora li baš sve u životu
nekamo voditi? Dokolica je starim Grcima bila vrhunac života: bilo je to
posve beskorisno provedeno vrijeme, a upravo zato iznimno smisleno
provedeno. Nervozni normalni ljudi, za koje je vrijeme novac, više gotovo
uopće nisu sposobni voditi smislene razgovore čija tema nisu neki
kratkoročni ciljevi. Međutim, upravo je vrijeme u kojem sad živimo
neprocjenjivo jer je neponovljivo, a time i nepovratno. Na tu dragocjenu
istinu dementni pacijenti mogu podsjetiti zdrave ljude.
Kad nisu uzrujani zbog neke nejasnoće, bolesni od demencije mogu biti
daleko ugodniji ljudi od normalnih. Ne žele vas preveslati, nikad ne lažu, a
ako i kažu neistinu, nikad to ne čine sa zlom namjerom. Nisu zlopamtila. Uz
njih ne osjećate pritisak da se pravite važni jer im je bitna jedino ljudska
blizina. To ne znači da je demencija sretna okolnost. Nijedan član obitelji
nekog bolesnog, koji grozno pati pod teretom njegove bolesti, nikada to ne bi
mogao promatrati na taj način. Ipak, demencija nije ni kraj. Štoviše, na
trenutke iz nje kao da zasja prava ljudskost.
Razvoj demencije svim je uključenima najviše mučan na samom
početku. Kad oslabi pamćenje, a tipično ponajprije slabi pamćenje novijih
događaja, dolazi do neugodnih situacija. Bolesnik često zametne neki
predmet, a onda krivi druge da su mu ga ukrali. Gubi pregled nad
svakodnevnim stvarima, što najprije doživi kao bolan gubitak samostalnosti.
Pacijenti upravo u toj početnoj fazi često reagiraju depresijom. Članovi
obitelji također se uz puno muke moraju priviknuti na tu posve novu situaciju.
Međutim, mnogi pacijenti ubrzo razvijaju izvanrednu sposobnost
spretnog prikrivanja svoga neugodnog stanja. Još se dobro sjećam kako nas
je tijekom mog studija medicine asistent doveo na psihijatrijski odjel
sveučilišne bolnice kako bismo ispitali jednog pacijenta, otprilike
pedesetogodišnjaka. Bilo nas je šestero studenata, bili smo žedni znanja te
smo toga čovjeka eksploatirali po svim pravilima liječničkoga umijeća.
Pacijent je bio ljubazan, spremno nam je ispripovjedio da je inženjer po
zanimanju, rekao gdje je studirao, pričao o svojim hobijima i naposljetku
došao na temu svoga braka, u kojem ima nekih problema. U tom smo mu
trenutku postavili nekoliko dodatnih pitanja. Naposljetku, nalazili smo se na
psihijatriji, a psihijatrija se ponajprije bavi problemima. Doznali smo da je
njegova žena očigledno vrlo dominantna i da on ne osjeća da ga ona ozbiljno
shvaća. Na kraju gotovo jednosatnog ispitivanja pacijent je uljudno zahvalio
na iscrpnom razgovoru, a mi smo se krenuli naći s asistentom, koji se sa
zanimanjem raspitivao o onome što smo doznali.
Bili smo sigurni u svoju dijagnozu. Ovdje je bila riječ o klasičnom
slučaju problematičnoga braka. Naš šestero bacali smo svoje opservacije,
ali što smo više stručnih izraza s oduševljenjem izgovarali, to je asistent
čudnije reagirao. Nije odobravao, nije ni proturječio, ali na licu mu je titrao
zagonetni smiješak. Na kraju našega uzbuđenog izlaganja staloženo nas je
pitao jesmo li primijetili još nešto. Rekli smo da nismo. Tada je pozvao
pacijenta. Ljubazno ga je pozdravio, razmijenili su nekoliko pristojnih fraza,
a zatim ga je, tobože usput, pitao gdje se to nalazimo. »U hotelu,« odgovorio
je pacijent posve samouvjereno. Kao da nas je pogodio grom. Svatko je
mogao odmah prepoznati da se nalazimo u bolnici. Asistent je ljubaznim
tonom nastavio postavljati pitanja. Pacijent nije znao tko je aktualni njemački
kancelar, koji je datum — nije znao ni koja je godina, koji mjesec ni koji
dan. Nas je držao novinarima. Asistent je uljudno okončao razgovor. Pacijent
se oprostio od nas, a mi smo ostali sjediti kao pokisle kokoši. Pacijent je
općenitim šupljim frazama i beznačajnim pričicama uspio sat vremena
prikrivati da ima Alzheimerovu demenciju. Sjećanje na stare događaje još je
funkcioniralo. Kad smo ga pitali koliko ima godina, odgovorio je da je rođen
1927. Nismo primijetili da uopće nije odgovorio na pitanje. Ne bi ni mogao
odgovoriti na njega jer uopće nije znao koja je godina. Tako se odlučio za
čest trik među dementnim pacijentima: naveo je godinu, što je podatak
pohranjen u dugoročnom pamćenju pa je još uvijek mogao bez problema doći
do njega. Na takav način bolesni od demencije neupućenog posjetitelja mogu
dugo zavaravati. To katkad izaziva probleme. Primjerice, kad zavidni rođaci
koji žive daleko posjete obitelj koja požrtvovno njeguje dementnog djeda,
često pričaju znancima kako uopće nije istina da djed mentalno više nije u
formi. Kažu da je to zlobna kleveta i da se rođaci zacijelo samo žele domoći
djedova novca. On, štoviše, ima »briljantno pamćenje« — ta znao je sve
moguće detalje iz rata i nekadašnjih vremena. To je istina jer je za bolesne
od demencije tipično da im katkad dugoročno pamćenje naizgled funkcionira
bolje čak i od onog u zdravih ljudi. Međutim, djed je vjerojatno već sutradan
posve zaboravio da mu je dan ranije netko došao u posjet. Naime, pravi je
problem pamćenje novijih događaja, važno za funkcioniranje u svakodnevici.
Iznimno je važno odnositi se s poštovanjem prema ljudima koji pate od
takvih neugodnih poremećaja pamćenja i orijentacije. Na studiju su nam
jednom doveli pacijenta bolesnog od teške demencije, kojem je funkcioniralo
još samo kratkoročno pamćenje te bi smjesta zaboravio ono što je upravo
rekao. Bilo je očigledno da pacijent naša pitanja doživljava kao inkviziciju.
Pošto je pacijent izašao, raspravljali smo o tome je li etički opravdano
nekoga dovoditi u tako neugodnu situaciju. Docent nas je umirio rekavši da je
pacijent ionako odmah zaboravio neugodu. Međutim, ja to nikako nisam
mogao shvatiti. Smatrao sam kako je za donošenje suda o etičnosti postupka
posve nebitno sjeća li se čovjek neugodne situacije u koju je doveden protiv
svoje volje. Taj je čovjek u svakom slučaju jedan neponovljivi trenutak
svoga života prisilno proveo u za njega očigledno krajnje neugodnoj
situaciji.
Stoga se trudim posebno obzirno postupati s bolesnima od demencije.
To počinje već od uzimanja anamneze. Mnogi psihijatri odmah pitaju
pacijenta koji je datum, gdje se nalaze i slično. Pacijentima se to često doima
kao da drugi već u startu sumnjaju u njihov razum. Ipak, kao što smo vidjeli,
ta su pitanja važna i pretjerana ljubaznost nas ne smije spriječiti da ih
postavimo. Tako sam stvorio naviku da ta pitanja »integriram« tijekom
razgovora. Jednom sam neku otmjenu stariju gospođu koja je trebala biti
primljena na liječenje zbog sumnje na demenciju usred razgovora usput
zapitao: »Ah, možete li mi reći koji je danas dan?« Kao iz puške je ispalila
točan datum, doduše, uz osmijeh i komentar: »I vi ste ponekad smušeni,
doktore, zar ne?« Uljudnost ima svoju cijenu.
Naravno, ima još smiješnih situacija koje psihijatar mora svladati s
poštovanjem. Liječio sam, tako, župnika koji je stalno zaboravljao da više
nije župnik u svojoj župi te bi se uvijek iznova radosno spremao započeti
misu, iako je njegov nasljednik već stajao kraj oltara. Bio je tu i dementni
primarijus kojemu je njegov kolega dopuštao da ga prati na vizitama jer mu
se to očito sviđalo. Crnohumorna je bila situacija kad je pacijent zaboravio
da se rastao te je svoju bivšu ženu, koja ga je još uvijek posjećivala, doveo u
nevolje. Drugi pacijent pobrkao je jednu također dementnu pacijenticu sa
svojom ženom, što je prouzročilo neka trvenja. U takvim se situacijama traži
dovitljivost i maštovitost, ali i dobra doza humora. Pacijentu ne koristi ako
se svi koji mu pomažu svojim zadacima posvećuju smrtno ozbiljna,
odgovorna izraza lica. Pored svega toga, uvijek treba zadržati poštovanje
prema pacijentu i nipošto ne govoriti neistine jer i time pokazujete da ga
cijenite.
Najveću pomoć u slučajevima demencije ne pružaju psihijatri. Oni su
neizostavni u postavljanju dijagnoze. Međutim, zatim na scenu stupaju
posebno obrazovani bolničari i ostali: socijalni radnici, stručnjaci za radnu
terapiju, bolesničku gimnastiku itd. Ipak, članovi obitelji su ti koji se do
iznemoglosti trude oko naših dementnih sugrađana. Dok ih se bolesnik još
uvijek sjeća, oni su nezamjenjivi, ali upravo zbog toga ne bi se smjeli
preforsirati, nego paziti na svoju snagu i raspodijeliti je poput maratonca.
Psihijatri su već odavno shvatili da je rasterećenje i potpora obitelji
bolesnika od odlučujuće važnosti. Gerontopsihijatrijski centri preuzeli su
zadatak pružanja konkretne i raznovrsne pomoći u doista svim mogućim
 slučajevima. Zahvaljujući tome, od same dijagnoze za pacijenta i njegovu
obitelj može započeti srednjoročno planiranje života, a na svakom novom
koraku mogu računati na profesionalnu pomoć.
Nema sumnje, upravo će se na tom području idućih godina odigrati
odlučujuća bitka koja će pokazati što su pravi temelji našega društva. Mnogi
normalni ljudi sugeriraju da su odlučujuće čovjekove osobine one nalik
računalu. To znači da je ljudsko računalo nakon pojave demencije
pokvareno. Pokvarena računala u pravilu se bacaju u smeće uz riječi: »Ne
isplati se popravljati.« Moramo priznati da njega dementnih ljudi stoji
novca, i to puno. Takvi ljudi više nisu korisni za društvo u smislu
posjedovanja sposobnosti koje se mogu unovčiti. Iz tog kuta gledano, pravo
je iskušenje ne pomoći takvim ljudima da brže odu. U Švicarskoj čak postoji
organizacija »Exit,« koja »pokvarenim« ljudima olakšava put u vječnost.
Diskusije o pravu na odlučivanje o vlastitoj smrti su zakučaste jer pravna
regulacija takvih egzistencijalnih situacija nipošto ne vodi do ostvarivanja
prava na vlastitu smrt. Ona na određeni način vodi do moralne obveze
samoubojstva čim pomislimo da smo postali teret društvu ili svojoj
iscrpljenoj obitelji. Kad bi se takve situacije pravno regulirale, mogli bismo
se bez problema povući iz prometa čim to poželimo… Izbriše li se ta
posljednja granica, postaje gusto, pogotovo našim dementnim sugrađanima. U
takvoj hladnoj diktaturi normalnih, koji se ponose svojim računalnim
osobinama, nema mjesta za emocionalne, slabe, senzibilne i bolesne.
»Ne želim ovisiti o tuđoj pomoći.« Iz usta normalnih ljudi često čujemo
tu rečenicu. Međutim, ona je posve nestvarna jer je čovjek u svakom trenu
svog života ovisan o pomoći drugih ljudi. Takve programatske rečenice
guraju društvo na moralnu stranputicu, na čijem kraju gubimo svoju
humanost. Način na koji neko društvo postupa sa svojim dementnim
članovima je kamen kušnje njegove ljudskosti.

II. Ima briga, ali i likera — Ovisnost, sramotna bolest

1. Posao, žena, vozačka dozvola — Tri osjetljive varijable

Opet sam bio dežuran na psihijatrijskom odjelu bolnice. Baš u fazi

najdubljeg sna, tamo negdje oko 3 ujutro, probudili su me. Pacijent čeka da
ga primimo na liječenje. Teškom sam se mukom izvukao iz kreveta. I liječnici
su samo ljudi; u to se doba noći naš interes za uzbudljive dijagnoze zadržava
u skromnim granicama. Novi se slučaj ionako nije činio posebno
uzbudljivim. Već sam izdaleka vidio muškarca srednjih godina kako lagano
tetura. Kad sam se približio, zapuhnuo me alkoholni zadah s kojim se nije
bilo šaliti. Čak sam se pobojao da će dugoročno smanjiti moje vozačke
sposobnosti. Pijani muškarac bio je znatno vedrijeg raspoloženja od mene te
me odmah srdačno pitao kako sam. Nešto manje srdačnim tonom priznao sam
mu da se nakon iznenadnog buđenja u 3 ujutro obično ne osjećam posebno
dobro. Jedva sam svladao svoju bezvoljnost i pitao ga što on radi u bolnici u
taj kasni sat. Spremno mi je objasnio da je zacijelo malo previše popio te se
upleo u posve bezazlene sukobe u nekoj birtiji. Gostioničar nije imao smisla
za šalu pa je potpuno nepotrebno pozvao policiju. Policajci su mu ponudili
apsurdnu alternativu: ili će u zatvorsku ćeliju za triježnjenje ili na
psihijatriju. On je, naravno, izabrao psihijatriju. Pritom mi je uputio široki
dobrohotni osmijeh kao da očekuje da mu od srca zahvalim što se odlučio
baš za nas, a posebno za mene. Prema pacijentima, doduše, ne trebate uvijek
biti otvoreni, ali obvezno morate biti iskreni. Osim toga, još uvijek nisam bio
siguran ima li pacijent doista smisla za humor. Stoga sam se ipak suzdržao da
mu najtoplije zahvalim za njegov noćni posjet. Umjesto toga sam, da uštedim
vrijeme, smjesta krenuo na stvar: »Dakle, vi ste alkoholičar.« Pacijent je
ostao beskrajno zapanjen: »Otkud vam to?« »Ljudi koje u ovo doba dovezu s
takvim alkoholnim zadahom uglavnom su alkoholičari,« ljubazno sam
odgovorio. Pacijent je zapao u pajdaško raspoloženje: »Potpuno vas
razumijem, doktore, ali varate se. Ja sam daleko od alkoholičara. Uostalom,
uopće ne želim ostati, najradije bih odmah kući. Znate i sami, vi povremeno
popijete koju više, ja povremeno popijem čašicu više. Takav je život. Ni vi
ni ja nismo zbog toga alkoholičari…« Pijani je pacijent naceren stajao preda
mnom. Koža na licu bila mu je lagano crvena, a pokazivala je i druge
simptome tipične za alkoholičare. Nisam se želio upuštati u dugu raspravu pa
sam odmah prešao na stvar: »Jeste li ikad na poslu dobili opomenu pred
otkaz?« »Jesam, doktore, prošle godine.« »Zbog alkohola?« »Da, ali bila je
to obična slučajnost. Imali smo proslavu u poduzeću i svi su svojski
potegnuli, ali šef je samo mene uzeo na zub. Valjda sam bio malo preglasan. I
onda mi je stari uvalio opomenu pred otkaz. Svijet je nepravedan…« »Jeste
li oženjeni?« »Jesam.« »Je li vam žena ikad prijetila da će se rastati od
vas?« Pacijent me pogledao u nevjerici: »Kako znate?« »Zbog alkohola?«
»No, da, bila je to vrlo glupa situacija. Imao sam problema na poslu i među
prijateljima pa sam navečer jednu popio. Ni sam više ne znam kako sam
legao u krevet. Idućega jutra žena mi je rekla da joj se više ne da spavati
pokraj pijanca. To me jako pogodilo jer volim svoju ženu. Osim toga, nije to
prvi put rekla. A već smo trideset godina u sretnom braku i uvijek sam joj bio
vjeran…« »Jeste li ikad ostali bez vozačke dozvole?« »Jesam…« »Zbog
alkohola?« »Pa znate, bilo je to nakon jedne proslave u klubu. Vozio sam
onih nekoliko stotina metara do kuće…« Pacijent se zaustavio. Zabezeknuti
izraz lica otkrivao je kako napeto razmišlja. Uhvatio me za nadlakticu,
značajno nabrao čelo kao da je upravo otkrio nešto nevjerojatno i
prostodušno izvalio: »Doktore, to je doista čudno. Opet alkohol. Čini se da
imam problem…« Iskreno sam se složio s njime i predložio mu da opširnije
porazgovaramo sutradan, kad se on otrijezni, a ja naspavam. Pacijent je sad
bez otpora pristao ostati u bolnici te je, odmahujući glavom u nevjerici zbog
samoga sebe i još uvijek lagano teturajući, otišao u krevet.
Dijagnoza ovisnosti o alkoholu specifična je na jedan način — u
principu je može postaviti samo pacijent. Doduše, postoje laboratorijske
pretrage kojima se može mjeriti koliko je alkohola pacijent konzumirao u
posljednje vrijeme. Međutim, samo pacijent zapravo zna je li ta konzumacija
povezana sa psihičkom bolešću alkoholizma, koja tako ograničava čovjekovu
slobodu da se on gotovo uopće ne može othrvati porivu za pićem.
Postoji izreka: »Alkoholičar se kloni liječnika, a liječnik alkoholičara.«
Naime, alkoholičari se nerado suočavaju sa svojim problemom, a liječnici su
već stoljećima navikli da ih pacijenti spremno slušaju. Upravo je to ono što
kod alkoholičara ne funkcionira, što ih čini neomiljenim pacijentima.
Nerijetko alkoholičar samome sebi i liječniku obeća brda i doline, ali takva
obećanja prečesto završavaju pogažena. Takav obrazac ovisničkog ponašanja
frustrira sve uključene u proces liječenja.
Mnogi izvanredni liječnici obiteljske medicine stoga imaju tek skučen
pojam o alkoholizmu i rado obznane pacijentu: »Niste alkoholičar, jetrene
vrijednosti su vam savršene!« Međutim, jetrene vrijednosti same po sebi nisu
nikakav pokazatelj. Ima ljudi koji nisu alkoholičari, a već na male količine
alkohola reagiraju povišenim jetrenim vrijednostima. Isto tako, ima
alkoholičara koji svakodnevno ispijaju monstruozne količine piva, a
svejedno imaju jetrene vrijednosti poput dječice. Katkad je situacija u kojoj
se alkohol konzumira daleko opasnija od popijene količine. Kod stanovnika
mediteranskih zemalja, kojima je običaj piti vino uz jelo, konzumacija
alkohola znatno rjeđe prelazi u ekscesivan alkoholizam. Problem je u
privatizaciji konzumacije alkohola, u mentalitetu »ja i moj hladnjak«.
Činjenica da su u našem individualiziranom društvu nestali zajednički
obroci, dakle, izgubila se kultura prehrane, jedan je od važnih uzroka sve
prisutnijeg alkoholizma i bolesnog prežderavanja.
Količina popijenog alkohola nije, dakle, siguran kriterij za utvrđivanje
alkoholizma. Dakako, jedna čaša piva na dan ne čini vas alkoholičarom.
Međutim, diskusija o količinama ionako ne vodi nikamo jer alkoholičar neće
priznati liječniku koliko pije, a to zapravo i nije važno. U Porajnju je katkad
vrlo teško doznati pije li pacijent uopće alkohol. Pitate li prosječnog
stanovnika toga kraja pije li alkohol, katkad će izričito zanijekati. Međutim,
trebate se pribrati i pitati ga pije li puno kelnskoga piva. Vjerojatno će vam
odgovoriti: »Aha, to ste mislili, doktore. Pa recimo gajbu na dan…« I pokoja
njegovana starija gospođa teatralno će poreći da konzumira alkohol: »Što je
vama, doktore, ni kapi!« Pitate li je zatim, najbezazlenije što možete, koliko
tonika od matičnjaka prosječno na dan popije, na vidjelo izlaze goleme
količine — bočica-dvije svakoga dana! Morate imati na umu da je tonik od
matičnjaka jedna od najjačih njemačkih rakija. Čini ga gotovo čisti alkohol,
čak 79%! »Ali baš godi… Malo u čaj, u kavu… Pomaže protiv svih
boljki…« Šarmantna starija gospođa zapravo je pijana kao majka, ali
zahvaljujući dugogodišnjem treniranju još uvijek uspijeva relativno uspravno
prijeći hodnik. Nažalost, sad joj slijedi neugodno odvikavanje od alkohola.
Dijagnoza alkoholizma ne ovisi, dakle, toliko o količini popijenog
alkohola, jetrenim vrijednostima ili drugim mjerljivim podacima. Umjesto
toga, alkoholizam se daleko bolje prepoznaje po pacijentovoj nemoći pred
pićem i kompulzivnoj konzumaciji koja mu uništava život. Stoga su
kompulzivno posezanje za pićem, gubitak kontrole nad porivom da se pije i
simptomi apstinencije pravi znaci ovisnosti o alkoholu. Tu se ubraja i
povišen prag tolerancije na alkohol: alkoholičar privremeno može podnijeti
više alkohola od drugih ljudi jer ga njegova oštećena jetra brže prerađuje.
Međutim, dugo vremena ovisnik ne želi sve to priznati sebi i drugima. Stoga
pomaže raspitati se o »tri osjetljive varijable« — poslu, ženi i vozačkoj
dozvoli. Posao je s egzistencijalnoga stanovišta nesumnjivo od odlučujućeg
značenja. Prema tome, onaj tko riskira opomenu pred otkaz zbog pijanosti
ima nezdrav odnos prema alkoholu. Ljubavna je veza bitan uvjet za sretan
život. Onaj tko je zbog pića nepromišljeno stavlja na kocku dokazuje da mu
je alkohol postao važniji od žene. Ne treba podcijeniti ni važnost vozačke
dozvole. Mnogim ljudima ona pruža slobodu kretanja. Ugrožavanje te
slobode zbog opijanja jasan je pokazatelj kako je nestalo slobode prema
alkoholu. Kako bih pacijentima objasnio njihovu ovisnost, ponekad kažem:
»Kad bih vam savjetovao da odsad više ne jedete jogurt jer ćete si inače
prouzročiti gadne probleme, zacijelo biste se bez problema držali te upute.
Međutim, za alkohol ste spremni žrtvovati čak i posao, vezu i vozačku
dozvolu. Očigledno prema alkoholu imate posve drukčiji odnos nego prema
jogurtu.« Na takav ili sličan način pacijenti koji ne žele sebe nazvati
alkoholičarima mogu priznati da imaju »problema s alkoholom«. Takva točna
samodijagnoza posve je dovoljna da se započne odgovarajuća terapija.

2. Čovječuljak staklene glave — Što povezuje psihijatriju i mafiju?

Terapija započinje odvikavanjem. Što je zapravo to?

Prva faza odvikavanja je detoksikacija. Uglavnom traje tek nekoliko
dana. U toj se fazi liječe pacijentovi simptomi apstinencije. U lakše oblike
ubraja se znojenje, nemir, drhtanje, tjeskoba, nesanica. Ako su simptomi jako
izraženi, pacijentu se daju lijekovi za odvikavanje, koji ponajprije
sprječavaju pojavu dviju najopasnijih nuspojava odvikavanja:
apstinencijskog sindroma s epileptičnim napadajima i deliriuma tremens, u
kojem alkoholičar »vidi bijele miševe,« kako se kaže u narodu. Koji će
simptom nastupiti prvi razlikuje se od pacijenta do pacijenta i zapravo se ne
može predvidjeti, osim ako je pacijent već bio na odvikavanju. Mnogi
liječnici pacijentima na odvikavanju daju benzodiazepin, koji umiruje, a
ponajprije štiti od napadaja; drugi daju distraneurin, koji prvenstveno liječi
delirium tremens. Oba lijeka i sama mogu izazvati ovisnost te ih se
pacijentima smije davati samo strogo kontrolirano i strogo privremeno.
Alkoholičar koji na odvikavanju doživi napadaj nije epileptičar te, dok nije
na odvikavanju, uglavnom može biti siguran da ga neće doživjeti.
Daleko je teži problem delirij, iznimno neobičan fenomen koji kao
organski psihički poremećaj može imati mnogo uzroka, ali ipak ga najčešće
susrećemo na odvikavanjima od alkohola. Delirij je ozbiljna stvar jer, ako se
ne liječi, može završiti smrću. Ipak, njegov tijek može biti nenamjerno
smiješan. Pacijent u deliriju je u promijenjenom stanju svijesti, kojega se
kasnije uglavnom više ne sjeća. Potpuno je dezorijentiran i istodobno krajnje
podložan sugestijama. To znači da ga možete uvjeriti u sve što vam padne na
pamet. Još se dobro sjećam predavanja na koje su nam doveli deliričnoga
pacijenta u krevetu. Profesor mu je pod nos stavio prazan list papira i rekao
mu da pročita — nepostojeći — tekst. Nakon kraćeg oklijevanja pacijent je s
lista spremno pročitao fantastičan, nesuvisao tekst. Pacijenti u deliriju često
imaju vidne halucinacije pa vide sitne pokretne fenomene, koji im se čine
kao »životinjice,« »bijeli miševi« ili nešto slično i jako ih uznemiruju. Osim
toga, situaciju često doživljavaju na groteskno iskrivljen način. Jednom je
primarijus na viziti pitao deliričnog pacijenta gdje se nalazi. Pacijent je
nesigurno promotrio hodnik zatvorenoga psihijatrijskog odjela, a zatim,
upitno gledajući liječnika, rekao: »U pekarnici?« Primarijus je ustrajao da
pacijent pokuša još jednom odgovoriti na pitanje te ga je upozorio na vlastitu
bijelu kutu: »Ali tko sam ja?« Pacijent je sad osjetio olakšanje i potpuno
samouvjereno uskliknuo: »Pekar, naravno!« Primarijus više nije imao
pitanja, a studenti su se smijuljili. Drugi pacijent mislio je da je u vlaku te je
svako malo dolazio do sobe za medicinske sestre kako bi kupio voznu kartu.
Treći, koji je nekoć bio moreplovac, mislio je da se nalazi na
prekooceanskom brodu te se grčevito držao za rukohvat jer je »nemirno
more«. Pacijenti u tom stanju uglavnom su puni povjerenja, nesigurni i
gotovo nikad nisu agresivni.
Nikad neću zaboraviti slučaj iz razdoblja stažiranja na završnoj godini
studija medicine. Radio sam na novom, malom psihijatrijskom odjelu opće
bolnice. Liječili smo vrlo simpatičnoga pacijenta pomalo bizarna ponašanja,
podrijetlom iz dubina gorja Eifela, koji je patio od vrlo uočljivog fenomena.
Stalno je viđao čovječuljka »staklene glave s mnoštvom kotačića u njoj. A
kad ga, doktore, uhvatim — razbit ću ga…« Ujutro smo tijekom vizite došli u
njegovu sobu. Vladao je totalni kaos. Madraci su bili podignuti okomito,
jastuci i pokrivači na podu. Pacijent je ponovno lovio čovječuljka. »Onda?
Gdje li je sad?« pitao je primarijus. Pacijent je dramatično pokazao visoko
postavljen prozor. »Eno ga gore, doktore, čuči na prozoru…« Liječili su ga
neurolepticima kako bi halucinacije i tlapnje prestale. Moj zadatak bio je da
na dnevnim razgovorima utvrdim je li se pacijent distancirao od svojih
suludih ideja.
Već se nakon nekoliko dana pacijent u određenoj mjeri primirio, a
njegova ogorčenost je popustila. Skeptično sam ga pitao ne počinje li se
polako kolebati u svom uvjerenju jer takvih čovječuljaka u stvarnosti uopće
nema. Nakon toga pacijent je doista počeo pokazivati sumnju u cijeli taj
doživljaj. Mojemu ponosu nije bilo kraja. Bio je vidljiv napredak u
liječenju, a pacijent se doimao slobodnijim. Jednog smo dana u drugi krevet
u sobi toga pacijenta smjestili alkoholičara. Na odjelu se primjenjivalo
načelo miješanja oboljelih od različitih bolesti. Zbog toga nitko nije mislio
da bi moglo biti problema zbog takva razmještaja. Kad sam idućega jutra
svog već gotovo izliječenog pacijenta s »čovječuljkom« pozvao u ordinaciju
na naš rutinski jutarnji razgovor, uočio sam čudnu promjenu. Odjednom je
opet izgledao nekako ratoborno, a vratio mu se i onaj nadmeni osmijeh koji
luđaci katkad pokazuju nama, priprostim ideolozima stvarnosti. Jedva smo
sjeli, kadli je izvalio: »Doktore, sad je jasno — i onaj drugi ga je vidio!«
Potpuno me iznenadio. »Što je vidio?« »Pa čovječuljka!« trijumfalno je
povikao pacijent. Očekivao sam sve, samo to ne. Skočio sam na noge i s
pacijentom odjurio u njegovu sobu. Drugi je pacijent još bio u krevetu.
Izgledao je drukčije. Dan ranije samo je drhtao, što je još i sad bilo vidljivo.
Međutim, drhtanje se pogoršalo, a usto je nekoordinirano petljao po svom
poplunu. Oči su mu bile pomalo staklaste, jako se znojio i nesigurno
ogledavao po sobi. »Što ste vidjeli?« pitao sam ga. Počeo je rukama
pokazivati oblik okrugle glave i rekao: »Vidio sam čovječuljka staklene
glave s mnoštvom kotačića u njoj…« Opis je bio identičan. Bio je to jedan
od onih kratkih trenutaka kad se zaposleni na psihijatriji zapitaju tko je ovdje
zapravo lud. Ipak, kad sam se pribrao, shvatio sam što se dogodilo.
Alkoholičar je tijekom noći zapao u delirij. Slušao je kako mu cimer zorno
opisuje svoga čovječuljka, a budući da je zbog svog stanja bio podložan
sugestijama, te je opise primio zdravo za gotovo. Nije uopće bilo
jednostavno objasniti pacijentu da dvije identične izjave u psihijatriji, kao i
u mafiji, ne znače uvijek istinu.
Međutim, moguće su i druge komplikacije. Jednom je na odjel primljen
pacijent star više od sedamdeset godina s dijagnozom Parkinsonove bolesti.
Dijagnozu je postavio njegov liječnik opće medicine. U to smo vrijeme bili
nadležni i za neurološke bolesti, a pacijent je doista bio teško pogođen
svojom bolešću. Cijelo mu je tijelo drhtalo, sjedio je u invalidskim kolicima
i bio posve bespomoćan. Ali, jedna je stvar bila uočljiva na prvi pogled.
Drhtanje je bilo nekako čudno. Naime, pacijent nije drhtao relativno sporim
ritmom tipičnim za bolesnike s Parkinsonovom bolesti. Umjesto toga, drhtao
je kao prut na vodi. Usto, i razvoj njegove bolesti bio je neobičan. Drhtanje
je započelo prije otprilike tri mjeseca, više-manje iznenada, a lijekovi protiv
Parkinsonove bolesti, koje mu je propisao liječnik opće medicine, još su
samo pogoršali stvar. Pomno smo se raspitali. Daleko najviše dijagnoza
proizlazi iz brižnog opisa povijesti bolesti iz usta samoga pacijenta. Pri
ispitivanju ovog pacijenta na površinu je isplivalo nešto neočekivano — već
je godinama uzimao benzodiazepine, i to u sve većim dozama. Njegov
liječnik to nije znao jer je pacijent »tablete za spavanje« dobivao od žene.
Ona je, međutim, prije tri mjeseca preminula, a on je lijekove uzimao sve
zbrkanije. Jednom duže vrijeme uopće nije uzeo lijek te ga je uhvatila
apstinencijska kriza odvikavanja od benzodiazepina. Ona u tom slučaju ne
počinje odmah, kao što je to s alkoholom, nego se uglavnom javlja tek
nekoliko dana nakon posljednje doze. Uhvatio ga je nemir, tjeskoba, lošije je
spavao, a prvenstveno je počeo drhtati. Onda je opet uzeo benzodiazepine i
simptomi su popustili. Međutim, budući da nije više dobivao nove doze,
drhtanje se pogoršalo i naposljetku ga bacilo u invalidska kolica. Lijekovi
protiv Parkinsonove bolesti, koje mu je propisao njegov liječnik, još su više
pogoršali apstinencijsko drhtanje i tako je započeo začarani krug koji ga je
doveo do psihijatrije. Ljude koji su godinama uzimali benzodiazepine u
starijoj se dobi ne skida s njihovih lijekova jer je odvikavanje vrlo mučno.
Međutim, zbog nedovršenih odvikavanja u ovom je slučaju situacija za
pacijenta bila još gora pa smo ga podvrgnuli potpunom odvikavanju. Pacijent
je čak zapao u delirij, noću je pokušao iskopati građevnu jamu ispod kreveta,
ali time je njegovo odvikavanje završilo — stao je na noge. Mogao je
ponovno hodati bez pomoći. Prodao je invalidska kolica i s odjela je, pun
zahvalnosti, otišao kao njegovan stariji gospodin u relativno dobrom stanju.
Ovisnost o benzodiazepinima baca mračnu sjenu na liječničku profesiju.
Vrlo često su sami liječnici ti koji zbog prakse nepromišljenog propisivanja
lijekova snose krivnju za tu vrstu ovisnosti. Dakako, pridonose joj i pacijenti
koji ustraju da im liječnici osiguraju dobar san. »Mom je susjedu njegov
liječnik propisao nešto fantastično…« Tako želja za trenutačnim utonućem u
san ili uklanjanjem straha vodi u ovisnost. Na isti način može se razviti i
ovisnost o analgeticima, koja ima i dodatni neugodan učinak: sredstvo protiv
bolova u jednom trenu počne samo izazivati bolove. Tako nastaje začarani
krug zbog kojeg je hitno potrebno provesti odvikavanje.
Pacijentima ovisnima o lijekovima nude se slični mehanizmi pomoći kao
alkoholičarima. Postoje savjetovališta koja informiraju, motiviraju i
organiziraju sve što treba. Nakon uglavnom stacionarnog liječenja pacijenti
se mogu uključiti u skupine za samopomoć, koje su se pokazale vrlo
uspješnima. Međutim, liječenje se može nastaviti u ambulanti, dnevnoj
bolnici ili dugoročno u stacionaru.

3. Terapija — Što raditi kad niste ovisni?

Kako se može liječiti alkoholizam? Danas ovisnost smatramo bolešću

slobode izbora pa je važan suradnički odnos terapeuta i pacijenta. Kao mladi
liječnik znao sam se naći u neugodnoj situaciji s alkoholičarima. Uvijek je
bila riječ ili o pacijentima koje treba preobratiti ili o već preobraćenim
pacijentima. Pacijent kojeg treba preobratiti pajdaškim tonom pokušava
liječniku objasniti da uopće nije alkoholičar: »Znate i sami, doktore, svatko
tu i tamo popije koju…« Kao mladi liječnik tad bih oslikao čitavu užasnu
scenografiju katastrofalnog života prouzročenog alkoholom. Na kraju bih
uvijek završio riječima da će pacijent, ako tako nastavi, uskoro pod ledinu.
Takve kilometarske debate, nakon kojih bih bio na rubu živaca, pacijente
uopće nisu dirale te bi preda mnom obično sjedio relativno opušten čovjek
koji bi me ljubaznim glasom umirivao: »Nemojte sve gledati tako crno. Znam
da imate dobre namjere, ali ja jednostavno nisam alkoholičar…« Tek sam
puno kasnije shvatio da je pacijent, naravno, godinama uvježbavao taj
razgovor. Naime, takvih se dodijavanja naslušao od svoje supruge, prijatelja,
obitelji. Svi su ga oni u svom sve većem očaju sve više pritiskivali pa se
pacijent usavršio u izbjegavanju takvih »motivacijskih razgovora«.
Sad biste možda pomislili kako je suprotan slučaj, već preobraćeni
pacijent, terapeutu kao melem na ranu. Ni blizu. Takav pacijent sjedi pred
terapeutom sa širokim osmijehom na licu i spremno priznaje kako je opet
pio. Pomalo učiteljskim tonom objašnjava da je alkoholičar, da
»kompulzivno poseže za pićem« te je zbog toga i ovaj put pio. Zatim je
nastupio »gubitak kontrole« tipičan za alkoholičare i sad je, eto, opet u
bolnici. I što sad? Što terapeut takvom pacijentu treba još objasniti? On
ionako sve već zna! Preobraćeni pacijent mnoge terapeute može zbuniti više
od žutokljunca kojeg tek treba preobratiti.
Stav današnjih terapeuta je da u oba slučaja treba igrati na pacijentovu
odgovornost i jačati njegovu slobodu izbora. Zbog toga jako pazimo da s
pacijentom izgradimo suradnički odnos međusobnog uvažavanja i da svu
pozornost usmjerimo na njegove sposobnosti. Ti ljudi često uopće nisu
navikli da se prema njima netko ophodi na takav način. Očekuju da ih
terapeut, kao i svi ostali ljudi, pita: »Zašto ste opet počeli piti?« To pitanje
ionako nije posebno zanimljivo. Nerijetko se radi o uvijek istim situacijama,
a pacijent se svaki put osjeća posramljeno dok opisuje svoj »preveliki
grijeh«. Puno je korisnije pitanje: »Kako ste uspjeli okončati svoj recidiv?«
Pokoji rezignirani pacijent, koji možda i od terapeuta očekuje samo nova
ponižavanja, odgovorit će: »Boca je bila prazna, doktore.« Liječnik nato
može ljubazno reći: »Ako ijedan od nas dvojice zna gdje se može nabaviti
nova boca, onda ste to vjerojatno ipak vi,« a pacijent će klimnuti i ispričati
kako je mislio na svoju ženu, na svoju djecu i odlučio je: »Ideš se liječiti!«
Takav čovjek sjedi sa suzama u očima, a terapeut je katkad vrlo dirnut
nevjerojatnim trudom i borbom alkoholičara da ponovno, tko zna koji put,
stane na noge. Početak razgovora koji sam upravo opisao ne stavlja pacijenta
u podređeni položaj prema terapeutu, nego mu omogućuje da ga pogleda u
oči kao netko tko je u nečemu uspio i sad želi još dalje.
Zadaća terapeuta je zatim objektivno i sukladno najnovijim znanstvenim
spoznajama informirati pacijenta o njegovoj situaciji, ali i mehanizmima
pomoći koji se nude i među kojima on može odabrati onaj koji mu se čini
najkorisnijim. Pacijent se ne mora pritom držati omiljenih izraza svoga
terapeuta kao pijan plota. Je li on »alkoholičar« ili »ima problema s
alkoholom« za uspješnu je terapiju potpuno nebitno. Čak nije odlučujuće ni
odlučuje li se prestati piti zauvijek ili, za prvu ruku, samo na određeno
vrijeme. Važno je da pacijent ima dojam kako može otvoreno govoriti te se
nakon dobrog informiranja sam odlučiti za mjere koje smatra korisnima. On
ne smije imati osjećaj sputanosti nekakvim planovima koji dobro zvuče.
Odlučujuća nije svečana zakletva kako više neće piti alkohol; pravo je
pitanje što on može ili želi raditi umjesto opijanja. Naime, iza pretjerane
konzumacije alkohola često se skrivaju posve shvatljivi motivi: problemi,
nesigurnost, dosada itd. Ako se takav čovjek samo odrekne alkohola, ostaju
mu isti problemi, ista nesigurnost, ista dosada, ali ovaj put bez alkohola. To
nimalo ne pomaže. Što on, dakle, može poduzeti sa svojim problemima,
nesigurnošću i dosadom umjesto opijanja, koje mu je dosad na neki način
pomagalo?
Važno je u proces izlječenja uključiti obitelj, koja često godinama pati
zajedno s pacijentom zbog njegove ovisnosti. Međutim, mora biti jasno da
odgovornost za izlječenje uvijek snosi sam pacijent. U obiteljima s ovisnim
članom nerijetko nastaju odnosi koji se nazivaju »dramskim trokutom«. Tu su
»spasioci,« koji se iscrpljuju ne bi li spasili pacijenta (nazovimo ga Willi).
Sklanjaju njegove boce, ponedjeljkom ujutro nazivaju njegova poslodavca
kako bi ga ispričali zbog gripe, održavaju fasadu harmonične obitelji pred
susjedima i prijateljima. Često tu ulogu na sebe preuzimaju supruge. Zatim su
tu »progonitelji,« uglavnom umirovljeni »spasioci« koji su godinama
pokušavali spasiti Willija, ali su svaki put iznova doživjeli razočaranje jer je
on prekršio sve svečane zakletve te se oni na njega sad još samo ljute.
Između njih razvija se epski sukob. »Progonitelji« krive »spasioce« da su oni
ti koji su pacijentu omogućili da sve više pije. Nemaju posve krivo. S druge
strane, »spasioci« optužuju »progonitelje« da svojim neprekidnim zlobnim
kritikama pacijenta stalno tjeraju u ovisnost. Ni oni nisu posve u krivu. Tako
bjesni borba između »spasioca« i »progonitelja« — a Willi može mirno
dalje piti jer se za njega nitko ne brine. Kad se obje strane priberu i razmisle
tko ovdje zapravo pije, pogledi će im istodobno pasti na Willija te će shvatiti
da je on taj koji mora odlučiti. Tad ima izgleda za uspješnu terapiju.
Rekli smo da su tri osjetljive varijable — posao, žena, vozačka dozvola
— odlučujući pokazatelji alkoholizma. Stoga je razumljivo da je ponajprije
radno mjesto ono na kojem pacijentu treba zorno predočiti njegov problem.
Naime, obitelj je usko emocionalno vezana za pacijenta te joj često preteško
pada zadatak suočavanja ovisnika s njegovim problemom. Onaj tko je zbog
pijanosti izgubio vozačku dozvolu već je, naravno, ugrozio tuđe živote. Stoga
je kolegijalna pomoć ovisnicima važna jer im pomaže naći izlaz iz ovisnosti,
a omogućuje i da nadređeni primjereno progovori o tom problemu. Reagiraju
li kolege posve instinktivno, dugo će tolerirati i skrivati pacijentovu
ovisnost. Naime, alkoholičari su često vrlo omiljeni kolege koji svojom
spremnošću da pomognu drugima podsvjesno žele izbjeći suočavanje sa
svojim problemom. Međutim, ovisnost kad-tad preuzima glavnu riječ,
ekscesi postaju sve učestaliji, alkoholičar je sve manje pouzdan i atmosfera
na poslu postaje nepodnošljiva. Iznenada nitko više nema ni mrvice
razumijevanja za ovisnika. Naravno, nijedan od tih dvaju obrazaca ponašanja
nije profesionalan. Ispravno bi bilo kad bi nadređeni pravodobno i trezveno
pogovorio o uočljivim promjenama u pacijentovu ponašanju te mu ukazao na
to da potraži pomoć, a da pritom sam ne postavlja dijagnozu. Ne poduzme li
ovisni zaposlenik ni nakon toga ništa, treba misliti i na posljedice propisane
radnim pravom, imajući na umu ono što je najbolje za tvrtku — ali i za
pacijenta.

4. Ovisnici i normalni — O smislu ovisnosti

Normalni su ljudi nekoć prezirali ovisnike i nazivali ih grešnicima.

Međutim, i sveta Monika, hrabra Augustinova majka, očigledno se na neko
vrijeme odala alkoholu. U svojoj autobiografiji Ispovijesti, prvoj
psihološkoj knjizi svjetske književnosti, sveti Augustin piše kako je njegova
majka kao djevojka iz ljubavi prema zabranjenom voću znala potajice
gucnuti malo vina, a »naposljetku je ispijala gotovo pune pehare čistoga
vina«. »Lječilišta za alkoholičare« uvedena su u devetnaestome stoljeću kako
bi se »pijane grešnike« potaklo na preobraćenje. Stari prijezir, neugoda zbog
vlastite bolesti, sram — to su i danas najveće prepreke koje sprječavaju
ljude u priznavanju svoje ovisnosti.
Ipak, ovisnost nije grijeh. Tko se ponosi time što nije ovisnik, trebao bi
znati da postoji i genetski čimbenik, za koji nitko nije odgovoran. Osim toga,
svatko može doživjeti neku tragičnu situaciju na koju reagira ovisničkim
ponašanjem. U takvim slučajevima ovisnost o opojnim sredstvima ponajprije
razvijaju vrlo osjetljivi ljudi. Onaj tko je u stanju bez problema gaziti preko
mrtvih teško da će postati ovisnik. Ovisnici tako predstavljaju tamnu stranu
društva normalnih, koje zdrave ljude tjera k sve teže ostvarivim ciljevima, a
posrnulima nudi samo zaborav i niše na svome rubu. U takvom društvu nema
više mjesta za one tankoćutne i pune razumijevanja. Sve je hladnije, a
hladnokrvni ljigavi tipovi povlašteni su i sposobni za opstanak u svijetu koji
savršeno funkcionira, ali u kojem ljudska toplina naglo pada. Ovisnici često
zrače većom ljudskom toplinom od normalnih ljudi. Nerijetko su osjetljiviji
od njih, dok s druge strane samouvjereni normalni svojom neobazrivom
agresivnošću mogu ljude otjerati u ovisnost. Unatoč tome, terapija se, u svrhu
što veće uspješnosti, usredotočuje na pacijentovu odgovornost za vlastito
ponašanje. Ipak, pacijent nije sam kriv za svoju ovisnost. Onaj tko je slijedio
naporne životne priče mnogih ovisnika može osjećati samo strahopoštovanje
pred katkad gotovo nadljudskim naporima tih ljudi, koji svaki put iznova
posrnu i svaki put iznova kreću ispočetka.
Kad se naviknete tražiti pacijentove sposobnosti, upravo ćete kod
ovisnika otkriti velika blaga. Alkoholičare beskućnike obično se smatra
ljudima koji ništa ne mogu, koji su potpuno propali. Međutim, pogledate li
malo bolje, ukazat će vam se posve druga slika. Gotovo nitko od normalnih
ne bi mogao preživjeti ni tjedan kelnske zime na ulici: svakoga dana iznova
pronaći mjesto gdje će prenoćiti, hranu, a ponajprije piće kako ne bi zapao u
apstinencijsku krizu. Za takvo što treba imati dobre društvene veze koje
iziskuju da ih se njeguje iz dana u dan. Koji bi normalan čovjek to mogao bez
pripreme? Kad to osvijestimo, prema takvim ćemo se pacijentima odnositi s
daleko više poštovanja, a međusobni suradnički odnos razvit će se sam od
sebe. U mojoj bolnici mnogo smo puta liječili jednoga teškog alkoholičara,
koji je bio beskućnik i invalid u kolicima, ali bi on svaki put ostao prekratko.
Bilo je to zato što je zarađivao proseći te nije želio izgubiti zaradu. Za njega
smo smislili »rajnsko rješenje«: poslijepodne je mogao odlaziti na »praksu«
u pješačkoj zoni te je sad napokon pristao ostati na liječenju dovoljno dugo.
Što se više bavite ovisnicima, to će više poštovanja oni pobuditi u vama i
posramit ćete se zbog svih onih normalnih ljudi kamena srca koji misle da su
puno bolji od »onih tamo«.
U Njemačkoj je tek odlukom Saveznoga ustavnog suda iz 1968.
alkoholizmu priznat status bolesti. Time je s njega skinuta stigma grijeha, a
pacijentima napokon pruženo pravo na liječenje.
Alkoholizam je ozbiljna bolest. Sa sobom nosi vrlo visok rizik od
samoubojstva. Alkoholičar oštećuje sve organe u svome tijelu, ne samo jetra.
Razlikujemo različite tipove alkoholizma: opijanje zbog problema u životu,
opijanje po prigodi, ali i teški oblici bolesti. U posljednju skupinu ubrajamo
kronične alkoholičare, koji se učestalo opijaju do besvijesti, uravnotežene
pijance, koji održavaju uvijek istu razinu alkohola u krvi pa nikad nisu
pretjerano pijani, ali ni posve trijezni, te naposljetku periodične pijance, koji
između pojedinih ekscesnih pijančevanja ne konzumiraju alkohol. Usput, žene
u prosjeku mogu podnijeti tek trećinu količine alkohola koju podnose
muškarci.
Alkoholizam sa sobom nosi još neke čudnovate fenomene. Tako postoji
alkoholna halucinoza, koja se može javiti nakon dugogodišnje ovisnosti o
alkoholu. Pacijent u takvom stanju čuje glasove, često iz utičnice ili drugih
predmeta. Alkoholna halucinoza od luđačkih se halucinacija razlikuje po
tome što pacijent kojeg je spopala zna da to što čuje uopće nije moguće.
Unatoč tome, vrlo je uznemirujuća, što je posve razumljivo. Sjećam se
pacijentice koja je stalno čula glas svoga pokojnog zaručnika Willija iz
limenke Coca-Cole.
Još više uznemiruje tzv. Korsakovljev sindrom. U narodu se za nekoga s
tim poremećajem kaže da mu je »alkohol popio mozak«. Pacijenti s tim
»amnestičkim sindromom« zapravo manje-više iznenada gube orijentaciju, a
ponajprije pamćenje novijih događaja. Međutim, za razliku od demencije,
intelektualne sposobnosti još su velikim dijelom očuvane. Taj se sindrom od
delirija razlikuje po tome što je pacijent svjestan i ne muče ga halucinacije.
Budući da se Korsakovljev sindrom uvijek javlja uz manjak vitamina B1, on
se pacijentima u akutnom stadiju daje u visokim dozama da bi se spasilo što
se spasiti da. Ipak, napredak je spor i dugotrajan. Često se još i nakon
nekoliko mjeseci može postići osjetan napredak. Doduše, mnogi pacijenti
nikad ne uspiju pronaći izlaz iz tog stanja ili završe u alkoholnoj demenciji.
Glumac Harald Juhnke pred kraj je života zbog dugotrajne ovisnosti o
alkoholu pretrpio težak gubitak orijentacije i pamćenja. Halucinoza i
amnestički sindrom su organski psihički poremećaji koje mogu izazvati i
drugi uzroci. Napomenimo još i da uglavnom genetika određuje koji će organ
najviše stradati zbog alkoholizma.
Osobe ovisne o opojnim drogama uglavnom se ne slažu dobro s ostalim
ovisnicima. Međutim, ponajprije su normalnima trn u oku. Ti nemirni mladi
pacijenti, često bez ikakva radnog iskustva, žive samo za šut, vrlo kratak i
vrlo intenzivan osjećaj. Međutim, uskoro ih samo još strah od apstinencije
tjera iz jednog sloma u drugi. Pritom je kanabis (hašiš) sigurno manje
destruktivan od heroina. Štoviše, hašiš manje oštećuje organe od alkohola.
Sve je to u novije vrijeme rezultiralo podcjenjivanjem njegove štetnosti —
posve neutemeljeno. Naime, za razliku od alkohola, hašiš se konzumira
isključivo radi postizanja promijenjenog stanja svijesti, što skriva još i
znatno veće opasnosti. Stoga nije čudo što je hašiš mnogim ovisnicima bio
tek prva stepenica na putu prema kobnoj narkomanskoj tragediji.
Hašiša se još lako riješiti. Simptomi apstinencije su blagi. S druge
strane, ovisnost o heroinu i apstinencija od njega znatno su žešći. Osim toga,
ovisnost o heroinu brže se javlja. Još se dobro sjećam kako sam liječio
djevojku koja je konzumirala hašiš i koja se naposljetku uspjela osloboditi te
ovisnosti. A onda je jednog dana uzela heroin. Odjednom se potpuno
promijenila. Ne samo da je izgubila kontrolu nad svojim životom, to se
dogodilo i njezinoj obitelji i meni kao terapeutu. U posljednjem nam je trenu
uspjelo dovesti je na odvikavanje. Uspjela je i danas je sretno udana supruga
i majka.
Prevencija je od odlučujuće važnosti. Moramo spriječiti prvu
konzumaciju. Stoga je važno da mladi ljudi stasaju u okružju u kojem njihovi
najbliži ne postupaju olako s opojnim sredstvima i da umjesto pasivnog
uživanja u šutu nauče aktivno oblikovati svoj život.
I opojne droge imaju svoju povijest. U devetnaestome stoljeću bilo je
puno morfinista, još više opijumskih jazbina, kojima su zapadne kolonijalne
sile pokušavale baciti Kinu na koljena. Naposljetku, Britanci su vodili dva
prava pravcata Opijumska rata ne bi li prisilili kineskoga cara da dopusti
daljnji uvoz opijuma. Na kraju je u Kini bilo sto milijuna ovisnika o opijumu.
Taj nevjerojatni cinizam Europljana najbolje objašnjava zašto mnogi Kinezi
svjesni svoje povijesti gaje predrasudu prema zapadnjacima. Djeca cvijeća
generacije 1968. svoju su superdrogu pronašli u LSD-u, koji im je
omogućavao da u halucinacijama vide svijet onakvim kakav su željeli da
bude. Da barem nije bilo tzv. horor-tripova, koji su znali iznenada spopasti
konzumente LSD-a. I hašiš je povremeno izazivao neugodne flešbekove,
iznenadne napadaje panike, koji su se mogli javiti i nekoliko tjedana nakon
konzumacije kanabisa. Kokain je, pak, bio droga lijepih i bogatih te onih koji
su željeli pripadati tom svijetu, koliko god to stajalo. On, doduše, gotovo
uopće ne izaziva fizičku ovisnost, ali je zato psihička toliko jaka da može iz
temelja uništiti ovisnikov život, jednako kao i sve ostale droge koje uzrokuju
promijenjena stanja svijesti, dizajnerske droge i stimulansi koji će vas
otjerati u grob. Međutim, ono što pokreće globalnu trgovinu drogama nije
neobuzdana pohlepa ovisnika za srećom, nego beskrajna pohlepa dilera za
novcem.
Heroin je, kao i oni užasni ružičasti jogurti, proizvod farmaceutskog
koncerna Bayer. Kad je krajem devetnaestoga stoljeća ta tvar proizvedena za
suzbijanje bolova i kašlja, farmaceuti nisu još imali pojma da su time stvorili
jednu od najopasnijih droga na svijetu. Ovisnost o heroinu može nastupiti već
i nakon jednokratnog konzumiranja, iznimno je jaka, fizičke reakcije na
apstinenciju krajnje su neugodne, a opasna komplikacija su i narkomanske
psihoze. O odvikavanju od heroina dugo se žestoko debatiralo. Nekoć se
znalo samo za stacionarno liječenje pacijenata, koji nisu dobivali nikakve
lijekove s potencijalom za razvijanje ovisnosti i proživljavali kratku
apstinenciju. Budući da, začudo, ne postoje skupine za samopomoć za
narkomane, na kraju je u obzir dolazilo samo rigidno višemjesečno liječenje
u specijaliziranoj klinici. Svečane zakletve narkomana kako više nikad u
životu neće uzeti drogu bile su neizbježne. Na brutalnost droga reagiralo se
brutalnim metodama liječenja. Međutim, gotovo nitko nije odlazio u takve
klinike! Većina pacijenata jednostavno nije prihvaćala takve ponude za
liječenje. Broj umrlih od droga među mladom populacijom dramatično se
povećao. Stoga su liječnici odlučili potražiti drugi način. Odustali su od
radikalnih metoda i smislili tzv. metode niskoga praga. Posebno je
osporavano bilo davanje zamjenske droge metadona. Naime, to sredstvo ima
još veći potencijal za stvaranje ovisnosti od heroina. Ipak, metadon s jedne
strane olakšava apstinenciju, dok se s druge strane trajnom supstitucijom
(zamjenjivanjem heroina metadonom) teške ovisnike može maknuti s
kriminalne scene. Ali pojavilo se pitanje je li s medicinskoga stajališta
opravdano propisivati ljudima opojna sredstva samo da bi se smanjio broj
provala u kuće i stanove. Međutim, odlučujuća je bila činjenica da se ovako
na liječenje doista javljalo više ovisnika, a teški ovisnici spašeni su od
bijede i smrti. Ovisni o heroinu boje se naglog odvikavanja i spremnije
pristaju na odvikavanje pomoću metadona. Često dolaze na liječenje samo
kako bi se na neko vrijeme maknuli sa scene. Tamo im se prvi put nakon dugo
vremena razbistri glava pa ponekad razmisle ne bi li se ipak pokušali
odviknuti od droge.
Normalni ljudi često su obuzeti konzumerističkim ludilom te žive u
zabludi da se sreća i smisao života mogu kupiti novcem. Svima njima
ovisnici o drogama pokazuju gdje takav put završava, dopustimo li da nas
zavede do kraja. Narkoman je suludo čvrsto uvjeren da mu sreću u životu
donosi šut, odnosno da sreću može postići uz mnogo novca, ali i droge. Na
taj način narkomani nam zorno pokazuju svu patologiju podivljale
autonomije. Ovdje se licem u lice susrećemo sa samim dnom ljudske
egzistencije: krivnjom, borbom, patnjom i smrću, dakle, »neizbježnim
graničnim situacijama,« kako ih je nazivao filozof Karl Jaspers. Jednog će
dana one sustići svakoga od nas. Tako droge barem nude umjetan odgovor na
duboko pitanje o smislu života, koje nas sve uznemiruje i odzvanja u
ništavilu. Dakle, ovisnici o drogama naposljetku čine ono čemu svi
čeznutljivo težimo, a što je ipak obična stranputica. Stoga se problem
ovisnosti nikad ne može do kraja riješiti, a ovisnici su svojom pukom
egzistencijom provokacija za društvo bolno normalnih, koje svoje probleme
 radije potiskuje. Na takve provokacije normalni reagiraju odbacivanjem.
Postizanje sreće novcem u korijenu je i ovisnosti o kocki. Ona ima
primat među svim tzv. nekemijskim ovisnostima, koje danas sve više uzimaju
maha. Kad sam liječeći svoga prvog ovisnika o kocki kod njega uočio fizičke
simptome apstinencije (znojenje, nemir, drhtanje itd.), isprva nisam mogao
vjerovati. U međuvremenu su organizirani specijalizirani programi
odvikavanja i za tu vrstu ovisnosti. Gotovo svaki oblik ponašanja može u
principu završiti ovisnošću. Međutim, kod svih metoda liječenja središnje
pitanje mora biti: Čime ovisnik može zamijeniti svoje ovisničko ponašanje?
Što pacijentu više uspije (ponovno) pronaći takve smislene sadržaje, to se
prije može trajno odreći ovisničkog ponašanja.
Ovisnost je, dakle, cijena utopističkog projekta lako ostvarive sreće,
koji normalni ljudi pokreću svim silama. Iako je osuđen na propast, taj
projekt neće prestati sve dok ima ljudi. A sve veći broj senzibilnih ovisnika
plaća ceh za vrtoglavu lakomislenost svih nas.

III. Griješiti je ljudski — Shizofrenija

1. Iskušajte shizofreniju na vlastitoj koži — Što je zajedničko psihijatriji

i ministarstvu?

Ovdje nešto nije u redu. Ova je knjiga čudna. Inicijal moga prezimena stalno
se javlja u sumnjivim kombinacijama. Neke me priče podsjećaju na vlastite
doživljaje, za koje ovaj Lütz uopće ne može znati. Kako mi je ova knjiga
uopće dospjela u ruke? Čovjek u knjižari čudnovato me pogledao. Nije li se
nekako zagonetno smješkao? Tko mi je tako ustrajno spominjao ovu knjigu
koju sad čitam? I čemu to zapravo? Zašto bih baš ja čitao ovu knjigu o
psihijatriji? Želi li to netko reći da sam lud? Želi li me netko odvesti na
psihijatriju? A sad još čitam i ove rečenice! Znači li to da će istina uskoro
izaći na vidjelo? Neće li za koji čas, dok čitam o odvođenju na psihijatriju
koje mi prijeti, netko ući u sobu i ljubaznim suosjećajnim glasom mi reći da
spakiram stvari i pođem s njim u bolnicu? Sad još osjećam i lagani pritisak
na želudac. Otkud odjednom to? A i soba u kojoj se nalazim nekako je čudna.
Kvaka na prozoru pokazuje na mene. Zašto? Slika na zidu visi malo ukoso.
Što bi mi to trebalo značiti? Sve je ovdje nekako namješteno. Čak ni čovjek
kojeg sam susreo prije nego što sam se povukao da bih čitao nije reagirao
kao inače. Njegove riječi nisu, doduše, bile posebno sumnjive, ali kad sam
ga počeo pozornije slušati, osjetio sam neki prizvuk. Sad trebam okrenuti
stranicu, zašto baš sad?
Moram li sad obvezatno nastaviti čitati? Što ako zatvorim knjigu? Hoće
li to biti znak da će se dogoditi nešto strašno? Ionako već dulje vrijeme imam
neki čudan osjećaj… Hoće li se dogoditi sad? Idućega trena? Sve je tako
jezovito. Nekako nestvarno. Nije kao inače. Ali što se zapravo skriva iza
toga? Tko to kuje urotu protiv mene? Zašto se ne pokaže? Čemu sva ta
tajanstvenost? Ipak, što više razmišljam, to mi više na um pada onaj knjižar.
Baš se čudnovato smješkao. Vjerojatno je on iza svega. Pa naravno, on je sve
to organizirao! On mi je prijevarom uvalio u ruke ovu izmanipuliranu knjigu
sa svim tim neizravnim porukama, on me želi izluditi, poniziti, uništiti. On je
i ovdje u sobi sumnjivim tehničkim metodama stvorio neke neobične pojave.
Možda on i moj želudac obasjava nekakvim nevidljivim laserskim zrakama.
Taj je tip iza svega! Sad je jasno! Ali neću ja njemu dopustiti da me tako lako
slomi! Neću mu dopustiti da me terorizira zrakama! Neću dopustiti da me
izludi! Ja nisam lud! Moja je okolina poludjela — izludio ih je onaj odurni
knjižar.
Kako se osjećate, dragi čitatelju? Možda trenutačno i niste baš dobro.
Naime, ono što ste upravo proživjeli je tzv. mahnito stanje duha, koje se
pretvorilo u konkretnu mahnitost. Imali ste priliku iskusiti kako je mahnito
stanje duha izrazito jezovito i da je pojava prave mahnitosti — da se iza
svega skriva knjižar — donijela pravo olakšanje. Možda ćete onda pomalo
shvatiti zašto se mahnitog bolesnika ne može razgovorom odvratiti od
njegove mahnitosti. Naime, dok se njegov »ja« za mahnitog stanja duha
gotovo raspada, prava mahnitost, uvjerenje da je knjižar kriv za sve, daje mu
određenu sigurnost. Bolesnu sigurnost, doduše, ali i bolesna sigurnost bolja
je od raspada vlastitoga »ja«.
Duboka nesigurnost vlastitoga »ja,« nesposobnost da njime razlikuje
bitno od nebitnoga, iz čega proizlazi osjećaj bespomoćne izloženosti golemoj
količini dojmova koje prima, temeljni je poremećaj oboljelog od
shizofrenije. Shizofrenija nije, dakle, bolest »podijeljene osobnosti,« kao što
katkad možemo čuti. Naime, sama riječ na grčkom znači »podijeljenu dušu«.
Takvo što prije bismo mogli okarakterizirati kao poremećaj »višestrukih
osobnosti«. Shizofrenija je nešto drugo. Normalno je da svatko zna što znači
kad kaže »ja«. Međutim, upravo u to shizofrenik počinje sumnjati. Što je on
sam, što čini njegovu okolinu? Jesu li glasovi koje čuje on i samo on, koji
komentiraju njegove postupke, naređuju mu ili međusobno razgovaraju o
njemu, glasovi iz njegove glave ili su to ipak glasovi drugih ljudi? Jesu li
njegove misli, koje katkad čuje naglas, njegove vlastite misli ili mu ih je
zapravo usadio netko izvana? I obrnuto, mogu li drugi čuti njegove misli ili
mu ih čak oduzeti? Je li on još gazda u svojoj kući ili njegovom voljom
zapravo upravlja netko drugi? Jesu li njegovi tjelesni osjeti stvoreni izvana
— zrakama ili nečim sličnim — pa, dakle, uopće nisu njegovi? Ne progone li
ga neki ljudi, ne predstoji li mu sigurna smrt? Nemaju li sve stvari koje
opaža u svojoj okolini nekakve veze s njim samim? — Shizofreniku u akutnoj
fazi bolesti sve ovo uopće nije upitno. To su sigurne stvari, sigurnije od
vašeg relativno slabog uvjerenja da upravo čitate knjigu u kojoj se opisuju
čudnovate stvari. Takva sigurnost koja se ne može korigirati argumentima
naziva se mahnitošću.
Napadaj akutne shizofrenije za žrtvu je vrlo naporan i potresan do srži.
Stoga ta bolest priziva bolesnikova najdublja životna uvjerenja. Tako vjerske
teme nisu rijetkost. To ne znači da vjera nekog može otjerati u shizofreniju,
nego da ta bolest traži takve sadržaje. Primjerice, netko tko nikad nije imao
veze s crkvom odjednom misli da je Bog, Krist ili papa. U okružju u kojem
vjera nema takav utjecaj, shizofrenici će potražiti druge sadržaje.
Sama bolest uvelike je neovisna o tim sadržajima, ali i o ostalim
društvenim utjecajima. Znanstvenici su ustanovili da je u svim kulturama, od
Europe do južnoga Pacifika, postotak bolesnih od shizofrenije otprilike isti:
oko 1% ljudi u nekom času svog života oboli od shizofrenije. To je zapravo
prilično mnogo. Biste li očekivali podatak kako je od stotinu ljudi koje
susretnete jedan vjerojatno bio, bit će ili je upravo sad u akutnoj shizofrenoj
fazi? Dakako, neki su shizofrenici na bolničkom liječenju — ali vrlo rijetki.
Neki kronični shizofrenici žive u domovima ili drugim specijaliziranim
ustanovama. Međutim, većina ih živi posve normalno u društvu, putuju
autobusom i vlakom, a ostali ne prepoznaju njihovu shizofreniju. Međutim,
još je uvijek vrlo raširena zabluda kako dijagnoza shizofrenije znači
doživotnu »ludost«.
I psihijatrija snosi dio krivnje za tu javnu zabludu. Dementia praecox,
prijevremeno otupljivanje — tako je Emil Kraepelin 1893. nazvao
shizofreniju. Ni izraz »shizofrenija,« koji je smislio Eugen Bleuler 1911.,
nije bio posebno pametan. Oba naziva su s današnjega psihijatrijskog
stajališta potpune besmislice. Kao što smo upravo objasnili, podijeljena
duša je nejasan izraz. S druge strane, shizofreniju ne prati smanjenje
inteligencije. Shizofrenici su često briljantni učenici koje odjednom pogodi
bolest, istaknuti intelektualci i nerijetko posebno senzibilni ljudi koje ta
nasljedna bolest uglavnom pogodi između dvadesete i četrdesete godine
života. Nekoć se ljude smanjene inteligencije zatvaralo u sanatorije zajedno
sa psihičkim bolesnicima. To nije pogodovalo nijednoj od tih dviju skupina.
Osim toga, drastično je povećalo predrasude o »luđacima«. Prava je istina
da je prosječni kvocijent inteligencije u psihijatrijskoj bolnici i Ministarstvu
zdravstva vjerojatno potpuno jednak. Ne šalim se!
Jednog me dana nazvao profesor teologije. Ispričao mi je kako je
njegova bivša učenica, sad već nastavnica, odjednom postala vrlo čudna i
zamolio me da je malo pogledam. Tako je u moj ured uskoro došla uređena
mlada žena koja uopće nije izgledala čudno. Rekla mi je da ima povjerenje u
svoga profesora teologije te da je i došla samo zato što ju je on tako ustrajno
nagovarao. U posljednje je vrijeme doživljavala neobične stvari, ali nije se
osjećala bolesno. Doznao sam da je udana, da ima dvoje male djece i
stabilan brak. Već je nekoliko godina radila kao nastavnica u gimnaziji i
posao ju je veselio. Razgovor je dotad tekao posve normalno, ali na njoj sam
primijetio određeni nemir. Stoga sam je pitao što li je moglo nagnati
profesora teologije da je pošalje k meni, psihijatru. Zastala je. Svojim me
ispitivačkim pogledom brzo odmjerila. Još sam je jednom izričito upozorio
da sam obvezan čuvati liječničku tajnu. Nato mi je ona počela polako pričati
kako se posljednjih tjedana osjeća neobično prosvijetljeno. U međuvremenu
nije sigurna je li ona možda Krist. Naposljetku je sa sigurnošću utvrdila da je
— nakratko je oklijevala — prorok Ilija.
Ostao sam iznenađen. Posljednje je riječi izgovorila samosvjesnim
tonom bez zrna sumnje. Upitao sam je zna li za to još netko. Odgovorila je da
nije nikome rekla, jedino je profesoru teologije natuknula svoju spoznaju, ali
on ju je pogrešno shvatio. Pitao sam je kako je na njezinim satovima
vjeronauka. Teško, priznala je. Prorok Ilija trenutačno se morao mučiti s
višim razredima gimnazije, ali od učenika je skrivala svoju pravu bit.
Oprezno sam joj natuknuo da je Ilija starozavjetni prorok i da je neshvatljivo
kako bi ona sad mogla biti upravo on. Međutim, što se njezina uvjerenja
ticalo, pacijentica nije prihvaćala nikakve razumske argumente. Ipak, bilo joj
je na neki način jasno da bi mogla imati problema na poslu kad bi javno
obznanila svoje uvjerenje. Osim toga, u posljednje je vrijeme loše spavala.
Stoga sam je uspio nagovoriti da počne uzimati neuroleptike. Predložio sam
joj i bolničko liječenje kako bih je maknuo iz nesumnjivo naporne situacije,
ali to nije željela. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da je — nakon što
sam isključio eventualne fizičke uzroke njezine bolesti — pokušam liječiti
ambulantno.
Već je na našem idućem susretu pacijentica ispričala kako lijek dobro
djeluje. Ovaj je put kazala i kako je dulje vrijeme čula glas Božji, koji ju je
zazivao, davao joj upute i komentirao njezino ponašanje. Sad ga više nije
čula. Dakako, još je uvijek bila uvjerena da je prorok Ilija. Povjerila mi se
da joj je posebno teško održavati nastavu vjeronauka. Međutim, nije željela
otići na bolovanje kako se ne bi izdvajala od ostalih; osim toga, ionako nije
bolesna. Liječenje je napredovalo, nuspojave lijeka nisu bile značajne, a
pacijenticu su obuzele sumnje te se počela distancirati od svoje mahnite
uvjerenosti da je prorok Ilija. Naposljetku je pobijedila mahnitost i
ozdravila. Uopće joj nije bilo jasno kako joj je sinula takva besmislena
zamisao, ali sad je, hvala Bogu, sve opet bilo dobro. Dogovorili smo još
nekoliko susreta kako bismo bili sigurni da možemo vjerovati tome zatišju.
Nijedna bolesna ideja nije se vratila. Nekoliko godina kasnije pacijentica mi
je ispričala kako i dalje vodi uspješan život.
Postoje različiti oblici shizofrenije. Najčešća je paranoidno-
halucinatorna shizofrenija, od kojeg je patila i gore spomenuta nastavnica. U
akutnim fazama bolesti pacijent je mahnit i ima slušne halucinacije, dakle,
čuje glasove. Taj se oblik shizofrenije dobro liječi neurolepticima.
Hebefrena shizofrenija (grčki hebe znači »mladost«) najčešće se javlja
u ranoj mladosti. Taj se oblik bolesti teže liječi i podmuklo se razvija. Mladi
pacijent govori otežano i nepovezano te u razgovoru, kao i u životu, sve više
gubi nit. Nema jasnog pokazatelja da pati od halucinacija ili mahnitosti, ali
njegova emocionalnost, dakle, njegovi osjećaji teško su pogođeni. Kao i kod
svih drugih oblika shizofrenije, a pogotovo kod ovog, pacijentovo
raspoloženje i izraz lica ne slažu se nužno s onime što on govori. Njegova
emocionalna sposobnost uživljavanja u razgovor vrlo je slabo izražena.
Tom obliku slična je tzv. shizofrenija simpleks. Karakterizira je samo
»prekid u liniji života,« opće smanjenje dinamičnosti, a pacijent kao da
počinje nestajati. Nema »pozitivnih simptoma,« poput halucinacija i
mahnitosti. Umjesto toga, pacijent razvija »negativne simptome,« poput
slabljenja emocija i motivacije, ali i smetnja koncentracije i pozornosti.
Mogu se javiti i tzv. formalni poremećaji mišljenja, česti kod shizofrenika.
Možemo ih prepoznati po teškoćama bolesnih da ispravno shvate značenje
poslovica. Primjerice, upitamo li shizofrenika da nam objasni što znači
poslovica: »Tko drugom jamu kopa, sam u nju pada,« on će nam možda
početi objašnjavati kako postoje razni padovi, ali i prepadi, upadi, napadi
itd. Bolesnici katkad — ali ne uvijek! — mogu pogrešno shvatiti i duhovite
komentare. Nadalje, nerijetko se uočava izražena neodlučnost. U ekstremnim
psihotičnim stanjima shizofrenikov tijek misli može se naglo prekinuti ili
potpuno ispremiješati. Kažemo da je pacijent »rastrojen«. Pacijenti u tom
stanju logički nepovezano skaču s teme na temu. »Tri puta tri je četvrtak.
Nova godina pada na prvi…,« ponekad je znao govoriti naš nastavnik
engleskog, koji nije bio shizofrenik, ali je time pokazivao tipičnu
rastrojenost. Rastrojenom pacijentu na pamet padaju maštovite izvedenice od
već postojećih riječi, ali jezik se može pretvoriti i u potpuni kupus. Formalni
poremećaji mišljenja u više ili manje izraženom obliku mogu se javiti kod
svih oblika shizofrenije. Kod shizofrenije simpleks su tek suptilno vidljivi te
dijagnozu potvrđuju »negativni simptomi«. Isto je s rezidualnom
shizofrenijom, kroničnom shizofrenom stanju mirovanja. Stariji neuroleptici
gotovo uopće nisu pomagali, dok novija generacija lijekova pokazuje
određen učinak i kod te bolesti.
Posljednji oblik, katatonu shizofreniju, psihijatri su prije stotinu godina
još često dijagnosticirali. Pacijenti su napeti i često satima stoje u neobičnim
pozama nasred prostorije. Takvo što danas se više gotovo uopće ne viđa.

2. Dobre vijesti — Jeziva bolest prestaje biti bauk

Trećina shizofrenika potpuno ozdravi. Trećina ih uvijek ima mali

nedostatak, koji ih ipak ne sprječava u obavljanju nekog posla. Preostala
trećina ostaje kronično bolesna, a trećina od njih kasnije doživi i tzv. »drugi
pozitivni prekid«. Što je početak takve psihoze akutniji, to je bolja prognoza
za izlječenje. Takve su informacije vrlo važne članovima obitelji, čiji očaj
nema kraja dok sjede pokraj potpuno poludjela pacijenta. Ako se psihoza
razvija podmuklo, bez halucinacija i očigledne mahnitosti, njezin je tijek
često znatno teži. Kronični shizofrenici u međuvremenu mogu računati na
razne vrste pomoći, tako da unatoč svojoj bolesti mogu voditi posve sretan
život. Često su mudriji od svojih »normalnih« prijatelja jer su uspješno
svladali teške životne krize. Osim toga, doživjeli su doslovno fantastične
stvari, koje su, doduše, često bile mučne, ali su zato životu dale jedinstvenu
nijansu. Riječ »shizofrenija« danas se često pogrešno shvaća. Naime, svi oni
užasi koji su se nekoć vezivali uz tu bolest odavno su nadvladani.
Riječ »shizofrenija« najbesmislenije koriste tzv. normalni ljudi. Zlorabe
je kao pogrdu i ponašanje svoga također normalnog suparnika rado opisuju
kao shizofreno, želeći time reći da je posve proturječno ili besmisleno.
Međutim, upravo se normalni ljudi iz ne baš lijepih razloga nerijetko
ponašaju proturječno i besmisleno. S druge strane, osobe koje doista boluju
od shizofrenije ponašaju se čudno bez ikakvih zlih namjera. U svojoj su
mahnitosti posve dosljedni, njihovo je ludilo samo po sebi odlično
organizirano i, unutar svojih granica, logično. Samo su mahnite premise
potpuno pogrešne. Po svojoj inteligenciji i strateškom razmišljanju
shizofrenik koji pati od manije proganjanja može se mjeriti sa svakim
visokim časnikom. Razlika je samo u tome da se časnik slaže barem sa
svojim zapovjednikom oko toga da uistinu postoji neprijatelj. Shizofrenik je
pak u tom svom uvjerenju prepušten sam sebi. Ipak, ima slučajeva kad
shizofrenicima uspije drugu osobu, primjerice suprugu (ako ona i sama ima
kakav poremećaj osobnosti), tako dobro uvjeriti u svoju mahnitost da je
psihijatar suočen s tzv. ludilom u dvoje (folie à deux). U takvim slučajevima
oba bračna druga marljivo skupljaju aluminijske folije te ih vežu oko bračne
postelje ne bi li se zaštitili od laserskih zraka. Ili supruga piše ogorčena
pisma svim mogućim institucijama, a gospodi iz Zavoda za javno zdravstvo
ne dopušta da uđu u stan jer žele odvesti njezina supruga na liječenje. U
takvim situacijama na ulaznim vratima stana nađu se pomalo zbunjeni
zdravstveni radnici. Pošto se donekle saberu, prvo moraju otkriti tko je ovdje
pravi »luđak«.
Međutim, katkad se dogodi da pacijent sa svojim uvjerenjem naiđe na
odobravanje većine, a psihijatar ostane jedini koji čvrsto vjeruje da je
pacijent bolestan. To je posljednji čas da se prepozna kako taj psihijatar ima
problem te mu treba profesionalna i suosjećajna pomoć njegovih kolega.
Stoga se u slučaju uvjerljivih protuargumenata preporučuje na vrijeme
obaviti posao kako treba. Jednom nam je na liječenje došao pacijent koji je
bio čvrsto uvjeren da mu je po noći u vrtu nastupio neki portugalski bend i
omeo mu san. Budući da je živio u zabačenom selu u gorju Eifelu, u
razmatranje smo već uzeli različite dijagnostičke hipoteze. Kad smo na kraju
istraživanja nazvali pacijentovu obitelj, ostali smo zaprepašteni: u njegovu je
zabačenom selu doista nakratko nastupao portugalski bend. I psihijatri mogu
griješiti. Što prije to primijete, to bolje za pacijente, ali i za njih same. Jer u
protivnom, kao što smo upravo ustanovili, moraju doći oni kolege puni
razumijevanja…
Postoje i drugi poremećaji koje prati mahnitost, ali se ona nikad ne
razmaše do razmjera shizofrenije. Jedna od tih bolesti je paranoja. U nju se
ubraja i opsjednutost slavnima, koja nerijetko pogađa inače sramežljive i
psihički vrlo krhke žene. One su tad posve obuzete svojom mahnitošću, ali
inače su u odličnoj formi, toliko dobroj da objekt svoje opsesije, često neku
istaknutu ličnost, tjeraju u očaj. Jednom sam imao pacijenticu koju čak ni
sudska odluka o zabrani pristupa nije mogla odvratiti od toga da nekog
evangeličkog pastora svakodnevno muči svojim izjavama ljubavi. Nije čula
glasove, a i inače je bila dobroga zdravlja. Samo se svoje bolesne i
bezizgledne ljubavi nikako nije mogla riješiti.
Istaknute osobe veliku ulogu imaju i kod prave shizofrenije. Jedna
kronično shizofrena pacijentica, koja je čula kako je glasovi komentiraju, a
usto se već dulje vrijeme čudno ponašala, po dolasku u bolnicu govorila je
kako pod svaku cijenu mora posjetiti papu u Rimu. Morala je hitno s njime
razgovarati i on se njoj već bio javio. Dao joj je neke jasne znakove. Sretno
se osmjehnula kad je to izgovorila. Naravno, nije uviđala da je bolesna. U
bolnicu je došla po nagovoru obitelji, ali odbijala je lijekove. Pokušali smo
s njome izgraditi odnos povjerenja jer je isprva bila vrlo nepovjerljiva.
Poput mnogih iskusnih pacijenata, pokušavala je sakriti tematiku svoje
mahnitosti jer bi svaki put iznova naišla na nerazumijevanje. Kad smo
zadobili njezino povjerenje, ispričala je kako pod svaku cijenu mora navesti
papu da izađe iz celibata. Malo kasnije obznanila nam je da se mora udati za
njega. Cijela je priča zapravo bila vrlo dosljedna. S vremenom se čovjek
može vrlo dobro uživjeti u shizofreno mišljenje — a da ga pritom, naravno,
ne dijeli!
Shizofreni pacijenti povremeno izgrađuju cijele sustave svoje
mahnitosti. Sjećam se pacijenta kojeg sam potražio u nekom selu u gorju
Eifelu. Pet metara ispred ploče s oznakom početka mjesta stajao je znak za
slijepu ulicu. Selo je bilo u magli. Sve se doimalo prilično jezovito. Znao
sam da pacijent misli kako ga opsjedaju zeleni čovječuljci, posvuda ih je
vidio kako sjede na ogradama. Bio je čvrsto uvjeren da ga žele ubiti. U onoj
maglovitoj atmosferi gotovo sam ga mogao shvatiti. Stoga smo i pacijent i ja
osjetili olakšanje kad smo napokon došli u bolnicu. Ima sustava mahnitosti
punih fantastičnih predodžaba upravo kozmičkih razmjera. Jedan mi je
pacijent redovito poklanjao cijele galaktike i upozoravao me na
intergalaktičke prijetnje. Dok bi mi priopćavao sve te nevjerojatne ideje koje
su ga mučile, uvijek bi bio uljudan i drag. Shizofrene pacijente katkad
okružuje gotovo svetačka aura. Oni se nesvjesno trude da ne gnjave druge
ljude svojim teškim emocijama jer ne žele nepotrebno iritirati labilnu granicu
svoga »ja« s okolinom. Stoga im se zapravo ne može prići, uvijek ostajete na
pristojnoj distanci, iako su ti pacijenti često vrlo dirljivi, puno dirljiviji od
mnogih nezgrapnih normalnih koji vas tapšu po ramenu.
Američke studije kao idealno okružje za shizofrenike navode uvjete
sniženih emocija. Ako u obitelji shizofrenika pak vladaju povišene emocije,
on će prema statistici bolovati češće i duže. Osim toga, ako zabrinuti
roditelji stalno nadgledaju svoga shizofrenog jedinca te on na taj način
osjeća sav njihov jad i brigu, to nije baš dobro za bolesnika. Bolje je ako je
shizofrenik jedno od desetero djece i stalno je s njima, a da se nitko previše
ne brine za njega.

3. Katastrofa u psihologiji — O uzrocima i posljedicama

Međutim, takvo što je lakše reći nego učiniti, a još je lakše istraživati na
sveučilištu nego doživjeti u vlastitoj obitelji. Što li sve roditelji shizofrenika
nisu morali pretrpjeti! U psihologiji je jednom izbila katastrofa zbog teze o
»shizofrenogenoj majci,« koju je iznijela psihoanalitičarka Frieda Fromm-
Reichmann. Njezina je teza bila da određeno majčino ponašanje može kod
djeteta izazvati shizofreniju. Isprva je to zvučalo kao tek jedna moguća
znanstvena hipoteza. Ipak, ta je teza imala dramatične posljedice. Mi
psihijatri shizofrene pacijente u pravilu upoznamo kad se njihova bolest već
razvije i onda možemo pokušati pomoći tim ljudima. Međutim, jednom sam
svjedočio slučaju zdrave, vitalne osamnaestogodišnjakinje koju je obuzela
teška shizofrenija. To je zacijelo jedno od najpotresnijih iskustava u mom
životu. Kad samo zamislim koliko je to još potresnije kad to majka doživi za
svoje vlastito dijete. A kad onda zamislim da netko optužuje takvu majku da
je ona kriva za djetetovu bolest, vjerujem da je to jedna od najvećih duševnih
okrutnosti koje mogu pojmiti. Teorija o »shizofrenogenoj majci« uzrokovala
je brojna samoubojstva majki bolesnika. Nakon deset godina psihoanaliza je
odbacila tu teoriju jer su oblici ponašanja koji navodno uzrokuju bolest bili
previše neodređeni pa su stoga imali posve različite posljedice — ali majke
su već bile mrtve.
Naravno, psihijatri mogu dati dobre savjete za ophođenje sa shizofrenim
pacijentima: strukturirano, obazrivo, trezveno i ne previše emocionalno. Ali
pokušajte tako postupati ako ste roditelj oboljelog! Kad vidite kako vam se
dijete čudnovato mijenja, sve više povlači u sebe, možda čak prekida sve
društvene kontakte, nije više ni približno uspješno kao nekoć. Dakle, kad
dođe do »prekida u liniji života,« koji ponajprije karakterizira podmukli
tijek shizofrenih bolesti, pokušajte reagirati trezveno i ne previše
emocionalno! Pokušajte ne biti previše zaštitnički raspoloženi! Ponašanje
roditelja uglavnom nije uzrok, nego posljedica bolesti.
Shizofrenija je velikim dijelom nasljedna bolest. Ipak, i s ovim izrazom
moramo biti oprezni. Kad me obitelj pita: »Je li to nasljedno?« uvijek prvo
kažem da nije. Naime, u korijenu toga pitanja uglavnom se skriva
pretpostavka da se shizofrenija automatski prenosi na svu djecu ili barem na
većinu njih. Pogrešno. Kao što smo već spomenuli, rizik od bolesti
shizofrenije u sveukupnom stanovništvu iznosi otprilike jedan posto.
Statistički, samo će dvanaest posto djece shizofrenih majka oboljeti od
shizofrenije, dakle rizik je tek dvanaest puta veći nego u sveukupnom
stanovništvu. To znači da će od osmero djece bolesne majke u prosjeku jedno
razviti shizofreniju. S druge strane, nasljedni čimbenik je bitan da obitelji
objasnimo kako ta bolest ne nastaje zbog pogrešnoga roditeljskog ponašanja.
Doduše, moguće je da problematično ponašanje tu i tamo uzrokuje napadaj.
Takve posljedice može imati svaki »nespecifični stres,« primjerice
zaljubljenost ili razočaranje, silna sreća ili duboki očaj, ali i obična upala
pluća. Međutim, do napadaja bi vjerojatno došlo i bez takvog stresa, samo
možda malo kasnije. Ionako je vjerovanje da nekoga možemo izluditi obična
glupost, iako takve zaplete i dalje možemo vidjeti u mnogim filmovima.
Dakako, teškim traumama moguće je nanijeti nekome teška psihička
oštećenja. Najdramatičnija posljedica takvih trauma je posttraumatski stresni
poremećaj, koji ću opisati malo kasnije. Ipak, nemoguće je u drugome
čovjeku izazvati shizofreniju.
 Stoga je kod postavljanja prve dijagnoze shizofrenije ili neke druge
teške psihičke bolesti važno iscrpno razgovarati s roditeljima bolesnika.
Naime, iz iskustva znam da su gotovo svi roditelji u takvoj situaciji ispunjeni
osjećajem krivnje. Strahuju da su tijekom odgoja u nečemu grozno
pogriješili. Ja tad postajem vrlo odrješit. Sa svim autoritetom primarijusa
psihijatrije objašnjavam roditeljima da baš nikako nisu pridonijeli nastanku
bolesti. Važno je da oni to znaju jer su roditelji tako reći druga žrtva bolesti,
a često pate čak i više od samog pacijenta. Naime, naš moderni
individualistički pogled na čovjeka upravo se kod psihičkih bolesnika
pokazuje nedostatnim. Svaki je čovjek povezan s drugima, bilo u sreći ili
patnji. Drugi pate zajedno s njime, ali nude i blagotvornu pomoć. Stoga su
korisne skupine za samopomoć. Obitelji bolesnika tamo si mogu međusobno
pružati potporu te se više ne osjećaju posve usamljeno u svojoj muci.
Međutim, prešutan strah roditelja da su sve pogrešno učinili nije jedina
stavka koja im dodatno otežava život. Tu je i neizbježna rodbina, sve sami
pametnjakovići koji sve svoje znanje crpe iz raznih govorkanja. Čuje se
njihovo glasno šuškanje da uz takvu majku nije ni čudo da mu se javila
shizofrenija, to su oni oduvijek znali, a sad su svi u sosu itd. Psihijatar mora
zaštititi roditelje pacijenata i od takvih udaraca u ionako otvorene rane.
Uostalom, gotovo svatko ima nekog rođaka s teškom psihičkom bolešću, ali
teško je za njih doznati jer normalni ljudi rado prešućuju takve slučajeve.
Raspitajte se o »čudnoj« teti i »bizarnom« ujaku. U svakoj obitelji ima takvih
slikovitih likova, kojih se njihovi dosadni crno-bijeli rođaci srame pa ih
prešućuju.
Shizofrenija se ponajprije liječi tzv. neurolepticima. Doduše, korisno je
medikamentoznu terapiju upotpuniti psihoterapijskim razgovorima, tijekom
kojih liječnik pruža potporu pacijentu, ali i raznim drugim terapijskim
metodama, poput radne terapije, terapije sportom itd. Nažalost, moram
priznati da glavni čimbenik izlječenja od shizofrenije nismo mi, blistavi
terapeuti, nego banalni psihofarmaci. Na početku ere lijekova to se još
osporavalo. Bilo je psihoterapeuta koji su svu svoju ambiciju usmjerili na
dokazivanje kako mogu bez ikakvih lijekova izliječiti shizofreniju. Međutim,
takvi su terapeuti odavno shvatili kako su bili u zabludi. Psihijatar koji ne
želi ni pokušati pomoći shizofrenom pacijentu modernim neurolepticima i
time ga možda osloboditi njegove patnje čini veliku liječničku pogrešku.
Neuroleptici su učinkoviti lijekovi koji pacijentu život ponovno mogu učiniti
podnošljivim ili čak postići potpuno psihičko zdravlje.
Kada doživite kako ljudi nakon višemjesečnoga križnog puta, koji ih je
vodio od travara, preko spiritualnih liječnika pa do raznih drugih ezoteričnih
gluparija, zahvaljujući pravilno doziranom lijeku uspiju pobjeći iz svoje
mahnitosti, ne diraju vas nikakva ideološka protivljenja medikamentoznoj
terapiji.

4. Shizofrenici i normalni ljudi — Odnos pun iritacije

Dakako, pacijent uz blagotvoran učinak lijeka osjeća i neželjene

nuspojave. Stoga je dobro da psihijatar iskusne bolesnike uključi u
suradnički odnos kako bi sami mogli odvagnuti pozitivne učinke i negativne
nuspojave. Bilo je pacijenata koji su dobro poznavali znanstvenu literaturu o
neurolepticima. Njima bih predstavio neki neuroleptik i dao popratnu stručnu
literaturu, tako da su mogli sami odlučiti žele li ga iskušati. Isto tako, dobro
je da pacijenti svjesni svoje bolesti nauče sami kontrolirati dozu lijekova.
Oni tad lijekove doista dožive kao nešto što će im pomoći, a sebe kao
upravitelje vlastite bolesti. Na taj način nauče i da si ne postavljaju
previsoke, ali ni preniske ciljeve, kao i da se tijekom akutnih faza bolesti
povuku kako njihova ranjiva duša ne bi pretrpjela neku štetu. Postoje i
skupine za samopomoć u kojima oboljeli razmjenjuju iskustva i uče svoja
prava, uključujući ona u odnosu prema liječnicima koji ne poštuju pravo
pacijenta na vlastito odlučivanje u dovoljnoj mjeri. Iskusni pacijenti o svojoj
bolesti znaju mnogo više od nas visokoobrazovanih liječnika te je s naše
strane dobrodošlo malo skromnosti.
Kroničnim shizofrenim pacijentima bitno je da imaju preglednu
strukturu. U jednom domu za nemoćne, u kojem sam radio, vladao je
emocionalni kaos. Svatko je pokušavao svakoga shvatiti, pacijenti su
govorili o svojim osjećajima, a liječnici su se prema njima odnosili kao
prema prijateljima. Pacijenti su se stalno vraćali na liječenje. A onda je na
mjesto ravnatelja postavljen socijalni radnik koji je uveo jasne strukture.
Osoblje se međusobno počelo smjesta oslovljavati s »vi,« na isti su se način,
naravno, morali obraćati i pacijentima. Pacijenti su se mogli žaliti upravi
doma na ono što im smeta, ali isticala se i njihova vlastita odgovornost.
Atmosfera se naglo promijenila. Pacijenti su odjednom djelovali puno
zrelije, broj bolničkih liječenja drastično se smanjio, a naglašeno kronično
shizofreni gospodin L., koji je inače potpuno nesuvislo blebetao i poklanjao
mi stranice posve nečitljivih tekstova, novim se bolničarima obraćao posve
jasnim uvodom: »Zovem se gospodin L. Govorite mi ›vi‹.« Poštivale su se
osobne granice, što je imalo blagotvoran učinak na sve pacijente.
Gospodin L. je unatoč svojoj pomalo nepristupačnoj prirodi bio vrlo
simpatičan. Tu i tamo bi krenuo u Strasbourg na Europski sud za ljudska
prava, ali bi ga redovito zaustavila policija i vratila natrag. Tad bi se
poprilično naljutio na policajce te bi mjesecima svoj proces ponovno vodio
iz bolničke sobe. Ondje su nastale kilometarske pismene izjave, posve
nerazumljive. Unatoč tome, nudio se da čita iz tih tekstova pacijentima i
medicinskom osoblju. Od svojih je slušatelja zahtijevao potpunu pozornost,
ali nisu mogli čuti ništa osim nesuvisle verbalne salate na krajnje
subjektivnom jeziku, koji je u najboljem slučaju razumio on sam. Ipak, svi su
ga voljeli.
To je vjerojatno povezano s time što se na shizofrenicima vidi da su
osjetljiviji od drugih ljudi. Takvo što je i svojevrsna vještina. Među
bolesnicima su i pjesnici poput Hölderlina ili, u novije vrijeme, Roberta
Walsera, koji je velik dio svoga života proveo u psihijatrijskoj bolnici. I
slikar van Gogh je zacijelo patio od shizofrenih napadaja. Poznavao sam
jednog vrlo pobožnog mladića koji je želio pristupiti svećeničkom redu. Iako
je patio od psihoze, znao je vrlo dobro odijeliti dva svijeta u kojima je
povremeno živio. Red u samostanu mu je godio te je sa svojom bolešću
vodio doduše naporan, ali upravo zato predan redovnički život. Shizofreni
brat katkad može ostalim redovnicima dati duboko duhovno nadahnuće
načinom na koji živi sa svojom bolešću.
Bolesni od shizofrenije jednako su pametni kao svi normalni, ali su
daleko manje od njih skloni podmuklo preveslati druge. Ne kažu uvijek ono
što misle jer su zbog toga često imali neugodna iskustva. Međutim, kad nešto
kažu, kao da su iskreniji od mnogih drugih ljudi. Moglo bi se reći da
shizofrenici povremeno proživljavaju svoju subjektivnu istinu, a način na
koji to čine može biti vrlo dojmljiv. U svakom slučaju, shizofrenici još nisu
pokrenuli i vodili nijedan rat, nitko od mojih shizofrenih pacijenata nije bio
gospodarski kriminalac ili na bilo koji drugi način mutan tip. Istina, svojim
neobičnim i neprilagođenim ponašanjem izazivaju sablazan u društvu
neizlječivo normalnih, a u akutnim fazama bolesti mogu čak postati agresivni.
Dakako, tko je u sebi zadržao dovoljno senzibilnosti za ljude može profitirati
 od slikovitosti tih neobičnih ljudi. Oni nikad nisu dezorijentirani, što ne mora
biti slučaj s normalnima. Jednom sam prilikom dobrom prijatelju sa smislom
za humor tumačio kako se dolazi u moju bolnicu, a on me prilično glupavo
gledao pa sam mu objasnio još jednom. Kad ni treći put nije ništa shvatio,
povikao sam: »Odvezi se u južni dio grada, udari policajca i reci mu da su ti
glasovi naredili da to učiniš. I odmah ćeš završiti kod mene!« Naš problem
su normalni ljudi!
Svako podcjenjivanje naših shizofrenih sugrađana i svako
precjenjivanje »normalnih« vodi u zabludu. Naime, sve nas ljude povezuje
jedna činjenica: griješiti je ljudski. Ili, kako bi Goethe rekao: »Čovjek
griješi sve dok se trudi nešto postići.«

IV. Skaču od sreće, ginu od tuge — Depresivci i manični

Tko to uopće skače od sreće i gine od tuge? Uistinu, ima ljudi koje bolest
vodi kroz upravo takve ekstremne vrhunce i ponore.

1. Depresija — Što je dobro u lošemu?

Menadžer u najboljim godinama bio je očajan. Raspoloženje mu je već

mjesecima bilo sve lošije, ništa ga više nije veselilo. Nedostajalo mu je
motivacije, brzo se umarao, a ipak je nemirno spavao, nikakva hrana nije mu
išla u slast. Mučio ga je strah da će mu cijeli život otići k vragu. Unatoč
svemu tome, on zapravo nije imao nikakvih problema. Imao je dobar posao,
milu ženu punu razumijevanja, odraslu djecu koja su živjela vlastiti život i
koja su mu sad pružala potporu. Zapravo je imao sve uvjete da se navečer
mirno zavali u naslonjač, popije čašu dobrog vina sa ženom i uživa u životu.
Umjesto toga, ujutro se budio već s osjećajem straha i nemira. Tištala ga je
pomisao da je pred njim dug naporan dan. Kako da uspije sve to? Neće li
uništiti i osiromašiti svoju obitelj? Nije li kriv za vlastitu propast, ali i za
probleme svoje tvrtke, prijatelja, obitelji? Uistinu očajna situacija. To nikad
neće prestati, a on, nedostojan jadnik, više se nikad neće moći radovati
suncu. Nikad se više neće moći smijati kao prije, dok se još dobro osjećao.
A gotovo da čak ne može ni biti tužan zbog svega toga. Istina, prije nekoliko
mjeseci još je plakao zbog svoje zle sudbine. Ali u jednom su trenu čak i
suze presušile. Iznutra se osjećao kao da je od kamena. Obamrlo, ali ipak
očajno zbog crnog ništavila u koje je bespomoćno sve dublje klizio…
 Iskusni psihijatri kažu da nakon godina rada mogu donekle shvatiti
shizofreniju, ali ne i depresiju koja izvire iznutra, melankoliju. Pritom sama
riječ »depresija« uglavnom vodi u zabludu. Naime, mnogima ona označava
duboku žalost čovjeka kojem je umrla voljena osoba ili je jednostavno
doživio bolan prekid veze pa se danima i tjednima loše osjeća. Međutim, to
je miljama daleko od onoga što doživljava osoba čija depresija izvire
iznutra. Američki psihoterapeut Steve de Shazer jednom je rekao da je
depresija, doduše, omiljena riječ među psihijatrima, ali da nitko ne zna o
čemu se zapravo radi. Naime, uz tu riječ svatko vezuje nešto krajnje
subjektivno.
Jednom smo liječili pacijenticu koja je bila doista originalna i u
normalnom je stanju cijele auditorije mogla navesti da se tresu od smijeha.
Međutim, kad bi joj uspjelo razvedriti tek mali broj ljudi, imala je »onu
svoju« depresiju. Jako je patila zbog takvih faza. Tako smo pacijenticu koja u
usporedbi s drugim ljudima uopće nije izgledala depresivno liječili od
depresije sve dok faze nisu sustavno jenjale, a prevencije radi, dali smo joj i
stabilizator raspoloženja. Prema tome, opažanje vlastite depresije u njezinu
je slučaju ponajprije bilo subjektivno.
Kad čuje riječ »depresija,« svatko od nas sjeti se razdoblja svoga života
kad se baš i nije osjećao dobro. Uglavnom su pad raspoloženja uzrokovali
nekakvi tužni događaji. Ipak, sve to nema nikakve veze s kliničkom
depresijom. Reagirati na tužne životne događaje s tugom nije bolesno, nego
normalno. Kad normalni ljudi, potaknuti nadobudnim psihijatrima, te
poremećaje raspoloženja preuveličaju i počnu doživljavati kao bolest te kad
pretjeranim analiziranjem svoga stanja uspiju razviti psihički poremećaj,
štete sami sebi. Riječ »depresija« je nezgodna pa su psihijatri pokušali
uvesti pojam »melankolije« za tešku depresiju koja navire iznutra, ne bi li je
razlikovali od sveprisutnih »depresija«. Međutim, novi se naziv nije uspio
proširiti. Kako god bilo, jedno je jasno: teška depresija, o kojoj je ovdje
riječ, nije loše raspoloženje izazvano nekim neugodnim životnim
događajima, iako i kod te bolesti nespecifični stres u pojedinim slučajevima
može biti okidač — ali ne i uzrok. Klinička depresija nije tek znak
preopterećenosti ili »sindrom izgaranja na poslu«. Usto, budući da se i kod
depresije često nepravedno okrivljava sirotu obitelj, valja jasno reći da
nitko nije »kriv« za tešku, kliničku depresiju. Znatan utjecaj na njezin
nastanak ima genetski čimbenik.
 Takvu bismo depresiju najbolje mogli opisati kao metaboličku bolest
mozga, koja se ponajprije liječi proizvodima metabolizma, dakle,
lijekovima. Ta bolest u svakom slučaju ima vlastitu dinamiku i u teškim
slučajevima ne pomažu umirujući razgovori ni profesionalna psihoterapija. U
najtežim oblicima javlja se čak i depresivna psihoza, koja se najčešće
očituje kao paničan strah od osiromašivanja, osjećaj strašne krivnje ili
uvjerenost pacijenta da nikad više neće ozdraviti. Može doći čak i do
depresivnih slušnih halucinacija. Poznato je da kod takvih slučajeva ne
pomažu nikakvi razgovori. Ono što je loše kod depresije jest teška patnja
koju pacijent osjeća. Ono što je dobro jest činjenica da ta patnja u potpunosti
prestaje. Dakako, depresivci često ne pate samo zbog svoje depresije, nego i
zbog »normalnih« ljudi koji svojim »dobrim savjetima« mogu depresiju
učiniti uistinu nepodnošljivom. Takvi ljudi neprekidno nagovaraju pacijenta
na aktivnosti koje on uopće nije u stanju činiti te njegovo samopouzdanje trpi
još veću štetu. Kućanica se zbog jutarnjeg naleta depresije ne može ujutro
dići iz kreveta. Suprug je gotovo ljutito nagovara da ustane i govori kako nije
ni čudo što je izgubila kontrolu nad svojim životom. Međutim, ona
jednostavno ne može ustati. Stoga odlazak u bolnicu često donese znatno
olakšanje — konačno prestaje to svakodnevno nagovaranje, nakon kojeg
neizbježno ostaje osjećaj vlastite manjkavosti. Ne pomažu ni savjeti poput:
»Daj se saberi!« ili naivno uvjeravanje depresivne osobe kako je zapravo
sve sjajno. Takvi potezi kod depresivnih pacijenata često samo izazovu novu
depresivnu misao: da nisu ni za što, a zbog svoje se nezahvalnosti ne mogu ni
veseliti lijepim stvarima. Odlasci na godišnji odmor takvim ljudima mogu
biti prava muka jer tamo susreću vesele i opuštene ljude koji se sjajno
zabavljaju na predivnom vremenu, dok se oni sami iznutra i dalje osjećaju
poput kamena. Taj kontrast samo dodatno pogoršava ionako tešku situaciju.
Međutim, postoji i nešto dobro u lošemu. Teška depresija može se lako
liječiti te bolesna faza kad-tad završi. Nitko ne može točno predvidjeti kad
će se to dogoditi, ali posve je sigurno da će faza proći. Hans Bürger-Prinz,
poznati njemački psihijatar iz poslijeratnoga razdoblja, u svojim memoarima
iz tridesetih godina dvadesetoga stoljeća opisuje spektakularan pad supruge
bogatoga industrijalca iz Leipziga, koju je teška depresija pogodila kao grom
iz vedra neba. Otišla je psihijatru, ali u to vrijeme još zapravo nije bilo
učinkovite medikamentozne terapije. Stoga je tijekom godina obišla gotovo
sve poznate psihijatre u Europi. Nitko joj nije uspio pomoći. A onda
iznenada, nakon sedamnaest godina, kad se više nitko nije nadao njezinu
ozdravljenju, ujutro se probudila — zdrava. Depresivna faza je završila,
potpuno završila. Pacijentica je bila presretna te je sve liječnike koji su je
liječili pozvala na veliku proslavu. Tako je elita europske psihijatrije
raskošnom večerom proslavila vlastiti neuspjeh i sreću pacijentice koja se
napokon othrvala svojoj depresiji.
Ali vratimo se našemu menadžeru. Ni on se nije nadao da će se njegovo
stanje ikada popraviti. Tu i tamo bi pomislio na samoubojstvo, ali ipak nam
je mogao iskreno obećati kako si tijekom boravka u bolnici neće učiniti ništa
nažao. Stalno sam ga iznova morao uvjeravati da će ozdraviti. Liječili smo
ga lijekovima, a svi popratni razgovori neprekidno su se vrtjeli oko njegova
beznađa. Nije bio sposoban ni na kakvu korisnu promjenu perspektive. Prvi
antidepresiv koji smo mu dali nije imao učinka. Stoga smo probali s drugim.
I gle: raspoloženje mu se popravilo. Vratila mu se motivacija. Beznađe je
nestalo te je pacijent prvi put mogao zainteresirano i s punom pozornošću
razgovarati o temama koje se nisu ticale njegova raspoloženja. Supruga je
bila prva koja je primijetila poboljšanje, potom bolničari i mi liječnici.
Pacijenti, nažalost, obično posljednji uoče da im je bolje. Naposljetku je i
sam pacijent primijetio da je sve bliže ozdravljenju. Bio je presretan. Uskoro
smo ga otpustili iz bolnice. Na poslu je isprva bio pomalo hiperaktivan, a u
privatnom životu pretjerano veseo. Nakon dugoga mračnog razdoblja to je
zapravo posve shvatljivo. Psihijatri takvo stanje nazivaju »hipomanijom«.
Ona je potpuno prolazna i označava konačan kraj depresije. Nakon što
depresija jenja, zanimljivo je još jednom temeljito porazgovarati s
pacijentima. Oni se svega sjećaju, i liječnikovih riječi punih nade i vlastite
duboke sumnje u te riječi. »Iako nisam mogao vjerovati u to, doktore, bilo je
važno što ste mi vi stalno ponavljali isto!« Nekoć su se pacijenti nerijetko
godinama mučili s depresijom. Danas su ponajprije moderni antidepresivi
zaslužni što se takvom stanju može brzo stati na kraj. Ako ih se ne liječi,
takve depresivne faze u prosjeku traju oko pola godine. Pravodobna i
pravilna terapija stoga je od neprocjenjive važnosti, pogotovo jer
antidepresivi uglavnom počnu djelovati tek nakon dva-tri tjedna. Svaki dan
bez depresije ponovno je osvojen za ispunjen život.
Sigurno je da u liječenju teške depresije važnu ulogu ima i popratna
psihoterapija, pogotovo kognitivno bihevioralna terapija, ali i druge
terapijske metode: radna terapija, terapija glazbom ili sportom. Za liječenje
depresije specifično se koristi i metoda prisilne neispavanosti. Kod
sezonskih depresija može pomoći terapija svjetlom: tijekom mračnog
razdoblja godine pacijentima se pomoću umjetnog svjetla pomaže da
pobijede potištenost. Ipak, u svakom je slučaju odlučujuće antidepresivno
liječenje psihofarmacima. Izostane li uspjeh u liječenju i nakon nekoliko
iskušanih antidepresiva, u slučaju teške depresije u razmatranje se može uzeti
i terapija elektrošokovima.
Često se čuje kako je depresija bolest vrlo raširena u narodu, ali to je
vjerojatno ipak pretjerano jer, kao što smo rekli, nije svaka prirodna reakcija
žalošću automatski depresija. Otprilike tri do četiri posto ljudi u svom životu
pretrpi tešku kliničku depresiju. Mnogi su slavni i talentirani ljudi tijekom
života imali depresivnih faza: Ernest Hemingway, slikar Hugo van der Goes i
još pokoji posebno senzibilan umjetnik. Mnogi prešućuju svoju depresiju.
Ipak, tu i tamo netko javno prizna da boluje, primjerice sad već pokojni
suprug nizozemske kraljice, poznati profesionalni nogometaš i drugi, a
psihijatar Piet Kuiper u svojoj odličnoj knjizi Tama u duši zorno opisuje
kako je i sam obolio od depresije te kako je doživio svoju bolest.

2. Razorne misli — Kad je sve propalo?

Dakako, katkad izostane uspjeh u liječenju. Mnogi ljudi zbog depresije

počine samoubojstvo. To se nerijetko dogodi u fazi oporavka, kad se vrati
motivacija, ali raspoloženje je još ništavno. Samoubojstvo teško pogađa
pokojnikovu obitelj. Ali, potreseni su i liječnici i drugi terapeuti koji su
žalosni i suočeni s vlastitim neuspjehom. Ipak, stvari nisu tako jednostavne.
Naravno da pacijentovo samoubojstvo može biti posljedica liječničke
pogreške njegova psihijatra. U tom je slučaju riječ o psihijatrovu neuspjehu.
Ali, u samoubojstvu se ogleda i posljednja nepredvidljivost svakog čovjeka,
izraz slobode na kojoj se temelji njegovo dostojanstvo. Jasno je da treba
poduzeti sve što je u našoj moći da spriječimo samoubojstvo depresivnog
pacijenta. Naime, njegovu smrt u pravilu ne priželjkuje njegova sloboda,
nego njegova bolest. Kada dođe do samoubojstva, mi izvana nikad ne
možemo sa sigurnošću reći koliki je udio u njemu imala još uvijek prisutna
pacijentova sloboda, a koliki bolest. Terapeuti nikad ne smiju preuzeti
potpunu kontrolu nad jednom od tih sastavnica, inače bi psihijatrija postala
totalitarna. Nečije samoubojstvo možemo sigurno spriječiti prikujemo li mu
na nogu veliku željeznu kuglu i damo li mu čuvara koji će ga nadgledati dan i
noć. Međutim, takvo potpuno preuzimanje kontrole bilo bi nehumano, a
ionako depresivnom pacijentu sigurno ne bi pomoglo da izađe iz svoje
depresije, nego bi ga još dublje gurnulo u nju. Humana psihijatrija uvijek se
mora oslanjati i na pacijentovu slobodu i odgovornost, a to uključuje
određeni rizik.
Samoubojstva se mogu javiti kod svih psihičkih bolesti. Doduše, postoje
određeni standardi za ophođenje sa suicidalnim pacijentima, dakle, onima
kod kojih postoji akutna opasnost od samoubojstva. Važno je uvijek ozbiljno
shvatiti pacijenta kad natukne nešto u tom smjeru. Neiskusni terapeuti često
se boje da bi upravo konkretnim ispitivanjem naveli pacijente »na glupe
ideje« i stoga izbjegavaju tu temu. No, to je potpuno pogrešno. Čovjek koji
se bori sa suicidalnim mislima obično je u svojoj nevolji stravično sam. Ni s
kim ne može razgovarati o tome, s nepoznatima ionako ne, prijatelje ne želi
uznemirivati, a obitelj šokirati. Stoga sam samcat mozga o tom užasnom
pitanju. Međutim, kad ga u takvoj situaciji liječnik konkretno pita: »Jeste li
ikad pomislili da vam je dosta života?« prava istina katkad upravo prosuklja
iz pacijenta jer napokon može s drugom osobom porazgovarati o toj mučnoj
temi. Pitate li ga potom kad je posljednji put razmišljao o tome, nerijetko
ćete doznati kako je to bilo prije samo tri sata. Postavite li pacijentu pitanje
je li već smislio kako bi se točno mogao ubiti, može se dogoditi da čujete
kako je sve već pomno isplanirao. Takav je scenarij znak za uzbunu. Ako ste
laik, svakako se obratite za pomoć stručnjaku, po mogućnosti psihijatru.
Primjerice, otiđite s pacijentom u lokalnu psihijatrijsku bolnicu. Nakon
takvih konkretnih izjava suicidalnu osobu ne smijete više ostaviti samu.
Uglavnom je dobro objasniti takvom pacijentu da se, kao laik, ne možete
nositi s tom temom. To se ponajprije odnosi na užu obitelj ili bračnoga druga,
koji su jako emocionalno vezani za bolesnika. Ako psihijatar na kraju utvrdi
kako nema neposredne opasnosti od suicida, obavili ste svoju dužnost.
Moramo znati da većina samoubojica najavi svoju namjeru najbližima.
Dakako, u slučajevima bračnih kriza, gubitka posla i sličnih događaja ljudi
znaju iznositi prazne prijetnje samoubojstvom ne bi li prisilili suprotnu
stranu da promijeni svoju odluku. Ipak, čak je i tad pametno ozbiljno shvatiti
te prijetnje i potražiti stručnu pomoć. Tako se osoba o kojoj je riječ ubuduće
neće olako razbacivati sličnim prijetnjama.
Po kojim znakovima stručnjak prepoznaje neposrednu opasnost od
suicida? Ako pacijent govori samo o toj temi, ako više ne kuje planove za
budućnost, ako ne može više navesti ništa i nikoga za što se isplati živjeti,
ako već mašta o samoubojstvu, opasnost je velika. Ako je u njegovoj obitelji
ili krugu prijatelja već bilo samoubojstava, a ponajprije ako je već i sam
pokušao počiniti samoubojstvo, granica je spuštena. Za daljnje postupke
odlučujuće je hoće li terapeut uspjeti izgraditi odnos s pacijentom, na temelju
kojeg će s pacijentom sklopiti »ugovor« da si on barem tijekom liječenja
neće učiniti ništa nažao. Ukoliko se s pacijentom može dogovoriti na taj
način, u rijetkim ga se slučajevima čak može liječiti ambulantno, a u svakom
slučaju na otvorenom psihijatrijskom odjelu.
Ukoliko je psihički bolestan pacijent posve obuzet suicidalnim mislima,
a s njime se ne može postići nikakav dogovor i ne pristaje na liječenje, radi
njegove zaštite treba i protiv volje biti poslan na zatvoreni psihijatrijski
odjel. Nakon što službeno odabran liječnik iznese stručno mišljenje da
pacijentu prijeti samoubojstvo, policija bolesnika smjesta može prebaciti na
psihijatriju. Potraje li takva mjera oduzimanja slobode dulje vrijeme, mora
je odobriti sudac. Odvođenje pacijenta u psihijatrijsku bolnicu protiv
njegove volje, razumljivo, najteže pada članovima njegove obitelji.
Međutim, valja ih upozoriti da u gotovo svim slučajevima pacijenti
naknadno, kad ozdrave, od srca zahvale obitelji i drugima koji su sudjelovali
u njihovoj hospitalizaciji što su im spasili život. A upravo je o tome riječ.
Postoje operacije koje spašavaju živote, ali i prisilne hospitalizacije koje
imaju isti učinak. Pritom najvažniji čimbenik nisu mjere sigurnosti, nego
pouzdan odnos s terapeutom i dobro stručno liječenje psihičkoga poremećaja
koji uzrokuje suicidalne misli. No, bez prisilne hospitalizacije takvo
liječenje uopće ne bi imalo šanse.

3. Odlično raspoloženje u predavaonici — Vojska pod stresom

Jedan je od, doduše, najljepših doživljaja u životu psihijatra kad ima

priliku vidjeti kako depresivan čovjek ponovno ozdravlja. Međutim, pratiti
samu depresiju može biti i vrlo mučno. Naš profesor psihijatrije šćućurio se
pred debeljuškastom pacijenticom koja je također sav teret svoje depresije
pokazivala potištenim držanjem. Razgovor vođen tihim prigušenim glasom
upravo je završio, pacijentica je ustala i spuštenih ramena napustila
predavaonicu. Profesor Vogel objašnjavao je još neke karakteristike
depresije, kad je netko naglo otvorio vrata predavaonice. Uz povik: »Ptičice,
[6] baš lijepo da si ovdje!« i istodobno vrteći malenu torbicu oko ispruženog
kažiprsta, na podij predavaonice uletjela je također punašna, crvenokosa
žena srednjih godina, odjevena u crno. Profesor Vogel smjesta je zauzeo
opušten, srdačan stav. Ta pacijentica očigledno nije bila depresivna, upravo
suprotno, njezini simptomi izričito su ukazivali na oprečan pol bipolarnoga
afektivnog poremećaja, na maniju. Riječi su joj navirale bez točke i zareza.
Jučer se opet vozila autobusom i bogme je izvela predstavu. Ljudima je bilo
super. Gotovo su je ispratili ovacijama… »… Uostalom, Ptičice, zašto mi se
obraćaš s ›vi‹, i ti meni uvijek govoriš ›ti‹, ljudi su danas tako sramežljivi,
evo jučer u mesnici, pitala sam prodavačicu je li ikad prevarila muža, e da si
je vidio, sva se zacrvenjela i počela zamuckivati, a sigurno mnoge kupce to
zanima, ali nema veze, kupci su ionako svugdje važni, pa i kod vas… Ptičice,
a što rade svi ovi ljudi ovdje?« »To su studenti…« »Aha, znači ja sam ovdje
predmet izučavanja… to nikad nisam voljela, bilo mi je dosadno učiti,
voljela sam svoga Willija, on je uvijek činio sve što sam željela, a onda je u
nekom času otišao, ne, zapravo sam ja otišla… taksijem do Hamburga, tako
je, taksijem od Bonna do Hamburga, popila sam kavu na jezeru Alsteru, a
onda se vratila, to sam oduvijek željela… bio je to bogovski provod. Zašto
se kaže ›bogovski‹, a ne ›boginjski‹? Zapravo je prava drskost, Ptičice, da se
vi muškarci uvijek uspijete ogrebati za bolje riječi. Usput, nisi odrezao
nokte, moraš malo bolje održavati osobnu higijenu… Ništa ne govoriš, radije
idem…« »Osjećate li se bolesno?« »Bolesno? Otkud ti sad to? Još nikad
nisam bila ovako zdrava! Ti si, doduše, profesor, ali ne razumiješ se u
medicinu. Zdrave ljude nazivaš bolesnima, samo želiš popuniti krevete na
svom odjelu. Kreativna sam kao nikad u životu. Zbog toga više uopće ne
spavam. Sinoć sam napisala roman, aha, eto ti sad…« »Imate li još nešto
važno za reći?« »Ne, a sad više nemam ni vremena, čekaju me drugdje, bok,
ljudi… kako se zoveš, ti tamo, sa super frizurom?… Ma svejedno, idem,
dobro slušajte, od Ptičice možete puno naučiti…« Skočila je na noge,
zgrabila svoju torbicu, ponovno je počela vrtjeti oko kažiprsta te je, praćena
gromoglasnim pljeskom nas studenata, izašla iz predavaonice.
Profesor Vogel uopće nije morao puno objašnjavati. Nije bilo sumnje da
pacijentica boluje od manije. Skakala je s teme na temu, što se u psihijatriji
naziva bijegom ideja. Takve jedva povezane asocijacije još je nekako
moguće pratiti, dok shizofrenu rastrojenost karakteriziraju pravi skokovi s
jedne teme na drugu, posve nevezanu. Tijekom živoga razgovora profesor je
opušteno sjedio u svome naslonjaču, povremeno bi prekrižio prste na zatiljku
te se i sad, kao i s depresivnom pacijenticom, trudio svojim držanjem tijela
pokazati suosjećanje — ionako gotovo uopće nije mogao doći do riječi. U
ophođenju s maničarima nužan je vrlo istančan osjećaj za ljude. Maničari
mogu, s jedne strane, biti urnebesno duhoviti, čime izazivaju iskren smijeh
terapeuta koji ih sluša. S druge strane, stalno valja imati na umu da se čovjek
pred nama često razotkriva preko svih granica srama. Kasnije će se svega
toga sjećati, možda čak i zluradog smijeha neotesanog terapeuta. Stoga je
ophođenje s maničnim pacijentima uvijek hod po rubu provalije, tijekom
kojeg psihijatar pokušava zadržati služben odnos pun poštovanja prema
pacijentu, ali i stalno paziti na njegovo dostojanstvo. Nužna je spremnost na
kompromis. Psihijatar ne mora trpjeti baš sve, ali mora uzeti u obzir da su
pacijentovi suviše intimni komentari nastali zbog njegove bolesti. Bolesniku
tijekom manične faze poprilično fali daska u glavi. On doista uočava razne
mane, ali nema nikakvih kočnica koje bi ga spriječile da ih smjesta istrese
onome koga se tiču. Time nas može uvaliti u vrlo neugodnu situaciju.
Vedro raspoloženje prati ushićenost koja se može pretvoriti u
megalomaniju. Sjećam se vrlo simpatičnog, pomalo slabašnog i uvijek
iznimno korektnoga bankovnog službenika kojeg je prvo iznenadila manija.
Doduše, svoje je megalomanske prosudbe o svemu i svačemu uvijek
započinjao frazom: »Ja, kao čovjek i knjigovođa…,« ali njegov je ego
svejedno bio divovskih razmjera. Tad se nikad nije mogao odlučiti bi li
trebao biti američki predsjednik, glavni tajnik Komunističke partije u Moskvi
ili papa. Međutim, uvijek je ljubazno naglašavao da mi, obični smrtnici,
moramo strpljivo čekati da se on odluči za vodeće mjesto koje mu najbolje
odgovara. Ipak, uzimao je lijekove pa se polako prizemljio — prije nego što
se uspio odlučiti koji bi svjetski vođa najbolje bio. Naposljetku je ozdravio.
Opet je shvatio da nema veće sreće nego biti knjigovođa.
Nije uvijek jednostavno dijagnosticirati maniju. Je li riječ o veselom,
ali posve normalnom stanovniku Porajnja ili o bolesniku kojeg treba liječiti?
Nerijetko moramo ispitati obitelj da bismo otkrili pravu istinu — ponajprije
da bismo utvrdili je li se pacijent ponovno spustio na zemlju.
Maničari stalno dospijevaju na naslovnice. Neprosvijećena javnost se,
naravno, sjajno zabavlja dok čita o odvjetniku odjevenom u kostim kauboja,
koji s izvučenim pištoljem upada u noćni klub ne bi li ondje »oslobodio«
barsku damu koja uopće ne želi biti »oslobođena«. Ipak, svi takvi pacijenti u
pravilu ozdrave. Jednom je u nekoj velikoj tvrtki visoko pozicionirani
službenik na probnom roku postao maničan. Počeo se šefu obraćati pajdaški,
govoriti mu »ti,« a raspoloženje mu je prolazilo nagle uspone i padove.
Nakon svršetka manične faze oslobodio je svoga psihijatra obveze čuvanja
liječničke tajne te je on opisao šefu pacijentovu povijest bolesti, što ga je
spasilo od otkaza. Naime, manični postižu potpuno ozdravljenje. Tako je
tvrtka zadržala jednoga zahvalnog i vrlo motiviranog radnika, a pacijent svoj
posao.
Ponovno je na odjel bila dovezena dobro nam poznata manična
pacijentica. Bila je, doduše, vedrog raspoloženja, ali i pomalo razdražena.
Razdražljiva manija neugodan je oblik bolesti. Kako god bilo, pacijentica je
kod kuće pravila izgrede pa je protiv svoje volje hospitalizirana. Bila nam je
posebno draga jer je upravo u maničnoj fazi imala bujnu maštu, stalno je
dobacivala originalne, a često i bolno iskrene komentare o nama i svojim je
šalama unosila živost na cijeli odjel. Naravno, dobro smo je liječili te se
počela osjećati bolje. A onda nas je zamolila da joj dopustimo izlazak u
područje oko bolnice. Bez problema smo je pustili, ali zaboravili smo da
»područje oko bolnice« jednoj maničarki seže znatno dalje nego što smo
očekivali. Tako smo nakon otprilike jedan sat primili hitan poziv iz lokalne
vojarne. Dežurni časnik bio je na sto muka. Ispričao nam je kako se kod njih
nalazi naša »odbjegla« pacijentica, koja trenutačno pleše po njegovu stolu.
Zamolio je da pošaljemo nekoliko »čuvara« koji bi pacijenticu ponovno
»sproveli u ustanovu« (time je mislio na nas). Odlučili smo se zabaviti pa
smo u vojarnu poslali najsitniju učenicu medicinske škole, koja je bez
problema pacijenticu živu i zdravu vratila na odjel. Pacijentica je izvanredno
uživala u svom izletu, dok je vojska bila na rubu živaca. Zamislite samo:
petsto do zuba naoružanih muškaraca i jedna nenaoružana pacijentica iz naše
bolnice! Otad više ne vjerujem da bi Njemačka uspjela odbiti napad
izvana…
Često je teško nagovoriti manične da se počnu liječiti jer se oni
trenutačno ne osjećaju bolesno. To sadrži i etički problem. Smijemo li liječiti
ljude koji to ne žele? Osim toga, maničari nakon ozdravljenja svoje manične
faze uvijek pamte kao vrlo vedre dijelove svoga života. Međutim, mnogi si
pacijenti tijekom relativno kratke bolesne faze unište cijeli život.
Nezaustavljivo bacaju novac, sukobljavaju se s kim god stignu, varaju svoje
partnere, svađaju se s prijateljima. Tako se na kraju svoje manične faze znaju
naći pred ruševinama vlastitoga života. Na maniju se onda nerijetko nastavlja
depresija, koja može imati vrlo stvarne i opipljive razloge. Dok zdravi ljudi
prema bolesnom od depresije gaje prirodnu sućut, s maničarom je situacija
posve drukčija. On ne izgleda kao da ga treba žaliti, nego svojom
nametljivom vedrinom ili razdraženošću živcira ljude oko sebe. Manični u
drugim ljudima ne pobuđuju želju da im oni pomognu. Od depresije
ponajprije pati pacijent, a od manije bolesnikova okolina. Međutim, kad faza
završi, on vrlo jasno vidi što je učinio. Mogli bismo stoga reći da liječnik
radi po nalogu ponovno zdravog pacijenta, kakav će on biti kad prođe faza. I
doista: pacijenti su kasnije obično zahvalni liječniku i članovima svoje
obitelji, koji su se u međuvremenu informirali o bolesti, što su ih spasili od
najgorega dok sami nisu uviđali svoju bolest.
Sjećam se dojmljivog predavanja jednoga liberalnog nizozemskog
psihijatra. Govorio je o maničnoj pacijentici koja je nemilosrdno terorizirala
cijelo mjesto. Nisu je prisilno hospitalizirali jer su, razumije se, bili
liberalni. Žena je naposljetku gola trčala glavnom ulicom i popustile su joj
sve kočnice. Tad su napokon odlučili protiv njezine volje odvesti je u
lokalnu psihijatriju. Ona je ondje odbila bilo kakvo liječenje i bez ikakve
zadrške se upustila u intimne odnose s muškarcima na odjelu. Tjednima su se
liječnici držali svojih liberalnih stajališta. No, naposljetku su odlučili
pacijentici prisilno davati lijek. I gle: manija je ubrzo jenjala. Međutim, bilo
je očito da je ono što je uslijedilo još uvijek duboko tištalo psihijatra.
Naime, ponovno zdrava pacijentica sad je ogorčeno predbacivala
»liberalnim« psihijatrima da su svojim oklijevanjem dopustili da ona izgubi
dostojanstvo. Njezina su je se djeca grozno sramila, a i ona sama s užasom se
prisjećala svega što je učinila za svoje manične faze. Prisilne hospitalizacije
katkad su hrabar humani čin. Doduše, u praksi to s maničarima nije baš tako
jednostavno. Pacijenta i protiv njegove volje možemo odvesti na
psihijatrijsko liječenje ako ugrožava samoga sebe ili druge ljude. Međutim,
maničar se ne želi ubiti — čak ni ako puca od dobra raspoloženja! — niti
želi drugima učiniti nešto nažao pa često nisu ispunjeni pravni uvjeti za
prisilnu hospitalizaciju.
Stoga nema druge nego maničara nekako nagovoriti na liječenje. Začudo,
iskusnom stručnjaku to najčešće pođe za rukom. Naime, mnogi manični
pacijenti u nekom zakutku svoga uma ipak slute da s njima nije sve u redu.
Nikad ne bi priznali da su bolesni, ali ipak spremno pristaju na bolničko
liječenje. Takvo dvostruko knjigovodstvo pacijenti katkad čak otvoreno
artikuliraju. Tako mi je tijekom vizite jedan manični pacijent koji je
neprekidno stvarao megalomanske ideje i smatrao se najbogatijim i
najmoćnijim čovjekom na svijetu posve mirno rekao: »Doktore, pa to je
zapravo pravi skandal. Ja sam, eto, multimilijarder, a ne mogu si priuštiti ni
kutiju cigareta!«

4. Manični i normalni ljudi — Zakleti neprijatelji

Manični su ljudi živopisniji od normalnih. Dakako, okolini, ali i samom

pacijentu takvo stanje u jednom trenutku može postati previše živahno pa se
bolesnik mora liječiti. Međutim, manija ima i dobrih strana. Umjetnici i drugi
stvaratelji maničnu fazu nerijetko doživljavaju kao razdoblje visoke
kreativnosti. Ako se ne liječi, manija u prosjeku traje četiri mjeseca, a kod
mnogih pacijenata ostavlja nostalgično sjećanje na vrijeme ushićenosti i
uživanja punim plućima. Ta se bolest u akutnoj fazi ponajprije liječi tzv.
stabilizatorima raspoloženja, primjerice litijem ili drugim lijekovima. Te
tvari pomažu i u prevenciji bipolarnih afektivnih poremećaja, ali i faza teške
depresije. Zahvaljujući lijekovima, u otprilike sedamdeset posto slučajeva
depresivne faze postaju rjeđe, kraće i blaže. To je otkriće jedno od najvećih
u modernoj psihijatriji. Liječnici su dugo čekali trenutak kad će stvoriti
dokazano učinkovit preventivan lijek. Sjećam se pacijentice koja je
pretrpjela strašne depresivne faze, a onda pod utjecajem litija posve
ozdravila. Međutim, došlo je do oštećenja bubrega pa joj je njezin internist
savjetovao da prestane uzimati litij. Pacijentica je opet teško oboljela. Pošto
su joj se bubrezi oporavili, ustrajala je da ponovno počne uzimati litij. Bila
je odlično obaviještena i spremna riskirati ponovno oštećenje bubrega samo
kako bi izbjegla svoje grozne depresije. Ali, ima i slučajeva kad pacijenti
koji su tek prevladali maničnu fazu prestanu uzimati lijek jer u sivilu
normalne svakodnevice potajice čeznu za ponovnim osjećajem razigranog
života.
Maničarima su normalni ljudi doista pravi problem jer postavljaju više-
manje besmislena pravila. A maničari se groze pravila. S druge strane,
normalni ljudi nerijetko pokušavaju nekakvom pedagogijom doskočiti
maničarima. No, njihova su nastojanja dirljivo naivna jer maničar, naravno,
 zna pravila pristojnog ponašanja i ne mora ih učiti. On dobro poznaje
pravila, čak i predobro, ali trenutačno ih se ne želi pridržavati. U svojem
eksplozivno dobrom raspoloženju ne želi da mu itko išta propisuje, a
pogotovo ne ti dosadni normalni ljudi. Stoga je preporučljivo biti do
određene mjere tolerantan prema maničarima, ali samo toliko da ipak vrijede
nekakva civilizacijska pravila. Unutar toga okvira valja pacijentu ostaviti
određenu slobodu za njegovu maničnu poduzetnost. Pogotovo »bipolarnim«
pacijentima koji su već morali proživjeti mnoge depresivne faze liječnik
drage volje priušti taj trenutak veselja. Doduše, većina teških kliničkih
depresija je monopolarna, kako se to stručno naziva, što znači da izbijaju
samo depresivna stanja. Međutim, postoje i bipolarni pacijenti, koji
doživljavaju i manične faze. Pacijenti koji pak doživljavaju samo manične,
ali ne i depresivne faze, tek su iznimke. Relativno liberalan stil ophođenja s
pacijentima olakšava im terapiju, ali ih možda čak i motivira da idući put
ranije potraže liječničku pomoć. Tako, u najboljem slučaju, imaju mira od
groznih normalnih ljudi, a normalni ljudi imaju mira od maničara koji ih
provociraju. Normalni ljudi katkad posebno agresivno reagiraju na manične.
Možda je to stoga što si oni dopuštaju svakojake slobode, što potajice
priželjkuju i normalni, ali, naravno, nikada ne ostvare. Ni sami maničari ne
žele imati previše posla s normalnim ljudima. Oni su ionako čvrsto uvjereni
da psihijatri u njihovu slučaju nesumnjivo liječe pogrešne ljude — po
mišljenju svih maničara na svijetu jedini su problem, naravno, normalni
ljudi.

V. Ovo ipak nije raj — Varijacije ljudskih osobnosti

»Varijacije duševnog bića,« tako je stara psihijatrija nazivala sve ostale
čudne psihičke pojave. Ovdje je posebice riječ o poremećajima koje ljudi
razviju tijekom života i karakterima koji su toliko čudnovati da ih moramo
nazvati bolesnima jer oni sami ili njihova okolina pate. Svi takvi poremećaji
iziskuju ponajprije dobru psihoterapiju. Strogo gledano, šanse za izlječenje
veće su kod poremećaja koji su nastali tijekom života nego kod ekstremno
čudnih karaktera. Naime, u takvim slučajevima psihoterapijom često možemo
postići samo to da se osoba (ali i njezina okolina) bolje nosi s čudnim
osobinama koje oduvijek ima. Naravno, u svom prikazu tih raznolikih
psihičkih poremećaja neću se zaplesti u opis svakog, pa i najrjeđega
mogućeg slučaja. Ipak, i ovdje ću spomenuti sve ono najvažnije.
1. Trauma, strah i kompulzivne radnje — Poremećene reakcije

Svakome se čovjeku tijekom života mogu dogoditi stvari koje uzrokuju neku
psihičku bolest. Netko je sam po sebi malo osjetljiviji, netko nije. Međutim,
ako je događaj dovoljno stresan, svakome se može dogoditi da razvije neki
psihički poremećaj. Psihijatri, pogotovo njemački, isprva su o tome imali
drukčije mišljenje. Naime, oni su striktno vjerovali da se prave i trajne
psihičke bolesti mogu javiti samo zbog oštećenja mozga ili zbog genetske
uvjetovanosti. Tako se žrtvama nacističkih logora koje su preživjele torture i
zbog toga psihički oboljele pokušalo pripisati da su ionako bile duševno vrlo
ranjive te bi se razboljele i da nisu bile u logoru. Suočeni s takvom znanošću,
koja je o svijetu sudila promatrajući ga iz bjelokosne kule, i kojoj su
praktična iskustva sa žrtvama koncentracijskih logora drastično proturječila,
psihijatri su naposljetku posumnjali u vlastiti kruti sustav. Uz brojne otpore,
naposljetku se uvriježio pojam tzv. posttraumatskoga stresnog poremećaja
(PTSP-a), bolesti koja osobu može spopasti nakon potresnih događaja
tijekom kojih se osjećala prestrašeno i bespomoćno. Tipični takvi događaji
su rat, mučenje, silovanje, teror, talačka kriza itd. Trajne posljedice te bolesti
katkad mogu biti čak i vidljive na mozgu. Bolesnici se stalno prisjećaju
traumatičnog događaja, te ih slike nekontrolirano muče, povlače se u sebe,
napeti su, loše spavaju, iznutra kao da su se okamenili. Naravno, ne postoji
samo jedan uzrok toga poremećaja. Jedan od čimbenika njegova nastanka
uvijek je i temeljno duševno stanje pojedine osobe. Tako znamo da postoje
zaštitni čimbenici koji smanjuju mogućnost pojave takva poremećaja. Stoga
nam pomaže velik broj psihoterapijskih metoda. Uz specijaliziranu
psihoterapiju i psihofarmakoterapiju postoji i neobična metoda zvana EMDR
(Eye Movement Desensitization and Reprocessing).[7] Naime, stručnjaci su
posve slučajno otkrili da brzi sljedovi pokreta očiju pomažu ponajprije u
oporavku od PTSP-a. Dobro obrazovan psihijatar stane ispred pacijenta i
pomiče kažiprst amo-tamo, dok ga pacijent prati pogledom. Onaj tko bi vidio
taj prizor, a da ne zna o čemu je riječ, zacijelo bi se sjetio poznate izreke da
se psihijatri od pacijenata razlikuju samo po tome što nose liječničku kutu.
Molim vas, nemojte me pitati zašto je metoda EMDR tako učinkovita. Ne
morate se ni truditi pitati nekoga drugog jer mi jednostavno ne znamo
odgovoriti na to pitanje. Međutim, budući da je psihijatrija, kao i sve ostale
grane medicine, praktična znanost, primjenjujemo svaku dokazano učinkovitu
metodu. A učinkovitost EMDR-a dokazana je brojnim studijama.
 Međutim, situacija je u međuvremenu otišla u drugu krajnost: u
posljednje vrijeme gotovo se sve tumači posttraumatskim stresnim
poremećajem. Nije svako oštećenje karoserije trauma niti je svaki poremećaj
spavanja ili neugodna uspomena znak psihičke bolesti. Ponovno su pravi
problem normalni ljudi, koji svojim svakodnevnim jadikovkama doista
bolesnima oduzimaju termine kod liječnika.
Posttraumatski stresni poremećaj zacijelo je najekstremnija posljedica
onoga što se čovjeku tijekom života može dogoditi. No, ima i manje ozbiljnih
događaja, s blažim psihičkim reakcijama. U tu se kategoriju ubraja prolazni
»akutni stresni poremećaj,« koji se javlja nakon iznenadnih stresnih životnih
događaja. »Poremećaj prilagodbe« traje duže, a najčešće je izazvan
promjenom mjesta stanovanja ili bračnog statusa te teškim fizičkim
bolestima. To nije depresija koja navire iznutra, poput gore opisane
melankolije, ovdje su u prvom planu vanjske okolnosti kao uzroci
poremećaja. Kao i kod svih lakših depresija, antidepresivi ni ovdje nemaju
gotovo nikakav učinak.
Psihoanaliza je za psihičke poremećaje koji nastaju tijekom života i
koji, prema toj teoriji, na kraju krajeva počivaju na neriješenim konfliktima
iz ranoga djetinjstva skovala naziv »neuroza«. Postoje depresivne neuroze,
tjeskobne neuroze, kompulzivne neuroze itd. Kod svih poremećaja izazvanih
nekim zlim trenutkom u životu pacijenta od odlučujuće je pomoći, naravno,
psihoterapija.
Strah ima veliku ulogu kod gotovo svih psihičkih poremećaja. Dakako,
kad govorimo o strahu, moramo biti vrlo kritični. Tako postoji egzistencijalni
strah, koji ima svaki čovjek. To je strah od patnje i smrti, od ograničenosti
vlastitoga postojanja. Takav je strah posve normalan. Kad bi, primjerice,
pacijent u stanju ekstremne manije u potpunosti izgubio taj strah, bilo bi to
jako opasno. Takav bi čovjek u svojoj ushićenosti bez razmišljanja istrčao
pred jureći automobil. Dakle, postoji zdrav strah. Međutim, postoji i
bolestan, tjeskoban strah, koji čovjeka sve više obuzima, koji kao da puzi po
njemu izazivajući neobične osjete, koji je ili posve općenit i mučno
neodređen ili se odnosi na određene situacije i objekte. Takav bolestan strah
od nečega određenog naziva se fobijom. Tako postoji socijalna fobija, dakle,
strah od druženja s ljudima, strah od dizala, strah od životinja, strah od škara
i brojne druge fobije. Nerijetko postoji konkretan događaj i trenutak od kojeg
su se simptomi počeli razvijati. Liječenje se može provesti na različite
načine. Uz medikamentoznu terapiju antidepresivima posebno učinkovitima
pokazale su se metode biheviorističke terapije. Primjerice, terapeut se s
pacijentom vozi dizalom sve dok se njegova fobija od vožnje dizalom ne
povuče. Strah, i to panični strah, karakterizira panični poremećaj.
Elementarni događaj kod toga poremećaja je napad panike, nerijetko
pomiješan sa smrtnim strahom. Raste krvni tlak, srce odjednom samo što ne
iskoči iz prsa, javlja se pojačano znojenje, drhtanje, nemir itd. Takvo stanje
obično traje samo nekih pola sata. I kod takvih slučajeva može pomoći
medikamentozna, a pogotovo kognitivno bihevioralna terapija.
Kompulzivni poremećaj neobična je bolest. Liječio sam jednu staru
nastavnicu, dirljivu, inteligentnu, društveno angažiranu ženu koja je potpuno
živjela za svoje učenike. Već je desetljećima patila od kompulzivnog
poremećaja: kad god bi izlazila iz kuće, morala je provjeriti jesu li vrata
zaključana. Na ulici se stalno morala vraćati dio puta jer joj je sinula ideja
da netko ozlijeđen leži u jarku uz cestu. U svome je stanu neprekidno izvodila
opsežne kompulzivne rituale, koji su joj odnosili velik dio vremena. Bila je
svjesna da su to sve besmislice. Nije imala puno imovine, zašto bi joj netko
provalio u stan? Bilo je vrlo neizgledno da bi previdjela nekoga tko leži u
jarku uz cestu, a kompulzivni rituali njezin stan nisu učinili ništa urednijim,
nego naprotiv, samo su povećali grozomorni kaos. Kod psihoze pacijent je
čvrsto uvjeren u ispravnost svojih nenormalnih doživljaja i vjerovanja. Kod
kompulzivnog poremećaja pacijent je svjestan besmislenosti svojih prisilnih
radnja ili misli. Međutim, ne postupi li onako kako mu njegova kompulzija
nalaže, javlja se neizdrživ strah. Postoje i izražene kompulzivne bolesti, kod
kojih prisila određuje pacijentov cijeli život. Takvi pacijenti razvijaju ritual
čišćenja koji traje satima i tako »temeljito« čiste stan da ga cijelog unište.
Raditi više, naravno, ne mogu, a u svoje rituale uvlače cijelu obitelj. U nekim
se dobrostojećim kućama znaju odigrati prave tragedije.
Kompulzivni poremećaj teško se liječi. Ipak, medikamentozna i
bihevioristička terapija obećavaju uspjeh. Ranije spomenuta stara nastavnica
u svome je životu prošla puno psihoterapije, ali bez trajnog uspjeha. Tek je
medikamentozna terapija određenom skupinom antidepresiva djelovala tako
povoljno da je otad mogla lakše živjeti sa svojim poremećajem.
Kompulzivnost nije potpuno nestala, ali kvaliteta života znatno se poboljšala.
2. Hrana, piće, spolnost — Kad biološke potrebe izmaknu kontroli

Strah je do određene granice zdrav, urednost je u redu sve dok ne postane

kompulzivna. Hrana, piće i spolnost također povoljno djeluju na naš život.
Međutim, kao što je slučaj i sa svim ostalim, i tih stvari može biti previše ili
premalo, točnije rečeno, bolesno previše ili bolesno premalo. Najopasnija
bolest s toga područja je anoreksija.
Anoreksija je jedna od najsmrtonosnijih bolesti uopće. Dvadeset posto
pacijentica umre. Bolest se obično javi kod inteligentnih mladih djevojaka
koje tijekom puberteta imaju problema sa svojom ženstvenošću koja pupa.
Jedu sve manje, potajno povraćaju, uzimaju laksative, a pretjeranim
vježbanjem pokušavaju i dodatno smršavjeti. Razvijaju čudnovatu sliku o
sebi i misle da su grozno debele, iako izgledaju izrazito izgladnjelo. U
obiteljima često nastaje dinamika krajnje naporna za sve uključene. S jedne
su strane očajni roditelji: oni svim silama žele spasiti od vidljivo sigurne
smrti pacijenticu koja je na kraju izvan svake kontrole i premazana svim
mastima. S druge je strane pacijentica, koja balansira na rubu ponora između
života i smrti. Liječenje je uglavnom dugotrajno, ali kad je uspješno, njime je
zaustavljeno postupno samoubojstvo, a mlada je osoba vraćena u život.
Međutim, postoji i suprotan poremećaj: hiperfagija, bolesna proždrljivost. I
ona se prvenstveno liječi psihoterapijom. Naravno, nije svaka prekomjerna
težina znak bolesti, kao ni premala težina. U ovoj ćemo skupini spomenuti još
i bulimiju, poremećaj koji karakteriziraju napadaji proždrljivosti, izazivanje
povraćanja i pretjerana usredotočenost na tjelesnu težinu. Liječenje se
također uglavnom provodi psihoterapijom.
Kod tzv. somatoformnih poremećaja tijelo je u središtu bolesno
pretjerane pozornosti, iako je dokazano da pacijent nema nikakvih fizičkih
poremećaja. Hipohondričan pacijent ide tako daleko da neprekidno strahuje
kako je teško bolestan te će od toga sigurno umrijeti. Cijeli mu je život
podređen tom strahu. Međutim, takvi ljudi nerijetko dožive duboku starost jer
stalno idu na liječničke preglede. Postoje i somatizacijski poremećaji, koji
se usredotočuju na pojedine organe. Primjerice, pacijent se neprekidno boji
da bi mu već idućeg trena moglo stati srce. Isto tako, unutar toga poremećaja
postoji strah od prestanka disanja, probavne funkcije i slično. Naposljetku
spomenimo dizmorfofobiju, neobičan poremećaj kod kojeg je čovjek posve
»normalna« izgleda čvrsto uvjeren da izgleda unakaženo. To se može
razmahati do teških psihotičnih stanja. Nažalost, postoje beskrupulozni
plastični kirurzi koji takve pacijente neobuzdano operiraju sve dok se ovi ne
ubiju. Pacijenti bolesni od somatoformnih poremećaja u pravilu ne potraže
sami pomoć psihijatra, nego katkad i dulje vrijeme obilaze plastične kirurge,
što je za sve uključene bolan proces.
Što se seksualnosti tiče, postoji mnoštvo varijanta koje danas više ne
bismo nazvali bolesnima. I ovdje je odlučujući čimbenik pate li ljudi zbog
svoje seksualnosti ili pak zbog nje pate drugi. Obično se seksualni
poremećaji liječe psihoterapijom, ali u međuvremenu za liječenje
smanjenoga ili pojačanoga spolnog nagona, ali i seksualne disfunkcije,
postoje i medikamenti. Napomenimo usput da transseksualnost nema
prevelike veze sa seksualnošću. Zapravo je riječ o patnji zbog nemogućnosti
identifikacije sa svojim biološkim spolom — muškarac se osjeća kao žena,
žena se osjeća kao muškarac. Takva situacija može biti iznimno bolna.
Terapija seže sve do operacija, iako se njima, naravno, muškarca nikad ne
može pretvoriti u genetsku ženu ili obrnuto. Umjesto toga, posrijedi je tek
kozmetička operacija koja katkad može ublažiti pacijentovu patnju, a pitanje
spolnih aktivnosti kod ovih je pacijenata uglavnom sporedno. I mnoge druge
životne navike mogu izmaći kontroli i postati problem. Poznati su poremećaji
piromanija (patološko podmetanje požara), kleptomanija (patološka krađa),
trihotilomanija (patološko čupanje vlastite kose). Naravno, postoji i
nepatološko podmetanje požara radi prijevare oko osiguranja, nepatološka
bezobzirna krađa i nepatološko brutalno čupanje nečije kose: krajnje
iritantne pojave. Međutim, ne postoji terapija za takve slučajeve jer je to,
nažalost, normalno.

3. Dr. Jekyll i g. Hyde — Psihijatrijske drame

Preostali su nam još slučajevi poput slavnih dr. Jekylla i g. Hydea, višestruke
osobnosti, psihički uzrokovane paralize, epileptični napadaji, »stanja
opsjednutosti«. Zatim je ovdje bizarna skupina tzv. disocijativnih
poremećaja, koji su oduvijek pobuđivali veliko zanimanje javnosti i uvijek
se dobro mogu iskoristiti kao predložak za film, iako se u praksi relativno
rijetko javljaju. Ima ljudi koji, uglavnom nakon iznenadnih potresnih
događaja, tako reći odcijepe dio svoje osobnosti, kao da im više ne pripada.
Ti dijelovi zatim pokreću određene poremećaje. Ne može se uvijek točno
reći u kolikoj je mjeri neki dio osobnosti odcijepljen od matice, odnosno,
koliko su ta čudnovata stanja bliska pacijentovoj svijesti. Kako god bilo, ti
manje-više automatizirani fenomeni ponekad znatno smanjuju kvalitetu života
pogođenih ljudi. Zadaća je empatičnog terapeuta izgraditi pacijentima
mostove na kojima oni mogu ostaviti patološke oblike ponašanja i ponovno
se vratiti manje-više normalnim reakcijama.
Jednog nas je dana primarijus pozvao da vidimo pacijenta koji je na
odjel stigao s paralizom desne ruke. Nisu ustanovljene nikakve neurološke
smetnje, refleksi desne ruke bili su jednako živahni kao oni lijeve, osjetilo
opipa bilo je očuvano. Dakle, zapravo su sve živčane i mišićne funkcije bile
intaktne. Ipak, pacijent se stalno demonstrativno žalio na svoju »paralizu«.
Njegova je »paraliza,« dakako, pogodila mišiće koje uopće ne pokreće isti
živac. Pacijent se doimao paralizirano onako kako laik za medicinu zamišlja
»paralizu ruke«. Taj je mladi čovjek imao problema na poslu, gdje ga je i
uhvatila paraliza. Sugestivnim uvjeravanjem naposljetku nam je uspjelo da
polako ponovno pomakne ruku. Nakon jednoga sata njegova je noćna mora
završila. Bilo bi pogrešno tvrditi kako je taj čovjek hladnom proračunatošću
inscenirao cijeli događaj, ali on nije bio ni posve nesvjestan. Zbog toga je i
bilo moguće doprijeti do njega sugestivnim govorom.
Nemaju svi ljudi sposobnost za takve reakcije. Osobama koje mogu
reagirati na taj način takvi se fenomeni mogu javiti u posebno stresnim
situacijama. Postoje terapijske škole koje pokušavaju shvatiti simbolično
značenje tih poremećaja: psihički uvjetovano »sljepilo« pored zdravih očiju,
kad ljudi očigledno nešto više ne žele vidjeti; psihički uvjetovano otežano
kretanje pored zdravih nogu, kad ljudi odbijaju načiniti određeni korak u
svom životu; psihički uvjetovan poremećaj pamćenja, kad se ljudi više ne
žele ili ne mogu sjetiti nekoga sramotnog događaja. U svim tim slučajevima,
dakle, pacijent psihički poremećaj nesvjesno simbolički iznosi na vidjelo.
Kod tzv. fuge pacijent nije paraliziran, nego iznenada bježi, nestaje iz
vlastitoga života na nekoliko dana ili tjedana. Obitelj ne zna gdje je, a on
dolazi k sebi danima i tjednima kasnije, katkad i stotinama kilometara od
kuće. Svoga se lutanja uopće ne sjeća ili se sjeća tek mutno. O takvim
slučajevima nerijetko možemo čitati u časopisima, kao i o psihički
uvjetovanom gubitku pamćenja, kod kojeg pacijenti odjednom zaborave sve,
pa čak i svoje ime.
 Postoje i psihički uvjetovani epileptični napadaji, koji često izgledaju
puno dramatičnije od »pravih«. Ako se takvi napadaji zabilježe kamerom, na
usporenoj snimci može se vidjeti kako su se takvi pacijenti neposredno prije
rušenja brzo poduprli kako bi izbjegli ozljede. Međutim, ni ovdje ne možemo
pacijenta optužiti za namjernu varku. Kao i kod svih pacijenata s
disocijativnim poremećajima, takvi događaji nisu rezultat smišljene odluke
pacijenta. Posebno je bizaran tzv. Ganserov sindrom, kod kojeg pacijent
»izigrava ludilo« te, primjerice, na postavljena pitanja naglašeno sumanuto
nudi promašene odgovore.
Najspektakularnija dijagnoza zacijelo je ona »višestrukih osobnosti«.
Pacijenti s tim poremećajem pokazuju dvije ili više osobnosti koje ne znaju
jedna za drugu, a često imaju vlastiti glas, vlastito pamćenje — ukratko,
vlastiti identitet. Pacijenti time mogu privući veliku pozornost, a terapeuta
toliko fascinirati i prikovati uz svoj slučaj da nastanu prilično složene
konstelacije u njihovu odnosu. Međutim, i sami pacijenti teško pronalaze
izlaz iz svoje drame. Kod svih se tih poremećaja nameće pitanje o slobodi
pacijenta u odnosu prema vlastitim simptomima. Terapeute ljuti što ti
poremećaji djeluju inscenirano, ali ih svejedno ne odbijaju prihvatiti jer su
svjesni da pacijenti naposljetku ne uspijevaju sami pronaći izlaz i često teško
pate zbog svojih simptoma. Sigurno je da u njihovu liječenju pomaže
izbjegavanje prevelike usredotočenosti na simptome. Umjesto toga, treba
intenzivno i angažirano tragati za korisnijim strategijama i primjerenijim
oblicima izražavanja nevolje i brige.

4. Ekstremni ljudi i posljednji čovjek — Kako su normalni ljudi izumili

»sreću«?

Takvi se fenomeni nerijetko javljaju kod ekstravertiranih ljudi, dakle onih

koji su skloni razotkrivati samu svoju dušu. Takva se crta osobnosti nekoć
nazivala histeričnošću. Međutim, ta je riječ, kao prvo, nastala pod utjecajem
psihoanalitičke škole. Kao drugo, u međuvremenu se srozala i postala pogrda
te se za takve neobične karaktere danas koristi izraz »histrionski,« koji znači
otprilike isto. I evo je opet — ponovno se pokazuje sva bijeda psihijatrije.
Normalni uvijek iznova zlorabe dijagnoze — riječi smišljene isključivo za
pomoć pacijentima — za diskriminiranje ljudi.
Takvu sudbinu doživjela je i riječ »psihopat«. Ona je izvorno
označavala ljude zbog čijeg su poremećaja osobnosti patili oni sami ili drugi
ljudi, a koji mogu biti vrlo naporni i imati važnu ulogu upravo u velikim
kriznim situacijama. »Dok je hladno, mi procjenjujemo njihovo stanje; kad je
vruće, oni zavladaju nama,« tim je riječima jedan čuveni njemački psihijatar
opisao psihopate. I doista je tako. Naime, klasični nauk o psihopatiji
opisivao je samo određenu nenormalnost karaktera, ali nije nudio prave
mogućnosti liječenja. Kod ekstremno izraženih slučajeva čovjek bi mogao
pomisliti da je te ljude dragi Bog stvorio kako bi nas podsjetio da ovo ipak
nije raj. Međutim, dosta predrasuda. Kad jednom shvatimo kako je poneki
iritantni ili čak odbojni gnus, čudni gnjavator ili bizarni osobenjak postao
ono što jest, odjednom uviđamo širu sliku. Naime, sve one averzije i iritacije
koje već u prvom trenu izaziva u nama on, naravno, uvijek izaziva i u svim
ostalim ljudima i oni mu to otvoreno pokazuju. Takav život mora biti vrlo
mučan pa takve ljude odjednom možemo shvatiti i čak suosjećati s njima.
»Psihopatija« je stoga empatičan izraz, koji u prvi plan stavlja patnju tih
katkad malo napornih ljudi.
Svaki čovjek ima svojih mušica. I dobro da je tako. Te mušice ne
smijemo smjesta diskriminirati kao bolesne ili poremećene. Međutim, iz
iskustva znamo da postoje neregularnosti osobnosti koje su tako ekstremno
izražene da osoba koja ih ima ili njezina okolina zbog njih jako pate. Tek je u
tom slučaju opravdano postaviti dijagnozu. Među svim pacijentima s
psihičkim poremećajima, psihopati su najsličniji normalnim ljudima. Možda
upravo zbog toga normalni prema njima osjećaju gorljivu mržnju. Psihopati
svojom upadljivom, vrlo difuznom različitošću ometaju normalan, dosadan
život, a to u normalnim ljudima izaziva posebnu agresiju. Stoga oni izraz
»psihopat« koriste iznimno zlurado. Od riječi smišljene da pomogne ljudima
napravili su oružje i pokušavali njome povrijediti jedni druge. Na kraju je ta
dobra riječ stoga postala neupotrebljiva za ono za što je bila stvorena pa
danas radije govorimo o »poremećajima osobnosti,« što, nažalost, zvuči vrlo
hladno. Poremećaji osobnosti su relativno ekstremne karakterne crte,
uglavnom nastale još u djetinjstvu, koje uzrokuju patnju. Za samog bolesnika
i njegovu okolinu takve su različitosti vrlo mučne, a zapisane su u njegovu
genetskom kodu. Njega, naravno, u načelu ne možemo mijenjati. Ipak,
psihoterapija može pomoći pacijentu da se sa svojim neobičnim karakterom
bolje nosi, možda otkrije područja života u kojima će se zbog njega izdvajati
u pozitivnom smislu te naposljetku bolje svladava povremene krize.
 Histeričan, histrioničan, gladan pozornosti, demonstrativan,
ekstravertiran — svi ti izrazi znače otprilike isto. Osoba koja pati od takvih
poremećaja zbog svoje sklonosti kaosu vjerojatno se neće dobro uklopiti u
posao u arhivu, a ravnatelja će dovesti do ludila. Znamo da zapravo nije
moguće izluditi ravnatelja arhiva, ali do očaja će ga svakako dovesti. No, isti
čovjek na pozornici može ostvariti blistav uspjeh, na zadovoljstvo publike,
ali i svoje vlastito. U takvim slučajevima dobra profesionalna orijentacija
može biti najbolja terapija. S druge strane, kompulzivna, anankastična,
pretjerano uredna osoba može biti pravi blagoslov za kakav arhiv ili
knjigovodstvo. Ako pak svojim korektnim, nesigurnim, suhoparnim nastupom
stupi na pozornicu, redatelj će se ustrijeliti, a publika pobjeći iz kazališta.
Postoji još i ekstremna bojažljivost i sramežljivost, »ovisni« poremećaj
osobnosti (npr. vječiti mamim sinčić), konstantno nepovjerljivi »paranoidni«
poremećaj osobnosti te »shizoidni,« koji nema nikakve veze sa
shizofrenijom, nego se odnosi na pretjerano samotnjački karakter.
Naposljetku, ovdje je i »dissocijalni« poremećaj osobnosti. Oboljeli od
njega svojim bezobzirnim ponašanjem ponajprije daju posla sudovima, a
mnogi kažu da uspješno liječenje uopće nije moguće. Na tom su području
psihijatri predložili posve različite podjele poremećaja. Prema trenutačno
vrijedećoj shemi Svjetske zdravstvene organizacije, ICD-10, na kojoj se
temelji i ovaj popis psihičkih poremećaja, u istu skupinu spadaju još i
emocionalno nestabilni poremećaji osobnosti impulzivnog i graničnog tipa.
Impulzivni tip odnosi se na stare, dobro poznate »razdražljive psihopate«.
Međutim, već nekoliko godina svi bruje o »graničnom poremećaju
osobnosti«. Riječ je o pacijentima na granici razdvajanja između neuroze i
psihoze. Oni nikad ne gube do kraja stabilnost vlastitoga »ja,« dakle, nikad
ne postaju doista psihotični. Ipak, njihovo je »ja« duboko nesigurno. Jedan
od simptoma graničnog poremećaja osobnosti su vrlo kratke i vrlo intenzivne
veze s drugim ljudima. Takve ljude njihovi osjećaji čas vuku naglo gore, čas
strmoglavo dolje te oni žive pod stalnom napetošću. Njihov osjećaj vlastite
vrijednosti katkad je na samom dnu. Stalno ih opsjedaju suicidalni impulsi.
Gotovo uopće nemaju osjećaja prema samima sebi te si nanose bolne rezove
kako bi barem nešto osjetili i smanjili nepodnošljivu napetost. Odnos s
bolesnima od toga poremećaja naporan je. Ne samo da je u njihovim
osjećajima katkad vidljiv raskol, nego unose raskol i u svoju okolinu.
Kad čujem da na nekom psihijatrijskom odjelu vlada napeta atmosfera
među bolničkim osobljem, katkad znam pitati kako se zove pacijentica s
graničnim poremećajem osobnosti. Takvi se društveni raskoli odvijaju posve
suptilno. Osvjedočeno teška pacijentica prvo će novoj sestri na odjelu u
četiri oka reći da je upravo ta sestra prva osoba kojoj se ona može u
potpunosti otvoriti, ima toliko razumijevanja za nju, zna slušati, a ono što
govori neizmjerno pomaže pacijentici. S ostalim bolničarima na odjelu ona
ne može ostvariti takav odnos, oni nisu tako dobri u tome… Nova će si sestra
zatim možda reći da je, doduše, oduvijek znala da je dobra, ali ovako dobro
to još nitko nije shvatio i formulirao, a kolege uistinu nisu baš nešto
posebno… Pošto nekolicini ionako živčanih kolega da neke, kako misli,
poučne upute za bolji odnos s napornom pacijenticom, sestra poletno odlazi
kući. Takvim ponašanjem ne stječe popularnost među kolegama, koji
mrmljaju kako i sami znaju što im je činiti, ne treba se ona miješati. Idućega
jutra sestra se vraća na posao. Kad vidi pacijenticu, ova je začudo ledeno
ignorira. Pita je u čemu je problem, a pacijentica eksplodira: »Nekoga kao
što ste vi doista još nikad nisam srela! Kažem vam neke stvari u najvećem
povjerenju, a vi onda nemate pametnijeg posla nego satima ugodno ćaskati s
kolegama. Na mene više uopće niste obraćali pozornost. Ostavili ste me na
cjedilu. S vama više ne razgovaram…« Sestra je još jučer bila na sedmom
nebu, smatrala se najboljom na svijetu, a sad odjednom ovo! Takve su
oscilacije uobičajene za granični poremećaj osobnosti. Moramo uvijek imati
na umu da su one ponajprije naporne za samog pacijenta, ali i za okolinu.
Amerikanka Marsha Linehan razvila je trenutačno zacijelo najbolji
terapijski program za taj poremećaj, »dijalektičko-bihevioralnu terapiju«
(DBT). Taj program biheviorističke orijentacije pokušava pacijentima uliti
veću sigurnost u odnosu sa samima sobom i drugim ljudima u svakodnevnim
situacijama. Ipak, liječenje je uvijek dugotrajno i teško. Granični poremećaji
osobnosti uglavnom pogađaju žene, a posljednjih je godina drastično
porastao broj slučajeva. Dok sam u vrijeme svoga stažiranja vidio možda
dvije takve pacijentice godišnje, danas na odjel katkad primamo dvije na
tjedan. Nitko ne zna zbog čega se taj poremećaj tako proširio. Naravno,
postoje različite teorije. Primjerice, psihoanaliza granični poremećaj
osobnosti ubraja u tzv. rane poremećaje, dakle one koji su uzrokovani u
najranijem djetinjstvu jer se dijete nije osjećalo posve prihvaćeno. Po
mišljenju psihoanalitičara, to dovodi do egzistencijalne nesigurnosti koja se
očituje kao granični poremećaj.
 Prema psihoanalitičkoj teoriji, bolesna narcisoidnost također je rani
poremećaj. Bolesni od nje u svojoj se biti ne osjećaju doista prihvaćeno.
Izrazito se lako vrijeđaju, a zanimaju se zapravo isključivo za same sebe.
Cijeli život gotovo ovisnički tragaju za ljubavlju i pozornošću, ali sva ona
ljubav i pozornost koju uspiju iskamčiti nikad im nije dovoljna. Mnoge osobe
iz javnoga života, koje pod blještavom svjetlošću reflektora s okamenjenim
smiješkom žude za odobravanjem, potajno pate od toga tragičnog
poremećaja. Međutim, ta se prešutna patnja u svijetu slavnih smatra gotovo
normalnom.
Na kraju ovoga poglavlja želim još jednom podsjetiti da je svatko zdrav
dok mu se ne dokaže da je bolestan, uključujući vas i mene. Nema svaka
neuravnotežena i impulzivna osoba nužno granični poremećaj osobnosti, nije
svaki sjajni zabavljač automatski »histeričan« ili »histrioničan« niti je svatko
tko brižno vodi neki arhiv odmah kompulzivno »anankastičan«. Međutim,
znamo da u toj paleti ljudskih osobina ima i drastičnih, bolnih pretjerivanja,
od kojih pati i pogođena osoba i njezina okolina. Tek kad nastupi prava
patnja, potrebna je terapija. Da bismo to mogli, valja postaviti dijagnozu.
No, onaj tko bez povoda postavlja dijagnoze i pomoću njih odmah sve
nenormalne, neobične, različite ljude želi ugurati u uniformne kalupe
politički korektnog društva normalnih, svojim cinizmom privodi
čovječanstvo propasti, onako kako je to zamišljao Friedrich Nietzsche:
»Zemlja se onda smanjila, a po njoj skakuće posljednji čovjek, koji sve
smanjuje… Posljednji ljudi su pametni i znaju sve što se dogodilo te se mogu
podsmjehivati do mile volje… Imaju svoje male užitke za dan i male užitke
za noć, ali štuju zdravlje. ›Mi smo izumili sreću‹, kažu posljednji ljudi i
žmirkaju očima.«
Konačna pobjeda tih žmirkajućih normalnih, skupljenih u nepregledne
mase, nad svim onim milim živopisnim originalima bio bi trijumf jednolične
malograđanštine, diktatura politički korektnog razmišljanja i politički
korektnog djelovanja, propast neponovljivog čovjeka u bjesnilu sivih
mediokriteta. Čini se da ta opasnost baš i nije mala.
 Na kraju priče

I tako smo stigli do kraja ekspedicije kroz taj svijet neograničenih mogućnosti,
kroz svijet svih onih milih, čudnovatih, neobičnih, maštovitih i živopisnih likova
koji nastanjuju naše psihijatrijske odjele i bolnice, a koji su još jučer sjedili
preko puta vas u autobusu ili vlaku i vi ništa niste primijetili. Dakako, oni su u
većini slučajeva bolesni samo tijekom vrlo kratkih faza svoga života. I još nešto:
oni zapravo nisu »oni,« to smo u principu svi »mi« jer svakoga od nas na
početku, na vrhuncu ili tek na kraju života može pogoditi neki psihički
poremećaj. Stoga je krajnje vrijeme da se počnemo sa zanimanjem, poštovanjem
i bez predrasuda odnositi prema ljudima koji cijeli život ili tek povremeno žive
na granicama onoga što običavamo nazivati normalnim, a možda čak i daleko
preko njih.
Psihoanaliza uči da ljudi postaju teško poremećeni kada dijelove svoje
životne povijesti ili vlastite raznolike psihe odcijepe od sebe, kao da su im
potpuno strani i ne pripadaju njima. Jednako se crno piše društvu koje svoje
luđake odbacuje, u najboljem ih slučaju prepušta u ruke plaćenih
profesionalaca u zatvorenim ustanovama. Takvo društvo pokazuje stravičnu,
krutu, netolerantnu sliku normalnosti, koja je tek fasada. Društvo tako
nesigurno u sebe ne bi bilo suvereno i opušteno, nego bi ga svaka ogrebotina
u fasadi duboko uznemirila i učinila latentno agresivnim. Time bi ono bilo na
pravom putu do uspostave diktature normalnosti, koja vlastitu nesigurnost
skriva iza priprostih parola, a sve što odudara od prosjeka nemilosrdno
suzbija. »Normalnost je laka slaboumnost,« početkom poludjeloga
dvadesetog stoljeća jedan je psihijatar izgovorio ovu čuvenu rečenicu,
doduše, govoreći o inteligenciji. Ona danas baca varljivo svjetlo puno
blistave ironije. Totalitarni sustavi dvadesetoga stoljeća u svakom su slučaju
izumili i iskušali instrumente kojima se takva diktatura normalnosti može
provesti u djelo. Doduše, ti su se državni oblici u ratu s drugim sustavima
pokazali preslabima, a njihovi sadržaji s pravom završili na smetlištu
povijesti. Međutim, u pamćenje ljudi zauvijek se urezalo da je moguće
modernim metodama ukalupiti cijelo društvo. Stojimo li danas opet pred
istom katastrofom? Filozofi se već žale da već odavno ne mogu govoriti
slobodno kao prije pedeset godina, da politička korektnost osvaja sva
životna područja, a javnost nemilosrdno napada one koji kažu ono što ne
smiju ili ne kažu ono što moraju.
Međutim, upravo to čine ljudi sa psihičkim poremećajima. Oni se ne
daju ukalupiti. Dopuštaju samo sebi lude misli. Razbijaju krute konvencije.
Time nam svima čine veliku uslugu jer održavaju temperaturu humanosti
našega društva iznad točke smrzavanja dajući mu ljudsko lice, odnosno
mnogo različitih ljudskih lica. Psihički bolesnici nisu jednostavno obični, oni
su neobični. Nisu jednostavno u redu kao svi mi, oni su izvanredni. Ništa
ljudsko nije im strano. Kad na taj način srušimo nevidljive ograde koje dijele
još uvijek normalne od ostalih, pruža nam se pogled na taj ljupki i šareni
drugi svijet: kaotičniji, ali i maštovitiji, potresniji, ali i dublji, bolniji, ali
manje ciničan od ispolirane normalnosti kakva svuda vlada.
Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije,
prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao
pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli
život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i
koji svojom ovisnošću bježe iz svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj
osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u
mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih
da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih,
ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednim
spomena. Ovdje su potresni depresivci, koji prestrašeno zure u
egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled
od temeljnih iskustava čovječanstva, koja sve dovode u pitanje: bezizlazna
krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na
rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna
pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari
koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga
društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj
megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i
time spektakularno razotkrivaju svu prijetvornost »normalnih«. Ovdje su
ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad
ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i
dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji
sami sebe i druge ljude neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali
nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju.
To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak
ne možete zaobići. Je li dragi Bog doista te ljude stvorio takve kakvi jesu
zato da nas podsjeti kako ovo ipak nije raj jer u njemu zacijelo nema takvih
psihopata? Ili možda u raju nije puno drukčije, samo što se tamo ne bismo
toliko uzrujavali? Možda će nam, kada dođemo u raj, sve te posve neobične
pojave čak dobro izgledati. Možda u raju vlada vesela zbrka shizofrenika,
maničara, neurotika i psihopata — ali više neće biti nikoga tko zbog toga
pati, a pogotovo ne psihijatara, koji svu šarolikost neobičnih karaktera stišću
u naivne dijagnoze.
A ako za vječnost uopće nije stvoreno sve ono obično, nego ono
neobično, možda na nebu uopće neće postojati ništa normalno, nego samo
ono originalno, ništa serijsko, nego samo ono pravo, ništa prosječno, nego
samo zadivljujuće. Možda će se Bavarac na nebu onda osjećati baš dobro i
neće svisnuti od vječitog pjevanja »aleluja«.
Doduše, danas smo na zemlji od takvoga šarenog raja udaljeniji nego
ikad. Svi oni uredni normalni ukrotili su nas, a život ukalupili. U
međuvremenu hoteli diljem svijeta izgledaju isto, kao i kravate i odijela, a
čak su i pravila ponašanja postala sličnija. Egzotika zapravo postoji još
samo u muzeju. Sve iritantno treba barem dobiti nekakvo psihološko
objašnjenje, a po mogućnosti završiti iza zaključanih vrata psihijatrije.
Normalni su ljudi ti koji izdvajuju psihičke bolesnike iz svoje zajednice, a
istodobno demoniziraju učinkovite terapijske metode.
Tiranija normalnosti hrani se velikom iluzijom o vječnom postojanju
normalnoga i prolaznosti neobičnoga. Međutim, situacija je zacijelo upravo
obrnuta. Naime, u normalnosti se ništa ne zbiva, ona je samo kulisa za prave
događaje. Normalnost zapravo uopće ne postoji jer nema suštine. Pitanje
vječnosti postavlja se tek kad uvidimo neponovljivost svakog čovjeka. Tko
malo pomnije pogleda, može uočiti neobičnost svakoga od nas. U svijetlim
trenucima čak i iza vela pristojne normalnosti svih onih normopata na vidjelo
izlaze njihove zaboravljene žive boje. Tih se jedinstvenih nijansa sjećamo
kad se prisjećamo ljudi.
Dakako, velovi su u normiranom društvu često tako debeli da više uopće
ne vidimo boje. U takvim trenucima preostaju nam još samo neobični ljudi da
nas podsjete što se zapravo skriva iza fasada svih ljudi. Prema tome, antonim
od riječi »normalan« nije »bolestan,« nego »neobičan«. Među neobičnim
ljudima ima onih koji su izlječivo bolesni, ali i onih koji su trajno
hendikepirani i ovisni o pomoći drugih. No, svi ostali neobični ljudi su
šareni likovi na granici našega društva.
U srednjemu i novom vijeku takvi su likovi bili slavljeni. Tko čita opise
životnoga šarenila u knjizi Jesen srednjega vijeka, tko se divi književnom
približavanju s minulim vremenima u Zvonaru crkve Notre Dame,
očaravajućoj ljudskoj drami Victora Hugoa ili Rigolettu, operi Giuseppea
Verdija o tragičnoj ludi, taj će možda nakratko zažaliti što ne može uživo
iskusiti nevjerojatan intenzitet toga vremena i ljudi. To ne znači da neće
uočiti žestoke kontraste i mračne sjene koje su se nadvile iznad tih epoha.
Međutim, iz tih vremena još nam i danas do ušiju dopire galama s neke gozbe
jer su se ljudi tad još znali veseliti, iako nikad nisu bili sigurni neće li već
idućeg trena po njih doći smrt, u kakvom god obliku. Bilo je to vrijeme
davno prije pojave neobveznih razgovora, davno prije izuma neizbježnih,
uvijek istih kanapea, koje nam danas od kolijevke pa do groba nude u svakoj
prilici, davno prije ritualnih svečanih govora, sastavljenih od brojnih praznih
riječi. Dakako, i u ona su vremena ljudi griješili, ali griješili su zdušno, a ne
rutinski. Stoga su čak i veliki grešnici poticali ljude, bilo na dobro, bilo na
zlo.
U to se vrijeme zacijelo nije moralo posebno tražiti neobične ljude.
Međutim, ima ih još i danas, tih ljudi s onim nečim. Još i danas oni životu
pridaju onu aromu koja ga i čini vrijednim življenja.
Liječimo li onda uistinu pogrešne ljude? I da i ne. Na sreću, psihičkim
bolesnicima u današnjem društvu na raspolaganju stoje mnoge dobre metode
liječenja. I dobro je da je tako. Međutim, ako se liječenje ne odnosi
isključivo na terapiju, mnogi normalni ljudi doista zaslužuju veću
psihijatrijsku pozornost od malobrojnih psihičkih bolesnika. Jednostavno ne
treba više sve trpjeti. Pomoću glasačkog listića i satire može ih se uspješno
obuzdati, sve te suludo i glupo normalne. Možda će tad to posve normalno
ludilo i posve normalna glupost malo jenjati — a šarena paleta neobičnih
ljudi ponovno će u svijet unijeti više boje i životne radosti.
Možda ćete se sad na kraju zapitati jeste li i sami normalni ili neobični?
Mogu vam pomoći oko odgovora na to pitanje, dragi čitatelju. »Ja ovdje
odlučujem tko je normalan!« katkad ustvrdim u svojoj bolnici — naravno,
pošto sam se nedvojbeno uvjerio da moji slušatelji imaju smisla za humor.
Dakle, ovime svečano izjavljujem da vas, dragi čitatelju — ne smatram
normalnim. Čvrsto sam uvjeren da pripadate skupini neobičnih ljudi. Onaj
tko kupuje knjige ionako je pripadnik manjinske skupine, a onaj tko ih ne
daruje drugima, nego sam čita, taj doista nije normalan. Prema tome, ništa se
ne brinite, ako ste uspjeli pročitati knjigu dovde, posve sigurno niste
normalni. Drugim riječima, ako je istina da su naš pravi problem normalni
ljudi, dragi čitatelju, čovječanstvo s vama nema nikakvih problema…
 Pogovor

Ova knjiga ima velike pretenzije: želi prikazati ono najbitnije iz psihijatrije i
psihoterapije. To je zacijelo škakljiv pothvat. Neki tvrde da metoda
psihoterapije ima koliko i psihoterapeuta. Sigurno je da ima i jednak broj
različitih poimanja onoga što je bitno na tom području. Ja stojim iza svoga vrlo
subjektivnog izbora, načinjenog na temelju događaja viđenih tijekom
tridesetogodišnjeg rada na psihijatriji. Vjerojatno je posebno subjektivan
pregled psihoterapijskih metoda, koji je uvelike povezan s mojim vlastitim
životom. Unatoč tome, pokušao sam cjelokupnu psihijatriju i psihoterapiju
predstaviti tako da spomenem najčešće i najvažnije poremećaje. U ovoj knjizi
nedostaje psihijatrija djece i mladeži jer je to u međuvremenu postala zasebna
znanost, u kojoj nemam nikakva iskustva. Osim toga, ne spominje se ni mentalna
zaostalost, smanjena inteligencija. Naravno, i mentalno zaostali mogu psihički
oboljeti, njihova smanjena inteligencija bolesti tad daje posebnu dimenziju.
Međutim, mentalna zaostalost nije relevantan predmet proučavanja u
psihijatrijskoj znanosti, a preduga praksa miješanja tih dviju skupina ljudi u
velikim »ludnicama« ostavila je trajnu mrlju na ugledu psihijatrije.
Uostalom, moram se ispričati psiholozima, jer sam, da ne kompliciram,
stalno govorio o psihijatrima. U mnogim su stvarima psiholozi, ako su se
dodatno obrazovali u psihijatriji, kompetentni jednako kao psihijatri, ako ne i
kompetentniji. Oni jedino ne smiju fizički pregledati pacijenta i propisivati
lijekove. Podjela psihičkih poremećaja koju sam odabrao otprilike slijedi
najnoviju klasifikaciju ICD-10 Svjetske zdravstvene organizacije, koja je
iznimno korisna za znanstvene svrhe. Međutim, ova knjiga koristi i brojne
prednosti tzv. »trijadnog sustava psihijatrije,« koji je djelomično lakše
razumljiv. Naime, da bismo shvatili psihičke bolesti, a pogotovo psihičke
bolesnike, nije ih dovoljno jednostavno opisati. Potrudio sam se brojnim
pričama o pacijentima dati ljudsko lice psihijatrijskim dijagnozama.
Naravno, radi očuvanja njihove anonimnosti, priče sam izmijenio do
neprepoznatljivosti.
Zapravo bih se morao ispričati i svim normalnim ljudima, koje sam
nedvojbeno često prestrogo i nepravedno opisivao. Međutim, ispričati se
mogu samo nekome tko doista postoji. Nekoliko redaka prije sve sam
čitatelje ove knjige proglasio nenormalnima, a ni inače ne poznajem čovjeka
kojeg bih, kad ga bolje promotrim, pogrdno nazvao »normalnim«. Dakle,
nedostaje uvrijeđena strana pa se nemam kome ispričati. Nitko nije
jednostavno normalan. Ako normalnost nije stvorena da bi trajala vječno,
onda su normalni oblici ponašanja tek prolazni i mogu se zalomiti svakome,
uključujući vas i mene. Ovom sam knjigom želio ukazati na opasnosti te
»normalnosti,« ali dakako, spomenuti i njezine blagodati. Naime, većina
stvari u životu nužno se mora odvijati »normalno«. Tek onda možemo smoći
snage i vremena da cijenimo neobično — i pazimo da se i ono ne pretvori u
»normalno«. I naposljetku, psihijatar ima povlasticu lijepe strane svojih
pacijenata malo više gurnuti u prvi plan, a ne samo katalogizirati mučne
simptome, koji su, naravno, prvo na što pomisle sami pacijenti, ali i drugi
ljudi kad čuju da se govori o psihičkim bolestima.
Ako netko nakon čitanja ove knjige misli kako sve to »nije tako
jednostavno« i da se to mora »prikazati puno drukčije i opširnije,« odmah
želim izjaviti kako se s time slažem bez okolišanja. Doduše, umjesto »mora
se prikazati« rekao bih »može se prikazati«. Naime, opsežnih psihijatrijskih
udžbenika ima dovoljno. Trenutačno najpoznatiji udžbenik toliko je težak da
bi pri padu s jednog metra visine čovjeku mogao slomiti metatarzalnu kost. S
toga traumatološkog aspekta ova je knjiga potpuno bezopasna. Ona nema
pretenzija biti velika torta, nego čokoladni bombončić, predjelo, a ne zasitan
prilog. Ova je knjiga napisana za laike koji žele steći uvid u uzbudljiv svijet
psihijatrije i psihoterapije. Osjetio sam veliko olakšanje kad mi je mesar
koji je čitao knjigu radi kontrole rekao da mu je bila razumljiva. Pokolebali
su ga jedino glupo normalni »sinusni miljei«. U rječniku je pročitao da su
»sinusi« šupljine. Stoga je zaključio da sinusni miljei imaju neke veze sa
zaštitom karoserije od korozije. Mislim da je to dobro pogođen opis.
Onome tko se želi bolje informirati predlažem, naravno, opsežnu stručnu
literaturu. Mogu se kupiti i vrlo razumljivo pisana džepna izdanja o
pojedinim psihičkim bolestima, namijenjena pacijentima i članovima
njihovih obitelji. Posebno želim istaknuti sjajne inicijative za samopomoć
pogođenih i njihovih obitelji, koji se nerijetko u materiju razumiju bolje od
nekih stručnjaka. Upravo mi stručnjaci na području psihijatrije i
psihoterapije moramo uvijek ostati otvoreni i na kritičke upite odgovarati
argumentima. Trebalo bi se podrazumijevati da pacijent tek kad se informira,
pita svog terapeuta kojom metodom namjerava provoditi psihoterapiju te koji
su mogući učinci i nuspojave tog oblika terapije. Postoji stari psihijatrijski
vic: »Pita prolaznik psihijatra: ›Kako da dođem do željezničkoga
kolodvora?‹ Psihijatar mu odgovori: ›Ne znam ni ja, ali baš dobro da smo o
tome razgovarali.‹« No, psihijatrija i psihoterapija ne funkcioniraju na taj
način.
Međutim, najvažnije je da se čovjek ne bavi neprestano svojom psihom.
Ona nije stvorena za to. Ne bi se trebao ni previše družiti sa svojim
psihijatrom, najbolje bi ga bilo u jednom času zaboraviti. Uostalom,
orijentacija na rješenje označava i odvajanje pacijenta od psihijatra. On
ionako nije učinio ništa drugo nego na spretan način omogućio pacijentu
ponovni pristup vlastitim sposobnostima — pomoću kojih može riješiti svoje
probleme i okončati terapiju. Psihijatar koji očekuje da mu pacijenti pišu
pisma zahvale pogrešno je shvatio što mu je profesionalna dužnost. Dakako,
ako ih ipak prima, ne treba se previše ljutiti. Psihijatrija i psihoterapija samo
nude korisne metode ublažavanja ili uklanjanja privremenih poremećaja. To
je jako ograničen posao. Psihijatrija ne nudi putove do sreće. A sigurno ima
istine i u izjavi njemačkoga filozofa Oda Marquarda: »Smisao — to je
nedvojbeno — uvijek je tek besmisao koji dopuštamo.« Ako ljude časopisi i
savjetodavna literatura neprekidno zasipaju psihijatrijskim izrazima, javlja
se opasnost da se kad-tad i na tom području dogodi ono što je Aldous Huxley
upozoravajući prorekao cijeloj medicini: »Medicina je toliko napredovala
da više nitko nije zdrav.«
Nakladnik:
Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb
Za nakladnika: Zvonimir Čimić
Glavni urednik: Davor Uskoković
Urednica: Nataša Pejić
Stručna urednica: Ivana Todorić Laidlaw
Tehnički urednik: Davor Dombaj
Lektor: Jakov Lovrić
Korektorica: Jasna Penzar
Dizajn omota: Janka Carev
Tisak: Znanje d. o. o.
Mandićeva 2, Zagreb – rujan 2011.
ISBN 978-953-324-344-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 777938
[1] Naziv kelnske zračne luke; u doslovnom prijevodu »ludilo« (op. prev.).
[2] Igra riječima: prefiks west u riječi Westfalen (»Vestfalija«) znači »zapad« (op. prev.).
[3] »Jutarnja čašica« (op. prev.).
[4] Simbolična boja nacističke ideologije (op. prev.).
[5] Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (op. prev.).
[6] Njem. Vogel = »ptica« (op. prev.).
[7] Desenzitizacija i prerada podataka pokretima očiju (op. prev.).